zablude o ljubavi u knjizi - od kada sam se zavolela volim - ivane kuzmanović
DESCRIPTION
Seminarski rad iz predmeta Psihologija partnerskih vezaTRANSCRIPT
Univerzitet u Nišu
Filozofski fakultet
Departman za psihologiju
ZABLUDE O LJUBAVI
u knjizi Od kada sam se zavolela VOLIM
Ivane Kuzmanović
Psihologija partnerskih veza
mentor: student:
prof. dr Tatjana Stefanović-Stanojević Vanja Cakić, 1153
Niš, april 2013
Uvod
Cilj ovog rada je, pre svega, prikaz zabluda o ljubavi koje je, u svojoj knjizi Od kada sam
se zavolela VOLIM, opisala Ivana Kuzmanović; zatim i pokušaj analize tih iskrivljenih
elemenata predstave o ljubavi uz pomoć dostupne literature o temi kojom se ova knjiga bavi.
Iskrivljene vizije o ljubavi, odnosno zablude, autorka knjige pre svega vidi kao posledicu
delimičnog ili potpunog nedostatka ljubavi osobe prema samoj sebi, ali i kao posledicu
nedostatka preuzimanja odgovornosti za svoje izbore i prebacivanje krivice na značajnu drugu
osobu. Međutim, ona zastupa stav da takva situacija, u životu osobe, nije konstanta, da je svako
može promeniti i da tako osoba, oslobođena zabluda, može da spozna pravu ljubav – ljubav sa
velikim LJ 1.
Zablude o ljubavi
Ljubav boli
Ako malo razmislimo o tome koje su teme najviše obrađene u književnosti, muzici, filmu
ili u umetnosti uopšte, videćemo da je ljubav među najpopularnijima. Ali ne bilo kakva ljubav,
već nesrećna ljubav. Stih iz pesme Đorđa Balaševića Sve prave ljubavi su tužne samo je jedna od
rečenica koje ponavljamo sebi kada patimo zbog ljubavi. Negujući ovakve predstave o ljubavi u
sebi stvaramo snažnu asocijaciju između ljubavi i patnje i mi, na osnovu prisustva ili odsustva
patnje, zaključujemo da li smo ili nismo u odnosu ljubavi (Milivojević, 2002). Kada neko
prihvati ovaj odnos kao tačan, on zapravo stvara iluziju da su drame, svađe i konflikti, unutar
partnerskog osnosa, normalna pojava koja je srazmerna strasti i dinamici ljubavne veze. Veličina
ljubavi srazmerna je količini patnje. Prema Milivojeviću (2002) odgovor o poreklu ovakve
predstave o ljubavi nalazi se najčešće u detinjstvu. Identifikacija s polnom ulogom i preuzimanje
uzora verovanja, osećanja i ponašanja od mame i tate; infantilno iskustvo patnje koje je
povezano sa ljubavlju prema roditelju, na osnovu kog dete zaključuje da je ljubav samo neko
osećanje patnje; traume u pubertetskim zaljubljivanjima koje su bile tako snažne da su uobličile
1 Termin koji autorka koristi da označi osvešćenu ljubav. “Ljubav koja je izvor spokoja, radosti, sreće, harmonije i kreacije. Ona koja svemu daje smisao i koja večno traje” (Kuzmanović, 2012, str 24).
2
predstavu o ljubavi; predstavljaju rana iskustva zbog kojih nastaje uverenje da je ljubav patnja
(bol).
Ako se stvarno zapitamo kada smo u ljubavnom odnosu najviše patili, videćemo da to
nije trenutak kada nam je partner izjavljivao ljubav ili nam je, na bilo koji način, pokazao da nas
voli, već trenutak kada smo posumnjali u njegova osećanja i pomislili da ljubavi nema. Dakle
bole stanja i odnosi bez ljubavi; bole naši stahovi i nesigurnosti. Ljubav ne boli – boli njen
nedostatak. U odnosu u kome je prisutna patnja, nema nikakve ljubavi. Ni one prema partneru, ni
one prema sebi.
Ljubav je zaljubljenost
U stomaku osećate lepet krila na stotine probuđenih leptira, telo vam podrhtava od strasti i želje, problemi kao da su prestali da postoje i ceo svet je poprimio ružičaste boje. Energija vrca u pravcu u kojem poželite, a to je najčešće pravac vaše voljene osobe. Zaljubljeni ste i srećni što vas je ljubav pronašla (Kuzmanović, 2012, str. 41).
Ovakav opis više odgovara opisu sna, nego bilo kom opisu ljubavi. Pre svega
zaljubljenost, kao i san, predstavljaju takva stanja u kojima je aktivirana podsvest i o njima ne
možemo odlučivati niti ih voljno birati. I u snu, kao i u zaljubljenosti, doživljaji, osećanja,
senzacije zasnovani su na iluziji, na mašti i nad njima nemamo nikakvu kontrolu.
Ako tvrdimo da ljubav nije jednako zaljubljenost, onda valja suprotstaviti ova dva pojma
i uočiti njihove razlike, koje autorka vidi ovako:
Zaljubljenost:
- je fenomen zasnovan na iluziji, na
mašti, na slici iz naše podsvesti koju
projektujemo na neku osobu,
- nije voljna radnja niti može nastati
kao posledica svesnog izbora, jer se
osoba, koja je objekat zaljubljenosti,
realno ne poznaje,
Ljubav:
- je zasnovana na poznavanju i
prihvatanju stvarnosti i predstavlja
jedan oblik potpunog viđenja, u
smislu poznavanja i razumevanja,
- je voljna radnja, svesni izbor na
osnovu poznavanja osobe i njenih
karakteristika,
3
Zaljubljenost:- usmerava osobu koja je zaljubljena
isključivo na predmet svog
obožavanja, pri čemu sve drugo
nema važnost i prestaje da postoji,
jedino što postoji jeste voljena osoba,
- donosi najintenzivnija osećanja i
kada je u pitanju radost i kada je u
pitanju tuga; intenzitet traje sve
vreme trajanja zaljubljenosti.
Ljubav:
- omogućava osobi koja voli da bude
svesna sebe, svoje celovitosti i sveta
koji je okružuje i sa kojim je
povezana
- donosi osećanje blaženstva, sreće,
spokoja i mira; intenzivna i
impulsivna osećanja su retka.
I drugi autori prave razliku između ova dva pojma, navodeći iste ili slične karakteristike
(Milivojević, 2002). Osnovna razlika između ova dva pojma jeste odnos prema realnosti.
Činjenicu da je iskrivljenje stvarnosti u zaljubljenosti povezano sa tim da osoba koja je
zaljubljena, nema jasnu sliku o samoj sebi, da nema izgrađen identitet i da ne prihvata stvarnu
sebe, autorka knjige koristi kao argument za svoju tezu da osoba pre svega mora upoznati,
prihvatiti i zavoleti sebe, da bi bila sposobna da voli druge.
Ljubav se zaslužuje
Pitanje da li se ljubav zaslužuje ili ne, pokreće staru priču o uslovnoj i bezuslovnoj
ljubavi. I dok jedni tvrde da potpuno bezuslovna ljubav ne postoji (Milivojević, 2002), autorka
knjige smatra da se ljubav ne zaslužuje, da smo svi jednako vredni ljubavi i da je ljubav dovoljna
ljubavi. Poštujući činjenicu da je najveći broj odnosa uslovljen, ona ipak ne odustaje od ideje da
treba težiti i učiti kako da volimo ljude onakve kakvi jesu, a ne kakvi bismo želeli da budu tj.
treba da volimo ne postavljajući nikakve uslove za pružanje te ljubavi.
Autorka smatra da, nastanak uverenja da ljubav treba zaslužiti, treba tražiti u roditeljskim
uslovljavanjima, koje ona vidi kao nemušt pokušaj vaspitanja prenošen kroz generacije. Prema
njoj, rečenice koje smo slušali u detinjstvu, „Ako voliš mamu, ti ćeš to uraditi“, „Učini to meni
za ljubav“ ili „Ne volim te kad nisi dobar/dobra“, predstavljaju razlog zašto smo odrasli sa
uverenjem da se ljubav, ne samo može, već i treba zaslužiti.
4
Pored ovakvih iskustava u odnosu sa roditeljima u ranom detinjstvu, Milivojević (2002)
navodi još jedan način formiranja ovog uverenja. To je slučaj kada osoba, rezimirajući svoj
ljubavni život u kome je mnogo puta bez uspeha pokušala da ostvari ljubav, kreira mišljenje da
njoj „nije dato“ da bude voljena i da ona to ne zaslužuje.
Takav stav hrani negativnu sliku osobe o samoj sebi, onemogućavajući joj da prvo razvije
ljubav prema sebi, a onda i prema drugim ljudima. Ako osoba shvati da je vredna ljubavi i da je
zaslužuje, onda može videti i da su je drugi ljudi vredni, da zaslužuju ljubav i da pravo na ljubav
pripada svima.
Ljubav sa „pravom“ osobom će nas učiniti celim
Verovanje da se prava ljubav (a samim tim i „ucelovljenje“) može doživeti samo
pronalaskom „prave“ osobe, veoma je ograničavajuće za osobu koja ga zastupa, tako da ona
može imati čitav niz teškoća u svom ljubavnom životu.
Teoriju (ili još preciznije mit) o dve polovine, osoba prihvata kroz uverenje da „negde tamo na
svetu postoji savršen muškarac za mene, koji takođe traga za savršenom ženom (to jest – za
mnom)“ (Kuzmanović, 2012, str. 55) i da je teškoća samo u tome da se ona pronađe među
ljudima. Ideja da se savršenstvo i celina postiže samo sjedinjavanjem sa značajnim drugim, samo
hrani iskrivljenu misao da smo mi sami po sebi nepotpuni, nesavršeni, „neceli“. Problem se
komplikuje kada se u jednačinu ubaci da ta „značajna druga“ osoba može biti samo jedna jedina
na svetu, koju „samo“ treba pronaći. I tako, u tom traganju, mi se, po mišljenju autorke, krećemo
u krug i ponavljamo korake koji su proizašli iz istog životnog obrasca (sistema uverenja nastalih
u ranom detinjstvu koji umnogome određuje naše postupke u životu)2.
Izlaženje iz ovog kruga postiže se, prema autorki, donošenjem odluke o napuštanju ovog
obrasca; zamenom ideje o savršenstvu i celini koja se postiže sjedinjavanjem sa drugom osobom,
sa idejom o ucelovljenju i samootkrivanju; zamenom očekivanja sreće kroz partnersku ljubav
začetkom procesa individuacije.
Ljubav traži da bude uzvraćena2 Postoje istraživanja koja kažu da se sa velikom verovatnoćom može očekivati da osoba koja u odnosu na roditelje stekne određeni obrazac afektivnog vezivanja, razvije isti model vezanosti i u odnosu na partnera(Stefanović-Stanojević, 2002).
5
„Ti daj meni, pa ću ja dati tebi“, „Ti pokaži meni, onda ću ja tebi“, „Ako ti voliš mene, i
ja volim tebe“ (Kuzmanović, 2012, str. 62). Ovi šabloni koje primenjujemo od rane mladosti
zaslužni su što uzajamnost i reciprocitet dominiraju u svim našim odnosima, pa samim tim i u
partnerskim odnosima. Autorka smatra da, ako očekujemo nešto od druge osobe zbog toga što
smatramo da na to imamo neko pravo ili da smo to zaslužili, izlažemo sebe nesreći, jer drugi
mogu, i hoće da daju, samo ono što su u stanju, a ne ono što mi želimo ili od njih zahtevamo.
Savršena Ljubav bila bi ona koja daje sve a ne očekuje ništa. Jer ako čovek ne
očekuje ništa i ne pita ništa, ne može nikada biti prevaren ili razočaran. Tek kada
ljubav zahteva, ona donosi bol (Leo Baskalja, prema Kuzmanović, 2012 str. 61).
Antoni De Melo (1999) takođe navodi sličan stav; da je osobina ljubavi njena
„besplatnost“ i da „drvo, cvet, lampa daruju ljubav ne tražeći ništa za uzvrat“ (De melo, 1999,
str. 61).
Načini ispoljavanja ljubavi razlikuju se od osobe do osobe. Svako voli sa nivoa sopstvene
svesti, iskustva i potreba. Ako se ljudi međusobno razlikuju u manifestaciji mnogih emocija ( u
pokazivanju straha, oduševljenja, uznemirenja), zašto se ne bi razlikovali i u načinu na koji vole?
Svako voli iz ugla svoje predstave o ljubavi. Traženje potvrde ljubavi (tačno određenog
ponašanja) od osobe koja ima drugačiju predstavu o ljubavi je besmisleno. Ta osoba ponašanje
koje se od nje očekuje ne prepoznaje kao pokazivanje ljubavi pa ga samim tim ne ispoljava, što
se pogrešno tumači kao „neljubav“.
Odbacivanje već pomenutih šablona i napuštanje koncepta uzajamnosti je, po autorki,
neophodno ako hoćemo da se oslobodimo ove zablude.
Ljubav je kad ne mogu da živim bez tebe
Osobe koje ljubav doživljavaju kao osnovnu životnu vrednost, kao smisao njihovog
postojanja, drže do uverenja da ne mogu da žive bez voljene osobe, što u njima često izaziva
nemir i strah od mogućeg gubitka. Kada osoba koja izjednačava ljubav sa smislom života, u
jednom trenutku svog života izgubi ljubav, ona nije izgubila samo ljubav, već i svoj smisao
6
života tj. smisao svog postojanja (Milivojević, 2002). Tako se stvara jedan odnos u kome je
osoba zavisna od svog partnera, jer ne može da zamisli samostalni život bez voljene osobe. Strah
koji oseća od mogućeg gubitka je tako snažan da osoba radi sve kako do toga ne bi došlo.
Spremne su da se odreknu svega što može ugroziti ljubavni odnos (prijatelja, porodice, karijere)
kao i nekih svojih osobina, gubeći tako svoj lični identitet. Autorka pominje i situaciju u kojoj
nemanje sopstvenog identiteta ove osobe nadomeste osobinama svog ljubljenog (ili ljubljene) i
počinju da je oponašaju, to jest ponašaju, misle i govore na sličan način.3 U nekom trenutku,
gubitak identiteta (i prisvajanje tuđeg), može da zasmeta samoj osobi, ali ona ostaje u vezi jer je i
takva veza bolja od usamljeničkog života punog besmisla.
U svakom odnosu, a naročito ljubavnom, partnerskom odnosu, postoji manji ili veći
stepen vezanosti. Međutim „vezane“ osobe (za razliku od malo pre opisanih zavisnih) ne osećaju
strah od gubitka partnera, jer su svesne da će preživeti taj gubitak, ali biraju da ostanu u vezi
dokle god to odgovara obema stranama.
„Dvoje ljudi se vole onda kada su sposobni da žive jedno bez drugoga, ali su izabrli da
žive zajedno“ (Skot Pek, prema Kuzmanović, 2012, str. 67).
Ljubav je požrtvovanost
Ona bi volela mene po cenu svoje sreće i ja bih voleo nju po cenu svoje sreće. I tako,
imali bismo dve nesrećne osobe, i sve to u ime ljubavi (Antoni De Melo, prema
Kuzmanović, 2012 str. 75)!
Osobe koje poistovećuju ljubav sa žrtvovanjem, tim činom prikrivaju stvarne motive koji
stoje iza negiranja njihovih potreba i želja zarad tuđih. Autorka smatra da je reč o tri podsvesna,
odnosno neosvešćena motiva.
Prvi – očuvanje idealne predstave o sebi, nastale u primarnoj porodici i socijalnom miljeu
u kojem je osoba rasla,
Drugi – želja i očekivanje da se „prinošenjem žrtve“ ljubav zadobije i zasluži, pored čega
se još očekuje priznanje, zahvalnost i uzvraćanje,
3 Ovakvo ponašanje odgovara mehaniznu odbrane pod nazivom poistovećenje (identifikacija), tačnije jednom njegovom modalitetu poistovećenje sa voljenim objektom gde se ličnost formira putem usvajanja karakteristika voljene osobe, što smanjuje strah od odvajanja i napetost koju izaziva ambivalencija (Kondić i Levkov, 1992).
7
Treći – lažna superiornost, odnosno osećaj moći i dominacije; jer se prekomernim i
nesebičnim davanjem stvara iluzija i sebi i drugome da imaju sve u izobilju.
Milivojević (2002) takođe nalazi korene ovakve predstave o ljubavi u ranom detinjstvu.
On navodi dve situacije u primarnoj porodici koje mogu biti razlog ove zablude.
Jedna od njih je kada dete, kroz poruke koje konstantno prima od svojih roditelja - da ih
ne voli jer ništa za njih nije učinilo - nauči da je ljubav onda kada se odriče svojih potreba i kada
zadovoljava potrebe roditelja. Osobe koje su odrasle u ovakvim uslovima razvijaju generalizovan
obrazac ugađanja drugim ljudima u nadi da će biti prihvaćeni i voljeni, pa i u kontekstu
partnerskih odnosa žrtvovanjem i stalnim odricanjem dokazuju sebi i parneru da stvarno vole. Da
ovakve situacije, i odnos sa roditeljima u ranoj mladosti, mogu umnogome odrediti i odnos
između partnera dokazuju mnoga istraživanja koja kao zaključak navode da se, sa velikom
verovatnoćom, može pretpostaviti da će osoba preneti ponašajni obrazac iz detinjstva na
partnersku relaciju, odnosno da rana iskustva oblikuju kasnije životne odnose (Stefanović-
Stanojević, 2008).
U drugoj situaciji Milivojević (2002) navodi da dete usvaja verovanje o ljubavi kao o
žrtvovanju kroz identifikaciju sa roditeljem koji je svojim žrtvovanjem dokazivao svoju ljubav
prema partneru.
Osobe koje ljubav pokazuju ličnom žrtvom (i drže do uverenja da je to ispravno), potajno
traže zahvalnost i priznanje za tu žrtvu. Međutim one tu svoju želju nikada ne artikulišu jer ona
nije u skladu sa željom da nesebično pružaju, pa bi samo priznanje te želje umanjilo ono što one
smatraju svojom vrlinom. Zbog toga što nikada ne dobiju „potvrdu“ ljubavi, oni bivaju nesrećni i
za tu nesreću krive partnere.
Svaljivanje krivice na partnera, autorka vidi kao prebacivanje odgovornosti za našu sreću
na druge osobe, kada ona, ustvari, zavisi samo od nas. Antoni De Melo (1999) takođe zauzima
stav da u svetu ne postoji nijedna osoba niti stvar koja poseduje sposobnost da nas učini srećnim
ili nesrećnim; na nama je da odlučimo da li ćemo biti srećni, zavisno od toga koliko se u
pojedinim situacijama „kačimo“4 za objekte od kojih smo zavisni.
Ljubomora je mera ljubavi
4 Termin koji autor koristi da objasni emocionalno stanje izazvano ubeđenjem kako bez određene osobe ili stvari ne možemo biti srećni.
8
Ljubomora je vrsta straha koji subjekt oseća kada procenjuje da postoji opasnost da
osoba koju on voli, zavoli nekog trećeg (Milivojević, 1993, str. 584)
Ljubomora se javlja samo u odnosu ljubavi. Dakle, ako nema ljubavi, nema ni ljubomore.
Strah od gubitka ljubavi može se javiti iz različitih razloga (s obzirom da osoba može prestati da
voli iz različitih razloga), ali kada se osoba plaši da će ljubav izgubiti zbog neke treće osobe onda
je reč o osećanju ljubomore. Pozitivna funkcija ovog osećanja jeste u tome što ono motiviše
osobu na akciju kojom će sačuvati ljubav voljene osobe. Međutim, pošto se ljubomora javlja
samo u odnosu ljubavi mnoge osobe veruju da je ljubomora jednaka ljubavi, te da je intenzitet
ljubomore jednak intenzitetu ljubavi. Osobe tako pojavu svoje ili partnerove ljubomore shvataju
kao „dokaz“ ljubavi, a njen nedostatak kao dokaz da ljubavi nema.
Preklapanje ljubavi i ljubomore nije nova tvorevina već se može naći i u Zakoniku
ljubavi5 još iz XII veka u kome dva člana govore o tome (beleške sa predavanja na predmetu
Psihologija partnerskih veza):
Član 21 - Zbog prave ljubomore, ljubavna naklonost uvek raste,
Član 22 – Sumnja i ljubomora koja iz nje proizilazi povećavaju ljubavnu naklonost.
Autorka knjige smatra da je ljubomora, kao i zaljubljenost, osećanje zasnovano na iluziji,
pretpostavkama, projekcijama, zamišljanjima i fantazijama. Ona se javlja kada osoba procenjuje
da bi voljena osoba mogla svoju ljubav usmeriti prema nekom trećem i ljubomora se nastavlja
bez obzira da li je procena tačna ili pogrešna. Osoba koja je sklona ljubomori može da pronađe
razne povode za razvijanje i projektovanje mogućih scenarija. Na osnovu toga autorka zaključuje
da je osećanje ljubomore nerealno, jer ne zavisi od situacije, već od značenja koje osoba toj
situaciji pridaje.
Kako ljubomora, prema autorki, izaziva osećanja koja su neprijatna, uznemirujuća,
nekonstruktivna, nefunkcionalna i veoma često dovode do suženja naše svesti, ona navodi
nekoliko tehnika koje mogu da umanje ili otklone neprijatnosti izazvane ljubomorom:
Distanca – zauzimanje distance od situacije koja nam se čini problematičnom, odnosno, u
kojoj se nalazi izvor naše uznemirenosti, što nam dozvoljava da ostanemo budni, prisutni i da se
odupremo talasu koji želi da nas preplavi.
5 Kodeks uputstava i propisa o tome šta je ljubav. Rezultat je rada Sudova ljubavi u Francuskoj u XII veku.
9
Svesnost – svesni izbor između kretanja u pravcu sve većeg užasa koji donosi ljubomora i
zauzimanja stava i biranja sopstvene reakcije na datu situaciju.
Komunikacija – razgovor sa voljenom osobom u kome se, sa što manje emocija i
koristeći prvo lice jednine6, saopštava partneru do kakvih neprijatnosti je dovela data situacija.
Ljubav prema sebi i drugome – korišćenje sposobnosti imaginacije za izazivanje
pozitivnih reakcija i misli – pre nego trošenje energije na ljubomoru i korišćenje mašte za
pothranjivanje negativnih scenarija.
Prihvatanje – svako ima pravo izbora i, ako je partner izabrao nekog drugog, bar energija
nije potrošena na ljubomorne scene i unutrašnja kidanja koja proizvode još nekoliko neprijatnih
osećanja koja onemogućavaju osećaj sreće.
Seks je ljubav
Seks i ljubav su dva različita fenomena ljudske egzistencije, koji tokom
individualnog psihičkog razvoja postižu međusobnu integraciju u pubertetu i
adolescenciji (Milivojević, 2002, str. 218).
Iako postoji opširna literatura koja se bavi seksualnošću i njenom povezanošću sa
ljubavlju, pojam seks i pojam ljubav se još uvek dovode u različite korelacije koje mogu da
dovedu do zabluda. Dok jedni potpuno izjednačavaju ova dva pojma, drugi ih potpuno
razdvajaju. Dok jedni koriste seks kao sredstvo za dobijanje ljubavi, drugi ga vide kao način
ispoljavanja iste. Autorka, kroz ovo poglavlje, razmatra sve četiri situacije.
Seks je ljubav – Osobe koje preklapaju ova dva pojma seksualnu, snažnu erotsku
privlačnost koju osećaju prema partneru, izjednačavaju sa ljubavlju. Suprotno tome, nedostatak
privlačnosti, tumače kao nedostatak ljubavi. Ovim osobama nikako nije jasno kako neko može
da ima seksualne odnose sa osobom koju ne vole, s obzirom da je za njih seks doslovno „vođenje
ljubavi“. Kod ovakvih osoba merilo ljubavi je kvalitet i intenzitet seksualnih odnosa, pa će one
smanjenje ovih činilaca tumačiti kao prestanak ljubavi. To je uzrok raskida ljubavnih odnosa jer
kad ovi ljudi osećaju da nisu seksualno željeni to izjednačavaju sa tim da nisu voljeni (Rijavec i
Miljković, 2009).
6 Tehnika “Ja-govora” koja se koristi u svim situacijama konflikta kao deo asertivne komunikacije.
10
Seks je seks, ljubav je ljubav – Osobe koje potpuno razdvajaju ova dva pojma nekada rade
to do te mere da isključuju mogućnost seksualnog uživanja u iskrenom i potpunom ljubavnom
osnosu, i obrnuto, ne vide mogućnost op'stanka čiste ljubavi u „carstvu“ čula i požude.
Neintegrisanost fenomena ljubavi i seksa dovodi do nemogućnosti spajanja ljubavnog i
seksualnog ponašanja prema istom objektu. Pošto ljubav i seks ne treba mešati, za seksualne
partnere biraju se osobe koje nikada ne mogu voleti i koje služe za utoljavanje seksualne gladi i
pohote.
Seks je put do ljubavi – To su osobe koje seks vide kao sredstvo za dobijanje ljubavi. U
njih je utkana predstava o tome da činom seksualnog opštenja one svom partneru nešto „daju“, a
to što se „daje“ simbolizuje ljubav davaoca za koju sa pravom očekuju, ili se barem nadaju, da će
biti uzvraćena, tj. da će za uzvrat od onoga koji „uzima“ takođe dobiti ljubav. Potreba za
nežnošću i bliskošću se trenutno nagrađuje (seksom), a jednoga dana će se to pretvoriti u ljubav i
to je prirodan sled događaja u koji veruju ove osobe.
Seks kao način ispoljavanja ljubavi – Osobe koje pokazuju svoju ljubav kroz ljubavne
(seksualne) igre jer doživljavaju to polje ispoljavanja kao bezbedno i udobno. Seksualnu
predanost partnera, takođe, tumače kao ispoljavanje ljubavi. Ako se bliskost vidi kao znak
ljubavi, samo ako je prisutna tokom seksualnog odnosa, a ne i u drugim oblicima razmenjivanja,
postoji mogućnost da je samo reč o ispoljavanju strasti i žudnje, ali ne i ljubavi.
Seksualno spajanje dva bića koja se vole, ljubav oplemenjena telesnom i duhovnom
predajom, strastveno erotsko međusobno darivanje i primanje – predstavlja
najveličanstvenije zemaljsko iskustvo (Kuzmanović, 2012, str. 96).
Ljubav je briga
Briga predstavlja bojazan, strepnju ili strah da se nešto što želimo neće ostvariti ili,
naprotiv, da će se ostvariti nešto što ne želimo. Ona može da se odnosi na događaje, druge ljude i
nas same. Briga se manifestuje kao pritiskajući osećaj nemira, kao teskoba i neprijatnost, često
praćena nemogućnošću da zaustavimo misli koje su pre svega pesimistične.
Milivojević (2002) navodi kao osnovni princip ljubavi prema nekome princip saosećanja.
A saosećajnost se, u partnerskoj vezi, može shvatiti kao delovanje ljubavne brige, kao težnju
11
osobe da njenom partneru bude dobro. Međutim, kada kod nekih osoba briga kao bitna
komponenta odnosa ljubavi postaje predominantni oblik njihovog voljenja, onda oni drugoj
osobi nude isključivo ljubav-brigu i tada kod njih dolazi do „logične“ konstrukcije: „brinem,
znači volim“, „što više brinem, to više volim“.
Autorka smatra da briga, osim što je u svom ispoljavanju neprijatna, oduzima sposobnost
konstruktivnog delanja, jer su nam misli toliko zarobljene mogućim ishodima brige da nismo u
stanju da mislimo ni o čemu drugom, a kamoli da radimo. Briga izražava nepoverenje, odnosno
neveru, sumnju da će sve ispasti kako treba, tj. da će ishod nekog događaja biti pozitivan.
Ovakav stav, smatra autorka, unosi negativnu energiju i prema zakonu privlačenja7 povećava
mogućnost da se „zle slutnje“ obistine.
Pošto briga iscrpljuje, umara, unosi nespokoj, guši i sputava (i zbog toga teško da može
da bude konstruktivna) kao zamenu za nju autorka predlaže empatiju i to kreativnu empatiju8.
U stvarnosti, mi štitimo, pomažemo i volimo svojim konstruktivnim, kreativnim
delanjem, pribranošću i poverenjem, a ne brigom. Briga samo može da smeta.
Ako volim sebe, ne mogu voleti druge
Autorka naglašava da pre svega treba napraviti razliku između samoljubavi i samoljublja,
koje predstavlja nekritičko obožavanje samog sebe. Osoba koja voli sebe poznaje se i ima svest i
znanje o pozitivnim i negativnim aspektima sopstvenog ispoljavanja. Ona poznaje svoje
mogućnosti, a one mogu biti mentalne, emocionalne i duhovne. Osoba kod koje je razvijeno
samoljublje ne poznaje sebe, svoje autentično Ja, i nije u stanju da voli ni druge ni sebe, jer je
zaljubljena u svoju idealizovanu sliku, a drugi su joj potrebni da bi je obožavali i hranili njenu
sujetu i samoljublje.
Osoba koja ima uverenje da ako voli sebe ne može voleti druge, u sebi ima predstavu da
su ljubav prema sebi (samoljubav) i ljubav prema drugome dva kraja jedne ljubavi, i da su to
zapravo dihotomni konstrukti. Ona zbog toga veruje da ili može voleti drugog ili može voleti
7 Jedan od tri univerzalna zakona. On glasi: Slično privlačni slično – zakon koji utiče na sve, u svakom trenutku. Ne postoji ništa što nije pod uticajem ovog zakona (Hiks i Hiks, 2008).8 Treći nivo empatije (pomaganje saosećanjem) koji uključuje racionalnu (vidim i znam kako se osećaš) i emocionalnu (osećam kako se osećaš) empatiju plus svesnost osobe da time pomaže, svesnost razmene uz prisustvo racionalnih, konstruktivnih, kreativnih saveta (Zoran Gruičić, prema Kuzmanović, 2012).
12
samu sebe. Na osnovu tog verovanja ona bira da li će ljubav pokloniti nekom drugom ili sebi, a
taj izbor je upravo posledica pogrešne dihotomije (Milivojević, 2002).
Istina je da tek kada volim sebe mogu voleti druge i druge mogu poznavati i voleti samo
u meri i na način na koji poznajem i volim sebe. Osoba koja voli sebe je ona osoba koja je
sebe prihvatila u svoj svojoj nesavršenosti i time postala sposobna da prihvata druge ljude
i u svakom živom biću sagleda božansku prirodu (Kuzmanović, 2012, str. 106).
Zaključak
Ivana Kuzmanović se u svojoj knjizi Od kada sam se zavolela VOLIM pre svega bavi
otkrivanjem Staze Ljubavi, a zatim i zabludama o ljubavi i strahovima koje nosimo u sebi kao
preprekama na toj stazi. Što se tiče zabluda kojima se ovaj rad bavi, ona ne daje njihovu potpunu
listu i ne bavi se svim zabludama koje se mogu javiti, već onima koje su za nju glavne i o kojima
može svedočiti sopstvenim ili primerima svojih prijatelja.
Knjiga Od kada sam se zavolela VOLIM je za kratko vreme doživela brojna izdanja
(izdanje koje sam ja čitala je šestaesto po redu) i proglašena je za jednu od deset najprodavanijih
knjiga u 2011. godini dobivši priznanje Hit libris. U komentarima, na forumima sajtova izdavača
i autorke, mogu se naći samo reči hvale. To je, između ostalog, bio razlog zašto sam izabrala baš
ovu knjigu.
Ako se neko nađe u situaciji da pati zbog izgubljene ljubavi i želi da pokuša da shvati
kako je do toga došlo, ova knjiga daje dovoljno informacija da se osoba ne oseti izgubljenom i
samom. Ako ipak neko želi više od toga, želi da ima detaljne informacije o tome kako se ove
iskrivljene predstave o ljubavi javljaju, kako se ukorenjuju u našu ličnost, kako rukovode našim
životom i, na kraju, kako da radi na sebi da ih ukloni, preporučila bih neke druge knjige.
Prednost dajem knjigama Zorana Milivojevića.
Literarura
De Melo, A. (1999): Put ljubavi, Beograd: Mono i Mañana Press.
13
Kondić, K. i Levkov, Lj. (1992): Prvih deset godina, Beograd: Centar za primenjenu psihologiju
Društva psihologa Srbije.
Kuzmanović, I. (2012): Od kada sam se zavolela VOLIM, Beograd: Laguna.
Milivojević, Z. (1993): Psihoterapija i razumevanje emocija, Novi Sad: Prometej.
Milivojević, Z. (2002): Formule ljubavi, Novi Sad: Prometej.
Rijavec, M. i Miljković, D. (2009): Srce moje i tvoje u ljubavi stoje, Čačak: Legenda.
Stefanović-Stanojević, T. (2002): Bliske partnerske veze, Psihologija, Vol 35 (1-2), 3-23.
Stefanović-Stanojević, T. (2008): Rano iskustvo i ljubavne veze, Niš: Filozofski fakultet.
Hiks, E. i Hiks, Dž. (2008): Zakon privlačenja, Beograd: Leo commerce.
14