zagar 009izbor

9

DOK MALO NE VIDIM

ŠUMA

J. Vaništi

napišem šuma i bude šumaidem moram u šumu po drvavrijeme je za toplije

mene je strahzato pjevam

pjevam šuma i nije šuma – ja sam kako sam ponizna kako sam moćna stablasta je najmojija hoću se srušiti hoću se skrušiti

skrozu šumu

ptice od drva u uho mi padaju – i lišće su pa šuma ima pune ruke straha pa šuma ima kružne oči zvijeri i daha udvojena oganj ukrešu

što je ono bilo – korak mi spotaknutšto je ono bilo – naga je uspravnost

napišem šuma i nije šumabistroća je okaukočena

10

ANKA ŽAGAR CRTA JE MOJA PRVA NOĆ

SKORO NOÆENJE I DALJE SKORO

onaj šutljivić zrak dana gruša se, znaš, znam,kao odahnuti je, rebrovlje sklopiti, zemlji posluh,ta dijete drago snujem uspavati, i stelju prolistatimu, umišljeno skoro, samo da ne rekneš nešto, što,kao laka ti zimzelen, laka ti ta vremenitost, boljeprvo je tihnuti sjetila, lučiti se, uložbu izloženu,srećice strti, igre oplijeviti, krčiti šumovlje, mmmmtu panjujem malo prije, skoro koješta, aha, ta tko ćeprije još jednosobni dan otiktakati, uključeno u cijenuzraka, znači plaziti do vrha usobljene sebetine, pa tusmo, sad osvrhni se pokroviteljski; nizbrdo krčevina,nizbrdo dno, ptičji ti vidikovac, žalosna sova, nipanjevito tiše, ni ispovjedivo više, trebam rimu miruprijemet, ta skoro tu bi, drži se no dijete, gruša sedan, malo kasnije šutljivo izdahnem, rekla sam ti rekaogusto je rubljeno noćivo, dalje skoro, ugrušak zrakaušutnjen, dublje se, ljušti se, raskružen, ljušti se

11

DOK MALO NE VIDIM

REKAO REKLA

rekao gledam tako dugo dok malo ne vidimrekla ne mogu dok tirekao idem još je bijel papir kao dan je kako ću navečer jednu nogu polijegati uz ruku tvoju zanoćalurekao putujem nježi mi osrekla idem da nećurekao jezero si zazidano u tebe plaču danas ga sabirem jučer ga raspuštamrekla tisa tisa lijepo li se zovem arekao kad budem trupac kad me obraderekla kiša pomogni mi nositi kišurekao ne u kablima na ramenima već odavno čine se ribice a more tebe nemarekla korake liješ njih šalješ po menerekao more tebe nema što će mi što se bistro smiješ ostat će ti trag kad se zaustaviš kišobran i sat u ruci na tramvajskoj stanicirekla kišobran ću razapeti neću riječirekao one tvoje nikad stat će ispodrekao ruke tvoje daj mi produži me ako ih imam aha onda neću vidjeti ih

12


IŠLA KROZ ŠUMUišla i sve zaboravila

po rubu šuma ili grad naslaganišla po rukama i četveronoške samaza sobom išla kao tama ilovača isve usput uho joj na mom uhu zaspalobilo preblizu da se čujemo a išla jeišla časna riječ išla kroz što ja znamne znam tako strašno ne znam stablimasrčika kucala bilo šumno po hrptu gradaišla usput ili nije ne znam ni moje nistrane riječi da bi ju našle ne bi judozvale u grlo olovke ili ne nekami se čini kako jošišla kroz šumu išla i sve zaboravilaišla kroz šumu išla i sve zaboravilaišla kroz šumu išla i sve usputpo rubu šuma ili grad naslaganišla kroz šumu išla i sve zaboravilaišla išla išla šuma šuma šuma šumazaboravila zaboravite zaboravila

13

DOK MALO NE VIDIM

ŽANJITE GA MEKANO – ON PLAÈE

kad sam imala sedam imalasam sedam stotina godinadjeca su mi bila golemarezala sam ih na dvije polutke

da se naviknuzatim na kriške

kao kruh da seimaju

rekohjoš malo i nisamžanjite me biljku od srebrada suze ne ozrnimi ono kaplja bii kaplja se suza odjezeri

lubanja

14


PJESMA ŽENEKOJA NE MOŽE GOVORITI

je luda nijema napamet seu vodu istočila i nema je gledajtesuncokreti nikada nije je bilo

ona još malo nizvodno malo uzvodno hoda ikorijen joj repast već unutra takne da nijeglas tu joj bio i već nokti joj hrzaju s prstaod dodira vrelâ a ustukne jer usta su joj puna ribâ ada ih otvori kako bi ne mogla jer bi ribice vani tihe

ne bilekamo ide jer ona je i drvo koje hoda i ne stignesnijeg brzo nikne i to je lijepo bijelo zalijepljeno

uz stopu jojkoliko je voda visoka ona od istoka nje jošdublja je i žena kako gnjuri zemlji u mrko/zemlji očitako cvatu/još zamisli da ona zemlja zemljastavlači moje plahte grleno grleno i hodljiva voda većnije jer iglica crpka tek bod do boda pletivo strahajesu već obale dvije iznad glave i zašivene potiho dane zna površje sklopila ili se tako vodoravno zbivažena ta šuplja posuda glasu kako bi navrh šiknulabiljana biljana sva se voda srušila i još malo vrii biseri biseri gusto će kad sijedi suncokretiusne prignu

15

DOK MALO NE VIDIM

PISMO, SKICE

7. bijelo srce riječi izvukli na pločnike6. kopno je, mornaru, siđi s vala5. govoriš otajno, s obje strane vidiš riječi kako se u rukama tresu i ne padnu4. plaha, kamo si, iz njih, otišla, koga mogu pitati u što si se djenula3. snijeg je bio polegnut od istoka prema zapadu, takni mi kožu, uvjeri se da je bio, noć stisnuta usna bio2. nijeme ovce, riječi, moja1. gladim0. gladim

16


KUPA – STAVAK

sva u laktu okrznem Kupupraskavi mišiću naglo

kucnuta zjenica čaše/sklopljene usne joj obale/

kroz se istočititraj mrkline u grlu stepenice

čaša se u sebe urušizum vode – slatkovodna koža rezagodovi pramena – rostfrei Kupesvježa je mreža paučine dannakostriješi voda krzno

brzak srcaklokoće odlomak

goru iščaši potkožjekipuću u tijesku koritazum vodozemni – dirnuta tipkaraspukne durmol slapazum ptica – izleti krilo glasa

klaustrofobijau jamu dolčevite

škljocaju oči ikre vodenehladni se režu komadikušaju prsti odručeni

raspletite ih glas oblačesvučene mrakove gore

17

DOK MALO NE VIDIM

i kalež vode nož budekaktus u bršljan uvijen

dan mjesto pečata liceprekapljuje boju vodopisrep Kupe uvjerava

ne razvodnjuj seu danu dan što već jeproziran

18


KALA – MRTVA PRIRODA

snijeg ti iz očiju sipi iz zemlje vazeide i do neba stropapada i crni ti se snijeg izsvakog cvijeta jedna žalost izlivase glagol nikad natrag prirast nećunikad natrag prirast neću nikad snijeg tiiz očiju sipi iz zemlje vaza ide i do neba

snijeg ti iz očiju sipi iz zemlje vazeide i do neba stropapada i crni ti se snijeg izsvakog cvijeta jedna žalost izlivase glagol nikad natrag prirast nećunikad natrag prirast neću nikad snijeg tiiz očiju sipi iz zemlje vaza ide i do neba

19

DOK MALO NE VIDIM

STABLO

rastiokupacijo prostoraod tvoga kosturaide mi sjenatamnoćapernata

mise nećemosusresti(korak mojništane povezuje)

samuj prigušenookomicobez dlanova

u podnezemlja će teisprsitina nišan

20


UÈILA GOVORITI

jezik će prvo malo ubitisve će potom u nj statii mrvice i trupac u ustima

čita se u zatvorenom prostorugolo ostrugani zid – zid – zid – zidšto hoćeš vidjeti što hoćeš vidjetisjeti se da ćeš vidjeti

I.

kruška svijetlila da bi sišlanek otarem svaku suzu s prstau dlanove neka silaziizmeđu redaka kaktus jeočima zalijevan da ne uginedobro odgajan ježizmeđu redaka kruške rastu

diraju prstirublje visi na konopcu, rukavgledaj mokre isplažene riječicijede se niz stoljeća

kiša snijeg i ništa – učila govoriti

21

DOK MALO NE VIDIM

II.

na usni sam svojoj sjedila sjedimu grozdove misli krotila ihte slatke kao:ti ćeš moje riječi u more bacatiti ćeš ih kraaaah kao grane grančicekao usta ribice kao koštice pljunutiti ćeš ih jaoh zbilja ako ih te mojeruke u more staneš bacati kao mačkekrepane kosti oglodane listje staračkokao gole činjenice jaooh bog će te kaošto je meni ruke ubio ako ihmoje u more staneš bacati

te namrtvo moje riječi:gasne kiše u resama dublje suzavjese nacrtanerudačo – daj mi malo sviraj

tamno tiho noć u danzagrni to

poružni cvijet – ništa s rubaprevrnu sejoš u padu cvijettehnika ljepote

trgovina – u tvom džepuja sam kovani novacprodaj me za vrijemebit ću ti kazaljka izvolite utržak

kiše još gasnije i dublje surudačo oko ti kopaju i kopaju

skrij se sklopi se

22


u stranu zemlju ispod šeširau rešetki mog oka šaka tonovanaglavce ubija se /kiša ona je/po pločniku građani ravno prođuispod klatna mlaza i putuju pu...tuju..Ivane daj mi svoj kišobran ti imaš šešir ti si gljiva možeš ti Ivanejoš si postupaks tobom ugovaram sluhkiša pada ili netko pljujete riječi zgasnulekiša snijeg i ništa – učim ih govoriti

III.

sione lijepo te molim sioneevo ti olovka ruka mojaslučajna, štap moj, ja njemubog paučinom svezuje zid – zid

namjesto mene ciganina bijelas papira uberi, jezdio ti, noćcrnjela mu, dok taru se molimiz grla potkreši sve stvarimolim imenuj ih neka se vratesvojim kućama, što bi ih okokruška sionska, držalo zajednotaman mišić, vidim ga, neraspni ga, dušu na leđa

23

DOK MALO NE VIDIM

sveži je naprtnjaču iadresu joj dajleti leti sion avionvidiš sione ništa mi ne značišaa ništa mi ne značišplanina u propnjupopnut ću se, s vrha na drugustranu srušit ću seskočit ću ti na glavuljosnuti niz padinuna vrh noža stat ćui okom ću nož, polnoćtvoju prerezati na dvoje na trojesione tvoje radno vrijemesmiješak, a ja te imamda si mi nožvidiš mirna olovka plovkaovako urežem – urezujem– – – – – – – – –čija koža a crnilo avidiš mirnatako samo– – – – – – – hodam tetoviramano nećeš doći tamokamo ideš, natrag po svojuriječ, noć ti je mrazova i

24


snijeg trusi se na čelokrhotina daha jenoćas će zec tražitisvoju majku će tražitidalje išla pjesmakako će muako je ne nađeod mraza srce puknutiali Margaretice ti pod strehomglas, ti reži režiovčice odrezane ići će dalekoniz noć, i skoro, uho je na – stavljenoruno ćeš prostrti orguljskoglazbu lijevati jednom rukomu kojoj je sazrio rujanjezik u ustima, tijesnotrupac se valja

IV.

drvo god bog tvoj po krugovima starijagode pitome crveno mrtve nosim muna pragu je triglav, riječi izuvamkoje su mi narasle od godina što te nemahodati učimod ivera do srčikedalje ne mogu stićioči mi se tresu, njih će mi trijebitiako se pogledamosuzište

25

DOK MALO NE VIDIM

pojiloneme ne pojiloti bi mikalnoiz vimena tihogamlijeko dojilogovorile ne bijer zima sletizima i njena pahuljagola činjenicapomažu umrijeti

još maločasna usni sam svojoj sjedilasjećaj se zaboravljam, mahovinagdje je bila i stegnuta od injainja inja – – – siga bila uspavanakako sam je budilati mojarugobo dijete nina nanamoje šuplje dijetemali prst u ustimautrnutkiša snijeg i ništa riječion goli bog otac tvoj po krugovima stariod zgrušanih dana tek bi plahta riječinoćiza lijeganje za dugo ušutnjena

crnogorična ta šuma ruševna nijeiglice kaplje joj okomito zabole sei trajukiša se je srušila nisam stigla

26


taknuti, govori kako se je duboko zarila

mraz po koži sviraoto dlijeto drvo ne raniloni ruka, čovjek koji ne može

V.

eno jemelankolijatvoja valovitamlakoodmiče mekao kiša bokovimaziblje čaše makovaiz čaše pije makovaiz gola oka pije siživotinjapod oknom začavljenapitomi semelankolija neupotrebljivajoš tinjava tapkalagdje je šapamaostalo zapisanokako listam zidovemoju bijelu knjigukako ju govorim:dobar dan zidovi, kako stebole li vas leđa, zidovi, jedandrugomu usuprot hodili, zidovijedan drugomu u susret hodili, nag-nute male riječi dobar dan u njima

27

DOK MALO NE VIDIM

stanovale ribice zazidane, tamogdje cvijeće gori, tamo biribice, učim ih putovatiribice ribici najbolji prijatelj

28


NOSTALGIJA JEZERA

odgurnuti na površje bacitiu tri krasna jezera romantičarskašto u glavi bdiju, krila sklopljenajerćutezaboraviti(dijete je čašu iz kojedrhtavo ispija dno)aliti bi sada suhe prsteu nijemost svijalakao labudove sebesvjetiljkeu mrenu ih pahulje s mene silazećeu runo orguljsko i dalje ih povijalaprsti zgasli u jezeru bi tanjili sedo kraja pjesme

29

DOK MALO NE VIDIM

ASINKRONIJA

siv kao asfalt, brzi gonzales, sam kao palac istrpljiva vješalica, tekuće sumračje (imala samprste), tiha magnolija (ćutjeti je, imala sam prste)kad uznijet kao jelen, kišobran niz ulicu i stopalanitasta obavijaju ga, paukova besana ura, ali nisamtamo doma, gdje runolist raste tamo se zovem, krakoviu slobodje, daj se malo van, crno njušilo na bijelojpodlozi, ne amerika, ruka mi je bila koja k tebi ideide ali bacite ih te suze ruže u kanalizaciju, ne unizujteih, siv kao asfalt, iz gradskog sam se vodovoda kao dugamavrica nadvila nad bijeg i mogla sam pasti ali nisamjer usput je pisalo »izvoru se penjem gdje gine čak i ime«o kad ste vi u pjesmu unišli, već sam odavno bila izišlau dvorište glave daščare, ta je kuća prazna od mene i kaoruža trn ima za pamćenje

30


FUGA

žut od mjeseca kinez. ljubav i bljutavtoče mu se niz bradu. hepatitis žute suzemu. jer nije mogao reći da bih mogla čutiantenaste prste u zemlju zabola sam. onavodi sprovodi. i seljaci od toga pravepoeziju. i nikad se s njiva ne vraćajuniti kad snijeg po njoj zebra leđa brigame za padeže ali zbog vokativa pišem kakosu pelene snijega na crno-bijel križanihod. u uho narast ću natrag do mjestagdje sada stojim. u uhu tvome otpočinutilistje listje kaj me mantraš. mučiš. tebe višenikad neću imati za muža jer ćeš se upustinji zazibati i dobro. dobar dan vjetresamo preko ramena

31

DOK MALO NE VIDIM

BESANI BIJELI MORIŠ ME MORIŠ

odložit ću oči. nemam dosta vremenau kutiju od šibica. spremit ću očibijelom nožu ususret ti. a zakaj sižalosna. vijugava svezala ribe urijekama. no zakaj si smijehom seošinula. grupkoća jedna. u nosnicićutjelo se. kako je sletjela. zebičavopo jezeru izglačanu. još tamom naoružanakao kremom za sunčanje. rekla sam. da nijemimikrija. kad rascvalo. se zvonište. nizjezero. odgrnuto. glas mu kao trn iz grlaizvlače. u barke ga. u crne lance. rečenicena obalu. gdje tam-tam kuna bjelica u oprezuvučena. tebi govori. tebi se zauvijek smije

32


KORA RASPUKNUTA

iz boka tvojega ranit ću svoju igrumore me čuj i ne kipi, potom mirsav prljav od sebe, mračna zelenoćautrobe tvoje moli za me, potom miiirtebe ću jezikom nožem gusarskim, udah i dah, u labudov hlad ustaklititebe ću, mimoići, ta krijesta odnježnosti, oštrica vitičasta, k tebiidem bijelu glazbu unutra izvijugatimišić poprečno prugasti krvariš svilui u valjak je valjaš za uzglavlje

33

DOK MALO NE VIDIM

GROMADA DAHA

s planine kao lišaj ruku svlačim svojunaglija od mraka niz strminu britko ipipavi sam slijepac kad suza je mačkas leđa planini u krzno dahovito spuznulašto tinja u oku špekula dječačka i razgalise od čega se rosa utrnula kad sam jemetalnu s kapaka snimala kao zvonku voduod gorskih pritoka gdje buktinja Kupa uposudu jutra razbija se razlijeva se kaoruža bijela runolista iz mog prastarog filma

34


ZASTRTA

da ga u sumrak na bijel stolnjaksnijeg oduzimljem granama da gau sumrak na bijel stolnjak iruka će zalelujati se alelujatilento lento da se ne otrusistišana stabljika menenad platno vode nagnutaprevodi li:mrtvima raste pamćenje i mirtihom smeđom bojom koja slutiona živi za san ona spavaod tebe se ne probudiispod kore krhke ljuska njepristala na noć je

35

DOK MALO NE VIDIM

VESLAJ VESLAJ

veslaj veslaj u grmlju skrivenana licu ti se nacrtalo. staricaslikaj je slikaj beli dan

zagar 009izbor

Documents