wilbur smith-ptica grabljivica
DESCRIPTION
maric carTRANSCRIPT
Wilbur Smith - Ptica
grabljivica
Oštar nagib jarbola prisilio je dječaka da se uhvati za rub koša, gdje se bio
šćućurio, šezdeset stopa iznad palube, dok je brod mijenjao smjer i uzimao sve
veći zamah zahvaljujući povoljnom vjetru. Bila je to karavela i zvala se lady
Edwma, po imenu dječakove majke; žene koje se on jedva sjećao. U tami koja je
prethodila zori, slušao je kako se veliki brončani topovi bučno tresu i podižu,
napinjući konopce koji su ih povezivali s lafetom. Brod se zaljuljao, odgovorivši na
promjenu kursa prema zapadu. Zahvaljujući jugoistočnjaku, izgledao je lagan i
okretniji, usprkos jedrima spuštenim do podveza, i štive poplavljene s tri stope
vode. Sve je to već bilo dobro poznato Halu Coiirtenevju: već ga je šezdeset i pet
zora dočekivao isti prizor s vrha jarbola. Povjerili su mu stražu na košu upravo
zbog toga što su njegove mlade oči bile najoštrije na brodu i mogle su opaziti i
najmanji djeličak jedra, koje bi se pojavilo u daljini u blagoj svjetlosti novoga dana.
Bila mu je poznata i hladnoća, koja ga je natjerala da dobro prekrije uši debelom
vunenom kapom. Vjetar mu je prolazio kroz kožni prsluk, no Hal se već bio
navikao na tu malu neudobnost. Danas će stići Nizozemci, izjavi glasno, osjetivši u
grudima uzbudenost i strah. Iznad njega, blještavilo zvijezda polako je blijedjelo,
dok se iz biserne svjetlosti rađao novi dan. Sada je već mogao prepoznati ljudske
prilike na palubi broda. Prepozna Neda Tvlera, kormilara, usredotočenog na
usmjeravanje broda; i svoga oca, nagnutog nad kućištem kompasa, koji je
iščitavao novi položaj broda, tamna lica, osvijetljenog lanternom, s dugim
čupercima kose, isprepletenim od vjetra. S osjećajem krivnje Hal ponovno
pogleda prema tami koja gaje okruživala: nije si smio dozvoliti promatranje palube
upravo u odlučujućim trenucima u kojima je neprijatelj svakog časa mogao
proviriti iz tame koja se prostirala pred njima. Svjetlost je bila dovoljna da razazna
površinu mora, koju je sjekla kobilica broda, tvrdo blještavu poput tek izvađenog
ugljena. Već je dovoljno dobro poznavao to more južne polutke, tu nepreglednu
oceansku arteriju, koja je neprekidno pretjecala duž istočne afričke obale, plave,
tople i pune života. Pod očevim nadzorom proučio ju je do te mjere da je
poznavao boju, okus i smjer, jednom riječju sve, svaki vrtlog i val. Jednog će se
dana i on ponositi naslovom viteza Nautonnier reda Svetog Georgea i Svetog
grala. Njegov je otac odlučio, poput njega, da se te želje ostvare, i sada, kada je
Hal imao sedamnaest godina, taj cilj nije više bio samo san. Ta struja bila je
arterija koju su Nizozemci morali slijediti, ako su namjeravali stići do zagonetne
obale, još uvijek obavijene tamom. Bio je to prolaz kroz koji su morali proći svi oni
koji su namjeravali oploviti olujni rt koji je dijelio Indijski ocean od južnog
Atlantika. Zbog toga je Sir Francis Courtenev, Halov otac, moreplovac, izabrao
upravo ovaj položaj da ih dočeka, na 34. stupnju južne geografske širine. A čekao
ih je već šezdeset i pet dosadnih, jednoličnih dana; no, možda će se upravo tog
dana Nizozemci pojaviti. Otvorenih usta i poluzatvorenih zelenih očiju, Hal je
promatrao kako se polako budi dan. Pred sobom, na nekoliko stotina stopa od
njega, opazi nekoliko krila, toliko visokih na nebu, koja su zarobila prve zrake
sunca: dugačko jato swk, bijelih poput snijega, žute i crne glave, koje se podiglo s
kopna. Promatrao je vodu jata kako uranja u vodu. Zatim Hal opazi pokret ispod
površine mora i blještavilo ljusaka, dok su plave ribe plivale prema svjetlu. Opazi
da su i druge ptice krenule za njima i spustile se prema istom mjestu, uranjajući u
tamne vode i podižući laganu pjenu poput mekane čipke. Ubrzo se površina
ispuni bijelom pjenom, uzburkanom ptičjim skokovima i izmicanjem srebrenastih
srdela, koje su ptice proždirale. Hal ponovno pogleda prema obzoru koji se
otvarao pred njim. Njegovo je srce na trenutak zastalo, kada opazi svjetlost
jednoga jedra, visokog broda s kvadratnim jedrima, na udaljenosti od dvije milje
na istoku, i već je bio napunio pluća zrakom, spreman da dade znak za uzbunu,
kada ga prepozna. Bio je to GwM qfMoray, fregata, a ne jedan od MiameMđ,
velikih galija koje su koristili Nizozemci za plovidbu prema Indiji: na trenutak ga je
zbunila udaljenost od položaja koji je trebao zauzeti. GwM oMoray bio je drugi od
dva jedrenjaka koji su vodili pomorsku blokadu. Njegov kapetan, zvan Kragulj,
trebao se nalaziti puno istočnije na obzoru. Hal se nagne izvan koša, i pogleda
prema palubi, dok ga je otac promatrao, podbočivši se. Hal objasni svoje otkriće:
GwO se približava potpomognut vjetrom!, dovikne i njegov se otac odmah okrene
prema istoku. Opazivši obrise Kraguljeva broda, crnog na pozadini još
polumračnoga neba, Sir Francis približi oku tanku mesinganu cijev dalekozora. Hal
osjeti njegov bijes po napetom položaju ramena i po načinu kojim je odjednom
zatvorio dalekozor i zabacio unatrag gustu, crnu kosu: ubrzo će medu njima pasti
teške riječi. Hal se nasmiješi. Nadaren željeznom voljom i oštrim jezikom, Sir
Francis ulijevao je strah svima onima koji bi bili predmet njegovih izljeva bijesa;
čak su ga se i njegovi prijatelji reda plašili. Hal je bio zadovoljan što će tog dana
njegov bijes biti uperen prema nekome drugome, a ne prema sinu. Promotri
obzor Opazi druga jedra, točno na mjestu gdje su se i morala nalaziti, bijela na
tamnome moru. Dva manja broda, koja su dopunjavala skupinu brodova, poput
bisera ogrlice, plovila su iza na petnaest milja udaljenosti, bila je to mreža koju je
njegov otac postavio ne bi li uhvatio Nizozemce. Manji brodovi bili su otvoreni,
nisu imali palubu, svaki je imao nekoliko desetina do zuba naoružanih ljudi. Kada
nisu bili potrebni, njihov bi se jarbol pomaknuo i podigli bi se na veći brod. Sir
Francis je redovito mijenjao posadu, jer čak ni grubi ljudi zapadnih visoravni, ili
Gali, pa ni od njih jači nekadašnji robovi, koji su činili njegovu posadu, nisu mogli
dugo izdržati te uvjete na brodicama i k tomu biti u stanju boriti se. Konačno ih
svjetlost dana zabljesne dok je sunce izranjalo iz oceana na istoku. Promatrajući s
visine crveni trag koji je ostavljao na moru, Hal osjeti razočaranost što na obzoru
nije bilo ni traga tuđim jedrima. Upravo kao i šezdeset i pet prethodnih zora, nije
bilo ni jednog Nizozemca na vidiku. Zatim pogleda prema sjeveru, prema velikoj
masi kopna koje je prijetilo obzoru poput velike kamene sfinge, nedokučivom i
mračnom. Bio je to Rt Agulhas, najjužnija točka afričkog kontinenta. Afrika! od
zvuka toga zagonetnog imena sav se naježi. Afrika! zemlja koja nije bila ucrtana u
geografske karte, nastanjena zmajevima i ostalim zastrašujućim bićima, koja su se
hranila ljudskim mesom, i divljacima s tamnom kožom, koji su se također hranili
ljudskim mesom i ukrašavali se ljudskim kostima. Afrika! zemlja zlata, bjelokosti i
robova, bogata blagom, koje spretna ruka još treba otkriti, pod cijenu i vlastitog
života. Hal se osjećao istovremeno zastrašen i začaran zvukom i obećanjem tog
imena, prijetnjom i izazovom koje je skrivalo u sebi. Dugo je sati razmišljao,
nagnut nad karte u očevoj kabini, umjesto da uči napamet sazviježda ili konjugira
latinske glagole. Proučio je velike prostore u unutrašnjosti, slike lavova, slonova i
čudovišta, pored ucrtanih obrisa planina, jezera, velikih rijeka, krštenih imenima
poput Khoikhoi, Camdeboo, Sofala i kraljevstvo presvijetlog Ivana. Hal je saznao
od oca da još nitko od civiliziranih ljudi nije istražio unutrašnjost kontinenta, koja
je ulijevala strahopoštovanje i zapitao se, kao što je to već i ranije mnogo puta
činio, što bi osjećao kada bi bio prvi čovjek koji se upušta u takvu pustolovinu.
Pogotovo je pobuđivao njegovu radoznalost presvijetli Ivan, legendarni voda
moćnog kršćanskog kraljevstva, sam u srcu afričkog kontinenta, a živio je u
europskoj mitologiji stotinama godina. e li bio jedini, pitao se Hal, ili se radi o
cijeloj jednoj dinastiji vladara? Zvuk izrečenih zapovijedi s krme broda prekine
njegova maštanja; jedva ih je čuo zbog vjetra i osjeti kako brod mijenja smjer
kretanja. Pogledavši prema palubi, opazi da se njihov brod približava GwHw
oMomy. Oba jedrenjaka plovila su samo s razvijenim košnim jedrima, dok su sva
ostala jedra bila spuštena do podveza, i oba broda kretala su se prema zapadu,
prema Rtu Dobre Nade i Atlantiku. Jedrenjaci su polako napredovali. Već su vrlo
dugo plovili tim toplim južnim morima i daske su nagrizli crvi. Na tim geografskim
širinama ni jedan brod nije mogao dugo izdržati: opasni brodotočci dosegli bi
debljinu prsta i dužinu ruke, bušeći galerije u dnu broda, tako blizu jedna drugoj
da bi ga konačno pretvorile u košnicu. Čak je i sa svog mjesta, na vrhu glavnog
jarbola, Hal mogao čuti pumpe na oba broda kojima su praznili dno lađe. Zvuk je
bio nalik otkucajima srca, koja su brod održavala na životu. To je bio još jedan
razlog zašto su morali pronaći Nizozemce: trebali su promijeniti brod. lady Edtvma
se raspadala pod njihovim nogama. Kada su se dva broda dovoljno približila,
posada se okupi na priponama i duž zaštitne ograde. Broj posade svakoga broda
nije prestajao začuđivati Hala, svakoga puta kada bi ih promatrao tako
nagomilane. lady Edtvma težila je stotinu sedamdeset tona i bila je duga nešto
više od sedamdeset stopa. Usprkos tome posjedovala je posadu od stotinu
trideset članova, ne računajući mornare na malenim brodicama. GwH nije bio
puno veći, no na njemu se nalazilo gotovo dvostruko više posade. Uostalom, ako
su namjeravali svladati jednu od golemih galija Nizozemske istoćnoindijske
kompanije, svi su im ti ljudi itekako bili potrebni, od prvog do zadnjeg. Po
najnovijim vijestima, skupljenim duž cijelog južnog oceana od ostalih vitezova
reda, Sir Francis je znao da morem plovi bar još pet velikih galija. Do tada je, u ovo
doba godine, već dvadeset i jedna galija Kompanije prešla rt da bi se opskrbila
namirnicama, usidrivši se u malenoj luci, koja se nalazila ispod veličanstvenog
Tafelberga, kako su Nizozemci nazivali planinu na krajnjem jugu kontinenta, a
zatim nastavile plovidbu Atlantikom prema sjeveru, prema Amsterdamu. Pet
zakašnjelih galija, koje su se još uvijek mučile nastojeći prijeći Indijski ocean,
trebale su proći rt prije promjene jugoistočnjaka u sjeverozapadnjak, koji je
donosio oluju. A to se trebalo ubrzo i dogoditi. Kada GwH qfMoray nije gusario
morima, Angus Cochran, Lord Cumbrae, punio je svoje bisage trgujući robovima
na tržnici u Zanzibaru. Nakon što bi robove jednom okovali na palubi duge i uske
štive za robove, bilo je nemoguće osloboditi ih sve do samoga kraja plovidbe, kada
bi se brod usidrio u lukama Istoka. To je značilo da su jadnici, koji nisu izdržali
mučni prijelaz tropskog pojasa Indijskim oceanom, ostajali trunuti, prikovani
zajedno sa živima, u zgurenom prostoru na dnu broda. Hlapljenje njihovih tijela u
raspadanju, miješalo se s izmetom živih, dajući brodovima, koji su prenosili
robove, karakterističan smrad, koji se osjećao na mnogo milja udaljenosti.
Nikakvo pranje, čak ni najjačom lužinom, nije moglo osloboditi brod s robovima
od tog vonja. Kada se GuZZ približio njihovom brodu, mornari s IWy Wne počeli
su urlikati zbog smrada. Pobogu, smrdi poput hrpe gnoja! este li si možda
zaboravili isprati stražnjice, crvljivi sifilitičari? Čak se i do nas osjeća smrad!,
dovikne im jedan od mornara male fregate. Odgovori pristigli s Gw nasmijali su
Hala. Naravno da su mu ljudska crijeva bila itekako dobro poznata, no ostalo i nije
baš previše shvaćao, budući da nikada nije vidio one dijelove ženskog tijela koje su
mornari oba broda spominjali i potanko opisivali, a nije znao ni čemu služe; no,
slušajući kako ih opisuju, pobude u njemu radoznalost. Postane mu još zabavnije
kada pomisli da će oca te riječi silno razljutiti. Sir Francis je bio pobožan čovjek,
uvjeren da ishod borbe može ovisiti o Bogu, kojeg su svi ljudi na brodu poštovali.
Stoga je zabranio i igre na sreću, proklinjanje i žestoka alkoholna pića. Dva puta na
dan vodio je zajedničke molitve i, kada bi ulazili u luku, tražio je od mornara da se
dolično ponašaju, iako je Hal znao da se taj njegov savjet rijetko i slijedio. Sir
Francis se namršti, slušajući svoje ljude kako se međusobno vrijeđaju s
Kraguljevim ljudima, no ne mogavši kazniti bičevanjem polovicu svoje posade, da
im pokaže svoje neslaganje, stisnuo je zube dok ne bude mogao razgovarati s
fregatom. U međuvremenu je poslao svoga slugu u kabinu po plašt. Riječi koje je
trebao uputiti Kragulju, trebao je izreći službeno i mislio je to učiniti odjenut u
službena odličja reda. Kada se sluga vratio, Sir Francis se ogrne predivnim
baršunastim plastom, a zatim približi ustima megafon: Dobar dan, milorde!
Kragulj se približi zaštitnoj ogradi i podigne ruku u znak pozdrava. Iznad košulje
imao je pola oklopa koji je blještao na jutarnjoj svjetlosti, no bio je otkrivene
glave, s crvenom kosom i bradom koja se gotovo spajala u gnijezdo od slame dok
su mu kovrče plesale na vjetru kao da mu je glava u plamenu. Neka vas Isus
blagoslovi, Franky!, dovikne mu, nadglasavši s lakoćom vjetar svojim snažnim
glasom. Trebali bi biti u izvidnici na istočnoj strani! Vjetar i bijes uzrokovali su Sir
Francisovu grubost. Zašto ste napustili vaše mjesto? Kragulj izduži ruke u znak
isprike. Gotovo sam potrošio svu vodu, a strpljenje, pak, sasvim. Šezdeset i pet
dana je dovoljno za mene i moje vrijedne članove posade. Duž obale ima robova i
zlata koje nas očekuje. Njegov naglasak imao je jačinu škotske oluje. Nalog koji
ste dobili ne dopušta vam da napadate portugalske brodove. Nizozemski,
portugalski ili španjolski, svejedno je, odvrati mu Coumbrae. Njihovo zlato se sjaji
na isti način. I sami znate da nema mira preko crte razgraničenja. Nadimak Kragulj
vam zaista savršeno pristaje, odgovori mu Sir Francis zarežavši od bijesa.
Proždrljivi ste poput njega! No, Cumbraeove su riječi bile istinite: preko crte
razgraničenja nije bilo mira. Prije više od stotinu godina, papinskom bulom od 25.
rujna 1493. godine, papa Aleksandar VI. označio je središtem Atlantika od sjevera
prema jugu graničnu crtu koja je dijelila svijet između Portugala i Španjolske. Kako
su se uopće mogli i nadati da će ostale kršćanske zemlje poštivati njihovu odluku?
Prirodno se rodila još jedna doktrina: Nema mira preko crte, i postala je lozinka
gusara te se proširila u njihovom interpretiranju na sva neistražena prostranstva
duž oceana. U vodama sjeverne polutke događala su se gusarenja, razbojstva i
ubojstva, čije bi krivce u prošlosti proganjala saveznička flota kršćanske Europe i
bili bi obješeni na križu jarbola, dok su sada bili čak slavljeni, pogotovo ako bi se
našli s druge strane crte razgraničenja. Svaki od vladara, upletenih u borbu,
potpisivao je granična pisma, koja su samo jednim potezom pera pretvarala
trgovačke brodove u gusarske ratne brodove, ovlašćujući ih da vrše zlodjela tek
otkrivenim oceanima na kugli zemaljskoj koja se sve više širila. Pismo Sira
Francisa Courtenevja potpisao je Edward Hyde, grof od Clarendona i engleski lord
kancelar, u ime kralja Karla II. Davao mu je pravo da proganja brodove
Nizozemske Republike, s kojom se Engleska nalazila u ratu. Napustivši vaš položaj,
odričete se prava na dio budućeg plijena... Sir Francis se još uvijek derao kako bi
ga mogli čuti na drugome brodu, ali Kragulj se okrenuo i izdao zapovijed svome
kormilaru. Obraćajući se sviraču gajda, koji je bio spreman pored njega,
zapovjedi: Sviraj Siru Francisu melodiju koja će mu pomoći da nas se sjeti!
Zanosne note FareiveH fo fke M stigle su nošene vjetrom do ZWy Edwme dok su
se Kraguljevi stražari na košu penjali poput majmuna na vrh pripona da odvežu
podveze. GuZfova se jedra napuhnu na vjetru. Glavna se jedra napuhnu uz takvu
tutnjavu, nalik na prasak topa, i brod započne ploviti nošen jugoistočnjakom,
suočivši se s prvim plavim valom i zarivši se u nj poput oštrice noža. Dok se brzo
udaljavao, Kragulj se vrati na krmu broda, podignuvši glas kako bi nadglasao zvuk
gajda i šum vjetra. Neka vas Gospod naš, Isus Krist čuva, moj cijenjeni brate. No,
na njegovim su usnama riječi dobrih želja zazvučale poput bogohuljenja.
Postupno su se ironični pljesak i teške riječi posade polako gasili i nova atmosfera,
tmurnija, zavladala je brodom, dok je posada počinjala shvaćati da su njihove
snage na izmaku postale još slabije jednim jedinim potezom. Ostali su sami protiv
Nizozemaca. Sada su mornari, koji su se natiskivali na palubi i priponama Iady
umuknuli, nesposobni da se suoče s pogledima drugova. Tada Sir Francis zabaci
glavu unatrag i prasne u smijeh. Tim bolje. Pripast će nam veći dio plijena!, vikne, i
ljudi se nasmiju zajedno s njime, složivši se s njegovom tvrdnjom, dok je on silazio
u svoju kabinu. Hal je ostao u košu još sat vremena. Pitao se koliko će dugo trajati
hvalisanje ljudi, jer su se morali zadovoljiti samo s čašom vode na dan. Iako su se
zemlja i njene rijeke bogate vodom nalazili na manje od pola dana plovidbe, Sir
Francis se nije odvažio poslati ni jednu od brodica da napune bačve vodom.
Nizozemci su se svakoga trenutka mogli pojaviti, a tada će mu biti potreban svaki
čovjek. Konačno se jedan od članova posade uspne na koš da zamijeni Hala na
straži. Što ima novoga, mladiću?, zapita ga. Gotovo ništa, prizna, pokazujući
malena jedra brodica, daleko na obzoru. Ni jedna ne daje nikakve znakove,
nastavi. Pažljivo promatraj hoće li izvjesiti crvenu zastavu što znači da su ugledali
plijen. Mornar se namršti: Ubrzo ćeš me htjeti poučiti i kako se ispuštaju vjetrovi.
No, nasmije se Halu poput dobroćudnog strica, jer je mladić bio miljenik na brodu.
Hal mu se također nasmiješi: Tako mi Boga, majstore Simone, ne trebaju vam
poduke u tome. Čuo sam vas na kabliću u nužniku i radije bih se suočio s cijelom
hrpom Nizozemaca. Zamalo ste nakosili sve daske kobilice broda. Simon prasne u
gromki smijeh, i potapša Hala po ramenu. Sidi, mladiću, prije no što te naučim
kako leti albatros. Započne silaziti klizeći priponama. Na početku se kretao
otežano, jer su ga mišići boljeli zbog grčeva i hladnoće za vrijeme duge straže, no
ubrzo se zagrijao i nastavi spretno. Neki od ljudi na palubi prekinu poslove koje su
obavljali, i zagledaju se u njega. Bio je jak, širokih ramena poput bar tri godine
starijeg mladića, noge i ruke bile su mu toliko dugačke, tako da je izgledao
jednako visok poput oca. Doduše, imao je glatku i svježu kožu i izraz lica tipičan za
dječaštvo. Kosa, privezana kožnom vrpcom, virila je ispod kape, svijetleći na
jutarnjem suncu. U toj životnoj dobi njegova je ljepota bila gotovo nježna, čak i
nakon četiri mjeseca plovidbe šest u cijelosti bez da su vidjeli žene. Neki koji su
imali drukčije porive, slijedili su ga i promatrali lascivnim pogledima. Hal napusti
sigurnost jarbola krećući se prema krajevima križa, održavajući spretno ravnotežu
poput akrobata, na četrdeset stopa iznad površine mora koje se pjenilo. Sada su
svi pogledi bili upereni u njega: bio je to podvig koji je malo tko na brodu mogao
ponoviti. Treba biti mlad i lud, promrmlja Ned Tyler zavrtjevši glavom dok je
podizao pogled i promatrao ga. Bolje je da se mali vragolan pazi da ga otac ne
ugleda dok se upušta u ovu igricu. Stigavši na sam kraj križa, ne zaustavivši se, Hal
prijeđe na sošnjak, i spusti se u jednom mahu zaustavivši se na tri metra iznad
palube. Odatle skoči na pod, dočekavši se lagano na obje noge pune žuljeva, i
skvrčivši koljena ne bi li manje osjetio udarac. Podigne se laganim skokom i krene
prema krmi, no zastane, nepomičan, začuvši neljudski krik; bilo je to životinjsko
rezanje, izazov velike ptice grabljivice. Hal je na trenutak nepomično stajao na
palubi, a zatim se odjednom udalji, instinktivno, dok se visoka pojava sručila na
njega. Začuo je fijuk u zraku, prije no što je ugledao oštricu, koju je izbjegao
skočivši u more. Srebreni čelik prođe iznad njegove glave i napadač ispusti još
jedan krik, pun bijesa. edva je i opazio napadačevo tamno i sjajno lice, široka usta
poput pećine, s velikim bijelim i krivim zubima, jezikom, skupljenim poput
leopardova, dok je ispuštao krik. Nastavljao je izbjegavati udarce, plešući, dok ga
je srebrena oštrica i dalje nastojala pogoditi, opisujući luk, no osjeti da mu je
razderao rukav kožnog prsluka i posustane. Nede, treba mi nož!, zavikne očajno
prema kormilaru iza njega, ne odvraćajući pogled s očiju napadača. Imao je crne i
svjetlucave zjenice poput hrde, a bjeloočnice isprekidane krvlju. Hal uspije izbjeći
sljedeći udarac bacivši se u stranu, osjetivši kako se zrak pomiče zbog udarca. Iza
sebe začuje zvuk kratke sablje koju je čovjek izvukao iz korica i dobaci mu oružje,
koje se otkotrlja palubom prema njemu. Sagnuvši se s lakoćom, podigne ga,
stisnuvši u ruci za dršku i stane u položaj opreza, ciljajući prema korijenu nosa
napadača. Pred Halovom prijetećom oštricom napadač zastane u slijedećem
napadu, a kada mladić izvuče lijevom rukom iz pojasa i mornarski nož, dugačak
gotovo pedalj, prijeteći mu i tom oštricom, bljesak ludosti pojavi se u njegovim
očima. Kružili su jedan oko drugoga, ispod glavnog jarbola, prekriživši oštrice,
lagano se dodirujući, dok je svatko od obojice nastojao naći prolaz u obrani
protivnika. Mornari su ostavili poslove koje su obavljali. Čak i nadležni za rad s
pumpama potrče prema njima i okruže dva mačevalaca kao da prisustvuju borbi
dva pijetla, ozarenih lica uz pretpostavku da će ugledati krv. Režali su i zavijali na
svaki napad i obranu, hrabreći svog miljenika. Izdubite mu te velike crne oči,
mladi Halu! Očerupaj rep tom pijetlu, Aboli! Aboli je bio pet palčeva veći od Hala,
na njegovom vitkom tijelu nije bilo ni trunka sala. Potjecao je s istočne obale
Afrike, iz plemena ratnika, vrlo cijenjenog medu trgovcima robljem. Imao je
pažljivo obrijanu glavu, koja se sjajila poput crnoga mramora, a na obrazima je
imao utisnute obredne tetovaže i ožiljke koji su mu davali zastrašujući izgled.
Kretao se svojim dugim nogama posebnim skladom, njišući se od pojasa na gore
poput velike crne kobre. Na sebi je imao samo kratke i široke platnene, poderane
hlače; golih prsa, izgledalo je kao da svaki mišić prsnog koša i ruku posebno živi,
poput spleta zmija koje se savijaju ispod uljem namazane kože. Baci se prema
naprijed, a Hal nadčovječnim naporom uspije izbjeći udarac, no gotovo istodobno
Aboli ponovno nacilja prema njegovoj glavi. Njegov je udarac bio toliko snažan da
Hal shvati kako ga neće ponovno moči obraniti sabljom. Podigne obje oštrice,
prekriživši ih, ne bi li uhvatio u klopku crnčevu sablju, koju je ovaj držao iznad
Halove glave. Čelik protiv čelika: uslijedio je zveket oružja, a gledatelji su uzvikivali
diveći se spretnosti te obrane. No, pred jačinom napada Hal se povuče korak
unazad, a zatim još jedan, dok je Aboli i dalje nastavljao napadati, ne ostavljajući
mu mira, iskoristivši prednost svoje velike pojave i velike snage kako bi se
suprotstavio mladićevoj instinktivnoj spretnosti. Halovo je lice odavalo očaj. Sve
je više posustajao i pokreti su bili sve manje skladni: bio je umoran, a strah je
usporavao njegove odgovore. Sada su se gledatelji okrenuli protiv njega, bodreći
glasno neumornog protivnika, nestrpljivi da vide krvoproliće. Označi to lijepo lice,
Aboli! Pokaži nam njegova crijeva! Znoj je curio niz Halovo lice, i njegova je
hladnokrvnost nestala kada ga je Aboli prikovao uz jarbol. Odjednom je izgledao
puno mladi, s užasom u očima, usnicama koje su podrhtavale od straha i
iznemoglosti. Nije više napadao, usredotočio se samo na obranu. Borio se za život.
Neumoran, Aboli ponovno krene u napad, ciljajući i pogodivši ga u noge. Hal je bio
gotovo na izmaku snaga, koje su mu omogućavale da se obrani od udaraca.
Zatim, neočekivano, Aboli primijeni još jednom taktiku: natjera Hala da se otkrije,
a zatim pomakne težinu tijela i pokuša ga pogoditi desnom rukom. Hal opazi
svjetlucavu oštricu noža, a ostali mornari zareže, opazivši tako dugo iščekivanu
krv. Hal se odvoji od jarbola okrenuvši se oko vlastite osi, zatim se zaustavi,
pokušavajući doći do zraka, zaslijepljen vlastitim znojem. Krv se polako slijevala na
prsluk, no bio je to samo maleni rez, učinjen kirurškom preciznošću. oš jedan
ožiljak za tebe, kao uostalom svaki put kada se boriš poput djevojke!, ukori ga
Aboli. S izrazom olakšanja i izmučenosti Hal podigne lijevu ruku, u kojoj je još
uvijek držao nož, i rukom si obriše krv s brade. Vršak usne resice bio je razrezan, a
količina krvi naglašavala je težinu rane. Nazočni su mu se izrugivali. Sto mu
gromova!, smijao se jedan od kormilara: Mladić ima više krvi nego hrabrosti. lb
izrugivanje promijeni odjednom Hala. Spustivši nož, uperi ga pred sebe, ne
obazirući se na krv koja je i dalje curila prsima. Njegov ravnodušan izraz lica bio je
nalik kipu, s blijedim i nepomičnim usnama poput leda. Ispusti prigušeni krik i baci
se na crnca. Bio je toliko brz da se Aboli iznenadi, prisiljen povući se. Kada su se
njihove oštrice ponovno prekrižile, osjeti novu snagu u mladićevoj ruci i razrogači
crne oči. Zatim se Hal našao na njemu poput ranjene divlje mačke koja se
odjednom oslobađa iz zamke. Bol i bijes poticali su njegov napad. Oči su bile
bezosjećajne, a zatvorene čeljusti ukočile su mišiće na licu u masku koja nije
zadržala ni traga dječaštva. No bijes nije ugrozio um i lukavost: sva spretnost koju
je stekao u stotinjak dana vježbanja na palubi došla je odjednom do izražaja
Članovi posade ispuštali su neravnomjerne krikove, dok se pred njihovim očima
odvijalo čudo. Imali su osjećaj da je mladić pred njima postao muškarac,
narastavši da bi se mogao suprotstaviti tamnome protivniku, gledajući ga u oči.
Neće izdržati, mislio je Aboli, braneći se. TVegova snaga g može dugo Wrzafi, no
pred njim je stajao drugi čovjek, a on ga još uvijek nije prepoznao. Odjednom
primijeti da počinje gubiti. Brzo će se wmonf. No, oštrice koje su plesale pred
njegovim očima izgledale su nebeske, poput opasnih duhova tamne šume koja je
nekoć bila njegov dom. Pogleda blijedo lice i žar u njegovim očima; nije ih mogao
prepoznati. Osjeti kako ga hvata strava, koja mu je usporavala desnu ruku.
Izgledao je poput demona. Shvati da mu je život bio u opasnosti. Sljedeći ga
udarac pogodi u prsa, uspjevši prodrijeti u njegovu obranu poput sunčeve zrake.
Iskrivi u stranu gornji dio tijela, no oštrica sablje ga pogodi površinski ispod
podignute lijeve ruke. Nije osjećao bol, no začuje šum oštrice koja ga je pogodila i
ranila poput žileta i toplu krv koja je šiknula iz rane i cijedila se niz bok. Osim toga,
zaboravio je na nož u Halovoj lijevoj ruci, s kojom se podjednako dobro znao boriti
kao i s desnom. Krajičkom oka opazi kraću i opasniju oštricu kako cilja prema srcu
i baci se unatrag ne bi li ju izbjegao, no zapetlja se u konopac na palubi i završi na
podu. Desnim laktom udari o razmu, i od boli zbog udarca ispusti nož. Ostavši
ležati na palubi, Aboli podigne pogled i osjeti da mu se bliži kraj, pogledavši u one
zelene i užasne oči. To nije bilo lice mladića, koji je bio njegov ljubimac i poseban
učenik u zadnjih desetak godina, mladić kojeg je hranio, uvježbao i volio deset
dugih godina. Bio je to muškarac, odlučan da ga ubije. Usmjeri vršak oštrice sablje
prema dolje, ciljajući u vrat, sa svom mladenačkom snagom i spretnošču. Henry!,
oštar i autoritaran glas odjekne palubom, kroz žamor gledatelja željnih krvi. Hal se
trgne, ostavši nepomičan, s oštricom sablje uperenom u Abolijev vrat. Na njegovu
licu se pojavi izraz neodlučnosti, nalik na sanjara koji se budi, i podigne pogled
prema ocu, koji se pojavio na vrhu Ijestava krznenog nadgrada. Dosta je tih
gluposti! Spusti se odmah u moju kabinu. Hal se ogleda oko sebe, promatrajući
uzbuđene izraze lica, koji su ga okruživali. Zatresavši zaprepašten glavom, spusti
pogled na sablju koju je držao u ruci, zatim ju ispusti i ona padne na palubu.
Tresući se, baci se na Abolija, zagrlivši ga poput dječaka koji grli svoga oca. Aboli,
prošapće jezikom šuma koji je naučio od crnca, tajna koju nitko od prisutnih na
brodu nije znao. esam li te teško ranio? Koliko krvi! Života mi, mogao sam te ubiti.
Aboli se lagano smješkao, odgovorivši mu na istom jeziku: Bilo je i vrijeme.
Konačno si ispio gutljaj iz izvora borbenog duha. Mislio sam da ga nećeš nikada
pronaći. Trebao sam te provocirati kako bi to učinio. Podigne se u sjedeći položaj,
odmaknuvši od sebe Hala, no u njegovim očima je sjajilo novo svjetlo dok je
promatrao mladića, koji to više nije bio. Idi sada, poslušaj svoga oca! Hal se
podigne, dršćući i zagleda se ponovno u lica na kojima primijeti izraz koji nije
prepoznavao: poštovanje pomiješano s nečim jačim od sjene straha. Što zurite
razrogačenih očiju?, zareži Ned Tyler. Predstava je završena. Nemate li drugog
posla? Pokrenite pumpe. Svakome koji ljenčari mogu pronaći posao. Odmah se
začuje topot golih nogu kako jure palubom, dok su se članovi posade žurili na
svoja mjesta s osjećajem krivice. Hal se sagne i podigne svoju sablju, ali Ned Tyler
mu je pruži s drškom okrenutom prema njemu. Hvala, Nede. Bilo mi je potrebno.
Dobro ste ju upotrijebili. Nikada do sada još nisam vidio tog poganina poraženog,
osim od vašeg oca. Hal istrgne prljavi komad tkanine s hlača koje je imao na sebi i
poveže si uho, kako bi zaustavio krvarenje, a zatim se spusti u kabinu na krmi
broda. Sir Francis podigne glavu s brodske knjige s guščjim perom na stranici. Ne
moraš biti toliko zadovoljan sobom, mladunče, zareži obraćajući se Halu. Aboli se
poigravao s tobom, kao i uvijek. Mogao te probosti nekoliko puta prije nego što si
ti preokrenuo situaciju onim sretnim udarcem. Kada je Sir Francis stajao, jedva da
je bilo dovoljno prostora za obojicu u malenoj kabini. Zidovi su bili prepuni knjiga,
a bilo ih je i na podu, dok su one s kožnim koricama bile polegnute ispod očeva
ležaja. Hal se pitao gdje je pronalazio mjesta za spavanje. Otac mu se obrati na
latinskom jeziku. Kada su bili sami, tražio je od njega da razgovaraju tim jezikom
kulture. Umrijet ćeš prije nego što postaneš mačevalac, ne pronađeš li čelik u
tvome srcu, a ne samo u tvojim rukama. Prvi Nizozemac kojeg budeš susreo,
probost će te još za prvog dvoboja. Sir Francis je oštro gledao u svoga sina. Kako
glasi zakon mača? ednim okom gledaj protivnikove oči, promrmlja Hal na
latinskom. Glasnije, mladiću! Sir Francis nije dobro čuo zbog tisuće hitaca i
eksplozija koje je slušao dugi niz godina. Na kraju borba krv bi curila iz ušiju
mornara na topovima, pa čak su i časnicima na krmi broda u ušima odzvanjali
pogodci danima i danima nakon bitke. ednim okom gledaj oči, ponovi Hal
zvonkim glasom, dok se otac složio s njim. Oči su ogledalo duše. Nauči čitati
protivnikove namjere prije njegovih poteza i vidjet ćeš udarac prije nego što ga
izvede. Nastavi. Drugim okom promatraj noge, izrekao je Hal. Dobro. Sir Francis
se složi. Noge se miču prije ruke. Što još? Držati vršak visoko. To je osnovno
pravilo: nikada ne spuštaj vršak, drži ga uvijek uperen u oči. Sir Francis ga je
natjerao da ponovi cijeli katekizam, kao što je to učinio bezbroj puta ranije, a
zatim konačno reče: A sada još jedno pravilo za tebe: moraš se boriti od samog
početka, a ne samo kada si ranjen ili bijesan, inače, možda nećeš izdržati prvu
ranu. Podigne pogled prema klepsidri iznad njegove glave. Ima još vremena za
čitanje prije molitve za brod. Još je uvijek govorio na latinskom. Uzmi svog Livija i
počni prevoditi od početka dvadeset i šeste stranice. Sat vremena Hal je naglas
čitao povijest Rima na izvornom jeziku, prevodeći na engleski red po red.
Konačno, Sir Francis zaklopi knjigu. Napreduješ. A sada konjugiraj glagol wjfra;đfi
Činjenica da je otac izabrao upravo taj glagol bio je znak odobravanja. Hal je dobro
i s lakoćom konjugirao sva glagolska vremena usporivši samo kod indikativa
futura. Durabo. Ustrajat ću. Bio je to moto na grbu Courtenevjevih i Siru Francisu
se ote osmijeh dok ga je Hal izgovarao. Neka ti Bog podari tu milost. Podigne se.
Sada možeš ići, ali pazi da ne zakasniš na molitvu. Obradovavši se što je slobodan,
Hal izjuri iz kabine i jednim se korakom uspne Ijestvama. Aboli je bio skupljen na
pramcu broda i Hal krene prema njemu, kleknuvši pored njega. Ranio sam te.
Aboli odmahne rukom, dajući do znanja da je zaboravio na događaj. Kokoš koja
čeprka medu prašinom, ranjava ozbiljnije zemlju. Hal skine s Abolijevih ramena
platneni ogrtač, uhvati prijatelja za mišićavu ruku i podigne ju kako bi proučio rez
na rebrima. Ipak, ovaj pilić te dobro kljucnuo, primijeti suho, smiješeći se dok je
Aboli otvorio šaku i pokazivao mu iglu i konac. Pruži ruku, ali ga Aboli zaustavi.
Ponajprije isperi rez, kao što sam te naučio. S dugom zmijom koju imaš, mogao bi
i sam to učiniti, primijeti Hal, a Aboli se nasmije, nježno i prigušeno poput šuma
grmljavine u daljini. Morat ću se zadovoljiti malim bijelim crvom. Hal se podigne,
odvezavši konopac koji je pridržavao hlače. Ostavivši ih da kliznu do koljena, a
desnom rukom pomakne kožnu kapicu. Krstim te, Aboli, kao gospodara pilića!
Oponašajući savršeno očev molitveni glas, usmjeri prema otvorenoj rani mlaz
žutog urina. Iako je Hal dobro znao da peče, budući da je Aboli više puta učinio
isto s njime, crno lice ostalo je nepomično. Hal namoči ranu i zadnjom kapi
tekućine, a zatim podigne hlače. Znao je iz iskustva koliko je bio učinkovit Abolijev
plemenski lijek. Prvi puta kada ga je upotrijebio na njemu, ostao je preneražen, no
sve ove godine nije vidio ranu koja se zagnojila nakon što je bila isprana na taj
način. Uze iglu i konac, dok je Aboli pridržavao rubove rane lijevom rukom. Hal ju
zatvori s nekoliko malih uboda, urednih poput majstora za jedra, ubadajući iglu u
savitljivu kožu i zatvarajući čvorove. Kada je završio, ispruži ruku prema posudi s
kuhanom smolom, koju je Aboli već držao spremnu i nakon što je prekrio gustim
slojem ranu koju je tek bio prišio, zadovoljno klimne glavom promatrajući svoje
remekdjelo. Aboli se podigne, spustivši svoje platnene hlače i reče mu: A sada
ćemo se pobrinuti za tvoje uho. Zatim izvuče iz hlača veliki ud. Hal se povuče: Nije
mi ništa, pobuni se, no Aboli ga uhvati za repić i podigne mu glavu uvis. S
odzvanjanjem otkucaja zvona članovi posade se okupe u sredini broda, ostavši u
tišini, na suncu, otkrivene glave, zajedno s crncima, koji nisu obožavali samo
Krista, već i druge bogove, čiji se dom ugnijezdio u srcu tamnih šuma njihove
izvorne zemlje. Kada je Sir Francis, držeći u rukama Bibliju uvezenu u kožne
korice, započeo molitvu svojim zvonkim glasom: Molimo te, Bože svemogući, da
nam predaš u ruke Kristova neprijatelja, kako ne bi pobijedio..., bio je jedini čije su
oči još uvijek bile uprte u nebo, dok su svi ostali gledali prema istoku, gdje se
trebao pojaviti neprijatelj s teretom srebra i mirodija. Usred duge molitve
započne oluja, koja je dolazila s istoka, a vjetar je nosio oblake koji su se skupljali u
tamnu i turbulentnu masu iznad njihovih glava, slijevajući na palubu srebrenastu
kišu. Nasrtaj prirodne pojave nije uspio odvratiti Sira Francisa u razgovoru sa
Svevišnjim, i dok su se članovi posade stiskali u platnene ogrtače, premazane
slojem smole, a voda se slijevala niz njihova tijela, Sir Francis nije izostavio ni riječi
u svojoj molitvi. Gospodine vjetrova i oluja, molio je, pomozi nam. Gospodine
borbe, budi naš štit... Oluja brzo prođe i sunce se ponovno pojavi na nebu, sjajeći
i obasjavajući plave valove, osvjetljavajući palubu. Sir Francis odmakne unazad
kapu s širokim kačketom i bijelim, sasvim mokrim perjem, i spusti glavu. Majstore
Nede, ispucajte topničke granate. Bio je to pravi potez, shvati Hal. Mora da je
oluja sasvim smočila fitilj i navlažila barut. Umjesto da krenu s dugim i dosadnim
postupkom vađenja granata, njegovu je ocu bilo milije da posada vježba paljbu.
Svi na svoja borbena mjesta. Zvuk bubnjeva, koji su pozivali mornare, odjekne
cijelim brodom i ljudi potrče prema svojim mjestima smijući se i vičući. Hal uroni
vršak potpaljivača u žar na podnožju jarbola; kada je počeo gorjeti, skoči na
pripone i, držeći upaljeni fitilj medu zubima, uspne se na svoje borbeno mjesto, na
vrh jarbola. S visine opazi četvoricu na palubi kako nastoje podići iz dna broda
gotovo praznu bačvu za vodu, noseći ju sve do zaštitne ograde broda. Na
zapovijed s krme, bace je izvan broda, tako da je plutala na uljanom tragu broda.
U međuvremenu su topnici micali nakovnje i gurali topove prema van. S obje
strane donje palube bilo ih je osam, svaki je bio spreman ispaliti jednu granatu od
osamnaest librica. Na gornjoj palubi nalazilo se deset topova, po pet na svakoj
strani. Nakon dvije godine plovidbe morima, lady Edtvma je već bila potrošila
gotovo sve željezne kugle: topovi na gornjoj palubi bili su napunjeni riječnim
šljunkom, što ga je struja oblikovala i koji su ručno skupili na obalama rijeka za
vrijeme ekspedicija na kopno kada su odlazili i po vodu. Brod je polako mijenjao
smjer kretanja, prilagođavajući se novom položaju, nošen vjetrom. Plutajuća
bačva bila je na oko dvije stotine hvata udaljenosti, no strelište se sve više
smanjivalo. Topnici su usmjeravali svaki top, mijenjajući kut i ispravljajući
nakovnje za nišan. Taj dio posla bio je namijenjen stručnjacima: samo petorica na
brodu posjedovala su spretnost da napune topove i spreme ih za paljbu. U košu
Hal usmjeri cijev maloga topa prema plutajučem otoku alga koje su prolazile
nošene strujom. Zatim, vrškom noža makne vlažni barut koji se stvrdnuo na
zdjelici oružja, zamijenivši ga svježim koji je izvadio iz boce. Nakon deset godina
očeve obuke, bio je toliko dobar koliko i Ned Tyler, glavni brodski topnik. Njegovo
borbeno mjesto trebalo je biti na glavnoj palubi, i preklinjao je oca da ga preseli
ondje, no otac mu je strogo odgovorio: Ti ćeš ostati gdje ti ja naredim, i tako je
morao ostati na košu, izvan borbe, dok je njegovo mlado srce gorjelo od želje da i
on sudjeluje. Odjednom osjeti kako ga je uzdrmao prasak koji je dolazio s palube
ispod njega. Dugačak trag gustog dima podigne se uvis, dok se brod gotovo
prevrnuo zbog snage protuudarca. Trenutak kasnije visoki mlaz pjene podigne se
uvis, vidljiv na površini mora, pedeset jarda s desne strane i dvadeset od plutajuće
bačve. Nije to bio loš pogodak, ako se uzela u obzir udaljenost, no palubom
odjekne zbor zvižduka i ismijavanja. Ned Tyler potrči prema drugome topu,
provjerivši na brzinu je li spreman ispaliti vatru. Zapovjedi svojim ljudima da malo
pomaknu nišan ulijevo, a zatim učini korak naprijed i približi iskru ustima topa.
Pojavi se dim, a zatim i iskrice i napola sagorjeli barut. Granata ispaljena iz
brončane cijevi velikom jačinom sruši se u more na manje od pola udaljenosti od
nišana i posada poprati i ovaj pokušaj zviždukom. Dva sljedeća topa također ne
pogode. Ljuteči se, Ned zapovjedi posadi da očiste cijevi dugim željeznim
motkama, dok on potrči dalje na sljedeći top. Velika potrošnja baruta ni za što,
primijeti Hal u sebi, ponovivši riječi velikog Sira Francisa Drakea, po kojem je otac
dobio i ime, riječi koje je izgovorio nakon prvog dana borbe povijesne bitke protiv
nepobjedive Armade Filipa II., španjolskog kralja, pod zapovjedništvom medinskog
grofa Sidonia. Cijeli dan, ispod žućkastogbarutnog dima, dvije velike flote su
međusobno ratovale, ispaljujući granatu za granatom, no to granatiranje nije
potopilo ni jedan brod jedne ili druge flote. Prestraši ih topom, poučio je Hala
otac, no, palubu očisti mačem, i u njegovim riječima mogao se osjetiti sav prijezir
prema nepreciznom umijeću topništva. Bilo je nemoguće nanišaniti s palube
broda prema određenom mjestu na brodu sa suprotne strane: preciznost hica bila
je u rukama Svevišnjeg, umjesto u onima glavnoga topnika. Kao da je htio
dokazati taj aksiom, nakon što je Ned ispucao sve granate iz svih topova na brodu,
krajnji rezultat je bio da je šest granata sasvim promašilo, a ona koja se najviše
približila plutajućoj bačvi pala je na dvadeset jarda udaljenosti od nje. Hal zavrti
glavom, razmislivši o tome da je svaki od tih hitaca bio pažljivo pripremljen. U žaru
bitke, kada su brodovi obavijeni dimom a barut i granate se žurno guraju u top,
dok se cijevi previše zagrijavaju a fitilj približavaju uzbuđeni i prestrašeni topnici,
rezultat bi bio još manje zadovoljavajući. Konačno otac podigne glavu prema
Halu. Gore u košu!, zavikne. Hal se već bojao da će ga zaboraviti, no sada, s
osjećajem olakšanja, puhne na vrh fitilja sa sporim izgaranjem koji je držao u ruci i
zasvjetluca njime. S palube, Sir Francis ga je promatrao ozbiljna izraza lica, koje je
ulijevalo strah. Nije si smio dozvoliti da pokaže svu ljubav koju je osjećao prema
mladiću, morao je uvijek biti strog i kritičan, kako bi ga potaknuo. Za dobrobit
mladića, štoviše, kako bi preživio, morao ga je natjerati da uči, da se istakne, da
izdrži, da prede svaki korak života svojim snagama i svim srcem. No, istovremeno
ga je morao hrabriti, poticati i pomagati mu, bez da to postane vidljivo. Morao je
biti njegov pastir, usmjeravajući ga k njegovoj sudbini. Nije pozvao Hala sve dok
bačva nije bila na manjoj udaljenosti. Ako bi mladić uspio pogoditi i razoriti bačvu
svojim malim oružjem, gdje je Ned pogriješio s velikim topovima, njegov prestiž
medu posadom postao bi veći. Posada je bila većinom nepismena i hvalisava, no
jednoga će dana Hal morati njome zapovijedati, ili drugima poput njih. Tog dana
učinio je veliki korak naprijed pobijedivši Abolija pred svima, a sada mu se ukazala
prilika da učvrsti tu dobivenu prednost. Bože borbe, vodi njegovu ruku i hitac!,
molio je Sir Francis u sebi, dok je posada istezala vratove da bi vidjela mladića na
vrhu jarbola. Hal je pjevušio polako za sebe, usredotoćivši se na zadatak koji je
stajao pred njim, svjestan očiju uperenih u njega. No, nije shvaćao značaj pogotka,
a nije znao ni za očeve molitve. Za njega je sve to bila samo igra, još jedna
mogućnost da se dokaže. Volio je pobjeđivati, i svaki put kada bi mu to uspijevalo,
uživao je tim više: orlić je počinjao iskušavati moć svojih krila. Uhvativši kraj
dugog i tankog držača od bronce, okrene mali top prema dolje i nacilja prema
bačvi, uperivši cijev dugačku oko tri stope. Naučio je da je bilo uzaludno pokušati
naciljati izravno prema nišanu. Od trenutka kada bi zapalio iskru do eksplozije
prošlo bi neko vrijeme i u međuvremenu bi se brod i bačva udaljili jedno od
drugog. Osim toga, trebalo je misliti i na vrijeme koje će tek ispaljeni hitac biti u
zraku, prije nego što bude pogodio cilj. Morao je procijeniti gdje će se bačva
nalaziti kada hitac bude stigao do nje, a ne ciljati na mjesto gdje se nalazila dok je
potpaljivao fitilj. Pažljivo poravna izbočinu koja je služila kao nišan s bačvom, a
zatim približi vrh fitilja zdjelici. Natjera samoga sebe da se ni ne pomakne nakon
što se barut zapalio i da se ne odmakne za vrijeme eksplozije, već da nastavi držati
cijev u odabranom smjeru. Tutnjavom, od koje ga zabole uši, mali top se odbije
unatrag takvom snagom i sve nestane ispod velikog oblaka sivog dima. Izduži
očajnički vrat nagnuvši se na lijevu stranu i pokuša vidjeti kroz dim, no srce mu
snažnije zakuca u grudima kada začuje uzbuđenu viku s palube ispod njega,
uspjevši ju čuti usprkos šumu u ušima. Kada je vjetar raspršio dim, opazi daske
bačve kako plutaju iza krme, na tragu broda. Uzviknuvši od radosti, zamaše kapom
okrenut prema licima na palubi ispod njega. Aboli je bio na pramcu, na mjestu
koje je zauzimao kao kormilar broda i topnik prve straže. Odgovori na Halov
osmijeh, udarivši šakom u prsa, dok je drugom rukom izvukao mač i držao ga
podignutog iznad glave. Oglase se bubnjevi kako bi označili kraj vježbe, dozvolivši
posadi da napusti borbena mjesta. Prije nego što se spustio s pripona, Hal
ponovno napuni mali top zavezavši komad platna natopljenog katranom oko
zdjelice, ne bi li ga zaštitio od vlage, kiše i soli. Kada su njegove noge dotakle
palubu, pogleda prema krmi broda tražeći očev pogled nadajući se da će dobiti
njegovo priznanje. Sir Francis je bio udubljen u razgovor s jednim od časnika i
prošlo je neko vrijeme prije nego što je hladno pogledao u Hala, i ne okrenuvši se.
Što tako zuriš, mladiću? Treba ponovno napuniti topove. Udaljivši se, Hal osjeti
malo razočaranje, no bučni hvalospjevi posade i sirova tapšanja po ramenu dok je
prolazio palubom ponovno mu vrate osmijeh. Kada ga je vidio da dolazi, Ned
Tyler napusti svoje mjesto pored topa koji je punio i pruži mu šipku. Svaka budala
može pucati, ali samo ga stručnjak može napuniti, promrmlja, i povuče se unatrag
kako bi kritički promotrio Hala dok je mjerio barut. Koju težinu mora imati barut!,
zapita ga i Hal mu odgovori na isti način kao i stotine puta ranije. Istu težinu kao i
zrno. Crni prah bio je sastavljen od nejednakih granula. Ponekad su se zbog
ljuljanja broda, ili kakve druge kretnje, tri osnovna sastojka praha sumpor, ugljen i
salitra mogli odvojiti i učiniti ga beskorisnim. Kasnije je usavršeno miješanje
sastojaka, kojima se priređivao prah urinom i alkoholom kako bi ga se učinilo
stabilnim, a zatim se morao samljeti i dobivao bi se finiji prah. No, usprkos tome,
još nije bio sasvim savršen i topnik je uvijek trebao paziti kakav je prah, jer su ga
vlaga i vrijeme mogli oštetiti. Hal prosije prah kroz prste i kuša ga vrškom prstiju,
jer ga je Ned naučio da na taj način razlikuje prah u dobrom stanju od onog lošeg:
zatim napuni cijev sa sadržajem iz mjernika, i stavi fitilj. Konačno ga utisne dugom
šipkom s drvenim držačem. To je također bila važna faza; ako bi barut bio previše
natisnut, vatra nije mogla proći kroz top i neuspjeh je bio neizbježan, no i u slučaju
da nije bio dovoljno zgnječen, prah bi gorio bez dovoljno snage da izbaci zrno iz
cijevi. Zgnječiti na pravi način barut bilo je umijeće, koje se moglo naučiti samo
dugim uvježbavanjem, no Ned zadovoljno klimne glavom, promatrajući Hala na
djelu. Prošlo je dugo vremena dok nije konačno zgotovio posao. Svi su topovi bili
napunjeni i zaštićeni iza vrata, dok se Halovo tijelo sjajilo od znoja zbog topline
koja je vladala u skučenom prostoru palube i zbog težine posla. Zaustavio se da
obriše znoj s čela, udahne duboko i rastegne se, a otac mu ironično dovikne: Ne
zanima vas položaj broda, majstore Henry? Trgnuvši se, Hal pogleda prema
suncu. Bilo je visoko na nebu, iznad njih; jutro je proletjele u tren oka. Potrči
prema Ijestvama i spusti se na donju palubu i upadne u očevu kabinu, dohvati
veliki kvadrant iz futrole koja je visjela na zidu. Zatim se okrene i trčećim korakom
se vrati na gornju palubu. Daj Bože da nisam previše zakasnio, promrmlja kroz
zube i pogleda u sunce, koje je bilo visoko iznad glavnoga križa. Smjesti se tako da
je suncu okrenuo leda, da sjena glavnoga jarbola ne zakloni kvadrant, i da mu
omogući jasniji pogled prema obzoru na jugu. Sada se sasvim usredotoči na
zadatak da pridrži napravu, boreći se protiv pokreta broda, pokušavši iščitati kut
sunčevih zraka iza njegovih leda na kvadrantu; kut je pokazivao nagib sunca
naspram obzora. Bio je to osjetljiv postupak, koji je iziskivao snagu i okretnost.
Konačno uspije promotriti prolaz sunca u podne, iščitavši kut kada je sunce bilo u
zenitu. Spusti napravu dok su ga ruke i ramena boljeli i požuri upisati vrijednosti
na ploču. Zatim se trčećim korakom spusti Ijestvama do kabine na krmi broda, ali
ploče na kojima je ispisao vrijednosti nisu bile na svom mjestu na polici. Okrenuvši
se pun zabrinutosti, opazi da ga je otac slijedio i pažljivo ga promatrao. Nisu
izmijenili ni riječi, no Hal shvati da je od njega tražio da zapamti vrijednosti. Hal
sjedne na očev kovčeg, koji mu je služio kao stol, sklopi oči pokušavši se prisjetiti
ploče. Trebao se prisjetiti vrijednosti prethodnog dana i izračunati nove. Uhvati se
za resicu uha, dok su se njegove usne pomicale u tišini. Odjednom mu se lice
ozari i otvorivši oči ispiše broj na ploču. Nastavi pisati još minutu, pretvorivši kut
sunca u podne u stupnjeve širine, zatim pobjednički podigne pogled: 34 stupnja i
42 minute južne geografske širine. Otac mu iz ruku uze ploču kako bi provjerio
vrijednosti, a zatim mu je ponovno pruži, spustivši lagano glavu u znak
odobravanja. Dovoljno točno, ako je vrijednost kuta točna. A sada dužina?
Određivanje točne dužine bila je još uvijek nerazriješena zagonetka. Nisu
postojale ploče, klepsidre ili satovi koji su se mogli koristiti na brodu i koji bi bili
istodobno dovoljno točni da omoguće da se uzme u obzir stalna sunčeva
revolucija. Halovo izračunavanje vrijednosti bilo je potpomognuto samo pločom
koja je stajala pored kućišta kompasa. Započne proučavati kolčiće, koje je kormilar
prethodne smjene zabio u otvore iznad kvadranta kompasa, svaki put kada bi
promijenio smjer kretanja. Hal zbroji vrijednosti, računajući srednju vrijednost, a
zatim ih prenese na papir u kabini oca. Bila je to samo približno i grubo određena
duzina i otac se pobuni, kao što je i očekivao. Ja bih ju bio odredio nešto istočnije,
no, ipak možeš upisati vrijednosti u brodsku knjigu. Hal podigne glavu, zgranut:
taj je dan zaista za sjećanje. Nitko osim oca nije smio upisivati ništa u kožni
registar, koji je stajao pored Biblije na kovčegu. Pod očevim pogledom otvori
brodsku knjigu i cijelu minutu zastane promatrajući stranice ispunjene čitkim i
elegantnim očevim rukopisom, s rubovima ukrašenim lijepim crtežima koji su
predstavljali ljude, brodove i luke. Njegov je otac bio nadareni umjetnik. Dršćući
od uzbuđenja, Hal zaroni pero u zlatnu tintamicu, koja je nekoć pripadala
kapetanu ffeere NacAf, galiji Nizozemske istočnoindijske kompanije, koju je otac
zarobio. Nakon što je očistio pero od suvišnih kapi tinte, ne bi li izbjegao da uprlja
te svete stranice, stisne zubima vrh jezika, počevši pisati vrlo pažljivo: Otkucaj za
početak popodnevne smjene posvetio je treći dan mjeseca rujna ljeta
Gospodnjega 1667. Nalazimo se na 34 stupnja i 42 minute južne geografske širine
i 20 stupnjeva i 5 minuta istočne geografske dužine. Afrička obala na vidiku s
glavnog jarbola u pravcu sjever a. Ne usuđujući se nadodati ništa, s osjećajem
olakšanja što nije zamrljao stranicu tintom, vrati guščje pero u tintamicu i
ponosno pospe pijeskom pažljivo napisane riječi. Znao je da je imao lijep rukopis,
iako ne u istoj mjeri kao i otac, priznavao si je dok ih je uspoređivao. Sir Francis
posegne za perom, koje je Hal vratio i dopise nagnuvši se na njegovo rame: Ovog
je poslijepodneva budući kapetan Henry Courtenev ranjen u nedoličnoj tučnjavi.
Zatim, pored zabilješke nacrta na brzinu karikaturu vrlo sličnu Halu s natečenim
uhom koje je vidljivije istaknuo i s povezom zavezanim poput vrpce u kosi
djevojke. Hal priguši smijeh koji mu je spontano navirao, gotovo se ugušivši, no
kada podigne pogled, opazi iskru u očevim zelenim očima. Sir Francis mu nasloni
ruku na rame, gotovo ga zagrlivši i stisne ju, rekavši: Ned Tyler je nestrpljiv da te
nauči kako se podižu i spuštaju jedra. Nemoj ostaviti da te ćcka. Mada je bilo
kasno kada se Hal prošetao gornjom palubom, bilo je dovoljno svijetlo da vidi
kamo hoda, izbjegavajući na taj način da zgazi usnula tijela mornara koji nisu bili
na straži. Noćno nebo bilo je ispunjeno zvijezdama, koje su svijetlile poput dragog
kamenja i oduzimale dah svakome stanovniku na sjevernoj polutci. Te noći Hal
nije imao oči za njih; bio je iznemogao do te mjere da se jedva držao na nogama.
Aboli mu je ostavio mjesta na pramcu broda ispod glavnoga topa, u zavjetrini,
gdje je smjestio slamnjaću i Hal legne sa zahvalnošću. Nije bilo pravih kabina za
posadu, pa su ljudi spavali posvuda gdje su mogli naći mjesto. Za tih toplih južnih
noći svima je bilo draže spavati na gornjoj palubi, jer je na donjoj bilo jako
zagušljivo. Ležali su poredani, rame uz rame, i težak miris toliko osoba bio je
prirodan za Hala, kao i njihovo hrkanje i pričanje u snu koje mu nije moglo
poremetiti san. Primakne se još bliže Aboliju. Tako je spavao svake noći, od deset
godina na dalje, i godila mu je prisutnost tog diva pored njega. Tvoj otac je veliki
kapetan medu mnoštvom osrednjih kapetana, promrmlja Aboli. Ratnik je i
poznaje tajne mora i neba. Zvijezde su njegova djeca. Znam da je sve to istina,
odgovori Hal istim jezikom. On mi je rekao da te razoružam, danas, prizna Aboli.
Hal se podigne, nasloni se na lakat i promotri sjenu pored njega. Moj je otac htio
da me raniš?, zapita u nedoumici. Ti nisi kao i ostali mladići. Ako je tvoj život već
sada težak, u budućnosti će biti još teži. Tvoja je sudbina već poznata, jednoga ćeš
dana od njega preuzeti veliki plašt s križem i moraš biti dostojan toga. Hal
ponovno legne na slamnjaču, zagledavši se u zvijezde na nebu. A ako to ne bih
želio? Tvoj je. Nemaš izbora. Samo vitez Nautonnier može odrediti viteza koji će
ga naslijediti. Tako je već četiri stotine godina. Možeš izbjeći svojoj sudbini samo
smrću. Hal ostane u tišini tako dugo da je Aboli pomislio kako ga je san svladao,
no, zatim prošapće: Kako znaš sve to? Od tvoga oca. esi li i ti vitez reda? Aboli se
lagano nasmiješi. Imam previše tamnu kožu i moji su bogovi stranci. Nikada ne bih
mogao biti izabran. Aboli, plašim se. Svi se ljudi plaše nečega. Na nama je, koji
imamo ratničkog duha, da svladamo strah. Ti me nikada nećeš napustiti, nije li
tako, Aboli? Ostat ću uz tebe dokle god budeš trebao moju pomoć. Ako je tako,
ne plašim se više toliko. Nekoliko sati kasnije, Aboli ga probudi iz dubokog sna bez
snova dodirnuvši mu rame. Osam otkucaja zvona, Gundwane. Zazvao ga je
nadimkom koji je u njegovom jeziku značio šumski miš. Nije imao uvredljivu notu,
dapače, bilo je to ime od milja koje je nadjenuo Halu kada je imao četiri godine i
kada je bio povjeren njegovoj brizi, više od deset godina ranije. Četiri sata ujutro:
za sat vremena će svanuti novi dan. Hal se otežano podigne sa slamnjače i
protrljavši oči, teturajući krene prema kabliću za nuždu kako bi ispraznio mjehur.
Zatim, konačno se probudivši, požuri palubom, preskačući ljude koji su spavali i
koji su mu smetali. Kuhar je već naložio vatru u dijelu za kuhanje i pruži mu zdjelu
punu juhe i dvopek. Hal je bio gladan kao vuk, toliko da je ispio juhu u jednom
gutljaju, iako je bila kipuća i pekla mu jezik. Grickajući dvopek, osjećao je kako mu
ispod zuba pucketaju kukci koji su ga napali. Dok je trčao prema podnožju
glavnoga jarbola, opazi svjetlost lule svoga oca u sjeni krme i nanjuši miris
njegovog duhana, kiselkast na čistome noćnome zraku. Ne zaustavivši se, Hal se
uspne priponama, opazivši promjenu pravca kretanja i nov položaj jedara,
promijenjenih dok je on spavao. Kada je stigao na vrh jarbola, zamijenivši
stražara, smjesti se u košu i ogleda se oko sebe. Nije bilo mjeseca i sve je bilo
mračno, osim zvijezda. Znao ih je sve poimence, od velikog Siriusa do male
Mintaake u sazviježdu Oriona: bile su brojevi moreplovaca, znakovi na nebu i Hal
je naučio sva imena zajedno sa slovima abecede. Instinktivno pogleda prema
Regulu u sazviježdu Lava, nije to bila najsjajnija zvijezda u zodijaku, no bila je to
njegova osobna zvijezda i Halu je bilo drago kada bi pomislio da ta zvijezda sja
samo za njega. To je bio najsretniji sat njegova dugog dana, jedini trenutak kada je
mogao ostati sam na prepunom jedrenjaku, prepuštajući da mu misli lete prema
zvijezdama i davši oduška svoj mašti. Sva su njegova osjetila bila izoštrena. Čak i
iznad šuma vjetra i pucketanja pripona mogao je čuti očev glas i prepoznati
njegovu boju, pa čak i riječi, dok je tiho govorio kormilaru na palubi. Opazio je i
očev orlovski nos i odlučne crte lica na svjetlosti koju je bacala njegova lula, kada
je udisao dim duhana. Imao je osjećaj da njegov otac nikada ne spava. Osjećao je
miris joda, svjež miris morskih alga i soli. Imao je tako osjetljiv njuh nakon mjeseci
provedenih na svježem morskom zraku da je osjećao čak i miris kopna, topli miris
Afrike, nalik na tek ispečen kolač. Zatim osjeti još jedan miris, tako blag da je
pomislio kako ga je njuh prevario. Minutu kasnije ga ponovno osjeti, samo trag,
slatki poput meda u vjetru. Ne prepoznavši ga, okrene glavu, čekajući da ga
ponovno osjeti. Odjednom, miris ponovno nadraži njegove nosnice, toliko
zamaman da mu se zavrti u glavi poput pijanca kada nanjuši vrč brendija i morao
se natjerati da ne ispusti krik od uzbuđenja. S teškom mukom zadrži glas, glavom
ispunjenom tim mirisom, spusti se strmoglavo brzo s koša, kliznuvši priponama i
potrčavši prema gornjoj palubi. Trčao je bosonog, tako tiho da se otac trgne kada
mu dodirne ruku. Kako to da si ostavio svoje mjesto? Nisam mogao vikati s
jarbola. Previše su blizu i mogli su me ćuti. Što to trabunjaš, mladiću? Otac se
bijesno podigne. Jasno reci. Vi ga ne osjećate, oće? Prodrma očevu ruku s
nestrpljenjem. Što? Otac izvadi iz usta lulu. to si nanjušio? Mirodije!, reče Hal.
Zrak je zasićen mirisom mirodija. Pomicali su se duž palube, Ned Tyler, Aboli i Hal,
budeći smjenu koja nije bila na straži i upozoravajući ljude da šute dok zauzimaju
svoja mjesta. Nije bilo bubnjeva koji bi naznačili blisku borbu. Njihovo je
uzbuđenje bilo zarazno. Čekanju je stigao kraj: nizozemska galija bila je tamo
negdje, obavljena tamom. Sada su svi mogli osjetiti miris njenog dragocjenog
tereta. Sir Francis ugasi svijeću na kućištu kompasa, ostavivši brod sasvim u tami,
zatim preda časnicima ključeve od spremnice oružja, koja je ostajala zaključana
dok se plijen ne bi pojavio na vidiku. Strah od pobune ugnijezdio se u mislima
svakog kapetana, a samo su časnici bili naoružani sabljom. Spremnicu oružja brzo
otvore i proslijede oružje iz ruke u ruku. Mačevi su bili izrađeni od čvrstog čelika
Shefield, s jednostavnom drvenom drškom. Koplja su bila dugačka oko šest stopa,
izrađena od engleskog hrasta, s vršcima od željeza. Ljudi koji nisu bili spretni u
mačevanju, mogli su odabrati to oružje ili sjekire, kojima bi jednim udarcem mogli
odsjeći glavu. Muškete, čuvane na dnu broda, donesene su na palubu i Hal je
pomogao mornarima da ih nabiju olovnim zrncima i s malo baruta. Bilo je to
neprecizno i golemo oružje, s dometom od dvadeset ili trideset jarda. Nakon
paljbe, oslobodio bi se oblak dima, no zatim je ponovno trebalo nabiti pušku, što
bi potrajalo oko dvije do tri odlučujuće minute, za vrijeme kojih je mušketir bio
ostavljen na milost i nemilost neprijatelju. Halu je bio draži luk, poznati dugi
engleski luk koji je desetkovao francuske vitezove u Agincourtu. Bio je u stanju
istovremeno ispaliti nekoliko strijela koliko je bilo potrebno da se mušketa
ponovno napuni. Dugi luk imao je domet od pedeset koraka, uz takvu preciznost
da pogodi neprijatelja usred prsa i snagom koja ga je probadala do kralježnice, čak
i kada bi na sebi nosio oklop. Hal je već bio pripremio dva svežnja strijela na
dohvat ruke, učvršćenih sa strane koša. Sir Francis i neki od njegovih časnika imali
su na sebi lagane oklope od kože i čelične šljemove. Sol je nagrizla njihove oklope,
koji su već bili u lošem stanju od prethodnih borba. U kratko vrijeme brod je bio
spreman na borbu, dok je posada uzimala oružje i štitove, no topnička vrata ostala
su zatvorena, a male topove nisu smjestili ni pripremili za gađanje. Većina ljudi
morala se spustiti ispod palube, dok su se preostali morali polegnuti na palubu,
zaklonjeni ogradom. Ni jedna baklja nije gorjela, jer je miris dima mogao upozoriti
na opasnost, no u podnožju svakog jarbola žario se ugljen, a s vrata topova su
skinuti nakovnji drvenim maljem obavljenim platnom, da se zvuk udaraca ne bi
širio preko vode. Aboli se progura kroz mnoštvo koje se kretalo prema mjestu
gdje se nalazio Hal, na podnožju jarbola. Oko ćelave glave imao je crvenu vrpcu,
koja mu je sezala do prsa, s mačem u koricama oko pasa. Ispod miške stiskao je
šareni svileni svežanj. Od tvoga oca, reče i zabije ga medu Halove ruke. Kaže da
moraš ostati na jarbolu ma što god da se dogodilo za vrijeme borbe, jesi li me
čuo? Okrene se i nestane na pramcu broda. Hal se namršti buntovnički gledajući
u crnčeva leda, no poslušno se uspne priponama. Kada je stigao na jarbol,
promotri na brzinu tamu, no nije se vidjelo još ništa; čak je i miris mirodija nestao.
Počne se zabrinjavati na pomisao da se možda mašta s njim poigrala. Plijen se ne
nalazi više iznad vjetra, reče samome sebi, ne bi li se umirio. Sada se vjerojatno
nalazi nasuprot nas. Učvrsti na podizaču za jedra, koji je služio za obavještavanje,
zastavu koju mu je Aboli dao, spreman da ju podigne na zapovijed svoga oca, a
zatim odmakne zaštitu s maloga topa. Provjeri napetost konopca, a zatim spusti
luk na pripone pored svežnjeva sa strijelama, od kojih je svaka bila dugačka jedan
jard. Sada mu nije preostajalo drugo nego da čeka. Ispod njega, brod je bio
obavljen neprirodnom tišinom, bez zvona, koje je otkucavalo vrijeme, samo
prigušeni šum jedara i pucketanje pripona. Dan ih je iznenadio takvom brzinom,
kao što je Hal upoznao afričko more. Iz umiruće noći izroni visoki i osvijetljeni
toranj, poput planine prekrivene ledom; veličanstven brod, s velikim jedrima, i
tako visokim jarbolima koji su izgledali kao da probijaju i zadnje preostale zvijezde
na nebu. Brod na vidiku!, reče, prilagodivši glas tako da stigne samo do palube
ispod njega, ali ne i do nepoznatoga broda koji je plovio na razdaljini od milje.
Nailazi s lijeve strane. Začuje očev glas: Koš, podigni zastavu! Hal zamota podizač
za jedra i svileni svežanj se podigne i zavijori na vrhu glavnog jarbola. Otvori se
pokazujući na vjetru jugoistočnjaku trobojnicu Nizozemske Republike, narančasti,
bijeli, plavi. Nakon nekoliko trenutaka i s vrha ostalih jarbola zavijorile su iste
zastave i zastavice, jedna je na sebi imala inicijale VOCa, VreifHgde OojfeWKcke
CompagMzg Ujedinjena kompanija za Indiju. Sva ta obilježja bila su autentična,
zaplijenjena samo četiri mjeseca ranije na galiji Hgerfige Mzczt Čak je i zastava
Savjeta sedamnaestorice bila autentična: kapetan galije nije imao vremena saznati
o zarobljavanju broda blizanca i stoga nije mogao posumnjati u nepoznatu
karavelu. Sada su dva broda plovila jedan prema drugome: usprkos tami, Sir
Francis je dobro procijenio gdje će se nalaziti drugi brod. Nije bilo potrebno
mijenjati pravac kretanja, i time uzbuniti nizozemskog kapetana. No, nakon
nekoliko trenutaka, postalo je vidljivo da je ZWy Edivma, usprkos dnu uništenom
rovanjem brodotočaca, brža od galije. Ubrzo je trebala sustići i preći drugi brod,
što se svakako trebalo izbjeći. Sir Francis je promatrao protivnički brod kroz
dalekozor i shvati odmah zašto je bio tako nespretan i spor: glavni jarbol bio je
poduprt privremenim popravkom i bilo je mnogo znakova oštećenja na jarbolima i
priponama. Shvati da je galija vjerojatno nabasala na kakvu jaku oluju u istočnim
morima, a to je objašnjavalo i njen zakašnjeli dolazak do Rta Agulhas. Znao je da
ne smije dirati jedra, jer bi time uzbunio nizozemskog kapetana, no morao ga je
pustiti da prođe s krme. Bio se spremio i na tu mogućnost i da znak drvodjelcu,
spremnom na ogradi, koji je zajedno sa svojim drugom podigao veliko plutajuće
sidro od platna, pustivši da padne u more iza krme. Plutajuće sidro uroni duboko u
vodu, i naglo uspori ZWy Edwmw. Nakon što je usporedio brzine brodova, Sir
Francis zadovoljno klimne glavom. Zatim spusti pogled na palubu svoga broda.
Većina njegovih ljudi bila je smještena ispod nje ili je ležala ispod ograde,
nevidljiva čak i straži na košu galije. Nije bilo oružja koje bi mogli primijetiti; topovi
su bili skriveni iza vrata. Kada ga je Sir Francis zarobio, bio je to nizozemski brod
koji je prevozio crnce i plovio zapadnom obalom Afrike. Preuredivši ga u gusarski
brod, pobrinuo se da zadrži neopasan izgled i njegove karakteristične crte. Bilo je
samo nekoliko članova posade na palubi i priponama, kao što je bilo sasvim
normalno za spori trgovački brod. Kada ponovno podigne pogled, na jarbolima
nizozemske galije zavijorile su se zastave Republike i Kompanije: brod je
odzdravljao s malim zakašnjenjem. Prihvaća nas, zareži Ned, i nastavi održavati
pravac plovidbe. Svida mu se naše prerušavanje u ovce. Možda, odvrati mu Sir
Francis, no, svejedno razvija i ostala jedra. Promatrao je kako su se jedra galije
napuhavala na jutarnjem vjetru. Evo!, izjavi trenutak kasnije. Mijenja smjer,
udaljava se od nas. Nizozemac je oprezan. Sto mu gromova! Pogledaj ju, prošapće
Ned gotovo za sebe, dok se miris mirodija širio zrakom. Slatka je poput djevice i
dvostruko lijepa. To je najbogatiji miris koji smo ikada osjetili. Sir Francis je
govorio dosta glasno kako bi ga i ljudi na donjoj palubi mogli čuti. Dobit će svatko
pedeset funta tko bude voljan boriti se da ih zaplijenimo. Pedeset funta
odgovaralo je deset godina plaće jednog engleskog radnika i ljudi se trgnu,
počevši režati poput lovačkih pasa koje drže na uzici. Krenuvši prema zaštitnoj
ogradi na krmi, Sir Francis podigne glavu i prigušeno zazove ljude na priponama:
Učinite da te glave sira pomisle da ste njihova braća. Pozovite ih i zaželite im
dobrodošlicu. Ljudi na priponama počeli su oduševljeno vikati, mašući kapama u
pravcu galije dok se Iody Wrw približavala krmi broda. Katinka van de Velde
sjedila je na krevetu, promatrajući izboranu Zeldu, njenu staru babicu. Zašto si me
tako rano probudila?, zapita ju drsko, zabacivši vodopad zlatnih kovrča kako bi ih
odmaknula s lica. Čak i u tom trenutku, kada se tek bila probudila, imala je
ružičasto i svijetlo lice poput anđela, dok su joj oči bile nevjerojatno ljubičaste,
poput svjetlucavih krila tropskog leptira. Pored nas plovi još jedan brod
Kompanije, prvi koji vidimo u ovim stravičnim tjednima oluje. Počela sam misliti
da osim nas ne postoji ni jedan kršćanin u cijelome svijetu, odgovori joj Zelda
plačljivo. Stalno se žalite na dosadu. To bi vas moglo malo oraspoložiti. Zelda je
bila blijeda i iscrpljena. Njeni obrazi, nekoć okrugli, glatki i svijetli poput jabuke,
zahvaljujući lagodnom životu koji je vodila, bili su izborani. Veliki je trbuh nestao,
zamijenjen naborima mlohave kože koja joj je sezala gotovo do koljena poput
pregače. Katinka ih je mogla vidjeti kroz tanku spavaćicu. Povraćala je dok nije
izgubila svu masnoću i pola debljine, pomisli s gnušanjem. Zeldu su oslabile oluje
koje su pregazile Sfđfwfgkew uzdrmavši ju bez milosti otkako su ostavili obalu
Trinkomalee. Katinka odmakne plahte od satena, izvukavši dugačke noge iz
otvora. Kabina je bila preuređena i obložena novim tapetama samo za nju, kćer
jednog od najmoćnijih ljudi, jednog od ZeigMf:eM, sedamnaest direktora
Nizozemske kompanije. Namještaj je bio blještavilo zlata i baršuna, svilenih
jastuka i srebrenine. Na zidu ispred kreveta visio je Katinkin portret, koji je
naslikao poznati slikar Pieter de Hoch iz Amsterdama: vjenčani dar njena oca, koji
ju je razmazio. Umjetnik je uspio savršeno uhvatiti njenu zavodničku nagnutost
glave: mora da je uložio sav trud i spretnost kako bi tako vjerno naslikao
čudnovatu boju očiju i izraza lica, nedužnu i pokvarenu istovremeno. Nemojte
probuditi moga muža, upozori staricu, dok je na sebe stavila kućnu haljinu od
zlatnog brokata, zavezavši pojas ukrašen dragim kamenjem oko tankog struka,
zatvorenog dvjema oblinama u obliku klepsidre. Zelda joj namigne. Na Katinkm
nagovor guverner je spavao u manjoj i manje raskošnoj kabini, iza vrata koja je
ona držala zaključana sa svoje strane. Izlika je bila da je on hrkao nemoguće
glasno, dok je Katinku mučila morska bolest. Zapravo je nakon svih tih tjedana u
kabini postala nemirna i bilo joj je dosadno, jer je bila puna mladenačke energije
spremne da ju oslobodi, koju pretili starac nije mogao ugasiti. Uzevši za ruku
Zeldu, iziđe na usku galeriju na krmi broda. Bila je poput privatnog balkona,
ukrašena bogatim skulpturama anđela koje su gledale prema moru, iznad traga
koji je ostavljao brod, i skrivena od vulgarnih pogleda mornara na brodu. Bilo je
prekrasno jutro obasjano suncem i Katinka je, udišuči punim plućima slani morski
zrak, osjetila da joj se svi mišići tijela napinju i trepere životnom energijom. Vjetar
je udarao o bijelu pjenu plavih valova, poigravajući se s Katinkinim zlatnim
kovrčama i dodirujući napetu svilu na grudima i trbuhu laganim milovanjem,
poput prstiju ljubavnika. Protegnuvši se, iskrivi tijelo tako dražesno poput vitke,
zlatne mačke. Tada ugleda drugi brod: bio je mnogo manji od galije, no imao je
elegantne obrise. Živahne zastave i križevi koji su vijorili na jarbolima bili su u
suprotnosti s gomilom bijelih jedara. Nalazili su se dovoljno blizu da je Katinka
mogla raspoznati pojave malobrojnih mornara koji su bili na priponama. Mahali su
rukom u znak pozdrava, a ona primijeti da je medu njima bilo i mladića, koji su
nosili samo kratke hlače. Nagne se nad zaštitnu ogradu kako bi promotrila brod.
Njen je muž zapovjedio posadi galije da se strogo drži reda u odijevanju, dok se
ona nalazila na brodu, stoga je ostala zadivljena pred tim osobama na
nepoznatom brodu. Prekriži ruke na prsima, sakrivši grudi i osjeti kako su joj
bradavice otvrdnule. Željela je muškarca. Gorjela je od želje za jednim
muškarcem, bilo kojim, samo da bude mlad i vatren i da ju strastveno želi.
Muškarca poput onih koje je upoznala u Amsterdamu, prije nego što je otac otkrio
njenu strast prema igri i poslao ju u Indiju, zajedno sa starim i debelim mužem,
koji je imao visoki položaj u Kompaniji i još više perspektive. Njegov je izbor pao
na Petrusa Jacobusa van de Veldea, kojemu je, sada kada je bio oženjen za
Katinku, bilo namijenjeno mjesto u rukovodećem savjetu Kompanije, gdje bi ušao
u panteon Sedamnaestorice. Vrati se u kabinu, gospođice, reče joj Zelda, vukući
ju za rukav. Oni nitkovi dolje te promatraju. Ona se oslobodi od Zeldine stiske i
slegne ramenima, no bilo je istina. Prepoznali su jednu ženu i njihovo se
uzbuđenje moglo osjetiti, čak i s te udaljenosti. Njihova mimika postane živahna, a
jedna pojava koja je bila na pramcu broda približi ruke slabinama, izbočivši se
prema njoj krećući se ritmički i sramotno. Odvratno! Vrati se unutra, draga,
molila ju je Zelda. Guverner će se strašno naljutiti ako opazi što radi ta životinja.
Trebao bi se naljutiti jer se ne može kretati istom spretnošću, odvrati joj Katinka
andelskim glasom. Jače stisne bedra kako bi bolje osjetila nenadanu bujicu tople
tekućine koja je izvirala iz njenih slabina. Karavela je sada bila puno bliža. Mogla je
primijetiti da je ono što joj je mornar nudio bilo podosta veliko i daje provirivalo iz
njegovih ruku. Navlažila si je usne vrškom jezika. Molim vas, gospodarice. Još
samo trenutak, odgovori joj Katinka, uzimajući vremena. Bila si u pravu, Zelda, sve
me ovo zabavlja. Podigne nježnu ruku i odzdravi drugome brodu i odmah
muškarci udvostruče napore da pobude njenu pažnju. Nije baš dostojanstveno,
stenjala je Zelda. Ali zabavno. Nećemo više nikada ponovno sresti te ljude, a biti
stalno dostojanstven, vrlo je dosadno! Još se više nagne nad zaštitnu ogradu,
dopustivši da se vjetar uvuče u otvor njene kućne haljine. U tom trenutku se
začuje agresivno kucanje na vratima iz muževe kabine. Ne čekajući daljnja
požurivanja Katinka napusti trčečim korakom galeriju i žurno se vrati u kabinu,
zavukavši se ispod pokrivača. Svilene je plahte podigla do brade, a zatim dala znak
Zeldi da otvori vrata. Nezgrapno se nakloni guverneru koji ude u kabinu. On ju ni
ne pogleda i svezavši si haljinu na trbuhu koji je virio, dogega se do kreveta u
kojem je ležala Katinka. Bez perike imao je glavu prekrivenu rijetkom i
srebrenastom kosom. Draga, osjećaš li se dovoljno dobro da se ustaneš? Kapetan
mi je proslijedio poruku. Želi da se odjenemo i budemo spremni. Na vidiku je
nepoznati jedrenjak, koji se čudnovato ponaša. Katinka odagna osmijeh na
pomisao čudnovatog ponašanja nepoznatih mornara, no prilagodi lice u hrabar
izraz, koji je izazivao samilost. Glava mi puca, a trbuh... adna moja Katinka. Petrus
van de Velde, predodređeni guverner Rta Dobre Nade, nagne se nad nju. Čak i tog
hladnog jutra imao je na čelu kapi znoja, a dah mu je smrdio po prethodnoj večeri,
po ribi s currvjem, bijelome luku i lošem rumu. Ovoga puta Katinka zaista osjeti
mučninu u želucu, no svejedno mu pruži obraz na poljubac, kao što je bila njena
dužnost. Možda ću imati dovoljno snage da se ustanem, prošapće, ako je to
kapetanova zapovijed. Zelda se ponovno požuri prema krevetu i pomogne joj da
se ustane, a zatim ju pridrži i, uhvativši ju oko struka, povede prema malenom
kineskom paravanu u kutu kabine. Mužu, koji je sjedio na klupici ispred paravana,
bilo je dopušteno samo nekoliko pogleda na nježnu i svijetlu kožu iza paravana,
ma koliko nastojao izdužiti vrat, ne bi li što bolje vidio. Koliko će još trajati ovo
užasno putovanje?, žalila se Katinka. Kapetan mi je potvrdio da ćemo se, ako
vjetar potraje, za manje od deset dana usidriti u luci rta. Nadam se da će mi
Gospodin dati snage da do tada preživim. Pozvao nas je na večeru, zajedno s
ostalim časnicima, reče guverner. Žao mi je, ali poslat ču mu poruku da mu
priopćim da se danas ne osjećaš dobro. Katinka proviri glavom i ramenima s
paravana: Ti nećeš učiniti ništa slično!, pobuni se. Okrugle, bijele grudi drhtale su
od uzbudenosti. Medu časnicima bio je jedan koji ju je podosta zanimao. Zvao se
Cornelius Schreuder, erz rowfg, kao i njen muž, trebao je zauzeti mjesto na Rtu
Dobre Nade. Imenovan je vojnim kapetanom kolonije u kojoj je Petrus van de
Velde trebao postati guverner. Imao je brkove i bradu kao van Dyck, po modi tog
vremena, i svaki put kada bi se pojavila na palubi, elegantno bi joj se naklonio.
Imao je lijepo oblikovane noge, tamne i prodorne oči poput orla, i kada bi ju
pogledao, naježila bi se. U njegovim je očima Katinka pročitala nešto više od
jednostavnog poštovanja prema njenome položaju, a časnik je odgovorio vrlo
počašćeno na pogled koji mu je uputila ispod njenih dugih trepavica. Kada budu
stigli na rt, kapetan će postati jedan od podređenih njenoga muža, a time i njenih,
a ona je bila sigurna da će moći ublažiti dosadu njenog egzila u dalekoj koloniji na
kraju svijeta, koja će postati njenim domom sljedeće tri godine. Želim reći, požuri
dodati promijenivši boju glasa, da bi bilo neuljudno odbiti kapetanovo
gostoprimstvo, ne čini li ti se? No, tvoje je zdravlje puno važnije, pobuni se on.
Naći ću snage. Zelda joj uvuče s glave podsuknje, jednu iznad druge, bilo ih je
ukupno pet, svaka ukrašena živahnim vrpcama. Katinka se pojavi pred
paravanom, podižući ruke, i Zelda joj odjene svilenu plavu haljinu iznad
podsuknja. Zatim klekne i pažljivo podigne haljinu u stranu, otkrivši podsuknje i
tanke gležnjeve, pokrivene svilenim, bijelim čarapama po zadnjoj modi. Guverner
ju je promatrao kao u transu. Katinka se s podsmijehom, približi ogledalu, u
kojem se mogla cijela vidjeti. okreneći se kako bi se mogla promotriti. Zatim
ispusti divljački krik, stišćući si rukama prsa, dok se s gornje palube začuo
iznenadni i zaglušujući tutanj topovske granate. Guverner također krikne i baci se
s klupe na tepihe koji su prekrivali pod kabine. Kroz dalekozor Sir Francis
Courtenev pročita ime galije na pozlaćenoj krmi broda. Odlučnost. Spustivši
napravu zareži: Ime koje ćemo odmah staviti na kušnju! Dok je govorio, veliki
oblak dima podigne se s palube broda i nakon nekoliko trenutaka vjetar donese
do njih tutanj topa. Pedeset hvata ispred pramca broda, teška olovna granata
završi u moru, podignuvši bijeli stup. Začuli su se bubnjevi nizozemske galije i
vrata topova na palubama se otvore, otkrivši dugačke cijevi. Čudim se što je
toliko čekao prije nego što je ispucao granatu upozorenja, promrmlja Sir Francis.
Zatvorivši dalekozor, podigne glavu prema jedrima. Preuzmite kormilo, majstore
Nede i približite se krmi. Zastave koje su istakli dopustile su im dovoljno vremena
da se približe galiji, a da ih ona ne zapljusne kišom granata. Sir Francis se obrati
drvodjelcu, koji je bio spreman na krmenoj zaštitnoj ogradi sa sjekirom u ruci.
Odsijecite!, zapovjedi. Čovjek podigne sjekiru iznad glave i zamahne njome.
Pucketanjem oštrice razbije u dva dijela dasku ograde na krmi; konopac
plutajućeg sidra pukne i IWy Edwma, oslobođena kočnica, uzme zalet gotovo
istovremeno kada je Ned preuzeo kormilo. Sir Francisov sluga Oliver stigne
trčečim korakom s plastom ukrašenim crvenim križem i viteškom perjanicom. Sir
Francis ih na brzinu odjene, a zatim zareži, okrenut prema straži: Spustite boje
Republike! Pokažimo im one engleske!. Posada započne divljački urlikati kada se
engleska zastava zavijorila na vjetru. Posada proviri s donje palube poput mrava iz
mravinjaka, i poreda se uz zaštitnu ogradu, vičući i izazivajući veliki brod koji ih je
nadvisivao. Palube i pripone na nizozemskoj galiji vrvjele su zbog priprema.
Postavljali su topove iza vrata da mogu pucati, no bili su malobrojni oni koji su
mogli nanišaniti karavelu koja je nasrtala na njih, potpomognuta vjetrom i
zaštićena veličinom galije. Neravnomjeran tutanj prede sve uži prolaz koji je
dijelio dva broda, no većina granata završi u prazno na stotine jarda ili protutnji
kroz zrak ne učinivši nikakve štete. Hal se sagne prilikom prolaza jedne granate
koja mu je odnijela kapu s glave pomicanjem zraka, i zavrtjela ju u vrtlogu, a zatim
otvorila rupu u jedrima, šest stopa iznad njegove glave, no ostavljajući ga
začuđujuće neozlijeđenog. On odmakne s lica dugu kosu, promatrajući galiju s
visine. Skupina nizozemskih časnika izgledala je zbunjeno. Neki su bili samo u
košulji, a jedan se spusti Ijestvama gurajući si u hlače noćnu košulju. Usred
skupine jedan je od časnika privukao njegovu pažnju: bio je visok i nosio je šljem i
bradu kao van Dyck: okupljao je skupinu mušketira na pramcu broda. Nosio je
preko ramena zlatnu lentu kapetana i način na koji je izdavao zapovijedi, zajedno s
revnošću kojom su ih ljudi izvršavali, značili su da je on čovjek kojeg treba držati
na oku i koji se mogao pokazati kao opasan neprijatelj. Pod njegovim
zapovjedništvom mornari potrče prema krmi broda, svatko od njih imao je sa
sobom takozvane ubojice, malena oružja koja su se koristila u napadu. Na krmi
galije bili su otvori gdje su mogli ugurati željeznu cijev ubojica, dopustivši
braniteljima da rukuju tim malim, ali ubojitim oružjem, nišaneći prema palubama
neprijateljskog broda koji se približavao. Kada su se približili galiji, Hal zapazi koje
su štete mogli izazvati mušketiri na malenoj udaljenosti. Bili su opasniji od topova
galije. Zarotira mali top, puhnuvši na fitilj sa sporim izgaranjem koji je držao u
ruci. Kako bi stigli do krme, dugačak red nizozemskih mušketira morao je proći
Ijestvama, dok je prostor koji je dijelio dva broda postajao sve manji. Nizozemski
kapetan prvi je stigao do vrha, s mačem u ruci i zlatnim šljemom koji se sjajio na
suncu. Hal pričeka da pretrči palubu, zajedno s njegovim ljudima koji su ga slijedili.
Prvi mušketir se saplete o konopac na palubi i ispusti iz ruku ubojicu. Oni koji su ga
slijedili ostali su zapriječeni iza njega, ne mogavši proći sve dok se njihov drug nije
ponovno oporavio i ustao. Kroz starinski nišan maloga topa Hal promotri skupinu
ljudi, približi fitilj te pažljivo nanišani. Mali top se zatrese, zatutnji, a zatim se iz
njega oslobodi oblak dima. Hal izbroji pet palih mušketira, od kojih trojica
raznesena zrnima, dok su ostali vikali, okrvavivši bijele daske palube. Halu od šoka
ponestane daha, gledajući s visine krvoproliće. Prije toga nikada nije ubio čovjeka i
osjeti kako ga hvata mučnina. Nije bilo isto kao razbiti bačvu za vodu. Na trenutak
pomisli da će povraćati. Zatim nizozemski časnik pored ograde na krmi galije
pogleda prema njemu, uperivši mu mač prema licu. Zavikne, no tutanj topova
prekrije njegove riječi; Hal odmah shvati da je zaradio smrtnog neprijatelja. Ta ga
spoznaja smiri. Nije bilo vremena ponovno napuniti mali top. Ispunio je svoj
zadatak. Hal je znao daje spasio život mnogim mornarima na lady Wm, zaustavivši
nizozemske mušketire, prije nego što su mogli smjestiti ubojice i desetkovati ljude
koji su kretali u napad. Znao je da mora biti ponosan, no nije bio; osjećao je strah
zbog nizozemskog časnika. Pruži ruku prema luku. Morao je ostati na nogama,
ako ga je mislio upotrijebiti. Nacilja prvom strijelom prema časniku, napevši ga što
je više mogao, no Nizozemac ga više nije promatrao. Zapovjedio je preživjelima da
se smjeste ispod ograde na krmi galije i bio mu je okrenut leđima. Hal se na
trenutak dvoumio, procjenjujući vjetar i pokret broda. Ispustivši strijelu, slijedio je
pogledom njen let zrakom, dok ju je vjetar nosio. Na trenutak pomisli da će
pogoditi široka časnikova leda, kao što je i namjeravao, no vjetar ju preusmjeri i
strijela ne pogodi nišan za dlaku, završivši na daskama palube gdje je ostala
zabodena njišući se. Nizozemac ga pogleda, špičastim brkovima koji su se tresli od
prijezira, i ne pokušavši se skloniti, okrene se ponovno prema svojim ljudima. Hal
dohvati drugu strijelu, no u tom se trenutku dva broda sudare i jedva se zadrži u
košu. Začuje se stravičan tutanj: daske se slome, a prozori na krmi galije razbiju se
od siline udarca. Spustivši pogled Hal ugleda Abolija, crnoga diva, koji je oko svoje
glave zavrtio malo sidro, a zatim ga bacio uvis, zajedno s konopcem koji se brzo
odvijao poput zmije. Željezno sidro klizne na krmenoj palubi, no kada Aboli
odjednom napne konopac, čvrsto se zabije o ogradu na krmi galije. Jedan od
Nizozemaca potrči u tom pravcu, mašući sjekirom kako bi odrezao konopac, no
Hal ponovno napne luk: ovoga puta savršeno uspije odrediti vjetar i vršak pogodi
čovjeka u vrat. Nizozemac ispusti sjekiru i približi ruke strijeli dok je teturao i
padao na tlo. Aboli dohvati još jedno sidro i baci ga na krmu galije, zatim je
slijedilo još dvadeset ostalih, koje su bacili drugi mornari. U nekoliko trenutaka
dva su broda bila povezana mrežom konopaca, previše brojnom da bi ih branitelji
galije mogli odsjeći, ma koliko se mučili, trčeći sa sjekirama i mačevima u ruci.
Iđdy fdwmanije ispucala nijednu granatu. Sir Francis čekao je pravi trenutak kada
će krenuti u napad. Granate su mogle teško oštetiti galiju, a u njegovim planovima
nije bilo da se teško ošteti plijen. Sada je, s dva broda što su se čvrsto držala u
smrtonosnom zagrljaju, stigao pravi trenutak. Topnici! Sir Francis izvuče mač i
podigne ga iznad glave ne bi li privukao pažnju svojih ljudi, nagnutih nad topove sa
zapaljenim fitiljem. Sada!, zavikne, i odjednom spusti mač. Topovi jednoglasno
odjeknu. Bili su upereni prema krmi galije i bogate ukrase od pozlaćenog drveta
obavije oblak dima, raspršivši bijele komadiće razbijenog stakla. Bio je to znak.
Medu tom bukom nije bilo moguće čuti zapovijedi ili vidjeti znakove u gustoj
magli koja se podizala iznad spojenih jedrenjaka, no zbor divljih ratničkih krikova
se podigne zajedno s dimom, dok je posada lady Edw;Me napadala galiju. Napali
su u skupinama, kroz galerije na krmi broda, poput rupa u labirintu zečjeg brloga,
penjući se spretnošću majmuna, zaštićeni od nizozemskih topnika zahvaljujući
oblaku dima koji ih je prekrivao. Drugi su potrčali priponama ZWy vme, a zatim
skočili na palubu galije. Za Frankyja i Svetog Georgea! Njihov krik stigao je do Hala
na vrhu jarbola. Opazi samo trojicu ili četvoricu koji su pali pod mecima ubojica na
krmi, a zatim su i nizozemski mušketiri pokleknuli pod tim napadom. Ljudi koji su
ih slijedili popnu se na krmu galije bez velikih teškoća. Opazi oca kako prelazi s
jednog broda na drugi, krećući se spretno i brzo poput mladića. Aboli se nagne
kako bi ga gurnuo preko ograde galije i dvojica skoče na palubu rame uz rame,
crnac visok s crvenim turbanom na glavi, i vitez s perjanicom i plastom koji je
vijorio oko oklopa. Za Frankvja i Svetog Georgea!, vikali su ljudi, vidjevši svog
kapetana kako se baca u gomilu i slijedeći ga da očiste palubu valom zvečećeg
oružja. Nizozemski časnik pokuša okupiti onu šačicu ljudi koja mu je bila
preostala, no bili su odmah odbijeni, padajući s Ijestava na palubu. Aboli i Sir
Francis nastave ih napadati, spustivši se na palubu, zajedno s posadom koja je
urlikala poput pasa koji su nanjušili lisicu. U tom su trenutku nabasali na jači
otpor. Kapetan galije poredao je svoje ljude na palubi u podnožju glavnog jarbola i
sada su mušketiri pucali u rafalima na maloj udaljenosti kako bi se suprotstavili
mornarima s lady Edwmg, naoružanim mačevima. Palube galije bile su prepune
ljudima koji su se borili. Iako je napunio mali top, Hal nije uspio nanišaniti.
Prijatelji i neprijatelji bili su isprepleteni i stoga mu nije preostajalo ništa drugo
nego promatrati borbu koja se vodila na palubi. Nakon nekoliko minuta postalo je
jasno da je posada IWy Edwmg malobrojnija. Nije bilo rezervi, jer je Sir Francis
ostavio na karaveli samo Hala, a u napad je uključio sve svoje ljude, računajući na
efekt iznenađenja i na prvi divljački napad. Dvadeset i četiri člana njegove posade
nalazila su se na nekoliko milja udaljenosti, na dvije male brodice i nisu mogli
sudjelovati u borbi. Sada bi bili doista potrebni, no kada je Hal pogledao tražeći ih,
opazi da su bile daleko nekoliko milja. Obje su polako napredovale, ploveći s
jugoistočnjakom koji im je smetao, razbijajući velike valove. Kraj bitke bit će
određen prije njihova dolaska. Pogleda još jednom prema palubi galije i opazi da
se borba razvijala na njihovu štetu. Njegov otac i Aboli povlačili su se prema krmi,
dok je nizozemski časnik vodio protunapad, vičući gromkim glasom i predvodeći
ljude svojim primjerom. Na rubovima skupine napadača odvoji se malena skupina
s lady Edwmgkoja se držala po strani borbe. Bila je predvođena Samom
Bowlesom, odvratnim čovječuljkom, koji je imao nekoliko pristaša medu
mornarima, a njegove glavne sposobnosti bili su vještina govora i podijele plijena,
te sposobnost izazivanja svađa medu mornarima. Sam Bowles krene prema krmi
galije, preskočivši ogradu i bacivši se na palubu fWy Edwmg, zajedno s četvoricom
ljudi. Brodovi spojeni zamršenim konopcima se nošeni vjetrom udalje, a IWy Wa
napne svoje konopce. U panici pet dezertera baci se na konopce sjekirama i
mačevima. Svaki je popustio jednim šumom koji je jasno stigao do Halovih ušiju,
na vrhu jarbola. Prestanite!, zavikne s visine, no nitko nije prestajao s poslom i
podigao glavu. Oče!, zavikne Hal prema palubi drugog broda. Ostat ćete izolirani!
Vratite se! Vratite se! Njegov glas nije mogao nadglasati vjetar i buku bitke.
Njegov se otac borio protiv tri nizozemska mornara i sva je njegova pažnja bila
usredotočena na njih. Hal opazi kako se obranio od jednog udarca i kako je
uzvratio, dok je jedan od protivnika teturao i povlačio se, držeći se za ranjenu
ruku. U tom trenutku konopac zadnjeg sidra pukne i ZWy Wa se oslobodi. Pramac
se podigne, dok su se jedra nadimala. Karavela se udalji ostavljajući slobodnu
galiju, s odjednom praznim jedrima. Hal klizne priponama, opekavši si dlanove
zbog brzine kojom se spustio i završi na palubi takvom žestinom da je osjetio kako
mu zubi škripe u čeljusti, dok se kotrljao na daskama. Trenutak kasnije bio je već
na nogama, ogledavajući se oko sebe. Galija se nalazila na oko stotinjak hvata
udaljenosti, a buka bitke nije više bila tako glasna zbog vjetra. Zatim pogleda
prema krmi broda i opazi Sama Bowlesa koji se pokušao domoći kormila. Jedan je
mornar bio na podu, pogođen nizozemskim ubojicama. Puška se nalazila pored
njega, još puna, s fitiljem koji se pušio. Hal ju podigne i potrči palubom u namjeri
da prepriječi put Samu Bowlesu. Stigavši do kormila nešto prije Bowlesa, okrene
se, spreman da ga dočeka, zarivši mu u trbuh cijev puške: Povuci se, svinjo, ili ću ti
prostrijeliti crijeva, izdajico! Sam se povuče, a ostala četvorica koja su mu se
pridružila, zagledaju se u Hala preplašena i blijeda lica od borbe. Ne možete
ostaviti vaše prijatelje. Vratite se!, zavikne Hal, zelenim, užarenim očima od divljeg
bijesa i straha koji je osjećao brinući se za oca i Abolija. Zamahne puškom pred
njima. Držao je kažiprst na okidaču, gledajući ih u oči. Bjegunci nisu posumnjali u
njegove prijetnje i povuku se palubom. Hal dohvati kormilo, držeći ga čvrsto u
svojim rukama. Brod se strese pod njegovim nogama, poslušavši ga. Pogleda
unatrag prema galiji, i osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Znao je da nikada neće
uspjeti vratiti lady Edww protiv vjetra tim jedrima: sve su se više udaljavali od
mjesta gdje su se njegov otac i Aboli borili za život. Sam i njegovi ljudi shvate što
se događa u istom trenutku. Nitko se neće vratiti i vi tu ne možete ništa učiniti,
mladiću. Sam se pobjednički nasmiješi. Morali bi promijeniti pravac plovidbe, ako
bi se željeli vratili po oca, a nitko od nas nije spreman razviti jedra za vas. Nije li
tako, prijatelji? U klopci ste! Hal se ogleda oko sebe, očajan, no zatim odjednom
zatvori odlučno čeljust. Primijetivši promjenu, Sam se okrene i pogleda u istom
pravcu u kojem je gledao i mladić i njegovo lice se promijeni opazivši malu brodicu
na pola milje udaljenosti, punu naoružanih mornara. Bacite se na njega!, pokušao
je nagovoriti svoje prijatelje. Ima samo jedan hitac u pušci i nakon toga je naš!
Hitac i mač!, zavikne Hal, položivši ruku na dršku mača koji je nosio o pojasu. Sa
sobom ću ponijeti i polovicu vas, i to časno. Svi zajedno!, zavikne Sam. Nikada
neće izvući mač iz korica. Da, da!, vikne Hal. Hajde, molim vas, napadnite,
znatiželjan sam da vidim vaša kukavička crijeva. Vidjeli su tog mladog divljeg
mačka dok je vježbao i borio se protiv Abolija i nitko od njih nije htio povesti
napad protiv njega. Mrmljali su, opipavali mačeve i skretali pogled. Hajde, Same
Bowlesu!, izazivao ga je Hal. Bio si dosta brz kada si bježao s nizozemske palube.
Da vidimo jesi li sada brz da me napadneš. Sam smogne hrabrosti i zatim se, pun
odlučnosti i snage, približi, no čim Hal podigne cijev puške prema njegovu trbuhu,
požuri se i povuče se, pokušavši gurnuti jednog drugog od skupine prema
naprijed. Ljuti se na njega, mladiću!, krikne Sam. Hal uperi pušku prema licu
drugog čovjeka, no ovaj se ote Samovoj stisci i skrije se iza susjeda. Brodica je bila
sve bliže i mogli su se čuti krikovi mornara. Samov izraz lica postane očajan i
odjednom se da u bijeg. Poput zastrašenog zeca, spusti se trčećim korakom
Ijestvama do donje palube, dok su i ostali potrčali za njim, prestravljeni. Hal
ispusti pušku i objema rukama pridrži kormilo. Pogleda ispred sebe prema
pramcu, niskom na vodi, pažljivo procjenjujući trenutak, a zatim svom svojom
težinom pritisne kormilo i podigne prarnac na vjetru. Karavela stane. Mala
brodica je bila spremna približiti se i Hal opazi na pramcu Big Daniela Fishera,
jednog od najboljih ljudi na lfy Edwmz. Big Daniel iskoristi priliku i mornari se
uhvate za konopce koje je Sam sa svojim ljudima isjekao, i uspnu se do palube.
Daniel!, zavikne Hal. Želim okrenuti pravac plovidbe. Pripremi se da razviješ jedra.
Bacit ćemo se u borbu! Big Daniel mu se nasmiješi, pokazujući oštre zube poput
morskog psa, vodeći svoje ljude prema zategama: dvanaest ljudi svježih i željnih
borbe. Hal je bio uzbuđen, pripremajući se da izvede prekret ne bi li okrenuo
brod tako da sad vjetar puše u krmu broda. Ako bi krivo procijenio, ostao bi bez
jarbola, no, u slučaju da uspije, dobio bi nekoliko odlučujućih trenutaka u
povratku prema galiji na kojoj su se vodile borbe. Hal pomakne kormilo, a dok se
brod borio, Big Daniel odveže zatege, i time smanji napetost. Jedra se odjednom
napuhnu i brod okrene smjer, pronašavši vjetar i dobivši novi zamah, kako bi se i
on pridružio borbi. Daniel krikne od radosti, skine kapu, a svi mu zapljeskaše, jer
je manevar učinio spretno i hrabro. Hal baci pogled, no usredotoči se na zadatak
da povede lafy Avm prema nizozemskoj galiji. Mora da se borba i dalje vodila, jer
je začuo prigušene krikove i povremeni pucanj iz puške. Zatim, odjednom, opazi
bijeli bljesak i primijeti pred sobom obrise druge brodice s posadom koja je
urlikala kako bi privukla pažnju. oš jedna skupina boraca spremnih da im se
pridruže, pomisli. Da li se isplatilo povesti ih sa sobom? Dodatnih dvanaest
mačeva? Približi ZWy Ww malenoj brodici. Daniel je držao uže, spremno da ga
baci na brodicu, i nekoliko trenutaka kasnije i druga je brodica iskrcala svoje ljude i
vukla se za Daniel!, zavikne Hal. Smiri te ljude! Nema smisla upozoriti te sireve na
naš dolazak! U pravu ste, majstore Hale. Priredit ćemo im lijepo iznenađenje.
Zatvori daskama izlaze s donje palube. Na brodu imamo teret kukavica i izdajica u
štivi broda. Ostavi ih zatvorene dok Sir Francis ne bude odlučio što će s nj ima. U
tišini je lad Edivina plovila do velike ograde galije. Možda su Nizozemci bili previše
zauzeti i nisu primijetili njen dolazak, jer ni jedna glava ne proviri s ograde iznad
njih kada su se dva broda sudarila. Daniel i njegovi bace sidra preko ograde galije i
odmah se bace u napad, penjući se snagom ruku. Hal izgubi samo trenutak da
učvrsti kormilo, a zatim se požuri palubom i dohvati jedan od napetih konopaca.
Uspne se za petama Big Daniela, zaustavivši se samo kada je stigao do ograde
galije. S jednom rukom na konopcu, i nogama na daskama, izvuče mač i zatim,
stisnuvši oštricu medu zubima, preskoči preko ograde, tek sekundu zakašnjenja za
Danielom i padne na palubu.. Nade se na čelu skupine napadača. S Danielom uza
se i mačem u desnoj ruci zastane na trenutak i prouči situaciju. Borba je bila na
samome kraju. Stigli su u zadnji tren, jer su ljudi njegova oca bili raštrkani u malim
skupinama, opkoljeni mornarima s galije i borili su se za svoj život. Bar polovica od
njih bila je na tlu, neki od njih su već bili mrtvi, jedna odrubljena glava groteskno
se smijala u Halovu pravcu, kotrljajući se po palubi goredolje u lokvi krvi. S trncima
užasa Hal prepozna kuhara ZWy Wne. Ostali su bili ranjeni i otimali su se,
kotrljajući se i stenjući. Daske palube, prekrivene njihovom krvlju, bile su skliske.
Neki su sjedili, izmoreni, razoružani i razočarani, s oružjem bačenim u stranu,
rukama prekriženim iznad glave, predani neprijatelju. Neki su se pak i dalje
nastavljali boriti. Sir Francis i Aboli bili su u podnožju glavnog jarbola, opkoljeni
Nizozemcima koji su urlikali i udarali sjekirom i mačem. Osim reza na lijevoj ruci,
njegov je otac izgledao da nije ranjen; možda ga je oklop poštedio od teških rana, i
u svakom se slučaju borio uobičajenom strašću. Pored njega Aboli, divovski i
neuništiv, ispusti krik na svom jeziku čim ugleda Halovu glavu koja je provirila iza
zaštitne ograde. Ne misleći ni na što, osim da krene u njihovu pomoć, Hal se
požuri prema naprijed. Za Frankvja i Svetog Georgea!, prodere se svim glasom i
Big Daniel ponovi urlik, potrčavši na njegovu lijevu stranu. Ljudi s brodica su ih
slijedili poput horde luđaka koji su tek pobjegli iz umobolnice. Nizozemci su
također bili na izmaku snaga, s oko dvadesetak poginulih, a mnogi od njih, koji su
se borili, bili su ranjeni. Pogledali su iza leda, opazivši Engleze željne krvi koji su se
sručili na njih. Iznenađenje je bilo potpuno: na njihovom su se umornom i
znojnom licu ocrtali zaprepaštenje i rezigniranost. Gotovo svi ispuste oružje iz
ruku i poput svake pobijeđene posade, pobjegnu da se sklone ispod palube.
Najhrabriji medu njima se okrenu da dočekaju napad. Ljudi oko glavnog jarbola
bili su pod vodstvom nizozemskog časnika, no vika Halovih ljudi oživjela je i
ranjene drugove koji su se novom snagom ponovno bacili u napad. Sad su
Nizozemci bili opkoljeni. Usprkos zbrci i neredu kapetan Schreuder prepozna Hala
i okrene se oko sebe da se sukobi s njime, ciljajući prema glavi. Brkovi su se tresli
poput lavlje grive, a mač mu je poskakivao u ruci. Ostao je začuđujuće bez ijedne
rane, štoviše bio je još uvijek svjež i pun energije poput Halovih ljudi koje je poveo
protiv njega. Mladić izbjegne udarac nagnuvši se u stranu i bacivši se u napad.
Kako bi se usredotočio na Hala, kapetan okrene leda Aboliju, što nije bilo previše
pametno. Dok je kapetan odbijao Halov napad i pomicao težinu tijela, skočivši
prema naprijed, Aboli ga napadne s leđa. Na trenutak Hal pomisli da će mu
probosti kralježnicu, no mora da se predomislio. Kao i svi na brodu, Aboli je znao
vrijednost otkupa. Mrtvi neprijateljski časnik nije bio drugo do truloga mesa koje
treba baciti s broda morskim psima koji su plivali za tragom broda, dok je
zarobljeni časnik vrijedio mnogo lijepih zlatnih guldena. Aboli promijeni napad,
pokušavši udariti časnika u glavu. Nizozemac začuđeno razrogači oči, zatim mu
noge popuste i on se sruši na palubu. Čim je časnik pao, i zadnja obrana posade
se ugasi. Bace na tlo oružje i ljudi s iWy Edwme koji su se ranije predali, podignu
se na noge, zaboravivši na rane i umor. Podignuvši ostavljeno oružje, upere ga
protiv poraženih Nizozemaca, tjerajući ih da se uredno skupe u redove, s rukama
prekriženim iza leda. Aboli zagrli Hala. Kada si se sa Samom Bowlesom udaljio,
pomislio sam daje to zadnji put što ću te vidjeti, prizna mu ubrzano dišući. Sir
Francis se približi dugim koracima Halu, otvorivši si put medu gomilom svojih
mornara koja je slavila. Napustio si svoje mjesto na košu broda! Zagleda se u sina,
dok si je vezivao komad platna oko reza na ruci, zavezavši ga zubima. Oće,
odgovori Hal mucajući, Mislio sam... Zaista, ovog si puta dobro mislio! Namršten
izraz lica Sira Francisa se razvedri i njegove se oči zasjaje. Učinit ćemo od tebe
ratnika, samo zapamti da moraš držati visoko vršak mača. Ta velika glava od sira,
doda, bockajući palog časnika, gotovo te probo, da Aboli nije zakucao na tvoja
vrata. Sir Francis vrati mač u korice. Ovaj brod još nije siguran. Donja paluba i štiva
pune su njihovih ljudi. Moramo ih smiriti. Ostani pored mene i Abolija. Oče,
ranjeni ste, pobuni se Hal. Možda bih bio još teže ranjen da si došao samo
nekoliko trenutaka kasnije. Dopustite mi da pogledam ranu. Poznajem smicalice
kojima te naučio Aboli. Želiš li isprazniti mjehur na vlastitom ocu? Sir Francis
prasne u smijeh, potapšavši ga po ramenu. Možda ću ti dopustiti tu malu
razonodu kasnije. Okrene se i zapovjedi prema palubi gromkim glasom: Big
Daniel, povedi svoje ljude na donju palubu i potjeraj Nizozemce iz njihovih
gnijezda. Majstore ohn, postavite jednog čovjeka da drži stražu i pazite da ne
bude razbojstava. Isti dio plijena za sve! Majstore Nede, preuzmite kormilo i neka
osjete vjetar na krmi broda, prije nego razvije jedra. Zatim se okrene prema
ostalima. Ponosan sam na vas, nitkovi! Dobro obavljen posao. Vratit ćete se kući s
pedeset zlatnih gvineja u džepu. No, djevojke iz Plvmoutha vas nikada neće voljeti
koliko vas ja volim! Pljeskali su mu, histerični što su izbjegli smrti i strahu od
poraza. Naprijed!, Sir Francis se obrati Aboliju, krenuvši prema Ijestvama koja su
vodila u kabine časnika i putnika, na krmi broda. Hal potrči za njima dok su
prelazili preko palube, a Aboli promrmlja ne okrenuvši se: Oprez!. Dolje ima onih
koji bi bili sretni zabiti ti bodež u rebra. Hal je znao kamo je namjeravao otići
njegov otac i koja će biti njegova prva briga: želio je kapetanove karte, brodsku
knjigu i vrijednosti koje se odnose na pravac plovidbe, koji su za njega vrijedili više
od svih mirodija, dragocjenih metala i svjetlucavih dragulja koje je galija mogla
prenositi. Kada ih se bude dočepao, moći će imati ključ za ulaz u svaku nizozemsku
luku i utvrdu, moći će pročitati zapovijedi o plovidbi, manifeste koji su sadržavali
popis tereta brodova koji su prenosili mirodije. Za njega je sve to vrijedilo oko
deset tisuća zlatnih funta. Sir Francis se požuri Ijestvama i pokuša otvoriti prva
vrata na dnu, zatvorena iznutra, povuče se korak unatrag, a zatim se svom
snagom zaleti u njih i vrata se širom otvore. Kapetan galije bio je nagnut nad
pisaćim stolom, bez perike na obrijanoj glavi, s odjećom natopljenom znojem,
iscrpljen, s ranom na obrazu iz koje je curila krv, mrljajući svilenu košulju s
rukavima po zadnjoj modi, obogaćenim zelenim uresima. Kada ugleda Sira
Francisa, ostane nepomičan, u pokušaju da ugura brodsku knjigu u platnenu
torbu, zatim ju uhvati i krene prema prozorima na krmi. Stakla su bila raznesena
topničkim granatama Iady Edwmg pa je ostao samo jedan prazan prostor na
visokoj krmi galije, ispod koje se nalazilo more. Nizozemac podigne torbu i pokuša
ju baciti kroz prazan prostor u more, no Sir Francis ga uhvati za podignutu ruku,
bacivši ga unazad prema ležaju. Aboli uhvati torbu u letu, a Sir Francis mu se
uljudno nakloni. Govorite li engleski?, zapita poraženog. Ništa engleski, zareži
ovaj, a Sir Francis bez problema progovori nizozemski. Kao vitez Nautonnier
govorio je gotovo sve jezike velikih pomorskih sila: francuski, portugalski,
španjolski i j naravno nizozemski. Vi ste moj zarobljenik, mjnAeer. Kako se
zovete? Limberger, kapetan prve klase, u službi VOCa. A vi ste, gospodine, gusar.
Varate se, gospodine. Plovim uz pismo svoga kralja Charlesa II. i proglašavam vaš
brod ratnim plijenom. Podigli ste krive zastave, optuži ga Nizozemac, no Sir
Francis mu odgovori s osmijehom na licu: Opravdana vojnička taktika. Nastavi, ne
gledajući kapetana: Častan ste čovjek, mjnheer, no borba je završena. Čim mi
budete dali vašu časnu riječ, odnosit će se prema vama kao prema gostu i bit ćete
slobodni otići, kada bude plaćena otkupnina. Nizozemac si obriše krv i znoj s lica
svilenim rukavom košulje, dok mu se na licu ocrtavala rezigniranost. Podignuvši
se, pruži mač Siru Francisu. Dajem vam svoju riječ da neću pokušati pobjeći. I
nećete poticati vaše ljude na otpor?, zapita ga Sir Francis, dobivši kao odgovor
potištenu potvrdu glavom. U redu. Trebat će mi vaša kabina, m;Mkee no osigurat
ću vam isto tako udoban smještaj. Sir Francis je bio nestrpljiv posvetiti svu svoju
pažnju platnenoj torbi, čiji je sadržaj istresao na pisaći stol. Hal je znao da će od
tog trenutka na dalje biti udubljen u čitanje i pogleda Abolija, koji je stražario na
vratima. Kada crnac klimne glavom, dajući mu dozvolu da se udalji, on se izvuče iz
kabine, a da otac nije ni primijetio. S mačem u ruci, mladić se oprezno kretao
uskim hodnikom. Čuo je pucnjeve i buku s drugih paluba, gdje je posada s IWy
Ejtvine polako krotila nizozemske mornare, okupljajući ih na gornjoj palubi. Prva
vrata koja je pokušao otvoriti bila su zaključana. Tamo dolje bilo je sve pusto i
tiho. Na trenutak zastane, a zatim učini isto što i otac nešto ranije. Vrata izdrže
prvome napadu, no Hal se povuče, a zatim pokuša ponovno. Ovoga puta vrata ne
izdrže i on se pronađe u kabini, izgubivši ravnotežu i poskliznuvši se na predivne
tepihe koji su prekrivali daske na podu, zaustavivši se na velikom krevetu koji je
zauzimao polovicu kabine. Sjeo je i divio se bogatstvu koje gaje okruživalo, osjeti
miris još opojniji od mirodija, miris jedne razmažene žene; dragocjeni miris
cvijeća napravljen umijećem prodavača mirisa, miješao se s mirisom kože, kose i
tijela mlade i zdrave žene. Miris je bio toliko jak i rafiniran da se Hal, podignuvši se
s kreveta, osjeti kako ga noge ne drže i udahne ga svim plućima. Bio je to
najnježniji miris koji je ikada osjetio. S mačem u ruci pregleda kabinu, jedva i
primijetivši bogate zidove i srebrene pehare pune slatkiša, suhoga voća i
pofpowrna. Stol pored zida s lijeve strane od ulaza bio je ispunjen kristalnim
posudama punim kozmetike i bočicama s mirisima sa srebrenim čepom. Hal se
približi i bolje ih promotri. Pored bočica bilo je i nekoliko češljeva sa srebrenim
držačem a medu zubima jednog češlja ostala je vlas kose, duga kao i njegova ruka
i tanka poput svilenog konca. Hal približi češalj licu kao da je relikvija i ponovno
osjeti onaj očaravajući, opojan miris žene. Saplete vlas oko prsta i oslobodi ju od
češlja, zatim ju ugura u džep svoje prljave košulje, smrdljive od znoja. U tom
trenutku začuje prigušeno jecanje koje je dopiralo s druge strane šarenog
kineskog paravana, na drugom kraju kabine. Tko je tamo?, zavikne Hal s mačem u
ruci. Izlazite, ili ću biti prisiljen udariti vas. Začuje još jedan jecaj, bolniji od
prethodnog. Za sve svece, ozbiljno govorim!, Hal se približi udarivši mačem
jedanput po paravanu i sasjekavši jednu od njegovih ploča u dva dijela. Zbog siline
udarca paravan se sruši na pod. Začuje se stravičan krik i Hal razrogači oči
ugledavši predivno biće koje je klečalo dršćući svim tijelom u kutu kabine. Držala
je lice zaklonjeno rukama, no svijetla kosa, koja je doticala pod, sjajila se poput
hrpe tek iskovanih zlatnih dukata, dok su haljine oko nje bile iste plave boje poput
krila pištalice. Molim vas, gospodo, promrmlja Hal, nisam vam namjeravao
nauditi. Molim vas, ne plačite. Njegove riječi nisu na njoj ostavile nikakav dojam.
Bilo je očito da ga žena nije razumjela i nadahnućem tog trenutka Hal prede na
latinski.: Ne bojte se. Na sigurnom ste, ne želim vam nauditi. Zlatna se glava
podigne: razumjela gaje. Hal promotri njeno lice, osjetivši se kao da ga je u tom
trenutku pogodila topnička granata u grudi. Bol je bila toliko jaka da mu se ote
jecaj: nikada nije mislio da na svijetu postoji toliko ljepote. Milost!, molila je na
latinskom, prigušenim glasom. Molim vas, nemojte mi učiniti zlo. Oči su joj bile
pune suza, no to je samo još više naglašavalo njihovu veličinu ističući ljubičastu
boju šarenica. Imala je blijede obraze, svijetle poput alabastra, a suze, koje su joj
se slijevale niz lice, sjajile su se poput malenih perla. Prelijepi ste, prošapće Hal na
latinskom. Njegov je glas bio nalik osuđeniku na vješala, prigušen i pun patnje.
Mučili su ga osjećaji koje nikada do sada nije osjetio: htio je zaštititi i utješiti tu
ženu, zadržati ju zauvijek uza se, voljeti je i obožavati. Sva viteška pravila koja je
do tada pročitao i ponavljao bez da ih i razumje, sakupljala su mu se na vršku
jezika, tražeći da ih primi, no on je ostao nepomičan, razrogačenih očiju. Zatim ga
drugi prigušeni zvuk ponovno vrati u stvarnost, ovoga puta iza njegovih leda.
Okrene se naglo s mačem u ruci: iz svilenih plahta na rubu kreveta pojavi se velika,
masna pojava. Trbuh mu je bio toliko debeo da se njihao poput želatine na svaki
pokret koji je činio: masne naslage su mu pritiskivale i šiju. Predajte se!, zagrmi
Hal, bockajući ga vrškom mača. Bio je to guverner, koji je kriknuo od boli i pao na
krevet gdje se i dalje otimao poput mladunca. Nemojte me ubiti, molim vas.
Bogat sam čovjek, reče na latinskom, između jecaja. Platit ću otkupninu neovisno
o njenoj visini. Na noge! Hal ga ponovno bočne, no Petrus van de Velde je jedvice
smogao snage i hrabrosti da klekne na koljena i tako je i ostao sav dršćući. Tko
ste? Guverner Rta Dobre Nade, a ovo je moja supruga. Te riječi bile su
najužasnije koje je Hal ikada čuo. Zagleda se u nedoumici u guvernera: ta prelijepa
žena koju je volio koliko i vlastiti život bila je udana i to za tu grotesknu karikaturu
od čovjeka koji je klečao pred njim. Moj tast je jedan od savjetnika Kompanije,
jedan od najbogatijih i najmoćnijih trgovaca u Amsterdamu. Platit će, platit će
koliko god želite samo da ponovno vidi svoju kćer. Molim vas, nemojte nas ubiti.
Te riječi gotovo da i nisu imale smisla za Hala kojemu je srce bilo slomljeno. U
samo nekoliko trenutaka osjetio je euforiju i najtmurnije osjećaje koje ljudsko biće
može osjetiti, od predivne ljubavi do ponora očaja. Guvernerove riječi, doduše,
imale su sasvim drugo značenje za Sira Francisa Courtenevja koji je stajao na ulazu
u kabinu, praćen Abolijem. Guverneru, možete se umiriti. Vi i vaša supruga u
dobrim ste rukama. Dogovorit ću se za vašu otkupninu. Skine vitešku perjanicu s
glave i nakloni se pred Katinkom; čak ni on nije bio sasvim bezosjećajan na snagu
njene ljepote. Smijem li se predstaviti, gospodo? Kapetan Francis Courtenev, na
vašoj usluzi. Molim vas, uzmite si vremena da ponovno dođete k sebi. U četiri
sata, odnosno za sat vremena, bio bih počašćen ako bi nam se pridružili na palubi.
Namjeravam sakupiti predstavnike Kompanije koji su na ovome brodu. Oba broda
smanjila su jedra: mala karavela plovila je samo s razvijenim košnim jedrima, dok
je veličanstvena galija podigla samo glavna jedra. Plovili su prema sjeverozapadu,
udaljavajući se od rta i ploveći prema istočnim zemljama afričkog kontinenta. Sir
Francis očinski pogleda posadu, skupljenu u sredini galije. Obećao sam vam
pedeset gvineja po osobi, podsjeti svoje ljude koji su mu pljeskali, iako su neki od
njih patili zbog rana. Pet ih je ležalo na slamnjačama ispod zaštitne ograde,
preslabi od izgubljene krvi da bi stajali na nogama, no odlučni da ne propuste ni
riječi te svečanosti. Mrtvace su već uvili u platnene krpe i poredali ih na pramcu
broda, svatko s topničkom granatom na nogama: sedamnaest Engleza i četrdeset i
dva Nizozemca, zbratimljeni u miru smrti. Nitko od preživjelih nije im u tom
trenutku posvetio misao. Sir Francis podigne ruku, zatraživši tišinu i prisutni se
približe kako ne bi izgubili riječi koje se kapetan spremao izreći. Lagao sam vam,
reče im Sir Francis, prouzrokovavši nevjericu, kojoj je uslijedio kolektivni jecaj i
prijeteće riječi. Ne postoji ni jedan medu vama..., i ovdje Sir Francis zastane kako
bi istaknuo sljedeće riječi, koji zahvaljujući današnjem poslu nije manje bogat od
dvije stotine funta! Tišina se produlji, dok su ga svi s nevjericom promatrali, a
zatim polude od sreće, skačući uvis i urličući od radosti, zaplesavši svi zajedno. Čak
i ranjenici sjednu i zapljeskaju. Sir Francis se i dalje smješkao nekoliko minuta,
ostavljajući da izraze svu radost, zatim zatrese u ruci snop papira pisanih rukom,
ponovno zatraživši tišinu. Ovo je popis tereta koji brod prenosi! Pročitajte ga!
Čitanje popisa se produlji gotovo na pola sata, jer su prisutni pljeskali nakon
svakog spomenutog tereta koji je on naglas prevodio s nizozemskog jezika: papar,
vanilija i šafran, ukupno četrdeset i dvije tone. Ljudi su znali da te mirodije vrijede
toliko zlata koliko teže, do zadnje librice i bili su već promukli koliko su urlikali. Sir
Francis ponovno podigne ruku. Niste li umorni slušati me kako čitam ovaj
beskonačni popis? Nije li vam dovoljno? Ne, odgovore u jedan glas. Nastavite!
Dobro, dakle u štivi ima drva Ww, i čudnovatih mirisa koji se nikada nisu vidjeli
sjeverno od ekvatora. Više od tristo tona. Napajali su se njegovim riječima, očima
koje su svjetlucale od uzbuđenja. Ima toga još, ali vidim da ste umorni. Dosta je za
danas, nije i tako? Čitajte!, molili su ljudi. Kineski porculan, bijeli i plavi najbolje
kvalitete, i puno svile! To bi trebalo oraspoložiti gospode! Začuvši da je spomenuo
žene, ispuste usklik, nalik na slonove za vrijeme parenja. S dvije stotine funta u
džepu, čim budu stigli u sljedeću luku mogli su imati sve žene koje god su htjeli,
bez obzira na njihov stalež i porijeklo. Ima još zlata i srebra, no zatvoreni su u
škrinjama na dnu glavne štive, prekrivene s oko tristo tona drva. Moći ćemo ih
otvoriti samo kada budemo u luci i kada budemo izvadili veći dio tereta. Koliko
ima zlata? Recite nam, koliko je srebra? Srebro je u novcu, ukupne vrijednosti oko
pedeset tisuća guldena, odnosno dvadeset tisuća funta, i tristo zlatnih ingota, koji
dolaze iz rudnika Kollur na rijeci Krishna, s Cejlona i samo Bog zna koliko ćemo za
njih dobiti kada budemo u Londonu. Hal se sklupčao na priponama glavnog jedra,
idealnoj promatračnici odakle je gledao oca; no ni jedna od riječi koje je izrekao za
mladića nije imala smisla, iako je shvaćao daje to bio jedan od najvećih plijenova
koji su ikada bili zarobljeni od engleskih mornara tijekom rata s Nizozemcima.
Osjećao se ošamućen, nesposoban da se usredotoči na bilo što osim na blago koje
je bilo najveće što je ikada dobio mačem, i koje je sada sjedilo iza njegova oca
tužna pogleda, u pratnji sobarice. Viteškom gestom, Sir Francis je smjestio na
palubi dvije fotelje koje su se nalazile u kabini kapetana broda, i stavio ih na
raspolaganje supruge nizozemskog guvernera. Petrus van de Velde stajao je iza
nje, odjeven u raskošnu odjeću, s čizmama od meke kože koje su mu sezale do
koljena, perikom i vrpcama, prirodna korpulentnost zamaskirana je medaljama i
svilenim vrpcama koje su odavale njegov položaj. Hal osjeti mržnju prema tom
čovjeku i sada osjeti da mu je žao što mu nije zario mač dok je puzao s kreveta,
pretvorivši tako onog anđela od njegove žene u neutješnu udovicu. Sanjario je o
tome kako posvećuje život ulozi Lancelota pored Ginevre: vidio se kako ispunjava
svaki njezin kapric, no inspiriran čistom ljubavi prema njoj činio je najvrjednija
junačka djela. Po njenoj zapovijedi mogao je čak hodočastiti u potrazi za Svetim
gralom, kako bi joj pružio tu relikviju u njene nježne ruke. Na tu pomisao prođu ga
trnci ugode, koji su ga natjerali da je promotri s visine s puno čežnje. Dok je Hal
sanjario na priponama, proslava na palubi se polako primicala kraju. Iza guvernera
stajali su nizozemski kapetan galije i ostali časnici koje su zarobili. Kapetan
Cornelius Schreuder bio je jedini otkrivene glave, zbog poveza na glavi, no,
usprkos udarcu koji mu je zadao Aboli, imao je i dalje budne i bistre oči, ponosan
pogled dok je slušao Sira Francisa. I to još uvijek nije sve!, uvjeri ih kapetan
posade. Svi smo sretni što se na brodu, kao počasni gost, nalazi novi guverner
nizozemske kolonije Rta Dobre Nade. Ironičnom gestom, nakloni se pred van de
Veldeom, koji ga prostrijeli pogledom. Osjećao se sigurniji u sebe, otkako su
njegove straže saznale o njegovom položaju i vrijednosti. Imamo i sreću da s
nama imamo i lijepu guvernerova suprugu!. Prekine se, dok je posada izražavala
divljenje prema ljepoti žene. Sirovi i neznalice!, zareži van de Velde, spustivši joj
zaštitnički ruku na rame. Ona podigne pogled i zagleda se u posadu svojim velikim
ljubičastim očima i primora ih na tišinu svojom ljepotom i nevinošću. Mevrou van
de Velde je jedina kći bogatog Hendrika Coetzeea, sfadfiokkra grada Amsterdama
i predsjednika savjeta Nizozemske istočnoindijske kompanije. Posada se zagleda u
nju sa strahopoštovanjem. Malo je tko medu njima shvaćao značenje tako važne
osobe, no način na koji je Sir Francis nabrojao titule ih je impresionirao. Guverner
i njegova žena ostat će na brodu dok ne budu za njih platili otkupninu. Jedan od
nizozemskih zarobljenih časnika otići će na Rt Dobre Nade sa zahtjevom za
otkupninu, koji će predati savjetu u Amsterdamu, prvim brodom Kompanije što
bude na raspolaganju. Razmislivši o izgovorenim riječima, ljudi su promatrali
razrogačenih očiju par, sve dok Big Daniel ne zapita: Koliko, Sire Francis? Koliko
ste odlučili tražiti za otkupninu? Visina otkupnine je dvije stotine tisuća guldena u
zlatnicima. Svi su ostali zapanjeni, jer takav iznos je bio van njihove sposobnosti
shvaćanja. Zatim Daniel ponovno zareži: Hura za kapetana!, i svi su klicali sve dok
nisu izgubili glas. Sir Francis je polako pregledao redove nizozemskih mornara
koje je zarobio. Bilo ih je četrdeset i sedam, od kojih je osamnaest bilo ranjenih.
Hodajući, proučavao je svako lice: sirovi ljudi, ružnih crta lica i ne baš inteligentna
pogleda. Bilo je jasno da ni jedan medu njima nema neke vrijednosti što se
otkupnine tiče; zapravo, predstavljali su više problem, budući da su trebali biti
hranjeni i nadzirani a postojala je uvijek opasnost da smognu hrabrosti i da se
pokušaju pobuniti. Što ih se prije oslobodimo, tim bolje, promrmlja za sebe, i
zatim izusti nekoliko riječi na njihovu jeziku: Dobro ste obavili vašu dužnost. Bit
ćete oslobođeni i poslani u utvrdu na Rtu Dobre Nade. Možete sa sobom ponijeti
vašu torbu i prije polaska pobrinut ću se da vam isplate što ste zaradili. Njihova se
lica ozare, budući da to nisu očekivali, lb bi ih trebalo smiriti, pomisli, i krene
prema Ijestvama koje su vodile u kabinu u koju se tek bio smjestio, gdje su ga
čekali važniji zatvorenici. Gospodo!, izjavi, pozdravivši ih pri ulazu i prije nego što
je sjeo za pisaći stol. este li za čašu kanarskog vina? Guverner van de Velde oholo
potvrdi. Imao je suho grlo i, iako je prije pola sata jeo, osjećao je da mu krulji u
trbuhu, poput ogladnjelog psa. Oliver, sluga Sira Francisa, napuni bijelim vinom
čaše na stalku, posluživši ga suhim voćem koje je pronašao u smočnici. Kapetan
odbije s grimasom na licu, prepoznavši svoje namirnice, no usprkos tome, ispije
veliki gutljaj vina. Sir Francis promotri papire na kojima je uzeo zabilješke, a zatim
pogleda jedno od pisama koje je pronašao u pisaćem stolu kapetana Limbergera i
koje je dolazilo iz poznate nizozemske banke. Podignuvši pogled prema kapetanu
reče mu oštro: Pitam se kako to da se osoba na vašem položaju upušta u
malverzacije. Obojica znamo da to SazmMagsfonca oštro zabranjuju. Nizozemac
se već htio pobuniti, no kada je Sir Francis počeo lupkati prstima po pismu, smiri
se pogledavši prema guverneru koji je sjedio pored njega. Izgleda da ste bogat
čovjek, mMeer. Ne biste trebali osjetiti manjak od dvadeset tisuća guldena
otkupnine. Kapetan se pobuni, no Sir Francis nastavi: Ako sami napišete pismo
vašim bankarima, stvar će se riješiti na način na koji se to čini medu
džentlmenima, čim budem dobio iznos u zlatu. Limberger spusti glavu u znak
pristanka. A sada, što se tiče časnika na ovome brodu, nastavi sir Francis, proučio
sam vaša imena. Približi registar s imenima i otvori ga: Iz ovoga je vidljivo da nitko
od vas nema veze u visokom društvu ili s novčanom moći. Podigne glavu i pogleda
kapetana: Nije li tako? Istinaje, m;Mkeer. Poslat ću ih na rt zajedno s običnim
mornarima. Sada trebam samo odlučiti kome ću povjeriti zahtjev za otkupninu za
rukovodstvo Kompanije za guvernera van de Veldea i njegovu suprugu, uz
naravno vaše pismo za bankare. Sir Francis pogleda guvernera i van de Velde
ugura u usta još jedno mekano voće, odgovorivši punih usta: Pošaljite Schreudera.
Schreudera? Sir Francis je listao dokumente dok nije pronašao kapetanovo ime.
Kapetan Cornelius Schreuder, tek imenovan vojni kapetan utvrde Dobra Nada?
Da, upravo on. Van de Velde ispruži ruku prema još jednome voću. Njegova titula
mu daje veći značaj kada bude predavao zahtjev za otkupninu mome tastu,
primijeti. Guvernerove usne pune šećera se razvuku u zadovoljnu grimasu.
Savršeno je znao o zanimanju svoje žene za briljantnog kapetana. Iako je bio
oženjen njome samo nekoliko godina, znao je sa sigurnošću da je imala bar
osamnaest ljubavnika od kojih neki samo na sat vremena ili večer. Njena služavka
Zelda bila je u službi van de Veldea kojemu je prepričavala sve veze gospodarice,
osjećajući duboku nasladu kada ih je opisivala do najsitnijih detalja. Na početku je
van de Velde, otkrivši tjelesne naslade svoje žene, osjetio gnušanje, no njegovi
početni izljevi bijesa nisu ostavljali nikakav dojam na Katinki. Ubrzo je otkrio da
nema nikakva utjecaja na nju, no nije se smio previše buniti, a nije ju mogao niti
udaljiti. S jedne strane bio je opčaran Katinkom, a s druge strane njen je otac bio
previše bogat i previše utjecajan. Njegovo bogatstvo i položaj u društvu gotovo su
sasvim ovisili o njoj. Konačno je shvatio da je jedina mogućnost da ju drži daleko,
koliko je to bilo moguće, od napasti i prilika. Za vrijeme ovog putovanja uspio ju je
zadržati gotovo kao zarobljenicu u njenoj kabini, i bio je siguran da nije tako
postupio, njegova bi žena već bila okusila naslade s kapetanom. Kada bude udaljio
kapetana s broda, njen izbor bio bi dosta ograničen, a nakon toliko duge
apstinencije, možda bi se pokazala raspoložena prema njemu. Odlično, završi Sir
Francis, poslat ću kao vašeg emisara kapetana Schreudera. Prolista almanah koji je
stajao pred njim. Uz povoljan vjetar i uz Božju pomoć putovanje od rta do
Nizozemske i natrag ne bi trebalo trajati dulje od osam mjeseci. Nadajmo se da
ćete moći započeti s novom službom oko Božića. Gdje ćete nas smjestiti do tada?
Moja supruga je dama visokog ranga i rafiniranih običaja. Na udobno i sigurno
mjesto, uvjeravam vas, gospodine. Gdje ćemo sresti brod s otkupninom? Na 33
stupnja južne širine i 4 stupnja istočne dužine. A gdje bi to bilo, ako smijem pitati?
Točno na mjestu gdje se sada nalazimo, nasred oceana. Sir Francis nije se dao tako
lako nagovoriti i izdati položaj svoje baze. Bilo je maglovito jutro, kada se galija
usidrila u mirnim vodama, u zavjetrini stjenovitog rta duž afričke obale. Vjetar se
smanjio i počinjao je mijenjati pravac puhanja, budući da je ljeto polako odmicalo,
približavajući se jesenskom ekvinociju. Uz njih je plovila lfy Edtvma, s pumpama
koje su neprestano radile, ploveći tik uz veći jedrenjak zahvaljujući bokobranima
spuštenim između dva broda. Odmah su započeli s otklanjanjem šteta. Na
križevima galije već su postavljeni novi dijelovi, a prebačeni su i veliki topovi s lady
f dwme. Trideset mornara pokrenulo je paranak, spustivši topove na palubu galije,
jednog po jednog. Kada budu smjestili topove na galiju, imat će vatrenu moć
linijskog jedrenjaka, u stanju da napadne bilo koju galiju Kompanije. Promatrajući
topove koji su prebacivani na jedrenjak, sir Francis shvati da je imao snage da
napadne bilo koju nizozemsku trgovačku luku u Indijskom oceanu, upravo kao što
je stoljeće ranije Sir Francis Drake bio noćna mora Španjolaca na Atlantiku.
Odmah zatim izvade iz spremnice baruta na karaveli bačvice s prahom. Ostalo je
još sasvim malo punih bačvica nakon tako duge plovidbe i mnogobrojnih borba u
kojima je brod sudjelovao. Suprotno od karavele, galija je posjedovala gotovo
dvije tone baruta visoke kvalitete, dovoljno za nekoliko borba ili da izbore bogato
nizozemsko trgovačko središte na obali Trinkomalee ili Giava. Nakon što su
preselili robu i namirnice, bačve s vodom, kovčege s oružjem, bačve s mesom u
salamuri, vreće kruha i brašna, podignu na brod i brodice, koje su, nakon što su ih
drvodjelci rastavili, odložene u glavnu štivu galije, iznad kvalitetnog drva.
Zauzimale su dosta mjesta, tako da je bilo potrebno skinuti plašteve na otvorima
glavnih štiva, barem dok Sir Francis ne bude istovario plijen u svoju tajnu bazu.
lady EdwMđ je plutala visoko nad vodom, kada su kapetan Schreuder i
nizozemska posada, koja je bila oslobođena, bili spremni ukrcati se na brod. Sir
Francis pozove kapetana na palubu da mu vrati mač i preda pismo za savjet
Nizozemske istočnoindijske kompanije u Amsterdamu. Poslanica je bila zatvorena
u platneni smotuljak zapečaćen crvenim voskom i zavezana vrpcom. Bio je to
smotak začuđujućih dimenzija, koji je kapetan Schreuder stavio pod mišku
odlučnom gestom. Nadam se da ćemo se ponovno sresti, gospodine, reče Siru
Francisu prijetećim glasom. Za osam mjeseci naći ćete me na dogovorenom
mjestu, uvjeri ga Sir Francis. Bit će mi drago da vas ponovno sretnem, samo u
slučaju da sa sobom ponesete dvjesto tisuća guldena za mene. Niste me
razumjeli, reče Comelius Schreuder suho. Nije tako, uvjeravam vas, odgovori mu
Sir Francis tihim glasom. Kapetan pogleda prema krmenom nadgradu gdje se
nalazila Katinka van de Velde pored muža. Duboki naklon, kao i intenzivan pogled,
nije bio namijenjen samo guverneru. Vratit ću se što prije kako bih okončao vaše
patnje, obeća. Neka vas Bog čuva, odgovori guverner. Naša je sudbina u vašim
rukama. Na povratku, dragi kapetane, moći ćete računati na moju najdublju
zahvalnost, promrmlja Katinka glasom djevojčice i kapetana prođu trnci, kao da su
ga polili hladnom vodom. Podigne se i pozdravi ju, a zatim krene dugim koracima
prema zaštitnoj ogradi galije. Hal je stajao na lijevoj strani, zajedno s Abolijem i
Big Danielom, a kapetan zatvori oči, zastavši pred njim i savivši rubove brkova.
Vrpce na prsluku vijorile su na vjetru, a zlatna lenta koja je pokazivala njegovu
klasu, sjajila je, kada on dodirne mač koji je nosio o pojasu. Prekinuli su nas,
mladiću, reče tihim glasom, na dobrom engleskom, bez naglaska. No, čekat ću
vrijeme i mjesto da završimo lekciju. Nadam se, gospodine. S Abolijem uza se Hal
se osjećao neustrašivim. Uvijek sam zahvalan onome koji me nečemu može
poučiti. Na trenutak se pogledaju u oči, a zatim se Schreuder spusti s galije na
palubu karavele. Odmah odvežu konopce i nizozemska posada razvije jedra. Iady
Wnđ podigne pramac poput kobile koja se ritala, dok se sve više udaljavala.
Krenimo i mi, ako vam je po volji, majstore Nede!, zapovjedi Sir Francis. Podignite
sidro! Galija se odvoji od afričke obale, ploveći prema jugu. S koša gdje je bio
sklupčan Hal, Iaafy Edwma bila je još dobro vidljiva: plovila je prema otvorenom
moru ne bi li izbjegla pješčane dine Rta Agulhas, da bi zatim promijenila pravac
kretanja i plovila prema nizozemskoj utvrdi, koja se podizala u podnožju planine s
ravnim vrhom što je nadvisivala krajnju jugozapadnu točku afričkog kontinenta.
Pred Halovim očima obris jedra karavele jasno se promijeni i on se nagne nad
košem i zaviče: f,afy Edwma mijenja pravac kretanja. Kamo plovi?, zavikne otac.
Prema otvorenom moru. Plovi u pravcu zapada. Činila je upravo ono što su i
očekivali. S jugoistočnjakom je plovila prema Rtu Dobre Nade. Nadziri ih. Hal je
nastavio pogledom slijediti brod, koji se sve više udaljavao, postajući sve manji,
sve dok se bijela jedra nisu stopila s bijelom pjenom valova. Nestao je!, zavikne
prema palubi. Ne vidim ga više! Sir Francis je čekao taj trenutak i usmjeri galiju
prema pravom pravcu kretanja. Zapovjedi kormilaru da krene prema istoku,
vraćajući se plovidbi, koja je bila gotovo paralelna s afričkom obalom. Izgleda da je
tako najbolje, reče Halu kada se spustio s koša, nakon što ga je drugi stražar
zamijenio. Dosta je brza, no morat ćemo naučiti hirove i obijesti naše nove
gospodarice. Izmjeri brzinu brzinomjerom, molim te. S klepsidrom u ruci Hal
izračuna trajanje pomaka komada drveta od pramca do krme broda, koji je
spustio u more i nakon brzog računanja na pločici, podigne pogled prema ocu:
Šest čvorova. S novim glavnim jarbolom moći će doseći i deset čvorova. Ned Tvler
je u štivi broda pronašao rezervu norveških borova. Zamijenit ćemo ga čim se
budemo usidrili u luci. Sir Francis je izgledao oduševljeno. Bog im se smješkao.
Sakupi posadu. Molit ćemo za Božji blagoslov, i dati galiji novo ime. Ostali su
otkrivene glave na vjetru, stišćući si na prsa kapu, sa što pobožnijim izrazom na
licu, da ne navuku na sebe Sir Francisovo neslaganje. Zahvaljujemo ti, Bože
svemogući, na pobjedi koju si nam poslao nad hereticima i odmetnicima od vjere,
Sotoninim sljedbenicima Martina Lutera. Amen!, zaviknu iz sveg glasa. Svi su bili
dobri anglikanci osim crnaca koji su potjecali iz afričkih plemena, no i oni izgovore
amen!, zajedno s drugima. Naučili su tu riječ već prvoga dana na brodu sa Sirom
Francisom. Zahvaljujemo ti i na providnom i pravovremenom posredovanju na
vrhuncu borbe i zato što si nas poštedio od sigurnog poraza. Hal se vukao po
palubi, ne slažući se s očevim riječima, no ne podižući glavu. Dio zahvalnosti za
ono posredovanje bila je njegova zasluga, a otac to nije javno istaknuo.
Zahvaljujemo ti i slavimo tvoje ime jer si nam poslao ovaj lijepi brod. Kunemo se
da ćemo ga koristiti u suzbijanju tvojih neprijatelja i molimo te za tvoj blagoslov.
Usrdno te molimo da ga gledaš s milošću i da potvrdiš njegovo ime, koje mu
dodjeljujemo u ovom trenutku. Od ovog trenutka zove se ReWwfWM. Otac je
samo preveo nizozemsko ime galije i Hal se ražalosti što brod neće nositi ime
njegove majke. Pitao se je li sjećanje koje je otac imao na nju počelo blijedjeti ili je
možda imao kakav drugi razlog što mu nije dao njeno ime. Znao je da nikada neće
smoći hrabrosti i zapitati ga o tome te se stoga trebao natjerati da se pomiri s
očevom odlukom. Zazivamo tvoju pomoć u beskonačnoj borbi protiv nevjernika.
Zahvaljujemo ti na nagradama kojima si nas tako velikodušno darovao. Vjerujemo
da ćeš, ako se pokažemo dostojnima, nagraditi našu ljubav daljnjim dokazima
tvoje ljubavi. Bio je to osjećaj oko kojeg su se svi na brodu slagali, bilo kršćani ili
pogani. Svi oni koji su vjerovali u Boga imali su pravo na nagradu na ovome
svijetu, a ne samo na onom drugom, nakon smrti. Blaga koja su ispunjavala štivu
galije bila su vidljiv dokaz Njegovog odobravanja. A sada hura za eWwfžo i za sve
na brodu! Vikali su sve dok nisu ostali bez glasa i na kraju je Sir Francis morao
zatražiti tišinu. Stavivši si na glavu kapu, da znak ljudima da se mogu pokriti.
Njegov izraz lica postane strog i autoritativan. Preostala nam je još jedna zadaća,
koju moramo riješiti, reče im, gledajući u Big Daniela. Dovedite zarobljenike na
palubu, majstore Daniele. Sam Bowles vodio je red izgubljenih ljudi koji su se
penjali iz štive, trepćući očima kad su ugledali svjetlo dana, vodeni prema krmi i
natjerani da kleknu pred posadu broda. Sir Francis pročita njihova imena na
pergamentu, koji je držao u ruci: Samuel Bowles, Edward Broom, Peter Law, Peter
Miller, John Tate: kleknite pred vaše drugove, vi koji se teretite za kukavičluk i
napuštanje borbenih mjesta. Ljudi započnu negodovati izmijenivši poglede pune
zlobe. Što odgovarate na ove optužbe? Jeste li kukavice i izdajice kao što stoji u
optužbi? Milost. Bio je to trenutak ludosti. Kajemo se zbog toga. Oprostite nam,
usrdno vas molimo u ime naših žena i djece koje smo ostavili kod kuće, molio je
Sam Bowles, koji je bio glasnogovornik ostalih. edine žene koje ste imali su one
kurve u bordelima u Dock Streetu, naruga mu se Big Daniel i posadi se ote glasan
uzvik. Objesite ih na križeve! Želimo ih vidjeti kako plešu žigu s vragom.
Sramota!, zavikne Sir Francis prekinuvši ih. Kakvaje ovo pravda? Svi ljudi, ma kakvi
god bili, imaju pravo na pravedan proces. Umire se, a Sir Francis nastavi: Riješit
ćemo ovu stvar kako treba. Tko ih optužuje? Mi!, zareže članovi posade. Tko su
svjedoci? Mi!, odgovore u jedan glas. Jeste li vidjeli kada su počinili izdaju ili
kukavičluk? Jeste li vidjeli kako ova odvratna stvorenja bježe za vrijeme bitke,
ostavivši svoje drugove sudbini? Da. Čuli ste svjedočenja protiv vas. Imate li što
reći u vašu obranu? Milost!, stenjao je Sam Bowles. Ostali su bili nijemi. Sir
Francis se ponovno obrati posadi: Dakle, koja je vaša odluka? Krivi su. Krivi poput
pakla!, doda Big Daniel, da ne bi bilo sumnje. A vaša kazna?, zapita Sir Francis i
odmah se začuje glasna buka. Objesite ih!, To je premalo za te svinje. Vucite ih
ispod kobilice broda!, Ne, ne! Zakoljite ih. Natjerajte ih da jedu vlastita jaja!,
Ispecimo malo svinjskog mesa. Spalite ih na lomači! Sir Francis ih ponovno
ušutka: Vidim da se ne slažete sasvim. Dade znak Big Danielu: Odnesite ih pod
palubu i zatvorite ih. Pustite da se kuhaju u vlastitoj juhi nekoliko dana. Pobrinut
ćemo se za njih kada se budemo usidrili u luci. Do tada imamo važnijih pitanja o
kojima moramo razmisliti. Prvi put otkako se nalazio na brodu, Hal je dobio
vlastitu kabinu. Nije više bio primoran provesti svaki trenutak sna ili budnosti u
svom životu u prisilnoj intimi s gomilom drugih živih bića. U usporedbi s malom
karavelom, galija je bila prostrana, i njegov je otac pronašao mjesto i za njega,
pored njegove raskošne kabine. Bila je to ostava sluge nizozemskog kapetana, i
bila je nešto veća od brloga. Potrebno ti je mjesto s dovoljno svjetlosti gdje ćeš
moći učiti, tim je riječima Sir Francis opravdao svoju širokogrudnost. Svake noći
gubiš mnogo sati u spavanju, dok bi mogao raditi. Čak je zapovjedio jednom od
drvodjelaca da mu napravi ležaj spojen s pisaćim stolom gdje će Hal moći smjestiti
knjige i papire. U kabini je svijetlila uljanica koja je zacrnila strop Čadom, no
davala je Halu dovoljno svjetlosti da raspoznaje slova i omogući da obavi zadatak
koji mu je otac bio povjerio. Oči su ga pekle od umora i morao je ugušiti zijevanje,
dok je umakao pero i promatrao pergament na koji je prepisivao izvadak iz
naputaka o plovidbi nizozemskog kapetana, koji je otac pronašao. Svaki je
moreplovac posjedovao svoj osobni priručnik za plovidbu, dnevnik neprocjenjive
vrijednosti, gdje je zapisivao sve detalje o oceanima i morima, strujama i obalama,
lukama i sidrištima; karte nepoznatih voda i neba, koji su se mijenjali s
promjenom geografske širine. Bile su sve to spoznaje koje je svaki moreplovac
strpljivo skupljao cijelog svog života, izvodeći ih iz vlastitih promatranja, ili otkrivši
ih iz iskustava i pripovijedanja drugih. Otac je očekivao da će Hal završiti s
dodijeljenim mu zadatkom prije smjene na košu, koja je započinjala u četiri sata
ujutro. Pažnju mu privuče gotovo jedva čujan šum sa suprotne strane zida, i Hal
se podigne, držeći i dalje pero u ruci. Bio je to tako lagani korak, gotovo nečujan i
dopirao je iz raskošne kabine guvernerove žene. Hal naćuli uši, pokušavši shvatiti
odakle dolazi svaki zvuk koji je dopirao do njega. Srce mu je govorilo da je s druge
strane bila lijepa Katinka, no nije mogao biti sasvim siguran; mogla je biti i njena
stara i ružna služavka, ili njen groteskni muž, i na tu se pomisao rastuži. No,
usprkos tome, nagovori samoga sebe da se radi o Katinki i pomisao na njenu
blizinu ga uzbudi, iako ih je dijelio zid. Žudio je tako snažno za njom da se nije
uspijevao usredotočiti na svoj zadatak, a nije uspijevao ni ostati sjediti. Ustane,
primoran zbog niskoga stropa ostati sagnut, i približi se u tišini zidu. Naslonivši se
na drvo, oslušne i začuje lagani šum, kao da se nešto vuče po podu, poput šuma
odjeće, uz druge zvukove za koje nije shvatio odakle potječu, a zatim šum
tekućine koja je tekla u lavor ili posudu. Držeći i dalje prislonjeno uho, pokušao je
zamisliti svaki pokret s druge strane zida: začuje kako je zaronila ruke u vodu
kojom je oprala sebi lice, začuje njen uzdisaj kada hladna voda dotakne njezine
obraze, a potom začuje kapi kako padaju u lavor. Spustivši pogled opazi lagani
trag svjetlosti svijeće, koji je dopirao kroz mali otvor na zidu. Žuta svjetlost je
podrhtavala ispod valova, koji su udarali o brod. Ne misleći na posljedice onoga
što je činio, klekne i nasloni oko na otvor. Mogao je vidjeti vrlo malo, jer je otvor
bio uzak, a prigušena svjetlost svijeće padala mu je ravno u oko. Zatim nešto
prođe između njega i svijeće, šumom svile i čipke. Ostane razrogačenih očiju, a
zatim ispusti uzdah, opazivši dijelić bijele i savršene kože. Bio je to samo trenutak,
tako brz, da je jedva imao vremena razlikovati obris nagih leda, koja su svijetlila
poput bisera na žutoj svjetlosti svijeće. Približi lice zidu, nastojeći očajnički opaziti
još jedan dio tolike ljepote. Osim uobičajene škripe broda, pričinilo mu se da čuje i
prigušeno disanje, lagano poput daška tropskog vjetra. Zadrži dah i oslušne, dok
ne osjeti da ga peku pluća, i, osjetivši strah, zavrti mu se u glavi. U tom trenutku
svijeća se u drugoj kabini ugasi, a trag svjetlosti koji je prolazio kroz mali otvor,
sada pređe ispred Halovog oka, a zatim se rasprši. Začuje lagane korake kako se
udaljavaju, a zatim se na drugi kraj zida spusti tama i tišina. Ostao je vrlo dugo
klečati, poput vjernika pred hramom, a zatim se polako podigne i vrati se za pisaći
stol. Pokušao se usredotočiti na zadatak koji mu je otac zadao, no nije uspijevao.
Riječi na stranici koju je promatrao pretvarale su se u slike puti, boje alabastera i
zlatnu kosu. U nosnicama je još osjećao jak miris parfema, koji je osjetio još prvi
put kada je upao u njenu kabinu, i zakloni oči rukom da bi se obranio od tih slika
koje su mu zarobile misli. Uzalud: razum je izgubio kontrolu nad njima. Pruži ruku
prema Bibliji, koja je stajala pored dnevnika i otvori kožne korice. Medu
stranicama se nalazila tanka zlatna vlas, koju je ukrao s češlja. Približi ju usnama i
zastenje: učini mu se da na njoj još uvijek osjeća njen miris i taj ga osjećaj nagna
da sklopi oči. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je shvatio radnje njegove
desne ruke, koja se otela njegovoj kontroli, uvukavši se poput lopova ispod
njegovih širokih platnenih hlača, jedinog dijela odjeće koji je imao na sebi u
zagušljivoj toplini uske kabine. Kada je shvatio što čini, bilo je prekasno da se
zaustavi i preda se, slab, ritmičkim pokretima svojih prstiju. Znoj koji se slijevao iz
svake pore njegova tijela prekrije svjetlucavim velom mlade i čvrste mišiće; ud koji
je držao medu prstima bio je nabrekao i posebno živ. Mislio je samo na miris
žene. Pokreti ruke bili su brzi, no ne kao i srce. Znao je da je to grijeh, ludost. Otac
ga je upozorio, no nije se mogao zaustaviti, štoviše, započeo se uvijati nad
klupicom. Osjeti ocean ljubavi prema njoj kako pritišće branu njegove
samokontrole poput plime, osjeti toplu bujicu na napetim bedrima, osjeti kako
preplavljuje i klupicu, a zatim taj miris istisne iz nosnica sveti miris njene kose.
Ostao je dugo sjediti, znojan, dišući polako, osjećajući se krivim i gnušajući se nad
samim sobom. Izdao je očevo povjerenje, obećanje koje mu je zadao, a zbog
njegovih sramotnih poriva zablatio je čistu i predivnu sliku jedne svetice. Nije
mogao ostati u toj kabini ni trenutak više. Stavi na ramena platneni prsluk, i potrči
Ijestvama na palubu. Naslonjen na ogradu broda, ostane nepomičan neko
vrijeme, duboko dišući. Morski zrak, čist i slan, odagna polako grižnju savjesti i
gnušanje. Osjeti se čvršćim i ogleda se oko sebe da se pribere. Brod je i dalje
plovio sa suprotnim vjetrom. Jarboli su se njihali naprijednatrag, dok su zvijezde
sjajile na nebu. Jedva je uspijevao razabrati kontinent. Samo prst tame dijelio je
od tamnih obrisa kopna Veliku Medvjedicu, čežnjivo sjećanje na zemlju u kojoj se
rodio i gdje je proveo svoje djetinjstvo koje je sada bilo prošlost. Na jugu je
svjetlucalo sazviježde Centaura, koje se sjajilo iznad njegova desna ramena, i veliki
Južni križ svijetla srca. To je bio simbol novog svijeta koji se prostirao preko crte
razgraničenja. Zagledavši se prema kormilu, opazi očevu priliku koja se sjajila u
jednom kutu palube. Nije se htio suočiti s njime u tom trenutku, jer je bio siguran
da su krivica i grijeh još uvijek ocrtani na njegovu licu, toliko da bi ih otac
primijetio i u polusjeni. A opet, znao je da gaje otac već opazio, i izgledalo bi
čudno da ga ne pozdravi. Na brzinu mu se približi: Molim vas, oprostite mi, oče.
Htio sam udahnuti malo zraka i razbistriti si misli, promrmlja, i ne pogledavši Sira
Francisa u oči. Ne uživaj ovdje predugo, upozori ga otac. Želim vidjeti tvoj posao
prije početka smjene straže na košu. Hal se požuri. Ta raskošna paluba nije mu
bila još dovoljno poznata. Veći dio tereta s lady Edwme nije našao mjesta u već
punim štivama galije, stoga je bio smješten na palubi, osiguran konopcima, te se
on morao snalaziti medu bačvama, kovčezima, topovima. Toliko ga je mučila
grižnja savjesti da je malo mario na ono što se događalo oko njega, dok ne začuje
šum u daljini: razbistrivši se, pogleda prema pramcu broda. Skupina osoba
nalazila se u sjeni tereta ispod pramčanog nadgrada. Njihovi potajni pokreti ga
navedu na pomisao da se nešto čudno događa. Nakon procesa priređenog od
ostalih članova posade, Sam Bowles i njegovi ljudi premješteni su na donju palubu
galije i zatvoreni u mali prostor koji je vjerojatno služio kao spremište
drvodjelcima. Nije bilo svjetla, a zraka je također nedostajalo, dok se jako osjećao
smrad nužnika i papra. Prostor je bio toliko malen da petorica nisu mogla zajedno
ležati, već su se smjestili u toj rupi što su bolje mogli, ostavši u tišini, očajni. Gdje
smo? Jesmo li ispod razine mora?, zapita Ed Broom nesretnim glasom. Nitko od
nas ne zna kako izgleda ovaj nizozemski brod, promrmlja Sam Bowles. Misliš li da
će nas ubiti?, zapita Peter Law. Budi siguran da te nemaju namjeru zagrliti i
poljubiti, zareži Sam. Vjerojatno će nas vući ispod kobilice broda, promrmlja Ed.
ednom sam vidio kako to čine. Kada su vukli onog jadnog bijednika ispod broda i
izvukli ga van sa suprotne strane, utopio se poput miša u bačvi piva. Nije ostalo
mnogo mesa na njegovu truplu... ostalo je rastrgano ispod broda. Vidjele su se
kosti koje su virile, sve bijele. Malo promisle, a zatim Peter Law reče: Vidio sam
kako su objesili i sasjekli kraljeve ubojice u Tvburnu 59. godine. Bili su ubili kralja
Charlesa, oca Crnoga Princa. Sasjekli su njihove trbuhe kao da su ribe, zatim su
gurnuli u njih željeznu kuku, rastrgnuvši im sva crijeva, a zatim su objesili njihova
crijeva za vrat poput konopca. Nakon toga odrezali su im ud i jaja te... Začepi!,
zareži Sam. Ponovno se stišaju, očajni u mraku. Nakon sat vremena Ed Broom
promrmlja: Počinje ulaziti zrak, tko zna odakle. Osjećam ga na vratu. Trenutak
kasnije Peter Law reče: U pravu je, znate. I ja ga osjećam. Tko zna, što se nalazi iza
ovog zida? Tko to zna. Možda štiva glavnog tereta. Osjeti se lagani šum i Sam
zapita: Što to radite? Na ovom mjestu se nalazi rupa medu daskama. Otud ulazi
zrak. Pustite da pogledam. Sam se približi puzeći, a nekoliko trenutaka zatim
prizna: U pravu ste. Mogu ugurati prste u rupu. Da bismo ju bar uspjeli raširiti.
Ako te Big Daniel uhvati na djelu, vidjet ćeš što će ti učiniti. A što bi nam mogao
učiniti? Sasjeći nas? To i tako namjerava učiniti. Sam je radio u tami neko vrijeme,
a zatim izjavi: Kad bih barem imao nešto čime bih razbio ovu dasku! Ja sjedim na
jednoj olabavljenoj dasci. Uzmimo ju i upotrijebimo ju ovdje. Sada su svi zajedno
radili. Konačno uspiju ugurati u otvor na zidu kraj jake daske. Koristeći ju kao
polugu, svi zajedno upotrijebe snagu i drvo se glasno razbije na dva dijela. Sam
ugura ruku u otvor. S druge strane je otvoreni prostor. Mogao bi biti izlaz. Svi se
nagnu prema naprijed da imaju mogućnost dohvatiti kraj otvora, slomivši si nokte
i zabivši si komadiće drva u dlan, koliko su bili nestrpljivi. Natrag! Povucite se
natrag!, zapovjedi im Sam, pokušavši ugurati glavu kroz otvor. Čim su ga čuli da se
udaljava sa suprotne strane, požure slijediti njegov primjer, prošavši kroz otvor.
Puzeći, Sam osjeti jak miris papra da ga guši i peče u grlu. Nalazili su se u štivi koja
je sadržavala škrinje s mirodijama: tamo je bilo nešto više svjetla koje je dopiralo
ispod dobro zatvorenih vrata. Jedva su uspijevali razabrati velike, uredno
poredane bačve, svaka je bila viša od čovjeka, no nije bilo dovoljno prostora da
puze po njima, jer je paluba bila previše niska. Uspjeli su proći samo proguravši se
između bačava, no bio je to rizičan prolaz. Teške bačve su se lagano pomicale na
svaki pokret broda, tako da su se konopci, koji su ih zadržavali, maksimalno
napinjali. Da je kojim slučajem netko ostao prikliješten medu bačvama, bio bi
zgnječen poput žohara. Sam Bowles, koji je bio najmanji, prvi je počeo puzati, a
drugi su ga slijedili. Odjednom užasan krik odjekne štivom, sledivši svima krv u
žilama. Tišina, glupane!, Sam se okrene pun bijesa: Nasrnut će svi na nas. Ruka!,
zavikne Peter Law. Oslobodite me! Stalnim ljuljanjem broda jedna od bačvi se
podigla, a zatim ponovno pala i ukliještila svojom težinom Peterovu ruku. I dalje je
klizila i pritiskivala ruku te su ostali čuli kosti ruke i lakta kako se lome. Čovjek je
urlao od bola i nije postojao način čime bi ga ušutkali. Bol ga je dovela iznad
granice razuma. Sam se puzeći vrati prema njemu: Šuti! Uhvativši ga za rame,
podigne ga, pokušavši ga osloboditi, ali ruka je bila ukliještena i čovjek još jače
krikne. Ništa ne mogu učiniti, zareži Sam, uzevši s pojasa dio konopca koji mu je
služio kao vezica. Učinivši omču, stavi je oko Peterovog vrata, a zatim ju stisne
svom snagom. Nagne se prema natrag, držeći koljena zarivena u rebra žrtve, i
vukući svom snagom omču, sve dok divlji Peterovi krikovi odjednom zamuknu.
Sam je dugo nakon što su krikovi prestali, čvrsto držao omču, zatim ga ostavi i
ponovno zaveže konopac oko struka. Morao sam to učiniti, promrmlja obraćajući
se drugima. Bolje jedan mrtvac nego svi mi. Nitko nije izustio ni riječi, a ostali
krenu za Samom, dok je ovaj ponovno počeo puzati prema naprijed, ostavivši
ugušeno tijelo ispod velikih bačava koje su se pomicale i gnječile ga. Pomognite
mi ovdje!, reče Sam i ostali mu pomognu da se uspne na jednu od bačava ispod
otvora na palubi. Sada nas samo komad platna dijeli od palube, prošapće
pobjednički, izduživši se dok nije dodirivao glavom platno otvora na palubi. Hajde,
izidimo!, prošapće Ed Broom. Vani je još uvijek dan. Sam ga zaustavi upravo u
trenutku kada je nastojao popustiti konopce koji su držali platno. Pričekajmo da
padne mrak, nećemo morati dugo čekati. Polako se svjetlost, koja je prodirala
ispod rubova platna, sve više gasila. Začuju zvono broda koje je označavalo
smjenu na straži. Kraj je posljednje smjene na straži, reče Ed. Izidimo. Pričekajmo
još malo, predloži mu Sam. Nakon sat vremena reče: Popustite to platno. A što
ćemo učiniti, jednom kada se nađemo na otvorenom? Sada, kada je konačno
došao trenutak da iziđu, bili su puni straha. Ne misliš valjda zarobiti brod? Ne,
magarče. Dosta mi je tvog kapetana Frankvja. Nadi mi bilo što da pluta i ja se
bacam s broda u more. Kopno nije daleko. A morski psi? Kapetan Frankv grize
gore od bilo kojeg vražjeg morskog psa kojeg možeš sresti tamo dolje. Na te riječi
nitko nije odgovorio. Oslobode krajičak platna, a zatim ga Sam podigne i proviri
van. Put je slobodan. U podnožju glavnoga jarbola je nekoliko praznih bačava za
vodu. Poslužit će nam kao pluta. Iziđe puzeći kroz otvor i požuri se da prijeđe
palubu. Ostali su ga slijedili, jedan po jedan, pomognuvši mu da razveže konopac
koji je zadržavao prazne bačve i u nekoliko trenutaka uspiju osloboditi dvije bačve.
A sada, dečki, svi zajedno, promrmlja Sam i na njegov znak otkotrljaju prvu bačvu
palubom. Udvoje ju podignu i bace izvan broda, zatim potrče natrag te dohvate i
drugu. Hej, vi! Što to radite? Glas koji je dopro do njih ih smete. Pogledavši iza
sebe, blijeda lica, prepoznaju Hala. To je Frankvjev mladunac!, zavikne jedan od
njih, a drugi ispuste bačvu, sakrivši se uz ogradu broda. Ed Broom je bio prvi koji
se bacio u vodu; slijedili su ga Peter i John Tate. Halu je bilo potrebno nekoliko
trenutaka da shvati što se događa, a zatim skoči prema Samu Bowlesu. On je bio
najveći krivac i Hal ga zadrži dok je nastojao stići do zaštitne ograde broda. Oče!,
zavikne dovoljno glasno da njegov glas stigne u svaki ugao broda. Oče, pomozite
mi! Borili su se. Hal gaje uspio baciti na pod uhvativši ga za vrat, ali Sam uspije
zabaciti glavu i udariti ga njome, pokušavši mu razbiti nos. No, Big Daniel je naučio
Hala tehniku borbe te je spremno reagirao, spustivši bradu na prsa tako da su se
dvije glave sudarile glasnim udarcem. Obojica su ostala ošamućena od udarca,
oslobodivši se jedan od drugog. Sam se odmah baci prema ogradi, ali ga Hal na
koljenima uhvati za noge. Oče!, ponovno zavikne. Sam se pokuša osloboditi,
otimajući se, ali gaje Hal čvrsto držao. Zatim Sam, podignuvši pogled, opazi Sira
Francisa Courtenevja kako trči prema njima. Već je bio izvadio mač i oštrica je
bljesnula na svjetlosti zvijezda. Izdrži, Hal! Dolazim! Sam nije imao vremena da
odveže konopac koji je držao zavezan oko struka i omota njime Hala oko vrata i
nagne se prema dolje, pokušavši ga ugušiti rukama. Bio je nizak, no ruke su mu
bile jake zbog poslova koje je obavljao, tvrde poput željeznih harpuna. Pronađe
Halovu traheju i snažno ju stisne, uspijevši zatvoriti prolaz zraka. Bol je gušila Hala
i on ispusti Samove noge i uhvati ga za šake, pokušavši se osloboditi stiska, no
Sam zarije nogu u njegova prsa gurajući ga prema natrag, a zatim skoči prema
ogradi broda. Sir Francis, koji im je hitao ususret, pokuša ga zaustaviti mačem, no
Sam uspije izbjeći udarac, skočivši u more. Tu će izdajicu odnijeti morske struje!,
izjavi Sir Francis. Majstore, pozovi sve mornare. Vratit ćemo se po njih i uhvatiti ih.
Sam Bowles uroni u dubinu zbog jačine skoka, a šok ga ostavi bez zraka u plućima.
Imao je osjećaj da se utapa i počne se boriti, otimajući se i nastojeći izroniti na
površinu. Zatim, izronivši, udahne zraka, osjetivši kako mu nestaje vrtoglavica i
slabost koje su ga mučile. Podigne pogled prema brodu koji je veličanstveno
prolazio pored njega, i ostane za njegovim tragom, koji je svjetlucao, blješteći
poput ulja na svjetlosti zvijezda. Bio je to put koji gaje trebao povesti prema bačvi.
Trebao ga je slijediti prije nego što ga valovi budu izbrisali, ostavivši ga u tami
izgubljenog. Bio je bosonog i na sebi je imao samo košulju i kratke platnene hlače,
koje mu nisu otežavale pokrete. Pruži ruku prema naprijed, jer je, suprotno od
ostalih, bio dobar plivač. Nakon nekoliko zamaha začuje glas kako ga zaziva,
nedaleko od njega: Same Bowlesu, pomozi mi! Prepozna očajničke krikove Eda
Brooma: Pomozi mi, prijatelju, inače, neću izdržati. Sam se zaustavi nekoliko
trenutaka, držeći se na površini i na svjetlosti zvijezda opazi Eda, koji je prskao
naokolo, otimajući se. Iza njega opazi nešto što se podizalo na valu, nešto tamno i
okruglo. Bačva! No, između tog obećanja za preživljavanje i njega stajao je Ed
Broom. Sam nastavi plivati, držeći se daleko od njega. Bilo je opasno približiti se
čovjeku koji se utapao, jer je uvijek nastojao dohvatiti spasioca držeći ga čvrsto u
smrtonosnom grču, vukući i njega u dubine. Molim te, Same, nemoj me
napustiti!, Edov glas postajao je sve prigušeniji. Sam dopliva do plutajuće bačve,
uspijevši se uhvatiti za čepić koji je virio. Na trenutak se odmori, kada se trgne
opazivsi još jednu glavu pored njega: Tko si?, zapita ubrzano dišući. ohn Tate,
odgovori mu plivač, ispljunuvši morsku vodu dok je pokušao naći nešto za što bi se
uhvatio i popeo se na bačvu. Sam spusti ruku, odveže konopac koji je nosio o
pojasu i upotrijebi ga tako da ga priveže oko čepića, zatim uvuče ruku u omču.
John Tate učini isto. Sam ga pokuša odgurnuti: Pusti! Moja je!No, prestravljen,
ohn se čvrsto držao, i nekoliko trenutaka kasnije Sam odustane. Nije si mogao
dopustiti da se bori protiv čovjeka snažnijeg od njega. Ostali su se zajedno čvrsto
držati za konopac, u tišini. Što se dogodilo Peteru?, zapita Tate. K vragu i Peter!,
zareži Sam. Voda je bila hladna i tamna i mislili su stalno na pojavu koju su mogli
imati ispod sebe. Na tim geografskim širinama bilo je mnogo morskih pasa koji su
slijedili brod, sakupljali otpad i sadržaj iz kantica za nuždu, koje su se praznile izvan
broda. Sam je vidio jedno od tih zastrašujućih bića kako se približava IWy f AWm.
U ovom trenutku, predomislivši se, osjeti da mu se donji dio tijela koči i podrhtava
od hladnoće i straha, pomislivši na redove oštrih zubi koji bi se mogli zatvoriti pod
njim, i raskomadati ga u dva dijela, kao što je i on mogao zagristi u zrelu jabuku.
Pogledaj!, reče ohn Tate, tiho, dok ga je val zapljusnuo u lice, ušavši mu u
otvorena usta. Podignuvši glavu, opazi velike tamne obrise koji su izvirali iz noći.
Taj vražji Frankv, vraća se u potragu za nama, zareži i zaškripi zubima.
Prestravljeni, opaze galiju, koja je plovila prema njima, postajući sve veća svakog
trena koji je prolazio, dok nije izbrisala sve zvijezde. Čuli su čak i ljude na palubi.
Vidite li nešto, majstore Daniele? Bio je to glas Sira Francisa. Ništa, kapetane,
začuje se Danielov odgovor kako odjekuje na pramcu broda. Pogleda dolje prema
crnoj i živoj vodi, no bilo je gotovo nemoguće razlikovati tamno drvo bačve i dvije
glave koje su plutale pored nje. Zapljusne ih val s pramca, koji je podigla galija,
poskakujući i ljuljajući se za njegovim tragom dok se lanterna na krmi broda gubila
u noći. Opaze njen bljesak još dva puta tijekom noći, no svakog je puta brod
prolazio sve dalje od njih. Mnogo vremena kasnije, dok je svjetlost zore postajala
sve jača, promatrali su sa strahom vode, tražeći brod, no ne ugledavši ga nigdje.
Vjerojatno su pretpostavili da su se utopili, i vratili se na izvornu rutu. Izmučeni
umorom i hladnoćom ostanu se čvrsto držati za nesiguran oslonac. Vidim kopno!,
prošapće Sam, kada ih jedan val podigne uvis i oni opaze obrise afričkog kopna.
Toliko je blizu da bi ga s lakoćom mogli stići plivajući. John Tate mu ne odgovori,
već se samo zagleda u njega crvenim i nadutim očima. To je tvoja prilika. Za jakog
mladića poput tebe! Ne brini se za moju sudbinu. Samov je glas bio hrapav od soli.
Nećeš me se tako lako osloboditi, Same Bowlesu, odgovori mu John promuklim
glasom i Sam ponovno umukne, štedeći snagu, jer ga je hladnoća bila već gotovo
dotukla. Sunce je već bilo visoko na nebu i oni ga osjete na glavi, na početku kao
ugodnu toplinu, koja im je davala novu snagu, zatim kao jaku vatru, koja im je
pržila kožu i osljepljivala ih, reflektirajući se na morskoj površini, posvuda oko njih.
Sunce je bilo sve više na nebu, no kopno im se nije približavalo. Struja ih je nosila
u paralelnom pravcu s kamenim rtovima i bijelim žalovima. Sam primijeti sjenu
tamnog oblaka koji je lijeno prolazio pored njih, seleći se po morskoj površni.
Zatim sjena promijeni smjer i vrati se natrag, krećući se protiv vjetra, a Sam
protrne, podignuvši glavu. Na zasljepljujućem plavetnilu neba nije postojao oblak
koji bi bacao takvu sjenu. Sam ponovno spusti pogled, usredotočivši svu pažnju na
tu tamnu pojavu u vodi, a val podigne bačvu toliko visoko, da ju je mogao opaziti.
O, dobri Bože!, zastenje, usnama ispucanim od morske soli. Voda je bila bistra
poput čaše džina i Sam, vidjevši konačno veliku sjenu koja se kretala ispod
površine, trupom na kojemu su bile crte poput onih na zebri, ispusti krik. John
Tate podigne pogled: Što je? Je li ti sunce udarilo u glavu, Same? No, nakon što je
opazio Samove prestravljene oči, polako okrene glavu, slijedeći pravac njegova
pogleda. Obojica opaze veliki rep koji se snažno kretao i gurao prema naprijed
dugački trup. Vraćao se na površinu mora i vrh leđne peraje, dužine ljudskog
prsta, izroni iz vode, dok je ostatak tijela ostao skriven. Morski pas, prosikče John
Tate. Pas ljudožder! Otimao se svim snagama, pokušavši okrenuti bačvu, tako da
postavi Sama između sebe i morskog psa. Ne miči se, upozori ga Sam. Morski je
pas poput mačke, ako se pokreneš, napast će te. Uspjeli su vidjeti mu oko, malo
naspram tako velikog i dugog tijela. Promatrao ih je neprestano, počevši plivati u
sve uži krug. Vrtio se i vrtio sve više zatvarajući krug, čije je središte bila bačva. Taj
bezobraznik se poigrava s nama, kao hermelin s jarebicom. Umukni i ne miči se,
stenjao je Sam, koji više nije mogao suzdržati strah. Izgubivši kontrolu nad
mjehurom osjeti toplu tekućinu koja je tekla ispod hlača i odmah nakon toga
njegova se crijeva nehotice isprazne. Odmah pokreti morskog psa živnu i on
započne brže zamahivati repom, dok je kušao čovjekov izmet. Podigne leđnu
peraju iznad površine mora svom širinom, dugačkom i iskrivljenom poput oštrice
kose žeteoca. Zamahne repom po površini mora, stvorivši pjenu, dok ne udari
glavom u bačvu. Sam ga je zaprepašteno promatrao, dok mu se glava mijenjala.
Velike se čeljusti otvore. Ugleda redove zubi, koji se rašire i udare o bok drvene
bačve. Dva čovjeka, u panici, pokušaju se uhvatiti za oštećenu bačvu i podignuti
donji dio tijela iznad vode. Vikali su nepovezano, boreći se divljački da pronađu
oslonac na ostacima bačve i uhvate se jedan za drugoga. Morski se pas udalji,
započevši ponovno neprestano kružiti. Ispod nepomičnog oka, ralje su mu bila
nalik na kosu koja im se cerekala. Sada su njegovu pažnju privukle noge koje su se
pomicale, i morski pas ponovno krene u napad, rascijepavši vodu svojim širokim
tijelom. Krik Johna Tatea odjednom zamukne, no čovjek ostane otvorenih usta,
tako da mu je Sam mogao vidjeti grlo i otvor odakle se nije čuo ni glas, osim šuma
zraka koji je izlazio. Zatim ohn odjednom nestane ispod površine vode. Lijeva ruka
još je uvijek bila stisnuta u omču oko bačve i kada je nestao pod vodom, bačva se
strese, a zatim i ona završi ispod vode. Pusti je!, zavikne Sam, dok se vrtio poput
zvrka zbog pokreta morskog psa. Odjednom bačva izroni na površinu, s rukom
lohna Tatea koja je još bila zapetljana o omču, dok se tamnoružičasti oblak širio na
površini mora. Zatim izroni i Johnova glava, koji ispusti kreštavi krik, ispljunuvši u
Samove oči mješavinu pljuvačke i krvi. Lice mu je bilo blijedo, dok mu je krv
otjecala iz žila. Morski pas se vrati u napad zagrizavši u donji dio Johnova tijela, i
pretresavši ga toliko da je ponovno povukao već oštećenu bačvu u dubine mora.
Kada ponovno izroni na površinu, Sam udahne svom jačinom, uhvativši Johna za
zapešće. Odlazi!, zavikne, obraćajući se i čovjeku i morskom psu. Odlazi od mene!
Snagom opsjednutog, uspije se osloboditi omče i udaljiti prijatelja udarcem u
prsni koš, nastavivši mu vikati: Odlazi! John Tate se nije branio. Imao je
razrogačene oči, ma koliko pomicao usta, ne ispusti ni glas. Ispod površine vode
njegovo je tijelo bilo rastrgano od pojasa prema dolje, a njegova je krv obojila
vodu zagasitocrvenom bojom. Morski se pas vrati i ščepa ga, a zatim se udalji
plivajući i proždirući velike komade mesa Johnova tijela. Oštećena bačva
propuštala je vodu i nalazila se gotovo sasvim ispod površine vode, no to joj je
davalo stabilnost koju nije imala ranije, kada je plutala visoko iznad površine.
Nakon trećeg pokušaja Sam se uspije uspeti na nju, podignuvši ruke i noge iznad
površine i posjevši se na bačvu. Držao se nestabilno i nije pokušavao ni podignuti
glavu zbog straha da ne izgubi ravnotežu i ponovno padne u more. Nešto kasnije
opet opazi veliku peraju koja je prolazila pred njegovim očima, dok se morski pas
još jednom približavao bačvi. Nije ni podizao glavu da bi slijedio njegove sve uže
krugove; zatvori oči i odluči sasvim izbrisati iz pamćenja prisutnost morskog psa.
Odjednom se bačva zatrese pod njim i on zaboravi na prethodnu odluku.
Razrogači oči i ispusti krik, a zatim primijeti da je morski pas, nakon što je zagrizao
u drvo, otišao. Vraćao se još dva puta, udarivši svaki put u bačvu. No, svaki
pokušaj bio je manje odlučan od prethodnog, možda zato što se već zasitio
mesom Johna Tatea, a sada ga je miris drva odbijao. Konačno ga je Sam vidio kako
se udaljava, polako nestajući u vodama oceana poput umornog ljubavnika. Noć se
spusti nad njim i sada se nije mogao pokrenuti ni da je htio. Počeo je buncati.
Sanjao je da je ponovno dan, da je preživio noć. Sanjao je ljudske glasove koji su
dopirali do njega, visoki brod koji se spremao da ga podigne. Znao je da su to
samo njegove sanje, jer u dvanaest mjeseci, onaj je daleki rt na kraju svijeta
prešlo tek nekoliko brodova. No, sada opazi da brod spušta malu brodicu u vodu
koja je veslala prema njemu. Samo kada osjeti da ga tvrde ruke hvataju za noge,
shvati, iako zbunjeno, da to nije bio samo san. je plovio prema kopnu smanjenim
jedrima dok je posada bila spremna spustiti ostala jedra. Sir Francis pogleda
jedra, a zatim kopno, koje se protezalo pred njim, slušajući pažljivo mjerača
dubine koji je s pramca mjerio dubinu mora. Dubina dvadeset! Za sat vremena
plima će dosegnuti vrhunac. Hal podigne pogled s ploče: A za tri dana bit će pun
mjesec. Hvala, vodo, odgovori mu Sir Francis s tračkom sarkazma. Hal nije činio
drugo do svoju dužnost, no nije bio jedini na brodu koji je razmišljao satima pred
almanahom i tablicama plime i oseke. Zatim se Sir Francis raznježi: Popni se na
glavni jarbol, mladiću, i drži otvorene oči. Promatrao je Hala dok se velikom
spretnošću penjao priponama, zatim pogleda prema kormilu i zapovjedi tihim
glasom: Stupanj lijevo, majstore Nede. Stupanj lijevo, kapetane. Zubima Ned
premjesti s jednog kraja usta na drugi praznu lulu. I on je primijetio bijelu pjenu na
ulazu u kanal. Bili su toliko blizu kopna da su mogli razabrati čak pojedinačne
grane stabala na stjenovitim rtovima koji su nadzirali ulaz u luku. Samo naprijed,
reče Sir Francis, dok je ResoZufion nastavljao ploviti prema velikim stijenama.
Nikada nije vidio ulaz u ovaj zaljev naznačen ni na jednoj karti koju je kupio ili
zaplijenio. Ova je obala uvijek opisivana kao opasna, s malo sigurnih sidrišta na
tisuće milja do Rta Dobre Nade. No, kada je ResofuAoM nastavio plovidbu zelenim
kanalom, pred njima se ukaže predivna bijela i široka laguna, okružena visokim
brežuljcima, prekrivenim gustim šumama. Slonova laguna!, izjavi Hal s koša.
Prošlo je više od dva mjeseca otkako su isplovili iz ovog tajnog sidrišta. Potvrdivši
ime koje je Sir Francis nadjenuo toj luci, s morskoga žala ispod šume začuje se
zvučna rika. Hal se radosno nasmije opazivši na žalu četiri velike sive pojave koje
su stajale jedna pored druge u kompaktnom redu, koji je gledao prema brodu
raširenih ušiju. Držali su podignutu surlu, istražujući njuškanjem zrak, nastojeći
nanjušiti čudnovatu pojavu koja im se približavala. Mužjak podigne velike žućkaste
kljove, pretresavši glavu, dok mu uši nisu proizvele šum poput sivoga,
rascjepkanoga platna jedra, koje se spuštalo na vjetru, zatim ponovno rikne. Na
pramcu ofwOMg Aboli uzvrati pozdrav podignuvši ruku iznad glave i izrekavši
nekoliko riječi na njegovom jeziku koje je samo Hal bio u stanju razumjeti: Vidim
te, pametni starce. Idi u miru, jer ja sam ti prijatelj i ne mislim te povrijediti. Na
zvuk njegova glasa slonovi se povuku sa žala, okrenu se svi istovremeno i nestanu
u šumi gegajući se. Hal se ponovno nasmije, i zbog Abolijevih riječi, i zbog
predstave velikih životinja koje su se udaljavale tresući šumu težinom svojih tijela.
Zatim se usredotoči ponovno na zadatak da utvrdi položaj pješčanih dina i plitku
vodu, dajući znakove ocu koji je ostao na palubi. Brod je slijedio krivudavi kanal
cijelom širinom lagune, dok nije ušao u široko ogledalo zelene vode. Spuste zadnja
jedra na križeve, dok je sidro tonulo u vodu, a brod se nježno ljuljao, napinjući
lanac. Nalazio se samo pedesetak jarda od morskoga žala, skriven iza otočića
lagune, tako da je ostajao nevidljiv na moguće poglede zalutalog broda koji je
škiljio kroz prolaz između dva rta. Ulaz u lagunu nalazio se vrlo blizu, kada je Sir
Francis započeo davati zapovijedi: Drvodjelci! Sastavite brodice i spustite ih u
more! Nije još bilo ni podne kada je prva brodica već plutala na površini lagune i
kada su se u nju spustili desetorica sa zavežljajima. Big Daniel bio je voda veslača,
koji su prešli preko lagune i stigli u podnožje stjenovitih rtova. Kroz dalekozor, Sir
Francis ih je promatrao dok su se penjali po strmom puteljku slonova do vrha,
gdje su trebali ostati na straži, obavještavajući ih kada bi prošao koji nepoznati
brod. Sutra ćemo premjestiti topove na ulaz i postaviti ih na stijene da drže pod
nišanom ulazni kanal, objasni Halu. Sada ćemo proslaviti dolazak i pripraviti svježu
ribu za večeru. Izvuci van udice i ješke te povedi sa sobom Abolija i još četvoricu u
brodicu. Uhvati nekoliko rakova na morskome žalu i donesi mi pozamašnu
količinu ribe za brodsku kuhinju. Stojeći uspravno na pramcu brodice, koja je
ulazila u kanal, Hal je promatrao morsku dubinu, toliko bistru daje uspijevao
vidjeti pjeskovito dno. Laguna je vrvjela od riba koje su se udaljavale pred
brodicom, plova za plovom. Mnoge su bile duge koliko i njegove raširene ruke.
Kada su bacili sidro u najdublji dio kanala, Hal spusti udicu u more, koristeći kao
ješku rakove koje je uhvatio kopajući rupe na pjeskovitom morskom žalu. Prije
nego je dotakla dno, riba dohvati ješku takvom snagom da su ga prsti pekli, ne
ostavivši mu vremena da ju zadrži. Držeći ju svim snagama, polako ju je vukao,
bacivši u brodicu svjetlucavo tijelo, kao od čistoga srebra, koje se otimalo svim
snagama. Dok je još poskakivala na palubi, a Hal se borio da izvadi udicu iz
mesnatih usana, Aboli ispusti krik uzbuđenja, povukavši svoju udicu. Prije nego je
uspio povući ribu na suho, svi su se mornari već smijali, pokušavši bogat ulov
podići u brod. Sat kasnije, dno broda bilo je prekriveno mrtvom ribom, a svi su bili
puni ljusaka i krvi. Čak su tvrde i žuljevite ruke mornara krvarile zbog rana koje im
je učinila udica i oštre peraje. Boriti se s vodopadom živoga srebra koji je
ispunjavao brodicu, nije više bila razonoda, već težak posao. Nešto prije sumraka,
Hal zapovjedi da prestanu s ribolovom i vrate se veslajući prema usidrenoj galiji.
Bili su udaljeni oko stotinu jarda kada instinktivno Hal podigne noge na krmu
broda, oslobodivši se prljave i smrdljive odjeće. Gol kao crv rastegne se na palubi i
dovikne Aboliju: Približi se i istovari ribu. a ću plivati do broda. Bilo je više od dva
mjeseca da se nije prao, od zadnjega puta kada su se usidrili u laguni i želio je
osjetiti na koži svježu i čistu vodu. Skupi se, napne mišiće, a zatim se baci u vodu.
Ljudi poredani uz zaštitnu ogradu broda uzvikivali su mu bodreći ga, i čak se Sir
Francis zaustavi i blago ga promotri Pustite ga, kapetane. oš je naivni mladić, reče
Ned Tyler. Samo što je toliko velik i jak da ponekad zaboravimo na to. Ned je bio
već dugo godina uz Sira Francisa da je sebi mogao dopustiti takvu prisnost. Nema
mjesta za naivnog mladića u gusarskim ratovima. Ovo je posao za muškarca i
iziskuje glavu čak i na mladim ramenima, inače će nizozemska omča pasti na tu
ludu glavu. No, nije ga ni s kojom riječi ukorio, promatrajući njegovo bijelo tijelo
kako klizi u vodu, spretno i okretno poput dupina. Začuvši buku na gornjoj palubi
Katinka podigne pogled s knjige koju je čitala. Bila je to kopija Rabelaisovog
GargđMfwe ž PaMfagrueZa izdana u Parizu u privatnoj nakladi s dodatkom
predivnih erotskih ilustracija ručno obojenih, bogatih realističnim detaljima.
Knjigu joj je poklonio jedan od mladića s kojima se družila u Amsterdamu prije
njenog braka, mladić koji je dobro poznavao njen ukus iz vlastitog i intimnog
iskustva. Katinka baci umorno pogled kroz okno na brodu i njeno zanimanje
naraste toliko da je ispustila knjigu i podigla se da bi bolje vidjela. lzgZmg, vaš
muž..., upozori ju Zelda. K vragu i moj muž, uzvikne Katinka, izišavši na galeriju na
krmi broda i zaštitivši si oči od zraka sunca na zalasku. Mladi Englez koji ju je
zarobio, stajao je uspravno na maloj brodici, u blizini, iznad mirnih voda lagune.
Pod njenim pogledom skine prljavu i smrdljivu odjeću, ostavši bez srama gol i
držeći se spretno u ravnoteži na rubu brodice. Kada je još bila djevojčica, pratila
je oca na njegovu putovanju u Italiju i tamo je, dok je otac bio zaposlen sa svojim
talijanskim ortacima, uspjela nagovoriti Zeldu da ju otprati da vidi zbirku
Michelangelovih skulptura. Usprkos zagušljivoj sparini ostala je gotovo nepomično
gotovo sat vremena pred kipom Davida, koji je ljepotom prouzrokovao u njoj
bujicu osjećaja. To joj je iskustvo promijenilo život. Sada se divila drugom
Davidovom kipu, no ovoga puta nije bio od mramora. Naravno, vidjela je često
mladića, nakon njihova prvog susreta u kabini, slijedio ju je poput psića i odmah se
pojavljivao, poput čarolije, svakoga puta kada bi izišla iz kabine, no njegovo očito
obožavanje donosilo joj je samo malo zabave, budući da nije očekivala ništa manje
i od ostalih muškaraca od četrnaest do osamdeset godina. Namijenila je tom
dražesnom mladiću, odjevenom u prljave i preširoke krpe, samo jedan letimičan
pogled. Nakon njihovog prvog, nasilnog susreta, njegov je smrad ostao u
Katinkinoj kabini i ona je morala narediti Zeldi da prolije malo parfema. No,
uostalom, znala je to iz vlastitog iskustva, da su svi mornari smrdjeli jer na
brodovima nije bilo vode, osim one za piće, a i nje je bilo malo. Sada, kada je
mladić sa sebe skinuo ružne krpe, postao je vizija čarobne ljepote. Dok su ruke i
lice bili preplanuli od sunca, prsni koš i noge izgledali su kao uklesani u bijelome
mramoru, savršeni. Nisko sunce pozlaćivalo je njegovo tijelo, duga tamna kosa
sezala mu je do ramena, zubi su blještali na preplanulom licu, a njegov je smijeh
bio toliko zvučan i pun životne radosti da joj iznudi smiješak. Zatim ga nastavi
promatrati ostavši bez daha, dok su se njene ljubičaste oči polako skupljale,
procjenjujući ga. Nježne crte njegova lica dovodile su u zabludu: on više nije bio
dječak. Bio je mišićav, poput valova na pješčanim dinama izboranim vjetrom, a na
kraju slabina izbijao je tamni čuperak kovrčavih dlaka medu kojima su se
ugnijezdile genitalije, pune i snažne, iz kojih je izbijala muškost nepoznata
Michelangelovom Davidu. Skoči s brodice u lagunu, i ona ne propusti ni jedan
njegov pokret ispod bistre vode. Zatim se mladić vrati na površinu i smijući se,
zabaci mokru kosu. Kapi koje su se raspršile naokolo zabljesnu poput svijetle
aureole oko glave anđela. Zapliva u njenome pravcu, dok je ona nepomično
stajala na krmenoj galeriji. Plivao je s posebnom draži koja je Katinki izmakla kada
je imao na sebi krpe. Prođe gotovo ispod nje, no i ne podigne glavu, ne znajući da
ga promatra. Ona čak opazi kralješke i pored njih čvrste mišiće, koji su se spuštali
do okrugle i savršene stražnjice, koja se zamamno napinjala nakon svakog zamaha
nogu, kao da vodi ljubav s vodom koja se pred njim rascijepala. Katinka se nagne i
nastavi ga slijediti pogledom, no, on plivajući prođe i krmu broda, a zatim nestane
iz njena vidokruga i ona se ražalosti, spremna da ponovno uzme knjigu u ruke. No,
slike su izgubile svu čar i izgledale su joj blijede usporedivši ih sa živim mesom i
svijetlom kožom mladića. Ostala je sjediti s knjigom na koljenima, zamišljajući to
mlado tijelo, bijelo i prozračno, nad njenim, zamišljala je da osjeća tu mladu
stražnjicu pod njenim noktima dok se zatvara i napinje. Instinktivno je shvatila da
je nevin i osjetila je medeni okus čistoće. Privlačio ju je. Bilo bi joj to prvi put s
nevinim i ta pomisao je dodavala pikantan okus prirodnoj mladićevoj ljepoti.
Njena maštanja bila su još intenzivnija zbog dugog vremena provedenog u
apstinenciji i ona čvrsto zatvori bedra počevši se ljuljati nježno na stolcu dok joj se
na usnama pojavljivao zagonetan osmijeh. Hal je proveo tri noći na morskom žalu
ispod rta. Otac mu je naredio da prenese topove na obalu i sagradi kamene
platforme na koje ih je trebao smjestiti, i time mogao kontrolirati uski ulaz lagune.
Naravno, i Sir Francis se spustio na kopno brodicom da odobri mjesta koje je sin
odabrao i čak ni on nije uspio pronaći nikakav nedostatak u Halovu izboru. Četvrti
dan, kada je posao već bio dovršen, Hal se ponovno brodicom preko lagune vrati
na brod. Izdaleka opazi da su poslovi popravka na galiji već dosta odmakli.
Drvodjelac i njegovi ljudi sagradili su na krmi skele, tako da zamijene stare ili
oštećene daske novima. Jarbol koji je nizozemski kapetan podigao da zamijeni
glavni, oštećen u oluji, skinut je i praznina je nagrđivala galiju, kojoj je nedostajao
sklad. No, kada se Hal kroz bokaportu uspne na palubu, opazi da su Ned Tyler i
njegovi ljudi bili usredotočeni na prenošenje tropskog drva na palubu, koje je bilo
glavni dio tereta broda, spustivši ga u lagunu, i ostavivši da pluta do žala. Rezervni
glavni jarbol čuvao se na dnu štive u zapečaćenoj prostoriji, zajedno s novcem i
ingotima te je bilo potrebno pomaknuti teret kako bi ga mogli izvući. Tvoj te otac
pozvao, reče Aboli pozdravivši Hala koji odmah potrči na krmu broda. Ostavši na
kopnu, propustio si tri dana učenja, reče Sir Francis bez okolišanja. Da, oče. Hal je
znao da nije imalo smisla podsjetiti ga da je on bio taj koji je odlučio da ga udalji
od učenja. No, bar se neću ispričavati zbog toga, odluči u tišini, izdržavši očev
pogled ne trepnuvši. Večeras, nakon jela, održat ću ti predavanje iz katekizma
reda. Dođi u moju kabinu nakon osam otkucaja druge smjene straže. Uvodni
katekizam u red Svetog Georgea i Svetog grala nikada nije bio napisan i već se
gotovo četiri stoljeća dvije stotine pitanja i odgovora mističnog karaktera
prenosilo usmenom predajom. Stariji član poučavao je novaka tim pravilima.
Sjedeći uz Abolija na pramčanoj palubi, Hal je pohlepno jeo dvopek, pečen u
masti, i svježu ribu. Sada, kada su na raspolaganju imali veliku rezervu drva i
svježe hrane, jelo je na brodu bilo vrlo bogato. Hal je šutio dok je jeo. U sebi je
ponavljao katekizam, jer će otac biti strog u ocjeni. Zvono otkuca prebrzo sate i
dok se i zadnji otkucaj gubio, Hal zakuca na vrata očeve kabine. Dok je Sir Francis
ostajao sjediti za pisaćim stolom, Hal je klečao na daskama poda. Otac je na sebi
imao plašt koji je bio znak pripadanja redu, a na prsima mu se sjajio predivni zlatni
medaljon, znak viteza Nautonnier koji je dobio sve počasti reda. Predstavljao je
engleskog lava koji je visoko držao križ croi patfee, dok su iznad njega bile zvijezde
i polumjesec božice majke; lavlje oči bile su od rubina, a zvijezde od dijamanata.
Na srednjem prstu desne ruke nosio je uski prsten od zlata na kojem su bili
utisnuti kompas i instrumenti tipični za moreplovca, a iznad njih bio je lav s
krunom; no, prsten je bio malen i skroman, ne tako uočljiv poput velikog
medaljona. Otac je govorio katekizam na latinskom jeziku. Uporaba tog jezika
značila je da samo izučeni ljudi mogu postati članovi reda. Tko si?, zapita Sir
Francis, izustivši prvo pitanje. Henry Courtenev, sin Francisa i Edwine. A što radiš
ovdje? Dolazim da se predstavim pred red Svetog Georgea i Svetog grala. Odakle
dolaziš? S oceana, jer je on moj početak i moj kraj. Tim odgovorom Hal je
prepoznavao pomorske izvore reda. Pedeset sljedećih odgovora odnosilo se na
poznavanje povijesti reda novaka. Tko je bio tvoj prethodnik? Siromašni vitezovi
Krista i Solomonovog hrama. Vitezovi reda Svetog Georgea i Svetog grala bili su
nasljednici iskorijenjenog reda Templara. Nakon toga, Sir Francis zatraži od sina
da ponovi povijest reda: godine 1312. Templari su uništeni od francuskog kralja
Filipa Lijepog i uz podršku pape Klementa V. od Bordeauxa, koji je bio samo
marioneta u kraljevim rukama. Njihovo veliko bogatstvo u ingotima i posjedima
konfiscirao je kralj, dok su vitezovi mučeni i spaljivani na lomači. No, upozoreni od
saveznika, Templari moreplovci napustili su francuske luke i isplovili prema
otvorenom moru, prema Engleskoj, i zatražili zaštitu od kralja Edwarda II. Otad su
otvorili nekoliko loža u Škotskoj i Engleskoj pod novim imenom, no ostavivši
netaknute glavne odredbe reda. Odmah zatim, Sir Francis zatraži od sina da
ponovi riječi priznanja i stisku ruke koja je vitezovima služila da se međusobno
priznaju. i Arcadza habifo. Živim u Arkadiji, izreče Sir Francis, sagnuvši se i uze
sinovu desnu ruku, te ju dvaput stisne. Objasni značenje ovih riječi, pozove ga
otac. To je naš ugovor s Bogom o nama samima. Hram je Arkadija, a mi smo
rijeka. Zvono broda zazvoni dva puta, prije nego što je svih dvjesto pitanja bilo
izrečeno i prije nego što je Hal odgovorio na njih i dobio dozvolu da se podigne,
već ukočen. Kada je stigao do svoje male kabine, bio je previše umoran čak i da bi
upalio uljanicu, te se baci na ležaj, sasvim odjeven, ostavši ležati izmučen. Pitanja i
odgovori katekizma odjekivali su mu poput jeke u ušima, dok se njihovo značenje i
stvarnost polako ne izgube iz njegove glave. Zatim začuje prigušene zvukove,
pokrete s druge strane zida i umor poput čarolije nestane. Uspravi se,
usredotočivši sva osjetila na susjednu kabinu. Nije upalio svjetiljku, jer bi zvuk
kresiva dopro i do susjedne prostorije. Spusti se kotrljajući s ležaja, u tami, te se
bosonog primakne u tišini do zida. Kleknuvši, opipa prstima zid, sve dok ne
pronađe mali drveni klin i izvuče ga u tišini te nasloni oko na rupu. Svakog je dana
otac dopuštao Katinki van de Velde i njenoj služavki da se pod Abolijevim budnim
pogledom spuste do obale i prošeću morskim žalom. Tog poslijepodneva, dok su
žene bile daleko od broda, Hal je iskoristio trenutak slobodnog vremena i spustio
se u svoju kabinu te vrškom bodeža proširio rupu u zidu. Zatim je drvenim klinom
ponovno zatvorio rupu. Sada se, mada mučen grižnjom savjesti, nije mogao
suzdržati i približi oko proširenom otvoru, odakle je neometano mogao gledati u
malu kabinu. Na zidu sa suprotne strane visjelo je venecijansko ogledalo, i u
njemu je jasno mogao promatrati i one dijelove kabine koji bi mu inače ostali
zaklonjeni. Bilo je očito da je taj prostor bio dodatni dio glavne kabine, veće i
raskošnije. Izgleda da je služio za odijevanje, kao garderoba, gdje se guvernerova
žena mogla okupati i posvetiti se intimnoj toaleti. Nasred prostorije nalazila se
kada u keramici orijentalnog stila, oslikana planinskim pejsažima i šumama
bambusa. Katinka je sjedila na niskom stolcu s druge strane kabine, dok joj je
služavka češljala kosu jednom od srebrenih četki. Spuštena kosa joj je sezala do
pojasa i svakim potezom četke zabljesnula je na svjetlosti lampe. Na sebi je imala
haljinu od brokata, izvezenu u zlatu, no Hal se začudi što je njena kosa još sjajnija
od skupocjenih niti. Zagleda se u nju, očaran, pokušavši zapamtiti svaki pokret
njenih bijelih ruku i njene prelijepe glave. Zvuk njena glasa i prigušen smijeh bili su
balzam za njegov duh i tijelo, umorne i iscrpljene. Završivši svoj zadatak, služavka
se udalji. Katinka se podigne sa stolca i Hal osjeti nelagodu, jer je pretpostavio da
će uzeti uljanicu i izići iz sobe. Umjesto toga, krene prema njemu. Iako je izišla iz
njegova vidokruga, mogao ju je pratiti u ogledalu. Sada ih je dijelio samo zid i Hal
se bojao da će čuti njegovo disanje. Promotri ju u ogledalu dok se ona naginjala
da podigne poklopac sa stolca pričvršćenog o zid s Halove suprotne strane.
Odjednom, prije nego što je on mogao naslutiti njene namjere, ona podigne svoje
haljine iznad pojasa i jednim jedinim pokretom smjesti se poput ptičice na sjedalo
stolca. Dok je tekućina otjecala u noćnu posudu ispod nje, nastavila se šaliti i
brbljati sa služavkom i kada se podigne, Hal ponovno ugleda dugačke nježne noge,
koje zatim haljine ponovno prekriju i žena izide iz kabine. Hal legne u tami na
ležaj, držeći ruke čvrsto na prsima, pokušavši zaspati, no slika Katinkine ljepote ga
je mučila. Osjećao je da gori i vrtio se nemirno s jedne strane na drugu. Bif ćw j:,
obeća samome sebi, čvrsto stisnuvši šake. Pokuša ju odagnati iz misli, no uzalud.
Motala mu se po glavi poput pčele. Ponovno začuje u mašti njen smijeh
pomiješan s radosnim šumom u noćnoj posudi, i ne izdrži. Zastenje od grižnje
savjesti, preda se, i spusti ruke prema slabinama, koje su ga boljele. Kad su
iskrcali drva iz glavne štive, mogli su postaviti rezervni glavni jarbol. Bio je to vrlo
naporan posao i iziskivalo je veliku snagu polovice mornara na brodu. Golemi
glavni jarbol bio je dugačak gotovo koliko i sama galija i trebalo ga je podignuti
vrlo oprezno iz položaja u kojem se nalazio u donjim dijelovima broda. Plutao je
kanalom dok ga nisu povukli na obalu, gdje su ga na konjićima napravljenim od
balvana koje su dovukli iz šume, počeli obrađivati da zadobije pravi oblik kako bi
ga mogli postaviti na kobilicu broda i njime zamijeniti u oluji oštećeni jarbol. Kada
je štiva broda ostala prazna, Sir Francis pozove sve ljude na brod da sudjeluju u
otvaranju prostora s blagom, koji su nizozemske vlasti namjerno prekrile teškim
teretom. Bio je to sistem koji je Nizozemska kompanija uobičajeno koristila da bi
zaštitila najdragocjenije predmete. Nekoliko stotina tona teškog drva nagomilano
na otvoru željezne blagajne trebalo je obeshrabriti čak i najodlučnijeg lopova,
natjeravši ga da odustane od pokušaja da ju otvori. Dok se posada okupljala oko
otvora, Sir Francis i vode mornara spuste se u štivu, svatko s upaljenom uljanicom
u ruci i kleknu pred udubinom, te ispitaju pečate koje je postavio nizozemski
guverner u Trinkomaleeu. Pečati su netaknuti!, zavikne Sir Francis da umiri
promatrače, koji su radosno uzvikivali. Slomite kračune!, zapovjedi Big Danielu i
on se oduševljeno usredotoči na izvršavanje zapovijedi. Drvo se slomi i vijci
popuste, a zatim i popucaju. Unutrašnjost blagajne bila je obložena bakrenim
listićima, no željezna šipka koju je Big Daniel držao u ruci slomi metal te se začuje
oduševljeni žamor prisutnih kad ugledaše sadržaj blagajne. Novac je bio
podijeljen u velikim platnenim vrećicama, ukupno petnaest. Daniel ih izvuče van i
skupi ih na hrpu, te ih prenese na palubu. Odmah su nakon novca na red došli
zlatni ingoti, smješteni po deset komada u drvenim kovčezima, označenim
brojevima, na kojima je bila zabilježena i njihova težina. Kada se Sir Francis vratio
na palubu, zapovjedi da vrećice s novcem, osim dvije, i sve ingote prenesu u
njegovu kabinu. Za sada ćemo međusobno podijeliti samo ove dvije vrećice, reče
Sir Francis. Ostatak plijena dobit ćete kada se budemo vratili u domovinu, našu
dragu i staru Englesku. Držeći u ruci bodež klekne pred preostale dvije vrećice i
izreže šav, dok je posada zavijala poput čopora vukova, opazivši hrpu svjetlucavih
srebrenjaka od po deset guldena koji su padali na palubu. Nema potrebe da ih
prebrojimo. Ove glave od sira su to učinile umjesto nas. Sir Francis pokaže
ispisane brojeve na vrećicama. Neka se svatko od vas približi, kada čuje svoje ime,
zapovjedi. Ljudi se postave u red uzbuđeno se smijući i zadirkujući se. Kada bi ih
Sir Francis prozvao, približavali bi se vukući se i držeći kapu pred sobom u koju bi
on ubacivao njihov dio srebrenjaka. Hal je bio jedini na brodu koji nije dobio svoj
dio plijena. Iako je imao pravo na dio koji je pripadao svakome mornaru, dvjestoti
dio namijenjen posadi broda, odnosno dvjesto guldena, otac ih je preuzeo
umjesto njega. Ne postoji veće budale od mladića koji u džepu ima zlatnike ili
srebrenjake, objasnio je Halu smirenim glasom, dodavši: ednog ćeš mi dana biti
zahvalan što sam ih stavio na stranu za tebe. Zatim se, pretvarajući se da je
bijesan, obrati posadi. Iako ste sada bogati, to ne znači da više nemam posla za
vas, zavikne gromkim glasom. Ostatak teškog tereta treba prebaciti na obalu,
prije nego što izvučemo brod na suho zbog popravaka. Trebamo očistiti kobilicu
broda, postaviti novi jarbol i namjestiti topove. Ima dovoljno posla za mjesec ili
dva. Nitko nije mogao ostati ljenčariti na jednome od brodova Sira Francisa;
dosada je bila najopasniji neprijatelj. Dok je jedna smjena na straži nastavljala s
iskrcavanjem, on je držao zauzete ostale smjene. Nikada im nije smio dopustiti da
zaborave da se nalaze na ratnome brodu i da su uvijek morali biti spremni da se
suprotstave neprijatelju u svakom trenutku. S otvorenim vratima i s velikim
bačvama mirodija na palubi nije bilo dovoljno prostora za uvježbavanja i stoga je
Big Daniel poveo ljude koji nisu radili na obalu. Poredani, rame uz rame, podijelili
su se u skupine vježbajući mačevanje: ubod mačem s lijeve strane, korak naprijed i
povlačenje, sve dok nisu bili sasvim obliveni znojem i zadihani. Dovoljno je!, reče
konačno Big Daniel, no ne puštajući ih slobodne. Vrijeme je za nekoliko borbi,
tako da malo zagrijete krv, zavikne, a zatim odabere parove tako da ih je uzeo za
vrat i postavio ih jednog pred drugog kao da su pijetlovi koji se bore u borilištu.
Ubrzo se pijesak ispuni ljudima koji su se međusobno borili, vičući, golih prsa,
zadihani. Katinka van de Velde, skrivena zajedno sa služavkom iza prvog reda
stabala šume, promatrala ih je sa zanimanjem. Iza njih, na nekoliko koraka
udaljenosti, nalazio se Aboli, naslonjen na deblo. Hal se borio s dvadesetak
godina starijim mornarom. Bili su podjednako visoki, no stariji je bio teži od njega
dvadesetak kilograma. Obojica su se borila nastojeći uhvatiti protivnika za vrat i
ramena, kružeći jedan oko drugoga, i nastojeći natjerati protivnika da izgubi
ravnotežu ili uhvatiti ga za gležanj i srušiti na tlo. Posluži se bedrom. Sruši ga
težinom bedra!, prošapće Katinka, promatrajući Hala. Bila je toliko udubljena u
predstavu da je i sama stisnula šake i udarala njima o bedra, uzbuđena, hrabreći
Hala rumena lica. Katinka je voljela promatrati ljude i životinje kako se
međusobno bore. Njen je muž bio primoran iskoristiti svaku priliku i otpratiti ju na
borbe pasa, bikova, ili dvoboje pijetlova. Svaki put kada se prolije crveno vino
moja je draga sretna. Van de Velde je bio ponosan na neobičnu strast koju je
njegova žena pokazivala prema borbama i odlazila bi na svaki turnir u mačevanju,
a jako joj se svidio i engleski boks. Borba je bila jedan od njenih najdražih hobija,
poznavala je svaki pokret. U tom je trenutku ostala začarana skladnim pokretima
mladića i njegovom tehnikom. Shvati daje bio dobro uvježban, jer se usprkos
krupnijem neprijatelju Hal pokazao brži i jači. Iskorištavao je protivnikovu snagu i
usmjeravao ju protiv njega te je stariji čovjek bio primoran režati i otimati se, dok
ga je Hal pokušavao izbaciti iz ravnoteže. Na sljedeći napad Hal se nije odupro,
poklekne pred jačinom protivnika i baci se unatrag, no ne ispuštajući protivnika.
Čim je dodirnuo tlo, zaustavi pad skvrčivši leda i istovremeno zarivši stopala u
protivnikov trbuh prebacivši ga iznad sebe. Dok je stariji čovjek ostajao ležati na
tlu, Hal se odjednom okrene i sjedne se na nj, ukliještivši ga i pokušavši mu zariti
lice u pijesak; uhvati ga za repić i snažno ga gurne u bijeli pijesak, dok protivnik ne
lupi rukama po pijesku u znak predaje. Hal ga ostavi, podignuvši se naglo i
spretno. Mornar klekne na koljena, zadihan, ispljunuvši pijesak, no zatim se
neočekivano baci na Hala upravo u trenutku u kojem se ovaj počeo udaljavati.
Krajičkom oka mladić uoči stisnutu šaku koja je ciljala prema njegovoj glavi i
izbjegne ju otkotrljavši se, no ne dovoljno brzo. Udarac ga pogodi u lice, i krv mu
šikne iz nosa. Hal uhvati čovjeka za bilo i podigne ga uvis. Mornar krikne od bola,
podignuvši se na nožne prste. Za Marijino mlijeko, majstore Johne, očito je da
volite okus pijeska. Hal zarije golu nogu u čovjekova prsa i ponovno ga baci u
pijesak. Postajete previše spretni i oholi, majstore Hale! Big Daniel ga dostigne
dugim koracima, grubim glasom i oštrim izrazom lica, kao i uvijek kada je
pokušavao sakriti radost zbog uspjeha njegovog učenika. Sljedeći put ću vam
dodijeliti težeg protivnika. Osim toga, pazite da vas kapetan ne bi čuo kako
psujete, inače, ono što ćete morati okusiti neće biti grumen čistog pijeska.
Nastavljajući se smijati i uživajući u ne baš spretno skrivenoj Danielovoj radosti i
krikovima ohrabrenja ostalih mornara, Hal pobjednički krene prema obali lagune
ispravši si krv s gornje usne. Isuse, kako voli pobjeđivati, pomisli Daniel iza njega,
nasmiješivši se. Ma koliko to pokušavao, kapetan Frankv ga neće moći zadržati.
Stari pas je podigao mladunca iste krvi. Što misliš, koliko mu je godina?, zapita
Katinka služavku. Zaista ne bih znala, odgovori joj ona. Još je dječak. Katinka
strese glavu i nasmiješi se, prisjetivši se njegove nage pojave na krmi brodice.
Zapitaj našeg crnog psa čuvara. Poslušno se Zelda obrati Aboliju zapitavši ga na
engleskom: Koliko je godina dječaku? Dovoljno star da udovolji zahtjevima te
žene, zareži Aboli na svom jeziku u nedoumici, pretvarajući se da ne razumije. Tih
zadnjih dana ju je nadzirao, promatrao je tu ženu s kosom boje sunca, prepoznavši
u njenim ljubičastim očima nevina pogleda bljesak ptice grabljivice. Gledala je
muškarce kao što mungo promatra debelu kokoš, a njen nevin izraz lica bio je
opovrgnut zamamnim njihanjem bokova ispod slojeva obojene svile i najfinije
čipke. Kurva ostaje uvijek kurva, neovisno o boji kose ili o tome živi li u brvnari ili u
guvernerovoj palači. Njegov je dubok glas bio još izraženiji zbog plemenskog
jezika. Zelda se udalji od njega izgubivši strpljenje. Glupa životinja, ne razumije ni
riječi. Hal se udalji od vode i krene prema stablima, stigavši do grane na koju je
objesio svoju košulju, koju je bio skinuo sa sebe. Imao je mokru kosu: prsa i
ramena bila su crvena od grube borbe, jedan je obraz još uvijek bio zamrljan
krvlju. Dok je podizao ruku da bi dohvatio košulju, podigne glavu i njegov se
pogled sretne s Katinkinim. Do tog trenutka uopće nije znao da je i ona ovdje:
njegov pobjednički izraz u tren nestane, dok se povukao unatrag, kao da ga je ona
ošamarila. Njegovo lice oblije rumenilo, koje je izbrisalo svjetlije mrlje od
protivnikovih udaraca. Katinka spusti hladno pogled na njegova naga prsa i on
prekriži ruke kako bi se pokrio, gotovo se srameći. Bila si u pravu, Zelda, izjavi
odmaknuvši rukom. Samo je običan, prljavi mladić, nastavi na latinskom, želeći biti
sigurna da ju razumije. Hal ju je tužno slijedio pogledom dok je ona skupljala
svoje haljine i kraljevskim se korakom udaljavala pijeskom prema brodici koja ju je
čekala, a služavka i Aboli su je slijedili. Te je večeri, dok je ležao na slamnjači u
svojoj malenoj kabini, začuo šumove, zvukove i prigušeni smijeh koji je dolazio iz
susjedne kabine. Podigne se na lakat, no zatim se prisjeti grubih riječi koje mu je s
prijezirom uputila. Ne želim više misliti na nju, obeća samome sebi i ponovno se
sruši na slamnjaču, začepivši si uši rukama da ne čuje njen zvonki glas. U pokušaju
da je odagna iz misli započne tiho ponavljati samome sebi: Armdm kabffo. No,
prošlo je dosta vremena prije nego što mu je umor konačno dopustio da utone u
dubok san, crn i bez snova. U unutrašnjem dijelu lagune, gotovo dvije milje od
mjesta gdje je bio usidren RgsoZwhoM, potok bogat slatkom i čistom vodom
protjecao je uskim stjenovitim grlom i završavao u slanim vodama oceana. Dvije
brodice krećući se polako protiv struje do izlaza grla, raspršile su jata ptica koje su
poletjele uz kakofoniju krikova. Bilo je više od dvadeset vrsta pataka i divljih
gusaka, drukčijih od onih na sjeveru, no bilo je i drugih vrsta s kljunom čudnovata
oblika i dugim nogama, čaplja, ćurlina i bijelih čaplja koje uopće nisu nalikovale
onim engleskim; bile su tako velike i šarene. Nebo se zatamni velikim oblakom
ptica i ljudi se naslone na vesla kako bi promotrili to mnoštvo krilatih bića. Ovaje
zemlja bogata čudima, promrmlja Sir Francis, diveći se nevjerojatnom bogatstvu
divlje faune. No, istražili smo samo nebitan dio te zemlje. Tko zna koje još ljepote
skriva iza ovoga praga, u svojoj unutrašnjosti, ljepote koje još ni jedno ljudsko oko
nije ugledalo. Očeve riječi pobude Halovu maštu, i on pomisli na zmajeve i
čudovišta naslikane na kartama koje je proučavao. Veslajte!, zapovjedi otac i
mornari se ponovno nagnu na dugačka vesla. Njih dvojica bili su sami na brodici
na čelu i Sir Francis je veslao dugim zamasima koji su pratili Halovo neumorno
veslanje. Između njih nalazile su se prazne bačve za vodu, jer je cilj njihove
ekspedicije u unutrašnjost lagune bio napuniti bačve pitkom vodom. No, pravi
razlog se nalazio na dnu brodice Sira Francisa. Za vrijeme noći Aboli i Big Daniel su
iz kabine donijeli vreće pune novca i škrinje s ingotima, i sakrili ih na dno brodice.
Na pramac su naslagali pet bačvica baruta i nekoliko vrsta oružja, koje su zarobili
na galiji zajedno s blagom. Bilo je tu sablji, pušaka, malih topova te nekoliko
kožnih vrećica, punih olovnih metaka. Slijedili su ih izbliza, s drugom brodicom,
Ned Tyler, Big Daniel i Aboli te još tri člana posade kojima je Sir Francis najviše
vjerovao. I njihova je brodica bila puna bačava za vodu. Kada su se već dobrim
dijelom uspeli riječnim tokom, Sir Francis prestane veslati, nagne se nad vodu i
okusi ju, a zatim se zadovoljno složi: Čista i slatka. Pozove Neda Tvlera. Započnite s
punjenjem. Hal i ja ćemo nastaviti dalje. Dok je Ned usmjerio brodicu prema
obali, duž stjenovitog grla, začuje se divljački urlik i svi odjednom podignu glave.
Kakva su to biča? Jesu li to ljudi?, zapita Ned. Čudnovati dlakavi patuljci. U njegovu
se glasu osjeti religiozni strah dok je promatrao red gotovo ljudskih pojava, koje
su se pojavile na rubu provalije iznad njih. Majmuni, odgovori mu Sir Francis
ostavši nepomičan nad veslima. Poput onih s obale barbara. Aboli se nasmiješi, a
zatim zabaci glavu unatrag i ispusti isti krik poput pavijana mužjaka, koji je
predvodio čopor. Na taj zvuk gotovo sve mlade životinje poskoče, udaljivši se s
ruba provalije. Veliki se mužjak, pak, ne pomakne. Podigne se na rub provalije,
otvori usta i otkrije bijelo i stravično zubalo. Ohrabreni tim postupkom, neki mladi
se vrate, i započnu bacati kamenje te su ljudi bili primorani sagnuti se da bi izbjegli
kišu kamenja. Zapucajte kako bi ih prestrašili, zapovjedi Sir Francis. Udaljenost je
velika. Daniel uzme pušku koju je nosio i smjesti je uz rame dok je palio fitilj. Bučni
prasak odjekne uskim grlom između stijena i svi prasnu u smijeh pred mimikom
čopora pavijana, koji se prestraše. Hitac odroni dio ruba stijene i najmlađi medu
njima naprave kolut nazad od straha, dok ženke dohvate potomke i stave ih ispod
trbuha te se sakriju na još većoj visini na stijeni. Čak se i hrabri mužjak dao u bijeg.
U nekoliko trenutaka stijena je ostala pusta, dok su zvukovi prestravljenih
životinja koje su se povlačile bili sve udaljeniji. Aboli skoči u rijeku do pojasa i
povede brodicu do obale, dok su Daniel i Ned odvrnuli čepove s bačava počevši ih
puniti. Sir Francis i Hal, na drugoj brodici, nagnu se nad vesla i krenu dalje. Oko
pola milje ispred prve brodice rijeka se sužavala, a stijene su postajale sve strmije.
Sir Francis se zaustavi i ogleda se oko sebe, a zatim krene prema stijeni koja je
dominirala obalom, privezavši pramac za deblo stabla koje je provirivalo iz otvora
na stijeni. Ostavivši Hala na brodu, skoči na usku stijenu i počne se penjati. Nije
bilo puteljka, no Sir Francis se spretno penjao seleći se s jednog na drugi oslonac.
Hal ga je s ponosom gledao. U njegovim je očima otac bio starac, budući da je već
duže vrijeme prešao životnu dob od četrdeset godina, no svejedno se spretno i
živo penjao. Odjednom, oko pedeset stopa iznad rijeke, dosegne usjeklinu,
nevidljivu s rijeke i nastavi oprezno još nekoliko koraka. Zatim klekne i prouči uzak
otvor u stijeni. Otvor je bio zatvoren kamenjem i on se nasmije s olakšanjem
opazivši da je ostalo u istom položaju u kojem ih je i ostavio, gotovo godinu dana
ranije. Pažljivo izvuče jedan po jedan kamen, dok otvor nije bio dovoljno širok da
mu dopusti prolaz puzeći. Pećina koja se otvarala pred njim bila je obavljena
tamom, no Sir Francis se podigne na noge i pruži ruku prema stijeni iznad njegove
glave, opipavajući i tražeći kremen koji je ostavio. Upali svijeću koju je ponio sa
sobom i ogleda se oko sebe. Sve je ostalo netaknuto nakon njegova zadnjeg
posjeta. Uz stijenu se nalazilo pet kovčega: bio je to plijen s HeerHge Mackf, prije
svega srebrenine i stotinu tisuća guldena, namijenjenih za plaće nizozemskih
vojnika u Bataviji. Pored ulaza nalazila se hrpa materijala i Sir Francis se odmah
baci na posao. Trebalo mu je gotovo pola sata da smjesti tešku drvenu gredu na
način da posluži kao konjić te da spusti konopac do brodice, privezane ispod
njega. Osiguraj prvi kovčeg!, zavikne prema Halu. Sin ga zaveže i otac ga podigne
uvis. Kovčeg nestane i nekoliko trenutaka kasnije kraj konopca ponovno padne
pred Hala, tako da ga je mogao dosegnuti. Zatim zaveže i drugi kovčeg. Trebalo
im je više od sat vremena da prenesu sve kovčege i vrećice s novcem u pećinu, a
zatim se bace na posao, podignuvši bačvice baruta i oružje. Posljednji predmet
koji su podigli bio je i najmanji. Kovčezić u koji je Sir Francis zatvorio kompas i
nekoliko karata koje je uzeo s SffWiwWz, kremen i kirurški pribor obavijen u
platno i još nekoliko naprava koje su mogle značiti preživljavanje ili sporu smrt
skupine izoliranih ljudi na toj nepoznatoj obali. Dodi gore, Hal!, zavikne Sir Francis
i sin se uspne stijenom brzinom i spretnošću poput mladog pavijana. Kad je stigao
do oca, on je udobno sjedio na uskom otvoru s nogama koje su mu visjeie u
prazan prostor. Držao je lulu i vrećicu duhana. Pomogni mi. S još uvijek praznom
lulom u ruci pokaže mu otvor u stijeni. Zatvori ga. Hal potroši oko pola sata
zatvarajući ponovno kamenjem otvor, sakrivši ulaz da obeshrabri moguće uljeze.
Bilo je malo vjerojatno da će ljudska ruka pronaći skrovište, no njegov je otac znao
da će se pavijani vratiti, a te su životinje bile znatiželjne i zlobne poput svakog
ljudskog bića. Kada je Hal već bio spreman da se spusti sa stijene, Sir Francis ga
zadrži i nasloni mu ruku na rame. Ne moramo se žuriti. Ostali još nisu napunili
bačve vodom. Ostanu u tišini sjediti na stijeni dok je Sir Francis punio lulu i lagano
uvlačio dim. Zatim kroz oblak plavkastoga dima zapita: Što sam učinio, ovdje
gore? Sakrili ste naš dio plijena. Ne samo naš dio, već i od svih ostalih na brodu,
ispravi ga Sir Francis. No, zašto sam to učinio? Zlato i srebro predstavljaju
iskušenje čak i za poštena čovjeka. Hal ponovi riječi koje mu je otac tako često
govorio. Znači li to da ne mogu vjerovati svojoj posadi?, zapita Sir I Francis. Ako
ne vjeruješ nikome, nitko te neće moči razočarati, odgovori Hal ponovivši očevo
učenje. Vjeruješ li u to? Sir Francis se okrene kako bi mu promotrio lice dok je
odgovarao, te se Hal nećkao. Vjeruješ li Aboliju? Da, njemu da, prizna nevoljko
Hal, kao da se radi o grijehu. Aboli je dobar čovjek. Nema mu ravna. No, vidiš li da
ni njega ne vodim ovamo, na ovo mjesto. Nakon kratke stanke zapita: Imaš li
povjerenja u mene? Naravno. Zašto? Bez dvojbe i ja sam samo čovjek, a rekao
sam ti da ne vjeruješ ni jednome čovjeku. Vi ste moj otac i ja vas volim. Sir
Francisove oči se navlaže, dok ga pomilova po obrazima. Zatim uzdahne, i
ponovno pogleda prema rijeci koja je tekla ispod njih. Hal je već očekivao da će
otac kritizirati njegov odgovor, no prevario se: nešto kasnije Sir Francis mu se
ponovno obrati, zapitavši ga: A ostalo što sam sakrio ovdje? Barut, oružje, karte i
tako dalje? Zašto sam ih ostavio ovdje? Iz opreza pred nesigurnom budućnošću,
odgovori mu odlučno Hal koji je toliko puta čuo: Lukava lisica ima više izlaza iz
svoga brloga. Sir Francis se složi: Svi mi koji plovimo u gusarskim ratovima uvijek
se nalazimo u opasnosti. Jednoga dana, tih nekoliko kovčega moglo bi značiti spas
za nas. Ponovno zamukne, pušeći zadnje ostatke duhana koje je imao u luli, a
zatim tiho reče: Ako Bog bude milosrdan, doći će vrijeme, možda ne tako daleko,
kada će se ovaj rat s Nizozemcima završiti. Tada ćemo se vratiti ovdje po plijen te
nastaviti ploviti za Plvmouth. Već duže vrijeme želim posjed Gainesburv koji se
nalazi u High Wealdu... Prekine se, kao da ne želi izazvati sudbinu tim maštanjima.
Ako mi se bude dogodilo nešto, potrebno je da se sjetiš gdje sam spremio tvoj dio
plijena. Bit će to moje naslijede za tebe. Nikada ne bilo!, uzvikne uznemireno Hal.
Bila je to više molitva od tvrdnje. Nije mogao zamisliti život bez očeve
autoritativne pojave. Nitko nije besmrtan, odgovori mu Sir Francis nježno. Svi
smo smrtnici pred Bogom. Ovoga puta ostavi neko vrijeme desnu ruku naslonjenu
na Halovo rame. Dodi, mladiću. Moramo još napunjene bačve s vodom ukrcati na
brodicu prije mraka. Kada su se dvije brodice vratile lagunom na koju se počeo
spuštati mrak, Aboli je preuzeo mjesto Sira Francisa kao veslača, a sada je Halov
otac sjedio na krmi, ozbiljna i odsutna izraza lica, zamotan u tamni vuneni plašt da
se zaštiti od hladne večeri. Okrenut prema njemu, dok je veslao, Hal je kriomice
promatrao oca. Njihov razgovor pred pećinom ga je dirnuo. Naslutio je daje otac,
nakon što su se usidrili u laguni, izradio svoj horoskop. Vidio je na njegovu
pisaćem stolu kartu zodijaka punu znakova, lb je moglo objasniti njegovo
raspoloženje. Kao što je rekao Aboli, zvijezde su bile njegova djeca i on je
poznavao sve njihove tajne. Odjednom, otac podigne glavu kao da je namirisao
svježi zrak. Zatim promijeni izraz lica, promatrajući rub šume. Ni jedna tmurna
misao nije ga mogla zadržati do te mjere da ne pazi na okoliš koji ga je okruživao.
Aboli, na obalu, molim te. Usmjere brodicu prema uskome žalu, a druga brodica
učini isto. Kada su se svi spustili na zemlju, Sir Francis prigušenim glasom
zapovjedi: Uzmite oružje i slijedite me, ali u tišini. Povede ih u šumu, povlačeći se
kroz vegetaciju, sve dok se odjednom nisu našli na puteljku. Nakon što je bacio
pogled iza sebe, i uvjerio se da ga slijede, ponovno krene. Hal je bio zbunjen
očevim postupcima dok nije osjetio trag dima u zraku i primijeti prvu plavkastu
maglu koja je prekrivala vrhove stabala u šumi. Valjda je ona uznemirila oca.
Odjednom se Sir Francis nade na maloj čistini u šumi, naglo se zaustavivši. Četiri
muškarca, koja su se već nalazila na tom mjestu, nisu ga primijetila. Dvojica su
ležala na tlu, nepomična, poput leševa, jedan je nepomičnim prstima čvrsto držao
ručno izrađenu smeđu bocu, a drugi je pak, sa slinom koja mu je curila iz ugla
usta, hrkao. Ostala dvojica bila su sasvim udubljena u promatranje srebrenih
guldena i kocaka od bjelokosti koji su stajali između njih. edan podigne kocke i
protrese ih pored uha, a zatim ih baci na tlo. Majko moja, svinjo jedna, ovo nije
moj sretan dan!, zareži. Ne bi smio govoriti tako ružno o krmači koja te rodila,
odgovori Sir Francis prigušenim glasom. No, uostalom, rekao si istinu: ovo ti nije
sretan dan. Dvojica podignu glavu prema njihovu kapetanu s nevjericom na licu,
no nisu pokušali pobjeći ili se otimati, dok su ih Daniel i Aboli vukli za noge, i
zavezali ih međusobno konopcem oko vrata, na crnački način. Sir Francis se
približi i pregleda ilegalnu destilaciju na suprotnoj strani čistine. Koristili su crni
lonac od željeza, u kojemu su kuhali fermentiranu smjesu dvopeka i kora od
krumpira, dok su bakreni vodovi služili kao serpentina. Prevrne sve jednim
udarcem noge i bezbojni alkohol se zapali. Ispod stabla žute boje nalazile su se
poredane pune boce, prekrivene lišćem. Podigne jednu po jednu i baci ih u deblo
stabla, a pare koje se podignu bile su tako jake da su mu suze navrle na oči. Zatim
se vrati na mjesto gdje su Daniel i Ned pretukli pijance, vukući ih čistinom i
privezavši ih za druge zarobljenike. Ostavit ćemo im dan da se otrijezne, majstore
Nede. Zatim, sutra, na početku druge smjene, sakupit ćete posadu da sudjeluje pri
njihovu kažnjavanju. Pogleda Big Daniela. Računam na vas, majstore Daniele, da
progovore. Molim vas, kapetane, nisam imao namjeru učiniti ništa loše, samo
smo se htjeli malo zabaviti. Pokušali su dopuzati do njega, no Aboli ih zadrži poput
pasa na lancu. Neću vam kvariti zabavu, odgovori Sir Francis, ako ju vi ne budete
kvarili meni. Drvodjelac je na palubi napravio nekoliko konjića za koje su bili
privezani pijanci i kockari. Big Daniel je koračao duž reda i skidao im košulje,
ostavljajući ih golih prsa. Bili su privezani poput svinja za stražnji dio kola. Sva
posada dobro zna da ne dopuštam pijanstvo i kockanje, jer vrijeđaju Boga. Sir
Francis se obrati okupljenoj posadi na palubi broda. Svi ljudi na brodu znaju koja
je kazna predviđena; pedeset udaraca velikim bičem. Prekine se, promotrivši
njihova lica. Pedeset udaraca kožnim bičem s čvorovima moglo je prouzročiti
nepokretnost za cijeli život. Sto udaraca značilo je sigurnu i okrutnu smrt. Svi su
zaslužili pedeset udaraca bičem, no, usprkos tome, prisjećam se da su se ta četiri
nevaljalca dobro borila na ovoj istoj palubi, kada smo zarobili galiju. Pred nama su
još mnogobrojne borbe i nepokretni mi ne trebaju u trenutku kada treba izvaditi
puške i mačeve. Napravi stanku, kako bi ih promotrio, vidjevši strah pred bičem u
njihovim očima, pomiješan s olakšanjem da nisu oni ti koji su privezani za konjiće.
Za razliku od mnogih kapetana na brodovima, pa čak i od vitezova reda, Siru
Francisu se te kazne nisu nimalo sviđale, no istovremeno ih je htio iskoristiti na
najbolji mogući način. Zapovijedao je posadom sastavljenom od grubih i
buntovnih ljudi, koje je jednog po jednog izabrao zbog njihove žestine i koji su
svako malo popuštanje mogli shvatiti kao znak slabosti. Velikodušan sam ćovjek,
nastavi, obraćajući se posadi i netko se u zadnjim redovima nasmije. Sir Francis se
prekine, ošinuvši pogledom odgovornog. Kada krivac spusti pogled, ponovno
nastavi: No, ovi nevaljale! teško izazivaju moju dobrodušnost. Obrati se Big
Danielu koji je stajao pored prvog konjića. Bio je golih prsa i veliki mišići mogli su
se vidjeti u svoj njihovoj snazi. Skupio je i vezao dugu kovrčavu kosu u rep, a u ruci
mu je visio kožni bič, koji je sezao sve do dasaka palube. Petnaest svakome,
majstore Daniele, zapovjedi Sir Francis, no, dobro zadanih. Da Daniel nije
svakoga puta odvojio kožne vrške biča prstima, otvrdnuli bi i mogli bi rezati kožu
poput oštrice sablje. Čak bi i samo petnaest udaraca takvim bičem moglo odvojiti
meso od prsa kažnjavanih i otkriti kralješke. Neka bude petnaest, kapetane,
ponovi Daniel približivši se prvoj žrtvi, koja zabaci glavu tako da ga je gledala iznad
ramena, s licem blijedim od straha. Daniel podigne ruku i zamahne bičem, koji
osine golo rame prvog kažnjenika velikom jačinom. edan!, zavikne posada i žrtva
bolno krikne. Bič ostavi na njegovim prsima groteskni znak, crvenu crtu
isprekidanu bijelim točkama. Daniel raspetlja bič, zamrljavši prste lijeve ruke
svježom krvlju. Dva!, uzvikivali su gledatelji, podižući se na prste da bi bolje
vidjeli. Prekinite kažnjavanje!, zavikne Sir Francis, primijetivši komešanje na vrhu
Ijestava koje su vodile prema kabini na krmi broda. Daniel poslušno spusti bič, dok
se Sir Francis približavao Ijestvama. Iz otvora proviri pernati šešir guvernera van
de Veldea, a zatim se pokaže i njegovo crveno lice. Nizozemac zastane na suncu,
zadihan, ogledavši se oko sebe. Njegovo se lice ozari od sreće kada ugleda ljude
privezane za konjiće: Goedf Vidim da nismo stigli prekasno, reče zadovoljno. Iza
njega pojavi se Katinka, lagana i nestrpljiva koraka, podignuvši haljine i otkrivši
satenske cipele, optočene perlicama. Dobar dan, gospodo, reče Sir Francis
naklonivši se formalno guverneru. Okupili smo se da izvršimo kaznu. Ovo nije
lijepa predstava za gospodu staleža vaše žene. Molim vas, kapetane, odgovori
Katinka, nisam više djevojčica. Samo nebo zna da na ovom brodu nema previše
zabave. Znajte samo da nećete dobiti novac od otkupnine, ako budem umrla od
dosade. Potapša Sira Francisa s lepezom po ruci, no on se udalji od nje i ponovno
se obrati njenome mužu. Gospodine, mislim da biste trebali vratiti vašu suprugu u
kabinu. Katinka se postavi između njih kao da kapetan i nije govorio, naredivši
Zeldi koja ju je slijedila: Smjesti stolac tamo u hlad. Raširi haljine, sjedne se na
stolac i obrati se Siru Francisu: Ostat ću ovdje, i bit ću toliko mirna da nećete ni
primijetiti moju prisutnost. Sir Francis osine pogledom guvernera, no van de
Velde raširi debele ruke teatralnom gestom nemoći. Znate i sami kako je to,
gospodine, kada se jedna lijepa žena namjeri na nešto. Smjestivši se iza Katinke,
položi joj ponosno ruku na rame. Neću biti odgovoran ako se vaša žena prestraši
za vrijeme ove predstave, upozori ga Sir Francis suho, osjećajući olakšanje na
pomisao da bar njegovi ljudi ne razumiju ovaj razgovor na nizozemskom jeziku, i
ne mogu shvatiti da je morao popustiti tim zarobljenicima. Mislim da se ne treba
previše brinuti. Moja žena ima dobar želudac, promrmlja van de Velde. Tijekom
njihovog posjeta Cejlonu i Trinkolommeeu, njegova žena nije propustila ni jedno
smaknuće koje se odvijalo u utvrdi. Ovisno o kaznenom djelu, kazne su bile
različite: od spaljivanja na lomači do obilježavanja vatrom, odrubljivanja glave. Čak
i onih dana kada je imala vrućicu, i po savjetima liječnika trebala ostati u krevetu,
njena kočija ostajala je uvijek na istome mjestu odakle se mogao vidjeti prostor za
smaknuća. Dakle, odgovornost je vaša, gospodine. Sir Francis da znak Danielu da
nastavi s bičevanjem. Nastavite s kaznom, zapovjedi. Daniel ponovno zamahne
bičem, podignuvši ga visoko iznad ramena, i šarene tetovaže na bicepsu ožive.
Tri!, zavikne posada dok je bič fijuknuo. Katinka se lagano nagne na stolcu. Četiri!
Skoči na šum biča i krik boli koji je slijedio, i polako problijedi poput svijeće. Pet!
Tanke crvene niti svjetlucale su se na čovjekovim prsima, natopivši pojas i hlače.
Katinka sklopi lagano oči sakrivši suze u ljubičastim očima. Sest! Osjetivši da ju je
kap tekućine pogodila, nalik na kap tropske kiše, Katinka odmakne pogled s tijela
koje se uvijalo na konjiću i spusti ga na nježnu ruku. Kap krvi s biča završila je na
njenom kažiprstu i sjajila se na njenoj svijetloj puti poput rubina na dragocjenom
prstenu. Ona ju prekrije drugom rukom, sakrivši ju dok je kriomice gledala lica
koja su je okruživala. Sve su oči bile uprte u stravičnu predstavu koja se odigravala
pred njima i bili su doslovce začarani. Nitko nije primijetio kada je na nju pala kap
krvi, nitko je u tom trenutku nije gledao. Približi ruku nježnim i vlažnim usnama:
vrškom jezika poliže malu crvenu kap s prsta, i osjeti metalni i slankasti okus krvi.
Podsjeti ju na spermu jednog od njenih ljubavnika i osjeti medu nogama toplinu.
Dok mornari budu pregledavali kobilicu JeWwOMđ, u potrazi za tragovima
brodotočaca, nedostajat će smještaja na kopnu. Sir Francis povjeri Halu zadatak
da sagradi kavez u koji su trebali smjestiti zatočenike, a on posveti posebnu
pažnju brvnari u koju su trebali biti smješteni guverner i njegova žena, pazeći da
bude udobna i prostrana, na sigurnom od divljih životinja. Zatim naredi svojim
ljudima da od bodljikavih grana ograde prostor za zatočenike. Kada se spusti
tama nakon prvog dana radova, side do žala lagune i uroni u tople i slane vode,
masirajući si tijelo pijeskom dok ga ne uhvate trnci. No, još uvijek se osjećao
prljavim prisjetivši se bićevanja koje je bio primoran gledati. Samo kada osjeti
miris toploga dvopeka, koji se iz brodske kuhinje širio zrakom, njegovo se
raspoloženje promijeni i navukavši si hlače potrči žalom prema brodici upravo u
trenutku kada se odvajala od obale. Dok je bio na obali, otac je napisao na ploči
nekoliko problema u plovidbi koje je trebao riješiti. Hal stavi pod ruku ploču,
dohvati vrč piva i zdjelicu riblje juhe, a zatim s toplim dvopekom medu zubima
spusti se trčećim korakom u svoju kabinu, jedino mjesto na brodu gdje je mogao
ostati sam i usredotočiti se na zadatak. Odjednom podigne glavu, začuvši lijevanje
tekućine u susjednoj kabini. Primijetio je kantice sa slatkom vodom koje su se
zagrijavale na vatri u kuhinji broda i smijao se kada mu se kuhar požalio da mu
ognjište koriste za zagrijavanje vode za pranje. Sada je Hal znao za koga su se
zagrijavale te kantice s vodom. Preko zida začuje Zeldin glas koja se okomila na
Olivera, slugu njegova oca. Oliverov odgovor bio je brutalan: Ne razumijem ni
riječi koju si izgovorila, stara zlobna vještice, no ako ti ne odgovara tako, možeš si
ju sama napuniti, tu nepotrebnu kadu. Hal se nasmije, na pola zbog zabave, a na
pola pomislivši na ostatak, dok je gasio svjetiljku i kleknuo, izvukavši drveni klin iz
otvora. Opazi da je kabina bila ispunjena oblakom vodene pare, koja je zamaglila
ogledalo na suprotnom zidu, omogućivši mu da vidi samo dio kabine. Kada približi
oko otvoru, Zeldaje izbacivala Olivera iz kabine. No, dobro, stara bludnice!,
bockao ju je Oliver, uzevši sa sobom prazne kantice: Što god mi možeš pružiti,
nimalo me ne zanima. Čim je Oliver izišao, Zelda ode u glavnu kabinu i Hal ju
začuje kako razgovara s gospodaricom. Trenutak kasnij e, povede kroz vrata
Katinku koja se zaustavi pred kadom, obavljenom parom, te prstima provjeri
temperaturu vode, i uzviknuvši, povuče ruku. Zelda se požuri i ispričavajući se
ulije hladne vode iz kantice pored kade. Katinka ponovno provjeri temperaturu,
ovoga se puta složivši, a zatim sjedne na stolac. Zelda joj se približi i stane iza nje,
a zatim joj rukama podigne predivnu kosu skupivši je na vrh glave i učvrsti je
poput zrele pšenice. Katinka se nagne prema ogledalu i vršcima prstiju očisti mali
dio zamagljene površine te prouči vlastito lice u ogledalu. Isplazi jezik u potrazi za
bijelim točkicama, no bio je ružičast poput latice ruže; zatim raširi oči, te i njih
bolje prouči, dodirujući si kožu jagodicama prstiju. Pogledaj ove užasne bore!,
žalila se. Zelda zaniječe odlučno: Pa nemate ni jednu! Ne želim postati ružna i
stara! Njen izraz lica bio je tragičan. Onda bi trebali umrijeti mladi. To je jedini
način da izbjegnete starost. Kakva strahota! Vrlo si okrutna prema meni, pobuni
se Katinka. Hal nije uspio shvatiti o čemu govore, no njezin ga je glas pogađao u
dubinu duše. Hajde, ukori ju Zelda. Dobro znate da ste prelijepi. Doista, Zelda?
Misliš li ozbiljno? Da, kao i vi. Zelda ju podigne na noge. No, ako se sada ne
okupate, bit čete smrdljiva ljepotica. Odveže joj haljinu i skine joj je, a Katinka
ostane gola pred ogledalom. Halu se ote jecaj, koji prekrije šum broda u pokretu i
debljina pregradnog zida. Od vrata pa sve do gležnjeva ženino je tijelo bilo
skladno građeno, začuđujuće ljepote. Stražnjica je bila savršeno okrugla poput
nojevih jaja koje je Hal vidio na tržnici u Zanzibaru, a iza koljena nalazila su se dva
mala udubljenja koja su joj davala ranjiv izgled. Njena slika u zamagljenom
ogledalu bila je nerazgovjetna i nije mogla zadugo zadržati njegovu pažnju, no
Katinka okrene leda ogledalu, i okrene se prema njemu, a Halov pogled se odmah
zaustavi na grudima, velikim za ta nježna ramena. Bile su toliko velike da su mogle
ispuniti šaku, mada nisu bile savršeno okrugle kao što je on to očekivao.
Promatrao ih je sve dok mu oči nisu počele suziti i naposljetku je bio primoran
trepnuti. Zatim pogleda prema trbuhu i oblaku tankih kovrča koji se ugnijezdio
medu bedrima, i koji je svijetlio poput zlatnih cekina na svjetlosti lampe. Ona
dugo ostane u tom položaju, duže nego što se Hal potajno nadao, promatrajući
vodu u kadi gdje je Zelda ulijevala mirisno ulje iz kristalne boce, kleknuvši i
prodrmavši ju u ruci. Katinka je ostala na nogama, premjestivši svu težinu na
jednu nogu, tako da je bok bio malo nagnut u stranu, a na usnama joj je
podrhtavao lagani osmijeh dok je sporo podizala ruku i stisnula jednu od
bradavica medu placem i kažiprstom. Na trenutak Hal je imao osjećaj da ga
promatra ravno u oči i već se htio povući, s grižnjom savjesti koja ga je mučila.
Zatim shvati da je to samo njegova mašta, jer je ona spustila pogled i pogledala
malu ružičastu bradavicu medu svojim prstima. Lagano ju protrlja, pomičući ju
naprijed natrag i pod Halovim pogledom bradavica promijeni oblik i boju,
povećavši se i postavši tvrda, intenzivnije boje. Nikada si nije mogao zamisliti
nešto slično. Nikada ne bi mogao ni pomisliti da će ga to malo čudo ispuniti
poštovanjem, umjesto da ga izmuči strašću. Zelda podigne glavu s kade koju je
pripremala, vidjevši što je činila njena gospodarica, i strogo ju opomene. Katinka
prasne u smijeh i isplazi joj jezik, zatim spusti ruku i ude u kadu, utonuvši s
uzdahom zadovoljstva u toplu i mirisnu vodu, sve dok nije ostala vidljiva samo
njena gusta kosa boje zlata. Zelda je obavljala poslove oko nje, nasapunala komad
platna, ponovno nasapunala, pa zatim oprala, mrmljajući i smijuljeći se
odgovorima njene gospodarice. Odjednom se povuče, sjedne i zapovjedi, na što se
Katinka podigne iz kade, dok joj se voda puna sapunice cijedila niz tijelo. Sada je
bila okrenuta leđima prema Halu i obline stražnjice sjajile su se zbog topline vode.
Poslušavši Zeldu, okrene se da joj služavka nasapuna noge, jednu po jednu.
Konačno se Zelda podigne na noge, i iziđe iz kabine. Čim je izišla, Katinka, još
uvijek na nogama u kadi, baci pogled iza sebe i Halu se ponovno pričini da ga
gleda ravno u oči. Bio je to samo trenutak, a zatim se laganim pokretom nagne
prema naprijed, koji promijeni oblik njene stražnjice, te ispruži ruke iza sebe,
postavivši svaku na jednu ružičastu oblinu i sasvim malo ih raširi. Ovoga puta Hal
nije uspio savladati jecaj koji mu se ote iz usta, kada se duboko udubljenje otvori
pred njegovim grozničavim pogledom. Zelda se ponovno vrati u kabinu, noseći
nekoliko ručnika i Katinka se uspravi, dok se otvor odjednom zatvorio, ponovno
sakrivši tajne pred Halovim očima. Ona iziđe iz kade i Zelda ju pokrije ručnikom
koji se spuštao od ramena do gležnjeva, zatim ponovno spusti njenu kosu i očešlja
ju, te ju ponovno skupi u veliku zlatnu pletenicu. Ostavši iza Katinke, pruži joj
haljinu tako da je mogla ugurati ruke u rukave, no Katinka strese glavom,
zapovjedivši joj strogo. Zelda se pobuni, no Katinka ne popusti i služavka baci
haljinu na stolac, izišavši bijesno iz kabine. Kada je izišla, Katinka ispusti ručnik na
pod, i krene prema vratima, stavivši kračun, zatim se vrati, izišavši iz Halovog
vidokruga. On opazi samo ružičasti bljesak koji se kretao u zamagljenom ogledalu,
no nije shvaćao sa sigurnošću što radi sve dok se njene usne ne primaknu njegovu
otvoru sa suprotne strane. Odjednom Katinka zlobno prosikta: Mali odvratni
gusaru! Govorila je na latinskom jeziku i on se povuče kao da mu je netko bacio u
lice lonac kipuće vode. Usprkos zbunjenosti, uvreda ga je zapekla i odgovori bez
promišljanja: Nisam gusar. Moj otac je kapetan. Kako se usuđuješ proturječiti mi.
Zbunjena, govorila je čas engleski, čas latinski, a čas nizozemski, no njen je glas bio
grub i oštar poput mača. Još jednom Hal osjeti potrebu da joj odgovori: Nisam vas
imao namjeru uvrijediti. Kada moj plemeniti muž bude saznao da si me kriomice
promatrao, otići će k tvome ocu, gusaru, i dat će te bičevati preko konjića kao one
ljude, jutros. Nisam vas promatrao... Lažljivče! Ona mu ne dozvoli da završi.
Prljavi lažljivi gusaru! Na trenutak je ostala bez riječi i bez daha. Htio sam samo...
Ona ponovno pobjesni: Znam što si htio. Htio si gledati moju zf;e... Hal je znao da
je to bila nizozemska riječ koja je značila mačkica. a zatim si mislio uzeti u svoje
ruke ud i pozabaviti se njime. Ne! Hal je gotovo vikao. Kako je samo otkrila
njegovu sramotnu tajnu? Bio je potišten i posramljen. Umukni, inače će te Zelda
čuti, opomene ga. Ako te nadu ovdje, dat će te bičevati. Molim vas, odgovori on
šapatom. Nisam imao loše namjere. Molim vas, oprostite mi. Nisam htio to učiniti.
Dokaži da nije tako. Dokaži svoju nevinost. Pokaži mi ud... Ne mogu. Halov glas bio
je zbunjen zbog srama. Podigni se na noge i približi ga otvoru, tako ću vidjeti ako
lažeš. Ne, molim vas, nemojte me to pitati. Brzo, inače ću viknuti i pozvati svoga
muža. On se polako podigne na noge. Rupa se nalazila gotovo na visini slabina
koje su ga boljele. Sada mi ga pokaži. Otvori hlače, nastavljao je glas. Sporim
pokretima, osjećajući sram i nelagodu, on posluša, no prije nego što je sasvim
otvorio hlače, ud iskoči poput elastične grančice mladoga grmlja. Znao je daje ona
pred pogledom na takvo što osjećala gnušanje. Nakon nekoliko trenutaka
provedenih u tišini, ispunjenoj napetošću, htio se pokriti, no Katinka mu to odmah
zabrani glasom koji mu se pričinio da podrhtava od gađenja, tako da je on jedvice
uspijevao razumjeti njene engleske riječi. Ne, ne pokušavaj pokriti tvoju sramotu.
Tvoje te tijelo otkriva. oš uvijek tvrdiš da si nevin? Ne, prizna on tužno. Tada
moraš biti kažnjen. Morat ću obavijestiti tvoga oca. Ne, molim vas. Ubio bi me
svojim rukama. Odlično, tada ću te ja osobno morati kazniti. Približi se. On ju
posluša i približi se bokovima naprijed. oš malo, tako da ga mogu uhvatiti. Približi
se. On osjeti na vršku uda grubo drvo koje je okruživalo otvor, a zatim nekoliko
prstiju, nevjerojatno svježih i nježnih koji se zatvore nad vrškom. Pokuša se
povući, no njen stisak postane jači i glas joj postane grub. Ne miči se! Kleknuvši
pored zida, Katinka je laganim pokretima trljala glavić kroz otvor, a zatim ga
izvukla na svjetlost. Bio je toliko nadut da je jedva prošao kroz otvor. Ne, ne
smiješ se povući, reče mu bijesno i oštro, stisnuvši ga još jače. Poslušavšiju, on se
opusti i prepusti se jačini njenih prstiju, dopustivši joj da ga izvuče kroz otvor u
svoj dužini. Ona ga je promatrala očarana. U dobi u kojoj se nalazio mladić nije
očekivala toliku veličinu. Nabrekla glavica bila je boje purpura poput zrele šljive.
Ponajprije ju prekrije mekanom kožnom kapicom nalik na redovničku kapuljaču,
zatim povuče kožicu prema natrag što je više mogla. Glavica je postala još tvrda,
kao da će se raspuknuti i ona osjeti kako je ud živnuo u njenim rukama.
Ponavljajući lagano pokrete naprijednatrag, začuje njegovo stenjanje iza zida.
Čudno, no gotovo je bila i zaboravila na mladića. Ud koji je držala u rukama bio je
obdaren posebnim životom. To je kazna koju zavrjeđuješ, besramni dječače.
Začula ga je da noktima grebe po drvenom zidu, kada se njena ruka započela
kretati naprijednatrag po svoj dužini uda. Dogodilo se prije nego što je to
očekivala. Topli val tekućine na njenim nježnim grudima bio je toliko snažan, no
ona se ne povuče. Nešto kasnije mu reče: Ne misliš li valjda da sam ti već
oprostila za ono što si mi učinio? Tvoje je iskupljenje tek započelo, shvaćaš li? Da.
Halov glas bio je promukao i podrhtavao je. Trebaš napraviti tajni otvor na ovome
zidu. Katinka jagodicama prstiju zapucketa po njemu. Olabavi ovaj dio zida da
možeš dolaziti k meni, tako ću te moći strože kazniti. Čuješ li me? Da, odgovori joj
zadihano. Trebaš sakriti otvor. Nitko ne smije znati za to. Primijetio sam, reče Sir
Francis obraćajući se Halu, da su prljavština i bolest usko povezane. Ne znam zbog
čega je to tako, no tako je. Na taj je način odgovarao na oprezno pitanje sina o
potrebi podvrgavanja broda dosadnoj i dugotrajnoj proceduri zadimljavanja.
Nakon što su ispraznili galiju i sagradili na obali smještaj za veći dio posade, Sir
Francis je odlučio da oslobodi kobilicu broda od crva. Izgledalo je da je svako
udubljenje u daskama bilo puno buha, dok su štive bile ispunjene miševima.
Kuhinja na brodu bila je puna crnih malih loptica, njihovog izmeta, a Ned Tyler ih
je obavijestio da je pronašao i nekoliko njihovih mrtvih tijela u bačvama s vodom.
Otkako su se nalazili u laguni, skupina ljudi poslana je na obalu da sagori daske za
žeravicu i od pepela napravi lug, dok je Sir Francis poslao Abolija u šumu da
potraži posebne trave koje je njegovo pleme koristilo za oslobađanje svojih
brvnara od crva. Sada je jedna skupina mornara čekala na brodici, naoružana
kanticama s lužinom. Želim da podmažete brod od vrha do dna, no pazite,
upozori ih Sir Francis, inače će vam tekućina nagristi ruke i krv... Odjednom se
prekine. Svi ljudi na brodu okrenu glave prema dalekom stjenovitom rtu, a oni koji
su se nalazili na žalu, prekinuli su posao i naćulili uši. Prigušeni zvuk jedne
ispaljene topovske granate odjekne stijenama na ulazu u lagunu. To je znak za
uzbunu straže na rtu, kapetane, zavikne Ned Tyler, pokazujući prema mjestu gdje
se nalazio oblak bijeloga dima, iznad jednog od mjesta na straži, koje je nadziralo
ulaz u lagunu. Promatrali su malu crnu loptu, kako doseže do vrha na zapadnom
rtu, a zatim se izgubi na vjetru. Bio je to znak za uzbunu i mogao je značiti samo da
je nepoznato jedro na vidiku. Svi na borbena mjesta, majstore Daniele!, zapovjedi
grubo Sir Francis. Otvorite škrinje i naoružajte posadu. a ću brodicom otići do
ulaza u lagunu, zajedno s četiri člana posade, dok će ostali otići na kopno i zauzeti
svoja borbena mjesta. Iako je njegovo lice ostajalo neizražajno, u sebi je bio
bijesan što se tako dao uhvatiti nespreman, s brodom bez jarbola i svim topovima
na kopnu. Obrati se Nedu Tvleru: Želim da premjestite zatočenike na kopno i da ih
nadzirete daleko od žala. Saznaju li da postoji nepoznati brod na pučini, mogli bi si
zaželjeli da privuku pažnju. Oliver se uspne Ijestvama držeći plašt Sira Francisa i
dok mu ga je stavljao na ramena, on završi s izdavanjem naredbe. Zatim se
okrene i krene prema ulaznoj bokaporti, gdje je bila privezana brodica, dok je Hal
čekao na mjestu gdje ga otac nije mogao ignorirati. Bio je nemiran, jer se bojao da
ga otac neće povesti sa sobom. Odlično, dakle, reče Sir Francis, pridruži mi se.
Mogao bi mi tvoj oštar vid i poslužiti. Hal odveže brodicu i udalji ju od galije
upravo u trenutku kada je otac zakoračio na nju. Veslajte do iznemoglosti!,
zapovjedi Sir Francis posadi i brodica prede brzo lagunu. Kapetan skoči u vodu
koja mu je sezala do vrha čizama. Hal je morao trčati da ga dostigne na puteljku
slonova. Pojave se na vrhu rta, oko tri stotine stopa iznad lagune, gdje se mogao
vidjeti cijeli ocean. Iako je vjetar puhao, uzrokujući velike valove koji su se razbijali
o stijene, Halov oštar vid opazi svijetle točke medu bijelom pjenom, još prije nego
što mu ih je stražar mogao pokazati. Sir Francis pogleda kroz dalekozor. Što
misliš?, zapita Hala. Dva su jedrenjaka. Vidim samo jedan... Ne, čekaj! U pravu si,
dva su, jedan plovi istočnije. e li fregata? Ima tri jarbola, opiše ga Hal, sa svim
jedrima. Da, rekao bih da se radi o fregati. Drugi jedrenjak je predaleko, ne bih
znao reći kakav je. Nije mu bilo drago priznati to, te pokuša raspoznati koji detalj.
Oba broda plove ravno prema nama. Ako namjeravaju oploviti Rt Dobre Nade,
morat će ubrzo promijeniti smjer, promrmlja Sir Francis nastavivši promatrati kroz
dalekozor. Svi su zabrinuto gledali u brodove. Mogao bi to biti par nizozemskih
galija Kompanije, koji plovi prema zapadu, primijeti nadobudno Hal. Zašto onda s
takvom odlučnošću plove prema obali u zavjetrini?, zapita ga Sir Francis. Ne, reklo
bi se da su usmjereni prema ulazu u ovu lagunu. Zatvori dalekozor jednim
potezom. Hajde, dođi. Trčao je pred njim do brodice koja ih je čekala na žalu.
Majstore Daniele, veslajte prema topovima na obali i preuzmite zapovjedništvo.
Ne otvarajte vatru dok to i ja ne učinim. Slijedili su pogledom Danielove ljude koji
su ubrzano veslali preko lagune i izvukli brodicu na suho, gdje je ostala izvan
vidokruga. Zatim Sir Francis provjeri topove na stijeni, zapovijedajući ljudima koji
su se smjestili pored topova s upaljenim Etiljem. Na moj znak, pucat ćete na
prednji brod, reče. Ciljajte u donje dijelove broda, zatim ponovno napunite topove
i ciljajte prema priponama. Neće pokušati ulaziti u kanal s polovicom jedara. Skoči
prema jednome od topova i zagleda se u more, no jedrenjaci koji su se približavali
još su uvijek bili skriveni od njihovih pogleda. Zatim, odjednom, iznad vrha rta
pokaže se brod s jedrima. Bio je udaljen od kopna oko dvije milje i upravo pod
njihovim začuđenim pogledom promijeni pravac kretanja i usmjeri jedra ravno
prema ulazu u lagunu. Ima otvorene topove, dakle, traži borbu, primijeti tmurno
Sir Francis i skoči sa zidića. A mi ćemo mu je dati. Ne, oče, uzvikne Hal.
Prepoznajem taj brod. Tko... Prije nego što je Sir Francis mogao izreći do kraja
svoje pitanje, dobije odgovor. Na vrhu glavnog jarbola jedrenjaka zavijori se
dugačka zastava s bijelim i crvenim lastinim repom, koji se pomicao na vjetru.
Croi pafee, zavikne Hal. To je GwW oMora i Lord Cumbrae, oče! Sto mu gromova!
Zaista. No, kako je samo taj mesar crvena perja saznao da smo ovdje? Za krmom
GwHa oMoma pojavi se i nepoznati brod, koji je također smanjio jedra i odmah
zatim promijenio smjer, slijedeći Kragulja, koji je stajao na ulazu u uvalu. I taj mi
je brod poznat, zavikne Hal. Evo, sada prepoznajem i zaštitnicu. To je Goddg. Ne
poznajem ni jedan drugi brod koji plovi oceanom s golom Venerom na kosniku.
Kapetan Richard Lister, potvrdi Sir Francis. Osjećam se mirniji kada je i on ovdje.
Dobar je to čovjek, iako, Bog mi je svjedok, ne vjerujem ni jednome od njih u
potpunosti. Dok je Kragulj slijedio kanal, prošavši topove, opazi živahnu mrlju
plašta Sira Francisa na pozadini stijena prekrivenih lišajevima, jer je podigao
zastavu u znak pozdrava. Sir Francis skine kapu i pozdravi ga, no zareži kroz zube:
Radije bih te pozdravio topničkim granatama, škotsko kopile. Nanjušio si plijen, je
li? Jesi li došao pitati ili ukrasti? Kako si samo uspio doznati? Oče!, zavikne
ponovno Hal. Pogledajte dolje, prema glavnome jarbolu! Prepoznao bih posvuda
osmijeh tog nevaljalca. Eto kako su saznali: on ih je poveo. Sir Francis okrene
dalekozor: Sam Bowles. Očito je da ni morski psi nisu mogli probaviti tog
nevaljalca. Trebao sam dopustiti mornarima da ga smaknu, kada sam imao tu
priliku. GwM ih pretekne postupno smanjujući jedra, dok je ulazio u lagunu, a
Goddess ih je slijedio na sigurnoj udaljenosti, podignuvši također na vrh jarbola
cročcpafee zajedno s križem Svetog Georgea i engleskom zastavom. I Richard
Lister je bio vitez reda, opaze njegovu malenu pojavu koja je uspravno stajala na
pramcu, dok se približavao zaštitnoj ogradi i doviknuo nešto. Kakvo ste si to
čudno društvo izabrali, Richarde. Iako ga Gal nije mogao čuti, Sir Francis mu
mahne šeširom u znak odgovora. Lister je bio s njime kada su zarobili HeerZzge
Nackf. Bili su si prijateljski podijelili plijen i on ga je smatrao prijateljem. Lister je
trebao biti uz Sira Francisa i Kragulja u monotonim mjesecima čekanja pored Rta
Agulhas. Umjesto toga, nije stigao na zakazani sastanak ugovoren u Port Louisu,
na otoku Mauritius i nakon mjesec dana nepotrebnog čekanja Sir Francis je bio
primoran popustiti Kraguljevim nagovaranjima i isploviti bez njega. No, dobro,
bolje je dati volju za nevolju i pozdraviti ove neželjene goste, reče Halu, spuštajući
se prema morskome žalu dok je Daniel vodio brodicu kroz kanal koji je dijelio dva
rta. Kada su se vratili natrag u lagunu veslajući, dva su jedrenjaka već bila tu i tek
su bacila sidro u glavnom kanalu. GwH oMomy se nalazio samo pedeset hvata od
JkWwfioMa no Sir Francis zapovjedi Danielu da veslaju ravno prema Goddgssu.
Kada se on i Hal uspnu na brod, Richard Lister ih dočeka na izlaznoj bokaporti. Sto
mu gromova, Frankv, čuo sam da ste preoteli veliki plijen od nizozemske galije, a
sada je vidim, ovdje, usidrenu. Richard mu stisne ruku. Nije sezao ni do ramena
Siru Francisu, no njegov je stisak bio čvrst. Onjuši zrak velikim, debelim nosom,
širokih nosnica i nastavi, svojim melodioznim keltskim naglaskom: Osjeća li se to
možda miris mirodija u zraku? Ljut sam na samoga sebe što vam se nisam
pridružio u Port Louisu. Ta, gdje ste bili, Richarde? Čekao sam vas trideset i dva
dana. Žao mi je što to moram priznati, no naletio sam na uragan na jugu
Mauritiusa. Ostao sam bez jarbola i vjetar nas je otpuhnuo prema obali otoka St.
Lawrence. Mora da se radi o istoj oluji koja je zadesila i Nizozemce. Sir Francis
pokaže prema galiji sa suprotne strane kanala. Kada smo ju zarobili, imala je
također privremeni jarbol. No, kako to da ste se udružili s Kraguljem? Čim je
Goddess bio u stanju ponovno isploviti, pomislio sam da vas potražim oko Rta
Agulhas, misleći da ste možda još uvijek tamo. U tom sam trenutku sreo
Cumbraea, koji me poveo do vas. Dobro, lijepo je ponovno vas vidjeti, prijatelju.
No, recite mi, imate li vijesti iz Engleske? Sir Francis se znatiželjno nagne prema
naprijed. To je bilo jedno od najčešćih pitanja koje su si postavljali moreplovci
kada su se susretali na oceanu, preko crte razgraničenja. Mogli su stići čak i do
mora koja nisu bila ucrtana u nautičke karte, no njihovo je srce uvijek kucalo za
daleku domovinu, a prošla je godina dana otkako je Sir Francis posljednji put
dobio vijesti iz Engleske. Na to pitanje, Richard Lister se uozbilji. Pet dana nakon
što sam isplovio iz Port Louisa sreo sam WiMkoM jednu od kraljevih fregata.
Plovila je šezdeset i pet dana nakon polaska iz Plvmoutha, i bila je usmjerena
prema obali Commandel. I koje je novosti imala?, prekine ga Sir Francis
nestrpljivo. Nažalost, ni jednu dobru vijest, neka mi je Bog svjedok. Kažu da je
cijelu Englesku zahvatila kuga i da je umrlo na tisuće muškaraca, žena i djece,
toliko da ih nisu uspijevali ni pokopati dovoljno brzo te su njihova tijela, već u
raspadanju, ležala na cestama. Kuga! Sir Francis se prekriži. Božja kazna! Zatim,
dok je kuga harala gradovima i selima, London je bio uništen u stravičnom požaru.
Kažu da vatra nije ostavila netaknutu ni jednu kuću. Sir Francis ga je zaprepašteno
promatrao. London u plamenu?! To nije moguće! Je li se kralj spasio? Jesu li
Nizozemci podmetnuli požar? Recite mi nešto više o tome, prijatelju? Da, Crni
Princ jezivi zdrav. No, ovoga puta Nizozemci nisu krivi. Požar je buknuo iz pećnice
jednoga pekara u Pudding Laneu i tri je dana neprestano gorjelo. Katedrala Svetog
Paula je izgorjela do temelja, zajedno s mnogim palačama, Burzom, stotinjak
crkava i tko zna što još. Kažu da je šteta veća od deset milijuna funta. Deset
milijuna?! Sir Francis ga je u nedoumici promatrao. Čak ni najbogatiji vladar na
svijetu ne bi mogao sakupiti tako veliku svotu novaca. Konačno,
Richarde,kraljevska renta ne prelazi milijun! Ta nevolja mora da je kralja i naciju
dovela na prosjački štap. Richard Lister protrese glavom, gotovo žaleći što nosi
tako ružne vijesti: I to nije sve. Nizozemci su nam zadali veliki poraz. Onaj vrag od
de Rujtera stigao je morem sve do Medwayja i Temze. Izgubili smo šesnaest
linijskih brodova protiv njega, a zarobio je i Royaf Ckarks usidren na molu u
Greenwichu, i dovukao ga do Amsterdama. Brod koji je ponos i cvijet naše flote!
Kako može Engleska preživjeti nakon takvog poraza, koji je uslijedio odmah nakon
kuge i požara? Lister ponovno strese glavom: Čuo sam glasine da kralj pokušava
potpisati primirje s Nizozemcima. U ovom trenutku je rat možda i završio. Štoviše,
možda je već mjesecima završio. Nadajmo se svim srcem da nije tako. Sir Francis
pogleda Resofution. Zarobio sam ovaj plijen prije manje od tri tjedna. Ako je rat
već završio, dozvola koju mi je izdao kralj ne bi više vrijedila i plijen koji smo
zarobili mogao bi biti tretiran kao gusarstvo. To su nesigurnosti rata, Frankv. Niste
znali za potpisivanje primirja i nitko vas neće pozivati na odgovornost zbog toga.
Richard Lister okrene svoj veliki nos prema GuOw oMomy. Izgleda da se Lord
Cumbrae osjeća uvrijeđenim što ne sudjeluje u našem razgovoru. Vidite, dolazi k
nama! Kragulj je bio tek spustio brodicu u more i, prolazeći kanalom, brodica s
mornarima veslala je prema njima, dok je Kragulj stajao uspravno na krmi. Brodica
udari o bok Goddessa i Kragulj se uspne Ijestvama od konopca do palube.
Franky!, uzvikne, pozdravivši Sira Francisa. Otkako smo se razdvojili, nije prošao
dan da nisam molio za vas. Prede palubu dugim koracima, s haljinicom koja mu je
vijorila. I moje su molitve bile uslišane. Galija koju ste zarobili vrlo je lijepa, puna
mirodija i srebra, kako mi kažu. Trebali ste pričekati još samo nekoliko dana, a
zatim napustiti vaše mjesto. Sada ste mogli imati dio plijena. Kragulj raširi ruke
začuđeno: Dragi moj Frankv, o čemu vi to govorite? Nikada nisam napustio svoje
mjesto. Samo sam neznatno skrenuo prema istoku, da bih se uvjerio da nas
Nizozemci ne misle prevariti ploveći otvorenim morem. Vratio sam se natrag što
sam prije mogao, no tada ste se već bili udaljili. Moram vas podsjetiti na riječi
koje ste izrekli, gospodine: Sasvim sam izgubio strpljenje. Šezdeset i pet dana je
više no dovoljno za mene i moje vrijedne momke. Moje riječi, Frankv?! Kragulj
zavrti glavom. Sluh mora da vas je prevario. Vjetar vas je prevario i niste me dobro
čuli. Sir Francis se blago nasmije. Uludo trošite vašu darovitost u pričanju laži,
najvještiji ste u tome u cijeloj Škotskoj. Ovdje nećete time nikoga impresionirati.
Richard i ja vas predobro poznajemo. Frankv, nadam se da to ne znači da me
želite opljačkati za moj dio plijena. Kragulj je izgledao rastuženo i u nevjerici.
Priznajem da nisam sudjelovao u zarobljavanju i ne očekujem cijeli dio, odnosno
polovicu. Dajte mi trećinu i neću previše cjepidlačiti. Duboko udahnite,
gospodine. Sir Francis nasloni gotovo rastreseno ruku na dršku mača. Ovaj jak
miris mirodija jedino je što ćete dobiti od mene. Začudo, Kragulj se razvedri,
prasnuvši u gromki smijeh. Franky, moj dragi i stari ratni druže. Dođite večeras na
večeru k meni i moči ćemo porazgovarati o ulasku u red vašeg mladića, uz čašicu
dobrog engleskog whiskyja. Dakle, Halovo primanje u red je razlog što ste došli k
meni, a ne mirodije i srebro? Znam koliko vam znači mladić...štoviše, svima nama.
Možete biti ponosni na njega i svi mi želimo da postane vitez reda. Cesto ste o
tome pričali, nije li tako? Sir Francis baci pogled na sina, pristavši gotovo
nevidljivom kretnjom glave. Neće vam se pružiti tako lako prilika da imate tri
viteza Nautonnier zajedno. To je najniži broj potreban da se ude u red u prvom
stupnju. Kada ćete pronaći tri viteza ovdje, preko crte razgraničenja? Kako ste
pažljivi, gospodine. I to, naravno, uopće nije povezano s dijelom plijena koji ste
maločas tražili? Sir Francis govorio je s puno ironije. Nećemo više o tome. Vi ste
pošten čovjek, tvrd, ali pošten. Ne biste nikada prevarili brata, nije li tako? Sir
Francis se vrati s večere s Lordom Cumbraeom na y kasno iza ponoći i čim je
došao u kabinu, pošalje po Hala. U nedjelju, za tri dana, u šumi, obavijesti sina.
Odlučeno je. Otvorit ćemo ložu, za mjesečine, nešto nakon dva otkucaja druge
smjene na straži. Ali...a Kragulj?, pobuni se Hal. Ne sviđa vam se i ne vjerujete
mu. Ostavio nas je na cjedilu. No, usprkos tome, u pravu je. Možda nećemo više
pronaći tri viteza zajedno prije povratka u Englesku. Moram ščepati ovu priliku i
uvesti te u red. Bog zna da možda nećemo više imati prilike. Kada jednom
budemo sišli na kopno, bit ćemo u njegovim rukama, na milost i nemilost,
primijeti Hal. Mogao bi nam podmetnuti zamku. Sir Francis zavrti glavom:
Nećemo se nikada naći u njegovim rukama, ne brini. Podigne se i približi kovčegu.
Učinio sam pripreme za dan kada ćeš biti primljen u red. Podigne poklopac. Ovo je
tvoja odora. Vrati se prema ležaju i položi smotuljak na krevet. Odjeni ju da vidimo
pristaje li ti. Podigne glas i zavikne: Oliver! Sluga se odmah pojavi, držeći pod
miškom kutiju s priborom. Hal skine sa sebe hlače i stari prsluk i uz Oliverovu
pomoć počne odijevati odoru. Nikada nije ni sanjao da će posjedovati tako
otmjenu odjeću. Čarape su bile od bijele svile, a hlače i košulja od tamnoplavog
satena s rukavima protkanim zlatnim nitima. Cipele su imale kopče od srebra, a
crna i ulaštena koža bila je ista kao i ona od pojasa za mač. Oliver mu počešlja
guste kovrče, a zatim mu natakne viteški šešir na glavu. Na tržnici u Zanzibaru
izabrao je najfinije nojevo perje da ga ukrasi. Kada je bio odjeven, Oliver ga kritički
promotri, držeći glavu nagnutu u stranu: Malo je uzak u ramenima, Sire Francise.
Majstor Hal raste iz dana u dan. No, brzo ćemo to prepraviti. Sir Francis se složi, a
zatim ponovno pročačka po kovčegu, a Hal osjeti srce u grlu kada opazi plašt u
očevim rukama. Bio je to simbol viteškog staleža, u koji se spremao ući. Sir Francis
mu se približi i obavije njime Halova ramena, a zatim ga zakopča na vratu. Bijeli
nabori sezali su mu do koljena, a križ boje karmina resio mu je ramena. Sir Francis
se povuče da bi ga bolje promotrio. Nedostaje još samo jedan detalj, izjavi na
kraju i vrati se prema kovčegu. Iz unutrašnjosti uzme mač, no nije to bio običan
mač, Hal je to dobro znao. Pripadao je Courtenevjevima po tradiciji i njegovo ga je
značenje plašilo. Vrativši se prema njemu, otac ga podsjeti na povijest mača: Ovaj
mač pripadao je Charlesu Courtenevju, tvome pradjedu. Poklonio mu ga je Sir
Francis Drake osobno pred osamdeset godina, kao priznanje za sudjelovanje u
zarobljavanju i pljačkanju luke Rancherie. Ovaj je mač Drake dobio od španjolskog
guvernera, Don Francisca Mansa, u trenutku predaje. Podigne korice izrađene od
srebra i zlata da bi ga Hal mogao bolje proučiti. Bio je ukrašen krunama, dupinima
i morskim božanstvima, okupljenim oko junačke figure Neptuna na prijestolju. Sir
Francis okrene mač, pruživši ga Halu. Na dršci se sjajio veliki safir u obliku zvijezde.
Hal izvuče mač iz korica i shvati da to nije bio samo ukras jednog razmaženog
Španjolca. Mač je bio iskovan od najbolje kovine iz Toleda, ugraviran zlatom. Budi
oprezan!, reče mu otac: Ovom se oštricom možeš i obrijati. Hal vrati mač u korice
i otac ga stavi o Halov kožni pojas, a zatim korakne unatrag i kritički ga promotri:
Kako ti izgleda, Oliver?, zapita slugu. Samo ramena. Oliver pokaže rukama na
ramena. Za sve je kriva borba i vježbe mačem koje oblikuju tijelo. Trebam
jednostavno prepraviti šavove. Otprati ga u kabinu i baci se na posao. Sir Francis
ih pozdravi i vrati se za pisaći stol, sjedne i otvori brodsku knjigu s kožnim
koricama. Hal se zaustavi na pragu: Hvala, oče. Ovaj mač..., dodirne safir na
maču, koji je nosio o pojasu, no ne uspije pronaći riječi kojima bi nastavio misao.
Ne podignuvši glavu Sir Francis zareži, namočivši pero u tintu i počne pisati na
listovima pergamenta. Hal se još dvoumio, ostavši na pragu, dok otac ponovno ne
podigne glavu, iritiran. Zatim iziđe, zatvorivši nježno vrata. Kada je bio u hodniku,
vrata ispred njega se otvore i guvernerova žena, odjevena u svilene haljine, iziđe
tako naglo da se gotovo sudare. Hal se naglo pomakne, skinuvši s glave šešir s
perjanicom: Oprostite, gospodo. Katinka zastane pred njim i prouči ga pažljivo,
od svjetlucavih srebrenih kopča njegovih cipela na gore. Kada stigne do očiju,
zagleda se u njih hladna pogleda, rekavši prigušenim glasom: Gusarev mladunac
odjeven poput plemića. Zatim se odjednom protegne prema njemu gotovo mu
dodirnuvši lice i prošapće: Provjerila sam zid. Nema nikakva otvora. Nisi izvršio
zadatak koji sam ti zadala. Moje su me dužnosti zadržale na kopnu. Nisam imao
mogućnosti. Hal je zamuckivao mučeći se da pronađe latinske riječi. Izvrši ga još
večeras, zapovjedi mu i ode. Njen se miris i dalje osjećao u zraku i svileno odijelo
postane pretopio i preusko za njega, jer je osjećao kako mu znoj navire iz svake
pore. Oliver je ostatak noći prepravljao odijelo, bar se tako pričinilo Halu, parajući
i ponovno šijući šavove ramena čak dva puta, prije nego što je bio zadovoljan
učinjenim, dok je Hal postajao sve nestrpljiviji. Kada je konačno otišao, ponijevši
sa sobom novu, raskošnu odjeću, Hal je jedva dočekao da stavi kračun na vrata i
klekne uza zid. Otkrije da je drvena ploča bila pričvršćena na okvir od hrastovine
komadićima drva umetnutim u ploču. Bodežom izvadi komade drva iz rupa,
jednog po jednog. Bio je to spor posao, jer se nije usuđivao napraviti ni najmanji
šum, budući da je svaki udarac bata mogao odjeknuti brodom. Bila je gotovo zora
kada je uspio skinuti i posljednji komad drva. Zabivši vršak bodeža u sklop,
pritisnuo je i zid se otvorio, zaškripivši tako da se njemu pričinilo kako se zvuk širi
cijelim brodom i zasigurno je trebao uzbuniti njegova oca i guvernera. Zadržavši
dah, čekao je da se na njega sruči teška kazna, no vrijeme je prolazilo polako i bez
posljedica i konačno započne ponovno normalno disati. Pažljivo se nagne na
četvrtasti otvor: Katinkina soba bila je mračna, no miris parfema ga uzbudi.
Oslušne, no ne uspije čuti ni najmanji šum iz glavne kabine. Zatim, s gornje palube
začuje otkucaj brodskog zvona i primijeti da se već počelo daniti, a za sat vremena
trebao je započeti sa stražom. Provuče glavu kroz otvor i ponovno vrati drveni
zid, učvrstivši ga klinovima, no tako labavo da ga je mogao ponovno skinuti u
nekoliko trenutaka. Zašto dopuštate Kraguljevim ljudima da sidu na kopno?,
zapita Hal oca s puno poštovanja. Oprostite, oče, no mislim da ne možete imati
povjerenja u njega do te mjere. Kako mu to mogu onemogućiti bez da time ne
prouzrokujem otvoreni sukob?, odvrati mu Sir Francis. Kaže da su mu voda i drvo
potrebni, a mi nismo gospodari ni ove zemlje, ni ove lagune. Kako mu to mogu
zabraniti? Možda se Hal namjeravao ponovno pobuniti, no otac ga strogo
pogleda i on ušuti, a zatim se okrene da dočeka Lorda Cumbraea, dok je kobilica
broda skliznula na pijesku, a on skočio na obalu, odjeven u škotsku suknjicu koja
mu je otkrivala dlakave noge, nalik na medvjede šape. Neka vas Bog čuva, Frankv!
Kakav predivan dan!, zavikne približavajući se. Njegove svijetloplave oči blještale
su iznad crvenih obrva, poput mladih ribica u bari. Sve promatra, promrmlja Hal.
Došao je u namjeri da otkrije skrovište gdje čuvamo mirodije. Ne možemo sakriti
mirodije, ima ih cijelo brdo, odgovori mu Sir Francis. No, možemo mu ogorčati
zadatak da ih ukrade. Zatim se lagano osmijehne Cumbraeu, koji se približavao.
Nadam se da ste dobro i da vam whisky noćas nije pokvario snove. To je eliksir
dugog života, Frankv, poput krvi u žilama. Imao je krvave oči koje su treptale i
promatrale krajeve šume. Trebam ispuniti bačve vodom. Nadam se da postoji
izvor pitke vode negdje u blizini. Milju odavde, u unutrašnjosti lagune. Mali je
potok koji silazi s brežuljka. Ne nedostaje ribe. Kragulj pokaže prema stupovima
postavljenim na čistini, na kojima se sušila riba, iznad vatre koja je polako gorila.
Reći ću svojima da i oni upecaju nešto ribe. A mesa? Ima li srna ili druge divljači u
šumi? Ima slonova i divljih bivola, no svi su opasni i čak ni metak iz puške u prsa
ne može ih ubiti. No, čim budemo izvukli brod na obalu, namjeravam poslati
skupinu lovaca u unutrašnjost, preko brežuljaka, da vidimo hoće li naći lakši plijen.
Bilo je očito da je Cumbrae postavio to pitanje samo da dobije na vremenu, i nije
se ni previše trudio da posluša odgovor. Kada njegove nemirne oči zabljesnu, Hal
odluči slijediti smjer njegova pogleda i opazi daje Kragulj otkrio red brvnara
prekrivenim slamom, oko stotinjak stopa iza njih, medu stablima. Dakle,
namjeravate izvaditi galiju na obalu. Cumbrae okrene leda prema spremnici
mirodija, spomenuvši ofwfioM u moru. Pametan potez. Ustreba li vam pomoć,
stavljam vam na raspolaganje tri izvanredna drvodjelca. Vrlo ste ljubazni, odvrati
mu Sir Francis. Možda ću zaista trebati vašu pomoć. Učinio bih sve, ako mogu
pomoći svome bratimu reda, a znam da bi i vi također učinili isto za mene. Kragulj
ga srdačno potapša po ramenu: Sada, dok skupina mojih ljudi bude na kopnu da
se opskrbimo vodom, vi i ja mogli bismo potražiti odgovarajuće mjesto gdje bi
mogla biti loža. Moramo to učiniti u čast našega Hala. Za njega će to biti značajan
dan. Sir Francis važno pogleda u sina. Aboli te čeka. Pokretom glave pokaže na
crnoga diva, koji je strpljivo čekao na maloj udaljenosti od morskoga žala. Hal je
slijedio očev pogled koji se udaljavao zajedno s Cumbraeom, nestavši puteljkom
koji je vodio u šumu, a zatim potrči prema Aboliju. Konačno sam spreman. Idemo.
Aboli odmah krene žalom prema unutrašnjosti lagune i Hal krene za njim. Imaš li
koplja? Napravit ćemo ih sami, koristeći se drvom iz šume. Aboli pogladi sjekiru
koju je držao na ramenu na istoj strani gdje je i metalnu oštricu, udaljavajući se od
obale. Predvodio je Hala oko milju prema unutrašnjosti, sve dok nisu stigli do
guste šumice. Već sam prethodno označio ova stabla. Moje ih pleme zove tvef;.
Od njih dobivamo najbolja koplja. Dok su ulazili u gustu šumicu, začuju šum lišća i
grančica koje se lome i koje su letjele na sve strane, dok se velika životinja dala u
bijeg, udaljavajući se od njih. Opaze samo crnu kožu, grubu, s velikim rogovima
koji su blještali na suncu. Ayah, objasni mu Aboli. Divlji bivol. Trebali bi se dati u
lov za njim. Hal skine s ramena pušku i nestrpljivo pokuša uzeti iz torbe kremen
kako bi upalio fitilj. Takva velika životinja bila bi dovoljna da nahrani cijelu posadu.
Aboli se nasmiješi i zavrti glavom: Pokušaš li, on će biti taj koji će krenuti u lov za
tobom. Ne postoji opasnije životinje u cijeloj šumi, čak mu ni lav nije ravan. Tvoji
mah meci samo će ga nasmijati, a on će rasparati tvoj trbuh velikim rogovima koje
nosi na glavi. Skine s ramena sjekiru. Ostavi na miru staroga Mafifa, naći ćemo
drugo meso da nahranimo posadu. Aboli nekoliko puta udari sjekirom u donji dio
stabla tvefi, otkrivši korijenje. Bilo je dovoljno još nekoliko udaraca da ga izvade iz
zemlje, zajedno s deblom. Moje pleme naziva ovaj štap žv;sa, objasni mu Aboli
dok je nastavljao raditi, a danas ću ti pokazati kako ćeš se njime koristiti. Spretnim
rezovima odredi dužinu motke, oslobodivši ju kore, zatim skrati korijenje dok ga
ne oblikuje u loptu, tvrdu poput željeza. Kada je završio, podigne štap te iskusi
težinu i ravnotežu. Zatim ga stavi u stranu, i potraži još jednoga. Trebaju nam dva
za svakoga. Hal sjedne na stopala, promotrivši komadiće drva koji su letjeli pod
oštricom sjekire. Koliko si godina imao, Aboli, kada su te zarobili trgovci robljem?,
zapita Hal i spretne crne ruke odjednom prekinu s poslom. Tamna sjena pojavi se
u Abolijevim očima, a zatim nastavi s poslom odgovorivši mu: Ne znam. Znam da
sam bio jako mlad. Sjećaš li se, Aboli? Sjećam se da je bila noć, kada su stigli
muškarci odjeveni u bijele tunike, naoružani puškama. Prošlo je mnogo vremena,
no prisjećam se plamena u noći, koji je okruživao naselje. Gdje je živio tvoj narod?
Daleko na sjeveru, na obali velike rijeke. Moj je otac bio poglavica, no svejedno su
ga izvukli iz brvnare i ubili ga kao životinju. Ubili su sve naše ratnike, poštedjevši
samo djecu i žene. Postrojili su nas u redove, s okovima oko vrata, primoravši nas
da hodamo danima i danima prema istoku, do obale. Aboli se naglo podigne i
dohvati štapove koje je oblikovao. Ovdje smo i razgovaramo kao stari prijatelji,
umjesto da krenemo u lov. Vratili su se natrag, kroz šumu, u smjeru odakle su
stigli. Kada se spuste do lagune, okrene se i pogleda Hala. Ostavi ovdje pušku i
bočicu s barutom. U vodi ti neće ničemu služiti. Dok je Hal skrivao oružje u grmlju,
Aboli odabere nekoliko visa najlakših i najravnijih, i kada se Hal vrati, pruži mu ih.
Gledaj mene i čini ono što i ja činim, zapovjedi mu, skinuvši se i ušavši u plitku
vodu lagune. Hal ga je gol slijedio, u srce trščaka. Uronivši do pojasa u vodu, Aboli
zastane, sakupi nekoliko visokih trska i prekriži ih, kao zaklon iznad svoje glave.
Zatim uroni u vodu, ostavivši iznad nje samo glavu. Hal se smjesti nedaleko od
njega, učinivši si na brzinu zaklon nalik Abolijevom. Čuo je glasove, prigušene zbog
daljine, skupine mornara s GwMa koji su otišli u potragu za vodom i škripu vesala,
dok su se vraćali iz unutrašnjosti, gdje su napunili bačve pitkom vodom iz potoka.
Odlično!, usklikne tiho Aboli. Budi spreman, Gundwane! Podignut će ptice u let
umjesto nas. Odjednom osjete šum krila i nebo se ispuni velikim oblakom ptica
koje su već prethodno promatrali: jato divljih pataka, nalik na gluhare, samo što
im je kljun bio zagasito žute boje, i krenu prema njihovom skrovištu. Evo ih,
dolaze!, upozori ga Aboli, šapatom, i Hal se smiri, gledajući prema njima, i prema
starome mužjaku koji je predvodio jato. Imao je krila u obliku oštrice noža, koja su
rezala zrak leteći velikom brzinom. Sad!, uzvikne Aboli i naglo se podigne, dok je
desnu ruku skvrčio u laktu s kopljem u ruci. Kada ga baci uvis, zarotirajući ga, red
divljih pataka se preplašeno rasprši. Aboli je predvidio takvu reakciju i njegovo
koplje pogodi starog mužjaka u prsa, ubivši ga na mjestu. Patka započne slobodni
pad, ostavljajući iza sebe perje, no prije pada u vodu Aboli baci i drugo koplje i
pogodi mladu ženku, slomivši joj vrat, koja se sruši u vodu pored mrtvoga starog
mužjaka. Hal baci svoja dva koplja odmah za Abolijem, no oba padnu daleko od
mete i jato se rasprši medu trskom. Ubrzo ćeš i ti naučiti, oba si puta gotovo
pogodio u metu, ohrabri ga Aboli, dok se provlačio medu trskom, kako bi sakupio
mrtve ptice i ponovno uzeo zvzsa. Ostavi par mrtvih ptica da plutaju ispred njega.
Nakon nekoliko minuta ponovno privuku novo piskutavo jato, koje se spusti
gotovo do vrha trski, a zatim Aboli ponovno baci svoje oružje. Lijepo bacanje,
Gundwane!, usklikne, smijući se Halu, dok se udaljavao kako bi pokupio još dvije
pogođene ptice. Ovoga si puta bio još bliži meti. Ubrzo ćeš moći pogoditi pticu.
Usprkos tom proročanstvu, već je bila prošla polovica jutra kada je Hal uspio
pogoditi prvu patku i taje imala slomljeno krilo, te se morao baciti u vodu i plivati
do središta lagune, a zatim ju uhvatiti i povući ju za vrat. Oko podneva patke su
prestale letjeti i Ijuljuškale su se u dubokim vodama, gdje ih oni nisu mogli
dosegnuti. Za danas je dosta!, Aboli zatvori lov pokupivši pogođene patke. Sa
stabla koje je raslo na obali lagune odreže koru koju prekriži dok nije njome
mogao zavezati mrtve patke za noge. Činile su teret gotovo prevelik čak i za čvrsta
ramena; Hal je svoj mršavi plijen nosio bez većeg napora, dok su se vraćali,
umorna koraka, prema žalu. Kada su prešli rt, i stigli do mjesta s kojeg se mogla
vidjeti uvala gdje su bili usidreni brodovi, Aboli spusti na pijesak teret, izjavivši:
Ovdje ćemo se odmoriti. Hal se spusti na zemlju pored njega i ostanu u tišini
nekoliko trenutaka, a zatim Aboli zapita: Kako to da je Kragulj došao ovamo? Što
kaže na to tvoj otac? Kragulj kaže da je došao napraviti ložu da bih ja bio primljen
u red. Aboli se složi: U mojem plemenu mladi ratnik mora biti obrezan da bi
postao muškarac. Hala prođu trnci, i opipa se između bedara kako bi se osigurao
da je sve na svom mjestu. Sretan sam što se ne moram prepustiti nožu kao što si
to učinio ti. No, to nije pravi razlog zbog čega je Kragulj ovdje. Uhodi tvoga oca
kao hijena lava i oko njega smrdi na urotu. Nanjušio ju je i moj otac, uvjeri ga Hal
tihim glasom. No, prepušteni smo mu na milost i nemilost, jer je esoWžoM bez
glavnog jarbola i bez topova. Promotre obojica GwHa qMomy usidrenog u laguni
ispod njih, dok se Hal ne uznemiri: A sada, što smjera taj Kragulj? Brodica se
udaljavala od GwMđ kako bi se približila mjestu gdje se konopac sidra gubio ispod
površine vode. Promotre posadu broda koja je uhvatila konopac i radila nekoliko
trenutaka na njemu. Zaklonjeni su i ne mogu se vidjeti sa žala, tako da moj otac
ne može vidjeti što rade. Hal je razmišljao glasno. Skrivaju se i to mi se ne sviđa. U
međuvremenu su ljudi završili svoj posao i ponovno su veslali prema boku GuZz. U
tom trenutku Hal opazi da su, krećući se, potezali drugi konopac do krme broda.
Vidjevši to, naglo se podigne, uznemiren: Stavljaju na sidro prekriženu prećku.
Što?, Aboli ga pogleda. A zašto to čine? er na taj način, samo nekoliko poteza
vitlom, Kragulj može okrenuti brod oko sidra u bilo kojem pravcu. Aboli gaje s
visine gledao, ozbiljna izraza lica: Tako će moći pucati na naš brod, koji neće biti u
stanju braniti se, i prema našem logoru na obali, zaključi. Moramo se odmah
vratiti i obavijestiti kapetana. Ne, Aboli, bez žurbe. Ne smijemo uzbuniti Kragulja,
inače će shvatiti da smo otkrili njegovu smicalicu. Sir Francis je pažljivo slušao
Hala, a kada je sin završio, počeše se po bradi zamišljena izraza lica i krene prema
zaštitnoj ogradi gWwfžoMđ, te pogleda rastreseno kroz dalekozor. Pogleda cijelu
lagunu, a njegov se pogled na trenutak zaustavi na Gwfu, na način da nitko ne
može primijetiti njegovo zanimanje za Kraguljev brod. Zatim zatvori dalekozor i
vrati se prema mjestu gdje ga je čekao Hal. U njegovim očima moglo se vidjeti
novo poštovanje, kada reče: Kragulj se služi uobičajenim smicalicama. Bio si u
pravu, ja sam bio na žalu i nisam mogao vidjeti kako je stavio prekriženu prečku.
Možda ju nikad i ne bih bio primijetio. Hočete li mu narediti da ju skine, oče? Sir
Francis protrese glavom i nasmiješi se: Bolje je da ne zna da smo otkrili njegove
namjere. A što bismo mogli učiniti? Več sam dao usmjeriti topove na žalu prema
GwHw. Daniel i Ned upozorili su svu posadu... Ali, oče, postoji li nešto što bismo
mogli poduzeti protiv Kragulja, nešto što bi preduhitrilo njegovo iznenađenje koje
sprema na našu štetu? Uznemirenost je Halu priskrbila dovoljno hrabrosti da
prekine oca, koji mu odmah oštro odgovori: Sigurno mi možete nešto preporučiti,
majstore Henry. Formalan ton koji je otac izabrao da bi mu odgovorio, odmah je
djelovao na mladica: Oče, oprostite moju drskost. Nisam vas htio uznemiriti.
Drago mi je da priznaješ, Sir Francis se već htio udaljiti. Nije li možda moj pradjed,
Charles Courtenev, sudjelovao s Drakeom u borbi za Gravelines? Tako je. Sir
Francis se okrene i pogleda ga. No, budući da dobro znaš odgovor, nije li možda
pomalo čudnovato pitanje u ovom trenutku? Ako je tako, možda je upravo
pradjed preporučio Drakeu da koristi brodice u plamenu protiv nepobjedive
španjolske Armade usidrene u Calaisu, nije li tako? Sir Francis se polako okrene i
zagleda se u sina: započne se smiješiti, zatim smijuljiti, te napokon prasne u
gromki smijeh: O, dobri Bože, zaista je istina da krv Courtenevjevih nije voda!
Spustimo se odmah u moju kabinu i objasni mi što imaš na umu. Sir Francis je
stajao iza Hala dok je sin crtao na ploči. Ne treba da su sagrađene previše stabilno,
je neće morati preći veliku udaljenost, ili ploviti uzburkanim morem, objasni Hal
glasom u kojem se osjećalo poštovanje prema ocu. Da, ali kada ih jednom
spustimo u more, trebale bi zadržati smjer i istodobno prevoziti teret, promrmlja
otac, oduzevši mu iz ruke kredu, te načrčka na brzinu nekoliko poteza na ploči.
Mogli bismo sastaviti zajedno dva broda. Na taj način ne bi se mogli prevrnuti.
Otkako smo usidreni, stalno pušejugoistočnjak, doda Hal, i nema nikakvog znaka
da će prestati. Dakle, moramo ih zadržati iznad vjetra. Smjestimo li ih na otočiću
sa suprotne strane kanala, vjetar će nam biti povoljan, kada ih budemo spustili u
more. Odlično, reče sir Francis složivši se. Koliko nam ih je potrebno? Opazi da je
mladiću drago, kada ga je pitao za savjet. Drake ih je imao osam protiv
Španjolaca, ali mi nemamo toliko vremena da ih izgradimo. Možda pet?, podigne
pogled prema ocu koji se složi. Da, pet bi ih trebalo biti dovoljno. Koliko će ti
trebati ljudi? Daniel mora ostati za topovima na žalu. Kragulj bi nam mogao
podmetnuti zamku, prije nego što budemo gotovi s pripremama. No, poslat ću
Neda Tylera i drvodjelca da ti pomognu pri izradi, i Abolija, naravno. Hal se u
strahu zagleda u oca: Puštate mi odgovornost izgradnje? Plan je tvoj, dakle, ne
uspije li, moći ću svu krivicu svaliti na tebe, odgovori mu otac, osmijehnuvši mu
se. Uzmi ljude i kreni na kopno te započni s radovima, ali, budi oprezan. Nemoj
olakšati Kragulj u zadatak. Halovi drvosječe iskrčili su mali djelić šume na
suprotnoj strani šumovitog otoka, koji se nalazio preko kanala, na mjestu
nevidljivom od Gw. Napravivši veliki krug oko kopna, Hal je kroz šumu uspio
povesti ljude i materijal, a da ga Kraguljeva straža na brodici uopće nije primijetila.
Prve večeri radili su sve do ponoći na nesigurnoj svjetlosti baklja, premazanih
smolom. Svi su znali za važnost što prije obavljenog posla i kada su bili iznemogli,
bacili bi se na mekani ležaj od trulog lišća ispod stabala i zaspali, spavajući sve do
zore, kada su ponovno mogli nastaviti posao. Oko podneva sljedećeg dana svih je
pet brodica bilo spremno i preneseno u skrovište u šumi u neposrednoj blizini
mora. S osekom Sir Francis kriomice stigne na otok s kopna, krećući se puteljkom
koji je vodio kroz gustu šumu, da bi provjerio učinjen posao. Zadovoljno klimne
glavom, no primijeti: Duboko se nadam da će plutati na vodi, krećući se oko
brodica. Znat ćemo to samo kad ih prvi put budemo spustili u more. Hal je bio
umoran i razdražljiv. Čak ni da vam ugodim, ne mogu organizirati pokusno
porinuće, u korist Lorda Cumbraea. Otac ga osine pogledom, sakrivši
iznenađenost. Mladunac postaje mladi pas i uči se režati, ponosno pomisli.
Zavrjeđuje poštovanje i, istini za volju, zaradio ga je. Na glas reče: Dobro si se
izvukao, u malo vremena koje si imao na raspolaganju, spretno smirivši Halovu
ljutnju. Poslat ću ti nekoliko odmorenih ljudi da ti pomognu odvući ih do
skrovišta. Hal je bio toliko umoran da se jedva uspeo Ijestvama od konopca na
palubu eWwf;ona, no iako je izvršio svoj zadatak, otac mu nije dopuštao da se
uvuče kriomice u svoju kabinu. Usidreni smo upravo iza GwHa, pokaže prema
tamnim obrisima drugoga broda preko osvijetljenog kanala na mjesečini. Jesi li
pomislio na to što bi se dogodilo ako jedna od tvojih brodica u plamenu prede
metu i završi na nama? Budući da nemamo glavi jarbol, ne možemo se pomaknuti.
Aboli je već posjekao dugačke bambuse u šumi. Halov glas odavao je iscrpljenost.
Iskoristit ćemo ih da udaljimo bilo koju brodicu, gurajući ju bez da ju oštetimo,
dolje, prema žalu. Okrene se i pokaže mjesto iza sebe gdje je logorska vatra
plamtjela iza stabala. Kragulj će biti iznenađen, i neće imati štapove. Konačno se
otac pokazao zadovoljnim: Sada možeš otići i odmoriti se. Sutra navečer otvorit
ćemo ložu i morat ćeš dati točne odgovore na pitanja iz katekizma. Hal teška srca
izroni iz ponora sna, u koji je utonuo i na početku nije shvatio što ga je probudilo.
Zatim se prigušeno grebanje po zidu ponovi. Odjednom se probudi, a umor
sasvim nestane i, otkotura se s ležaja kako bi ustao i klekne uza zid. Grebanje se
ponovi, nestrpljivo i naređujući. On kucne na brzinu o drvo u znak odgovora, zatim
započne tražiti u tami nakovanj kojim je zatvorio otvor. Čim ga otvori, opazi žutu
sunčevu zraku koja se prekine, kada Katinka prisloni usne na otvor sa suprotne
strane i bijesno prošapće: Gdje si bio prošle noći? Imao sam posla na kopnu,
prošapće on. Ne vjerujem ti, reče mu. Pokušavaš izbjeći kazni. Namjerno me ne
slušaš. Ne, ne, ne bih to nikada učinio... Otvori smjesta ovaj zid. Opipavajući
pokuša pronaći bodež, koji je visio o pojasu na zidnoj vješalici, te izvadi njime
komadiće drva. Zidna ploča se laganom škripom odvoji, ostavši u njegovim
rukama; stavi ju na stranu, i u kabinu ude prigušena svjetlost. Dodi!, zapovjedi
njen glas i Hal proviri kroz otvor. Jedva je prošao, našavši se četveronoške na podu
druge kabine. Htio je ustati, ali ona ga zaustavi. Ostani tako Hal ju je promatrao.
Gledala ga je s visine, odjevena u prozračnu kućnu haljinu, gotovo kao od vela i
imala je spuštenu kosu, koja joj je sezala do pojasa u svoj svojoj ljepoti. Svjetlost
lampe prolazila je kroz haljinu, otkrivajući obrise njena tijela s kožom koja se sjajila
kroz prozirnu svilu. Besramniče!, reče mu, dok je klečao pred njom, kao pred
svetom pojavom. Dolaziš k meni gol, ne pokazuješ mi ni najmanje poštovanje.
Žao mi je!, reče zadihano. Misleći samo kako će ju poslušati, zaboravio je na svoju
golotinju i sada si pokrije genitalije rukama. Nisam imao namjeru uskratiti vam
poštovanje. Ne! Ne pokrivaj tvoju sramotu. Ona pruži ruke i odmakne njegove, te
se oboje zagledaju u Halove slabine, vidjevši kako se ud polako povećava, ispružen
prema njoj, s kožnom kapicom koja se spontano povlačila. Mogu li nešto učiniti
da dođe kraj tom odvratnom ponašanju, ili si otišao predaleko putom Zla?
Dohvati ga za čuperak kose i podigne ga na noge, vukući ga za sobom u predivnu
kabinu gdje je on prvi put promatrao njenu ljepotu. Baci se na krevet i sjedne
pred njega, dok su se krajevi njene haljine od bijele svile rastvorili, otkrivši njena
dugačka i vitka bedra. Ovije oko prstiju čuperak kose i glasom, koji je odjednom
postao zadihan, mu reče: Moraš me u svemu slušati, sine tamnoga ponora. Otvori
bedra, privukavši prema dolje Halovo lice i pritisnuvši ga snažno o Venerin trokut
u guste zlatne kovrče, mekane poput svile. On osjeti miris mora, soli i alga, miris
živih i svjetlucavih bića oceana, topli i zamamni dah otoka, morskoga žala, i valova
koji udaraju o stijene. Udahne punim plućima, zatim jezikom dodirne izvor tog
rajskog mirisa. Ona klizne prema njemu na svilenim pokrivačima i krene u susret
njegovim usnama, još više raširivši bedra i podignuvši bokove, otvarajući mu se.
Čvrsto držeći medu prstima čuperak njegove kovrčave kose, vodila je njegovu
glavu, privukavši ga prema malenom pupoljku ružičaste boje, koji se ugnijezdio u
najskrivenije udubljenje. Kada ga dostigne vrškom jezika, ona uzdahne i započne
se kretati prema njegovu licu kao da jaše pastuha u galopu, prigušeno uzvikujući:
O, dosta! Molim te, zaustavi se! Ne, nemoj stati! Nastavi beskonačno dugo!
Zatim, odjednom, udalji Halovu glavu s njenih napetih bedara i baci se na
pokrivače, privukavši ga na sebe. Hal osjeti njene male, tvrde pete u svojim
rebrima, dok ga je obavijala nogama i grebla oštrim noktima poput noževa napete
mišiće njegovih ramena. Zatim, dok je kliznuo u nju, bol se pomiješa s osjećajem
vlažne topline, ugušivši krikove u njenoj gustoj zlatnoj kosi. Tri viteza napravila su
ložu na padinama brežuljka koji se uzdizao nad lagunom, u podnožju malog
vodopada koji je završavao u tamnome jezeru, okruženom visokim stablima,
punim lišajeva i mahovine. Oltar je bio postavljen u središtu kruga sačinjenog od
kamenja, s plamenom koji je gorio ispred kruga. Mjesec je bio u prvoj četvrti,
simbol ponovnog rađanja i uskrsnuća. Hal je čekao sam u šumi, dok su ostali
vitezovi otvarali ložu prvog stupnja, zatim otac, s mačem u ruci, krene u mrak, i
povede ga natrag sa sobom, puteljkom. Ostala dva viteza čekala su pored vatre u
posvećenom krugu. I oni su u ruci držali mač, s oštricom koja je svjetlucala pored
vatre. Na kamenom oltaru opazi obrise pradjedova Neptunova mača, obavljenog
u baršun. Zastanu izvan kruga gdje Sir Francis zapita dozvolu za ulaz u ložu. U ime
Oca, i Sina i Duha Svetoga. Tko želi ući u ložu Hrama reda Svetog Georgea i Svetog
grala?, zapita Lord Cumbrae gromkim glasom koji je odzvanjao medu brežuljcima,
držeći čvrsto u šaci dugi svjetlucavi mač s dvostrukom oštricom. Novak koji želi
biti poučen tajnama Hrama, odgovori Hal. Udi na rizik vječnoga života, upozori ga
Cumbrae i Hal ude u krug. Odjednom zrak mu se pričini hladnijim i prođu ga trnci,
čak i kada je kleknuo pored vatre. Tko zastupa ovoga novaka?, ponovno zapita
Kragulj. Ja. Sir Francis korakne naprijed, a Cumbrae se ponovno obrati Halu: Tko si
ti? Henry Courtenev, sin Francisa i Edwine. I započe duga paleta pitanja i
odgovora, dok se vatra polako gasila. Bila je ponoć kada je Sir Francis konačno
podigao baršun koji je pokrivao Neptunov mač. Safir na maču reflektirao je blijedu
mjesečevu zraku u Halove oči, dok mu je otac pružao u ruke mač. S ovim mačem
u ruci potvrdit ćeš dogme tvoje vjere. U ovo vjerujem, odgovori Hal, i branit ću
vjeru i vlastitim životom. Vjerujem da postoji samo jedan Bog, u obliku Trojstva,
vječni Otac, vječni Sin i vječni Duh Sveti. Amen!, izrekli su u zboru trojica viteza
Nautonnier. Vjerujem u englesku Crkvu i u božju pravdu koju na zemlji
predstavlja Charles, kralj Engleske, Škotske i Gallesa. Nakon što je Hal izrekao svoj
kredo, Cumbrae ga pozove da izgovori zakletvu vitezova. Namjeravam zaštititi
englesku Crkvu i boriti se protiv neprijatelja moga kralja i gospodara Charlesa.
Halov je glas podrhtavao od iskrenosti i uvjerenja. Odričem se Sotone i svih
njegovih djela. Odbacujem sve krive doktrine i hereze i šizme. Odbijam sve ostale
bogove i njihove lažne proroke. Štitit ću slabe. Branit ću hodočasnike. Pomoći ću
onima kojima pomoć bude trebala i onima koji su žedni pravde. Izvući ću mač
protiv tirana i nasilnika. Branit ću sveta mjesta. Tražit ću i zaštititi dragocjene
relikvije Isusa Krista i njegovih svetaca. Nikada neću odustati od potrage za Svetim
gralom, koji je sadržavao krv Kristovu. Nakon što je izgovorio zakletvu, vitezovi
Nautonnier naprave znak križa, jer je potraga za Gralom bila središnja jezgra
njihova kreda, granitni stup koji je držao njihov hram. Zalažem se za strogo
poštivanje pravila. Ponašat ću se po kodeksu viteštva. Suzdržatgću se od
izopačenosti i bluda. Hal malo zastane na toj riječi, no brzo se oporavi. i časno ću
postupiti prema braći vitezovima. Iznad svega, držat ću u tajnosti sve postupke
moje lože. Neka Bog bude milosrdan prema tvojoj duši!, u zboru izreknu trojica
viteza Nautonnier koji se zatim približe kako bi učinili krug oko novaka koji je
klečao. Svatko od njih spusti ruku na njegovu pognutu glavu, a drugu spuste na
njegov mač, jednu na drugu. Henry Courtenev, primamo te u družbu vitezova
Grala i priznajemo te za viteza Hrama i reda Svetog Georgea i Svetog grala.
Richard Lister prvi preuzme riječ, svojim zvučnim galskim naglaskom, gotovo
pjevajući svoj blagoslov: Dobrodošao u Hram. I uvijek poštuj pravila našega reda.
Zatim je došao red na Cumbraea: Dobrodošao u Hram. Neka se najdalje vode
oceana otvore pred pramcem tvoga broda i neka te snaga vjetra gurne u pravcu
koji si sebi odabrao. Konačno, progovori i Sir Francis Courtenev, dok je ruku držao
na Halovu čelu: Dobrodošao u Hram. Ostani uvijek vjeran tvojoj zakletvi, Bogu i
samome sebi. Zatim mu vitezovi Nautonnier zajedno pomognu da se podigne,
zagrlivši ga redom. Plašt Lorda Cumbraea bio je tvrd i bockav, poput bodljikavog
vijenca izdajice. Imam štivu prepunu mirodija koje smo zajedno zarobili na
HieerKgeMickf, dovoljno da kupim sebi dvorac i pet tisuća ara najbolje zemlje u
Gallesu, reče Richard Lister, rukujući se sa Sirom Francisom na način kojim su se
pozdravljali vitezovi Nautonnier: Imam mladu ženu i dva snažna sina, koje nisam
vidio već tri godine. Kratak odmor u ugodnoj zemlji punoj zelenila, zajedno s
osobama koje volim, a zatim, znam već, ponovno ću osjetiti zov vjetra. Možda
ćemo se ponovno sresti u dalekim vodama, Francise. Slijedite plimu srca,
Richarde. Zahvaljujem vam na prijateljstvu, za sve što ste učinili za moga sina. Sir
Francis čvršće stisne njegovu ruku. Nadam se da ću jednoga dana primiti u red i
vaše sinove. Richard krene prema brodici koja ga je čekala, a zatim, nakon što se
na trenutak dvoumio, vrati se natrag. Zagrlivši Sira Francisa, tužna izraza lica,
prošapće: Cumbrae mi je dao prijedlog, koji vas se ticao, no nije mi se nimalo
svidio i rekao sam mu to u lice. Gledajte si dobro leda, Frankv, i spavajte samo
jednim okom, kada je on u blizini. Dobar ste prijatelj, odgovori mu Sir Francis,
prateći ga pogledom dok se ukrcavao na Goddes. Čim je bio na brodu, njegova
posada podigne sidro, odloživši ga na golu Veneru. Sva se jedra napuhnu na vjetru
i brod započne svoju plovidbu kanalom, podignuvši zastavu u znak pozdrava na
rastanku, dok je nestajao preko rta prema otvorenom moru. Sada nam je ostao
samo Kragulj koji nam pravi društvo. Hal pogleda prema GuHw of Moray, u
središtu kanala, okruženom brodicama koje su ukrcavale u štivu bačve s vodom,
svežnjeve drva i suhe ribe. Molim vas, Courtenev, obavite pripreme i izvucite
brod na morski žal, reče Sir Francis i Hal se ukoči. Nije bio naviknut da mu se otac
obraća na taj način: bilo je čudno kada se prema njemu odnosio kao prema vitezu
i časniku, a ne kao prema običnom mornaru. Čak je i njegova odjeća bila drukčija,
zajedno s njegovim novim statusom. Otac mu je dao košulju od tankoga bijeloga
pamuka iz Madrasa, koju je sada imao na sebi, te nove hlače od parheta, koje su
izgledale mekane poput svile na koži, nakon krpa od gruboga platna koje je do tog
dana nosio. Ostane još više iznenađen kada mu otac pokuša objasniti zapovijed
koju mu je dao. Moramo se posvetiti našim aktivnostima kao da ne slutimo
njegovu izdaju. Osim toga, ReWwfžoM će biti sigurniji na morskome žalu, ako bi
došlo do borbe. Shvaćam, gospodine. Hal podigne pogled prema suncu i procijeni
sat. Morska će struja biti idealna da brod povučemo na suho nakon dva otkucaja
za vrijeme jutarnje straže. Bit ćemo spremni. Ostatak jutra posada s GHa se
ponašala kao bilo koja druga koja se sprema na plovidbu morem, i mada je Daniel
zajedno s topnicima promatrao i pazio na GwM iza njihovih skrivenih zaklona,
ukopanih u pjeskovitom tlu na krajevima šume, nisu primijetili ništa čudno. Nešto
prije podneva Lord Cumbrae side na kopno, te se pridruži Siru Francisu, koji je
stajao pored vatre, gdje se dimila smola, spreman da započne s radovima na
kobilici broda čim bude na suhom. Dakle, želim vam reći zbogom, izjavi, zagrlivši
snažno Sira Francisa. Richard je bio u pravu: nema dobiti, ako ostanemo sjediti na
morskome žalu češući si leda. Dakle, spremni ste isploviti?, odvrati mu mirno Sir
Francis, ne pokazujući začuđenost. Isplovit ću sutra s plimom. No, teško mi je
ostaviti vas, Frankv! Popijmo još jedan gutljaj zajedno na Gwu. Rado bih s vama
razgovarao o svom dijelu plijena sa SkmdiwgWz. Gospodine, vaš je dio jednak
nuli, i time završava svaka naša diskusija. Želim vam povoljan vjetar. Cumbrae se
zvonko nasmije: Uvijek mi se sviđao vaš smisao za humor, Frankv. Znam da me
želite samo poštedjeti u prevoženju teškog tereta mirodija do Firth of Fortha.
Okrene se i bradicom pokaže prema spremištu mirodija ispod stabala šume. I
stoga, prepustit ću ga vama. No, u međuvremenu ostavljam u vašim rukama dio
moga dijela plijena, uz dogovor da ćete mi ga predati, i put kada se budemo
sreli...uz uobičajene kamate, naravno. a polažem u vas isto toliko povjerenja,
gospodine, Sir i skine šešir, dodirnuvši gotovo pijesak perjanicom, dubokim tom.
Cumbrae se također nakloni i, nastavivši se smijati, ukrca se icu, te se vrati na
GwH. Tijekom jutra nizozemski zatočenici premješteni su na u nov smještaj, koji
je za njih sagradio Hal i njegovi mornari. podosta udaljeni od lagune i odvojeni od
smještaja posade Brod je sada bio prazan i bio je spreman da bude povučen lu.
Kada se u laguni podigla plima, posada, pod vodstvom Neda i Hala, započne vući
galiju prema morskome žalu. Osigurali najčvršćim stablima vezove, tako da se s
pedeset ljudi koji su brod pomaknuo paralelno sa žalom. Kada je dno dotaknulo
bijeli pijesak, ostavili su brod u tom iju, a čim se morska struja počela povlačiti,
premjeste ga na rod se nagne, dok vrhovi jarbola ne dotaknu šumu. Na taj način
ta je otkrivena desna strana broda, do kobilice, te se Sir Francis približe puzeći
kako bi ju proučili, sretni što nije bilo mnogo prisutnosti brodotočaca. Bilo je
samo nekoliko dasaka koje su trebali promijeniti i h se bace na posao. Kada se
spusti mrak, upale baklje, jer je na kobilici broda trebao biti nastavljen dok to
morska struja onemogućila. Kad se to dogodilo, Sir Francis ode večerati u kabinu,
dok je Hal zapovjedio ostalima da osiguraju brod za ne noći. Baklje se ugase i Ned
povede ljude na večeru, iako u njenju. Hal nije bio gladan. Njegove su želje bile
drukčije, no proći još sat vremena, prije nego što ih bude mogao utažiti. Ostavši ta
žalu, promotri GwHa, na pučini. Činilo se da je sve mirno za Srodice su još bile
privezane uz bok broda, no nije bilo potrebno o vremena da ih podignu na brod i
zatvore otvore. Udalji se od obale i krene u šumu, slijedeći crtu topništva i
varajući potiho s ljudima na straži pored topova. Provjeri nišan svakoga topa, jesu
li zaista okrenuti prema tamnim obrisima usidrenog na nepomičnoj i tamnoj
površini lagune, usred blještavila zvijezda, reflektiranih na vodi. Neko vrijeme
ostane sjediti pored Big Daniela, ostavivši da mu noge vise u rovu, iskopanom za
top. Ne brinite se, Henry. Čak je i Daniel, obraćajući mu se, koristio s dovoljno
prirodnosti novu formulu, s više poštovanja. Držimo ga na nišanu, tog kurvinog
sina, s crvenom bradom. Slobodno večerajte. Kada si se zadnji put naspavao,
Daniele?, zapita ga Hal. Ne mislite na mene. Ubrzo će završiti moja smjena na
straži i zamijenit će me Timothy. Ispred njegove kolibe Hala je čekao Aboli, sjedio
je u tišini poput sjene pored vatre, držeći posudu s pečenom patkom i pokojim
komadom kruha, te vrč piva. Nisam gladan, Aboli, pobuni se Hal. edi, Aboli mu
pruži tanjur u ruke. Trebat će ti snage za zadatak koji te noćas očekuje. Hal
prihvati tanjur, no pokuša dokučiti Abolijev izraz lica i shvatiti značenje njegova
ukora. Svjetlost vatre plesala je na tom tamnome i tajnovitom licu, nalik na
poganskog idola, ističući tetovaže na obrazima, no u oči nije mogao prodrijeti. Hal
se posluži bodežom i podijeli patku na dva dijela, te ponudi jednu polovicu
Aboliju. A kakav bi to bio zadatak koji me očekuje?, zapita oprezno. Aboli odgrize
komad mesa i podigne ramena, žvačući: Moraš paziti da ne povrijediš tvoje
najosjetljivije dijelove na jednome trnu, dok prelaziš preko ograde i izvršavaš tvoju
obvezu. Halova se čeljust napne, a patka koju je imao u ustima postane
bezukusna. Mora da je Aboli otkrio uski prolaz u ogradi od trnja, iza Katinkine
kolibe, koji je Hal ostavio otvoren s mnogo diskrecije. Otkad znaš?, zapita punim
ustima. Kako ne bih znao? Tvoje oči postaju poput punoga mjeseca, kada gledaš u
jednom određenom pravcu i čuo sam rezanje nalik na ranjenog bivola, koje je
dolazilo s krme. Misliš li da i moj otac zna?, zapita prestrašeno. još si živ, primijeti
Aboli. No, pazi se i ne kopaj samome sebi jamu, lopatom koju imaš medu nogama.
Volim ju, Aboli, prošapće Hal. Pomisao na nju ne da mi da spavam. Da ne spavaš,
čuo sam. Bojao sam se da ćeš probuditi cijeli brod tvojom nesanicom. Ne
ismijavaj me, Aboli. Umro bih, bez nje. Tada ti trebam spasiti život, i povesti te k
njoj. Došao bi sa mnom? Hala potrese njegova ponuda. Pričekat ću pored otvora
na ogradi, gledati ti leda. Možda će ti trebati moja pomoć, ako te muž pronađe na
mjestu, koje bi trebalo biti njegovo. Ta debela svinja!, vikne bijesno Hal, mrzeći ga
svim srcem. Možda je i debeo, ali gotovo sigurno je i lukav, a bogat da i ne
govorimo. Ne podcjenjuj ga, Gundwane. Aboli ustane. Ići ću ja pred tobom, da bih
se uvjerio da je put slobodan. Dvojica se izgube u mraku, zaustavivši se iza
ograde. Ne trebaš me čekati, Aboli, promrmlja Hal. Mogao bih se dugo zadržati.
Da nije tako, bio bih razočaran tobom, reče Aboli Halu na svom jeziku. Sjeti se
uvijek ovoga savjeta, Gundwane, jer će ti koristiti cijeli život: Čovjekova strast je
poput požara koji se rasplamsao u visokoj i suhoj travi; izbija s puno žara i snažno,
no brzo se gasi. Žena je poput čarobnjakova kotla, mora se dugo kuhati, prije nego
što oslobodi svoje čari. Budi brz u svemu, samo ne u ljubavi. Hal uzdahne u tami:
Zašto žene moraju biti toliko drukčije od nas, Aboli? Zahvali svim tvojim bogovima
za to, i mojim. Abolijevi zubi zasvjetlucali su u tami, kada se nasmijao, gurajući
lagano Hala prema prolazu. Pozoveš li me, bit ću ovdje. U Katinkinoj kolibi lampa
je još uvijek gorjela i dijelovi žute svjetlosti probijali su se kroz krov od sijena. Hal
približi uho zidu, no ne začuje ništa, zatim se približi kriomice vratima i proškilji u
unutrašnjost prema velikom krevetu s baldahinom, koji su njegovi ljudi prenijeli
na kopno iz kabine Resofutiona. Zavjese su bile zatvorene, zbog insekata, te nije
mogao biti siguran da se u njemu nalazi jedna jedina osoba. Kriomice ude i krene
prema krevetu i dok je dodirivao zavjese, malena i bijela ruka proviri medu
otvorima zavjese, dohvativši njegovu i povuče ga u unutrašnjost: Ne govori!,
prošapće. Ne reci ni riječ. Njeni su prsti spretno otkopčavali njegovu košulju,
spustivši ju do pasa, a zatim ona bolno zarije nokte u njegova prsa. Istovremeno
mu pokrije usne njenima. Nikada ga nije poljubila do tada i toplina i mekoća
njenih usana ošamute ga. Pokuša joj dohvatiti grudi, no ona ga uhvati za šake,
smirivši mu ruke na bokovima, dok mu je ugurala jezik u usta, savijajući ga poput
žive jegulje, dražeći ga i provocirajući ga više no ikad. Zatim, držeći mu i dalje ruke
na bokovima, baci ga na krevet. Brzim pokretima prstiju odveže mu hlače, a zatim
uz šum svile i čipke, popne se na njega, držeći ga prikliještenog na krevetu. Bez
ruku, ispruži stražnjicu, sve dok ga nije pronašla, i usisala ga njenom tajnom
toplinom. Nakon dužeg vremena Hal utone u tako dubok san, da je naličio na
malu smrt. Probudi ga jedna snažna ruka, i sjedne na krevet, u panici. Što...,
zausti, no ruka mu začepi usta, zagušivši sljedeću riječ. Gundwane! Ne budi
bučan. Nadi svoju odjeću i dođi sa mnom, brzo! Hal se nježno otkotrlja s kreveta,
pazeći da ne probudi ženu, koja je ležala pored njega, podignuvši hlače s poda,
gdje ih je ona bila bacila. Nitko od obojice ne izgovori ni riječ, dok nisu prešli
prolaz u ogradi. Na tom se mjestu zaustave, dok je Hal podigao pogled prema
nebu, i opazi po kutu velikoga Križa na jugu da je nedostajao sam sat vremena do
zore. To je bio začarani sat, kada su svi ljudski resursi bili svedeni na minimum.
Okrene se i promotri Abolijevu crnu pojavu. Što je? Zašto si me pozvao? Oslušni,
Aboli mu stavi ruku na rame i Hal nagne glavu u stranu. Ne čujem ništa. Cekaj,
Aboli mu stisne rame kako bi ga umirio. Sada je i on čuo, prigušen zvuk koji je
dolazio iz daljine, ugušen drvećem, no šum ludoga smijeha. Što..., Hal je bio u
nedoumici. Na morskome žalu. Grom i pakao!, uzvikne Hal. Koja je to vragolija?
Uz Abolija potrči prema laguni. Stigavši do prvih koliba, začuju smijeh i pjesmu.
Provjerimo topove, zavikne Hal zadihano, i u tom trenutku opazi ispred sebe
ljudsku pojavu, na zadnjem svjetlu logorske vatre koja se gasila. Zatim ga očev
glas zaustavi: Tko je? Ja sam, oče, Hal. Što se događa? Bilo je očito da se Sir
Francis tek bio probudio, jer je bio u košulji i imao je promukli glas od sna, no
držao je mač u ruci. Ne znam, odgovori mu Hal, dok se ponovno začuo idiotski
smijeh. Dolazi s morskoga žala, gdje su postavljeni topovi. Ne izrekavši više ni
riječi, sva trojica potrče zajedno prema topovima. Tamo, na rubovima lagune,
baldahin lišća bio je rjeđi i ostavljao je prolaz zadnjim zrakama mjeseca, pružajući
dovoljno svjetlosti da opaze jednog od topnika kako leži na brončanoj cijevi. Kada
ga Sir Francis bijesno udari nogom, čovjek padne u pijesak. U tom trenutku Hal
ugleda bačvicu. Ne znajući za njihov dolazak, još je jedan od topnika dopuzao
poput psa, nastojeći polizati tekućinu koja se cijedila iz bačvice. Hal osjeti šečerasti
miris, koji se proširio na noćnome zraku poput mirisa otrovnog cvijeta i skočivši
prema topniku, dohvati ga za kosu. Gdje si pronašao rum?, zareži. Čovjek ga
pogleda kao da ga ne vidi i Hal povuče njegovu ruku i opali mu pljusku od koje mu
zaškripe zubi. Proklet bio, pijanico! Hal ga bočne vrškom bodeža: Reci mi, ili ću ti
prerezati grkljan. Bol i prijetnja dovedu žrtvu k sebi: Poklon za rastanak
gospodina, odgovori u jednome dahu. Poslao nam je bačvicu s GwHa da popijemo
u njegovo zdravlje i zaželimo mu sretan put. Hal baci daleko od sebe pijanca i
skoči na jedan od topova: A ostali topnici? Je li Kragulj svima poslao poklone?
Potrče duž reda topova i posvuda opaze bačvice od hrastova drva, slatkastog
mirisa i nepomična tijela. Samo se malo njih držalo još na nogama, a i oni su
buncali u pijanstvu. Malo je engleskih mornara moglo odoljeti tom piću od
šećerne trske. Čak je i Timothv Reillv, jedan od najpouzdanijih kormilara Sira
Francisa, pokleknuo pred rumom, i ma koliko je nastojao odgovoriti na optužbe,
započne teturati, a zatim padne u pijesak. U tom trenutku je trčečim korakom
stigao Big Daniel iz tabora. Čuo sam buku, kapetane. Što se dogada? Kragulj je
razoružao moje topnike rumom. Svi su u nesvijesti. Glas Sira Francisa podrhtavao
je od bijesa. Značenje može biti samo jedno: ne gubite ni trenutka, probudite
ostale. Pozovite ljude na oružje, no bez velike buke, molim. Dok je Big Daniel
trčao, Hal začuje lagani šum koji je dolazio s broda u tami na mirnim vodama
lagune, daleki zvuk metalnih zupčanika od kojega ga prođu trnci. Vitlo!, uzvikne.
GwMpodiže sidro. Zagledaju se prema pučini, na mjesečini, i opaze obrise GwHa
kako mijenjaju oblik, postupno, dizanjem sidra na vitlo, krma se polako kretala,
okrećući bok prema žalu. Izvukao je topove!, uzvikne Sir Francis, opazivši ih kako
se svjetlucaju na mjesečini njihove brončane cijevi. Iza svakoga topa pokazala se
lagana iskra fitilja u rukama topnika broda. Svi vrazi! Namjeravaju pucati na nas!
Dolje!, uzvikne Sir Francis. Ostanite dolje! Hal jednim skokom preskoči topove i
legne na pod. Odjednom se noć osvijetli kao po danu, bljeskom, a zatim su
uslijedile bučne eksplozije granata koje su grmjele žalom, i sručile se na šumu koja
ih je okruživala. GuO je vatru usmjerio na kolibe svim svojim topovima. Granate
sruše lišće iznad njih, grane, i komadići drva letjeli su uokolo, dok je zrak bio
ispunjen smrtonosnim iverjem otkinutim sa stabala. Jednostavne kolibe nisu
pružale nikakvu zaštitu ljudima. Granate su ih sasvim razorile, uništivši stupove i
lomljive strukture kao da ih je pogodio val. Začuju stravične krikove ljudi koji su se
budili usred noćne more, jecaje i stenjanje pogođenih. GwO je nestao iza oblaka
dima koji se oslobodio iz topova, no Sir Francis skoči na noge i ote iz ruku pijanog
topnika fitilj. Baci pogled prema topu, opazi da je još uvijek usmjeren prema
vrtlogu dima iza kojeg se skrivao GH, i približi fitilj ustima topa. Top grune i
oslobodi srebrenasti dim. Nije uspio vidjeti gdje je završila granata, no zapovjedi
kroz zube, prema topnicima koji su bili još uvijek dovoljno trijezni da bi ga slušali:
Vatra! Otvorite vatru! Nastavite pucati što brže možete! Začuje nepravilnu kišu
pucnjeva, a zatim opazi mnoge topnike da se ustaju i trče prema stablima. Hal
skoči na tlo i dovikne Danielu i Aboliju: Hajde, uzmite svatko jedan fitilj i slijedite
me! Moramo stići do otoka! Daniel je već pomagao Siru Francisu da ponovno
napuni top. Prestani, Daniele. Prepusti posao drugima. Trebam tvoju pomoć. Dok
su se zajedno kretali prema žalu, oblak dima koji je skrivao GwH se izgubi i brod
ponovno ispali novu kišu granata. Prošlo je jedva dvije minute od prve; topnici su
bili brzi i dobro uvježbani, a bili su u prednosti i zbog efekta iznenađenja. Još
jednom, kiša granata padne na žal, kršeći šumu i nanijevši velike gubitke. Hal
primijeti da je jedan od njihovih topova pogođen topničkom granatom i da se
preokrenuo, tako da mu je cijev bila uperena prema zvijezdama. Vika ranjenika i
umirućih podigne se prema nebu u sveopćem kaosu i tuzi, dok su ljudi ostavljali
svoja mjesta i razbježali se medu drveće. Neravnomjerna vatra koju su ispaljivali
Francisovi ljudi sa žala, bila je sve slabija, dok se nije svela samo na pokoji hitac,
popraćen bljeskom. Pokorivši topnike, Kragulj uperi topove prema kolibama koje
su još ostale čitave i skupinama grmova gdje se sklonila posada ResoZufiona. Hal
začuje posadu na GwHw koja e ispuštala divlje krikove dok su ponovno punili
topove i zapucali. Za GufZa i Cumbraea!, čuo je njihov borbeni poklič. Uslijedili su
neprekidni i nepravilni plotuni, jer je svaki top ispaljivao čim je bio spreman.
Bljesci se oslobode iz cijevi, poput paklene vatre usred oblaka bijeloga dima.
Trčeći, Hal začuje očev glas, koji je postajao sve prigušeniji što su se više udaljavali,
dok je nastojao sakupiti desetkovanu i utučenu posadu. Aboli je trčao pored
njega, dok je Big Daniel sve više zaostajao za njima, koji su bili brži. Trebat će nam
još ljudi, da otisnemo brodice u more, primijeti zadihano Big Daniel. Teške su. U
ovome trenutku nećemo naći nikoga tko bi nam pomogao. Svi živi su ili mrtvipijani
ili u bijegu da spase sebi život, zareži Hal, no upravo dok je govorio opazi Neda
Tvlera koji se pojavi pred njim, izišavši iz šume, na čelu skupine od pet mornara.
Izgledali su svi dosta trijezni. Bravo, Nede, no moramo se požuriti, dovikne mu
Hal. Kragulj će poslati svoje ljude na obalu čim budu naši topovi prestali pucati.
Trčali su u skupini, i prešli uski kanal koji ih je dijelio od otoka. Bila je oseka, te su
ponajprije teturali po blatnom morskom dnu, a zatim završe u vodi. Plivajući
pokušaju preći na drugu stranu. edva da ima i daška vjetra s jugoistoka, zadihano
će Big Daniel, dok su nastavljali plivati pod bukom granata i stigli do žala na otoku.
Hal ne odgovori, već otkine suhu grančicu, upali ju fitiljem koji je držao u ruci i
podigne ju uvis, te osvijetli puteljak, kojim su nastavili trčati kroz šumu, stigavši na
suprotnu obalu. Tu se Hal zaustavi, i pogleda prema GwMw, usidrenom u glavnom
kanalu. Sve se više približavala zora; prestrašivši noć, svjetlost je postajala
sivkastosrebrene boje, a laguna je nježno svjetlucala. Kragulj je usmjeravao
topove naprijednatrag, iskoristivši dodatak koji je zakvačio za sidro ne bi li lakše
upravljao brodom i mogao pogoditi bilo koju metu na obali. Samo se rijetko
mogao opaziti pokoji bljesak granate s obale, na što je Kragulj odmah odgovarao,
pokazujući nadmoć svojih topova, podižući pijesak i komade stabala. Cijela Halova
skupina bila je bez daha, nakon trka kroz blato i plivanja kanalom. Nije trenutak za
odmor. Hal je također teško disao. Brodice koje su trebali zapaliti bile su skrivene
pod hrpom grana, koje su morali pomaknuti. Zatim okruže prvu brodicu, koju
svatko uhvati na različitom mjestu. Svi zajedno, sada!, nukao ih je Hal i udruživši
snage uspiju podignuti s pijeska kobilicu brodice, tešku zbog hrpe suhoga granja
umočenog u smolu da bi lakše rasplamsalo vatru. Spuste se prema žalu nesigurna
koraka te ju otisnu u vodu, gdje se Ijuljuškala na valovima. Hal omota oko ruke
konopac spriječivši time da se brodica nasuče. Vjetar nije dovoljan!, žalio se Big
Daniel podignuvši pogled prema nebu. U ime Boga, daj nam dašak vjetra. Čuvaj
molitve za kasnije. Hal osigura brodicu, i povede skupinu medu stabla. Zajedno
podignu i povuku još dvije brodice do vode. Vjetar još uvijek nije dovoljan. Daniel
pogleda prema GwHw. U kratkom vremenu koje im je bilo potrebno da spuste
brodice u vodu, svjetlost dana postala je puno jača. Dok su se na trenutak
odmorili, kako bi uzeli daha, opaze kako Kraguljevi ljudi ostavljaju topove i
divljački urličuči izvlače mačeve, sjekire, te se spuštaju u brodice. Gledajte samo
te svinje! Misle da je borba završena, zareži Ned Tyler. Kreću u pljačku. Hal se
dvoumio. Imali su još dvije brodice skrivene medu granjem, no gurnuti ih do žala
tražilo je previše vremena. Trebamo ih natjerati da promijene mišljenje, suho
odgovori, stavivši medu zube fitilj. Ude u vodu koja mu je sezala do pazuha, prema
mjestu gdje je plutala prva brodica, nedaleko od žala, a zatim približi fitilj visokoj
hrpi drva. Pljune nekoliko puta i hrpa drva počne gorjeti, oslobodivši plavkasti
oblak dima, a vrhovi namočeni smolom se zapale. Hal dohvati uže na pramcu
brodice i povuče ju prema kanalu. Nakon nekoliko jarda nade se u dubljim
vodama, gdje više nije mogao dotaknuti dno. Plivao je oko brodice kako bi stigao
do krme i nakon što je pronašao hvatište snažno je počeo gurati objema nogama i
brodica se pomakne. Slijedeći njegov primjer, Aboli uroni u vodu i pridruži mu se.
Sada se brodica još brže pomakne. S jednom rukom na krmi, Hal podigne pogled i
shvati gdje se nalazi. Opazi malu flotu brodica s GwHa kako se približava obali.
Bile su prepune mornara koji su divljački urlikali; Kragulj je bio toliko siguran u
pobjedu, da je na brodu ostavio samo nekoliko ljudi koji su nadzirali brod.
Pogledavši iza sebe, Hal primijeti da su Ned i Daniel slijedili njihov primjer i vodili u
vodu ostatak skupine, držeći se za krmu druge dvije brodice, dok su ih gurali
prema kanalu. Iz tri brodice podignu se tanke spirale dima, dok se plamen polako
širio na hrpu drva namočenih u smolu. Hal ponovno uroni u vodu pored Abolija i
uporno nastavi gurati nogama brodicu kanalom koji je vodio prema usidrenom
GuHu. Zatim ih plima uzme sa sobom, poput tri patke, i gurne ih brže. Kada se
brodica okrene, Hal je mogao ljepše vidjeti obalu. Prepozna Kraguljevu glavu i
bradu crvene boje plamena koji je predvodio napad i usprkos buci pričini mu se da
čuje smijeh nošen vjetrom. Zatim mu se misli usredotoče na sasvim drugo, jer je
vatra buknula nad hrpom drva. Plamen je bio visok i oslobađao je gusti crni dim:
plesao je i sagibao se, oslobađajući toplinu i zrak, te se jedno jedro napuhne. Drži
ju u pokretu!, promrmlja zadihano Hal obraćajući se Aboliju, koji je bio pored
njega. Vodi ju za dva stupnja na lijevo. Dašak topline pogodi ga takvom jačinom
da mu se pričinilo kako mu oduzima dah. Izvuče glavu iz vode, nastavivši gurati
brodicu svim snagama. GwH se nalazio ispred njih, na udaljenosti manje od
stotinu hvata: Daniel i Ned slijedili su ih u stopu, s njihovim brodicama, obavljenim
u oblak crnoga dima poput smole i plamena boje naranče. Zrak iznad njih bio je
vruć kao u pustinji. Samo tako nastavi!, reče Hal, koga su noge počele neizdrživo
boljeti. Više je govorio sebi nego Aboliju. Uže privezano za pramac brodice u
plamenu lelujalo se u vodi, prijeteći da će se zapetljati oko njegovih nogu, a on se
otimao kako bi se oslobodio, jer nije bilo vremena da ga odveže. Opazi prvu od
GufZoviA brodica koja je dostigla žal i Cumbraea koji je skočio na obalu, kovitlajući
mačem oko glave. Sišavši na pijesak, Škot zabaci glavu i ispusti sablastan krik, a
zatim dugim koracima krene puteljkom na žalu. Čim je stigao do stabala, ogleda se
oko sebe provjeravajući je li ga ljudi slijede. Ostao je nepomičan, s mačem
podignutim uvis, zagledavši se u malenu flotu brodica u plamenu, koje su ciljale
prema njegovom brodu na sidrištu. oš samo malo!, reče zadihano Hal, dok su se
valovi topline obijali o njegovu glavu i izgledalo je kao da će mu ispeći oči.
Ponovno uroni kako bi se osvježio i ovoga puta, kada je ponovno izronio, opazi da
je GwH bio udaljen samo pedesetak jarda. Čak i iznad tutnja plamena, začuje
divlji Kraguljev urlik: Natrag! Vratite se na GwH. Ti kurvini sinovi žele zapaliti brod!
Na brodu se nalazio plijen teške i duge plovidbe i posada u zboru divljački zaurla,
vidjevši u opasnosti plod trogodišnjeg pljačkanja. Vrate se trčeći na brodice, još
brže nego što su krenuli u napad prema žalu. Kragulj je uspravno stajao na
pramcu brodice, mašući rukama tako snažno da je gotovo izgubio ravnotežu.
Samo da se dočepam te svinje i odrubit ću mu glavu, odrezat ću mu taj prljavi... U
tom trenutku prepozna Halovu glavu na krmi prve brodice u plamenu, osvijetljenu
plamenom koji je bio sve veći, i njegov se glas povisi za oktavu. Pobogu, pa to je
Frankvjevbalavac! Moj je! Ispeći ću ga na njegovoj vatri!, zavikne, a zatim započne
nepovezano mucati, crvena lica od bijesa, kovitlajući mačem kako bi potaknuo
posadu da ubrza. Hal je bio udaljen tek nekoliko jarda od visokog boka GwHa, te
pronađe nov izvor energije u svojim umornim nogama. Aboli je neumorno
nastavljao plivati, mlatarajući nogama poput žabe i ostavljajući vidljiv trag iza
sebe, i napredujući vrlo brzo. Otplivali su posljednje jarde pred Kraguljevom
brodicom koja je veslala prema njima svom brzinom, i Hal začuje pramac brodice
u plamenu kako udara u krmu GwHa. Morska struja držala ju je nepomično u tom
položaju, okrenuvši brodicu na bok, tako da se plamen širio na laganom jutarnjem
povjetarcu, koji je polako započinjao puhati, sve dok se nije uhvatio za bok GuHa,
zacrnivši i sagorjevši daske. Približite se boku broda!, tutnjio je Kragulj. Zakvačite
brodicu i odvucite ju daleko! Njegovi veslači krenuli su ravno prema brodici, no
povuku se odmah čim osjete vrelinu koju je oslobađala. Na pramcu, Kragulj
podigne ruke da bi si zaštitio lice, a njegova se brada orosi znojem, zbog topline
vatre. Natrag!, zareži. Inače ćemo se živi ispeći! Pogleda kormilara, a zatim
zapovjedi: Daj mi sidro! Bacit ću ga na brodicu i moći ćemo ju odvući daleko. Hal je
već bio spreman ponovno uroniti u vodu, no začuje Cumbraeovu zapovijed. Uže
mu je još uvijek bilo opleteno oko nogu te pokuša pronaći nogama slobodni kraj,
zatvorivši stopala. Zatim uroni, plivajući ispod kobilice brodice u plamenu i
ponovno izroni u uski prolaz koji ju je dijelio od Gw!k. Lopatica Gwova kormila
virila je iznad površine lagune i Hal, ispljunuvši vodu, priveže za nj uže brodice.
Imao je osjećaj da mu se lice ispunjava mjehurima, dok ga je toplina pogađala u
glavu poput udaraca maljem, no vezao je čvrsto brodicu u plamenu s krmenim
dijelom GwHa, te ponovno uroni i izroni pored Abolija. Plivajmo prema žalu, prije
nego što plamen stigne do spremnice baruta na GwHw! Oboje se udalje plivajući
što su brže mogli, i Hal opazi brodicu, već vrlo blizu broda, dok je Kragulj izgubio
svako zanimanje za njih. Vrtio je malo sidro oko glave i bacio ga prema brodici u
plamenu, zakvačivši ju. Veslajte!, dovikne svojim ljudima. Odvucite ju daleko.
Mornari su svim snagama nastojali obaviti zadatak, no uže koje je Hal zavezao
odmah se napne. Uzalud su veslali. Brodica u plamenu nije se dala odvući, a i
daske GuMa već su se čudno dimile. Vatre se svatko bojao. Brod je bio izgrađen
od lako zapaljivog materijala i pun eksploziva, drva, smole, platna i konopaca,
bačava s mirodijama i barutom. Lica mornara s brodice bila su izobličena od užasa.
Čak je i Kragulj imao razrogačene oči, kada je, podignuvši pogled, opazio još dvije
brodice u plamenu koje su se približavale. Zaustaviti ostale!, uzvikne i pokaže
prema njima mačem. Udaljite ih! Zatim se ponovno usredotoči na brodicu u
plamenu koja je bila uz GuHo. Hal i Aboli su već bili daleko, plivajući prema obali,
no Hal se okrene i pogleda prema GwHw. Odmah opazi da su Kraguljeva
nastojanja da povuče daleko brodicu u plamenu uzaludna. Zatim se Cumbrae
premjesti s veslima prema pramcu i uspne se na palubu, zajedno s posadom koja
ga je u stopu slijedila te zapovjedi: Kabliće! Napravite lanac kablića! Na pumpe!
Deset ljudi na pumpe! Počnite gasiti vatru! Ljudi se požure da poslušaju, no vatra
se brzo širila, uništavajući krmu i plešući, šireći se oholo prema jedrima i
priponama. Jedna od brodica s Guffa zakvačila je Nedovu brodicu i mahnitim
zaveslajima odvlačila ju je daleko, dok je druga pokušavala pričvrstiti konopac za
Big Danielovu, no plamen je primoravao mornare da se drže na udaljenosti. Svaki
put kada bi ju uspjeli zakvačiti, Big Daniel bi zaplivao oko brodice i odrezao uže
oštrim nožem. Ljudi na brodici, naoružani puškom i mačem pucali su prema
njegovoj glavi, koja bi izronila iz vode, no, iako su podizali vodu oko njega, Big
Daniel je izgledao neranjiv. Aboli je sad bio na čelu, a Hal se okrenuo ponovno na
trbuh i pratio ga plivajući do žala. Zajedno su trčeći stigli do šume. Sir Francis se
još uvijek nalazio pored topova, gdje su ga i ostavili, no oko sebe je sakupio
skupinu preživjelih s ResofwfioMđ. Punili su veliki top, kada ih je Hal sustigao
vičući: Što da sada radim? Povedi sa sobom Abolija i potražite još koga. Napunite
još jedan top. Naciljajte prema GwHw. Sir Francis je odgovorio Halu bez da
podigne glavu s topa koji je pripremao na paljbu i Hal ponovno potrči prema
stablima. Sakupi još nekoliko desetaka ljudi, koje su on i Aboli pronašli, vukući ih iz
rupa i grmova gdje su se sakrili, vodeći ih prema topovima. U nekoliko trenutaka,
dok su oni sakupljali topnike, prizor u laguni se sasvim promijenio. Danielje uspio
usmjeriti svoju brodicu u plamenu prema boku GwHa vezavši ju čvrsto u tom
položaju. Plamen koji se oslobodio pridonosio je općem kaosu i panici na brodu.
Sada se Big Daniel vraćao prema obali; dohvatio je dvojicu svojih ljudi koji nisu
znali plivati i vukao ih je prema kraju. Posada na Gwffw uspjela je zakvačiti
Nedovu brodicu; zavezavši ju, vukla ju je daleko. Ned i njegova tri druga ostavili su
je i plivali prema žalu, no jedan od njih, upravo pred Halovim očima, posustane i
završi pod vodom. Pogled na utopljenika još više pojača Halov bijes, i on brzo
uspe barut u top, a Aboli ispali. Hitac je bio glasan i Halovi ljudi uskliknu od radosti
kada granata pogodi brodicu koja je vukla napuštenu Nedovu brodicu. Udarac ju
razbije, a ljudi završe u vodi, moleći za pomoć i pokušavši se popeti na drugu
brodicu, no ona je već bila pretrpana i posada pokuša veslima odgurnuti drugove
u panici. Neki od njih uspiju se dohvatiti za kraj užeta, vičući i međusobno se
boreći; tako su nagnuli brodicu, da se na kraju prevrne. Voda oko brodica u
plamenu bila je puna mornara koji su se utapljali. Hal je bio usredotočen na
zadatak da ponovno napuni top, no kada je opet podigao pogled, opazi da su neki
od ljudi uspjeli stići do GuOa i penjali su se Ijestvama do palube. Konačno je
Kragulj uspio pokrenuti pumpe. Dvadeset ljudi se podizalo i spuštalo poput
monaha u molitvi pritišćući svom težinom poluge i bijeli mlazovi vode oslobode se
iz otvora platnenih rukavaca usmjerenih prema vatri, koja se proširila cijelim
brodom. Sljedeći Halov udarac pogodi lijevi bok Gw, desetkujući skupinu koja je
radila za pumpom na pramcu broda. Četiri čovjeka su ubijena dok je njihova krv
poprskala ostale koji su radili na pumpi pored njih, a mlaz vode koji je izlazio iz
rukavca polako se smanjio. Još ljudi na pumpu!, Cumbraeov glas odzvanjao je do
druge strane lagune, kada zapovjedi drugim mornarima da preuzmu mjesta
ubijenih. Mlaz ponovno poteče, no nije uspijevao gasiti vatru koja je sasvim
okružila krmu. Big Daniel dopliva do žala i baci na pijesak dva čovjeka koje je
spasio, a zatim potrči prema stablima, a Hal dovikne: Uzmi jedan od topova.
Napuni ga i naciljaj prema palubi, time ćeš im onemogućiti da ugase požar. Big
Daniel se osmijehne Halu, otkrivši mu red trulih zuba i prstima se lupi po čelu.
Odsvirat ćemo njegovoj visosti lijepu melodiju tako da može zaplesati, uvjeri ga.
Posada eWfžoMa demoralizirana nakon iznenadnog napada GwHa sada je
ponovno dolazila k sebi pred brzom promjenom sudbine. Nekoliko ljudi pojavi se
iz šume gdje su se bili sakrili, a dok je paljba iz topova sve više pogađala GwM, i
ostali smognu hrabrosti i vrate se, ne bi li pomogli topnicima. Ubrzo se iznad
stabala podigne plamen i dim, koji je dolazio s mora. Vatra je zahvatila i krmene
križeve na GwHw i napala zatvorena jedra. Na svjetlosti plamena Hal opazi
Kragulja sa sjekirom u ruci, dok se pokušavao boriti protiv požara; stojeći nad
konopcem sidra, odsječe ga jednim udarcem. Odmah brod skrene, preda se na
milost i nemilost vjetru, a on podigne glavu i izda zapovijed mornarima koji su se
penjali priponama. Glavno jedro se razvije i brod odmah odgovori. Čim dohvati
povjetarac, vatra se okrene prema vanjskome dijelu, a ljudi, koji su se borili s
vatrom, uspjeli su usmjeriti vodu prema žarištu požara. GuHje još kratak dio puta
vukao brodice u plamenu, no zatim konopci kojima su bile privezane izgore, i one
ostanu iza broda. Topovi na morskome žalu nastavili su ga pogađati, no kada više
nije bio na nišanu, topovi utihnu i GwH, i dalje obavijen oblakom dima i plamena
narančaste boje, usmjeri se prema otvorenome moru. Zatim, upravo u trenutku
dok je ulazio u kanal između dva rta, kada je već izgledalo da će se spasiti,
započnu tutnjiti topovi, skriveni medu stijenama. Koluti dima pojave se iznad sivih
stijena dok su topovske granate podizale vodu oko Gufk. Brod je otežano prešao
tu prepreku, konačno izišavši iz dometa topova. Courteney!, zavikne Sir Francis
prema Halu, upotrijebivši formalno ime čak i u uzbudenosti borbe. Uzmite brodicu
i veslajte prema rtu i promatrajte Gw. Hal i Aboli otrče na drugu stranu uvale i
popnu se na vrh stijene. GuH je već plovio prema otvorenome moru, razvivši
jedra. Za krmom je sa sobom vukao trag crnoga dima i Hal opazi da je krmeno
jedro sasvim crno i da se još dimilo. Palube su vrvjele članovima posade, koji su
još uvijek bili usredotočeni na zadatak da ugase zadnje vatre i ponovno omoguće
plovidbu. Dali smo gospodinu dobru lekciju, koju će još dugo pamtiti, izjavi
pobjedonosno Hal. Sumnjam da će nam još smetati. Ranjeni lav je najopasniji od
svih, odgovori mu Aboli. Izvadili smo mu zube, ali još uvijek mu ostaju pandže.
Iskrcavši se s brodice na morski žal ispred tabora, Hal otkrije da je otac već
skupini ljudi dodijelio zadatak da poprave štete koje su prouzrokovali topovi na
obali. Mornari su popravljali zaštitnu ogradu i postavljali prevrnute topove.
JkWwfioM, izvučen na morski žal, bio je pogođen. Topničke granate s Gwfa
otvorile su u daskama broda velike rane, dok su i bokovi broda bili prepuni malih
metaka, koji ipak nisu uspjeli probiti i čvrste daske. Drvodjelac je, uz dva
pomoćnika, bio zauzet s prenošenjem oštećenih dijelova i provjeravanjem donje
konstrukcije, pripremajući se da započne s popravcima novim daskama od
hrastovine, dovučenim iz rezerve broda. Lonci sa smolom dimili su se na vatri, dok
su pile i sjekire odzvanjale cijelom obalom. Hal pronađe oca medu stablima, gdje
su, pod improviziranim šatorom, bili smješteni ranjenici. Hal ih prebroja
sedamnaest i shvati na prvi pogled da će biti malo vjerojatno da trojica ugledaju
zoru sljedećeg dana. Nad njima je već stajala sjena smrti. Ned Tyler je bio i liječnik
na brodu. Bio je podučen za tu ulogu na teškoj empirijskoj školi, i držao je kirurške
instrumente istom tvrdom odlučnošću kao i drvodjelci koji su radili na oštećenom
brodu. Hal opazi da je zaokupljen amputacijom: jedan od momaka na košu dobio
je nekoliko hitaca u nogu, nešto ispod koljena i sada je noga visjela držeći se još
komadićem mesa, s otkrivenim bijelim tetivama, iz kojih su provirivali bijeli
komadići potkoljenične kosti. Dva Nedova pomoćnika pokušavala su imobilizirati
bolesnika na platnu, natopljenom krvlju, dok se on otimao i previjao. Medu zube
su mu gurnuli kožni pojas i mornar ga je grizao takvom jačinom, da su mu vratne
žile bile napete poput konopca, oči su mu bile širom otvorene na ljubičastome
licu, koje je bilo zgrčeno u naporu da izdrži, a usne su mu bile lagano otvorene u
stravičan osmijeh. Hal opazi da mu je jedan od trulih zuba iskočio iz usta pod tim
pritiskom. Odvrativši pogled, započne s izlaganjem pred Sirom Francisom:
Posljednji put kada sam ga vidio, GwM je bio usmjeren prema zapadu. Izgleda da
Kragulj drži pod kontrolom požar, iako se s broda još uvijek diže oblak dima.
Prekine ga urlik u trenutku kada je Ned spustio nož i dohvatio piliću te izravnao
smrskanu kost. Zatim čovjek odjednom umukne, omlohavivši u rukama
pomoćnika koji su ga pridržavali, a Ned korakne unatrag i zavrti glavom: fadnik,
napustio nas je zauvijek. Dalje, sljedeći! Obrisavši si lice od znoja rukom prljavom
od krvi, ostavi na obrazu crveni trag. Iako je osjetio mučninu, Hal uspije zadržati
mir u glasu, nastavivši s izlaganjem: Cumbrae je razvio sva jedra, koje je brod
mogao podnijeti. Bio je odlučan da ne izda svoje slabosti pred očevim ljudima, no
glas mu se spusti, kada, nedaleko od njega, Ned započne s vađenjem jednog
velikog komada drva iz prsa jednog mornara, i on ne uspije odmaknuti pogled.
Dva Nedova jaka pomoćnika opkorače tijelo ranjenika, držeći ga čvrsto, da se ne bi
mogao pomaknuti, dok je on dohvatio kraj komada drva s kliještama. Držeći jedno
stopalo na leđima, nagne se unazad. Komad, širok oko palca i oštar poput koplja,
teško se izvadi iz mesa i ranjenikovi urlici odjeknu cijelom šumom. U tom se
trenutku približi guverner van de Velde, krećući se kroz stabla njegovim lelujavim
hodom: držao je pod miškom ženu, koja je plakala tako da je lomila srce i izgledala
je da se jedva drži na nogama. Izbliza ju je slijedila Zelda, koja je pokušala približiti
nosu gospodarice zelenu bočicu punu soli. Kapetane Courteney!, izjavi van de
Velde. Moram se najenergičnije pobuniti. Izložili ste nas velikoj opasnosti. Metak
je ušao kroz krov moje kolibe i mogao sam ostati ubijen. Obriše si znoj s čela
maramom za vrat. U tom trenutku jadnik kojeg je Ned pokušavao izliječiti glasno
krikne, dok mu je jedan od pomoćnika ulijevao vruću smolu u duboku ranu na
leđima kako bi zaustavio krvarenje. Naredite vašim šepavcima da umuknu. Van
de Velde pokaže prema teško ranjenim mornarima omalovažavajućom gestom.
Njihovi životinjski krikovi muče i vrijeđaju moju suprugu. Posljednjim jecajem
ranjenik umukne, ubijen zbog Nedovih nastojanja da ga zadrži na životu. Sir
Francisov izraz lica postane mrk, kada se obrati Katinki, skinuvši šešir. Gospodo,
ne možete dovesti u pitanje naše osjećaje prema vama. No, izgleda da je jadniku
draže umrijeti, nego nastaviti vas i dalje vrijeđati. Njegov izraz lica ostao je tvrd i
nimalo uljudan kada doda: Umjesto da tu plačete i pretvarate se da vam je zlo, ne
bi li radije pomogli Nedu s ranjenicima? Začuvši taj prijedlog, van de Velde ga
prostrijeli pogledom: Gospodine, vi vrijeđate moju suprugu. Kako se samo
usuđujete pitati ju da postane sluškinja tim sirovim bestidnicima? Molim gospodu
za oprost, no predlažem vam da ju ponovno odvedete u vašu kolibu, ako njena
prisutnost nema nikakve druge svrhe do uljepšati krajolik. Bit će još prizora i
zvukova koji joj se neće svidjeti. Sir Francis da znak Halu da ga slijedi, te okrene
leda van de Veldeu. Rame uz rame dvojica krenu prema morskome žalu, prošavši
pored mornara koji su šili platna za mrtve i skupine koja je kopala rake. Zbog tako
velike vrućine trebali su ih pokopati istoga dana. Hal prebroji platnene vreće.
Samo dvanaest je naših, objasni otac. Ostalih sedam je za mornare s GuZZa koje je
struja izbacila na obalu. Zarobili smo i osam zatočenika. Sada idem k njima.
Zarobljenici su bili skupljeni na žalu, sjedili su u redu, s rukama prekriženim na
leđima. Kada stignu do njih, Sir Francis reče dovoljno glasno da ga mogu svi čuti:
Courteney, zapovijedite vašim ljudima da smjeste osam omči na ono stablo.
Pokaže prema stablu velike divlje smokve sa širokom krošnjom. Objesit ćemo još
pokoje novo voće. Zatim se tako zlobno osmijehne da su Hala prošli trnci. Osam
zarobljenika ispusti krik u znak pobune. Nemojte nas objesiti! Samo smo izvršavali
zapovijedi. Sir Francis se nije obazirao na njih: Zavežite konopce, Courteney. Hal
se još trenutak dvoumio, užasnut što će morati objesiti te ljude na tako
hladnokrvan način, no opazivši očev izraz lica, požuri izvršiti zapovijed. Nešto
kasnije omče su već bile smještene na čvrste grane. Skupina mornara s eWwf;orzđ
bila je spremna objesiti žrtve. Jedan po jedan, osam je zarobljenika s Gwa
povedeno do krajeva konopaca, ruku svezanih iza leda, dok su im preko glava
navukli omče. Na zapovijed oca, Hal pričvrsti omču svakom zarobljeniku,
smjestivši zategnuti čvor ispod uha žrtve. Zatim si, blijed u licu, i s mučninom u
trbuhu, obriše znoj s čela, te se okrene prema ocu: Spremni nastaviti s kaznom,
gospodine. Sir Francis skrene pogled sa zarobljenika, izustivši tiho tako da ga
nitko nije mogao čuti: Stanite u njihovu obranu. Gospodine?, Hal je bio zbunjen.
Svi vrazi! Molite me da ih poštedim, promrmlja Sir Francis prigušenim glasom.
Molim vas, oprostite mi, gospodine, no,bi li mogli poštedjeti ove ljude?, reče Hal
glasno. Ti zlikovci ne zaslužuju bolju sudbinu od vješala, zareži Sir Francis. Želim ih
vidjeti kako plešu žigu s vragom. Nisu učinili ništa, samo su slušali zapovijedi
njihova kapetana. Halu se uloga branitelja počela sviđati i sve se više uživljavao u
nju, prateći razgovor. Imali su potišten izraz lica, no u njihovim je očima još uvijek
sjajio tračak nade. Sir Francis se protrlja po bradi: Ne znam. Imao je još uvijek tvrd
izraz lica. Što ćemo s njima? Bismo li ih trebali pustiti na slobodu u šumu, da
postanu hrana za zvijeri i kanibale? Tada je čovječnije da ih objesimo. Mogli
bismo ih primiti medu članove posade tako da zamijene one koje smo izgubili,
molio je Hal. Sir Francis je izgledao još neodlučniji. Sigurno se ne bi zakleli na
vjernost, nije li tako? Pogleda zarobljenike, koji bi se, da ih nije omča zadržavala,
bih bacili na koljena. Vjerno ćemo vam služiti, gospodine. Mladi gospodin je u
pravu, nećete naći bolje i vjernije ljude od nas. Donesite mi Bibliju iz kolibe,
odgovori grubo Sir Francis i osam mornara još uvijek s omčom oko vrata zakunu se
da će mu vjerno služiti. Big Daniel ih oslobodi a zatim ih odvede, dok ih je Sir
Francis zadovoljno promatrao: Osam prvoklasnih primjeraka koji će djelomično
zamijeniti one izgubljene, reče tihim glasom. Trebat će nam sve ruke koje budemo
uspjeli pronaći, želimo li da JfesoZufioM bude spreman isploviti prije kraja ovoga
mjeseca. Pogleda ulaz u lagunu, zaštićen rtovima. Samo Bog zna tko bi mogao biti
naš sljedeći posjetitelj, ostanemo li ovdje u uživanju. Obrati se Halu: Sada
moramo još riješiti pijance koji su pili Kraguljev rum. fesi li spreman gledati još
jedno bičevanje? Zašto ih ne kaznite oduzevši im dio plijena sa SfaWvKfgze;dđ
podijelivši ga na ostale članove posade, koji su se trijezni borili? Sir Francis gaje i
dalje promatrao, a zatim si dopusti osmijeh: Kakav solomonski sud! Torba će ih
više zaboljeti nego leda, a pridodat će dva do tri guldena i našem dijelu plijena.
Agnus Cochran, Lord Cumbrae, iziđe na vrh prijelaza, na planini, oko tisuću stopa
iznad morskoga žala do kojeg je stigao GwH. Slijedili su ga voda palube i dva
mornara, naoružani mačem i puškom. Jedan od njih nosio je na ramenima bačvicu
s pitkom vodom, jer je afričko sunce brzo sušilo ljudsko tijelo. Bila im je potrebna
polovica jutra dok su se uspeli, slijedeći uske i strme putove koje su obilježile
životinje, i stigli do mjesta za promatranje, koje je Cumbrae dobro poznavao. Već
ga je bio iskoristio u prošlosti: prvi put ga je do vrha poveo jedan Hotentot
zarobljen na obali. Sada se Kragulj udobno smjesti na stijenu u obliku stolca.
Hotentotove kosti bijelile su se ispod njega u grmlju, s lubanjom koja je svijetlila
poput perle, jer su ostale tamo već tri godine, kroz koje su ih mravi i ostali kukci
savršeno očistili. Bilo bi neoprezno da je Kragulj ostavio divljaka na životu, koji je o
njegovu dolasku mogao obavijestiti nizozemsku koloniju Rta Dobre Nade. S
njegova kamenog prijestolja, Cumbrae je uživao u predivnom pogledu, koji je
oduzimao dah, na dva oceana i na planinski prijelaz koji se prostirao oko njih.
Pogledavši iza sebe, prema mjestu odakle je došao, mogao je nadgledati Gwđ
ofMorav usidrenog nedaleko od maloga dijela morskoga žala, koji se jedvice držao
u ravnoteži u podnožju stijena što su se podizale na mjestu gdje je planinski lanac
završavao u moru. laj je obalni lanac brojio dvadeset vrhova, i na nizozemskim
kartama, koje je zarobio, bio je naznačen pod imenom Dvanaest apostola.
Promatrajući GwH kroz dalekozor, moglo se nazrijeti malo tragova požara, koji se
bio raširio na krmi broda. Cumbrae je uspio zamijeniti križeve i jedra na krmenom
jarbolu. S te visine i udaljenosti brod je izgledao lijep kao i uvijek, skriven od
znatiželjnih pogleda u uvali ispod Dvanaest apostola. Brodica koja ga je povela do
obale nalazila se još na suhom, na obali, spremna na brz odlazak u slučaju da se
susretnu s poteškoćama na kopnu, premda nije očekivao opasnosti. Mogao je
jedino susresti kojeg Hotentota medu grmljem, no, oni nisu bili opasni. Hotentoti
su imali izražene jagodice i bademaste oči. Moglo ih se s lakoćom preplašiti,
jednostavno ispalivši hitac u zrak. Puno su opasnije bile zvijeri, kojih je bilo mnogo
u toj divljoj i još uvijek nepoznatoj zemlji. Prethodne noći, s palube usidrenog Guz,
čuli su strašnu riku, te stenjanje nalik na zbor sastavljen od svih demona iz pakla.
Lavovi!, rekli su tiho stariji mornari koji su poznavali obalu, a posada broda ih je u
tišini slušala. U zoru su ugledali jednu od tih užasnih zvijeri, velikih poput ponija, s
gustom grivom na glavi, koja joj je sezala do ramena, dok je kraljevski šetala
bijelim pijeskom na morskome žalu. Nakon toga, trebali su zaprijetiti bičem da
nagovore posadu da povede Cumbraea do obale. Ispruži ruku u kožnu vrećicu
koja je visjela ispred suknjice i izvadi bočicu. Podigne ju uvis i ispije dva gutljaja, a
zatim uzdahne, dok je stavljao čep. Voda palube i dva mornara su ga znatiželjno
promatrali, no on se samo nasmiješi i reče: Nije to zdravo. Dobro zapamtite moje
riječi: whiskyje đavolji urin. Ako niste sklopili ugovor s njim, kao ja, ne bi smjeli
dozvoliti ni da namoči vaše usne. Vrativši bočicu na njeno mjesto, podigne
dalekozor. S lijeve strane nalazio se vrh u obliku sfinge koji su prvi pomorci,
vidjevši ga s mora, nazvali Lavlja glava. S desne se nalazila pak ravna stijena koja je
sezala do Tafelberga koji je dominirao krajolikom i davao ime usjeklini ispod
planine. Puno niže mjestu gdje je Cumbrae sjedio otvarala se uvala, nalik na
savršeni polumjesec otvorenoga mora koji je u naručju ljuljalo otočić. Nizozemci
su ga nazvali Robben Eiland, što je značilo Otok foka, i zaista, bilo ih je na tisuće.
Nešto dalje prostirala se nepregledna pučina južnog Atlantika, pod udarom
vjetrova. Cumbrae promotri obzor, u potrazi za bilo kakvim nepoznatim jedrom,
no ne uspjevši vidjeti ni jedno, spusti pogled prema nizozemskoj koloniji Rta
Dobre Nade. Nije se previše isticala medu stjenovitom i divljom pustoši koja ju je
okruživala: krovovi malobrojnih kuća, prekriveni slamom, stapali su se s
krajolikom koji ih je okruživao. Vrtovi Kompanije u kojima su se uzgajale namirnice
za potrebe VOCa, koje su brodovi prevozili prema Istoku, bili su najjasniji znak
čovjekove prisutnosti. Te njive u obliku četverokuta bile su ili zelene od kultura ili
čokoladne boje zemlje, tek izorane. Nešto iznad morskoga žala podizala se
utvrda, no čak se i s te udaljenosti moglo primijetiti da nije dovršena. Cumbrae je
saznao od drugih mornara da su Nizozemci, nakon izbijanja rata s Engleskom,
nastojali ubrzati njenu izgradnju, no bilo je još praznina u vanjskim obrambenim
zidinama, nalik na zube koji nedostaju. Utvrda i njena nedovršenost zanimali su
Cumbraea samo do te mjere dok je mogao ponuditi zaštitu brodovima koji su se
nalazili u uvali. U tom su se trenutku u uvali nalazila tri velika jedrenjaka i on
usredotoči svoju pažnju na njih. Jedan je bio nalik na vojnu fregatu, a na vrhu
jarbola vijorila se zastava Republike, narančasta, plava i bijela. Brod je bio obojen
u crno, no vrata topova bila su bijela. Cumbrae ih prebroji šesnaest, samo s njemu
vidljive strane. Po njegovim procjenama bio bi jači od GwHa po snazi vatre, ako bi
se ikada morali zaratiti na otvorenom moru; no, to nisu bili njegovi planovi. Bile su
mu draže lakše žrtve, što je značilo da je morao izabrati između druga dva
jedrenjaka u uvali. Oba su bila trgovački brodovi, sa zastavom Kompanije koja je
vijorila na vjetru. Koji će biti naša žrtva?, zapita samoga sebe, promatrajući
pažljivo kroz dalekozor. fedan mu je izgledao poznat. Bio je visok na vodi i pomisli
da je vjerojatno plovio istočnim dijelom, prema nizozemskim kolonijama, da bi
preuzeo dragocjeni teret. Ne, pobogu, sada ga prepoznajem!, reče glasno. Pa to
je lfy EdtvzMa, stari Frankvjev brod. Doduše, spomenuo mi je da ga je poslao do
rta, sa zahtjevom otkupnine. Promotri ga još nekoliko trenutaka. Sasvim je
ogoljen, čak je i bez topova. Izgubivši svako zanimanje za brod kao moguću žrtvu,
Cumbrae usmjeri dalekozor prema drugome trgovačkom brodu. Bio je nešto
manji od ZWy Ecfwme, no pun tereta, tako nizak u vodi da su donja vrata izgledala
gotovo uronjena u more. Očito se vraćao, napunjen blagom s istoka. To što ga je
činilo još privlačnijim, bilo je da se nalazio usidren daleko od obale, dalje od
drugog trgovačkog broda, oko dvjesto hvata od zidina utvrde. Čak i u najboljim
uvjetima bio bi to predugačak hitac nizozemskih topnika s obale. Kakav predivan
prizor!, promrmlja za sebe Kragulj, osmijehnuvši se. Već mi rastu zazubice!
Posveti još pola sata promatranju uvale, primijetivši pjenu na obali, koja je
označavala protjecanje morskih struja duž obale i smjer vjetra. Razmišljao je kako
će se ušuljati u uvalu. Znao je da su Nizozemci imali malu izvidnicu na planini
Lavlja glava, čija bi straža odmah obavijestila koloniju da se približava nepoznati
brod naoružan topovima. Čak i u ponoć, zahvaljujući mjesečini, bili bi u stanju
opaziti bljesak jedara dok bi se još nalazio na otvorenom moru. Morao je opisati
široki krug, a zatim se približiti zapadno, iskoristivši masu Robben Eilanda poput
Trojanskog konja ne bi li prošli bez da ih i najoštrije oči straže opaze. Njegovi su
mornari bili spretni u hvatanju plijena pod nosom obalnih topova. Bio je to trik
svojstven Englezima, Drakeov i Hawkinsov najomiljeniji. Cumbrae ga je toliko
usavršio da se sada smatrao nadmoćnijim od svih gusara elizabetijanskoga
perioda. Užitak u zarobljavanju plijena pred neprijateljevim očima više ga je
nagrađivao od vrijednosti plijena. Biti s dobrom suprugom, dok njen muž hrče u
krevetu pored nje je slade nego sakriti se pod njene haljine, dok on luta morima,
jer u tom slučaju ne postoji rizik. Nasmiješi se, promatrajući cijelu uvalu
dalekozorom i provjeravajući da se ništa nije promijenilo nakon njegova
posljednjeg posjeta, da nema opasnosti koja vreba iz zasjede, kao primjerice još
topova duž obale. Iako je sunce već prešlo zenit i povratak je do brodice koja ga je
čekala bio dug, posveti još nekoliko trenutaka promatranju jedara žrtve kroz
dalekozor. Nakon zarobljavanja, njegovi ljudi morali su biti u stanju razviti jedra
što brže i udaljiti brod od obale, potpomognuti noću. Bila je već prošla ponoć
kada je Kragulj, orijentirajući se po velikoj planini Tafelberga koja je prekrivala
polovicu južnoga neba, poveo Gwfa u zapadnu uvalu. Računao je da će, usprkos
tako jasnoj noći s nebom prekrivenim zvijezdama, s polumjesecom koji se sjajio,
ostati nevidljiv straži na planini Lavlja glava. Tamni obrisi Robben Eilanda, nalik na
kita, izrone iz mraka pred njima. Znao je da na tom praznom komadu stijene nije
bilo stalne straže, stoga je mogao povesti brod dovoljno blizu obale i usidriti se na
sedam hvata mora. Brodica na palubi bila je spremna i čim je sidro dotaknulo
dno, spuštena je u more. Kragulj je već provjerio skupinu za juriš na brod,
naoružanu puškama, mačevima, hrastovim palicama, s licima crnim od čađe tako
da su izgledali kao divljaci sa zubima i očima koje su im se sjajile. Na sebi su imali
mornarske jakne, zacrnjene smolom, a dvojica medu njima imala su sjekire za
rezanje konopca od sidra žrtve. Kragulj se posljednji spustio u brodicu Ijestvama i
čim je bio u njoj, odvoje se od broda. Vesla su obavili krpama, s podstavljenim
palčevima, tako da je jedini šum bio onaj lopatica, no i taj se zvuk gubio u
udarcima valova o obalu i u povjetarcu. Gotovo se odmah nadu na nezaštićenom
dijelu, odakle su mogli primijetiti svjetla na kopnu, dvije do tri točkice koje su
signalizirale bivak na zidinama utvrde, a snopovi svjetlosti dolazili su i iz kuća što
su izvan zidina bile raštrkane duž obale. Tri jedrenjaka koja je vidio nalazila su se
još uvijek usidrena u luci i svaki od njih imao je svjetiljku na sidru na vrhu jarbola i
jednu na krmi. Cumbrae se podrugljivo podsmijehne u tami: ako su ljubazni ti
Nizozemci koji nam iskazuju na ovaj način dobrodošlicu. Ne znaju li da se vodi rat?
Na toj udaljenosti još uvijek nije mogao raspoznati jedan brod od drugoga, no
mornari su i dalje veslali, njušeći u zraku plijen. Pola sata kasnije, iako još uvijek
daleko od uvale, Cumbrae prepozna Iady EdwiMw. Odbacio ju je, usredotočivši
svu pažnju na drugi jedrenjak, koji nije promijenio položaj i bio je još dalje od
topova na utvrdi. Veslajte prema brodu na lijevoj strani, zapovjedi tiho vodi
palube. Brodica promijeni smjer i veslanje se ubrza. Druga brodica slijedila ih je
izbliza na krmi, poput lovačkog psa, i Cumbrae se okrene kako bi promotrio tamnu
pojavu. Sve je oružje bilo pokriveno i mjesečina nije odbijala nikakav refleks s
otkrivenih pušaka ili mačeva, koji je mogao upozoriti ljude na straži na brodu koji
su trebali napasti. Nije bila upaljena ni jedna šibica koja je mogla raširiti dim u
zraku ili bljesak koji je mogao najaviti njihov dolazak. Dok su veslali prema
usidrenoj galiji, Cumbrae pročita ime na krmi broda: De Stvaef Lastavica. Ostane
na oprezu da bi uspio razabrati bilo koji trag straži. Nalazili su se na obalnom dijelu
zaštićenom od vjetra, sjugoistočnjakom koji je puhao na nepredvidiv način oko
planine, no nizozemski kapetan nije bio pažljiv ili je straža zaspala, jer na brodu
obavljenom tamom nije bilo znakova života. Dva mornara bila su spremna
odmaknuti brodicu s boka Stvaef čim ga budu dotaknuli, a jastučići od sijena
trebali su ublažiti udarac; inače bi cijeli brod osjetio trzaj, koji bi se proširio
trupom poput kutije viole, i probudio sve ljude na brodu. Dotaknu brod nježnošću
djevičinog poljupca, a jedan od mornara, izabran zbog majmunske spretnosti u
penjanju, uspne se poput munje bokom broda i odmah osigura uže oko cijevi
jednoga topa te baci slobodan kraj u brodicu. Cumbrae pričeka nekoliko
trenutaka, a zatim podigne zaštitu na svjetiljci i primakne fitilj kako bi ju upalio, pa
dohvati uže i uspne se bosonog, tvrdih stopala od lova na jelene kojim se bavio
bez čizama. Posada s obje brodice ga je slijedila, i oni bosonogi, u tih napad.
Cumbrae skine s pojasa željezno koljeno i uz vodu palube potrči u tišini prema
pramcu broda. Stražar na sidru bio je stisnut na palubi, u zavjetrini, i spavao je
poput psa uz vatru. Kragulj se sagne nad mornarom i udari ga u glavu željeznim
koljenom, a čovjek ispusti samo uzdah, ispruživši noge i ruke i ostavši nepomičan
u stanju duboke nesvijesti. Njegovi su ljudi već stigli do bokaporti na palubi broda
koje su vodile prema donjoj palubi i dok se Cumbrae vraćao trkom prema krmi,
zatvarali su u tišini nizozemsku posadu ispod palube. Na brodu neće biti više od
dvadesetak ljudi, promrmlja kapetan za sebe. A vjerojatno je de Rujter regrutirao
veći dio nizozemskih mornara u vojnu mornaricu. Vjerojatno su ostali samo
mladići i debeli i pijani starci na njihovom zadnjem ukrcaju. Sumnjam da će nam
zadati mnogo brige. Podigne pogled prema tamnim pojavama koje su se penjale
priponama i trčale držeći se u ravnoteži na križevima, poput akrobata koji plešu na
konopcu. Dok su podizali jedra, začuje s pramca udarac sjekire koji je presjekao
konopac sidra. Odmah Swae pod njegovim nogama živne, slobodna, prepusti se
vjetru, no voda palube je već bio za kormilom. Poravnaj! Pravac zapad!, uzvikne
Cumbrae, a drugi okrene brod. Cumbrae opazi odmah da je brod, usprkos što je
bio natovaren do najviše granice, bio vrlo lak i da su s tim jedrima mogli zaobići
Robben Eiland. Deset je naoružanih ljudi čekalo, spremnih da ga slijede. Dvojica su
držali svjetiljke u ruci i svi su imali upaljeni fitilj, spreman da ispale iz pušaka.
Cumbrae dohvati jednu od svjetiljki te povede svoje ljude prema glavnim
kabinama, na krmi broda. Pokuša kroz vrata kabine koja su trebala voditi kroz
galerije prema krmi, otkrivši da nisu zaključana. Prede brzo prag, u tišini, ali kada
ude sa svjetiljkom u ruci, jedan čovjek s noćnom kapicom se uspravi na ležaju.
Wzes d:f?, upita pospano. Cumbrae mu baci na glavu pokrivač ugušivši njegove
daljnje krikove i ostavivši svojim ljudima zadatak da zavežu kapetana. Krene trkom
hodnikom, ušavši silom u susjednu kabinu. U njoj se nalazio još jedan nizozemski
časnik, i bio je budan. Debeljuškast i dosta star, prosijede kose koja mu je padala
na oči, opipavajući pokuša pronaći svoj mač u pojasu koji je visio na zidu. Cumbrae
ga zaslijepi svjetlošću lanterne, uperivši u njegov vrat oštricu mača. Angus
Cumbrae, stojim vam na raspolaganju, reče Kragulj. Predajte se, ili ću vas odmah
baciti morskim psima. Možda Nizozemac nije mogao shvatiti škotski naglasak, no
značenje je bilo nedvojbeno. Zagledavši se u njega razrogačenih očiju, podigne
ruke iznad glave i skupina mornara, koji su krenuli u juriš na brod, izvede ga na
palubu, glavom umotanom u pokrivač. Cumbrae potrči do zadnje kabine, no, dok
je stavljao ruku na vrata, ona se otvore s unutrašnje strane takvom jačinom da je
on poletio do zida sa suprotne strane hodnika. Iz kabine u tami izroni divovska
pojava, koja se baci na njega uz divljački krik. Udarac s visine trebao je pogoditi
Kragulja, no u vrlo malom prostoru kabine oštrica zapne za okvir vrata, ostavljajući
Cumbraeu trenutak da se pribere. Nastavivši režati od bijesa, nepoznati ponovno
udari, no ovoga se puta Kragulj uspije obraniti i oštrica mu prođe iznad ramena,
razbivši zid iza njih. Dva muškarca nastave se boriti hodnikom, licem u lice.
Nizozemac ga je vrijeđao na mješavini engleskog i nizozemskog, dok je Cumbrae
odgovarao škotskim naglaskom. Odvratni silovatelju časnih sestara, sireva glavo!
Ugurat ću ti crijeva u uši! Njegovi su ljudi plesali oko njih, s podignutim štapovima,
čekajući trenutak da udare nizozemskog kapetana, ali Cumbrae vikne: Nemojte ga
ubiti! Gospodin je i dobit ćemo za njega lijepu otkupninu! Čak i na nesigurnoj
svjetlosti lanterne prepoznao je protivnikove kvalitete. Nizozemac nije nosio
periku na obrijanoj glavi, no njegovi špičasti brkovi otkrivali su da je čovjek koji
slijedi modu. Noćna izvezena košulja i mač koji je držao u ruci s takvom
spretnošću, ukazivali su na to da je bio ugledan čovjek, bez mogućnosti greške. U
tom skučenom prostoru veličina mača predstavljala je nedostatak. Nizozemac
naglo udari i Cumbrae krikne od bijesa kad osjeti protivnikov mač ispod podignute
desne ruke, koji ga nije pogodio, no prošao mu je vrlo blizu, pogodivši drveni zid.
Prije nego što se protivnik uspio snaći, Kragulj ga uhvati lijevom rukom oko vrata,
gušeći ga u zagrljaju. Budući da su bili vrlo blizu u uskome hodniku, nijedan od
dvojice nije mogao upotrijebiti mač. Ispuste ga i usredotoče se na borbu,
premještajući se s jednog kraja prolaza na drugi, režući i bacajući se jedan na
drugoga poput dva psa koja se bore, urličući i zavijajući od straha i srdžbe kada je
jedan od njih uspijevao udariti protivnika u glavu ili laktom pogoditi u trbuh.
Razbijte mu glavu, zapovjedi Cumbrae svojim ljudima, zaustavite ovu životinju.
Nije bio naviknut biti pobijeđen u međusobnom sukobu, ali protivnik je bio
jednako jak kao i on, i udario je Kragulja koljenom u slabine, koji ponovno zareži:
Pomognite mi, kukavice! Oborite tog nitkova! Uspjevši osloboditi jednu ruku,
uhvati Nizozemca oko struka i s crvenim licem zbog napora ga podigne, okrenuvši
ga tako da su mu leda bila okrenuta prema jednome mornaru koji je čekao da ga
udari štapom. Pogodi ga u obrijanu glavu točnim udarcem, ne previše snažnim, da
mu ne bi razbio kosti, no dovoljno jakim da ošamuti Nizozemca koji se sruši u
Cumbraeovo naručje, a zatim ga ovaj spusti na palubu, zadihan. Sva četvorica
mornara se bace na njega, ukliještivši ga na palubi. Zavežite tog vraga, usklikne
Cumbrae, prije nego se ponovno probudi i pobrka nam planove oko plijena. Ioš
jedan prljavi engleski gusar!, uspije izgovoriti nizozemski časnik, prodrmavši glavu
da bi se osvijestio, otimajući se na palubi, i pokušavši se osloboditi ljudi koji su ga
držali prikliještenog. Ne dopuštam vam da nas vrijedate, odgovori mu Cumbrae,
počešavši se po crvenoj bradi i podižući mač: Možete me slobodno nazvati i
gusarom, ako to želite, no nisam Englez i bit ću vam zahvalan budete li to držali na
umu. Gusari! Svi vi, ološ mora, svi ste gusari! A tko ste vi da me nazivate
gusarom, vi, s dlakavom stražnjicom u zraku? U borbi se noćna Nizozemčeva
košulja podigla do pojasa i ostavljala ga otkrivenog od pojasa prema dolje. Ne
upuštam se u razgovor s tako nedolično odjevenim čovjekom. Saberite se, a zatim
možemo nastaviti naš razgovor. Vrativši se na palubu, opazi da su se nalazili već
na otvorenom moru. Iza zatvorenih otvora čula se vika i udarci, no njegovi su ljudi
sasvim zagospodarili palubom. Odlično obavljen posao, bando lučkih štakora!
Pedeset gvineja, koje ste najlakše zaradili u vašem životu. Hura za sve i narugajte
se vragu, vikne glasno tako da su ga i ljudi na priponama mogli čuti. Robben
Eiland bio je pred njima, na milju udaljenosti, i kada se uvala pokaže pred njihovim
očima, opaze usidreni GwZ na mjesečinom osvijetljenim vodama lagune.
Podignite lanternu na vrh jarbola, zapovjedi Cumbrae, i bit ćemo već daleko, prije
nego što si te sireve glave u utvrdi protrljaju oči ne vjerujući u ono što vide. Kada
je lanterna bila na vrhu jarbola, GuZZ ponovi znak, a zatim podigne sidro kako bi
slijedio plijen prema otvorenom moru. U kuhinji bi trebao biti dobar doručak,
reče Cumbrae svojim ljudima. Nizozemci su naviknuti na dobru hranu. Kada ih
budete okovali kako pristoji, moći ćete kušati njihovu hranu. Kormilaru, samo
nastavi tako s plovidbom. Želim sići i pogledati koji teret prenosi, da vidimo što
smo zarobili. Nizozemski časnici bili su zavezani i za ruke i za noge, poredani na
palubi glavne kabine i svatko pod nadzorom jednog naoružanog mornara.
Cumbrae podigne lanternu kako bi im promotrio lica, jednog po jednog. Veliki
borbeni časnik podigne pogled i zareži prema Cumbraeu: Molim Boga da preživim,
da vas vidim kako visite na vješalima, zajedno s ostalim engleskim gusarima,
vražjim potomcima, koji zagađuju vode oceana. Bilo je očito da se sasvim oporavio
od zadanog udarca. Moram vas pohvaliti na vašem dobrom engleskom jeziku,
odgovori mu Cumbrae.Vaš izbor riječi, rekao bih, gotovo je poetičan. Kako se
zovete, gospodine? Kapetan Cornelius Schreuder, u službi Nizozemske
istočnoindijske kompanije. Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine. Ja sam
Angus Cochran, Lord Cumbrae. Vi gospodine niste ništa drugo nego običan gusar!
Kapetane, vaše ponavljanje postaje pomalo dosadno. Molim vas da ne
omalovažavate tako važno poznanstvo. Konačno, bit ćete moj gost neko vrijeme,
dokle god ne bude plaćena vaša otkupnina. Ja sam gusar, koji plovi po nalogu
škotskoga kralja Charlesa, a vi ste gospodine, ratni zarobljenici. Kakav rat?,
odgovori mu Schreuder i bijesno zareži. Zadali smo teški poraz vama, Englezima i
rat je završen. Mir je potpisan prije više od dva mjeseca. Cumbrae se na trenutak
zagleda u njega, začuđen, a zatim ponovno pronađe glas: Ne vjerujem vam,
gospodine. Odjednom je izgledao potišteno i dirnuto. Nijekao je više stoga da bi
dobio na vremenu i promislio o novome stanju. Vijesti o engleskom porazu kraj
Medwayja i u borbi na Temzi bile su stare dva mjeseca kada mu ih je Richard
Lister prenio, dodavši još daje kralj namjeravao sklopiti mir s Nizozemskom
Republikom. U međuvremenu se moglo svašta dogoditi. Zapovijedite tim
nasilnicima da me oslobode i dokazat ću vam. Kapetan Schreuder bio je još uvijek
bijesan i Cumbrae se dvoumio, a zatim da znak svojim ljudima. Pustite da se
podigne i odvežite ga, zapovjedi. Kapetan Schreuder skoči na noge, pomiluje
svoje neuredne brkove, dok se bijesno kretao prema svojoj kabini. Stigavši,
dohvati svilenu haljinu s kuke na zidu kabine, i zatim zavezavši si pojas oko struka,
približi se pisaćem stolu i otvori ladicu. S hladnim ponosom vrati se Cumbraeu i
pruži mu veliki svitak papira. Kragulj opazi da se većinom radilo o nizozemskim
službenim oglasima, napisanim na nizozemskom i engleskom jeziku, no opazi i
jedan engleski službeni list. Otvori ga i podrhtavajući ga pridrži u rukama. Nosio je
datum kolovoza 1667. s masnim slovima, velikim dva prsta: Potpisan e mir s
Mzozemstom RepubKom Dok je promatrao list papira, njegov se razum pokušao
naviknuti na tu zaprepašćujuću promjenu okolnosti. Znao je dobro da nakon
sklopljenog mira sve kraljevske dozvole, izdane s obje strane, nisu imale nikakva
značenja. Da je i postojala kakva dvojba, treći paragraf s papira ju je odagnao:
Svim gusarim ob;e naci;e upkfene u sko kofipove wz dozWw, naređuje se da
prestanu od sada nadaZje vojne pofzode i da se vrafe u izvorne Zuke i podvrgnu
pregfedu admiraktin sudova. Kragulj je promatrao list ne nastavivši s čitanjem,
promišljajući o mogućnostima koje su stajale pred njim. Sivaefje bio bogat plijen,
samo je Bog znao koliko. Počeše se po bradi, promislivši da bi mogao ignorirati
zapovijedi sudova i zadržati ga, po svaku cijenu. Pradjed je bio poznati bandit,
dovoljno lukav da da svoju potporu Lordu Moravju i ostalim škotskim plemićima
protiv Marije Stewart. Nakon bitke kod Carberrv Hilla prisilili su Mariju da abdicira
i postavili na prijestolje maloljetnog sina jamesa. Prvi Angus Cochran dobio je
titulu lorda za zasluge u borbi. Prije njega svi Cochranovi bili su kradljivci ovaca i
pljačkaši u graničnim predjelima, koji su se obogatili ubijajući i pljačkajući ne samo
Engleze, već i članove starih škotskih klanova. Krv Cochranovih koja je tekla
njegovim venama nije bila voda, dakle razmišljanje o tome nije za njega
predstavljao nikakav problem etike, bio je to samo račun vjerojatnosti da će se
izvući u slučaju da zadrži plijen. Cumbrae je bio ponosan na svoje porijeklo, no i
svjestan da su si njegovi preci utrli put lukavošću, izbjegavajući vješala i krvnika. Za
vrijeme prošlog stoljeća sve pomorske zemlje svijeta ujedinile su se kako bi
uništile bič gusara, koji su još od doba starih egipatskih faraona ugrožavali
trgovačke putove. Ovoga puta se nećemo izvući, mladiću, odluči u sebi, i zavrti
tužno glavom dok je podmetnuo list pod nos svojih mornara, od kojih ni jedan nije
znao čitati. Izgleda da je rat završen, na našu veliku žalost. Morat ćemo osloboditi
ovu gospodu. Kapetane, znači li to da ćemo izgubiti novac od otkupnine?, zapita
plačljivim glasom kormilar. Mislim da je upravo tako, jedino ako želiš završiti na
vješalima na molu u Greenwichu zbog gusarenja. Zatim se okrene, nakloni se
pred kapetanom Schreuderom: Očito je, gospodine, da sam vam dužan isprike,
reče mu s osmijehom na licu: Bila je to dobronamjerna greška s moje strane, koju
ćete mi oprostiti, nadam se. Nemam vijesti o vanjskome svijetu već mjesecima.
Kapetan se također nakloni, no hladno, i Cumbrae nastavi: Zadovoljstvo mi je što
vam mogu vratiti mač. Borili ste se kao ratnik i džentlmen. Kapetan se sada
nakloni s više naklonosti. Naredit ću odmah da oslobode posadu ovoga broda.
Naravno, slobodni ste vratiti se u uvalu rta i nastaviti vaše putovanje. Kamo ste
namjeravali otići, gospodine?, zapita uljudno Cumbrae. Prije vašeg uplitanja, bili
smo već spremni isploviti prema Amsterdamu. Nosio sam zahtjev za jednu
otkupninu kapetanu VOCa, za guvernera Rta Dobre Nade i njegovu suprugu, koje
je neki engleski gusar zarobio. Cumbrae se zagleda u njega: Vaš guverner se
možda zove Petrus van de Velde i zarobljen je na brodu Kompanije
SfandyasfžgWd?, zapita. A čovjek koji ga je zarobio je Englez, Sir Francis
Courteney? Kapetan Schreuder izgledao je začuđeno. Upravo tako, gospodine.
Ali, ne razumijem kako to da poznajete sve te detalje. Odgovorit ću kasnije na
vaše pitanje, kapetane, no prije trebam nešto znati. Shvaćate li daje
SfaWiwfzgzezW zarobljen nakon potpisivanja mira između naših dviju zemalja?
Milorde, bio sam na brodu kao putnik kada su ga zarobili. Naravno da znam da je
zarobljavanje bilo ilegalno. Još jedno pitanje, kapetane. Bi li vaš ugled i vaše
mjesto u društvu poraslo kada biste uspjeli zarobiti tog gusara Courtenevja,
uspjevši osloboditi guvernera i njegovu suprugu oružjem te vratiti Nizozemskoj
kompaniji dragocjen teret sa SkmdiasWda? Kapetan ostane bez riječi pred
takvom privlačnom mogućnošću. Slika ljubičastih očiju i zlatne kosa, koja se
nikada nije udaljila iz njegovih misli od posljednjeg puta kada ju je promatrao,
sada mu se vrati u sjećanje sa svim živim detaljima. Obećanje koje je izrekla onim
crvenim usnama bilo je slade od svih mirodija i zlata koje je bilo u igri. Kako bi mu
bila zahvalna Katinka u slučaju da ju oslobodi! A da ne govorimo o ocu,
predsjedniku VOCa. Moglo je to za njega značiti pravu sreću, najveću koja mu se
ikada do sada u njegovu životu pružila. Bio je toliko utonuo u svoje misli da je
jedvice odgovorio složivši se s Kraguljevim prijedlogom. Dakle, gospodine, mislim
da vi i ja moramo raspraviti o nekoliko detalja da bismo obojica ostvarili dobit,
reče Kragulj srdačno mu se osmijehnuvši. jutro nakon njihova razgovora, GuH i
Swaef vrate se u uvalu rta i čim se usidre ispod topova utvrde, kapetan i Cumbrae
spuste se na kopno, na morski žal, gdje je skupina robova ušla u vodu i uronila do
ramena kako bi povukli brodicu do žala, prije nego ju sljedeći val prevrne, tako da
su mogli sići bez da smoče čizme. Dok su se zajedno kretali prema ulazu utvrde,
bili su čudnovat i vidljiv par. Schreuder je bio u odori, s lentom, vrpcama i perjem
na šeširu, koje se Ijuljuškalo na jugoistočnjaku. Cumbrae je pružao izvanrednu
predstavu, sa suknjicom u bojama njegova klana; tamnocrveno, žuto i crno.
Stanovnici kolonije na kraju svijeta nikada nisu vidjeli muškarca odjevenog na taj
način i sakupe se na krajevima puteljka promatrajući ga razrogačenih očiju.
Nekoliko robinja koje su izgledale poput lutaka, privuku Cumbraeovu pažnju, koji
je mjesecima bio na moru, bez utješnog ženskog društva. Koža im se sjajila poput
bjelokosti, a tamne oči davale su njihovom pogledu nešto čarobno. Mnoge su bile
odjevene na europski način i njihove male i tvrde grudi isticale su se iz čipkastog
korzeta. Prošavši ispred njih Cumbrae odgovori na njihove poglede poput člana
kraljevske porodice, skinuvši kapicu ukrašenu vrpcama pred najmlađom i
najljepšom od djevojaka, koja se zacrveni pred njegovim pogledom. Stražari na
ulazu u utvrdu ih prime s pozdravom. Schreuder, koji im je očito bio dobro poznat,
te Cumbrae udu u dvorište pod pratnjom. Cumbrae se pažljivo ogleda oko sebe,
procjenjujući jačinu obrane. U tom trenutku je vladao mir, no tko je mogao
predvidjeti što će se dogoditi za godinu dana? Jednoga dana će možda voditi
opsadu na tu utvrdu. Opazi da je utvrda bila u obliku zvijezde s pet vrhova. Bilo je
očito da su utvrdu sagradili po modelu one u Antwerpenu, prve koja je bila
sagrađena na taj način. Svaki od pet vrhova imao je krunu čiji su uglovi davali
mogućnost braniteljima da ispale vatru i prema glavnim zidinama utvrde, koje
inače ne bi bile zaštićene, i ne bi se mogle obraniti. Utvrda je bila gotovo
neosvojiva, osim s dobro razrađenim planom opsade. Moglo je potrajati
mjesecima prije nego što bi uspjeli otvoriti sebi put u utvrdu. No, poslovi
izgradnje još uvijek nisu bili zgotovljeni. Stotine zarobljenika radili su u jarku i na
vrhu zidina, podignutih na pola. Mnogo topova nalazilo se na hrpi u dvorištu, i još
uvijek nisu bili smješteni u otvore koji su nadzirali uvalu. Dok se ogledavao oko
sebe u dvorištu, opazi da je jedan dio utvrde služio kao zatvor. Red zarobljenika,
koje su vojnici nadzirali, izlazio je iz tajnoga prolaza, ispod južnoga zida. Na tim
istim temeljima sagrađena je vojarna. Iako je dvorište bilo prepuno materijala i
skela, skupina mušketira, odjevena u boje VOCa, zelenu i zlatnu, vježbala je u
jedinom slobodnom prostoru, pred oružarnicom. Kola, koja su vukli volovi,
prepuna teretom, drvom, kamenim blokovima, ušla su bučno u dvorište dok je
kočija stajala pred ulazom u južno krilo utvrde. U nju su bili upregnuti sivci, koji su
se sjajili na suncu, dok su kočijaš i pomoćnici nosili livreju zelene i zlatne boje
Kompanije. Vaša visost je stigla rano. Inače ga ne vidimo do podneva, promrmlja
Schreuder. Vijest o vašem dolasku mora da je stigla do rezidencije. Uspnu se
južnim stubištem, ušavši kroz vrata s grbom Kompanije. U atriju, sa sjajnim podom
od žutoga drva, pomoćnik preuzme njihove šešire i mačeve, a zatim ih povede u
predsoblje: Obavijestit ću visost o vašem dolasku, reče, i iziđe iz sobe. Ude
nekoliko trenutaka kasnije: Visost će vas odmah primiti. Guvernerova prostorija
za primanje gledala je na uvalu, s nekoliko prozora i otvora, a bila je namještena s
nekoliko masivnih nizozemskih komada namještaja i orijentalnim tepisima. Živahni
kineski tepisi pokrivali su sjajan pod i vitrine u kojima je bila zbirka kineskog
porculana s tipičnim bojama dinastije Ming. Guverner Kleinhaus bio je visoki
čovjek srednjih godina, oštra pogleda, žućkaste boje kože i života provedenog u
tropskim krajevima, s naboranim licem, na kojemu su se ocrtavale sve brige
vezane uz njegovu službu. Bio je mršav, s istaknutom jabučicom na grlu koja je
izgledala nepravilna, i gustom perikom, premladenačkom za stare crte lica.
Kapetane Schreuder, pozdravi kapetana, ne skrećući pogled s Kragulja. Jutros,
kada sam se probudio i vidio daje vaš brod nestao, pomislio sam da ste isplovili i
vratili se u domovinu bez moga dopuštenja. Molim vas, oprostite, gospodine. Dat
ću vam obrazloženje, no prije mi dopustite da vam predstavim Lorda Cumbraea,
engleskog plemića. Škotskog, molim, ne engleskog, promrmlja Kragulj. U svakom
slučaju, guverner Kleinhaus ostao je impresioniran titulom i odmah prede na
engleski. Dobrodošli na Rt Dobre Nade, gospodine. Mogu li vam ponuditi lagano
osvježenje... čašu Madere, možda? Kada su u rukama držali čaše na stalku s
vinom, i smjestili se u stolcima s visokim naslonima, postavljenim u krug, kapetan
se obrati Kleinhausu promrmljavši: Gospodine, moram vam priopćiti nešto vrlo
važno, i značajno pogleda prema slugama i pomoćnicima koji su se nalazili u
prostoriji. Guverner pljesne rukama i oni se izgube poput dima na vjetru.
Znatiželjan, nakloni glavu prema Schreuderu: Dakle, kapetane, kakvu tajnu čuvate
za mene? Postupno, kako je Schreuder pričao, na guvernerovu licu mogla se
primijetiti pohlepa. Bio je pun očekivanja, no kada drugi završi, davši mu prijedlog,
pokaže se skeptičnim: Kako da budemo sigurni da će taj gusar Courtenev biti na
istome mjestu gdje i posljednji put?, zapita Cumbraea. Prije dvanaest dana
zarobljena galija nalazila se na suhom, na morskome žalu, sa svim teretom i bez
glavnoga jarbola. Pomorac sam i mogu vas uvjeriti da ju Courtenev ne može
porinuti u more prije trideset dana. Što znači da imamo dva tjedna za pripreme
napada, objasni Kragulj. Kleinhaus se složi: Gdje se nalazi gusarovo skrovište?
Guverner je pokušao usmjeriti ovo pitanje sasvim slučajno, no njegove su oči
blještale. Mogu vas uvjeriti daje dobro sklonjen. Kragulj ne odgovori na pitanje sa
suhim osmijehom na licu. Bez moje pomoći vaši ga ljudi neće moći pronaći.
Razumijem. Koščatim kažiprstom guverner je kopao po nosnici, a zatim proučavao
otvrdnutu nakupinu sluzi. Ne podignuvši pogled nastavi: Naravno, nećete tražiti
nagradu za vašu pomoć, koja je, konačno samo vaša moralna dužnost? Neću
tražiti nikakvu nagradu, samo skroman iznos za mene i moje mornare, da bih si
naplatio vrijeme i troškove, složi se Cumbrae. ednu stotinu od onoga što ćemo
uspjeti ponovno vratiti od tereta galije, predloži Kleinhaus. Ne baš tako skromno,
pobuni se Cumbrae. Mislio sam polovicu. Polovicu! Guverner Kleinhaus se uspravi
na stolcu, dok je njegova put postajala boje starog pergamenta. Bez dvojbe se
šalite, gospodine? Uvjeravam vas da se nikada ne šalim kada je riječ o novcu.
Jeste li pomislili koliko će vam biti zahvalan glavni direktor Kompanije kada mu
budete predali neozlijeđenu kćer, i bez da plati otkupninu? Samo to bi već bilo
dovoljno da vam poveća mirovinu koja vam je dodijeljena, a da ne govorimo o
vrijednosti tereta mirodija i zlata. Dok je razmišljao o tom odgovoru, guverner
ponovno započne istraživati drugu nosnicu, ostavši u tišini. Cumbrae nastavi: Bez
dvojbe, kada van đe Velde bude oslobođen iz pandža tog gusara, doći će ovdje,
moći ćete mu predati službu, a zatim ćete biti slobodni vratiti se u Nizozemsku,
gdje će vas čekati nagrade za dugu i vjernu službu koju ste obavili. Kapetan
Schreuder opazi s kojim je nestrpljenjem guverner čekao mirovinu, nakon trideset
godina službovanja za Kompaniju. Kleinhaus se uzvrpolji na stolcu pomislivši na tu
mogućnost, no njegov je glas bio oštar: Deseti dio vrijednosti tereta koji budemo
preoteli, izuzev vrijednosti zarobljenih gusara, koje budemo prodali u roblje.
Desetinu, to je moja posljednja ponuda. Cumbraeov izraz lica postane tragičan:
Morat ću nagradu podijeliti sa svojom posadom. Ne bih mogao uzeti u obzir
ponudu manju od četvrtine. Petinu, odgovori mu Kleinhaus kreštavim glasom.
Prihvaćam, reče zadovoljno Cumbrae. Naravno, trebat će mi usluge one lijepe
vojne fregate usidrene u uvali i tri skupine mušketira, predvođene ovdje prisutnim
kapetanom Schreuderom. A moj će jedrenjak trebati snabdjeti barutom i mecima,
a da ne govorimo o vodi i namirnicama. Bio je potreban veliki napor kapetana
Schreudera, no pred kraj poslijepodneva sljedećeg dana tri skupine mušketira, s
po devedeset ljudi svaka, bile su poredane izvan zidina utvrde na vježbalištu,
spremne da krenu. Časnici i dočasnici su svi bili Nizozemci, dok su mušketiri bili
mješavina s domorodačkim stanovništvom, stanovnicima poluotoka Malaca, u
Maleziji, Hotentoti regrutirani medu plemenima rta, te plemena koja su dolazila s
nizozemskih posjeda na Cejlonu. Vojnici su bili nagnuti kao životinje za vuču pod
teretom teškoga oružja i torba, no, čudno, bili su bosonogi. Kada ih je Cumbrae
opazio kako marširaju kroz vrata, s kapicama crne boje i puškom oko ramena,
primijeti kiselo: Nadam se da će se dobro boriti kako i marširaju, no, mislim da
mogu naići na kakvo iznenađenje, kada se nadu pred Frankvjevim morskim
vukovima. GwHje mogao primiti na brod samo jednu skupinu mušketira s
teretom i u tom bi slučaju palube bile jako nakrcane, pogotovo ako bi ih za
vrijeme plovidbe zadesilo nevrijeme. Ostale dvije skupine mušketira ukrcale su se
na fregatu. Njihovo je putovanje trebalo biti lakše, jer je SoMMenvogef Ptica
sunca bio udoban i brz jedrenjak. Pripadao je Cromwellovoj floti, zarobljenoj od
admirala de Rujtera za vrijeme bitke kod Kentish Knocka i bio je u skupini de
Rujtera za vrijeme ekspedicije, kada su plovili Temzom, nekoliko mjeseci prije
njegova dolaska na rt. Bilo je lako shvatiti da su jedra zamijenjena prije nego što je
brod krenuo prema Nizozemskoj. Sva su jedra i pripone bili sasvim novi. Posada se
sastojala pretežno od veterana dva rata protiv Engleske, prvoklasnih boraca, koje
je borba oblikovala. Kapetan Rjker bio je također solidan moreplovac po
oceanima, s mnogo iskustva, širokih ramena i s velikim trbuhom. Nije nimalo
nastojao sakriti nelagodu koju je osjećao našavši se pod zapovjedništvom čovjeka
koji mu je do nedavno bio neprijatelj, i kojeg je smatrao gusarom. Njegov hladan i
neprijateljski odnos prema Cumbraeu jedvice je skrivao prijezir. Na
SoMMčMvogefu se održavao ratni sastanak koji nije bio bez nesuglasica, budući
da Cumbrae nije htio otkriti pravac plovidbe, a Rjker se suprotstavljao svakome
savjetu koji je Škot davao. Samo je intervencija kapetana Schreudera bila
odlučujuća da ekspedicija ne propadne prije nego što je i započela. S olakšanjem
Kragulj opazi fregatu kako podiže sidro, s oko dvije stotine mušketira poredanih
duž zaštitne ograde srdačno pozdravljajući masu Hotentotkinja, odjevenih u
živahne boje, i polugolih, koje su se sakupile na morskome žalu i slijedile mali GwH
prema ulazu u uvalu. Paluba je bila prekrcana mušketirima koji su mahali rukom u
znak pozdrava i živahno razgovarali, pokazujući si međusobno prema planini ili
morskome žalu i smetali mornarima koji su radili i pokušavali povesti brod prema
otvorenome moru. Kada je GwH prošao rt, u podnožju Lavlje glave, prepuštajući
se prvom napadu južnog Atlantika, čudna tišina spusti se na bučne putnike i čim je
okrenuo pravac prema zapadu, prvi mušketir požuri do ograde i povrati ravno
protiv vjetra. Uslijedi gromki smijeh posade broda, vidjevši da je vjetar sve vratio u
lice nesretnika, blijedog poput krpe, zaprljavši mu zelenu jaknu ostacima
njegovoga zadnjeg obroka. Manje od pola sata kasnije, gotovo su svi ostali vojnici
slijedili njegov primjer, te su palube bile toliko skliske i prljave zbog njihovih
darova Neptunu da je Kragulj naredio da pokrenu pumpe, zalivši palube i putnike.
Bit će zanimljivi ovi dani plovidbe, reče kapetanu Schreuderu. Nadam se da će ovi
ljepotani imati dovoljno snage da se dovuku do obale, kada budemo stigli na cilj.
Prije polovice putovanja, postalo je očito da su riječi koje je izrekao u šali postale
istinite. Gotovo su svi vojnici na brodu izgledali poput leševa, ležeći na palubi bez
ičega u trbuhu što bi mogli izbaciti. Poruka koju je poslao kapetan Rjker
obavještavala ih je da se ni ljudi na njegovu brodu nisu nalazili u boljem stanju.
Budemo li ih odmah upleli u borbu, čim stignemo, Frankvjevi ljudi će ih žive
pojesti, bez da odbace ijednu koščicu. Morat ćemo promijeniti planove, reče
Kragulj obraćajući se Schreuderu., koji pošalje glasnika na SoMMenvogef. Dok je
on zaustavio brod, Rjker se doveze brodicom do njih kako bi raspravili o promjeni
plana za napad. Cumbrae je napravio skicu lagune i obale s obje strane rta, o
kojoj su tri časnika razmišljala u malenoj kabini GwHa. Rjkerovo raspoloženje
popravilo se otkrićem krajnjega cilja i zbog mogućnosti napada i novca nagrade,
uz čašicu whiskyja koju mu je Cumbrae ponudio. I začudo, pristane na plan koji je
Cumbrae predložio. Postoji još jedan rt, ovdje dolje, oko osam do devet milja
zapadno od ulaza u lagunu. Kragulj pokaže prstom na skici. Na ovom vjetru vode
na tom mjestu bit će dosta mirne, kada budemo spustili brodice u more i kada se
kapetan Schreuder i njegovi ljudi budu iskrcali na kopno. Odatle započinje njegov
marš približavanja. Pokaže na karti dlakavim kažiprstom. Kratko vrijeme koje budu
proveli na kopnu i malo tjelovježbe dat će im mogućnost da se oporave. Kada
budu stigli do Courtenevjevog brloga, trebali bi imati ponovno malo papra u tijelu.
Jesu li gusari organizirali obranu na ulazu u lagunu?, htio je znati Rjker. Imaju
topove ovdje i ovdje, da bi pokrili kanal. Cumbrae stavi križiće na mjesta gdje su se
nalazili topovi. Tako su dobro zaštićeni da su nedodirljivi na odgovor s broda koji
ulazi u lagunu ili koji ostavlja sidrište. Prekine se, prisjetivši se kako su ga ti topovi
otpratili, dok je bježao iz lagune nakon neuspjelog napada na tabor. Rjker se
ponovno otrijezni na mogućnost da njegov brod bude na kratkoj udaljenosti
gadan topničkim granatama. Moći ću neutralizirati topove približim li im se sa
zapadne strane, uvjeri ih Schreuder. Poslat ću malu skupinu da se uspne stijenom.
Neće očekivati napad sa stražnje strane. No, neću moći preći kanal i učiniti isto s
topovima na istočnoj strani. Poslat ću drugu skupinu da učini isto topovima s
istočne strane, umiješa se Rjker. Samo da uspijemo pronaći način da se
međusobno obavještavamo za vrijeme napada. Posvete sat vremena u izradi
plana obavješćivanja sa zastavicama i dimnim signalima između brodova i obale.
Tada se Rjker i Schreuder zapale, spremni boriti se da bi se ovjenčali lovorovim
vijencem. Zaifo bii morao riskirafi svoe Z;wde, radosno je mislio Kragulj, tada sw
ovijimac spremni uonžfi posao wm;esfo mene? Na glas, pak, reče: Čestitam vam,
gospodo. Odličan plan! Hoćete li odgoditi napad na topove na ulazu u lagunu, dok
kapetan Schreuder ne bude poveo kroz šumu veći dio kopnenih snaga i ne nade se
u takvom položaju da krene u glavni napad sa stražnje strane gusarskog tabora?
Da, naravno, složi se Schreuder nestrpljivo. No, čim topovi na rtu ne budu više
mogli odgovoriti na naš napad, vaši će brodovi ući u uvalu i započeti pucati na
gusarski tabor. To će za mene biti znak da započnemo napad iz pozadine. Dat
ćemo vam svu našu podršku. Cumbrae se složi, pomislivši koliko je kapetan
pohlepan za slavom, i uspjevši se suzdržati da ga ne udari očinski po ramenu.
Kapetane Rjkeru, reče širokom gestom punom oholosti, želim čast da ja vodim
skupinu u lagunu, s mojim malim, ali vrijednim GW7om. Moji nitkovi mi nikada ne
bi oprostili da vi budete preda mnom. Rjker zatvori usne tvrdoglavo: Gospodine!,
odgovori mu, SoMMeMvogeZje bolje naoružan i u stanju da bolje reagira na
topnički napad neprijatelja. Moram ustrajati u zahtjevu da ja vodim ulaz u lagunu.
fo e nejgo, pomisli Kragulj, i spusti glavu složivši se, mršteći. Tri dana kasnije
kapetan Schreuder i njegove tri skupine mušketira iskrcaju se na pusti morski žal.
Promatrali su ih kako se udaljavaju koračajući prema divljoj unutrašnjosti Afrike, u
neravnomjernoj koloni. Afrička noć bila je puna šumova, nikada tiha. Kada se Hal
zaustavljao na uskom puteljku, lagani očevi koraci odzvanjali su pred njim, koji je
čuo zvukove, prigušene zbog šumova koje su proizvodila druga živa bića u šumi
oko njega. Noćni pjev ptice, ljepši od najljepšeg zvuka koji je glazbenik mogao
odsvirati na ijednom žičanom instrumentu. Zvuk ostalih kukaca medu mrtvim
lišćem ili smrtonosni urlik malih divljih mačaka koje su ih lovile. Pjev i zujanje
insekta i vječan šum vjetra bili su dio skrivenog zbora u Panovu hramu. Svjetlost
lanterne nestane pred njim, te se požuri da nadoknadi razdaljinu. U trenutku kada
je napustio tabor, otac nije odgovorio na pitanje, no, kada su napokon izišli iz
šume, u podnožju brežuljaka, Hal shvati kamo su naumili. Kamenje koje je još
uvijek obilježavalo ložu u kojoj je izrekao svoju zakletvu, oblikovalo je krug na
mjesečini. Na ulazu, Sir Francis klekne, spusti glavu u molitvi, a Hal klekne pored
njega. O, Gospodine, učini me dostojnim, molio je Hal. Daj mi snage da održim
zakletvu, koju sam u tvoje ime izrekao. Otac napokon podigne glavu. Ustane i
uzme Hala za ruku da bi mu pomogao da se digne, a zatim, rame uz rame, udu u
krug približivši se oltarnom kamenu. Sir Francis nasloni lanternu na visoki kamen,
a zatim klekne ponovno zajedno sa sinom pod tom žutom svjetlosti. Dugo su
molili, u tišini, a zatim sir Francis podigne pogled prema nebu: Zvijezde su
Gospodnji brojevi. Osvjetljavaju naše dolaske i polaske, vode nas oceanima koji
nisu naznačeni na kartama, određuju našu sudbinu, mjere broj naših dana.
Halove oči odmah potraže njegovu osobnu zvijezdu, vječnu i nepromjenjivu, koja
se nalazila u sazviježdu Lava. Jučer sam noću izradio tvoj horoskop, reče mu otac.
Mnogo ti stvari ne mogu otkriti, no jedno ti mogu reći: zvijezde ti spremaju
jedinstvenu sudbinu. Nisam uspio shvatiti prirodu. U očevu glasu osjećao se
tračak tuge, i Hal ga pogleda. Njegovo je lice bilo napeto, bore ispod očiju bile su
tamne i duboke. Ako su zvijezde povoljne, što vas muči, oče? Bio sam grub
prema tebi, tjerao sam te bez milosti. Hal zavrti glavom: Oče..., no Sir Francis ga
ušutka, položivši ruku na njegovu. Sjeti se uvijek razloga zašto sam tako postupio.
Da sam te manje volio, bio bih manje oštar prema tebi. Stisak njegove ruke na
sinovoj postane još jači, kada osjeti da je sin uzimao daha, namjeravajući nastaviti.
Pokušao sam te spremiti i prenijeti ti iskustvo i snagu, potrebne da se suočiš sa
svojom nesvakidašnjom sudbinom, koju su ti zvijezde namijenile. Razumiješ li me?
Da, to sam oduvijek znao. Aboli mi je objasnio. Aboli je mudar. Ostat će uz tebe,
kada mene više ne bude. Ne, oče. Ne govorite tako. Sine, pogledaj u zvijezde,
odgovori mu Sir Francis i Hal se nekoliko trenutaka dvoumio, ne shvaćajući što je
otac time htio reći. Ti znaš dobro koja je moja osobna zvijezda, pokazao sam ti ju
bar stotinu puta. Potraži ju, sada, u sazviježdu Djevice. Hal pogleda prema istoku,
gdje se njegova zvijezda i dalje sjajila, jasna i svijetla. Zatim skrene pogledom
prema sazviježdu Djevice, pored Lava. Ote mu se uzdah, pogođen praznovjernim
strahom. Očevu zvijezdu presijecala je sablja u plamenu, s perjanicom crvene
boje vatre, boje krvi. Zvijezda padalica, prošapće. Komet, ispravi ga otac. Bog me
upozorava da je moje vrijeme ovdje na izmaku. Čak su i Grci, a potom i Rimljani,
znali da je nebeska vatra znak za nevolje, ratove, siromaštvo i bolesti, te smrt
kraljeva. Kada?, zapita Hal utučenim glasom. Brzo, odgovori mu Sir Francis. Mora
da će se to brzo dogoditi. Vjerojatno prije nego što komet bude prešao putanju u
mome znaku. Ovo je možda posljednji put što smo ti i ja sami. Možemo li učiniti
nešto da izbjegnemo tu propast? Možemo li joj izbjeći pobjegnemo li? Ne znamo
odakle će doći, odgovori Sir Francis ozbiljno. Ne može se pobjeći pred sudbinom.
Bježeći bismo sigurno završili u njenim kliještima. Onda ćemo ostati ovdje i boriti
se, odgovori odlučno Hal. Da, borit ćemo se, složi se otac, iako je kraj već odlučen.
No, to nije razlog što sam te doveo ovdje. Noćas ti želim predati nasljedstvo,
materijalno i duhovno, koje ti pripada, budući da si moj jedini nasljednik. Uzevši
medu ruke sinovo lice, privuče ga k sebi kako bi ga pogledao u oči. Nakon moje
smrti pripada ti moj rang i moj a titula baruna, koju je tvoj pradjed Charles
Courtenev primio od kraljice Bess, nakon uništenja nepobjedive španjolske
armade. Postat ćeš Sir Henry Courtenev, shvaćaš li? Da, oče. Tvoja sukcesija je
registrirana u Engleskoj kod Arkadskog vijeća. Prekine se začuvši divljački krik koji
je odjeknuo dolinom. Leopard koji se sprema na lov na mjesečini. Kada njegova
zastrašujuća rika utihne, Sir Francis nastavi: Moja je želja da napreduješ u redu, i
dostigneš rang viteza Nautonnier. Potrudit ću se da ispunim vaše želje, oče. Sir
Francis podigne desnu ruku dok mu se zlatni prsten, koji je nosio na srednjem
prstu, sjajio na svjetlosti lanterne. Skine ga i podigne kako bi reflektirao mjesečevu
svjetlost. Ovaj prsten dio je naših oznaka ranga viteza Nautonnier. Uze Halovu
desnu ruku kako bi mu nataknuo prsten na srednji prst, no bio je preširok, te ga
premjesti na sinovljev kažiprst. Zatim odveže plašt i otkrije veliki medaljon
njegove službe koji je nosio na prsima. Maleni rubini u lavljim očima i zvijezde od
dijamanata sjajili su se na titravoj svjetlosti. Sir Francis skine s vrata lanac s
medaljonom te ga stavi Halu na ramena: To nadopunjuje oznake. Bit će tvoj ključ
za ulaz u Hram. Poćašćen sam i iznenađen vjerom koju imate u mene. Duhovno
nasljedstvo koje ti ostavljam sastoji se od još jednog predmeta, reče mu Sir
Francis, te zavuče ruku ispod plašta: To je sjećanje na tvoju majku. Otvori ruku i
pokaže mu medaljon s minijaturom Ladv Edwine. Svjetlost nije bila dovoljno jaka
da mu dozvoli razabrati svaki detalj portreta, no to je lice bilo upečaćeno u
njegovim mislima i njegovom srcu. Ne izrekavši ni riječi, Hal spremi minijaturu u
džep prsluka. Molimo se zajedno za mir njene duše, reče Sir Francis tiho i obojica
pognu glave. Nakon nekog vremena Sir Francis podigne glavu: Sada nam preostaje
samo materijalno nasljedstvo, koje ti ostavljam. Prije svega, to je High Weald, naš
posjed u Devonu. Znaš da tvoj stric Thomas upravlja kućom i imanjem u mojoj
odsutnosti. Dokumenti o vlasništvu nalaze se kod mog odvjetnika u PIymouthu.
Sir Francisjejoš dugo nastavio nabrajati u detalje sve posjede koje je imao u
Engleskoj: Sve sam zapisao u dnevnik, no, on se može izgubiti ili ga netko može
ukrasti, prije nego što budeš imao vremena proučiti ga. Zapamti sve što sam ti
sada rekao. Neču ništa zaboraviti, reče Hal. Osim toga, tu je i nagrada koju smo
zaslužili na ovom putovanju. Bio si sa mnom kada smo zarobili plijen s ffgerzge
Mzczf i sa SfaMdvasffgfzeida. Kada se budeš vratio u Englesku s plijenom, sjeti se
da moraš isplatiti svakog člana posade. Naravno. Plati do zadnjeg penija
carinicima kralja. Samo bi nitkov pokušao prevariti svoga gospodara. Neću
zaboraviti izvršiti i tu dužnost prema mome kralju. Ne bih mogao počivati u miru,
znajući da su sva bogatstva, koja sam zarobio za tebe i svog kralja, izgubljena.
Tražim od tebe da se zakuneš na tvoju čast viteza reda, reče Sir Francis. Zakuni se
da nikada i nikome nećeš odati mjesto gdje se nalazi plijen. Za teških dana, koji su
pred tobom, kada crveni komet bude vladao u mom znaku i odlučivao o našoj
sudbini, mogao bi susresti neprijatelja, koji će te nastojati natjerati da prekršiš ovu
zakletvu. Imaj uvijek na umu moto naše obitelji: Izdržat ću. Dajem vam moju
časnu riječ i kunem se Bogom da ću izdržati, obeća Hal. Te riječi izgovori s
lakoćom i sasvim prirodno. Nije mogao slutiti u tom trenutku da će, kada ih se
bude ponovno prisjetio, njihova težina biti bolna i teška, te da će mu gotovo
slomiti srce. Za sve vrijeme njegove vojne karijere kapetan Cornelius Schreuder
borio se na čelu domorodačkih skupina, umjesto s ljudima njegove rase i
domovine, jer su mu bile mnogo draže, budući da nisu bile toliko osjetljive na
vrućinu i sunce, na hladnoću i vlagu. Bili su imuni na epidemije i bolesti, koje su
pogađale bijelce, koji su se upuštali u tropsku klimu, a preživljavali su i s manjom
količinom hrane. Bili su u stanju boriti se i živjeti na hrani koju im je ova divlja i
strašna zemlja mogla pružiti, dok su europski vojnici obolijevali i umirali, ako bi im
se oduzimala hrana. Postojao je još jedan razlog koji je opravdavao njegov izbor.
Dok se život kršćanskih vojnika trebao smatrati dragocjenim, oni pogani su se
mogli žrtvovati bez grižnje savjesti, poput životinja; nisu imali istu vrijednost i
moglo ih se poslati u smrt bez previše skrupula. Bilo je poznato i to da su lopovi,
nisu bili previše pouzdani, te ih se nije smjelo ostaviti pored žena i pića, no, kada
su sami trebali nešto poduzeti, postajali bi poput djece. Ali, pod vodstvom dobrih
nizozemskih časnika, njihova hrabrost i borbeni duh nadmašivali bi njihove
slabosti. Popevši se na uzvisinu na tlu, Schreuder je promatrao dug red pješaštva.
Bilo je čudno kako su se brzo oporavili od morske bolesti koja ih je samo dan
ranije mučila. Dobro prospavana noć na kopnu i malo suhe ribe i dvopeka bili su
dovoljni da im se ponovno vrati snaga i živost, kao u trenutku ukrcaja. Prolazili su
pored njega, bosonogi, slijedeći dočasnike bijelce, krećući se bez napora pod
teškim teretom, čavrljajući međusobno na svojim jezicima. Schreuder je imao više
povjerenja u njih u tom trenutku, nego u bilo koga drugog otkako su se ukrcali u
uvali rta. Skine šešir i obriše si znoj s čela. Sunce se jedva primjećivalo kroz krošnje
stabala, a toplina je već bila nepodnošljiva, kao ispred peći. Pogleda brežuljke i
šumu, koja ih je očekivala. Plan, koji je Škot s crvenom kosom naslikao, bila je
samo skica, koja je u grubim crtama pokazivala obrise obale, ne dajući mu nikakvu
informaciju, primjerice, o terenu na kojem se nalazio. Na početku su slijedili žal,
no put se pokazao vrlo teškim, na svakome koraku pod težinom zavežljaja ljudi su
tonuli u pijesak do gležanj a. Osim toga, otvoreni morski žalovi bih su isprekidani
stjenovitim liticama i rtovima koji su uzrokovali kašnjenja. Stoga je Schreuder
krenuo prema unutrašnjosti, poslavši izvidnike, nadajući se da će pronaći put kroz
brežuljke i šumu. U tom trenutku začuje krik izvidnika, koji se vraćao penjući se
brežuljkom. Zadihani Hotentot zaustavi se pred njim, pozdravivši ga: Kapetane,
pred nama je široka rijeka. Dobro je govorio nizozemski, kao i većina vojnika. Pasji
sin!, zavikne Schreuder. Izgubit ćemo na vremenu, a još ima samo dva dana do
trenutka zakazanog sastanka. Pokaži mi put. Izvidnik ga povede prema vrhu
brežuljka. Na vrhu padine pokaže se pred njim strma riječna dolina. Obronci su
bili duboko usječeni oko dvije stotine stopa i prekriveni gustom šumom. Estuarij
na dnu, širok i taman, širio se krećući se ususret moru. Schreuder izvuče dalekozor
iz kožnih korica i pažljivo prouči dolinu na mjestu gdje je ulazila u brežuljke
unutrašnjosti. Izgleda da nema lakšeg mjesta za prijelaz, a nemam vremena da se
posvetim istraživanju. Zagleda se u strminu koja se pokazivala pred njim. Učvrstite
konopce na vrhovima ovih stabala, kako bi nam pružili oslonac u spuštanju. Bila je
potrebna polovica jutra da se dvije stotine ljudi spusti u dolinu. U jednom
trenutku jedan konopac popusti pod težinom pedeset ljudi koji su se držali za nj i
spuštali u dolinu. Iako je većina ljudi zadobila lakše ozljede, uganuća i blaže
udarce, koturajuči se do rijeke, samo je jedan bio teško ranjen, mladi Hotentot,
koji je u padu ostao zapleten desnom nogom u korijen jednoga stabla.
Potkoljenična kost smrskala mu se na nekoliko mjesta, a oštri dijelovi kosti virili su
kroz kožu. Dobro je, izvukli smo se s gubitkom samo jednoga čovjeka, reče
zadovoljno Schreuder svome dočasniku. Moglo nas je mnogo više stajati. Mogli
smo izgubiti dane i dane u potrazi za drugim prijelazom. Da pripremimo ležaj za
ranjenika?, predloži dočasnik Maatzujker. Jeste li poludjeli?, pobuni se Schreuder.
Usporio bi napredovanje. Ostavite tog bijednika ovdje s nabijenom puškom. Kada
ga budu potražile hijene, moći će sam odlučiti hoće li ispaliti metak na jednu od
njih ili u sebe. S obale Schreuder je imao pod kontrolom dugi dio rijeke, oko
stotinu jarda, s površinom istočkanom malim virovima dok je plima na izlazu
nosila prema moru blatnu vodu. Trebali bi sagraditi splavi, predloži dočasnik
Maatzujker, ali Schreuder se izdere na njega: Ne mogu si dozvoliti da izgubim I
toliko vremena ni za takvo što. Napnite konopac do druge obale rijeke. Moram
vidjeti kako se ova rijeka može preći. Struja je vrlo jaka, upozori ga dočasnik. To
vidi svaka budala, Maatzujker. Možda upravo stoga niste imali poteškoća
izgovoriti tu primjedbu, odgovori mu grubo Schreuder. Izaberite najboljeg plivača!
Maatzujker pozdravi, a zatim pogledom prijeđe preko reda vojnika. Ovi naslute
što ih čeka i svi pronađu nešto zanimljivo za promatranje na nebu ili u šumi, samo
da ga ne pogledaju u oči. Ahmede!, usklike dočasnik jednome od voda, dohvativši
ga za ramena i udaljivši ga od skupine ljudi medu kojima se pokušavao sakriti.
Ahmed, pomiren sa sudbinom, preda pušku jednom od vojnika, te se započne
skidati. Njegovo nago tijelo bilo je bez ijedne dlake i žućkasto, čvrstih mišića.
Maatzujker mu veže konopac ispod pazuha, a zatim se Ahmed spusti u vodu. Kako
je postupno napredovao, voda je postajala sve dublja, dok mu nije stigla do
pojasa, a s njom su rasle i Schreuderove nade brzog i lakog prijelaza rijeke.
Ahmedovi drugovi, sakupljeni na obali rijeke, vikali su hrabreći ga i polako
popuštali konopac. Zatim, kada je bio gotovo na polovici prijelaza, Ahmed se
spotakne, izgubi ravnotežu upravo u glavnom kanalu rijeke, i njegova glava
nestane ispod površine vode. Povucite ga natrag!, zapovjedi Schreuder i vojnici
povuku Ahmeda u pliće vode, gdje se borio da ponovno stane na noge, kašljući i
izbacujući vodu koju je popio. Zatim, odjednom, Schreuder zavikne uznemireno:
Vucite! Izvucite ga iz vode! Pedeset jarda od brežuljka, kapetan je opazio veliki vir
koji se pojavio na površini vode, a zatim brzi trag u obliku slova V kako klizi
kanalom prema mjestu gdje se Ahmed pokušavao podići na noge. Čak je skupina
koja je potezala konopac opazila pojavu u vodi i kriknula od straha, vukući
Ahmeda prema obali tako energičnim potezima da je jadnik bio katapultiran
prema natrag i povučen svom težinom, iako se otimao. No, pojava ispod površine
se pokrene još brže, ciljajući prema čovjeku u neprilici. Kada je bila nekoliko stopa
od njega, izroni. Imala je tamnu i nepravilnu gubicu, izboranu poput crnoga debla,
a na udaljenosti od dvadeset stopa iznad glave pojavi se dugački rep gmaza.
Strašno čudovište u tren oka prede udaljenost koja ga je dijelila od čovjeka. Izroni
iz vode s raširenim čeljustima i otkrije neravne redove žutih zuba. Opazi ih i
Ahmed, koji ispusti divljači krik. Šumom poput rešetke koja se spušta na pod,
čeljusti se zatvore nad donjim dijelom njegova tijela. Čovjek i zvijer završe ispod
vode u ponoru pjene. Ljudi koji su pridržavali konopac osjete da zvijer povlači i
konopac, našavši se na podu jedan iznad drugog i kliznuvši padinom obale.
Schreuder skoči prema njima i dohvati kraj konopca, zavezavši ga s dva kruga oko
struka, i svom svojom težinom započne povlačiti. Dolje u tamnoj plimi ponovno se
pojavi velika pjena, kada se veliki krokodil, zatvorenih čeljusti nad Ahmedovim
trbuhom, započne vrtjeti oko samoga sebe nevjerojatnom brzinom. Ostali ljudi za
konopcem ponovno pronađu ravnotežu i ponovno započnu vući konopac ozbiljna
lica. U tamnoj vodi se proširi crvena mrlja, dok je Ahmed ostao raspolovljen,
poput purana, kojeg je proždrljivac pojeo do pola. Mrlja krvi se rasprši brzinom
struje, dok su ljudi koji su napinjali konopac pali unatrag, čim je s druge strane
prestala napetost. Ahmedov torzo je izbačen na obalu, s rukama koje su mlatarale
i ustima koja su se otvarala i zatvarala, poput onih umiruće ribe. Krokodil
ponovno izroni na sredini rijeke, držeći u čeljusti Ahmedove noge i stražnjicu.
Podignuvši glavu prema nebu, proguta ih, dok mu se svijetlo i mlohavo grlo
proširivalo. Schreuder je urlikao od bijesa: Ta odvratna životinja zadržavat će nas
ovdje danima, ako joj to budemo dopustili. Okrenuvši se prema užasnutim
mušketirima koji su vukli prema obali Ahmedov leš, uzvikne: Vratite ovdje taj
komad mesa! Spuste tijelo nesretnika pred njegove noge, promatrajući ga
prestrašeno dok je sa sebe skinuo svu odjeću, ostavši pred njima gol s tvrdim
mišićima i udom koji je virio iz grma tamnih dlaka. Poslušavši njegove naredbe
zavežu mu konopac ispod pazuha, zatim mu predaju nabijenu pušku s već
zapaljenim fitiljem. Schreuder dohvati pušku, a drugom rukom uhvati nepomičnu
ruku mrtvaca. Začuje se začuđeno mrmljanje prisutnih, kada se zaputi u rijeku,
vukući sa sobom Ahmedove krvave ostatke. Hajde, prljava životinjo!, režao je
bijesno, nastavivši napredovati rijekom, dok mu je voda sezala do koljena: Želiš li
jesti? Evo, imam nešto za tebe. Jecaj užasa ote se onima koji su gledali s obale,
kada opaze nedaleko od mjesta gdje je Schreuder stajao u vodi brežuljak koji se
podiže i krokodila koji izranja i koji se baca prema njemu, ostavivši za sobom
dugačak trag na površini vode. Schreuder čvršće zarije noge u dno i lučnim
pokretom ruke baci raskomadano i krvavo Ahmedovo tijelo prema krokodilu u
napadu: Pojedi ovo!, uzvikne, i podigne pušku ciljajući prema ljudskome mamcu
koji je plutao oko dva hvata od njega. Zastrašujuća glava izroni na površinu, s
otvorenim čeljustima, koliko je bilo dovoljno da pojede Ahmedove ostatke.
Ciljajući kroz nišan puške, Schreuder pogleda prema dnu njegovih otvorenih
čeljusti. Opazi oštre zube, zaprljane ostacima ljudskoga mesa. Kada su se čeljusti
otvarale, tvrda membrana zatvarala bi automatski grlo, onemogućivši da voda ude
u pluća zvijeri. Schreuder je ciljao prema dnu otvorenoga grla, te ispali. Prošlo je
nekoliko trenutaka, a zatim se barut zapali. Dok je Schreuder nepomično držao
uperenu pušku, začuje se zaglušujući zvuk i duga perjanica srebrenastoplavog
dima oslobodi se iz cijevi, završivši ravno u grlu krokodila. Tri inča olovnih metaka
raskomadaju membranu, arterije i meso, zarivši se duboko u prsni koš,
raspuknuvši hladno srce gmaza i njegova pluća. Krokodil se strese pod tako jakim
trzajem, podignuvši vodu iznad sebe, a rep dodirne grotesknu glavu prije nego što
padne unatrag, podignuvši pjenu. Zatim životinja potone te se odjednom ponovno
pojavi na površini, koprcajući se u užasnom grču. Schreuder nije gubio vrijeme
promatrajući te odvratne grčeve u agoniji, no baci pušku koja se dimila i zaroni što
je dublje mogao i krene prema suprotnoj obali plivajući što je brže mogao.
Ispustite konopac!, zavikne Maatzujker ljudima koji su ostali paralizirani i oni
ponovno ožive. Podignuvši konopac nastojeći ga držati u zaklonu od struje,
popuštali su postupno, kako je Schreuder napredovao. Pozor!, zavikne
Maatzujker, opazivši ponajprije jednoga, a zatim i drugoga krokodila kako izranja
na površinu. Oči su im bile smještene na vrhu glave i mogli su vidjeti grčeve
njihova umirućeg druga bez da ju sasvim otkriju. Ni najbučniji Schreuderovi
pokreti nisu privukli njihovu pažnju dok nije stigao gotovo do suprotne obale. U
tom trenutku jedno od čudovišta osjeti njegovu prisutnost i krene svom brzinom
prema njemu, podižući u vodi malena udubljenja. Brže!, režao je Maatzujker.
Slijedi vas! Schreuder ubrza, dok ga je krokodil brzo dostizao. Svi ljudi na obali
vikali su hrabreći ga, no krokodil se nalazio vrlo blizu njega, kada Schreuder
nogama dotakne dno. Posljednji dio bio je nadmetanje. Schreuder se bacio prema
naprijed dok su se velike čeljusti otvorile i zatvorile se samo nekoliko pedalja od
njegovih nogu. Vukući za sobom konopac, kao da se radi o repu, Schreuder
nastavi hodati teturajući prema stablima, no, još se uvijek nije nalazio na
sigurnom, jer se zvijer nalik zmaju podigne na noge i krene prema obali, slijedeći
ga nezgrapno, ali brzo, tako da promatrači gotovo nisu povjerovali svojim očima.
Schreuder dostigne prvo stablo u šumi, no samo s nekoliko koraka prednosti pred
gmazom, i baci se prema jednoj niskoj grani. Dok su se čeljusti s oštrim zubima
otvorile i zatvorile, on uspije na vrijeme podignuti noge i s posljednjim snagama,
koje su mu preostale, popne se na višu granu. Gmaz je ostao neko vrijeme u
zasjedi, kružeći oko stabla, zatim se polako povuče prema obali. Držao je hrapavi
rep visoko iznad glave, no kada stigne do rijeke, spusti ga i uroni u vodu. Prije
nego što je nestao, Schreuder je već svojim ljudima na suprotnoj obali rijeke
uzviknuo: Požurite, vi dolje! Priveže kraj konopca za široko deblo na kojem se
nalazio, a zatim uzvikne: Maatzujker! Započnite s izgradnjom splavi! Moći ćete
preći rijeku, vukući konopac. Kobilica esowf;oMđ bila je očišćena od alga i
vitičara, a nakon što je posada odvezala konopce, brod se polako izravna. Dok se
još nalazio na suhom, na morskome žalu, drvodjelci su završili s blanjanjem
novoga glavnog jarbola, koji je ponovno bio spreman da se podigne na palubu. Bio
je potreban uzajamni napor svih ljudi da spuste dugi i teški jarbol na žal, i podignu
njegov najveći kraj na brod. Paranak kojim su ga trebali podignuti smjestili su
pored druga dva jarbola, a zatim podese potpasivanje konopcem. Skupine pod
vodstvom Big Daniela i Neda napnu pažljivo konopce i veliko deblo od sjajnoga
bora se izravna. Sir Francis nije imao povjerenja ni u koga tko će nadgledati
najvažniji dio radova koji se sastojao u umetanju jarbola u udubljenje na palubi.
Bio je to vrlo osjetljiv dio posla, koji je zaposlio pedeset ljudi i produljio se na
gotovo cijeli dan. Odlično obavljen posao, dečki!, izjavi Sir Francis, kada je
konačno veliki jarbol prešao zadnje pedlje i baza jarbola ude u udubinu. Pustite!
farbo! je stajao na mjestu bez oslonaca od konopaca. S mjesta gdje se nalazio,
uronjen do pojasa u vodu lagune, Big Daniel zavikne posadi: Vrijeme je, neka kuga
pohara te glave od sira! Za deset dana izići ćemo na otvoreno more, sjetite se
mojih riječi! Sir Francis mu se osmijehne naslonjen na zaštitnu ogradu. Nikako
prije nego što budemo stavili pripone na taj jarbol. A to se neće dogoditi, ako
stojite tamo, razrogačenih očiju, mlateći praznu slamu. Već je htio okrenuti leda,
kada se zagleda prema morskome žalu. Guvernerova žena izišla je iz zaklona
šume, zajedno sa služavkom, koja ju je slijedila, i sada je, na rubu žala, zastala,
vrteći u ruci iznad glave dršku suncobrana, poput kotača živahnih boja, koji je
zarobljavao poglede svih muškaraca posade. Čak se i Hal, koji je nadgledao posao
skupine na palubi, zagledao u nju razrogačenih očiju, poput blesana. Tog je dana
na sebi imala haljinu koja joj je savršeno pristajala, toliko otvorenu da joj je
otkrivala grudi gotovo do bradavica. Courteney, zavikne Sir Francis, dosta glasno
da bi ga ponizio pred svojim ljudima, vratite se vašem poslu. Gdje su klinovi
kojima ćete učvrstiti jarbol? Hal se trgne, te pocrveni, dok se okrenuo prema
zaštitnoj ogradi i dohvatio težak malj. este li čuli kapetana?, razdere se na
skupinu. Ova kurva je poput Eve u raju, reče Sir Francis tiho tako da ga je samo
Aboli, koji je stajao iza njega, mogao čuti. Več sam uhvatio Hala dok ju je sanjarski
gledao, o Bože, uzvraća mu pogled poput prostitutke s grudima na vjetru. Ta, on
je samo mladič! Vi ga promatrate očinskim očima. Aboli se osmijehne, zavrtjevši
glavom: Nije više mladić, muškarac je. Niste li mi vi jednom rekli da vaša sveta
knjiga govori o orlu na nebu, o zmiji na stijeni i o muškarcu i ženi? Iako je Hal
uspijevao ukrasti tek malo vremena od svojih obveza, odgovarao je na Katinkin
zov poput lososa, koji se vraća izvornoj rijeci za vrijeme parenja. Kada ga je ona
zvala, ništa ga nije moglo omesti da ne odgovori. Tog se poslijepodneva penjao
trčećim korakom puteljkom, sa srcem koje mu je kucalo u ritmu njegovih spretnih
nogu. Prošao je gotovo jedan dan otkako je posljednji put bio sam s njom, a za
njegov ukus bilo je to previše. Ponekad se uspijevao iskrasti iz tabora i sastajati se
s njom čak dva do tri puta na dan. Iako su većinom uspijevali ostati samo nekoliko
minuta zajedno, to im je vrijeme bilo dovoljno, budući da su jako malo trenutaka
trošili na priču. Za njihovu zadovoljštinu bili su primorani pronaći mjesto koje nije
bilo Katinkina koliba, jer su se Halovi noćni posjeti mogli pretvoriti u pravu
katastrofu; možda guverner van de Velde i nije imao tako dubok san, kao što se
moglo pomisliti, slušajući ga kako hrče; u svakom slučaju, njihove su ljubavne igre
postajale sve vatrenije i glasnije. Jedne je noći, probuđen strastvenim krikovima
supruge i Halovim zvučnim odgovorima, guverner dohvatio lanternu i kriomice se
približio kolibi. Aboli na straži izvan kolibe opazio je svjetlost na vrijeme i upozorio
Hala, dopustivši mu da u nekoliko trenutaka skupi svoje stvari i odšulja se van kroz
otvor u ogradi, upravo u trenutku kada je van de Velde ušao u kolibu s lanternom
u ruci i mačem u drugoj. Sljedećeg jutra guverner se požali Siru Francisu: Netko
od vaših mornara je kradljivac, optuži. dz kolibe vaše supruge nedostaje koji
predmet od vrijednosti?, raspitivao se Sir Francis, no kada je guverner samo
zanijekao glavom, odgovori mu aluzijama: Možda vaša supruga ne bi trebala tako
vidljivo nositi svoje dragulje, jer uzbuđuju tuđu pohlepu. Ubuduće, gospodine, bilo
bi bolje da s većom pažnjom pazite na sva vaša dobra. Sir Francis je ispitao sve
mornare koji su pripadali smjeni koja se odmarala, no i guvernerova supruga nije
mu znala opisati uljeza, budući da je dobro spavala. Preko ovog događaja se
prešlo, no to je bio posljednji posjet u koji je Hal išao kroz otvor u ogradi. Pronašli
su tajno mjesto gdje su se sastajali. Bilo je dobro skriveno, no dovoljno blizu
tabora, da je Hal mogao odgovoriti na njene pozive i stići do njega u nekoliko
minuta. Zastane na trenutak na uskoj terasi pred pećinom, udahnuvši duboko
zbog žurbe i uzbuđenja. Otkrio ju je zajedno s Abolijem, kada se vraćao iz lova na
brežuljcima. Nije se radilo o pravoj pećini, više jedna izbočina u stijeni, gdje je
erozija učinila udubljenje. Nisu bili prvi ljudi koji su prolazili ovuda. U kamenom
ognjištu uz stijenu u dnu skrovišta bilo je staroga pepela, dok je niski strop bio
čađav. Pod je bio pun ribljih ljusaka i kosti manjih životinja, ostataka hrane
spravljene na vatri. Kosti su bile suhe i glatke, pepeo hladan. Ognjište se već dugo
nije koristilo. To, ipak, nisu bili jedini znakovi ljudskog prolaza. Stijena u dnu
pećine bila je prekrivena od poda do stropa slikama divljeg jahanja. Antilope s
rogovima i gazele, koje Hal nije poznavao, trčale su pred strijelcima, s nogama
nalik na štapove, nabreklom stražnjicom i muškim udom u erekciji. Slike su bile
djetinjaste i živahne, perspektiva i dimenzije ljudi i životinja sasvim fantastične. U
usporedbi s nekim od ljudskih figura, slon, kojeg su progonili, izgledao je
minijaturan, a orlovi su bili dvostruko veći od krda crnih bivola koji su pasli ispod
njihovih raširenih krila. Usprkos tome, Hal je bio opčaran. Cesto, u razmacima
tišine, između dva ljubavna akta, ostajao je ležati zagledavši se u te čudnovate
čovječuljke koji su lovili divljač i međusobno se borili. U tim je trenucima osjećao
čudnu želju da sazna više o umjetnicima i malim junačkim lovcima i ratnicima koje
su naslikali u njihovim slikama. Kada je zapitao Abolija za njih, crni div mu je
odgovorio samo slegnuvši ramenima: Radi se o san. Oni nisu pravi ljudi, već mali,
žuti majmuni. Budeš li ikada toliko nesretan da sretneš jednog, sudbinu od koje bi
te tvoja tri boga trebala spasiti, otkrit češ mnogo više o njihovim otrovnim
strijelama nego o njihovim bočicama s bojom. Tog su dana slike u pećini vrlo
kratko privlačile njegovu pažnju, budući da je ležaj od trave, koji su pripremili na
podu, bio prazan. Nije to bilo ništa čudnovato, budući da je on došao prerano na
sastanak. Svejedno se zapita hoće li Katinka doći, i nije li možda njen poziv bio
samo hir. Zatim začuje suhu grančicu koja se slomila iza njegovih ramena. Ogleda
se oko sebe u potrazi za skloništem. S jedne strane ulaza u pećinu rasla je
povijuša, tamnozelenih listova, i sa žutim cvjetovima, čiji je miris ispunjavao
pećinu. Hal klizne iza nje, pokušavši se povući što više prema stijeni. Trenutak
kasnije Katinka se hitrim skokom pojavi na ulazu u pećinu, ušavši u nju s izrazom
lica na kojemu se nazirao bijes, vidjevši da je prazna i izgovori riječ na
nizozemskom, čije je značenje Halu bilo dobro poznato, budući da ju je ona često
upotrebljavala. Bila je to prostota i on osjeti da ga prolaze trnci od uzbuđenja na
pomisao koje su ga radosti očekivale. Klizne u tišini iz skrovišta i kriomice joj priđe
iza leda. Pokrije joj oči rukom, a drugom je uhvati oko struka i podigne, potrčavši
prema ležaju od trave. Mnogo kasnije, Hal se baci na zeleni ležaj, golih prsa i još
uvijek zadihan, orošen znojem. Ona mu je lagano grizla bradavicu, kao da je
ogrozd, zatim se poigra zlatnim lančićem koji je nosio oko vrata. Tako je
dražestan, promrmlja. Svidaju mi se lavlje oči od rubina. Što je to? On ne shvati
njenu rečenicu, tako složenu, izgovorenu na nizozemskom i odgovori slegnuvši
ramenima. Ona zatim ponovi, izgovarajući riječi polako i jasno. Dao mi ga je moj
otac, i od velike je vrijednosti za mene, odgovori joj općenito. Želim ga. Hoćeš li
mi ga pokloniti? Hal se umorno nasmije: Ne bih to nikada mogao učiniti. Voliš li
me?, zapita ona, namrštivši se. Jesi li lud za mnom? Da, volim te, do ludila, prizna,
obrisavši si rukom znoj s čela. Onda mi pokloni lančić. On zavrti glavom i ne
progovori ni riječ, a zatim, da bi izbjegao daljnja pitanja u tom pravcu zapita ju: A
ti, voliš li me na isti način? Ona mu odgovori veselim smiješkom: Ne budi blesav.
Naravno da te ne volim. Jedini kojeg volim je lord Kiklop. Tako je prozvala Halovo
spolovilo, po imenu diva iz legende, koji je imao samo jedno oko i da bi ga uvjerila
u njenu izjavu, pruži ruku prema njegovim slabinama. No, ne volim ni njega kada
je tako mali i mlohav. Njeni prsti se potrude nekoliko trenutaka, a zatim žena
prasne u gromki smijeh: Evo, sada ga već volim nešto više. Što je veći, to ga više
volim. Sada ga želim poljubiti i time mu dokazati koliko ga volim. Vrškom jezika
klizila je Halovim trbuhom, no upravo u trenutku kada je zagnjurila lice u grm
njegovih tamnih dlaka, ostane nepomična začuvši zvuk koji je dopirao s drugog
kraja lagune, odbijajući se o brežuljke u stotine jeka. Grom!, zavikne Katinka, i
sjedne. Mrzim kada grmi, otkako sam bila mala. Ne radi se o grmljavini!,
odgovori Hal, odgurnuvši ju u stranu tako grubo da se ona izdere na njega. Svinjo,
to boli! Ali, Hal nije obraćao pažnju na njene proteste. Podignuvši se na noge,
potrči prema ulazu u pećinu te pogleda van. Ulaz je bio smješten dovoljno visoko
da mu dopusti da vidi iznad šume koja je okruživala lagunu. Goli jarboli
KesofufioM probijali su plavetnilo neba, a zrak je bio ispunjen morskim pticama
koje su letjele iznad površine oceana. Sunce se sjajilo na njihovim krilima, te su
izgledale poput bića od leda i kristala, koja su kružno letjela nebom. Oblak magle
nježno se približavao, zatamnjevši polovicu lagune i obavivši stijene rtova
srebrenastim zavijutcima koje prostrijeli čudnovati bljesak: no nije se radilo o
magli. Tutanj se ponovno oglasi, stigavši do Hala, nešto nakon bljeska, budući da
je zvuku trebalo podosta vremena da svlada udaljenost. Oblaci postanu gušći i
uljani na vodama lagune. Na tim oblacima pojave se jarboli i jedra dva velika
broda, kao da se nalaze iznad vode. Hal ih u čudu promotri dok su lagano prolazili
između dva rta, a brod na čelu ispalio je još jednu granatu. Odmah opazi da se
radilo o jednoj fregati, s crnim trupom i bijelim rubovima, te otvorenim vratima
topova koji su rigali vatru i dim. Iznad oblaka dima vijorila se na poslijepodnevnom
povjetarcu trobojnica Nizozemske Republike. Iza njega plovio je G oMowK jarboli i
pripone bili su ukrašeni bojama Svetog Georgea i Svetog Andrewa, te velikim
crvenim križem, simbolom Templara, dok su njegovi topovi zapjevali ratnu
pjesmu. Dragi Bože!, uzvikne Hal. Zašto topovi na ulazu u lagunu ne odgovaraju
na vatru? Zatim opazi golim okom nepoznate vojnike u zelenoj odori, koji su
zavladali topovima u podnožju stijene, naoružani mačevima i kopljima što su se
sjajili na suncu dok su masakrirali topnike, bacivši njihova tijela u more. Iznenadili
su naše ljude na topovima. Mora da je Kragulj poveo Nizozemce na nas, otkrivši
im gdje su smješteni naši topovi. Glas mu je podrhtavao od gnušanja. Platit će
vlastitim životom za ovo, kunem se. Katinka se naglo podigne s ležaja od trave i
potrči k njemu na ulaz u pećinu. Pogledaj! To je nizozemski brod, došao me
osloboditi iz brloga tvog oca gusara. Hvala Bogu! Brzo ću ostaviti ovo mjesto
zaboravljeno i od Boga i ponovno ću biti na sigurnom, na Rtu Dobre Nade. Plesala
je od uzbuđenja. Kada budu objesili tebe i tvog oca na stratištu pred utvrdom, bit
ću prisutna i poslat ču ti posljednji poljubac te reći zbogom. Prasne u podrugljiv
smijeh. Hal se nije osvrtao na nju. Ušavši trkom ponovno u pećinu, odjene se na
brzinu, i stavi pojas s koricama Neptunova mača. Bit će borbe i velikih opasnosti,
no, neće ti se ništa dogoditi ostaneš H ovdje, dok se sve ne završi, reče joj i krene
se spuštati. Ne možeš me ostaviti ovdje samu!, zavikne za njim.Vrati se smjesta,
naređujem ti! Hal nije slušao njene molbe i požuri se puteljkom, koji je dio kroz
šumu. Msam smio dozvofžfi da me zavede, wdZ;ž od oca, itio se na samoga sebe
dok je trčao. On me upozorio na opasnost venog kometa. Sada si zavrjeđujem bilo
koju sudbinu. Bio je toliko uznemiren da nije ni za što mario, osim za atrebu da se
vrati svojim dužnostima, koje je zapustio, i gotovo se idari s kolonom vojnika, koji
su se borili medu drvećem pred njim. o, namiriše na vrijeme dim fltilja, a potom
opazi i njihove jakne ak su napredovali gustom šumom. Baci se na tlo, i otkotrlja
se do bla divlje smokve. Zatim, ostavši skriven, pogleda i opazi da su se jnici
udaljavali od njega krećući se prema taboru, s puškom u ruci, redu, pod vodstvom
nizozemskog časnika. Hal začuje časnika da izdaje tiho zapovijed na
nizozemskom: Zadržite udaljenost! Ne sakupljajte se! Nije bilo više nikakve
dvojbe, o se ticalo identiteta tih vojnika. Nizozemac je i dalje ostao okrenut dima i
Hal je imao trenutak da razmisli. Moram stići do tabora, a bih upozorio oca, ali,
nemam vremena da ih zaobidem. Trebat ću borbom provući kroz neprijateljske
redove. Izvukavši mač iz orica, podigne se na pola, ostavši s jednim koljenom na
tlu, zatim se ekoliko trenutaka dvoumio, prisjetivši se odjednom nečega. Brojčano
smo slabiji, i na moru i na kopnu. Ovoga puta emamo brodice u plamenu koje bi
dale u bijeg Kragulja i nizozemsku egatu. Borba bi se mogla okrenuti protiv nas.
Koristeći vršak mača, iskopa rupu u glinenom tlu pored divlje mokve. Potom skine
prsten s prsta i uze iz džepa medaljon s minijaturom svoje majke i stavi ih u rupu,
nakon čega skine s vrata i mčić s medaljonom vitezova Nautonnier i polegne ga
iznad ostalog laga; sve zatrpa i pritisne dlanovima zemlju. Potrošio je samo
minutu, no, kada se ponovno podigao, tizozemski časnik je već nestao,
napredujući šumom. Hal nastavi riomice, voden šumovima grmlja prema meti.
Bez OKMika, ovi se Z;wdi neće fato dobro borifi, pomisli. Uspi;em fi ga se nej
ugasif ćw bar djeZomiČMO Mikov zar. Uspori, ribliživši se čovjeku kog je slijedio i
sustigne Nizozemca iza leda, tok si je ovaj krčio put kroz vegetaciju, što je
prigušivalo Halove umove. Nizozemac se znojio, kao što se moglo opaziti po
tamnim mrljama na jakni. Po naramenicama Hal shvati daje bio časnik vojske
Nizozemske istočnoindijske kompanije. Visok i vitak, u desnoj je ruci držao mač:
nije se prao već duže vremena jer je smrdio poput divlje svinje. U obranu,
mMzeer, pozove ga Hal, jer ga nije mogao udariti iza leda. Nizozemac se okrene
da bi se suočio s njime, i podigne mač. Imao je blijedoplave oči, razrogačene od
straha ugledavši Hala pred sobom. Nije bio puno stariji od Hala, a na njegovom se
licu pokazao užas, istaknuvši još više ljubičastu erupciju akna koje su mu
prekrivale bradu. Hal klizne prema njemu, i njihovi se mačevi prekriže. Prvim
laganim dodirom već je bio procijenio protivnika. Nizozemac je bio spor i njegovoj
su ruci nedostajale brzina i snaga uvježbanog mačevaoca. Poput jeke začuje riječi
svoga oca: Moraš se boriti od prvoga udarca. Ne čekaj da se razbjesniš, te se
preda hladnome i smrtonosnome instinktu ubijanja. Ah!, zareži, izvodeći visoki
udarac, ciljajući prema Nizozemčevim očima, ali bez upotrebe sile. Časnik je sporo
reagirao i Hal shvati da je mogao iskušati brzi napad koji je naučio od Daniela
namijenjen takvim protivnicima. Mogao se odmah usredotočiti na ubijanje.
Rukom, koja je bila poput čelika, nakon sati i sati vježbanja s Abolijem na palubi
broda, potraži kontakt s mačem Nizozemca. Otvorio si je prolaz, no da bi ga
iskoristio u brzome napadu morao se spustiti i sasvim se predati riziku
instinktivnog Nizozemčevog odgovora. Potrudi se, te prenese težinu prema
naprijed, na lijevu nogu, a zatim brzo poput strijele odgovori na protivnikov
napad. Protivnikov odgovor bio je previše spor i Halova oštrica prođe kroz znojnu
odjeću, i dodirne jedno rebro, a potom nade sebi put kroz druga dva. Unatoč
danima provedenim s mačem u ruci, bilo je to prvi put da je njime ubio čovjeka a
nije bio spreman na osjećaj koji uzrokuje mač kada se zarije u ljudsko meso. Bio je
to osjećaj vlažnosti i inercije, koji je prigušio brzinu udarca. Dok je Maatzujker
izdisao, ispustivši mač, Halov mač se konačno zaustavi na njegovoj kralježnici.
Nizozemski časnik je rukama dohvatio oštar mač, koji mu prereze tetive iz kojih
šikne krv. Prsti se otvore i čovjek padne na koljena, zagledavši se u Hala
ispranoplavim očima, kao da se sprema briznuti u plač. Hal ostane nepomičan,
zatim pokuša izvaditi Neptunov mač, no Toledova oštrica ostane u okrvavljenom
mesu i Maatzujker ispusti jecaj u agoniji, podignuvši ruke u gestu usrdne molitve.
Žao mi je, prošapće Hal užasnut, pokušavši ponovno izvaditi mač. Ovoga puta
Maatzujker otvori usta, i ponovno zastenje. Mač mu je probušio desno plućno
krilo i iz usta Nizozemca odjednom šikne krv koja se počela slijevati na jaknu,
zaprljavši i Halove čizme. O, Bože!, promrmlja, dok je Maatzujker padao na tlo, s
mačem medu rebrima. Na trenutak Hal ostane nepomičan, promatrajući ga dok se
gušio u vlastitoj lokvi krvi, a zatim pored sebe začuje divljački krik. I Jedan od
vojnika u zelenoj odori ga je opazio. Odjekne hitac i iz puške, i meci pogode lišće
iznad Halove glave, koje je palo na deblo i pored njega. Osjeti kao da ga netko
tjera; znao je od samog početka i što je trebao učiniti, no do tog trenutka nije se
uspio nagovoriti da to i učini: sada je čvrsto stao nogom na Maatzujkerova prsa, i
izvuče I mač, a on zatetura unatrag. Pronašavši odmah ravnotežu, jednim skokom
prede tijelo mrtvoga Maatzujkera, upravo u trenutku kada je bio ispaljen i drugi
hitac. Osjeti ga kako je protutnjio iznad njegove glave. Vojnik koji je I pucao,
pokušavao je ponovno nabiti pušku, no Hal potrči prema I njemu, a mušketir
podigne pogled, prestrašen, ostavi pušku, okrene se i pobjegne. Hal nije ponovno
htio upotrijebiti vršak mača, već rani vojnika u vrat, nešto ispod uha. Oštrica se
zarije do kosti i vrat se otvori sa strane u crvena usta. Čovjek padne ne ispustivši
ni glasa, no, posvuda oko njega grmlje je bilo prepuno zelenih odora. Hal shvati
da ih je bilo na stotine: nije se radilo o običnoj navali, već o malenoj i vojsci koja je
bila usmjerena na napad na tabor. Začuje bijesne povike za uzbunu, a potom je
uslijedila stalna paljba iz pušaka, većinom krivo usmjerena, iako su neki hici
protutnjili kroz grmlje, prošavši vrlo blizu mladića koji je trčao stoje brže mogao.
Usred buke začuje gromki glas koji je Hal prepoznao zahvaljujući moči i autoritetu
koji je širio. Uhvatite tog čovjeka!, režao je na nizozemskom. Ne dopustite mu da
pobjegne, želim ga! Baci pogled prema mjestu odakle je stizao glas, i gotovo se
spotakne opazivši Corneliusa Schreudera koji je trčao kroz šumu da bi mu
prepriječio put. Trčeći izgubi kapu i periku, no još je uvijek na sebi imao lentu i
vrpce koje su isticale njegov rang. Obrijana glava bila je glatka poput jaja, dok su
se brkovi isticali na njegovu licu: usprkos veličini, brzo je trčao, no strah je Hala
natjerao da leti. Želim te!, vikao je Schreuder. Ovoga puta mi nećeš izmaći. Hal
je povećavao razmak, udaljen oko tridesetak koraka od ograde tabora. Bio je
prazan i on shvati da su otac i svi ostali vjerojatno krenuli prema laguni začuvši
teške topovske granate s brodova, i u tom su trenutku vjerojatno punili topove na
morskome žalu. Nastavi trčati, dok ga je Schreuder i dalje slijedio, približivši mu
se na oko desetak koraka. K meni, ljudi s ReWwf;oMđ Povucite se! Upavši u
tabor, opazi s olakšanjem Big Daniela, koji se zajedno s nekoliko mornara, koji su
odgovorili na poziv, vraćao sa žala da bi ga podržali. Potom se odmah okrene u
namjeri da se suoči s Nizozemcem. Hajde!, pozove ga, no Schreuder se odjednom
zaustavi, opazivši da se ljudi s Resofutiona sakupljaju iza Hala; shvati da je bio
puno brži od svojih vojnika, i ostavio ih je bez vodstva, te je sada bilo dvanaest
prema jednome. I ovoga si puta bio sretne ruke, mladunče, reče zarežavši prema
Halu, no prije kraja dana ti i ja ćemo se ponovno sresti. Tridesetak koraka iza
Hala, Big Daniel se zaustavi, podignuvši pušku koju je nosio sa sobom, nanišanivši
prema Schreuderu, no, upravo u trenutku kada je ispalio, kapetan se spusti i
pobjegne prema šumi, a hitac završi u prazno. Majstore Daniele!, reče zadihano
Hal, šuma bruji od Nizozemaca. Koliko ih ima? Oko stotinu, možda i više. Tamo
dolje! Pokaže prstom dok je prvi od napadača stizao trkom, zaustavivši se da
zapuca i ponovno nabije pušku te nastavi trčati. Najgore je to da postoje i dva
ratna broda u uvali, reče mu Daniel. edan od njih je GwM, a drugi je nizozemska
fregata. Vidio sam ih s brežuljka. Hal je ponovno došao do daha. Na nišanu smo s
morske strane i brojčano slabiji na kopnu. Ne možemo ostati ovdje, za nekoliko
trenutaka napast će nas. Vratimo se na morski žal. Domorodačke postrojbe
zamorile su poput čopora pasa, dok se Hal okrenuo, vodeći ljude brzim korakom
prema žalu. Olovna kiša padala je oko njih, podižući vlažnu zemlju ispod njihovih
stopala i natjeravši ih da se što brže povuku. Kroz šumu Hal opazi smještaj topova
i oblak dima koji je lebdio nad glavama njegovih topnika, koji su pokušavali
napuniti topove. Dolje u laguni, nizozemska fregata granatirala je morski žal,
obavljen oblakom dima. Hal opazi da se okrenula bočno prema rivi, i iz otvora
topova šikne vatra. Nekoliko trenutaka kasnije začuju se topničke granate i hici iz
malih topova. Hal trepne očima, zbunjen i zaglušen bukom topova. Cijela stabla
otkinuta su iz zemlje, dok su na njih padale grančice i lišće. Opazi da je jedan od
njihovih topova pogođen i da se prevrnuo, dok su tijela dva mornara s esoZfioMđ
odletjela u zrak. Oče, gdje ste?! Hal pokuša nadglasati buku, zatim začuje glas Sira
Francisa. Ostanite za topovima. Ciljajte prema nizozemskim topovima. Neka
okuse engleski duh. Gdje si se izgubio, mladiću? Sir Francis ga promotri od glave
do pete i opazivši okrvavljenu odjeću ne pričeka njegov odgovor i zareži: Preuzmi
zapovijedanje topovima s lijeve strane. Usmjeri vatru... Hal ga prekine bujicom
riječi: Neprijateljski brodovi su samo sredstvo za skretanje naše pažnje, oče. Prava
opasnost dolazi nam s leda. Šuma vrvi od nizozemske vojske, ima ih na stotine.
Pokaže iza sebe vrškom mača, prljavim od krvi. Za nekoliko trenutaka će nas
napasti. Sir Francis nije se ni trenutak dvoumio. Reci svim topnicima redom da
okrenu jedan od dva topa prema šumi i nabiju ih zrnima. Ostali će ostati okrenuti
prema brodovima i držati ih zaposlene, dok ćeš ti ispaljivati vatru iz topova
okrenutih suprotno, čim vojnici, koji nas napadaju s leda, budu dovoljno blizu. Ja
ću izdati zapovijed da ispale. Sada idi! Dok se Hal penjao da iziđe iz rova, Sir
Francis se obrati Big Danielu: Uzmite vaše ljude i sve one koji su se sakrili, koje
uspijete pronaći, a zatim se vratite natrag i pokušajte usporiti neprijateljsko
napredovanje s leda. Hal potrči duž reda topova, zastavši pored svakoga izvikujući
zapovijedi, te nastavivši trčati. Zvuk topova koji je dolazio sa žala bio je toliko jak,
da su ga uši boljele. Zatetura i gotovo padne na tlo, kada jedna granata, ispaljena s
crnoga broda, grune pored njega poput uragana, iščupavši stablo i orući tlo. Hal
protrese glavu da bi se razbistrio i nastavi trčati, preskočivši palo stablo. Postupno
je upozoravao sve topnike, a oni su započeli okretati topove, usmjeravajući ih
prema šumi. Hal dostigne i posljednji top u redu i skoči u rov pored Abolija, koji je
zapovijedao skupinom topnika. Aboli približi fitilj ustima topa i top se protrese,
zagrmjevši. Dok se oštar oblak eksplozije širio prema njima, osmijehne se Halu, s
tamnim licem, još tamnijim od pepela i okrvavljenim očima zbog nadraženosti od
dima i bijesa. A, mislio sam da nećeš na vrijeme uspjeti iščupati korijen iz bočice s
medom i pridružiti nam se u borbi. Već sam se bojao da ću se morati uspeti do
pećine i osloboditi te željeznim kliještama. Manje ćeš se smijati zbijenim metkom
iz puške medu perjem tvoga repa!, odgovori mu Hal. Opkoljeni smo. Šume iza nas
vrve od Nizozemaca. Daniel ih pokušava zadržati, no ne još zadugo. Ima ih na
stotine. Hajde, započnimo! Dok je Aboli punio top, Hal mu je objašnjavao koje su
zapovijedi. Imat ćemo vremena da ispalimo samo jednom, zatim ćemo napasti
usred oblaka dima, vikao je dok je potiskivao barut dugom željeznom šipkom.
Kada ju je izvukao, jedan mornar podigne tešku platnenu vreću punu saća i ugura
ga svom snagom u cijev, a Hal ga gume dublje, iznad baruta. Zatim se bace na tlo,
iza zaštite s dvije strane, ostavivši mjesta za odskok, te pogledaju u pravcu šume.
Začuju zveckanje oružja i divljačke krikove dok su Danielovi ljudi krenuli u napad i
naišli na otpor Nizozemaca. Odgovor pušaka bio je stalan, dok su ih Schreuderovi
ljudi nabijali, zatim trčali i ponovno pucali. U tom trenutku opaze svoje mornare
kako se povlače. Daniel se isticao medu njima svojim stasom; nosio je na ramenu
jednog ranjenika i držao je mač jednom rukom, no vojnici su im bili za petama.
Spremni, sad!, zavikne Hal obraćajući se mornarima oko sebe, koji se pripremiše u
rovu držeći čvrsto sjekire i mačeve. Aboli, ne pucaj dok Daniel ne bude na
sigurnom. Odjednom Daniel spusti na tlo svoj teret te se vrati i baci na gustu hrpu
neprijatelja, koji se rasprše pod njegovim širokim udarcima mača, zatim se vrati
ranjenom mornaru, ponovno ga podigne na ramena i krene prema mjestu gdje je
bio Hal. Pogleda red njihovih topova. I topovi okrenuti prema žalu stalno su
ispaljivali granate prema brodovima u laguni, svaki drugi bio je usmjeren prema
šumi, čekajući trenutak da ispali otrov na redove vojnika u napadu. Na tako
kratkoj razdaljini ruža metaka neće se proširiti, a oni zadržavaju prostor, žalio je
Aboli. Schreuder ih drži pod kontrolom, tmurno prizna Hal. Ne možemo očekivati
da ćemo ih mnogo pogoditi samo s jednim ispaljenim rafalom. Schreuder! Aboli
se začudi. Nisi mi ga spomenuo! Eno ga, dolje! Hal pokaže prstom prema visokoj
pojavi bez perike, koja im se približava. Brkovi su mu bili ravni, dok je tjerao
mušketire u napad. Aboli zareži: Pravi je vrag. Zadat će nam samo brige. Umetne
željeznu šipku ispod topa i pomakne ga za nekoliko stupnjeva, pokušavši naciljati
prema poručniku. Budi miran!, prošapće. Samo na trenutak, da mogu naciljati.
No, Schreuder se pomicao naprijednatrag redom vojnika, ohrabrujući ih u
napredovanju. Sada se nalazio toliko blizu da je njegov glas stigao do Hala, dok je
režao na svoje ljude: Ostanite u skupini! Nastavite s napredovanjem! Ostanite
čvrsti i zadržite stalnu vatru! Kontrola nad vojskom jasno se pokazala njihovim
napadom, odlučnim i umjerenim. Mora da su znali za red topova uperenih prema
njima, no nastavljali su se kretati, bez dvoumljenja, neumorno ispaljujući vatru, ne
potrošivši uludo ni jedan metak iz pušaka. Bili su dovoljno blizu te je Hal mogao
razabrati svako pojedinačno lice. Znao je da je Kompanija regrutirala većinu svoje
vojske u istočnim kolonijama, što je bilo jasno vidljivo po azijatskim crtama lica
mnogih vojnika koji su napredovali, po tamnim, bademastim očima i kože boje
jantara. Odjednom Hal shvati da su dva broda prestala s paljbom i okrene se
pogledavši iza sebe. Opazi da su se oba broda usidrila oko stotinu hvata od
morskoga žala. Njihovi su topovi utihnuli i Hal shvati da su Cumbrae i kapetan
fregate vjerojatno razradili kodeks obavješćivanja sa Schreuderom, jer su prestali
ispaljivati vatru, zbog straha da ne pogode vlastite ljude. 7b će nam dozvoliti da
se oporavimo, pomisli, i ponovno pogleda ispred sebe. Opazi da je Danielova
skupina bila desetkovana: izgubili su polovicu ljudi, a preživjeli su bili na izmaku
snaga nakon oštrog napada i naporne borbe. Njihov je hod bio malaksao i mnogi
su se jedvice vukli, znojni i okrvavljeni. Jedan po jedan stigli su teturajući i padali
preko zaštite, ostavši ležati u rovu. Samo je Daniel bio neumoran. Predao je
ranjenika topnicima, iznad zaštite, no bio je tako borbenog duha da se htio odmah
vratiti u napad protiv neprijatelja, da ga Hal nije zaustavio.Vrati se ovamo, veliki
biče! Najprije ćemo ih malo smiriti, a zatim ćeš se ponovno moći ispuhati na
njima! Aboli je još uvijek nastojao naciljati prema Schreuderovoj pojavi koja mu je
stalno bježala. On vrijedi za pedesetoricu, promrmlja na svom jeziku. Hal se, pak,
više nije obazirao na njega: pokušavao je pronaći oca, koji je zapovijedao
susjednom skupinom topnika. Pobogu, dopwsfa im da se previše pnWiie,
razmišljao je. Dwži Ažfac dopusrio rwžž mefata da se raširi, o, ećw ispaZzf Zatim
ponovno začuje Schreuderov glas: Prvi redovi, pripremite vatru! Pedeset ljudi
spusti jedno koljeno na tlo, upravo pred zaštitom, naslonivši na pod rukohvat
puške. Budite spremni, sad!, zapovjedi Hal, tiho, obraćajući se svojim mornarima
koji su se sakupili oko njega. Shvati zašto je otac zakasnio s paljbom do tog
trenutka: čekao je da napadači potroše svoje hice, a nakon toga bi on bio u
prednosti, dok su oni ponovno punili puške. Budite spremni, sad!, ponovi Hal.
Pričekajte da oni ispale! Schreuderova zapovijed snažno odjekne iznenadnom
tišinom: Spremni! Red klečećih vojnika podigne puške, ciljajući prema zaštiti.
Plavkasti dim upaljenog fitilja podizao se iznad njihovih glava, dok su zatvarali oči i
ciljali. Spustite glave!, zavikne Hal. Mornari za topovima se spuste ispod zaštite
upravo u trenutku kada je Schreuder režao: Vatra! Dugi niz hitaca oslobodi se iz
pušaka: olovna zrnca prođu iznad glava topnika i zariju se u tlo. Hal skoči na noge i
pogleda prema suprotnom kraju reda topova. Opazi oca da je skočio na zaštitu s
mačem u ruci i iako je bio predaleko da jasno začuje njegovu zapovijed, njegove
su geste bile jasne. Vatra!, zavikne Hal iz svega glasa i topovi ispale, oslobodivši
dim, vatru i rafale, koji pogode tanku zelenu crtu nizozemskog pješaštva. Hal
opazi čovjeka nagrdenog od akni upravo pred njim, pogođenog rafalom, koji je
rascijepao njegovu zelenu jaknu i rastrgao ružičasto meso. Glava mu poleti visoko
u zrak, a zatim padne na tlo poput dječje lopte. Nakon toga sve se zatamni gustim
oblakom dima. No, iako su mu uši još uvijek zujale zbog siline eksplozije, Hal je
mogao čuti krikove i jauke ranjenih, koji su odjekivali u plavkastoj i oštroj magli.
Svi zajedno, vikne Hal, kada se dim počeo raspršivati. Sada svakog probodite
vašim mačem, momci! Nakon zaglušujućih hitaca, njihovi su glasovi prigušeno
odzvanjali, kada se zajedno pojave iz rova topova. Za Frankvja i kralja Charleyja!,
vikali su i oštrice njihovih mačeva i sjekira svjetlucale su opasno dok su se bacali u
napad na desetkovanu kolonu Nizozemaca. Aboli se nalazio s Halove lijeve strane,
a Daniel s desne, kada ih je poveo u napad. Kao da su sklopili prešutni sporazum,
dva diva, jedan crni, a drugi bijeli, uzmu ga pod okrilje da bi ga zaštitili, no trebali
su sakupiti svu snagu da bi ostali uz njega dok je mladić trčao. Hal opazi da su
njegove zlokobne slutnje bile sasvim opravdane. Rafali nisu uspjeli prouzrokovati
tolike gubitke medu nizozemskim pješaštvom, koliko se on nadao. Udaljenost je
bila prekratka: pet stotina rafala ispaljenih iz svakog topa imali su jednak učinak
kao skupina olovnih metaka, ispucana samo jednom. Vojnici pogođeni rafalom bili
su raskomadani, no na svakog pogođenog bilo je još pet neranjenih. Preživjeli su
izgledali zbunjeno: većina ih je klečala na koljenima, treptala očima i prodrmala
glavu, pogleda uperenog u prazno, ne pokušavši ponovno nabiti puške.
Napadnite ih, prije nego što se oporave!, zavikne Hal, i mornari, koji su ga slijedili,
krenu u napad. Pred navalom su se mušketiri počinjali polako sabirati: neki od njih
se podignu, bace na tlo prazne puške i izvuku mačeve. Nekoliko dočasnika nosilo
je kratku pušku o pojasu i izvuku je, ispalivši prema mornarima koji su ih napadali.
Neki se okrenu i pokušaju se izgubiti medu drvećem, ali je Schreuder bio tamo,
kako bi onemogućio njihov bijeg. Nazad, psi i pasji sinovi! Zadržite vaša mjesta!
Tada se vrate, sakupivši se oko njega. Svi mornari s eWwf;oMđ koji su još bili u
stanju držati se na nogama sudjelovali su u napadu, čak su i ranjenici slijedili
ostale, šepajući i vičući poput njihovih drugova. Dva se reda sukobe i stvori se
nered. Zbijen red napadača se podijeli u skupine ljudi koji su se međusobno borili,
pomiješani sa zelenim jaknama Nizozemaca. Posvuda oko Hala bilo je boraca koji
su vikali, psovali i borili se; našao se u krugu bijesnih i zastrašenih lica usred
zveketa oštrica. Jedan Nizozemac zamahne kopljem, ciljajući prema Halovu licu:
on izbjegne udarac dohvativši ga lijevom rukom, nešto niže od glave. Kada ga
mušketir povuče, Hal se nije otimao, iskoristivši protivnikovu snagu da krene u
protunapad Neptunovim mačem koji je držao u desnoj ruci. Pokuša ga pogoditi u
žućkasti i napeti vrat, koji je virio izvan zelenog ovratnika, i vršak se s lakoćom
zarije. Kada se vojnik sruši, ispustivši koplje iz ruke, Hal iskoristi tijelo koje je
padalo i oslobodi mač. Spremi se ponovno napasti, ogledavajući se oko sebe
tražeći sljedećeg protivnika, no napad mornara gotovo je raspršio red naoružanih
vojnika. Još ih se vrlo malo držalo na nogama, a i oni su bili opkoljeni nekolicinom
napadača. Osjeti radost. Prvi put, nakon ulaska dva broda u lagunu, pomisli da je
ipak postojala mogućnost da pobijede. U nekoliko posljednjih trenutaka uspjeli su
suzbiti glavni napad: sada su im preostajali samo mornari s nizozemske fregate i s
GwZa koji su se pokušavali iskrcati. Odlično, momci! Možemo uspjeti! Možemo ih
raskomadati!, vikao je, a mornari koji su ga čuli, pobjednički uskliknu. Ogledavši se
oko sebe opazi radost na svim licima, dok je i posljednji Nizozemac padao mrtav.
Aboli je smiješeći se započeo pjevati jednu od svojih poganskih ratničkih pjesama,
glasom koji je nadvisivao buku bitke, ohrabrujući svakoga koji ga je čuo. Hvalili su
njega i sebe, radujući se pobjedi koju su gotovo lako izborili. Visoka Danielova
pojava isticala se s njegove desne strane, licem i rukama poškropljenim krvlju iz
rana nanesenih žrtvama, sa surovim osmijehom na licu, koji je otkrivao trule zube.
Gdje je Schreuder?, zavikne Hal, i Daniel se istog trena smiri. Prestane se smijati,
dok je drugi zatvarao usta i pogledao prema bojištu, na koje se ponovno spuštala
tišina. Zatim Halovo pitanje dobije nedvojben odgovor od Schreudera osobno.
Drugi val, naprijed!, zavikne glasno. Stajao je na rubovima šume, udaljen oko
stotinjak koraka od njih. Hal, Aboli i Daniel krenu prema njemu, no odjednom se
zaustave, opazivši kako iz šume izvire još jedan val, puno brojniji, vojnika u zelenoj
odori. Pobogu!, stenjao je Hal očajan. Nismo vidjeli ni polovicu. Nitkov je držao u
pričuvi veći dio snaga! Ima ih bar dvjesto! Daniel protrese glavu u nevjerici. U
red!, uzvikne Schreuder i pješaštvo koje se približavalo zastane, te se postroji iza
njega u tri reda vojnika. Nizozemac povede svoje ljude u napad, držeći redove
dobro zatvorene i s uperenim puškama. Zatim odjednom podigne mač, i oni se
zaustave. Schreuder zapovjedi: Prvi red: pripremite se za vatru! Vojnici spuste
koljeno na zemlju, dok su ostala dva reda iza njih ostajala stajati. Spremite se!
Red pušaka se podigne, ciljajući prema skupinama iznemoglih mornara. Pali!,
zareži Schreuder. Meci se rasprše, pogodivši Halove ljude na udaljenosti manjoj
od pedeset koraka, i gotovo svi hici pogode metu. Ljudi su teturali i padali,
pogođeni teškim olovnim kuglama. Red Engleza se zaljulja, pokleknuvši u zboru
bolnih jecaja, bijesa i straha. Napunite!, zavikne Hal. Pomaknite se, inače će vas
pogoditi! Podigne visoko Neptunov mač. Hajde, momci! Borite se! Aboli i Daniel
se odmah bace u borbu, no gotovo svi ostali I ostanu na svojim mjestima. Mnogi
su počeli naslućivati da je bitka izgubljena, i gledali su prema sigurnijim mjestima
pored topa. Bio je to opasan znak: započnu li gledati iza sebe, sve je izgubljeno.
Drugi red!, vikne Schreuder, pripremite se. oš se pedeset mušketira približi, s
nabijenim puškama i zapaljenim fitihima; zauzevši mjesta koja je prvi red ostavio
slobodna, nakon što je ispalio metke. Približe se još dva koraka naprijed i kleknu,
mirna izraza lica. Spremite se! Čak su Hal i dva neustrašiva pored njega zateturali,
kada su opazili cijevi pedeset mušketira uperenih u njih, dok su ljudi iza njih jecali
od straha i užasa. Nikada se nisu suočili s tako discipliniranim trupama. Pali!,
zapovjedi Schreuder, spustivši naglo mač, i sljedeća kiša olova padne na nesigurne
mornare. Hal se strese kada mu jedan metak protutnji pored glave. Pogodili su
me!, zadihano će Daniel pored njega, i sjedne na pod. Meci su pogodili više
desetina mornara s eWwfOMđ, i ranili također velik broj njih. Hal se nagne da
pomogne Danielu, no veliki div zareži: Ne gubi vrijeme ovdje, budalo. Bježi!
Poraženi smo, a još nas čeka jedan red pušaka. Kao potvrda njegovim riječima
odmah zatim začuje se, na nekoliko koraka od njih, Schreuderova zapovijed: Treći
red! Spremni! Posvuda oko njih, mornari s RowfžoMđ koji su još uvijek imali
snage držati se na nogama se odvoje, raspršivši se pred podignutim puškama,
trčeći prema rovovima iza topova. Pomozi mi, Aboli, zavikne Hal, i Aboli dohvati
Daniela ispod druge ruke. Udvoje ga podignu na noge i krenu prema morskome
žalu. Pali!, zavikne Schreuder i, istodobno, ne izmijenivši ni riječi, Hal i Aboli legnu
na tlo, povukavši sa sobom i Daniela. Dim i ispaljeni meci protutnje iznad njihovih
glava; odmah se podignu i nastavivši vući Daniela, potrče prema zaklonu, koji su
im pružali topovi. esi li ranjen?, zareži Aboli obraćajući se Halu koji protrese
glavom. Bilo je još malo mornara koji su se mogli držati na nogama; jedva šačica
ljudi koja se stigla zakloniti u rov. Mladić i div nastavili su trčati teturajući, dok su
se iza njih podizali pobjednički uzvici, a mušketiri u zelenoj odori su se bacali u
napad, držeći u rukama oružje. Zajedno stignu do rova i povuku Daniela unutra.
Nije bilo potrebno pitati o kakvoj se rani radi, budući da je cijela lijeva strana tijela
bila krvava. Aboli skine komad platna koji je nosio oko glave, smota ga u lopticu i
požuri ugurati pod Danielovu košulju. Drži je na rani, reče mu. Pritisni što jače
možeš. Ostavi ga da leži u rovu i podigne se da bi razgovarao s Halom. O, Marijo!,
prošapće mladić, sa znojnim i blijedim licem od užasa i gnušanja koje je osjetio
promatrajući prizore oko sebe. Pogledaj samo te proklete mesare! Vojnici u
zelenoj odori zaustavljali su se u njihovom nezaustavljivom napadu samo da
probodu na smrt ranjene mornare koji su im se našli na putu. Neke od žrtava
okrenule bi se na leda, podižući gole ruke, pokušavši se obraniti od udarca, neki su
molili za milost pokušavši dopuzati što dalje, no mušketiri bi ih sustizali i smijući se
i šaleći, bez milosti ubijali. Taj krvavi zadatak obave brzo, dok ih je Schreuder
poticao da zatvore redove. U tom kratkom trenutku stanke, Sir Francis se približi
topovima i skoči u rov pored sina. Oče, pobijeđeni smo!, izjavi Hal potišteno i
zajedno pogledaju mrtve i ranjene. Izgubili smo više od polovice ljudi. Hal je u
pravu, doda Aboli. Gotovo je. Moramo pokušati pobjeći. A kamo?, zapita Sir
Francis s gorkim osmijehom. U kojem pravcu? Pokaže prema laguni, preko šume,
gdje opaze dva broda koji su se približavali obali, s mornarima koji su jedva čekali
da se pridruže borbi. Oba broda spustila su u more brodice, prepune ljudi, koji su
već imali spreman mač u ruci, a dim fitilja obojio je nebo plavom bojom, slijedeći
ih poput traga na površini vode. Vikali su i divljački urlali poput vojnika u zelenoj
odori na kopnu. Čim su prve brodice dotaknute žal, naoružani mornari iskoče iz
njih i potrče bijelim pijeskom. Urličući od uzbuđenja, sruče se na prazne topove,
koji nisu više ispaljivali granate, i na preživjele s eWwfzoMđ, koji su se stisnuli
dršćući od straha. Ne možemo očekivati da će se ponijeti samilosno prema nama,
momci, zavikne Sir Francis. Pogledajte što rade ti prokleti pogani onima koji se
pokušavaju predatL Mačem pokaže prema izmučenim tijelima ubijenih, koji su
ispunjavali prostor ispred topova. oš jednom hura za našeg kralja Charlevja i bacit
ćemo se u napad! Glasovi njegove malene i iznemogle skupine odzvanjali su
prigušeno, dok su se vukli još jednom preko zaštite, poredavši se tako da se mogu
suočiti s dvije stotine mušketira, svježih i nestrpljivih da se započnu boriti. Aboli,
koji je za nekoliko koraka bio ispred njih, ubije prvog vojnika koji mu je nastojao
prepriječiti put. Žrtva padne pokošena udarcem, no Abolijev se mač slomi na visini
drške i on ga baci, te klekne i podigne koplje iz nepomičnih ruku jednog od palih
engleskih mornara. Dok su Hal i Sir Francis potrčali da mu pomognu, Aboli
podigne dugačko koplje od hrastovine i zarije ga u trbuh još jednog vojnika koji se
spremao suočiti se s njim držeći visoko mač. Koplje ga pogodi nešto niže od
rebara, zarivši se i izišavši s druge strane. Čovjek se otimao poput ribe probodene
harpunom i teško koplje se slomi u Abolijevim rukama, koji je upotrijebio dio
koplja da probode i trećeg mušketira koji se htio suočiti s njime. Zatim, s
prijetećim osmijehom poput medvjeda, Aboli se ogleda oko sebe, kolutajući
očima. Sir Francis se borio s jednim nizozemskim časnikom koji je odgovarao na
svaki udarac i njihova su dva mača zveckala odbijajući se jedan od drugoga. Hal
ubije dočasnika jednim udarcem u grlo, a zatim pogleda Abolija. Ljudi s brodica
bacit će se na nas svakog časa. Začuju divljačke krikove iza svojih leda dok su
neprijatelji napadali topove, dajući malo vremena mornarima koji su se sakrili iza
njih da se pokaju za svoje grijehe. Halu i Aboliju više nije bilo potrebno da se i
dalje gledaju: obojica su dobro znala da je gotovo. Zbogom, stari moj, reče
zadihano Aboli. Lijepo smo se proveli zajedno. Šteta što nam je vrijeme bilo tako
kratko. Hal nije imao vremena odgovoriti mu, jer u tom trenutku jedan promukli
glas na engleskom reče: Hal Courtenev, ludi mladunče, tvoja je sreća završila u
ovom trenu. Cornelius Schreuder odgurne dvojicu svojih ljudi kako bi se sukobio s
Halom. A sada započnimo!, uzvikne potom, te se baci u munjevit napad, učinivši
dvokorak prema naprijed, te spretnim mačevanjem prisili Hala da se povuče.
Zbunjen snagom njegovih napada, Hal se prestraši, i morao je upotrijebiti svu
spretnost da bi se obranio. Tbledova oštrica njegova mača oslobađala je
srebrenaste iskrice pod snažnim protivničkim udarcima, no mladić je počeo
očajavati, shvativši da neće moći izdržati takvim spretnim i snažnim udarcima.
Schreuderove oči bile su plave, hladne i nemilosrdne. Predvidio je svaki Halov
udarac, koji je svaki put pronašao zid od svjetlucavog čelika kada je pokušao
odgovoriti na Schreuderove udarce. Nedaleko od njih, Sir Francis je bio upušten u
svoj dvoboj i nije vidio Halovo kritično stanje. Aboli je u ruci držao samo pola
koplja, a to zasigurno i nije bilo neko oružje, kojime bi se mogao suočiti s
Comeliusom Schreuderom. Opazi da je Hal popuštao pred silinom tih napada:
njegove su snage bile iscrpljene prethodnim mukama. Po Schreuderovom izrazu
lica, Aboli osjeti kada je mislio započeti odlučujući i smrtonosni napad. Znao je da
Hal nikada neće uspjeti izdržati grom koji se spremao pogoditi ga. Aboli se
pokrene munjevitom brzinom crne kobre u napad, još brži od Schreudera koji se
spremao zadati posljednji udarac. Podigne se iza Halovih leda i udari ga iza uha
ostatkom koplja od hrastovine. Schreuder se zbuni opazivši žrtvu koja je bez
svijesti padala na pod, upravo u trenutku kada se spremio zadati joj smrtonosni
udarac. Dok se on dvoumio, Aboli ispusti dio koplja i ostane zaštitnički čuvati
Halovo nepomično tijelo. Kapetane, ne možete ubiti palog čovjeka. To ne pristoji
časnome nizozemskom kapetanu. Crni vraže!, zareži Schreuder Ijutito. Ako ne
mogu ubiti mladunca, bar mogu ubiti tebe. Aboli podigne svijetle dlanove pred
Schreuderovim očima. Nenaoružan sam, tiho reče. Poštedio bih nenaoružanog
kršćanina, odgovori mu Schreuder, ali ti si životinja bez boga. Povuče mač i uperi
ga prema Abolijevim prsima, gdje su se mišići sjajili od znoja na suncu, ali Sir
Francis spretno zakorači ispred njega, ne mareći za Schreuderov mač. Suprotno
od vas, kapetane Schreuderu, ja sam kršćanin i džentlmen, reče sasvim mirno, i
predajem se zajedno sa svojim ljudima, te vas pozivam da budete milostivi.
Okrene mač i pruži ga Schreuderu. Kapetan se zagleda u njega, ostavši bez riječi
od bijesa i ljutnje. Nije učinio ni korak koji bi dao do znanja da će prihvatiti mač
Sira Francisa, dapače, približi oštricu svoga mača vratu protivnika i počne ga
lagano bockati. Pomaknite se, ili, ću vas, tako mi Boga, ubiti, bez obzira jeste li
kršćanin ili poganin. Zglobovi na desnoj ruci bijelili su se na dršci njegova mača,
dok se on spremao da ispuni prijetnju. Glas sa strane ga ponovno zaustavi: Hajde,
Schreuderu, mrzim se miješati u takvo pitanje časti, no ubijete li Frankvja
Courtenevja, tko će nas povesti do tereta vaše lijepe galije Schreuderov pogled se
zaustavi na Cumbraeu, dok se Kragulj približavao dugim koracima, držeći
okrvavljeni mač u ruci. Tereta?, zapita Schreuder. Osvojili smo ovaj gusarski brlog.
Otkrit ćemo da se blago nalazi ovdje. Nisam baš uvjeren u takvo što. Kragulj
protrese svoju crvenu bradu. Ako dobro poznajem mog brata po Kristu, Frankvja,
tada je sakrio najbolji dio tko zna gdje. Ispod kape oči su mu se sjajile od pohlepe.
Ne, kapetane, trebat ćete ga živog, bar dokle god ne budemo pronašli našu
nagradu: šačicu srebrenih talira za jedan dan dobro obavljenog posla. Kada dođe
k svijesti, Hal opazi oca, nagnutog nad njim, na koljenima, i zapita ga šapatom: Što
se dogodilo, oče? esmo li pobijedili? Otac protrese glavom, i ne pogledavši ga,
brinući se da očisti sinovo lice od čađe, komadićem prljave tkanine, koji je
poderao sa svoje košulje. Ne, Hale, nismo pobijedili. Mladić pogleda iza sebe i
odjednom se prisjeti svega, vidjevši da se spasila samo šačica ljudi s eWwfioMa.
Bili su stisnuti jedan pored drugoga na mjestu gdje je ležao Hal, dok su ih vojnici u
zelenoj odori i s nabijenim puškama nadzirali. Ostali su bili na mjestu gdje su
ubijeni, raspršeni po tlu, ispred topova ili u rovovima. Opazi da je Aboli njegovao
Daniela, zavezavši mu ranu na prsima komadom crvenog platna. Daniel je sjedio i
činilo se da se malo oporavio, iako je bilo očito da je izgubio mnogo krvi; ispod
prljavštine njegovo je lice bilo bijelo poput pepela logorske vatre, večer ranije.
Okrenuvši glavu, Hal opazi Cumbraea i kapetana Schreudera, udubljene u
razgovor. Konačno, Kragulj se udalji i izda zapovijed jednome od svojih ljudi:
Geordie, donesi lanac za robove s GWW Ne želim da nas kapetan Courtenev
ponovno ostavi same. Mornar potrči prema žalu, dok su se Kragulj i Schreuder
vratili prema mjestu gdje su bili stisnuti zarobljenici koje su čuvali naoružani
Nizozemci. Kapetane Courteney, reče Schreuder obrativši se Siru Francisu
prijetećim glasom. Uhićeni ste, zajedno s vašom posadom pod optužbom
gusarenja na otvorenom moru. Bit ćete privedeni na Rt Dobre Nade, gdje će se
održati proces protiv vas. Protestiram, gospodine, Sir Francis se ponosno
podigne. Tražim da se prema mojim ljudima odnosite kao prema ratnim
zarobljenicima. Nema više nikakvog rata, kapetane, odgovori mu Schreuder
hladno. Neprijateljstva između Nizozemske Republike i Velike Britanije su završila
potpisivanjem mirovnog sporazuma, prije nekoliko mjeseci. Sir Francis se zagleda
u njega bez riječi, pokušavši doći k sebi zbog vijesti. Nisam bio upoznat s
činjenicom da je potpisan mir. Moji su postupci bili dobronamjerni, reče konačno.
U svakom slučaju plovim uz dozvolu engleskog kralja. Već ste mi pričali o tome za
vrijeme našeg prethodnog susreta. Možda ćete me smatrati arogantnim, ali htio
bih vidjeti taj dokument, reče Schreuder. Dozvola koju mi je dao kralj nalazi se u
kovčegu moje kolibe. Sir Francis pokaže prstom prema ogradi tabora, gdje su
mnoge kolibe bile razorene od topničkih granata. Dozvolite mi da vam ju
predočim. Molim vas, Frankv, ne morate se truditi. Kragulj ga potapša po
ramenu. Otići ću ja, umjesto vas. Udalji se, nagnuvši se da bi prošao ispod otvora
kolibe Sira Francisa. Schreuder se ponovno obrati zarobljenicima: Gdje držite
taoce, gospodine? Guverner van de Velde i njegova jadna supruga, gdje su?
Guverner je još u kolibi zajedno s ostalim taocima, njegovom suprugom i
kapetanom galije. Nisam ih vidio od samog početka borbe. Hal se podigne, još
nesiguran na nogama, približivši glavi komad tkanine. Guvernerova supruga
sakrila se u pećinu na vrh brežuljka da bi pobjegla od borbe. Kako znate?, zapita
ga grubo Schreuder. Ja sam ju poveo do gore, da bih je ostavio na sigurnom. Hal
podigne odlučno glas. Vraćao sam se iz pećine kada sam vas sreo, kapetane.
Schreuder pogleda prema brežuljku, boreći se između dužnosti i želje da se baci u
pomoć ženi, čije je oslobođenje, bar za njega, bio glavni razlog te borbe; no, u tom
trenutku Kragulj izide iz kolibe gegajući se. Držao je u ruci svitak pergamenta
zavezan crvenom vrpcom, s kojeg su visjeli pečati od crvenog voska. Sir Francis se
osmijehne zadovoljno i s olakšanjem. Evo je, kapetane. Tražim da s mojim
mornarima i sa mnom postupate kao sa zarobljenicima, koje ste zarobili u lojalnoj
borbi. Kragulj se zaustavi i odmota svitak pergamenta. Pridržavajući dokument
ispruženom rukom, okrene ga tako da svi mogu vidjeti krasopis kraljevskog pisara,
ispisan crnim tušem. Zatim, okrenuvši glavu, pozove jednog od svojih mornara,
uze mu nabijenu pušku iz ruku i nakon što je puhnuo na upaljeni fitilj, osmijehne
se Siru Francisu, i približi ga donjem kraju dokumenta, koji je držao u rukama. Sir
Francis je ostao zaprepašten, opazivši da vatra nagriza pergament, koji se počeo
uvijati i cmjeti kako se plamen postupno dizao. Pobogu, Cumbrae, nitkove,
izdajico! Već se htio baciti na njega, ali ga Schreuder zaustavi, uperivši mu mač u
prsa. Zariti ga bilo bi mi veliko zadovoljstvo, promrmlja. Za vaše dobro, nemojte
iskušavati moje strpljenje, gospodine. Ta svinja pali moju dozvolu. Ne vidim ništa,
odgovori Schreuder, okrenuvši namjerno leda prema Kragulju. Ništa, osim
zloglasnog gusara, koji stoji preda mnom s još okrvavljenim rukama na nedužnim
ljudima. Cumbrae je gledao pergament kako gori s velikim osmijehom koji je
dijelio gustu masu njegove crvene brade. Premjesti ga u drugu ruku, a zatim, kada
mu toplina opeče jagodice prstiju, okrene ga i ostavi da ga plamen sasvim pojede.
Čuo sam vas da čavrljate o časti, gospodine, reče bijesno Sir Francis obraćajući se
Schreuderu. No, izgleda da su to samo puke riječi. Čast? Je li moguće da gusar
govori o časti? Ne, vjerojatno me sluh vara. Cumbrae ostavi da mu i plamen
opeče jagodice prstiju, a zatim baci na tlo posljednji karbonizirani komadić
pergamenta, zgazivši ga i pretvorivši ga u prah, a onda se približi Schreuderu.
Bojim se da je Frankv ponovno započeo sa svojim smi calicama. Ne uspijevam
pronaći nikakvo pismo s kraljevskim potpisom. Sumnjao sam u takvo što.
Schreuder vrati mač u korice. Prepuštam zarobljenike vašoj odgovornosti,
milorde. Moram se pobrinuti za dobrobit taoca. Pogleda Hala. Odmah ćeš me
povesti na mjesto gdje si ostavio guvernerova suprugu. Pogleda nizozemskog
časnika koji je stajao pored njega. Zavežite mu ruke iza leda i stavite mu konopac
oko vrata. Povest ćete ga kao psa, tog šugavog mladunca... Kapetan Schreuder
odgodi spasilačku ekspediciju, čekajući da mu pronađu periku koju je izgubio, jer
mu oholost nije dopuštala da se neuredan pojavi pred Katinkom. Periku pronađu
u šumi, kroz koju je progonio Hala: bila je pokrivena vlažnom zemljom i mrtvim
lišćem, no Schreuder ju protrese, smjesti pažljivo kovrče, a zatim ju stavi na glavu.
Potom, glavom da znak Halu. Povedi nas! Kada su izišli na zaravan ispred pećine,
Hal je bio u lošem stanju. Imao je ruke zavezane iza leda, a časnik ga je držao za
konopac koji je privezao oko njegova vrata; lice mu je bilo crno od prljavštine i
dima iz topova, dok mu je odjeća bila rasparana i zamrljana krvlju, pomiješana sa
znojem. Usprkos iznemoglosti, njegova je zabrinutost bila sva usmjerena na
Katinku, i uzbuni se kada su ušli u pećinu i nisu joj pronašli ni traga. Niecw
prezžv;efz ako o; se esfo dogodžo, pomisli, no Schreuderu reče na glas: Ostavio
sam ovdje mewvrow van de Velde. Nije joj se moglo dogoditi ništa loše. Za tvoje
dobro, nadaj se da je tako. Prijetnja je djelovala još opasnije, jer je izrečena
staloženim glasom. Zatim Schreuder podigne glas: Mewvrow van de Velde!
Gospodo, na sigurnom ste. Ja sam, kapetan Schreuder, došao sam osloboditi vas.
Povijuše koje su skrivale ulaz pećine lagano zašume i Katinka iziđe sramežljiva
pogleda i velikih ljubičastih očiju ispunjenih suzama. Lice joj je bilo blijedo, s
tragičnim izrazom, koje je samo uvećavalo njezinu ljepotu. O!, prošapće
uzbuđeno, zatim dramatičnom gestom pruži ruke prema Corneliusu Schreuderu.
Došli ste! Održali ste obećanje! Potrči prema njemu i podignuvši se na nožne prste
baci mu se oko vrata. Znala sam da ćete doći. Znala sam da ne biste nikada
dopustili da me ponize i muče ovi zastrašujući kriminalci. Na trenutak Schreuder
se ne snađe nakon njenog zagrljaja, a zatim ju stisne, zaštitivši ju i tješeći, dok je
ona jecala, držeći se čvrsto za vrpce i lentu koje je Schreuder nosio na prsima
iznad jakne. Ako ste i najmanje bili poniženi, budite uvjereni da ću vas osvetiti.
Moja odiseja bila je toliko stravična da vam je ne mogu ni ispripovijedati. e li on?,
zapita Schreuder pogledavši prema Halu. e li on jedan od onih koji su vas mučili?
Katinka ispod oka pogleda Hala, s obrazom još uvijek naslonjenim na
Schreuderova prsa. Potom okrutno osine pogledom Hala, dok joj se sadistički
smiješak pojavljivao na usnama. On je bio najgori od svih. Brižne u plač. I Ne mogu
vam ni prenijeti odvratne riječi kojima me obasipao i način na koji me mučio i
ponižavao. Njen je glas zazvučao slomljeno: Zahvaljujem samo Bogu što mi je dao
snage da izdržim njegova mučenja. Schreuder se osjećao dvostruko većim nakon
njena iskaljenog bijesa. Pomaknuvši ljubazno Katinku, obrati se Halu, držeći
stisnutu desnu šaku i udarivši ga svom snagom u sljepoočnicu. Mladić, iznenađen
tim činom, zatetura, no Schreuder je pratio njegove pokrete i sljedeći udarac ga
pogodi ravno u trbuh, ispraznivši mu pluća i primoravši ga da se skupi. Kako se
samo usuđuješ vrijeđati gospodu visokog ranga? Schreuder je drhtao od bijesa,
bio je sasvim izgubio kontrolu. Hal je bio sagnut, s glavom koja mu je dodirivala
koljena; bio je zadihan i pokušavao je doći do zraka. Schreuder ga pokuša nogom
udariti u lice, no mladić je opazio njegovu namjeru i uspije pognuti glavu u stranu,
tako da mu čizma samo prođe pored ramena i on se zaljulja. Bijes je kuhao u
Schreuderovim venama: Nisi dostojan ni da ližeš potplate cipela ove gospode.
Spremi se na sljedeći udarac, ali Hal je bio prebrz. Iako je imao vezane ruke iza
leda, baci se prema Nizozemcu i udari ga nogom u slabine; udarac je bio slab, jer
su mu smetali konopci. Schreuder je ostao više iznenađen nego što ga je boljelo.
Pobogu, mladunče, previše si dozvoljavaš! Hal još nije bio pronašao ravnotežu i
sljedeći ga Schreuderov udarac pokosi te se nade na podu. Tada se Nizozemac
započne okrutno iživljavati, udarajući ga čizmama posvuda po tijelu, dok je Hal
očajnički pokušavao izbjeći kišu udaraca koja se sručila na njega. Da, o, da!,
vrištala je uzbuđeno Katinka. Kaznite ga za sve što mi je učinio. Bodrila je
Schreudera i potpaljivala njegov bijes. Neka pati koliko sam ja morala patiti. U
svome je srcu Hal znao da je ona bila prisiljena odreći ga se pred tim čovjekom, i,
usprkos boli, on joj oprosti. Skvrči se tako da zaštiti najbolnije dijelove tijela,
dobivši većinu udaraca po leđima, bedrima, no ne uspije izbjeći sve udarce. Jedan
ga pogodi u ugao usta, i krv mu poteče bradom. Vidjevši krv Katinka vrisne i
pljesne rukama. Mrzim ga. Da, nastavite! Razbijte mu to lijepo drsko lice. No,
izgleda daje pogled na krv vratio lucidnost Schreuderu; vidljivim naporom
nadvlada bijes i povuče se korak unatrag, i dalje zadihan, dršćući od ljutnje. Ovo
je tek početak. Vjerujte mi, mevrou, dobit će ostatak čim budemo stigli na Rt
Dobre Nade. Obrativši se ponovno Katinki on se nakloni. Molim vas, dopustite mi
da vas povedem na brod u laguni, gdje ćete biti na sigurnom. Katinka patetično
jaukne, približivši si prste mekanim ružičastim usnama. O, kapetane, mislim da ću
se onesvijestiti. Zatetura i Schreuder skoči prema njoj da bi ju pridržao. Ona se
nasloni na njega. Ne vjerujem da će me noge držati. On ju podigne u naručje i
krene prema žalu, noseći ju bez napora, dok se ona čvrsto držala poput djevojčice
koju nose u krevet. Hajde, hodaj, nitkove! Časnik prisili Hala da se ponovno
podigne, povukavši uže kojim je bio vezan oko vrata, kako bi ga vratio u tabor. Za
tebe bi bilo bolje da te kapetan odmah dokrajčio. Krvnik na Rtu Dobre Nade je
poznat. Pravi je umjetnik. Još jednom povuče konopac. Pozabavit će se s tobom,
uvjeravam te. Jedna brodica prenese lance na žal gdje su zarobljenici s esoff;oMđ,
bez obzira jesu li bili ranjeni ili ne, bili stisnuti na jakome suncu pod stalnim
nadzorom. Prvi okovi bili su namijenjeni Siru Francisu. Drago mi je što vas
ponovno mogu vidjeti, kapetane. Mornar koji je u rukama držao lanac i okove ga
pogleda s visoka. Mislio sam na vas cijeli dan, od posljednjeg puta kada smo se
sreli. a ti, pak, nisam posvetio ni jednu misao, Sam Bowles. Sir Francis ga ni ne
pogleda, no njegov je glas odražavao gnušanje. Sada sam voda palube Sam
Bowles. Napredovao sam, odgovori mu Sam s osmijehom na licu. Tada želim
Kragulju da uživa u novome vodi palube. To vjenčanje je blagoslovljeno s neba.
Pružite ruke prema meni, kapetane. Da vidimo koliko ste moćni, sa željeznim
okovima, zlobno je gugutao Sam Bowles. Kriste, ne znate koliko me sve ovo čini
sretnim. Stavi okove na zapešća i gležnjeve Engleza, zatvorivši ih ključem i
stisnuvši ih tako da su mu se žarili u meso. Nadam se da vam pristaju koliko i vaš
lijepi plašt. Povuče se, a zatim pljune Siru Francisu u lice te prasne u gromki i
divljački smijeh. Daj em vam časnu riječ da ću, onoga dana kada budu razvili vaše
glavno jedro, biti na Rtu Dobre Nade, na stratištu i poželjeti vam sretan put. Pitam
se koji će vam kraj namijeniti. Mislite li da će vas živog spaliti na lomači, ili će vas
objesiti, ili možda raščetvoriti? Sam se i dalje smješkao, prešavši na Hala. Dobar
vam dan, gospodičiću Henry. Evo vašeg poniznog sluge, Sama Bowlesa, koji je
stigao da ispuni vaše želje. Za vrijeme borbe čini mi se da nisam vidio tvoje
kukavičko lice, odgovori mu Hal mirno. Gdje si se ovoga puta sakrio? Sam
pocrveni, bacivši hrpu okova na Halovu glavu, koji ga je, podignuvši se, bolje
pogledao. Sam je već bio spreman udariti ga, no jedna velika crna ruka ga spriječi:
spustivši glavu Bowles pred sobom ugleda Abolijeve oči boje dima. Stisnut pored
Hala, Aboli ne izgovori ni riječi, no Sam Bowles zaustavi udarac. Ne uspjevši
izdržati njegov pogled ubojice, spusti glavu držeći ju tako dok je na brzinu stiskao
okove oko Halovih zapešća i gležnjeva. Podignuvši se, prede na Abolija, koji ga je i
dalje promatrao istim pogledom, dok mu je on na brzinu stavljao okove, a zatim
se približio mjestu gdje je ležao Big Daniel. Ovaj se namršti, no ne ispusti ni jecaj,
kada mu je Sam Bowles okrutno stavio okove. Rana je prestala krvariti, no, nakon
tako sirovog postupanja prema njemu, ponovno se otvori; iz crvene krpe koju je
Aboli upotrijebio da povije ranu, ponovno počne curiti vodenasta krv, koja mu je
kapala na prsa, i završavala u pijesku. Nakon što su svi bih okovani zajedno,
narede im da ustanu. Pridržavajući ga između njih dvojice, Hal i Aboli uspiju
povući Daniela dok su ih vodili u redu prema većim stablima. Zatim su bili
ponovno primorani sjesti, dok su kraj lanca omotali oko debla i osigurali ga s dva
željezna lokota. Samo je dvadeset i šest bilo preživjelih s eWwf;oMđ, medu njima
četiri roba, od kojih je jedan bio Aboli. Gotovo su svi bili ranjeni, iako ne teško, no
bar su četvorica, medu kojima i Daniel, bili teško ranjeni i nalazili su se u životnoj
opasnosti. Ned Tyler je imao duboku ranu na bedru. Iako su im okovi smetali, Hal
i Aboli ju poviju još jednim komadom tkanine, uzetim od košulje jednog od
mrtvaca koji su prekrivali prostor do morskoga žala. Skupine mušketira u zelenoj
odori, na zapovijedi nizozemskih časnika, bili su zauzeti sakupljanjem mrtvih.
Vukući ih za pete do početka šume, svuku tijela u potrazi za srebrenjacima i
ostalim vrijednim predmetima, koji su dolazili sa AaWwM7;gW. Nekoliko
dočasnika pretraživalo je pažljivo odbačenu odjeću, rasparavši šavove i potplate
od čizama. Trojica su pak kontrolirala prirodne otvore leševa, nakon što su
premazali prste mašću, u potrazi za kojim dragocjenim predmetom koji se mogao
čuvati u uobičajenim skrovištima. Pronađeni plijen bacali su u praznu bačvicu za
vodu, koju je nadzirao časnik, bijelac, naoružan nabijenom puškom; čuvao je
bogat plijen koji se polako gomilao. Kada je trojka završila svoj posao nad golim
tijelima, druga skupina ih odvuče i baci na ostale leševe na lomači. Plamen je
dosegao tako veliku visinu, da je zeleno lišće na granama počelo pucketati. Dim
karboniziranog mesa imao je slatkast i užasan miris, sličan mirisu sagorjele
svinjske masti. U međuvremenu su Schreuder i Cumbrae, zajedno s Limbergerom,
kapetanom galije, radili inventuru bačava s mirodijama. Gledajući u popise,
ponašali su se jednako oštro kao i ubirači poreza, provjeravajući sadržaj i težinu
ponovno pronađenog tereta, te označavajući bačve s bijelom kredom. Kada su
završili s provjeravanjem, drugi mornari otkotrljali su velike bačve do morskoga
žala i utovar ili ih u najveću od brodica, koja ih je trebala prenijeti do galije
usidrene u kanalu, s novim glavnim jarbolom i novim priponama. Posao se
nastavio cijelu noć pod svjetlom lanterni, logorske vatre i žućkastog plamena
lomača. Kako su sati prolazili, Big Daniela je sve više tresla groznica. Koža mu je
gorjela i buncao je. Ako ništa drugo, bar je povez zaustavio krvarenje i ispod njega
se počela stvarati tanka krasta koja je pokrivala tešku ranu, no koža je naokolo bila
naduta. Metak je ostao unutra, prošapće Hal Aboliju. Ne vidim rupu da je izišao.
Aboli zareži: Ako ga pokušamo izvaditi, ubit ćemo ga. Po kutu pod kojim je ušao,
rekao bih da se nalazi u blizini srca i pluća. Strah me da se ne inficira. Hal protrese
glavom. Jak je poput bika. Aboli slegne ramenima. Možda dovoljno jak da
pobijedi i demone. Aboli je bio uvjeren da je svaka bolest uzrokovana demonima
koji su otrovali krv: bilo je to puko praznovjerje, no mladić se svejedno složi s
njime. Trebali bi spržiti sve rane vrućim katranom. Bio je to najčešći lijek svih
mornara i Hal zamoli na nizozemskom stražu Hotentota da im donesu jednu
kanticu sa smolom iz radionice drvodjelaca, no nisu mu odgovorili. Već je bila
prošla ponoć, kada ponovno vide Schreudera, koji se pojavi iz mraka krenuvši
prema mjestu gdje se nalazio Sir Francis, okovan zajedno s ostalima u podnožju
stabla. Engleski kapetan bio je izmoren poput svojih ljudi, no uspijevao se
odmarati samo na kratko, kliznuvši u nemirno stanje polusna, buden stalnom
bukom nizozemskih vojnika i jecajima ranjenika. Sire Francise, reče Schreuder
nagnuvši se i prodrmavši ga kako bi ga sasvim probudio. Mogu li vam oduzeti
nekoliko minuta vremena? Po glasu se moglo osjetiti da je ponovno našao svoju
mirnoću. Sir Francis sjedne. No, ponajprije mi, kapetane, dopustite da vas
zamolim za bar mrvicu suosjećanja. Moji ljudi nisu okusili ni kap vode od jučer
poslijepodne, a četvorica su, kao što i sami vidite, teško ranjeni. Schreuder se
namršti i Sir Francis nasluti da nije dao nikakvu zapovijed da se zarobljenici
maltretiraju. On, pak, nikada nije pomislio da je Schreuder brutalan čovjek i sadist.
Njegovo prethodno divljačko ponašanje bilo je vjerojatno uzrokovano
temperamentom, koji se lako uzbudi i plane, te zbog napetosti bitke. Sada se
Schreuder obrati stražarima, i zapovjedi im da donesu vode i hrane
zarobljenicima, poslavši i jednoga časnika da potraži kutiju s lijekovima, koja se
nalazila u polurazorenoj kolibi Sira Francisa. Dok je čekao da se njegove zapovijedi
izvrše, Schreuder je hodao naprijednatrag po žalu, s bradom naslonjenom na prsa
i rukama prekriženim iza leda. Odjednom se Hal uspravi. Aboli, prošapće, mač.
Aboli zareži, opazivši da je o Schreuderovu pojasu visio izrezbareni mač koji je bio
znak Halova viteštva, a nekoć je pripadao njegovu djedu. Aboli spusti ruku na
mladićevo rame, pokušavši ga umiriti i onemogućiti mu da se sukobi s
Nizozemcem. Odgovori mu tiho: Ratni plijen, Gundwane. Za tebe je izgubljen, no
bar ga nosi pravi ratnik. Hal se pomiri, shvativši surovu istinitost Abolijevih riječi.
Konačno se Schreuder ponovno obrati Siru Francisu: Kapetan Limberger i ja
provjerili smo inventar broda, teret mirodija i drva koje ste premjestili u skladište,
uvjerivši se da je veći dio još uvijek tu i netaknut. Gubici su vjerojatno povezani s
oštećenjima koja je nanijela morska voda, za vrijeme opsade galije. Kažu da je
jedan od vaših topova pogodio glavnu štivu broda i dio tereta je završio u vodi.
Drago mi je, odgovori Sir Francis glasom koji je odavao ironiju, da ste uspjeli vratiti
svu imovinu Kompanije. Nažalost, nije tako, Sire, kao što i vi dobro znate. Dobar
dio tereta nedostaje. Opazivši da se približava časnik, prekine se, kako bi mu izdao
zapovijed. Skinite okove crncu i mladiću i ostavite ih da oni podijele vodu
ostalima. Slijedili su drugi ljudi s bačvama s vodom, koju su ostavili u podnožju
jarbola. Hal i Aboli započeli su odmah dijeliti vodu ranjenicima, i svi su pili
zatvorenih očiju tu dragocjenu tekućinu, dok su im poskakivale adamove jabučice.
Časnik prenese Schreuderu: Pronašao sam liječnički pribor. Pokaže smotuljak
platna. Ali, gospodine, ima oštrih noževa, koji mogu poslužiti kao oružje, a sadržaj
kantice sa smolom mogao bi biti iskorišten protiv mojih ljudi. Schreuder spusti
pogled prema Siru Francisu, sklupčanom na podu i iznemoglom. Imam li vašu
časnu riječ da nećete iskoristiti ovaj pribor protiv mojih ljudi? Imate moju časnu
riječ, odgovori Sir Francis. Nizozemac se složi, obraćajući se časniku: Predajte sve
Siru Francisu, zapovjedi i časnik mu pruži pribor i kanticu sa smolom, te komad
čistog platna, koji se mogao iskoristiti za povijanje. Dakle, kapetane, reče
Schreuder, nastavivši prekinuti razgovor, uspjeli smo pronaći mirodije i drvo, no
nedostaje još polovica novca i sve zlato, koje se čuvalo u štivi SfaMdiwfigkežda.
Plijen je podijeljen medu posadom, Sir Francis se osmijehne. Ne znam što su
učinili sa svojim dijelom, a gotovo su svi...previše mrtvi da nam daju objašnjenje.
Već smo pronašli, po mojim procjenama, veći dio nagrade koja je pripadala vašoj
posadi. Schreuder glavom pokaže prema hrpi dragocjenih predmeta skupljenih na
tako morbidan način sa žrtava što su ostale na borbenom polju; u tom ih je
trenutku skupina mornara prenosila prema brodici, pod nadzorom nizozemskih
časnika, naoružanih mačem. Moji su časnici pretražili kolibe vaših mornara, ali
blagu ni traga. Ma koliko bih vam htio pomoći, nisam u stanju reći vam nešto o
dijelu koji nedostaje, odgovori mirno Sir Francis. Začuvši tu tvrdnju Hal podigne
pogled s ranjenika kojima je pomagao, no otac ga ni ne pogleda. Lord Cumbrae
tvrdi da ste sakrili nestalo blago i ja se slažem s njime. Lord Cumbrae je teški
lažljivac i varalica, odvrati mu Sir Francis. A vi, gospodine, griješite. Lord Cumbrae
misli, da će, ako mu dopustim da vas on ispita, uspjeti od vas saznati sudbinu
nestalog blaga. Vrlo je nestrpljiv da vas pokuša nagovoriti da mu otkrijete sve što
znate, i uspio sam ga zadržati s velikom mukom. Sir Francis slegne ramenima.
Postupite onako kako mislite da je najbolje, gospodine, no, samo ako sam bijedni
sudac, onda se varam, ali mislim da vi niste osoba koja može tolerirati mučenje
zatvorenika. Zahvalan sam vam na samilosti koju ste pokazali prema mojim
ranjenicima. Schreuderov odgovor prekine užasan krik, koji je Ned Tyler ispustio,
dok je Aboli prelio rez na bedru vrućom smolom. Dok se krik pretvarao u jecaje,
Nizozemac nastavi mirnim glasom: Sud koji će vam suditi zbog gusarenja u utvrdi
na Rtu Dobre Nade imat će kao predsjednika novog guvernera. Čisto sumnjam da
će se Petrus Jacobus van deVelde ponijeti prema vama s istom mojom samilošću.
Schreuder zašuti, a zatim nastavi: još nešto, gospodine, znam iz pouzdanih izvora
da je krvnik Kompanije na Rtu Dobre Nade ponosan na svoju spretnost. Dat ću
guverneru i njegovom krvniku isti odgovor koji sam i vama dao. Schreuder sjedne
na pete, spustivši glas i gotovo prijateljski mu reče: Sire, za našeg kratkog
poznanstva, naučio sam vas vrlo cijeniti, kao ratnika, moreplovca i džentlmena.
Ako bih svjedočio na sudu da ste imali dozvolu, te da ste s njome gusar ili, kraj
procesa mogao bi biti drukčiji. Mora da imate povjerenja u guvernera van de
Veldea, koje meni nedostaje, odgovori mu Sir Francis. Htio bih zaista učiniti još
nešto za vaše napredovanje i predati vam nestalo zlato, no ne mogu vam pomoći,
gospodine. Ne znam gdje se nalazi. Schreuderovo lice postane grublje, nakon što
se podigao. Pokušao sam vam pomoći i žao mi je što ste odbili moju ponudu. No,
u pravu ste, gospodine. Nemam srca da vas ispitam primijenivši mučenje, a što je
najvažnije, Lordu Cumbraeu ću onemogućiti takvo što. Učinit ću samo ono što je u
mojoj dužnosti: predati vas sudu na Rtu Dobre Nade. Mogu li vas zamoliti da se
predomislite, gospodine? Sir Francis zavrti glavom: Žalim, ali ne mogu vam
pomoći, gospodine. Schreuder uzdahne. Vrlo dobro. Vi i vaši ljudi bit ćete
premješteni na GwH oMoray sutra ujutro, čim bude spreman isploviti. Fregata
SonngMvogef ima druge obveze te će isploviti istodobno, no u drugom smjeru. De
Sfandia5fghed će ostati ovdje pod zapovjedništvom svoga pravog kapetana
Limbergera, i ponovno vratiti mirodije i drvo na brod, a zatim nastaviti prekinuto
putovanje prema Amsterdamu. Okrene se i nestane prema skladištu s
mirodijama. Sljedećeg jutra, kad su ih stražari probudili, četiri ranjenika, medu
kojima Daniel i Ned Tyler, nisu bili u stanju samostalno hodati, te su ih ostali
morali pridržavati. Okovi su im dopuštali premalo slobode kretanja, te su,
spuštajući se prema žalu, izgledali nespretni i nezgrapni. Svaki korak bio je
onemogućen zveckavim okovima, toliko da nisu mogli ni podignuti noge koliko je
bilo potrebno da preskoče konopac brodice, te su ih stražari morali gurnuti na
brod. Kada je brodica bila usidrena u podnožju Ijestava od konopca koje su visjele
na boku GwHa, penjanje po njima za okovane zarobljenike pokazalo se opasno i
gotovo nemoguće. Na vrhu ih je čekao Sam Bowles, kome je jedan od stražara
doviknuo: Možemo li olabaviti okove zarobljenika? A zašto bi to učinio? Ranjenici
se ne mogu uspeti, a ostali neće biti u stanju gurati ih prema gore. Tako okovani
neće se moći popeti. Ako ne uspiju, gore za njih, odgovori mu Sam. Okovi ostaju.
Tako je naredio kapetan. Sir Francis je vodio uspinjanje okovanih ljudi iza njega.
Četiri ranjenika, koji su buncali, bili su teret koji su morali vući sa sobom. Big
Daniel je stavio na kušnju izdržljivost svih. Da im je kojim slučajem pao, završio bi
u brodici, povukavši sa sobom cijeli red od dvadeset i šest ljudi i gotovo sigurno
prevrnuvši mali brod. A u laguni bi ih težina željeznih okova povukla prema dnu,
na dubinu od četiri hvata. Da nije bilo Abolijeve nadljudske snage, nikada ne bi
stigli do palube Gwk. No, čak je i on bio iznemogao, kada su konačno prebacili
nepomično Danielovo tijelo preko zaštitne ograde i stisnuli se pored njega na
palubi. Ostali su nepomično, zadihani, a zatim ih trgne glasan smijeh. Hal s
naporom podigne glavu. Na palubi, ispod zaslona za sunce, bio je pripremljen stol
za doručak, s kristalnim čašama i srebreninom koja se sjajila na svjetlosti sunca.
Nanjuši opojan miris acoa, svježih jaja i dvopeka. Na čelu stola sjedio je Kragulj,
koji podigne čašu prema hrpi tijela koja su ležala u sredini broda. Dobrodošli na
brod, gospodo, nazdravljam vašem odličnom zdravlju! Ispije u jednome gutljaju
savwhisky, a zatim si osuši crvenu bradu ubrusom. Pripremili smo za vas najbolji
smještaj na brodu. Želim vam ugodno putovanje. Katinka van de Velde se
ponovno slatko nasmije. Sjedila je s lijeve strane Kragulja, s kovrčama sakupljenim
visoko, i velikim i nevinim ljubičastim očima na savršenom licu, te malenim
madežom, pažljivo namještenim u uglu namazanih usana. Guverner je sjedio
ispred svoje supruge. Zaustavi se upravo dok je ugurao u usta srebrenu vilicu na
kojoj se pušio hrskav bacon i sir, no nastavivši žvakati. Žuta kap žumanjka mu
klizne s usana i potekne bradom, dok je prasnuo u gromki smijeh. Ne očajavajte,
Sire Francisu, zasigurno se prisjećate vašeg mota. Siguran sam da ćete izdržati.
Ugura u usta punu vilicu hrane i nastavi govoriti punim ustima: Hrana je odlična,
tek je stigla s Rta Dobre Nade. Šteta što nam se ne možete pridružiti. Vrlo ste
pažljivi prema nama, što nam nudite razonodu. Ovi trubaduri će nas počastiti
pjesmom ili će nas zabaviti s kakvom drugom akrobacijom?, zapita Katinka na
nizozemskom, namrštivši se tako dražesno dok je potapšala lepezom Cumbraea
po ruci. U tom trenutku Big Daniel okrene glavu na jednu, a zatim na drugu
stranu, te ispusti krik u bunilu. Kragulj prasne u smijeh. Kao što vidite, gospo,
trude se kako znaju i umiju, ni njihov repertoar nije primijenjen da zadovolji ukuse
svih prisutnih. Da znak Samu Bowlesu. Molim vas, majstore Samuele, otpratite ih
do njihovog smještaja i uvjerite se da se s njima dobro postupa. S krajem
konopca, na kojem je bio čvor, Sam Bowles je šibao zarobljenike primoravši ih da
se ustanu, a ranjenici se spuste stubama. Paluba za robove nalazila se na dnu
broda, ispod glavne štive. Kada Sam Bowles podigne vrata koja su vodila do nje,
smrad koji se podigao čak je i njemu bio nepodnošljiv; bio je to koncentrat muka
stotina duša, primoranih da venu na taj način. Visina te palube nije bila veća od
pasa jednoga čovjeka i morali su puzati po podu da bi ušli, vukući za sobom
ranjenike. Na zidu su bili pričvršćeni željezni prstenovi, zabijeni u hrastovu gredu,
koja se protezala cijelom dužinom štive. Sam i njegova četiri pomagača dopuze za
njima, i pričvrste lanac za prstenove. Kada su bili gotovi, zarobljenici su stajali
poredani poput srdela u bačvi, rame uz rame, okovani oko zapešća i gležnjeva,
jedva u stanju da sjednu, no bez mogućnosti da se okrenu ili pomaknu ruke i noge.
Hal je ležao pored oca s jedne strane, i nepomičnog velikog tijela Big Daniela s
druge. Aboli se nalazio sa suprotne strane Daniela, a pored njega ležao je Ned
Tyler. Kada je i posljednji čovjek bio pričvršćen za zid, Sam se puzeći vrati prema
izlazu, i podrugljivo ih pogleda. S ovim vjetrom trebat će nam deset dana do Rta
Dobre Nade. Pinta vode na dan za svakoga i tri inča dvopeka, kada se budem
sjetio donijeti ga. Imate dozvolu da ispraznite mjehur gdje se nalazite. Vidimo se
na Rtu Dobre Nade, cvjetići moji. Zatvori vrata i začuju kako pričvršćuje s druge
strane daske. Kada udarci maljem prestanu, tišina postane strašna. Na početku je
tama bila potpuna, no, kada im se oči naviknu na nju, uspiju razabrati tamne
obrise tijela drugova koji su se stiskali uz njih. Hal se ogleda oko sebe u potrazi za
izvorom svjetlosti i spazi malu željeznu rešetku koja se otvarala na palubu, baš
iznad njegove glave. Čak i bez rešetke otvor bi bio premalen da bi se provukla
glava odraslog čovjeka, i on odbaci tu mogućnost za bijeg. No, ako ništa drugo,
propuštao je malo zraka. Smrad je bio gotovo neizdrživ i svi su bili zadihani u tako
zagušljivom prostoru, koji je smrdio poput medvjeđeg brloga. Big Daniel je
stenjao i taj zvuk im raspetlja jezik; započeli su pričati svi istovremeno. Za ime
Boga, ovdje smrdi poput nužnika ljeti. Kapetane, mislite li da postoji način da
pobjegnemo odovud? Dao bih dio svoga najbogatijeg plijena samo da mogu pet
minuta provesti nasamo sa Samom Bowlesom. A ja bih dao sav svoj dio za još pet
minuta s njegovom visosti Cumbraeom, prokleta mu bila duša. Ili onaj nitkov od
Schreudera. Odjednom Daniel promrmlja: O, majko, vidim tvoje lijepo lice. Dođi,
poljubi svog maloga Dannyja. Taj žalosni krik ih sve obeshrabri i medu
zarobljenicima ponovno zavlada očajna tišina. Polako se svi prepuste rezignaciji,
prekinutoj katkad jecajima i zveketom okova, kada su se pokušali smjestiti
udobnije. Polako je prelaženje vremena za njih izgubilo značenje i nitko od njih
nije bio više siguran je li bila noć ili dan, kada bi začuli zvuk sidra koje se podizalo, i
prigušene krikove dočasnika koji su si predavali zapovijedi na GuZw. Hal pokuša
ocijeniti rutu i smjer plovidbe po nagibu broda, no ubrzo se izgubi. Tek kada se
Gw7f odjednom pomakne, počevši odgovarati laganim pokretom, shvati da su
izišli iz lagune i prešli dva rta. Sat za satom GuZ se borio s jugoistočnjakom ploveći
prema otvorenom moru. Pokret broda ljuljao ih je naprijednatrag na golim
daskama, te su klizili u stranu, koliko su im okovi dopuštali, a zatim se ponovno
vraćali. Bilo je olakšavajuće za njih kada brod postane stabilniji. Evo, sada je
mnogo bolje. Sir Francis progovori u ime svih. Kragulj se otisnuo prema
otvorenome moru. Promijenio je pravac i sada plovimo s jugoistočnjakom koji
puše u krmu broda, prema zapadu, prema rtu. S vremenom Hal uspije brojiti
dane koji su prolazili pazeći na jačinu svjetlosti koja je prolazila kroz rešetku iznad
njegove glave. Za vrijeme dugačkih noći u štivi za robove vladala je neprobojna
tama, kao u rudniku. Zatim u zoru bi blaga svjetlost prodirala do njega, postavši
sve jača, sve dok nije uspijevao razabrati Abolijevu crnu i okruglu glavu, a iza nje
svjetlije Danielovo lice. Čak su i u podne najdublji dijelovi palube za robove
ostajali u mraku, odakle su jecaju i uzdasi drugih mornara odzvanjali na tako
nestvaran način u tom rovu. Zatim se svjetlo polako gasilo i zavladao bi potpuni
mrak, označivši prolaz još jednog dana. Kada je osvanuo i treći dan, jedna vijest
potiho prođe od usta do usta: Timothy Reillv je mrtav. Bio je jedan od ranjenika;
bio je pogođen mačem u prsa od jednoga vojnika u zelenoj odori. Bio je dobar
čovjek, reče Sir Francis. Neka Bog primi njegovu dušu. Želio bih da mu možemo
pružiti kršćanski pokop. Petoga dana leš Timothvja Reillvja pridonio je smradu,
koji se širio palubom za robove, ispunjavajući njihova pluća i svaki udisaj. Često,
dok je Hal ležao prepušten očaju, sivi miševi veliki poput zečeva, trčkarali su po
njegovu tijelu, ostavljajući bolne ogrebotine na goloj koži. Konačno je prestao s
pokušajima da ih otjera, izgubivši svaku nadu. No, kada mu jedan miš zarije oštre
zube u dlan ruke, krikne i dohvati glodavca koji je ciktao dok ga golim rukama nije
zadavio. Kada je i Daniel pored njega kriknuo, shvati da su miševi pronašli i njega,
koji nije bio u stanju obraniti se od njihovih napada; od tog trenutka Aboli i on
izmjenjivali su se stražareći nad njim, tjerajući glodavce od čovjeka u nesvijesti.
Okovi su im onemogućavah da se stisnu iznad kanalića koji se prostirao duž zida i
bio je namijenjen otjecanju tekućina. S vremena na vrijeme Hal bi začuo tekući i
krkljavi zvuk urina jednoga od mornara koji se praznio gdje se nalazio, i odmah
zatim osjetio bi se smrad svježeg izmeta u malom prostoru, već ispunjenom
smradom. Kada se Danielov mjehur pak praznio, topla tekućina tekla bi daskama
na kojima je ležao Hal, natopivši mu košulju i hlače, a on nije mogao učiniti ništa
da ju izbjegne, osim, podignuti glavu s dasaka. Gotovo svakoga dana, oko
podneva, bar je Hal bio tako procijenio, otvarala bi se vrata sa snažnim udarcima
malja. Nakon što bi podigli vrata, prigušena svjetlost koja bi ušla u štivu gotovo bi
ih oslijepila, te su morali podizati ruke, otežane zbog okova, da bi se obranili od
svjetlosti. Danas imam posebno piće za vas, sretnici, začuo se Samov glas. Vrč
vode, iz naših najstarijih baćava, i kap moje pljuvačke daju zasladi. Začuju ga kako
je sa zadovoljstvom ispljunuo, a zatim prasnuo u gromki smijeh, te im predao prvi
vrč. Svaki vrč morao je proći palubom od ruke do ruke i kada bi prolili jednoga,
nije bilo načina dobiti zamjenu. Za svakog gosta po jedan, odnosno dvadeset i
šest vrčeva i nijedan više, izjavi radosno Sam Bowles. Big Daniel bio je previše slab
da pije samostalno i Aboli je bio primoran držati mu podignutu glavu dok je Hal
ulijevao vodu u njegovo grlo. I ostalim ranjenicima bili su prisiljeni pomoći na isti
način, no tako se veći dio vode gubio. Postupak je dugo trajao. Sam Bowles izgubi
strpljenje, prije nego što su uspjeli ispiti polovicu. Nećete više piti? Ako je tako,
odlazim. I naglo zatvori bokaportu, ponovno zakračunavši vrata i ostavivši veći dio
zarobljenika da mole uzalud, suha grla, preklinjući ga da im da njihovu porciju
vode. Bowles nije imao namjeru popustiti. Bili su primorani pričekati sljedeći dan.
Nakon toga se Aboli naučio napuniti usta vodom iz vrča, prislonivši usta
Danielovima i na taj mu je način davao vode, a ostali su slijedili njegov primjer s
drugim ranjenicima. Ta je metoda bila dovoljno brza, zadovoljivši i Bowlesa i
pružila je mogućnost da izgube manje dragocjene tekućine. Sam Bowles se
smijuljio kada su ljudi u dubini štive vikali: Za ime Boga, majstore, tu je mrtvac,
Timothv Reillv, smrdi do neba. Ne osjećate li? Drago mi je što ste me obavijestili.
To znači da Timothvju više neće trebati voda. Od sutra ćete dobiti samo dvadeset i
pet vrčeva vode. Daniel je umirao. Nije stenjao i nije se više otimao, bio je
nepomičan poput lesa. Čak mu se i mjehur osušio, i više ga nije praznio na prljave
daske na kojima su ležali. Hal mu je pridržavao glavu, pričao mu potiho, pokušavši
ga natjerati da se bori za život: Ne možeš odustati baš sada. Izdrži još malo i stići
ćemo na rt u tren oka. Sva čista i slatka voda koju budeš mogao popiti, dražesne
robinje koje te njeguju... Razmisli, Danny. U podne koje je po njemu trebalo biti
šestog dana plovidbe, Hal izjavi obrativši se Aboliju: Moram ti nešto pokazati. Daj
mi ruku. Opipavši Abolijeve prste povede ih prema Danielovim rebrima. Koža je
bila vruća da je pekla na sam dodir, a meso je bilo toliko istanjeno, da su rebra
virila poput letvica. Zatim otkotrlja tijelo dokle god su mu okovi to dopuštali, i
položi Abolijeve prste na rebra. Evo, ovdje, osjećaš li kvrgu? Aboli se namršti:
Osjećam ju, no ne mogu je vidjeti. Okovi su mu smetali i nije se mogao približiti
nepomičnom Danielovom tijelu. Nisam siguran, no mislim da znam što bi moglo
biti. Hal još više približi lice, pokušavši što bolje izoštriti vid u prigušenoj svjetlosti.
Izbočina, veličine oraha, crna poput masnice. Dodirne ju nježno, no i na taj mali
pritisak Daniel zastenje i uznemiri se toliko da napne okove. Mora da je jako
bolno. Sir Francis se trgne i približi se koliko je mogao. Ne vidim dobro. Gdje je?
Usred rebra, odgovori Hal. Mislim da je to metak iz puške. Prošao je točno posred
prsnoga koša, i ostao ispod kože. Dakle, to ga ubija, odgovori Sir Francis. To je
mjesto i izvor infekcije koja ga živog ubija. Kad bismo barem imali nož, promrmlja
Hal, mogli bismo ga pokušati izvući. Ali, Sam Bowles nam je odnio medicinski
pribor. No, ne prije nego što sam ja uspio sakriti nož, odvrati Aboli. Iz pojasa hlača
izvuče tanku oštricu, koja se jedva zasjaji na prigušenoj svjetlosti što je dolazila
preko željezne rešetke iznad Halove glave. Čekao sam priliku da Samu odrubim
glavu. Moramo riskirati i pokušati izvaditi metak, reče Sir Francis. Ostane li mu u
tijelu, ubit će ga sasvim sigurno. S mjesta na kojem se nalazim, ne vidim dovoljno
dobro da bih mogao rezati, reče Aboli. Morat ćete to učiniti vi, kapetane. Začuju
zveckanje lanca, a zatim Sir Francis promrmlja: Moji je lanac prekratak. Ne
stignem do njega. Svi ostanu u tišini neko vrijeme, a zatim Sir Francis reče: Oče,
nemam ni potrebna iskustva, ni spretnosti, pobuni se mladić. Onda će Daniel
umrijeti, reče Aboli. Duguješ mu život, Gundwane. Evo, uzmi nož. U Halovoj ruci
nož je bio težak poput olovne šipke. Suhim ustima od straha, dotakne oštricu noža
jagodicom palca, opazivši da je otupjela od duge upotrebe. Ne reže, pobuni se.
Aboli je u pravu, sine moj. Sir Francis položi ruku na Halovo rame i stisne ga
čvrsto. Ti si jedina Danielova nada. Polako, mladić produži lijevu ruku, opipa tvrdu
izbočinu na užarenom Danielovom mesu. Pomakne se pod njegovim prstima, i on
osjeti kako grebe lagano kost. Bol probudi Daniela, koji se otimao kako bi se
oslobodio od lanaca, vičući: Kriste, pomozi mi. Griješio sam naspram Bogu i
ljudima. Vrag dolazi po mene. Taman je. Sve postaje tamno. Drži ga čvrsto, Aboli,
prošapće Hal. Drži ga. Aboli ukliješti Daniela u svoje naručje. Hajde, ohrabri ga.
Požuri. Hal se nagne prema Danielu, približi mu se koliko su mu to okovi
dozvoljavali, s licem na udaljenosti od jednog pedlja od ranjenika. Sada je izbočinu
mogao vidjeti puno jasnije: u tom dijelu koža je bila tako napeta da je izgledala
poput kože previše zrele šljive. Hal dotakne prstima s obje strane nadute površine,
napnuvši još više kožu, zatim udahne duboko i dotakne vrškom noža izbočinu.
Smogne hrabrosti, izbroji do tri, a zatim snažno pritisne rukom, izvježbanom u
mačevanju. Osjeti daje oštrica ušla u Danielovo meso i zatim udarila o nešto tvrdo
i nepopustljivo. Daniel krikne, a zatim klone u Abolijevom naručju. Iz reza iziđe
štrcaj ljubičastog i žutog gnoja. Topao i gust poput ljepila drvodjelaca, završi na
Halovim ustima, zamazavši mu bradu. Miris je bio gori od svih ostalih koji su se
širili palubom za robove, i mladić osjeti mučninu. Pokuša se svladati, obrisavši si
rukom gnoj s lica, a zatim ponovno pažljivo pogleda ranu. Iz nje je još uvijek
izlazio crni gnoj, no opazi i nepoznati predmet, koji je izlazio iz reza. Vrškom noža
izvadio komad tamnog i vlaknastog tkiva, u kojem su komadići kosti i smrskanog
rebra bili pomiješani s krvlju i gnojem. To je dio Danielove košulje, promrmlja
iznenađeno. Metak ga je ugurao u ranu. Jesi li pronašao metak?, zapita Sir
Francis. Pogleda dublje u ranu. Da, evo ga! Možeš li ga izvaditi? Nekoliko
trenutaka Hal je radio u tišini, zahvaljujući Bogu da je Daniel pao u nesvijest te nije
patio zbog njegovoga grubog traženja. Gnoj se zaustavi i iz rane počne curiti krv.
Ne mogu stići nožem. Stalno se miče. Spusti nož i zarije prste u živo i užareno
Danielovo meso. Teško je disao od užasa, no kopao je sve dublje po rani dokle god
nije uspio staviti prst iza olovnog metka. Evo ga!, reče odjednom, dok je metak iz
puške iskočio iz rane, i pao na drvene daske. Bio je deformiran od jakog udarca u
kost, a u mekanom olovu opazi svijetlu točku. Zagleda se u nj s velikim
olakšanjem, zatim izvuče prst iz rane, iz koje se ponovno izlije gnoj i nepoznata
materija. Evo potpaljivača puške. Ponovno ga uhvati mučnina. Mislim da je sada
sve izišlo. Pogleda svoje prljave ruke i njihov ga smrad pogodi poput udarca u lice.
Svi ostanu nekoliko trenutaka u tišini, a zatim Sir Francis promrmlja: Dobro
obavljen posao, Hale. Mislim da je mrtav, odgovori mu sin tiho. Aboli smanji
stisak oko Daniela, a zatim spusti ruku i opipa mu prsni koš. Ne, živ je. Osjećam
mu srce. A sada, Gundwane, moraš mu očistiti ranu. Udruživši snage pomaknu
Danielovo nepomično tijelo koliko su im okovi dopuštali, i Hal klekne napola iznad
njega i otvori već sasvim prljave hlače. Dehidriran zbog male količine vode,
nastoji usmjeriti prema rani slab mlaz urina, no svejedno dovoljan da udalji i
posljednje ostatke potpaljivača i infekcije. Hal iskoristi zadnje kapi da bi si bar
djelomično očistio ruke od prljavštine, a zatim se baci unatrag, iznemogao od
napora. Ponio si se kao muškarac, Gundwane, reče Aboli, ponudivši mu crvenu
vrpcu za glavu, crnu i tvrdu od osušene krvi i gnoja. Njome povij ranu, nemamo
ništa bolje. Dok je Hal povijao ranu, Daniel je ostao nepomičan poput lesa,
prestavši stenjati i napinjati okove. Tri dana kasnije, dok se Hal naginjao nad
Danielom da mu da vode, odjednom on pruži ruku, odmakne mu glavu i oduzme
vrč iz ruku, ispivši ga u tri duga gutljaja. Zatim glasno podrigne i reče jasnim
glasom: O Bože, baš je odlična. Rado bih ispio još jedan gutljaj. Hal je osjetio
takvo olakšanje da mu pruži i svoju porciju. Dan kasnije Daniel je već mogao sjesti,
bar onoliko koliko su mu okovi dopuštali. Tvoj kirurški zahvat bio bi ubio desetine
drugih ljudskih biča, promrmlja Sir Francis obraćajući se Halu, dok je s čuđenjem
promatrao brzo oporavljanje Big Daniela. Za Daniela Fisheraje, pak, bio pravi
melem. Devetog dana plovidbe Sam Bowles otvori bokaportu i izjavi radosno:
Dobre vijesti za vas, gospodo. Vjetar nas je povukao za nos zadnjih pedeset milja.
Kapetan računa da će nam trebati još pet dana do rta, dakle, vaše zabavno
krstarenje potrajat će nešto više od predviđenog. Malo njih je imalo snage i
zanimanja za tako užasnu vijest, dok su svi pružali ruke prema vrču s vodom. Čim
su završili sa svakidašnjim ritualom podjele vode, Sam Bowles izmijeni rutinu.
Umjesto da zatvori bokaportu do sljedećeg dana, dovikne: Kapetane Courtenev,
nosim vam pozdrave našeg kapetana. Ako nemate drugih obveza, bilo bi mu
drago da večerate s njime. Spusti se do palube za robove i, uz pomoć dva
mornara, otvori okove koji su stiskali Sir Francisova zapešća i gležnjeve, odvojivši
ih od prstenova na zidu. Čak i kada je bio slobodan, bila je potrebna pomoć sve
trojice da ga ponovno podignu. Bio je tako slab da se zaljulja, teturajući poput
pijanca, dok su mu pomagali da se uspne kroz otvor. Oprostite mi, kapetane
Courteney, reče Sam podrugljivo mu se osmijehnuvši u lice, no, ne mirišete zaista
poput ruže, to je sigurno. Vidio sam svinjce i nužnike koji su puno mirisniji od vas,
ljepotane Franky. Povuku ga za sobom do gornje palube, i svuku s njegova
omršavljenog tijela smrdljive krpe. Zatim četvorica mornara pokrenu pumpu na
palubi, dok je Sam usmjerio prema njemu platneni lijevak. GuMje već neko
vrijeme plovio hladnim bengalskim vodama, koje su karakteristične za zapadnu
obalu afričkog kontinenta. Hladni mlaz vode gotovo izbaci Sira Francisa iz
ravnoteže, i on se morao čvrsto uhvatiti za pripone da bi ostao na nogama.
Kašljući i tresući se od hladnoće kada mu je Sam usmjerio mlaz u lice, uspije isprati
veći dio prljavštine sa sebe, ne mareći za činjenicu da je Katinka van de Velde,
naslonjena na zaštitnu ogradu, proučavala njegovo nago tijelo bez imalo srama.
Kad je mlaz vode prestao teći iz platnenog rukavca i kada su ga ostavili na vjetru
da se osuši, Sir Francis je imao mogućnost da se ogleda oko sebe i procijeni mjesto
i stanje GwHa. Iako mu je tijelo bilo potreseno hladnoćom, osjećao se vitalnijim
nakon tuša. Svim tijelom prolazili su mu trnci, dok je promatrao ocean, rukama
prekriženim na prsima, nastojeći se zagrijati. Afrički kontinent nalazio se
sjevernije, na oko deset milja udaljenosti, i on prepozna stijene rta, koje su
stražarile nad uvalom, teškim rtom koji su trebali zaobići, kako bi mogli ući u uvalu
Rta Dobre Nade sa suprotne strane poluotoka. Vjetar je gotovo sasvim utihnuo i
površina mora bila je glatka poput ulja, nabrana samo dugačkim, sporim valovima,
nalik disanju usnulog čudovišta. Sam Bowles je govorio istinu: ako se vjetar ne
digne, bit će potrebno još nekoliko dana do Rta Dobre Nade. Zapita se koliko će
još njegovih ljudi završiti poput Timothvja, prije nego što budu oslobođeni
zatočeništva na palubi za robove. Sam Bowles mu baci pred noge odjeću,
rasparanu, ali čistu. Kapetan vas očekuje. Ne smijete ga ostaviti da čeka. Franky!
Cumbrae se podigne sa stolca i pozdravi ga. On pogne glavu, kako bi ušao u
kabinu na krmi broda. Drago mi je što vidim da niste pretrpjeli nikakve posljedice
vašeg boravka na donjoj palubi. Prije nego što je Sir Francis mogao izbjeći, stisne
ga u srdačan zagrljaj. Moram vas zamoliti za oprost što se tako odnosimo prema
vama, no guverner i njegova supruga zahtijevali su takav smještaj. Ja se nikada ne
bih na tako omalovažavajući način ponio prema jednome vitezu, svome
pobratimu. Dok je nastavljao pričati, Kragulj je brzo opipavao velikim rukama
tijelo Sira Francisa, u potrazi za skrivenim nožem, a zatim ga gurne prema
najvećem i najudobnijem stolcu u kabini. Jeste li za čašu vina, moj stari prijatelju?
Napuni čašu, a zatim da znak slugi da stavi pred Sira Francisa posudu s pirjanim
mesom. Iako je osjetio kako mu rastu zazubice, osjetivši miris prvoga toplog jela
koje mu je ponuđeno nakon gotovo dva tjedna, Sir Francis nije ni pokušao
dotaknuti čašu ili žlicu postavljenu pored posude. Cumbrae opazi njegovo
odbijanje, no nije navaljivao, samo se namršti; uzme žlicu u ruku i proguta zalogaj
iz svog tanjura. Nakon što je zvučno sažvakao zalogaj, zalije ga dugim gutljajem
vina i obriše crvene brkove rukom. Ne, Frankv, što se mene tiče, nikada se ne bih
ponio tako grubo. Vi i ja imali smo male nesuglasice u prošlosti, no sve je to bilo u
duhu sportskog nadmetanja, nije li tako? Sportski je ispaljivati topničke granate
na moj tabor? Ne gubimo vrijeme u pukim okrivljavamima. Kragulj prekine temu
razgovora nestrpljivom gestom. To se ne bi bilo dogodilo, da ste pristali podijeliti
plijen s galije sa mnom. Ono što time želim reći jest da se obojica razumijemo. U
srcu smo braća. Mislim da shvaćam. Sir Francis potvrdi glavom. Onda znate da
ono što vas boli, boli još više i mene. Patio sam zbog vas svakog trenutka vašeg
zarobljeništva. Mrzim vas vidjeti kako patite, milorde, dakle, zašto ne oslobodite
mene i moje ljude? To je moja najveća želja i namjera, uvjeravam vas. No, postoji
mala zapreka koja me sprječava da to i učinim. Potreban mi je samo znak s vaše
strane da su moji srdačni osjećaji prema vama uzvraćeni. Duboko me pogodilo to
što niste htjeli podijeliti sa mnom, vašim starim prijateljem, ono što je bilo s
pravom moje, onako kako smo se sporazumjeli. Siguran sam da su vam Nizozemci
dodijelili dio koji ste izgubili. Štoviše, vidio sam vas svojim očima da ukrcavate na
ovaj brod dio mirodija, koji mi je izgledao podosta velikodušan. Pitam se što će
misliti glavni admiral Engleske o vašim vezama s neprijateljem. Nekoliko mizernih
bačvica mirodija ne vrijedi ni spominjati. Cumbrae se nasmije. No, ne postoji ništa
što bi potaknulo moj bratski instinkt više od zlata i srebra. Hajde, Frankv, protratili
smo dosta vremena u pukim naklapanjima. Vi i ja znamo da ste sakrili polovicu
ingota s galije u neki brlog u blizini tabora u Slonovoj laguni. Znam da bih ga
pronašao, ako bih ga dovoljno dugo tražio, no tada ćete vi već biti mrtvi, ubijeni
krvničkom rukom na Rtu Dobre Nade. Sir Francis se osmijehne. Nisam sakrio
nikakvo blago. Slobodno ga potražite, ako želite, ali nećete pronaći ništa. Dobro
razmislite, Frankv. Vi znate što su Nizozemci učinili engleskim trgovcima koje su
zarobili na otoku Baliju? Razapeli su ih na križ, sagorjeli im ruke i noge bakljama od
sumpora. Želim vas poštedjeti od takve sudbine. Ako nemate drugih razloga o
kojima bismo mogli porazgovarati, želio bih se vratiti mojoj posadi. Sir Francis se
podigne na noge, ovoga puta čvršći nego prije. Sjednite!, plane Cumbrae. Recite
mi gdje ste sakrili blago, prijatelju, i pustit ću vas i vaše ljude, netaknute, kunem
vam se svojom čašću. Cumbrae ga je nastavio nagovarati i mučiti još sat vremena.
Konačno se preda i uzdahne: Tvrdi ste, Frankv. Reći ću vam što mogu učiniti za
vas. Ne bih to učinio ni za koga drugoga, ali volim vas kao brata. Ako me povedete
do blaga, podijelit ću ga s vama. Polovica za svakoga, i bez mogućnosti
nesporazuma. Ne bih mogao biti pošteniji nego što jesam, ne čini li vam se? Sir
Francis se i tom odgovoru samo mirno nasmije i Cumbrae nije više dalje uspijevao
sakriti bijes, te snažno udari šakom po stolu, da se čaša s vinom prolila,
poškropivši cijelu kabinu, a zatim glasno pozove Sama Bowlesa: Odvedite ovoga
oholog nitkova i ponovno ga okujte. Dok je Sir Francis polako izlazio iz kabine,
Kragulj mu dovikne: Otkrit ću gdje ste ga sakrili, Frankv, kunem vam se. Znam više
nego što vi mislite. Čim vas budem vidio obješenog ispred utvrde na Rtu Dobre
Nade, vratit ću se u lagunu i neću otići dokle god ga ne pronađem. loš je jedan od
Sir Farncisovih mornara umro u okovima prije njihova dolaska u uvalu rta. Ostali
su bili tako slabi i ukočeni da su bili primorani puzati poput životinja po Ijestvama
do gornje palube. Ostali su tamo, stisnuti, s rasparanom odjećom, otvrdnutom od
njihove prljavštine i ogledavši se oko sebe, trepćući očima i pokušavajući ih
zakloniti pred zasljepljujućom jutarnjom svjetlosti. Hal nije nikada sišao na kopno
toliko blizu Rta Dobre Nade, jer su se na dolasku držali daleko od kopna,
promatrajući uvalu iz daljine. U svakom slučaju njegov prethodni kratki pogled na
uvalu nije ga pripremio na toliku ljepotu krajolika, gdje se plavetnilo Atlantika
sručilo na bijeli morski žal, da su ga oči, oslabljene tamom, zaboljele. Poznata
planina s ravnim vrhom izgledala je kao da zauzima veći dio plavetnila afričkog
neba: velika padina žućkaste stijene, prepuna dubokih grla guste zelene šume. Vrh
planine bio je tako savršeno ravan, i njene proporcije toliko lijepe, daje izgledalo
kao da ju je nebeski arhitekt izradio. Na vrhu te goleme ravnine nadimali su se
svjetlucavi oblaci u nizu, pjenasti poput kipućega mlijeka koje se prelijeva iz vrča.
Taj srebrenasti vodopad nikada nije stizao do podnožja planine, padao je gubeći
se na polovici, ostavljajući donji dio planine prekriven predivnim plastom bogate
prirodne šume. Veličanstvenost krajolika činila je beznačajnim i bez ikakve
važnosti zgrade koje su se nizale duž obale, poput dosadnog kožnog osipa iznad
mekanog morskog žala., s kojeg je mala flota brodica isplovila ususret GwWw, čim
se usidrio. Guverner van de Velde odbio je sići Ijestvama i trebali su ga podići
iznad palube i prenijeti ga s broda konopcima, dok je sve vrijeme nervozno davao
savjete ljudima na konopcima: Pažljivo, nespretne životinje! Ako me prevrnete,
dat ću vas žive oderati! Spuste ga u brodicu pored boka Gwfa, gdje ga je čekala
njegova supruga, čiji je spuštanje, potpomognuto od kapetana Corneliusa
Schreudera, bilo puno dražesnije. Brodica ih prenese do obale. Zatim pet snažnih
robova ponovno podigne guvernera iz brodice, koja se zaljulja, i spuste ga na
morski žal. U trenutku kada su guvernerove noge dotaknute afričku zemlju, oglasi
se prva topnička granata počasne paljbe dobrodošlice; bilo je ukupno četrnaest
plotuna. Dugačka perjanica srebrenastog dima podigne se iznad topa na vrhu
južne promatračnice, a jeka topničke kugle toliko iznenadi novog predstavnika
Kompanije da je skočio bar hvat iznad zemlje, gotovo izgubivši šešir s perjanicom,
koji se predao vjetru. Guverner Kleinhaus, sretan zbog saznanja da je njegov
nasljednik konačno stigao, spusti se prema žalu da ga dočeka. Kapetan vojske,
također nestrpljiv da preda službu kapetanu Schreuderu, dalekozorom je
promatrao s bastiona utvrde prema njima. Kočija koju su vukli predivni sivci,
čekala ih je na vrhu žala. Guverner Kleinhaus se spusti i pozdravi došljake. Počasna
garda vojske bila je poredana oko kočije. Na žalu je, pak, bilo poredano stotinjak
muškaraca, žena i djece: svi stanovnici kolonije koji su bili u stanju hodati ili puzati
sakupili su se i iskazali dobrodošlicu guverneru van de Veldeu, koji se s naporom
uspinjao pješčanom dinom na žalu. Kada je konačno stigao na čvrsto tlo i
ponovno pronašao dah i ponos, primi pozdrav guvernera Kleinhausa. Stisnu si
ruke dok su časnici Kompanije, stanovnici kolonije i robovi pljeskali i vikali. Vojna
pratnja izvede demonstraciju oružja, a orkestar zasvira živahnu domoljubnu
pjesmu koja se završi tutnjavom bubnjeva. Dva se guvernera spontano zagrle,
Kleinhaus radujući se povratku u Amsterdam, a van de Velde zbog veselja što je
izbjegao smrti u oluji, a zatim i u rukama gusara, te što je ponovno ispod nogu
osjećao nizozemsko tlo. Dok su Sam Bowles i njegovi ljudi oslobađali leševe iz
okova i bacali ih u more, Hal se stisnuo usred skupine zarobljenika, promatrajući iz
daljine Katinku koja se penjala u kočiju, dok ju je guverner Kleinhaus pridržavao s
jedne strane, a kapetan Schreuder s druge. Osjećao je da će mu srce puknuti od
ljubavi prema njoj i prošapće obrativši se Danielu i Aboliju: Nije li to najljepša žena
na svijetu? Iskoristit će njen utjecaj u našu korist. Sada, kad njen muž ima vlast u
svojim rukama, nagovorit će ga da pravedno postupi prema nama. Nijedan od dva
diva mu ne odgovori, ali se samo međusobno pogledaju; Daniel se nasmiješi,
otkrivši razbijene zube, a Aboli zakoluta očima. Kada se Katinka smjestila na
kožnom sjedalu, uguraju i njena muža u kočiju, koja se zaljulja pod njegovom
težinom. Čim se i on sigurno smjestio pored supruge, orkestar zasvira brzi marš;
vojnici odmah uzmu na rame puške i izvedu predivnu predstavu, sa svojim bijelim
remenima i zelenim odorama. Parada se nastavi na ravnini koja je služila kao
stratište, krećući se prema utvrdi s masom ljudi koja je trčala pred kočijom i
micala se u stranu. Dovidenja, gospodo. Bila mi je čast imati vas na mome brodu.
Kragulj dodirne kapu u znak ironičnog pozdrava, dok je Sir Francis prelazio palubu
vukući s naporom lance i vodeći red svojih ljudi niz ljestve do brodice koja je bila
privezana uz bok broda. Toliki broj okovanih ljudi bio je prevelik teret za malu
brodicu. Kada su se otisnuli od boka Gwfa, brodica je plutala samo nekoliko prstiju
iznad vode. Približavajući se morskome žalu veslači su nastojali veslati krmeno
medu valovima koji su se pjenili, no jedan viši val podigne brodicu koja izgubi
stabilnost; zaljulja se, a potom se prevrne, na mjestu gdje je voda bila visoka četiri
stope. Posada i zarobljenici završe u pjenušavoj vodi, a brodica potone. Kašljući i
ispljunuvši morsku vodu, zarobljenici se uspiju podignuti međusobno se
pridržavajući. Napor je potrošio njihovu zadnju energiju. Kada su ih straže utvrde
ponovno potjerale, primoravši ih da se uspnu morskim žalom, udarcima pušaka i
grubim riječima, bili su puni vode i prekriveni bijelim pijeskom. Nakon što je
otpratila kočiju do vrata utvrde, masa ljudi se vrati prema žalu kako bi se malo
zabavila gledajući te jadnike koje je promatrala kao životinje na tržnici, smijući se
bez stanke i izričući oštroumne primjedbe. Meni izgledaju više poput cigana i
prosjaka, a manje kao engleski gusari, Tako ću barem uštedjeti svoje guldene;
neću ponuditi ništa, kada se budu popeli na tribinu za licitaciju robova, Gusari se
ne prodaju, njih se pali na lomači, Ne izgledaju mi Bog zna što, no, bar će nam
priuštiti malo zabave; već se od vremena pobune robova ne vidi ni jedno dobro
smaknuće, Eno ga, dolje, Stadige Jan, došao ih je vidjeti; kladim se da će im
održati koju dobru lekciju, tim gusarima... Okrenuvši glavu odakle je glas dolazio,
Hal opazi visoku pojavu, odjevenu u tamnu i ozbiljnu odjeću, s puritanskim
šeširom, koji je nadvisivao masu ljudi. Odgovori na Halov pogled žutim,
bezosjećajnim očima. Što kažete na ove ljepote, Stadige an? Hoćete li im uspjeti
izmamiti lijepu pjesmu za nas? Hal osjeti gnušanje i privlačnost koju je taj čovjek
imao na prisutne. Nitko mu nije stajao preblizu, a gledali su ga na takav način da je
mladić odmah shvatio da je on krvnik, kojeg se trebaju paziti. Zagledavši se u te
hladne oči, osjeti da se naježio. Što misliš, zašto ga nazivajuSpori an?, zapita tiho
Abolija. Nadajmo se da to nećemo nikad otkriti, odgovori mu Aboli, dok je
prolazio pored te visoke i mršave pojave. Bijela i crna djeca plesala su pored reda
ljudi u okovima, ismijavajući ih i gađajući ih kamenčićima i prljavštinom koju su
pronašli na cesti. Ohrabreni tim primjerom, čopor divljih pasa okomi se na njih,
grizući im noge. Odrasli koji su se našli u masi, odjeveni u najbolju odjeću, smijali
su se dječjim šalama, dok su neke žene približavale nosnicama vrećice s travama.
O, koje užasne pojave!, Pogledaj im lica, divlja i okrutna, Čuo sam da se crnci
hrane ljudskim mesom... Aboli se namršti, kolutajući očima prema njima.
Tetovaže na obrazima izgledale su ponosno, a užasni podsmijeh otkrivao je velike,
bijele zube. Kada bi prolazio, žene bi vrištale od straha, a djeca bi skrivala lica
medu haljine majka. U zadnjim redovima, držeći se daleko od prisutnih, ne
sudjelujući u vrijeđanju zarobljenika, stajali su muškarci i žene, te Hal shvati da se
radi o kućnim robovima građana. Imali su različitu crnu boju kože, od boje
antracita Afrike, do boje jantara tipične za Istok; bili su odjeveni jednostavno, u
odjeću gospodara koju su dobili, iako su neke žene na sebi imale ljepše haljine.
Promatrali su u tišini mornare koji su se vukli putom, usred zveketanja lanaca i
medu njima nije se čuo smijeh. Štoviše, Hal je uspio razabrati određenu simpatiju
iza njihovih zatvorenih izraza lica, jer su i oni bili zarobljenici. Nešto prije no što su
prošli vrata utvrde, Hal opazi jednu djevojku, na dnu mase ljudi. Bila se popela na
hrpu kamenih blokova kako bi mogla bolje vidjeti. No, nije to bio jedini razlog
zašto ju je Hal primijetio. Bila je ljepša od svih djevojaka koje je do tada vidio.
Pravi cvijet, imala je dugačku i gustu crnu kosu, i tamne i svjetlucave oči koje su
izgledale prevelike za njeno nježno lice. Na trenutak se njihove oči susretnu iznad
glava mase ljudi i Hal osjeti da mu je pokušavala prenijeti poruku koju on nije
uspijevao shvatiti. Znao je samo da je osjećala samilost prema njemu i da je
dijelila njegove patnje. Zatim je izgubi iz vida, dok su ih gurali kroz vrata utvrde u
dvorište. Slika te djevojke bila mu je društvo u strašnim danima koji su slijedili, i
polako je sjećanje na Katinku blijedilo. Ponekad mu je noću davala snagu, koja mu
je bila potrebna da izdrži. Osjećao je da se isplati boriti za život, ako je tamo vani,
izvan hladnih zidina, postojala osoba puna ljubavi i nježnosti prema njegovom
preziranom položaju. U dvorištu utvrde jedan ih vojnik oslobodi okova. Bila je
nazočna i skupina mornara, kojima je zapovijedao Sam Bowles, zadužen da
preuzme okove i ponovno ih vrati na GwM. Nedostajat ćete mi svi, moji dragi
drugovi. Sam se podrugljivo nasmije. Donja paluba GwHa bit će pusta bez vaših
nasmijanih lica i vašeg veselja. Pozdravi ih s vrata, dok je izvodio svoje ljude iz
dvorišta. Nadam se da će vas dobro njegovati i paziti, kao što je to učinio i vaš
prijatelj Sam Bowles. No, ne bojte se, kada budete upriličili vašu posljednju
predstavu, bit ću prisutan. Kada se Sam udaljio, Hal promotri dvorište. Opazi da je
utvrda koncipirana na ambiciozan način. Za vrijeme njegovog školovanja otac gaje
natjerao da uči i umijeće fortifikacije, tako daje odmah prepoznao klasičnu shemu
obrane zaštićenih kamenih zidina. Shvati da kada jednom bude gotova, utvrda će
biti vrlo teško osvojiva. No, poslovi još uvijek nisu bili dovršeni, i s kopnene strane
utvrda, odnosno de togfeef, kaštela, kako su ga nazivali njihovi novi čuvari, imao
je još uvijek otkrivene temelje, na kojima će jednoga dana podići velike kamene
zidine. Bilo je jasno da su se žurili s radovima, a gotovo sigurno su bili nedavni
nizozemskoengleski ratovi razlog ubrzanja radova. Kao i Lord Cromwell, Lord
zaštitnik Commonwealtha Engleske, Škotske i Irske, za vrijeme interregnuma, tako
i Charles, sin čovjeka kojemu je on dao odrubiti glavu, mogli su tražiti dio
pozajmice za ubrzane poslove koji su se mogli opaziti oko njih. Podsjetili su
energično Nizozemce na ranjivost kolonija, tako daleko od majke domovine.
Nedovršene zidine bile su okružene stotinama radnika, a dvorište, u kojem su se
nalazili, bilo je natrpano daskama za konstrukciju i nepravilnim kamenim
blokovima, izvađenim iz planine, koja se podizala iznad njih. Budući da su bili
opasni, držali su ih odvojene od drugih zatočenika. Iz dvorišta ih povedu u
podzemlje, zavojitim stubama, ispod južnog dijela utvrde. Kameni blokovi koji su
sačinjavali pod svjetlucali su od vlage koja se podizala iz tla, punog vode. Čak i
toga vedroga jesenskog dana hladnoća negostoljubivog ambijenta ježila je
prisutne. U podnožju prvog dijela stuba Sir Francis Courtenev izoliran je od ostalih
zarobljenika i uguran u malu ćeliju, dovoljnu da primi samo jednoga čovjeka. Bila
je dio još desetak jednakih ćelija, a vrata su joj bila od masivnog drva. Iz nje nije
mogao vidjeti ostale zarobljenike. Poseban smještaj za vas, gospodine gusaru,
reče korpulentan nizozemski čuvar, zalupivši za sobom vrata iza Sir Francisovih
leda i zaključavši bravu velikim željeznim ključem, koji je izabrao iz snopa koji mu
je visio za pojasom. Stavili smo vas u Raku smrti, sa svim pravim kriminalcima,
ubojicama, pobunjenicima i razbojnicima. Ovdje ćete se osjećati kao kod kuće,
siguran sam. Ostale zarobljenike povedu u donji dio zatvora. Čuvar otvori rešetku
u dnu hodnika i zatim ih ugura u dugu i usku ćeliju. Kada su ih zaključali unutra,
ostalo je jedva dovoljno prostora da se svi legnu na kameni pod, pokriven malim
slojem vlažnoga sijena. U jednom uglu nalazila se samo jedna kantica koja je
služila kao nužnik za sve, no ljudi se zadovoljno nasmiju kada opaze veliku cisternu
za vodu pored rešetke. Ako ništa drugo, to je značilo da barem vode više neće
nedostajati, kao na brodu. Bilo je i četiri prozorčića, koji su se nalazili na vrhu zida,
a nakon što je jednom proučio prostoriju, Hal podigne pogled prema njima. Aboli
ga podigne na rame, dajući mu mogućnost da dosegne jedan od tih uskih otvora:
bio je zatvoren masivnim rešetkama, kao i ostali. Hal pokuša prodrmati rešetku
golim rukama, no bila je solidna poput kamena i bio je primoran izbrisati iz misli
svaku ludu pomisao na bijeg tim putom. Uhvativši se za rešetke, uspije se popeti i
pogledati kroz otvor. Otkrije da su njegove oči bile samo korak iznad tla, a s
mjesta na kojem se nalazio mogao je vidjeti dio unutarnjeg dvorišta utvrde.
Mogao je vidjeti i ulazna vrata te golema vrata onog što je vjerojatno bilo sjedište
Kompanije s guvernerovim uredom. S jedne strane, na mjestu na kojem još zidine
nisu bile podignute, opazi padine planine s ravnim vrhom, a još više nebo, te jato
bijelih galebova koji su letjeli jasnim plavetnilom, bez ijednoga oblaka. Hal se
spusti na pod, i prođe skupinu mornara, prešavši preko ispaćenih i ranjenih. Kada
stigne do rešetke, podigne glavu prema stubama, no ne uspije vidjeti očevu ćeliju.
Oče!, uzvikne nesigurno, očekujući opomenu čuvara. Ne dobivši odgovor, podigne
glas i ponovno ga pozove. Čujem te, Hale, odgovori mu Sir Francis. Imate li
naredbe za nas, oče? Pretpostavljam da će nas nekoliko dana ostaviti na miru, bar
dok ne budu osnovali sud. Morat ćemo pričekati. Reci ljudima da ne gube nadu.
Na te riječi umiješa se jedan nepoznat glas, na engleskom s čudnim naglaskom.
Jeste li vi gusari o kojima smo toliko čuli? Pošteni smo mornari, nepošteno
optuženi, uzvikne Sir Francis. Tko ste vi i što radite ovdje? Vaš sam susjed u Raki
smrti, dvije ćelije ispred vas i osuđen sam na smrt, kao i vi. Mi još nismo osudeni,
pobuni se Sir Francis. lb je samo pitanje vremena. Čujem od tamničara da ćete
ubrzo biti osudeni. Kako se zoveš?, zapita ga Hal, umiješavši se u razgovor.
Zapravo, neznanac ga uopće nije zanimao, no taj je razgovor služio da potrati
vrijeme. Koji si zločin počinio? Zovem se Althuda, i moj je jedini zločin bio što sam
se pokušao osloboditi i što sam pokušao osloboditi druge ljude. Tada smo braća,
Althuda, ti i ja, i svi ljudi zatvoreni medu vim zidinama. Svi mi težimo za slobodom.
Začuje se zbor ljudi koji su se složili s Halovom tvrdnjom, a cada utihnu, Althuda
nastavi: Bio sam voda pobune robova ompanije. Neke su zarobili, i Stadige an ih je
spalio žive na lomači, većina nas se spasila, sakrivši se na planini. Više puta poslali
su rojnike u potragu za nama, no mi smo se borili, uspjeli smo se obraniti nisu nas
ponovno zarobili. Imao je mladenački glas, pun ponosa i nage i prije nego što ga je
i vidio, Hal osjeti da ga Althuda privlači. Dakle, ako ste uspjeli pobjeći, zašto se
ponovno nalaziš ovdje i Raki smrti?, htio je znati jedan od engleskih mornara.
Sada su već vi slušali, jer je Althudina priča raznježila i najtvrđeg medu njima.
Vratio sam se da oslobodim jednu osobu, jednoga roba koji e ostao ovdje, objasni
Althuda. No, čim sam se vratio u koloniju, repoznali su me i izdali. Ostanu dugo u
tišini. edna žena?, zapita glas. Vratio si se zbog jedne žene? Da, zbog jedne žene.
Uvijek postoji jedna Eva u srcu Edena, koja nas mami i zbog oje činimo ludorije,
izjavi jedan od njih i svi se nasmiju. Zatim jedan zapita: Je li bila tvoja ljepotica?
Ne, odgovori Althuda, vratio sam se po svoju sestricu. Na banketu koji je priredio
guverner Kleinhaus, kojim je htio zraziti dobrodošlicu svome nasljedniku, bilo je
trideset uzvanika. ko dugačkog stola sjedili su najvažniji ljudi u koloniji, zajedno sa
uprugama. S počasnog mjesta na kojem je sjedio, Petrus van de Velde, testrpljivo
čekajući, promatrao je drveni stol, iznad kog su se nalazili olemi lusteri, svaki s
pedeset mirisnih svijeća koje su osvjetljavale Tostoriju kao da je dan, reflektirajući
svjetlost na srebrenim, te na ašama od kristala. Već mjesecima, otkako je isplovio
s obale Trinkomalee, van e Velde je bio primoran da se zadovolji hranom
kuhanom u brodskoj uhinji, a potom grubom hranom koju su mu davali engleski
gusari. Sada su mu se oči sjajile i rasle su mu zazubice, promatrajući kuhinjske
specijalitete pred njegovim očima. Pruži ruku prema visokoj čaši ispred sebe i
ispije gutljaj rijetkog vina iz Champagne, koje mu je potaknulo apetit svojim
mjehurićima. Bio je zadovoljan službom koju su mu namijenili i za koju je morao
biti zahvalan vezama supruge sa Savjetom sedamnaestorice. Tim vodama, na
najjužnijem rtu Afrike, prolazila je neprekidna procesija brodova koji su plovili u
oba smjera, noseći skupocjene namirnice i predmete Europe i Istoka u uvalu rta.
Ništa nije nedostajalo. Prokleo je tiho Kelinhausovu dugačku zdravicu, od koje
gotovo ništa nije čuo. Sva je njegova pažnja bila usredotočena na gomilu zdjela i
pladnjeva, koji su bili poredani pred njega. Bilo je tu pečenih praščića, s hrskavom
kožicom; komadi teletine okruženi pečenim krumpirima koji su se još dimili; hrpe
mekanih pilića, golubova, pataka, i gusaka; pet različitih vrsta svježe ribe iz
Atlantika, pripremljenih na pet različitih načina, začinjenih cwrrygm i mirodijama
porijeklom iz Jave i Cejlona, te unutrašnjih regija Indije; visoke piramide golemih
jastoga, kojih su južna mora oceana prepune; svakojakog sočnog voća i povrća,
koje je raslo u vrtovima Kompanije; te sorbetta, pudinga i kolača, torta, želatine te
ostalih slatkiša koje su samo robovi u kuhinjama znali pripremiti. Sve je bilo
okrunjeno različitim vrstama sireva, donesenih iz Nizozemske brodovima
Kompanije. U suprotnosti s takvim izobiljem, tanjuri su bili nježni, bijeli i plavi. Iza
svakog stolca nalazio se jedan kućni rob odjeven u zelenu odoru Kompanije,
spreman mijenjati tanjure i čaše spretnim rukama, u bijelim rukavicama. pitao se
van de Velde, koji se, nakon što se zagledao u svako od tih magarećih lica, podigne
na noge, da odgovori. Bit će dovoljno dvije minute, samome sebi obeća, a nakon
što im je izgovorio riječi koje su željeli čuti, zvonkim glasom završi: I na kraju, želio
bih poželjeti guverneru Kleinhausu miran povratak u domovinu i dugu i sretnu
mirovinu. Sjedne i odmah zgrabi žlicu. Prvi put građani kolonije imali su privilegij
vidjeti za stolom novoga guvernera, i tišina zavlada medu iznenađenim gostima
kada opaze da se razina juhe u tanjuru spustila poput oseke u ZuiderZeeu. Zatim,
shvativši da kada počasni gost završava jedno jelo, odmah robovi mijenjaju tanjur,
i služe sljedeće, požure se i s velikim naporom pokušaju jesti istom brzinom kao i
novi guverner. Medu njima se nalazilo mnogo gurmana, no ni jedan nije bio na
visini van de Veldea, pogotovo nakon početne prednosti. Čim je tanjur s juhom
bio prazan, odnesu i sve ostale tanjure s juhom, zamijenivši ih punim tanjurima s
pečenim praščićem. Prva dva jela pojedu u gotovo apsolutnoj tišini, isprekidanoj
samo krkljanjem. Za vrijeme trećeg jela Kleinhaus dođe k sebi i, kao gostoprimac,
pokuša oživjeti razgovor, nagnuvši se prema van de Veldeu, u namjeri da odvrati
njegovu pažnju od tanjura. I Pretpostavljam da ćete prije svega htjeti riješiti
pitanje I engleskih gusara, obrati se van de Veldeu i on se energično složi, I budući
da je imao prepuna usta sočnog jastoga da bi mu odgovorio. este li već odlučili na
koji ćete ih način procesuirati i optužiti?, raspitivao se Kleinhaus. Van de Velde
bučno proguta, a i zatim odgovori: Bit će smaknuti, naravno, no nikako prije nego
što I njihov kapetan, zloglasni Francis Courtenev, ne izda skrovište tereta j
Kompanije koji je nestao. Stoga bih što prije htio sastaviti sud. Kapetan Schreuder
se uljudno zakašlje i van de Velde mu baci nestrpljiv pogled: Da? Želite li nešto
reći? Hajde! Gospodine, danas sam imao mogućnost da pregledam radove na
utvrdi. Samo Bog zna kada ćemo se ponovno zaratiti s j Engleskom, no može se to
dogoditi vrlo brzo. Englezi su lopovi po i prirodi i gusari po pozivu. Stoga,
gospodine, Sedamnaestorica su u Amsterdamu dali apsolutnu prednost
svršavanju utvrde. To je vrlo i jasno izrečeno u naredbi koju sam primio pismom,
kada sam proglašen kapetanom kaštela. Svi gosti se uozbilje pri spomenu na
svetu Sedamnaestoricu, kao da je spomenuto kakvo božanstvo. Schreuder ostavi
da se tišina produlji, nastojeći naglasiti važnost njegova argumenta, a zatim
nastavi: Radovi su dosta u zaostatku, u odnosu na to kako su odredile visosti.
Umiješa se major Loten, izlazeći kapetan vojske. Istina je, radovi zaostaju, no
postoje dobri razlozi. On je bio odgovoran za gradnju i guverner van de Velde
pogleda prema njemu, uguravši si u usta još jednu prepunu vilicu jastoga. Bio je
zaista odličan i on uzdahne na pomisao od još sljedećih pet godina ovakve hrane.
Prije odlaska sigurno će kupiti Kleinhausovog šefa kuhinje. Pokuša se uozbiljiti i
saslušati Lotena koji se ispričavao: Nisam imao dovoljno radne snage. Ta nesretna
pobuna robova ostavila nas je bez ljudi, završi, dok se van de Velde mrštio.
Upravo sam vas tu čekao, reče Schreuder. Ako nam toliko nedostaju ljudi koji će
zadovoljiti očekivanja Sedamnaestorice, bi li bilo pametno smaknuti dvadeset i
četiri snažna engleska mornara i u dobrom fizičkom stanju, umjesto da ih
upotrijebimo za gradnju utvrde? Svi prisutni pogledaju prema van de Veldeu i
pokušaju procijeniti njegovu reakciju. Novi guverner proguta hranu, a zatim
iskoristi kažiprst te pročačka po zubima, da bi pomaknuo komadić jastoga koji mu
je ostao medu zubima, a zatim preuzme riječ: Nemoguće je poštedjeti
Courteneyja, reče konačno, pa čak i samo stoga da radi na utvrdi. Po Lordu
Cumbraeu, čije mišljenje poštujem, doda, te se okrene prema Kragulju, Englez zna
gdje je sakriven nestali teret, a osim toga, moja supruga i ja..., nastavi pogledavši
prema Katinki, koja je sjedila između Kleinhausa i Schreudera, bili smo primorani
podnijeti previše poniženja s njegove strane. Sasvim se slažem s vama, reče
Schreuder. Trebamo ga prisiliti bar da otkrije sve što zna o nestalom zlatu. A što je
s ostalima? Bilo bi pravo rasipništvo smaknuti ih, kada su nam potrebne njihove
ruke, ne čini li vam se, gospodine? Uostalom, nisu ništa drugo nego priglupe
životinje za vuču, koje i ne shvaćaju težinu zločina, no imaju dovoljno snažna
ramena da se iskupe. Van de Velde promrmlja, no bez da se i obveze: Želio bih
čuti i mišljenje guvernera Kleinhausa o tome, a zatim ponovno napuni usta,
pognutom glavom, ali malenim očima uperenim na svog prethodnika. Pametno je
izmaknuo odgovornosti odluke; tako je, u budućnosti, mogao uvijek podijeliti
prijekore, ako bi ih bilo. Naravno, odgovori Kleinhaus, širokom gestom ruke,
robovi prve kvalitete trenutno stoje oko tisuću guldena svaki. Tako velikodušni
prilog financijama Kompanije značio bi veliku zaslugu u očima njihovih visosti.
Savjet Sedamnaestorice je odlučio da se kolonija financira samostalno, da ne bude
na teret blagajna Kompanije. Svi prisutni razmisle svečanim izrazima lica o
izrečenim riječima, dok Katinka ne razbije tišinu svojim kristalnim glasom: Meni
će, primjerice, trebati robovi u kući i željela bih imati mogućnosti kupiti dobre
radnike, pa i po tim visokim cijenama. Na osnovi sporazuma i međunarodnih
protokola zabranjeno je prodavati kršćane u roblje, primijeti Schreuder, opazivši
da su se izgledi da dobije radnu snagu za rad na utvrdi počeli gasiti. Pa, bili to i
Englezi. No, nisu svi gusari koje ste zarobili kršćani, nije popuštao Kleinhaus.
Opazio sam medu njima nekoliko crnaca. Crni robovi su jako traženi u koloniji.
Dobri su radnici. Za Kompaniju bi bilo najbolje da ih prodamo za guldene, a zatim
ćemo osuditi engleske gusare na doživotnu robiju, i moći ćemo ih iskoristiti za
dovršenje radova, kako bi udovoljili Sedamnaestorici. Van de Velde se ponovno
namršti, očistivši tanjur kako bi dao do znanja daje spreman kušati i teletinu.
Razmisli o tim riječima, dok su pred njega stavljali pun tanjur. Trebalo je imati na
umu još jedno pitanje, o kojem nitko nije ništa znao, a bila je to njegova mržnja
prema kapetanu Schreuderu. Nije imao namjeru olakšati mu zadatak, i istini za
volju, najradije bi da kapetan ne uspije u svojoj novoj službi, te da ga vrate u
domovinu, samo da se njegov neuspjeh ne odrazi na njegovu karijeru. Zagleda se
intenzivno u Schreudera, igrajući se mišlju da odbije njegova traženja. I previše
dobro je znao što je imao na umu taj Schreuder, i skrene pogled na suprugu. Te je
večeri Katinka izgledala sjajno. U nekoliko dana što su se smjestili u njihov
privremeni smještaj u utvrdi, sasvim se oporavila od dugog putovanja i
zatočeništva na koje ju je Sir Francis primorao. S manje od dvadeset i četiri godine
bila je mlada i puna životne energije. Naravno, nije to bio jedini razlog njenom
dobrom raspoloženju i živosti te večeri. Svaki put, kada bi taj oholi magarac od
Schreudera progovorio, odnosno prečesto, ona bi se zagledala u njega velikim
nevinim očima, posvećujući mu svu pažnju. Kada mu je izravno govorila, također
prečesto, dodirivala mu je rukav nježnim, bijelim rukama, a jednom je, pred
poniženim van de Veldeom, čak spustila svoju ruku na koščatu kapetanovu ruku i
ostavila ju da svi prisutni opaze, podrugljivo se osmijehnuvši. Prizor na taj vidljiv
ritual zavođenja, koji se odvijao pred očima cijele kolonije, gotovo mu je pokvario
apetit, no, na sreću, ne uspjevši. Bilo je već dovoljno teško prihvatiti, u privatnosti,
grubu stvarnost da će se ubrzo taj hrabri kapetan uvući ispod njenih haljina, ali
bilo je gotovo nepodnošljivo podijeliti saznanje te stvarnosti sa svima prisutnima.
Kako je mogao tražiti da ga poštuju i da ga slušaju, ako ga je vlastita žena varala
pred svima? Konačno je van de Velde bio tako sit, da je na kratkome putu od sale
za primanja do sale vijeća često zastajkivao, pretvarajući se da se divi slikama i
ostalim umjetninama koje su ukrašavale zidove, no, zapravo je pokušavao smoći
snage. Stigavši do sale, smjesti se na jastuke jednog od drvenih stolaca s visokim
naslonom, prihvativši čašu brandvja i lulu. Sazvat ću sud kako bi procesuirao
gusare sljedećeg tjedna, odnosno čim budem stupio u službu guvernera, koju mi
guverner Kleinhaus bude predao, izjavi. Nema smisla trošiti još vremena na te
nitkove. Imenujem kapetana Schreudera kao javnog tužitelja koji će slijediti njihov
predmet. a ću pak biti sudac. Pogleda gospodara kuće sa suprotne strane stola.
Želite li vašim pomoćnicima izdati zapovijedi da učine sve što je potrebno,
mjMbeer Kleinhaus? Naravno, mniger van de Velde. Jeste li već imenovali
odvjetnika koji će braniti optužene gusare? Po van de Veldeovom izrazu lica bilo
je očito da to nije učinio, ali on samo zamahne debelom rukom odgovorivši mu
jednostavno: Molim vas, pobrinite se vi za to. Siguran sam da će netko medu
vašim službenicima dovoljno poznavati pravo i zakone da obave tu dužnost na
ispravan način. Osim toga, nema se što braniti, izjavi te se nasmije. Već mi je palo
na pamet jedno ime, reče Kleinhaus složivši se. Ja ću ga imenovati, i dopustiti mu
prilaz zarobljenicima da prikupi njihove izjave. Dobri Bože!, reče preneraženo van
de Velde. A zašto? Ne želim da mu taj engleski nitkov napuni glavu čudnim
mislima. a ću mu objasniti kako stvari stoje, a on neće morati učiniti ništa drugo,
nego ih samo obrazložiti sudu. Shvaćam, složi se Kleinhaus. Bit će sve gotovo prije
mog odlaska, sljedećeg tjedna. Pogleda prema Katinki. Draga gospodo, sigurno ste
nestrpljivi da ostavite vaš privremeni smještaj, ovdje u utvrdi, i smjestite se što
prije u guvernerovu rezidenciju, puno udobniju i prostraniju. Mislio sam da bi se
mogao organizirati posjet vašem novom domu nakon nedjeljne mise. Bio bih
počašćen, ako bih vas mogao osobno otpratiti. Vrlo ste ljubazni, gospodine.
Katinka mu se nasmiješi, sretna što se ponovno nalazi u središtu pažnje. Na
trenutak Kleinhaus zastane, a zatim nastavi: Kao što vjerojatno pretpostavljate,
tijekom svog službovanja u koloniji kupio sam dosta velik broj služinčadi.
Uostalom, i kuhari koji su priredili ovu jednostavnu večeru dio su mojih osobnih
robova. Pogleda van de Veldea. Nadam se da je njihov trud naišao na vaše
odobravanje. Kada novi guverner potvrdi, ponovno se obrati Katinki. Kao što
znate, ubrzo ću se vratiti u domovinu, da bih uživao u mirovini na mom malenom
imanju. Dvadeset robova bit će previše za moje potrebe. Vi ste, mevrou, iskazali
zanimanje za kupnju robova. Htio bih iskoristiti priliku vašeg posjeta rezidenciji i
pokazati vam one koje sam namijenio prodaji. Svi su bili pažljivo izabrani, i mislim
da će vam biti ekonomičnije i bolje ako ih osobno kupite, umjesto na javnoj
dražbi. Ponekad se robovi kupljeni na dražbi pokažu lošije kvalitete od očekivane.
Uvijek je bolje znati razlog zbog kojeg se prodavač želi riješiti roba, ne čini li vam
se? Hal je uvijek imao jednoga čovjeka na prozorčiću, na vrhu zida ćelije, koji se
držao u ravnoteži na ramenima drugoga, i pridržavajući se za rešetke, nadzirao
dvorište. Izvidnikje obavještavao o viđenom Hala, koji je vijesti prenosio ocu, na
vrhu stuba. Prvih dana naučili su raspored sati vojske i upoznali običaje časnika
vojske, te stalno dolaženje i odlaženje građana koji su posjećivali utvrdu. Hal je
uzvikivao opis svakoga od njih vodi pobune robova, zatvorenog u Raki smrti.
Althuda je poznavao osobne podatke svih stanovnika kolonije i prenosio im je sva
iskustva koja je skupio, tako da je nakon nekoliko dana Hal poznavao ne samo
izgled, već i karakter svakoga od njih. Započne voditi kalendar, označavajući
prolaz svakog dana križićem na kamenoj podlozi u uglu ćelije i zabilježivši pored
najvažnije događaje. Nije bio siguran hoće li mu taj dnevnik donijeti kakvu
prednost, no bar je ljudima davao temu za razgovor i u njima ostavljao dojam da
on ima plan kojim će oni biti oslobođeni, ili, ako ništa drugo, pokušati pobjeći.
Guvernerova kočija ispred vrtova!, izjavi izvidnik i Hal skoči s mjesta gdje je sjedio,
između Abolija i Daniela, prema suprotnome zidu. Silazi, zapovjedi. Daj da
pogledam. Kroz rešetke opazi kočiju koja je stajala u podnožju velikih stuba koje
su vodile prema sjedištu Kompanije i guvemerovom uredu. Kočijaš se zvao
Fredricus i bio je stari rob koji je pripadao Kleinhausu. Za Althudu on nije bio
prijatelj; već je trideset godina bio Kleinhausov pas čuvar, dakle, nije mu se moglo
vjerovati. Štoviše, Althuda je sumnjao da ga je upravo on izdao, obavijestivši
majora Lotena o njegovom povratku u planine.Vjerojatno ćemo ga se osloboditi
kada Kleinhaus bude otišao iz kolonije. Sigurno će ponijeti sa sobom u Nizozemsku
i Fredricusa, objasni im. Odjednom je došlo do komešanja kada jedan red vojnika
potrči dvorištem i stane pred stube. Izlazi Kleinhaus, izjavi Hal, prepoznavši
pripreme; dok je govorio, vrata se otvore i skupina ljudi iziđe na svjetlost sunca,
silazeći prema kočiji koja ih je čekala. Visoka i grbava Kleinhausova pojava, kisela
lica, bila je u suprotnosti s mladenačkom ljepotom koja se naslanjala na njegovu
ruku. Halovo srce zastane na trenutak kada prepozna Katinku, ali njegovi osjećaju
prema njoj nisu više bili toliko snažni kao nekada. Zatim sklopi napola oči, opazivši
Neptunov mač koji je visio o Schreuderovu pojasu, u pozlaćenim koricama, dok je
ovaj slijedio Katinku. Svaki put kada bio vidio mač na Schreuderu, njegov je bijes
rastao. Fredricus se spusti s visokog sjedala, kako bi razvio ljestvice i otvorio vrata
kočije, zatim se odmakne, ostavivši da dva džentlmena pomognu Katinki da se
uspne u kočiju i udobno smjesti. Što se događa tamo dolje?, dovikne otac i Hal
shvati, osjetivši se krivim, da nije govorio otkako je ugledao ženu. No, sada je već
nestala iz njegova vidokruga. Kočija je izišla kroz vrata utvrde dok su je stražari
pozdravljali, a Fredricus je tjerao konje prema stratištu. Bio je predivan jesenski
danijugoistočnjak, koji je ljeti puhao bez prestanka, utihnuo je. Katinka je sjedila
pored guvernera Kleinhausa, dok je kapetan Schreuder sjedio s njene suprotne
strane. Ostavila je muža u svom uredu u utvrdi. Bio je zaposlen u sastavljanju
pisma za Savjet Sedamnaestorice, i sada je osjećala vraga u sebi. Raširi haljine,
tako da je krinolinom prekrila kapetanove kožne čizme. Nastavivši živahni
razgovor s Kleinhausom, ispruži nožicu, skrivenu pod haljinama, dok nije dodirnula
vrh Schreuderove čizme. Polako ga zavodljivo pritisnuvši, opazi njegov lagani skok;
zatim ponovno pritisne i osjeti da joj nespretno odgovara. U tom trenutku se
izravno obrati Schreuderu: Ne mislite li i vi, kapetane, da bi aleja hrastova koja
vodi prema rezidenciji, bila predivna? Gotovo da ih već mogu i vidjeti, tako čvrste i
snažne, što se podižu u svoj njihovoj bujnosti. Bilo bi predivno! Pogleda ga svojim
velikim, ljubičastim očima da bi naglasila te riječi, ponovno pritisnuvši kapetanovu
nogu. Nedvojbeno, mevrow. Schreuderov glas bio je promukao, pun
dvosmislenosti. Sasvim se slažem s vama. Štoviše, slika koju ste opisali tako je živa
da bi trebali biti u stanju vidjeti deblo koje raste pred vašim očima. Na taj poziv,
ona spusti pogled na kapetana, utvrdivši, zabavljena, dojam koji je ostavila na
njega. Bogme, pomisli, hlače mu se dižu, i to samo zbog mene! Guvernerova
rezidencija podizala se oko milju udaljenosti od velikog zdanja utvrde,
dominirajući zonom vrtova Kompanije. Bilo je to elegantno zdanje, s tamnim
krovom od sijena i zidovima obijeljenim vapnom, okruženo širokim sjenovitim
balkonima. Bilo je u obliku križa, s timpanima koji su ukrašavali krajeve. Vrtovi su
bili raskošni, zahvaljujući njezi mnogih vrtlara Kompanije. Već iz daljine Katinka je
bila očarana svojom novom kućom. Strahovala je da će ju smjestiti u kakvo
bijedno zdanje, a ta je rezidencija bila mnogo iznad njenih očekivanja i njenih
najoptimističnijih predodžbi. Sva služinčad bila je poredana na Širokoj ulaznoj
terasi, kako bi joj iskazali dobrodošlicu. Kočija se nježno zaustavi i njena dva
pratioca se požure kako bi joj pomogli sići. Na znak, služinčad koja ih je čekala
skine kape i nakloni se do poda pred njom. Katinka im samo hladno odzdravi, ali
Kleinhausu je stalo da joj ih predstavi, jednog po jednog. Bila su to većinom tamna
ili žuta lica, za nju, bez ikakva interesa, koje gotovo da nije ni pogledala, požurivši
što više dosadan ritual. No, jedan od slugu privuče njenu pažnju više od nekoliko
trenutaka. Ovo je glavni vrtlar. Pucketanjem prstiju Kleinhaus pozove čovjeka,
koji se zaustavi pred njom, bez kape, koju je držao čvrsto na prsima. Dosta je
poznat u našem društvu, objasni Kleinhaus. Osim što je odgovoran za ovaj
predivan vrt, reče i pokaže beskonačne zelene travnjake i predivne lijehe u cvatu, i
za opskrbu svježim voćem i povrćem za sve brodove Kompanije koji se
zaustavljaju u uvali rta, također je i državni krvnik. Katinka je već htjela nastaviti s
ritualom, no u tom trenutku se vrati i s malo uzbuđenja promotri čovjeka koji je
dominirao s visine njegovim stasom: promotrivši njegove čudne svijetle oči,
pomisli na stravične prizore koje su vidjele. Zatim spusti pogled na njegove ruke:
bile su to ruke seljaka, široke, snažne, žuljevite i dlakave. Zamisli ih dok su držale
omču, vile ili užareno željezo za obilježavanje. Jeste li vi onaj, kojeg zovu Stadige
fan? lb je ime u njoj pobuđivalo morbidnu privlačnost i odbijanje, kao kad se
govori o smrtonosnoj zmiji otrovnici. a, fMgvroH. Tako me zovu. Čudnovato ime.
Zašto? Njegov ju je pogled uznemirivao, žut i nepomičan kao da je čovjek gledao
nešto što je bilo vrlo daleko, iza njenih ramena. Jer pričam polako. ler se nikad ne
žurim. Jer sam savjestan, jer pod mojim rukama biljke rastu polako i daju plod. Jer
pod ovim istim rukama ljudi umiru polako i bolno. Držao ih je podignute pred
njom da bi joj ih pokazao. Imao je zvonki i melodiozan glas i Katinka primijeti da u
njoj raste čudnovato i perverzno uzbuđenje. Ubrzo ćemo imati priliku vidjeti vas
na djelu, Stadige an. Osmijehne se, lagano zadihana. Zatvori utvrde puni su
zločinaca koji čekaju da prime vašu pažnju. Pomisli na te široke i jake ruke na
djelu, na vitkom tijelu Hala Courtenevja i na tu pomisao osjeti napetost mišića
bedara. Bit će to vrhunac uzbuđenja za nju, vidjeti njenu lijepu igračku, koje se već
bila zasitila, kako polako, vrlo polako, postaje iznakažena i osakaćena. Moramo
još razgovarati, Stadige an, reče promuklim glasom. Sigurna sam da imate mnogo
zabavnih priča, koje mi možete ispričati, o konjima i ostalom. On se još jednom
nakloni, vrativši kapu na obrijanu glavu i povukavši se korak unatrag i stane u red
služinčadi. A, ovo je moja guvernanta, izjavi Kleinhaus, no Katinka je toliko bila
udubljena u svoje misli, da nekoliko trenutaka nije uopće pokazala da ga je čula.
Zatim, pogledavši prema ženi koju joj je Kleinhaus predstavljao, odjednom
razrogači oči, poklonivši joj svu pažnju. Zove se Sukeena. U Kleinhausovu glasu
začula je nešto što nije odmah mogla dešifrirati. Vrlo je mlada za tako važno
mjesto, primijeti Katinka, uzevši si vremena da joj instinkt proradi. Ta djevojka bila
je za nju jednako toliko očaravajuća kao i krvnik, iako na sasvim drukčiji način. Bila
je tako izvanredno malena i nježna da je izgledala poput umjetničke kreacije, a ne
kao žena od krvi i mesa. Tipično je za pripadnike njene rase da izgledaju puno
mladi od onog što zaista jesu, objasni joj Kleinhaus. Imaju tako dječje tijelo, poput
tijela lutke. Odjednom se prekine kao da je primijetio da je učinio nepravilnost što
je pred jednom ženom komentirao dijelove tijela druge. Katinkin izraz ne izda
zabavu koju je osjećala. Stari jarac luduje za tom lutkom, pomisli, proučavajući
karakteristike na koje je on usmjerio njenu pažnju. Djevojka je na sebi imala bluzu
s visokim ovratnikom, no lagana i prozirna tkanina poput gaze otkrivala je
djelomično njene grudi, malene, ali savršene, kao i ostatak tijela. Kroz svilu,
Katinka je mogla vidjeti oblik i boju bradavica, koje su izgledale poput dva rubina
umotana velom. Ta je odjeća, iako jednostavna i klasičnog istočnjačkog kroja,
vjerojatno stajala najmanje pedeset guldena. Sandale su bile izvezene zlatnim
koncem, što je bilo dragocjeno za jednu robinju, a za vratom je nosila broš od
jantara, dragulj dostojan miljenice mandarina. Ta djevojka je vjerojatno
Kleinhausova mala, tajna igračka. Prve tjelesne užitke Katinka je upoznala s
trinaest godina, na pragu puberteta. U izoliranosti njenih soba, babica ju je
poučila tim zabranjenim užicima i još uvijek si je ponekad znala priuštiti pokoji
izlet na začarane ledine otoka Lesbosa, gdje je često otkrila užitke koje joj ni jedan
muškarac nije uspio dati. Sada, podignuvši pogled s tamnoga tijela na tamne oči
djevojke, osjeti do trbuha drhtaj požude koji je prijetio da će ju rastopiti.
Sueeknin pogled bio e užaren poput lave vulkana na rođenome Baliju; te oči nisu
bile oči potlačene robinje, već ponosne žene. Katinka se osjeti izazvanom i
uzbuđenom. Moći ju ukrotiti i posjedovati, a zatim ju razbiti! Osjeti da joj je srce
snažnije zakucalo, a disanje postalo ubrzanije na sliku koja se stvarala u njenim
mislima. Slijedi me, Sukeena, zapovjedi. Želim da mi pokažeš kuću. Sukeena spoji
dlanove ruku i približi vrške prstiju usnama, ali njene su oči i dalje gledale u
Katinkine, istim onim tmurnim i bijesnim pogledom. Katinka se pitala je li to
mržnja, i pomisao na to još je više uzbudi. pomisli Kleinhaus. CWoodzf ćw se
toMđčno fe Primijetio je igru strasti i osjećaja koja se stvorila između dviju žena.
Iako se nije zavaravao da će uspjeti shvatiti dušu istočnjačkih robinja, Sukeena je
bila njegova igračka već pet godina i on je naučio prepoznati mnogo varijacija
njenog raspoloženja. Pomisao da će se odvojiti od nje rađala je u njemu strah, no
znao je da je to morao učiniti, za njegov osobni mir i mentalno zdravlje. Ona gaje
uništavala. On se više nije mogao prisjetiti kada je posljednji put bio miran, a da
nije izjedan strastima, te da je uspio jednom mirno spavati. Konačno se oslobodio
brata, koji je za njega bio tm u oku, koji ga je također mučio. Sada je morala i ona
otići, nije više uspijevao izdržati to prokletstvo u vlastitom postojanju. Izišavši iz
reda posluge, Sukeena im se pridruži poslušno: odvratnom gospodaru, golemom
vojniku i gospodi u zlatu, lijepoj i okrutnoj koja je već je to osjetila držala njenu
sudbinu u tim bijelim vretenastim rukama. Prođu u skupini kroz prozračne
prostorije rezidencije, s visokim stropovima i zelenim zavjesama, kroz koje su
prolazile sunčeve zrake rta što su projicirale zebrastu tamnu sjenu na podu. U toj
sunčanoj koloniji Katinka je osjećala laganost duha, nemir, želju za nepoznatim
pustolovinama i osjećajima koje do tada još nije poznavala. U svakoj sobi
prepoznavalaje žensku ruku, nježnu i dražesnu. Nije to bio samo miris cvijeća i
tamjana, već i živa prisutnost, koji, dobro je znala, nisu mogli dolaziti od tužnoga i
umornoga starca koji je stajao pored nje. Nije se morala okrenuti da bi znala da je
to djevojka iza nje oslobađala tu auru, uz šum svilene haljine i lagane škripe
pozlaćenih sandala, miris jasminova cvijeta u crnoj kosi i slatkasti miris mošusa na
koži. U suprotnosti čula je oštar zvuk kapetanovih peta kako udaraju o pločice na
podu, škripu kože i zveket korica mača koje su se ljuljale o njegovu boku. Njegov je
miris bio jači od djevojčinog, kiselkast i muški, sastavljen od znoja, kože i
životinjske vitalnosti, kao da je vranac tjeran do krajnjih snaga, koji se uvlači medu
njena bedra. U stanju prevelike uzbudenosti u kojem se nalazila, sva osjetila bila
su joj maksimalno nadražena. Konačno ih guverner Kleinhaus povede izvan kuće,
prema travnjaku i malenom paviljonu koji se podizao pored hrastova.
Pripremljeno je za njih hladno jelo i Sukeena ostane nedaleko od njih, spremna da
izvrši svaku zapovijed, vodeći poslugu pogledom ili pokretom ruke, s puno
elegancije. Katinka primijeti da je iz svakog tanjura i boce koja je bila posluživana
na stol, Sukeena kušala komadić ili ispijala maleni gutljaj, nježno poput leptira koji
se spušta na tek otvorenu orhideju. Njena tišina nije ju činila manje vidljivom,
dapače, jako su osjećali njenu prisutnost. Cornelius Schreuder sjedio je toliko
blizu Katinke da je svakoga puta kada bi se nagnuo da razgovara s njom,
pritiskivao nogom njezinu. Gledali su prema uvali gdje je bio usidren
SfđMdvđsfžgAe;d, te nedaleko od njega i GwM of Moray. Galija je stigla tijekom
noći s teretom mirodija i dragocjenog drva koje su preoteli od gusara. U svom
budućem putovanju trebao je odnijeti i Kleinhausa, koji je bio nestrpljiv da riješi
svoje obveze na rtu. Katinka se nježno osmijehne starcu koji je držao čašu vina u
ruci, znajući daje u lošijem položaju za dogovor o cijeni. Želio bih prodati petnaest
od svojih robova, reče joj Kleinhaus, i sastavio sam popis s njihovim osobnim
podacima: sposobnostima, godinama, i zdravstvenim stanjem. Pet žena je u
drugom stanju, dakle, kupac može računati na povećanje njegovog početnog
uloga. Katinka pogleda dokument koji joj je pružao, a zatim ga spusti na stol.
Recite mi nešto o Sukeeni, zapovjedi. Ako se ne varam, u njoj je i kap sjevernjačke
krvi. Je li joj otac možda Nizozemac? Iako je Sukeena bila u blizini, Katinka je
govorila o njoj kao da je djevojka beživotni predmet, bez sluha i osjećaja, poput
lijepog dragulja ili minijature. Vrlo dobro primjećujete, mevrow. Kleinhaus pogne
glavu. No, njen otac nije bio Nizozemac. Bio je engleski trgovac, dok je majka bila
s Balija, no plemenita roda. Kada sam ju vidio, bila je žena srednjih godina, no,
izgleda daje u mladenačkim danima bila prava ljepotica. Iako je bila samo njegova
konkubina, engleski se trgovac odnosio prema njoj kao prema supruzi. Sve troje
proučavalo je Sukeenine crte lica. Da. Europska krv se primjećuje, po boji njene
kože, po obliku njenih očiju, primijeti Katinka. Sukeena je imala spušten pogled,
nepomičan, nastavljajući sa svojim poslom. Što mislite o njenome izgledu,
kapetane?, zapita Katinka obraćajući se Schreuderu i pritisnuvši nogu o nogu.
Uvijek me zanima što može očarati jednog muškarca. Ne mislite li i vi da je malo i
dražesno biće? Schreuder lagano pocrveni, pomaknuvši stolac tako da ne gleda
izravno Sukeenu. Mgymw, nikada mi se nisu previše sviđale domorotkinje, pa i
ako su polukrvne. Sukeenino lice ostalo je nepomično, iako je, samo nekoliko
koraka od njega, jasno čula njegove pogrdne riječi. Moji su ukusi usmjereni više
prema našim dražesnim nizozemskim djevojkama. Nikada ne bih zamijenio čisto
zlato s tombakom. O, kapetane, kako ste ljubazni. Zavidim nizozemskoj djevojci
od čistoga zlata koja je u vašim mislima. Prasne u smijeh i značajno ga pogleda.
Katinka se ponovno obrati Kleinhausu: Dakle, ako joj je otac bio Englez, ona govori
i tim jezikom? Mora daje to vrlo korisno, zar ne? Zapravo ga dobro govori, no to
nije sve. Spretna je u vođenju domaćinstva. Drugi je robovi poštuju i slušaju.
Poznaje dobro istočnjačku medicinu i ima lijek za svaku bolest... Uzorna djevojka,
izjavi Katinka, prekinuvši ga. Što mi možete reći o njenoj prirodi? Je li mirna,
ponizna? Takva je kakva se prikazuje, uvjeri ju Kleinhaus, izmaknuvši spretno
izravnom odgovoru. Uvjeravam vas, gospodo, da je posjedujem već pet godina i
uvijek se pokazala ponizna. Sukeenino lice ostane odsutno, kao da je uklesano u
jantar, iako se njen duh htio pobuniti čuvši tu laž. Pet godina ga je podnosila, i
samo u rijetkim slučajevima, kada ju je istukao do nesvijesti, uspio je prodrijeti u
njeno tijelo, no to nije bila pobjeda za njega, ona je to znala, i tješilo ju je to
saznanje. Dva puta se probudila iz nesvijesti dok je starac još uvijek mrmljao i
trljao se o nju poput životinje, stišćući njegovo odvratno tijelo. Nije to smatrala
kao poraz, nije ni sebi priznavala da ju je ukrotio, jer se, čim je ponovno došla k
svijesti, ponovno započela otimati i boriti se protiv njega, istom jačinom i
odlučnošću kao i ranije. Nisi žena, viknuo joj je očajan, dok se Sukeena otimala i
izmicala mu, ti si vještica. Zatim, krvav na mjestima gdje ga je ugrizla i ogrebla,
udaljio se utučeno, ostavivši ju punu masnica, ali pobjednicu. Konačno se odrekao
svakoga pokušaja da ju primora na pokornost, pokušavši sve ostale metode da ju
pridobije. Jednom joj je čak, plačući poput starice, ponudio slobodu i brak,
obećavši da će joj predati akt o slobodi na dan kada se bude udala za njega, no
ona ga je odbila. Dva ga je puta pokušala ubiti, jednom s bodežom, a drugi put
otrovom. Sada ju je Kleinhaus primoravao da okusi svaku hranu i piće koje mu je
posluživala, no ona se nadala da će ga jednoga dana vidjeti u agoniji. Izgleda
poput andela, prizna Katinka, znajući instinktivno da će te riječi razljutiti robinju.
Dodi, Sukeena, zapovjedi i djevojka joj priđe, pokrećući se gipko poput trske na
vjetru. Klekni!, reče joj i Sukeena klekne pred njom, sa skromno spuštenim očima.
Pogledaj me! Djevojka podigne glavu. Katinka prouči njeno lice, razgovarajući s
Kleinhausom bez da ga pogleda. Vi kažete da je zdrava? Mlada i zdrava, nikada
nije bila bolesna u životu. Je li u drugom stanju?, zapita Katinka, prošavši lagano
rukom po tvrdom i ravnom trbuhu djevojke. Ne, ne!, izjavi Kleinhaus. Djevica je.
Za to stanje ne postoje garancije. Često vrag ulazi i u najteže osvojivu tvrdavu.
Katinka se osmijehne. No, vjerujem vam na riječ, što se toga tiče. Želim joj vidjeti
zube. Otvori usta. Na trenutak pomisli da ju neće poslušati, no potom Sukeena
otvori usta i mali zubi zasjaje na suncu, bjelji od bjelokosti. Katinka spusti vršak
prsta na donju usnu djevojke. Bila je mekana poput ružine latice i Katinka produlji
taj trenutak, da bi produžila Sukeeni poniženje. Zatim ugura prst medu djevojčine
usne sporom, pohotnom i bludnom gestom: parodija na mušku penetraciju. Dok
ju je promatrao, Kleinhausova ruka se započne tresti i on prolije vino iz čaše, koju
je držao u ruci. Cornelius Schreuder se namršti od nelagode, vrteći se na stolcu i
prebacivši nogu preko noge. Unutrašnjost Sukeeninih usta bila je vlažna i
mekana. Dvije se žene pogledaju u oči, a zatim je Katinka počela pomicati sporom
kretnjom prst naprijednatrag, istražujući šupljinu dok je zapitala Kleinhausa: A
njen otac, Englez? Gdje je on? Ako je volio svoju konkubinu, kao što kažete, kako
je mogao dozvoliti da mu djecu prodaju u roblje? Bio je jedan od engleskih
razbojnika, smaknutih dok sam ja radio u Bataviji. Siguran sam da ste čuli za
događaj, nije li tako, Da, sjećam ga se savršeno. Krvnik Kompanije mučio je
optužene, da bi ustanovili njihovu krivicu, odgovori Katinka tiho, gledajući
Sukeenu ravno u oči. Dubina patnje koju ugleda ju začudi i pobudi njenu
znatiželju. Nisam znala da ste vi bili guverner u to doba. Otac djevojke je, dakle,
bio pogubljen na vašu naredbu?, zapita Katinka, osjetivši odmah da Sukeenine
usne započinju podrhtavati, zatvorivši se lagano oko bijelog prsta. Čula sam da su
bili pribijeni na križ, promrmlja promuklim glasom, dok su se Sukeenine oči
ispunile suzama, iako je njeno lice ostajalo vedro. Cula sam da su im na noge
namjestili užarene sumporne rakete, nastavi i u tom trenutku osjeti djevojčin jezik
da klizi po njenom prstu i pokušava progutati bol. A zatim su im namjestili rakete i
na ruke. Oštri Sukeenini zubi zatvore se oko prsta, no ne tako snažno da bi ju
zaboljelo ili obilježilo njenu bijelu kožu, iako je prijetnja bila jasno vidljiva u njenim
očima, iz kojih je izbijala mržnja. Žao mi je što se to dogodilo. Tvrdoglavost tog
čovjeka bila je nevjerojatna. Mora da je to tipična crta engleskog karaktera.
Kleinhaus se složi. Da kazna bude oštrija, zapovjedio sam da konkubinina čovjeka,
čije je ime bilo Ashreth, bude primorana gledati smaknuće, zajedno s njihovo
dvoje djece. Naravno, tada još nisam ništa znao o Sukeeni i njenome bratu. Nije se
radilo o mojoj okrutnosti, već o politici Kompanije. Ove osobe ne reagiraju dobro
na ljubaznost, koju zamjenjuju slabošću. Ote mu se uzdah žaljenja za preveliku
vjernost službi. Suze su tiho tekle niz Sukeenino lice, dok je Kleinhaus nastavio:
Nakon što su sasvim priznali krivicu, zločinci su živi spaljeni na lomači. Rakete su
bačene na svežnjeve drva pod njihovim nogama i sve se završi u plamenu. Za sve
nas bilo je to milosrdno oslobođenje. Katinku prođu lagani trnci i ona povuče prst
s drhtavih usana djevojke. S nježnošću zadovoljna ljubavnika pomiluje joj obraze
prstom, vlažnim od njenih usta, ostavljajući vlažne tragove na koži boje jantara.
Što se dogodilo sa ženom, konkubinom? jesu li i nju prodali u roblje?, zapita
Katinka ne odvajajući pogled od tih očiju punih bola pred njom. Ne, odgovori
Kleinhaus. To je čudnovati dio priče. Ashreth se baci medu plamen i završi na
lomači zajedno sa svojim engleskim ljubavnikom. Ne postoji način kojim bi shvatili
postupke domorodaca, nije li tako? Slijedila je duga tišina, a kada oblak zatamni
sunce, dan odjednom postane tmuran i hladan. Uzimam ju, reče Katinka, tako
tiho da je Kleinhaus morao približiti ruku uhu. Oprostite, mevrou, mislim da
nisam shvatio što ste rekli. Uzimam ju, ponovi Katinka. Ovu djevojku, Sukeenu,
želim ju kupiti od vas. Nismo dogovorili cijenu. Kleinhaus je izgledao iznenađen,
nije mislio da će biti tako jednostavno. Sigurna sam da će cijena biti prihvatljiva,
ako ste voljni prodati mi i ostale robove s popisa, naravno. Vrlo ste milosrdna
žena. Kleinhaus ju pogleda s divljenjem. Vidim da vas je priča o Sukeeni dirnula u
srce i da ju želite uzeti pod vaše okrilje. Zahvaljujem vam, znam da ćete se prema
njoj odnositi s nježnošću. Hal se čvrsto držao za rešetke prozora ćelije, prenoseći
sve što je vidio Aboliju koji ga je držao na ramenima. Vratili su se s guvernerovom
kočijom. Utroje, Kleinhaus, Schreuder i supruga guvernera van de Veldea. Penju
se stubama. Zatim se prekine i izjavi: Trenutak! Još netko silazi iz kočije. Žena je.
Ne poznam ju. Daniel pored rešetaka ćelije proslijedi poruku prema vrhu stuba i
ćelijama tamnice na gornjem katu. Opiši nepoznatu ženu, uzvikne Sir Francis. U
tom se trenutku žena okrene da bi nešto rekla Fredricusu, kočijašu, i Hal prepozna
u njoj robinju koju je primijetio medu masom ljudi dok su ih vodili stratištem.
Mala je i mlada, gotovo djevojčica. Porijeklom s Balija, možda, ili s poluotoka
Malaga, sudeći po izgledu. Dvoumi se. Vjerojatno je miješane krvi, a gotovo je
sigurno robinja, budući da je Kleinhaus i Schreuder prethode. Daniel proslijedi
poruku, i odjednom dopre do njih Althudin glas. e li jako dražesna? Dugačka
tamna kosa, svezana na vrhu glave, s cvjetovima u kosi? Nosi li oko vrata broš od
zelenog jantara? Sve odgovara, zavikne Hal. Samo što nije dražesna, lijepa je na
neopisiv način. Poznaješ li je? Tko je ona? Zove se Sukeena. Zbog nje sam se i
vratio. Moja je sestrica. Hal promotri Sukeenu koja se penjala stubama, krećući se
lagano i živahno poput jesenskog lista podignutog na vjetru. Čudno, no dok je
gledao djevojku, primijeti da misao na Katinku nije više bila tako opsesivna. Kada
nestane iz njegova vidokruga, svjetlost koja je prodirala kroz prozor pričinila mu se
prigušenijom, a kameni zidovi postali su vlažniji i hladniji. Na početku su svi ostali
začuđeni kako su postupali prema njima u zatvoru utvrde. Imali su dopuštenje da
prazne kanticu svakoga jutra, vukući na sreću kome će pripasti taj privilegij. Na
kraju tjedna jedan od robova Kompanije koji je vozio kola što su ih vukli bikovi,
donosio bi im svježe sijeno, a zarobljenici su bacali staro i crvljivo koje je
prekrivalo pod. Cisterna je stalno bila puna vode, s brončanom cijevi koja je
dovodila vodu od jednog potoka koji je tekao s planine, pa nisu morali patiti od
žeđi. Svake večeri iz kuhinje dobivali bi glavu kruha, veliku poput kotača kočije, te
veliki željezni lonac, pun kora od krumpira i drugih ostataka povrća, skuhanih
zajedno s fokinim mesom, ulovljenim na Robben Eilandu. Bila je to najbogatija i
najsočnija hrana od svih jela koje su imali na brodu. Kada ih je čuo da raspravljaju
na tu temu, Althuda prasne u smijeh: Dobro hrane i bikove. Glupe životinje bolje
rade kada su jake. Sada baš i ne radimo bogzna što, primijeti Daniel, udarivši si
rukom po trbuhu. Althuda se ponovno nasmije. Pogledajte kroz prozor: treba
sagraditi utvrdu. Nećete ljenčariti još zadugo, vjerujte mi. Čuj, Althuda, dovikne
mu Daniel. Tvoja sestra nije Engleskinja, dakle, čini mi se da ni ti nisi Englez. Kako
to da govoriš tako dobro engleski? Moj je otac bio iz Plvmoutha. Ja nikada nisam
bio tamo. Poznajete li ga? Odgovore mu gromkim smijehom, opaskama i
pljeskanjem, a Hal mu objasni u ime svih prisutnih: Pobogu, osim Abolija i ovih
afričkih nitkova, svi smo zemljaci iz Devona. Dakle, jedan si od nas, Althuda.
Nikada me niste vidjeli. Moram vas upozoriti da nisam kao i vi. Ako bar malo
sličiš sestrici, mora da nisi loš, odgovori mu Hal, dok su svi prasnuli u gromki
smijeh. Prvog tjedna zarobljeništva vidjeli su glavnog čuvara zatvora, Manseera,
samo kada bi donosio lonac s hranom i kada bi dobili novo sijeno. No, ujutro
osmoga dana, željezna vrata na vrhu stuba se širom otvore i Manseer zatutnji
prema ćelijama: Spremite se za izlazak, dva po dva. Vodimo vas van da speremo s
vas malo prljavštine, inače će se sudac ugušiti prije nego što bude imao
mogućnost da vas preda Stedige Janu. Hajde, pokret! Pod nadzorom desetak
čuvara povedu ih u dvorište u paru, prisile ih da se svuku i operu sebe i svoju
odjeću pod ručnom pumpom iza konjušnica. Sljedećeg jutra, u zoru, povedu ih
van, no ovoga ih je puta kovač utvrde čekao s velikim nakovnjem i maljem da bi ih
okovao jednog za drugim, ne u red, već svakog sa svojim parom. Kada se vrata
ćelije Sira Francisa otvore, i otac se pojavi, s kosom koja mu je neuredno padala na
ramena i dugačkom bradom, Hal se približi, tako da ih okuju zajedno. Kako ste,
oče?, zapita Hal nemirno; nikada nije vidio oca u tako lošem stanju. Prije nego što
mu je mogao odgovoriti, Sira Francisa uhvati kašalj. Kada ga je kriza prošla, reče
promuklim glasom: Draža mi je oluja u La Mancheu od zraka koji je ovdje, no
dovoljno mi je dobro za ono što radim. Nisam mogao vikati iz ćelije, ali Aboli i ja
imamo plan kako bismo mogli pobjeći, šapne mu Hal. Uspjeli smo podići jedan od
blokova s poda ćelije i namjeravamo prokopati prolaz ispod zidina. Golim
rukama?, odgovori mu Sir Francis s osmijehom. Moramo pribaviti nešto čime
ćemo započeti s kopanjem, prizna Hal. No, kada budemo uspjeli... Spusti odlučno
glavu, a Sir Francis se osjećao kao da će mu srce iskočiti iz prsa od ljubavi i ponosa.
Nawčio sam ga da se bori ž da izdrži, čak i tad borba izgkda izgwbZ;eMa, pomisli.
O, dobri Bože, nadam se da čega Nizozemci posfedefi od swdbie tq;w meni
sprema;w. Usred jutra morali su marširati dvorištem, prema stubama do glavne
sale utvrde, koju su pretvorili u sudnicu. Okovane u paru, povedu ih prema četiri
reda niskih drvenih klupa u sredini sale, gdje su dobili zapovijed da sjednu, sa
Sirom Francisom i Halom u sredini prvoga reda. Čuvari se poredaju duž zida, iza
njih, s mačem u ruci. Uza zid ispred njih sagrađena je platforma, na kojoj su bili
postavljeni masivni stol i visoki stolac, okrenuti prema klupama zarobljenika: bilo
je očito da je to bilo mjesto za suca. S jedne strane stola nalazila se klupica, na
kojoj je sjedio pisar koji je ispisivao zapisnik. Ispod platforme, još dva stola i stolci.
Za jednim je sjedio čovjek kojeg je Hal često vidio s prozora ćelije; po Althudi bio
je službenik Kompanije. Zvao se Jacobus Hop i nakon što je jednom nervozno
pogledao u zarobljenike, nije ih više ni pogledao. Listao je dosta uznemireno hrpu
dokumenata, prekidajući se s vremena na vrijeme kako bi obrisao znoj s lica,
velikim bijelim rupcem. Za drugim je stolom sjedio Cornelius Schreuder, koji bi za
romantičnog pjesnika predstavljao idealnu sliku ljubaznog i hrabrog vojnika,
okićenog zlatom, medaljama, zvijezdama i lentom. Imao je svježe opranu periku, s
kovrčama koje su mu bile do ramena i držao je rastegnute noge, s mekanim
čizmama koje su mu sezale do bedara, prekrižene u visini gležnjeva. Pred njim na
stolu bili su razbacani dokumenti i knjige, a na njima su nemarno bili položeni šešir
s perjanicom i Neptunov mač. Ljuljajući se na stolcu intenzivno se zagledao u Hala,
koji je, usprkos nastojanju da izdrži njegov pogled, bio primoran spustiti glavu.
Odjednom se začuje metež na ulazu, i čim se vrata širom otvore, masa ljudi
upadne u sudnicu, sjedajući na klupe sa strane. Čim je i zadnje mjesto bilo
zauzeto, vrata se ponovno naglo zatvore u lica nesretnika koji su ostali iza njih.
Sada je sudnica vrvjela od uzbuđenih komentara i pretpostavki, dok su sretni
gledatelji promatrali zarobljenike, glasno razmjenjujući dojmove. Jedan je bočni
dio sale bio odvojen vrpcom i nadzirala su ga dva vojnika u zelenoj odori. Iza vrpce
bili su poredani ugodni stolci. Ponovno se začuje buka i pažnja mase sa
zarobljenika skrene na važne osobe koje su izišle kroz vrata sale za primanja. Na
čelu povorke nalazio se guverner Kleinhaus s Katinkom van de Velde ispod ruke,
slijedio ga je Lord Cumbrae i kapetan Limberger, koji su čavrljali, ne obraćajući se
na metež medu gledateljima koji su izazvali svojim dolaskom. Katinka se smjesti
na stolcu u sredini reda, i Hal ju promotri, gotovo joj snagom volje nametnuvši da
pogleda prema njemu, da bi mu dala znak zahvalnosti i ohrabrenja. Pokušavao je
u sebi zadržati vjeru da ga nikada neće napustiti i da je već upotrijebila svoj utjecaj
na muža u njegovu korist, no Katinka je bila udubljena u razgovor s Kleinhausom i
nije se udostojala ni pogledati prema engleskim mornarima. Ne žeZ; da
osfaZiprimiefe neno zanimane za as, tješio se Hal. No, tada bude doiao red na nw
da svedoo, zgwmo ćegovonf; Comelius Schreuder se odjednom ustane i prijezirno
pogleda prepunu salu, dok su prisutne žene lagano uzdisale i zagledale se u njega
s divljenjem. Ovaj je sud sastavljen s pravima koje mi je dao predsjedavajući
Nizozemske istoćnoindijske kompanije po ugovoru koji je Kompanija potpisala s
nizozemskom vladom. Molim vas da ostanete u tišini i da ustanete da pozdravimo
predsjednika suda, njegovu visost, guvernera Petrusa van de Veldea. Gledatelji
ustanu i zagledaju se prema vratima iza platforme. Neki su zarobljenici htjeli
ustati, dok su im okovi zveckali, no kada opaze da su Sir Francis i Hal ostajali
sjediti, i oni ponovno sjednu na klupe. Na vratima se pojavi predsjednik suda, koji
se otežano popne na platformu, pogledavši na red zarobljenika koji su sjedili.
Neka se ti nitkovi ustanu, odjednom zareži, toliko da se masa prestraši zbog
njegovog izraza lica. U začuđujućoj tišini koja je uslijedila nakon njegove provale
bijesa, Sir Francis uzme riječ, govoreći jasnim glasom na nizozemskom jeziku: Ni
ja, ni moji ljudi ne želimo prepoznati pravovaljanost ovoga suda i prihvatiti pravo
onoga koji se sam proglasio predsjednikom da procesuira i optuži slobodne
Engleze, koji su odgovorni samo pred svojim kraljem Charlesom HL Van de Velde
je izgledao kao da se nadima poput velikog žapca. Njegovo lice potamni dok je
odgovarao: Vi ste gusar i ubojica. Pravima koje mi je dodijelila vlast Republike i
Kompanije i na osnovi zakona i etike te međunarodnoga prava, moja je dužnost
voditi ovaj proces. Prekine se, zadihan, te nakon što je uzeo daha još glasnije
nastavi: Krivi ste za uvredu suda i kažnjavam vas s deset udaraca šibom, koje ćete
primiti odmah. Obrativši se prema glavnome čuvaru zapovjedi: Odvedite
zarobljenika u dvorište i odmah izvršite kaznu. Četiri se vojnika požure i podignu
Sira Francisa s klupe. Povuku i Hala, okovanog zajedno s ocem, do vrata. Iza njih
muškarci i žene popnu se na klupe produživši vrat da bi gledali, a zatim masovno
nahrupe na prag i prozore dok su Sira Francisa i Hala gurali stubama u dvorište.
Sir Francis je ostao tih, ponosan i uspravan, dok su ga gurali prema ogradi koja je
služila za privezivanje konja časnika na ulazu u oružamicu. Poslušavši zapovijedi
glavnoga čuvara vojnici odvoje oca od sina, svakoga s jedne strane ograde, jednog
nasuprot drugome, sa zapešćima u lisicama, povezanim željeznim prstenovima.
Hal se nije mogao umiješati. Časnik ugura kažiprst u ovratnik košulje Sira Francisa i
povuče ga prema dolje te raspara platnenu košulju do pojasa, a zatim korakne
unatrag i zavitla šibom po zraku. Izgovorio si zakletvu kada si proglašen vitezom.
Hoćeš li ju poštivati? Zakuni se čašću, prošapće Sir Francis sinu. Da, oče. Šiba
Hjukne i sruči se na golo meso, a Sir Francis se namršti. Ovo izgleda poput dječje
igre u usporedbi s onim što slijedi, razumiješ li me? Razumijem. Časnik ga
ponovno udari, šibajući ga svom snagom, uvijek po istome mjestu, tako da bol
postane sve nesnošljivija. Što god ti rekao ili učinio, nitko i ništa neće promijeniti
putanju crvenog kometa. Zvijezde su odlučile o mojoj sudbini i ti ne možeš utjecati
na nju. Šiba je pucketala, a Sir Francisovo tijelo se stezalo, a zatim ponovno
opuštalo. Budeš li čvrst i ustrajan, izdržat ćeš. lb će biti moja nagrada i utjeha.
Ovoga puta promuklo zastenje, osjetivši kako se šiba zabija u napete mišiće. Ti si
moje tijelo i moja krv. Izdržat ću zahvaljujući tebi. Šiba je i dalje pucketala, još
nekoliko puta. Zakuni se još jednom, posljednji put. Učvrsti tvoju zakletvu da
nećeš nikada ništa otkriti ovim ljudima, u besmislenom pokušaju da me spasiš.
Kunem se, oče, odgovori Hal šapatom, s blijedim licem, poput krpe, dok je šiba i
dalje nastavljala svoju pjesmu. Polažem svu nadu i svu vjeru u tebe, reče još Sir
Francis, a potom ga vojnici odvoje od ograde. Kada su se ponovno uspeli stubama,
lagano se nasloni na Halovu ruku, koji ga zadrži kad je pokleknuo. Tako je i dalje
ostao uspravan, kada su ušli u sudnicu i vratili se na svoja mjesta u prvome redu.
Sada je guverner van de Velde sjedio na platformi. Pored sebe imao je srebreni
pladanj pun porculanskih posudica s raznoraznim predjelima, koje je radosno
žvakao, ispijajući pivo s niskim postotkom alkohola, dok je razgovarao s
kapetanom Schreuderom, koji je sjedio na stolu ispod njega. Čim su čuvari priveli
Sira Francisa i Hala na mjesta, njegov izraz lica se odjednom promijeni. Podigne
glas i žagor u sudnici zamre: Nadam se da sam jasno dao do znanja da se ovdje
neće uvažavati daljnji ispadi i kritike. Prostrijeli Sira Francisa pogledom punim
bijesa, a zatim podigne glavu kako bi promotrio sudnicu. To vrijedi za sve prisutne.
Tko god pokuša našaliti se na račun ovoga suda, postupit će se prema njemu kao
prema zarobljeniku. Spusti pogled na Schreudera. Tko je javni tužitelj? Schreuder
ustane. Kapetan Cornelius Schreuder, na usluzi, vaša visosti. Tko je branitelj? Van
de Velde se zagleda mrko u Jacobusa Hopa, i službenik poskoči, prevmuvši na pod
dokumente koje je imao pred sobom. a, visosti. Predstavite se, gospodine!,
grmio je van de Velde i Hop se uznemiri poput mladunca, zamuckujući: acobus
Hop, službenik i pisar Nizozemske istočnoindijske kompanije. Trebalo mu je
podosta vremena da izgovori te riječi. Ubuduće povisite glas i jasno izgovarajte
riječi, upozori ga van de Velde, ponovno se obrativši Schreuderu. Možete nastaviti
s izlaganjem predmeta, kapetane. Pred nama je slučaj gusarenja na otvorenom
moru, osim toga ubojstva i otmice. Optužena su dvadeset i četiri mornara. S
vašom dozvolom, sada bih pročitao njihova imena. Svaki zarobljenik treba ustati,
kada pročitam njegovo ime, kako bi ga sud prepoznao. Izvuče iz rukava odore
svitak pergamenta, držeći ga pred sobom: Glavni optuženik je Sir Francis Co
urteney, kapetan broda Ldy Edivina. Vaša visosti, on je glavni izazivač svih
razbojstava koje su počinili ovi morski vukovi. Van de Velde se složi i Schreuder
nastavi: Henry Courtenev, drugi časnik, Ned Tyler, voda palube, Daniel Fisher,
voda palube... Pročita sva imena ljudi, koji su sjedili na klupama, koji su se, jedan
po jedan, ustajali na nekoliko trenutaka, neki pognuvši glavu, a neki se
osmjehujući prema van de Veldeu. Zadnja četiri imena sa Schreuderove liste bili
su mornari s crnom kožom: Matesi, crni rob; Jiri, crni rob; Kimatti, crni rob; Aboli,
crni rob. Nastavi: Tužitelj će dokazati da je 4. rujna, ljeta Gospodnjeg 1667.
Francis Courtenev, kapetan karavele ZWy Edma, čiji su svi ostali zarobljenici bili
članovi posade, napao galiju pod vodstvom kapetana Limbergera... Schreuder je
govorio bez da se osloni na dokumente ili zabilješke i Hal osjeti odbojno divljenje
zbog točnosti i jasnoće njegova izlaganja. A sada, dopustite mi, vaša visosti, želio
bih pozvati prvoga svjedoka. Van de Velde se složi, a Schreuder pogleda sudnicu.
Pozivam kapetana Limbergera. Kapetan galije podigne se s udobnog stolca u
vrpcom odvojenom dijelu prostorije, približi se platformi i popne se. Stolac
namijenjen svjedocima nalazio se ispred stola suca i Limberger se smjesti na nj.
Shvaćate li težinu predmeta i pred svemogućim Bogom se zaklinjete da ćete reći
samo istinu pred ovim sudom?, zapita van de Velde. Kunem se, vaša visosti.
Odlično, kapetane, možete ispitati svjedoka. Schreuder ponuka Limbergera da
brzo izreče svoje ime, i položaj u Kompaniji, a nakon toga ga zapita da opiše galiju,
putnike i teret. Limberger pročita odgovore s papira koji je pripremio, a na kraju
Schreuder zapita: Tko je vlasnik ovoga broda i tereta koji je prenosio? Poštovana
Nizozemska istočnoindijska kompanija. Dakle, kapetane, 4. rujna ove godine vaš
je brod plovio oko 34 stupnja južne geografske širine i 4 stupnja istočne
geografske dužine, odnosno oko pedeset milja južno od Rta Agulhas? Točno. A to
se događalo nešto nakon potpisivanja mira između Nizozemske i Engleske? Da,
upravo tako. Schreuder podigne sa stola kožni brodski dnevnik i preda ga
Limbergeru. e li ovo brodski dnevnik koji ste pisali za vrijeme plovidbe? Limberger
ga u nekoliko trenutaka prouči, a zatim izjavi: Da, kapetane, to je moj brodski
dnevnik. Schreuder pogleda van de Veldea. Vaša visosti, moja je dužnost
obavijestiti vas da je ovaj brodski dnevnik pronađen kod Francisa Courteneyja,
nakon njegova zarobljavanja od vojske Kompanije. Van de Velde klimne glavom, a
Schreuder pogleda Limbergera. Molim vas, pročitajte nam zadnju zabilješku iz
brodskog dnevnika. Nakon što je prelistao stranice, Limberger pročita glasno:
Četvrti dan mjeseca rujna, godine 1667. Dva otkucaja jutarnje straže. Položaj
otprilike 34 stupnja južne geografske širine i 4 stupnja istočne geografske dužine.
Nepoznati jedrenjak na vidiku, plovi prema jugoistoku. Vijori prijateljska zastava.
Limberger zatvori dnevnik i podigne glavu. Zabilješka ovdje završava. Nepoznati
jedrenjak, koji spominjete u dnevniku, bila je tvma, s istaknutom zastavom
Kompanije? Moj je odgovor da. Na oba pitanja. Molim vas, ispričajte nam što se
nakon toga dogodilo s Limberger jasno opiše zarobljavanje njegova broda, dok ga
je Schreuder poticao da naglasi kako je Sir Francis bio istaknuo lažnu zastavu.
Nakon što je Limberger opisao napad i borbu na galiji, Schreuder ga zapita da
detaljno kaže broj nizozemskih mornara koji su bili ubijeni i ranjeni. Limberger je
bio pripremio napismeno popis i preda ga sudu. Hvala, kapetane. Možete li nam
reći što se s vama dogodilo, s posadom broda i putnicima, nakon što su gusari
uspostavili kontrolu nad brodom? Limberger započne opisivati plovidbu prema
istoku uz lWy Edivinu, premještanje tereta i topova s karavele na galiju, te odlazak
lady Edwme prema rtu, pod vodstvom Schreudera, te zahtjevima za otkupninom,
zatim plovidbu zarobljenom galijom do Slonove lagune, te dane zarobljeništva koji
su uslijedili za njega i njegovu posadu i putnike, prije oslobođenja, zahvaljujući
kapetanu Schreuderu i Lordu Cumbraeu. Kada je Schreuder završio s ispitivanjem,
van de Velde pogleda u Hopa: Imate li pitanja, mnkeer? Rukama punim
dokumenata, Hop se ustane, te snažno pocrveni, zatim duboko udahne i započne
nezaustavljivo mucati. Svi prisutni naćule uši, osjećajući da se muci, i konačno se
van de Velde umiješa: Kapetan Limberger namjerava isploviti za Nizozemsku za
dva tjedna. Mislite li da će do tada odgovoriti na vaše pitanje? Hop zavrti glavom:
Nemam pitanja, konačno izgovori, te naglo sjedne. Tko je sljedeći syjedok?, zapita
van de Velde čim je Limberger ostavio svoje mjesto za svjedoke te se vrati na svoj
stolac. Želio bih pozvati kao svjedoka guvernerova suprugu, mevrou Katinku van
de Velde. Naravno, ako ju to previše ne opterećuje. Kada se Katinka smjesti na
stolcu za svjedoke, uz šum svile i čipke, sudnicom se začuje muški žamor divljenja.
Sir Francis osjeti da se Hal uzvrpoljio na svome mjestu, no nije se okrenuo da ga
pogleda. Hal je bio često i za dugo vremena napuštao tabor, te počeo zapostavljati
obveze; shvatio je da je sin upao u zlatnu stupicu te lake žene. No, tada je več bilo
prekasno da se umiješa, a osim toga, još se uvijek dobro sjećao što znači biti mlad
i zaljubljen, čak i u jednu sasvim krivu osobu, i shvati besmislenost svakog
pokušaja da onemogući što se dogodilo. Kada su Schreuder i Kragulj napali tabor,
čekao je pravi trenutak da prekine te ljubavne sastanke. Schreuder je s mnogo
obzira ispitivao Katinku, pozvavši ju da se prije svega predstavi, a zatim da opiše
putovanje na Sfamdvasfžgkeid te način na koji je bila zarobljena. Ona je
odgovarala nježnim i jasnim glasom, koji je podrhtavao od uzbudenosti, te
Schreuder nastavi: Molim vas, gospodo, ispričajte nam kako su vas zarobili.
Katinka je počela prigušeno jecati. Pokušala sam izbrisati iz pamćenja sjećanje na
te trenutke, no mislim da ću ih se sjećati cijelog života. Ponijeli su se sa mnom kao
prema životinji u kavezu, vrijeđajući me i pljujući na mene, zatvorivši me u kolibu
od sijena... Čak je i van de Velde ostao začuđen njenim svjedočenjem, no zatim
shvati da će ostaviti lijep dojam u zapisniku koji je trebao poslati u Amsterdam.
Nakon što ga budu pročitali, Katinkin otac i ostali članovi Savjeta Sedamnaestorice
neće moći učiniti ništa drugo, nego potvrditi kazne za zarobljenike, pa čak i one
najstrože. Sir Francis je bio svjestan bujice osjećaja koja je mučila Hala, dok je
slušao ženu u koju je uložio toliku vjeru, kako besramno laže. Osjeti sina kako je
utučeno klonuo. Drži se, sine, reče mu tiho, ne okrenuvši se, i osjeti da se Hal
uspravio na drvenoj klupi. Draga moja gospodo, znamo što ste sve morali
propatiti zbog ovih užasnih čudovišta. Schreuder se već sav tresao od bijesa, čuvši
ponovno o događajima tih dana. Katinka obriše suze čipkastim rupčićem. Mislite li
da bi se trebali pokazati samilosnima prema takvim životinjama, ili mislite da bi im
trebalo odrediti najstrožu zakonsku kaznu? Samo dobri Bog zna da sam jadna
žena, meka srca i puna j, ljubavi za sva živa bića. Katinkin glas je podrhtavao i
zvučao je j patetično. No, mislim da bi se svi prisutni složili sa mnom da je
vješanje preslaba kazna za ove strašne kriminalce. l Žamor slaganja začuje se s
klupa prisutnih gledatelja, pretvorivši se u glasnije mrmljanje. Poput kaveza s
medvjedima za vrijeme jela, htjeli su vidjeti krv. Spalite ih žive na lomači!, zavikne
jedna žena. Nisu dostojni da ih se naziva ljudima. Katinka podigne pogled i prvi
put otkako je ušla u sudnicu, pogleda u Hala, zagledavši se ravno u njegove oči
ispod vela suza. Hal podigne bradu, te uzvrati pogled: osjećao je da nestaju sva
ljubav i poštovanje koje je osjećao prema njoj. Osjeti to i Sir Francis, koji se okrene
i pogleda ga: opazi led u sinovim očima i gotovo mu se učini da osjeća plamen u
njegovu srcu. Nikada nije bila dostojna tebe, reče mu tiho. Sada, kada si ju
izbrisao iz svoga srca, učinio si korak naprijed prema zrelosti. e li njegov otac bio
zaista u stanju shvatiti, zapitao se Hal, zna li što se dogodilo? Zaista je poznavao
njegove osjećaje? Ako je bilo tako, tada je se odavna već trebao odreći. Okrene se
i pogleda ga u oči, bojeći se da će u njima ugledati gnušanje i prijezir. No, očev je
pogled bio razniježen od suosjećanja. Shvati da je sve znao, i vjerojatno je uvijek i
znao. Otac ga nije ni u snu mislio odbaciti, pružao mu je snagu i suosjećanje.
Obeščastio sam svoj red viteza, prošapće Hal. Nisam više dostojan da me smatrate
vašim sinom. Lanac na Sir Francisovim okovima se zatrese kada mu položi ruku
na koljeno i promrmlja: Ta kurva te zavela. Nisi ti kriv. Uvijek ćeš biti moj sin, a ja
ću uvijek biti ponosan na tebe. Van de Velde ga pogleda namrštivši se: Tišina!
Dosta je šaptanja! Tražite li možda još koje milovanje šibom? Ponovno se obrati
supruzi: Gospodo, bili ste vrlo hrabri. Siguran sam da vas gospodin Hop ne
namjerava i dalje mučiti. Pogleda prema nesretnom pisaru, koji zbunjeno ustane.
Mevrow. Samo tu riječ izgovori jasno poput metka iz puške, iznenadivši samoga
sebe i sve prisutne. Zahvaljujem vam za vaše svjedočenje, i nemamo pitanja koja
bismo vam postavili. Zamuca samo jednom, na riječ svjedočenje, i sjedne
pobjednički na stolac. Dobro rečeno, Hop. Van de Velde ga pogleda ozarena lica,
gotovo očinski, a zatim se osjećajno nasmije supruzi: Možete se vratiti na vaše
mjesto, mevrow. Začuje se žamor muškog dijela prisutnih, koji spuste poglede kad
Katinka, silazeći s platforme, podigne haljine i otkrije vitke i savršene gležnjeve.
Cim je sjela, Schreuder ponovno preuzme riječ: A sada, Lord Cumbrae, možemo li
vas zamoliti da posvjedočite? Kragulj se popne do stolca za svjedoke, naslonivši
ruku na blještavu dršku njegova mača dok je izgovarao zakletvu. Nakon što je
izgovorio svoje ime i položaj, Schreuder ga zapita: Poznajete li kapetana gusara,
Courteneyja? Kao brata. Cumbrae se osmijehne sa stolca pogledavši u Sira
Francisa. Nekada smo si bili vrlo bliski. A sada?, zapita grubo Schreuder. Vrlo mi
je teško to priznati, no kada se moj stari prijatelj počeo mijenjati, naši su se putovi
razdvojili, iako mi je još uvijek jako drag. U kojem se smislu promijenio? Pa,
Frankv je uvijek bio sposoban momak. Više smo puta plovili zajedno, prebrodili
oluje i dane utihe. Nije bilo čovjeka kojega sam više volio, bio je pošten i
velikodušan sa svojim prijateljima... Cumbrae se prekine dok mu se na licu mogao
primijetiti izraz dubokog žaljenja. Vi govorite u prošlosti. Što se promijenilo?
Francis se promijenio. Ponajprije samo u malenim stvarima...bio je okrutan
prema zarobljenicima, oštar s posadom, uvijek spreman da kazni ili objesi, bez
ikakva razloga. Zatim se promijenio prema prijateljima, lažuči i otimajući im njihov
dio plijena. Postao je zajedljiv i prkosan čovjek. Hvala vam na iskrenosti. Shvaćam
da za vas nije lako priznati ovu istinu. Nikako, potvrdi Cumbrae tužno. Teško mi je
kada vidim staroga prijatelja u okovima, mada svemogući Bog zna da nije dostojan
samilosti zbog zločinačkog ponašanja prema nizozemskim mornarima i nedužnim
ženama. Kada ste posljednji put plovili zajedno s Courteneyjem? Nedavno, u
travnju ove godine. Naši su brodovi nadzirali Rt Agulhas, čekajući da predusretnu
galije Kompanije koje bi prolazile rt i plovile prema Rtu Dobre Nade. Ponovno se
mogao čuti žamor patriotskog gnušanja, koji je van de Velde odlučio ignorirati.
Dakle, i vi ste bili gusar?, izjavi Schreuder prijetećim glasom. I vi ste bili spremni
opljačkati nizozemske brodove? Ne, kapetane Schreuderu, nisam bio bijedni
gusar. Za vrijeme rata između naše dvije zemlje, imao sam dozvolu kralj a. Molim
vas, objasnite nam razliku. Vrlo je jednostavno: sastoji se u tome da možete
ploviti uz dozvolu, koju izdaje kralj za vrijeme rata, po kojoj nije zabranjeno boriti
se. Gusar je pak razbojnik i bandit, koji čini razbojstva, bez ikakve sankcije, osim
one strane kralja podzemlja, Sotone glavom. Razumijem. Dakle, vi ste posjedovali
dozvolu, kada ste napadali Nizozemce? Da, gospodine, upravo tako. I jeste li u
stanju pokazati nam taj dokument? Naravno!, Cumbrae uvuče ruku u džep i izvadi
svitak pergamenta koji pruži Schreuderu. Hvala. Schreuder ga odmota, držeći ga
podignutog, kako bi ga svi mogli vidjeti, težak, zbog crvenih vrpca i pečata od
voska. Naglas pročita: Ovime potvrđujem da je naš poštovani Angus Cochran, Lord
Cumbrae... Vrlo dobro, kapetane, prekine ga van de Velde kiselo. Nije potrebno
da sve pročitate. Pokažite mi ga, molim vas. Schreuder se nakloni. Kako vaša
visost zapovijeda. Preda pergament, koji van de Velde gotovo nije ni pogledao, a
zatim reče: Molim vas, nastavite. Milorde, je li i Courtenev, zarobljenik, imao
jedno od ovih pisama? Ako ga je imao, ja nisam znao za njega. Kragulj se
otvoreno nasmije prema Siru Francisu. A bi li očekivali da znate, ako je pismo
zaista postojalo? Sir Francis i ja bili smo bliski. Medu nama nije bilo tajni. Da,
rekao bi mi. Nikada nije raspravio s vama o tome pismu? Schreuder je izgledao
ljut poput učitelja, čiji je učenik zaboravio lekciju. Nikada? O, da, sad se sjećam.
Jednom. Pitao sam ga ima li kraljevu dozvolu. A kako je glasio njegov odgovor?
Rekao mi je sljedeće: Radi se samo o komadu papira. Ne želim gubiti vrijeme s tim
glupostima! Dakle, znali ste da nije imao pismo, no, usprkos tome plovili ste
zajedno s njiiie? Cumbrae slegne ramenima. Bili smo u ratu, i nije me se ticalo.
Dakle, bili ste na otvorenom moru nedaleko od Rta Agulhas sa zarobljenikom,
nakon što je potpisan mir i još ste čekali na nizozemske brodove. Možete li to
objasniti sudu? jednostavno je, kapetane. Nismo ništa znali za mir, dok slučajno
nisam nabasao na jednu portugalsku karavelu koja je plovila iz Lisabona prema
Goi. Pozdravio sam je i kapetan mi je priopćio da smo potpisali mir. Kako se zvao
taj portugalski brod? Je li zarobljenik Courtenev bio prisutan za vrijeme tog
susreta? Ne, njegovo je mjesto nadziranja bilo sjevernije od mog. U tom se
trenutku nalazio izvan mog vidokruga. Schreuder zapita: Gdje je sada taj brod?
Imam kopiju oglasnog lista iz Londona, staru tek tri mjeseca. Stigla je prije tri
dana brodom Kompanije koji je još usidren u luci. Kragulj izvuče list iz džepa. EZ
Dragaoje doživio brodolom sa svom posadom, za vrijeme povratka u domovinu.
Dakle, nikada nećemo imati mogućnost zanijekati da ste se susreli s tim brodom
na otvorenom moru nedaleko od Rt Agulhas? Morat ćete se zadovoljiti mojom
časnom riječi, kapetane. Cumbrae se počeša po gustoj, crvenoj bradi. Sto ste
učinili kad ste saznali za mir između Nizozemske i Engleske? Budući da sam
pošten čovjek, mogao sam učiniti samo jedno: Napustio sam svoje mjesto i pošao
u potragu za Da ih upozorite o svršetku rata? Naravno, i da bih obavijestio
Frankvja da dozvola kralja nije više vrijedila i da se namjeravam vratiti u
domovinu. este li pronašli Courtenevja? Jeste li mu priopćili vijest? Pronašao sam
ga nakon nekoliko sati plovidbe. Bio je sjevernije od mene, na oko dvadeset milja
udaljenosti. Što je rekao kad ste ga obavijestili o završetku rata? Rekao mi
je:Možda je svršen za tebe, ali ne i za mene. Sunce ili kiša, vjetar ili ne, želim
zarobiti koju lijepu glavu od sira. Začuje se zvučno zveketanje lanaca, dok se Big
Daniel ustao, podignuvši zajedno sa sobom malenu pojavu Neda Tvlera. Nema ni
trunka istine u tim riječima, prljavi Škote, lažljivče i nitkove!, zagrmi. Van de Velde
ustane i zaprijeti mu prstom: Sjednite, engleska životinjo, ili ću vas dati išibati, i to
ne običnom šibom. Sir Francis se okrene prema Danielu i dohvati ga za ruku.
Smirite se, majstore Daniele, reče mu tiho. Nemojte zadavati radost Kragulju da
opazi naše jade. Big Daniel se spusti na klupu; bio je jako bijesan, no nikada ne bi
iskazao neposluh svome kapetanu. Siguran sam da će guverner van de Velde
uzeti u obzir neposlušnu prirodu ovih kriminalaca, primijeti Schreuder, a zatim se
ponovno obrati Kragulju: Jeste li ponovno vidjeli Courtenevja, nakon tog susreta?
Da. Kada sam saznao, da je, usprkos mom upozorenju, zarobio galiju Kompanije,
otišao sam posjetiti ga da bih mu rekao što mislim o tome, i zamoliti ga da
oslobodi brod s teretom i taoce koje je držao zarobljene čekajući otkupninu. I što
je odgovorio na vaše molbe? Otvorio je vatru na moj brod, ubivši dvanaest mojih
ljudi i napao me brodicama u plamenu. Kragulj strese glavom prisjetivši se kako
gaje dočekao njegov stari prijatelj. Nakon toga došao sam u uvalu Rta Dobre Nade
i obavijestio guvernera Kleinhausa o položaju galije i ponudio se da predvodim
ekspediciju koja će preoteti galiju i teret iz ruku gusara. Moram pohvaliti vaše
besprijekorno postupanje kao vojnika, gospodine. Nemam drugih pitanja, vaša
visosti, završi Schreuder i nakloni se pred van de Veldeom. Hop, imate li koje
pitanje? Zbunjeni službenik pogleda molećivo Sira Francisa. Oprostite mi, vaša
visosti, odgovori zamuckujući, mogu li samo na trenutak nasamo razgovarati sa
Sirom Francisom? Na početku je izgledalo da će van de Velde odbiti dozvolu, no
na kraju se namršti i umorno reče: Ako budete inzistirali svaki put, ostat ćemo
ovdje cijeli tjedan. No, dobro, prijatelju, možete razgovarati sa zarobljenikom, ali
budite brzi. Hop požuri prema Siru Francisu, klekne pred njega da bi mu postavio
pitanje, i zatim poslušao odgovor, s izrazom lica koji je postajao sve užasniji i
bijedi. Potvrdi i nastavi potvrđivati, dok mu je Sir Francis nešto govorio na uho.
Zatim se vrati za stol. Ostao je stajati i zuriti u dokumente, koji su se nalazili pred
njim, teško dišući poput ribara u potrazi za perlama, koji se priprema baciti s
brodice na dvadeset hvata dubine. Konačno, podigne glavu i vikne prema
Cumbraeu: Saznali ste prvi put za vijest o svršetku rata, kada ste pokušali zarobiti
SwaeZ usidren u uvali pred utvrdom, ovdje, na Rtu Dobre Nade, i o tome vas je
obavijestio kapetan Schreuder. Izgovori te riječi u jednome dahu, bez stanke i
zamuckivanja, no bio je to predug govor za njega; zatetura, zadihan od napora.
este li sišli s uma, Hope?, zagrmi van de Velde. Malo, beznačajno piskaralo,
namjeravate li optužiti jednog plemića za lažno svjedočenje? Hop ponovno dođe
do daha, smognuvši svu hrabrost, te ponovno vikne: Imali ste u vašim rukama
dozvolu kapetana Courtenevja i pred njim ste mahali njome, a potom je pretvorili
u pepeo. oš jednom izgovori rečenicu točno, no bio je iznemogao i morao je
zastati da bi udahnuo zraka. Sada je van deVelde stajao na nogama. Želite li
napredovati u Kompaniji, Hope? Izabrali ste čudan način. Optužujete bezrazložno
jednoga plemića. Ne znate ostati na vašem mjestu, mali štakore? Kako se
usuđujete tako ponašati? Sjednite prije nego što vas dam izbičevati. Hop se sruši
na stolac kao da ga je netko pogodio hicem iz puške u glavu. Zadihan, van de
Velde se obrati Kragulju: Molim vas, primite moju ispriku, gospodine. Svi prisutni
znaju da ste uvelike pomogli oslobođenju talaca i ponovnom preotimanju
SfaMdiwfigWdđ iz ruku ovih nitkova. Molim vas da zaboravite na ove uvredljive
riječi i da se vratite na vaše mjesto. Zahvalni smo vam na pomoći koju ste nam
pružili u ovome predmetu. Dok je Cumbrae prelazio sudnicu, van de Velde opazi
pisara kako zapisuje razgovor. Glupane, što zapisujete? Ovo nije bio službeni dio
postupka. Dajte, da vidim što ste zapisali! Otrgne mu iz ruku zapisnik. Njegovo se
lice sve više mrštilo, čitajući ispisane retke. Ispruži se prema naprijed da bi
dohvatio guščje pero iz pisarevih ruku i s nekoliko poteza perom prekriži dijelove
teksta koji su ga mučili, a zatim ponovno gurne zapisnik pisaru. Koristite mozak.
Papir je dragocjena imovina. Ne smijete ga trošiti na pisanje gluposti. Zatim
premjesti svoju pažnju na predstavnike obje strane. Gospodo, želio bih da se
predmet riješi već danas. Ne namjeravam Kompaniji zadavati nepotrebne
troškove i gubiti vrijeme. Kapetane Schreuderu, smatram da ste jasno iznijeli
činjenice protiv zarobljenika i nadam se da nemate namjeru pretjerivati i pozivati
daljnje svjedoke, nije li tako? Kako vaša visost izvoljeva. Imao sam namjeru
pozvati još deset svjedoka. O dobri Bože! Van de Velde je izgledao zaprepašteno.
Neće uopće biti potrebno. Schreuder mu odgovori dubokim naklonom, te sjedne.
Van de Velde pogne glavu poput bika koji se sprema u napad, a zatim pogleda
branitelja. Hope!, zareži. Upravo ste vidjeli da se kapetan Schreuder pokazao
razumnim i tim uzorom pružio primjer za štednju riječi. Koje su vaše namjere?
Mogu li pozvati Sira Francisa Courtenevja da svjedoči?, zamuckivao je Hop. Iz sveg
srca bih vas odvratio od te namjere, odgovori mu van de Velde oštro. Sigurno
neće previše pomoći vašem predmetu. Želim dokazati da nije znao za svršetak
rata i da je plovio uz dozvolu engleskog kralja, nije popuštao Hop, tvrdoglav u
svojim namjerama, i lice guvernera van de Veldea postane ljubičasto. K vragu,
Hope, niste poslušati ni riječi što sam vam rekao? Sve znamo o tome i uzet ću u
obzir vaše argumente kada budem donio konačnu odluku. Nije potrebno ponovno
slušati te laži. Želio bih da saslušate zarobljenika osobno. Hop je bio na rubu plača
i riječi su mu zapinjale jedva ih izgovarajući. Stavljate na tešku kušnju moje
strpljenje. Nastavite li tim putom, naći ćete se na prvom brodu za Amsterdam. Ne
mogu dopustiti da službenik Kompanije sije nesuglasje u cijeloj koloniji. Hop se
uzbuni začuvši da ga tako opisuje i odmah odustane: Molim vas, oprostite mi što
sam kočio rad ovoga časnoga suda. Obrana nema više što dodati. Odlično! Dobro
ste obavili vaš posao, Hope. Napisat ću to u svome zapisniku za Savjet
Sedamnaestorice. U van de Veldeovo lice opet se vrati njegova normalna boja i on
se nasmiješi. Ponovno ćemo se vratiti u sudnicu nakon ručka tako da sud može
razmisliti o odluci. Ponovno ćemo se sastati u četiri sata poslije podne. Vratite
zarobljenike u njihove ćelije. Da se ne bi previše mučio u otvaranju okova,
Manseer, glavni čuvar zatvora, ugura i Hala zajedno s ocem u tamnicu, dok su
ostali silazili u njihovu zajedničku ćeliju. Hal i njegov otac sjedili su jedan pored
drugoga na kamenoj klupi koja je služila kao ležaj Siru Francisu i čim su ostali sami,
Hal reče: Oče, želim vam objasniti o Katinki... supruzi guvernera, htio sam reči. Sir
Francis ga zagrli nespretno, zbog okova. Ma koliko to izgledalo čudno, i ja sam
nekoć bio mlad. Nemoj više pričati o toj kurvi. Nije dostojna tvoje pažnje. Nikada
više neću voljeti jednu ženu, pa živio i stotinu godina, izjavi gorko Hal. To što si
osjećao za tu ženu nije bila ljubav, sine. Sir Francis zavrti glavom. Ljubav je
dragocjen novac. Potroši ga samo na tržnici gdje te neće prevariti. U tom trenutku
začuju lupanje o željezne rešetke susjedne tamnice i Althuda uzvikne: Kako ide
proces, kapetane Courtenev? Jeste li okusili što znači pravda Kompanije? Sir
Francis podigne glas da bi ga čuo: Ide, kako ste vi predvidjeli, Althuda. Očito ste ju
i vi okusili. U ovom malom raju na zemlji, zvanom Dobra Nada, jedini bog je
guverner. Ovdje se pravda poistovjećuje s onime što nosi dobit Nizozemskoj
kompaniji i osobnim interesima njenih službenika, fe li vas sudac već proglasio
krivim? Ne još. Van de Velde je otišao napuniti svoju mješinu hranom. Molite da
procijeni trošak radne snage za njegove zidine važnijim od osobne osvete. Samo
se tako možete spasiti od pandža Stadige lana. Vi im nešto skrivate. Nešto što oni
žele znati od vas... izdaju jednoga prijatelja, možda?, zapita Althuda. U
suprotnom, možda ćete si poštedjeti posjet sobici ispod oružarnice gdje Stadige
an obavlja svoj posao. Nemamo što skrivati, odgovori Sir Francis. Nije li tako,
Hale? Ništa, potvrdi Hal. Ali, van de Velde nije tog mišljenja, doda Sir Francis.
Tada vam jedino mogu zaželjeli da se svemogući Alah smiluje nad vama. Ti
posljednji zajednički sati prošli su prebrzo za Hala, koji ih je proveo u tihom
razgovoru s ocem. S vremena na vrijeme Sira Francisa bi uhvatili napadi kašlja, a
na prigušenoj svjetlosti ćelije njegove su oči bile sjajne od groznice i dodirnuvši ga,
Hal osjeti da mu je koža topla i orošena znojem. Sir Francis je govorio o High
Wealdu poput čovjeka koji je svjestan da više nikada neće vidjeti svoj dom,
opisujući rijeku i brežuljak kojih se Hal gotovo i nije više sjećao, somove koji su se
u proljeće pojavljivali u rijeci i jelene za vrijeme parenja. Kada je govorio o supruzi,
Hal se pokuša prisjetiti njenoga lika, no u mislima mu se stalno vračala slika s
medaljona koji je zakopao, a ne osoba od krvi i mesa. Tijekom ovih godina
sjećanje na nju polako je izblijedjelo, prizna Sir Francis. No, sada mi se njeno lice
vraća u sjećanje tako jasno, svojom mladošću i nježnošću koje je imala dok je bila
živa. Pitam se događa li se to stoga što ćemo ubrzo ponovno biti zajedno. Misliš li
da me čeka? Siguran sam, oče. Hal ga pokuša uvjeriti. Ali, ja trebam vašu pomoć i
znam da ćemo još dugo godina ostati zajedno prije nego što se pridružite mojoj
majci. Sir Francis se tužno osmijehne i pogleda prema malenom prozoru na vrhu
zida. Prošle sam se noći uspeo do gore kako bih pogledao kroz rešetke i crveni
komet bio je još uvijek u znaku Djevice. Izgledao je još bliži i još užareniji, jer je
njegov rep u plamenu već pomračio moju zvijezdu. Začuju korake čuvara kako se
približavaju i zveket ključeva u ključanici željeznih vrata. Sir Francis se okrene
prema Halu. Daj da te posljednji put poljubim, sine. Očeve usne bile su hrapave i
užarene od groznice koja je žarila njegovu krv. Poljubac je bio kratak, a zatim se
vrata ćelije širom otvore. Hajde, Stadige Jan će se razljutiti ako vas bude morao
previše čekati, izjavi Manseer radosno. Van, obojica. Atmosfera koja je vladala
medu prisutnima izgledala je poput one u areni s pijetlovima, nešto prije njihove
borbe. Sir Francis i Hal hodali su na čelu dugoga reda zarobljenika i prije nego je
to mogao spriječiti, Hal pogleda prema odvojenom dijelu sudnice. Katinka je
ponovno sjedila u sredini prvoga reda, sa Zeldom iza nje. Sluškinja je pogledala
Hala okrutno mu se osmijehnuvši, a na Katinkinom licu se ocrtavao zadovoljan
osmijeh, dok su se njene ljubičaste oči sjajile i gotovo obasjavale tamne kutove
sudnice. Hal se požuri skrenuti pogled, prodrman iznenadnim valom mržnje koja
je zamijenila obožavanje što ga je donedavno osjećao prema ženi. Kako se moglo
tako brzo dogoditi, pitao se, znajući da bi bez dvojbe zario mač u njene nježne
grudi, da ga je imao medu rukama Kad je sjeo na klupu, osjeti nagon te ponovno
pogleda prema masi ljudi, i ovaj put se preplaši opazivši druge oči, jasne i oprezne
poput leopardovih, koje su promatrale očevo lice. U prvome redu galerije sjedio
je Stadige fan. S izgledom propovjednika, s crnom puritanskom odjećom i kapom
sa širokim obodom na glavi. Ne gledaj ga, šapne mu otac i Hal shvati da je i Sir
Francis bio svjestan pogleda tih čudnovatih očiju. Čim se u sudnici nije čuo ni glas,
van de Velde ude kroz vrata sobe za prijame. Kad sjedne na stolac osmjehujući se,
s malo nakošenom perikom, lagano podrigne: bilo je jasno da se dobro najeo.
Zatim spusti pogled na zarobljenike s tako dobronamjernim izrazom lica da je Hal
osjetio neutemeljen poriv nade. Razmislio sam o dokazima, iznesenim pred ovim
sudom, započne guverner bez uvoda. Moram odmah reći da me dojmio način na
koji su obje strane iznijele slučaj. Kapetan Schreuder bio je uzor konciznosti...
Duže riječi izgovarao je teže, a zatim van de Velde ponovno podrigne. Hal osjeti
miris kima i bijeloga luka u smradu koji je došao do njega nekoliko trenutaka
kasnije. Zatim guverner očinski pogleda Jacobusa Hopa. Obrana se odlično
ponijela, podržavajući beznadni slučaj magistralnim argumentima, te ću vas
pohvaliti pred uglednicima iz Kompanije. Hop pogne glavu, crven u licu od
zadovoljstva. No, nastavi guverner pogledavši oštro prema klupama na kojima su
sjedili zarobljenici, proučivši izložene dokaze, puno sam razmišljao o riječima
gospodina Hopa, odnosno da su gusari imali dozvolu engleskog kralja i da su u
trenutku kada su napali galiju Sfandvasfigkeid mislili da je sukob još bio u tijeku.
Bio sam primoran, ipak, odbaciti ovu pretpostavku. Stoga, smatram svu
dvadesetčetvoricu zarobljenika krivim za gusarenje na otvorenom moru,
razbojstvo, otmicu i ubojstvo. Mornari na klupama se zagledaju u njega, blijedi u
licu. Želite li nešto reći, prije nego što pročitam odluku?, zapita van de Velde,
otvorivši srebrenu posudicu za duhan. Sir Francis preuzme riječ glasom koji je
stizao do svakoga kuta sudnice: Mi smo ratni zarobljenici. Nemate pravo držati
nas u okovima poput robova, nemate nas pravo ni suditi. Van de Velde ugura
malo duhana u obje nosnice, a zatim kihne s velikim zadovoljstvom, poškropivši
pisara pored sebe. Pisar zatvori oko bliže guverneru, nastavivši sastavljati zapisnik.
Mislim da smo o tome već raspravili. Van de Velde se podrugljivo obrati Siru
Francisu: Sada ću pročitati odluku ovoga suda protiv gusara. Ponajprije ću se
zadržati na četiri crnca. Neka se približe sljedeći optuženici: Aboli, Matesi, liri i
Kimatti! Četvorica su bili okovani u paru, i kada su ih stražari gurnuli da ustanu,
krenu vukući se da bi se približili sucu. Van de Velde ih strogo pogleda. Uvažio sam
da ste divljaci i neznalice, te se, stoga, od vas ne može ni očekivati da se ponašate
kao kršćani, lako bi vaši zločini trebali biti kažnjeni, ja više volim samilost te vas
kažnjavam na doživotnu robiju. Bit ćete prodani na javnoj dražbi za najbolju
ponudu, a novac od prodaje završit će u blagajnama Kompanije. Časnice, odvedite
ih! Dok su ih izvodili iz sudnice, Aboli pogleda Sira Francisa i Hala. Iako je tamno
lice bilo neprobojno ispod maske tetovaža, oči su izražavale poruku od srca. A
sada je red na bijelcima, izjavi van de Velde. Neka se približe sljedeći zarobljenici.
S popisa koji je držao u ruci pročita: Henry Courtenev, drugi časnik; Ned Tyler,
voda palube; Daniel Fisher, voda palube; William Rogers, običan mornar... Van de
Velde pročita sva imena, osim Sir Francisa čourtenevja, a kada i on ustane pored
sina, on ga zaustavi. Vi ne! Vi ste kapetan i voda ove bande razbojnika. Za vas
imam druge planove. Čuvaru, odvojite ga od drugog zarobljenika. Čuvar se požuri
noseći kožnu vrećicu s alatom i začas oslobodi okove od prstena koji je spajao
Hala s ocem. Sir Francis je ostao sjediti sam na dugačkoj klupi, dok se Hal
udaljavao, približavajući se ostalim mornarima i zastavši na čelu reda pred sucem.
Van de Velde prouči njihova lica, počinjući od jednog kraja reda do drugog, te
stigne do Hala. Nikada nisam gledao u oči strasnijoj bandi razbojnika od ove. Ni
jedan pošten čovjek, muškarac ili žena, svejedno, nije na sigurnom, kada su ljudi
poput vas na slobodi. Dobri ste samo za stratište. Dok je promatrao Hala,
odjednom mu nešto padne na pamet te pogleda u Kragulja, koji je sjedio pored
lijepe Katinke. Milorde, izjavi, mogu li s vama razgovarati u ćetiri oka? Ostavivši
zarobljenike da stoje, van de Velde se otežano podigne, te ude u sobu za primanja
kroz vrata iza njegovih leda. Naklonivši se pred Katinkom, Kragulj pode za njim.
Ušavši u sobu opazi van de Veldea da bira predjelo sa srebrenog pladnja na stolu
od žutog drva. Guverner se obrati Kragulju punim ustima: Sjetio sam se nečega.
Ako moram poslati Sira Francisa Courtenevja krvniku da ga ispita o sudbini
nestalog tereta, zašto ne poslati i njegova sina? Sigurno je Courtenev povjerio
sinu, a možda ga je poveo i sa sobom, kada je sakrio blago. Što vi mislite, milorde?
Kragulj se pretvarao da razmišlja o postavljenom pitanju, potežući si bradu. Pitao
se koliko je vremena trebalo toj svinji da shvati i već je unaprijed bio pripremio
odgovor. Znao je da može računati na to da Sir Francis Courtenev nikada neće
odati gdje je sakrio blago, pa čak ni najlukavijem medu mučiteljima. Bio je previše
tvrdoglav da to učini, osim, ako bi time spasio svog sina jedinca. Vaša visosti,
mislim da se ne morate bojati da bilo koje živo biće, osim samoga gusara, zna gdje
se nalazi blago. Previše je škrt i sumnjičav da ima povjerenja u koje ljudsko biće.
Van de Velde nije bio previše uvjeren u te riječi i ponovno posegne za još jednom
poslasticom. Dok je žvakao, Kragulj pokuša izabrati najbolje riječi, u slučaju da van
de Velde odluči nastaviti razgovor. Za Cumbraea nije postojala ni najmanja dvojba
da je Hal Courtenev znao gdje se nalazi blago sa SfđMdvasfigheida; znao je
vjerojatno i gdje je sakriven plijen s HgerHge Nacfzf. No, za razliku od oca, mladić
ne bi bio u stanju izdržati ispitivanje Stadige Jana, i mada se pokazao jačim no što
je Kragulj mislio da jest, otac bi zasigurno popustio vidjevši sina na kotaču. Bilo
kako bilo, dvojica bi povela Nizozemce prema blagu, a to je zadnja stvar koju je
Kragulj želio. Njegov ozbiljan izraz lica gotovo se pretvori u osmijeh kada shvati
ironiju sudbine, koja ga je primoravala da spasi Henrvja Courtenevja od Stadige
Jana. No, ako je htio blago za sebe, morao je biti siguran da ni sin, ni otac neće
povesti Nizozemce do njega. Idealno mjesto za Sira Francisa bilo je stratište, a za
Hala zatvor u utvrdi. Ovoga puta ne uspije zadržati osmijeh, koji mu se pojavi na
usnama na pomisao da će Gw, dok se Stadige lan bude još zabavljao hladeči
užareno željezo Sir Francisovom krvlju, već ploviti prema Slonovoj laguni da bi
pronašao zlato i srebro koje je Sir Francis negdje sakrio. Tada se sa smiješkom
obrati van de Veldeu: Ne, vaša visosti. Siguran sam daje Sir Francis Courtenev
jedini čovjek koji zna gdje se nalazi blago. Možda će zvučati pregrubo, no budite
sigurni da će, čim Stadige lan započne s ispitivanjem, Frankv raširiti bedra poput
prostitutke kojoj nude zlatnik. Preporučam vam da Henrvja Courtenevja osudite
na robiju, te da pokušate iznuditi očevo priznanje o skrovištu. van de Velde se
složi. To sam i ja mislio. Htio sam samo ćuti od vas potvrdu mojih istih misli.
Ponovno uzme i posljednju slasticu, a zatim punim ustima nastavi: Vratimo se u
sudnicu i završimo stvar. Kada se van de Velde vrati na svoje mjesto, zarobljenici
su još uvijek čekali, u lancima ispod platforme, poput bikova s jarmom oko vrata.
Stratište i vješala, to su mjesta za vas! Zapravo, previše su za vas. Svi ste osuđeni
na doživotnu robiju, radit ćete za Nizozemsku kompaniju koju ste pokušali
opljačkati, i čije ste predstavnike oteli i mučili. Nemojte misliti da je ovo znak
slabosti ili ljubaznosti s moje strane. Doći će trenutak kada čete plakati i moliti
Svevišnjega da vam pošalje laku smrt, koju sam vam danas uskratio. Odvedite ih i
odmah prisilite na posao. Pogled na njih vrijeđa moje oči i oči svih prisutnih. Dok
su ih odvodili iz sudnice, Katinka ispusti jecaj te zamahne iritirano. Cumbrae
klekne pred nju i zapitaju: Što vas muči, gospo? Bojim se da je moj muž počinio
grešku. Trebao ih je sve dati spaliti na lomači. Sada je vidjela kako nestaje prilika
da vidi Stadige Jana na djelu s onim lijepim balavcem slušajući njegove bolne
krikove. Bila bi vrlo sretna da se njihov odnos završio na taj način. Muž joj je bio
obećao, a sada joj je uskratio tu zabavu. Platit će za to, odluči. Ah, gospodo,
osveta je slada kada se kuša poput lule dobrog duhana iz Virginije, bez da ju se
potroši odjednom. U svakom trenutku kada to budete zaželjeli, moći ćete
pogledati prema zidinama utvrde i oni će biti tamo, primorani da rade do smrti.
Hal prođe pored Sira Francisa, na dugoj klupi. Otac je izgledao izgubljeno i
bolesno, s prljavom kosom i bradom, a dugi tamni čuperci padali su mu niz lice i
bili u suprotnosti s njegovom bijelom kožom. Hal nije više mogao izdržati.
Nagonski zavikne: Oče!, i bio bi se bacio prema njemu, no Manseer ga zadrži
uperivši mu pušku u lice. Hal se povuče. Otac nije ni podignuo glavu i on shvati da
mu je već rekao zbogom, povukavši se u sebe, gdje mu se samo Stadige Jan još
mogao pridružiti. Kada je red osuđenika izišao iz sudnice i vrata se ponovno
zatvore za njima, spusti se tišina i svi usmjere pogled prema jedinoj pojavi koja je
još sjedila na klupi. Francis Courteney, izjavi van de Velde, približite se. Sir Francis
zabaci glavu unazad, maknuvši s lica sijedu kosu, trgnuvši ramenima oslobodi se
stražara i sam ustane bez pomoći. Približi se platformi i dalje držeći visoko glavu, s
rasparanom košuljom koja mu je otkrivala leda, gdje su znakovi šibe polako počeli
zaraštavati te su se pojavile crne rane. Francis Courtenev, nije zasigurno
slučajnost ako nosite ime najopasnijeg medu svim gusarima, kao Francis Drake.
Čast mi je zvati se kao taj poznati moreplovac, tiho odgovori Sir Francis. Ako je
tako, ja imam još veću čast pročitati vašu osudu na smrt. Van de Velde pričeka da
Sir Francis iskaže svoje osjećaje, no ostao je nepomičan, te je guverner bio
primoran nastaviti: Ponavljam: osuda je smrt, no vi ćete izabrati kakva će biti.
Naglo i neočekivano prasne u prigušeni smijeh. Nije mnogo zločinaca poput vas
prema kojima se odnose s toliko širokogrudnosti. Uz vaše dopuštenje, ostavljam
svaki znak zahvalnosti do trenutka kada budem čuo cijeli prijedlog, promrmlja Sir
Francis i van de Velde se prestane smijati. Nije sav dio tereta sa SfaMdvasfzgeida
pronađen. Još uvijek nedostaje najdragocjeniji dio i nedvojbeno je da ste ga
uspjeli sakriti prije nego što ste bili zarobljeni od ove časne Kompanije. Jeste li
spremni otkriti nam skrovište nestalog tereta? U tom slučaju bit čete smaknuti
brzo i bezbolno, odrubljivanjem glave. Nemam vam što reči, odgovori Sir Francis
bezizražajnim glasom. Bojim se da će vam u tom slučaju ovo isto pitanje postaviti
državni krvnik, i to na sasvim drukčiji način. Van de Velde lagano pucne usnama
kao da su te riječi imale sladak okus na jeziku. U slučaju da ipak odgovorite
opsežno na pitanje, krvnikova sjekira označit će brzo kraj vašim mukama. Izbor će
biti vaš, do samoga kraja. Vaša visost je uzor milosrda, primijeti Sir Francis i
nakloni se, no, na moju žalost, ne mogu odgovoriti na vaše pitanje, jer ne znam
ništa o teretu o kojemu govorite. Onda neka Svevišnji Bog bude milostiv prema
vašoj duši, reče van de Velde, a zatim se obrati Manseeru. Odvedite zarobljenika i
predajte ga državnom krvniku. Hal je pokušao zadržati ravnotežu na vrhu skele
uza zid istočnog bastiona utvrde koji je još uvijek bio u izgradnji. Bio je tek drugi
dan rada koji je trebao potrajati ostatak njegova života, a več mu je koža na
dlanovima ruku i ramenima bila izguljena od rada s grubim kamenim blokovima i
konopcima, uz jednu nagnječenu jagodicu prsta, s tamnim noktom poput grožđa.
Svaki kameni blok težio je tonu i više, i trebali su ga podiči na vrh labave skele,
napravljene od bambusovih štapova i dasaka. U skupini zarobljenika koji su radili
s Halom bili su i Big Daniel i Ned Tyler. Ni jedan od obojice nije se još bio sasvim
oporavio od rana zadobivenih u borbi, od koje su ožiljci bili vidljivi na svima,
budući da su osuđeni imali na sebi samo kratke platnene hlače. Metak je ostavio
duboki krater u Danielovim prsima te ožiljak nalik na ogrebotinu lava na leđima,
gdje ga je Hal bio rezao. Kraste su se otvorile uslijed napora i iz njih je tekla krv,
miješajući se sa znojem. Ožiljak od udarca mača uspinjao se bedrom Neda Tvlera
poput divlje vinove loze, primoravši ga da šepa kada je išao po skeli. Nakon dana
neishranjenosti na palubi za robove na Guffw, izgubili su sve masne naslage; bili
su vitki poput lovačkih pasa i ispod preplanule kože mišići i kosti bili su jasno
vidljivi. Usprkos još visokom suncu, zimski vjetar puhao je sa sjeverozapada,
grebući im tijela poput brusnog papira. Dan ranije se skela na južnom bastionu
srušila pod težinom kamenih blokova, zgnječivši tri zarobljenika koji su radili na
njoj. Promatrajući razmrskana tijela, Hugo Barnard, nadzornik, promrmlja: leđnim
udarcem tri muhe. Sljedećeg nespretnog nitkova koji se bude ubio, dat ću išibati,
pa bio i u agoniji, a potom prasne u gromki smijeh, zabavljen vlastitim morbidnim
smislom za humor. Daniel zaveže konopac oko zdravog ramena, a ostatak skupine
se naginjao da bi dohvatio kameni blok koji se ljuljao i povukao ga na skelu. Zatim,
udruženim snagama, uspiju ga uklopiti u prazninu na zidinama, vodeni naputcima
glavnog nizozemskog majstora s kožnom pregačom koji im je vikao. Nakon što su
ga smjestili, zaustave se, zadihani, svih mišića što su ih boljeli, no nisu imali
vremena za odmor. Iz dvorišta ispod njih, Hugo Barnard je već vikao: Spustite
dolje kuku. Brzo, inače ću se ja popeti do gore i išibati vas. Pokazao im je bič u
rukama. Daniel koji je gledao s kraja skele odjednom se ukoči, pogledavši Hala i
ne okrenuvši se. Evo, dolazi Aboli i ostali. Hal se približi i pogleda prema dolje.
Kroz vrata zatvora izišla je mala povorka od četiri mornara crnca koje su vodili na
otvoreno, pod blijedo zimsko sunce. Ponovno su bili okovani laganim okovima.
Gledaj ti njih, sretnici!, promrmlja Ned Tvler. Četvoricu nisu uključili u skupine
zarobljenika prisiljenih raditi, već su ostali u ćeliji i odmarali se, hraneći se jednim
jelom više na dan, da bi se udebljali, dok su čekali da budu prodani na dražbi. Tog
jutra Manseer je naredio da im skinu odjeću, a zatim se Saar, liječnik Kompanije,
spustio u prostorije zatvora i pregledao ih, proučavajući i provjeravajući uši i usta
da bi se uvjerio da su zdravi. Kada je liječnik otišao, Manseer im je zapovjedio da
se namazu po cijelome tijelu uljem, te se sada njihova koža sjajila na suncu poput
ebanovine. Iako su još uvijek bili mršavi, nakon smještaja u štivi sloj ulja ih je činio
vitkima i savršenima. U tom su ih trenutku vodili kroz vrata utvrde, prema
prostoru ispred kaštela gdje su se održavala smaknuća i svečane povorke i gdje se
masa ljudi već bila okupila. Prije nego što je prešao vrata, Aboli podigne veliku,
okruglu glavu i pogleda u Hala, na vrhu skele. Na trenutak se njihovi pogledi
susretnu. Nije bilo potrebno da si uzvikuju poruke, a nakon toga Aboli nastavi
hodati bez da se više okrene. Tribina za dražbu bila je nezgrapna konstrukcija koja
je inače služila kao stratište na kojem su se pred svjetinom, nakon egzekucije,
izlagali leševi zločinaca osuđenih na smrt. Četvorica robova bili su poredani na
tribini, a Saar se uspne zajedno s njima i obrati se ljudima: Pregledao sam svu
četvoricu robova koji se danas prodaju, reče i spusti glavu, te pogleda u gledatelje
iznad naočala s metalnim okvirom. Mogu vam reći da su svi dobroga zdravlja. Oči i
zubi su im zdravi, i nisu osakaćeni. Dobro raspoložena gomila pljeskala je nakon
njegovih riječi, a on se, nakon objave, ponovno požuri prema utvrdi. Jacobus Hop
stupi pred gledatelje, podignuvši ruku da bi ih umirio, a potom pročita oglas za
prodaju, dok su ljudi oko njega pljeskali i izrugivali mu se svaki put kad bi
zamuckivao. Po zapovijedi njegove visosti, guvernera ove časne Nizozemske
istočnoindijske kompanije, ovlašten sam da stavim na prodaju, voek foefs, za
najbolju ponudu, robove, crnce... Prekine se, skinuvši s puno poštovanja šešir,
kada je otvorena guvernerova kočija, koju su vukli predivni vranci, prešla puteljak
što se spuštao od rezidencije, prešavši vrtove i pojavivši se na otvorenom pred
utvrdom. Lord Cumbrae i guvernerova supruga sjedili su jedan pored drugoga na
kožnim sjedalima otvorene kočije, dok je kapetan Schreuder sjedio s njihove
suprotne strane. Gomila se pomakne s puta da bi kočija mogla proći i zaustaviti se
pred tribinom, gdje je Fredricus, kočijaš, pritegnuo ručnu kočnicu. Nijedan od
putnika ne side: Katinka je i dalje sjedila, vrteći suncobran i čavrljajući s dvojicom
pratitelja. Na tribini se Hop sasvim zbuni, opazivši te važne posjetitelje:
zamuckivao je, crvenio se i žmirkao očima na suncu, dok Schreuder izgubivši
strpljenje, uzviknuo: Nastavite, prijatelju! Nismo došli e da gledamo vas kako
zamuckujete i širite oči. Hop ponovno stavi šešir na glavu, naklonivši se prije toga
na Schreuderu, a zatim i Katinki, te glasnije nastavi: Prvi je na i rob Aboli. Ima oko
trideset godina, pretpostavlja se da pripada nenu gtvanda, koje živi na istočnoj
obali Afrike. Kao što svi znate, i tog plemena su vrlo dobri robovi. Mogao bi biti i
dobar kočijaš. oliko trenutaka pričeka, obriše si znoj s lica i pokuša ponovno
trolirati jezik, a zatim nastavi: Kažu da je Aboli iskusan lovac i Mogao bi ga vlasnik
dobro iskoristiti. MMzeer Hop, ne krijete li nam nešto?, izjavi Katinka, izročivši
Hopu novi napad nelagode. Počeo je tako jako mucati, otovo nije mogao ni
izgovarati riječi. Časna gospodo, promrmlja, produživši ruke u znak toći,
uvjeravam vas... Biste li ponudili na prodaju muškarca pokazavši ga venog?, nije
popuštala Katinka. I vi mislite da ćemo dati ponudu ešto što ne možemo vidjeti?
Hopovo se lice ozari kada shvati što je žena željela i obrati se liju naredivši mu:
Skidaj se!, glasno, da bi ohrabrio samoga pred tim golemim divljakom. Na
trenutak se Aboli zagleda u a ostavši nepomičan, a zatim prezrivom gestom
odveže gaće te stavi da padnu na daske. Savršen u svojoj golotinji, podigne
pogled iznad gomile, na planini s ravnim vrhom, dok se žamor začuđenog divljenja
igao iz gomile. Jedna žena usklikne, druga se nervozno nasmije, litko nije skrenuo
pogled. Sto mu gromova!, Cumbrae prekine tišinu smijehom. pac će zaista dobiti
punu mjeru. Nema prijevare u toj divovskoj asici. Prvi nudim pet stotina guldena!
Još stotinu!, vikne Katinka. Kragulj je pogleda sa strane i reče joj da se i ne
okrene: Nisam da ste zainteresirani za dražbu, gospodo. Želim ga pod svaku
cijenu, gospodine, upozori ga svečanim m, jer me zabavlja. Ne bih nikada želio
smetati jednoj lijepoj gospodi, odgovori joj Kragulj te se nakloni, no, zauzvrat vi
nećete ponuditi ništa za ostalu trojicu, u redu? U redu, milorde. Katinka se
nasmije. Ovaj je moj, a vi si možete zadržati ostale. Cumbrae prekriži ruke na
prsima, te zavrti glavom, kada ga Hop pogleda, čekajući da ponovno da svoju
ponudu. Previsoka cijena za moj džep, odgovori mu, dok je Hop uzalud čekao
ponude gledatelja. Nitko nije bio toliko lud da se zamjeri guvemerovoj supruzi,
štoviše, imali su i prilike vidjeti ga na djelu u sudnici. Rob Aboli je prodan gospodi
van de Velde za cijenu od šest stotina guldena!, izjavi Hop zvonkim glasom
naklonivši se prema kočiji. Želite da mu skinemo okove, mgvrow? Katinka prasne
u smijeh. I time ga ostavila da pobjegne prema planini? Ne, mMzeer, ovi vojnici
otpratit će ga do soba za robove u rezidenciji. Pogleda Schreudera, a on zapovjedi
jednoj skupini vojnika sa zelenim odorama koji su čekali pod vodstvom časnika, na
rubu gomile. Probivši se kroz masu ljudi, vojnici odvuku Abolija s tribine, te ga
povedu putom prema rezidenciji. Katinka ga je gledala dok se udaljavao, a zatim
potapša Kragulja po ramenima. Hvala, milorde. Sljedeći je rob Jiri, oglasi Hop,
pročitavši iz zabilježaka. Kao što vidite, i on je lijepi primjerak roba. Pet stotina
guldena!, zareži Kragulj, oštro pogledavši u ostale moguće kupce, kao da ih izaziva
da daju ponudu, na njihov rizik: no, bez konkurencije guvernerove žene, građani
kolonije postali su hrabriji. Šest stotina!, ponudi jedan trgovac. Sedam stotina!,
uzvikne vozač kola, koji je na sebi imao jaknu od leopardove kože. Dražba se brzo
popne na tisuću i pet stotina guldena, ostavivši u nadmetanju samo Kragulja i
vozača kola. Sto mu gromova!, mrštio se Kragulj, okrenuvši glavu, da bi pogledom
sreo vodu palube koji je, zajedno s tri mornara, čekao iza stražnjeg kotača kočije.
Sam Bowles klimne sjajnim očima i zajedno sa svojim ljudima se provuče gomilom
do vozača. Tisuću i šest stotina vražjih guldena, grmio je Kragulj. Vozač kola
otvori usta da bi izrekao svoju ponudu, no osjeti da ga je nešto ubolo ispod
rebara. Spustivši pogled opazi nož u rukama Sama Bowlesa i zatvori usta, blijed u
licu poput krpe. Pormdaje viša od vaše, mjohegr Tromp!, uzvikne mu Hop, ali se
vozač kola udalji što je brže mogao s mjesta dražbe i nestane prema gradu.
Kimatti i Matesi su također pripali Kragulju za manje od tisuću guldena svaki.
Ostali mogući kupci vidjeli su što se dogodilo vozaču kola i nitko medu njima nije
više bio zainteresiran za kupnju robova. Sva trojica robova u pratnji Sam
Bowlesovih ljudi povedena su prema žalu. Kada je Matesi pokušao pobjeći, udarac
u glavu smiri i njega, te je kao i ostali robovi, morao ući u brodicu, koja ih je
prevezla do GwHa. Oboje možemo biti zadovoljni obavljenim poslom, milorde!,
primijeti Katinka smiješeći mu se. Nadam se da ćete nam se moći pridružiti
večeras u rezidenciji, da proslavimo našu kupovinu. Ništa me ne bi više radovalo
od toga, no zadržao sam se samo zbog dražbe, gospodo, privučen mogućnošću da
kupim mornare prve klase. Sada je moj brod spreman da isplovi, a vjetar i morske
struje također me nukaju da krenem. Nedostajat ćete nam, milorde. Vaše društvo
je bilo vrlo zabavno. Nadam se da ćete nas još posjetiti i ostati malo duže, sljedeći
put, kad budete plovili prema Rtu Dobre Nade. Ne postoji snaga na ovoj zemlji, ni
vjetar, ni oluja, ni neprijatelj koji bi me u tome spriječili, odgovori joj Cumbrae,
poljubivši joj ruku, dok je u Comeliusu Schreuderu rastao bijes. Nije mogao
podnijeti da drugi muškarac dotiče tu ženu, koja je postala središte njegova
postojanja, pa čak ni prstom. Čim je stigao na GwH, Kragulj dovikne kormilaru:
Geordie, mladiću, pripremi se da isplovimo. Zatim očima potraži Sama Bowlesa.
Dovedi mi tri crnca na palubu, brzo. Kada su bili poredani pred njim, promotri ih
pažljivo. Govori li netko od vas naš jezik?, zapita, i kada su i dalje gledali u njega,
ne shvaćajući, zagrmi: Dakle, govorite samo vašim vražjim jezikom? Zavrti tužno
glavom. To će vam zagorčati život. Oprostite, umiješa se Sam Bowles, dodirujući
si vunenu kapu u znak poštovanja, ali, ja poznajem dobro svu trojicu. Plovili smo
na istome brodu, zar ne? Povlače vas za nos. Sva trojica dobro govore engleski.
Cumbrae ih ponovno pogleda, te se nasmije, pogledom ubojice. Sada pripadate
meni, od glave pa do pete. Želite li da vaša crna kožurina ostane čitava, ne
poigravajte se sa mnom, jasno?! Udarivši hrija, ovaj se sruši na palubu. Kad vam se
budem obraćao, odgovarat ćete mi na dobrom engleskom, jasno i glasno. Vratit
ćemo se u Slonovu uvalu i ako vam je život drag, pokazat ćete mi gdje je kapetan
Frankv sakrio plijen, čujete li me? liri se s naporom podigne. Da, kapetane Lordy,
gospodine! Čujemo vas! Vi ste naš otac. Radije bih si dao odsjeći repič, nego da
postanem vaš otac! Kragulj ih pogleda i nasmije se. A sada, popnite se na glavni
križ i razvijte jedra. Nakon toga pošalje Jirija njegovim putom, udarivši ga nogom u
stražnjicu. Katinka je sjedila na suncu u kutu terase u zavjetrini pored kapetana
Schreudera. Pored stolića za posluživanje stajala je Sukeena, koja im je ulila vino i
donijela dvije čaše na prostrti stol, s voćnim ukrasima i cvijećem iz vrtova koje je
Stadige lan njegovao. Kada pred nju stavi čašu s visokim stalkom, Katinka lagano
ispruži ruku i pomiluje njenu. esi li dala pozvati novog roba?, zapita baršunastim
glasom. Aboli se pere i odjenut će odoru, kao što ste vi poručili, gospodarice,
odgovori tiho Sukeena, ne obazirući se na Katinkin dodir. No, Schreuder ga je
primijetio i Katinka se zabavi vidjevši da ga muči ljubomora. Podigne čašu prema
njemu, i nasmije mu se iznad ruba. Nazdravimo za dobro putovanje Lorda
Cumbraea! Naravno. Kapetan nazdravi. Lijepo i kratko putovanje do dna oceana
za njega i njegove sunarodnjake. Dragi moj kapetane, odgovori mu smiješeći se,
koja duhovitost. Tiho sada, evo, dolazi moja zadnja igračka. Vojnici u zelenoj
odori rezidencije doprate Abolija na terasu. Odjeven u crne, pripijene hlače i
košulju bijele boje, dosta široku, zastane u tišini pred njom. Katinka prede na
engleski: Ubuduće ćeš kleknuti, kada budeš dolazio pred mene, i zvat ćeš me
gospodo. Budeš li zaboravio, pozvat ću Stadige Jana da te podsjeti. Znaš li tko je
Stadige an? Da, gospodarice, promrmlja Aboli, i ne pogledavši ju. Odlično. Mislila
sam da si nemiran, i da ću te morati davati smirivati. Ovo olakšava stvari obojici.
Ispije gutljaj vina, proučavajući ga polako od glave do pete, glavom pognutom u
stranu. Kupila sam te iz hira, i još nisam odlučila što ću s tobom. Guverner
Kleinhaus će se vratiti u domovinu i povesti sa sobom svog kočijaša, te ću ga
morati zamijeniti. Okrene se prema Schreuderu: Čula sam da su crnci spretni sa
životinjama. Po vašem iskustvu, kapetane, je li to istina? Bez dvojbe, mevrou.
Budući da su i oni zvijeri, izgleda da imaju privilegirani odnos sa svim divljim i
domaćim životinjama. Schreuder se složi, proučivši Abolija. Fizički je lijep
primjerak, no, zasigurno u njima ne možete tražiti inteligenciju. Čestitam vam na
vašoj kupnji. U budućnosti bih ga mogla dati spariti sa Sukeenom, razmišljala je
Katinka. Na trenutak se mlada robinja napne, no bila im je okrenuta leđima i nisu
joj mogli vidjeti lice. Moglo bi biti zabavno vidjeti kako se miješa krv crnca s kožom
boje jantara. Vrlo zanimljiva mješavina, prizna Schreuder. No, ne brine li vas
pomisao da bi mogao pobjeći? Vidio sam kako se bori na palubi SWiwAggk; i pravi
je divljak. Željezni prsten oko gležnja mogao bi za njega biti točna mjera, dok ga ne
pripitomite. Ne vjerujem da ću morati koristiti te mjere, odgovori Katinka. Imala
sam mogućnost promatrati ga duže vrijeme za mog zarobljeništva. Vjeran je
poput psa gusaru Courtenevju, a još više njegovu sinu. Sigurna sam da nikada ne
bi pokušao pobjeći dok su jedan od dvojice živi u zatvorima utvrde. Naravno, noću
će biti zatvoren s ostalim robovima u njihovim sobama, no za vrijeme radnih sati
moći će se slobodno kretati i obavljati svoje dužnosti. Siguran sam da znate što
činite, mgvrow, no ja, primjerice, nikada ne bih vjerovao takvome stvorenju.
Katinka se okrene prema Sukeeni. Dogovorila sam se s guvernerom Kleinhausom
da Fredricus nauči Abolija koje su dužnosti jednog kočijaša i vozača.
SfđMvashgAežd neće isploviti prije desetak dana, dakle, vremena bi trebalo biti
dovoljno. Pobrini se odmah. Sukeena odgovori kao i obično klimnuvši glavom:
Kako gospodarica želi, pokazavši Aboliju da ju slijedi. Hodala je pred njim
puteljkom do konjušnica gdje je Fredricus spremio kočiju, i Aboli se prisjeti hoda
mladih djevica njegova plemena. Već od malena majke su ih poučavale kako će
nositi u ravnoteži buče za vodu na glavi; tako su rasle s ravnim leđima, ostavljajući
dojam da klize po tlu kada hodaju, kao ta djevojka. Tvoj brat Althuda te
pozdravlja. Kaže da si još uvijek njegova tigrasta orhideja. Sukeena se odjednom
zaustavi, tako naglo da se Aboli, hodajući iza nje, gotovo zabije u nju. Izgledala je
poput iznenađenog kolibrića dok se podizao s jednoga cvijeta i spremao se na
daleki let, a kada je ponovno nastavila hodati, Aboli primijeti da je drhtala. Vidio
si mog brata?, zapita, ne okrenuvši se. Nikada ga nisam vidio, no razgovarah smo
kroz vrata ćelija. Rekao nam je da se tvoja majka zvala Ashreth i da joj je broš od
jantara koji nosiš poklonio tvoj otac na dan tvog rođenja. Rekao mi je da ćeš
shvatiti da sam ti prijatelj, budem li ti to kazao. Ako je imao povjerenja u tebe,
imat ću ga i ja. I ja ću ti biti prijateljica. A ja ću biti tvoj prijatelj, reče tiho Aboli.
Reci mi, kako je Althuda? Je li dobro? Jesu li ga jako mučili? Jesu li ga predali
Stadige Janu? Althuda je u nedoumici. Nisu ga još osudili. Zatvoren je u tamnici
već četiri duga mjeseca, no još uvijek mu nisu ništa učinili. Zahvalit ću Alahu!
Sukeena se okrene nasmiješivši mu se, s predivnim licem, poput cvijeta orhideje, s
kojim ju je Althuda usporedio. Imala sam dosta utjecaja na guvernera Kleinhausa, i
uspjela sam nagovoriti ga da odgodi osudu za moga brata. Ali, sada kada odlazi, ne
znam što će se dogoditi s novim guvernerom. Jadni moj Althuda, tako mlad i
hrabar. Budu li ga dali Stadige Janu, moje će srce umrijeti zajedno s njime, također
polako i bolno. Postoji netko kojeg ja volim koliko i ti svoga brata, promrmlja
Aboli. Nalaze se u istom zatvoru. Mislim da poznajem čovjeka o kome govoriš.
Vidjela sam ga onoga dana kada su vas vodili s obale u okovima do stratišta.
Ponosan je poput mladoga princa. Da, upravo on. Zavrjeđuje da bude slobodan,
kao i tvoj brat. oš jednom Sukeena zastane, no potom nastavi hodati. Što time
želiš reći, Aboli, prijatelju moj? Ti i ja možemo zajednički raditi, da ih oslobodimo.
Althuda je već bio slobodan. Slomio je okove i poletio slobodan poput orla. Aboli
podigne pogled prema afričkome nebu, toliko plavom da su ga oči zaboljele. Uz
našu pomoć mogao bi ponovno postati slobodan, a s njim i Gundwane. Stigli su
do konjušnice, gdje se Fredricus probudi, nakon što je bio zaspao na klupici kočije.
Spusti pogled prema Aboliju, namrštivši se, te pokaže zube, prljave od duhana koji
je žvakao. Kako crni majmun može naučiti voziti kočiju i mojih šest dragulja?,
zapita obraćajući se prema nebu. Fredricus je neprijatelj, ne možeš mu vjerovati.
Sukeena jedva pomakne usne, upozoravajući Abolija. Ne vjeruj nikome u ovoj
kući, dok ne budemo imali prilike ponovno razgovarati. Osim robova i većine
namještaja u rezidenciji, Katinka je od Kleinhausa kupila i sve konje, te sadržaj
sedlane, uručivši mu kreditno pismo za banku u Amsterdamu. Bio je to velik iznos,
no, znala je da će otac podmiriti sve troškove. Najljepši medu konjima bila je crna
kobila, predivna životinja, jaka i elegantna. Katinka je bila iskusna jahačica, no bez
imalo osjećajnosti prema stvorenju, koje ju je nosilo u sedlu, i njene blijede i tanke
ruke bile su čvrste i okrutne. Jahala je sa španjolskim žvalama na uzdi, koje su
razarale kobilina usta, i stalno ju je šibala; znala je da je uvijek mogla kupiti nove
konje, kada bi i istrošila svoje. Usprkos tim nedostacima bila je smjela, i imala je
savršeno držanje. Čak i kada je kobila plesala ispod nje, saginjući glavu da bi
izbjegla njenome biču, Katinka je ostajala u sedlu spretno i s elegancijom. Sada je
tjerala kobilu do granice njenih mogućnosti, leteći strmim puteljkom i koristeći
šibu kada je konj posustajao, ili kada joj se činilo da bi mogla ne htjeti preskočiti
palo drvo koje joj je prepriječilo put. Kobila je bila prekrivena znojem i pjenom,
kao da je preplivala rijeku. Pjena koja joj je izlazila iz usta bila je zamrljana krvlju
što je izlazila iz zvala, natopivši Katinkinu haljinu i čizme, koja se nezaustavivo
smijala dok je jahala prema prolazu kroz planine. Pogleda iza sebe, ne okrenuvši
se: Schreuder koji je trebao stići na njihov tajni sastanak drugim putom, bio je iza
nje oko deset milja, možda i više. Njegov crni vranac teško je disao pod njegovom
težinom. I ma koliko i on često upotrebljavao šibu, njegovo jahanje nije se moglo
mjeriti s kobilinim. Stigavši do prolaza, Katinka se ne zaustavi, već nastavi jahati i
šibati kobilu, spuštajući se. Tamo bi pad bio koban, jer je teren bio grub, a kobila
iznemogla, no opasnost je uzbuđivala Katinku. Uživala je u osjećaju toga golemoga
tijela ispod sebe. Spuste se klizeći kamenim puteljkom i iziđu na tratinu pored
potoka. Zatim Katinka nastavi jahati paralelno s vodom još pola milje, no kada
stigne do šumice bijelih topola, zaustavi kobilu. Oslobodivši nogu iz stremena,
spusti se spretno na zemlju, uz šum haljine i čipke. Dočeka se na noge gipkošću
mačke i dok je kobila brzala, teturajući od umora, ona ostane nepomična,
podbočivši se, promatrajući Schreudera koji je slijedio njene tragove na putu.
Stigne do travnjaka i mjesta gdje se ona zaustavila, i skoči na tlo sa svog vranca,
mrka i bijesna lica. Bila je to ludost, mgirow, uzvikne. A da ste pali s konja? Ali ja
nikada ne padam, kapetane, reče mu ona smijući mu se u lice. Jedino ako me vi ne
srušite. Odjednom se nagne prema njemu i zagrli ga oko vrata, zalijepivši se za
njegove usne poput zmijuljice i sišući tako snažno daje povukla njegov jezik u
svoja usta. Kada ga stisne medu usnama, ugrize mu donju usnu tako snaženo, do
krvi, te kuša jezikom njen metalni okus. Začuvši da je jeknuo od boli, oslobodi se
iz zagrljaja i podignuvši haljine, potrči duž obale potoka. Skupo ćete mi platiti za
ovo, vragolanko! Schreuder obriše usne i vidjevši mrlju krvi na ruci, potrči za njom.
U zadnjih nekoliko dana Katinka se poigravala s njime, tjerala ga je do granice
ludila, obećavajući mu, a zatim mu bježeći, na trenutak hladna poput vjetra sa
sjevera, a odmah zatim žarka poput tropskog sunca u podne. On je bio zbunjen
strašću i požudom, no njegova ju je strast zarazila. Mučeći Schreudera, mučila je i
sebe, i sada gaje željela isto toliko koliko je i on nju želio. Htjela ga je osjetiti u
njenom tijelu, morala je ugasiti tu vatru koju je sama rasplamsala. Došao je
trenutak kada se više nije mogla suzdržati. Schreuder ju dostigne i ona se okrene,
u klopci. Prikovana uz jednu topolu, ona ga dočeka poput sme, okružene psima.
Opazi slijepi bijes u njegovim očima. Imao je naduto i preplanulo lice. Zadrhtavši
od straha, Katinka shvati da se zanos, koji je sama u njemu izazivala, pretvorio u
neku vrstu ludila, nad kojim nije imala nikakvu kontrolu. Shvati da joj je život u
opasnosti ali želja razbije branu poput bujice rijeke. Baci se na njega, i objema
rukama mu povuče povez na hlačama. Htio bi me ubiti, nije li tako? Droljo!,
zadihano uzvikne, pun bijesa, pruživši ruke prema Katinkinom vratu. Kurvo. Ne
mogu više izdržati, ja ću... Ona mu izvuče ud iz hlača, tvrd i crven, užaren do te
mjere da je imala osjećaj da će joj prsti izgorjeti. Ako je tako, onda me ubij ovime.
Utisni ga u mene, tako duboko da mi probodeš srce. Naslonjena na topolu, raširi
noge, te podigne haljinu, a zatim objema ga rukama povede u nju. Kada dostigne
orgazam, Katinka krikne tako jako da je jeka odjeknula iznad njih. Katinka se
spusti s planine poput furije, jašući na krilima vjetra koji je puhao u pravcu
sjeverozapada, i koji je nosio nevrijeme. Kosa joj je pobjegla ispod šešira i letjela
vijoreći poput svijetle zastave, mrseći se, dok je kobila jurila kao da je proganjaju
lavovi. Kada je stigla do vrha vinograda, Katinka preskoči kameni zid i podigne se
uvis poput orla. Dok je u galopu prolazila vrtovima da bi stigla do konjušnica,
Stadige Jan se okrene i promotri ju. Biljke koje je on s toliko ljubavi njegovao,
uništavane su pod kopitima konja. Kada nestane, Stadige lan klekne i podigne
jednu biljku, približivši ju usnama i zagrizavši ju, da bi osjetio slatkast okus limfe.
Nije mu nimalo bilo žao. Biljke koje je uzgajao služile su za jelo ili ukras. Za Stadige
lana bio je važan samo način na koji se umiralo. Slijedivši pogledom kobilu i
jahačicu, osjeti istu dubinu osjećaja, gotovo mistično strahopoštovanje, koje ga je
hvatalo uvijek u trenutku kada bi oslobađao jednu od svojih ptičica od težine
smrtnoga postojanja. Budući da su za njega svi nesretnici koji su umirali od
njegovih ruku bili kao i one. Od prvoga puta, otkako je ugledao Katinku van de
Velde, ostao je sasvim očaran njome. Imao je osjećaj da je tu ženu čekao cijeli
život: prepoznao je u njoj iste mistične kvalitete na kojima se temeljilo i njegovo
postojanje, no u odnosu na nju, znao je da je on samo pojava koja puzi u blatu.
Bila je okrutna i nedodirljiva božica, i on ju je obožavao. Imao je osjećaj da su
biljke koje je držao u ruci žrtva toj božici, kao da ih je stavio na njen oltar, a ona ih
je primila. Osjetio se ganut gotovo do suza zbog njene blagonaklonosti; trepne
čudnovato žutim očima, koje su ovoga puta pokazale osjećaje. Radite sa mnom
što god želite, prošapće. Ne postoji ništa što ne bih učinio za vas. Katinka
podbode kobilu u galopu puteljkom koji je vodio prema glavnome ulazu
rezidencije, sišavši sa sedla prije nego što je kobila sasvim stala. Nije ni pogledala
Abolija koji skoči s terase i preuzme uzde te povede kobilu prema konjušnicama.
Na jeziku šuma Aboli objasni nježno kobili: Izmučila te do krvi, ali Aboli će te
ozdraviti. Čim su ušli u konjušnicu, odveže pojas sedla i osuši kobilu krpom, te je
natjera da polako kruži konjušnicom, a zatim joj da vode, te povede na njeno
mjesto. Pogledaj što ti je učinila šiba i čizme. Prava je vještica, promrmlja,
namazavši ju tankim slojem masti na ozlijeđenim ustima. Ne brini se, sada si uz
Abolija, on će te paziti i zaštititi. Katinka prođe kroz sobe poput vihora, pjevušeći
za sebe, ozarena lica. Stigavši u spavaću sobu pozove Zeldu, no, ne pričekavši
staricu da se pojavi, skine sa sebe odjeću, bacivši ju na pod, usred sobe. Zimski
povjetarac koji je ulazio u sobu bio je hladan na njenom tijelu orošenom znojem i
sokovima strasti. Vidjevši bradavice blijedoružičaste boje kako postaju tvrde,
ponovno pozove: Zelda, gdje si? Kada služavka utrči u sobu, bijesno nastavi: O,
dobri Bože, gdje si bila, Ijenčino stara? Zatvori vrata! Jesi li mi spremila kadu ili si
ponovno zaspala pored vatre? No, njene riječi nisu bile tako otrovne kao inače;
kada se smjesti u toplu i mirisnu vodu u svojoj keramičkoj kadi, koja je u
rezidenciju dovezena kolima s galije iz njene kabine na krmi broda, lice joj je bilo
osvijetljeno toplim zagonetnim osmijehom. Zelda podigne njenu kosu iz mirisne
pjene u kadi i skupi ju na vrhu glave, te nasapuna ramena jednom krpom. Nemoj
se toliko mučiti! Ostavi me malo na miru!, zapovjedi Katinka. Zelda spusti krpu i
iziđe iz kupaonice. Katinka je ostala uronjena u kadi dugo vremena, pjevušeći i
podižući jednu po jednu noge iz pjene i promatrala ružičaste prste i nježna
koljena. Zatim joj pažnju privuče pokret u zamagljenom ogledalu i ona se uspravi,
u nevjerici. Podigne se odmah i iziđe iz kade, pokrivši se ručnikom oko ramena,
obrisavši vodu s tijela, a zatim se kriomice približi vratima spavaće sobe. To što je
vidjela u ogledalu bila je Zelda koja je podizala prljavu odjeću s poda; sada je
starica stajala nepomično na nogama, s Katinkinom odjećom u rukama,
proučavajući mrlje na njoj. Katinka ju je promatrala dok je približavala tkaninu
svome licu, njušeći poput stare kučke koja je nanjušila zečji brlog. Voliš miris
muškosti, nije li tako?, zapita Katinka hladno. Na zvuk njena glasa Zelda se naglo
okrene prema njoj, s odjećom skrivenom iza leda, i počne zamuckivati. Stara
ludaro! Kada je bio zadnji put kada si ga osjetila? Katinka spusti na pod ručnik i
ude u sobu, vitka poput kobre, spremne da ugrize, hladna i otrovna pogleda. Šiba
za kobilu ostala je na podu, gdje ju je bacila i sada ju podigne. Zelda se povuče
stenjući: Gospodarice, samo sam se zabrinula zbog toga što je vaša lijepa odjeća
tako zaprljana. Njušila si je poput stare krmače, odgovori Katinka, te podigne ruku
u kojoj je držala šibu. Udarac pogodi Zeldu po ustima; krikne i baci se na krevet.
Gola Katinka nadvisi se nad njom i opet ju osine, sada po prsima, rukama i
nogama, udarajući ju svom snagom, tako da su masne naslage podrhtavale kada
bi ju šiba dotakla. To je zabava koju sam si predugo uskraćivala, vikala je Katinka,
sve bjesnija što se starica više jadala i otimala na krevetu. Dosta mi je tvojih
smicalica, kradljivice jedna i proždrljivice. Sada mi se gadiš, s tom tvojom
nezdravom željom. Stara plačljiva špijunko! Gospodarice, tako ćete me ubiti...
Tim bolje! No, budeš li preživjela, sljedeći tjedan ćeš se morati vratiti na
SbWiwAgWd, kada bude isplovio za Nizozemsku. Ne želim te više vidjeti. Vratit ću
te u tvoju odvratnu kabinu, bez guldena mirovine. Moći ćeš ostatak života
provesti u domu za siromahe. Sada je Katinka ubrzano disala, nastavljajući ju tući
po glavi i ramenima. Molim vas, gospodarice, ne bi trebali biti tako okrutni prema
vašoj staroj Zeldi, koja vas je držala još dok ste bili tek rođeni. Na pomisao da sam
sisala mlijeko iz tih golemih dojki, gnuša mi se. Katinka osine Zeldu po grudima, a
ona ispruži ruke, plačući. Kada budeš otišla, dat ću provjeriti tvoju prtljagu da
budem sigurna da mi nisi što ukrala. Nećeš dobiti ni guldena od mene, stara
kradljivice i lažljivice. Prijetnja sasvim promijeni Zeldin izraz lica; od stare, drhtave
pojave, pomalo patetične, pretvori se u opsjednutu. Pruži ruku, i dohvati njome
Katinkinu ruku, dok ju je ova pokušavala udariti još jedanput, te ju povuče sebi
tako snažno, da se gospodarica začudi, pogleda punim mržnje. Ne!, uzvikne.
Nećete mi oduzeti sve što imam, nećete me dotjerati na prosjački štap. Služila
sam vam dvadeset i pet godina i nećete me upravo sada potjerati. Otići ću s
galijom, da, i ništa mi neće biti draže no ne vidjeti nikada više vašu otrovnu
ljepotu. Ali kada budem otišla, ponijet ću sa sobom sve što posjedujem, i u torbi
ću imati tisuću guldena koje ćete mi dati kao mirovinu. Katinka se toliko začudi da
je njen bijes nestao, i ostane ju promatrati u nevjerici. Ti trabunjaš gluposti. Tisuću
guldena? Bit će prije tisuću udaraca šibom. Pokuša osloboditi ruku, no Zelda ju
zadrži nevjerojatnom snagom. Mislite li da buncam? No, što će reći vaša visost
kada mu budem donijela dokaze vaše ljubavne priče s kapetanom? Na tu
prijetnju Katinka se skameni, a zatim spusti polako ruku u kojoj je držala šibu.
Razmišljala je brzo, i mnogo malih čuda se razjasni, dok je gledala Zeldu u oči.
Vjerovala je toj staroj vještici, ne sumnjajući nikada u njenu apsolutnu privrženost.
Sada odjednom shvati kako to da je njen muž uvijek izgledao dobro obaviješten o
njenim ljubavnicima i avanturama, koje su trebale ostati tajne. Razmišljala je
brzo, sakrivši svoje osjećaje gnušanja pred tom izdajom. Za nju nije bilo važno što
će muž saznati za njenu vezu s Corneliusom Schreuderom, bio je to samo njegov
problem, jer joj kapetan još nije bio dosadio. No, njen je novi ljubavnik, tada, bio u
opasnosti. Pomislivši na prošlost, shvati kako je bio osvetoljubiv Petrus van de
Velde. Svi njeni ljubavnici završili su tragično svoj život. Na koji način bi saznao,
uvijek je ostajala zagonetka za Katinku do tog trenutka. Mora da je bila naivna, no,
nikada joj nije palo na pamet da je Zelda zmija otrovnica koja ju je izdala. Krivo
sam se ponijela prema tebi, Zelda, reče tiho. Nisam trebala biti tako gruba prema
tebi. Pruži ruku i dodirne njeno crveno lice. Svih ovih godina bila si ljubazna i
vjerna prema meni, i vrijeme je da uživaš u mirovini. Moje su riječi izgovorene u
izljevu bijesa. Nikada ne bih ni pomislila na to da ti oduzmem ono što zaslužuješ.
Kada budeš isplovila s galijom, imat ćeš dvije tisuće, a ne tisuću guldena u torbi,
zajedno s mojom ljubavi i zahvalnošću. Zelda poliže nadute usne, i pobjednički se
nasmiješi. Tako ste dobri i ljubazni sa mnom, draga gospodarice. Naravno, nećeš
ništa reći mome mužu o mojoj vezi s kapetanom Schreuderom, nije li tako?
Previše vas volim da vam naudim, i dan kada vas budem morala ostaviti slomit će
mi srce. Stadige lan je kleknuo uz gredicu na dnu terase, s malom kosom, kojom
je rezao u snažnim rukama. Kada se jedna sjena nadvije iznad njega, on podigne
glavu i ustane, skinuvšišešir kako bi ga držao na prsima u znak poštovanja. Dobar
dan, gospodarice, reče svojim zvonkim glasom. Nastavite. Volim vas promatrati
dok radite. On ponovno klekne i nastavi rezati. Katinka sjedne nedaleko od njega i
neko ga vrijeme nastavi promatrati u tišini. Divim se vašem talentu, reče
konačno, i ne podignuvši glavu, on shvati da se nije odnosila samo na spretnost s
malom kosom. Izuzetno mi je potreban vaš talent, Stadige Jan. Kao nagradu dobit
ćete vrećicu sa sto guldena. Hoćete li nešto učiniti za mene? Gospodo, ne postoji
ništa što ne bih učinio za vas. Konačno podigne glavu, te ju promotri tim blijedim,
žutim očima. Poklonio bih i vlastiti život, ako bi to pitali od mene. Ne želim
nagrade. Jedina nagrada koju mogu poželjeti jest savjest da sam izvršio vaše
zapovijedi. Zimske noći bile su hladne, a oluje su se sručile na planine, zavijale
poput šakala oko slamnatih krovova i kucale na prozorska okna. Zelda se skupi u
svojoj spavaćici. Svu masnoću koju je izgubila za vrijeme putovanja prema Istoku,
ponovno je počela taložiti oko bokova i na trbuhu. Otkako su se premjestili u
rezidenciju, jela je dobro u svom kutu kuhinje, gušeći se u raskošnim ostacima
posluženih jela u glavnome salonu i ispijajući vrč vina koji je napunila s ostacima iz
čaša važnih gostiju: rajnsko i crno vino, pomiješani s rakijom. Puna trbuha
dobroga jela i alkohola spremi se za spavanje. Prije svega, provjeri je li prozor
zatvoren u njenoj sobici, da ne bi ušao hladan zrak, te dobro povuče zavjese.
Stavivši bakreni grijač ispod pokrivača, zadrži ga dok ne osjeti miris sagorjelog,
zatim ugasi svijeću i uvuče se pod vunene pokrivače. Uzdahnuvši, skupi se u
krevetu i njena je posljednja pomisao bila na torbu punu zlatnika koju je sakrila
pod madrac. Zaspe, smijući se. Sat nakon ponoći, kada je cijela kuća bila u tišini i
kada su svi spavali, Stadige an oslušne na vratima sobice služavke Zelde. Kada
začuje hrkanje, jače i od vjetra koji je drmao prozore, otvori u tišini vrata i ude s
užarenim ugljenom. Zastane nekoliko trenutaka, no disanje starice se ne izmijeni.
Zatvorivši pažljivo vrata, premjesti se u tišini duž hodnika do zadnjih vrata. U zoru
je Sukeena otišla probuditi Katinku sat prije od uobičajenog i nakon što joj je
pomogla da odjene kućnu haljinu, povede ju do soba za služinčad, gdje je skupina
zastrašenih robova u tišini bila okupljena pred Zeldinim vratima. Pomaknu se
ostavivši Katinku da prođe, a Sukeena prošapće: Znam koliko ste ju voljeli,
gospodarice. Srce mi se kida zbog vas. Hvala, Sukeena, odgovori Katinka tužno,
pogledavši u sobicu. Posude s užarenim ugljenom više nije bilo; Stadige lan se
pokazao točnim i kao osoba od povjerenja. Ima tako sretan izraz lica... i lijepu
boju kože, primijeti Sukeena, koja je stajala pored kreveta. Kao da je još uvijek
živa. Katinka joj se približi. Smrtonosni dim posude s ugljenom zacrvenio je
staričine obraze, tako da je kao mrtva bila ljepša no ikada prije dok je bila živa.
Ostavi me nekoliko trenutaka nasamo s njom, Sukeena, reče. Želim se pomoliti za
nju. Bila je tako draga. Dok je kleknula pored kreveta, Sukeena zatvori vrata za
sobom. Katinka provuče ruku pod madrac i izvuče torbu; po težini shvati da nije
nedostajao ni novčić. Stavi ju u džep haljine, skupi ruke pred licem, sklopi oči tako
snažno da su se dugačke zlatne trepavice dotakle. Idi u pakao, stara vještice,
promrmlja. I konačno je Stadige Jan došao, nakon što su ga čekali puno dana i
noći, tako dugo, da je Sir Francis Courtenev već pomislio da neće doći. Svake
večeri, kada je tama prekidala dugačak radni dan na zidinama utvrde, skupina
zarobljenika vraćala se u zatvor vukući se. Zima je bila sve oštrija na Rtu Dobre
Nade i često su bili mokri od kiše i promrzli do kostiju. Svake večeri, prolazeći
pored vrata tamnice njegova oca, Hal bi zapitao: Kako se osjećate, oče? Odgovor,
izgovoren promuklim glasom, bio je uvijek isti: Danas, bolje, Hale. A vi? Posao je
bio lagan. Svi imamo visoki moral. Zatim bi se umiješao Althuda iz susjedne ćelije.
utros je došao liječnik. Rekao je daje Sir Francis dosta dobrog zdravlja da ga
Stadige lan može ispitati. Ili, drugom bi prilikom rekao: Groznica se pogoršala. Sir
Francis je cijeli dan samo kašljao. Čim su stigli u ćeliju na donjem katu,
zarobljenici su gutali jedinu hranu koju bi im dali cijeli dan, očistivši tanjure
prstima i zatim se srušivši poput mrtvaca na vlažno sijeno. U zoru, dok je nebo još
bilo tamno, Manseer bi dolazio i budio ih. Ustanite, Ijenčine, prije nego što vas
Barnard ne probudi psima. Ustajali bi s naporom, stavljali u red i izlazili na vjetar i
kišu. Tamo, u dvorištu, Barnard ih je čekao, s dva velika lovačka psa koji su režali,
držeći ih na uzici. Neki su mornari pronašli dijelove vreća i platna te su njima
pokrili gole noge, ili glavu, no i te krpe su bile još vlažne od kiše, koja je
prethodnog dana pala. Gotovo svi su radili bosonogi i polugoli na zimskim
olujama. Zatim se pojavi Stadige an. Došao je u podne. Ljudi na vrhu skela odmah
se umire i rad se zaustavi. Čak i Hugo Barnard se pomakne, kada krvnik prođe kroz
ulaz utvrde. Odjeven u strogu odjeću i sa šeširom na glavi sa širokim obodom koji
je spustio na oči, izgledao je poput svećenika koji se sprema na prodiku. Stadige
fan se zaustavi na ulazu u zatvor, a glavni čuvar Manseer požuri k njemu sa
suprotne strane dvorišta, zveckajući ključevima. Otvori niska vratašca,
pomaknuvši se u stranu da bi propustio Stadige lana, a zatim i sam ušao za njim.
Vrata se ponovno zatvore iza njih i gledatelji se odjednom trgnu, kao da su se
probudili iz noćne more, te se vrate svome poslu. No, sve dok j e Stadige an ostao
unutra, na zidinama j e vladala tišina. Nitko nije govorio ili se bunio, čak je i Hugo
Barnard bio mirniji nego inače, dok su se i na najmanji zvuk okretali i pogledavali
prema zatvorenim vratima zatvora. Stadige Jan se spusti stubama, koje je
Manseer osvjetljavao lanternom, zaustavivši se pred vratima ćelije Sira Francisa.
Čuvar otvori prozorčič na vratima ćelije i približi lice. Visoki prozor ćelije ostavljao
je prolaz zraci sunca. Sir Francis, koji je sjedio na kamenoj klupi što mu je služila
kao ležaj, podigne glavu i uzvrati pogled prema žutim očima Stadige Jana. Sir
Francisovo lice je izgledalo poput kosturovog, tako blijedo da je izgledalo svijetlo u
polusjeni, s dugačkim čupercima kose ugašene crne boje i očima koje su upale u
duboke duplje. Očekivao sam vas, reče, no odmah ga uhvati kašalj i usta e
napune katarom koji je ispljunuo na sijeno na podu. Stadige Jan mu nije
odgovorio. Njegove sjajne oči iza rozorčića promatrale su Sir Francisovo lice.
Vrijeme je sporo rolazilo, nepodnošljivo sporo. Sir Francis mu je već htio uzviknuli:
Učinite to što trebate učiniti. Recite to što trebate reći. ipreman sam za vas. No,
ostane u tišini, pogledavši Stadige Jana. Konačno, krvnik se udalji i dade znak
Manseeru, koji zatvori rozorčić, i požuri se da otvori željezna vrata. Stadige Jan
prede ivorištem, dok su ga svi pratili pogledom. Tek kada je izišao iz utvrde, judi su
ponovno došli k sebi i započeli normalno disati. Je li to bio Stadige Jan?, zapita
tiho Althuda iz ćelije pored ir Francisove. Nije rekao ništa. Nije ništa učinio,
promrmlja Sir Francis promuklim glasom. lb je njegov način, odgovori mu
Althuda. Ostao sam ovdje iovoljno dugo da vidim tu igru više puta. Mučit će vas
dok konačno ne budete osjetili poriv da mu sve kažete, što želi znati, prije nego
što yas je dotaknuo. Upravo ga i stoga zovu Stadige an. O, Bože, umalo da mi i ne
oduzme ljudski ponos. Je li došao i kod vas, Althuda? Ne još. Kako to da ste tako
sretni? Ne znam. Znam samo da će jednoga dana doći i k meni. Znam što znači
čekati, kao i vi. Tri dana prije polaska SfgMdvasfžgkežda za Nizozemsku, Sukeena
iziđe iz kuhinje rezidencije sa šeširom na glavi i slamnatim košem u ruci. Njen
izlazak nije iznenadio nikoga od slugu u kući, budući da je uvijek izlazila kako bi na
padinama planina brala korijenje i bilje. Njena spretnost i poznavanje bilja bile su
poznate u cijeloj koloniji. S terase rezidencije Kleinhaus ju je promatrao dok se
udaljavala. Imao je osjećaj da mu nož para utrobu, kao da u tijelu ima otvorenu
ranu koja je krvarila i često je nalazio noćnu posudu punu krvi. No, nije ga mučila
samo dispepsija; znao je da kad galija bude isplovila, više nikad neće vidjeti lijepu
Sukeenu. Sada, kada se trenutak polaska približavao, nije uspijevao spavati noću,
a čak su mu čaj i riža na mlijeku kvarili probavu. Gospoda van de Velde, sada već
gospodarica kuće, otkako je preuzela brigu nad rezidencijom, bila je ljubazna
prema njemu. Tog je jutra poslala Sukeenu da sakuplja bilje, koje je bilo jedini lijek
što je mogao malo ublažiti njegove bolove, dovoljno da može spavati nekoliko sati
nemirna sna. Po Katinkinoj zapovijedi Sukeenaje trebala pripremiti dovoljnu
količinu tog bilja da može krenuti na put do sjevera. Kleinhaus se nadao da će,
kada jednom stigne u Nizozemsku, liječnici uspjeti izliječiti tu njegovu strašnu
bolest. Sukeena je tiho koračala šumom koja se prostirala na padinama planine.
Nekoliko je puta pogledala za sobom da bi se uvjerila da ju nitko ne slijedi. Nastavi
hodati, zaustavivši se samo da otkine zelenu grančicu s jednoga od grma u cvatu i
dok je hodala, očisti ga od listova i s nožićem mu odreže kraj. Sve oko nje je cvalo;
čak je i zimi raslo na stotine različitih vrsta bilja. Neki cvjetovi su bili veliki poput
artičoka, drugi maleni poput njena malenog prsta, ali svi predivni, više nego što je
mogla zamisliti. Lutajući, samo naizgled bez cilja, zapravo se približavala strmom
puteljku koji je vodio kamenom grlu što se usjeklo u planinu s ravnim vrhom.
Ogledavši se još jednom oko sebe, požuri prema nizbrdici. Na kraju se nalazio
potok, koji je tekao do udoline s nekoliko živahnih vodopada i bara. Postupno se
približavajući, Sukeena se sve polaganije kretala. U rupi između kamena nalazila
se glinena posuda, koju je ona ostavila za njenog posljednjeg posjeta. S kamena
pogleda prema dolje i opazi da je bijela mliječna tekućina ispijena. Ostalo je samo
nekoliko kapi na dnu. Oprezno i pažljivo uspne se do mjesta s kojeg je mogla
promotriti u dubinu usjekline u stijeni, i zadrži dah opazivši sjenu i sjaj zmije.
Otvorivši košaru, čvrsto stisne u desnoj ruci štap, a zatim se približi. Zmija je bila
povijena pored posude. Nije bila velika, bila je debela poput kažiprsta,
zagasitobrončane boje, a svaka ljuska njena tijela bila je malo čudo. Kada se
približi, podigne glavu, promotrivši ju crnim očima, no ne pokuša pobjeći u dno
usjekline, kao što je učinila prvi put kada ju je otkrila. Bila je lijena i pospana od
tekućine koju joj je ostavila da ispije. Trenutak kasnije spusti glavu, izgledajući kao
da spava. Sukeena nije činila nagle pokrete: dobro je znala da je mala zmija mogla
ugrizom usmrtiti čovjeka. Pruži nježno grančicu i zmija podigne glavu. Sukeena
smiri štap iznad zmijine glave i kad je zmija spusti na tlo, Sukeena ju ukliješti
štapom uz kamen. Zmija se zavije u obliku spirale oko štapa koji ju je držao
zarobljenom. Sukeena pruži ruku i uhvati ju s dva prsta iza glave, kojima je
stiskala lubanju i zmija se uvije oko njene ruke. Ona dohvati rep i zatim ju stavi u
košaru, te zatvori poklopac. Guverner u mirovini Kleinhaus smjesti se na galiju,
večer prije polaska. Prije nego što ga je kočija povela do obale, sva se služinčad
kuće skupi pred rezidencijom da pozdravi bivšeg gospodara. On svakoga pozdravi i
izmijeni s njime nekoliko riječi. Kad je na red stigla Sukeena, djevojka mu se
nakloni, a on osjeti svu ljubav i strast kako mu pritišću grudi. Aboli je odnio svu
vašu prtljagu na brod, smjestivši je u kabinu, reče tihim glasom. Kutija s
lijekovima je na dnu škrinje, no u putnoj torbi je puna boca, koja bi vam trebala
trajati nekoliko dana. Nikada te neću zaboraviti, Sukeena. Ni ja vas nikada neću
moći zaboraviti, gospodaru. Na trenutak Kleinhaus gotovo izgubi kontrolu nad
osjećajima. Bio je gotovo spreman zagrliti tu robinju, no u tom trenutku djevojka
podigne glavu i on se povuče pred neizmjernom mržnjom koju primijeti u njenim
očima. Sljedeće jutro, kada galija isplovi, Fredricus ga probudi, da bi mu pomogao
ustati s ležaja. S teškim plastom od krzna na ramenima, Kleinhaus se popne na
palubu i nasloni na ogradu broda, dok je galija polako plovila, nošena
sjeverozapadnjakom, prema visokim vodama Atlantika. Ostao je tako, u suzama,
dok se velika ravna planina ne izgubi iz njegova vidokruga. Četiri sljedeća dana bol
u trbuhu bila je nepodnošljivima no ikada prije. Pete noći probudi se nakon
ponoći, s kiselinom koja mu je nagrizala želudac, te upali lanternu i pruži ruku
prema tamnoj bočici koja bi ublažila bol. No, opazi da je već bila prazna. Shrvan
od boli prede kabinu s lanternom u ruci i klekne pred kovčegom. Podigne
poklopac i pronađe kutiju s lijekovima, gdje je Sukeena rekla da će pronaći
rezervu. Uzme ju i ponese na stol, te spusti lanternu tako da može otključati
kutiju. Podignuvši poklopac, pogleda unutrašnjost. Iznad sadržaja kutije nalazio se
list papira. Pročitavši ga, shvati da je to bila stara kopija oglasnog lista Kompanije;
završivši s čitanjem, osjeti da ga hvata mučnina. Oglas je bio potpisan njegovim
imenom: radilo se o osudi na smrt, o jednome ispitivanju i smaknuću Roberta
Davida Renshowa, Sukeenina oca. Kakva je to vragolija?, uzvikne glasno. Mala
vještica ga je stavila ovdje da me podsjeti na staru grešku. Neće se nikada smiriti?
Mislio sam da je izišla iz mog života zauvijek, no još uvijek me muči. Pruži ruku
prema listu, da bi ga pokidao u komadiće, no prije nego što su ga njegovi prsti
dotakli, osjeti lagani šum ispod njega, a zatim strelovit pokret. Nešto ga lagano
ugrize za zapešće, a zatim svijetlo tijelo klizne na drveni pod. Kleinhaus se povuče,
uzbunjen, no pojava nestane u sjeni, dok je on u nedoumici očima slijedio njene
pokrete. Počevši osjećati lagano peckanje na ruci, podigne ju prema svjetlu. Vene
s unutrašnje strane ruke isticale su se poput plavih konopaca ispod kože, pune
mrlja. Pogleda pažljivije mjesto odakle se širilo peckanje, te opazi dvije male kapi
krvi, kako se sjaje poput bisera na svjetlosti lanterne, izvirući iz dvije rupice.
Zatetura unazad, i sjedne na rub ležaja, zagledavši se u kapljice. Polako mu se u
mislima vrati slika dvoje ponosne siročadi, kako su stajali držeći se za ruke, pred
pepelom posmrtnih ostataka. Zatim se bol napuhne u njemu, ispunivši mu duh i
tijelo. U tom trenutku za njega je postojala samo bol koja je tekla njegovim
venama poput tekuće vatre, zavukavši se i u koštanu srž, parajući sve živce i
mišiće. Započne vikati, i vikao je bez prestanka sve do smrti. Stadige Jan je i dalje
odlazio u utvrdu, ponekad čak dva puta na dan, da bi kroz prozorćić u vratima
ćelije promatrao Sira Francisa. Nikada nije govorio, ostajao bi u tišini, nepomičan
poput gmizavca, ponekad nekoliko trenutaka, ponekad i sat vremena. Konačno,
Sir Francis više nije mogao podnijeti njegov pogled: okretao bi glavu prema zidu
od kamena, no svejedno je osjećao na sebi prodoran pogled tih žutih očiju. Bila je
nedjelja, dan Gospodnji, kada su Manseer i četiri vojnika u zelenoj odori došli po
njega. Nisu izustili ni riječi, no, on po njihovim licima shvati kamo ga vode: nisu ga
uspijevali gledati u oči, a imali su tužan izraz lica poput skupine grobara. Izišavši iz
dvorišta, Sir Francis opazi da je dan bio hladan i vjetrovit; iako nije padala kiša,
oblaci koji su ostajali iznad planine bili su prijeteće sivoplave boje, kao stara
masnica. Kameni se pod sjajio od kiše, nakon nevremena. Sir Francis pokuša
svladati drhtanje od hladnoće i oštroga vjetra, kako čuvari ne bi pomislili da drhti
od straha. Neka vas Bog čuva! Mladi i jasni glas stigao mu je do ušiju, nadglasavši
zavijanje vjetra i natjeravši ga da se zaustavi i podigne glavu. Na vrhu skele stajao
je Hal, tamne, razbarušene kose i golih prsa, vlažnih i sjajnih od kiše. Sir Francis
podigne ruke pred sobom, i uzvikne mu: 7n Arcadia zožfo! Prisjeti se zakletve. Čak
i iz daleka opazio je sinov zabrinut izraz lica, a zatim ga čuvari povuku prema
vratima koja su vodila u podzemlje ispod oružarnice utvrde. Manseer ga povede
kroz vrata, dolje, stubama. Stigavši na dno, zastane i zakuca na željezna vrata,
zatim, ne sačekavši odgovor, otvori ih i povede unutra Sira Francisa. Soba je bila
dobro osvijetljena, s nekoliko svijećnjaka čija je svjetlost podrhtavala na propuhu
koji je dolazio kroz otvorena vrata. S jedne strane nalazio se Jacobus Hop, sjedio je
za stolom, ispred sebe imao je pergament i tintu, a u desnoj ruci držao je guščje
pero. Službenik pogleda Sira Francisa blijeda i prestravljena lica. Na obrazu je imao
crveni prišt, koji se sjajio. Spusti pogled, nesposoban da gleda u zarobljenika. Uz
suprotni zid bio je smješten kotač za mučenje. Drvena konstrukcija, s dosta
dugačkim mjestom za ležanje, kako bi mogla primiti i najvišeg čovjeka, s rukama i
nogama ispruženim do krajnje snošljivosti. Na svakome kraju nalazila su se dva
golema drvena kotača, sa zubima od željeza i otvorima u koje su se mogle
smjestiti poluge. Uz drugi zid nalazila se posuda s užarenim ugljenom. S kuka iznad
nje visjeli su različiti zastrašujući alati. Vatra je širila ugodnu toplinu. Stadige Jan
stajao je pored kotača, a njegov plašt i šešir visjeli su na kuki iza njega. Nosio je
pregaču od kože poput kovača. Na stropu se nalazio kolut s kojeg je visio konopac
sa željeznom kukom. Stadige Jan nije ništa rekao dok je straža vodila Sira Francisa
u sredinu sobe i stavljala mu kuku kroz lanac koji mu je stiskao zapešća. Manseer
poravna konopac, dok Sir Francisove ruke nisu bile napete iznad glave. Na taj
način, iako je imao noge na podu, bio je nepomičan. Manseer pozdravi Stadige
Jana, a zatim iziđe iz sobe zajedno sa svojim ljudima, zatvorivši vrata; bila su
dovoljno masivna da nikakav zvuk izvana nije prodirao u prostoriju. Hop u tišini
glasno zakašlje, a zatim pročita prijepis presude izrečene na sudu Kompanije
protiv Sira Francisa. Zamuckivao je mučno, no uspije doći do kraja. Spusti presudu
na stol i jasno izgovori sljedeću rečenicu u jednome dahu: Bog mi je svjedok,
kapetane Courtenev, da bih se htio nalaziti na stotine milja daleko od ovdje. Ovo
nije ugodan zadatak. Molim vas, surađujte. Sir Francis se nije udostojio ni
odgovoriti, zagledavši se čvrsta pogleda u Stadige Jana. Hop ponovno uzme
dokument u ruke, no ovoga puta mu je glas podrhtavao, dok je čitao: Prvo pitanje:
zarobljenice Sir Francis Courtenev, znate li za sudbinu nestalog tereta s broda
Kompanije SfarWiwfzgWdđ? Ne, odgovori Sir Francis, te nastavi gledati u žute oči.
Zarobljenik ne zna što se dogodilo s teretom. Molim vas da razmislite, gospodine,
promrmlja Hop promuklim glasom. Nježne sam grade i imam želučane smetnje.
Za ljude koji su radili na skelama pod naletima vjetra, sati su prolazili strahovito
sporo. Njihove oči stalno su se vračale na neugledna vrata ispod oružarnice. Nisu
čuli nikakav zvuk, kad se odjednom, oko sredine jutra, hladnog i vjetrovitog, vrata
širom otvore i Jacobus Hop iziđe u dvorište, teturajući poput pijanca prema
mjestu gdje su bili privezani konji i uhvati se za jedan od željeznih prstenova kao
da ga noge više nisu htjele slušati. Izgledao je ravnodušan prema svemu što ga je
okruživalo, dok je zadihano stajao na nogama, i pokušavao doći do daha, kao da
se tek spasio od utapanja. Posao na zidinama se prekine. Čak i Hugo Bamard i
njegovi pomoćnici ostali su nepomični, u tišini i mirni, promatrajući s visine malog
nesretnog službenika. Osjetivši sve te poglede, Hop klekne i povrati na kameni
pod, te obriše dlanom usta i ogleda se oko sebe kao u ludilu, tražeći mogućnost za
bijeg. Udaljivši se naglo od mjesta gdje su bili privezani konji, počne trčati, kroz
dvorište i uspinjali se stubama koje su vodile u guvernerov ured. Jedan od stražara
na vrhu stuba pokuša ga zadržati, no Hop ga preskoči uzviknuvši: Moram
razgovarati s guvernerom. Bez najave, ude u salu za primanja, gdje je van de
Velde sjedio na kraju dugog stola, dok su na drugim krajevima sjedila četiri
stanovnika grada, i smijao se tek izrečenim riječima. Smijeh se ugasi na njegovim
usnama, kada se Hop zaustavi dršćući na pragu. Imao je blijedo lice poput
mrtvaca, oči pune suza, a čizme zaprljane bljuvotinom. Kako se usuđujete, Hop?,
grmio je van de Velde, podignuvši se sa stolca. Kako se usuđujete tako upasti
ovdje i na taj način? Vaša visosti, odgovori zamuckujući, ne mogu to učiniti. Ne
mogu se vratiti u tu prostoriju. Molim vas, nemojte me mučiti. Pošaljite nekoga
drugog. Vratite se smjesta, zareži van de Velde. Ovo je vaša posljednja
mogućnost, Hop. Upozoravam vas: ili ćete izvršiti vašu dužnost, ili ćete morati
snositi posljedice. Vi ne razumijete... Sada je još više zamuckivao. Ne mogu to
učiniti. Ne možete si ni zamisliti što se tamo dolje događa. Ne mogu... Vratite se! I
to smjesta, ili ćete biti kažnjeni na isti način. Hop se polako povuče i iziđe, a van
de Velde zavikne: I zatvorite za sobom vrata, crve jedan! Službenik se vrati u tiho
dvorište, teturajući poput slijepca, pogledom zamućenim suzama. Stigavši do
vrata zaustavi se, pokušavši smoći hrabrosti, a zatim ude naglo, nestavši iz
vidokruga zamuklih promatrača. Na pola poslijepodneva vrata se ponovno otvore
i Stadige fan iziđe u dvorište. Na sebi je imao, kao i uvijek, crno odijelo s visokim
šeširom, imao je smiren izraz lica i lagani hod kada je prošao kroz vrata utvrde i
krenuo putom prema vrtovima rezidencije. Nešto kasnije Hop iziđe iz oružarnice,
krenuvši prema glavnome dijelu utvrde. Vrati se s liječnikom Kompanije koji je u
ruci držao kožnu torbu i zajedno nestanu stubama koje su vodile u podzemlje.
Liječnik iziđe nakon dužeg vremena, zaustavivši se s Manseerom i njegovim
ljudima, čekajući na vratima. Glavni čuvar se spusti stubama. Kada su izišli, Sir
Francis je bio s njima, no nije mogao hodati bez pomoći, a noge i ruke su mu bile u
zavojima, već zaprljanim mrljama krvi. O Bože, ubili su ga, prošapće Hal, dok su
oca vukli kroz dvorište, s nogama koje ga nisu držale i glavom koja je visjela prema
naprijed. Kao da je začuo njegove riječi, Sir Francis podigne glavu i pogleda ga, a
zatim jasno reče: Zapamti zakletvu, Hale! Volim vas, oče!, dovikne mu Hal, dok ga
je boljelo u grudima, ali Hugo Barnard ga osine po leđima. Vrati se na posao,
nitkove. Te večeri, kada se red zarobljenika spustio stubama, prošavši pored
očeve ćelije, Hal se zaustavi i tiho reče: Molim Boga i sve svece da vas zaštite, oče.
Začuje oca kako se pomaknuo na ležaju, a zatim začuje njegov glas: Hvala, sine
moj. Neka ti Bog da snage da izdržiš dane koji su pred nama. Ostavši zaklonjena
vratima njene spavaće sobe, Katinka je slijedila očima pojavu Stadige Jana koja se
kretala puteljkom prema utvrdi. Kada nestane iz njena vidokruga, iza kamenog
zida, shvati da ide ravno prema kućici. Već je satima očekivala njegov povratak, i
bila je nestrpljiva. Stavi na glavu šeširić, provjerivši svoju sliku u ogledalu, no nije
bila zadovoljna. Zavrne oko prsta čuperak kose i spusti ga na rame promišljeno,
zatim se osmijehne samoj sebi u ogledalu i iziđe iz sobe kroz mala vrata koja su
vodila na stražnju terasu. Slijedila je popločeni puteljak ispod gole sjenice od loze,
bez i jednoga lista. Kućica Stadige Jana podizala se na rubu šume. U koloniji nije
bilo nikoga, ma koliko bio siromašan, koji ga je htio imati za susjeda. Kada je stigla,
Katinka opazi da su vrata otvorena i ude bez kucanja i pozdrava. ledina soba
malene kućice bila je prazna poput ćelije samotnjaka. Pod je bio pokriven kozjim
izmetom, a zrak je mirisao na pepeo. Jedini namještaj bio je jednostavan krevet,
stol i stolac. Zastavši nasred sobe, Katinka začuje šum vode koji je dolazio iz
dvorišta iza kuće i počne slijediti taj zvuk. Stadige an stajao je pred koritom, gol do
pojasa; zahvaćao je vodu kanticom i prolijevao po sebi. Podigne pogled prema
njoj, s vodom koja mu se slijevala s kose na prsa i ruke. Imao je čvrste mišiće,
poput profesionalnog borca ili, pomisli s malo mašte, poput rimskog gladijatora.
Niste iznenađeni što me vidite, primijeti Katinka. Nije to bilo pitanje, jer je
pročitala odgovor u njegovu pogledu. Očekivao sam vas. Čekao sam božicu Kali.
Nitko drugi se ne bi usudio doći ovamo, odgovori, dok je Katinka trepnula očima,
začuvši taj čudni epitet. Sjedne na zidić od kamena pored pumpe, ostavši u tišini
nekoliko trenutaka, a zatim zapita: Zašto me tako zovete? Zeldina smrt medu
njima je stvorila čudnovatu mističnu vezu. Na Trinkomaleeu, lijepome otoku
Cejlonu, nalazi se hram boginje Kali, pored svete Bare slona. Kada sam živio u
koloniji, svakodnevno sam odlazio tamo. Kali je božica smrti i uništenja i ja ju
obožavam. Tada ona shvati da je bio lud, no to otkriće u njoj pobudi radoznalost i
ona se naježi. Ostane dugo u tišini, dok je čekala da se on opere. Ponajprije
iscijedi vodu s kose rukama, a zatim osuši vitko tijelo komadom platna, te odjene
košulju i tamnu jaknu koja je stajala na zidiću i zakopča je do brade. Zatim ju
pogleda. Došli ste da čujete priču o mome slavuju. Tim lijepim melodioznim
glasom mogao je biti propovjednik ili tenor, pomisli Katinka. Da, odgovori. Zato
sam došla. Bilo je kao da joj je pročitao njene misli; znao je točno što je željela i
započne pričati bez oklijevanja. Opiše joj što se dogodilo toga dana u prostoriji
ispod oružamice, ne izostavivši nijedan detalj. Izgledalo je gotovo da pjeva, te su
stravične metode izgledale plemenite i potrebne kao zborovi u grčkoj tragediji.
Toliko je u njoj pobudio maštu da ona stisne ruke oko tijela, počevši se ljuljati
lagano na zidiću, dok ga je slušala. Kada prestane pričati, Katinka je dugo ostala
nepomična, s izrazom ekstaze na lijepome licu. Konačno se trgne i reče: Možete
me i dalje zvati Kali, no samo kada smo sami. Nitko drugi neće smjeti čuti to ime.
Hvala, božice Blijede oči sjajile su mu se, dok ju je promatrao kako se udaljavala
prema vratima. Kada je stigla do njih, zaustavi se, bez da se okrene i zapita: Zašto
ga zovete vašim slavujem? Stadige lan slegne ramenima: ler od danas na dalje
pripada meni. Svi pripadaju meni i božici Kali, zauvijek. Na te riječi Katinka osjeti
lagani drhtaj ekstaze, a zatim nastavi hod puteljkom koji je presijecao vrtove do
rezidencije. Na svakome koraku osjeti na sebi pogled Stadige Jana. Kada je ušla u
rezidenciju, Sukeena ju je čekala: Jeste li me zvali, gospodarice? Dodi sa mnom,
Sukeena. Guverner Kleinhaus često je govorio o tvojim sposobnostima u liječenju.
Tko te naučio? Moja majka. Još od malena odlazila sam s njom brati biljke i trave,
a nakon njene smrti učila sam od strica. Poznaješ li bilje ovih krajeva? Nije li
drukčije od zemlje u kojoj si se rodila? Ima istoga bilja. Neko sam sama upoznala.
Katinka je sve to već saznala od Kleinhausa, no voljela je slušati njen melodiozan
glas. Sukeena, jučer je moja kobila pala, i gotovo me bacila na tlo. Noga mi se
zapetljala o sedlo i ostao mi je ružan ožiljak. Na mojoj se koži lako stvaraju
masnice. Imaš li nešto u tvojoj kutiji s lijekovima što bi mi moglo pomoći? Da,
gospodarice. Evo. Katinka se smjesti i podigne haljine te otkrije noge, zatim
započne spuštati jednu od bijelih čarapa, zavrćući ju sporo i nježno. Pogledaj!
Sukeena klekne na tepih pred nju. Njen je dodir na koži bio tako lagan poput
leptira koji se spušta na cvijet i Katinka uzdahne: Shvaćam da imaš zaista ruke koje
liječe. Sukeena ne odgovori. Lice joj je bilo pokriveno gustom, crnom kosom.
Koliko imaš godina?, zapita ju Katinka. Sukeenini se prsti zaustave na trenutak, a
zatim nastave istraživati masnicu koja se mogla vidjeti iza koljena gospodarice.
Rodena sam u godini Tigra, dakle na moj sljedeći rođendan imat ću osamnaest
godina. Prelijepa si, Sukeena. No, uostalom, znaš i sama, nije li tako? Ne osjećam
se lijepom, gospodarice. Ne vjerujem da se jedna robinja ikada može osjećati
lijepom. Koja luda pomisao. Katinka nije skrivala neslaganje. Reci mi, je li tvoj
brat isto tako lijep kao i ti? loš se jednom Sukeenini prsti zatresu. Pogodila je
bolnu točku! Katinka se osmijehne za vrijeme stanke, a zatim upita: fesi li me čula,
Sukeena? Za mene je Althuda najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela na ovoj
zemlji, odgovori Sukeena prigušenim glasom, a zatim joj bude žao što je izgovorila
taj njen sud. Znala je instinktivno da je opasno dopustiti toj ženi da otkrije koje su
njene bolne točke, no više nije mogla dozvati riječi koje su joj pobjegle iz usta.
Koliko mu je godina? Tri je godine stariji od mene. Sukeena ostane gledati u pod.
Moram ići po lijek, gospodarice. Čekat ću te, odgovori Katinka. Požuri. Naslonivši
se na jastuke, osmijehne se, a zatim se započne sve više mrštiti na žive slike i riječi
koje su joj tekle u mislima. Osjećala se puna očekivanja i istovremeno nemirna i
nezadovoljna. Riječi Stadige Jana odjekivale su joj u mislima poput zvona
katedrale, mučeći ju. Nije mogla ostati nepomična ni trenutka više. Skoči na noge i
započne kružiti sobom poput leoparda u lovu. Gdje je završila ta djevojka?, reče,
no zatim opazi vlastitu pojavu u ogledalu i okrene se da bi ju proučila kritičkim
pogledom. Kali!, promrmlja, osmijehnuvši se. Kakvo predivno, tajnovito i čudno
ime. Opazi Sukeeninu pojavu u ogledalu iza nje, no ne okrene se odmah. Tamna
ljepota djevojke bila je savršena suprotnost i isticala je njenu. Promotri njihova
dva lica i osjeti uzbudenost kako joj teče venama. Imam mast za vašu masnicu,
gospodarice. Sukeena ostane nepomična iza nje, zagonetna pogleda. Hvala
slavuju moj, prošapće Katinka. Žgzm da mipnpadai zauzet, pomisli. cŽe;m
dđpnpđKđZz. Vrati se prema cđe oMgwe, gdje Sukeena ponovno klekne pred nju.
Na početku je mast bila svježa na koži noge, no zatim je počela oslobađati toplinu,
koja je liječila. Djevojčini prsti bili su spretni. Mrzim vidjeti nešto lijepo,
nepotrebno razoreno, promrmlja Katinka. Ti kažeš da je tvoj brat lijep. Voliš li ga
puno? Ne dobivši odgovora, produži ruku kako bi podigla Sukeeninu bradu prema
sebi, tako da ju može gledati u oči i patnja koju pročita ubrza njen puls. Moj jadni
slavuju, ponovi. Pusti da joj prsti pomiluju djevojčino tijelo. Tek sam se vratila iz
kućice Stadige Jana, ali ti si me vidjela na puteljku. Promatrala si me, nije li tako?
Da, gospodarice. Trebam li ti ponoviti što mi je rekao? Trebam li ti govoriti o
njegovoj posebnoj prostoriji u utvrdi, o onome što se tamo dolje dogada? Katinka
nije sačekala njen odgovor, već je nastavila govoriti prigušenim glasom. Kada su se
Sukeenini prsti zaustavili, prekine priču i zapovjedi joj: Nemoj stati, Sukeena, imaš
predivan dodir. Kada je konačno ušutjela, djevojka je plakala u tišini. Njene su
suze tekle sporo, ljepljive poput ulja, svjetlucajući na pozlaćenom crvenilu njena
lica. Odmah zatim, Katinka zapita: Koliko je dugo tvoj brat već u zatvoru utvrde?
Čula sam da je prošlo već duže vremena otkako se vratio s planina da bi te poveo
sa sobom. Dugo je vremena prošlo, no još mu se uvijek nije sudilo. Zastane,
pustivši da prođe neko vrijeme, a zatim polako nastavi poput suza djevojke:
Guverner Kleinhaus nije bio dovoljno marljiv, ili je netko utjecao na njega, pitam
se? Moj muž je pak energičan čovjek i odan poslu. Neće dopustiti da se pravda
zaobiđe. Nijedan zarobljenik mu ne može izbjeći. Sada se Sukeena prestala
pretvarati i zagleda se u Katinku razrogačenih očiju dok je ova nastavljala: Poslat
će Althudu u tajnu sobu Stadige Jana. Althuda neće više biti lijep. Šteta! Što
možemo učiniti da to spriječimo? Gospodarice, prošapće Sukeena, vaš je muž
moćan. Sve je u njegovim rukama. Moj muž je službenik Kompanije, vjeran i
nepopustljiv. Neće se povući pred obvezama. Vi ste tako lijepi, gospodarice. Ni
jedan muškarac vam ne može zanijekati što želite. Možete ga nagovoriti. Sukeena
spusti polako glavu na Katinkino koljeno. Molim vas svim srcem, svom dušom,
gospodarice. Što bi učinila da spasiš bratu život? Koju si cijenu spremna platiti,
moj slavuju? Nema cijene koja bi bila previsoka, ni žrtve pred kojom bih se
povukla. Možete me pitati što god želite. Ne možemo misliti da ćemo ga moći
osloboditi, Sukeena. Toliko razumiješ, nije li tako?, zapita ljubazno Katinka. Neću
si dopustiti ni nadu da ga vidim slobodna. Sukeena podigne glavu, a Katinka joj
ponovno podigne bradu, ovoga puta objema rukama, a zatim se nagne prema
njoj. Althuda neće umrijeti. Spasit ćemo ga od Stadige Jana, ti i ja, obeća joj, te
poljubi Sukeenu na usta. Djevojčine usne bile su vlažne od suza, imale su topli i
slani okus, gotovo kao okus krvi. Polako ih Sukeena otvori, poput orhidejinih
latica koje se otvaraju kljunu kolibrića u potrazi za nektarom. Althuda. Sukeena se
ohrabri misleći na brata, kada je Katinka, ne prekinuvši poljubac, uze za ruku, koju
povuče polako ispod svojih haljina, dok ju ne položi na trbuh, gladak i bijel. AM
Wa, sre je ovo za febe, ž samo za febe, reče si u tišini Sukeena, dok je zatvarala
oči, a njeni prsti su nježno dodirivali svileni trbuh, kliznuvši prema baršunastom
gnijezdu gustih zlatnih kovrča. Dan kasnije zora osvane bez ijednog oblaka. Iako je
zrak bio oštar i hladan, sunce je bilo sjajno, a vjetar se stišao. Sa skele je Hal
nadzirao zatvorena vrata zatvora. Daniel je bio pored njega. Preuzeo je na sebe
mladićev dio poslova, tako da ga je štitio od šibe Huga Barnarda. Kada Stadige fan
ude kroz vrata, i prede dvorište, uputivši se prema oružarnici odmjerenim
koracima poput grobara, Hal ga je sa strahom promatrao. Odjednom, dok je
čovjek prolazio ispod skele, Hal dohvati teški malj s dasaka i podigne ga
namjeravajući ga baciti i razbiti krvniku glavu. No, Danielova ga snažna ruka
spriječi, oduzevši mu malj iz ruku kao da oduzima igračku iz ruku djeteta i položi
ga na zidine, izvan njegova dometa. Zašto si to učinio?, pobuni se Hal. Mogao
sam ubiti tu svinju. I što biste time postigli?, zapita ga Daniel. Ne možete spasiti
Sira Francisa, ubivši krvnika. Ne bi učinili drugo, do žrtvovali vlastiti život ni za što.
Poslali bi na stratište jednu osobu više. Manseer izvede Sira Francisa iz zatvora. S
povijenim nogama, nije mogao hodati bez pomoći, ali još je uvijek držao visoko
glavu dok su ga vukli dvorištem. Oče!, uzvikne Hal, prestravljen. Ne mogu to
dopustiti. Sir Francis digne glavu prema njemu, zavikavši dovoljno glasno da ga
čuje na vrhu skele: Budi snažan, sine moj. Za moje dobro, budi snažan. Manseer
ga gurne stubama do oružamice. Dan je bio duži od bilo kojeg drugog dana u
Halovu životu. Sjeverni dio dvorišta bio je u sjeni kada se Stadige lan pojavio na
vratima. Ovog ću ga puta ubiti, tog otrovnog nitkova, tu svinju, bjesnio je Hal, no
još ga jednom Daniel uhvati čvrsto dok je krvnik hodao polako ispod skele i izišao
iz dvorišta. Hop iziđe na brzinu iz dvorišta s licem poput duha, te ode pozvati
liječnika Kompanije. Dvojica ponovno nestanu stubama, a ovoga su puta vojnici
nosili Sira Francisa na nosiljci. Oče!, uzvikne Hal, no ne dobije odgovor, a ni bilo
koji znak života. Već sam te više puta opomenuo, zareži Hugo Barnard,
približavajući se daskama, kako bi ga par puta išibao. Hal se ni ne pokuša oteti
udarcima i Barnard se povuče, iznenađen činjenicom da ne pokazuje ni najmanje
znake boli. oš jedan od tih glupih razgovora i pustit ću na tebe pse, pokuša ga
zaplašiti, udaljivši se. U međuvremenu, u dvorištu, liječnik Kompanije je
promatrao s teškim izrazom lica vojnike koji su ponovno vraćali Sira Francisa u
ćeliju, u nesvijesti. Zatim, zajedno s Hopom, krene prema guvernerova uredu na
južnome dijelu dvorišta. Van de Velde podigne glavu s dokumenata koji su bili
razbacani po stolu. Da? Što je, Saar? Zaposlen sam. Nadam se da niste došli ovdje
da gubimo vrijeme. Radi se o zarobljeniku, vaša visosti. Liječnik je bio uznemiren i
ponizan istovremeno. Van de Velde nije ga pustio da nastavi, te se obrati Hopu,
koji je stajao pored liječnika nervozna izraza lica. Dobro, Hope, je li gusar već
popustio? je li nam rekao što smo htjeli znati?, vikao je tako da se Hop povukao
korak unazad. Tako je tvrdoglav! Nikada ne bih pomislio da jedno ljudsko biće
može... Nakon toga započne dugo i mukotrpno mucanje. Smatrat ću vas
odgovornim, Hope. Van de Velde iziđe prijeteći iza stola. Sve mu se više sviđalo,
što mu je postajao omiljen hobi, zadirkivati jadnoga službenika, kada se umiješa
liječnik. Vaša visosti, strahujem za život zarobljenika. Još jedan dan ispitivanja, i
možda neće moći preživjeti. Tada se van de Velde okomi na njega: e li to,
liječnice, glavni cilj ove stvari. Courtenevje osuđenik na smrt. Umrijet će, za to
imate moju časnu riječ. Vrati se pisaćem stolu, i sjedne. Ne dolazite k meni s
porukom da će brzo umrijeti. Sve što od vas želim znati jest može li još uvijek
osjetiti bol ili ne, i je li u stanju pričati ili davati znakove da shvaća pitanje.
Liječnice, je li u stanju?, Van de Velde ga prostrijeli pogledom. Vaša visosti,
odgovori liječnik skinuvši naočale i očistivši energično stakla, dok je razmišljao o
odgovoru. Znao je što je van de Velde htio čuti, znao je da ne bi bilo dobro
zanijekati mu to. U ovom trenutku zarobljenik nije compos meMfžs. Van de Velde
se namršti, prekinuvši ga. Što mi možete reći o toliko hvaljenim sposobnostima
krvnika? Mislio sam da nikada ne uzima zarobljenika, ili bar ne namjerno.
Gospodine, nije na meni da procjenjujem državnog krvnika. Siguran sam da će se
zarobljenik do sutra osvijestiti. Želite reći da će sutra biti dovoljno jak da podnese
ispitivanje? Da, vaša visosti, to je moje mišljenje. Dobro, gospodine, uzimam vas
za riječ. Umre li gusar prije nego bude javno osuđen, smatrat ću vas osobno
odgovornim. Narod mora vidjeti da je pravda izvršena. Nije dobro da čovjek umre
u miru svoje ćelije. Želim ga vidjeti vani, na stratištu, tako da ga svi vide. Želim ga
iskoristiti da dam primjer, razumijete li? Da, vaša visosti. Liječnik se povuče prema
vratima. I vi, Hope, razumijete li me, glupane? Želim znati gdje je sakrio teret s
galije, a zatim želim lijepo, krvavo smaknuće. Za vaše dobro, bolje je da progovori.
Da, vaša visosti. Želim razgovarati sa Stadige Janom. Pošaljite ga sutra ujutro k
meni, prije nego što započne s ispitivanjem. Želim da shvati koje su njegove
dužnosti. Osobno ću vam poslati krvnika, obeća Hop. Ponovno se spustio mrak,
kada je Hugo Barnard prekinuo radove na zidinama, zapovjedivši izmorenim
zarobljenicima da se spuste sa skele u dvorište. Prošavši ispred ćelije oca, Hal ga
dozove očajan: Oče, čujete li me? Ne dobivši nikakav odgovor, zalupa mu na
vrata. Oče, recite mi nešto! U ime Boga, govorite! Ovoga puta mu se Manseer
smiluje, jer nije pokušao natjerati Hala da produži u svoju ćeliju, tako da je mladić
ponovno pozvao oca: Molim vas, oče, ja sam, Hal, vaš sin. Prepoznajete li me?
Hal?, odgovori mu drhtav glas, koji on ne prepozna. esi li to ti, mladiću moj? O,
Bože svemogući. Kleknuvši na koljena mladić se nasloni na vrata. Da, oče, ja sam.
Budi snažan, sine. Neće još dugo potrajati, ali molim te, ako me voliš, drži se
zakletve. Ne mogu dopustiti da se tako mučite. Ne mogu dopustiti da se sve ovo
nastavi. Hale! Očev glas odjednom postane jak, kao nekad. Nema više patnje.
Prešao sam taj prag. Ne mogu mi više učiniti ništa, osim preko tebe. Što mogu
učiniti da ublažim vašu patnju? Recite mi, molim vas! jednu jedinu stvar možeš
učiniti za mene: djelovati tako da ja sa sobom ponesem saznanje o tvojoj jačini i
odlučnosti. Ako me sada razočaraš, sve će ovo biti uzaludno. Hal osjeti medu
zubima koščice ruke, koje je zagrizao do krvi da bi uzaludno pokušao zaustaviti
jecaje. Očev glas se ponovno začuje: Daniele, jesi li tu? Da, kapetane. Pomogni
mu. Pomogni mom sinu da se ponaša kao muškarac. Kunem vam se, kapetane.
Hal podigne glavu, ponovivši energičnije: Ne treba mi ničija pomoć. Održat ću riječ
koju sam vam dao, oče. Neću vas razočarati. Zbogom, Hale. Sir Francisov glas
počeo je slabiti, kao da pada u bunar bez dna. Ti si moja krv i moje meso, moja
nada za život vječni. Zbogom, moj živote. Sljedećeg jutra, kada su došli po Sira
Francisa, Hop i doktor Saar hodali su uz nosiljku. Obojica su bili zabrinuti, jer
čovjek nije davao znakove života. Čak kad je Hal izazvao Barnarda, pozvavši ga s
vrha zidina, Sir Francisje ostao nepomičan. Ponijeli su ga u podzemlje, gdje je
Stadige Jan još uvijek čekao, no nakon nekoliko trenutaka iziđu na sunce sva
trojica: Saar, Hop i Stadige Jan, razgovarajući međusobno nekoliko trenutaka.
Zatim krenu prema guvernerovu uredu, penjući se stubama. Van de Velde je
stajao pored prozora od različitih boja stakla i promatrao usidrene brodove u luci.
Večer prije u luku je uplovila još jedna galija i on je očekivao kapetana broda da se
predstavi i predoči mu popis namirnica koje su mu trebale da se opskrbi.
Guverner se nestrpljivo okrene prema trojici koja su ulazila u redu u njegov ured.
Da, Hope?, reče, pogledavši svoju najdražu žrtvu. Čudno, sjetili ste se mojih
zapovijedi. Doveli ste mi državnog krvnika. Obrati se Stadige Janu: Dakle, je li vam
gusar priznao gdje je sakrio blago? Hajde, prijatelju, govorite. Krvnikov izraz lica
ostao je isti. Radio sam sa svim opreznostima, da ne oštetim zarobljenika tako da
ne bude... neiskoristiv, promrmlja, no gotovo je stigao do granice. Ubrzo neće više
čuti moj glas, neće osjećati ništa. Jeste li doživjeli neuspjeh?, Van de Veldeov glas
podrhtavao je od bijesa. Ne, još ne. Jak je, nikada nisam mislio da je do te mjere
jak, no ostao je još kotač. Mislim da ga neće izdržati. Nitko ne izdrži. Još ga niste
upotrijebili?, zapita van de Velde. Zašto ne? Za mene je on zadnje sredstvo. Kada
jednom probaju kotač, nema im pomoći. Kraj je. Što će se dogoditi ako i to bude
izdržao, raspitivao se van de Velde. Tada ostaje samo vješanje i stratište, odgovori
krvnik. Van de Velde se obrati Saaru: Kakvo je vaše mišljenje, doktore? Vaša
visosti, ako ga želite javno smaknuti, morat ćete to obaviti odmah nakon kotača.
Koliko nakon?, zapita van de Velde. Već danas, prije zalaska sunca. Nakon kotača
neće izdržati noć. Guverner se okrene prema krvniku: Razočarali ste me. Žao mi
je. Stadige Jan je izgledao ravnodušan na te riječi kritike i pogleda ga istom
jačinom kao i van de Velde njega. No, moramo učiniti sve što je u našoj moći, da
što više iskoristimo ovu stvar. Objavit ću javno vješanje za tri sata. U
međuvremenu vratite se dolje i stavite ga na kotač. Razumijem, vaša visosti,
odgovori krvnik. Razočarali ste me jednom, nemojte drugi put. Mora biti živ kada
se bude peo na stratište. Hope, pošaljite dva glasnika gradom. Ostatak dana
provest će se u slavlju za cijelu koloniju, osim za one koji rade na zidinama utvrde.
Francis Courtenev će biti smaknut u tri sata popodne. Svi građani kolonije bit će
prisutni. Želim da svi vide kako se odnosimo prema gusaru. Ah, obavijestite i
mevrow van de Velde. jako će se naljutiti ako joj se uskrati ta zabava. U dva sata
poslije podne Sira Francisa Courtenevja ponovno odnesu u ćeliju ispod oružarnice,
i dalje na nosiljci. Ovoga puta nisu se niti potrudili da pokriju golo tijelo. Čak i s
visokih južnih zidina utvrde, i pogleda zamućenim od suza, Hal shvati da je očevo
tijelo deformirano kotačem na groteskni način. Svi zglobovi ramena i kukovi bili su
iščašeni, napuhnuti i puni ljubičastih masnica. Skupina vojnika u zelenoj odori
poreda se u dvorištu. Vodeni časnikom, koji je držao visoko mač u ruci, vojnici se
okupe oko nosiljke. Dvadeset ljudi marširalo je na čelu i još dvadeset s puškama
na ramenima. Koračali su uz zvuk bubnja. Povorka iziđe vijugajući iz utvrde prema
stratištu. Daniel zagrli Hala, dok je mladić gledao, blijed i drhtav na ledenom
vjetru. Hal se ni ne pokuša udaljiti. Mornari koji su imali pokrivene glave, skinu
prljave krpe s njih ostavši na nogama, tmurni i tihi, dok je povorka koračala ispod
njih. Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, uzvikne Ned Tvler. Bili ste najbolji čovjek
koji je plovio morima! Ostali mornari mu se pridruže uzvikujući dok je jedan od
golemih crnih pasa Huga Bamarda zavijao. Masa ljudi čekala je na ravnini, ispred
stratišta, u tišini. Izgledalo je da su se svi stanovnici kolonije odazvali obavijesti.
Stadige lan je čekao iznad njih, na stratištu. Imao je kožnu pregaču i glavu
pokrivenu crnom kapuljačom, tipičnom za njegovu službu. Kroz otvore krinke
vidjele su se samo oči i usta. Vodena bubnjem, povorka stigne do stratišta sporim
hodom, dok je Stadige Jan čekao s rukama prekriženim na prsima. Čak je i on
okrenuo glavu kada se guvernerova kočija spustila putom kroz vrtove, prošavši
mjesto za povorke. Stadige Jan se nakloni guverneru i njegovoj supruzi, dok je
Aboli vodio šest sivaca do podnožja stratišta, zaustavivši kočiju. Kada žute oči
Stadige Jana susretnu Katinkine, kroz rupe crne kapuljače, krvnik se ponovno
nakloni, ovoga puta, samo njoj. I Katinka shvati da je njoj posvećivao žrtvu, svojoj
božici Kali. Nema razloga da se toliko pravi važan. Taj je do sada učinio loš posao,
primijeti van de Velde suho. Ubio ga je, ne izvukavši iz njega ni riječi. Ne znam što
će reći tvoj otac i ostali članovi Savjeta Sedamnaestorice, kada saznaju da je teret
izgubljen. Naravno, ja ću biti krivac, kao i uvijek. A ti ćeš me, kao i uvijek, morati
zaštititi, dragi mužu, odgovori mu i podigne se na noge u kočiji da bi bolje vidjela.
Vojska se zaustavi pred vješalima, zatim nosiljku s nepomičnim tijelom podignu
uvis i polože pred Stadige Jana. Žamor se začuje dok je krvnik kleknuo pored
zarobljenika i započeo s poslom. Nešto kasnije, kada masa od uzbudenosti zareži,
sivci s uznemire, zbog zvuka i mirisa tek prolivene ljudske krvi. Aboli ih je uspio
zadržati lagano povukavši uzde, zatim polako odvrati pogled sa zastrašujućeg
prizora i podigne ga prema zidinama utvrde, gdje medu ostalima prepozna Halovu
pojavu. Bio je gotovo visok kao i Big Daniel, imao je izgled i držanje zrelog
muškarca, no još je uvijek imao srce mladića. Nije trebao gledati taj prizor: nitko,
ni muškarac ni mladić, ne bi nikada trebali gledati vlastitog oca kako umire.
Aboliju se učini da će njegovo veliko srce puknuti, no uspije zadržati
nepromijenjen izraz lica ispod ožiljaka tetovaža. Ponovno pogleda prema stratištu
kada je tijelo Sira Francisa Courtenevja već visjelo u zraku i masa ponovno ispusti
zvjerski krik. Pritisak koji je Stadige Jan vršio na konopac, podižući za vrat Sira
Francisa s nosiljke, bio je čvrst, a ujedno i nježan: način koji je iziskivao ruku
stručnjaka, pazeći da se ne bi slomila rebra i sve završi prebrzo. Za njega je to bilo
pitanje profesionalne časti, zadnji tračak života u toj ljudskoj ljusci nije se smio
ugasiti prije nego što mu raspara trbuh. Aboli skrene pogled, zagledavši se
ponovno u Hala Courtenevja na zidinama utvrde. Ne bi ga trebali oplakivati,
Gundwane. Bio je čovjek i živio je kao čovjek. Plovio je oceanima, borio se kao što
je dužnost ratnika. Poznavao je zvijezde i običaje ljudi. Nije nikada priznao ni
jednog gospodara, i nikada se nije povukao pred neprijateljem. Ne, Gundwane, ne
trebamo ga oplakivati, ti i ja. Dokle god bude živio u našim srcima, neće nikada
umrijeti. Osakaćeno tijelo Sira Francisa Courtenevja ostalo je visjeti na stratištu tri
dana. Svakoga je dana Hal, pogledavši sa zidina, u prvoj svjetlosti dana, vidio
njegovo obješeno tijelo. Galebovi su letjeli sa žala u oblaku bijelih i crnih krila,
spremajući se da započnu gozbu. Kada su bili siti, spuštali bi se na okvir stratišta.
U tom je trenutku Hal mrzio svoj oštar vid, jer mu nije promaknuo ni j edan j edini
detalj. Trećega dana ptice su izdubile očevu lubanju, tako da je izgledao kao da se
izruguje nebu ispod praznih duplja. Građani koji su prolazili pored stratišta i
odlazili u utvrdu držali su se daleko, a gospode bi približavale licu vrećice s
osušenim travama. No, u zoru četvrtog dana, kada je Hal pogledao sa zidina,
opazi da je stratište prazno. Groteskni očevi ostaci više nisu bili izloženi i galebovi
su se vratili na morski žal. Hvala Bogu, promrmlja Ned Tyler prema Danielu. Sada
mladi Hal može ponovno početi odzdravljivati. No, čudno je da su odnijeli tako
brzo leš, primijeti Daniel u nedoumici. Nikada ne bih pomislio da je van de Velde
tako milosrdan. Sukeena ga je naučila kako će pomaknuti rešetku s jednog od
stražnjih prozora u prostorijama za robove, odakle je mogao kliznuti van. S
vremenom je noćna straža u rezidenciji postajala manje stroga. Aboli nije naišao
na prevelike poteškoće kada se tri noći za redom iskrao iz soba za robove.
Sukeena ga je upozorila da se mora vratiti najkasnije dva sata prije zore, jer su se
tada stražari budili, postavši oprezniji, da bi ostavili dobar dojam na kuću koja se
također budila. Kada je jednom preskočio zid, Aboliju je trebalo sat vremena da
trćećim korakom, u tami, stigne do granice kolonije, označene živicom i
bademovim stablima koja su davala gorke plodove, posađenim po guvernerovoj
želji. Iako je živica još uvijek bila rijetka i bilo je više prolaza, označavala je granicu
koju ni jedan stanovnik nije smio preći bez guvernerove dozvole. I obrnuto, ni
jedno pleme Hotentota nije smjelo preći živicu i ući u koloniju. Po zapovijedi
Kompanije domoroci koji bi prešli granicu trebali su biti ubijeni metkom iz puške ili
vješanjem. VOC nije namjeravao tolerirati domorodačku nelojalnost, njihovo
naginjanje pljački ili pijanstvu čim bi se dokopali alkohola. Nemoralni običaji
njihovih žena, da podignu kožne suknjice za šačicu perla ili neki jeftini nakit,
predstavljali su moralnu opasnost za stanovnike koji su vjerovali u Boga. U
koloniju su mogli ući samo odabrani muškarci, koji su mogli poslužiti kao vojnici ili
sluge, dok su ostale potisnuli u njihov divlji teritorij kojemu su i pripadali. Svake
noći Aboli je prolazio tu granicu i poput crnoga duha kretao se ravnicom koja je
dijelila lafelberg i bastion skromnih brežuljaka od velikih planinskih lanaca
unutrašnjosti. Divlje životinje nisu potjerane iz te ravnice, jer je malo lovaca
bijelaca dobilo dozvolu da iziđu iz granica kolonije u lov. Aboli ponovno začuje
divlji zbor lavova u lovu, kojeg se sjećao još od djetinjstva. Leopardi su se također
glasali u šumama, a ponekad bi opazio i krda antilopa, čiji je topot bio poput
bubnjeva u noći. Aboli je tražio mužjaka crnoga bivola. Već je dva puta nanjušio
krdo bivola u šumici. Bio je to miris koji ga je podsjećao na goveđe stado njegova
oca, koje je kao dječak vodio na pašu, prije nego što je bio obrezan. Začuo je
bivole i zvukove mladih, slijedio je njihove duboke tragove i opazio nakupine
vlažnog izmeta na mjesečini: no, svaki put kad bi se približio krdu, vjetar bi ga
izdao. Nanjušivši njegovu prisutnost, bivoli bi se udaljili medu grmljem, trčeći sve
dok se zvuk njihovog bijega ne bi izgubio u daljini. Aboli nije više mogao nastaviti
potragu za njima, jer je već bila prošla ponoć, a bio je udaljen nekoliko sati hoda
od granice kolonije i njegove sobe. Treće noći se išulja preko prozora sat prije
nego što mu je Sukeena preporučila, jedan od pasa ga nanjuši, no, prije nego što
je mogao uzbuniti stražu, Aboli ga smiri prigušenim zviždukom i pas ga prepozna,
približivši se i ponjušivši mu ruku. Aboli ga pomiluje po glavi, šapne mu nekoliko
riječi jezikom šuma i ostavi ga, dok je on skočio preko zida, izgubivši se u
bezbrojnim sjenama, na mjesečini. Za vrijeme prethodnih lovova opazio je da
krdo bivola ostavljala sigurnost guste šume i kreće prema nedalekoj bari oko milju
udaljenosti od granice kolonije. Znao je da, ako bude prešao granicu prije ponoći,
možda će ih uspjeti iznenaditi dok su još pili. Bila je to najbolja prilika da izolira
mužjaka i krene u lov. S jednoga stabla na rubu šume pribavi si luk koji je izradio
od grane divlje masline. Sukeena je ukrala jedini željezni vrh strijele iz zbirke
oružja koju je guverner Kleinhaus sastavio dok je bio guverner u Indiji i koja je
ukrašavala zidove rezidencije. Bilo je malo vjerojatno da će netko primijetiti
nestanak medu hrpom mačeva, noževa i štitova koji su bili postavljeni na zidu.
Vratit ću ti ga, obećao je Sukeeni. Ne bih te želio dovesti u nepriliku, ako netko
primijeti da je nestao. Tvoja je potreba veća od mog rizika, odgovorila mu je,
stavivši ispod sjedala kočije vrh koplja zamotan u krpu. I ja sam imala oca, kojemu
je bio onemogućen častan pokop. Aboli namjesti vrh koplja na trsku, učvrstivši ga
konopcem i smolom, zatim ga okruži perjem sokola, koji su se čuvali u kavezima
konjušnice. Nije imao vremena tražiti larve insekta iz kojih je izvlačio otrov te se
samo mogao nadati da će to koplje pogoditi plijen. Tada medu sjenama Aboli
pronađe stare sposobnosti koje je mislio da je zaboravio i sjeti se što su ga stariji u
plemenu učili. Osjećao je noćni vjetar kako nježno dodiruje njegova prsa i gole
bokove; osjetivši mu smjer u svakom trenutku i kružeći oko bare dok mu nije
počeo puhati ravno u lice, osjeti miris bivola koje je tražio. Vjetar je bio dosta jak
da zanjiše visoke trske i zagluši svaki zvuk, te se Aboli mogao približiti brzo zadnjih
stotinu koraka. Iznad šuma vjetra sa sjevera i trske začuje zvuk. Ukoči se, te
dohvati svoju jedinu strijelu zapitavši se jesu li lavovi došli do vode prije krda
bivola, jer to što je čuo bio je zvuk lava. Pogledavši ispred sebe, začuje topot koji
se gušio u blatu bare. Iznad glava trske, koje su se vijorile na vjetru, tamna pojava,
golema na mjesečini, se pokrene. Mužjak, uzdahne. Mužjak, nad mužjacima!
Bivol je tek završio ispijati vodu. Star i nepažljiv, izgubio je ženke i mladunče krda.
Bio je sav blatan i sjajio se, teško hodajući prema mjestu na kojem se Aboli
sklupčao. Ovaj ga izgubi iz vidokruga kada se uvuče medu trsku koja se ljuljala na
vjetru, tako da se životinja približi, no mogao ga je pronaći u svakom trenutku po
teškom disanju i šumu trske koja mu je šibala bokove. Bio je vrlo blizu, no, još
uvijek izvan Abolijeva vidokruga, kada odjednom protrese glavom, zbog trske koja
mu je smetala i petljala se oko rogova. Svi mišići njegova tijela bili su napeti poput
luka koji je držao u rukama. Gusta trska se razdvoji u dva dijela i pred njim se
stvori golema glava, s uvinutim rogovima na mjesečini. Odjednom bivol osjeti
nešto, opasnost koja je vrebala nedaleko od njega, i zastane, podignuvši veliku
crnu glavu. Kada podigne njušku, da bi onjušio zrak, Aboli opazi da mu je još
vlažna i svjetlucava, te da mu se voda cijedi iz gubice. Životinja raširi nozdrve,
široke poput tamnih bara, toliko da Aboli osjeti njegov topli dah na golim prsima i
licu. Bivol okrene glavu tražeći skrivenog lovca, ljudskog ili životinjskog. Aboli
ostane nepomičan poput stabla, držeći napet teški luk. Otpor maslinove grane i
konopca bio je tako velik da su mu svi mišići na rukama bili nabrekli i vibrirali su
od napora. Okrenuvši glavu, bivol ostavi otkrivenu udubinu iza uha gdje se vrat
spajao s kostima lubanje i rogovima. Aboli nacilja još nekoliko trenutaka, a zatim
odapne strijelu koja se zarije u golemi crni vrat. Životinja zatetura. Ako je strijela
ušla u prolaz između rebara kralježnice, čemu se Aboli nadao, trebao je pasti na
mjestu. Vrh je pogodio u kralježnicu, no kost ga je skrenula te je prekinuo veliku
arteriju iza kosti. Kada se bivol počeo otimati, prekinuta arterija prsne i mlaz krvi
šikne u zrak, crn poput nojevih perja na mjesečini. Životinja prođe pored Abolija
brza poput munje, mlatarajući glavom s prijetećim rogovima. Da Aboli nije
ispustio luk, bacivši se u stranu, bivol bi ga probo rogovima. Bivol je bjesnio,
stigavši do tvrdog tla. Aboli na koljenima naćuli uši da bi slijedio njegov trk kroz
šumicu. Zatim se bivol odjednom zaustavi. Uslijedila je duga stanka, puna
napetosti, za vrijeme koje čovjek začuje teško disanje životinje i kapi krvi koje su
padale na lišće niskog grmlja oko njega. Zatim začuje bivola kako tetura i spotiče
se, pokušavši ostati na nogama, dok su ga snage napuštale, odlazeći iz tijela
zajedno s bujicom tamne krvi. Životinja odjednom padne na tlo, dok je zemlja
podrhtavala pod Abolijevim nogama. Trenutak kasnije začuje prigušeni riku smrti,
a zatim tišinu od koje su ga uši zaboljele. Čak su i noćne ptice i žabe iz močvare
utihnule začuvši taj strašan zvuk. Izgledalo je kao da cijela šuma zadržava dah,
pred tako golemom životinjom u agoniji. Zatim, polako, noć ponovno oživi, žabe
započnu kreketati, a ptice pjevati. Negdje u daljini sova se oglasi svojim mrtvačkim
zovom. Aboli odere bivola nožem, koji je Sukeena ukrala za njega iz kuhinje
rezidencije, zatim složi zelenkastu kožu zavezavši ju konopcem. Bio je to težak
teret koji je stavio na kušnju i njegovu snagu. Zatetura pod težinom tog tereta,
dok ga ne zadrži u ravnoteži, ostavivši bivola bez kože noćnim čoporima hijena i
jatu kragulja. Zatim krene prema koloniji i Tafelbergu. Usprkos teretu, brzo je
napredovao i sasvim tiho, tipično za ratnike njegova plemena; hod mu je ponovno
postajao prirodnim nakon razdoblja sjedilačkog života i dvadeset godina na brodu
ploveći morima. Prisjećao se plemenskih običaja i vjerovanja koja je već bio
gotovo zaboravio, ponovno se prisjećao starih tehnika, postajući opet ono što i
jest dijete afričke zemlje. Uspevši se do prvih padina planine, ostavi zavežljaj od
kože u uskom prolazu u stijeni, nakon što ga je zaklonio velikim kamenjem, jer su
se hijene znale popeti do gore, privučene otpacima koje je kolonija stvarala.
Podignuvši pogled prema nebu, nakon što je smjestio i zadnji kamen, opazi da se
Škorpion brzo spuštao na obzoru. Shvativši tek tada koliko je noć brzo prošla,
spusti se trkom do granice vrtova Kompanije upravo dok je prvi pijetao kukurikao.
Kasnije, tog istog jutra, dok je sjedio na klupi zajedno s ostalim robovima čekajući
na posudu s doručkom, punu gustoga mlijeka, prođe Sukeena, zaposlena u
nadziranju posluge rezidencije. Noćas sam te čula kada si se vratio. Bilo je
prekasno, prošapće, ne okrenuvši glavu. Ako te uhvate, navući ćeš na nas teške
kazne i svi će se naši planovi izjaloviti. Moj je zadatak gotovo završen, promrmlja
on tiho. Noćas će biti posljednji put što ću morati izići. Budi oprezan, Aboli. Rizik
je velik, upozori ga i ode. Usprkos upozorenju, dala mu je svu pomoć koju je
zatražio. I ne pogledavši ju, Aboli promrmlja za sebe: Ta malena ima srce lavice.
Te noći, dok je cijela kuća spavala, Aboli se provuče kroz prozor. I ovaj put morao
je umiriti pse prigušenim zviždukom, te zalogajima osušene kobasice koju je
spremio za njih. Kad je stigao do zida koji je označavao granicu s travnjacima,
pogleda u zvijezde i na istoku vidje prvu prigušenu svjetlost koja je ukazivala na
rađanje mjeseca. Prešavši preko zida, spusti se prema mjestu, držeći se daleko od
puta i orijentirajući se prema vanjskim zidinama. Prigušena svjetla bila su vidljiva
iz kuća naselja i nije ih bilo više od četiri ili pet. Četiri usidrena broda imala su
samo po jednu upaljenu svjetiljku na vrhu jarbola, a palube su im bile sasvim
obavljena tamom. Aboli pričeka na rubu ravnine i osluhne svaki zvuk u noći. Dok
se spremao da zakorači na otvoreno tlo, začuje smijeh pijanaca i pjesmu, dok se
skupina vojnika iz utvrde vraćala iz krčme u luci, gdje su prodavali nedestilirani
alkohol, koji su Hotentoti nazivali p. Jedan od pijanaca držao je u ruci baklju, čiji je
plamen nesigurno podrhtavao kada se čovjek zaustavio pred stratištem, vičući i
vrijeđajući još viseći leš. Njegovi se prijatelji nasmiju od srca njegovom smislu za
humor, a zatim krenu prema utvrdi, teturajući i pridržavajući se međusobno.
Kada su nestali u unutrašnjosti utvrde, i ponovno se spusti tišina, Aboli prede
munjevitom brzinom ravninu. Iako nije uspijevao vidjeti mnogo ispred sebe, svega
nekoliko koraka, vodio ga je miris truleži: samo mrtvi lav smrdi kao leš koji se
raspada. Tijelo Sira Francisa Courtenevja bilo je raščetvoreno kirurškom
preciznošću, budući da je Stadige lan koristio mesarski pribor da bi mu smrskao
teže kosti. Aboli skine glavu sa štapa na koji je bila zabijena, zamota ju u bijelo
čisto platno i odloži u torbu koju je ponio sa sobom. Zatim se usredotoči na ostale
dijelove tijela. Psi iz naselja odnijeli su već neke manje kosti, no čak i radeći u
mraku, Aboli uspije skupiti sve ostatke. Zatvori kožnu torbu, te ju stavi na rame i
krene prema planini. Sukeena, koja je poznavala svako grlo i rupu u planini,
objasnila mu je kako će naći uski tajni prolaz pećine, gdje je noć prije pustio
bivolju kožu. Na mjesečini koja se pojavljivala, pronađe ga bez poteškoća. Stigavši
do ulaza, klekne i brzo odmakne kamenje koje je pokrivalo bivolju kožu, a potom
ude, pomaknuvši grmlje što je pokrivalo ulaz u pećinu. Spretno upali svijeće koje
mu je Sukeena pribavila. Sakrivši vatru medu rukama, pred očima mogućih
promatrača u podnožju planine, nastavi se kretati malim prolazom puzeći
četveronoške i vukući za sobom kožnu torbu. Kao što ga je Sukeena obavijestila,
galerija se odjednom otvarala u dosta visoku pećinu, tako da se mogao podignuti
na noge i držeći i dalje svijeću iznad glave, opazi daje pećina bila prirodno mjesto
za pokop, po mjeri velikog vode. Postojala je čak kamena klupa uz stijenu. Smjesti
na nju torbu, te se vrati puzeći kako bi uzeo bivolju kožu, no prije nego što je
ponovno ušao u galeriju pogleda iza sebe kako bi se orijentirao i da bi vidio gdje je
mjesec. Smjestit ću ga tako da njegovo lice pozdravi deset tisuća mjeseca i sve
zore vječnosti, promrmlja za sebe, vukući u pećinu tešku kožu da bi je prostro na
pod. Spustivši svijeću na kamenu klupu, započne vaditi sadržaj iz torbe. Prije
svega stavi u stranu male darove i predmete koje je ponio sa sobom, a zatim
podigne glavu Sira Francisa, ostavivši ju zamotanu te ju spusti u sredinu bivolje
kože. Osjeti poštovanje, ne pokazujući gnušanje prema snažnome mirisu truljenja
koji se polako širio pećinom. Nakon što je sastavio sve ostale dijelove tijela,
smjesti ih u prirodni položaj, učvrstivši ih malim vlaknima konopca, dok Sir Francis
nije udobno spavao na boku, s koljenima koja su mu dodirivala bradu i rukama
oko nogu u položaju fetusa u majčinom trbuhu i snu. Zatim oko tijela zamota
bivolju kožu, tako da je ostalo otkriveno samo iznakaženo lice, te zašije kožu. Bio
je to dug i naporan posao i kada se svijeća ugasi, upali još jednu, da bi završio s
poslom. Kada završi, uze češalj, još jedan Sukeenin dar, i očešlja čuperke
zamršene kose, koji su se slijepili za lubanju Sira Francisa, a potom pažljivo napravi
pletenicu. Zatim podigne tijelo, posjevši ga na kamenu klupu, i okrene ga prema
istoku, da bi zauvijek mogao promatrati rađanje mjeseca i dana. Dugo je ostao
stisnut ispod klupice, promatrajući iznakaženu glavu i prisjetivši se kakva je
nekada bila: pomisli na živahno lice mladog mornara koji ga je oslobodio iz štive
broda što je prevozio robove, prije dvadeset godina. Zatim ustane, započevši
skupljati predmete koje je ponio sa sobom i stavi ih pred tijelo Sira Francisa. Prvi
predmet bio je mali model broda, izrezbaren njegovim rukama. Nije imao previše
vremena da se posveti izradi, koja je bila gruba i djetinjasta, no tri su jarbola imala
i jedra, s imenom na krmi: IWy fwma. Neka vas ovaj brod poveze tamnim
oceanima do luke u kojoj vas očekuje žena čije ime nosi, prošapće Aboli. Odmah
zatim smjesti pored broda nož i luk od maslinove grane. Nemam mača, kojim bih
vas darovao, da se možete obraniti na tamnim mjestima. Zatim ga podari
posudom hrane i bocom vode. Neka vas nikada glad i žed ne muče. Na kraju, uze
križ od drva koji je izradio svojim rukama i ukrasio zelenom školjkom i
kamenčićima. Neka vas križ vašeg Boga, koji vas je vodio kroz život, i dalje vodi i u
smrti, reče. Smjestivši križ pred prazne oči Sira Francisa, klekne na pod pećine i
upali svijećom malenu vatru. Neka vas ova vatra ugrije u tami duge noći. Zatim
zapjeva na svome jeziku pogrebnu pjesmu i pjesmu putnika koji kreće na dugo
putovanje, plješćući rukama, kako bi držao ritam. Kada se vatra ugasi, podigne se i
krene prema izlazu pećine. Zbogom, prijatelju, reče tiho. Zbogom, oče. Ispočetka,
van de Velde, koji je bio oprezan čovjek, nije dozvolio Aboliju da vozi kočiju kada
je i on bio u njoj. To je hir koji ti ne želim zanijekati, draga moja, rekao je supruzi,
ali taj je čovjek divljak. Što zna o konjima? Zapravo, dosta, mnogo više od staroga
Fridricusa, odgovorila mu je Katinka smijući se. A odlično izgleda u novoj odori
koju sam dala napraviti za njega. Ta lijepa smeđa jakna s hlačama po zadnjoj modi
neće mi previše pomoći kad mi se slome kosti, odgovori joj, no poslije je bio
primoran cijeniti način na koji je Aboli vodio konje. Prvi put kada je Aboli vozio
kočiju, iz rezidencije do ureda u utvrdi, medu robovima koji su radili na zidinama
začuo se žamor i veliko uzbuđenje. Kada je kočija prešla ravninu, približavajući se
utvrdi, prepoznali su Abolija koji je sjedio na klupici s dugačkim bičem u rukama i
bijelim rukavicama. Hal se već spremao da ga pozdravi, no zadrži se na vrijeme.
Nije ga odgovorio Bamardov bič, već saznanje da nije previše pametno podsjetiti
stražu da je Aboli bio s njima na brodu. Nizozemci su očekivali da se crnca shvaća
kao običnog roba, a ne kao prijatelja. Neka nitko ne pozdravlja Abolija, prošapće
Daniel, koji se znojio pored njega. Ne obazirite se na njega. Zapovijed se
munjevito proširi medu ljudima na skeli, i medu onima koji su radili u dvorištu.
Kad je kočija ušla, dok su joj stražari potrčali u susret, ni jedan od zarobljenika nije
gledao u tom pravcu; nastavili su raditi svoj posao. Aboli je nepomično sjedio, s
pogledom uprtim pred sebe; tamne oči nisu ni pogledale u pravcu Hala. Zaustavi
konje u podnožju skele, skoči na zemlju i spusti ljestve te pruži guverneru ruku.
Kada se van de Velde uspne stubama i nestane u svome uredu, Aboli se ponovno
vrati na svoje mjesto na kočiji, gdje je ostao nepomičan, gledajući pred sebe.
Ubrzo su zarobljenici i straže zaboravili na njega, vrativši se na svoj posao, i sve se
ponovno počne normalno odvijati. Prošlo je sat vremena prije nego što je jedan
konj zatresao glavom. Krajičkom oka Hal opazi da je Aboli dodirivao uzde
namjerno ga razdraživši, nakon čega polako side i približi se konju da bi ga
pomilovao po glavi i promrmljao mu nježne riječi. Pod njegovim dodirom životinja
se umiri odmah, a Aboli klekne na zemlju, podigne mu prvo jedno, pa zatim drugo
kopito, i provjeri moguće ozljede. Držeći i dalje koljeno na tlu, skriven od pogleda
straže tijelom konja, podigne prvi put pogled prema Halu. Njihove se oči susretnu
na trenutak, a Aboli klimne glavom, otvorivši desni dlan i Hal opazi mali papirnati
svitak, zatim ponovno zatvori dlan i podigne se. Okrene se oko sebe, proučavajući
konje, jednog po jednog. Zatim se udalji, nasloni se na kameni zid i nagne se da bi
očistio čizme od sloja prašine. Hal opazi da je uvukao svitak papira u rupu između
dva kamena bloka na zidu. Zatim Aboli ustane i vrati na svoje mjesto, čekajući
guvernera. Van de Velde nije pokazivao ni malo obzira prema slugama, robovima i
životinjama. Cijelog je jutra šest sivaca ostalo čekajući ga, dok ih je Aboli s
vremena na vrijeme mazio. Nešto prije podneva guverner se pojavi iz sjedišta
Kompanije i vrati se u rezidenciju za ručak. U sumrak zarobljenici umorni sidu sa
skela u dvorište. Hal se spotakne da bi se mogao sagnuti do zemlje i ispružiti ruku
u potrazi za osloncem, uzevši tako komadić papira medu kamenim blokovima,
gdje ga je Aboli bio ostavio. U zatvoru, zahvaljujući baklji koja je bila nataknuta na
vrhu stuba, bilo je dovoljno svjetla da Hal pročita poruku, napisanu lijepim
rukopisom, koji je njemu bio nepoznat, budući da jeAbolijev, usprkos naporima
Hala i oca, bio uvijek velik, nepravilan i ružan. Izgledalo je da je neka druga osoba
napisala te riječi. U smotuljku se nalazio maleni komadić ugljena, kako bi Hal
mogao napisati odgovor na drugoj strani papira. Kapetan je pokopan časno.
Halovo srce skoči, čitajući te riječi. Dakle, Aboli ga je skinuo s vješala. Mogao sam
si i misliti da će to učiniti za moga oca, pomisli. Bila je ispisana samo jedna riječ:
Althuda? Hal se zamisli na to pitanje nekoliko trenutaka, a zatim shvati da je Aboli
uz pomoć autora napisanih riječi trebao zapitati za sudbinu zarobljenika.
Althuda!, dozove tiho. Jesi li budan Zdravo, Hal. Što je? Netko izvana pita za tebe.
Uslijedi tišina, dok je Althuda razmišljao: Tko? Ne znam. Nije mu mogao objasniti,
jer je bio siguran da su stražari prisluškivah njihove razgovore. oš jedna duga
stanka. Mogu si zamisliti, reče konačno Althuda. A i ti. Već smo o tome
razgovarali. Možeš li dati odgovor? Reci joj da sam živ. Hal zašilji ugljen o zid, a
zatim napiše: Althuda bene. Iako su slova bila mala i gusta, na papiru nije više bilo
mjesta za drugo. Sljedeće jutro, dok su ih vodili prema skelama, Daniel je pokrio
Hala na trenutak dok je ovaj ostavio svitak papira u istoj rupi gdje ga je i pronašao.
Oko sredine jutra, Aboli dovede guvernera u ured, ponovno zaustavivši kočiju na
istome mjestu i ostavši sjediti neko vrijeme. Zatim podigne pogled prema jatu
roda, koje su se spustile s kamenih vrhova na zidine istočnog bastiona, gdje su
ispuštale prigušene zvukove. Od ptica njegov se pogled premjesti na Hala, i on
klimne glavom. Aboli side sa svoga mjesta i pomiluje konje, zastavši pored zida da
bi zakopčao čizme i uzeo papir iz rupe. Hal je odahnuo kada opazi da su tom
razmjenom započeli komunicirati. Nisu napravili grešku pokušavši si svakodnevno
slati poruke. Ponekad bi prošao i cijeli tjedan, pa i više, prije nego što bi mu Aboli
klimnu glavom i ostavio poruku u zidu. Druga poruka koju je Hal dobio ponovno
je bila napisana istim rukopisom: A. je na sigurnom. Orhideja ga pozdravlja.
Orhideja je ona o kojoj smo pričali!, uzvikne Hal Althudi, te večeri. Šalje ti
pozdrave i kaže da si na sigurnom. Ne znam kako je uspjela, no moram joj
vjerovati, i biti zahvalan. U Althudinom glasu bio je tračak olakšanja. Kada Hal
približi papirić nosu, osjeti lagani miris parfema. Sklupčavši se na sijenu, u svom
kutu ćelije, mislio je na Sukeenu, dok ga nije svladao san. Sjećanje na njenu
ljepotu bilo je poput nježnoga plamena u zimskoj tami ćelije. Guverner van de
Velde se opijao. Popio je vina s Rajne uz juhu, i maderu uz ribu i jastoga, dok je
crnim vinom iz Borgogne popratio jarebicu. S govedinom je, pak, popio još jednu
sortu bijelog vina. Kada se konačno podigao sa stola, i teturajući se sjeo na svoje
mjesto pored vatre, morao se nasloniti na ruku supruge. Inače nije bila tako
uslužna, no cijele se večeri pokazala ljubaznom i zabavnom, smijući se njegovim
riječima, koje bi nekom drugom prilikom ignorirala i punila mu čašu prije nego što
bi bila poluprazna. Kada je bolje promislio, nije se mogao sjetiti kada je posljednji
put jeo nasamo s njom, poput zaljubljenog para. Bila je to rijetka večer kad nije
bio prisiljen večerati s važnim osobama kolonije, a nije bilo ni onog oholog
Schreudera. Zavali se u mekanu kožnu fotelju pored vatre, dok mu je Sukeena
pružala kutiju dobrih nizozemskih cigara. Kada mu približi svijeću da ju zapali, on
pogleda u njena prsa. Grudi djevojke, na kojima je bio broš od jantara, ga uzbude.
Katinka je klečala pred vatrom, no tako ga pogleda, da se on preplaši da ga je
opazila kako promatra robinju. No, zatim mu se nasmiješi, uze žarač koji se grijao
na vatri i uroni vrh u vrč s vinom. Vino zavrije, pušeći se, a ona ga utoči u kalež, te
ponese mužu, prije nego što se moglo ohladiti. Moja lijepa ženice!, reče on. Moje
maleno blago. Nazdravi joj kaležom koji se pušio. Nije bio još toliko pijan, a ni
naivan: znao je da će morati platiti za tu nesvakidašnju ljubaznost: kao što je
uvijek morao platiti. Kleknuvši pred njega, Katinka podigne glavu prema Sukeeni,
koja je stajala nedaleko od njih. Za večeras je sve, možeš ići, zapovjedi robinji
osmijehom suglasnosti. Želim vam ugodan san, gospodaru i gospodarice. Sukeena
ih kao i obično pozdravi, duboko se nakloni i iziđe iz sobe, zatvorivši za sobom
izrezbarena vrata, orijentalnog stila, i kleknuvši u tišini licem uz drvenu plohu. Bila
je to gospodaričina zapovijed: Katinka je htjela da zna što se događa između muža
i žene, jer je mislila da će time ojačati vezu između nje i robinje. U tom se
trenutku Katinka približi mužu. Imao si težak tjedan, reče mu tiho. Tijelo gusara
koje je netko ukrao sa stratišta, nove odredbe Savjeta Sedamnaestorice o
porezima... Jadni moj mužiću, pusti da ti izmasiram ramena. Skine mu periku,
poljubivši ga u vrh glave, a zatim se, osjetivši dlake koje su je škakljale, povuče i
zarije palčeve u muževa ramena, koji uzdahne od ugode; ne samo što je napetost
u mišićima nestajala, već i stoga što je prepoznavao u toj igri početak rijetkih
prilika kada bi mu se Katinka predavala. Koliko me voliš?, zapita, ugrizavši ga za
uho. Obožavam te, promrmlja. Volim te. Uvijek si tako ljubazan prema meni.
Katinkin glas postane pav, i njega prođu trnci. Zelim i ja biti ljubazna. Napisala sam
no ocu i objasnila mu kako je završio gusar te dodala da nisi ti što se tako završilo.
Predat ću pismo kapetanu galije, usidrene u i, koji se vraća u domovinu, neka ga
preda osobno mome ocu. Mogu li vidjeti pismo prije nego što ga pošalješ?, zapita
on nnjičavo. Bilo bi još važnije za mene kad bi moglo popratiti moje mo za Savjet
Sedamnaestorice, koji ću poslati istim brodom. Naravno da možeš. Donijet ću ti
ga sutra, prije nego što leš i odeš u utvrdu. Ponovno mu dodirne usnama vrh
glave, dok joj prsti kliznuli na prsa, otkopčavši košulju i uvukavši ruke kroz or.
Uhvativši ga za debela prsa, mijesila ih je poput kruha. Tako si dobra ženica. Htio
bih ti dati znak svoje ljubavi. Što tedostaje? Dragulj? Psić? Novi rob? Reci svome
Petrusu. Zapravo, imam jednu malu želju, prizna ona. U zatvoru nalazi jedan
čovjek. edan od gusara?, htio je znati. Ne, rob, koji se zove Althuda. Ah, da!
Znam za njega. Pobunjenik i bjegunac. Sljedećeg ću tjedna pobrinuti za njega.
Njegova je osuda na smrt već na mom lu, čeka samo na potpis. Moram li ga
predati Stadige Janu? Želiš li dati? O tome se radi? Želiš se malo zabaviti? Kako da
ti to tratim? Ona se nagne prema dolje, počevši mu odvezivati hlače dok an širio
noge i kliznuo na fotelji da bi joj olakšao zadatak. Želim da mu se smiluješ,
prošapće mu ona na uho. Van de Velde se odjednom podigne. Jesi li luda!,
zastenje. Kako si okrutan kada me proglašavaš ludom. Katinka se namršti. Ali...
bjegunac je! On i njegova zločinačka banda pobili su adeset vojnika koji su ih
trebali zarobiti. Nikada ga ne bih mogao toboditi. Znam da ga ne možeš
osloboditi, no željela bih da ga zadržiš životu. Mogao bi ga poslati da radi na zidine
utvrde. Ne mogu to učiniti. Zavrti glavom. Pa čak ni za tebe. Katinka se vrtjela
oko fotelje, kleknuvši ispred njega i ponovno počevši odvezivati hlače. Muž se
pokuša odmaknuti, ustavši no ona ga vrati na fotelju, uvukavši ruke u
unutrašnjost. Aeta sw mž sv; sveci svjedoci, sfara bwdafa m; ne pomaže.
Mfofiavje i W;epoput fzesfm to;e se ne džgfo, pomisli, zatvorivši mu ud medu
prste. Ni za tvoju ženicu punu ljubavi?, prošapće, podignuvši prema njemu
ljubičaste i sjajne oči, dok je mislila: Sada je oZ;e, oseofa sam mao živofa w
Memw. Želim reci daje to teško izvedivo. Riječi su mu zapinjale, bio je zbunjen.
Razumijem. Nije ni meni bilo jednostavno sastaviti pismo za moga oca. Bilo bi mi
zaista žao kada bih ga morala potrgati. Ustane, podigne haljine kao da želi preći
preko zidića. Od pojasa na dolje bila je gola i muž razrogači oči. Pokuša se sjesti,
pruživši istovremeno ruku prema njoj. Popela se na njega, kao da jaše kobilu. O,
Bože, kako si jak!, izjavi, uzevši ga u sebe. Jedini užitak koji je osjetila bila je
pomisao da Sukeena prisluškuje iza vrata. Zatvori oči, pomisli na lijepa i vitka
bedra robinje i blago koja su skrivala. Ta ju pomisao uzbudi, a znala je da će i muž
osjetiti tu reakciju, pomislivši da je to njegova zasluga. Katinka, promrmlja on, kao
da se utapa, volim te. Pomilovanje? Ne mogu to učiniti. Onda ne mogu ni ja,
odgovori ona, podignuvši se na muževa koljena. Morala se suzdržati da ne prasne
u smijeh pred njegovim nadutim licem i još razrogačenijim očima. On se otimao,
poskakivao ispod nje, no uzalud. Molim te, stenjao je. Molim te! Pomilovanje?,
odvrati ona, ostavši iznad njega da bi ga provocirala. Da, promrmlja. Sve. Dat ću ti
sve što želiš. Volim te, mužu, prošapće mu na uho i ponovno se spusti poput
ptičice koja se spušta u gnijezdo. Manseer otvori vrata Althudine ćelije i zagrmi:
Izlazi, co. Po nalogu guvernera, ideš raditi na zidine. Althuda iziđe željezna vrata,
dok ga je Manseer promatrao. Izgleda da nećeš i kvadnZ; pred očima Stadige Jana.
No, nemoj se previše radovati, ino ćemo se zabaviti na zidinama utvrde. Pobrinut
će se Barnard govim psima. Nećeš izdržati do kraja zime, kladim se u sto na. Hal,
koji je predvodio red zarobljenika, koji su dolazili iz h prostorija, zaustavi se na
kamenoj stubi, ispod Althude, i na ttak se sa zanimanjem prouče. Obojica su
izgledala zadovoljna tim. Kad bih morao birati, priznajem, draži su mi obrisi tijela
sestre, primijeti Hal smiješeći se. Althuda je bio manji stasom što je njegov glas
otkrivao, a znakovi dugog zarobljeništva bili dljivi: imao je žućkastu kožu te masnu
i zapetljanu kosu. No, koje se moglo nazrijeti ispod krpa, bilo je lijepo, gipko i
snažno. uda je imao iskren pogled i srdačan izraz lica. Usprkos mastim očima, i
crnoj i glatkoj kosi, engleska krv koja mu je venama dobro se spajala s majčinom.
Izgledao je ponosno i glavo. S koje si skele pao?, zapita Hal s osmijehom. Bila je
očita va radost što je izbjegao vješala. Zatražio sam muškarca, a poslali su mi
mladića. Hajde, mali ve, zareži Barnard, kada im je čuvar zatvora predao
zarobljenike. Možda si i izbjegao smrt vješalima, za sada, no, imam ja za tebe.
Odrubio si glave nekolicini mojih prijatelja u planini. je vidljivo da je sva vojska
bila pogođena Althudinim ilovanjem. Zatim Barnard iskali svoj bijes na Halu. A što
se tiče, odvratni gusaru, imaš predugačak jezik. Reci samo riječ, Ls, i bacit ću te sa
skele, a zatim s tvojim ostacima prirediti gozbu m psima. Barnard ih razdvoji,
poslavši Hala na vrh skele, a Althudu sa skupinom zarobljenika koji su radili u
dvorištu i istovarivali kamene blokove s kola koje su vukli bikovi, i koji su se
spuštali do kamenoloma. No, te je večeri Althuda zguran u zajedničku ćeliju.
Daniel i ostali se skupe oko njega u mraku, da saslušaju cijelu njegovu priču i
postave mu pitanja koja mu nisu mogli dovikivati kroz ćeliju. Njegov je dolazak
predstavljao lijepu novost u jednolikom životu zarobljeništva. Tek kada je iz
kuhinje stigao golemi lonac s hranom i ljudi se požure da pojedu večeru, Hal uspije
s njim nasamo razgovarati. Ako si uspio pobjeći jednom, Althuda, mora postojati
način da to ponovimo. Tada sam bio u boljem stanju. Imao sam svoj ribarski
čamac, moj mi je gospodar vjerovao i imao sam slobodan ulaz u koloniju. Kako
možemo pobjeći sa zidina koje nas okružuju? Bojim se da je to nemoguće. Ti se
koristiš riječima bojim se i nemoguće, no, to je jezik koji ne razumijem. Mislio sam
da sam sreo muškarca, a ne ženskicu. Sačuvaj grube riječi za naše neprijatelje.
Althuda pogleda Hala. Umjesto da mi govoriš o svojoj hrabrosti, objasni mi kako si
uspio dobiti vijesti iz vanjskog svijeta. Halov oštar pogled pretvori se u osmijeh.
Sviđao mu se duh tog čovjeka, način na koji je reagirao. Približivši se i stišavši glas,
objasni Althudi kako je to bilo moguće, zatim mu pruži zadnju poruku koju je
dobio. Althuda je približi rešetci i prouči pod svjetlom baklje na stubama. Da, ovo
je ruka moje sestre. Ne poznajem nikoga tko tako lijepo piše. Te večeri obojica
sroče poruku za Abolija, da obavijeste njega i Sukeenu da su ga oslobodili iz Rake
smrti. Zapravo, Sukeenaje već trebala znati, jer je dan prije otpratila gospodaricu
do utvrde, i bila je uz Abolija na kočiji. Kada su stigli do stuba, pomogne
gospodarici da side. Bilo je čudno, no, Hal se toliko navikao na Katinkine posjete,
da nije više osjećao bijes kada je gledao njeno andelsko lice. Jedva ju je i gledao,
promatrajući pak robinju koja je stajala pored stuba i koja je gledala u svim
pravcima, poput ptičice, tražeći lice njena brata usred skupina zarobljenika.
Althuda je radio u dvorištu, na kamenim blokovima, prije nego što su ih podizali
na vrh zidina u gradnji. Imao je lice i kosu pune bijele prašine, poput mlinara, i
ruke krvave zbog teškog oruđa kojim je obrađivao kamen. Kada ga Sukeena
konačno opazi, brat i sestra se dugo pogledaju, u ekstazi. Sukeenin ozareni izraz
lica bio je jedan od najljepših prizora koje je Hal ikada vidio, no potrajao je samo
trenutak; zatim djevojka krene stubama za gospodaricom. Nešto kasnije pojave
se na vrhu stuba, no pratio ih je guverner van de Velde, koji je držao ženu za ruku,
dok je Sukeena ponizno slijedila par. Robinja je još nekoga tražila, osim njena
brata. Kada je sjela pored Abolija na kočiji, nešto mu šapne u uho, a on joj očima
da znak. Ona pogleda u istom pravcu do vrha skele, gdje je Hal privezivao
konopac. Opazivši da ga traži, srce mu snažnije zakuca. Dvoje si razmijene
poglede i imali su osjećaj da su si jako bliski, budući da se kasnije Hal uspio
prisjetiti svake crte njezina lica i obrisa njena vrata. Na kraju mu se Sukeena
osmijehne; bio je to kratak osmijeh, a zatim spusti pogled. Te večeri u ćeliji on se
legne na vlažno sijeno i pomisli na taj trenutak. Možda ce se vrafžf; swfra, pomisli
Hal, dok ga je san svladavao poput crnoga vala. No, nije se vratila dugo tjedana.
Hal se pomakne na slamnjači da bi i Althuda mogao leći pored njega i Daniela, te
potiho razgovarati. Koliko je još tvojih ljudi u planinama?, zapita ga Hal. Na
početku ih je bilo devetnaest, no trojicu su vojnici ubili, a još pet je umrlo nakon
bijega. Planine su okrutne i ima mnogo divljih zvijeri. Koje oružje posjeduju?
Lukove i mačeve, koje smo preoteli Nizozemcima; no baruta je bilo malo, te su ga
možda do sada i potrošili. Moji prijatelji moraju loviti ako misle preživjeti. Sigurno
su si napravili i drugo oružje... Da, koplja, no nedostaju im željezni vrhovi za to
oružje. Koliko su sigurna vaša skrovišta u pustom teritoriju u unutrašnjosti?,
zapita Hal. Planine su beskonačne, klanci su isprepleteni poput labirinta. Stijene
su strme i nema putova osim onih koje su napravili majmuni. Idu li nizozemski
vojnici do tih planina? Nikad! Boje se. Ti su razgovori popunjavali njihove večeri
dok su oluje bjesnile nad planinom poput čopora lavova koji riču ispred zidina
utvrde. U zatvoru su ljudi drhtali na slamnjačama; ponekad im samo riječi i nada
nisu dozvoljavali da se prepuste hladnoći. No, neki stariji i slabiji zarobljenici su se
razboljeli; s gustim katarom u grlu i plućima, s tijelom užarenim od groznice,
obično bi umrli zagušeni kašljem. Oni koji su uspjeli preživjeti, postali su suhi,
gotovo maleni, no navikli na hladnoću i napor. U tim teškim mjesecima Hal je
dostigao pravu zrelost svojih snaga, tako da se sada mogao uspoređivati s
Danielom, u napinjanju konopca ili podizanju teških posuda sa žbukom. Pustio si
je crnu bradu, dok mu se repić izdužio do pazuha. Leda su mu bila puna znakova
biča, a pogled tvrd kada bi podizao glavu prema vrhovima svjetloplavih planina u
daljini. Koliko su udaljene planine?, zapita Althudu u tami ćelije. Deset milja.
Tako puno!, prošapće Hal. Kako ste uspjeli prijeći tako veliku udaljenost, s
Nizozemcima za petama? Rekao sam ti da sam bio ribar. Izlazio sam na more
svakodnevno kako bih lovio fbke kojima su hranili robove. Moj je brod bio malen,
a mi smo bili brojni. Poslužio je samo da nas preveze na drugu obalu uvale, u
podnožju planine. Moja sestra Sukeena ne zna plivati: evo zašto nisam mogao
preći na drugu stranu plivanjem. Gdje je sad brodica? Nizozemci koji su nas
slijedili su je pronašli i spalili. Ti noćni razgovori bili su kratki, jer su bili iznemogli,
na granici snaga i izdržljivosti, no polako je Hal uspio saznati od Althude sve
detalje koji su mu mogli poslužiti. Kakav je duh medu ljudima koje si poveo sa
sobom u planine? Hrabri su, a da ne govorimo o ženama, budući da je u skupini
bilo i tri djevojke. Da su bili manje smjeli, nikada ne bi ostavili sigurnost ropstva.
No, nisu ratnici, osim jednog Tko je on? Zove se Sabah. Bio je vojnik, dok ga nisu
zarobili Nizozemci, i sada je ponovno vojnik. Mogli bismo mu poslati poruku?
Althuda se gorko nasmiješi. Mogli bismo se uspeti na vrh zidina utvrde i vikati, ili
zveckati okovima. Možda se čuje do planina. Da sam htio šaljivčinu, pozvao bih
Big Daniela da me zabavlja. Njegove dosjetke bi namučile i psa, no zabavnije su od
tvojih. Odgovori mi, Althuda: nema načina da obavijestimo Sabaha? Iako se često
šalio, u glasu se osjetilo i malo tvrdoće. Althuda razmisli, a zatim odgovori: Kada
sam pobjegao, pokazao sam Sukeeni skrovište preko granice sa stablima od
badema, gdje smo si mogli ostavljati poruke. Sabah je poznavao to mjesto, jer sam
mu ga pokazao u noći kad sam se vratio po svoju sestru. Moguće je da još katkad
pogleda ima li poruka od mene. Razmislit ću o ovome što si mi rekao, reče Hal, a
Daniel, koji je ležao pored njega u tamnoj ćeliji, primijeti autoritativan ton u
njegovu glasu. To je glas i način kapetana Frankvja, pomisli Daniel začuđeno. To
što su mu Nizozemci učinili moglo je uništiti slabijeg čovjeka, no, njega su samo
ojačali. Hal je na sebe preuzeo ulogu koju je imao otac, i svi preživjeli zarobljenici
su ga prihvatili i sve su češće gledali prema njemu kao prema vodi, koji ih je
ohrabrivao da idu dalje i koji ih je savjetovao, rješavao male rasprave koje bi
svakodnevno nastajale između ljudi koji su bili primorani živjeti u onim uvjetima i
održavati iskru nade i hrabrosti u njihovim srcima. Večer kasnije Hal ponovno
nastavi razgovor koji je umor prekinuo: Dakle, Sukeena zna gdje ostaviti poruku za
Sabaha? Naravno. Poznaje dobro drvo pored obale rijeke Eerste, prve koja teče
nakon granice, odgovori Althuda. Aboli mora pokušati povezati se sa Sabahom i
dokazati mu da je poruka od tebe, da se ne radi o klopci Nizozemaca. Althuda
razmisli. Možeš samo reći: Otac je maloga Bobbyja, konačno reče. Hal u tišini
pričeka da mu Althuda objasni i nakon stanke doda: Robert je moj sin, rođen u
planini nakon bijega iz kolonije. U kolovozu će imati godinu dana. Njegova je
majka jedna od djevojaka o kojima sam ti pričao i moja je supruga u svakome
smislu, osim imenom. Nitko osim mene u unutrašnjosti kolonije ne može znati
kako se zove dijete. Dakle, imaš dobar razlog da odletiš s ovih zidina, kao i mi,
promrmlja Hal. Sadržaj poruka koje su uspijevah davati Aboliju bio je vrlo kratak
zbog dimenzija papira koji su mogli koristiti bez da uzbune čuvare i Huga
Barnarda. Hal i Althuda su satima i satima kvarili vid u polusjeni i mozgali kako će
sastaviti poruku, da bude što kraća i istovremeno razumljiva. Odgovore koje su
dobivali bili su napisani Sukeeninom rukom, bili su mali dragulji kratkoće koji bi ih
obradovali. Hal je bio iznenađen što je sve češće mislio na Sukeenu i kada se ona
vraćala iz utvrde, zajedno s gospodaricom, njene su oči tražile njega na skeli, a
zatim brata. Ponekad, kada je bilo mjesta u pismima koje je Aboli ostavljao u rupi
između kamenih blokova, ona bi pisala kratke osobne dojmove, poput aluzije na
njegovu gustu crnu bradu ili na njegov rođendan. To je iznenađivalo Hala i
raznježivalo ga. Neko se vrijeme pitao kako je Sukeena znala tako osobni detalj,
no zatim pretpostavi da joj ga je rekao Aboli. U tami je ohrabrivao Althudu da
govori o njoj, otkrivši detalje njihova djetinjstva, o njenim ukusima. Dok je ležao
na slamnjači, slušajući Althudu, počeo se zaljubljivati u djevojku. Sada, kada je
gledao planine na sjeveru, viđao bi ih s plastom snijega koji se svjetlucao na
suncu. Vjetar je silazio s vrhova poput koplja koje je izgledalo kao da probada
dušu. Aboli još nije dobio vijesti o Sabahu. Nakon četiri mjeseca čekanja, Hal se
konačno pomiri s neuspjehom. Morat ćemo ga ostaviti izvan naših planova. Moj
je prijatelj, no mora da misli da sam mrtav, prizna Althuda. Žao mi je za moju
ženu, jer sigurno i ona oplakuje moju smrt. Nemojmo više misliti o tome, jer nije
dobro željeti ono što nam nije dostupno, reče Hal čvrsto. Bilo bi lakše pobjeći iz
pećine na planini nego pobjeći iz utvrde. Budući da je vjerojatno Sukeena ishodila
pomilovanje za tebe, možda može iskoristiti isti način da nas prenesu u pećinu.
Sastave poruku i tjedan dana kasnije dobiju odgovor: Sukeena nije bila u stanju
utjecati na izbor njihovih radnih mjesta, štoviše, svaki pokušaj u tom smjeru bi bio
sumnjiv. Imajte strpljenja, Gundwane, reče mu u idućoj poruci. Oni koji vas vole,
rade na vašem spasenju. Hal pročita tu poruku stotinu puta i stotinu puta je
ponovi samome sebi. Bio je dirnut činjenicom da je ona koristila njegov nadimak
Gundwane. Naravno da joj je to Aboli rekao. Oni koji vas vole? Misli li samo na
Abolija ili se zaista radi o množini? Postoji li još netko tko me voli? Misli li samo na
mene ili i na brata? Hal je oscilirao između nade i razočaranja. Kako je moguće da
toliko zaokuplja moje misli, ako nisam čuo ni njen glas. Kako može osjećati nešto
prema meni, kada vidi samo strašilo s bradom u krpama? No, možda me Aboli
pohvalio, rekavši joj da nisam uvijek bio takav. Ma koliko su pokušavali izraditi
plan za bijeg, dani su prolazili, a nada je bila sve slabija. U kolovozu i rujnu umrlo
je još šest mornara, dvojica su pala sa skele, jednoga zgnječi kameni blok, a
dvojica su umrla zbog hladnoće i vlage. Šesti je umro Oliver, Sir Francisov sluga.
Na početku zarobljeništva smrskao si je desno stopalo pod željeznim kotačem
jednih od kola koje su vukli bikovi i koja su prevozila kamene blokove iz
kamenoloma. Ma koliko ga Saar liječio, stopalo nije nikada u potpunosti zacijelilo,
bilo je uvijek naduto i puno čireva, koji su smrdjeli poput tijela lesa. Hugo Barnard
ga je primorao da se vrati na posao, iako se Oliver morao vući dvorištem,
naslanjajući se na improviziranu štaku. Hal i Daniel su ga pokušali zaštititi, no ako
su to činili na vidljiv način, Barnard je postajao još gori prema njemu. Radili su što
su više mogli njegov posao, nastojeći držati Olivera daleko od biča. Kada je došao
dan da je Oliver bio preslab da se popne na vrh skele, Barnard ga stavi na posao u
dvorištu, na kamenim blokovima. U dvorištu se nalazio baš pod budnim okom
Huga Bamarda, koji ga je dvaput ošinuo bičem u jednome jutru. Drugi put bio je
to slabiji udarac, manje okrutan od prethodnih. Oliver je po zanimanju bio krojač,
a po prirodi ljubazan i sramežljiv, no, pritisnut u kut iz kojeg nije postojao način za
bijeg, naglo se okrene da bi reagirao, držeći u desnoj ruci teški malj od drveta.
Barnard se povuče, no nije bio dovoljno brz i malj ga lupi po cjevanici. Nije to bio
jak udarac i nije mu razbio kost, no razrezao mu je kožu iz koje je šiknula krv koja
zamrlja Barnardove čarape i cipelu. Čak je sa svog mjesta na vrhu skele Hal
primijetio Oliverov izraz lica, zaprepašten i prestravljen zbog toga što je učinio.
Gospodine!, zavikne i klekne. Nisam to namjerno učinio. Molim vas, gospodine,
oprostite mi. Ispusti iz ruke malj, spojivši dlanove pred licem u položaju molitve.
Hugo Barnard se povuče korak, teturajući, zatim klekne i prouči ranu. Ne mareći
za Oliverove molitve, spusti čarapu i pogleda dugi ožiljak. Zatim, ne pogledavši
Olivera, krene šepajući prema suprotnoj strani dvorišta, gdje su bili privezani psi i
uze ih za uzicu, pokazavši im mjesto gdje je Oliver još klečao. a Vaf AoMi! Psi se
bace prema njemu, lajući i otvarajući gubice, pokazujući bijele zube. Vaf om!,
poticao ih je Barnard, istovremeno ih zadržavajući. Bijes u njegovu glasu još je više
dražio pse, koji su natezali uzicu i vukli gospodara. Molim vas!, vikne Oliver,
boreći se da se podigne, i srušivši se na tlo, te dopuzi prema štaki, koju je ostavio
uz kameni zid. Barnard oslobodi pse koji potrče dvorištem. Oliver je imao samo
vremena da podigne ruke i prekrije si lice prije nego što su skočili na njega. Zatim
ga ugrizu. Napadnu mu lice, no on podigne ruku i pas zarije zube u nju. Oliver je
bio gol do pojasa i drugi ga pas ugrize za trbuh. Nijedan nije imao namjeru
popustiti ugriz. Sa skele Hal mu nije mogao pomoći. Polako su Oliverovi krikovi
slabili i on se prestane otimati. Barnard nije imao milosti: njegovi psi nastavljali su
komadati tijelo čak i nakon zadnjeg drhtaja života, a zatim Barnard još udari
nogom osakaćeno tijelo te se povuče. Teško je disao i lice mu je bilo orošeno
znojem, koji se cijedio do košulje, no svejedno, podigne glavu i pogleda u Hala
podrugljivim osmijehom. Ostavi Oliverovo tijelo na popločenom podu do kraja
poslova, zatim izabere Hala i Daniela, i zapovjedi im: Bacite taj otpad iza utvrde.
Bit će korisniji galebovima i vranama, nego što je bio meni. Smijuljio se od sreće
vidjevši ubilački pogled u Halovim očima. Kad je stiglo proljeće, ostali su samo
osmorica, no bili su snažni. Na Halovim prsima i rukama mogli su se nazrijeti mišići
i tetive koji su se isticali s ponosom od prvog do zadnjeg; dlanovi ruku bili su mu
tvrdi poput kamena, a prsti jaki poput kovačevog oruđa. Kada bi se umiješao u koji
sukob, dovoljan je bio jedan udarac i mogao je baciti na tlo snažnog čovjeka. Prvo
obećanje proljeća odagnalo je olujne oblake, a zrake sunca postanu jače. Nemir je
zamijenio tužnu pomirenost sa sudbinom, koja je nadvladala nadu tijekom zime.
Lako su gubili smirenost, često su se međusobno svađali i njihove su oči stalno
skretale prema planinama u daljini s kojih se otopio snijeg, i promatrali plavetnilo
Atlantika. Zatim se pojavio Aboli s pismenom porukom: Sabah šalje pozdrave A.
Nedostaje Bobbvju i njegovoj majci. Novost im ponovno vrati nadu, divljačku i
beskonačnu, koja u biti nije imala čvrstih temelja, jer su im Sabah i njegovi ljudi
mogli pomoći samo kada bi jednom prešli granicu. Prošao je još jedan mjesec, i
plamen nade koji je osvijetlio njihova srca pretvori se u žar. Proljeće je stiglo u
svom sjaju, pretvorivši planinu u čudo divljih cvjetova koji su osljepljivali različitim
bojama, čiji su mirisi sezali čak i do zarobljenika na skeli. Vjetar je puhao iz pravca
jugoistoka i kolibrići su se vratili, tko zna odakle, rasplamsavši zrak svojim sjajnim
perjem. Zatim ponovno dobiju poruku od Sukeene i Abolija. Vrijeme je za
polazak. Koliko vas ima? Te su večeri raspravili o poruci prigušenim glasovima i
drhtavim od uzbuđenja.Aboli ima plan. No, kako će nas sve spasiti? Za mene je
jedini konj u utrci, promrmlja Big Daniel. Kladim se u njega do zadnjeg penija koji
posjedujem. Kad bih bar imao peni za okladu, odgovori Ned, smiješeći se. Bio je
to prvi put da ga je čuo kako se smije otkako su Olivera rastrgali Barnardovi psi.
Koliko nas ide?, zapita Hal. Dobro razmislite, momci, prije nego što mi odgovorite.
U polusjeni pogleda krug glava oko sebe. Ako ostanete ovdje, živjet ćete još malo,
a nitko vas neće zbog toga manje cijeniti. Ako pak pokušamo pobjeći i ne uspijemo
stići do planina, svi ste vidjeli način na koji su umrli moj otac i Oliver. To je
nedostojna smrt i za životinju, a kamoli za čovjeka. Prvi progovori Althuda: Čak da
i nije zbog Bobbvja i moje žene, ja bih išao. I ja!, izjavi Big Daniel, a Ned se
također oglasi. Već smo trojica, promrmlja Hal. A ti, Williame? S vama sam, Sire
Henry. Ne iskušavaj moje strpljenje, Billv. Rekao sam ti da me ne zoveš tako. Hal
se namršti. Kada su ga zvali titulom koja mu je s pravom pripadala, osjećao se kao
varalica, jer nije bio dostojan titule koju si je djed zaradio boreći se uz Drakea i
titule oca, koji ju je nosio časno. To je tvoja zadnja šansa, majstore Billv: Budeš li
ponovno pogriješio, istući ću te, čuješ li me? Da, dobro vas čujem, Sire Henry.
Billv ga pogleda smiješeći se i svi prasnu u prigušeni smijeh, kada ga Hal uze za
ovratnik i povuče ga za uši. Bili su svi uzbuđeni: svi osim Dicka Mossa i Paula
Halea. Prestar sam za takvu pustolovinu, Sire Hale. Kosti me tako bole da se ne
bih mogao popeti na lijepog mladića, pa čak ni da ga zavežete za bačvu, a kamoli
penjati se planinom. Dick Moss, stari pederast, se osmijehne. Oprostite nam,
kapetane, ali Paul i ja smo razgovarali i ostat ćemo ovdje, gdje bar imamo pun
trbuh i slamnjaču na kojoj spavamo. Možda ste pametniji od nas, odgovori Hal
složivši se, ne osjetivši se tužnim za njihovu odluku. Za Dicka su već odavna prošli
dani slave, kada se spretno penjao jarbolom. Zadnja ga je zima dotukla, posijedio
je. Za njihova bijega bio bi im samo na teret. Paul je bio Dickov prijatelj na brodu,
bili su zajedno već dvadeset godina i iako je Paul još bio vrag s mačem u ruci,
radije je ostajao sa svojim starim ljubavnikom. Sretno, obojici. Najbolji ste par s
kojim sam plovio, reče Hal, koji zatim pogleda Wallyja Fincha i Stana Sparrowa. A
što je s vama dvojicom? Želite li pobjeći s nama, momci? lći ćemo kamo nas god
budete vodili. Wally je govorio u ime obojice i Hal ga potapša po ramenima. Sad
nas je šestorca, zapravo, osmorica s Abolijem i Althudom. Mislim da nas je
dovoljno. Ponovno si izmjene poruke, u kojima Aboli i Sukeena objasne plan koji
su osmislili, a Hal im predloži kako ga poboljšati, sastavivši popis predmeta i
materijala koji su morali pokušati ukrasti kako bi im bilo lakše preživjeti na planini.
Na vrhu popisa bili su kompas i karta. Aboli i Sukeena su se spremali bez da
otkriju njihovu uzbudenost drugim robovima u kući. Bilo je uvijek više tamnih
očiju koje su sve promatrale što se događalo u sobama robova, a sada, kada je
sudbonosni dan bio tako blizu, nisu vjerovali nikome. Polako je Sukeena uspjela
pribaviti predmete koje joj je Hal zapisao, dodavši svojevoljno još neke za koje je
znala da mogu poslužiti. Dan prije bijega Sukeena pozove Abolija u dio rezidencije
gdje nikada nije smio ranije ući. Trebam tvoju snagu da pomakneš ormar u sali za
ručanje, reče pred kuharicom i dva pomoćnika u kuhinji. Aboli ju je slijedio, poput
psa na uzici. Kada su ostali sami, Aboliju nestade maska poslušnog sluge. Brzo!,
upozori ga Sukeena. Gospodarica će se brzo vratiti. Nalazi se na kraju vrta, kod
Stadige Jana. Krene brzo prema prozorima koji su gledali na travnjake i opazi da je
njih dvoje još uvijek razgovaralo u hladu pod hrastom. Nema granice nastranosti,
prošapće ona gledajući u Katinku dok se smijala krvnikovim riječima. Vodila bi
ljubav sa svinjom ili zmijom otrovnicom, ako bi to poželjela. Sukeena zadrhti od
pomisli na taj zmijski jezik koji istražuje najintimnije dijelove njena tijela. Neće se
više dogoditi, samoj sebi obeća. os samo cefžri dana, a zafim Začuje nešto u zraku
poput velike ptice i pogledavši iza sebe, opazi Abolija koji je uzeo jedan od
izloženih mačeva i ispitivao ga kružeći njime oko svoje glave. Vrati ga i izabere
drugi, koji ga ne zadovolji te i taj vrati namrštena pogleda. Brzo!, požurivala gaje
Sukeena tiho. U nekoliko minuta Aboli izabere tri oštrice, i to ne zbog dragulja koji
su ukrašavali držač, već zbog elastičnosti metala. Sve tri su bile sablje koje je
napravio kovač oružja šaha Jahana iz Agre u Indiji. Napravljene su za mogulskog
princa i ne pristaju rukama staroga mornara, no mogu proći, dok ne budem našao
dobru sablju iz Shefrielda da ih zamijeni. Zatim izabere kraće koplje, nož wn koji su
koristili narodi s brežuljaka u unutrašnjosti Indije i posluži se njime kako bi si
odrezao čuperak dlaka na nadlaktici. Ovo će biti idealno za bliski poslić koji imam
na umu, primijeti zadovoljno. Zapamtila sam oružje koje si izabrao, reče Sukeena.
Sada ga ostavi izloženo, inače će robovi primijetiti praznine. Dat ću ti ga večer
prije bijega. Tog poslijepodneva ona uze košaru i sa slamnatim šeširom na glavi
krene prema planini. Iako promatrač ne bi nikada mogao naslutiti što je
namjeravala, uvjeri se da je nitko nije vidio, skrivena šumom koja je prekrivala
veliku usjeklinu ispod vrha. Tamo se nalazilo mrtvo drvo koje je primijetila za
vrijeme prethodnih pješačenja; iz debla koje je trunulo provirivale su male
ljubičaste i otrovne gljive. Prije nego što ih je počela sakupljati, stavi rukavice.
Klobuk je bio zagasitožute boje. Te su gljive bile smrtonosne samo ako bi ih se
pojelo u većim količinama; upravo ih je zato i bila izabrala. Nije htjela imati na
savjesti živote nedužnih ljudi i njihovih obitelji. Stavi gljive na dno košare, i prekrije
ih korijenjem i travama, a zatim se spusti strmom padinom i vrati u rezidenciju
kroz vinograd. Te je večeri guverner van de Velde imao banket, na koji je pozvao
sve važne osobe u koloniji i sve ostale službenike Kompanije. Takve su se proslave
produžavale do kasno u noć; nakon odlaska gostiju, sluge i robovi, izmoreni,
ostavljali su Sukeeni zadatak da obiđe kuću i zatvori kuhinju preko noći. Čim je
ostala sama, prokuha ljubičaste gljive dok sok nije dobio boju meda, zatim
tekućinu ulije u praznu bocu vina. Bila je bez mirisa, a nije joj bilo potrebno da ju
kuša da bi otkrila da ima blagi okus po gljivama. Jedna od žena koje su radile u
kuhinji utvrde dugovala je Sukeeni uslugu, jer su Sukeeninni lijekovi spasili njenog
sina kad je bio teško bolestan. Sljedeće jutro djevojka ostavi bocu u košarici
zajedno s ostalim lijekovima koje je Aboli trebao predati ženi. Kada je van de
Velde kočijom otišao u utvrdu, imao je naduto lice zbog previše jela i pića od
prethodne večeri. Aboli ostavi u rupi na zidu poruku: Zadnje večeri ne jedite ništa
što dolazi iz kuhinje utvrde. Te večeri Hal izlije sadržaj lonca u kantu koja je služila
kao nužnik, prije nego što bi netko od ljudi mogao kušati jelo. Topli miris koji se
širio ćelijom izgledao je kao rajsko obećanje izgladnjelim mornarima, koji su se
pobunili, režući i psujući Hala, njihovu sudbinu i same sebe, vidjevši kako je bacio
to ukusno jelo. Sljedećeg jutra zarobljenici se probude u isto vrijeme. Puno ranije
nego što je zora osvijetlila četiri prozorčića s rešetkama, ljudi se probude stenjući i
kašljući, zatim se jedan po jedan približe kantici koja je služila kao nužnik, režući i
oslobađajući suvišan zrak. No, zatim se sjete da je to najvažniji dan i spusti se
napeta tišina. Polako je svjetlost dana počela zavirivati s prozora i pogledaju jedni
druge. Nikada do tada nisu ih ostavili na miru toliko dugo, sva su prethodna jutra
već bili na poslu, na zidinama. Kada je Manseer konačno ugurao ključ u bravu, bio
je blijed i boležljiv, a dvojica koja su ga slijedila nisu imala bolji izgled. Što vam je,
Manseer?, zapita Hal. Mislili smo da ste nas napustili, da vas više nikada nećemo
vidjeti. Čuvar je bio pošten i iskren, bez zlobe, i tijekom tih mjeseci razvio je
površni prijateljski odnos s Halom. Cijelu sam noć prosjedio na nužniku, žalio se
Manseer. A to nije sve, jer svi su ljudi moje skupine htjeli ući prije mene. I sada ih
je pola u krevetu... Prekine se, dok se njegov trbuh glasno bunio, a njegov je izraz
lica postao očajnički. Evo, započinje iznova! Kunem se da ću ubiti kuharicu.
Trčećim korakom vrati se stubama i ostavi ih da čekaju oko pola sata, a zatim se
vrati i otvori rešetku te ih izvede u dvorište. Hugo Barnard koji je čekao da ih
preuzme, bio je loše volje. Izgubili smo pola dana rada, zareži prema Manseeru.
Kapetan Schreuder će vikati na mene zbog toga, a ja ću se osvetiti na tebi! Okrene
se prema zarobljenicima. A vi, nitkovi, što gledate i smijuljite se. Tako mi Boga,
radit ćete kao da ste radili cijeli dan, pa makar ostali do ponoći na skeli. Sada se
popnite, brzo! Barnard je bio u odličnoj formi, crvena lica kao i uvijek. Bilo je jasno
da proljev i grčevi koji su mučili ostale, nisu ga ni dotakli. Hal se prisjeti daje
Manseer jednom spomenuo kako Barnard živiš jednom djevojkom Hotentota, u
kućici pored obale i nije jeo u menzi utvrde. Ogleda se oko sebe dok je prelazio
dvorište i stigao do stuba. Sunce je već bilo visoko na nebu i obasjavalo je zrakama
zapadnu kulu utvrde. Tog su dana čuvari bili prepolovljeni, jedan na ulazu, nijedan
na ulazu oružarnice i jedan na vrhu stuba koje su vodile prema uredu guvernera
na južnom dijelu dvorišta. Kada se popeo Ijestvama do vrha zidina, Hal pogleda
prema puteljku i jedva je mogao prepoznati krov guvernerove rezidencije, medu
drvećem. Neka te Bog blagoslovi, Aboli, promrmlja. Spremni smo za tebe. Aboli
povede kočiju do ulaza u rezidenciju nekoliko minuta prije dogovorenog sata s
guvernerovom suprugom, i zaustavi konje. Gotovo se odmah pojavi Sukeena i
pozove ga: Aboli! Trebaš odnijeti nekoliko gospodaričinih kutija na kočiju. Njen je
glas bio lagan, bez imalo napetosti. Molim te, dođi po njih. Te su riječi bile
izgovorene zbog drugih, jer je uvijek postojao netko tko je prisluškivao. Pokorno,
Aboli zakoči kočiju i umirivši konje s nekoliko riječi, skoči sa svog sjedala. Kretao se
polako, smireno, dok je slijedio Sukeenu u kuću; nekoliko trenutaka kasnije iziđe
noseći svileni tepih i nekoliko torba od kože. Krene prema stražnjem dijelu kočije
kako bi smjestio prtljagu u stražnji kovčeg i zatvori ga. U njegovim pokretima nije
bilo ničeg čudnog što je moglo uzbuniti ostale robove. Dvije služavke, koje su mele
stube, nisu čak ni podigle glavu da ga pogledaju. On ponovno skoči na kočiju, uze
uzde i nastavi čekati. Katinka je kasnila, no to i nije bilo čudno. Konačno se spusti,
namirisana francuskim parfemom i odjevena u svilu, grdeći Sukeenu zbog nekog
propusta. Sukeena je klizila pored nje, malenim stopalima, s pozlaćenim
cipelicama, i osmijehom na licu. Katinka se uspne u kočiju poput kraljice, spremne
za krunidbu, zapovjedivši Sukeeni: Sjedni pored mene! Sukeena joj se nakloni i
približi ruke usnama. Nadala se da će joj Katinka to narediti. Kada je htjela biti u
fizičkoj intimi s njom, uvijek ju je željela imati pored sebe, da bi ju mogla
dodirivati; u nekim bi pak trenucima bila hladna, no uvijek nepredvidljiva. Dobar
je to znak da radi što sam i željela, reče sebi Sukeena, nastojeći se ohrabriti, te se
smjesti pored gospodarice i nasmiješi joj se s ljubavlju. Možeš krenuti, Aboli!,
zavikne Katinka, a zatim se obrati Sukeeni: Kako mi pristaje ova boja na svjetlosti
sunca? Ne izgledam li možda previše blijeda? Odlično vam pristaje uz vašu put,
gospodarice. Sukeena joj reče ono što je željela čuti. oš bolje nego na svjetlosti
svijeće. Osim toga, ističe vaše ljubičaste oči. Ne bi li trebalo biti nešto više čipke
na ovratniku? Katinka nagne glavu. Sukeena razmisli na trenutak, a zatim
odgovori:Vaša ljepota ne ovisi o čipki iz Bruxellesa, pa i najfinijoj. Misliš li to
ozbiljno, Sukeena? Takva si laskavica, no moram priznati da si i ti danas jako
privlačna. Promotri zamišljeno djevojku. Sada je kočija napredovala,
najelegantnijim koracima konja. dmaš rumene obraze i svjetlucave oči. Reklo bi
se da si zaljubljena. Sukeena ju pogleda tako da Katinku prođu trnci. O, ja i jesam
zaljubljena, u jednu posebnu osobu, prošapće. Moja malena zloćica, reče Katinka,
predući. Kočija stigne do ravnine i krene prema utvrdi. Katinka je bila toliko
rastresena da nije odmah primijetila pravac kretanja. Zatim se odjednom namršti i
zavikne glasno: Aboli! Što to radiš, glupane? Ne prema utvrdi, moramo ići k
mevrow de Walter. Aboli se pravio da ne čuje, dok su sivci i dalje vodili kočiju
prema utvrdi. Sukeena, reci tom glupanu da se vrati natrag. Sukeena se naglo
ustane, u kočiji koja se tresla, zatim se sjedne pored Katinke, i uvuče ruku ispod
gospodaričine, čvrsto je držeći. Što to radiš? Ne ovdje, lesi li sišla s uma? Ne pred
očima cijele kolonije. Pokuša se osloboditi, no Sukeena ju je držala jačinom koja ju
iznenadi. Ući ćemo u utvrdu, reče Sukeena tiho. A vi ćete učiniti točno što vam
budem naredila. Aboli, odmah zaustavi kočiju! Katinka podigne glas i pokuša se
ustati, ali ju Sukeena vrati na sjedalo. Nemojte se otimati, zapovjedi joj. Inače ću
vas porezati. Ponajprije ću vam porezati lice, pa više nećete biti lijepi. A poslije,
ako budete nastavili i ne slušali me, zarit ću vam ovu oštricu u to vaše perverzno i
zlobno srce. Katinka spusti pogled i tek tada opazi oštricu koju je Sukeena držala o
boku. Taj je bodež Katinki poklonio jedan od ljubavnika i dobro je znala koliko je
oštar. esi li sišla s uma?, Katinka problijedi od užasa, pokušavši se udaljiti od tako
oštroga bodeža. Da, možda sam dovoljno luda da vas ubijem i da osjetim užitak.
Sukeena joj približi bodež i Katinka krikne, toliko da su konji naćulili uši. Ako
budete ponovno kriknuli, probost ću vas do krvi, upozori ju Sukeena. Sada
umuknite i saslušajte me, dok vam budem objasnila što ćete učiniti. Predat ću te
Stadige Janu i smijat ću se dok te bude raščetvorio, pokušala ju je uplašiti Katinka,
no glas joj je podrhtavao, a u očima joj se nazirao strah. Nikada se više nećete
smijati ako me ne budete slušali. Pobrinut će se ovaj bodež za to. Sukeena ju
ponovno ubode, dovoljno snažno da prođe kroz tkaninu i dođe do kože, tako da je
haljina izgledala kao velika mrlja krvi poput zlatnog guldena. Molim te!, molila je
Katinka. Molim te, Sukeena, učinit ću kako mi ti budeš naredila. Nemoj me
ozlijediti, molim te. Rekla si da me voliš. Lagala sam, prosikta Sukeena. Lagala sam
zbog ljubavi za brata. Mrzim vas, ne možete si ni zamisliti koliko. Mrzim vaš dodir
ruku i gnušam se kada pomislim na sve prljave i zlobne stvari što ste me natjerali
da učinim. Ne računajte na moju ljubav prema vama. Zgnječit ću vas istom
ravnodušnošću s kojom bih izvadila buhe iz kose. Vidjevši prijetnju smrti u njenim
očima, Katinka se preplaši kao nikada ranije: Učinit ću kako mi kažeš. Kad je Aboli
poveo kočiju kroz ulaz utvrde, njegov je dolazak izazvao žamor. ledini stražar koji
je bio u dvorištu ih pozdravi. Aboli zaustavi konje pred sjedištem Kompanije.
Kapetan straže se požuri i iziđe iz oružamice, zakopčavajući si brzo pojas s mačem.
Bio je mlad i zamjenjivao je vojnika, tek je došao iz Nizozemske i neočekivani
dolazak guvernerove supruge ga je zbunio. Svi vrazi!, promrmlja za sebe. Koji je
razlog što ta kurvica dolazi baš danas, kada je polovica mojih ljudi u lošem stanju?
Pogleda zabrinuto prema jedinoj straži na vratima ureda Kompanije, primijetivši
da je čovjekovo lice još uvijek bilo zelenkaste boje. Zatim opazi da mu je
guvernerova žena davala znak da se približi, ostavši sjediti u kočiji i trkom prijeđe
dvorište, namjestivši kapu i držeći se za vrat dok je trčao. Stigavši do kočije,
pozdravi Katinku: Dobar dan, mevro. Da vam pomognem sići? Guvernerova
supruga izgledala je napeto i nervozno, dok joj je glas bio jak i zadihan. Dočasnik
se odmah uzbuni. Nešto nije u redu, mevrow? Da, vrlo je važno. Pozovite moga
supruga! Želite li ići k njemu? Ne, ostat ću u kočiji. Odmah idite k njemu i
obavijestite ga da ga molim da odmah dođe. Pitanje je vrlo važno, radi se o životu
i smrti. Idite, požurite! Dočasnik je izgledao iznenađen i nakon što je pozdravio,
popne se stubama i upadne u ured. Dok je on bio daleko, Aboli skoči s kočije,
približi se kovčegu i otvori ga. Zatim pogleda na suprotnu stranu dvorišta. Opazi
stražara na ulazu u utvrdu i još jednog na vrhu stuba, no fitilj na puškama je bio
ugašen, kao i inače. Nije bilo straže pred vratima oružamice, iako je, s mjesta na
kojem se nalazio, mogao vidjeti tri vojnika. Svaki od petorice nadležnih za poslove
na zidinama bio je naoružan mačem, bičem i štapom. Hugo Barnard se nalazio na
drugome kraju dvorišta, s psima na uzici i poredao je zarobljenike, koji su bili
osuđeni zbog običnih zločina: ljudi su radili na popločavanju dijela dvorišta ispod
istočnih zidina. Ostali zarobljenici, koji nisu pripadali posadi gWwfWMa, mogli su
predstavljati rizik za bijeg. Bilo je gotovo dvije stotine ljudi koji su radili na
zidinama, ljudski ološ, i mogli su s lakoćom poremetiti pokušaj bijega prepriječivši
im se na putu ili samo pokušavši se pridružiti mornarima i napasti kočiju, ako bi
shvatili što se događa. Rješavat ćemo problem kad se bude pojavio, pomisli Aboli
tmurno, a zatim usmjeri svu svoju pažnju na naoružane čuvare i na dočasnike, koji
su predstavljali glavnu opasnost. Ukupno je bilo deset naoružanih ljudi koje je on
opazio, zajedno s Bamardom i njegovima, no na prvi krik za uzbunu pojavilo bi se
još dvadesetaktridesetak njih iz vojarne, na drugoj strani dvorišta. Cijela stvar
mogla se oteti iz njihove kontrole za nekoliko sekunda. Podignuvši glavu Aboli
opazi Hala i Big Daniela koji su gledali sa skele. Prvi je već imao u ruci konopac
kolica s drugim krajem povezanim oko pasa. Ned Tyler i Billy Rogers su se nalazili
na donjoj skeli, a dva mornara koja su imala imena poput ptica, Finch i Sparrow,
radili su u dvorištu nedaleko odAlthude. Svi su se pretvarali da gledaju svoj posao,
no zapravo su kriomice pogledavah prema Aboliju, koji je pretraživao kovčeg i
popusti konopac kojime je bio vezan tepih; podigne jedan kraj i otkrije tri
mogulske sablje i bodež kwn, koji je izabrao za sebe. Znao je da s visine Hal i Big
Daniel mogu vidjeti unutrašnjost kovčega. Zatim ostane nepomičan pored
stražnjeg kotača kočije. Odjednom guverner, bez šešira i u košulji, iziđe kroz vrata
na vrhu stubišta, silazeći poskakujući. Što je?, zapita kad je već bio na pola
stubišta, obraćajući se svojoj ženi. Kažu da ste me dali pozvati i da se radi o životu
ili smrti. Brzo!, uzvikne Katinka plačljivim glasom. Nalazim se u stravičnoj neprilici.
Guverner stigne do vrata kočije vidljivo zadihan. Recite mi što vas tišti, gospodo.
Aboli mu se približi iza leda i obuhvati ga rukom oko vrata te ga ukliješti bez
milosti. Van de Velde se započne otimati. Usprkos debljini, bio je snažan i čak je i
Aboli imao poteškoća da ga drži nepokretnog. Što to, dovraga, radiš?, zareži
Ijutito. Aboli mu približi vratu oštricu bodeža. Kad van de Velde osjeti oštricu na
svome vratu, prestane se boriti. Prerezat ću ti grkljan, svinjo jedna!, šapne mu
Aboli u uho, a Sukeena drži bodež pored srca tvoje supruge. Naredi vojnicima da
ostanu gdje jesu i da drže ruke na bokovima. Časnik se približio, začuvši van de
Veldea kako viče i gotovo je bio izvukao mač iz korica, silazeći stubištem. Stoj!,
zavikne van de Velde prestrašen. Ne miči se, glupane. Ubit će me zbog vas. Vojnik
se zaustavi, u nedoumici. Bacite na pod mač!, plačljivo će van de Velde. Učinite
što vam kaže. Zar ne vidite da drži u mene uperen bodež? Časnik baci mač na pod
i on uz zveket padne stubama. Pedeset koraka više, Hal se baci sa skele držeći se
za konopac kolica, dok je Big Daniel držao drugi kraj, smanjujući brzinu pada.
Kolica su zaškripala dok je on padao, dočekavši se u ravnoteži na popločenom
podu dvorišta. Skočivši prema stražnjem dijelu kočije dohvati jednu od sablja
ukrašenih draguljima i krene stubama, kleknuvši i podignuvši lijevom rukom mač
vojnika. Uperi ga u njega i reče: Naredite vašim ljudima da bace oružje na pod!
Spustite oružje, svi!, zavikne on. Ako netko od vas bude kriv za ozljede guvernera
ili njegove supruge, platit će životom. Straža odmah posluša, bacivši na pod puške
i noževe. I vi!, vikne van de Velde nadzornicima radova, koji ga poslušaju s
gnušanjem. U tom je trenutku Hugo Barnard bio izvan vidokruga, skriven iza
kamenih blokova; iskoristivši povoljan položaj, došulja se do vrata koja su vodila u
kuhinje, povevši sa sobom i pse, i tu se skrije, čekajući razvoj događaja. Ostali
mornari sidu spretno sa skele: Sparrow i Finch, koji su bili dolje, prvi su stigli u
dvorište, zatim se stvore Ned, Big Daniel i Billv Rogers. Naprijed, Althuda!,
uzvikne Hal, i odmah prijatelj ostavi malj i trčećim im se korakom pridruži. Uzmi!,
Hal mu dobaci sablju ukrašenu draguljima, a Althuda skoči uvis i dohvati je za
dršku. Hal se zapita kakav je mačevalac; ako je bio ribar, bilo je malo vjerojatno da
je puno vježbao. Ako se budemo morali mačevati, morat ću ga zaštititi, pomisli,
ogledavši se na brzinu oko sebe. Opazi Daniela da izvlači ostalo oružje iz kovčega
na kočiji. U njegovim golemim rukama, dvije sablje izgledale su poput igračaka;
dobaci jednu Nedu Tvleru, a zadrži drugu za sebe, potrčavši prema Halu. Ovaj
podigne mač koji je časnik ispustio te ga baci Danielu: Ovaj ti više odgovara,
Danny, uzvikne. Daniel se nasmiješi, otkrivši trule i slomljene zube dok je hvatao u
letu teško oružje i zatim ga provjeri mašući njime lijevo i desno. Isuse, lijepo je
ponovno imati u rukama pravo oružje!, uzvikne uzbuđeno, te baci Wallyju Finchu
laganu sablju. Ozbiljnome čovjeku treba ozbiljno oružje, a mladiću igračka. Aboli,
drži čvrsto tog debelog prasca i odreži mu uši ako pokuša biti lukav, uzvikne Hal.
Vi, slijedite me! Spusti se sa stubišta i krene prema vratima oružarnice, zajedno s
Big Danielom i ostalima. Althuda ga je već htio slijediti, no Hal ga zaustavi: Ti ne.
Moraš paziti na Sukeenu. Dok se Althuda vraćao natrag, ostali su nastavili
prelaziti dvorište. Hal zapita Daniela: Gdje je Barnard? Taj nitkov ubojica bio je
ovdje prije nekoliko trenutaka, no sada ga ne vidim. Drži otvorene oči. Ta će nam
svinja još smetati. Hal ude u oružarnicu. Tri stražara bili su stisnuti na klupama:
dvojica su spavali, a treći se podigne, zbunjen. Prije nego što je uspio doći k sebi,
Hal mu uperi mač u prsa: Ostani gdje jesi, inače ću pogledati koje je boje tvoja
jetra. Čovjek se ponovno sjedne. Ovdje, Ned!, dovikne mu Hal dok je trkom
ulazio. Budi babica ovoj dječici, te ih ostavi njemu, dok je on trčao slijedeći Daniela
i ostale mornare. Daniel se baci prema masivnim vratima na kraju hodnika, koja
se širom otvore. Prije tog trenutka nikada nisu imali mogućnost da vide
unutrašnjost oružarnice, no na prvi pogled Hal shvati da je sve bilo uredno
posloženo. Oružje je bilo posloženo u rešetke, dok su bačvice s barutom bile
poredane na drugome kraju prostorije. Izaberite si koju god želite i neka svatko
uzme jednu bačvicu s barutom, zapovjedi. Ljudi potrče prema dugim rešetkama
gdje su se nalazili mačevi za konjanike, sjajni i oštri. Nešto dalje nalazile su se
puške i pištolji. Hal ih uzme nekoliko i stavi ih u konopac koji mu je služio kao
pojas. Sjetite se da kad se budemo uspinjali na planinu, morat ćete nositi sve što
uzmete, pa ne budite previše pohlepni, upozori ih, odabravši bačvicu s barutom
od pedeset librica na dnu oružarnice i stavi je na rame. Zatim krene prema
vratima: Dosta je, momci. Izlazite svi! Daniel, ostavi mali trag baruta kad budeš
izlazio! Daniel se posluži drškom puške kako bi otvorio jednu bačvicu i ostavi trag
za sobom: Ovo će učiniti dobar prasak!. Nasmije se i iziđe držeći još uvijek bačvicu
ispod pazuha. Iziđu na sunce, teturajući pod težinom oružja. Zadnji iziđe Hal.
Odlazi odavde, Ned!, zapovjedi te mu preda oružje koje je nosio, dok je Ned trčao
prema vratima. Zatim se obrati trojici nizozemskih vojnika koji su drhtali stisnuti
na klupi. Ned ih je razoružao i bacio oružje u kut. Dignut ću u zrak ovu prostoriju,
upozori ih na nizozemskom. Bježite prema vratima, a ako ste pametni, nastavit
ćete trčati bez da se okrenete! Ljudi se odmah dignu i potrče prema vratima, gdje
su se borili tko će izići prvi u dvorište i trčećim ga korakom prijeći. Pozor!, vikali su
prema ulazu u utvrdu, eksplodirat će oružamica! Zarobljenici i ostali koji su do
tada samo promatrali što se događa, gledajući kočiju i guvernera u Abolijevim
rukama, sada se okrenu prema oružamici i promotre je zbunjeno i začuđeno. Hal
se pojavi na pragu, s mačem u ruci i bakljom u drugoj. Brojim do deset, uzvikne,
zatim ću zapaliti trag baruta! Odjeven u krpe, s gustom bradom i očima koje su
sjajile, izgledao je poput luđaka, te svi ljudi u dvorištu kriknu od straha. Jedan od
zarobljenika baci na tlo lopatu kako bi slijedio vojnike koji su bježali, trčeći prema
vratima utvrde. Odmah zatim nastane nered: dvije stotine zarobljenika i vojnika
započnu se natiskivati prema izlazu kako bi se spasili. Van de Velde se otimao u
Abolijevom stisku i vikao: Pustite me! Ta će budala sve ubiti. Pustite me! Bježite!
Bježite! Njegovi glasni krikovi još su više potaknuli paniku i u nekoliko trenutaka
dvorište se isprazni, osim mornara koji su okruživah kočiju i Hala. Katinka je
urlikala i stenjala, ali Sukeena joj opali pljusku, zapovjedivši joj: Umuknite,
plačljiva lutkice, ili ću vam ja dati dobar razlog za plač, i Katinka pokuša
kontrolirati svoj strah. Aboli, neka se i van de Velde uspne u kočiju! On i njegova
supruga idu s nama, vikne Hal. Aboli odmah podigne guvernera i baci ga u kočiju
iznad vrata. Van de Velde padne na pod, pokušavši se podići poput kukca
probodenog iglom. Althuda, uperi mu mač u srce i budi spreman ubiti ga čim ti to
kažem. edva čekam!, zavikne Althuda i podigne van de Veldea te ga baci na
sjedalo pred Katinku. Gdje da ga uperim? U trbušinu, možda? Guverneru je u
panici pala perika i njegov je izraz lica bio stravičan; cijelo njegovo golemo tijelo
izgledalo je da drhti od očaja. Nemojte me ubiti. Mogu vas zaštititi, molio je i
Katinka ponovno započne plakati i stenjati. Ovoga puta Sukeena ju samo čvršće
stisne i uperi joj bodež u grlo te promrmlja: Sada kada imamo guvernera, vi nam
više i ne trebate. Nije uopće bitno ako vas i ubijem. Katinka priguši jecaje. Danny,
utovari barut i rezervno oružje, zapovjedi Hal. Ostali natovare kočiju, no ona je
bila previše elegantna da bi podnijela taj teret i spusti se. Dosta je! Ne može
nositi više!, reče Aboli, zabranivši da nastave tovariti zadnje bačvice baruta. Svaki
čovjek na jednoga konja!, zapovjedi. Hal. Ne pokušavajte se uspeti na sedlo, nitko
od vas nije dobar konjanik. Ne samo što biste pali i razbili si vrat, što nije ni toliko
važno, već bi vaša težina ubila životinje, prije nego što bi prešli milju, a to je zaista
bitno. Uhvatite se za konjsku opremu i pustite da vas oni nose. Potrče prema
njihovim mjestima i uhvate se za uzde. Sada mi ostavite malo mjesta, momci,
doda Hal. Usprkos strahu i uzbudenosti, Sukeena prasne u smijeh začuvši njegove
riječi. Aboli skoči na svoje mjesto, dok je u kočiji Althuda držao van de Veldea, a
Sukeena je držala uperen bodež na vratu Katinke. Aboli vikne konjima: Hajde,
Gundwane, vrijeme je da krenemo. Ubrzo će se vojnici probuditi. Dok je izgovarao
te riječi, začuje se hitac iz puške i jedan vojnik iziđe trčećim korakom iz vojarne,
držeći pušku u ruci koja se dimila i vičući svojim ljudima da se postroje: Uzmite
oružje! Hal se zaustavi samo trenutak da bi na baklji upalio fitilj jedne od pušaka,
zatim baci baklju na trag baruta i pričeka da se zapali. Plamen je počeo vijugati
prema vratima oružarnice, kroz hodnik koji je vodio prema glavnome spremištu
baruta. Zatim Hal skoči stubama koje su vodile prema dvorištu i potrči prema
pretrpanoj kočiji, dok je Aboli kružio s konjima, okrenuvši ih prema izlazu. Gotovo
ju je dostigao, i već je podizao ruku da dohvati uzde sivca koji je vodio šestoricu,
kada odjednom Aboli uzvikne: Gundwane, iza leda! Hugo Barnard pojavio se na
pragu prostorije u kojoj se sakrio s psima na prvi znak opasnosti. Sada pusti pse i
ostavi ih da napadnu Hala, hrabreči ih krikovima: Vaf kom! Zgrabite ga!, zavikne, i
životinje potrče prema njemu u tišini, jedna pored druge. Abolijevo upozorenje
dalo je Halu dovoljno vremena da se okrene i dočeka ih. Psi su radili zajednički i
jedan krene prema licu, dok je drugi napadao noge. Hal napadne prvoga dok je
još bio u zraku, te mu zarije oštricu mača u crni vrat. Od težine psa cijela oštrica
ude kroz vrat i probode srce i pluća. Iako je bio mrtav, sila otpora ga gurne prema
Halovim prsima, koji zatetura unazad. Drugi pas se približi nogama, i dok je Hal
još uvijek pokušavao uhvatiti ravnotežu, zarije mu zube u lijevu nogu ispod
koljena, te ga baci na tlo. Hal se sruši i udari ramenom o kameni pod, a kada se
pokušao podignuti, pas ga je još uvijek čvrsto držao i gurao nazad. Hal osjeti zube
u kostima noge. Moji psi!, uzvikne Barnard, što to radiš mojim draguljima! S
mačem u ruci potrči u namjeri da se umiješa. Hal se ponovno pokuša podignuti i
još ga jednom pas prikliješti za pod. Barnard ih dostigne i podigne mač iznad
Halove glave. Vidjevši udarac mladić se otkotrlja na bok, dok je oštrica udarila o
pod pored njegova uha. Nitkove!, zareži Barnard, podignuvši mač. Aboli skrene
kočijom, namjerno ju okrenuvši prema Barnardu. Nadzornik je bio okrenut leđima
kočiji i bio je toliko zaokupljen Halom da ih nije vidio kako nailaze. Upravo kada se
spremao ponovno udariti Hala, stražnji ga kotač kočije udari u leda i odbaci u
stranu. Uz velik napor Hal se uspije podignuti i sjesti, i prije nego što ga je pas
ponovno mogao baciti na tlo udari ga u vrat, zarivši oštricu medu rebra, kao što to
čini toreador s bikom, da bi mu pogodio srce. Pas zalaje u agoniji i ispusti nogu, te
zatetura u krug, a zatim se sklupča na podu. Hal se ponovno ustane dok ga je
Barnard napadao, vičući: Ubio si moje dragulje! Ponovno ga pokuša udariti, no
Hal s lakoćom izbjegne udarac. Odvratni gusare, raskomadat ću te! Barnard se
pokuša pribrati i ponovno napadne, ali Hal se istom lakoćom uspije obraniti i
zapita ga tiho: Sjećaš li se što ste tvoji psi i ti učinili Oliveru? Prisili Barnarda da se
otvori te ga zatim pogodi poput munje u visini dijafragme. Oštrica Barnardu ude
ispod grudne kosti i iziđe na pola kroz leda. Nadzornik ispusti mač i sruši se na
koljena. Dug je podmiren!, reče Hal, te izvuče mač iz Bamardovih prsa, dok se
nadzornik sklupčao na podu, pored tijela svoga umirućeg psa. Dodi, Gundwane!,
Aboli se borio sa svojim sivcima, jer su ih vika i miris krvi prestrašili. Barut! prošlo
je samo nekoliko sekunda otkako je Hal zapalio trag baruta, no pogledavši u tom
pravcu opazi oblake plavkastog dima, koji su izlazili kroz vrata oružarnice. Brzo,
Gundwane!, pozove ga Sukeena. O, molim te, požuri! Njen je glas bio toliko pun
straha za njega da ga je potaknuo. Usprkos napetosti u tim stravičnim trenucima,
Hal shvati da mu se Sukeena prvi put obratila, i to njegovim nadimkom. Baci se
prema naprijed. Pas ga je ugrizao duboko u nogu, no mora da mu nije povrijedio
živce i tetive, jer opazi da ju je mogao još nasloniti na pod i trčati, ne mareći za
bol. Prijeđe u nekoliko koraka dvorište, dohvati uzde konja na čelu, koji pogne
glavu, a Aboli zadrži konje čvrstom rukom. Kočija prođe velikom bukom ispod
luka ulaznih vrata, prešavši most i izišavši na otvoren prostor namijenjen
proslavama. Odjednom začuju strašnu eksploziju i osjete kako ih zračni val pogađa
poput tropskog vrtloga. Konji se pobune od straha i gotovo stresu sa sebe Hala, no
on se još čvršće uhvati za uzde, pogledavši iza sebe. Iz unutarnjeg dvorišta utvrde
podigne se stup dima boje pijeska koji se spiralno dizao u nebo. Za Sira Hala i
kralja Charleyja!, zagrmi Big Daniel, a ostali mornari ponove urlik, van sebe od
uzbuđenja zbog uspjelog bijega. No, okrenuvši se, Hal primijeti da vanjske zidine
utvrde nisu bile pogođene detonacijom. Istim kamenim blokovima bila je
sagrađena i vojarna, koja je gotovo sigurno izdržala eksploziju. Unutra je bilo dvije
stotine ljudi, vojnici u zelenim odorama, koji su se vjerojatno u tom trenutku
oporavljali od praska i ubrzo bi se okupili izvan utvrde i započeli ih slijediti. A gdje
se nalazio kapetan Cornelius Schreuder, zapita se. Kočija je jurila, predvođena
masom zarobljenika koji su bježali u svim pravcima; neki su preskočili kameni zid
koji je zagradivao vrtove Kompanije i bježali prema planini, a drugi su trčali prema
morskome žalu, u potrazi za brodicom kojom su namjeravali nastaviti bijeg. Na
ravnome prostoru bilo je malo građana i robova u ovo doba. Ostavši zbunjeni,
promatrali su začuđeno hordu bjegunaca, a potom oblak dima koji je okružio
utvrdu, te konačno, još čudnovatiji prizor guvernerove kočije, koja je stizala
prekrivena raznobojnom masom razbojnika i gusara, koji su se držali za konjsku
opremu, i vikali poput luđaka držeći oružje. Kada je kočija krenula prema njima,
odjednom se rasprše. Gusari su pobjegli iz utvrde. Bježi! Bježi! Na kraju uspiju
doći k sebi i pozvati na uzbunu koja se proširi naseljem. Hal opazi građane dok su
se pridruživali robovima u bijegu, pokušavši spasiti glavu pred grupom gusara
željnom krvi. Nekoliko hrabrijih ljudi se naoruža i zapuca sa svojih prozora
puškom, no udaljenost je bila velika, a nišan slab i brzoplet. Nitko od ljudi ili konja
nije bio pogođen. Kočija prođe prve kuće, slijedeći jedini put koji je prolazio
obalom i kretao se u nepoznatom smjeru. Hal se okrene i pogleda Abolija: Uspori,
k vragu! Iscrpit ćeš konje još prije nego što budemo izišli iz grada. Aboli se ustane,
i povuče uzde. Hoj, Royla! Uspori Cloud! Ali konji su šibali svom brzinom i gotovo
stigli na periferiju naselja, kad ih je Aboli uspio ponovno usporiti; bili su svi znojni i
zadihani od galopa, no uopće nisu bili iscrpljeni. Čim ih je ponovno imao pod
kontrolom, Hal popusti uzde i spusti se na tlo te potrči uz bok kočije. Althuda,
reče, umjesto da sjediš poput gospodina na nedjeljnom pikniku, provjeri jesu li
sve puške nabijene i spremne za upotrebu. Drži! Doda mu pušku s upaljenim
fitiljem. Upotrijebi ovu da upališ fitilje na ostalim puškama. Ubrzo će nam se
približiti. Zatim pogleda Altbudinu sestru. Nisu nas predstavili. Henry Courtenev,
na usluzi. Osmijehne joj se, a ona se nasmije na taj pozdrav. Dobar dan,
Gundwane. Dobro vas poznajem. Aboli mi je objasnio kakva ste vi vrsta gusara.
Zatim se uozbilji. Ranjeni ste. Trebala bih pregledati nogu. Nije ništa što ne bi
moglo čekati, uvjeri je. Ugriz psa može se inficirati brzo ako se ne liječi. Kasnije!,
ponovi, te se obrati Aboliju: Aboli, poznaješ li ovaj put koji vodi prema granici
kolonije? Postoji samo jedan put, Gundwane. Moramo proći kroz naselje, zaobići
baru i zatim krenuti prema planinama kroz pjeskovitu dolinu. Pokaže rukom.
Granica sa stablima od badema nalazi se pet milja od bare. Pogledavši preko
naselja Hal je mogao razabrati močvarno tlo i lagune koje su se prostirale pred
njim, pune trske i jata ptica. Čuo je da ima i krokodila i vodenih konja. Althuda,
hoćemo li putem sresti vojnike?, zapita Hal. Tada se umiješa Sukeena: Danas neće
biti ni izvidnica ni skupina vojnika. Od rane zore nadzirem križanje i ni jedan vojnik
nije stigao do svog mjesta. Svi su prezauzeti u liječenju trbobolje. Nasmije se
veselo i napeto istovremeno, kao i svi oni. Odjednom se podigne i uzvikne:
Slobodna! Prvi sam put u životu slobodna! Pletenica joj se rasplela i kosa joj je
padala na ramena. Oči su joj se sjajile i bila je tako lijepa da je utjelovljivala tajni
san svih tih mornara odjevenih u krpe. Iako su joj svi zapljeskali: Ti, ali i mi,
draga!, Hal je bio taj kojeg je ona pogledala s osmijehom na licu. Kada su prošli
naselje, začuju pred sobom uzbunu: Pozor! Gusari su pobjegli! Gusari bježe! Dobri
građani Dobre Nade se rasprše pred njima. Majke se požure na cestu i dohvate
djecu te ih uvuku u kuće, zatvorivši za sobom vrata. Sada ste na sigurnom. Uspjeli
ste pobjeći. Molim vas, Sire Henry, zašto me ne oslobodite? Katinka se oporavila
od šoka dovoljno da pokuša sebi spasiti život. Kunem vam se da nikada nisam
imala namjeru nauditi vam. Spasila sam vas od vješala, a spasila sam i Althudu.
Učinit ću sve što god želite, Sire Henry. Samo vas molim da me oslobodite, jecala
je i uhvatila se za vrata kočije. Sada me čak možeš i zvati Sir i govoriti o svojoj
dobronamjernosti, no trebala si to učiniti kada je moj otac krenuo prema stratištu.
Halov izraz lica bio je toliko hladan da se Katinka odmah povuče na sjedalo pored
Sukeene, jecajući kao da je imala slomljeno srce. Mornari koji su trčali uz Hala
dovikivali su joj svu mržnju i gnušanje: Htjela si vidjeti nas na vješalama, kurvo, a
sada ćemo te mi dati lavovima u planini, uzvikne pobjednički Billy Rogers. Katinka
još jače zastenje, pokrivši si lice rukama: Nikada vam nisam imala namjeru nauditi.
Molim vas, pustite me. Kočija je brzo prolazila pustim putom i pred njima je
ostajalo još nekoliko brvnara kolonije, kada se Althuda podigne i pokaže prema
mjestu iza njih na cesti prekrivenoj kamenčićima. Konjanik na vidiku! Tako brzo?,
promrmlja Big Daniel, približivši ruku očima, da bi ih zaklonio od sunca. Nisam
očekivao da će nas tako brzo pronaći. Imaju i konjaništvo da pošalju na naš trag?
Ne brinite o tome, momci, umiri ih Aboli. U cijeloj koloniji nema više od dvadeset
konja, a mi ih imamo šest. Aboli je u pravu. Samo je jedan konjanik!, uzvikne
Wally Finch. Konjanik je ostavljao blijedi oblak prašine u zraku, nagnut nad
konjem, tjerajući ga što brže, koristeći bič koji je držao u desnoj ruci i bez milosti
njime šibao konja. Bio je još uvijek daleko, no Hal ga prepozna po lenti koja je
vijorila ia njega zbog brzine konja. Sveta Marijo i svi sveci, pa to je Schreuder!
Znao sam da će nas brzo sustići. Zatvori čeljust, uživajući u skorom sukobu. Ta je
budala sama. Mozga ima malo, no što se hrabrosti tiče, nema mu ravna. Sa svog
sjedala Aboli shvati što je Hal imao namjeru učiniti, po načinu na koji je pritvorio
oči i promijenio hvat na dršci mača. Nemoj ni sanjati vratiti se, Gundwane!, izjavi
Aboli strogo. Izložit ćeš opasnosti sve nas, budemo li i samo malo kasnili. Znam
da misliš da nisam na Schreuderovoj razini, no stvari su se izmijenile, Aboli. Sada
ga mogu pobijediti, siguran sam u to. Bio je siguran i Aboli, jer Hal više nije bio
mladić. Mjeseci rada na zidinama učvrstili su ga i Aboli ga je vidio kako radi na isti
način kao i Big Daniel. Pusti me ovdje, da riješim stvar, a kasnije ću vas slijediti,
uzvikne Hal. Ne, Sire Hale!, odgovori Big Daniel. Možda biste ga i pobijedili, ali ne
s tim ugrizom na nozi. Odgodite dvoboj s Nizozemcem za neku drugu priliku. Sada
ste nam potrebni. Bit će stotinjak vojnika u zelenoj odori, koji će nas slijediti
izbliza. Ne!, zajedno izgovore Wally i Stan. Ostanite s nama, kapetane. U vas smo
položili naše povjerenje, nije popuštao Ned Tvler. Nikada ne bismo uspjeli snaći se
u pustinji bez moreplovca. Ne možete nas sada napustiti. Hal se dvoumio,
nastavivši promatrati s mržnjom konjanika koji se približavao iza njih. Zatim mu se
pogled zaustavi na djevojci u kočiji. Sukeena ga je promatrala golemim tamnim
očima punih molbe. Teško ste ranjeni. Pogledajte nogu! Nagne se prema vratima
kočije, tako da mu je stajala blizu i govorila tihim glasom da ju je on jedva i čuo.
Ostanite s nama, Gundwane. On spusti pogled na krv i tekućinu koja je izlazila iz
duboke rane na nozi. Dok se još uvijek dvoumio, Big Daniel potrči za kočijom, i
skoči na ljestve. Ja ću ga se riješiti, reče, oduzevši nabijenu pušku iz Althudinih
ruku. Držeći je u ruci, skoči s Ijestava na prašnjavu cestu, gdje je ostao nepomičan,
provjerivši fitilj puške. Nije se žurio, dok se kočija udaljavala kasom, a kapetan
Schreuder se u galopu približavao. Usprkos svim molbama i upozorenjima Hal se
vrati natrag i umiješa se. Daniele, da nisi ubio tu budalu! Htio je objasniti da su on
i Schreuder povezani sudbinom. Bilo je to pitanje viteške časti i nitko se nije smio
umiješati, no nije bilo vremena objasniti mu taj romantični koncept. Schreuder je
već stigao jako blizu i podigne se na konju: Katinka!, zavikne. Nemaj straha, došao
sam da te spasim, ljubavi. Nikada te neću ostaviti u rukama ovih zlikovaca. Uze iz
lente pušku, upali fitilj, a potom je smjesti iznad vrata konja, držeći napetu ruku u
kojoj je držao pušku. Odmakni se, dive!, dovikne Danielu, ispalivši. Desna mu ruka
skoči uvis, dok je kruna dima obavila njegovu glavu; metak nije pogodio, odbivši se
o tlo na korak razdaljine od Danielove desne noge i podignuvši kamenčiće s puta.
Schreuder spusti pušku i dohvati Neptunov mač iz korica koje su visjele o njegovu
boku. Zlatni rezbareni motivi svjetlucali su se dok gaje držao. Razbit ću ti glavu na
dva dijela poput bundeve!, režao je, podižući mač. Daniel klekne koljenom na pod,
ostavivši da kapetanov konj prođe i zadnji dio puta koji ih je dijelio. Preblizu,
pomisli Hal. Zaista preblizu. Ako puška zakaže, Danny je mrtav čovjek. No, Daniel
zadrži nišan i ispali. Na trenutak Hal pomisli da su se njegovi strahovi obistinili, no
zatim se začuje gromki prasak, oslobodi se perjanica bijelog dima, i puška ispali.
Možda je Daniel začuo Halov krik, ili je konj bio veći i sigurniji kao meta od
konjanika na sedlu. U svakom slučaju ciljao je prema životinjinim znojnim prsima, i
metak pogodi Schreuderovog konja u galopu, koji poklekne ispod njega, dok je
Schreuder bio izbačen iz sedla i pao s licem prema tlu. Konj se otimao, nemiran,
njišući glavu s jedne na drugu stranu dok mu je srce uzimalo krv iz rane na prsima.
Zatim mu glava padne na tlo i on ostane nepomičan. Schreuder je ležao
nepomično na cesti. Hal se na trenutak poboja da je slomio vrat i gotovo se vrati
natrag da mu pomogne, no Schreuder se tada pomakne i Hal je oklijevao. Kočija
se udaljavala, a prijatelji su vikali: Vrati se, Gundwane!, Ostavite tog nitkova, Sire
Henry! Daniel skoči na noge i dohvati Hala za ruku: Nije mrtav, no ubrzo ćemo mi
biti mrtvi, ako ostanemo ovdje još malo, podsjeti ga i povuče. Na početku se Hal
otimao, pokušavši se osloboditi od Danielove ruke. Ne može tako završiti,
razumiješ li me Danny? Savršeno razumijem, zareži Big Daniel i u tom trenutku
Schreuder sjedne, zbunjen nasred ceste. Kamenčići su mu ogulili kožu s jedne
strane lica, no već se pokušavao podići, teturajući i ponovno padajući. Odlično mu
je, primijeti Hal s olakšanjem, dok je dopuštao Danielu da ga odvuče daleko.
Hura!, vikne Daniel, dok su pristizali kočiju. Dovoljno mu je dobro da i drugi put
pokuša kada se budete sreli. Nećemo ga se tako brzo osloboditi. Aboli zaustavi
kočiju da bi im omogućio da je dostignu i Hal dohvati uzde konja na čelu,
podignuvši se sa zemlje. Okrenuvši se, opazi Schreudera na nogama nasred ceste,
prašnjavog i krvavog. Slijedio je kočiju teturajući poput čovjeka s bocom loše rakije
u tijelu, držeći i dalje mač u ruci. Udalje se od njega u kasu: Schreuder odustane
od pokušaja da dostigne kočiju, te započne vikati: Pobogu, Courtenev, slijedit ću
vas pa makar do vrata pakla! Promatram vas, gospodine, i nosim vas u srcu. Kada
budete stigli, ponesite sa sobom i taj mač koji ste mi ukrali, uzvikne Hal. Njime ću
vas probosti poput praščića da bi vas ispekli u paklu. Mornari prasnu u gromki
smijeh, pozdravivši Schreudera paletom vulgarnih gesta. Katinka, ljubavi!, nastavi
Schreuder promijenivši boju glasa. Nemoj se bojati, spasit ću te. Kunem se
grobom svoga oca. Volim te više od svog života. Za vrijeme pucnjave i vike, van de
Velde se stisnuo na dnu kočije, no sada se ponovno vrati na sjedalo, pogledavši
pun mržnje prema pojavi na cesti. e li možda lud? Kako se samo usuđuje obratiti
se mojoj supruzi na taj način? Okrene se prema Katinki nadutim licem: Mgvmw,
nadam se da niste dali priliku tom gizdelinu da si dopusti takvo što? Budite
uvjereni da su njegove riječi šok za mene koliko i za vas. Jako me vrijeđaju i molim
vas usrdno da ga prvom prilikom opomenete, odgovori Katinka, uhvativši se
jednom rukom za vrata kočije, a drugom za kapicu. Učinit ću što mogu, mgvrou.
Ukrcat ću ga na prvi brod za Amsterdam. Ne mogu dopustiti takvo ponašanje.
Osim toga, on je odgovoran za stanje u kojem se nalazimo. Kao kapetan utvrde
odgovoran je za zatvorenike i njihov je bijeg rezultat njegove nesposobnosti. To
neodgojeno stvorenje nema ti se pravo obraćati na taj način. O, varate se, uplete
se Sukeena. Kapetan Schreuder ima na svojoj strani pravo osvajanja. Vaša se
supruga toliko često pronašla ispod njega s nogama u zraku da mu je dala pravo
da ju nazivlje ljubavi ili čak kurvo i prostitutko, ako bi bio iskreniji. Umukni,
Sukeena!, dovikne joj Katinka. Jesi li poludjela? Prisjeti se koje je tvoje mjesto. Ti si
robinja. Ne, mgvrow, nisam više robinja. Sada sam slobodna i vi ste zarobljenici,
dakle mogu vam reći što god mi se prohtje, pogotovo ako je istina. Obrati se van
de Veldeu: Vaša supruga i hrabri kapetan su se toliko otvoreno igrali da su
zadovoljili sve lajavce kolonije. Zabili su vam na glavu takve rogove, velike čak i za
vaše deformirano tijelo. Dat ću te išibati, grmio je van de Velde na rubu bijesa.
Crna kurvo! Ni govora!, odgovori mu Althuda, uperivši mu sablju u trbuh. Štoviše,
pitat ćete ju za oprost za takvu uvredu. Da pitam za oprost jednu robinju?
Nikada!, reče van de Velde gromkim glasom, no ovoga puta Althuda ga tako
snažno ubode sabljom da se guverner brzo predomisli. Ne robinji, već princezi s
Balija, koja se rodila slobodna, ispravi ga Althuda. I budite brzi. Molim vas da mi
oprostite, gospodo, promrmlja van de Velde kroz zube. ako ste ljubazni,
gospodine, reče Sukeena koja mu se nasmije i ponovno se vrati na sjedalo ne
dodavši više ni riječi, no promatrajući njegovu suprugu zmijskim pogledom. Kad
su za sobom ostavili naselje, put je postao loš. Bio je pun rupa od kola Kompanije
za opskrbu drvom za ogrjev, i kočija se opasno tresla. Duž lagune voda se uvukla u
rupe, koje su se pretvorile u blato. Na mnogim mjestima mornari su bili primorani
podignuti stražnje kotače kočije kako bi pomogli konjima da je povuku. Bilo je već
kasno jutro kada su pred sobom opazili drvenu konstrukciju mosta koji je prelazio
prvu rijeku. Vojnici!, uzvikne Aboli. S njegovog povišenog sjedala, opazio je sjaj
bajuneta i obrise šljemova. Samo četvorica, ispravi ga Hal. Imao je još uvijek
najoštriji vid od svih. Ne bismo trebali imati previše problema. Bio je u pravu.
Časnik koji je predvodio skupinu straže na mostu približi se, zbunjen, ali ne i
uzbunjen, s mačem u koricama i ugašenim fitiljem. Hal i ostali im oduzmu oružje i
skinu odore te ih puste da se vrate u koloniju zapucavši iznad njihovih glava. Dok
je Aboli vozio kočiju mostom, te krenuo teškim putom na suprotnoj strani obale,
Hal i Ned su se spustili ispod mosta da bi privezati bačvicu s barutom ispod
glavnog oslonca. Hal puškom probije bačvicu i stavi u nju dio fltilja sa sporim
izgaranjem, te ga upali i krene s Nedom prema kočiji. Sada je Hala noga jako
boljela. Bila je naduta, no on je nastavljao gledati iza sebe dok je šepao pijeskom.
Sredina mosta odjednom eksplodira praskom blata, vode i komada drva koji su
pali u rijeku. To neće zadugo zaustaviti kapetana Schreudera, no bar će ga prisiliti
da si smoči noge, promrmlja Hal, dok je stizao do kočije. Althuda se spusti skokom
i dovikne mu: Zamijenite me, ne biste smjeli mučiti nogu. S mojom je nogom sve
u redu, pobuni se Hal. Osim što se jedva držite na nogama, odgovori Sukeena,
nagnuvši se nad vrata. Smjesta se popnite, Gundwane, inače ćete je uništiti
zauvijek. Poslušavši ju, Hal se uspne u kočiju, smjestivši se pored Sukeene. Ne
pogledavši ih, Aboli se nasmije. Ona mu već zapovijeda, a on ju sluša, izgleda da se
savršeno slažu. Pustite me da pogledam nogu, zapovjedi Sukeena i Hal ju smjesti
na sjedalo između nje i Katinke. Pazi kako se ponašaš, prostače!, dovikne mu
Katinka, pomaknuvši haljine. Isprljat ćeš mi krvlju haljine. Ako ne umukneš, neće
to biti jedino što ću zaprljati krvlju, uvjeri ju Hal, te ju strogo pogleda. Ona se
povuče u najdalji kut kočije. Sukeena se baci na posao oko noge, spretnim i
sigurnim rukama. Trebala bih isprati ranu vrućom vodom, jer je duboka i sigurno
će se zagnojiti. No, potrebna mi je kipuća voda. Pogleda u Hala. Ako je tako,
morat ćete pričekati dok ne budemo u planini, reče joj. Zatim prestanu
razgovarati i nekoliko se trenutaka promotre, zbunjeni. Bio je to prvi put da su se
nalazili tako blizu i svatko je u drugome pronalazio nešto što ga je začuđivalo i što
ga je ispunjavalo srećom. Zatim se Sukeena trgne: Imam lijekove u torbama, reče
živahno, nagnuvši se na naslon sjedala da bi dohvatila kovčeg u stražnjem dijelu
kočije, ostavši u tom položaju dok je tražila u kožnim torbama. Kočija se tresla na
lošem putu i Hal je promatrao uzbuđen okruglu stražnjicu djevojke. Usprkos
haljinama koje su je skrivale, zamislio ju je savršenu poput lica. Ona se vrati na
sjedalo držeći u rukama nekoliko krpa i tamnu bočicu. Očistit ću ranu ovom
tinkturom, a potom ću je poviti, objasni, ne pogledavši ponovno te zelene oči koje
su ju zbunjivale. Dosta!, stenjao je Hal čim je osjetio djelovanje tinkture. Peče
poput vražjeg daha. Sukeena ga ukori: Izdržali ste bič, pušku i mač, napad
životinje, a zatim na prvu kap lijeka stenjete poput djeteta. Budite mirni sada.
Abolijevo se lice izduži, pretvorivši se u labirint tetovaža i bora smijeha, no, iako su
se njegova ramena tresla, uspije zadržati smijeh. Shvativši da se zabavlja, Hal mu
se obrati: Koliko je još do granice? Hoće li nas Sabah čekati? Nadam se, ako nas
vojnici u zelenim odorama ne budu sustigli prije njega. Mislim da ćemo imati i
malo vremena za odmor. Schreuder je pogriješio što je sam krenuo u potragu za
nama. Trebao je sakupiti ljude i krenuti za nama. Veći dio vojnika krenut će za
ostalim zarobljenicima koji su pobjegli, a usmjerit će se na nas samo kada
Schreuder bude preuzeo vodstvo. A on je ostao bez konja, doda Sukeena. Mislim
da ćemo uspjeti izići i kada budemo na planinama... Prekine se, podignuvši pogled
s Halove noge; zajedno pogledaju prema golemom plavkastom bastionu koji je
dominirao nebom na obzoru. Van de Velde je slušao njihov razgovor i u tom
dijelu se umiješa: Robinja je u pravu. Vaš je plan bio dobro smišljen i uspio je, na
moju žalost. No, ja sam razuman čovjek. Oslobodite mene i moju suprugu, Henry
Courtenev, vratite nam kočiju i ostavite nas da se vratimo u koloniju, a za uzvrat
vam se zaklinjem da ću narediti kapetanu Schreuderu da odustane od vašeg
traženja i vrati ljude u vojarnu. Pogleda Hala s takvim izrazom lica, nadajući se da
izgleda iskreno i otvoreno. Dajem vam časnu riječ jednoga džentlmena. U
guvernerovim očima Hal ugleda lukavost i zlobu. Vaša visosti, nisam baš siguran
da se smijete nazvati džentlmenom, a osim toga mrsko bi mi bilo da se tako brzo
moram odreći vašeg privlačnog društva. U tom se trenutku jedan od prednjih
kotača zaglavi u rupi na cesti. Aardvart su iskopali ove rupe na putu, objasni
Althuda, dok je Hal silazio s kočije koja je ostala u rupi. Kakva je to vrsta ljudi ili
životinja? Mravojedi, životinje s dugačkom njuškom i velikim repom, koji buše
mravinjake njihovim kracima i žderu mrave uvlačeći ih ljepljivim, dugim jezikom,
objasni Althuda. Hal zabaci glavu smijući se. Sigurno, vjerujem ti. Kao što
vjerujem da tvoj mravinjak leti, pleše i proriče budućnost kartama. Moraš još
štošta naučiti o ovoj zemlji, prijatelju moj, uvjeri ga Althuda. Nastavivši se smijati,
Hal mu okrene leda. Hajde, momci!, dovikne svojim mornarima. Oslobodimo ovaj
brod iz pijeska i krenimo! Zapovjedi van deVeldeu i Katinki da sidu, a zatim se svi
bace na posao s konjima, kako bi oslobodili kočiju, no, od tog je trenutka put
postajao sve gori, a grmovi i drveće sa strane ceste postajali su sve gušći i viši kako
su napredovali. Za manje od milju ostali su zaglavljeni još dva puta. Došlo je
gotovo vrijeme da se oslobodimo kočije. Pješice ćemo biti brži, reče tiho Hal
obrativši se Aboliju. Koliko je još do granice? Trebali smo već stići do nje. Nije
daleko. I zaista, stigli su, odmah nakon zavoja. Poznata stabla gorkih badema bila
su rijetka, i sezala su do ramena, no, u svakom slučaju na tom je mjestu završavao
put. Bila je tu i stara daščara koja je služila kao mjesto za stražu s natpisom na
nizozemskom: Pozorf pisalo je crvenim slovima, nastavivši sa zabranom ulaza i
izlaza svih koji nisu imali dozvolu, a kazna je bila od zatvora do tisuću guldena, ili
oboje. Natpis je dao postaviti guverner Nizozemske istočnoindijske kompanije.
Hal jednim udarcem noge provali u daščaru i opazi da je prazna. Vatra je bila
ugašena, a ognjište hladno. Na vješalicama se nalazilo nekoliko komada odjeće,
koja je sačinjavala odoru, a na ugašenom pepelu bila je crna posuda s čašama i
bocom te ostalim priborom razbacanim po stolu i zidnim policama. Big Daniel je
već htio zapaliti daščaru, približivši fitilj krovu od sijena, ali ga Hal zaustavi: Nema
smisla olakšati Schreuderu posao dajući mu dimom trag koji može slijediti, a osim
toga, tu nema ničega od koristi. Pusti!, reče mu, a zatim se šepajući pridruži
mornarima koji su iskrcavali kočiju. Aboli je upravo odvajao konje, a Ned Tyler mu
je pomagao da smjesti tovar, služeći se kožnim dijelovima kočije i platnenim
krovom. Katinka, koja je ostala sjediti uz svoga muža, imala je zabrinut izraz lica:
Što će biti sa mnom, Sire Henry?, promrmlja vidjevši ga da se približava. Neki ljudi
bi te htjeli odnijeti u planine i dati te divljim životinjama, a neki ti žele odrubiti
glavu, odmah ovdje, za sve ono što ste im ti i taj golemi žabac od tvoga muža
učinili. Vi nikada ne biste dozvolili takvo što, umiješa se van de Velde. Učinio sam
samo svoju dužnost. U pravu ste. Mislim da je previše milostivo odrubiti vam
glavu. Radije bih vas objesio i raščetvorio, kao što ste učinili vi s mojim ocem.
Pogleda hladno van de Veldea, koji je ostao zaprepašten. No, opazio sam da mi
vaše društvo počinje smetati. Ne želim više nikada vidjeti oboje, dakle, ostavljam
vas ovdje, na milost i nemilost Bogu, vragu ili voljenom kapetanu Schreuderu.
Okrene im leda i ode, te se pridruži Aboliju i Nedu, koji su provjeravali i učvršćivali
tovar na konjima. Tri sivca imala su na leđima svaki po dvije bačvice baruta, ostala
dva svežnjeve s oružjem, a šesti je imao tešku Sukeeninu torbu. Sve je u redu,
kapetane. Ned nabere čelo. Na vašu zapovijed možemo krenuti Ništa nas ne
zadržava ovdje. Princeza Sukeena će jahati na prvome konju. Ogleda se oko sebe
tražeći je. Gdje je? Ovdje sam Gundwane. Sukeena iziđe iza daščare koja joj je
poslužila kao skrovište. I nije mi potrebno da se sa mnom drukčije postupa. Ići ću
pješice kao i ostali. Hal opazi da se oslobodila dugačke haljine: sada je na sebi
imala široke hlače, tipične za otok Bali, i dugačku i široku košulju, koja joj je sezala
do koljena. Zavezala je kosu, a na nogama je ostavila kožne sandale, ugodne za
hodanje. Muškarci su zurili prema njoj, no ona nije obraćala pažnju na njih, uze
uzde i povede konja prema prolazu u živici. Sukeena!, Hal ju je htio zaustaviti, no
ona prepozna glas i ne obazre se. Hal shvati da je uzaludno pokušati ju natjerati,
te zapovjedi nježnije: Althuda, ti si jedini koji poznaje ovaj put, od sada na dalje.
Predvodi nas, zajedno s tvojom sestrom. Althuda potrči k njoj i zajedno, brat i
sestra, vodili su ih prema divljem i nepoznatom teritoriju koji se prostirao s druge
strane granice. Hal i Aboli su zatvarali kolonu koja se protezala gustom šumom i
grmljem. Nijedan čovjek nije dugo prošao tim putom koji su napravile divlje
životinje; njihovi znakovi bili su jasni na pjeskovitom tlu, a njihov se izmet mogao
vidjeti uz puteljak. Aboli je prepoznavao svaku od tih životinja po tragovima i
pokaže ih Halu, dok su se polako kretali. Ovo je leopard, a ovo je trag antilope,
koju mi zovemo AWw. Ako ništa drugo, nećemo umrijeti od gladi, uvjeri ga. Na
ovim prostorima ima divljači na pretek. Bila je to prva prilika koju su imali da
nasamo porazgovaraju od početka bijega i Hal ga tiho zapita: Taj Sabah, Althudin
prijatelj... što znaš o njemu? Poznajem samo poruke koje je poslao. Nije li nas
trebao pričekati na granici? Rekao je da će nas povesti medu planine. Očekivao
sam da ću ga naći na granici, prizna slegnuvši ramenima, No, budući da imamo
Althudu s nama, nije nam potreban. Kretali su se brzo, sa sivom kobilom koja je
lagano kasala, dok su se oni držali za njene uzde i trčali uz nju. Svakoga puta kada
bi prošli stablo koje je moglo podnijeti težinu, Aboli se uspinjao do vrha i gledao
prema nazad, tražeći tragove mogućih vojnika, no svakoga bi puta silazio i
zanijekao glavom. Schreuder će doći, reče mu Hal. Čuo sam da njegovi vojnici u
zelenim odorama mogu trčati brže od čovjeka na konju. Doći će. Kretali su se
jednolično i zastajali samo pored lokava s blatnom vodom koje su susretali. Hal se
držao za konja da ne bi previše izmučio ranjenu nogu i dok je šepao uz njega, Aboli
mu je ispričao sve što se dogodilo otkad su ostali razdvojeni. Hal je slušao dok mu
je prijatelj opisivao, na svome jeziku, kako je uspio skinuti tijelo Sira Francisa s
vješala i kako ga je pokopao. Bio je to častan pokop za velikog vodu. Ušio sam ga u
bivolju kožu, smjestio sam mu pored tijela njegov brod i oružje. Ostavio sam mu
na dohvat ruke vodu i hranu za put, i pred oči mu stavio križ njegova Boga. Halu
se stisnulo grlo od ganuća, od zahvalnosti što je Aboli učinio za oca. Dan je polako
prolazio i njihovo je napredovanje postajalo sporije, jer su se ljudi i konji počeli
umarati na pjeskovitom tlu. Kad su se prvi put zaustavili pored lokve, Hal pozove u
stranu Sukeenu. Bih ste jaki i hrabri, no vaše noge nisu tako duge kao i naše, i
primijetio sam da posustajete od umora. Od sada na dalje ići ćete na konju. Kad se
ona već htjela pobuniti, on joj to čvrsto onemogući: Poslušao sam vas kada su bile
u pitanju rane, no u svemu ostalom ja sam kapetan i morate učiniti što vam
kažem. Od sada na dalje idete na konju. Djevojčine oči su se sjajile. Zatim sklopi
dlanove pred usnama u znak poniznosti, te mu reče: Kako želite, gospodaru, te
dopusti da ju popne na sivca na čelu, iznad torbe. Nakon što su prešli močvarno
područje, ubrzaju hod. Aboli se ponovno uspne na stablo i pogleda iza sebe, no ne
opazi tragove vojnika. Protiv svog prirodnog instinkta, Hal se već počeo nadati da
su ih uspjeli prevariti, da će bez borbe stići do planina koje su se uzdizale pred
njima. Sredinom poslijepodneva prešli su široku livadu, s kratkom i zelenom
travom, gdje su pasle antilope s rogovima u obliku sablje. Kada su čule dolazak
karavane ljudi na konjima, podigle su glavu i ostale nepomično stajati, s
razrogačenim očima od začuđenosti, a plašt im je bio sivoplave boje koji se sjajio
na poslijepodnevnom suncu. Čak ni ja nisam vidio životinje te vrste, prizna Aboli.
Dok je krdo bježalo pred njima skriveno oblakom prašine, Althuda dovikne prema
njima: To su one koje Nizozemci zovu kwwVo, odnosno plave antilope. Vidio sam
ih mnogo s druge strane planina. Nakon velike livade teren se polako počinjao
uspinjači. Sada su se sve teže penjali. Aboli opazi da je Hal imao užareno lice od
vrućice, sada kada je Sukeenin zavoj propuštao tekućinu i krv. Stigavši na vrh
kamene padine, Aboli naredi odmor. Okrenu se svi prema Tafelbergu, koji je
dominirao obzorom na zapadu, dok se na lijevoj strani otvarala poput kose plava
uvala. No, bili su previše umorni i iznemogli da se dive krajoliku koji ih je
okruživao. Konji su ostali na nogama pognute glave, a ljudi se bace na tlo, gdje su
uspijevali pronaći malo hlada. Sukeena klizne s kobile i krene prema Halu, koji je
sjedio na tlu, leđima naslonjenim na stablo. Kleknuvši pred njega, skine mu zavoj s
noge ostavši bez daha kada opazi koliko je natečena i upaljena. Nakon što je
pomirisala ranu, strogo mu se obrati: Ne možete više hodati s ovakvom nogom.
Morate nastaviti na konju, kao što ste i meni naredili. Zatim podigne glavu i
pogleda u Abolija: Zapali vatru kako bi zagrijali vodu, zapovjedi. Nemamo
vremena za te ludorije, promrmlja Hal, no nitko se ne obazre na njega. Aboli zapali
vatru s ribljem puške, te stavi vodu da se zagrije. Čim je počela ključati, Sukeena
je upotrijebi da pripremi trave koje je imala u torbi i njima premaze tkaninu te ju
još sasvim vruću stavi na Halove rane, koji je stenjao buneći se: Kunem se da bih
radije da Aboli isprazni svoj mjehur na moju ranu, umjesto da mi vi stavite na nju
te čudnovate smjese. Sukeena nije marila na njegove riječi i nastavila je s poslom,
da bi smjesu na nozi pričvrstila čistom tkaninom. Zatim uze iz torbe kruh i nekoliko
kobasica, odreže ih i spravi ih za sve. Neka vas Bog blagoslovi, princezo, reče Big
Daniel prije nego što je uzeo svoj dio, dodirujući si čelo jagodicama prstiju. Neka
vas Bog čuva, princezo, oglase se i Ned i svi ostali. Od tada na dalje za njih je ona
bila Princeza i ti grubi mornari počeli su je sve više poštivati i voljeti. Možete jesti i
nastaviti hodati, momci. Hal se s velikim naporom podigne na noge. Svi smo
predugo imah sreće, ubrzo će vrag doći po svoje. Stenjući i mrmljajući, svi su
slijedili njegov primjer. Dok je Hal pomagao Sukeeni da se popne u sedlo, Daniel
ih upozori: Evo ih, napokon dolaze! Pokaže prema mjestu iza njih, na kraju padine.
Hal smjesti Sukeenu u sedlo, a zatim krene šepajući prema kraju kolone.
Pogledavši prema dolje, opazi dugi red ljudi koji su se pojavili iz šume i započeli
prelaziti otvoreni teren. Vodio ih je samo jedan konjanik, koji se kretao kasom. To
je ponovno Schreuder. Pronašao je novog konj a. I na toj razdaljini kapetan je bio
jasno vidljiv; sjedio je u sedlu s ohološću, dok je po držanju i načinu na koji je
podizao glavu gledajući uvis, zračio žarom ubojice. Bilo je jasno da ih još nije
opazio, budući da su bili skriveni šumom. Koliko ljudi ima sa sobom?, zapita Ned
Tyler i svi pogledaju u Hala, očekujući da ih prebroji. On pritvori oči promatrajući
ih dok su izlazili iz gustiša, i s lakoćom održavali korak sa Schreuderovim konjem.
Dvadeset, reče. Kako to tako malo?, zapita se Big Daniel. Gotovo sigurno je
Schreuder izabrao najbrže. Ostali će ih vjerojatno slijediti s maksimumom svojih
mogućnosti. Hal si napravi sjenu rukom. Da, pobogu, eno ih, na milju udaljenosti
od njih, no i oni su brzi. Vidim prašinu koju podižu u obliku šljema iznad šume. Taj
drugi dio mora da ima oko stotinu vojnika i više. Dvadeset ljudi možemo srediti,
mrmljao je Big Daniel. No, stotinu tih ubilačkih vojnika u zelenoj odori je više od
onog što bih uspio doručkovati a da ne podrignem. Kakve su zapovijedi? Svi ljudi
se zagledaju u Hala. On uzme vremena, a zatim odgovori, proučivši pažljivo teren:
Majstore Daniele, uzmi ostatak ljudi, zajedno s Althudom koji će biti voda. Aboli i
ja ćemo ostati ovdje s jednim konjem i pokušati usporiti njihovo napredovanje.
Ne možemo ih udaljiti. Već su nam to dokazali, kapetane, pobuni se Big Daniel. Ne
bi li bilo bolje da se ovdje borimo? To su zapovijedi. Hal ga hladno pogleda.
Daniel ponovno približi dlan čelu i reče: Da, kapetane, a potom se obrati ostalima:
Jeste li čuli zapovijedi, momci. Hal šepajući stigne do mjesta gdje je Sukeena
ostala u sedlu, s Althudom koji je držao u ruci uzde. Vi morate nastaviti, ma što
god se dogodilo. Ne vraćajte se ni iz kojeg razloga, zapovjedi Althudi, a zatim se
osmijehne Sukeeni: Pa ni da vam to naredi kralj osobno. Ona mu ne uzvrati
osmijeh, no samo se nagne i šapne mu: Čekat ću vas na planini. Nemojte previše
kasniti. Althuda je predvodio kolonu konja; dok su prolazili crtu obzora, konačno
začuju uzvik, s dna. I tako su nas otkrili, konačno, promrmlja Aboli. Hal krene
prema jedinom konju koji je ostao i odvezavši konopce, uzme jednu od bačvica
baruta od pedeset librica. Spusti je na zemlju i zapovjedi Aboliju: Uzmi konja i
slijedi ostale. Učini tako da te Schreuder opazi, a zatim je zaveži na mjesto iznad
vrha i vrati se k meni. Kotrljao je bačvicu do rupe u stijenama, te čučne. Budući da
je bio skriven, ponovno prouči padine, a zatim usmjeri svu svoju pažnju na
Schreudera i njegovu skupinu vojnika u zelenim odorama. Bili su puno bliži i opazi
da su dva Hotentota predvodila Schreuderovog konja, promatrajući tlo i slijedeći
točno put kojim je prošla Halova skupina. U tom trenutku Aboli se vrati, stisnuvši
se pored njega. Konj je privezan, a ostali napreduju. Dakle, koji je tvoj plan,
Gundwane? Tako je jednostavan da ti ga ne moram objasniti, odgovori Hal
izvukavši čep s bačvice vrškom mača, a potom odmota fitilj, koji je bio zamotao
oko pasa. Nepoznanica je ovaj fitilj: ili prebrzo izgara, ili presporo. No, riskirat ću i
iskoristiti tri prsta, promrmlja izmjerivši, a zatim odreže dio fitilj a. Lagano ga je
valjao medu dlanovima, kako bi ravnomjerno izgarao, a zatim ugura kraj u rupu na
bačvici, pričvrstivši ga s komadićem drva. Bolje je da požuriš, Gundwane. Tvoj
stari učitelj mačevanja Schreuder jako se žuri da bi se ponovno borili. Podignuvši
pogled Hal opazi da su vojnici već bili prešli livadu i već su se penjali padinom
prema njima. Sakrij se, reče mu. Htio bih da se što više približe. Dvojica su ostali
ležati na tlu i promatrati bok kolone. Schreuder, u sedlu, bio je dobro vidljiv, dok
su dva čitača tragova, koji su ga vodili, bili skriveni od pojasa na dolje zbog grmlja i
šume. Kada se približe, Hal uspije razabrati znakove od kamenčića na
Schreuderovu licu, te mrlje od zemlje na odori. Nije imao ni šešir, ni periku, koje je
vjerojatno izgubio na putu, možda u padu. Iako je bio tašt, nije gubio vrijeme da ih
potraži. Sunce mu je već zacrvenilo obrijanu glavu, a konj je bio pokriven pjenom,
vjerojatno zato što se nije pobrinuo da ga napoji za vrijeme potjere, još se više
približi, držeći uperen pogled u vrh, koji su bjegunci prešli. Njegovo je lice bilo kao
od kamena, no Hal shvati da ga je gonio vulkanski temperament, spreman da
podnese svaki rizik i svaku opasnost. Na strmoj padini neumorni tragači počeli su
usporavati. Hal je mogao vidjeti njihova lica, azijatskih obrisa, spljoštena i
žućkasta, orošena znojem; osjećao ih je kako dišu. Hajde, nitkovil, poticao ih je
Schreuder. Pobjeći će. Brže! Trčite brže! I dvojica su se uspinjala, s velikim
naporom. Dobro!, promrmlja Hal. Nastavljaju slijediti točno naše tragove, kao što
sam se nadao. Šapne i zadnje savjete Aboliju. No, pričekaj dok ti ne kažem,
upozori ga. Približe se toliko da je Hal mogao čuti i korake dvojice Hotentota, te
Schreuderove uzde kako škripe i kako mu zveckaju čizme. Sve su se više
približavali, a Hal je mogao opaziti i svaku kap znoja na Schreuderovim brkovima i
licu, dok je bijesno gledao prema vrhu, ne znajući za neprijatelja koji je vrebao na
njih. Spremni!, promrmlja Hal, te približi plamen fitilju bačvice s barutom. Ovaj se
zapali, a zatim počne izgarati ravnomjerno, dok je plamičak trčao duž kratke
udaljenosti do rupe u bačvici. Sada, Aboli!, reče i ustane. Aboli dohvati bačvicu,
skoči na noge, gotovo pod kopitima Schreuderova konja. Dvojica Hotentota kriknu
začuđeno, te se udalje puteljkom, dok je konj podigao i gotovo srušio Schreudera.
Na trenutak je Aboli ostao nepomičan, držeći bačvicu baruta iznad glave rukama,
dok je fitilj izgarao i oslobađao oblačić dima, koji je okružio golemu istetoviranu
glavu poput plavkaste aureole; a zatim je baci padinom. Bačvica se polako
otkotrljala u zraku, a zatim pala na kameno tlo i odbila se, poskočivši i sve više
ubrzavajući. Pala je gotovo pred same noge Schreuderova konja, koji se ponovno
uznemiri, upravo u trenutku kada je konjanik pronašao ravnotežu. Schreuder se
ponovno gotovo nade na tlu, no uspije se zadržati, ostavši nespretno u sedlu.
Okrenuvši se, konj se vrati padinom, gotovo srušivši pješake koji su ga slijedili.
Kada su ih pobješnjeli konj i bačvica baruta pogodili, kolona vojnika krikne od
začuđenosti. Svi su shvatili da je fitilj koji je izgarao bio samo preludij prasku koji
se spremao da ih pogodi za nekoliko sekunda, pa počeše bježati, raspršivši se.
Gotovo se svi instinktivno udalje niz padinu, umjesto da potraže zaklon na
bokovima, te ih bačvica dostigne usred kolone. Schreuderov konj klizio je
padinom, sa skupljenim stražnjim nogama. Uzde su bježale iz ruku konjanika, dok
se jedva držao u sedlu. Schreuder konačno padne na tlo, daleko od konjskih
kopita, i upravo u tom trenutku bačvica prasne. Pad mu je spasio život, jer se
otkotrljao prema zaklonu niske stijene i val eksplozije prođe iznad njega. No,
pogodi masu vojnika u bijegu. Oni najbliži podignuti su k poput lišća koje izgara na
vatri. Odjeća je letjela zrakom, kao i jedne žrtve koja padne pred Hala. Eksplozija
je i njega i Abolija i na tlo. Sa šumom u ušima, Hal se podigne kako bi promotrio
izazvala bačvica baruta. Ni jedan od neprijatelja nije ostao na nogama. Pobogu,
ubio reče Hal, no gotovo odmah začuje jecaje i krikove medu jem. Polako su se
podizali i teturali od straha. Hajde, idemo!, Aboli dohvati Hala za ruku i odvuče ga
ka vrhu. Prije nego što su ga prešli, Hal pogleda iza sebe, ijetivši da se Schreuder
također podigao. Teturao je poput pijanca i osakaćenog tijela svoga konja, no bio
je još uvijek toliko zbunjen t mu, pod Halovim pogledom, noge popustile i on
sjedne usred Ijenih grančica i razbacanog lišća, prekrivši si lice dlanovima. Aboli
pusti Hala i prebaci mač u desnu ruku. Mogu se vratiti ig i ubiti ga, zareži, no Hal
se trgne od zbunjenosti. Ostavi ga! Ne bi bilo časno ubiti ga, dok se ne može niti.
Onda se požurimo. Možda smo ovu skupinu onesposobili, ao što vidiš, ostatak
vojnika u zelenim odorama nije daleko. Hal obriše znoj s lica i pogleda prema
padini, te shvati da je ti bio u pravu. Oblak prašine se podizao od druge skupine
ijatelja, i brzo se približavao. Ako sada potrčimo što brže možemo, mogli bismo ih
žati na udaljenosti do noći, kada bismo se trebali naći u planini, nao je Hal.
Nekoliko koraka dalje se spotakne, dok je ranjena noga stala pod njegovim
teretom. Ne rekavši ni riječ, Aboli ga dohvati iku da bi mu pomogao dok ne stignu
na mjesto gdje je privezao a. Ovoga se puta Hal nije bunio kada ga je prijatelj
podigao na a, te je uzeo uzde. Na koju stranu?, zapita Hal. Pred njim se planinski
lanac ijelio u labirint kamenih bastiona i puteljaka, usjeklina, u kojima išle guste
šume i grmlje. Ostao je zbunjen. Althuda poznaje put, ostavio nam je znakove
koje ćemo diti. Tragovi pet konja i skupine bjegunaca bili su vidljivi na tlu pred
njima, no kako bi ih istaknuo, Althuda je usjekao klinove i u debla stabala duž
puta. Ubrzavši, slijedili su znakove i s drugog vrha opaze male pojave na pet konja
koji su u kasu prelazili otvoreni dio dvije ili tri milje ispred njih. Hal je čak uspijevao
raspoznati Sukeenu, koja je sjedila na konju na čelu kolone. Srebrenasta boja
isticala je konje poput ogledala na tamnoj pozadini grmlja, toliko daje Hal
promrmljao: Predivne su životinje no privlače neprijateljevu pažnju. Medu
konjima za kočiju jednoga gospodina ne bi mogli biti bolji konji od njih, prizna
Aboli, no, na planini ne bi izdržali. Morat ćemo ih ostaviti čim budemo stigli na
težak teren, inače će si polomiti te lijepe noge na stijenama. Ostaviti ih
Nizozemcima? A zašto ne bismo metkom iz puške učinili kraj njihovim mukama?
er su predivni i volim ih kao da su moja djeca, odgovori Aboli tiho, ispruživši ruku
kako bi pomilovao životinju po vratu. Siva kobila zakoluta očima prema njemu i
zahrže, uzvraćajući njegove osjećaje. Hal prasne u smijeh. I ona te obožava, Aboli.
Poštedjet ćemo ih za tvoju ljubav. Započnu se s naporom spuštati sljedećom
padinom te uspinjati sa suprotne strane. Tlo je postajalo sve strmije, dok su vrhovi
izgledali kao da lebde iznad njihovih glava. Kada su stigli na vrh, ponovno se
zaustave da bi malo odmorili kobilu i pogledaju ispred sebe. dzgleda da Althuda
želi ući u ono tamno grlo, upravo ispred nas. Hal pogleda u tom smjeru: Vidiš li ih?
Ne. Zaklonjeni su stablima. Zatim se Aboli ponovno okrene. Ali, pogledaj iza nas,
Gundwane! Hal se okrene prema mjestu koje mu je pokazivao, bolno uzviknuvši:
Kako su se tako brzo uspeli? Izgleda kao da smo mi stajali na mjestu. Kolona
vojnika u zelenim odorama koji su trčali, prolazila je vrh iza njih, izgledali su poput
reda radišnih mrava koji bježe iz mravinjaka. Hal ih uspije s lakoćom prebrojiti,
uspjevši razabrati čak i bijele odore časnika. Poslijepodnevno sunce svjetlucalo je
na bajunetama, i on začuje njihove prigušene uzvike, kada su opazili da se nalaze
tako blizu žrtve. Evo Schreudera!, reče Hal gorko. Pobogu, taj čovjek je čudovište.
Nema načina da ga zaustaviš? Sišavši s konja, kapetan je koračao na kraju
raštrkane kolone, no upravo pod Halovim pogledom, prede čovjeka koji je hodao
ispred njega. Trči brže od svojih Hotentota. Ostanemo li ovdje još koji trenutak,
stići će nas prije nego što mi stignemo do ulaza u usjeklinu. Ispred njih tlo je bilo
toliko strmo da se kobila jedva kretala; puteljakje počeo krivudati. Ispod njih čuo
se pobjednički krik, nalik na zov lovca na vukove: opaze vojnike kako su se
raštrkali, a prvi su ih gotovo i dostigli. Dugi hitac iz puške, reče Hal, i upravo u tom
trenutku jedan od vojnika na čelu klekne na tlo iza kamena, nacilja i zapuca.
Opaze oblak dima prije nego što su začuli hitac, pedeset koraka ispod njih. oš su
uvijek predaleko. Pustimo da uzalud troše barut. Siva kobila skokom prede
kamene stube na putu, sigurnija no što se Hal nadao. Zatim stignu do zavoja
dugoga krivudavog puta, ponovno započevši prijelaz padine sa suprotne strane;
no, tako su se približavali vojnicima u luku i udaljenost koja ih je dijelila smanjivala
se sve više. Ljudi na putu ispod njih dočekaju ih s radosnim uzvicima, a potom se
bace na tlo da bi se odmorili, smirili otkucaje srca i podrhtavanje ruku. Hal opazi
kako provjeravaju jesu li im puške nabijene i fitilji zapaljeni, te se pripreme da
zapucaju čim kobila s konjanikom bude stigla na nišan pušaka. Svi vrazi!,
promrmlja Hal. Izgleda kao da krećemo prema neprijatelju. No, nije bilo mjesta
gdje su se mogli skloniti, ili pobjeći, pa nastave otežano se kretati putom. Sada je
Hal jasno mogao vidjeti Schreudera, koji se uspinjao jednoličnom brzinom prema
čelu kolone i promatrao ih je. Čak i na toj udaljenosti opazi daje upotrijebio sve
svoje snage: imao je umorno lice, poderanu odoru, namočenu znojem i krvario je
na desetak rana. Teško je disao, pokušavši doći do daha, no njegov je pogled bio
zloban. Nije više imao snage da uzvikne ili lati se oružja, već je samo promatrao
Hala. Kada je jedan od vojnika u zelenoj odori zapucao, osjete metak kako je
prošao iznad njihovih glava. Aboli je tjerao kobilu što je više mogao po tom
strmom puteljku, no ostali bi na nišanu još nekoliko minuta. U tom se trenutku iz
reda vojnika poredanih na donjem puteljku oslobodi rafal hitaca. Meci pogode
stijene oko njih. Neki ostanu tamo gdje su pali, poravnani zbog siline hica, tako da
su izgledali poput svjetlucavih diskova, dok su drugi odvajali komadiće kamena
koji su padali na njih ili završavali u dolini. Siva kobila, neozlijeđena, stigne do
dijela puta koji se uspinjao. Sada kada je udaljenost bila veća, gotovo svi Hotentoti
pješaštva skoče na noge i ponovno krenu u potjeru. Jedan ili dvojica krenu ravno
padinom, pokušavši si skratiti put, no strmina je bila prevelika čak i za njihove
spretne noge i odustanu, vrativši se na vijugavi puteljak i požurivši se kako bi
slijedili ostale dužim, ali lakšim putom. Neki vojnici ostali su klečati na puteljku da
bi ponovno nabili pušku. Schreuder je gledao pucnjavu vojnika, naslonjen na
stijenu kako bi se odmorio. Naglo se uspravi, oduzevši tek nabijenu pušku
jednome Hotentotu iz ruku i odgurne ga ramenima. Izvan smo dometa puške.
Zašto to čini?, pobuni se Hal. er te mrzi. Vrag mu daje snagu da nastavi, uzvrati
mu Aboli. Na brzinu Schreuder skine sa sebe jaknu i nasloni je na kamen, kao
jastuk na koji je naslonio pušku. Nanišani prema Halovoj glavi, zatim podigne
nišan sve dok nije vidio plavetnilo neba. Zatim nanišani prema glavi konja. Ne
može se nadati da će pogoditi s te razdaljine!, promrmlja Hal, no upravo u tom
trenutku opazi oblak srebrenkastog dima kako cvate poput otrovnog cvijeta na
pušci. Zatim začuje udarac čekićem, kada metak ude medu rebra sive kobile,
nešto niže od njegova koljena. Začuje šum dok joj je zrak izlazio iz pluća; životinja
zatetura unazad, kleknuvši na stražnje noge, zatim pokuša ponovno naći
ravnotežu, nastojeći se podignuti, no sruši se preko uskog puteljka. Na vrijeme je
Aboli uspio dohvatiti Hala za ranjenu nogu i povući ga. Legnu na kamen i
pogledaju prema dolje dok se konj kotrljao do zavoja na puteljku, gdje se zaustavi
usred kiše kamenja, zemlje i prašine, ostavši ležati i polako se micati s nogama u
zraku. Pobjednički tk podigne se medu vojnicima koji su ih slijedili, i njihovi krikovi
ijeknu stijenama. Hal se podigne na noge dršćući kako bi procijenio situaciju. n i
Aboli imali su svatko još jednu pušku i jedan mač, nekoliko štolja, jedan mali rog
za barut i vrećicu oko pojasa punu streljiva za išku, no izgubili su sve ostalo. Ispod
njih, vojnici koji su ih slijedili ohrabre se nakon eokreta te su urlali poput čopora
pasa koji su nanjušili još topli ag; prije nego što su se ponovno počeli uspinjali
četveronoške. Ostavi pištolje i pušku, zapovjedi Aboli, barut, i mač, inače te težina
ubiti. Hal zavrti glavom: Ubrzo će nam trebati. Nastavimo dati! Aboli se nije
pobunio, udaljivši se što je brže mogao. Hal je pijevao pratiti ga, primoravši
ranjenu nogu da hoda, usprkos moru i boli koje je sve više osjećao. Aboli se
okretao prema njemu da mu pomogne na najtežim lonicama puta, no postajalo je
sve strmije, kada su počeli zaobilaziti imeni bastion koji je bio jedan od putova
prema usjeklini medu laninama. Sada su se, na svakome koraku, morali uspinjali
kao da nalaze na Ijestvama, uz stijenu koja je vodila u ponor do doline pod nje.
Vojnici, koji su još uvijek bili blizu njih, nisu bili vidljivi s ruge strane kamenog
bastiona. Jesmo li sigurni da je to pravi put?, zapita zadihano Hal, ada su se
zaustavili da se odmore na nekoliko trenutaka na malo rem prostoru. Althuda
nam još uvijek ostavlja znakove, uvjeri ga Aboli, ispršivši udarcem noge hrpu
kamenja, koja je bila ostavljena na putu. I moje sivce. Osmijehne se i pokaže
vlažnu hrpu izmeta pred njih. A zatim nagne glavu: Osluhni! Sada je i Hal začuo
glasove Schreuderovih ljudi, koji su bili lizi nego zadnji put kako su se bili
zaustavili. Izgledalo je kao da se talaze iza ugla kamenog bastiona iza njih. Pogleda
prestrašeno u ibolija, pokušavši se nasloniti na zdravu nogu i štedjeti drugu.
Začuju veket mačeva na stijenama i kotrljanje kamenja pod nogama; glasovi
ojnika bili su jaki i jasni da je Hal mogao čak razabrati riječi i repoznati
Schreuderov glas koji ih je tjerao. Sada ćeš me poslušati, Gundwane!, reče Aboli
nagnuvši se prema njemu i oduzme Halu pušku iz ruke. Ti ćeš nastaviti što brže
možeš dok ću ih ja pokušati zadržati ovdje neko vrijeme. Hal se već htio pobuniti,
no Aboli ga strogo pogleda u oči: Što više budeš raspravljao, to ćeš me ostaviti u
većoj opasnosti. Hal se složi. Vidimo se na vrhu. Stisne čvrsto Abolijevu ruku, a
zatim nastavi skačući sam. Došavši do mjesta gdje je puteljak ulazio u usjeklinu,
okrene se i opazi prijatelja koji se stisnuo skriven zavojem, i smjestio dvije puške
na stijenu ispred sebe, na dohvat ruke. Hal prijeđe zavoj i podigne glavu te opazi
usjeklinu koja se otvarala pred njim poput velikoga mračnog kamina. S obje strane
nalazile su se gole stijene, a krov je bio prekriven visokim i uskim stablima, punim
lišajeva. Na dnu je tekao potok koji je stvarao nekoliko bara i vodopada. Puteljak
je slijedio korito te se uspinjao prema glatkim stijenama. Hal klekne kako bi uronio
lice u prvu lokvu i popio pohlepno; odjednom ga uhvati kašalj, zbog vlastite
pohlepe. Kad je dovoljno popio, osjeti kako mu se snaga ponovno vraća u nogu
koja ga je boljela. S jedne strane bastiona iza njega začuje prigušeni zvuk hica iz
puške, a zatim zvuk metka koji je pogodio meso, te odmah zatim krik čovjeka koji
je padao u ponor, krik koji je postajao sve prigušeniji i koji se odjednom prekine
kada je pao na stijene na dnu. Aboli ispali i vojnici koji su ih slijedili zbune se.
Trebat će im vremena dok se ponovno vrati red i vrate se u potjeru s više opreza.
Aboli je za Hala zaradio dragocjeno vrijeme. Hal se s naporom podigne i počne se
uspinjati koritom rijeke, gdje je svaka od golemih stijena predstavljala tešku
provjeru za njegovu ranjenu nogu. Stenjući i jecajući uspije se uspeti, istovremeno
osluškujući zvukove borbe iza njega, no ne začuje ništa sve dok ne stigne do
sljedeće lokve, gdje se zaustavi iznenađen. Althuda je ostavio pet sivaca,
privezanih za mrtvo stablo na rubu vode. Kada je pogledao ispred sebe, Hal shvati
zašto ih je napustio na tom mjestu: nisu mogli nastaviti dalje, na tom putu koji je
izazivao vrtoglavicu. Još više se usjeklina sužavala u uzak prolaz i on sam osjeti da
ga hrabrost napušta, bacivši pogled na težak put koji je trebao slijediti. No, nije
postojalo drugoga puta, jer je usjeklina postala klopka bez izlaza. Dok se dvoumio,
začuje ispod još jedan hitac iz puške i žamor bijesnih krikova. Aboli je pogodio još
jednoga, reče glasno, izazvavši čudnovatu jeku medu stijenama prolaza. Sada su
obje puške prazne i on će morati bježati. No, Aboli je te trenutke stanke izborio za
njega, i nije ih smio potrošiti uludo. Natjera se da nastavi strmim putom, vukući
ranjenu nogu glatkom stijenom poput stakla i skliskom zbog zelenih alga koje su je
pokrivale. Dok mu je srce ubrzano kucalo od umora i jagodice prstiju ga boljele,
prijeđe zadnje korake, stigavši do ravnice na kamenu u tjesnacu grla, gdje se legne
kako bi pogledao s ruba izbočine stijene. Opazi Abolija kako se uspinje, skačući
spretno s jednog kamena na drugi, s puškom u svakoj ruci. Hal podigne pogled
prema nebu kroz uski otvor iznad svoje glave, opazivši da je dnevna svjetlost
blijedjela. Ubrzo će pasti mrak, no za sada su vrhovi stabala bili pretvoreni u zlato
na zadnjim zrakama sunca. Ovuda!, dovikne Aboliju s visine. Nastavi,
Gundwane!, zavikne Aboli. Nemoj me čekati. Za petama su nam. Hal se okrene i
pogleda strmo korito rijeke iza sebe. Bilo je dobro vidljivo oko dvjesto koraka: ako
bi nastavili s uspinjanjem, Schreuder i njegovi ljudi stigli bi do tog mjesta, dok bi
oni bili još na dometu. Bili bi ubijeni hicima iz pušaka prije nego što bi se stigli
skloniti. Morat ćemo se ovdje zaustaviti, odluči. Moramo ih zadržati dok ne padne
mrak i pokušati se tada udaljiti. Na brzinu pokupi nekoliko kamena iz potoka u
kojem se nalazio te ih skupi na rub izbočine stijene. Pogledavši prema dolje, opazi
da je Aboli stigao do podnožja stijene i uspinjao se brzo prema njemu. Kada je
crnac bio na pola puta do Hala, sasvim otkriven, začuje se hitac s mjesta ispod
njega. Kroz polusjenu sunca na zalasku, Hal raspozna pojavu prvog vojnika koji im
je bio za petama. Opazi svjetlost, a zatim prasak puške. Hal pogleda sa strahom
prema Aboliju, no on je nastavljao s uspinjanjem, neranjen. Sada je dno grla
zamorilo od ljudi i začuo se rafal hitaca koji je odjekivao medu planinama. Hal
opazi Schreudera u polusjeni: njegovo se bijelo lice isticalo medu tamnijima koja
su ga okruživala. Aboli dostigne vrh stjene i Hal mu pruži ruku kako bi mu
pomogao da se uspne na izboćinu. Zašto nisi nastavio, Gundwane?, zapita ga
zadihano. Nemamo vremena za priče. Hal mu oduže iz ruke pušku i započne ju
puniti. Moramo ih zadržati ovdje do mraka. Nabij pušku! Barut je gotovo
potrošen. Imamo ga samo za nekoliko hitaca. Aboli je pričao i nabijao pušku. Tada
se moramo potruditi da svaki hitac pogodi, a nakon toga ćemo ih zaustaviti
kamenjem. Hal također nabije pušku. A kada budemo ostali i bez kamenja, napast
ćemo ih mačevima. Kad su ljudi ispod njih započeli pucati, hici su im zujili oko
glave. Hal i Aboli bili su prisiljeni ostati ležati na izbočini stijene, nagnuvši se samo
na nekoliko trenutaka pogledavši ispod sebe. Schreuderje zaposlio većinu ljudi da
bi zadržali stalnu vatru, tako da je uvijek postojao netko s nabijenom puškom
spremnom da opali na njegovu zapovijed, dok su ostali ponovno nabijali puške,
izgledalo je da je izabrao najsnažnije ljude koji su se uspinjali, dok su njegovi
strijelci pokušavah onemogućiti Halu i Aboliju da se obrane. Prvi val od otprilike
dvanaest penjača, naoružanih samo mačevima, baci se prema naprijed. Čim su
Halove i Abolijeve ruke provirile na rubu izbočine stijene, začuje se gromki rafal iz
pušaka. Hal nije mario za hice što su letjeli oko njega ili se zabijali u stijenu ispod.
Uzme pušku i nacilja prema najbližem penjaču. Bio je to jedan od nizozemskih
časnika i pogodi ga u usta, zgnječivši mu zube i čeljust. Časnik ispusti ruku na
skliskoj stijeni i padne u provaliju, povukavši sa sobom još trojicu, koji su se nalazili
odmah iza njega. Sva četvorica padnu razmrskavši se na stijene. Aboli ispali i još
dva vojnika padnu u provaliju. Zatim on i Hal dohvate pištolje i ispale još dva puta,
oslobodivši stijenu od penjača, osim dvojice, koji su se još očajnički držali u jednoj
usjeklini u stijeni na pola puta do njih. Hal baci na tlo prazne pištolje, te dohvati
kamenje koje je smjestio na dohvat ruke te ih započne bacati prema vojniku ispod
sebe. Kada ga opazi, vojnik se nije uspio pomaknuti. Pokuša spustiti glavu medu
ramena, no kamen ga pogodi u sljepoočnicu, prsti se otvore i on padne. Lijep
pogodak, Gundwane! Postaješ sve bolji. Aboli također baci jedan kamen prema
posljednjem vojniku koji je ostao na stjenci, pogodivši ga u bradu. Zanjiše se na
trenutak, a zatim i on padne u prazno. Nabijmo ponovno puške!, reče Hal, dok je
stavljao barut, i pogledao prema nebu. Zar noć neće nikada stići?, požali se,
opazivši Schreudera dok je gonio posljednji val penjača prema stjenci. Mrak ih nije
mogao spasiti, jer, prije nego što budu uspjeli nabiti puške, neprijateljski vojnici će
već stići do polovice uspona. Kleknu na rub izbočine i spreme se da ponovno
zapucaju, no ovoga puta uspiju pogoditi samo jednog od napadača, dok su se
ostali i dalje uspinjali. Schreuder pošalje još jedan val napadača da ih dostigne sve
dok cijela stijena nije bila ispunjena tamnim pojavama. Ne možemo ih sve
zaustaviti, prizna Hal, kojeg je uhvatio očaj. Moramo se povući. No, kada pogleda
prema strmini, obeshrabri se. Baci na tlo pušku i zajedno s Abolijem počnu se
uspinjali. Napadači zaviknu, prešavši rub izbočine i bace se u potjeru. U sve većoj
tami Hal i Aboli su se s naporom nastavljali uspinjati, okrećući se povremeno, kada
bi napadači bili preblizu i zaustavljali bi ih udarcima mača, nastavljajući s
uspinjanjem. No, vojnici u zelenoj odori postajali su sve brojniji i bilo je samo
pitanje vremena kada će ih dostići i nadvladati ih. Nedaleko od sebe Hal primijeti
usjeklinu u bočnoj stijeni grla. Pomisli na trenutak da bi se Aboli i on mogli skloniti
tamo, u mrak, no odustane od te namjere kad opazi da je premalo duboka.
Schreuder bi ih pronašao i natjerao ih da iziđu iz skrovišta. Hal Courteney!,
uzvikne glas koji je dolazio iz tamne niše u stijeni. Pogledavši unutra opazi dva
čovjeka; jedan je bio Althuda, koji ga je i pozvao, a drugog nije poznavao; bio je
bradat i stariji, odjeven u kožu životinja. Tama je bila prevelika da mu jasno vidi
lice, no on i Althuda su ih pozivali i ni on ni Aboli nisu se ni trena dvoumili te se
uvuku u uski otvor i stisnu s dvojicom ljudi. Ostanite dolje!, dovikne neznanac
Halu u uho, koji je imao sjekiru s kratkom drškom. Na ulazu u usjeklinu pojavi se
vojnik s mačem u ruci kako bi udario četvoricu ljudi u usjeklini, no Althuda ga
pogodi pištoljem u prsa na maloj razdaljini. Istovremeno neznanac s bradom
podigne uvis sjekiru i spusti je jedim jakim udarcem. Hal nije shvaćao što je radio,
dok ne opazi da je posjekao konopac, debeo kao zapešće čovjeka. Sjekira odsječe
konopac i jedan se kraj konopca oslobodi, a drugi je kraj bio privezan oko golemog
drvenog klina u usjeklini. Konopac se okretao oko ugla usjekline u stijeni, i podigao
se prema gore, te se izgubio u tami. Na trenutak, koji je Halu izgledao kao
vječnost, ništa se nije dogodilo, te su Hal i Aboli u nedoumici pogledali drugu
dvojicu. Zatim, s gornjeg kraja, koji je zatvarao grlo u visini, začuju šumove koji su
postajali sve glasniji, poput diva koji se pomaknuo u snu. Sabah je izazvao kišu
kamenja!, objasni Althuda, i Hal se pomakne da pogleda prema grlu i konačno
shvati. Prasak je postajao sve glasniji te su ćuli divlje i prestravljene krikove i viku
vojnika koji su bili pogođeni. Za njih nije bilo mjesta gdje su se mogli skloniti; našli
su se u smrtonosnoj klopci, u koju su ih Althuda i Sabah privukli. Izgledalo je kao
da planina drhti pod njihovim nogama. Povici vojnika koji su se našli na putu
kamenja prigušeni su naglom tutnjavom. Zrak se napuni prašinom koja se
oslobodi od kamenja tako da su sva četvorica započela kašljati, pokušavajući doći
do daha. Zaslijepljen i teško dišući, Hal podigne rub rasparane košulje i pokrije si
nos i usta, pokušavši filtrirati zrak da bi uspio disati usred te bučne prašnjave oluje
koju je izazvala bujica kamenja. Kotrljanje kamenja dugo je potrajalo, a zatim se
polako počelo stišavati, dok nisu padali samo djelići stijene. Na kraju se na njih
spusti apsolutna tišina; prašina im pokaže obrise ulaza u sklonište. Aboli iziđe
puzeći i hodajući u ravnoteži na nestabilnom terenu. Hal ga je slijedio, gledajući
zajedno s njim prema dnu grla, sasvim obavljenog tamom. Nije se čuo ni jedan
zvuk i nije bilo ni traga vojnicima koji su ih slijedili, ni posljednji očajnički krik ili
jecaj u agoniji, ni djelić tkanine ili oružja ispuštenog iz ruke. Bilo je kao da nikada
nisu postojali. Halova ranjena noga nije više uspijevala izdržati njegovu težinu i on
zatetura, sklupčavši se na rubu pukotine. Tresla ga je vrućica, i zamaglila mu
svijest velom mraka i topline. Osjeti čvrste ruke koje su ga uhvatile, a zatim padne
u nesvijest. Kapetan Cornelius Schreuder pričekao je sat vremena u predsoblju
utvrde prije nego što ga je guverner van de Velde primio. Kada je konačno bio
pozvan, ude u salu za primanja, no van de Velde se nije ni okrenuo prema njemu,
nastavivši potpisivati dokumente koje mu je Jacobus Hop pružao. Schreuder je
bio u odori, sa svim počastima i lentama. Imao je urednu periku i brkove,
namazane pčelinjim voskom, no jedan je dio lica bio unakažen ružičastim ožiljcima
i još uvijek svježim ranama. Nakon što je potpisao i posljednji dokument, van de
Velde otpusti Hopa pokretom ruke, i čim je službenik izišao, uze iz pisaćeg stola
Schreuderov izvještaj kao da se radi o nečemu krajnje odvratnom. I tako ste
izgubili gotovo četrdeset ljudi. A da ne govorimo o osam najboljih konja
Kompanije. Trideset i četiri vojnika, ispravi ga Schreuder, još sasvim mirno.
Gotovo četrdeset!, ponovi van de Velde, s izrazom gnušanja na licu. I osam konja.
Zarobljenici i robovi koje ste slijedili su vam izmakli. Nije sigurno velika pobjeda,
zar ne kapetane? Namršten i bijesan, Schreuder je gledao u strop. Sigurnost
utvrde je vaša odgovornost, Schreuderu. Briga o zarobljenicima je vaša
odgovornost, i sigurnost moje osobe i moje supruge je vaša odgovornost. Jeste li
suglasni, Schreuderu? Da, vaša visosti. Ispod Schreuderova oka moglo se
primijetiti treperenje živca. Dozvolili ste zarobljenicima da pobjegnu. Dopustili ste
da opljačkaju imovinu Kompanije. Dozvolili ste im da oštete ovu zgradu
eksplozivom. Pogledajte ove prozore! Van de Velde pokaže prazne okvire, s kojih
su se stakla odvojila i razbila na tisuće komadića. Dobio sam od službenika
Kompanije procjenu štete koja je veća od sto tisuća guldena! Bijes mu je sve više
rastao. Sto tisuća guldena! A da stvar bude gora, dopustili ste zarobljenicima da
otmu mene i moju suprugu, stavivši nas u životnu opasnost. Morao se zaustaviti
da bi kontrolirao bijes. A potom ste dopustili da gotovo četrdeset vojnika bude
ubijeno, od kojih je pet bilo bijelaca! Što mislite da će Savjet Sedamnaestorice u
Amsterdamu reći o ovome, kada budu dobili moje potpuno izvješće o vašim
propustima? Što mislite da će reći? Odgovorite mi, ulašteni gizdeline! Što mislite
da će reći? Bit će im podosta žao, odgovori Schreuder, još se više ukočivši. Bit će
im žao?, uzvikne van de Velde, te ponovno sjedne. Kada je došao k sebi, nastavi:
Bit ćete prvi koji će saznati je li im žao ili ne, Schreuderu. Šaljem vas natrag u
Amsterdam. Isplovit ćete za tri dana s W7feirkMom, koji je u ovom trenutku
usidren u luci. Kroz prozore bez stakla pokaže skupinu usidrenih brodova. Moje
izvješće o tome putovat će u Amsterdam istim brodom, zajedno s osudom vašeg
ponašanja, sastavljenom najstrožim riječima. Poći ćete pred Sedamnaestoricu i
osobno pitati za oprost. Pogleda kapetana s mržnjom. Vaša vojna karijera je
završena, Schreuderu. Preporućam vam da postanete svodnikom, budući da ste
pokazali da imate dovoljno talenta. Zbogom, kapetane Schreuderu. Sumnjam da
ću još imati prilike sresti vas. Ranjen guvernerovim uvredama kao da su ga
dvadeset puta bičevali, Schreuder iziđe iz ureda, i zastane na stubama. Pokuša se
sabrati i promisliti, proučivši posljedice eksplozije na građevini koja je okruživala
dvorište. Oružarnica je bila srušena, sasvim razrušena. Drvene potpore bile su
zacrnjene i iskrivljene od požara koji je uslijedio nakon eksplozije, no vanjski su
zidovi bili netaknuti, a ostale građevine nisu bile oštećene. Stražari bi nekada
odmah pozdravili Schreudera čim bi ga ugledali da ulazi u dvorište, no sada su
kasnili i pozdrave ga bezvoljno. U malenoj koloniji su se vijesti brzo širile, i bilo je
jasno da je njegov kraj službovanja u Kompaniji već bio svima poznat, jacobus Hop
je bio sigurno taj koji se pobrinuo da se vijest proširi. Schreuder opomene stražara
koji se smijuljio: Pobogu, prestani se smijati, ili ću te mačem natjerati da to učiniš.
Čovjek se odmah uozbilji, ukočivši se. No, dok je on prelazio dvorište, Manseer i
njegovi čuvari brbljali su međusobno, skrivajući rukom sarkastičan osmijeh. Čak su
i neki zarobljenici, koji su popravljali štete u oružarnici, prekinuli posao i pogledali
ga zlobno se osmijehnuvši. Takvo poniženje bilo je bolno za čovjeka s njegovim
ponosom i temperamentom i kapetan si pokuša zamisliti do koje mjere se može
pogoršati nakon povratka u Nizozemsku i njegova izlaganja pred
Sedamnaestoricom. Njegova bi sramota bila poznata u svakoj krčmi i svakoj luci i
svakome vojniku, u svim važnim kućama i medu plemićima u Amsterdamu. Van de
Velde je bio u pravu; postao bi svodnik. Krene dugim koracima prema izlazu,
prešavši most nad jarkom. Nije znao kamo će; krene prema morskome žalu da
promatra more. Polako uspije zavladati svojim osjećajima, počevši tražiti moguće
načine da izbjegne sramotu. Ubit ću se, odluči. To je jedini put koji mi preostaje.
No, nakon toga se sva njegova priroda pobuni tako mrskome izboru. Prisjeti se
jednog druga u Bataviji, i prijezira koji je osjetio prema njemu, koji se zbog ljubavi
prema jednoj ženi ubio puškom. To je za kukavice, izjavi Schreuder. I nije za mene.
Naravno, znao je da nikada ne bi mogao poslušati van de Veldeove zapovijedi i
vratiti se u domovinu, u Nizozemsku. No, nije mogao ostati ni na Rtu Dobre Nade
ili otići u bilo koju drugu nizozemsku koloniju na kugli zemaljskoj. Bio je odbačen i
morao je sebi pronaći drugu zemlju gdje njegova sramota nije bila poznata. U tom
trenutku se njegov pogled spusti na trgovačke brodove usidrene u luci. Tu se
nalazio i MkkvredeM, kojim ga je van de Velde htio poslati natrag u domovinu da
se suoči sa Sedamnaestoricom. Njegov se pogled premjesti na ostala tri
nizozemska broda usidrena pored galije. Nije se namjeravao ukrcati ni na jedan od
ta tri broda, no bilo je još samo dva strana jedrenjaka. Prvi je bio portugalski: brod
koji je prevozio crnce prema Zanzibaru. Sama pomisao da se ukrca na takav brod
izazvala je u njemu gnušanje: osjećao je smrad čak s mjesta odakle ih je
promatrao, iznad žala. Drugi brod bila je engleska fregata i sudeći po izgledu, tek
sagrađena. Pripone su bile još sasvim nove, a boja se tek osušila. Izgledala je
poput bojnog broda, no Schreuder je čuo da je bila osobno vlasništvo i trgovala je,
iako je bila naoružana. Pročita ime na krmi broda: Gofden Bowgk. Bok koji je
promatrao imao je petnaest vrata za topove. Schreuder nije znao odakle dolazi ni
kamo ide, no sasvim je dobro znao gdje će to moći saznati i smjestivši svoj šešir na
periku krene žalom prema najbližoj od tih nezdravih kuća, koje su služile kao
bordeli i krčme mornarima. Čak je i u tim jutarnjim satima krčma bila prepuna, a
unutrašnjost bez prozora bila je tamna i puna dima i para lošeg alkohola te
neopranih tijela. Prostitutke su gotovo sve bile Hotentotke, no bilo je i nekoliko
bijelkinja, već prestarih i iznakaženih da rade i u roterdamskoj luci. Tko zna kako,
pronašle su brodove koji su ih doveli do juga i iskrcale su se tu, da bi završile svoje
dane u tom odvratnom ambijentu prije nego što ih francuska bolest sasvim
dotuče. S rukom na dršci mača Schreuder se dočepa stola samo za sebe jednom
grubom riječju i namrštenim pogledom. Kada je konačno sjeo, pozove jednu od
konobarica da naruči vrč piva. Koji su mornari s GoWeMBougka?, zapita bacivši joj
srebrenjak na prljavi stol. Prostitutka u letu uhvati prinčevsku nagradu i spusti
srebrenjak u otvor prljave haljine, između mlohavih grudi, a zatim mu glavom
pokaže prema trojici mornara koji su sjedili za stolom na suprotnoj strani krčme.
Ponudi svu trojicu još jednom noćnom posudom ovog urina koji prodaješ i reci im
da je od mene. Kada napusti krčmu pola sata kasnije, Schreuder je znao kamo je
plovio GoWer Bowgi, a znao je i ime i karakter kapetana. Krene bez žurbe prema
žalu i brodicom se odveze do fregate. Stražar iznad sidra na GoWg Bowgw ga
opazi čim se odvojio od obale, shvativši po odjeći i držanju da se radi o uglednoj
osobi. Kada je Schreuder pozvao palubu fregate, te pitao za dopuštenje da se
uspne na brod, galski dočasnik ga oprezno pozdravi s bokaporte; zatim ga povede
do kabine na krmi broda gdje mu je kapetan Christopher Llewellyn izrazio
dobrodošlicu i ponudio ga čašom punom vina. Vidljivo zadovoljan otkrićem da
Schreuder govori engleski, odmah ga je primio kao prijatelja, poput džentlmena,
opustivši se i razgovarajući bez pretvaranja i iskreno. Raspravljali su o nedavnim
sukobima između njihovih zemalja, te su obojica izrazila zadovoljstvo što je
potpisan mir, pa započnu razgovarati o pomorskome prometu i politici koja je
vladala istočnoindijskim regijama i Indijom. Bila su to složena pitanja, još složenija
zbog suparništva između europskih sila čiji su trgovački i vojni brodovi bili sve
brojniji u istočnim morima. Ne smijemo zaboraviti ni na vjerske ratove koji se
vode u istočnim zemljama, primijeti Llewellyn. Moje sadašnje putovanje je
odgovor na molbe kršćanskog vladara Etiopije koji traži vojnu pomoć u ratu protiv
Islama. Na spomen rata na Istoku, Schreuder se uspravi na stolcu. Bio je ratnik,
iako trenutačno nezaposlen, i rat je bilo njegovo zanimanje. Nisam čuo o tom
ratu. Molim vas, recite mi nešto više o tome. Veliki mogul je poslao svoju flotu i
vojsku, pod vodstvom mlađeg brata Sadiq Khan Jahana, da osvoji zemlje na obali
Afrike i time ih oduzme kršćanskom kralju. Llewellyn se prekine te zapita: Recite
mi, kapetane, znate li išta o islamskoj religiji? Schreuder potvrdi: Da, naravno.
Mnogi od ljudi koji su se borili sa mnom u zadnjih trideset godina bili su
muslimani. Dosta dobro poznajem njihovu religiju i govorim arapski. Tada znate
da je jedna od glavnih obveza ove vjere katf, hodočašće u mjesto gdje je rođen
Muhamed, Meka, koja se nalazi na istočnoj obali Crvenog mora. Sad mi je jasno
na što smjerate. Svaki hodočasnik koji dolazi iz carstva Velikog mogula u Indiji bio
bi prisiljen preći Crveno more zaobilazeći afrički rog i to bi dovelo do vojničkog
obračuna dviju religija. lesam li pogodio? Zapravo, kapetane, moram vam čestitati
na vašem brzom shvaćanju. Upravo je to izlika koju je iskoristio Veliki mogul da bi
napao presvijetlog Ivana. Naravno, Arapi trguju s Afrikom već stoljećima.
Započevši od Zanzibara proširili su se postupno na kopno i sada namjeravaju
osvojiti i podrediti srce kršćanske Etiopije. A koja je vaša uloga u svemu tome, ako
smijem pitati?, zapita Schreuder. Ja sam pripadnik staroga viteškog reda, vitezova
Hrama, reda Svetog Georgea i Svetoga grala, koji brani kršćanstvo i svetu zemlju.
Mi smo sljedbenici Templara. Znam o vašemu redu i poznajem neke od vaših
vitezova. Primjerice Lorda Cumbraea. A!, Llewellyn naprći nos. Nije baš najbolji
primjer. Upoznao sam i Sira Francisa Courteneyja, doda Schreuder. Ovoga puta je
Llewellynov entuzijazam bio iskren. Dobro ga poznajem. Kakav izvrstan
moreplovac i čovjek! Znate li možda gdje bih ga mogao naći? Ovaj vjerski rat
trebao bi ga privući kao pčelu med. Naša dva broda bi zajedno predstavljala veliku
snagu. Sir Francis je, nažalost, ostao žrtva nedavnog rata između naših zemalja.
Iako je Schreuder upotrijebio diplomatske riječi da bi ga obavijestio, Llewellyn je
bio vidno potresen Žao mi je. Ostane u tišini nekoliko trenutaka a zatim nastavi:
No, da vam odgovorim do kraja, kapetane Schreuderu, krećem prema afričkom
rogu, da bih se odazvao pozivu presvijetlog Ivana, koji moli za pomoć da bi se
obranio od islamskog napada. Namjeravam isploviti već večeras s plimom.
Zasigurno će vam trebati vojna pomoć, reče mu Schreuder uzgred, pokušavši
sakriti uzbuđenje koje je osjećao, lb je bio odgovor na njegove molitve. Bi li bili
tako ljubazni i poveli me s vama do mjesta gdje se odvija rat? I ja sam se odlučio
da doprinesem svojom osobom. Llewellyn se začudi: Nagla odluka, gospodine.
Nemate nikakve obveze na kopnu? Mogli biste isploviti sa mnom u tako kratkome
roku? Zapravo, vaša prisutnost u luci izgleda kao znak sudbine za mene. Upravo
sam se danas oslobodio svih obveza o kojima govorite. Kao da me sam Bog
obavijestio. Spreman sam odgovoriti na njegov poziv. Bilo bi mi drago, ako bih
mogao platiti putovanje i putovanje gospode koja će postati mojom suprugom, u
zlatnicima. Llewellyn se, oklijevajući, počeše po bradi, zagledavši se u Schreudera:
Imam samo jednu slobodnu kabinu, no, vrlo je mala i nije sigurno primjerena
uglednim putnicima. Platit ću vam deset engleskih gvineja da bih imao čast ploviti
s vama, nije se dao zbuniti Schreuder i kapetanov se izraz razvedri. Bit će mi čast
imati vas na brodu. No, ne mogu odgoditi polazak ni sat vremena. Moram
isploviti s plimom. Dat ću vas ispratiti do obale brodicom, koja će vas čekati. Dok
se vraćao na obalu, Schreuder je drhtao od uzbuđenja. Služba u vjerskome ratu
pružala je mogućnost velike slave i mnogo veću dobit od uobičajene kojoj se
mogao nadati u službi Nizozemske istočnoindijske kompanije. Pružila mu se
mogućnost izlaza od obeščašćenja. Nakon tog rata, mogao se vratiti u Nizozemsku
pun zlata i slave. Bila je to sreća koju je očekivao cijeli život, i sa ženom uz sebe
koju je volio više od svega. Čim je brodica stigla do obale, Schreuder skoči na žal i
ostavi mornaru mali srebrenjak. Pričekajte me!, dovikne mu, i krene prema utvrdi.
Sluga ga je čekao u njegovom stanu i Schreuder mu zapovjedi da spremi prtljagu,
te da stavi u nju sve što je posjedovao i odnese na brodicu s Gokkn Bougha.
Izgledalo mu je da su svi znali što mu se dogodilo: čak ni sluga nije ostao začuđen
što čuje te zapovijedi i stoga nikome nije bilo čudno da se on udaljavao. Pozove
konjušara, te mu zapovjedi da osedla konja koji mu je preostajao. Dok je čekao da
mu ga privedu iz konjušnice, pogleda se u malome ogledalu garderobe,
poravnavši odoru, te popravivši periku i brkove. Osjećao je toplinu uzbuđenja,
zajedno s osjećajem olakšanja. Prije nego što će guverner opaziti da su on i
Katinka pobjegli, GofM Bough će već biti na otvorenom moru, i ploviti prema
Istoku. Potrči stubama i iziđe iz dvorišta, gdje je konjušar držao uzde te skoči na
sedlo. Jako je žurio i jedva je čekao da krene, te podbode konja u galop putom koji
je vodio prema guvernerovoj rezidenciji. No, njegova žurba nije bila takva da
zaboravi na oprez. Nije prošao kroz glavni ulaz, već se posluži sporednim, koji se
otvarao u šumici hrastova i koji su uobičajeno koristili robovi i prodavači drva i
hrane koji su dolazili iz naselja. Stigavši pored rezidencije, da bi izbjegao šumove
koji bi ga otkrili, zadrži konja i nastavi pješice, ušavši u dvorište konjušnice iza
kuhinje. Vidjevši da je vodio konja, pomoćnik u štali se požuri da mu pridrži uzde,
dok je Schreuder ušao u dvorište kroz vrata na uglu. Za svaki slučaj ogleda se oko
sebe, jer su često u tom dijelu rezidencije radili vrtlari, no ne opazi nikoga. Prijeđe
travnjake hodajući pravilno, bez oklijevanja i bez žurbe, te ude u rezidenciju kroz
vrata koja su vodila u biblioteku; dugačka soba bila je prazna. Schreuder je dobro
poznavao tloris rezidencije, budući da je često dolazio Katinki, kada je muž bio u
utvrdi sa svojim obvezama. Najprije ude u radnu sobu koja je gledala na travnjake
i na uvalu. To je bilo Katinkino najdraže skrovište, no tog se dana nije nalazila
ovdje. U sobi je bila samo jedna robinja, koja je klečala pred policama s knjigama i
izvlačila ih jednu po jednu brišući prašinu krpom. Kada je Schreuder ušao u sobu,
podigne glavu, iznenađena. Gdje je tvoja gospodarica?, zapitaju. Opazivši da gaje
žena gledala razrogačenim očima, ne shvaćajući, ponovi: Gdje je gospoda van de
Velde? Robinja zbunjeno ustane: Gospoda je u svojoj sobi, no, ne želi da ju nitko
ometa. Nije joj dobro. Ostavila je stroge zapovijedi. Schreuder se okrene i krene
hodnikom. Stigavši do kraja, pokuša nježno otvoriti vrata, no budući da su bila
zatvorena iznutra, pozove. Vrijeme je prolazilo, a on je znao da ga Llewellyn neće
čekati. Vrati se na drugi kraj hodnika, i iziđe kroz staklena vrata na dugačku terasu,
a zatim krene prema prozorima spavaće sobe gospodarevih odaja. Prozori
Katinkine garderobe bili su zatvoreni; već je htio zakucati, no suzdrži se, jer nije
htio uzbuniti robove. Izvuče mač i oštricom otvori prozor te prekoraćivši ude u
sobu. Katinkin miris ga na trenutak opije, i zamuti mu se u glavi na pomisao
ljubavi i žudnje koju je osjećao prema njoj. Zatim ga odjednom obuze radost na
pomisao da će ubrzo biti samo njegova: njih dvoje na putovanju, sami, jedno uz
drugo, da zajedno izgrade sebi nov život i novu sreću. Koračajući drvenim podom,
laganim koracima da ju ne bi prestrašio, odmakne nježno zastore koji su zatvarali
vrata spavaće sobe. I u njoj su prozori bili zatvoreni i soba se nalazila u polutami.
Zaustavi se da bi mu se oči prilagodile na tamniji prostor i opazi da je krevet u
neredu. Zatim, u sjeni, razabra medu zgužvanim plahtama bisernu svjetlost
Katinkine kože: bila je gola, okrenuta leđima, sa zlatnom, kovrčavom kosom,
raspuštenom da joj pada na leda do savršene stražnjice. Osjeti na trenutak tako
jaku žudnju, da se nije mogao pomaknuti s mjesta ni disati. Zatim ona okrene
glavu i opazi ga pred sobom. Razrogači oči i zacrveni se od bijesa. Odvratna
svinjo!, promrmlja. Kako se usuđuješ špijunirati me? govorila je tihim glasom,
punim bijesa i gnušanja. On se zbunjeno povuče. Katinka je bila njegova
ljubavnica, i nije shvaćao kako mu se mogla obraćati na taj način. Zatim opazi da
su njene grudi orošene znojem i da je sjedila na muškoj pojavi. Čovjek na kojemu
je sjedila, u aktu strasti, ležao je ispod nje, a ona je sjedila na njemu poput jahača.
f Čovjek je imao mišićavo tijelo, bijelo i napeto, poput tijela gladijatora. Jednim
jedinim pokretom Katinka se odvoji od njega i okrene se prema Schreuderu,
ostavši na nogama, dršćući od bijesa. f Što radiš u mojoj spavaćoj sobi?, prosikta.
Schreuder glupavo odgovori: Došao sam da te povedem sa sobom. No, promatrao
je muškarčevo tijelo, s još vlažnim stidnim dlakama i nabreklim sluzavim udom.
Čovjek sjedne, promatrajući Schreudera žutim bezizražajnim očima. I Zatim
Schreudera zapljusne val neizrecivog užasa: Katinka, njegova ljubav, valjala se na
krevetu sa Stadige Janom, krvnikom. Katinka je i dalje govorila, no njene riječi za
njega više nisu imale smisla. Došao si da me odvedeš? A što te nagnalo da pomisliš
da bih otišla s tobom, ludom Kompanije, i cijele kolonije? Odlazi, budalo. Vrati se
u tamu i sramotu odakle i dolaziš Stadige Jan se podigne s kreveta. Jeste li čuli?
Izlazite ili ću vas izbaciti van. Nisu bile riječi, već činjenica da je čovjek stajao pred
njim još u punoj erekciji koja je Schreudera pretvorila u luđaka. Bijes, koji je do tog
trenutka uspijevao kontrolirati, sada zavlada njime. Uz uvrede i poniženja s kojima
se cijeli dan morao nositi, sada u njemu započne tinjati plamen ljubomore.
Stadige Jan klekne nad hrpom odjeće koju je skinuo sa sebe, i koja je stajala pored
kreveta, a kada se podigne, držao je u desnoj ruci mali nož. Upozoravam vas, reče
dubokim glasom, izlazite odmah, sada... Jednim jedinim pokretom Schreuder
izvuče Neptunov mač iz korica. Stadige Jan nije bio ratnik; njegove su žrtve bile
uvijek vezane i okovane pred njim. Nikada se nije sukobio s čovjekom poput
Schreudera. Skoči prema njemu držeći spušten nož, no mač ude kroz unutarnju
stranu i odreže mu puls i tetive, tako da je krvnik otvorio prste i nož padne na pod.
Tada Schreuder nacilja prema srcu, udarcem od kojeg Stadige jan nije imao ni
vremena ni mogućnosti da se obrani. Vršak ga pogodi usred širokih i glatkih prsa;
zatim polako ud Stadige Jana omlohavi, oči prekrije veo, postadoše slijepe i
tmurne poput žutih kamenčića. Kada je pao na koljena, Katinka započne vrištati.
Schreuder izvuče iz krvnikovih prsa mač, čiji je sjaj bio zamućen krvlju žrtve.
Katinka ponovno krikne kada poteče krv iz srca kroz ranu Stadige Jana, koji se
sklupča na podu. Ne viči!, zareži Schreuder, još uvijek dršćući od bijesa i
približavajući joj se s mačem u ruci. Prevarila si me s tim odvratnim stvorenjem, a
znala si da te volim. Došao sam po tebe, jer sam te htio povesti sa sobom. Katinka
se povuče pred njim, s rukama na obrazima, histerično vičući. Ne viči, dovikne joj.
Prestani. Ne podnosim te kad se tako ponašaš. Taj užasan zvuk odjekivao mu je u
ušima, te izazivao bol. Ona se pokuša udaljiti od njega, vičući sve glasnije: bio je to
nepodnošljiv zvuk, morao ju je prekinuti. Dosta! Pokuša ju dohvatiti za zapešće,
no ona se oslobodi na brzinu od njegovog stiska. Njeni su krikovi bili sve kreštaviji,
a Schreuderov bijes prepukne poput stravične crne zvijeri koju više nije mogao
kontrolirati. Mač koji je držao u ruci poleti, bez razmišljanja, iz njegove ruke i
probode bijeli trbuh iznad zlatnih kovrča. Krik se pretvori u jecaj boli, dok se
Katinka uhvati objema rukama za oštricu mača koju je on već povlačio iz njenoga
tijela. Oštrica joj poreze dlan do kosti; tada ju Schreuder probode još dva puta, da
bi ju stišao. Umukni!, vikao je bijesno. Ona mu okrene leda, pokušavši potrčati
prema vratima garderobe, no on ju pogodi u rebra, izvuče mač, a potom ju
ponovno probode usred leda. Padne na tlo, kotrljajući se na leđima dok ju je on
promatrao s visine. Svakoga ju je puta oštrica probola s jedne na drugu stranu.
Prestani!, vikao je Schreuder, nastavivši ju probadati mačem, sve dok se njeni
krikovi i jecaji nisu sasvim ugasili. No čak se ni tada ne zaustavi, stojeći uspravan u
lokvi krvi koja se širila, s odorom, licem i rukama umrljanim krvlju. Zatim, polako,
slijepi bijes nestane iz njegova mozga, ostavivši ga bez snage. Nasloni se leđima na
zid, zamrljavši ga krvlju žrtve. Katinka!, prošapće. Nisam ti htio nauditi. Tako te
volim. Bila je u lokvi krvi. Rane su se isticale na bijeloj koži poput crvenih
pupoljaka. Nije mislio da to malo tijelo sadrži toliko krvi. Glava joj je bila
natopljena u lokvi krvi, a kosa joj je bila obojena u crveno, čak je i lice bilo krvavo.
Na njemu se mogla iščitati bol i patnja. Katinka, ljubavi, molim te, oprosti mi. Htio
je preskočiti lokvu krvi i preći sobu. Zatim se zaustavi s mačem u ruci, ugledavši u
ogledalu na suprotnom kraju sobe samoga sebe, okrvavljenog. O, Bože, što sam
učinio? Odmakne pogled s pojave u ogledalu, klekne pored tijela žene koju je
volio. Pokuša ju podignuti, no bila je nepomična, kao da nije imala kosti, i klizne iz
njegove ruke, te ponovno padne u lokvu krvi. Schreuder se podigne i povuče.
Nisam ti htio nauditi. Pobjesnio sam. Volio sam te, a ti si me varala. Opazi još
jednom svoju sliku u ogledalu. Dobri Bože, koliko krvi! Toliko je ima. S ljepljivim
rukama istare si jaknu, a zatim i lice, dok mu mrlje krvi nisu napravile neku vrstu
crvene karnevalske maske. Prvi put pomisli na bijeg brodicom koja ga je čekala na
obali i brodu koji je bio u luci. Ne mogu prijeći koloniju u ovakvom stanju! Ne
mogu se ovakav ukrcati na brod! Prede teturajući sobu i stigne do guvernerove
garderobe. Skine sa sebe jaknu zamrljanu krvlju i baci je daleko od sebe. Na
umivaoniku je bio vrč s vodom, u koji umoči ruke i opere si lice. Dohvativši ručnik s
kuke uroni ga u crvenu vodu, te ispere krv s ruku i stražnjeg dijela hlača. Koliko
krvi!, ponavljao je, dok je trljao krv sa sebe. Pronađe hrpu čistih košulja i odjene
jednu na vlažnu kožu. Van de Velde je bio debeli čovjek, i košulja mu je bila
komotna. Spustivši pogled opazi da se mrlje od krvi nisu toliko vidjele na tamnim
hlačama. Perika je bila zamrljana te je skine sa sebe i baci. Odabere drugu iz niza
perika koje su stajale uza zid, a pronađe i plašt koji je pokrivao ramena i koljena.
Izgubi još nekoliko trenutaka da očisti Neptunov mač, a zatim ga vrati u korice.
Kada se ogleda oko sebe, primijeti da njegov izgled više neće privlačiti pažnju.
Zatim podigne jaknu i s nje skine sve medalje te ih zamota u rupčić koji je također
pronašao u garderobi i ugura ih u unutarnji džep plašta. Zaustavi se posljednji put
na pragu guvernerove garderobe i pogleda tijelo mrtve žene koju je volio. Njena
se krv i dalje širila na kamenom podu tako sporo poput lijene zmije i gotovo je
dostigla manju lokvu u kojoj je ležao Stadige Jan. Kada se njihova krv sjedini,
Schreuderu je izgledalo da promatra svetogrđe: kako se čisto moglo miješati s
nečistim? Nisam htio da se to dogodi, promrmlja očajno. Žao mi je, ljubavi. Htio
sam te povesti sa sobom. Preskoči pažljivo lokvu krvi i krene prema zatvorenome
prozoru te iziđe na balkon, ogrnuvši se plastom i prešavši vrtove u pravcu malih
vrata na zidu konjušnice. Kada ih dostigne, pozove konjušara koji se požuri i
dovede mu konja. Schreuder krene putom prema obali, gledajući pred sobom.
Brodica se još uvijek nalazila na žalu i čim on stigne na konju, mornar mu dovikne:
Več smo mislili otići bez vas, kapetane. GoWen Bougk se sprema da isplovi. Kada
se uspne na palubu fregate, kapetan Llewellyn i njegova posada su bili toliko
zauzeti poslom oko broda i razvijanjem jedara da nisu previše marili za njega.
Mornar povede Schreudera u malu kabinu, a potom se na brzinu udalji, ostavivši
ga samog. Kovčezi za putovanje već su bili u kabini. Schreuder skine sa sebe
prljavu odjeću i pronašavši čistu odoru u jednome od kovčega, brzo se odjene i
stavi na nju medalje. Od odjeće zaprljane krvlju napravi zavežljaj i potraži nešto
što će poslužiti kao pritega. Bilo je očito da će tanki pregradni zidovi biti oboreni u
slučaju da se fregata bude pripremala za borbu, njegova je kabina bila dio palube
s topovima. Gotovo je sav prostor na palubi koji je bio na raspolaganju bio zauzet
samo jednim topom, pored kojeg se nalazila piramida granata. On uze jednu i
stavi je u svežanj medu odjeću prljavu od krvi, te pričeka da čuje pokret broda kad
je zaplovio prema izlazu iz luke. Zatim malo otvori vrata topa i baci svežanj u
zelene vode, duboke oko pedeset hvata. Kada se vrati na palubu, nalazili su se već
milju daleko od obale i brzo su plovili prema otvorenome moru spremivši se da
prođu rt. Schreuder pogleda prema kopnu, razabravši medu stablima krov
guvernerove rezidencije u podnožju velike planine. Zapita se jesu li već otkrili
Katinkino tijelo, i je li još uvijek bila ujedinjena u smrti s njenim nedostojnim
ljubavnikom. Ostao je na palubi, naslonjen na krmenu ogradu, sve dok golema
planina Tafelberga ne postane samo daleka sjena u pozadini ljetnoga neba.
Zbogom, draga, prošapće. U ponoć, dok je ležao ne mogavši zaspati, započeo je
shavćati težinu situacije. Njegova je krivica bila očita. Svi brodovi koji budu
isplovljavali iz luke rta, proširit će vijest oceanima i u svakoj luci civiliziranog
svijeta. Od tog trenutka na dalje bio je bjegunac i bandit. Probudivši se Hal osjeti
mir koji mu je do tada bio nepoznat. Ostao je ležati zatvorenih očiju, previše lijen i
slab da ih otvori, opazivši da je na toplom i u suhom, udobno smješten na ležaju.
Očekivao je da će ga dočekati smrad ćelije s vlažnim i ustaljenim zrakom
zatvorskog podzemlja, te smrad nužnika i tijela ljudi koji se nisu prali već godinu
dana i živjeli su u rupi svi zajedno. Umjesto toga osjeti miris vatre, sladak i ugodan:
miris cedra koji je izgarao. Odjednom se s velikim olakšanjem prisjeti bijega i
činjenice da više nisu bili zatvorenici. Ostane ležati, uživajući u toj stvarnosti.
Osjećao je i druge mirise i zvukove, i zabavi se otkrivajući ih bez da otvori oči.
Osjećao je miris svježe trave slamnjače na kojoj je ležao i toplinu krzna koje ga je
grijalo, miris pečenog mesa i još jedan miris koji ga je dovodio do ludila jer ga nije
uspio otkriti. Bila je to mješavina divljeg cvijeća i toplog životinjskog mošusa koji
ga je uzbuđivao. Sporo i oprezno otvori oči, ostavši na trenutak zbunjen
svjetlošću koja je ulazila kroz otvor skloništa u kojem se nalazio. Ogledavši se oko
sebe, shvati da se nalazio vjerojatno u bočnom dijelu planine. Krov je bio slamnat.
Duž stjenke bili su različiti zemljani predmeti i oruđe. S jedne kuke pored vrata
visio je luk, a pored njega mač i pištolji. Ležeći na slamnjači Hal je slušao žubor
planinskog potoka. Odjednom začuje smijeh žene, dražesniji od šuma vode.
Pokušavši pogledati preko praga podigne se naslonivši se na lakat, no ostane
potresen naporom koji je taj jednostavni pokret od njega iziskivao. Smijeh žene
pomiješa se sa smijehom novorođenčeta. Za vrijeme svog dugog zarobljeništva
nije čuo ništa slično: nije uspio zaustaviti radostan smijeh. Odmah ženin smijeh
prestane i izvan kolibe zapazi brz pokret: na pragu se pojavi ženska pojava, sa
savršenim obrisima tijela. Iako joj nije vidio lice, odmah shvati tko je. Dobar dan,
Gundwane. Dugo ste spavali, jeste li i dobro spavali?, zapita ga Sukeena
sramežljivo. Držala je novorođenče u ravnoteži na boku i imala je spuštenu kosu,
dugu do pojasa poput tamnoga vela. Ovo je sin moga brata, zove se Bobby.
Zaljulja malenog o svome boku, koji zagrglja oduševljeno. Koliko sam spavao?,
zapita Hal, pokušavši se podignuti; ona odmah preda dijete nekome drugome,
vani, i potrči prema njemu. Klekne pored njega na slamnjači i zadrži ga, spustivši
malu i toplu ruku na njegova prsa. Polako, Gundwane. Imali ste vrućicu dva dana.
Sada sam ponovno zdrav, odgovori joj, prepoznavši odmah zatim zagonetni miris
koji je prije osjetio. Bio je to njen miris žene, i miris cvijeća koje je nosila u kosi i
toplina njena tijela. Još se ne možete ustati, reče mu. Hal ponovno smjesti glavu
na slamnjaču, zagledavši se u nju i ona se osmijehne bez srama. Nikada nisam
vidio ljepše stvorenje od vas, pobjegne mu. Zatim podigne mku i dodirne si lice. A
brada? Nema je više. Ona se osmijehne, te sjedne prekriženih nogu. Ukrala sam
britvu onom debelom guverneru upravo zbog toga. Nagne glavu u stranu i dugo
ga prouči. Bez brade ste i vi prelijepi, Gundwane. Shvativši što je rekla, blago se
zacrveni. Tako se Hal mogao diviti njenim obrazima, dok je ona svu svoju pažnju
poklanjala ranjenoj nozi, odmaknuvši krzneni pokrivač da bi promijenila zavoj.
Hm, promrmlja, dodirujući ju nježno. Zarast će savršeno, uz malenu pomoć mojih
lijekova. Bili ste vrlo sretni. Ugriz psa je uvijek opasan, a napor s kojim ste se
morali suočiti za vrijeme bijega mogao vas je ubiti ili osakatiti doživotno. Hal se
osmijehne njenim prijekorima, i ponovno legne te se prepusti njenim rukama.
este li gladni?, zapita ga Sukeena, zamijenivši zavoj na rani. Na te riječi Hal osjeti
da je gladan kao vuk. Ona mu donese ostatke divljači pečene na vatri, zatim
sjedne pred njega gledajući ga dok je jeo i čistio kosti. Ubrzo će vam se snage
vratiti. Osmijehne se.Jedete poput lava. Uzevši ostatke jela podigne se. Aboli i
drugi mornari me muče, tražeći od mene dozvolu da vas posjete. Sada ih idem
pozvati. Pričekajte!, dovikne da bi ju zadržao. Htio je da vrijeme provedeno s
njom nikada ne završi. Djevojka se vrati i sjedne, zagledavši se u njega. Nisam
vam zahvalio, reče Hal ne baš sigurnim glasom. Bez vaše njege vjerojatno bih
umro od vrućice. Ona se nježno osmijehne i odgovori mu: Ni ja vama nisam
zahvalila. Bez vas bih još uvijek bila robinja. Dugo su se promatrali, u tišini,
proučavajući si međusobno lica. Zatim Hal zapita: Gdje smo, Sukeena? Ova koliba.
Kolibaje Sabahova. Posudio nam ju je. Bolje rečeno, posudio ju je meni i vama, i
otišao živjeti s ostalima. Dakle, konačno smo u planinama? U srcu planina. U
mjestu bez imena, mjestu gdje nas Nizozemci nikada neće pronaći. Želim vidjeti.
Na trenutak ona je izgledala nesigurna, zatim se složi. Pomogne mu da se podigne,
pruživši mu oslonac na vlastitim ramenima dok je on skakutao na jednoj nozi
prema ulazu u sklonište sa slamnatim krovom. Klizne na zemlju i nasloni se na
prag vrata od cedra i Sukeena sjedne pored njega, zagledavši se u krajolik koji ih je
okruživao. Dugo vremena nitko nije progovorio. Hal je pohlepno udisao kristalno
čisti zrak oko sebe, koji je mirisao po divljem cvijeću. Kakav rajski pogled,
promrmlja on konačno. Vrhovi koji su ih okruživali bili su predivni i divlji. Stijene i
usjekline bile su pokrivene lišajevima koji su imali sve boje slikarove palete.
Sunčeva svjetlost na zalasku reflektirala se na vrhove s njihove suprotne strane.
Voda iz potoka u podnožju bila je čista poput zraka koji su udisali. Hal je mogao
vidjeti ribe koje su plivale poput dugačkih sjena na žutome pijesku, mašući
tamnim repovima. Čudnovato, nikada nisam vidio ovo mjesto, a ni jedno slično
njemu, a ipak, čini mi se da ga dobro poznajem. Imam osjećaj da sam se ponovno
vratio kući, kao da sam čekao da se vratim ovamo. Nije čudnovato, Henry
Courtenev. I ja sam čekala. Ona podigne pogled prema njemu i zagleda se u
njegove oči, nastavivši intimnijim i tajnim glasom: Čekala sam tebe. Znala sam da
si trebao stići, jer su mi to zvijezde rekle. Onoga dana kada sam te prvi put
ugledala pored utvrde, prepoznala sam te. Te jednostavne riječi krile su toliko
značenja o kojima je trebao razmišljati, pa je on ostao dugo šuteći, promatrajući
mladu ženu. I moj je otac znao čitati zvijezde. Rekao mi je Aboli. Dakle, i ti znaš
čitati budućnost u zvijezdama, Sukeena. Ona nije zanijekala. Moja majka me
poučila mnogo čemu. Mogla sam te vidjeti izdaleka. On primi njene riječi ne
komentirajući ih. Dakle, ti znaš što će se dogoditi s nama, sa mnom i s tobom...
Ona se osmijehne, s vragolastim svjetlom u očima, a zatim ga uzme za ruku. Ne
treba biti veliki mislilac da se to zna, Gundwane. No, mnogo je drugih stvari koje ti
mogu reći o sudbini koja nas očekuje. Govori, ponuka ju. Ona se osmijehne i
zavrti glavom. Bit će vremena za to kasnije. Imat ćemo mnogo prilika za razgovor,
dok budemo čekali da tvoja noga sasvim ozdravi. Podigne se. Sada idem pozvati i
ostale. Ne mogu ih još dugo zadržati daleko od tebe. Odmah su stigli, no prvi je
stigao Aboli, koji pozdravi Hala svojim jezikom šume.Vidim da si dobro,
Gundwane. Mislio sam da ćeš spavati zauvijek. Bez tvoje pomoći bi se to možda i
dogodilo. Zatim stigoše Big Daniel, Ned i ostali, dodirujući si čelo u znak pozdrava i
zbunjeno mrmljajući. Svi se stisnu u polukrugu oko njega. Nisu bili vrlo spretni
izreći riječima osjećaje koje su gajili prema Halu, no zbog onoga što je vidio u
njihovim očima, kada su se pogledali, postane mu toplo oko srca i osjeti se jači.
Ovo je Sabah, kojeg već poznaješ, reče Althuda, predstavljajući mu ga. Lijepo je
što te ponovno vidim, Sabah! Hal mu stisne ruku. Nikada nisam bio sretniji u
životu, da vidim drugoga čovjeka kao one večeri u usjeklini. Htio sam vam krenuti
u pomoć puno ranije, odgovori Sabah na nizozemskom. No, malo nas je, dok je
neprijatelja puno poput krpelja na antilopinom trbuhu u proljeće. Sabah se
smjesti u krug ljudi i započne mu objašnjavati: Sreča nam nije bila naklonjena,
ovdje u planinama. Nismo imali medicinsku pomoć, kao što je Sukeenina. Bilo nas
je nekoć devetnaest, a sada nas je samo osam, medu kojim jedna žena i jedno
novorođenče. Znali smo da vam ne možemo pomoći na otvorenom, jer smo
potrošili sav barut za lov da bismo se hranili. No znali smo da će vas Althuda
povesti do gore prolazeći kroz usjeklinu, a znajući da će vas Nizozemci slijediti,
pripremili smo kamenje. Vaš je potez bio lukav i hrabar, primijeti Hal. Althuda
pozove ženu iz sjene. Bila je dražesna, mala i tamnija od njega, no Hal nije
sumnjao da je Althuda otac djeteta koje je nosila na boku. Ovo je Zwantie, moja
supruga, a ovo je moj sin Bobby. Hal pruži ruku prema Zwantie i ona mu preda
dijete; uze u ruke Bobbvja, koji ga je gledao crnim očima, golemim i ponosnim.
Dobro je dijete, i jako, reče, dok su se majka i otac ponosno smiješili. Zwantie uze
u naručje dijete, potom ga priveže oko leda, te upali vatru zajedno sa Sukeenom
da mogu skuhati večeru od divljači i šumskih plodova, dok su muškarci tiho
razgovarali o ozbiljnim stvarima. Najprije im Sabah obasjani stanje u kojem su se
nalazili, gledajući u Hala dok je proširio kratko izvješće koje mu je već prenio. Hal
odmah shvati da, usprkos ljepoti krajolika u ljetnim mjesecima i jelu koje su žene
kuhale, planine nisu bile tako gostoljubive. Zimi je snijeg bio visok i u dolinama, a
divljači je bilo malo. Nisu se usuđivali premjestiti niže, gdje su ih Hotentoti mogli
opaziti i otkriti Nizozemcima njihovo skrovište. Zimaje teška. Ostanemo li i ove
zime ovdje, za godinu dana malo će nas preživjeti. Za vrijeme zarobljeništva Halovi
mornari naučili su nizozemski koliko je bilo dovoljno da slijede Sabahove riječi i
kada je ovaj završio, ostanu u tišini, zagledavši se u vatru tmurnim pogledom,
jedeći neutješni hranu koju su im žene poslužile. Zatim se jedan po jedan okrenu
prema Halu. Big Daniel progovori u ime svih: A sada, što ćemo učiniti, Sire Henry?
esmo li mornari ili planinari?, Hal na pitanje odgovori pitanjem i neki se mornari
nasmiju. Rođeni smo na dnu mora i u venama nam teče morska voda umjesto
krvi, odgovori Ned Kyler. Dakle, morat ću vas vratiti na more i pronaći nam brod,
što vi mislite?, dovikne im Hal. Svi su ostali zbunjeni, a neki se ponovno
osmijehnu, mada protiv volje. Majstore Daniele, želim popis sveg oružja i baruta
koje nam je preostalo i ostalih zaliha koje smo uspjeli ponijeti, zapovjedi Hal. Nije
nam bog zna što ostalo, kapetane. Kada smo trebali ostaviti konje, imali smo jedva
dovoljno snage da se uspnemo gore. Što je s barutom? Samo ono što smo imali u
bocama. Kada ste nastavili put, imali smo dvije bačvice pune baruta. Te su
bačvice težile svaka pedeset librica. Daniel se posrami. Pretežak teret. Vidio sam
te kako prenosiš teret koji je dvostruko teži. Hal je bio bijesan i razočaran. Bez
baruta bili su ostavljeni na milost i nemilost te zemlje, i divljim zvijerima i
plemenima. Daniel je prenosio moje torbe do usjekline, umiješa se Sukeena tiho.
Nitko drugi nije bio u stanju to učiniti. Žao mi je, promrmlja Daniel. Sukeena ga je
svim žarom branila: U mojim torbama nema ništa što smo mogli ostaviti, zajedno
s lijekovima koji su ti spasili nogu i koji će spasiti sve nas od rana i bolesti koje
ćemo susresti u ovoj divljini. Hvala, Princezo, promrmlja Daniel, pogledavši ju
očima vjernoga psa; daje imao rep, Halje bio siguran da bi zamahao njime.
Osmijehnuvši se, potapša Daniela po ramenima. Ne vidim ničeg lošeg u onome što
si učinio, Danny. Nitko ne bi bio učinio bolje od tebe. Svi se opuste, smijući se.
Zatim Ned Tyler zapita: este li ozbiljno govorili kada ste nam obećali brod,
kapetane? U tom trenutku se Sukeena podigne sa svog mjesta pored vatre. Za
danas je dosta. Mora se odmarati prije nego što ga budete ponovno mučili.
Morate otići, no, možete se vratiti sutra. Jedan po jedan prođu pored Hala
pružajući mu ruku i mrmljajući nešto sebi u bradu. Zatim se udalje u tami i krenu
kolibama koje su bile raštrkane na dnu doline. Kada je i posljednji izišao, Sukeena
baci na vatru komad drva od cedra i sjedne pored njega. Prirodnim pokretom ruke
Hal ju obavije oko ramena, dok se ona naslonila svojim vitkim tijelom i spustila
glavu u udubinu ispod ramena. Uzdahne, tako nježno i zadovoljno, i neko vrijeme
nitko od njih ne progovori. Htjela bih ostati ovdje, uz tebe, zauvijek, no možda
nam zvijezde to neće dopustiti, prošapće Sukeena. Možda će vrijeme naše ljubavi
biti kratko, poput zimskoga dana. Ne govori tako, reče joj Hal. Nemoj to nikada
reći. Oboje podignu glave prema nebu i pogledaju u zvijezde koje su na
planinskome čistom zraku bile toliko blještave da su okitile nebo poput bisera.
Hal ju je promatrao sa strahopoštovanjem. Pomislivši na Sukeenine riječi, osjeti
val očaja i tuge od kojeg ga prođu trnci. Odjednom ona sjedne i primijeti tiho:
Ovako ćeš se prehladiti. Dođi, Gundwane! Pomogne mu da se podigne, i povede
ga u unutrašnjost skrovišta, prema ležaju pored zida. Polegne ga i zatim upali
malu uljanicu, smjestivši je na izbočinu u zidu. Približi se vatri, podigne lonac s
vodom koji je stajao na rubovima užarenih ugaraka. Zatim napuni kipućom vodom
praznu posudu i pomiješa malo hladne vode koju je uzela iz posude pored vrata,
dok joj se temperatura nije učinila idealnom. Njeni su pokreti bili lagani i smireni.
Naslonjen na lakat, Hal ju je gledao dok je stavljala posudu s vodom nasred poda,
a zatim je u nju ulila nekoliko kapi iz staklene bočice, pomiješavši ih s vodom.
Osjeti se u zraku njen nježan miris. Sukeena se podigne i krene prema ulazu te
spusti kožni zastor, a potom se vrati, zaustavivši se pored posude s mirisnom
vodom i skine iz kose divlje cvijetove te ih baci na krzneni pokrivač pored Hala. Ne
gledajući ga, odveže gustu kosu, češljajući je sve dok se nije sjajila. Dok se češljala,
započne pjevati na svom jeziku, uspavanku ili ljubavnu pjesmu, Hal nije mogao
odrediti koju. Njezin je glas bio radostan, smirivao ga je i ulijevao mu radost.
Spustivši češalj, spusti i košulju na ramena. Njeno se tijelo sjajilo na žutoj svjetlosti
uljanice, a grudi su izgledale poput zlatnih krušaka. Zatim mu okrene leda, a
pjesma se promijeni: bila je izraz sreće i uzbuđenja. Što pjevaš?, zapita ju.
Sukeena se nasmije, okrenuvši glavu. To je svadbena pjesma naroda moje majke.
Mlada kaže da je sretna i da voli svoga muža vječnom snagom oceana i
strpljenjem zvijezda na nebu. Nikada nisam čuo ugodniju pjesmu. Polaganim
senzualnim pokretima skine sa sebe odjeću do pojasa, i baci je u stranu. Imala je
malu i čvrstu stražnjicu, podijeljenu dubokom brazdom koja je stvarala dva
savršena ovala. Sagnuvši se pored posude kako bi uronila komad tkanine u
mirisnu vodu, započne se prati, počevši od ramena i opravši najprije jednu ruku,
pa drugu, dok nije stigla i do nožnih prstiju. Ispod pazuha imala je kovrčave crne
čuperke. Hal shvati da su pokreti koje je činila dio rituala, ceremonije, koju je
izvodila pred njim. Pohlepno je promatrao svaku njenu kretnju i katkad bi podizao
pogled prema očima da bi joj se osmijehnuo. Mekane čuperke kose iza uha je
navlažila komadom tkanine te su joj kapi vode svijetlile na obrazima i gornjoj
usnici. Na kraju ustane i okrene se polako prema njemu. Jednom je Hal pomislio
da je njeno tijelo gotovo dvospolno, no sada ju je vidio tako ženstvenu da se
njegovo srce napuhnulo od želje prema njoj. Imala je ravan trbuh, gladak poput
maslaca, koji je završavao s dlakavim trokutom tamnim i mekanim, poput usnule
mačke. Zatim se Sukeena osuši košuljom od pamuka, koju je bila skinula sa sebe, i
krene prema uljanici, zatvorivši je rukom i namjeravajući je ugasiti. Ne!, reče Hal.
Ostavi svjetlo upaljeno. Želim te gledati. Konačno krene prema njemu, klizeći
bosonoga po kamenom podu i uvuče se u krevet pored njega, u njegov zagrljaj.
Dodirne mu usne vlažnim usnama, mekanim i toplim, pomiješavši dah koji je
mirisao na divlje cvijeće s njegovim. Čekala sam te cijeli život, šapne mu na usne.
A on joj odgovori: Čekanje je bilo predugo, no napokon sam ovdje. Drugog jutra
mu pokaže s ponosom blago koje je za njega ponijela sa sobom u torbama: uspjela
je ponijeti sa sobom sve što ju je pitao u porukama koje je ostavio Aboliju u zidu
utvrde. Hal dohvati karte. Gdje si ih pronašla?, zapita, čineći ju sretnom time što
je vidjela koliko mu vrijede te stvari. Imam mnogo prijatelja u koloniji, objasni mu.
Čak bi i pokoja prostitutka iz krčme dolazila k meni, tražeći lijek za njene bolesti.
Neke od tih žena koje rade u krčmi idu i na brodove u luci da bi radile. Vraćajući se
na obalu donose sa sobom mnoge stvari, koje im mornari poklanjaju. Prasne u
radostan smijeh. Svaka stvar koja nije učvršćena vijcima na galiji, po tim
gospođama, im pripada. Kada sam ih upitala za karte, donijele su mi ove. Jesu li to
one koje si želio, Gundwane? Više su od onog čemu sam se nadao, Sukeena. Ova
je jako vrijedna, i ova. Karte su potjecale iz blaga nekog moreplovca, i bile su vrlo
precizne, pune zabilješki i primjedaba, napisane vrlo elegantnim rukopisom.
Prikazivale su južnoafričku obalu s bogatstvom detalja; Hal je mogao cijeniti
preciznost i ljepotu zahvaljujući njegovom osobnom iskustvu. I zaista, uz veliko
čuđenje, na jednoj od njih bio je označen i položaj Slonove lagune. Bio je to prvi
put daju je vidio naznačenu na kartama koje nisu bile od njegova oca. Položaj je
bio označen gotovo točno, a na rubu je bila nacrtana skica ulaska u uvalu i rtovi s
morske strane, u čemu prepozna rad izravnog promatranja. Iako su obala i kopno
bili ucrtani vrlo precizno, unutrašnjost, kao i inače, ostala je bijela i puna
pretpostavki o jezerima, planinama koje nijedno europsko oko nije nikada vidjelo.
Obrisi planina medu kojima su se nalazili bili su nacrtani približno, kao da ih je
kartograf promatrao iz kolonije Dobre Nade i predao se pretpostavkama što se
ticalo oblika i razvedenosti. Tko zna gdje i kako, Sukeena je, da bi dovršili karte,
pronašla almanah nizozemskih moreplovaca izdan u Amsterdamu, koji je
registrirao svaki pokret nebeskih tijela do desetljeća u tijeku. Hal pomakne u
stranu te dragocjene papire i uze u ruku kompas koji mu je Sukeena dobavila.
Mogao se rastaviti, a njegovi su dijelovi bili položeni u kožnu kutijicu s
unutrašnjošću od plavog baršuna. Bio je sačinjen s duhom i izvanrednom
sposobnošću; brončani kvadrant bio je ukrašen predočavanjem četiriju glavnih
vjetrova, a kazaljke i vijci bili su obogaćeni ukrasima i uljepšani klasičnim figurama.
Na malenoj brončanoj pločici u unutrašnjosti poklopca kutijice bilo je izrezbareno
Cellini Venezia. Kompas, koji mu je donijela, nalazio se u čvrstoj kožnoj kutiji:
kućište je bilo od mesinga, a magnetska igla imala je krajeve od zlata i bjelokosti,
toliko u ravnoteži, da je s preciznošću pokazivala prema sjeveru kako god da se
kompas okrenuo. Ove naprave vrijede bar dvadeset funta!, reče Hal začuđeno. A
ti si ih uspjela dobaviti! Prava si čarobnica. Uze ju za ruku i iziđu na otvoreno, ne
šepajući toliko kao prethodnog dana. Dok su sjedili rame uz rame na padini, nauči
ju kako će izmjeriti prolaz sunca u zenitu i naznačiti položaj na jednoj od karata.
Ona je bila sretna što gaje učinila sretnim, i odmah ga iznenadi i očara brzim
shvaćanjem umijeća plovidbe, dok se Hal nije prisjetio da je bila astrolog i da je
poznavala nebo. S tim napravama uza se mogao se kretati sa sigurnošću ovim
pustim predjelom i njegov san da pronađe brod postajao je manje apsurdan nego
što je bio dan ranije. Čvrsto ju stisne uza se, a Sukeena se nježno privije uz njega.
Onaj je poljubac bio bolja nagrada od dvadeset funta o kojim ste govorili,
kapetane. Ako samo jedan poljubac vrijedi dvadeset funta, onda imam nešto za
tebe što će vrijediti petsto funta, reče joj Hal i baci ju u travu da bi vodio ljubav s
njom. Prošlo je puno vremena, a ona ga pogleda, nasmije mu se i prošapće: Ovo je
vrijedilo sve zlato svijeta. Kada su se vratili u logor, opaze da je Daniel sakupio sve
oružje, dok je Aboli oštrio mačeve na tvrdome kamenu, koji je uzeo iz potoka. Hal
prouči pažljivo oružje koje im je preostajalo. Bilo je tu sablja, pištolja, dovoljnih da
naoruža sve ljude, od pušaka je bilo samo pet, solidnih i teških, vojničkih
standardnih nizozemskih modela. Loše je bilo to što nisu imali mnogo baruta,
Atilja i olovnih kugla. Mogli su uvijek koristiti kamenčiće kao metke, no nije
postojala zamjena za barut. U bocama su imali pet librica te dragocjene smjese,
jedva za dvadesetak hitaca. Bez baruta ne možemo ubijati velike životinje, objasni
Sabah Halu. edemo jarebice i Sabah se posluži nizozemskim deminutivom za
mekana stvorenja slična zečevima, koja su u velikom broju živjela u pećinama. Hal
pomisli da su sličili zečevima iz Biblije. Urin mnogobrojnih da;esa tekao je
rubovima stijene i sušeći se ostavljao patinu koja se sjajila na suncu, poput
karamela, no bez slatkastog mirisa. Uz strpljivost su se ti zečevi mogli uhvatiti u
zamku i ubijati u tolikoj mjeri da su za malenu skupinu predstavljali stalni izvor
hrane, budući da im je meso bilo ukusno poput odojka. Otkako je Sukeena bila s
njima, svakodnevna dijeta se obogatila, zahvaljujući njenom poznavanju korijenja i
jestivih biljaka. Svakoga dana, kada bi izlazila u potragu za biljem, Hal ju je slijedio
i nosio joj košaru. Polako je njegova noga ozdravljala, i oni su se upuštali u sve
dulje šetnje te ostajali dugo vani. Planine su ih okruživale u svom veličanstvenom
zagrljaju, savršeno pristajući uz njihovu ljubav. Kada je Sukeenina košara bila
puna, pronalazili bi u jednoj od mnogobrojnih tekućica mjesto gdje su se mogli
kupati goli. Potom bi ostajali ležati jedno pored drugog, te bi polako i dugo vodili
ljubav. Zatim su pričali, istražujući jedno drugome duh, kao što su prethodno
istraživali tijela, i na kraju bi ponovno vodili ljubav. Njihov je apetit izgledao
nezasitan. O! Tko te naučio tim vještinama?, ispitivala ga je Sukeena bez daha.
Tko te naučio svim tim posebnim stvarima koje si mi učinio? Bilo je to pitanje na
koje nije htio odgovoriti, te je stoga govorio: Zato što nam je lijepo zajedno i
međusobno se nadopunjujemo, ja sam ovdje za tebe, a ti za mene. Ja tražim
užitak u tvom užitku, a moj je stotinu puta veći od tvoga. Navečer, kada bi se svi
bjegunci sastajali oko vatre, zapitkivali su Hala o planovima koje je imao za njih,
no, on bi ih samo smiješkom izbjegavao ili bi zanijekao glavom. Zapravo se u
njegovim mislima rađao plan, no, još uvijek nije bio spreman objašnjavati im ga,
budući da je trebalo nadvladati prepreke. Umjesto toga je ispitivao Sabaha i
ostalih pet odbjeglih robova, koji su preživjeli s njim zimu u planinama. Dokle ste
otišli prema istoku, Sabah? Oko polovice zime putovali smo šest dana u tom
pravcu. Tražili smo hranu i mjesto gdje nije bilo toliko hladno. Kakva se vrsta
zemlje susreće na istoku? Mnogo milja se prostiru planine poput ovih, a zatim
odjednom dolaze ravnice prekrivene šumama i travnjacima, gdje se može nazrijeti
more s desne strane. Sabah uze grančicu kako bi nacrtao u prašini pored vatre
skicu. Hal dobro zapamti njegove opise, ispitujući ga neprekidno, nastojeći ga
potaknuti da se prisjeti svakog detalja koji je vidio. Jeste li se spustili u ravnicu?
Samo kratak dio puta. Susreli smo čudna stvorenja, koja nikada ranije nismo
vidjeli: siva, golema, s dugim rogovima na nosu. Jedno je krenulo prema nama
strašno se oglašavajući. Iako smo ih prestrašili hicem iz puške, krenulo je prema
nama i rogovima probolo Johannesovu ženu, ubivši ju. Pogledaju svi prema
malenom i jednookom Johannesu, koji je plakao prisjetivši se svoje mrtve žene;
bilo je čudno vidjeti kako suze teku iz prazne očne šupljine. Ostanu u tišini
nekoliko trenutaka, a zatim Zwantie nastavi: Moj maleni Bobbvje imao tek mjesec
dana, i nisam ga mogla izložiti takvoj opasnosti. Bez baruta za puške nismo mogli
krenuti naprijed. Nagovarala sam Sabaha da se vratimo natrag i ponovno smo
ovdje. Zašto postavljate ta pitanja? Koji vam je plan, kapetane?, htio je znati Big
Daniel, no Hal zavrti glavom. Nisam još spreman da vam ga objasnim, no, ne
gubite nadu, momci. Obećao sam vam da ću pronaći brod, zar ne? Izrekao je to s
većom sigurnošću no što je osjećao. Sljedećeg jutra, uz izliku da idu u ribolov,
povede Abolija i Big Daniela do novog zavoja potoka. Kad su bili daleko od tabora,
sjednu zajedno na kamenu obalu. asno je da, ako se ne budemo bolje naoružali,
ostat ćemo ovdje u zamci medu planinama. Polako ćemo svi umrijeti, potišteni i
obeshrabreni poput Sabahovih ljudi. Moramo si dobaviti barut za puške. A gdje?,
zapita Daniel. Što predlažete? Mislio sam na koloniju. Obojica se zagledaju u
njega s čuđenjem, no Aboli prvi progovori: Namjeravaš li se vratiti u Dobru Nadu?
No, ni tamo se nećeš moći dočepati baruta. Možda ćeš moći ukrasti nekoliko
librica, od vojske u zelenim odorama, dolje na mostu, ili nekome lovcu Kompanije,
no ostatak nije dovoljan da krenemo na put. Imao sam namjeru vratiti se u
utvrdu. Dvojica se kiselo nasmiju. Ne manjka vam hrabrost ni inicijativa,
kapetane, primijeti Big Daniel. Ali, to je ludost! Aboli se složi s njime, i dubokim
glasom primijeti: Ako bih pomislio da imamo bar i najmanju mogućnost da
uspijemo, rado bih pošao, pa barem i sam. No, razmisli, Gundwane, i ne mislim
samo na nemogućnost da se ušuljamo u oružamicu utvrde. Pretpostavimo da je
moguće, i da je oružarnica koju smo uništili ponovno sagrađena ekspedicijom iz
Nizozemske. Pretpostavimo da ćemo uspjeti ukrasti dio baruta. Kako ćemo
prenijeti u planine pa čak i samo jednu bačvicu baruta, sa Schreuderom i njegovim
ljudima koji će krenuti u potjeru za nama? Ovoga puta nećemo imati konje. U
svome srcu Hal je znao od samog početka da je bila ludost, no nadao se da će
njegov očajnički prijedlog potaknuti u njima iskru za drugi plan. Aboli nastavi:
Govorio si o planu kako pronaći brod. Ako bi nam ga objasnio, Gundwane, možda
bi ti mogli pomoći da ga ostvariš. Dvojica su gledala u očekivanju da započne
govoriti. Hal pogleda Abolija. A što ti misliš? Gdje bi potražio Kragulja? Negdje
medu oceanom, gdje god namiriše zlato ili mogućnost lakog plijena, poput ptice
koja se hrani strvinama, po kojima je dobila i ime. Upravo tako! Hal ga potapša po
ramenima. A gdje je taj zlatni trag najjasniji? Zašto je Kragulj kupio Jirija i ostale
mornare crnce? Aboli ga promotri ne shvaćajući, a zatim mu se osmijeh pojavi na
licu: Slonova laguna. Big Daniel prasne u smijeh. Nanjušio je blago nizozemske
galije, i pomislio je da će naši momci biti u stanju povesti ga do njega. Koliko smo
daleko od Slonove lagune?, zapita Aboli. Po mojim procjenama, tri stotine
morskih milja. Ta ih udaljenost ušutka. Dalek je to put, primijeti Daniel. Aboli nije
odgovorio, zagleda se samo u Hala. Koliko bi nam vremena trebalo za putovanje?
Ako bi svakoga dana prešli deset milja, u što sumnjam, možda nešto više od
mjesec dana. Hoće li Kragulj biti još uvijek tamo kad budemo stigli, ili će odustati
od potrage i isploviti?, razmišljao je glasno. Da!, promrmlja Daniel. A bude li
otišao, što će biti s nama? Ostat ćemo tamo zauvijek? Ponovno zašute, a zatim
Aboli reče: a sam spreman krenuti odmah. Nemamo drugog izbora. A noga Sira
Henrvja? Hoće li biti dovoljno jaka? Ostavite mi još tjedan dana, momci, i vidjet
ćete. Što ćemo učiniti ako pronađemo Kragulja u laguni? Daniel nije bio spreman
pristati tako olako. Ima posadu od stotinu mornara, i to dobro naoružanih, a nas
će, ako budemo uspjeli preći put, biti nekoliko, i naoružani smo samo sabljama.
Zaista, borba nije ujednačena! Hal se nasmije. No, vidio sam te da srljaš u još gore
opasnosti. Sa ili bez baruta, mi krećemo u potragu za Kraguljem. Jesi li s nama,
Daniele? Naravno da jesam, odgovori Daniel uvrijeđeno. Što vas je nagnalo da
pomislite suprotno? Te večeri je oko vatre Hal obrazložio plan ostalima, i na kraju
promotri njihove izraze lica pored vatre. Neću nikoga natjerati da dođe s nama.
Aboli, Daniel i ja smo odlučili da ćemo krenuti, no, ako netko od vas ne želi, i radije
bi ostao ovdje medu planinama, ostavit ćemo vam polovicu rezerve oružja i
baruta koji nam preostaje, i bez uvrede. Želi li netko od vas krenuti s nama? Da,
odgovori Sukeena. a ću ići, kamo god ti išao. Dobro rečeno, Princezo, dovikne
Ned Tyler s osmijehom na licu. I ja. Da!, odgovore svi mornari u zboru. Svi smo s
vama. Hal im zahvali, a zatim pogleda Althudu. Ti imaš ženu i sina, na koje moraš
misliti. Što si odlučio? Opazio je napetost na licu male Zwantie, dok je dojila
dijete. Njene tamne oči bile su pune sumnjičavosti i neodlučnosti. Althuda je
pozove da se podigne i oni se udalje u sjenu. Kada su bili daleko, Sabah odgovori
u ime svojih ljudi. Naš je voda Althuda. On nas je izbavio iz ropstva, i ne možemo
napustiti njega i Zwantie same u ovoj pustoši da umru od hladnoće i gladi s
djetetom. Ako Althuda odlazi, odlazimo i mi, ako ostaje, moramo i mi ostati.
Divim se tvojoj odlučnosti i vjernosti, Sabah, odgovori Hal. Dok su u tišini čekali,
začuli su Zwantie kako plače u tami od straha. Zatim, nakon dugačke stanke,
Althuda ju povede do vatre, držeći ju zagrljenu, te se ponovno vrate u krug.
Zwantie ne strahuje za sebe, već za dijete, objasni. No, znam da ste nam vi jedina
nada, Hale. Slijedit ćemo vas. Bio bih vrlo tužan da je odluka bila drukčija,
Althuda. Hal se nasmije sa zadovoljstvom. Budemo li zajedno, naše će mogućnosti
porasti. Sada se moramo pripremiti za put. Sukeena se udalji od vatre te sjedne
pored Hala, i preuzme riječ: Tvoja noga neće ozdraviti prije pet dana. Prije ti neću
dozvoliti da kreneš. A kada govori Princeza, reče Aboli, samo ju budala ne sluša.
Tih posljednjih dana Hal i Sukeena išli su u branje biljaka, koje je namjeravala
upotrijebiti da bi imali lijekove i hranu. Posljednji tragovi infekcije na Halovim
ranama nestali su zahvaljujući njenoj njezi, dok je napor spuštanja i uspinjanja
padinama ojačavao ranjenu nogu. Dan prije polaska dvoje se zaustavi u podne da
bi se okupali, i vodili ljubav na mekanoj travi pored potoka. Potok je bio pritoka
rijeke koji još uvijek nisu vidjeli u njihovim izvidnicama, i dok je Hal ležao na suncu
iznemogao od strasti, Sukeena ustane, gola, i udalji se nekoliko koraka padinom
kako bi zadovoljila prirodnu potrebu. Vidjevši ju kako kleči iza maloga grma, Hal
se opusti i zatvori oči, utonuvši lijeno u polusan. Ponovno se probudi zvukom
njena Štapića po podu, i nakon nekoliko trenutaka ona se vrati, gola, i s
grumenom zemlje u dlanovima. Cvjetni kristali! Prvi koje sam pronašla medu
planinama. Bila je sretna zbog otkrića, i izbaci iz košarice neko drugo bilje, manje
dragocjeno, te učini mjesta grumenu zemlje. Nekoć su ove zemlje morale biti
vulkani, jer kristala ima iz zemlje u obliku lave. Hal ju je gledao dok je radila,
zainteresiran više svjetlucanjem njenog nagog tijela, načinom na koji su male
grudi mijenjale oblik, dok je energično držala štapić, nego za kristalne grumene
žute zemlje koje je vadila iz tla. Što će ti ta zemlja?, zapita ju, ne podignuvši se s
trave. Mnogočemu. To je lijek protiv glavobolje i grčeva. Pomiješan s verbenom,
smiruje otkucaje srca i olakšava ženski mjesečni ciklus i... Još je nanizala bolesti
protiv kojih je služio, no Halu nije to ništa posebno značilo. Naizgled je bio isti
grumen kao svaki drugi. Košara je bila već toliko teška, da ju je na povratku morao
nositi Hal. Te večeri, dok je skupina sjedila oko vatre i držala posljednji razgovor
prije polaska prema istoku, Sukeena je zgnječila grumene zemlje u kamenoj
posudi te pomiješala s loncem punim vode. Kada je stavila sve zajedno na vatru,
vrati se i sjedne do Hala, dok je on ponavljao sutrašnji slijed putovanja. Podijelio je
oružje i municiju ljudima. Odjednom se Hal prekine, pomirisavši zrak. Što si to
stavila u lonac, Sukeena? Rekla sam ti, Gundwane, to su žuti kristali. Izgledala je
zbunjeno kad je on krenuo prema noj, uzevši ju u naručje i bacivši ju u zrak i
dohvativši u letu dok je padala, s haljinama koje su lepršale. To uopće nije cvijet!
Prepoznao bih ovaj miris i u paklu, gdje mu je i pravo mjesto! Ljubio ju je dok ona
ne odmakne lice. Jesi li lud? Ona se smijala, zadihana, i pokušavala je doći do
daha. Lud od ljubavi prema tebi!, odgovori joj, primoravši ju da se okrene prema
ljudima koji su ih s čuđenjem gledali. Momci, Princeza je učinila čudo. Koje će sve
nas spasiti. Ti zagonetno govoriš, odvrati Aboli. Da, doviknu ostali u zboru.
Govorite jasno, kapetane. Govorit ću toliko jasno da će i najteži shvatiti moje
riječi. Hal se nasmije. Njen je lonac pun sumpora! Čarobnog žutog sumpora! Prvi
shvati Ned Tyler, jer je bio glavni oružamik. Skoči na noge i klekne iznad lonca,
udišući pare kao da se radi o luli opijuma. Kapetan je u pravu, momci, dovikne,
zavijajući od sreće. Sumpor je, i te kako. Sukeena je vodila ekspediciju uz Abolija i
Big Daniela do kamene usjekline gdje je pronašla sumpor. Vrate se u tabor,
teturajući pod težinom žute zemlje koju su prenosili u košarama. Dok je Sukeena
nadgledala kuhanje i filtriranje sumpornih kristala, jednooki Johannes i Zwantie
pripremali su vatru, okruženi zemljanim nasipom, na kojem se drvo postupno
pretvaralo u ugljen. Halova i Sabahova skupina uspinjala se strmom padinom
iznad tabora kako bi stigli do stijena gdje su se nalazili zečevi. Sabahovi ljudi se
uspnu ogrebavši kristale sasušenog urina boje jantara. Spustili su pune vreće tih
smrdljivih ostataka do podnožja stijene, a zatim ih na ramenima odnesu do
tabora. Radili su u smjenama, kako bi vatra stalno gorjela ispod posuda, izvlačeći
sumpor iz grumena zemlje i salitru iz ostataka urina. Ned Tyler i Hal, dva
stručnjaka za oružje, nadgledali su posude koje su se dimile poput alkemičarovih,
filtrirajući tekućinu i hladeći je. Na kraju osuše na suncu gustu smjesu koju su
dobili. Nakon prvoga kuhanja dobili su zalihe osušenoga kristalnog praha koji je
ispunjavao tri velike posude. Kad su ga zdrobili, ugljen je davao crni i baršunasti
prah, I dok je salitra bila svjetlosmeda, zrnaca poput morske soli. Sumpor je j pak
bio žut poput narcisa. Cijela skupina bjegunaca se okupi u krugu kako bi gledala
Hala koji je započeo s miješanjem tri sastojaka smjese u kamenoj posudi. Nakon
što je izračunao omjere, ponajprije pomiješa ugljen i sumpor. Bez posljednjeg
sastojka, glavnog, ostala dva su bila neopasna. Zatim doda salitru, dok nije dobio
punu bocu sastojka, koji je izgledao i mirisao poput pravog baruta. Aboli mu pruži
jednu od pušaka, izmjerivši točnu količinu za jedan pucanj i stavi je u cijev, a zatim
ugura potpaljivač od osušene kore, te štapom ugura kamenčić koji je izabrao na
pješčanoj obali potoka. Nije kanio potrošiti olovni metak na eksperiment. U
međuvremenu je Big Daniel na drugom kraju obale postavio drvenu metu. Dok se
Hal pripremio i nišanio, ostali se odmaknu u stranu i začepe uši. Tišina puna
iščekivanja zavlada skupinom, dok je Hal nišanio i ispucao. Začuje se gromki
prasak, popraćen zasljepljujućim oblakom dima. Drvena meta se rasprši u
komadiće i padne u vodu. Skupina sretno usklikne: svi su se tapšali po ramenima i
plesali na suncu, pijani zbog uspjeha. Odličan je barut, kao i onaj koji se nalazi u
spremnicima na Greenwichu, reče Ned Tyler, no morat ćemo ga staviti u paketiće
da bismo ga mogli nositi sa sobom. Hal je stoga dao smjestiti posudu iza grma i svi
su dobili nalog da upotrijebe nužnik kad god su mogli. Čak su se i žene povlačile
iza grma da bi i one pridonijele. Kada je posuda bila puna, barut je navlažen,
pomiješan s urinom, i formiran u paketiće, koji su sušeni na suncu i stavljeni u
košare da bi se olakšao transport. Zdrobit ćemo ih kad nam budu potrebni,
objasni Hal Sukeeni. Sada nećemo morati nositi toliko mesa i osušene ribe, jer
ćemo moći otići u lov za vrijeme putovanja. Ako ima dovoljno divljači, kao što kaže
Sabah, nećemo biti gladni. S dva dana zakašnjenja prema prvotnoj odluci, skupina
je bila spremna da krene prema istoku. Predvodili su je Hal kao moreplovac i
Sabah koji je već prešao ovaj put, Althuda i trojica naoružanih stajali su u sredini,
štiteći žene i malenog Bobbvja, dok su Aboli i Big Daniel bili na kraju kolone,
iskrivljeni pod teretom. Putovali su slijedeći manji pad planinskog lanca, prelazeći
dolinama i prolazima između dvaju vrhova. Hal je približno procjenjivao
udaljenosti koje su prelazili, dok je zahvaljujući kompasu znao uvijek smjer
kretanja, i svake je večeri sve upisivao na karte prije nego što je svjetlost
nestajala. Navečer bi se utaborili na otvorenom, jer je vrijeme bilo lijepo i bili su
previše umorni da bi gradili zaklon. Svakoga dana ujutro ustajali bi se s kožama,
koje je Sabah nazivao taross, prekrivenim rosuljom. Kao što im je Sabah
prethodno ispričao, trebalo im je šest dana teškoga hoda da prođu kroz taj labirint
dolina, i stignu do strmog uspona prema istoku. Kada su stigli do vrha, zagledali su
se u krajolik koji se širio ispod njih. Daleko s njihove desne strane opaze plavu
mrlju oceana, koji se stapao sa svjetlijom bojom neba, poput čapljinog jaja. No, tlo
ispred njih nije bilo baš dolinasto kako je Hal očekivao, već je bilo načičkano
brežuljcima, grmljem i šumom tamnozelene boje, raspršenim oko brojnih rječica
koje su se širile do mora. S njihove lijeve strane bio je još jedan planinski lanac
paralelan s morem, čineći zagonetni bastion koji je štitio unutrašnjost kontinenta.
Halovo oštro oko opazi nekoliko tamnih mrlja na padinama u stalnom pokretu,
nalik na sjene oblaka, čak i kada na nebu nije bilo oblaka. Opazi prašinu koja je
lebdjela u zraku od krda divljih životinja u pokretu, i s vremena na vrijeme opazi
refleks sunca na sjajnim rogovima od bjelokosti. Ova zemlja sva vrvi od života,
promrmlja prema Sukeeni, koja je bila pored njega. Možda tamo u daljini žive
zvijeri koje ni jedno ljudsko oko nije vidjelo. Možda ima čak i zmajeva koji bacaju
vatru i jednoroga. Sukeenu prođu trnci, čvrsto stisnuvši ruke oko tijela, iako je
sunce bilo visoko i žarko. Vidjela sam ta stvorenja ucrtana na kartama, koje sam ti
donijela, promrmlja. Pred njima se prostirao puteljak, kojima su se kretali slonovi,
na čijim su rubovima bile hrpe njihova žutog izmeta; Hal je slijedio put koji se
spuštao brežuljkom vijugajući i zaobilazeći ponore i opasne usjekline. Kako su
postupno silazili, karakteristike krajolika su se sve više isticale. Ha je uspio čak
prepoznati neka stvorenja koja su tu živjela. Crno krdo bivola, iznad kojeg se
podizao oblak ptica bijelog perja koja su svjetlucala na suncu, i koje su ih nastojale
osloboditi od parazita, te se s vremena na vrijeme podizale iznad njih; mora da se
radilo o divljim bivolima o kojima mu je govorio Aboli. Zvao ga je yaA kada je
upozoravao Hala da se pazi njegove oštrine. Bilo je oko stotinu tih životinja u
svakom od tri krda koje je vidio golim okom. Pred najbližim krdom bivola nalazila
se mala skupina slonova. Hal ih se dobro sjećao iz prethodnih izvidnica, mnogo
prije, na obalama lagune, no, nije ih nikada vidio u tako velikom broju kao sada.
Bilo je oko dvadeset velikih sivih ženka, a svaku je slijedio jedan mladunac.
Raštrkani po brijegu, poput malenih brežuljaka od sivog granita, nalazila su se tri
izolirana mužjaka. Jedva je uspijevao procijeniti veličinu tih debelokožaca i dužinu
kljova. Bilo je i drugih stvorenja, ne tako velikih poput slonova mužjaka, no ne
manje impresivnih, također sivih, koje je na početku zamijenio za slonove. Dok su
se spuštali prema dolinama, opazi njihove crne rogove, kod nekih dugačke poput
čovjeka, koji su ukrašavali veliku njušku, sivu i izboranu. Prisjetio se što je Sabah
rekao za njih: jedno je smrtonosnim rogovima probolo lohannesovu ženu. Ta
stvorenja izgledala su poput samotnjaka, jer su stajala svako za sebe, u sjeni
stabla. Dok su polako napredovali na čelu malene kolone, Hal začuje iza sebe šum
stopala koja su se približavala; Sukeena je ostavila svoje mjesto u sredini kolone,
kao što je to često činila, čim bi pronalazila izliku kako bi neko vrijeme hodala uz
njega. Uvukavši ruku u Halovu, hodala je ukorak s njim. Nisam željela ući sama u
ovu novu zemlju. Željela sam hodati uz tebe, reče mu tiho, a zatim pogleda prema
nebu. Pogledaj kako vjetar počinje mijenjati smjer i puhati prema sjeveru, a oblaci
se skupljaju na vrhu planine, poput krda zvijeri koje čekaju na plijen. Približava se
oluja. Njeno se upozorenje pokazalo korisnim, jer je Hal uspio skloniti sve ljude u
pećinu prije nego što je oluja počela. Ostali su u pećini tri duga dana i tri duge
noći, dok je vani bjesnila oluja, i kada su konačno izišli na otvoreno, zemlja je
izgledala čista, zrak svjež, a nebo plavo i sjajno. Prije nego što je GoWen Bowgk
uplovio u dublje vode, daleko od Rta Dobre Nade, promijenivši smjer da bi oplovio
rt, kapetan Christopher Llewellyn već se pokajao što je poveo sa sobom putnika za
novac, kapetana Corneliusa Schreudera. Brzo je otkrio da je to čovjek s visokim
mišljenjem o sebi, teška karaktera i arogantan. Imao je kruto mišljenje o svakoj
temi, i nije ga se bojao izreći. Privlači neprijatelje kao što pas privlači buhe,
primijeti Llewellyn, obraćajući se časniku. Dva dana nakon polaska iz uvale ispod
Tafelberga, pozvao ga je na večeru, zajedno s nekim od svojih časnika, u kabinu na
krmi broda. Llewellynje bio učen čovjek i čak je na moru nastojao zadržati visoki
način življenja. Novcem koji je zaradio ratom protiv Nizozemske mogao si je
priuštiti mnogo lijepih stvari. Za GoZden Bowg dao je gotovo dvije tisuće funta i
vjerojatno je to bio najljepši jedrenjak te vrste i mogućnosti prevoženja tereta.
Topovi su tek izišli iz ljevaonica i jedra su bila od najboljeg platna. Kapetanova
kabina bila je namještena s ukusom bez premca, no bez luksuza, kako i priliči
vojnom brodu. Za vrijeme putovanja prema Atlantiku, Llewellyn je sa
zadovoljstvom otkrio da su sposobnosti njegove fregate upravo takve kakve je i
želio. Ploveći po ruti s razvijenim jedrima i nošeni laganim vjetrom, kobilica je
rezala vodu poput noža, a brod je bio tako visok da je kapetanovo srce od radosti
gotovo iskočilo iz njedara, osjećajući kako se paluba diže pod njegovim nogama.
Većina časnika i dočasnika već je bila u njegovoj službi za vrijeme rata, pokazavši
se spretnima i hrabrima, no na brodu se nalazio i mladi časnik, četvrti sin Georgea,
vikonta od Wintertona. Lord Winterton bio je Veliki moreplovac reda, a uz to je
bio i jedan od najmoćniji ljudi u Engleskoj i posjedovao je flotu vojnih i trgovačkih
brodova. Njegov sin Vincent, kojeg je otac povjerio Llewellynu, bio je na svojoj
prvoj plovidbi. Bio je privlačan mladić, još nije imao dvadeset godina, no bio je
učen i otvoren i omiljen medu mornarima i časnicima. On se također nalazio
medu uzvanicima, koje je Llewellyn pozvao na večeru, te, druge večeri nakon
polaska iz Dobre Nade. Večera je započela u živahnom i radosnom tonu, jer su svi
Englezi bili radosni, na dobrome brodu i s mogućnošću da postanu slavni i da se
obogate zlatom. Schreuder je, pak, bio zatvoren i loše raspoložen. Kada su svi bili
pod utjecajem nekoliko čaša vina, Llewellyn dovikne s drugog kraja kabine:
Vincente, hajde, otpjevajte nam nešto! Želite li me ponovno čuti kako mijaučem,
gospodine?, odgovori mladić skromno se smijući, a svi su ga ostali uzvanici
poticali: Hajde, Viny! Pjevaj za nas, prijatelju! Vincent Winterton se ustane i krene
prema malenom klaviru, koji je bio pričvršćen mesinganim vijcima za nosive grede
broda. Sjedne pred tipke i zabaci svoju dugu kovrčavu kosu, svirajući prigušeno:
Što želite čuti? GreeMskev!, predloži netko, no Vincent se namršti. Čuli ste je bar
stotinu puta, otkako smo isplovili. Mofer Mžne, dovikne netko medu njima.
Ovoga puta Vincent se složi, zabacivši glavu i počevši pjevati jasnim glasom, a od
sladunjava teksta mnogima su suze navrle na oči, dok su nogama udarali po podu i
držali ritam. Schreuder je odmah osjetio averziju prema tom privlačnom mladiću,
tako srdačnom i voljenom medu svojima, toliko sigurnom u sebe i sretnom zbog
dobrog položaja u društvu koji je stekao rođenjem. Schreuder se, pak, osjećao
starim i zapuštenim, nikada nije bio prirodno simpatičan ostalima, niti gaje netko
tako volio, kao tog mladića. Sjedio je kruto u jednom uglu, dok ostali uopće nisu
obraćali pažnju na njega; oni su samo prije malo vremena bili njegovi neprijatelji i
mrzili su ga, vidjevši u njemu samo dosadnog stranca i vojnika konjaništva, a ne
člana tog bratstva na oceanima. Osjeti da se njegova averzija pretvara u pravu,
iskonsku mržnju prema mladiću, čije je lice bilo svježe i bez bora, a glas poput
zvona hrama. Kada je završio s pjevanjem, uslijedila je kratka tišina, pažljiva i
puna poštovanja, zatim svi zapljeskaju, dovikujući: Odlično, mladiću!, Bravo,
Viny!. Schreuder osjeti da je njegovo strpljenje bilo na izmaku. Pljesak se produlji
previše za Vincentov ukus, pa ustane i pokretom ruke im da znak da prestanu. U
tišini koja je uslijedila Schreuder reče tiho, ali sasvim jasno: Mijaukanje? Ne,
gospodine, bila bi to uvreda za mačke. Uslijedila je mukla tišina preneraženosti,
istaknuta skučenim prostorom kabine. Mladić se zacrveni, spustivši instinktivno
ruku na dršku kratkog bodeža, koji je nosio oko pojasa ukrašenog draguljima, no
Llewellyn oštro reče: Vincent!, zanijekavši glavom. Nerado, mladić povuče ruku s
oružja, te se pokuša nasmijati i lagano se nakloni. Imate osjetljivo uho, gospodine.
Klanjam se vašem ukusu znalca. Vrativši se na svoje mjesto, okrene leda
Schreuderu kako bi zabavio susjeda šaljivim dosjetkama. Trenutak zbunjenosti
prođe i ostali se gosti opuste, smijući se i pridruživši se razgovoru koji je namjerno
izostavljao Schreudera. Llewellynov kuhar ga je slijedio od njegove kuće, i brod je
ponovno imao zalihe mesa i svježeg povrća s Rta Dobre Nade, pa je hrana bila kao
ona koju su mogli jesti u pivnicama Fleet Streeta, a razgovor je bio ugodan, pun
skrivenog humora i dvosmislenosti, rečenica u žargonu mode. Sve je to Schreuder
vrlo malo shvaćao i mržnja se sve više skupljala u njemu poput oblaka koji
najavljuju oluju. Samo se jednom umiješao u razgovor, aluziju na nizozemsku
pobjedu na Temzi i osvajanje Royaf CTiarksa, ponos engleske ratne flote koji je
nosio ime po njihovom voljenom kralju. I ponovno ostali postanu hladni,
strijeljajući ga pogledom, a zatim ponovno nastave razgovor kao da on nije ni
otvorio usta. Schreuder se tješio vinom, i kada je boca ispred njega bila prazna,
pruži ruku prema vrču s brandvjem. Njegovo je podnošenje alkohola bilo poput
njegova ponosa, postajao je još tmurniji i bjesniji. Na kraju večere bio je u takvom
raspoloženju kao da traži svađu, i pokuša naći načina kako bi smanjio užasan
osjećaj nevoljenosti i odbačenosti koji ga je gušio. Konačno Llewellyn ustane i
započne patriotsku zdravicu: Na zdravlje i dug život Crnome Princu! Svi se
podignu i spuste glave kako ne bi udarili u nizak strop, samo Schreuder ostane
sjediti. Llewellyn pokuca jagodicama po stolu:Ako vam nije teško, kapetane,
ustanite. Nazdravljamo engleskome kralju. Nisam više žedan, hvala, kapetane,
odgovori Schreuder, prekriživši ruke. Ljudi su mrmljali, a jedan reče: Pustite ga
meni, kapetane. Kapetan Schreuder je gost na brodu, odgovori Llewellyn
prijetećim glasom. I nitko medu vama mu neće ništa učiniti, iako se on drži poput
svinje i uopće se ne ponaša po pravilima civiliziranoga društva. Zatim se obrati
Schreuderu: Kapetane, molim vas posljednji put da nam se pridružite u zdravici.
Odbijete li, još smo uvijek nedaleko od Rta Dobre Nade. Odmah ću narediti da se
brod vrati u luku. Tamo ću vam vratiti novac za putovanje i ostavit ću vas na žalu
poput kante za otpatke. Schreuder se odmah trgne. Na tu prijetnju nije računao:
nadao se da će provocirati jednoga od tih engleskih idiota i natjerati ga na dvoboj.
Tako bi im dao lekciju iz mačevanja i prestali bi se smijati. No, pomisao da ga vrate
na mjesto zločina i predaju u osvetoljubive ruke guvernera van de Veldea osuši
mu usne i osjeti užas. Sporo se ustane držeći čašu u ruci. Tada se Llewellyn polako
opusti i svi nazdrave, a potom sjednu uz žamor osmijeha i brbljanja. Želi li netko
zaigrati na kocke?, predloži Vincent Winterton i svi pristanu. Samo nemojte igrati
za jedan šiling, pobuni se jedan od starijih časnika. Posljednji put sam izgubio
gotovo dvadeset funta, svu nagradu koju sam dobio za osvajanje BwrrmaMđ.
Igrat ćemo na četvrtinu penija do jednoga šilinga, predloži jedan i svi se slože,
tražeći vrećicu s novcem. Gospodine Winterton!, umiješa se Schreuder. Izazivam
vas da se kladite u najviše što vaš trbuh može podnijeti, bez da povraćate. Bio je
blijed i njegovo je čelo bilo orošeno znojem, no to je na njemu bila jedina vidljiva
posljedica alkohola. Još se jednom tišina spusti u kabinu, dok je Schreuder tražio
ispod jakne odore, izvukavši kožnu vrećicu koju baci na stol; u njoj su zveckali
zlatnici. Svi za stolom se ukoče. Ovdje na brodu se igra zbog zabave i u duhu
prijateljstva, zareži Llewellyn. No Vincent Winterton zapita: Koliko ima u toj
vrećici, kapetane? Schreuder odveže vezicu i prevrne hrpu zlatnika nasred stola,
zatim pogleda lica oko sebe s pobjedničkim izrazom lica. Sai me neće fato oato
szvaćaf;, pomisli, no na glas reče: Dvadeset tisuća guldena, koji odgovaraju tristo
vaših funta. Bilo je to sve njegovo bogatstvo, no u njegovu srcu je kucao neukrotiv
instinkt samouništenja. Osjećao se nagnan na tu ludost, kao da je zlatom mogao
izbrisati osjećaj krivnje za ubojstvo koje je učinio. Društvo je sada bilo u tišini pod
dojmom novca. Bio je to golem iznos, više nego što se većina časnika mogla nadati
da će skupiti u svom životu, uz velike opasnosti. Vincent Winterton se nasmije:
Vidim da ste pravi igrač, gospodine. Aha, izjavi Schreuder hladnim osmijehom.
Iznos je prevelik za vas, nije li tako? I vrati zlatnike u vrećicu te se već htjede
podignuti sa stola. Polako, kapetane, zadrži ga Vincent. Schreuder ponovno
sjedne. Došao sam nespreman, no, molim vas da mi ostavite nekoliko minuta
vremena. Podigne se, nakloni i napusti kabinu. Svi su ostali sjediti u tišini, dok se
nije vratio, i stavio pred sebe drvenu kutijicu. Rekli ste, tristo?, započne brojiti
novac, izvlačeći ga iz kutijice da bi ga poredao na sredini stola, u predivnu hrpu
zlata. Molim vas, budite toliko ljubazni, kapetane, i čuvajte vi novac oklade, reče
Vincent uljudno. Ako se gospodin Schreuder slaže, naravno. Nemam ništa protiv.
Schreuder se složi i pruži vrećicu Llewellynu. No, već se u sebi polako počeo kajati.
Nije očekivao da će netko od njih pristati na izazov. Gubitak tih razmjera bacio bi
na prosjački štap većinu ljudi, a i njega. Llewellyn preuzme dvije vrećice i stavi ih
ispred sebe. Zatim Vincent uzme kožni pehar s kockama i pruži ga Schreuderu.
Obično igramo ovima, gospodine, reče mu, želite li ih provjeriti. Ako vam ne
odgovaraju, možda možemo pronaći druge koje vas više zadovoljavaj u.
Schreuder protrese pehar i baci u zaletu kocke na stol, a zatim uzme svaku kocku
od bjelokosti i prouči ih na svjetlu. Ne vidim nikakve nepravilnosti, završi i vrati ih
u pehar. Ostaje samo da dogovorimo igru. Hazard? Naravno, složi se Vincent.
Koju inače? Koja je granica za svako bacanje?, htio je znati Schreuder. Funta ili
pet? Jedno jedino bacanje, odgovori Vincent. S metodom najvećeg broja odlučuje
se početnik, i zatim se igra za tristo funta na njegovo bacanje. Schreuder ostane
zabezeknut tim prijedlogom. Očekivao je da će tijekom igre polako povećavati
ulog, što bi mu omogućilo da se povuče ako bi kocke bile protiv njega. Nikada nije
čuo da se za tako golemi iznos novca igra samo jednim bacanjem. Jedan od
Vincentovih prijatelja se osmijehne. Tako mi Boga, Viny, sada ćemo vidjeti ima li
Nizozemac hrabrosti ili ne. Schreuder ga prostrijeli pogledom, no znao je da se
nalazi u klopci. Na trenutak je još pokušavao pronaći izlaz, no Vincent promrmlja:
Nadam se da vas nisam stavio u neugodan položaj, gospodine. Mislio sam da ste
pravi kockar. Želite li se povući? Uvjeravam vas da se slažem, odgovori mu
Schreuder upotrijebivši pogrdan izraz koji se odnosio na naivnog mladića. Jedno
jednino bacanje za tristo funta. Slažem se. Llewellyn stavi u pehar kocke, te ga
pruži Schreuderu: Jedna kocka odlučuje tko će bacati prvi. Je li takav dogovor?
Obojica se slože. Schreuder baci kocku. Tri!, izjavi Llewellyn i vrati kocku u pehar.
Na vama je red, gospodine Wintertone. Spusti pehar pred Vincenta, koji ga
protrese i baci jednim pokretom. Pet!, izjavi Llewellyn. Prvi baca Winterton, jedno
jedino bacanje za ulog od tristo funta. Ovoga puta stavi u pehar sve kocke. Tko
baca određuje bodove. Izvolite, Wintertone. Vincent uze pehar, protrese ga i
baci. Llewellyn pročita rezultat: Zbir je sedmica. Schreuder osjeti da mu se krv ledi
u žilama. Sedam je bio najlakši zbir koji je mogao ponoviti, jer je mnogo
kombinacija kocaka davalo taj rezultat. Vjerojatnosti su bile na Vincentovoj strani,
i to saznanje moglo se opaziti na svim licima prisutnih. Ako Vincent bude dobio još
jednu sedmicu ili jedanaesticu, što je bilo vjerojatno, bio bi pobjednik. Bio bi
izgubio samo u slučaju daje učinio cmk, odnosno jedan plus jedan ili jedan plus
dva, ili da je ostvario dvanaest u zbiru. Bilo koji drugi broj dao bi mu prednost, i
mogao bi bacati sve dok ne bi dobio jednu od gubitnik kombinacija. Schreuder se
nasloni u stolcu, prekriživši ruke kao da se želi obraniti od toga brutalnog napada.
Vincent ponovno baci. Četiri!, izjavi Llewellyn. Sadaje zbir četvorka. Svi prisutni
oko stola uzdahnu, osim Vincenta. Pronašao si je najteži zbir koji je mogao
ostvariti, i sada se sudbina ponovno izmijenila u korist Schreudera. Vincent je
ponovno morao dobiti četvorku da bi pobijedio, a sa sedmicom bi izgubio. Imao je
na raspolaganju samo dvije kombinacije, koje su davale četvorku, a mnogo ih je
više davalo rezultat sedam. Imate sve moje simpatije, primijeti Schreuder
okrutnim osmijehom. Četvorka je vraški težak broj. Andeli pomažu spretnima.
Vincent protrese ruku u zraku i osmijehne se. Želite li kojim slučajem povećati
ulog? Hoćemo li dodati još stotinu funta? Bila je to luđačka ponuda, s minimalnom
vjerojatnosti da će pobijediti, ali Schreuder nije imao ni jednog guldena u džepu.
Zavrti glavom. Nikada ne bih iskoristio čovjeka na koljenima. Kako ste velikodušni,
gospodine, odgovori Vincent, i ponovno baci kocke. Deset!, izjavi Llewellyn. Bio je
to neutralan broj. Vincent pokupi kocke, ponovno ih protrese i baci. Šest!
Ponovno neutralan broj, iako je Schreuder još uvijek nepomično sjedio na stolcu,
blijed poput lesa, osjećajući da mu znoj curi na prsa. Ovo je za sve lijepe djevojke
koje smo ostavili na kopnu, izjavi Winterton. Kada ih baci, kocke odlete sa stola na
hrastov pod. Jedan dugi, užasni trenutak nitko se ne pomakne, ne prozbori ni
riječ; zatim iz grla svih Engleza prisutnih u sali oslobodi se gromki usklik, koji je
uzbunio ljude na straži na palubi, pa čak i izvidnika na glavnome jarbolu. Svi vrazi!
Dva para prsa! Najslađa četvorka koju sam ikada vidio! Winterton je ostvario
bodove, izjavi Llewellyn, stavivši dvije vrećice pred njega. Winterton pobjeđuje.
No, njegov je glas gotovo prigušivao smijeh i čestitke koji su se produljili nekoliko
minuta, dok je Schreuder ostajao sjediti, nepomičan poput sasječenog stabla u
šumi, znojna i siva lica. Na kraju Winterton prekine daljnje šale i čestitke. Ustane i
nagne se iznad stola prema Schreuderu, ozbiljno mu rekavši: Moje čestitke,
gospodine. Pravi ste džentlmen sa željeznim živcima i najbolji igrač. Pružam vam
prijateljski ruku. Pruži desnu ruku prema Schreuderu, koji ju pogleda s gnušanjem,
i ostane nepomično sjediti, a smijeh prestane. Ponovno se tišina spusti u kabinu.
Schreuder progovori jasnim glasom: Trebao sam bolje provjeriti vaše kocke, kada
sam imao mogućnost za to, naglašavajući riječ vaie. Nadam se da ćete mi
oprostiti, no, sebi sam obećao da nikada neću stisnuti ruku varalicama. Vincent se
odmah povuče, promatrajući u nedoumici Schreudera, dok su ostali razrogačili
oči. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se oporavi od neočekivanog napada.
Njegovo je lijepo lice problijedjelo ispod preplanule kože i odgovori mu: Nadam se
da ćete prihvatiti moju zadovoljštinu za uvredu, kapetane Schreuderu. Uz veliko
zadovoljstvo. Schreuder ustane, pobjednički se smiješeći. Izazvao ga je na dvoboj,
dakle, izbor oružja je pripadao njemu, i ne bi bilo smiješnih farsa s pištoljima.
Začut će se pjesma mačeva, a taj engleski mladunac imat će zadovoljstvo što će
biti proboden Neptunovim mačem. Schreuder se obrati Llewellynu: Učinite mi
čast i budite moj sekundant u ovoj stvari, reče Schreuder. Ne ja! Llewellyn zavrti
odlučno glavom. Ne dopuštam dvoboje na mome brodu. Morat ćete pronaći
nekoga drugog da vam bude sekundant i morat ćete susprezati vaš temperament
dok ne uđemo u luku. Samo tada ćete moći sići na kopno i poravnati račune.
Schreuder ponovno pogleda u Vincenta. Reći ću vam ime mog sekundanta prvom
prilikom. Obećanjem vam da ću zatražiti dvoboj čim uđemo u luku. Podigne se, i
iziđe iz kabine. Začuje njihove glasove iza sebe, no pare brandvja pomiješaju se s
onima bijesa tako snažno da se prestrašio kako će mu sljepoočnice prsnuti.
Sljedećeg dana Schreuder je ostao zatvoren u kabini, sličnoj psećoj kućici, gdje mu
je jedan sluga donio jelo, dok je ležao na krevetu, nepomičan poput ranjenika u
borbi, liječeći si strašne rane na ponosu i nepodnošljivu bol zbog gubitka imetka.
Drugoga dana se uspne na palubu dok je GofdeM Bowgk slijedio rutu
zapadsjeverozapad, ploveći obalnom linijom Afrike. Čim se njegova glava pojavi iz
otvora bokaporte, časnik na straži mu okrene leda, glumeći zaposlenost u
provjeravanju kolčića zabijenih u dasku pored kormila, dok je kapetan Llewellyn
podizao dalekozor kako bi poručio plavkaste planine koje su se nazirale na obzoru,
prema sjeveru. Schreuder je hodao goredolje po palubi, dok su ga časnici
namjerno ignorirali. Sluga koji je poslužio večeru u kabini proširio je vijest o
dvoboju, koji se ubrzo trebao održati, tako da je posada kriomice gledala prema
njemu, no držeći se podalje. Pola sata kasnije Schreuder se naglo zaustavi pred
časnikom na straži i zapita ga bez uvoda: Fowler, želite li mi biti sekundant?
Oprostite, gospodine, no Winterton je moj prijatelj. Molim vas, oslobodite me
toga. Idućih dana Schreuder je pitao sve časnike na brodu da mu budu
sekundanti, no svaki je put bio hladno odbijen. Ponižen i uvrijeđen, kružio je
palubom poput leoparda koji je izišao noću u lov. Njegova su razmišljanja oscilirala
poput njihala između grižnje savjesti i patnja zbog Katinkine smrti, a bio je i
uvrijeđen zbog načina na koji su se kapetan i časnici odnosili prema njemu. Njegov
je bijes rastao i jedva ga je uspijevao suzdržavati. Ujutro petog dana, dok je hodao
goredolje po palubi, vijest s koša ga trgne iz njegovih tmurnih misli. Kada kapetan
Llewellyn krene prema zaštitnoj ogradi kako bi pogledao prema jugozapadu,
Schreuder krene prema njemu prešavši palubu i zaustavivši se iza njega. Na
početku nije mogao vjerovati svojim očima, zagledavši se u opasne, tamne oblake
koji su se podizali prema obzoru do zenita, i koji su im se kretali ususret takvom
brzinom da ga je podsjećalo na lavinu koja ruši sve pred sobom. Bolje je da sidete
u kabinu, gospodine Schreuderu, upozori ga Llewellyn. Ubrzo će oluja. Schreuder
nije mario za njegova upozorenja, ostavši stajati pored zaštitne ograde, pun
poštovanja prema oblacima koji su se spremali sručiti na njih. Posvuda oko njega
brod je bio u neredu s posadom koja se požurivala smanjiti jedra i promijeniti
smjer, tako da brod bude okrenut pramcem prema oluji, no vjetar započne tako
brzo da ga iznenadi. Oluja se sruči na GofM Bowgz, glasno zavijajući i naginjući
brod, tako da je paluba u zavjetrini bila puna vode, koja je sezala do pojasa.
Schreudera također prevrne olujni val i gotovo ga izbaci s broda, no on se uspije
zadržati za pripone glavnog jarbola. Flok GoMen Bowgza raspukne se poput
listova mokrog pergamenta i nekoliko dugih trenutaka fregata je bila uronjena do
pola, kao da ju je oluja gurnula prema dolje. More je ulazilo kroz sve otvore, a
trupom broda odjekne zvuk kao pucanj, kad se nekoliko drvenih pregrada u štivi
razbilo i teret se premjestio. Ljudi su urlali, neki od njih ostali su zgnječeni pod
jednim topom koji se odvojio od kućišta, i klizio po palubi goredolje kao mahnit.
Neki mornari pali su u uzburkanu vodu i vrištali poput duša koje padaju u pakao.
Zrak postane bijel od pjene tako da je Schreuder imao osjećaj da će se utopiti,
iako je imao glavu izvan vode, zaslijepljen bijelom maglom. Polako se GoWen
Bowgz izravna zahvaljujući čvrstoj kobilici s olovom, no jarboli i pripone su i dalje
ostali izloženi jakome vjetru. Neki su križevi bili slomljeni i udarali su o jarbole koji
su se još uvijek odupirali vjetru. Jako se nagnuvši zbog vode koja je ušla u brod,
GoZden Bowg se vrlo teško mogao usmjeravati kormilom, gotovo ostavši
prepušten na milost i nemilost vjetru. Zadihan i zagušen pjenom, mokar do
kostiju, Schreuder se povlačio palubom, da bi se sklonio kroz bokaportu. S tog je
mjesta promatrao svijet oko njega koji se raspršivao u sivo prskanje i goleme
zelene valove, s dugim perjanicama pjene. Dva dana ih je vjetar bez prestanka
napadao, dok je more postajalo sve uzburkanije što je vrijeme više prolazilo, a
valovi su dosegnuli i glavni jarbol, te se sručili na njih s visine. Polupotonuli brod
teško je podizao pramac da bi im se suprotstavio i tako bi se sručili na palubu,
prasnuvši u pjenasti vrtlog. Dva kormilara, privezana za kormilo, borili su se da
zadrže pramac prema vjetru, no svaki val, koji bi se srušio nad palubu, obijao bi se
i o njih. Prošla su već dva dana i bili su iznemogli, gotovo na izmaku snaga. Spavati
je bilo nemoguće, a jeli su samo tvrdi dvopek. Llewellyn se dohvatio glavnog
jarbola i s tog je mjesta vodio napore časnika i posade da spase brod. Nitko se nije
mogao držati na nogama na palubi, pa Llewellyn nije mogao narediti ljudima da
rade na glavnim pumpama, no na palubi s topovima skupine mornara radile su
ubrzano na pomoćnim pumpama pokušavajući osloboditi brod od vode visoke
šest stopa. Čim bi je uspijevali ispumpati, more je ponovno ulazilo kroz otvore
vrata topova. Kopno u zavjetrini izgledalo je sve bliže, dok ih je oluja sve više
gonila prema naprijed, samo s jarbolima, i koliko su god kormilari svim srcem i
snagama nastojali održati kurs, brod je i dalje plovio prema kopnu. Te su noći
začuli valove kako se razbijaju o kopno tako glasno poput praska topovske
granate, postajući iz sata u sat sve glasniji što su se više približavali stijenama
obale. Kada su ugledali zoru trećeg dana, opaze kroz maglu i pjenu tmurne obrise
afričkog kontinenta, stijene i rtove udaljene oko milju, te goleme valove koji su im
dolazili ususret. Schreuder se povuče na palubu i uhvati se za jarbol i pripone,
svakoga puta kada bi se val sručio na palubu. Morska voda slijevala mu se niz lice,
ulazila mu u uši i usta, dok je zadihano govorio Llewellynu: Ova mi je obala
poznata. Prepoznajem taj rt koji je pred nama. Trebat će nam sva Božja pomoć da
ga zaobidemo, dovikne mu Llewellyn. Vjetar nas tjera. Zahvalite Svevišnjem svim
srcem, kapetane, jer je naš spas na manje od pet milja udaljenosti, zareži
Schreuder, trepćući očima kako bi se oslobodio morskih kapljica. Kako možete biti
toliko sigurni? Već sam bio ovdje i prešao sam pješice ovaj kraj. Iza tog rta postoji
uvala koju smo nazvali Uvala Bivola. Kada brod bude uplovio u uvalu, trebao bi biti
u zaklonu od jakog vjetra, a s druge strane nalaze se dva kamena rta koji nadziru
ulaz u široku i mirnu lagunu. Tamo bismo trebali biti u zaklonu i od oluje poput
ove. Na mojim kartama nema laguna na ovom mjestu. Llewellyn je bio podijeljen
između sumnje i nade. Isuse, kapetane, morate mi vjerovati!, uzvikne Schreuder.
Na moru je bio izvan svog prirodnog elementa, i bilo ga je strah. Prije moramo
proći rt, a potom ćemo moći iskušati vaše pamćenje. Ušutkan, Schreuder se
dohvati očajnički za jarbol pored Llewellyna, pogled punog straha, na pramcu
broda, gledajući more koje se pjenilo, otkrivajući crne stijene. GoZn Bowgk plovio
je prema tom raširenom otvoru. Jedan od kormilara dovikne: O, Majko Božja,
spasi naše smrtne duše! Razbit ćemo se o stijene! Drži čvrsto kormilo!, dovikne
mu Llewellyn. Nešto dalje more s otvaralo u strahovit ponor. Izgledalo je kao da su
se stijene širile prema daskama maloga broda, i bili su toliko blizu da je Schreuder
mogao razabrati školjke i alge na stijenama. Jedan val, veći od ostalih, podigne se i
baci ih prema grebenu, no stijene su nestale pred vodom koja je kuhala, a GoWe
owgfz poskoči poput lovca koji preskače živicu. Kobilica lagano dodirne stijene,
tako se snažno podignuvši da je Schreuder ispustio jarbol i bio je bačen na palubu;
no brod se oslobodi, podignuvši se na val i klizne u dublje vode, prešavši greben, i
ploveći naprijed, dok je rt ostajao iza njih, a pred njima se otvarala uvala.
Schreuder osjeti da se ponovno uspravlja. Iako se brod još uvijek borio s valovima,
polako se vraćao pod kontrolu i Schreuder je mogao osjetiti da odgovara kormilu.
Dolje!, dovikne Llewellynu u uho. Tamo dolje! Pred nama! Mili Bože! U pravu ste.
Iza sloja pjene i soli Llewellyn razabra obrise dviju istih stijena, gledajući preko
pramca broda. Obrati se kormilarima: Zadržite smjer. Iako je njihov prestravljen
izraz lica govorio koliko im je mrska zapovijed, okrenu brod u zavjetrinu, ploveći
prema crnoj stijeni. Samo tako!, dovikne Llewellyn i brod naglo ude u uvalu.
Winterton!, zareži kapetan prema Vincentu, koji se stisnuo pored bokaporte,
čekajući s nekoliko mornara što su bili na Ijestvama iza njega. Moramo razviti dio
podveza na glavnome jarbolu da bi brod lakše klizio. Možete li to vi učiniti? Izreče
zapovijed u obliku molbe, jer, poslati ljude na vrh jarbola usred te oluje značilo je
gotovo isto što i poslati ih u sigurnu smrt. Časnik je trebao dati primjer, a Vincent
je bio najsnažniji i najsmjeliji. Dodite, momci!, dovikne Vincent svojim ljudima,
bez oklijevanja. Svakome zlatnik tko god se uspije uspeti prije mene do glavnoga
križa. Skoči na noge, žureći palubom prema priponama glavnog jarbola i započne
se uspinjali poput majmuna, dok su ga njegovi ljudi slijedili. GofM Bougk je plovio
prema Uvali Bivola poput pomahnitalog konja, te Schreuder odjednom ponovno
dovikne: Pogledajte tamo!, pokazujući prema mjestu ulaza u lagunu, između dva
rta koji su se podizali s obje strane. Llewellyn podigne glavu kako bi pogledao
prema vrhu glavnog jarbola, s malim pojavama mornara koji su stajali duž
glavnoga križa, boreći se sa zatvorenim jedrima. Prepozna s lakoćom Vincentovu
pojavu, vitku i mišićavu, crne kose koja je vijorila na vjetru. Odličan posao, do
sada, promrmlja, no, požuri se, mladiću. Daj mi malo platna da bih promijenio
smjer. U tom trenutku jedra se razviju. Za jedan užasan trenutak Llewellyn
pomisli da bi se jedro moglo raskomadati zbog jačine vjetra, no samo se napuhne i
on odmah osjeti da se kretanje broda mijenja. Majko Božja, još bismo se mogli i
spasiti, usklikne, grlom promuklim od soli. Približite se obali, dovikne prema
kormilu i brod odgovori, okrenuvši se pramcem prema vjetru. Poput strijele koja
je iskočila iz luka plovio je ravno prema zapadnom rtu kao da se želi zabiti u obalu,
no kobilica je klizila vodom, a kut pramca se promijeni. Prolaz se otvori pred
brodom, koji prođe brzo između dva rta i ude u kana, stigavši u mirne vode uvale,
gdje se nalazio u zaklonu od oluje. Llewellyn je promatrao obalu prekrivenu
zelenim šumama, ne znajući da li da se čudi ljepotama obale ili spasenju, a zatim
prstom pokaže ispred sebe. Tamo se nalazi još jedan brod! Schreuder mu priđe i
rukom zakloni oči kako bi se obranio od snažnoga vjetra. Poznajem taj jedrenjak!,
izjavi. Dobro ga poznajem. 7b je qf Moro brod Lorda Cumbraea. promrmlja tiho
Althuda, i Hal prepozna nizozemski naziv za losa; ta su stvorenja bila drukčija od
svih sjevernih jelena koje je on vidio u svom životu. Bili su golemi, još puno veći od
goveda koje je stric Thomas uzgajao u High VVealdu. Hal, Althuda i Aboli ležali su
u maloj udubini na tlu, prekrivenoj travom. Krdo je bilo u šumi bodljikavih akacija
pred njima. Hal nabroji pedeset i dva grla, što mužjaka što ženka i mladih. Mužjaci
su bili golemi i toliko debeli, da im se salo treslo dok su hodali. Na svakome koraku
začuli bi čudan šum, nalik na grančice koje se lome. Njihova koljena proizvode taj
zvuk, objasni tiho Aboli u Halovo uho. Nkulu, kulu, veliki bog svemira tako ih je
kaznio kada su se hvalili da su najveće antilope. Kaznio ih je na taj način da bi ih
lovac čuo kad nailaze. Hal se osmijehne na to čudno vjerovanje, no potom Aboli
nastavi i on se prestane smijati: Poznajem ta stvorenja. Lovci mog plemena jako
su ih cijenili, jer mužjak poput onog koji je na čelu krda, ima oko srca toliko sala da
ga dva čovjeka ne mogu nositi. Već mjesecima nitko nije jeo masno, jer je divljač,
koju su uspjeli ubiti, bila bez sala. A masno im je svima bilo potrebno; Sukeena je
upozorila Hala da bi pomanjkanje masti moglo značiti da će se razboljeti ili imati
drugih smetnja. Hal prouči glavnoga mužjaka dok je brstio listove akacije,
dosežući i najviše grane velikim savijenim rogovima. Za razliku od ženka koje su
bile lijepe baršunastosmede boje, s bijelim crtama na ramenima, mužjak je s
godinama postao sivkastoplav i imao je čuperak tamnijih dlaka na čelu, ispod
velikih rogova. Ostavi se mužjaka, predloži mu Aboli. Imat će tvrdo meso. Vidiš li
onu ženku iza njega? Bit će slatka i mekana poput djevice, a mast će se topiti u
grlu poput meda. No, usprkos Abolijevom savjetu, koji je po iskustvu bio bolji, Hal
je osjećao instinkt lovca koji ga je privlačio k mužjaku. Želimo li prijeći živi i zdravi
rijeku, bit će nam potrebno sve meso koje budemo mogli prenijeti. Svatko će od
nas ispaliti prema svom plijenu, odluči. fa si uzimam mužjaka, ti i Althuda
slobodno izaberite mlade životinje. Započne puzati na trbuhu, dok su drugi slijedili
njegov primjer. Posljednjih dana, otkako su sišli s planina, otkrili su da se životinje
u tim dolinama uopće ne boje ljudi, ili gotovo ne boje. Izgledalo je da uspravan
dvonožac za njih nije predstavljao znak za strah, što je lovcima dozvoljavalo da se
približe s puškama dovoljno blizu da mogu zapucati i udalje se. Mora da rako
izgleda rajski vrt, pomisli Hal dok je nišanio prema velikom mužjaku. Lagani
povjetarac mu je pomagao, udaljavajući od krda plavkasti dim fitilja. Bio je toliko
blizu da je uspijevao raspoznati svaku obrvu koje su uokvirile goleme i staklenaste
tamne oči životinje i crvene i zlatne nožice ptičica koje su se držale za kožu što je
visjela medu prednjim nogama. Mužjak je brstio, otkidajući nježno plavkastim
jezikom zelene listove na grančicama, između bodljika. Pored njega dvije od
njegovih mladih ženka jele su s istoga stabla. Jedna je pored sebe imala mladunca,
dok je druga imala nadut i deformiran trbuh, jer je bila breda. Hal polako okrene
glavu kako bi pogledao dva čovjeka pored sebe, pokazujući im ženke sporim
pokretom oka i Aboli se složi, podignuvši pušku. oš se jednom Hal usredotoči na
velikog mužjaka, slijedeći liniju rebra ispod kože ramena i promatrajući mjesto
prema kojem je trebao ciljati na golemoj površini njegova sivkastoplavog plašta.
Podignuvši pušku zabije rukohvat u udubinu ramena, dok su Aboli i Althuda učinili
isto. U tom se trenutku mužjak za korak pomakne, te je Hal morao pričekati.
Zatim se ponovno zaustavi, podigne glavu, savivši ju što je više mogao na
golemom vratu, kako bi dostigao i najviše grane akacije, gdje su rasli najmekši
zeleni listovi. Hal zapuca začuvši istovremeno prasak dviju pušaka ispaljenih sa
strane, koji se pomiješao s praskom njegove puške. Veo bijeloga dima pokrije mu
vidik. Odbacivši pušku, ustane i potrči u stranu kako bi mogao vidjeti kroz oblak
dima. Opazi da je jedna od ženka na podu i da se trzala, dok joj se krv slijevala iz
rane na vratu, a druga se udaljavala teturajući zbog prednje noge iz koje je virila
kost. Aboli je trčao za njom, držeći u desnoj ruci sablju. Ostatak krda dao se u
bijeg u smeđu i ujedinjenu masu dolinom, s mladuncima koji su slijedili svoje
majke. Mužjak se pak udaljio od krda, što je bio siguran znak da ga je olovni metak
teško ranio. Krenuo je uzbrdo na malenom travnatom brežuljku ispred njih, no
imao je kratak i nespretan korak, i kada je promijenio smjer, otkrivajući golemo
rame Halovu pogledu, krv koja je tekla na boku zasvijetli na suncu poput zastave, s
mjehurićima koji su izlazili iz perforiranih pluća. Hal se baci trčećim korakom
prema njemu. Rana na njegovoj nozi bila je samo savršeno zacijeljen ožiljak,
svjetlucave i tamnoplave boje, malo izražen. Dugo hodanje planinama i dolinama
ojačali su nogu, tako da je njegov korak bio siguran i brz. Oko stotinu hvata ispred
njega mužjak se udaljavao u oblaku crvene prašine, a krv koja je izlazila iz rane
ostavljala je svjetlucavi trag na travnatom putu. Hal smanji udaljenost, sve dok
nije bio samo na nekoliko koraka od životinje, koja je osjetila njegovu prisutnost i
okrene se da ga vidi. Hal je očekivao stravičan napad, sa spuštenom glavom i
savijenim rogovima koje ciljaju prema njemu. Pripremi se kako bi se obranio,
izvadivši sablju iz korica. Mužjak ga pogleda očima punim začuđenosti, tamnim i
gustim od patnje u agoniji. Krv mu je curila iz nozdrva, a mekani plavi jezik se
objesi u kutu usta. Nije ni pokušao napasti ga, ili se obraniti, i Hal nije opazio ni
bijesa ni okrutnosti u njegovim očima. Oprosti mi, promrmlja okrećući se oko
životinje, čekajući na dobar trenutak, dok ga je polako počela peći savjest
gledajući tu predivnu životinju kako umire od njegove ruke. Odjednom se baci
prema njoj da bi ju pogodio oštricom sablje. Životinja se podigne i skoči, a on
ispusti mač, no već je bio pronašao srce i polako joj noge popuste i životinja padne
sporim i umornim pokretom. Ispusti prigušeni zvuk, a potom se okrene na bok i
ugine. Hal izvuče dugu krvavu oštricu, a potom izabere obližnji kamen i sjedne.
Osjećao se tužnim i istovremeno euforičnim. Bio je zbunjen tim suprotnim
osjećajima, dok se divio ljepoti i veličini životinje koju je pretvorio u hrpu mrtvog
mesa na travi. Osjeti ruku na ramenima i Abolijev glas kako mu govori: Samo
pravi lovac poznaje bol ubijanja, Gundwane. Stoga ljudi u mom plemenu, koji su
lovci, pjevaju i plešu kako bi izrazili zahvalnost duhovima divljači koju su ubili.
Nauči me pjevati tu pjesmu i plesati taj ples, reče Hal. Aboli započne pjevati
svojim lijepim i dubokim glasom, i kada je on shvatio ritam, pridruži mu se u
refrenu, hvaleći ljepotu i eleganciju plijena i zahvaljujući mu da je mrtav, jer sada
lovac i njegovo pleme mogu živjeti. Aboli započne plesati vukući i lupajući
nogama o pod, dok je pjevao, kružeći oko mrtvoga tijela antilope, a Hal ga je
slijedio. Osjećao je da ga nešto pritišće u grudima i da mu se zamaglio pogled.
Zatim pjesma završi i oni sjednu zajedno pod suncem, promatrajući malenu
kolonu bjegunaca, predvođenu Sukeenom, koja se kretala prema njima u dolini.
Prije večeri Hal se baci na posao kako bi izgradio ogradu, provjeravajući pažljivo da
su prolazi zatvoreni granama akacije. Prenijeli su u tabor četvrtine antilopina
mesa, smjestivši ih unutar ograde gdje ih životinje koje se hrane uginulim bićima
nisu mogle dosegnuti. Ostavili su izvan ograde samo ostatke: odrubljenu glavu i
kopita, te crijeva puna poluprobavljenih listova i trave. Čim su se udaljili, pojavili
su se kragulji, skakućući i lebdeći u zraku s velikim krilima, dok su se hijene i šakali
približavali zavijajući, i skupljajući se oko ostataka. Nakon što su se svi najeli
sočnim kotletima, Hal za sebe i Sukeenu odredi prvu stražu, koja je započinjala u
ponoć. Iako je bila najteža, jer je to bio trenutak kada su se životne funkcije
čovjeka spuštale na minimum, njih je dvoje voljelo provoditi noć zajedno. Dok je
ostatak skupine spavao, stisnuti su se na ulazu u ograđeni prostor pod pokrivač, s
puškom pored Halove desne ruke. Nakon što su završili s nježnošću voditi ljubav,
u tišini, da ne bi ometali druge, zagledali su se u nebo, potiho razgovarajući, dok
su zvijezde na nebu pokazivale njihove stare putanje. Reci mi istinu, ljubavi, što si
pročitala u tim zvijezdama? Što nas očekuje? Koliko ćeš mi muške djece roditi?
Sukeenina ruka u njegovoj ostala je nepomična. Hal osjeti kako se njeno tijelo
ukočilo. Ona mu ne dogovori, te on ponovi pitanje: Zašto mi nikada ne želiš otkriti
što vidiš u budućnosti? Znam da si učinila naš životni horoskop, jer sam često,
kada si mislila da spavam, vidio da proučavaš svoju plavu knjigu. Ona mu spusti
prste na usne. Šuti, moj gospodaru. U ovome životu ima mnogo stvari koje je bolje
ne znati. Noćas i sutra volimo se svim srcem i svim snagama. Iskoristimo što je više
moguće dan koji nam Bog pruža. Ti me brineš, ljubavi. Neće biti muške djece,
dakle? Ona ponovno ne odgovori, dok je gledala u zvijezdu padalicu koja se
polako gasila pred njenim očima. Zatim uzdahne i prošapće: Da, dat ću ti muško
dijete, ali... Ugrize se za usne da ne bi izrekla ostale riječi koje su joj stajale na vrhu
jezika. U tvome je glasu velika tuga. Hal je bio zabrinut. No, pomisao da ćeš mi
pokloniti sina me ispunjava srećom. Zvijezde mogu biti zlobne, promrmlja ona.
Ponekad održavaju obećanja na neočekivani način, koji nas ne čini sretnima. jedno
je sigurno, da te sudbina izabrala za važan pothvat. Tako je od dana kad si se
rodio. I otac mi je govorio o tom zadatku. Hal promisli o tom starom
proročanstvu. Spreman sam suočiti se sa sudbinom, no treba mi tvoja pomoć i
potpora, kao što si to učinila već toliko puta. Ona ne odgovori na tu njegovu
molbu, i samo reče: Zadatak koji su ti postavili odnosi se na zakletvu i talisman,
zagonetan i moćan. Bit ćete uz mene, ti i moj sin? Budem li te morala voditi u
smjeru kamo moraš ići, učinit ću to svojim srcem i svim snagama. Ali, bit ćeš uza
me? Bit ću s tobom dokle god mi zvijezde to budu dopustile, obeća mu. Više od
toga ne znam i ne želim reći. Ali..., započne Hal, no ona samo približi lice
njegovom i prekrije mu usne svojima, kako bi prekinula njegova pitanja. Dosta!
Ne pitaj više ništa, upozori ga. Sjedinimo se još jednom, i ostavimo zvijezdama
ono što je njihovo. Na kraju njihove smjene na straži, kada je Sedam sestara zašlo
iza brežuljaka a Bik se isticao na nebu, visoko i ponosno, legnu jedan drugome u
naručje, nastavivši razgovarati boreći se s pospanošću koja je sve više vladala
njima. Navikli su na noćne zvukove tog divljeg kraja, s jasnim cvrkutom noćnih
ptica, neprekidnom zboru malih crvenih šakala i čudnim smijehom hijena koje su
se borile za posljednje ostatke, no odjednom se začuje zvuk koji ih ostavi bez
daha. Bio je to glas svih vragova u paklu, stravična rika koja je utišala sve ostale
slabije životinje, odjekivala je planinama, i stigla k njima u stotinu jeka. Sukeena se
instinktivno stisne uz njega, uzviknuvši glasno: O, Gundwane, kakvo je to užasno
stvorenje? Nije bila jedina koja je osjećala strah, jer se cijeli tabor odjednom
probudio. Zwantie uzvikne, dok je i dijete također uzviknulo slijedeći majčin
primjer. Čak su i muškarci skočili na noge, zazivajući Boga. Aboli se pojavi iznad
njih poput tamne sjene mjeseca, umirivši Sukeenu dodirom ruke po ramenu koje
se treslo. Nije duh već živo biće i pripada ovome svijetu, uvjeri ju. Kažu da i
najhrabriji lovac ostaje zastrašen pred lavom tri puta: prvi puta kada opazi
njegove tragove, drugi put kada začuje njegovu riku, a treći put, kada se suoči s
njim. Hal skoči na noge, i dovikne ostalima: Bacite drva na vatru. Upalite fitilj na
svim puškama. Stavite žene i djecu u sredinu tabora. Kleknu u krug iza slabe
ograde i neko vrijeme sve ostane mirno, još mirnije nego inače, jer su i životinje
koje su jele ostatke antilopa utihnule, čuvši gromku riku koja je dolazila iz tame.
Čekali su s oružjem spremnim za pucanje, zagledavši se u tamu noći gdje je žuta
svjetlost vatre treperila i stvarala optičke varke, jer je Hal jednom pomislio da vidi
obrise pojave kako klizi u tami. Zatim ga Sukeena dohvati za ruku, zarivši mu nokte
u meso i shvati da je i ona vidjela isto što i on. Odjednom se taj zastrašujući zvuk
ponovno sruči na njih, tako da su im se sve dlake naježile, a žene su kriknule, dok
su muškarci podrhtavali i čvršće stiskali oružje, koje je sada izgledalo jako
nesigurno i lagano. Tamo dolje!, prošapće Zwantie. Ovoga puta nije bilo dvojbe
da je stvarnost to što su vidjeli. Opaze zastrašujuće mačje obrise: izgledali su
visoki do ljudskog ramena, i prošli su pored njih u tišini. Plamen se zrcalio na
brončanom plastu zvijeri, pretvorivši joj oči u đavolje sjajne smaragde. Došao je
još jedan, a potom još jedan, prošavši pored njih brzo i prijeteći, i ponovno
nestavši u noći. Skupljaju hrabrost da bi se odvažili, objasni Aboli. Nanjušili su krv
i meso i sada nas love. Hoćemo li napustiti ograđeni prostor?, zapita Hal. Ne!
Aboli zavrti glavom. Mrak je njihovo kraljevstvo. U stanju su vidjeti u noći koja
našim očima to onemogućava, a tama ih čini još smionijima. Moramo ostati ovdje,
gdje ih možemo vidjeti kad nailaze. U tom trenutku iz tame izroni stvorenje koje
je činilo malenima sva druga koja su prethodno vidjeli. Krene prema njima
veličanstvenim hodom, s glavom i ramenima prekrivenim crnom i pozlaćenom
grivom koja je izgledala poput stoga sijena. Trebam li zapucati?, prošapće Hal
Aboliju. Jedna će ga rana izluditi. Nemoj pucati ako nisi siguran da ćeš ga jednim
hicem i ubiti. Lav se zaustavi na punoj svjetlosti, raširivši prednje noge i spustivši
glavu, pa je tamna griva pred njihovim prestravljenim pogledima izgledala
dvostruko veća. Kada je lav razjapio čeljusti, opaze očnjake kao sablje, a zatim
ponovno začuju riku. Zvuk se snažno sruči na njih poput olujnog vala. Osjete šum
u ušima i drhtaj tijela od straha. Zvijer je bila toliko blizu Hala da je mogao osjetiti
njen dah na licu. Zaudarao je po trulim leševima. Sada se stišajte!, reče Hal. Ne
govorite i ne mičite se, inače ćete ga nagnati da napadne. Čak su ga i žene i dijete
poslušali. Prigušivši krikove ostali su nepomični, ukočeni od straha. Izgledalo je da
tako stoje već cijelu vječnost, dok mali i slijepi Johannes više nije mogao izdržati.
Krikne i ispali iz puške ne gledajući kamo puca. Trenutak prije nego što ga je dim
iz puške zaslijepio, Hal opazi da hitac nije pogodio zvijer, završivši na podu između
prednjih nogu. Zatim ih oblak dima zavije, dok je bijesni lav nastavio riku. Žene su
vrištale, a muškarci su se brzo povlačili prema unutrašnjosti ograđenog dijela.
Samo su Hal i Aboli ostali na svojim mjestima, s puškom u ruci, uperenom prema
oblaku dima. Mala Sukeena se sklupča pored Hala, postavši još manjom, no ne
pobjegne. Zatim se lav pojavi kroz oblak dima, u napadu. Hal povuče okidač, no
puška ne opali, dok je Abolijeva puška ispustila zaglušujući prasak. Lav se tako
brzo pokrene, da je postao mrlja usred dima i tame, zavaravajući oko. Abolijev
hitac nije imao nikakva efekta na životinji, koja se baci prema ogradi, uz stravičnu
riku. Hal se baci na tlo, kako bi prekrio Sukeenu svojim tijelom, a lav ga preskoči
jednim skokom. Izgledalo je da je u toj skupini prestravljenih ljudi lav odabrao
lohannesa. Njegove goleme čeljusti zatvore se nad njegovim rebrima, podignuvši
ga kao što bi učinila i mačka koja prenosi miša. loš jednim skokom prede stražnju
ogradu i nestane u noći. Začuli su Johannesa kako urla u noći, no lav ga ne ispusti
daleko. Započne ga komadati čim je prešao svijetli krug vatre i stao u tami. Dok je
Johannes još bio živ, začuli su kako pod zubima lava škripe kosti i meso koje je
otkidao. Potom se začula rika lavica koje su potrčale da bi podijelile plijen,
komadavši Johannesa čiji se krikovi smanje, dok sasvim ne prestanu, a iz tame do
njih dopru jezivi zvukovi lavlje gozbe. Žene nisu mogle prestati vrištati, dok je
Bobby od straha plakao i malenim rukama udarao po Althudinim prsima. Hal umiri
Sukeenu, koja se odmah opusti pod njegovim dodirom. Ne bježite trčeći, već se
krećite sporo. Ostanite sjediti u krugu, sa ženama u sredini. Nabijte ponovno
puške, no ne pucajte dok vam ne kažem. Hal ih vrati k sebi, a zatim pogleda
Abolija i Daniela. Privlači ih naša zaliha mesa. Kada budu završili s fohannesom,
ponovno će napasti ograđeni dio, da bi se dočepali novog plijena. U pravu si,
Gundwane. Dat ćemo im meso antilope, da im skrenemo pažnju. Pomognite mi.
Utroje dohvate jedan golemi komad mesa antilope i odvuku ga s naporom do
kraja kruga svjetla, zatim ga bace u prašinu. Ne trčite, upozori ih ponovno Hal.
Budemo li potrčali, slijedit će nas poput mačke koja trči za mišem. Polako se
povuku kako bi ponovno ušli u ograđeni prostor. Gotovo odmah jedna lavica
krene prema komadu mesa, ščepa ga i odnese u noć. Začuje se bučno otimanje za
plijen, dok se zvijeri ne nagnuše nad mesom da bi se nahranile, režeći jedna na
drugu. Kad požderaše taj komad, lavlja družina ponovno započe promatrati
teritorij na rubovima kruga osvijetljenog plamenom vatre, krećući s vremena na
vrijeme u simulirani napad na skupinu prestravljenih ljudi. Hal reče: Moramo ih
ponovno nahraniti. Ubrzo im postane jasno da su lavovima bili draži ti darovi od
napada na tabor, budući da su strpljivo čekali dok bi im izvukli još mesa izvan
ograđenog prostora. Zatim bi se lavica pojavila iz tame i odvlačila meso. Ženka je
uvijek najhrabrija, primijeti Hal pokušavši skrenuti pažnju ostalih. Aboli se složi i
reče: I najpohlepnija. Nismo mi krive što muški rod nema dovoljno hrabrosti i
dovoljno razuma da se sami hranite, odgovori Sukeena kiselo, i gotovo se svi
nasmiju, no tiho i ne slažući se baš s njom. foš dva puta tijekom noći Hal je morao
odnijeti izvan kruga komade mesa antilope da bi nahranili skupinu lavova. Kada se
polako zora počela buditi i stabla akacije postajala sve vidljivija, lavovi su konačno
izgledali siti. Začuli su riku mužjaka s crnom grivom kako se udaljava: začuju ga još
jednom oko milju udaljenosti upravo dok je sunce naslikalo zlatne i užarene obrise
vrhovima planinskog lanca koji se prostirao paralelno s njihovim pravcem
kretanja. Hal i Althuda iziđu u potrazi za ostacima jadnog Johannesa. Čudno,
lavovi su ostavili netaknute ruke i glavu, dok su ostalo proždrli. Hal mu sklopi oči, a
Sukeena u komad tkanine ušije te bijedne ostatke, zatim se pomole pred grobom
koji su iskopali, a Ned spusti nekoliko kamenih ploča na grob kako bi hijenama
onemogućio da ih otkopaju. Ne možemo ostati ovdje, reče Hal pomažući Sukeeni
da ustane. Želimo li stići do rijeke još danas, moramo odmah krenuti. Na sreću,
ostaje nam još dovoljno mesa. Natovarivši velike komade antilopina mesa na
štapove za transport, ponesu ga s naporom preko brežuljaka i travnjaka. Već je
bilo kasno popodne kada su stigli do rijeke i zagledali se s visine u zelene
travnjake. Bowg7z se usidri na kraju kanala Slonove lagune i Llewellyn odmah
zaposli posadu da ispumpa vodu iz štive broda i popravi oštećenja koje je oluja
ostavila na kobilici i priponama broda. Oluja je još uvijek bjesnila na nebu, a
površina lagune bila je valovita. Cornelius Schreuder je bio nestrpljiv da side na
kopno. Želio je očajnički sići s GoWe Bougfza i osloboditi se od tog društva Engleza
koje je mrzio. Smatrao je Lorda Cumbraea svojim prijateljem i saveznikom, i bio je
nestrpljiv da mu bude sekundant u dvoboju s Vincentom Wintertonom. Sišavši u
malenu kabinu, na brzinu spremi svoje stvari i budući da nije bilo moguće pitati za
pomoć jednog od mornara zaposlenog na brodu, sam odvuče svoju prtljagu na
palubu. Stane kod bokaporte sa svim svojim imetkom pred nogama, gledajući u
Cumbraeov tabor na kopnu, sa suprotne strane lagune. Lord Cumbrae utaborio
se na istom mjestu na kojem je bio prethodno utaboren Sir Francis, kada ga je
Schreuder napao sa svojim vojnicima. Medu drvećem je bilo živo: Schreuder je
imao dojam da Cumbrae kopa rovove, što ga začudi. Nije mogao shvatiti zašto
pojačava obrambeni sustav tabora kada nije bilo neprijatelja na vidiku. Llewellyn
nije htio ostaviti brod dok nije bio siguran da su popravci na dobrom putu i da je
jedrenjak popravljen i na sigurnom. Tek pred kraj, prepusti brod drugom časniku,
Arnoldu Fowleru, i zapovjedi da pripreme brodicu. Kapetane Llewellyn!
Schreuder se približi časniku kada je ovaj stigao do zaštitne ograde. Uz suglasnost
Lorda Cumbraea odlučio sam ostaviti vaš brod i preći na Gw. Llewellyn se složi:
Shvatio sam da su to bile vaše namjere, kapetane, a iskreno vam kažem, sumnjam
da ćemo oplakivati vaš odlazak s GoWe Bowgza. Sada idem na obalu, da bih
saznao gdje mogu napuniti bačve s vodom koje su se pomiješale s morskom za
vrijeme oluje, te ću prevesti vas i vaše stvari u Cumbraeov tabor. Ovdje imam
novac koji ste mi platili za put. Da izbjegnem moguće svađe, vraćam vam ga u
cijelosti. Schreuderje želio da ga može odbiti, no to malo gvineja bilo je jedino što
mu je preostajalo; uze malenu svotu novca koju mu je Llewellyn pružio i
promrmlja: Bar se u tome ponašate kao pravi kavalir, gospodine. Zahvaljujem
vam. Spuste se u brodicu, a Llewellyn sjedne na krmu, dok je Schreuder sjeo na
pramac, ne obraćajući pažnju na nasmijana lica posade i ironične pozdrave časnika
na palubi. Bili su tek na pola puta, kada se jedna poznata pojava s kariranom
suknjom, crvenom bradom i razbarušenom kosom pojavi iz šumice, promatrajući
njihov dolazak s rukama na bokovima. Sto mu gromova, kapetane Schreuderu!,
zareži Cumbrae prepoznavši ga. Pogled na vaše nasmijano lice me veseli. Čim je
pramac brodice dotaknuo žal, Schreuder skoči na obalu i rukuje se s Kraguljem.
Iznenađen sam, ali i sretan što vas vidim. Kragulj pogleda iza Schreudera i
osmijehne se. O, pa to je moj dragi brat Hrama, Christopher Llewellyn.
Dobrodošao, bratiću, i neka vas Bog čuva. Llewellyn se ne nasmije i nije izgledao
sretan što se može rukovati s Kraguljem, koji mu je odmah pružio ruku čim je
dotaknuo nogama tlo. Kako ste, Cumbrae? Naš posljednji razgovor u uvali
Trinkomalee bio je prekinut kada ste vi žurno isplovili. To se dogodilo u drugoj
zemlji, i prije mnogo vremena, bratiću, i siguran sam da smo svi tako dobra srca da
znamo opraštati i zaboraviti takvo nevažnu i glupu stvar. Za mene su petsto funta
i život dvadeset mojih ljudi važna stvar i htio bih vas podsjetiti da nisam vaš bratić,
ni rod, izjavi Llewellyn, ukočivši se zbog prisjećanja na tu staru uvredu. No
Cumbrae ga zagrli i reče tiho: J Arcadia kab;fo. Bilo je očito da se Llewellyn borio
sa samim sobom, no nije mogao zanijekati zakletvu viteza i tako konačno izusti
kroz zube: Kragulj se nasmije i reče: I nije bilo tako teško, zar ne? Ako nismo
bratići, uvijek smo braća po Kristu, nije li tako? Osjetio bih se više vašim bratom,
da mi vratite mojih petsto funta, Cumbrae. Mogao bih smatrati taj iznos kao
iskup za tešku uvredu koju ste nanijeli GuHu i meni osobno. Kragulj odmakne plašt
kako bi mu pokazao vidljivi ožiljak na gornjem dijelu ruke. No, pun sam samilosti i
spreman oprostiti, Christopher, i stoga, dobit ćete ih, imate moju časnu riječ.
Petsto funta i kamate. Llewellyn ga hladno pogleda. Odgadam zahvale do
trenutka kada ću u svojim rukama osjetiti težinu vaše vrećice s novcem. Cumbrae
pročita odlučnost u njegovu izrazu lica; nije bilo potrebno pogledati prema
redovima topova i prema topovima na GuHu da shvati kako su ovoga puta imali
iste snage, i bilo bi teško pobijediti ih ako bi se krenulo u borbu brodova kao što se
dogodilo prije četiri godine u uvali Trinkomalee. Ne ljutim se što ne vjerujete
nikome na tom našem svijetu punom zlobe, no večerajte sa mnom, danas, i
predat ću vam vrećicu s novcem, kunem vam se. Llewellyn mu odgovori:
Zahvaljujem vam na gostoljubivosti, gospodine, no dobro se prisjećam posljednjeg
puta kada sam se odazvao vašem pozivu. Na brodu imam kuhara u stanju da
pripremi hranu koja je više po mom ukusu. No, doći ću u predvečerje brodicom po
vrećicu s novcem. Kragulj je gledao za njim kako se udaljuje. Brodica krene prema
drugome kraju lagune i potoku sa slatkom vodom. Taj paun ima težak karakter,
zareži, a Schreuder se složi. Nikada nisam bio tako sretan što sam se oslobodio
tako odvratne osobe i što se nalazim ovdje, na ovome žalu tražeći pomoć od
prijatelja. Cumbrae se zagleda u njega. Sada sam ja taj koji ne razumije,
kapetane. Što radite zapravo ovdje, i što mogu učiniti za vas u ime našeg
prijateljstva? Ima li mjesto gdje bismo mogli razgovarati? Ovuda, moj stari
prijatelju, odgovori Cumbrae, krećući se pred Schreuderom prema skrovištu u
šumi i nalivši mu čašu whiskyja. A sad, recite mi, kako to da više ne zapovijedate
vojskom u koloniji Dobre Nade. Iskreno govoreći, milorde, nalazim se u nemilosti.
Guverner van de Velde me okrivio za zločin koji nisam počinio. Znate i sami koliko
je bio pohlepan i zloban prema meni, objasni Schreuđer, dok se Cumbrae složi.
Nastavite, molim. Prije deset dana guvernerova žena je ubijena, u bludnome
stanju i životinjskoj požudi vrtlara i krvnika Kompanije. Dobri Bože!, usklikne
Cumbrae. Stadige Jan! Znao sam da je luđak, pročitao sam mu u očima. Luđak.
Žao mi je žene, bila je zaista dražestan zalogaj. Samo pogled na te grudi me
uzbuđivao! Van de Velde me okrivio za to užasno zlodjelo i bio sam primoran
pobjeći prvim brodom, prije nego što bi me dao zatvoriti i mučiti na kotaču.
Llewellyn mi je ponudio put do Istoka, gdje sam odlučio da se i ja uključim u rat
između presvijetlog Ivana i Velikog mogula. Cumbraeove su se oči odmah
osvijetlile i on se nagne prema naprijed začuvši riječ rat, kao kad hijena nanjuši krv
borbenog polja. Već mu je bilo dojadilo kopati u potrazi za blagom Sira Francisa i
mogućnost lakšeg načina da ispuni štivu blagom imala je svu njegovu pažnju. No
nije se htio previše otkriti pred tim razbijačem, te ponovi srdačnim glasnom,
punim razumijevanja: Možete računati na moje prijateljstvo i svu pomoć koju
vam budem mogao pružiti. U njegovoj se glavi rađalo na tisuće ideja. Osjećao je
da je Schreuđer bio krivac za zločin koji je nijekao tako glasno, no, kriv ili ne, bio je
bjegunac i time prepušten na milost i nemilost Cumbraeu. Kragulj je znao koliko
vrijedi Schreuđer kao kapetan, izvrstan čovjek, kojeg je dobro imati uza se,
pogotovo kada bude sasvim pod njegovom kontrolom, zbog krivice koju je
počinio. Kao bjegunac i ubojica, Nizozemac si više nije mogao dopustiti da nekoga
moralno osuđuje. Kragulj pruži ruku i rukuje se sa Schreuderom, čvrsto i
prijateljski. Možete računati na mene, prijatelju. Recite mi, na koji vam način
mogu pomoći? Želim stupiti u službu kod vas. Postat ću vaš čovjek. I bit ćete
dobrodošao. Cumbrae se zadovoljno nasmije. Upravo je za sebe pridobio usluge
lovačkog psa, ne baš previše mudroga, no agresivnog i neustrašivog. Želim jednu
jedinu uslugu za uzvrat, reče Schreuder. Kragulj spusti ruku s njegova ramena i oči
mu postanu oprezne. Trebao je pretpostaviti da će tako lijep dar ipak morati na
neki način iskupiti. Uslugu?, ponovi. Na Gofden Bowgfiw su se sa mnom ponijeli
na sramotan način. Jedan od časnika mi je preoteo varkom veliki iznos novca na
kockama i kapetan Llewellyn i njegovi ljudi su me vrijeđali i ponizili. No, to nije
sve, osoba koja me prevarila, izazvala me na dvoboj. Na brodu nisam uspio naći
nikoga tko bi mi bio sekundant, a Llewellyn nam je zabranio da to pitanje časti
riješimo na brodu. Nastavite, molim vas. Cumbrae je sve više shvaćao o čemu se
radi, što je Schreuder više govorio. Bio bih vam zahvalan i bila bi mi čast ako bi
pristali da budete moj sekundant u ovoj stvari, milorde. I to je sve što želite od
mene? Nije gotovo vjerovao da je tako lako. Već je uviđao prednosti koje je
mogao izvući iz toga. Bio je obećao Llewellynu petsto funta, i dao bi mu ih, no
samo kada bi bio siguran da ih može i vratiti, zajedno s ostalim dobicima kojih se
mogao dočepati. Pogleda prema vodama lagune. Evo GoMen Bowgfza usidrenog
u uvali, velikog jedrenjaka, spremnog na borbu. Ako bi ga uspio pridobiti za sebe,
imao bi pod svojim zapovjedništvom mornaricu kojoj bi malo tko bio ravan. Ako bi
se pojavio s dva jedrenjaka, usred rata na afričkom rogu, koji je po Schreuderu
bjesnio u tim vodama, kakvog bi se plijena mogao domoći? Meni će biti čast i
zadovoljstvo biti vam sekundant, uvjeri Schreudera. Recite mi tko je taj prostak
koji vas je izazvao na dvoboj, i stat ću odmah na vašu stranu da bi dobio što je
zaslužio. Te večeri, kada se Llewellyn vratio na obalu, pratila su ga dva časnika i
nekoliko mornara naoružana pištoljima i sabljom. Cumbrae ga dočeka na žalu. Evo
vreće s novcem, koji sam vam obećao, dragi Christophere. Dođite sa mnom u moj
skromni dom, da nazdravimo u znak prijateljstva i sjećanja na dane koje smo
zajedno proveli u prošlosti. No, molim vas, predstavite mi prije ovu gospodu.
Gospodin Arnold Fowler, drugi kapetan na mom brodu. Dvojica se pozdrave. A
ovo je moj treći časnik, Vincent Winterton, sin mog dobrotvora, vikonta od
Wintertona. I pravi as u igri na sreću, kao što mi je rečeno, pogotovo na kockama.
Cumbrae se zlobno nasmije Vincentu, potaknuvši ga da povuče ruku koju je htio
pružiti. Oprostite, gospodine, što time želite reći?, zapita Vincent, ukočivši se.
Samo to da me kapetan Schreuder zapitao hoću li mu biti sekundant. Molim vas,
budite toliko ljubazni i recite mi tko je vaš sekundant? Odmah se umiješa
Llewellyn: fa sam taj koji ima čast biti Wintertonov sekundant. Tada imamo
mnogo stvari o kojima trebao raspraviti, dragi moj Christophere. Molim vas,
slijedite me, no budući da moramo razgovarati o Wintertonu, možda je bolje da
ostane na žalu. Kapetan je slijedio Kragulja do kolibe, i sjeo na škanjić koji mu je
pružio. Čašicu rakije? Llewellyn zavrti glavom. Ne, hvala. Molimo vas, krenimo
odmah na stvar. Uvijek ste bili nestrpljivi i tvrdoglavi. Kragulj ulije sebi čašu rakije
i ispije jednim gutljajem, pucne usnama, te si obriše brkove rukom. Nikada nećete
znati što propuštate. To je najbolji whisky na svim otocima. No, evo, ovo je za vas.
Baci vrećicu s novcem na gornji poklopac bačvice koja mu je služila kao stol.
Llewellyn ju uze i pokuša procijeniti težinu, zamišljena izraza lica. Prebrojite ih,
ako želite, pozove ga Cumbrae. Neću se uvrijediti. Udobno se smjesti i započne
pijuckati whisky, dok je promatrao Llewellynovo lice dok je na poklopcu slagao
zlatnike u male hrpe. Petsto i još pedeset su kamate. Zahvaljujem vam,
gospodine. Llewellynov izraz lica se smekša. To i nije neka cijena za vaše
prijateljstvo, Christophere, odgovori Cumbrae. No, sada pređimo na drugu stvar.
Kao što sam vam rekao, sekundant sam kapetanu Schreuderu. A ja Wintertonu.
Moj će štićenik biti zadovoljan ako ga Schreuder pita za oprost. Dobro znate,
Christophere, da moj mladić nikada neće pitati za oprost. Bojim se da će se dva
mladunca morati susresti licem u lice. Izbor oružja je vaš. Recimo, pištolji i
dvadeset koraka. Nikako. Moj štićenik izabire mač. Tada moramo pristati. U koji
sat i na kojem mjestu? To ostavljam vama. Moram obaviti neke popravke na
priponama i kobilici, zbog oštećenja koje smo pretrpjeli za vrijeme oluje. Trebam
Wintertonovu pomoć. Mogu li predložiti za tri dana, na morskome žalu, u zoru.
Kragulj se počeša po bradi, razmislivši o tom prijedlogu. Trebalo mu je nešto
vremena za plan o kojem je razmišljao. Tri dana bila bi idealno vrijeme. Slažem
se!, izjavi i odmah Llewellyn ustane i stavi vrećicu u džep jakne. Sada ne želite
čašicu koju sam vam prije ponudio?, zapita Cumbrae, no i ovoga puta Llewellyn
odbije. Ne, gospodine, imam mnogo posla na brodu. Kragulj ga je slijedio
pogledom dok se spuštao prema žalu gdje ga je čekala brodica. Kada je stigao na
brod, Llewellyn i Winterton utonu u dug razgovor. Mladi Winterton ne zna da ga
čeka iznenađenje. Vjerojatno nikada nije vidio Nizozemca s mačem u ruci, budući
da je pristao s takvom lakoćom na to oružje. Cumbrae ispije i posljednje kapi
whiskyja koje su mu ostale u čaši, a potom se zlobno nasmiješi. Da vidimo,
hoćemo li uspjeti prirediti malo iznenađenje i Christopheru Llewellynu. Lupnuvši
čašom o poklopac bačve, zapovjedi: Pošaljite mi brzo Sama Bowlesa. Sam Bowles
ude u kolibu s osmijehom na licu, ulizujući se poput psa kapetanu, no uvijek s
hladnim i lukavim pogledom. Sammv, mladiću. Cumbrae ga potapša po ramenima
tako snažno, da ga je zapeklo poput uboda ose, no, on se i dalje smiješio. Moram
vam predložiti nešto što će vas razveseliti. Dobro me saslušajte. Sam Bowles
sjedne pred njega, nagne glavu u stranu, kako mu ne bi izmakla ni jedna riječ.
Nekoliko puta postavi pitanje i nasmiješi se zlobno i s divljenjem, dok mu je
Cumbrae iznosio svoj plan. Uvijek ste sanjali da zapovijedate brodom, Sammv,
ovo je vaša prilika. Služite me dobro i bit će vaš. Kapetan Sam Bowles, kako vam
zvuči? Vraški mi se sviđa, vaša visosti. I neću vas iznevjeriti. Ne, zaista, potvrdi
Cumbrae. Bar ne više od jednom, jer, ako me iznevjerite, plesat ćete sarabandu,
viseći na glavnome križu GwZZo. Na obali rijeke gusto su rasle topole i zelene
akacije, pune cvjetova. Duboka i široka rijeka tekla je sporo svojim zelenim
vodama između dviju stijena. Pješčane obale bile su vidljive s visine odakle su ih
promatrali. Sukeenu prođu trnci i promrmlja: O, kakva užasna stvorenja. Mora da
su to zmajevi o kojima smo pričali. Da, zaista se radi o zmajevima, prizna Hal, dok
su promatrali krokodile koji su ležali na suncu na bijelome pijesku. Bilo ih je
nekoliko, neki su bili nešto veći od guštera, neki su bili golemi, dugi i široki kao
brodica, veličanstvena siva čudovišta, koja su mogla progutati cijeloga čovjeka.
Koliko su opasni ti golemi grabežljive! prvi put su otkrili kad su pokušali prijeći
rijeku, kad je jedna od tih beštija dohvatila Billvja Rogersa i povukla ga pod vodu.
Nisu uspjeli pronaći ništa od njegova tijela. Dršćem na pomisao da ponovno
pokušamo prijeći rijeku, s tim zvijerima koje ju i dalje nadziru, promrmlja Sukeena
drhtavim glasom. Aboli ih poznaje od onih dana kada je živio u svome mjestu na
sjeveru, a njegovo pleme zna kako se od njih obraniti. Na vrhu stijene do koje se
krokodili nisu mogli popeti, ostave na suncu komade antilopina mesa, koji su
započeli smrdjeti. Zatim Hal pošalje nekoliko ljudi u šumu, da potraže nekoliko
suhih panjeva koji bi mogli plutati na vodi. Po Nedovim uputama mornari su
mačem oblikovali debla, iako Hal nije volio da se oštrica mača troši i otupljuje na
taj način U međuvremenu je Althuda uz pomoć Sukeene pažljivo provlačio kroz
tvrde i krvave komade antilopina mesa konopac debeo poput prsta djevojke.
Aboli pronađe vrstu stabla koju je tražio, zatim odreže grane i od njih napravi
kratke i savitljive štapove, te ih odnese na obalu rijeke, gdje su ostali radili. Big
Daniel mu pomogne izoštriti krajeve toga kratkog i izdržljivoga zelenog drva, od
kojeg su dobili oštra koplja, koja još otvrdnu na vatri. Posluživši se širokim panjem,
dva diva postave štapove kružno oko njega, s oštrim vrhovima koji su se lagano
preklapali. Držeći ih tako, Hal priveže krajeve antilopinom kožom. Kad su pažljivo
popustili napetost, zakrivljeni vrhovi bili su nalik na zupčanike spremne naglo se
otvoriti ako se prereze komad kože koji ih je držao. U sumrak je bilo gotovo već
nekoliko takvih zamka. Prethodno iskustvo s lavovima ostavilo je na njima trag i
te su noći podigli komade mesa visoko, na gornje grane stabala koja su rasla
pored obale rijeke. Izgradili su ogradu na puno većoj udaljenosti od mesa, pazeći
da je sagrade s jačim deblima, a na ulaz postave tek ubrane bodljikave grane. Iako
su te noći malo spavali, ostavši ležati i slušati zavijanje i smijeh hijena i šakala
ispod stabala gdje se nalazilo meso, lavovi ih više nisu smetali. U zoru iziđu iz
ograđenog dijela te nastave pripreme za prijelaz preko rijeke. Ned Tyler završi
gradnju splavi povezavši stupove kožnom vrpcom. jako je nesigurna ova splav,
primijeti Sukeena gledajući ja s vidljivim dvoumljenjem. Jedan od tih velikih
zmajeva u rijeci mogao bi ju prevrnuti samo jednim udarcem repa. Evo zašto je
Aboli pripremio svoje zamke. Vrate se na vrh padine, gdje su Althuda i Zwantie
pomagali Aboliju da oko drvenih prstenova zamota sloj antilopina mesa. Krokodil
ne može prožvakati hranu koju proguta, objasni Aboli dok je radio. Svaki od ovih
komada mesa je točne mjere da ga cijelog proguta. Kada su sve ješke bile gotove,
prenesu ih na obalu rijeke. Čim su bili blizu mjesta na kojem su veliki gmazovi
ležali na suncu poput debla koje je struja izbacila na obalu, započnu vikati i
pljeskati rukama, ispaljujući nekoliko hitaca iz pušaka i stvarajući veliku buku,
toliko da su uzbunili te velike životinje. Golema tijela podignu se na kratke i čvrste
noge i lijeno sklone u njihovo prirodno skrovište, kliznuvši u duboke zelene vode,
podižući valove koji su stizali do suprotne obale. Čim je obala bila slobodna, ljudi
se požure da smjeste komade smrdljivog mesa na rubove rijeke. Zatim se vrate
natrag, uspevši se na sigurno, na padinu koja je nadvisivala rijeku, zajedno sa
ženama. Nešto kasnije, oči krokodila započnu se pojavljivati posvuda na površini
vode i polako se približavati pješčanoj obali. Plašljivi su i ljigavi, reče im Aboli s
mržnjom u glasu i gnušanjem. No, ubrzo, kada budu osjetili miris mesa, pohlepa
će nadvladati strah. Upravo u tom trenutku jedan od najvećih krokodila oprezno
krene prema obali, orući pijesak iza sebe golemim repom s visokom krijestom.
Odjednom se iznenađujuće brzo i spretno baci na komad mesa, otvorivši čeljusti
kako bi ga cijelog progutao. S visine stijene ostali su u strahu gledati dok mu je
komad mesa kliznuo niz grlo, napuhavši mekane bijele ljuske na vanjskom dijelu
vrata. Životinja se okrene, te ponovno klizne uvodu, no odmah zatim izroni još
jedan krokodil, usmjerivši se na jedan od mamaca. Uslijedila je opća gužva
dugačkih i sjajnih tijela koja su klizila, otvarajući čeljusti i otimajući se međusobno
za komade mesa. Kada su pojeli sve mamce, krokodili ponovno urone u vodu, no
mnogi se i legnu na sunce, na topli pijesak. Tišina se ponovno spusti na obalu gdje
su vodomari letjeli nad vodom. Veliki vodeni konj ispusti hrapav zvuk koji je sličio
na smijeh, te se ženke sakupe oko njega, s tjelesinama koje su se sjajile poput
gromada kamena. Tvoj plan nije uspio, reče Sabah. Krokodilima je sasvim dobro i
više no ikad su spremni da se bace na bilo koga tko bi se približio. Budi strpljiv,
Sabah, odgovori Aboli. Treba vremena dok sokovi u trbuhu započnu nagrizati
kožu. No, kad koža popusti, šiljasti štapovi će probušiti crijeva i zariti se u vitalne
organe. Dok je završavao s objašnjavanjem, jedan od većih gmazova, prvi koji je
zagrizao mamac, odjednom ispusti zvuk, savije tijelo i protrese repom iznad svoje
glave. Ponovno ispusti šum, a zatim se okrene oko sebe, pokušavši zgrabiti svoje
tijelo čeljustima, i istrgnuti ljuske žutim zubima, otkidajući sa sebe i meso.
Pogledajte!, uzvikne Aboli i pokaže prstom. Vršak zaoštrenog štapa probo mu je
trbuh. Tada opaze crni vršak štapa kako viri iz trbuha prekrivenog ljuskama. Dok je
mužjak bio u agoniji, opaze još jednog krokodila kako ga hvataju grčevi, a potom
još jednog, dok voda nije postala bijela od pjene, a užasno glasanje odjekivalo
obalama rijeke i tjeralo orlove i kragulje iz njihovih gnijezda na stjenovitim
vrhovima. Odlično, Aboli! Otvorio si nam put! Hal skoči na noge. Da, sada
možemo preći rijeku, no moramo požuriti. Ne zadržavajte se u vodi, a ni na obali,
jer ima još krokodila koji nisu okusili mamac. Poslušali su njegov savjet.
Podignuvši svi zajedno splav, dovuku je do rijeke i čim je plutala, na brzinu utovare
košare s hranom, kožne vreće i posude s barutom, a zatim pomognu dvjema
ženama i malenom Bobbvju da se uspnu na splav. Muškarci se svuku, ostavši u
gaćama, i plivajući rijekom povuku splav. Čim su stigli na suprotnu obalu, požure
izvući splav na obalu i krenu prema kamenoj uzvisini. Kad su bili na sigurnom,
daleko od vode, mogli su se konačno zagrliti, smijući se i čestitajući si na
pobijeđenoj opasnosti. Te su se noći utaborili na tom mjestu, a u zoru Aboli tiho
zapita Hala: Koliko je još do Slonove lagune? Hal otvori kartu, pokazavši mu
otprilike mjesto. Sada se nalazimo na oko pet milja od mora i oko pedeset milja od
lagune. Ne budemo li nabasali na tako široke rijeke poput ove, koja nam je
prepriječila put, trebali bismo stići do uvale za pet dana hoda. Ako je tako,
krenimo, reče Aboli, probudivši ostatak umorne skupine. Ponovno natovare teret
na leda i dok su ih zrake sunca milovale po licu, ponovno krenu istim tempom koji
su održali tijekom cijelog putovanja. Četiri brodice bile su pune mornara koji su
veslali prema obali, u taj tmuran sat koji prethodi zori. Na pramcu svake brodice
nalazio se jedan mornar koji je držao lanternu kako bi osvijetlio put, a svjetlost
koja se zrcalila na vodi titrala je poput krijesnica na mirnoj i tamnoj površini
lagune. Llewellyn vodi polovicu svoje posade, primijeti Kragulj, dok je promatrao
malu flotu brodica koje su se približavale morskome žalu. Sumnja u stupicu, reče
Sam Bowles osmijehnuvši se, pa dolazi s pojačanjem. Kakav neotesan gost!
Sumnjati da ga želimo uvući u stupicu. Kragulj protrese glavom tužna izraza lica.
Zavrjeđuje sve što mu je sudbina namijenila. Podijelio je snage. Na brodicama je
bar pedeset ljudi, procijeni Sam. Na taj način nam olakšava stvari. Od sada na
dalje bi plovidba trebala biti laka, s povoljnim vjetrom. Nadajmo se, gospodine
Bowlese. Sada krenimo u susret našim gostima. I zapamtite, znak je crvena raketa.
Pričekajte da je opazite na nebu. Da, kapetane! Sam ga pozdravi približivši ruku
čelu i ode iz kabine. Cumbrae krene prema žalu kako bi dočekao brodicu na čelu.
Kada je stigla na žal, opazi da su Llewellyn i Vincent Winterton sjedili jedan pored
drugoga na krmi broda. Vincent je imao na sebi ogrtač od tamne vune da bi se
zaštitio od hladnoga vjetra, no glava mu je bila otkrivena, s gustom kosom
sakupljenom u rep. Slijedio je kapetana na kopno. Kragulj se uhvati za bradu.
Kapetan Schreuder ga očekuje. Ovuda, molim. Krenu paralelnim putom sa žalom,
dok su ih mornari slijedili u urednoj koloni. Nesvakidašnje je povesti sa sobom
takvu gomilu da gleda dvoboj, primijeti Cumbrae. Malo ima pravila koja se ovdje
poštuju, odgovori mu Llewellyn. No, bitno je imati dobro zaštićena leda. 7bwcAe.
Cumbrae se nasmije. No, da bih vam dokazao svoje dobre namjere, neću pozvati
nikoga od svojih momaka. Nenaoružan sam. Da mu to i dokaže, pokaže mu ruke i
otvori jaknu. Dobro skriven, u pojasu na križima, gdje je činio malu izbočinu, nosio
je jedan od najnovijih pištolja proizvedenih kod Fallona u Glasgowu. Bio je to
poseban pištolj, vrlo skup, što je objašnjavalo činjenicu zašto nije u široj upotrebi.
Vrlo je lako ispaljivao metke. Pištolj ga je koštao dvadeset funta, no isplatilo se, jer
mu nije bio potreban fitilj, koji bi ga izdao. Da vam dokažem svoje dobre namjere,
moj dragi Christophere, molim vas, držite vaše ljude okupljene s jedne strane
otvorenog mjesta, pod vašom izravnom zapovijedi. Nedaleko od žala dostignu
mjesto gdje je pijesak bio izravnan, i činio je četvrtastu čistinu. U svakome kutu
nalazila se bačvica s vodom. Dvadeset koraka u stranu, objasni Cumbrae. Hoće li
biti dovoljni za slobodno kretanje vašega čovjeka? Winterton promotri čistinu, a
zatim se složi. Dosta je dobro, odgovori za njega Llewellyn. Morat ćemo pričekati
da se razdani, reče Cumbrae. Moj kuhar je pripremio doručak s toplim dvopekom i
začinjenim vinom. Želite li nam se pridružiti? Hvala milorde, čaša vina bi nam bila
dovoljna. Jedan sluga donese pehare iz kojih se dimilo i Cumbrae reče: Molim vas,
pričekajte me trenutak, idem po svoga štićenika. Nakloni se i udalji putom medu
stablima i vrati se nakon nekoliko minuta zajedno sa Schreuderom. Zaustave se
zajedno sa suprotne strane četverokuta napravljenog konopcima, govoreći tiho.
Zatim Cumbrae podigne pogled prema nebu, reče nešto Schreuderu, pa se vrate
na mjesto gdje su ih Llewellyn i Vincent čekali. Mislim da je svjetlost sada
dovoljna. Slažete li se? Možemo započeti, odgovori Llewellyn kruto se složivši.
Moj štićenik vam daje oružje da ga provjerite, reče Cumbrae, prvi pruživši
Neptunov mač, s drškom okrenutom prema Llewellynu, koji ga dohvati,
promotrivši izrezbarenu oštricu na svjetlosti dana. Posebno remekdjelo,
promrmlja kritički. Te nage žene ne bi smetale ni u bordelu. Dodirne nimfe
izrezbarene u zlatu. No, ako ništa drugo, vršak mača nije otrovan, a dužina je
jednaka dužini mača moga štićenika. Zadrži dva mača jedan pored drugog za
usporedbu, zatim preda Cumbraeu Vincentov mač da ga prouči. Lijep mač, složi
se ovaj, vraćajući ga. Napadi po pet minuta, do prve krvi?, predloži Llewellyn,
izvukavši sat iz džepa prsluka. Bojim se da se ne slažemo. Cumbrae zavrti glavom.
Moj se čovjek želi boriti bez stanke, dok jedan od dvojice ne zapita za milost ili ne
umre. Pobogu, gospodine, uzvikne Llewellyn. Ta su pravila smrtno okrutna! Ako
vaš štićenik još uvijek obavlja nuždu poput mladunca, ne bi trebao zavijati s
vukovima, odgovori Cumbrae i protrese ramenima. Slažem se!, umiješa se
Winterton. Borit ću se do zadnje kapi krvi, ako je to ono što želi Nizozemac. 7b je
upravo ono što želi, uvjeri ga Cumbrae. Spremni smo da započnemo, kada i vi
budete spremni. Želite li dati znak, kapetane Llewellyn? Kragulj se povuče i
ukratko objasni pravila Schreuderu, koji se složi, sagnuvši se i prođe ispod
konopca. Na sebi je imao laganu košulju, s otvorenim vratom, da bi pokazao da
ispod ne nosi nikakvu zaštitu. Po tradiciji je mekana pamučna košulja nudila
vidljiviju metu protivniku, otkrivajući odmah krv nakon zadanog udarca. Sa
suprotne strane četverokuta Vincent olabavi kopču ogrtača i on klizne na tlo. Bio
je odjeven na isti način, u bijeloj košulji. S mačem u ruci preskoči konopac
spretnim i laganim skokom, gledajući Schreudera u oči. Oba borca započnu se
zagrijavati s nekoliko vježba u kojima su mačevi fijukali zrakom. Jeste li spremni,
kapetane Schreuderu?, uzvikne Llewellyn nekoliko trenutaka kasnije, držeći
podignut rubac od crvene svile. Spreman! este li spremni, gospodine
Wintertone? Spreman! Llewellyn ispusti rubac da padne na tlo i mornari s
GoWen Bougia, poredani sa suprotne strane četverokuta, započnu prigušeno
mrmljati. Dvojica su kružila jedan oko drugoga, oprezno se braneći, s oštricama
koje su opisivale male krugove, dok se naglo ne umire. Odjednom Vincent krene
prema Schreuderu, nastojeći ga pogoditi u vrat, no kapetan se s lakoćom obrani.
Jedan dugi trenutak borili su se u tišini, promatrajući se u oči. Možda je Vincent
opazio smrt u Schreuderovu pogledu, i osjeti snagu u njegovim rukama, jer prvi
razbije vezu. Dok se odvajao, Schreuder ga napadne uzastopnim brzim
odgovorima, a iz njihovih se mačeva oslobodi kiša iskrica koje su blještale poput
sunčevih zraka. Bila je to zasljepljujuća predstava, koja je natjerala Vincenta da se
povuče prema bačvama s vodom koje su određivale ugao četverokuta, u
očajničkom pokušaju da se obrani. Prikliješten u uglu, bio je ostavljen na milost i
nemilost protivniku, no Schreuder odjednom zaustavi napad, okrenuvši leda
mladiću s izrazom punim gnušanja i vrati se u sredinu. Tamo se ponovno spremi
da bi mogao dočekati Vincenta. Svi gledatelji, osim Cumbraea, ostali su bez riječi
pred sposobnošću Nizozemca. Bilo je jasno da je Vincent Winterton bio odličan
mačevalac, vrlo spretan, no, morao je upotrijebiti svu svoju spretnost i znanje da
se obrani od toga prvoga, strelovitog napada. Llewellyn je znao da je Vincent
preživio taj napad stoga što je Schreuder tako htio, a ne zbog sposobnosti da se
obrani. Mladi Englez je već tri puta bio dotaknut, dva puta samo površinski, a treći
put ozbiljnije u lijevu ruku. Njegova je košulja bila razderana na tri strane i
postajala je crvena, kako su rane počinjale krvariti. Vincent spusti glavu da bi ih
pogledao i njegov je izraz lica odavao očaj koji je osjećao, shvativši da nije ravan
protivniku. Podigne pogled i opazi Schreudera, koji je čekao da napadne,
promatrajući protivnika iznad vrška Neptunova mača, kojim je opisivao elipse.
Vincent uspravi leda i pokuša se nasmiješiti dok se spremao da se suoči sa
sigurnom smrću. Grubi mornari, koji su gledali dvoboj, mogli su dovikivati riječi
ohrabrenja pred tim prizorom, no čak su i oni ostali u tišini, potišteni stravičnom
tragedijom koju su nazirali. Llewellyn ju nije mogao dopustiti. Trenutak!, uzvikne,
i prijeđe preko konopca. Stane između dvojice i podigne desnu ruku. Kapetane
Schreuderu, gospodine, dali ste nam mogućnost da se divimo vašom spretnošću.
Dobili ste prvu krv. Ne želite nam pružiti dobar razlog da vas cijenimo, izjavivši da
je vaša čast zadovoljena? Vincentovo lice bilo je smrtno blijedo, no krv koja mu je
mrljala košulju bila je crvena, poput latica majskih ruža u punom cvatu. Kapetan
me upravo prozvao kukavicom. Oprostite mi, kapetane, no znate da ne mogu
prijeći preko toga. Llewellyn tužno promotri svoga mladog štićenika. Namjerava
vas ubiti, Vincente. Bio bi to velik gubitak za vaš mladi život. d ja namjeravam
ubiti njega. Sada, kada je sve bilo odlučeno, Vincent se mogao nasmiješiti; bio je
to veseli, smioni osmijeh. Molim vas, odmaknite se, kapetane. Očajan, Llewellyn
se vrati prema konopcu. Nastavimo!, uzvikne Vincent, a zatim se baci u napad
tako da je podignuo pijesak pod svojim nogama; napadne i obrani se kako bi si
spasio život. Neptunov mač bio je prepreka koju nije mogao prijeći. Nizozemac se
poigravao s Vincentovim mačem s takvom lakoćom da su njegovi smioniji pokušaji
izgledali poput dječačke igre. Schreuder je uvijek imao težak izraz lica, i kada se
Vincent konačno povukao, zadihan i iznemogao, sa znojem koji mu se miješao s
krvlju, bio je još dva puta ranjen i bio je očajan. Sada se mornarima s GoWg
Bougza vratio glas. Milost, prokleti Nizozemce, ubojico!, uzvikivali su, a zatim:
Budite pošteni, prijatelju. Ostavite na životu mladića! Zasigurno neće dobiti
milost od kapetana Schreudera, pomisli Cumbrae, suho se smiješeći, no buka koju
rade pomoći će Samu da sredi poslić. Pogleda prema GoWen BowgW usidrenom u
uvali. Sav se ostatak posade poredao uz zaštitnu ogradu prema obali, izoštrivši
pogled kako bi promatrali dvoboj. Čak je i stražar na košu usmjerio dalekozor
prema obali. Ni jedan nije opazio brodice koje su se pojavile na suprotnoj obali.
Prepozna Sama u brodici na čelu, dok se približavao sjeni GoWen Bougka, ostavši
skriven. O, dobr; Bože, Sam će uspjeti zauzeti brod bez da ispaH ijedan iifac,
pomisli uzbuđeno Cumbrae i ponovno pogleda prema borilištu. Bili ste na redu,
govorio mu je Schreuder. Sada sam ja na redu, ako mi dozvolite. U tri koraka je bio
pored njega. Mladić je odgovorio na prvi napad, a zatim na drugi, no oštrica
Neptunova mača bila je brza i skliska poput bijesne kobre. Izgledalo je kao da ga je
hipnotizirao svojim smrtonosnim plesom, polako ga je primorao da se povuče.
Svakoga puta kada bi se obranio, Vincent se povlačio i gubio mjesto i ravnotežu.
Zatim, odjednom, Schreuder izvede udarac mačem, koji bi malo njih pokušalo
izvan vježbališta. Zadržao je mačeve u klasičnoj poziciji veze, i zatim strelovitom
brzinom odgovorio mačem koji je tako jako zaškripio, nepodnošljivim zvukom za
živce gledatelja. Kada su jednom ostali vezani, dva su se mačevaoca bojala
odmaknuti se, jer su se trebali otvoriti, te su dva mača i dalje nastavila kružiti u
krugu smrti. Postalo je to dokazivanje snage i izdržljivosti. Vincent je osjećao da
mu ruka postaje olovna, dok mu je znoj curio s brade. Oči su odavale očaj, a ruka
mu se započne tresti od napetosti. Zatim Schreuder zaustavi smrtonosno
kruženje, jednostavno zaustavivši Vincentov mač u olovni škripac. Bilo je to takvo
dokazivanje snage i sposobnosti da je čak i Cumbrae ostao začuđen. Na trenutak
su mačevaoci ostali nepomično stajati, a zatim je Schreuder polako započeo vršiti
pritisak na dvije oštrice, dok ih nije usmjerio prema nebu. Vincent se nije
pomicao: pokušao je izdržati pritisak drugoga, mača, no mišići na ruci su mu se
započeli sve više tresti, zahvaćeni grčem. Zbog napora se ugrize za jezik, toliko da
mu se na uglu usana pojavi krv. Nije mogao izdržati još dugo. Llewellyn uzvikne
očajnički, opazivši da je mladić bio na izmaku snaga i sposobnosti da se obrani.
Izdržite Vincente! No, uzalud. Mladić je bio u klopci: oslobodi se desnom rukom
koju ispruži iznad glave, ostavivši otkrivena prsa. Ah, zareži Schreuder i
strelovitom ga brzinom pogodi, prst ispod Vincentove grudne kosti, probovši ga
oštricom koja iziđe na leda. Dugačak trenutak Vincent ostane nepomičan poput
pojave uklesane u mramor, a zatim mu noge popuste i on se sruši na pijesak.
Ubojico!, uzvikne Llewellyn, preskoči konopac i klekne pored umirućeg mladića.
Uze ga u naručje i pogleda Schreudera te ponovno uzvikne: Prokleti ubojico!
Moram vas doslovno shvatiti, reče Cumbrae osmijehnuvši se i približivši se s leda
pognutom čovjeku. I drago mi je što vas mogu zadovoljiti, bratiću!, izjavi, izvukavši
pištolj koji je držao iza leda usmjerivši ga prema Llewellynovu zatiljku i opali.
Oslobodi se kiša iskrica, a potom se začuje prasak. Na tako maloj udaljenosti olovo
ude u lubanju, razorivši polovicu Llewellynova lica, koji se sruši prema naprijed, s
Vincentovim tijelom još uvijek u naručju. Kragulj se ogleda oko sebe i opazi
crvenu raketu koja se već podizala iz šumice, ostavljajući za sobom parabolu
srebrenastog dima na plavkastoj pozadini jutarnjeg neba: znak za Sama i njegove
ljude da se bace u osvajanje GoWe bowgza. U međuvremenu, topnici koji su se
skrivali iznad žala, medu stablima, odmicali su grane koje su skrivale topove.
Kragulj je osobno smjestio topove tako da su pokrivali svu suprotnu stranu
četverokuta, gdje su bili poredani mornari s Gofden Bowgza u redove od po četiri.
Topovi koji su bili spremni za paljbu, bili su postavljeni tako da uspiju dohvatiti
cijelu skupinu. Iako nisu znali za skrivene topove, mornari s GoWf A?wga brzo su
dolazili k sebi nakon što su vidjeli kapetana broda, ubijenog pred njihovim
užasnutim očima. Njihov se žamor proširi. Bili su bijesni i puni gnušanja, no, nije
bilo ni jednog časnika koji bi im izdao zapovijedi i, mada su izvukli mačeve,
dvoumili su se upustiti u napad. Kragulj dohvati Schreudera za slobodnu ruku i
dovikne mu u uho: Dolazite brzo! Ostavite slobodno mjesto topovima, te ga
povuče daleko od četverokuta označenog konopcima. Pobogu, gospodine, ubili
ste Llewellyna!, pobuni se Schreuder koji je ostao zaprepašten. Bio je nenaoružan!
Nije se mogao obraniti! Poslije ćemo o tim detaljima, obeća Cumbrae, pruživši
nogu kako bi dohvatio Schreuderov gležanj i gurnuo ga istovremeno prema
naprijed. Dvojica završe u rovu, ne jako dubokom koji je Cumbrae dao iskopati u
pijesku upravo zbog toga. U istome trenutku mornari s GoWe Bougfza prešli su
konopce koji su označavali borilište iza njih. Što radite?, zareži Schreuder. Odmah
me ostavite. Spašavam vam život, glupane jedan, uzvikne mu na uho Cumbrae,
držeći glavu ispod razine rova, dok su se prve granate začule iz šume i srušile se na
žal. Kragulj je pažljivo procijenio udaljenost, tako da se ruža granata mogla
proširiti u smrtonosnom luku. I zaista, pogodi mornare, podignuvši pijesak sa žala
poput zasljepljuće bijele oluje i završivši na mirnoj površini lagune poput uragana.
Gotovo su svi mornari s GoWe Bougka bili pokošeni istog trena: samo je
nekolicina ostala na nogama. Zbunjeni i nesigurni, teturali su poput pijanaca zbog
zadobivenih rana. Cumbrae dohvati objema rukama mač s dna rova, gdje ga je
ukopao ispod tankog sloja pijeska i skoči na noge, te se baci na mali broj
preživjelih. Odrubi glavu prvome mornaru kojeg je pronašao pred sobom, dok su
se njegovi ljudi pojavljivali iz oblaka dima, vičući poput demona, s uzdignutim
mačevima. Cumbraeovi ljudi bace se na desetkovanu skupinu, a on im vikne: Sada
je dosta! Dajemo smještaj onima koji se budu predali! No, ljudi nisu marili za
njegove riječi i nastavili su se boriti sve dok nisu bili krvavi do laktova. Cumbrae se
progurao između njih odgurujući ih šakama. Dosta! Trebaju nam ljudi koji bi
plovili na GoWe Bogkw. Ostavite ih nekoliko, glupani! Ostavili su mu manje od
onoga što je tražio. Kada je krvoproliće bilo gotovo, ostalo ih je samo devet, s
privezanim rukama i nogama, te licem uronjenim u pijesak poput praščića na
tržnici. Ovuda!, ponovno zareži Kragulj, vodeći svoju posadu prema obali, gdje su
se nalazile brodice GoWe Bougka. Uspnu se i dohvate vesla te, vodeni
Cumbraeom koji je režao na pramcu poput ranjene životinje, krenu prema GoWe
Bowghw, privežu brodicu za bok broda i uspnu se na palubu s mačevima u ruci i
nabijenim puškama. Tamo nije bila potrebna njihova pomoć. Samovi ljudi
iznenadili su ostatak posade na GoWe Bowgku. Paluba je bila skliska zbog krvi,
puna leševa koji su ležali razbacani po palubi. Ispod nadgrada na pramcu broda
stisnula se šačica LlewelIvnovih ljudi, koja se i dalje opirala, opkoljena Samovom
bandom, no kada su opazili Kragulja i njegove kako se uspinju na palubu, bace na
pod mačeve. Oni malobrojni, koji su znali plivati, potrče prema zaštitnoj ogradi da
bi se bacili u vodu, dok su ostali kleknuli na koljena i molili za milost. Poštedite ih,
gospodine Bowlesu, uzvikne Cumbrae, trebam mornare! Nije pričekao da vidi
izvršava li se njegova zapovijed, već istrgne pušku iz ruku mornara koji je stajao
pored njega i potrči prema ogradi. Mornari u bijegu plivali su prema šumici.
Nacilja pažljivo prema glavi jednoga plivača. Bio je to pogodak na sreću: čovjek
podigne ruke, a potom potone, ostavivši crvenu mrlju na površini. Oni oko
Cumbraea ispuste krik radosti i pridruže mu se u tom sportu, pokazujući na metu i
kladeći se u spretnost. Tko se kladi u pet šilinga da ću pogoditi tu svinju s plavim
repićem? Pucali su na ljude u vodi kao da su patke. Sam Bowles se požuri prema
Cumbraeu, nasmiješivši se i spustivši glavu. Brod je vaš, gospodine. Odlično
obavljen posao, gospodine Bowlesu. Cumbrae ga tako snažno potapša po ramenu
da je ovaj gotovo izgubio ravnotežu. Vjerojatno ima i onih koji se skrivaju ispod
palube. Pronađite ih! Pokušajte ih uhvatiti žive. Spustite ijednu brodicu kako bi
podigli i one u vodi!, doda i pokaže prema preživjelima koji su još uvijek plivali
prema šumi. Ja ću se spustiti do kabine kapetana Llewellyna kako bih potražio
dokumente broda. Pozovite me kad budete skupili sve zarobljenike i kad ih
zavežete na palubi. Otvori vrata Llewellynove kabine jednim udarcem noge te se
zaustavi na trenutak kako bi se divio njenoj unutrašnjosti. Bila je predivno
namještena, sa sjajnim namještajem i zavjesama od mekanog baršuna. U pisaćem
stolu pronađe ključ željezne kase koja je bila pričvršćena za most ispod ležaja.
Otvori ju i prepozna odmah vrećicu s novcem koju je dao Llewellynu. ako sam vam
zahvalan, Christopheru. Neće vam trebati tamo kamo idete, promrmlja i ugura je
u džep. Ispod vrećice nalazila se još jedna vrećica koju je ponio do pisaćeg stola i
prevrnuo zlatnike na stol.Dvjesto funta, pet šilinga, tiho je brojio. To bi trebao biti
novac za brod. Vrlo skroman, no hvala ti za svaki prilog. Zatim se njegov pogled
spusti na drvenu kutijicu na dnu kase. Podigne je i promotri ime na poklopcu: Pl.
Vincent Winterton. Bila je zatvorena, no s lakoćom popusti pod oštricom njegova
noža. Kada ugleda što je sadržavala, osmijehne se i zagrabi novac. Zasigurno je
ovo izgubljen novac dobrog kapetana Schreudera, no, bolje je da ga ja zadržim
umjesto njega, da ne bi ponovno pao u napast da zaigra. Natoči si čašu
francuskog brandvja i sjedne za stol kako bi proučio dokumente broda. Brodska
knjiga bila bi zanimljivije štivo, no ostavi je za poslije. Baci pogled na pismo koje je
sadržavalo ugovor s Lordom Neversom, koji je, po svemu sudeći, bio vlasnik
GoWen BougAa. No, ne više, gospodine. Nasmiješi se. Teška srca vam javljam da
je sada samo moj. Popis tereta predstavljao je razočaranje. GoWen Bowgk je
prevozio samo jeftine stvari, noževe i sjekire, tkaninu i perlice te brončane
prstenove. No, bilo je i petsto pušaka i dobra rezerva baruta u štivi broda. Dakle,
htio si se baviti prodajom oružja! Sram te bilo, dragi moj Christopheru. Pucne
jezikom u znak neslaganja. Morat ću pronaći nešto bolje na putu za povratak čime
bih popunio štivu, obeća samome sebi, i ispije gutljaj brandvja. Nastavio je
proučavati dokumente. Pronašao je još jedno pismo Lorda Neversa o GoWen
Bougkw kao ratnom brodu, koji treba pomoći presvijetlom Ivanu. Bilo je
popraćeno načičkanim pismom, s velikim pečatom, u kojem kancelar engleske
krune Lord Clarendon najsrdačnije preporučuje Christophera Llewellyna
etiopskom vladaru. Ah, ovo vrijedi više. S malim promjenama imena, dobro će mi
doći! Pažljivo ga složi i vrati u kutijicu, a vrećice i dokumente odloži u kasu i
priveže si ključeve oko vrata. Dok je završavao brandv, promisli koje su sve bile
njegove mogućnosti u tom trenutku. Taj rat na Cape Cornu je privukao njegovu
znatiželju. Ubrzo će Indijskim oceanom započeti puhati vjetar s jugoistoka. Na
njegovim blagim krilima Veliki mogul će poslati svoje fAotve pune dragocjenog
tereta iz svoga carstva prema trgovačkim središtima na afričkoj obali. Osim toga,
spremalo se hodočašće islamskih vjernika prema prorokovome rodnom gradu.
Moćnici i prinčevi, državni ministri i bogati trgovci iz svih krajeva Istoka ponijet će
sa sobom bogatstva koje je sebi mogao samo zamisliti, da bi ih ponudili
džamijama i hramovima u Medini i Meki. Cumbrae nastavi sanjariti još nekoliko
trenutaka o rubinima boje krvi i safirima velikim poput njegove šake, slonovima
natovarenim srebrenjacima i zlatnicima. S GuOom ž GoWen BougAom zajedno,
neće postojati ni jedan crni princ ili poganin koji će mu biti ravan. Napunit ću si
štivu s najboljim plijenom. Mizerno blago Frankvja Courtenevja poblijedi pred
tolikim bogatstvom, pokuša se utješiti. Još ga je jako peklo to što nije uspio
pronaći Frankvjevo skrovište i na tu se pomisao namršti. kao znat moga probsa,
obeća samome sebi. Sam Bowles prekine njegove misli, pojavivši se na vratima
kabine: Oprostite, gospodine, skupili smo zarobljenike. Bio je to čist posao. Nitko
nam nije pobjegao. Kragulj ustane, radostan što mu je skrenuo pažnju od tih
mučnih misli. Da vidimo, što imate za mene. Zarobljenici su bili zavezani i
poredani u sredini borda. Četrdeset i dva morska vuka, izjavi Sam ponosno.
Privezani poput salame. Nema ranjenika?, zapita u nevjerici Kragulj. Sam
odgovori šapatom: Znao sam da nećete htjeti gubiti vrijeme i igrati se s njima.
Držali smo im glavu pod vodom da im pomognemo da pronađu put do Isusa. Za
mnoge od njih je to bila gesta samilosti. Ostavljate me bez riječi, Bowlese,
promrmlja Kragulj, no, ubuduće vas molim da mi ne govorite detalje. Vi znate da
sam miroljubiv čovjek. Počne proučavati zarobljenike. Usprkos Samovim riječima,
mnogi su od njih bili pretučeni. Poneki su imali masnicu na oku, ili porezotinu na
usnama. Stajali su pognute glave i nitko od njih ga nije promatrao. Polako je
hodao, dohvativši s vremena na vrijeme čuperak kose i podigao lice mornara kako
bi ga proučio. Stigavši do kraja reda, vrati se natrag, i obrati im se: Slušajte me,
pijetlovi, imam mjesto za sve vas. Plovite sa mnom i dobit ćete šiling mjesečno i
vaš dio zarade za plijen. A, vjerujte mi, ne zvao se ja Angus Cumbrae, bit će vreća
zlatnika i srebrenjaka koje ćemo podijeliti. Opazivši da mu nitko ne odgovara,
natmuri se. este li gluhi. Ili vam je mačka progutala jezik? Tko želi ploviti s
Angusom Cumbraeom? Na palubu se spusti napeta tišina. Približi se jednom od
zarobljenika koji je izgledao pametno. Kako se zoveš, mladiću? Davey Morgan.
Želiš li ploviti sa mnom, Davey? Čovjek polako podigne glavu i zagleda se u
Kragulja. Vidio sam mladoga Wintertona, kao i kapetana, mučki ubijene na žalu.
Nemam namjeru ploviti s prljavim gusarom. Gusarom!, uzvikne Kragulj. Kako se
usuđuješ nazvati me gusarom? Rođen si da nahraniš galebove i to ćeš i učiniti!
Izvuče mač iz korica i spusti ga na Davevjevu glavu i odrubi ju do ramena. S
krvavim mačem u ruci hodao je medu poredanim zarobljenicima. Ima li koga
medu vama, koji bi me želio nazvati gusarom? Nitko ne progovori i konačno se
Cumbrae obrati Samu: Zatvorite ih u štivu GofdeM Bougfza. Dajte im pola porcije
vode i dvopek na dan. Ostavimo ih da promisle o mojoj ponudi. Za nekoliko dana
ponovno ću razgovarati s tim simpatičnim dečkima i vidjet ćemo jesu li se naučili
pristojnosti. Povuče u stranu Sama i spusti glas: Treba još popraviti neka
oštećenja na brodu, koje je napravila oluja. Pokaže prema priponama. Sada je ovo
vaš brod, vi zapovijedate njime. Odmah sve popravite. Želim isploviti što prije.
Čujete li me, kapetane Bowlesu? Samovo lice se ozari od radosti kada je čuo
titulu. Možete računati na mene, vaša visosti. Cumbrae krene prema bokaporti i
spusti se u jednu od brodica. Prevezite me natrag na obalu, nitkovi. Prije nego što
su stigli, skoči u vodu i krene prema žalu, gdje ga je čekao Schreuder. Gospodine,
moram razgovarati s vama, izjavi Schreuder, a Kragulj mu se nasmiješi. Vaši mi se
razgovori uvijek sviđaju, gospodine. Dođite sa mnom, možemo razgovarati dok ja
obavljam svoje poslove. Krene pješčanim žalom prema šumici. Kapetan Llewellyn
je bio..., započne Schreuder, no Kragulj ga prekine. Llewellyn je bio gusar. Branio
sam se od njegove izdaje. Odjednom se zaustavi da bi se suočio sa Schreuderom,
podignuvši rukav i otkrivši dugački ožiljak ljubičaste boje koji je sezao do ramena.
Vidite li ga? Evo što sam si zaradio imajući povjerenja u Llewellyna u prošlosti. Da
ga nisam preduhitrio, njegovi bi despgradosž nahrupili na nas i masakrirali nas na
licu mjesta. Siguran sam da shvaćate i da ste mi zahvalni na mojoj intervenciji.
Mogli ste i vi doživjeti taj kraj. Pokaže prema skupini mornara koji su teturali
prema žalu, vukući za noge Llewellynovo i Vincentovo mrtvo tijelo. Kapetanova
smrskana glava ostavljala je za sobom crveni trag na pijesku. Schreuder je
zaprepašteno gledao tu scenu; u Cumbraeovim riječima prepoznao je upozorenje i
prijetnju. Iza prvoga reda stabala nalazio se red dubokih rovova, svježe iskopanih
na cijelom prostoru gdje se nekad nalazio tabor Francisa Courtenevja. Na mjestu
gdje je nekada stajala njegova koliba, nalazio se rov dubok oko dvadeset koraka, s
dnom punim vode, koja je probila iz lagune. Na mjestu gdje se nalazilo spremište
mirodija nalazio se još jedan rov: izgledalo je kao da se cijela vojska rudara dala na
posao medu stablima. Kraguljevi ljudi vukli su leševe prema najbližem rovu, i
bacili ih u nj bez suviše ceremonija. Tijela kliznu strmim rovom i završe u lokvi na
dnu. Schreuder je bio nesiguran. Teško mi je vjerovati da je Llewellyn bio takav
čovjek. No, Cumbrae mu ne dozvoli da dovrši. Pobogu, Schreuderu, sumnjate li u
moju riječ? Stoje s vašom željom da mi se pridružite? Ako vas moja djela vrijeđaju,
bolje je da se odmah razdvojimo. Dat ću vam jednu od brodica s i skupinu
Llewellynovih gusara da vam pomognu vratiti se na Rt Dobre Nade; tako ćete
moći objasniti vaše skrupule guverneru van de Veldeu. Je li vam se to možda više
sviđa? Ne, gospodine, nikako, požuri Schreuder s odgovorom. Vi znate da se ne
mogu vratiti na Rt Dobre Nade. Dakle, još ste uvijek sa mnom? Schreuder je
oklijevao, promatrajući smrt koju su posijali Kraguljevi ljudi i koji su upravo
uklanjali mrtve. Znao je da bi vjerojatno završio na isti način kao i Llewellyn i
njegovi ljudi, ako bi se odupro Kragulju. Bio je u zamci. oš uvijek sam s vama,
konačno izgovori. Kragulj se složi. Tada se rukujmo. Pruži veliku ruku punu pjega i
crvenih dlaka boje vatre. Polako, Schreuder pruži ruku i čvrsto je stisne: u
njegovim očima Cumbrae opazi da je u tom trenutku prešao na njegovu stranu i
bio je veseo da se konačno mogao uzdati u njega. Prihvativši krvoproliće časnika i
posade s GoWe Bowgfza postao je i on gusar i razbojnik, i pod Kraguljevim
utjecajem. Slijedite me, gospodine. Htio bih vam pokazati što smo ovdje učinili.
Cumbrae je s lakoćom promijenio temu razgovora, vodeći Schreudera prema
zajedničkoj raki i ne pogledavši hrpu leševa. Vidite, dobro sam poznavao Francisa
Courtenevja, bili smo poput braće. Još sam uvijek uvjeren da je sakrio blago tu
negdje. Imao je plijen sa SfđMdvagfigkežz i s ffeere Mzczf. I tu se negdje, tko zna
gdje, zakopano ispod ovog pijeska, nalazi dvadeset tisuća funta. Stigli su do rova,
dugačkog i dubokog gdje je radilo s lopatom već četrdesetak ljudi. Medu njima su
bila i tri crnca koje je Cumbrae kupio na javnoj dražbi u koloniji Dobre Nade. Jiri!,
zagrmi Kragulj. Matesi! Kimatti! Robovi se trgnu i bace na pod lopate te skoče iz
rova kako bi se strahujući pojavili pred gospodarom. Pogledajte te primjerke,
gospodine. Platio sam svakoga petsto funta. Bila je to najgora kupnja u cijelome
mom životu. Ovdje, pred vašim očima, stoje vam dokazi da crnac zna tri stvari
dobro: plesati, krasti i varati. Kragulj se gromko nasmije. Nije li tako, Jiri? Da,
Lordy. jiri se nasmije u znak slaganja. Tako mi Boga. Kragulj se prestane smijati,
tako naglo kako je i započeo. Što ti znaš o Bogu, pogane? Ošamari ga i Jiri padne
natrag u rov.Vratite se sva trojica na posao. Robovi dohvate lopatu i započnu
svom snagom kopati i bacati zemlju iz rova. Cumbrae je stražario nad njima,
podbočen. Saslušajte me dobro, sinovi ponoći. Vi tvrdite da je blago koje tražim
zakopano ovdje. Ako je tako, pronađite ga, inače, nećete ići sa mnom kada
budemo isplovili. Svu ću trojicu zakopati u rov koji sada kopate vašim prljavim
rukama. Jeste li me čuli? Čujemo vas, gospodine, odgovore jednoglasno. Zatim
uze za ruku Schreudera i povede ga. Shvatio sam da zaista ne znaju gdje je Frankv
sakrio blago. Vukli su me za nos sve te mjesece. Moji nitkovi i ja umorni smo da i
dalje budemo krtice. Dozvolite mi da vas ugostim u svojoj maloj kolibi i ponudim
vam čašu whiskyja, a vi mi možete ispričati sve što znate o tom ratu koji se vodi
između Velikog mogula i presvijetlog Ivana. Čini mi se da bismo vi i ja mogli
pronaći bolje zaposlenje i unosnije nego što je to Slonova laguna. Hal promotri
svoje ljude na svjetlosti plamena dok su jeli večeru, dimljeno meso. Posljednjih je
dana lov bio dosta mršav i bili su svi umorni. Njegovi mornari nikada nisu bili
robovi: težak posao na zidinama utvrde, na Rtu Dobre Nade, nije ih ni duhovno ni
fizički oslabio, već im je samo dao još više poleta, a sada ih je dugačak hod
također ojačao. Od njih nije mogao više tražiti: bili su snažni i iskusni borci. Što se
tiče Althude, osjećao je da mu može vjerovati i bio mu je simpatičan, no bio je rob
od malena i neki od njegovih ljudi nikada se ne bi naučili boriti. Sabah je bio veliko
razočaranje. Nikada nije zadovoljio njegova očekivanja, štoviše, postao je težak i
opstrukcionist. Stalno se izvlačio i bunio, ako bi mu se što naredilo. Njegova glavna
rečenica postala je: Nisam više rob i nitko mi nema pravo naređivati. Sabah se
zaista ne bi isticao medu Kraguljevim ljudima, pomisli Hal, no podigne pogled s
osmijehom na licu kada se Sukeena približi i sjedne pored njega. Nemoj da ti
Sabah postane neprijatelj, šapne mu nježno u uho. Ne želim to, odgovori joj, no
svatko mora učiniti svoj dio. Pogleda ju nježno. Ti vrijediš za deset ljudi poput
Sabaha, no danas sam te vidio da posustaješ nekoliko puta, i kada si mislila da te
ne gledam, vidio sam bol u tvojim očima. Jesi li bolesna, mila? Je li zaista
prenaporan hod? Previše si brižljiv, Gundwane. Pogleda ga i nasmije se. Hodala
bih zajedno s tobom do vrata pakla, bez da se požalim. Znam, i to me brine. Ako
se ne žališ, kako mogu znati da ti nije dobro? Dobro mi je. Zakuni se, nije
popuštao Hal. Zakuni se da mi ne skrivaš nikakvu bolest. Kunem ti se ovim
poljupcem. Ponudi mu usne. Sve ide kako treba ići, po Božjim planovima, i
dokazat ču ti to. Uze ga za ruku i povede prema tamnome uglu ograđenog dijela
gdje je spremila ležaj. Iako se Sukeenino tijelo spajalo s njegovim uvijek istom
nježnošću, ovaj je put u njenome načinu vođenja ljubavi bilo nečeg čudnovatog.
Iako ga je za vrijeme strasti omamljivala, ostavljala mu je na kraju osjećaj nemira i
dvojbe. Osjećao je da se nešto promijenilo, no nije mogao reći točno što. Dan
kasnije promatrao ju je dok je hodala i izgledalo mu je da njen korak više nije bio
tako siguran kao nekada na strmim dijelovima. Zatim, kada toplina dosegne
vrhunac, Sukeena nije više uspjela zadržati mjesto u koloni i počela je posustajati.
Zwantie joj priđe pomoći na teškome dijelu puta koji su slonovi otvorili, no ona
grubo odbije njenu pomoć. Hal uspori da bi joj olakšao hod, i odluči da se zaustave
prije podneva, ranije nego uobičajeno. Te večeri Sukeena je spavala pored njega
nepomična poput mrtvaca dok je on ostao budan. Već se uvjerio da joj nije bilo
dobro, iako je ona pokušavala sakriti pred njim svoju slabost. U snu je lagano
disala tako daje morao približiti uho usnama, kako bi se uvjerio da diše. Držeći ju
čvrsto, imao je osjećaj da njeno tijelo gori i jednom, nešto prije zore, ona zastenje,
tako bolno da je Hal pomislio da će mu srce napuknuti od ljubavi i zabrinutosti za
nju. Na kraju i on utone u dubok san, no kada se odjednom probudi, ispruživši
ruku, otkrije da je nestala. Podigne se naslonivši se na lakat i ogledavši se oko
sebe. Vatra je bila ugašena, no bio je pun mjesec; iako je bio nizak na obzoru,
bacao je dovoljno svjetlosti da razabere da nje nema ondje. Hal opazi tamnu
Abolijevu pojavu: zvijezda Danica se gotovo nije primjećivala zbog svjetlosti
mjeseca, no, svijetlila je upravo iznad njega, dok je sjedio na ulazu ograđenog
prostora. Hal odbaci pokrivač, priđe mu i sjedne pored njega. Gdje je Sukeena?,
prošapće. Izišla je prije nekoliko trenutaka. Kamo je otišla? Prema potoku. I nisi
ju zaustavio? Išla je svojim putem. Znatiželjan, Aboli se okrene kako bi ga
pogledao. Zašto sam ju trebao zaustaviti? Oprosti, nisam te namjeravao kritizirati.
Brine me. Nije joj dobro, jesi li primijetio? Aboli reče: Možda. Žene su mjesečeve
kćeri, a on je gotovo pun, pa je vjerojatno započela mjesečnica. Idem k njoj. Hal
ustane i krene putom koji je vodio do ne baš duboke lokve gdje se prethodne
večeri bio okupao. Već ju je htio zazvati, kada začuje zvuk koji ga natjera da
utihne, uzbunivši ga. Zaustavi se, osluškujući zabrinuto i zvuk se ponovi, ukazujući
na bol i patnju. Približivši se, opazi ju kako kleči na rubu pjeskovite lokve. Bacila je
pokrivač sa sebe i mjesečina je obasjala njeno nago tijelo, koje je naličilo na
bjelokost. Bila je skvrčana u grč boli i mučnine. Pred njegovim prestravljenim
pogledom povratila je na pijesak. Potrči i klekne uz nju, a ona ga je očajnički
promatrala. Ne bi me smio vidjeti ovakvu, promrmlja hrapavim glasom, a zatim
okrene glavu na drugu stranu i ponovno povrati. On ju obavije rukom oko ramena:
bila je hladna i tresla se. Nije ti dobro, prošapće. Ljubavi moja, zašto nisi bila
iskrena prema meni? Zašto si pokušala sakriti od mene? Ona obriše usne dlanom
ruke. Nisi me smio slijediti, nastavljala je. Nisam htjela da znaš. Moram znati ako
ti nije dobro. Trebala bi imati dovoljno povjerenja u mene da mi se povjeriš.
Nisam ti htjela biti na teret. Nisam htjela da usporiš hod zbog mene. On ju čvrsto
zagrli. Nikada nećeš biti teret za mene. Ti si dah u mojim plućima i krv u mojim
venama. A sada mi iskreno reci, što te muči, draga. Ona uzdahne, i nasloni se na
njega, dršćući. O, Hale, oprosti mi, nisam htjela da se to već dogodi. Uzela sam sve
lijekove, kako bih to spriječila... O čemu se radi? Bio je zbunjen. Reci mi, molim te.
Trudna sam. Zagleda se u nju, začuđeno, ne mogavši se pokrenuti, ni progovoriti.
Zašto šutiš? Zašto me tako gledaš? Molim te, ne ljuti se na mene. Odjednom ju on
svom snagom stisne uza se: Nije ljutnja ta koja mi vezuje jezik, već radost. Radost
zbog naše ljubavi i djeteta koje si mi obećala. Tog dana Hal promijeni red kolone,
uzevši sa sobom Sukeenu na čelo, i koliko god se ona opirala smijući se, uze joj iz
ruke košaru te je pridoda svom teretu. Bez tog tereta ona je dalje išla lako i
uspjela je zadržati korak bez teškoća. Osim toga, uze ju za ruku na teškim
mjestima, i ona se ne pobuni kad primijeti koliko mu je drago da ju je mogao
zaštititi i maziti na taj način. Ne smiješ reći ostalima, promrmlja, jer će inače htjeti
usporiti zbog mene. Hodali su držeći se za ruke i osmjehujući se; bili su toliko
sretni da su ubrzo svi pogodili što se događa, usprkos tome što Zwantie nije ništa
povjerila Althudi, ni Althuda Aboliju. Već se Aboli i smiješio kao da je on budući
otac, pokazavši se brižljiv prema Sukeeni, pa je konačno i Sabah shvatio što je
uzrok novoj atmosferi koja se širila skupinom. Regija kojom su prolazili postajala
je sve šumovitija. Neka su stabla bila divovska, nalik na velike strijele spremne da
probiju nebo. Mora da sw već biZa sfara tada e Knsf, a SpaW, posfao covgtoMi ž
tadayg rode a oyozgMi, pomisli Hal. Aboli ih je vodio, i uz njegove mudre savjete
snalazili su se na tom divljem teritoriju i suočavali sa životinjama koje su tu
živjele. Strah nije više bio njihov vjerni drug, i Hal i Sukeena su naučili radovati se
ljepotama koje su ih okruživale. Zaustavljali bi se na vrhu brežuljka i gledali orla u
letu, ili bi se divili ptičici, malenoj poput Sukeenina palca, koja je pila nektar s
cvijeta iskrivljenim kljunom dugačkim koliko i malo tijelo. Travnjaci su bili prepuni
čudnovatih životinja, koje su izazivale maštu. Ugledali su krda plavkastih antilopa
koje su susreli prvi put na planinskim padinama i divlje konje, na pruge crne,
smeđe i boje hrde. Često su pred sobom, medu stablima, opažali tamne i goleme
obrise nosoroga s dva roga, no naučili su da je ta golema životinja bila gotovo
slijepa te da su mogli izbjeći njen napad skrećući malo s puta. Na otvorenom su se
nalazile malene gazele boje cimeta, bile su toliko brojne da su naličile oblacima
dima, koji su prolazili brežuljcima. Na bokovima su imale pruge boje čokolade, a
na glavi je stajala kruna u obliku lire. Kada bi ugledale ljude, potrčale bi
nevjerojatnom brzinom, skačući u zraku. Svaku je ženku slijedio jedan mladunac i
Sukeena je pljeskala rukama vidjevši mlade kako traže majčino mlijeko i skakuću s
ostalima. Hal ju je gledao s ljubavlju, znajući da je i ona sada nosila dijete u sebi,
dijeleći s njom radost i uživajući s njom u tajni za koju su mislili da ostali ne znaju.
Svakoga dana u podne provjeravao je položaj sunca i svi članovi skupine okupljali
bi se oko njega kako bi ga promatrali dok ucrtava njihovu poziciju na karti. Red
točkica se polako kretao prema obalnoj crti koja je na nizozemskoj karti bila
označena imenom Bivolja uvala. Nalazimo se oko pet milja od lagune. Hal
podigne pogled s karte. Aboli na to doda: Jutros, dok smo bili u lovu, prepoznao
sam brežuljke pred nama i vidio s visine niske oblake koji se prostiru duž obale.
Nalazimo se vrlo blizu. Hal se složi. Moramo oprezno napredovati. Mogli bismo
nabasati na izvidnicu s Gwa. Ovo je mjesto idealno za tabor. Ima vode i drva u
izobilju, a s ovoga se brežuljka otvara lijep vidik. Sutra ćemo vas Aboli i ja ostaviti
ovdje i nastaviti dalje i pokušati otkriti je li GwZf još uvijek usidren u Slonovoj
laguni. Sat prije zore Hal povuče u stranu Big Daniela i povjeri mu Sukeenu. Zaštiti
ju, majstore Daniele. Ne ostavljaj ju samu. Ne brinite, kapetane. Sa mnom će biti
na sigurnom. Hal i Aboli krenu iz tabora čim je bilo dovoljno svjetlosti da slijede
put prema istoku. Sukeena ih otprati kratak komad puta. Sretan put, Aboli, poželi
mu i zagrli ga. Pazi na moga čovjeka. Pazit ću na njega kao što ćeš ti paziti na
njegovo dijete. Užasan si nitkov, Aboli! Potapša ga šaleći se po širokim prsima.
Kako sve znaš? Bili smo toliko sigurni da je to tajna i za tebe. Okrene se smijući se
prema Halu. Sve zna! Ako je tako, sve je izgubljeno. Hal zavrti glavom. er, od dana
kada se bude rodio, ovaj nitkov je u stanju da ga se dočepa kao da je njegovo
vlastito, kao što je učinio sa mnom. Ona ih je promatrala dok su se uspinjali
padinom. Stigavši na vrh, okrenu se i pozdrave ju rukom, no čim su nestali,
osmijeh se izgubi s njenih usana i jedna se suza spusti niz obraz. Dok se vraćala,
zaustavi se pored potoka, da bi ju izbrisala, osvježivši si lice. Čim je ušla u tabor,
Althuda podigne pogled s oštrice mača koji je čistio i osmijehne joj se ne naslutivši
njenu bol. Štoviše, začudi se njenom svježem izgledu čak i nakon toliko mjeseci
teškoga hoda tim divljim prostranstvima. Posljednji puta kada su bili ovdje, Hal i
Aboli su otišli u lov, istražujući brežuljke koji su se podizah iznad lagune.
Poznavajući tok rijeke, udu u uski i duboki prolaz, na oko milju udaljenosti od
lagune, slijedeći put koji su otvorili slonovi. No, nisu se približili laguni iz tog
smjera. Mogli bismo sresti mornare s GuKa u potrazi za vodom, upozori ga Aboli.
Hal se složi, te ga preduhitri na drugome kraju prolaza prošavši u širokom luku iza
brežuljaka. Uspnu se na brežuljak i zaustave se. Hal je znao da se pećina sa starim
slikama na stijeni, gdje su se Katinka i on sastajali, nalazila odmah iza vrha pred
njima. Od tuda se širio pogled na cijelu lagunu do kamenih rtova i dalje prema
oceanu. Iskoristi to drveće da sakriješ svoju sjenu, reče Aboli tiho. Hal se nasmije.
Dobro si me naučio, nisam zaboravio. Prijeđe posljednji dio uspona vrlo sporo i
polako se pred njim otvori pogled na suprotnu stranu. Prošlo je već mnogo
tjedana, a da nije vidio more i odmah se ohrabri promatrajući to beskrajno
plavetnilo, prožeto bijelim perjanicama, koje je podizao jugoistočnjak. Bio je to
element koji je obilježio njegov život i mnogo mu je nedostajao. Kad bih barem
imao brod!, šapne. Bože, molim te, daj da ugledam brod tamo dolje. Kako se
postupno sve više uspinjao, pred njegovim pogledom se pojave veliki sivi bastioni
dvaju rtova, utvrde koje su stražarile nad ulazom u lagunu. Prije nego što je učinio
još jedan korak, zastane, pokušavši smoći hrabrosti da uspije svladati i tešku
razočaranost puste uvale. Poput kockara uložio je život u to bacanje kocke
sudbine. Natjera se da polako napravi sljedeći korak, zatim uzdahne, dohvativši
Abolija za ruku zarivši mu nokte u napete mišiće. GwW, promrmlja, kao da se radi
o molitvi zahvalnosti. I nije sam! Uz njega se nalazi još jedan brod! Nekoliko
trenutaka ni jedan nije progovorio, a zatim Aboli reče: Pronašao si brod koji si
nam obećao. Budeš li ga uspio osvojiti, bit ćeš napokon kapetan, Gundwane.
Približe se kriomice do vrha brežuljka, a zatim se polegnu na tlo kako bi promatrali
široku lagunu ispod njih. Što misliš, koji se to brod nalazi pored Gw?, zapita Hal.
Odovud mu ne uspijevam pročitati ime. Engleski je, odgovori Aboli sa sigurnošću.
Ni u jednoj drugoj zemlji ne bi imao takva jedra. Je li možda galski brod? Ima
dugački pramac i naglašenu palubu. Na zapadnoj obali ih tako grade. Moguće je,
no, radi se o ratnom brodu. Pogledaj te topove. Mora da ima malo takvih brodova
njegove ljepote, promrmlja Aboli. Bolji je i od GWa, ne čini li ti se? Hal pogleda
prema brodu s očima punim želje, koje su govorile umjesto njega. Aboli protrese
glavom. Nemoj ni pokušavati osvojiti ga, Gundwane. Pripada sasvim sigurno
nekom čestitom engleskom kapetanu. Ne budeš li držao ruke k sebi, učinit ćeš od
svih nas gusare. Bolje je pokušati osvojiti GwZa. Ostali su još sat vremena na vrhu
brežuljka, razgovarajući i tiho se dogovarajući, dok su proučavali dva broda i tabor
medu stablima na suprotnoj strani obale. Dobri Bože!, odjednom će Hal. Eno
Kragulja glavom! Prepoznao bih posvuda to crveno gnijezdo njegove kose. Njegov
je glas odavao mržnju i bijes. Prelazi na drugi brod. Pogledaj kako se penje
Ijestvama bez da pita za dozvolu, kao da je njegov. A tko je onaj koji ga dočekuje
na vrhu ljestava?, reče Aboli. Kladio bih se da poznajem taj hod i ćelavu glavu koja
se sjaji na suncu. Nemoguće je da se Sam Bowles nalazi na fregati... no, zaista je
tako, odgovori Hal začuđeno. Događa se nešto vrlo čudno, Aboli. Kako bismo
mogli otkriti o čemu se radi? Dok je sunce polako pod njihovim pogledima počelo
zalaziti, Hal pokuša suzdržati svoju ljutnju. Dolje su se nalazila dva čovjeka,
odgovorna za okrutnu smrt njegova oca. Prisjećao se svakog detalja očeve agonije
i mrzio je do te mjere Sama Bowlesa i Kragulja da je bio svjestan kako bi njegovi
osjećaji mogli nadvladati razum. Instinkt mu je govorio da ostavi sve druge razloge
i spusti se, te se suoči s njima kako bi im naplatio račun za agoniju i Sir Francisovu
smrt. Ne smžem si fo dopwsfif;, reče samome sebi. Moram pn;e svega mHfi na
SweeMW ž sina, ko;eg će mi rodzf;. Aboli mu dodirne ruku, pokazavši mu mjesto
u podnožju brežuljka. Zrake sunca na zalasku promijenile su kut padanja sjena
drveća u šumi, tako da su jasno mogli razabrati unutrašnjost tabora. Kragulj kopa
rovove, dolje. Aboli je bio zbunjen. Bez nekog određenog reda. Rovovi su svi
iskopani nasumce. Izgleda da su svi njegovi ljudi zaposleni u iskapanju. Mora da
postoji plan... Hal se prekine nasmijavši se. Naravno! Evo zašto se vratio u lagunu.
Još uvijek traži blago moga oca. No, vara se ako misli da će ga tu naći. Aboli se
nasmije. Možda su ga iri i Matesi namjerno poveli na krivi put. O, sveta Marijo, ti
su ga nitkovi sve vrijeme vukli za nos. Na dražbi je Cumbrae kupio više nego što
traži. Pokazat će mu krijesnice i nagovoriti ga da se radi o lanternama, pretvarajući
se da puze pred njegovim nogama, nazivajući ga Lordy. Nasmije se na tu pomisao,
a potom se ponovno uozbilji. Misliš li da su još uvijek tamo, ili ih je Kragulj već
ubio? Ne, držat će ih na životu sve dok bude mislio da ima od njih koristi. Još
uvijek kopa, dakle, još uvijek se nada. Po meni su još uvijek živi. Moramo pričekati
da ih bolje pogledamo. Ostanu još sat vremena na vrhu brežuljka, u tišini, a zatim
Hal promrmlja: Struja se mijenja. Nepoznata fregata se okreće na sidru.
Promatrali su je dok je mijenjala položaj, poslušna na morskoj struji. U tom
trenutku Hal reče: Sada vidim ime na krmi broda, no, teško ga mogu pročitati.
Može li biti da se radi o GoWe SwaMW? GoMen Harfu? Ne! Zove se Lijepo ime za
lijep brod, primijeti Aboli, koji zatim poskoči, pokazujući uzbuđeno prema mjestu
medu rovovima u šumici. Neki crnci izlaze iz onog rova medu stablima. Je li to
možda Jiri? Tvoje su oči bolje od mojih. U pravu si, a iza njega su Matesi i Kimatti.
Odvode ih u kolibu na žalu. Vjerojatno ih tamo zatvaraju preko noći. Aboli,
moramo s njima razgovarati. Spustit ću se dolje čim se smrači da bih stigao do
kolibe. Kada će se pojaviti mjesec? Sat nakon ponoći, odgovori mu Aboli. No,
neću ti to dopustiti. Dao sam obećanje Sukeeni. Osim toga, tvoja bijela put svijetli
poput ogledala. Ići ću ja. Aboli se gol kriomice kretao sa suprotne strane obale,
sve dok mu voda nije dosegnula bradu, zatim započne plivati pokretima žabe, da
ne bude bučan, ostavljajući za sobom samo tihi trag nalik na trag ulja. Kada je
stigao do obale, pričeka dok nije bio siguran da je na žalu neopasno, a zatim ostavi
plićak. Klizne munjevitom brzinom preko otvorenog dijela i popne se uz deblo
prvog stabla na koje je naišao. U šumici su gorjele dvije vatre i odatle začuje dva
muška glasa i s vremena na vrijeme pjesmu i smijeh. Plamen je davao dovoljno
svjetlosti da raspozna kolibu u kojoj su se nalazili robovi. Ispred nje opazi upaljeni
fitilj jedne puške i po tom detalju shvati gdje je bio stražar, koji je sjedio naslonjen
na drvo odakle je držao na nišanu vrata kolibe. Nemarni su, pomisli. Jedan jedini
stražar, koji je gotovo utonuo u san. Krene dalje, puzeći četveronoške, no, prije
nego što je uspio stići do stražnjega zida kolibe, začuje korake i sakrije se iza
jednog debla, sklupčavši se. Nailazili su Kraguljevi mornari, koji su se mirno kretali
prema njemu kroz šumu, glasno raspravljajući. Uopće ne bih želio ploviti s tim
malim nitkovom, rekao je jedan mornar drugome. Odrubio bi ti glavu samo zato
što bi osjetio želju za tim. To vrijedi i za tebe, Willieju Macgregore. Da, ali ja ne
bih upotrijebio tupi mač, kao što bi to učinio Sam Bowles. Ti ćeš ploviti s bilo
kojim kapetanom kojeg ti Kragulj bude odredio, i to je sve, reče mu prijatelj,
zaustavivši se iza stabla gdje je bio sklupčan Aboli. Odmakne hlače i zvučno je
ispraznio mjehur na stablo. Svi vrazi! Čak i sa Samom Bowlesom kao kapetanom
bit ću sretan otići od ovdje. Ostavio sam svoju predivnu Škotsku da bih izbjegao
rudnik ugljena, i evo me ponovno ovdje kako kopam. Protrese se energično te
zatim obojica krenu dalje. Aboli pričeka da se udalje i ponovno nastavi puziti
prema stražnjem dijelu kolibe. Otkrije da je namazana sirovom glinom, no već su
se neki dijelovi od ispletenih grana otkidali od nje. Šuljao se polako puzeći, i
opipavajući pažljivo svaku vlat trave sve dok nije pronašao pukotinu koja se
nalazila u zidu. Približi usne otvoru i prošapće: jiri! Začuje grub pokret s druge
strane zida i trenutak zatim prestrašeni glas: Je li to Abolijev glas ili se radi o
njegovu duhu? Živ sam. Evo, opipaj toplinu moga prsta... ovakva nije ruka
mrtvaca. Razgovarali su tiho gotovo sat vremena, a zatim Aboli ostavi kolibu i
kriomice krene prema žalu, gdje je ponovno kliznuo u vode lagune poput crne
foke. Zora je oslikala nebo na istoku bojama limuna i zrelih marelica, kada se
Aboli uspne brežuljkom, vraćajući se prema mjestu gdje je ostavio Hala, koji se
nije nalazio u pećini, no kada ga prigušeno dozove, pojavi se s mačem u ruci iza
povijuše koja je sklanjala ulaz. Imam novosti, reče Aboli. Ovoga su puta bogovi bili
milostivi prema nama. Pričaj!, reče mu nestrpljivo Hal, te vrati mač u korice.
Sjednu jedan pored drugoga uz ulaz u pećinu, odakle su mogli gledati lagunu, dok
mu je Aboli prepričavao što mu je Jiri uspio reći. Hal uzvikne kada mu Aboli opiše
krvoproliće kapetana i ljudi s GoWe BougAa z način na koji je Sam Bowles utopio
ranjenike u niskim vodama lagune, poput neželjenih mačića. Čak je i za Kragulja to
zlodjelo koje pakleno smrdi. No, nisu sve ubili, reče Aboli. Jiri kaže da su mnogi
preživjeli zatvoreni u glavnoj štivi GoWen BowgAa. Kaže i da je Kragulj postavio
Sama Bowlesa za kapetana GoWe 0owga. Mili Bože, taj nitkov je dobro
uznapredovao, izjavi Hal. No, sve to može ići u nađu korist. GoWen owgA je
postao gusarski brod, a lov je za nas otvoren. No, bit će vrlo opasan podvig
nadražiti Kragulja u vlastitom gnijezdu. Utone u dugu tišinu, i Aboli ga nije htio
ometati. Zatim Hal podigne pogled i bilo je jasno da je donio odluku. Zakleo sam
se ocu da nikada neću otkriti nešto što ti sada namjeravam pokazati, no stvari su
se izmijenile. I on bi mi oprostio, znam to. Dođi sa mnom, Aboli. Hal ga povede niz
stražnju padinu brežuljka i zatim krene prema usjeklini rijeke. Pronašli su put koji
su otvorili majmuni i prešli su ga trčeći po strmoj nizbrdici. Na tom mjestu HaJ se
ponovno započne uspinjali slijedeći tok rijeke dok su stijene postajale sve više i
strmije. Na nekim su mjestima bili primorani ući u vodu, gledajući prema potoku.
S vremena na vrijeme Hal se zaustavljao i ogledao se oko sebe, sve dok nije
zarežao od zadovoljstva: prepoznao je mrtvo stablo. Krećući se uz obalu, uronjen
u vodu, išao je prema njemu, a kada ga je dosegnuo, uspne se na obalu i ponovno
se nastavi penjati padinom. Kamo ćeš, Gundwane?, pozove ga Aboli. Slijedi me,
odgovori mu Hal. Aboli protrese ramenima i krene za njim. Nasmije se kada Hal
odjednom pruži prema njemu ruku da bi mu pomogao da se uspne na uski rub
stijene koji nije uspio opaziti od dolje. To je Frankvjevo maslo, izjavi. Kragulj bi
uštedio sebi puno posla da je potražio ovdje, umjesto da kopa rupe u šumi, nije li
tako? Ovuda, Hal se pomakne u stranu na rubu stijene, s leđima okrenutim
prema stijeni, i s provalijom dubokom oko stotinu koraka koja se otvarala pred
njim. Kada je bio na mjestu na kojem se rub stijene započinjao širiti u usjeklinu,
zaustavi se i prouči kamenje koje je branilo ulaz. Nije bilo posjetitelja, ni
majmuna, reče s olakšanjem, i započne odmicati kamenje s otvora. Kada je bilo
dovoljno prostora, uvuče se u unutrašnjost i opipavajući nastavi napredovati u
mračnome prostoru, tražeći kremen i svijeću koje je otac ostavio na stijeni. Hal
upali svijeću i podigne je uvis. Aboli se nasmije na toj žućkastoj svjetlosti, opazivši
platnene vreće i sanduke. Postao si bogat, Gundwane. No, što će nam sad sve to
zlato i srebro? Ne možemo kupiti ni komad kruha, ni brod kojim bi sve odnijeli.
Hal krene prema najbližem sanduku i podigne poklopac. Zlato se zasja na svjetlosti
svijeće. Moj je otac umro da bi mi ostavio ovo nasljedstvo. Radije bih da je još
uvijek pored mene, pa živio i samo od prosjačenja. Naglo zatvori poklopac i
ponovno pogleda Abolija. Usprkos tome što bi mogao pomisliti, nisam došao
ovdje zbog zlata. Došao sam zbog ovoga, udari nogom u bačvicu baruta pored
njega. I za ovo!, pokaže puške i mačeve na hrpi uza zid pećine. I ovo!, krene prema
mjestu gdje se nalazila kolotura i stalak, te podigne smotuljak konopca kojim su se
on i njegov otac poslužili. Želeći provjeriti izdržljivost, provuče jedan dio iza leda i
napne konopac do kraja posluživši se rukama i ramenima. oš uvijek je čvrst i nije
truo. Ispusti konopac na pod. Ovdje se nalazi sve što nam treba. Aboli sjedne na
sanduk pored njega. Dakle, imaš plan. Možeš mi ga povjeriti, Gundwane. Slušao je
u tišini Hala, i nekoliko puta se složio, ili mu sugerirao promjene. Tog istog jutra
krenu prema taboru. Trčali su i stigli nešto nakon podneva. Sukeena ih opazi kako
se penju brežuljkom i krene im u susret. Hal ju dohvati i podigne u zrak, zatim
zastane, spusti ju pažljivo na zemlju, kao da je od stakla i može se lako razbiti.
Oprosti mi, previše sam nagao prema tebi. Tvoja sam i možeš se odnositi sa
mnom kako god želiš, bit ču uvijek sretna. Zagrli ga oko vrata i poljubi. Reci mi što
si otkrio. Ima li broda u laguni? Da, lijep brod. Zapravo, prelijep, no ni pola kao ti.
Na Halov poziv, odmah raspreme tabor i krenu. On i Aboli predvodili su ostale da
bi utrli put i poveli malu skupinu prema laguni. Kada su stigli do rijeke, prije nego
što su krenuli usjeklinom, Hal ostavi Big Daniela i ostale mornare, osim Neda
Tylera. Nisu znali da se pećina s blagom nalazila na samo nekoliko stotina hvata,
na planini iznad njih. Pričekajte me ovdje, majstore Daniele. Moram skloniti
ostale na sigurno mjesto. Sakrijte se dobro. Vratit ču se pred večer. Aboli ih je
vodio, dok je Hal predvodio ostatak skupine prema suprotnom kraju usjekline,
nastavivši dalje suprotnom stranom brežuljaka. Približe se pješčanim sprudovima
koji su dijelili kopno od otoka na kojem su sagradili zapaljive brodice. Upravo je
prošlo poslije podne i Hal ih ostavi da se odmore do večeri. Čim se smračilo,
prijeđu nisku vodu, s Halom koji je nosio Sukeenu na ramenima. Kad stigoše do
otoka, požure se skloniti u gustu šumu, gdje su ostali skriveni od gusarskih
pogleda. Ne palite vatru!, upozori ih Hal. Govorite samo potiho. Zwantie, ne
dozvoli malome Bobbvju da plače. Nitko se ne smije udaljiti. Ostanite jedan pored
drugoga. Ned če biti kapetan, dok mene ne bude. Slušajte ga. Hal i Aboli nastave
prelaziti otok, prošavši kroz šumu i stigavši do žala, koji je gledao prema laguni. U
dijelu otoka gdje su izradili zapaljive brodice vegetacija je gusto narasla. Tražili su
posvuda i konačno pronašli dvije brodice koje nisu upotrijebili za napad na i
dovuku ih do žala. Hoće li uspjeti plutati?, zapita se Aboli u nedoumici. Ned je
učinio dobar posao i izgledaju dosta čvrste, odgovori Hal. Iskrcamo li zapaljiva
sredstva, bolje će plutati na vodi. Isprazne brodice od tereta svežnjeva drva
umočenog u katran. Tako je bolje, primijeti zadovoljno Hal. Sada će biti laganije i
lakše za rukovanje. Ponovno ih sakriju, pokrivši ih granjem. Imajoš mnogo toga
što moramo učiniti prije svitanja. Hal povede Abolija na mjesto gdje se nalazio
veći dio zaspalih Althudinih ljudi. Nemoj buditi Sukeenu, reče njenome bratu.
Iznemogla je i treba sna. Kamo ćete? Nema vremena za objašnjenja. Vratit ćemo
se prije zore. Hal i Aboli predu kanal koji je vodio na kopno, zatim se u tami vrate
natrag u šumu, no kada su stigli do brežuljaka, Hal se zaustavi i reče: Moram nešto
pronaći. Vrati se natrag, prema nesigurnim svjetlima tabora, krećući se polako i
često se zaustavljajući da bi se orijentirao, sve dok se ne zaustavi ispod visokog
stabla. Evo ga. Vrškom mača opipa mekano i glineno tlo oko korijenja. Začuje
zveckanje metala, klekne i započne kopati golim rukama, zatim izvadi iz zemlje
zlatni lanac i podigne ga na svjetlosti zvijezda. To je odličje vitezova Nautonnier
koje je pripadalo mom ocu. Aboli ga odmah prepozna. I prsten i medaljon s
majčinim likom. Hal ustane i očisti od vlažne zemlje staklo koje je štitilo
minijaturu. S ovim stvarima u rukama osjećam se ponovno ispunjen čovjek. Spusti
svoje blago u kožnu vrećicu koju je nosio o pojasu. Nastavimo, prije nego što nas
uhvate. Prošla je ponoć, kada su se uspeli usjeklinom. Čim su stigli do obale
rijeke, Big Daniel ih zapita tiho tko su. a sam, odazva se Hal i tek se tada pojave iz
skrovišta. Ostanite, zapovjedi. Aboli i ja ćemo se odmah vratiti. Dvojica su
krenula rijekom. Hal je vodio uspinjanje do ruba stijene, zatim se kretao po
mračnoj pećini opipavajući naokolo. Radeći na prigušenoj svjetlosti svijeće, dva su
prijatelja privezala mačeve u skupove po deset i stavili ih kod ulaza u pećinu. Hal
isprazni jedan od kovčega s blagom, stavivši zlato u kut pećine, te stavi u nj
dvadeset pušaka. Zatim otkotrljaju bačvice s barutom i fitiljem do uskog ruba na
stijeni, pričvrstivši koloturu s konopcem. Hal se spusti na obalu i prigušeno
zazviždi čim je stigao do rijeke i Aboli spusti svežnjeve s oružjem i bačvice pune
baruta. Bio je to težak posao, no snažni Abolijevi mišići učine ga gotovo lakim. Na
kraju se i on spusti do Hala i zajedno započnu prenositi oružje do mjesta gdje su ih
čekali Big Daniel i ostali mornari. Prepoznajem ih, reče smiješeći se Big Daniel,
dok je stavljao ruke na jedan smotuljak mačeva, proučivši ih na mjesečevoj
svjetlosti. A ovdje ima još nešto što bi trebao prepoznati, reče Hal dodavši mu
teške bačve baruta. Natovarivši se s najtežim teretom što su njihova leda mogla
izdržati, s naporom su se uspinjali usjeklinom, istovarivali teret i ponovno se
spuštali po sljedeći. Na kraju su se, opterećeni poput marve za vuču, uputili prema
šumi. Hal samo dvaput skrene s puta kako bi sakrio dvije bačve baruta, Gtilj i tri
mača u pećinu sa slikama, a zatim nastave hodati. Već se gotovo počelo daniti
kada su konačno stigli do Althude i ostalih na otoku. Jeli su dimljeno meso koje su
Sukeena i Zwantie priredile, i dok su se ostali pokrivali kožama, Hal povede
Sukeenu u stranu; pokaže joj veliki pečat vitezova Nautonnier i medaljon. Gdje si
ih pronašao, Gundwane? Sakrio sam ih u šumi onoga dana kada su nas zarobili.
Tko je ova žena?, zapita proučavajući sliku. Edwina Courtenev, moja majka. O,
Hale, prelijepa je. Ti imaš njene oči. Učini i da moj sin ima iste oči. Pokušat ću.
Pokušat ću svim srcem. U kasno poslijepodne Hal probudi ostale kako bi svakome
dodijelio zadatak. Sabah, izvadi iz sanduka puške. Nabij ih i vrati u sanduk kako bi
ostale na suhom. Ovaj se odmah baci na posao. Big Daniel će mi pomoći
natovariti brodice. Ned, ti odvedi žene do žala i objasni im na koji ti način trebaju
pomoći da otisneš u more drugu brodicu kada za to bude došao trenutak. Moraju
ostaviti sve ostalo. Neće biti mjesta ni prostora da se pobrinemo za ostalo. Niti za
moje vreće?, zapita Sukeena. Hal se dvoumio, no zatim čvrsto odluči: Ne, ni za
njih. Ona se ne pobuni, samo ga kritički sa strane pogleda, a zatim krene za
Nedom kroz šumu zajedno sa Zwantie koja je nosila Bobbyja na ramenima,
zavezanog kopčama. Dodi sa mnom, Aboli. Hal ga dohvati ispod miške i krenu u
tišini prema krajnjem sjeveru otoka, gdje su nastavili puzeći četveronoške sve dok
nisu stigli do mjesta gdje su se mogli poleći i neopaženo promatrati obalu s druge
strane gdje su se nalazile brodice s GuHa i s GofdeM BogW, koje su povučene na
suho ispod tabora. Dok su stražarili, Hal objasni sporedne detalje i malene
izmjene plana, a s vremena na vrijeme Aboli bi se složio s njime i na kraju reče:
ednostavan je i dobar plan, i ako nam bogovi budu naklonjeni, uspjet će. Na
zalasku sunca promatrali su dva broda usidrena u kanalu prateći aktivnosti na
obali. Čim se smračilo, skupine ljudi koje su radile cijeli dan kopajući rovove dobile
su zamjenu. Neki se spuste do žala kako bi se okupali u vodama lagune, a neki su
veslali na GwH da spavaju na svom ležaju. Dim zapaljene vatre, na kojoj se
kuhalo, podizao se spiralno medu drvećem, i širio se prema vodi kao blijeda
plavkasta maglica. Hal i Aboli osjete miris pečene ribe. Zvukovi su bili sasvim jasni
na mirnoj površini vode. Sasvim su razgovjetno čuli glasove ljudi i čak su uspijevali
razabrati i dijelove njihova razgovora. Čak je dva puta Hal začuo Kraguljev glas, no
nije ga vidio. Upravo kada se počeo spuštati mrak, jedna se brodica odvoji od
GoWe Bogba, krećući se prema obali. Na krmi vidim Sama Bowlesa, izjavi Hal,
glasom punim mržnje. Sada je kapetan Bowles, ako je točno to što mi je Jiri rekao,
ispravi ga Aboli. Vrijeme je da započnemo, reče Hal, kada su se obrisi dva broda
počeli stapati s tamnom masom šume u pozadini. Ti znaš što moraš učiniti, i neka
je Bog s tobom, Aboli. Hal mu na trenutak stisne ruku. I s tobom, Gundwane.
Ustavši, Aboli ude u vodu. Prepliva kanal u tišini, no ostavi za sobom fosforescenti
trag na tamnoj površini. Hal se ogleda oko sebe u šumi, kako bi došao na mjesto
gdje su ga ostali čekali, pored obrisa dvije brodice. Posjedne ih u krug oko sebe i
izda zapovijedi. Na kraju je svatko morao ponoviti svoj zadatak, a on ih je
ispravljao kad bi pogriješili. Sada nemamo što raditi, dok Aboli ne bude dovršio
svoj posao. Aboli stigne do obale, izišavši brzo iz vode. Kretao se u tišini kroz
šumu, i osjeti kako mu je topao povjetarac osušio tijelo prije nego je stigao do
oslikane pećine. Čučne pored bačvica s barutom, započevši s pripremama koje mu
je Hal rekao. Odreže dva komada finija; jedan je bio dugačak kao i njegova ruka,
dok je drugi bio smotuljak dug oko trideset koraka. Prvome je trebalo deset
minuta da sagori, a drugome tri puta više. Radio je brzo i kada su obje bačvice
bile spremne, zaveže na leda smotuljak s tri mača, stavi na ramena bačvice s
barutom i išulja se iz pećine. Prisjetio se da je prethodne noći, kada je posjetio
kolibu u kojoj su držali zarobljene Jirija i ostale robove, primijetio da su Kraguljevi
ljudi nemarno stražarili. Mirni mjeseci koje su proveli utaboreni, umanjili su
pažnju i straže više nisu bile oprezne. No, svejedno nije računao na njihov zimski
san. Kriomice se približi taboru, sve dok nije uspio razabrati lica ljudi koji su sjedili
uz logorsku vatru. Prepozna mnoge od njih, no nije bilo ni traga Cumbraeu i Samu
Bowlesu. Smjesti prvu bačvicu na dijelu niskog raslinja duž vanjskog oboda tabora,
što je bliže moguće, a zatim se, ne paleći fitilj, udalji do rovova koje su Kraguljevi
ljudi kopali u potrazi za blagom. Smjesti bačvicu s dužim fitiljem na dno rova,
pokrivši pijeskom ostatke kopanja, zatim odmota fitilj, smjestivši kraj u zaklon
rova. Sagnuvši se, zaštiti vlastitim tijelom kremen, kako bi izbjegao da iskre
upozore ljude u taboru dok je potpaljivao kremen puške. Kada je počeo izgarati
ravnomjerno, upotrijebi ga da upali fitilj, promatrajući nekoliko trenutaka kako bi
bio siguran da i on izgara ravnomjerno. Zatim iziđe iz rova i vrati se brzo i u tišini
prvoj bačvici. S kremenom puške koju je držao u ruci upali kraći fitilj. Prva
eksplozija će ih privući, objasnio mu je Hal, a druga će im prasnuti u lice. Noseći i
dalje smotuljak mačeva, Aboli se žurno udalji. Uvijek je postojala opasnost da
plamen jednoga ili drugoga Htilja prebrzo sagori te da bačvica s barutom prije
vremena prasne. Kada je stigao na otvoreno, krećući se s više opreza, pronađe put
koji je vodio prema žalu. Bio je primoran dva puta ga ostaviti, kada opazi pojave
koje su izišle iz mraka, krećući se prema njemu, no, jednom nije bio dovoljno brz
da izbjegne susret i s malo smionosti pozdravi s laku noć!gusara koji je prošao
pored njega. Prepozna kolibu od gline na svjetlosti tabora, kriomice se približivši
sa stražnje strane. Jiri mu odmah šapatom odgovori: Spremni smo, brate. Njegov
je glas bio živahan i ponosan, nije više bio plačljiv i robovski. Aboli spusti
smotuljak s oružjem i svojim mačem, te odreže konopac koji ih je držao zajedno.
Držite!, promrmlja. Jirijeva ruka proviri kroz otvor u glinenom zidu i Aboli mu pruži
mač. Pričekaj dok ne prasne prva bačvica, zapovjedi mu kroz otvor. Čujem te,
Aboli. Puzeći do ugla kolibe, zastane i promotri. Stražar je sjedio, uvijek u istom
položaju, ispred vrata. Ovaj je put bio budan i pušio je dugačku lulu. Aboli opazi
duhan kako gori u luli kad je čovjek povukao dim. Ostao je čekati iza ugla. Vrijeme
je tako sporo prolazilo da se već pobojao kako je fitilj prve bačvice neispravan i da
se već sasvim istrošio prije nego što je uspio stići do baruta. Već je bio odlučio da
će se vratiti natrag i htio se podignuti, kada začuje prasak nad taborom, koji je
otgrnuo grane sa stabala, podižući oblake užarenog pepela i iskre. Pogodi i glinenu
kolibu, srušivši na pola prednji zid i podignuvši krov. Pogodi stražara pred vratima,
bacivši ga unazad. Čovjek se, završivši na zemlji, pokuša podići, no smetao mu je
golemi trbuh. Dok se borio, Aboli ga prikliješti na tlo, stavivši nogu na prsa i udari
ga mačem odrubivši mu glavu. Čovjekovo tijelo protrese grč, a potom ostane
nepomično. Udaljivši se skokom, Aboli dohvati kvaku na starinskim vratima kolibe
i dok ju je vukao k sebi, trojica ljudi u kolibi bace se svom težinom na vrata sa
suprotne strane i širom ih otvore. Ovuda, braćo, reče Aboli vodeći ih prema žalu.
Tabor je bio u panici. Tama je vrvjela od ljudi koji su se uzbunjivali, psovali i
posvuda davali naredbe i znak za uzbunu. Napadaju nas. Dohvatite oružje!
Budite ustrajni!, začuju Kragulja kako dovikuje. Držite ih, momci! Petey! Gdje si,
ljubavi?, vikao je jedan ranjeni mornar, tražeći svog druga. Gotov sam. Dođi k
meni, Petey! Užareni komadi koji su se podizali s vatre dohvatili su i šumu, te
zapalili drveće i osvijetlili prizor paklenom svjetlošću. Sjene ljudi postajale su
velike poput čudovišta dok su se stravično kretale, međusobno se bojeći. Netko
ispali hitac iz puške, izazvavši odmah kišu metaka ispaljenih u prazno i bez reda
prema sjenama i svojim drugovima. Začuje se očajnička vika kada su meci završili
medu prestravljenim pojavama. Nitkovi su iza nas, u šumi! Ponovno je to bio
Kraguljev glas. Ovuda, dragi moji! Sakupljao ih je tjerajući ih u napad. Neki
mornari potrče sa žala, kako bi im se pridružili u obrani, no završe pod nišanom
nervoznih drugova skrivenih medu drvećem, i sada i ovi odgovore na vatru.
Stigavši do žala, Aboli pronađe brodice koje je posada što je pohitala u obranu,
podigla na suho, kako bi odgovorila na Kraguljev zahtjev. Gdje drže orude?, zapita
firija. S druge strane je spremnica. Jiri ga povede trkom do mjesta. Lopate, sjekire
i ostalo oruđe bilo je nagomilano ispod krova. Aboli vrati mač u korice, i dohvati
jednu tešku željeznu šipku. Ostala trojica slijedila su njegov primjer, a zatim se
trčećim korakom vrate na žal kako bi uništili brodice. S nekoliko dobrih udaraca
razbiju drvene brodice, ostavivši netaknutu samo jednu. Hajde, ne gubimo više
vremena!, požurivao ih je Aboli i svi zajedno ispuste šipke i potrče prema jedinoj
preostaloj brodici. Gurnu je u vodu, i skoče u nju, dohvativši svatko po jedno
veslo i započnu veslati prema tamnim obrisima fregate, koja je sada izbijala iz
mraka, osvijetljena šumom u plamenu. Kada su bili na nekoliko udaraca vesla od
obale, jedna skupina gusara se pojavi iz šumice. Stoj! Vratite se natrag!, dovikivali
su. To su oni crni majmuni. Kradu nam jednu brodicu. Nemojte im dopustiti da
pobjegnu! Začuje se hitac iz puške, i metak protutnji pored glave veslača koji su se
sagnuli, ubrzavši veslanje, nagnuvši se svom težinom na vesla. Sada su već svi
gusari pucali, takvom gustoćom, da su meci podizali perjanice vode posvuda
uokolo ili su se prigušenim zvukom zabijali u brodicu. Neki od gusara potrče
prema brodicama na žalu, ukrcavši se masovno kako bi krenuli u potjeru za
bjeguncima, no gotovo su odmah započeli očajnički vikati kada su se brodice
raspale. Malo je njih znalo plivati, i bijesni povici predu u molitve za pomoć, dok
su se ti jadnici otimali u tamnoj vodi i utapali. U tom trenutku taborom je
odjeknuo drugi prasak, još snažniji od prvog, jer su Kraguljevi ljudi, slijedeći
njegove zapovijedi, upravo napadali u pravcu odakle je dolazila eksplozija koja se
sručila na njih. Ovo će ih držati zaokupljenima neko vrijeme, promrmlja Aboli.
Krenimo prema fregati, momci, i ostavite Kragulja da se za njega brine njegov
brat, davo. Da bi gurnuo u vodu zapaljivu brodicu, Hal nije čekao da začuje prvi
prasak u noći. Uz pomoć svih ljudi svoje skupine, odvuče brodicu do žala.
Oslobođena od tereta bila je puno laganija. Zatim utovare u nju smotuljke s
mačevima i sanduk pun nabijenih pušaka. Ostave Sabaha da pazi na nju i vrate se
po drugu brodicu. Žene im pritrče u pomoć dok su je vukli do žala, a potom se
ukrcaju. Big Daniel je držao u naručju maloga Bobbvja, kojeg preda Zwantie tek
kad je ona sjedila na sigurnom, na dnu brodice. Hal podigne na brodicu Sukeenu,
smjestivši ju s nježnošću na krmu, a potom ju poljubi. Ostani na sigurnom, dok ne
budemo osvojili brod. Slušaj Neda, on zna što treba učiniti. Ostavi ju i potrči
preuzeti zapovjedništvo nad prvom brodicom. S njim su bili Big Daniel i dvojica
mornara, Sparrow i Finch, s Althudom i Sabahom. Na palubi broda trebat će mu
svi ljudi koji su u stanju boriti se. Gurnu brodicu u vode kanala, i kada više nisu
doticali dno, započnu plivati prema usidrenoj fregati. Plima je bila pred
povlačenjem, što će im pomoći da usmjere fregatu u duboki kanal između dva rta.
No, ponajprije treba postati naša!, reče si Hal, dok je energično plivao, držeći se
čvrsto za brodicu. Na oko stotinu hvata od Goden BougAđ prošapće ostalima:
Dosta je, momci. Ne smijemo se pojaviti prije nego što budemo dobrodošli.
Zadrže se na površini, dok je brodicu zanosila struja. Noć je bila vrlo tiha, toliko da
su čuli glasove sa žala, pucketanje pripona usidrene fregate, i gole jarbole koji su
šumili na gotovo nečujan način, obasjani svjetlošću zvijezda. Možda je Aboli imao
poteškoća, promrmlja konačno Big Daniel. Možda ćemo biti primorani zauzeti
brod bez njegova sredstva za skretanje pažnje. Pričekajte!, odgovori Hal. Aboli
nas nikada neće razočarati. Ostali su u vodi, napetih živaca. Zatim začuju lagani
šum u pozadini i Hal se okrene: druga brodica polako je napredovala prema njima
s otoka. Ned je previše nestrpljiv, primijeti Big Daniel. Samo izvršava moje
naredbe, no, ne smije nas preduhitriti. Kako bi ga mogli zaustaviti? Plivat ću do
njega i reći mu, odgovori Hal, pustivši brodicu za koju se držao. Krene plivajući
prema drugoj brodici u tišini. Kada je dostigne, zazove tiho: Nede! Da, kapetane!
Malo kasnimo. Pričekaj ovdje i nemoj krenuti prije nas. Pričekaj da začuješ prvi
prasak, a potom je povedi do dogovorenog mjesta i usidri. Da, kapetane!,
odgovori mu Ned. U tom trenutku Hal pogleda prema brodici obavljenoj tamom, i
opazi kako ga oči gledaju s visine. Svjetlost zvijezda sjajila se na Sukeeninoj koži,
pozlaćenoj poput meda i shvati da nije smio ponovno govoriti, ili se približiti, kako
bi izbjegao da strah za nju zamrači sposobnost procjenjivanja, da ljubav prema
njoj ne ugasi vatru koja je gorjela u njegovim žilama i tjerala ga da se bori.
Okrenuvši se, vrati se plivajući prema drugoj brodici. Dok je plivao prema njoj,
podignuvši ruku kako bi se uhvatio za konopac, tišinom noći se prolomi prasak koji
se sruči na brežuljke i proširi lagunom. Iz tamne šume opaze visoke plamene
jezike koji su na trenutak obasjali prizor. Na toj svjetlosti Hal je mogao razabrati
sve pripone fregate, no ni traga izvidnici ili kojoj ljudskoj pojavi na brodu. Sada ili
nikada više, momci, promrmlja. Svi se energično pokrenu, potrošivši samo deset
minuta da stignu do fregate. No, u I međuvremenu je noć doživjela preobrazbu.
Začuli su sa žala viku i hice iz pušaka, dok je vatra plesala šumom i reflektirala se
na vodama lagune. Hal je strahovao da će ih svjetlost odati i da će ih straža na
palubi fregate opaziti. Na kraju je ipak nespretna brodica ušla u sjenu velikog
broda. Bacivši pogled iza sebe, opazi da im se i Ned Tyler približavao brodicom.
Hal je promatrao kako su stigli do vrha sidra i Sukeenu „ kako se podigla da bi
dohvatila konopac. Hal osjeti olakšanje. Zapovijed koju je izdao Nedu bila je da
drži žene na sigurnom sve dok ne budu preuzeli vodstvo na palubi broda.
Zadovoljno opazi da je za GoZdeM Bougk privezana samo jedna brodica, s
Ijestvama od konopca koje su visjele s palube. Još su bili sretniji što je brodica bila
prazna i nije se vidio nitko na ogradi broda. No, čuli su gore na palubi žamor
glasova. Posada se vjerojatno okupila ispod ograde na suprotnoj strani broda,
prema obali, gledajući uzbunjeno vatru i promatrajući u čudu pojave koje su trčale
te čuli hice iz pušaka. Gurnu svoju brodicu još posljednjih nekoliko metara i lagano
udare u praznu brodicu. Odmah se Hal podigne na brod, ostavivši ostalima
zadatak da privežu brodicu i uspne se Ijestvama od konopca do palube. Kao što se
i nadao, posada je bila zaokupljena događajima na obali, no, bio je iznenađen
brojem ljudi. Bilo ih je bar pedesetak. Dok se Hal spuštao na palubu, iz smjera
šume začuje se još jedan jak prasak. Pobogu! Pogledajte što se događa!, zaviče
jedan od gusara Sama Bowlesa. Čulo se još glasova: Dolje se vodi teška bitka, Naši
su zapali u nezgodu, trebaju našu pomoč, Ne dugujem ništa nikome od njih i od
mene neće dobiti ni trunka pomoći, Shamusje u pravu, ostavimo Kragulja da sam
vodi svoje bitke. Hal spretno skoči na palubu i u nekoliko koraka stigne do
zaštićenog dijela pramčanog nadgrada. Skupivši se na tom mjestu promotri
palubu. Jiri je povjerio Aboliju da su mornari vjerni fregati bili zatvoreni u glavnoj
štivi broda, no bokaporta je bila jasno vidljiva za Samove ljude, sa suprotne
ograde. Pogledavši iza sebe, Hal opazi glavu Big Daniela kako se pojavljuje s
bokaporte. Nije više mogao čekati. Potrči prema glavnoj bokaporti i klekne. Pored
vrata bio je teški čekić, no nije smio njime razbiti klinove koji su ih zatvarali, jer bi
ga gusari čuli i odmah napali. Zakuca polako na drvene daske drškom mača i tiho
reče: Hej, vi, mornari s GoZden Bougza, čujete li me? Prigušeni glas s druge
strane vrata mu odmah odgovori keltskim naglaskom: Čujemo vas. Tko ste?
Pošten Englez, koji je došao da vas oslobodi. Hoćete li se boriti s nama protiv
Kraguba? Neka vas Bog blagoslovi, pošteni Englezu! Jedva čekamo da kušamo
njegovu krv šakala. Hal se ogleda oko sebe: Big Daniel je podigao na palubu
smotuljak mačeva, dok su Wally Finch i Stan Sparrow nosili još mačeva. Althuda je
imao puno nabijenih pušaka, koje je spustio na palubu. Puške su izgledale suhe i
spremne da ispale. Imamo oružje za vas, šapne Hal čovjeku ispod vrata.
Pomognite nam da otvorimo vrata, kada budem izvukao klinove, zatim iziđite i
borite se svim snagama, no, vičite ime vašeg broda, tako ćemo vas prepoznati, a
vi čete prepoznati nas. Okrenuvši se prema Big Danielu, klimne glavom i podigne
teški malj. Big Daniel dohvati rub vrata i svom svojom težinom se nagne na njih.
Hal udari maljem i prvi klin poleti preko palube. S još dva udarca maljem izbije i
preostala dva klina koja odlete na palubu. Uz Big Danielovo potezanje izvana i
guranje zarobljene posade s GoWe BowgW iznutra, vrata se bučno otvore i
zarobljenici se pojave na otvorenom, poput pobješnjelih osa. Začuvši tu naglu
buku iza sebe, Samovi ljudi se okrenu razrogačenih očiju. Trebalo im je neko
vrijeme dok su shvatili da su napadnuti i da su zarobljenici slobodni, no već su ih
Hal i Big Daniel napali, s mačevima u ruci. Althuda je žurno palio fitilj na puškama,
dok su Wally i Stan dijelili mačeve oslobođenim mornarima koji su u hrpi izlazili iz
štive. Uz divljački urlik horda gusara pod vodstvom Sama Bowlesa krene u napad
palubom. Bilo ih je dvadeset protiv dvojice i nakon prvog napada Daniel i Hal su se
polako morali povlačiti, uz zveket mačeva. No, njih dvojica uspiju izdržati dovoljno
da se mornari s GoMcM BowgW bace u napad. U roku od nekoliko minuta paluba
je bila prepuna ljudi koji su se borili, pomiješavši se međusobno, da je samo
borbeni urlik dopuštao da prepoznaju neprijatelje od novih prijatelja. Za
Cochrana Cumbraea!, urlikao je Sam Bowles, dok su Halovi ljudi vikali: Za Sira
Hala. Mornari fregate, tek oslobođeni, bili su vodeni neutaživom željom za
osvetom, ne samo zbog njihova zarobljeništva, već i zbog krvoprolića i utapanja
njihovih ranjenih prijatelja. Hal i njegovi ljudi imali su još tisuću drugih razloga da
iskažu svu ljutnju i bijes i čekali su na ovaj trenutak mnogo duže da bi poravnali
račune. Samovi ljudi bili su životinje dovedene u stupicu. Znali su da ne mogu
očekivati nikakvu pomoć od drugova na kopnu, a znali su i da osvetnici, s kojima
su se sukobljavali, neće prema njima imati nimalo milosti. Dvije strane su
brojčano gotovo bile jednake, no možda je posada fregate bila oslabljena dugim
zarobljeništvom u mračnoj štivi bez dovoljno zraka. Hal je odmah primijetio da se
borba počinje okretati na njihovu štetu. Njegovi su ljudi bili primorani polako se
povlačiti prema pramcu broda. Krajičkom oka opazi kako je Sabah, bacivši mač,
ostavio borbu i pobjegao prema bokaporti kako bi se sakrio ispod palube. Hal ga je
zbog toga mrzio. Bio je dovoljan jedan slabić da započne poraz. No Sabah nije
stigao do bokaporte, jer mu jedan visoki gusar s crnom bradom zarije mač u leda
koji mu iziđe kroz pupak. Saf veiđMa v moao ayg jpaszfz, pomisli Hal, a potom
usredotoči svu svoju pažnju, odlučnost i snagu na četvoricu napadača, koji su se
bacili na njega poput hijena na okrvavljeni plijen. Ubije jednoga udarcem u srce,
ispod podignute ruke, a drugog razoruža udarcem u ruku kojim mu je prerezao
tetive. Čovjek ispusti mač iz ruke i potrči urličuči palubom te se baci u more.
Ostala dva napadača se povuku prestrašeni i u tom trenutku Hal se ogleda oko
sebe u potrazi za Samom Bowlesom u gomili mornara. Opazi ga u pozadini. Držao
se oprezno izvan kritičnog dijela, naređujući i prijeteći drugima, s grimasom zlobe
na licu. Same Bowlesu!, uzvikne Hal. Imam te na oku! Iznad glava ljudi, koji su ih
dijelili, Sam pogleda prema njemu i Hal u tim svijetlim očima, premda udaljenim,
opazi strah. Sada dolazim po tebe!, zareži Hal i baci se u njegovu pravcu, no
ispred njega su stajala još tri čovjeka; dok ih je rastjerivao, Sam je pobjegao i
sakrio se medu gomilom. Sada su gusari zamorili oko Hala poput šakala oko lava.
Na trenutak se borio rame uz rame s Danielom, opazivši da je div ranjen na
nekoliko mjesta. Hal zatim opazi da je drška njegova mača bila ljepljiva, kao da je
uzimao med prstima iz posude i shvati da je to njegova vlastita krv. I on je bio
ranjen, no u žaru bitke nije osjećao nikakvu bol i nastavi se boriti. Pazite, Sire
Halu!, uzvikne Big Daniel pored njega u gomili. Nakrmi! Hal skoči unatrag,
oslobodi se i pogleda prema krmi broda. Danielovo upozorenje došlo je točno na
vrijeme da ga spasi. Sam Bowles se pojavio na ogradi donje palube. U udubini
ograde nalazio se mali top i Sam je u ruci držao upaljen fitilj i usred gomile koja se
borila pronašao je Hala i usmjerio top prema njemu. Sam približi fitilj oružju.
Trenutak prije nego što je ispalio, Hal skoči naprijed i dohvati gusara za pojas te ga
podigne sa zemlje. Čovjek krikne od iznenađenja, dok ga je Hal držao ispred sebe,
kao ljudski štit, upravo u trenutku kada je top ispalio ružu metaka. Hal osjeti
čovjekovo tijelo kako se pomiče u njegovim rukama, pogođeno teškim mecima.
Kada ga Hal spusti na palubu, bio je već mrtav. No, pucanj je učinio krvoproliće
medu ljudima s GoWen BoMgfia koji su se sakupili na mjestu gdje se nalazio Hal.
Trojica padnu na palubu u agoniji, u lokvu vlastite krvi, dok su se dvojica, iako
pogođena, pokušavala održati na nogama. Gusari opaze da je taj nenadani potez
išao njima u prilog i bace se u napad poput čopora vukova, dok ih je Sam
ohrabrivao uzbuđeno vičući. Halovi ljudi počeli su popuštati, poput neispravne
brane. Poraz je bio već blizu, kada se na ogradi broda pojavi crno lice prekriveno
tetovažama. Aboli ispusti krik koji je skamenio sve prisutne i kada preskoči
ogradu, slijedili su ga još trojica divova, svi sa sabljama u ruci. Prije nego što su
gusari uspjeli doći k sebi, suočivši se s novim napadom, već su ubili petoricu. Oni
oko Hala osjete se ohrabrenima: vodeni Big Danielom ponovno se bace u napad.
Prikliješteni između Abolijevih ljudi s jedne strane i ohrabrenih mornara s druge,
gusari su ispuštali krikove očaja i dadoše se u bijeg. Oni koji nisu znali plivati,
pobjegnu prema donjim dijelovima fregate, spustivši se kroz bokaporte, dok su
drugi nahrupili prema ogradi kako bi skočili s broda. Borba je bila svršena i fregata
je bila u njihovim rukama. Gdje je Sam Bowles?, uzvikne Hal prema Danielu.
Vidio sam ga kako trči prema štivi broda. Hal se na trenutak zaustavi, boreći se sa
željom da se odmah baci u njegovu potragu kako bi se osvetio. Zatim se uz veliki
napor svlada i vrati se svojoj dužnosti. Bit će vremena za njega i kasnije.
Smjestivši se na mjesto kapetana, Hal prouči brod. Neki ljudi su praznili puške na
ljudima koji su plivali u vodi prema žalu. Dosta je s tim glupostima!, dovikne im.
Prionite na posao, i osposobite brod za plovidbu. Kragulj se može pojaviti u
svakom trenutku. Čak su i neznanci koje su tek oslobodili iz štive potrčali da bi
poslušali njegovu zapovijed, jer su u njegovu glasu prepoznali autoritet. Zatim Hal
spusti glas: Aboli, majstore Daniele, dovedite žene, što brže. Dok su oni trčali
prema bokaporti, on usmjeri svu svoju pažnju fregati. Mornari su se već penjali
priponama, a jedna je skupina već bila spremna podignuti sidro. Nemamo
vremena za to, reče Hal. Uzmite sjekiru i odsijecite konopac sidra kako bismo
isplovili. Začuje oštricu sjekire kako siječe konopac i osjeti brod koji se pokrenuo,
slijedeći morsku struju. Pogleda prema bokaporti i opazi Abolija koji je nosio
Sukeenu, dok je Big Daniel čvrsto držao uza se malenoga Bobbvja sa Zwantie, koja
se držala za njegovu ruku. Glavno jedro otvori se iznad njihovih glava poput
cvijeta, polako se naduvši na laganom noćnom povjetarcu. Hal se okrene prema
kormilu i opazi s velikim olakšanjem da je Ned Tyler već bio za njim. Razvijenih
jedara, Tyleru. Razvijenih jedara, kapetane. Usmjeri brod prema glavnome
kanalu! Da, kapetane! Ned nije mogao sakriti osmijeh i Hal mu se također
osmijehne. Što kažeš na ovaj brod, Tyleru! Dobar je, odgovori mu Ned, s očima
koje su se sjajile. Hal uze megafon i usmjeri ga uvis, naredivši da podignu glavna
jedra i osjeti kako je brod ubrzao ispod njega: započeo je letjeti. O,predivnoje!,
promrmlja. Poput ptice, vjetar ga obožava! Približi se mjestu gdje je Sukeena
klečala pored jednog od ranjenih mornara. Rekao sam ti da ostaviš te vreće na
kopnu, nije li tako? Da, moj gospodaru, odgovori ona i osmijehne mu se nježno.
No, znala sam da se šališ. Zatim ona postane zabrinuta. Ti si ranjen!. Skoči na
noge. Pusti da ti pregledam rane. Nije to ništa, a ovome je čovjeku više potrebna
tvoja njega nego meni. Hal se udalji krenuvši prema zaštitnoj ogradi i pogleda
prema žalu. Požar je zahvatio cijelu šumu i osvijetlio prizor kao da je dan, pa je
jasno mogao razabrati ljude koji su se okupili na obali. Bili su bijesni i frustrirani,
jer su konačno shvatili da su izgubili fregatu, i to pred nosom. Hal opazi divovsku
pojavu Lorda Cumbraea, u prvome redu. Držao je u ruci dvosjekli mač, s licem
nadutim od bijesa koje je izgledalo da će svakog trenutka prsnuti poput prezrele
rajčice. Hal se nasmije prema njemu, umnoživši Kraguljev bijes. Začuje njegov glas
iznad žamora ljudi: Ne postoji tako veliki ocean, Courtenev, gdje se možeš sakriti.
Pronaći ću te. Pronaći ću te, pa da mi i treba stotinu godina. Zatim se Hal uozbilji,
prepoznavši čovjeka koji je stajao pored Kragulja. Na početku Hal nije mogao
vjerovati svojim očima, no požar ga osvijetli tako jasno da nije mogao pogriješiti. U
suprotnosti s Kraguljevim izljevom bijesa, Cornelius Schreuder stajao je
nepomično, prekriženih ruku, i promatrao ga s hladnim izrazom lica, od čega se
Halu smrzne srce. Njihovi se pogledi susretnu: bilo je to kao da se odmjeravaju u
dvoboju. Potpomognut jačom morskom strujom koja je dolazila s rtova, GoZden
Bougfz ubrza. Paluba se tresla, i brod se udalji od obale, a Hal usmjeri svoju pažnju
na brod, izravnavši ga za opasnu plovidbu kanalom do otvorenog mora. Prošlo je
nekoliko trenutaka prije nego što je ponovno mogao pogledati prema obali. Na
morskome žalu ostala su samo dvojica koje je Hal mrzio više od svih ostalih na
zemlji, obojica njegovi krvni neprijatelji. Kragulj je koraknuo u vodu, koja mu je
sezala do pojasa, kako bi bio što bliže njemu. Schreuder je ostao na mjestu gdje
gaje i vidio; nije se bio pomaknuo, i njegova nepomičnost kao u reptila ledila je krv
u žilama. Doći će dan kada ćeš morati ubiti obojicu, reče dubokim glasom Aboli,
koji se nalazio pored Hala. Svakodnevno sanjam taj dan. Osjeti ispod sebe prve
morske struje koje su dolazile s rtova. Pogled na plamen je smanjio njegovu
sposobnost noćnog opažanja i sada je pred sobom vidio samo mrak. Morao je
pronaći put kroz taj kanal, tražeći poput slijepca. Ugasite lanterne!, zapovjedi.
Njihova lagana svjetlost nije mogla probiti tamu, štoviše, još je više osljepljivala
sve. Usmjeri je za stupanj lijevo, reče tiho Nedu. Stupanj na lijevo! Kreni! Nije ga
vidio, no osjeti rt ispred sebe, začuje stalno udaranje valova u greben u uzlazu
kanala. Procijeni pravac po zvuku mora i osjećaju vjetra na koži te pokretu palube
pod njegovim nogama. Nakon toliko vike i buke brod je bio obavijen tišinom. Svi
mornari su znali da ih je Hal poveo protiv staroga neprijatelja, opasnijeg od
Kragulja i bilo kojeg čovjeka. Smanjite glavna i krmena jedra, dovikne ljudima na
priponama, i budite spremni da podignete koševe. GoWg ogz je bio obavijen
velom straha, koji se gotovo mogao opipati, jer je struja bila opasna, a nije bilo
načina bitno smanjiti brzinu broda u toj zasljepljujućoj tami. Došao je trenutak:
Hal osjeti struju koja je dolazila s vanjskog grebena kako se sručila na pramac
broda, a vjetar mu je puhao u obraze u novom smjeru, dok je brod plovio prema
stijenama. Poravnaj kormilo!, grubo zapovjedi. Podignite koševe. GoMen owgz
se okrene oko samoga sebe i glavna jedra zapucketaju na vjetru poput kraguljevih
krila koji je nanjušio miris smrti. Brod zaplovi prema tami, dok su se svi na palubi
spremali na užasan sudar kobilice s grebenom. Hal se zaustavi na zaštitnoj ogradi,
podigne pogled prema nebu. Njegove su se oči polako navikavale na tamu. Opazi
obrise, visoke na obzoru, gdje su zvijezde bile skrivene masom rta. Kormilo na
pola broda, Tyleru. Brod se usmjeri prema novom slijepom pravcu i Halovo srce
jače započne kucati začuvši valove koji su se razbijali o greben. Zatvori šake i
podboči se, misleći da će se sudariti s grebenom: umjesto toga, osjeti snagu
otvorenog mora kako teče ispod kobilice broda u koje je BougA uplovio žudnjom i
strašću ljubavnika. Brod podigne pramac kada je prvi val oceana kliznuo ispod
kobilice i na trenutak nitko nije htio ni pomisliti da ih je Hal uspio izvesti iz pakla.
Upalite lanterne!, zapovjedi Hal. Tyleru, okreni prema jugu. Idemo prema
otvorenom moru. Produžena tišina prekinuta je glasom koji je viknuo s glavnoga
križa: Gospodin vas voli, kapetane! Uspjeli smo. Zatim se palubom prošire urlici
sreće. Za Sira Hala i za GoWew Bowgi! Klicali su sve dok nisu ostali bez daha i Hal
začuje nepoznate glasove koji su ga zvali imenom. Mornari koje su oslobodili iz
štive broda glasno su vikali, plješćući zajedno s ostalima. Osjeti malu i toplu ruku
kako uzima njegovu i, spustivši pogled, ugleda slatko Sukeenino lice kako se sjaji
na svjetlosti lanterne pored kućišta kompasa. Vole te gotovo koliko te i ja volim,
reče i povuče ga lagano za ruku. Ne želiš li doći na mjesto gdje bih ti mogla
pregledati rane? No, on nije htio ostaviti palubu, htio je uživati u zvukovima
novoga broda i mora. Tako privije uza se Sukeenu, dok je GoMen BougA plovio u
noći. Zatim im se približi Big Daniel, vukući za sobom odvratno stvorenje. Hal ga
ne prepozna odmah, no zatim ga prođu trnci, kada začuje plačljiv glas. O, dobri
gospodine Henrv, molim vas, budite milostivi prema starome prijatelju. Sam
Bowles. Hal pokuša zadržati smirenost. Imaš na savjesti toliko krvi, da bi mogla
fregata ploviti na njoj. Vi ste u krivu, dobri Sire Henrv. Ja sam bijednik, prema
kojem je život bio okrutan. Nisam nikada nikome htio nauditi. Pobrinut ću se za
njega sutra ujutro. Okujte ga za glavni jarbol i postavite dva čovjeka na straži,
zapovjedi Hal Big Danielu. Pazite da nam ovoga puta ne pobjegne, ostavivši nas
bez zadovoljstva osvete. Na svjetlosti lanterne promatrao je dok su Sama
Bowlesa okovali za glavni jarbol i dok su dva čovjeka ostala stražariti nad njim s
mačem u ruci. Moj brat Peter bio je jedan od onih koje si utopio, reče mu stariji
od dvojice. Tražim najmanju izliku da ti zabijem ovaj mač u utrobu. Hal ostavi
Daniela da zapovijeda palubom i povevši sa sobom Sukeenu, spusti se ispod
palube u glavnu kabinu. Ona nije htjela ni ćuti da se odmori prije nego što je
očistila i previla rane koje su bile na njegovu tijelu, iako ni jedna nije bila tako
teška da ju zabrine. Na kraju ju Hal povede u malu kabinu i reče joj: Ovdje se
možeš odmoriti da ti nitko ne smeta. Spusti ju na ležaj i pokrije vunenim
pokrivačem, iako se ona bunila. Ima ranjenika kojima je potrebna moja pomoć,
prošapće ona. Tvoje dijete i ja te više trebamo, odgovori joj odlučno Hal, i
natjeraju da spusti glavu na jastuk; Sukeena uzdahne i gotovo odmah utone u san.
On se vrati u glavnu kabinu i sjedne za Llewellynov pisaći stol. Na sredini stola
nalazila se Biblija uvezena u crnu kožu. Za vrijeme zarobljeništva Hal se nije mogao
približiti Svetome pismu, i sada otvori knjigu i pročita natpis na početku, napisan
kosim rukopisom: Ispod je bilo ispisano: Posvećen Otkriće da je i prethodni
kapetan tog broda bio njegov pobratim, ispuni ga zadovoljstvom koje ga ohrabri
da sve u životu ima svoje značenje i cilj. Sat je vremena listao Bibliju, čitao dijelove
koje mu je otac preporučivao kada bi trebao donositi važne odluke. Na kraju,
zatvori knjigu, ustane i započne tražiti dokumente broda, opazivši gotovo odmah
željeznu blagajnu ispod ležaja. Budući da nije uspijevao pronaći ključ, pozove
Abolija kako bi mu pomogao. Zajedno otvore kasu, a potom Hal otpusti Abolija,
ostavši sjediti sam ostatak noći za Llewellynovim pisaćim stolom kako bi proučio
registre i dokumente broda na svjetlosti lanterne. Toliko je bio usredotočen na
čitanje da je začuđeno podigao glavu kada je Aboli došao po njega, sat nakon
svitanja: Koliko je sati, Aboli? Dva otkucaja jutarnje smjene na straži. Ljudi te žele
vidjeti. Hal se podigne od stola i protegne se, te se približi vratima kabine gdje je
Sukeena još spavala. Bilo bi dobro da razgovaraš s novim mornarima, što prije,
Gundwane, reče Aboli iza njegovih leda. Da, u pravu si. Hal se okrene prema
njemu. Daniel i ja smo im već rekli tko si, no sada ih moraš nagovoriti da plove
pod tvojim zapovjedništvom. Ako se budu oduprli i ne budu te prihvatili kao
kapetana, ne preostaje nam baš puno. Njih je trideset i četiri, a nas samo šest. Hal
krene prema malenom ogledalu na zidu, iznad vrča i lavora. Vidjevši svoj lik u
ogledalu, iznenađeno se trgne. Bože mili, Aboli, izgledam poput gusara, tako da ni
ja sam sebi ne bih vjerovao. Mora da je Sukeena slušala, jer se odjednom pojavi
na pragu, zamotana u pokrivač. Reci im da dolazimo za minutu, Aboli, kada
budem poboljšala njegov izgled. Kada su Hal i Sukeena izišli zajedno na palubu,
ljudi su ih okupljeni na sredini palube gledali zabezeknuto. Preobražaj je bio
nevjerojatan. Hal je bio svježe obrijan i na sebi je imao jednostavnu i čistu odjeću,
koju je uzeo iz Llewellynova ormara. Sukeena je počešljala kosu, natopila ju
balzamom i skupila u pletenicu, a učinila je sebi neku vrstu tunike sa zavjesom od
baršuna iz kabine. Zajedno, visoki i mladi Englez i lijepa istočnjačka djevojka činili
su predivan par. Hal ostavi Sukeenu pored bokaporte i krene prema skupini ljudi.
Zovem se Henry Courtenev. Englez sam kao i vi i mornar sam kao i vi. I te kakav,
kapetane, dovikne mu jedan od njih. Vidjeli smo kako ste nas izbavili iz mraka,
između rtova, i to s nepoznatim brodom. edan drugi dovikne: Plovio sam s vašim
ocem, Sirom Francisom Courtenevjem na staroj ZWy RWm. Bio je moreplovac i
ratnik, i usto pošten čovjek. još jedan uzvikne: učer navečer, koliko je meni
poznato, porazili ste sedmoricu gusara, Kraguljevih ljudi, vašim mačem. Krv nije
voda. Svi započnu klicati i pljeskati, nastavivši ga još dugo hvaliti, i on nije odmah
uspio doći do riječi, no na kraju podigne ruku. Odmah ću vam reći da sam
pročitao brodsku knjigu kapetana Llewellyna. Pročitao sam ugovor koji je imao s
vlasnikom broda i znam kamo je plovio GoWen owgz i što je bila njegova misija.
Napravi stanku, promatrajući njihova poštena lica, označena životom na
otvorenom zraku. Moramo se odlučiti, vi i ja. Možemo reći da smo poraženi od
Kragulja, prije nego što smo i započeli, i vratiti se natrag u Englesku. Ljudi započnu
mrmljati i buniti se, dok on ponovno nije podigao ruku. Ili, mogu preuzeti ugovor
kapetana Llewellyna i održati njegovu riječ s vlasnicima GoWg sowgAa. Sto se
mene tiče, možete se prikloniti meni i imat ćete iste uvjete i isti dio plijena za koji
ste potpisali. Prije nego što mi odgovorite, sjetite se da, pridružite li mi se, imamo
velike izglede da ćemo se ponovno sresti s Kraguljem i da ćemo se morati boriti
protiv njega. Odmah nas povedite k njemu, kapetane, dovikne jedan od mornara.
Borit ćemo se s njim već danas. Ne, mladiću. Nemamo dovoljno ljudi i prije nego
što budemo susreli ponovno Kragulja, moram naučiti kako se kormilari ovim
brodom. Borit ćemo se protiv Gwa na mjestu i na dan koji ja budem izabrao,
čvrsto izjavi Hal. I tog ću dana nabiti Kraguljevu glavu na vrh glavnoga jarbola i
podijelit ćemo si plijen. S vama sam, kapetane, uzvikne mornar s plavom kosom.
Ne znam ni napisati svoje ime, ali donesite mi registar i stavit ću tako veliki i crni
križ da će prestrašiti i đavla osobno. Svi prasnu u gromki smijeh. Da, donesite
nam registar i dajte da potpišemo. S vama smo. Kunem se i potpisujem. Hal ih
ponovno zaustavi. Doći ćete jedan po jedan u moju kabinu, kako bih vam
zapamtio imena i mogao vam pružiti ruku. Okrene se prema zaštitnoj ogradi i
pokaže prema pramcu. Plovimo otvorenim morem bez prepreka. Na obzoru se
mogla vidjeti afrička obala, niska i plavkasta. Sada se uspnite na jarbole i razvijte
jedra, plovit ćemo prema afričkom rogu. Nahrupe svi prema priponama i podijele
se po križevima, te se jedra napuhnu na vjetru, sjajeći se na suncu poput visokog
oblaka. Koja je ruta, kapetane?, dovikne Ned Tyler za kormilom.
Istoksjeveroistok, Tyleru, odgovori Hal. Zatim osjeti brod kako se podiže, dok se
on okrenuo i pogledao trag koji je ostavljao plavim morem poput nježnog poteza
kista. Svaki član posade koji je prolazio pored glavnoga jarbola gdje je bio
sklupčan Sam Bowles, okovan poput majmuna, iskoristio je priliku i pljunuo na
njega. Aboli se pojavi pred Hala na početku prve poslijepodnevne smjene na
straži. Sada moraš poravnati račune sa Samom Bowlesom. Ljudi postaju sve
nestrpljiviji. Prije ili poslije će jedan od njih preduhitriti smaknuće i zariti mu nož u
rebra. Oslobodio bi me mnogih muka. Hal podigne pogled s hrpe dokumenata i
traktata o plovidbi koje je pronašao u kovčegu Christophera Llewellyna. Znao je da
će posada od njega tražiti okrutnu osvetu prema Samu Bowlesu i nije mu bila baš
ugodna pomisao na to što će morati učiniti. Odmah stižem na palubu. Uzdahne,
predavši se beskrui puloznoj Abolijevoj logici. Okupi ljude na sredini palube. I:
Mislio je da je Sukeena još uvijek u malenoj kabini, koju je pretvorila u malu
bolnicu i gdje su svi ranjenici još uvijek bili između života i smrti. Nadao se da će
ostati ondje, no, kada je izišao na palubu, ona mu krene u susret. Trebala bi sići,
Princezo, reče joj tiho. Neće to biti prizor za tvoje oči. To što tišti tebe, tišti i
mene. Tvoj otac je bio dio mene i njegova me se smrt tiče. I ja sam izgubila oca u
užasnim okolnostima, no, osvetila sam ga. Ostat ću promatrati kako ti osvećuješ
svoga. Dobro, Hal pristane, a zatim dovikne da ga čuju s druge strane palube:
Privedite zarobljenika! Bili su primorani vući ga pred njegove tužitelje, jer ga noge
nisu držale i suze su mu se slijevale niz lice miješajući se s pljuvačkom mornara.
Nisam imao loše namjere, molio je. Čujte me, prijatelji. Onaj vrag od Cumbraea
me primorao. Smijao si se dok si držao pod vodom glavu mog brata, u laguni!,
dovikne jedan od mornara. Kada su ga odvukli do mjesta gdje je uspravno stajao
Aboli s rukama prekriženim na prsima, crni div se zagleda u Sama s čudnim sjajem
u očima. Prisjeti se Francisa Courteneyja!, promrmlja. Prisjeti se što si učinio
najboljem čovjeku koji je plovio oceanima. Hal je pripremio popis zločina za koje
je Sam Bowles morao odgovarati. Kako je postupno i glasno čitao optužbe, ljudi su
vikali i tražili osvetu. Na kraju Hal konačno pročita i posljednju optužbu s
užasnoga popisa: Samuel Bowles, optužen si da si ubio, pred očima posade,
ranjenike s GoWeM Bowg koji su bili preživjeli tvoj bezobzirni napad, i utopio ih.
Spremi dokument i oštro zapita: esi li čuo optužbe kojima te terete? Što možeš
reći u svoju obranu? Nisam kriv! Kunem se, nikada to ne bih bio učinio, ali
strahovao sam za svoj život. Posada ga ušutka povicima i prošlo je nekoliko
minuta prije nego što je Hal ponovno uspio uspostaviti tišinu. Zatim zapita: Dakle,
ne niječeš optužbe koje su podignute protiv tebe? Što vrijedi nijekati?, zaviče
jedan od mornara.Vidjeli smo svi vlastitim očima. Sada je Sam Bowles glasno
plakao. Za ime Boga, imajte milosti, Sire Henrv! Znam da sam pogriješio, no, dajte
mi još jednu mogućnost, i nećete naći stvorenje koje će biti uslužnije i ljubaznije
od mene, služit ću vam cijeli svoj život. Pogled na Sama Bowlesa mu je izazivao
toliko gađenje da je Hal htio ispljunuti, kako bi se oslobodio odvratnog okusa u
ustima. Odjednom se ponovno prisjeti slike oca kojeg vode na smaknuće,
polegnutog na nosiljci, s izmučenim tijelom od kotača i na to sjećanje se započne
tresti. Sukeena, uz njega, osjeti njegovu bol i spusti svoju laganu ruku na njegovu,
kako bi ga umirila. On polako udahne, boreći se da odagna tmurne valove patnje
koji su prijetili da će ga nadjačati. Samuel Bowles, priznali ste vaša zlodjela koja se
spominju u optužbi podignutoj protiv vas. Želite li nešto reći, prije nego što
pročitam osudu protiv vas? Promotri hladnim izrazom lica Samove oči pune suza i
opazi čudnovatu preobrazbu. Shvati da su suze bile samo sredstvo koje je Sam
mogao koristiti kako je želio. Bilo je još nešto što je gorjelo u skrivenom dijelu
njegove duše: tako tmurna zloba da je na trenutak skrenuo pogled s tih očiju, koje
gotovo nisu izgledale ljudske već zvjerske. Vi mislite da me mrzite, Henry
Courtenev, no, ne znate što je zaista mržnja. Uživam pri pomisli na vašeg oca na
kotaču. Bilo je to djelo Sama Bowlesa. Prisjetite se, svakoga dana vašeg života.
Možda će Sam Bowles i umrijeti, no bilo je to njegovo djelo! Glas se sve više
podizao, sve dok se nije pretvorio u krik, dok su na njegovim usnama pojavila
slina. Njegov ga je vrag nadvladao i njegovi povici postanu nepovezani. Ovo je moj
brod, samo moj. Trebao sam postati kapetan Sam Bowles, a vi ste mi to
onemogućili. Neka vrag ispije vašu krv u paklu, neka pleše nad lesom vašeg oca,
Henry Courtenev. Hal skrene pogled s tog odvratnog čovjeka, pokušavši se
oglušiti na tu bujicu riječi. Tyleru, pozove glasno, da ga svi mogu čuti, usprkos
Samovim urlicima. Nećemo više gubiti vrijeme, i oduzimati ga posadi broda.
Zarobljenika treba smjesta objesiti. Povucite konopac preko glavnog križa.
Gundwane!, vikne Aboli u znak upozorenja. Iza leda! Odmakne se, no prekasno da
bi reagirao. Brzo poput zmije Sam Bowles uvukao je ruku ispod hlača, gdje je nosio
kožnu futrolu. Oštrica bodeža zasja u njegovim rukama, sjajna poput komadića
kristala, dražesna poput privjeska djevojke. Bowles baci bodež svom snagom. Hal
se već započeo okretati čim je začuo Abolijev uzvik, no Sam je bio brži. Bodež je
već sijevao prostorom koji ih je dijelio i Hal začuje kako oštrica prodire u meso: no,
on nije osjetio udarac; opazi Sukeenu koja je pružila golu ruku da zaustavi udarac i
srebrena oštrica se zarije dva prsta ispod lakta. Bože, zaštiti ju!, uzvikne Hal,
uzevši ju u naručje i čvrsto ju stisnuvši uza se. Oboje su se zagledali u dršku
bodeža koja je virila iz mesa. Aboli dotrči do Sama Bowlesa trenutak nakon što je
bodež poletio iz njegove ruke i svom snagom ga udari po licu. Ned Tyler i nekoliko
mornara skoče prema njemu kako bi ga dohvatili i vratili na noge. Sam protrese
glavom, jer ga je Aboli ošamutio. Krv mu je curila iz ugla usana. Postavite konopac
preko glavnoga križa, uzvikne Ned Tvler i jedan se čovjek uspne priponama kako bi
izvršio zapovijed. Potrči križem i minutu zatim konopac je visio i slobodnim krajem
padao na palubu. Oštrica se zarila duboko, promrmlja Hal, čvrsto stišćući Sukeenu
uza se, i podignuvši joj nježno ranjenu ruku. Tanka je i zaoštrena. Sukeena
podigne glavu kako bi mu se osmijehnula, hrabrog izraza lica. Tako zaoštrena da
sam ju jedva osjetila. Izvuci je brzo van, dragi, i savršeno ću ozdraviti. Pomogni
mi!, reče Hal Aboliju koji se požuri da mu pomogne i dohvati tanki bodež i jednim
jedinim brzim pokretom izvuče oštricu iz Sukeenine ruke. Izvuče ju sa
začuđujućom lakoćom. Ona promrmlja: Nije me jako ozlijedila, no problijedjela je,
a na očnim kapcima joj se zatresu suze. Hal ju uze u naručje i krene prema
bokaporti na krmi broda, no zadrža ga divljački krik. Sam Bowles je stajao
uspravno ispod konopca koji je visio s križa, dok mu je Ned Tvler stavljao omču
oko vrata, a četvorica mornara već su bila spremna sa slobodnim krajem konopca
u rukama. Vaša kurva je mrtva, Henrv Courtenev. Mrtva je, kao i vaše kopile. Ubio
ih je Sam Bowles. Kapetane Courtenev, sjetite me se u vašim molitvama. Ja sam
čovjek kojeg nikada nećete zaboraviti. Samo je mali rez. Princeza je jaka djevojka,
usto i hrabra, izvući će se, promrmlja Ned na uho Sama Bowlesa. Ti si mrtav, Sam
Bowles. Da znak svojim ljudima na drugom kraju konopca, koji se udalje, lupajući
jednoglasno nogama o pod. Trenutak prije nego što se konopac napne, oduzevši
mu dah, Sam ponovno vikne: Dobro pogledajte oštricu koja je ranila vašu kurvicu,
kapetane, i kada okušate vršak, pomislite na Sama Bowlesa. Konopac mu zatvori
grlo i podigne ga sa zemlje te zaguši sljedeću riječ prije nego što mu je uopće došla
do usta. Posada zaurla od sreće kada se Sam Bowles spiralno uspne u vis, ljuljajući
se, dok je brod i dalje plovio. Njegove su se noge trzale a lanci na gležnjevima
zveckali poput zvončića na saonicama. Još se uvijek trzao, kada mu je vrat snažno
udario i slomio se na kraju glavnoga križa. Ostavite ga neka visi cijelu noč,
zapovjedi Ned Tyler. Sutra ujutro ćemo ga spustiti i dati ga morskim psima. Zatim
se nagne i podigne bodež s palube gdje ga je Hal bacio, proučivši okrvavljenu
oštricu: njegovo preplanulo lice problijedi. O, Bože, to ne može biti istina! Podigne
ponovno pogled prema tijelu Sama Bowlesa koje se njihalo u visini na svaki pokret
broda. Tvoja je smrt bila previše laka. Daje to u mojoj moći, ubijao bih te stotinu
puta, svakoga puta na sve bolniji način. Hal spusti Sukeenu na ležaj u glavnoj
kabini. Trebao bih očistiti ranu, no užareno željezo bi ostavilo ožiljak. Klekne pored
ležaja i prouči ranu s velikom pažnjom. Duboka je, no gotovo nema krvarenja.
Obavije joj ruku bijelom platnenom tkaninom koju je Aboli donio iz kovčega ispod
ležaja. Donesi mi torbu s lijekovima, zapovjedi Sukeena i Aboli se odmah udalji.
Čim su bili sami, Hal se nagne nad nju i poljubi joj blijede obraze. Preduhitrila si
Samov udarac kako bi me spasila, promrmlja, i približi lice njenome. Stavila si na
kocku svoj život i život djeteta koje nosiš. Nije to bio dobar posao, ljubavi moja.
Ponovila bih ga... Prekine se odjednom i on osjeti da se ukočila u njegovu naručju.
Zastenje. Što te muči, ljubavi? Povuče se unazad i pogleda joj lice. Ispod njenih
očiju opazi malene suze znoja kako izlaze iz pora na koži, poput rose na laticama
žute ruže. Patiš li? Peče, prošapće. Peče više od užarenog željeza o kojem si
pričao. Hal odmota brzo tkaninu s ruke, i začuđeno se zagleda u promjenu nastalu
na rani dok su se zagrlili. Ruka se nadula pred njegovim očima, poput onih debelih
ribica koraljnih grebena koje se mogu naduti, povećavši obujam, kada im prijeti
opasnost. Sukeena podigne ruku i približi ju prsima, te zastenje kada bol koja je
izvirala iz rane zahvati i prsa poput lijevanog željeza. Ne razumijem što se dogada.
Započne se nestrpljivo pomicati na ležaju. Ovo nije prirodno. Pogledaj kako
mijenja boju. Hal je nemoćno gledao ruku koja se nadimala polako, postavši
ljubičaste boje, od ramena do lakta. Iz rane se počela cijediti žuta i ljepljiva
tekućina. Što mogu učiniti?, zapita Hal. Ne znam, odgovori očajno ona. Ne
razumijem što se događa. Grč boli uhvati ju poput škripca, i ona savije kičmu.
Zatim se bol smanji i ona ga zamoli: Moram dobiti torbu. Ne mogu izdržati ovu
bol. Imam prašak koji sam izvadila iz maka za opijum. Hal skoči na noge i prođe
kabinu: Aboli, gdje si? Odmah donesi torbu! Na pragu je stajao Ned Tvler koji je
držao nešto u ruci i imao je čudan izraz lica. Kapetane, moram vam nešto
pokazati. Ne sada, prijatelju, ne sada. Hal ponovno podigne glas. Aboli, dođi
odmah. Aboli potrči Ijestvama i donese torbu. Sto je, Gundwane? Sukeena!
Nešto joj se događa. Trebaju joj njeni lijekovi. Kapetane! Ned Tyler ude silom u
kabinu i odmakne Abolija te dohvati Hala za ruku. Nije nešto što može čekati.
Pogledajte bodež. Pogledajte vršak. Podigne bodež i ostali se zagledaju u njega. U
ime Boga!, prošapće Hal. To ne može biti istina! Po svoj dužini oštrice nalazila se
uska brazda, ispunjena crnom i ljepljivom pastom, koja je, osušivši se, ostavila tvrd
i svjetlucav sloj. To je oružje ubojice, reče Ned tiho. Brazda je puna otrova. Hal
osjeti kako mu se tlo trese pod nogama, kao da se na brod sručio veliki val. Zamuti
mu se pred očima. Nije moguće. Aboli, reci da nije moguće. Budi čvrst, promrmlja
Aboli. Budi čvrst zbog nje, Gundwane. Stisne snažno Halovu ruku i to ohrabri
Hala, no kada pokuša udahnuti, osjeti kao da mu željezna motka pritišće prsa. Ne
mogu živjeti bez nje, stenjao je poput zbunjenog djeteta. Ne smiješ joj to
pokazati, reče Aboli. Nemoj joj još više otežati rastanak. Hal se zagleda u njega
ne shvaćajući, zatim započne shvaćati značenje male brazde u oštrici i prijetnje
Sama Bowlesa koje mu je doviknuo s omčom oko vrata. Sukeena umire, reče
začuđeno. Ovo će za tebe biti teže od svih bitaka koje si ikada do sada vodio,
Gundwane. S golemim naporom Hal pokuša ponovno doći k sebi. Nemoj joj
pokazati bodež, zapovjedi Nedu Tyleru. ldi! Baci u more to prokleto oružje! Vrati
se Sukeeni i pokuša sakriti očaj koji je imao na srcu. Aboli je donio tvoju torbu.
Klekne ponovno pored nje. Reci mi kako da pripremim lijek. O, požuri, molila je, u
grču. Plava bočica. Dvije doze u čašu tople vode. Ne više, jer je jak. Ruka joj se
tresla snažno kada je pokušala uzeti čašu. Mogla se služiti samo jednom rukom.
Ranjena ruka je bila naduta i ljubičasta, prsti, nekoć nježni, toliko su nabrekli da je
koža gotovo napukla. Držala je s poteškoćama čašu i Hal joj je približi usnama, dok
je ona ispijala sadržaj što je brže mogla. Ponovno se spusti na ležaj, izmorena od
napora, mučena grčevima i sva u znoju agonije. Hal ostane pored nje, čvrsto ju
stišćući uza se, pokušavši ju utješiti; no, znao je da je sav njegov napor bio
uzaludan. Nakon nekog vremena mak započne djelovati. Ona se privije uz njega,
zarivši mu lice u vrat. Umirem, Gundwane. j Ne govori tako, molio ju je. Znala sam
to već mjesecima. Pročitala sam u zvijezdama. Zato nisam mogla odgovoriti na
ono tvoje pitanje. Sukeena, ljubavi moja, umrijet ću s tobom. i Ne. Njen je glas
bio jači. Ti ćeš nastaviti živjeti. Pratila sam te na tvome putu dokle god mi je to
bilo dozvoljeno, no, tebi je sudbina namijenila poseban život. Na trenutak se
odmori, i on j pomisli da je pala u nesvijest, no, zatim ponovno progovori: Ti ćeš i
nastaviti živjeti, imat ćeš mnogo muške djece i njihova će djeca napredovati u ovoj
zemlji, Africi, i postat će to njihova domovina. Ja ne želim druge djece, osim tvoje,
odgovori Hal. Obećala si mi sina. Šuti, ljubavi, jer će ti sin kojeg ti budem rodila
slomiti srce. Ponovno ju uhvati strašan grč od kojeg krikne. Na kraju je izgledalo
da više ne može izdržati, i ponovno padne na ležaj, dršćući i plačući. On ju je
čvrsto držao, ne mogavši pronaći riječi kojima bi umanjio njenu bol. Sati su
prolazili i on začuje dva puta brodsko zvono kako najavljuje smjenu na straži.
Osjećao je kako postaje sve slabija i kako se udaljava od njega, zatim njeno tijelo
ponovno uhvate jaki grčevi. Kada je ponovno pala u njegovo naručje, promrmlja:
Rodio ti se sin, sin kojeg sam ti obećala.Imala je zatvorene oči, a suze su joj tekle
niz lice. Nekoliko trenutaka on ne shvati njene riječi, a zatim bojažljivo odmakne
pokrivač. Između njezinih okrvavljenih bedara ležalo je malo ružičasto djetešce,
prekriveno velom sjaja i vezano pupčanom vrpcom uz nju. Malena glava bila je
razvijena samo na pola: oči nikada neće ugledati svjetlost dana, nikada neće
zaplakati, a usta nikada neće sisati, ni smijati se. Hal opazi da je bilo muško dijete.
Uze ju u naručje i Sukena otvori oči, nježno mu se nasmiješivši. Žao mi je, ljubavi.
Sada moram ići. Budeš li i sve zaboravio, zapamti samo da sam te voljela kao što
te neće moći voljeti nijedna žena. Zatvori oči i on osjeti kako život napušta njeno
tijelo, dok se na nju spuštao veliki mir. Probdje zajedno s njima, sa svojom ženom
i svojim sinom, do ponoći. Zatim Althuda donese u kabinu smotuljak platna,
zajedno s iglom i koncem. Hal položi mrtvorodenče u Sukeenino naručje, i obavije
ih zajedno, uz Althudinu pomoć, u platno, sašivši ga s topovskom granatom na
jednome kraju. U ponoć Hal u svome naručju odnese ženu i dijete i dade ih oboje
moru, pod mjesečevom svjetlošću Afrike. Kliznu ispod tamne površine, ostavivši
za sobom samo nabor u tragu broda. Zbogom, ljubavi, prošapće. Zbogom, sine
moj. Zatim se spusti u kabinu na krmi broda i otvori Llewellynovu Bibliju, tražeći
utjehu u stranicama knjige uvezene u crnu kožu, no uzalud. Šest dugih dana ostao
je sjediti sam pored prozora svoje kabine, bez da pojede išta od onoga što mu je
Aboli donosio. Ponekad bi čitao Bibliju, no većinom je samo gledao u trag koji je
ostavljao brod. Svakoga dana, u podne, uspinjao se do palube, oštar i bezvoljan,
kako bi procijenio položaj sunca. Računao je položaj broda i davao zapovijedi
kormilaru, zatim se vraćao u svoju kabinu i ostajao sam sa svojom boli. Ujutro
sedmoga dana Aboli stane pred njega. Bol je prirodna, Gundwane, no ovo je
samosažalijevanje. Ti zaboravljaš tvoje obveze i sve nas koji smo se s povjerenjem
prepustili u tvoje ruke. Dovoljno si patio. Nikad neće biti dovoljno. Hal podigne
pogled prema njemu. Oplakivat ću ju sve dane moga života. Podigne se i osjeti
kako mu se muti pred očima, oslabljen patnjom i pomanjkanjem hrane. Pričeka da
mu se glava razbistri. U pravu si, Aboli. Donesi mi tanjur hrane i vrč piva. Nakon
što je pojeo, osjeti se jačim. Opere se i obrije, presvuče košulju i počešlja
razbarušenu kosu, učinivši debelu pletenicu na leđima. Primijeti da je medu crnim
kovrčama bilo i sijedih niti i pogleda se u ogledalo te jedva prepozna preplanulo
lice koje ga je promatralo, s orlovskim nosom. Opazi da nije bilo ni najmanje
masnoće najagodičnim kostima i čeljusti. Oči su mu bile zelene poput smaragda i
sjajile se poput dragog kamenja. Tek mi je dvadeset godina, pomisli začuđeno, a
izgledam kao da sam dvostruko stariji. Uze mač sa stola i stavi ga u korice.
Odlično, Aboli, spreman sam da se vratim svojim obvezama, izjavi i Aboli krene za
njim na palubu. Voda palube za kormilom ga pozdravi, a straža na palubi se
pogleda. Svi ljudi su bili svjesni njegove prisutnosti, no nitko nije gledao prema
njemu. Hal je neko vrijeme ostao naslonjen na zaštitnu ogradu, sijevajući očima
prema priponama i palubi. Kormilaru, pazi, skrećeš prema vjetru, k vragu!, izdere
se na kormilara. Lanterna na glavnome jedru podrhtavala je na laganome vjetru, i
Hal je to opazio, a straža, stisnuta ispod glavnoga jarbola izmijeni si osmijeh.
Kapetan se ponovno vratio medu njih. Na početku nisu shvaćali što je to značilo,
no ubrzo su otkrili. Hal počne pozivati sve članove posade u svoju kabinu, jednog
po jednog. Nakon što ih je zapitao za ime i prezime i mjesto ili posao, koji su
obavljali, raspitivao se o spretnosti i njihovoj službi, proučavajući ih u
međuvremenu kako bi procijenio njihove sposobnosti. Trojica su se isticala medu
svima njima: pod Llewellynom su bili na čelu smjena na straži, a voda palube John
Lowell službovao je i kđd Halova oca. Ti ćeš zadržati svoje staro mjesto vode
palube, reče mu Hal i John se nasmije. Bit će mi čast moći vam služiti. Nadam se
da ćeš ostati tog mišljenja i nakon mjesec dana, odgovori mu on suho. Ostala
dvojica bili su William Stanlev i Robert Moone, obojica kormilari. Halu su se
odmah svidjeli. Llewellyn je znao izabrati ljude, pomisli, i rukuje se s njima. Big
Daniel je također bio voda palube, dok je Ned Tyler, koji je znao čitati i pisati,
postao drugi časnik. Althuda, jedan od malobrojnih medu posadom koji je također
znao pisati i čitati, postao je pisar broda, odgovoran za sve dokumente i njihovo
ispunjavanje. Bio je najuža veza koja je preostajala Halu sa Sukeenom i zbog toga
ga je jako volio i želio ga je uvijek imati uza se. Na taj je način mogao podijeliti
svoju bol. John Lowell i Ned Tyler proučavali su zajedno s njim popis posade i
pomagali mu da organizira smjenu na straži, glavni popis po kojem je svaki član
posade znao kojoj smjeni pripada i koje mu je mjesto na brodu. Učinivši to, Hal
pregleda brod, započevši s glavnom palubom, a zatim otvorivši bokaporte, i
zajedno s dvojicom kormilara. Penjao se i ponekad puzio po cijelome brodu, od
dna do vrha jarbola. Ušavši u spremnicu baruta otvori tri bačvice, koje je izabrao
slučajno, kako bi procijenio kvalitetu praha i fitilja. Napravi inventuru tereta
provjerivši manifest i začudi se zadovoljan zbog velike količine pušaka i metaka
koje je brod prevozio, zajedno s artiklima za prodaju. Zatim zapovjedi da se
pregleda trup broda i, spustivši u more brodicu, kružio je oko broda nastojeći
procijeniti stanje kobilice broda. Premjesti nekoliko topova na krmu broda i
zapovjedi da prenesu teret na palubu i ponovno ga vrate u štivu broda, pazeći da
ga ravnomjerno rasporede. Zatim naredi posadi da vježba razvijati jedra, ploveći s
brodom u svim pravcima i s različitim vjetrovima. Nastavio je tako gotovo cijeli
tjedan dana, pozvavši smjenu straže usred noći kako bi smanjila ili povećala jedra i
što više ubrzala brod. Ubrzo je poznavao brod istim intenzitetom poput
ljubavnika. Znao je koliko ga je mogao približiti vjetru i kako je plovio
potpomognut vjetrom sa svim razvijenim jedrima. Navlaži jedra morskom vodom,
kako bi bolje izdržala vjetar, a potom, dok je plovio najvećom brzinom, izračunao
je brzinu u vodi posluživši se klepsidrom i uzicom koju je spustio s pramca na
krmu. Otkrije kako ubrzati brod što više i kako da odgovori na kormilo kao vranac
uzdama. Posada je radila ne žaleći se i Aboli je čuo mornare kako međusobno
razgovaraju na pramčanom nadgradu. Umjesto da se požale, činilo se da cijene
promjenu naspram Llewellynove ruke. Mladi kapetan je pravi mornar. Brod ga
voli. On zna kako da iz njega izvuče najviše i kako da poleti vodama. Voli i nas
tjerati do granice snošljivosti, usprotivi se drugi. No, ohrabrite se. Kladim se da
ćemo na kraju ovoga putovanja imati lijep dio plijena u džepu, svaki od nas. Zatim
Hal započne rad na topovima, zapovjedivši da ih izvuku iz pozicije spremne za
paljbu i ponovno ih vrate na mjesto, dok se ljudi znojni i iznemogli, smiješeći se,
nisu počeli žalili, psujući ga i nazivajući ga tiraninom. Nakon toga zapovjedi posadi
da vježba gađanje na plutajućoj bačvici, pohvalivši najbolje kada bi uspjeli pogoditi
bačvu. U stankama su vježbali mačevanje, boreći se golih prsa i mjereći se protiv
Abolija, Big Daniela i Johna Lowella, koji je bio najbolji mačevalac nove posade.
GofM Bowgfz je plovio uz obalu afričkog kontinenta i Hal ga okrene prema
sjeveru. Sada se more mijenjalo nakon svake milje. More je dobilo intenzivnu boju
indiga koja je izgledala kao da guši nebo. Vode su bile toliko bistre da je Hal,
nagnuvši se s pramca broda, mogao razabrati na četiri hvata dubine dupine koji su
plivali pred brodom, okrećući se istom živahnošću poput koker španijela, a potom
bi se pojavljivali na površini mora i skakali u luku. Kada bi izvirali, promatrao je
njihovu glavu i čeljusti koje su se otvarale kako bi disali, dok su ga dupini
promatrali živahnim očima i vragolastim osmijehom. Plovidbu broda slijedile su i
ribe, koje su se kretale pred brodom na srebrenim krilima. Kada bi naletjeli na
utihu, Hal nije dozvoljavao posadi da se odmara, već bi spuštao u more brodicu i
organizirao nadmetanja različitih smjena straže u brzini, sve dok voda ne bi
postajala bijela, pjeneći se pod veslima. Zatim, na kraju utrke, naređivao bi da
napadnu GoWe BowgA, kao da je neprijateljski brod, dok su im se on, Aboli i Big
Daniel suprotstavljali i tjerali ih da se bore kako bi zakoračili na palubu. Pod
sparinom tropskih krajeva, dok je GoMm 0owg lagano plovio na lijenim valovima i
jedra su mlitavo visjela, tražio je od mornara da se utrkuju u brzini, kako bi se
uspeli do vrha jarbola i ponovno se spustili, a kao nagradu dijelio bi im porciju
ruma više. Nakon nekoliko tjedana ljudi postanu spretni, uvježbani i puni
entuzijazma, nestrpljivi da se počnu boriti. Hala je pak mučio bol u srcu koju nije
nikome povjerio, čak ni Aboliju. Svake je noći sjedio za pisaćim stolom u glavnoj
kabini, bojeći se spavati, jer je znao da će ga bol i sjećanje na ženu i dijete koje je
izgubio mučiti u snu, te je proučavao karte pokušavši naći izlaz. Imao je samo
četrdeset ljudi na brodu, koji su jedva bili dovoljni za plovidbu, no premalo za
borbu. Ako budu ponovno nabasali na Kragulja, on je protiv njih mogao poslati
stotinu ljudi. Ako su željeli biti u stanju da se obrane, a pogotovo da se stave u
službu etiopskog vladara, Hal je morao pronaći ljude. Proučavajući karte, uspije
otkriti malo luka gdje je mogao pronaći iskusne mornare. Bile su gotovo sve pod
kontrolom Portugalaca ili Nizozemaca i ne bi rado primile englesku fregatu,
pogotovo ne onu čiji je kapetan imao namjeru privući mornare k sebi. Englezi nisu
uspjeli masovno prodrti u taj ocean. Poneki trgovci osnovali su naselja na
indijskom kontinentu, no bili su pod utjecajem Velikog mogula i osim toga trebali
su podosta produžiti putovanje, ako su mislili stići do njih. Znao je da na
jugoistočnoj obali dugačkog otoka St. Lawrence, nazvanog Madagaskar, francuski
vitezovi reda Svetog grala imaju sigurnu luku koja se nazivala Fort Dauphin. Ako bi
se zaustavio u toj luci, kao engleski vitez istoga reda, mogao je očekivati nešto više
od dobrodošlice, jedino ako je koja prirodna pojava, kao primjerice uragan,
izazvao brodolom, ostavivši u luci mornare bez broda. No, odluči da će riskirati i
uploviti u Fort Dauphin, te stoga usmjeri brod prema otoku. Dok je plovio prema
sjeveru, prema Madagaskaru, Afrika se stalno nalazila tako blizu, s njegove lijeve
strane. Ponekad je kopno bilo obavljeno plavkastom maglicom, ponekad je
izgledalo tako blizu da je osjećao njen miris: bio je to miris začina te bogat i tamni
miris zemlje, nalik na topli kolač tek izvađen iz pećnice. Često su iri, Matesi i
Kimatti zajedno promatrali sa zaštitne ograde zelene brežuljke i obalu,
razgovarajući potiho na jeziku šuma. Čak se i Aboli, kada je imao koji slobodan sat,
uspinjao do koša i promatrao zemlju u daljini, spuštajući se tužna i melankolična
pogleda. Plovili su već tjednima, ne vidjevši ni traga drugim ljudima. Duž obale
nije bilo gradova ni luka koje su mogli promatrati, a na moru ne opaze ni jedno
jedino jedro, ni brodicu, ni dimv koji bi plovio duž obale. Tek kad su stigli na oko
stotinu milja od Capa St. Marie, krajnjeg južnog rta otoka, opaze jedan brod. Hal
dade znak da svatko zauzme svoje borbeno mjesto i da se nabiju topovi i upali
fitilj, jer je u tim morima trebao biti spreman na sve. Kada su bili gotovo blizu
broda, ovaj podigne zastavu. Sretan što na vrhu jarbola vidi englesku zastavu i
crooc paffee reda, Hal odgovori, podignuvši iste boje i dva se broda približe jedan
drugome kako bi se međusobno pozdravili. Koji ste brod?, zapita Hal i odgovor
mu stigne iznad vode boje indiga: Ro ofDurzam, kapetana Wellesa. Bio je to
naoružani trgovački brod, karavela s dvanaest topova sa svake strane. Hal spusti
u more brodicu i smjesti se u nju, a na izlazu bokaporte dočeka ga kapetan
srednjih godina, živahan poput patuljka: Pozdrave se tajnim pozdravom
prepoznavanja. Kapetan VVelles ga pozove u svoju kabinu, gdje su zajedno popili
vrč vina, izmijenivši si pohlepno novosti. Welles je isplovio prije četiri tjedna iz
engleske luke St. George, pored Madrasa, na istočnoj obali Indije, s teretom
tkanina koje je mislio zamijeniti robovima, na zapadnoj obali Afrike, u Gambiji. Od
tamo je htio nastaviti plovidbu Atlantikom do Kariba, gdje je htio mijenjati robove
za šećer i vratiti se u Englesku. Hal se raspitao za raspoložive mornare u
engleskim kolonijama na Camaticu, dijelu indijske obale, koji se prostirao od
Ghatsa na istoku do Coromandela, no Welles zavrti glavom. Bit će bolje za vas da
se držite daleko od te obale. Kada sam isplovio, kolera je bjesnila u svim naseljima
i mjestima. Svaki čovjek kojeg uzmete na brod mogao bi sa sobom ponijeti i smrt
kao družicu. Hal osjeti užas na pomisao da se epidemija proširi medu njegovom
posadom. Nije smio uploviti u luke u kojima je bjesnila bolest. Ispivši i drugu čašu
vina, VVelles prenese Halu prvo izvješće o vjerskome ratu u Africi. Mladi brat
Velikog mogula, Sadiq Kan fahan, stigao je pred obalu s velikom flotom,
zahvaljujući savezništvu koje je sklopio s Ahmedom El Grangom, kojemu je
nadimak ljevoruki, sultanom arapske države Oman, koja se želi proširiti na zemlje
koje graniče s carstvom presvijetlog Ivana. Zajedno su njih dvojica objavili jzzod,
sveti rat, i sručili se na kršćane poput uragana, osvojivši i opljačkavši luke i
gradove na obali, zapalivši crkve, samostane, ubivši redovnike i svete ljude.
Namjeravam ponuditi svoju pomoć presvijetlom Ivanu kako bismo porazili
pogane, reče mu Hal. To je novi križarski rat i vaš je poduhvat plemenit, složi se
Welles. Mnoge najsvetije relikvije kršćanstva čuvaju sveti oci u etiopskom gradu
Axumu i samostanima koji se podižu u tajnim mjestima na planinama. Ako bi pali
u ruke pogana, bio bi to tužan dan za kršćanski svijet. Ako se ne možete i vi
uključiti u taj sveti rat, bi li mi bar mogli ustupiti dvadesetak vaših ljudi? Jako me
muči manjak iskusnih mornara. Welles spusti pogled. Preda mnom je dugačak put
i procjenjujem da ću izgubiti još mnogo ljudi medu posadom, kada budemo
posjetili obalu Gambije i za vrijeme prelaska Atlantika. Podsjećam vas na zakletvu
koju ste položili, nije popuštao Hal. Welles se neko vrijeme dvoumio, a zatim
slegne ramenima: Okupit ću posadu, možete zapitati ima li medu njima
dobrovoljaca koji bi vam se priključili u poduhvatu. Hal se zahvali, znajući da je
Welles bio siguran kako neće izgubiti svoje ljude. Malo je mornara koji će nakon
dugog putovanja od dvije godine odustati od njihovog dijela zarade i brzog
povratka kući, da bi se ponovno latili oružja i branili nepoznatog vladara, iako
kršćanina. Samo dvojica mornara odgovori na Halov poziv i Welles je izgledao
zadovoljan što će ih se osloboditi. Mladić je odmah zaključio da su vjerojatno imali
težak karakter, no, nije si mogao priuštiti bolji izbor. Prije nego što su se razdvojili,
preda Wellesu dva zatvorena svitka papira. ledan od njih bio je adresiran na
vikonta Wintertona, i sadržavao je dugačko pismo u kojem je Hal opisao kako je
bio ubijen kapetan Llewellyn i kako se on domogao GoWe Bougka, obvezavši se
da će koristiti brod po izvornom ugovoru. Drugo pismo bilo je za strica, Thomasa
Courtenevja, u High Wealdu, kako bi ga obavijestio o smrti Sira Francisa i
njegovom nasljedstvu, sa zamolbom stricu da nastavi upravljati imanjem u
njegovoj odsutnosti. Kada se konačno pozdravio s Wellesom, dva mornara koje je
pridobio, vrate se s njim na GoWen Bowg. S ograde Hal je gledao kako Eose
ofDurfiam nestaje iz njegova vidokruga prema jugu. Nakon nekoliko dana opazi
brežuljke na sjeveru otoka Madagaskara. Te noći Hal, kao i uobičajeno, popne se
na palubu na kraju druge smjene na straži da iščita vrijednosti na kućištu i
porazgovara s kormilarom. Tri tamne sjene čekale su ga u podnožju glavnoga
jarbola. Jiri i ostali žele razgovarati s tobom, Gundwane, objasni Aboli. Okupe se
oko njega uz zaštitnu ogradu i prvi započne razgovor Jiri, na jeziku šuma. Kada su
me uzeli i odnijeli iz doma, bio sam već muškaraca, promrmlja. Bio sam dovoljno
velik da se prisjećam svoje zemlje više od njih. Pokaže prema Aboliju, Kimatiju i
Matesiju, koji se slože. Mi smo bili djeca, doda Aboli. Ovih posljednjih dana,
nastavi Jiri, kada samo počeo osjećati miris zemlje i ponovno vidio zelene
brežuljke, stare uspomene, zaboravljene već odavna, ponovno su se probudile u
meni. Sada sam siguran, u dubini duše, da bih znao pronaći put do velike rijeke, na
čijim je obalama živjelo moje pleme kada sam bio dijete. Hal je šutio neko
vrijeme, a potom zapita: Zašto mi to govoriš, Jiri? Želiš li se vratiti svojima? Ovaj
je oklijevao: Prošlo je mnogo vremena. Moj otac i moja majka su mrtvi, ubijeni. I
moja braća, prijatelji iz djetinjstva ne žive više ondje, i njih su odnijeli u okovima.
Nakon stanke, doda: Ne, kapetane, ne mogu se vratiti, jer ste vi moj kapetan, kao i
vaš otac prije vas, a ovo su moja braća. Pokaže prema Aboliju i ostalima oko njega.
Sada Aboli nastavi: Ako bi nas Jiri mogao voditi do velike rijeke, ako bi uspjeli
pronaći njegovo izgubljeno pleme, možda bi medu njima mogli pronaći i oko
stotinu ratnika koji bi ispunili ovaj brod. Hal ga je zapanjeno promatrao. Stotinu
ljudi? Ljudi koji se znaju boriti poput vas? Ako je tako, znači da mi se zvijezde
ponovno osmjehuju. Sve isprati do kabine na krmi broda, gdje je upalio lanterne i
pokazao im karte na podu. Stisnu se oko njega u krugu, i crnci započnu
raspravljati, njihovim zvonkim glasovima, dok im je Hal objašnjavao kako se čitaju
karte koje trojica, za razliku od Abolija, nisu znali čitati. Kada je zvono broda
oglasilo početak jutarnje smjene na straži, Hal se uspne na palubu i pozove Neda
Tvlera. Nov pravac plovidbe, Nede. Krećemo prema jugu. Označite ga na kućištu.
Začuvši zapovijed kako se vraćaju, Ned se začudi, no nije ništa zapitao. Pravac jug,
kapetane. Hal se smiluje, jer je bilo očito da ga znatiželja muči, poput prišta na
stražnjici. Vraćamo se prema kopnu. Prijeđu široki kanal koji je dijelio otok
Madagaskar od afričkog kontinenta. Kopno se pojavi na obzoru, nalik na plavkastu
pjenu i kada su bili na otvorenom moru, promijene pravac kretanja te nastave
ploviti uz obalu prema jugu. Danju su Aboli i liri gotovo sve vrijeme provodili na
košu, promatrajući obalu. Dva puta se liri spustio s koša, da bi zapitao Hala za
dozvolu da se usidre blizu obale, i spuste na kopno kako bi izvidjeti teren,
pomislivši da je možda ugledao ušće velike rijeke. Prvi put se kanal pokazao
pogrešnim, dok drugi put, kad su bili usidreni na ušću, Jiri nije prepoznao rijeku.
Previše je malena. Rijeka koju tražim ima četiri rukavca. Ponovno isplove prema
otvorenome moru, ploveći prema jugu. Hal je započeo sumnjati u Jirijevo
pamćenje, no nastavio se nadati. Nekoliko dana kasnije, primijeti vidljivo
uzbuđenje dvojice na košu: promatrali su kopno, međusobno mašući rukama.
Matesi i Kimatti, koji nisu bili na smjeni straže, odmarali su se na pramčanom
nadgradu i naglo ustanu, uspevši se priponama i zagledavši se u kopno. Hal krene
prema ogradi i približi oku dalekozor koji je nekoć pripadao Llewellynu, te opazi
kako se pred njima otvara delta rijeke. Voda je tekla u više rukavaca, i bila je
mutna, puna otpadaka, iz močvara i nepoznatih zemalja, koje su se vjerojatno
smjestile na izvoru te veličanstvene vode. Velike skupine morskih pasa hranile su
se tim ostacima, ploveći strujom, s visokim perajama koje su izvirale iz vode. Hal
pozove na palubu Jirija i zapita ga: Kako vaše pleme zove ovu rijeku? Ima mnogo
imena, jer ulazi u more kao više rijeka. Te se rijeke zovu Musela, Inhamesingo i
Kinde. No, glavna je rijeka Zambere. Zaista, ova imena zvuče plemenito, no, jesi li
siguran da je to ta rijeka s četiri rukavca? Kunem se grobom svoga oca. Približivši
se obali Hal postavi dvojicu mornara na pramac proda kako bi mjerili dno, i kada
se započelo penjati, baci sidro na dvanaest hvata vode. Nije namjeravao riskirati
brod u nepoznatim vodama i vijugavim kanalima delte, a postojala je još jedna
opasnost koju je htio izbjeći: od oca je saznao da su delte u tim tropskim
krajevima bile opasne za zdravlje posade. Ako bi mornari udisali noćni zrak tih
močvara, lako bi dobili vrućicu koja bi ih odvela u smrt; bila je to bolest koja je
nazvana malarijom. Sukeenine torbe, koje su predstavljale jedino nasljedstvo koje
mu je preostalo od nje, zajedno s brošem od jantara, sadržavale su dobru rezervu
jezuitskoga praha, odnosno kinina koji se vadio iz kore stabla cmczona. Osim toga
Hal je pronašao i cijelu kutijicu te vrijedne tvari medu Llewellynovim stvarima. Bio
je to jedini lijek protiv malarije, bolesti s kojom su se mornari susretali u tim
dijelovima oceana, od džungle Batavije i Indije, preko kanala Venecije, do voda
Virginije i Kariba, u Novome svijetu. Hal nije namjeravao izlagati svoje ljude
opasnosti od zaraze, i stoga naredi da donesu na palubu dvije brodice iz štive i da
ih sastave. Zatim izabere posadu za brodice, koja je uključivala četvoricu
Afrikanaca i Big Daniela. Na pramcu svake brodice ugradio je mali top, dok su i na
krmi bila postavljena dva oružja. Svi sudionici izvidnice bili su naoružani do zuba i
Hal je na brodicu dao prenijeti tri teška sanduka trgovačke robe: noževe, škare i
ogledala, bakrene žice i staklene perlice iz Murana. Ostavivši Nedu Tvleru GoWe
owg zajedno s Althudom, zapovjedi im da ostanu usidreni daleko od kopna,
čekajući njihov povratak. Znak za uzbunu bio bi crvena raketa. Samo je u tom
slučaju Ned trebao poslati na kopno brodice u potragu za njima. Vjerojatno će
proći mnogo dana ili čak tjedana, upozori ga. Nemojte gubiti nadu. Ostanite na
vašim mjestima, sve dok ne budete dobili naše vijesti. Hal preuzme
zapovjedništvo na brodici na čelu, zadržavši uza se Abolija i ostale Afrikance, dok
ih je Big Daniel slijedio u drugoj brodici. Istražili su tako četiri glavna kanala delte.
Razina vode izgledala je niska i neki su ulazi bili zapriječeni pješčanim dinama.
Poznavajući iz iskustva opasnost od krokodila, Hal nije htio riskirati i slati svoje
ljude na obalu da izvuku brodice iz pijeska. Na kraju izabere rukavac koji je bio
najbogatiji vodom. Uspjeli su se izvući iz pjeskovitog dijela rijeke i ući u mutan i
miran svijet močvara. Visoke stabljike papirusa i korijenje biljaka činilo je dva
golema zida s obje strane kanala, smanjujući njihov vidokrug i braneći ih od vjetra.
Nastavili su veslati ravnomjernim ritmom, slijedeći meandre kanala, no nakon
svakoga meandra ugledali bi ponovno isti prizor. Hal odmah shvati da bi bilo vrlo
jednostavno izgubiti se u tom labirintu i označi svaki meandar komadima tkanine,
koje je privezao na grane uz rijeku. Napredovali su ne znajući ni sami kamo, dva
dana, veslajući prema zapadu, vodeni samo kompasom i tokom rijeke. U lokvama
su promatrali vodene konje, koji su otvarali čeljusti kada bi se oni približili i zvučno
ih upozoravali. Držali su se podalje od tih životinja, no kada su se bolje upoznali s
njima, Hal se nije osvrtao na njihova upozorenja, nastavivši neometano svojim
putem. Ta je smionost na početku izgledala opravdana, budući da su životinje
uranjale u vodu čim bi krenuo ravno prema njima. No, prešavši još jedan meandar
rijeke, stigli do velike zelene bare. Usred nje podizala se hrpa blata, na kojoj su
opazili veliku ženku vodenoga konja i pored nje mladunca. Ugledavši ih da se
približavaju prema njoj, ženka ispusti prijeteći zvuk, no svi prasnu u podrugljiv
smijeh. Hal zavikne s pramca: Pomakni se, starice. Ne mislimo ti nauditi, no željeli
bismo proći. Velika ženka spusti glavu i ponovno rikne, spremi se u napad i baci se
prema njima. Kad primijeti da je životinja zaista napadala, Hal dohvati fitilj s dna
broda i pozove na uzbunu. Mili Bože, namjerava nas napasti. Okrene mali top i
nacilja prema njoj, no ona stigne do vode i baci se u nju široko zapljusnuvši, te
nestane ispod površine. Hal pomakne cijev maloga topa s jedne strane na drugu,
tražeći priliku da ispali, ali životinja je plivala duboko ispod vode. Dolazi na nas!,
uzvikne Aboli. Gundwane, pričekaj da dobro naciljaš. Hal je gledao prema dnu, s
fitiljem koji se dimio, i kroz jasne zelene vode opazi nevjerojatan prizor: vodeni
konj je polako napredovao dnom, podižući oblake blata. Nalazio se još uvijek na
jednome hvatu dubine i ne bi ga mogao pogoditi. Nalazi se ispod nas!, obavijesti
ih. Budite spremni!, upozori ih Aboli. Na taj način razaraju kanue mog plemena.
Tek je izgovorio te riječi do kraja, kada začuju ispod sebe tresak; vodeni konj se
zabio u dno, podižući iznad vode tešku brodicu sa svim teretom od deset veslača.
Ljudi odlete s klupa, a Hal gotovo završi u vodi, uspjevši se zadržati za klupicu. Kad
se brodica ponovno spustila, on dohvati mali top. Snaga goleme životinje sigurno
bi rastvorila kobilicu neke manje čvrste brodice, a sasvim sigurno bi razorila kanu
od drva, no njihova brodica je bila izrađena tako da je mogla odoljeti snazi
Sjevernog mora. Velika siva glava ponovno se pojavi na površini vode pored
brodice s otvorenim čeljustima nalik na ružičastu pećinu, ukrašenim redom žutih
kljova. Zvukom koji zastraši posadu, vodeni konj se baci na njih širom otvorenih
čeljusti kako bi zagrizao brodicu. Hal usmjeri mali top prema glavi životinje koja ih
je napadala i ispali. Dim i plamen završe ravno u otvorenom grlu, čeljusti se
zatvore i životinja nestane ispod površine vode, izronivši nekoliko trenutaka
kasnije, na pola puta do otoka s blatom gdje je mladunac ostao sam i izgubljen.
Golemo okruglo tijelo izroni napola iznad površine, u grčevima, a zatim padne
unazad, utonuvši u smrt i ostavivši na zelenoj vodi dugački crveni trag. Mornari se
vrate veslima s novom energijom i brodica prođe novim poletom sljedeći
meandar. Big Daniel im je u drugoj brodici bio za petama. Nakon sukoba s
vodenim konjem, Halova brodica je počela propuštati, no s jednim čovjekom koji
je trebao prazniti vodu, mogli su je održavati suhom dok je ne izvuku i okrenu
kako bi popravili štetu. Nastave ploviti kanalom. Oblaci ptica podizali su se u letu
s gustih mrlja papirusa oko njih. Više puta opaze čudnovate antilope smeđe boje,
sa zavijenim rogovima i svijetlim vrškom koje mora da su živjele na močvarnom
tlu. U zalazak sunca opaze jednu koja je stajala pored biljke papirusa i Hal ju ubije
hicem iz puške. Otkrili su iznenađeno da je životinja imala deformirane papke, vrlo
produžene. Hal je pomislio da vjerojatno služe poput peraja u vodi,
omogućavajući joj da se održi na mekanoj površini močvarnog tla. Antilopino
meso je bilo slatko i mekano i ljudima je prijalo, budući da već dugo nisu jeli tako
mnogo. Noći koje su provodili spavajući na palubi bile su prekidane zujanjem
velikih oblaka kukaca koji su ih štipali, tako da su se ujutro ustajali s nadutim
licem, punim crvenkastih mjehurića. Trećeg dana plovidbe papirus su polako
počele zamjenjivati nizine natopljene vodom. Sada ih je povjetarac uspijevao
dodirnuti, raspršivši oblake sitnih kukaca i napuhnuvši jedra koja su razvili. Kretali
su se brže i stigli do mjesta gdje su se ostali rukavci rijeke spajali u jedan veliki
vodotok, širok gotovo tristo hvata. Aluvijalne doline na obalama rijeke bile su
zelene, prekrivene travom visokom do koljena, gdje su pasli golemi bivoli koji su
izgledali poput tepiha u pokretu i ispunjavali Halov vidokrug. Bilo ih je toliko
mnogo, da su dijelovi pašnjaka bili tamni od njihovih tjelesa. Bilo je mnogo bivola
i uz obale rijeke, s podignutom njuškom i teškom glavom sa svinutnim rogovima.
Hal se približi obali, te ispali topom usred krda i jednim hicem ubije dvije mlade
ženke. Te večeri su se prvi put utaborili na obali rijeke, časteći se bivoljim mesom
ispečenim na vatri. Još su nekoliko dana nastavili putovanje zelenim vodama
mirne rijeke, nakon što su doline polako ustupale mjesto šumama. Rijeka se suzi,
postavši dublja i snažnija, usporivši njihovo napredovanje protiv struje. Osme
večeri otkako su ostavili brod, privežu se uz obalu i utabore u šumi divljih smokava
golemih dimenzija. Gotovo odmah opaze ljudske tragove i ogradu u gotovo
ruševnom stanju, sagrađenu od drva. U unutrašnjosti je prostor bio podijeljen i
Hal pretpostavi daje bila namijenjena bivolima i ostalim životinjama. Trgovci
robljem!, izjavi gorko Aboli. Ovdje su okovali moj narod kao životinje. U jednom
od ovih oma, možda baš u ovome, umrla je moja majka pod težinom boli.
Ograđeni dio bio je napušten već duže vrijeme, no Hal se nije htio utaboriti na
mjestu koje je bilo svjedok tolike patnje. Premjeste se milju dalje, i pronađu otočić
na kojem se utabore. Sljedeće jutro nastave putovanje rijekom, prolazeći kroz
šume i pašnjake bez traga ljudske prisutnosti. Crnci su uništili sve ove zemlje,
primijeti Aboli. Iz tog su razloga napustili svoje nastambe i otišli. Izgleda da nije
ostao nitko od našeg plemena, ni muškarac, ni žena, koji je preživio tim racijama.
Moramo prestati tražiti, Gundwane, i vratiti se natrag. Ne, Aboli, nastavljamo.
Posvuda oko nas su samo stara sjećanja na očaj i smrt. Ove šume nastanjene su
samo duhovima mojih predaka. a odlučujem kada je trenutak da se vratimo
natrag i taj trenutak još nije stigao, odgovori mu Hal, jer je zapravo počinjao biti
očaran novom i nepoznatom zemljom te divljim bićima koja su tu živjela. Osjećao
je jak poriv da nastavi putovanje do izvora rijeke. Dan kasnije s pramca brodice
Hal opazi lanac niskih brežuljaka nedaleko od rijeke, prema sjeveru. Zapovjedi
ljudima da izvuku brodice na suho, ostavivši Big Daniela i njegove ljude da
poprave kobilicu od šteta koju je uzrokovao napad vodenog konja. Povede sa
sobom Abolija i započne se uspinjati brežuljcima kako bi proučio što se nalazi sa
suprotne strane. Brežuljci su bili dalji nego što se to njemu na prvi pogled činilo.
Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do vrha i pogledali beskonačne udaljenosti
gdje su se šume i brežuljci ponavljali u nedogled, lanac za lancem, kao da se zrcale
u plavkastim ogledalima. Ostali su sjediti u tišini, maleni pred beskonačnošću te
divlje zemlje. Napokon se Hal podigne teška srca: U pravu si, Aboli. Ovdje nema
ljudi, moramo se vratiti brodu. No, u dubini duše osjećao je čudnu odbojnost da
okrene leda toj zemlji: osjećao se više no ikad privučen duhom koji je živio u tim
golemim prostorima. Imat ćeš mnogo kršne muške djece, bila mu je rekla
Sukeena. Njihovi potomci će napredovati u ovoj zemlji, Africi, i postat će njihova
domovina. No, on nije volio tu zemlju. Bila je tako nepoznata, tako surova i
različita od svega što je upoznao na blažoj klimi sjevera. S druge strane, osjećao je
njen duboki čar. Spusti se s brežuljka u tišini zalaska sunca, u trenutku kada sve
stvoreno zadržava dah prije nego što se spusti teška noć. Još jednom pogleda
prema obzoru gdje su brežuljci, poput golemih kameleona, mijenjali boju. Postali
su boje safira, a zatim plavi poput neba. Odjednom se ukoči i dohvati Abolija za
ruku te mu šapne: Pogledaj!, i pokaže prstom. U podnožju lanca sljedećih
brežuljaka, tanka nit dima dizala se iz šume, prema ljubičastome nebu. Ljudi!,
promrmlja Aboli. Bio si u pravu kada se nisi htio vratiti, Gundwane. Spuste se s
brežuljka, obavljeni tamom, i prijeđu šumu poput sjena. Hal ih je predvodio,
prepustivši se zvijezdama, promatrajući veliku i sjajnu zvijezdu Južnoga križa, koja
je osvjetljavala brežuljak iznad kojeg su opazili dim. Nakon ponoći, dok su se sve
opreznije približavali, Aboli se zaustavi tako naglo da se Hal gotovo zabio u njega u
tami. Osluhni! Ostanu u tišini nekoliko trenutaka, a zatim Hal reče: Ne čujem
ništa. Pričekaj!, nije popuštao Aboli. Konačno Hal uspije čuti. Bio je to zvuk koji
mu nije bio stran, koji dugo nije čuo, otkako je ostavio Rt Dobre Nade: prigušeno
mukanje krave. Ljudi moga plemena su stočari, šapne mu Aboli. Za njih su goveda
dragocjeno dobro. Povede oprezno Hala, dok nisu nanjušili miris dima i životnija.
Hal opazi i prigušenu svjetlost žara, te profil čovjeka koji je sjedio, zamotan u
krzneni pokrivač. Ostali su ležati sve do zore, no, prije nego što se počelo daniti,
tabor oživi. Čovjek na straži se ustane i rastegne, te zakašlje, pljunuvši na žar, a
potom baci još drva na vatru te klekne kako bi puhnuo. Plamen se proširi i na toj
svjetlosti Hal opazi da je gotovo dijete, koje je na sebi imalo samo gaće. Dječak se
udalji i približi se mjestu na kojem su se sakrili, zatim podigne gaće i isprazni
mjehur na travu, igrajući se s mlazom urina, ciljajući prema suhome lišću i
grančicama, i smijući se dok je pokušao utopiti jednoga kukca koji je nastojao
pobjeći. Zatim se ponovno vrati prema vatri, i okrenut prema nadstrešnici od
grana, reče: Dani se. Vrijeme je da izvedemo stoku na pašu. Dječakov glas bio je
snažan, još uvijek djetinjast, no Hal je bio sretan jer je razumio svaku izgovorenu
riječ: bio je to isti jezik šume koji je naučio od Abolija. Ostala dvojica dječaka,
njegovih godina, iziđu puzeći iz kolibe, protegnu se mrmljajući i počešu, a zatim
sva trojica krenu prema ograđenom prostoru gdje su se nalazile životinje,
razgovarajući s njima kao da su i one djeca, češući ih po glavi i tapšajući po
bokovima. Kako je svjetlost dana postajala postupno sve jača, Hal opazi da su ta
goveda drukčija od onih u High Wealdu. Bila su viša i vitkija, s velikom grbom i
tako širokim rogovima, da su izgledali gotovo groteskno, kao da je njihova težina
prevelika i za njih. Dječaci izdvoje jednu kravu, udaljivši tele od nje, a potom
kleknu ispod trbuha kako bi ju izmuzli, štrcajući mlijeko u posudu napravljenu od
dinje. U međuvremenu su ostala dvojica uhvatila jednoga bika, stavila mu oko
vrata kožnu uzicu, koju su potegnuli dok žile nisu nabreknule ispod crne kože, a
zatim jedan od dvojice ubode venu vrškom koplja i prvi dječak potrči s dinjom
ispunjenom do polovice mlijekom, i postavi ju ispod krvi koja se cijedila. Kada je
dinja bila puna, jedan od trojice zaustavi krv šakom prašine. Životinja se udalji,
nimalo oslabljena tim činom. Dječaci energično protresu dinju, a potom svatko
ispije iz nje mješavinu mlijeka i krvi, pucnuvši usnama od užitka. Bili su toliko
udubljeni u svoj doručak da nitko od njih nije primijetio Abolija i Hala, sve dok nisu
začuli da ih je netko dohvatio za rame i podigao u zrak, te su se započeli otimati i
vikati. Umukni, maleno majmunče, zapovjedi Aboli. Trgovci robljem!, stenjao je
najstariji od trojice, vidjevši Halovo bijelo lice. Zarobili su nas trgovci robljem!
Pojest će nas, vrištao je najmanji medu njima. Nismo trgovci robljem, pobuni se
Hal. Ne želimo vam nauditi. Taj pokušaj da ih umire samo je još više prestrašio
svu trojicu. To je vrag koji govori jezikom neba, uplašeno će jedan. Razumije sve
što govorimo. To je bijeli vrag, doda drugi. Sigurno će nas proždrijeti kao što nam
je govorila naša mama, na to će treći. Aboli podigne najvećeg jednom rukom,
zagledavši se namrštena pogleda u njega. Kako se zoveš, majmunče? Pogledajte
tetovaže, vrisne dječak, prestrašeno i istodobno zbunjeno. Iste su kao i one
MoMomafapa, izabranih s neba. On je veliki mamho! Ili je duh MoMomafapa,
koji je umro prije mnogo godina. Zaista sam veliki poglavica, reče im Aboli. A ti
ćeš mi reći kako se zoveš. Zovem se Tweti... O, MoMomafapa, poštedi me, jer
sam tako malen. Bio bih tek zalogajčić za tvoje goleme čeljusti. Povedi me do
naselja, Tweti, i poštedjet ću tebe i tvoju braću. Postupno su dječaci započinjali
vjerovati da ih neće proždrijeti ili odnijeti u ropstvo, i počnu se smiješiti stidljivo
prema Halu koji se pokušao sprijateljiti s njima. Sve su se više smijuljili, sretni što
je veliki poglavica s tetovažama i čudnovati bijelac odabrao baš njih da ih povedu
u naselje. Goneći pred sobom stoku, prešli su brežuljke i odjednom se stvorili
pred naseljem okruženim obrađenom zemljom, gdje je malo što raslo. Kolibe su
bile u obliku saća, s predivnim krovom od sijena, no u tom trenutku su bile puste.
Ispred svake kolibe gorjela je vatra, na kojoj su bili postavljeni zemljani lonci, a u
ograđenim dijelovima nalazila se telad, dok su košare od slame, oružje i različito
posuđe bili raštrkani posvuda: ostavili su ih stanovnici naselja, u bijegu. Trojica
dječaka dozivali su ih okrenuti prema gustoj šumi koja je okruživala nastambe.
Iziđite! Dođite vidjeti! On je veliki mamfio našega plemena, vratio se da nas
posjeti iz kraljevstva mrtvih. Prva osoba koja je izišla sramežljivo na otvoreno, iza
grma slonove trave, bila je jedna starica koja je na sebi imala suknju od kože i bila
je slijepa na jedno oko, te imala samo jedan žućkasti zub u ustima. Mlohave dojke
visjele su joj do trbuha, na kojem su se mogle vidjeti tetovaže. Čim je ugledala
Abolijevo lice, potrči da se pokloni pred njim, podignuvši mu jednu nogu kako bi je
stavila na glavu: Veliki MoMomafđpđ, stenjala je, tebe je nebo odabralo i ja sam
samo bezvrijedno biće pred tvojom slavom. Jedan po jedan, a zatim u paru i sve
brojniji, ostali stanovnici naselja iziđu iz njihovih skrovišta kako bi se okupili pred
Abolijem i poklonili se u znak posluha, posuvši se prahom i pepelom u znak
poštovanja. Nemojte se uobraziti pred ovim počastima, o, vi, koje je nebo
odabralo, reče mu kiselo Hal na engleskom. Oslobadam te dužnosti da se
pokloniš preda mnom, a ne moraš se ni posuti prahom i pepelom, odgovori mu
Aboli. Stanovnici naselja donijeli su dva drvena stolca, i ponude posjetitelje
dinjama s mlijekom i krvlju, ptičicama na žaru, pečenim termitima i crvima. Moraš
pojesti zalogaj svega što ti ponude, upozori ga Aboli, inače bi ih jako uvrijedio.
Mladić uspije progutati samo nekoliko gutljaja mlijeka i krvi, dok je Aboli ispio
cijelu dinju. Nešto ukusnije su za Hala bile ostale poslastice. Crvi su imali okus po
svježoj travi, a termiti su bili hrskavi i odlični, poput pečenih kestena. Kad su
završili s jelom, poglavica naselja se približi, puzeći četveronoške kako bi
odgovorio na Abolijeva pitanja. Gdje je grad MoMomafapa? Na dva dana hoda, u
pravcu zalazećeg sunca. Trebam deset snažnih ljudi koji će mi biti vodiči. Kako
naređuješ, momio. U roku od sat vremena deset je ljudi bilo spremno za polazak,
a maleni Tweti i njegovi prijatelji ronili su gorke suze jer ih nisu odabrali za tu čast,
već su ih ponovno poslali da čuvaju stoku. Put kojim su se kretali prema zapadu
prolazio je šumama s visokim i lijepim drvećem, isprekidanim širokim
prostranstvima travnatih savana. Susreli su mnoštvo druge stoke koja je pitomo
pasla travu zajedno s krdima divljih goveda, od kojih su neka izgledala gotovo kao
konji. Imala su crvenkasti plašt, ili pak crn kao noć, te poput istočnjačke sablje
savijene rogove koji su im dodirivali bokove. Više puta u šumi opaze slonove,
skupine ženka s mladuncima. Jednom su prošli na manje od stotinu hvata od
jednoga velikog mužjaka, koji je stajao ispod bodljikavog drveta s ravnim vrhom,
usred otvorene savane. Taj se uopće nije uplašio: samo je naćulio uši podignuvši
kljove kako bi ih promotrio malenim očima. Potrebna su dva snažna čovjeka da
prenesu jednu od tih kljova, primijeti Aboli. A na tržnici u Zanzibaru svaka bi
koštala oko trideset engleskih funta. Prešli su mnogo malih naselja s kolibama u
obliku saća, nalik na onu u kojoj je živio Tweti. Bilo je očito da se vijest o njihovu
dolasku proširila naseljima prije njihova dolaska, jer su stanovnici izlazili i klanjali
se pred Abolijem, posipajući se prahom. Svatko od mjesnih voda molio je Abolija
da počasti njegovo naselje prenoćivši u novoj kolibi koju je stanovništvo sagradilo
za njega, čim su čuli za njegov dolazak. Nudili su ga hranom i pićem, dinjama
punim mješavine krvi i mlijeka i zemljanim vrčevima punim piva. Darivali su ga
kopljima, željeznim sjekirama, malom slonovom kljovom, plaštevima i kožnim
torbama. Aboli je dodirivao sve te darove u znak prihvata, a zatim bi ih vraćao
darovatelju. Nosili su mu čak djevojke između kojih je mogao birati: male
dražesne nimfe pune nakita na rukama i nogama, izrađenog od brončane žice, i s
malenim suknjicama od šarenih perlica, koje su jedva prekrivale stidne dlačice.
Djevojke su se smijuljile, pokrivajući si usne nježnim rukama, i sa
strahopoštovanjem gledale Abolija velikim tamnim očima. Njihove mladenačke
grudi sjajile su se, dok im se gola i okrugla stražnjica tresla pri svakom koraku kad
su se udaljavale razočarane nakon što ih je Aboli otpustio, okrećući se i gledajući
ga sa željom pomiješanom s poštovanjem: kakav bi samo položaj dobile da ih je
MoMomafopa izabrao! Drugoga dana krenu prema drugome lancu brežuljaka, s
golim stijenama od granita. Približivši se opaze da je svaki vrh brežuljka utvrđen
kamenim zidinama. Tamo dolje nalazi se veliki grad MoMomafapa, sagrađen na
vrhu brežuljka kako bi odolio napadima trgovaca robljem. Njihova je vojska uvijek
spremna da im se odupre. Velika se gomila spusti s brežuljaka kako bi ih
pozdravila. Na stotine muškaraca i žena koje su na sebi imale ukrase od perlica i
nakit od bjelokosti. Starci su na glavi nosili kape s nojevim perjem i suknjice od
kozjih repova. Svi su muškarci bili naoružani kopljem, a na ramenima su držali luk.
Čim su opazili Abolijevo lice, započnu stenjati i bacati se pred njega, kako bi
MoMOfMđfdpa hodao preko njihovih drhtavih tijela. Uz guranje gomile uspnu se
polako puteljkom koji je vodio do vrha najvišeg brežuljka, prošavši kroz nekoliko
vrata. Na svakim vratima se jedan dio gomile zaustavljao, i kad su stigli do dijela
ispred utvrde koja je bila sagrađena na samome vrhu, pratila ih je samo šačica
poglavica, ratnika i savjetnika najvišeg reda, svi ukrašeni znakovima njihove
službe. Pred posljednjim vratima i oni se zaustave, a jedan starac prosijede kose i
s orlovskim okom, uze Abolija za ruku te ga povede u unutarnje dvorište. Hal se
oslobodi savjetnika, koji su ga pokušali zadržati, pretresavši ramenima i ude uz
njega. Pod unutarnjeg dvorišta bio je izrađen od ilovače, pomiješane s kozjom
krvlju i izmetom i potom natisnute, koja je nakon što se osušila bila tvrda poput
crvenog mramora. Prostor je bio okružen kolibama mnogo većim od onih koje su
do tada vidjeli, a krovovi su bili pokriveni svježim sijenom. Vrata svake kolibe bila
su ukrašena predmetima koji su na prvi pogled izgledali poput lopta od bjelokosti.
Tek kad su stigli u središte dvorišta, Hal opazi da su to bile ljudske lubanje: bilo ih
je posvuda uokolo, na stotine, sakupljenih u piramide. Pored svake piramide
lubanja bio je zabijen u tlo stup, na čijem vrhu je bio pribijeno ljudsko tijelo
muškarca ili žene. Većina žrtava je bila mrtva već danima i zaudarali su, no jedna
ili dvije još su se uvijek grčile i užasno jecale. Starac se zaustavi nasred dvorišta.
Hal i Aboli ostali su u tišini nekoliko trenutaka, a potom iz najveće kolibe, koja se
nalazila ispred njih, začuju kakofoniju primitivnih glazbenih instrumenata i ljudskih
glasova, a oko njih se polako započe kretati povorka čudnovatih bića. Puzali su i
uvijali poput kukaca na površini ilovače, a tijelo i lice su namazali šarenom
ilovačom s čudnovatim slikama na licu. Nosili su talismane, čarobne fetiše, kožu
gmizavaca, životinjske i ljudske kosti i lubanje i sve predmete čarobnjaka i vještica.
Stenjuči i zavijajući, kolutali su očima i cvokotali zubima, udarajući u bubnjeve i
svirajući na instrumentu nalik na harfu s jednom žicom. Slijedile su ih dvije žene,
sasvim gole. Jedna je bila zrelih godina, s punim grudima, i trbuhom označenim
borama od materinstva, dok je druga bila vitka i dražesna djevojka, nježna lica,
zubiju bijelih poput bisera i mesnatih usana. Bila je najljepša od svih djevojaka
koje je Hal vidio otkako su ušli u naselje; imala je tanak struk, okrugle bokove i
baršunastu kožu. Djevojka klekne sa stražnjicom okrenutom prema njima i Hal
osjeti uzbudenost vidjevši njene intimne dijelove. Čak se i u tim okolnostima,
punim opasnosti i nesigurnosti, osjetio zaveden njenom ženstvenošću. Ne
pokazuj ni najmanje osjećaja, upozori ga Aboli tiho, gotovo i ne pomičući usne.
Ako voliš život, ostani nepomičan. Čarobnjaci utihnu. Nekoliko trenutaka ostanu
svi u tišini i nepomični, zatim iz kolibe iziđe snažna pojava, ogrnuta plastom od
leopardova krzna. Nosio je i visoku kapuljaču od istoga krzna, koja je isticala
njegovu prirodnu visinu. Zastavši na pragu, baci munjevit pogled na njih i cijela
povorka čarobnjaka, stisnuta pred njim, započne u čudu stenjati i prekrije si oči,
kao da ih ljepota i veličina tog čovjeka zasljepljuju. Hal uzvrati pogled. Bilo je
teško slijediti Abolijev savjet i ostati nepomičan, jer je lice MoMOfMđfapebilo
tetovirano na isti način i istim slikama kao i lice koje je poznavao iz djetinjstva, kao
i veliko okruglo Abolijevo lice. Upravo je Aboli prekinuo tišinu. Vidim te, veliki
momho. Vidim tebe, svoga brata. Vidim te, NPofho, sine moga oca.
MoMomafapa zatvori oči, no njegovo tetovirano lice ostane nepomično, kao da je
urezano u ebanovini. Polagana i svečana koraka krene prema mjestu gdje se
nalazila djevojka, sjedne na njena pognuta leda kao da se radi o stolcu. Nastavio je
promatrati Abolija i Hala, dok se tišina produljila. Odjednom, uz gestu
nestrpljenja, okrene se ženi koja je stajala pored njega. Ona uze u ruku jednu
dojku i stavi mu između usana tvrdu bradavicu koju on započne sisati. Dok je
sisao, adamova jabučica mu je poskakivala, zatim ju udalji, i obriše si usne dlanom
ruke. Okrijepljen tim toplim nektarom, pogleda svoga glavnog vidovnjaka. Govori
mi o ovim strancima, Sweswe!, zapovjedi mu. Prorekni budućnost, najdraži
duhovima tame! Najstariji i najružniji od čarobnjaka ustane i započne divljački
ples. Okrećući se i ispuštajući krikove, tresao je praporac koji je držao u ruci.
Izdaja!, uzvikne, a iz usta mu poleti pjenasta pljuvačka. Izdaja! Tko se usuđuje
govoriti o krvnoj vezi s Nebeskim Sinom? Plesao je ispred Abolija na koščatim
nogama poput majmuna. Osječam izdaju! Baci praporac pred Abolija i uze u ruku
mahalicu iz pojasa. Izdaja! Držeći mahalicu započne drhtati cijelim tijelom. Kakav
je to vrag koji se usuđuje imitirati svetu tetovažu? Razrogači toliko oči da se u
njima vidio samo bijeli dio. Čuvaj se, jer duh tvoga oca, velikog Holomina, traži
žrtvu u krvi!, uzvikne i skvrči mišiće kako bi skočio na Abolija i udario ga u lice
čarobnom mahalicom. Aboli je bio brži. Izvuče mač iz korica i kao da u njemu
struji poseban život, zasja na suncu. Crnac jednim udarcem odrubi čarobnjakovu
glavu, koja poleti s vrata i otkotrlja se iza njega. Na kraju se zaustavi na ilovači,
razrogačenih očiju, okrenutih prema nebu, začuđenih, dok su usne podrhtavale,
pokušavši izreći i posljednje riječi optužbe. Obezglavljeno tijelo ostalo je stajati na
trenutak, držeći se na nogama, zatim štrcne krv u zrak iz vrata, mahalica ispadne iz
ruke i tijelo polako padne na glavu. Duh našeg oca Holomina traži žrtvu, ponovi
Aboli, i ja, Aboli, njegov sin, sam ju izručio. Za Hala je izgledala vječnost, nitko se
nije oglasio, nitko se nije pomaknuo. Zatim MoMomafapa započne drhtati. Trbuh
se započne tresti, dok su mu tetovirane čeljusti vibrirale; lice mu se pretvori u
grimasu, naizgled u nekontroliran bijes. Hal položi ruku na mač. Ako je zaista tvoj
brat, ubit ću ga za tebe, šapne Aboliju. Ti mi čuvaj leda i otvorit ćemo si put boreći
se. U tom je trenutku MoMomafđpđ otvorio usta i prasnuo u gromki smijeh.
Tetovirani je prinio krvnu žrtvu koju je Sweswe tražio!, uzvikne i nekoliko
trenutaka nije uspio govoriti, gromko se smijući. Zadihao se i pokušao je ponovno
doći do daha, te se rukama držao za tijelo, a potom se ponovno započinjao
smijati. este li ga vidjeli kako je stajao bez glave, dok su usne pokušavale izgovoriti
posljednje riječi?, grmio je, dok su mu se suze slijevale niz lice. Prestravljena
skupina čarobnjaka također se počne smijati. Nebo se smije!, zavijali su. I svi su
ljudi sretni. Odjednom se MoMomafapa prestane smijati. Donesite mi glupu
glavu čarobnjaka, zapovjedi. Savjetnik koji je predvodio povorku poleti kako bi
izvršio njegovu naredbu i podigne glavu te klekne prije nego što mu je pruži.
MoMOfMđfđpa dohvati glavu, držeći ju za bezbrojne pletenice, zatim, promotrivši
prazne oči, ponovno prasne u smijeh. Koja budala, nije prepoznao kraljevsku krv.
Kako nisi prepoznao moga brata Abolija po njegovu kraljevskom držanju i
vatrenom temperamentu? Baci glavu prema ostalim čarobnjacima koji se izgube.
Učite iz njegove gluposti, upozori ih. Ne činite više kriva proročanstva! Ne govorite
mi laži! Nestanite svi, inače ću reći svome bratu da učini isto i s vama. Pobjegnu
kao muhe bez glave, dok se MoMomafopa ustajao sa živoga stolca i pošao prema
Aboliju s ozarenim licem od radosti. Aboli!, izjavi i zagrli ga. Brate moj, koji si
odavna bio mrtav, a sada živiš. Na raspolaganje im je stavljena jedna od koliba u
dvorištu, i povorka djevojaka nosila je na glavama posude pune tople vode za
kupanje. Neke su djevojke pridržavale pladnjeve na kojima je bila odjeća koja je
trebala zamijeniti onu prljavu i okrvavljenu: kožne gaće ukrašene perlicama i
ogrtači od kože i perja. Kad su se oprali i presvukli odjenu novu odjeću te ude još
jedna povorka djevojaka koje su unijele dinje pune piva i mješavine krvi i mlijeka.
Neke su nosile pladnjeve s toplim jelima. Na kraju jela pred njih stane sijedi
savjetnik koji ih je vodio do MoMomafape i sjedne pored Abolija odajući mu
veliko poštovanje. Iako si bio premlad posljednji put kad si me vidio da bi me se
sjećao, zovem se Zama, i bio sam zWwa tvoga oca, velikog Holomina. Žao mi je,
Zama, ali ne sjećam se gotovo ničega iz tog vremena. Sjećam se svoga brata.
Sjećam se boli noža pri izradi tetovaža i obrezivanja koje smo obavili zajedno.
Sjećam se da se derao jače od mene. Zama je izgledao zabrinuto, pretresavši
glavom kao da želi upozoriti Abolija da ne govori na taj način o kralju, no njegov je
glas i dalje ostao miran i smiren. Sve je to istina, osim što Momomafaa nikada nije
vikao. Bio sam prisutan obredu obrezivanja i ja sam ti držao glavu dok je užareno
željezo označavalo tvoje obraze i nož rezao kožicu penisa. Sada se počinjem
polako prisjećati tvojih ruku i tvojih riječi utjehe. Hvala ti za to, Zama. Ti i NPofho
bili ste blizanci, rođeni istoga sata, i zato je tvoj otac zapovjedio da obojica nosite
kraljevske tetovaže. Bila je to novost: nikada prije sinovi kralja nisu zajedno
tetovirani, istim obredom. Malo se sjećam svoga oca, znam samo da je bio visok i
jak. Sjećam se da sam se kao dijete bojao njegovih tetovaža na licu. Bio je snažan i
opasan čovjek, složi se Zama. Sjećam se noći kada je umro. Vika, hici iz pušaka i
užasna vatra u noči. Bio sam s njim kada su došli trgovci robljem s njihovim
okovima boli. Starčeve oči se ispune suzama. Bio si tako malen, Aboli. Čudim se
što se sjećaš tih stravičnih trenutaka. Govori mi o toj noći. Kao što mi je bio
običaj i obveza, spavao sam na pragu kolibe tvoga oca. Bio sam uz njega kada ga je
pogodio metak iz puške trgovaca robljem. Zama umukne prisjetivši se te noći,
zatim podigne pogled. Dok je tako ležao u agoniji reče mi: Zama, ostavi me. Spasi
moju djecu. Spasi Monomafa i ja požurih da izvršim njegovu zapovijed. Došao si
po mene da me spasiš? Potrčao sam prema kolibi gdje ste ti i tvoj brat spavali
ijedno s vašom majkom i pokušao sam te odvojiti od nje, no tvoja majka nije htjela
pustiti. Uzmi NPofhoa!, reče mi, jer si ti uvijek io njen ljubimac. Tako zgrabih tvoga
brata i pobjegli smo zajedno u oć. Tvoja majka i ja ostali smo odvojeni u tami.
Začuo sam njene rikove, no imao sam drugo dijete u naručju i nije bilo smisla
vratiti natrag, jer bi to značilo ropstvo za sve nas i izumiranje kraljevske inastije.
Oprosti mi, Aboli. Ostavio sam te majci kako bih nastavio ežati, i sakrio se na
brežuljcima. Ne moram ti ništa oprostiti, odgovori mu Aboli. Zama se ogleda oko
sebe, a potom prošapće: Krivo sam abrao. Trebao sam uzeti tebe. Njegov se izraz
lica izmjeni, dok se ribližavao Aboliju, kao da želi dodati još nešto, no, zatim se
povuče, ška srca, kao da nema hrabrosti toliko riskirati, i polako ustane. Oprosti,
Aboli, sine Holomina, no sada te moram ostaviti. Opraštam ti sve, reče mu nježno
Aboli. Znam što ti je na cu. Misli na ovo, Zama: sada drugi lav vlada brežuljkom
koji je logao biti moj. Moj je život vezan uz novu sudbinu. U pravu si, Aboli, a ja
sam starac. Nemam snage ni želje romijeniti nešto što se ne može promijeniti.
Ustane. Sutra će te foMOfMđfapa primiti. Ja ču doći po tebe. Snizi glas. Molim te,
ne okušavaj ostaviti kraljevu utvrdu bez kraljeve dozvole. Kada je izišao, Aboli se
nasmije. Zama nas je zamolio da ne demo. Uostalom, bilo bi teško otići: jesi li vidio
stražu na svim lažima? Da, nemoguće je ne primijetiti ih. Hal se podigne sa stolca
d ebanovine i krene prema pragu kolibe. Prebroji dvadeset ljudi na ratima; bili su
svi odlični ratnici, visoki, mišićavi, naoružani kopljima sjekirama. Nosili su velike
štitove od goveđe kože, bijele i crne, s ipuljačom ukrašenom perjem. Iziči odovud
bit će puno teže no što smo ušli, primijeti boli suho. Predvečer stigne još jedna
povorka djevojaka s večerom. Shvaćam zašto je tvoj kraljevski brat tako dobro
ugojen, rimijeti Hal pred tim izobiljem različitih jela. Kada im je bilo dosta hrane,
djevojke se povuku, noseći sa sobom pladnjeve i posude i vrati se Zama. Ovoga je
puta za ruku vodio dvije djevojke, koje kleknu pred Hala i Abolija. Hal prepozna u
mladoj od njih dvije onu koja je poslužila kao stolac MoMomazpz. MoMomafapđ
vam šalje ove djevojke kako bi zasladio vaše snove, izjavi Zama, a zatim se povuče.
Hal opazi dražesniju od djevojaka kako mu se sramežljivo smije. Imala je slatko
lice, vlažne usne i tamne i velike oči. Nosila je duge pletenice, ukrašene perlicama,
koje su joj sezale do ramena. Tijelo je bilo okruglo i svjetlucavo, otkrivenih dojki i
stražnjice, iako je djevojka nosila malenu suknjicu od perla. Vidim te, veliki, reče
tiho, i moje su oči zamagljene ljepotom tvoje pojave. Puzila je prema njemu poput
mačkice, te mu spustila glavu na koljena. Ne možeš ostati ovdje. Hal se naglo
podigne. Moraš otići, odmah. Djevojka se zagleda u njega sa strahom i suzama u
očima. Ne sviđam ti se?, promrmlja. ako si dražesna, odgovori Hal. Ali... Kako joj
je mogao reći da je bio vezan za predivno sjećanje? Dozvoli mi da ostanem s
tobom, gospodaru, usrdno ga je molila djevojka. Ako me budeš odbio, poslat će
me krvniku i umrijet ću nabijena na stup. Molim te, ostavi me na životu. Imaj
milosti prema meni, o Bijelo Lice. Hal se obrati Aboliju: Što da učinim? Potjeraj
ju, odgovori mu slegnuvši ramenima. Nije dostojna. Možeš si uvijek začepiti uši da
ne čuješ njene krikove dok je nabijaju na kolac. Nemoj se šaliti sa mnom, Aboli.
Znaš da ne mogu izdati sjećanje na ženu koju volim. Sukeena je mrtva,
Gundwane. I ja sam ju volio, kao brat sestru, no sada je mrtva. Ova djevojka je
živa, no sutra navečer više neće biti, ako joj se ne smiluješ. Sukeena nije od tebe
tražila da joj ostaneš vjeran. Aboli se nagne prema drugoj djevojci, uze je za ruku i
ona ustane. Ne mogu ti pomoći, Gundwane. Muškarac si, a Sukeena je to znala.
Sada kada nje više nema, smatrala bi pravednim da ti živiš kao muškarac ostatak
svoga života. Povede djevojku koja je bila namijenjena njemu iza kolibe gdje se
nalazila hrpa pokrivača, polegne ju i spusti zavjesu koja ih je odvajala od ostalih.
Kako se zoveš?, zapita Hal djevojku sklupčanu pored njega. Zovem se Inyosi,
pčela, odgovori ona. Molim te, nemoj me poslati u smrt. Puzeći prema njemu,
obavije mu noge rukama i približi lice slabinama. Ne mogu, promrmlja on,
pripadam drugoj. No djevojčin dah je bio sladak i topao na njegovu trbuhu, dok
mu je milovala noge. Ne mogu, ponovi očajnički, dok je njena malena ruka
kliznula ispod gaća. Tvoje usne govore jedno, Moćni Gospodaru, šapne mu
djevojka, ali veliko koplje tvoje muškosti govori drugo. Ispustivši prigušeni jecaj
Hal je uze u naručje i potrči s njom prema ležaju u uglu. Na početku je Invosi bila
začuđena žarom njegove strasti, no zatim krikne od naslade i odgovori istom
mjerom, poljupcem na poljubac. U zoru dok se spremala da iziđe, reče mu tiho: Ti
si spasio moj beznačajni život, i stoga moram pokušati spasiti i tvoj. Nakon što
gaje zadnji put poljubila, zadržavši usne na njegovima, promrmlja: Čula sam
MoMomafapu kako razgovara sa Zamom, dok je sjedio na meni. Misli da se Aboli
vratio kako bi mu preoteo kraljevstvo. Sutra će za vrijeme prijema izdati zapovijed
stražarima da vas zgrabe i bace u ponor, na stijene, hijenama i kraguljima, koji će
jedva čekati da vas raščetvore. Invosi se čvrsto stisne uz njega. Ne želim da umreš,
moj gospodaru. Previše si lijep. Zatim se podigne s ležaja i nestane u mraku, dok
se Hal približio vatri, bacivši još drva. Dim se proširi i plamen obasja unutrašnjost
žućkastom svjetlošću. Aboli,jesi li sam? Moramo razgovarati, odmah, reče glasno.
Aboli iziđe iz kolibe. Djevojka spava... pričajmo engleski. Tvoj brat te namjerava
dati ubiti zajedno sa mnom za vrijeme prijema. e li ti to rekla djevojka? Hal
potvrdi glavom, osjetivši se krivim na spominjanje njegove nevjere. Aboli se
nasmije shvaćajući. Tako će ti mala pčelica spasiti život. Sukeena bi bila sretna. Ne
moraš se osjećati krivim. Kad bismo pokušali pobjeći, tvoj brat bi za nama
organizirao potjeru, a mi nikada ne bismo stigli do broda. Dakle, imaš plan,
Gundwane. Zama je došao po njih kako bi ih poveo na prijem. Izišavši iz polusjene
velike kolibe gotovo ih je oslijepilo afričko sunce i Hal se zaustavi zagledavši se u
svjetinu koja se okupila za tu priliku. Mogao je procijeniti njihov broj samo
približno, no, središnji prostor bio je okružen kraljevim stražarima, oko tisuću
visokih ratnika, s perjanicama na glavi koje su ih pretvarale i divove. Blagi jutarnji
povjetarac dodirivao je perje i njihao ga, dok se sunce sjajilo na oštricama njihovih
kopalja. Nešto dalje, ugledni predstavnici plemena ispunjavali su slobodan
prostor poredavši se na vrh granitnih blokova koji su okruživali naselje. Stotinu
kraljevih žena stajalo je na vratima kolibe; neke su bile tako debele i pune nakita i
ukrasa da nisu mogle ni hodati bez pomoći i naslanjale su se na ruke mladih
djevojaka. Kada su se kretale, njihove mlohave stražnjice su se njihale poput punih
vreća masti. Zama isprati Abolija i Hala u sredinu dvorišta, ostavivši ih same.
Teška tišina spusti se na gomilu. Nitko se nije pomicao, sve dok odjednom voda
stražara ne zasvira u rog i MoMomafapa se pojavi na pragu kolibe. Začuje se
duboki uzdah svjetine u dvorištu, i svi zajedno se poklone pred njim, pokrivši si
lice. Samo Hal i Aboli ostanu stajati. MoMomafapđ krene prema živome stolcu, i
sjedne na gola leda Invosi. Započni odmah govoriti!, šapne Hal. Ne ostavljaj mu
vremena da naredi smaknuće. Vidim te, brate moj!, izjavi Aboli, dok je svjetina
zastenjala užasnuta pred tim kršenjem protokola. Vidim te, Veliki gospodaru
Neba! MoMOMzaa ne pokaže da ga je čuo. Nosim ti pozdrave duha našega oca,
Holomina, koji je bio MoMOMiafđpđ prije tebe. Abolijev brat se trgne, kao da se
kobra uspravila pred njim. Ti govoriš s duhovima? Njegov je glas lagano
podrhtavao. Naš je otac došao k meni noćas. Bio je visok, poput velikog baobaba i
njegovo je lice bilo užasno, s vatrom u očima. Njegov je glas bio poput grmljavine.
Došao je k meni da me upozori. Ponovno se začuje uzdah praznovjerja. A koje je
bilo to upozorenje?, zapita MonofMđkipa i zagleda se u brata. Naš otac strahuje
za naše živote, tvoj i moj. Velika opasnost prijeti obojici. Neke žene kriknu, jedna
se čak sruši na pod u grčevima, s pjenom na ustima. O kakvoj se opasnosti radi?
Kralj je prestrašeno gledao oko sebe, kao da vidi ubojice medu svojim plemenom.
Otac me upozorio da smo ti i ja povezani u životu, kao što smo bili povezani
rođenjem. Ako jedan od dvojice napreduje, napreduje i drugi. MoMomafđpa se
složi. Što ti je još rekao? Rekao je da, ako smo povezani na životu, da smo
povezani i u smrti. Prorekao je da ćemo umrijeti na isti dan, no da će taj dan ovisiti
o našem izboru. Kraljevo lice postane čudnovato sive boje, orosivši se znojem.
Starci vrisnu, dok su oni najbliži kralju, izvukli male željezne noževe kako bi se
porezali po prsima i rukama, pa je krv štrcala na sve strane: na taj su ga način
htjeli zaštititi od proročanstva. ako sam potišten očevim riječima, nastavi Aboli.
Želio bih ostati ovdje, s tobom, u zemlji neba, kako bih te zaštitio te sudbine. No,
nažalost, sjena moga oca me upozorila da ću, budem li ostao dan više, umrijeti i
MoMomafđpa bi također umro sa mnom. Moram odmah otići i nikad se više
vratiti, lb je jedini način da obojica preživimo usprkos prokletstvu. Neka bude
tako. MoMomafapa ustane i usmjeri drhtavi prst prema njemu. Moraš već danas
otići. Na moju žalost, moj dragi brate, ne mogu otići od ovdje bez da dobijem ono
po što sam došao. Govori, Aboli! Što ti treba? Treba mi stotinu i pedeset
najboljih ratnika koji će me štititi, jer jedan strašan neprijatelj čeka u zasjedi da me
ubije. Bez tih ratnika, moja je smrt sigurna, a ona znači i tvoju smrt. Biraj!, uzvikne
MoMomafđpđ. Biraj najbolje ratnike i uzmi ih sa sobom. Tvoji su robovi. Možeš
učiniti s njima što želiš, ali odlazi već danas. Ostavi zauvijek ovu zemlju. Na brodici
na čelu Hal preuze kormilo i usmjeri je prema otvorenom moru kroz rukavac delte
koja se zvala Musela. Big Daniel ga je slijedio i Gofdgn BowgA je bio tamo, usidren
na istom mjestu gdje su ga i ostavili. Vidjevši da se približavaju, Ned Tyler
zapovjedi da izvuku topove. Brodice su bile tako prekrcane ljudima koji su izranjali
iz vode i izdaleka, s tako niskom vodom, izgledale su poput ratnih brodica.
Svjetlucanje kopalja i perjanice na glavi još su više učvršćivale njegove
pretpostavke i Ned zapovjedi da ispale granatu upozorenja. Kada je granata
zagrmjela, podignuvši perjanicu pjene s vode pedesetak hvata od brodice na čelu,
Hal ustane i zamaše zastavom s croizg. Neka nas Gospodin zaštiti!, dovikne Ned.
Pucali smo prema kapetanu. Neću zaboraviti na pozdrav koji ste mi uputili,
Tyleru. reče mu Hal, čim se uspeo na palubu. Imam pravo na pozdrav s četiri
granate, a ne samo jednom. Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, nisam znao da
ste vi. Mislio sam da je horda divljaka, gospodine. I zaista je tako, Tyleru! Hal se
osmijehne na Nedovu zbunjenost, kada horda predivnih ratnika amaMz stupi na
palubu GoWen Bowga. Mislite li da ćete ih uspjeti pretvoriti u mornare, Tyleru?
Plovili su već otvorenim morem i Hal ponovno usmjeri pramac prema sjeveru,
ploveći kanalom između Madagaskara i kopna. Namjeravao je zaustaviti se u
Zanzibaru, najvažnijem trgovačkom čvorištu obale. Tamo se nadao da će dobiti
novosti o vjerskome ratu na afričkom rogu, a bude li sreće, mogao bi što saznati i
o GwHu. Bilo je to razdoblje privikavanja za ratnike. Sve je bilo čudno za njih na
GoWe Bowgkw. Nitko od njih nije nikada prije vidio brod. Vjerovali su da su kanui
najveća plovila koja je ljudska ruka izradila te su stoga ostali začuđeni visinom
jarbola i širinom jedara, još kada su se našli pred golemim brodom. Gotovo su svi
bili pogođeni morskom bolešću, uz buku njihovih crijeva zbog ishrane dvopekom i
usoljenim mesom. Žalili su za dinjama s mlijekom i krvlju, a budući da nikada nisu
živjeli u tako skučenom prostoru, sanjali su prostranstva savana. Patili su zbog
zime, jer je pred zoru i na tropskome moru bilo svježe, a topla struja iz Mozambika
bila je nekoliko stupnjeva hladnija od temperatura sunčanih dolina savane. Hal
zapovjedi Althudi, koji je bio odgovoran za brodske rezerve, da im preda nekoliko
komada platna za jedra, a Aboli ih nauči kako će si sašiti hlače i košulje. No,
mmadoda ubrzo zaborave na te muke, kada je Aboli zapovjedio jednoj od njihovih
skupina da slijede Tinja, Matesija i Kimattija na križeve kako bi spustili jedra. Na
stotinu stopa visine, iznad palube i mora, na križu koji se stalno gibao, ljuljajući se
poput velikog njihala na glavnome jarbolu, prvi put su ti ratnici, od kojih je svaki
ubio barem jednoga lava, upoznali strah. Aboli ih dostigne na mjestu gdje su se
zaustavili, čvrsto se držeći za pripone i ismije ih: Pogledajte ove djevice! Isprva
sam pomislio da je medu njima bar jedan muškarac, no mislim da bi se trebali
čučnuti, kada trebaju isprazniti mjehur. Zatim se održi u ravnoteži na križu koji se
njihao, smijući se i potrči do samoga kraja, gdje je zaplesao ratnički ples, lupajući
nogama i skačući u zrak. Jedan od ratnika nije više uspio izdržati to ismijavanje, i
olabavivši stisak na priponama krene prema mjestu gdje se nalazio Aboli. Dakle,
ima muškaraca medu vama!, uzvikne Aboli, smijući se i grleći ga. Sljedećih
nekoliko tjedana tri ratnika pala su s pripona pokušavši ponoviti poduhvat. Dva
završe u moru, a prije nego što je Hal mogao promijeniti smjer i vratiti se po njih,
već su nestali u raljama morskih pasa. Treći se srušio na palubu, i njegov je kraj bio
najmilostiviji. Nakon toga nije više bilo žrtava i amadoiia koji su se već od
djetinjstva naučili penjati na najviša stabla u potrazi za medom i ptičjim jajima,
postali su ubrzo dobri mornari. Kada je Hal dao izvući iz štive smotuljke kopalja i
dao ih ratnicima, ovi su započeli urlati od radosti jer su bili savršeni bacači koplja.
Odmah su ih teška oružja sa smrtonosnim vrškom osvojila. Aboli je izmijenio
taktiku i grupiranje domorodačkog načina borbe i prilagodio ih skučenijem
prostoru broda, naučivši ih klasičnoj shemi, sa zatvorenim štitovima, međusobno
prebačenim jedan preko drugoga. Na takav su način mogli očistiti od neprijatelja
palubu bilo kojeg broda. Hal zapovjedi da postave tešku strunjaču ispod
pramčanog nadgrada kako bi ju iskoristili za nišan. Kada su se ratnici naučili na
težinu i ravnotežu koplja, naučili su ga bacati s drugog kraja broda, zarivši ga
sasvim u strunjaču. Tim su se vježbama posvećivali svim srcem, tako da su dvojica
stradala prije nego što im je Aboli uspio objasniti da se radi samo o vježbi i nisu se
međusobno smjeli boriti na život i smrt. Zatim je došao red na engleski luk.
Njihovi lukovi su bili kratki i nisu mogli bacati daleko, pa su ratnici sumnjičavo
gledali prema novom oružju, visokom šest stopa, i nakon što su okušali težinu,
zaniječu glavom. Hal im oduzme luk iz ruke i postavi strijelu, zatim pogleda prema
bijelome galebu koji je lebdio iznad glavnoga jarbola. Ako ga uspijem pogoditi,
hoćete li ga pojesti sirovog?, zapita. Začuvši tu šalu, omadoda su pucali od
smijeha. Ja ću pojesti i perje!, uzvikne jedan debeljuškasti ratnik koji se zvao
Ingwe, leopard. leđnim jedinim pokretom Hal napne luk i odapne strijelu, koja u
luku krene prema nebu i svi uzviknu u čudu kada pogodi u meka galebova prsa
koji padne na palubu ispred Hala. fedan ga ratnik podigne i svi razgledaju
pogođeno tijelo, čavrljajući međusobno. Nemojte ga previše razbarušiti, upozori
ih Hal, inaće ćete uništiti Ingweovu večeru. Od tog trenutka se u njima rodi
strastvena ljubav prema velikom luku. U roku od nekoliko dana svi postanu
savršeni strijelci. Kada je Hal dao dovući iza broda praznu bačvu na stotinu hvata
udaljenosti, omadoda ju pogode, poput pravih engleskih strijelaca. Kada su
ponovno podigli bačvu na palubu, opaze da je puna strijela poput igala na ježu: od
deset, sedam ih je pogodilo bačvu. No, samo u nečemu ratnici nisu bili nadareni:
u topništvu. Usprkos prijetnjama i podsmijehu kojem ih je izlagao Aboli, nije ih
uspio natjerati da se približe topovima bez straha. Svaki put kad bi čuli pucanj
topa, urlali su: To je čarolija! Grmi iz neba! Hal sastavi novu tablicu smjena na
straži tako da je engleske mornare postavio na topove, a ratnike na jedra. Otok
Zanzibar pokaže im se na obzoru prekriven visokim oblacima, na dvadeset milja
udaljenosti. Bijeli obalni pojas uvale bio je ukrašen palmama, no zidine goleme
utvrde bile su još bijelije, i sjajnije poput leda na suncu. Utvrdu su izgradili
Portugalci i do pred desetak godina dominirala je trgovačkim putovima istočne
obale afričkog kontinenta. Kasnije su Arapi iz Omana, na zapovijed sultana ratnika
Ahmeda El Granga, nazvanog ljevoruki, stigli na svojim dzotvima, i napali
Portugalce te ih otjerali uz velike gubitke. Taj poraz je označio početak pada
portugalskog utjecaja na obalu, dok su Arapi ubrzo nametnuli svoj. Hal prouči
utvrdu kroz dalekozor, primijetivši islamsku zastavu kako vijori na kuli, i zatvorene
redove topova na vrhu zidina. Ta su oružja mogla pogoditi svaki neprijateljski
jedrenjak koji pokuša ući u luku. Prođu ga trnci pri pomisli da će, bude li se
pridružio presvijetlom Ivanu, postati neprijatelj Ahmeda El Granga: jednoga dana
bi ti golemi topovi mogli zapucati protiv GofdeH Bowgha. U međuvremenu,
morao je iskoristiti i posljednju priliku da ude u arapski teritorij prirodnim putem
kako bi prikupio što više informacija. Luka je bila prepuna malih brodica, većinom
dkowa koji su pripadali muslimanima iz Indije, Arabije i Muskata. Usred te
različitosti nalazila su se i dva jedrenjaka: jedan je plovio pod španjolskom
zastavom, a drugi pod francuskom, no Hal ih nije poznavao. Svi ti trgovci
uplovljavali su u zanzibarsku luku, privučeni bogatstvom Afrike: zlatom, arapskom
gumom, bjelokosti i beskonačnim priljevom osoba namijenjenih za tržište robljem.
Tamo se, u kratkom razdoblju, nudilo sedam tisuća osoba, muškaraca, žena i
djece, kada bi vjetrovi promijenili smjer. Hal spusti zastavu u znak ljubaznosti
prema utvrdi, zatim usmjeri GofgM owgA prema sidrištu samo s košnim jedrima.
Na njegovu zapovijed, spuste sidro koje pljuskom padne u jasne vode, a Abolijevi
ratnici zatvore sve do posljednjeg djelića platna. Gotovo odmah brod okruži flota
malih brodica koje su prodavale svakojake proizvode, od svježeg voća do vode i
djece, koji su od svojih gospodara dobivali zapovijedi da se naklone i podignu
odjeću, kako bi pokazali malu smeđu stražnjicu mornarima što su bili nagnuti na
zaštitnu F ogradu broda. Dražesna dječica bumbum, gugutali su na engleskom.
Slatke stražnjice poput zrelih manga. Tyleru, spustite u more brodicu, zapovjedi
Hal. Silazim na kopno. Povest ću sa sobom Althudu, majstora Daniela i deset
najboljih ljudi. Veslima stignu do mola s kamenim stubama, ispod zidina, a prvi
koji je skočio na mol bio je Big Daniel, koji je imao zadatak da otvori put u gomili
trgovaca koji su se natiskivali na žalu i nudili svoje proizvode. Za vrijeme
posljednjeg zaustavljanja u Zanzibaru vodio je Sira Francisa; sada je trebao voditi
skupinu, dok su ostali mornari okružili Hala i hodali ulicama. Prolazili su pored
prepunih tržnica gdje su trgovci izlagali svoju robu. Trgovci i mornari s ostalih
brodova i brodica luke birali su medu hrpama slonovih kljova i arapske gume,
nojevog perja i rogova nosoroga, ugovarajući cijenu tepiha iz Muskata i bodlja
ježeva punih zlatnoga praha iz Sofale i afričkih rijeka u unutrašnjosti kontinenta.
Trgovci robljem izlagali su redove ljudi, koje su mogući kupci provjeravali,
gledajući im zube, opipavajući mišiće muškaraca i podižući suknje mladih žena
kako bi procijenili njihove draži. Iz toga trgovačkog središta Big Daniel ih je vodio
prema dijelu grada gdje su sagrađene zgrade s obje strane ulice izgledale kao da
se dodiruju u visini, onemogućujući prodor sunčeve svjetlosti. Smrad ljudskog
izmeta, koji je dolazio iz kloaka na otvorenom što su se spuštale prema luci,
gotovo ih je ugušio. Big Daniel se naglo zaustavi pred lučnim, bogato
izrezbarenim vratima od mahagonija, s puno željeznih šiljaka. Zatim povuče
konopac zvona. Nekoliko trenutaka kasnije golema vrata se širom otvore, i
nekoliko smeđih lica se pokaže na vratima: djevojčice i dječaci miješane krvi,
između pet i deset godina starosti. Dobrodošao, dobrodošao!, pjevušili su na
engleskom, sa čudnim naglaskom. Neka vas Alah blagoslovi, milorde. Neka svi vaši
dani budu mirisni poput jasmina. Jedna djevojčica uze za ruku Hala i povede ga
kroz unutarnje dvorište. U sredini je žuborila fontana, dok je zrak mirisao po
tamarindu. Visoki čovjek, odjeven u široku bijelu tuniku, s kapuljačom zavezanom
na arapski način, podigne se s hrpe svilenih jastuka na kojima se udobno bio
smjestio. Zaista, pridodajem tisuću dobrodošlica onima izrečenim od moje djece,
moj dobri kapetane, i neka vas Alah obaspe bogatstvom i blagoslovom, reče
poznatim naglaskom, karakterističnim za Yorkshire. Vidio sam vaš lijepi brod
usidren u luci i shvatio sam da ćete ubrzo doći k meni. Pljesne rukama i iz
stražnjeg dijela kuće se pojavi red robova, od kojih je svatko nosio pladnjeve s
čašama ispunjenim kokosovim mlijekom i malim posudama s kolačima i pečenim
lješnjacima. Konzul krene otpratiti Big Daniela i mornare u prostorije za služinčad,
u stražnjem dijelu kuće. Poslužit će vas bogatim obrokom, reče im. Hal značajno
pogleda Big Daniela, a on točno shvati pogled. U toj arapskoj kući neće biti
alkohola, ali žena hoće, i mornare je trebalo zaštititi od samih sebe. Hal zadrži uza
se Althudu, budući da je bilo moguće da će morati potpisati koji ugovor ili pisati
zabilješke. Konzul ga povede prema odvojenom uglu dvorišta. Sada mi dozvolite
da se predstavim. Zovem se William Grey, konzul njegova veličanstva u sultanaturi
Zanzibar. Henry Courteney, gospodine, na usluzi. Upoznao sam Sira Francisa
Courtenevja. je li vam kakav rodak? On je moj otac, gospodine. Častan čovjek.
Molim vas da ga pozdravite, kada ga budete sreli. Nažalost, ubijen je za vrijeme
rata s Nizozemcima. Moja sućut, kapetane. Molim vas, sjednite. Hrpa svilenih
tepiha već je postavljena za Hala. Konzul sjedne pred njega i kada se smjestio,
jedan mu rob pruži lulu. Lula je melem za trbušne smetnje i protiv malarije, koja je
u ovim područjima pravi bič. Želite li mi se pridružiti, gospodine? Hal odbije
ponudu, jer je znao kako mogu djelovati na razum cvjetovi indijske konoplje, koje
snove i maštanja mogu prouzrokovati onome koji ju je pušio. Dok je pušio lulu,
Grey ga je lukavo ispitivao o njegovoj plovidbi i planovima koje je imao u
budućnosti, dobivši od Hala samo ljubazne i neprecizne odgovore. Bili su poput
para mačevalaca koji se bore u dvoboju čekajući da nekome popusti pažnja. Što je
voda sve više ključala u visokoj staklenoj posudi i dim se širio dvorištem, Grevje
postajao pričljiviji i otvoreniji. Bi li vjerovali da sam samo prije petnaest godina
bio skroman službenik Engleske istočnoindijske kompanije? Kada je moj brod
doživio brodolom na koraljnom grebenu Sofala, našao sam se ovdje kao
brodolomac. Slegne ramenima, više istočnjački nego engleski. Kao što znate, Alah
mi se osmijehnuo. este li prešli na Islam? Hal nije izrazom lica odavao gnušanje
koje je osjetio prema odmetniku. Pravi sam vjernik: Alah je jedini bog, a
Muhamed je prorok, potvrdi Grey. Hal se pitao dokle je njegova odluka da se
obrati bila pod utjecajem političkih i praktičnih interesa. Grey kršćanin ne bi
napredovao u Zanzibaru koliko Grey musliman. Većina Engleza koji uplovljavaju u
zanzibarsku luku imaju na umu samo jednu stvar, nastavi Grey. Dolaze kako bi
sklopili dobar posao, većinom kupuju robove. Žao mi je što ovo nije najpovoljnije
razdoblje za trgovinu robljem. Vjetrovi su ovamo dopratili zowg iz Indije i daljih
zemalja. Dočepali su se najboljih primjeraka. U svom privatnom posjedu imam
oko dvije stotine prvoklasnih robova, najboljih u krugu od tisuću milja. Hvala
gospodine, odgovori Hal, no, ne zanimaju me robovi. To je, gospodine, žalosna
odluka. Uvjeravam vas da ima mnogo načina kako se možete obogatiti time.
Uzgajivači šećerne trske u Brazilu i Karibima traže radnu snagu koja bi radila na
njihovim posjedima. Hvala vam, još jedanput. Nisam ovdje zbog toga. Sada je Hal
znao na koji je način Grey stekao bogatstvo. Konzulova služba bila je u drugome
planu, iza posrednika za europsku trgovinu koja se sklapala u Zanzibaru. oš je
jedan sektor u kojem možete zaraditi i ja bih vam mogao pomoći. Promotrio sam s
krova vaš brod kada ste se usidrili u luci i nisam mogao ne primijetiti da je dobro
naoružan. Hal se složi i Grey nastavi: Možda ne znate da je omanski sultan Ahmed
El Grang zaratio s etiopskim vladarom. Čuo sam o tome. To je borba bez
neuzvraćenih udaraca, na kopnu i na moru. Sultan je izdao dozvole za brodove
koji se žele pridružiti njegovim snagama. Te su dozvole inače namijenjene samo
muslimanskim kapetanima, ali ja imam veliki utjecaj na sultanovu dvoru i mogao
bih vam nabaviti jednu takvu dozvolu. Naravno, nije ju tako olako pribaviti. Dobiti
za vas takvu dozvolu od omanskog sultana stajalo bi me dvije stotine funta,
gospodine. Hal je već prezrivo htio odbaciti tu ponudu da ude u rat protiv Krista i
njegovih sljedbenika, kada ga instinkt upozori da ne odbije odmah. Bih li mogao
ostvariti kakvu dobit, gospodine?, zapita. Naravno. Možete se dočepati velikog
blaga. Carstvo presvijetlog Ivana je jedno od najstarijih tvrđava kršćanske vjere:
više od tisuću godina zlato i darovi hodočasnika su se nakupili u crkvama i
samostanima. I sam presvijetli Ivan je bogat poput bilo kojeg europskog suverena.
Priča se da njegovo blago u Axumu sadrži više od dvadeset tona zlata. Grey se od
pohlepe sav zadihao, zamislivši si to bogatstvo. I vi biste mi zaista mogli pribaviti
sultanovu dozvolu? Hal se nagne prema njemu pretvarajući se da ga zanima.
Naravno, gospodine. Nije prošlo ni mjesec dana od posljednje koju sam uspio
ishoditi za jednoga Škota. Grevju se lice ozari novom zamisli. Ako bih učinio isto i
za vas, možda biste mogli udružiti snage. S dva ratna broda bili biste jači i mogli
biste se suočiti s bilo kojim jedrenjakom presvijetlog Ivana. Uzbudljiva zamisao,
reče Hal s osmijehom na licu, glumeći da nije previše zainteresiran; mislio je da
zna o kojem je škotskom kapetanu riječ. Ali, tko je Englez o kojem mi govorite?
Pravi gospodin i veliki moreplovac, odgovori ushićeno Grey. Isplovio je iz
Zanzibara prije pet tjedana i plovi prema afričkom rogu. Moći ću ga dostići i
udružiti snage s njegovima, razmišljao je glasno Hal. Recite mi njegovo ime i
položaj, gospodine. Grevbaci pogled prema dvorištu, a zatim spusti glas: Plemić je
iz visokog društva, Lord Cumbrae. Zatim se opusti, potapšavši se po koljenu kako
bi istaknuo važnost svoga otkrića. Evo, gospodine. A vi, što mislite o tome? Jako
sam začuđen. Hal nije imao poteškoća da sakrije uzbudenost. Biste li mi zaista
mogli ishoditi dozvolu? I, ako je to moguće, koliko vremena bih trebao čekati? U
arapskom svijetu se ništa ne postiže na brz način. Grey ponovno postane
neprecizan. No, uvijek se može ubrzati postupak. Recimo da bih uz još dvije
stotine funta, dakle, ukupno četiri stotine, trebao biti u stanju predati dozvolu u
vaše ruke već sutra navečer. Naravno, tražio bih plaćanje unaprijed. Velika je to
svota. Hal namršti čelo. Sada kada je znao kamo je plovio Kragulj, mogao se
odmah požuriti na GoWe Bowgk i isploviti, te se baciti u potjeru za njim. No,
zadrža taj poriv, jer je od Grevja morao saznati još nešto. Da, složi se Grey. No,
pomislite koliko će vam dobiti donijeti. Dvadeset tona čistoga zlata za smjela
čovjeka koji će ih oduzeti od presvijetlog Ivana. I to nije sve. Ima i dragulja te
ostaloga blaga koje se sakuplja već tisuću godina; blago crkve kopta, relikvije Isusa
Krista i djevice, apostola i svetaca. Imaju neprocjenjivu vrijednost. Oči su mu se
sjajile od pohlepe. Priča se... prekine se i snizi glas. Kažu da je presvijetli Ivan čak
čuvar Svetoga grala. Sveti gral. Hal problijedi od osjećaja obožavanja prema toj
svetoj relikviji i Grey osjeti ushićenost zbog reakcije koju je izazvao. Da! Da! Sveti
gral! Dragocjeni kalež koji kršćani traže od dana nabijanje na križ. Hal protrese
glavom zagledavši se u Grevja s nehinjenim čuđenjem. Tištio ga je čudan osjećaj
koji ga je ostavljao bez riječi. Prisjeti se očevih i Sukeeninih proročanstava. U dnu
duše je znao da je ovo dio njegove sudbine. Grey protumači tu tišinu i slijeganje
ramenima kao znakove skeptičnosti. Uvjeravam vas, gospodine, da je Sveti gral
glavni razlog zbog čega su Veliki mogul i Ahmed El Grang napali Etiopiju. To sam
saznao od sultana osobno. I on je također uvjeren da je relikvija u rukama
presvijetlog Ivana. Prorekao je to jedan od najvažnijih ayđfoMaf:a islama, uvjerivši
ga da tko bude uspio preoteti Sveti gral iz ruku presvijetlog Ivana, njegova će
dinastija imati nevjerojatnu moć i to će biti preludij pobjede islama nad svim
krivim religijama svijeta. Hal ga je zaprepašten gledao. U njegovoj su glavi vrvjele
misli. Više nije bio siguran u sebe ili u bilo što na svijetu koji ga je okruživao.
Trebao mu je veliki napor kako bi um oslobodio od tih strašnih izgleda za
budućnost kao što je pokoravanje kršćanstva, te se ponovno pribrao. Gdje se
čuva ta relikvija?, zapita hrapavim glasom. Nitko ne zna točno mjesto, osim
presvijetlog Ivana. Netko kaže u Axumu, ili Gondaru, neki tvrde da je skrivaju u
samostanu na najvišim planinama. Nije li možda već pala u ruke El Granga ili
Velikog mogula? Možda je rat već završio? Ne, ne!, odgovori Grevbrzo. Upravo je
jutros stigao iow iz Adenskog zaljeva, i donio vijesti koje su stare osam dana.
Izgleda da su pobjedničke vojske islama zaustavljene kod Mitsiwe. Na čelo
kršćanskih redova nedavno je postavljen moćni general, kojeg zovu Nazet, i, iako
je golobrad, vojska Tigrisa i Galle je pod njegovim zapovjedništvom. Po načinu na
koji je Grey prepričavao islamske poraze, Hal osjeti daje konzul držao za obije
strane. Nazetje potisnuo vojsku El Granga i Mogula, koje se sada nalaze pred
Mitsiwom, i prikupljaju snage za završnu bitku, koja će odlučiti o ishodu rata. Kao
što vidite, rat još nije završen. Savjetujem vam najozbiljnije, moj mladi prijatelju,
da se, kad budete imali dozvolu za koju ću se ja pobrinuti, požurite i isplovite
prema Mitsiwi da biste na vrijeme mogli sudjelovati u diobi plijena. Moram
razmisliti o svemu što ste mi priopćili, odgovori Hal i podigne se s hrpe tepiha.
Budem li se odlučio da iskoristim vašu velikodušnu ponudu, vratit ću se sutra
ujutro s četiri stotine funta za kupnju sultanove dozvole. Bit ćete uvijek
dobrodošli u mojem domu, uvjeri ga Grey. Vrati me što prije na brod, zapovjedi
Hal Big Danielu, čim su se golema vrata zatvorila za njima. Želim isploviti s
večernjom strujom. Stigli su do prve tržnice kada Althuda dohvati Hala za ruku.
Moram se vratiti. Ostavio sam dnevnik u dvorištu. Strašno žurim, Althuda. Kragulj
je već mjesec dana u prednosti preda mnom, ali sada točno znam gdje ga mogu
tražiti. Moram se vratiti po svoj dnevnik. Vi nastavite. Neću kasniti. Pošalji
brodicu po mene i reci da me čeka na molu. Bit ću tamo prije nego što vi budete
isplovili. Nemoj da čekam uzalud, Althuda. Ne smijem kasniti. Hal ga teška srca
pusti natrag, i požuri se za Big Danielom. Stigavši na GoWem Bougfz pošalje
natrag brodicu da pričeka Althudu na molu, zapovjedivši da pripreme brod za
more. Zatim se spusti u svoju kabinu i rastvori karte na pisaćem stolu ispod
krmenog prozora i naputke za plovidbu do Adenskog zaljeva na Crvenom moru
koje je naslijedio od Llewellyna. Proučavao ih je gotovo svakodnevno otkako su
bili na brodu i stoga je lako pronašao sva imena koja je Grey spomenuo u
razgovoru. Upiše rutu prema afričkom rogu, ploveći prema Adenskom zaljevu i
prolazeći kroz tjesnac Babal Mandab, kako bi ušli u vode Crvenog mora. Bilo je
stotinu otočića raštrkanih duž etiopske obale, koji su pružali savršeno skrovište
gusarima. Trebao je izbjegavati notu Velikog mogula i omanskog sultana sve dok
ne bude uspio stići do kršćanskog središta presvijetlog Ivana i dobiti njegovu
dozvolu. Nije mogao napasti muslimane bez tog dokumenta u rukama, inače bi
riskirao da doživi očevu sudbinu: optužbu za gusarenje. Možda je mogao pokušati
i povezati se s kršćanskom vojskom, i generalom Nazetom, o kojemu je govorio
Grey, i staviti mu na raspolaganje GoWe Bowg. U svakom slučaju, promisli, flota
za transport muslimanske vojske bila je zasigurno gusta u tim morima i oni su lako
mogli postati plijen brze fregate, predvođene smionim kapetanom. U jednom je
aspektu Grey bio u pravu: slijedili su dani u kojima je u igri bila slava i bogatstvo.
Začuvši zvono broda koje je oglašavalo kraj smjene na straži, ostavi karte i uspne
se na palubu. Struja se promijenila. Zatim pogleda prema luci i prepozna, čak i na
toj udaljenosti, Althudu na vrhu stuba pored mola. Bio je udubljen u razgovor sa
Stanom Sparrowom, koji se brodicom vratio po njega. Sto mu gromova!,
promrmlja Hal, gubi vrijeme u glupom brbljanju. Posveti svu svoju pažnju stanju
broda, slijedeći pogledom mornare koji su se brzo uspinjali priponama kako bi
podigli jedra. Kada ponovno pogleda prema obali, opazi da je brodica već stigla do
velikog broda, ispod mjesta gdje se on nalazio. Čim je dotaknula brod, Althuda se
uspne Ijestvama i stane pred Hala ozbiljna izraza lica. Došao sam po Zwantie i
svoga sina, reče svečanim glasom. I reći ti zbogom. Ne razumijem. Hal ga je
začuđeno gledao. Konzul Grey me primio u službu kao pisara. Namjeravam ostati
u Zanzibaru sa svojom porodicom. Ali zašto, Althuda? Zašto? Ti dobro znaš da je
mene i Sukeenu naša majka odgojila u religiji proroka Muhameda. Ti ustraješ u
namjeri da se boriš protiv islamske vojske u ime Božje, u ime kršćanstva, i ja te ne
mogu slijediti. Althuda mu okrene leda i krene prema pramčanom nadgradu.
Nakon nekoliko minuta vrati se sa Zwantie, držeći u naručju maloga Bobbvja.
Zwantie je plakala u tišini, i skrene pogled s Hala. Althuda se na vrhu Ijestava
zagleda u njega. Ovaj me rastanak boli, no tješi me pomisao na ljubav kojom si
volio moju sestru. Neka te Alah čuva. Izgovorivši ove riječi, spusti se sa Zwantie u
brodicu. Hal ih je slijedio pogledom do mola, vidjevši kako se uspinju kamenim
stubama. Althuda se ni jednom nije okrenuo, dok su se on i njegova porodica
izgubili medu svjetinom na tržnicama, odjevenom u bijelo i praćenom njihovim
robovima. Hal je bio toliko rastužen da nije opazio brodicu koja se vratila sve dok
se odjednom nije trgnuo opazivši da ju je Ned Tyler već dao podignuti na brod i da
se već smjestio za kormilom čekajući na njegovu zapovijed. Podignite sidro,
Tvleru. Podignite košna jedra i isplovite prema kanalu. Ponovno pogleda prema
kopnu, osjetivši se sam, jer je Althuda prekinuo njegovu posljednju, tanku vezu sa
Sukeenom. Otišla je, prošapće, sada je zaista otišla. Okrenuvši odlučno leda
bijelome gradiću, pogleda mjesto gdje su se planine Usambara protezale niske i
plavkaste na obzoru. Razvijte sva jedra, kao i inače, Tvleru. Smjer je
sjeversjeveroistok, te prema istoku kako bismo prošli otok Pembu. Vjetar je
stalno puhao i nakon dvanaest dana prošli su rt Guardarui, na kraju velikog roga
Afrike: pred njima se ukazao Adenski zaljev. Hal zapovjedi promjenu smjera prema
istoku. Hrapave stijene i crveni brežuljci Adenskog zaljeva izgledali su kao čeljust
Afrike. Ušli su u zaljev zahvaljujući zadnjem dahu vjetra. Bilo je pakleno vruće, a
bez vjetra bilo je neizdrživo; more je bilo posebno plave boje, živo i odražavalo je
bijeli trbuh morskih lastavica koje su letjele na tragu broda. Pred njima se visoka
obala približavala sve više, čineći tjesnac Bab alMandab. Prošli su danju tjesnac i
ušli u Crveno more i Hal smanji jedra, jer su to bile teške vode, sa stotinama
otočića i opasnim koraljnim grebenima. Na istoku su se pružale arapske zemlje, na
zapadu obala Etiopije i kraljevstvo presvijetlog Ivana. U tim prometnim vodama
započeli su susretati brodove. Svakoga bi puta stražar u košu upozoravao palubu i
Hal bi se osobno penjao do koša, znatiželjan da ugleda na obzoru četvrtasta jedra i
prepozna Gw oMoray. No, svaki bi put ostajao razočaran. Bili su to sve đAoivi koji
su bježali daleko od visokog i zastrašujućeg profila GoMen Bougiđ, tražeći
sklonište u nižim vodama, gdje ih veliki brod nije mogao slijediti. Hal ubrzo otkrije
koliko su neprecizne karte koje je pronašao u Llewellynovu pisaćem stolu. Neki
otoci koje su vidjeli na putu uopće nisu bili ucrtani u kartama, dok su neki, pak, bili
ucrtani miljama daleko od njihova pravog položaja. Budući da su noći bile bez
mjesečine, Hal se nije odvažio da nastavi plovidbu po mraku medu tim grebenima
i otocima. U sumrak bi bacio sidro u zaklonu jednog od tih većih otočića. Nikakva
svjetlost, zapovjedi Nedu Tvleru. Obavite manevre u tišini. Nema načina da stišam
Abolijeve ljude. Grakću poput gusaka koje je napao vuk. Hal se nasmije:
Razgovarat ću s njim. Kada se uspeo na palubu, za vrijeme početka prve smjene
na straži, brod je bio obavljen tamom i tišinom. Provjeri uobičajena mjesta na
brodu, a potom se zaustavi nekoliko minuta razgovarajući s Abolijem, koji je bio
voda smjene na straži. Zatim krene prema zaštitnoj ogradi i nasloni se, sam,
promatrajući nebo. Odjednom začuje nepoznati šum, i na trenutak pomisli da
dolazi s mora. Zatim shvati da su to bili ljudski glasovi, no govorili su jezikom koji
on nije poznavao. Premjesti se hitro na krmu broda i glasovi postanu bliži i jasniji.
Začuje čak škripu pripona i šum vesala u vodi. Ponovno potrči na pramac u potrazi
za Abolijem. Sakupi skupinu za napad. Deset ljudi, prošapće. U tišini. Spustite u
more brodicu. Aboliju je bilo potrebno nekoliko trenutaka da izvrši njegovu
zapovijed. Čim je brodica dodirnula površinu vode, spuste se u nju i udalje. Za
kormilom je bio Hal, koji se upustio u mrak krećući se nasumce prema nevidljivom
otoku. Nekoliko minuta kasnije prošapće: Dosta!, i veslači se zaustave. Odjednom
začuju u blizini zvuk nečega što je padalo na daske palube, a potom usklik boli i
iritiran osti. Izoštrivši pogled u tom smjeru, na mjesečini, Hal opazi sjaj malog
latinskog jedra. Hajde, svi zajedno!, šapne. Brodica krene naprijed, dok je Aboli
ustao s pramca držeći u ruci kuku privezanu za kraj konopca. Mali dzow koji
odjednom izroni iz mraka i stvori se pred njima nije bio mnogo veći od polovice
njihove brodice. Aboli zavitla kuku i baci ju prema drugoj brodici, te povuče naglo
konopac. Uhvaćen!, zareži. Hajde, momci! Ljudi ostave vesla i uz krik koji je ledio
krv u žilama, nahrupe na palubu nepoznate brodice, dočekani krikovima
iznenađenja i užasa. Hal priveže kormilo i dohvati lanternu kako bi se bacio u
napad za svojim ljudima. Privedite ga ovamo, zapovjedi. Kada dovuku pred njega
zarobljenika, Hal opazi da je imao dugu, gustu bradu koja mu je sezala gotovo do
koljena i veliki broj koptskih križeva i krunica oko vrata. Kvadratna mitra koju je
nosio na glavi bila je satkana od zlatnih i srebrenih niti. Sveje u redu!, kaže svojim
ljudima koji su ga držali. Odnosite se prema njemu s poštovanjem, svećenik je.
Zarobljenika odmah oslobode; on si poravna odjeću, i prođe prstima kroz bradu,
zatim se uspravi u svoj svojoj visini i zagleda se u Hala s hladnim ponosom.
Govorite li engleski, gospodine?, zapita Hal. Čovjek ga je i dalje promatrao. Čak i
na titravoj svjetlosti lanterne njegov je pogled bio hladan i prodoran, no nije dao
znaka da je shvatio. Hal prede na latinski: Tko ste, oče? Zovem se Fasilides, biskup
sam u Axumu, ispovjednik kralja Yohannisa, etiopskog vladara, odgovori svećenik
na latinskom. Molim vas da prihvatite moje isprike. Zamijenio sam ovu brodicu za
brodicu muslimanskih napadača. Svim srcem želim vaš blagoslova Hal klekne
jednim koljenom na palubu. Možda sam previše ponizan, reče samome sebi, no
biskup je izgledao da cijeni tu njegovu gestu. Učini znak križa na Halovoj glavi, i
položi mu dva prsta na čelo. Izmijeni glas izgovorivši riječi i pruži Halu prsten na
poljubac. Ovo je zaista pravovremeni susret, preuzvišeni gospodine, reče podižući
se. fa sam vitez reda Hrama Svetog Georgea i Svetog grala. Putujem kako bih
stavio svoj brod i svoje ljude na raspolaganje resvijetlom Ivanu, kršćanskom
vladaru Etiopije u svetome ratu otiv islamskih snaga. Kao ispovjednik kralja mogli
biste me povei na dvor. Možda je moguće dobiti prijem, odgovori Fasilides.
Postajao je sve ljubazniji, kada je svjetlost novog jutra ukazala Gokkn Bowg u svoj
ljepoti. Fasilides postane još srdačniji, ida ga Hal pozove na brod, ponudivši se da
ga ugosti za ostatak itovanja. Hal je mogao samo graditi pretpostavke o razlogu
zašto je skup axumski lunjao otocima u ponoć, na malenom doww koji je nrdio
po ribi i kada zapita Fasilidesa o tome, ovaj ponovno postane adan: Ne smijem
raspravljati o državnim poslovima, ni svjetovnim duhovnim. Fasilides je sa sobom
na brod poveo i dvojicu slugu, te jednog bara s dfzoiva, koji je morao Halu
pokazati put. Kada se smjestio na od, biskup se udobno uselio u malu kabinu
pored Halove. S mjesnim vodičem Hal je mogao ploviti prema Mitsiwi svom
zinom, ne smanjujući jedra sve do sumraka. Pozove Fasilidesa da mu se pridruži
za večerom, i dobar skup se pokaže kao veliki ljubitelj vina i brandvja. Hal je
njegovu šu uvijek držao punu do ruba, što je tražilo ne malu spretnost, isilidesov
ponos smanjivao se proporcionalno s razinom brandvja vrču, toliko da je
odgovarao na Halova pitanja sa sve manjim itručavanjem. Kralj se nalazi u
samostanu svetoga Luke, na ežuljcima iznad Mitsiwe, zajedno s generalom
Nazetom. Tamo ga oram susresti, objasni. Čuo sam da je kralj ostvario veliku
pobjedu nad poganima Mitsiwi, raspitivao se Hal. Velika i izvanredna pobjeda!,
potvrdi Fasilides srdačno. Za Uskrs pogani su prešli tjesnac Bab alMandab s jakom
jskom, i obalom se uputili prema sjeveru osvojivši sve luke i utvrde, tac našeg
vladara Yohannisa pao je u borbi i veći dio naše vojske je itao razoren. Ratni dkow;
El Granga upali su u našu flotu u luci iulis, zarobivši i spalivši dvadeset naših
najboljih brodova. Kada su pogani na tisuće poredali pred Mitsiwu, izgledalo je da
je Bog ipustio Etiopiju. Fasilidesove oči se ispune suzama i biskup je morao ispiti
veliki gutljaj brandvja kako bi se smirio. No, On je jedini Bog i vjeran je našemu
narodu. Poslao nam je ratnika kako bi sakupili našu vojsku. Nazet se spustio s
planina, povevši sa sobom vojsku amhara i pridruživši se našim snagama ovdje na
obali, podignuvši u prvim redovima Sveti tabemakul Marije, majke Božje. Taj
talisman je poput biča u Nazatovim rukama. Pred njegovim napredovanjem
pogani su se povukli, zbunjeni. Koji je to talisman o kojemu govorite, oče? Je li to
sveta relikvija? Biskup snizi glas, i nagne se nad stol kako bi dohvatio Hala za ruku,
pogledavši ga ravno u oči. Relikvija je pripadala Isusu Kristu, i najjača je relikvija
cijeloga kršćanstva. Zagledao se u Hala tako intenzivno da se ovaj naježi pod
njegovim utjecajem. Tabernakul Marije sadrži pehar života, Sveti gral koji je Krist
upotrijebio na Posljednjoj večeri. To je onaj isti pehar kojim je Ivan iz Arimateje
skupio krv Spasitelja dok je On bio prikovan na križu. A sada, gdje se sada nalazi
Tabernakul? Halov je glas bio hrapav i čvrsto je stiskao Fasilidesa toliko da se
starac namrštio. Vi ste ga vidjeli? Postoji li zaista? Molio sam pred Tabernakulom
koji sadrži sveti pehar, iako ga nitko ne može vidjeti ili dotaknuti ga. Gdje se nalazi
taj sveti predmet? Halov glas je bio uzbuđen. Itekako je čuo je o toj legendi.
Viteški red kojem je pripadao živio je upravo za taj pehar. Gdje je?, zapita Hal.
Fasilides se ponovno razbistri pred Halovim uzbuđenjem. Oslobodi se stiska
njegove ruke. Postoje stvari koje se ne mogu povjeriti. Ponovno je postao dalek i
nedodirljiv. Hal shvati da ne bi bilo mudro nastaviti s ispitivanjem i potraži drugu
temu koja bi bila u stanju opustiti biskupa. Recite mi o pomorskoj bitci kod
Adulisa, predloži. Kao moreplovac, zanima me prije svega što se događa na moru.
e li u bitci sudjelovao brod nalik ovome ali s islamskom flotom? Biskup se opusti.
Bilo je mnogo brodova s obje strane. Velike vatrene oluje i stravično krvoproliće.
Nije bilo broda s kvadratnim jedrima, koji je imao znak raspitivao se Hal. Jeste li
bar čuli o njemu? No, bilo je jasno da biskup nije bio u stanju razlikovati fregatu od
lađe s pet redova vesala. Slegne ramenima. Možda će generali i kapetani biti u
stanju odgovoriti na ta pitanja, kada budemo stigli u samostan, predloži. Hal
približi GoWg Bowgb obali, i uspne se do koša, ostavši gore cijeli sat i gledajući
kroz dalekozor. Bilo je nemoguće prebrojiti usidrene brodove u luci, a vode su bile
prepune malih brodica koje su prenosile hranu velikoj vojsci na kopnu. Hal je bio
uvjeren samo u jednu jedinu stvar, kada se spustio na palubu broda, i zapovjedi da
ponovno razviju jedra. U zaljevu nije bilo ni jednog broda s kvadratnim jedrima.
Fragmentarni ostaci flote kralja Yohannisa nalazili su se oko Mitsiwe. Hal usidri
brod daleko od izgorjelih i oštećenih brodova, dok je Fasilides slao na kopno
jednoga od slugu. Ima zadatak da otkrije je li general Nazet još uvijek u samostanu
i ako jest, moramo si nabaviti konje kako bismo ga dostigli. Dok su čekali da se
sluga vrati, Hal napravi raspored na GoWe BougzM za vrijeme njegove odsutnosti.
Odluči da povede sa sobom samo Abolija, ostavivši brod Nedu Tyleru. Ne ostajte
na sidru, jer je ova obala u zavjetrini i bili bismo ranjivi, ako bi se Kragulj našao
ovdje, upozori Neda.Krenite prema otvorenom moru i smatrajte svaka jedra koja
opazite kao neprijateljska. Ako se sretnete s GwfZom qMomy, nemojte napadati
ni u kom slučaju. Vratit ću se što prije. Znak će biti crvena raketa. Kada ga opazite,
pošaljite brodicu po mene na kopno. Hal je bio nemiran cijeli dan i cijelu noć, no u
svitanje izvidnik na košu oglasi: Mali dzow isplovljava iz uvale. Kreće se prema
nama. Hal začuje krik iz svoje kabine i potrči na palubu, opazivši i bez dalekozora
Fasilidesovog slugu, kako stoji uspravno na brodici. Pošalje po biskupa koji se
također uspne na palubu, osjećajući posljedice pretjeranog pića od prethodne
večeri. On i sluga razgovarali su na nepoznatom jeziku, zatim se biskup obrati
Halu: Vladar i general Nazet nalaze se u samostanu. Na žalu nas čeka nekoliko
konja. Moj sluga donio je odjeću za vas i vašeg slugu, tako da ne budete previše
uočljivi. U svojoj kabini Hal navuče na sebe hlače od laganog pamuka, široke i
skupljene na gležnjevima. Čizme su bile od mekane kože, s podignutim vrškom, a
iznad pamučne košulje odjene tuniku koja mu je sezala do pola bedara i priveže je
naprijed. Biskupov sluga mu pokaže na koji način je trebao zamotati dugačku
bijelu tkaninu oko glave da bi napravio turban, iznad kojeg stavi olovni šljem u
obliku luka, s malim vrškom i izrezbarenim koptskim križevima. Kad se Aboli i on
uspnu na palubu, posada je razrogačenih očiju gledala u njih, dok je Fasilides
potvrdio glavom u znak slaganja. Sada nitko u vama neće prepoznati zapadnjaka.
Brodica ih ostavi na morskome žalu ispod stijena, gdje ih je čekala naoružana
pratnja. Konji su bili arapski s dugim grivama i repovima koji su se njihali, sa
širokim nozdrvama i lijepim očima svoje vrste. Sedla su bila izrađena iz jednog
jedinog drvenog bloka, ukrašena srebrom, a uzde su bile otežane metalnom
žicom. Putovanje do samostana je dugo, upozori ih Fasilides. Ne smijemo gubiti
vrijeme. Uspnu se puteljkom do stijena, izišavši na čistinu koja se prostirala pred
Mitsiwom. Ovo je mjesto na kojem smo pobijedili!, izjavi Fasilides kreštavim
glasom, i podigne se u sedlu kako bi pokazao cijelu dolinu. Iako je borba vodena
prije nekoliko tjedana, kragulji su još uvijek lebdjeli iznad doline poput tamnoga
oblaka, a šakali i psi režali su i borili se za hrpe kostiju, žvačući ocrnjeno meso koje
je još uvijek visjelo s kostiju. Mušice su bile u gustim rojevima u zraku, poput pčela
koje se okupljaju oko njihove kraljice. Hal je osjećao mušice na licu kako mu
nadražuju nosnice. Njihove larve bjelkaste boje vrvjele su u tijelima u raspadanju,
toliko guste da je izgledalo kao da su tijela u pokretu, gotovo kao da su još uvijek
živa. Bilo je i ljudskih šakala koji su radili u prostranoj dolini: žena i djece ogrnutih
u dugačke prašnjave tunike, s pokrivenim nosom i ustima da se obrane od
smrada. Svatko je nosio posudu u koju je odlagao plijen, novčiće i prstenje koje bi
uzimao sa skeleta mrtvaca. Deset tisuća mrtvih!, izjavi pobjedonosno Fasilides,
vodeći ih putom kojim su se udaljavali od bojišta, zaobilazeći u luku utvrđeni grad
Mitsiwu. Nazet je previše spretan ratnik da bi se dao uhvatiti u stupicu zajedno sa
svojom vojskom medu ovim zidinama. S vrha planina vidi cijelu dolinu. Pokaže
prstom pred sobom, na planinske vrhove. Pobjednička vojska kralja Yohannisa se
utaborila izvan Mitsiwe, na otvorenom prostoru, koji se prostirao ispod
brežuljaka. Zauzimao je površinu grada s mnogobrojnim šatorima od kože i
kolibama, podignutim na brzinu, i nadstrešnicama od sijena i kamena, koje su se
prostirale na pet milja, od mora do brežuljaka. Medu nastambama pasli su konji,
deve i bikovi, dok je oblak prašine i dima, koji se podizao sa zapaljenih hrpa
osušenog izmeta, zatamnio plavetnilo neba. Neizdrživ smrad životinjskog izmeta,
dim i smrad ostataka koji su se raspadali na suncu, hrpe ljudskog izmeta i nužnici
ukopani u zemlju, uz smrad ljudskih leševa pod pustinjskim suncem,
suprotstavljali su se smradu bojišta. Prešli su skupine konjaništva s predivnim
pastusima s dugom grivom i perjanicama. Konjanici su na sebi imali čudnu opremu
maštovitih i živahnih boja i bili su naoružani lukovima, kopljima i puškama s
dugom cijevi i rukohvatom ukrašenim draguljima. Topnici su bili raspršeni na
pjeskovitom i stjenovitom dijelu terena i brojili su stotinu topova. Neki od golemih
topova bili su iskovani u obliku dupina i zmajeva, i postavljeni na kolima koja su
vukli stotinu bivola. Kola nakrcana bačvicama baruta bila su u četvrtastim
ograđenim prostorima. Pješaštvo je koračalo naprijednatrag. Na njihovim
različitim i egzotičnim odorama još su se mogla primijetiti blaga koja su preoteli
na bojištu, tako da nije bilo dva čovjeka odjevena na isti način. Nosili su okrugle
štitove od bronce, drva i kože. Njihova su lica bila tamna, s orlovskim nosom i
srebrenastom bradom, ili boje pijeska, ili crnom poput vrana koje su letjele iznad
bojišta. Šezdeset tisuća ljudi, reče Fasilides. S Tabernakulom i Nazetom na čelu ni
jedan im neprijatelj ne može odoljeti. Prostitutke i žene koje su slijedile vojsku, i
koje nisu bile zaposlene u pljački bojišta, bile su također brojne. Održavale su
vatru, ili uživale u sjeni natrpanih kola. Somalke su bile visoke i čudnovato
pokrivene velom, djevojke galla kretale su se pak s golim grudima i vragolasta
pogleda. Neke su pogledavale prema atletskoj i muškoj Halovoj pojavi, pozivale su
ga, pokušavajući se bolje objasniti gestama. Ne, Gundwane, promrmlja mu Aboli
na uho, nemoj ni pomisliti na takvo što, jer ih muškarci nakon toga kažnjavaju
sakaćenjem. Gdje očekuješ da ćeš naći vlažan doček, našao bi samo tvrdi i osušeni
ožiljak. Ta gomila ljudi, žena i životinja bila je tako gusta da su se oni morali
kretati polaganije. Vjernici, prepoznavši biskupa, trčali su k njemu, kako bi mu se
poklonili i molili da ih blagoslovi. Na kraju su uspjeli ostaviti za sobom svjetinu,
podbovši konje na strmom puteljku koji se uspinjao brežuljkom. Fasilides je bio na
čelu kolone, u galopu, s odjećom koja mu je vijorila naokolo, i s bradom koja je
padala iza ramena. Stigavši do vrha, povuče uzde svoga pastuha i pokaže prema
jugu: Pogledajte dolje! To je Adulisov zaljev, prije luke Zula, u kojoj se utaborila
islamska vojska. Zaklonivši oči od pustinjskog sunca, Hal opazi žućkasti oblak dima
i prašine iz kojeg su izbijale munje sunčevih zraka koje su se reflektirale na
topovskim cijevima i oružju još jedne goleme vojske. Koliko ljudi broji vojska El
Granga? Upravo sam to trebao saznati kada ste me pronašli: dobiti odgovor od
naših špijuna na to pitanje. Koliko ih je dakle?, nije popuštao Hal, dok je Fasilides
prasnuo u smijeh. Odgovor je rezerviran za uši generala Nazeta, odgovori, i
podbode konja. Nastave se uspinjati puteljkom, izišavši na sljedeći vrh. Dolje!,
pokaže Fasilides. Evo samostana svetog Luke. Samostan je bio stisnut na vrhu
nepravilnog brežuljka. Zidine i grubi nepravilni obrisi nisu bili olakšani ukrasima,
stupovima i arhitravima. Jedan od biskupovih glasnika zasvira u rog, i masivna
drvena vrata se širom otvore pred njima, te ih konjušari dočekaju i povedu njihove
konje. Odjednom se nadu u tamnoj crkvi, u obliku pećine s kupolom na vrhu koja
se gubila u tami. Stotinu svijeća bacalo je treperavu svjetlost, osvjetljavajući
zidove zajedno sa sjajem kadionica, i slikama svetaca i mučenika, koje su visjele
pored zastava samostana i ikona ukrašenih dragim kamenjem. Fasilides klekne
pred oltar, nad kojim se isticao koptski križ izrađen u srebru, visok šest stopa, te
Hal učini isto. Aboli ostane stajati iza njih, s rukama prekriženim na prsima. Bože
naših očeva, gospodaru vojski, molio je biskup, govoreći na latinskom kako bi ga i
Hal razumio, zahvaljujemo ti na velikodušnosti i velikoj pobjedi koju si nam
dozvolio nad poganima. Preporučamo ti slugu tvog Henrvja Courtenevja. Neka
napreduje služeći jedinog pravoga Boga, i neka njegova vojska nadjača
nevjerničku. Hal je jedvice imao vremena da završi s molitvom, a biskup je već bio
na nogama i nastavio dalje, prema kapelici. Pričekajte ovdje, zapovjedi mu.
Krećući se ravno prema vunenoj tapiseriji živahnih boja koja je visjela iza maloga
oltara. Odmakne je, i nestane iza niskih vrata, sagnuvši se kako bi prošao kroz
otvor. Ogledavši se oko sebe, Hal opazi da je kapela bila bogatije namještena od
glavnoga hrama, tmurnog i običnog. Mali oltar bio je prekriven slojem žutoga
metala koji je mogao biti mesing, no sjajio se poput čistoga zlata na svjetlosti
svijeća. Križ je bio ukrašen velikim kamenjem različitih boja: možda su to bili samo
komadi stakla, ali Hal je imao osjećaj da se sjaje poput smaragda, rubina i
dijamanata. Drvene police koje su sezale do stropa bile su pune darova bogataša.
Neki su vjerojatno ostali netaknuti stoljećima, budući da su bili prekriveni slojem
prašine i paučinom koja je skrivala njihovu pravu prirodu. Pet redovnika u prljavim
i poderanim tunikama klečali su u molitvi pred kipom Crne Madone s malim crnim
Isusom u naručju, i nisu se dali smesti. Hal i Aboli čekali su zajedno, naslonjeni na
stup na dnu kapele, dok je vrijeme prolazilo. Zrak je mirisao po tamjanu i starini,
dok je prigušena pjesma redovnika imala hipnotizirajući efekt. Hala su hvatali
valovi sna, s kojima se pokuša boriti, natjeravši se da drži otvorene oči. Odjednom
začuje lagani šum brzih koraka kako se približavaju vratima iza tapiserije. Hal se
uspravi, dok se jedno dijete pojavi trčeći kroz vrata, utrčavši u kapelicu naglo
poput mačića, te se zaustavi kliznuvši po podu. Imao je četiri ili pet godina, na sebi
je imao jednostavnu košulju od bijelog pamuka i bio je bosonog. Imao je kovrčavu
kosu, crnu i sjajnu, koja je plesala dok se radoznalo ogledavao oko sebe, tamnim i
velikim očima, poput očiju svetaca na slikama koje su visjele na kamenom zidu iza
njega. Opazivši Hala, potrči prema njemu zaustavivši se kada je stao pred njega.
Promotri ga tako prodorno da je Hal ostao zadivljen, te klekne na pod, kako bi se
mogli gledati u oči. Dječak reče nešto na svom jeziku, u kojem prepozna riječ
gggz, odnosno etiopski. Vjerojatno ga je nešto zapitao, no on nije uspio čak ni
naslutiti sadržaj. I ti!, izjavi i prasne u smijeh, no dječak je ostao ozbiljan i ponovi
pitanje. Hal slegne ramenima i dječak udari nogom o pod, te ponovi pitanje po
treći put. Da!, odgovori energično Hal. Dječak se radosno smijao i pljesnuo
rukama i kada se Hal uspravio, raširi ruke i reče nešto što je moglo značiti samo
jedno. Želiš li da te podignem u naručje? Hal klekne i podigne dijete, koje ga je
pogledalo u oči, a zatim započne ponovno govoriti, pokazujući prema Hal ovu licu,
tako energično da mu je gotovo zabio prst u oko. Ne razumijem što govoriš,
maleni, pobuni se Hal smijući se. Fasilides stigne u tišini iza njega i izjavi svečano:
Njegovo veličanstvo Yohannis, kralj nad kraljevima, vladar Galla i Amhara,
branitelj vjere u Krista, opaža da su vaše oči čudne zelene boje, za razliku od svih
koje je od sada vidio. Hal se zagleda u andelsko lice dječaka kojeg je držao u
naručju. On je legendarni presvijetli Ivan?, zapita s poštovanjem. Upravo tako.
Štoviše, obećali ste i kralju da ćete ga povesti na vaš brod, koji sam mu ja opisao.
Želite li obavijestiti vladara da bih bio jako počašćen kad bih ga imao na brodu kao
gosta? Odjednom se Yohannis izvuče iz Halova naručja, uzevši ga za ruku i vukući
ga prema skrivenim vratima. Prošavši kroz otvor krenu hodnikom osvijetljenom
bakljama, postavljenim u željeznim ležištima na kamenim zidovima. Na dnu
prolaza nalazila su se dva naoružana stražara, no vladar im dovikne zapovijed i
oni se odmaknu, pozdravivši ga. Yohannis povede Hala u dugu prostoriju. Na
zidovima su se otvarali uski prozorčići kroz koje su prodirale sjajne zrake
pustinjskog sunca. Gotovo je cijela sala bila ispunjena dugačkim stolom, za kojim
su sjedili petorica ljudi, koji su se ustali i duboko se poklonili Ybhannisu, a potom
se zagledaju u Hala prodornim pogledima. Svi su bili ratnici, što je bilo jasno po
njihovu držanju i odjeći. Na sebi su imali oklop, a neki su na glavi čak nosili šljem i
tuniku iznad oklopa s križem i heraldičkim grbom Na čelu stola sjedio je najmlađi
medu njima, odjeven jednostavnije od ostalih, iako je imao najdostojanstvenije i
najautoritativnije držanje medu njima. Hal odmah osjeti privlačnost prema toj
vitkoj i elegantnoj pojavi. Yohannis ga nestrpljivo povede k njemu, čavrljajući na
svom jeziku, i ratnik ih otvoreno promotri. Iako je izgledao visok, zapravo je sezao
Halu do ramena. Zraka sunca ulazila je kroz jedan od otvora i obasjala ga protiv
svjetlosti, okruživši njegovu pojavu pozlaćenim oblakom u kojemu su se vrtjela
zrnca prašine. Jeste li vi general Nazet?, zapita Hal na latinskom. General potvrdi.
Glava mu je bila prepuna gustih kovrča, nalik na krunu ili tamnu aureolu. Na sebi
je imao bijelu tuniku iznad željeznog oklopa, no usprkos toj teškoj opremi imao je
vitki struk i uspravna i pokretljiva leda. Da, ja sam general Nazet. Glas je bio nizak
i prigušen, no čudnovato zvonki. Hal shvati s velikim čuđenjem da je jako mlad.
Imao je glatko lice, tamne boje. Nimalo brade ili brkova na njegovoj čeljusti i oko
vlažnih usana. Nos je bio uzak i ravan, s nježnim nosnicama. Ja sam Henry
Courtenev, engleski kapetan GoWe Bogza. Biskup Fasilides mi je već priopćio,
odgovori general. No, možda biste radije govorili svojim jezikom. Nazet prijeđe na
engleski. Moram priznati da moj latinski nije tako dobar kao vaš, kapetane. Hal
ga začuđeno promotri, ostavši na trenutak bez riječi, i Nazet se nasmiješi. Moj je
otac bio ambasador kod venecijanskog dužda. Proveo sam većinu svoga
djetinjstva u sjevernim zemljama, učeći diplomatske jezike: talijanski, francuski i
engleski. Ostavili ste me bez riječi, generale, prizna Hal, primijetivši istovremeno
da je Nazet imao oči boje meda i dugačke trepavice poput onih djevojačkih. Prije
tog trenutka nikada prije nije osjetio privlačnost prema jednome muškarcu, no
sada, promatrajući to kraljevsko lice i tu kožu boje zlatnoga baršuna, zagledavši se
u te sjajne oči, osjeti stisak u grudima, koji mu je otežavao disanje. Molim vas,
sjednite, kapetane. Nazet mu pokaže stolac pored sebe. Bili su toliko blizu jedan
drugoga da je Hal mogao osjetiti miris njegova tijela. Nazet je imao prirodan i topli
miris koji je Hal pohlepno udisao. Trgne se osjetivši krivnju, i prepozna koliko je
grješna ta neprirodna privlačnost. Udalji se od generala koliko mu je to niski i tvrdi
stolac omogućavao. Vladar se popne na Nazetova koljena, milujući mu gladak i
zlatan obraz, brbljajući nešto svojim zvonkim glasom. General se nasmije,
odgovorivši mu svojim jezikom, ne skrećući pogled s Halova lica. Fasilides mi je
povjerio da ste stigli u Etiopiju s namjerom da uđete u službu kršćanskog vladara.
Tako je. Došao sam da zamolim njegovo veličanstvo da mi ustupi dozvolu, kako
bih mogao upotrijebiti svoj brod protiv Kristovih neprijatelja. Stigli ste u najbolji
čas. Nazet se složi. e li vam Fasilides govorio o porazu koji je naša flota pretrpjela
kod Adulisa? Govorio mi je i o vašoj predivnoj pobjedi kod Mitsiwe. Pred tim
komplimentom, Nazet se nije ni malo pretvarao. ledna izjednačuje drugu,
primijeti. El Grang vlada morima, i može stalno dobivati pomoć iz Arabije i zemalja
Velikog mogula. Već se oporavio od gubitaka kod Mitsiwe. Sada očekujem
pojačanje, dakle spreman sam ponovno ga napasti kod Zule, gdje se sada nalazi i
svakodnevno dobiva podršku s mora i postaje sve jači. Hal potvrdi glavom:
Shvaćam vaš položaj. U Nazetovu glasu bilo je nečega što ga je zbunjivalo: kada je
bio nervozan, njegova se boja glasa mijenjala. Hal se morao usredotočiti na riječi,
kako bi mogao razmisliti, i skrenuti pažnju od osobe koja ih je izgovarala. Sada
postoji nova opasnost koja me tišti, nastavi Nazet. El Grang je uzeo u svoju službu
strani brod, najjači od svih koje je do sada poslao protiv nas. Hal osjeti drhtaj
uzbuđenja kako mu prolazi leđima, a dlake mu se nakostriješe na rukama. Kakav
brod? Ne razumijem se u brodove, no kažu mi da ima kvadratna jedra i pripada
vrsti fregate. Nazet pogleda Hala: Mislim da je sličan vašem. Znate li kako se zove
kapetan?, zapita Hal, ali Nazet zavrti glavom. Znam samo da zadaje teške gubitke
našim dhmvzma za transport tako da mogu računati samo na opskrbljivanje sa
sjevera. Pod kojom zastavom plovi?, nije popuštao Hal. Nazet se obrati jednome
od svojih časnika, a zatim se ponovno obrati Halu: Brod plovi pod omanskom
zastavom, ali uz nju je i zastava s crvenim križem, čudnovata oblika, na bijeloj
pozadini. Mislim da poznajem tog zločinca, reče Hal suho, i krenut ču svojim
jedrenjakom protiv njega čim ga budem susreo. Naravno, ako mi veličanstvo
ustupi nalog da se mogu boriti u njegovoj floti. Po Fasilidesovom prijedlogu već
sam zapovjedio dvorskim pisarima da pripreme dozvolu za vas. Moramo se samo
dogovoriti o uvjetima i ja ču je potpisati umjesto vladara. Nazet se podigne sa
stolca. Ali sada dođite, dopustite mi da vam pokažem smještaj naših snaga i onih
El Granga. Krene prema suprotnom kraju prostorije, a ostali časnici krenu za njim.
Sakupe se oko okruglog stola na kojem Hal opazi da je u glini napravljen plan
Crvenog mora i okružnih teritorija. Bio je izrađen s mnogo detalja i obojen
stvarnim bojama. Svaka luka i gradić bili su jasno naznačeni; mali brodovi izrađeni
od drva plovili su plavim vodama, dok su pješaci i konjanici bili predstavljeni
figuricama od bjelokosti, na kojima su bile narisane predivne odore. Dok je
ozbiljna lica promatrao model, kralj privuče stolac stolu tako da može dosegnuti
vojnike. Uz radosne usklike i djetinjasto oponašanje konja i topničkih granatama,
započne pomicati figurice na stolu. Nazet produži ruku kako bi ga zaustavio i Hal
se zagleda u tu ruku: bila je vitka, glatka i nježna, s dugačkim i vretenastim
prstima, i noktima boje perle. Odjednom shvati istinu i prije nego što se uspio
svladati, provali na engleskom: Sveta Marijo, Majko Božja, pa vi ste žena! Nazet
ga oštro pogleda, dok su joj se zlatni obrazi zacrvenjeli od razdraženosti:
Savjetujem vam da me ne podcijenite zbog moga spola, kapetane. Budući da ste
Englez, valjda se sjećate vojne lekcije koju vam je zadala jedna žena u Orleansu.
Hal je već bio spreman da joj odgovori Da, no fo se dogodik pne dva sfoZeca,
aposWi smo jw i na Zomacw zbog foga, no, uspije se suzdržati i pokuša nastaviti
pomirljivim glasom. Nisam vas namjeravao uvrijediti, generale, štoviše, to
povećava moje divljenje koje sam već osjećao prema vašim kvalitetama. Nazet se
ne raznježi tako lako i postane gruba i praktična, dok je izlagala taktički i strateški
smještaj dviju vojski, pokazavši mu najbolji način da upotrijebi GoWe Bowgh. Nije
ga više gledala u oči, a mekani obris njenih usana postao je tvrd. Vjerojatno želite
biti pod mojim zapovjedništvom; stoga sam naredila kapetanu Senecu da pronađe
niz znakova, raketa, lanterna, zastavica i dimnih znakova, kojima ću vam moći
izdavati zapovijedi s kopna kada budete na moru. Ima li nejasnoća, kapetane? Ne,
generale. A što se tiče diobe plijena, dvije trećine ide u kraljevsku blagajnu, a
ostatak vama i vašoj posadi. Običaj je da brod zadržava polovicu plijena, pobuni
se Hal. Kapetane, u ovim vodama običaj određuje njegovo veličanstvo kralj. Ako
je tako, ne preostaje mi drugo no da pristanem. Hal se osmijehne ironično. Sve
oružje koje budete zarobili bit će otkupljeno od kraljevskog blaga, i isto vrijedi za
neprijateljske brodove koje će otkupiti mornarica. Odvrati pogled s njega kada
ude dvorski pisar, koji se pokloni, a zatim pruži dokument napisan na žutom i
tvrdom pergamentu. Nazet ga na brzinu pogleda, a zatim uze guščje pero koje joj
je pisar pružao, i ispuni prazan prostor u tekstu te se potpiše: udith Nazet, stavivši
križ odmah poslije imena. Pospe pijeskom vlažnu tintu i doda: Napisan je na
geezu, no pripremit ću vam prijevod za našeg sljedećeg susreta. U međuvremenu
vas uvjeravam da ovo pismo u potpunosti odgovara uvjetima našeg dogovora.
Smota dokument, zaveže ga dugom vrpcom, a zatim pruži Halu. Dovoljna mi je
vaša riječ. Hal stavi svitak pergamenta u unutarnji džep tunike. Sigurna sam da se
želite vratiti što prije na vaš brod, kapetane, i neću vas duže zadržavati. Tim
pozdravom, izgledalo je kao da je zaboravila da postoji, i usmjeri svu svoju pažnju
na časnike i model bojišta koji je stajao na stolu pred njom. Govorili ste o sistemu
za obavješćivanje, generale. Usprkos Nazetovom oštrome držanju, Hal se nije htio
udaljiti. Privlačila ga je kao što je igla kompasa privučena sjeverom. Ne pogledavši
ga, ona odgovori: Kapetan Senec poslat će vam knjižicu sa znakovima na brod,
prije polaska. Biskup Fasilides će vam pokazati mjesto gdje vas čekaju konji.
Zbogom, kapetane. Prolazeći dugim hodnikom uz biskupa, Hal ga zapita: Marijin
Tabemakul se nalazi u ovom samostanu, nije li tako? Fasilides se naglo zaustavi i
zagleda se u njega: Kako ste saznali? Tko vam je to rekao? Kao dobar kršćanin
želio bih pogledati tako svet predmet. Možete li mi ispuniti tu želju? Fasilides se
nervozno povuče za bradu. Možda, vidjet ćemo. Dođite sa mnom. Vodio je Hala
prema mjestu gdje ga je Aboli čekao, zatim obojica krenu za njim labirintom stuba
i prolaza, zaustavivši se konačno pred vratima koja su čuvala četiri svećenika u
tunikama i s turbanom na glavi. e li vaš pratitelj kršćanin?, zapita pogledavši u
Abolija. Hal zavrti glavom. Onda mora ostati ovdje. Uze Hala pod mišku i povede
ga do vrata. Govorio je tiho svojim jezikom s jednim od svećenika i starac izvuče
ispod tunike golemi crni ključ kako bi otvorio vrata. Fasilides ude prije Hala u
unutarnju kriptu. Tabernakul se nalazio na sredini prostorije, na kamenom podu,
usred šume upaljenih svijeća na visokim svijećnjacima od bronce s više ruku. Hal
shvati, osjećajući poštovanje, da je to bio jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu
životu, možda i trenutak koji je opravdavao njegovo rođenje i njegovo postojanje.
Tabernakul se sastojao iz kutije, koja je stajala na četiri oslonca, izrađena u obliku
lavljih šapa, s četiri ručice na stranama. Četvrtasto tijelo kutije bilo je prekriveno
izvezenom tkaninom s gustim ukrasnim motivom u zlatu i srebru, potamnjelim
patinom vremena. Na četiri ugla poklopca bile su zalijepljene malene zlatne
figurice koje su predstavljale anđele s pognutom glavom i rukama skupljenim u
molitvi, predivne izradbe. Hal klekne, ostavši u istom položaju kao i anđeli.
Gospodine, Bože vojski, došao sam da se predam tebi kao što si zapovjedio,
započne glasno moliti. Dugo je molio, a onda se prekriži i ustane. Mogu li vidjeti
pehar?, zapita tiho, ali Fasilides zavrti glavom. Čak ga ni ja nisam vidio. Previše je
svet za oči jednog običnog smrtnika. Oslijepio bi vas. Etiopski vodič povede noću
Gokkfz Bowgz prema jugu, samo s razvijenim košnim jedrima. Vodeni mornarom
koji je određivao dubinu, sklone se u zaklon otoka Dahlak, nedaleko od Adulske
uvale. Hal je slušao zabrinuto mornara koji je mjerio dubinu. Nema dna! Zatim,
nekoliko trenutaka kasnije: Nema dna!, i zatim začuje olovni visak koji je uranjao s
pramca broda u more. Odjednom mornar izmijeni glas i izmjeri: Dubina, dvadeset!
Tyleru!, uzvikne Hal. Budite spremni da bacite sidro. Na znak deset! Sljedeći poziv
mornara bio je još oštriji. Spustite sidro! Sidro se spusti do dna, a GoWćM 0ou
klizne još prema naprijed za kratak dio konopca. Preuzmite zapovijedanje na
palubi, Tyleru, naredi Hal. a ću se uspeti do koša. Uspne se priponama do vrha
jarbola ne zastavši ni jednom, te sa zadovoljstvom opazi da je imao duboko i
ravnomjerno disanje čak i kada je stigao do koša. Vidim te, Gundwane!, izjavi
Aboli, i pomakne se. Hal se smjesti bolje pored njega i pogleda prije svega prema
kopnu. Otok Dahlak bio je najtamnija masa u tmurnoj noći, no njegove su stijene
bile daleke oko stotinu hvata. Zatim pogleda prema zapadu, i opazi Adulski zaljev,
sasvim jasan na svjetlosti logorske vatre El Grangove vojske, utaborene na obalnoj
crti oko male luke Zula. Voda se sjajila pod upaljenim svjetiljkama islamskih
brodova na dnu uvale. Pokuša prebrojiti svjetla, no odustane kada ih izbroji
šezdeset i četiri. Zapita se je li jedno od njih pripadalo GwHw oMoroy i na tu
pomisao se namršti. Okrene se prema istoku i opazi blijedo obećanje zore, iz
pravca odakle su dolazili zowz kojima su stizali ljudi, konji i hrana koja je uvećavala
El Grangove legije. Zatim ispod svjetla zore opazi na tamnome moru lanterne
ostalih brodova koje su podrhtavale poput krijesnica, ploveći prema Adulskom
zaljevu na krilima noćnog povjetarca. Uspijevaš li ih prebrojiti, Aboli? Aboli se
nasmije. Moje su oči oštre poput tvojih, Gundwane. Recimo samo da ih je mnogo i
pričekajmo zoru da nam pokaže njihov pravi broj. Pričekali su u tišini, kao stari
prijatelji kojima nisu potrebne riječi, i osjete obojica hladnoću dolazećeg jutra
rastjeranu obećanjem bitke koju je novi dan donosio sa sobom, jer je to morsko
ogledalo vrvjelo od neprijateljskih brodova. Nebo na istoku započne crvenjeti
poput kovačkog ognjišta. Stijene obližnjeg otoka izgledale su blijede na toj
svjetlosti, sasvim bijele, prekrivene izmetom galebova koji su se spuštali na njih
već stoljećima. S njihovih mjesta na stijeni ptice su se podizale prema nebu, u jatu
u obliku strijele i glasno graktale. Hal pogleda uvis i osjeti jutarnji povjetarac kako
mu miluje lice svježim prstima. Puhao je sa zapada, kao po prognozi na koju je
računao: imao je flotu brojnih w zavjetrini, na njegovu milost i nemilost. Sunce
koje je izlazilo osvijetli vrhove planina i užari ih. Iz daljine, iza niskih stijena otoka,
proviri jedno jedro i zasvijetli se na vodama, koje su još uvijek ostale u sjeni, a
zatim još jedno, i još jedno; što se vidik više širio, to se povećavao i broj jedara.
Hal lagano potapša Abolija za ramena. Vrijeme je da se bacimo na posao, stari
moj, izjavi i klizne priponama. Čim dodirne palubu, uzvikne prema kormilaru:
Podignite sidro, Tvleru. Razvijte jedra! Oslobođen od sidra, GoWe BowgA se
udalji razvijenih jedara, dok je voda šumjela ispod pramca, ostavljajući za sobom
pjenast trag dok je izlazio svom brzinom iz svog skrovišta iza otoka Dahlak.
Svjetlost je bila dovoljna da Hal promotri jasno svoj plijen, raštrkan na prštavim
vodama. Potraži nestrpljivo medu njima jedra jednog broda, no opazi samo
latinska jedra arapskih dzowa. Neki su se čak popeli na glavni jarbol, i mahali
rukama u znak pozdrava. Hal se približi kormilu i reče Nedu Tvleru: Vjerojatno su
vidjeli samo jedan brod kao što je naš, odnosno GwH. Zamijenili su nas za
saveznike. Pogleda prema mornarima u košu, koji su se držali na priponama,
spremni da pomiču veliku masu jedara, zatim ponovno pogleda prema palubi,
gdje su topnici bili zaposleni oko topova, a mornari zaduženi za podjelu baruta
brzo su silazili i vraćali se iz štive sa smrtonosnim teretom. Fisheru!,
uzvikne.Nabijte topovskom granatom samo jedan top sa svake strane, a ostale s
ružom metaka, molim vas. Big Daniel se osmijehne, otkrivši crne i trule zube, i
dodirujući si čelo u znak pozdrava. Hal je jednostavno htio skresati jarbole na
neprijateljskim brodovima, nije ih htio potopiti ili zapaliti. Čak je i najmanja od tih
brodica mogla vrijediti mnogo za kraljevskog rizničara, ako on bude u stanju
zarobiti ih i predati kapetanu Senecu u Mitsiwi. Stoga je i zadržao topove s
granatama sa svake strane, kao rezervu. Prvi dotvje bio toliko blizu, da je Hal
mogao vidjeti izraz lica mornara kojih je bilo nekoliko desetaka i više, odjevenih u
krpe, prljave i izblijedjele, s turbanom na glavi. Neki su se osmijehivali, mašući
rukama, no starac za kormilom na krmi broda ogledavao se pažljivo oko sebe, kao
da traži put za bijeg od velikoga broda koji je plovio prema njemu. Podignite
zastavu, molim vas, Tyleru, zapovjedi Hal, promatrajući crozxpaKg kako je
zavijorila na vjetru pored koptskog bijeloga križa. Pojavi se strah na licima posade,
kada je opazila križ njihove sudbine kako se vijori na vjetru pod njihovim budnim
pogledima; bio je to patetičan prizor. Hal odmah izda sljedeću zapovijed: Izvadite
topove, majstore Daniele! Vrata GoWg BowgAa se širom otvore i uz buku topova
koji su se pomicali na njihova mjesta s brončanom cijevi koja je gledala prema
vani. Približit ću se plijenu s prednje strane. Cim bude na nišanu, zapucajte,
majstore Daniele! Big Daniel potrči na pramac broda i preuzme vodstvo nad prvim
topom. Hal ga je promatrao kako se munjevitom brzinom kreće s jednog topa na
drugi i provjerava je li mehanizam u redu, ispravljajući ga gdje je to bilo potrebno.
Namjeravali su ispaliti ravno na dAcw, s visine, i zatim ga proći. GoWg Bowgz se
sruči na malenu brodicu u tišini, dok je Hal tiho zapovjedio kormilaru: Skrenite za
stupanj na lijevo. Opazivši opasnost koju su predstavljali topovi, mornari s dkowa
pobjegnu sa zaštitne ograde i bace se na palubu, iza malenoga glavnog jarbola ili
se stisnu iza sanduka robe koju su prevozili. Prvi topovi jednoglasno odjeknu,
snažno, i svi pogode. Jarbol padne u vrtlogu malih komadića drva, dok su pripone
pale u stranu, viseći izvan broda u zapetljanoj lopti konopaca i platna. Stari
kormilar nestane, kao da se raspršio pod čarolijom kakvog maga, ostavivši samo
crvenu mrlju na daskama. Prestanite ispaljivati!, grmio je Hal, kako bi ga čuli kroz
zaglušujući prasak topova. Dbmv je bio oštećen, s pramcem koji je tonuo,
razbijenim kormilom i odsječenim jarbolom. GoWg Bowg ga ostavi za sobom.
Zadržite pravac, Tyleru. GoWen Bowgfz nasrne na dotu malenih brodica
raspršenih na plavim vodama pred njima. Gledale su bezobzirno postupanje
prema prvome dkoww, opazile su boje carstva kako se vijore na glavnome jarbolu
fregate, a sada su sve mijenjale pravac kretanja, pokušavši pobjeći pred
napredovanjem T Usmjerite topove prema brodici ispred pramca broda!
zapovjedi Hal tihim glasom i Ned Tyler se približi za stupanj. koji je izabrao, bio je
jedan od najvećih na vidiku, s palubom prepunom ljudi. Po Halovim procjenama,
bilo ih je oko tristo, svi svježi. Bio je to kratak put morem, ne previše dug, i
kapetan je riskirao. Nosio je puno veći teret nego što je oprez to nalagao.
Slabašan uzvik stigao je do Halovih ušiju dok su se spremali da dostignu brodicu:
Az aWzr! Bog je velik! Ratni šljemovi svjetlucali su na glavama omanskih vojnika,
koji su prijetili držeći visoko sablje. Začuju se pucnji iz pušaka uperenih prema
fregati, popraćeni pucnjima iz jezaik i oblakom dima duž cijelog dkowa. Jedan
olovni metak pogodi jarbol iznad Halove glave. Na ovome cow su svi vojnici,
uzvikne Hal. Nije bilo potrebno upozoriti ih da će krenuti protiv judith Nazet, ako
bi se uspjeli dočepati zapadne obale. Pogodite ih olovnom kišom. Potopite ga,
majstore Daniele! Teške topovske granate sruše se na doiv od palube do kobilice,
slomivši ga u dva dijela poput cjepanice pod sjekirom. More ude u rastvoreni
trbuh, a brodica se nagne i voda se napuni glavama ljudi na valovima. Vojnici
počeše lamatati da se ne potope. Krenite prema onoj brodici sa srebrenom
zastavom. Hal se ni ne okrene da pogleda u tom pravcu, navalivši na flotu poput
barakude, koji se baca na jato riba. GoWe Bowgk je letio prema plijenu kao da je
ovaj posljednji još uvijek usidren, ispaljujući oblake vatre i plamena sa svojim
topovima. Neke manje brodice su tonule, neke su se održavale na površini na
tragu fregate, razbijenog jarbola i rastrganih jedara. Mnogi mornari su se bacali u
more, čim bi topove okretali prema njima, izabravši radije morske pse od
topničkih granata. Mnogo se brodica dalo u bijeg, tražeći zaklon iza najbližeg
otoka, pokušavši se usidriti u plitkim vodama gdje ih fregata nije mogla slijediti,
neke su pak ostavljali da se zabiju u obalu, dok se posada bacala u vodu, kako bi
nastavili plivajući ili hodajući do morskoga žala. Samo brodice koje su se nalazile
istočnije, i bile bliže obali Arabije, imale su dovoljno vremena da izbjegnu navali
fregate. Pogledavši prema krmi broda Hal opazi da je more iza njega načičkano
onesposobljenim brodicama koje je napao. A svaka milja koju su preživjeli
prelazili prema istoku, bježeći pred GoWe ougi bila ja milja kojom su se udaljavali
od Mitsiwe. Nitko od njih neće se žuriti da se vrati!, primijeti suho, promatrajući
ih dok su se povlačili u panici. Tyleru, molim vas, promijenite smjer plovidbe.
GoZden Bowgz nastavi plovidbu na način koji mu je bio najdraži. Ne postoji dkow
u cijeloj Arabiji koji zna ploviti ususret vjetru bolje od moje ljubavi, reče Hal
glasno, promatrajući dvadeset jedara koja su pokušavala bježati pred njim
sklanjajući se na zapadu. Fregata poleti za raštrkanom flotom i nekoliko đVzotva,
opazivši ju da nailazi, razvije trokutasto jedro, moleći Alaha za pomoć. Hal je
pokušavao zadržati brod, kada je prolazio pored jedne od brodica, usmjerivši joj
pramac prema vjetru dok je u more spuštao brodicu i slao predstavnike posade,
jednog mornara bijelca i šestoricu ratnika, da preuzmu brodicu koja se predavala.
Ako teret nije od neke posebne vrijednosti, posadu iskrcajte, a brodicu zapalite.
Na kraju poslijepodneva Hal krene prema Mitsiwi s pet velikih dioiva koje je vukao
iza Goden Bougza i još sedam brodica kojima je jarbol bio razbijen, zajedno s
pobijeđenom posadom na brodu. Sve su zarobljene brodice bile pune tereta
potrebnog za rat. Iza njega je nebo bilo pokriveno dimom brodica u plamenu, a
more je bilo prepuno ostataka brodica. Judith Nazet, na sedlu svog crnog
arapskog pastuha promatrala je sa stijene tu flotu koja se vraćala prema Mitsiwi.
Na kraju zatvori dalekozor i obrati se kapetanu Senecu, pored nje: Sada znam
zašto ga zovu El Tazar! Ovaj Englez je zaista barakuda. Zatim skrene pogled kako bi
izbjegla da kapetan opazi osmijeh, koji je raznježio njeno lijepo lice. Bio je to prvi
put, otkako ju je Bog izabrao da vodi legije protiv pogana, da je gledala muškarca
očima žene. Kapetan Schreuder spusti se sa sedla pred golemim svilenim šatorom
crvene i žute boje. Jedan konjušar potrči po njegova konja, dok se on zaustavio da
prouči tabor. Kraljevski šator podizao se na malenoj uzvisini koja je nadvisivala
uvalu Adulis. Tu je povjetarac s mora osvježavao zrak, i olakšavao disanje. U dolini
je pak bila utaborena islamska vojska, oko luke Zula, a stijene su se užarile od
vreline. Uvala je vrvjela malenim brodicama, no golemi jarboli GwHa oMomy
isticali su se nad njima. Brod Lorda Cumbraea stigao je noćas i sada je Schreuder
čuo Kraguljev glas kako se ističe u raspravi koja se vodila u šatoru od svile. Iskrivi
usne u osmijeh bez humora, regulirajući kosinu mača koji mu je visio o pojasu, a
zatim podigne šatorsko krilo. Visoki sw6War mu se nakloni. Svi islamski vojnici
dobro su ga poznavali; u kratkom razdoblju koje je proveo u službi sultana,
proslavio se i postao legenda medu vojnicima Velikog mogula. Časnik ga uvede uz
prisutnost kralja. Unutrašnjost šatora bila je udobna, i bogato uređena. Pod je bio
prekriven debelim slojem šarenih svilenih tepiha, a zavjese su činile dvostruki sloj
koji je izolirao šator od sunčeve topline. Niski stolovi bili su od bjelokosti i
rijetkoga drva, dok su posude bile od čistoga zlata. Brat Velikog mogula,
maharadža Sadiq Kan Jahan sjedio je u sredini, na hrpi svilenih jastuka, odjeven u
svilenu tuniku žućkaste boje i hlače na crvene i zlatne crte. Papuče koje je nosio
na nogama bile su crvene, s dugačkim i savijenim vrhovima i pozlaćenim kopčama.
Na glavi je imao žuti turban, a na njemu iznad čela broš od smaragda, velik poput
oraha. Bio je svježe obrijan, s tankom niti brkova koji su izgledali kao naslikani
iznad gornjih usana. Na koljenima je držao sablju u koricama ukrašenim dragim
kamenjem koje je svjetlucalo toliko snažno daje ranjavalo oči. Na ruci zaštićenoj
rukavicom držao je orla, predivnoga pustinjskog grabljivca. Podignuvši ga, poljubi
ga u kljun istom nježnošću koju bi namijenio i prelijepoj ženi, odnosno, pomisli
Schreuder, jednome od njegovih dražesnih dječaka. Malo iza njega, na drugoj
piramidi jastuka, sjedio je Ahmed El Grang, lijeva ruka Alaha, s tako širokim
ramenima, da su izgledala deformirana, i malim vratom, na kojem su se isticale
žile, napete poput konopaca. Nosio je ratnički šljem na glavi i bradu je obojio
kanom u crveno, poput prorokove. Golem prsni koš bio je pokriven oklopom s
olovnim narukvicama na zapešću. Imao je guste obrve i hladne oči, surove poput
orla. Iza tog para nalazilo se mnoštvo dvorjana i časnika, koji su također bili
bogato odjeveni. Pred princem je klečao prevoditelj, koji je, s čelom na podu,
pokušavao parirati bujici Kraguljevih dosjetki. Ovaj je stajao na nogama, pred
princem, podbočen. Na glavi je nosio kapicu s vrpcama, a brada mu je bila još
gušća i još vatrenija od obojenih kovrča koje su prekrivale El Grangovu bradu. Na
sebi je imao samo polovicu opreme iznad tradicionalnog škotskog kilta i okrene se
kada je Schreuder ušao u šator, naklonivši se duboko u znak poštovanja prema
princu i El Grangu, Neka vas Bog blagoslovi, kapetane, trebam vas da natjeram
ovu dvojicu na razmišljanje. Ovaj majmun..., reče i udari prevoditelja čizmom,
trabunja gluposti, pretvarajući moje riječi u hrpu besmislica. Znao je daje
Schreuder proveo mnogo godina na Istoku i arapski je bio jedan od jezika koje je
dobro govorio. Recite im da sam došao ovdje kako bih zarobio plijen a ne da bih
se sukobio s nekim brodom iste snage, da bih ga uništio!, reče Kragulj. Žele da se
borim protiv Goden BowgW Objasnite mi bolje što je na stvari. Samo ću vam tako
moći pomoći. U ove je vode stigao GoWe BougA pod vodstvom mladoga
Courtenevja, pretpostavljam, reče mu Kragulj. Schreuder se namršti. Hočemo li
se ikada osloboditi od njega? Izgleda da nećemo. U svakom slučaju, sada plovi
pod bijelom zastavom i napada El Grangove brodice poput furije. Potopio je i
zarobio dvadeset i tri brodice u posljednjem tjednu i nitko od muslimanskih
kapetana ne želi izići na more kad je on u blizini. Kontrolira sam cijelu obalu. Zavrti
glavom i s divljenjem i s gnušanjem. Sa stijena iznad Tenwere vidio sam kako je
pretvorio u prah cijelu flotu ratnih doivđ El Granga. Isuse, dobar je kao i Frankv.
Zaobišao je muslimane i potisnuo ih prema kopnu, a sada je cijela Alahova flota u
njegovim rukama u luci, dok El Grangu nedostaju namirnice i oružje. Muslimani
zovu mladoga Courtenevja El Tazar, barakuda, i nitko od njih se ne želi s njime
mjeriti na moru. Zatim njegov osmijeh nestane: GoWg Bowg je brz, slobodne
kobilice od alga, dok je Gfumoru već gotovo tri godine i daske su pune
brodotočaca. A osim toga GoWi Bougz je za bar tri čvora brži od mene. Što želite
da kažem njegovoj visosti?, zapita Schreuder prezrivo, da vas je strah suočiti se s
mladim Courteneyjem? Nije me strah nikoga na svijetu, ako je zbog toga, ali ne
vidim što bih time dobio. Hal Courtenev nema ništa što ja želim, no, ako bi se
izravno sukobili, mogao bi teško oštetiti mene i moj brod. Ako žele da se suočim s
njime, morat će mi osladiti gorki pehar. Schreuder se obrati princu, objasnivši mu
diplomatskim i pažljivo izabranim riječima, što je na stvari. Dok ga je slušao, Sadiq
Kan Jahan milovao je orla, a ovaj je podizao perje, spustivši na oči teške, žute
kapke. Kada je Schreuder završio, princ se obrati El Grangu: Kako si rekao da zovu
tog razbijača s crvenom bradom? Zovu ga Kragulj, vaša visosti. Pogodeni
nadimak, budući da voli kljucati oči slabijih i umirućih, pljačkajući leševe
ostavljene od ponosnijih bića, umjesto da sam ubije plijen. Nije orao. El Grang se
složi, dok se princ ponovno obrati Schreuderu: Pitajte vašu plemenitu pticu
grabljivicu koju nagradu želi da napadne El Tazara. Recite tom lijepom mladiću da
želim Zaz rupija u zlatnicima, i želim ih prije nego što isplovim iz luke, glasio je
Cumbraeov odgovor. Kragulj doda: Vidite, princ je pao na guzicu, i hlače su mu se
zapetljale oko gležnjeva i namjeravam ga dobro opaliti, ali ne na način koji se
njemu svida. Schreuder je slušao prinčev odgovor, a zatim se ponovno obrati
Cumbraeu. Kaže da s fatfzom rupija možete sagraditi dvadeset brodova poput
GwOa. Možda, ali ja si ne bih mogao kupiti par jaja da zamijenim ona koje će mi
Hal Courtenev odsjeći. Princ se nasmije na taj odgovor. Recite Kragulju da ih je
vjerojatno izgubio već odavna... no, bio bi dobar eunuh. Mogao bih mu uvijek naći
mjesto u mom haremu. Usprkos uvredi, Cumbrae se gromko nasmije, no zavrti
glavom: Odgovorite tom malom pederastu da će Kragulj odletjeti, ako ne bude
vidio zlato. Princ i El Grang raspravili su mašući rukama, a zatim se odluče. Imam
drugi prijedlog, koji bi hrabrog kapetana mogao više zanimati. Rizik neće biti tako
velik, no dobit će također fatb koji traži. Princ ustane, dok su dvorjani kleknuli s
čelom na podu. Ostavljam sultanu El Grangu da vam objasni u tajnosti o čemu se
radi. Princ se povuče iza zavjese na dnu šatora, zajedno sa svojim dvorjanima, i
ostavi dvojicu Europljana same sa sultanom u svilenoj pećini. El Grang dade znak
dvojici da se približe, i obojica sjednu pred njega. Ono što vam moram reći ne
smije saznati nitko, osim vas. Nekoliko je trenutaka oklijevao, kako bi sabrao misli,
a potom nastavi, milujući si stari ožiljak koplja iza uha; ta stara rana bila je od reza
koji mu je napola prerezao glasnice, i govorio je promuklim glasom. Vladar je,
započne objašnjavati, ubijen pred Suakinom, a sin Yohannis, koji je naslijedio
krunu presvijetlog Ivana, još je dijete. Njegova je vojska bila u raspadu, kada se
pojavila proročica koja je tvrdila da ju je Bog izabrao da predvodi vojsku. Spustila
se s planina, predvodeći pedeset tisuća vojnika i noseći sa sobom talisman koji se
zove Marijin Tabernakul. Njena vojska uspjela je zaustaviti naše napredovanje
prema Mitsiwi. I Schreuder i Cumbrae klimnu glavom; nije to bila nikakva novost
za njih. Sada mi je Alah dao mogućnost da se dočepam talismana i maloga kralja.
El Grang se opusti, promotrivši prodornim pogledom lica dvojice bijelaca. S
Tabernakulom i vladarom u našim rukama, Nazetova vojska bi se rastopila poput
snijega na suncu, promrmlja Schreuder. El Grang se složi: Stigao je kod nas
odmetnuti svećenik koji se ponudio da nas povede do mjesta gdje su skriveni
talisman i vladar. Kada budemo zarobili dijete i Tabernakul, trebat će mi jak i brz
brod da preselimo Tabernakul u Muskat prije nego što Nazet bude pokušao
ponovno ih osloboditi. Obrati se Schreuderu: Vi ste, kapetane, smjeli čovjek i
trebate mi. Budete li uspješni, i vi ćete dobiti aci rupija. Zatim se El Grang obrati
Cumbraeu: Brzi brod koji će ih prenijeti u Muskatje vaš. Kada ih budete predali,
dobit ćete još jedan Za rupija. Hladno mu se nasmije. Ovoga ću vas puta platiti da
pobjegnete pred El Tazarom, a ne da ga napadnete. Imate li dovoljno hrabrosti za
ovaj zadatak, Kragulje? je plovio prema jugu, s jedrima osvijetljenim posljednjim
zrakama sunca, veličanstvenim, poput pozlaćene kule. GwM oMoray nalazi se
usidren u uvali Adulis, prenijeli su mu Fasilidesovi špijuni, dok je kapetan na
kopnu. Kažu da danas razgovara s El Grangom. No, bile su to vijesti stare dva
dana. Tko zna je li Kragulj još uvijek bio tamo, pitao se nemirno Hal, promatrajući
jedra. GoWe 0owg nije mogao podnijeti ni komadić platna više, no sva su jedra
bila razvijena savršeno, trup broda sjekao je vodu, a paluba se tresla pod njegovim
nogama poput živoga bića. Hal potrči palubom kako bi provjerio topove. Mornari
bijelci prislone jagodice prstiju na čelo, osmjehujući se, dok su se zatvoreni redovi
amadoda smijuljili, stavljajući desnu ruku preko prsa u znak pozdrava. Bili su
poput lovačkih pasa koji su nanjušili trag jelena. On je znao da se ne bi povukli u
trenutku kada budu napali Gw vodeći ih na neprijateljsku palubu. Sunce je
zalazilo za obzorom, gaseći u moru svoj plamen, dok se mrak spuštao i zamaglio
obrise kopna. Hal se zaustavi pored brodice kako bi provjerio rutu broda. Trebali
su već biti u uvali Adulis. Podigne pogled prema Nedu Tyleru koji je imao
osvijetljeno lice lanternom iznad kompasa. Podignite nova jedra, zapovjedi Ned i
dalje prenese zapovijed. Nova jedra bila su na palubi, no bilo je potrebno sat
vremena dok su ih podigli i razvili. Cm je bio trup broda, kao ponoć i jedra,
namazana smolom. Na mjesečevoj svjetlosti GoMem Bowg ne bi reflektirao ni
tračak svjetlosti, kako bi iznenadio islamsku flotu usidrenu u uvali Adulis.
Nadajmo se daje Kragulj još uvijek tu, molio je Hal u tišini. Molim te, Bože, samo
da nije isplovio. Polako se uvala otvori pred njima, otkrivši neprijateljsku flotu,
gustu poput svjetla velegrada. Nešto dalje, plamen logorske vatre El Grangove
vojske reflektirao se na napuhanom trbuhu niskoga oblaka prašine i dima.
Usmjerite brod prema ulasku u uvalu, Tyleru. Brod skrene i okrene se prema
usidrenoj floti. Ruka podveze na glavnome jedru, Tyleru. Brod smanji brzinu. Hal
krene prema pramcu broda, gdje opazi Abolija koji se pojavi iz sjene. Tesu li tvoji
strijelci spremni? Abolijevi zubi sjajili su se u tami. Spremni su, Gundwane. Hal ih
u tom trenutku opazi: tamne pojave na zaštitnoj ogradi između topova sa
svežnjem strijela poredanih na palubi na dohvat ruke. Pazi na njih!, upozori ga.
Ako su ratnici imali koji nedostatak u borbi, bila je to neutaživa žed za krvlju. Kada
Hal stigne do Big Daniela, u sredini broda, div je provjeravao jesu li svi fitilji
skriveni, kako ih užareni vršci ne bi odali pred neprijateljem. Dobra večer,
majstore Daniele. Tvoji ljudi nikada nisu sudjelovali u noćnoj borbi, do sada. Pazi
na njih i nemoj im dopustiti da ispaljuju nasumce. Vrati se za kormilo, dok je brod
polako klizio u uvalu, kao tamna sjena na tamnim vodama. Mjesec zasvijetli iza
njih, osvijetlivši prizor srebrenastom svjetlošću, tako da je Hal mogao razabrati
obrise neprijateljske flote, dok je njegov brod bio nevidljiv. Klizili su vodom,
približavajući se, i sada su već bili toliko blizu da su začuli zvukove s usidrenih
jedrenjaka u uvali: glasove koji su pjevali, molili i raspravljali. Netko je
upotrebljavao drveni malj i začuli su škripu vesala i pucketanje pripona na
dAow;ma koji su se nježno ljuljali na sidru. Hal izoštri pogled, iščekujući da opazi
jarbole GwMa oMomy, usprkos što je znao da ga neće moći opaziti prije nego što
prva granata ne osvijetli mrak. Veliki ow na pramcu, tiho obavijesti Neda Tvlera.
Skrenite kako bismo prošli pored njega. Spremni, majstore Daniele! Podigne glas.
Brod s lijeve strane, spremni na paljbu! Približe se usidrenom dzoww i kada je bio
okrenut s pramcem prema njima, GoWen BowgA ispali kišu granata koja je
osvijetlila noć poput munje na vedrom nebu, dok je zaglušujući prasak odjekivao
pustim brežuljcima. Na tom kratkom svjetlu Hal opazi jarbole i trupove brodova
cijele neprijateljske flote i osjeti očaj. GwW je otišao, reče glasno. Kragulj mu je
još jednom izbjegao. Bit će još prilika, utješi samoga sebe, čvrsto odlučivši da se
sada usredotoči na bitku koja je trebala uslijediti poput paklenih scena. Nakon što
se prva paljba sručila na plijen, Aboli ne sačeka zapovijedi. Ratnici ispale strijele u
plamenu, i osvijetle palubu mnogim vatrama. Crni strijelci odapinjali su strijele
koje su se penjale nebom opisujući visoku parabolu koja je plamtjela, a zatim su
ponovno padale i zabijale se u daske usidrenih brodica. Dvije brodice sa strane,
jedan stupanj, obavijesti Hal kormilara. Dok su ih prolazili, gotovo ih dodirnuvši,
brod se nagne prvo na jednu, a zatim na drugu stranu, ispalivši iz topova brze hice.
S visine se sruši na jedrenjake kiša strijela u plamenu. Iza njih je prvi dhow bio u
plamenu, i požar je osvijetlio uvalu, osvijetlivši ostale i olakšavajući posao
topnicima s GoWen Bougka, koji je plovio prema njima. El Tazar! Začuvši te
glasove na arapskom koji izgovaraju njegovo ime, koje se ponavljalo od broda do
broda, Hal se tmurno nasmije, promatrajući njihove pokušaje da odsijeku konopac
sidra kako bi izbjegli njegovom brodu. Sada je pet dotva bilo u plamenu, usred
mnoštva brodica na sidrištu. Vatra se širila s jednog broda na drugi: ubrzo je cijeli
luk uvale bio osvijetljen, još jednom Hal potraži jarbole W. Da je bio medu tim
mnoštvom, tada bi Kragulj već podigao jedra i on bi zamijetio nezamjenjive obrise
broda. No, nije mu bilo ni traga. Tada se Hal ponovno usredotoči s novim žarom
na razaranje muslimanske flote. Jedan od jedrenjaka u plamenu iza njih
vjerojatno je bio nakrcan crnim prahom namijenjenim El Grangovim topnicima, jer
je eksplodirao takvom jačinom oslobodivši golemu kulu crnoga dima razbijenu
plamenom i pepelom, kao da je vrag raširio širom vrata pakla. Stup dima spiralno
se podizao u nebo dok vrh nije nestao pod njegovim pogledom, kao da je stigao
do raja. Zračni val, izazvan eksplozijom, sruči se na cijelu flotu, prevrnuvši najbliže
jedrenjake. Vjetar koji je eksplozija izazvala sruči se i na fregatu, tolikom jačinom
da je na trenutak brod izgubio ravnotežu; no, zatim noćni povjetarac koji je puhao
s kopna napuhne jedra i GoWg 0owgz ponovno poleti, u uvalu, u srce
neprijateljske flote. Hal je klimao glavom, zadovoljno se smiješeći svakoga puta
kada bi začuo grmljavinu topova: izgledalo je kao da se radi o jednoj jedinoj
grmljavini i jednome plamenu, jer su svi topovi istovremeno ispaljivali granate.
Čak su i Abolijevi ratnici odapinjali strijele istodobno, čineći jedinstveni plameni
oblak. Iz suprotnog smjera je pak odzvanjalo neravnomjerno, nekontrolirano i
zbrkano pucanje s neprijateljskih brodova. Zatim su se u bitku uključili i kopneni
topovi El Granga s topnicima, mamurnim od sna koji su teturali prema divovskim
cijevima. Svaka paljba bila je poput grmljavine za sebe, tako bučna da se paljba s
fregate gotovo gušila. Hal se smiješio svakoga puta kada bi se plamena perjanica
oslobađala iz kamenih otvora u unutrašnjosti uvale. Usred zbrke i dima, topnici na
kopnu nisu mogli razabrati crna jedra GoZdeM Bowgza i tako su ispaljivali granate
i na vlastitu dotu. Hal opazi bar jedan neprijateljski brod razoren pogocima
vlastitih topova s kopna. Spremni na povratak! Hal izda zapovijed u jednome od
rijetkih trenutaka tišine. Obala se brzo približavala i ubrzo bi se našli u klopci
niskoga dna. Mornari reguliraju jedra savršenom spremnošću i pramac se okrene
u širokom luku, a potom se usmjeri prema otvorenom moru. Hal krene prema
sredini broda, na sjajnoj svjetlosti brodova u plamenu, podignuvši glas tako da su
ga svi mogli čuti: Mislim da će El Grang bez dvojbe dugo pamtiti ovu noč. Ljudi su
se, nastavivši manevrirati topovima i ispaljivati strijele, glasno složili: Za GoWe
owgz i za Sira Hala! Zatim jedan glas uzvikne: El Tazar!, i svi ponove taj krik
takvom jačinom da su čak El Grang i princ vjerojatno čuli povike, dok su stajali
uspravno pred šatorom na uzvisini s koje su promatrali uvalu u podnožju. El
Tazar! El Tazar! Hal klimne glavom prema kormilaru. Molim vas, Tyleru, povedite
nas prema otvorenom moru. Dok se udaljavao, ploveći između brodova u
plamenu i plutajučih ostataka, krećući se polako prema izlazu iz uvale, jedan hitac
s diotva koji je tonuo, provuče se kroz palubu. Čudom prođe između topnika i
skupine polugolih strijelaca bez da ih pogodi. Ali, Stan Sparrow je stajao pored
zaštitne ograde s druge strane broda, zapovijedajući skupinom topnika, i užarena
željezna kugla mu odsječe obje noge, nešto ispod koljena. Instinktivno mu Hal
potrči u pomoć, no zatim se pribere. Bio je kapetan broda, i nije bio njegov
zadatak da se brine o mrtvima i ranjenicima, no snažno osjeti bol zbog gubitka.
Stan Sparrow bio je od samog početka uz njegova oca, i bio je dobar čovjek i
mornar. Dok su ga mornari nosili, prođu pored Hala. Opazi da je ranjenikovo lice
bilo blijedo poput bjelokosti, ispražnjeno gubitkom krvi, odlazio je brzo, no kada
opazi Hala, podigne s naporom ruku sve dok ne dodirne čelo. Bili su to lijepi
trenuci, kapetane, reče mu. Sretan put, majstore Stan, odgovori mu Hal. Zatim se
okrene i pogleda prema uvali tako da nitko ne primijeti njegovu bol na svjetlosti
brodova u plamenu. Dugo nakon toga, kada su već bili izišli iz uvale i plovili prema
sjeveru, prema Mitsiwi, noćno nebo iza njih je i dalje bilo osvijetljeno paklom koji
je on prouzročio. Kapetani različitih skupina jedan po jedan su se pojavljivali kako
bi izložili stanje: iako je Stan Sparrow bio jedini ubijeni, još su trojica bili ranjeni
hicima iz pušaka, ispaljenih s owa, dok su prolazili između njih, a jednome je noga
ostala smrskana jer je previše napunio top koji je pri ispaljivanju poskočio unatrag.
Bila je to skromna cijena koju je morao platiti, pomisli Hal, no, iako je znao da je to
bila slabost, oplakivao je Stana Sparrowa. Bio je iznemogao i boljela ga je glava
zbog buke bitke i dima baruta, no bio je previše uzbuđen i misli su mu bile
zbrkane, zbog jakih osjećaja i kontradiktornih misli. Ostavivši kormilo Nedu Tvleru,
otišao je sam na pramac broda, nadajući se da će ga svježi noćni zrak smiriti. Bio
je još uvijek tamo, sam, kada je zora započela prodirati kroz tamu, i GoZM Bowgh
uplovi u tjesnac Mitsiwe, te opazi tri crvene rakete kako prolaze nebom s vrha
stijena koje su nadvisivale uvalu. Bio je to znak Judith Nazet, neodgodiv poziv.
Osjeti kako mu srce ubrzano kuca zbog straha, dok se okrenuo pogledavši Abolija,
koji je bio voda smjene na straži. Podigni tri crvene lanterne na vrh jarbola! Tri
crvene lanterne označavale su da je primio poruku. Začula je topove i zamijetila
vatru, pomisli. Želi čuti moje izvješće o borbi. Nadao se da će tim riječima ublažiti
osjećaj uzbune koji je zavladao njime, no znao je, tko zna kako, da to nije bila
istina. Kada su krenuli prema obali, već je dan bio odmaknuo. Hal je još uvijek
stajao na pramcu broda i prvi opazi brodicu koja im je plovila u susret s morskoga
žala. Na oko dvjesto hvata udaljenosti prepozna vitku pojavu koja je uspravno
stajala pored jedinog jarbola: osjeti da mu je srce jače zakucalo i njegova tuga
nestane, zamijenjena osjećajem zabrinutosti. udith Nazet bila je otkrivene glave, s
licem okruženim tamnom kosom. Na sebi je imala oklop i mač o boku, te šljem
ispod ruke. Hal se vrati na palubu i zapovjedi kormilaru: Promijenite smjer i
stanite! Pustite brodicu da se približi! Judith Nazet prođe kroz bokaportu,
dražesno i spretno, no Hal opazi daje njeno predivno lice bilo zabrinuto.
Zahvaljujem Bogu da vas je tako brzo vratio natrag, reče drhtavim glasom zbog
velike uzbudenosti. Pogodila nas je teška nesreća. Ne mogu pronaći riječi kojima
bih je opisala. Pokrili su kopita konja s nekoliko kožnih vrpca, kako bi prigušili
topot na kamenom tlu. Svećenik je jahao pored njega, no Cornelius Schreuder ga
je osigurao željeznim lancem oko zapešća, vezavši drugu stranu lanca oko svoje
ruke. Svećenik je imao neuhvatljiv pogled i izgledao je poput lukavca, te nije imao
povjerenja u njega, fahali su u redu po dvojica, na dnu te uske doline, i premda je
mjesec već blještao sat vremena, kamene strane usjekline i dalje su isijavale
toplinu sunca na njihova lica. Schreuder je izabrao petnaest vojnika postrojbe, sve
na brzim konjima. Metalne predmete i oružje omotali su pažljivo u komade
platna, da ne bi zveckali ili reflektirali svjetlost u noćnoj tami. Svećenik podigne
naglo ruku: Zaustavite se! Schreuder kroz šapat ponovi zapovijed. Moram krenuti
naprijed i provjeriti je li put slobodan, reče svećenik. Ići ću s vama. Schreuder
sjaše s konja i skrati lanac koji ih je držao zajedno. Ostavivši ostale na dnu,
započnu se uspinjati strmom padinom. Evo samostana! Svećenik pokaže golemu
građevinu četvrtasta oblika koja je bila izgrađena na vrhu brežuljka, i pokrivala
polovicu zvijezda na noćnome nebu. Dva bljeska, a potom ponovno dva bljeska.
Schreuder okrene malu lanternu prema zidinama samostana, otvorivši vratašca
koja su skrivala plamen i bljesne dva puta, a zatim ponovi dva puta; ništa, nikakva
reakcija. Ako me pokušavate vući za nos, odrubit ću vam glavu mačem, zareži
Schreuder, opazivši da je mali svećenik problijedio od straha uz njega. Ponovite
znak!, zamoli ga. Schreuder ponovi znak i odjednom mali tračak svjetla zabljesne
na trenutak na vrhu zida. Ukaže se dva puta, a potom se ugasi. Možemo nastaviti,
šapne uzbuđeno svećenik, no Schreuder ga zadrži. Što ste rekli onima u
samostanu koji nam trebaju pomoći da udemo? Oni znaju samo da moramo
premjestiti kriomice vladara i Tabernakul na sigurno mjesto da ih spasimo od
urote ubojica, koje je naručio moćan plemić iz redova Galla, koji time želi za sebe
preoteti krunu presvijetlog Ivana. Dobar plan, promrmlja Schreuder, i potakne
svećenika da se spusti padinom do mjesta gdje su ih čekali konji. Vodič se nastavi
uspinjati i popnu se strmom padinom, našavši se konačno ispod zidina samostana
čije su obrise vidjeli u tami. Ostavite ovdje konje, šapne svećenik drhtavim
glasom. Schreuderovi ljudi sjašu s konja i pruže uzde dvojici drugova, koji su bili
zaduženi da čuvaju životinje. Kapetan sakupi skupinu i povede ih, zajedno sa
svećenikom, prema zidu s kojeg su visjele ljestve od konopca. U tami Schreuder
nije mogao razabrati vrh. Održao sam svoj dio dogovora, promrmlja svećenik.
Jedan vas drugi svećenik očekuje na vrhu zida. Nećete li mi sada dati nagradu koju
ste mi obećali? Održali ste riječ, spremno prizna Schreuder. Nagrada je u vreći na
sedlu. Jedan od mojih ljudi će vas povesti natrag do konja i predat će vam je. Pruži
svoj kraj lanca časniku i reče mu na arapskom: Dobro postupaj s njime, Ezekiel,
tako da ga svećenik može razumjeti. Daj mu nagradu koju je zaslužio. Ezekiel
povede svećenika, dok je Schreuder pričekao nekoliko trenutaka, dok nije začuo iz
mraka iznenađeno rezanje, zajedno s laganim šumom zraka koji je izišao iz
prerezane traheje. Ezekiel se vrati natrag u tišini, obrisavši bodež o turban. Dobro
obavljen posao, reče mu Schreuder. Moj je nož oštar, odgovori mu Ezekiel i vrati
nož u korice. Schreuder se uspne na prvu prečku i započne se uspinjati. Pedeset
koraka više, stigne do prozora koji se otvarao u zidu, širokog tek koliko je bilo
dovoljno da dozvoli prolaz ramena. Drugi svećenik ih je čekao u malenoj kamenoj
ćeliji u unutrašnjosti. Jedan nakon drugog, Schreuderovi ljudi slijedili su ga,
kliznuvši kroz prozor i natisnuvši se u ćeliji. Povedite nas prije k dječaku, zapovjedi
Schreuder svećeniku i položi mu koščatu ruku na rame. Njegovi ljudi su ga slijedili
mračnim i vijugavim hodnikom, svatko položivši ruku na rame druga ispred sebe.
Skrenu desno i lijevo u tom mračnom labirintu, i stignu konačno do stuba. Kad su
bili na dnu, opaze svjetlost u daljini, koja je postajala sve intenzivnija kako su se
polako približavali. Na kraju prolaza zastanu pred vratima, s čijih strana su gorjele
baklje. Na pragu su bila stisnuta dva stražara, s oružjem pored sebe. Ubij ih!,
šapne Schreuder Ezekielu. Več su mrtvi, odgovori svećenik. Schreuder dotakne
nogom jednog, i ruka stražara padne nepomična, dok se posuda s otrovnom
hranom otkotrlja iz prazne ruke. Kada je svećenik zakucao na vrata uobičajenim
znakom, ona se otvore, i na pragu se pojavi dadilja s dječakom u naručju i
raširenim zjenicama od straha na svjetlosti baklji. e li to on? Schreuder podigne
rub pokrivača kako bi pogledao lice uspavanog dječačića: oči su mu bile
zatvorene, a tamne kovrče mokre od znoja. On je, potvrdi svećenik. Schreuder
čvrsto stisne dadiljinu ruku i približi ju k sebi. Sada mislimo na ostalo, reče tiho.
Nastave hodati kroz labirint sala i tamnih i uskih hodnika dok se ne zaustave pred
masivnim vratima pred kojima su ležala tijela još četvorice svećenika, koji su bili u
grčevima, u agoniji zbog otrova. Njihov vodič klekne pored jednoga, i potraži ispod
odjeće: kada se podigao, držao je u ruci masivni željezni ključ, koji ugura u
ključanicu, a zatim se povuče unatrag. Schreuder pozove k sebi Ezekiela i šapatom
mu preda dadilju: Dobro ju čuvaj! Zatim se približi vratima, i dohvati brončanu
kvaku. Kada se vrata širom otvore, svećenik izdajica, pa čak i ostali, naglo
ustuknuše pred jakom svjetlosti koja je dolazila iz kamene kripte. Nakon toliko
mraka, svjetlost stotinu svijeća bila je zasljepljujuča. Schreuder preskoči prag, a
zatim čak i on zastane dvoumeći se, nesiguran. Zagledao se u Tabernakul pokriven
svjetlucavim vezovima. Na drhtavoj svjetlosti svijeća anđeli na poklopcu izgledali
su kao da plešu i kapetan osjeti kako ga zapljuskuje val poštovanja. Instinktivno se
prekriži, zatim pokuša učiniti korak naprijed kako bi dohvatio jednu od drška
kovčega, no izgledalo je kao da je naišao na nevidljivu prepreku, koja mu nije
dopuštala da prođe. Počeo je teško disati i osjeti kako ga nešto stišće u grudima;
osjeti nerazumni nagon da se okrene i pobjegne, te se povuče za korak unatrag,
no zatim se uspije sabrati. Polako je počeo izlaziti iz kripte. Ezekiel!, reče
promuklim glasom. a ću se pobrinuti za ženu i dijete. Ti se pobrini za kovčeg uz
Mustafinu pomoć. Dva muslimana, koji nisu imali kršćanskih skrupula, stupe
naprijed i dohvate kriptu. Na njihovo veliko iznenađenje Tabemakul se pokaže
laganim, gotovo bez težine i udvoje su ga nosili bez napora. Konji nas čekaju na
glavnome ulazu, reče Schreuder na arapskom njihovom vodiču. Povedite nas!
Prešavši hitro mračne hodnike, neočekivano sretnu jednog svećenika, odjevenog
u bijelo, koji je skretao iz jednog ugla i dolazio im u susret. Na nesigurnoj svjetlosti
baklja opazi Tabemakul u rukama dva naoružana vojnika i baci se na koljena,
ispustivši stravičan krik pred tim zločinom. Schreuder koji je čvrsto stiskao dadilju
jednom rukom, a u drugoj je držao Neptunov mač, ubije svećenika koji je klečao
jednim jedinim udarcem u rebra. Zastali su nekoliko trenutaka i osluhnuli, no nitko
nije čuo krik. Nastavite!, zapovjedi. Njihov vodič se ponovno naglo zaustavi.
Vrata su blizu, a straža je sačinjena od trojice ljudi. Schreuder je uspijevao
razabrati svjetlost lampe koja je svijetlila kroz otvorena vrata. Moram vas ostaviti
ovdje. ldite s Bogom, odgovori Schreuder ironično i čovjek se hitro udalji. Ezekiel,
spusti kovčeg i sredi stražare. Utroje se pojave u prolazu dok je Schreuder čvrsto
držao dadilju. Ezekiel krene prema stražarima i nakon nekoliko trenutaka tišine,
začuju šum nečega što je padalo na kameni pod. Schreuder se namršti, no zatim
se ponovno spusti tišina. Ezekiel se vrati i reče: Učinjeno! Postaješ star i
nespretan, pokudi ga kapetan, i stane na čelo skupine koja se kretala prema
masivnim vratima. Bila su potrebna trojica da podignu velike drvene pregrade,
koje su prepriječile vrata, zatim Ezekiel pokrene vitlo i vrata se teško pomaknu i
otvore. Sada ostanite zbijeni, upozori ih Schreuder i povede ih mostom prema
puteljku u kamenu. Zastavši na trenutak pod mjesečevom svjetlosti, zazviždi
prigušeno. Začuje se prigušeni topot konja, dok su čuvari izlazili iz skloništa u
stijeni. Ezekiel podigne Tabernakui i smjesti ga na vrh konja bez konjanika te ga
dobro priveže konopcem. Zatim svatko od njih uze uzde svoga konja i uzjaše.
Schreuder se nagne da iz naručja dadilje preuzme dijete koje je spavalo. Mali
krikne u snu, no kapetan ga uspije smiriti i čvrsto ga smjestiti na sedlu. Odlazi!,
zapovjedi ženi. Ne trebamo te! Ne mogu ostaviti dijete. Ženin glas bio je
uznemiren i jak. Schreuder se zatim ponovno nagne i jednim jedinim udarcem
mača ubije dadilju, ostavivši ju pored puta, a zatim povede svoje ljude niz padinu.
Dva svećenika samostana uspjela su slijediti zločince u bijegu, objasni judith Nazet
Halu. Cak i pred tom nesrećom njene su usne ostajale nepomične, a oči mirne. On
se divio njenoj jačini, shvativši u tom trenutku kako je uspjela voditi vojsku u
raspadanju prema pobjedi. A sada, gdje su?, zapita ju, tako potresen tom
stravičnom novošću da je teškom mukom uspijevao jasno rasuđivati. Krenuli su iz
samostana ravno prema Tenweri. Stigli su do Tenwere nešto prije zore, prije tri
sata, i tamo ih je čekao brod, usidren u luci. esu li vam opisali brod? Da, bio je to
brod gusara koji plovi uz dozvolu Velikog mogula, onaj o kojem smo već
razgovarali za vrijeme našega prvog susreta. Onaj isti koji je toliko uništio našu
flotu. Kragulj!, izjavi Hal. Da, tako ga zovu čak i saveznici. judith klimne glavom.
Pod pogledima mojih ljudi na straži na stijenama mala brodica prevezla je vladara
i Tabernakui do broda, koji je bio usidren. Čim su stigli na brod, Kragulj je isplovio.
U kojem pravcu? Na izlazu iz luke je skrenuo prema jugu. Da, naravno. Hal se
složi. Sigurno su mu naredili da preveze Yohannisa i Tabernakui u Muskat, ili čak u
Indiju, u kraljevstvo Velikog mogula. Već sam poslala jedan od naših najbržih
brodova da slijede Kragulja. Zaostaje samo sat vremena za Kraguljem, a vjetar je
bio slab. To je mali d?zow, i nikada ne bi mogao napasti tako moćan brod kao što
je Kraguljev, no, ako Bog bude milosrdan, za petama je Kragulju, poput sjene.
Moramo krenuti odmah. Hal se okrene i obrati se Nedu Tvleru: Promijenite smjer i
razvij te jedra, sva koja brod može podnijeti. Ruta je jugjugoistok, prema Bab
alMandabu. Uzevši Judith pod mišku, povede je u svoju kabinu, bio je to prvi put
da ju je dodirnu. Umorni ste, reče joj. Vidim vam to u očima. Ne, kapetane, nije
to umor što vidite u mojim očima, već bol i patnja. Ako nas vi ne budete uspjeli
spasiti, sve je izgubljeno: kralj, zemlja, vjera. Molim vas, sjednite, nije popuštao
Hal. Želim vam pokazati što trebamo učiniti. Rastvori kartu pred njom. Kragulj bi
mogao ploviti ravno prema zapadnoj obali Arabije, a ako bi tako postupio, bili bi
izgubljeni. Čak i s ovakvim brodom ne mogu se nadati da ču ga dostići prije nego
što on stigne do suprotne obale. Sunce ranoga jutra prolazilo je kroz prozore na
krmi broda, ističući jasno tragove zbrinutosti na njenom lijepom licu. Bilo je
užasno za Hala vidjeti koliko su joj boli nanijele te riječi, te on spusti pogled na
kartu kako je ne bi gledao. No, ne vjerujem da će to učiniti. Ako bi plovio ravno
prema Arabiji, vladar i Tabernakul bi se morali suočiti s teškim putovanjem, usto i
opasnim, kako bi stigli do Muskata ili Indije. Zavrti glavom. Ne, plovit će prema
jugu, kroz tjesnac Bab alMandab. Hal pokaže prstom na uski ulaz u Crveno more.
Ako budemo stigli prije njega, neće nas moći izbjeći, jer je Bab previše uzak.
Moramo ga tamo dočekati. Neka nam Bog pomogne!, molila je Judith. Moram s
Kraguljem poravnati neke stare račune, objasni Hal mrko. edva čekam da
usmjerim svoje topove protiv njega. judith ga pogleda sa strahom u očima: Ali, ne
možete ispaliti granate na njegov brod. Što želite reći? Začuđeno ju pogleda. S
njim na brodu su mali vladar i Tabernakul. Ne možete ih uništiti. Shvativši istinu
njenih riječi, Hal osjeti kako mu se ledi krv u žilama. Trebao se približiti GuZu
oMomy, dok je Kragulj ispaljivao na Goden Bowgb topničke granate, bez da smije
na njih odgovoriti. Već sije mogao zamisliti što će sve morati pretrpjeti, uništenje
broda, krvoproliće na palubi, prije nego što budu napali GwM. GoWg BougA je
velikom brzinom plovio prema jugu. Na kraju smjene jutarnje straže Hal okupi
ljude na sredini broda da ih izvijesti o zadatku koji je od njih tražio. Ne skrivam
vam, momci. Kragulj će nas moći napasti, dok mi nećemo moći odgovoriti na
vatru. Ljudi su bili tihi i tmurnih lica. No, pomislite kako će biti lijepo kada budemo
navalili na GwHi kada ih budemo prošli mačem. Svi se slože, no u njihovim se
očima mogao vidjeti strah. Vi im obečajete smrt, a oni se slažu s vama, primijeti
nježno judith Nazet, kada su ostali sami. I onda kažu meni da sam vojskovođa.
Halu je izgledalo da čuje nešto više od poštovanja u njenu glasu. Na polovici
noćne smjene na straži, začuju krik s koša: edro na vidiku! Na pramcu! Halovi
otkucaji srca ubrzaju. e li moguće da su tako brzo dostigli Kragulja? Dohvati
pomoćni megafon: Koš! Što vidiš? Latinska jedra! Osjeti da će se onesvijestiti.
Malena brodica, na našoj ruti. fudith smireno primijeti. Možda je ona koju sam
poslala da slijedi GwZ. Polako smanje udaljenost koja ih je dijelila od druge
brodice, koja je pola sata kasnije bila na milju udaljenosti. Hal pruži dalekozor
judith, koja ju pažljivo prouči. Da, to je moja štafeta. Spusti dalekozor. Možete li
podignuti bijeli križ kako bi ih umirili, i zatim se približiti, koliko je dovoljno da
razgovaramo s njima? Prođu pored 7mwa, tako blizu da su s visine mogli
promatrati jedinu palubu brodice, a zatim fudith dovikne pitanje na njihovu jeziku
i sasluša odgovor. Odmah se obrati Halu sjajnim očima od uzbuđenja: Bili ste u
pravu. Slijede GwZod zore. Do prije nekoliko sati vidjeli su njegova jedra, no
potom je vjetar počeo snažnije puhati i brod je povećao udaljenost. Na kojem je
pravcu bio, posljednji put kada su ga vidjeli? Istom, koji je slijedio cijeli dan, prema
jugu, ploveći ravno prema tjesnacu Bab alMandaba. Koliko god ju je Hal pozivao
da se spusti u njegovu kabinu i odmori, Judith je inzistirala da ostane pored njega
na palubi broda. Razgovarali su malo, jer su oboje bili napeti i prestrašeni, ali
međusobno su se podržavali, crpeći snagu i odlučnost iz zajedničkih rezerva. I U
intervalima od nekoliko minuta Hal je podizao pogled prema jedrima, a zatim se
kretao prema kabini, no nije bilo zapovijedi l koju bi izdao, jer je Ned kormilario
brodom da bolje nije mogao. I Brod je bio obavijen tišinom, punom straha i
uzbudenosti. I Nitko nije vikao ni smijao se. Ljudi slobodni od smjene na straži
nisu spavali pod glavnim jedrom, kao i inače, već su se okupljali u male tihe
skupine pazeći na svaki i najmanji Halov pokret i na svaku I riječ koju je izgovarao.
I Sunce je završavalo svoj veličanstveni krug na nebu, zalazeći li prema dalekim
brežuljcima na zapadu; noć se spustila nad brod, podmuklo poput ubojice, a obzor
se zamrači i spoji s nebom, sve li tamnijim, dok potpuno ne nestane. li U mraku
Hal osjeti Judith kako mu je na njegovu položila svoju ruku, toplu i glatku, ali
snažnu: Nitko nije mogao učiniti više. Nisam još izgubio, odgovori joj. lmajte vjeru
u Boga i u mene. Ali... u mraku? Zasigurno Kragulj neće izvjesiti svjetla, a u zoru će
već prijeći tjesnac i bit će na otvorenom moru. Hal joj je htio reći daje sve to bilo
predodređeno prije mnogo vremena, da je plovio prema jugu kako bi se suočio sa
svojom sudbinom. Da, iako je moglo izgledati maštovito, morao joj je reći. udith,
započne, zatim zastane tražeći prave riječi. Paluba! Abolijev glas odjeknuo je u
mraku i Hal se naježi. Koš!, zavikne. Svjetlost pred nama! On položi ruku na
Tudithino rame, koja se na početku htjela udaljiti, a zatim se privije uz njega. Evo
odgovora na vaše pitanje, šapne joj Hal. Bog nam je pomogao. Moram se popeti
na koš. Povuče ruku. Možda smo previše nestrpljivi i vrag nas vara. Približi se brzo
prema Nedu. Tamni brod, Tyleru. Odvući ču pod kobilicu prvoga čovjeka koji
pokaže i najmanju svjetlost. Stišajte brod, ne smije se čuti nikakav šum ni glasovi.
Krene prema priponama glavnoga jarbola i hitro se uspne te se smjesti pored
Abolija. Gdje je svjetlo? Promotri tamu pred njima. Ništa ne vidim. Sada se više
ne vidi, no nalazilo se upravo pred nama. Možda je to bio bljesak zvijezde, Aboli.
Pričekaj, Gundwane. Bila je to mala i daleka svjetlost. Vrijeme je sporo prolazilo,
zatim je odjednom ugleda i Hal. Bila je to samo iskra, tako slaba da je i on
dvoumio je li ju ugledao, pogotovo stoga što Aboli pored njega nije pokazao da ju
je opazio. Hal odvrati pogled da odmori oči, a potom ponovno pogleda i opazi da
je još uvijek bila tamo, u mraku, previše niska da bude zvijezda. Čudnovata
svjetlost, neprirodna. Da, Aboli. Sada je vidim. Dok je govorio, svjetlost postane
jača i Aboli također potvrdi. Zatim se ponovno ugasi. Možda je neki nepoznati
jedrenjak, možda nije Gw. Zaista, Kragulj nije tako neoprezan da ostavi vidljivu
svjetlost. Lanterna u kabini na krmi broda? Odsjaj kućišta? Ili jedan od mornara
koji u miru uživa u luli? Molimo da se radi o jednoj od tih mogućnosti. No, ako
ništa drugo, nalazi se u položaju da možemo pretpostaviti da je Kragulj. Držat
ćemo je na oku dok mjesečina ne bude obasjala brod. Ostali su zajedno, izoštrivši
pogled u noći. Ponekad se čudnovata svjetlost pojavljivala na određenom mjestu,
a ponekad je podrhtavala, dok je ponekad sasvim nestajala. Jednom nestane na
pola sata, a potom se ponovno vrati i zasvijetli, još jače. Polako se približavamo,
prošapne Hal. Na kojoj smo udaljenosti sada, što misliš? Milju, ili možda manje. A
mjesec, gdje je? Hal pogleda prema istoku. Kada će se odlučiti da se pojavi?
Zapazi prvo prelijevanje mnoštva boja iza tamnih planina arapskog poluotoka;
zatim, sramežljiva poput mlade, mjesečeva svjetlost otkrije svoj sjaj i razastre na
vode srebrenasti dugi sag. Hal osjeti kako ga steže u grudima, dok se svaka tetiva
njegova tijela produžavala poput žice. Iz tame izroni veličanstvena pojava,
osjenčana poput oblaka magluštine boje opala. Evo ga!, prošapće Hal, zatim uze
daha da si razbistri grlo: GuH oMomy na pramcu. Dohvati Abolija za ruku. Spusti
se i upozori Neda Tvlera i Big Daniela. Ostani dolje dok ne budete vidjeli GW s
palube, a zatim se vrati. Kada je Aboli otišao, on ostane promatrati profil jedara
Gufk, jasan i nepomičan na mjesečevoj svjetlosti. Osjećao je strah kao što ga je
rijetko kad osjećao, bojeći se ne samo za sebe, već za ljude koji su vjerovali u
njega, za ženu na palubi i dječaka na drugome brodu. Kako se mogao nadati da će
se približiti Gwfw s Goderz Bowgzom, dok će drugi brod ispaljivati granate u
njihovu pravcu, a oni nisu smjeli odgovoriti? Koliko će ih umrijeti u tijeku sljedećih
sat vremena, i tko će biti medu njima? Zamisli vitko i ponosno tijelo ludith Nazet
osakaćeno granatom. Bože, pobrini se da se ne dogodi. Uzeo si mi već više od
onog što mogu podnijeti. Koliko ćeš toga još tražiti od mene? Opazi ponovno
svjetlo na drugome brodu, kako svijetli s prozora na krmi broda. Jesu li to svijeće
upaljene u kabini? Zagleda se u to svjetlo dok ga oči nisu zabolje, no ta svjetlost
nije dopirala s jednoga određenog mjesta. Osjeti lagani dodir ruke. Nije čuo
Abolija kada se ponovno uspeo do njega. GwH se vidi i s palube, prenese tiho
Halu. Još uvijek nije uspijevao ostaviti koš, jer je osjećao vjerski strah gledajući u
čudnovatu svjetlost na krmi GwHo. Nije lanterna, ni svijeća, Aboli. To je Marijin
Tabemakul koji se sjaji u tami, poput svjetionika koji me vodi prema mojoj sudbini.
Pored njega Abolija prođu trnci. Istina je da to nije svjetlost s ovoga svijeta. To je
začarana svjetlost kakvu nikada do sada nisam vidio. Glas mu je podrhtavao. Ali,
kako znaš, Gundwane? Kako možeš biti siguran da je to talisman koji tako žari? er
znam, odgovori Hal jednostavno. Upravo u tom trenutku svjetlo se ugasi pod
njihovim pogledima i Gwff ostane u tami. Samo jedra osvijetljena mjesečevom
svjetlosti nastavljala su se sjajiti u noći. Bio je to znak, šapne Aboli. Da, bio je to
znak, potvrdi Hal jakim i radosnim glasom. Bog mi je dao znak. Spuste se na
palubu, a Hal odmah krene prema kormilu. Evo ga, majstore Tyleru. Zagledali su
se obojica u GwHova jedra, sjajna na mjesečini. Da, evo ga, kapetane. Sakrijte
svjetlo kućišta. Približite se bočno, molim vas. Držite na raspolaganju četiri
kormilara u rezervi, spremni da preuzmu kormilo ako bi koji stradao. Dobro, Sire
Hale. Hal nastavi. Iz tame izroni Big Daielova pojava. Željezne kuke, majstore
Daniele? Sve su spremne, kapetane. Bacit ćemo ih ja i još deset mojih najjačih
ljudi. Ne, pusti da to učini lohn Lowell. Imam bolji posao za tebe i Abolija.. Dođite
sa mnom. Povede Daniela i Abolija prema mjestu gdje je ostala ludith Nazet, u
podnožju glavnog jarbola. Vi ćete otići s generalom Nazetom. Uzmite deset mojih
najboljih mornara i ne uplićite se u borbu na palubi. Što brže možete, spustite se u
kabinu na krmi GwMa. Tamo ćete naći Tabernakul i dječaka. Odnesite ih. Nitko i
ništa vas ne smije u tome ometati, jasno? Kako znate gdje čuvaju vladara i
Tabernakul?, zapita ludith Nazet tiho. Znam, odgovori Hal tako sigurnim glasom
da ona ušuti. Htio joj je zapovjediti da ostane na sigurnom do kraja borbe, no znao
je da će odbiti; osim toga, nije postojalo sigurno mjesto, kada su dva broda te
jačine bila upletena u smrtonosni sukob. A ti, Gundwane, gdje ćeš biti?, zapita
tiho Aboli. a ću biti s Kraguljem, odgovori Hal, udaljivši se ne dodavši više ni riječi.
Krene prema pramcu broda, zaustavivši se kada dostigne jednu od skupina
mornara, koji su bili stisnuti uz zaštitnu ogradu i razgovarali potiho s vodom
palube. Neka vas Bog čuva, Samuele Moone. Vjerojatno ćemo morati izdržati
nekoliko granata, prije nego što navalimo na brod, no mislite na užitak koji vas
očekuje na GwHw. Jiriju reče: Ovo će biti borba s kojom ćeš se moči hvaliti pred
unucima. Našao je nekoliko riječi za svakoga, zatim se ponovno vrati na pramac
broda, promatrajući prema GwHw: bio je udaljen tek stotinu hvata i plovio je
lagano s jedrima osvijetljenim mjesečinom. Gospodine, sakrij nas od njihovih
pogleda, šapne, i podigne glavu prema svojim jedrima, koja su činila visoku
piramidu i tamnu pod zvjezdanim nebom. Polako, bolno polako, smanje
udaljenost koja ih je dijelila od Gulla. Sada nam više ne može izbjeći, pomisli Hal
zadovoljno. Previše smo blizu. Odjednom se s koša GwZk začuje stravičan krik:
edro na vidiku! Na krmi! GoWen Bowgh! Od tog trenutka na dalje na palubi
drugoga broda postane živo, povici, zbunjeni pokreti i divljački zvuk bubnja koji je
pozivao posadu na borbena mjesta i lupa nogu po daskama na palubi. Začuje se
niz glasnih prasaka, dok su se otvarala vrata te škripa i topot topova smještenih
tako da mogu zapucati. Na dvadeset različitih mjesta duž zaštitne ograde raširi se
sjaj zapaljenih iskara, čija se svjetlost zrcalila na topovskim cijevima. Zapalite
borbene svjetiljke! Hal začuje bijesne Kraguljeve povike koji je tjerao svoje ljude
prema svojim borbenim mjestima, zatim začuje jasno njegovu zapovijed: Na
lijevo! Ispalimo snažno prema tim nitkovima! Zapamtit će nas, i pomisliti da vide
vraga glavom, kada ih budemo poslali u pakao! Svjetiljke s GwZZa se zapale,
osvijetlivši cijeli brod dajući mogućnost topnicima da obave svoj posao. Na toj
žućkastoj svjetlosti Hal spazi na trenutak Kraguljevu crvenu kosu. Zatim se obris
Gw hitro promijeni dok je brod mijenjao smjer. Hal opazi daje Kragulj reagirao
instinktivno, no, ne baš mudro. U položaju u kojem se nalazio ranije, Hal ne bi
mogao učiniti ništa, već samo patiti, ostavivši Gofden Bowgz na milost i nemilost
Kraguljeva broda, budući da nije mogao napasti. Sada se pak Cumbrae mogao
smatrati sretnikom, ako bude uspio ispaliti jednom topničke granate, prije nego
što ga drugi brod dostigne. Hal se nasmije. Možda je Kragulj bio žrtva vlastite
zlobe. Vjerojatno nije uzeo u obzir mogućnost da Hal neće ispaliti granate zbog
djeteta i relikvije koje je prevozio. Da je na Halovu mjestu bio on, Kragulj bi odmah
granatama navalio na protivnika. Dok se GwH polako približavao, Gokkm Bowgfz
se sruči na njega: na trenutak Hal pomisli da će ga moći napasti prije nego što
topovi ispale. Već su se sasvim približili i Ned je izdao zapovijed da smanje jedra
za borbu, kada Guli napravi luk i svi topovi se okrenu ravno prema Halu. Gledajući
topove na GwHw oslijepi ga svijetli bljesak topničke granate koja gotovo pogodi
GoWe Bougi. Zračni vrtlog baci Hala unatrag i na trenutak pomisli da je pogođen.
Palubom polete komadići drva, dok je skupina ratnika pored njega bila pogođena.
Gokkn Bougk se naglo nagne pod težinom topničkog napada, obavijen
zagušujućim oblakom dima. Užasna tišina koja je uslijedila nakon praska bila je
razbijena samo vikom i jecajima ranjenika i umirućih. Zatim se oblak dima rasprši i
sa suprotne strane uskog tjesnaca koji je dijelio dva broda, začuju povik druge
posade: Za GwZHIslay! Zatim Hal začuje topove koji su ponovno ulazili u mjesta
gdje su se punili. Koliko je mojih momaka poginulo?, zapita se Hal. Četvrtina?
Polovica? Okrene se te pogleda palube, ali tama sakrije pred njegovim očima
razbijene daske i hrpe mrtvih i umirućih. Sa suprotne strane začuje lagane
šumove štapova koji su potiskivali barut u cijevi. Brže!, prošapće. Brže, dragi.
Smanji udaljenost. Nemoj dopustiti još jedan topnički napad. Začuje škripu i
vraćanje topova na mjesta, dok je jedna skupina topnika, najbrža od svih,
završavala s punjenjem. Sada su dva broda bila toliko blizu da je Hal uspio vidjeti
užasnu cijev kako izvire kroz vrata i ispaljuje granatu ravno prema boku GoWen
Bowgza. Daske boka se rasprše i ljudi kriknu pogođeni teškom olovnom granatom.
Zatim, prije nego što su drugi topovi s Gulla mogli ispaliti svoje granate, dva broda
se sudare uz jezivi prasak. Na svjetlosti lanterne s Gw Hal opazi kuke prebačene
preko ograde i začuje njihov zveket. Ne dvoumeći se, preskoči uski prolaz vode
dok su se dva trupa broda približavala. Dočekavši se na drugoj palubi spretnošču
mačke, uleti medu Kraguljeve topnike i ubije dvojicu, prije nego što su uspjeli
izvući mač iz korica. Val ljudi, vodenih ratnicima naoružanim s kopljem i sjekirom,
krene za njim. U nekoliko trenutaka paluba GwMa se pretvori u bojno polje, gdje
su se ljudi međusobno borili, vičući i urlajući od bijesa i straha. El Tazar!, režali su
ljudi s Goderz Bouga, dok su drugi odgovarali: Za Gwfi Cumbraea! Hal je bio
suočen s četvoricom, i bio je primoran povući se prema zaštitnoj ogradi, a zatim ih
John Lowell napadne iza leda, ubivši jednoga zarivši mu mač u rebra. Hal ubije još
jednoga, koji se dvoumio, dok su ostala dvojica pobjegli. Iskoristi trenutak mira
kako bi se ogledao oko sebe u potrazi za Cumbraeom, i opazi ga na suprotnoj
strani palube, kako se bori vitlajući mačem iznad glave. Zatim krajičkom oka Hal
opazi sjaj šljema Judith Nazet i s njene obje strane Abolija i Big Daniela, koji su
prelazili palubu i probijali se prema Ijestvama koje su vodile u kabinu na krmi
broda. Taj trenutak nepažnje mogao ga je stajati života, jer je jedan čovjek
kopljem nanišanio na Hala koji se okrene na vrijeme kako bi izbjegao udarac.
Zatim se nade u srcu borbe, koja se selila naprijednazad po palubi. Ubije još
jednoga udarcem u trbuh i potraži pogledom Kragulja. Vidjevši ga na sredini
broda, dovikne mu: Cumbrae! Stižem po tebe! No u zbrci ga Kragulj nije opazio, i
Hal se počeo probijati prema njemu kroz gomilu ljudi koji su se međusobno borili.
U tom trenutku udarac sjekire odreže jednu od glavnih pripona ne pogodivši glavu
kojoj je bio namijenjen i lanterna padne na palubu pred Hala. On skokom izbjegne
proliveno užareno ulje koje ga je gotovo pogodilo u lice, zatim se pribere i nastavi
potragu za Kraguljem. Stigavši na suprotnu stranu, ogleda se hitro oko sebe, no,
Kragulj je bio nestao: umjesto njega bila su dva njegova mornara. Suoči se s njima:
jednome prereze tetive ruke, a zatim istim pokretom promijeni smjer udarca i
zarije oštricu mača u vrat drugoga. Čim se oslobodio, pogleda iza sebe. Vatra koju
je izazvala lanterna se proširila palubom, osvijetlivši prizor. Plameni jezici proširili
su se priponama. Kroz vatru opazi Judith Nazet kako se hitro uspinje Ijestvama,
pojavivši se na bokaporti. Slijedio ju je Big Daniel, koji je nosio Tabemakul, držeći
ga u ravnoteži na ramenu, kao da je lagan poput jastuka s perjem. Zlatni anđeli na
poklopcu svjetlucali su se na svjetlu plamena. Jedan se mornar baci prema Judith
s kopljem i Hal stravično krikne, kada je sjajno koplje pogodi bok, ispod podignute
ruke, ali vršak prođe kroz tanak pamuk tunike i odbije se na oklopu koji je ona
nosila ispod. Judith se okrene oko sebe, poput pantere, i usmjeri mač prema
čovjekovu licu. Silina njena udarca bila je takva da je vršak izbio na suprotnoj
strani gusarove glave, koji se sruši na pod pred njom. Tamne Judithine oči sretnu
Hal ove iznad palube koja je vrvjela ljudima. Yohannis!, dovikne mu. Nestao je!
Plameni zastor koji ih je dijelio bukne, te Hal glasno vikne: Idi s Danielom! Udalji se
s ovoga broda! Odnesite Tabemakul na sigurno, na GoWg Bowg! Ja ču potražiti
Ybhannisa! Ne oklijevajući ni raspravljajući Judith potrči prema zaštitnoj ogradi
zajedno s Danielom, te skoči na palubu GoWe Bougha. Hal se provlačio prema
bokaporti nastojeći se spustiti na donju palubu, gdje je bio skriven dječak, ali
gomila ratnika, predvođenih firijem, prepriječi mu put. Crni ratnici zatvorili su
štitove i s kopljima koja su između njih virila, potiskivali su gusare koji nisu mogli
izdržati njihov napad. U svakoj borbi dolazi trenutak kada se odlučuje pobjednik i
taj trenutak stigne kada su mornari s Gwfk raspršili pred hordom ratnika koji su
urlali i poskakivali: Kraguljevi ljudi su bili pobijeđeni. Moram pronaći Yohannisa i
odnijeti ga s GwMa prije nego što vatra stigne do spremnice s barutom, reče
samome sebi Hal i krene prema Ijestvama pramčanog nadgrada, s kojeg mu je
izgledalo lakše stići do donje palube. U tom trenutku ga jedan hrapav glas
zaustavi. Iznad njega je bio Kragulj, osvijetljen žutom svjetlošću plamena.
Courteney!, uzvikne gromkim glasom. Tražiš li možda ovo? Bio je otkrivene glave,
s gustom crvenom kosom koja je plesala oko njegova lica. U desnoj je držao mač,
a lijevom je čvrsto podigao Ybhannisa, koji je prestravljen plakao. Na sebi je imao
košulju koja mu se digla do pojasa, a tamnim se nožicama otimao. Tražiš li njega?,
ponovi Kragulj, podignuvši dijete iznad glave. Ako je tako, dođi po njega. Hal skoči
prema njima, odmaknuvši dvojicu i stigne u podnožje Ijestava. Kragulj je
pogledom slijedio njegovo napredovanje. Mora da je znao da je poražen, s
brodom u plamenu i mornarima bačenim izvan broda navalom ljudi naoružanih
kopljima, no i dalje se smijao poput groteskne maske. Dozvoli mi da ti pokažem
lijepu igricu, Sire Henry. Zove se dohvatiti dječaka oružjem. Širokim pokretom
snažne ruke baci dijete u zrak na petnaestak koraka visine i zatim, dok je padalo,
okrene mač prema njemu. Ne, uzvikne Hal prestravljeno. U zadnjem trenutku,
prije nego što bi dječak završio nabijen na oštricu mača, Kragulj se odmakne i
Yohannis padne u njegovo naručje, neozlijeđen. Dogovorimo se!, dovikne Hal.
Predaj mi dječaka i moći ćeš otići slobodan sa svim plijenom. Koji posao! Moj
brod je u plamenu, zajedno s čitavim plijenom. Saslušaj me!, usrdno ga je molio
Hal. Ostavi dječaka. Kako bih mogao uskratiti nešto svome pobratimu?, odgovori
mu Kragulj, nastavivši se cerekati. Dobit ćeš što tražiš od mene. Evo, ostavljam
malog crnog nitkova. Drugom snažnom rukom baci Ybhannisa iznad ograde broda.
Košuljica zavijori oko njegova tijela, dok je maleni padao, a zatim utone u tamno
more. Hal začuje Judith Nazet kako je vrisnula iza njega. Ne oklijevajući, ostavi
mač na palubi i u tri koraka stigne do zaštitne ograde te se baci u vodu. Snažno
udari o površinu i spusti se prema dnu, a zatim izroni. Gledajući s visine, voda je
bila jasna poput planinskog zraka. Opazi kobilicu broda prekrivenu algama, i
toplinu vatre koja je plesala na površini mora. Zatim, između sebe i svjetla požara
opazi malu crnu pojavu. Ručice i nožice borile su se poput ribe u mreži i
srebrenasti mjehurići izlazili su iz Ybhannisovih usta dok se maleni okretao na
tragu trupa broda. Hal zapliva prema njemu pokušavši ga dohvatiti prije nego što
ga struja odvuče. Čvrsto ga stisnuvši uza se, ponovno ispliva na površinu, držeći
dječakovo lice podignuto iznad površine mora. Tohannis se slabo borio, kašljući i
ispljunuvši vodu, zatim ponovno glasno vrisne od straha. Izbaci sve, reče mu Hal,
ogledavši se oko sebe. Big Daniel je već pozvao k sebi svoje ljude, i odrezao
vrhove kuka, odvojivši GoWe Bowgh od broda u plamenu. Dva broda su se polako
udaljavala. Mornari s GwOa skakali su u more, spašavajući se od vreline požara,
dok je plamen zahvatio i glavno jedro. GwM zaplovi nošen vjetrom, bez kormilara,
prema dijelu mora gdje je Hal držao podignutog dječaka, dok se on očajnički
nastojao udaljiti, plivajući jednom rukom i držeći Tbhannisa daleko od broda.
Imao je osjećaj da će ih brod udariti, no odjednom vjetar pomakne pramac i brod
prođe nedaleko od njih. Hal začuđeno opazi Kragulja koji je ostao na brodu, sam;
još uvijek je stajao na vrhu Ijestava pramčanog nadgrada. Okružen plamenom,
izgledalo je da ne mari za vrelinu. Brada mu se počela dimiti, postavši crna od
vatre, no, nastavljao je gledati u Hala, gušeći se od smijeha. Ostavši bez daha,
otvori usta namjeravajući mu doviknuti nešto, no u tom trenutku prednji jarbol
zahvati plamen i golemo jedro padne i prekrije Kragulja. Iz tog platna u plamenu
Hal začuje posljednji, stravični krik, a zatim se vatra raširi i brod se udalji nošen
vjetrom, noseći sa sobom kapetana. Hal ga je slijedio pogledom, dok valovi ne
sakriju brod u plamenu. Zatim ga čudnovati val podigne na vodi zajedno s
djetetom. GuH je bio već milju daleko, i u tom trenutku plamen je vjerojatno
zahvatio spremnicu s barutom, jer je brod poskočio u zrak uz užasan prasak.
Ostane gledati dok su daske u plamenu letjele nebom. Na kraju ponovno zavlada
tišina i tama. Nije bilo ni traga Gofderz Bowgkw. Dječak je očajnički plakao i Hal
nije poznavao nijednu riječ na njegovu jeziku kako bi ga utješio, te ga je stoga
čvrsto stisnu u naručju, držeći mu glavu iznad vode i govoreći mu na engleskom:
Hajde, budi dobar, moraš biti hrabar, jer si rođen kao vladar i znam da oni nikada
ne plaču. No, čizme i odjeća, natopljeni vodom, vukli su ga prema dnu, i morao je
upotrijebiti svu snagu da se odupre. Uspije se zadržati ostatak te duge noći, ali u
zoru shvati da su mu snage na izmaku, dok je Yohannis drhtao od hladnoće i
plakao u njegovu naručju. Izdrži još samo malo, Yohannise, i bit će dan, mrmljao je
grubim glasom, dok ga je grlo peklo od soli, iako je znao da ni jedan od njih neće
još dugo moći izdržati. Gundwane!, dovikne voljeni glas. Hal je znao da mu se to
samo pričinjava i stoga se glasno nasmije. Nemojte se sada šaliti sa mnom, reče.
Nemam snage da izdržim, ostavite me na miru. Zatim iz mraka izroni pojava,
začuje šum vesala koja su hitala prema njemu i glas se ponovi: Gundwane! Aboli!,
dovikne piskutavim glasom. Tu sam! Velike crne ruke krenu prema njemu i zgrabe
ga, podignuvši njega i dječaka na brodicu. Čim su bili na sigurnom, Hal se ogleda
oko sebe. GoWe Bowgz sa svim upaljenim lanternama nalazio se na pola milje
udaljenosti, no Judith Nazet je sjedila ispred njega na krmi brodice i uze mu iz
ruku dječaka te ga zamota u plašt. Odmah započne tepati Yohannisu, govoreći mu
potiho na njegovu jeziku, dok je posada veslala prema brodu. Prije nego što su
stigli na GoWe Dowgb, Yohannis je spavao u njenom naručju. A Tabernakul?,
zapita Hal Abolija grubim glasom. Je li na sigurnom? U tvojoj je kabini, umiri ga
Aboli. Sve se dogodilo kao što je tvoj otac prorekao. Konačno će te zvijezde morati
ostaviti na miru, sada kada si ispunio proročanstvo. Hal osjeti olakšanje i kako
umor nestaje iz njegova tijela. Osjećao se laganim, oslobođenim od duge i stroge
kazne, koju su mu nametnuli. Pogleda Judith, i opazi da je i ona njega gledala. U
njenim tamnim očima bilo je nečega što nije mogao otkriti, ali ona spusti pogled,
prije nego što je Hal mogao jasno vidjeti što je. Htio joj se približiti, dodirnuti ju,
razgovarati s njom o tim čudnovatim osjećajima koje je osjećao, ali dijelila su ih
četiri reda veslača u malenoj preopterećenoj brodici. Kada su stigli na GoWg
BowgA, posada se nalazila na priponama očekujući ga, i započnu pljeskati čim je
brodica zavezana. Aboli mu pruži ruku da mu pomogne uspeti se do palube, ali on
ga ni ne pogleda, uspevši se bez pomoći. Zaustavi se samo pred dugim redom
tijela zamotanih u platno i poredanih u sredini broda, i obiđe oštećenja koja su
topovi s GwZZa nanijeli njegovom brodu. No, nije bio trenutak za osjećaj tuge,
pomisli. Kasnije će odati posljednju počast palim mornarima i oplakivati ih, ali ovo
je bio trenutak pobjede. Pogleda prema nasmijanim licima svojih ljudi. No, dobro,
nitkovi, vratili ste Kragulju i njegovim grlorescima milo za drago, gore nego što su
to očekivali. Tvleru, otvorite bačvu ruma i podijelite dvostruku porciju svima na
brodu da nazdravimo Kragulju i da mu zaželimo sretan put do pakla. Zatim se
vratite na rutu za Mitsiwu. Uzevši dječaka iz naručja judith Nazet, odnese ga u
kabinu na krmi broda, smjestivši ga na ležaj, a zatim se obrati ženi koja je stajala
pored njega. ak je dječak, i nije ranjen. Pustimo ga neka se naspava. Da, odgovori
ona tiho, gledajući ga tamnim i neprobojnim očima. Zatim ga uze za ruku i povede
prema mjestu iza zavjese gdje se nalazio Tabernakul Djevice Marije. Želite li moliti
sa mnom, El Tazar?, zapita ga. Kleknu zajedno. Zahvaljujemo ti, Gospodine, da si
poštedio život našem vladaru, tvome malom slugi Yohannisu. Zahvaljujemo ti da si
ga oslobodio iz ruku neprijatelja. Molimo te da ga blagosloviš, za borbu koja je još
pred njim. I kada jednom budemo pobijedili, molimo te, Gospodine, da njegovo
vladanje bude dugo i u miru. Učini od njega mudra i dobra vladara. Amen! Amen,
odgovori Hal, i htjede ustati, ali ga ona zadrži naslonivši mu ruku na njegovu.
Zahvaljujemo ti, Gospodine, i da si nam poslao tvoga vjernoga i vrijednog slugu
Henrvja Courtenevja, jer bi bez njegove velikodušne službe nevjernici pobijedili.
Neka ga sav etiopski narod nagradi za to, te ljubavlju i obožavanjem koje tvoj
sluga fudith Nazet osjeća prema njemu. Hal osjeti šok, začuvši te riječi. Okrene se
prema njoj i otkrije da je žena držala zatvorene oči. Pomisli da je krivo razumio, ali
zatim stisak njene ruke postane snažniji, dok se judith ustajala povukavši ga sa
sobom. Ne gledajući u njega odvede ga izvan kabine u kojoj se nalazio mali princ i
uvede ga u susjednu, manju, gdje zatvori vrata i stavi zasun. dmaš vlažnu odjeću,
reče mu, i započne ga skidati, kao da je osobna služavka. Njeni su pokreti bili
lagani i smireni. Dodirne mu gola prsa, pomilovavši ga tamnim prstima, zatim
klekne pred njega i skine mu pojas, te hlače padnu na pod. Kad je stajao gol pred
njom, Judith se dugo zagleda u Halov ud, ne dodirujući ga. Podigne se, uze ga za
ruku i povede prema ležaju. On ju pokuša povući zajedno s njim na ležaj, ali ga
Tudith odgurne rukama. Stojeći pred njim započne se skidati, otkopčavši kopče
oklopa, koji padne na pod. Ispod teške ratničke opreme njeno je tijelo bilo jako
ženstveno, s kožom boje jantara, i malenim grudima te tvrdim i okruglim
bradavicama tamnocrvene boje, poput zrelih bobica. Uski kukovi opisivali su
nježnu liniju koja se sužavala u struku, dok je čuperak kovrča pokrivao njezin
trokut, i bio taman i sjajan. Na kraju se približi Halu, nadvije se nad njega i poljubi
mu usne. Zatim, s jecajem nestrpljenja i spretnim pokretom klizne na njega, koji
ostane iznenađen snagom i gipkošću njena tijela kada ju privije uza se. Kasnog
popodneva toga toplog dana, nestvarnog poput sna, probudi ih plač djeteta u
susjednoj kabini. Judith uzdahne, ali se odmah probudi. Odjene se, pogledavši
Hala kao da želi zapamtiti na njemu svaki detalj njegova lica i tijela. Zatim, dok je
odijevala oklop, zaustavi se pored njega i reče: Da, volim te. Ali, kao što je
odabrao tebe, Bog je pozvao mene za ovu misiju. Moram osigurati da mali vladar
stane čvrsto na prijestolje u Axumu. Nekoliko trenutaka je šutjela, a zatim tiho
reče: Kad bih te još poljubila, možda bi moja odlučnost nestala. Zbogom, Henry
Courtenev. Svim srcem bih željela biti žena kao i sve druge... ne bih željela da se
ovako završi. Zatim krene prema vratima, odazvavši se pozivu svoga kralja. Hal se
usidri daleko od obale Mitsiwe, spustivši u more brodicu u koju je Daniel Fisher
pažljivo bio odložio Tabernakul Djevice Marije. Judith Nazet, u ratnoj opremi i sa
šljemom na glavi, stajala je na pramcu brodice, držeći za ruku dječaka. Hal zauzme
mjesto za kormilom, a deset mornara ih veslima povedu prema morskome žalu.
Čekali su ih biskup Fasilides i pedeset kapetana vojske, poredani na crvenom žalu,
dok je deset tisuća ratnika bilo poredano na vrhu stijene. Prepoznavši generala i
vladara, započeli su pljeskati i uzvikivati, i buka se proširi dolinom, odjeknuvši u
pedeset tisuća glasova. Postrojbe koje su bile izgubile svaku nadu, i već su se
vraćale prema uzvisinama i unutrašnjosti, misleći da su ostavljene i napuštene od
svoga generala i vladara, začuvši taj zvuk, vrate se natrag. Postrojba za
postrojbom, kolona za kolonom, slijevali su se poput velike rijeke naoružanih ljudi,
podižući kopitima konja visoki i crveni oblak prašine, s oružjem koje se sjajilo na
suncu i glasovima koji su bili sve glasnije ujedinjeni u pobjednički zbor, koji je
odjekivao brežuljcima. Fasilides stupi naprijed i pozdravi Yohannisa čim je ovaj
zakoračio na žal, s rukom u judithinoj. Pedeset kapetana kleknu na pijesak i
podignu mačeve, moleći za Božji blagoslov, zatim se započnu otimati za čast tko
će nositi Tabernakul. Zapjevavši himnu, procesija se započne uspinjači strmim
puteljkom koji je vodio u planine. Judith Nazet se uspne na sedlo crnoga pastuha
s pozlaćenom medaljom na prsima i perjanicom od nojevih pera, podbode konja
okrenuvši ga prema mjestu gdje je ostao Hal, na morskome žalu. Budemo li
pobijedili, pogani će pokušati pobjeći morem. Baci na njih bijes i osvetu Svevišnjeg
tvojim brodom, zapovjedi mu. Ako pak budemo izgubili, zadrži GoWe 0owgb i
spasi vladara. Bit ću ovdje i čekati te, generale Nazet. Hal ju pogleda u oči,
pokušavši dati riječima poseban naglasak. Ona se nagne na sedlu, s tamnim i
sjajnim očima iza vizira šljema, ali on nije uspio shvatiti sjaje li se zbog ratničke
okrutnosti ili suza za izgubljenom ljubavi. Cijeloga života ču oplakivati što naša
sudbina nije mogla biti drukčija, El Tazar. Zatim se uspravi, okrene konja i uspne se
puteljkom. Kralj Yohannis se okrene u naručju biskupa Fasilidesa i pozdravi Hala
rukom. Dovikne mu nešto i njegov piskutav glas stigao je slabašan do Hala koji je
još uvijek stajao na žalu. Nije shvatio ni riječ, ali odgovori mu mašući rukom i
doviknuvši: I ti, dječače, i ti! ovno krene prema otvorenom moru. Čim su prešli
pedeset hvata dubine otkrivene glave pod neumoljivim afričkim suncem, povjere
moru svoje mrtve. Bilo ih je četrdeset i tri, zamotanih u platno: ljudi iz Gallesa,
Devona i zagonetnih krajeva duž rijeke Zamjere, ujedinjenih u smrti. Zatim Hal
ponovno približi brod u sigurne, pliće vode, gdje zaposli sve u popravku oštećenja
na brodu od borbe i napuni ponovno spremnicu s barutom i oružjem koje im je
general Nazet poslao s kopna. Nešto prije zore trećeg dana, Hala probudi tutanj
topova. Odmah se popne na palubu, gdje je Aboli bio naslonjen na zaštitnu
ogradu u zavjetrini. Započela je, Gundwane. General Nazet je poveo svoju vojsku
protiv El Granga u odlučujuću bitku. Ostali su zajedno uz zaštitnu ogradu,
gledajući prema obali obavljenoj tamom: brežuljci u pozadini bili su osvijetljeni
paklenim plamenom bojišta i široki oblak dima i prašine podizao se polagano
prema nebu bez vjetra, šireći se sve više. Ako El Grang bude pobijeđen, pokušat
će pobjeći sa svom vojskom morem, i vratiti se u Arabiju, reče Hal Nedu Tvleru i
Aboliju, dok je slušao neprekidnu paljbu topova. Podignite sidro i okrenite brod
prema jugu. Ići ćemo prepriječiti put bjeguncima kada budu pokušali izići iz luke
Adulis. Bilo je već odavna prošlo podne kada je GoWe Bowg stigao na mjesto na
izlazu iz luke, smanjivši jedra. Zvuk topova nije se ni na trenutak ugasio i Hal se
uspne do koša, gledajući dalekozorom prema dolini, gdje su se dvije vojske borile
u smrtonosnom sukobu. Kroz veo dima i prašine razabra male pojave konjanika
koji su se međusobno borili, podignute kopitima njihovih konja. Opazi duge
plamenove topova, blijedocrvene boje, pod zasljepljujućim suncem, i vijugave
pokrete pješaštva, koje se pomicalo u crvenoj magli, svijajući se poput umiruće
kobre, s vršcima koplja nalik na zmijsku kožu. Polako se borba proširila do obalne
crte i Hal opazi konjanike koji su napadali neorganizirano. Sablje su se podizale i
ponovno padale, dok su se vojnici raštrkali pred konjima, i bacali se u more sa
stijena. Tko su?, nemirno se pitao Hal. Čiji su ti konji? Zatim kroz dalekozor opazi
križ bijele boje na čelu mase konjanika koji su jahali prema Zuli. Stavite na pramac
mornara koji će provjeravati dubinu, Tvleru. Približimo se. GoWen Bowgb u tišini
klizne u luku zaustavivši se na stotinu hvata od obale. Iz koša Hal je promatrao
žućkaste oblake bitke koji su se polako spuštali prema žalu i ostatke pobijeđene
vojske El Granga koja je bježala pred postrojbama etiopskog konjaništva. Bacali
su na pod oružje, i trčali prema žalu, u potrazi za kojom brodicom da ih odvede
daleko. Flota zowa svih oblika i namjene, krcatih bjeguncima, isplovi iz luke u
plamenu, ploveći prema otvoru uvale. Dobri Bože!, uzvikne Big Daniel. More je
tako puno brodica da bi mogli prijeći luku s jednog kraja na drugi bez da si
smočimo noge. Pokažite im topove, Daniele, i pokušajmo vidjeti možemo li što
učiniti da ih malo više možete smočiti, zapovjedi Hal. Goden Bougz rascijepa tu
golemu flotu brodica koje su pokušavale pobjeći. Nadvisio ih je bez napora, dok su
topovi započeli tutnjiti. Jedan za drugim, AoW su bili razoreni i prevrnuti,
ispustivši teret pobijeđenih vojnika u more. A težina oklopa ih povuče na dno.
Bilo je to stravično krvoproliće da na kraju topnici više nisu ni vikali od uzbuđenja,
ali su svejedno nastavljali svoj posao u mukloj tišini. Znam što osjećate, momci, ali
ako ih danas poštedite, možda ćete sutra morati boriti se protiv njih, a tko može
reći da će biti milosrdni prema vama? Osjetio je i on gnušanje zbog tog
krvoprolića i jedva je čekao da sunce zađe, ili da se pojavi koji razlog da dovrše taj
masakr. I mogućnost se pruži nenadano. Aboli ostavi borbeno mjesto i vrati se
trčećim korakom prema Halu, koji je hodao goredolje palubom poput lava u
kavezu. Pogleda ga začuđeno, no prije nego što ga je mogao pokuditi, Aboli
pokaže prstom prema pramcu. Taj Aow s crvenim jedrom! Čovjek na krmi, vidiš li
ga, Gundwane? Hal se naježi, a zatim ga oblije hladan znoj, koji se počeo cijediti
leđima, kada je prepoznao uspravnu pojavu na krmi, pored kormila. Sada je imao
obrijano lice, bez brkova. Na glavi je nosio žuti turban i izvezeni doman visokog
islamskog časnika iznad bijelih hlača i mekanih čizama visokih do koljena, no
njegovo svijetlo lice isticalo se poput ogledala medu bradatim ljudima koji su ga
okruživali. Možda je bilo još muškaraca koji su imali tako široka ramena i visoku i
atletsku gradu, ali nitko nije imao isti mač o pojasu i iste korice ukrašene zlatnim
nitima. Promijenite smjer i vratite se natrag, Tvleru. Približite se iowM s crvenim
jedrom!, zapovjedi Hal. Ned pogleda u tom pravcu, a zatim uzvike: Pa to je
Schreuder! Neka ga vrag nosi! Čim je fregata krenula prema njima, arapski
mornari se premjeste prema zaštitnoj ogradi dowa i skoče u more pokušavši se
plivajući vratiti na morski žal, izabravši radije mačeve etiopskih konjanika nego
topove GoWg Bougfza. Samo je Schreuder ostao na krmi broda, podignuvši
pogled prema fregati s istim hladnim izrazom lica. Kada se približe, Hal opazi daje
njegovo lice bilo prašnjavo i prljavo, a odjeća poderana i prljava od borbe. Hal se
približi zaštitnoj ogradi i odgovori istim pogledom. Bili su toliko blizu jedan
drugoga da gotovo i nije trebao povisiti glas da bi ga Schreuder mogao čuti.
Kapetane Schreuderu, imate moj mač, gospodine. Ako je tako, hoćete li doći po
njega? Tyleru, u mojoj odsutnosti ostavljam vama brod. Približite me dzoww. To
je ludost, Gundwane, tiho mu šapne Aboli. Da se niste miješah, ni ti, ni ostali,
odgovori Hal i krene prema bokaporti. Dok se maleni dfzow ljuljao pored velikog
boka fregate, spusti se Ijestvama, i skoči na malu brodicu. Izvukavši mač, pogleda
prema krmi broda. Schreuder se udalji od kormila i skine sa sebe tešku izvezenu
tuniku. Romantična ste budala, Henry Courteney, promrmlja, dok je Neptunov
mač izišao iz korica. Do posljednje kapi krvi?, zapita Hal i izvuče mač. Naravno,
odgovori Schreuder i potvrdi glavom. er ču ja vas ubiti. Približe se, polako i
uljudno, poput ljubavnika koji započinju menuet. Njihove oštrice se susretnu u
nizu krugova, udaraca, dodira. Mačevi su se sudarali, a noge su im bile u stalnome
pokretu, vršak je uvijek bio visoko, a oči nisu napuštale protivnika. Ned Tyler
držao je fregatu na pet jarda udaljenosti, održavajući pravac znalačkim
rukovanjem kormilom i smanjujući jedra. Ljudi su bili poredani duž najbliže
zaštitne ograde, usredotočeni na prizor i tihi. Iako je malo njih shvaćalo finese stila
i tehnike, osjećali su ljepotu i draž toga smrtonosnog rituala. Jednim okom gledaj
u protivnikove oči! Halu je izgledalo kao da čuje očev glas. Tako ćeš pročitati dušu
protivnika! Schreuderovo lice ostajalo je tmurno, ali Hal opazi sjenu koja je
zatamnila hladno plavetnilo njegovih očiju. Nije to bio strah, već poštovanje. Čak i
tim prvim udarcima mača, procijenio je protivnika. Prisjetivši se njihovog
prethodnog susreta, nije očekivao da će se naći pred tolikom snagom i
spretnošću. Što se ticalo Hala, ako bi preživio taj susret, nikada neće plesati toliko
blizu sa smrću, dodirujući je i osjećajući njen dah, kao u tom trenutku. Trenutak
prije nego što je počeo napad, Hal prouči pogled protivnika, približivši se zatim na
vršcima prstiju pokušavši ući u njegovu obranu i vršiti pritisak brzim nizom uboda.
Hal se povuče, obranivši svaki udarac, no osjetivši njihovu snagu, jedva je čuo
žamor uzbuđenih gledatelja na palubi fregate, iznad njih. Promatrao je
Schreoderove oči i suprotstavljao mu se, držeći visoko vršak mača. Nizozemac
odjednom izvede svoj prvi ozbiljni udarac, ciljajući prema vratu protivnika, ali, čim
ga je Hal obranio, odmakne se spretno i spusti desno koljeno na pod ciljajući
tetivu na Halovoj peti, nastojeći je prerezati. Hal izbjegne udarac pozlaćene
oštrice mača spretnim skokom, ali osjeti da mu je dotaknuo petu. U tom trenutku,
s objema nogama podignutim od poda, bio je bez ravnoteže i Schreuder se
uspravi, munjevit poput kobre, promijenivši kut mača, te ciljajući prema trbuhu.
Hal se svine unatrag, no, osjeti oštricu mača: nije ga porezao, samo ogrebao.
Dodirnuvši lijevom nogom palubu, odbaci se i nacilja prema Schreuderovom
plavom oku. Pročita u njemu iznenađenost i prvi tračak straha, ali Schreuder
okrene glavu u stranu i vršak mu dodirne obraz. Kružili su jedan oko drugoga.
Sada su obojica krvarili. Hal osjeti vlažnu toplinu koja mu je natopila košulju, dok
je crvena tekućina tekla polako iz ugla tankih Schreuderovih usana, kapajući mu s
brade. Prva krv je moja, slažete li se, gospodine?, prosikta Schreuder. Ostavljam
vam je. No, čija će biti posljednja? Hal još uvijek nije izrekao te riječi do kraja, kada
ga Schreuder ponovno započne ozbiljno napadati. Dok su gledatelji na fregati
urlali od uzbuđenja, primorao je Hala da se povuče, korak po korak, od krme sve
do pramca dfimvo, a potom ga u kliješti, prekriživši oštrice i zabivši ga ramenima
uz zaštitnu ogradu. Ostali su tako, s prekriženim oštricama u visini očiju, dok im se
dah miješao i Hal opazi kapljice znoja kako padaju sa Schreuderove gornje usnice,
dok je pokušavao zadržati položaj. Tada Hal zatetura unatrag. Opazi pobjednički
bljesak u plavim očima tako blizu njegovim, ali imao je opterećena prsa poput
dugoga luka koji drži napnutu strijelu, i kada ih odmakne, odbaci Schreudera
unatrag svom snagom svojih nogu, ruku i torza. Silina tog pokreta baci Hala u
napad, dopustivši mu da ponovno odgurne Schreudera do krme broda. S
kormilom zarivenim u leda, Schreuder se nije više mogao povlačiti. Zaustavivši
oštricu Halova mača, svom snagom ga primora na produženi spoj, isti kojim je
ubio Vincenta Wintertona i desetine njih prije njega. Mačevi su kružili i zveckali u
srebrenkastom vrtlogu svjetlosti, koja ih je držala odvojene, no, istodobno
spojene. Dvoboj je izgledao beskonačan, dok su im lica bila orošena znojem, a
dah im je bio kratak i isprekidan. Odvojiti se značilo je umrijeti. Ruke su izgledale
iskovane istim metalom poput mačeva, no zatim Hal pročita u Schreuderovim
očima nešto što nikada nije mislio da će vidjeti: strah. Nizozemac pokuša razbiti
krug i prekrižiti oštrice kao što je učinio s Vincentom, ali Hal ga natjera da izdrži.
Osjeti prvi drhtaj slabosti u željeznoj ruci protivnika i pročita u očima očaj. Zatim
Schreuder popusti i Hal je već bio na njemu. Spusti vršak mača, otvorivši obranu.
Udari ga usred prsa i osjeti kako se vršak zabija u meso, udarivši u kost, dok mu je
drška mača podrhtavala u ruci. Žamor koji se podigao s fregate zapljusne dvojicu
boraca poput olujnog vala. U trenutku kada je Hal već uživao u pobjedi i živom
osjećaju mača koji se zario u prsa protivnika, Schreuder se povuče, podignuvši
oštricu Neptunova mača u visinu očiju, u kojima je svjetlost safira započela
blijedjeti, te pokuša posljednji udarac. Pokret prema naprijed još više zarije oštricu
Halova mača u njegovo tijelo, u trenutku kada je Neptunov mač bljesnuo prema
Halovim prsima; ispusti dršku mača i skoči unatrag, no usprkos tome, nije mogao
pobjeći pozlaćenoj oštrici ili njenome vršku. Hal osjeti udarac u prsa, u lijevom
gornjem dijelu, i osjeti oštricu kako se izvlači iz njegovih prsa, dok se povlačio.
Stajao je i dalje s naporom, i dvojica stanu jedan naspram drugoga, obojica teško
ranjeni. Hal je ipak bio razoružan, dok je Schreuder još uvijek u ruci čvrsto držao
Neptunov mač. Mislim da sam vas ubio, gospodine, promrmlja Schreuder.
Možda, ali ja mislim da sam i ja vas ubio, gospodine, odgovori Hal. Ako je tako,
želim i ja u to biti siguran, zareži Schreuder, i napravi nesigurni korak prema
njemu, no odmah ga snaga napusti i on padne prema naprijed na palubu brodice.
Uz bolni napor, Hal klekne na pod pored njegova tijela. Lijevom rukom stiskao je
ranu na prsima, a desnom otvorio svom snagom mrtve Schreuderove prste, koji
su čvrsto stiskali Neptunov mač. Zatim, držeći ga u ruci, ustane i okrene se prema
palubi GoZden Bowgko iznad njega. Podigne uvis svjetlucavi mač, dok su ljudi na
brodu pljeskali i klicali divljački, no taj zvuk je čudno odzvanjao u Halovim ušima,
koji nesigurno trepne očima, dok je sjajno afričko sunce problijedio i njegove oči
se ispune sjenama. Noge mu popuste pod težinom tijela, i padne na palubu
dkotva, srušivši se zajedno s mačem. Osjeti, više nego što je vidio, fregatu koja je
udarila o dkow, a zatim Abolijeve ruke na ramenima i njegov dubok glas, dok mu
je podizao ruku. Sve je gotovo, Gundwane. Sve. Ned Kyler povede brod u
unutrašnjost uvale, i usidri se u mirnim vodama luke Zula, gdje je bijeli etiopski
križ već vijorio na zidinama. Hal ostane dva tjedna ležati u kabini na krmi broda,
dok ga je samo Aboli njegovao. Petnaestoga dana, Aboli i Big Daniel ga polože na
hrastov stolac i prenesu ga na palubu, dok gaje posada pozdravljala jedan po
jedan, mrmljajući sramežljiv pozdrav. Pod njegovim pogledom spremili su brod za
plovidbu. Drvodjelci su zamijenili daske koje su bile razbijene, mornari pokrpali
jedra. Big Daniel se baci u more plivajući ispod kobilice broda u potrazi za
oštećenjima. Zatvorena je i nježna poput udubine djevice, obavijesti palubu,
izronivši sa suprotne strane. Bilo je mnogo posjetitelja sa zemlje: guvernera,
plemića i vojnika koji su dolazili s darovima i zahvalama, razgovarajući s Halom s
mnogo poštovanja. Kada je počeo ponovno skupljati snagu, Hal ih je mogao
pozdravljati ostavši stajati na palubi. Osim darova, nosili su i vijesti. General Nazet
ponovno je pobjednički vratio vladara u Axum. Zatim, mnogo dana kasnije,
obavijeste ga: Zahvaljujemo Bogu, kralj je okrunjen u Axumu. Na krunidbi je bilo
četrdeset tisuća ljudi Hal je s čežnjom pogledao prema tim planinama i te je noći
jako malo spavao. Sljedećeg jutra dođe k njemu Ned Tyler: Brod je spreman da
isplovi, kapetane. Hvala, Tyleru. Hal mu okrene leda, ostavivši ga da stoji, ne
izdavši mu nikakvu zapovijed, no, prije nego što je stigao do bokaporte kako bi se
spustio u kabinu na krmi broda, začuje poziv s koša: Jedan brod izlazi iz luke! Hal
nestrpljivo krene prema zaštitnoj ogradi, promatrajući putnike u potrazi za vitkom
pojavom s oklopom i tamnom aureolom kovrča oko tamnoga lica. Osjeti veliko
razočaranje i težinu kada prepozna samo pojavu biskupa Fasilidesa, s bijelom
bradom koja mu je dodirivala leda na povjetarcu. Uspevši se na palubu, Fasilides
napravi znak križa. Neka Bog blagoslovi ovaj brod i sve hrabre ljude koji plove na
njemu. Grubi mornari otkriju glave i kleknu, a Fasilides, nakon što ih je sve
blagoslovio, obrati se Halu: Dolazim kao vjesnik od vladara. Neka ga Bog
blagoslovit Nosim vam njegove pozdrave i njegove zahvale za vas i vaše ljude.
Okrene se prema jednome od svećenika koji su ga slijedili, uze iz njegovih ruku
golemi lančić od zlata koji je nosio. U vladarevo ime, odlikujem vas redom
Zlatnoga lava Etiopije Stavi mu oko vrata zlatni lanac s medaljonom izrađenim od
dragog kamenja. Nosim sa sobom i novac plijena koji ste osvojili hrabrim
ratovanjem protiv pogana, zajedno s nagradom koju vladar osobno šalje vama. S
dimva prenesu na fregatu četiri drvena kovčega. Bili su preteški da ih podignu
golim rukama, već su ih četvorica mornara konopcima s koloturom podigli na
palubu Gokkn Bougia. Fasilides podigne poklopac jednog od kovčega i otkrije
zlatni sjaj zasljepljujući poput sunčeve svjetlosti. Dobro, momci!, zavikne Hal
svojim ljudima. Kada budemo ušli u plymouthsku luku, imat ćete čime platiti vrč
piva. Kada mislite isploviti?, raspitivao se Fasilides. Sve je spremno, odgovori Hal.
Ali, molim vas, imate li vijesti o generalu Nazetu. Fasilides ga prodorno pogleda.
Nikakvih. Nakon krunidbe je nestala, a s njom i Tabernakul Djevice Marije. Netko
kaže da se sakrila u planinama odakle je i došla. Halovo se lice natmuri. Vaša
visosti, namjeravam isploviti sutra ujutro s plimom. I zahvaljujem vama i kralju na
vašoj darežljivosti i blagoslovu. Sljedećeg jutra Hal se uspne na palubu dva sata
prije izlaska sunca, kada je već sav brod bio budan. GoWe Bowgfzom vladalo je
uzbuđenje koje je uvijek popraćalo polazak. Samo je Hal bio tih, potišten težinom
gubitka i izdaje. Iako mu ona nikada nije ništa obećala, nadao se svim srcem da će
Judith Nazet doći. Sada, dok je napravio i posljednji krug nagledavši brod, čvrsto
se suzdrži da ne pogleda ponovno prema obali. Struja se mijenja, kapetane,
obavijeste ga. A vjetar nam omogućava da prijeđemo otok jednom jedinom
promjenom smjera. Hal više nije mogao odlagati. Podignite sidro, Tvleru.
Podignite sva uobičajena jedra. Plovite prema jugu Slonove uvale. Moramo još
nešto obaviti u tim krajevima. Ned Tvler i Big Daniel nasmiju se pri pomisli na
njihov dio plijena, za koji su znali da je tamo skriven. Jedra se napuhnu na
križevima i GoWe Bowgk se pomakne, isplovivši prema otvorenome moru. Hal je
ostao nepomičan, prekriženih ruku iza leda i pogleda uperenog na pučinu pred
njim. Aboli se približi s plastom pod miškom i kada se Hal okrene prema njemu,
otvori ga ostavivši da ga prouči. Croi paffe, isti koji je i tvoj otac uvijek nosio, na
početku svakog putovanja. Gdje si ga uzeo, Aboli? Dao sam ga načiniti za tebe u
Zuli, dok si se oporavljao. Zavrijedio si pravo da ga nosiš. Položi ga na Halova
ramena i korakne unatrag procjenjujući efekt. Izgledaš kao tvoj otac, kakav je bio
na dan kada sam ga prvi put ugledao. Te riječi toliko su obradovale Hala da se
osjeti bolje. Paluba! Uzvik straže na košu odjekne iz nebeskih visina, koje su
postajale sve jasnije. Koš! Hal zabaci glavu i pogleda uvis. Znak sa zemlje! Hal se
naglo okrene, zamahnuvši plastom. Nad zidinama Zule ugleda tri crvene rakete na
nebu, koji se spuste do zemlje nježno padajući. Tri crvene rakete!, izjavi Aboli.
Znak za ponovni poziv. Promijenite smjer, Tyleru, molim vas, reče Hal, i krene
prema zaštitnoj ogradi, dok je Tyler izvodio manevar. Brod na izlazu iz luke!, izjavi
Aboli. Izoštrivši pogled, Hal opazi u polusjeni pred zoru obrise maloga d;owa, a
zatim, kada je udaljenost bila manja i svjetlost veća, osjeti kako mu je srce
poskočilo u grudima i kako mu nestaje dah. Na pramcu se nalazila pojava
čudnovato odjevena, žena s plavom tunikom i glavom pokrivenom šalom iste
boje. Kad se brodica približi brodu, i žena spusti veo s glave, Hal ugleda aureolu
crnih kovrča. Sačeka ju na vrhu Ijestava bokaporte, ali kada ludith Nazet stupi na
palubu, pozdravi ju nespretno: Dobar dan, generale Nazet. Nisam više general.
Sada sam samo obična djevojka imenom Judith. Dobrodošla, udith. Došla sam
čim sam mogla. Njen je glas bio hrapav i nesiguran. Sada je Yohannis konačno
okrunjen, a Tabernakul je ponovno u svome skrovištu u planinama. Očajavao sam
misleći da te više neću vidjeti. Ne, El Tazar, nemoj to nikada pomisliti. Začuđen,
Hal opazi da je dzmv već krenuo natrag prema obali, ne iskrcavši nikakvu prtljagu.
Nisi ništa ponijela sa sobom?, zapita ju. Samo svoje srce. aidemnajug. Kamo god
ti otišao, ja ću te slijediti, moj gospodaru. Hal se obrati Nedu Tvleru: Promijenite
smjer plovidbe i ponovno se vratite na prethodnu rutu. Oplovite otok Dahlak,
idemo prema jugu i Bab alMandabu. Razvijenih jedara, Tyleru. Razvijenih jedara,
kapetane. Ned se široko osmijehne, i namigne Big Danielu. Dok je GofM BougA
plovio prema otvorenome moru ususret zori, Hal je ostao stajati na palubi, s
lijevom rukom položenom na dršku Neptunova mača. Drugom privuče k sebi
judith Nazet, koja mu se poslušno preda.