GRUPA AUTORA

BAŠTINA ANTIFAŠIZMA

Z B O R N I K OKRUGLOG STOLA

Rab, 8. svibnja 2009.

UABA Rab, 2010. godine

Zbornik je posvećen Zvonku Ivankoviću Vonti

in memoriam

Umro Zvonko Ivanković Vonta

„Sinonim za moral, hrabrost, znanje i nesalomivost.

Slava mu!“ . . .

Ćićo Senjanović: Novi list 29. srpnja 2009.

Povijest se dogodila i ne može se mijenjati ali njen odraz može promijeniti budućnost.

Izdavač

UDRUGA ANTIFAŠISTIČKIH BORACA I ANTIFAŠISTA OTOKA RABA Palit 71, Rab

Odbor Okruglog stola Ivo Barić, prof.

Mr.sc. Vanja Seršić Don Leonardo Beg

Uredništvo Ivo Barić, prof.

Mr.sc. Vanja Seršić, Don Leonardo Beg

Glavni urednik Ivo Barić, prof.

Moderator Mr.sc. Vanja Seršić

Uvodničari Prof. emeritus Josip Deželjin

Akademik Petar Strčić

Lektor Ivo Barić, prof.

Računalna obrada Ivo Barić, prof. Andrea Seršić

Tisak Akrobat tisak, Zagreb

Naklada 500 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 12080306

ISBN 978-953-97793-1-1

GRUPA AUTORA

BAŠTINA ANTIFAŠIZMA

Z B O R N I K OKRUGLOG STOLA

održanog na Rabu, 8. svibnja 2009. u kongresnoj dvorani hotela „Padova“

UABA Rab, 2010. godine

SADRŽAJ I. PREDGOVOR ............................................................................... 11 II. UVODNI DIO .............................................................................. 17

Vanja Seršić, moderator ............................................................... 17 Pozdravi skupa:

Ivo Barić, predsjednik UABA otoka ........................................... 18 Željko Barčić, gradonačelnik Grada Raba .................................. 20 Dr.sc. Marko Pavković, predsjednik SABA .............................. 21 Nada Turina-Đurić ...................................................................... 22

III. IZLAGANJA – REFERATI

Prof. emeritus Josip Deželjin, Promišljanje o baštinicima antifašizma i budućnost .................... 25 Akademik Petar Strčić Antifašizam Hrvatske u međuraću i u Drugom svjetskom ratu ... 40 Ivo Barić, prof. Spomenička i druga baština antifašizma ...................................... 51 Don Leonardo Beg Dijalog u nadi ................................................................................ 56 Dr.sc. don Ivan Grubišić Religija i ideologija . .................................................................... 59 Zvonko Ivanković Vonta, publicist Hoće li baština antifašizma ostati bez baštinika . .......................... 64 Mr.sc. Drago Pilsel Jasenovački logor, nadbiskup Stepinac i Katolička crkva . .......... 73 Ptrof.dr.sc. Damir Grubiša Tema: Antifašizam u svijetu i kod nas ......................................... 79

Mr.sc. Vanja Seršić Perom za antifašizam ................................................................... 89 Zdravko Zima, književnik Može li se biti kršćanin i antifašist ............................................... 92

IV. RASPRAVA

Giacomo Scotti, publicist i književnik Fojbe ............................................................................................. 97 Josip Andrić, mag. Preklapanje matrica ...................................................................... 101 Ivo Barić, prof. Ostaje li stvarno baština antifašizma bez baštinika ...................... 105

V. RADOVI UPUĆENI OKRUGLOM STOLU

Zvonko Ivanković Vonta, publicist (1) Povijesni razlaz 1948. sa staljinskim totalitarizmom ............. 107 (2) Rodoljubno svećenstvo u NOB-u . .......................................... 116 Vinko Šunjara, publicist Hrvatska u Narodnooslobodilačkom i antifašističkom ratu 1941-1945 ..................................................... 120

Akademik Anton Vratuša Zgodovinski spomin osnova za negovanje vrednot Narodno-osvobodilnega gibanja .................................................. 130 Giacomo Scotti, publicist Nekoliko razmišljanja o fašizmu i antifašizmu ............................ 145 Prof. emeritus Josip Deželjin Promišljanje o baštinicima antifašizma u sadašnjosti i budućnosti 148

VI. ZAKLJUČCI OKRUGLOG STOLA .......................................... 153

11 I. PREDGOVOR

Znanstveni skup pod nazivom „Okrugli stol baština antifašizma Rab 2009.“, održan je u Kongresnoj dvorani hotela Padova na Rabu dana 8. svibnja 2009. godine. Ovaj okrugli stol održao se nakon punih jedanaest godina od održavanja prvog okruglog stola na Rabu sa sličnom temom. Kao podnaslov nazivu ovogodišnjeg okruglog stola bilo je postavljeno pitanje, odnosno radna hipoteza oko koje su se trebali bazirati prezentirani radovi i izlaganja: Ostaje li baština antifašizma bez baštinika?

Okrugli stol je organizirala Udruga antifašističkih boraca i antifašista Raba, a kao suorganizator je bio Grad Rab koji se u organi-zaciju uključio u sklopu 9. svibnja dana Grada Raba, a koji se u svijetu slavi kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe. Pokrovitelj cijelom skupu bio je tadašnji Predsjednik Republike Hrvatske gosp. Stjepan Mesić, koji je trebao biti i osobno nazočan skupu i sudionik u raspravi, ali je zbog državničkih obveza u inozemstvu u tome bio spriječen.

Na skup su pozvani svi sudionici okruglog stola iz 1998. i još dvadesetak eminentnih intelektualaca koji su se u svome radu na bilo koji način nekada očitovali o antifašizmu. Od pozvanih autora odazvalo se njih 14 sa referatima, od kojih su 11 izlagali na samom skupu. Najviše polemike na skupu izazvao je književnik Slobodan Novak koji je bio pozvan na skup ali je poziv sa indignacijom odbio, a svoj stav o okruglom stolu i antifašizmu iznio je u časopisu Književna Rijeka broj 1. proljeće 2009. U navedenom časopisu cijenjeni književnik je napisao uvodni esej pod naslovom „Ostaje li antifašistička baština bez baštinika?“ U eseju je iznio neke svoje poglede i stavove koji idu za tim da izjedna-čavaju fašizam i komunizam. Odbio je sudjelovati na skupu sa nekim sudionicima (koje nije imenovao), a njegov odgovor na postavljeno pitanje bio je antinomijski, odnosno da baština antifašizma i ostaje i ne ostaje bez baštinika. Novak dijeli baštinike na „podobne“ i „nepodobne“ odnosno na one koji to po njegovom mišljenju mogu biti i one druge. S ovakvim njegovim stavom gotovo svi izlagatelji su polemizirali, a generalni stav je bio da je svoja gledišta trebao iznijeti na skupu jer je upravo radi toga i bio pozvan, a ne da izbjegava raspravu i da se krije objavljujući svoja stajališta u niskotiražnim književnim časopisima.

Predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Raba i predsjednik Odbora Okruglog stola Ivo Barić prvi je pozdravio skup. Zahvalio je svima koji su se odazvali i zaželio im puno uspjeha u radu i ugodan boravak na Rabu. Uvjeren je da ćemo zajedno odgovoriti na

12 pitanje: Ostaje li baština antifašizma bez baštinika jer su na skupu najveći umovi i pera koja to mogu učiniti. Skupu su kao gosti bili nazočni zamjenica župana Primorsko-goranske županije Nada Turina-Đurić, predsjednik SAB-a Primorsko-goranske županije dr.sc. Marko Pavković i gradonačelnik Grada Raba Željko Barčić, koji su se sa prigodnim pozdravnim riječima obratili učesnicima okruglog stola.

Radni dio skupa počeo je sa dva uvodna izlaganja koji su dali platformu za daljnja izlaganja i kasniju raspravu. Prvi uvodničar je bio prof. emeritus Josip Deželjin čija tema je nosila naziv „Promišljanje o baštinicima antifašizma i budućnost.“ U svome izlaganju profesor Deželjin je dao definicije fašizma i antifašizma te istaknuo da antifašizam danas prerasta u opće dobro čovječanstva. U nastavku svoga izlaganja osvrnuo se i na probleme održivog razvoja koji prerastaju u probleme održivosti uopće, života na Zemlji, i s tim u vezi istaknuo je ciljeve i zadatke modernog antifašizma.

Akademik Petar Strčić je u svome uvodnom izlaganju pod nazivom „Antifašizam Hrvatske u međuraću i u Drugom svjetskom ratu – Ocjene danas“, iznio cijeli niz povijesnih činjenica o početku razvoju fašizma, ali isto tako i za nastanak i razvoj antifašizma koji je nastao upravo u Hrvatskoj te da se antifašizam na ovom tlu i rodio, a da se o toj činjenici jako malo zna i da se tome ne posvećuje dovoljno pažnje kako u školama tako i na znanstvenim skupovima. Polemizirao je i sa stavovima književnika Novaka rekavši da ga čudi kako uvaženi akademik ne razlikuje činjenicu da komunizma kao društvenog uređenja zapravo u povijesti nikada nije bilo za razliku od fašizma koji je bio uspostavljen i koji je svoju ideologiju institucionalno provodio u djelo. Naročito je podvukao potrebu da se u interpretiranju povijesti treba posvetiti proučavanju pravnih vrela, a ne političkim ocjenama jer povijesti nema prije nego protekne barem pedeset godina.

Nakon uvodnih izlaganja uslijedilo je iznošenje ostalih učesnika okruglog stola koji su izlagali po abecednom redu svojih prezimena. Tako je prvi izlagatelj bio Ivo Barić, prof. čija je tema bila „Spomenička baština antifašizma.“ U svome izlaganju između ostalog profesor Barić je dao pregled svih spomenika antifašizma na otoku Rabu i iznio misao da su oni egzaktan primjer važnosti intaktnih spomenika kao naše baštine, a posebice antifašističke. Iznio je neke poražavajuće podatke o znanju rapskih osmoškolaca o antifašizmu koje je prikupio metodom anketiranja, a svoje izlaganje je završio sa optimističnom rečenicom da se samo kulturom dijaloga mogu prevazići sve nesuglasice i da oni koji unaprijed znaju odgovore na sva pitanja, ne mogu suditi o baštinicima

13 antifašizma jer sve dobro iz prošlosti treba uključiti u sadašnjost i budućnost i to je onda zalog da baština neće ostati bez baštinika. Sljedeće izlaganje imao je don Leonardo Beg koji je kroz nadahnuto izlaganje pod nazivom „Dijalog u nadi“, otvorio neka filozofska pitanja o čovjeku uopće i stavio u korelaciju odnos religije i antifašizma. Glavna nit vodilja njegovog izlaganja je dijalog između svih suprotstavljenih stavova koje iznose pojedinci pa je nužan preduvjet za bilo kakav napredak našega društva u cjelini i čovjeka kao pojedinca.

Ovu načetu temu o religiji i antifašizmu nastavio je i prof.dr.sc. don Ivan Grubišić s temom „Religija i ideologija.“ U svome izlaganju don Grubišić se naglas propitivao oko pojmova što je to religija, a što ideologija, te kako se jedna prema drugoj odnose ova dva pojma. Iznio je tezu da su ti pojmovi kroz povijest bili isprepleteni, umreženi i ponekad poistovjećivani, a osvrnuo se i na slabosti ideologije i kušnje religije. Staljinistički gulazi su pokazali da se ideologija ne može ukinuti, a hitlerovska Njemačku je otkrila da i uz najrazvijeniju tehnologiju može istodobno duboko nazadovati čovjekova svijest. Zaključno je iznio misao da religiozni čovjek nikad ne smije pristati na to da prihvati dvostruki pad u ideologiju i iskoristi naravno stanje „ideologijske svijesti“ za naknadnu ideologizaciju svoje vlastite religije, jer to onda nije više odraz naravi nego zlo u slobodi, a zlo osuđuju sve religije svijeta.

Nestor među izlagateljima bio je Zvonko Ivanković Vonta koji je imao izlaganje od dva dijela pod nazivom „1948.-Povijesni razlaz sa staljinskim totalitarizmom.- Rodoljubno svećenstvo u NOB-u.“ U prvom dijelu izlaganja autor se osvrnuo na to da je u Jugoslaviji bio samoupravni socijalizam, a ne komunizam i rekao je da kao što vlast demokršćanske partije ne znači „kršćanstvo“ isto tako vlast komunističke partije ne znači „komunizam.“ Dosljedno tome to znači da se 1948. nisu sukobila dva komunizma (jugoslavenski i sovjetski) već dvije državne politike. Što se tiče 1941. autor i sam aktivni učesnik tih događaja je rekao da su tada građanima Hrvatske bile ponuđene tri opcije odnosno programa: Pavelićev kvislinški, Mačekov kapitulantski i Titov borbeni oslobodilački program. U osvrtu na Goli otok rekao je da je već za vrijeme I. svjetskog rata tamo bio austro-ugarski logor za ruske zarobljenike, a nakon sukoba sa Staljinom obnovljen je pod kodnim imenom „Mermer“, a ne „Mramor“ što indikativno govori o njegovim idejnim tvorcima. Bilo je interesantno čuti i autorov osvrt na ulogu Josipa Broza Tita s obzirom na to da je još 1969. istupio iz Saveza komunista i da je bio proganjan jer je ocijenjeno da nastupa sa pozicija hrvatskog nacionalizma. O Titu je rekao da je bio karizmatska i autoritativna ličnost

14 ali nije bio diktator, a osim zasluga u II. svjetskom ratu i odlučnog „ne“ Staljinu naročito je istaknuo njegovu ulogu u osnivanju pokreta nesvrstanih. Što se tiče rodoljubnog svećenstva naveo je neke primjere svećenika učesnika II. svjetskog rata na strani antifašista i kao svijetli primjer istaknuo posebno kanonika dr. Svetozara Ritiga. Kao moto svoga života i rada iznio je Ciceronovu izreku: „Prvi je zakon povijesti – ne reci ništa lažno, drugi je zakon – imaj hrabrosti reći istinu.“ Nažalost prirodni zakoni nisu dozvolili Zvonku Ivankoviću Vonti da dočeka skupa sa nama izlazak ovog Zbornika, jer je u međuvremenu preminuo, ali kako je i sam u obraćanju skupu rekao predstavljajući svoga unuka, koji mu je bio moralna i stvarna potpora dok je govorio sa govornice u hotelu Padova, njegove ideje i promišljanja o antifašizmu nastavljaju da žive kroz njegove potomke.

U drugom dijelu skupa, nakon pauze, referat je podnio doc.dr.sc. Dušan Mlacović sa temom „Mi, oni i baština – Rabljani i srednji vijek“, koji je vrlo spretno povezao neke činjenice iz srednjeg vijeka sa fašizmom i današnjim antifašizmom. Nažalost do termina predviđenog za tiskanje ovog Zbornika nismo uspjeli dobiti autorizirani tekst od ovog eminentnog znanstvenika zbog njegovog izuzetnog angažmana na projektima iz područja povijesne znanosti i permanentne zauzetosti, te njegov tekst nismo tiskali u Zborniku, ali se nadamo da čemo tekst objaviti u integralnom obliku u narednom Zborniku ili listu UABA Rab „Naša riječ“.

Nakon njega vrlo emotivno izlaganje imao je mr.sc. Drago Pilsel kolumnist „Novog lista“ koji je veći dio svog života proveo u dijaspori živeći u okruženju koje najblaže rečeno nije bilo sklono antifašizmu. Njegova tema nosila je naziv „Jasenovački logor, nadbiskup Stepinac i Katolička crkva – neke važne činjenice.“ Kao bivši svećenik, teolog, Pilsel je vrlo britko secirao stavove katoličke crkve i samog nadbiskupa Stepinca u odnosu na njihovo držanje tijekom II. svjetskog rata, a posebice glede logora smrti Jasenovca i drugih koncentracijskih logora. Osim vrlo oštrih i hrabrih stavova na račun institucije Katoličke crkve upozorio je na sustavno gušenje slobode medija i slobodnomislećeg pisanja te pozvao na podršku onim novinama i onim novinskim perima koji gaje takvo pisanje, a kojim prijeti gašenje i otkazi.

Prof.dr.sc. Damir Grubiša nastupio je s temom „Antifašizam u svijetu i kod nas“. On je u svome izlaganju citirao veći broj domaćih i inozemnih autora, a naveo je između ostalog i sedamnaest karakteristika antifašizma. Izlaganje je završio sa čuvenim riječima iz pjesme pastora Niemoellera: „Prvo su došli po Židove i ništa nisam rekao jer nisam

15 Židov. Onda su došli po komuniste i ništa nisam rekao jer nisam komunist. Onda su došli po sindikaliste i ništa nisam rekao jer nisam sindikalist. Onda su došli po mene i više nije bilo nikoga tko bi nešto rekao.“

Tema mr.sc. Vanje Seršića nosila je naziv „Perom za antifašizam.“ U izlaganju se autor osvrnuo na to da mladi ustvari ne poznaju dovoljno povijest i povijesne konotacije pojedinih činjenica. To je potkrijepio time da su se iza fašističkih parola napisanih na ulazu u koncentracijske logore „Red, rad i disciplina“ ili „Rad oslobađa“ koje same za sebe zvuče vrlo benigno krile ustvari najveće tvornice smrti koje je svijet ikad upoznao. Isto tako upozorio je da danas mladi moraju znati konotaciju poklika „Za dom spremni“ ili „Ajmo, ajmo ustaše“ jer iza tih parola stoji fašistički ustaški režim koji je darovao hrvatske teritorije, koji je slao hrvatsku mladež da gine po bespućima Rusije za tuđinske interese i koji je prvi u Europi nakon svojih fašističkih uzora uveo tzv. rasne zakone i primjenjivao ih diljem koncentracijskih logora u Hrvatskoj. Što se tiče zločina antifašista o kojima se u zadnje vrijeme sve više priča rekao je da je svaki zločin jednak i da svaki zločin treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati ako je to objektivno moguće. Zaključno je rekao da se danas treba boriti, figurativno rečeno, perom jer je to bolje nego da se ponovno borimo sa puškom jer je tragedija ponavljati razred iz povijesti koju su naši preci već apsolvirali.

Zadnji izlagatelj bio je književnik Zdravko Zima s temom „Može li se biti kršćanin i antifašist?“ Na ovo pitanje je odgovorio potvrdno pri čemu je citirao više književnika od Nietzcschea do Kocbeka, a iznio je neka filozofska promišljanja o ljudskom smislu postojanja kao i religiji kojima je imanentno poštivanje dobra, a samim time i antifašizam.

Osim iznesenih izlaganja radove su poslali autori koji nisu mogli biti nazočni na okruglom stolu: Vinko Šunjara, publicist „Hrvatska u Narodnooslobodilačkom i antifašističkom ratu 1941.-1945.“, prof.dr.sc. Anton Vratuša „Zgodovinski spomin osnova za negovanje vrednot narodno osvobodilnega gibanja“. Skupu su pisane radove priložili Giacomo Scotti, publicist iz Rijeke i prof. emeritus Josip Deželjin, a svi ovi radovi su objavljeni u Zborniku i čine njegov sastavni dio.

Nakon referata održana je rasprava u kojoj je između ostalih uzeo učešća književnik Giacomo Scotti iznio stajalište da svako ima demokratsko pravo iznositi svoja gledišta gdje i kako hoće, te nije htio polemizirati s iznesenim tezama Slobodana Novaka, ali je objelodanio jednu pjesmu navedenog akademika iz 1952. u kojoj on piše odu Josipu Brozu Titu i njegovom djelu, a koga danas naziva najpogrdnijim

16 imenima. O odnosu prema Italiji rekao je, kao pripadnik talijanske manjine, da Italija nije samo fašistička i da ju se ne smije tako doživljavati, pa je u sklopu toga naveo podatke o talijanima antifašistima koji su prošli istu golgotu u fašističkim kazamatima kao i mnogi drugi.

Josip Andrić govorio je o „opasnosti od preklapanja matrica“ pri čemu je kao prvu matricu označio talijansku krajnju desnicu koja traži poništenje Pazinskih odluka o vraćanju Istre, Zadra i otoka matici Hrvatskoj. Kao drugu matricu je naveo hrvatsku desnicu na čelu sa HDZ-om koja stalno gura percepciju: antifašizam jednako komunizam. Postavio je pitanje što bi se dogodilo da se te matrice poklope. U tom kontekstu hipotetično je pitanje mogućeg raspada EU u koji Hrvatska hrli punim jedrima.

U diskusiji su učešća uzeli akademik Strčić i profesor Barić koji su podržali iznesene stavove oko potrebe izgradnje muzeja i obećali svekoliku pomoć u okviru njihovih mogućnosti.

Skup je završio podjelom prigodnih diploma svim sudionicima i donesena su dva načelna zaključka: 1. Na temelju iznesenih i dostavljenih izlaganja, a nakon obvezne

autorizacije autora, objaviti će se Zbornik s okruglog stola Baština antifašizma Rab 2009.

2. UABA Raba potruditi će da se Okrugli stol održava svake druge godine (bijenalno) i to sa temama o antifašizmu ali i drugim aktualnim temama koje su u bliskoj vezi sa antifašizmom ili promiču demokraciju ili kulturu dijaloga u svrhu boljeg života svakog čovjeka na svijetu, bez obzira na rasu, vjersko opredjeljenje, spol, klasu ili politički pogled na svijet, a koji teže temeljnim načelima ljudskih prava: slobodi, jednakopravnosti, toleranciji, univerzalnosti i neotuđivosti ljudskih prava i solidarnosti.

Prvi dio zaključka je izlaženjem ovog Zbornika realiziran, a pred UABA Rab je da se pobrine za ostvarenje drugog zaključka.

Okrugli stol je u cijelosti organizirao odbor okruglog stola u sastavu: Ivo Barić, prof., predsjednik, don Leonardo Beg, član i mr.sc. Vanja Seršić, član.

Sponzori okruglog stola bili su: Grad Rab, Primorsko-goranska županija, Rapska plovidba d.d. Rab, Vrelo d.o.o. Rab, Imperial d.d. Rab, Hotel Padova i Vinarija Ivana Staničića kojima se ovom prigodom još jednom najiskrenije zahvaljujemo na materijalnoj potpori jer bez njih ne bi bilo ni okruglog stola, a niti ovog Zbornika. Mr.sc. Vanja Seršić

17 II. UVODNI DIO Izvod iz fonograma: Mr.sc. Vanja Seršić, moderator skupa

„Danas smo se okupili na Okruglom stolu pod nazivom Baština antifašizma 2009. godine, koji ima i podnaslov: „Ostaje li baština antifašizma bez baštinika?.“ No, prije nego krenemo na sam radni dio Okruglog stola poslušajmo himnu Republike Hrvatske.“

… Himna Republike Hrvatske. „Prije nego sjednete molim vas da minutom šutnje odamo počast

svim palim antifašistima u Drugom svjetskom ratu i svim palim sudionicima u Domovinskom ratu.“

. . . Minuta šutnja. „Neka im je vječna slava!“ „Prošlo je jedanaest godina od prvog Okruglog stola održanog

1998. na temu Baština antifašizma. Jedan od ciljeva ondašnjeg okruglog stola bio je vraćanje spomenika partizanu koga su vandali 1992. s Varoša premjestili u Kampor. Rezultate danas vidite. Vraćen je 2003. ali na drugo mjesto. Pored njega izgrađen je spomenik sudionicima Domovinskog rata i napravljen još jedan, rekao bih spomenik jedne parkovne arhitekture, odnosno posađeno je naše mediteransko drvo maslina, kao simbol mira i trajne uspomene na sve neznane Rabljane koji su dali život za svoj otok. Ta tri objekta koji čine jedan spomenički kompleks po meni čine suštinu onoga što je danas antifašizam. Prije nekoliko mjeseci, predsjednik Republike, gospodin Stjepan Mesić izrazio je to vrlo kratkim i jezgrovitim rečenicama ovako: «Hrvatsku su osnovali antifašisti u Drugom svjetskom ratu, a sudionici Domovinskog rata su je u Domovinskom ratu obranili.» Mislim da je to suština i bit antifašizma danas.

Na ovaj okrugli stol pozvali smo, tako je Organizacioni odbor okruglog stola zaključio, sve koji su sudjelovali na prvom okruglom stolu i one intelektualce u Hrvatskoj za koje smo mislili da imaju što reći o današnjem trenutku i stanju antifašizma u Hrvatskoj. Neki od njih nisu se odazvali, jednostavno nisu ni reagirali, ni ovako, ni onako. Drugi su se ispričali pa su rekli da iz raznoraznih razloga ne mogu danas biti ovdje s nama; iz zdravstvenih razloga, poslovnih itd. Neki su na primjer već dali neka svoja gledanja na antifašizam u nekim drugim časopisima, što je

18 malo začuđujuće, jer ovaj okrugli stol još nije ni počeo, a već se vode polemike po novinama. Možete čitati u „Novom listu“ da se već polemizira sa ovim okruglim stolom, s imenima referenata itd. Ali, dobro, svatko ima pravo da odlučuje gdje će svoje mišljenje objaviti. Po našem mišljenju bi bilo bolje da je došao ovdje među nas i iznio svoje stavove i ovdje s nama polemizirao, ali …i to je demokracija. No, ovdje su ljudi koji sjede tu oko mene i koje će te još čuti poslije, od kojih mislim da ćemo moći puno toga interesantnog saznati o antifašizmu. Spominjao sam već predsjednika Mesića i moram reći da je on prihvatio da bude sudionik na ovom okruglom stolu, ali je nažalost spriječen. Evo, imam tu jedno pismo, da Vam sad ne pokazujem, kojim se ispričava da zbog državničkih obveza nije mogao danas biti s nama, ali je ostao pokrovitelj ovoga skupa. Osobito mi je zadovoljstvo i čast da mogu danas među nama pozdraviti ovdje ljepši dio, da tako kažem, rukovodstva naše županije, zamjenicu našeg župana gospođu Nadu Turina - Đurić. A moram reći da je bio pozvan na ovaj skup i župan Zlatko Komadina, no međutim, on ima svojih obveza pa nije mogao biti nazočan, a drugi županov zamjenik, gospodin prof.dr. Vidoje Vujić je napisao jedan referat pa će taj njegov referat biti objavljen u sklopu zbornika koji ćemo izdati nakon ovog okruglog stola. Također s nama je i predsjednik SABA Primorsko - goranske županije dr.sc. Marko Pavković pa i njega pozdravljam.

Ovaj okrugli stol se inače organizira u sklopu proslave dana Grada Raba. Znate da grad Rab nosi naziv Felix Arba još iz rimskih vremena, što bi u prijevodu značilo: sretan, obilan Rab. Sreća je, uz sve drugo, da je za svoj Dan grada Grad Rab proglasio 9. svibnja, a to je i Dan pobjede nad fašizmom, koji se proslavlja u cijeloj Europi i zato sutra slavimo oba praznika, a danas, u sklopu te proslave i proslave dana Grada Raba, imamo ovaj okrugli stol. Moram reći da je Grad Rab suorganizator ovoga skupa pa tom prigodom i tim povodom pozdravljam gradonačelnika Grada Raba gospodina Željka Barčića.

Nakon ovoga uvoda zamolio bih predsjednika Udruge antifašističkih boraca i antifašista otoka Raba koja je organizirala ovaj skup, profesora Ivu Barića da nam se obrati sa par pozdravnih riječi.“ Ivo Barić, prof., predsjednik UABA Grada Raba

„Pozdravljam vas i želim nam svima uspješan rad na današnjem Okruglom stolu. Posebno pozdravljam referente koji sudjeluju na okruglom stolu, naše prijatelje koji će danas govoriti. Drago mi je da ste

19 došli u tako velikom broju jer ćete čuti sjajne misli naših cijenjenih profesora. Meni su organizatori rekli da mogu govoriti samo tri minute, pa ću moj uvod sažeti na zadano vrijeme.

Prije deset godina, kako ste već čuli, imali smo prvi okrugli stol «Baštine antifašizma Rab 1999». Za taj okrugli stol i Zbornik, tiskan nakon tog okruglog stola, posebno se založio tadašnji predsjednik Udruge antifašističkih boraca Grada Raba pokojni Željko Valovičić. Danas mu odajem veliko priznanje jer bez njega vjerojatno ne bi bilo ni ovoga što je napomenuo moj prethodnik, obnovljenog spomenika borcima NOB-a i sudionicima Domovinskog rata.

Zašto održavamo okrugli stola Baština antifašizma na Rabu? Iako smo to već u pismu namjere referentima pojasnili, ponovit ću za sve. Zato jer je Rab još 1920. godine okupirala jedna fašistička jedinica d'Annunzijevih Ardita koji su već tada ovdje provodili svoj teror. Donijeli su za poklon gradonačelniku i d'Annunzievu sliku na kojoj je on osobno napisao: „Gabriele d'Annunzio Arbesano (Gabriele d'Annunzio Rabljanin). To je uvijek radio kad je osvajao teritorije. Ali, na njegovu žalost, a našu sreću protjerali su ih vojnici talijanske regularne vojske koji su Rab okupirali nakon Prvog svjetskog rata.

Zašto održavamo i drugi okrugli stol na Rabu? Zato jer su Rabljani dali značajan doprinos za pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Zato jer je na Rabu u logoru Kampor koga su talijanski fašisti osnovali 1942. u kome je od gladi i bolesti, za samo 14 mjeseci, umrlo više tisuća ljudi. Bila je to najveća mučionica nedužnih ljudi. Danas znamo samo za 1477 imena umrlih. Da se samo to dogodilo na Rabu morali bismo podsjećati nove generacije na ta nedjela fašizma. Nažalost, neki to danas čak i negiraju pa ih treba neprestano podsjećati. Neki antifašizam čak izjednačavaju s komunizmom, što nije isto. Antifašizam je svjetski pokret za ljudska prava, a fašizam i nacizam su zločinački pokreti.

Predlažem stoga da na ovom Okruglom stolu raspravimo o opredjeljenjima mladih ljudi. Prvo, Slijede li oni antifašizam kao demokratsku tekovinu ili su skloniji njegovom izjednačavanju s totalitarnim društvima i zašto? I drugo, ostaje li danas baština antifašizma bez baštinika ? Vrlo važno je i kakva je uloga intelektualaca i javnih djelatnika u pisanju i pripovijedanju povijesne istine o ulozi sudionika NOB-a u borbi protiv fašizma. Dakle, novinara, televizije i svih medija u očuvanju ljudskih prava i demokracije, zapravo antifašističke misli. Obradimo danas aktualne teme koje će doprinijeti prestanku etiketiranja antifašizma kao

20 nečega što je protivno hrvatskome duhu i kulturi. Danas kad kažete: «Član sam Udruge antifašističkih boraca i antifašista», neki vam kažu (ne svi): «Pa da, to su oni lijevi, oni komunjare», a to nije istina. Mi imamo skoro preko 200 članova. Od tih 200 članova 95% je vjernika, a 90% nije ni u jednoj političkoj stranci. Najmanje 40% je u strankama koje nisu lijeve. Mi želimo dijalog i zato je «logo» na pozivnici današnjeg skupa, dvije ruke koje se rukuju. Neka te dvije ruke danas i na kraju budu naš simbol i poruka ovoga skupa. Hvala. „ Željko Barčić, prof., gradonačelnik Grada Raba „Poštovane dame i gospodo, poštovana dožupanice, cijenjeni sudionici okruglog stola, poštovani skupe, moj je zadatak danas pozdraviti skup, zaželjeti dobar i uspješan rad. Nadasve to želim. A dozvolite mi nekoliko riječi i povrh toga pokušat ću nabaciti neka svoja razmišljanja koja se možda nekima neće dopast, ali nisu ni znanstveno možda fundirana odnosno nisu tako duboko razmatrana da bi bila istina. Jednostavno moja razmišljanja. Evo, uvodnu riječ je rekao gospodin Barić. Treba li danas antifašizam? Treba, odnosno govoriti o antifašizmu, treba. Kod nas se nažalost ta rasprava o antifašizmu najčešće svodi na dokazivanje ili negaciju zločina koji su se dogodili poslije 45. I to je loše, nažalost i vjerojatno smo svjesni toga da nećemo dokazati jedni drugima da je onaj drugi u krivu ili da sam ja u pravu. Pretpostavljam da bi bolje bilo prestat sa tim razmišljanjima, tim govorima i zaista se uhvatit ideje antifašizma, ideje koja znači nešto drugo. Slobodu, demokraciju, pravo. Ali, evo, čuli smo kako njegovat, kako doći do toga da ne bude danas, da se ne javi sutra neki zao duh koji su se javljali kroz povijest. Puno ih je bilo. Da ne govorimo one davno, prije Krista, iza Krista, do srednjeg vijeka kad smo još njih recimo smatrali barbarima. Danas smo svi prosvijećeni u dovoljnoj mjeri da bi mogli govorit da smo humanisti. Završili smo i studije nekako. Mnogi od tih koji su krenuli u ratove humanističke itd., pa opet se laćaju oružja sa namjerom da unište, potlače, ubiju, razbiju i ne znam što sve. Sa najgorim, najniskijim ljudskim pobudama. Kako spriječiti da se to ne javi? Kako spriječit da se ne dogodi taj jedan, neki novi čovjek, taj zloduh? Da li je svijet danas taj koji to može napravit? I što napravit i što poduzeti da se to ne dogodi? Evo po meni su to pitanja na koja bi bilo dobro odgovorit. Koliko je to, koliko smo mi moćni ovdje danas? Koliko smo moćni u odnosu na svjetske sile? Na interese raznorazne koji krše elementarna, ne samo ljudska pojedinačno, nego nacionalna, državna prava u ime nekih

21 interesa? Da li možemo tu nešto napravit? Da li se može napravit, da se...? Jer smo svi rođeni, odgajani, mili, nježni, dragi, simpatični, dobri kao mala djeca, a postanemo zvijer. Što je to danas dovelo dotle da čovjek postaje zvijer, da to malo čedo, toliko nježno i drago da se okreće i postaje svoja suprotnost? Kakve su naše obitelji? Kakvo je naše društvo? Ovi brojni konflikti u društvu, da ne govorimo danas i kriza koja je izvanredna podloga za ovakve neke stvari. Znamo kako su se dogodili i Hitler i Mussolini. Evo, govorim, to su ta pitanja na koja bi bilo dobro dati odgovor i prema kojima bi trebalo usmjeravati ne samo rasprave nego i djelovanja. Moj je pokojni djed više puta naglašavao, bio je neuk čovjek, oni koji su ga poznavali, znaju da je naučio čitat i pisat kod fratara u mjesec dana, ali je imao svoju životnu mudrost, iskustvo životno. Govorio je: „Nisam vjerovao, ni u Hitlera da će dugo, nisam vjerovao ni u Pavelića da će dugo, nisam ni u komunizam vjerovao da će dugo. Oni neprestano govore: neće komunizam dugo jer ne može, bez Boga se ne može.“ Dakle bez čovječnosti, bez tih elementarnih prava koja garantiraju i slobode pojedincu i naciji nema dobroga. Moj je djed govorio: „Tamo gdje je Bog samo naznaka, a gdje nije suština, tamo nema dobra i tamo se rađa zlo.“ Evo toliko. Tri minute su već vjerojatno prošle. Želim Vam uspješan rad i želim zaista da ovaj skup pokrene dobro, da krene, da se pokušamo naći negdje, da učinimo nešto, da promijenimo svijet, napravimo mali makac pa je to jedan mali zub, rekli bi mi po domaću, naprid. Hvala Vam lipa.“ Dr. sc. Marko Pavković, predsjednik SABA Primorsko-goranske županije

„Drugarice i drugovi, dragi prijatelji. Stvarno mi je ugodno ovdje

sjediti, u ovoj dvorani pred ovako velikim brojem ljudi koji prate ovaj naš skup. Kažem skup antifašista koji ne žele revolucionarno mijenjat svijet, ali svakako imamo puno želje i volje da svijet učinimo boljim. Ja posebno pozdravljam ovdje, drugove iz naše udruge antifašističkih boraca grada Raba koja je ovaj skup organizirala i na ovako vrlo visokom nivou. Meni je drago da su ovdje i predstavnici vlasti, i općinskih i županijskih i da mogu čuti nas antifašiste što radimo u ovom trenutku, čime smo mi to zaokupljeni. Meni je izuzetno drago da je ovdje među nama akademik Petar Strčić koji zapravo, čini mi se veoma ozbiljno, dosljedno prati razvoj antifašističke borbe jer ona nije ni do danas prestala. Mislim da mu trebamo zahvaliti za mnoge projekte koje je i sam radio. Isto tako drago mi je da se u našem predsjedništvu nalaze ovako eminentne glave

22 kao i naš gospodin, profesor doktor don Ivan Grubišić, visokopozicionirani crkveni čovjek. Mislim da ćemo se danas kad govorimo o tome ovdje prije svega sjetiti i ovih naših drugova, rekao bi lijevo orijentiranih, često spominjanih u našim dnevnim tiskovinama Zdravka Zime, Draga Pilsela, Giacoma Scottia i svih onih koji su danas zajedno s nama ovdje. Posebno pozdravljam Vašeg mještanina i našeg prijatelja, gospodina profesora doktora Josipa Deželjina, mladog partizana u Drugom svjetskom ratu, golobradog, učesnika marša na Matić Poljani, koji je zapisan sasvim sigurno u povijest narodno oslobodilačke borbe. Ne znam jesam li koga zaboravio? Ne bih htio da ikoga ovdje povrijedim jer mislim da zaslužujete svi zajednički ovdje da Vas se pozdravi i da nastojimo tekovine narodno oslobodilačke borbe u svakom slučaju promicati dalje. Hvala vam lijepa. Živjeli mi!“ Nada Turina-Đurić, zamjenica župana Primorsko- goranske županije

„Dobar vam dan. Prije svega hvala na pozivu. Dragi prijatelji, poštovani uzvanici i sudionici ovog skupa imam osobito zadovoljstvo pozdraviti vas u ime Primorsko-goranske županije i u ime gospodina župana Zlatka Komadine koji je evo danas bio spriječen, ali šalje vam velike, odnosno, srdačne pozdrave znajući da su Rabljani oni koji su itekako pridonosili u ovom proteklom periodu da se ova ideja antifašizma, uopće slobode i prava ljudi promiče i bili ste u tome aktivni pa od njega poseban pozdrav.

Evo sad se navršavaju, ovih dana, 64 godine završetka Drugog svjetskog rata i tragičnih posljedica koje je on ostavio na tlu Hrvatske, a naše misli i osjećaji pijeteta prema nebrojenim žrtvama ratnih stradanja, nažalost u ovim predizbornim mjesecima ometaju najnovija medijska otkrića, pod navodnicima novih jama, novih grobišta s posmrtnim ostacima žrtava navodno masovnih zločina u NOB-u. Nažalost dok sud u Haagu kao međunarodna ustanova za istraživanje zločina u zemljama na području bivše Jugoslavije preispituje dokaze o počinjenim zločinima i ratnim zločincima iz 90-ih godina prošlog stoljeća, uključujući i naš Domovinski rat, neki nažalost u našoj zemlji intenzivno prizivaju institucije pravne države da se posvete istraživanju antifašističkih zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i procesuiranju rijetkih i još živih sudionika tadašnjih ratnih zbivanja. Malo prije je gospodin gradonačelnik rekao da se mi moramo nekako sastati s nekim. Mislim da se mi moramo suočiti sami sa sobom, prije svega sa svojom ljudskošću. Kao što se objektivni promatrač ne može oteti dojmu da svjetska politika

23 u pozadini haškog sudovanja pokušava dokazati zločinački karakter našeg Domovinskog rata i to mobilizira hrvatsku javnost i institucije da se branimo od takvih objeda. Isto tako se stječe dojam da neki politički krugovi u Hrvatskoj, neskloni hrvatskom antifašizmu pokušavaju dokazati zločinački karakter antifašističkog pokreta u Hrvatskoj i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, odnosno u regiji. Zašto je to tako i zašto povijesna baština hrvatskog antifašizma izaziva snažne reakcije, ja bi rekla ipak na desnom političkom krilu u Hrvatskoj? Zašto tzv. konzervativni svjetonazori pokušavaju politički revidirati povijesna mjesta hrvatskog antifašizma? Zašto se danas u medijima više pozornosti posvećuje hrvatskom realitetu od prije 60 i toliko godina nego teškim problemima Hrvatske sadašnjosti i njene budućnosti? To su neka otvorena pitanja koja će se možda postaviti na ovom okruglom stolu i možda dati neke odgovore i reći nam gdje bi se trebali i u kom pravcu bi se trebali kretati. Možda bi, mislim svima nama trebalo biti jasno, a to je da smo dio EU, da je EU nastala upravo na tekovinama antifašizma, da unutar EU postoji cijeli niz zemalja gdje je vlast različita. Od konzervativne do ljevice. I da svim tim političarima u tim zemljama je potpuno jasno da izvan okvira ideje antifašizma ne mogu voditi Europu u budućnost. Čini mi se da kod nas još uvijek vodimo rasprave da li je to tome tako ili nije tako, a da ne kažemo da ponekad imam osjećaj da naš sustav, pravni sustav, ne reagira na pravi način. Evo neki dan sasvim slučajno na utakmici u Zagrebu, Dinamo - Rijeka, dogodilo se nešto strašno. Nešto što mene šokira kao građanina, a prije svega kao građanku ove države. Kažu: «U Rijeci ima puno Srba, ali ima i vrba.» To viče cijeli stadion. Policija ne čuje, javnost ne čuje, nitko ne reagira. To je ono što je rekao gospodin Barčić. Mi moramo pogledati sami sebe u ogledalo. Dok mi ne budemo reagirali, osuđivali, dok ne budemo našli one koji provociraju takva događanja mi se nećemo moći smatrati dijelom Europe i europskog prostora. Zašto na koncu predsjednik Mesić kao pokrovitelj, nije čudno da je on pokrovitelj ovakvog jednog skupa, izjavljuje da će podržati predsjedničkog kandidata kada za to dođe vrijeme, a doći će vrlo brzo. Znači za nekih pola godine, koji će biti po vokaciji, po pozivu antifašista. Pa ne govori on to zato što je na bilo čijoj strani nego je svjestan činjenice da bez vodstva zemlje, prije svega predsjednika koji ima ovlasti da se u vanjskoj politici posebno angažira, da bez antifašista i njegovog zvanja kao antifašista, Hrvatska neće imati svoj prostor u EU. Sve su to pitanja koja, evo, dnevno smo svjedoci korespondiraju sa baštinom hrvatskog antifašizma, demokratski uređene Hrvatske, neovisno o tome želimo se mi ili ne s njima baviti, mislim da se

24 s njima moramo baviti, ali na jedan drugi način nego što se bavimo sada. Ja bih htjela svih vas još jednom lijepo pozdraviti, zaželjeti uspjeh ovom skupu i nadam se da ćemo se susresti vrlo brzo ipak sami sa sobom i sa istinom što nam je u budućnosti činiti i na koji način voditi politiku ove zemlje. Hvala.“

25 III. IZLAGANJA Prof. emeritus Josip Deželjin, Rab PROMIŠLJANJE O BAŠTINICIMA ANTIFAŠIZMA I BUDUĆNOSTI

Naslov ovog uvaženog skupa upućuje na potrebu da se antifašisti bave ne samo pitanjima čuvanja antifašističke baštine, već i ponajprije odgajanjem novih naraštaja antifašista koji će se trajno zauzimati za ostvarenje svih njegovih bitnih vrijednosnih sastojnica socijalne, političke i moralne prirode za dobrobit čovječanstva u cjelini i njegova prijateljskog odnosa prema prirodi kao svom staništu i okolišu, odnosno prirodi čiji je sastavni dio.

Tim zahtjevima trebaju biti podređeni ciljevi, programi, zadaci i metode sveukupne aktivnosti antifašista i njihovih organizacija koji će i sami biti neprestano obogaćivani novim sadržajima u skladu s općim promjenama koje se događaju u vremenu i prostoru ljudskog života i djelovanja.

Antifašističke organizacije su u načelu organizacije civilnog društva. One u osnovi nisu političke stranke, ali to ne znači da se ne trebaju baviti i politikom. Naprotiv, one moraju biti na svojevrstan način integrirane u sustav političkog djelovanja i pridonositi njegovoj humanizaciji, a to znači i što potpunijoj demokraciji na putu ka čovjekokraciji, kako u svojoj zemlji tako i u međunarodnim odnosima.

Tom je kontekstu podređen i sadržaj ovog izlaganja koje se sastoji od pet povezanih poglavlja. To su: 1. Poimanje fašizma i antifašizma, 2. Bitne značajke stanja i kretanja u današnjem svjetskom društvu s aspekta antifašizma, 3. Antifašizam u sadašnjosti i budućnosti, 4. Moguća polja i smjernice antifašističkih organizacija Hrvatske i 5. Zaključak. 1. Poimanje fašizma i antifašizma

Fašizam u sebi sjedinjuje više sastojnica koje su se s vremenom slagale u jedinstvenu cjelinu koja je narasla do jednog čitavog društvenopolitičkog sustava uokvirenog u fašističku i nacističku državu – svojevrsnu diktaturu.

Bez obzira na izvjesne različitosti, fašizam odnosno nacizam je politički, ideološki i ekonomski fenomen prožet ekstremnim

26 nacionalizmom, rasizmom i totalitarizmom. Okrenut je u mnogome prema prošlosti i opsjednut težnjom za podčinjavanjem drugih naroda, osvajanjem novih teritorija i uspostavom svog režima nad njima.

Dok glorificira svoju naciju i rasu, istovremeno potcjenjuje, prezire i mrzi druge nacije i njihovu povijest, a posebice židovske, romske i slavenske pripadnosti. Krajnje je netrpeljiv i prema pripadnicima svoje nacije drugačijeg svjetonazora i ideologije s kojima je i započeo puniti konclogore i grobove svojim žrtvama.

Riječ je o jednostranačkom političkom sustavu fašističke, odnosno nacionalsocijalističke stranke, pri čemu se ta stranka pojavljuje državnom strankom, a sama država sredstvom te stranke.

Fašizam i nacizam protivnici su individualizma, liberalizma i građanske demokracije. Država je oličenje nacije, osoba višeg reda. Nju ne stvara narod, već obrnuto. U njenom je središtu vođa koji je umnogome identičan državi. Fašističku državu karakterizira strogo centralističko ustrojstvo i hijerarhijsko upravljanje. Veliko fašističko vijeće nadomjestilo je parlament. Tako država, ustvari, upravlja ne samo političkim, nego i gospodarskim i općedruštvenim životom u zemlji. Riječ je o totalitarnoj državi, na čelu s diktatorom koji nije samo najviša izvršna i partijska vlast s karizamtičkim značajkama, nego i osoba koja ima odlučan utjecaj i na zakonodavnu i sudsku vlast te drži pod kontrolom golemi policijski i obavještajni aparat. Razvija imperijalistički i ratoborni duh, od najmlađih do najstarijih generacija muškaraca i žena. U svojoj vanjskoj politici, diplomatskoj i njoj sličnoj aktivnosti, u pravilu, iskazuje agresivnost, ekspanzivnost, hegemonizam, apsolutizam i totalitarizam, a borbu i borbenost uzdiže na najbolje čovjekovo svojstvo i smisao života.1

Računa se da je u logorima smrti i plinskim komorama ubijeno oko 6 milijuna Židova, dok su Romi gotovo istrijebljeni u većini fašističkih zemalja, a stradali su i Srbi, Hrvati i drugi antifašisti. Broj stanovnika zaraćenih zemalja iznosio je preko 2 milijarde ili oko 70% tadašnjeg svjetskog stanovništva. Pod oružjem se našlo 110 milijuna

Među najvećim zločinima koje je počinio fašizam/nacizam jesu:

antisemitizam, holokaust i genocid te prouzrokovanje i vođenje Drugog svjetskog rata i općim trovanjem ljudskog uma sa tim zloćudnim idejama, strahotama, razaranjem i golemim ljudskim žrtvama.

1 Opširnije o tome u: Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma. Dom, Zagreb, 2000., str. 8-48. Vidi i: J. Deželjin: Etiologija antifašizma, Adamić i dr., Rijeka, 2007., str. 27-28, 111.

27 ljudi, od toga je poginulo 55-60 milijuna prema 10 milijuna poginulih u Prvom svjetskom ratu.

Ratna razaranja i pustošenja, samo u Europi, procijenjena su na stotine i stotine milijardi dolara. Od toga gotovo polovica otpada na bivši SSSR. Ratne štete na prostorima ex-Jugoslavije iznosile su blizu 15 mlrdi dolara, od čega ponajviše u Hrvatskoj.

Dobar dio zemalja u svijetu pobjednika i poraženih mogao je izvući pouku o opasnosti koju u sebi nose totalitarni režimi, ekstremističke ideologije i političko-imperijalistički stavovi vodećih ljudi – državnika i država na čijem su čelu.

Izvori nekih sastavnica fašizma/nacizma su dosta stari, ali je njihovo prerastanje u cjeloviti društveno-politički sustav pojava 20. stoljeća. Njihov uzrok i uvjet izbijanja leži u proturječnosti kapitalizma zaoštrenih ekonomskim i političkim posljedicama Prvog svjetskog rata, posebice u Italiji i Njemačkoj, a potom i Velika svjetska ekonomska kriza 1929.-1933. godine.

Antifašizam je, pak, misao, reagiranje, proces i pokret teorija i praksa protiv fašizma/nacizma, odnosno svih njegovih sastojnica. U središtu svoje preokupacije antifašizam danas stavlja čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo te kvalitetno življenje i djelovanje u zajednici rada, života ljudi.

U svojoj biti, antifašizam, u najširem smislu, u suvremeno doba sadržajno, programatski i djelatno, obuhvaća sve, kroz vjekove stečene, bitne ljudske slobode i prava te poštivanje normi sociološke i moralno-etičke naravi. Protiv je ekstremnog nacionalizma, šovinizma, totalitarizma, svake ksenofobije imalo to za osnovu nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost, protiv je rata i terorizma kao načina razrješavanja problema u društvu, za punu demokratizaciju društva, uz priznavanje jednakih sloboda i prava drugima. Pod demokracijom tako shvaćeni antifašizam podrazumijeva ne samo političku, već i socijalnu i ekonomsku demokraciju, ne samo formalnu, već stvarnu, ne samo predstavničku, već i izravnu demokraciju, ne samo stranačku, već i izvanstranačku – dakle, čovjekokraciju. Antifašizam danas prerasta u opće dobro ljudskog društva u cjelini.

Razumljivo je da će se s vremenom mijenjati i sadržaji i oblici antifašističkog djelovanja, ali će njegov čovjekoljubivi smisao ostati trajan.2

2 Deželjin, J.: Etiologija antifašizma, Adamić i dr., Rijeka, 2007., str. 25-36.

28 2. Bitne značajke stanja i kretanja u današnjem svjetskom društvu s aspekta antifašizma

Kao što je poznato, čovječanstvo je od polovice 20. stoljeća na ovamo postiglo goleme rezultate u znanosti, znanju, tehnici, tehnologiji, organizaciji, komunikacijama, upravljanju, mišljenju pa i načinu razmišljanja - gotovo u svim sferama djelovanja, življenja i odnosa, kao pozitivne posljedice onoga što se naziva znanstveno-tehnološkom i informacijsko-komunikacijskom revolucijom.

Od pretežno mehaničko-električke tehničko-tehnološke osnove ljudskog djelovanja, razvijene zemlje svijeta prešle su na posve novu elektroničko-robotičku, biotehnologijsku genetičku, nano- i kiber-, fizijsku i druge elemente tehničko tehnološke osnove. Koriste se novi materijali, novi izvori energije; znanost, znanje i informacije postaju temeljnim resursima proizvodnje i potrošnje. Proizvodni procesi prerastaju u svojevrsne znanstveno-tehnološke procese. Proizvodne snage društva u cjelini ubrzano jačaju. Svijet se umrežava, inkorporira, globalizira, scijentizira, digitalizira, kibernetizira, virtualizira i posvemašno informatizira. Na djelu je nova podjela svijeta, nastaju nove supersile i novi problemi odnosa između njih i ostalog svijeta. Promjene se događaju sve brže i brže. Tek što se nešto kao novo ustalilo, već je zastarjelo. Zavisnost pojedinih sastavnica (dijelova) neke cjeline sve je veća, a cjeline poprimaju holistički karakter. Sve je to, uz pozitivne mogućnosti, popraćeno ili krije u sebi golemu razornu moć oružja i neviđenu devastaciju prirodnog okoliša, opasnost po ljude i čovječanstvo sve do njegova nestanka zajedno s biljnom i životinjskom vrstom na ovoj Planeti.

Naime, navedena znanstvena i tehničko-tehnološka dostignuća i mogućnosti nisu popraćena i tome primjerenim promjenama u sustavima društveno-ekonomskih i političkih odnosa, ni u nacionalnim ni u međunarodnim razmjerima što već samo po sebi izaziva unutrašnje međusobne sukobe.

Može se reći da u svojoj povijesti čovječanstvo nije bilo nikad prožeto tolikim opasnostima, suprotnostima i neuravnoteženošću, pohlepnošću, moralnoj degradaciji i drugim nepoželjnim nabojima i neizvjesnošću glede budućnosti kao u ovo naše doba. U tom kontekstu moguće je naći i aktualnu svjetsku ekonomsku krizu koja danas potresa svijet, pa i ona je samo vrh ledenih santi koje nas sve više uklještavaju. 3

3 Deželjin, J.: Etiologija antifašizma. Adamić i dr. Rijeka, 2007., str. 347-349.

29

Čovječanstvo se zaista našlo na raskrižju od kojega vode dva magistralna povijesna puta – jedan put vodi u mir i blagostanje ljudskog roda u njegovom zdravom prirodnom okolišu, a drugi ka uništenju ove naše Zelene planete kakvu je još do sada poznajemo.

U vezi s negativnom stranom navedene situacije čini se korisnim podsjetiti na sljedeće činjenice i okolnosti: prisustvo sve veće i rastuće razlike između visoko razvijenih i slabije razvijenih, bogatih i siromašnih naroda i država. Te su se razlike od 60ih godina 20. stoljeća na ovamo više nego udvostručila. U oko 6,5 mlrdi stanovnika na Zemlji, gotovo 3 mlrde je pothranjeno, a na stotine tisuća godišnje umire od gladi, posebice djece. Tek 12% svjetskog stanovništva raspolaže s 80% svjetskog BDPa, pri čemu blizu 50% pripada SADu, gdje živi tek 6,5% stanovništva, a da pri tome u tako bogatoj zemlji ima preko 40% ljudi koji nemaju stalnu opću zdravstvenu zaštitu. Godine 2001. u svijetu preko 60% stanovništva nije imalo nikakvu zdravstvenu zaštitu, a 35% ih je bilo bez ijedne godine osnovne škole. Procjenjuje se da jedna milijarda svjetskog stanovništva živi u sušnim krajevima, a 1,3 mlrde ima poteškoća u pribavljanju čiste vode. Oko 2,5 mlrde ljudi nema odgovarajući kanalizacijski sustav ni prikladne sanitarne čvorove. Oko 80% zemalja svijeta su dužnici, a samo 10% su vjerovnici. Čovječanstvu je zaprijetila financijska dužnička, a danas već prisutna i opća ekonomska, sociološka i moralna kriza.

Brojne visoke tehnologije ispuštaju sastojke koje se obično nazivaju stakleničkim plinovima, koji imaju za posljedicu opće zatopljivanje i poremećaje ravnoteže mora i kopna. Ne malu opasnost nosi i eksperimentiranje odnosno manipuliranje genima. Naime, nuklearna tehnologija, biotehnologija, gentehnologija odnosno njeno korištenje može izmaći kontroli i ugroziti kvalitetu življenja, pa čak i dovesti do uništenja ljudske i životinjske vrste na Zemlji. Ukratko: čovječanstvu prijeti opasnost od homocida, zoocida, biocida pa i klimatocida. Sve se to zna, ali neutaživa pohlepa za što većim profitom i žongliranja derivatima vrijednosnica u globaliziranoj ekonomiji kao da zamračuju um odgovornih. Otvara se tako niz pitanja etičke, psihološke i socijalne naravi. Problemi održivog razvoja prerastaju u probleme održivosti života na Zemlji.

Poseban je problem neprestanog naoružavanja, a pri tome se i širi krug zemalja s nuklearnim i biokemijskim oružjem ili se priprema da ga stvori. U naoružanje se troši oko 184 US dolara, a za pomoć siromašnih zemalja tek oko 0,9 dolara per capita svjetskog stanovništva godišnje. Već raspoloživim nuklearnim, biokemijskim i drugim oružjem može se

30 za manje od jedne godine pobiti do 50 mlrdi ljudi, a na zemlji danas živi njih oko 6,5 mlrd Od završetka Drugog svjetskog rata 1945., gotovo da nije bilo ni jedne godine da u svijetu nije bilo nekog rata ili oružanih sukoba. Terorizam je poprimio veće razmjere. Od 1950. do 2006. u kojekakvim sukobima poginulo je gotovo toliko ljudi koliko u Drugom svjetskom ratu. Zlo je utoliko veće što se ne istražuju uzroci terorizma, već se na taj terorizam nerijetko udara državnim terorizmom koji ponekad stvara u sebi i elemente hegemonizma velikih ili moćnijih država radi iskorištavanja prirodnih resursa do sada manje snažnih država. 4

Proces razvijanja stvarne demokracije u tranzicijskim zemljama ne ide očekujućim tempom, a u zemljama inače razvijene političke demokracije dolazi do pojave partitokracije, popraćene s populizmom, demagogijom, klijentelizmom, kao i fašistoidnim istupanjima. Fašistoidne pojave prisutne su i u Hrvatskoj. One se ovdje ističu ponajviše u obezvrijeđivanju bitnih vrijednosnih sastavnica antifašizma, iskrivljavanju istine o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi hrvatskog i drugih naroda, rušenjem spomen-obilježja te borbe pa sve do isticanja nacifašističkih vođa iz doba Drugog svjetskog rata, fašističkih znakovlja, parola, pjesama i prikazivanjima, fašistoidnošću bremenitih, filmova. Zar velikosrpska agresija na Hrvatsku nije bila opterećena fašistoidnošću? Zar fašistoidnošću nije bio opsjednut i jedan dio hrvatske emigracije koji se vratio u zemlju, početkom 90ih godina i zar se to u obliku šovinističkog nacionalizma nije prelilo i na neke druge građane ove države i unatoč preambuli Ustava Republike Hrvatske prema kojoj je antifašizam jedan od povijesno-političkih osnova hrvatske države i unatoč tome što se i neki vodeći ljudi osamostaljene Hrvatske suprotstavljaju tim fašistoidnim pojavama

Siromaštvo, glad, bolest, nezaposlenost, neobrazovanost,

besperspektivnost u zaostalim i prenapučenim zemljama pogodni su uvjeti za razvitak vjerskog fanatizma, rasne i vjerske nepodnošljivosti, krađe, razbojništva, piratstva na moru kao načinu održavanja vlastitog života. Jedan dio svijeta opsjednut je konzumerizmom.

5 6

4 Kulić, Slavko: Ekonomija nasilja i genetika. Zbornik radova „Društvo i tehnologija“. Građevinski fakultet Rijeka, 1997., str. 193-195. i: Žarko Dolinar: Gen-tehnologija, isto, str. 47-50. 5 Deželjin, J.:Etiologija antifašizma o.c., str. 347-350 6 Deželjin, J.: Antifašizam i njegovo mjesto u novojoj povijesti hrvatskoga naroda u Zborniku radova „Baština antifašizma“, UAB, Rab, posebno str. 52-54.

31 3. Antifašizam u sadašnjosti i budućnosti

Naprijed opisana društveno-politička konstelacija ne samo da opravdava već i nalaže daljnje djelovanje antifašista protiv neofašističkih pojava, ma u kakvom se obliku one očitovale Štoviše, antifašisti se moraju zalagati za otklanjanje uzroka i uvjeta pod kojima se rađaju fašisti i ostvarivanje vrijednosnih sastavnica antifašizma o čemu je već bilo riječi.To, dakako, uključuje i potrebu obogaćivanja programa djelovanja antifašista novim sadržajima, oblicima i metodama djelovanja antifašističkih organizacija, imajući u središtu svoje preokupacije čovjeka i njegove dobrobiti, što humanije odnose među ljudima i u njegovim zajednicama i između njih na svim razinama organiziranosti sve do svijeta u cjelini i ljudskog roda, kao i odnosa ljudi prema prirodi kao čovjekovom egzistencijalnom okruženju.

Antifašističke organizacije svoje sadržaje, oblike i metode djelovanja trebaju učiniti privlačnima umu i srcu mladih ljudi koji će rado pristupati u članstvo antifašističkih organizacija te u njima i iz njih uspješno djelovati na usvajanju i širenju vrijednosnih sastavnica antifašizma. Pomlađivanje osobnog sastava antifašističkih organizacija i uzdizanje mladih ljudi na vodeća mjesta u njoj jedan je od, rekao bih, sudbonosnih zahtjeva današnjeg vremena. To je naš dug i prema borcima poginulim ili nestalim u antifašističkom ratu, ili umrlima u poslijeratnom vremenu za učvršćivanje i razvijanje antifašističkih vrijednosti do zadnjih dana svog životnog vijeka.

U tom smislu, antifašističke organizacije trebaju bitno obogatiti svoje dosadašnje programske sadržaje i po tome, u neku ruku, nadmašiti demokratske političke stranke i udruge civilnog društva, integrirajući njihove najvrijednije sadržaje i tako odoljeti stranačkoj ili bilo kojoj drugoj stezi te postizavati ono što je najbolje većini građanske populacije i čovječnosti uopće, bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu ili vjersku priopadnost, odnosno svjetonazor, bili oni vjernici, agnostici ili ateisti.

Samo jedan najširi masovni pokret mogao bi imati snage i vjerodostojnosti da spriječi jednu opasnu antiljudsku i anticivilizacijsku tragediju kao što su rat i terorizam, bijeda i siromaštvo. Samo mirno razrješavanje problema, međusobnim pregovaranjem i poštivanjem u odnosima ravnopravnoti, dijalogom i određenom tolerancijom različitosti, mogu se razrješavati i najteži problemi. Svaki oružani sukob danas se skupo plaća, a ništa se njime konačno ne razrješava, niti bilo kome donosi bilo koje dobro. Naprotiv, kraj današnjeg naoružanja i opće konstelacije može doći do jedva zamislive svjetske katastrofe.

32

Upravo današnje velesile svijeta morale bi podržavati jedan takav svjetski antifašistički masovni pokret, kao i sve demokratske i čovjekoljubive snage svijeta i institucije koje su zaokupljenjene dobrobiti čovjeka i suprotstavljanjem zlu o kojemu je bilo riječi, a to znači protiv svake diskriminacije zasnivala se ona na bilo kojoj osnovi. Taj suvremeni antifašistički pokret trebao bi biti usmjeren protiv svakog ekstremizma, neomilitarizma, totalitarizma, hegemonizma i svih drugih negativnih pojavnosti, ne samo političke nego i socijalne i ekonomske te ekološke i moralne prirode i to na svim razinama i stupnjevima društvene organiziranosti.

S obzirom na svjetsku konstelaciju, razumijevanje problema ne treba shvatiti kao neki utopizam i idealizam, već kao nužnost opstanka čovječanstva uz kvalitetu življenja koje dolikuje ljudskom biću u svoj njegovoj kompleksnosti, za što vrijedi živjeti i boriti se.

Odgovornost za čistoću društva od fašistoidnih pojava, uz antifašiste organizacije vjerojatno će, s vremenom, prihvatiti i sve demoktratski i humanistički orijentirane političke stranke i udruge civilnog društva i svaki domoljubni i čovjekoljubni građanin. Pritom nije dovoljno samo prihvatiti novokoncipirane programe koji korespondiraju s vremenom u kojemu živimo, ili ćemo uskoro živjeti.

Nadam se da je to približno na onom pravom putu koji polazi od raskrižja na kojem se čovječanstvo danas nalazi. To je put koji vodi u društvo blagostanja prema novoj, humanijoj i znanstvenoj civilizaciji, visokoobrazovanih i kulturnih ljudi i izbjegava pravac na putu koji vodi k samouništavanju ljudskog roda i svih povijesnih vrijednosti postignutim u dosadašnjem razvoju čovječanstva pa i samu prirodu koja ga okružuje. 4. Moguća polja i smjernice antifašističkih organizacija Hrvatske

Polazeći od prethodne analize, među glavna programska polja (sadržaje) djelovanja antifašističkih organizacija Hrvatske može se uvrstiti:

Prvo, daljnje razvijanje svijesti o mjestu, ulozi i rezultatima antifašističke borbe tijekom Drugog svjetskog rata i uopće, a posebno za hrvatski narod i njegovu domovinu, da bi se prepoznalo iskrivljavanje istine o povijesno sudbonosnim događanjima i pridonijelo što većem zbližavanju i integraciji građana za dobrobit najveće moguće većine.

Drugo, čuvanje i održavanje spomeničke baštine antifašističke Narodnooslobodilačke borbe našeg naroda i odavanje zahvalnosti i dubokog poštovanja generacijama koje su izvojevale pobjedu nad

33 fašizmom i nacizmom te izražavanje dužnog pijeteta puginulima u antifašističkoj borbi i borbi protiv bilo kakve agresije za našu zemlju ma otkuda i od bilo koga došla.

Treće, neprestano i sustavno pomlađivanje antifašističkih organizacija novim članovima muškog i ženskog spola, prenositi vodeće uloge na mlađe generacije antifašista i zalagati se da se to čini i u što više drugih segmenata i razina društene organiziranosti.

Četvrto, neprestano se suprotstavljati pojavama koje bi predstavljale uzroke i uvjete rađanju ili razvijanju fašistoidnih pojavnosti s jedne te razvijanje svih vrijednosti koje sadrži antifašizam, bilo kao misao, bilo kao praktična zbilja.

Peto, razvijanje, odnosno podržavanje društvene, ekonomske, političke, znanstvenoistraživačke, obrazovne, sigurnosne i druge aktivnosti usmjerene na dobro čovjeka, njegovo znanje i sposobnost njegove primjene te dostojanstvo i kvalitetu njegova življenja. To uključuje i zalaganje za ostvarivanje standarda i kriterija za dostojan prijam u članstvo Europske unije ali uz ravnopravne odnose u toj međunarodnoj integraciji, što se može ostvariti samo ukoliko se bitno približimo njihovim standardima u sistemskom i stvaralačkom znanju i sposobnošću, vrsnosti proizvoda i usluga i stupnju demokracije te načinu razmišljanja koji odgovara svijetu budućnosti u koji je najrazvijeniji svijet tek zakoračio.

Šesto, od sudbonosne je važnosti ekološka zaštita, koja je, ne samo uvjet održivog razvoja, nego i održivosti samog života na Zemlji. To znači sačuvati zdravu prirodu i, kao takvu, predati ju u nasljeđe mlađim generacijama. Nedopustivo je da ljudski egoizam i pohlepa dovedu do uništenja prirode kao staništa čovječanstva, a time i njegovo društvo kao podruštvovljenu prirodu.

Sedmo, polazeći od smisla prethodnih zahtjeva, surađivati s političkim strankama onoliko koliko one u svojim programima i u političkim djelovanjima podržavaju ostvarivanje općih interesa članova društva, a protiv uskostranačkih interesa, protiv demagogije, populizma, lažnih obećanja, a napose protiv mita, korupcije i krađe privatne i narodne imovine, te, u tom smislu, boriti se za što bolju spremnost i motiviranost organa reda i pravosuđa, a protiv svake zlouporabe položaja vlasti protiv nepoštivanja načela javnosti, a za toleranciju različitih mišljenja i poticanje promišljanja ljudi o efikasnijem djelovanju i što humanijim međusobnim odnosima.

Osmo, polje djelovanja antifašističkih organizacija treba biti zauzimanje za upotpunjavanje političke demokracije, ekonomskom i

34 socijalnom demokracijom protiv partitokracije, a pogotovo protiv demokrature, protiv birokratizma državne administracije, kao i protiv nepoštivanja podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, te protiv zanemarivanja suvereniteta naroda, protiviti se svakom pokušaju njegove uzurpacije od strane državne administracije.

Deveto, zalagati se za potpuno i efikasno funkcioniranje pravne države – vladavine prava, protiv svakog oblika korupcije, klijentilizma i nepotizma.

Navedenim poljima proširuje se djelovanje antifašističkih organizacija uz prave odnose prema spomeničko-slavljeničkoj aktivnosti i istinoljublju i na svrsishodno djelovanje koja se tiču humanog društva i uspješnog djelovanja države u njegovoj funkciji, bez terorizma i rata, za društvo mira i suradnje u odnosima ravnopravnosti i uzajamnosti, za društvo održive različitosti koja pridonosi njegovom zdravom razvoju k mogućoj novoj civilizaciji, uz amortizaciju svega onog što vodi ili bi moglo voditi degradaciji i samouništenju ljudskog roda ili kvalitete njegova života na ovoj Planeti.

Dakako, i sam život će zasigurno nametnuti i druge, možda i drugačije programske sadržaje. Za nadati se da će se iz naprijed utvrđenih polja djelovanja moći izvući i određene smjernice za daljnje djelovanje antifašističkih organizacija na pojedinim područjima društva, kao što su: (1) čovjek i njegovo dostojanstvo, (2) politički život i društveno-ekonomski razvoj, (3) socijalna i zdravstvena sigurnost, (4) znanje i obrazovanje, (5) razvijanje znanosti i (6) razvijanje svijesti o fašizmu i antifašizmu te (7) sloboda i prava svakog čovjeka i njegovih zajednica.

Te bi se smjernice, primjerice, mogle opisati na način koji slijedi: Prva smjernica odnosi se na osobna i građanska prava čovjeka,

kao što su pravo da bira i bude biran, pravo na zdrav i čist okoliš, pravo govora, pravo izbora vlastitog zanimanja, odnosno školovanja, pravo na rad, pravo na jednakost pred zakonom i brzo rješevanje sporova pred sudom, punu zdravstvenu zaštitu te socijalno osiguranje i sigurnost života u društvu.

Druga smjernica odnosi se na razvitak demokracije, na pluralizam vlasništva i njegovu zaštitu, na sklad između prava i obveza te odgovornosti, na osiguranje istinskog suvereniteta naroda, na nacionalnu, vjersku i rasnu tolerantnost te zaštitu od birokracije, na suprotstavljenost ksenofobiji, neracionalnosti, pretjeranoj centralizaciji i etatizmu, a za razvoj u demokraciji u rečenom smislu protiv partitokracije i demokrature.

35

Treća smjernica tiče se potreba odgovarajućeg ekonomskog i društvenog razvoja, poštivanje ekonomskih načela i tržišne zakonitosti, uz izvjestan stupanj svjesne regulacije kako bi se iskoristile dobre, a osujetilo slabe strane tržišne stihije te za što efikasnije korištenje prirodnih i ljudskih resursa, za odgovarajući strukturni sklad između pojedinih djelatnosti i uz što veće osvajanje novih tehnologija, novih metoda rada i komuniciranja, kako bi se postigli svjetski standardi glede produktivnosti, ekonomičnosti, vrsnosti proizvoda i usluga. Tiče se to i odnosa (relacija) između domaćeg i inozemnog kapitala, vodeći računa da se upravljanje resursima, a pogotovo tzv. prirodnim monopolima, te vodama, šumama, morskom obalom, financijskim kapitalom ne prepusti apsolutnoj dominaciji stranaca, već da se u tome surađuje na ravnopravnoj osnovi. Zalagati se za uravnotežen odnos uvoza i izvoza, kao i za odnos proizvodne i trgovinske djelatnosti, te odnos osnovne i infrastrukturne djelatnosti u danom vremenu, poštivati ekološka načela u razmjeni materije s prirodom i općeg odnosa prema njoj, za održavanje slobodnog odnosa ekonomskog i socijalnog aspekta razvoja kroz upravljanje njime, uključivo i upravljanje prostorom, kako bi se izbjeglo svako devastiranje i zagađivanje prirode. Podržavati znanstvenoistraživački rad, što brže reagirati na novosti u svijetu i sami se, koliko je moguće, uključivati u inovativni proces u svijetu, vodeći računa da danas brzo zastarjeva i ono što je tek nedavno bilo velika novost.

Četvrta smjernica odnosi se na nužnost socijalne sigurnosti i čovjekova zdravlja, pri čemu treba ići za tim da se prevladaju tri bitna problema: nezaposlenost, zastarjelost znanja i nezadovoljavajuća socijalna i zdravstvena sigurnost. Tu se ističe i potreba racionalnijeg korištenja objektivnih mogućnosti koje pružaju prirodni i ljudski potencijali, s naglaskom na efikasno upravljanje domaćim kapitalom, te na suradnički odnos s inozemnim kapitalom, ali i protiv njegove dominacije i kolonijalnih tenzija.

Peta smjernica odnosi se na sferu obrazovanja na putu ka društvu znanja. Riječ je o potrebi ovladavanja novim znanjima, novim metodama programiranja i procesa prenošenja znanja i njegove uporabe, ali i razvijanja osjećeja potrebe njegova neprestanog inoviranja, nadopunjavanja u smislu cjeloživotnog učenja i razvijanja potreba i sposobnosti da se znanjem razmišlja, da se pomoću znanja razrješavaju problemi u praksi i ova unaprjeđuju do znanja koje pobuđuje kreativnost, odnosno stvaralaštvo. Treba znati i umjeti, a ne samo diplomu imati.

36

Šesta smjernica posvećena je znanosti. Znanje se mora sve više temeljiti na rezultatima znanstvenoistraživačkog rada. Znanost postaje jedna od odlučujućih elemenata proizvodnih snaga društva i tiče se proizvodnje najvećeg broja dobara i usluga. Stoga, antifašisti ne smiju ostati ravnodušni ni prema razvoju znanosti pretežito sistemskoj znanosti okrenutoj budućnosti.

Sedma smjernica mora polaziti od toga da od početka 90ih godina pa doskora našoj mlađoj generaciji u školama nije pružena mogućnost da spozna bit fašizma i antifašizma, da shvati ulogu i značenje antifašističke borbe u svijetu, a posebno u Hrvatskoj i prepozna pokušaje iskrivljavanja tog dijela u hrvatskoj povijesti i da prepozna fašistoidne pojave. Ali ne samo to, nego i da se dobro pripremi i uključi u izgradnju novog informacijskog visoko humaniziranog društva i čovjeka te demokratskih odnosa među ljudima i njihovim zajednicama.

U vezi s tim, antifašističke organizacije moraju, ne samo prigodnim govorima, već i organizacijom pojedinih tematskih tribina, okruglih stolova, predavanja u školama i izvan njih, pisanjem i objavljivanjem knjižica džepnog formata, radiom, internetom i slično, predočiti građanima antifašističke vrijednosti. Treba se izboriti da antifašizam postane dio nastave povijesti, ne samo u višim razredima osnovnih škola, već i u svim srednjim, pa i visokim školama i fakultetima.

Osma smjernica tiče se daljnje uporne borbe antifašističkih organizacija za ujednačavanje prava sudionika antifašističke NOBe s onima u Domovinskom ratu, jer su se i jedni i drugi borili za slobodu svoga naroda i svoje države. Bilo bi poželjno da se neki od navedenih oblika prenošenja znanja o antifašizmu dopuni i prigodnim zabavnim i kulturnim programima koji će biti posebno prikladni i privlačni mladosti, ali i starijima. Antifašisti su i do sada vodili borbu protiv fašistoidnih pojavnosti. U tu su se aktivnost uspješno uključili i neki vodeći ljudi iz političkog miljea, uključivo i predsjednik Republike Stipe Mesić i još neki. Hvalevrijednu ulogu imali su i listovi kao što su „Glas“- organ SABA Hrvatske, a u svoje vrijeme i „Hrvatska ljevica“ i neki dnevni listovi, npr. „Novi list“. Napisane su i brojne knjige. Na proslavama posvećenim danu antifašizma, više je govornika isticalo na značenje antifašističke borbe i za noviju povijest naših naroda. Uz vrlo aktivnu i plodonosnu ulogu središnje organizacije SABA, pozitivno je djelovao i veći dio antifašističkih organizacija na razini gradova i županija. U vezi s tim, valja istaći Primorsko-goransku i Istarsku županiju te gradove Rijeku,

37 Opatiju, Pazin, Rab i drugi. Neke su od njih uspostavile uspješnu suradnju s antifašističkim organizacijama u inozemstvu., posebno u Italiji, Sloveniji, , Crnoj Gori, Grčkoj, BiH i još nekima.

Uvjeren sam da će se taj odnos i proces i dalje nastaviti te će i ovaj skup to ne samo potvrditi nego i dati novi poticaj daljem razvoju misli i razvijanja aktivnosti antifašističkog pokreta kao bitne sastavnice daljnje humanizacije i demokratizacije društva u cjelini.

Na temu o kojoj je riječ i aktualne vlasti pa i nemali broj gospodarskih subjekata dali su podršku antifašističkim udrugama kako u organizaciji okruglih stolova tako i u objavljivanju knjiga i drugih djelatnosti. Nema razloga da se postojeće suradnje, na svim razinama ne samo nastavi nego i prostorno i sadržajno proširi. 5. Zaključak

Ovo izlaganje završavam konstatacijom: antifašizam je uspješno izvršio svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu, kako u svijetu tako i u našoj zemlji. Bez antifašističke Narodnooslobodilačke borbe hrvatskog naroda zajedno s drugim narodima na prostorima ex-Jugoslavije zasigurno ne bi bilo ni Socijalističke ni današnje Republike Hrvatske. Za to postoje mnogi realni dokazi o čemu je mnogo pisano i još će se pisati i govoriti. Antifašisti Hrvatske u novije vrijeme morali su se boriti i još se bore za istinu o vrijednosti antifašizma od raznih fašistoidnih skupina i pojedinaca potomaka poražene strane, ali i novih, ne samo u našoj zemlji, već i u drugim nekim zemljama svijeta koje se pojavljuje u obliku rasizma, vjerskog fanatizma i nacionalnog šovinizma. Antifašistička aktivnost se do sada u nas uglavnom svodila na obranu povijesno-kulturne i antifašističke baštine, istine o njoj i odavanju pijeteta poginulim ili umrlim antifašistima, bilo u izravnoj antifašističkoj oružanoj borbi ili u fašističkim logorima smrti. Uz to sve se više nameće potreba mirnodopske antifašističke borbe na gotovo svim važnim poljima na način i u oblicima navedenim u predzadnjem poglavlju ovog priloga. Na kraju valja još jednom podvući: antifašističke organizacije (udruge) trebat će s vremena na vrijeme unositi u svoje programe, pored predloženih, i nove sadržaje i aktivnosti sukladno zahtjevima novog vremena u kojem će živjeti čovječanstvo.

Antifašisti osuđuju svaki zločin učinjen protiv čovjeka i čovječanstva, bilo kada i od bilo koga i u kakvim okolnostima počinjen i treba da budu kažnjeni ovisno o težini djela, pa ticalo se to i pripadnika NOPa, uvažavajući okolnosti pod kojima su počinjeni. Antifašisti se,

38 naime, moraju suprotstaviti svakom kršenju normi međunarodnog humanitarnog prava i odavati pijetet žrtvama tog kršenja, bilo ono posljedica osvete, odmazde ili bilo kojih drugih poticaja. Popis literature: Anderson, B: Nacija zamršena zajednica – o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb, 1990. Anić, Nikola: Antifašistička Hrvatska 1941.-1945., Multigraf marketing, Zagreb, 1995. Badovinac, Tomislav: Tko nas i zašto gura u ponor. „Glas“, br. 42/2006. Barić, Ivo: Je li baština antifašizma ostala bez baštenika. Zbornik radova „Baština antifašizma“, Grad Rab,1999. Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povijest. Golden Marketing, Zagreb, 1999. Bilandžić, Dušan: Propast Jugoslavije i stvaranje nove moderne države Hrvatske. AB&M, Zagreb, 2001. Bober, J.: Stroj - čovjek društva. Kibernetika, Naprijed, Zagreb, 1970. Bošković, Hijacint: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma.“Dom“, Zagreb, 2000. Casteles, M.: Uspon mrežnog društva. Golden Marketing, Zagreb, 2000. Cazes, B.: Povijest budućnosti. August Cesarec, Zagreb, Dagostin, Mario: Uvodno izlaganje,. Treća izborna skupština UABA, Rijeka, 2004. Deželjin, Josip: Etiologija antifašizma. Adamić, UABA Rijeka, SABA PGŽ, Povijesno društvo Rijeka, 2007. Deželjin, Josip: Antifašizam i njegovo mjesto u novijoj povijesti hrvatskoga naroda i država. Zbornik radova „Baština antifašizma“, Grad Rab,1999. Deželjin, Josip: Značenje antifašističke borbe u novijoj povijesti hrvatskoga naroda i države. Zbornik radova „Bez hvale i priznanja borili su se i radili za svoju domovinu“, UABA Rijeka, SABA PGŽ, Povijesno društvo Rijeka, 2009. Dolinar, Žarko: Gen-tehnologija. u Zbornik radova „Društvo i tehnologija“. Građevinski fakultet Rijeka, Rijeka, 1997. Dragičević, Adolf: Svjetski izazov Hrvatskoj. „Razlog“, Zagreb, 2005. Dragičević, Adolf: Vizija i zbilja, Zagreb, 1996.Družić, Gordan: Hrvatska obratnica – stanje i perspektiva hrvatskog gospodarstva, Golden Marketing, Zagreb, 2001. Erceg, Filip: Blokovska podjela svijeta. Časopis „Hrvatska ljevica“, br. 2/2003, Zagreb Fumić, Ivan: Nebuloze, podmetanja i laži. Časopis „Glas“ br. 40/2005, Zagreb Fumić, Ivan: iskrivljavanje povijesti i stvaranje mržnje. Časopis „Glas“ br. 41/2005, Zagreb Hartmann, Florence: Milošević – dijagonala ludila. Adamić, Rijeka, 2002. Hill, GMB: Global Bussiness Today, London, 2001. Horvat, Branko: Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo. Prometej, Zagreb, 2002. Horvat, Branko: Deset najvećih mjera za hrvatsku privredu. Časopis „Hrvatska ljevica“ br. 11/2002, Zagreb Jug, Franjo: Solidarnost, obmana i pohlepa. Časopis „Hrvatska ljevica“ br. 1/2003, Zagreb Ivanković-Vonta, Zvonko: Baština antifašizma – neki pogledi. Zbornik radova „Baština antifašizma“, Grad Rab, Rab, 1999.

39 Komar, Slavko: Sjećanje na narodnooslobodilačku borbu Sušaka i okolice. Primorski vjesnik br. 4 i 5, Rijeka, 1961.

Kulić, Slavko: Ekonomija nasilja i genetika. Zbornik radova „društvo i tehnologija“, Građevinski fakultet Rijeka, 1997.

Mesić, Stjepan: Osvjetlili ste obraz hrvatskoga naroda. Časopis „Glas“ br. 38/2005, Zagreb

Pavković, Marko: Presudna potpora lokalne vlasti. Časopis „Glas“ br. 432006, Zagreb

Strčić, Petar: Antifašistički narodnooslobodilački ustanak i počeci NOR u Hrvatskoj. Zbornik radova „Bez hvale i priznanja borili su se i radili za svoju domovinu“. UABA Rijeka, SABA PGŽ, Povijesno društvo Rijeka, 2009.

Šnajder, Slobodan: Treća sreća: Hrvatska treća Republika. Zbornik radova „Baština antifašizma“, Grad Rab,1999.

Šurina, Vinko: hrvatska u antifašističkom ustanku. Zbornik radova „Baština antifašizma“, Grad Rab,1999.

Šuvar, Stipe: Hrvatski karusel. Razlog d.o.o., Zagreb, 2003.

Veselica, Vladimir i Dragomir Vojnić: Quo vadis Croatia – Kuda ide Hrvatska. Časopis „Ekonomski pregled“ br. 12/1997, Zagreb.

40 Akademik Petar Strčić, Zagreb ANTIFAŠIZAM HRVATSKE U MEĐURAĆU I U DRUGOME SVJETSKOM RATU. OCJENE NEKAD I DANAS. S raspadom SFR Jugoslavije te nastojanjem da se u interesu oživjeloga velikosrpstva/neočetništva i jugounitarizma sačuva ta državna federativna zajednica nastala u II. svjetskome ratu, došlo je do oživljavanja i do velikohrvatstva/ustaštva, koje je također nastalo slijedeći, uz ostalo, i fašizam i nacizam. Četništvo je slomljeno u obrambenome hrvatskom Domovinskom ratu u prvoj polovici 90-ih godina 20. stoljeća, ali proustaški se istupa i dalje. Pa i bez obzira na to što se fašizam u talijanskoj opciji pojavio i odmah je slomljen prvi put na svijetu upravo u Zapadnoj Hrvatskoj, te što u Ustavu međunarodno i državnopravno priznate Republike Hrvatske ne stoji da ona ima temelj u ustaškoj državi u II. svjetskome ratu, već piše da joj je temelj u tadašnjoj antifašističkoj Hrvatskoj. Historiografske, publicističke i političke su ocjene nerijetko bile i ostale kontradiktorne, a danas se postupno sve više ponovno koriste sačuvana brojna vrela u Hrvatskoj i u inozemstvu. Ključne riječi: fašizam, nacizam, ustaštvo, četništvo, antifašizam, Hrvatska, međuraće, II. svj. rat, ocjene nekada i danas Prije nego krenemo u podrobno izlaganje u ovome proširenome članku – prethodno u skraćenijem obliku priopćeno na Znanstvenome skupu Okrugli stol „Baština antifašista“ (Rab, 8. svibnja 2009. godine), najprije – kao uvod – o nekim činjenicama koje nisu u potpunosti identične sa sadržajima historiografskih radova, a koji su objavljeni prije i poslije kapitalne 1990. godine; a naročito nisu u skladu sa sadržajima radova publicističke vrijednosti, te s onima iz političke i politikantske oblasti. Naime, za mnoge u Hrvatskoj kao i u inozemstvu, i to s raspadom SFR Jugoslavije, bila je za mnoge neočekivana pojava veoma aktivnih, otvorenih privrženika i sudionika velikosrpskoga/neočetničkoga i jugounitarističkoga rata, napose protiv međunarodnopravno i državnopravno priznate višedesetljetne jugoslavenske Socijalističke Republike Hrvatske, sada kao samostalne Republike Hrvatske. No, u toj su se Hrvatskoj također na opće iznenađenje mnogih javili otvoreni istupi, pa i djelovanje u duhu fašizma i nacizma, u duhu njihovih

41 kvislinga iz vremena II. svj. rata, četnika i ustaša. Četnici su slomljeni, no, proustaški istupi traju i danas, iako u važećem Ustavu Republike stalno stoji upisano stoji da se država temelji na zavnohovskoj državi iz II. svj. rata, a ne na tadašnjoj ustaškoj, kvislinškoj državi također iz II. svjetskoga rata. Istodobno, antifašizam se znade ocjenjivati i kao apsolutno negativna pojava, kao da, npr., neočetnički udar 90-ih godina nije bio i neofašistički, dakle, negira se da je Domovinski rat bio i antifašistički. No, istodobno se netočno antifašizam i komunizam poistovjećuju, prije 1990. s apsolutno pozitivnom, a poslije s apsolutno negativnom ocjenom. Dakako, nema sumnje u to – u djelovanju dijela skupina i pojedinaca antifašista na čelu s Komunističkom partijom/Savezom komunista Jugoslavije u II. sv. ratu i poslije, pa tako i hrvatskih, ima i ratnoga zločina koji ne zastarijeva, kao i drugih zločina, no, na koje ne odgovora pravni sustav u Hrvatskoj. Ali, protiv pojedinih nekadašnjih ustaša vođeni su procesi i okrivljenici su osuđeni na zatvorske kazne (npr. Šakić, jedan od voditelja ustaškoga konclogora smrti Jasenovac u NDH).

Djelovati treba u skladu sa sadržajima vrela. Utoliko je to potrebnije, jer još uvijek malo tko zna i u Hrvatskoj da su se fašisti i antifašisti prvi put na svijetu pojavili upravo u – Hrvatskoj! Te da je gotovo odmah i prvi uspješni antifašistički oružani otpor bio uspješan također u Hrvatskoj, u njezinu zapadnome, obalnome prostoru! Te da je antifašizma ostao trajno svojstvo već i stoga jer je velik dio hrvatske obale u međuraću u rukama fašističke Kraljevine Italije, k tome još i novi prostor okupiran u II. svj. ratu. Te da se prema apsolutnoj većini pučanstva, dakle, prema Hrvatima talijanska kraljevska, potonja fašistička državna vlast ponašala i rasistički.

Dobro je poznato da je u 20. stoljeću, u tome „vijeku ratova“, došlo do nesreća kao posljedica događanja datiranih u prethodnim razdobljima, a napose u 19. stoljeću. U njemu se odvija proces konačnoga sazrijevanju znatnog broja etnosa i narodnosti do razine naroda, pa tako i Hrvata i Talijana i drugih. Ali, u tome „vijeku nacija“, iznikli su izdanci dva buduća smrtonosna totalitarizma. Ona su teške devijacije triju ideologija koje su se javile upravo u tome 19. stoljeću, a to su bili internacionalni marksizam, panromanski talijanski iredentizam i njemački pagermanizam. Izrasle su se tri smrtonosne ideologije, koje su se ostvarile i u praksi – marksizam je iznjedrio staljinizam, iredentizam je prerastao u fašizam, a pangermanizam u nacizam.

A koji je prvi rezultat tih ideologija ostvaren u praksi? To je čak i u hrvatskoj historiografiji manje poznato djelo Gabrijela D'Annunzija.

42 Ovdje moramo za trenutak stati: D'Annunzio jeste Talijan, ali je s pravom s dijelom životna puta nadnacionalno znameniti i u svjetskim razmjerima. Naime, on je zaista sjajan poeta i prekrasan umjetnik riječi, tvorac niza djela od trajne svjetske vrijednosti, i kao takav veoma je zaslužan. Međutim, kao čovjek je psihijatrijski slučaj, što se nastoji prikriti; u drugom dijelu svojega života on je praktično privržen ne samo teškim ekcesima na moralnome području, već i onima koji nanose drugome ljudskome biću ne samo tzv. obično zlo, već strašne fizičke i druge muke te nasilnu smrt. Naime, on je u (tadašnju) Rijeku stigao uz pomoć kraljevske talijanske vojske, jer Rim nije bio zainteresiran za taj grad, izrastao naglo od druge polovice 19. st. uz zapadnu obalu utoka potoka Rječina u Riječki zaljev Jadranskoga mora (bez dotadašnjega velikoga mađarskoga, panonskog prostora, što je vidljivo i iz znamenita Londonskoga ugovora 1915. godine, kojim je Rim napuštao višedesetljetni savez s Bečom i Berlinom, te grad prepustio Hrvatskoj). No, D'Annunzio je stigao u „pravi trenutak“, naravno za sebe, da shvati kako bi mogao ovdje ostati i trajno, a što je cijeli život želio – gospodar i duha i tijela potčinjenih. Pa je tako 1919/20. god. proglasio i svoju paravojnu kvarnersku državicu. I pri tome prvi je na svijetu prakticirao sve one nasilne oblike koje su kasnije zdušno razvili najprije fašisti pa nacisti – osim plinskih komora i krematorija za žive ljude, jer se D'Annunzio uspio u svojoj „državici“ kratko održati. Činjenica jeste da je u vrijeme danuncijade vođa fašista Benito Mussolini – još nije došao na vlast u Kr. Italiji prigodom posjeta Rijeci prošao anonimno pokraj veoma atraktivnoga D'Annunzija.

U D'Annuzijevoj se Rijeci, međutim, javio i prvi antifašizam otpor, koji je surovo kršen. Međutim, kad je poeta krenuo u širenje svoje državice i na susjedni o. Krk – doživio je apsolutno neočekivanu katastrofu. Danuncijevci su se ponašali veoma nasilno, pljačkaški, pa je bilo i poginulih otočana. Samo jedan primjer: nakon niza stoljeća što se mirno, uz veoma visoku pažnju i pijetet u samostanskoj crkvi franjevaca na otočiću Košljunu poštovao grob s posmrtnim ostacima Ane Katarine, kneginje Frankopan (samo se za ovaj grob pripadnika te znamenite obitelji znade gdje je na o. Krku), danunijevci su u crkvi razorili grobnicu, razbacali kneginjine kosti, tražeći njezin eventualni – nakit! Krčki su Boduli – uz malu pomoć sa susjednoga kopna – uglavnom s lovačkim puškama, kosorima i sjekirama slomili dobro naoružane Danunijevce i otjerali ih sa svoje Boduliji. Bila je to prva antifašistička oružana pobjeda na svijetu.

43

Oba ta kapitalna povijesna događanja – prvi fašizam i njegova praksa u (tadašnjoj) Rijeci i prvi antifašistički oružani uspjeh – namjerno ponavljamo: oba prva na svijetu, naravno, zaobilaze se u talijanskoj historiografiji i publicistici, a pogotovo događanja na o. Krku. Ali, začudno je da su u razdoblju od 1945. do 1990. god. ta događanja slabo spominjana čak i u hrvatskoj historiografiji, a i danas je veoma, veoma malo govora o tim događanja i u hrvatskoj povijesnoj znanosti i u publicistici općenito.

U ostaloj Hrvatskoj tih 20-ih godina ima fašista, i to, naravno, ondje gdje se zadržala rimska vlast, a ima i profašističkih skupina; ima i došljaka s Apeninskoga poluotoka, pa i domaćih talijanaša u njihovim redovima. Aktivno sudjeluju tada i kasnije u teroru nada apsolutnom većinom pučanstva, dakle, nad Hrvatima, pa i u njihovu pretvaranju u logoraše u Italiji, kao i u ezule, dakle u istjerivanju čak stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca iz njihova tisućljetnoga zavičaja, uglavnom preko 1920. i 1924. godine (Rapalski i Rimski ugovori) uspostavljene državne granice između Kr. Italije i Kr. Slovenaca, Hrvata i Srba, od 1929. god. Kr. Jugoslavije. Bila je to i posljedica nezainteresiranosti velikosrpske vladajuće strukture u beogradskoj državi za dijelove Slovenije i Hrvatske. No, ocjena razloga toga ne-zanimanja gotovo i nema u historiografiji. Ali, o tim povijesnim veoma važnim događanjima, međutim, ipak ima znatan broj i knjiga i zbornika radova i u međuratnoj i poslijeratnoj historiografiji, ima ponešto u publicistici, a objavljen je i znatan broj vrela. No, kao i prije raspada Habsburške Monarhije 1918. godine, u tadašnjoj Hrvatskoj (raspačanoj na austrijski i mađarski dio), nema hrvatske historiografije, npr., o Istri i Rijeci. To se nastavlja i u međuraću, iako su se sami prognanici dobro organizirali i aktivni te su i sami nastojali ispraviti tu veliku pogrešku.

U 30-im godinama javljaju se pronacističko-fašističke pristalice u Kr. Jugoslaviji, iako, nema sumnje u to, da je Berlin tada sudjelovao u marsejskome ubojstvu kralja Aalksadra Karađorđevića. Kao takvi osobito su poznati srpski stojadinovićevci, ljotićevci i drugi, te hrvatski pavelićevci. A s ovima se posljednjima javlja – na prvi pogled – nevjerojatna povijesna stvar.

Naime, četiri godine prije pojave ustaškoga pokreta uopće, i to u fašističkoj Italiji i u profašističkoj Mađarskoj, istaknutiji hrvatski i općenito jugoslavenski političar dr. Ante Pavelić u samome je Rimu 1927. god. državnome vrhu fašističke Kr. Italije ponudio otprilike slijedeće: uzmite sve što dodatno želite na istočnoj obali Jadrana – samo me dovedite na vlast. Tako se odrekao i konačne kolijevke i domovine

44 Hrvata na Jadranu, i kneza Trpimira i kralja Zvonimira, i prvoga hrvatskoga krsnoga lista – „Bašćanske ploče“ s o. Krka, na kojoj su benediktinski redovnici dali uklesati kapitalnu riječ, pa je tako i prvi put uopće sačuvana na hrvatskome jeziku i hrvatskom pismu/glagoljici. To je riječ – hrvatski, i to uz ime kralja Zvonimira, kojega je dala kruniti sama Sv. Stolica (rekli bismo danas – državu mu je priznala ondašnja Evropska unija ili OUN). Ponuda budućega ustaškoga prvaka je prihvaćena, a to mu donosi trajno prebivalište i materijalnu sigurnost u fašističkoj Kr. Italiji, s ovisnošću o njoj. No, upravo zbog toga su ustaški odjeci u Hrvatskoj nepopularni i slabi. Štoviše, kad su ustaški Primorci u Italiji doznali za Pavelićevu prodaju njihova zavičaja Rimu, izbio je sukob u kojem dr. Pavelić dao ubiti svoga staroga suradnika s o. Krka. Ustaše u Italiji, dodatno, ne zanima ni što se zbiva s unesrećenim Hrvatima u toj istoj Italiji, u njezinim konclogorima, pa u Istri, Zadru i drugdje, s prisilnim esulima izvan zavičaja. O tome – veoma je zanimljivo – ima i znanstvene i publicističke literature, ustaške, proustaške, antifašističke i druge. Međutim, u najnovije se doba to gotovo i ne spominje u široj javnosti, što je i razumljivo, ali ni u antifašističkome njezinu dijelu, no, nije jasno – zašto.

Karađorđevićevci, istodobno, prezadovoljni proširenjem svoje Kr. Srbije, prema zapadu, sjeveru i jugu, rekosmo, benevolentno već 20-ih godina znatan dio hrvatske obale prepuštaju Savojcima. Odmah su surovo slomljena i oba velika ustanka u Istri, internacionalni raško-labinski rudarski – u kojem su imali ulogu pripadnici raznih proradničkih ideologija, te proštinski hrvatski, uglavnom seljački, u čijem je pokretanju bitnu ulogu imao Ante Ciliga, koji je nakratko stigao u zavičaj, a bio je jugoslavenski komunista. O jednome i drugome povijesnom događanju postoji opsežna antifašistička literatura. Rekosmo i to da su preko granice otjerane ili su se spašavale od terora na desetine tisuća Hrvata, a među njima i znamenite književne, umjetničke, političke i druge ličnosti – npr., „otac hrvatske Istre“ Matko Laginja, pa Drago Gervais, Viktor Car Emin, Rikard Katalinić Jeretov i dr. A krčki biskup Kvarnerskih otoka, Slovenac Anton Mahnič koji se tako poistovijetio sa svojom hrvatskom pastvom da se potpisivao Antun Mahnić, bio je interniran u Italiji i živio u tako lošim uvjetima da su mu skratili život; nije se smio vratiti u dijecezu već je preminuo u izgnanstvu, u Zagrebu. Preostalima su zabranjena hrvatska imena, prezimena, jezik, tisućljetna starohrvatska Služba Božja, toponimi, institucije, društva. Otvaraju se konclogori, a ima i strijeljanja – osobito je znamenita žrtva Vladimir Gortan, kojega je na bijegu s državne granice jugoslavenska pogranična

45 policija vratila natrag i tako poslala u smrt. Upropašteni su nekadašnji veliki centri Hasburške-Monarhije pa važni i u evropskim razmjerima – vojna lučka-industrijska Pula i (tadašnja) trgovačka lučko-industrijska Rijeka. Tisuće radnika ostaje bez posla, a stručnjaci, mahom Austrijanci, Česi, Mađari i Slovaci su otjerani. Stoga počinju protestirati čak potalijanjeni hrvatski fašisti, ali i domaći Talijani. No, iz Italije država doseljuje na tisuće Talijana i nastoji ih pretvoriti u svoje što vjernije privrženike. Antifašistički otpor ipak traje, pa i s oružjem, ali više u Kr. Italiji. Tako je najveći broj boraca iz Kr. Jugoslavije u ratu protiv fašista u Španjolskoj 30-ih godina stigao upravo s obale Hrvatske. I ono što gotovo nitko ne spominje – čak u dalekoj Etiopiji prebjegava se iz fašističke okupatorske vojske ugroženim Afrikancima. Štoviše, jedan je uhvaćeni antifašist iz Liburnijske Istre i strijeljan u Somaliji. Usprkos tome, nema organiziranoga antifašizma u Hrvatskoj do tih 30-tih, iako je puk naklonjen, napose uz obalu, pa dio Talijana i na drugim prostorima. KP Italije je na hrvatskim područjima Kr. Italije slomljena, a KPJ tu ne djeluje. Ipak, prvo istupaju pojedini članovi KPJ, ezuli iz Istre. Tada se i Josip Broz Tito – radeći 20-ih godina u brodogradilištu u Kraljevici – upoznao s fašizmom u susjednome kraju. Bolja situacija nastaje 30-ih, kada je Tito – i zbog situacije s prostorima u Kr. Italiji – u KPJ osnovao samo KP Hrvatske i KP Slovenije. No, KPH je na raskrižju, napose zbog staljinističke Moskve koja, npr., Poljsku dijeli s nacističkim III. Reichom. A i demokratsko-liberalni Zapad prihvaća uklapanje dotada nezavisne države Austrije u njemački Reich, te cijepanje Čehoslovačke, što donosi veliku gospodarsku štetu Hrvatskoj, napose Primorskoj, jer su desetljećima ovamo dolazili brojni turisti. Istodobno se profašistički jugoslavenski režim pa potkraj 30-ih godina osnovana Banovina Hrvatska oštro obračunavaju s KPH. Ipak, antifašizam je sve uočljiviji, napose zahvaljujući djelovanju brojne i dobro organizirane istarske emigracije.

Neopasna Kraljevina Jugoslavija na nacifašističku Osovinu, u trenu je 1945. god. okupirana zbog Hitlerova hira, ali je nespremni Rim za rat ipak oklijevao. Dio su Berlin i Budimpešta odmah okupirali, uskoro i Rim, a kako bi se oslobodila vojska za predstojeći planirani napad na SSSR, dio je okupiranoga prostora na upravu predan kvislinzima, i to Nediću u Srbiji i Rupniku u Sloveniji; u Hrvatskoj je ponudu/zahtjev prvak Banovine Hrvatske dr. Maček odbio, pa su njemačke ustaše, na zahtjev Berlina 10. travnja proglasili Hrvatsku Državu, potonju Nezavisnu Državu Hrvatsku, i to na neokupiranome

46 dijelu Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Uznemireni brzom i uspješnom nacističkom akcijom, fašisti iz Italije naknadno su doveli dr. Pavelića i nešto njegovih ustaša, ali tek nakon što je Mussoliniju osobno potvrdio obećanje iz predustaške 1927. godine, te je preuzeo samo djelić Primorja Hrvatske. Odmah je u toj NDH u paksi primijenjena odavno usvojena nacifašistička osnovica, smrtna kazna za Židove i Rome, a udareni su i Srbi te antifašistički Hrvati i drugi. Osnovano je više konclogora smrti, od kojih je najpoznatiji jasenovački, a najstrašniji bio je Slano na o. Pagu.

Na više mjesta javljaju se i oružani otpori nasiljima, koje postupno počinje koordinirati relativno malobrojno članstvo KPH, te se razvija sve uspješniji antifašistički NOR. Kako očito od NDH nema očekivane praktične koristi, Berlin i Rim podijelili su ju u svoje dvije okupacijske zone. Vlast se NDH svela na Zagreb i neke druge gradove te prostore, no, i u njima ima oružanih antifašističkih istupa. KPH (u okviru KPJ) deklarira se kao antifašistička, ali vojno odmah nije djelovala protiv okupatora i kvislinga; poziva sve na ustanak tek kad je napadnut i SSSR. Pa se prve antifašističke akcije odvijaju bez KPH. Tako je i prvi ubijeni ustaša u Hrvatskoj, i to svega nekoliko sati upravo povijesnoga 10. travnja 1941. godine, odmah što je po nalogu Reicha Kvaternik proglasio postojanje Hrvatske Države, uskoro nazvane NDH. Bio je to – čak – Kvaternikov brat, koji je došao uspostaviti ustašku vlast u Crikvenici. No, ovaj apsolutno hrvatski grad odlično je poznavao dvadesetogodišnji fašistički režim u neposrednome susjedstvu, pa je odmah ubio kvislinga koji i javno hvali fašiste. Ti Vinodolci, nacionalno veoma svjesni Hrvati, do kraja rata vojnički su tako jaki, da su i fašisti i nacisti i ustaše slabo u njega zalazile. Prihvatili su za vodstvo KPH, ali tek kad je ova praktično dokazala da je voljna i organizacijski spremna voditi antifašistički slobodarski i socijalni NOP. No, o Kvaternikovoj smrti, prvoga ustaše u NDH, veoma malo se spominje u literaturi NR/SRH, jer je poginuo prije službenoga početka ustanka pod vodstvom KPH, a ne spominje se rado ni u ustaškoj ni proustaškoj literaturi jer je taj Hrvat ipak poginuo od antifašističke hrvatske ruke.

Dio vrha KPH, međutim, i dalje je staljinistički nastrojen. Tako je zabranio širenje ustanka preko dotadašnje jugoslavensko-talijanske kraljevske granice, jer da je taj prostor u ingerenciji KP Italije; međutim, ta je partija odavno razbijena i u Istri. No, predstavnici KPH u Kvarnerskome primorju odbili su nalog te su prenijeli ustanak i u Istru i drugdje, iako tamo nema KPH, niti njezinih članova, ali ima brojnih antifašista. Stoga je i bilo moguće da je u trenu kapitulacije Kr. Italije, Okružni NOO Istre bez znanja vrha NOP-a Hrvatske 13. rujna 1943. go.

47 javno proglasio sjedinjenje s maticom domovinom Hrvatskom. ZAVNOH je tu odluku potvrdio 20., ali je nekoliko dana kasnije Istra ipak morala na „popravni ispit“, jer nije donijela odluku i o pridruženju Jugoslaviji. Srbi, stalno čak i smrtonosno ugroženi od ustaša od vremena samoga stvaranja NDH, s oružjem se odupiru, te se i oni opredjeljuju za NOR. Kasnije, s pojavom velikosrpskih skupina, dio se okreće tim kvislinzima. A pred kraj rata u Hrvatsku stižu turkestanski, čerkeski, vlasovljevski, albanski i drugi kvislinzi. No, i hrvatski antifašistički i antinacistički Talijani, Nijemci i drugi formiraju čak i svoje zasebne odrede u okviru NOV i PO Hrvatske ili sudjeluju u drugim jedinicama. I ono što se gotovo nikad ne ističe – jedini oružani odred Židova u Evropi postojao je neko vrijeme u Hrvatskoj, i to nakon što su oslobođeni 1943. god. iz fašističkoga kraljevskog talijanskog konclogora Kampor na o. Rabu. Sa propašću državnoga fašizma u Italiji, pa kapitulacije i same Kraljevine, okupator stiže sa sjevera, pa je stvorena i zasebna upravna jedinica III. Reicha sa sjedištem u Trstu. I taj njemačko-nacistički okupator koristi kvislinške jedinice razne narodnosne pripadnosti, a dio uhvaćenih transportira se u logore smrti u Njemačku.

Hrvatski se antifašizam, međutim, razvijao s takvom snagom da je KPH pretvorila NOR u najjači u Jugoslaviji, s najbrojnijim vojnim jedinicama, a o. Vis je čak središte jugoslavenskoga NOP-a. I oba čelnika NOP-a Jugoslavije su Hrvati – Tito i dr. Ribar. Uskoro vodstvo NOP-a Jugoslavije stupa i u plodan kontakt s emigrantskom kraljevskom vladom, na čijem je čelu također Hrvat Ivan Šubašić, nekadašnji ban Banovine Hrvatske, te ovaj postaje čak i ministar u Titovoj vladi DF Jugoslavije. . Kao ni drugi, tako se ni crkvene zajednice u političkim i drugim nepogodama međuraća nisu uvijek snalazile, pa tako ni ratnim tegobama, što je sasvim razumljivo. No, Hijacint Bošković, Dalmatinac, svećenik u Senju, objavio je knjigu u kojoj je istupio antifašistički, a svi hrvatski svećenici pa i neki talijanski na teritoriju u okviru K. Italije bili su također antifašistički nastrojeni. A, npr., na zahtjev Berlina, ustaše su formirale „svoju“ Pravoslavnu crkvu, iako su i dalje radikalno postupali sa Srbima. Dakako, Ždovi su stalno na smrtonosnome udaru, kao i Romi. Tako je dio Katoličke crkva podržao i fašiste i ustaše. No, npr., Crkva u Zapadnoj Hrvatskoj gotovo u cjelini je podržala NOP čak i aktivno. Dr. Ribar, predsjednik AVNOJ-a, posjećuje staroga slovenskoga antifašistu krčkoga biskupa dr. Srebrniča/Srebrnića u samome sjedištu dijeceze u

48 Krku; on je 1942. god. bio u Rijeci i utamničen neko vrijeme zbog svoga istupa u povodu stradavanja grobničkih Podhumljana. Aktivni su članovi NOP-a bili i potonji riječki nadbiskup i metropolita mons. Josip Pavlišić, pa znameniti mons. dr. Božo Milanović, itd.; ubijeno je više svećenika. A, npr., Ivan Žic je prvi antifašistički ranjenik; tog tajnika krčkoga biskupa, fašisti su teško ranili, utamničili i stavili u konclogor u Italiji, jer je odbio držati Sv. Misu svome hrvatskome puku na talijanskom jeziku. U fašističkome konclogoru na o. Rabu bilo je slovenskih svećenika, kao i u ustaškome Jasenovcu. A prvo tijelo vlasti NOP-a na Kvarnerskim otocima, seoski NOO osnovan je nakon Sv. Mise na Božić 1942. god. u katoličkome župnome uredu u selu Kras na o. Krku. U takvim uvjetima krčki biskup dr. Srebrnić piše u prosincu 1943. da su se u njegovoj dijecezi pojavili „rigidni komunisti“. To je autoru ovoga priloga prva poznata vijest o oživljavanju do tada pritajenih staljinista u KPH. Naime, očita je antifašistička pobjeda, napose iz rezultata rata 1944. god. i u ostalim dijelovima Jugoslavije, pa kao i staljinisti 20-ih godina udaraju na svoje „suputnike“, sada se udara hrvatske na građane, bogatije seljake i svećenike u NOP-u, na Talijane općenito, pa se javljaju i smrtonosne „fojbe“, jame s ubijenima. Počinje egzodus Talijana, ali i Hrvata, jer su im iznevjereni slobodarski i socijalni temelji izvornoga NOP-a. Antifašizam se u poslijeraću i u poslijeratnim desetljećima teško odricao od staljinizma i potonjih ostataka, pa su zaživjeli i konclogori na Golom otoku i obližnjemu o. Sv. Grguru. Ipak, počinje se i oštrije lučiti antifašizam od staljinizma, koji se i tada netočno poistovjećuje s komunizmom i u historiografiji i u publicistici. U međuvremenu, posljednjih mjeseci rata ne uspijevaju pokušaji pojedinih vodećih ustaša (vrhovi NDH su ih dali ubili), te Katoličke crkve u zagrebačkome području da se ipak sačuva zasebna hrvatska država, što je slabije registrirano i u povijesnoj literaturi. Rezimirajmo: sve što je ranije navedeno – oslanja se na povijesne fakte. No, u načelu, do 1990. god. povijesni se hod ocjenjivao apsolutno pozitivno, no ne i u dijelu historiografije, a danas apsolutno negativno u dijelu publicistike i politike, koje su pune zanimanja za taj dio povijesti i posljedice, dok su historiografi oprezni pa se i manje javljaju. Međutim, činjenica jest da je fašizam u smrtonosnu žetvu ljudi prvi put na svijetu krenuo u Hrvatskoj, ali i u njoj se dogodio i prvi antifašistički otpor također na svijetu, pa i oružani, čak i uspješan. No, to se, u načelu, čak ne spominje. Na području Hrvatske traje međuratno, mirnodopsko razdoblje, s povremenim istupima vlasti Kr. SHS/Jugoslavije, koji su

49 slični nacifašističkima, a, naravno, takvih ima mnogo u dijelovima Hrvatske u okviru fašističke Kr. Italije. U ratu traje sveopće fašističko, pa nacističko nasilje, s desetinama tisuća ubijenih, pa i djece. U tome im pomažu i kvislinzi – hrvatski, srpski i drugi. Staljinistički dio vrha KPJ, pa tako i KPH od 1944. ide u tešku represiju protiv poraženih, ali i drugih nepoćudnih za njih, što se očituje i u realizaciji onoga što je napose poznato pod pojmovima „Bleiburg“. „Križni put“ i „Marš smrti“; ubijanja. Čim je čuo za ubijanja, Tito bezuspješno zabranjuje – ta je naredba poslije rata i objavljena, ali danas se uglavnom prelazi preko nje. Dakako, Tita taj dokument ne oslobađa odgovornosti, jer je bio vrhovni vođa, kao ni druge na vrhovima tadašnjih država, u sličnim i drugim situacijama, npr., kraljicu Elizabetu, Churchilla, De Gaula, Roosevelta i druge. Stoga se danas i u svjetskim razmjerima ponovno aktualizira odgovornost vrhovnih vođa, pa je takav očiti primjer srpski vođa Milošević, izveden i pred međunarodni sud zbog njegove uloga u ratu na bivšemu jugoslavenskome prostoru potkraj 20. stoljeća, te je – ne dočekavši presudu, i umro u zatvoru.

U svemu tome, ponavljamo, ne može se antifašizam poistovjećivati s komunizmom, jer taj nikada u praksi nije zaživio, već s djelovanjem pojedinih partija; a povremeno je to slučaj i s KPH, pa ju se stoga znade i demonizirati. Jer, npr., hrvatski biskupi u Zapadnoj Hrvatskoj niti ostali svećenici – među njima ima i Talijana – nisu bili ni komunisti, niti članovi KP Italije i KP Jugoslavije; ali, bili su odlučni antifašisti, pa ih ima i ubijenih i od fašista i nacista i od staljinista. Slično: kakve veze ima Isusov nauk s katoličkom inkvizicijom? Nikakve. Znameniti antifašista, ali ne i komunist, niti član KPI ni KPJ – katolički svećenik dr. Božo Milanović, čak i monsinjor, povjesničar i publicista, pedagog i urednik, izraziti Hrvat, ali i pastir talijanske vjerničke pastve, znatno je utjecao na proces da se hrvatski krajevi iz Italije i međunarodnopravno definitivno 40-ih i 50-ih godina vrate u sastav domovine Hrvatske, u kojoj vodeću ulogu tada ima KPH. Na upit – kako on, svećenik to može činiti, rekao je kapitalne povijesne, ali i uvijek aktualne riječi: „Režimi se mijenjaju, a narod ostaje!“ Naravno, i čestiti historiografi i publicisti, i hrvatski, i talijanski i drugi drže se vrela, kao i političari. No, svjedoci smo da se javljaju u javnosti ocjene sasvim suprotnima sadržajima dokumenata, dakle suprotno i onome što je do sada iznošeno u ovome prilogu u pogledu antifašizma u povijesti međuraća i II. svj. rata napose u Hrvatskoj. A ono što se događa danas, sada? Pa za mojom, apsolutno hrvatskom Bodulijom, na kojoj živi i ponešto pripadnika drugih narodnosti, a na kojoj je nastao i

50 najznamenitiji hrvatski povijesni spomenik – prvi hrvatski krsni list na hrvatskome jeziku i pismu, upravo u naše dane nastavlja posezati velikonacionalistička stara talijanska, ali istodobno i nova isto tako velikonacionalistička srpska i slovenska opcija. Na te pojave u naših „strogo“ i strogo, te čisto i „čisto“ hrvatskih protivnika antifašizma – publicista i političara slaboga ima odjeka o tome, kao da im to nije važno. Jednostavno, zaista ne mogu povjerovati da im to nije važno, dakle, da se možda slažu s profašističkim, pročetničkim i probelogardejskim zahtjevima!?

Summary

Croatian Anti-fascism in the Period Between the World Wars and During the Second World War: Past and Actual Evaluations

In the course of disintegration of The Socialist Federative Republic of Yugoslavia, and amidst the attempts toward preservation of that federative state formed in the World War II, the attempts based on the interests of the revived Greater Serbian and Chetnik ideologies, there occured the revival of ideologies of Greater Croatia and the Ustashas that had also partially originated from fascism and Nazism. The Chetnik ideology was crushed in the Croatian War of Independence in the first half of the 1990s. However, the expressions of pro-Ustasha ideology still occur. And all this despite the fact that it was precisely in western Croatia that the Italian version of fascism had first appeared and was subsequently defeated, and the fact that the Constitution of the internationally recognized Republic of Croatia states that the origins of the Republic are in the Anti-fascist Croatia from the World War II and not in the then Ustashas' state. The historiographic, publicist and political evaluations of the issue have not unfrequently been contradictory. However, today we witness the increasing use of numerous extant relevant sources both in Croatia and abroad.

Key words: fascism, Nazism, Ustasha ideology, Chetnik ideology, Anti-fascism, Croatia, the period between the World Wars, World War II, past and actual evaluations

51 Ivo Barić, prof., Rab SPOMENIČKA BAŠTINA ANTIFAŠIZMA Spomenicima su ljudi od pamtivijeka izražavali poštovanje prema zaslužnim ljudima ili događajima. U starom vijeku gradile su se piramide, slavoluci, stupovi, kapiteli, kipovi; u srednjem vijeku nadgrobni spomenici, crkve, raspela, kipovi svetaca; u renesansi se oživljavao duh antike (najčešće kult ljudskog tijela); prekrasna gotička arhitektura i barokno bogatstvo kićenosti produhovljavali su ljude kasnog srednjeg vijeka; nakon oba svjetska rata u 20. stoljeću podižu se brojni spomenici poginulim nacionalnim herojima i neznanim junacima. Sva ta spomenička ostavština baština je čovječanstva. Ona je zajedničko dobro svih ljudi i zato ima poseban status i zaštitu. U ovom izlaganju posebnu pažnju posvetit ću spomeničkoj baštini antifašizma koja je krajem prošloga stoljeće ostala bez zaštitnika, pa je sistematski uništavana. U Hrvatskoj je devedesetih godina uništeno preko 3000 antifašističkih spomenika. Ali, zamislite uništavani su upravo u vremenu kad se govorilo da se hrvatska brani od napada četničkih fašista. Ima li tu onda logike ? To bi značilo da antifašisti uništavaju svoje spomenike. To je ipak nemoguće. Bit će tu nešto drugo. Sjećam se kad se rušio spomenik antifašističkom borcu u Varošu na Rabu. Poručivali su neki s boišnice: Neka nas ne čeka u Varošu onaj Partizan. I da to ne bude tako potrudio se gradonačelnik pa je to uređeno demokratski na temelju odluke u Gradskom vijeću na kojem su demokraturski i neke ruke koje nisu bile nazočne dodane. Odluka je donesena da se spomenik ruši i sljedeće noći Partizan je odnesen na smetlište, a kameni blikovi trona ugrađeni u privatnu rivu u Kamporu. Tako je nestao spomenik posvećen jednom herojskom vremenu kad se ginulo za vjernost svome domu, vremenu kad su mladi s pjesmom na usnama odlazili u krvavi boj za slobodu svoga naroda. Njihov je spomenik 12 godina bio na rubu groblja, čak niti u groblju mu nije bilo mjesta. Neki su kasnije govorili da to nije bila vrijedna skulptura, da ih je takvih na desetke napravio neki nepoznati ljevač pa da je zato skinut i ako su dobro znali da to nije istina. Znali su da ga je izradio vrhunski riječki kipar Vinko Matković (1911 – 1973), autor mnogih skulptura diljem naše zemlje. O njemu sam govorio na prvom Okruglom stolu pa danas neću dužiti jer povijest kakva god da je bila dogodila se i ne možemo je mijenjati.

52 Srušeni spomenik vraćen je u Grad 2003. u park Boškopini. To je sada zapravo spomenpark s tri spomenika: poginulim Rabljanima u NOB-u, Domovinskom ratu i treći je otok s maslinom. Humci spomenika simboliziraju vječna počivališta, a zemljani otok s cvijećem i maslinom u središtu spomenik je svim neznanim junacima nestalim u vihorima ratova od antike do danas. Maslina simbolizira mir, slogu i mudrost, atribute vjekovne opstojnosti Rabljana na otoku. Sva tri spomenika podsjećaju na elizejski park gdje rapski junaci žive i nakon smrti i upravo na ovom mjestu povezuju urbani i ruralni Rab, tradiciju i recentnu sadašnjost jer je baš ovdje smještena baština sjećanja. Jedan od najljepših spomenika žrtvama fašizma podignut je 1953. u Kamporu na mjestu gdje je pokopano više od 4500 umrlih logoraša koncentracijskog logora Kampor. Slovenski arhitekt Edvard Ravnikar i slikar Marij Pregelj prevladali su ideologijske dogme socijalističkog realizma i postojeći ambijent groblja dopunili likovnim i arhitektonskim rješenjem, sintezom klasične i moderne arhitekture i slikarstva te ga sjajno uklopili u pejzaž kamporske drage. Groblje je upisano u Registar spomenika kulture Republike Hrvatske. Imati takvu baštinu velika je odgovornost na što mi često zaboravljamo. Zaštititi spomeničku baštinu ne znači samo obnoviti materijalne spomenike već osigurati da ta baština ima i nasljednike. Na prvom okruglom stolu, prije deset godina, založili smo se da se obnove uništeni spomenici i vjerujte svi zaključci o zaštiti materijalne baštine ostvareni su. No, postoji i nematerijalna baština, jednako tako vrijedna, o kojoj ne vodimo posebnu brigu i do sada je nismo zaštitili kao materijalnu. Prvi Okrugli stol održan je u Rabu, što je znakovito, na Dan ljudskih prava 12. prosinca 1998. Naziv mog referata i tada je bio sličnog naziva kao i danas. Postavio sam pitanje: Je li baština antifašizma ostala bez baštinika? Dakle, pitanje koje se odnosi na prošlo svršeno vrijeme, optimistički vjerujući zaključku da baština antifašizma neće ostati bez baštinika. Danas nakon više od deset godina postavljam slično pitanje: Ostaje li baština antifašizma bez baštinika? Zapravo futurističko pitanje, koliko sačuvane antifašističke prošlosti, odnosno povijesti, mlađi naraštaji usvajaju kao svoju baštinu ili se nje odriču ili su pak indiferentni prema njoj. Dugo sam dvojio kako to doznati? Kako provesti ispitivanje? Na kraju sam odlučio da to provjerim pitanjima o poznavanju spomeničke materijalne baštine. Budući da su spomenici, arhitektonska ili kiparska djela, posvećena uspomeni na zaslužne ljude ili znamenite događaje iz

53 nekog vremena, vjerujem da znanje o njima daje odgovore na moja pitanja. O poznavanju materijalne baštine pitanja su bila o originalnim predmetima, zapisima, dokumentima, pismima, rukopisima, filmovima, knjigama, vrijednosnim papirima, poštanskim markama, tiskovinama, rekvizitima, skicama, kostimima, uporabnim predmetima i drugo. Zatim nematerijalnim dobrima: duhovnom stvaralaštvu, usmenoj književnosti, folklornom stvaralaštvu, glazbi, plesu, usmenoj predaji, igrama, obredima, običajima, izrekama, grafitima i drugo, sve iz doba antifašističkog otpora prema okupatoru. Pitanja su bila ograničena samo na spomenike posvećene vremenu antifašističkog otpora na Rabu. Anketa je provedena na manjem uzorku ljudi u dobi od 18 do 50 godina. Sudionici su izabrani metodom slučajnog izbora na malom području (otok Rab) i zato uzorak nije reprezentativan. Pitanja su bila usmena, postavljena kod jednog od spomenika poginulima u Drugom svjetskom ratu ili Domovinskom ratu. Odgovor sam tražio prije nego je ispitanik pročitao tekst na spomeniku. Pitanja su bila sljedećeg sadržaja: 1. Kome je podignut ovaj spomenik? Točno je odgovorilo 50 %. 2. Tko je autor spomenika? Samo 5 % je znalo odgovor. 3. Kakav logor je bio na Rabu u Kamporu? Odgovori: talijanski za Slovence 80 % ; ne zna 20 %. 4. Koliko je ljudi umrlo u logoru? Odgovori: preko tisuću 70 %; preko sto 5 %; ne zna 25 %. 5. Jeste li vidjeli neki predmet koji su upotrebljavali logoraši ili njihovi stražari? Nitko nije vidio niti jedan predmet. 6. Je li potrebno podignuti Muzej logora Kampor? Svi su odgovorili DA. 7. Znate li neku pjesmu iz doba antifašističkog otpora? Odgovori: mlađi niti jednu, stariji nekoliko pjesama. 8. Je li antifašistička baština kulturna baština? Odgovori: da 50 %; ne 30 %; ne zna 20 %. 9. Što znate o fašizmu? Svi su rekli da je fašizam zlo. 10. Što znate o antifašizmu?

54 Odgovori: Mlađi; antifašist je moj djed (pradjed) koji se je u onom ratu borio protiv neprijatelja. Stariji; antifašisti su partizani (neki ih izjednačuju s komunistima). 11. Može li ponovno doći do uspostave fašizma? Mlađi su odgovorili da to nije moguće Stariji su rekli da je to moguće ako se nastavi svjetska kriza. Iako anketa nije reprezentativna odgovori su optimistički, a zaključak se nazire iz odgovora. Mlađi ne poznaju dovoljno bližu povijest svoga zavičaja ali su optimisti. Stariji bolje poznaju povijest ali na budućnost gledaju manje optimistički možda čak i skeptički. Spomenici, i materijalni i nematerijalni, svjedoci su jednog vremena, epohe, događaja, ličnosti oni su naša memorija. Po njima arheolozi utvrđuju vrijeme nastanka, povjesničari umjetnosti pripadnost umjetničkom pravcu ili autora. Oni govore o našim precima, a njihovo stanje govori o nama. U povijesti su pobjednici uglavnom uništavali spomenike pobijeđenih. Sjetimo se Vandala koji su uništili Rim. Kad je propala Mletačka Republika sustavno se i na našoj obali uništavalo njene simbole. Pri uništavanju pjevala se i pjesma: „Skidaj lava to nije naša slava“. I tako na Rabu nije ostao niti jedan lav. Šteta. Iz bliže povijesti imamo sličan primjer. Nakon kapitulacije Italije 1943. i kasnije, uništen je cijeli logor u Kamporu. Danas nema skoro nikakvih ostataka osim fotografija. Dok su u Europi sačuvani, a neki obnovljeni, mi nemamo niti jedan sačuvani logor koji bi svjedočio o tom vremenu. Intaktni spomenici vredniji su od bilo koga spomenika koji je nastao kasnije jer taj govori o svom vremenu, a ne o vremenu događaja koga prikazuje. Iako je prošlo više od pola stoljeća od oslobođenja logora Kampor, pokrenuli smo inicijativu za osnivanje Muzeja. Predlažemo takav postav koji će govoriti o strahotama ali ne i poticanju mržnje među ljudima već slanje optimističke poruke da se to nikad više ne dogodi. Ovaj Okrugli stol je prilika da takve poruke pošaljemo svima koji skeptički gledaju na zajedničku budućnost. Njima odgovaramo da je ovo što se danas ovdje događa toliko veliko da svojom značajnošću daleko nadilazi ne samo ovaj otok, nego sve horizonte. Logotip ovoga skupa je prijateljsko rukovanje ali ne i pristajanje na sve kao neke akademske „sagnute moralne vertikale“. I dalje se nastavlja s prekrajanjem školskih programa, „metlom se brišu sve granice između fašizma i komunizma“ samo zato da bi rezultat bio nula-nula. Na pitanje Ostaje li antifašistička baština bez baštinika koje sam uputio akademiku Slobodanu Novaku pozivom na ovaj okrugli stol, odgovorio

55 mi je u časopisu Književna Rijeka, u broju 1 od travnja 2009., doduše antinomijski prividnim proturječnim istinama. On piše: „Da, da, čini se da baština ostaje bez baštinika, jer se pravi baštinici sustavno razbaštinjuju!“ „Ili, pak: ne, ne, baština je ugrađena u recentni svjetski poredak, koji je fašizmu i komunizmu, zasada tek načelno, ali, čini se ipak konačno, odredio mjesto na smetlištu povijesti i u povijesti zločina“. Budući da je časopis Književna Rijeka javna riječ, iz ove govornice zapitat ću poštovanog akademika: Zar niste znali da postoje dvije hrpe, svaka na svom otoku, jedna na otoku zla, a druga na otoku nade. Ovaj Okrugli stol je na otoku nade i dijaloga na kome ne žive „kukci u zajednici“ i ne želimo završiti na „smetlištu povijesti”. Zaključak Čuvanjem antifašističke baštine pokazujemo da naš put nije klonuo duhom. Mi dobro znamo da kad-tad svaka pobjeda pobjeđuje pobjednika i da samo kulturom dijaloga nadživljavamo sisteme, a oni koji unaprijed znaju odgovore na sva pitanja nas ne zanimaju. Zaključit ću s mojom omiljenom rečenicom: Nemojmo kopirati prošlost, ali njeno dobro uključimo u budućnost da baština ne ostane bez baštinika.

56 Don Leonardo Beg, Rab DIJALOG U NADI Za ovo izlaganje imam 10 minuta – relativno kratko vrijeme. Stoga ću vam uputiti samo najsržnije misli. A one se tiču čovjeka. Čovječe, jer nisi bio vjerski ''pravovjeran'', mučen si i spaljen - u ime boga. Čovječe, jer nisi bio politički ''podoban'', mučen si i strijeljan - u ime naroda. Čovječe, jer nisi bio dovoljno bogat, ubijen si radom - u ime zarade. Čovječe, posvećujem ovo Tebi koji si ubijan u mnogim ljudima - nevin. Ima jedna tužna, istinita priča o čovjeku kojem su predbacivali da se druži s grešnicima. Dapače, ti su ga ''sveci'' smaknuli kao najgoreg grešnika. Od tih je ''svetaca'' dobio najgoru osudu i mučeničku smrt. Taj me čovjek toliko nadahnjuje da ga pokušavam slijediti - na svoj način. Zato, kad sam odlučio krenuti svećeničkom putem, pored svega što život nudi – rekli su da sam lud. Kad sam odlučio odustati od svećeničkog puta, nakon svega što sam na tom putovanju prošao – rekli su: nije normalan. Sad kad ponovno pokušavam krenuti svećeničkim putem u Starokatoličkoj crkvi – traže novi termin za isti pojam. Međutim, ništa zato. Kada sam – slijedeći onog velikog čovjeka, nevino optuženog - ušao u Udrugu antifašističkih boraca i antifašista otoka Raba, ''sveci'' od šoka nisu mogli govoriti. Samo su motrili pokušavajući odgonetnuti ''povijest bolesti''. Kada sam objavio knjigu ''Intencija Božja – evolucijski program Homo'', postao sam – sada već iscijeđena tema mnogih sakralnih propovjednika, koji su, eto uvjereni, da se zastupanje božjeg imena na zemlji tim bolje ostvaruje što se jače pljuje po braći ljudima. Ali, nije na nama da govorimo tko je ovakav a tko onakav, za to ima jedan Viši Sudac, koji sliku vidi cjelovito, a ne parcijalno poput nas, smrću inficiranih putnika.

57 Mnogima se čini prerizično manevrirati izvan okvira ili ustaljenih shema. Ne žele na taj način dovesti u pitanje neke svoje fiktivne pozicije, kao da ne shvaćaju da su na smrt bolesni već od začeća, i da ostajanje u svojoj shemi samo produžuje smrtnu agoniju koja neizbježno dolazi. Život od nas traži zdravi rizik. Jer, koji je rizik bolji od onog rizika, koji riskira ispruženu ruku, čekajući da sa druge strane dođe ista gesta. Rizik trajno ispružene ruke treba postati dogma svih nas. Naša ruka treba se ukočiti u ispruženom stanju i takva ostati. Ako nam se ne uzvrati, ništa zato. Neka naša ruka i dalje stoji dobronamjerno ispružena, i neka kao takva, ako je potrebno i usahne. Ništa nas ne može skuplje stajati od samog života (ne mislim ekonomski – iako bi se i o tome dalo govoriti), mislim ontološki – skup je život koji prolazi. Uložimo tu skupu vrijednost u humani iskorak. Kad je pokojni Marko Anton Dominis pokušavao uspostaviti most između razdijeljene braće, našao se na pustopoljani, a kasnije i na lomači. Tog je proroka zadesila sudbina da bude posthumno ''pohan'' kao da je u kakvoj džungli sa divljim kanibalnim plemenima željnima ljudetine. Nije mu bilo lako. Hoće li slična sudbina zadesiti svakog usamljenog strijelca koji pokušava napraviti nešto dobroga? Jesu li ralje i danas proždrljive? Možda ipak ne toliko, zbog GMO hrane, a i vremena su takva da danas više vole kašasto. Uglavnom, iluzja o vremenu vara nas čitavog života. Govor o budućnosti, već je preko sadašnjosti postao prošlost, na onaj isti način na koji ćemo i mi jednom biti prošlost, ili povijest – kao zapisana prošlost. Tko je onaj luđak koji želi doći na razmeđu putova i gledati na dvije strane? Tko je onaj luđak koji smatra da su dvije strane samo jedna strana? Tko je onaj luđak koji je uvjeren da nikakva politika ne može stati na kraj ljudskoj bahatosti, pohlepi i ludosti u svim vremenima. Samo promjena svijesti učinit će ovaj svijet boljim mjestom. Zato Vas pozivam da postanemo ''luđaci'' kako bi ova mala plavkasta kuglica, koja trajno zuji oko Sunca, postala sretnije mjesto. Za nekoliko stotina godina, naše će kosti biti već dobrano ispolirane, ili ćemo malko prevariti prirodu i ubrzati ''parni proces'' kroz kakav, loše obnovljeni krematorijski dimnjak (uz skonto cijenu od 20% popusta u

58 slučaju ranije pribilješke). Ali, bilo da ostanu kosti ili samo neznatne isparine, ostavimo za sobom barem malčice svjetliji svijet. Ostavi primjer onima koji dolaze da nisi pljunuo – iako si htio; da nisi pokleknuo – iako si padao. Potrebno je shvatiti da je univerzum pun mogućnosti, on nije trodimenzionalan ni četverodimenzionalan nego multidimenzionalan. Budimo stoga oprezni jer, budućnost je u nama. Budimo budni, ona se ne događa sama po sebi, ona je prisutna u nama. Stoga, pazi što misliš jer, život je podsvijest u manifestaciji. Pjesma kaže (parafrazirano od Pamele Icke): Znaj, postoji prostor duboke tišine Njime možemo poći Nema crnog i bijelog, nema lijevo-desno Tek mjesto u Tvom srcu što odbija odletjeti u noć. Postojiš TI., Postojim JA., Postojimo MI., naš apsolutni zbroj jest JEDNO. Nije potrebno da mukotrpno tražimo stazu kojom nam je krenuti. Ta staza oduvijek postoji u svima Vama. Put dobra je odavna zacrtan. Na tebi je samo da ideš cestom mira i ljubavi. Kada bi svi išli tim putem, zla ne bi bilo, nedostajali bi uvjeti njegova nastanka. Dragi prijatelji, obzirom da je budućnost na neki tanani način prisutna u nama, u fizičkom smislu, mi smo već pokojnici, na onaj isti način na koji su sadašnji pokojnici nekoć bili živi. Stoga vam govorim kao pokojnik pokojnicima: dragi pokojnici, dajmo, ovo kratko iskustvo kojeg nazivamo život, taj neprocjenjivi ''džoker'' postojanja, uložimo u miroljubiv put – to je jedini smisao. Druženje s grešnicima vrlo je korisno, pomaže nam da uočimo kako ni mi nismo nimalo sveti. Zaključak Usmjeri državu, politiku, religiju i pravo na ispravan put, i čuvaj se formalnog rođenja i formalnog života, formalne smrti i formalnog sprovoda. Budi najbolje što jesi.

59 Dr.sc. don Ivan Grubišić, Split

RELIGIJA I IDEOLOGIJE Uvodne napomene Naslov moga izlaganja kroz sintagmu Ideologija i religija sadrži u sebi mnoge nedorečenosti, bilo da se radi o ideologiji, bilo o religiji. Jedan i drugi pojam su povijesno i značenjski opterećeni, možemo reći s filozofom Martinom Buberom „ zagađeni“. Radi se, naime, o kompleksnim pojmovima gdje je potrebno veliko znanje i umijeće, jedna vještina i kompetentnost, da ih se barem donekle odredi, kako bi znali o čemu se radi. Ti su pojmovi i isprepleteni, toliko umreženi, ponekad poistovjećeni, da je poželjno poznavati jedan povijesni tok tih rasprava i tumačenja. I. Što je religija? Težak je znanstveni zadatak definirati religiju; možda najteži! Definicija ima koliko i pojedinačnih znanstvenih interdisciplinarnih pokušaja. Sve definicije skupa uzevši ne daju nam zadovoljavajući odgovor. Tako će sociolog Đuro Šušnjić reći da mu je to najteži pojam s kojim se je susreo u svom znanstvenom-istraživačkom radu. Prof. Vjekoslav Bajsić, teolog i filozof, će reći: Najteže pitanje koje bi mi studenti mogli postaviti bilo bi: Što je religija?! U to vrijeme, i Homeini i majka Terezija su bili religiozni, a što tu ima zajedničkog u njihovoj religioznosti? Iz opisa sastavnica kojima pokušavamo reći što je religija dat ćemo i određenu definiciju. Kad kažemo da je religija kompleksan pojam onda želimo reći da taj pojam obuhvaća niz drugih pojmova kojima religiju određujemo. Možemo reći da ima najmanje pet bitnih sastavnica religije i religijskog fenomena. To su ponajprije određeni vjerski sadržaji ili istine; drugo, moralne norme ili propisi; tu je i obredna sastavnica religije, kao i religijski službenici i religijska institucija. Religija bi bila nadracionalni način mišljenja, vjerovanja, vrednovanja i ponašanja u skladu određene religijske tradicije i učenja. Ili definicija poznatog sociologa religije Vernona:“ Religija je onaj dio kulture koji se sastoji od zajedničkih vjerovanja i običaja koje ne samo da identificiraju ili definiraju natprirodno i sveto i čovjekov odnos prema njima, već također povezuju to natprirodno i sveto na takav način da snabdijevaju grupu moralnim definicijama o tome što je dobro i što je loše, tj. Što nije u suglasnosti ili proturječi natprirodnom.“

60 Izbjegavanjem određenja što je religija, pokušavamo rabiti sinonime kao što su vjera, duhovnost, crkvenost itd. No svaki od tih pojmova ima svoju specifičnu težinu, ne može se upotrijebiti kao ekvivalent za religiju. Religija u najširem značenju riječi je vid čovjekova mišljenja, vjerovanja, vrednovanja i ponašanja koji pretpostavlja postojanje nadnaravnog bića i nastavak pojedinačnog života čovjeka u vječnosti. Tako nabrajamo 5 faktora koji sačinjavaju religijski fenomen: vjersko učenje, etičke norme, učiteljstvo, obred i vjersku organizaciju. Imamo i prirodne religije i tako zvane objavljene religije. Tako, židovstvo, kršćanstvo i Islam za sebe tvrde da su objavljene od samog Božanstva, odnosno Boga. Ja sam se opredijelio za kršćanski svjetonazor i osobu Isusa iz Nazareta kao povijesnu osobu sa svim njegovim načinom života, učenja, smrti i uskrsnuća. Ja se više osjećam religioznim i duhovnim čovjekom nego religioznim. Religijskom fenomenu treba pristupiti bez predrasuda. Recimo da je Dalaj Lama na pitanje: da li ste religiozni? Odgovorio: “Ne, ja nisam religiozan, ja sam duhovan čovjek“ Onda je to i opravdao praveći razliku između religijskih učenja i duhovnosti. II. Što je ideologija? Doslovno tumačenje upućuje da je ideologija nauka o idejama. Ili:“Ideologija je sustav predodžbi-slika, mitova, ideja i pojmova koje imaju nezamjenjivu povijesnu ulogu“. ( Louis Althusser). Ideologija je u početku bila jedna filozofija kao nauka o osjetima, senzacijama, predodžbama na čijim se odnosima i spajanjima zasniva cijela naša spoznaja. Ona treba služiti iznalaženju praktičnih pravila za odgoj, moral, pravo, državu, političko djelovanje itd. Zato ljudska društva ne mogu postojati bez tih posebnih funkcija predočavanja. Ideologije jedva da što imaju sa sviješću jer se prije svega nameću kao strukture, obrasci itd. Ipak, u načelu su djelatne, jer učvršćuju ili preoblikuju- u imaginarnoj svezi- odnos ljudi spram njihovih egzistencijalnih uvjeta življenja. Pejorativni smisao dobiva ideologija po Napoleonu, koji je ideologe nazvao „zanesenjačkim političkim idealistima“, životu stranim teoretičarima. Za Karla Marksa: „ideologija je lažna, kriva, izopačena svijest i spoznaja…“Ne određuje život ljudi njihova svijest nego obratno, život određuje svijest čovjeka“! Čovjek se nalazi pod vlašću svojih vlastitih sila, snaga, koje njim vladaju, a on se javlja u ideologijskim oblicima…Ideologijski oblici života razrješavaju se samo

61 ukidanjem otuđenja i ozbiljenjem istinskog, realnog humanizma.“ (Filozofijski rječnik). III. Zamjena teza: ideologija jednako religija, religija jednako ideologija Što se događa kad religija postane ideologija a ideologija religija?!U ranim radovima za K. Marksa ideologija je zamjena za religiju, i obratno. Ideologija je u liku religije nedjelotvorna jer samo odslikava bijedu, a ne čini ništa da je dokine. Ne radi se o tome da drukčije tumačimo svijet nego da se svijet promijeni. Ideologija je nedjelotvorna svijest, kao i same ideje. Svi oblici svijesti su lažni! Njihova laž dolazi od toga što sami sebe predstavljaju kao izvorne i samostalne stvarnosti, premda su podređeni razvitku društvenog bića čovjeka. Zamišljen kao najjača oporba ideologijama, ni marksizam se nije pokazao dovoljno uspješnim u liječenju te teške boljke ljudskog duha. Dapače, uskoro se sam preobličio u ideologiju. Lažnu svijest, mehanizam prisile i sredstvo opravdanja vlasti. Tako se najradikalnija od svih kritika ideologije ostvarila kao najradikalnija ideologija. Odatle središnje pitanje: kako se to moglo uopće dogoditi? Kako je „filozofija proletarijata“ postala“proleterskom filozofijom“ ili čak „proleterskom ideologijom“ (Jakov Jukić, Lica i maske svetoga str. 100.) Budući da kritika religije može biti uspješna jedino ako je s istim vjerskim radikalizmom poduzeta, nije čudo što se ona u marksizmu pretvorila u neku vrstu svjetovne religije-suprotna predznaka-pa je dosljedno tome postala njegovom ideologijom. U marksizmu je religija uzeta kao ideologija, ali se ubrzo ispostavilo da je to jednako i njezina kritika. IV. Slabosti ideologije i kušnje religije Nakon tradicionalnog određenja ideologije i religije, preko marksističke kritike svake ideologije kao otuđene čovjekove svijesti, dotakli smo se i obrata kako je marksizam sam postao ideologija s religijskim fanatizmom, isključivošću, prevratom. Sada se pitamo je li religija uvijek i svuda neka ideologija. Ako pak to jest, u kolikoj mjeri. U stanovitom smislu, religija je prethodnica svake druge ideologije. Drugim riječima religija je ideologija „par excellence“, jer je na prvom mjestu u pogledu svoje nedostatnosti i manjkavosti, pa joj s pravom pripada i najudaljenije mjesto od izvorišta zbiljnosti, stvarnog temelja. Za marksizam je religija toliko izopačila

62 istinu o društvenim odnosima da je više nije moguće zadržati niti u komunizmu. Religija biva unaprijed osuđena dok drugi oblici ideološke svijesti, mogu se preoblikovati. Iskustvo s kraja osamdesetih pokazalo je koliko je marksizam pogriješio kad se radi o ulozi religije u društvenim zbivanjima. Do promjene je došlo „revolucijom svijeća“ a ne promjenama u temelju ili nadgradnji. Na taj način povijest je najbolje izrekla sud od svih naših znanstvenih pobijanja i zaključivanja. Neuspjeh marksističke ideologije bio je očit. Zato su unutrašnje nedorečenosti te teorije vrlo brzo izišle na vidjelo dana. Rasla je spoznaja o nesavršenosti ne samo svake ideologije nego i svake kritike ideologije, pa i one- kao što je marksizam- koja nas je htjela do kraja osloboditi od lažne svijesti i predstaviti se kao jedina ispravna zamisao o svijetu i životu. No još su u većoj mjeri utjecali na pojavu krize pojma ideologije njezini povijesni promašaji i brojne teške zlouporabe. Mnoge su svjetovne apokalipse i staljinistički gulazi stavljeni navodno u službu iskorjenjenja lažne svijesti- pokazali da se ideologija ne može ukinuti jer taj pokušaj redovito završava kao još jače oživljavanje ideologije. Pa ni porast proizvodnih snaga- kako je bilo svečano obećano- nije pridonio slabljenju utjecaja lažne svijesti. Tehnički napredak- suprotno marksističkom predviđanju- još je manje uklonio proces ubrzane ideologizacije društva. Tako je primjer hitlerovske Njemačke otkrio da uz najrazvijeniju tehnologiju može istodobno ići i duboko nazadovanje čovjekove svijesti. Između gospodarstva i ideologije nema dakle jednosmjerne uzročne povezanosti, pa svi ishodi u igri ostaju podjednako otvoreni. Pripadnici Frankfurtske škole /M. Horkheimer, Th. Adorno i H. Marcuse/ bili su sučeljeni s novom povijesnom situacijom: usporednim razvojem fašizma i staljinizma koji će između sebe pokazivati čudnovate podudarnosti upravo u primjeni mehanizama ideološke manipulacije. Spomenuti se razvitak završio potpunom perverzijom povijesnog proročanstva o nadolazećem dobu savršene društvene plerome ili eshatona. Na taj su način odista bile tragično iznevjerene sve obećane nade. Pred spektakularnim krahom svjetskog pokusa-praxisa- predstavnici su Frankfurtske škole našli utočište u uspostavi vlastite trajne prosudbene svijesti. Samo kritička misao jamči-misle oni- da će svijest ostati nepokvarljiva i nepotkupljiva jer se svojom metodom odvraća od dogmatske oholosti, čemu su inače izložene i najsitnije teorije.

63 Zaključak Odsudno je pitanje: je li religija ideologija ili nije?! Jamačno jest i u tolikoj mjeri u kojoj je lažno življena. Suprotno tome, religija je također i neideologija u mjeri u kojoj je vjerodostojno svjedočena. Mnogi znanstvenici ne kriju zabrinutost što je religija zaražena klicama ideologičnosti. Ma koliko ta vjera u mogućnost potpune deideologizacije religije, izvan slobode i dobrote- i znanost o njoj može biti podržana dobronamjernim nakanama, zacijelo je nestvarna i sanjarska, a nije ni isključeno da postane povodom za neku drugu ideologizaciju. Stoga treba sa zadrškom primiti sve izjave o deideologizaciji, pa tako i onu što se odnosi na religiju. Jer u povijesti je zasvjedočeno da gotovo u svim sakralnim sustavima čovjek biva predočen kao nepotpuno, manjkavo , palo, krhko i nesavršeno biće. Da je slučajno drugačije, pomoć bi mu religije bila zapravo suvišna. A upravo to obilježje „grijeha postanka“ uključuje pogrešku mišljenja o kojoj govori ideologija. Religija dakle pretpostavlja postojanje ideologije, makar se tako ne zove- ali traži od vjernika da s duhovnim sredstvima i ludom dobrotom otklanjaju i ublažavanju zloćudne posljedice toga „grijeha mišljenja“. Ono međutim, na što religiozni čovjek nikad nije ovlašten pristati jest da prihvati dvostruki pad u ideologiju i iskoristi naravno stanje „ideologijske svijesti“ za naknadnu ideologizaciju svoje vlastite religije. To naime onda nije više odraz naravi nego zlo u slobodi. A poznato je što o zlu misle sve religije svijeta.

64 Zvonko Ivanković Vonta, Zagreb

HOĆE LI ĆE BAŠTINA ANTIFAŠIZMA OSTATI BEZ BAŠTINIKA ?

Poštovani! Prijavio sam dvije teme: 1. Povijesni razlaz 1948. sa Staljinovim totalitarizmom i 2. Rodoljubno svećenstvo u NOB-i No, malo ću se udaljiti od toga, zato vam u početku čestitam sutrašnji dan - Deveti svibanj 1944. g. – uspostavu nove Federalne Države Hrvatske – najvišeg dostignuća NOB-e na hrvatskom području. I umjesto mene kao ondašnjeg komunistu, dajem riječ šibenskom biskupu Mileti, koji je prilikom blagoslivljanja prve vlade tadašnje FDH u Splitu 14.04.1945. g, rekao: « «Danas u ovom gradu Splitu na povijesnom i svečanom imenovanju prve vlade Federalne Države Hrvatske u Federativnoj Jugoslaviji, mi biskupi naših primorskih biskupija, sa svojim svećenstvom, čestitamo... prvoj vladi Federalne Hrvatske ... izražavamo našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima NOV-e sa svojim proslavljenim vođom ... Titom, a osobito onima, koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu... Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Država Hrvatska. (Slobodni dom HSS-ov, 19.04-45.) U početku te naše prve obnovljene hrvatske države, Titovi komunisti počeli su sa svojim programom: po prvi puta na ovim prostorima ozakonili su ravnopravnost žena s muškarcima i prve su se žene pojavile u netom blagoslovljenoj hrvatskoj vladi! Uz te činjenice dodat ću iz drugog priloga – da je u NOP-u sudjelovao 141 katolički svećenik (bez pravoslavnih) da su od njih 47 ubili hrvatski fašisti – ustaše! (Petešić: «Katoličko svećenstvo u NOB prema Arhivskim dokumentima ARH) Budući da sam u zadnji čas čuo za čudan «prilog» Rabljanina, književnika Slobodana Novaka, ostavit ću moje teme i nešto reći o tom «prilogu». Gospodin S. N. ima pravo na svoje mišljenje kao i ja na suprotno mišljenje – ukoliko su ta mišljenja u okviru Ustava i zakona RH. Nije

65 međutim korektno da se takav esej s igrarijama o tiskarskim greškama i nizom optužbi bez dokaza podastire takvom skupu kao što je ovaj rapski. Gospodin S.N. tvrdi da je «komunizam» zločin gori i od fašizma i da se ni bivši komunisti ne mogu smatrati antifašistima, zato smo ovdje svi «idejno ofucani, kontaminirani i stoga nekompetentni»! I ne samo to, navedeni pripadaju «aboliranom i oproštenom zločinu», koji ih «blago rečeno odvlači u lijevi tabor»! (Tu smo u ovo predizborno vrijeme!) I onda sam sebi uzvikuje: «Komunizam je njihova tekovina, a antifašizam naša!» I žali što se «ne priznaje (njima) uvjerenim antifašistima da (su) iskreni, ako smo ujedno i antikomunisti!» Iako ne poznaje Tuđmana, za razliku od mene, dodaje mu ono što nije nikada rekao, prešućujući da je on bio s razlogom optuženi ratni zločinac kao i S. Milošević. Naše klatarenje «po bihaćima i jajcima» također mu je «prijevarno». Čudno je da njegov Tuđman nije predvidio u Ustavu RH Novakov «antifašizam», nego je kao temelj RH utvrdio naš «zločinački antifašizam»! Čudno je da S.N. ne zna da je u Ustavu RH utvrđeno da nitko nije kriv dok mu se to u zakonitom postupku pravomoćno ne utvrdi. I da za postupak nije nadležna «Jogurt revolucija», već hrvatsko pravosuđe! Čudno je da čovjek od pera ne zna da komunizma nikada i nigdje bilo, da je u nas najprije bio državni, a kasnije samoupravni socijalizam sa standardom – porast hrvatskog DP 1947-1974. za 7,3 puta ili najviši (sa slovenskim) u Europi! (v. B. Horvat) Širu informaciju vidi u EJ br. 5/1988. g. pod «Hrvatska». Valjda je taj gospodin čuo za osnivača komunizma Karla Marksa i njegov «Manifest komunističke partije». Čuo je valjda za obavijest Hine – da je njem. TV na uzorku od 1,800.000 gledatelja utvrdila da su prva trojica najzaslužnijih ljudi za njem. narod u cjelokupnoj povijesti – K. Adenauer, Martin Luther i Karl Marks – ispred Goethea, Bethovena i dr. Ako je zavirio u filateliju, vidio bi da je demokršćanin Adenauer o 150. godišnjici Marksova rođenja (1968.g.) izdao dvije poštanske spomen-marke s Marksovim likom. Previše bi bilo da ga uputim na studije ekonomike i filozofije u cijelome svijetu. Dodat ću – da je g. S.N. mogao pročitati u N.L. (3.11.93) izjavu tada aktualnog Pape Wojtile: «Zagovarači kapitalizma zatvaraju oči pred

66 dobrim stvarima koje je ostvario komunizam:borba protiv nezaposlenosti, briga za siromašne ...» Najkompetentniji Stepinčev biograf fra Aleksa Benigar ističe da je «Stepinac uvijek naglašavao – i komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti. Jeste li razumjeli? Mi ih moramo ljubiti!» (708) Iako se Stepinac nije toga držao, ja ovdje iznosim samo činjenice koje svatko može provjeriti. Gospodin S.N. nije naveo gdje su i kako djelovali njegovi «antifašisti» i da li su oni ili Titovi antifašisti vratili Hrvatskoj i njegov rodni otok. No, on nije ni demograf, dapače ignorira vrhunske demografe ing. V. Žerjavića (Hrvata) i B. Kočovića (bos. Srbina,emigranta) koji su utvrdili približno jednake brojke žrtava 1941-1945. na području b. SFRJ. Poslijeratne žrtve – osim za Jasenovac – preko 75.000 – poimenično i onda zbirno nitko nije utvrdio. Nekorektno je negirati činjenicu da sam ja već u srpnju 1990. g. u Več. listu, Novom listu i dr. osudio sve i naše partizanske zločine i tražio opću suradnju kroz odgovarajuću međunarodnu komisiju. Fašistički sljedbenici su to odbili – da bi mogli manipulirati mrtvima. U tom cilju g. S.N. izmišlja poslijeratni logor u Jasenovcu iako su paralelne istrage Slavka Goldsteina i mene dokazale da tamo nakon rata nikakvog logora nije bilo. Bagatelizirajući «bihaće i jajce» dokazuje da je S.N. protiv uspostave hrvatske države u tada jedino mogućem obliku. Ne kaže koju i kakvu su Hrvatsku oni planirali i što su realno učinili – ako su rodoljubi kao ugledni teolozi dr. Ritig i nadbiskup Josip Pavlišić. Na II. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom u rujnu 1943. g. kanonik dr. Ritig «vidno uzbuđen pohvalio je uspjehe NOV i tada se okrenuo delegaciji KPH i dodao: »A za sve to vama hvala, dragi naši komunisti, jer vi ste dali najveće žrtve i ostvarili ono za čime su težili najveći sinovi hrvatskog i srpskog naroda,,,» (Vjesnik, 30.10.43.) Nadbiskup Josip Pavlišić izjavio je prema N.L. od 11.02.97.) u Stepinčevom Krašiću, među inim i ovo: «Moramo zahvaliti Bogu, ali i mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita, koji se odupro engleskom generalu Alexanderu i njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne Hrvatskoj...» I zatim; «Istina je slijedeće, Josip Broz Tito dao je ustanoviti Ustav iz 1974, g, po kojem se svaki narod mogao odijeliti iz zajednice Jugoslavije, a to je bila legitimacija s kojom je naš narod išao u borbu za slobodu...»

67 I taj pamfletist, izgubljen u prostoru i vremenu vrijeđa Tita na najprizemniji način – u skladu sa svojom «kulturom»! Ne znam da li je pisac ovog pamfleta čuo što je antifašizam od ovih glasovitih Nobelovaca: Romain Rolland 1936.: «Čovječanstvo! Čovječanstvo! Tebe zovem! Zovem vas, ljude Europe i Amerike, u pomoć...U pomoć nama! U pomoć samima vama! Ne dajte da ubijaju žene i djecu, te dragocjenosti svijeta...!» Rabindranath Tagore 1936.:»Potrebno je zadati udarac tom neljudskom, razularenom mračnjaštvu, rasnim predrasudama, ratnoj računici i apologetici rata. Treba spasavati civilizaciju pred poplavom barbarstva...» Nekako u isto vrijeme oglasio se i Maksim Gorki s pitanjem: «Na čijoj ste strani vi, majstori kulture?» To ja ovdje pitam predmetnog gospodina! U Ustavu (NN br. 41/2001.) u čl. 28. stoji – «Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo, dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.» U članu 29. kaže se da je za to nadležan neovisni i nepristrani sud, a u članu 31. – da nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom.» U Kaznenom zakonu RH (NN br. 110/97) u članu 156. kaže se za «genocid» - «Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ... ili da ih se prisilno raseljava ... kaznit će se ...» Prema podacima Zavoda za statistiku RH broj stanovnika Hrvatske (u Titovim granicama) povećan je 1948-1991. g. sa 3,756.807 na 4,784.265 ili za 26,65%. Po podacima prof. Branka Horvata, jedinog ekonomiste s ovih prostora koji je bio predložen za Nobelovu nagradu, Hrvatska je u 37 godina

68 (1947-1984.) povećala svoj društveni proizvod 7,3 puta što je bilo (uz Sloveniju) najveće povećanje u Europi! Dakle, «genocid» je izmišljotina onih koji su ga na ovim prostorima stvarno provodili. Tito je odmah po preuzimanju KPJ 1937. g. postavio – da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji «revolucionarno pitanje» za razliku od velikosrpskih snaga u KPJ za koje je to bilo «ustavno pitanje». Što to znači možemo ovdje raspraviti. (Prof. Sima Milošević, zašto 1937. nije osnovana i KP Srbije – Dušan Lukač: Radnički pokret, Beograd, 1972.) Osnovavši KSH 1937. g. Tito je napisao: «Komunistička stranka Hrvatske ispisala je na svojoj zastavi kao prvu i najpreču zadaću: borbu za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda» uz naglasak – «Hrvatski komunista nije neki «internacionalista» koji visi u zraku, nego je on komunista-Hrvat, koji se svim silama zalaže za pobjedu hrvatskog naroda i bratski sporazum sa srpskim radnim narodom.» (Proleter, br. 1 i 11/1937.) Vrijedi navesti pozdrav 23. «Španjolaca» iz Gorskog kotara: «Glavnom odboru Komunističke stranke Hrvatske - Antifašisti, simpatizeri i članovi stranke iz Gorskog kotara, nalazeći se u redovima Španjolske republikanske vojske, a u slavom ovjenčanim bataljunima «Dimitrov» i «Đaković», sa svog sastanka šalju stranci, vodstvu, kao i cijelom hrvatskom narodu svoje plamene antifašističke pozdrave! Salud! Potomci Matije Gupca, čuvari slavnih tradicija seljačke bune, sudionici nepokolebljive i odlučne borbe svog naroda za slobodu i demokraciju, svjesni su da i ovdje nastavljaju njegovo djelo i odlučno smo riješeni ustrajati u borbi do konačne pobjede… Odobravamo sav rad stranke i veselimo se, kad ćemo obogaćeni iskustvom stečenim ovdje moći koristiti svome radnom narodu i svojoj napaćenoj domovini. Venceremos! (Muzej revolucije, Zagreb) Ugled nekog državnika pokazuje se i na njegovom sprovodu. Nedavno preminulom austrijskom predsjedniku Kleistelu prisustvovali su

69 predstavnici 40 država, Titovom sprovodu iz 127 država, Tuđmanovom – nitko značajniji! Usporedimo sada Titov hrvatski govor

- U tom Ustavu imamo: grb je «povijesni hrvatski grb» (

1937. g. i onaj 1974. g. (konfederalni Ustav SRH). 1937. g.: Osnovavši KSH Tito je napisao: “Komunistička stranka Hrvatske ispisala je na svojoj zastavi kao prvu i najpreču zadaću: borbu za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda uz naglasak “Hrvatski komunista nije neki “internacionalista” koji visi u zraku, nego je on komunista-Hrvat, koji se svim silama zalaže za pobjedu hrvatskog naroda i bratski sporazum sa srpskim radnim narodom.” (Proleter, 1 i 11/1937) 1974. g.: Hrvatska je država sa svojim državnim (ne administrativnim!) granicama, koje se mogu mijenjati samo odlukom Sabora. Ona samostalno odlučuje o savezima s drugima i izlasku iz saveza uključujući i Jugoslaviju!

bolji od današnjeg – ima more, klasje i sunce!),

- U prvi Ustav Federalne Države Hrvatske 1944. g. u Topuskom – u vidu «Deklaracije o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske» unosi: «Žene uživaju sva prava jednako kao i muškarci».«Pravo birati i biti biran ima svaki građanin i građanka, koji navrši 18 godina života.» (bilo je 21 godina, a Maček je za BH pripremio zakon do 23. godine!) Učvršćenju hrvatskih državnih granica pomogao je i s Helsinkijem 1975. g. iste godine i Osimskim sporazumom s Italijom. Učinio je prve korake za uključivanje Federacije u europske integracije EEZ i dr. Žrtve po Žerjaviću: u Hrvatskoj je 1941-1945. poginulo 65.600 partizana – hrvatskih građana, bez poginulih iz drugih republika u završnim operacijama.

zastava kao oduvijek, himna je «Lijepa naša domovina», u «službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.» (čl. 11 i 12.)

70 Republika Hrvatska ima 56.538 kv. km., tu su Istra s 3.130 kv, km,, Baranja s 1214 kv. km, Rijeka, Zadar, otoci i Dvor na Uni sa oko 1.144 kv. km. Znakovito je da nijedno ime s naših prostora nije na oslobodilačkim zastavama – hrvatskim i slovenskim - kao što je to ime Matije Gupca! Jednako tako nitko odavde nije priznat na fil. markama i omotnicama diljem svijeta kao Tito. Posebno su značajne one u SAD, Brazilu, Meksiku i Vatikanu. Isto se odnosi i na priznanja najznačajnijih državnika toga vremena. Konkretno: Trygve Lie, gen. sekretar OUN 1949. g.: « ...Tito je najmarkantnija ličnost današnjice. Odlikuje se otporom prema agresiji i ratu i nametanju stranih dominacija u miru, To će zauvijek ostati u povijesti primjer inspirirane hrabrosti i nezavisnosti...» Franklin Roosevelt, predsjednik SAD, 1944. g.:«...Titova odluka da se Jugoslavija bori protiv nacista jest prekretnica u povijesti Drugoga svjetskog rata ,,,» Martin Luther King – 1969: «Tito je, danas nema sumnje, državnik svijeta koji svojim snagama, umom i srcem, bez rezerve i sasvim iskreno, brani prava svih naroda da sami biraju svoj vlastiti put, oblik državnog upravljanja i nezavisnost u vanjskoj politici ...» Windston Churchill 1944. g.:«Maršal Tito pokazao se ne samo kao veliki vojskovođa, nego i kao izvanredan državnik...» Papa Pavao VI 1971.

Interesantna je i ocjena najvećeg Titovog neprijatelja

g. «...Vaša ekscelencija zna, s kolikom pažnjom Sveta stolica i ja lično pratimo aktivnost koju Vi i Vaša Vlada provodite... i s koliko iskrenosti pozdravljamo zasluženi uspjeh svake Vaše inicijative, kojoj je cilj obrana i jačanje mira i unapređenje boljih i plodnijih odnosa među nacijama svih kontinenata.»

Heinricha Himmlera (1944.): «Volio bih da vam navedem još jedan primjer upornosti maršala Tita... taj zaista zaslužuje titulu maršala! On je naš

71 neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tucet Tita u Njemačkoj ... koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste nerve... taj čovjek ne raspolaže ničim, apsolutno ničim. Uvijek je opkoljen, ali taj je čovjek našao načina da se probije. Nikad nije kapitulirao.» Najbolji Titov poznavalac Ante Miko Tripalo ovako je vidio Tita u svome “Hrvatskom proljeću” (1990. str. 10) – usprkos tome što je bio povrijeđen nakon 1971. g. «Tito je nepobitno najveća ličnost jugoslavenskog komunističkog pokreta. Svaki ozbiljan pristup kritičkoj valorizaciji njegovih ključnih poteza u historiji ove zemlje i njenih naroda i narodnosti to sigurno potvrđuje. Njegov udio u osposobljavanju Partije za ulogu koju je imala u podizanju ustanka, razvijanju NOP-a, ostvarivanju revolucije, suprostavljanje Staljinu, uvođenje samoupravljanja, politika nesvrstavanja – samo su dio njegovog djela. Bez Tita, koji je imao podršku naroda i Partije, mnogo toga bilo bi veoma teško ostvariti. On je po svemu bio karizmatska i autoritativna ličnost, nije bio diktator. (Podcrtao ZIV) Bio je odlučan, tražio je disciplinu, bio je sklon dugim konzultacijama, ali je znao i presjeći kad bi to ocijenio potrebnim. Objektivni uvjeti naše zemlje u jednom su dužem razdoblju zahtijevali djelatnost jedne takve ličnosti...» U ovom razmatranju služio sam se «zakonima povijesti» Marka Tulija Cicerona: «Prvi je zakon povijesti – ne reci ništa lažno. Drugi je zakon – imaj hrabrosti reći istinu!» Završit ću antifašističkim porukama čakovečke pjesnikinje Duić-Jovanović: Prva: «Što vrijedi da si Hrvat, ako čovjek nisi! Ako čovjek nisi – protiv Hrvatske i ti si!» Druga: «Tebe samo voljet ću Croatia kad budeš domom sviju nacija - Samo Tebe kao Svijeta znamen kada zlu u Tebi kucne amen!»

72 Hvala prof. Ivi Bariću i njegovim suradnicima na velikom trudu kojim su omogućili i dali vrijednost ovom Okruglom stolu!

Druge dvije teme ću priložiti u pismenom obliku. Hvala !

73 Mr. sc. Drago Pilsel, Zagreb

JASENOVAČKI LOGOR, NADBISKUP STEPINAC I KATOLIČKA CRKVA NEKE VAŽNE ČINJENICE

Složili smo se da je antifašizam svjetski demokratski pokret. Da je nastao kao reakcija na fašizam radi očuvanja mira i demokracije. Bio je to civilizacijski odgovor na opasnost od totalitarnog i antidemokratskog, antiliberalnog i zločinačkog nacifašizma. Na pitanje koje postavljaju organizatori ovoga skupa: Ostaje li baština antifašizma bez baštinika?, odgovaram: ne, antifašizam i danas ima zagovornike. Važno je to da ih ima i u mojoj generaciji, u onoj koja je aktivno sudjelovala u utemeljenju i obrani Republike Hrvatske i koja svakodnevnim trudom potvrđuje antifašističko utemeljenje naše države.

O pitanju, pak: Kakva je uloga intelektualaca i javnih djelatnika u očuvanju ljudskih prava i demokracije?, mogu reći ovo: Kao novinar, kao teolog, kao netko tko je znao u najtežim trenutcima naše novije povijesti zagovarati pravnu državu i prozivati teške kršitelje ljudskih prava, demokraciju u Hrvatskoj podupirem tako što, kada god to mogu, podižem svoj glas protiv barbarstva, protiv mitomana, protiv onih koji iskrivljavaju povijesne činjenice, u stalnoj podršci svima kojima posvećujem svoje članke i javne nastupe, a koji rade za opće dobro.

Poznavajući moju biografiju, reče mi nedavno kolega Inoslav Bešker, dopisnik »Jutarnjeg lista« iz Rima da me, sasvim sigurno, nije tetošila sreća – pa bi se moglo reći da je utoliko veći i hvale vredniji pothvat da sam se iz takva povijesnog škripca, iz obiteljkog stabla u kojima vise gestapovci i ustaše, izvukao toliko principijelno da nitko više nema pravo zahtijevati da se deklariram jer sam se u angažmanu za ljudska prava potvrdio uz dlaku.

To je jedan od razloga zbog kojeg sam pozvan na ovaj važan skup. To je platforma sa koje mogu u ovih nekoliko minuta progovoriti o zadanoj temi: »Jasenovački logor, nadbiskup Stepinac i Katolička crkva – Neke važne činjenice«, iako, prije toga, želim istaknuti neke, s Jasenovcem, povezane stvari. Novinar i komentator »Novoga lista« Dražen Ciglenečki, ustvrdio je u tom i mom listu, u subotu 2. svibnja7

7 Novi list, subota 2, svibnja 2009., prilog Pogled, rubrika Pressalije, »Izgubljen u vremenu«.

, da je Predsjednik Republike, Stjepan Mesić, jedna je od najzaslužnijih osoba za odsutnost suglasja o

74 nečem oko čega, zapravo, ne bi trebalo biti nikakvih prijepora. Optužio ga je da je osoba izgubljena u vremenu, da se pretvorio u apologetu komunizma koji se krajnje cinično odnosi prema zločinima što su ih počinile partizanske snage, što je, tvrdi Ciglenečki, na najgori mogući način demonstrirao i u svojem nedavnom govoru u Jasenovcu. Ciglenečki ima pravo na to mišljenje a ja imam pravo misliti da kolega, možda nehotice, vrijeđa Predsjednika Mesića.

I nije jedini.

Čine to i vodeći ljudi Hrvatskog helsinškog odbora zaljudska prava, Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak8

I budući smo, kao antifašisti, protivnici svakog totalitarizma, imam pravo na ovome skupu progovoriti o pomanjkanju autokritičnosti u redovima jednog vrlo važnog segmenta našega društva, a to je Katolička crkva u

koji, uz zabrinjavajuću podršku članova Odbora, plasiraju šokantnu tvrdnju da nema ama baš nikakvih razlika između fašizma i antifašizma, između ustaškog pokreta i njegova terora, i partizanske borbe.

Stjepana Mesića se optužuje da drži patetične govore nad ratnim Jasenovcem a i sve nas ovdje okupljene, da nikada nismo rekli riječ sućuti nad jazovkama, golim otocima, bleiburzima, hudim jamama, teznima, gradiškama ili lepoglavama. I to je laž.

Ali ako iskreno želimo da antifašizam ne ostane bez baštinika, mi danas opet moramo ponoviti kako nismo sudionici ni crnog ni crvenog zločina i kako na isti način osuđujemo i jedan i drugi zločinački potpis. I da to činimo bez oklijevanja. Decidirano

Pisao sam, ne znam koliko puta, da svatko tko ima podataka o konkretnome ratnom zločinu, partizana ili ne, mora ići na tužilaštvo i iznijeti što zna. Na teritoriju Hrvatske, poslije drugoga svjetskog rata, provedeno je mnogo zločina i »etničkih čišćenja« i proganjanja, prvo Nijemaca, pa talijana, itd. Podaci o zatvaranju Nijemaca u koncentracione logore i o smrti koja je ondje kosila djecu postali su dostupni još osamdesetih godina i šokantni su. Dio svog teritorija: Bujštinu i gradove zapadne Istre, na primjer, Hrvatska duguje baš »etničkom čišćenju«. Valja govoriti o antifašizmu i u tom kontekstu, u kontekstu kritičkog sagledavanja povijesti, iako mislim da je korisno reći za što je netko, a ne samo protiv čega je.

8 Novi list, utorak 29, travnja 2009, rubrika Novosti, »Banac: Mesić relativizira komunističke zločine«.

75 Republici Hrvatskoj. Pomankanje koji je rezultat i totalitarnog razmišljanja u redovima tih vjernika. Naime, ne želi se priznati krivica katolika u podržavanju ustaškog pokreta i u tihom, kadkad i ne tako tihom odobravanju zločina ustaša i nacista u našim krajevima.

U petak 3. travnja su hrvatski biskupi đakovačko-osječke metropolije, predvođeni predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, Marinom Srakićem, posjetili spomen-područe Jasenovac. Kako reče msgr. Srakić tom prigodom, važno je »da istina dođe na vidjelo« i to ne »ona istina koja će se prilagođavati nama«, nego »ona koju ćemo poštovati, istina koja se proglašava u slobodi mišljenja«9

Naime, na vrlo korektan način, nadbiskup Srakić je kazao slijedeće: »Jasenovac je za sebe stvarnost koja se ne može i ne smije zaobići i pred kojom se nikoga ne može ušutkati. Budući da danas ovamo nismo došli ni kao eksperti za povijest, ni kao suci, ne želimo manipulirati ni brojem žrtava, ni težinom zločina ovoga logora. Sabrali smo se kao vjernici koji s ovim hodočašćem želimo dati duhovnu zadovoljštinu za učinjeno zlo i ''obnoviti čišćenje pamćenja''. Zato nam prva misao i molitva ide prema onim nevinim ljudima, muževima i ženama, koji su stradali na ovome mjestu...«

. Upravo zbog toga koristim i ovu priliku da primjetim kako crkveni predstavnici još uvijek imaju poteškoće u identificiranju ubojice u Jasenovcu: Antu Pavelića i ustaše.

10

Ali je maglovito progovorio o zločincima: »U ovom trenutku mislimo i na one koji su prouzročili toliku bol, na zločince. Što da kažemo o njima? Oni su se na strašan način ogriješili o Božju zapovijed da se treba poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka koji je "slika Božja" i da se ne smije oduzeti život koji je Božji dar svakome čovjeku. Stoga, jasno i nedvosmisleno kao kršćani moramo reći da je njihov čin protiv brata čovjeka za svaku osudu i da se takvo nešto više nikad ne smije ponoviti ovdje u našoj Domovini niti na bilo kojem drugom mjestu. No, ne očekujte od mene biskupa, svećenika i kršćanina riječi mržnje i osvete. Ni s čisto ljudskog stanovišta to ne biste mogli očekivati, jer biste tada tražili nastavak lavine zla«

.

11

Neki su hrvatski dnevni listovi donijeli vijest kako su se 3. travnja četvorica biskupa na Žalosni petak poklonila »žrtvama nacističkog

.

9 IKA, Dokumenti, D - 111413/4, 03.04.2009. 10 IKA, isto. 11 IKA, isto.

76 režima«12

Također treba pozdraviti i nebježanje Crkve od odgovornosti za ono što su počinili neki rimokatolički svećenici u službi ustaškom režimu. Međutim, msgr. Marin Srakić između ostalog kazao je, kako je nadbiskup zagrebački Stepinac izjavio da je logor Jasenovac »sramotna ljaga za hrvatski narod« i »najveća nesreća Hrvatske«

. Istine radi, Jasenovac nije bio nacistički logor, niti su njegove žrtve bile žrtve nacističkog režima, već je koncentracijski eksterminacijski logor Jasenovac bio pod upravom domaćeg ustaškog fašističkog režima.

Naravno da treba pozdraviti osudu ustaških zločina iz usta crkvenih prelata koje su izrečene na samom tlu natopljenom krvlju nevinih jasenovačkih herojskih golorukih mučenika.

13

Tu valja citirati dokumente. Naime, Stepinac to nikada nije javno rekao niti je to bila izvorna Stepinčeva izjava, već su to rečenice izvađene iz konteksta pisma Alojzija Stepinca upućenog ustaškom Poglavniku Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine, u kojemu Stepinac ogorčeno od Pavelića traži objašnjenje za ubojstvo sedam svećenika riječima: »sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ali čitava javnost, a napose rodbina ubijenih svećenika traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika predsud! Oni su najveća nesreća Hrvatske...«

.

14

12 Jutarnji List, 4. travnja. 13 IKA, isto. 14 Jure Krišto, »Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti- 1941. – 1945.«, Knjiga II, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998, str. 254.

.

Stepinac ovdje čitav Jasenovac naziva ljagom za NDH i to nakon ubojstva rimokatoličkih svećenika, ali ne vidi i ne spominje druge ustaške logore smrti. Za njega je Jasenovac tek sramotna ljaga na tijelu NDH, zloćudne tvorevine s rasnim zakonodavstvom koja je sama po sebi ljaga jer je nastala voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Ali to Stepinac ne vidi niti uoči proglašenja NDH, niti svršetkom rata, kada je svima bilo jasno što je bio ustaški režim ogrezao u zločinu.

U Jasenovcu su 17. listopada 1942. ubijena šestorica slovenskih rimokatoličkih svećenika i jedan šleski Poljak. Pismo koje nadbiskup zagrebački 1943. godine upućuje ustaškom Poglavniku događa se u vrijeme kad se iz Zagreba deportiraju u smrt posljednji ostaci ostataka zagrebačke židovske zajednice.

77 Iduće, 1944. godine, nadbiskup zagrebački biva odlikovan od ustaškog Poglavnika »Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom« i to: »Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske« - kako stoji u službenom glasilu NDH »Narodne novine« 1944. odredba o odlikovanju je izdana na prijedlog ustaškog Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja15

Treba također spomenuti i osudu Ustaškog terorističkog pokreta koju je župnik crkve sv. Marka u zagrebačkom Gornjem gradu, kanonik msgr. dr. Svetozar Rittig, izrekao na sjednici Gradskog vijeća Grada Zagreba

. Tog odlikovanja Rimokatolička crkva u Hrvatskoj se nikad nije odrekla, ili od njega ogradila. To je tvrda i žalosna činjenica. Zbog kontroverzne osobe, ratnoga, ponavljam: ratnoga Alojzija Stepinca, a po nadbiskupu Srakiću: »jedinoj osobi« koja je reagirala na zločine ustaša iz crkvenih redova, treba reći, istine radi, da je ukupno 118 katoličkih svećenika i klerika sudjelovalo u Narodnooslobodilačkom pokretu, od tih 118, njih 43 su ubijena od okupatora i njihovih pomagača, dok ih je 75 dočekalo svršetak rata. Od tih živih, 52 su Hrvati, 21 Slovenac, a 2 su Poljaci.

16, zbog čega je 1941. morao bježati iz Zagreba pred ustašama što su ga namjeravale uhapsiti17

15 Priopćenje Margelova instituta, 13-09, Zagreb, 7. 04. 2009., »REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU«. 16 Ćiril Petešić, »Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945.«, str. 130-133. 17 Ćiril Petešić, isto, str. 134.

. Poznat je i govor monsinjora Rittiga na II. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz listopada 1943. godine i njegova aktivna uloga u širenju antifašizma među hrvatskim svećenstvom u borbi protiv okupatora i njegovih pomagača za vrijeme Drugog svjetskog rata. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kaže da, ako se sjećamo drame žrtava, ne činimo to zato da otvorimo bolne rane, niti da probudimo osjećaje mržnje i odluke osvete, nego da odamo poštovanje prema tim osobama, da na svjetlo dana stavimo povijesnu istinu, a napose da svi postanu svjesni da ti mračni događaji budu za ljude današnjice poziv na odgovornost u izgradnji naše povijest.

78 Lijepo kazano. A mi smo mu ovdje pomogli da se čuje kompletna istina. Ona koja veli da su Jasenovac ustanovili Hrvati u ustašama, a ne nekakvi nepoznati totalitarni režimi. I ta istina veli da je Stepinac imao velikih poteškoća u osudi njemu odmah važne i od Boga stvorene NDH. Jer on reče ovako: »NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…«18

Svojim je biskupima 28. travnja 1941. Stepinac pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o »najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda (...) o davno sanjanom i željkovanom idealu«, te zaključuje: »Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može ... jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!«

.

19

Hrvatsko društvo mora smoći snage i reći do kraja istinu o toj gorkoj činjenici svoje povijesti, ali i o drugim zločinima koji su učinjeni u ime druge ideologije. Tada će i hrvatski narod zaliječiti ljagu što su joj nanijeli neki iz njegovih redova. Još jednom: msgr. Srakić reče u Jasenovcu da je važno »da istina dođe na vidjelo« i to ne »ona istina koja će se prilagođavati nama«, nego »ona koju ćemo poštovati, istina koja se proglašava u slobodi mišljenja«

Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja. I to je ta bolna istina koju, sasvim razumljivo, predsjednik hrvatskog epikopata ne može ili ne želi prihvatiti. Zbog manipulacije s istinom o Jasenovcu postoje mnoge nedorečenosti i stvaraju se napetosti.

20

18 Nadbiskup Stepinac u članku »S nadom u bolju budućnost«, Katolički list, Broj 32/1941. 19 Jure Krišto, isto, str. 34. 20 IKA, isto.

. Upravo se to dogodilo u ovome kratkom referatu. Hvala na pažnji.

79 Prof.dr.sc. Damir Grubiša, Zagreb ANTIFAŠIZAM U SVIJETU I KOD NAS Le Pen u Francuskoj, Geerd Wilders u Nizozemskoj, pobjeda nacionalističke stranke Švedskih demokrata na izborima, pobjeda ekstremno desne stranke Jobik u Mađarskoj - sve kao da upućuje na to da je nova desnica, kako je nazivaju, svugdje u Europi u ofanzivi. Skinheadsi u Njemačkoj podmeću vatru i ubijaju turske doseljenike, Sjeverna liga u Italiji potiče rasizam prema “ekstrakomunitarcima”, sljedbenici Joerga Heidera u Austriji potiču domoljubnu histeriju. Što se to događa u Europi, koja je već doživjela traumatsko iskustvo holokausta, etničkog čišćenja, masovnih ubojstava? Zar čovječanstvo, izgleda, ništa nije naučilo od svog bolnog iskustva? Sva ta pitanja lebde u zraku. Na njih nisu u stanju odgovoriti ni najveći europski umovi. A istini za volju, sve je veći broj zabrinutih glasova koji zvone na alarm. Među njima su Guenther Grass, Umberto Eco, Claudio Magris, Edgar Morin, Salman Rushdie - svi oni upozoravaju na povampireni fašizam, koji, nažalost, mnogi danas više ni ne prepoznaju . Fašizam u svim njegovim oblicima – od klasičnog fašizma u talijanskom liku, preko njemačkog nacizma sve do naše inačice nacifašizma u liku ustaškog pokreta, povijesna je pojava koja je otišla u ropotarnicu povijesti pobjedom antifašističkih sila u Drugom svjetskom ratu. Europa se ujedinila u ratu i kasnije u miru protiv fašizma i njegovih ideoloških korijena – nacionalizma, rasizma i ksenofobije. Konačno, i Europska unija nastala je na vrijednostima pobjede nad fašizmom i usvojila osnovne antifašističke vrijednosti: borbu protiv nacionalizma, rasizma i ksenofobije kao osnovne vrijednosti na kojima se gradi novi poredak ujedinjene Europe. Po tome bi izgledalo da je, budući da je fašizam povijesna pojava, i antifašizam također pojava iz prošlosti. No pojava novih nacionalističkih, rasističkih i ksenofobinčih pokreta koji prikriveno ili otvoreno veličaju fašizam ili se njime inspiriraju, upućuju na to da je antifašizam itekako aktualan i da on ne pripada samo prošlosti već da označuje sve one oblike protivljenja klasičnim, ali i novim oblicima fašizma. Klasični antifašizam, onoga kojeg poznajemo iz povijesti Dvadesetog stoljeća, označava pokret protiv fašizma i nacizma, a javljao se u različitim oblicima, kao militantni antifašizam, kao intelektualni antifašizam, liberalni ili komunistički antifašizam. U Italiji se po prvi puta pojavio kao naziv za ilegalnu borbu različitih političkih skupina

80 protiv fašističkog terora. Sve te skupine, različitih orijentacija, ujedinile su se 1927. u izbjeglištvu u Antifašističku koaliciju pod vodstvom socijalista i republikanaca. Antifašistički front bio je naziv zajedničkog nastupanja socijalista i komunista u sprječavanju fašističkog udara 1934., a u Španjolskoj republici 1936-39 Antifašističkim savezom nazvan je najširi savez domaćih i inozemnih snaga za očuvanje republikanskog poretka protiv vojno-fašističkog puča generala Franka. Tridesetih godina prošlog stoljeća širom Europe niču široki antifašistički savezi u obliku narodnih fronta koje predvode militantni antifašisti pod vodstvom komunista. Antifašizam nije nikada bio jedinstven pokret, već je bio, prije svega, savez raznih pokreta protiv fašizma. Stoga ne možemo govoriti da su ideje i motivi raznih antifašističkih pokreta u Europi bili jedinstveni, no koncepciju antifašizma preuzela je tijekom Drugog svjetskog rata Antifašistička koalicija, savez Velike Britanije, SAD-a i Sovjetskog saveza protiv nacifašističkih sila Osovine, utemeljen je na idejama i praksi raznih antifašističkih struja Atlantskom poveljom, kojoj je pristupilo najprije četrnaest zemalja u ratu protiv nacističke Njemačke i fašističke Italije, a tijekom 1942. sve ostale države koje su bile u ratu sa silama Osovine. Osnovni ciljevi Antifašističke koalicije bili su protivljenje bilo kakvim teritorijalnim promjenama izazvanim agresijom i ratom, pravo naroda da sami biraju oblik političkog uređenja u kojem žele živjeti i razoružanje fašističkih država-agresora nakon završetka rata. Stoga moramo biti svjesni da je antifašizam imao nekoliko "duša": ako definiramo antifašizam u najširem smislu riječi kao protivljenje nacifašističkoj ideologiji (sustavu vrijednosti), organizacijama, vladama i modelu vladanja, onda ćemo vidjeti da možemo izdvojiti nekoliko tipova antifašizma i antifašističkih pokreta. U prvom redu, možemo govoriti o militantnom antifašizmu, koji se opire fašizmu kroz političku organizaciju i kroz političku borbu koja kulminira oružanom borbom. Druga je vrsta antifašizma intelektualni ili kulturni antifašizam, koji se suprotstavlja nacifašističkoj ideologiji i fašističkoj kulturi razgradnjom fašističkih ideologema i mistifikacija; treća je vrsta antifašizma liberalni antifašizam (ili građanski), koji se razlikuje po načinu suprotstavljanja fašizmu. Nasuprot tim oblicima antifašizma imamo i varijante militantnog antifašizma, kao što je to staljinistički ili dogmatsko-komunistički tip antifašizma, koji totalitarizmu jednog tipa suprotstavlja totalitarizam drugoga tipa. Konačno, ne možemo previdjeti ni još jedan oblik povijesnog antifašizma, a to je vjerom inspirirani antifašizam, koji ćemo ovdje nazvati "kršćanski antifašizam".

81 Počet ćemo od prvog oblika antifašizma, od militantnog antifašizma. To je oblik antifašizma koji zagovara uporabu sile i nasilja u borbi protiv fašizma. Militantni antifašisti obično su pristaše klasne borbe i smatraju da je fašizam oblik klasne borbe protiv radničke klase. U praksi su militantni antifašisti pristaše socijalističkih, anarhističkih ili komunističkih ideja. No razlikuju se od staljinističkih antifašista po tome što antifašističku borbu žele zasnovati na širokim savezništvima s drugim klasam i slojevima, i obično za vrijeme oružane borbe protiv fašizma prihvaćaju ideju restauracije demokracije odnosno uspostavu "narodne demokracije" nakon sloma fašizma. U militantne antifašiste spadaju i borci pokreta otpora po Europi koji u nacifašistima vide zavojevače i porobitelje.

Nasuprot tom obliku antifašizma, liberalni antifašizam se razlikuje po uporabi nenasilnih, legalnih i demokratskih metoda borbe protiv nacifašizma. Sastavni dio ovakvog tipa antifašizma je intelektualni ili kulturni antifašizam. Liberalni antifašisti su se, početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, zalagali za legalne akcije unutar ustavnih i zakonskih okvira koje su fašisti dolaskom na vlast pogazili, zagovarali su podizanje svijesti o rasnim i nacionalističkim diskriminacijama kao moralno štetnima, vjerujući da će svojom prosvjetiteljskom akcijom otvoriti oči većini stanovništva koje će odbaciti fašizam kao sustav vrijednosti i model vlasti. Liberalni antifašisti vodili su borbu protiv fašizma pozivom na demokratske vrijednosti, slobodu govora, slobodu izbora i građanske slobode. Mnogi liberalni intelektualci suprotstavili su se na taj način fašistima i nacistima: u Italiji, Benedetto Croce je napisao Manifest antifašističkih intelektualaca, no fašistička represija ubrzo je uspjela ušutkati glas intelektualaca primjenom represije. Sličan po metodi borbe je i "kršćanski antifašizam": mnogi su svećenici i redovnici katoličke i drugih kršćanskih crkava nastojali spasiti žrtve nacifašističkih progona, ali je taj njihov otpor bio istog pacifističkog tipa kao i kod liberalnog antifašizma, a nažalost jedan velik broj pripadnika organiziranih kršćanskih vjerskih zajednica surađivao je sa nacifašistima ili je tolerirao njihovu strahovladu.

U modernim vremenima, nakon Drugog svjetskog rata, s porastom neonacizma i neofašizma ponovno su se pojavili i razni oblici antifašizma. Militantni fašizam uskrsnuo je, najčešće, u vidu anarhističkih skupina ili ekstremno-lijevih skupina koje su propagirale nasilje protiv zapadnoeuropskih režima koji toleriraju pojavu i afirmaciju neonacističkih i neonafišstičkih ideja i pokreta. Liberalni antifašizam, u

82 svojem obliku intelektualnog odnosno kulturnog antifašizma, također se pojavio u obliku filozofske, socijalne i političke kritike neofašizma. No i tu se antifašizam javlja kao reakcija na pojavu novog fašizma, kao reakcija na pojavu revizije povijesne ocjene fašizma i kao reakcija na pojavu sve militantnijih skupina neofašista, posebice u postkomunističkim zemljama. Stoga našu pozornost moramo usmjeriti na ove oblike novo fašizma, na njihove ideje, vrijednosti i modus operandi – način djelovanja. Moramo moći prepoznati fašističke ideje u njihovom aktualnom izdanju, onako kako se pojavljuju danas, u drukčijem vremenskom i idejnom kontekstu. Naravno, da bismo prepoznali fašizam i njegove pojavne oblike, kao “neofašizam”, “neonacizam”, “neoustaštvo”, moramo u prvom redu shvatiti da se fašizam neće više pojaviti u njegovom grotesknom liku, kao Chaplinova karikatura njemačkog fuehrera Adolfa Hitlera i njegove retoričke histerije, kao Mussolinijeva karikatura crnokošuljaša kako maršira “guščijim korakom”, ili primitivnog ustaše s nožem u ustima. To su sve groteskne slike jednog svijeta koji je otišao za uvijek. Ali fašizam, kao ideologija i kao pokret, reinkarniraju se u stotinu novih likova: to su skinheadsi i svi njihovi do kože obrijani imitatori, ljubitelji crnih i inih makabričnih odora, promicatelji nasilja i mržnje, netolerancije, ksenofobije, nacionalizma, itd. No bez obzira kako se danas pojavljuju svi ti pokreti u Europi - a sociolozi i politolozi upozoravaju da su oni u porastu - sve njih rese slične karakteristike. U pozadini tih novih pojava fašizma stoje promjenjivi društveni, ekonomski i politički uvjeti. Pokazuje se da zapadni svijet, i nakon ideološke pobjede liberalne demokracije nad komunizmom, nije uspio riješiti neke bitne probleme koji tište stanovništvo. Veliki broj ljudi modernog društva je u krizi, kao što su u krizi i ta društva. Demokracija, čak ni u zemljama-kolijevkama liberalne demokracije, ne uspijeva dati potpune odgovore na sva pitanja ljudske egzistencije. Pokušat ću, stoga, prvo ustanoviti koji su temeljni stalnu društveni (politički, ekonomski i ini) uvjeti koji na dugi rok mogu biti podloga pojavi novih oblika fašizma:

1. Industrijski napredne ekonomije prolaze kroz stalne recesije; iako te recesije ne prelaze u velike krize kao što je ona iz 1929. godine, one pogađaju sve stanovništvo i stvaraju osjećaj nesigurnosti. Radna mjesta postaju nesigurna, a informatizacija ukida mnoga radna mjesta uzrokujući latentnu nezaposlenost.

83

2: U zapadnoeuropskim zemljama javlja se, uslijed ilegalne imigracije, fenomen “krađe radnih mjesta” od strane useljenika, izbjeglica i osoba koje traže politički azil. Takva “krađa radnih mjesta” izaziva ksenofobiju i rasizam.

3. Opća korupcija širi se svijetom, i unatoč tome što se iznalaze sve novi i novi oblici borbe protiv korupcije, ona se uvijek nanovo prilagođuje novim okolnostima. Porast korupcije izaziva nezadovoljstvo nedjelotvornim ili korumpiranim parlamentarnim sustavom i vođama.

4. Politička alternativa lijevog centra je u većini zemalja diskreditirana, uglavnom zbog neučinkovitosti koalicijskih politika (kao, uostalom, i kod nas) i sve većom i rastućom partitokracijom - vladavinom političkih stranaka i njihovim međusobnim taktiziranjem, što svodi demokraciju na partitokraciju.

5. Snage desnice uspjele su se pregrupirati i odbaciti grubu, nasilnu formu fašizma iz vremena prije i za Drugog svjetskog rata, te oblače “dvoredno odijelo” - prikazuju se kao respektabilne konzervativne političke snage koje se samo opiru bezumlju i kaotičnosti koja vlada u svijetu.

6. Uslijed opće krize vrijednosti, politike i morala osjeća se nostalgija za “klasičnim vrijednostima”, kao što su jaka država, disciplina i povjerenje u “čvrste vrijednosti”, koje se, naravnom, prepoznaju kao vrijednosti patrijarhalnog i autoritarnog modela, hijerarhije, “rada i reda”. A to znači, da se ponovo budi nostalgija za jakom državom, makar se ona pojavljivala i kao “mala domovina” - heimat, ili kao jedan dio zemlje suprotstavljen drugom dijelu, kao u slučaju sjeverne i južne Italije. Ako su to uvjeti u kojima se pojavljuje fašizam, koje su onda njegove karakteristike koje bismo mogli prepoznati, kad se on pojavljuje u svom “uljuđenijem” liku, u dvorednom odijelu? Odmah iza Drugog svjetskog rata Theodor Adorno, jedan od osnivača Frankfurtske škole u knjizi Autoritarna ličnost pokušao je ustanoviti koje su to osobne predispozicije za obilježavanje autoritarne ličnosti, koje se onda u uvjetima opće krize i u sinergiji političkih snaga mogu iskazati kao pojavne oblike fašizma. Američki znanstvenici već su, po njegovom uzoru, sastavili takozvanu “F – skalu” (F – znači fašizam), koja u obliku upitnika pokušava pronaći skrivena obilježja fašizma u svakom pojedincu. Autoritarna ličnost, na kojoj fašizam gradi svoju politiku i ideologiju, obilježava devet osobina: konvencionalnost, podređenost autoritetima, autoritarna agresija, anti-introspekcija, praznovjerje i vjerovanje u stereotipe, moć i odlučnost, destruktivnost i cinizam, projektivnost i pretjerana zaokupljenost seksom.

84 Umberto Eco pak drži da je bez obzira na postojanje raznih povijesnih oblika fašizma moguće utvrditi neke osobine koje su zajedničke starom i novom fašizmu, fašizmu i nacizmu te ostalim oblicima naci-fašizma. Te osobine, odnosno obilježja ne mogu biti organizirana u jedan sustav: mnoge od ovih osobina u otvorenoj su kontradikciji s drugim osobinama i mogu biti karakteristične i za druge oblike depsotizma ili fanatizma. No Eco drži, da je dovoljno da jedna od ovih osobina bude prisutna u društvu da bi se fašizam oko nje koagulirao. Takve osobine obilježavaju ono što je on nazvao Ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom.

Navest ćemo ovdje te osobine koje Eco drži značajnim za obilježavanje Ur-fašizma. Prva je osobina Ur-fašizma kult tradicije, vjerovanje da je tradicija nadmoćna nad modernitetom i da u njoj moramo crpiti sve vrijednosti našega današnjeg života. Drugo, usvajanje tradicionalizma implicira odbacivanje modernizma, odbacivanje modernog svijeta u njegovom liku kao kapitalsitičkog načina života, povratak krvi i zemlji. Treći je element Ur-fašizma iracionalizam – prijezir spram mišljenja i idlatrija akcije, što vodi i nepovjerenju u svijet intelektua i ideja. Četvrti element Ur-fašizma je suglasnost, a ne kritika: kritički duh pravi razlike, a razlikovanje i neslaganje su izraz izdaje. Peti element je strah od razlike, koji se tumači kao prirodan svim ljudima. Prvi apel fašističkog pokreta je poziv na budnost protiv onih koji su se uvukli u pokret, jer su različiti a žele izgledati kao "mi". Šesti element Ur-fašizma proizlazi iz inidvidualne ili socijalne frustracije: zato fašizam ima odjela u frustriranim, osiromašenim srednjim slojevima, u klasama koje se osjećaju poniženima i koje trpe efekte krize. Sedmi element Ur- fašizma je pozivanje na domovinu kao zemlju rođenja, zajedničku osobinu svih deprivilegiranih slojeva bez jasnog socijalnog identiteta, a to je ujedno i osnovica za nacionalizam. Osma osobina Ur-fašizma je osjećaj poniženja zbog ostentativnog bogatstva i snage njegovih protivnika, što rađa osjećaj vlastite fizičke snage u zatiranju onih koji su, poput Židova, bogatiji i žive bolje od nas. Deveta osobi na Ur-fašizma je odbacivanje svakog pacifizma, svakog oblika rješavanja sukoba nenasilnim putem. Ne postoji borba za život, već se život živi zbog borbe. Deseta osobina Ur-fašizma je elitizam, tipični aspekt svake reakcionarne ideologije: no taj elitizam se ne postiže rođenjem, već napredovanjem u hijerarhiji stranke, udarne skupine, militarističke organizacije i konačno i same vojne organizacije, uz nužan sastojak prijezira prema slabijima. Jedanaesta osobina takvog Ur-fašizma je odgoj za heroja, jer je u svakoj mitologiji heroj izuzetno biće, a u Ur-fašzmu

85 heorizam je norma. Dvanaesta osobina je transfer volje za moć na seksualnu moć: mačizam se ogleda u vježbanju oružjem, surogatu faličnih rituala. Trinaesta osobina Ur-fašizma je selektivni populizam – narod je koncipiran kao kolektivni, monolitni entitet koji ostvaruje kolektivnu volju, a pojedinac je podređen ovom mitskom pojmu naroda. Konačno, četrnaesta osobina Ur-fašizma je novogovor, koji isključuje sofisticiranu sintaksu, jer fašizam koristi osiromašeni vokabular koji onemogućuje složeno i kritičko razmišljanje. Ur-fašizam je tu, oko nas, tvrdi Eco, preobučen u civilno djelo. Bilo bi vrlo jednostavno kada bi se neki pristaša neo-fašizma pojavio na svjetskoj sceni izjavom: "Želim da se ponovno otvori logor u Aušvicu i da crne košulje opet paradiraju po talijanskim trgovima". Život nije tako jednostavan, jer se Ur-fašizam može pojaviti pod najnevinijom krinkom. Dužnost je obrazovanih ljudi – intelektualaca – da ga razotkriju kadgod misle da se on pojavljuje u ovom ili onom obliku, u jednoj ili više osobina koje su gore navedene. Konačno, i sam je Franklin D. Roosevelt upozorio svoje sugrađane 1938.: "Ako se američka demokracije prestane kretati naprijed kao živa snaga, nastojeći danju i noći mirnim sredstvima učiniti boljima većinu naših građana, snaga fašizma će porasti u našoj zemlji. Sloboda i demokracija su zadaća bez ograničenja i kraja". No Ecova je analiza previše sofisticirana i pati od pretjerane "intelektualizacije": stoga njegov kratki "priručnik" za otkrivanje Ur-fašizma može biti zanimljiv i koristan za intelektualce, ali manje za prosječno obrazovane građane koji se ne kreću lako po intelektualnim salonima u kojima se debatiraju kulturne dileme čovječanstva. Stoga nam trebaju mnogo prgmatičnije indikacije za prepoznavanje osobina tog novog fašizma, ili bolje reći potencijalnog neofašizma, odnosno prepoznavanje sastojaka (ingredijenata) koji bi mogli biti indikator moguće pojave neofašizma. Naravno, osobine svakog fašizma čvrsto su fiksirane u vremenu i konkretnom povijesno-geografskom kontekstu jedne socijalne sredine. Ali, postoje i neke konstante karakteristike fašizma, koje možemo utvrditi i bez obzira na njegovu pojavnu formu. Pokušat ćemo ovdje pobrojati osamnaest karakteristika ili sastojaka klasičnog, ali i modernog fašizma. Sve te karakteristike, naravno, nisu jednakog intenziteta: neke su bitnije, a druge manje bitne. U nekom društvu mogu postojati nekoliko tih karakteristika, a što ih je više, to su fašistička obilježja tog društva izraženija. Dakle, pogledajmo koja su ta obilježja, i, što je još važnije, upitajmo se da li se ona manifestiraju i u našem društvu, i, konačno, u kojem intenzitetu. Jedino će nesmiljeno samoispitivanje pridonijeti

86 prepoznavanju takvih obilježja, pa tako i dijagnosticiranju stanja našeg društva na “F - skali” tendencije k fašizmu. 1. Obilježje fašizma je izraženi nacionalizam - osjećaj domoljublja i

rodoljublja koji se manifestira kao prijezir i mržnja prema drugim narodima i uzdizanje vlastitog naroda kao izabranog, “posebnog” (“nebeskog”), kao naroda nadljudi ili naroda više kulture.

2. Obilježje fašizma je rasizam, iracionalna mržnja prema drugim rasama kao manje vrijednima;

3. Obilježje fašizma je ksenofobija, strah od stranaca i mržnja prema strancima;

4. Obilježje fašizma je autoritarizam, hijerarhija autoriteta i kult vođe naroda;

5. Obilježje fašizma je radikalno “državotvorstvo”: država je sve, pojedinac je ništa, a država kao najviši oblik organizacije nacionalnog “duha” je najveća vrijednost kojoj se svi moraju podvrgavati;

6. Obilježje fašizma je kolektivizam: inidividuum, pojedinac, ne znači mnogo i zato naciju i državu ne zanimaju individualne sudbine;

7. Obilježje fašizma je patrijarhalizam, poštovanje tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj i rod; obiteljske vrijednosti su tradicionalne, i bez obitelji pojedinac je ništa; zbog toga je lojalnost prema obitelji i rodu bezuvjetna, a svako narušavanje te lojalnosti plaća se izopćenjem.

8. Obilježje fašizma je nasilje i “socijalni darvinizam”: u društvu mogu preživjeti samo jači, a slabiji (pojedinci ili manjine) su osuđeni na propast;

9. Obilježje fašizma je militarizam i agresija: veličanje vojske, policije, uspostava kontrole vojske i tajnih policija nad građanima;

10. Obilježje fašizma je netolerancija u raznim oblicima: prema “drugome”, prema onome što odskače od ujednačenog prosjeka, prema manjinama kao što su nacionalne, vjerske i sl.

11. Obilježje fašizma je odbacivanje multikulturalizma i komunikacije s drugim kulturama, inzistiranje na "sukobu civilizaciju" i na nemogućnosti prevladavanja jaza između raznih civilizacija.

12. Obilježje fašizma je populizam; veliča se “obični čovjek” i podilazi mu se demagogijom i propagandom;

13. Obilježje fašizma je protivljenje građanskoj kulturi i kulturi političkog građanstva, kojemu se suprotstavljaju “neiskvarene idilične vrijednosti seoskog, prirodnog života”.

87 14. Obilježje fašizma je anti-intelektualizam. Intelektualci su smutljivci,

oni samo narušavaju jedinstvo naroda i njegovih vođa i unose “dileme” i sumnju, tamo gdje treba jedinstvo i disciplina.

16. Obilježje fašizma je odbacivanje stranačkog pluralizma, jer su stranke po tom gledištu uzrok korupcije i zla: svi političari su isti, a jedino novi vođe mogu nas izvesti iz krize.

17. Obilježje fašizma je glorifikacija fizičke snage, tjelesne superiornosti i spremnosti za borbu i rat, makar i kao sukob s navijačima drugog nogometnog kluba.

18. Obilježje fašizma je militantni antikomunizam, a pod “komunizmom” etiketiraju se svi koji drugačije misle, uključujući i socijaliste, socijaldemokrate, liberale i građanske političke snage.

Jeste li uspjeli prepoznati neke od tih karakteristika u vašem bližem ili daljem okolišu? Što je više tih obilježja, stiuacija je alarmantnija. Što treba učiniti? U prvom redu, ne treba zatvarati oči, već treba do maksimuma izoštriti vlastitu sposobnost, i sposobnost cijelog društva da prepoznaje te pojave. Protiv nesposobnosti ljudi da sagledaju i shvate današnju stvarnost ne može se društvo boriti prešućivanjem ili zaboravom, već informiranjem javnosti i javnom debatom. Upravo zato, da se ne bi dogodilo kao u osobnoj ispovijedi njemačkog pastora Martina Niemoellera, koji je napisao nakon Drugog svjetskog rata: Prvo su (u Hitlerovoj Njemačkoj) došli po Židove, i ja se nisam pobunio jer nisam Židov; potom su došli po komuniste, i ja se nisam bunio jer nisam komunist; potom su došli po sindikaliste,, a ja se nisam bunio jer nisam sindikalist. Na kraju su došli po mene - i nije ostao nitko da se buni zbog mene. Iz svega ovoga proizlazi da antifašizam, iako tim imenom označavamo različite pojave, nije povijesno ograničen samo vremenom nastajanja klasičnog fašizma. Razne pojave revizionističke povijesti fašizma, negacije očitih povijesnih istina, iskrivljenog i ideologizirano tumačenje dalje i bliske prošlosti, kao i suvremeni oblici političke patologije upućuju na potrebu njegovanja i razvijanja antifašističke svijesti i spoznaje, da bi se pravodobnim antifašističkim aktivizmom mogle spriječiti pojave neofašizma i njegov pohod na vlast pod različitim maskirnim odijelima. Ako je točno to da kriza pogoduje rađanju i pojavi fašizma, kao i da klasična kultura obiluje "ur-fašističkim" obrascima, onda se ovakvim prijetnjama može parirati samo razvijanjem kritičkog intelektualnog aparata kojim će se razumjeti ono što se zbiva i kojim će se piokrenuti

88 zvonjava alarmnog zvona, pravodobno i prije nego li to postane prekasno. A na takvoj intelektualnoj zgradi valja onda izgraditi i superstrukturu antifašističkog aktivizma, političke akcije koja će sakupiti različite političke orijentacije i aktere, a vlastitim političkim identitetima i profilima, ali ujedinjenim u prihvaćanju osnovnih vrijednosti ljudske civilizacije: poštovanje ljudskih prava svim ljudima na svijetu, realizacija stvarne ljudske jednakosti u društvu i izgradnja mehanizama solidarnosti, i na kraju slobodu i demokraciju kao oblika političkog ustroja svakog društva slobodnih i ravnopravnih ljudskih jedinki. Literatura: Adorno, Theodor (1993.) The Authoritarian Personality, New York: Norton & Co. Cento Bull, Anna (2009.), "Neo-Fascism", u: Bosworth, R.J.B., Oxford Handbook of Fascism, Basingstoke: Palgrave Macmillan De Bernardi, Alfredo/ Ferrari, Paolo (2004.), Antifascismo e identita' europea, Roma: Carrocci Deželjin, Josip (2008.), Etiologija antifašizma, Rijeka: Adamić Eco, Umberto (1995.), "Eternal Fascism: Fourteen Ways of Looking at a Blackshirt", New York Review of Books, 22.06.1995, str. 12-15 Harris, Geoff (1994.), The Dark Side of Europe: The Extreme Right Today, Edinburgh: Edinburgh University Press Renton, Dave (1998), Fascism: Theory and Practice, London: Pluto Press Schain, Martin/ Zolberg Aristide/ Hossay, Patrick, urednici (2002), Shadows over Europe: The Development and Impact of the Extreme Right in Western Europe. Basingstoke: Palgrave Macmillan Taurasi, Giovanni (2010.), Antifascismo, Milano: Copli Traverso, Enzo (2004), "Intellectuals and Anti-Fascism: For a Critical Historization", New Politics, 9, 4/36, str. 114-132 Ward, David (1996.), Antifascisms: Cultural Politics in Italy, Madison: Fairleigh Dickinskon University Press Weitz, Eric i Fenner, Angelica (2004.), Fascism and Neofascism: Critical Writings on the Radical Right in Europe, Basingstoke: Palgrave Macmillan

89 Mr.sc. Vanja Seršić, Rab

PEROM ZA ANTIFAŠIZAM Fašizam je kad se sve ogoli vrlo prosto rečeno, ideologija koja je

za cilj imala ustoličenje jedne klase nadljudi „ubermenscha“ kojima su svi drugi ljudi trebali biti podložne sluge ili im je bilo namijenjeno da budu izbrisani s mape svijeta. Njemu je imanentna primjena sile prema svim svojim neistomišljenicima. Tako su se tridesetih godina prošlog stoljeća organizirale raznorazne smeđe i crne košulje, koje su u ime „svoje istine“, „svoje partije“ i „svog vođe“, premlaćivale sve koji nisu bili uz njih. Fašizam je i antiintelektualan, što nije potrebno šire obrazlagati, dovoljno je da se samo sjetimo „kristalne noći“ i lomače knjiga koje su tamo gorjele, nagovještavajući nadolazeću budućnost svijeta u njihovoj kreaciji.

Ako povučemo sada paralelu sa današnjim događajima u Hrvatskoj što imamo? Danas primjerice u Zagrebu ubijaju mladića iz čiste obijesti, premlaćuju nekoga jer je homoseksualac, cipelare navijača jer navija za pogrešan klub, ili naprosto maltretiraju mladca jer ima dugu kosu. Ili, primjer iz jednih dnevnih novina koji u svome članku opisuju događaj u kojem je skupina skinhedsa premlatila jednu osobu samo zato što je Rom, a u pomoć mu je priskočila osoba NN koja je i sama zbog toga dobila batine. Strašno je već samo po sebi to što netko danas u XXI stoljeću, ovdje u Lijepoj našoj, uopće tuče nekoga zato što je Rom (u prijevodu Rom znači čovjek), ali još je strašnije što čin hrabrosti nepoznate osobe ostaje označena sa nomen nescio (nepoznat netko), a poruka koja se iščitava između redova je: „Tako mu i treba kad se miješa tamo gdje mu nije mjesto. Da je bio na miru ne bi dobio batine.“ Takav publicitet dobiva hrabra reakcija umjesto da se čovjek nazove punim imenom i prezimenom i da njegova hrabrost bude nagrađena i objavljena na prvoj stranici istih novina kao primjer kako treba postupati.

Fašizam je svoje ideje htio ostvariti putem rata ali i putem koncentracijskih logora. Natpisi nad vratima tih koncentracijskih logora bili su „Rad oslobađa“ ili „Red, rad i disciplina.“ Te rečenice same po sebi su benigne i nema ništa loše u njima, ali kada se zna što se dešavalo iza tih vrata iznad kojih su bile napisane, odnosno da su to bile najveće tvornice smrti koje je svijet ikada prije a i poslije vidio, da su se iza tih vrata ljudi pretvarali u sapun, da su iza tih vrata rađeni medicinski eksperimenti nad ljudima i svakojaka zlodjela onda stvar više nije tako benigna pa citirane fraze dobivaju potpuno novu implikaciju.

90

I opet paralela sa Hrvatskom. Kada danas mladi ljudi na utakmici viču „Za dom spremni“ ili „Ajmo ustaše“ oni moraju znati da je fašistički ustaški režim odmah po svojoj uspostavi darovao teritorije Hrvatske: Istru, dio Dalmacije sa nekim otocima, dio Međimurja itd. Oni nadalje moraju znati da je fašistički ustaški režim poslao cvijet hrvatske mladosti da se bori i gine po Rusiji za interese svojih fašističkih gospodara. Oni također moraju znati da je svega desetak dana po osnivanju NDH, ta ista tvorevina proglasila rasne zakone. Oni moraju znati da je u cilju ostvarivanja tih rasnih zakona ta ista fašistička vlast osnovala Jasenovac, Gradišku, Slano i mnogo drugih logora smrti. Količina patnje koju su ljudi tamo doživjeli je neizmjerna, a vrhunac cinizma i apsurda glede uopće mogućnosti da se piše vidi se iz sljedećeg primjera odnosno jednog sačuvanog pisma iz Jasenovačkog logora: „Valter Š., zatočenik Grupe X u logoru Jasenovac - dana 7.02.1945. god. - piše svojoj obitelji: «Mili moji! Zdrav. Za kuhanje primio. Staklenice polupane. Priloži kolače, šećer, marmeladu. Med, duhan, limuntus. Sine piši! Slike šaljite.» Mali papirnati prostor treba racionalno upotrijebiti - izraziti osjećaje prema obitelji i nešto važnije - istaknuti potrebe gladnog, progonjenog čovjeka koji se bori za život. Na dnu dopisnice jedna odštampana rečenica objavljuje :

Ovaj formularski iskaz je vrhunski cinizam koji je bitna odrednica duha vlasti koja je u Jasenovcu utamničila i pogubila tisuće ljudi, prvenstveno Židova. Kojom se životnom strukturom taj cinički cerek hrani? U egzistencijalnoj bijedi logora smrti postoji bizarno pravo: pravo na primanje paketa. Ono je za logoraše jednako pravu na život. Dobro vladanje znači slušanje zapovjedi i prohtjeva gospodara života. Paketi donose neophodne kalorije.Bez paketa nemaš dovoljno hrane, pa ti nedostaje snage za naporan rad. Tada ne možeš slušati komande crnokošuljaša. Postaješ neposlušan, nepotreban i smaknut. Paketi hrane produžuju logorašu život, a njegovoj obitelji daju nadu. Međutim, ako netko pobjeđuje u utrci života i smrti - time negira smisao logora u kojem smrt mora pobjeđivati. Tada moć mijenja pravila. Pobjedniku se ukida nagrada. Valter Š. je likvidiran unatoč dobrom radu i vladanju."

«Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje, i daje pravo na primanje paketa.»

21

21 Tekst prenesen sa http://www.zakonopolis.com/pravni-praktikum/clanci/dopisnica-iz-jasenovca/“

91

Kada se sve naprijed navedeno zna i spomenuti „domoljubni poklici“ u današnje vrijeme traže da se svatko normalan zamisli nad njima i njihovim značenjem.

Fašizam je zlo, a zlo proizvodi zločin i zločin je uvijek i jedino samo zločin ma tko ga napravio. Tako se danas sve više otkrivaju i zločini koje su napravili i oni koji su se borili protiv fašizma. Takve zločine kao uostalom i svaki zločin treba istražiti, dokumentirati, procesuirati i sankcionirati individualnog krivca, ako je to ikako moguće. Ne postoji kolektivna odgovornost i kolektivna krivica. Najbolje bismo to mogli usporediti na način da usporedimo dvije čaše. Jedna čaša je napunjena sa bistrom, čistom, izvorskom vodom, a druga sa prljavom, blatnjavom vodom iz neke bare prepune žabokrečine. I sad ako nalijemo malo te prljave vode u čistu vodu što dobijemo? Nemamo dvije čaše u kojima je manje i više prljava voda, nego imamo dvije čaše prljave vode. Zadatak antifašista, po mome mišljenju, je da filtrira prljavštinu. Iz prve čaše kada bi se filtrirala prljavština dobili bismo otprilike tri četvrtine čiste vode, a iz druge čaše otprilike jednu četvrtinu čiste vode i u tome je sva razlika.

Jan Paul Sartre u svome djelu „Zatočenici iz Altone“ kroz usta glavnog junaka progovara i kaže „Uzeo sam stoljeće na svoja pleća i rekao, ja ću biti odgovoran za njega.“ I to je ustvari poruka i nama antifašistima. Narod lijepo kaže svako vrijeme nosi svoje breme. Danas mi živimo u svijetu globalizacije i na sceni je ekonomski liberalizam koji mete sve pred sobom i čak postavlja pitanje daljnjeg održivog razvoja svijeta uopće. Politička situacija u svijetu jako nalikuje onoj iz doba kada se porodio fašizam. I kao što zaraza i bolest izbijaju tamo gdje im je za to najpogodnija podloga, zbog recimo velikih vrućina i velike nehigijene, tako i fašizam može ponovno niknuti tamo gdje mu se stvore uvjeti za to. Protiv bolesti se borimo između ostalog i osnovnim pravilima higijene, a protiv fašizma se treba boriti održavanjem mentalne higijene. Upravo zato je danas potrebno pisati i objavljivati sve činjenice o fašizmu i djelovati na zasadima antifašizma. Mlade ljude treba educirati jer oni su željni znanja i dovoljno su pametni i inteligentni da sami procjene što je dobro, a što ne. Bolje je da se danas borimo perom nego sutra puškom. Tragedija bi bila ponovno ići u školu koju su naši preci već davno prije apsolvirali.

92 Zdravko Zima, književnik, Zagreb MOŽE LI SE BITI KRŠĆANIN I ANTIFAŠIST? S rušenjenjem Berlinskog zida i raspadom komunističkih država, Hrvatska je ušla u fazu građanske demokracije i stranačkog pluralizma. No, poslije razmjerno kratkog razdoblja demokracija i pluralizam pokazali su se manje stvarnim, a više formalnim. Na razvalinama jednog pokopanog poretka počela je nesmiljena bitka za nove pozicije i novu distribuciju moći, a u želji za ostvarenjem postavljenih ciljeva nije se prezalo ni od najgorih diskvalifikacija. Kao u kakvoj kazališnoj predstavi, u kojoj glumci mijenjaju kostime, pretvarajući se u hipu iz pozitivaca u negativce, tako je u našoj zemlji postuliran i prakticiran ideologijski salto mortale čije posljedice osjećamo i te kako bolno na vlastitoj koži. Oni koji su do jučer tretirani kao heroji koji su branili domovinu od nacističke okupacije, morali su se odjednom ispričavati zbog svoje biografije, oni koji su bili nošeni nacionalističkim virusom (i još više: asistirali kvislinškom i fašističkom režimu), logikom promjene političke matrice promovirani su u nove idole. U jednom svom glasovitom spisu, Nietzsche je pisao o povijesti kao višku koji, upravo zato što je višak, šteti ljudskom biću. Prema njemačkom filozofu, povijest pripada čovjeku na trojak način: pripada mu kao pojedincu koji za nečim teži, pripada mu kao onome koji nešto čuva i poštuje i pripada mu kao stradalniku kojem je potrebno oslobođenje. No, je li se svima nama koji obitavamo u ovom dijelu svijeta, balkanskom, ex-jugoslavenskom, u svakom slučaju europski periferičnom i marginalnom, poslije velikog povijesnog potresa dogodilo oslobođenje? Nije lako odgovoriti na to pitanje, ali ako smo se i oslobodili iz jedne povijesne stupice, sva je prilika da smo se uhvatili u drugu. Nakon svih mogućih ratova, nakon krvavog raspada Brozove Jugoslavije, u samostalnoj Hrvatskoj povijest se interiorizirala. Prevedeno na Nietzscheov vokabular, to bi praktički značilo da smo povijest sveli na našu vlastitu razinu. Služeći se beletrističkom prispodobom, moglo bi se reći da su se na neki način reprizirale Marinkovićeve «Ruke». Kao što se u toj pripovijetki svađaju lijeva i desna ruka, dokazujući jedna drugoj koja je važnija, tako u Hrvatskoj ratuju (politička) ljevica i desnica, bez izgleda da u bližoj budućnosti netko pobijedi i, što je još gore, bez vjerojatnosti da se između njih uspostavi racionalan i toliko potreban konsenzus.

93 Uz deklarativno pozivanje na nacionalnu povijest, vlastitu autohtonost i samobitnost, rekreirana je i legenda o Zvonimirovoj kletvi. Prema toj legendi, na molbu pape kralj Zvonimir zatražio od svojih podanika da pomognu bizantskom caru i oslobode njegove krajeve od nevjernika. Ne želeći se odvajati od svojih domova, Hrvati su nasrnuli na kralja koji je, u agoniji, prokleo vlastiti narod, obznanivši da nikada više neće imati svoga gospodara. Dakako, to je (samo) legenda. Kralj Zvonimir umro je 1089. godine, a poziv pape Urbana II u Prvi križarski rat otposlan je tek 1095. godine na crkvenom saboru u Clermontu. Splitski kroničar Toma Arhiđakon pisao je u 13. stoljeću o prirodnoj smrti kralja Zvonimira. Po svemu sudeći, legenda je nastala u 14. stoljeću, a Franjo Rački dokazao je da je kralj skončao prirodnim krajem. Račkijevu argumentaciju prihvatili su Vjekoslav Klaić, Ivan Tkalčić, Matija Mesić, Tadija Smičiklas, Kerubin Šegvić i drugi, ali početkom 20. stoljeća Ferdo Šišić obnovio je tezu o nasilnoj smrti (s kojom su se suglasili Viktor Novak, Marko Kostrenčić i Stjepan Gunjača). Legende zato i postoje da bi se u njih sumnjalo ili da bi se pomoću njih rekreirala nacionalna samosvijest. Kako god bilo, ono što se događalo i što se događa u novijoj hrvatskoj povijesti, opet je oživjelo famu o Zvonimirovoj kletvi, neovisno o njenim ishodištima ili njenoj autentičnosti. Cinici bi zaključili da u postkomunističkoj Hrvatskoj nisu slobodni samo Hrvati; kao u papinskoj i Danteovoj Italiji u kojoj su ratovali gvelfi i gibelini, ili Stendhalovi crveni i crni, oni vode rat na stratištima jednog davno zavšenog rata, boreći se za bolju prošlost i radeći na onom što je visokocivilizirana Europa u svim pozitivnim dokumentima i dionicama svakodnevnog života davno usvojila. Kao što se u već spomenutoj noveli tvrdoglavo svađaju dvije antropomorfizirane ruke (iako su ljudskom biću potrebne obje), tako se na hrvatskoj političkoj pozornici isključuju ljevica i desnica, iako punoća javnog života podrazumijeva jednu i drugu. Podrazumijeva njihovu sukladnost ili, u najgorem slučaju, korespondenciju. Dok je u Hrvatskoj poslije raspada komunizma Crkva stala uz nacionalističku vlast, identificirajući se s njom na način koji nije uvijek primjeren laičkoj državi, u Latinskoj Americi na djelu je teologija oslobođenja koju su najviše popularizirali Gustavo Gutiérrez i Leonardo Boff. Nije lako odrediti kada je što počelo. Ali izlaganje «Prema teologiji oslobođenja», koje je peruanski teolog Gustavo Gutiérrez održao na Drugome susretu svećenika u mjestu Chimbote u Peruu, u lipnju 1968. godine, danas se smatra početkom nečeg što je u javnu orbitu ušlo pod nazivom teologija oslobođenja. Tri godine kasnije Gutiérrez je objavio

94 istoimenu knjigu, koja je 1989. godine objavljena i u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji. Prema francuskoj verziji iz 1974. godine, preveo ju je Stipe Bagarić, a objavila Kršćanska sadašnjost iz Zagreba. Što u toj knjizi otkriva autor? Otkriva da je teologiju oslobođenja kreirala žrtva, da je nikla iz dna društva, pa je zato kritička, proročka i osloboditeljska. Prema Gutiérrezu, to je oblik solidarnosti sa siromašnima, model teološke prakse koji zadire u srž evanđelja. Kad tvrdi da Crkva mora biti siromašna jer treba služiti svima, a posebno poniženima, poziva se na identične tvrdnje pape Ivana XIII i Ivana Pavla II. Bazične crkvene zajednice u Latinskoj Americi glavni su izvor životnosti unutar kršćanske zajednice jer su evanđelje približile siromasima, a siromahe evanđelju. Premda je Gutiérrezova knjiga nastala u Latinskoj Americi, ona ne želi biti vrsta ekskluzivne teološke propedeutike ograničene isključivo na vlastitu regiju. Teologija koja po svojim konzekvencijama nije univerzalna, ne može biti teologija. Ali teologiju oslobođenja, kako su je promovirali Gutiérrez i njegovi nastavljači, ne treba shvaćati u suprotnosti s rimskom ili europskom teologijom. Ona polazi od partikularnosti, ali podrazumijeva univerzalnost, što znači da je teologija koju stvaraju europski bogoslovi isto tako inicirana lokalnom situacijiom i tradicijom. Prema Leonardu Boffu, Crkva ne smije šutjeti pred očitim primjerima nepravde i izrabljivanja, a svojim interpretacijama evanđelja i hijerarhijskih struktura unutar vjerske zajednice pobudio je u svoje vrijeme veliku pomutnju u Vatikanu. Ako u društvu ne bi smjelo biti klasa, Boff isto tako misli da ih ne bi smjelo biti ni u Crkvi. Iz toga slijedi mogućnost da se svaki kršćanin osjeća kao karizmatik: jer brazilski franjevac prihvatio je ideju Hansa Künga, prema kojoj je karizma poziv što ga Bog upućuje svakom da obavlja određene službe u svojoj zajednici. Boffove teze, koje govore o integralnom čovjeku, naišle su na vrlo plodno tlo u zoni latinoameričkog kontinenta. Meksikanac Jose Miranda postavio je znak jednakosti između kršćanstva i komunizma (objavio je knjigu pod naslovom «Komunizam u Bibliji»), već apostrofirani Peruanac Gustavo Gutiérrez tumačio je da je kršćanstvo apstrakcija ako se ne evidentira u konkretnom povijesnom procesu, a venezuelski jezuit Antonio Pérez-Esclarin dospio tako daleko da je tvrdio kako autentični ateizam može obnoviti kršćanstvo. Zašto je to tvrdio spomenuti jezuit? Zato što misli da institucionalna vjera više ne može biti supstitut za punoću djelovanja i hrabrost pripadanja i zato što je oficijelna Crkva svojim ponašanjem poništila preobraziteljski i kreativni potencijal izvornih evanđeoskih poruka. Pišem o tome iz dva razloga: (1) zato što se

95 načelna kohabitacija lijevih i evanđeoskih ideja u najznatnijem dijelu naše populacije, ne samo vjerske, shvaća kao blasfemija i (2) zato što su Boff, Gutiérrez i njima slični utrli put procesima koji se nezaustavljivo šire Latinskom Amerikom, a koji u datom času mogu prerasti u iskušenje ili, drugim riječima, u pitanje globalnog opstanka.

Davno je Hegel bio konstatirao kako je Amerika tlo na kojem će se u budućnosti očitovati svjetskopovijesna važnost. Makar i površno podsjećanje na neke procese u svijetu i u Latinskoj Americi, ima reverzibilne efekte, nudeći se kao još jedan od dokaz da Hrvati sa svojim svjetovnim i sakralnim liderima kaskaju za vremenom. Zaboravljajući prošlost, zaboravili su svoje najbolje tradicije. Ne samo one u kojima je ljevica bila zamašnjak novog i produktivnog, nego isto tako tradicije u kojima je optimalni prostor djelovanja nalazila Crkva. Za našu temu ilustrativna je po mnogočemu sudbina Hijacinta Boškovića, hrvatskog svećenika i filozofskog pisca koji se rodio 1900. u Selcima na Braču, a umro 1947. u Stari Gradu na Hvaru. Poslije studija filozofije i teologije, Bošković je radio kao profesor bogoslovije u Senju i predstojnik Visokog dominikanskog filozofsko-teološkog učilišta u Dubrovniku te poglavar samostana dubrovačkih dominikanaca. Za vrijeme Drugog svjetskog rata istaknuo se karitativnim angažmanom, pomaganjem studenata i spašavanjem Židova. Napisao je deset knjiga i stotine tekstova o filozofskoj, teološkoj i mistično-asketskoj problematici. Bošković je prijateljevao s mnogim naprednim intelektualcima i piscima. Već 1937. kritički je komentirao bujanje fašizma, a 1939. objavio je knjigu «Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma».

Svetozar Ritig ili Rittig (1873-1961) poznati je hrvatski svećenik, povjesničar i političar. Teologiju je doktorirao u Beču, predavao je crkvenu povijest u Đakovu, a nakon toga preselio se u Zagreb i postao docent na Bogoslovnom fakultetu. Po odgoju i političkim stajalištima štrosmajerovac, izabran je 1908. u Hrvatski sabor, zastupajući liniju Mile Starčevića. Pisao je crtice, novele i stihove, a u fokusu njegova znanstvenog interesa bila je povijest slavenske liturgije. Za vrijeme Endehazije, Pavelić se prema njemu odnosio rezervirano, pa je dao ostavku na mjesto župnika u crkvi sv. Marka. U rujnu 1943. otputio se na teritorij koji su kontrolirali partizani. Imenovan je za člana ZAVNOH-a i predsjednika Komisije za vjerske poslove. Poslije rata bio je član Savezne narodne skupštine, član hrvatskog Sabora i ministar bez portfelja u vladi NR Hrvatske. Last but not least, Edvard Kocbek (1904-1981). Sudbina tog velikog slovenskog pjesnika bez dvojbe je

96 egzemplarna, a svojim dimenzijama ona dopire mnogo dalje od granica njegova jezika i njegova matičnog naroda. Kocbek je dvije godine studirao teologiju u Mariboru, a nakon toga studirao je romanistiku i komparativnu književnost u Ljubljani, Berlinu, Lyonu i Parizu. Kao autentični katolik, posebno se zanimao za kršćanski egzistencijalizam. Zarana je postao suradnik francuske revije «Esprit» koju je uređivao Emmanuel Mounier, jedan od najvećih filozofa svoga doba, znamenit po svojoj viziji kršćanskog personalizma, ali i otvorenosti prema Marxovu djelu. Kao praktični vjernik, Kocbek je branio kršćanstvo, ali odbacivao politički klerikalizam. Godine 1937. u časopisu «Dom i svijet» objavio je «Razmišljanje o Španjolskoj», optužujući već onda katoličku vrhušku da se priklonila fašizmu. Esej je uzrokovao veliku diferencijaciju unutar slovenskog klera, biskup Rožman proglasio ga je herezom, a Kocbek je postao predvodnik i zaštitni znak navitalnijih duhovnih snaga u svom narodu. Nije pretjerano reći da tu istu ulogu ima i danas, iako je od njegove smrti prošlo gotovo 30 godina. Za vrijeme Drugog svjetskog rata priključio se partizanima. Bio je delegat i potpredsjednik AVNOJ-a, a poslije rata obnašao je najviše funkcije u saveznoj i republičkoj skupštini. Godine 1952. ekskomuniciran je iz političkog i javnog života zbog knjige pripovijedaka «Strah i hrabrost», koja se nije uklapala u socrealističku, crno-bijelu sliku svijeta. Kao što je 1937. kritizirao oportunistički odnos Crkve prema fašizmu, tako je poslije rata hrabro i beskompromisno svjedočio o sudbini domobrana koji su bez sudskih procesa likvidirani na Kočevskom Rogu. Dvostruko izopćeni Kocbek, danas je prisutniji u svijesti svoga naroda od mnogih čija je prisutnost ionako samo fizička i formalna. Kao što je zaključio u jednoj pjesmi, bio je zadnji, ali je (p)ostao prvi, pjesnik koji je prihvatio revoluciju i vjernik koji u najtežim i najkrvavijim trenucima nije izdao ni Boga ni sebe sama. Pokazao je da to može biti isto na način koji implicira žrtvu i koji je u povijesti slovenskog naroda gotovo bez premca. «Vjerovati u istinu, znači ostvarivati je usred neizvjesnosti i opasnosti»; to što je pisao, jednako je tako i živio. Kocbekovo katoličanstvo i partizanstvo, simbolički involvirano u križu i zvijezdi, njegova pjesnička i društvena sudbina nisu ništa drugo nego njegova punina. Ono što je umio biti u čistoći svog egzistencijalnog pothvata i svijesti što je takav pothvat sam po sebi podrazumijeva. Nije to ni teologija ni ideologija. Ili je jedno i drugo na način koji je suđen samo prorocima.

97 IV. RASPRAVE Giacommo Scotti, književnik, Rijeka FOJBE Nedavno me je jedan talijanski list intervjuirao. Što više postajem stariji sve više mislim i sanjam na talijanskom jeziku. Badava sam živio 61 godinu u Hrvatskoj, sve lošije govorim hrvatski. Zato Vas molim da mi oprostite za sve gramatičke greške. Pored ostalog kad su me pitali zašto se u bivšoj Jugoslaviji razvila neka titonostalgija ... To je zaista jedan fenomen, to se vidi i po tome koliko ljudi iz Hrvatske, Slovenije, B i H, pa i Srbije dolazi u Kumrovec svake godine na dan Titovog rođendana ili smrti. Svake godine povećava se broj ljudi. Ja sam odgovorio: to je zato jer neke dobre strane Titovog vremena nema više, nestale su. Npr. šira socijalna prava, besplatno školstvo i zdravstvo, prava radnika, a posebno njegovanje ideala antifašizma i to posebno antifašizma na osnovi antistaljinizma. Ja sam u to uvjeren jer odbijajući ideologije prihvaćam ideale. Ideale socijalne pravde, slobode, demokracije i, kako je rekao don Grubišić, ideale bratstva, jednakosti i humanizma. Sada dolazim na nešto što sam u vezi naše diskusije zabilježio. Svaki građanin ima pravo na svoje mišljenje o političko-društvenim sistemima i politici uopće. Sloboda mišljenja u demokraciji daje svakome pravo i da mijenja svoje političko mišljenje. To pravo ne možemo negirati ni velikom piscu Slobodanu Novaku koji je obogatio i hrvatsku i europsku književnost epohalnim djelima. Prema tome nemam ništa protiv onoga što je Novak napisao u najnovijem broju časopisa Književna Rijeka, broj 1, ove godine u vezi s antifašizmom i komunizmom, a protiv Tita. On je svoje pero uperio i protiv svih onih koji danas, upotrebljavam njegove riječi: “neutješni hodočaste augustinćevu totemu u Kumrovcu“ što su ga antikomunisti, crni desničari pokušali rušiti eksplozivom ili, ponovo ga citiram: „beogradskoj kući uveloga cvijeća tražeći utjehu na krivom mjestu umjesto ispitujući svoju savjest.“ Možda bi i on trebao ispitati vlastitu savjest i prošlost. Jer bilo je vrijeme kad ja npr. nisam mogao objaviti svoje pjesme u časopisima kojih je on bio urednik. U godinama kad sam ja bio izbačen s posla ili čamio u riječkom zatvoru. Sad zamislite ja koji sam bio izbačen, a nisam bio član Komunističke partije Jugoslavije ili Hrvatske sada govorim u obrani antifašizma i u obrani nekih komunista. Ostavimo to na strani. Meni je drago kao lijevičaru i antifašistu da je Slobodan Novak svojevremeno sasvim slobodno dao

98 svoj doprinos veličanju i afirmaciji socijalističkih ideala koji se nisu nažalost ostvarili. Sjećam se jedne Novakove lijepe pjesme pod naslovom „ Novogodišnja ponoć“ u kojoj on veliča Titovo djelo, Titove riječi i samog Tita. Citiram: „U mojoj sobi je mrak . . . Iz tame klija žuto svijetlo radija i zvoni Titov glas. I one nas davne noći vodio ovaj glas . . . . Po peti put, i noćas eterom zvoni glas kojim Tito naviješta novu godinu mira u ovom burnom vijeku . . . Pet godina mira, u ranama i znoju odbija sedam ratova sa linija naših granica. U petoj godini mira, za mir se bitka bije u tvornicama i oranicama. One nas davne noći, vodio ovaj glas, a noćas od svake drage Titove riječi jedna će rana i jedan će grob da zaliječi.“ To je dio Novakove pjesme. Nitko tada nije naredio Slobodanu Novaku, nitko ga nije prisilio da piše ove nadahnute stihove, a ja koji nisam ratovao pod Titovim partizanskim barjakom, niti sam tada živio u ovoj zemlji u koju sam došao u prvim godinama mira, ja sam vjerovao riječima pjesnika. Divio sam se njegovoj poeziji, no i danas kad je Slobodan prešao na suprotnu barikadu ja i dalje vjerujem da je Tito bio čovjek mira, veliki borac za mir. I danas kada ova zemlja više ne pripada pokretu nesvrstanih zemalja kojeg je svojevremeno osnovao Tito ja mu se divim i zahvalan sam Titu što je dao najveći doprinos miru u Europi. Moram reći i to da kao Talijan, pripadnik talijanske manjine u Hrvatskoj, ja sam doživio više gorkih trenutaka poslije Titove smrti, nego za njegova života. Za vrijeme fiktivnog socijalizma Tito je za sve nacionalne manjine bio štit, kao što danas najviše nas brane antifašistički borci. Njima pak, antifašistima, a posebno antifašističkim povjesničarima, intelektualcima uopće uputio bih jednu jedinu molbu.

99 Neka jednom zauvijek prestanu vidjeti svako zlo samo na zapadnoj obali Jadrana. Neka prestanu s izjednačavanjem Italije sa fašizmom. Nije Italija fašistička zemlja. Ona nije to ni bila pod Mussolinijevim režimom. Jer tko je čitao četiri tomova, velikih tomova, dokumenata i imena onih koji su bili u fašističkim zatvorima i logorima u Italiji to zna. Na tisuće i tisuće Talijana je čamilo u fašističkim zatvorima. Takvo izjednačavanje koje je više plod nacionalističkog stava nego antifašističkog uvjerenja donio je dosada ogromne štete, posebno stanovništvu istarsko kvarnerske regije, a bio je i jedan od uzroka nezapamćenog biblijskog poslijeratnog egzodusa Talijana, ali kao što je točno rekao Strčić: „i djela Hrvata i Slovenaca, iz Istre, iz Rijeke i Kvarnerskih otoka antifašizam ima kao svoju idealnu osnovu internacionalizam.“ Međutim često se u nas od strane nekih povjesničara koji sebe smatraju antifašistima, piše o Talijanima iz Istre, Rijeke, Zadra kao o talijanašima, o ljudima koji su izdali svoje hrvatsko porijeklo i prezime. Mislim da je to historijski neutemeljeno i pogrešno. Jer na drugoj čisto hrvatskoj strani imamo tvrdokorne Hrvate koji se prezivaju Marocchino, Fanelli, Castelli, Delbiancho, Defranceschi, Signorelli, Bianchini... I nitko nema pravo da kaže da su hrvataši, kako bi se reklo. Ili izdajnici. Zaboravlja se da su ove obale napučene uglavnom ljudima mješovite krvi, a svatko ima pravo birati svoju kulturu, pa prema tome i nacionalni identitet. Dosta nam je bilo svađa na osnovi nacionalizma. Antifašistička borba danas je i borba protiv nacionalizma. Dakle i protiv kroatofobije, italofobije, ugarofobije i stupidne austrofilije. Čim je Austrija u pitanju, mi se klanjamo. Čim je u pitanju ona druga obala od Venecije do Barija, pa čak od Rimljana dalje su svi nekako naoštreni... A čim je Franjo Josip onda je sve dobro. Kanimo se svega toga. Parafrazirajući meni dragog istarsko- hrvatskog pjesnika, romanopisca, antifašista Milana Rakovca reći ću i ovo. Dok u Trstu poju o fratelo slavo, pisci kao što su bili ili jesu Giuseppina Martinuzzi, Umberto Saba, Carolus Cergoly, Fulvio Tomizza, Fausta Cialentte, Claudio Magris, a u Istri Ezio Mestrovich i ovdje prisutni Giacomo Scotti, kod nas su još uvijek rijetki pisci koji pišu o talijanima kao fratelli poput navedenog Milana Rakovca i našeg Grubiše, da ne spominjem giganta kao što je bio Josip Broz Tito koji još dok se borio za oslobođenje Istre, Rijeke i Kvarnerskih otoka prigrlio je kao braću suborce, talijanske antifašiste i partizane iz tih istih krajeva. Nije mogao ni u snu znati tada da će ti isti istarsko riječki antifašisti i borci za slobodu biti jednog dana prisiljeni da napuste rodnu zemlju kao žrtve etničke čistke.

100 Znam da ove moje riječi nisu ugodne, ali ću još nešto reći prije nego završim. U Italiji je objavljeno oko tisuću knjiga, među kojima više od dvjesto djela povjesničara o zločinima talijanskog fašizma u Istri. Ovdje ću samo spomenuti Spartaco Greco, koji je napisao dvije knjige o otoku Rabu, odnosno o Kamporu, te o ratnim zločinima talijanskog okupatora za vrijeme II svjetskog rata. Pitam se koliko je knjiga napisano u Hrvatskoj do sada o krivoj politici koja je vođena poslije rata u Istri, Rijeci na štetu talijanskog autohtonog stanovništva? Koliko je knjiga napisano i objavljeno o žrtvama fojbi i drugim uzrocima egzodusa? Mi kao da vidimo i osjetimo samo naše rane. Naravno treba pisati o našim ranama, ali ne zaboravljajući tuđe, također bolne rane i podnijete nepravde. Kao što je jednom napisao Milan Rakovac: „pred nama su ozbiljne barijere koje treba rušiti.“ Treba jednom zauvijek nasuti ili ako je bolje reći zasipati provaliju koja je iskopana u prošlosti između Hrvata i Talijana. Hvala.

101 Josip Andrić, mag., Rab MJESTO SJEĆANJA SPOMEN MUZEJ LOGORA KAMPOR NA RABU Dana 04.10.2008. Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Raba donijela je odluku o osnivanju Odbora za izgradnju Spomen muzeja logora Kampor na otoku Rabu. Postavlja se logično pitanje zašto danas, šezdesetak godina kasnije, i čemu to? Zahvaljujući podršci i bivšeg i sadašnjeg predsjednika UABA Rab, Josipa Španjola i prof. Ive Barića, pružena mi je i prilika i dužnost da vodim realizaciju te časne ideje. Važno je prvo istaći da Spomen muzej logora Kampor na Rabu ne bi smio prenositi poruku mržnje i netrpeljivosti prema talijanskom narodu, jer zločine ne čine narodi već pojedinici ili grupacije ljudi udružene s tom namjerom u određeni pokret, udrugu ili stranku, u ovom slučaju to je Mussolinijev fašistički pokret. Ne zaboravimo da i mi Hrvati imamo svoju sličnu sramotu i ljagu koju je počinio ustaški režim, napr. u Jasenovcu. Navesti ću nekoliko činjenica zašto je potreban Spomen muzej logora Kampor na Rabu kao mjesto sjećanja koje će pohoditi mnogi ljudi vezani uz nevine žrtve logora kao i većina od 300.000 turista koji u toku jedne kalendarske godine posjete otok Rab: 1. Spomen groblje logora, koje se i sada može daleko kvalitetnije održavati, i spomen ploče s natpisima za sada su jedina obilježja tragedije koja se ovdje dogodila. Iz pijeteta prema žrtvama i povijesti vlastitog naroda potrebno je mjesto sjećanja podići na viši civilizacijski nivo i dostojno ga i obilježiti i održavati. 2. Među posjetiocima muzeja biti će sadašnji i budući birači na biralištima diljem Europe. Iz muzeja, oni će ponijeti utiske koji bi trebali edukativno djelovati na njihovu savjest upućujući ih da ne glasuju za stranke i osobe koje bi mogle dovesti do ponavljanja ovakvih zala iz povijesti 3. Nakon oslobađanja logora 13.09.1943., jedan od pet bataljuna Rapske brigade činili su samo Židovi oslobođeni na Rabu. Iznimno je važna činjenica da je u rujnu 1943. na Rabu, u Rapskoj brigadi, u svjetsku antifašističku koaliciju učlanjen prvi i jedini židovski bataljun u II svj. ratu. Dakle gotovo dvije godine prije završetka rata i oslobađanja

102 nacističkih logora smrti u Europi. Na osnovi ove činjenice grad Rab bi se trebao putem ministarstva vanjskih poslova RH pobratimiti s nekim gradom u prijateljskom nam Izraelu i sklopiti povelju prijateljstva sličnu onoj koju grad Rab ima s San Marinom. Ta činjenica treba biti obilježena u sklopu Mjesta sjećanja-spomen muzeja. Židovska zajednica u RH imenovala je svog predsjednika dr. Ognjena Krausa u realizaciju ovog projekta. 4. Nakon II svj. rata, nedjela koje je počinio Mussolijev fašistički režim nisu procesuirana kao što je to bio slučaj s nacističkim u Nurnbergu. Ovaj dio povijesti u talijanskim školama se prešućuje a sve češći su javni «ispadi» kojima se omalovažavaju i relativiziraju, pa čak i dovode pod znak pitanja, činjenice fašitičkih zločina u II svj. ratu, a nasuprot tome ističu i veličaju pojedinačne osvete Titovih partizana i fojbe kao etničko čišćenje na istočnoj strani Jadrana. Takav neadekvatan odnos prema prema bliskoj talijanskoj prošlosti jasno je oslikao u svojoj knjizi «I CAMPI DEL DUCE» (u prijevodu «Mussolinijevi logori») poznati talijanski povjesničar Carlo Spartaco Capogreco. Za usporedbu sličan je primjer ocrnjivavanja Domovinskog rata zbog zločina koje su počinili pojedinci na hrvatskoj strani. 5. Postoji tzv. opasnost poklapanja matrica. Po prvoj matrici talijanska krajnja desnica, koja već i sudjeluje u obnašanju vlasti u Italiji, traži poništenje Pazinskih odluka kojima su Istra, Zadar i otoci vraćeni matici domovini Hrvatskoj. Po drugoj matrici hrvatska desnica na čelu s HDZ-om uporno negira antifašizam zbog pogrešne percepcije antifašizam=komunizam. Antifašizmom se kite samo kao ukrasom i to uglavnom u predstavljanju zemlje prema inozemstvu, a stvarno u zemlji mu nabijaju kajlu za kajlom (napr. sudionci NOB-a nemaju ista prava kao sudionici Domovinskog rata i sl.). Razuman čovjek može predvidjeti da se te dvije matrice u budućnosti u određenim političkim i međunarodnim okolnostima mogu poklopiti što bi dovelo do poništenja Pazinskih odluka čime bi naš Rab opet došao na burzu: čiji je? 6. Postoji otpor izgradnji mjesta sjećanja i na samom Rabu. Često sam dobivao odgovor:»Ne, to nije dobro, gosti će nas zaobilaziti, a posebno iz Italije.» Naprotiv uvjeren sam da će se turistička ponuda povećati kao i broj turističkih noćenja a turistička sezona proširiti. Zbog državnih praznika u Sloveniji u tjednu pred 1.majem, blagdana Svetog Marka koji se praznično obilježava u sjevernoj Italiji pred 1.majem i sam 1.maj idealni su za proglašenje međunarodnog tjedna Slovensko-Talijansko-Židovsko-Hrvatskih susreta na otoku Rabu u tjednu koji prethodi 1.maju. Ili, zašto ne bi taj tjedan na Rabu bio tjedan Slovenije. Rabljani imaju

103 potpuno povijesno i etičko pravo na takve susrete!!! Evo zašto: Pri oslobođenju logora u Kamporu na Rabu nije bilo ni osvete, ni egzekucija, ni fojbi. Istog dana pri oslobođenju zatvorenika iz logora netko je donio u logor harmoniku a zatvorenik Ivan Srdoč iz mjesta Srdoči pokraj Rijeka zasvirao je od radosti na harmoniku. Tog dana u logoru u Kamporu pjevale su se slovenske, talijanske, židovske i hrvatske pjesme. Mislim da je ovo bio presedan u povijesti čovječanstva. U prilog povećanju i kvalitete i kvantitete turističkog prometa govore iskustava mjesta u kojima su bili njemački nacistički logori pretvoreni kasnije u muzeje i turističke meke, a mi Rabljani toliko vapimo za povećanjem turističkog prometa i proširenjem turistučke sezone. Tvrdim da će realizacija ovog projekta privući više gostiju na otok Rab iz svih zemalja a pogotovo iz Izraela (cruiseri), Slovenije i Italije. 7. Čin otvaranja uređenog Mjesta sjećanja-spomen muzeja logora Kampor na Rabu idealna je prigoda za povijesni susret predsjednika Slovenije, Italije, Izraela i Hrvatske. Taj dio treba prepustiti ministarstvu vanjskih poslova i predsjedniku RH. Odbor je dobio i pismenu podršku ministarstva kulture s naputkom realizacije projekta potpisanu od strane mr.sc. Branke Šulc. Prema gradu Rabu predstavljena je ideja i zatražena je podrška. Ideja je da se za muzej obnovi i iskoristi jedna od neuređenih zgrada bivšeg logora koja se danas nalazi unutar Psihijatrijske bolnice Rab, na način da se ona premještanjem ograde izdvoji iz kruga bolnice, jer se ionako nalazi u kutu bolničkog kruga i ne koristi se. Druga ideja je da se u izmjenama prostornog plana grada Raba rezervira dio prostora bivšeg muškog logora gdje se otprilike nalazio Trg gladi, te da se taj prostor otkupi. Obnovom zgrada na tom prostoru dobila bi se replika logora u manjem obliku unutar koje bi se nalazile makete cijelog logora po fazama izgradnje, sačuvani predmeti i fotografije te svjedočanstva preživjelih logoraša i sl. Moguća je i kombinacija obiju ideja. Muzej bi sadržavao i dodatne sadržaje u kao što su multimedijalne radionice u koje bi se uključivali ne samo turisti-posjetioci nego i domicilno stanovništvo otoka. Prosotor bi bio multidisciplinaran, što zanači da bi se mogao korisiti i za potrebe studija arheologije i povijesti, a također i za mjesni odbor Kampor. Najvažnije je za istaći da je za realizaciju te ideje moguće, i vrlo realno, koristiti pretpristupne fondove EU za regionalnu suradnju HR-SLO-I, do 2 milijuna eura. Muzej bi na mikrolokaciji mjesta Kampor ponudio, pored muzeja, posjet i Franjevačkom samostanu Sv. Bernardina, Spomen groblju Kampor, zaštićenom dijelu prirode-šumi

104 Dundo i vinariji i vinogradima u Kamporu što je sve uvjet za dobivanje sredstava iz pretpristupnih fondova EU. Odbor je pronašao i odgovarajuću osobu za realizaciju projekta prema EU u osobi Karmen Španjol-Bićanić koja je već realizirala uspješno dva projekta u Skradinu i radi na trećem. Naša namjera je da se o logoru, a u svrhu spomen muzeja, snimi i dokumentarni film pod pokroviteljstvom našeg ministarstva kulture. Sličan film postoji o logoru Gonars (kraj Trsta) u Italiji. Prilikom dva radna posjeta gradonačelniku Raba Željku Barčiću, prof. defektologu, shvatili smo da mu se ideja svidjela, te da je i on krenuo u realizaciju tog projekta, ali poslije nas i mimo nas, iz čega smo zaključili da mu je teško palo da netko drugi pored njega može nešto pametno pokrenuti. Ovakav defektan čin ignoriranja, nedosotojan funkcije i osobe gradonačelnika Raba, vrijeđa i boli, i odbor i našu udrugu, a vrijeme će vrlo skoro pokazati tko je u pravu. Odbor je otvorio i internet stranicu WWW.MUZEJ-KAMPOR.CROATIA-RAB.COM na kojoj se nalazi već stotinjak sačuvanih fotografija vezanih za bivši logor uz predstavljenu inicijativu osnivanja mjesta sjećanja. Molimo sve građane da se odazovu akciji prikupljanja, eventualno sada nedostupnih fotografija i svjedočanstava (radi filma). Internet stranice prevedene su i na slovenski jezik, a u planu je talijanski i engleski prijevod.

105 Ivo Barić, prof., Rab OSTAJE LI STVARNO BAŠTINA ANTIFAŠIZMA BEZ BAŠTINIKA? U časopisu Književna Rijeka tiskan je esej akademika Slobodana Novaka Ostaje li antifašistička baština bez baštinika? U Novom listu od 6. svibnja, na stranici Kultura, povodom toga eseja objavljen je članak Različite interpretacije jednoumlja. Budući da je esej odgovor pozivu na Okrugli stol pod nazivom „Ostaje li baština antifašizma bez baštinika“ koga sam akademiku uputio u pozivu na ovaj skup. Ali, prije mene akademiku je na tekst u Književnoj Rijeci odgovorila K. Cuculić, doduše s greškama pa ću to pojasniti. Esej počinje praznovjerjem, a esej je znanstveni članak pa je to u suprotnosti sa zdravom pameti. Tiskarska „grješka“ RabljEni, koju sam u Pozivu učinio, uspoređuje se s nekadašnjim vremenima. Nadalje, uspoređuje se Goli otok s Kamporom. Pa je li to moguće? Iako su oba bila proizvodi pomračenog ljudskog uma, prvi komunističkog, a drugi fašističkog, ali u Kamporu je za samo četrnaest mjeseci umrlo više tisuća ljudi. Zamislite, na stotine djece i još nekoliko tisuća odraslih. I onda pitanje: „Hoće li sudionici okruglog stola raspravljati ikada i o žrtvama komunizma? Hoće, hoće i to uskoro i na raspravu ćemo pozvati sve koji žele govoriti, odgovaram autoru. Dalje mi postavlja pitanje: „kako sjediti u Padovi (hotel na Rabu) i slušati gdje neki komunistički stvarni i izravni ili potencijalni i neizravni zločinitelj sa zgražanjem trubi i raspreda... Prema ovome na popisu pozvanih ima zločinaca. Vjerujte, da znamo koji su sigurno ih ne bismo pozvali. Također sigurno ne bismo pozvali ni onoga koji je svu svoju životnu radnu energiju uložio kao funkcionar „u djelatnost dokazano zločinačke tajne policije, pa se time još diči“, piše dalje u eseju. A, akademika sam uredno pozvao na skup. Čak smo razmjenili i nekoliko ugodnih pisama koji su me obradovali, a nakon toga članak u Književnoj Rijeci. Ne mogu vjerovati. Moj je odgovor gospodinu Novaku na esej kratka: U Udruzi antifašističkih boraca i antifašista otoka Raba, koja je organizirala skup, pušu vjetrovi u jedra nade. Ono što se danas događa na Okruglom stolu toliko je veliko da svojom značajnošću daleko nadilazi ne samo ovaj otok, nego sve horizonte. Postavili smo temelj dijaloškoj perspektivi kao bazi koegzistencije i kvalitetnog suživota. Svakako ovime nismo obradovali sve ljude. Međutim, takvi nas ne zanimaju. Oni

106 koji unaprijed znaju odgovore na sva pitanja nas ne zanimaju. Dogmati ljevice i desnice nas ne zanimaju. Zanimaju nas ljudi zdravog optimizma, spremni prihvatiti zajedničko putovanje u kvalitetniju budućnost pluralnog društva, utemeljenog na moralu, međusobnoj pomoći i humanom napretku znanosti, dijalogom, moralom i humanom znanošću. Oglušiti se na takve doprinose znači: ili je civilizacija već toliko skrenula da ne vidi ''svjetionik'', ili su dvorski pisci presigurni u zaštitu dvora.

I još nešto smo učinili. U parku Boškopini na mjestu koje povezuje urbani (ako to još je) i ruralni Rab, tradiciju i recentnu sadašnjost, stoji i treći spomenik; krug s maslinom u sredini. To je spomen na sve Rabljane poginule za svoj otok od njegova postojanja i upravo zato je od živog materijala, od cvijeća i vjekovne masline, drva mira.

Zaključujem: Slažem se s tvrdnjom pisca eseja da se pravi baštinici danas sustavno nastoje razbaštiniti u čemu im pomažu autorovi antinomijski zaključci. Mi nećemo biti kukci u zajednici i „završiti na smetlištu povijesti“ jer vjerujemo u Galilejev princip koji će stvoriti takv sustav u kojem će argument jednog pojedinca nadvladati tisuće neargumentiranih.

Zato vjerujem da antifašistička baština neće ostati bez bašinika.

Na kraju svim sudionicima želim ponovni susret na Okruglom stolu za dvije godine, a do tada vam želim puno zdravlja i uspjeh u radu.

107 V. RADOVI UPUĆENI OKRUGLOM STOLU

Zvonko Ivanković Vonta, publicist, Zagreb 1948. – POVIJESNI RAZLAZ SA STALJINSKIM TOTALITARIZMOM Dana 21. i 22. studenog 2008. g. pod gornjim naslovom održan je skup na Znanstvenom vijeću Saveza društava «Josip Broz Tito» Hrvatske u Zagrebu, u Hatzovoj ul. 16. Organizator me je zamolio da obradim tematiku – «Zbiljske dimenzije Staljinovog napada na Jugoslaviju (vojna, ekonomska, politička, sigurnosna i socijalno-psihološka», što ovim tekstom i pokušavam.

Poštovani! Prihvatio sam gornju preporuku organizatora iz razloga (1) što sam još 1969. godine istupio iz Saveza komunista – «zbog erozije vlastitog socijalnog programa, kao i bitnih odluka ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) i AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) u pogledu hrvatskog nacionalnog pitanja» za što sam smatrao odgovornim Tita. Tek dugogodišnje istraživanje sukoba u vrhu KPJ uvjerilo me u brojne Titove teškoće, koje je samo genij mogao prebroditi i svoj politički «slalom» dovesti do 1974. g. (konfederalni ustav SFRJ – republike su države sa svojim granicama) i Helsinkia 1975. g. (nema u Europi promjene granica silom). To su bili pravni temelji za osamostaljenje Socijalističke republike Hrvatske 1990. g. što je utvrdila i međunarodna Badinterova komisija. (2) Drugi je razlog što sam bio u vrhu prekršajne službe – kao sudac Republičkog vijeća za prekršaje u Hrvatskoj i pisac brojnih tekstova na tu temu, uključujući i više izdanja NN «pregled propisa o prekršajima», u koje su spadali i «informbiraši». No, prije svega malo «pravopisa»: Udba (Uprava državne bezbednosti) nije imala ništa s događajima 1948. g., jer do 1952. g. nije postojala. Postojala je OZN-a (Odjel zaštite naroda), a prije nje – zbog razvijenosti ustanka u Hrvatskoj – obavještajna i kontraobavještajna služba Glavnog štaba Hrvatske (partizanskog). Tek 1952. g. demobilizacijom stvorena je Udba (civilna) i KOS (Kontraobavještajna služba) vojna. Osim toga, OZN-a, kasnije Udb-a bila je legalna organizacija priznate države u kojoj se samo jedan sektor bavio «informbirašima» - ostali zbog stroge konspiracije nisu ništa znali. Ja sam imao Gestapo i Abwer, na kraju Materijalno-financijski sektor, drugi

108 su imali kontrolu zapadnih špijuna, treći tehniku, šifre, vozni park i dr. Pogrešno je i nalaziti u nas «komunizam», jer njega nikada i nigdje nije bilo, pa tako ni kod nas – bio je naš tip kasnije definiranog «samoupravnog socijalizma». I kao što vlast demokršćanske partije nije «kršćanstvo», tako ni vlast komunističke partije nije «komunizam». Uostalom 1948. g. nisu se ovdje sukobila dva «komunizma», već dvije državne politike.

Tito je od svojih prvih nastupa u ime KPJ jasno znao da se postupno mora osamostaliti od Sovjetskog saveza

U ovom izlaganju nastojat ću se držati (skupih) Ciceronovih zakona: «prvi je zakon povijesti – ne reci ništa lažno. Drugi je zakon – imaj hrabrosti reći istinu»!

Sukob se u prvom redu vodio među partizanima: odgajani smo za vjernost Staljinu (sjetite se Nazorove: «Uz Tita i Staljina – dva junačka sina...») i sada se trebalo opredijeliti! Dok nismo imali svoju domovinu, Sovjetski savez je to bio, ali kad smo pobjedom u NOB-u dobili svoju domovinu – izbor je bio ili trebao biti jasan... Titu je mnogo toga bilo jasno i prije 1948. g. (to dokazuje i odbijanje Staljinovog poziva da dođe u Bukurešt) – onima koji prigovaraju što na to ranije nije upozorio – upućujem na Lenjinovo upozorenje: «Politika nije trotoar nevskog prospekta!». Prerano kukuriknuti – završilo bi u loncu i ne bismo dosegli «Titov NE!» Okupacijom Jugoslavije 1941. g. građanima Hrvatske ponuđena su tri programa: Pavelićev kvislinški, Mačekov kapitulantski i Titov oslobodilački program. Taj je program ujedinio različite antifašističke struje i pojedince i kao Narodnooslobodilački front doveo zemlju do pobjede. Uvjete za prihvat i efikasnu organizaciju tih snaga stvorili su Titovi komunisti. Vrijedi navesti dr. Svetozara Ritiga, župnika crkve Sv. Marka u Zagrebu, na II. Zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom listopada 1943. g. – prema Vjesniku od 30. 10. 1943. – Uzbuđenim glasom sijedi je svećenik pozdravio silne uspjehe Narodnooslobodilačke borbe. Zatim se okrenuo mjestima gdje su sjedili predstavnici Komunističke partije (na čelu s Hebrangom – ZIV) nastavio» «A za sve to hvala vama, dragi naši komunisti, jer vi ste dali najveće žrtve i ostvarili ono, za čim su težili najveći sinovi hrvatskog i srpskog naroda, vi ste ne štedeći žrtava ni krvi ostvarili jedinstvo Srba i Hrvata.»

i stalno imati na umu velikosrpsku konstantu u KP i zemlji uopće. Tako je odbio financiranje od strane Kominterne (Komunističke internacionale) nacionalno je pitanje u Jugoslaviji označio kao «revolucionarno pitanje», u okviru toga je na sastanku CK KPJ u moskvi 1935. g. postavio zahtjev za «punu

109 ravnopravnost svih naroda u Jugoslaviji», za «istjerivanje iz Hrvatske i drugih nacionalno neravnopravnih zemalja svih nositelja velikosrpske hegemonije... služenje vojnog roka u svome zavičaju i sl.» (Dušan Lukač – Radnički pokret...» Beograd, 1972. str. 297.) Slijedi osnivanje KPSlo i KSH kao garancije naprijed rečenog. Na kongresu KSH 1937. g. posebno je naglasio: «Komunistička stranka (hrv, jezik!) Hrvatske ispisala je na svojoj zastavi kao prvu i najpreču zadaću: borbu za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda. Slijedi i ova uputa: «Hrvatski komunista nije neki «internacionalista» koji visi u zraku, nego je on komunista-Hrvat, koji se svim silama zalaže za pobjedu hrvatskog naroda i za bratski sporazum sa srpskim radnim narodom» (Proleter br. 1 i 11/1937).

Nema sumnje da su razmjeri opasnosti 1978. g. za opstanak Titove Jugoslavije bili takvi da je bilo nužno pristupiti izolaciji svih sumnjivaca – Staljinovih pristaša. To bi svaka država učinila – sjetimo se SAD i Japanaca, njenih državljana. Drugo je pitanje postupka prema tim

Tu ide i osnivanje AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) i vlade DFJ (Demokratske federativne Jugoslavije) – sve protivno Staljinovoj politici. Uz to ide i lukavo izbjegavanje Staljinovih «savjetnika» i istodobno povezivanje sa Zapadom i konačnim razlazom 1948. g. Na kraju će Tito biti na čelu Pokreta nesvrstanih, od čega Hrvatska i danas ima koristi – izabrana je u OUN za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti. Interesantni su naglasci Vice Vukova u njegovoj studiji «Moji pariški zapisi – Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije»: (a) Općenito se misli da je 1948. g. Jugoslavija postala neovisna. No, sliku valja okrenuti: samo zato što je već bila neovisna došlo je do Rezolucije Informbiroa» i (b) Tito je gledao Jugoslaviju kao «pokret nesvrstanih», stvarao je u njoj «miroljubivu koegzistenciju» između razvijenih i nerazvijenih, ona je svojevrsna «međunarodna zajednica», pa ne bi bilo pretjerano tvrditi da je temeljni jugoslavenski akt, Ustav, zapravo jedan međunarodni ugovor, koji legalizira miroljubivu koegzistenciju među različitim nacijama.» (v. Moj prikaz u NL od 3. 01. 07.) Lucidni Vice Vukov nije uočio ono što je rasni političar Tito imao u genima – za Jugoslaviju vrijedi domino-efekt. Prikazat ću to na primjeru zahtjeva generala Rade Bulata za srpskom autonomnom oblašću sedamdesetih godina. Dok je dr. Vladimir Bakarić stvar ironizirao (odlučite – da li će vam glavni grad biti Knin ili Vrginmost), Tito je u najužem krugu oštro reagirao bojeći se da to ne pokrene autonomaše u Sandžaku i drugdje i – sve ode dovraga kao 1990 g!

110 tzv. «informibirašima» - koji je bio protuustavan i nečovječan, što ćemo također danas raspraviti. No, to ni u kom slučaju ne može biti glavna tema korektne rasprave o Informbirou 1948. g. Tu ćemo upozoriti i na svakovrsne špekulacije, posebno velikosrpske. Goli otok i pripadajuće susjedstvo nije proizvod hrvatskih kadrova niti je izmišljen tek 1978.g. (Da su ga inicirali hrvatski kadrovi ne bi mu šifra bila «Mermer» - bila bi «Mramor»!) Kad je stvarni organizator i šef Golog otoka general Jovo Kapičić, (Crnogorac), oklevetao Krležu kao «rodonačelnika ideje da se staljinistički simpatizeri strpaju na Goli otok» - odgovorio mu je književnik Zdravko Zima s provjerljivim činjenicama – «već za vrijeme Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska je na Golom otoku organizirala logor za ruske zarobljenike.» (Novi list, 17. 02. 08.) Još nešto o našem «pravopisu». Zašto progon drugačijeg mišljenja nazivati «staljinizmom»? Takav «staljinizam» živi na europskim prostorima od našeg doseljenje do danas, najistaknutiji i do danas nedosegnuti «staljinisti» bili su baš «kršćani», u prvom redu vatikanski! Sjetimo se samo spaljivanja nevinih ljudi od «vještica» do najvećih umova Europe, pa bartolomejskih pogroma, ili – ovdje – čudovišnog iživljavanja na Matiji Gupcu i njegovim puntarima! Nikada na hrvatskim i jugoslavenskim prostorima nije bilo demokracije, čak je Mačekova Banovina Hrvatska (1939-1941) prednjačila u progonima nepoćudnih. Zabranili su najjače radničke sindikate, oduzeli im imovinu, a vođe i druge nepoćudne, posebno komuniste, strpali u koncentracione logore – prije ustaških kvislinga! I predali ih ustašama da ih likvidiraju! Prostor i vrijeme tjeraju me tek da naglasim neke Titove ocjene iz referata održanog 1952. g. na kongresu KPJ u Beogradu. (Kultura Beograd «Borba komunista Jugoslavije za socijalističku demokratiju») Dopunjavat ću ih podacima Udbe za Jugolsaviju objavljenim u protežiranoj knjizi Marka Lopušine «Ubij bližnjega svoga – Jugoslovenska tajna policija», Revija 92, Beograd, 1986. g. s naznakom «Ubij» i stranicom. - «1948. g. dokazala je da SSSR svjesno ide starim carskim putem imperijalističkog ekspanionizma, i to metodama koji su i od zapadnih kapitalističkih sila već napušteni» (13); - «Sovjetskom savezu smetaju Ujedinjene nacije, jer zna da kroz njih ne može postići svoje nečasne ciljeve.(16)... Kulminacija pritiska bila je 1949. g. s prijetećim pokretima sovjetskih trupa duž naše granice», upravo zbog toga Jugoslavija je izabrana za članicu Vijeća sigurnosti – usprkos ogorčenog otpora predstavnika SSSR-a i njegovih satelita.(21)

111 - Na granici Jugoslavije, tokom četverogodišnje hajke iz komšiluka, registrovano je 7.877 incidenata i 142 oružana sukoba. Malo je nedostajalo da se IB pretvori u vojni komunistički rat. (Ubij – 103) - U Jugoslaviji je do ožujka 1948. g. bilo 89 oficira sovjetske obavještajne službe. Oni su uspjeli, zajedno sa službama satelita, da zavrbuju 9.322 Jugoslovena i 7.390 belogardejaca udomaćenih nakon Oktobarske revolucije u našoj zemlji. Od šest stotina jugoslovenskih akademaca i srednjoškolaca u Moskvi i Pragu, njih 103 je pristalo da radi za sovjetsku ob. Službu. U našoj armiji utvrđeni su kao izdajnici – generalpukovnik Arso Jovanović (pofinuo na rumunjskoj granici prilikom pokušaja bijega), generalmajor Branko Petričić i pukovnik Vlado Dapčević... Jugoslavija je pred OUN predstavila «Belu knjigu IB» s imenima ruskih špijuna». (Ubij – 101 – 102) - Odmah nakon Rezolucije IB – SSSR je počeo sa svojim satelitima ekonomsku blokadu naše zemlje. Otkazali su sve postojeće ekonomske, kulturne i političke ugovore. Time nam je nanešena ogromna materijalna šteta.» (36) - Nakon prve faze našeg ekonomskog razvitka (obnova porušene zemlje), slijedila je druga faza – Petogodišnji plan 1947-1952. Tu će – zbog jednostrane orijentacije na tu «braću» - udar biti strahovit: dok je pasiva našeg trgovinskog bilansa 1948. g. bila svega 600 milijuna dinara (skoro uravnotežena), ona je 1950. g. skočila na pet milijardi i 900 milijuna dinara – skoro deset puta! (55) Jasno je da se taj plan morao mijenjati i produžavati u skladu s datim mogućnostima. No entuzijazam naših radnih ljudi nije jenjavao – to dokazuje činjenica velikog porasta članova KPJ – 1948. g. bilo ih je ukupno 468.175. dok ih sada, 1952. g. ima 779.382 ili preko 66% više! (123) - Da bi sačuvali plodove NOB-a i odigrali u AF koaliciji onu ulogu koju je Jugoslavija u ratu imala, moralo se jačati narodnu obranu. Agresija SSSR-a i satelita podigla je ove izdatke u proteklih pet godina na ukupno jednu milijardu i 497,5 milijuna dolara, što je još više opteretilo naše građane. (58) - FNRJ je bila odsječena od Zapada, nije imala ni ljude za moguće povezivanje, a doživjela je i strahovitu sušu 1952, g, (59) Entuzijazam samosvjesnih ljudi ipak je rastao – to je pokrenulo Zapad na pomoć, posebno u naoružanju, najprije od Amerike, a onda i od Engleske i Francuske. (37-38). Zatim slijede i drugi oblici pomoći. - U to vrijeme ogorčenu javnu i tajnu borbu protiv Jugoslavije vodi Vatikan, podržavajući talijansku iredentu u pitanju Trsta i predratnih

112 istočnih granica Italije, I to u istom zboru sa Staljinom! Tu se uključila i KPI (40-41). - Staljinova agresija probudila je ovdje nove demokratske težnje – na svjetskom planu borbu za ravnopravnost velikih i malih, za kolektivnu sigurnost, a u zemlji orijentaciju na samoupravljanje (tvorničko i teritorijalno), za više zakonitosti... Opće je poznato da su prekršaji manje značajna kažnjiva djela od kaznenih (krivičnih) djela. Za prva su u razmatranom periodu bili nadležni suci za prekršaje sa drugostupanjskim Vijećem za prekršaje – u svakoj jugoslavenskoj republici. Za krivična djela bili su i ostali nadležni sudovi. Na obje razine postojalo je ustavno pravo na korektan postupak i žalbu. I tu se surovo kršio i Ustav i zakoni. Konkretno na prekršajnoj razini: - U 1989. g. objavio sam dva napisa o bezakonju prema stvarnim i izmišljenim ibeovcima – jedan u sarajevskom Oslobođenju (23. 01, 89.), drugi z zagrebačkom Danasu (30.05.89.) Posebno sam se osjetio pozvanim da odgovorim na neosnovane tvrdnje Uglješe Danilovića, ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova BH u tekstu «Istina o 48. u Bosni i Hercegovini». Evo o čemu se radi: Danilović ispravno tvrdi da se 1948. g. radilo o obrambenoj mjeri, o prevenciji, što sve zemlje i režimi rade u takvim izvanrednim prilikama. Nema međutim pravo kad tvrdi da je sve to rađeno «na bazi zakonskih propisa» i na «temelju novih prekršajnih propisa donesenim u republikama 1919. g.» Istina je da takvih propisa nije bilo do 1958. godine – dakle deset godina nakon zatvaranja prvih ibeovaca! A nisu se poštivali ni postojeći! Do 1958. g. postojala je u republičkim zakonima o prekršajima protiv javnog reda i mira samo «zaštitna mjera protjerivanja iz određenog mjesta», koja se izricala samo prostitutkama! Godine 1958. prvi je puta propisana «zaštitna mjera upućivanja na boravak u određeno mjesto i to u trajanju od šest mjeseci do dvije godine» - bilo je tu svašta – od tučnjave, proricanja sudbine, davanja pića pijanima i sl. Tada je «direktivom», a ne zakonom, određeno da se ova mjera odnosi samo na ibeovce. U takvoj pravnoj situaciji organi OZN-e (Udbe) isključili su nadležne suce za prekršaje i sami «sudili» na tipičan policijski način – bez prava na obranu i ev. Žalbu, bez obavijesti familiji, čak ni ustanovi u kojoj sz bili zaposleni. Ni u jednom slučaju Vijeće za prekršaje Hrvatske nije dobilo žalbu, pa nije moglo ni znati što policija ovdje radi. Stoga me čudi Danilovićeva tvrdnja da su u logor slali «osuđene preko dvije godine», kad je maksimum dio – dvije godine! Poslije smo saznali da su policijski organi sami produžavali kaznu i preko navedenog maksimuma.

113 Začudio sam se da Danilović ne uvažava ni Rankovićevu izjavu kao saveznog ministra unutrašnjih poslova na Plenumu CK KPJ (4. 06. 51) da je prema njemu dostupnim podacima u toku 1949. g. od ukupnog broja uhapšenih u Jugoslaviji (ne samo ibeovaca) koje je izvršila politička policija – 47% bilo neoprvdano! Danilovićeva izjava o prevenciji sama po sebi uključuje i mogućnost nevinih, pa je cinično njegovo «opravdanje» - da nitko od tih logoraša nije tražio «rehabilitaciju»! A kako bi mogao kad nikakvih «papira» nije dobio, kad ni žalbu nije mogao napraviti! Na kraju «polemike» sam predložio: «Predlažem da Forum za ljudska prava poradi na tome da se sve presude ( i prekršajna rješenja) za spomenute kategorije građana, koje su donesene po faktično našim «prijekim sudovima» proglase nepostojećim!» Uglješa Danilović nije reagirao, što govori o kvaliteti i odgovornosti takvih funkcionera! U Danasu sam podsjetio na Zolu i Voltairea: «... da bi šutjeti bilo isto što i biti suučesnik... svi smo mi dužnici nevino osuđenih!» Još sam nešto pokušao u ljeto 190.g. – da odgovarajuća međunarodna komisija eksperata ispita se zločine počinjene na našem području u ratu i poraću, svi ćemo im dati svoja saznanja uz obvezu da ćemo prihvatiti njene rezultate, u međuvremenu sve će se strane baciti na rješavanje naših životnih zadataka – za dobro sviju! (Večernji list, 18. 07. 1990.) Ope bez odaziva! Koliko je bilo tih «informbiraša»? Prema podacima centralne Udbe za Jugoslaviju (v. Ubij – 102-105): Političke policije (OZN-a) uhapsile su: centralna – 1250 ibeovaca, Srbije i Beograda – 4.099, Hrvatske – 2.099, B-H – 2052, CG – 1798 i vojna OZN-a – 3.679 – ukupno 14.976 ibeovaca. Po jednoj drugoj statistici (isti izvor) za IB se od 1963. g. izjasnilo 55.343 Jugoslavena (svih nacija). Na samom Golom otoku «ostavilo je kosti 343 logoraša od njih ukupno oko jedanaest hiljada, koliko je prošlo kroz logor». (Nije usporedivo s Jasenovcem gdje je registrirano poimence preko 80.000 ubijenih – ma koliko se hrvatska fašistička desnica trudila da Golim otokom prikrije svoje zločine!) Kod gornjih podataka Udbe JU (Ubij – 109) nije se izbjeglo tipičnom velikosrbovanju: «Ima dosta ljudi iz tog vremena koji veruju da je goli otok bio komunistička i zagrebačka zavera protiv Srba u samoj Hrvatskoj, pa i u Jugoslaviji.» Još bih na nešto upozorio. U ratnim i poratnim godinama u vrhu Centralnog komiteta bile su podijeljene odgovornosti po sektorima s velikim stupnjem samostalnosti. Za unutrašnje poslove uključujući i Goli

114 otok, bio je zadužen Aleksandar Ranković Marko sa svojim podređenima: Svetislavom Stefanovićem, Vojom Biljanovićem, Jovom Kapičićem i dr. – sve Srbi i Crnogorci. Tito je bo koordinator svih sektora u vrhu KPJ i nije morao znati što se konkretno radi na Golom otoku. O bezakonju prema stvarnim i izmišljenim ibeovcima bio sam jasan, ipak nikad nisam shvatio brojne njihove zahtjeve da ih se ponovno primi u Savez komunista. Poznato mi je da su na provjerama radile brojne partijske komisije, o čemu bi dr. Badovinac mogao više reći. Interesantan je slučaj dr. Save Zlatića, uglednog znanstvenog radnika, moga prijatelja. On je kao član Prezidiuma FNRJ pao sa samog političkog vrha u pakao Golog otoka, uglavnom zato što je političkom vrhu predlagao da se prije odbijanja Rezolucije IB-a pokuša prethodno razgovarati sa Staljinom. Izdigavši se iznad emocija, o tome kaže – da je kasnije uvidio da je imao krivo, a Tito pravo, jer se sa Staljinom nije moglo ni razgovarati ni pregovarati! Na toj razini aktivirao se u Društvu «Josip Broz Tito», gdje je ostao do svoje smrti. (V. Moj tekst u Novom listu od 01. 10. 97.) Imao sam i drugačijih osvjedočenja. Moje susretanje s golootočanima Antom Zemljarom (s Paga) i Ivanom Kosićem (s Krka) uvjerili su me da je bilo stvarnih temelja za njihovu izolaciju nakon rezolucije IB-a. Zemljar je, konkretno, nazivao Tita i uži vrh KPJ – «hohštaplerima», dok ću za Kosića citirati samo neke njegove navode u polemici sa mnom u riječkom Novom listu: - «Tito je dobro znao da Staljin neće napasti Jugoslaviju... aparat Udbe je prije svega zloupotrebljen s ciljem da se pod vidom borbe protiv staljinizma izgradi i učvrsti naš domaći jugostaljinizam, koji je u nekim detaljima nadmašio i onaj izvorni s kojim se nadmetao... Postupak s ibeovcima originalni je izum jugostaljinista, dotad nepoznat u povijesti» (NL 24.0797.) - «Goli otok bio je potreban jugostaljinistima radi zastrašivanja i držanja u pokornosti svih slobodomislećih ljudi u državi.» (Isto). Na stranu to što svjesno unakazuje činjenice, ali da će toliko podilaziti hrvatskoj desnici sa svojim «jugostaljinizmom» - nije bilo za očekivati! Kod toga svjesno negira (baš kao i desnica) moj hrvatski identitet, pa ne mogu biti ni «kroatostaljinist»! On je prije hapšenja bio član KP, što bi značilo – po njemu – «jugostaljinist»! Po njemu je Goli otok gori od Staljinovog Gulaga, iako se on vratio, a s Gulaga nitko. Čak mu je i nacistički Auschwitz manje zlo od Golog otoka. Ne mari taj «demokrata» ni za žrtve pale na našim granicama, ni za likvidaciju vodećih komunista

115 u satelitskim državama (Koči Dozde, Laslo Rajk, Trajče Kostov, Rudolf Slanski, Vladimir Klementis i dr. – svi sumnjivi kao «titoisti»!) I nakon Staljina (umro 06.03.53.) – Staljin – vojne intervencije u Madžarskoj, Čehoslovačkoj i dr. U Zagrebu je osnovano Društvo «Ante Zemljar» u kome je vrlo aktivan Ivan Kosić. Kakvu nam demokratsku i europsku perspektivu oni i manipulatori tim društvom nude? ................................................................................. Na kraju: Nisam «Titovac» od 1969. g., no ne mogu izbjeći uspoređivanje plusova i minusa u vremenu njegovog djelovanja. Tu bi mogao biti najobjektivniji Miko Tripalo (stradao – kao i ja – nakon pada tzv. «Hrvatskog proljeća»): «Titov udio u osposobljavanju Partije za ulogu koju je imala u podizanju ustanka, razvijanju NOP-a... suprotstavljanje Staljinu, uvođenje samoupravljanja, politika nesvrstavanja – samo su dio njegova djela. Bez Tita, koji je imao podršku naroda i Partije, mnogo toga bilo bi veoma teško ostvariti. On je po svemu bio karizmatska i autoritativna ličnost, nije bio diktator.

Bio je poslušan, tražio je disciplinu, bio je sklon dugim konzultacijama, ali je znao i presjeći kad je to ocijenio potrebnim.» (Hrvatsko proljeće, 1990. str. 10).

116 Zvonko Ivankovič Vonta, publicist, Zagreb RODOLJUBNO SVEĆENSTVO U NOB-u 1. «Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945.» od Ćirila Petešića – Vjesnik, Zagreb, 1982. (Urednici Radovan Vukadinović, Dušan Bilandžić i Živko Gruden) 2. «I katolički svećenici pali u NOB-u 1941-1945. zaslužuju trajno sjećanje naroda», Dossier, Hrvatska, s popisom od fašista ubijenih svećenika. 3. Zlatko Frid, stručnjak za vjerske zajednice objavio je u Novom listu od 30. 06. 1999. g. podatke o broju svećenika pristaša NOP-a. 4. «Slučaj Stepinac» - predavanje ZIV-a 30. 03. 1999. u Europskom domu u Zagrebu s analizom knjige Alekse Brnigara «Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal», zagrebačko izdanje 1993. g. (nakon rimskog 1974. g.) Ovaj tekst umnožio je i poslao svima svojim organizacijama Saveza društava «Josip Broz Tito» Hrvatske. 5. Ostali izvori, posebno naznačeni. Prostor i vrijeme ograničili su me tek na neke činjenice koje smatram da bi vas ovdje mogle zanimati. (01) Najugledniji svećenik bio je u NOB-u kanonik dr. Svetozar Ritig, župnik crkve sv. Marka u Zagrebu, vijećnik i funkcionar ZAVNOH-a. On će zajedno s dr. Ribarom, predsjednikom AVNOJ-a nakon kapitulacije Italije 1943. g. posjetiti Krk, Punat, Malinsku i dr. Tamo su razgovarali s biskupom Josipom Srebrenićem i sa poljskim franjevcem Dydekom, koji je predstavljao poveću koloniju poljskih izbjeglica u Malinskoj. Dydeka će kasnije zarobiti Nijemci i odvesti u Dachau. (1 – str. 138-9). (02) U NOP-u je sudjelovao 141 katolički svećenik (pored pravoslavnih) od kojih su 47-orica ubijena u logorima i zatvorima. U jedan dan, 17.10. 1942. g. u Jasenovcu je ubijeno pet slovenskih svećenika protjeranih iz Štajerske. Nakon toga, ubijena su još trojica tih svećenika. (3+1- str.138). (03) U Hrvatskoj je bilo mnogo demokratskih i antiustaški raspoloženih građana. Posebno u redovima HSS-ovaca. No, za borbu i prihvat tih snaga pretpostavke su morali stvoriti Titovi komunisti. To je i dr. Ritig najbolje izrazio na II. Zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 1943. g:

117 «Uzbuđenim glasom sijedi je svećenik pozdravio uspjehe NOB-e, zatim se okrenuo mjestima gdje su sjedili predstavnici KPH nastavio: A za sve to hvala vama, naši dragi komunisti. Jer vi ste dali najveće žrtve i ostvarili ono za čim su težili najveći sinovi hrvatskog i srpskog naroda...» (Vjesnik, 30. 10. 1943.) Tu ću upozoriti i na ove brojke: 1941. g. osnovan je Glavni štab Hrvatske – Hrvatska je dosegla 7000 partizana (bez udarnih grupa), 1942. g. 25.000 partizana, koncem 1944. g. – 150.000, od čega je Hrvata bilo oko 60%. (v. EJ br. 5/1988 str. 363-371.). (04) Prilikom formiranja prve hrvatske vlade u Splitu 14. 04. 1945. g. šibenski biskup Jeronim Mileta pozdravio je prisutne riječima: «Danas u ovom gradu Splitu na povijesnom i svečanom imenovanju prve vlade federalne Hrvatske u federativnoj Jugoslaviji, mi biskupi naših primorskih biskupija, sa svojim svećenstvom, čestitamo... prvoj vladi federalne Hrvatske... izražavamo našu zahvalnost i svim vašim hrabrim borcima NOV-e sa svojim proslavljenim vođom... Titom, a osobito onima, koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu... Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Država Hrvatska!» (Slobodni dom (HSS-ov) od 19. 04. 1945.) (05) O istarskom svećenstvu na čelu s Božom Milanovićem dovoljno je spomenuti zahtjev «Staleške organizacije svih hrvatskih svećenika za Istru» Savezničkoj komisiji za razgraničenje od 19. 03. 1946. g. – «da se sva Istra i Julijska krajina priključe Jugoslaviji.» (Istra i Slov. Primorje, 1952. str. 503.) I njegov poznati odgovor u Parizu – «Režimi dolaze i odlaze, a granice se stvaraju za vjekove!» (06) Nadbiskup Stepinac odbio je takvu podršku dati Istri, Rijeci, Zadru i otocima – služeći papi Piu XII i njegovoj politici pomaganje talijanskih imperijalista. U mome predavanju u Europskom domu ustvrdio sam da je Stepinac 1946. g. osuđen nevin u krivičnopravnom smislu, ali da u moralnom pogledu nije bio čist. Posebno se držao Papine – «između katolika i komunista ne može biti nikakve suradnje» - bez sličnog otklona prema fašistima, po čemu obojica u Europi imaju profašistički predznak. To je dovelo do apsurda – da su se njihovi napadi 1948. g. na Titovu federaciju potpuno poklopili sa Staljinovim imperijalizmom i satelitskom KP Italije! O brojnim lažima u Benigarovom tekstu vidi «www. Vonta. eu.» (07) Spomenut ću riječkog nadbiskupa u.m. Josipa Pavlišića, koji je u Stepinčevom Krašiću (Žumberak) 1942. g. izjavio: «Malo ljudi zna, ali je istina, da su zapadni Saveznici htjeli pošto-poto da ovi krajevi ne pripadnu Hrvatskoj. Moramo zahvaliti Bogu, ali i mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita, koji se odupro engleskom generali Alexsanderu i

118 njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne Hrvatskoj. Dodao je i ovo: «Istina je slijedeća: Josip Broz Tito je dao ustanoviti Ustav 1974. g. po kojem se svaki narod mogao odijeliti iz zajednice Jugoslavije, a to je legitimacija, kojom je naš narod išao u borbu za slobodu, to je crta kojom je Bog ravno pisao!» (Novi list, 11. 02. 1997.) (08) Bilo je svećenika koji su bili ustaški i njemački agenti i uzrokovali velike štete NOB-i. Jedan od tih je bio Antun Žilavec, kapelan 1943. g. u Otočcu, što sam osobno istražio u okviru teme «Hebrang». O čemu je riječ? Odmah nakon kapitulacije Italije glavne partizanske snage poslane su na obalu da preuzmu kapitulante i njihovo naoružanje. Političko vodstvo (Hebrang, Nazor, Ritig i drugi) ostalo je zaštićeno tek simboličnim osiguranjem, I tu je priliku Žilavac dojavio ustašama u Gospiću, čiji je «trup» iste noći dohrlio u Otočac. Srećom iznenada je nestalo struje, a smele su ih snage osiguranja, tako da je glavni pokolj učinjen u mjesnoj bolnici, gdje su opatice prokazivale tko je od bolesnika partizan. Sve mu je dokazano na javnom suđenju, na kraju je i sam priznao svoju ulogu. Mjesni župnik Grga Starčević posvjedočio je da su ustaše te noći zaklali 27 partizanskih ranjenika u bolnici... on ih je otpratio do groblja. Zašto ni takvu lako provjerljivu činjenicu ne mogu priznati?! (9) Stepinac nije mogao dobiti izraelsko priznanje «Pravednik među narodima», dok je obični župnik iz velikogoričkog Ščitarjeva Dragutin Jesih – dobio bez problema. Činjenica je da je Stepinac zaštitio neke Židove, uglavnom iz mješovitih brakova, a zaštitio ih je i Jesih. Stepinčev lobi na čelu s teologom Adalbertom Rebićem optužio je bez osnove za to «srpski lobi», dok će Jesiha izbrisati da je postojao, da bi poznati falsifikator don Anto Baković «otkrio» - da su ga ubili partizani! Živi li tu još Osma zapovijed Božja? Usporedimo ove provjerljive činjenice(1) Stepinac je zaista spasio jedan broj starijih Židova, što mu upisujemo u plus, iako će ih definitivno osloboditi partizani! (2) Slavko Goldštajn na raspravi o holokaustu u zagrebačkoj ŽO prenio je priznanje izraelskog predsjednika Jichaka Navona nakon štoje Tito 1967. g. prekinuo odnose s Izraelom : «bez obzira na sadašnje međudržavne odnose, židovski narod ostaje zauvijek zahvalan jugoslavenskim partizanima, što je 5.000 naših sunarodnjaka došlo u mogućnost da se čestito bori protiv najvećeg zla koje nas je ikada snašlo»! Zašto nam Stepinčevi sljedbenici ni tone žele priznati, draže im je izmišljati da smo gori od fašista (ne kažu ustaša!) (09) Stepinčev biograf fratar Benigar svjedoči o Stepincu da je izjavio: «U NDH je državna uprava učinila mnoga dobra. Ona je usmjerila težište

119 svog djelovanja na unutrašnje uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja nisu u sebi sadržavala ništa što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci...» (B-337-8) Bogdan Krizman objavljuje Stepinčevo panično pismo Papi od 18. 05. 1943. g. gdje ga upozorava – «da bi propašću NDH ili fatalnim smanjenjem (!) – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovalo dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mogućnost. Time ne bi bilo uništeno samo onih oko 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svojim crkvama i svojim samostanima!» (Krizman – Pavelić između... str. 527 (10) Naš je stav da crkva može proglasiti svecem koga želi i za to ne mora nikoga ništa pitati. No kad se pojavljuje na društvenoj sceni izvan vjerskih pitanja, onda podleže propitkivanju kao i svi mi ostali građani. I tu se mora pridržavati Ustava RH (čl. 41.) – vjerske su zajednice odvojene od države. To bi značilo i da se financiraju doprinosima svojih članova-vjernika. Nažalost ni njima ne vjeruju, zato trguju – vidimo s kim i kako!

120 Vinko Šunjara, publicist, Zagreb HRVATSKA U NOR-u 1941 - 1945. Odluka za oružanu borbu nije imala alternative Odluka KPJ na čelu s Titom te 1941. godine da se povede oružana borba protiv tako jakog nacifašističkog silnika, na vrhuncu njegove moći, koji je do tada zagospodario gotovo čitavom Europom, bila je više nego smjela. O tome svojevremeno Tito je između ostalog rekao, da je takva odluka ličila jurišanju na nebo.

Povijest je pokazala da pokretanje oružanog ustanka protiv nacifašističkog okupatora i domaćih kvislinga nije imalo drugu alternativu. Što znači da to nije bio neracionalni avanturistički pothvat, bez vizije, cilja, strategije, vođenja i sagledavanja ishoda borbe. Drugim riječima ili se pokoriti ili prihvatiti ropstvo ili odlučna borba protiv nacifašizma kao najvećeg zla i u toj borbi biti spreman do pobjede podnijeti i najveće žrtve. Zato su sudionici NOAR-a s razlogom ponosni, što su se u tim sudbonosnim vremenima za naš opstanak opredijelili za pravednu stvar. Onima koji govore da to nije bila borba za Hrvatsku treba reći da je to bila najhrvatskija borba. Tom borbom oprana je ljaga koju je hrvatskom narodu nanio kvislinški ustaški režim tzv. NDH. Zato je NOB-a i njena partizanska vojska ostala najsvjetlije svjedočanstvo hrvatskog antifašizma. Korijeni borbe hrvatskog naroda protiv fašizma i nacizma

Povijesna je činjenica da su se nadirućem fašizmu prvi organizirano suprotstavili Hrvati Istre. Neposredno nakon preuzimanja vlasti u Italiji od strane fašista, započeo je organizirani otpor. Uzrok tom otporu su bila nastojanja fašista da zatru nacionalni identitet Hrvata u Istri zatvaranjem škola, kulturnih ustanova, zabranom upotrebe nacionalnog jezika i promjenama slavenskih imena. Ni najbrutalnije represalije nisu skršile otpor. Talijanske vlasti su od 1921. do 1943. godine zatvorile preko 20.000 Hrvata, a 22 su osudili na smrt strijeljanjem. Među prvim žrtvama fašizma je Hrvat Vladimir Gortan, strijeljan 1929. godine, koji je postao simbol otpora protiv fašizma.

121

Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933. godine, Komunistička partija Jugoslavije, u čijem je sastavu bila i Komunistička partija Hrvatske, počinje pripremati članstvo za otpor fašizmu. Stvoren je jedinstveni narodni front. Njega čine, pored komunista, demokratske stranke i antifašistički opredijeljeni intelektualci. Komunistička partija Jugoslavije među prvima šalje dobrovoljce 1936. godine u Španjolsku radi odbrane Republike. Od 1.750 dobrovoljaca iz tadašnje Jugoslavije, njih 830 ili 50% bili su Hrvati. Preko polovina hrvatskih interbrigadista u Španjolskom građanskom ratu 1936.-1939. poginulo je ili ranjeno. Preživjeli, koji su se vratili u Hrvatsku, sudjelovali su u organiziranju ustanka i narodnooslobodilačke vojske, a ujedno su bili i njen komandni kadar.

Ustanak i počeci organiziranog partizanskog ratovanja protiv okupatora Strahovit teror okupatora i njegovih domaćih slugu ustaša, koji je uslijedio odmah po okupaciji aprila 1941. godine, uticao je da Komunistička partija Hrvatske, kao tada jedina organizirana politička snaga, povede ustanak. Poznato je da je aprila 1941. godine po okupaciji Jugoslavije njen teritorij podijeljen između sila osovine, Hrvatsku su međusobno podijelili Nijemci i Talijani. Na teritoriju Hrvatske uspostavljena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Ustaške vlasti, odnosno Poglavnik Pavelić, 18.05.1941. u Rimu sa Musolinijem potpisao je ugovor kojim se cijela Jadranska obala ustupa Italiji i obavezao se da će za hrvatskog kralja postaviti jednog od prinčeva Talijanske kraljevske kuće Savoja. Takav postupak ustaških vlasti uvjerio je hrvatski narod da su ustaše samo sluge okupatora i zato su, na poziv komunista, masovno krenuli u ustanak.

Teror okupatora i ustaša usmjeren protiv komunista, Židova, Srba, Roma, Čeha, Slovaka, pridonio je da ustanak kontinuirano raste. Povodom Njemačkog napada na Sovjetski savez 22. lipnja 1941. godine Komunistička partija Hrvatske posebnim proglasom pozvala je hrvatski narod da se svim sredstvima suprotstavi planovima vlasti NDH da vojno i materijalno pomaže nacističke gospodare i spriječe upućivanje Hrvata na Istočni front. Ujedno je pozvala narod da oružanom borbom i drugim oblicima otpora okupatoru i ustaškoj vlasti pomogne opću borbu protiv fašizma. Istog dana kada je napadnut SSSR, dakle 22. lipnja 1941. godine komunisti Siska formiraju Prvi partizanski odred Hrvatske kojeg su

122 sačinjavala 77 borca, od čega 72 Hrvata. Na čelu odreda nalazio se prekaljeni radnički borac i komunist Vlado Janjić - Capo. Odred je neposredno po ustrojavanju, iako slabo naoružan i bez borbenog iskustva, izvršio više diverzija, posebno na željezničkoj pruzi Zagreb-Beograd.

Od samog početka ustanka na prostoru Jugoslavije pa do kraja rata borbom je rukovodio Josip Broz Tito, kao Vrhovni komandant i Generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije.

Iako je narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije imala svoj Vrhovni štab i jedinstveno rukovodstvo formirano još 26.09.1941. godine, nacionalne jedinice imale su punu autonomiju u pogledu razvoja, ustroja i operativne upotrebe, te strategije i taktike vođenja oružane borbe, u skladu s uvjetima na terenu svog djelovanja.

U Hrvatskoj je partizanskim snagama kao i narodnooslobodilačkom borbom u cjelini od samog početka rukovodio Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. No, već 10.10.1941. za rukovođenje oružanim jedinicama bio je obrazovan Glavni štab narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Prvi zadatak Glavnog štaba bio je da pristupi formiranju odreda od različitih terenskih četa, straža i odjeljenja, dakle većih operativnih jedinica.

Njihovo djelovanje bilo je vezano uz uži prostor. Zbog toga je u skladu sa zapoviješću Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita Glavni štab Hrvatske prišao formiranju krupnijih operativnih jedinica i to najprije brigada, a kasnije divizija i korpusa.

Strategija i taktika partizanskog ratovanja u uvjetima velike nadmoći neprijatelja, čija je suština u manevrima i iznenadnim ofenzivnim djelovanjima u izbjegavanju krutih i frontalnih obrambenih borbi i bojeva za očuvanje teritorija, stalno je razvijana.

Sa stjecanjem iskustva u borbi, razvijali su se i izgrađivali komandni kadrovi. Regrutirali su se od najhrabrijih i najsposobnijih boraca, jer profesionalnih, školovanih kadrova gotovo da nije bilo. Radi izobrazbe zapovjednog kadra, Glavni štab Hrvatske organizirao je već početkom 1942. godine oficirsku školu. Glavni problem širenju otpora predstavljao je manjak oružja. Sve do 1944. godine jedini izvor naoružanja partizanskih jedinica bio je ratni plijen. Logistika se oslanjala na podršku mjesnog stanovništva.

Početne teškoće ustanka i razvoja narodnooslobodilačke borbe uspješno su savladane u svim predjelima Hrvatske, uz daljnje omasovljenje pokreta, te konsolidaciju i borbeno učvršćenje narodnooslobodilačke vojske. Krajem 1941. u Hrvatskoj je djelovalo 20 odreda i bataljona, te desetke manjih partizanskih jedinica, s ukupno

123 7.000 boraca. Usporedo u zavisnosti od specifičnosti razvoja borbe, razvijali su se i politički organi pokreta, kao i organi nove vlasti. Odbori Narodne fronte formirani još prije ustanka u Hrvatskoj, u toku ustanka preuzimaju funkciju vlasti pod nazivom Narodnooslobodilački odbori (NOO). Formiraju se u mjestima, selima, općinama, kotarevima. Na okupiranom području stvarani su ilegalni odbori, koji su naročito aktivno djelovali u gradovima. Odbori su odigrali veliku ulogu u propagiranju i mobilizaciji naroda na narodnooslobodilačku borbu. Oni su bili organizatori i nosioci logističke podrške narodnooslobodilačke vojske.

Postignuti uspjesi u toku 1941. godine doveli su do znatne slobodne teritorije, što je omogućilo formiranje krupnijih partizanskih jedinica. Izvode se sve složenije borbene operacije, oslobađaju se sve veća mjesta, pri čemu se dolazi do značajnijeg ratnog plijena, posebno oružja i streljiva. Započele su i borbene operacije na moru i otocima.

Do kraja 1942. godine u Hrvatskoj je formirano i borbeno djelovalo 18 brigada, ili 50% svih brigada narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Još je bilo 7 partizanskih odreda, 6 samostalnih bataljona i veći broj manjih borbenih i pozadinskih jedinica s ukupno 25.000 boraca.

Snažan razvitak pokreta u toku 1942. godine u borbi protiv njemačkog i talijanskog okupatora, zatim protiv ustaša i četnika doveli su u pitanje ne samo opstanak NDH, nego i osnovne interese i poziciju snaga okupatora. Zbog toga su Nijemci bili prisiljeni, da bi zadržali kakvu takvu kontrolu prostora Hrvatske, povećati broj svojih operativnih jedinica za još 3 divizije, a na račun snaga namijenjenih istočnom frontu.

Poseban polet antifašističke borbe u Hrvatskoj doživljen je kapitulacijom Italije, rujna 1943. godine. Od tog događaja narodnooslobodilačka vojska Hrvatske je u stalnoj borbenoj inicijativi. Velika oslobođena teritorija omogućila je da se proširi i učvrsti nova vlast. Polovinom lipnja 1943. održana je osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a), kao najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela narodne vlasti Hrvatske. Prvi zadatak ZAVNOH-a je bio daljnje mobiliziranje snaga za borbu protiv okupatora, učvršćenje vlasti i pripremanje uvjeta za formiranje Federativne Republike Jugoslavije.

ZAVNOH je do 14. travnja 1945. godine, pored zakonodavne vršio i funkciju izvršne vlasti.

U toku 1943. godine u Hrvatskoj su postignuti najkrupniji rezultati u omasovljenju pokreta i oslobođenju cijelih krajeva Hrvatske. Na kraju 1943. godine narodnooslobodilačka vojska Hrvatske imala je 40

124 partizanskih brigada ili 40% od ukupnog broja brigada narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

U cjelini narodnooslobodilačka vojska Hrvatske izrasla je krajem 1943. godine u snažnu vojnu silu od 3 korpusa, 11 divizija, sa 40 brigada, 33 partizanska odreda, grupe diverzantskih odreda i bataljona, 12 samostalnih bataljona i velikog broja raznih drugih samostalnih jedinica i vojno partizanskih ustanova. Na području Dalmacije stvorena je ratna mornarica narodnooslobodilačke vojske. Dakle, narodnooslobodilačku vojsku Hrvatske činilo je preko 100.000 boraca.

Narodnooslobodilački pokret Hrvatske dosljedno je provodio politiku nacionalne ravnopravnosti, što se vidi i u formiranju nacionalnih jedinica.

Formirane su slijedeće nacionalne jedinice: - Čehoslovačka brigada „Jan Žižka z Trocnova“ - Talijanski bataljoni: „Pino Budicin“, „Mateoti“, „Goffredo Mafeli“ i „Garibaldi“ - Mađarski bataljon „Šandor Petefi“ - Židovski bataljon sastavljen od logoraša iz Talijanskog logora Kampor na Rabu (kraće vrijeme je samostalno djelovao) - Njemačka četa „Ernest Thelman“.

Početkom 1944. godine jedinice narodnooslobodilačke vojske Hrvatske su vodile žestoke borbe s njemačkim, ustaškim i četničkim snagama u čitavoj Hrvatskoj. Međutim, operativnu inicijativu imaju snage narodnooslobodilačke vojske, koje su i u ovom periodu brojno jačale. U toku siječnja 1944. godine formirane su 3 nove divizije i 2 korpusa. Hrvatska tada, 1944. godine ima 5 korpusa operativne vojske. Operativni prostor Hrvatske bio je podijeljen na korpusne vojne oblasti, a ove na vojna područja.

U proljeće 1944. u svim krajevima Hrvatske naizmjenično su se odvijale ofanzivne operacije narodnooslobodilačke vojske i okupatorskih snaga. Okupator i ustaše nastojale su iznenadnim udarima nanijeti što veće gubitke narodnooslobodilačkoj vojsci i povratiti izgubljene teritorije. Međutim, doživljavali su sustavne poraze. Pošto je NDH imala i redovnu vojsku „domobranstvo“, koja se sastojala od mobiliziranih vojnika, ta je vojska tokom 1944. godine doživjela gotovo potpuni raspad.

Uz stvaranje novih jedinica, narodnooslobodilački pokret Hrvatske sve se bolje politički učvršćuje. Velika pažnja posvećuje se kulturnom i obrazovnom radu. U okviru jedinstvene narodne fronte Hrvatske djeluje Antifašistički front žena, Savez antifašističke omladine,

125 kao i druge društvene i političke organizacije. Na oslobođenom i poluoslobođenom teritoriju pokrenut je pravi kulturni preporod, koji postaju sastavni dio pokreta. U više od 20 partizanskih tiskara, često sa zastarjelom tehnikom, uz razne improvizacije, tiskano je više od 200 listova i biltena. Izdavani su školski udžbenici i druga literatura. Na slobodnoj teritoriji širom Hrvatske radilo je s i bez prekida 1.350 osnovnih škola s 90.500 učenika. Više od 100 likovnih umjetnika uspješno je djelovalo na oslobođenom teritoriju priređujući izložbe, pretežno na temu rata. Nije izostala ni muzička djelatnost, kao ni drugi vidovi kulturne aktivnosti. U uvjetima rata, progona, i masovnih ustaških i četničkih pokolja i stradanja naroda nastala je poznata potresna poema „Jama“ mladog hrvatskog pisca Ivana Gorana Kovačića, koji je i sam smaknut od četničke ruke 1943. godine.

Od 1942. godine pa do kraja rata radilo je na oslobođenoj teritoriji kazalište Narodnog oslobođenja, kojeg su sačinjavali glumci došli iz Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba.

Polovinom 1944. godine u malom hrvatskom gradu Topuskom održan je Kongres kulturnih radnika, a zatim Partizanskih liječnika i pravnika. Održan je niz sportskih sletova, od kojih je najznačajniji slet na Baniji s 15.000 učesnika i natjecatelja.

Na Prvom kongresu kulturnih radnika narodnooslobodilačke vojske Hrvatske održanom 14. i 15. lipnja 1944. u Topuskom bio je i Britanski major Reed Owen kao gost i predstavnik Savezničke vojne misije pri Glavnom štabu Hrvatske. Pozdravljajući prisutne na Kongresu, Owen je izjavio: „Mislim da nema ni jedne vojske na svijetu, koja bi pridavala toliko važnosti kulturi i Vi imate pravo. Jer, pobjeda nije pobjeda, ako umjetnost i ljepota ostaju pobijeđeni“. Završne operacije za oslobođenje

Tokom 1944. godine u Hrvatskoj je formirano još 17 brigada i 3 divizije, pa je narodnooslobodilačka vojska Hrvatske imala ukupno 52 brigade, svrstane u 17 divizija i 5 korpusa. Imala je i glavninu mornarice narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. To je bila impresivna sila od preko 150.000 dobro naoružanih boraca. Pored toga treba istaći da su se Hrvati borili u brojnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Srbiji.

U operacijama za konačno oslobođenje Jugoslavije u toku ljeta i jeseni 1944. godine uključene su i snage narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Po odluci Vrhovnog štaba Jugoslavije, radi oslobođenja

126 Beograda pridodate su 6. lička i 28. slavonska divizija, te 13. proleterska brigada iz sastava narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. U oslobođenju Hercegovine i Crne Gore sudjelovao je 8. dalmatinski korpus i 2. proleterska dalmatinska brigada iz sastava narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

Na području Hrvatske Nijemci su imali 5 korpusa sa 19 divizija oko 300.000 vojnika, a vojska NDH imala je oko 130.000 vojnika.

U 1944. godini cilj Nijemaca je bio osigurati izvlačenje svojih snaga iz Grčke. U okviru općeg plana Vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije za oslobođenje zemlje jedinice 8. dalmatinskog korpusa u suradnji sa mornaricom narodnooslobodilačke vojske uključene su u operaciju za oslobođenje Dalmacije, Hercegovine, posebno gradova Mostara i Knina, te u ofenzivne operacije za oslobođenje hrvatskih krajeva Like, Primorja, Istre i konačno 1.5.1945. Trsta.

Po proboju njemačkog fronta u Srijemu 12.4.1945. u operacijama Prve armije narodnooslobodilačke vojske u Slavoniji i njene Treće armije u Podravini sudjelovali su 6. i 10. hrvatski korpus, djelujući u pozadini njemačko-ustaških snaga.

U tom vremenu (14.4.1945. u Splitu) Predsjedništvo ZAVNOH-a obrazovalo je Prvu narodnu vladu Hrvatske. Njenim obrazovanjem i oslobođenjem zemlje 15.5.1945. godine pobjedonosno je završen četverogodišnji oslobodilački rat. U tom ratu je Hrvatska vezivala 15-20 neprijateljskih divizija, nanoseći im znatne gubitke. Sa puškom u ruci ili kao neposredni pomagači narodnooslobodilačke vojske Hrvatske sudjelovalo je 471.800 građana, od čega u narodnooslobodilačkoj vojsci Hrvatske 230.000 boraca ili 11,23% ukupnog stanovništva Hrvatske, dok je ogromna većina građana Hrvatske pružalo materijalnu i moralnu pomoć. Ogromno učešće hrvatskog naroda u narodnooslobodilačkoj borbi i gubici koje je u toj borbi pretrpjela svrstava je u sam vrh sudionika antifašističke koalicije.

Hrvatska po svojoj veličini, po broju stanovnika i prostoru čini 25% bivše Jugoslavije, a po broju partizanskih jedinica i boraca, dužini vremena djelovanja u narodnooslobodilačkom ratu, bila je zastupljena sa 34% narodnooslobodilačke vojske, po čemu je držala prvo mjesto u Jugoslaviji.

Od 34% ukupnog učešća Hrvatske u narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Hrvati su činili 65%, a Srbi u Hrvatskoj i ostale nacionalnosti 35% boračkog sastava.

127

Hrvatska je u tom ratu, prema demografskim podacima objavljenim 1964. godine imala 194.749 ljudi poginulih od toga 65.300 boraca s puškom u ruci.

U Hrvatskoj je tokom narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. godine djelovalo ukupno 75 stalnih, pokretnih, javnih i tajnih partizanskih bolnica. U tim bolnicama pružena je liječnička pomoć za više od 300.000 ranjenika i bolesnika.

Zaključak

Sve to govori da je antifašistički narodnooslobodilački ustanak

Hrvatske bio sveopći narodni pokret, temeljen na istinskim i autentičnim društvenim, kulturnim i moralnim vrijednostima, da je upravo radi toga uspješno ustrajavao pune četiri godine i da je stalno i nezaustavljivo rastao. Hrvatska svojom borbom protiv nacifašističkog njemačko-talijanskog okupatora i njegovih pomagača – domaćih kvislinga u četverogodišnjem ratu od 1941. do 1945. dala je veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi savezničke antifašističke koalicije.

Tom smo borbom pobijedili nacifašističkog okupatora i njegove sluge, oslobodili smo zemlju, prisajedinili matici zemlji otetu Istru, Rijeku, Zadar, otoke, Međimurje i Baranju, oprali ljagu koju je hrvatskom narodu nanio kvislinški Pavelićev ustaški režim, svrstali Hrvatsku na pobjedničku stranu antifašističke koalicije, srušili monarhistički nenarodni režim i stvorili Federalnu ZAVNOH-ovsku Hrvatsku državu u okviru Savezne federativne AVNOJ-evske Jugoslavije, što je u datim uvjetima bilo jedino realno i optimalno rješenje. Stvaranjem takve zajedničke države federativno konfederativnog političkog uređenja, uz pravo svakog naroda, odnosno federalne jedinice – republike na samoopredjeljenje do odcjepljenja, a što je u kasnijoj fazi potvrđeno Ustavom (1974.) osiguralo je njihovo temeljno pravo da se njeni narodi plebiscitom odluče izići iz zajedničke države, odnosno razdruže. Upravo po tom osnovu Banditerova međunarodna komisija je listopada 1991. godine proglasila da su republičke AVNOJ-evske granice republika državne međunarodne granice novo nastalih država dotadašnje Jugoslavije, a koje su siječnja 1992. godine i međunarodno priznate.

Poražene snage te činjenice mogu ignorirati i omalovažavati, ali ih ne mogu iz povijesti izbrisati.

128

O našoj antifašističkoj borbi pravo je svakog da misli kako želi, ovisno o tome gdje ga je tada u času iskušenja dovela njegova savjest i njegovo uvjerenje. Ali nametati svoje mišljenje drugima i pri tome zanemarivanje zločina genocida nacifašističkog okupatora, pri čemu, nažalost, po okrutnosti provođenja zločini kvislinškog Pavelićevog režima bili su suroviji od njihovih nacifašističkih gospodara.

Poraženi sada žele suditi pobjednicima zaboravljaju da su bili vojska fašističke kvislinške tvorevine.

Ta manjina ekstremnih privrženika promašenih opredjeljenja i prohujalih vremena, umjesto da antifašističku povijest hrvatskog naroda, koji se tako masovno opredijelio za antifašističku borbu i podnio velike žrtve i dao veliki i nezaobilazni doprinos općoj pobjedi nad fašizmom i da te činjenice koriste u rušenju mita o tzv. genocidnosti Hrvata i da veličaju NOB koja nas je dovela na pobjedničku stranu, oni nas smještaju na njihovu gubitničku stranu.

Time na najgrublji način nanose nesagledivu štetu ugledu Hrvatske u demokratskom svijetu i to kada Hrvatska čini napore da se uključi u Europske integracije.

Svjedoci smo da se u proteklih dvadesetak godina vrši revizija fašizma i antifašizma sa tendencijom njihovog izjednačavanja kao dviju suprotstavljenih ideologija.

Fašizam jest ideologija i to radikalnog zla. Antifašizam naprotiv, nije ideologija. Antifašizam je univerzalno i civilizacijsko opredjeljenje protiv fašizma kao zla u svjetskim razmjerima.

Relativizirati odnos prema fašizmu i antifašizmu, znači faktički ustrajavati na fašizmu, rehabilitirati ga i prakticirati, čemu smo svjedoci događanja.

Protagonisti rehabilitacije ustaštva imputiraju nam zločin, žrtve Blajburga i tzv. Križnog puta, pri čemu zaboravljaju na žrtve u Jasenovcu, Jadovnu i drugim ustaškim stratištima.

Njihov zločin bio je utemeljen u karakteru ideologije i programu njegovog provođenja.

Zločini sa partizanske strane u koliko ih je bilo predstavljali su slučajeve, koje ne opravdavamo, koje naprotiv osuđujemo, ali oni kao takvi ne mogu umanjiti ni karakter, ni ciljeve, a ni ostvarenja našeg slavnog NOAR-a, kao ni pojedinačni zločini u Domovinskom ratu 1991.-1995. ne mogu umanjiti njegov pravedan i oslobodilački karakter.

Fašizam je vojno poražen 1945. i njemu je presuda izrečena. Ali nažalost korijeni fašističke ideologije nisu uklonjeni.

129

Neofašističke snage iako malobrojne i društveno marginalne pokušavaju na vrlo drzak i ksenofobičan način nametnuti se na društveno političkoj sceni i ne treba ih podcjenjivati.

Sve dok postoji opasnost od oživljavanja tog ideološkog zla treba mu se organizirano suprotstaviti.

SABA RH i njegovi članovi, iako zbog svoje prošlosti osjećaju moralnu obavezu da budu nosioci, ali ne i jedini aktivni društveni subjekt u borbi protiv neofašizma i ustaštva. Zato na liniji izvornog i demokratskog antifašizma, kao općeg pokreta svih bez obzira na političko i ideološko opredjeljenje SABA RH želi da se okupe sve progresivne i demokratske snage zemlje i da spriječe ponovno oživljavanje ideja zla fašizma.

Na početku smo 21. stoljeća i vrijeme je okretanja budućnosti, ostvarenju trajnog mira, demokracije i socijalne pravde, tolerancije i razumijevanja među ljudima, a u cilju općeg razvoja i izgradnje bogatijeg i pravednijeg društva. Literatura - Dr. Ivan Jelić, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945. - Vojna enciklopedija, knjiga 3, str. 641-650 - Glavni štab NOV i PO Hrvatske, knjiga I - Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije (drugo dopunjeno izdanje), 1995. g. - Dr. Branko Dubravica, Vojska antifašističke Hrvatske 1941.-1945. izdanje Zagreb, 1996.

130 Akademik Anton Vratuša, Ljubljana ZGODOVINSKI SPOMIN, OSNOVA ZA NEGOVANJE VREDNOT NARODNOOSVOBODILNEGA GIBANJA Povzetek Znanstveno srečanje Okrugli stol »Baština antifašizma Rab 2009« daje odlično priložnost za osvežitev celovitega zgodovinskega spomina, ki predstavlja zdravo in trajno osnovo za negovanje in obrambo vrednot narodno-osvobodilnega gibanja in oboroženega upora proti nacističnemu in fašističnem okupatorju v letih 1941-1945. Taka razmenjava mnenj nudi tudi možnost za oceno, kako se te vrednote spoštujejo in negujejo v osvobojeni domovini ter v sodobnem svetu. V svojem prispevku se ukvarjam z obema vidikoma postavljenega vprašanja. V okviru prvega obravnavam usodo internirancev v uničevalnem taborišču Rab ter izkušnje sodelovanja med tajno Osvobodilno fronto (OF)v koncentracijskem taborišču na Rabu ter narodno-osvobodilnim odborom (NOO) na okupiranem otoku v l. 1942-1943. V okviru odnosa do vrednot NOB pa z dejstvi in z izpovedmi prič sodobnikov izpodbijam laži, ki se še danes trdovratno širijo v sosednji Italiji v zvezi s smrtjo in pogrebom podpolkovnika Cuiulija, nekdanjega komandanta italijanskega koncentracijskega taborišča »Rab«, odgovornega za smrt več tisoč interniranih Slovencev in Hrvatov.. 1. »Taborišče smrti«Rab Kmalu po nacifašistični agresiji na Kraljevino Jugoslavijo aprila 1941 je Kraljevina Italija premaknila svoje vzhodne državne meje z alpsko-dinarskih grebenov na reko Kolpo. Mussolini, predsednik vlade in fašistične stranke je pred začetkom velike okupatorjeve ofenzive julija 1942 proti svobodnemu ozemlju v Gorici izjavil, da je treba »novo državno mejo na vzhodu uskladiti z rasnimi mejami«. Ta napoved je pomenila, da morajo Slovenci kot narod izginiti, na izpraznjeni prostor pa naj bi se naselili italijanski vojni veterani. Na osnovi dučejeve naredbe se je vršilo nato množično izganjanje Slovencev in Hrvatov iz Ljubljanske province in Kvarnerske pokrajine v italijanska koncentracijska taborišča. Logor na otoku Rabu je bil med najhujšimi. Upravičeno je dobil ime »taborišče smrti«. Pater Odoriko Badurina,

131 kronist samostana svete Eufemije v Kamporu je prihod šepavega italijanskega polkovnika, merilca rabskih njiv in vinogradov v zalivu Kampor 26. junija 1942 tako-le označil: »Govori se, da [je prišel] baje zaradi pregleda, kako bi pojačali vodovod…v resnici pa je vse drugače. Prišel je, da bi si ogledal teren, kjer bodo zgradili taborišče za Slovence«i. Drugega julija pa je dodal: »Čim so prišli na polje, kot da se je spustila kuga s tibetskih višin. Vsem vaščanom okrog šole so zapovedali, da se morajo izseliti, kamorkoli vedo, in to takoj. Kot da je udarila strela. Ubogo ljudstvo je prestrašeno, joče od gorja in se preseljuje v vrelem soncu. Vse, kar je raslo na njivah, so morali takoj očistiti«ii. Prebivalstvo na otoku Rabu je onemelo. Cela dolina Kampor in griči okrog nje so kmalu postali obsežno gradbišče. Že 7. julija 1942 je italijanski general Roatta poveljnik za Slovenijo in Dalmacijo (SLODA) sporočil Rimu: »Višje poveljstvo je pripravilo taborišče na Rabu s šest tisoč mest pod šotori; poleg tega bo pripravljeno še taborišče z desettisoč mest, kjer bo možno prebivati tudi pozimi«iii

Za komandanta koncentracijskega taborišča je Italija postavila karabinjerskega podpolkovnika Vinčenca Cuiulia osebnost, ki je v vsakem oziru ustrezala nalogi glavnega ječarja. S svojo osebno surovostjo, prezirom in z globokim sovraštvom do internirancev je vsekakor vplival tudi na obnašanje svojih podrejenih. Le-ti so se ga bali in so ga imenovali »serpente« – kača. Internirancem je ostal v spominu kot poosebljena pošast. Na sredi obširnega prostora Trga lakote v I. kampu taborišča je postavil sramotilni kol – pallo, kamor so Italijani po kazni vezali internirance. Na tem prostoru je Cuiuli skliceval ZBOR jetnikov. Navadno je vodil s sabo psa, nemškega volčjaka, v roki pa je vihtel bikovko. Često je pretil, da bo v primeru partizanskega napada na logor pobil jetnike. Italijanski vojaški zdravnik sanitetni poročnik Mario Laureati tako-le opisuje svoje prvo srečanje z njim novembra 1942: Po

. Prvi transport internirancev je prispel 27. Julija 1942. To je bila skupina Slovencev iz Ljubljane, starih 18 do 45 let. Naslednji dan sta prišla dva transporta: V prvem so bili moški, drugega pa so sestavljale cele družine iz Bele Krajine. Sledile so nove skupine iz Notranjske, Dolenjske, Kočevskega, Obkolpja in Gorskega Kotarja. Po navedbah italijanskega vojnega kaplana Luigia Stefanija je bilo 12.oktobra 1942 v taborišču na Rabu že 11.000 internirancev: okrog 2/3 je bilo Slovencev in 1/3 Hrvatov.

132 čakanju okrog ene ure nas sprejme in nam rezko razloži, kakšne so naše naloge na otoku pod njegovo upravo: »Absolutno je prepovedano vsako bratenje z jetniki, kazen: vojaško sodišče!« Ton njegovega govora in pogled ptice ujede resnično ne pomirjata, toda, 'raport' se vendar sklene z vermutom in sladicami, ki nam malo oslade usta«.iv Zaradi žeje, gladu, nesnage, golazni, prahu ob lepem vremenu in blatu ob dežju ter zaradi pomanjkanja zdravil in zdravstvene pomoči ter obupa so se med interniranci kmalu pojavile bolezni s smrtnim izidom. Najhuje so trpele matere z otroki. Dva meseca star Viljem Malnar iz vasi Žurge, občina Osilnica je bil prva smrtna žrtev. V času med 5. in 26. avgustom je umrlo 10 ljudi. Začasno so jih pokopali na vaškem pokopališču pri samostanu sv. Eufemije. Nato pa je uprava taborišča pripravila poseben prostor za pokopališče umrlih na veliki parceli kmeta Josipa Mahiča iz Kampora. Na tem pokopališču so pokopali prve žrtve 27. avgusta 1942. V naslednjih 34 dneh tj. do 30. Septembra pa nadaljnjih 70 oseb. Meseca oktobra je bilo umiranje že množično, novembra in decembra pa še bolj. Pater Odoriko Badurina je bil obupan. Skoraj vsakodnevno je zapisoval število umrlih. Devetnajstega novembra 1942 je svoje opazovanje strnil v ugotovitev: »Nocoj po sončnem zahodu so odpeljali na pokopališče 16 krst. Neki vojak mi je rekel, da jih je od noči do današnjega večera umrlo 28 zavoljo lakote. Vozijo samokolnice in se mrtvi sesedejo. Ljudstvo v taborišču umira od lakote, Rab pa smrdi od njihovih paketov.«v In kaj o vzroku množičnega umiranja internirancev pravi italijanski vojaški zdravnik, Mario Laureati? V svojih spominih piše med drugim: »Ko so jih ujeli, so ti ljudje nosili poletno obleko, zdaj pa je zima, zdaj mnogi zmrzujejo, temu pa je treba dodati premalo količino hrane; zavoljo tega je njihov organizem shiral in ga je zelo težko obnoviti. Zavedamo se, da ne gre za epidemijo, visoko umrljivost povzroča težka shujšanost, ki je popolnoma izčrpala te ljudi in jih vrgla v položaj strašnega poživinjenja. Vojaki, ki nadzorujejo jetnike, morajo vsako jutro preiskovati slamo, da bi odkrili truplo manjkajočega pri delu, ki so ga sostanovalci v šotoru skrili, da bi izkoristili njegov delež hrane in oblačilo, ki je bilo na njem«.vi

Podpolkovnik Cuiuli v taborišču na Rabu sicer ni razpolagal s plinskimi celicami kakršne so koristili Hitlerjevi izvrševalci genocidne nacistične politike v Rižarni in drugih nacističnih KT. Imel pa je deloma zamočvirjeno dolinico Kampor, kjer je z nasiljem in trpinčenjem ljudi ob

133 neznosnih bivalnih in življenjskih razmerah izpostavil vse jetnike množičnemu obolevanju ter naglemu umiranju. S prihodom burje in mraza je število mrtvih internirancev vse hitreje raslo. Ker Italijani niso uspevali izdelati dovolj krst, so polagali v eno krsto po dva okostnjaka, ali pa so kar gola trupla zmetali v skupne grobove in jih polili z apnom, na grobove pa na slepo zasadili križe. Taka politika načrtnega iztrebljevanja internirancev bi se verjetno nadaljevala v nedogled, če se internirancu Jožetu Jurančiču ne bi posrečilo poslati v svet tajnega poročila o človeški tragediji v taborišču. Inženir De Rocco, zaposlen pri italijanskem gradbenem podjetju Pardi, ga je posredoval– na svojo pobudo – svojemu stricu kardinalu. Vest se je kmalu pojavila na Radio Londonu v BBC oddaji za Italijo in Jugoslavijo. Italijanske okupacijske oblasti so se šele zdaj zganile. Da bi rešile ugled Kraljevine Italije, so jetnike, ki so bili sposobni za premik, v času med novembrom 1942 in januarjem 1943 premestile iz taborišča na Rabu v druga italijanske koncentracijska taborišča, kjer so bili življenjski pogoji znosnejši. Tudi v taborišču na Rabu se je marsikaj spremenilo: šotorčke za 4 osebe z ležiščem na zemlji so postopoma zamenjali z večjimi šotori in v njih postavili pograde. Razdelili so večje število odej in obnovili odtočne kanale na zemljišču. V juhi, prekuhani vodi – se je pojavilo več makaronov, teža jetniškega kruhka se je približala predpisani. Ljudem za bodečo žico se je začelo vračati upanje v življenje in prebudila se je volja za boj za preživetje. Za mnoge pa je to poboljšanje prišlo prepozno. Za vedno so ostali na bližnji njivi, ki so jo Italijani spremenili v pokopališče. Skupno število identificiranih umrlih na Rabu je 1477, po preselitvi v druga taborišča od Gonarsa, Palmanove in Visca do Reniccija pa še 1274. Vseh je torej 2751, kar pomeni: vsaka četrta žrtev fašističnega nasilja, ki je vstopila v taborišče na Rabu, je za vedno ostala tam. 2. Taboriščna Osvobodilna fronta in Narodno osvobodilni odbor Rab Jože Jurančič, učitelj po poklicu in dolgoletni borec za delavske pravice in njegovi tovariši so že jeseni 1942 poskušali nuditi sotrpinom v koncentracijskem taborišču moralno pomoč. Tako so konec septembra 1942 ustanovili tajni partijski komite, toda do širšega zaupanja internirancev se niso mogli prebiti. Ljudje so jih odbijali, ker so upali, da se bodo kmalu vrnili domov. Ko pa so dojeli, da od povratka ne bo nič,

134 so se vse bolj pogrezali v molk in obup. Vse več je bilo nesrečnikov, ki so večino svojega časa preždeli v svojem šotoru ali pa ob njim in tonili v nemoč. Iskali so samo vodo, hrano in krivca za to bedo. V tej stiski je začel Jurančič iskati zvezo z antifašisti na Rabu. Priložnost se je nudila na gradbišču italijanske gradbene firme PARDI, ki je dograjevala koncentracijsko taborišče. Tu so bili zaposleni številni Rabčani in semkaj so karabinjerji vsakodnevno prignali tudi internirance na obvezno delo. Cuiuli je strogo prepovedal kontakte med otočani in interniranci.. Svojo mrežo ovaduhov je razpredel tako med interniranci kot med domačini. Prestopnike je ostro kaznoval, otočane pa strašil z lažmi, »o zločinskih roparjih« za bodečo žico. Največja prepreka za vzpostavljanje kontaktov je bilo dejstvo, da je okupator že l. 1941 hudo prizadel antifašistično organizacijo na otoku, nakar je tam delovalo le nekoliko simpatizerjev in kandidatov KPH.vii Kljub vsem nevarnostim sta se oktobra 1942, Rabčan Vinko Bakota in Jože Jurančič srečala na skupnem delovišču. Prvi je bil vodja skupine delavcev z Raba zaposlenih v italijanski firmi, drugi pa je tam delal kot skladiščnik za gradbeni material.viii

Interniranci v taborišču so goreče želeli, da bi se učinkovito zaščitili pred Cuiulijevim nasiljem in da bi bili pripravljeni tudi za samoosvoboditev, če se ukaže priložnost. Zato so snovali tudi tvegane načrte. Polom Hitlerjeve armade pred razrušenim Stalingradom januarja 1943, nato pa začetek napredovanja Rdeče armade na Zapad, prvi uspehi armad zapadnih zaveznikov velike antifašistične koalicije na severno-afriških bojiščih ter vesti o uspehih Narodno-osvobodilne vojske in partizanskih odredov Jugoslavije v okupirani domovini so razvnemali njihovo domišljijo. Tovariši z otoka so pozdravljali dejavnosti internirancev v taborišču in so jim bili vedno v moralno oporo, glede njihovih načrtov izven taborišča pa so bili močno zadržani. Bali so se maščevalnih ukrepov italijanskega okupatorja nad civilnim prebivalstvom, nevarnost

Od takrat so se stiki taboriščne tajne organizacije Osvobodilne fronte z narodno-osvobodilnim gibanjem na otoku pogosteje ponavljali. Kmalu se je z rabske strani vključil v tajno družbo tudi aktivist Ante Domijan, s taboriščne strani pa interniranec Franc Drenovec. Z ozirom na strogi nadzor taboriščne uprave in vohljanje italijanskih doušnikov so se morali zadovoljiti le z bežnimi stiki ob razmenjavi informacij in majhnih uslug človeške solidarnosti. Vendar pa so bili ti osebni kontakti izredno dragoceni: prispevali so k medsebojnemu spoznavanju in poglabljanju medsebojnega zaupanja.

135 pa je grozila tudi s sosednjega otoka Paga, kjer so vladali ustaši Nezavisne države Hrvatske. Zato je prihajalo občasno tudi do razočaranja na strani OF in do nejevolje med Rabčani. Antifašistično borbeno tovarištvo v odporu proti skupnem sovražniku se je vendarle stalno krepilo. Svoj vrhunec je njihovo sodelovanje doseglo po kapitulaciji Italije ob osvobajanju taborišča in otoka, zlasti pa v skupnem desantu kombinirane enote borcev Rabske brigade in Rabčanov na otok Cres. Zaključilo se je po prevozu borcev Rabske brigade na kopno ter v izredni skrbi ljudske oblasti na Rabu in otočanov za preostale internirance do izpraznitve taborišča. V ponazoritev vsega povedanega naj navedem le nekaj dejstev borbene solidarnosti in potez medsebojnega zaupanja – v glavnem na osnovi dokumentacije Osvobodilne fronte. Pojdimo po vrsti: 1. Petega januarja 1943 Jože Jurančič in tovariši ustanovijo v koncentracijskem taborišču Rab tajno organizacijo taboriščne Osvobodilne fronte (OF). Za predsednika izvršnega odbora OF izvolijo učitelja Jožeta Jurančiča, častnika nekdanje Vojne mornarice Kraljevine Jugoslavije, Franca Potočnika za vodjo priprav jetnikov na samoobrambo pred nasiljem podpolkovnika Cuiulija, za obveščevalne in varnostne zadeve, Franca Šlajpaha-Akija, študenta tehnike na Univerzi v Ljubljani, za kulturno, izobraževalno in informativno delovanje med interniranci pa novinarja Franca Drenovca. Ideje OF so prebudile v internirancih smisel za življenje in krepile voljo za borbo. V taborišču je postajalo živahno. Triindvajsetega februarja je izšla prva številka tajnega informativnega glasila z imenom Okrožnica. Pisali so jo z roko v štirih kopijah – za vsak sektor taborišča po eno. Objavljala je zlasti novice o razvoju narodnoosvobodilne borbe v Jugoslaviji o dogodkih na svetovnih bojiščih, o kulturi, zdravju. O razmerah v taborišču iz varnostnih razlogov ni pisala. Člani OF so ravnali z njo kot z največjim zakladom: noben izvod ni nikoli padel v roke okupatorjeve taboriščne uprave. 2. V aprilu mesecu je štela organizacija OF že preko 400 članov. Tudi vojaško, varnostno in tehnično organiziranje je dobro napredovalo. Povezoval ga je Potočnik. V njegovih rokah je bilo tudi razporejanje internirancev na delo v administraciji taborišča in na pošti, pa tudi na vse točke na prostoru taborišča za njegovo redno obratovanje, ki jih bo treba obvladati v primeru alarma v kampu. Jedro bojne organizacije je tvorila

136 patrulja. Vsaka je imela vodjo in tri borce ter svojo redno številko. Deset patrulj je tvorilo vod. Varnostni vod je bil organiziran v desetih trojkah. Nadzoroval ga je Šlajpah. Člane za tajne borbene enote so izbirali iz vrst fizično močnejših, vsekakor pa najzanesljivejših članov OF. Tehnični vod so tvorili zlasti interniranci in tehniki, zidarji, tesarji, krojači, čevljarji, gradbeni tehniki, ki so bili zaposleni v taboriščnih obrtnih in drugih delavnicah ali pa na delovišču firme PARDI. V vodstvu taboriščne OF so smatrali, da je prišel čas, da se povežejo tudi z zunanjim svetom. Najprej so se želeli predstaviti prebivalcem otoka Raba. Tako je izvršni odbor OF pripravil posebno Izjavo OF. V tem tajnemu dokumentu je objasnil cilje Osvobodilne fronte, razložil svoje stališče do Rabčanov in opredelil odnos do italijanske vojske. Izjava je pomembna, zato jo dajem v celoti. Naš cilj: »da se kot pripadniki svobodnega in suverenega slovenskega naroda disciplinirano in najhitreje ter po najkrajši poti vrnemo v domovino ter se tam stavimo v službo«. Stališče do Rabčanov: »mi jih smatramo kot pripadnike bratskega hrvatskega naroda, ki so nam po svojih močeh lajšali v najtežjih trenutkih naše gorje. Od naše strani jih zagotavljamo, da v njihove zadeve ne bomo posegali, da bomo vzdržali absolutno disciplino in da bomo vsako nedisciplino ponašanja napram domačinov kaznovali s smrtjo. Apeliramo na Rabčane, da nas v tem podpirajo, da bomo naš cilj v danem momentu lahko najhitreje dosegli. Naš in Vaš interes je, da mi pridemo hitro na obalo«. Naše stališče do italijanske vojske:»Mi se zavedamo, da so italijanski vojaki v službi sistema, ki je nam in tudi njim samim sovražen. Mi z njimi ne bomo navezali stikov, dokler smo v razmerju: mi internirani, oni naši oboroženi stražniki. Zvezo bomo obdržali z njimi le s posredovanjem Rabčanov. Zagotavljamo jim, da jim garantiramo sigurnost življenja in svobodo, če oni garantirajo, da ne bo nikdo streljal. Garancija se nanaša na vse vojake, podoficire in mlajše oficire. Ista garancija je veljavna tudi za karabinjere, če njihovi zastopniki posebej garantirajo, da ne bo padel niti en strel. Zato je dolžnost vojakov in karabinerjev, da se v tem smislu organizirajo. Apeliramo na njih, da v danem momentu ne pride orožje v roke nepoklicanih elementov. O. i. S.!«

137 Vodstvo taboriščne OF je želelo svojo povezavo z N.O.O. koristiti tudi za obveščanje sveta z nevzdržnimi razmerami in o nasilju v taborišču. Tako je Jože Jurančič osebno napisal članek Velika noč slovenskih internirancev na Rabu. V članku govori o izrazitem poslabšanju hrane internirancev, teden dni pred katoliško Veliko nočjo, in o deprimiranih italijanskih vojakih, »ker jim že preseda brezizgledna vojska in obupen položaj svojcev«. Podrobneje pa opiše divjanje karabinjerjev, ko so pijani vršili službo v taborišču. »Na velikonočno nedeljo zvečer so uprizorili splošno pretepanje mirnih internirancev. Tako so nekatere že speče vlačili iz barak, jih pretepali, suvali, brcali, pikali z bajoneti, tolkli z revolverji itd. Nekatere internirance so z revolverji prisilili, da so morali klicati Živel duce! Živela Italija! Mnoge internirance so ponoči privezali za več ur na kol. Kr. karabinerji so kričali, da je vse Slovence potrebno spraviti v peti sektor, to je pod zemljo. Vsem internirancem so zagrozili z najstrašnejšimi represalijami v slučaju, če se pritožijo.«ix V spremnem pismu Jurančič prosi »NOO v Rabu«, naj spis pošljejo »na merodajno mesto, da se objavi po radio NOO«. Svoje pisanje sklene z zahtevo, da ga obvestijo o rezultatu. Podpis: »Za slovensko OF in komite K.P.S. Goričar«. Nisem mogel ugotoviti, ali so tovariši z Raba izpolnili Jurančičevo zahtevo. Iz dopisa Jegorjax, sekretarja okrajnega komiteja KPH Pag-Rab z dne 20. V. 1943 »Drugarskom Okružnom Komitetu K.P.H. Hrvatskog Primorja« sem izvedel le to, da so na Komiteju KPH Pag-Rab sprejeli »dopis interniranca u logoru na Rabu«, ..pisan rukom na slovenskom jeziku«. Original so zadržali v Komiteju, prepis pa poslali naslovniku. Jegor tudi piše, da so Italijani okrog 1. aprila odpeljali v internacijo v Bakar 11 tovarišev s Paga in 30 z Raba. To se pravi, da Jurančičeva želja najverjetneje ni mogla biti izpolnjena. 3. V toku maja in junija 1943 so Italijani nastanili v barakah napol dovršenih kampov II. in III. preko 300 židovskih družin in njihovih otrok, da bi jih zaščitili pred gestapom in ustaši. Židovska skupnost je bila dobro organizirana in je kmalu vzpostavila tajno sodelovanje s taboriščno organizacijo OF v kampu I., čeprav je Cuiulijeva uprava strogo prepovedala vsako druženje med ljudmi različnih kampov. To sodelovanje je vsekakor okrepilo samozavest med interniranci iz Ljubljanske province iz Kvarnerske pokrajine. Moč Osvobodilne fronte pa je nevede in proti svoji volji krepila tudi italijanska oblast, ko je nastanila »sumljive elemente« iz drugih italijanskih KT premeščene v taborišče na Rabu v skupnem velikem šotoru, ki je dobil vzdevek »Tenda Rossa« – Rdeči šotor.

138 Tu so prišleki skupaj z drugimi vojnimi osumljenci v tovariškem duhu medsebojnega zaupanja in solidarnosti vršili priprave za dan D. Varovali so jih borci varnostnega voda in drugi aktivisti OF, ki so v bližini neprestano »urejali jarke in steze«, »pobirali smeti«, »opravljali robnike«, »krpali šotorske krila«, »obirali uši«. Z dogovorjenimi zanki so opozarjali prebivalce v Rdečem šotoru, če se je približevala nevarnost. Najmočnejši pospešek in nov zagon je dal celotnemu gibanju v taborišču Mussolinijev padec 23. julija 1943. 4. Spričo zmagovitih udarov angloameriških vojská na severno-afriškem in južno-evropskem bojišču in ob govoricah, da bo Kraljevina Italija kmalu pokazala Hitlerju hrbet, je v taborišču zavladala posebna neučakanost. Tako so se v poletnih mesecih se množile, pobude Izvršnega odbora taboriščne OF in osebne Jurančičeve zahteve za pomoč NOO Raba tudi podvigom OF izven taborišča. O tem zgovorno pričajo Jurančičeva pisma z dne 13. in 28. julija ter 5. avgusta.xi

Na osnovi razpoložljive dokumentacije nisem mogel ugotoviti, ali je pismo z dne 5. avgusta doseglo OK KPH za Pag in Rab. Verjetno se je zataknilo že nekje na Rabu, saj so se člani občinskega komiteja KPH v

V prvem pismu Jurančič obvešča »tov. Narodnoosvobodilni odbor na Rabu«, da se je s prihodom preko 2000 Židov »znatno povečalo tudi število aktivnih v narodnoosvobodilni ideji«. Smatra, da je zato »nujno potrebno, da IO OF povežejo z delegatom okrožnega odbora iz Zadra in da tudi taborišču dostavljajo literaturo, ki jo izdajata pokrajinski oziroma okrožni odbor«, NOO pa bi prejemal v bodoče po en izvod Okrožnice OF. Tri dni po strmoglavljenju Mussolinija v drugem pismu Jurančič opozarja, »tov. NOO na Rabu«, da so dogodki v svetu takega značaja, »da moramo biti skupno aktivni, da moramo natanko poznati politični položaj doma in zunaj, da usmerjamo vse naše delo v to smer…«. Zato zahteva, naj mu takoj odgovorijo, kaj so storili v smislu »skupnih razgovorov z dne 26.VII.1943«. Tretje pismo je napisano v srbohrvaščini v imenu Slovenskega Krajevnega Izvršnega odbora (OF) na Rabu in Krajevnega komiteja KPS na Rabu. Poslano je bilo drug. Kotarskom komitetu KPH Rab-Pag« s podpisom Jaki, sekretar. V njem Jurančič ugotavlja, da v taborišču niso prejeli nobenega pomembnega odgovora na svoje predloge in da »tovariš, ki je vzdrževal zvezo, ni niti javil, da več ne pride na delo«.

139 Rabu tiste dni umaknili na Velebit skupaj s skupino dobrovoljcev. Z novega položaja so 15. avgusta zaprosili OK KPH za Rab in Pag, naj poiščejo drugo zvezo s taboriščem, »ker je stara prekinjena«. 5. O zagnanosti tovarišev v taborišču in o previdnosti tovarišev na otoku Rab slikovito govori dogodek v zvezi s poizkusom taboriščne OF, da se poveže s hrvaškimi osvobodilnimi silami na kopnem. Trideset let po tej akciji je Franc Potočnik takole opisal »nesporazume«: »Izvršni odbor je sklenil poslati na kopno dva delegata, ki naj se povežeta s partizanskim štabom. Akcija je bila kar dobro pripravljena preko partijskega komiteja Rab. Priskrbeli so čoln in sprejeli tudi razpoznavne znake. Kot delegata sta bila odrejena Jože Valentinčič in Josip Sagadin. Kljub temu, da sta srečno zapustila taborišče in taboriščno območje, se je akcija, žal, izjalovila. Delegata sta ponoči srečno prispela skoraj do čolna, ko ju je ustavila in aretirala vaška straža, ker je menila, da sta ustaška vohuna, ki se hočeta vrniti na kopno k svojim. Ni pomagalo nobeno prepričevanje. Odvedli so ju v partijski komite Rab, kjer je Ante Domijan spoznal Sagadina kot svojo zvezo s taboriščem in silno obžaloval, da je akcija propadla, katero sta pravzaprav skupaj pripravljala. Partizanska enota na kopnem se je premaknila in akcije niso ponovili«xii. Da je bila namera taboriščne OF za rabsko stran izredno kočljiva, zvemo iz izjave Vinka Bakote, ki jo je dal v pogovoru z zgodovinarjem Ivanom Kovačićem 7.12.1982. Dejal je, da »se spomni, da so se tovariši Slovenci zanimali, ali bi bilo mogoče idealno preiti na kopno« in da je bil njegov odgovor negativen, »ker je bila kontrola Velebitskega kanala zelo čvrsta in ker niso mogli najti čolna«. Dodal je še, da je bila ideja o prehodu na kopno »neizvedljiva in istočasno zelo nevarna, če bi se ugotovilo, da je bila akcija izvršena iz taborišča«xiii

Šele po kapitulaciji Italije in osvoboditvi taborišča so nastali pogoji za polno sodelovanje Osvobodilne fronte in N.O.O. Rab, zlasti v toku nepozabnih vzporednih in skupnih osvoboditeljskih podvigov. Med njimi se odlikujejo zlasti: javni zbor OF na »Trgu lakote« (10. septembra), razorožitev italijanske okupatorske posadke, prevzem uprave taborišča in odvzem svobode podpolkovniku Cuiuliju (11. septembra), oblikovanje slovensko-hrvaško-židovske Rabske brigade s 1760 borcev-prostovoljcev (10. do 13. septembra), desant skupne bojne enote udarnega bataljona in Rabčanov na otok Cres (13.-15. sept,), skupno slovo borcev in Rabčanov

.

140 od žrtev fašističnega nasilja v taborišču Rab (15. sept. ob 17. uri), prevozi borcev Rabske brigade čez Velebitski kanal na kopno (15.-18. sept.). Tako so borci Rabske brigade na slovenskem na hrvaško-bosanskem bojišču začeli uresničevati slovesno obljubo iz predzadnje strani julijske številke tajnega glasila taboriščne Osvobodilne fronte, ko so napovedali: »Vsi, ki so na otoku smrti ušli morilskim načrtom krutega fašističnega okupatorja, prisegamo danes delovnemu ljudstvu slovenskega naroda, katerega del smo, da se bomo uvrstili v borbi za pravice svojega naroda v prve bojne črte in s podvojeno borbo nadomestili mrtve tovariše«xiv. Po zmagi nad ječarji v taborišču smrti, so borci brigade Rab na raznih bojiščih Slovenije in hrvaške poslej nadaljevali skupni boj za izgon okupatorja iz in za boljšo bodočnost, vseh v osvobojeni domovini. 3. V obrambo resnice o antifašistični narodnoosvobodilni borbi Ljudje iz fašistične preteklosti še vedno polnijo medije v Italiji s ponarejenimi podobami in zlaganimi razlagami dogodkov iz II. svetovne vojne. Tak primer predstavlja tudi publikacija Albo d'oro Luigija Pape iz leta 1995. V njej »zgodovinopisec« Papo pod geslom »Karabinjeri, ki so dali življenje v obrambi naše dežele«xv navaja med prvimi žrtvami »slovanskega barbarstva« navaja podpolkovnika Cuiuli Vincenza, nekdanjega komandanta italijanskega koncentracijskega taborišča na otoku Rabu. Pravi: »Slovani so ga obesili na Rabu med 10.-12. septembrom 1943 pred koncentracijskim taboriščem, kjer je bil zaprt; pokopan je bil na sredi ceste skupaj s svojim psom«. Alessandra Kersevan, znana italijanska zgodovinarka iz Vidma (Udine) v svoji najnovejši knjigi Lager italiani Pulizia etnica e campi di concentramento fascisti per jugoslavi 1942-1943 Papov podatek komentira z besedami: »Poleg tega, da ni nobenega podatka glede načina Cuiulijeve smrti je značilno dejstvo, da se komandant rabskega taborišča prikazuje kot »karabinjer, ki je dal svoje življenje v obrambi naše dežele«. Potem pa sledi njena razlaga, kdo je bil Luigi Papo v II. svetovni vojni in kaj pomeni v javnosti današnje Italije: »bil je častnik Milicije teritorialne obrambe, sodelavec nacistov, Jugoslovani so ga iskali kot vojnega zločinca, danes pa se smatra kot zanesljiv zgodovinar, intervjuvan in citiran v publikacijah in televizijskih oddajah ob Dnevu spomina 10. februarja«xvi.

141 Dogodke dobro poznam, saj sem tudi sam kot jetnik v taborišču Rabu občutil Cuiulijevo nasilje. Tja sem dospel v začetku junija leta 1943 skupaj s pesnikom Igom Grudnom. Predtem sva bila oba 14 mesecev v KT Gonars, Treviso, Padova, nekaj noči pa sva prebila tudi v kletnih prostorih okupatorjevega italijanskega vrhovnega vojnega sodišča na Rijeci. Nikakor nisem mogel odkriti, kaj skupno obremenilnega je okupatorjevega modrost našla v najinem primeru. Je morda povezovala mojo nepretrgano kulturno dejavnost med interniranci, in pesnikove neutešljive verze, ki so bodrili duha sotrpinov v taboriščih? V novem taborišču na Rabu je Grudnova pesniška duša rojevala nove bisere, sam pa sem se pridružil dejavnostim Osvobodilne fronte. Večina novih sojetnikov mi je bila znana že iz Ljubljane. Naš »Rdeči šotor« je bil vse bolj podoben tajni politični in vojni posvetovalnici. Osmi september 1943 nas ni presenetil. Delovali smo vzajemno in odločno. O teh zgodovinskih dneh je že mnogo napisanega in nimam kaj posebnega dodati. Tukaj se osredotočam zlasti na obrambo resnice v zvezi s poslednjimi dnevi življenja Vincenza Cuiulija. Zaprtega bivšega komandanta taborišča so interniranci obtožili krivde za smrt tisočev internirancev. Njihovo pričevanje o njegovem nasilju je bilo neovrgljivo. Saj so mu bili vsi brez izjeme stalno izpostavljeni, mnogi pa so trudi na lastni koži občutili izlive njegovega besa in naslanjanja nad trpljenjem brezpravnih trpinov za bodečo žico. Brigadno sodišče je obsodilo Cuiulija na smrt. Na prošnjo N.O.O. Rab kazni niso izvršili na otoku, pač pa je izvršilni odbor OF sklenil, naj obtoženi odgovarja tudi še pred Ljudskim sodiščem v Sloveniji kamor naj odpotuje skupaj z brigado, za njegovo varnost pa naj poskrbi desetina varnostnega voda Rabske brigade. Zapornik Cuiuli je bil živo nasprotje nekdanjega surovega komandanta. Bil je miren in tih. Brez besed je kar naprej zrl nekam v daljavo. Spal je malo in tudi jedel ni mnogo. Nekega dne je svoje kosilo (dobival je isto hrano kot vsi taboriščniki) ponudil stražarju, članu varnostnega voda: »Mangi tu, giovanotto, io non posso« - (Pojej ti, mladenič, jaz ne morem). Tudi na potovanju je bil pohleven in poslušen. Zato ga niso vklenili. Zanimal se je le za svoj priročni kovček. Desetina varnostnega voda, ki je skrbela za njegovo varnost, ga je imela stalno v svoji sredi. Tudi hranil se je skupaj z njimi. Njegove zbegane oči so odkrivale tiho skrito priznanje spremljevalcem, ker so ga ščitili pred grožnjami mornarjev na brodu. Po pristanku barke v Crikvenici 17. septembra

142 kasno popoldne ga je desetina odvedla v mestni vojaški zapor. Tudi vzdolž poti so ga mino gredoči spremljali s klici obsojanja. Šele, ko je bil za zapahi, se je ozračje okrog njega umirilo. Borec Dušan Prašnikar, član varnostne enote je bil zadolžen, da varovanca naslednjega jutra pripravi za nadaljnjo pot. Cuiuli pa je sklenil, da prehiti načrte svojih spremljevalcev in si je sam sodil. V noči s 17. na 18. september si je prerezal vratne žile in osemnajstega septembra za posledicami umrl. Čujmo, kaj o tej usodni noči i o prenosu samomorilčevega trupla nazaj na Rab, na njivo – pokopališče, v zalivu Kampor pravijo očividci. »Ko sem naslednje jutro, nekaj pred osmo uro prišel na Komando, je tam vladalo veliko vznemirjenje. Nujno so klicali bolničarko in ključarja v celico, kjer je bil zaprt Cuiuli. Skozi opazovalno lino je bilo vidno, da leži na trebuhu v velikem madežu krvi. Ključar je odklenil celico in obrnil Cuiulija na hrbet. Na vratu pod brado mu je zijala rana, iz katere je tekla kri. Bil pa je še pri zavesti. Ko je pritekla bolničarka, je ranjencu s povojem za prvo pomoč povila rano. Potem so ga na nosilih prenesli v rešilni avto in urno zapeljali v bolnico v Novem Vinodolskem…«

xviii

xvii Tu je Cuiulija je prevzel vojaški zdravnik, in odslovil spremljevalca. Prašnikar se je vrnil na komando mesta Crikvevnica. Tam je kasneje sprejel Cuiulijev priročni kovček. »V njem je bilo nekaj prerila in dve Cuiulijevi fotografiji v vojaški uniform«, pojasnjuje Prašnikar. »Pobral sem jih in ves čas vojne nosil s sabo, sam nisem vedel, zakaj. Perilo pa so si razdelili ostali borci. Cuiuli je še istega dne, pred odhodom bataljona iz Crikvenice umrl v bolnici v Novem Vinodolu«. Rajko Rogelj, borec 2. desetine varnostnega voda Rabske brigade, - ta je ostala na Rabu z nalogo, da prepelje na kopno ostarele in bolne svobodnjake, – je zapisal 3. oktobra 1996 naslednje:: »Dan, dva po odhodu brigade je pripeljal iz mesta Rab kamion in se zaustavil pred vhodom v taborišče. Šofer in spremljevalec sta nam povedala, da je na kamionu krsta s truplom nekdanjega komandanta taborišča, ki je v Crikvenici napravil samomor s tem, da si je prerezal vrat. Navzoči smo se povzpeli na kamion, odkrili krsto in zagledali truplo komandanta z vidno prerezanim vratom. Po približno desetih minutah smo krsto pokrili, kamion s krsto pa je odpeljal na pokopališče Kampor.«xix

143 Profesor Ivo Barić, je 11. decembra 2008 na mojo prošnjo zapisal Izjavo Zorana Marčića, 1921, s stanovanjem v Gornji ulici 7, Rab, ki je bil leta 1943 sekretar Okrožnega komiteja KPH na Rabu, tri dni kasneje pa še Izjavo Josipa Dedića, 1923, doma na Kamporu 226, Rab. Osemnajstega decembra sem že imel v rokah izjavi obeh poštenih rabskih korenin, antifašistov iz druge svetovne vojne. Zoran Marčič: se spomni, da je bil na obali v Rabu, ko je priplula ladja, iz katere so iztovorili krsto z mrtvecem (mrtvaški sanduk): »… Na rivi su ga otvorili. U njemu je bio mrtav Cuiuli. Moji ljudi su me obavijestili da su i oni vidjeli mrtvog Colonela (tako su na Rabu zvali zapovjednika Vincenza Cuiulia). Ukrcali su ga u kamion i odvezli u Kampor. Mi iz Komiteta nismo išli u Kampor jer je prijevoz obavila jedinica Rapske brigade. Kasnije sam doznao da su ga pokopali na njivi istočno od one na kojoj je on, Cuiuli, pokapao žrtve logora.“ Na moje pitanje „Jesu li ga prije pokopa mrtvoga objesili na ulazu u logor? energično je odgovorio: „To nije istina, ja bih to sigurno znao jer sam tada bio sekretar Komiteta. Prije svega nitko se to ne bi usudio učiniti bez dozvole, a da je postojala dozvola ona bi se danas našla u arhivu i ja bih za to znao.“ Josip Dedić se je septembra 1943 pripravljal za odhod v partizane, pravi profesor Barić in navaja njegovo Izjavo, kjer beremo: »Ja nisam bio na pokopu Colonela. Pokopali su ga Slovenci o čemu mi je pokojni otac pričao kako je iz daljine vidio malu povorku vojnika koji su pokapali lijes na njivi istočno od groblja interniraca. On je čuvao ovce nedaleko toga mjesta. Kasnije je doznao da su pokapali komandanta logora. Mi ga nismo nikad nazivali po imenu jer nije bio toga dostojan. Zvali smo ga Colonelo.« Prof. Barić je Dediću postavil isto vprašanje: ali so Cuiulijevo truplo pred pokopom obesili in pokopali skupaj s psom? Vprašani je otožno pogledal sogovornika, malo zastal in potresno nadaljeval: »Ive, za Boga miloga, ovdje žive kršćani, ovo je kršćanska zemlja i na njoj mi nismo nikad radili takve stvari, niti u ratu. To su radili samo fašisti i zato smo se mi protiv njih borili. To ja ne mogu zamisliti. Rekao si da su ga pokopali na ulazu u groblje. Ma, ni to nije istina jer groblje nije bilo omeđeno kao danas pa nije bilo ni ulaza. Pokopan je na susjednoj njivi istočno od one u koju je on pokapao nedužne ljude. I, nije istina da su ga prije toga mrtvoga objesili na ulazu u logor. Da je to istina mi Kamporci bi to vidjeli jer je ulaz u logor bio u sred sela, a to nitko od nas nije vidio.«xx

144 Če bi »zgodovinopisec« Papo čutil do mrtvih vsaj delček spoštovanja, kot sta ga izrazila dva poštenjaka, domoljuba z otoka Raba do osovraženega Cuiulija, bi verjetno trikrat premislil, preden bi si dovolil zapisati grozljivo storijo, v kateri poveličuje vojnega zločinca podpolkovnika Cuiulija in obsoja borce za osvoboditev lastne domovine. In še to: Ime podpolkovnika Cuiulija bi bilo že davno potonilo v pozabo, če bi bili tudi v Italiji izkoreninili fašizem, kot se je to zgodilo po koncu druge svetovne vojne v Nemčiji in nekod drugod.

Sklep Pričujoči spis je nastal v želji, da predstavim tovariško solidarnost med Slovenci interniranci na Rabu ter otočani Hrvati v njihovem skupnem uporu proti fašističnem okupatorju in da v spominu sodobnikov osvežim zloveščo sliko genocidnega okupatorjevega nasilja nad slovenskim in hrvaškim narodom. Obenem želim izraziti svoje prepričanje, da je narod, ki z ljubeznijo do materinega jezika in s pokončno držo brani svoj rod in človekovo dostojanstvo, neuničljiv. Tudi resnica je neuničljiva, zaupanje vase ter v sočloveka pa je osnovni vir moči v boju za resnico. V tem duhu pozdravljam odločitev Udruge antifašističkih boraca Hrvatske in Zveze borcev za vrednote narodnoosvobodilne borbe Slovenije, da odpreta na otoku Rabu Muzej taborišča Rab in Rabske brigade. Pričevanja, ki bodo tukaj zbrana, bodo delovala kot trajen spomin, opomin in pouk, kako naj človeštvo uspešneje premaguje neresnico in vsako drugo zlo.

145 Giacomo Scotti, publicist, Rijeka NEKOLIKO RAZMIŠLJANJA O FAŠIZMU I ANTIFAŠIZMU Objektivni povjesničari, koji su dosada pisali o fašizmu, nacizmu, falangizmu i drugim oblicima diktatorsko-rasističkih i supernacionalističkih režima koji su se pojavili u prvoj polovici XX stoljeća u Evropi (npr. u Portugalu, Rumunjskoj, ustaškoj Hrvatskoj itd., složili su se u tome da su njihove totalitarne ideologije imale iste korijene i mnoge zajedničke postavke kao: jačanje nacionalnog momenta kao osnovice razvoja totalitarizma.

Naravno, i u drugim zemljama Evrope – i ne samo Evrope – pojavljuju se danas raznorazni oblici neofašizma pa čak i nacionalizma. No, ovdje govorimo i moramo govoriti prvenstveno o našoj zemlji, o

S tim da je bitna vrijednost nacionalna država, a ne nacija, a još manje narod. Nešto od toga ostalo je i danas u stavovima i programima pojedinih hrvatskih desničarskih političara, koji, konzekventno tim stavovima, njeguju sve moguće oblike ksenofobije. Drugo. Ultradesničarske snage u Hrvatskoj tvrde da ustaštvo, odnosno krvavi režim takozvane Nezavisne Države Hrvatske nije bio fašistički. Povijesne činjenice nam kažu da je ustaštvo i Pavelićev režim bio najgora varijanta fašizma, ili jedna od najgorih varijanti nacifašizma. Od talijanske fašističke i od njemačke nacističke političke ideologije i prakse ustaštvo je preuzelo najekstremnije nacionalističke i rasističke stavove, a u praksi nam je ostavio jasenovački model realizacije nacifašističke ideologije. Ovo treba reći i ponavljati stalno danas ako želimo ojačati demokraciju. Treće. U literaturi posvećenoj nastanku i razvoju totalitarne fašističke ideologije, ističe se kao ključno grubo nametanje takve ideologije pomoću mehanizama moći i apsolutne vlasti raznoraznih Duce-a, Führera, Caudilla, Konducatora, Poglavnika ili Vrhovnika. Eto, ovdje u hrvatskoj imali smo poglavnika i - pola stoljeća kasnije – puno manje ozloglašenog vrhovnika i, s njime, režim koji je mnogo značaja pridavao iracionalnom autoritetu i razvoju mita o nepogrešivosti nacionalnog vođe. Danas u demokraciji, dužnost je svih demokrata a posebno antifašista, djelovati u korist jačanja instrumenata posredne i neposredne vladavine naroda; samo tako možemo biti u potpunosti sastavni dio demokratske, napredne i otvorene Evrope.

146 njenoj budućnosti na putovima demokracije, koja se sve više afirmira iz godine u godinu, pa ću se opet baviti situacijama u Hrvatskoj u kontekstu Evrope. Primijetio sam više puta, i za vrijeme takozvanog socijalizma pa i tokom zadnjih dvadeset godina između takozvane demokrature i demokracije, da i s lijevih i desnih pozicija ima u nas pojedinaca, koji – kad je riječ o našim riječko-istarskim Talijanima pa i o Talijanima uopće – nazivaju ih fašistima, bez razlike. Postala je dakle navika da se upotrijebi dvočlani izraz: Italija-fašizam, Talijani jednako fašisti. Imamo i drugi binom, odnosno sinonim, na primjer Srbin = četnik, Hrvat = ustaša. Pa to je katastrofalno! Nešto sigurno nije u redu sa našim školskim čitankama i sa objavljenim djelima nekih naših historičara. Što se tiče šireg konteksta, primjećujem da još i danas ima pojedinaca koji misle da fašizam, nacizam i slične totalitarne, kriminalne ideologije nemaju više šanse, da su zapravo nestale, zauvijek poražene pobjedom antifašističkih snaga u drugom svjetskom ratu. To, na žalost, nije tako. U susjednoj Italiji, u Trstu, na primjer, pojedine ekstremne grupe slobodno slave više puta godišnje (a naročito za vrijeme takozvanog «Dana uspomena na fojbe i egzodus») pojedine datume davno nestalog mussolinijevog režima. I danas slobodno vise na zidovima tršćanskih zgrada plakati koji veličaju dan 28. oktobra 1922. godine kad je fašizam došao na vlast. Gradska administracija ih nije još uklonila. I dandanas u Hrvatskoj, ustašoidne grupe, podstaknute organiziranim političkim snagama ekstremne desnice, urliču na stadionima «Za dom spremni», «Hajdmo ustaše» ili «Ubij Srbina»

U studenom prošle godine, u zagrebačkom magazinu «Identitet», poznati kolumnist riječkog «Novog lista» Drago Pilsel objavio je poduži tekst u kojem – polemizirajući sa određenim krugovima Katoličke crkve,

, pjevaju rasističke, šovinističke i fašističke pjesme, te pišu na zidovima parole istog karaktera. Fašizam, dakle, još je živ, prisutan je među nama; i dobro su učinili organizatori ovog našeg skupa kad su nas pozvali da o tim problemima govorimo. Jer borba antifašističkih snaga ne smije prestati. Tim više što se neofašistički pokreti, iako minorni i periferni, oslanjaju na niži srednji sloj građanske klase, služeći ujedno interesima pojedinih ambicioznih populističkih političara. Nemojmo zaboraviti da je fašizam u svojim različitim oblicima, otvorena ili skrivena ratno-huškačka teroristička organizacija krajnje reakcionarnih, rasističkih, šovinističkih elemenata, koji se tu i tamo oslanjaju, kao u nekim zapadnim zemljama, na vojne krugove, na organizacije bivših ratnika.

147 raspravlja o komunizmu i antifašizmu. Pozivajući se na izjavu Komisije «Justitia et Pax» Hrvatske biskupske konferencije koja je objavljena povodom 20. obljetnice Berlinskog zida, Pilsel tvrdi da prvaci Katoličke crkve u Hrvatskoj i u BiH ne vole antifašiste i sve njih stavljaju u korpu komunista, te za zločine počinjene od strane komunista optužuju sve antifašiste. Ja nisam pročitao navedenu izjavu, ne pratim sve što se događa u katoličkoj crkvi, nisam ekspert kao Pilsel i ne mogu tvrditi da je sve tako kako Pilsel kaže, t.j. da katolička crkva pokazuje netrpeljivost prema partizanima i antifašistima u Hrvatskoj, optužujući ih da veličaju komunizam. Znam, međutim, kao svi građani Hrvatske koji gledaju televiziju i čitaju novine, da Pilsel ima pravo kad kaže da neki biskupi ne žele vidjeti u kakvom društvu i okruženju živimo. «Ta cijeli stadioni grme «Za dom spremni», «Hajmo ustaše» ili «Ubij Srbina»... S druge pak strane, Pilsel podsjeća da je «antifašizam civilizacijska a ne komunistička ideja», da je «demokracija postojala i prije antifašizma». «Pa ako se danas smatra samorazumljivim da sve suvremene demokratske države, i njihove zajednice poput Europske unije, antifašizam smatraju svojom neizostavnom vrednotom, onda to nije zato što demokracije ne bi mogle preživjeti bez antifašizma. To je stoga, što je antifašizam postao civilizacijski doseg, bez kojega (...) je nemoguće zamisliti iole ljudski oblikovanu političku zajednicu». S time se ja potpuno slažem. Slažem se i kada konstatira da u nas postoji veliko kulturno neznanje o ratnim zločinima općenito, a posebno «o zločinima ustaša i Hrvata kako u Drugom svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu.» Slažem se također i sa sljedećom tvrdnjom: «Moramo se ovoga podsjetiti zbog onih koji nerazumnom lakoćom bagateliziraju antifašizam s obzirom da populisti, demagozi i neodesničari i dalje prijete demokraciji, oživljavajući duhove prošlosti». Protiv fašizma «bolje je da se danas borimo perom nego sutra puškom».

Na kraju reći ću par riječi o neofašizmu ili post-fšizmu našeg vremena. Ja dijelim uvjerenje mnogih među nama, da je neofašizam – bez obzira radi li se o političkom strujanju ili o obliku vladavine vrlo prisutan u Europi. U nas je postojao u jednom i drugom obliku od 1991. do kraja 2000. godine. Danas je prisutan jedino kao političko strujanje u manjem opsegu, a njegovi su nosioci pojedine reakcionarne ili ultranacionalističke minorne stranke i organizacije. Dužnost je antifašista reagirati uvijek i pravovremeno na svaku pojavu tih snaga – stranaka, organizacija ili grupa – u obrani mirnog i demokratskog razvitka zemlje i suživota hrvatskog naroda i drugih narodnosti, dakle svih punopravnih građana.

148 Prof. emeritus Josip Deželjin, Rab PROMIŠLJANJE O BAŠTINICIMA ANTIFAŠIZMA U SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

Polazeći od tematike ovog skupa čini se korisnim odmah na početku pružiti definiciju pojmova fašizam i antifašizam.

Fašizam, pojednostavljeno rečeno, je povijesno-ideološki projekt posebne diktature koja državu – naciju, uzdiže iznad građanina s jako naglašenim nacionalističkim obilježjem. Dok glorificira svoju naciju i rasu, istovremeno prezire i mrzi ostale nacije, vjere i njihovu povijest, a posebice židovske, romske i slavenske pripadnosti. Krajnje je netrpeljiv i prema pripadnicima svoje nacije, ali drugačijeg svjetonazora i ideologije. Prema svima takvima razgara najveću mržnju i represivnost, a prema Židovima i antisemitizam i holokaust.

Riječ je o jednostranačkom politočkom sustavu fašističke (Mussolinijeve), odnosno nacional-socijalističke (Hitlerove) i njima sličnih stranaka. Stranka se pojavljuje kao državna stranka, a država kao država te stranke. Država je osoba višeg reda. Nju ne stvara narod, već obrnuto, ona stvara narod. U središtu te države nalazi se vođa koji je umnogome identičan državi pomoću koje upravlja ne samo političkim, nego i sveukupnim životom u društvu. Pokazuje veliku opsjednutost militarizmom i žudnjom za osvajanjem tuđih teritorija i stvaranju novog poretka. Veliča borbeni duh, a borbenost smatra najdragocjenijom vrlinom svakog čovjeka.

Antifašizam danas možemo definirati kao misao, proces, teoriju i praksu usmjerenu protiv svih sastavnica fašizma / nacizma, uključivo i uzroke te uvjete njegova nastajanja i širenja.U središte svoje preokupacije, antifašizam stavlja čovjeka, njegovo ljudsko dostojanstvo, kvalitetu življenja i to na svim razinama društvene organiziranosti. Antifašizam sadašnjosti i budućnosti obuhvaća sve ljudske slobode i vrijednosti sociokulturne i moralne naravi. Protiv je ekstremnog nacionalizma i totalitarizma, svake ksenofobije, terorizma te ratnih i sličnih sukoba kao načina razrješavanja problema. Za punu demokraciju, a to zanči ne samo političku nego i socijalnu i ekonomsku, ne samo stranačku, nego i izvanstranačku, ne samo predstavničku, već i izravnu – dakle, čovjekokraciju.

Po svojim ciljevima i vrijednosnim sastavnicama antifašizam u suvremeno doba prerasta u opće dobro čovječanstva.

149

Kao što je poznato, čovječanstvo je od polovice 20. stoljeća na ovamo u svijetu su postignuti golemi rezultate u znanosti, znanju, tehnici, tehnologiji, komunikacijama, organizaciji i upravljanju, ljudskom mišljenju pa i samom načinu razmišljanja i to gotovo u svim sferama življenja, djelovanja i odnosa u društvu. Sve su to pozitivne posljedice onoga što nazivamo znanstveno-tehnološkom i informacijsko-komunikacijskom revolucijom. Rečena dostignuća omogućuju neusporedivo veće blagostanje ljudi na svim dijelovima svijeta, nego što je ono u današnje doba.

Naime, navedena znanstveno-tehnološka i druga s tim povezena dostignuća i mogućnostima nisu popraćena time primjerenim promjenama u sustavu društveno-političkih odnosa među ljudima i državama.

A upravo ta dihotomija i jeste jedan od plodnih tla, između ostalog, pojava i širenje fašistoidnih elemenata.

Pri tome se misli na sljedeće: razlike između razvijenih i slabo razvijenih, bogatih i siromašnih naroda i država su se od 1960. do 2008. više nego udvostručile. Od 6,5 mlrdi stanovnika na Zemlji, gotovo 3 mlrde je pothranjeno, a od gladi i bolesti svake godine umire na stotine tisuća osoba, ponajviše djece. Preko 60% stanovnika svijeta nije imalo nikakvu zdravstvenu zaštitu, a 40% nije imalo nijednu godinu osnovne škole. Oko 1,3 mlrde ljudi ima poteškoća u pribavljanju čiste vode i sa zarazama. Preko 80% zemalja svijeta su dužnici, a tek 10% su vjerovnici. Brojne visoke tehnologije ispuštaju štetne sastojke koje se uobičavalo nazvati stakleničkim plinovima, koji imaju za posljedicu opće zatopljenje i poremećaje ravnoteže mora i kopna. Na nekim dijelovima svijeta nemilosrdno se sijeku šume - gutači dušika i pročišćivači kisika. Razna eksperimentiranja u bio- i gen-tehnologijama migu izbjeći kontroli ljudi i dovesti do katastrofalnih posljedica. Čovjeku, dakle, prijeti opasnost od homocida, zoocida, biocida pa i klimatocida, tj. opasnost od uništenja važnih biljnih i životinjskih vrsta na ovoj Planeti. Tako, problemi održivog razvoja i u najrazvijenijim državama svijeta sve više prerastaju u probleme održivosti života na Zemlji.

Terorizam i svakojaki oružani sukobi iz različitih interesa i pobuda poprimaju sve veće i veće razmjere. Od 1950. do 2008. nije bilo nijedne godine bez većih ili manjih takvih sukoba, u kojima je broj poginulih i ranjenih dostigao onaj iz Drugog svjetskog rata.

Siromaštvo, glad, bolest, nezaposlenost, neobrazovanost, besperspektivnost vlada dobrim dijelom svijeta, pogotovo u zaostalim zemljama uz nezamislivo veliko bogatstvo manjine. To su pogodni uvjeti

150 za razvoj vjerske i nacionalne netrpeljivosti, krađe, razbojništva, krvavih osveta, i slično. Pohlepa za bogaćenjem, žongliranje vrijednosnicama, a posebice njihovim derivatima i slično, kao da zamračuju ljudski um i to ne samo jako bogatih, već i onih manje imućnih. Profit, bogatstvo i konzumerizam počinju vladati ljudima umjesto da ljudi vladaju njima.

Demokratizacija zemalja u razvoju ne odvija se očekivanim tempom, a u zemljama razvijene političke demokracije zapažaju se određene deformacije tipa partitokracije. Zaostaje se u procesu razvijanja socijalne i ekonomske demokracije. Svjedoci smo pojave svakih oblika korupcije, populizma, nepotizma, klijentelizma, demagogije te birokratiziranja državne i lokalne administracije. Nažalost, ni hrvatski politički i društveno-ekonomski sustav nije čist od tih negativnosti.

Takve su pojave i u svijetu i u nas redovito popraćene s fašistoidnim elementima. Zato one treba da budu podvrgavane kritici antifašističkih organizacija.

Prosinca 1990. godine, u Hrvatskoj je donijet Ustav Republike Hrvatske koji, pored niza pozitivnih europsko-civilizacijskih odredbi, izrijekom je utvrdio da je antifašizam jedna od temeljnica nove države. No, i unatoč tome nastavilo se od strane pojedinih skupina obezvrjeđivati neke od bitnih vrijednosnih sastavnica antifašizma, iskrivljavati istine o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi naših naroda.

U takvoj socio-političkoj klimi bitno su smanjene mirovine boraca NOR-a, u odnosu na visinu mirovina sudionika u Domovinskom ratu. Došlo je do otpuštanja većeg broja direktora, među kojima i do tada uspješnih poduzeća, do neslućene pljačke narodne imovine, do rušenja spomenika i drugih obilježja NOB-e, isticanje vođa iz ustaške vladavine, ispisivanja ustaških simbola, isticanje znakovlja i pjevanja pjesama s ustaškim sadržajima, pa sve do najnovije zlorabe ratnih žrtava, a da se još ne zna tko su sve te žrtve, tko ih je počinio i pod kojim uvjetima. To se čini da bi se umanjila općeljudska i povijesna vrijednost antifašizma, posebno na prostorima Hrvatske.

Ovime se ne želi zanijekati niti umanjiti zločine koji su počinjeni, ma tko ih i pod kakvim uvjetima počinio, ali treba znanstvenim istraživanjima i aktivnošću pravosudnih organa utvrditi tko su ubijeni, tko je to učinio i pod kakvim uvjetima, te, ovisno o tome, izreći primjerenu kaznu, a time i bitno ublažiti stid kojega zasigurno osjeća golema većina boraca i rukovoditelja koji su se borili protiv fašističkog okupatora i njihovih domaćih slugu.

Hrvatski antifašisti su, međutim, protiv bilo kakve zlouporabe odnosnih žrtava u svakodnevne politikantske i druge svrhe kojima se

151 pridonosi razvijanju nove mržnje i osvetoljublja, među našim narodima – upravo onom zlu koje je vjerojatno i dovelo do navedene tragedije.

No, osim toga, antifašističke organizacije moraju ići dalje od dosadašnjih polja djelovanja i u svoje programe unositi nove sadržaje u prilog stvaranju uvjeta za što veću dobrobit čovjeka, za njegovo dostojanstvo i blagostanje.

S obzirom na to, antifašizam mora usvajati i nove oblike, metode i smjernice svog djelovanja. Antifašističke organizacije nisu identične s političkim strankama. One, načelno, spadaju u svojevrsnu udrugu civilnog društva, ali to ne znači da su apolitične. Naprotiv, njih treba i te kako zanimati i politika koja će tendencijski nadmašiti stranačke okvire i interesa ostvarivanja politike u korist općih i svih interesa naroda- građanina.

S tim u svezi, u mome prilogu ovome uvaženom skupu dajem i prikaz na kojima bi antifašističke organizacije trebale djelovati ubuduće. U ta polja po mom mišljenju spadaju: (1) daljnje razvijanje svijesti o mjestu, ulozi i rezultatima antifašističke borbe naših naroda u Drugom svjetskom ratu, a posebice u Hrvatskoj, što uključuje zalaganje za pravu istinu, vodeći računa da je mlađoj generaciji od 90-ih godina ona bitno uskraćivana; (2) čuvanje i održavanje spomeničke baštine antifašističke NOBe i izražavanje dužnog poštovanja prema njoj i pijetetu prema nacifašističkim odnosno ustaškim i četničkim žrtvama; (3) neprestano i sustavno pomlađivanje antifašističkih organizacija, prenoseći vodeću ulogu na mlađu generaciju antifašista; (4) neprestano se suprotstavljati svemu što predstavlja uzroke i uvjete pojavljivanja i širenja fašistoidnih pojava te razvijanje svih vrijednosti koje sadrži antifašizam; (5) podržavanje društvene, ekonomske, političke, moralne, kulturne, nanstvenoistraživačke i druge aktivnosti usmjerene na dobro čovjeka i njegovo dostojanstvo i kvalitetu življenja, te što bolje odnose među narodima i državama u svijetu; (6) zalagati se za što potpuniju ekološku zaštitu: zrak, prostor, vodu, krajolik i dr. kao uvjet ne samo održivog razvoja, nego i održivosti života na Zemlji; (7) surađivati s političkim strankama u onome što predstavlja opće interese svih poštenih građana i pritom izbjeći zamku uskostranačkih interesa, protiv demagogije, populizma, lažnih obećanja i osobnih interesa na štetu općih, protiv zloupotrebe položaja u vlasti i nepoštivanja načela javnosti, a za toleranciju različitih mišljenja i poticanja razmišljanja koja vode k napretku; (8) za upotpunjavanje političke demokracije ekonomskom i socijalnom demokracijom i poštivanje podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, poštivanje suvereniteta naroda. Protiviti se svakom

152 pokušaju njegove uzurpacije, bilo od strane pojedinaca ili državne ili lokalne administracije.

U mom pismenom prilogu na navedena polja djelovanja nadovezuje se sedam smjernica kojima se upotpunjuje rečeno.

Završavam konstatacijom: antifašizam je uspješno završio svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu, u svijetu i u nas. Bez antifašističke NOB-e hrvatskog i drugog naroda, u našoj zemlji ne bi bilo nezavisne i suverene države Hrvatske, bez obzira na sve žrtve i napore učinjene na tom planu.

Fašistoidni elementi, međutim, i danas su u nas prisutni, a oni se pojavljuju i u svijetu i uvelike su uvjetovani opasnim suprotnostima i neuravnoteženosti između pojedinih dijelova svijeta, visoko razvijenih i nerazvijenih, jako bogatih i vrlo siromašnih. Velike razmjere poprima pohlepa za profitom po svaku cijenu, umjetno izazvan konzumerizam, žonglerstvo u ekonomiji, posebice s derivatima vrijednosnica. Prisutan je neracionalan odnos prema prirodi zloupotreba znanstvenih dostignuća i drugih prijetnji čovjeku i društvu.

Suprotstavljati se treba svakoj vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj i svjetonazorskoj netrpeljivosti, odnosno, ksenofobiji, terorizmu i drugim oružanim sukobima, izazvanim i širenim fašistoidnošću. Sve to čini sudbonosnu potrebu dobro organizirane antifašističke djelatnosti na putu realizacije vrijednosnih sastavnica antifašizma.

Uvjeren sam, da će čovječanstvo krenuti upravo onim putem koji vodi blagostanju ljudi, čovjeka dostojna života, u zdravoj prirodi čiji je i sam sastavni dio – podruštvovljena priroda.

153 VI. ZAKLJUČCI OKRUGLOG STOLA BAŠTINA ANTIFAŠIZMA RAB 2009.

1. Objaviti će se Zbornik okruglog stola „Baština antifašizma

Rab 2009.“

2. Osim u Zborniku sudionici Okruglog stola objavljivat će članke i u

dnevnim novinama.

3. U listu „Naša riječ“ objaviti sažetak s Okruglog stola.

4. U listu „Naša riječ“ objavljivati radove mladih ljudi.

5. Okupljati mlade ljude na suvremenim programima demokracije.

6. Organizirati predavanja o antifašizmu kod nas i u svijetu.

7. Organizirati putovanja s mladim ljudima na mjesta zločina (svih) i

posjete muzejima.

8. Angažirati se na izgradnji Muzeja logora Kampor.

9. Snažnije pokrenuti istraživanje o NOB-u i Domovinskom ratu.

10. Pokrenuti intenzivniju izdavačku djelatnost.

11. Okrugli stol održavati bienalno (svake druge godine).

U Rabu, 12. svibnja 2009. Odbor Okruglog stola

154 Za vrijeme održavanja Okruglog stola u kongresnoj dvorani hotela Padova postavljena je izložba filatelija vlasnika

Zvonka Ivankovića Vonte Sve eksponate vlasnik je nakon skupa poklonio Udruzi antifašističkih boraca i antifašista otoka Raba. Hvala mu !

Sponzori okruglog stola:

Grad Rab, Primorsko-goranska županija,

Rapska plovidba d.d. Rab, Vrelo d.o.o. Rab, Imperial d.d. Rab, Hotel Padova Rab

Vinarija Ivan Staničić Rab

Zbornik su pomogli tiskati:

Grad Rab Primorsko-goranska županija,

Imperijal d.d. Rapska plovidba d.o.o.