Juliette BenzoniMARIJANA I NEZNANAC IZ TOSKANE

PRVI DIO MUŠKARCI I NJIHOVI ZAKONIl

SASTANAK U LUDOSTINapoleon naglo prestade koračaiti po sobi i stane pred Marijanu. Zimomorno sklupčana u velikom naslonjaču kraj vatre, zatvorenih očiju, mlada žena olakšano uzdahne. Odsječeni ritmički koraci, iako prigušeni debelim tepihom, bolno su joj dirali živce i odjekivali u glavi. Te je večeri doživjela previše uzbuđenja pa je sasma klonula; da nije bilo glavobolje, ne bi bila ni potpuno svjesna da još živi. Već sam prvi nastup na pozornici kazališta Fevdeau bio je uzbudljiv i plašio ju je, a onda se upravo neshvatljivo u loži kraj pozornice pojavio čovjek koga je smatrala mrtvim misleći da ga je ubila... Pa njegov neprotu-mačiv nestanak! To bi potreslo i snažniji organizam no što je njezin!Svladavši se otvori oči i vidi da je Napoleon promatra zabrinuta lica, držeći ruke na križima. No, je li zaista bio zabrinut ili samo nezadovoljan? Pod petom njegove otmjene cipele sa srebrnom kopčom u tepihu nježnih boja nastala je udubina, a po lakom drhtanju tankih nosnica i čeličnom sjaju u modrim očima moglo se naslutiti da u njemu kipti bijes. Marijana se zapita, stoji li pred njom njezin ljubavnik, car ili istražni sudac. Ima već deset minuta štono je nahrupio poput vihora, a da nije pitao bogzna što, no mlada je žena pogađala pitanja koja će doći. Tišina sobe, prije nekoliko časaka blaga i umirujuća s modrozelenim moareima, cvijećem duginih bo-ja i prozirnim kristalima, odjednom postade krhkom d kao privremenom... I zaista, rasplinula se pod oštrim, strogim glasom:— Jesi li sigurna da nisi bila žrtvom priviđenja?— Kakvog priviđenja?— Da! Možda si vidjela nekoga koji je sličan ... tome čovjeku, pa da to ipak nije bio... on. Bilo bi zaista neobično da se engleski plemić može slobodno šetati po Francuskoj, da posjećuje kazališta, pa čak i da uđe u natkancelarovu ložu, a da ga nitko ne primijeti! Ta moja je

policija najbolja u cijeloj Evropi!Marijana zatomi podsmijeh koji joj se nametao usprkos strahu i umoru. Da, to je ono: Napo-leon je bio više nezadovoljan nego zabrinut, i to samo zbog toga jer se njegova policija usudila pogriješiti. Sam bog zna koliko li se stranih špijuna nekažnjeno šeće po lijepoj Francuskoj! Ona se ipak odlučila da ga uvjeri u ono što sigurno zna iako bi možda bilo bolje da ne.natovari na svoja leđa opasnog Fouchea.— Ah, Sire! — progovori umorno uzdahnuv-ši. — Znam kao što i Vi, a možda i bolje od Vas, kako je Vaš ministar policije uvijek budan, pa mi nije namjera da ga optužujem. Ali jedno je sigurno: čovjek koga sam vidjela nije nitko drugi doli Franois Crammere!Napoleon učini Ijutitu gestu, ali se odmah svlada i sjedne na podnožje Marijanine počivalj-ke pa će neobično blagim glasom:— Kako možeš biti u to tako sigurna? Zar mi nisi sama rekla da si slabo poznavala toga čovjeka?— Ne zaboravlja se lice onoga čovjeka koji vam je razorio život i uspomene. Osim toga, čovjek koga sam vidjela imao je na lijevom obrazu brazgotinu koju lord Cranmere nije imao ujutro na dan našega vjenčanja— A što dokazuje ta brazgotina?8¦O— Da sam mu je ja zadala vrškom mača kad sam ga htjela prisiliti da se sa mnom tuče — tiho reče Marijana. — Ne vjerujem da bi mogla postojati tako vjerna sličnost koja bi dotle išla da dvije osobe nose istu ranu koju samo ja mogu prepoznati. Ne, to je bio on glavom i znam da sam odsada u opasnosti.Napoleon se stade smijati i vrlo nježnom gestom privuče Marijanu u svoj naručaj.— Vidiš da govoriš gluposti! Mio dolce amorl Kako bi mogla biti u opasnosti kad te ja ljubim? Zar ja nisam Car? Zar ti ne znaš moju moć?Strah koji je stegnuo Marijanino srce popustio je kao nekim čudom. Osjećala se neobično sigurnom, postala je svjesna moćne zaštite koju joj samo on može dati. Imao je pravo kad je rekao da joj se ne

može ništa dogoditi dok je on uza nju. Ali... on će otići.1.. Djetinjasto zapla-šena objesi se na njegovo rame.— Samo u Vas... samo u tebe imam povjerenja! Ali za koji čas ... otići ćeš, otići ćeš iz Pariza i napustit ćeš me ...Odjednom se posve nejasno ponadala da će joj predložiti da je povede sa sobom. A zašto i ona ne bi išla u Compiegne? Istina, za nekoliko dana doći će nova carica, ali zar je ne bi mogao sakriti negdje u gradu u nekoj kući, gdje bi bila odijeljena od dvora, ali ipak blizu njega?... Možda bi izrazila glasno svoju želju, ali je on položi natrag na jastuke, ustane i iletimice pogleda pozlaćeni brončani sat na kaminu:— Neću biti dugo odsutan. A čim se vratim u palaču, pozvat ću Fouchea. Dobit će vrlo stroge naloge što se tiče ove kuće. On će svakako morati dobro pretražiti Pariz i pronaći toga Cran-merea. Sutra ujutro dat ćeš mu točan opis.— Vojvotkinja de Bassano rekla je da je u onom času primijetila u loži nekog viskonta D'Au-becourta, Flamanca. Možda se Francis skriva pod tim imenom?— Dobro, tražit ćemo vikonta D'Aubecourta. Fouche će mi morat dati točan račun! Ne muči se, carissima mia, bdjet će nad tobom, makar bio i daleko od tebe. A sada te moram ostaviti.— Zar već? Zar ne bih mogla dobiti barem još ovu noć?Mari jama se pokajala čim je izrekla tu molbu. Budući da mu se žurilo, zar je bilo potrebno da se ponizi i da ga moli da bude uz nju. Pa zar nije dovoljno sigurna u sebe i u njega? Ali u Ma-rijaninu srcu probudiše se demona ljubomore. Zar za koji čas ne odlazi da dočeka drugu ženu? Suznih očiju gledala je kako ide prema fotelju na kojoj je dolazeći bacio svoj sivi redengot1 i kako se oblači. Tek ikad se obukao, pogledao ju je i odgovorio:— I ja sam se tome nadao, Marijano. No, vrativši se iz kazališta našao sam gomilu hitnih poruka na koje moram odgovoriti prije odlaska. Znaš li da sam polazeći ovamo u predsoblju ostavio čekati šest osoba?— Pa zar u to vrijeme? — sumnjičavo upita MarijanaNaglo dođe do nje i oštro je povuče za uho.— Zapamti, djevojčice: nisu uvijek najvažniji omi posjetioci koje

primam po danu u službenu audienciju. Noću češće primam stranke nego što možeš zamisliti. Sada, zbogom!Sagne se pa nježno poljubi usne mlade žene, ali ona nije reagirala na taj poljubac. Spusti se iz počivaljke, ustane i uzme jedan svijećnjak sa svog toaletnog stola.— Otpratit ću Vaše Veličanstvo — reče Marijana s tnešto premalo poštovanja. — U ovo vrijeme sva služinčad spava osim vratara.Već je otvorila vrata da pred njim izađe na stubište, ali on je zadrži.1) Dugi gornji kaput, osobito putnički. 10— Pogledaj me, Marijano! Ljutiš se na mene, zair ne?— Sire, to ne bih mogla sebi dopustiti. Zar nisam presretna što se Vaše Veličanstvo mene sjetilo i uspjelo odvojiti nekoliko minuta od dragocjenog vremena u ovaj tako važan sat svoga života. Ja sam njegova ponizna službenica.Najslužbeniji naklon koji je započela izvoditi nije bio završen, jer ga je Napoleon prekinuo. Uzme svijeću, stavi je na stol uz vrata, prisili Marijanu da se uspravi i čvrsto je privine uza se te se stane smijati.— Poštene mi riječi, ti mi praviš scenu! Ti si ljubomorna, draga moja ljubavi, i to ti dobro stoji. Već sam ti rekao da bi zavrijedila da budeš Korzikanka! Bogami, kako si u ovom času lijepa! Oči ti se krijese kao smaragdi na suncu. Goriš od želje da mi kažeš strašne stvari, ali se ne usuđuješ i zbog toga se sva treseš. Osjećam kako drš-ćeš...Govoreći tako prestao se smijati. Marijana je vidjela kako blijedi i steže čeljusti pa je znala da ju je poželio. Naglo je pritisnuo glavu na njezin vrat i stao brzim cjelovima pokrivati njezina ramena i njezine grudi. Sad je on drhtao, a Marijana, zabačene glave unazad i zatvorenih očiju, slušala je kako mu srce ludo kuca i uživala je u njegovim milovanjima. Obuze je divlje veselje koje je poteklo od ponosa li ljubavi kad je ustanovila da ima svu vlast nad njim. Zanjiihao ju je, digao i ponesao na veliki krevet na koji ju je prilično neobazrivo položio. Nekoliko časaka nakon toga divna bijela haljina, Lerovevo remek-djelo, bila je na tepihu samo komad poderane svile koji se više neće moći nositi. Marijana je u Napoleo-novim rukama gledala kako se isprepliću ljeska-ve boje neba njezina baldahina.

— Nadam se — šaptala je između dva poljupca — da se neće dugočasiiti oni koji te čekaju11u Tudlerijaima... i da to nisu osobito važne osobe...— Da, glasnik ruskog cara i papinski poslanik. Jesi li zadovoljna, mali zloduše?Mjesto odgovora Marijana jače savije ruke oko vrata svojega ljubavnika i zatvori oči uzdah-nuvši od sreće. Časovi poput ovih naplaćuju sve strepnje, razočarenje i ljubomoru. Kad ga je čula kako u tom času bunca od strastvene pomame, Marijana se osjeti sigurnijom. Nije moguće da će Austrijanka koju će uzeti u svoj krevet na mjesto Jozefine, da će ta Marija Lujza moći izvući iz njega toliko ljubavi. Ona je bez sumnje neka zaplašena guska koja svakog časa na svom putu preporučuje dušu Bogu, jer se približava neprijatelju svoje zemlje. Napoleon je za nju samo neka vrst Minotaura1, prezirni skorojević s kojim će ona, ponosita na svoju carsku krv, postupati s visoka, bude li bar malo slična svojoj teti Mariji Antoaneti ili će sve pasivno podnositi ako je mekušna djevojka, bez inteligencije i bez ljepote, kako se šaptalo po salonima..No, kad je, jedan sat kasnije, kroz prozor vidjela kako je njezin vrtlar zatvorio teška vrata carskih karuca, Marijanu opet zaokupi strah i neizvjesnost: bojala se jer će slijedeći put vidjeti Cara kao supruga nad vojvotkinje, osjetila je neizvjesnost jer se Francis Cranmere možda sasvim slobodno kreće po Parizu pod nekim lažnim imenom. Foucheovi detektivi moći će još samo onda pomoći ako pronađu njegov trag. A to možda ne će biti odmah. Pariz je tako velik!Drhteći u laganog' čipkastoj kućnoj haljini koju je na brzinu navukla, Marijana uzme odloženu svjetiljku i osjećajući se neugodno osamljenom stane se penjati u svoju sobu. Koturanje kočije koja je odvezla Napoleona odzvanjalo je iz daljine poput melankoličnog suzvučja s lju-1) Neman, pola čovjek, pola bik, kojemu su Atenjani prikazivali svake godine mladež.12

bavnim riječima koje su još brujile u njezinim ušima. No, iako se on pokazao vrlo nježan, iako su njegova obećanja bila jasna i nedvosmislena, Marijana je bila i suviše tankoćutna i prepametna da bi samoj sebi prikrivala da se okrenula jedna stranica i da stvari više nikad ne će biti onakve kakve su bile — pa ma kako bila velika ljubav koja je veže uz Napoleona.Vrativši se u svoju sobu Marijana se iznenadi kad je u njoj našla svoju rođakinju. Gospođica Adelaida d'Asselinat bila je zaogrnuta udobnom bademastom kućnom haljinom, a glavu je ukrasila velikom naboranom kapom. Stajala je nasred sobe i pažljivo, ali ine pokazujući iznenađenje, pregledavala velike prodere bijele haljine koja je bila ostavljena na tepihu.— Adelaiido, zar site ovdje? — začudi se Marijana. — Mislila sam da već odavno spavate.— Ja uvijek spavam kao zec, a osim toga nešto 'mi je govorilo da će Vam trebati društvo nakon »njegova« odlaska. To je čovjek koji umije govoriti ženama! — uzdahne stara gospođica ispustivši iz ruku ostatke sedefasta baršuna. — Razumijem da ste ludi za njim! Pa i ja sam bala, da, ja glavom, kad je bio samo mala, kukavni i slabo isforanjeni general. Mogu li čuti kako je primio iznenadno uskrsnuće Vašeg pokojnog gospodina supruga?— Loše — odvrati Marijana prekapajući po razbacanom krevetu i tražeći svoju noćnu košulju koju je Aga/ta, njezina sobarica, morala raza-strijeti po pokrivaču Ikad su se vratili iz kazališta.— Nije baš previše siguran nišani li imala priviđenje.— Pa zair ga niste imali?— Nikako! Kako bih mogla pred svoje oči dozvati Francisovu prikazu, kad je bio sto milja daleko od ornoga duha — a ja sam držala da je mrtav! Draga moja Adelaido, nažalost, nema nikakve sumnje: da, to je bio Francis... i smiješio13se, smiješio se gledajući me da me to užasnulo. Bog zna što mi još sprema!— Tko doživi, vidjet će — mirno će stara gospođica pošavši prema malom stolu pokritom čipkama na kome je bila hladna zakuska kako je Marijana odredila, ali tu zakusku nisu okusili ni ona ni Car.

Adelaida sasvim hladnokrvno odčepi jednu bocu šampanjca, napuni dvije visoke čaše, jednu isprazni nadušak, napuni je ponovo, a drugu odnese Marijani. Nakon toga opet uzme svoju čašu, dohvati iz jedne zdjele pileće krilo i udobno se smjesti na podnožju postelje u koju se uvukla njezina rođakinja.Zatrpana jastucima Marijana ije primila čašu, blago se smiješila i promatrala gospođicu Ade-laidu. Adelaidin apetit bio je basnoslovan. Upravo je bilo nevjerojatno, a nije se moglo ni gledati koju je količinu hrane trpala u sebe ta silaba i krhka ženica. Adelaida je povazdan griskala, brustala ili gutala »mrvicu ponečeg«, ali je to nipošto nije sprečavalo da u danom času opet oduševljeno ne sjedne za stol. I uza sve to nije nimalo debljala, a niti gubila ni zere svojega dostojanstva ...Neobično sivo, smućeno i mrzovoljno stvorenje što ga je Marijana našla jedne noći u salonu baš kad je htjelo zapaliti njezinu kuću, više uopće mije postojalo. Sad je to bila žena časne dobi i dostojanstvena držanja kojoj je hrptenja-ča poprimila prirodnu ukočenost. Dobro obučena, s lijepom, mekom, svilenom sivom kosom brižljivo složenom u duge uvojke po staroj modi koji su virili iz čipaka njezinih kapica ili kukuljica, bivša revolucionarka koju je progonila Fou-cheova policija i koja je bila prisiljena boraviti u nadziranom progonstvu postala je uzvišena i plemenita gospođica Adelaida d'Asselnat. Međutim, ovaj je čas, poluzatvorenih očiju i od pohlepe drhtavih nosnica, uživala u piletini i šampanjcu pa je bila nalik na oblapornu mačku. To je Ma-rijanu vrlo zabavljalo, iako je te večeri doživjela mnoge neugodnosti i razočaranja.Nije bila posvema sigurna da se u njezinoj rođakinji sasvim ugasio urotnički duh, no Marijana je voljela Adelaidu takvu kakva jest.Da ne bi smetala Adelaidinu sladokusnu sabranost, Marijana je polagano ispijala sadržaj kristalne čaše čekajući da stara gospođica progovori jer je naslućivala da joj ima nešto reći. I zaista, kad je Adelaida do kosti oglodala pileće krilo i do zadnje kapi ispila šampanjac, obriše usta, otvori oči i zadovoljno pogleda svoju rođakinju.— Drago moje dijete — započne — mislim da u ovom času

naopako uzimate Vaš problem. Ako sam dobro shvatila, nepredviđeno uskrsnuće Vašeg pokojnog supruga vrlo Vas je zbunilo i otkad ste ga prepoznali, živite u strahu da ćete ga vidjeti kako se ponovo pred Vama pojavljuje. Zar ne da je tako?— Naravno, tako je. No ne razumijem, Ade-lađdo, kuda smjerate. Zar mislite da bih se morala veseliti što sam vidjela kako je ponovo preda mnom osvanuo čovjek koga sam pravedno kaznila za njegov zločin?— Bože moj ... da, u neku ruku!— A zašto?— Pa zato jer ako je taj čovjek živ, više niste ubojica i više ne trebate da se bojite da će Vas engleska policija dati tražiti pretpostavljajući da bi se uopće za vrijeme rata usudila tako nešto zahtijevati od Francuske.— Ne bojim se engleske policije — odvrati Marijana nasmiješeno. — Osim činjenice da snio u ratu, careva je zaštita više nego dovoljna da bih se ičega bojala. No, u stanovitom smislu imate pravo. Ipak je ugodno kad mogu sama sebi reći da mi ruke nisu okrvavljene.— Jeste li baš posve sigurni? Tu je još i lijepa rođakinja koju ste dobro umlatili...1415— Nisam je ubila, pa kad se Francis mogao spasiiti, kladim se da je i Ivy St Albans također živa. Uostalom, nemam nikakva razloga da želim njezinu smrt, budući da Francis za mene više ništa ne znači ...— Osim što je on Vaš pravi muž koga je crkva propisno blagoslovila. I, eto, stoga Vam kažem da se ja, kad bih. bila na Vašem mjestu, ne bih mučila i ne bih bježala od slike svoga priviđenja i ne bih nastojala da ga izbjegavam, već bih, naprotiv, sve činila da ga sretnem. Pa kad će Vas sutra građanin Fouche posjetiti...— Kako znate da očekujem vojvodu od Ot-ranta?— Nikad se neću priviknuti da talco oslovljavam toga svrzimamtiju. On će svakako sutra doći... ne gledajte me tako! Dakako, događa se da slušam za vratima kad se za nešto zanimam.

— Adelaido — ogorčeno poviče Marijana.— Ne budite tako formalni! Pa čak i jedna d'Asselnat može prisluškivati na vratima! I sama ćete uvidjeti koliko to može koji put biti korisno. No, dokle sam bila došla?— Do posjeta ... ministra policije.— Pa da! Dakle, mjesto da ga zamolite da ščepa Vašeg prekrasnog muža i da ga prvom fregatom otpremi u Englesku, tražite od njega da ga dovede k Vama da biste mu mogli saopćiti svoju odluku.— Kakvu odluku? Zar sam ja uopće stvorila neku odluku? — prošapće Marijana koja je sve manje shvaćala.— Dakako! Čudim se što još na to niste .mislili. Kad budete s ministrom, zatražite od njega da pokuša saznati što je s Vašim svetim kumom, s tim svaštarom Gauthierom de Chazavem. To je pravi čovjek koji bi nam za najkraće vrijeme najviše trebao. Nije on mali ništavni popić kad ima u džepu i samoga papu. A da bi se poništio brak, papa Vam može nepojmljivo mnogo koristiti. Počinjete li shvaćati?16Marijana je počela shvaćati. Adelaidina ideja bila je tako jednostavna i tako jasna da se naljutila što se tome ranije nije domislila. Njezin će se brak moći poništiti, pa možda i bez poteškoća budući da nije bio izvršen i jer je sklopljen s protestantom. Ona će prema tome biti slobodna, potpuno i divno slobodna, budući da više ne će trebati odgovarati za smrt svoga muža! No, dok je uskrsivala uspomenu na mali ozbiljan lik velečasnog de Chazaya, Marijana je osjećala da joj postaje neugodno.Otkada je u zoru jednog jesenjeg dana s pristaništa u Plvmouthu sva očajna gledala kako s vjetrom odmiče mali jedrenjak, često je pomislila na svoga kuma. Isprva sa žalošću i nadom, no kako je vrijeme protjecalo, bila je sve više zabrinuta. Što će reći taj božji službenik koji nepopustljivo drži do časti i koji je slijepo vjeran prognanom kralju, kad otkrije da je njegovo kum-če pod imenom Marija Stela pjevačica u Operi i da je uzurpatorova ljubavnica? Da li će on moći shvatiti koliko je muka i neugodnosti Marijana morala

pretrpjeti 'da dotle dođe... i da bude sretna? Da je mogla stići velečasnog de Chazava na Barbikanu u Plvmouthu, njezina bi sudbina zacijelo bila drugačija. Njegovom bi preporukom vjerojatno mogla naći sklonište u nekom samostanu u kojem bi u molitvi i razmišljanju imala vremena zaboraviti i ispaštati ono što nikada nije drukčije zvala nego pravednim izvršenjem kazne... Međutim, iako je često sa žalošću dozivala u pamet dobrotu i nježnost svoga kuma, Marijana je bez oklijevanja priznavala sama sebi da nikako ne žali život koji je bio dosuđen udovi lorda Cranmerea...Marijana nakon takvih misli smiono izreče svojoj rođakinji sumnje koje su je spopale:— Bila bih beskrajno sretna da se opet nađem sa svojim kumom, ali zar Vi, draga rođakinjo, ne 'mislite da bi bilo i suviše sebično kad bih2 Marijana II17ga dala tražiti samo zbog poništenja braka. Čini mi se da Car ...Adelaida pljesne rukama.— To je prava ideja! Kako nisam na to prije mislila? Eto, Caor, to je rješenje! — A zatim pro-mjenivši ton govora dometne: — Da, Car koji je dao da general Radet zatvori papu, taj Car koga je Njegova Svetost svečano izopćila u divnoj buli »Cjuum memoranda«, baš nam taj Car treba da bi papi predao zahtjev za poništenje braka... kad i njemu samom nije pošlo za rukom poništiti vlastiti brak s bijednom i ubavom Jozefinom.— Istina je — nato će Marijana poraženo. — Zaboravih! A Vi mislite da će moj kum ...— Dobit ćete lako poništenje braka ćim on zatraži. U to ne sumnjam ni časa. Pronađimo toga dragog popića i bit će što biti mora! Živjela sloboda! ...Marijana je bila sklona da naglo Adelaidino oduševljenje pripiše vedrom raspoloženju što ga stvara šampanjac, ali je bilo i bjelodano da stara gospođica ima pravo i da stjecajem prilika nitko ne bi mogao bolje pomoći od velečasnog de Cha-zaya... premda joj je bilo neugodno što je morala ustanoviti da jedino u tom Napoleon nije svemoguć. No, da li će Fouche moći pronaći velečasnog de

Chazava?Fouche udarivši oštro dlanom zatvorio poklopac burmutice, stavi je u džep i kvrcne po kravati od muselina i po naborima uškrobljene košulje koja je bila u stilu osamnaestog stoljeća.— Ako se taj velečasni de Chazav kreće u okolini Pija VII, kako Vi to mislite, mora da je u Savoni, pa mislim da nam ne će biti teško da ga pronađemo i da ga dovedemo u Pariz. Međutim, što se tiče Vašeg supruga, čini mi se da to neće biti baš tako lako.18— Zar je to tako teško? — živahno će Marijana. — Ako je on istovjetan s vikontom d'Au-becourt...Ministar policije ustane i složivši ruke na križima stane hodati po salonu. Njegovo šetanje nije bilo onako nervozno i odsječeno kao u Napo-leona. Šetao se polagano, upravo promišljeno, no Marijana se i sada zapitala zašto muškarci imaju potrebu da hodaju po sobi čim se načne neka raspra. Zar je Napoleon uveo u modu taj nastrani običaj? Time je bio zaražen čak i Arkadi je de Jolivail, dragi, vjerni i prijeko potrebni Arkadije.Razmišljajući u hodu zaustavi se Fouche pred portretom markiza d'Asselnat koji je drsko vladao simfonijom žute i zlatne boje salona. Gledao ga je kao da od njega očekuje odgovor, a zatim se napokon okrene Marijani i ozbiljno je pogleda.— Zar ste tako sigurni u to? — polagano prozbori. — Nema dokaza da su lord Cranmere i vikont d'Aubecourt ista osoba.— Znam. Ali bih ga ipak htjela vidjeti i s njime se sastati.— To bi još jučer bilo lako. Otkako je došao, lijepi vikont, Jcoji je stanovao u palači Pinon u ulici de la Grande-Baiteiiere, marljivo je posjećivao salon gospođe Edmond de Perigord, za koju je imao pismenu preporuku grofa de Motronda, koji je sada u Antvverpenu, što bez sumnje i Vi znate.Marijana dade potvrdan znak, ali skupi obrve. Posumnjala je. Od sinoć načelno je polazila od toga da je Francis baš taj vikont d'Aubecourt. čvrsto se držala toga uvjerenja kao da želi sama sebi dokazati da nije bila žrtva priviđenja. Ali kako je mogla zamisliti Francdsa kod Tallevrandove nećakinje? Gospođa de Perigord, iako rođena kurlandijska knegimja i najbogatija evropska ba-štinica,

pokazala se više nego prijateljski prema Marijani koja je bila obična čitačica gospođe de Tallevraaid i zvala se gospođica Mallerousse. Marijana, doduše, nije znala za sva poznastva te19prijateljice koju uostalom nije baš često posjećivala, ali joj se činilo da bi već nekako obavijestili da je lord Cranmere ušao u salon Doroteje Perigord. Nakon razmišljanja reče:— Vikont d'Aubeoourt je, dakle, u Antvver-penu upoznao gospodina de Montronda. To ne dokazuje da je on iz te zemlje. Između Flandrije i Engleske bili su uvijek dobri odnosi.— Slažem se, ali se pitam da li se grof de Montrond kao prognanik koga nadzire carska policija usudio garantirati za jednog Engleza koji se krije kao Flamanac, dakle za jednog špijuna. Zar to ne bi za njega bilo previše opasno? Dakako, mislim da je Montrond kadar svašta učiniti, ali pod uvjetom da mu je to unosno. Ako se dobro sjećam, čovjek za koga ste se udali, gledao je samo na Vaš veliki miraz, koji je zaista brzo spiskao. Slabo vjerujem u usluge de Montronda ako nije posrijedi i neki financijski mamac.To je sve bilo logički sasvim jasno i Mari-joina je, iako nerado, to morala prihvatiti. Pa dobro, možda se Francis ne skriva pod imenom toga flamanskog vikonta, ali on je bio u Parizu, i u to je bila sigurna. Umorno uzdahne i napokon reče:— Da li site znali za meki krijumčarski brod koji je došao s Engleske obale?Fouche potvrdno kimne i dometne:— Ima jedan tjedan što je engleski kuter noću pristao na otoku Hoedic da bi primio jednoga od Vaših dobrih prijatelja, baruna de St Huberta, koga ste upoznali u kamenolomima Chaillot. Razumije se da sam za to saznao tek kad je kuter ponovo digao jedra i otplovio. Što je on sa sobom nekoga odvezao, ne znači da prije toga nije iskrcao nekoga koji je podrijetlom iz Engleske.— Kako da to saznamo? Je li... Marijana zastade jer joj je glavom munulamisao od koje zablistaše njene zelene oči. Zatim tiše nastavi:— Je li Nicolas MaMerousse još uvijek u Plvmouthu? Možda bi on nešto znao o kretanju brodova.

Ministar policije gadno nakrevelji lice i komično se nakloni:— Budite tako ljubazni, draga moja, pa mi povjerujte da sam na našega izvanrednog Black Fisha mislio pnije Vas ... Ali, eto, dogodilo se, pa sada točno ne znam gdje je taj vrijedni Nep-tunov sin. Nestao je ima tome već mjesec dana.— Zar je nestao? — nezadovoljno i zabrinuto upita Marijana. — Ta on je Vaš agent! Zar Vas to ne zabrinjuje?— Ne. Da je uhvaćen ili obješen, znao bih. Black Fish je nestao jer je zasigurno otkrio nešto vrlo zanimljivo. On slijedi nečiji trag i to je sve! Nemojte se za to uznemiravati! Sto mu muka, draga moja prijateljice, pomislit ću da ljubite Vašega lažnog strica!— Samo Vi tako mislite i to bez dvoumice! — oštro odsiječe Marijana. — Black Fish prvi mi je pružio prijateljsku ruku kad sam bila u nevolji, a u zamjenu nije tražio ništa. To ne mogu zaboraviti.Aluzija je bila i suviše jasna. Fouche zakaš-Ijuca, obriše nos, uzme prstovet duhana iz svoje burmutice od kornjačevine i naglo izreče:— Znajte, draga moja, da sam u potragu za Vašim priviđenjem u plavoj odjeći poslao svoje najbolje uhode: inspektora Pasquesa i agenta Des-greea. Oni ovoga časa vode istragu nad svim strancima koji su sada u Parizu ...Ponešto oklijevajući Marijana zapita, a pri tome je malo pocrvenjela jer je osjećala da je suviše uporna:— Jesu li bili kod ... vikonta d'Aubercourta? Fouche je ostao miran. Na njegovu blijeduHou nije trepnuo ni jedan mišić.— Od njega su i počeli. Međutim, vikorat je sinoć napustio hotel Plinon sa svom prtljagom, a da nije rekao kamo ade ... Ne možete ni zami-2021sliti Jcako su prostrana područja kojima vlada Njegovo Veličanstvo Car i Kralj!Marijana uzdahne. Shvatila je. Ako se Fran-cis sam ne pokaže, bit će ga gotovo jednako teško naći .kao iglu u stogu sijena. Pa ipak ga treba pronaći... po svaku cijenu... No kome da se obrati, kad Fouche priznaje da je nemoćan.

Kao da je čitao misli mlade žene, ministar se malko nasmjehne, nakloni se u znak oproštaja i madvdjajiući se nad ruku koju mu je pružila mirno nadometne:— Ne budite pesimist, draga moja Marijano. Dovoljno me poznate pa znate da nerado priznajem da sam pobijeđen, usprkos bilo kakvim poteškoćama. Ne htijući govoriti kao gospodin de Cailonne1 Mariji Antoaneti: »Ako je moguće, već je učinjeno, ako je nemoguće, bit će učinjeno« zadovoljiit ću se da budem skromnija pa ću Vam savjetovati da se nadate.Unatoč umirujuoim Foucheovim riječima, u-niatoč Napoleonovim poljupcima i obećanjima, Marijana je nekoliko slijedećih dana proživjela u nekoj potištenosti i bila je prilično zlovoljna. Ničim nije bila zadovoljna, nikoga nije podnosila, pa ni saimu sebe. Danju i noću mučio ju je demon ljubomore. Gušila se u svojoj otmjenoj palači po kojoj se vrzla kao životinja u kavezu. Još se više bojala izaći iz kuće, jer je tada mrzila Pariz.U očekivanju carskoga vjenčanja glavni je grad bio zauzet pripravama. Posvuda su visili vijenci, zastavice i lampioni. Po svim javnim spomenicima bili su postavljeni crni austrijski orli pored pozlaćenih carskih orlova što je prikazivalo međusobno prijateljstvo te su zbog toga brundali stari vojnici koji su se borili kod Austerlitza iVVagrama. Pariz se naveliko čistio pomoću mnogih kablova vode i metala kojima su mahale snažne ruke. Svečani događaj preplavio je sav grad, kipio na njegovim mnogobrojnim ulicama, pjevao po vojarnama gdje su se uvježbavale glazbe i po trgovinama, u kojima su carski portreti stolovali nad morem svile i čipaka i nad bregovima živeža, prouzročio je golemu strku kod krojača i frizera, zadržavao je dangube duž obalnih ulica Sene gdje su pripremali svečanu rasvjetu i vatromet, a probudio je snove u srcima grizeta1 kojima je Car odjednom prestao biti nesavladivi ratni bog i pretvorio se u prilično dobru patvorinu vječnog, ubavog kraljevića. Svečana atmosfera bila je, doduše, živahna i vesela, ali je Marijanu snuždila ti sablaznila organizirana gungula oko vjenčanja koje joj je raskrvarilo srce. Mlada žena osjećala se prevarena gledajući kako se Pariz koji joj je prije nekoliko dana klicao i načas se sklupčao pred

njezinim nogama, kako se taj isti Pariz sprema da se poput velike dresirane mačke umiljava mrskoj Austrijanki. Radije je ostajala u kući čekajući sam bog zna što. Možda je čekala da se zanjišu zvona i da čuje počasnu topničku paljbu koja će joj navijestiti da je njezina nesreća neutješna i da neprijatelj ica ulazi u grad ...Dvor je otputovao u Compiegne gdje se 27. ili 28. očekivao dolazak nadvojvotkinje Marije Lujze, ali su u pariškim salonima neprestance bila primanja na koje je bila redovito pozivana i Marijana, sada jedna od najpoznatijih žena u Parizu. Marijana, međutim, nije išla na primanja, pa čak ni Tallevrandu, i to baš nikako k njemu, jer se bojala finog ironičnog podsmijeha kneza Velikog izbornika. Pod izgovorom da je prehlađena Marijana je uporno ostajala kod kuće.Aurelije, vratar u palači d'Asselnat, dobio je strogi naputak da svima izuzev ministra policije,1) (1734—1802), francuski političar, 1785. glavni kontrolor financija.221) Prodavačice u pariškim trgovinama, mlade Švelje i kitničarke.23.1..-I**KT ¦•njegove izaslanike i gospođu Hamalin reče da njegova gospodarica nikoga ne prima.Fortunee Hamelin nije odobravala Marijanin postupak. Kreolka, koja se uvijek prekomjerno rado zabavljala, smatrala je gotovo smiješnim što se njezina prijateljica zatvorila među četiri zida zbog toga što je ljubavnik otputovao da sklopi brak iz dinastičkih razloga. Pet dana nakon Ma-rijanina glasovitog pjevačkog nastupa došla je da ponovo očita bukvicu svojoj prijateljici:— Ta svijet će misliti da si udovica ili napu-štenica! — ljutit© će ona. — A ti si u najzavidni-jem položaju, ti si obožavana svemoćna Napoleo-nova ljubavnica, a da mu ipak nisi ropkinja. To vjenčanje oslobađa te u neku ruku jarma vjernosti! Do vraga, mlada si, nevjerojatno lijepa, slavna si... a Pariz je pun zavodljivih muškaraca koji ništa drugo ne žele nego da te razonode u samoći. Znam ih barem tuce koji su ludo u tebe zaljubljeni. Hoćeš li da ih imenujem?

— To je nepotrebno — suprotstavi se Marijana koju je vrlo slobodan moral nekadašnje dive sablaznio, ali i zabavljao. — To je sasvim nepotrebno jer mi nije do društva drugih muškaraca. Kad bih to htjela, dovoljno bi bilo da odgovorim na jedno od tih pisama — pridoda Marijana pokazujući na mali sekreter od ružina drva na kome je ležala gomila listova što su ih svaki dan donosili glasonoše uz mnogobrojne pošiljke cvijeća.— Pa zar ih ti i ne otvaraš?Fortunee se baci na listove. Oboružana malim talijanskim bodežom otvorila je nekoliko pisama i zatim uzdahnula:— Pa zar nije žalosno kad se to vidi! Nesretnice, polovina Carske garde zaljubljena je u tebe. Pogledaj samo: Camouville ... Tobriant... Rad-... pa čak i Poniatowski2! Sva je Poljska1) Svi su to poznati francuski generali.2) (P62—1813), poljski general, vjeran Napoleonov maršal.pod tvojim nogama! A da druge i ne navodim. Flahaut, lijepi Flahaut sanja samo o tebi! A ti ostaješ tu kraj svoga kamina i uzdišeš zureći u oblake, nisko nebo i kišu dok Njegovo Veličanstvo galopira prema svojoj vojvotkinji. Čekaj, znaš li na koga me podsjećaš? Na Jozefinu...Ime odbačene carice, koja je bila stara prijateljica gospođe Fortunee a i njezina zemljakinja, ipak je probilo zid tvrdokorne zlovolje iza kojeg se krila Marijana. Svojim zelenim očima nesigurno je pogledala prijateljicu.— Zašto to govoriš? Zar si je vidjela? Sto radi?— Vidjela sam je sinoć. Pravo reći, dođe ti muka kad je vidiš. Ima već nekoliko dana što je morala otići iz Pariza. Napoleon joj je dao naslov vojvotkinje od Navare i posjed koji k tome pripada, golemo zemljište kraj Evreuxa... a uz to, dakako, i obziran savjet da onamo ode prije vjenčanja. No ona se grčevito uhvatila za Tuilerije, u koje se ovih dana vratila, kao za spasonosnu slamku. Dani prolaze jedan za drugim, a Jozefina je još u Parizu... A ipak treba da ode! Pa zašto produžavati?...— Mislim da je mogu shvatiti — presiječe joj riječ Marijana — žalosno se osmijehnuvši. — Pa zar je red da je baca iz njezine kuće i

šalje u drugu, nepoznatu, kao predmet koji se odlaže? Zar je nije mogao ostaviti u Malmaisonu koji ona voli?— To je preblizu Pariza! Osobito za vrijeme dolaska kćeri austrijskog cara! A što se tiče toga da je shvaćaš — nastavi Fortunee ogledavajući u zrcalu svoju surku od Ijubi-často-crvena baršuna i nojevo perje u plam eno j boji svoje goleme ku-kuljače — nisam baš sasvim sigurna da to zaista možeš. Josefina se grčevito drži onoga što je bila... no ona je već našla utjehu za svoje ranjeno srce.— Sto hoćeš time reći?2425Gospođa Hamelin prasne u smijeh pri čemu su joj zablistali mali bijeli i oštri zubići, a potom se baci u duboki naslonjač pokraj svoje prijateljice koju je preplavila snažnim ružinkn miomirisom.— Pa to, da je učinila ono što bi i ti morala učiniti, lijepa moja, to što bi učinila svaka pametna žena u njezinu i u tvom slučaju: uzela je ljubavnika.Marijanu je premerazila ta vijest te nije mogla naći riječi već je samo raskolačila zelene oči što je razveselilo brbljavu kreolku.— Ne navlači tu sablažnjivu masku! — poviče Fortunee. — Mislim da je Jozefina imala pravo. Zašto da se osudi da noću samotuje ... što je uostalom bila njezina sudba većinu noći provedenih u Tuilerijaima. Izgubila je prijestolje, a našla je ljubav. Ta joj nadoknađuje ono, pa ako hoćeš čuti moje mnijenje, to je i pravedno.— Možda! A tko je itaj?— Jedan momaik od trideset godina, plav i snažan, građen poput rimskog boga. To je grof Lancelot de Turpin-Crisee, njezin komomik, što je posve prikladno.Marijana se morala nasmiješiti, i to više zbog sjećainja na ono što je čitala kao mlada djevojka nego zbog brbljarija svoje prijateljice.— I tako je — polagano izusti — kraljica Ge-noveva napokon našla sreću u vitezu Lancelotu1.— Dok se kralj Artur sprema udvarati plodnoj Germanki! — završi Fortunee. — Eto vadiš, romani nemaju baš uvijek pravo. A što ti čekaš te ne postupiš isto tako. Izaberi tješitelja! Evo, pomoći ću ti...Fortunee je krenula prema sekreteru, ali je Marijana zadrži

pokretom ruke:1) Lancelot je bio ljubavnik Genoveve, žene kralja Artura, tipičan ljubavnik viteSkih romana.26— Ne, to je nepotrebno. Ne želim slušati budalaštine lijepog momka koji prvi naiđe. Ti znaš da ga previše ljubim.— Pa to ništa ne smeta! — tvrdoglavo je navaljivala Fortunee. — Ta i ja obožavam Montron-da, no da sam mu morala ostati vjerna otkako je prognan u Antvverpen, poludjela bih.Marijana je i taj put odustala od toga da prijateljici nameće svoje mišljenje. Fortunee je po prirodi bila strastvena, a draža joj je bila sama ljubavna igra nego ljubav, nasuprot onome što je mislila. Njezinim ljubavnicima više se uopće nije znalo broja. Zadnji je za sada novčar Ouvrard. Iako nije tako lijep kao neodoljivi Casimir de Monitrond, tu manju vrijednost nadoknađivao je golemim bogatstvom što su ga najvećom nasladom glodali sitni zubići gospođe Hamelm, a sve u najboljoj vjeri. Da bi završila takav razgovor, Marijana uzdahnuvši reče:— Ah, usprkos njegovu vjenčanju, neću se odreći Cara. To bi on neminovno saznao i ne bi mi oprostio — živahno nastavi misleći da će Fortunee shvatiti taj dokaz. — A osim toga, sjeti se da je tu i moj pravi muž koji bi svakog časa mogao izniknuti.Gospođu Hamelin prošlo je njezino oduševljenje, posjedne se pokraj Marijane i uozbiljivši se zapita:— Imaš li kakve vijesti?— Nemam. Sinoć sam primila kraitko pisamce od Bouchea u kome kaže da do sada nisu ništa našli... a da je vikont d'Aubecourt i dalje nevidljiv. Uvjerena sam da naš ministar marljivo traga. Pa i Arkadije danju i noću trči po Parizu u kojemu pozna sve zakutke poput svakog profesionalnog policajca.— To je ipak čudno ...U tom času kao da se ostvaruju riječi Mari-janine, otvore se vrata salona na kojima se s listom u ruci pojavi Arkadije de Jolival koji udvorno pozdravi obje žene. Njegova je otmjenost27bila besprijekorna. Odjeća mu bijaše simfonija zelenomaslinaste i

sive boje koju je pojačavao snježni sjaj košulje od batista nad kojom se isticalo smeđe lice s živahnim očima, bradicom i ornim brkom književnika, a sada Marijanina im-presarija i prisnog druga.— Naša mi prijateljica upravo reče da sve svoje vrijeme provodite u pariškom podzemlju, a Vi izgledate kao da izlazite iz kutije! — dobaci mu Fortunee dobro raspoložena.— Danas — odgovori Arkandije — nisam bio na tako lošem mjestu jer sam bio kod Frascatija gdje sam se obilno naslađivao sladoledom slušajući brbljanje nekolicine mladih djevojaka. Nisam se izložio baš velikim opasnostima jedino što se iz ruku gospođe Recamier izmakla posuda s hladnim napitkom od ananasa i umalo što se nije prolila po mojim hlačama ...— Zar još uvijek nema ništa? — zabrinuto zapita Marijana, a njezino je napeto lice bilo u oštroj opreci s nasmijanim izgledom njezinog društva. Činilo se da Jolival nije primijetio tjes-kobnu zebnju u glasu mlade žene. Nemarnom kretnjom baai list što ga je donio na hrpu ondh koji su čekali i stane pažljivo promatrati veliki sardoniiks1 što ga je nosio na lijevoj ruci.— Ništa! — bezbrižno odvrati. — Čini se da se čovjek u plavoj odjeći rasplinuo poput duha iz perzijskih priča. No, ali sam zato, draga moja, viidio direktora kazališta Fevdeau. Ćudi se što od Vas nema vijesti od znamenite večeri u ponedjeljak.— Javila sam da sam bolesna — u šali primijeti Marijana. —S tim se mora zadovoljiti.— S tim se, nažalost, ne može zadovoljiti. Stavite se u njegov položaj. Čovjek je pronašao zvijezdu veličine prvog reda, a ona je nestala čim se pojavila. On ima za Vas obilje planova, koji su, može se reći, svi od reda čisto austrijanski. Na-1) Smeđa ili crvena vrst dragulja kalcedona.28mjerava prikazati »Otmicu iz seraja«1, zatim dati koncert sastavljen isključivo od Lieder i...— 0 tome ne može biti govora — nestrpljivo usklikne Marijana. — Recite tome čovjeku da ja ponajprije ne pripadam redovitoj trupi Komične opere. Pozornica kazališta Fevdeau služila mi je samo za moj nastup ...

— Naš čovjek to dobro zna — uzdahne Arka-dije — a došli su i drugi prijedlozi za koje također zna. Picard bi htio da igrate u Operi, u čuvenim »Bardima« koji se osobito sviđaju Caru, a Spontini2, pozivajući se... smijem M reći?... na Vaše talijansko podrijetlo, traži da s Talijanima nastupite u Paesieillovu3 »Seviljiskom brijaču«. A zatiim d saloni...—• Dosta! — razdraženo ga prekine Marijana. — U ovom času neću da čujem o kazalištu. Nesposobna sam za bilo kakav pristojan posao... a osim toga možda će se opredijeliti samo za koncerte.— Mislim — uplete se Fortunee — da je najbolje da je ostavimo na miru... Ionako je previše zlovoljna.Fortunee ustane, srdačno poljubi svoju prijateljicu i upita:— Zar ne bi večeras došla k meni na večeru? Ouvraird će dovesti zgodne goste... i nekoliko lijepih momaka.— Ne, nikako! Izuzev tebe, nemam volju da ikoga vidim, a zgodne ljude baš nikako. Do viđenja ...Dok je Arkadije ispraćao gospođu Hamelin do njezine kočije, Marijana se, umorno uzdah-nuvši, smjesti pred vatrom na jastuku što ga je bacila na pod. Možda je uslijed toga što se ispričavala bolešću zaista i oboljela? Ne, samo joj je srce bolno, obuzeto sumnjom, zabrinutošću i lju-1) Opera A. W. Mozarta, rođenog u SalzburguH ttJl?~}š?})' taIiJ.anski skladatelj koji je boravio u Parizu.3) (1741—1816), talijanski skladatelj.29bomonom. Vani se spuštala hladna i kišovita noć, koja je potpuno odgovarala njezinu turobnom raspoloženju, te je mlada žena časkom promatrala s iskrenom simpatijom crne prozore između zavjesa od zlaćana damasta. što joj govore o radu? Poput ptičice mogla je pjevati samo onda kad joj je srce lagano i neopterećeno. A osim toga nije htjela da se uklopi u tijesan, često suviše jednoobrazan kalup opernih lica. A možda i nema u nje pravog umjetničkog poziva? Postavljeni prijedlozi nisu je mamili... Ili je taj neobičan zazor samo posljedica toga što je odsutan ljubljeni čovjek?Njezin se pogled otkine od prozora, skrene prema kaminu i zadržd na velikom portretu koji je ukrašavao kairnin. Mlada žena zadršće.

Pričinilo joj se da u tamnim očima lijepog general-štapskog oficira otkriva neku ironiju obojenu prezirnom samilošću za razočaraino stvorenje koje čuči do njegovih nogu. U toplom svjetlu svijeća činilo se da se markiz d'Asselnat pomalja iz maglene pozadine slike da bi ukorio svoju kćer što se pokazuje nevrijednom njega, a i sebe. Nijemi govor portreta bio je tako jasan da je Marijana poorvenjela. Mlada žena nehotice promnm-Jje:— To Vi ne možete shvatiti! Vaša je ljubav bila tako skladna te Vam se d uzajamna smrt nesumnjivo činila logičnim nastavkom pa čak i ispunjenjem Vaše savršene ljubavi. No, ja...Lagani Arkadijevi koraci po tepihu prekinuli su tu Manijaninu obranu. Arkadije je časkom promatrao mladu ženu koja je bila poput mrlje od crna baršuna usred sjajno ukrašena salona, pa je u svojoj tuzi možda bila čarobnija nego u pr-štavu veselju. Bliza vatra davala je topliju boju njezinu obrazu « visokim jabučicama i upalila zlatne iskre u njezinim zelenim očima.— Nikad se ne smije gledati unazad — tiho prozbori — ni od prošlosti pitati za savjet. Vaše carstvo je... budućnost.30Živahno pokroči prema sekreteru, uzme pismo koje je pri dolasku donio i pruži ga Marijani.— Ovo barem pročitajte! Kad sam dolazio, to je pismo jedan skoroteča, sav zasut zlatom, predavao Vašem vrataru izjavivši da je hitno... Čini se da je taj glasonoša morao preći dug put po lošem vremenu ...Marijanino srce načas presta kucati. Možda su to ipak vijesti iz Compiegnea? Zgrabi pismo, pogleda natpis, ali joj taj nije ništa kazao budući da nije prepoznala rukopis, a zatim ugleda i crni pečat na kome nije bilo znakova. Nervozno ras-kine pečat i otvori pismo u kome nije bilo potpisa već samo ove riječi:»Jedan gorljivi obožavatelj sinjorine Marije Stele neizmjerno bi se radovao kad bi ona pristala da se njime sastane kad pane noć u utorak 27. u dvorcu Braine-sur-Vesle. Imanje se zove Ludost, no to ime bez sumnje odgovara molbi onoga koji će čekati ... Oprez i diskrecija«.Tekst je bio čudan, a poziv na sastanak još čudniji. Manijama bez

riječi pruži pismo Arkadi-ju. Vidjela je kako je brzo proletio po recima i kako je zatim podigao obrve.— Neobično! — na to će Arkadije. — Ali sve u svemu razumljivo.— Što hoćete time reći?— Da nadvojvotkinja već gazi po francuskom tlu, da je Car prisiljen na strogi oprez... i da se selo Braine-sur-Vesle nalazi1 na putu od Reimsa u Soissons. U Soissonsu bi se nova carica morala zadržati 27. navečer.— Prema tome, Vi mislite da je to pismo od njega?— A tko bi Vas drugi mogao pozvati na takav sastanak u tom kraju? Mislim da... — Arkadije zastane ne htijući spomenuti ime koje se tako brižljivo krilo, pa zatim nadoveže — da Vam1) Otprilike 50 km sjeveroistočno od Pariza, a oko 40 km istočnije od Compiegnea.31želi dati zadnja dokaz ljubavi provodeći uz Vas nekoliko trenutaka kad stiže žena kojom se ženi iz državnih razloga. To bi bilo dobro za Vaša strahovanja.Marijanu nije bilo potrebno uvjeravati. Krv joj navrla na obraze, oči joj zablistaše. Svu ju je obuzela strast te je mislila samo na čas koji će doći uskoro i koji će je dovesti u Napoleonov naručaj. Arkadije ima pravo: on će joj tamo pružiti velik, čudesan dokaz ljubavi, usprkos mjerama sigurnosti koje je poduzeo.— Sutra ću putovati — izjavi Marijana. — Recite Grakhu da mi spremi konja.— Zar nećete uzeti kočiju? Gadno je vrijeme, a dima jedno tridesetak milja.— U listu mi preparuča diskreciju — nasmije se Marijana. — Konjanik pobuđuje manje pozornosti nego otmjena kočija s kočijašem i svim ostalim. Ja znam vrlo dobro jahati.— I ja — odbrusi Jolival. — Reći ću Grakhu da odsedla dva konja. Pratit ću Vas.— Zar je to potrebno? Zar mislite da...— Mislim da ste mlada žena, da putovi često nisu sigurni, da je Braine selendra i da Vas po-zivlju na sastanak u tamnoj noći i to na jednom imanju kaje ja ne poznam. Nemojte misliti da nemam

povjerenja u... onoga koga znate, ali neću Vas ostaviti prije no što budem znao da ste u dobrim rukama. Tek ću tada poći spavati u gostionici.Arkadije je govorio tonom koji nije dopuštao pogovora pa je Marijana popustila. Uostalom, bilo je dobro da je Arkadije prati jer je put tamo i natrag zahtijevao dobra tri dana. Ipak je pomislila da je sve nekako suviše zapleteno i da bi bilo mnogo jednostavnije da ju je Car poveo u Compiegne, kako je željela, pa da ju je ostavio u nekoj kući u tom gradu. Ali zli jezici pričaju da je u Compiegneu s bratom i kneginja Paulina Borghese i da je s njom njezina najdraža počasnagospođa Kristina de Mathis koja je upravo prije Marijane bila u osobitoj Naipoleonovoj milosti— Pa što još neću zamišljati! — iznenada pomisli Marijana. — Posvuda vidim suparnice. Ja sam zaista previše ljubomorna! Treba da više pazim na sebe.Razgovor što ga je Marijana vodila sama sa sobom prekine snažan tresak ulaznih vrata u predvorju. To se Adeladde vratila od blagoslova na koji je iišla gotovo svako veće ne toliko iz po-božnosti, kako je mislila Marijana, nego da vidi svijeta i da čuje što govore ljudi u njihovoj četvrti. Neobično znatiželjna gospođica Adelaida donosila je otud mnoštvo pričica i zapažanja što je dokazivalo da nije pazila samo na oltar.Marijana dohvati ruku koju joj je pružio Arkadije da bi joj pomogao ustati s poda.— Evo me, Adelaido! — reče Marijana smiješeći se. — Hajdemo večerati i čuti brbljarije iz naše četvrti.323 Marijana II 31IIMALA SEOSKA CRKVICAPrekosutra popodne, Marijana i Arkadije de Jolival skinuše se s konja u Braineu pred gostionicom Zlatno sunce. Bilo je gadno vrijeme, provala oblaka sručila se nad krajem te su oboje konjanika usprkos debelim konjaničkim ogrtačima bili sasvim prokisli pa im je sklonište bilo hitno potrebno. Trebali su krov nad glavom i neko

toplo piće.Otputivši se sinoć, oboje su jurili što se brže moglo jer je tako savjetovao Arkadije koji je htio upoznati mjesto gdje će biti neobični sastanak. Uzeli su dvije sobe u gostionici koja je jedino i skromno svratiste u selu, zatim se smjestiše u niskoj dvorani u kojoj nije bilo gostiju. Tu je Marijana srkala toplu juhu, a Arkadije veliku šalicu vrućeg vina. Ostavili su ih na miru u njihovu kutu, dok je vani u inače tihom selu na obali Vesle bila velika gungula. Za uru... ili možda za dvije... nova će francuska carica proći kroz Bradine da dalje krene prema Soissonsu u kome će večerati i spavati. Usprkos kiši cijelo je selo bilo vani, u svečanim odjećama, ispod vijenaca i lampiona koji su se pomalo gasili. Pokraj crkve bio je podignut podij obložen francuskim i austrijskim bojama na kome se pod kišobranima smjestiše odličnici iiz okolice da bi prigodnim govorima pozdravili novodošlu caricu. Kroz otvorena vrata lijepe stare crkve čulo se kako mjesni pjevački zbor ponavlja dobrodošlicu kojom će ubrzo pozdraviti mimohod karuca. Sve je to da-34, vak> selu veseo i šarolik izgled što je bilo u oštroj opreci s kiselim vremenom. No Marijana se zbog toga ćulila žalosniijom, iako se s turobnošću miješala i živa znatiželja. Pa i ona će sama svakog časa izići na kišu da pokuša izbliza vidjeti onu koju je morala nazvati svojom suparnicom, da pobliže pogleda tu kćer Napoleonovih neprijatelja ikoja se usudila da joj otme prvo mjesto kod čovjeka koga ljubi i to samo zbog toga jer je rođena uz prijestolje.Arkadije je suprotno svome običaju šutio poput Marijane. Nalakćen na stol od gruba drva što su ga izlaštile generacije lakata promatrao je ljubičasto vino koje se dimilo u fajansnoj zdjelici, a da ga nije ni dirnuo. Činilo se da je odsutan duhom, pa ga je Marijana upitala na što misli.— Na Vaš večerašnji sastanak — odvrati Arkadije uzdahnuvši. — Otkako sam ovdje, čini mi se još neobičniji i to do te mjere da se pitam da li ga je baš Car zakazao.— A tko drugi? Zašto ne bi to bio on?— Znate li što je dvorac Ludost?— Ne znam. Nikad nisam bila ovdje.

— Ja jesam, ali tome je već tako davno da sam zaboravio... Gostioničar je malo prije, kad sam naručio ove napitke, osvježio moje sjećanje. Dvorac Ludost je, draga moja, ona ljupka stvar koju možete sasvim dobro odatle vidjeti... a koja mi se čini nešto preozbiljan okvir za ljubavni sastanak.Govoreći tako, plemić-umjetnik pokazao je na impozantne obrise srednjovjekovne, već na pola srušene utvrde iz XIII stoljeća koja je na rubu pošumljene uzvisine dominirala nad drugom obalom rijeke Vesle. Zidine, pocrnjele od vremena i ratnih borba, ovite sivom kišnom maglom, pružale su žalostan izgled što ga nisu mogli razvedriti nježni zeleni izdanci drveća što ih je okruživalo. Marijanino se čelo namršti zbog neo-bačmih slutnja.35— Zar su te srednjovječne ruševine dvorac u koji treba da idem?— Da, da, tamo. što o tome mislite? Umjesto odgovora Marijana ustane i podignerukavice što ih je stavila kraj sebe na stol.— Mislim da bi to mogla biti neka stupica kakvu sam već upoznala. Sjetite se, dragi moj Jolivale, okolnosti u kojima smo se prvi put sastali u kamenoilomima Chaillot i svih nježnosti... što nam ih je ondje iskazivala Fanchon-Fleur--de-Lys. Molim Vas, dajte da spreme konje. Odmah ćemo poći razgledati to neobično ljubavno gnijezdo. Ja, dakako, žedim da se varam ...Pravo uzevši, ona to baš i nije sasvim iskreno željela jer je nakon prvog veselja već od Pariza bila u neobičnom duševnom stanju. Cijelim putem, koji ju je u svakom slučaju vodio bliže ljubavniku, Marijana nije mogla od sebe otjerati neki zazor i uznemirenost koji su možda bili uvjetovani činjenicom što ono slavno pismo nije bilo pisano »njegovom« rukom i što mjesto sastanka leži na putu kojim će proći nadvojvotki-nja. Zadnja je zamjerka, doduše, vrlo brzo otpala čim je u Sorissonsu čula da će protokolom predviđeni sastanak Cara i njegove zaručnice biti 28. poslijepodne u Panitarcheru, u mjestu koje je dvije i pol milje daleko od Sodssonsa na putu za Compiegne, ali sve u svemu nedaleko od Brainea. Kad bi Napoleon s njom proveo noć, imao bi dosta vremena da se priključi svojoj sviti.

U sadašnjem času godila joj je misao da nešto radi jer ju je dizala iz stanja duboke smetenosti i neodređene tjeskobe u koje je bila upala već cijeli tjedan. Dok je Arkadije išao tražiti konje, Marijana je iza pasa izvukla pištolj što ga je zbog mjere opreznosti tamo turila kad je odlazila dz Pariza. Bio je to jedan od onih dva pištolja koja joj je darovao Napoleon budući da je znao da umije baratati oružjem. Hladnokrvno provjera je li nabijen. Ako Fanchon-Fleur-de-Lys ili viitez de Bruslart ili netko od njihovih opasnih36pomoćnika budu čekali na nju iza starih zidina Ludosti, naći će nekoga koji će im zadati posla.Upravo se dizala od stola, smještenog kraj jednog prozora u dvorani, kad nešto s druge strane ulice privuče njezinu pozornost.Velika crna berlinka1 bez krova, u koju su bili upregnuti vrlo lijepi sivi konjii, zaustavila se pred kovačnicom jednog potkivaća. Obrtnik se pored kočijaša umotanog do grla u golemi zeleni ogrtač oaadvio nad kopito jednog od prednjih konja kome je vjerojatno manjkala potkova. Taj prizor nije bio neobičan, ali je pobudio zanimanje mlade djevojke. Imala je dojam da pozna kočijaša...Nastojala je da vidi tko je u berlinki. Opazila je da su unutra dva muškarca. Uto priguši krik. Jedan od muškaraca, vjerojatno htijući pogledati što je s kočijom, pojavi se iza stakla. Ugledala je blijedi i besprijekorni profil ispod velikog crnog dvorogog šešira. Taj je profil bio i suviše duboko urezan u Marijanino srce, a da ga onim časom ne bi prepoznala. Bio je to Car.Što radi u toj berlinki? Zar već ide na sastanak u Ludost? Ako je tako, zašto čeka u kočiji dok se namješta konjska potkova. To se Marijani činilo neobičnim. Bila se razveselila kad je ugledala Cara i to upravo onda kad je već počela sumnjati u taj sastanak, kad je pomislila da nije on urekao sastanak već netko drugi. No, to je njezino veselje sada bilo nestalo. Dobro je vidjela da je Napoleonovo čelo namršteno i kako je rukom dao znak da se kvar što prije popravi. Očito mu se žurilo ... ali kamo?Marijana nije imala vremena da si postavlja dalja pitanja. Potkivač se udaljio, kočijaš se popeo na sjedalo i zapucketo bičem. Začuo se jaki zveket orme, berlinka je u galopu odjurila. U sli-

1) Zatvorena kočija sa četiri sjedala, potjecala je iz Berlina, krov se mogao skidati.37jedećem trenutku Marijana izađe van i nađe se okom u oko s Arkadijem koji je doveo konje.Marijana skoči u sedlo ne rekavši ni riječi, natuče do očiju kapu od krzna krtice, pod kojom se skupiše pletenice njezine obilne kose, i oštro podbode konja te pojuri za berlinkom koja je nestajala u kišnoj magluštini i u pljusku blata što ga je podizala. Arkadije ju je slijedio, no kad je vidio da ostavljaju za sobom put prema Ludosti, jače podbode konja da bi sustigao mladu ženu:— Kamo letimo tako brzo?— Za kočijom — poviče Marijana u struju zraka izazvanu brzom trkom. — Htjela bih znati kuda ide...— Zašto?— U njoj je Car ...Jolival časkom razmisli o taj vijesti, zatim se naglo onadvije iz sedla, zgrabi uzde Marijanina konja i unatoč svome mršavom tijelu upravo iznenađujućom snagom prisili oba konja da prestanu galopirati.— Vi ste ludi — bijesno poviče Marijana. — Što Vam je?— Zar hoćete da Njegovo Veličanstvo primijeti da ga netko slijedi? To će se svakako dogoditi na ovom ravnom putu. Međutim, krenemo fi ovom stazom koju vidite nama zdesna, presjeći ćemo kraticom do Courcellesa te ćemo tamo stići prije Cara.— Što je Courcelles?— To je najbliže selo. Ako se ne varam, Car ide u susret svojoj zaručnici i uskoro će se s njom sastati.— Zar tako mislite? Oh, kad bih to sigurno znaila...Mlada žena iznenada sva problijedi. Strašna ljubomora što ju je mučila zadnjih daaa bila je načas popustila, ali se sada ponovo vratila, gorče i oštrije. Vidjevši je ožalošćenu, Arkadije se turobno nasmiješi i zakima glavom.38— Vi to već znate... Marijano! Budite mi iskreni! Vi znate kamo ide, a htjeli biste vidjeti... nju i promatrati kakav će biti prvi susret.

— Da, istina je... i u tome me ništa i nitko neće spriječiti.— Na to d ne mislim. Pođimo kad hoćete, ali krivo činite. Od toga ćete samo trpjeti, i to posve nepotrebno!Oboje konjanika ponovo poletješe u galopu po stazi ne obazirući se na blato što je po njima pljuštalo ni na kišu koja se pojačala. Staza ih je dovela do ruba Vesle koja se uslijed proloma oblaka razlila iz korita i valjala blatnu isivu vodu između nenastanjenih obala. Činilo se da se vrijeme pogoršava pri svakom konjskom skoku. Do sada sitna, upravo neosjetljiva fina kiša sada je ćurkom padala iz gusto naoblačena neba kaje je izazivalo čamu d nujtnost. No put uz rub vode bio je zaista kraći i uskoro dođoše do Courcellesa.Kad su Marijana i Arkadije ispali na glavnu cestu, zapaziše berlinku koja je jureći dolazila i velikim kotačima izbacivala mlazove blata i vode.— Dođite! — reče Arkadije. — Ne smijemo ostati ovdje ako ne želite da Vas vide.Nastojao ju je povući iza male crkve koja je stajala blizu njih, ali se Marijana opirala. Uprla je oči u kočiju koja je dolazila jer je strašno željela da tu ostane, da je vidi, da se susretne s njegovim pogledom da bi u njemu pročitala... ni sama nije znala što. Više ndje bilo vremena da se dalje pita. Berlinka je u punom letu malko zastranila, imožda zbog loše potkovanog konja, te je lijevi prednji ikotač udario o stepenice male kalvarije koja se dizala na ulasku u Courceiles. Kotač se slomi, Marijana krikne, ali je kočijaše-vo umijeće bilo čudotvorno. Naglo skrenuvši, zadrži konja i zaustavi kočiju.Iz kočije odmah izađoše dva čovjeka; jedan je bio visok i za ovakvo nevrijeme neobično okićen perjem, a drugog je i predobro poznavala; oba su bila bijesna. Marijana je vidjela kako je39 veći pokazao na crkvu i oba pod kišom potrčaše prema crkvici.—¦ Hajdemo, dođite — naredi Arkadije zgrabi vši Marijanu za ruku — jer ćete se inače naći s injim licem u lice. Oni će se očigledno ovdje skloniti dok će kočijaš tražiti kolara.Sad ije bez otpora dopustila da je odvede. Brzo su obišli crkvu da ne budu na vidiku. Oko njih je bilo nešto drveća. Privezali su svoje

konje uz jedno drvo. Marijanin drug je znao da ne mogu ići dalje, jer će se Car sigurno ovdje zadržati. Mlada je žena, međutim, već primijetila mala po-strana vrata.— Uđimo u crkvu — reče Marijana. — Tu ćemo moći sve vidjeti i čuti, a da nas ne primijete.Arkadije i Marijana uđoše u mailu crkvicu. Po njima i po njihovim nakvašenim ramenima padne poput olovna pokrivača vlažni i hladni zrak koji je bazdio na plijesan.— Od toga ćemo se smrtno razboljeti — pro-mrmlje JoMval, ali Marijana nije smatrala potrebnim da mu odgovori. Unutra je bio polumrak. Crkva je bila očito zapuštena. Mnogo raz-bitih stakala bilo je zamijenjeno nauljenim papirom. U jednom su kutu na velikom kupu smeća bile nagomilane krhotine kipova. U crkvi su ostale samo dvije do tri klupe, a debele krpe paučine omatale su propovjedaonicu. Velika poluotvorena vrata ispod male galerije omogućavala su da se vidi što se zbiva u trijemu u koji su trčeći upravo ušli Car i njegov pratilac. Oštar, nestrpljiv glas, što ga je dobro poznavala, prekine šutnju u maloj crkvici.— Tu ćemo čekati. Misliš li da su još daleko?— Nisu daleko — odgovori drugi, ljudina smeđe rudaste kose i pristala lica, koji je nastojao sakriti pod svoj veliki ogrtač golemi dvorogi, perjem okićeni šešir. — No, zašto da ovdje čekamo pod tim seoskim krovom koji prokišnjavai gdje nas polijeva voda iz žlijeba. Zar ne bismo mogli potražiti skrovište u kojoj boljoj seljačkoj kući?— Nije za tebe, moj Murate, boravak u Napulju — podrugne se Car. — Stoga se sada i bojiš tih nekoliko kapljica kiše!— Ne bojim se zbog sebe nego zbog odore. Upropastit će se perje, pa ću imati čast pozdraviti Caricu držeći se poput pokisla goluba.— Da si se jednostavnije obukao, to ti se ne bi dogodilo. Ugledaj se na mene!— Ah, Sire! Uvijek Vam govorim da se odijevate suviše jednostavno, a ne ide se u susret austrijskoj nadvojvotkinji obučen kao svaki građanin.Za vrijeme te neobične rasprave o odijevanju Marijana je imala priliku da stekne svu vlast nad sobom. Srce ijoj prestade kucati u

ritmu koji ju je maloprije gušio, a njezina se ljubomora obojila posve ženskom znatiželjom. To je, dakle, taj glasoviti Murat, carev šurjak i napuljski kralj! Usprkos sjajnoj modroj odori koja je bila sva u zlatu, a koju je slabo pokrivao crni ogrtač, i unatoč visokom liku, njegovo lice činilo joj se sasvim običnim i slabo privlačnim. Možda je on zaista bio najveći vitez u cijelom carstvu, ali u tom slučaju ne bi smio biti bez konja. Činilo joj se da mu kakav je sada nešto nedostaje. Napoleon je, međutim, dalje objašnjavao:— Već sam ti rekao da želim iznenaditi nad-vojvotkinju time što ću nastupiti bez sjaja, a htio bih i nju vidjeti u što jednostavnijoj putnoj odjeći. Izaći ćemo na cestu kad pratnja bude na vidiku.Murat tako glasno uzdahne da je to Marijana jasno čula i time je pokazao što misli o Na-poleonovoj namjeri, zatim rezignirano reče:¦— Čekajmo!— Hajde, hajde! Nemoj se tako pokunjiti! To je zaista neobično romantično. Sjeti se da ti4041je s Marijom Lujzotm i žena. Zar nisi sretan što ćeš opet vidjeti Karolinu?— Svakako. No mi smo već tako dugo u braku da iznenađenje više ne djeluje. Uostalom ...— Šuti! Zar ništa ne čuješ?Svi koji su bili u crkvi, i promatrači i promatrani, napeli su uši. Izdaleka se začulo neko brujanje, poput slabe i još daleke oluje koja se pomalo približavala.— To su sigurno kočije — reče Murat vidljivim olakšanjem. — Uostalom... — Napuljski kralj smireno izađe ispred trijema, pođe prema cesti, zatim se trkom vrati vičući: — Evo prvih husara1 pratnje! Sire, dolazi Vaša supruga!U slijedećem času bio je Napoleon uz njega, dok je Marijana pošla sve do crkvenih vrata, jer ju je nagonila neodoljiva znatiželja. Bila je sigurna da se ne izlaže opasnosti da je vide.Napoleon je napeto promatrao dugi niz kočija koje su brzo dolazile cestom. Na čelu povorke jahali su konjanici odjeveni u modre uniforme ili u uniforme boje sljezova cvijeta. Marijana ije tu

napetost osjećala u dnu srca. Odjednom je shvatila da Car strastveno očekuje onu od koje se nadao dobiti nasljednika, da žarko želi vidjeti tu habsburšku kćer koja će mu donijeti posvećenu kraljevsku krv... Da bi svladala tugu koja je bivala sve većom, prisilila se da se podsjeti na njegove riječi: »Ženim se trbuhom ...« To je sada postalo smiješno. Svi postupci njezina ljubavnika (... Zar se nije pričalo da je htio učiti plesaiti u čast svoje zaručnice? ...) pa i to ponašanje poput romantičnog srednjoškolca u šurJakovu društvu, govorili su da nestrpljivo čeka trenutak kad će mu biti predana buduća supruga. Nije smogao snage da se ustrpi do sutradan kada će biti službeni sastanak u Pontarcheru!1) Laki konjanici u mađarskim uniformama.42Napoleon je sada stajao nasred ceste, a modri husari, koji su zaustavili svoje konje pred dobro im poznatim likom, povikaše: »Car! Evo Cara!« Povik je ponovio i komornik, gospodin de Seys-sel, koji je dolazio iza njih. Međutim Napoleon nije mašta vidio ni čuo. Ne obazirući se ina kišu koja se pojačala, trčao je poput mladića do velike kočije koju je vuklo osam konja i otvorio vrata i ne čekajući da to netko drugi učini. Marijana je vidjela da su unutra bile dvije žene. Jedna se naklonila i povikala:— Njegovo Veličanstvo Car!Napoleon je, međutim, gledao samo njezinu drugaricu. Bila je to velika plavokosa djevojka, ružičastih obraza i plavih okruglastih očiju u razini Mca koje je bilo prilično zaplašeno. Nezgrapno obrubljene usne drhtale su, iako se djevojka silila da se smiješi. Bila je u ogrtaču od zelena baršuna, a na glavi je imala groznu kapu, okićenu šarenim papagajskim perjem što joj je davalo izgled peruške.Marijana je iz udaljenosti od nekoliko koraka očima gutala nad vojvotkinju i oćutala golemo veselje što je otkrila da je Marija Lujza, iako ne baš sasvim ružna, a ono svakako ponešto nezgrapna. Ne može se reći da mije djelovala svježe, ali su joj plave oči bile bez izražaja, a čuvene habsburške usne ispod nešto predugačka nosa nipošto nisu bile ljupke. A kaiko je samo loše obučena! Za mladu djevojku bila je i previše punašna. Za deset godina bit će debela, jer

je već sada pružala dojam glomaznosti.Marijana je požudno vrebala kako će reagirati Car koji je, 'Stojeći u vodi, promatrao svoju suprugu. On će se zacijelo razočarati, propisno će je pozdraviti, poljubiti joj ruku i poći u svoju kočiju koju su popravljali... Ali ne! čula je kako njegov glas veselo odzvanja:— Gospođo, vrlo sam sretan što Vas vidim! Nakon toga uspne se po papučici kočije i neobazirući se što je mokar kao miš nekoliko puta43

zagrli i poljubi veliku plavušu i to tako oduševljeno da se ona druga žena u kočiji kiselo nasmiješila. Ta je bila lijepa, punašna i ubava plavuša sedefne kože. Njezine zajedljive oči bile su u opreci s bezazlenim izrazom lica koje se nikako nije sviđalo Marijani. To je nedvojbeno bila čuvena Karoiina Murat, Napoleoaiova sestra i jedna od najčangrizavijih žena njegova carstva. Čovjek koji je pratio Cara zagrlio ju je pošto je poljubio nad vojvotkinji ruku, ali se odmah povukao i pošao sam do nepokrivene berlinke, dok se Napo-leon sav sjajući od zadovoljstva smjestio sučelice obim ženama i povikao komorniku koji je stajao kraj kočije:— A sada, brzo u Compiegne i nećemo se nigdje zaustavljati!— Ali, Sire! — protuslovi napuljska kraljica.— Čekaju nas u Soissonsu gdje lsu odličnici pripremili večeru, primanje ...— Večerat će bez nas! Želim da Gospođa već ovu večer bude u svojoj kući! Krenimo!Pošto se Car na nju tako oštro okomio, Karoiina stisne usne i povuče se u svoj kut, a kočija se zanjiše. Marijana je suznih očiju mogla vidjeti ushićen smiješak ma Napoleonovom licu dok je promatrao svoju zaručnicu. Začuje se oštra zapovijed i konji pratnje pojuriše kasom. Povorka od osamdeset i tri kočije počela je promicati ispred crkve. Marijana, ramenom oslonjena na vlažni kamen gotičkog ulaznog prostora u crkvu, promatrala je kako prolaze jedna za drugom, a da ih zapravo nije ni vidjela, jer ju je

zanijelo bolno sanjarenje te je trebalo da je Arkadije blago prodrma da bi se razbudila.— Što ćemo sada raditi? — upita Arkadije.— Moramo se vratiti u gostionicu. Prokisli ste ... a i ja.Ali ga mlada žena oštro pogleda.— I mi ćemo u Compiegne ...44— Ma zašto? — začudi se JoLival. — Bojim se da smišljate kakvu ludost. Što će Vani povorka? Vidjeli ste je!— Kažem Vam da hoću u Compiegne — uporno ponovi Marijana lupnuvši nogom. — I ne pitajte zašto. Ni sama ne znam pravog razloga, ali znam da moram poći tamo.Bila je tako blijeda da se Arkadije zabrinuo. Činilo se da je iz nje nestalo života i da je ostao samo automat. Da bi je otrgnuo od njezine zaleđene boli što ju je umrtvila, Arkadije posve tiho primijeti:— A ... večerašnji sastanak?— Ne zanima me, budući da ga on nije ure-kao. Jeste li ga čuli? Ide u Compiegne. Po tome se može zaključiti da se neće ovamo vrratiti.— Koliko je do Compiegnea?— Jedno petnaest milja.— Eto, vadite. Na konje i najkraćim putem!Već je itrčala prema drveću gdje su bili privezani konji. Trčeći za njom Arkadije pokuša da je urazumi.— Marijano, ne budite ludi! Vratimo se u Braine i pustite me đa vidim tko Vas večeras očekuje.— Rekoh Vam da me to ne zanima. Kad ćete napokon shvatiti da ini je stalo samo do jednog jedinog bića? Uostalom, taj je sastanak jamačno neka stupica. Sad sam u to tvrdo uvjerena... Ja Vas ne silim da idete sa mnom! — oštro odbrusi. — Mogu ići i sama!— Ne govorite gluposti — reče Arkadije sli-ježući ramenima i nastojeći da je smiri, ali ipak ukrsti prste i ponudi Marijani da na njih stavi svoju čizmu i da se popne na konja. Nije joj za-mjeravao zlovolju, jer je shvaćao koliko trpi. Bilo mu je žao što se toliko muči zbog neminovnosti protiv koje ništa ne imože nii ona ni bilo tko drugi.

— Hajdemo, kad tako hoćete — reče Arkadije vinuvši se na konja. Marijana snažno stisne45bokove svoga konja, životinja pojuri paklenskim trkom prema stazi uz rub vode. Courcelles, u kome se vidjelo samo nekoliko lica, ponovo zapadne u tišinu i samoću. Nestala je i berlinka na kojoj je kolar namjestio novi kotač.Iako su Marijana i Arkadije nešto zakasnili u Soissons iz kojega je već izlazilo čelo pratnje, stigoše još na vrijeme te su mogli vidjeti kako carska kočija bez zadržavanja poput vjetra prolazi kroz grad pred očima zabezeknutog i ogorčenog potprefekta, općinskog vijeća i vojnih predstavnika koji su satima čekali na kiši samo zato da vide kako im car izmiče pred očima.— Zašto se žuri? — protisne Marijana između zubi. — Što ga prisiljava da večeras bude u Compiegneu?Na ito pitanje nije mogla dati ispravan odgovor. Pošto su uzeli u hotelu Pošta nove konje, krenuli su dalje. Iznenada Marijana ugleda da se carska kočija zaustaviila. Vrata se otvoriše i na cestu iskoči napuđg&ka kraljica koju Marijana prepozna po nojevu perju sljezove i ružičaste boje što je krasio njezin ogrtač s kukuljačam od biserno-sivog baršuna. Energičnim korakom i uvrijeđenim izrazom Hca pošla je prema drugoj kočiji. Komornik koji je dotrčao spusti papučicu na kočiji d KaroJina držeći se kao prognana kraljica nestade u unutrašnjosti kočije dok je pratnja nastavila puit.Marijana se okrene Arkadiju pitajući ga začuđeno:— Što to znači?Da bi prikrio svoju zbunjenost, Arkadije se sagne na vrat svoga konja kao da ispituje nešto na ormi i ne odgovori. Njegov muk uzbudi Marijanu.— Budite barem toliko hrabri, Arkadije, pa mi reoiite istinu. Zar mislite da je htio ostati sam s tom ženom?— Moguće je — oprezno dopusti Jolival. — Osim ako nije to neki hir napuljske kraljice koja je zaista hirovita ...— Zar i u Carevoj prisutnosti? Ne vjerujem u to. Potjerajmo konje u galop, dragi prijatelju. Htjela bih vidjeti kako će izlaziti iz kočije.Ponovo započe paklena trka kroz pljusak ledene vode, kroz blato i

miško granje koje se često spuštalo na put kojim su prolazila dva konjanika.Ulazeći u Compiegne za mrkle noći Marijana, iznurena i promrzla, cvokotala je zubima, ali se čudesnom voljom držala na konju. Tijelo joj bijaše slomljeno od umora kao da je sva izudarana, ali to nizašto ne bi priznala. Uostalom, imali su tek malu prednost pred pratnjom jer je neprestano na tom beskonačnom putu slušala kako izdaleka bruje osamdeset i tri kočije, osim kad bi zašli duboko u šumu.Kako su sada jašili po rasvijetljenim ulicama, ukrašenim sve od jaraka uz cestu do sljemena krovova, Marijana je žmirkala kao noćna ptica koju su naglo bacili u svijetlo. Kiša je prestala padati. Gradom je preletjela vijest da će Car večeras dovesti u Compiegne zaručnicu koju su očekivali tek sutradan. Usprkos nevremenu i noći svi stanovnici našli su se na ulicama ili u gostionicama,, a imnoštvo svijeta natiskalo se na rešetke velike bijele palače.Palača je sjajila u noći poput krijesnica. Po dvorištu raspoređivala se pukovnija gardijskih grenadira spremna da izađe i da iskaže vojničke počasti. Za koji će čas golemi vojnici u dlakavim kapama poput neodoljiva ratna stroja probiti prolaz kroz gomilu, a da nitko ne dođe na misao da im se opre. Marijana nehotičnom kretnjom obriše vodu koja je kapala s rubova njezina šešira.— Kad budu vojnici izlazili, jurnut ćemo naprijed da bismo iskoristili taj prodor — odlučno reče Marijana. — Htjela bih doći do rešetke.4647

— To je ludost, Marijan©! Zgazit će nas, zgnječit će nas. Nema razloga da nam ljudi dadu mjesta.— Neće ni primijetiti. Odvedite konje, prive-žite ih i slijedite me. I to što brže ...Kad se Arkadije udaljio trčeći prema ulazu jedne velike rasvijetljene gostionice, počela su zvoniti sva gradska zvona. Povorka je ulazila u Compiegne. Istodobno se razlilo gromorno klicanje. Rešetka palače otvorila se i propustila snažne grenadire koji su držeći puške u rukama u redu napredovali, razdvojili svjetinu i postavili se u

dva reda između kojih će proći kočije. Tada se Marijana zaleti, Arkadije za njom. Iskoristivši uzmicanje svjetine i gurajući se iza leđa grenadira pođe joj za rukom doći do rešetke. Neki su doduše prosvjedovali, a neki su čak i udarali mladog drskog čovjeka koji se usudio progurati na prvo mjesto, ali se Marijana na to nije obazi-rala. Nekoliko husara brzo je napravilo čistinu zaustavljajući obim rukama svoje zapjenjene konje. Svjetina jednoglasno zaurla:— Živio Car! ...Držeći se za mokro željezo Marijana se popne na niski zid na kome su bile uglavljene pozlaćene šipke rešetke. Između nje i velike terase pred dvorcem, na kojoj su se poredali lakeji u grimiznim livrejama noseći zublje koje su rašči-hano plamtile u hladnom zraku, bio je prostran prazan prostor. U tom se času na prozorima dvorca pojavila sjajna svita, a napuniše se i krovne terase. Na balkonu koji se dizao povrh rešetke, smjestila se jedna glazba, druga glazba bila je na prostoru pred dvorcem, a treća po prozorima jedne patricijske kuće. Posvuda .su plamtile zublje. Nastala je velika buka koja je tako nabujala da je zaglušila svečano bubnjanje.Između reda grenadira, paža, konjušara, časnika i maršala pojaviše se u galopu kočije jedna za drugom. Marijanino je srce divlje udaralo pod nakvašenom tkaninom njezine odjeće. Raskola-48čenih očiju gledala je široku terasu pred dvorcem okićenu tepisima koju su ispod velikog trouglog zabata na vratima prekrile žene u haljinama s dugim povlakama i dijademima, koji su bacali raznobojne iskre, i muškarci u svečanim crvenim i zlatnim ili -modrim i srebrnim uniformama. Zapazila je i nekoliko austrijskih časnika u paradnim bijelim odijelima kojima su grudi bile načičkane odlikovanjima. Negdje je ura odbila deset sati.Usred huke povika i pozdrava napokon se pojavi berliinka s osam konja koju je Marijana dobro poznavala. Limena glazba na balkonu započe svirati: »Bdijmo nad Carevim zdravljem« dok je kočija projurila kroz širom otvorenu rešetku kao da je nošena oduševljenjem i opisala elegantan zavoj. Pohitaše lakeji, na pločnik nagr-nuše zublje, bubnjari zabubnjaše, a na terasi pred dvorcem

svilene i brokatne haljine dvor-janstva sniziše se u duboku naklonu sve do zemlje. Marijana je očima preplavljenim od suza koje nije mogla suzdržati gledala kako Napoleon skače na zemlju i kako se ozaren srećom okreće prema ženi kojoj je brižljivo i neobično nježno poput pažljiva ljubavnika pomogao sići iz kočije. Iznenadni bijes osuši Marijanine suze kad je ustanovila da je nadvoijvotkinja sva zajapurena i da se njezin nemogući šešir s papagajevim perjem jako nakrivio. Osim toga imala je čudno držanje kao da je posve zbunjena.Kad su stali na zemlju, vidjelo se da je Marija Lujza za pola glave viša od svoga zaručnika. Činili su izrazito neskladan par; ona je bila germanski mekušasto glomazna, a on je imao rimski profil i zbog svoje mediteranske krvi očitu nervoznu vitalnost. Jedino velika razlika u godinama nije bila uočljiva jer je plećatost Marije Lujze nadmašila krhkost njene mladosti. Činilo se, međutim, da to nijedno od njih ne primdje-ćuje. Gledali su se zaneseno te se Marijana upravo užasnula. Kako je taj čovjek, koji ju je pred4 Marijana II49koji dan strastveno ljubio, koji joj se kleo na izgled sasma isJtreno da samo ona vlada u njegovu srcu, kako može taj čovjek buljiti u tu veliku plavu junicu poput dječaka koji je ushićen božičnim darom? Mlada žena u bijesu zabije nokte u dlanove i stisne zube da ne bi vikala od bola i jarosti.Tamo pred dvorcem došljakinja je grlila žene iz carske obitelji: prekrasnu Paulinu koja se s mukom svladavala da se ne nasmije neobičnom šeširu, pametnu Elizu1 sa strogim profilom Mi-nerve2, smeđokosu lijepu španjolsku kraljicu1, milovidnu plavušu nizozemsku kraljicu Horten-zi'ju koja je u bijeloj svilenoj haljini, s biserjem mutnoga sjaja i nepogrešivom otmjenošću podsjećala na svoju majku i oštro odudarala od odijevanja Marije Lujze.Marijana na čas zaboravi na sebe pitajući se kakvi su zapravo osjećaji mile Jozefinine lvceriJ prema toj ženi koja se usuđuje sjesti na još toplo prijestolje njezine majke. Zar to nije bila nepotrebna Napoleonova okrutnost što ju je prisilio da na pragu te francuske palače dočeka strankinju? Posve suvišno ... Ali to je bilo u Carevu

stilu. Marijana nije po prvi put morala ustanoviti kako se njegova prirodna dobrota znade obojiti hladnom nečovječnošću ...— Pođite napokon u neko toplo svratiste — prijateljski je tik uz tnju govorio Arkadije. — Zar mislite provesti noć pripijena uz tu rešetku? Više nema što da se vidi...Zadrhtavši Marijana ustanovi da osim kočija, slugu i konjušara, koji su već odvodili konje u konjušnice, zaista nikoga nema u dvorištu i da su se prozori zatvorili. Gotovo ražalošćena svjetina povlačila se od rešetke poput polagane ose-1) Marija-Ana-Eliza (1717—1846) udata za Feliksa Bocciochija, kneza Luke i Piombina.2) Rimska božica umjetnosti i znanosti, u Grka. Atena.3) Žena Napoleonova brata Josipa, španjolskog kralja 1808—1813.4) Hortenzije.ke. Marijana svrati prema Arkadiju lice na kome se suze još nisu osušile.— Sigurno mislite da sam luda, zar ne? ¦— prošapće.Arkadije se prijazno nasmiješi i prijateljski ovije ruku oko ramena mlade žene.— Mislim da ste mladi, divno. .. strašno mladi! Vi se poput zaslijepljene i zaluđene ptičice bacate u sve što Vas samo ranjava. Kad budete stariji, naučit ćete se izbjegavati željezne čaporke što ih život umije namjestiti duž ljudskog puta da bi ranio i rastrgao ljudska srca, naučit ćete zatvarati oči i zapušiti uši da biste se obranili od iluzija i sačuvali svoj unutarnji mir. Zasada je još prerano ...Svratiste Veliki Jelen bilo je dupkom puno kad su Marijana i JoMval u ojega ušld, a svraCištar, koji je na sve strane trčao poput usplahirene kokoši, nije ih isprva ni slušao. Bilo je potrebno da se Arkadije naljuti, da zaustavi užurbanog dobričinu, da ščepa njegov ubrus koji mu je bio svezan oko vrata te da ga čvrstom rukom zaustavi:— Prijatelju, <ne valja nagliti! Svaka stvar u svoje vrijeme! Bit ćete mi zahvalni ako me poslušate. Ova gospođa —- pokazujući na Marijanu koja je umornom kretnjom skinula šešir i oslobodila svoju

kosu — posve je šuštala od umora, što možete i sami vidjeti... Gladna je i prokisla. A... kako je vrlo bliska Njegovu Veličanstvu, bit ćete ljubazni naći za nju .mjesto gdje bi se mogla odmoriti, okrijepiti i osušiti, pa bilo to i Vaša vlastita soba.Stegnut tankom, ali čvrstom Arkadijevom rukom svratničar je mijenjao boje u licu. Čuvši riječ »Njegovo Veličanstvo« ustrašeno zastenje. Njegove male kratke ruke očajno su lomatale dok je prema mladoj ženi svraćao pogled utopljenika.5051— Moj kneže, ja vaše uopće nemam sobe! Svoju sobu morao sam dati pobočniku vojvode od Roviga. Moja će žena, gospođa Robineau, morati za mene namjestiti krevet u smočnici. Iz pristojnosti ne mogu ga ponuditi gospođi... ili moram li reći. Njezinu Visočanstvu? — završi svrat-ndčar očito u strahu, što je prisilio Jolivala da se podsmijehne. Dobričina se očigledno u strahu pitao nije li ta prekrasna smeđokosa žena koja-manje poznata Careva sestra. Obitelj Bonaparte je zaista velika!— Recite jednostavno gospođa, ali nađite bilo što!U času kad je Robineau premišljao ne bi li bilo najbolje da se onesvijesti i da tako izbjegne tome traženju, približi se jedan austrijski časnik koji je otmjeno nosio svjetlosmeđu uniformu Lamdvvehra1 i koji je već neko vrijeme sve većim zanimanjem promatrao Marijanino lijepo blijedo lice. Časnik lako lupne petama i nakloni se pred mladom ženom koja se zatvorivši oči, leđima naslonila na zid ne pokazujući zanimanje za raspravu.— Dopustite da se prestavim: knez Clary und Aldringen, izvanredni poslanik Njegova Veličanstva Austrijskog Cara. Imam na raspolaganju dvije sobe u ovom svratištu. Molim da gospođa bude ljubazna pa da prihvati moju ponudu ...Riječ mu presiječe usklik iznenađenog svrat-oičara i propisan Jolivalov pozdrav.— Bože moj! Zar se Vaša Svjetlost već vratila? Ja se još nisam pobrinuo za Vašu Svjetlost! Zar mije Vaša Svjetlost morala večerati u palači?Austrijski knez, veliki momak od tridesetak godina, finog i

duhovitog lica ispod guste plave kose stane se dobro raspoložen smijati.1) Austrijsko domobranstvo.52— He, he, dragi moj domaćine, morat ćele nešto naći da me nahranite. Ne večeram u palači jer u njoj nitko neće večerati.— Zar se možda kuhar proburazio svojim mačem? — upita Jolival nasmiješivši se.— Ne, ne. Dvor se već bio sabrao u velikom salonu čekajući da pođu k stolu, kadli dođe Veliki Maršal Duroc i saopći da su se Njihova Veličanstva povukla u svoje odaje ... i da neće biti večere. Sada blagoslivljam taj neočekivani povratak koji sam maloprije proklinjao jer mi dopušta da Vam, gospođo, u bilo čemu budem pri ruci.Zadnje riječi bile su, dakako, upravljene Marijani koja nije ni osjetila u njima nešto udvorno i mije zahvalila. Od Austrijančevih riječi zapamtila je samo jedno što je u njoj pobudilo tako jaku sumnju da je morala pitati:—¦ Njihova su se Veličanstva dakle povukla? Mislim, da to ne znači...Nije se usudila dovršiti. Clary se stade ponovo smijati:— Ha, ha... mislim, da znači... Čini se da je Car, tek što je stigao, pitao svoga ujaka kardinala Fescha, da H je uistinu vjenčan... i da li je time što je vjenčanje obavljeno u Beču preko punomoći nadvojvotkinja postala njegova žena.— I zatim? — pitala je Marijana suha grla. —• A zatim je Car rekao ... Carici da će imatičast da je posjeti u njezinoj sobi i to čim se okupa.Te riječi izrečene finom ironijom podsjetile su je na grubu pohotu te Marijana sva problijedi.— I tako — započne ona promuklim glasom da ju je Austrijanac pogledao iznenađeno, a Jolival zabrinuto.— I tako... budući da su se Njihova Veličanstva povukla... evo me ovdje, gospođo, da Vam služim... No vrlo ste blijedi! Osjećate li se zlo? Hej! Robineau! Neka odmah dođe Vaša53

žena i odvede gospođu u moju sobu. To je najbolja soba u kući. Bože moj ...Usklik zaprepaštenja bio je opravdan. Marijana, shrvana od udarca što joj ga je nehotice zadao Austrijanac, zanjiše se i pala bi da je Joli-val nije zadržao. Odmah nakon toga nosio je one-sviještenu Marijanu Clary koji je na svoje ruke preuzeo za Jolivala očito preteški teret. Penjali su se dobro navoštenim stubištem svratišta Veliki Jelen, a vodila ih je gospođa Robineau u ha-ljdni od tamnosmeđe svile i u kapici od musalina, oboružana velikim mjedenim svijećnjakom.Kad se Marijana petnaest minuta kasnije probudila iz blagotvorne nesvijesti koja ju je pokosila, ugledala je mišji Arkadijev osmijeh i uz njega svijetlo lice jedne žene nad kojim se dizala smeđa kosa s nekoliko opuštenih uvojaka koji su provirivali ispod prozračne kape. Videći da Marijana otvara oči, žena prestade kvasiti njene slje-poočice octom i zadovoljno ustanovi da »sada ide na bolje« ...Pravo reći, Marijana se baš nije osjećala bolje iako je došla Je svijesti. Bila je do srži pro-mrzla, a uz to je osjećala kako joj tijelom prolaze vailovi vrućine; cvokotala je zubima, a u slje-I>oočicama strašno ju je stiskalo. Sjetivši se istodobno onoga što je maloprije čula, htjela se dići iz kreveta u koji su je položili sasvim odjevenu.— Odlazim! — reče drhtureći tako jako da su se riječi jedva unogle razabrati. — Odmah se vraćam kući!Pritisnuvši obje ruke na njezina ramena Arkadi je ju je silio da ponovo legne.— Ni govora o tome da se konjima vratimo u Pariz! I po tom vremenu! Draga moja, ne biste živi stigli. Nisam neki veliki liječnik, ali nešto poznaim stvari i gledajući Vaše crvene jabučice mogu reći da imate vrućicu ...— Nije važno! Neću da ostanem ovdje! Zar ne čujete? Glazbe! ... Pjesme! ... Rakete koje pucaju! Zar ne čujete radost toga grada gotovo po-54ludjelog od sreće što je Car uzeo u svoj krevet kćer svoga najgoreg neprijatelja?— Marijano! — molio je Arkadije uzbuđeno promatrajući smeteni

pogled svoje prijateljice. — Zaklinjem Vas ...Mlada žena prasne u neskladan smijeh što je bilo bolno čuti, otme se Arkadiju, baci se s kreveta i dotrči do prozora za koji se zakvači bijesno razmaknuvši zastore. S one strane mokrog i praznog trga pred njom se osvijetljena palača dizala poput izazova. U toj palači drži Napoleon u naručju Austrijanku, uzima je kao što je uzimao Marijanu, a možda joj šapuće iste ljubavne riječi ... U raspaljenoj glavi mlade žene miješahu se bijes i ljubomora s vrućicom što ju je prožimala paklenim plamenom. Neumoljivo sjećanje prikazivalo joj pred očima svaku kretnju, svaki izražaj njezina ljubavnika za vrijeme ljubavi... Oh, kad bi mogla prodrijeti tajnu tih bijelih zidova! Kad bi znala iza kojeg se prozora počinja ljubavni zločin u kome je Marijanino srce žrtva koja ispašta!...— Mio dolce amore... — mumljala je Marijana između stisnutih zubi — Mio dolce amore! ... Govori li tako i njoj ?Arkadije se bojao da će Marijana u svojoj ludosti početi urlati te se nije usudio da joj se približi ni da je dira već 'tihim glasom naredi prestrašenoj svratištarki:— Bolesna je! Brzo nađite liječnika!Taj nadog nije morao ponoviti. Žena uleti u hodnik zašumjevši poškrobljeniim suknjama, dok se Jolival korak po korak primicao Marijani. Nije ga ni vidjela. Napeta poput luka, gutajući raširenih zjenicama golemu bijelu kuću, pričinilo joj se da su njezini zidovi odjednom postali stakleni i da strašnom vidovitošću krajnje ljubomore može vidjeti sobu u kojoj na krevetu pod grimiznim baršunom i purpurom golema neba jedno tijelo bjelokosne puti grli punašno žensko tijelo boje ružičaste zore. Marijana, razdrta i iz-55mučena ljubomorom, zaboravila je na sve što je okružuje: pred očima bio joj je ljubavni prizor što ga je lako mogla sebi dočarati jer ga je često doživjela. Arkadije koji se sasvim približio čuo je kako šapće:— Kako je možeš obasipati istim cjelovima koje si meni darivao?... A ipak isu to tvoje usne! Zar se ničesa ne sjećaš? Reci! ... Ti je ne možeš ljubiti onako kako si mene ljubio! Ah, ne! Za-klinjem te ... ne drži je tako ... Odbaci je ... Donijet će iti nesreću! Znam to... Ja to

osjećam. Sjeti se kotača koji se razbio na stepenici kalva-rije! Ne 'možeš je ljubiti ... Ne ... ne ... Ne!Kriknula je kao na smrtnoj muci. Naglo se spusti na koljena i stane očajno jecati, što je ipak djelovalo da je popustila opasna živčana napetost koja je preplašila Arkadija te je i on drhtao.Osjetio je da je sada može dodirnuti i da se neće braniti. Sagne se nad nju i neizmjerno nježnim, gotovo samilosnim kretnjama podigne je gotovo se ne usuđujući pritisnuti nježno -drhtavo tijelo koje se na njega oslonilo i odvede je sitnim koracima do kreveta. Poput klonula djeteta dopustila je bez otpora da s njom radi što hoće jer ju je tuga tako iscrpla da nije bila svjesna svoga stanja. Jolival, koji i sam umalo što nije propla-kao zbog te nezaslužene, a ipak tražene muke, upravo je položio Marijanu na krevet, kadno se otvore vrata i gospođa Robineau uvede liječnika. Arkadije se nije iznenadio kad je ustanovio da je to Corvisart, Carev liječnik. Toga dana bilo je i previše iznenađenja, pa nije bilo čudo da je Carev liječnik bio u tom svratištu krcatom odličnim osobama. To je ipak izvanredno olakšanje.— Bio sam dolje — reče Corvisart — i pio s drugovima punč, kad sam čuo kako naša domaćica bučno traži liječnika. Za njom je išao knez Clary koji ju je obasipao pitanjima. On mi je kazao tko je bolesnica. Recite mi zašto je si-njorina Marija Stela ovdje i u takvu stanju?56Liječnik je sbršteniih ruku oštrim okom promatrao Marijanu koja je sveudilj jecala. Njegov golemi lik, odjeven u crno, djelovao je kao neka prirodna sila i potpuno je zagospodario Joliva-lom koji je ionako bio preumoran da raspravlja. Nemoćno slegne ramenima:— Ona je Vaš pacijent, doktore, pa biste je već morali dobro poznavati. Htjela je po svaku cijenu doći ovamo ...— Niste je smjeli pustiti da to čini.— Htio bih Vas vidjeti da ste na mom mjestu. Znate li da smo slijedili niadvojvotkinju i njezinu pratnju kad je bila još prilično daleko od Soissonsa? Kad je Marijana saznala što se događa u palači, dobila je slom živaca.— Zar je cijelim putem prešla po tom pljusku? Pa to je naprosto

ludost! Što se tiče onoga što se zbiva u palači nema razloga da oboli. Tako mi neba! Zašto da se uzbuđuje što je Njegovo Veličanstvo htjelo odmah procijeniti vrijednost sklopljene trgovine?Dok su dva muškarca tako razgovarala, gospođa je Robineau uz pomoć jedne služavke hitro razodjenula Marijanu koja je bila podatna poput malog djeteta. Smještaše je u veliku postelju koju je služavka brzo ugrijala pomoću mjedene grijalice. Jecaji su postepeno bivali slabiji, ali se činilo da je rasla vrućica od koje je mlada žena sva gorjela. Njezin se duh ipak smirivao, žestoki napadaj očaja koji ju je svladao smirio je preveliku napetost njezina duha pa je prilično ravnodušno napola zatvorenih očiju slušala kako je grubi Corvisartov glas oštro kori zbog opasnosti kojoj se izložila jašući satima po hladnom pljusku.— Čini mi se da imate kočiju i izvrsne konje, što Vas je spopalo da ste taj put prevalili na konju po takvom vremenu?— Volim konje — odvrati Marijana koja je tvrdoglavo odlučila da ne izda svoje prave razloge.57liječnik se nasmije i reče:— No, što mislite što će reći Car kad sazna za Vaš podvig i da...Marijana žurno izvuče ruke ispod plahte i položi je na liječnikovu ruku.— On to neće znati. Doktore, molim Vas ništa mu ne kažite. Uostalom... vjerojatno je da to uopće neće zanimati Njegovo Veličanstvo...Corvisart se glasno nasmije.— Ha, ha, razumijem. Ne želite da Car to zna, no kad biste znali da će ciknuti od bijesa kad čuje što ste učinili. Vi biste me odmah poslali da mu to kažem. Dobro, dobro! Smirite se. Reći ću mu, a on će pobjesnjeti.— U to ne vjerujem — razdraženo primijeti Marijana. — Car je ...— ... zabavljen s (time da sebi dade nasljednika! — surovo odsiječe liječnik. — Draga prijateljice, ja Vas ne razumijem. I isami dobro znate da je ta vrst... aktivnosti neizbjeziva jer se Car i oženio samo radi toga.— Nije se morao tako žuriti! Zašto je već ovu večer...

— — uzeo nadvojvotkinju u svoj krevet — doda Corvisart ikoji se očito zabavljao ubacivanjem rečenica. — žuri mu se. Oženjen je i hoće nasljednika pa se dao odmah na posao. To je sasvim prirodno!— Ali on zapravo i nije oženjen. Pravo će vjenčanje biti za nekoliko dana u Parizu. Ove je noći Car morao ...— ... spavati u Upravi grada, da. On je jednostavno nožem presjekao formalnosti. A nema baš nikakva razloga da budete u takvu stanju. Smirite se. Pogledajte se malo u zrcalo! Pa čak i sada kad ste više nalik na pokisla miša nego na obožavanu pjevačicu, a onda letimično svratite pogled na tu krupnu djevojku koja je doduše svježa, ali ijoj je sva dužnost da nam dade prestolonasljednika. Pod Vašim su nogama svi muškarci, ili gotovo svi. Pa evo i taj Austrijanac.58Tek što se iskrcao, nervozno lupka nogama podno stuba čekajući vijesti o Vama. Pustite, dakle, Cara neka obavi svoju supružansku dužnost. Ako mi dopustite da budem surov, reći ću Vam da to neće ništa škoditi Vašem ljubavniku.Marijana nije odgovorila. A i čemu? U ovome času nijedan je muškarac ne bi mogao shvatiti, a to bi zacijelo značilo tražiti nemoguće jer je takva sama muškarčeva priroda. Nije toliko glupa, a i Fortunee nije bila tako šutljiva, te nije mogla ni pomisliti da bi bila prva žena koja je umijela uzbuditi strast gospodara Evrope. Napo-leon je obožavao svoju prvu ženu, pa ju je ipak debelo varao. U samoj biti muškarca leži potreba za promjenom, nesavladiva sklonost mnogožen-stvu, pa čak i ako je najozbiljnije zaljubljen. Međutim, premda se silila da tako filozofira, Marijana mije mogla smiriti muklu bol svojega srca. Zar je u njegovim očima zaista malo značio tjelesni oblik žene koju grli? Ako je tako, zašto je izabrao nju, Marijane? Koliko je uzbudila najdublje niti njegove duše? Koje je njezino mjesto između uspomene na Jozefinu i mjesta plavokose Marije Walewske u koju je, kako se kaže, bio u Varšavi ludo zaljubljen, i između drugih lju-bovca?Misleći da će Marijana zaspati, Corvisart je potiho navukao zastore oko kreveta i povukao se zajedno s Arkadijem. Propisao joj neki napitak, odredio gorušični melem i odmor u toplom. Marijana je

čula ikako na sobnom pragu šapće:— Živčani se napadaj smirio, a mislim da neće doći do prehlade. Zacijelo će malo biti iznemogla, ali mislim da je ito u sadašnjem času dobro. Barem će biti mirna.Marijanu samu iznenadi što se ispod svojih pokrivača počela tiho smijuljiti. Zar se smirila? Zar može biti mirna kad ćuti kako u njoj ključaju nove borbene snage koje je vrućica možda još više potakla. Nije ona takva žena da se dugo tuži na svoju sudbinu. Voljela je borbu. Te svadbene59noći, Jcoju je uživala druga, otkrila je u sebi nov smisao svojega postojanja. U njoj se u prvom redu javila gorka i žestoka antipatija, gotovo mržnja, prema toj plavoj d ružičastoj Austrijanka koja je bila poput neke mlitave djevojčice. A zatim se sasvim prirodno javila i potreba da se s njom bori, da ispita svoju moć na Napoleonov duh i srce i na njegova ćutila.Zašto da ne vrati šilo za ognjilo svome prevrtljivom ljubavniku? Zašto da ne iskuša i kod njega najstarije sredstvo ikoje je sam đavo stavio ženama na raspolaganje: Zašto da i (njega ne zahvati ljubomora koja ju je divlje mučila cijeli tjedan dana. Ta ona je već slavna! Cijeli Pariz zna za njezino ime, njezin glas, pa čak i za njezino lice. Ima sva sredstva koja će omogućiti da se o njoj govori, počev od Fouchea ikoji je postao nekom vrsti njezina prijatelja pa do novinskih članaka i vrlo vještih glasina koje će umjeti proširiti Fortunee. Kako će Car reagirati, ako se njezino ime bude često vezalo s imenom nekoga muškarca? To bi moglo biti zanimljivo!Fortunee joj je kazala: »Cijela Carska garda zaljubljena je u tebe«. Pa i sam Corvisart primijetio je da se za njezinu ljepotu zanimaju gotovo svi muškarci... Bilo bi glupo da ne iskoristi to oduševljenje i da ne pokuša jasnije vidjeti tajinu koju je za nju predstavljalo Napoleonovo srce. To će, dakako, biti sve prividno, a ne stvarno.Kad je Arkadi je na vršcima prstiju ušao u sobu da vidi kako joj je, Marijana upori u njega vatreni pogled zelenih očiju.— Da Id je još tu taj knez... Austrijanac?— Da. On 'me je usrdno zamolio da pogledam je li Vam što potrebno i baš sada potanko ispituje liječnika. Zašto to pitate?

— Jer je bio virio ljubazan i jer mu nisam zahvalila kako treba. Molim Vas, Arkadije, da to večeras učinite mjesto mene. Recite mu da će mi biti vrlo drago ako me sutra posjeti.Jolivail očigledno nije očekivao takva naloga, pa rask slaci oči.— To ću bez dvojbe učiniti, aili... Marijana mu nije dopustila da završi. Ukopase dublje u pokrivače, okrene se u stranu i glasno zijevne.— Laku noć, prijatelju. Pođite na počinak koji Vam je potreban. Kasno je.Na zvoniku obližnje crkve odzvonila je ponoć. Marijana nije hinila želju za spavanjem. Vrućica koja je plamtila u njezinim žilama prouzrokovala je ifcramost kao predigru milosrdnoj zaboravi sna. Sutra će primiti toga Austrijanca i bit će s cnjiime ljubazna. Možda će biti sretan da joj može ponuditi svoju kočiju s kojom će se vratiti u Pariz? U Parizu će se osjećati sigurnijom da se upusti u borbu, koju kani dobiti, s dva muškarca koja su zaokupila njezin život, i to s Francisom Cranmereom za svoju slobodu, a s Napoleonom za ljubav.Ojačana tom odlukom Marijana sklopi oči i utone u nemiran san, isprekidan nesuvislim snima. U njima se, začudo, nisu javili ni Car ni Francis. U teškim snovima Marijana se našla u nekakvoj paklenoj zelenoj džungli koja je na nju bacala svoje srebrne gubice. Htjela je vikati, ali joj iz grla nije izlazio glas. što je više vapila za pomoć, to se više pojačavao osjećaj gušenja. Istodobno se sva zelena džungla nadula, zaskočila je na nju, preplavila je da bi se slijedećeg časa pretvorila u razulareni ocean, a njegovi su se golemi valovi inadimali nad njezinom glavom. Marijana više nije imala snage, utopit će se, kadli iz sinjih dubina izroni jedna ruka koja je bivala sve većom i većom te ju je toplo obgrlila i izvela na veliko svijetlo. Iznenada se pojavi lik čovjeka, a činilo se da dolazi iz bljeskava obzorja. Marijana smjesta prepozna Jasona Beauforta. Vidjela je kako je samilosno i bijesno promatra.— Zašto vam je tako draga nesreća? — pitao je Beaufort. — Zašto? ... Zašto? ... Zašto? ...6061

Glas je bivao tiši, nestajaio je u daljini i postao tihi dah dok se lik zamotan u crnu ogrtaču, koji se vijorio, smanjivao i pretvorio u pticu koja je poletjela rumenim nebom.Marijana se probudi glasno zazivajući i jecajući. Sobu, u kojoj se vatra ugasila, rasvjetljavao je samo mali žižak. Iz vana se više ništa nije čulo osim divljeg udaranja kišnih pljuskova po prozorima i cesti. Marijana zadršće u krevetu. Bila je sva oblivena znojem, ali se činilo da je vrućica pala.Marijana nije mogla ponovo zaspaiti u mokru krevetu te ustane, skine vlažne plahte i noćnu košulju koja se prilijepala uz njezino tijelo, zatim se gola zamota u pokrivače i ispod goleme perine ispruži na samoj strunjači. Nije ni okrenula glavu prema bijelom liku palače. Još je preživljavala čudni san koji je netom posanjala i bilo joj je nekako žao. Već dugo nije mislila na Amerikanca. Odjednom joj se pričini da bi lakše podnijela sadašnja iskušenja da je on s njome. Usprkos svemu što ih je dijelilo, postala joj je dragom atmosfera koju je sa sobom nosio. To je bila neka mirna snaga, sklonost pustolovini i gunguli, pa i hladna stvarna mirna logika koja ju je nekoć pozlijedila. Gorko se osmijehnuvši pomisli da postoji samo jedan muškarac s kojim bi zaista, htjela pobuditi Napoleonovu ljubomoru, a to je ... Jason Beaufort...IIICARSKO VJENČANJESutra navečer stigla je Marijana kući u kočiji princa Clary und Aldringen. Arkadije je ostao da se pobrine za konje. Nije se još bila oporavila od žestoke vrućice koja ju je napala zbog jahanja po kiši, ali ju je grozničava žurba natjerala da pobjegne iz Compiegnea. I sam pogled na palaču bio joj je nepodnošljiv te bi pobjegla da je trebalo i na konju i po kiši samo da izmakne atmosferi grada u kome se već od zore govorilo o nečuvenoj Napoleanovoj povredi protokola.Videoi je uzbuđenu Arkadije se već rano jutrom dao na to da traži kočiju, ali istini za volju treba reći da nije išao da'ic od dvorišta. Leopold Clary, koga je Car držao uza se sve do dolaska nove supruge, morao je što brže stići u Pariz da austrijskom poklisaru, knezu Schwarzenbergu, preda hitne poruke svoga vladara, čuvši da

lijepa pjevačica, kojoj se sinoć divio zbog ljepote, traži kočiju kojom bi se vratila kući, mladi Austrijanac bio je sav izvan sebe od radosti.— Recite gospođici Mariji Steli da joj stoji na raspolaganju sve što imam, pa i ja sam. Neka se time koristi koliko ju je volja.Jedan sat kasnije Marijana je napustila Com-piegne sjedeći uz mladog diplomatu dok se Joli-val, ponešto ražalošćen, uputio prema konj usnicama. Pravo reći, vjerni Marijanin vođa bio je zbunjen. Iznenadna ljubaznost, koju je već jučer pokazivala mlada žena prema tom Austrijancu, koga je poznavala samo po imenu, nije mu govo-6263rila ništa dobro. To mije bilo u skladu s običnim reakcijama njegove prijateljice, pa se pitao što se zapravo iza toga krije.Za to vrijeme berlinka kneza Clarvja velikom se brzinom po kiši koturala prema Parizu. Kiša je noću počela padati, a činilo se da ne namjerava prestati. Sivo-žućkasto nebo bilo je nisko i olovno teško, ali ono dvoje u kočiji kao da to nisu primijetili. Marijana, koja je još uvijek bila umorna, zamotala se u veliki crni ogrtač s kapuljačom što ga je ujutro nabavio Jolival i, naslonjena na debelu oblogu od crvene tkanine, gledala je kišu, a da je nije ni vidjela. Duh joj je bio zabavljen jučerašnjim uspomenama. Ponovo je vidjela zadivljen Napoleonov izraz kad je otvorio vrata na kočiji i ugledao punašne obraze mlade nadvojvotkinje koja je bila smiješno okićena papiginiim perjem. Pred očima joj se ukazalo kako je Napoleon u dvorištu u Compiegneu pružio ruku da pomogne nad vojvotkinji sići s kočije. Vidjela je d kišu koja je pred njezine oči kao utvare dovodila stalno ono dvoje:.. Clary je šutke promatrao fini profil svoje suputnice, blijede od umora, s crnim podočnjacima koji su isticali njezine zelene oči što su ih dirljivo zasjenjivale velike crne trepavice. Promatrao je i savršeno lijepe ruke od kojih je jedna bez rukavice poput bijela cvijeta počivala na tamnoj tkanini ogrtača. Diplomatu je iznenadilo izrazito anristrokratsko držanje i ponašanje te pjevačice. Kako može neznatna Talijanka, obična kazališna djevojka, imati ponašanje vojvotkinje i ruke poput kraljice? A tako je žalosna, tako tajnovita kao da u srcu nosi tešku tajnu! To nikako

nije mogao shvatiti, pa ma šta mu rekli!... Ta tajna koju je slutio zanimala je mladog kneza, a uzbuđivala ga je ljepota mlade suputnice. Zbog toga se prema njoj ponašao vrlo diskretno. Za vrijeme svih dvadeset milja što su jedno uz drugoga prešli samo bi je pokatkad zapitao nije li joj hladno ili da li želi64da se načas zaustave. Bio je upravo presretan kad bi mu se nasmiješila.Marijana je cijenila takvo ponašanje i skučena u svoju tugu obojenu ljutnjom bila je zahvalna iknezu Clarvju zbog njegove izvaredne paž-Ijiivosti. Uostalom, nije joj bilo stalo do toga da s njime razgovara pa da procijeni dojam što bi ga na nj učinila. Sive oči mlada čovjeka govorile su dosta rječito premda su mu usta bila nijema.Kad su ušli u Pariz kroz gradsku mitnicu Saint-Denis, noć je već odavno pala, a Clary je još uvijek gledao Marijanu, pa čak i onda kad je njeno lice bilo samo blijeda mrlja u tami kočije. Žarko je želio znati gdje stanuje lijepa suputnica, ali držeći se vjerno svoje diskretne uloge samo je izjavio:__ Put nas vodi pored ambasade. Molit ćuVas, gospođo, za dopuštanje da Vas tada ostavim. Moj'a će Vas kočija dovesti kamo želite.Pogled je govorio ono što su usta zatajila. Marijana je shvatila taj nijemi govor i nasmiješila se malčice pakosno:— Zahvaljujem Vam, grofe, na Vašoj usluž-nosti. Stanujem u Palači d'Asselnat u ulici LilleBit ću sretna ako Vas budem mogla ponovo vidjeti, bude Ili Vam drago da me posjetite.Kočija se zaustavi pred austrijskom ambasadom koja je bila na uglu ulice Mont-Blanc1 i ulice Provence. Sav crven od uzbuđenja diplomat se naikloni nad rukom koju mu je pružila i stavi na nju svoje usne.— Gospođo, bit će mi osobito drago da Vam se već sutra poklonim i da Vam ponudim svoje usluge, budući da me blagohotno ovlašćujete. Nadam se da ću Vas ponovo naći potpuno oporavljenu.Marijana se ponovo nasmiješi. Usnice mladog čovjeka drhtale su na

njezinoj ruci. Bila je sigurna da je odsad u njezinoj vlasti i namjeravala je1) Sadašnja Chausee d'Antin. 5 Marijana II65da se tim posluži kako joj se bude prohtjelo. I tako se u mnogo vedrijem raspoloženju vratila u svoju kuću. Tamo je našla Adelaidu u društvu s Fortunee Hamelin. Obje su se gospođe nalazile u glazbenom salonu i živahno su brbljale kad je Marijana ušla. Očito je nisu čule da dolazi pa je iznenađeno pogledaše. Prva se snašla gospođa Hamelin:— Tko bi rekao? Odakle dolaziš? — poviče ona potrčavši da zagrli svoju prijateljicu. — Znaš li da te već dvadeset i četiri sata traže?— Tko me traži? — upita Marijana skidajući ogrtač kojii prebaci preko luka pozlaćene harfe.— Da, da, traže Vas — usklikne Adelaida, nešto uvrijeđenim tonom. — Moram reći da ste bili prema meni neobično tajnoviti, možda stoga što ste bili pozvani izvan Pariza radi Cara. Ipak ćete dopustiti da sam se iznenadila kad je jučer došao ovamo Carev glasnik s porukom da Vas traži Njegovo Veličanstvo!Marijani su noge klonule pa se spusti na klupicu pred glasovirom i zbunjeno pogleda svoju rođakinju.— Zar je uistinu tu bio Carev glasnik? ... Rekli ste da me je tražio ... Zašto?— Da pjevate! Što bi drugo? Zar Vi niste pjevačica Marijana d'Asselnat? — dobaci Adelaida s prizvukom gorčine zbog čega se Fortunee nasmiješila. Što Marijana u svom novom životu pjeva da bi mogla živjeti, bilo je svakako najgore zlo što ga je mogla zamisliti njezina rođakinja, stara aristokratkinja. U namjeri da odvrati prigovore stare djevojke, kreolka sjedne na klupicu i zagrli svoju mladu prijateljicu.— Ne znam što si radila — reče Fortunee — i ne pitam te za tvoje tajne. AM je jučer Veliki dvorski maršal poručio da te službeno moli da dođeš u Compiegne i da tamo danas pjevaš pred dvorom ...Marijana smjesta ustane jer ju je obuzeo bijes.— Zar pred dvorom? IM pred Caricom? Ona je stvarno Carica, znaš li, od ove noći, i to- prije nego li se obavilo svečano vjenčanje.

— Što hoćeš time reći? — upita gospođa Hamelin koju je zabrinuo nagli i nesavladivi bijes.— Da je Napoleon noćas uzeo Austrijanku u svoj krevet i da je s njom spavao, razumiješ li? Nije mogao čekati na građansko vjenčanje i na kardinalov blagoslov! Tako mu se svidjela, prema onom što su mi rekli, da se nije mogao svladati. I sad se usuđuje ... usuđuje se da mi naredi da dođem pjevati pred tom ženom! I to meni, koja sam još jučer bila njegova ljubavnica!— Ti si još uvijek njegova ljubovca — mirno je ispravi Fortunee. — Drago moje dijete, dobro upamti da Napoleona ništa ne smeta i da za njega nije abnormalno da smjesti jednu pored druge svoju ljubovcu i svoju zakonitu ženu. Sjetti se samo da je više puta izabirao za svoje lijepe družice oitačice carice Jozefine i da je naša Carica bila imnogo puta prisiljena pljeskati gospođici George ... kojoj je među inim Napoleon darovao dijamante koji su se sviđali njegovoj ženi, i da prije tvoga dolaska na dvoru nije bilo doBra koncerta bez Grassini. Naše Korzikansko Veličanstvo u tom je smislu sultan. On je vjerojatno želio da vidi kako ćeš se ponašati prema Austri-janki. Sad će se morati zadovoljiti s Grassini.— Zašto s Grassini?— Da, da, s Grassini. Durocov poslanik i:nao je nalog da pozove tu pjevačicu koja je za dvor uvijek spremna, ako ne može naći veliku Mariju Stelu. Budući da nisi bila tu, danas će u Com-piegneu morati pjevati bujna Giuseppina. Prema mome mišljenju to je u jednu ruku i bolje: to će biti duo s tim groznim Crescentinijem, omiljenim kastratom Njegova Veličanstva. Ti bi smjesta zamrzila toga namazanog kicoša koga Grassini obožava. Čak što više, ona mu se divi kao što se pouzdano divi svemu što Napoleon uvažuje. A on je Crescentinija odlikovao ...6667— Pitam se zašto? — primijeti Marijana odsutna duhom.Fortunee prasne u smijeh što je bilo donekle dobro jer je smanjilo napetost.— To je i najsmješnije na cijeloj stvari! Kad su rečenoj Grassini postavili takvo pitanje, odgovorila je sasvim ozbiljno: »Zar

zaboravljate njegovu ozljedu?« ...Adelaiida se veselo pridruži kreolkinu smije-. hu, a Marijana se samo nasmiješi. Malo je razmislila i kad je sve sabrala, inrije bila iznenađena što je bila odsutna. Ne bi se mogla vidjeti kako se naklanja onoj »drugoj«, a odgovarajući u ljubavnom duetu onom nazovd-muškarcu, koji je doduše imao izvanredan glas, sigurno je da bi bila sama sebi smiješna. Bila je i suviše žensko da se ne bi nadala da će Napoleon barem časkom pitati gdje je bila da ga nije poslušala. Tako je u biti sve dobro. Onaj koga ljubi, vidjet će je s muškarcem koji će biti kadar pobuditi Carevu zabrinutost ... u što se nadala... uz uvjet da će još imati moć da ga uzbuđuje. Marijana se nehotice nasmiješi pri toj pomisli, zbog čega Fortunee razočarano primijeti:— Maiijano, zaista je vrlo ugodno da ti mogu bilo što pripovijedati a da ne uspijem privući tvoju pažnju. Na što misliš?— Ninašto. Ah, dakako, na njega. Sjednite, a ja ću vam pričati što sam radila ova dva dana. Adelaido, za ljubav božju, naredite da me čim god ponude, umirem od gladi.Iako se to ne bi očekivalo od još sinoć tako teške bolesne žene, Marijana se energično baci na obilnu gozbu koju je Adelaida kao nekim čudom brzo dopremila iz kuhinje. Istodobno je pričala o svojoj pustolovini, pazeći pri tom da ne spominje ono što bi bilo tmurno ili žalosno. Pričala je o svom pothvatu okrutno se rugajući sama sebi, ali se obje slušateljice nisu smijale. Kad je završila, Fortunee se uozbiljila i primijetila:68— Možda je taj sastanak ipak bio važan? Barem si mogla poslati Jolivala!— Znam, ali nisam htjela da se od njega odijelim. Osjećala sam se... nesretnom i napuštenom. Uostalom, uvjerena sam da je to bila stupica.— To je još jedan razlog više da je bilo potrebno da se na svoje oči uvjeriš tko te tamo čeka. A ako je to bio tvoj muž?Nastane tišina. Marijana odloži čašu koju je upravo htjela ispiti, no tako nespretno da se slomila. Odjednom je problijedila da se gospođi Hamelin Fortunee smilila.

— To je samo pretpostavka — ljubazno pri-dometne.— Ali se mogla provjeriti! Ne vidim zašto bi tražio da dođem tamo, u taj ruševni dvorac, a priznajem da na njega nisam ni mislila nego na one koji su me već jednom oteli, što bih mogla sada učiniti?— Ono što si odmah morala učiniti: upozoriti Fouchea i čekati. Štogod ti taj neznanac misli upriličiti, bilo stupicu bilo sastanak, kladila bih se da će ponovo pokušati. No, dopusti da ti čestitam.— Na čemu?— Na tvom austrijskom plijenu. Napokon si se odlučila da poslušaš moje savjete, i to me oduševljava. Vidjet ćeš kako se lako podnosi nevjer-nost jednog muškarca kad ti je drugi pri ruci.— Ne trči pred rudo — suprotstavi se Marijana i nasmije se. — Nije mi namjera da ponudim knezu Clarvju da bude zamjena već naprosto želim da se javtno pokažem s njiim. Najviše 'me na njemu zanima to što je Austrijanac, čini mi se vrlo zabavnim voditi na uzici zemljaka naše nove vladarice.Fortunee i Adelaida stadoše se složno smijati.— Zar je zaista tako ružna kako se pretpostavlja? — živahno upita gospođica d'Asselnat čop-69kajući ušećereno voće pripremljeno za njezinu rođakinju. Marijana časkom zastane i napola zatvori oči kao da želi bolje vidjeli lice uljeza. Okrutni prezir izvine nježni luk njezinih usana u podsmijeh koji je bio prava suština njezine ženstvenosti.— Ružna? I ne toliko. Pravo da kažem ne bih vam znala točno reći kakva je. Ona je... obična žena!— Ah, jadni Napoleon! — licemjerno uzdahne Fortunee. — To ipak nije zavrijedio! Običnu ženu... I to on koji voli samo ono što je izvanredno!— Hoćete li čuti moje mišljenje — poviče Adelaida. — To su Francuzi i zavrijedili. Habsbur-škinja će im donijeti propast!— Cimi mi se da tako ne misle — nadoveže Marijana lako se inasmijehnuvši. — Valjalo je po ulicama Compiegnea čuti klicanje i povlađivanja!— Možda u Compiegneu — odgovori zamišljeno Fortunee. — Lišena su mogućnosti da vide svečane dvorske predstave, izuzev

lov. Nešto mi govori da Pariz neće prirediti tako topao doček. Dolazak te Austrijanke oduševljava samo nepri-pitomljene salone koji u njoj vide Korzikančevu Nemezu1 i anđela osvetnika Marije Antoanete. Ali puk baš nije oduševljen. On prije svega obožava Jozefinu, a zatim ne voli Austriju. Nemojte misliti da je to zbog toga što imaju grižnju savjesti.SMljedećeg ponedjeljka, 2. travnja, Marijana je promatrala svjetinu koja je nagrnula ma Place de la Concorde2 te je mislila da će Fortunee možda imati pravo. Svjetina je bila u blagdanskim gizdavim haljinama i nešto živahna, ali nije bila ve-1) Grčka božica osvete i pravde.2) Trg slobode, prostrani pariški trg uz Senu nedaleko Tuilerija i Champs EIvsćes.70sela. Čekajući na prolaz svadbene povorke protegnula se duž Champ Elysees, zbila se među osam zastava na uglu trga, natisnula se už zidove spremišta za dvorsko pokućstvo i Palače mornarice, ali se u njoj nije osjećala grozničavost velikih dana...Bilo je lijepo vrijeme. Činilo se da se očajna kiša već stalno nastanila nad Francuskom, ali je zorom odjednom prestala padati. Proljetno sunce otjeralo je oblake i svježim sjajem svijetlilo je na dobro ispranom nebeskom plavetnilu ina kome su se isticali nježni pupoljci kestenova. To je odmah potaklo Parižanke da na glavu stave slamne šešire i da ih ukrase cvijećem, a njihove drugove da obuku kapute nježnih boja i svijetle hlače. Marijana je radosno promatrala tu pretjeranu otmjenost. Bilo je kao da pariški puk želi pokazati pridošlici ikako se Francuzi umiju oblačiti.Iz svoje kočije, koja se smjestila pokraj jednoga od konja iz Marija1, u društvu Arkadija Jolivaila, Marijana je mogla vidjeti sav ukras trga. Posvuda su bile zastave i lampioni, pa i -na Chappeovu2 telegrafu na krovu Palače mornarice. Rešetke Tuilerija bile su svježe pozlaćene, fontane su izbacivale vino, da bi svatko mogao sudjelovati pri Carskoj svadbi bili su pod drve-ćem Kraljičina šetališta postavljeni golemi stolovi s besplatnom hranom i pićem zaštićeni razapetim platnom s crvenim i bijelim prugama. Oko prostrana trga bili su nagomilani sanduci svijetlo-crvenih naranača

pripremljenih za svečanu večernju priredbu. Čim će se doskora završiti svadbeni obred u velikom četverokutnom salonu Lou-vrea, dobri Carevi podanici moći će po volji jesti jer je tu bilo 4800 pašteta, 1200 jezika, 100 janjećih plećki, 250 pura, 360 kopuna, isto toliko pilića, nekih 3000 kobasica i mnoštvo drugih stvari.1) Konjski kipovi dovezeni iz razorenog dvorca Louisa XIV.2) Francuski inženjer Ch. Chappe (1763—1805), uveo je zračnu telegrafiju.71— Večeras — uzdahne Jolival otmjeno šmr-ćući prstovet finog burmuta — Njihova će Veličanstva vladati narodom pijanaca, ne uzimajući u račun pokvarene želuce.Marijana ne odgovori. Sajamsko raspoloženje zabavljalo ju je ali i razdraživalo. Po Champs Elvsees dizali su se glatki stupovi s darovima na vrhu za onoga tko ih -skine, rtu su bile svakovrsne atrakcije, kazališta na otvorenom, igre s kolutima i svakojake vratolomne igre u kojima su Parižani već od predvečerja nastojali zaboraviti da dobivaju Caricu koja im nikako ne odgovara. Po-svud oko Marijanine kočije i oko drugih kočija, koje su amo došle da gledaju, čule su se zdrave šale koje su odavale stanje unutrašnjeg raspoloženja Parižana. Svi su znaili što se desilo u Com-piegneu i da će uskoro Napoleon voditi do oltara ženu s kojom već tjedan dana spava, iako je građansko vjenčanje bilo tek sinoć, u Saint Cloudu.Bilo je podne, a topovi su pucali već dobrih pola sata. Na kraju, još čiste aleje Cha"mps Elvsees, uzduž koje su bujaili nježni novi listovi kestenova, sunce je okomito padalo na golemi slavoluk od drva i oslikanog platna što su ga s mukom izgradili da zamijeni spomenik u slavu Velike armade, koji je bio još daleko od svoga dovršenja. Ipak je pod proljetnim suncem dobro izgledao taj lažnii spomenik okićen novim zastavama i velikim kitama cvijeća kojim su ga ukrasili tesari, s velikim prividnim reljefima na bokovima i s natpisom koji je glasio »U ČAST NAPO-LEONA I MARIJE LUJZE, GRAD PARIZ«. Marijana je u sebi mislila kako je to bezazleno oduševljenje smiješno kad se zna za bezbrojne štrajkove, za obustave radova, radničke zahtjeve i razne pokrete koji su pratili

njegovu izgradnju. Sam natpis Marijanu nije zabavljao ni veselio jer je vidjela jedno pored drugoga imena Napoleona i Marije Lujze.Uzduž slobodnog prolaza treperile su crne perjanice na visokim dlakavim kapama gardijskih grenadira koji su na raskršćima zamjenjivale crne šapke lovaca sa zelenim i crvenim perjem. Nad Parizom vijorila se jedna te ista pjesma koju su neprestano svirale posvuda razasute glazbe. To je bila pjesma: »Najbolje je u obiteljskom krilu«, koja je Marijanu brzo ogorčila. Bio je to neobičan izbor za dan kad se Napoleon vjenčao s nećakinjom Marije Antoanete. Topovi su bili još neobienija pratnja toj melodiji.Uto Arkadi] e položi na Mari jamnu ruku svoju ruku u rukavici od svijetle kože divokoze.— Ne mičite se i nemojte se naglo okrenuti — prošapće Arkadije — ali pogledajte sasvim oprezno kočiju koja se smještava do naše. Unutra su jedan muškarac i jedna žena. Lako ćete prepoznati ženu kao što sam je i ja prepoznao, ali muškarca ne poznam. On je visoka stasa, vrlo lijep ... unatoč ožiljku tankom poput oštrice noža koji mu siječe lijevi obraz.Marijana se s mukom svladala da ne za-dršće, ali je Jolival ipak osjetio kako je ispod njegove ruke zadrhtala njezina ruka. Drugom rukom Marijana pokrije usta i prenemažući se zi-jevne kao da joj je tobož dosadilo čekanje na svadbenu povorku. Zatim polagano, sasvim nenapadno okrenu glavu upravo toliko da je mogla vidjeli susjednu kočiju.Bio je to kabriolet1 žute i crne boje, sasvim nov i vrlo elegantan, na kome se poznala ruka Kellera. prvog graditelja kočija na Champs Elvsees. U njemu su bile dvije osobe. Starija žena, veličanstveno odjevena u crni baršun i kunovinu, bila je njezina stara neprijateljica Fanchon-Fleur-de-Lys, kojoj se nije mogla dugo čuditi, jer joj je pažnju privukao njezin pratilac. Kad ga je prepoznala, srce joj načas prestade kucati, ali ne1) Laka kočija obično na dva točka i pokrovom koji se dao spuštati.7273zbog iznenađenja već zbog neugodnog uzbuđenja, koje je graničilo s odvratnošću. Kako je i očekivala po Joldvalovu opisu, bio je to

Francis Cran-mere...Ovaj put nije bilo nikakve sumnje: to je bio on, a ne priviđenje što ga je možda rodila mašta poremećena uzbuđenjem prvog nastupa. Marijana je prepoznala gotovo suviše čiste crte lica, ukrućene u vječitoj dosadi, tvrdoglavo čelo, nešto potešku bradu u naboru visoke kravate od muse-lina i besprijekornu otmjenost snažnog tijela koje se branilo od debljine intenzivnim sportom. Odijelo je bila divna simfonija boje sive grlice, a zadnji ton te simfonije bio je ovratnik od crna baršuna.— Slijedili su nas — šapne Jolival. — Kladim se da su tu samo zbog nas! Pazite kako Vas taj čovjek gleda! Zar to nije on? ... Vaš muž?— Da, to je on — potvrdi Marijana neobično mirnim glasom uzme li se u obzir bura koja se dizala u njezinim grudima. Ponosit i prezriv pogled njenih zelenih očiju nepomično se uperi u sive Francisove oči, a da nije nd časkom trepnula. Zadovoljno je ustanovila da je sada, kad se našla s Francisom okom u oko, nestalo neodređene tjeskobe koja ju je mučila odonda kad se pojavio u kazalištu ... Ničesa se toliko nije bojala koliko neodređene, podmukle i nedohvatljive opasnosti. Neugodno je podnosila sve nepoznato dok je u borbi okom u oko osjećala da potpuno vlada svojim oružjem. Po priroda bila je i suviše odvažna pa je u svakoj prilici najradije imala suočenje.Nije ni trepnula kad je primijetila podrugljivi podsmijeh Francisa i njegove suputnice. Nije se baš mnogo začudila što ih vidi zajedno, pa ni tome što je grozna starica iz podruma Željezni čovjek odjevena poput vojvotkinje. Arkadije je već ranije opisivao različite preobrazbe nekadašnje gošće Jelenjeg parka. Znala, je da je pokvarena, opasna i naoružana za svaku priliku: bila74je neka vrsta ženskog Prote ja1. Marijana se ne bi čudila kad bi je srela i u salonu u Tuilerijama. No nikako nije namjeravala da o svojim stvarima raspravlja u prisutnosti Fanchon-Fleur-de-Lys. Još nije znala na kakav je tajanstveni način Francis uspio doći u vezu s tom Desormaux i što joj je sve povjerio o njihovim nekadašnjim odnosima. U Marijane je bilo previše samoljublja da bi dopustila da se u njezin privatni život upleće žena koju je nekoć sramotno

žigosala krvnikova ruka. A budući da se ne može" znati kako će takvo stvorenje reagirati, mlada je žena odlučila da se izmakne, iako je vruće željela da jednom zauvijek obračuna s lordom Cranmere.Već se napred nagnula da naredi Grakhu Hanibalu, koja je u novoj Livreji na svome sjedištu ponosno dizao glavu, da se odmah vrate kući kadli se naglo otvore vrata na kočiji i na njima se pojavi glavom Francis. Držeći šešir u ruci pozdravi je drsko i očito namješteno.— Smijem li imati sreću da se poklonim kraljici Pariza — započne Francis mirnim tonom. Smiješio se, ali smiješak nije zahvaćao njegove oči, tvrde poput kamena, što su drzovito gledale mladu ženu koja je poblijedila pod kukuljačom od tamnoljubičaste svile prekrite čipkom iz Chan-tillvja u skladu s otmjenom odjećom koju je nosila.Rukom u rukavici Marijana zadrži Arkadi ja koji je nasrnuo da odbije posjetitelja:— Ostavite, prijatelju! To je moja stvar... Zatim nešto promuklim glasom, koji je odavao njezino uzbuđenje, oštro zapita:— što hoćete?— Već sam Vam rekao: pokloniti se najljepšoj ..., pa ako joj se bude sviđalo, i s njom malo porazgovorditi ...1) U rimskoj mitologiji morski bog, prorok, koji je mogao po volji mijenjati obličje.75— Ne sviđa md se — drzovito odbrusi Marijana. — Ako mislite da mi imate nešto reći, pišite gospodinu Jolivalu koji će preuzeti dužnost da bude moj glasnik i da upriliči sastanak. On će Vam reći kad budem mogla s Vama govoriti. Ne možemo razgovarati tu... usred svjetine. Moja je adresa...— Znam Vašu adresu i godi nii što Vam je draži razgovor u četiri oka, no sjetite se, draga moja — ironički će Francis — da je čovjek naj-osamljeniji usred mnoštva, a ono svakim časom biva veće. Odasvud nas prditište, te neće biti moguće da se odavle maknemo prije no što se ono raziđe. Bojim se da ćete me morati podnijeti htjeli ili ne htjeli. Radije da govorimo o našim stvarima, zar ne?Svjetina se uistinu tako natisnula da je spriječila kočiji da se

pokrene, a i ostalim kočijama da dođu do trga. čula se buka koju je povremeno nadvladala jeka glazbe, ali se ipak moglo razgovarati. Francis koji je stajao pred kočijom uvuče glavu unutra i pokazujući na Jolivala reče:— Taj će gospodin biti ljubazan pa će mi na koji trenutak prepustiti svoje mjesto pored Vas... — ali Marijana odrešito odsiječe ne povlačeći ruku koju je stavila na ruku svoga prijatelja:— Ništa ne skrivam pred vikontom de Joli-vad koji o meni sve zna, kako sam već rekla, a koji je i moj prijatelj. Pred njim možete slobodno govoriti.— Hvaila! — na-to će Francis nezadovoljno se nasmijehnuvši. — Možda Vi nemate ništa pred njim kriti, ali to ne vrijedi za mene. Uostalom — prometne Francis stavljajući na glavu šešir koji dublje utisne lagano udarivši po njemu — slobodni ste da se odlučite da li želite sa mnom razgovarati, ... no neće proći ni sat vremena pa ćete požaliti. Sluga sam, draga moja!Okrene se da ode. Marijana se sasvim nagonski sagne za njim... Treba što prije sve to svršiti! Naglo poviče:76— Ostanite!Arkadiju dobaci moleći pogled lako stežući njegovu ruku.— Molim Vas, Arkadije, da me ostavite nekoliko časaka da s njim govorim. Mislim da je to najbolje. On mi i onako ništa ne može.Arkadije uzdahne i stane se izvlačiti iz mekane dubine kočije.— Dobro, izaći ću, no neću Vas gubiti s vida. Evo me s Grakhom čim što vidim ili čujem...Otvori vratašca na suprotnoj strani i siđe dok je Francis ulazio u kočiju. Lord Cranmere stana se smijati.— Vidim da Vaš prijatelj ima neke predrasude s obzirom na mene koje su izraz Vašeg povjerenja u njega, a koje jasno svjedoče da ste, draga imoja, prema njemu bili vrlo povjerljivi. Poštene mi riječi, on drži da sam drumski razbojnik.— Moje mišljenje, gospodine, ovdje nije važno — oštro odvrati Arkadije. — No, ipak, znajte da ga ne možete promijeniti.— Kako ste i sami rekli — dobaci Englez slegnuvši leđima —

Vaše mišljenje zaista nije važno. Međutim, ako se bojite da ćete se dosađivati, dragi gospodine, nitko Vas ne smeta da pođete praviti društvo gospođi koja je došla sa mnom. Znam da vruće žali da Vas vidi. Pogledajte, smiješi Vam se...Marijana nehotice skrene zelene oči prema kočiji žute i crne boje i namršti čelo vadeći da Fanchon gleda Jolivala i da se milo smiješi koliko to već dopušta njezina priroda. Jolival sažme , ramenima i protisne se uz Jkočiju da bi časkom razgovarao s Grakliom ne puštajući s vida one koji su sjedili u kočiji. Marijana odrešito primijeti.— Ako biste htjeli, lord Cranmere »razgovarati« sa mnom, kako kažete, mogli biste to drukčije započeti, a ne da navaljujete na moga najvjernijeg prijaitelja. Nemaju svi poput Vas smi-77sa© za sumnjive odnošaje. Upotrebljavajući taj izraz za gospođu s ljiljanovim cvijetom dokazujem svoju neobičnu blagost.Ne odgovarajući, Francis se svom težinom spusta na zelene baršunaste jastuke pokraj mlade žene, koja se instinktivno pomakne da izbjegne s njime svaki dodir. Na časak je vidjela njegov nepomičan profil, a duboku tišinu ispunjavalo je samo teško Englezovo disanje.Marijana je okrutno i zadovoljno u sebi mislila da je teško disanje možda posljedica udarca mačem koji mu je probio grudi, ali ta je pomisao zapravo bila samo nadoknada na žalost što ga vidi živa. Marijana je znatiželjno promatrala kao da je stranac čovjeka kojega je nekoć ljubila, u koga je vjerovala kao u Boga, kome se radosno klela na poslušnost i vjernost... Prvi put našla se sama s njiime nakon one strašne noći. A toliko se toga promijenilo! Tada je bila hladnokrvno žrtvovano, očajno dijete, ostavljeno na milost i nemilost čovjeku bez savjesti i bez srca. Danas je Careva ljubav čini jakom, štiti je... Sad će ona nametnuti svoju volju ...Zapazila je da se Francis, naprotiv, nije promijenio osim što je brazda gorkog nepovjerenja u kutu njegovih snažnih usana zamijenila brazdu dosade. Lord Cranmere bio je još uvijek lijep usprkos tanku ožiljku što mu je presijecao obraz i savršenim plemenitim crtama pridavao nešto romantične tragike. Marijana se

čudila što je za toga krasnog čovjeka, koga je nekoć ljubila, osjećala antipatiju koja je graničila s ođvratnošću. Budući da je uporno šutio i pažljivo promatrao vrh svojih lakiranih cipela, odluči, da prva otvori vatru. Trebalo je dokrajčiti i to što prije! Njegova nazočnost unosila je u tijesni prostor kočije neugodno raspoloženje.— Željeli ste sa mnom govoriti — hladno reče Marijana — pa bi mi bilo drago da počnete. Ne bih htjela da se naš sastanak produži.78— A zašto? Zar nije divan ovaj čas kad se dvbje supružnika sastalo iza tako duge odsutnosti! .. a osobito kad su mislili da su zauvijek rastavljeni? Zar Vi, draga Marijano, niste sretni da ]>o>red sebe vidite čovjeka koga ste ljubili? Vi ste fne, draga moja, ljubili... a čak bih kazao da s^e ludovali za mnom onog sretnog dana našeg vjenčanja. Još i sada vidim Vaše velike oči kad je ditigi velečasni ...Aiarijanina se ustrpljivost brzo iscrpla.— Dosta! — presiječe. — Vi ste zaista odviše drzoviti! Zar ste zaista tako nesavjesni ili ste za-borarili na ugodne okolnosti koje su pratile naše vjenčanje? Smijem li Vas podsjetiti na to da ste se, tqk što ste se pred bogom zakleli da ćete me Ijubiji i štititi za cijelog života, da ste se požurili kartati i izgubiti ne samo ono što Vam je preostalo nego i veliki imutak što sam Vam ga ja donijela ... i zbog koga ste me uzeli za ženu? A kad još i to nije bilo dovoljno, bacilii ste na igraći stol i ljubav, koju sam Vam zaista naivno bezazleno donijela, proigrali ste sram mlade djevojke, moje djevičanstvo, moju čast. I još se usuđujete ismje-hivati tu noć u kojoj ste razorili moj život kao da je to jedno od onih veselih dogodovština o kojima muškarci rado pričaju uvečer uz bocu stare rakije.Lord Cranmere nezadovoljno sažme ramenima, ali skrene u stranu oči da bi izbjegao plame-ni Marijanin pogled.— Da niste bili tako glupi — progunđa Francis Cranmere — to bi možda i bila vesela pripovijest. No Vi ste od toga napravili dramu.— Zaista! Biste li mi objasnili što sam, po Vašem, morala činiti? Koliko shvaćam, Vi mislile da sam morala primiti zamjenu koju ste našli.— Ne tako daleko! Prava žena um i jela bi pronaći riječi koje u muškarcu pobuđuju nadu i dovode ga do krajnje ustrpljivosti. Ta je

budala bio lud za Vama ...79— Gluposti! — izbaci Marijana koja je iznenada oćutila neobično uzbuđenje pri spominjanju Jasona Beauforta. — Toga me je dana prvi/put vadio.— Zar mislite da to nije dosta da mušiarac poželi ženu. Trebalo je čuti kako pjeva o ivašoj ljepoti, o 'milini Vašeg lica, o sjaju Vaših pčiju. »Ako postoje sirene, onda je ledi Marijana/njihova kraljica« govorio je Amerikanac. Bože n/oj! — zamumlja Francis očito ljut. — Od njega sce mogli činiti što ste htjeli! Bio je spreman da Vam sve vrati u zamjenu za jedan sat ljubavi! A možda i samo za jedan poljubac. A kad tamo Vi ste od toga napravili tragediju, otjerali ste čovjeka koji je imao u rukama sve naše bogatstvo . J.— Zar »naše« bogatstvo? — ironično <je Marijana. I— Vaše bogatstvo, ako hoćete. To je razlog više da ste ga moraili jače braniti i pokušati dobiti barem mrvice...Marijana je prestala slušati. Čemu? Dobro je poznavala Francisovu potpunu nemorailinost pa se nije ni čudila duševnoj pokvarenosti koja ga je navela da joj tako nepristojno predbacuje što nije umjela prevariti Jasona i od njega iščupati ono što je dobio na kartama. Više uopće nije slušala ... Iznenada se sjeti zadnjih časaka koje je provela uz Jasana u svojoj sobi iu Seltonu. Sjeti se poljupca što ga nije dala nego ga je sam Jason oteo. Na svoje golemo čuđenje ustanovi da po-slije toliko vremena još i sada osjeća njegov žestok i sladak, nepoznat i uzbuđujući okus usprkos bijesu koji ju ije tada obuzeo. To je bio prvi poljubac što ga je uopće primila... a to se ne zaboravlja!Sjećajući se toga Manijama načas zatvori oči, ali ih opet otvori, što to Francis govori?— Poštene mi riječi... Vi me ne 9lušaite!— Jer me Vi uopće ne zanimate. Nije mi namjera gubiti vrijeme objašnjavajući Vam kako u80stanovitim slučajevima reagiraju ljudi kojima je stalo do njihove časti. Želite li čuti što zapravo mislim, reći ću Vam da ne razumijem

kako ste se uopće usudili da mi se približite. Francis Cran-mere, ja sam zaista mislila da sam Vas ubila, ali mada Vas je Vaš gospodar đavao uskrsnuo, Vi ste za mene mrtvi, i to ćete ostati.— Shvaćam da je taj stav za Vas najzgodniji, alii ipak ostaje činjenica da sam živ i da to mislim ostati.Marijana slegne ramenima i okrene glavu.— Odstranite se od mene i nastojte zaboraviti da su jednoga dana spojili Marijanu d'Assel-nat i Francisa Cranmerea... barem ako želite ostati slobodan, a možda i živ.Francis je radoznalo promatrao mladu ženu.— Zaista? Čini mi se da u Vašem glasu, draga moja, otkrivam prijetnju. Što hoćete reći?— Ne pravite se gluplji no što jeste. I sami dobro znate: sad smo u Francuskoj a Vi ste Englez, neprijatelj carstva. Treba da samo pokažem rukom ili da reknem riječ pa će Vas zatvoriti. A kad jednom budete u zatvoru, bit će lako da zauvijek nestanete. Zar mislite da bi mi Car uskratio Vašu glavu kad bih ga za to zamolila. Ovaj put budite pametan igrač, priznajte da ste izgubili, povucite se i nastojte da me ne vidite. Vrlo dobro znate da ništa ne možete protiv mene.Govorila je tiho, ali odlučno i dostojanstveno. Nije rado pokazivala svoju moć nad gospo-darem Evrope, ali je u ovom slučaju bilo dobro da odmah sve otvoreno iznese. Neka Francis zauvijek nestane iz njezina života pa će sigurno doći dan kad mu bude mogla oprostiti... No, umjesto da promisli o riječima koje je čuo, lord Cran-mere stane se glasno smijati... a Marijana se osjeti slabije sigurna u samu sebe. Strogo ga upita:— Mogu li znati što sam tako smiješno rekla?6 Marijana II81— ... Ah, draga moja, Vi ste zaista nenaplativa. Poštene mi riječi, smatrate se za caricu. Smijem li Vas podsjetiti da će se Boney vjenčati s nesretnom austrijskom madvojvotkinjom, a ne s Vama.Francšsova ironija i uvredijiirva umamjenica kojom su se Englezi služili da označe Bonaparta raspalile su Marijandnu srdžbu.— Bdla ja carica ili ne — protisne Marijana kroz zube — pokazat ću

Vam da Vas se ne bojim i da se ne dam vrijeđati.Hitro se nagne naprijed da dozove Arkadija koji je morao biti kraj kočije. Htjela ga je zamoliti da dovede jednog od policajaca koji su se u dugim crnim redengotima sa šeširom od krtice na glavi i sa čvrstom kratkom toljagom u ruci miješali među svečano odjevenom svjetinom. N9 nije imala vremena otvoriti usta. Francis je zgrabi za rame i grubo gurne u dno kočije.— Budite mirna, mala budalo! Samo gubite vrijeme, a osim toga i sami vidite da nas je svjetina odasvud stisla. Nitko ne može ući u kočiju ni iz nje izaći. A kad bih i htio izaći, ne bih mogao.To je bila istina. Svjetina se tako natisnula oko kočije da se kroz vratašca vidjelo samo talasanje glava. I Arkadije vjerojatno sjedi pored kočijaša Grakha, kako bi izbjegao pritisku svjetine. Nadvladavajući galamu čula se dz daljine kao neka mukla grmljavina nad kojam je lebdjela jeka neodređene glazbe. Možda se primicala svečana povorka? No Marijana je izgubila interes za svečanosti toga dana. Imala je osjećaj da će se u kočiji ugušiti. Bilo joj je pri duši vrlo neugodno, a da zapravo nije znala zbog čega. Možda zbog susreta s tim čovjekom koga mrzi. Sve joj je zatrovao.Odgurnuvši ruku koja se zadržala na njezinu ramenu uperi u njega pogled pun mržnje.82— Ništa nećete izgubiti, budete M čekali. Iz ove ćete kočije izaći samo putem za Vincenines ili La Force1.Francis se ponovo stade smijati, a Marijana osjeti da su joj niz leđa potekli žmarci.— Kad biste se tako rado igrali i kladili kao što ja — neobično blago reče Francis — kladio bih se s Vama da od toga neće biti ništa.— A tko će one spriječiti?— Sami Vi, draga moja. Prijava ne bi ionako imala smisla jer bi me odmah pustili iz zatvora i to uz ispriku, no kad me saslušate, nećete imati volje da me dadete zatvoriti.Marijana se ukoči od potmula straha što ju je zahvatio. Pokušala je .razmisliti. Čini se da je Francis i suviše siguran u sebe! Zar mu tu sigurnost daje lažno ime pod kojim se skriva? što joj je ono neki dan rekao Fouche? Zar nije kazao da je vikont d'Aubecourt posjećivao

salon Doroteje de Perigord?... To ipak ne bi bilo dovoljno da ga zaštiti od pandži Fouchea koji je uvijek bio za petama špijuna ili mogućih urotnika. Pa što? ... Bože, Bože, kad bih samo mogla od sebe otjerati tjeskobu koja ju je zahvaćala! ...Podrugljivi Framcisov glas podsjeti je na zbilju, šaptao je tako nježno da je zadrhtala.— Draga moja, čudesno ste lijepi. Nema muškarca koji Vas ne bi poželio. A tako Vam dobro pristaje kad se ljutite! Tad Vam se krijese sjajne zelene oči i trepte grudi ...Njegov procjenjivački pogled gladio je prekrasno lice na koje je pjenušava kukuljača bacala ružičastu sjenu, milovao je dug dražestan vrat i plemenite grudi koje su bile široko raskrivene u okviru čipaka i svile. To je bio požudan pogled bez nježnosti poput pogleda kojim konjski trgovac promatra lijepu ždrebicu. Procjenjivao ju je, a istodobno i skidao do gola očitujući jasnu i1) Tadašnji pariški zatvori.83surovu želju da je posjeduje pa je Marijana sva pocrvenjela. Kao da je hipnotiziran ljepotom koja mu je bila na dohvat ruke, Englez se nadvije nad nju spreman da je zgrabi. Ona se tijesno priljubi uz kočiju i promrmlja između stisnutih zubi:— Ne približujte se! Ne dirajte ime! Urlat ću, pa ma šta se dogodilo! Vikat ću tako snažno da će se svjetina razmaknuti!Drhtao je, ali se ipak povukao. Njegov maloprije vatreni pogled zadobio je ponovo izraz dosade. Smjestio se u drugom kutu kočije, zabio se u njega, zatvorio oči i uzdahnuo:— Ah, šteta! ... Osobito šteta zbog toga što je sve to blago namijenjeno Bonevu da u njemu uživa! Možda ste mu dali i nekog pomoćnika? Govori se da je polovina muškaraca u ovome gradu u Vas zaljubljena.— Hoćete li prestati? — zamumlja Marijana. — Recite što imate reći i dosta! Što hoćete?Otvorio je jedno oko, gledao u nju i nasmi-jehnuo se.— Kad bih Vam htio udvarati, morao bih reći: »Vas«, što bi bilo istinito d pravo. No o tome ćemo govoriti kasnije... Ne, sada imam briga koje su mnogo više zemaljske. Treba mi novaca.

— Zar i to? — poviče Marijana. — Zar mislite da ću Vam ih ja dati?— Ne mislim. Znam. Draga Marijano, novac je uviiiijek među nama imao veliko značenje — cinično uzvrati Francis. — Vjenčao sam se s Vama poradi Vašeg imetka. Istina, malo sam ga prebrzo spiskao. Zbog toga sam očajan, no budući da ste još uvijek moja žena i budući da je očito da plivate u zlatu, čini mi se sasvim prirodnim da Vas zamolim ...— Ja više nisam Vaša žena — odvrati Marijana u kojoj je umor pomalo gasio bijes. — Ja sam pjevačica Marija Stela... a Vi ste vikont d'Aubecourt!84— Gle! Pa Vi i to znate! To mi je zaista vrlo drago. Po tome možete suditi kakav je moj položaj u pariškom društvu. Vrlo me cijene.— Manje će Vas cijeniti kad s Vama dokrajčim! Znat će se da ste engleski špijun.— Možda, ali istom prilikom saznat će se i za Vaše Pravo ime, a budući da ste moja zakonita supruga, postat ćete ledi Cranmere, dakle Engleskinja, pa zašto da i Vi ne budete špijunka?— Nitko Vam neće vjerovati — odvrnu Marijana slijegajući ramenima. — A što se tiče novca...— Već ćete urediti da što prije nađete pedeset tisuć franaka — kratko i mirno nadoveže Francis. — Inače ...— Što će biti? — iz visoka dobaci Marijana. Lord Cranmere stane bez žurbe prekapati podžepu, izvuče iz njega žuti papir složen u četvero, razmota ga i položi na koljena mlade žene dovr-šivši svoju izreku.— Inače će već sutra cijeli Pariz biti poplavljen ovakvim papirima.Povjetarac koji je prodro kroz otvoren pro-zorčić potrese žuti papir na kome su bila natiskana velika crna slova koje je Marijana čitala sve više preneražena: »Car u rukama neprijatelja! Prelijepa Napoleonova lijubovca, pjevačica Marija Stela, zapravo je engleska ubojica u službi policije Udruženog Kraljev ...«Marijana je pomislila da će poludjeti. Pred očima joj se rasprostre crveni veo, iz dubine duše digla se oluja nikad nedoživljenog bijesa koja je prigušila gadni 9trah.— Ubojica! — promrmlje Marijana... Nikoga niisam ubila. Vi ste

živi!— Čitajte dalje, draga -moja! — slatko prošapće Francis — pa ćete vidjeti da pamflet ne pretjerava. Vi ste prava ubojica... moje divne rođakinje Ivy St Albans koju ste propisno umlatili teškim svijećnjakom kad je plakala nad mojim mrtvim tijelom ... kako to mislite. Jadna85Tvy! Imala je manje sreće od mene koji sam ostao na životu zahvaljujući njezi 'moga- prijatelja Stantona. Bila je krhka i nježna. Na Vašu nesreću, prije no što je izdahnula, došla je k svijesti na kratko vrijeme... ali ipak dovoljno da Vas optuži. Laj epa Mari jamo, na Vašu je glavu u Engleskoj raspisana ucjena!Mlada žena osjeti u ustima gorki okus pepela. Zaboravila je mrsku Ivy, a videći Francisa živa moje ni pomislila ma njegovu rođakinju. Sve do sada je smatrala da je dvoboj i sve što je nakon njega slijedilo bio božji sud... Unatoč zebnji, ponovo se suprotstavi:— Nismo u Engleskoj nego u Francuskoj... Mislim da ste Vi samo zato tu da me odvedete u Englesku i da dobijete za to nagradu.— Vjere mi, priznajem da sam trenutak i na to mislio — odgovori lord Cranmere ne dajući se zbuniti. — Vremena su teška. No kad sam Vas našao tako dobro smještenu u samom srcu carstva, misli su mi krenule drugim smjerom. Vi biste mi mogli mnogo više donijeti nego što je tih nekoliko stotina gvineja.Marijana nije oštro odgovoriila na te besramne riječi. Oćutjela je strašnu ogavnost... Promatrala je žuti pamflet... koji je optužuje da je hladnokrvno ubila milu i lijepu rođakinju svoga muža jer je na nju bila strašno ljubomorna... Sve je bilo lijepo namješteno! Blato što je opasno na nju bačeno bilo je zaista gadno i sramno, ali i vjerojatno.— Ja sam — nastavi Francis kao da ne zapa-ža da je zasut jela — zaista mislio da Vas propisno otmem. Urekao sam s Vama sastanak u staroj ruševina koja pripada jednom mome prijatelju. Nadao sam se da ćete tamo doći, ali vjerojatno niste imali povjerenja. Sad mi je drago što niste došli. Fritisla me nužda pa sam zamislio da će Bonev dobro platiti da mu se lijepa Ijubovca vrati u dobru stanju, ali to je bilo nešto prebrz

račun, a kao takav dakako i loš... Ima on sada boljega i važnijeg posla!On je, dakle, bdo taj koji ju je zvao na sastanak u Ludost! To Marijanu nije osobito začudilo. Više uopće mije mogla ništa osjećati ni bistro misliti.Posve blizu mjesta na kome je stajala kočija zagrmjele su trublje i ispunile sunčani zrak. Pratilo ih je bubnjanje koje se činilo da dolazi iz dubine Pariza i da dolijeće brzinom grmljavine. Mora da je svadbena povorka krenula, ali je Marijana, zaokupljena svojim brigama, prestala obraćati pažnju na vanjske dojmove, na zvukove i na sve veću uzbuđenost svjetine. Bilo je to uostalom ponešto i hotimice: prejaka je bila opreka između tih svečano odjevenih, nasmijanih i bučnih ljudi i dvoboja koji se odigravao u kočiji ... koji je možda okrutniji od onoga u Sel-tonu.— Evo povorke! Razgovarat ćemo kasnije jer u toj galami ne možemo — govorio je Francis, namjestivši se udobnije, poput onoga koji još nije svršio razgovor pa veli: »Ovaj ćemo razgovor odgoditi za kasnije!«Svjetlucava rijeka prelila je čudesnim blista-njem boja Champs Elvsees i veličanstveno se valjala prema Tuilerijaima uz tresku limenih glazba, udaranje bubnjeva, riku topova. Dizala se bura poklika »Živio Car!« Činilo se da se uzburkao golemi trg koji bijaše tako nakrcan da su se žive boje uniforme utapale u neku vrstu sivila. Oko Marijane publika je komentirala povorku.— Na čelu su 'laki poljski konjanici.— Kako su lijepi iti Poljaci! Među njima ima svakako i onih koji misle na Mariju Walesku!U crvenim, modrim, bijelim i zlaćanim uniformama, sa sniježnobijelom perjanicom na rubu četvorinaste šapke, dok su bijeli i crveni plamenovi plesali na krajevima njihovih dugih ulica, defilirali su u savršenom .redu vojnici kneza Po-niatovvskoga držeći u besprijekornu pravcu snaž-87ne bijele konje navikle da galopiraju po svim evropskim cestama. Iza njih su dalazili Cuvotovi lovci u baršunu i zlatu pomiješani s vodovima mameluka oboružanih svjetlucavim noževima.

Mameluci su mrkom puti i bijelim turbanima, ukrašenima crnim perjem, i sedlima od pante-rine kože donosili žive i tople istočnjačke boje. Zatim su jahali draguni kojima je zapovijedao grof de Saint-Suplice. Imali su uniforme tamno-zelene i bijele boje, bili su neobično brkati, a na šljemovima s dugim crnim perjanicama bljeskalo se sunce. Počasne garde, u bijelom, crvenom i srebru išle su ispred dugog niza od trideset i pet zlatnih, raskošnih karuca u kojima su sjedili visoki dvorski službenici i carska obitelj.U čudesnom kaleidoskopu boja d zlaita sjajio se Carev glavni stan, njegovi maršali, pobočnici i štitonoše. Marijana kao u nekom snu prepozna Duroca, pozlaćenog poput misala, pa Masenu, Le Febrea i Bernardottea, koje je više puta vidjela kod Tallevranda. Ugledala je Murata, stegnutog u grimiznoj odori punoj zlata: na leđima bila mu je mađarska surka podstavljena samurovinom. Pod kukmom od dijamanata blistao je poput vatrometa. Sjajio je od ponosa, a izazivao divljenje jer je umijećem savršenog konjanika obuzdavao crnog, očito neukroćenog pastuha. Narod mu je odobravao a tako i knezu Eugenu koji je nasmijan, odjeven u svečanu uniformu Gardijskih lovaca, jašio na bijelcu. Talijanski potkralj, zbog ljubavi prema poočimu Caru, preuzeo je za taj dan svoj čin i svoje mjesto na čelu Carske garde.Marijana prepozna i Careve sestre koje su bile naprosto prekrivene draguljima: crnomanja-stu, prekrasnu, podrugljivu Paulinu, obučenu u bijelo, plavokosu Karolinu u nježno ružičastoj haljini koja je olimpijskim pogledam mjerila svjetinu što baš nije bilo u skladu s njezinim svježim i okruglastim obličjem, strogu Blzu, kneginju od Piombina, lijepu poput medalje.88U kočiji koja je bila upravo pred Carevom mlada žena opazi Jozefininu kćer Hortenziju. Nizozemska kraljica, u društvu sa smeđokosoan Juli j om, španjolskom kraljicom, suprugom Josipa Bonapartea, i s vojvodom od Wurzburga, bila je sva zasuta biserjem koje je osobito voljela, a vrlo joj je dobro pristajalo. Ona se ljupko, iako ponešto turobno, smiješila svjetini. Marijani se pričinilo da je sličnija nekoj lijepoj zarobljenici koju vuku pred pobjednikovim kolima nego sretnoj uzvanici na carskom vjenčanju. Hortenzija

sigurno misli na svoju žalosnu majku koja je poslana u Navaru, na daleki i neželjeni posjed.Iza svih tih kočija osmero bijelih konja vuklo je velike zlatne karuce okrunjene carskom krunom. Bile su posvema prazne, iza blistavih stakala nije bilo nikoga vidjeti. To je bila cari-čina kočija, ali danas je bila neupotrebljena jer se carski par htio pokazati skupa u istoj ekipa-žiJ. Taj pozlaćeni spomenik vozio se neposredno ispred otvorene kaleše2 u kojoj su sjedili Napo-leon i Marija Lujza... Marijana raskolači oči od iznenađenja, a činilo joj se da su i oduševljeni poklici svjetine postali tiši. Ono što je vidjela nisu mogli zamisliti ni Pariz mi Marijana.U kočiji je sjedila Marija Lujza nespretno domahujući rukom, crvena u licu, pod teškom dijamantnom krunom, i priglupo se smiješila. Bila je u veličanstvenoj haljini od bijela tila koja je predstavljala Lerovevo remek-djelo. Može se reći da je zaista sva bila prekrivena dijamantima. Pored nje sjedio je Napoleon, posve drukčiji nego inače, te je Marijana zbog toga zaboravila na Francisa.Marijana, naviknuta na krajnju jednostavnost njegove uniforme lovačkog ili grenadirskog pukovnika i na crne ili sive frakove, nije mogla vjerovati svojim očima da je čudna osoba koja1) Raskošna kočija s konjima i livriranom poslugom.2) Laka putnička kočija s pomičnim kapkom.89se smijala i rukom pozdravljala iz kaleše bio čovjek koga je ljubila. Obučen na španjolski, u kratkim hlačama dokoljenkama, u fraku i kratku ogrtaču od bijele svile, sve gusto posuto dijamantima, nosio je nevjerojatnu kapu od crna baršuna s bijelim perjem, opasanu s osam nizova dijamanata. Činilo se da mu kapa samo nekim čudom stoji na glavi. Sama bi kapa zavrijedila ele-giju1; djelovala je improvizirano u neodređenom renesansnom stilu; Marijani se pričinila smiješnom, a nikako nije pristajala blijedu licu i oštru profilu novoga Cezara... Kako je mogao dopustiti da ga tako nakarade i kako...Glasan smijeh prekine nit njezinih misli. Negodujući, adi u biti zadovoljna što ima priliku iskaliti bijes i razočaranje, okrene se Marijana prema Francisu koji se glasno smijao zavaljen na jastuke, a

da se i najmanje nije stidio ili suzdržavao.— Mogu li znaiti što Vam je tako smiješno? — upita ga Marijana odrešitim tonom.— Pa to... ha, ha! Pa i sami vidite kako se Boney namaškarao Tako je nenaravno uzvišen! To je zaista... da plačes od smijeha... a tako i činim. Nikada, nikada nisam vidio nešto tako smiješno! Ha, ha... to je naprosto nečuveno!Marijana se razbjesnjela, a djelomice i zbog toga što je po savjesti morala priznata da Fran-cis ima pravo i da je neobična odjeća, unatoč basnoslovnim draguljima koijd su je obogaćivali, pretvorila u gizdelina ratnika koga bi rado vidjela kao gromovnika, okruženog munjama i olujnim oblačinama. Ipak se suzdržala da se noktima ne baci na Francisa, da divlje ne rastrga njegovo drzovito lice. Kako da ušutka taj uvredljivi smijeh? Da je u tom času imala pri ruča kakvo oružje, upotrijebila bi ga ne skamjivajući se ni onoli-ko koliko one noći u Seltonu. Od svega je srca željela da se Napoleon ukaže neprijatelju u strogom i suzdržanom dostojanstvu, u ratničkom sjaju, da ga uplaši ili da mu ulije barem malo straha što bi za Marijanu bilo spasonosno, jer se ne bi usudio napadati nju, Napoleonovu Ijubov-cu... Ali ne! Da bi se vjenčao s tom debelom rumenom djevojkom morao se nalickati poput nekog malog fignona kralja Henrika II1... Ipak mora po svaku cijenu ušutkati taj smijeh koji je vrijeđao ono što joj je bilo najdraže i najsku-pocjenije ... njezinu ljubav ... sve što joj je preostalo!Poblijedila je kao krpa te je izgledalo da joj u licu uopće nema krvi. Uspravi se i strijeljajući zelenim očima, strogo promjeri Francisa koji se tresao od luda smijeha.— Odlazite! — zareži Marijana. — Nas dvoje nemamo jedno drugome ništa reći. Izađite iz kočije prije no što dadem da Vas izbace, pa ma što skuhali protiv mene! Sve mi je svejedno, čujete li? Razbacujte širom Vaše ogavne pamflete! Nimalo Vas neću u tome smetati. Radite što hoćete, ali otiđite! Neću da Vas više vidim! Znajte da od mene nećete dobiti ni pare!Gotovo je vriskala, pa su se glave na fa-gu unatoč općoj galami počele okretati prema njima. Francis Granmere prestane se smijati. Ščepa Marijanu za nadlakticu koju stisne da ju je za-boljelo.

— Smjesta se smirite — naredi Francis — i prestanite govoriti ludosti! Vika Vam ne koristi jer mi nećete izbjeći!— Ne bojim Vas se. Budete li mi prijetili, kunem Vam se Bogom koji me čuje da ću Vasubiti. Čujete li, lord Cranimere, u__bit... ću ...Vas, a ovoga puta Vas nikakav ljudski lijek neće1) U Grka i Rimljana lirska pjesma tužnog ugođaja. 901) Francuski kralj od 1574. do 1589, poznat zbog opačina; bio se okružio prepredenjacima nazvanim mignons, miljenici.91spasiti. Dovoljno me poznate pa znate da ću to zaista učiniti.— Rekao sam da se smirite. Znam zašto tako govorim. Još uvijek misLite da možete biti smioni, zar ne? Samu sebe uvjeravate da Vas »on« ljubi i da će Vas štititi od kleveta, jer je dovoljno moćan da Vas brani od bilo kakve opasnosti. No, pogledajte ga! Sjaji od sreće i zadovoljna ponosa. Ovo je najveći čas u njegovu životu. Pomislite: ženi se Habsburškim] om, on, mali korzi-kanski plemić ženi se pravom nećakinjom Marije Antoanete! Sav taj sjaj, sve to smiješno razmetanje draguljima samo za to da nju zablješti. Njezino zadovoljstvo gospodari t će Vašim Napo-leonom, koji se nada da će mu ona dati sina kojd će osigurati njegovu dinastiju. Zar mislite da će htjeti naljutiti svoju dragu nadvojvotkinju štiteći ubojicu? Neće mu biti teško da po svojim špijunima ustanovi da Vas zaista traži engleska policija jer ste ubili ženu koja se nije mogla braniti pošto ste mene teško ranili. Vjerujte da će ovih dana Napoleonovo geslo biti: »Saimo nikakve sablazni!«Dok je Francis tako govorio, Marijanu je sve više pekla gorka bol koja je bila to okrutnija što joj je u nutrini nešto govorilo da bi taj čovjek mogao imati pravo. U taj se čas pokolebalo, srušilo, netragom nestalo sve povjerenje u snagu svoje ljubavi i u svoj utjecaj na Napoleona. Znala je da mu se sviđa, da je možda i ljubi koliko on uopće može ljubiti ženu... ali ništa više. Ljubav žene od krvi i mesa ne može se spustiti u borbu s ljubavi koju ima za svoje carstvo i za svoju slavu. Ljubio je Jozefinu, pa iako je bila vjenčana i krunjena, morala je sdći s prijestolja i ustupiti mjesto rumenoj austrijskoj junici. Ljubio je i Poljakinju koja je pod srcem nosila

njegovo dijete... a ipak je Marija Walewska bila prisiljena da ode i da ziimi putuje u daleku Poljsku i da ondje na svijet donese plod svoje ljubavi. Sto vrijedi Marijana i njezine čari, Marija-na i njezina velika ljubav naspram žene od koje se nadao sinu, nasljedniku svoje slave i carstva. Marijana se nerado sjeti nehajnih riječi: »Ženim se trbuhom!« Taj je trbuh za njega vrijedniji od svake ljubavi!Od suza zamućenim očima gledala je kako se u sunčanoj sumaglici udaljuju likovi novih supružnika i kako zaokreću tamo prema mostu kao da brode po oceanu ljudskih glava. Kao da je Francisov glas dopirao iz nekoga dubokog sna i prodirao joj u uši uvjeravajući:— Marijano, budite razboriti i zadovoljite se s onom moći koja je u Vama... i koju bi bilo glupo izvrgnuti opasnosti zbog nekoliko tisuća dukata, što je za kraljicu Pariza pedeset tisuća franaka? Boney će vam ih vratiti još prije dojdu-ćeg tjedna.— Nemam ih! — bijesno odbrusi Marijana otirući vrškom prsta suzu koja je upravo htjela kapnuti.— Imat ćete ih..'. recimo... za tri dana! Obavijestit ću Vas gdje ćete i kako ćete uručiti novac.— A što mi jamči da ću biti zaštićena od Vaših podlosti ako dadem novac?Francis umilno ispruži duge ruke poput velike mačke i očito dobro raspoložen pogleda Marijanu.— Zaista, ništa Vas ne štiti... osim činjenice da više neću trebati novaca... barem za neko vrijeme. Lako će biti sastaviti novi tekst...— Koji će se prije ili kasnije pojaviti! Čujte me, lord Cranmere! U takvu se trgovinu ne upuštam. Napast ćete me prije ili kasnije... na primjer onoga dana kad više ne budem imala novaca! Ne, činite što Vas je volja, ali pedeset tisuća franaka nećete dobiti!Dok je to govorila, kovala je plan. Još će večeras poći Foucheu... ili samom caru ako bude moguće. Kazat će im za opasnost koja joj prijeti. Ne budu li Foucheovi žbiri mogla spriječiti po-9293plavu pamfleta, otići će bilo kamo da toi između nje i Cara bila što

veća udaljenost i da se njezino ime ine veže uz njegovo. Ići će, na primjer, u Italiju ... gdje će joj pjevanje omogućiti život, gdje će možda naći svoga kuma i postići poništenje pogubnog braka. Kad opet postane Marijana d'Asselnat, možda će se moći približiti Caru. (Primijetila je da se njeno djevojačko ime ne spominje u pamfletu, možda zbog straha pred reakcijom visokog francuskog plemstva.)... Glas lorda Cranmerea ponovo prekine niti njezinih misli.— Oh, zaboravih — govorio je umilno i podrugljivo. — Poznavajući Vaše nagle reakcije i gadan Mr da nestajete ne ostavljajući ni traga ni adrese, dopustio sam sebi stanovite dopunske mjere opreznosti... Stavio sam na sigurno mjesto onu staru ludu koja Vam je i majka i prijateljica, a koja je, kako mislim, Vaša (rođakinja.Marijani presta srce kucati, grlo se stisne.— Adelaida! — prošapće. — Kakve veze ima ona s tim?— Ah, mislim da će imati važnu ulogu. Kad biste me, draga moja, bolje poznavali, znali biste da ne započinjem igru, a da u ruci nemam više aduta. Gospođica d'Asselnat, koju su iz Vaše kuće izveli u Vaše ime, nalazi se sada na sigurnom mjestu pod brižljivom paskom odanih prijatelja. Želite li je živu vidjeti ...Bol, što je igrčevito stegla Marijandno srce, prouzročila je da Marijana shvati koliko ljubi svoju rođakinju. Da bi suspregla suze, koje taj čovjek ni po koju cijenu ndje smio vidjeti, Marijana na časak zatvori oči. Bijednik! Usudio se napasti dragu, dobru i odanu staru djevojku! Sada zna kakve veze ima Franois s Famchon-Fleur--de-Lys i njezinom bandom! Kad je pomislila da je Adelaid? u rukama tih ljudi, smučilo joj se. Predobro je poznavala njihovu hladnokrvnu okrutnost, posvemašnje pomanjkanje savjesti i mržnju kojom progone sve što dima bilo kakvu vezu sa carskom vlasti.— Usudili ste se! — protisne Marijana kroz zube. — Usudili ste se... Mislite da ćete me takvim sramotnim djelom prisiliti ina pogodbu. Ali ... pronaći ću je! Poznam brlog strašne starice koja Vas, eno, promatra i gadno se podsmjehuje.— Možda ćete je zaista pronaći — mirno reče Francis — ali Vas upozoravam da će Foucheo-vi špijuni naći lešinu, budu li povlačili svoje prljave redengote po teritoriji moje prijateljice Fanchon.

— To se ipak nećete usuditi učiniti!— Zašto ne? Budete li se pokazali razumni i sa mnom ljubazno surađivali... u što se nadam ... mogu Vam zauzvrat obećati da ću Vam Vašu rođakinju vratiti u savršeno dobrom staniju.— Kako mogu vjerovati riječima jednog ...— Bijednika, znam — dovrši Francis. — Čini mi se da nemate drugog izbora. Lijepa moja Marijano, počnite skupljati pedeset tisuća franaka... Obećavaim da Vam se neću obraćati za novčanu pomoć prije ... recimo ... jedne godine. A sada...Izvuče se iz baršunastih jastuka i dok se Marijana sva ukočila i ne pomislivši da se opire, uzme njezinu ruku i prinese je do svojih usta. Marijana se nagonski strese od toga dodira pa izvuče ruku iz Francisove ruke.— Mrzim Vas — reče Marijana promuklim glasom. — Oh, kako Vas mrzim!— U tome ne vidim nepriliku — odgovori Francis zlurado se smiješeći. — Kod nekih je žena mržnja privlačijivija od ljubavi. Da li ću dobiti novac?— Dobit ćete ga... ali čuvajte se! Padne li samo jedna vlas s glave moje rođakinje, neće u cijeloj Evropi biti tako tajnog skloništa koje bi' Vas moglo spasiti od moje osvete. Zaklinjem se uspomenom svoga oca! Ubit ću Vas svojom rukom, pa makar morala staviti glavu pod krvničku sjekiru.9495Marijana ispruži prema licu lorda Cranmerea ruke u rukavicama nježno ljubičaste boje. S Fran-cisovih usana nesta podsmijeha. U Marijaninu blistavu pogledu očitovala se hladna odlučnost i žestoka jarost zbog čega Francis zadrhti. Blje-dilo što je prekrilo lijepo Marijandno lice i bol što ga je to lice izražavalo dojmiše se Engleza. Možda su dirnuli u zaboravljene žice u njegovoj duši ispunjenoj sebičnošću i nevjerovanjem ni u šta. Otvori usta da nešto kaže, ali se predomisli, otrese se poput onoga koji se želi osloboditi tereta što ga nosi na leđima i izađe iz kočije. Kad je bio na tlu, stane prigovarati mladoj zoni i ne gledajući u nju.— Kad biste me htjeli zadovoljiti, nikome se ništa ne bi dogodilo ...

I... kanite se tih Vaših velikih riječi i uzvišenih gesta! To me podsjeća na sajmišna kazališta ...Udaljio se izvalivši posljednju pakost na koju Marijana nije odgovorila. Čemu? Nije mogla suzdržati suze kroz koje je vidjela kako se penje u kabriolet, kako uzimlje uzde ne odgovarajući na pitanja koja mu je postavljala njegova suputnica i kako okreće konje. Svadbena je povorka nestala skrenuvši na most kod Tuilerija te se svjetina razlila po mjestima gdje su bili komedijaši, slastičarnice i stolovi s hranom i pićem, pa glazbe i zdenci u kojima će začas poteći vino. No Marijana nije ništa vidjela.Obuzeta gadnim čuvstima poraza i nemoći stiskala je rukama držak suncobrana i nepomično sjedila. Lice joj bijaše obliveno suzama koje su kapale na čipke njezine haljine. Nije se sjetila pozvati Arkadi ja i narediti da krenu kući. Sve su joj misli bile zaokupljene starom rođakinjom i onim što bi ona mogla pretrpjeti u rukama razbojnika gnusne Fanchon-Fleur-de-Lys. Međutim je Arkadije, čim je vidio kako lord Cranmere izlazi iz kočije, skočio sa svoga sjedala i došao k Marijani.— Za Boga miloga, što Vam se dogodilo? — povikne našavši je pretvorenu u kip očaja. — što Vam je taj čovjek učinio? Zašto niste zvali?Marijana ga zdvojno pogleda, razvije žuti papir što ga je nesvijesno smotala u grudicu i pruži ga Arkadi ju.— Čitajte! — mučno prozbori... — Sutra će to čitati cijeli Pariz, ako ne budem lordu Cran-mereu daia pedeset tisuća franaka što ih od mene traži... Ali još i gore... Da bi me prisilio, oteo je Adelaidu. Cranmere dobro zna da Car ni po koju cijenu ne bi htio da se njegovo ime veže uz ime ubojice...— Kakve ubojice? Pa u toj krpi nema ni trunka istine.— Na žalost oma. Zaista sam ubila Ivy St Al-bans nehotice, u obrani. Engleska me policija traži.— Ah! ...Arkadije klone na jastuke u kočiji. Marijana je vidjela da je poblijedio pa se tjeskobno zapita neće h" je i on napustiti jer se zgraža... No Joli-val izvuče iz džepa golem, besprijekorno čist rubac i zagrlivšd Marijanu jednom rukom stane joj bratski otirati suze što

su joj tekle niz lice. Kočija se napuni mirisom španjolskog duhana.— Još mi jednom recite što hoće taj gospodin?— Pedeset tisuća franaka... za tri dana. Poručit će gdje ću ih moći predati.Arkadije zafićukne kao da se divi.— Dovraga! Baš je izjelica! A slutim da je to samo tek početak. On se neće zadržati na pola puta — dometne stavljajući u džep rubac koji više nije bio potreban.— Mislite 'li da će i dalje imati zahtjeve? To je i moje mnijenje, ali moram reći da je obećao da godinu dana neće tražiti novaca, dadem li mu što traži... i da će vratiti Adelaidu čitavu.— To je zaista od njega vrlo ljubazno! Mislim da ne namjeravate da mu povjerujete.967 Marijana II97— Ni časak, ali nemam drugog izbora. Adelai-da je u njegovim rukama, a on zna da ću sve učiniti samo da je dobijem živu. Ako natjeram policiju na njegov trag, ubit će Adelaidu bez samilosti! Mislite li da bi bilo dobro da skrenemo u palaču vojvode od Otranta?— ... koji Vas neće primiti jer prisustvuje Carevu vjenčanju. Osim toga, <ne zna se da li će moći spriječiti pojavu toga sramotnog pamfleta. To je najteže! Svakog se dana pojavljuju različiti pamfleti. Pitam se ne bi li bilo moguće da sami potražimo gospođicu d'Asselnat, iako ne znam sva mjesta u koja bi je mogla sakriti Fan-chon-Fleur-de-Lys, jer je Adelaida, po Vašim riječima sudeći, u njezinim rukama.— Zar bi mogla biti u kamenolomima Chail-lot?— Ne, tamo nikako! Desormaux nije luda. Ona dobro zna da -to Jijepo boravište za nas nije tajna. Ne, ona ju je tutnula nekamo drugamo... Trebat će vrlo oprezno postupati da to utvrdimo jer i ja mislim kao Sto i Vi da Englez neće oklijevati da netragom ukloni zarobljenicu, kako Vam je i zaprijetio. Ipak se nadam da će poštovati ugovoreni rok i da će nam je predati kad isplatimo otkupninu.

— A... ako to ne učini? — upita Marijana u strahu.— Baš zato i moramo saznati gdje je skriva. Kako ste i sami rekli, nemamo izbora. U prvom redu moramo platiti. Zatim ...Načas presta govoriti. Marijana zapazi kako pod kratkom bradicom steže čeljusti. Odjednom shvati, da se u tom malom, ljubaznom i krhkom čovjeku, čija je malko pretjerana otmjenost imala u sebi <nešto žensko, skriva neumoljiva i neslomljiva volja kakvu je vidjela i u Francisa.— A zatim? — prošapće Marijana.— Treba iskoristiti zatišje, bilo ono dugo ili kratko, i napasti. Moramo onemogućiti lorda Cranmerea i spriječiti ga da nam škodi.98— I sauni znaite da mi je jedina želja da se poništi moj brak pa da steknem pravo postati ono što jesam.— Ali to ne bi bilo nikako dovoljno.— Pa što onda?— Što onda? — odvrati Jolival neobično blago. — Ne bude li Vam Car mogao dati njegovu glavu, mislim da ćemo je imorati potražiti sami ...Izgovarajući mirno i hladno tu smrtnu osudu, Arkadije se nagne naprijed i palicom udari o prozorčić iza kočijaša.Na prozorčiću se pojavi okruglo lice mlada kočijaša.— Gospodine vikonte?— U Tuilerije, momče!Marijana se iznenadi iako je još u mislima vagala svaku riječ u izjavi svojega prijatelja. Trgne se.— Što ćemo u Tuilerijama?— Zar niste tamo morali potražiti grofa Cla-ryja koji Vani je obećao da će Vas uvesti u veliku galeriju Louvrea da biste mogli vidjeti carski par kad bude izlazio iz kapele?— Zar ozbiljno mislite — plane Marijana koja je rado prihvatila da se može razbjesniti pod bilo kakvom izlikom — da namjeravam ići promatrati iz bliza tu ... tu maškaradu?Arkadije se slatko nasmije, osjećajući se oslobođen pritiska.— Vidim da ispravno procjenjujete napore što ih je Njegovo

Veličanstvo Car i Kralj ulaže u svoju odjeću, no prizor će ipak biti lijep a...— Bilo bi bolje da otvoreno kažete da se želite mene riješiti. Arkadije, Vi nešto spremate!— Ništa osobito! Imam nešto posla. Nadam se da ćete mi prepustit kočiju, koja Vama neće biti potrebna.— Uzmite kočiju, ali me najprije odvezite kući. Grakho! Vraćamo se! — naredi Marijana udarajući po prozorčiću. Vrlo bi rado pitala Joli-99vala kakav je to hitan posao Sto ga mora obaviti, aJd je iz iskustva znala da je on tako tajanstveno stvorenje kakvo se lako ne nalazi i da je gotovo nemoguće od njega dobiti riječ ako je odlučiošutjela.Marijamiina kočija okrene se u polukrugu da bi pošla na most Sloge. Svjetina koja se gusto natisnula oko njih kad je prolazila povorka, pomalo se prorijedila. Većina Parižana uputila se duž obale Sene ili preko vrtova prema Tuilerijama gdje će se ubrzo na balkonu pojaviti carski par da mu se dive njihovi podanici. No Marijana nije imala želju da vidi carski par koja ju je ljutio zbog meskladnosti. Da se Napoleon oženio princesom koja bi zaista bila onakva kakva bi prema Marijandmu poimanju morala bita, da je uzeo čistokrvnu princesu koja bi bila dostojna u svojoj utroba nositi cara, aristokratkinja Marijana primila bi to bolno aJd i zadovoljno, iako bi njezino zaljubljeno srce neizmjerno trpjelo... AM ta velika krupna djevojka kravljih očiju!... Kako je Napoleon može gledati tako sretno i ponosno kako to odaje svaki njegov pokret! To je čak i puk osjetio. Taj je puk krema pridošlica pokazivao samo oduševljenje po zapovijedi, možda i stoga jer je pred svojim očima imao milovidnu, finu i uvijek tako otmjenu sliku carice Jozefine. Poklici su bili dosita rijetki i nekako plahi. Uostalom, koliko ih je među ovima koji su pozdrav-ljaili Marijai Lujzu bilo i onih koji su na ovom istom trgu prije petnaest godina vidjeli kako pada glava Marije Antoamete! Zar je nova Austrijanka, koja je obična karikatura zamamne Marije Antoanete, mogla u pariškom puku pobuditi što drugo doM nepovjerenje i stanovitu neugodnost?

Pri prijelazu mosta kočiji su smetali radovi kojd su se na njemu obavljali budući da je Car odredio da se na mostu postave kipovi osmero njegovih generala palih na polju slave. Kočija je zatim pošla prema ulici LAlle zaobilazeći oko pa-100lače Legislativnog tijela1 na kojoj su još bile skele jer se gradilo novo pročelje u grčkom stilu. Za to vrijeme nisu ni Marijana ni Jolival probi-jeliM zube: oboje je bilo u svojim mislima i jedno drugoga nisu smetali u šutnji.Kad se kočija zaustavila uz novi pločnik pred palačom d'Asselnat, prihvaćajući ruku koju joj je pružio Jolival da joj pomogne izaći iz kočije Marijana upita:— Zar nikako nećete da budem u Vašem društvu pri obavljanju toga hitnog posla?— Nikako — odlučno odgovori Jolival. — Budite pametni pa lijepo čekajte kraj vatre... a u prvom redu nastojte da se ne mučite! Možda i nismo tako goloruki i bespomoćni kako to zamišlja lord Cranmere.Jolival se nasmiješi ohrabrujući Marijanu, pozdravi je, zavrti se na jednoj nozi i ponovo se smjesti u kočiju koja se odmah uputila ulicom. Marijana skupi ramena, popne se po stepenicama i uđe u predvorje gdje joj je jedan lakej širom otvorio vrata. Lako je Jolivalu dijeliti savjete... pametno čekati... ne mučiti se... kad joj je već sada teško što se vraća u kuću u kojoj neće naći Adelaidu, dragu, nepodnošljivu, divnu vječito gladnu i beskrajno brbljavu Adelaidu... No više nije bilo kada da se pita kako će utuci vrijeme prije negoli se vrati Jolival. Prilazila je velikim mramornim stubama kojima je htjela doći do svoje sobe kad vidi kako prema njoj dolazi njezin upravitelj Jeremija svečano dotjeran, s dugom vlasuljom s dva čvora na punđi i u tamno-zelenoj baršunastoj livreji. Marijana nije osobito voljela Jeremiju koji se nikada nije nasmiješio, a činilo se da u rukavu uvijek ima spremnu neku lošu vijest. Ali je Fortunee, koja ga je izabrala, tvrdila da otmjeni i turobni čovjek daje kući dobar ton. I u ovom je trenutku, dok se nakla-1) Burbonska palača.101

njao, Jeramdijiieo lice nalik na sječivo samo po sebd bdio spomenik čame i žalosti.— Gospodin Constant čeka na gospođu u glazbenom salonu — prošaputa Jeremija tako potresnim glasom kao da je riječ o teškoj tajni. — Strpljivo čeka već dobar sat...Marijanu zahvati naglo veselje. Constant! Vjerni Napoleonov sobar, čovjek kajđ zna za njegove- intimne tajne, čuvar onoga što se Marijani sada čini izgubljenim rajem! Zar to nije najbolji odgovor na njezina strahovanja o danima koji će doći? Činjenica je da je Constant došao u njezinu kuću dokazuje da Napoleon usprkos svečanom danu ipak misli na nju, osamljenicu, i da ga Austrijanka nije tako podjarmila kao što bi se sudilo po pariškim govorkanjima.— Moram Vam reći, Jeremijo, da je posjet gospodiina Constanta za mene izvanredno dobra vijest. Ne bdste je smjeli izgovoriti tako žalosnog izraza lica. Valja se smiješiiti, Jeremijo, kad se naviješta prijatelja ... Znate li što je to nasmiješiti se?— Ne znam sasma točno, gospođo, ali ću nastojati naučiti.102IVLJUBAVNICI GOSPOĐE HAMELINPoput ljudi sa sjevera, Constant se smjestio što je udobnije mogao i ustrpljivo čekao Marijanu. Sjedeći pokraj vatre, 'Stavivši noge na malu klupčicu a smotavši iruke na trbuhu, malo je za-dnijemao. Iz slaitkog drijemeža trgne ga laki korak mlade žene po pločicama predvorja te ga Marijana ulazeći u glazbeni salon nađe kako joj se stojeći s poštovanjem naklanja.— Gospodine Constaimt! — usklikne Marijana. — žalim što ste morali čekati! Vrlo nas rijetko razveseljujete svojim posjetom ... Tko bi Vam se nadao na ovakav dan! Mislila sam da Vas nitko ne može otrgnuti iz palače.— Gospođice Marijano! Nikakve svečanosti ne mogu me zadržati da ne izvršim Careve naredbe. On je naredio ... i evo me ovdje! Ne brinite se što sam morao čekati. Bilo mi je vrlo ugodno odmoriti se u Vašem tihom domu poslije ovih zadnjih nemirnih dana.— Dakle je ipak mislio na mene —¦ dirnuto reče Marijana jer je

neočekivano vesela vijest prerano došla nakon svega što je pretrpjela na trgu Sloge.— Ja pak mislim... da Njegovo Veličanstvo često na Vas misli — dometne Constant odbijajući da sjedne na stolicu koju mu je Marijana rukom pokazivala. — Moram Vam predati poruku i vratiti se što hitnije u palaču. — Nato pođe prema klavesenu i uzme vrećicu koju je na njemu odložio.103kažite sama sebi da se Marija Lujza mora bojati uspoređivanja, a ne Vi! Hoćete li doći?— Marijana, pobijeđena, kimne potvrdno glavom.— Doći ću... Možete mu slobodno to reći. Recite mu da mu zahvaljujem — mučno prido-metne pokazujući pogledom na vrećicu. Bilo joj je neprilično primiti novac, ali u sadašnjem trenutku dobro joj je došao pa nije mogla sebi priuštiti da ga odbije.Arkaddje odvagne rukom vrećicu i stavi je na sekreter uzdahnuvšd.— Ah, to je zaista lijepa svotica. Car je velikodušan ... ald to je sasvim nedovoljno da utaži glad našeg neprijatelja. Treba nam dvostruko više. Ako ine zamolite Njegovo Veličanstvo da se pokaže još darežljiviji ...— Ne! To nikako ne! — povuče Marijana po-crvenjevši. — To ne bih nikako mogla učiniti. A valjalo bi i objasniti, sve ispričati. Car bi natjerao policiju da traga za Adeladdom... a dobro znate što bi se dogodilo kad bi se pokazali Fou-ohćovih ljudi.Arkadije ozvuče iz džepića na prsluku lijepu burmuticu od kornjačevine obrubljenu zlatom koju mu je Marijana darovala, uzme prstovet duhana te ga polagano d slasno ušmrkne. Upravo se vratio u palaču d'Asselnat, a da naije ni spomenuo zašto je otišao. Bdio je već devet sati navečer. Sanjarskog pogleda, kao da razmatra neku naročito zgodnu misao, turne u džep damastog prsluka burmuticu, pogladi malu izbočinu koju je ona proizvela, a potom izjavi:— Smirite se. Nije potrebno da se bojite te potonje mogućnosti. Nijedan Foucheov agent neće tražiti gospođicu Adelaidu, pa čak i kad bismo ga za to zamolili.— Zašto?

— Gledajte, Marijano! Kad ste mi pričali o Vašem razgovoru s lordom Cranmere, udarila mi je u oči jedna stvar, a to je činjenica što se taj čovjek, Englez, pritajen pod krivim imenom, a po svemu sudeći špijun, što se, dakle, može kretati po bijelu damu po Parizu... i to u društvu poznato sumnjive žene... a da se ne boji policije. Zar mi niste rekli da Vam je kazao da će ga ubrzo pustiti... i to s isprikom, ako ga budete dali zatvoriti.— Da, rekla sam ...— Zar Vas to nije iznenadilo? Što ste po tom mogli zaključiti?Marijana nervozno pritisne dlanove svojih ruku jedan uz drugi i nekoliko puta brzo zakorak-ne po sobi.— Ne znam... Tada nisam nastojala toodlučiti...— Ni tada ni kasnije,... čini mi se. No ja sam htio nešto više o tome saznati pa sam pošao na kej Malequais. Imam neka poznanstva u ministiTovoij okolini i doznao sam što sam htio. Drugim riječima doznao sam razlog zbog kojega" se viško at d'Aubecourt ne boji policije. On je u dosta uskoj vezi s Foucheom... a možda i u njegovoj službi.— Ludi ste! — prošapće preneraženo Marijana. — Fouche ne bi podržavao veze s jednim Englezom ...— A zašto ne? Dvostruki špijuni nisu plod usijane mašte, pa tako i vojvoda od Otaranta ima sada vrlo dobre razloge da poštedi Engleza. On je jamačno vrlo milostivo primio Vašeg muža.— Ali... obećao mi je da će ga tražiti!— Obećanje ništa ne košta, osobito ako je odlučio da ga ne održi. Mislim da mogu tvrditi da Fouche dobro zna gdje je vikont d'Aubecourt •i tko se krije pod tim imenom.— To je ludo... To je nevjerojaitmo!— Ne. To je politika.106107 Marijana osjeti da joj klecaju koljena. Obim se rukama nervozno uhvati za glavu kao da nastoji srediti smetene misli. Arkadije je govorio tako strašne i neobične stvari da mije mogla pratiti .taj put koji se iznenada pred njom otvorio i koji joj se pričinio pun tamnih

sjena i zasjeda smještanih na svakom koraku što bi ga učinila u toj tami ... Pokušala se boriti proti osjećaju očite nesklapnositd.— Ma to je nemoguće! Car...— Tko govori o Caru? — grubo odsiječe Jo-livail. — Rekao sam Fouche. Sjednite časkom. Mari jamo. Prestajte se okretati kao usplahirena ptičica i poslušajte me! Danas je Car na vrhuncu svojega trijumfa i svoje moći. Gotovo nikoga više nema protiv sebe: ruski se Car nakon Talsdta1 kune da ga ljubi poput brata, Car Franjo daje mu za ženu svoju kćer. Papu ima u svojim rukama, a njegovo se carstvo prostire od Labe i Drave do Ebra. Nesavladane su još samo bijedna i divi ja španjolska i njezina saveznica Engleska. No, ako se ova potonja povuče, španjolska će otpasti kao grana koju je s debla strgala oluja. A Josip Fouche gaji veliku nadu; on bi htio biti najmoćniji čovjek u Evropi iza Cara, onaj koji bi mogao zamijeniti Cara kad on ratuje daleko od Pariza. On je to nedavno i učinio kad su se Englezi iskrcali na otoku Walcherenu. Napoleon je bio u Austrija, Francuska je bila za napadača otvorena. Fouche je vlastitom inicijativom mobilizirao sve pučke čete sjeverne Francuske, istjerao Engleze i možda spasio carstvo. Napoleon mu je povlađivao, kad su svii očekivala da će Foucheu pasti glava što se usudio prigrabiti carsku moć, Fouchć je bio nagrađen, postao je vojvoda od Otranta. No on bi htio sačuvati pa i povećati prednost koju je stekao. Htio bi biti Na-poleonov zamjenik, a da bi to podučio, skovaoje ludo smioni plan: htio bi zbližiti Francusku i Englesku, Napoleonovu posij ednu i smrtnu ne-prijateljicu. Već nekoliko mjeseci preko svojih najpouzdanijih špijuna i posredstvom nizozemskog 'kralja potajno održava pregovore s engles-skim kabinetom. Pošlo mu je za rukom da nađe zajednički jezik s lordom \Vellesley1 pa će na tom izgraditi krov od paučine kako samo on umije. Sve će prevariti, sve će zamagliti... Ali doći će njegov slavni dan kad će moći reći Na-poieonu: »Uspio sam da Vaim dovedem Englesku koja se nikad nije htjela s Vama složiti. Spremna je da pregovara na osnovu takvih i takvih uvjeta...« Napoleon će zacijelo isprva biti bijesan ... ili će se takav praviti. No, Fouche mu je izvadio iz noge najbolji trn i učvrstio njegovu

dinastiju, pa će po čistoj logici... pobijediti Fouche. Eto, zato se lord Crarumere, koji je zacijelo poslan iz Londona, ne treba bojati Fouchea.— Ali Cara da — prošapće Marijana koja je pozorno slušala dugačko JoMvalovo izlaganje — Da bi se Fouche odlučio da ne progoni neprijateljskog agenta, a bio bi dužan da ga progoni, trebalo bi obavjestiti Cara o onom što snuje i kuje...Njezina stara mržnja na Fouchea koji ju je hladnokrvno izrabio kad je bila bijedna bjeguni-ca koja je tražila sklonište, pobudila je u njoj želju da ot/knije Napoleonu potajnu rabotu njegova vrijednog ministra policije.— Mislim — nato će Arkadije ozbiljno — da imaite krivo. Ja, dakako, shvaćam da Vam je neugodno čuti da Carev ministar prekoračuje1 svoje pravo, ali bi sporazum s Engleskom bio najbolje što bi Francuska mogla postići. Kontinentalna blokada prouzročila je mnoge nevolje: špa-1) Grad u Litvi u kome su 8. srpnja 1807. Napoleon I i Aleksandar I sklopili ugovor.1) Poznatiji pod prezimenom VVelngton (1769—1852) engleski političar i general, koji je u ono vrijeme vodio s Napoleonovim maršalima protiv Napoleona rat u Španjolskoj, a 1815. pobijedio Napoleona u bitci kod Watterloa.108109njolski rat, zatvaranje pape, potrebu stalnih trupa za obranu beskrajnih granica ...Sada Marijana nije odgovorila. Ona se očito zadivila sposobnosti Arkadija koji je, čini se, bio kadar sve saznati... No ipak joj se sada to pričinilo neobično. Da bi Jolival bio tako dobro upućen u takve državne tajne, mora da je i on blizu tome poslu... Nije bila u stanju da zataji svoje misli pa upita:— Recite mi, Arkadije, po istini... Zar niste i Vi Foucheov agent?Viikont se od srca nasmije, no taj se smijeh Marijani učini malo namješten.— Draga Marijano, cijela je Francuska u službi ministra policije: Vi, ja, naša prijateljica Fortunee, carica Jozefiina ...

— Ne šalite se! Recite otvoreno. Arkadije se presta smijati, pođe k svojojmladoj prijateljici i potapša je po obrazu.— Drago moje dijete! — blago reče Arkadije. — Ja sam svoj agent... a i Carev i Vaš. Kad nešto želim znati, i sam udesim kako ću to doznati. Ne možete pojmiti koliko je osoba već uključeno u tiu stvar. Zakleo bih se, na primjer, da je naš prijatelj Tallevrand u to točno upućen.— Ah, kad je tako! — bespomoćno uzdahne mlada žena. — Kako da se obranim od lorda Cranmerea, kad je tako moćan? što moram učiniti?— Za sada ništa. Rekao sam Vam: valja platiti— U tri dana neću smoći pedeset tisuća franaka.— Koliko zapravo imate?— Nekoliko stotina franaka osim ovih dvadeset tisuća. Pa imam i dragulje... koje mi je darovao Car.— Na to nemojte misliti. On Vam ne bi oprostio da ih prodate ili da ih založite. Najbolje bi bik) da od njega tražite svotu koja nedostaje.Za potrebe svakodnevnog života bit će dovoljno ono što ćete dobiti od koncerata koje Vam predlažu.— Od mjiega neću tražiti novaca — odsiječe Marijana tako odlučno da je Jolival prestao o tom govoriti.— Ah, u tom slučaju — uzdahne on — vidim samo jedno...— Što?— Hajdemo! Obucite jedinu od Vaših najljepših haljina dok se ja presvučem u frak. Gospođa Hamelin ima večeras primanje, a čini mi se da Vas je pozvala.— Nemam namjere ići.— Ipak ćete ići, ako želite dobiti novaca. Kod bajne Fortunee siigurno ćemo naći njezina službenog ljubavnika, bankara Ouvrarda. Izuzev Cara, ne vidim gdje biste drugdje pogodnije mogli naći novac doli u bankarevoj blagajni. Taj je bankar vrlo osjetljiv na čari lijepe žene. Možda će htjeti da Vam posudi svotu koju ćete mu vratiti ... Carevim velikodušjem koje će Vam Car svakako uskoro ponovno iskazati.

Arkadijev prijedlog nije veselio Marijanu jer joj nije bilo osobito drago da mora zloupotrijebiti svoje čari za čovjeka koji joj se nije sviđao. Smiri se pomislivši da će tu biti i Fortunee koja će prosuditi postupak... Ta i nema drugog izbora! Poslušno ode u svoju sobu da obuče večernju haljinu.Marijana nije mislila da će se tako dugo voziti od ulice Lille do ulice Tour d'Auvergne. Po ulicama bilo je mnogo svijeta pa je kočija jedva korakom napredovala kroz Pariz koji je sav plamtio u rasvjeti. Pariz je bio svečano rasvijetljen i odasvud su šikali golemi vatrometi. No, i takva spora vožnja izazivala je prosvjede svjetine, kojoj su noćas pripadali trgovi i ulice. Mora se priznati da je bilo malo kočija.— Bilo bi bolje da smo išli pješice — primijeti Joldval. — Brže bismo stigli.110111— Predaleko je — živo odgovori Marijama. — Stigli bismo tek sutra ujutro.— Nisam siguran ne čeka Ili nas to i sada.Prizor što je pružao Pariz ipak ih je očarao ... Most Sloge pretvorio se u ognjenu aveniju: osamdeset stupova okićenih obojenim staklima i sjajnom zvijezdom na vrhu bilo je povezano vijencima sjajnih lampiona. Skele na palači Zakonodavnog tijela bile su pokrite svjetlosnim alegorijama koje su prikazivale carski par u Himenejevu1 hramu, u kome ga vjenča nešto prebijeli Mir bogato okrunjen zelenim lovor-vi-jencima. Sva su stabla po Champs-Elvsees bila okićena šarenim lampionima, a duž svih aleja tekle su trake svijetla. Veličanstvene zgrade bile su sjajno rasvijetljene te se vidjelo kao po bijelu danu. To je dopuštalo Grakhu da prolazeći preko trga Slobode na vrijeme izbjegne sukobu s tucetom pijanaca koji su nešto previše posjećavali zdence s vinom. Nešto mirnije bilo je u ulici St-Honere, ali su dosta dugo morali stajati u blizini Državnog savjeta gdje će biti svečana svadbena večera.Uto se pojavio na balkonu carski par u pratnji ausitnijskog kancelara kneza Metternicha. Usred mahnita oduševljenja knez, držeći u ruci čašu šampanjca, povikne:

— Pigem za rimskog kralja.2— Tko ije to rimski kralj? — Ijutito zapita Marijana.— Draga mala neznaMce! Zar ne znate za zaključak senata od 17. veljače? To je naslov što će ga nositi carev sdn. Morate priznati da je Met-temdch, ministar nekadašnjeg Svetog ramskoggermanskog carstva1 dokazao bogatstvo svojih ideja.— U prvom redu dokazao je pomanjkanje takta. Zar to nije neprilično podsjećati tu mladu gusku da je Car uzme za ženu samo zbog djece koju misli od nje dobiti? Prijatelju, gledajte da brže pođemo naprijed. Nikada nećemo stići!Jolival, koga je raspoloživa misao da je »mlada« guska ipak godinu dana starija od Marijane, nije ništa primijetio jer je naslutio da taj susret s novim supružnicima nije djelovao umirujući na mladu ženu. Ozbiljno naredi mladom koči jašu da »požuri svoje konje«. Grakho odgovori ne manje ozbiljnim tonom, da ne može brže ići ako ne progalopiraju po glavama ljudi. Počeli su napredovati ... do bulevara gdje su bile predviđene druge atrakcije: naoružani glasnici u nakićenoj odjeći na konjima dobacivali su svjetini pregršti spomendanskih medalja. Kočija se uopće nije mogla micati. Svjetina je divljala oko konjanika natežući se tko će uhvatiti medalje, pa se Marijani-na kočija ubrzo našla u središtu neobične gužve u kojoj su vitlali štapovima, šeširima, kapama, šalovima i mnoštvom svakovrsnih predmeta.— Nećemo se probiti — dobaci Marijana nestrpljivo. — A nismo daleko. Radije ću poći pješice.— Zar u svilenoj haljini u tom metežu? Raz-nesit će Vas na komadiće!No Marijana je već otvorila vratašca i zadi-gnuvši rukom ružičastu i zlatnu povlaku svoje haljine skočila je među svjetinu kroz koju se hitro provukla poput zmije ne slušajući viku Grakha koji se digao na svoje sjedište:— Gospođice Marijano, vratite se! Kamo ćete?1) U grčkom mitu Himenej je bog svadbenog veselja, lijep krilat mladić s bakljom i vijencem ili vjenčanom koprenom u ruci.2) Tako se zvao Napoleonov sin Napoleon II (1811—1832), poznatiji pod imenom vojvode od Reichstađta, koji je svoj

vijek proživio u ScbSnbrunnu kod djeda Franje.1) Tako se od XIV stoljeću rvalo drugo rimsko carstvo utemeljeno po Karlu Velikom. Posljednji car bio je spomenuti Franjo, 1806. godine.1128 Marijana II113Jolival se morao uputiti za njom. Neki mladi glasnik nasumce je bacio medalje pa ih je nekoliko palo na obod Arkadi'jeva šešira što je prouzročilo da je nesretnik uskoro postao središte živa zanimanja nekolicine Carevih vjernih podanika koji su bili i veliki ljubitelji medalja. Arka-dije nestane među mnošitvom. Kad je to vidio Grakho, hitro se spusti sa svoga sjedišta i oboružan bićem pojuri na juriš derući se:— Držite se dobro, gospodine vikonte, dolazim.Za to je vrijeme Marijana uspjela ući u ulicu Cerutti i to bez većeg kvara osim što joj se frizura poremetila i što je izgubila veliki vatirani svileni šal. No, kako je večer bila neobično ugodna za to godišnje doba, malo se za to brinula i stane u lakim finim ružičastim svilenim cipelicama trčati koliko je mogla po. neravnu kamenju i po duboko usječenim kolosjecima. Ulica je tekla između visokih velikih novih palača i bila obično dosta mračna, noćas je na svu -sreću bila neobično rasvijetljena zahvaljujući sjajnim raznobojnim lampionima koji su krasili Palaču carstva i raskošnu rezidenciju kralja. Iako je svjetine bilo neuporedivo manje nego na bulevaru, Pariz je bio tako uzbuđen da je i tu bilo mnogo svijeta koji se komešao, a da nitko nije obraćao pažnju na mladu ženu u svečanoj večernjoj haljini s velikim dekolteom. Ljudi su prolazila u grupama držeći se za ruke i pjevali iz svega glasa prilično slobodno popijevke koje su općenito, izravno ili neizravno, hrabrile Cara u njegovim bračnim podvizima. Nekoliko prodajnih djevojaka, strahovito nalričenih i odjevenih u kričave haljine tražile su svoje klijente i izlazile među pojedine grupe. Da je ne bi uzeli za jednu od njih, Marijana je ubrzala korake.Prošavši pored Palače carstva, došla je u tamnije područje pred palačom bankara Martina Dovena. Upravo su se otvorila vrata i

Marijana,zanesena trkom, naleti na muškarca koji je izlazio d vrisnio od bola.— Prokleta glupača! — poviče čovjek grubo je odgurnuvši. — Zar ne možeš bolje paziti?No odmah razabere s kim ima posla i stane se smijati:— Ha, ha! Oprostite. Nisam vidio da ste žensko. Strašno ste me lupili.— Zar mislite da je i meni taj udarac drag? — odbrusi Marijana. — žuri mi se.U tom trenutku tuda prođe vesela četa, naoružana lampionima koji su bacali svjetlo na Marijanu i neznanca.— Boga mu, lijepe li djevojke! — poviče čovjek. — To je ipak za mene sretna prigoda. Dođi, ljepotice, idemo to proslaviti! Ti si upravo ono što mi je trebalo ...Preneražena zbog takve nagle promjene tona, Marijana letimice zapazi da taj neznanac, koji je na brzinu prebacio crni ogrtač preko raskopčane košulje, izgledao kao vojnik u civilu, da je velik i snažan, da ima drsko iako ne baš ružno lice prilično neupadivih crta i da ima gustu smeđu vrlo kudravu kosu. No prekasno je shvatila, da ju je zbog njezine ružičaste, duboko dekoltirane haljine i crnih kovrčica što su joj padale na čelo uzeo za javnu djevojku. Snažno je ugura kroz vrata iz kojih je izlazio, zadupivšii ih za sobom, pritisne mladu ženu na drvena vrata i natisnuvši se na nju stade je žarko ljubiti i grliti dok su mu ruke brzo počele ispitivati njezinu haljinu ...Marijana, gotovo zagušena, odmah je bijesno reagirala. Ugrizla je usnicu koja ju je na silu ljubila i udarajući šakom pokušala se osloboditi napadača. Njezin položaj nije joj davao snage, ali udarila je iz svih sila i na njezino čudo čovjek se povuče bolno kriknuvši:— Jao! Djevojčuro, gadno sd me udarila!— Tim bolje — prosikće Marijana. — Vi site prostak!114115Iz sivih sila prilijepi zvučnu pljusku na obraz svojega neprijatelja, kojd je ruku pritisnuo na obraz. To je dopustilo Marijani, koja je pod drugom rukom osjetila kvaku, da otvori vrata i da izleti na ulicu.

Na sreću, u ulici je nahrupila grupa studenata i grizeta koja je dolazila iz bulevara i bacala u vis medalje koje su nagrabili u oštroj borbi. Uvuče se usred čete koja je urlala i mahala rukama, dobila je nekoliko udaraca i poljubaca, ali se napokon nađe pokraj crkve Notre--Dame de Lorette, a da više nije vidjela onoga napadača. Trčala je dalje i to prilično teško jer se put strmo dizao. Gotovo bez daha stigne pred kuću Fortunee Hamelin.Na kuća su svi prozori bili irasvijetljeni. Kroz prozore i otvore velikih svijetložutih zastora vidjeli su se sjajni kristalni svijećnjaci s napalje-nim svijećama. Buka od smijeha i glasova, praćena ugodnim uzvicima gusala, dopirala je i na ulicu. Olakšano uzdahnuvši Marijana ustanovi da njezina kočija ndje među onima koje čekaju pa se odmah zapdta što je s Jolivalom i Grakhom Hanibalom Piochem. Potrči prema Jonasu, divovskom upravitelju gospođe Hameton, koji je u lijepoj odjeći od debela grimizina baršuna obrubljenog srebrom ozbiljnog držanja stajao na terasi pred kućom.— Jonas! Odvedite me brzo u sobu gospođe Hamelin i recite joj da sam tu. U takvu stanju ne mogu se pojiav&ti u društvu.Rastrgana, zgužvana i na nekoliko mjesta uprljana haljina i razbarušena kosa davale su Marijani zaista izgled osobe kakvom ju je smatrao usijani neznanac. Veliki kolobari okruživali su njezine raskolačene oči.— Gospod, gospođica Ma'iana! Tko Vas je taiko nap'avio? Sto se dogodilo? — poviče Jonas.— Nište — odgovori Marijana Iako se nasmi-jehnuvšii. — Išla sam pješice. Odvedite me brzo! Umrijet ću od straha, ako me (tko vidi u ovom stanju!116 _„_Jonas je mladu ženu uveo kroz mala vrata i sproveo po stubištu za služinčad do sobe svoje gospodarice i tu je ostavi, a sam ode tražiti For-tunće. Olakšano uzdahnuvšd Marijana se sruši na svileni zeleni stolić uikrštenih nogu koji je stajao pred velikom brončanom psihom od mahagonija, što je osim velikoga kreveta pokritog indijskim museiliinom i sumpomo-žutiim broka-tom bilo glavno pokućstvo u toj sobi. Zrcalo joj je potkazivalo njezinu žalosnu sliku.

Haljina je bila upropašćena, raskuštrane kose stršile su na glavi poput crne šikare, a požudni neznančevi poljupci razmazaM su crvenilo s usana po svem njezinom Idcu.Marijana ljutilo očisti Iđce rupcem koji je bio zamazan od zemlje po kojoj se vukao. Počela je grditi samu sebe. Bila je zaista glupa što je skočila u svjetinu da što prije sitgne, a još je gluplja što je uopće poslušala Arkadija. Zar ne bi bilo bolje da je pošla u krevet, kako je mislila, i da je odgodila za sutradan sastanak s Fortunee umjesto što se bacila u šaljivu pustolovinu kroz napola pijani Pariz? Kao da će te lude noći naćd trideset tisući franaka! Rezultat je taj da sad umire od umora, da je boli glava i da se nagrdila da bi se svatko prepao.Gospođa Hamelin dotrči, nađe svoju prijateljicu kako suznih očiju razvlači lice pred zrcalom i stane se smijati.— Ha, ha, Marijano! Skim si se tukla? Zar s Austrijankom? Ako je tako, i ona je sigurno u lijepom staoju, a Tebe čeka zatvor u Vincen-nesu.— Da, tukla sam se s dragim pukom Njegova Veličanstva Cara i Kralja — promrmlja mlada žena — i s nekim satirom koji se usudio da me napadne iza vrata jednog vrta.— Pričaj — uzvikne Fortunee pljesmuvŠi rukama. — To je vrlo zabavno.Manijama srdito pogleda prijateljicu. Fortunee je večeras bila osobito lijepa i dotjerana.117Haljina od žuta tila izvezenog zlatom divno je isticala toplu boju njezine kože i povelikih usana. Između dugin savitih trepavica tamne su joj oči sjale poput crnih zvijezda. Sva je odisala životnim veseljem i nasladom.— Nije to smiješno! — otpočne Marijana. — Proživjela sam najgori dan u svom životu poslije daoa svoga vjenčanja! Ja... ja sam na kraju svojih snaga ... i tako sam ... nesretna!Glas joj prepukne. Na velike očajne oči naviru suze. Fortunee se smjesta prestane smijati, zagrli svoju prijateljicu i zapahne je teškim ru-žinim miomirisom.— Pa ti plačeš? A ja se šalim! Jadna mala mačkice, molim te da mi oprostiš! Reci mi što ti se dogodilo... Ali najprije skini te dronjke!

Dat ću ti drugu haljinu!Govoreći tako Mitro je raskopčala Marijaninu upropašćenu haljinu. Iznenada zastane, prstom pokaže na tamnu pjegu na zgužvanoj bluzi i krik-ne:— Krv! ... Zar si ranjena?— Ne, vjeruj mi, ne — začuđeno će Marijana. — Ne znam odakle je to? Osim ako...Sjeti se kako je njezin napadač dvaput bolno kriknuo... i njegove neobične odjeće jer je imao samo ogrtač prebačen preko otvorene košulje. Možda je bio ranjen?— No što?— Ništa. Nije važno! Ah, Fortunee, bezuvjetno je potrebno da mi pomogneš, inače sam propala.Kratkim, odsječnim, nervoznim rečenicama, koje su postajale smirenije što je duže govorila, Marijana ispriča strašne zgode što ih je toga dana doživjela, Francisov zahtjev, njegove prijetnje, otmicu Adelaide i konačno svoj nemogući položaj budući da ne zna gdje hi mogla za četrdeset i osam saiti naći trideset tisuća franaka, osim ako ne proda svoje dragulje.— Ja ti mogu ponuditi deset tisuća -— mirno će Fortunće Haimelin. — Sto se tiče ostatka ...Zastane promatrajući u zrcalu kroz poluotvorene trepavice svoju prijateljicu. Dok je Marijana govorila, Fortunee ju je potpuno razodjenula, a zatdm je velikom spužvom koju je donijela iz kabineta za odijevanje i kolonjskom vodom brisala tragove prašine i snažno trljala tijelo mlade žene da je osvježi.— Što ću za ostatak? — upita Marijana vi-deći da Fortunee šuti.Gospođa Hamelin lako se nasmiješi i velikom peruškom od labudova perja stane lagano prašiti Marijaimina leđa i grudi.— Pa s tijelom kakvo je tvoje — minno reče — ne bi bilo teško naći i ostatak. Znam barem deset muškaraca koji bi ti toliko dali za jednu jedinu noć.— Fortunee! — povika Marijana bez daha. Instinktivno je ustuknula i pocrvenjela preko ušiju. Ali to negodovanje nije poremetilo hladno-krvnost lijepe kreolke koja se počela smijati.— Ha, ha! Zaboravljam da se ti smatraš ženom koja je

stvorena samo za jedinu jedinu ljubav i da uporno želiš ostati kukavno vjerna čovjeku ikoji u ovaj čas čini sve što može da bi oplodio jednu drugu. Kad ćeš napokon shvatiti da je tvoje tijelo čudesno glazbalo za nasladu i da je zločin protiv prirode i upravo tragično ostaviti taikvo glazbalo bez upotrebe? Da, to bi bdio baš tako glupo kao da je taj genijalni dugonja Pagani-oi1 koga sam čula u Milanu odluči baciti svog slavnog Guarnerdja2 na tavan, da na njega nagomila stare novine i da odluči da godinama iz njega ne će izvući ni glasa. Da, tako se glupo i ti ponašaš.1) Čuveni talijanski virtuozni guslač (1782—1840).2) Slavna obitelj izrađivača gusala u Cremoni, u XVII i XVIII stoljeću. Ovdje se misli na gusle što ih je ta obitelj izradila.118119— Bilo to glupo ild ne, meću se prodavati! — odlučno i čvrsto usklikne Marijana. Fortunee slegne svojim lijepim okruglim ramenima.__Teško je s Vama aristokratima! Vi misliteda se i za najjednostavnije stvari morate služiti velikim riječima. No, pogledat ću što ću moći za tebe učiniti.Fontunee izvadi iz ormaira prekrasnu haljinu od bijele svile ukrašenu prišivenim, narezucka-stiim, svilenim egzotičnim cvijećem.— Obuci se, lijepa vestalko, čuvarice svete vatre ljubavne vjernosti, a za to ću vrijeme pogledati mogu li se nekamo uvući mjesto tebe!__ gto ćeš učinili? — zabrinuto zapita Ma-rijana.— Uiniiri se! Budi uvjerena da se neću prodati onome koji najviše nudi. Pitat ću dragog Ouvrarda može li nam posuditi dvadeset tisuća franaka koje nam nedosttaju. On je strašno bogat, a mislim da nema toga što bi mi odbio. On je dolje u dvorani. A osim toga nije u .najboljim odnosima s Njegovim Veličanstvom pa će biti oduševljen da obaveže nekoga koji je Caru bliz kao što si ti... Smjesti se, odmori se. Reći ću Jonasu da ti pošalje malo šampanjca.— Ti si preljubazna! — iskreno usklikne Marijana i pošalje rukom

poljubac ludoj mladoj ženi koja je nestala u vrtlogu žuta tila.Marijana žustro obuče haljinu gospođe Ha-melin da je Jonas ne bi iznenadio neodjevenu. Zaifcim uzme s toaletnog stolića bjelokosni češalj i srebrnu četku te stane razmirsivati i brižljivo rediti kosu. Nakon strahovanja prošlih sati osjećala je božanstveno smirenje. Razmišljala je o dragoj Fortunee. Ona nije ćudoredno bas najstrožih nazora, ali je iz nje zračila vitalnost i ljudska toplina što je moglo zagrijati i naj zaleđeni ju dušu. Lijepa je kreolka bila jedina od onih ne-kompliciranih stvorenja koja znaju samo davati, a da nikad ne traže da nešto dobiju. Bila je jednostavna kao zemlja. Darežljivo je rasipala svo-ju pomoć, svoje vrijeme i srce, svoj novac i svoju sućut, a nije uviđala zašto bi učinila iznimku i s tako prirodnom stvari kakva je njezino podaš-no tijelo. Nije bila jedna od onih koje pod izlikom knijeposti mogu hladnokrvno i okrutno postupati s muškarcem i natjerati ga na samoubojstvo. Zbog Fortunee se nitko nije ubio. Fortunee nije mogla podnijeti da gleda kako netko trpi, osobito ako se radilo o tome da daruje nekoliko ljubavnih sati da bi nekome olakšala trpnju. Njoj je pošlo za rukom da svoje kadšto nestalne ljubavnike, kad ih prođe ljubavna pomama, pretvori u prijatelje koji će u svakoj zgodi biti vjerni. Marijana je bila uvjerena da će Fortunee sada upotrijebiti svu svoju zavodljivost i duhovitost da iz svoga bogatog prijaitelja izvuče pozamašnu svotu novca koja je potrebna njezinoj prijateljici.Marijana se ovijajući oko glave kosu koju je oplela smiješila misleći na to prijateljstvo. Uto začuje da su se vrata otvorila. Misleći da je to Jonas koji donosi naviještena šampanjac, nije se okrenula i nastavila je rediti kosu.— Ne znam... tko ste — začuje iz dna sobe promukli i zadahtani glas — ali ... smilujte se ... i pozovite gospođu Hamelin.Marijana zadršce i itrenutak neodlučno zastane držeći ruke nad glavom. Imala je dojam da je negdje već čula taj glas pa se okrene. Naslonjen na pritvoreno krilo vrata, kao krpa blijed muškarac očigledno se borio da ne padne u nesvijest. Zatvorenih očiju, stisnutih usana teško je disao ali se Marijana ukrućena od preneraženja nije ni sjetila da mu priteče u pomoć. Pridošlica je is

pod velikog ogrtača prebačenog preko leđa imao samo bijelu košulju, uz tijelo pripijene tarano-modre hlače i mađarske čizme. Imao je kovr-čavu smeđu kosu... i lice što ga je preplašena mlada žena u hipu prepoznala. To je bio čovjek koji ju je napao u uMci Cerutti.120121Marijana se nije prevarila kad je pomislila da je taj čovjek jamačno ranjen. Po njegovoj bijeloj košulji razlile su se u visini lijevog ramena mrlje krvi koje su tumačile zašto je njezina haljina bila okrvavljena. Uto se neznanac sruši na tepih.Preneraženo je gledala kako se ruši, a da mu nije pohitala u pomoć i bila bi tako ostala još koji časak u mislima, da mije iza vrata začula Jonasov glas.— Gospojice Ma'iano, otvo'ite! To sam To-nas! Vata su zatvo'ena!Marijana se trgne. Čovjek je tako pao da je zakrčio ulaz.— Trenutak, Jonas! Otvorit ću.Zgrabi neznanca za noge i povuče dz svih sila nastojeći da ga dovuče prema sredini sobe, ali je to bio velik i težak čovjek. Ipak joj nekako pođe za rukom da ga odmakne od vrata da bi ih Jonas mogao otvoriti i ući.— Ostavite pliticu vand. Ne mogu vrata širom otvoriti — savjetovala je Jonasu vukući svim silama vratno krilo.Upravitelj se protisne fcroz uzak prolaz.— Što je za Boga, gospojice Ma'ijano?... Oh! Gospodin ba'un! — uskllikne Jonas ugledavši ispruženo tijelo. — Gospod Bog, 'anjen je!— Zar ga poznate?— Pa da. On je, tako se kaže, kako domaći. To je gene'al Fou'nier-Sarlovćze... Što Vama nije nikada gospa Fo'tume za njega govo'ila? Ne može se ga ostaviti tu. T'eba ga nositi na k'evet!— Veliki crnac podigne ranjenika kao pero i postavi ga na već raspremlijenu postelju. Marijana je dotle sređivala uspomene. Tko je to general Foumier-Sarloveze? Da, da. Fortunee je o njemu govorila malko promuklim glasom. Kad se znalo kreolku, takav je

glas koješta značio i govorio o naj vatreni jim uspomenama. To je bio lijepi Franjo, jedan od trojice službenih ljubavnika gospođe Haimelin. Drugi je bio ne manje za-122maman Gasknir de Montrond koji je sada u progonstvu u Amsterdamu... ci treći bijaše naj-matnje čaroban ali zato bogat... Ouvrard. No što joj je Fortunee još rekla? Zašto ga Marijana nije vidjela kod svoje prijateljice?... Ah da! To je nemogući čovjek, »najgori tip cijele Armije« ali i »najbolja mačevalac« te iste armije. Život je provodio između sjajnih vojnih pothvata i privremenih mirovi jenja zbog bezbrojnih obijesnih ispada i neprestanih dvoboja. Sada je zapravo morao biti u svome zavičaju dok Car spužvom ne prijeđe preko njegove zadnje budalaštine.Sjetdvši se Napoleona Marijana se podsjeti i na još jednu stvar koja ju je iznenadila kad ju je čula od prijateljice. Fournier je doduše služio najprije kralja, ali je zapravo rođen u Revoluciji kojoj je bio odan srcem pa je mrzio Napoleona koji mu je vraćao žao za sramotu. Na-poleon je ipak povremeno uzimao u službu tu usijanu glavu s obzirom na izvanredne vojničke sposobnosti zbog kojih je Fournier i stekao generalski čin i naslov baruna. No ta se nagrada Fournieru činila premalenom nasprama naslovima i bogatsitvu što su dobivali maršali. Sve u svemu, osobito uzme li se u obzir i najnovija Marija-nina uspomena, čovjek mije bio ni zanimljiv a niti simpatičan. U stanovitom bi smislu mogao biti opasan, pa mlada žena nije imala volje da s njiim ima posla. Dovoljno ju je sablaznilo što zna da Fortunće, koja je inače Napoleonu vrlo odana, gaju nježna čuvstva za toga momka i to sauno zbog toga što je lijep i što je neumoran ljubavnik...Dok je Jonas, uz očajne poklike, skidao ranjeniku čizme i oko njega se brinuo pregledavajući mu ranu i časteći je, Marijana se okrene i pođe prema vratima. Htjela je sići i obavijestiti Fortunee, ali zastane jer nije znala u kakve se poslove s bankarom uputila njezina prijateljica. No ndje dugo oklijevala. Vrata se naglo otvoriše, kroz njih uniđe gospoda Hamelin i naglas reče:123— Učinila sam š-to sam mogla i mislim da...

Zastane. Gledajući preko ramena svoje prijateljice zapazi krevet uz koji je Jonas zapalio svijećnjak da bi bolje vidio. Prestravljeno krikne:— Franjo! Bože moj, mrtav je!Gurnuvši Matrijanu u sitrarau, poleti do kreveta, odgurne Jonasa koji je zasukavši rukave šar-pijom čistio ranu, zairiče poput tigrice i sunovrati se na nepomično tijelo svojega ljubavnika.— Isuse moj! Gospa Fo'tunee — prigovori upravitelj. — Nemojte ga d'mati, ubit ćete ga... Nije m'tav! Samo nesvijest! 'ana nije opasna.Fortunee s očitim smislom za tragične scene, što je Marijana oduvijek naslućivala, nije ga slušala već je počela tužno cvdljeti poput prave kor-zikanske narikače. Istodobno je nježno milovala svoga ljubavnika i obasipala ga vrelim poljupcima. Ljubavnik otvori jedno oko, nešto zbog neobičnog njegovanja, a nešto i zbog djelovanja mirisnih tvari koje mu je Jonas stavljao pod nos. Taj dokaz života potakne gospođu Hamelin da pobjedonosno usikliikne:— Blagoslovljen budi Bog! Živ je!— U to nije nitko sumnjao — progunđa Jonas. — Nesvijest je došla zbog umo'a i gubitka k'vi. Nemojte ga tako gu'ati, gospo Fo'tunee! Go-sponu ba'unu je dob'o! Evo ...Ranjenik sijedne, stemjućđ od bola. Nasmiješio se l(jiubovci.— Starim — reče. — Taj je prokleti Dupont bdio jači. Ali vratit ću mu!— Opet taj Dupont — pobuni se Fortunee. — KoLLko se već vremena vas dva tucete u dvoboju? Svaki put kad se sretnete! Već deset ili dvanaest godina?— Petnaest — mirno je ispravi Fournier — a budući da smo obojica jednako vješti maču, neće to nikada svršiti. Imaš 'li sito za okrijepu ranjenika koji...124Zastade u rijeci. Pogled mu pređe preko gospođe Hamelin i zadrži se na Marijani koja je prekriženih ruku na grudima i ozbiljna izraza lica stajala malo podalje promatrajući vatru u kaminu i čekajući da ranjeniku stave zaivoj.— Ta... poznam Vas! — usklikne Fournier naprežući se da dozove

u pamet uspomenu koja mu se nametala. — Niiste li Vi ...— Ne poznam Vas — oštro odvrati Marijana. — Bila bih Vam vrlo zahvalna kad biste mi načas prepustili Fortunee, a iskreno želim da Vas kasnije ostavim na samu koliko Vas je volja.— Bože moj! — usklikne kreolka. — Draga moja sirotice, zaboravila sam na tebe! No u ovom uzbuđenju...Kao što je maloprije hitno prišla ljubavniku, tako i sada poleti k Marijani, zagrli je i prošapće:— Govorila sam s Ouvrardom. Mislim da pristaje, ali želi s tobom izmijeniti koju riječ. Molim te, siđi dolje i pođi k njemu, čeka te u malom salonu sa zrcalima... Jooas, otprati gospođicu Marijanu i vrati se s bocom konjaka za generala!Marijana se okrene ne dajući se moliti jer je odahnula što više neće biti cilj Fournieovih pogleda u kojima se moglo čitati naznačeno podrugivanje. Očito ju je prepoznao, a nije ga smetalo što se sjetio svoga drzovitog napadaja. Prije negoli je izašla iz sobe čula je kako veli svojoj ljubavnici:— Ne poznam po imenu ovu ubavu i nepristupačnu osobu, ali ni sam pravo ne znam odakle mi neodređeni osjećaj da joj nešto dugujem ...— Buncaš, dragi! — zaguče Fortunee. — Mogu sigurno tvrditi da još nikada nisi vidio moju prijateljicu Mairijanu. To je potpuno nemoguće...Marijana se svlada da ne slegne ramenima. Taj je bijednik dobro znao da se ona nikada neće usuditi reći svojoj prijateljica u kakvoj su se uzbudljivoj prigodi prvi i jedini put sreli. To, uostalom, nije ni važno jer [je Marijana tvrdo odlu-125čila da se takve prigode ine ponove. Njoj zaista nije potrebno znati da taj čovjek, koji je malo previše siguran u sebe, mrzi Napoleona pa da joj bude antipatičan i da ga odmah svrsta među ljude koje ne želi sresti. U ovom se času zaklela da će tako i biti. Jonas, silazeći niz stube iza Marijane, mrmljao je kao da odgovara na njezine misli.— Gospođice Ma'jaino, bude M gene'al kod nas ostao neko v'ijeme nećete moći vidjeti gospu. Zadnji put ona i gene'al nasu izlazili iz sobe punih osam dana.

Marijana ne odgovori, ali se namršti i to ne stoga što bi smatrala da je takva ljubavna kura ipak pretjerana, već zbog toga što ta igra ne bi mogla biti po ukusu bankara Ouvrarda koji je sada »službeni« ljubavnik gospođe Hamelin. Za Marijanu bi moglo biti kobno kad bi taj čovjek koji joj je sada nužno potreban, dojdućih dana bio oneraspoiožen.Uzdahnuvši krene do bankara u malom salonu koji je dobro poznavala. Taj je salon Fortu-nee naročito voljela jer je tu mogla promatrati svoj zavodljivi lik u nizu slika što su ih bacala velika venecijanska ogledala umetnuta u zlatom ukrašene sive okvire. U njima se prekrasno zrcalila blijedoružičasta boja navlaka, zelenkastosiva boja malog pokućstva u stilu Direktorija, nježne arabeske svijećnjaka s više krakova u kojima su bile utaknute ružičaste svijeće i divna velika ze-lenkasto-modra kineska vaza u kojoj su cvali tulipani i peruraike među dugim granama rasvjetna gloga. 0 prisutnosti domaćice govorili su laki miris ruža koji se natjecao s mirisom upaljenih drva u kaminu, bezbrojni sitni predmeti od pozlaćenog srebra kojih je bilo posvuda, a i duga traka od pozlaćene gaze koja je ležala nemarno ostavljena na ručki jednog niasilonjača.Kad je ušla u malu sobu d ugledala Ouvrarda kako stoji nalakćen na kamin, Marijana je rekla samoj sebi da taj čovjek usprkos svome126bogatstvu nije u skladu s raskošnim namještajem. Nije joj bilo jasno što bi drugo osim novca moglo privući žene tome malenom dobričini s licem kune kome je njegovih četrdeset godina počelo proređivati i onako rijetku kosu. Usprkos izvanrednoj brižljivosti koju je posvećivao svojoj vanjštini i unatoč otmjenosti malčice prebogate odjeće imao je izgled vješalice za odijelo. A Ga-briel Ouvrard je ipak imao uspjeha, i to ne samo kod Fortunee koja nije skrivala svoju ljubav za novac, šaptalo se da je prema njemu milostiva i božanstvena, čeznutljiva i vječito djevičanska Ju-lija Recanier, a i neke druge ljepotice.Iako i taj drugi ljubavnik gospođe Hamelin nije Marijani bio simpatičniji od prvoga — koji je bio zaista nemoguć — ljubazno se

nasmiješila kad se približila bankaiui koji se okrenuo kad je začuo škripu vrata. Ouvrard zadovoljno usklikne, prihvati obje ruke mlade žene te ih poljubi. Ne puštajući ih nježno privuče Marijanu do ružičaste pooivaljke na kojoj je Fortunee provodila sate i sate kad nije imala što drugo raditi te je gricka-Ia slatkiše i čitala lake romane što ih je kojiput propustila i stroga carska cenzura.— Zašto niste došli izravno k meni, draga moja ljepotice — predbaci joj blagim tonom srdačnog povjerenija. — Bilo je izlišno zbog tako bijedne svote uznemiravati našu prijateljicu.Riječi »bijedne svote« razveselile su Marijanu. Za nju je dvadeset tisuća franaka bila prilična svotica, pa tako nehajno i prezirno o toj svoti može govoriti samo zaista bogati bankar. To ju je ohrabrilo. Ouvrard nastavi:— Morali ste me odmah potražiti... u mojoj kući. Tako biste izbjegli mnogim nepriMkama i bojaznima.— To se... nikada ne bih usudila — odvrati Marijana nastojeći osloboditi svoje ruke koje je bankar stiskao.— Zar se zaista ne biste usudili? Vi, tako Hjepa žena? Zar Vam nikada misu kazali da me127ljepota zatravljuje, da sam njezin rob? A tko je u Parizu ljepši od Carskog slavuja?— Tko je to Carski slavuj ?— Pa Vi! Taiko su Vas nazvali, Vas, obožavanu Mariju Stelu. Zar to niste znali?— Ne, vjere mi! — odvrati Manijama kojoj se činilo da taj čovjek od fcoga će posuditi mnogo novaca nešto previše gomila pohvale.— Bio sam na Vašem koncertu... one večeri u Fevdeau. Kakva M glasa! Kaje li dražesti! Kakve li ljepote! Iskreno reći da ste me ushitili. Bio sam naprosto očaran! Ta boja Vašeg glasa koji upravo dirljivo izvire iz čista grla i iz Vaših prekrasnih ružičastih usana! Tko da ne bude spreman pokleknuti pred Vama? Za mene ...— Zaista ste suviše ljubazni — prekine ga Marijana koja se pobojala da ne bi bankar svoje riječi popratio i činom pa pokleknuo pred nju. — Ostavimo, molim Vas, itu večer... koja baš nije bila onakva kako sam željela.

— Ah, Vaša nezgoda! To je zaista bilo ...— ... vrlo neugodno, ali se brige što su se tada rodile samo povećavaju. Zbog toga Vas molim da mi oprostite što sam nestrpljiva i neuljud-na. Potrebno mi je da sigurno znam... I sami možete misliti da md je veoma neugodno što sam prisiljena da zamolim za pomoć ...— ... prijatelja... vjernog i odanog prijatelja. Nadam se da u to ne sumnjate.— Pa vidite i sami buduća da sam tu. Mogu li zaista računala na tu svotu... na primjer, za prekosutra?— Pa naravno. Hoćete li doći prekosutra... postoje podne?— Ne, to je nemoguće. Moram pjevati u Tui-lerijama pred ... Njihovim Veličanstvima.Teško joj je izašao iz usta plural, aiM je ipak tako rekla. Ouvrard je to primio uz licemjeran podsmijeh.— Dakle, prekosutra navečer, nakon primanja ... Čekat ću Vas kod kuće. To će biti naj-128zgodnije. Moći ćemo čavrljati... i bolje se upoznati.Marijana porumenti, naglo ustane i istrgne ruke iz bamkarovih ruku. Shvatila je pod kojim će se uvjetima bankar umilostiviti da joj posudi novce. Drhteći od ljutnje usklikne:— Mislim da se loše razumijemo, gospodine Ouvrard! Radi se o posudbi. Ja ću Vam tih dvadeset tisuća franaka vratiti prije tri mjeseca.Ljubazan izraz bankarova lica pretvori se u nezadovoljnu grimasu. Raširi ruke kao da se čudi.— Tko govora o posudbi? Žena kao što ste Vi može od mene sve zahtijevati. Ako samo zaželite, dat ću Vam još i više.— Ne treba mi više od onoga što tražim... a primam samo kao posudbu.Bankar ustane uzdahnuvši i približi se mladoj ženi koja je oprezno uzmicala prema kaminu. Njegov, čas prije sladak glas, postade oštar, a u, očima mu se upali mutan plamen.— Ostavite poslovna dio muškarcima, draga moja, i prihvatite ono što Vam nudi otvoreno srce.

— Po kojoj cijeni?— Nizašto... ili za sasvim malo! Za malo Vašega prijateljstva, jedan sat Vaše nazočnosti, za dopuštenje da Vas gledam i da udišem Vaš ...Ponovo ispruži prema njoj požudne ruke spremne da je dodirnu ali zagrle. Bankarevo lice koje se isticalo iznad sniježnobijele kravate postalo je smeđecrveno, a njegove su oči popašno zurile u lijepa otkrita ramena. Marijana protrne od gađenja. Kako je mogla biti tako glupa da se obrati tome čovjeku mutne prošlosti koji je upravo izašao iz zatvora gdje je bio od prošle veljače zbog teške afere s meksikanskim pijasterima u koju je bio upleten zajedno s Holandezom Van-denibengrerom? To je bila čista ludost!— Ne mogu pristati na ono što tražite — oštro odbrusi Marijana pokušavši da ga zastra-9 Marijana II129šd — jer to Car ne bd oprostio ni Vama nd meni. Zar ne znate da na mene ima isključivo pravo jedino Car?— Isključiva prava skupo se plaćaju, sinjori-na. Tko ih uživa mora dobro znati tu istinu... i mora tako postupati da veće ponude uopće ne može ni biti. Promislite! Večeras ste umorni i očito suviše potreseni. Isključivo pravo... u velikoj je kušnji na dan toga vjenčanja! Ne zaboravite, dakle, da Vas prekosutra naveče ... cijele noći ild kao ustreba i cio drugi dan... kod mene čeka dvadeset tisuća franaka ... ili još više!Marijana ne odgovori. Okrene se ne pogledavši bankara i uputi se prema vratima. Držala se dostojanstveno i uzvišeno poput kakve uvrijeđene kraljice, iako je u njezinoj duši harao očaj. Pod uvjetima koje postavlja Ouvrard ne može prihvatiti jedinu dobru priliku kako da dođe do novca. Ta se nada sada rasplimula! U najboljoj vjeri bezazleno je mislila da -će dobiti prijateljsku pozajmicu, a sad je morala shvatiti da trgovački poslovi između mlade i lijepe žene i muškarca uvijek poprimaju jedan te isti oblik. Marijana je mislila da se Fortunee šali kad govori: »Znam desetak muškaraca koja će ti toliko daiti za jednu ljubavnu noć.« Je M gospođa Harne-lin znala za baš sve Ouvrasrdove namjere? Možda Fortunee ndje htjela da do

kraja sama izvede »posao« ijedmo radi toga da bd Ouvrard izravno njoj, Marijani, mogao izložiti svoj prijedlog? No, ipak nije mogla vjerovati da bi je njezina prijateljica tako hladnokrvino natjerala u tu odvratnu klopku kad ju je poznavala kao samu sebe ...Odgovor na to pitanje što ga je sauna sebi postavljala dao je Ouvrard koji joj je u onom času kad je izlazila iz salona sa zrcalima doviknuo:— Ne zaboravite da ću Vas čekati. No, naravno ... izlišno bi bilo da naša draga Fortunee sazna za našu malu urotu. Ona je divno stvorenje ... ali suviše vjerno!130Fortunee i vjernost! Umalo što Marijana nije posve zaboravila na svoju srdžbu i prasnula u glasan smijeh. Zar to smiješno čeljade zaista misli da ima toliko cara da bi mogao trajno uza se privezati egzotičnu ptičicu kao što je Mjepa kre-olka? Došlo joj je da mu u brk dobaci da se njegovo »divno i vjerno stvorenje« u tom času po svoj priMci prepušta snažnom uživanju u naručju lijepoga momka koji joj je ljubavnik po srcu. Samo toliko da vidi što će reći ...Uostalom, neka Fortunee provodi život kako hoće. Marijana joj ni za što na svijetu ne bi htjela prouzročiti nd najmanju nepriliku. Bilo je utješno čuti da Fortunee ne zna za Ouvracrdove opačine niti za poslovne uvjete koje postavlja. Dođe joj na um da gospođu Hameliin odmah upozna sa situacijom. To bd zaista i učinila da je Fortunee bila sama. Marijana nije bila voljna da ponovo vidi drskog Fourniiera, a nije htjela ni smetati ljubavni domjenak u četini oka.Dotrčao je Jonas pa mu reče:— Poručite gospođi Hamelin da ću doći sutra ... ako je uopće budem mogla vidjeti.— Gospojice Ma'ijano, nećete valjda tako otići! Počekajite malo! Dat ću zap'egnuti konje.— Nije potrebno, Jonas. Evo, dolazi moja kočija.Kroz staklena vrata u predvorju ugledala je Grakha. Hanibala kako spretno zaokreće i zaustavlja konje pred terasom. Dok joj je Jonas brižljivo stavljao na leđa kašmirski šal koji je odložila na malom stoliću, čudila se videći u kakvu je stanju Arkaddje koji se izvlačio iz kočije.

Suvratak na fraku bio mu je istrgan, a tako i jedan skuit, s njegova vrata visile su razderane čipke na košulji, lijepi svileni šešir bio je posve smlavijen, jedno mu je oko pomodrjelo, a po licu bile su bezbrojne ogrebotine. Vikont de Jolival nosio je slavne znakove borbe koju je netom vodio. Grakho se ukočeno držao na svom sjedištu i vitlao bičem poput Jupitera kojd sipa strijele, a131boo je bez šešira, razbarušene kose, zajapuren i bijesna pogleda.— Ah! — izusti Manijama. — Glavno je da ste živi i zdravi! Odakle dolazite?— Iz svjetine u ikojoj ste nas ostavili — pro-gunđa Jolival. — Vi ste očito zdraviji od nas... No, sjećam se da ste Mazeći iz kuće imali na sebi ružičastu haljinu.— I ona je svaišta doživjela! Hajdemo, prijatelja, vratimo se kući! Potrebna Vam je, Arka-dije, topla kupka i mailo njege. Grakho, kući, i to što brže!— Hoćete li gospojice, da jurimo, moramo, proći pored Zida zakupnika poreza i obići polovinu Pariza.— Vozi kuda hoćeš, samo nas dovezi kući i izbjegavaj svjetinu!Kad je kočija izlazila kroz vrata na ogradi palače, Artkadije stane rupčićem brisati nafcuče-no oko.— No? — zapita. — Jeste li što polučili?— Dobila sam deset tiisuća franaka koje mi je gospođa Hamelin sama ponudila.— To je vrlo ljubazno... ali to još nije dosta. Zar niste pokušali kod Ouvrarda kako sam Vam savjetovao?Manijama napući usne i namršti čelo sjetivši se onoga što se maloprije dogodilo.— Da, pokušala sam. Fortunee je upriličila da se s njim sastanem, ali se nismo mogli sporazumjeti. Arkad&je, on je za mene ... preskup!Nasitade kratka šutnja koju je Jolival iskoristio da procijeni riječi što ih je čuo. Lako mu je bilo otkriti njihov pravi smisao.— Ah! — uzdahne. — Znade li gospođa Ha-meldm za uvjete?— Ne. Nije ni potrebno da ih sazna. Ipak bih joj bila kazala, ali je ona strašno zauzeta.

— S kime?— S nekom vojmičinom koji ima ranu na ramenu i koji je k njoj banuo poput vjetra, čini132se da on zauzima važno mjesto u njezinu srcu. Neki...— Fournier, znam. Gle, husar se vratio! Iako mrzi Cara, ne može podnijeta da nije na bojnom polju.Marijana uzdahne.— Ah, ima M stvari za koje Vi ne znaite, dragi prijatelju!J ali val se na silu nasmiješi, a po kiselu izrazu razabiralo se da su ga zaboljele ogrebotine po licu. Zlovoljno je promatrao svoj šešir.— Kao jedino rješenje ostaju nam dragulji — zamišljeno će Marijana. — No zbog njih ću imati velikih neprilika s Carem. Pogledat ćete sutra, možemo li ih založiti. Ako ne... morat ćemo ih prodati.— Imate krivo, Marijano. Vjerujte mi, najbolje bi bilo poći samom Caru. Zatražite da Vas primi, a ... kako ćete prekosutra pjevati u Tuile-rijaima...— Ne, nipošto! On umije postavljati pitanja, a ima stvari koje mu neću reći — i žalosnim glasom nadoda. — Ja sam zaista ubojica. Iako nehotice, ipak sam ubila jednu ženu. To mu nikako neću rećđ.— Zar mislite da neće pitati kad čuje da ste prodala njegove smaragde?— Nastojite upriličiti da ih možemo otkupiti za dva ili tri mjeseca. Pjevat ću gdje me pozovu. Sklopite ugovore!— Ah, dobro! — uzdahne Jolival. — Učinit ću što budem mogao. Međutim, uzmite ovo ...Iz džepa na prsluku iščeprka okruglu i sjajnu stvar koju turi Marijani u ruku.— Sto je to? — upita Marijana nagnuvši se prema svjetlu da bi bolje vidjela jer je u kočiji već postojalo mračno.— Mala uspomena na ovaj krasni dan! — našali se Jolival. — To je jedna medalja kakve su maloprije dijelili. Dobio sam je u tešku boju.133Čuvajte je. Sfeupo sam je platio — pridometne počevši opet

rupčićem tupkati naitečeno oko.— Očajna sam zbog Vašeg oka, ubogi moj prijatelju. Vjerujte mi da ću se sjećati ovoga dana i aiko pozivam sto godina!134KARDINAL SVETOGA LOVREKnez Clairv preuze ulogu viteza koji vjerno služi odabranoj gospođi i dođe u srijedu po Marijanu da je odvede u Tuilerije. Kad su se u po-kliisarovoj kočiji vozili prema staroj palači, Marijana je zapazila zabrinut izraz lica svoga pratioca koji se trudio da se ponaša ravnodušno. Preko čela mlada čovjeka koje se prostiralo ispod guste plave kose prelazila je brazda koju nije mogao sakriti, a i prostodušni smiješak nije mu bio tako veseo kao inače. Svoju je zabrinutost odmah i priznao čim je Maiijama to primijetila.— Zabrinut sam, draga Marijano. Nisam vidio Cara od preksinoć, od dana njegova vjenčanja, pa ne znam da li će primanje na koje idemo proći bez teškoća. Još dobro ne poznam Njegovo Veličanstvo, ali sam vidio kako se izlazeći neki dan dz kapele razbjesnio ...— Sto se desilo? Zašto se razbjesnio? — upita Marijana koja je smjesta postala radoznala.— Da, istina je. Niste bili nazočni jer ste me ostavili. Znajte da je Car, ulazeći u kapelu, odmah primijetio da je od dvadeset i sedam kardinala prisutno samo njih dvanaest. Manjkalo ih je petnaest, a vjerujte mi da se ta praznina jasno zapažala.— Zbog čega nisu sudjelovali, i to vjerojatno namjerno?— U to nema sumnje. To nas u ambasadi vrlo zabrinjuje. I sami znadete u kakvu su odnosu135Car i Papa! Car drži njegovu Svetost kao zarobljenika u Savooni. Smatrao je da se ne treba obratili na Papu da dobije poništenje prvoga braka. Sve je obavio pariški duhovni sud... Zbog taga nesudjelovanja crkvenih knezova postoji sumnja u zakonitost braka naše nadvojvotkinj'e. To je izvanredno neugodno, a tih petnaest praznili mjesta nije razveselilo kneza Metternicha.— Koješta! — na to će Marijana koja je osjetila stanovito čuvstvo zadovoljstva. — Pa Vi ste to znali prije negoli je Vaša princeza

napustila Beč. Morali ste zauzeti čvršće stanovište u pogledu vjere i tražiti da Njegova Svetost odobri rastavu od Carice Jozefine. Valjda nećete reći da niste znali da je Papa gotovo pnije godine dana izopćio Cara?— Znam — žalosno će Clairv. — Svi to znamo. Zašto ine silite da Vas podsjetim da nam treba mira i odmora nakon poraza kod Wagraima i da niismo dovoljno jaki da bismo bili kadri odbiti traženje Cara Napoleona?— Recite mi otvoreno, je li to vjenčanje bilo za Vas neočekivano? — .upita mlada žena i to tako odresito da je požaliila čim je vidjela nesretno lice svoga prijatelja koji je glasno uzdahnuo.— Ah! Nije ugodno biti pobijeđen! Kako bilo da je bilo, brak je činjenica. Iako nam je teško što vidimo kako crkva grubo postupa s jednom našom nadvojvotkinjom, ne možemo otvoreno reći da krivo postupa. Zbog toga sam zabrinut. Znate li da su svi biskupi i kardinali pozvani na koncert?Marijana je to znala jer se za tu priliku i obukla. Njezina haljina od taimnomodre guste svile bila je izvezena palminim lišćem, .1 ispod niza bisera koje je imala od svoje majike bila je tek malo izrezana. Ti su biseri bili jedini dragulji koje je zadržala dok je ostale sinoć povjerila Joli-valu. Rukavi su bili dugi te su dijelom pokrivali i ruke. Kad je čula što govori Clary, i ona se zabrinula.136— Nemate razloga da se mučite, prijatelju. Zašto mislite da će neprijateljski raspoloženi kardinali doći na koncert u većem broju nego na svečani obred?— Zato jer pozivi imaju oblik jasne naredbe, a možda se drugi put neće ni usuditi da ne sudjeluju. Prisustvovanje obredu vjenčanja znači u neku ruku odobravanje, dok koncert... Bojim se kako će Vas Car primiti. Da ste vidjeli njegov pogled što ga je uputio praznim sjedištima u kapeli, bili biste zabrinuti poput mene. Moj je prijatelj Lebzeltem sav protrnuo. Bude Li kakva sukoba, naš će položaj biti vrlo neugodan. Car Franjo vrlo je dobar s Njegovom Svetosti.Marijana nije odgovorila jer je nije smetala savjest Austrije koja je po njezinu mišljenju i zaslužila da ima briga. Bilo joj je žao kneza

Cla-ryja ... No stigli su. Kočija je prešla preko mosta za Tuilerije i kroz uski prolaz u Louvreu pa se približila visokoj ogradd od željeznih rešetaka koja je zatvarala dvorište Carrousel. Što su dalje išli, to su teže napredovali. Oko palače nagmulo je mnoštvo ljudi i priljubilo se uz ogradu na koju se neki, usprkos redarima, i popeše da bi bolje vidjeli. Činilo se da se svjetina za nešto osobito zanima i da je raspoložena jer su se čuli povici i smijeh.Knez progunđa:— Svjetina je uvijek znatiželjna, nametljiva i neobuzdana, bilo to u Parizu ili Beču. Pogledajte kako opsjeda ogradu od rešetaka ne haju-ći na kočije koje pristižu. Ipak se nadam da će nas nekako propustiti...Međutim je sluzd ambasade već pošlo za rukom upozoriti na kočiju svoga gospodara, pa su gardijski grenadiri stali razmicati svjetinu. Ko-čijaš potjera konje i prođe kroz ogradu. Mairija-na d Clarv ugledaše dz kočije neobičan prizor koji je Parižane uzbuđivao i zabavljao. U golemu dvorištu, između vojnika na straži i časnika iz palače, između slugu i konjušara koji su paziM da137savjesno ispunjavaju naloge uzvanika što su std-zaili, lutalo je petnaest kardinala u svečanoj odori podržavajući rukom skutove grimiznih tatara, dok su njihovi tajnici i pouzdanici cupkali iza njih poput crnih zbunjenih kokoši... Vrzli su se pod suncem što je sijalo iz veselog i vedrog, nje-žnomodrog neba posutog oblačcima lakim kao perje. Samo se podrugljivi pariški puk mogao veseliti gledajući dostojanstvene crvene likove što su, kako se čamilo, bez cilja d pomoći tumarali naokolo. Na njih se nisu obazirali nd vojnici ni časnica.— Što to znači? — upita Marijana okrenuvši se Clarvju koji je problijedio i ikome su se na Licu tresli gusti plavi zalisci.— Bojim se da je to jedan od izraza. Careva bijesa. Sto će još izmisliti?Kočija se zaustavi pred terasom. Jedan lakej otvori vrata. Clary žurno siđe i ponudi ruku svojoj suputnici da joj pomogne stati na zemlju.— Brzo! — reče. — Uđimo! Sve bih dao da to nisam vidio...

— Da Vam Vaša savjest ne bi predbacivala — zlobno priklopi Marijana. — Koja ono životinja ima takvu politdiku? čini ini se da je to noj. Zar ćete biti ... austrijski noj?*— Ne rugajte se! Na časove mislim da me mrzite.Pravo reći, to se Marijana već pitala prije njega, ali mu zasada mije htjela odgovoritd. Njezine se bistre oči zadržaše na jednom od prelata2, malom čdčici niska stasa koga je cappa magna3 preobličila u golemu neobičnu crvenu ružu. Stajao je na zadnjoj stepenici terase okrenut Masrdjand leđima. Bio je u društvu jednog mršavog, crnog i dugog svećenika koji se sagnuo da bolje čuje kardinala koji je, čini se, živahno ras-1) Neprevodiva igra riječi; na francuskom autruche znači noj, a Autriche je Austrija.2) Naziv visokog dostojanstvenika.3) Crveni kardinalski ogrtač s kukuljicom, sprijeda zatvoren.138pravljao ne brinući se za svoje drugove što se skupljahu u manje grupice očito radi dogovora. Nešto je na tome malom kardinalu privlačilo Marijanu, a da ne bi znala reći što je to. Možda oblik glave ponad ogrlice od hermelina, možda prekrasne ruke kojima je prelat mahao vatreno raspravljajući, možda boja sive kose ispod okrugle grimizne kapice. Kad je okrenuo prema njoj glavu, Marijana se nije mogla suzdržati i krikne:— Kume!Krv joj je navalila u lice kad je upoznala čovjeka koji je za cijelo vrijeme njezinoga djetinjstva dijelio s tetom Ellisom svu ljubav njezina mladog srca. To srce nije zatajilo čim je ugledala crte njezina lica.— Što ste rekli? — zabrine se Clary videći da se zbunila. — Zar poznate ...Više ga mije slušala. Čak ga je posve zaboravila kao što je zaboravila sav prizor i mjesto u kome se nalazi, pa i svoju osobu, te je postala ono što je bila nekoć, postala je mala Marijana od dvanaest godina koja je iz petnih žila trčala iz dubine parka u Seltonu čim bi ugledala velečasnog de Chazava ikako polagano dolazi na maz-gi velikom alejom. Nije se začudila što u

kardinalskom grianiizu vidi neznatnog svećenika koji je uvijek bio bez novaca lutajući po Evropi na svojim tajanstvenim putovanjiima. Kod njega je sve bilo moguće pa i ono što se ne bi moglo nd zamisliti! Ponese je veliko veselje što ju je obuzimalo i onda, u djetinjstvu, te Marijana poprimi i nekadašnje kretnje. Obim rukama zadigne svoju svečanu haljinu i povlaku te pohita prema dvama svećenicima koji su pošli dalje ne obazirući se na njezino neobično ponašanje. U sekundi je bila kod njdh,— Kume! Kako je to divno što Vas vidim... Kako sam sretna!(J smijehu i plaču baci se oko vrata malome kardinalu koji se isprva užasnuo, ali je smjesta prepozna i zagrli.139— Marijano!— Da, to sam ja! Kako sam neizmjerno sretna, dragi kume!— Kako to da sd ti tu, Marijano? Jesam li poludio? Što radiš u Parizu?Oslobodio se njezina zagrljaja i držeći je za raku radosno ju je i u čudu promatrao ne brinući se za svoje dostojanstvo. Lice mu je bilo ozaren© radošću.— Ipak ne sanjam. To sd zaista ti! Bože moj, mada moja, kako sa se proljepšala! Da te opet zagrlim ...Pred očima zabezeknutog mršavog svećenika i kneza Glarvja koji je u stopu slijedio svoju suputnicu padoše kardinal i mlada žena jedno drugome u naručaj i to tako srdačno i oduševljeno da nitko nije mogao sumnjati da njihovi osjećaji nisu vrlo topli.Nježni izražaji srdačnosti i ljubavi zacijelo su zabrinuli mršavog svećenika jer je počeo kašlju-cati i dirnuvši s poštovanjem prelata po ramenu stane zabrinuto tepati:— Neka mi oprosti Vaša Uzoritost... ali... morali bismo... možda ... hoću reći... okolnosti ... Njegova Uzoritost bi morala uzeli u obzir da nas gledaju__To je bila istina. Službenici palače, stražari i prelati koji su naokolo lutaii uperili su poglede na neobičan par što su ga pred očima crnoga svećeniika i dostojanstvenog austrijskog časnika činili mali kardinal i prekrasna, raskošno odjevena mlada žena. Smješkali su se i šaputali. cimalo se da je Leopold Clarv bio kao na žeravici. No

Gau/thier de Chazav nehajno slegne ramenima.— Ne govorite gluposti, Bichette. Neka gledaju koliko ih je mola volja. Znate 11 da sam našao svoje dijete, hoću reći dijete svoga srca. Oprostite, misilim da je trebalo da Vam je predstavim. Macri/jafno, ovo je inoj odani tajnik preuz-višeni Bdchette, a Vi, moj prijatelju, znajte da je ova lijepa gospođa moje kuniće, ledi Marijana...140Zastane shvativši da bi možda bik) neprilično što bi dalje kazao zanesen radošću i oduševljenjem. S njegova lica nestane smiješka kao da je neka nevidljiva ruka povukla preko njega zavjesu. Zabrinuto pogleda Marijanu:— Pa to je nemoguće! — promrmlje kardinal. — Kako to da si u Francuskoj? Kako to da ulaziš u tu palaču u pratnji jednog Austrijanca? ...— Knez Leopold Clary und Aldringen — ispravi ga mladi čovjek lupnuvšd petama u znak pozdrava.— Drago mi je — rastreseno reče kardinal koji je slijedio svoje misli. — Pitao sam te kako to da si u Parizu. Kad smo se zadnji put vidjeli ... Gdje je on?Marijana se požuri da ga preduhitri jer se prepala toga što će dalje kardinal pitati. Izraz lica kneza Clarvja postao je vrlo zabrinut pogotovu jer je čuo vrlo nezgodan izraz »ledi« Marijana.— Dragi kume, sve ću Vam objasniti, ali kasnije. To je preduga priča i ne može se ispričati tu, usred ovoga dvorišta. Radije mi recite što Vi ovdje radite. Ako sam dobro shvatila, otići ćete pješice...— Učinit ću ono što i drugi — promrsi kardinal. — Kad smo se ja i moja braća javili, Veliki maršal dvora saopćio nam je da odmah odemo, jer nas Njegovo Veličanstvo ne želi primiti. Prostak!— Uzoritosti! — glasom koji modi opomene ga velečasni Bichette zbunjeno kolutajući očima. —• Pripazite na svoje riječi!— Govorim što hoću. Zar nisam istjeran? čak su bili tako obazrivi i find da su otjerali naše koči jaše s našim kočijama da bi pariškim zijali-ma pružili priliku da se vesele lijepu prizoru kako petnaest kardinala tumara zasukandh talara po prašini i kako se

pješice vraćaju poput skitni-141cara. Nadam se da će pariški puk pravilno ocijeniti udvornost svojega vladara!Monsinjor de Chazav bio je crven u licu poput svoje haljine, a njegov aristokratski glas, koji je uvijek bio tih, postane uznemirujuće bučan. Uto se ubaci Clary:— Vi ste. Vaša Uzoritosti, ako sam dobro shvatio, jedan od njih koji su mislili da ne moraju prisustvovati vjenčanju naše nad vojvotkinje — izrekne dosta oštrim tonom. — Prilično je jasno da Car Napoleon ne može dopustiti da ta uvreda bude bez male osvete. Priznajem da sam se nadao goremu.— Ne bojite se, doći će i gore! što se tiče nadvojvotkinje, vjerujte mi, gospodine, da nam je vrlo, vrlo žao, aM smo dužni da se podvrgnemo mišljenju Njegove Svetosti i da se prilagodimo njegovu stajalištu. Rim nije poništio brak Napo-leona i Jozefime.— Drukčije rečeno, naša princeza, po Vašem, nije vjenčana — uzbudi se Clary.Marijana se prepane videći da se pomalja novi predmet raspre koji bi mogao izazvati skandal, pa se hitro uplete:— Zaboga, gospodo! Nemojte ovdje ... Kume, ne možete otići ovako... pješđce. Recite mi najprije gdje stanujete?— Kod jednog prijatelja, kod kanonika Phili-berta de Bruillarda, ulica Chanoinesse. Ne znam jesi M čula da naša obiteljska palača sada pripada jednoj djevojci iz opere koja je u Napoleonovoj mMositi ... Tamo, dakle, ne stanujem.Marijana ooirti ikao da ju je nešto ubolo u srce. Oštre riječd ranile su joj dušu i srce koje je prokrvariilo. Problijedi i ustukne te pipajući potraži ruku Leopolda Clarvja i na nju se osloni. Da nije bilo te pomoći, srušila bi se u prašinu koja je zaprljala crvene cipelice crkvenog kneza. Tih nekoliko rijeci jasno su joj prikazale dubinu ponora koji zjapi između nje i njezina djetinjstva. Strašno se uplašila da ne bi Clary, hoteći je bra-142niti, otkrio tajnu i izjavio da je ta djevojka iz opere upravo ona, Marijana... Namjeravala je sama reći istinu svome kumu, aM u

pravo vrijeme, a ne usred mnoštva . .Zdvojno nastojeći svladati svoje uzbuđenje, blijedo se nasmiješi, a njezina ruka stegne kneževu nadlakticu.— Ako dozvolite, dragi kume — uspije izreći — večeras ću Vas posjetiti. Međutim će Vas kočija kneza Clarvja odvesti kući.— Ali, draga gospođice, što će reći Car? Marijana smjesta plane vjerna sebi i svojojnavici da u bijesu nađe najbolje sredstvo za smirenje svojega uzbuđenja.— Vi, dragi kneže, niste Carev poslanik. Osim toga... podsjećam Vas na to da Vaš vladar podržava ... izvrsne odnose sa Svetim Ocem. Ili sam Vas možda loše shvatila?Leopold Clary ukruti se i izboči bradu kao da je odjednom pred samim carem Franjom.— Vrlo ste dobro razumjeli. Uzoritosti, moja kočija i moji ljudi stoje Vam na raspolaganju. Ako biste htjeli da mi iskaže te čast...Ne okrenuvši se zapucketa prstima i pozove kočijaša kojd se nije maknuo ispred terase zbog neobična ponašanja mladog člana poslanstva. Kočija odmah stigne do male grupe, jedan lakej skoči sa stražnjeg sjedišta, otvori vrata i spusti papučicu.Bistre kardinalove oči jednim pogledom zahvate mladu ženu koja je iznenada poblijedila u modroj haljini i gotovo isto tako blijedog austrijskog kneza u bijeloj uniformi. U čistom plavetnilu kardinalovih očiju kao da je časkom zaiskrilo pitanje što ga Gauthder de Chazav nije izrekao. Dostojanstvenom kretnjom pruži prema usnicama Glarvja safirni prsten koji je krasio njegovu ruku, a zatim i Marijani koja je pokleknula ne pazeći na prašinu.— Čekat ću te večeras — reče kardinal — poslije blagoslova. — Ah... zaboravih. Njegova Sve-143tost Plio VII dao mi je kardinalski šešir kao župniku rimske župe San-Lorenzo-fuori-mura1. Znaju me pod Him imenom... a pod itim saim imenom i došao u Francusku.Nekoliko časaka posilije toga austrijska je kočija prošla kroz vrata na ogradi Tuilerija pred zavidnian očima drugih napuštenih crkvenih knezova koji se jedan iza drugoga odlučiše izići sa svojom

pratnjom nadajući se da će na trgu naći kakvu kočiju. Marijana i Clary nepomično su gledali kako se kardinal Svetoga Lovre udaljuje.Mlada žena rukavicama ispraši prašinu koja se nakupila oko srebrnih palminih listova na njezinoj haljini, a zatim se okrene pratiocu.— Pođimo!— Da... aK se pđrtam kako će nas primiti. Polovina stanara ove kuće vidjela je da smo ponudili kočiju čovjeku koga Njegovo Veličanstvo jamačno drži za neprijatelja.— Previše se pitate, prijatelju! Pođimo pa ćemo vidjeti! U životu ima strasnijih stvari od Careva gnjeva — promrsi Marijana kroz zube mdsieći na to sito će večeras kazati njezin kuni kad sazna...Bojazan pred tim časom umanjila je veliku radost koju je osjetila malo prije kad je ugledala kuma, ali ipak nije sasvim ugušila njezino veselje.' Bdio joj je neobično drago što je našla kuma osobito u ovom času kad joj je potrebna pomoć. Zacijelo će čuti vrlo neugodne stvari, kum će dakako strogo osuditi njezinu novu karijeru pjevačice ... ali će je ma kraju ipak razumjeti. Nije bilo čovjekoljubijeg i milosrdnijeg čovjeka od velečasnog de Ćhazava, pa zašto bi kardinal Svetoga Lovre bio drugačiji! Pri tome se Marijana nekako rado sjetila nagonskog nepovjerenja što ga je njezin kum nekada pokazivao naspram lorda Craomerea. On će suosjećati sa svojiim kumče-1) Sveti Lovro izvan zidina. Svaki kardinal je župnik jedne rimske župe.144tom što ga je ljubio i koje sada pati. Ta, nazvao ju je svojim djetetom. Sve u svemu, na današnju je večer mogla gledati s nadom, a ne sa zabrinutošću. GaU'thier de Chazav, kardinal Svetoga Lovre, lako će urediti da papa poništi brak koji je na njegovo kuimče stavio tako teške lance ...Marijana nije još nikada bila u svečanim odajama Tudlerija. Dvorana maršala, u kojoj će biti koncert, zaslijepila ju je sjajem i veličinom. Ta je golema prostorija zauzimala dva kata pod kupolom središnje zgrade palače. Nekoć je to bila dvorana tjelesne

straže Katarine Medici1. U visini prvoga kata, nasuprot povišenom mjestu za umjetnike, otvarala se velika tribina na kojoj će se doskora smjestiti Car i njegova obitelj. Tribinu su podržavale četiri gorostasne, bogato pozlaćene karijatide2 što su prikazivale bezruke žene odjevene u rimsku nošnju. Sa svake strane tribine prolazio je oko dvorane balkon. Pod tim balkonom nalazile su se arkade u kojima bijahu vrata i prozori sa baršunastim zastorima po kojima su bile posipane zlatne pčele. Na uglovima kupolastog svoda složenog od četiriju ploha bili su snopovi pozlaćenog i ogromnog oružja. Sa sredine stropa visio je orijaški svijećnjak sav od brušena kristala. Vjerojatno su mislili da on nije dovoljan, jer su uz njega bila još četiri ista, iako mnogo manja svijećnjaka. Sam svod bio je oslikan freskama koje su pokazivale alegorije, dok su na zidovima u prizemlju visile slike če-trnaestaiice maršala u naravnoj veličini, a iznad njih su bila poprsja dvadeset dvojdee generala i admirala, što je odavalo ratnički izgled.Usprkos mnoštvu ljudi koji su ispunili dvoranu i balkon, Marijana se osjećala sasvim izgu-1) (1519—1589) iz glasovite obitelji Medici koja je u XV i XVI stoljeću vladala u Firenci, žena Henrika II i majka trojice francuskih kraljeva.2) Ženski kip koji služi kao potporni stup.10 Marijana II145bijenom u dvorani golemoj poput katedrale. U njoj je bilo bučno kao u nekoj unezvjerenoj vo-lijeri1. U ljudsku graju neprestano su se upletali zvuči glazbala koja su glazbenici udešavali. Pred Marijanom je u blistavu kaleidoskopu boja i bljeskanja dragog kamenja vrvjelo toliko lica da nijedno nije mogla prepoznati. Ipak je vidjela, kako Duroc, odjeven u veličanstvenu ljubičastu, srebrom protkanu uniformu Velikog dvorskog maršala dolazi prema njoj. I ne obazirući se na nju, nagovori kneza Glarvja.— Gospodine, knez Schvvarzarnberg želi Vas vidjeti, i to odmah. Moli Vas da dođete k njemu u Carev kabinet.— Zar u Carev kabinet? — začudi se Clary.— Da, gospodine. Nemojte da Vas dugo čeka.

Mladi knez zaprepašteno pogleda Marijanu, a tako i ona njega. Poziv, koji očito, sadržava i prijetnju, može značiti saimo to da je Napaleon već saznao za pripovijest s kočijom i da će bijedni Clary slabo proći. Marijana se umiješa u razgovor jer nije mogla podnijeti da se na prijatelja nabaci sva odgovornost za pogrešku koju je ona počinila.— Gospodine Veliki maršale, znam zašto zovu kneza Njegovu Veličanstvu. Kako se radi o stvari koja se samo mene tiče, molim Vas da dopustite da ga pratim.Zabrinuto lice vojvode od Friula nije se razvedrilo. Strogo pogleda mladu ženu.— Ne mogu, gospođice, uvesti k Njegovu Veličanstvu nekoga koga ono nije tražilo. Moram Vas odvesti do gospodina Gosseca i gospodina Puccinija koji vas čekaju s orkestrom.— Molim Vas, gospodine vojvodo! Njegovo hi Veličanstvo moglo nepravedno postupiti.1) Ptičarnik, odio za ptice u zoološkom vrtu.146— Njegovo Veličanstvo savršeno dobro zna što čini. Kneže, već ste morali otići. Gospođice, molim Vas, slijedite me!Htjela ila ne htjela, Maojama se morala odijeliti od svoga pratioca ite je pošla za Velikim maršalom. U prolazu čula je tiho i suzdržljivo šaputanje pa i tihi pljesak, no kako je bila zabavljena mislima, slabo se na to obazirala. Plaho položi ruku na Durocovu podlakticu.— Gospodine Veliikii maršale, moram govoriti s Carem.— Govorit ćete s njim, gospođice, i to uskoro. Njegpvo se Veličanstvo udostojalo naložiti da dođete k njemu poslije svršetka koncerta.— Udostojalo se! ... Pa Vi ste vrlo strogi, gospodine vojvodo! Zar više nismo prijatelji?Oko stisnutih usana Velikog maršala zalebdi lagani smiješak.— Još smo uvijek prijatelji — brzo prošapće maršal — no Car je vrlo ljut... pa nemar, pravo da se prema Vama ljubazno ponašam.— Zar sam ... u nemilosti?— Ne bih znao kazati. To ponešto sliči na to...

— Dragi Duroc — netko se oglasa iza Marrfa-ne ljubazno i polagano izgovarajući riječi. — Ostavite je na čas meni. Oni koji su u nemilosti moraju se uzajamno potpomagati, e?Marijana je prepoznala Tallevranda još prije negoli je izgovorio svoj čuveni usklik na kraju rečenice. Bio je po svom običaju otmjeno odjeven u maslikiastozeleni fraik ozvjezdan odlikovanjima, a zbog bolesne noge omotane bijelom svilom podupirao se na palicu sa zlatnom jabukom. Drzovito se nasmiješio Durocu i ponudio Marijani ruku.Veliki maršal, vjerojatno sretan što se izvukao iz neprilike, uljudno se nakloni i preda Marijanu knezu Velikom izborniku.— Dobro mi je poznato — zašaputa Tallev-rand — koliko će trajati pranje glave mladoga147Clarvja da bi ga to podučilo da ne bude suviše podložan čarima lijepe žene. To je posao od pet minuta. Poznam ga.Tako govoreći povlačio je Marijanu prema otvoru jednog visokog prozora. Ponašao se poput čovjeka koji ugodno i zabavno ćereta u salonu, ali je Marijana ubrzo razabrala da njezin pratilac govori vrlo ozbiljno.— Clary zacijelo proživljava teške časove — prošapće Tallevrand — ali se bojim da ćete i Vi morati podnijeti izljev Carskog gnjeva. Koji Vam crv mije dao mira? Kako ste mogli skočiti za vrat jednom kardinalu usred dvorišta Tuile-rija?..; I to još kardinalu koji je u nemilosti! Takve se stvari ne rade ... osim ako to nije netko vrlo blizak, e?Marijana ne odgovori. Bilo joj je teško objasniti svoj postupak, a da ujedno ne prizna tko je ona uistinu. Zar mije ona za Tallevranda gospođica Mallerousse, Bretonka, građanskog porijekla, u svakom slučaju netko tko ne može biti prisan s jednim crkvenim knezom? Dok se uzalud trudila da nađe uvjerljiv odgovor, knez od Beneventa nastavio je u svom nehajnom tonu:— Nekoć sam dobro poznavao velečasnog de Chazava. Počeo je kao kapelan moga strica, nadbiskupa u Reimsu, koji je sada dvorski kapelan izbjeglog kralja.Marijana je u strahu imala dojam da je kneževe riječi stežu u neku

mrežu. Pred oči joj dođe visok lik i duguljasto Lice presvijetlog gospodina Tallevrand-Perigorda, dvorskog kapelana Luisa XVIII. Njezin je kum bio zaista vrlo dobar s tim prelatom koga je vidjela na dan svojega vjenčanja. On je posudio za obred u Seltoiu svečano crkveno ruho i drugi Liturgijski pribor. Tallev-rand nije pokazivao da je primijetio njezinu zbunjenost već je dalje nastavio glasom koji je bio miran kao površje tiha jezera za lijepa vremena.— U to sam vrijeme stanovao u ulici Bel-lechasse, posve blizu ulice Lille, tada ulice Bour-bon, i tako sam boo u dobrim susjedskim odnosima s obitelju velečasnoga. Ah! — uzdahne knez. — Kako je to bilo divno vrijeme! Tko nije živio u godinama neposredno prije 17891, taj zaista ne zna što znači uživati u životu. Mislim da nisam nikad vidio ljepšeg, složenijeg i nježnijeg para no što su bili mairkiz i markiza d'Asselnat... u čijoj kući sada stanujete.Marijani se zavrti u glavi usprkos tome što je vladala saima sobom. Rukom stegne Tallevran-dovu podlakticu d čvršće se na nju osloni da bi lakše svladala uzbuđenje. Srce joj stade snažno udairati, daha joj ponestade. Činilo joj se da će joj noge otkazati službu. Knez je i dalje imao miran i spokojan izgled samo što je tromo dizao teške vjeđe da bi blijedim očima gledao oko sebe. Pored njih prođe jedna velika, vrlo lijepa, u bijelo odjevena žena, poput vatre riđih kosa i strastvena lica.— Nisam znala, dragi kneže, da imate tako izrazit smisao za operu — dobaci mu ona drzovi-tošću velike gospođe.Tallevrand se polagano nakloni.— Svaka vrst ljepote ima pravo na moje divljenje, gospođo vojvotkinjo. To biste i Vi morali znati jer me dobro znate.— Znam, no bilo bi bolje da... ovu sprove-dete do glazbenika. Mali... hoću reći carsiti par doskora ulazi.— Idemo i mi! Hvala gospođo ...— Tko je to? — upita Marijana kad se lijepa riđokosa žena udaljila. — Zašto me prezire?— Ona sve prezire... a više od drugih samu sebe otkad je prihvatila službu dvorske gospođe da bi služila nadvojvotkinji. To je gospođa¦ de Chevreuse. Kako ste vidjeli, vrlo je lijepa. A i duhovita je, ali je

vrlo nesretna zbog svoje pretjerane uzvišenosti. Zamislite, kako joj je teško1) Početak Francuske revolucije.148149pri duša kad mora reći »Car« ffli nazvati »Veličanstvo« onoga koga privatno zove »maJd bijednik«! Malne da joj to nije d sada uteklo. A što Vas prezire...Tallevnand svrne siv ozelene oči na Marijanu i ozbiljno nastavi:— ... očito je razlog u imenu što ste ga izabrailii. Jedna Chevreuse mora prezirati neku Mariju Stelu... ali bi raskriljenih ruku pošla u susret kćeri markiza d'Asselnat.Nastade šutnja. Tailevrand se nadvio nad Marijanu, a pogled njegovih blijedih očiju utone u zelene oči koje misu ni trepnule.— 0 Ikada znate? — upita Marijanu koja se odjednom smirila.— Otkad Vam je Car dao palaču u ulici Lil-le. Toga sam dana shvatio odakle mi ono neodređeno sjećanje koje dotada nisam nigdje mogao pravo smjestiti i ta sličnost koju nisam mogao odrediti. Tada sam znao tko ste.— Zašto niste ništa rekli? Tailevrand slegne ramenima.— A zašto? Vi ste se posve nepredvidivo zaljubili u čovjeka kojega biste po svome rođenju morali mrziti.— Zar toga čovjeka u čiji ste me krevet Vi gurnuli? — grubo dobaci Marijana.— To sam često puta požalio ... od onoga dama koji sam spomenuo. Mislim da je najbolje pustiti da stvari i vrijeme teku svojim tokom. U toj ljubavi nećete ostarjeti. Za Vas nije ni ta ljubav a niti ta Vaša umjetnička karijera ...Marijana se iznenadi te upita:— A zbog čega, molim Vas?— Zbog jednog jedinog razloga: Vi niste rođeni ni za Napoleona ni za kazalište. Pa i kad biste pokušali sami sebe uvjeravati o protivnom, Vi ste jedna od naših, Vi ste plemkinja i to najbolje krvi. Vrlo ste slični svome ocu!— Zar ste ga zaista poznavali? — upLta Marijana kaju je obuzela vruća želja da sazna isti-

150nu o tom čovjeku koga je znala samo po slici, a bila je meso njegova mesa i krv njegove krvi. — Govorite mi o njemu!— Kasnije. Ovdje je neprilično prizivati njegovu prikazu. Tu se ne bi dobro osjećao. Car dolazi. Treba da barem opet za neko vrijeme budete Marija Stela.Brzo ju je odveo do grupe glazbenika među kojima je zapazila Gosseca kako joj živahno do-mahuje, Pueainija koji je otvarao note na glasoviru i Paera1, kapelnika carskog orkestra, koji je brižljivo brisao štapić. Prilazeći k njima, zastane časaik i upita Velikog izbornika, a da sama nije znala što ju je potaklo na takvo pitanje:— Ako nisam rođena... ni za cara ni za kazalište, zašto sam... po Vašem mišljenju, rođena?— Za ljiubav, draga moja!— Ali... mi se Ljubimo.— Ne brkajte stvari! Rekao sam... za ljubav ... za veliku ljubav koja ruši svijet, koja rastače neuništive dinastije... koija traje i preko smrti i koju većina ljudi nikad ne nađe.— A zašto bih je baš ja našla?— Zato, Marijano, jer uopće ne opstoji ako je Vi ne nađete ... i jer treba da opstoji da je ljudi poput cmane ne bi mogli nijekati!Marijana je zbunjeno gledala kako se neobičan šepavac udaljuje nejednakim, a ipak otmje-niiim hodom. U riječima koje nisu bile u skladu ni s osobnim ni s legendom o Tallevrandu, u otvoiieno iskazanom mišljenju kojim je prima u svoj stalež, razabrala je prijateljsku ponudu ili barem pomoć... Da, pomoć. I to u trenutku kad joj je priijeko potrebna. Ali na osnovu čega može vjerovati u iskrenost kneza od Beneventa? Budući da je Marijana živjela ipod njegovim kro-1) (1771—1839). talijanski kompozitor.151vam, mogla je bolje od bilo koga poznavati zamamni čar koji je zračio dz njega, pogotovu stoga što se činilo da nije namješten i da izvire iz njegova istinitog bića. Sjeti se izreke grofa Mon-tronda koju joj je jednoga dana prenijela For-tunee Haimelin smijući se: »Ah! Tko ga ne bi volio? Suviše je poročan.«

što on večeras zapravo hoće? Zar ju je htio uputiti na život dostojan njezina podrijetla ili ju je htio odvojiti od Cara... koji ju izdaje, kako kažu, u korist ruskog cara?Začuje se kratki zov trubljom i svečani znak palicom što ga je dao grof Segur, veliki meštar ceremonija. U dvorani nastade smjerna tišina, a sve se glave okrenuše prema velikoj tribini u koju je ulazio carski par praćen mnoštvom sjajnih toaleta i nakindurcnih uniforma. Ispred blistave pozadine koju su činile dvorske dame i pobočnici Marijana ugleda dva lika: zelenu uniformu Napoleonovu i ružičastu haljinu Marije Luj-ze. Zatim nije ništa vidjela. Poput svih dvo'rjana i ona se duboko naklonila.Zašto se to nailclainjanje uopće moralo završiti? Kad je Marijana ponovo digla oči prema mladom bračnom paru, ubode je u srce slika sreće što su je pružali. Imala je dojam da se potpunoma slažu... Ne obazirući se na sjajnu dvoranu, Napoleon je nježno i obzirno smještao svoju ženu, pa je čak i poljubio njezinu ruku koju je zadržao u svojoj ruci pošto je sam sjeo. Ostao je i dalje nagnut prema Carici i tiho joj govorio ne brineći se za prisutne.Marijana je zanijemila stojeći pored glasovira. Nije znala kako bi se držala, čitav dvor je sjeo čekajući da Car dade znak za početak koncerta koji je naručio da bi se Marija Lujza odmorila između velike svečane zakuske i primanja česti-taka diplomatskog zbora i ustavnih tijela.Napoleon se i dalje smiješkao gledajući samo Caricu. Marijani je bilo kao da je na muku-ma. Iznenada joj se pričini da je taj niski podij152nekakav stup sramote uz koji ju je prikovao okrutni hir ljubavi koji je ina nju zaboravio. Obuze je luda želja da pobjegne iz te prebogate dvorane i od tih stotinu očiju ... To, na nesreću, nije bilo rnoguće... Tamo gore smjerno se nagnuo grof Segur prema Njegovu Veličanstvu očito pitajući da li će dati znak za početak koncerta ... Car je nehajnom kretnjom ruke i ne gledajući grofa dao pristanak... a grof svečano udari palicom.Na udarac palice oglasio se poput jeke Paer oštro kucnuvši nekoliko puta štapićem po stalku. Aleksandar Pucoini udari na glasoviru

prvi akord, a za njim su počele gusle. Po usplahirenom pogledu što ga je dobacio Paer Marjana shvati da se na njoj vidi da je zbunjena. Tamo dolje ugledala je u jednom kutu Gossecovo zabrinuto Mce koje ju je molilo da se smiri. Oni vjerojatno nisu nikada doživjeli da Car tako neobzirno postupa sa slavnim umjetnikom. No Marijana se sjeti da je gotovo u nemilosti, sudeći po onom što je rekao Duroc, i zbog toga što nije dopustila da njezin sitari kum po pariškom blatu vuče grimizni moare crkvenog kneza...Njezinoj smetenosti dobro je došla stanovita ljutnja. Prvi komad što ga je morala izvesti bila je velika arija iz »Vestalke« koju je Car osobito volio. Duboko udahnuvši da smiri nesređeno udaranje srca, Marijana započe poletno pjevati i odmah ovlada slušateljstvom. Tako je snažno izrazila očaj vesitalke Julije, osuđene da živa siđe u grob dok je u njoj bujao život, da je potresla publiku, iako je ova bila prilično otupljena i prezasićena. Pjevala je zaista izvanredno u nadi da će svratiti carevu pažnju. U posljednjim je notama u njezinu glasu tako dirljivo treptio bol, da je odjeknulo frenetično, spontano i srdačno povlađivanje. To je bilo protiv svih propisa jer je za odobravanje mogao dati znak samo carski par. No umjetnost čarobne pjevačice naelektrizirala je slušateljstvo.153Marija podigne prema carsikoj loži oči koje su sjate nadom... Razočarala se. Napoleon je uopće ndje ni gledao, a čioilo se, nažalost, da nije ni primijetio da je pjevala. Nadvio se nad Mariju Lujzu, da nije ni primijetio da je ša-putao. Marija Lujza slušala ga je oborenih očiju, sva zajapurena, priglupo nasmiješena te je Marijana u bijesu zaključila da joj govori ljubavne riječi1. Zapovjedničkom gestom naloži Marijana Paeru da započne drugim komadom. Bila je to arija iz »Potajnog vjenčanja« Domenika Cimairo-se'.Još nitko nije nikada tako turobnom strašću pjevao nježnu d laku glazbu talijanskog majstora, činilo se ida Marijana netremice uperenim pogledom nastoji prisiliti Cara da je sluša. U njezinoj se duši raspadao divlji bijes oduzimajući joj dobro rasuđivanje i svaku vlast nad sobom. Zašto se ta glupa Bečanka smiješi poput mačke pred čašom vrhnja? Tko bi se usudio tvrditi da voli glazbu?Marija Lujza jamačno je voljela samo glazbu svoje zemlje, jer ne

samo što nije slušala nego odjednom usred pjevanja prasne u smijeh... koji je bio upravo djetinji, ali ipak prebučan da se ne bi čuo.Marijani je krv navalila u srce. Problijedi i zašuti... Blistajućim očima promatrala je skup glava koje su odavaJe napeti izraz očekivanja. Zatim drzovito uspravi glavu, sdđe s podija i u tišini zaprepaštenja izađe iz dvorane maršala, a da je nitko nije pokušao zaustaviti. Propustili su je i sitražari na vratima.Išla je ukrućeno, zažarenih obraza i ledenih ruku, a da ndje ni čula buru koja je iza nje tutnjila. U njezinu grozničavu mozgu nastanila se samo jedna misao: valja smjesta i zauvijek napustiti ovu palaču u kojoj ju je onaj koga ljubi okrutno uvrijedilo, otići svojoj kući i sakriti svo-1) (1749—1801), talijanski skladatelj.154ju boi u dutodmi staroga obiteljskog doma... čekajući ono što će svakako doći iza takve sablazni... a to će biti Carev bijes, oružnici, a možda i zatvor... U tom je trenutku Marijani bilo sve svejedno. Bila je tako ozlojeđena d bijesna da bi pošla i na stratiš te ne okrenuvši glavu. Iza nje odjekne oštar glas:— Stanite! ... Gospođice, gospođice MarijaStela!Dalje je silazila niz kameno stubište kao da ne čuje. Pa i mije ništa čula. Stala je tek onda kad ju je Duroc stigao na dnu stubišta. Ravnodušno je gledala Velikog dvorskog maršala imajući dojam da će ga udariti kap. Bio je ljubičast u licu poput boje svojega veličanstvenog, prekrasnog .izvezenog odijela...— Jeste li poludjeli? — izbaci Maršal hvatajući dah. — Takva sablazan! ... Pa još predCarem!— Tko je dao primjer sablazni ako ne samCar ... ili ta žena?— Koja žena! Zar Carica? Oh ...—- Ja znam samo za onu Caricu kaju je papa posvetio i koja je u Malmaisonu. A toj karikaturi koju Vi zovete Caricom uskraćujem pravo da me javno dzrugava ruglu. To kažite samom gospodaru.Marijana se nije mogla svladati. Njezin hladni glas odzvanjao je pod

kamenim svodom stare palače te je Durocu bilo strasno neugodno. Zar se službujući grenadir podno stuba nije ispod brka nasmdiješdo? Duroc se osjećao krivim što je popustljiv prema toj prekrasnoj podivljaloj fu-riji ... koju treba dovesti k svijesti. Prisiljavajući se na strogost, koju u duši nije osjećao, šćepa Marijanu za ruku i promrsi:— Gospođice, mislim da ćete mu to morati sama reći. Car je naredio da Vas dovedem u njegov kabinet gdje ćete na njega čekati.— Zar sam uhićena?— Koliko znam... ne... Barem ne zasad.155Možda je Duroc zatajio ono što zna, ali to Marijanu nije smetalo. Očekivala je da će skupo platiti svoj ispad, ali to nikako neće biti preskupo, bude li mogla iskazati Napoleonu sve što joj je na srcu. Nakanila je da otvoreno govori ne va-žući riječi. Isplatit će se ići i u zatvor! Zatvor će je barem osloboditi spletaka opasnog Francisa Cranmerea! U Englezovom interesu nije da je smlavi jednim udarcem već da je muci i izrabljuje. Bit će prisiljen da čeka dok ona izađe iz zatvora. Što se tiče Adelaide, ionako je povjerila Arkadiju da učini sve što je potrebno da se Adelaida otkupi.Bijes joj se časovito smirio zbog nade u skori sastanak s Carem pa je pobunjenica prilično vedro ušla u kabinet koji je dobro poznavala. Čula je kako Duroc naređuje mameluku Rustanu, koji je bio tu stalno u službi, da u kabinet nikoga ne pušta i da ne dopusti da gospođica Marija Stela bilo s kime saobraća. Potonji nalog prisilio je Marijanu da se nasmijehne.— Eto, i sami vidite da sam uhićena — tiho reče.— Već sam Vam kazao da niste. Ne bih htio da mladi Clairv štekće pred vratima poput psića koji je izgubio gospodara. Savjetujem Vam da se pripravite da ćete dugo čekati jer će Car doći tek pošto se svrši primanje.Marijana prilično drsko slegne ramenima i smjesti se pored kamina na malenu žutu kana-peju na kome je prvi put ugledala Fortunee Ha-melin. Kad se sjetila svoje prijateljice, sasvim se smirila. Fortunee je predobro poznala muškarce pa se nije bojala ni Napoleona,.. Uspjelo joj je uvjeriti Marijanu da je najveća pogreška

ako se pred njim dršće ... a osobito se ne smije drhtati kad se NapoJeon razbjesnđ kao što ima navadu. Dobro da se u sadašnjim okolnostima sjetila toga savjeta!Mlada žena utone u duboku tišinu koju je prekidalo samo pucketanje vatre. Soba je unatočstrogosti namještaja bila topla i ugodna. To je prvi put što je u njoj sama. Stane je razgledavati ženskom radoznalošću. Bilo joj je drago što se nalazi u tom kabinetu u kojem je svaka stvar podsjeća na Napoleona. Letimično baci oko na kartone s dokumentima, na lisnice od crvena ma-rokena s carskim grbom koje su bile posvuda razbacane, na veliki zemljovid Evrope koji je slučajno ležao na stolu i na tajnikov stol između dvaju prozora. Više su je zanimale olovke, dugo bijelo guščje pero utaknuto u prozirnu tintarni-ou, stolna ura od pozlaćene bronce s orlom na vrhu i zlatna izrezbarena burmutica koja je mirisala ... Svaki je predmet govorio o njegovoj prisutnosti... pa i dvorogi smotani crni šešir koji bijaše bačen u jedan kut očito u bijesu i to skorašnjem jer Constant još nije maknuo šešir iz tog kuta... Nije li taj gnjev izazvala pripovijest s kočijom? Usprkos neutrašivosti Marijana osjeti da joj niz leđa prolaze neugodni žmarci. Sto će se uskoro dogoditi? ...Brige nisu ugodan drug. Vrijeme se mladoj ženi pričinjalo neizmjerno dugo. Predosjećala je borbu i žurilo joj se da se u nju baci. Umorna od hoda po sobi u baršunastoj tišini uzme knjigu što je ležala na stolu i sjedne. Bio je to pohabani i očito često upotrebljavani primjerak Cezarovih »Komentara«, uvezan u zelenu kožu, a ukrašen carskim grbom. U knjizi je bilo obilje potcrtavanja i primjedaba na rubovima. Bezbrojni su reci bili ispisana sitnim i nervoznim rukopisom te ih vjerojatno i onaj koji je pisao te bilješke ndje mogao čitati. Marijana uzdahne i spusti knjigu na koljena. Pod njezinim je prstima uvez postao topliji, gotovo ljudski... Da bi bolje uživala u tom dojmu, Marijana zatvori oči...— Probudite se!Mlada se žena trgne od sna. Otvori oči i vidi da su u 'kabinetu upaljene svijeće, da je vani noć... i da pred njom stoji Napoleon prekriženih ruku na grudima i bdjesna izraza.156

157— Divim se Vašoj smionosti — zajedljivo dobaci. — Očito Vas prekomjerno ne uzbuđuje činjenica što ste na sebe navukli moj gnjev? Vi mirno i spokojno spavate!Ton je bio surov, kračeći i očito sračunat na to da potpuno razbudi nekoga tko je zaspao. No Marijana se u času razbudila, iako je duboko spavala, i u sebi se zaklela da će sačuvati mir koliko će bdti u njezinoj vlasti.— Veliki maršal — mirno reče Marijana — upozorio me da ću morati dugo čekati. Žar nije san najbolje sredstvo da se čekanje skrati?— Smatram, gospođo, da je to drzovito, a ne dobro... Ja još uvijek čekam da se naklonite.Napoleon je očito tražio gadnu svađu. Očekivao je vjerojatno da će naći zabrinutu, uznemirenu Marijanu koja dršće i kojoj se oči crvene od prolivenih suza. Ta žena koja se mirno budila dza sina morala ga je razdražiiiti.Marijana se usudi nasmiješiti usprkos prijetećem izrazu njegovih sivih očiju.— Spremna sam, Sire, pasti na koljena pred Vašim Veličanstvom... ako se Vaše Veličanstvo udostoji pomaknuti da bih tnogla sići s kana-peja.Napoleon bijesno uzvikne, okrene se i tako naglo pođe prema prozoru kao da namjerava proći kroza nj.Marijana se spusHi s kanapeja i s najvećim se poštovanjem duboko nakloni.— Evo, Sire! — prošapće.Napoleon nije odgovorio. Šutio je, okrenut prema prozoru i skupivši ruke na križima. Ta se šutnja Marijani pričinjala vječnošću jer ju je silila da ostane u neugodnu položaju gotovo klečeći. Shvatila je da je namjerno želi poniziti i sabirala je svu svoju snagu za ono što će doći i što će zacijelo biti vrlo neugodno. Sad joj je bila jedina želja da usprkos svemu i unatoč svemu spasd svoju ljubav...Napoleon progovori i ne okrenuvši se:— Očekujem Vaše opravdanje ... ako ga uopće ima, zbog Vašeg

bezumnog ponašanja. Vaše opravdanje i Vašu ispriku... Čini se da ste izgubili pamet i svaki naj osnovniji pojam poštovanja prema meni i prema Vašoj Carici. Osiim ako niste poludjeli...Marijana se smjesta uspravi zacrvenjevši se u licu. Riječi »Vašoj Carici« djelovale su kao pljuska.Jasnim glasom odvrati:— Zar da se ja ispričavam? Ne čami mi se ispravnim da to moram ja učiniti.Napoleon se okrene luperivši na nju bijesan pogled.— Što kažete?— Kažem da su u ovoj palači uvrijedili samo mene. Napuštajući dvoranu očuvala sam svoju čast.— Kakvu čast? Gospođo, Vi bulaznite. Zaboravljate pred kim stojite. Zaboravljate da ste ovamo došli po mojoj naredbi i po mojoj volji samo zato da razonodite Vašu vladaricu!— Moju vladaricu! Da sam samo trenutak mogla pretpostaviti da ste me ovamo pozvali samo poradi nje, nikada ne bih prekoračila prag ove palače.— Zaista! U tom slučaju dao bih Vas dovesti na silu.— Moguće. Ali me ne biste mogli prisiliti da pjevam. To bi zaista bio lijep prizor za Vaš dvor kad bi gledao kako policija ili Vaši oružniici vuku na pozornicu Vašu Ijubovcu! Taj bi prizor bio zaista dostojan onoga što ste ga maloprije pružili kad su Parižani gledali kako crkveni knezovi tumaraju po prašini izloženi podrugivanju prostoga puka... Kao da Vam nije bilo dosta što ste se usudili dići ruku na Kristova zamjenika!Napoleon se zaleti prema njoj. Blijedo mu je lice bilo strašno, a oči su mu sipale munje. Marijana shvaiti da je išla predaJeko, ali nije mogla158159ustuknuti jer to ne bd bilo prema njezinu značaju. Ukruti se da izdrži udarac. Napoleon joj u lice zaviče:— Usuđujete se! ... Vi se usuđujete! Ti su me ljudi uvrijedili, izvrgli su me ruglu, pa da ja njih štediim? Zbog moje milosti i mojega veliko-dušja morali biste preda .mnom na koljenima

klečati iz najsmjernije zahvalnosti! Zar ne znate da sam ih mogao zatvoriti ili još gore!— I još više opravdati glas koji Vas bije! Koješta! Na tnjih se niste usudili još okrutnije udariti zbog opreza, a na mene bjesnite jer sam se usudila ponuditi kočiju svome kumu i jer nisam htjela s Vama sudjelovati pri Vašoj pakosnoj osveti!Radoznalost je načas pritomila Carev bijes.— Zar je taj talijanski kardinal Vaš kum?— On je Talijan baš koliko i ja! Zove se Gauthier de Chazav, kardinal Svetoga Lovre. On je moj pravi kum. Zahvaljujem mu život jer me je nekoć spasio od revolucionara. Pružajući mu pomoć činila saim samo svoju dužnost.— Možda! A moja je dužnost da razbijem svaki pokušaj pobune, da tražim da se poštuju moji prijatelji, moji... i moj brak! Zahtijevam da smjesta na koljenima zamolite Caricu da Vam oprosti...SMka koju su pred njezinim očima izazvale Careve riječi potpiniila je Marijanin gnjev te je postao jednak Napoleonovu bijesu.— Na to ne računajte! — odrešito prozbori Marijana. — Bacite me u zatvor ili me pošaljite na stratište, ako Vas to zabavlja, ali se nikada neću saraimotoo poniziti, nikada! čujete li? Ni... ka... da! Zar da ja padnem na koljena pred tom ženom?Izobličena od bijesa, ponosno okrućena, uzdizala se nad njim u svome preziru... Napoleon nije mogao podnijeti da vidi tako drzovit i ohol kip, surovo je ščepa za ruku koju zavine i stisne da je Marijana zajaukala od bola.160— Bijedna ludo! Puzat ćete na koljenima i moliti opnoštenje... od mojih! Zaista ste poludjeli!Nastojao je da je obori. Boreći se s bolom i protiv gubitka ravnoteže Marijana dobaci:— Da, luda sam ... zaista sam luda ... ili sam barem to bila... Bila sam luda što sam Vas voljela! Bila sam luda što sam u Vas vjerovala! Imala sam povjerenje u Vašu ljubav! No to su bile samo riječi, to je bio diim! Vaša ljubav pripada onoj koja je sada došla! Dovoljno je bilo da se ta velika rumena djevojka samo pojavi, pa da

Vas zarobi... Vi, Orao, gospodar Evrope... sad ste pod nogama te junice... A ja sam to-mila svoju bol jer sam vjerovala u sve ono što ste mi rekM! PoHtički brak... a pred očima sviju izlažete svoju gnusnu ljubav koja me krši i ubija! Doista ste se sa mnom rugali! Imate pravo... Bila sam luda... a to sam još i sada jer Vas još uvijek ljubim. A vruće bih željela da Vas mogu mrziti kao što Vas toliki mrze! To bi bilo najbolje i najjednostavnije ...Skršila ju je tuga, a u ruci koju je Napoleon snažno stezao osjećala je strašnu bol. Marijana padne na zemlju. Srušila se na tepih poput pljuska koji se sruči iz olujnog mrkog neba. Rukama se uhvatila za glavu i brižne u gorak plač od koga se sva tresla... Sve je svršeno... sve je kazala... pa je željela da potpuno klone... da se izgubi...Strašan bijes koji ju je obuzeo i oduzeo joj vlast nad sobom, koji ju je natjerao da tako nečuveno drzovito izazove Gospodara, splasnuo je ostavivši za sobom samo neizmjernu tugu. Ne bnineći se za ono šio bi joj mogao učiniti, Marijana je plakala nad ruševinama svoje razorene ljubavi...Stojeći nekoliko koraka dalje od nje Napoleon je zapanjeno promatrao na tepihu sklupča-ni oblik modre i srebrne boje, slušao je kako očajno jeca poput košute koja umire. Možda seU Marijana II161„.•i.,..,.. A.pitao kaikvo držanje mora zauzeti. IM će opet bjesniti naočigled te boli, tih krikova ljubavi koji bi htjeli biti krici mržnje. Možda je poput umjetnika uživao u napetom prizoru jer je imao izrazitu, akoprem tajnu sklonost za dramu ... kadli se naglo otvoriše virata pred jednim okruglim i ružičastim likom. Dječji, ponešto cmizdravi glas procviili s prilično jasnim njemačkim izgovorom:— Nama! ... Što radite? ... Dosadno mi je bez moga zločestog dragana! Dođite, Nana!Utučenoj Marijani pričinio se taj glas kao ljuti otrov na rani... Malčice se uspravi i preneraženo pogleda carski par. Habsburška kći je nesabratno gledala i mucala:— Oh, Nana! Tukli ste tu... gaduru!— Ne, Lujzo... Nisam je tukao. Ostavite me načas, srce moje...

ubrzo ću doći. Otiđite! Odmah otiđite!Ispratio ju je i poljubivši joj ruku ljubazno je izgura kroz vrata nasmijavši se što nije pristajalo uz nijegovo napeto lice. Bio je očito u neprilici zbog izražavanja građanske familijarnosti koja je djelovala poput izlijevanja vode na vatru tragična prizora. Marijana je bila i suviše sa-trvena da bi se mogla dići. Nana! Nazvala ga je Nana! ... Plakala bi od smijeha da je mogla plakata!Ponovo ostadoše sami. Car je polagano prilazio svome pisaćem stolu. Glasno je disao. Bezizražajno je pogledao Mairijanu kao da je gnjev koji se rasplinuo sa sobom ponio i svu živost njegova pogleda. Obim se rukama podupre na teški stol i sagne glavu.— Ustani — muklo reče. Zatim podigne glavu i blago pogleda mladu ženu. Marijana se iznenadi što čuje da joj opet prisno govori pa otvori usta... no Napoleon brzo doda duboko udahnuvši...— Ne... Ne govori! Nikada se ne smije izazvati moj bijes kao što si ga ti izazvala! To je opasno. Mogao sam te... ubiti i... kajao162bih se čitavog života. Jer te... još uvijek ljubim ... iako u to ne možeš vjerovati. Ima stvari koje ne možeš shvatiti!Marijana se polagano dizala i tako teško kao da se s nekim hrvala. Morala se poduprijeti na kanape jer se sve oko nje vrtjelo. Boljela ju je svaka žilica njezina tijela. Uputi se prema Na-poleonu nesigurnim korakom, ali je on zadrži podiignuvši ruku.— Ne! Ne pribMžuj se! Sjedni i nastoj se oporavi/ti! Maloprije zadali smo jedno drugome teške boli, zar ne? To valja zaboraviti. Slušaj! Sutra odlazim u Compiegne. Pri kraju mjeseca otići ću u sjeverne pokrajine. Moram svome narodu pokazati svoju že... Caricu. Tako ćemo lakše zaboraviti... a prije svega neću' te morati prognati što bih morao učiniti kad bih ostao ovdje... Sad te ostavljam. Ostani tu koji ča-sak. Doći će Constant i otpratit će te do kočije.Tromim korakom uputi se k vratima. Marijana zaplače jer se nije mogla svladati i ispruži prema njemu ruke kao da ga nagonski želi zadržati. Molećivim i tihim glasom prošapće:

— Zar mi opraštaš? Nisam mislila ...— Dobro sii promislila svaku riječ koju si rekla, ali sam ti oprostio jer... imaš pravo. Ne približavaj se! Ne smijem te dirati jer bih uvrijedio Caricu! Vidjet ćemo se kasnije.Naglo izađe. Marijana, slomljena srca i mutne glave, sjedne pokraj kamina. Odjednom osjeti studen u svem tijelu... Nešto joj je govorilo da između njih dvoje nikada više ne može biti onako kako je bilo prije. Među njima je bila ta ružičasta i glupa žena... među njima su bile maloprije izrečene riječi poslije kojih će biti odsutnost i šutnja, opasna šutmja. Bolno požali za divnim danima u Trianonu kad su se prepirke utopile u savršenom akordu njihova milovanja. Odsada će ljubav imati gorki okus samoće i odricanja. Mogu li se vratiti dani čiste sreće što ih je proživjela ovih nekoliko tjedana? Da li će se163moraiti zadovoljiti s tdime da sve daje, a da za uzvrat ništa ne prima?Marijani se odjednom palača pričinila šutljivom i pusitom poput pustinje u ružnom snu. Con-stanitovi koraci koji su se približavali podsjetili su je na davna vremena... Osjeti da joj je došlo zlo i slabo. Srce joj ubrzano zakuca, oblije je hladni znoj. Pokušala je da se digne, ali je strašna, zagušljiva slabost sruši na kanape. Con-stant ju je našao kako sjedi na kanapeju rasko-lačenah očiju i voštana izgleda lica pritiskujući na usta rupčić. Smeteno ga je pogledala.— Ne znam što mi je bilo ... Slabo mi je došlo, a pred koji čas bilo je još sve dobro.— Što Vam je? Sasvim ste blijedi!— Hladno mi je, vrti mi se u glavi... strašno oni je mučno.Sobar se bez riječi užurba. Nađe kolonjsku vodu, ovlaži joj sljepoočice, dade joj popiti okrepljujuće sredstvo. Mučnina brzo prestane kao što je i naglo došla. Pomalo se na Marijanino blijedo lice vrati boja te se ona oćuti bolje.— Ne znam što ini je bilo — reče Marijana zahvalno se nasmiješivši Constantu. — činilo mi se da ću umrijeti. Možda bih moraila poći liječniku.— Gospođice, mislim da svakako morate ići Liječniku ... No to mije

teška bolest.— što hoćete time reći?— Constant pokupi bočice i rupčiće kojima se bio poslužio pa se ljubazno, iako ponešto tužno nasmiješi.— Pa, hoću reći, da je velika šteta što gospođica nije rođena uz neki prijestol. To bi nam uštedilo taj austrijski brak koji mi ništa dobro ne kaže. Nadam se da će biti momak. To će Cara veseliti...VIUGOVORMarijana shvati da je u drugom stanju. To je prenarazd ali i ohrabri te je prelije pobjedonosno čuvstvo. Nije bila toliko naivna da bi pomislila da bi spriječila austrijski brak da je nekoliko mjeseci ranije saznala da očekuje dijete. Napoleon je poslije VVagrama znao da je Marija Walewska zanijela... pa i to nije spriječilo taj brak ... Mogao se vjenčati s Poljakinjom koju je tada ljubio i koja je bila dz odlične obitelji. On to ipak nije učinio jer Marija, iako je poput Marijane bila otmjena roda, nije bila princeza pa, dakle, nije bila dosta plemenita da od nje po-tekne dinastija. Marijana osjeti neobičnu, iako nešto bolnu žalost pri pomisli da u njezinoj utrobi klija carska krv dok se Napoieon upinje da oplodi tusto tijelo svoje Bečamke da bi iz njega izmamio željenog nasljednika. Ma bilo što činio, ništa ne može izbrisati vezu od krvi i mesa koja ga spaja s Marijanom. Ništa ne može prigušiti njezino toplo, ugodno d radosno čuvstvo koje ju je obuzelo zbog toga što nosi u sebi »njegovo« dijete... To neće moći učiniti ini predrasude ni predbacivanja kojima su izložene žene bez muža. Zbog tih nekoliko grama puti, koja će u njoj polagano dozrijevati, Marijana se ćutila spremnom prkositi podmuklom preziru, brbljarijama i značajnim pogledima cijeloga svijeta ...Te su je misli sokolile kad se u kočiji vozila u ulicu Chanoinesse da se tamo upusti u jednu od najoštrijih bitaka za svoj opstanak.164165Predobro je znala da je njezin kum bezgranično odan svome kralju, da je ćudoredno neokaljan i strogih načela, da čvrsto drži do zakona osobne časti, da ne bi naslutila da će njezina ispovijed u njega izazvati mučan dojam ... pret-postavdivši da će je kum htjeti do

kraja saslušati ...U to kasno doba noći ulica Chanoinesse bila je mračna; osvjetljavale su je samo dvije uljanice obješene na dva konopa razapeta preko ulice od jedne kuće do druge. Okovani kotači kočije tvrdo su zvonili po velikom kamenju što je bilo postavljeno vjerojatno još za Henrika IV i što je -kvrgama posulo kolnik između dva niza tihih, tajanstvenih i šutljivih kuća u kojima su iza rešetkastih prozora prebivale duvne kaptola Notre--Dame. Dvostruka sjena zvonika stolne crkve pružala se nad starim krovovima i još više naglaši-vala dubinu noći.Grakho je uljudno dozvao maloga svećenika koji je očito okasnio pa mu je 'taj pokazao kuću gospodina de Bruillarda koja se lako raspoznavala po visoku i tanku tornju što se dizao iz njena dvorišta. To je uostalom bila jedna od rijetkih kuća u kojoj je bilo svjetla. Duvne su rano polazile na počinak pa su nevaljali momci mogli uznemirivati stare ulice Gitea1 i u njima pokazivati svoju poročnu umjetnost.Marijana se začudi kad je ustanovila da kanonikova kuća ne vonja hladnim voskom i starim papirima što bi po njezinu mišljenju bilo svojstveno kućama crkvenih ljudi. Sluga u tamnoj livreji nije bio nimalo nalik na crkvenjaka. On ju je proveo kroz dva staromodna, diskretno otmjena salona do zatvorenih vrata pred kojima je stražaiio velečasni Bichette koji je uvukao glavu među ramena, a ruke složio na križima. Ugledavši posjetiteljku vjerni tajnik zadovoljno usklikne1) Srce Pariza, na jednom otoku u Seni, na kojem je i katedrala Notre-Dame sa svoja dva zvonika.i hitro pođe prema njoj. Po tome je Marijana mogla zaključiti da su je čekali.— Njegova Uzoratast već je tri puta pitala jeste M došla. Nestrpljivo Vas očekuje... te ne može podnijeta ničiju prisutnost pa ni moju.»Tvoju svakatoo ne« pomisli Marijana jer je osjećala da i sama ne bi mogla podnijeti nazočnost uslužnog svećenika duže od četvrt sata.— Zamislite! — doda Bichette spuštajući još niže ton glasa koji je ionako bio pristojno tih. — Moramo napustiti Pariz prije zore!

— Kako to? Zar tako brzo? Kum mi o tome nije ništa kazao.— Njegova Uzoritost to još nije znala kad je s Vama razgovarala. Ministar vjere, gospodin Bigot de Preameneau, tek nam je uvečer saopćio da naša nazočnost u glavnom gradu nije poželjna i da moramo otputovati.— Kamo?— U Remis ... gdje su ... oh! ... smješteni nepokorni članovi rimske kurije. To je velika nesreća i grozna nepravda. Zaista je dosta vremena apokalipse...Marijana nije mogla nešto više saznati o pro-ročaniSikkn mislima velečasnog Bichettea jer se u tom času otvore vrata pred kojima se vodio taj zanimljiv razgovor i na njima se pojavi kardinal koji je sada bolje odgovarao Marijaninoj uspomeni na velečasnog de Chazava: njegova crna haljina bila je skromnija od slugine livreje.— Bichette — oštro će kardinal."— Dovoljno sam odrastao pa ću svom kumčetu sam ispričati svoje nevolje. Samo nas zadržavate svojim brbljanjem. Radije otiđite u kuhinju i recite da nam priprave dosta kave, i to jake. I ne smetajte me dok Vas gospodin de Bruiilard ne obavijesti da je spreman. Uđi, mala moja!Posljedne riječi odnosile su se, dakako, na Marijanu. Ušla je u malu udobnu biblioteku u kojoj drveno pokućstvo, bogato uvezene knjige166167i nove tapiserije Bouveaisa1 nisu mirisali crkvom baš kao ni sve drugo što je vidjela u kući. Iznad Bouleova2 pisaćeg stola pakosno se smiješio u finom zlatnom ovalu portret veoma lajepe mlade žene s frizurom kraljevske ptice. Portret je visio između dva visoka svijećnjaka od pozlaćene bronce, a iznad kamina visđia je slika mladog kralja Louisa XV. činilo se da se iz te slike po svoj sobi širi plavetnilo kraljevskoga krunid-benog ogrtača.Videći da Marijana iznenađeno gleda portret, kardinal se nasmije.— Kanonik de Bruillard nezakoniti je sin kralja Loaisa XV i ove lijepe gospođe koju vidiš ponad pisaćeg stola. To je i razlog da je tu taj portret koji se više ne susreće po pariškim salonima. No ostavimo to! Sjedni ovdje uz vatru da te mogu bolje vidjeti. Otkad

sam te nedavno ostavio, nisam prestao na tebe misliti i nastojao sam dokučiti kakvo te čudo dovelo u Pariz i kako sam tebe, koju sam vjenčao u Engleskoj, mogao sresti u dvorišta Tuilerija u društvu jednog Austrijanca.Marijana se neuvjerljivo nasmiješi. Došao je najteži trenutak. Odlučila je da bez odlaganja potpuno otvori svoju dušu i da sve prizna ne tražeći nikakve izlike ni blagosti zbog dragih uspomena koje će velečasni de Chazav bezuvjetno izazvati.— Ne trudite se, dragi kume..1. Nećete se domisliti. Nitko ne može zamisliti kakav je bio moj život od onog časa kad smo se u Seltonu rastali. Pravo reći, ima trenutaka kada se pitam jesam li uistinu proživjela sve ono što sam doživjela ... ili je to bio samo ružan san ili priča koju su mi ispričali.— Što time misliš reći? — upita kardinal privlačeći naslonjač sučelice onome u koji je po-1) Grad nedaleko Pariza u kome se izrađuju čudesne tapiserije2) (1642—1732), čuveni francuski umjetnički stolar.168sjeo Marijanu. — Od dana tvoga vjenčanja nemam nikakvih vijesti iz Engleske.— Dakle, ništa ne znate, baš ništa?— Ništa, uvjeravam te... Reci mi najprije gdje ti je muž.— Ne! — živahno odvrati Marijana. — Molim Vas dopustite da Vam ja sve kažem na svoj način ... kako ću moći. Ah, to je vrlo teško!— Zašto bi bilo teško? Mislim da si naučena na to da te nikakve teškoće ne smiju zadržavati ...— A i neće me zadržati. Uskoro ćete shvatiti što hoću reći. Kume! ... Palača d Asselnat je moja. Dao mi ju je Car ... Ja sam ... ona djevojka iz cpere o kojoj ste govorili.— Kako? ...Kardinal se iznenadi. Ustane. Na njegovu ne baš lijepu licu nije bilo ni traga vedrine pa čak ni života, lice je postalo sivom, ukočenom, bezizražajnom maskom. No usprkos udarcu što mu ga je zadala, Marijana osjeti oslobođenje, rasterećenje, olakšanje. Izrekla je ono

što je bilo najteže.Kardinal šuteći pođe prema uglu sobe u kome je u okviru od crvena baršuna ležalo jedno bjelokosno raspelo. Trenutak se zadrži pred raspelom ne klekrauvšd, a naizgled i ne pomolivši se, ali kad se okrenuo i pošao prema Marijani, lice mu je dobilo boju. Smjesti se u svoj naslonjač, okrene se prema vatri, možda da hi izbjegao pogled svojega kumčeta i pruži prema Marijani bijele ruke.— Pričaj — blago izusti. — Slušat ću te do kraja i neću te prekinuti.Marijana počne dugu priču.Kava koju je donio šutljiv sluga koga je izrazom duboka strahopoštovanja pratio velečasni Bichette, očito mučen znatiželjom, upravo je stigla pri zadnjim Marijaninim riječima. Kardinal,169vjeran obećanju, nije prozborio riječi za cijelo vrijeme što je Marijana pričala, samo se nekoliko puta živahno pomaknuo u svome naslonjaču. Sada je zadovoljno promatrao pliticu s kavom kao da je jedva dočekao odmotr poslije žestoke bitke.— Ostavite to, Bichette — reče kardinal svećeniku ikoji je htio napuniti krmčice očito u namjeri da se što duže zadrži u sobi. — Poslužit ćemo se sami.Razočarani svećenik poslušno se udalji. Tada se Gauthier de Chazav okrene prema Marijani.— Marijano, nisi me već odavna podvorila ni čajem ni kavom. Nadam se da nisi zaboravila kako se to radi.Kad je Marijana čula što kardinal govori dozivajući joj u sjećanje njezino djetinjstvo i mjesto u obiteljskom krilu, suznih očiju krene pre-irna malom stolu, .skine rukavice i baci ih u kut te stane dvoriti kuma mirisnim napitkom. Tek kad mu je pružila knimčicu, usudila se da zapita:— Da li me osuđujete?— Mislim da na to nemam pravo. Nije mi bio drag ni taj brak, a ni lord Cranmere... i otišao sam. Sada znam da sam morao ostati i nad tobom bdijeti i da te nisam smio ostaviti. Valjda Bog nije htio da me zatekneš na pristaništu u Plvttioutbu... jer bi sve bilo drukčije. Nisi mogla izabirati. Trebalo je da ideš za svojom

sudbinom ... i kad je već tako kako je danas ... i ja sam krivac... Ne, zaista nemam pravo da ti bilo što predbacim jer bi to značilo da ti predbacujem što si uopće mogla preživjeti ...— Kume, oslobodite me od Francisa Cran-merea!— Kako bih mogao da te oslobodim?— Lord Granmere niije me ni dirnuo. Moj brak nije nikada potvrđen, a amoj je muž nedostojan da to učini. ZaimotMte Svetog Oca da poništi moj brak pa da taj čovjek više nema na mene nikakva prava i da mogu zaboraviti da uopće postoji lord Crammere.170— Pitanje je da li će on dati da na njega zaboraviš.— Od onog časa, kad padnu lanci s kojima sam uz njega privezana, to neće biti uopće važno. Oslobodite me, kume! Hoću da opet budem Marijana d'Asselnat!Dugo se čula jeka posljednjih Marijaninih rijeci. Kardinal bez odgovora isprazni krinčicu čaja, odloži je na stol i udubi se u misli promatrajući svoje skupljene ruke. Iako se Marijana bojala, imala je obzira prema toj šutnji obuzdavajući što je bolje mogla radoznalost koja ju je mučila. Zašto krzma da joj odgovori? Što se skriva iza te šutnje? ... Konačno ugleda plave oči što ah je kardinal dugo skrivao ispod vjeđa. Bile su tako žalosne da je Maoijana protrnula.— Marijano, <td ne tražiš da ti pomognem steći slobodu zato što želiš postati ono što si bila. To, uostalom, nije ni moguće jer sd se promijenila ne samo zbog toga što nosiš drugo ime. Želiš biti slobodna da bi mogla biti bez ljage u očima čovjeka koga ljubiš... i da bi mu mogla u potpunosti pripadati. Na to ne bih 'mogao pristati jer bi to značilo da odobravam što pred licem cijeloga svijeto provodiš griješan život.— Što bi se promijenilo? Zar nisam javno Napoleonova ljubovca? — usklikne Marijana glasom u kojem je zvučao i izazov.— Nemaš pravo. Taj naslov ima neka Marija Stela, a ne kći markiza d'Asselnat. Ne varaj se, moje dijete! U našoj obitelji nikada nisu smatrali čašću položaj kraljevske Ijubovce. A to još više vrijedi za ljubovou uzurpatora. Nikada neću dozvoliti da se ome ifcvoga oca veže uz ime Buona-parte!

Zbog gorkog neuspjeha mlada se žena razljuti. Oduvijek je znala da je Gauthier de Chazay okorjeli rojalist, ali ndje mogla pomisliti da bi on u tolikoj mjeri zbog vjernosti kralju omalovažavao ljubav prema kumčetu.171— Rekla sam Vam, kume, kako je taj čovjek zločinački sa mnom postupio i da tako i sada postupa — tužno reče Marijana — a Vi hoćete da me prisilite, ne znam zbog kakva političkog morala, da ostanem povezana s tim bijednikom.— Ne, to nikako ne! Samo želim da te spasim od svega ako te spašavam od Cranmerea. Htjela ti Mi ne htjela, ti misi stvorena da vežeš svoju sudbinu uz Napoleonovu, ponajprije stoga jer to ne dopušta ni Bog... ni moral, obični opći moral, a ne onaj koji ti zoveš političkim. Taj čovjek kreće ususret svojoj propasti. Neću dopustiti da propadneš zajedno s njime. Obećaj da ćeš ga se zauvijek odreći, a ja ti obećavam da će tvoj brak biti poništen prije no što prođe petnaestak dana.— To je čista obična ucjena — uzbudi se Marijana koja se osjećala povrijeđena to više što je kardinal sigurno i mirno drugim riječima ponovio ono što je maloprije rekao i Tallevrand.— Možda — dopusti prelat ne uvrijedi vši se. — No, kad već hoćeš sramotiti ime koje nosiš, neka to bude ime Engleza. Jednoga ćeš mi dana biti zahvalna ...— Ne vjerujem. I kad bih Vam obećala, i kad bih sama htjela zgaziti i uništiti ljubav koja mi znači život, ne bih mogla! Uzoritosti, Vi još ne znate sve! Dakle, čujte cijelu istinu: začela sam i u sebi nosim njegovo dijete. Čujete li? To je... Buonapairte.— Nesretnice! Luda si! ... Luđa no što si nesretna! I ti se usuđuješ željeti da opet posta-neš malom Marijanom iz Seltona? Između sebe i svojih stvorila si nepremostivu zapreku ...Dosadašnja smirenost Gauthiera de Chazava nestala je pod udarcem neočekivanog otkrića, no Marijana se u tom času nije ni zabrinula ni uzbudila već je osjetila radost u kojoj je pobjedonosno uživala ... Kao da to sitno dijete koje tajanstveno klija u njezinoj utrobi osvećuje svoga oca172

za preziranje rojalista i za mržnju izbjeglica. Hladnokrvno odvrati:— Možda je zaista tako. To je upravo glavni razlog zbog kojega hoću da se rastavim od Fran-cisa Cranmerea. Rođeno dijete jednoga cara ne smrije nositi dime jednoga bandita. Odbijete li da razvežete spone koje me vežu uz njega, znajte da neću prezati ni pred čim, čujte me, ni pred čim, pa čak ni pred najhladnokrvnijim i promišljenim ubojstvom da nasilno uklonim Franoisa Can-merea iz svoga života.Mora da je njezina prijetnja oštro dirnula kardinala, jer je vidjela kako blijedi, ali i to da je istodobno u njegovu mirnu i blagu oku zasjajio izraz neobična ponosa. Marijana je očekivala da će kardinal kriknuti od srdžbe i žestoka prosvjeda. Mjesto toga čula je obeshrabreni uzdah... a na njegovu licu vidjela je podrugljiv podsmijeh.— Ah, teško je s vama Asselnatima! — uzdahne Gauthier de Chazav — zbog Vašega nemogućeg značaja! Kad Vam se ne učini po volji, i to potpuno i smjesta, sipate munje i gromove i svakoga biste ubili ... Ne samo što to činite... nego ste u pravu.— Što? — vrisne Marijana zaprepašteno. — Vi! ... Vi mi savjetujete da...— Zar to... da otpremite Francisa Cranmerea na sastanak s njegovim plemenitim precima? Kao čovjek ne bih u tome vidio ništa neprilično... Mislim da bih to čak i opravdao... Ali kao svećenik moram najoštrije osuditi svako nasilje, pa i kad je opravdano. Ne! Marijano, kad sam rekao da imaš pravo, mislio sam na to što tvrdiš da dijete što ćeš ga roditi ne smije nosati ime toga bijednika... jer ono treba da bude samo tvoje dijete.Marijani je pred očima sve zasvijetlilo jer je osjetila da joj je pobjeda nadohvat ruke.— Vi ćete, dakle, pristaiti da zatražite poništenje braka?1731— Počekaj! Odgovori mi na jedno pitanje! Otkad znaš... za dijete?— Od danas — i u nekoliko rijeci opiše slabost što joj je došla u Tuilerijama.

— Možeš li... žalim što moram načeti tu temu, ali mi i ne razgovaramo suviše obzirno... Možeš li mi reći... Jsšad se to ... otprilike ... dogodilo?— Mislim da je to dosta svježe... Nikako duže od mjesec dana, a možda i manje.— To je zaista neobičan način dočekivanja zaručnice! — zajedljivo primijeti kardinal. — No nemojmo se zadržavati s komentarima! Vrijeme bita. Slušaj me, dakle, i ništa ne prigovaraj jer je ovo što ću ti sada reći izraz moje izričite i neopozive volje. Samo ti po tu cijenu mogu pomoći ne izdajući svoju savjest i svoj poziv. Prvo i prvo: zatajit ćeš novost koju si mi saopćila. Razumiješ M? Tražim potpunu tajnu, barem za neko vrijeme jer to Franois Cranimere ne smije ni na-mdirisati. On bi mogao sve uništiti, a s takvim se čovjekom kao što je on nikad ne može biti dovoljno na oprezu. Dakle, nijedne riječi... pa ni najbližima.— Ništa neću reći. Zatim?— Reći ću ti i drugo. Za petnaest dana, koliko mi treba da dođem do Svetog Oca u Savoni, tvoj će brak biti poništen ... ali ćeš se za petnaest dana ... ponovno vjenčati.Marijana pomisli da je krivo čula pa upita:— Što ste rekli? Krivo sam razumjela___— Ne. Dobro si razumjela. Rekao sam da ćeš se za mjesec dana ponovo vjenčati.To je izrekao tako jasno i odrešito da se Marijana prenerazila i u taj čas nije znala što da odgovori. Nejasno je izmucala:— Ma... to nije moguće! Znate li što govorite?— Nemam običaj upotrebljavati riječi kojima ne znam točno značenje. Podsjećam te da sam te maloprije upozorio da mi ništa ne pri-174govaraš i daoe stavljaš primjedbe. Pristajem da ti ponovim... bez okolišanja. Ako si već mjesec dana trudna, treba da si već za mjesec dana žena prikladna muža čije ćete ime moći nositi ti i dijete, a da se ne budete morali crvenjeti. Marijano, drugoga izbora nemaš. Ne govori mi0 svojoj ljubavi, o Caru, o svojoj slobodi! Sad je na prvom mjestu

dijete koje se naviješta. Njemu treba ime i otac jer čovjek kojd ga je stvorio ne može mu to dati, ne može mu ništa dati ...— Zar baš ništa? — usprotivi se Marijana. — Ta on je Car! Zar mislite da nije dovoljno moćan da svome dijetetra osigura budućnost?— Ne poričem njegovu moć iako vidim da stoji na glinenim nogama. Ali, zar ti misliš da mu pripada i budućnost dM vrijeme? Što će biti aiko on jednoga dana padne? Što će biti s tobom1 s djetetom? U našem rodu, Marijano, nije bilo nezakonite djece. Marijano, moraš se žrtvovati radi uspomene svojih prijatelja i radi djeteta ... a povrh toga i radi sebe. Znaš li kako društvo postupa s majkom koja nema muža? Zar želiš da budeš jedna od njih?— Otkada znam za svoje stanje, svjesna sam da ću trpjeti, da ću se morati boriti ...— Zašto? I za koga? Da se čuvaš za čovjeka koji se, kako znaš, upravo oženio drugom?— Ne mogu Vam iznositi državne razloge d u tome Vas poučavati. On se morao vjenčati, ali ja ne mogu... da se udam.— A razlog?— On mi to ne bi dopustio. Kardinal se podrugljivo nasmijerme.— Ah, da! Slabo ga poznaš, nesretnice! On će te sam udati i to bezodvlačno čim sazna da si noseća. Kad njegove ljubovce nisu imale muža, uvijek je udesio da im nekoga nađe. Njegovo geslo u ljubavnom stvarima uvijek je bilo: saimo nikakvih pripovijesti i nikakvih komplikacija! I vlastita mu je brak zadavao dosta brige i posla.175Marijana je dobro znala da je to sve istina, ali nije mogla prihvatiti da pođe putem koji joj je pokazao i koji je sirnicu je.— Kume, razmislite! Brak je ozbiljna stvar koja obuhvaća i... tjelesnu ... prisutnost. Zar hoćete da zatvorenih očiju povjerim svoju sudbinu, svoj život... i samu sebe... u ruke posve nepoznata čovjeka, neznanca, koji će na mene imati sva prava, koga ću morati uza se podnositi svakoga dana... i noću! Zar ne shvaćate da će se moje tijelo pri dodiru s njim nakostrušiti od užasa? ...— Ja jedino shvaćam da ti iz svih sila i proti svakom razlogu hoćeš

ostati Bonaipartina ljubov-ca i da... ljubavna stvarnost nije za te nikakva tajna. Ali tko ti govori o dodiru? IM čak o zajedničkom životu? Može se uzeti za muža nekoga čovjeka, a da se s njime ne živi... Nikada nisam čuo da lijepa kneginja Borghese, ta bakatnica Paolina živi, živi s ubogim Kamilom. Kažem td i ponavljam ti: bezuvjetno je potrebno da se za mjesec dana udaš.— Za koga? Vi jamačno mislite na određenu osobu kad tako jasno i odlučno govorite. Tko je taj?— To je moja stvar! Ne brini se! Čovjek, koga ću izabrati za tebe, koga sam već izabrao, bit će takav da mi nećeš moći ni najmanje predbacivati. Imat ćeš potpunu slobodu koja ti je tako draga... barem u granicama pristojnosti. Ne misli da te hoću siliti. Ako želiš ili ako možeš, izaberi sama ...— Kako? Zabranili ste mi da ikome kažem da očekujem dijete ... Nikako ne bih mogla prevariti poštena čovjeka.— Ako se nađe čovjek koji je dostojan tebe i tvojih, koji te toliko ljubi da bi se s tobom vjenčao pod takvim uvjetima, koje ti ja nudim, ne vidim nikakve smetnje. Obavijestit ću te kamo i kada moraš doći da obavim vjenčanje. Ako176te bude pratio čovjek koga si sama izabrala, ja ću te vjenčati.— Tko će biti Vaš izabranik?— Ne navaljuj! Ništa ti više neću reći. Moraš u mene imati potpuno povjerenje... a ti znaš da te volim kao svoju kćer. Prihvaćaš li?Marijana polagano sagne glavu. Svo njezino ponosno veselje što ju je -maloprije obuzeto rasplinulo se pred otužnom stvarnosti. Otkako je znala da je zanijela, prepustila se uzbudljivu čuvstvu rođenom od pomisli da nosi Orlova sina. Časkom je držala da će joj to omogućiti da prkosi cijelom svijetu. Ipak je priznala da kum ima pravo. Iako ona sama prezire mišljenje drugih, iako je spremna da prkosi svemu sviijetu i da se sa svima bori, zar ima pravo da na svoje dijete navali sramno breme nezakonitog rođenja? Znala je da stanoviti ljudi iz visokog društva nisu djeca onih čije ime nose. Zavodljivi Flahaut je Tallevrandov sin, i to su svi znali, no ako je mogao sjajno napredovati u vojisci, bilo je stoga što je suprug

njegove majke svojim imenom pokrio nečasnu ljagu koja bi mu zatvorila sva vrata u visokom društvu. Zar Marija Walewska nije otišla u snijegom zametene Walewice da bi stari grof, njen muž, mogao priznati dijete koje će ona donijeti na svijet?... Društveni zakoni podigli su pred Marijanom i njezinim snovima ne-prelazne zapreke. No, Marijana je imala dovoljna zdrave pameti pa je shvatila da će morati prisiliti svoje srce i svoju ljubav da se pokore krutoj nuždi. Nema drugog izbora, kao što je rekao i kardinal. Prije no što će izjaviti da prihvaća kardinalovu ponudu i njegove uvjete, prije no što izreče sudbonosno »da« koje će odrediti njezinu sudbinu, ipak se pokušala boriti.— Molim Vas, dopustite da barem vidim Cara i da s njim govorim ... Možda će on naći neko rješenje. Dajte mi malo vremena!— Jedina stvar koju ti mogu pokloniti je vrijeme. Valja se požuriti ... a po tvom držanju12 Marijana II177naslućujem da i sama ne znaš kada ćes moći vidjeti Napoleona. A i čemu da se s njim sasta-ješ? Kad mu razložiš situaciju, razmrsdit će je na jedini mogući način: oženit će te jednim od svojih ljudi sa zvučnim grbom... To će možda biti kakav gostionočarski ild konjušarski sin, kome ćeš se morati skromno i usrdno zahvaljivati što te milostivo uzeo za ženu, tebe, jednu d'Asselnat, čiji su preci ulazili u Jeruzalem uz bok Go-defrova de Bouillona1 a u Tunis sa svetim Loui-som2! čovjek na koga mislim neće od tebe ništa tražiti... a tvoj će sam biti knez.Podsjećanje na slavne pretke snažno je potreslo Marijanu. Pred njom se munjevito ukaže zlatni okvir i rasni lik i lijepo ponosito lice njezina oca, a na pozadini maglovitih sjećanja ne baš tako lijepo, ali nježno i ponosno lice tete Ellis. Zar se njihove sjene s pravom ne bi bijesno odvratile od kćeri koja nije kadra prihvatiti žrtvu što je traži čast, kad su omi cio život potčinili toj časti... po cijenu krajnje samozataje? Marijana postade svjesna činjenice da i ona pripada starome stablu kome korijenje seže u dubine au-vergnanske zemlje, a kome su vršike često dirale nebeski svod. Pričinilo joj se da se iz mračna kuta biblioteke pomalja dugi niz njezinih francuskih i

engleskih predaka kojd su se borili i koji su trpjeli da bi sačuvali neokailjeno staro ime i načela časti što ih današnje vrijeme zaboravlja. Odjednom je popustila, uzmakla i pristala.— Pristajem! — izreče jasnim glasom.— Izvrsno! — Bio sam uvjeren da ćeš pristati ...— Da se razumijemo — prekine ga mlada žena. — Načelno pristajem da se udam za mjesec dana, ali ću nastojati da sama sebi izaberem muža.1) (1061—1100), vođa I križarske vojne, »Jeruzalemski kraljc2) (1214—1270), čuveni francuski kralj koji je vodio osmu, posljednju križarsku vojnu, a umro je od kuge u Kartagi, 4im se iskrcao.178— Ne vidiiim ništa neprilično u tome ako izabereš nekoga koji je dostojan nas. Samo tražim da sama ili u pratnji dođeš onamo kamo ću te u određeno vrijeme pozvati. Večeras, recimo, sklapamo ugovor: ja ću te osloboditi od Franoisa Crainimerea, a ti ćeš sama spasiti svoju čast ili ćeš prihvatiti spasioca koga ću ti dovesti. Slažeš li se?— Da... — potvrdi Marijana. — Obavezujem se da ću poštovati takav ugovor.— Dobro... Kad je tako, počet ću ispunjavati svoj dio ugovora.Pođe prema velikom otvorenom sekreteru koji je stajao u jedinom kutu, uzme list papira i pero i stane brzo pisati nekoliko riječi dok je Marijana ponovo sebi natočila ikrinčicu kave da bi se osvježila. Nije se htjela vraćati na riječi koje je izgovorila, no iako je procijenila svoj težak položaj, pojavi se u njoj sumnja koju odmah izreče:— U slučaju da nikoga ne nađem, mogu M Vas, kume, zamoliti za jednu uslugu?Kardinal se okrene prema njoj čekajući Sto će reći.— Budem li morala uzeti za muža čovjeka koga ćete mi Vi izabrati,... mislite na dijete ... i nemojte da ono nosu ime neprijatelja svoga oca!Kardinal se nasinijehne, slegne ramenima i ponovo zamoči pero u tintu.— Moja vjernost kralju ipak nije tolika da bih morao počiniti takvu

pakost — odvrati kardinal blagim glasom. — Dovoljno me poznaš pa nisi smjela na to pomisliti.Napisao je pismo, posuo ga pijeskom, savio i zapečatio, a zatim ga pruži svome kumčetu.— Uzmi ovo. Za nekoliko ću minuta morati napustiti Pariz pa ne bih htio da ostaneš u opasnom i nerazmrsivom položaju u kome se sada nalaziš. Sutra ujutro poći ćeš k bankaru Lif-179fiiteu1 s tim pismom. Dat će ti pedeset tisuća franaka što ih traži taj engleski demon. Tako ćeš moći neko vrijeme mirnije disati... i dobiti ludu Adelaidu koju nisu ni godine mogle opametiti.Marijanu su te riječi više iznenadile negoli sav prilično neobičan razgovor što ga je dosad vodila s kardinalom. Nije se usudila primiti pruženo pismo i u njega je gledala kao da je neki čudesan predmet. Sasvim ju je smela velikodušna darežljivost koja ju je prisilila da iz duše ¦odagna ljutnju zbog strogog stava svojega kuma. IaJto niu nije mogla nd na čas osporiti da ima pravo, ipak je držala da je kruto neumoljiv i nepopustljiv. Mislila je da se on pokorava samo svojoj dužnosti... a, gle, sada... jedan potez pera dokazuje da je njegova zaštita uistinu širokogrudna i topla. Na oči joj navru suze jer je već mislila da je ne voli kao nekoć. Kardinal je postao nestrpljiv.— Hajde, hajde! Uzmi i ne pitaj jer ti ne bih mogao na sve odgovori tri. Znala si me siromašnog poput Joba, ald ... umio sam uvijek naći novaca, a kamoli ne bih zato da tebe spasim.Marijana nije ni mogla postavljati pitanja. Otvoriše se vrata biblioteke i kroz njih uđe jedan kardinali. Pridošlica bijaše odjeven kako dolikuje njegovu položaju, bio je niska stasa poput karddinala Svetog Lovre, ali mu je vrlo lijepo lice bilo izrazito otmjeno i uvelike sličilo portretu nad kaminom.— Ubogi moj prijatelju, kočija i pratnja stižu... — izreče novi kardinalov drug. — U ko-njušnici Vas čeka konj s Vašom prtljagom i nužnim haljinama.— Spreman sam! — gotovo radosno usklikne Gauthire de Chazav koji veselo prihvati došlja-kove ruke d srdačno ih stisne. — Dragi moj Phi-

1) (1767—1844), francuski bankar i političar.180liberte! Nikada Vam meću moći zahvaliti što se toliko za me žrtvujete. Marijano, predstavljam ti kanonika de Bruillairda koji me je velikodušno primio u svoju kuću. No i to mu nije bilo dosta, pa će me noćas zamijeniti.— Bože moj! — usklikne Marijana. — Zaboravih. Pa Vi morate u Reims!— Da, ali neću ići. Dok se bude moj prijatelj s velečasnim Bichetteam u kočiji mirno vozio u Reims, u pratnji oružnika gospodina vojvode od Roviga, ja ću, prerušen u slugu, galopirati u Italiju gdje Sveti Otac čeka da ga obavijestim o jednoj misiji.Marijana zanijemi. U rukama je stiskala dragocjeno pismo, koje joj osigurava godinu dana mira i slobode, i gledala u pravoga i krivoga kardinala pitajući se da H je uopće ikada dobro poznavala velečasnog Gauthira de Chazava. Tko je zapravo taj čovjek koji se divlje borio da je spasi dok je bila dojenče, tko je taj čovjek čiji je život za nju bio prava tajna, koji je bio uvijek bez novaca, a sad je jednim potezom pera smogao golemu svotu za tu bogatu ucjenu, i koji noću jezdi po cestama prerušen u slugu, a pravi je crkveni knez? ...Videći smetenost svojega kumčeta stari svećenik dođe do Marijane i nježno je zagrli.— Marijano, ne muči se odgonetanjem onoga što nije za tebe! Misli na to da si uvijek moje dijete i da želim da budeš sretna... iako ti se ne svađaju sredstva s pomoću kojih kanim da te dovedem do sreće. Neka te Bog čuva, mala moja! Molit ću se za tebe kao što sam to i dosada uvijek činio.Prekriži je po čelu, a zatim pođe prema prozoru koji otvori.— To je najkraći put do konjušnice na kome neću nikoga sresti — reče kardinal. — Zbogom, dragi Philiberte! Kad uzmognete, poslat ćete za mnom Bichettea, a znate d kamo. Nadam se da181nećete imati velikih neprilika zbog naše male podvale.— Ne bojte se! Savarvjevi oružnici vidjet će u kočiji samo crvenu

boju grimiza jer ću lice dobro sakriti. Uostalom, mi dva i nismo baš tako dobro poznati. Vaša braća iz Svetog kolegija bit će doduše malo iznenađena, ali ću im sve razložiti. Nadam se da ću za nekoliko dana uspjeti da se vratim kući... pod svojim pravim izgledom ... a moji će ljudi dotada svima zatvoriti vrata pod izlikom da je u kući zarazna bolest. Sretan put, dragi moj Chazav! Podastrite Svetom Ocu izraze moje sdmovske ljubavi, moga poštovanja i moje pokornosti.— Učinit ću. Zbogom, Marijanio! Zagrli mjesto mene ludu Adelaridu, kad je pronađeš. Uvijek smo se žestoko prepirali, ali je zaista volim.Pošto je to izrekao, Njegova Uzoritost zakorači kroz prozor i sikoči u dvorište. Marijana je vidjela kako trči prema jednoj komici što je bila u sjeni četverouglasitog dvorišnog tornja.Kanonik de Bruillard lagano se nakloni Marijani i reče:— Spustit će se niz padinu Sene. Budite bez brige. Dopustite da se i ja od Vas oprostim. Pred vratima čeka me Bdchette, a na ulici očekuju me oružnici.Govoreći tako oblačio je široki ogrtač s kukuljicom. Visoko je zadigao ovratnik da mu je najveći dio lica bio sakrit, zatim je još jednom kimnuo glavom i izašao iz biblioteke. Kroz otvorena vrata Manijama je vidjela velečasnog Bichet-tea koji se držao poput preplašene kokoši... Vidjela je i modre uniforme nekolicine oružnika. Kroz jedan prozor s rešetkama vidjela je i veEku berlinku na kojoj su bile zapaljene sve svjetiljke. Kočija je čekala okružena grupom konjanika koji su imali crne dvoroge šešire s crvenom perjanicom. Konji su iz stare kraljevske kaldrme nestrpljivo izbijali iskre. Mladoj se ženi sva ta ratnička sprema koja je bila namještena oko dva mir-182na božja službenika pričinila pretjeranom pa i bijednom, a u svakom slučaju nepodnošljivom. Sjetivši se kako se Gaiuthier de Chazav nehajno spustio niz prozor i vidjevši na svome dlanu skupocjeni list koji je govorio da će joj osobni Carev bankar isplatiti golemu svotu novaca, u Marijani se javi sumnja. Ne predstavlja li na izgled tako krhak i bezopasan kardinal možda neku neizmjerno

aktivniju i opasniju silu no što ona može zamisliti? Čini se da poput Boga upravlja događajima i ljudima. Po njegovoj će odredbi jedan čovjek za mjesec dana biti spreman da uzme za ženu nju, Marijanu, koja mu je sasvim nepoznata, a usto je i trudna. Zašto? Radi čega? Čemu se mora pokoravati?Vani se čula zveka oružja... Marijana se trgne iz svojih sanjarenja. Ugledala je kako se mali crveni lik lažnog kardinala uvlači u berlinku i kako ga slijedi drugi, mršavi lik svećenika odjevenog u crno koji se nekoliko puta prekrižio pred zapovjednikom straže kao da je ugledao samog -nečastivog. Ćula je kako se zaklopiše vrata na kočiji, pucanj biča jahača na prednjim konjima. Kočija praćena konjanicima na vatrenim konjima u oštru kasu izađe uz paklenu buku u noći iz ulice Chanoinesse, a da se na susjednim prozorima nije pomolilo nijedno lice. Uto Marijana začuje iza sebe odmjerena glas sluge koji ju je maloprije dopratio u sobu.— Molim gospođu da dopusti da je otpratim do kočije. Moram zatvoriti kuću.Marijana dohvati ogrtač što ga je pri dolasku odložila na jednu stolicu, pobere rukavice, a dragocjeni list turnu u jedan unutarnji džep.— Spremna sam — kratko reče.Sad, kad je otišao kum i kad je ostala sama, Marijana počne zdvajati. Za mjesec dana morat će se udati za bilo koga... a možda i za posve nepoznata čovjeka. Kako da se ne smete i ne zaplaši pred takvom budućnošću? Mogla je, doduše, sama nekoga izabrati ako neće da svoju183ruku pruži neznancu koga kum nije htio ni imenovati ostajući i u tome vjeran sklonosti za tajnovitost koju je otprije poznavala. Nije bilo ta-jamstvenijeg čovjeka od Gauthiera de Chazava pa je i kardinal Svetoga Lovre očito zadržao iste tajanstvene običaje. A zar bi i znala nešto više da je spomenuo neko ime? Ne... Valja bezuvjetno nekoga naći koga se ne bi bojala i od koga se ne bi zgražala, valja pronaći čovjeka kojega doduše ne bi ljubila, ali bi ga možda barem cijenila. Znala je da se djevojke iz njezina društvenog sloja najčešće udavaju, a da i ne poznaju svoje vjerenike. Odlučuju

obitelji koje ugovore vjenčanje. Pa i ona je sklopila ugovor! Možda je to i normalno uzevši u obzir sve što je proživjela. Samostalnost koju je stekla u burnom životu tjerana sudbinom nije dopuštala da se bez prigovora pokori običajima pravila i da ga prihvati bez borbe. Htjela je sama izabrati, ali koga? Idući kroz tamne salone za slugom koji je nosio teški svijećnjak, Marijana je u duhu pro-birala muškarce iz svoje okoline koji bi dolazili u obzir i na koje bi se mogla obratiti. Forauneez joj je govorila da je u nju zaljubljena sva Careva garda. No između svih tih ljudi nije mogla naći nijedno lice, nijednog karakternog čovjeka u kojega bi se mogla pouzdati. Gotovo ih nije ni poznavala, a sada nije bilo vremena da sklapa poznanstvo. Neki su bili oženjeni, neki se ne bi ni htjeli po drugi put ženiti... 'a naročito ne u takvim okolnostima... Marijana je bila toliko pametna da je znala da postojii razlika između Udvaranja, to jest nastojanja steći njezinu sklonost, i ženidbe. Možda Clary? Austrijski knez ne bi se ženio opernom pjevačicom, a i oženjen je kćerkom kneza de Lignesa. Marijana ne bi ni za živu glavu htjela da se srodi s narodom kojemu pripada prokleta Marija Lujza. Što onda?... Zbog razloga što ih je iznio kardinal nije mogla zamoliti Napoleona da joj on izabere muža. Zgrozila se na pomisao da je čovjek koga ljubi pre-daje bilo kome koji bi je primio iz usluge. Onda je bolji neznanac koga je izabrao kum koji je obećao da mu neće moći prigovarati__Časkom joj padne na um da bi se mogla udati za... Arkadija, ali se pri toj pomisli nasmiješi unatoč -muci s kojom se borila. Ne, nikako ne bi mogla biti gospođa de Jolival! Činilo bi joj se kao da se udaje za vlastitog brata ili barem strica.Našavši na ulici Grakha Hanibala koji je za nju spuštao papučicu na njezinoj kočiji odjednom joj sine ... Našla je odgovor koji je tražila ugledavši okruglo lice i rusu kosu mladoga momka koja se nije mogla smjestiti ni pod koji šešir. To je lice podsjeti na jedno drugo što se odjednom pred njom ukaza tako jasno da je uskliknula:— Pa da! On, on je onaj koji mi treba... Govorila je glasno, te se Grakho začudi:— Molim? Gospođice Marijano, što želite?— Ništa, Grakho. Reci mi, mogu li se u tebe pouzdati?

— Kakvo je to pitanje, gospođice Marijano? Zar sam Vam za bilo što potreban? Molim, samo zapovijedajte!Marijana nije oklijevala. Izabrala je i osjetila da joj je na duši odlaniulo.— Hvala momče! Pravo rekavši, u to nisam ni posumnjala. Slušaj me. čim se vratimo kući, preobući ćeš se, uzet ćeš putno odijelo i ose-dlat ćeš konja. Zatim ćeš doći k meni, a ja ću ti dati pismo koje ćeš morati što brže odnijeti.— Zadržavat ću se samo da promijenim konja. Da li ću ići daleko?— U Nantes, a sada ikući, Grakho, i to što brže!Graikho Hanibal je jedan sat poslije toga razgovora izjahao u galopu kroz portal palače d'As-184185selnat. Imao je do pasa visoke čizme, bio je umotan u široki konjamdčki kišni ogrtač, a na glavi je do očaju nabio okrugli šešir. Stojeći iza prozora u hodniku na prvom katu Marijana je promatrala kako odlazi. Svoju je promatračnicu napustila tek kad je vratar Aurelije zatvorio krilo od vrata. Tada se vratila u svoju sobu kojom se širio miris pečatnog voska.Bezvoljno pođe do svog pisaćeg stola, pridigne podložak za pisanje od modra marokena i ispod njega izvuče pismo što je bilo potpisano samo sa slovom F i što je malo prije tu ostavila otvoreno. Pismo je našla kad se vratila kući iz ulice Chainainesse. U njemu je bilo naznačeno kamo treba sutra predvečer doći s pedeset tisuća franaka. Htjela je pismo spaliti, adii se vatra u kaminu već ugasila. Onda se sjetila da ga može pokazati Jolivalu kojii se još nije vratio iako je bdio već kasno. On, vjerojatno, traži novac za otkupninu.Marijana nije ni okom trepnula kad je čitala ono nekoliko riječi Francisa Cranmerea. čitala ih je sasvim ravnodušno, kao da se nje ne tiču, a svu svoju pozornost i strepnju obratila je listu koga je čas prije napisala i koji Grakho nosi u Nantes.To je pismo zapravo bdio dvostruko. Prvo je bilo naslovljeno na Roberta Pettersona, konzula Sjedinjenih Država, koga je molila da ono drugo, priloženo pismo što brže otpremi naslovniku. Marijana je znala da to pismo otprema istom neizvjesnošću kojom

brodolomac iz samotne i puste hridi baca u more bocu u kojoj je napisao poziv za spašavanje. Gdje je sada Jason Beaufort? Po kojem moru plovi njegov brod kome Marijana nije nikada htjela znati ime. Mjesec dana ]e kratko vrijeme, a svijet je velik... Iako je znala da je zaista neizvjesno da će Jason u tom kratkom roku dobiti pismo, Marijana ga je ipak napisala pozivajući u pomoć čovjeka koga je dugo vremena mrzila, a koji joj je sada, u ovom186času, bio jedini siguran, dovoljno energičan i odan prijatelj ... pravi muškarac koga se usudila zamoliti da svoje ime dade Napoleonovu djetetu.Jason, koji se dzmaiena naučio da se bori sa životom, koji se golim rukama borio proti sudbini, koji za gospodara priznaje samo ocean, Jason koji pozna sve vjetrove i sve strane svijeta ... taj će Jason znati braniti i štititi nju i njezino dijete. Zar je nije nekoć usrdno molio da pođe s njime pa da u njegovoj golemoj i slobodnoj zemlji nađe mir i spokoj? Zar joj nije pisao: »Sjetite se da opstojim i da sam Vaš dužnik ...« Sada Marijana traži da joj isplati dug. To joj Jason neće odbiti jer je dijelom i njegova krivnja što je ona tiu kamo ju je bacila sudbina. Jedne ju je noći izbavio iz kamenoloma Chaillot i iz pandža Fanehon-Fleur-de-Lvs. Sada će morati doći da je izbavi od tog tajanstvenog neznanca s kime je misli povjenčati njezin kum. Jason mora doći! On je bio njezina jedina nada i samo bi s njime mogla sklopiti taj potrebni brak.Marijana je znala da će time što dozivi je Ja-sona morati pridonijeti najveću i najbolniju žrtvu na koju nije htjela pristati na traženje kuma, zmala je da će se morati odreći da živi u Napoieonovoj okolina, znala je da se sama osuđuje na možda trajan rastanak s Napoleonom. Jason je čovjek koji će se odazvati njenoj molbi da dade svoje ime Marijanimu djetetu, ali on neće ni htjeti ni moći pristati na to da bude smiješno čeljade, da bude javni rogonja i uslužan nazovi--muž kad jednom postane zakoniti Marijanin suprug, pa iako, kojom srećom, ne bude zahtijevao svoja bračna prava, ipak će Marijaina morati poći s njime i živjeti gdje on bude htio, i to vrlo vjerojatno u Americi... Ocean će je dijeliti od čovjeka koga ljubi, više neće zavjeti pod istim nebocm pod kojiim on živi i

neće udisati isti zrak... No zar je nije od mjega odijelila ta žena koja sada ima na njega sva prava, koja se izme-187đu njih uspravdila poput neprekoračive zapreke? ... Ostat će joj dijete... Znala je da će je to dijete vezati s njezinom ljubavi čvršće nego sve tjelesne veze. To će joj morati dostajati pa će već udesiti da joj život bude zanimljiv i vrijedan da se živi..Da, Jason! Marijana se nije usudila pitati samu sebe kakva čuvstva za njega gaji. Da li ljubav, poštovanje, nježnu sklonost ili samo prijateljstvo? To je zaista teško ustanoviti. U svakom slučaju u njega ima povjerenje, potpuno, neograiniceno povjerenje u njegovu srčanost, smionost, u njegovu ljudsku vrijednost. U njemu bi njezino dijete našlo oca koga bi moglo poštivati, kome bi se moglo diviti... koga bi moglo možda a ljubiti. I za sebe hi Marijana uz njega našla, ako već ine sreću, a ono barem sigurnost, jar će Jason umijeti i moći da je štiti od svih kojii su joj dosad bilo kako prijetili, on će moći da je brani svojom snagom, svojim širokim leđima i svojom energijom. Marijana i njezino dijete neće imati Napoleona, ali neće biti ni Francasa Craomerea, ni bilo kojeg drugog mračnog gospodina. Jason će joj donekle sve nadoknaditi a toliko joj ne bi mogao dati ni tajanstveni kardinalov kandidat.Marijanu je zamorilo [razmišljanje pokraj vatre koja se ugasila pa ustane, protegne se i pođe prema krevetu. Bilo joj je hladno, a zamorio ju je a današnji strašni dan. Zaželjela se sna. Možda će sanjati o dalekoj zemlji o kojoj je Jason Beaufort sjetno i primamljivo pričao one večeri u paviljonu palače ...Marijana nehajno zbaci sa sebe kućnu haljinu i rastvori postelju. No kad se htjela u nju uvući, začuje kucanje na vratima.— Spavate li? — netko je prigušeno šaptao.Bio je to Arkadije koja je došao kući iz vjerojatno neuspjelog lova za novcem... i neće tako brzo biti željenog sna i odmora. Uzdahnuvšipomisli Marijana kako će sada morati Arkadi ju sve pričati sto se dogodilo... osim onoga što se odnosi na dijete i niamjeravani brak. To je, do novog naređenja, bila njezina tajna...— Odmah, evo me! — glasno povikne.Pokupi s poda kućnu haljinu, navuče je na sebe i pođe otvoriti

vrata.188189VIIKOMEDIJAŠI IZ BULEVARA TEMPLEPribližavao se neugodan trenutak. Došlo je vrijeme kad se Marijana morala sastati s Fran-cisom i predati mu novac. Marijana i Arkadije nisu se mi po čemu razlikovala od ostalih pariških danguba, kad su se sutradan kasino popodne umiješali među svjetinu koja se danomice nartaski-vala oko kazališta na otvorenom, sajamskih da-ščara i kavama koje su zapremale veći dio bulevara Temple. Marijana je ina sebi imala haljinu od merino-vune kestenjaste boje ukrašenu samo uskim baršunastim trakama iste boje i malom nabranom ogrlicom od bijela museUna. Na glavi joj je bila kapa, također kestenjasta, s koprenom od nabrana muselina, a preko leđa smeđi ogrtač. Naizgled mirna usprkos unutarnjoj nelagodnosti bila je poput male građanke koja je došla razgledati čuda slavnog bulevara. Arkadije s pustenim šeširom na glavi, s crnom kravatom i u sivu odijelu mišje boje držao se vrlo važno vodeći je pod ruku.Kočiju su ostavili iza vrata Turske kavane. Vrijeme bijaše lijepo. Pod brijestovima čuvenog bulevara šetale su brojne grupe željne da sve razgledaju na tom trajnom vašaru: i slastičarske izloge, i trgovine oblata, i komedijaške šatore ili drvene barake malih kazališta s drvenim podijima na otvorenom. Bio je to raj za plesače na užetu, za svakovrsne komedijaše... i za Parižane. Većina od njih povečerala je već u pet sati190pa je sada šetala pod drvećem radi bolje probave i tražeći večernju zabavu.Tu je bila paklenska buka krikova, glazbe, dozivanja i šarlaitanskog izvikivamja praćena kre-štavim zvukovima trublja i nesnosnim udaranjem velaikih bubnjeva. Svjetina se zadržavala pred »nesagorivim Španjolcem«, mršavim momkom maslinaste puti, kojti je pio vrelo ulje i šetao se po užarenom željezu što mu očito nije bdio teško, pred gataocima i gatarama ili pred pametnim buhama upregnutim u male kočije, a buhe su se znale i tući mašući

pribadačama kao mačevima. Na jednom podiju, okićenom narančastim i modrim trakama, stajao je velik, bradat starac s glavom patrijarha i zanosno deklamirao:— Uđite, gospođe i gospodo, uđite! Danas dajemo izvanrednu predstavu »Petrova gozba ili »Atej ubijen gromom«, komedija u pet činova s pretvorbama pred Vašim očima, s vatrenom kišom u petom činu i proždiranjem. Umetnuta igra s gospođicom Malagom! Slavni d'Hauterire1 igrat će Don Juana u svim svojim odijelima. Vidjet ćete frak mrkocrvene boje s plastronorn2 i orukvicama od flandrijskih čipaika. A sada Vam prikazujemo mladu gospođicu Malagu da Vam dokažemo da njezina ljepota nije izmišljena bajka. Pojavite se, mlada Malago!Iako je Marijana bila zabavljena neugodnim mislima, zamijelo ju je čičino deklamiranje i šarenilo pa je zadavljeno gledala kako se poput sjajne rakete pojavljuje prekrasna tamnoputa djevojčica u šarenoj svilenoj odjeći, s dugim crnim pletenicama koje su bile okićene sjajnim dukatima. Djevojka je izvanredno ljupko pozdravila publiku koja je stala burno pljeskati i klicati.1) Plemeniti Veliki Smijeh.2) »Prsac na muSkoj košulji.191— Zaista je lijepa! — usklikne Marijana. — Zar nije šteta da se izlaže na tim bijednim daskama?— Mardjano, u tim barakama ima više nadarenosti negoli možete zamisliti. Za Malagu govore da je iz dobre, pa čak i plemenite obitelji i da je njezin otac, taj bradonja, koji se i u svom komedijaškom zanatu dostojanstveno drži, vlastelin koji je propao zbog neke mutne pripovijesti. Budete li raspoloženi, možemo doći jedne večeri da im pljeskamo. Bilo bi mi drago da vidite kaJco Malaga pleše s gospođicom Ružom. I u operd ima malo tako Ijiipkih i čarobnih balerina poput Malage... No, mislim da ovog časa imamo drugog posla.Marijana pocrveni. U okolini »dobre djece koju izvode na vašar«, usred toga prolaznog patvorenog ili pravog veselja zaboravila je na pravi razlog njihova izleta na bulevar Temple.— Imate pravo! Gdje je taj Salon voštanih likova u kome se

moramo sastati s ...Nije nastavila. Sve joj je teže bilo izgovoriti ime Francisa Cranmerea. Arkadije bolje namjesti lisnicu koju je nosio pod rukom i u kojoj je bilo pedeset 'tisuća franaka u papiru što ih je Marijana toga jutra dobila od bankara Laffittea, pa prstom pokaže malo dalje na veliku zgradu na kojoj je pročelje u grčkom stilu upola sakrivalo golemu kupolu koja se ponosito izdizala nad mnoštvom šatora i daščara.— Malo podalje od Olimpijskog cirkusa što ga tamo vidite, u kojem gospodin Francis prikazuje jahačke vještine, eno... ona stara kuća na kojoj četiri koriotska stupa drže balkon. To je Salon voštanih likova gospodina Curtisa. Neobično mjesto, vidjet ćete! ... Pazite kuda idete. Tu je mnogo blata ...Da bi izbjegli repovima koji su se stvorila pred kazalištem Veselje i Šaljiva zbrka gdje su šareni oglasi najavljivali i kričavo pozivali gledaoce, morali su zaci pod drveće gdje je bilo sa-192mo blato jer je zemlju rasikvasnila kiša koja je jutros padala. Upravo je mimo prolazila rulja derana bučno pjevajući pripjev Dćsaugieresave1 pjesme što je tada bMa u velikoj modi:»I samo jedna promenada Mom srou baš je sasvim blizu, U njoj se uvijek smijem rada. To bulevar je Temple u Parizu.«— Sadržaj bi mogao podnijeti, ali su riječi sažaljive — izricao je Arkadi^e svoje mišljenje o pjesmi istodobno zaštićujući koliko je mogao Marijanu od blata što je na sve strane prskalo pod nogama obijesne deriščadi. — Vrlo mi je žao što moramo ovuda prolaziti, ali to mi je ipak draže nego da idem pored pročelja.— A zašto?Jolival pokaže rukom na nisku kućicu, šću-ćurenu između Salona voštanih likova i jednog drvenog kazališta na kome je veliko oslikano platno na zabatu upozoravalo da je to Kazalište pig-meja. U prizemlju te ikuće bila je prostrana krčma, a ponad visokih vrata bio je cimer s klasom žita i srpom.— Ovo zamamno mjesto je krčma Poinje-veni klas, svojina naše drage Fanchon-Fleur-de--Lys. Bolje je da se suviše ne približujemo ...

Marijana je ionako bila pod neugodnim dojmom onoga što je čeka pa zadršće na samo spo-minjianje neprilične drugarice Francisa Cranmerea i ubrza korake. Za nekoliko sekundi bili su na odredištu.Pred vratima muzeja stražairio je poljski konjanik koji je izgledao kao živ pa se Marijana morala izbliza osvjedočiti da je to lutka. Za to je vrijeme Arkadije, stišćući pod nadlakticom lisnicu, plaćao udazninu. Taj je konjanik bio i jedini1) (1772—1827), pjevač Sansona i pisac vodevilja. 13 Marijana II193ukras na ulazu jer su u predvorju bila samo dva lampiona i jedan lajavac koji je neumorno pozivao Parižane da dođu i razgledaju moćne suvremenike koji su tu »istinskiji nego u naravd«.Marijana je s nepovjerenjem ušla u veliku prilično zadimljenu dvoranu u koju je svjetlo ulazilo kroz prozore koje bi trebalo pošteno očistiti. Vani je boo vedar dan, a u dvorani je bilo sivo i mutno. To je voštanim osobama koje su tu bile porazmještene davalo čudnu, avetnu nestvarnost koja bi možda bila zastrašujuća da nisu usklici i smijeh posjetilaca unosili veselo raspoloženje.— Hladno je — šaptala je mlada žena drhtu-reći dok su se prividno divili ratničkoj kopiji pokojnog maršala Lannessea, a zapravo pozorno promatrali okolinu ne bi li među pravim ili lažnim ljudima opazili Francisa Craomerea.— Da — potvrdi Jolival —... a našeg prijatelja još nema.Manijama ne odgovori. Bivalo joj je sve neu-godn/ije, možda zbog toga što se našla među tim voštanim lutkama koje su odviše slične živima. Glavna grupa sito je zauzimala sredinu široke i tamne prostorije prikazivala je Napoleona sa cijelom injegovom obiitelji kod stola sa slugaima koji su ih dvorili. Tu su bili svi Bonaparti: Karoliiina, FauLina, Eliza, pa i stoga Gospođa Majka, koja je u svojem udovičkom velu bila možda tek malo ukočenija nego u inairavi. Marijanu je najviše smetao voštani car. Imala je dojam da je njegove oči od emailja gledaju u ovom trenutku kad se ponaša poput tajne urotnice. Bolo joj je da pobjegne jer se ta neugodnost udružila s instinktivnim strahom sito će ugledati Francisa.Jolival je naslućivao njezinu zbunjenost pa se približi carskom stolu

i stade se smijati.— Ha, ha! Ne možete ni zamisliti kako ovaj stol održava francusku povijest. Za tim je istim stolom bio Lomiš XV i njegova uzvišena obitelj, pa Louis XVI i njegova uzvišena obitelj, pa Ko-mitet narodnog spasa i njihove uzvišene obitelji, pa Direktorij i njegova uzvišena obitelj! A sada, evo i Napoleona sa svojom uzvišenom obitelji ... Jeste li primijetili da nema Carice? Marija Lujza još mije gotova. Nisam baš sasvim siguran neće M za izradbu njezina liJka upotrijebiti komadić gospođe Pompadour1 koja je postala neželjena. Siguran sam da je to voće sasvim isto kakvo je bilo pred Louisom XV... a da je i prašina iz istoga doba!Hinjeno Jolivalovo veselje izazvalo je samo blagi Macrijianin osmijeh, što radi Francis? Bojala se što će ga ugledati, ali joj se žurilo da s njime dokrajči što prije i da napusti to mjesto koje joj se nikako nije sviđalo.Marijana iznenada ugleda Franoisa u jednom kutu koji je bio tamniji od okolice. Pojavio se iza kade u kojoj je od noža Charlotte de Cordav poginuo Marat2. I Franois je bio odjeven na građansku. Obod kestenjasita šešira i ovratnik ogrtača dijelom su mu skrivali lice. Brzo pođe prema mladoj ženi i njezinu pratiocu. Marijana ga je poznavala kao čovjeka koji je uvijek sigurno nastupao, pa se začudila kad je vidjela da se zabrinuto ogledava oko sebe.— Točni ste — brzo će Francis, a da nije ni pozdravio.— Vi niste — kratko odvrati Marijana.— Zadržao sam se. Oprostite mi. Imate li novac?— Imamo — odgovori Jolival stisnuvši lisnicu na grudi. — No, čini nam se da Vas gospođica Adeladda ne prati.— Predat ću Vam je kasnije. Najprije novac! čini mi se da će biti u toj lisnica — nadoda pružajući ruke prema spomenutom predmetu.1) (1721—1764), ljubavnica Louisa XV; pod njezinim utjecajem vezala se Francuska s Austrijom.2) (1743—1793), liječnik i žestoki revolucionar. Ubila ga je iz političkih razloga Charlotte Cordav d'Armont dok se kupao u kadi.194195— Potrebno je, gospodine, da u poslovima koji se obavljaju s

ljudima Vaše vrsti bude povjerenja, zar ne? Pogledajte!...Arkadije brzo otvori posuvratak lisoice od marokena, pokaže Francisu riedeset novčanica po tisuću franaika, zatvori lisnicu i opet je turne pod pazuh.— Eto — mirno reče. — A sada pokažite Vašu zatvorenicu.Francis ljutito odmahne.— Kasnije, rekao sam. Dovest ću Vam je večeras u kuću... Sad mi se žuri i ne smijem se zadržavati. Ne osjećam se sigurnim ...To je bilo očigledno. Otkad je došao, Marijana rnu ndje mogla vidjeti oči, jer su nemirno lutale naokolo. Sad i ona uđe u raspru.Stavivši jednu ruku na Usnicu kao da se boji da Arkadije ne bude neumjesno darežljiv, iz-jajvđ:— Što ću Vas rijeđe viđati to ću biti zadovoljnija, dragi moj! Moja kuća nije nikada za Vas otvorena. Nema ni govora o tome da se u njoj pojavite sami Mi u pratnji. Sklopili smo samo pogodbu. I to jasnu. Kako ste već mogli ustanoviti, ja sam ispunila svoju oba/vezu. Pozivljem Vas da i Vi ispunite svoju ... Ako ne ispunite, pogodba se za obje strane odgađa.— što to znači?— Da nećete dobiti novce dokle god ne predate moju rođakinju.Činilo se da se sive oči lorda Cranmerea sti-snuše i prijeteći upadaše. Kiselo se nasmijehnuo.— lijepa gospođo! Kao da ponešto zaborav-Ijaite glavne točke ugovora! Ako mi pamćenje dobro služi, Vaša je rođakinja bila samo jedan__i to saisma maleni dio ugovora. Ona je bila samo ... jamstvo da ću biti miran dok skupite novce... koji su opet jamstvo da ćete Vi biti mirni.196Marijana nije ni trepnula okom pred neprikrivenom prijetnjom. Kad se već latila mača, smirdila se i postala sigurna u sebe kao što je uvijek bila kad se upustila u borbu. Nije se čaik ni prezirno nasmiješila.— Ja to tako ne shvaćam. Nakon ljubazna razgovora na koji ste me prisiliiM poduzela sam neke mjere opreza baš zato da budem mirna. Ne bojim Vas se!

— Ne blefirajte! — zamumlja Francis. — Ja sam u tome jača! Da se ne bojite, došli biste praznih ruku.— Došla sam samo radi toga da preuzmem svoju rođakinju. A to što Vi zovete blefom, evo! Jučer sam bila s Carem i nekoliko sati ostala u njegovu kabinetu. Ako Vaša obavještajna služba zaista dobro funkcionira, to biste morali znati.— Pa i znam. A znam i to da se očekivalo da ćete odanle izaći u pratnji oružniika ...— A izasla sam u pratnji sobara Njegova Veličanstva koji me ljubazno dspraitio do Careve kočije kojom sam se dovezla kući — mirno odvrati mlada žena, iako je u duši bila uzbuđena.— Dijelite svoje pamflete, dragi moj. To mi je svejedno. Ne vratite li mi Adelaiidu, nećete dobiti ni prebite pare.Usprkos uznemirenosti koju je osjećala jer je u dušu poznavala toga podmuklog tipa pa nije smjela ni pomisliti da bi ga mogla lako i brzo pobijediti, Marijana je zadovoljno ustanovila da Cranmere ne odgovara i da je zbunjen, a pora-dovala se i zbog toga što je na šiljastu licu svojega prijatelja Arkadija pročitala izraz divljenja. Osjetila je da dobiva prednost. Valjalo je da Francis misli da je sada za nju zaista važna samo Ade-laMa, i to ne radi toga da zadrži veliku ucjenu koju JoMval nježno stdšće na svoje srce već poradi toga da ukloni opasnost za budućnost. Ta će budućnost dakako pripadati Jasonu Beaufor-tu, ino kao što ndje htjela da dube neprilična Na-197podeonu jednako nije htjela da Beaiufartu namijeni razvikanu ženu na koju su javno nabacali blato. Dosta je što dobiva ženu koja je zatrudnjela s drugim!Lord Cranmere odjednom promrmlje:— Rado bih je vratio__ino vdše je nema.— Što?— Što kažete? — zapitaše u jedan mah Marijana i Arkadije.Francis bijesno slegne ramenima.— Nestala je! Ispuzla mi je iz ruku! Pobjegla je, ako Vam je to draže čuti.— Kada? — zapita Marijana.

— Sinoć! Kad su ušli u njezinu sa... sobu da joj dadu večeru, nije je biio.— Valjda ne mislite da ću u to vjerovati.Prikriven strah i neugodnost koju je Marijana osjećala za sve vrijeme razgovora s Francisom odjednom se pretvoriše u žestoku srdžbu. Zar je on zaista smatra glupom? Mislio je da će sve ići lako i glatko. Pobrao bi novac, a za uzvrat ne bi dao ništa osim vrlo sumnjivog obećanja...Francis ljutiito odvrnu:— Morate! Nema druge! I ja sam se iznenadio. Kunem se da je nestala iz zatvora.— Ah, Vaše zakletve! Da je utekla, došla bi iz zatvora odmah k meni.— Mogu Vam reći samo ono što znam. Tek maloprije saznao sam za njezin bijeg. Kunem se grobom svoje majke.— Gdje ste je bild sakrili? — upadne JaMval.— U jedan podrum u krčmi Poinjeveni klas, posve blizu odavle.— JolivaJ prasne u smijeh.— Dakako, kod Fanchonke! Ah, dragi moj! Mislio sam da niste baš tako bezazleni. Želite li znati gdje je gospođica Adelaida, obratite se Vašoj saveznica. Ona sigurno zna. Ona jamačno misli da site joj u tom poslu dodijelili dio koji ne zadovoljava nii njezine sposobnosti niti njezin apetit.198— Ne! — odrešito odreže lord Cranmere. — Fanchon se u takve šale ne bi upustila. Predobro zna da ne bih oklijevao da je kaznim... i to jednom zauvijek. Uostalom, suviše se razbjesnjela zbog bijega te čangrizave usidjelice. Lijepa moja, ako Vam je toliko draga, kao što razabirem, čuvajte je da ponovo ne padne u ruke gospođe Fanchon. Valja reći da je u zatvoru što je bolje mogla gorčila život gospođi Fanchon.Marijana je predobro poznavala Adelaidu te je mogla zamisliti kako je Adelaida podnosila otmicu i zarobljeništvo. Fanchon-Fleur-de-Lys je usprkos svojoj bezočnoj drskosti našla pravu osobu koja je znala kako joj treba odgovoriti. Zaista je moguće da ja neustrašivoj staroj gospođici pošlo za rukom da pobjegne. No gdje je sada?

Zašto se na je vratila u ulicu Lille?Francis je postao nestrpljiv. Sve se češće zagledavao prema ulazu na kojem se međutim pojavio jedan golemi gardijski grenadir koji je bio tako zarastao bradom da mu je glava, na kojoj je stajala visoka kapa s crvenom perjanicom, a s lica visio dugi galski brk, bila nalik na neku neobičnu životinju.— Svršimo — zamumlja Francis. — Već sam izguhio odviše vremena. Ne znam gdje je ta stara luda, adi ćete je svakako jednoga dana naći. Novce ovamo!— Ne damo! — energično odbrusi Marijana. — Nećete ih dobiti dok ne budem imala svoju rođakinju.— Zar tako? Kažem Vam da mi smjesta date novac! Hajde! Brzo! Daj tu lisnicu, mala dobričino, inače...Marijana i JaMval vidješe kako je Francis ispod poluotvorena ogrtača uperio u grudi mlade žene crnu pištoljsku oijev. Bio je očito tako pohlepan za zlatom da jamačno ne bi oklijevao da puca, ali mu Marijana nije pokazala da se boji. Duboko udahnuvši uspravi se pred njim.199— Zar tu? — prezirao reče. — Nećete se usuditi.— Zašto ne? Nikoga nema osam toga vojnika ... a i on je daleko. Imat ću vremena pobjeći.Složivšd ruke ma križima veliki se grenadir mirno šetao pored voštanih likova. Polagano se približio cairsikom sitoki i nije gledao prema njima. Francis je imao vremena da nekoliko puta opali iz pištolja.— Nagodimo se — odjednom predloži Arka-dije. — Polovicu odmah, a polovicu kad nađemo gospođicu Adelaidu.— Ne, prekasno je, nemam vremena. Treba mi novac da se vratim u Englesku gdje imam posla. Brzo dajte novce ili ću ih uzeti silom. Prije odlaska već ću smoći vremena da porazdijelim svoje male žute papire. Djelovat će... iako više ne budete na životu.Pištolj se opasno zatresao u Francisovoj ruci. Marijana se zaplašeno ogleda oko sebe. Ah, kad bi mogla zazvati toga vojnika! ... No, nestao je... Francis je bio jači. Valjalo je dići ruke uvis.— Prijatelju, dajite mu novac — reče Marijana promuklim glasom.

— Samo da ga ne vidim! Da mi se skine s očiju!Arkadi je bez riječi pruži lisnicu. Francis je požudno zgrabi i vješto sakrije pod ogrtač. Nestane i pištolj, a Mari jami odlane jer je u staklenim Francisovim očima razabrala ludu odlučnost pa se pobojala da ipak ne zapuca. Nije htjela umrijeti, a još manje na tako glupi način. Ni sama nije znala zašto joij je život postao neobično vrijedan. Život će joj dati još mnogo toga počev od djeteta, pa ga nije htjela izgubiti od metka jednog bjesomučnika.— Ne računajte na to! Ljudi mojega kova u-porni su. Platili ste da biste to iskusili. Vidjet ćemo se još, slatka Marijano! Sjetite se da imate samo jednu godimi pravo na mir! Iskoristite to!200Drsko dodirnuvši šešir udaljio se među svečano ukočene dvorske dostojanstvenike kadli se iznenada sruši. Iza golema lika maršala Augereaua pojavio se grenadir i bacio na Francisa.Marijana i Arkadije zabezeknuto su gledali kako se u prašini divlje bore dva čovjeka. Grenadir je bio rastom veći i teži, ali je Francis bio neobično hitar i snažan jer je poput svakog plemenitog Engleza bio izvježban u mnogim sportovima. Obuzeo ga je divlji bijes kad je vidio da je uhićen upravo u času kad se s golemom svotom novaca pod rukom spremao otići da nekoliko mjeseci raskošno provede u slasti i lasti. Boreći se bijesno je uzvikivao dok se onaj drugi šutke borio da svojom težinom svlada poput jegulje gipkog i skliskog protivnika. Opirući se jedan na drugoga dva se borca digoše sa zemlje. Bili su tijesno priljubljeni kao da su saliveni, a zasoplje-ni samo su mumljali jedan drugome u lice.Uto podmukli udarac koljenom osigura Englezu pobjedu. Grenadir se savije stenjući od bola i držeći se za trbuh padne na koljena. Ne dajući neprijatelju da se sabere Francis digne lisnicu koju je odbacio gotovo do vrata i sav zadihan pobjegne. Marijana i Arkadiije pohitaše do oborenog borca hoteći mu pomoći da se digne. Uto čovjek klečeći na koljenima prinese ustima zviždaljku i oštro zapišti.— Mora da sam zarđao i odviše pijem — šaljivo je objašnjavao svoj poraz. — Ali taj neće daleko! Draže bi mi bilo da sam ga sam šće-pao. Gadno me zvdTinuo... A izmučio me i prije jer sam morao

za njim trčati. No, svejedno! Radujem se, mala, što te ponovo vidim.Dizao se pred Marijanom koja je nevjeruju-ći svojim očima i ušima radosno slušala kako iz te bradate, brkate i ikosmate naprave izlazi predobro joj poznati glas.— Pa to ndje moguće! — prošapće. — Sanjam li?201— Ma ne! To sam ja. Sjećaš M se strica Ni-colasa? Priznajem da sam se iznenadio kad sam te maloprije prepoznao. Nisam očekivao da ćeš biti ovdje.— Ah, Nicolas, Nicolas Malleroiusse! — oduševljeno usklikne Marijana dok se utvara rješavala nepotpunog vještačkog ukrasa. — Odakle dolazite? Cesto sam na Vas mislila.— I ja na tebe, mala! A dolazim ti uvijek iz istog mjesta, iz Engleske. Već podosta vremena slijedim tu životinju koja mi se spretno izmiče iz ruku... ali sada je u rukama mojih drugova. Istini za volju treba reći da je opasno spretan. Izgubi© sam mu trag u Antwerpenu i prilično sam ga teško ovdje pronašao.— Zašto ga slijedite?— Imam s njd<me velike račune ... koje će mi isplatiti do posljednje pare. Evo! što sam Vam rekao? Vraća se.Francis Cranmere zaista se ponovo pojavio u Salonu voštanih likova, ali su ga sada držala četiri snažna policajca. Usprkos tome što su mu ruke bile svezane otimao se poput đavla pa su ga čuvari morali nosiiifii i vući. Bio je blijed, pjenio se od bdjesa i ubojmički šibao očima svjetinu koja se nagurala na ulazu u dvoranu mada su je oružnica odstranjivaiM što su bolje mogli.— Imamo ga, zapovjednice! — reče jedan policajac.— Dobro! Sprovedite ga u Vincennes pod dobrom stražom.— Savjetujem Vam da me pustite — mumljao je Francis — jer biste se mogli pokajati!Nicolas Mallerousse, zvan Black Fish, pođe prema njemu i malko se sagne da ga pogleda u lice.— Misliš li? A ja mastim drukčije. Kad budem s tobom obračunao, bist će ti žao što si se ro-drio... Hajde, brže u zatvor!202— Ovo su našli kod njega — reče jedan policajac pružajući lisnicu.

— Puna je novaca...Kad je Marijana vidjela kako Francds požudno gleda lisniou, shvatila je kako mu je do toga novca više negoli do slobode, pa ako ga uzme, mogao bi biti smrtno opasan, ako utekne, što je doduše nevjerojatno, ali ipak moguće. Zar se nije Arkadije začudio kad je vidio kako Francis izlazi iz Foucheove kuće? Zar nije sramotno postupao do dođe do novaca, zar nije najgadndji ucjenjivač? Uzme li se u obzir da joj je Arkadije otkrio tajne i neobične veze lorda Cranmerea i Fouchea, bilo bi pametno kad bi rekla koju riječ pa da mu ostave taj novac. No, nije li bio znak sudbine što je između njih iznenada pao Black Fish, i to baš u času kad je predavala ucjenu. Kad je Francis jednom dopao šaka strašnom Bretancu, nije imao nade da će izbjeći nezavidnoj sudbi. Više joj neće biti opasan, jer će biti zatvoren u Vincennesu, u njegovim srednjovjekovnim kulama koje su joj jednom pokazali. Prejaka je bila napast da mu se osveti. Nasmijehnuvšđ se pruži ruku prema lisnici.— To je moj novac — mirno reče. — Taj čovjek oteo nam ga je silom prijeteći pištoljem ... koji se mora naći kod njega. Smijem li uzeti novac?— Ja sam zaista vidio kako uhićeni uzimlje lisnicu ik ruku toga gospodina — potvrdi Black Fish pokazujući na Arkadija. — Nema nikakva razloga da im se lisnica ne vrati kad se već radi samo o novcu. Isprva sam mislio da je to neka mnogo opasnija stvar. Da ti ništa ne krijem, mala, imala si sreću što se odavno poznamo. Skupo bi te stajalo da te tko drugi zatekao u društvu s ovim ... Pretražite ga!Dok su policajci pretraživalii Franoisa kojd se pjenio od bijesa i kad su zaista u njega pronašli oružje, Marijana upita:— Zašto bi me to moglo skupo stajati?203— Zbog toga što sam mislio da si strani agent prije no što sam te prepoznao...— Zar ona? — dobaci Francis sav izvan sebe od bijesa? Tko će Vam vjerovati da ne znate tko je ona? Djevojčura? Napoleonova ljubovca i špi-junka!— A kad bismo o Vama govorili? — prezrivo i brzo odvrati

Marijana. — Kako da Vas nazovem? Vi ste pravi špijun! Ucjenjivač, a možda i ...— Platit ćeš mi to jednoga dana, mala uli-čarko! Morao sam sumnjati da ćeš mi namjestiti stupicu. Izdala si me!— Ja? Kaiko sam tto mogla? Tko je od nas odlučilo gdje ćemo se sastati?— Ja, istima je! Ali unatoč (tome što sam ja urekao sastanak, ti si u zasjedu namjestila pandure!— To nije istina! — poviče Marijana. — Nisam znala da Vas slijede. Kako bih to mogla znati?— Ne lažite! — zareži Francis i zamahne svezanim rukama kao da hoće udariti mladu ženu. — Marijanio, ovaj si put pobijedila, adi se nećeš dugo tome veseliti! Izaći ću iz zatvora... i tada se čuvaj!— Dosta! — zagrmi Black Fish ikoji je rasko-lačio oči kad je čuo za Marijanin odnošaj s Carem. — Već sam ikazao da ga odvedete. Ukrcajte ga u kola i zavežite omu usta kad neće da šuti. A ti, imaJa, ne dršci! Bit će dosta i ona što ja znam o •njemu da ga popnu na vješala. Zatvori u Vincenne-su ne puštaju baš tako tako one koji jednom u njih upanu!— Bit ću osvećen još prije mjesec dana! — zamrla Framois kad mu je jedan policajac stavljao preko usta prljavi rubac sa šarenim četvorinama koji je prigušio njegove prijetnje.Bio je svladan i čvrsto svezan, pa ipak je Marijana u strahu promatrala kad su ga odvlačili njegovi čuvari. Znaila je da u tom čovjeku prebiva moćan zao duh, znala je koliko je mrzi i da je nje-gova iiriiržnja sada pojačana budući da misli da ga je prijavila. Od one noći njihova vjenčanja znala je da će se s nijlime cijeloga života na smrt boriti i da će se borba dokončati tek onda kad jedno od njih zauvijek nestane ...Jolival je slutio čime se bave umisli njegove prijateljice pa je uhvati ispod mke i čvrsto pritegne k sebi da bi je ohrabrio i uvjerio da nije sama, a Blaoka Fisha koji se podbočio i gledao kako njegovi ljudi odvode uhićenika upita:— Što je još učinio taj Englez osim toga što se ušuljao u Francusku? Zašto ga slijedite već iz Engleske?— On je špijun Crvenog sieđa, a vrlo je opasan.

— Tko je taj Crveni sleđ? — začudi se Marijana.— To je lord Yanmouth, ako ti je to milije čuti. On je na čelu Odjela za unutrašnje poslove u kabinetu lorda Wellesleya i vrlo je dobro poznat u pariškom visokom društvu koje mu je i dalo taj nadimak. Napominjem da njegova žena, lijepa Fagiani, boravi u Fanizu gdje ugodno provodi vrijeme u društvu nekoliko prijatelja među kojima je i naša zvijerka. No ja sam se zakleo da ću se osvetiti Cranmereu ne samo zbog njegova špijunskog djelovanja nego i zbog drugih razloga.— Zbog kojih?— Zbog zatvorenika na pontonima u Plv-mouithu za koje se on osobito zanima. Taj ple-menM gospodin voli lov. Da bi nečim ispunio svoju dokolicu, sastavio je čopor pasa specijaliziranih za hajku na pobjegle zatvorenike na pontonima ... Vidio sam kako su zvijeri lorda Crammerea rastrgale ponekog od Din zatvorenika... i što je od njih ostalo ... Virio imalo!U prigušenu glasu Blaoka Fisha tutnjio je sitrahovit bijes koji mu je tresao stisnute šake i stezao čeljusti. Marijana je zaiplašeno slutila kakve se grozne stvari kriju iiza rijeci Blacka Fisha. Po-204205vezana je sa zaista strašnim čovjekom! Kakav se bezdan užasa ii sadističke okrutnosti krije iza toga lijepog Lica i toga kneževskog ponašanja? Sjetila se ugovora s kardinalom Svetoga Lovre i sa zahvalnošću pomisli na svoga kuma. Radije će sve podnijeti negoM i najmanju vezu s tom nemani koji je bio njezin muž.— Zašto ga niste ubili vlastitim rukama? — tiho zapita Marijana.— Zato jer sam prije svega Carev službenik. Želim da bude suđen i nadam se da će mu glava pasti pod giljotinom. Ali ako ga suci one pošalju na stratdšte, kunem se da ću ga utuci svojim rukama ... idi ću u Engleskoj ostaviti svoju kožu! No, kaoimo se takva razgovora! Dolaze posjetitelji, pa neka se radije dive voštanim kipovima negoli da zure u nas!Dva iii tri znatiželjnika oprezno su ulazila u dvoranu u kojoj više nije bilo policajaca. Njihove bi oči radije gledale nastavak dramatskog prizora koji se netom odigrao nego da se dive voštanim

osobama.— Ah, d najbolje se društvo razilazi! — uzdahne Jolival. — Ako Vam nije neprilično, mogli bismo otići. Priznajem da ta ukrućena čeljad s vremenom ...— Otiđite! — reče Black Fish. — Ovdje više nemate posla. Samo mi recite gdje bdh Vas mogao naći. Ja ostajem budući da kod Engleza nisam našao papire koje 'tražim. Možda su kod nekoga drugog. Na toga moram čekati.— Zar još netko mora ovamo doći?— Pretpostavljam... A sada, mala kidaj! Imala sd sreću što se odavno poznamo, inače bih tebe i tvoga prijatelja ukrcao za Vincennes. Ne tiče te se ono što će dalje biti. I ne uzrujavaj se zbog njegovih prijetnja! On nije kadar da ih izvrši!Marijana bi ga rado pitala još koješta. Otkad se poja/vio Black Fdsh, atmosfera je bila nabijena206tajanstvenošou koju je još više pojačavalo slabo svjetlo laimpaša kojima je gospodin Curtkis htio pobijediti mrak. Marijana je znala da se ne smije miješati u državne tajne i u policijske postupke. Dovoljno je bilo ono što je vidjela... i što će je možda zauvijek osloboditi Framcisa. Imala je potpuno povjerenje u Black Fisha. Na njega nisu mogli djelovati ni ti ljudi ni prirodne sile. U nijemu je bilo nešto nerazorivo ... i na olujom poharanu brodu i u njegovoj kući u Ozdravljenju. Francis je imao doličnog protivnika ...Dok je Arkadi je brzo ispitivao adresu na listu papira što ga je istrgao iz jedne bilježnice, Marijana je pružala ruku lažnom grenadiru ... upravo u času kad je jedan voštani sluga što je stajao kraj carskog stola neobično snažno kihnuo pa nije bilo sumnje da je to živa osoba. Nesretnika je zahvatio pravi napadaj kihanja te je drhtavu ruku turio u džep da bi valjda iz njega izvukao rupčić. U tili čas Black Fish skoči do njega, zamahnu rukom te bijela vlasulja u oblaku prašine sleti s glave lažnoga voštanog sluge ...— Fauche-Borel! — usklikine Black Fish. — Morao sam na to misliti.Onaj koga je Nicodas nazvao imenom Fauche--Boral zaplašeno vrisne, skoči i u bijegu obori voštanog Rustana koji se sruši na tlo i

razleti u komade, da su mu noge poletjele za vrat. Black Fish potrči za bjeguncem. Tanak i sitan lažni sdu-ga izmicao je poput progonjene životinje između zapanjenih posjetilaca koji se nisu mogli snaći jer ih je žestoko udarao lažni grenadir koji se razmahao golemim šakama. Arkadije se stane smijati, zgrabi Marijanu za ruku i htjede je izvući prema izlazu.— Hajdemo da vidimo — dovikne Jolival. — To će biti vrlo zabavno.— Zašto? Tko je Fauche? ...207— Faiuche-Borel? Pa to je jedan švicarska knjižar iz Neufchatela koji sebe drži za kralja tajnih agenata a služi Njegovu Sablasnom Veličanstvu Louiisu XVIII u nadi da će jednoga dana postati nadstojnik Kraljevske biblioteke. Uvijek je obožavao voštane likove. Ni/kada nisam vidio većeg ne-spretnjakovića od njega. Dođite! Htio bih vidjeti što će s njime učiniti Vaš sjajni prijatelj.Marijana nije imala volje da trči za lažnim grenadirom i voštanim slugom. Sukob s Franoisom bio je i suviše neugodan da bi joj bio do zabave, a usprkos neograničenom povjerenju u Black Fisha još je i sada drhtala jer joj je stalno bilo pred očima kako ju je Englez posljednji put prostrijelio pogledom iznad rupca zavezanog preko usta. Još nikada nije vidjela tolike mržnje i nesmiljene okrutnosti. Kad je s tiim povezala ono što je ispričao Black Fish, osjetila je studenu jezu. Bilo joj je kao da Francis skida svoj sjajni vanjski izgled i da se pred njom pojavljuje kao neman koja se skrivala za te vanjštine. I do sada je znala da lord Cranmere nema savjesti i da nije čestit, ali su liječi Black Fisha pred njom otkrile bezdan sadističke okrutnosti u kome se skrivaju opasne prijetnje spretnog i lukavog zloduha, a možda i opasnog Jiuđaka ... Ne, nije imala volje da se rasitrese. Htjela se vratiti svojoj kući u kojoj će mimo o svemu razmisliti.— Podate sami, Arkadi je — reče Marijana bezbojnim glasom. — Idem u kočiju i čekat ću Vas.— Marijano, Marijam©! Razbudite se!... Zar se bojite toga čovjeka? Zar Vas je uplašilo što Vam je rekao?— Prijatelju, pa barem me Vi shvaćate — od-govoiti mu Marijana

uz blagi osmijeh — pa zašto me pitate?— Da bih u to bio sasvim siguran. Marijano, nemate se čega bojati. Englez je onkraj najčvršće brave u Francuskoj. Odande neće uteći.208— Zar ste zaboravili što ste mi sami rekli? Zar nije lako i nesmetano ušao u Foucheovu kuću? Zar ste zaboravili na neobične veze koje ima s francuskim ministrom policije i na planove koje Fouche kuje s Engleskom? To Black Fish ne zna. Mogao bi doživjeti neugodno iznenađenje da ga dezavuiraju ...Arkadije se uspravi, uzme Marijanu za ruku i vukući je polagano prema izlazu ozbiljno odgovori:— Ne zaboravljam. Black Fish doista ne zna za planove svoga ministra, ali i Fouche jamačno ne zna za gadnu djelatnost svojega gosta koju ovaj obavlja na drugoj strani kanala. Neće moći biti ravnodušan kad sazna za groznu smrt francuskih zarobljenika. Dopustiti da uteče lord Cranmere, značila bi potpisali svoju smrtnu osudu. To mu Napoleon, koji zaista ikreno ljubi svoje vojnike, nikada ne bi oprostio. Ima zločina preko kojih se ne može prijeći. Fouche će vrlo vjerojatno sve tako spretno udesiti da lord Cranmere ne bude u prilici da ikada što progovori. A samo novac može djelovati da ne progovore takvi opasni tipovi kao što je lord. Budite dakle mirni i vratimo se kući kad to želite.Marijana mu zahvali osmijehom i stisne mu ruku.— što ćemo s novcem? — upita Arkadije. — Opasno je čuvati toliki novac! Imamo Carevih dvadeset tisuća.— Taij ćete novac sutra odnijeti u banku Laffitte... ali na naše ime. Može se dogoditi da će nam opet trebati. Ako nam ne bude potreban, vratit ću ga.Arkadije odobri kimnuvši glavom, dublje nabije šešir i uvali se u svoj kut kao da bi htio drijemati. Za koji čas prošapće:— Htio bih znati gdje je gospođica Adelaida.— Pa i ja — reče Marijana kojoj je bilo neugodno što je morala ustanoviti da je dramatski susret s Francisom na trenutak potisnuo iz nje-14 Marijana II209

zinrth misli staru rođakinju. — Glavno da nije u rukama Fanchon-Fleur-de-Lys, zar ne?— Možda bismo se u to morala uvjeriti. No sve mi nešto govori da nije potrebno da se zbog nije zabrinjavamo.Oboje zašutješe i ne progovoriše ni riječi. Tako šuteći stigoše i u ulicu Lille.Bilo je oko jedanaest sati uvečer toga istoga dana. Agata je beskrajno dugo češljala Marijaninu crnu kosu, kad uto zakuca Arkadije na vrata. Molio je Marijanu da hitno s njime razgovara na-samu. Marijana odmah otpremi sobaricu iz svoje sobe.— što je? — zapita zabrinuta zbog tajanstvenog uvodnog dijela toga razgovora.— Tu je Adelaida...— Zar se vratila? Kako to? Nisam čula ni zvona niti kočije.— Ja sam joj otvorio. Malo sam se šetao po dvorištu prije spavanja. Zapravo sam malo izašao, prošetao se do Sene i na povratku kući ugledao Adelaidu kako otvara mala vrata. Priznajem da sam je jedva prepoznao.— Zašto? — zabrinuto usklikne Marijana. —• Zar je ranjena ili...— Ne, ne, nije to — odvrati Jolival i stade se smijati. — Ha, ha! Spremam Vam iznenađenje. Čeka Vas dolje. Ali nije sama.Marijana je žurno vezala ružičastu vrpcu kojom je zatvorila kućnu haljinu od rijetke čipke, ali zastane i upita:— Pa s kim je?— S onim koga zove svojim spasiteljem. Da Vas unaprijed obavijestim: taj njezin anđeo čuvar je Bobeche, onaj od dvojice komedijaša na bulevaru Temple koje sam Vam pokazao.— što? šalite se.210— Nije mi do šale. Da, da, to je on. Primjećujem da večeras izgleda sasvim pristojno, želite li da ga vidite?— Nevjerojatno! Zažto ga je Adelaida amo dovela?— To će Vam ona sama reći. Čini mi se da joj je osobito stalo do toga da Vam ga predstavi.Marijani je toga dana već bilo dosta uzbudljivih događaja, no pored toga što je bila sretna što se vratila rođakinja nadvladala je njezin

umor i neobična znatiželja da vidi Adelaidinog pratioca. Hitro savije kosu u punđu koju na brzinu pričvrsti vrpcom, zatim pođe u rušniou, nasumce uzme jednu haljinu i navuče je na sebe skinuvši kućnu haljinu. Potom se vrati Arkadiju koji ju je čekao u njezinoj sobi. Dočekao ju je nasmiješen pa se Marijana naljutila.— Reklo bi se da Vas ta pripovijest zabavlja.— Vjere mi, da. Priznajem. Ja čak mislim da će i Vas zabavljati čim ugledate rođakinju ... Ra-zveseMt ćete -se. Ta, od nekog vremena u ovoj kući uopće nema veselja...Iako je bila upozorena, Marijana se trgne ugledavši Adelaidu koja se smjestila u jednom fotelju u glazbenom salonu. Morala je dobro pogledati da se uvijeni da je to zaista Adelaida. Ispod njezina šešira po najnovijoj modi stršila je neobično plava vlasulja, a debeli sloj ličila prekrivao joj lice te se gotovo nije moglo prepoznati. Adelaidine su bile samo modre, nevjerojatno vedre oči pune života, a njezin je bio i velik, drzoviti nos. Ostalo se Marijani pričinjalo posve stranim.Adelaida nije ni primaj etila zbunjeni izraz lica svoje rođakinje. Čim ju je ugledala, dotrčala je do nje i poljubila je u oba obraza ostavljajući na njima podosta svoga rumenila. I Marijana ju je izljubila, a potoni klikne:— Adelaido! Za ime Božje, gdje ste bili? Znate 11 da smo se za Vas grozno bojali.211— Da, da, vjerujem — veselo uzvrati gospođica d'Asselnat — ali ćete dobiti sva obavještenja koje želite. Prije toga... — dometne uhvativši za ruku svoga pratioca i vodeći ga k Marijani — morate zahvaliti moone prijatelju Antoineu Mandelar-du nazvanom Bobeche. On me izvukao iz rupe u kojoj su me držali u zatvoru, on me skrivao i štitio...— ...i spriječio da se vratite kući, zar ne? — šaleći se presiječe je u riječi Jolival. — Zar ste na bulevaru našli neko zaposlenje, draga moja prijateljice?— Jolivale, zar ne shvaćate da utaman govorite?Marijana je znatiželjno gledala velikoga plavog momka koji se propisno naklonio. Imao je otvoreno, prostodušno lice, vedar

osmijeh, vesele oči i vragolaste crte lica što su joj se sviđale. Bio je tamno, jednostavno, ali i prilično otmjeno odjeven. Pruži mu ruku.— Mnogo Vani dugujem, gospodine, a htjela bih da Vam to i bolje izrazim, a ne samo riječima.— Ne zaslužuje zahvale kad se priskoči u pomoć dami koja je u opasnosti — duhovito odvrati Bobeche. — To je naprosto dužnost...— Ah, kako je to lijepo kazao! — uzdahne Adelaida. — Kad ste već tako zadovoljni što ste opet našli svoju staru rođakinju, ponudite nam, draga moja, nekakvu večericu. Umiremo od gladi... barem ja.— Gle, morala sam na to misliti! — u smijehu odgovori Marijana. — No, sluge već spavaju. Adeladdo, spremite stol, a ja ću pogledati u kuhinji možemo li za Vas štogod pripraviti.Kuharica je bila očito vrlo smotrena žena pa je Marijana našla sve što je potrebno da se priredi dobra hladna večera. Nakon nekoliko minuta svih četvero uzvanika te improvizirane večere smjestilo se oko stola koji se sjajio od212kristala i srebnmne. Adelaida nije zaboravila da u kristalni tuljćić stavi nekoliko ruža.Dok je gospođica d'Asselnat gutala obilnu količinu hladne piletine, salate i kriške hambur-ške sušene govedine zalivene šampanjcem, pričala je svoju odLsejadu. Rekla je kako je došao jedan livrirani sluga gospođe Hamelin i zamolio je da dođe kreolki kod koje je i Marijana i kako su je, čim je ušla u kočiju, svezali, a preko usta i očiju stavili rubac pa nije mogla ni vidjeti ni vikati, pa kako su je zatim provezli kroz Pariz do jednog mjesta koje ne može odrediti. Bila je posve zbunjena, a došla je k sebi tek kad su stigli u to odredište koje bijaše neko zatvoreno sklonište od loše spojenih dasaka. Ta je skaiup-ljena daščara bila u nekom velikom podrumu koji je dobivao slabo svjetlo kroz tako visoko smještenu odušku da se do nje nije moglo doći pa ni penjući se po velikoj hrpi ugljena koja je pored velikog kupa slame bila jedini namještaj neobičnog zatvora.— Kroz pukotinu između dasaka — nastavila je Adelaiida priču, odsjecajući komadinu skorupa-sta brijskog1 sira koji je naročdto voljela — mogla sam vidjeti podrum koji se protezao izvan mojega

boravišta. Bio je pun bačava, svakovrsnih praznih i punih vrčeva, bio je krcat svim mogućim podrumarskim potrepštinama. U njemu je bio jak miris po vinu i luku koji je u nizovima visio sa stropa. Po bučnim koracima, koji su amo-tamo neprestano kloparali nad mojom glavom, i po više-manje pripitim glasovima što su do mene dopirali zaključila sam da se, nema sumnje, nalazim u podrumu neke krčme.— Barem se nadam — šaljivo priklopi Arka-diije — da Vas u tako dobro opskrbljenom mjestu niisu pustili umrijeti od žeđe.1) Bric, stočarski kraj istočno od Pariza.213— Ali od vcde d#a! — zlobno uzvrati Adelaida. — Dali su mi samo vode i kruha koji nije bio za jelo. Bože, kako je taj sir dobar! Još ću malo uzeti.— Mislim da ste u toj rupi ipak nekoga i vidjeli? — reče Marijana.— Dakako. Vidjela sam jednu groznu staricu, odjevenu poput kraljice. ZvaM su je Fanchon. Ona mi je saopćila da moja sudbina zavisi samo od Vas i od sitanovite svote novca koju morate platiti. Moram priznati da naš razgovor ndje bio osobito srdačan i da sam se naljutila kad mi je ta stara počela dijeliti lekcije o rodoljublju. Ona se preda mnom usudila omalovažavati Napoleona i slaviti tu mješinu na dvije noge pod imenom kralj Louiis XVIII! Vjere mi, neće zaboraviti ću-šku koju sam joj prilijepila. Da je nisu oteli iz mojih ruku, ubila bih je!— Jolival se stane smijati.— Sirota moja Adelaido! Ta je ćuška sigurno nije potakla da pojača Vaše porcije, ali Vam od svega srca čestitam. Dopustite da poljubim Vašu finu i krepku ručicu.— Dobro, to je u zatvoru — reče Marijana. — No kako ste iz njega izašli?— Mislim da je bolje da se za to obratite na moga prijatelja Bobechea. On će Vam kazati ostalo.— 0, to je sasvim jednostavno — osmjehrruv-ši se reče mladi čovjek kao da se ispričava što je na njega svraćena pozornost. — Krčma Poinje-veni klas naš je izravni susjed. Moj prijatelj Ga-limafre i ja često se u nju svraćamo da bismo se osvježili. Imaju mlado vino iz

Suresnesa koje nije loše. Moram reći da onamo idemo i da bismo štogod vidjeli i čuli jer smo primijetili da u tu krčmu ulaze i da iz nje izlaze vrlo čudne osobe pa smo uskoro otkrili da je ta krčma vrlo zanimljiva. Ja osobno u nju zalazim prilično rijetko, zbog opreznosti, ali Galimafre običava u njoj du-214go sjedM. Njegov naivni i, kunem Vam se, samo prijvddeo priglupi izgled ne pobuđuje nepovjerenje. Smatraju ga ograničenim, a njegov uspjeh pripisuju prirođenoj nadarenosti. Ali Galimafre ima ispod svojih obješenih vjeđa živo oko, a iza pospanog izgleda krije se živi duh... a jedno i drugo u službi je Njegova Veličanstva Cara, u čijoj se službi i ja nalazim.Spomenuvši ime Cara, Bobeche ustane držeći čašu u ruci i duboko se nakloni. Za to mu se Marijana zahvalila smiješkom. Taj joj se komedijaš sviđao. Nije važno što je on sin tapetara iz predgrađa St Antoine! Sada, kad je bez maske i bez kričava kostima, imao je u sebi nešto otmjeno i upravo dražesno, a na to je mlada žena bila vrlo osjetljiva... a dojmilo ju se i to što joj se divi, kako je razabrala po njegovim diskretnim pogledima. Bila je sretna što se sviđa čovjeku koji otvoreno priznaje da je vjeran Napoleonov sluga. Zapita se nije li i on jedan od brojnih Fou-cheovih agenata, ali bio to on ili ne bio, nije važno. Čemu se pitati o načinu na koji služi svome gospodaru Caru? Najvažnije je da mu služi. Dobro je zamjećivala i zadivljen izraz na licu Ade-laide koja je slušajući mlada čovjeka zaboravila čak i jesti. Pitala se ne osjeća li Adelaida prema njemu štogod drugo, a ne samo zahvalnost... Bobeche je međutim nastavio pričati.— Jednoga dana primijeti Galimafre da u podrum kuće, u kojoj je ta krčma, nose kruh koji nije mogao služiti nizašto drugo doli nekome za hranu. Kasno u noć pošM smo istraživati ulicu ili bolje reći uličicu koja dijeli naše Kazalište pig-meja od krčme. Već odavna znamo da se iza hrpe svakojakih predmeta i smeća nalazi jedna oda-ška kroz koju se može vidjeti i podrum Poinje-venog klasa. Tako smo mogli biti svjedoci prilično burnog razgovora između gospođice i stare Fanchon Desormaux. To nam je pokazalo o čemu se radi i__

215— I slijedeće noćd — završi veselo Adelaida — došli su s oruđem i s konopom sa čvorovima. Oruđe im je poslužilo da prošire odušku, a konop zato da se po njemu popnem iz podruma. Nisam ni vjerovala da sam toliko spretna.— A zašto niste odmah došli kući? — upita Manijama.— Bobeche mi je razložio da će biti pametnije da ne dođem. A osim toga nisam mogla ići kroz Pariz pokrivena naslagom ugljene prašine. Napokon... mislila sam da bi moglo biti vrlo zanimljivo ostati u blizini Pažnjevenog klasa. Uostalom, Marijano, odmah Vam kažem, da kod Vas neću ostati. Odlazim s Bobecheom. Imamo posla...Marijana nabora čelo, a zatim slegne rame-nikna.— To je prilično glupo. Kakvog imate tamo posla? Toj gospodi niste potrebni.— Varate se, gospođice. Vaša je rođakinja bila tako dobra da se prihvatila da nam bude blagajnica.— Blagajnica, zaboga! — preneraženo će Marijana.— Da, da! — izazovnim tonom potvrdi Adelaida. — Samo ne redite da je ta skromna služba nespojiva s mojim plemenitim podrijetlom. Nije tome tako davno da sam shvatila da nema prostog i nevrijednog zanimanja.Marijana pocrveni. Aluzija bijaše i suviše jasna. Kako može predbacivati rođakinji njezinu neobičnu službu kad je i sama stupila na daske! Kazalište pigmeja nije zaslužilo veći prezir od elegantnog kazališta Favdeau... čim je čula da Adelaida kani otići, ražalostila se. Stara se djevojka nije promijenila samo vanjštinom; činiiilo se da ja čvrsto odlučila da krene nekim neobičnim putem što ga je izrazila tako izazovno da se Marijana gotovo uvrijedila. Preko stola izmijenila je pogled s Arkadijem koji se nasmiješio,namignuo, uzeo bocu šampanjca, nanovo napunio Adelaidi čašu i kazao:— Dovraga moja, ako smatrate da je to Vaš poziv, ne bi bilo pravo da mu se ne odazovete. Zar zaista mislite ostati blagajnicom? A možda ćete i sami pokušati sudjelovati u predstavi?— Da, svakako ću tamo ostati dosta dugo — odgovori Adelaida

smijući se. — Već sam Vam kazala... Mislim, da se tamo ne izlažem nikakvoj opasnosti, no ako ovdje ostanem, mogli bismo doživjeti da me ponovo otmu, a i da sve vas izložim opasnosti. To ne želim ni po koju cijenu. A zatim ... Mami me pustolovina. Htjela bih znati da li će glasoviti papiri poklisara Bathursta putovati preko Požnjevenog klasa ...— Kakvi to papini? — radoznalo zapita Marijana. — Cijeli bogovetni dan slušam o papirima. Ništa ne shvaćam.Arkadi je blago položi ruku na ruku svoje prijateljice.— Mislim da ja shvaćam. Mi smo međutim načeli drugu, doduše važniju pripovijest u koju je umiješan Vaš... Englez. Zar nije neobično što se iznenada pojavio taj gorostasni grenadir koga dobro poznate i što se onaj fantastični Fau-che-Borel onako nespretno izdao? Zar to zaista nije neobična pripovijest?— Da, da — potvrdi Bobeche. — Oprostite mi što neću ulaziti u pojedinosti, no sva je prilika da će stanoviti papiri ukradeoi engleskom poklisaru koji je nedavno isčeznuo proći preko Požnjevenog klasa jer je ta krčma, čini se, prijenosna postaja za inozemne agente. Siguran sam u to, jer tamo policija ne ide, barem ne javno i službeno. Zbog toga je i bilo zadnjih dana tako živo u mom susjedstvu i zbog toga se jedan špijun koji tamo zalazi misleći da je prepoznat lukavo sakrio među voštane likove.— Kad smo već kod toga — reče Arkadije — recite mi je li Fauche-Borel uhvaćen?216217Bobeche potvrdno kimne, a zatim se udubi u čašu šampanjca koju je slasno srkao očitujući namjeru da o tom više ne govori. Marijana ga je iznenađeno, ali i zadivljeno gledala. Bilo je neobično ouiti kako najozbiljnije riječi naviru iz usta koje su očigledno bile udešene samo za smijeh i šalu. Tko je taj komedijaš i za koga on zapravo radi? Izjavio je da je u Carevoj službi, a sve je govorilo da mije u Foucheovoj službi. Pripada li on crnom kabinetu koji je direktno podvrgnut Caru? Taj je kabinet postojao još u vrijeme zadnjih francuskih kraljeva, šapuće se da je to posebna policija pored službene. Njegovo zanimanje lakrdijaša na javnom mjestu

omogućuje mu da svašta vidi i sazna, a ne da pobuđuje sumnju. U njega je zacijelo velika sposobnost preobliča-vanja. Večeras, u tamnozelenu haljetku, s besprijekornom kravatom i gustom, zlaćanom, pomno počešljanom kosom, pristajao bi u svaki salon i nitko ne bi posumnjao da je taj uglađeni i otmjeni momak zapravo lakrdijaš.Marijana je zbunjeno gledala mlada čovjeka i svoju rođakinju. Adelaida se zavalila u naslonjač i griskala ušećeren limun. Nije skidala oko sa svojega novog druga i upravo je upijala svaku njegovu riječ. Modre su joi oči blistale neobičnim sjajem što ga Marijana u njima nikada prije nije vidjela. Mladenačko rumenilo obojilo joj obraze. Unatoč svojih četrdeset godina, usprkos smiješnoj vlasiulji i veliku nosu stara je gospođica izgledala mlada i lijepa...»Zaljubljena je! ...« začuđeno pomisli Marijana koju je ta misao više ražalostila negoli obradovala jer se bojala da to neće podnijeti srce stare djevojke ¦... Bobeche je zaista bio uslužan, ponio se kavaMirski, a čini se da se i divi inteligen-cijd, smionosti i komedijaškom talentu gospođice Adelaiide. Ali daleko je od najzanosnijeg divljenja do jednostavne ljubavi! Zbog toga je Marijana218i prosvjedovala kad se Adelaida digla, oprašila haljinu i uzdahnuvši izjavila:— Eto, sad sve znate. Mislim da je vrijeme da se vratimo u naše kazalište. Pohodila sam Vas samo radi toga da se ne brinete za moju sudbinu. Mislim da ste sada mirni, pa odlazim.— Ah, to je upravo smiješno! — uzdahne Marijana. — Ipak ćete živjeti u opasnosti, a ja bez Vas neću moći...— Nemate pravo, gospođice! — prijazno će Bobeche. — Obećavam da ću nad gospođicom Ade-laiidom bdjeti kao da mi je rođena sestra. Možete biti uvjereni da joj se ništa meće dogoditi jer na nju pazimo Galimafre i ja... Sretni smo što nas je obdarila iskrenim prijateljstvom, iako ga nismo zavrijediM.— Kako bilo da bilo — dometne gospođica d'Asselnat koja je očitim zadovoljstvom pratila taj razgovor — niitfco me neće spriječiti da se tamo ne vratim. Sada tek imam osjećaj pravog

postojanja! Sada tek živim punim životom!Marijana vidjevši da je nemoćna zašuti. U sebi je o takvu postojanju mislila svoje. Zar je to Adelaidi bio život kad su je bacili u tamnicu jer se usudila protestirati protiv Napoleonove rastave braka, kad se skrivala u potkrovlju palače d'Asselnait sama u društvu jednoga portreta, kad je htjela jedne noći podmetnuti vatru u toj istoj palači jer je mislila da je palača pala u nevrijedne ruke? A sada ... Duboko rastužena prepustila se Marijana poljupcima kojima ju je Adelaida na rastanku otesula.Naslućujući misli siraje prijateljice prihvati je Arkadi je pod ruku i prošapće:— Marijano, neka bude kako biti mora! Ona je presretna što može igrati ulogu tajnog agenta... A možda je to i njezin pravi poziv! I za Vas i za nju bolje da za sada ne dolazi ovamo. Taj je momak u pravu. Nitko, pa ni sama Fanchon, neće pomislirtn da je traži u KaizaMšrtu pigmeja.219— Ah, istina je — uzdahne Marijana. — No strašno će mi nedostajati...Računala je na Adelaidinu pomoć u teškim danima koji će doći, mislila je kako će joj biti pri ruci pri porodu, računala je na njezine savjete kad će morati ići kardinalu ... aJto Jasan dođe. Zašto ju je tako demonski nenadano zanio zavodljivi lakrdijaš koji je za nju očito bio važniji od politike i volje da glumi? Tajni joj je glas šaptao: »Kad bi Adelaida znala svu istinu, ostala bi uz tebe.« No Marijana joj nije mogla reći istinu jer je kumu obećala da će šutjeti. A kad bi Adelaida i znala koliko je potrebna Marijani, da M bi ipak smogla toliko hrabrosti da se odreče iluzije koju je u sebi stvorila, aluzije o životu s lijepim i mladim momkom u koga se zaljubila? Ne, treba pustiti da Adelaida pođe putem koji je sama izabrala i da iskusi sve što će joj život donijeti. Na tome se ništa ne može promijeniti.Tužna srca slušala je kako se u noći zatvara teško krilo velikih vrata iza onih koji su otišli. Postade joj hladno, strese se i pruži ruke nad plamen u kaminu. Salon se zavio u tišinu koju je ometalo samo tiho šmrcanje Jolivala kad je šnjofao duhan. Parket zaškripi pod Jolivalovkn nogama.

— Marijano, zašto se toliko mučite? — nježno prošapće Arkadiije. — Sve u svemu, Adelaida ne može mnogo izgubiti... osim možda koju iluziju. Nasmiješite se! Život će opet biti zamaman, vidjet ćete! Pogledajte Adelaidu! Ona je našla sreću u kazalištu od dasaka. Tko zna što Vam donosi sutrašnjica?— Imate pravo! — prijazno uzvrati Marijana. — Neka se Adelaida veseli koliko joj srcu drago. Kad ste Vi tu sa mnom, nisam bespomoćna.— Bravo, tako treba! A sada pođite na počinak i nastojte lijepo sanjati.— Pokušat ću, prijatelju, pokušat ću! Pođoše prema velikom stubištu koje bijaševeć tamno u to kasno doba noći. Arkadije uzme220s jedne komode svijećnjak da rasvijetli kuda ide. Dođoše na polovinu odmorišta i tada Arkadi je iznenada upita:— Zbilja, a gdje je Grakho? Cijeli dan nije ga nitko vidio, a u konjušnici nema Samsona.Marijana se zajapuri. Blagoslivljala je polumrak koji ju je prikrivao. Odgovorila je nešto prebrzo i očito nesigurnim glasom:— Zamolio me da mu dopustim da na nekoliko dana ... ode u provinciju ... svojoj obitelji. Dobio je loše vijesti ...Marijana nije znala lagati pa ju je to izmotavanje stajalo muke. ProklAnjala je svoju nespretnost jer je bila uvjerena da će Arkadije odmah osjetiti da laže. No Arkadije je odgovarao mirno i staloženo.— Nisam ni znao da Grakho ima u provinciji rođaka. Mislio sam da od roda ima samo baku, pralju u Boulogneu na putu Pobune. Kamo je otišao?— Prema Nantesu... da... mislim prema Nantesu — odvrati Marijana sva na muci i nesposobnosti da iznađe što drugo osim te poluistine koja ju je donekle smirila. Arkadije više nije ispitivao. Zadovoljio se samo time da ravnodušno kaže: »Ah, dobro...« te je mlada žena imala dojam da već misli na druge stvari. Kad su stigli do vrata Marijanine sobe, Arkadije se otmjeno nakloni i zaželi joj laku noć i udalji se prema svojim odajama pjevuckajući neku arijicu. Već odavno nije bio tako vedar i veseo. To dokazuje da mu je lako

pri dušu pa Marijana, pošto je došla u sobu, reče sama sebi da Arkadije tvrdo vjeruje da je Francis odsada neškodljiv. Zbog toga je i njoj bilo lakše pri duši. Razvedrilo joj se. Te je noći Marijana spavala poput djeteta kakvo je djelomično i bila. Sto ima ljepše od duševnog mira? Taj je mir Marijana uživala tri dana i tri noći radujući se što je pobijediHa sebe i ... Franaisa.221U to vrijeme smirenja zaokupila ju je misao koju je brižljivo njegovala. Ako Black Fish dobije bitku, ako mu pođe za rukom da s lica zemlje makne Francisa ... bit će bespredmetno poništenje braka pa neće joj biti potreban brak koji ju je zabrinjavao. Bit će udovica, bit će slobodna, neće se više morati bojati Francisa Cranmerea ni njegovih prijetnja, pa će s pravim ocem svoga djeteta moći potražiti rješenje koje neće biti tako okrutno prema njezinoj ljubavi ...Bezbroj puta htjela je uzeti u ruke pero i papir i pisati kumu. Ali je izniklo pitanje na koje nije znala odgovoriti. Kamo da piše? Zar u Savonu gdje je papa? List ne bi stigao do kuma već bi zasigurno pao u Foucheove ruke. Najbolje je da pričeka dok se kardinal sam ne javi. Tad će ga moći obavijestiti o promjeni koja je nastala, pa će možda i on sam predložiti neko drugo rješenje ... Kako li je lijepo sanjariti i stvarati planove koje ne diktira nužda! ...Sve se to rasplinulo četvrtoga dana. Dok je toga jutra Marijana još Iješkarila u postelji, donese joj Agata modri brižljivo složen i zapečaćen listić. Kad ga je čitala, zavrisne od užasa i zbunjeno ga baci na podnožje kreveta. U brzini navuče laku jutarnju haljinu i bosonoga otrči do Jolivala koji je doručkofvao i mirno čitao jutarnje novine. Kad je Marijana blijeda i očito strahovito zaplašena nahrupila u njegovu sobu, JoMval tako naglo ustane da je prevrnuo stol uz koji je sjedio te se sve što je bilo na stolu razlotjelo u komade. No taj lom nije bio zanimljiv. Marijana nije mogla izustiti ni riječi pa pruživši Arkadiju pismo padne u naslonjač i rukom dade znak Arkadiju da čita.U nekoliko na brzinu i u očitu gnjevu pisanih riječi Black Fdsh saopćuje svojoj mladoj prijateljici da je lord Cranmere na sasvim neobjašnjiv način utekao iz Vinceranesa, da njegov trag vodi prema Boulogneu, a odatle najvjerojatnije prema Engilesikoj. Bretonae

javlja da će Francisu biti za222petama. U zaključku je napisao: »Neka mu sam đavao pomogne, kad ga šćepam. Ili on ili ja!«Iako je Arkadije bolje vladao sam sa sobom nego Marijana, ipak je problijedio. Zgnječivši pismo bijesno ga baci u kamin, a zatim dođe do mlade žene koja je pomodrjela, zatvorila oči, teško disaia i umalo što se nije onesvijestila. On je nekoliko puta oštro lupne po obrazima i stane joj trljati ledene ruke.— Marijano! — zazove u strahu. — Marijano, saberite se! Otvorite oči! Gledajte me, Marijano! ...Marijana otvori oči otkrivajući svome prijatelju dva oka poput mutna jezera koja je zamračio strah.— Slobodan je... — zašapuće Marijana. — Pustili su ga da pobjegne ... Sad mi više neće dati mira. Doći će ovamo! Osvetit će se!... Ubit će me! ... Sve će nas poubijati!Njezin je glas pištao nepodnosivo oštro. Arkadije mije još nikada vidio Marijanu u takvu strahu. Uvijek je bila hrabra d spremna da se suoči s opasnošću! Tih nekoliko riječi naprosto ju je dovelo do ludila. Shvatio je da mora surovo osvijestiti da bi je spasio od potpunog ludila i da je sada najbolje sredstvo da se sama zasrami pred sobom zbog toga straha ...— Zar ste takva kukavica da se bojite za sebe? — progovori Arkadije oštrim glasom. __ Zarne razumijete što kaže Nicolas Mallerousse? Fran-cis je pobjegao, uputio se u Englesku ... Tamo će se opet dati u lov na bjegunce s pontona! Otkada Marijana d'Asseilnat tako kukavički dršće za svoj život? U svojoj site kući, okruženi ste vjernim službenicima, ljudima kao što su Grakho i ja a za pomoć možete zamoliti čovjeka u čijim je rukama cijela Evropa! Dobro znadete da se na trag čovjeka koga se bojite bacio neumoljiv pas tragač, najbolji francuski špijun koji je spreman založiti svoj život. Zar Vas nije sram što se bojiite?223Bolje bi bilo da mislite na one bijednike s pontona koji se bacaju u najveću opasnost zbog strastvene želje da pobjegnu od strašnog

ropstva i da postanu slobodni ljudi ...Dok je Jolival govorio upotrebljavajući riječi koje su šibale poput biča, vidio je da se Mari-janine oči bistre, da se pune povjerenjem... a zatim malo pomalo i sramom ... kako je i želio. Vidio je da poput krpe blijedi obrazi dobivaju boju pa da su se čak i zarudjeli. Marijana se ispravi i preko lica pređe rukom koja je još malo drhtala.— Oprostite! ... — prošaptala je nakon nekoliko trenutaka. — Oprostite! Izgubila sam pamet! Sve mi se u glavi smutilo! Imate pravo ... kao i uvijek! Kad sam to čitala.. iznenada sam osjetila da mi glava puca ... da ću poludjeti! Ne znate ...Arkadi je obzirno poklekne do nje i stavi obje ruke na njena ramena.— Znam, znam ... Ali zar da uništite sama sebe zbog sjene toga čovjeka? Daleko je, a prije no što će Vas moći napasti, valja mu braniti svoj život.— Mogao bi se uskoro vraitirti... prerušen.— Bit ćemo na oprezu.— I sami vidite da je jači od nas budući da je mogao uteći... usprkos zidovima, lancima, golemim vratima, stražarima pa čak i usprkos Black Fishu ... unatoč tome što je učinio i svemu tome što o njemu znademo ...Arkadi je ustane i podigne stol što ga je srušio. Njegovo je mišje lice poprimilo strog izraz.— Marijano, ne usuđujte se reći da sam se prevario, zar ne? Da, ipak sam se prevario. No kako da pomislim da bi se Fouchć usudio ići tako daleko? Kakvu ulogu igra taj bijedni Englez u političkoj spletki koju plete Fouche?— Nema sumnje ... važnu ulogu.— Nema tako važnog političkog plana koji bi zaslužio da se ostavi na slobodi tako opasni i škodljivi demon! Marijano, morate obavijestiti Cara!224— A o čemu da ga obavijestim? Da je iz Vin-cennesa utekao jedan špijun? Pa on to već zna!— Mislim da ne zna. Suviše bi ispitivao. O tome jamačno neće govoriti dnevno izvješće koje mu dostavlja Fouche. Potražite Cara!

Sve mu recite! ... I neka naim Bog pomogne!— Car više nije tu! Ne mogu se s njime sastati.— Znam, u Compiegneu je. Pođite tamo!— Ne. Rekla sam već Vam da se ne mogu s njime sastati. On ne želi da me sada vidi ... Možda kasnije. Rekla sam Vam kako smo se rastali.— Pa što onda? On Vas ipak ljubi.— Možda... ali neću da sada tražim dokaze za to. Suviše se bojim... da opet ne pogriješim. Ne, Arkadije, ostavimo ga na miru u njegovu medenom mjesecu... i na putu u sjeverne pokrajine. Kad se vrati, možda... čekajmo kako će stvari teći... Imajmo povjerenja u Nioalasa Mallerous-sea. On ga ¦strašno mrzi pa će prema tome i raditi. Imate pravo kad kažete da me je Nemeza privezala uz lorda Cranmerea i da je on za mene trajna opasnost...Marijana duboko uzdahne, ustane, nepažljivo gurne nogom krhotine posude za kavu od sevres-kog porculana i stane pred zrcalo. Lice joj je bilo blijedo, oči upale, ali je pogled poprimio prijašnju sigurnost. Započela je borba koju je smiono prihvatila. Neka bude kako je sudbina odlučila.Kad se uputila prema vratima, Jolival bojažljivo upita:— Zar ćete zaista čekati? Zar ne mislite ni-šrta učiniti?— Drugo mi ne preostaje. Zar mi niste sami rekli da tajni Foucheavi pregovori mogu biti povoljni za Francusku? Radi toga mogu se žrtvovati i ljudski životi... pa i moj!— Poznam Vas, Marijano. Na Vašoj se vanjštini ništa neće vidjeti, čelo će Vam biti či-15 Marijana 11225sto i glatko, Mce vedro... a samo će u Vašoj duši vladati strah.Na pragu vrata Mari jama se okrene prema njemu, nasmiješi se te reče:— Možda, prijatelju. No i to je navika, samo navika!226VIII DUGO ČEKANJEOmilo se da je vrijeme stalo. Marijana je ostajala u svojoj kuća... i zbog opreznosti, a i stoga što joj uopće nije bilo do izlaženja pa su

joj dani jednolično prolazrili, a da tu očajnu jednoličnost ništa nije remetilo. Jedina je razlika bali? u. teme što je sutra bilo duže nego danas, a prekosutra gore nego dva prošla dama. Marijanu je izgrizala neizvjesnost poput vode koja kapanjem dube kamen. Njezino se očekivanje pomalo pretvaralo u tjeskobu.Grakho, koji je otišao pred više od petnaest dana, nije se vračao. To je za Marijanu bilo neobjašnjivo. Ako je jahao danju i noću, kako je obećao, morao je brzo stići u Narates ... Najduže za tri dana. Nije mu bilo potrebno izgubiti mnogo vremena da pronađe konzula Sjedinjenih Država i da mu uruči pismo. Već se za tjedan dana morao vratiti. Zašto je toliko zakasnio? Što mu se dogodilo? ... Marijana je sve dane provodila u malom salonu na prvom katu u kome su prozori gledali na ulazno dvorište i na ulicu Lille. Tu je prisluškivala svaki šum s ulice. Kad bi začula konjski topot, srce bi joj življe zakucalo, a kad bi se topot udaljio, ostalo je pusto razočaranje. Još bi gore bilo kad bi se konjanik zaustavio i kad se začuo ponešto napukli zvuk ulaznog zvona. Tada bi se bacila na prozor, ali bi se uskoro povukla suznih očiju jer to još nije stigao Grakho.227Pomalo su i noći postale paklenski tjeskobne. Marijana je malo i vrlo slabo spavala. Svojevoljno zatvaranje u kuću, pomanjkanje tjelesnih pokreta, njezino duševno stanje i tjeskoba tjerali su joj san s očiju. Beskrajne ure provedene u nesanici tratila je da stvara lude pretpostavke zamišljajući što se sve moglo dogoditi Grakhu. Najgroznija od sviju bila je pomisao da je ubogi momak pao žrtvom nekog napadaja. Zbog toga je drhtala i kupala se u znoju prevrćući se u pretoploj postelji. Putovi su nesigurni, a uznemiruju ih razbojnici... unatoč strogoj carevoj policiji. Konjanik samac bio bi laki plijen, a uz putove bilo je mnogo šikara u koje bi mogli baciti mrtvo tijelo koje bi tamo trunulo da ga mjesecima nitko ne nađe! Marijana se sasvim smutila kad je pomislila da joj možda nitko ne bi došao reći, iako bi se što desilo njezinu vjernu kočijašu. Možda uzalud čeka da se vrati odani prijatelj i da dođe nikad nedočekani odgovor ...Sivo joj se nebo samo jednom malko prove-drilo. Napodeon je iz

Compiegnea poslao kratko pisamce. Kad ga je ugledala, krv joj je življe protekla žilama, no kad je pročitala sadržaj, bila je razočarana.»Dobra moja Marijano! Ovih nekoliko riječi upućujem ti da te uvjerim da na tebe mislim. Čuvaj svoje zdravlje koje mi je dragocjeno i svoj glas koji će mi, kad se vratnim s puta, olakšati breme državnih posada koji terete tvog N.«Breme državnih posala! Pariz bijaše prazan i miran, sav se dvor preselio u Compiegne, ali je »dobra Marijana« znala pretko Arikadija koji se nije zatvarao u kuću da se Car mnogo više bavi dvorskim zabavama d užicima medenog mjeseca nego državnim poslovima, pa se čak činilo da potonje uporno izbjegava. Bilo je plesova, lovova, šetnja, kazališnih predstava i svakovrsnih zabava. Napoleon nije mnogo radio... osim što je jednom predsjedavao Savjetu carske kuće i što je228jednom primio Murata u vezi s nekom talijanskim pitanjima. Bilo je dakako vrlo ljubazno od njega što je pisao, a to ona prije nekoliko tjedana ndje mogla ni zamisliti, ali je Marijana bacila pismo na kamin, uzdahnula i više ga nije gledala. Vratila se svome bolu i svojim mukama ...Toliko je čeznula za tim da se Grakho što prije vrati i da čuje može li se nadati da će doći Ja-son pa je to umanjilo ludu strah što ju je obuzeo kad je čula da je lord Cranmere pobjegao. Više nije drhtala pri svakom neobičnom šumu koji bi noću začula i nije se prepala kad bi s prozora na ulici opazila kakav lik sličan Englezu. Imala je povjerenje u Black Fisha, a znala je da će Jaso-nov dolazak biti najbolji lijek protiv straha. Ako Jason pristane da je uzme, pod njegovom zaštitom neće se bojati prijetnja ni desetorice bjesomučnih Cranmerea. Jason bijaše jak, smion, pravi muškarac uz kojega je ugodno biti žena. Treba da dođe, on mora doći... Bože moj, kako je to čekanje dugo! ...Zaželjela je da je uz nju pored vjernoga Jo-Mvala i Fortunće Hamelin. Iako se paničan strah pred Francisom Cranmereom pomalo smanjivao, mlada je žena ipak mnogo razmišljala o njegovu neobičnu bijegu. Nije znala za pojedinosti, ali je bilo prilično jasno da se to ne bi moglo dogoditi bez pristanka ministra policije ...

Morala je pretpostaviti da se Napoleonov ministar dotle ponizio da je izvrgao ruglu vlastite agente te je oslobodio opasnog kriminalca i zakletog neprijatelja svoje zemlje. Zbog toga se i sjetila Fortunće. Možda bi Fortunće koja svašta zna, koja je nema sumnje zbog svoje odanosti Caru i sama pripadala golemom broju Foucheovih agenata, možda bi Fortunće mogla objasniti tajnu. No nju je zatravila obnovljena ljubav za lijepog Fournier-Sarlevezea, pa je nestala kako je to i prorekao njezin crni upravitelj Jonas...229— Dvije žene koje zaista Ljubim — tužno je mislila Marijana — zanio je vihor neodoljive ljubavi. A ja se evo kinjdim od beznadne ljubavi koja sada zaokuplja samo mene ...Jednoga joj je dana Napokon citirajući Ovi-dija1 rekao u smijehu da je ljubav neka vrst vojne službe. Za Marijanu je ljubav bila još i gore, ona je bila poput prihvaćanja neke vjere u društvu samoće i uspomena, a to je još više pojačavalo neugodno čuvstvo nedostojan ja i odricanja.Uto jednoga jutra, kad je kalendar pokazivao 19. travnja, u vrijeme doručka, bane Fortunće u sobu svoje prijateljice, a da se nije unaprijed najavila. Nakaradno odjevena i na brzu ruku počešljana, što je kod nje bio znak velike neprilike, rasijano poljubi Marijanu i rekavši joj da »sjajno izgleda«, što je bilo u najmanju ruku pretjerano, sruši se u veliki fotelj i zatraži od Jeremije da joj donese veliki vrč jake kave s mnogo šećera.— Bolje bi bilo da popiješ čokoladu — primijeti Marijana koja pomisli da će prevelika količina kave loše djelovati na očigledno već ionako suviše uzbuđenu Fortunee. — Zar ne znaš da kava suviše uzbuđuje.— Uh, htjela bih da budem uzbuđena, razdra-žena, htjela bih da budem izvan sebe! Htjela bih da a dalje u meni kuha bijes! — poviče kreolka virio dramatskim tomom. — Treba da se sjećam himbenoati muškaraca! Zapamti to, nesretnice! Vjerovati u ono što ti šapuće muškarac jednako je kao da vjeruješ u ono što ti priča vjetar. I gadna zvijer i neman bolji su od muškaraca, a mi smo njihove bijedne žrtve...— Ako sam dobro shvatila, tvoj te je husar udesio — na to će

Marijana koju je bijes gospođe Fortunee osvježi© poput daška vjetra.__ To je bijednik — potvrdi mlada žena uzimajući dobru porciju kajigane i veliku komadinu kruha s maslacem. — Možeš li (to shvatiti? Čovjek koga već godinama ljubim, koga sam danima i noćima njegovala predanjem sestre svetoga Vinka1, pa da to meni učini? ...Marijana se suzdrži da se ne nasmije. Stanje u kojem je ostavdda Fortunee i lijepoga Fourniera one večeri na dan careva vjenčanja imalo je zaista malo veze s redovničkim zvanjem i pobožnim milosrđem.— Što se dogodilo? — zapita Marijana. Fortunee se neveselo i ikiselo nasmijehne štoje djelovalo neobično zgodno s obzirom na tragični ton njezinih riječi.— Pa, gotovo ništa! Zamisli! Usudio se sa sobom u Pariz dovesti onu Talijanku.— Koju Talijanku?— Neku djevojku iz Milana... Ne znam ni kako se zove. Neku ludu koja se tamo dolje tako zaitreskala u njega te je sve ostavila, i obitelj, i bogatstvo i pošla za njim. Lijepo su mi govorili da ju je doveo sa sobom i smjestio u svom rodnom Perigordu2, u Sarlatu gdje ima kuću, ali nisam' htjela vjerovati. I ne samo da je bila u Sar-latu! Došla je s njim i u Pariz! To je zaista vrhunac svega!— Kako si to saznala?— Pa rekao mi je sam. Ne možeš ni pojmiti koliko je taj momak besraman! Noćas je otišao od mene i jednostavno rekao da se mora i za nju brinuti i da je vrijeme da ode k njoj. Dok je još kod mene bio, usudio se da je obavijesti da je ranjen i da mora biti u njezi u jednoj kući u koju ona ne može doći. Izbacila sam ga! Nadam se da će to učiniti i ona glupača!1) (43. prije n. e. do 17), rimski pjesnik, napisao Umjetnost ljubavi.230231Sad se Maligana više od je mogla »uzdržati. Stade se smijati, što joj

je i samoj bdio neobično, jer se prvi put nasmijala nakon petnaest dana.— Nemaš razloga što se toliko uzbuđuješ. Ako je kod tebe ostao petnaest dana mislim da će imati veću potrebu za odmaram i snom nego za ljubavnim radostima... A i treba mu oporavak. Pusti ga njegovoj Talijanki! Ako s njim živi, TaJiijamjka ima u njegovoj kući položaj zakonite bračne druganice, pa si ti u boljem položaju! Neka mu ona kuha!— Zar njemu? Vidi se da ga ne poznaš. Znaš li što me pitao kad je odlazio?Marijana dade znak da ne zna. Bolje je da Fortunee i dalje misli da ona ne pozna Faurniera.— Pitao me za .tvoju adresu — izbaci Fortunee pobjedonosno.— Pa što će mu moja adresa?— Da te posjeti. On misli da bi tđ svojim »golemim (kreditom« što ga imaš u Cara* lako mogla postići da ga opet prime u vojsku. A tu se grdno prevario!— Zašto?— Jer ga Napoleon tako mrzi da neće ni pitati u kakvim je odnosima Fournder s tobom.To je bilo točno. Marijana, uostalom, nije imala volje da opet vidi usijanog generala drska pogleda i hitrih prstiju. Uzevši u obzir način na koji su se upoznali malko se presmiono usudio pomisili'ti da može od nije tražiti pomoć. Bilo joj je zaista dosta tih muškaraca koji su uvijek od nje tražili nešto, a da nikada nižta sami uzalud ne daju... Zbog toga je sasvim hladno odgovorila:— Žailim, Fortunee, što ti to moram reći, ali ja neću da čujem za itvoga husara. Osim toga, sam bog zna kad ću opet vidjeti Cara.— Bravo! — odobri Fortunee. — Neka se moji prijatelji sami snalaze! Njih ti je ionako dosita, zar ne?Marijana podigne obrve.— što misliš time reći?— Da mi je dobro poznato kako se Ouvrard ružno ponio prema tebi. Što se može? Jonas ima osobito fino uho... a najradije sluša iza vrata.— Oh! — uskliikne Marijana pocrvenjevši. — Dakle znaš! A

ti sd dakako nešto i rekla Ouvrardu?— Za sada ništa. On će već dobiti svoje! Budi uvjerena da ću mu se osvetiti u ime nas obiju i to prije nego bude prekasno. Dobro znaš da bih mjesto tebe pošla u vatru i u vodu kad bi bilo potrebno. Samo reci! Tvoja sam dušom i tijelom! Zar ti još uvijek treba novaca?— Ne, sada više ne. Sve je u redu.— Zar ti je pomogao Car?— Da, Car... — potvrdi Marijana, iako joj nije bilo lako lagati, ali nije htjela pripovijedati Fortunee o svom susretu s kumom i o svemu što je dalje bilo.Nije imala pravo da govori o svojoj nepodnošljivoj situaciji, o djetetu koje će doći, o vjenčanju cna koje je prisiljena. Tako je bilo bolje. Fortunee, koja je vjerski vrlo površna pa je više sklona praznovjerju i tako reći poganstvu, ne bi sve to shvatila. Ona je bezbrižna, razvratna kreol-ka koja bi ne trepmivši okom izložila svijetu cijelu četu kopiladi da je narav nije stvorila tako spretnom u ljubavi... Marijana je znala da bi se Fortunee iz svih sila opirala kardinalovim planovima, a bilo je lako odgonetnuti kakve bi savjete davala svojoj prijateljici. Rekla bi joj da obavijesti Napoleona o tom da je zanijela pa da se pomiri s time da je on dade za ženu... prvoj budali. Savjetovala bi joj da se tješi s toliko ljubavnika koliko ih nađe. No Marijana ne bi ni za spas svoje časti i časti svojega djeteta dala svoju ruku nekom podlom i prodanom čovjeku koji je uzimlje iz interesa. Jason nije bio podao, a dobro je znala svojega kuma pa je bila232233sigurna da i čovjek koga je kum izabrao i koji će je uzeti za ženu neće imati podle račune te neće morati prezirati budućeg muža, a ni on nju. Kako se god uzme, bolje je da o toon ništa ne govori svojoj prijateljici. Bit će vremena da to kasnije učini... ild barem kad dođe Jason... ako dođe ...Marijana se zanijela u svoje žalosne i, na nesreću, svakodnevne misH pa nije ni zapazila da su obje zasut jele i da je Fortunće pozorno promatra. Fortunee odjednom vrlo ozbiljno reče:

— Ti imaš neugodnosti, zar ne? Što je s tvojim mužem?— S mojim mužem? Ha, ha, zatvorili su ga — odgovori Marijana nasmijavši se. — No, čini se, da im je nakon tri dana pobjegao ...— A odakle je pobjegao?— Pa... iz Vincennesa!— Kako? Iz Vincennesa? — začuđeno uskli-kne Fortunee. — Pa to mije moguće! Tko može pobjeći iz Vincennesa? Ako je pobjegao, netko mu je morao pomoći. Onaj tko to može izvesti, mora da je vraški moćan! Sumnjaš M na koga?— Pa... ne.— Ma nemoj! Ti svakako na nekoga sumnjaš ... i to na istoga čovjeka kao i ja. 0 tome bijegu se ne zna. Kladila bih se da za njega ne zna ni sam Car... a mislim da ne zna ni za to da su tvoga muža zatvorili. Zar mi nećeš reći tko je tako moćan da pomogne jednom engleskom špijunu odmagMjti iz Vincennesa, a da o tom nitko ne zna i da novine o tom ne pišu?— Pa... ima tamničara, ima službenika ...— Dakle slušaj! Kad bismo nas dvije pale u zatvor, kladim se da bismo imale tako bezazlen izraz lica i da bismo našle toliko uvjerljivih porican ja, da ni/tko ne bi znao o čemu govorimo. Dosta! Mislim da jasno vidim čiji su tu prsti__aliipak ne razumijem zbog kojih je razloga Fouche dopustio da odmagli neprijatelj.— Ti još i ne znaš sve...Marijana u kratkim crtama opiše prizor koji se odigrao u Salonu voštanih likova i ispriča o onom što je govorio Blach Fish. Fortunee je vnlo ozbiljno slušala i na kraju uzdahnula:— Ah, to je gnusno! Bar se nadam da Fouche za to ne zna i jedino bi to moglo govoriti njemu u prilog.— Kako da ne zna? Zar misliš da mu to Blach Fish nije kazao?— Nije baš sigurno da je Black Fish bio kod ministra nakon uhićenja lorda Cranmerea. Fouche je imogao biti u Compiegneu ili na svome posjedu Feraiere. A kad je bio obaviješten o uhićenju, nije se jamačno žurio da govori s onim koji je to uhićenje naredio i da čuje njegove razloge ... koji bi mogli biti nepriličan dokaz. Lukava je Lija taj naš ministar, pa kad kažem da možda ne zna za lovačke

podvige tvoga ... oh ... toga Engleza, činim to stoga jer je to sasvim moguće i jer bi to njemu bilo slićno. Ali te uvjeravam da ću saznati...— Kako ćeš to saznati?— To je moja stvar. A saznat ću i razloge zbog kojih se izvanredno blago postupa s engleskim špijunom.— Arkadi je tvrdi da se Fouchć bez Careva odobrenja upustio u pregovore s Engleskom i da ti pregovori idu preko bankara Laboueherea, Ba-ninga i... Ouvrarda.Tamne oči gospođe Hamelin pakosno se zais-kriše.— Gle, gle! ... Srce moje, pa lo koješta objašnjava. Zaista sam zapazila da se u posljednje vrijeme zbivaju neobične stvari oko Palače Jui-gne i u okolici dragoga Ouvrarda. Ako je Jolival, u xoL3. je bistro oko i hitar um, dobro vidio, onda se sva ta gospoda zanimaju za masne pare... a ne samo za dobrobit Francuske koja je dakako234235njtiihova zadnja briga. A kako sam znatiželjne naravi, razjasnit ću svu tu lijepu pripovijest.— Kako ćeš to učiniti? — upita Marijana koja se zabrinula vidjevši da se njezina prijateljica daje na opasan ratni pohod.Fortunee ustane i materinski cjelune Marijanu u čelo.— Ne zamaraj svoju lijepu glavicu takvim zakučastim pitanjima i pusti me da radim. Obećavam ti da ćemo se dobro nasmijati i da tu priču neće ni Ouvrard, a ni Fouche odnijeti sa sobom u raj ... ili vjerojatnije u pakao koji ih čeka. Molim te, obuci se i pođi sa mnom!— Kamo ćeš? — zapita Marijana koja je očito bila nezadovoljna s pozivom gospođe Hamelin. Skupila se u svome fotelju očitujući namjeru da u njemu i ostane.— Malo ćemo obletjeti po Parizu. Divno je vrijeme. Užasno izgledaš, a ne onako kako sam ti rekla pri dolasku, pa će ti vrlo dobro činiti da se malo naddšeš svježega zraka.Marijana se kiselo naceri. Činilo joj se da će Grakho doći baš onoga časa kad je ne bude kod kuće.— Hajdemo — zazove je uporna Fortunee. — Dođi sa mnom! Sutra navečer imam malu večericu pa trebam sikokniuti do Chereta u

Palais-Ro-valu1 da vidim ima M ostriga. Pođi sa mnom. To će te malo rastresti. Nije dobro što sd se zatvorila među četiri zida i što si vječito sa svojim crnim mislima... i u strahu! Zar ne? Bojiš se?— Zamisdi da si ina mome mjesta. Zar se i ti ne hi bojala?— Ja? Bila bih u strahu, ali što bih se više bojala, to bih više izlazila iz kuće. Bolje se osjećaš među mnoštvom nego sam u četiri zida. A1) Nekadašnja rezidencija vojvode od Orleansa. U ono su doba uprizemlju te palače bile glasovite trgovine i kavane, sastajalište galantnog svijeta.236reci ma zbog čega se zapravo bojiiš tog tvoga Engleza? Bojiš li se da će te ubiti?— Zakleo se da će mi se osvetiti — izmuca Marijana.— Pa dobro! Ali ima i šilo za ognjilo. Ako je to bistar momak kako ti tvrdiš ...— Suviše je bistar, upravo đavolski bistar ...— Onda te neće ubiti jer bi ubio koku koja mu nosii zlatna jaja. To bi bilo suviše jednostavno, prolako... a prije svega prebrzo i nepopravljivo. A osim toga predpostavit će da će Car pokrenuti brda i doline da nađe tvoga ubojicu. Ne, ja mislim da će on nastojati da ti se osveti trujući ti život.'.. pa da te navede da se sama ubiješ ... ali te hladnokrvno ubiti neće. Taj je čovjek neman... ali nije budala. Ta pomisM: može se nadati da će iz tebe istiskivati zlato!Dok je Fortunee govorila Marijana je u duhu zapJašeno pratila svaku njezinu riječ i tok njezina nepogrešivog rasuđivanja.Fortunee ima pravo. Nije izazvalo Francisov bijes u onom času kad je uhićen to što je izgubio slobodu već to što je izgubio velike novce do kojih je došao na lak način. Francas je bio i odviše siguran u sebe da ne bi prezirao zatvor, tamničare i sav pravosudni sustav. Za novcem je više žeđao negoM za zrakom potrebnim za život.— Idem — reče napokon Marijana. — Ali me ne poziviji na tu večeru, jer taj poziv neću prihvatiti.—¦ Pa... ja te i ne pozMjem. To je, Mjepa moja, večera u dvoje, a takva večera gubi svaku draž kad joj se priključi treća osoba.— Ah, shvaćam! Ti očekuješ svoga husara. To je gospođi Hameiin očigledno bilo vrlo

smiješno, jer je prasnula u smijeh. Zapravo je počela veselo gutati što je bio njezin način smijanja.— Ništa ne shvaćaš. Do vraga i Fournier. Ako baš želiš znati, očekujem jednog drugog husara.237— Pa... koga? — zapita Marijana koju je Fortunee ipak malo zbunila. Kad je Fortunee malo prije došla, sipala je vatru bijesna od ljubomore, a sada posve mirno govori o sutrašnjoj večeri s nekim drugim čovjekom. Lijepa se kreolka sve bučnije smijala.— Ha, ha, koga? Duponta, vječitog protivnika lijepoga Fourndera, čovjeka koji je Fournieru one večeri dobro proburazio rame. Da znaš, to je vrlo zgodan momak... Ne možeš ni pojmiti kako će biti slatka osveta ... Obuoi se!Nije trebalo da to ponovi. Manijama nije u ovom času bila sposobna ni da pokuša shvatiti lo giku drage Fortunee. Ta je gospođa Hamelin zaista, neobična žena!Nakon jednog sata Marijana je koračala pored svoje prijateljice po nadsvođenam prizemlju Palais-Rovala gdje su se nalazile najbolje trgovine živeža. Bilo je lijepo vnijeme. Bistro sunce blistalo je na mladom Mšou drveća, na vodoskoku usred basena i u očima mladih djevojaka koje su se skupile na tom mjestu već odavna posvećenom svakovrsnim zabavama.Marijana je nešto oživjela. Najprije su se svratile kod Hvirmenita, gdje je kreolka naručala košaricu jelen-gljiva, gorušicu Maille i različne mirodije izjavivši da nije loše oštrim mirodijama potaknuti muškarce da budu gaiamtni prema ženama.Odatle pođoše Cheretu, specijalisti za pernatu a dlakavu divljač. To je bio vrlo uski dućan u kome su se kupci gurali između bačvica sleđeva i svježih srdjela, između košarica s ostrigama i ra-cima, dok su sa svake strane vrata stražarile dvije obješene srne. Marijana se razveseli kad je među brojnim kupcima ugledala staroga Korizmu. Šef Tallevramdove kuhinje, odjeven poput imućnog građanina, u pratnji dvojice ukočenih slugu i trojice kućnih pomoćnika natovarenih košarama, svašta je naručivao držeći se ozbiljno poput draguljara koji sređuje dragocjeno kamenje.238

— Tu je previše ljudi — primijeti Fortunee. — A osim toga, tko će dočekati dok taj Korizma svrši sa svojim izbirartjem? Doći ćemo kasnije. Pođimo CorceMetu!Slavni trgovac živežnim namirnicama 'imao je veMiki dućan, pravi raj za izjelice i sladokusce. U nijemu je bilo jato slugu koji su dvorili kupce mortadelom iz Lyona, masnim jetrima iz Stras-bourga ili Perigorda, salamom iz Arlesa, konzer-viramiim mesom iz Neraca, jezicima iz Trovesa, ševama iz Pithiersa, kokicama iz Mansa, ne brojeći kolači iz Dijana Uli Reimsa, suhe šljive iz Agena, marmeladu iz Clermonta, a i pravi sir od dunja.U dućanu su bile sve same otmjene mušterije. Fortunee je prijateljici diskretno pokazala dvdje--tri žene iz visokoga društva koje su došle da koješta naruče. Činilo se da se oko one dežmekaste, vesele i simpatične sjatila sva posluga prema kojoj se ona vrlo prijatelj ski ponašala.— Ta je maršaMca Lefebre1 izvanredna kao žena — zašaipuće gospođa Hameliin — ali kao vojvotkinja od Dantziga ne vrijedi ni prebita groša. Govori se da je bila pralja, a otmjene dvorske nad-žak-babe gledaju na nju s visoka, što nju nimalo ne smeta. Ako i ikna ruke pralje, u nje je srce vojvotkinje, i to više no u drugih! To baš ne bih rekla za ovu drugu — diskretno pokazujući na veliku, smeđokosu, mršavu ženu prekrasnih crnih očiju koja je razmetljivo nosila za jutro prera-skošnu toaletu i naduto, upravo tašto određivala služinčadi što će uzeti.— Tko je to? — zapita Marijana koja je već vidjela tu ženu, aili je zaboravila kako se zove.— Eglć Ney*. Iz dobre je građanske obitelji, kći je jedne komorkinje Marije Antoanete. Udarilo joj u glavu podrijetlo, veMiki imutak i glas nje1) (1755—1820), francuski maršal; njegovu ženu Katerinu opisao je Sardou u poznatoj komediji Madame Sans-Gene (Slobodna gospođa).2) (1769—1815), slavni francuski maršal.239zina muža, no njezin je kraljevski snobizam ma žalost izrazito provincijski. Gledaj kako se trudi da ne vidi gospođu Lefebre!

Muškarci su ratni prijatelji, žene se mrze. To je vjerna slika dvora u TuiJerijama!...Marijana više nije slušala. Opazila je kroz izlog jednu ženu koja je upravo izašla iz susjedne kavane pa se pri izlasku zaustavila kao da bi se htjela malo osvježiti. Ciiniiila joj se poznatom.— Što je? — začudi se Fortunee. — što gledaš? Uvjeravam te da kavana ne može biti zanimljiva za tebe. To je prilično ozloglašeno mjesto u kome se pletu prostitutke, svodnica, nevaljaJci i poneki provincijalac koga su itamo domamiM da bi ga dobro operušali ...— Ne žarnima me kavana... nego ona žena u sivoj haljini sa crvenim šalom. Odnekud je poznam ... Ah!Uto je žena u crvenu šailu okrenula glavu, a Marijana bez isprike ostavi prijateljicu i ne mo-gavši se svladati pojuri van. Prepoznala je ženu. Bila je to Bretonka Gwen, ljubavnica obalnog gusara Morvana koji je od one glasovite noći u Mal-maisonu sklonjen u carskim zatvorima ...Možda se baš i nije morala čuditi što je u Parizu našla divlju kćer stijena Pagaraije obučenu poput čedne građanke. Kad je Morvan u Parizu, premda je u zatvoru, zašto ne bi tu bla i njegova ljubavnica? No neki tajanstveni glas, za koji nije mogla reći odakle je, došaptavao je Marijani da Gwen nije u Parizu samo radi toga da bude u blizini zatvorenog ljubavnika. Tu je i nešto drugo ... AH što?Bretonka se bez žurbe uputi galerijom Beau jolads. Držala se skromno, gotovo plaho, oborila je glavu da bi joj lice bilo što više zakrito rubom sive kapuljače ukrašene samo crvenom trakom svezanom u petlju. Očito nije htjela da je drže za jednu od brojnih djevojaka za zabavu koje cu še-tale po galerijama Palads-Rovala, pretjerano nali-Ičene i širom otkritih grudi. Marijana je pomislila da Gwen brižljivo prikriva svoju ljepotu jer ne želi da svrati na sebe pozornost nekoga od brojnih badavadžija koji su se kretaM po tom mjestu zabava i od kojih bi je tkogod mogao nagovoriti.Da se i nijoj ne bi dogodila takva ista neprilika, Marijana brzo navuče preko lica veliki zelenkasti veo koji joj je prekrivao šešir. Tako je mogla iz bliza slijediti Bretonku, a da je ova ne može

prepoznati.Jedna iza druge prošle su obje žene galerijom sve do starog kazališta Montansier. Tu Gvven skrene u Lijevo pod nadsvođenii prolaz sa stupovima koji vodi u ulicu Beaujolais. Prije no što je ušla u ulicu, Gwen se nekoliko puta okrenula što je Marijanu potaklo na oprez. Marijana se sakrila iza jednog velikog kamenog stupa pretvarajući se da ispituje ulaz u čuveno svratiste Vefour. Zatim o-prezno pogleda u ulicu.Gvven se zaustavila nešto malo podalje pokraj crne kočije koja je stajala na ulici. Ta je kočija podsjetila Marijanu na jednu drugu, sasvim sličnu crnu kočiju i pobudila je nedavne neugodne uspomene. Brestomka i kočijaš koji je prikrio lice za-diignuvši ogrlicu vrlo su živahno izmijenili neko-Mko riječi. Djevojka se zatim vrati na mjesto gdje je prije bila, a Marijana primijeti da se Gvven zagledava u glasovito svratiste s prozorima od bru-šana stakla. Izgledalo je da se zanima za nešto ili nekoga u Grand Vefouru.Marijana se uvjerila da je njezin prvi dojam ispravan kad je vidjela da Gvven ostaje pod svodom i da tuda nestrpljivo šeće, pa se povuče u galeriju Beaiujodais ne gubeći iz vida svoju staru nepriijaiteljicu koja se nekako čudno ponašala. Na svu sreću tuda je prolazilo mnogo ljudi koji su ulazili u glasovite vrtove ili iz njih izlazili, te gotovo nitko nije zapazio dvije žene. U tom času Fortunee Hamelin dođe do svoje prijateljice.24016 Marijana II241— Hoćeš M ini reći što se dogodilo? — zazove je Fortunee. — Pobjegla si riz Corcelletova dućana kao da te netko goni.— Nitko me niije gantio ali sam ja htjela da nekoga slijedim. Budi ljubazna, draga moja Fortunee, pa se imalo prošetajmo, ali tako da nas ne zamijete.— Kao da je to lako, draga moja ... — šaljivo primijeti kreolka. — Usprkos tome što sd spustila veo, tvoj izgled i tvoje držanje privlače svačije oči, a da ne govorim o svojoj vanjštini s kojom nisam nezadovoljna. AM, kad baš hoćeš, prošetajmo! Zar te još uviijek

zanima ta žena u sivom i crvenom?Marijana ukratko saopći Fortunee svoja zapažanja pa se obijesna žena složi s njom da tu zaista ima gradiva za razmišljanje ...Zatim Fortunee primijeti:— Zar ne misliš da ta žena jednostavno traži... da zasluži koji groš. Vrlo je lijepa, a među djevojkama što onamo dolaze ima nekih koje se dolično ponašaju da bi time privukle mušterije. Prema onom što si mi rekla mislim da ona nije sasvim dii/vlje naravi ... barem ne prema muškarcima.— To je moguće, ali ja to ne vjerujem. Zašto ona kočija čeka tamo na ulici, zašto Gwen seta pred ovim svratištem ne puštajući s oka ulazna vrata? Ona nekoga čeka, to je sasvim sigurno, a htjela bih vidjeti koga.— Ah! — uzdahne Fortunee. — Veze sa ženama itakve vrsti mogu zanimati neke osobe ... među ostai'kn i našeg prijatelja Fouchea. Dakle, čekajmo što će bM. Možda će to biti zaista nešto vrlo zanimljivo.Uhvativši se pod ruku dvije su žene polagano i tobož besposleno šetale kao da idu prema nasadu lipa i tuja koje su ukrašavale središte vrta, a zatim su se vraćale na polazište. Prd tom su živahno razgovarale. Glasovi su im se gubili u buci brojnih kavana biljarskiih dvorana, knjižara i svakovrsnih242dućana što su se danju i noću čula u Palais Roy-au. Nisu puštale « oka Bretomku koja je i dalje šetala.pod svodom od ulice do vrta. Gwen se odjednom zaustavi, a zaustaviše se i one druge dvije žene. Vrata svrartnšta otvarahu se...— Osjećam da će se nešto dogoditi — prošapće Fortunee stegnuvši jače ruku svoje prijateljice.Izlazio je jedan muškarac. Bio je plećat, odjeven u modar redengot s pozlaćenkn pucetima, a na glavi mu se naherio cilindar. Muškarac se zaustavi na pragu, prijateljskom kretnjom ruke ot-pozdravi na duboki oaklon matkonobaru koji ga je pratio do vrata i izvadi iz džepa dugu cigaru. Marijana ga je prepoznala. Srce joj je zakucalo.— Surcouf — zašapće — Barum Surcouf!— Glasoviti gusar! — uzbuđeno će Fortunee. — Zar je to on?...

Grudi su mu poput trupinebroda!— Da, to je on. Sada znam na koga je vrebala ta djevojka. Pogledaj!Gwen je neprimjetno izašla iza stupa i otežanim korakom, poput umorne žene, nastojala doći pred vrata svratišta Grand Vefour.— što će učiniti? — zašapće Fortunee. — Hoće li mu pristupiti?— To nikako ne sluti na dobro — odgovori Marijana namrštivši čelo. — Morvan mrzi Surcouf a još više nego Cara. Pitam se... Dođi! Približimo se! ...Pobojala se, ne krije li ta djevojka neko oružje i neće li se njiime poslužiti. Ne, Gwen se približi kralju gusara i upravo kad je on zapalio cigaru i polako stavljao kresivo u džep, stade, zakoleba i prinijevši drhtavu ruku do glave sruši se na zemlju.Videći kako se mlada žena pred njim onesvijestila, Surcouf pohita do nje da joj pomogne i uhvati je za ruke da je pridigne. I Marijana se požuri te dođe do toga para upravo u trenutku kad je čula kako Bretonka gotovo bez glasa mrmlje:243— Ništa, mije ništa... Modrim Vas, gospodine, odvedite me do kočije ... koja me tu blizu čeka. Tamo će mi... pružiti pomoć.Istodobno umornim pokretom ruke odstrani Gwen osobe koje su se približile. No Marijana je shvatila plan prevejane Gwen. Surcouf će moći sam odnijeti krhku i laiku djevojku do kočije u kojoj zacijelo ima ljudi koji na nju čekaju. U času bi ga uvukli u kočiju i ugrabili usred bijela dana u srcu Pariza. Gusar bi predstavljao dobar zalog za puštanje na slobodu obalnog gusara... jer se ne zna da li će ikada pustiti gusara na slobodu ... Marijana bi se mogla zakleti da je u tu stvar upletena banda one gadne Fanchon-Fleur-de-Lys. Ni sekunde nije oklijevala.Pristupivši Surcouf u koji je već podizao sa zemlje lažnu bolesnicu, Marijana položi svoju uru-kavičenu ruku na njegovu podlakticu i jasnim glasom izreče:— Ostavite tu ženu, gospodine barune! Ona je zdravija od nas oboje. I me približujte se onoj kočiji u koju Vas žele uvući!Surcouf je u čudu promatrao ženu pokritu velom koja neobično govori i zbunjen odloži Gwen na zemlju. Gwen je bijesno vrisnula,

a Surcouf upita:— Gospođo, tko ste Vi? Marijana odigne veo.— Ona koja Vam mnogo duguje i koja je sretna da se u pravi čas ovdje našla da spriječi Vašu otmicu.Pojavu Marijanina lica pozdrave istodobno dva usklika, jedan radostan poklik Surcoufa d drugi bijesan vnisak Bretonke.— Gospođice Mariijano! — poviče gusar.— Ti! — propasti Bretonka. — Zar te uvijek moram naći oa svom putu?— Nije md do toga — otpovrgne hladno Marijana. — Ako biste živjeli poput ostalih pristojnih ljudi, to se ne bi dogodilo!244— Ti lažeš! Svatko može imati nesvjesticu ...— ... od koje se sada ništa ne vidi! Uspjelo md je da Vas brzo izliječim!Oko tii osobe počeo se skupljati svijet. Kavga dviju žena povećala je malen broj onih koji su se zaustavili da pomognu bolesnici. Videći Bretonka da joj nije pošlo za rukom ono što je naumila izvesti, slegne ramenima i htjede umaknuti, no Surcouf ova, od sunca pocrnjela velika šaka šćepa je za ruku i zadrži.— Kuda ćeš tako brzo, ljepojko? Kad se nekome zamjeriš, valja se ispričati... a kad te optužuju, valja se braniti!— Nemam se zbog čega ispričavati.— Ja mislim da imate — uplete se pjevuckajući Fortunee koja se probila kroz svjetinu praćena od dva muškarca. — Ova će Vas gospoda vrlo rado saslušati...Po crnim, čvrsto zakopčanim redengotima, pohabanim šeširima, velikom cipelama i kratkim toljagama i po njihovu mrku izrazu lica moglo se razaznati da su prddošlice policajci. Svjetina se pred njikna razmakne i malko udalji. Policajci izvježbanim kretnjama zahvate Gwen koja se otimala poput finije.— Ništa nisam učinila. Pustite me! Kakvim me pravom hapsite?— Zbog pokušaja otmice baruna Surcoufa. Hajde, djevojko, hajde. Objasnit ćeš pred carskim sucem — rekne jedan policajac.— Nemate pravo da me bez dokaza optužujete! To je kršenje zakonitosti...

— Ima dokaza. Uhvatili smo tvoje ortake, ljude crne kočije. Dobro ih znaš. Ova nas je gospođa — pokazujući na gospođu Hamelin — na vrijeme upozorila. Njima se bave drugi naši drugovi. A sada, dosta galame! Hajde s nama!Snažne šake vukle su Bretomku koja se pjenila od bijesa i svijala kao zmija u procijepu. Prije245nego su se udaljili, okrene se, pljune prema Marijani d poviče:— Naći ćemo se opet i sve ću ti to dobro naplatiti, kurvo...Kad su policajci nestali, ljudi opkoliše Sur-coufa i srdačno ga pozdravljahu. Svi su htjeli da mu se približe i da slavnom pomorcu stisnu ruku. On se nenamješteno stidljivo branio, smiješio se, stiskao pružene (ruke i naposldjetku povukao Marijanu prema kavani Rotonda kojoj se terasa pružala do sredine vrta.— Dođite! Uzet ćemo kakav hladni napitak da bismo obnovili poznanstvo. Treba Vam okrepe nakon uzbuđenja, a i Vašoj prijateljici.SmjestAše se ispod staklene kupole, a Surcouf naruči što su gospođe htjele popiti. Njegove plave nasmiješene oči promatrale su Marijanu i Fortunee koja je pred njim raskrila sve draži otočne ptice, no on je uglavnom gledao Marijanu.— Znate M da sam se često pitao što je s Vama. Pisao sam Vam više puta, na Foucheovu adresu, ali nisam ndikada primio odgovora.— Nisam ostala kod vojvode od Otranta — odvrati Marijana lativši se hladnog napitka s vanilijom — ali on se baš mogao potruditi da mi dostavi Vaša pisma.— Tako nekako i ja mislim. Zato sam ga htio posjetiti prđjje nego što krenem u svoju Bretamju.— Što? Vi ćete otputovati?— Maram. Došao sam samo poslovno. Kad sam Vas sada vdio, sve je u redu. Mogu se mirno vratiti. Znate li da ste sjajni? Njegov zadivljeni pogled preleti po otmjenoj toaleti mlade žene d zadrži se na zlatnom nakitu koji je krasio njezina zapešća. Marijani bude neprilično. Kako da mu objasni što je pitala. Njezin susret sa Carem tako je neobičan i fantastičan da bi itako jednostavnom i

neposrednom čovjeku kao što je gusar bilo teško u to vjerovati. Fortunee je vidjela njezinu nepriliku pa joj je nastojala pomoći.246— Dragi barune, treba da znate da je pred Vama kraljdca Pariza.— Kako? No moram reći da je u Vas zaista sve čame se mogu osvajati kraljevstva, ald ...— To Vam se možda čini neobično za tako kratko vrijeme, zar me? Pa dobro, znajte da više nema Marijane. Drago md je što Vam mogu predstavila sanjominu Mariju Stelu!— Kako? Pa zar ste to Vi? ... Pariz govori samo o Vašoj ljepoti i Vašoj nadarenosti! A Vi ste ©na koju Car...Zastane. Njegovo široko, lavsko, suncem opaljeno lice zacrveni se, a rumenilo prelije i Marija-nine obraze. Bio je u neprilici što da kaže, a ona se neugodno osjećala jer je svakojako mogla tuma-čriitii što je zašutio... Odmah im je bilo sve jasno. Marijana je shvatila da je Surcouf, iako je provincijalac i tek odnedavna u Parizu, čuo za glasine koje se šire ulicama i salonima i da zna da je pred njim Napoieonova Ijubovca, a primijetila je da ga to baš nije obradovalo. Njegove plave oči, koje su je gledale iz zagasita lica i podsjetile na Jasona Beauforta, zamračile su se. Nastupala je kratkotrajna teška šutnja koju se nije usudila poremetiti nd brbljava Fortunee. Ona se pričinjala da je ne Zanima razgovor pa se srva dala na uživanje u hladnoj 6>koladi. Marijana hrabro prva prekine šutnju.— Osuđujete me, zar ne?— Ne... Samo se bojim da niste sretni, ako ga ljubite ... o čemu svakako nema sumnje.— Zašto?— Jer ima stvari kaje žena poput Vas ne čini bez ljubavi. Napominjem... da Car ima sre-eu! Nadatn se da to zna i cajeni/ti.— A ja još više. Zašto mislite da nisam sretna?— Jer ste takvi kakvi jeste i jer ga ljubite. On se upravo oženio, zar ne? Vi zbog toga trpite!247Marijana obori glavu. Pomorac je vidovitošću ljudi, koji su naučeni jednostavno promatrati prirodu i ljude, čitao njezinu dušu kao malu knjigu ispisanu velikim slovima.

— Da, istina je — prizma Marijana nevoljko se nasmiijehnuvši — 'trpim, ali ne želim da bude drukčije. Na svoju sam štetu shvatila da se u životu sve plaća pa sam spremna za sreću koju sam imala isplatiti račun, iako je on vrlo velik.Ustao je, malo se sagnuo da dohvati njezinu ruku koju nježno poljubi. Marijana se zbuni zbog mramornog izraza njegova lica.— Zar zaista odlazite? Znači li to da više niste moj prijatelj? Na njegovu licu pojavi se blagi osmijeh, a neizmjerna se toplina skupi u njegovim plavim očima što su ih ispirale oluje i pro-bdjevene noći na mostu bijenu vjetrom.— Vaš ću prijatelj biti do zadnjeg daha, do kraja života. No, moram otići. Evo, dolaze moj brat i dvojica naših kapetana s kojima sam u o-vom vrtu urekao sastanak.Marijana blago zadrži u svojoj ruci hrapavu pomorčevu ruku.— Opet ćemo se vidjeti, zar ne?— Da, kad bi to samo od mene zavisilo. Gdje ću Vas moći naći?— Palača d'Asselnat u ulici Lille ... Uvijek ćete dobro doći.Ponovo poljubi malu glatku ruku koja ga je plijenila i nasmajehne se, ali ovaij put vragolasto i veselo poput djeteta.— Ne pozivajte previše. Bio bih u stanju da se i stalno k Vama preselim. Ne možete ni pojmiti kako je lako privući i privezati ljude s mora ...Dok se udaljivao s tri čovjeka koji su ga malo podalje čekala jer su vidjela da je u društvu, Fortunee duboko uzdahne:— Ah, tako bi bilo divno da me je barem pogledao! — Nadurivši se lizlame razočarana Fortu-nee. — Kad sa >ti prisutna, draga moja, nitko drugi248ne može imati uspjeha. A tako bih rado da sam ga zanimala. To je muškarac kakve volim! Marijana se stade smijati.— Pa ti, Fortunee, toliko voliš! Ostavi mi moga gusara. Toliki će ti pomoći da ga zaboraviš, na primjer Dupont!— Sve u svoje vrijeme. Ovaj je sasvim izniman, i aiko me odmah ne obavijestiš, čini uđe u tvoj otmjeni dom, neću ti više govoriti o svom životu...— Dobro, dobro, obećavam ti.

Bilo je podne. Mali tople koji je bio smješten usred dvorišta da naviješta podne, pukne izbaciv-ši iz cijevi otmjenu kitu bijela dima i šum koji je bio vrlo umjeren za vatrena usta. Marijana i njezina prijateljica uputiše se prema izlazu iz vrta da bd stigle do svoje kočije koja je stajala pred Francuskom komedijom. Kad su stigli do svodova stare palače vojvode Orleans, Fortunee rekne:— Ta me Bretonka zabrinjava. Nikako mi nije bilo ugodno kako te odlazeći pogledala. U ovome času nije ti baš potrebno da povećaš broj svojih neprijatelja. Istina jje da ta neprijateijica nema nade da će vidjeti kaiko se pred njom otvaraju zatvorska vrata, da je puste van, ali se ipak čuvaj.— Ne bojim se. što mi može? Zar sam mogla dopustiti da otmu Surcoufa? To bih si predbacivala cijeloga života!— Marijano — započne Fortunee vrlo ozbiljno — nikada ne potejenjuj mržnju jedne žene! Ona će td prije iM kasnije naplatiti ono što si joj učinila.— Zar meni? A zašto ne tebi? Tko je pozvao policajce? Uostalom kako si ih mogla tako brzo pronaći?Fortunee sažme svoja lijepa ramena i nehajnom se gestom rashladi krajem široke trake što joj je prekrivala ramena.249— Na javnim mjestima uvijek ima lijepa zbirka policajaca. A nije ih teško prepoznati po njihovoj naročitoj otmjenosti ... No, imaš pravo i ja ttd se divim. Ti sd hrabra žena ...Marijana ne odgovori. Mislila je o tom čudnom slijedu slučajnih istodobnosti što su u zadnje vrijeme dzvoddile pred uju sve one koji su igrali dobnu idi zlu ulogu u njenom životu počevši od zlosretnog dana njezina vjenčanja. Zar je to bilo stoga što će njjezin život odsada poći posve novim smjerom? čula je da onaj, itko će umrijeti, u predsmrtnom trenutku vidi pred sobom cijeli svoj život. Tatoo se nešto i s njom događa. Kratkotrajni život ledi Cranmere d život pjevačice Marije Stele prikazuje se pred lijenim očima možda stoga što će nestati. Ali što će doći mjesto toga? Koje će ime sutra nositi Marijana d'Asseinat? Možda će se zvati miss Beaufort... ili će nositi ime nekoga neznanca?Iako je posjeta dviju mladih žena u Palais Rovaiu bila vrlo zabavna,

Marijani se ipak taj dan neobično otegnuto. Osjećala je nametljivu i djetinju potrebu da se što prije vraiti kući naslućujući da je tamo netko čeka. Bojeći se šala i peckanja gospođe Hameldn, prisilila se da s njom ostane do kraja njezinih beskonačnih izleta jer nije imala dovoljno važnih isprika da se što prije vraiti u ulicu Lille. A što će tamo naći? Prazninu, tišinu, osamljenost...Fortanee je bila u svom elementu trošenja. Uvijek je djjetinjski uživala da razbacuje novac, a koji put ga je upravo bijesno rasipala. Toga je dana doslovce bacala novac kroz prozor, kupujući više živežnih namirnica nego je potrebno, gomilajući razne šalove i rukavice, cipele i šešire, sve jedno ekstravagantni je od drugog. Kad se Marijana čudila i pitala prijateljicu zašto obnavlja250cijelu svoju garderobu i sprema li se možda na kakav put, Fortunee prasne u smijeh.— Ha, ha! Rekla saim td da će mi Ouvrard platiti onu besramnu uvredu koju ti je nanio. Eto, počinjem da mu se osvećujem. Namjeravam ... među ostalima da ga ugušim računima.— A ako ne plati?— Zar on? Suviše je tašt! Platit će i iskapiti čašu do dna! Gle, pogledaj ovu prekrasnu kapuljaču s kovrčastim perjem. Sasvim je iste boje kao i tvoje zelene oči! Bila bi šteta da ode nekoj drugoj. Darujem je tebi!Usprkos Marijaninu protivljenju lijepi ružičasti zamotak u kome je bila zelena kapuljača pr družio se zamjerno velikoj hrpi paketa nakrcania u kočiji lijepe kreolke.— Nosdt ćeš je i sjećat ćeš se mcn<^ — J~e-kla je krealika smijući se. — To će te štititi od ludih ideja tvoje rođakinje. Zatelebati se u nje/inoj dobd u jednoga komedijaša! No ipaik, po mom sudu nema baš ni tako loš ukus. Taj Bobeche je zamaman ... čak i vrlo zamaman ...— Samo da me ne bi zamolila da idemo na njihovu predstavu. To je tebi slično! — usklikne Marijana. — Ne, Fortunee, rta sd slatka, ali ćeš mi učiniti najveće dobro djelo ako me odvezeš kući.— Zar ti je već dosta? A ja sam te htjela odvesti na čokoladu kod Frascat&ja.

— Drugi put, ako budeš htjela. Tamo će biti mnogo svijeta, a osim tebe ne želim nikoga vidjeti.— Ah, te 'tvoje staromodne ideje! — ljutdto će gospođa Hameldn. — Ta tvoja besmislena vjernost Njegovu Korzikamiskom Veličanstvu koji, doik ti dangubiš, lovi, pleše, igra se i povlađuje »Fe-drti«» u društvu svoje rumene polovice!1) Tragedija koju je slavni francuski pjesnik Račine napisao 1677. godine.251— To me ine zanima! — hladno odsiječe Marijana.— Ah, tko bi to rekao? Jesam ld ti kazala da draga Marija Lujza već Ama protiv sebe dobru polovicu dvorskih dama, a i nekoliko muškaraca. Smatraju da je nespretna, ukočena, neljubazna. Ah! Kolika razlika prema ubogoj i obožavanoj Jozefini koja je znala tako ljubazno primati i s toliko draži! Kako to Napoleon može podnositi?— Vjerojatno je uvijek vidi s austrijskim orlom na ramenu i krunom Karla Velikoga na glavi! Ona je Habsburškinja! Zaslijepila ga je! — preko volje reče Marijana koja nije voljela govo-rtiitd o Mariji Lujzi.— Mislim da je opčinila samo njega... čudilo bi me kad bi zaslijepila dobar puk Sjevera koji će za tjedan dana imati čast da joj se divi. Dvor napušta Compiegne 27 ...— Znam — rasijano će Marijana. — znam. — 27? Gdje će ona tada biti? Kardinal joj je dao mjesec dana vremena da se prijavi za vjenčanje, koje će on prirediti.Vidjeli su se 4. travnja. Morala bi se, dakle, sa-statd s kumom 4. svibnja. Danas je već 19. travnja. A Grakho se još nije vratio! A vrijeme strahovito brzo hita ...Ne prikrivajući svoje nezadovoljstvo Marijana ponovi:Vratimo se, molim te!— Kako hoćeš — uzdahne Fortunee. — A možda imaš i pravo. Danas sam već dosta potro-šila.Kako su se približavali ulici Lille, Marijani se sve više žurilo, dim su stigle pred portal Dala-če, mlada žena iskoči na ulicu ne čekajući da kočija uđe u dvorište i da joj kočijaš spusti papučicu na kočiji.

— Ah! — začuđeno će gospođa Hamelin. — Zar ti se tako žuri pobjeći od mene?252— Ne žuri mii se da tebe ostavim — dobaci joj Marijana — već da što partije stignem u svoju kuću. Sjetila sam se da moram nešto važno učiniti.Izgovor baš nije bio jasan, ali se Fortunee i s njime zadovoljila. Slegne ramenima, nasmiješi se, rukom se oprosti od Marijane i naredi svome kočijašu da krene. Marijani je u duši odlanulo, a da sama nije znala zašto, te žurno otvori postra-na imala vrata i uđe u dvorište.Prvo što je ugledala bio je GuMaume, jedan od njezina dva konjušara, koji je vodio zapjenjenog konja. Marijani na čas prestane kucati srce. Priznala je sama sebi da ju je njezin instikt dobro nagonio da se žuri. Konj je bio Samson. Grakho se vratio! Napokon! ... Preskačući po dvije stepenice ulaznog stubišta nije ni čekala da joj Jeramija otvori vrata. Nasmiuvšii u predvorje gotovo je pala na Jeremiju.— Zar se Grakho vratio? — upita zadihano.—¦ Da, gospođice! Ima otprilike deset minuta. Tražio je da govori s gospođicom, ali sam mu kazao da je gospođica ...—¦ Gdje je? — nestrpljivo će Marijana.— U svojoj sobi. Mislim da se preodijeva. Da li ga moram obavijestiti da ...— Nepotrebno, idem k njemu.Ne obazirajući se na snebivanje svoga upravitelja, Marijana obim rukama prihvati suknje i stane trčati prema zgradi služinčadi. Bez daha popne se po drvenim stubama koje su vodile do Grakhove sobe i bez kucanja uleti u nju. Vidjela je mlada momka kako se iznenađen u oskudnoj odjeći uz prestrašeni krik baca iza kreveta i orno-tava oko sebe pokrivač kojli je strgao s postelje.— Gospođice Manijano! Bože, kako ste me prestrašili! Smeo sam se ...— Saberi se — oštro će mlada žena — i odgovaraj! Zašto si se tako dugo zadržao? Već me toliko dana moii briga. Mislila sam da su te oteli razbojnici, da si možda već mrtav...

253— A umalo što me nosu oteli — progunđa Grakho — ald ne drumski razbojnici nego oružni-oi Njegova Veličanstva koji su me u Bayonnei nasilu htjeli unovčiti i poslati u Španjolsku kralju Josipu.— Što kažeš? U Bavormei? Cind mi se da sam te poslala u Nantes!— Pa ja sam išao najprije u Nantes, ali go-spon Patterson kazao mi je da će gospon Beau-fort ovih dana pristati u Bavonnei s teretom kolonijalne robe. Zgrabio sam konja i pismo i odjurio.Zatim izmijenjenim tonom prigovori:— Oujite, gospođice Mairijano, morali ste mi odmah reći da pišete gosponu Beaufontu. To bi mi uštedilo nepotreban put. Odmah bih ravno otišao u Bavonneu.— Kako? — začudi se Marijana.Graikho se zacrveni. Njegovo od dugog jahanja potamnjelo dobrodušno lice promijeni se u boju cigle. Zakoluta očima i slegne ramenima budući da je bio u neprilici zbog oštra Manijaniina pogleda i zbog svoje privremene rimske odjeće.— Mora Vam se reći — počne s mukom — da smo gospon Beaufort i ja ostali u pismenoj vezi... Da, to Vas može čuditi, ali treba to razumjeti. Onaj dan kad je otišao, poslije pripovijesti u kamenolomima Chaillot pozvao me u svoj hotel. Dao mi je... lijepu svoticu novca i rekao: »Grakho, moram otputovati, a bojim se da se za to vrijeme što me nema nešto ne dogodi gospođici Marijani. Ona će me brzo zaboraviti, ali ja neću biti miran dok je ne vidom da je sretna... i to zauvijek sretna. Molim te učini mi tu ljubav. Obavijestit ću te kad ću doći u Francusku, pa ćeš mi ti ostaviti komadić papira tamo gdje ću ti reći, da bih znao je li sve u redu, ima li neprilika, da M...«254— Ah! — presiječe mu riječ Marijana. — Ti sd mu bio špijun, a povrh svega on te za to iplatio.— Ne! — uvrijedi se mladi momak zauzevši dostojanstveno držanje koliko je to dopuštala njegova odjeća. — Ne smije se brkati! Novac je bio nagrada za ono što sam učinio u Chaillotu. A uostalom ... ako baš hoćete znati ... cvijeće one večeri u kazalištu

Fevdeau... ja sam kupio i po njegovu nalogu stavio sa ceduljom ...Marijana se sjeti kite kamelija, koja je stigla u njezinu ložu d radosnog uzbuđenja što ga je doživjela kad je vidjela kamelije na svom toaletnom stolu, alii i razočaranja kad je ustanovila da Jasona nema u dvorana. Mjesto prijatelja, koga je tražila, pojavio se Francis ...Marijana se i sada ugodno uzbudila, pa je zaboravila svoju maloprijašoju srdžbu. Zavjera dvojice ljudi bila je zapravo dirljiva, jer je odavala Jasonovu brigu d Grakhovu vjernost ratnom drugu one noći... A to je bio i povoljan znak za dobar ishod onoga čemu se od Amerikanca nadala.— I tako si ti — nasmijehnu se Marijana — primio od njega vijesti. A gdje si ih primao?— Kod moje bake — prizna Grakho još se jače zacrvenjevši nego prvi put — pralje na cesti Pobune.— No kad si već znao da mora doći u Bayon-ne — opet će Marijana — zašto misi išao direktno tamo. Zar misi mogao pogoditi da se radi o njemu kad sam te poslala gospodinu Pattersoau?— Gospođice Marijano! — ozbiljno odgovori mladi čovjek. — Kad mi Vi nešto naredite, ja o tome ne razmišljam. To je moje načelo. Dakako da sam malo mislio, ali kad Vi sami niste smatrali potrebnim da mi odmah kažete, valjda ste imaM za to i razloge.Ništa nije mogla rećd nakon takva dokaza obzirnosti i poslušnosti. Manijama se nakloni.255— Molim te, Grakho, da mi oprostiš. Imala sam krivo, a Hi sd imao pravo. Ti si vjeran prijatelj. A sad md brzo reci što je kazao gospodin Beaiufart kad sd mu predao moje pismo?Marijana bez prenemaganja sjedne na podnožje kreveta pokazujući nesitrpljiivost obradovanog djeteta. Graikho zavrti glavom.— Nisam ga našao, gospođice Marijano. Kad sam stigao, Morska vještica otišla je dvanaest sati prije no što sam došao, a da nije navela kuda. Rekli su mi samo da je krenula prema sjeveru.Mahom nestane sve Mamijanimo veselje koje ju je obuzelo pred koja čas da bi je opet zahvatila tjeskoba što ju je tek na trenutak napustila.

— Što sd dakle učinio? — upita suha grla.— A što sam mogao? Vratio sam se što brže u Namtes (misleći da će gospodin Jason tamo doći. Dao sam list gosponu Paittersonu i čekao sam. Ali nismo nriikoga dočekali.Marijana spusti glavu. Obuzela ju je gorka tuga koju nije mogla prikriti.— Dakle — prošaptala je. — Sve je gotovo! On neće dobiti moje pismo.— A zašto da ne dobije? — odlučno izjavi Grakho ikoji u očaju što je vidio kako niz Marijanom obraz klizi suza umalo što nije ispustio pokrivač kojim se omotao. — Imat će ga ipak prije nego da je u Americi. Gospom Patterson je rekao da bi bilo sasvim neobično da se gospon Jason ne bi svratio u Nantes, ako već plovi tim krajem. Još bih bio čekao, ali sam se ipak bojao da se previše ne bi uznemirivali. Imao sam pravo — primetne — budući da ste već mislili da sam mrtav ... Konzul mi je obećao — nastavi Grakho naglašujući rijeci da bi i na Marijanu prenio svoje uvjerenje — da će kapetane svih brodova koji odlaze zamoliti da, ako sretnu Vješticu, obavijeste gospona Jasena da ga u Namtesu čeka hitno pismo. Vidite dakle ...256— Ah — valjan sd ti momak, Grakho — uz-dahnuvši reče Marijana dižući se s kreveta malko utješena — i ja ću te nagraditi kako zaslužuješ.— Nemate zašto! Jeste li zadovoljni?— Da. Učinio si sve što si mogao. A drugo i ne možemo... Sad se odmori. Večeras ćeš mi trebati...— Recite mi — upita Grakho sumnjičavo — kako ste se snašli bez mene... prošlih dana? Jeste li našli zamjenu?Marijana slegne 'ramenima i nasmijehne se.— Momče, to je bilo sasvim jednostavno. Nisam uopće izlazila. Dobro znaš da si nezamjenljiv ...Napustdvši Grakha, koga je razvedrilo njezino uvjeravanje, Marijana se vraćala u svoje odaje. Putem je našla teško ožalošćenog Jeremiju. Izdužena Mca čekao ju je podno stuba držeći se tako potišteno da bi se moglo pretpostaviti sve najgore. Marijana je znala

da nije ništa osobito. Zabavljala ju je navika njezina upravitelja da žalosna Mca najavljuje i najbezazlenije stvari, kao što je posjeta nekoga prijatelja ili kuharičim jelovnik. No večeras su joj živci bili prenapeti pa ju je Jeremijino Ilice razdražilo.— Pa što je? — poviče. — Jedan je koinj izgubio potkovu ili je Viktora ja za večeru napravila kolač s jabukama.Upraviiteljev potišten izgled u času se preobrazi u zaprepašteno držanje uvrijeđena čovjeka. Svečanim korakom pođe prema jednoj konzoli, uzme srebrnu pliticu na kojoj je bilo jedno pismo a pruži pliticu gospodarici.— Ah, da gospođica nije tako brzo otišla — s uzdahom reče Jeremija — imao bih vremena da gospođici predam ovo hitno pismo što ga je jedan glasnik pokriven prašinom donio malo prije no što se vratio naš kočijaš.— Gle, pismo!17 Marijana II257Bilo je to usko pismo zapečaćeno crvenim vosikom što je moralo prevaliti dugi put jer mu je debeo papir bio dosta zgužvan i prljav. Marijani zadrhtaše prsti kad ga je uzela u ruke. Pečat je nosio na sebd samo znak križa, ald je prepoznala rukopis svoga kuma. U tom je pismu bila presuda, koja će bd*i sudbonosna za cijeli njezin život, a možda je i okrutindja nego smrtna presuda.Marijana se polagano penjala stubama ne otvorivši pismo. Znala je da će takvo pismo jednoga dana stići, ali se nadala da će na nj moći odgovorjtii kako je zamislila. Sto je više mogla odgađala je trenutak u kome će otpečatiti pismo ... u kom će ugledati tekst i sudbonosnu odluku za život.Došavši u svoju sobu nađe u njoj sobaricu Agaitu koja je spremala rublje u jednu komodu. Zamoli je da ode.— Gospođica je vrlo blijeda! —• zabrinuto primijeti djevojika videći bezbojni izraz lica svoje gospodarice. — Bilo bi bolje da mi gospođica dopusti da je razodjenem i preobujem. Bilo bi joj bolje. Idem potražiti nešto toplo.Marijana je malo oklijevala, odloži pismo na sekreter i uzdahne.— Ah, Agato, imate pravo. Hvala. Bit će mi bolje.

Tako će dobiti nekoliko minuta vremena. No dok joj je Agata skidala odjeću za ulicu i odijevala je u nježnu kućnu vunenu haljinu zelenkaste boje ukrašenu mrkocrvenkastim vrpcama, a na noge natucala papuče koje su bile u skladu s haljinom, Marijanin je pogled ležao na pismu. Naposljetku ga uzme srameoi se svoje djetinjaste slabosti i smjesti se u svoj omiljeni naslonjač pored kamina. Kad je Agata noseći skinutu odjeću bešumno napustila sobu, Marijana odlučno noktom skine crveni pečat i razmota pismo. Tekst je bio sasvim kratak. Kardinal je u nekoliko ri-258ječi obavijestio svoje kumče da 15. slijedećeg mjeseca mora hiti u gradu Lucca u Toskand gdje će se smjestiti u svratištu Duomo. Dometnuo je:»Policija neće praviti nikakve poteškoće oko izdavanja putnice ako izjaviš da se želiš liječiti ljekovitom vodom u Lučci. Otkako je Napoleon svoju sestru Elizu proglaso za Veliku Nadvojvot-kinju Toskane, dobrohotno gleda na one koji odlaze u Luccu. Pazi da točno dođeš na sastanak.«I ništa više! Marijana nije vjerovala i ogledavala je pismo sa svih strana.— Pa zar je to sve? — preneraženo je šaptala. — Nijedne ljubazne riječi! Ništa osim vijesti o sastanku i savjeta kako će doći do putnice! Ni riječi o čovjeku koga joj je odredio!Budući da je kardinal bio tako odlučan, on je jamačno znao tko je taj čovjek. Taj sastanak znači da je brak s Francisom Cranmere poništen, a to ujedno govori da je negdje neki neznanac spreman da se s njome oženi. Kako to da kardinal ne može shvatiti da se Marijana plaši od toga neznanca? Zar mu je zaista teško napisati par riječi o njemu. Tko je to? Koliko mu je godina, kakav je po izgledu, kakav je u njega značaj? Kao da Gauthiier de Chazav za ruku vodi svoje kumče do ulaza u neki sasvim mračan tunel... On je dakako voli, on želi da ona bude sretna, ali je Marijana imala dojam da je samo pješak na šahovskoj ploči vještoga igrača, da je igračka u snažmim rukama koje njome vladaju u ime obitelji i časti. Marijana otkrije da se uzalud borila za varavu slobodu, da je sve uzalud... Opet je bila kći otmjena roda, koja pasivno čeka vjenčanje koje su

drugi odredili. Stoljeća neumoljive tradicije pritijesnila su je poput grobnog kamena.Marijana umorno pođe prema kaminu i baci pismo u vatru. Gledala je kako pismo izgara, za-tiu. ¦•¦• vrati do stola da uzme krinčicu mlijeka što ga je Agata donijela. Njezini ledeni prsti sti-sii su topao porculan. Rob! Ništa drugo nego rob!259Morala je slušati naloge Fouchea, TaMeyranda, Na-podeooa, Francisa Crannierea, kardinala svetog Lovre... i naloge života! ... Kako je to uvredljivo!U njoj se sve pobuni. Do vraga i ta smiješna tajna na koju su je obavezali da bi je što bod je privezaild. Sva očajna osjeti potrebu da se s nekim posavjetuje, da čuje nečiji savjet. Učinit će ono što želi! Osjećala je da će je zagušiti bijes, tuga, razočaranje... Odlanut će joj kad bude govorila. Odlučno pođe do izvezene trake zvonca i povuče je dva puta. Agata dotrči na poziv.— Da li je tu gospodin Jolival? — upita je Mainijana.— Da, gospođice. Upravo se vratio.— Zamolite ga da dođe k meni. Moram s njime govoriti.— Znao sam da nešto nije u redu — mirno dzrekne Jolival pošto ga je Marijana uputila u situaciju. — A znao sam da ne govorite jer niste mogld govoriti.— Zar Vas to nije iznenadilo? Zamjerate li mi?Arkaidije se nasmije, ali njegov smijeh nije bio vedar i otvoren, već je bio neveseo pa se pri tom nisu razvedrile njegove oči.— Dobro Vas poznam, Mariijano. Kad ste prisiljeni da nešto skrivate pred iskrenim i odanim prijateljem, od toga trpke, pa bi bilo ne samo besmisleno već i okrutno kad bi Vam se to zamjerilo. U danim prilikama Vi niste ni mogli drukčije. Mjere opreznosti Vašega kuma bile su opravdane i mudre, što ćete sada učiniti?— Rekla sam Vam. čekat ću do zadnje minute dolazak Jasona Beauforta. Ako ne dođe ... poći ću na sastanak što ga je urekao moj kum. Vidike M kakvu drugu mogućnost?— Postoji još jedna mogućnost koja bi za Vas bila najjednostavnija. Usprkos mome burnom žajvotu, ja sam čestiti plemić i ne biste se razočara/M kad biste postali gospođa de Jolival. Razlika u

godinama zaštitila bi Vas od... svih zahtjeva s moje strane. Ja bih mogao za Vas biti očinski i prividni muž. To na nesreću nije moguće ...— A zašto? — blago zapita Maaijana koja je donekle i čekaila na takvu reakciju jer Arkadije ne bi bio ono što jest da nije tako postupio.Arkadije pocrveni poput maka, okrene Marijani leđa i šaptom odgovori:— Oženjen sam. Ah, To je stara priča — uzdahne i ponovo se okrene prema Marijani. — Koliko saim mogao nastojao sam da to zaboravim, ali uvdjek ipak negdje postoji neka gospoda de Jolival... Iako nema baš sva prava na mene, ona me opak sprečava da se po drugi put ženim.— Arkadije! Pa zašto mi to već prije niste rekli? Kad sam Vas upoznala u kamenolomima Chaillot, imali ste spor s Fanchon-Fleur-de-Lys jer je ta nakaza htjela da Vas na silu oženi svojom unukom Filomenom, ako me pamćenje ne vara a zbog toga Vas je i diržada u zatvoru.— JMije mi vjerovala da sam oženjen — žalosno prizna Jolival. — Cak je govorila da i to ne bi bila zapreka. Već bi se nekako upriličilo da moja žena nestane. Ja, doduše, mrzim Mariju Sim-plicriju... no ipak ne do te mjere. A što Vama nisam kazao istinu, bilo je sitoga što Vas isprva nisam ni dobro poznavao, a zatim jer sam se bojao da bi Vas to načelno smetalo, pa da me ne biste držali uza se... a i sitoga što ste Vi upravo onakva djevojka kakvu bih htio imati za ženu...Marijanu je dirnula Arkadijeva ispovijed, u-sitane i pođe k svome prijatelju te ga srdačno uzme pod ruku.— Jednaki smo što se itiče prikrivanja, dragi moj prijatelju! — Vi se nemate čega bojati! Me-261ni je stalo da Vas sačuvam uza se jer iza smrti moje tete nitko nije tako brižljivo bdio nada mnom kao Vi. Dopustite mi jedno pitanje. Gdje Vam je žena?— U Engleskoj — progunđa Jolival. — Ranije bijaše u Mitavi', a još prije u Beču. Emigrirala je čim se zapucalo na Bastilleu.* Bila je u

vrlo prisnim odnosima s gospođom Polignac* dok sam ja... no, dakle, naše se političke ideje dijametralno razlikuju.— A... djeca? — nekako stidljivo zapita Manijama.Jolival se stade smajaiti, što nije očekivala.— Vidi se da niste nikada vidjeli zloglasnu Maniju Simplioiju. Oženio sam se njome da bih razveselio svoju ubogu majku i dokrajčio jednu beskonačnu obiteljsku priču... ali sam se čuvao da dimem ljepoticu! Uostalom, mislim da bi joj zbog njezine religije i uzvišenog nazora, ostavljajući po strani njezinu rugobu, bio nesumnjivo nepodnošljiv grubi Ijudsiki dodir koji se zove ljubav. Sada je ona jedna od dvorskih gospođa vojvotkinje od Augoulemea i jamačno je vrlo sretna, ako vjerujem u ono što se šapće o značaju te princeze. Mora da skupa usrdno mole boga gnjeva i osvete da smrvi Uzurpatora i da Francusku preda radostima apsolutne monarhije pa da im omogući da se vrate u Francusku uz pucketanje četa koje strijeljaju i uz veselo zveketanje lanaca na dostojanstvenicima Carstva i svakojakim bivšim revolucionarima koje vode na robiju. Oh, Marija SimpMoija je vrlo blaga žena! ...— Ubogi Arkadi je! — mato će Marijana i cmokne u obraz svoga prijatelja. — Niste to zaslužili! No, o tome nećemo više govoriti! žalim što sam bila povod da ste morala oživjeti uspo-1) Današnja Jeglava, glavni grad tadašnje ruske provincije Kur-landije.2) Početak revolucije 1789.3) (1745—1818), intimna prijateljica Marije Antoanete.262mene koje nastojite zaboraviti. Mislim da će Vam to ipak brzo poći za rukom, što se mene tace, sve je već gotovo. Recite mi koliko vremena treba da stignem u Luccu?— Ima otprilike trista milja — zabrza Arka-dije sretan što se mijenja tema razgovora — prelazeći preko Mont Cesnisa i Torina. Hvala bogu, godišnje će nam doba dopustiti da pređemo klanac, a s dobrom poštanskom kočijom lako se prevaljuje po dvadeset do trideset milja na dan.— Pod uvjetom da se putem zadržavamo — prekine ga Marijana.

— No ako se spava u kočiji i ako se mijenjaju konji bez zadržavanja?— To mi se čind prilično teško, osobito za ženu. A bila bi potrebna barem dva kočijaša. Grakho ne bi toliko izdržao! Drugo su vodiči poštanskih koda! Oni se izmjenjuju na poštanskim postajama. Mislim, Marijano, da morate računati na petnaest dana, jer, osim gorja koje ozbiljno zadržava vožnju, morate računati i na nezgode po putu...— Petnaest dana! Moram dakle otići prvoga svibnja! To baš neće biti dovoljno vremena da Jason stigne. A... da iM bd bilo brže na konju?Jolival se nasmije.— Trebalo bi dakako manje. Ali, ne biste mogla izdržati da dnevno prevaljujete dvadeset milja. MoraiM biste biti trenirani, morali biste imati suncem opaljenu kožu konjaničkog grenadira da biste mogli prijeći tu udaljenost. Znate H pripovijest o glasniku iz Friedlanda?1Marijana dade znak da ne zna; Obožavala je Arkadijeve priče što ih je sipao iz rukava.— Među Carevini glasnicima — započne Jolival — bio je Esprit Chazal, nazvan Brkonja, poznat kao osobito brz ikonjanik. Sutradan nakon bitke kod Friedlanda, Napoleon je htio da vijest o pobjedi stigne što brže u Pariz. Ponaj-1) Danas Pravdinsk, u Litvi, gdje je Napoleon 1807. pobijedio Ruse.263

prije je odlučio da tu vdjest odnese njegov šurjak, knez Borghese, jedan od najboljih konjanika Carstva. No nakon dvadeset i četiri sata uputio je s istom vijesti glasovitog Brkanju. Nakon pedeset milja Borghese je zamijenio konja za berldnku i vozio se danju d noću. Brkanja se zadovoljio s o-nim što je imao, s konjima na postajama i sa svojom izdržljivošću. I on je jahao danju i noću i u devet dana, čujete M?... u devet dama prešao je četiri sto i pedeset mdilja koje dijele Friedland od Pariza ... i stigao prije Borghesea. To je bio izvanredan podvig! No umalo što maje izdahnuo od u-mora, a Brkanja je gorostas, isklesan iz najtvrđeg granita. Draga moja Marijano, Vi niste Brkonja, iako je u Vas više hrabrosti i izdržljivosti

nego u većine žena. Pribavit ću Vam što je moguće čvršću berlinku i poći ćemo na put.— Ne — prekine ga Marijana. — Htjela bili da ostanete tu.Arkadije se lecne i nabere čelo.— Zašto? Možda zbog onoga što ste obećali kumu? Vi se bojite da ...— Ne, ne ... Htjela bih da ostanete i da čekate Jasona. Možda dođe kad ja odem. On ne zna što od njega očekujem... pa aiko ga nitko ne dočeka, neće pokušati da pođe za mnom. On je sma-žam čovjek, krepak pomorac. Zaklela bih se da je i izvrstan konjanik. Možda će — doda Marijana poarvenjevši — meni za ljubav htjeti obnoviti podvig onoga Brkanje ... ali nešto slično... i stići od Pariza do Lucce za tjedan dana.— Dijelim Vaše mišljenje da je to zaista moguće d da je on zaista kadar to izvesti. Dakle, ja ostajem... ali ipak ne možete otputovati sami. Taj dugi put...— Arkadije, već sam putovala sama. No povest ću sa sobom sobaricu Agatu, a kad će bki tu i Grakho Hanibal, ne treba mi se bojati...264— Hoćete M da potražim Adelaidu? Marijana je malko oklijevala.— Nemam nikakve vijesti o njoj — započne.— Ali ja imam. Bio sam kod nje nekoliko puta. Ona ne pokazuje volju da se vrati kući. Ne bih Vas htio rastužiti, ali moram reći da mislim da je luda. Poštene mi riječi, zaljubila su u Bobechea!— No, kad je tako, pustite je! Lako ću se proći bez nje. Misliila sam jedan čas da povedem sa sobom Fontunee, no ona previše voli pripovijedati. Ne hi se mogla suzdržati da ne priča o toj avanturi. Idem u Luccu bez nje... a Vas, dragi prijatelju, molim da mi pribavite putnice.Arkadije dade znak da će to učiniti, ali ništa ne odgovori. Polako pođe do prozora, podigne zavjesu i pogleda van. Noć je zavijala u tamu mali vrt. Smiješak Amora u kamenom basenu bivao je nejasniji i tajmovitiji. Jolival uzdahne.— Ah, Marijano, da Vas na drugom kraju toga puta ne čeka Vaš kum, ja Vas ne bih pustio. Jeste li pomisliiM što će na to reći Car?

Zar ne bi bilo prirodnije da najprije pođete do njega, budući da je on prvi koji je zainteresiran.— A što bi on učinio? — odvrati mlada žena suviše odrešito. — Dao bi mi supruga... koga bi on izabrao, a ja bih strašno (trpjela. Upravo to neću da me baš on daje drugome. Radije ću podnijeta njegov bijes. To će me manije boljeti.Arkadije de Jolival više nije bio uporan. Spusti zastor i pođe do Marijane. Trenutak su stajali licem u lice, gledali su se šuteći, ali se u njihovim očima izražavala beskrajna odanost i međusobno razumijevanje. Marijana je osjećala da je strah, koji se u njoj budio zbog čudnog puta na koji je šalje kardinal de Chazav, prešao i na Arkadi ja, pa da će joj biti grozno cijelo vrijeme kad uz nju ne bude Arkadija.— Od sveg sirca želim... a i nadam se da će Jasan Beaufort stići na vrijeme, čim stigne, otpu-265tovat će, a tad ću ga i ja pratiti Čekajući na njega, i ja... koji baš nisam osobito pobožan, molit ću iz sve duše da dođe da bd...Nesposobam da svlada svoje uzbuđenje Arkadi-je de Jolival stane gorko jecati i izleti iz Marija-nine sobe__DRUGI DIO ZAKRINKANI KONJANIK266IXILARIJIN GROBKiša 'koja je padala cijele noći, a nešto i ujutro, naglo je prestala kad je kočija ostavljala Car-rairu1 gdje su mijenjali konje. Sunce je razbilo oblačan e i tjeralo ih prema gorama šireći umjesto njih nebesko plavetnilo. Maloprije još mutne velike bijele 'mramorne gore zasjaše poput ledenjaka isječenih sjekirom nekog gorostasa. Njihovi su grebeni odbijali svjetlo popust zaslijepi jujućih strijela. No Marijana ih zbog iscrpljenosti nije ni gledala. U Carraru je posvuda ležao mramor, kao grube gromade ili istesane kocke, kao stupovi ili kao bijela prašina koja je sve prekrivala, pa i stolnja-ke u svratištu ili ondje gdje su htjeli na brzu ruku nešto pojesti.— Mi opskrbljujemo sve evropske dvorove pa i cijela svijet. Naša velika vojvotkinja razašilje na tovare našega mramora u Francusku.

Nema nijednog Napoleonova kipa koji ne dolazi odavle — tvr-ddo je bezazleno i ponosno svratdštar. Mlada se žena na to samo škrto osmjehnula.Marijana je bila uvjerena da Bliza Bonaparte želi zaitrpaitd brojnu i živahnu obitelj tonama mramora od kojeg su pravili svoja poprsja, stele2, reljefe i kipove. Danas miije htjela ni čuti za bdio kojeg Banaiparta ... a najmanje za Napoleona.1) Grad u Toskani, poznat po svome mramoru.2) Stup s poprsjem ili kipom, obično u reljefu.269Na dugu putu kojim je prolazila susretala je sela u svečanom raspoloženju i gradove koji su već pun mjesec dana bili okićeni zastavama u čast carskog vjenčanja. Posvuda su se održavali plesovi, koncerti i svakovrsne zabave, po čemu bi se moglo pretpostaviti da vjerni podanici Njegova Veličanstva Cara i Kralja neće nikada prestati slaviti brak koji je Marijana počela osjećati kao o-sobnu uvredu. Vozili su se kroz dvostruke redove više diM manje novih zastava, uveloga cvijeća, praznih boca i već ponešto klimavih slavoluka što je Marijanu oneraspoložilo. Podrugljivo je gledala na taj vanjski sjaj, a njezino je duševno stanje bilo potpuno u skladu s čudnim putom na kraju kojega čeka neznanac i vjenčanje od kojega zazire.Marijana se nije lako dala na put. Nadala se da će Jasan ipak stići, pa je odgađala odlazak iz Pariza te je, usprkos Arkadijevkn opomenama, sve više smanjivala vrijeme koje je potrebno da se prevali toliki put. Nikako se nije mogla odlučiti da napusti Pariz pa je tek u zoru 3. svibnja pristala da se ukrca u kočiju. Kad je četvero snažnih poštanskih konja povuklo benlinku po pločniku ulice LJlle i kad je nestajalo zabrinutog Arkadijeva lica i njegove ruke koja joj je domahivala, obuze-lo ju je mučno čuvstvo da je tu ostavljala dio sebe... Bilo joj je pri duši otprilike isito onako kao kad je ostavljala Selton i grobnicu tete Ellis. I ovaj put kreće u dogodovštine koje su joj se činile neobične i opasne.Da ne bi zakasnila na sudbonosan sastanak i da bi nadoknadila izgubljeno vrijeme, tražila je da se konji što brže tjeraju. Dok nisu stigli u Lyon, tri su se dana zaustavljali samo zaradi izmjene konja i

kratkotrajnih ruokova u svratištima. Vodičima poštanskih kola plaćala je dvostruko, a vođama konja i trostruko da bi ih potakla da se što više požure. Usprkos lošim, izlokanim i raskvaše-nim cestama, jurili su paklenskom brzinom. No Marijana se ipak često naganjala kroz vratašca ko-270čije da bi gledala za sobom. Ako bi se koji put na obzorju pojavio neki konjanik, ^razočarala se jer to nije bio onaj kome se nadala...Pošto su se nekoliko sati odmarali u Lyonu, krenuli su prema gorju te se vožnja morala usporiti. Po Arkadijevu savjetu putovali su novom cestom preko Mont Cenisa koju je Napoleon dao graditi prije sedam godina, a bila je upravo završena. Ona je znatno skraćivala put, ali je bila zamorna jer su se Marijana, Agata i Grakho morali dobar komad puta pješice uspinjali kroz klanac dok su mazge dovukle kočiju na vrh. Ipak se Marijana malko odmorila zahvaljujući redovnicama, koje su je u svratištu sirdačno primile, i krasofci veličanstvenog gorja kome se po prvi put u životu mogla diviti. Oduševljavalo ju je i to što je njezina kočija, ako ne prva, a ono svakako druga ili treća, prešla taj put. Dugo je sjedila uz rub plava jezera na samom gorskom vrhuncu. Da je mogla ostati, ostala bi tu zauvijek da se nadiše čista zraka i da gleda kako preko veličanstvenih sniježnih vrhova polagano lete crne čavke. Kao da je stalo vrijeme. Tu bi bilo lako zaboraviti na svijet, na njegove krivudave pute, na njegovu pokvarenost, buku, njegov bijes i na svoju beznadnu ljubav. Tu nije bilo izblđjeđenih zastavica, ni sklepanih stihova, ni zgaženog cvijeća, da narušava ladanjski sklad, tu su bile gode stijene, sjajila se modra zvijezda vladiisavke i srebrna čipka lišaja. To je bilo samotno svratiste vojnički stroga izgleda što ga je proširio Car pa je poprimilo crtu otmjenosti, čak i duhovitosti kao da isposnički zidovi te nebeske postaje zrače molitvom i milosrđem onih koje u njoj stanuju. Bog, koga ljudi u nizini nastoje prilagoditi svojim shvaćanjima, tu je poprimio svoju strašnu veličajnost... Trebalo je da dođe jedna redovnica koja je Marijanu blago po-tapkala po ramenu da je podsjeti da je čekaju sobarica, koja se nešto odmorila, gotovo smrznuti271

kočijaš i berlinka spreanna za put, pa da odobri da nastave put silazeći prema Suši.Ponovo je počeo paklenski ritam. Prošli su kroz Torino, da se na nj nisu ni obazreli, i kroz Genovu, a da je nisu ini vidjeli. Marijanu nije moglo istrgnuti iz njezinih crnih misli, u koje se sve dublje ukopavala pri svakom okretu kotača svoje kočije, ni sunce, ni cvijeće u bujnim vrtovima, ni tamoomodro more ... Kao bjesomučna silila je da se ide što brže te ju je Grakho više puta zabrinuto pogledavao. Još nije doživio da je njegova gospodarica tako nervozna i hladna, tako napeta i razdražljiva. Ubogi momak nije mogao slutiti da se u bolnu dušu njegove gospodarice uvlači sve veće razočaranje i odvratnost što se više približavao kraj puta. Do toga časa nadala se da će Jason usprkos uzburkanom moru i vjetru ipak stići. Osjećala je da bi joj on bio jedini spasitelj. Sad se više nije nadala! ...Posljednju noć spavali su u lošem svratištu negdje u Apeninima. Marijainin san bio je isprekidan lošim snovima i grozničavim buđenjima što ju je još više zamorilo. Nije spavala ni četiri sata i dok još pijevci nisu zapjevali, hitro skoči s 'tvrde slaninjače na koju su je smjestili i poviče da upregnu konje. Berlinka i oni u njoj ludo su jurili prema moru već u ranu zoru toga zadnjeg dana putovanja. Bio je to 15. svibanj, a Lucca nije bila daleko ...— Otprilike trinaest milija — rekao je svra-tištar u Carrari.Sada je kočija jurila po glatkoj, pijeskom posutoj cesti koja se protezala uz mare kao da je u nekom parku. Nekoliko starih pločica što su se tu i tamo pojavljivale na površini ceste upozoravalo je putnike da je to stara rimska Via Aurelia. Marijana sklopi oči i pritisne iice na jastuke. Pokraj nje je Agata spavala sva skupljena poput umorne životinje. Kapa joj je skliznula preko272očiju. I Marijana bi također rado spavala, ali joj živci, usprkos umoru koji ju je satirao, nisu dopustili da se odmorni. Premda se diglo sunce, sipine i trstika, a tu i tamo i po koji široki crni primorski bor djelovali su pod pahuljavim nebom turobno na njezinu ožalošćenu dušu. Otvorila je oči i promatrala kako na otvorenom moru poskakuje jedna tartana1 i kako svojim

trokutastim jedrom hrli prema pučini. Mali brodić pričinjao se laganim i sretnim što je na slobodi... »Ah, kad bih mogla otići s njime!« — bolno uzdahne Marijana. — »Pobjeći s vjetrom ravno naprijed i sve zaboraviti! Kako bi to bilo lijepo!«Sad je shvatila što znači more za čovjeka kakav je Jasoin Beaufort i zašto mu je tako vjeran. To ih je more rastavljalo i spriječilo je Ja-sona da dođe do nje... sada kad joj je bio tako potreban ... Sigurno je znala da Jason neće doći... Možda je na drugom kraju svijeta... Možda je u svojoj dalekoj zemlji. Bezglasni Marija-nin poziv za pomoć izgubio se u vjetru, pa ako i stigne do Jasoma, bit će prekasno...Iznenada se u njoj rodi luda misao, možda zbog straha jer je na ploči s nečitkim natpisom, koja je stajala na jednom stupu, mogla pročitati da do Lucce ima samo osam -milja. Zašto da i ona ne pobjegne na more? Mogla bi se ukrcati na koji brod i sama potražiti toga čovjeka koiji joj je postao neobično drag možda stoga jer se s njime nije mogla sastati... gotovo prijeko potreban kao simbol njezine ugrožene slobode. On joj je već triput predložio da s njim ode a i odbila ga je triput idući slijepo za svojom neostvarljivom ljubavi... Zar nije bila glupa? ...To ju je navelo da zazove Grakha koji je neumorno i bezbrižno fiićukao najnoviju Desaugier-sovu pjesmicu, a da nije bio svjestan da su njezine riječi u skladu s Marijaniinim mislima.1) Mali Sredozemski ribarski brod. 18 Marijana II273»Sretan put, gospodin' Gumollet, I sretno stigli u Sadmit-Mak>...«— Znaš li iima M tu u blizini neka veća luka? — upita Marijana.Grakho je začuđeno pogleda ispod svoga za-prašenog šešira.— Da. Pričala md je o njoj svratižtarova kći. To je Lavorno, no... po omom što su mi rekli, ne bi balo dobro temo ići. Okna mi se da su carinici sekvestrirali1 sve brodove pod turskom zastavom d s njihovim teretom. Kako je sva trgovina te luke vezama s tom zastavom, možete lako zamisliti što to znači. Prekopavaju sve brodove, a čini se da je sve gore... No zar ne idemo u Luccu?Marijana ne odgovori. Zagledala se u malu tartanu koja je jedrdila u rastopljenu zlatu sunca na zapadu. Grakho zaustavi konje.

— Hej, hej! — vikao je Grakho. Kočija stane. Agata iza sna otvori oči. Marijana zadršće.— Zašto sii stao?... Ne ddamo li u Luccu, trebalo bi to već sada znatd, jer je evo na lijevoj strani put koji tamo vodi. Za Livorno ide ravno ...To je zaista bilo tako. Lijevo je. išla cesta prema brežuljcima načičkanim cipresama uz koje su tu i tamo bili grubi zidovi seljačkih kuća ili po koji ružičasti crkveni zvonak. Na moru je tasrtanu progutalo crveno sunce. Marijana sklopi oči i stisne grlo da ne bi zajecala. Ne, ne može opovrgnuti zadanu riječ! A tu je i dijete! ... Zbog njega se ne imože odlučiti na bilo kakvu avanturu... Njegova majka nema prava da na valovima izloži opasnosti krhki život za koji će od sada morati sve žrtvovati, pa i svojoj odvažnost, pa i svoje opravdane težnje.— Zar Vam nije dobro? — upita Agata koja se zabrinula budući da je primijetila kako njezi-1) Privremeno oduzimanje prava nad imenom.274na gospodarica blijedi. — Putovanje je zaista strašno!— Ne ... ništa nije. Nastavi, Grakho! Idemo u Luccu.Bič zapucketa, konji povukoše, kočija skrene od mora i uputi se prema brežuljcima.Kad su stigli nadomak Lucce, spuštao se bli-jedoljubdčastd prozirni sumrak, a i Marijanino se srce nešto smirilo. Pošto su skrenuli s via Auire-liana, prešli su lijepu lijeku Serchio po krasnom rimskom mostu i vozili se pitomom i plodnom ravnicom prema vijencu bregova usred kojih je kao u dnu neke bačve iznenada iznikao ružičast i primamljiv grad okružen zidovima na kojima su tvrde kule izgledale pitomije zbog drveća i zelenila što ih je okruživalo. Činilo se da Lucca stremi u zrak sa svojim romaničkim zvonicima tornjevAma sva obrasla zelenilom usred blagih bregova na vrhuncu kojih su zastale zadnje sunčane zrake.— Ah — stigosmo! — uzdahne Marijana. — Grakho, pitaj za Duomo. To je stolna crkva. Svratiste u koje idemo, mora da je na trgu.Brzo su obavili formalnosti s dobroćudnom i mekušastom stražom.

Papiri putnika bili su sasvim uredni.Berlinka gromoglasno prođe ispod presvođe-nih ulaznih gradskih vrata dok su se sa svih zvonika razlijegalli blagi zvuči Zdravom arije. Čopori djece poletješe vičući za kočijom i nastojeći da se na nju objese.Noć što je padaila palila je tu i tamo svjetiljke duž tijesne ulice u koju su ušli a koja je bila obrubljena visokim srednjovjekovnim kućama. Kao što je običaj u Italiji, gotovo je cio grad navečer, kad mama kiiše, bio vani pa su konje morali ići korakom. Ljudi su išli u grupama, držeći se za ruke kretali se prema trgu. Bilo je i nešto275žena odjevenih u itamne haljine, ali od glave do nogu zajvdjendih u velike šalove od bijelih čipaka. Svi su glasno govorili i dozivali se. Ponekad se čula i pjesma. Marijana je zapazila mnogo vojnika pa je po tome nevodjiko zaključila da je velika vojvotkinja Eliza možda sdagla u svoju ljetnu rezidenciju u Lucoi, u raskošnu vilu Marlia o kojoj je pričao Arkadi je. Ako će vijest o tobožnjem liječenju pjevačice Manije Steile doprijeti do Velike Nadvojvotikinje, Marijana bi mogla primiti kakav neugodan poziv ... što mikajko ne bi bilo u skladu ni s kumovim savjetima, a niti s njezinim vlastitim željama. Tu se u Lucoi morala završiti kratkotrajna karijera Marije Stele. Više neće nastupati na pozornici jer će se tome svakako opirati •i njezino novo ime što će joj ga nametnuti. U-ostalom, Marijana je priznala sama sebi da će lako napustiti kazalište za koje ionako nije stvorena. Neugodno se sjećala zadnjeg javnog nastupa u Tuiilerijama. Bit će najbolje da izbjegava Napoleonovu sestru što više može!Opkoljena glasnim jatima djece i ljudi kočija se dalje kretala. Konji su zakasali kad su prolazili preko velikog i lijepoga trga zasađenog drve-ćam na kome se dizao Carev kip. Zatim su prošli preko jednog manjeg trga, te konačno stigla do divne romaničke crkve čije je zračno pročelje s tri reda lakih stupica ublaživalo drsku pojavu zvonika s kruništem.— Evo Vaše stolne crkve — uzviknu Graikho — a htio bih znati zašto je zovu stolna crkva kad na njoij nema stola.— Kasnije ću ti objasniti. Potraži svratiste ...

— Neće biti teško da ga nađemo. Evo ga, tu je! Ta drugog i nema.Iza ugla lijepe renesansne zgrade pred kojom je bio bujan vrt s vratima od neotesana kamenja, svratiste del Duonio pokazivalo je rešetkama čvrsto zaštićene prozore, koji su bili iznutra jarko276osvijetljeno, i široki nadsvođemi ulazni trijem na kojem se isticao cimer1. Po trijemu je izrasla kozja krv.— Reklo bi se da ima gostiju! — promrmlje Marijana. Nekoliko osedlanih konja čekalo je pred vratima. Pridržavaiii su ih vojnici.— Bit će da prolazi neka pukovnija — promrsi Grakho. — što ćemo učiniti?— Što bi htio da činimo? — nestrpljivo mu odvrati Marijana. — Uđi. Valjda nećemo noćiti u kočiji pad izlikom da u svratištu 'ima ljudi. Bit će da su nam osigurali skrovište.Graikho, kao poslušni sluga nije htio ni pitati tko je to »osigurao«, već zađe kroz ulazni trijem i usred dvorišta dostojanstveno zaustavi konje koji su se dimili. Konjušari i sluge iznikoše kao nekim čudom iz mračnih kutova, a kroz stražnja vrata pojavi se i svratištar držeći u ruci veliku svjetiljku. Koliko mu je dopuštao trbuh, pohita prema elegantnoj kočiji i stade se klanjati.— Gospođo, ja sam Orlandi, na službi Vaše Visosti! Svratištu del Duomo služi na čast posjet takve gospođe, ali se ipak usuđujem kazati da nigdje neće naći bolji smještaj i bolju hranu.— Jesu li spremljene sobe za mene i moje ljude? — upita Marija Stela.— Si, si... molto bene! Ako se sinjorina može potruditi da pođe za mnom ... Sinjor Zechini čeka već od jutros.Marijana ne trepne okom čuvši za nepoznato ime. Možda je to neki kardinalov izaslanik? To vjerojatno nije čovjek za kojega se mora udati.— Zar su svi ti ljudi u vašem svratištu? — upita Manijama pokazujući rukom na brojne uniforme što su se vidjele kroz zamračena kuhinjska okna.Sinjor Orlandi slegne debelim ramenima i da1) Slika s natpisom na gostionici, obrtničkoj radionici i si.

277pokaže koliko cijeni vojnike, jednostavno pljune na pod.— Pi! Oružnici Njezine Visosti Velike Vojvotkinje! Samo se ma prolazu ... Barem se tako nadam.— Možda se održavaju manevri?Okruglo Orlaindiijevo Mce, kome je dugi brk kalabreškog bandita uza/lud nastojao dati strašan izgled, čudno se izdužd.— Car je naložio da se u cijeloj Toskani zatvore i pretraže svi samostani. Neki trazimenski1 biskupi podigoše se protiv vlasiti. Četvero je od njih zatvoreno, a boje se da drugi ne uteknu u Toskanu. Zbog toga su i te izvanredne mjere...Uvijek to trvenje između Napoleona i Pape!Marijana nabere obrve. Kakva je to bila ideja njezina kuma da je naruči da dođe baš u taj kraj gdje su loši odnosa između Cara i crkve. Uvidjela je da će imati velikih poteškoća kad se vrati u Pariz. Već se sada stresla pri pomisli kako će reagirati Car kad sazna da je pošla za nekoga neznanca, a da Cara nije ni pitala za savjet. Kardinali je doduše izjavio da to nije neki Napo-leonov neprijatelj već dapače ... pristaša ... no mogu li se predviđaiti reakcije čovjeka koji je vrlo ljubomoran na svoju moć?Buka :iz velike dvorane svraitiš-ta zapljuštila je u lice pridošlice. Grupa časnika okupila se oko jednog časnika koji je očigledno tek stigao. Taj je bio pokriven prašinom i crven od bijesa glasno je govorio mašući kapom i prijeteći brkom.— ... do rešetke je došao ukočeni sluga i doviknuo mi nadglašujući lavež pasa da njegov gospodar uopće nikoga ne prima i da je posve izlišno pretraživati njegovu kuću ne skriva li se u njoj koji od tih prokletih popova! Više me nije htio srušati već mi jednostavno okretne leđa i oti-đe tako mirno kao da nas uopće nema. Nisam1) Kraj uz Toskanu.278imao dovoljno ljudi da opkolim tu prokletu vilu, ali, boga mu, to neće tako lako proći! Hajde, na konje! Pokazat ćemo Samt' Annd što znaci oduprijeti se nazorima Njegova Veličanstva Carske Visosti Velike Vojvotkinje!

Skupno odobravanje pozdravilo je tu ratobornu izjavu.— Molim siiinjorinu da bude ljubazna da me trenutak pričeka — prošapće Orlandi koji je po-blijedio. — Moram se umiješati. Hej! Gospodine časnice!— što hoćeš? — zatrubi bijesni časnik. — Daj mi brzo vrč chiantija1. 2edan sam i žuri mi se.No, mjesto da posluša Orlandi zamahne glavom.— Oprostite što sam tako smion... no da sam na Vašem mjestu, gospodine časnice, ne bih pokušavao posjetiti kneza Sant' Anna... jer ponajprije nećete uspjeti a i Njezina će Vam Visost svakako prigovoriti...Buka se odjednom smiri. Časnik razmakne krug ^drugova koji su oko njega stajali i približi se Orlandiju. Marijana se povuče u tamu stubišta da je ne bi zapazili.— Što hoćeš time reći? Zašto ne bih uspio da dođem do njega?— Jer to nikome nije uspjelo. Svatko će Vam u Lucoi to reći. Zna se da postoji knez Sant' Anna... no nitko ga nikad nije vidio osim dvaju ili triju sluga koji su u njegovoj osobnoj službi; svi ostali... a ima ih mnogo i ovdje i u drugim kneževim prebivalištima, mogli su zamijetiti samo obrise njegova lika. No nikada nisu vidjeli ni lica ni pogleda. Poznaju ga samo po zvuku njegova glasa.•— Zar se skriva? — uzvikne časnik. — A zašto se skriva, krčmaru? Znaš li ti zašto se skri-1) Poznato talijansko vino nazvano po toskanskom kraju Chianti.279va? Ako ne znaš, sreća, ću tii ja jer ću uskoro saznati.— Gospodine, kapetane, nećete saznati... Treba da se bojite Velike Vojvotkinje EMze koja je poput svih prethodnih velikih vojvoda uvijek poštovala kneževu odiijelljenost od svijeta.Vojnik se stane smijati, no njegov je smijeh nekako namješteno zvučio u ušima Marijane koja se nehotice zainteresirala za tu neobičnu priču i napeto slušala.— Pa to nije moguće! Zar je taj tvoj knez đavao?Očito praznovjeran Orlandi se nekoliko puta prekriži i iza leđa, da ne bi časnik primijetio, pokaže s dvama prstima roge da bi odvratio zlu sudbinu.

— Ne govorite takve stvari, gospodine časnice! Ne, knez nije... ono što ste rekli. Govori se da od najranije mladosti nosi neku strašnu bolest i da ga zbog toga nitko ne može vidjeti. Njegovi ga roditelji nrikada nisu pokazivali. Uskoro poslije njegova rođenja otputovali su nekamo daleko i umrli. On se sam vratio... sa silugama koje sam malo prije spomenuo, ikoji su vidjeli kako se rodio i koji sve rade.Časnika se to snažnije dojmilo negoli što je htio pokazati, pa slegne ramenima i uspravi glavu.— Zar on uvijek živi na tom imanju zatvoren zidovima, rešetkama i slugama?— Poneki put ode... jamačno na neki drugi posjed, uvijek sa svojom upraviteljem i s kapelanom, ali se nikad ne vidi kad odlazi ni kada dolazi.Nastala je šutnja, časnik je prekine nasmije-šivši se. Okrene se svojim drugovima koji su u čudu sve slušali i povikne:— Vaš knez je ili lakrdijaš ili luđak! A mi ne volimo luđake. Kad kažeš da Velikoj Vojvotkinji ne bi bilo pravo da ga napadnemo, nećemo280ga napasti. No poslat ćemo glasnika u Firencu ... Časnik promijeni ton koji postade prijeteći, a stisnutom šakom zamahne pred nosom bijednogOrlandija.— ... pa ako si lagao istjerat ćemo iz rupe tu tvoju noćnu pticu, ali ćeš i ti osjetiti kako su teške korice moje 'sablje. Hajde, idemo! Prema samostanu Monite Olivato! ... Narednik Bernarda ostat će ovdje s jednim odredom. U ovom su gradu vojnici postali, suviše pobožni. Zbog toga treba na njih dobro paziti. Nikad se ne zna ...Žandari napuštaše dvoranu klopotajući čizmama i stružuoi sabljama. Orlandi se okrene prema Marijani koja je nepomično čekala na konac neobičnog razgovora dok su Agata i Grakho iza nje pružali vratove ...— Oprostite, simjoirina ... Nisam mogao dopustiti da ti ljudi jurišaju na vilu Sant'Anna. To ne bi bilo sretno ... ni za njih ni za nas!

Marijanu je neobična kneževa oisoba počela zanimati, pa se nije mogla suzdržati da ne postavi neka pitanja.— Zar se zaista bojite toga kneza? A ipak ga niste vidjeli.Orlandi slegne ramenima i uzme s jednog stola već upaljeni svijećnjak da bi ispratio putnike na kat.— Da, nikada ga nisam vidio. Ali vidim dobro što se čini u njegovo ime. Knez je vrlo darežljiv prema siromašnom puku. A onda, tko bi znao dokle siže rnoć takva čovjeka. Draže mi je da ga puste na miru. Zna se za njegovu darežljivost i velikodušnost, ali se ne zna kakav mu je bijes ... Ako je om slučajno neki prokletnik ...Orlandi se ponovo tri puta brzo prekriži.— Ovuda, sdnjorina ... Zatim ću povesti Vašega kočijaša u njegovu nastambu. Za Vašu sobaricu spremljena je mala sobica tik uz Vašu.Nakon jedog trenutka otvarao je svratištar pred Mairijanocm vrata čiste seljačke sobe. Zidovi281su bili bijelo okrečena, a u sobi je bilo malo namještaja. Jedan uzak i dug krevet od crna drva, s visokim uzglavljem, pričinio se Marijani poput nekog mauzoleja. Bili su tu stol i dvije stolice od crna drva, veliko raspelo S mnoštvo pobožnih slika. Da nije bilo crvene pamučne zavjese koja je krasila prozor i krevet, moglo bi se uzeti da je ta soba neka samostanska ćelija. U otvorenom zidnom ormaru bilo ije posuđe za pranje od bijele i zelene grube fajanse. Sve je oskudno osvjetljivala jedina uljanica.— Evo, ito je moja najljepša soba — zadovoljno izreče sinjor Orlandi. — Nadam se da će se sdnjorina u njoj ugodno osjećati. Da li ću... obavijesifciti gospodina Zecchinija?Marijana zadršće. Priča o nevidljivu knezu potisLa !je u njezinoj svijesti vlastitu priču pa i tu neobičnu osobu koja je čekala od jutros. Htjela je stoga da ga što poje vidi.— Obavijestiite ga i recite mu da ga čekam. Kasnije ćete nam poslati večeru.— Hoću li dati da donesu prtljagu? Manijama se časkom skanjivala. Nije znalanije Ji u planu njezina kuma da se na duže vrijeme nastani u ovom svratištiu, pa zaključi da se prtljazii nieće ništa dogoditi ako još

jednu noć ostane na njezinoj (kočiji.— Ne, ne znam da li ostajem. Dopremite ovamo samo veliku izvezenu vreću koja je u berlinki.Kad se Orlandi povukao, pošalje iz opreznosti Agatu, koja je očito drijemala na nogama, da razgleda svoje sklonište. Bila je to mala sobica u koju se ulazilo iz Marijanine. Agaiti je naredila da se iz sobice ne miče sve dok je ne pozove.— A... ako zaspim? — upita mlada djevojka.— Mismo spavajte! Probudit ću Vas za večeru. Uboga moja Agaito, vi zacijelo niste mislili da je to putovantje takva kalvarija.282Agata se ispod zgužvane kape ljubazno na-smliješi svojoj gazdarici.— Bilo je zamorno, ali i zanimljivo. S gospođicom bih išla na kraj svijeta. No mora se priznati da se ne osjećam dobro u tom svratištu. Iako smo u mjesecu svibnju, ugodna bi bila kakva buktinja. Ovdje je vlažno.Marijana dade rukom znaik da šuti i pošalje je van. Netko je zakucao na vrata.— Slobodno! — poviče Marijana pošto je sobarica otišla.Vrata se polagano otvarahu kao da ih osoba koja ulazii otvara u neprilici i krzmajući. Na vratima se pojavi visok muškarac u tamnosmeđem odijelu, s hlačama dokaljenikama i bijelim čarapama, s velikim cipelama na kopču i okruglim šeširoim nataiknutim nad nekakvom kapicom. Skine šešir, zadrži na glavi kapicu, podigne toči u vis i uzdahne:— Blagoslovljen budi Bog! Konačno ste stigli! Ne možete ni zamisliti koliko sam se namučio cijeli današnji dan s tim vojnicima. No, glavno je da ste tu!Za vrijeme dobrodošlice, koja je zvučala poput neke molitve zahvalnice, Marijana se sabrala cd iznenađenja jer je ustanovila da sinjor Zec-ehini nije nitko drugi nego glavom velečasni Bi-chette. Nesretnik je očito bio nesposoban da nosi svoju odjeću, a odijelo mu je davalo zaista tako neobičan izgled da se nije mogla suzdržati od smti/jeha.— Ha, ha — kako to izgledate, velečasni? Znate li da su poklade već davno prošle, jer je već i Uskrs prošao ima tome dobra tri

tjedna.— Ne smijte se, zakljdnem Vas. I sam dosta pa'in od tog smiješnog odijela. Da to nije bilo potrebno i da Njegova Uzoritost nije to zahtijevala zbog opreza ...283— Gdje je moj kum? — zapita Marijana uoz-bdiljdvšd se. — Mislila sam da ću ga tu naći.— Morate znati da se crkveni knez mara više od drugih čuvati za vrijeme ovih strašnih događaja u kojima živimo. U zadnje vrijeme smjestili snx> se u samostanu Morate Oliveto, ali simatrali smo da je pametnije da iz njega izađemo.— To je zaista pametno i op<rezno — prihvati Mairijana mislići na ono što je prije par minuta rekao razdraženi oružnik. čula je kako je kazao da će ići upravo u taj samostan.— Gdje je sad Njegova Visost?— Tu, preko puta — odgovori svećenk pokazujući na prozor kroz kojii se vidio zvonik stolne crkve. — Jutros se smjestio kod crkvenjaka i tamo Vas očekuje.Marijana baci pogled na malu zlatnu uricu obloženu emaljom koja joj je visila oko vrata.— Već je kasno. Crkva je zatvorena... a zacijelo je i pod paskom ...— Upravo je počeo blagoslov. Careve mjere odnose se samo na samostane, a ne na crkve gdje se i dalje obavlja služba božja. Crkvenjak će za svaki slučaj ostaviti jedina vrata otvorena cijelu noć. Njegova Uzoritost očekuje Vas poslije blagoslova.— Gdje? Crkva je velika.— Uđite kroz lijevi portal i kad dođete do klizišta, potražite Ilarijiinu grobnicu. Na njoj je kip žene koja leži s nogama na malome psu. Tu će Vas dočekati kardinal.— Zar nećete ići sa mnom?— Ne. Uzoriti je naredio da napustim svratiste još noćas. Misli da nije dobro da nas vide na okupu. Ja sam ispunio svoje poslanje pa tnogu ići za drugim poslom.— Hvala, velečasnu. Reći ću svome kumu kako ste savjesno obavili svoju zadaću. A ja ću se sada spremiti da se s njime sastanem.

384— Neka Vas dragi Bog čuva! Molit ću za Vas!Stavivši svoj dugi prst na usta preporučujući šutnju krene prema izlazu hodajući na vršcima velikih cipela i držeći se poput urotnika što bi Marijani bilo u svakoj drugoj prigodi smiješno. Lažni siinjar Zecchini izađe iz sobe jednako tiho kao što je i ušao.Mairijana pođe do toaletnog stolića, skine šešir, uvjeri se da frizura nije suviše oštećena, zatim iz vezene vreće, koju je dostavio Orlandi prije no što je ušao svećenik, izvuče veliiki crveni šal od kašmirske vune pa ga stavi na glavu i omota se u njega poput građanke. Poslije toga otvori vrata Agatine sobe i ustanovi da je djevojka zaspala kako je i proirekla. Ispružena na ležaju, posve odjevena, mije ni čula da su se vrata otvorila. Marijana se nastmijehaie. Mogla je mirno.ići na sastanak, jer se Agata neće tako skoro probuditi.Silazeći niz stubište susrela je Orlandi ja koji se žurio uz stube s pliticom punom tanjura, čaša i jedaćeg pribora.— Večera će biti malo kasnije, molim Vas lijepo — reče mu Marijana. — Htjela bih... poći malo u crkvu i pomoliti se, ako je to moguće.Poslovni smiješak svratištara Orlandi ja postade nešto topliji.— Dakako moguće je! Upravo je sad blagoslov. Pođite, sinjorina! Podvorit ću Vas čim se vratite.— Da li će me ... vojnici propustiti?— Kako? Zar bi Vam mogli zabraniti da idete u crkvu? — ozlojeđeno će čestiti svratištar. — Mi smo ovdje svi dobri kršćani. Kad bi zatvorili crkve, pobunio bi se cio grad! želite li da Vas pratim?— Da, samo do vrata Vaše kuće. Zatim ću ići sama ... aili Vam ipak zahvaljujem na dobroj volji.285Marijana, ispraćena od Orlandilja koji se mrko držao, prođe kroz svratiste, a da se vojnici na oj u nisu Mi obazirali. Oiruilo se da i nisu bili osobito nastrljivi. Narednik je s nekim kaplarom igrao karte, drugi su pričali ispijajući vrčeve. Neki su izvukilii duge zemljane lule, pušili i sanjarili uprdjevši oči u zadimljeni strop. Čim je Mari-1 jana zašla iz kuće, pritegne oko sebe šal i stane trčati preko

trga. Sada je već bila potpuna noć, tu i tamo postavljene svjetiljke dopuštale su da se jasno vidi zdanje stare bazilike.Digao se lagani vjetar donoseći mirise ladanja. Marijana se časkom zadrži na trgu da ih udahne. Nebo, isprano nedavnom kišom, razapelo je povrh njezine glave svoj tamni modri svod na kome su blago svjetlile tisuće zvij'ezda. Negdje je u moći netko pjevao prateći se na gitari, a iz otvorenih crkvenih vrata dopirali su do mlade žene zvuči crkvene pjesme, čovjek je pjevao neku ljubavnu pjesmu, a crkvena pjesma dičila je slavu Božju i gorke radosti odricanja i čovječnosti. Jedna je pozivala na zemaljsku sreću, a druga na strogu poslušnost volji Božjoj. Manijama je malko zastala jer za nju nije bilo izbora između ljubavi i dužnosti. Njezina ljubav nije ju ni pozivala niti ju je tražila. Ta se ljubav vozila među svečano raspoloženom svjetinom po cestama Nizozemske, smiješila se svojoj mladoj žetnd i nije se brinula za onu koju je ostavila i koja posramljena i okrvavljena srca ide k neznancu da bi on osigurao njezinu djetetu pravo da živi uspravne glave i ponosita čela.Odlučno se odvrati od ljubavne pjesme i promatraše crkvu. Ta je u taimi djelovala nekako jezovito svojim zdepastim obrisima i visokim tornjem koji se dizao u nebo poput glasna zazivanja. Marijanino zazivanje nriije čuo Bog pa neće stići prijatelj koga je zazvaia u pomoć! Bio je daleko od nje. Možda ju je i on zaboravio ... Uzbuđenje286stegne Marijani srce i brzo se proimijeni u naglu srdžbu.— Kakva si ti budala! — promrsila je između stisnutim zubi. — Dokle će te još dirati vlastita sudbina? Ona je onakva kakvu si sama izabrala, kakvu si sama htjela! Uvijek si znala da moraš platiti svoju sreću, 'iako ti se činila kratkotrajnom. Plati i sada i ne optužuj sudbinu, ne pred-bacuj joj! Onaj tko te očekuje uvijek te je ljubio. On hoće samo tvoju sreću... i tvoje unutrašnje smirenje. Imaj u njega povjerenje kao što si ga nekoć imala! ...Marijana se odlučno uputi prema trostrukom portalu, popne se po nekoliko stepenica i gurne vrata lijevog portala. Njezino čuvstvo uznemirenosti i zabrinutostii nije nestalo. Unatoč svemu nije se mogla oteti nepovjerenju prema svome kumu, što ju je boljelo i

zbog čega je sama sebi predbacivala. Kako bi rado htjela da ima slijepo povjerenje u njega kao ono za nejakih dana! ... Ali to nevjerojatno vjenčanje! To podvrgavanje cijeloga njezina bića što ga to vjenčanje zahtijeva! ...Samo je crvena svjetiljka u koru i nekoliko svijeća rasvjetljivalo katedralu koju je noć zavila u tamu. Na glavnom oltaru stari svećenik bijelih ko&a u misnici imutnosrebrnaste boje obavljao je službu božju za nekoliko vjernika koji su klečali i kojima je Marijana, ulazeći u crkvu, vidjela leđa a čula je njihovo mrmljanje što se miješalo s tihim zvucima orgulja i skladno dizalo do visokoga tamniomodrog gotičkog svoda koji se gubio u tami.Na čas zastane kraj škropionice s posvećenom vodom, prekriži se i prigne koljeno izgovo-rivši u sebi kratko tnolitvicu pri kojoj nije sudjelovalo njezino srce. Bila je to više neka uljudna fraza izrečena gospodinu Bogu. Duhom je bila daleko. Bešumno, poput sjene, klizne niz bočni brod, prođe pored elegantnog osmerokutnog zda-287nj a1 u ikome je bio neobičan Krist na Križu, odjeven u dugu bizanitinsiku haljinu, i napokon dođe do križiš'ta. Tu je klečalo nekoliko likova, ali niije našla onoga koga je tražila. Nitko od onih koji su tu bili nije okrenuo glavu prema njoj.Polako se približi grobnici. Odmah ju je u-gledala. Bila je tako lijepa da Marijana nije ni pogledala prekrasnu sliku Djevice2 između dva sveca te joj se pogled zaustavi na grobnici. Nije mogla zamisliti da bi grob mogao biti tako lijep i da ima toliko cara zbog čistoće d smirenosti. Na kamenoj ploči ponad friza na kojem su bili prikazani anđelaići i debeli vijenci počivala je mlada žena u dugoj haljini. Noge su joj bile na malome psu, ruke je prekrstila na finim nabori-ma haljine, a kose joj padale izvan cvijetnog vijenca i okruživale mlado i prekrasno lice što ga je Marijana dugo promatrala očarana mladošću kipa koji je kipar prikazao s mnogo ljubavi. Nije znala tko je ta Marija koja je umrla još prije če-tini stoljeća, pa ipak joj se činila neobično bliska jer je na tom finom licu kao naslućeni odraz bio trag trpljenja koje je tu Ilaniju u ranom djevoja-štvu bacilo u grob.Boreći se s nesvjesnim nagonom da svoju ruku položi na ruku djevojke koja tu leži, a i s osjećajnošću koja joj se činila opasnom,

Marijana pođe malo dalje pa klekne, rukama prikrije lice i pokuša da se moM. No budno je pazila ne bi li primijetila što bi za nju bilo važno. Nije zadrhtala kad je netko kleknuo na susjedno klecalo. Podigne oči i prepozna svoga kuma usprkos visoku ovratniku cme haljiine koji mu je skrivao poda lica. Vadeći da ga ona gleda, nasmiješi se.— Blagoslov će uskoro svršiti — prošaptao je.— Razgovarat ćemo kad svi izađu.Nije trebalo dugo čekati. Svećenik je za nekoliko sekunda sišao s oltara i odnio pokaznicu u sakrdsitiju. Grkva se pomalo praznila. Nastala je kratkotrajna lupa stolica koju su proizveli ljudi što su izlazili. Crkvenjak je pogasiio svijeće i onu svijetiljku u koru. I dalje su gorjele samo svijeće u knižištu pred vrlo lijepim kipom Svetog Ivana Krstitelja, što je očito bio djelo istog umjetnika1 koji je izradio grobnicu. Kardinal ustane s klecala, sjedne u jednu klupu i rukom pozove Marijanu da učini isto. Ona je počela razgovor.— Došla sam kao što ste mi naredili ...— Ne, nisam naredio — blago je ispravi Ga-uthder de Chazav. — Molio sam da dođeš jer mislim da je to za tebe spasonosno. Zar si došla ... sama?— Da, sama! ... A Vi ste tako i predvidjeli, zar ne? — pridoda Marijana s nešto gorčine što niije izmaklo finom prelatavu uhu.— Ne. Bog mi je svjedok da bi md bilo draže da sama nađeš čovjeka koji bi mogao zadovoljiti i tvoju dužnost i tvoju naklonost. Priznajem da nisi imala mnogo vremena, a možda ni izbora. No ja ipak imam dojam da se na mene Ljutiš, iako se nailaziš u nuždi.— Ljutim se saimo na sebe, kume, budite u-vjereni. Recite mi je li sve uređeno što se tiče moga braka?...— S Englezom? Poništen je, a to možeš i sama razabrati jer te inače ne bih ni pozvao. Nisam imao poteškoća da dobiješ poništenje braka. Okolnosti su bile zaista iznimne, morali smo se zadovoljiti smanjenim brojem sudaca koji su rješavali tvoj slučaj. A da ti pravo kažem, na to sam i računao jer inače ne bi išlo tako brzo. Obavijestio sam vrhovnu duhovnu vlast cnkve u Engleskoj o tom poništenju, a pisao sam i notaru koji je sastavio ugovor. Slobodna si!1) »Tempiettoc, hramić, djelo kipara Mattea Civitali (1435—1501).

2) Madona, naslikao 1509. fiorentinski slikar fra Bartolomeo.2881) Jacopo della Quercia iz Siene (1375—1438). 19 Marijana II289— U taiko kratko vrijeme! Od srca Vam zahvaljujem. Vrlo se radujem što je s mene spao mrski lanac d nikada Vam se neću moći dovoljno zahvaliti. Omi mi se, da ste Vi, kume, postali vrlo važna i moćna osoba.Unatoč slaboj rasvjeti Marijani nije izmaklo da je lagani osmijeh razvedrio nelijepo kardinalovo Mce.— U mene je samo ona moć kaju dobivam od Boga. Marijano, jesi M. spremna da čuješ nastavak?— Jesam ... iM barem tako mislim.Bio je to neobičan razgovor u pustoj katedrali. BiM su sami, jedan uz drugog u tamnom svijetu u kome je sjaj pokoje svijeće kadšto o-svijetMo poneku umjetninu. Zašto su ovdje a ne u sobi u svratiš.tu u koju bi i kardinal usprkos vojnicima mogao ućd u građanskom odijelu... baš kao što je došao i velečasni Bichette? Marijana je predobro poznavala svoga kuma pa je znala da je namjerice izabrao tu okolinu možda poradi toga da riječima što će ih s njome izmijeniti dade svečani okvir. A možda je to bilo i stoga jer se činilo da se sada u molitvi duševno sabire prije negoli će nastaviti. Sklopio je oči, sagnuo glavu. Marijana pomisli da moli. Njezini živci, izmučeni putem i tjeskobom, bili su krajnje napeti. Nije se mogla svladati te ga odrešito opomene:— Slušam Vas!Kardinal ustane, položi ruku na rame mlade djevojke i blago joj prigovori:— Ti si nervozna, mala, i to je sasvim prirodno. Znaj da će na tebe pasti sva odgovornost za ono što slijedi, pa je normalno da sam se morao malo pribrati. Sada poskišaj. Znaj da ne smiješ prekršiti riječ čovjeku koji će ti dati ime. Vi ćete se vjenčati. AM nikad nećete biti bračni par, i u tome je sva muka za mene jer sluga Božji ne smije tako gledati na brak. Sklapajući takav ne-290prirodna brak učinit ćete ipak jedno drugome uslugu jer će on i tebe

i tvoje dijete spasiti od sramote, a ti ćeš ga obdariti srećom kojoj se nije nadao ... Zahvaljujući tebi, neće se ugasiti veliko ime ikoje je on osudio na smrt.— Zar je taj čovjek... nesposoban da ima dijete? Zar je prestar?— On nije ni star miti nesposoban, ali ne može zaima/sliti da bi imao poroda, a toga se i boji. Mogao bi doduše posvojiti i koje dijete, ali se zgraža od toga da prostu ikrv naoijepi na staro stablo svoje obitelji. Ti ćeš mu donijeti krv čovjeka, koji je ne samo car nego kome se nadasve divi, a ta će krv biti pomiješana s najboljom krvi Francuske. Marijano, ti ćeš se sutra udati za kneza Corrada Sant'Anna.Marijana zaboravi gdje se nalazi i krikne:— Za njega? Zar osobu koju nitko nije vidio?Kardinalovo se Hice skameni. Plavo mu se oko zaiskri.— Kako to znaš? Tko ti je o njemu govorio? Mlada žena u nekoliko riječi ispriča što jevidjela i čula u svratištu i završivši piri ču dome-tne:— Govori se da nosi gadnu bolest i da se zbog toga brižljivo skriva. Govori se čak i da je lud...— Nitko ne može zauzdati ljudski jezik, a još manje ljudsku maštu. Ne, on nije lud. Ja ni-saim ovlašten da ti iznesem razloge zbog kojih se hotimice posve odijelio od svijeta. Ti su razlozi njegova tajna. Možda ti ih jednoga dana otkrije, ako bude mislio da to treba učiniti... no to bi me vrlo čudilo. Samo znaj da su njegovi razlozi ne samo opravdani nego i plemeniti.— Ipak... Da bismo bili vjenčani, moram ga vidjeti — reče Marijana nesvijesno se pona-davši.Kardinal digne glavu i odvrnu:291— Morao bih patimjetliitj da se ne može obuzdati nd ženska radoznalost. Slušaj dobro, Mari-jano, što ću iti sada neći, jer itd vaše neću ponoviti. Između tebe i Corrada Sant'Aima bit će ugovor sličan onome što smo ga ma sklopili. On ti daje ime, priznat će tvoje dijete kao svoje, d ono će jednoga dama birta baštiniilkom njegova imutka i njegove časti, aM vjetrojatino nikada nećeš ugledati njegova lica pa ni u času vjenčanja.

— No Vi ga svakako poznate! — usklikne Mamhj&na jer joj se čintido da se kacrdinal s aiždt-kom obavija tajamstivenošću što jiu je razdražilo. — Jeste M ga vidjeli? Zašto se skriva? Zar je nakazan?— Nemoj tako. Mari jamo! Ja sam ga često vidio. Poznam ga od njegova rođenja koje je bilo strasno dramatično. No zakleo sam se na čast i Evanđelje da ništa neću otkriti što se odnosi na njegovu osobu. Bog mi je svjedok da bd sve dao kad bi bdilo moguće da vas dvoje budete pred cijelim svijetom pravi bračni par, jer je to neobično vrijedan čovjek. No budiući da je tome tako kako jest, mislim da radim u najboljem interesu vas oboje kad sklapam taj brak ... brak dvoje ... da tako kažem ... nesretnika. Ti moraš u zamjenu za sve što će ti donijeti živjeti časno i ispravno, jer ćeš od sada biti vrlo velika dama; moraš poštovati obitelj, kojoj ćeš pripadati, kojoj korijenje sdže čak u stari vijek i kojoj je pripadala ona koja počiva u ovom grobu. Jesi li na to spremna? Da se razumijemo! Tražiš li samo zgodan pokrivač da bi mogla provoditi slobodan život uz bilo koga, bolje bi bilo da se povučeš i da tražiš drugdje. Znaj da ti ne nudim sreću nego dostojanstvo i čast čovjeka koji neće biti uz tebe da to brani i da ti pružam život bez materijalnih briga. U jednu riječ, tražim od tebe da se od sada unaprijed ponašaš dolično svome rodu i prema običajima svoje obitelji. Ako td se uvjeti čine teški, još je vrijeme da se povučeš. Imaš deset292minuto za razmišljanje pa ćeš mi onda reći želiš ld ostati pjevačica Manija Stela ili postati kneginja Sant'Amna...Pričindlo joj se da se želi udaljiti od nje i o-staviti je da razmišlja, no Marijanu je obuzeo nagli strah pa ga zgrabi za rukav i zaustavi.— Još jednu riječ, kume! Mođim Vas, shvatite što za mene znači odluka koju moram donijeti! Dobro znam da nije običaj da djevojka iz otmjene kuće raspravlja o braku što su ga odredili njezini roditelji, ald priznajte da su u ovom slučaju iznimne okolnosti.— Priznajem. Ipak sam mislio da nećeš više o tome raspravljati.— I neću, neću o tome govoriti. Vjerujem u Vas i ljubim Vas kao što bih ljubila svoga oca. Ali bih ipak htjela malo više objašnjenja. Rekli ste mi da odsada moram živjeti po zakonima obitelji Sant'Anna, i

poštivati ime koje ću nositi ...— Pa što? — oštro otpovrgne kardinal. — Nisam ni mislio da ću iz tvojih usta čuti takva pitanja...— Loše se (izražavam — proštenje Marijana. — Drugim riječima, želim pitati kakav će biti moj život od časa kad budem udana za kneza? Da li ću imorati živjeti u njegovoj kući i pod njegovim ikmovom? ...— Već sam ti rekao: ne. Moći ćeš živjeti gdje ti se bude sviđalo, u palači d'Asselnat ili bilo gdje drugdje. Ako budeš htjela, moći ćeš biti u nekom drugom dvoru koji pripada knezu Sant' Anna, ili u viili koju ćeš sutra vidjeti, ili u njegovim palačama u Veneciji ili u Firenci. Bit ćeš sasvim slobodna, a upravitelj kneza Sant'Anna pazit će ne samo da ti život bude bez materijalnih briga već da bude i raskošan kako dolikuje ženi tvoga položaja. Samo je potrebno da brižljivo paziš na svoj društveni položaj. Nikakvih skandala, nikakvih prolaznih avantura, nikakvih ...293— Oh, kume! — uvrijeđeno uskldikne Marijana. — Nikada Vam nisam davala povoda da biste mogli predpostavitd da bih se tako ponizila ...— Oprosti, to također nije orno što sam htio reći. I ja se loše izražavani. Mislio sam na tvoj položaj pjevačice što si ga izabrala i na opasnosti koje su s njim povezane, a o kojima možda nisi ni razmislila. Točno znam koga ljubiš i tko tebe ljubi. Premda želim taj izbor tvoga srca, predobro znam da je on i suviše moćan da te ne bi privukao k sebi kad zaželi. Ti nemaš snage da se boriš protiv njega i protiv sebe. Tražim od tebe, dijete moje, samo to da se uvijek sjetiš imena koje ćeš nosditi i da se prema tome i ponašaš. Nikada ne radi tako da bi ti tvoje dijete... odsada vaše dijete ... jednom moglo predbaciti. Mislim da ti mogu pokloniti svoje povjerenje. Ti si dijete mojega srca ... Nisi imala sreće. A sad te ostavljam da razmisliš.Pošto je to rekao, kardinal se udalji nekoliko koraka i poklekne pred ikipom svetoga Ivana o-stavivši Marijanu kraj grobnice. Nesvjesno se okrenula prema tome grobu kao da bi kamenita usta morala odgovoriti na kardinalovo pitanje. Život mlade žene koja tu počiva

zacijelo se sastojao u tame da je časno živjela i časno umrla. Takva čast i dostojanstvo privlačili su Marijanu. Iskreno je sama sebi priznala da 'baš nema sklonosti za avanture kakve je proživjela i pomislila je da bi sada, da su prilike bile drukčije, a naročito da je Francis drukčiji, živjela mirno ... časno i dostojanstveno u veličanstvenom sjajnom Sel-ton Hallu.Polagano se približi grobnici, rukom pređe po mramornom naboru i prestraši se njegove hladnoće. Zar se samo vara ili je zaista preletjeo aismijeh nježnim ilicem Ilarije i preko njezinih sklopljenih očiju? To se lice iznad visoka ovratnika Marijani pričinilo mudrim. Kao da je mlada294žena iz onoga srvijeta htjela ohrabriti svoju živu sestru...— Luda sam! — uzbuđeno pomisli Marijana. — Imam priviđenja. Valja ijednom zauvijek zavr-sM!Okrenuvši se odlučno od kipa, pođe do kuma koji je molio držeći glavu među dlanovima i jas-nlim glasom izjavi:— Spremna sam. Sutra ću se udati za kneza. Ne pogledavši je, a čak i ne okrenuvši se,kardinal je i dalje upirao oči u kamenitog svetog Ivana. Samo je promrmljao:— Dobro. Sada se vrati u svratiste. Napustit ćeš ga sutra u podne, ući ćeš u kočiju i narediti svome koči jašu da (krene prema Lukansikim toplicama koje su udaJjene nekih četiri do pet milja. Tome se nitko neće čuditi jer misle da se ideš liječiti. No nećeš ići do tamo. Jednu milju odavle vidjet ćeš na putu malu zavjetnu kapelu. Tamo ću te čekati. Pođi! ...— Zar ćete Vi još ostati? Tamno je... a i hladno.— Tu stanujem. Crkvenjak je prist... moj prijatelj! Pođi u miru, mala! Čuvao te Bog!Činilo se da je umoran i da mu je stalo da ona što prije ode. Baoivši zadnji put pogled na Ilarijin kip, Marijana krene istim putem kojim je i došla. Duh joj je bio zaokupljen neobičnim mislima. Zar se uvijek iznova mora čuditi kumu? Koju je riječ htio izgovoriti u vezi sa crkvenja-kom? Zar riječ pristaša? Čiji pristaša? Zar je moguće da crkveni knez, rimski kardinal, pripada nekoj sekti? Kojoj?... Pred

njom je bila nova zagonetka, ali će imožda biti najbolje da se njom ne bavi... Zamorile su je tajne koje odasvud ispunjavaju njezin život!Godio joj je noćni zrak nakon mirisa ugašenih voštanica i hladna kamena. Zrak je ugodno mirisao, a nebo bijaše lijepo, čudeći se Marijana ustanovi da je smirena pošto je izrekla odluku.295Umalo što nije bila sretna kad je pristala na to čudno vjenčanje. Bila bd zaista luda kad bi odbila brak koji joj osigurava život prema njezinim sklonostima i njezinu položaju po rođenju ostavljajući joj na volju da sama bude svoja gospodarica... pod jednim uvjetom da časno i dostojanstveno nosi ime Sanit'Anna!Čak i slika Jasona Beauforta, koju je načas dozvala u sjećanje, niije poremetila tu novu unutrašnju vedrinu. Bilo joj je krivo što je zabila u glavu da će u Jasonu snaći spas. Sudbina je sama izabrala mjesto nje, a možda je d tako bolje. Sve u svemu, jedino biće što joj je nedostajalo bio je dragi Arkadije. Sve je bivalo lakše kad je on bio uz nju!...Kad je prelazila preko tamna trga, iznenadila ju je dšina. Ni od kuda nije bilo čuti nikakva glasa. ZamijemoJla je ljubavna pjesma... Ostala je samo noć, ostao je tjeskobni mrak. Kad se i on stane razvedravati, doći će dan za koji ne zna da Ili će biti vedar. Marijanu prožmu žmarci, a da sama nije znala zbog čega.296XGLAS IZ OGLEDALAKad je njezina kočija prošla kroz vrata goleme rešetkaste ograde s grbocrn koja je između visokih zidova predstavljala crnu i zlaitnu čipku, Marijana je imala dojam da ulazi u novi svijet koji čuvaju kameniti divovi što stoje nad ulaznim stubovima i od kojih je jedan oboružan s napetim lukom, a drugi zamahuje kopljem. Činilo se da ti divovi upozoruju posjetnika da ne smije prijeći preko zabranjena praga. Kao nekim čudom otvoriše se pred konjima na rešetki dvokril-na vrata, a da se mije pojavio nikakav čuvar; nije bilo ni pasa koji su prestrašili onoga oružničkog časniika. Nije bilo vidjeti ni žive duše. Uz rub duge ulazne po&ljunčane aleje bili su zasađeni

šimšari i visoki crni čempresi, a između njih limuni u kamenim posudama. Aleja se pružala prema samom zelenilu što je smireno okruživalo zamagljeni vrutaik vodoskoka koji je šikao iz jednog basena.Kako se kočija dalje kretala po pjeskovitoj aleji, otvarali su se duboki izgledi na romantični park s kipovima, golemim drvećem i vitkim kolo-nadama. Bio je to biljni d kameniti svijet u kome je naizgled vladala voda, a nije bilo cvijeća. Marijanu je svladala neka neodoljiva zebnja, te je zaustavivši dah promatrala... Kao da je vrijeme stalo. Ljupko lice Agate, koja je sjedila sučelice, bilo je sleđeno u izrazu neodređene bojazni, činilo se da je samo kardinal, zanesen u misli.297mirno sjedio u svome kutu i da ga zanima okolica i nejasna tuga koja zrači iz toga posjeda. I sunce, koje je još sijalo kad su izlazili iz Lucce, nestalo je pod gomilom bijelih oblaka kroz koje su prodirale pojedine zrake svjetla. Atmosfera je odjednom postala teškom. Nijedna ptičica nije pjevala, niti je bilo čuti nikakva zvuka ni šuma o-sim turobne pjesme vodoskoka. Svi su u kočiji šutjeli ild potiho žviždukali kako je to već običaj na beskrajnim putovanjima.Berlinka zaokrene, prođe pokraj šumarka golemih tuja, a tad se pred putnicima pomoli... sanja. Na kraju dugoga zelenog tepiha, po kome su se propinjali konjski kipovi i šetali svečani i sjajni bijeli paunovi šireći svoje sniježno perje, jedna je palača, naslonjena na daleko plavetnilo toskanskih brežuljaka, odražavala u vodenom zrcalu svoje mirne skladne linije. Činilo se da bijeli zidovi, okrunjeni stupićima.. visoki svijetli prozori oko velikog trijema na stupovima između kojih su bili kipovi, kupola na središnjoj zgradi koja se sjala poput starog zlata, a na vrhu koje jaše konjanik na jednorogu1, činilo se da cio dom, građen u renesansnom stilu, miješan s raskošnim barokom, sniva kao u nekoj priči. Kroz šumarke što su se natisnuli sa svake strane zelenog tepiha i velikog basena probijale se presjeke u kojima su sunčeve zrake osvjetljavale nježno zelenilo i rasuto bjelilo i otkrivale ponegdje duboko sakrivene čarobne ko Ion ade i zapjenjene vodopade.Kardinal je kradomice pazio na Marijanine dojmove. Širom

rastvorenih očiju i poluotvorenih usta svaikom žilicom svoga bića updjala je ljepotu čarobna posjeda. Kardinal se nasmijehne:— Ako ti se sviđa villa dei cavalli, možeš tu boraviti koliko ti je drago ... pa i zauvijek.Prelazeći preko diskretnog podvaljivan ja Marijana se začudi:1) Bajoslovni konj s rogom na čelu. 298— Zašto se zove villa dei eavalli?— Seljaci su je nazvali... vilom konja. Tu gospodare konjii, omi su tu pravi kraljevi. Već dva stoljeća drži Samt' Anna ergelu koja bd nema sumnje bila jednako slavna kao glasovite pastušni-ce vojvode od Mantove kad bi se njezini proizvodi izvodili pred svijet. No knezovi Saiit' Anna nisu se ndkad odjeljivali od svojih životinja osim kad su ih nekome iznimno darovali. Gledaj ...Prifaližavaili su se dvorcu. Marijana zapazi pokraj glavnog basena jedan drugi u kome je voda šikala iz jedne morske školjke. Malo dalje, između dva otmjena stupa koji su vjerojatno označivala puit u konjušnice, držao je jedan kunjusar rukama tri veličanstvena isiniježnobije.ila konja koji su svojim raspuštenim grivama i poput perjanice uzdignutim repovima bili vjerojatno modeli za kipove što su krasili park. Marijana je od svoga najranijeg djetinjstva obožavala konje, ljubila je njihovu ljepotu, bolje ih je razumjela nego ijedno ljudsko biće pa se nije plašila na najčudljivi-jdh konja. Tu je strast naslijedila od tete Elis koja je bila osobito dobra jahačica prije negoli je nesrećom pala s konja i ostala hroma. Tri sjajne životinje koje je ugledala značile su za nju naj-pnijazniji i najtopliji, upravo prijateljski doček.— Ah, sjajni su — uzdahne... No kako se priiviknu na nevidljiva gospodara?— Za njih on nije nevidljiv — odrešito od-vrartđ kardinal. — Oni su Corradu Sant' Anna jedino veselje. No, stigli smo.Posto su konji izveli vrlo ilijepi krug, što je služilo na čast Graikhu, kočija se zaustavi pred velikim mramornim stubištem s dva prilaza na kojima je biia poredana služinčad. Marijana ugleda veliku četu slugu odjevenih u haljine bijele i zlatne boje. Njihove naprašene vlasulje isticale su njihovu južnjačku put i nepokretne crte lica. Na terasi pred trijemom čekale su tri crne osobe. Jedna je bila žena

bijele kose. Tek su bijeli299ovratnik i zlatni ključevi koji su visili oko pasa razvedirivali ozbiljnost njezine odjeće. Drugi čovjek bio je čelav i ikržljav svećenik, neodređene dobi, a treći bijaše veLik i snažan, imao je rimsko Ilice i guste crne kose koje su na sljepoočica-ma bile posrebrene. Taj je bez prave otmjenosti nosio besprijekorno odijelo. Na njemu je sve go-voniilo o njegovu seljačku podrijetlu i o gruboj snazi ikakvu može dati samo zemlja.— Tko su ti? — zašapuće Marijana koju se ono troje neobično snažno dojmilo. Uto su dvije sluge već otvarale vratašca na kočiji i spuštale papučicu. Kardinal joj odgovori:— Dona Lavinija je već desetljećima gazdarica u dvorcu Samt' Anna. Potječe od niskog propalog plemstva. Ona je odgojila Corrada. Otac Amundi je njegov kapelan, a Matteo Daimiani je upravitelj i knežev tajnik. iSiđi i sjeti se svoga podrijetla. Marija Steia umire ... zauvijek.Marijana stupi nogom na zemlju... kao da sanja. Uprdijevši oči u one ikoji su se gore, pred trijemom, duboko klanjali, penjala se ikao u snu po stepenicama između dva reda ufcrućenih slugu. Kum ju je vodio čvrstom rukom. Iza sebe je čula kako Agata snebivajući se nervozno diše. Sunce koje se pojavilo nije bilo toplo, a ipak je Marijani postalo zagušljivo. Imala je volju da ra-zveže vrpcu kuku]jače, koja ju je stezala oko vrata. Jedva je čula kad joj je kum predstavio ono troje ljudi i dobrodošlicu gazdarice koja je sva ponikla u duboku naklonu kao da se klanja nekoj kraljici. Marijani se vlastito tijelo pričinilo automatom. Postupala je nesvjesno, refleksno, kao da nema svjesne volje, čula je samu sebe kako ljubazno odgovara na prijaznu dobrodošMcu kapelana i dona Lavinije. Najviše se Marijane dojmio tajnik. Njegove blijede oči oštro su se upile u Marijanimo Mce. činilo se da pomno ispituju svaku njezinu crtu, kao da bi mu te njezine crte mogle odgovoriti na pitanje što ga samo on zna.300Marijana bi se mogla zakleti da je u tom neumoljivu pogledu bilo i bojazni. Nije se varala: Mat-teova šutnja bila je puna nepovjerenja a

sadržavala je i upozorenje. Bilo je očito da mu nije pravo što se ovamo uvlači ta strankinja. Marijana je odjednom imala dojam da u njemu ima neprijatelja ...Dona Lavinija držala se sasvim drukčije. Njezino vedro lice, usprkos neizbrisivim tragovima pretrpljenih nevolja, bilo je čista blagost i dobrota, a u njezinu smeđu oku vidjelo se divljenje. Podigavši se 'iz duboka naklona, poljubila je Marijani ruku i promrmljala:— Blagoslovljen budi Bog ikoji nam šalje tako lijepu kneginju!Iako se otac Amundi držao vrlo otmjeno, činilo se da nije baš sasvim priseban. Marijana zapazi da sam sa sobom nešto govori i da brzo i nerazumljivo mrmlje kroz zube, te joj je samoj bilo neugodno. No mladoj se ženi nasmiješio tako vedro, iskreno i očito zadovoljan što je vidi, da se Marijana pitala nije li on možda slučajno meki stari prijatelj koga se ne može sjetiti.— Otpratit ću Vas do Vaših odaja, Preuzviiše-nosti — toplo jioj reče gazdarica. — Matteo otpratiti Njegovu Uzoritost.Marijiaina se nasmiješi, zatim pogleda svoga kuma.— Pođi mala moja — savjetovao joj je — i odmori se. Potražit ću te večeras prije obreda da bi te knez mogao vidjeti. Marijana ne odgovori i ne postavi pitanje koje joj je nehotice naviralo na usta pa pođe za donom Larvinijom. Kao još •nikada da sada grizla ju je znatiželja da i ona vidi toga nepoznatog kneza, gospodara ovog imanja što joj se pričinilo gotovo nestvarnim i u kome su bile upravo basnoslovne životinje. Knez ju je htio vidjeti, pa zašto i ona ne bi vidjela fcne-za? Zar je to bolest od koje navodno boluje zadsta tako teška i strašna da mu se oe bi mogla pribli-301žiti? Pogled joj padne ina uspravna leđa gazdarice koja je pred njom išla šumeći svilom i zveke-ćući ključevima. Što je ono rekao Gauthier de Chazav? Zar nije rekao da je ona odgojila Corra-da Samt' Amna? Sigurno je da ga nitko ne zna tako dobro kao ona... a činiilo se da je bila sretna kad je Marijana stigla ...— Navesti ću je da govori — pomisli mlada žeina. — Morat će govoriti.Unutrašnja veJiičanstvenost vile nije ni u čemu zaostajala za

ljepotom perivoja. Iz trijema, ukrašenog baroknim nakitom u štuku i svjetiljkama od pozlaćenog kovanog željeza, dona Lavi-nija provela je svoju novu gospodaricu kroz golemu dvoranu koja je blistala od prigušenog sjaja zlata, zatim kroz niz salona od kojih je ijedan bio naročito raskošan. U njemu su fino izvajani zlatni i crveni okviri isticali mutno zrcalenje crnih lakiranih ploča, no to je bilo iznimno jer su opći ton u cijeloj kući davale bijela i zlatna boja. Čak je pod, po kome su bezumno klizile, bio mozaik od bijela i crna mramora.Odaje, određene za Marijanu, bile su u lijevom krilu. Njezina je soba bila ukrašena u istom tonu ali tako neobično da se Marijana iznenadila. I tu je bila samo bjelina i zlato unatoč dvjema komodama od grimizna laka koje su unašale topliji ton. Na vijencu tik ispod stropa koso su vi-sili kao u naravi naslikani portreti osoba u odjeći staroj dva stoljeća, te se činiilo da prate svaki pokret onoga tko je bio u Dim odajama. Zidove je krasilo obilje zrcala. Bilo ih je posvuda, te su se tamni likovi Marijane i done Laviraj e u njima bezbroj puta umnožavali U njima se zrcalilo i silno, upravo porazno bogatstvo velikog venecijanskog kreveta prevučenog brokatom. Do kreveta se lišilo trima stepenicama kao na prijestolje. Pored njega boda su dva venecijanska svijećnjaka koji su prikazivali crnce u perzijskoj odjeći koji su nosili kitu visokih crvenih svijeća.302Marijana je iznenađeno i zabrinuto promatrala taj raskošan i dojmljiiv namještaj.— Zar je to... moja soba? — upitala je kad su sluge unosile prtljagu.Dona Lavinija otvori jedan prozor, namjesti bolje golemu kitu jasmina koja je iz vaze od ala-bastra rasipala svoju sniježnu bjelinu.— To je soba svih kneginja Sanit'Anna i to već dva stoljeća. Sviđa li Vam se?Ne odgovorivši Marijana je radije sama postavila pitanje.— Čemu tolika zrcala?Imala je dojam da je to pitanje gazdarici bilo neprilično. Njezino umorno lice malo se zgrči. Okrenula se i širom otvorila vrata u jednu malu sobu koja je bila kao izdubena u bijelu mramoru. To je bila kupaonica.

— Baka našega kneza — konačno reče gaz-dairica — bila je neobično lijepa žena... da ju je bila milina gledati. Ona je naredila da se postave tolika zrcala. Poslije su ih ostavili...Činilo se da joj je nešto krivo. Ton kojim je to kazala pobudio je Marijaminu pozornost jer se sve više stala zanimati za tu neobičnu obitelj.— Mora da je negdje u ovoj kući i njezin portret — nasmiješivši se ireče. — Rado bih ga vidjela.— Bio je jedan... ali ga je vatra uništila. Ako gospođa želi da se odmori, da se okupa, da se okrijepi?— Sve troje, ako dopustite, ali najprije kupku! Gdje ste smjestili moju sobaricu? Htjela bih da bude pokraj mene — dometne Marijana uz vidljivo olakšanje Agate koja je, otkako su ušli u kuću, hodala samo na vršcima prstiju kao da je u nekom muzeju ili crkvi.— Ima jedna mala sobica na kraju ovoga hodnika — odgovori dona 'Lavinija odgurnuvši rukom jednu izrezbarenu ploču koja je bila tako303dobro uložena u zid da se vrata nisu mogla ras-poznati.— Tu će se unijeti jedan krevet. Idem prirediti kupku...Spremala se da ode. Marijana je zadrži.— Dona Lavini ja ...— Preuzvišemostd ...Marijana uperi pogled svojih zelenih očiju u gazdaričine oči i blago upita:— U kojem se dijelu palače nailaze kneževe odaje?Dona Lavinija očdito mije očekivala to pitanje koje je ipaik bilo posve razumljivo. Marijana je bila uvjerena da je gazdarica problijedjela.— Kad je tu — s mukom će gazdarica — naš gospodar stanuje u desnom krilu... u odajama posve simetričnim ovima.— Dobro ... hvala.Dona Lavinija se nakloni i nestade ostavivši Marijanu i Agatu. Obje se žene pogledaše. Lju-bezno, pristalo, ali neskladno djevojčino lice odavalo je uplašenost te nije ništa ostalo od sigurnosti spretne Parižanke. Sklopi ruke na molitvu poput djeteta.

— Hoćemo li, gospođice, dugo ostati u ovoj kući?— Ne, Agato, nadam se da to neće biti dugo. Zar Vam se tu ne sviđa?— Kuća je vrlo lijepa — odgovori djevojka nepovjerljivo se ogledavajući... — ali mi se ne sviđa. Zapravo ne znam zašto. Neka mi gospođica oprosti, ali mislim da se tu nikada neću ugodno osjećati. Tu je sve drukčije nego kod nas.— Ipak raspremite moju prtljagu! — reče Manijama uz osmijeh razumijevanja. — Za sve što je potrebno obraćajte se bez straha na gazdaricu donu Laviniju. Vnlo je simpatična, a mislim da je i dobra. Hajde, Agato, samo hrabro! Nemate se čega bojati! To je samo promjena okoline, zamor od duga putovanja ...IKaiko je govorila, Marijana primijeti da ona zapravo sama sebe hrabri 'sokoleći Agatu. I sama se osjećala nekako neobično potištenom otkako je prošla fcroz vrata goleme rešetke koja je o-kruživala neobičnu i veličanstvenu palaču, iako nije bilo nikakva znaka bilo kakve opasnosti. Ali je u zraku bilo nešto suptilnije kao da postoji nečija nestvarna prisutnost. To je bila prisutnost toga dobrog čuvanog čovjeka kojemu je ta palača bio glavni dom, u kome se vjerojatno najradije zadržavao. No bilo je tu i nečega drugog, što je po Maiijaninu rasuđivanju dolazilo od tih samih odaja... Kao da neopipljiva sijena žene koja je nekoć dala povješati ta sva zrcala još uvijek luta po tim sobama koje su poredane kao oko nekog svetišta, u kome je golemi pozlaćeni krevet bio oltar, a zakrabuljene osobe na stropu bile su pa-žLjivi vjernici.Marijana polagano priđe k jednom prozoru. Vjerovala je u priviđenja, možda zbog engleskog udjela u svojoj krvi. OsjetUjđv i nježan splet živaca bio je pnijerniljiv za mnoštvo dojmova koje manje složen organizam ne bi osjetio. U tim odajama osjećala je da nešto postoji ... Istureni dio središnje zgrade nije dopustio da se vidi drugo krilo palače. Pogled se pružao sve do kraja tratine s bijelim paunovima i zadržao se na zdencu u kome se u velikim kaskadama s jedne goleme plitice u drugu slijevala zapjenjena bijela voda što je punila basen oko kojeg su bile dvije grupe bijesnih konja. Marijana je u toj nabujaloj žestini vode, koja je odudarala od zelenog 'mira

perivoja, vidjela simbol neke prikrivene moćne snage sputane u prividnom i varavom miru. Ključanje vodenog mlaza i buntovno propinjanje konja što ih je kipar izvajao i isklesao iz kamena bio je upravo sam život, bila je to strast za opstojanjem i djelovanjem koju je Marijana uvijek u sebi osjećala. I zbog toga se ovaj prelijepi i odviše30420 Marijana II305šutljivi dvorac Marijani pričinio poput neke grobnice.Marijana je stajala na istom mjestu i kad se spustila noć. Zelenilo perivoja pretopilo se u nejasne tonove, vodoskok i kipovi bili su blijede mrlje, a nestalo je veličanstvenih ptica. Mlada se žena okupala, pogrisikala nekoliko zalogaja, ali nije mogla nri časaik počinuti. To je nesumnjivo bilo zbog neobičnog kreveta. Ležeći na njemu Marijana je imala dojam da je žrtva koju će pogoditi nož nekoga žreca ...Odjevena u haljinu od teška, ali meka bijeda brokata bogato izvezena svilom, koju je dona La-vinija donijela držeći je poput moćnika na obim rukama ... s teškim zlatnim dijademom na glavi, koji bijaše upravo barbarski prenatrpan golemim biserima kakvi su bili i na široko raskritu vratu i na rukama, Marijana je promatrajući noćni perivoj pokušala da se bori protiv nervoznosti i tjeskobe koja je bila to veća što je vrijeme više odmicalo.Vidjela je samu sebe kako pred malo vremena stoji na nekom drugom mjestu i kako promatra neki drugi perivoj očekujući čas vjenčanja. To je bilo u Seltonu, uvečer malo prije njezina vjenčanja s Francisom... Ta tema je... Bože moj, tko bi mislio? ... tek tri četvrt godine, a čini se da su protekla stoljeća! Netom se odjenula u tanki batist pod kojim je mlado djevojačko tijelo drhtalo od očekivanja i zebnje gledala je iza prozora bračne odaje kako noćna tama osvaja stari obiteljski perivoj. Kako li (je bila te večeri sonetna! Sve je bilo tako lijepo i tako jednostavno! ... Ljubila je Franoisa svim svojim mladim bićem, nadala se da će je i on ljubiti, pa je grozničavom strašću priželjkivala uzbudljivi čas kad će u Francisovim rukama spoznati ljubav...

Drugi ju je naučio što je ljubav. Sve žilice njezina tijela drhtale su od opojnosti i zahvalnosti kad se sjetila vatrenih noći u Butardu i Tria-306nonu. No iz te se ljubavi rodila žena koja se sada odražavala u neobačnim zrcalima: Bio je to gotovo bizantski Mp zbog veličanstvena sjaja neobično velikih očiju i uknučena lica... Preuzvišena kneginja Saot'Anna! Preuzvišena... Presvijet-la... Prejasna... prespokojna ... dok joj se srce steže od tjeskobe i boili! To je upravo za ruglo!...Večeras nije bilo govora o ljubavi. To je bio brak dvoje nesretnika kako je rekao Gauthier de Chazay. Večeras neće nijedan muškarac pokucati na vrata ove sobe, nikakva požuda neće tražiti svoje pravo na njezino tijelo u kome je bujala klica zasada još nejasnog, a iipak moćnog života... Neće se pojaviti neki Jason tražeći isplatu ludog i neugodnog računa.Da bi svladala omaglicu koju je osjetila, Marijana se tpodupre na brončanu zavornicu na prozoru odbijajući silom od sebe sliku pomorca koja je naglo iznikla pred njenim očima. Da je došao, možda bi se zaista radovala i možda bi osjetila potajnu milinu. Zbog toga što nije došao osjetila je neobičnu prazninu i niištavilo! Umalo što nije vrisnula, pa zagrize ruku punu prstenja da ne bi zazvala za pomoć ... Još se nikada nije osjetila tako bijednom u nakitu na kome bi joj zavi-djela i carica.Vrata njezine ;sobe širom se otvoriše i trgoše je iz bolesnog stanja u koje je utonula, a zublje što ih je nosilo šest lakeja protjeraše tamu iz sobe u kojoj po Marijaninoj zapovijedi nisu smjeli upaliti svijetlo. Usred tih blještavih zublji pojavio se u punom sjaju kardinal u svečanoj odjeći rimskog prelata, a duga se povlaka njegova talara od grimizna moarea vukla po podu daleko iza njega. Marijana pred tim sjajnim nastupom zatrepta očima poput noćne ptičice kaju su iznenada ba-ci-V '•i svjetlost. Zamišljeni kardinalov pogled kliznu po Marijani, no kardinal samo reče:— Dođi, vrijeme je ...307Da li se zbog te izreke ali zbog krvava crvenila odjeće Marijana osjetila poput osuđenice po koju je došao krvmik da je odvede na

straitište ... ali ipak pođe prema kardinalu i stavi svoju ruku nakrcanoj draguljima na ruku u crvenoj rukavici koju joj je pružio kardinal. Povlaka kardinalske svečane haljdne i povlaka kraljice otklizaše po mramornim jezerima salona ...Prolazeći kroz njih Marijana se začudila kad je ustanovila da su sve sobe rasvjetljene kao za neku svečanost, a ipak zbog prazne otmjenosti i odsutnosti svakog ljudskog bića nisu djelovale veselo. Nakon duga vremena sjetila se dražesnih francuskih priča što ih je u djetinjstvu strastveno čitala i voljela. Činilo joj se da je večeras ona sama Pepeljuga i Trnoružica koja se nakon stoljetnog sna budi usred sjaja nestale prošlosti. No u njezinoj priči ne dolazi dražesni knez. Njezin knez bio je samo prikaza...Polaganim i svečaniim hodom prošli su kroz svu palaču, činilo se da je kardinal predstavlja sjenama sviju koji su živjeli, ljubili, a možda i trpjela. Napokon dođoše do mala salona prevučena grimiznim damastam u kojem je pored nekoliko fotelja i stolića glavni namještaj bilo visoko zrcalo u stilu Regence na pozlaćenoj konzoli. Zrcalo je visilo između dva brončana žirandola1 na kome su svijetlile kite svijeća.Kardinali bez riječi posjedne Marijanu u jedan fotelj, a sam stane pored nje držeća se kao da nekoga očekuje. Gledao je u zrcalo pred kojim je sjela mlada žena i držao je njezinu ruku u svojoj kao da je hoće hrabriti. Marijana se osjetila potištenom i već je otvorila usta da nešto upita kadli kardinal progovori:— Eto, prijatelju, one koju sam Vam navijestio — i ponosno dometne: — To je Marijana Elizabeta d'Asselnat de Villeneuve, moje kumče.1) Svijećnjak s više krakova. 308Manijama zadršće. Kardinal je govorio zrcalu i ono je odgovaralo...— Oprostite mi što sam šutio, dragi moj kardinalu. Ja sam zapravo morao prvi govoriti i za-željeti Vam dobrodošlicu... ali to nisam mogao učiniti jer me obuzelo divljenje. Vaš kum, gospođo, pokušao mi je opdsati Vašu ljepotu, ali je njegova liječ siromašna i nespretna... a jedina isprika za to je što onaj tko nema uzvišeni pjesnički dar ne može riječima izkazati božanstvo. Smijem H Vam reći da sam Vam duboko ... preponi-zno zahvalan što ste tu...

ixxunast, prirodno ili hotimice prigušen. Izražavao je umor i duboku tugu. Marijana se ukočila svladavajući uzbuđenje zbog kojega je ubrzano disaia. Uprla je oči u zrcalo jer se pričinjalo da glas dolazi iz njega.— Zar me možete vidjeti? — blago upita.— Da, tako jasno kao da između nas nema zapreka. Recimo... da sam ja zrcalo u kajem se Vi odražavate. Jeste li ikada vidjeli sretno zr-cado?— Rado toćh to znala... Vaiš je glas žalostan.— To je zbog toga što se s njime ne služim često. Glas koji nema što reći, pomalo zaboravlja da bi mogao i pjevati, šutnja ga prigušuje, a s vremenom i uništava. Vaš je glas čista glazba ...Taj razgovor s nevidljivim bio je neobično čudan ali je Marijana pomalo bivala hrabrijom. Odlučila je da je došlo vrijeme da sauna uzme u ruke vlastitu sudbinu. Taj glas pripada biću koje je trpjelo ili koje trpi. Htjela je da sama zaigra odlučnu igru svojega života. Okrene se kardinalu.— Hoćete ]i, kume, biti tako dobri pa me ča-sak ostavite samu. Želim razgovarati s knezom, pa bi mi bilo lakše kad bih bila sama.— To je sasvim naravno, čekat ću te u biblioteci.309<čim su se vrata zatvorila, Marijana ustane aild umjesto da se približi zrcalu pođe do prozora pred kojim je u raskošnoj kineskoj vazi bujala minijaturna prašuma. Da se nađe u takvoj prašuma, uplašiila bi se kao što se sad straši toga glasa bez lica... koji je nekako nepovjerljivo saptao:— Zašto ste udaljili kardinala?— Jer nas dvoje moramo sami razgovarati. Treba da se neke stvari kažu.— Kaje? Mislio sam da je moj uzoriti prijatelj s Vama potpuno uglavio sve točke našega ugovora.— Da, učinio je to. Sve je jasno, sve je utvrđeno ... barem kako se memi čini.— Je li Vam kazao da Vam neću nikako smetali u Vašem životu. Možda Vam nije kazao samo jednu jedinu stvar... koju ću sada od Vas tražiti...

Oklijevao je. Marijana osjeti da mu je glas mailo napuknuo, ali brzo nastavi:— ... Tražit ću da ovamo dovedete dijete čim se rodi. Htio bih da ono nauči ljubiti ovu zemlju ... ovu kuću i sve ite ljude za koje će ono "biti opipljiva stvarnost... a ne samo tajanstvena sjena.Glas ponovno malko, jedva primjetno pro-mukme. Manijama osjeti da ipj se u dnu duše javlja neodređena sućut, ali i uvjerenje da je sve to neobično, tajanstveno ii da se knez zavija u čudnu tajnovitost. Marijana stane šaptati molećivim glasom:— Kneže, oprostite mi, ako Vas moje riječi i najmanje vrijieđaju, no ja ništa ne razumijem, a htjela bili razumjeti. Zašto ita tajnovitost? Zašto nećete da mi se pokažete? Nemam li pravo da upoznam lice svojega muža?Nastala je šutnja... duga i teška šutnja te Marijana pomisli da je neobični sugovornik utekao. Pobojala se da mi je u svojoj naglosti pošla310daleko... i prebrzo. No ubrzo staže odgovor, težak i odlučan poput presude.— Ne, to je nemoguće... Za koji čas bit ćemo u kapelti jedan pored drugoga d moja će ruka dodirnuti Vašu ruku... ali nikada više nećemo se piibilližšti.— Zašto? Zašto? — uporno ustraje ona. Ja potječem od isto tako dobroga roda kao što je Vaš... i ničeg se ne bojim... nikaikva zla i nikakve bolesti bdila i najgaidndja, ako Vam ona prijeći da se pokažete.Sjena se malo, duboko i neveselo nasmije.— Iako ste kratko vrijeme u ovom kraju, čuM ste što ljudd govore, zar ne? Oni grade na moj račun svakojake pretpostavke, od kojih je najvažnija ona da me proždire neka gadna bolest ... guba iži taiko nešto. Nemam gubu, gospođo, ni bilo kakvu sličnu bolest. A dpak se ne možemo vidjeti licem u lice.— AH zašto, tako Vam jedinoga Boga! Sad je njezin glas malo napuknuo.— Jer ne bih htio da se prestrašite.Glas zašuti. Zrcalo je dugo šutjelo te je Marijana primijetila da je

sada zaista sama. Ruke koje je zgrčila oko gustog sjajnog lišća neke nepoznate biljke popustiše, a iz njezinih grudi »izleti uzdah olakšanja. Neodređeno zaplašujuća prisutnost udaljila se. Marijani je odlanulo jer je mislila da sada znade što je na stvari: taj je čovjek svakako neka nakaza, neka ljudska bijeda osuđena da se skriva u tami zbog odvratne rugobe, nepodnošljive za sve ljudsike oči izuzev one koje ga oduvijek poznaju. To bi protumačilo kamenu tvrdoću tlica Mattea Damiandija, bolni izražaj lica done Lavinije, a možda i ranu podjetinjelost starog lica oca Amundija... To bi protumačilo zašto se tako brzo prekinuo njihov irazagovor, iako ima mnogo stvari o kojima bd valjalo govoriti.»Bila sam nespretna« — predbacivala je Marijana sama sebi. »Odveć sam se žurila. Mjesto311što sam grubo pitala ono što me zanima, morala saim pokuša/ti oprezndim aluzijama pomalo razotkrivati tajnu. Ovako sam ga, nema sumnje, uplašila ...«Još ju je jedina stvar čudila: knez uopće mije ništa pitao za nju, za njezin život, za njezine sklo-nositi... Jedino je hvaiMo njezinu ljepotu, kao da je samo to bilo za njega važno. Marijana pomisli da ga njezin život manje zanima nego kad bi u-mjesito živog bića ona bila omiica određena za njegovu skupocjenu ergelu. A nije bila sigurna ne raspituje li se Corrade Sant' Anna točnije o prethodnom zdravlju i navikama svojih životinja. Za čovjeka kome je jedini životni cilj bio da ste-kne nasljednika, koji bi dalje nosio staro ime, bila je u prvom redu od značenja tjelesna osoba majke toga djeteta. Što će kniezu Sant' Anna srce, osjećaji i navike Marijane d'Asselnat?Vrata crvena salona ponovo se otvoriše i u-nutra uđe kardinal. Sada nije bio sam. Pratila su ga tri muškarca. Jedan je od njih bio mali crni čičica. činilo se da mu se lice sastoji od za-Msaka i nosa. Njegova odjeća i velika lisnica od marokena koju je nosio pod rukom odavala su bilježnika. Činilo se da ona druga dvojica upravo stigoše iz neke galerije starinskih portreta. To su bila dva otmjena gospodina u baršunastim haljinama izvezenim u vrijeme kralja Loudsa XV, s perikama na dva čvora. Jedan se poštapao na palicu, a drugi se oslonio na kardinalovu ruku. Lica su dim govorila o

visokoj starosti, no ipak su imali sigurno držanje ikoje će pravi aristokrati zadržati valjda i nakon smrti.Neobično otmjeno i udvorno na starinski način pozdraviše Marijanu, a ona im se duboko ma-kiand saznavši da je jedan od njih markiz del Cor-ireto a drugi grof Gherairdesca. Kao rođaci kneza Samjt'Anna bit će svjedoci pri vjenčanju, a onaj koji hoda s paMcom i ikoji je komonnik Veddke312Vojvotkinje, upisat će vjenčanje u službene knjige.Bilježnik se smjesti uz mali stol, otvori lisnicu, a ostali posjedaše. U dnu sobe sjedili su dona Lavinija i Matteo Damiani koji su ušli iza svjedoka.Marijana je bila rašljama i nervozna, pa nije pravo ni slušala dugo i dosadno čitanje ugovora. Prenatrpane, beskrajno duge rečenice bilježničkog stila neugodno su na nju djelovale. Sad je samo željela da se sve što prije svrši... pa se nije zanimala ni za nabrajanje svih dobara koje knez daruje svojoj ženi, a ni za kraljevski iznos svote koja će joj se redovito isplaćivati. Njezina je pažnja bila podijeljena između nijemog zrcala pred kojim je sjedila dza ikojeg je možda opet došao knez, i između neugodnog čuvstva da na njoj leži uponoi pogled.Taj je pogled osjećala na golim ramenima i na golom vratu jer joj je kosa bila zadignuta u punđu pod dijađemom. Pogled je klizao po njezinoj koži, zadržao se na jamici na vrhu šije i upravo je magnetski djelovao. Bilo joj je kao da netko hoće snagom svoje volje privući njezinu pozornost. To je doskora postalo nepodnošljivo za napete živce mlade žene. Naglo se okrene i susretne se s ledenim pogledom upravitelja Mattea. Činilo se da je sasvim ravnodušan, te je pomislila da se prevarila. Kad je zauzela prijašnji položaj, opet je imala isti, a možda i jači dojam ...Bivalo je sve neugodnije, pa radosno dočeka kraj te za nju tegobne ceremonije. Ne gledajući potpiše akt Što ga je bilježnik pružio uz duboki naklon, zatim potraži pogled svoga kuma koji joj se smiješio.— Sada možemo poći u kapelu — reče kum. — Tamo nas čeka otac Amundi.

Marijana je mislila da se kapela nalazi negdje u vili, ali uvidi da se prevarila kad je ustanovila da se približava dona Lavinija s dugim cntkn bar-313šunastim ogrtačem koji joj je stavila na leđa bri-neći se da namjesti kukuljicu.— Kapela je u perivoju — objašnjavala je dona Lavimija. — Noć je topla, adi je pod drve-ćern svježe.Kao i onda kad ju je izveo iz njezine sobe, tako je i sada kardinal prihvatio svoje kumče i svečano ju je provodio do velikog mramornog stubišta gdje su ih dočekale sluge sa zubljama. Iza njih se sredila imala povorka. Marijana je vidjela da je Matteo Damri(jani mjesto kardinala ponudio ruku starom markizu de Correto, zatim je išla dona Lavini ja ikoja je brzo prekrila leđa i glavu satom od crne čipke. Bilježnik je sa svojom Lisnicom nesitao.Siilazili su u perivoj. Izlazeći iz kuće Marijana zapazi Grakha i Agatu ikoji su čekali pod trijemom. Oni su tako zabezeknuto pratili povorku te je Marijani došlo da se nasmije. Očito nisu shvatila nevjerojatnu vijest koja im je najavila njihova gospodairica prije no što se obukla kad im je rekla da je došla ovaimo da se uda za nekoga nepoznatog kneza. Premda su bili dobro odgojeni i upravo siliijepo odani Marijani te nisu ništa primijetiili na njezinu izjavu, zbunjena su im Lica jasno govorila o njihovim intimnim mislima. Prolazeći mimo njih nasmiješila im se i znakom naredila da se poredajju iza done Lavinije.»Oni vjerojatno misle da sam luda« pomisli Marijana. »Nije md stalo za Agatu, jer u nje nema mozga više nego u vrapca. Ona je zgodna djevojka ... i ništa više. Ali Grakho, to je drugo. Morat ću s njime govarM. On ima pravo da sazna nešto više ...«Noć je bila crna poput tinte. Nebo bez zvijezda moje se vidjelo. Laki vjetar čupao je plamen zublji koje nošahu lakeijii. Iz daljine se čula sasvim tiha grmljavina koja je naviještala oluju. Povorka je polagano i svečano napredovala te je Marijana postala nestrpljiva.314— Koga pokapamo? — protisne kroz zube. — To je zaista više nalik na pogreb nego na svadbenu povorku. Zar nema nekog fratra

da zapjeva Dies irae?1...Kardinal joj tako ijaiko stisne ruku da ju je zaboljelo.— Malo se svladaj! — zaimumija posve (tiho kardinal i ne gledajući tu nju. — Ovdje ne možemo odlučivati kako bismo htjeli. Valja da slušamo kneževe odredbe...— Da, one točno pnLkazjuju koliko se veseli tome vjenčanju!— Ne budi zajedljiva. A osobito ne budi glupo okrutna! Nitko ne bi radije od Corrada proslavio pravo i veselo vjenčanje ... Ovakvo kakvo jest za tebe je samo formalnost... no njemu zadaje tešku bol.Marijana ne prigovori ukoru pošteno priz-navši da ga je zaslužila. Žalosno se osmjehne i promijenivši ton cdslovi:— Ipak bih jedno htjela znati.— A to je?— Htjela bih znaiti koliko je godina ... knezu Corrado.— Misl'Lm da mu je otprilike dvadeset i o-sam godina.— Što? Pa on je mlad!— Mislim da sam ti već kazao da nije star.— Da, istina ... ali ...Nije dorekla da je zamišljala čovjeka od četrdesetak godina. Kad je netko bluzu starosti, kao što je Gauthier de Chazav, onda je i četrdeset godina najbolja dob. Sada je ustanovila da je nesretnik čije će ime nositi, koga je nemilostiva priroda osudila na vječnu osamijenost, na noć, na posvemašnje odricanje, milado biće koje iz sve duše želi život, sreću, otvoren svijet. Sjetivši se mekana, ozbiljna i žalosna glasa osjeti golemu1) Dan Gnjeva, psalam koji se pjeva pri katoličkom pogrebu.315sućut i iskrenu želju da mu pomogne, da koliko može ublaži muke što iih je zamišljala.— Kume — prošapće — htjela bih mu pomoći ... Htjela bih mu dati mak) Ljubavi. Zašto tako uporno odbija da ini se pokaže?— Valja ostaviti vremenu da učini svoje, Ma-rijano ... Možda će Corrado jednom drukčije misliti nego sada... No to bi me vrlo čudilo. Da smiriš svoje ožalošćeno milosrđe sjeti se da ćeš mu donijeti ono o čemu je uvijek sanjao, da ćeš mu dati dijete njegova imena.

— ALi on mu ipak neće biti pravi otac! Zamolio me da... da ga povremeno dovodim ovamo. To ću rado učiniti.— Zar misi slušala kad se čitao ugovor. Obvezala si se da ćeš dijete dovoditi ovamo jednom na godinu.— Ja... me, ništa nisam čula! — prizna Marijana porumjenivši u licu. — Valjda sam mislila na druge stvari.-— To baš nije bilo zgodno vrijeme — pro-gunđa kardinal. Bilo kako bilo, potpisala si...— ... i održat ću riječ. Nakon toga što ste mi maloprije rekli, učinit ću to od srca rado. Jadni ... jadni ... knez! Htjela bih da mu budem sestrom, prijateijikom... Htjela bih da to budem.— Neka te Bog usdliši i učini da tako i bude — zaželi kardinali. — No u to sumnjam.Pješčana aleja koja je vodila do kapele išla je iza desnog krila i zaokretala uz portal koji vodi u konjušniiou. Marijana zapazi da su vilu sa četiri strane okruživala vodena ogledala, ali ono koje se pružalo gotovo uz čitavu stražnju stranu dvora bilo je ukrašeno impozantnom kolonadom, skupinom stupova poredanih oko ulaza u jednu spilju posvećenu vilama. Između stupova visite su brončane svjetiljke i rasvjetljivale to zdanje dajući mu izgled venecijanske svetkovine, a svjetiljke se u cmoj vodi odražavale u dugini zlaitnim316zrakama. Kaiko je puit u kapelu vodio kroz malu šumicu, doskora su izgubili s vida otmjenu kolo-nadu. Nestalo je i rasvijetljene vile od koje su se kroz gusto lišće vidjele samo pojedine svijetle točke.Sama kapela, podignuta na jednoj maloj čistini, bijaše niska, ostarjela i nešto zdepasta, izgrađena u vrlo primitivnom romaničkom stilu s golemim zidovima, rijetkim otvorima i zaokruženim lukovima. Svojom primitivnom težinom oštro se razlikovala od nešto afektirame otmjenosti palače okružene jezerima i vodoskocima te je bila nalik na neku gunđavu i tvrdoglavu baku koja svoju oporost punu prijekora suprotstavlja mladenačkim ludostima.Kroz mali otvoreni trijem vidjeli su se plamenovi svijeća koje su gorjele u kapeli, vidio se stari kanieni oltar pokriven neokaljanim

prosti-račem i zlatni plašt stara svećenika koji je čekao ... a i čudna masa koju Marijana iz parka nije mogla dobro razabrati. Tek pošto je došla na crkveni prag, vidjela je što je to. Posred kora visile su s niska svoda crne baršunaste zavjese i odjeljivale jedan zatvoreni dio. Shvatila je da i za vrijeme svečanog obreda neće biti prilike da vidi barem malo od kneževa lika, iako se časkom ponadala. On će ostati tamo gdje je sada, u tom baršunastom, zatvorenom prostoru, pored kojega je stajao jedan fotolj i jedno klecalo, a takav je isti namještaj, nema sumnje, bio i unutar zavjesa.— Pa čak i ta... — započne Marijana.Kardinal podigne glavu.— Čak i tu... Jedino će svećenik koji vrši obred vidjeti supruga jer je toj ograđeni prostor otvoren prema oltaru. Svećeniik mora vidjeti oba supružnika u času kad daju bračni zavjet.Marijana umorno uzdahne i prepusti se kumu da je odvede do mjesta što je bilo određeno za nju. Pokraj nje je gorjela golema bijela vošta-317na svijeća u srebrnu svijećnjaku postavljenom u razini poda. Osim posvećenih posuda i prostirača na oltaru nije bilo nikakvih priprema za obred. Mala kapela bila je hladna i vlažna, u njoj se širio teški miris nikad nezračenih mjesta. U križnom brodu vjekovni pripadnici roda Sant' Anna spavali su kaimenim snom na pločama starih sarkofaga. Raspoloženje bijaše turobno. Marijana se odjednom sjeti da je nekoć u Londonu gledala jedan osobito tragičan kazališni komad u kome je zaručnica glavnog junaka, koji je bio osuđen na smrt, dobMa dopuštenje da se s njime u noći prije izvršenja smrtne ikazne vjenča u zatvorskoj kapeli. Zatvorenik je bio odijeljen od svoje zaručnice željeznom rešetkastom pregradom. Sad se Marijana podsjetila kako je taj tmuran i žalostan prizor bio osobito dojmljiv ...Večeras je ona igrala ulogu zaručnice, a i taj bračni par što će ga činiti ona i knez bit će zajedno samo za vrijeme obreda. Pošto izađu iz ove kapele, bit će zauvijek odijeljeni kao da ih rastavlja sječivo neke sjekire. Zar nije taj šutljivi čovjek koji se nalazi iza krhka baršunasta zida također osuđenik? Njegova ga mladost osiiđuje da

živi... u strašnim prMikama...Svjedoci i kardinal smještaše se iza mlade žene, a na svoje čudo vidjela je da je Matteo Da-miani došao do svećenika na oltaru da mu pomogne kod služenja mise. Njegova snažna leđa biila su pokrivena bijelom misnom košuljicom iz koje se isticao širok i kratak vrat koji je onako seljački snažan bio u oštroj opreci s plemenito-šću nekih crta njegova lica. Njegovo je lice bilo uiistiiniu rimsko, ali u stvari nije bdio lijepo, možda zbog usana koje su bile predebele te su oda-vale upravo životinjsku putenost aii možda zbog njegovih pretjerano nepokretnih očiju koje nisu nikada treptale i kojđJi je pogled ubrzo postajao nepodnošljiv. Za cijelo vrijeme službe božje Marijana je bila na sto muka jer je iznenađeno ot-318krivala na sebi taj pogled. Kad je uvrijeđena bijesno i prezrivo prostrijelila upravitelja pogledom, drske upraviteljeve oči ne samo što se nisu okrenule od nje već joj se činilo da je zamijetila kako preko ružnih usana prelijeće kratki i hladni podsmijeh. To ju je tako oneraspoložilo da je načas zaboravila na čovjeka koji se tako blizu kraj nje, ali i tako daleko od nje, nalazi s druge strane zavjese.Još nikada nije tako rastreseno slušala misu. Duh joj bijaše zaokupljen glasom koji je već poznavala, koji je sada neprestance čula kako iza zavjese žarko i usrdno moli da ju je to upravo bunilo. Nije mislila da bi gospodar toga imanja upravo čutiine ljepote mogao biti tako gorljivi kršćanin kako se to može reći po načinu kako je knez molio. Još nikada nije čula da iz muškarčevih ustiju izlazi tako ganutiljiiva mješavina krotke boli i zaklinjanja. Možda su se takve molitve mogle čuti samo u naijistrožim samostanima gdje neumoljiva pravila nalažu stirogu, grobnu skru-šenost. Pomalo je zaboravljala na Mattea Damia-nija slušajući taj smućujući glas koji je prigušivao grozničavo svećenikovo šaputanje.Došao je čas vjenčanja. Kapelan je sišao niz dvije kamenite stepenice i približio se neobičnu paru. Marijana je kao u snu čula da je pozvao kneza da položi bračni zavjet, a doskora i glas koji je neočekivano snažno tvrdio:— Ja, Coirado knez Saot'Anna uzimljem ovdje pred Bogom i pred

ljudima za družicu i zakonitu ženu...Posvećene riječi, izrečene ovaj put poput izazova, napuniše Marijani uši olujnim šumom kome se kao zlokobno sazvučje pridružio snažni udarac groma koji je iznenada prasnuo nad krovom kapele. Mlada djevojka probMjedi iznenađena tim zlim znamenjem pa nesigurnim glasom izgovori uobičajeni zavjet. Zaitim svećenik prošapće:319— Dajte si ruke.Crna se zavjesa malko otvori. Marijana ras-kolačenih očiju ugleda kako se prema njoj piruža ruka u ruka>vioi od bijele kože nad kojom je bio crni baršunasti rukav s čipkastom orukvicom. Bijaše to velika, duga i snažna ruka na koju je kao zalivena prianjala rukavica; bila je to normalna ruka koja je, nema sumnje, pripadala visoku i snažnu muškarcu. Marijana ju je zatravljeno gledala ne usuđujući se da u nju položi svoju ruku. U tom otvorenom dlanu i u tim ispruženim prstima bilo je nešto uznemirujuće ali i priviačivo. Izgledala je poput neke stupice.— Moraš mu dati svoju ruku — čula je kako joj na uho šapće kardinal.Sve su oči bile uprte u Marijanu. I začuđene oči oca Amundija, i zapovjedne i moleće kardinalove oči, i sarkastične oči Mattea Damdanija. Možda ju je baš taj Dairnianijev pogled potaknuo te odlučno stavi svoju ruku u pruženu ruku, koja je blago, upravo nježno obujmi kao da se boji da joj ne nanese bol. Marijana je kroz rukavicu osjetila toplanu i živu puninu puti. Sjeta se maloprije čutih riječi.»Nikad više nećemo biti teiko blizu« ... govorio je glas.Stari je svećenik sada izgovarao otajstvene riječi sto ih je djelomice prigušio ponovni udarac groma.— Proglasuj em da ste povezani u dobru i u zlu dok vas smrt ne odijeli.Marijana osjeti kako neznančeva ruka dršće oko njezine ruke. Kroz procijep zavjese pojavi se druga ruka upravo za toliko vremena koliko je bilo potrebno da na njezin prsten jak natakne širok zlatni prsten. Zatim se obje ruke povukoše povlačeći ruku mlade žene,

koja se odjednom naježi od glave do pete: na vrške njezinih prsitiju položile su se dvije usne prije nego su ih pusitile.320Kratkotrajna (tjelesna veza razriješila se. Iza basršunasta zida čuo se samo uzdah. Otac Amundi klečao je pred oltarom i molio. Pod misnicom savio je leđa te je izgledao poput zamotka tkiva na kome se u njegovim pukotinama odražavalo svjetlo. Ponovno udari grom, mnogo jače nego prvašnja dva puta, i to tako strašno da je odjekivalo od zidova. U tom se času prolomi nebo. Kiša je lijevala u mlazovima boji su šibali krov kapeile. Kapela i oni koji su bili u njoj postado-še načas sasvim izolirani svijet u strašnoj nepogodi. No stari svećenik kao da ništa nije čuo te je otišao u sakristiju noseći sa sobom posvećeno posuđe. Tada i Matteo sitrgne misnu košulju.— Treba da potražimo neku kočiju — uskliknuo je. — Kneginja se po tom vremenu ne može vratiti u vilu.Hiitiro se uputi prema vratima. Grakho plaho prediljoži:— Smijem li Vas pratiti i pomoći Vam? Upravitelj ga promjeri od glave do pete.— Ima dosta služincadi. Vi ne poznate naše konje. Ostanite tu!Zapovjedničkom kretnjom dozove dvojicu od onih sluga koji su nosili zublje, otvori vrata i sa-gnuvši glavu poput bijesnog bika zaleti se proti vjetru. Marijana 'izgubljeno pogleda u crne zavjese iza kojih se ništa mije micalo i ništa nije čulo te bi se mislilo da se knez kao čudom rasplinuo, pa zaitam potraži zaštitu kraj svoga kuma. Strašna oluja izbiđa je točno u času sklapanja braka, pa to nije mogla podnijeti.— To je zlokobno znamenje! — jedva prošapće. — Loši predznak!— Zar si praznovjerna? — rtiho promrmlja kardinal. — Tako nisi bila odgojna. To je od Kor-zikanaca, barem tako mislim. Kaže se da je on upravo nevjerojatno praznovjeran.Marijana ustukne pred srdžbom koju je kum slabo prikrivao i koju ona mije mogla objasni-21 Marijana It321ti... osim ako d u njega nije udario grom i tako ga pramajenio. Možda je mrisMo da će svojim prezirom odrasla čovjeka raspršiti

Marijanom djetinja strah, ali je postigao sasvim drugi učinak. Za Marijanu je bilo spasonosno što ju je podsjetio na Napoleona. Kao da je svemoćni Korzikanac naglo ušao u kapelu sa svojim orlovskim okom, zapovjednim glasom i neumoljivom krutošću na kojoj su se i najjači lomili. Mislila je da ga čuje kako se srni jul jd... pa čarolije netragom nesta-doše. Ta napokon samo radi njega morala se podvrći tome da sklopi taj neobični brak, radi djeteta koje je njegovo. Uskoro... sutra će otputovati u Francusku, k njemu, i sve će to u njezinim uspomenama biti samo težak san.Naikon nekoliko minuta pojavio se Ma/tteo. Bez iiječd, ali tako ponositom gestom kao da ga Marijana meće moći odbiti, ponudi joj ruku da je povede do kočdje. No ona, kao da to ne vidi, zaleđena pogleda, pođe sama prema vratima. Kad je ulazila u kapelu, vodio ju je kum, no' sada je namjeravala da iz nje izađe sama, budući da nije bilo muža koji bi joj pružio ruku. Trebalo je da taj čovjek drska pogleda shvati da ona odsada namjerava u ovoj kući nastupiti kao gospodarica i da traži da se drugi prema njoj odnose kao prema gospodarici.Vani je čekala kočija. Papučica bijaše spuštena, a lakej koji se ukrutio pod pljuskom što. ga je zalijevao držao je otvorena vrata. Između kočije i maloga trijema širila se velika mlaka vode koju je punila snažna tekuća zavjesa. Marijana rukom zadigne skute svoje skupocjene haljine.— Gospođa kneginja će dozvoliti... — začuje se glas.Prije negoli je mogla protusloviti, Matteo je diigne na ruke i prenese preko zapreke. Marijana uzvikne, ukruti se da bi se nekako otela od mrska dodira dviju širokih ruku koje su se prilju-322bile uz njezina bedra i grudi, no on ju još jače stegne.— Neke. Vaše Gospodstvo pazi — govorio je Maitteo bezbojnim glasom. — Vaše bi Gospodstvo moglo pasti u blato.Marijana je morala dopustiti da je položi na jastuke u kočiji. Mrzilo ju je što ju je taj čovjek ma i načas privinuo na grudi i uputila mu je, i ne gledajući ga, samo suho: Hvala. Pa čak i pogled na. malog kardinala, umotanog u grimizni moare, koga je Matteo na isti način prenio, nije mogao izbrisati nezadovoljnu brazdu na njezinu čelu.

Čim se kardinal smjestio uza nju, istisne Marijana kroz zube:— Sutra se vraćam kući!— Zar već? Zar nije to ... malo prebrzo? čini mi se da je obzirnost... tvoga muža prema tebi zaslužila da tu ostaneš recimo... barem tjedan dana.— Neugodno se osjećam u toj kuća.— No ti si obećala da ćeš u nju doći barem jednom godišnje. Hajde, Marijano, zar ti je tako teško da prisitaneš na ono što te molim... Bih smo toliko vremena daleko jedno od drugoga! Mislio sam da ćeš ovih nekoliko dana provesti sa mnom, kad nema drugog.Pod njezinim spuštenim trepavicama zelene SL Ooi skrenuše prema Gauthieru de Chazavu.— Zar ćete ostaiti?— Naravno! Zar misliš, mala moja, da mi ne bi bilo drago da sa mnom barem koji čas bude moja mala nekadašnja Marijana, ona ista koja je prema meni trčala ispod velikih stabala u Sel-toniu...Nije očekivala da će je kum na to podsjetiti, pa su smjesta u oči mlade žene navrle suze.— Mislila sam... da ste zaboravili na ono vrijeme.323— Zar zbog toga <što o njemu nisam govorio? Ono ma je sve draže... Čuvam ga skriveno u najtajnijem pretincu svoga starog srca d od vremena do vremena malo otvaram taj zakutak ... Jtad se osjećam odviše iscrpljen.— Zar Vi da site iscrpljeni? Čini se, kume, da Vas ništa ne može iscrpsti.— Da, nastojim da (to ne pokazujem. No starost dolazi, Marijano, a s ooijom i umor. I ja i ti imamo potrebu da se opet nađemo zajedno, da jedno uz drugo zaboraviimo da postoje vladari, ratovi, spletke ... Osobito spletke! Pokloni md ... nekadašnje uspomene!Toplana nekadašnjh čuvstava očito je utjecala i na večeru za kojom su malo vremena nakon toga u sferinskoj dvorani za svečane gozbe sjedala glavna lica prisutna na vjenčanju. To je bila golema dvorana, visoka poput stolne crkve, a popločena ornim mramorom, pod divnim svodom s udubljenim četvorinama u kojima se nalazio neobičan grb roda Sant'Ainna. Grb je prikazivao jednoroga sučelice

zlatnoj zmiji u pijesku. Taj je grb zabavljao Marijanu koja je ustanovila da je i u grbu njezine obitelji bao pjegavi lav D'Asselnata, a u grbu njezinih rođaka Mont-salvy da je bio kobac, pa da to čini neobičnu grboslovnu menažerijiu.Zidovi na kojima je nepoznati slikar naslikao freske pričale su u vrlo svježim bojama i ljupkom naivnošću legendu o jednorogu. To je bila prva prostorija u palači koja se Marijani sviđala. Izuzev raskošno opremljen i iskićen stol, tu je bilo manje zlata nego po drugim prostorijama, a to je djelovalo umirujuće.Sjedeći za dugim stolom sučelice kardinalu lako je slatko jela kao da je u svojoj palači u ulici Laille. Stari markiz ded Correto bio je prilično nagluh te mije bio živahni sugovornik, ali je324zaito bio izvrstan gost. Nasuprot tome, grof Ghe-rairdesca vodio je živahan i duhovit razgovor. Za viijeme jela Marijana je od njega čula za najnovija naklapanja na dvoru u Firenci, za vrlo nježne odnošaje veMke vojvotkinje Elize i lijepog Cenamija, a i za njezinu burnu il(jubav s đavolskim guslačem Pagandnijeni. Grof joj je diskretno saopćio da će Napoleonova sestra biti sretna ako uzmogne na svom dvoru primiti novu kneginju Sant'Anna. Marijana otkloni poziv:— Nemam osobite sklonosti za dvorsM život, grofe! Kad bi moj suprug mogao da me povede Njegovoj Carskoj Visosti, to bi za mene bilo veliko veselje. No u ovim okolnostima...Stari gospodin nagradi je pogledom punim razumijevanja.— Vi ste kneginjo, učdinafo djelo milosrđa u-davajući se za moga nesretnog rođaka. No Vi ste neobično mladi i lijepi, a požrtvovnost ima svojih granica. Među plemstvom ove zemlje neće biti nikoga tko bd Vas prekorio kad bi izlazili ili primali goste, a da Vaš suprug ne bude pri tom nazočan, jer ma nesreću kneza Corrada nagoni osebujna ćud da se odjeljuje i sakriva od svijeta.— Zahvalna sam Vam što mi to kažete, no za sada nisam u iskušenju. Možda ... kasnije ... pa ćete biti tako dobri i prenijeti moje žaljenje i izraz moga poštovanja Njezinoj Carskoj Visosti.Izgovarajući mehanički obvezatne riječi udvornosti, Marijana je pažljivo ispitivala prijazno grof ovo lice nastojeći odgonetnuti što

on zapravo zna o svome rođaku. Znade li on što sili Corrada Sant'Anna da tako neljudski živi? Govorio je o »osebujnoj ćudi« dok joj je sam knez priznao da ne bi htio da se od njega zgrozi. Možda bi ona i dalje iscrpnije pitala, kadno kardinal, koji je nema sumnje morao naslutiti njezine misli, promijeni temu razgovora i zapita grofa što zna o novim mjerama protiv samostana. Tako se večc-325ira završila, a da se nasu vratila ma predmet koji je Marijanu osobito zamimaC.Kad se digoše od stola, dva se svjedoka opro-stiže opravdavajući se svojom dobom što ne mogu dulje ositaiti. Jedan treba da ode u Lucou, u svoju palaču, a drugi u vilu koju je imao u okolici. Obojica, ulažući svu svoju biranu starinsku uljudnost, izraziše želju da doskoroa opet vide »najljepšu kineginju«.— Evo dvojice koje sd dobrano opčinila — primijeti Gauthier de Chazay zadovoljno se na-smiješivsi.— Dobro znam da valja uzeti u obzir i talijansku ćud koja se lako oduševljava, ali ipak! To me uostalom ne iznenađuje. No — doda i odjednom se presta smiješiiti — nadam se da će se djelovanje tvoje ljepote pri tom i zadržati.— Što hoćete time reći?— Da bi mi bilo mnogo draže da te Corrado ne vidi. Htio sain ga usrećiti, a bio bih očajan kad bih vidio da sam mu nanio nesreću ...— Zašto dolazite na takve misli? Pa znali ste da baš nisam odbojna.— To je sasvim svježa misao — prizna prelat. — Znaš li, Marijano, da te za cijelo vrijeme gozbe Corrado nije pustio s vida.— Što? Kako?... Pa nije bio nazočan! Pa to nije moguće!Sjetivši se salona s crvenim damastima na-doveže:— Tu nema zrcala.— Da, aiH se strop ma nekim mjesrtima dade otvoriti da bi i$e JTioglo promatrati što se zbiva u dvorani... To je stari sistem špijuniran ja koji se pokazao korisnim nekoć, u ono vrijeme koje mi je dobro poznato, kad su se knezovi Sant'Anna bavili politikom. Na stropu sam vidio oči... koje su zacijelo njegove. Ako se taj nesretnik u tebe zaljubi...- 326........,..,

— Pa, eto, vidite i sami da je bolje da odem.— Ne. To bi biilo kao da bježiš od njega, pa bi ga uvrijedila. Sve u svemu, ostavimo mu malo sreće. A tko zna? Možda će ga to jednoga dana navesti na to da se ne krije od (tebe ...Nakon trenutnog olakšanja Marijani se vratio mučan osjećaj. Unatoč utješnoj kardinalovoj izjavi zahvatilo ju je neobično čuvstvo pri pomisli da bi je mogao ljubijsti čovjek tako tužna glasa. Nastojat će da se drži sivih [točaka sklopljene nagodbe, ali baš samo ugovora, pa ne smije doći ni do čega drugog... No ako Gaiuthier de Chazav ima pravo, ako je tome bezličnom čovjeku samo povećala bol i tugu?... Sjeti se cjelova na svojim prstima i sva protrne ...Kad se vratila u svoju sobu, nađe u njoj posve zbunjenu Agatu. Neobičan obred kojemu je prisustvovala, a usito i strah koji joj je ulijevala palaca Sant'Anna, pa i riječi kojima joj .je dona Lavinija tumačila kako se odsele valja odnositi prema svojoj gospodarici, posvema su utiukli malu komorkinju. Stojeći pored done Lavinije, koja je uvijek bila neobično mirna, drhtala je kao list, a čim je ušla njena gospodarica tako se duboko naklonila da se našla na podu. Bila je u paničnom strahu što ga je još više povećao strogi pogled gazdarice. I ne misleći da ustane Agata brižne u plač.— Oh! — prezrivo usklikne dona Lavinija. — Luda je!— Ne — blago je ispravi Marijana — samo je smućena. Valja joj oprostiti, dona Lavinija. Nisam joj ništa govorila, a otkako smo ovamo došle, svemu se mora čuditi. Za redom dolaze sve veća i veća iznenađenja, a i putovanje bijaše naporno.Objema je pošlo za rukom da dignu na noge djevojku koja se očajno nastojala ispričavati jecajući ...327— Molim gospođi... Gospođu kneginju ... da mi oprosti ... Ja ... ja ne znam ... što mi je došlo ... Ja ... ja...— Njezino Gospodstvo ima pravo — prekine Agatu dona Lavimija turajući joj u ruke rupčić. — Djevojko, vi ne vladate više sama sobom. Pođite spavati. Ako gospođa dopusti, otpratiit ću Vas u Vašu sobu i dati Vam sredstvo za umirenje. Šutira će sve biti dobro...— Hvala, dona Lavinija ... pođite — prihvati Marijana.

— Odmah ću doći i pomoći gospođi kneginji da se razodijetne — uzvrati dona Lavini ja.Kad je dona Laviniija odvela Agatu koja je i dalje plakala, Marijana priđe do velikog venecijanskog zrcala pred kojim je bio nizak kineski lakirani stolčić s bezbroj kristalnih bočica i zlatnih predmeta za toaletu. Osjećala se strašno u-mornom i žurilo joj se da legne. Velika pozlaćena raspremiljena postelja pokazivala joj svoje svježe lanene plahte pa ju je veoma privlačila. Žižak je blago svijetlio pod velikim zavjesama baldahina, a nadutii jastuci od mekama perja neodoljivo su je pozivali na počinak.Dijadem je teško pritiskao čelo Marijane koja je osjetila glavobolju. Jedva joj je pošlo za rukom da skine dijadem, jer je bio dobro pričvršćen iglama, zatim ga stavi na stol, a da ga nije ni pogledala i razveže kosu. I haljina je bila teška zbog gustih čipaka i duge povlake, pa je Marijana stane skidati ne čekajući da se vrati dona Lavinija. Uspravivši vitki stas, na kome se nisu vidjeli znakovi materinstva, razveže kopče, razotkrije leđa i s uzdahom olakšanja pusti da meko tkivo sklizne do njenih nogu. Iskoraci iz haljine, skupi je i baci na jedan fotelji, skine podsuknje i čarape i odjevena samo u tanku košulju od batista ukrašenu valencijainiskiim čipkama protegne se poput mačke uzdahnuvši od zadovoljstva ... No uzdah se pretvori u krik užasa. U zr-328caki pred njom pohlepno ju je gutao očima jedan muškarac.Naglo se okrene, ali ništa nije vidjela doli zrcala obješenih na zid u kojiima se odražavahu samo mirna plamenovi, svijeća. U sobi nije bilo nikoga. Marijana bi se mogla zakleti da je to bio Matteo Damiani koji ju je požudno gledao dok se razodjevaia. A ipak. nije bilo nikoga. Bila je savršena tišina. Nije 'bilo čuti ni šuma ni daha!Koljena su joj klecala i Marijana pade na stolčić prevučen brokatom koji je stajao potkraj stola za češljanje. Drhtavom rukom pređe preko čela. Zar je to bila halucinacija? Zar je upravitelj tako na nju djelovao da ga je posvuda vidjela? Ili je to bilo od umora? ... Sad nije bila sasvim sigurna da je dobro vidjela... Zair ne bi krajnja unutrašnja napetost mogla izazvati priviđenja, uskrsnuti iz ni/štavila oblike i lica?

Kad se dona Lavinija vratila, našla je Marijanu sasvim klonulu na stolčiću, iblijedu potput plahte i napola golu. Sklopila je ruke očajavajući.— Vaše Gospodstvo nije razumno! — predbaci ona. — Zašto nije čekalo mene? Vaše Gospodstvo dršće. Nadam se da nije bolesno.— Iscrpljena sam, dona Lavinija. Htjela bih što prije leći, i spavati. Zar 'mi ne biste dali malo onoga što ste dali Agati? Htjela bih dobro spavati ovu noć.— To ije sasvim naravno... poslije ovakva dana.Nekoliko časaika naikon toga Marijana je ležala u svojoj postelji, a dona Lavinija davala joj topli napitak. I sam ugodni 'miris već je djelovao umirujuće na njezine živce. Zahvalno ga je pila želeći se osloboditi svojih ludih misli. Znala je da bez pomoći izvana ne bi imogla usnuti, mada je bila jako umorna, jer bi joj pred očima bilo viđeno ili zamišljeno lice. Dona Lavinija možda je slutila njezamiu tjeskobu pa sjedne u jedan naslonjač.329— čekat ću dok gospođa kneginja zaspi da bih bdila sigurna da će joj san biti miran — obeća dona Lavini ja.Kao da je oslobođena mekog tereta, koji nije htjela pokazivati, Manijama sklopi oči i pričeka dok napitak počne blagotvorno djelovati. Za nekoliko časaka spavala je dubokim snom.Dona Lavinija nije se makla s fotelja u koji je sjela. Iz džepa je izvukla bjelokosnu krunicu i na njoj stade tiho prebirati očenaše. Odjednom se iz mraka začuje konjski galop, koji je bivao sve glasniji. Gazdarica tiho ustane, pođe do prozora i polagano odmatale zavjesu. U nejasnoj tami pojavi se jedan bijeli oblik, pređe preko tratine i brzo nestane. Bio je to bijeli konj koji je u najvećem galopu na sebi nosio nejasni lik nekoga 'konjanika.Dona Lavinija uzdahne, spusti zastor i sjedne na svoje mjesto uz Mairijanino uzglavlje. Nije joj biilo do sna. Ove je noći htjela skrušeno moliti za onu koja tu spava i za onoga koga je ljubila kao vlastito dijete da im nebo dade barem slatku smirenost i unutrašnji mair kad im ne može dati sreću.330XI

ZAČARANA NOĆSjajno sunce što je obasjailo sobu, kad je Marijana otvorila oči, i krepki dugi san vratiše joj svu životnu snagu. Noćašnja oluja osvježila je perivoj, a vrtlari su već uklonili granje i lišće što ih je skrimio vjetar. Trava d drveće natjecahu se u zelenilu, a kroz otvorene prozore dolazili su s osvježenih polja i iz pauka mirisi sijena, kozje krvi, čempresa i ružmarina.Kao i onda kad je usnula, pored njezina kreveta stajala je nasmiješena dona Lavinija koja je po veJikdim vazama razmještala ogroman naramak ruža.— Gospodin knez želi da prvi pogled gospođe knegiinje padne na najljepše cvijeće. A — do-metne — tu je i ovo.»Ovo« je bio kovčežić prilično lijepih razmjera koji je — ležao otvoren na tepihu. Bio je pun kutija od sandalovine1 i crnih kožnih spremnica za dragulje, na kojima je bio utisnut grb Sarat' Anna. Na njima su se vidjeli tragovi trošnosti kako ije to uvijek na starim stvarima.— Što je to? — zapita Marijana.— Dragulji kneginja Sant'Anna. Gospođo ... ovd su od done Andnijane majke našega kneza ... a i... od drugih kneginja. Neki su vrlo stari.1) Vrst skupocjenog mirisnog azijskog i afričkog drva.331Tu je bilo svakovrsnih dragocjenosti, počev od ainitdikniih vrlo lijepih kamdjia sve do neobičnih istočnjačkih nakita, no najveći se diio sastojao od teškog i divinog renesansnog nakita na kojem su od golemih bisera bila složena tijela sirena ali kentaura optočena obiljem dragog kamenja svih boja. A bilo je tu i suvremenijeg nakita, nizova dijamanata za ukrašavanje dekoltea, blistavih naušnica, orukvica i ovratnika od zlata i dragog kamenja. Bilo je i neuklopljenih dragulja. Kad je Manijama sve pregledala, dona Lavini ja pruži joj srebrnu kutiju u kojoj je na crnom baršunu ležalo dvanaest izvanrednih smaragda. Bili su golemi, gotovo nerezani, taminozeleni i sasvim proziirnd, neobično bistri, najljepši što ih je Marijana ikada vidjela. Cak i oni koje joj je Napokon darovao nisu bili ni približno tako lijepi. Odjednom se iz gazdaričinih ustiju začu

ju riječi slične onima što ih je izrekao Car:— Gospodin je kazao da su zeleni poput očiju gospođe. Njegov djed, knez Sebastiano, donio ih je iz Perua za svoju ženu. Ona nije volila to drago kamenje.— Zašto? — upita Marijana koja je pravim ženskim kretnjama okretala divno kamenje prema svjetlu da vidi Jsaiko se bliješti. — Ta ono je zaista prekrasno!— Stam su miisJdili da je ono simbol ljubavi i mira. Dona Lucinda je voljela ljubav... ali je mrzila mir.Tom je prigodom Marijana prvi put čula za ime žene koja je toliko voljela svoju sliku da je prekrila cijelu sobu zrcalima. Nije bilo vremena da više pita. Dona Lavinija se nakloni i saopći da je kupka spremna i da je kardinal čeka za doručak. Prepustila ju je Agatd, a mlada se kneginja nije ni usudila da je zamoli da ostane i da joj odgovara na pitanja. Primijetila je da se čelo stare gospođe nabralo, da joj se pogled zamutio kao da žala što je izarekla ono dime pa se požurila332,da ode. Očito je htjela izbjeći pitanja koja jenaslućivala.Kad je Marijana našla svoga kuma u biblioteci gdje je naredio da im se pripravi doručak, požurila se da mu postavi pitanja zbog kojih je dona Lavinija pobjegla pošto joj je ispričala od koga su potjecali ti pradjedovski nakiti.— Što je bila zapravo ta kneževa baka? Ćula sam da se zvala Lucinda, no čini mi se da se koješta prešućuje kad god se spominje. Znate li zašto je tako?Kardinal prelije svoje makarone debelim slojem mirisnog umaka od rajčica, tome pridoda sira i brižljivo je sve miješao a da nije odgovorio. Zatim okusi dobivenu smjesu i napokon izjavi:— Ne. Ne znam.— Pa nemojte! To je nemoguće! Sigurna sam da znate sve članove roda Sant'Anna. Kako biste inače mogli znati za tajmu kneza Corrada? Nije moguće da ništa ne znate o toj Lucindi. Radije recite da mi ne želite reći ...— Toliko ti je stalo da to saznaš, da ćeš me domala smatrati lašcem

— uzvrati kardinal smijući se. — Dakle drago moje dijete, znaj da crkveni knez ne laže... idi barem da ne laže pa-prenije od običnog seoskog svećenika. Iskreno ti kažem da ne znam mnogo osim da je ona bila Veneciijanka, liz vrlo otmjene porodice Soranzo, i neizkazivo lijepa.— Zbog toga je i namjestila zrcala! No ipak, sama činjenica da je žena lijepa i da se nešto previše dM sama sebi ne opravdava prešućivanje koje zamjećujem ikad se spomene ta žena. Cdnd mi se da je i njezin portret nestao.— Moram reći da prema onom što sam mogao saznati dona Luomda mije... ah ... uživala dobar glas. Neki ljudi koji su je poznavali, tih doduše ima sad vrlo malo... tvrde da je bila luda, drugi kažu da je bila vještica i u svakom slu-333.* ..^ U,. __-,čaju na dobroj nozi sa zlim dusima. Ovdašnji ljudi to ne vole ... a ni drugdje.Mairdjaina je imala dojam da kardinal navlas govoii uvijeno. Usprkos svemu poštovanju prema njemu i povjerenju koje je imala u njega nije se mogla osloboditi neobičnog osjećaja da joj ne govori istinu ili barem da nije rekao svu istinu. Da bi ga ipak dotjerala što više do zida, pokazujući se vrlo zaposlena biranjem trešanja iz košarice s voćem, nedužmim izražajem upita ga:— A... gdje je njezin grob? U kapeli?Kardinal stane kašlj ati poput onoga koji prebrzo guta, no taj se kašalj činio Marijani nešto namješten pa se pitala mije li bio određen da prikri je naglo crvenilo što je preplavilo obraze njezina kuma. Pruži mu čašu vode uz prijazan osmijeh:— Pijte! Proći će!— Hvala! Grob ... hm ... ne, nema ga.— Zar nema groba?— Da. Luciinda je tragično poginula u jednom požaru. Od njezina 'tijela nije ništa nađeno. Negdje u kapeli... mora da neki natpis ... ah ... spominje taj događaj. Hoćeš ili da pogledamo malo tvoj novi posjed? Prekrasno je vrijeme, a perivoj je pcredivan! A tu su i konijiušnice kojima ćeš se jamačno diviti. Kad si bila dijete,

neobično si voljela konje. Znaš li da su ovdašnje životinje od iste loze iz koje su i glasoviti konji carske jašio-nice u Beču? To su Mpicaneri. Nadvojvoda Karlo koji je 1580. godine osnovao u Lipici na Krasu čuvenu pasituhamu, poklonio je tadašnjim knezovima Sant'Anna jednog pastuha i dvije kobile. Otada su se gospodari ove kuće dali na usavršavanje rase...Kardinal je bio uzbuđen. Bilo je sasvim izlišno da ga pokuša zadržati u govoru, a kamo li da ga narvede raa predmet razgovora koji su on i dona Lavinija očigledno izbjegavali. Bujica riječi očito je imala za oidj da zapriječi Marijanu go-voriti i da neprimjetno promijeni tok njezinih misli. I gle! Kad je mlada žena ušla s kumom u golemo dvorište u kome su bile konjušnice, Marijana zaboravi na tajanstvenu Lucindu te se prepusti svojem žarkom oduševljenju što ga je uvijek gajila za konje. Otkrila je da je Grakho Hanibal Pioche, njezin kočijaš došao u konjušnice' već prije nje i da se tu osjećao kao riba u vodi. Iako nije baš ništa razumio talijanski, mladi je čovjek uspio da se savršeno dobro sporazumijeva s pomoću svoje izražajne mimike pariškog derana. Već se sprijateljio sa svim konjiušarima i slugama koji su u njemu otkrili brata u oboža-vamju konja.— Nikad nisam vidio ljepših životinja! Tu je raj, gospođice Mari jamo! — dovikne Grakho mladoj ženi čim ju je ugledao.— Ako želiš, moj momče, da te ovdje puste, valja da se p-riivikneš da govoriš gospođa knegi-nja ali Vaše Gospodstvo... ako baš nećeš da kažeš Njezina Prejasna Visost — ispravi ga kardinal upola ozbiljno a upola u šali.— Preja... morate imati sa mnom strpljenja, gospoji... hoću reći gospođo kneginjo — ispričavao se Grakho pocrvenjevši. — Bojim se da ću se teško priličiti, i opet ću se prevariti,— Reci jednostavno gospođo, dobri moj Grakho, pa će sve biti u redu. A sada mi pokaži životinje — umiri ga Marijana.One su bile zaista sjajne, vatrene i čistokrvne, snažnog vrata, jakih i finih nogu, gotovo posve bijele dlake. Neke su bile crne kao ugljen, ali i one su bile lijepe. Marijana nije morala hiniti svoje oduševljenje. Imala je sigurno oko da odmjeri svojstva i vrlane pojedinog konja. Za jedan sat uvjerila je sve osoblje u komjušnicarna da je nova

kneginja dostojna da uđe u rod Sant'Anna. Ostalo je učinila njezina ljepota, pa kad se Marijana prilično kasino vratila u vilu,334335L,..svi su bili njome oduševljeni, što je kardinala očito obradovali©.— Shvaćaš li što sada za njih značiš. Ti si živa, vidljiva gospodainica koja ih razumije... Zaista si ih obradovala.— Sretna sam zbog toga, ali morat će se priviknuti da će u buduće uglavnom živjeti bez mene. Dobro znate da se moram vratiti u Pariz... pa već i zbog toga da Caru izložim ovaj novi položaj. Nemate ni pojma ikako se on znade razbjesnittt.— Mogu zamisliti... aM te nitko ne sili da tamo odeš. Ako ostaneš ...— On je kadar da ime dade tražiti po oruž-nioima... kao što je i Vas otpravio u Reims ... to jest on je to htio. Hvala lijjepa! Ja sam uvijek više voljela otvorenu borbu nego bijeg, pa bih hjela da mu sama sve objasnim.— Ah, reci radije da nizašto ne bd propustila priliku da se opet s njime sastaneš — uzdahne kardinal. — Ti ga još uvijek ljubiš ...— Zar sam ikada što drugo rekla? — odvrati Marijana iz visoka. — Mislim da Vas u tome nisam nikada varalla. Da, još ga volim. Možda ga žailim kao što ga i vi žalite, iako iz drugih razloga, ali ga ljubim, i tu se ništa ne može.— Znam, znam. Nema smisla da o tom raspravljamo. Ti me često podsjećaš na tetu ElMs. I ti nosi ostrpljiva, a uvijek si spremna na vatrenu borbu! A i u tebi je obilno velikodušja! Nije važno! Znam da ćeš se vratiti, a to je glavno!Sunce je zalazilo iza lisnatog drveća u perivoju, a Marijana je s muklom tjeskobom u duši gledala kako zapada. Posjed se u sutonu zavijao u neku neodređenu tugu kao da ga istodobno sa svjetlom napušta i život. Javilo se ooo što je ovdašnji živalj zvao una morbidezza,1 a to je ino-1) Mekoća, nježnost; bolećivost.336žda dolazilo od prevelike ljepote Jcrajolika i neba što je mijenjalo

boje.Kad su se vraćali kući, Marijani bude hladno, te čvršće pritegne uz tijelo šal od museiina koji je pnistajao uz njezinu jednostavnu bijelu haljinu. Hodajući polagano pored prelata gledala je kaiko bijela kuća postaje sve većom. Približavali su se desnom krilu u kame je stanovao knez Carrado.Visoki prozori bili su tamni možda zbog toga što su zavjese već bile povučene. Iznutra nije prodirala nijedna zraka svjetla.— Zar ne mislite da bih morala zahvaliti knezu na draguljima koje mi je jutros poslao? Čini mi se da bi to bilo pristojno.— Ne. To bi bila pogreška. Prema Corradovu shvaćanju oni ti pripadaju. Ti si njihov čuvar ... tako nekako kao što je francuski kralj bio čuvar krunsikih dragocjenosti. Na pohrani se ne zahvaljuje.— Ipak, smaragdi...— Oni su, nema sumnje, osobni dar... kne-ginji Sant'Anna. Dat ćeš ih optočiti, nosit ćeš ih... i predati svojim potomcima. Ne, nema smisla da mu se ponovno približiš. Siguran sam da on to ne želi. Ako hoćeš da ga razveseliš, nosi dragulje koje ti je dao. Na taj ćeš način najbolje pokazati da te vesele.Kad je te večeri blagovala s kardinalom u golemoj blagovaonici, imala je u dnu duboka dekoltea na uskom pasu ispod grudaju široku zlatnu starinsku kopču s rubinima i biserima kakvi su bili i na dugim i teškim naušnicama. Za vrijeme jela uzalud je diskretno pogledavala na strop na kome nije vidjela da se miče bilo koji dio ukrasa, a nije se pojavilo oi bilo kakvo oko... Čudilo ju je što se zbog toga ćutila nekako razočarana. Znaila je da je večeras lijepa, pa se nadala da će tom ljepotom počastiti nevidljivog supruga i tako mu zahvaliti. Nitko se nije pojarvio. Nije bilo22 Marijana II337ni Maittea Danriamdja, koga nije cijeli dan vidjela, pa upita donu Lavimiju kad je jednom došla u sobu:— Zar je... knez otputovao?— Ne, zašto Vaše Gospodstvo pdta?— Pa tako ... Cijelog se dana nije primijetila njegova nazočnost, a

nisam vidjela ni njegova taijniika, a ni oca Amundija.— Matteo je otišao da nadgleda seljake, a kapelan je bio s Njihovom Visosti. On izlazi samo u kapelu ili u biblioteku. Moram li reći Mat-teu da biste ga htjeli vddjeti?— Ne, nikako! — izreče Mari jama nešto prebrzo. — Samo sam pitala.Kad je te noći legla u postelju, nije mogla brzo zaspati. Proteklo je nekoliko sati dok je sklopila oči. Oko ponoći, kad je konačno počela drijemati, začuje kako jedan konj u galopu juri perivojem pa je časak slušala. Misleći da je to Matteo kajd se vratio, mije više brinula, sklopila je oči i utomula u san.Slijedeći dami bili su mirni i sJični prvome. Marijana je u kardinalovu društvu razgledala posjed i provezla se nekoliko puta po okolioi u jednoj od kočija kojih je bilo u spremištu. Posjetila je kupalište u Lučci i ostatke antičkih zgrada, a u Mairliji i vrtove raskošnog ljetnikovca Velike Vojvotkinje Elize. Kardinal, odjeven u jednostavno crno odijelo bez ikakva ukrasa, nije svraćao na sebe pozornost, no ljepota mlade žene posvuda je pobudila divljenje, a i znatiželju jer se proširila vijest o vjenčanju. Po U9kim stazama i selima seljaci su se zaustavljali kad su mimo njih prolazili i duboko se klanjala. U njihovim pogledima bilo je divljenja obojenog pobožnim poštovanjem zbog čega se Gauthier de Chazav smješkao.— Znaš li da te drže za neku sveticu?— Za sveticu? Mene? Kako dolazite do toga?— Ljudi u ovom kraju misle da je Corrado Sant'Aima teški bolesnik. Dive se Što se 6i, tako338mlada i tako lijepa, posvećuješ tome nesretniku. Kad bude objavljeno da si rodila dijete, vjerojatno ćeš steći mučeničku palmu.— Kako se možete (tako šaliti? — predbaci mu Marijana koju je smetao ponešto cinički pre-laitov ton.— Drago moje dijete, život se najlakše podnosi, a da drugi ne trpe, ako nastojiš u svemu naći šaljivu stranu. A 'trebalo 'ti je i rastumačiti zašto te tako gledaju. Eto, to sam i učinio.Marijana se majbolje osjećala u pastušnici, iako je kardinal prigovarao što se tamo predugo zadržavala. On je smatrao da je

velikoj gospođi mjesto drugdje, a ne u konjušnici, a i zabrinjavao se s obzirom na stanje u kome je bila osobito kad je vidio kako na konju provodi sate i sate, kako redom uzjahuje sve životinje.da bi upoznala njihove dobre i loše strane. Na te njegove bojazni Marijana se smijala. Njezino je stanje nije ništa smetalo. Nije imala nikakvih neugodnih slabosti i sjajno se osjećala. Izvrsno joj je prijao život na svježem zraku. Osvojila je Ri-nalda, šefa konjušnice, pa ju je slijedio poput velikog psa. Neumorno su hodali po livadama na koje su izvodili životinje. Da ne bi izazvala sablazan, nije se usudila obući muško odijelo koje je pri jahanju najradije nosila, već je na ruku zabacila skotove svoje ženske jahaće haljine.Kad bi se vraitila s "tih zamornih obilazaka, pohlepno je gutala večeru, a zatim pala u krevet i spavala poput djeteta sve dok sunce ne bi opet granulo. Na nju više nije djelovala ni neobična tuga koja bi obavila vilu čim je pala noć. Knez se nije pokazivao. Poručio joj je da je sretan što se toliko zanima za njegove konje. Činilo se da se i Matteo Damiani drži u pristojnoj udaljenosti. Često je bio po posjedu, pa ga nije bilo vidjeti. Kad bi je slučajno susreo, smjerno bi je pozdravio, zapitao za zdravlje i tiho se udaljio.339i(P ^B(|^^Tjedan j<e prolazio brzo i bez ikakvih smetnja i tako ugodno da to mlada žena nije ni opazila, pa je čak i uvidjela da joj baš i nije toliko stalo da se vrati ,u Pariz. U dodiru s porodom nestalo je svega, i teškog umora od putovanja, i nepodnošljive živčane napetosti, i njezine tjeskobe, i njezinih bojazni.»Pa zašto da još neko vrijeme ne ostanem ovdje?« mislila je. »U Parizu nema nikakva posla jer se Car neće tako skoro vratiti.«Cak je i Napoieonovo svadbeno putovanje više nije smetalo. Bila je u sebi smirena i uživala je u miru svoga novog prebivališta te je načas mislila da bd bilo najbolje da tu provede cijelo ljeto i da piše JoMvalu da i on ovamo dođe.Ali pni kraju tjedna došao je velečasni Bi-chette koji se vratio iz svoje tajanstvene misije, i sve se izmjeniilo. Kardinal, koji je do tada bio neobično srdačan i veseo drug, dugo je vremena nasamo razgovarao sa svojim tajnikom. Iz svoje sobe izašao je vrlo

zabrinuta čela, izbrazdanog dubokim naborima, i najavio da mora otići i da će je ostaviti.— Zar je to zaista neophodno potrebno? — na to će ona razočarano. — A ja sam mislila da bismo mogli malo produžiti itaj boravak! Bilo je tako lijepo što sano bili skupa. No, budući da odlazite, i ja ću spremiti svoju prtljagu.— A zašto? Bit ču odsutan samo nekoliko dana. Zar me ne hi mogla ovdje pričekati? Marijan©, i ja sam se veselio što sam bio s tobom. Zašto da ne produžimo taj zajednički boravak? Kad se vratim, moći ću ti posvetiti barem još jedan tjedan.— A što ću tu raditi bez Vas? Kardinali se stane smijati.— Pa... ono što si radila kad sam bio tu. Nisano uvijek bili zajedno. A ja i neću tu biti kad budeš dolazila svake godine s djetetom. Zar340ne misliš da bi bdio dobro da se navikneš da... vladaš sama? Cind mi se da ti se tu sviđa.— Isitina je, aK ...— No, zar me ne bi mogla čekati nekoliko dana, najviše pet ili šest dana? ... Zar je to zaista predugo vrijeme?— Dobro — nasmiješi se Marijana. — Čekat ću Vas. Ali kad budete opet odlazili, poći ću i ja.Složili su se. Kardinali je napustio viki istog posiijepodneva. Pratio ga velečasni Bichette koji je bio uvijek nečim zaposlen i pod teretom mnoštva stvarnih iM zamišljenih tajni što mu je davalo šaljirvi izgled vječitog zavjerenika. No tek što je kočija prešla ogradu posjeda, Marijana je požalila što je pristala da čeka kuma. Opet ju je zahvatilo mučno čuvstvo poput onoga što ga je imala prvog dana. Kao da je taj osjećaj samo poti/soula kardinalova nazočnost!Okreniuvši se vidi kako iza nje stoji Agata suznih očaju. Kad se Marijana tome začudila, djevojka sklopi ruke.— Zar nećemo i mi otići?— A zašto? Zar Vam tu nije lijepo? Mislim da dona Lavinija vrlo ljubazno s Vama postupa.— To je isitina. Ona je sama dobrota. Pa nje se i ne bojim.— Nego koga?Agata učini neodređenu gestu kojotin je pokazivala na čitavu kuću.

— Od svega... od te kuće u kojoj je tako žalosno kad padne noć, od tišine kad se vodoskoci zaustave, od sjena jer se uvijek bojim da će iz njih izaći nešto opasno, od gospodina koji se nikada ne vidi ... a i od upravitelja!Marijana skupi obrve jer ju je smetalo što njezina sobarica ima iste dojmove kao i ona sama, no prisili se da odgovori vedrim tonom kako ne bi pojačala Agatinu uznemirenost.— Pa što Vam je Matteo učinio?341— Ništa... ali dmam dojam da se vrze oko mene. On me nekako čudno gleda kad se susrefc nemo, kad prolazi mimo mene, ima običaj da se okrzne o moju haljinu ... Bojim ga se, gospođo! Htjela bih otići.Čdmjemdce su bile sasvim neznatne, no Agata bijaše posve blijeda. Manijama, sjetivši se vlastitih osjećaja, htjela ju je smiritii, pa se stane smijati-— Agato, ti se zapravo ne smiješ ničega bojati. Mislim da to ndje prvi put da Vam muškarac pokazuje da mu se sviđate. Mislim da takvih slučaja ima dosita ... Zar to ne čini upravitelj palače Beauhamais... pa i naš Grakho... a nije baš izgledalo da Vam to smeta.— Da, u Parizu je drukčije — nastavi uporno Agaita oborivši očd. — Ovdje je sve neobično ... i nije kao drugdje. Toga se čovjeka bojim.— Dobro, recite to Grakhu. On će Vas štititi i znat će Vas smiriti. Jeste li voljni da o tom govorim s donom Lavindjom?— Ne... Ona će smatrati da sam glupača.— A imat će i pravo. Lijepa djevojka mora bM sposobna da se sama brani. No, umirite se. Nećemo tu dugo ostati. Njegova Uzaritost vraitit će se za koji dam i boraviti tu malo vremena, pa ćemo onda i irnd otputovati.Agatina uznemirenost zahvatila je i Marijanu i pojačala uznemirenost koju je i sama osjetila. Nije joj bilo drago što se Matteo Damiani vrti oko Agaite jer on nije par mladoj djevojci. Iako bi inijegov povlašteni podožaj kod kneza mogao za malu komorkinju biti zavidan, pa iako je on kao muškarac fizički

prihvatljiv, jer nije izgledalo da lima toliko godina koliko mu je uistinu bilo, ipaik nije bio daleko od pedesete, a Agati je bilo tek dvadesetak godina. Odlučila je da tu napravi red, diskretno, ali po mogućnosti što odrešitije.Kad je pala noć, Marijana nije bila raspoložena da bude sama u golemoj blagovaonici, pa je342naredila da je posluže u njezinoj sobi. Donu Lavini ju zamolMa je da joj pravi društvo, dok je Agatu, pod izlikom da joj se čdni da ne izgleda dobro, poslala da se u Grakhovoj pratnji prošeće perivojem. No čim je Marijana načela predmet koji ju je Zdimimao, gazdarica se skupila kao mimoza kad je dodirnu.— Neka mi Vaše Gospodstvo oprosti — reče dona Lavtiraija vidljivo u nepriiliici — ali ja ne mogu prigovarati Matteju Damianiju.— A zašto ne? Zar niste Vi do sada upravljali cijelom kućom, slugama i svakodnevnim životom?— Da... ali Matteo ima ovdje povlašteni položaj što mi zabranjuje da bilo kako ulazim u njegov privatni život. On sam ne podnosi prigovora, on je čovjek povjerenja Njegove Visosti, a služio je njegovim roditeljima kao i ja. Kad bih se usudila da mu što i zamjerim, prezirno bi mi se u lice nasmijao i grubo bi me otjerao na mojposao.— Ha, ha, kad je tako — kratko se nasmija Marijana. — Mislim da se ja ne moram toga bojati ... pa ma kako bio povlašćen.— Oh, Gospođo ikneginjo!— Dakle, potražite ga! Vidjet ćemo tko će od nas dvoje imati pravo. Agata je u mojoj osobnoj službi, došla je sa mnom iz Francuske i stalo mi je da joj se ovdje ne ogorčuije život. Hajde, dona Lavinrija, dovedite mi odmah gospodina upravitelja.Gazdarica se duboko naikloni, ode i začas se vrati, ali sama. Matstea se ndje moglo naći. Nije bio kod kneza, a ni igdje u kući. Možda se zadržao u Lučci kamo je često išao, ili na nekom majuru ...Govorila je vrlo brzo, hitro nižući riječi kao žena ikoja hoće nekoga

uvjeriti, ali što je više nabrajala razloge da opravda upravitelj evu odsutnost to joj je Marijana manje vjerovala. Nešto343joj je govorilo da Maitteo nije daleko, ali neće da dođe ...— Dobio — reče Marijana. — Ostavimo tovečeras, kad je nevidljiv, no vidjet ćemo što će biti sutra ujutro. Saopćite mu da ću ga ovdje rano ujutro čekati... inače ću moliti kneza da me sasluša.Dona Lavinija ne odgovori; činilo se da joj je bdio sve neugodndje. Dok je zamjenjujući Aga-tu raspletala guste čame pletenice svoje gospodarice i češljala ih za noć, Marijana je osjetila da joj obično mirne ruke dršću. No Marijani nije zbog toga bilo žao. Naprotiv, pokušavajući razotkriti tajnovitost kojom je bio obavi jen neprona-lažijdv upravitelj, sve je više pitanjima pritješnji-vaila donu Lavini ju. Pitala je o obitelji Damdand, o njegovu položaju kod kneževih roditelja, pa i o tim roditeljima. Dona Lavinija je govorila da ne zna, izmicala jie, odgovarala je sasvim neodređeno te Marijana mije ništa saznala, i napokon se razljuti pa zamoli gazdaricu da je ostavi da saima legne u krevet. Dona Lavinija bila je vidljivo s time zadovoljena jer nije dopustila da joj gazdarica dva put kaže i žurno napusti sobu kao onaj koji više ne može podnijeti da tu bude.Ostavši sama, Marijana uzrujano nekoliko puta obađe sobu, zatim strgne sa sebe kućnu haljinu, zagasi svijeće i baci se u krevet. Već je od jutros bila nesnosna sparina kakva se javlja u mjesecu kolovozu; uvečer je tek neznatno popustila. Zagušljiva i teška sparina uvukla se po danu u sobe u vrilli i lijepila se za kožu usprkos svježini koja se širila s vodoskoka. Marijana se pod zavjesama baldahina gotovo kupala u znoju.Zivahnuo skoči s kreveta, razvuče zastore na prozorima koje širom otvori u nadi da će ublažiti vrućinu koja ju je upravo pekla. Vrt se tajanstveno i nestvarno kupao u mjesečini. U njemu se čulo samo pjevušenje fontana. Tamne crne sjene velikog drveća sterale su se bezbojnomtravom. Izvan vrtova bila je posvemašnja tišina. Činilo se da se sva priroda skamenila. Te je noći mjesec bio mrtvački blijed.Marijana se osjećala vrlo neugodno. Grlo joj se osušilo, pa je pošla

prema krevetu da popije malo vode iz vrča koji je stajao do njezina uzglavlja. No tek što je krenula, zastane, a zatim se vrati k prozoru. Iz daljine se čuo konjski galop koji se pomalo približavao, pojačavao, postajao jasniji i glasniji. Iz jedne šumice iskoči bijela strijela. Prodorno Marijanino oko odmah prepozna liderima1, najljepšeg ali i najibješnjeg pastuha iz konjušnice. To je bio čistokrvni smije-žnobiijeli konj, nevjerojatne ljepote, ali tako hirovit da se Marijana, usprkos svemu svome jahačkom umijeću, još nije usudila na njega uzjahati. Tu joj je ludost branilo dijete što ga je pod srcem nosila. Razabrala je i crni oblik nekoga konjanika koga nije prepoznala, činilo se da je velik i snažan. No iz te udaljenosti nije se moglo ništa točno vidjeti. To svakako nije bio Maitteo Daimiani, a mi Rinaldo, niti bilo koji drugi konju-šar. Konj i konjanik u hipu preletješe tratinom i pohitaše pod drveće, te se ritmički topot kopita sve slabije čuo da potom sasvim nestane. Iako se sve odigralo u času, Marijana se morala diviti besprijekornu držanju konjanika ikoji se poput crne prikaze na bijelcu upravo slijevao u jedno sa svojim konjem. Neposlušni Ilderim priznavao ga je za gospodara. Marijani padne na pamet jedna misao koja se u njoj ugnijezdila i tako je mučila da nije bila u stanju da dočeka jutro da bi ispitala njezinu ispravnost. Dođe do zvonca uz čelo svoga kreveta i snažno ga potrese kao da zvoni na uzbunu. Za nekoliko časaka dođe u sobu dona Lavini ja u noćnom hal jetku i kapici svezanoj vrpcama. Bila je očigledno zbunjena i za-1) Strijela, arapska riječ.345plašena. Kad je vidjela da je Marijana na nogama i da je prividno vrlo mirna, olakšano uzdahne.— Bože moj, kako sam se prestrašila! Bojala sam se da je gospođi kneginji pozlilo i da...— Ne uznemirujte se, dona Lavinija, mend je sasvim dobro. Vjerujte mi da md je vrlo žao što sam Vas probudila, aM želim da mi odgovorite na jedno pitanje... da ina njega smjesta odgovorite... i ako je moguće sasvim jasno ...Lojanica što ju je držala dona Lavinija tako jako zadrhti da ju je morala postaviti na jedan stol.

— Koje pitanje, Gospođo?Marijana pokaže rukom širom otvoren prozor, stane uz njega, i zapovjednički pogleda gazdaricu koja se na mjesečini pričinila poput sadrena ikdpa.— Dona Lavinija, vi dobro znate koje ću Vam pitanje postaviti jer ne biste tako problijedili. Tko je onaj čovjek koga sam vidjela kako na konju u paklenskoj trci leti preko zelene tratine? Jašdo je na tlderimu, na čijim leđima nisam još nikoga vidjela. Hajde, govorite! Tiko je to?— Gospođo ... ja ...Činilo se da se bijedna žena jedva drži na nogama jer se naslonila na jedan naslonjač. Marijana pođe prema njoj, stavi joj ruku na rame i nemiiostavo ponovi pitanje naglašujući riječi:— Tko ... je ... to ...?— To je ... knez Corrado.Marijani odlane te duboko uzdahne. Nije bila iznenađena. Otkaiko je zapazila neodređeni konja-ndikov oblik, očekivala je takav odgovor koji je poticao cijeli niz daljih pitanja. No dona Lavinija, posve iscrpljena, unatoč propisima ponašanja klone u naslonjač i stane plakata obujmivši glavu obim rukama. Marijana, suosjećajući taj bol, klekne pokraj nje i stane je tješiti.— Smirite se, dona Lavini ja. Nisam Vas htjela povrijediti kad sam Vas tako pitala. No shvatit346ćete i sami kaiko je mučna tajanstvenost koja me okružuje otkako sam tu.— Znam ... Shvaćam__— mucala je Lavinija. — Da... znala sam da ćete ga ipak jedne noći vidjeti... i da ćete postaviti to pitanje, ali sam se nadala... bog zna čemu ...— Zar možda tome da neću dugo ostati pa da ga neću vidjeti?— Možda... no to je bilo djetinjasto ... jer prije ili kasnije... Vidite, gospođo, tako on izlazi gotovo svaku noć. Gaiopira satima s Ilderi-mom na koga samo on može uzjahati. To mu je najveće veselje ... jedino koje si priušti.Jecanje prekine gazdaricu. Marijana je prihvati za obje ruke i prošapće:

— Zar ne pretjeruje u toj strogosti naspram samoj sebi, dona Lavinija! Niti je bolestan, niti je bogalj, jer inače ne bi mogao uzjahati liderima ... lik koji sam vidjela nikako nije nakazan, činilo mi se da je velik i snažan. Zašto se dakle skriva, zašto se osuđuje na posvemašnju osam-ljenost, zašto se živ zakopao?— Jer je nemoguće da bude drukčije... Nemoguće je! Vjerujte crni, kneginjo, moje se bijedno dijete nije odijelilo od svijeta zbog bolesne sklonosti za tajanstvenost nd zbog potrebe da se istakne nečim neobičnim. On ne može drukčije.— No lik koji sam nejasno vidjela nije fiizd-čki odbojan. Cdinilo se da je normalan ... da, normalan.— Možda... tijelo ... ali lice ...— To bi bila samo izlika. Već sam vidjela ljude kojima je lice grozno izobličeno da ih je bilo teško gledati, a!d su ipak živjeli među svijetom. Vidjela sam ljude kako nose neku vrst krinke — dometne Marijana sjetivši se Morvana i njegovah brazgotina.— I Corrado je nosi kad dzlazi. Čini mu se da ni ogrtač ni šešir nisu dovoljni da mu sakriju lica. No po danu bila bi i nedostatna Vjerujte347md, gospođo, zaklinjem Vas, karaite se toga da saznate sve i ne priibMžujte mu se. Mogao bi... umrijeti od sramote.Dona Laivdinaja s mukom ustane i za sobom povuče Marijanu. Prestala je plakata, a na njezinu se (hicu vidjela smirenost. Činilo se da joj je sada lakše kad je govorila. Gledajući Marijanu u oči ozbiljnim glasom odgovori:— Znajte da Corrado na sebi nosd teret prokletstva što je nekoć palo na taj jednom snažan i moćan narod, prokletstvo koje je imalo anđeosko lice. Samo dijete što ćete onu roditi, može otkloniti to prokletstvo, iako ne može spasiti Cor-rada, jer nema lijeka zlu od kojega trpi. To će dijete spasiti ime Samt' Arma pa će ono ponovo osvanuti među ljudima. Laku noć, Vaše Gospod-sitvo! Nastojite zaboraviti ono što ste vidjeli.Marijana je odustala od daljeg ispitivanja. Bez riječi je dopustila da dona Lavinija ode. Osjećala se umornom kao da se dugo i bolno naprezala dizanjem nekoga tereta. Bila je obeshrablje-na. Zaokupila ju je zagonetka koju je predstavljao Corrado. Ta ju je nerješiva tajna

mučila i pekla. Razbuđena radoznalost i urođena potreba da oko sebe vidi samo jasne i bjelodane stvari nagonile su je da počini najveće ludosti. Pomislila je da se sa/krije negdje na putu kojim bi prošao avetni konjanik, da se baci pred Ilderimova kopita, pa da Conrada prisili da se zaustavi. No neka neprotumačiva pobuda sprečavala je da to učini. Možda su to bile one (riječi koje je Lavinija iz-govonila:... »Mogao bi umrijeti od srama ...« Te su riječi bile tako bremenite tugom kao i glas koji je dolazio iz ogledala...Da bi se smirila i osvježila, pošla je umi ti lice i ruke u prostoriji za ređenje i pranje. Oijđlo je tijelo poprsikala kolonjskom vodom a legla je u postelju, ali nije mogla zaspati. Nesnosna sparina i raspojasan divlji ples mdsli otjerali su joj san s očiju. Napeto je prisluškivala noćne šumove vre-348bajući na daleka topot konjskoga galopa. Prolazili su sati da se ništa nije čulo i Marijana sva iscrpljena zapane u dremljrivo stanje koje nije bilo sasvim budno stanje ali ni pravi san. U njezinu duhu javiše se neobične slike kao u snu, a da nije imala dojam da spava. BiM su to neodređeni i magloviti oblici prikazani na stropu. Pričinjalo joj se da su sa stropa sišle osobe i da prijeteći i rugajući se obilaze oko nje. Tu je bilo čudnog cvijeća što se oiadvilo nad nju i pretvaralo u lica. Pričinjalo joj se da se rastvara zid njezine sobe i da kroza nj prolazi glava ... Mattea Dami-anija...Manijama krikne i sasvim se razbudi. Posljednja stoka bila je tako živa da je razbdila sanenu tmušu i bacila Marijanu u zbilju. Sva se oznojila. Grlo joj se osušilo. Sjedne u krevetu, zbaci s Lica vlažni pramen kose i pogleda oko sebe. Dan je počeo svitati i prelio sobu bldjedoružičastim svjetlom, što ga je rasipalo rumenilo zore. Neg'dje se u seki krastavo oglasdiM pdjetM, a drugi im odgovarali sa susjednih majura. Iz perivoja strujila je svježina pa u vlažnu krevetu i u košulji pri-jepljenosj uz tijelo Marijani bude hladno. Ustane, skine košulju da je zamijeni sa suhom, pa navuče novu noćnu košulju. Nastojala je potisnuti tjeskobu nastatlu zbog mučnih snova. Uto joj pogled padne na mjesto na kome je u svojim tlapnjama vidjela glavu upravitelja Mattea i uzvikne od iznenađenja. Pod zlatnim obrubom zrcala pokazala se crna Manija

koju prije nije vidjela.Marijana se bosdh nogu poput mačke tiho približi toj pukotini i odanle osjeti struju zraka. Ploča se lako dala rukom odmaknuti u stranu. Ugledala je crnu rupu, a u njoj male stube izdu-bene u zidu u kome su tekle poput spirale. Iznenada postalo joj sve jasno. Nije sanjala! U polu-snu je zaista u tom otvoru vidjela Mattea Damd-amija. No zašto je dolazio? Koliko je puta tako dolazio u njenu sobu dok je spavala? ... Sjeti se349i Mca koje je zapazila one večeri kad se vjenčala i razodjevala. I onda nije sanjala! Bio je tu. Sje-tivši se izraza divlje pohlepe na njegovu licu Marijana poorvenii od povrijeđena stida i straha. 0-buze je dMji bijes. Nije .mu bilo dosta da nametljivo udvara Agati, već se taj bijednik usudio ući i u njezinu sobu i otkriti maj skroviti je tajne žene svojega gospodara! čemu se nadao šuljajući se ovamo poput tata? Što bi se još usudio bezumno učiniti jednoga dana a možda i toga jutra, da mije otkrila tu ploču koju u žurbi nije uspio sasvim zatvoriti?— Ja ću ga jednom zauvijek odučiti od toga da amo dolazi! — zagunđada je mlada žena.Ne odahnuvši, Manijama odjene haljinu koja joj je prva došla u ruke, obuje male sandale za-vezavši brzo trake, a iz svoje putne vreće uzme jedan od pištolja koje joj je darovao Napoleon i koje je ponijela sa sobom iz Pariza. Uvjeri se da je nabijen, zatakne ga za pojas i napali svijeću. Tako dotjerana odlučno pođe prema ploči koja je bila odmaknuta i sdđe niz stube.Struja zraka gasila je svijeću, ali je nije sasvim utrnula, Štiteći plamen slobodnom rukom polagano se bešuimno spuštala niz trošne stepenice. Stube nisu bile duge, išle su samo kroz jedan kat. Izlazile su iza kuće, a izlaz je bio zakrit velikim stogom lišća. Marijana kroz granje ugleda mirnu vodu pred kolonadama koju je rudila zora. Ugleda Mattea kako nestaje u spilji koja se otvarala iza kolonade, pa odluči da ga slijedi. Utrne svijeću i postavi je na suho lišće da bi je opet pri povratku uzela.Nije znala što će upravitelj tamo raditi, ali je bila sigurna da je uhvaćen u stupicu i da joj neće izmaknuti. Poznavala je spilju jer ju

je posjetila zajedno s kumom. Bilo je to ugodno mjesto za velikih vrućina. Jezero se produžavalo u spilju i tvorilo basen usred svojevrsnog salona jer su stijene bile presvučene svilom, a oko base-350na bilo je po istočnjačkom uzoru obilje tepiha i i jastuka za odmor.Laikonoga baci se za upraviteljem i stane trčati duž kolonade. Prije no što će ući u spilju časak zastane, pritisne se uz kameni zid i izvuče pištolj. Zatim sasvim polagno pođe naprijed, zađe u ulaz... i iznenađeno usktekne. U spilji nije bilo nikoga, a presvlaka u jednom zidu otkrivala je ulaz u neka tunel koji je vjerojatno išao ispod brežuljka jer se na drugom kraju vidjelo svjetlo.Ne oklijevajući ni časa stegne oružje u ruci i uđe u tunel koji je bio dosta širok. Bio je posut finim pijeskom, pa je po njemu išla posve bešumno. Obuzelo ju je uzbuđenje, što je djelomično zamijenilo njezin bijes. To je uzbuđenje bilo slično onome što ga je osjećala nekoć u Sel-fconu kad je tjerala lisicu. No sada je ta Mišica mogla biti vrlo opasna zvijer pa je opasnost još više uzbuđivala Marijanu. Tome se pridružila i pomisao da je u malo vremena otkrila nekoliko tajni Sant' Anna. Došavši na kraj prolaza šćućuri se u sjenu stijene jer joj se pred očima ukazao neobičan prizor.Tunel se otvarao prema maloj čistini koja je zapravo bila usjeklina između dvije strmine po kojima se širilo šipražje i gusto šumsko raslinje. U dnu, ispred umjetne stijene obrasle kupinama i penjačicama, stajalo je mnoštvo kipova ukru-ćenih u divljim pokretima i pojačavalo tragični izgled zdanja čije su ruševine bile u sredini čistine.To je bila hrpa pocrnjelih razlomijenih stupova, srušenoga kamenja i slomljenih kipova po kojima se penjala uporna kupina i crni bršljan oštra mirisa. Mora da je zdanje bilo uništeno žestokim požarom jer je na prirodnim i umjetnini stijenama bilo dugih tragova plamena. U tim se ruševinama, u toj pustoši isticao i upravo vladao nad svim sjajem mramorni kip, koji je kao ne-351kim čudom sačuvao svoju bjelinu. Marijana pre-sta disati opčinjena onim što je ugledala.U naslagi krša bilo je grubo očišćeno nekoliko stepenica, a na

zadnjoj od njih klečao je Mat-teo Damiani i obim rukama grlio noge kipa. To je bio najljepši i najneobičniji kip što ga je Mani jana ikada vidjela. Prikazivao je u prirodnoj ve-iičikii golu ženu koja je biia upravo đavolski lijepa zbog savršenstva tijela i putenosti. Raširenih i natrag zabačenih ruku, zabačene glave kao da je natrag vuče teška raspletena kosa, zatvorenih očaju i poluotvorenih usana žena se upravo nudila nekom nevidljivom ljubavniku. Kiparova je umjetnost nevjerojatnom točnošću prikazala najsitnije detalje ženskoga tijela, ali je bilo pravo čudo kako je kipar na tom licu u izduženim, sklopljenim očima, u usnama nabreklim od požude izrazio vrhunac naslade i to tako snažno da je to upravo boljelo. Marijanu je smetala ta prelijepa slika požude i pomislila je da je umjetnik morao svoj model ljubiti bolnim žarom.Sunce se dtizaio. Jedoa zlatna zraka klizne preko brežuljka i pomiluje kip. Hladni mramor smjeste se ugrije d stane treptjeti. Zlaćani odrazi zasvšjetMše ina neosjetljivom uglađenom kamenu koji je bio gotovo mekša od ljudske puti, i Manijama se pričama kao da je kip oživio. Tada ugleda nešto nevjerojaitno. Matteo se uspravi, stane na podnožje kipa i zagrla mramornu ženu. Divljom strašću ljubio je usta koja su se nudila kao da dm želi po-edati vlastitu toplinu (neprestano mrmljajući kletve i ljubavne riječi. Bilo je to neobično nabrajanje u kome se ljubav miješala s bijesom i najgrubljim izrazima pohote. Istodobno su njegove grozničave ruke posvuda obigravale po mramornom tijelu te se činilo da je ono, u toplom jutarnjem svjetlu stalo drhtati od njegovah milovanja.Ovaj ljubavni prizor s kipom bio je upravo avetinj&ki. Marijana se prestravljeno povuče u352sjenu tunela »te zaboravi da je amo došla da zbuni i 'izgrdi toga čovjeka. Pištolj koji mije bio od koristi zadršće u njezinoj ruci pa ga stavi za pas. Čovjek bijaše lud; nije balo drugog objašnjenja za to bezumno ponašanje i Marijana se zaplaši. Biia je sama s luđakom na skrovitu mjestu za koje možda većina stanovnika vile nije ni znala. Pa čak i oružje što ga je limala pričinilo joj se smiješnim... Matteo je očigledno bio neobično i opasno strašan. Ako je otkrije, mogao bi se bački na nju i napastd je, a da se ne bi mogla braniti. Ili je morala...

pucati i ubiti ga, a to nije htjela. Dosta ju je tištala, d još je tišti, smrt što ju je nehotice zadala Francisovoj ljubavnici Ivy St Albane ...Čula je kako čovjek u buniilu obećava neosjetljivoj ljubavnici da će ove noćd opet doći.— ĐavoMce! Bit će pun mjesec, pa ćeš vddje-ti da nisam ništa zaboravio — mumljao je Matteo.Marijanino srce usitrepard. Okrenut će se, otkrit će ge... pa ne čekajući stane bježati. Poput progonjene zečice potrčala je kroz tunel i spilju i mimo kolonade te iza golema kupa lišća prodre u stubište. Zatim se okrene d pogleda kroz lišće. Upravo je dobro stigla. Matteo je izlazio iz spilje, a Marijana se ponovo upita nije M sanjala. Čovjek, koga je čas prije iznenadila u napadaju ljubavne ludosti, mirno je išao po putu koji je vodio između kolonade i vode. Držao je ruke na leđima, a njegovo grubo lice kao da je uživalo dok je udiisao laki povjetarac koji se poigravao njegovim sijedim kosama. Izgledao je kao jutarnji šetač koji uživa u svježini perivoja ovlaženog rosom prije nego M započne dnevni rad.Marijana se hitro popne uz stube, izađe iz otvorene rupe, ali prije no što će je zatvoriti, točno pregleda vanjski i unutrašnji mehanizam ploče. Mogla se otvarah s dvije strane, budući da je prema stubištu na njoj bila jedna ručica, a u so-23 Marijana II353tri je u sadrenom ukrasu bdla jedna udubina. Kako se približavao sat kad je Agaita donosila jutarnji čaj, Marijana u žurbti skine haljinu i sandale pa se uvuče u postelju. Nikako nije htjela da Agaita, koja je ionako bila uplašena, sazna za njezin rand jutarnji izlet.Ugniježdana u jastuke pokušala je mirno razmišljati. No to nije išlo lako. Otkriće parnične ploče u zidu, otkriće ruševina na čistini, kipa i Maitteove ludosti potresle bi i jača živčani sustav no što je bio njezin. A tu je bdo i neobičan sastanak što ga je Maitteo urekao sa svojom mramornom ljubavnicom, što znače te čudne riječi? što to nije Matteo zaboravio? što će raditi noću u tim ruševinama, a u prvom redu što je značio požarom uništeni spomenik na čijem je kršu stolovao taj kip? Zar je to bila neka vila? Ili hram? što se tamo

poštovalo i što se još sad poštuje? Kakvom će čudnom i ludom obredu Maitteo Da-miani posvetiti ovu noć?Sve te misli isprepletale se u Marijaninu duhu, a da na njih nije mogla naći baš nikakva odgovora. Najprije je htjela da ponovo ispita donu Laviniju, aM je znala da jadna žena trpi zbog njezina ispitivanja. Ta, jedva se oporavila od onog sinoćnjeg razgovora. A moguće je da ona uopće i ne zna za neobičnu božicu kojoj se upravitelj tajno klanja pa da ne zna ni za njegovu ludost. A znade li i knez čemu njegov upravitelj i tajnik posvećuje svoje noći? Pa iako zna da li bi odgovorio Marijani pretpostavivšd da bi joj uspjelo da je čuje. Još će najbolje bditi ispitati samoga Mattea Damdanija preduzevsi stanovite mjere sigurnosti. Uostalom, zar nije sinoć naredila đoni Laviniji da Mattea rano ujutro pošalje k njoj.— Vidjet ćemo — propusti kroz zube.Odlučivši se, Marijana proguta vreli čaj što ga je donijela Agata, stane se rediti i odijevati. Budući da se činilo da će dan biti tako vruć "kao i prethodni, izabrala je laku pamučnu svi(jetlo-354žutu haljinu izvezenu s bijelim ivančicama, a obuje i prikladne cipelice, činilo joj se da se od-. jevena u svijetle i vesele boje lakše može boriti s mučnini dojmovima što su joj ostali od ove noći. Kad je dona Lavjnija došla i kad ju je obavijestila da je upravitelj čeka, ode u mali salon tik uz svoju sobu i naredi da dođe upravitelj.Sjela je uz mali sekreter i gledala ga kad je ulazio. Nastojala je da što bolje prikrije odvratnost koju je spram njega osjećala pa se čak i nasmiješi.Prizor na čistini bio joj je još u suviše svje-žem sjećanju da ne bi osjećala odvratnost i gnušanje, no želi li nešto saznati mora samu sebe imati u vlasti. Uostalom, činilo se da se Matteo ne uzbuđuje što je tu. Tko bi ga god vidio kako smjerno stoji pred mladom ženom, zakleo bi se da je to uzoran sluga i ne bi pomislio da je to onaj opaki čovjek koji poput tata ulazi u sobu te iste žene kad ona spava bez obrane.Da bi dobro vladala sama sobom, da bi se dobro držala i da bi spriječila da joj dršću prsti, Marijana uzme iz pernice dugo guščje pero i s njime se nehajno igrala. Budući da je šutjela, Matteo prvi

započne razgovor.— Vaše me Gospodstvo pozvalo. Pri tome je ravnodušno pogleda.— Da, gospodine Damiani, pozvala sam Vas. Vi ste upravitelj ovoga imanja, pa mislim da kao takvom ne smije biti nepoznata nijedna sditnica koja se tiče ovoga imanja.— Mislim da ga temeljito poznam — nato će Matteo lako se osmjehnuvši.— Moći ćete mi, dakle, nešto objasniti. Jučer poslije podne bila je tako teška sparina, da je u perivoju bilo zagušljivo. Tražila sam sklonište " svježinu u spilji s vilama.Zastane ne puštajući s vida upravitelja pa je primijetila da su se njegove debele usne malko355napućile. Hinjenom ravnodušnošću, naglašujući svaku riječ, nastavu:— Primijetila saim da je jedna od presvlaka malo pomaknuta i da propušta stiruju zraka pa sam ustanovila da prdikiiwa jedan otvor. Ne bih bila žena da nisam radoznala, pa sam pošla kroz prolaz što sam ga otkrffla. Na njegovu kraju našla sam ostatke ognjem poharanog spomenika.Hotimice nije spomenula kip, ali je primijetila da je Matteo poblijedio, iako je imao suncem opaljenu put. Oči mu se naglo zamutiše kad je promumljao:— Znam. Smijem H reći Vašem Gospodstvu da knez ne bi htio saznati da je ono otkrilo mali hram. To je predmet o kome je zabranio govoriti d bolje bi bilo za gospođu...— Sama sudim što je za mene bodje, sinjor Daimiamd. Ako govorim s Vama, to je jamačno stoga što ne namjeravam ispitivati... svoga supruga o tome, osobito kad je to njemu neugodno. Vi ćete ini odgovoriti.— Zašto da to učinim? — drzovito uzvrati upravitelj ne mogavšd se svladati.— Jer sam ja kneginja Sant'Anna, htjeli Vi ili ne htjeli, sviđa li Vam se to ili ne ...— Nisam kazao ...— Budite barem toliko uglađeni, pa me ne prekidajte u riječi.

Upamtite dobro. Kad nešto pitam, želim da mi se odgovori. To znaju svi moji službenici — dometne Marijana hotimice naglašujući riječ službenici. — Valja da se na to naučite. Uostalom, ne vidim što bi Vas spriječilo da mi odgovorite. Ako to mjesto mora ostati nepoznato, ako ono podsjeća Vašega gospodara na mučne uspomene, zašto niste zagradili prolaz?— To gospodin milje odredio.— Zar uviijek radite sauno po njegovom izričitu nalogu — ironično će Marijana.Matteo se trgne, no činilo se da se svladao.356— Dobro! Na raspolaganju sam Vašem Gospodstvu.Sretna sito je pobijedila, dopuštala je sebd da mu se nasmiješi.— Zahvaljujem. Recite mi, dakle, otvoreno što je toj »mali hram« ... a navlastito što je taj veličanstven i divan kip koji je usred tih ruševina. Ne recite da je to antička ruševina, jer Vam neću vjerovati.— Zašto bih lagao, Gospođo? To je kip done Lucinde, bake našega kneza.— Nilje li njezina odjeća nešto... preoskud-na za baku? Kod nas u Francuskoj malo ćete koju naći u takvoj odjeći.— Tamo ima zato Carevih sestara — uzvikne Matteo. — Zar nije kneginja Borghese dopustila da Canovino dlijeto ovjekovječi njezinu ljepotu? Dona Lucinda učinila je iisto. Ne možete ni zamisliti kako je bila lijepa! To je bilo upravo zastrašujuće, nepodnošljivo. A svoju ljepotu umjela je đavolski vješto upotrijebiti. Vidio sam kako joj muškarci puze pred nogama, kako zbog nje luduju, kako se zbog nje ubijaju... iako je već odavna bila prešla četrdeset i pet godina. U njoj je bio sani đavao!— Matteo je sada govorio poput bujice koja navire, govorio je kao da se ne može zaustaviti. Marijana, zaboravivši načas odbojnost i svoje zamjerke, očarano je slušala. Samo je prošap-tala:— Jeste li je poznavali?Matteo potvrdno kimne, ali se malko okrene u stranu jer ga je očigledno smetao pogled što ga je u nj čvrsto upirala mlada žena. Zatim dometne:— Bilo mi je osamnaest godina kad je umrla... živa je izgorjela u

tom hramu što ga je podigla... u svojoj ludosti u svoju slavu. Tu je primala ljubavnike koje je uvijek izabirala između seljaka, gorštaka iM mornara, jer je njezina stra-357stvarnost bdla jednaka njezinoj ludoj zaljubljivo-sti.— No ... zašto je izabrala pučane?Naglo d bijesno okrene se prema Marijani spustivšu čelo poput bika koji će navaliti. Marijana zadršće očekujući da će u tom glasu zagrmjeti paklenska vatra koju je potpalila Lucinda, u što je Marijana sada bila uvjerena.— Jer ih je poslije ... mogla uništiti Jer je mogla izvesti da poslije ... nestanu, a da je nitko za to ne pita. One koji su bili njezina položaja i one koji su joj se svađali sačuvala je znajući da će joj biti ropski podložni. Sama im je nametnula ropstvo bez koga više nisu mogli živjeti. Koliko je mladih momaka nestalo pošto su u jednoj ljubavnoj noći svu svoju mladost, i svoj žar dali toj nezasitnoj razvratnici? Nitko... zaista nitko ne može zamisliti kakva je bila ta žena! Znala je pobuditi u muškarcu najgore i najluđe nagone, a uživala je u tome da se ljubav svrši smrću. Možda je legenda u pravu...— Kakva legenda?— Govori se da svoju ljepotu koja nije mogla uvenuti zahvaljuje ugovoru s đavlom. Kad se jedne večeri pomno ogledavala u zrcalu u svojoj sobi, vidjela je kako se pojavljuje lijepi mladić odjeven u crno koji joj je u zamjenu za ngezinu dušu ponudio da će joj ljepotu sačuvati trideset godina i da će joj dati trideset godina naslade i gospodstva nad muškarcima. Kaže se da je prihvatila ugovor. Vrijeme je prolazilo, ali se ustanovilo da ju je đavao prevario, jer ikad su jednog jutra prije negoli [je proteklo trideset godina sluge ušle u njezinu sobu, našle su samo kostur po kome su vrvjeld crvi__Marijana ustane kriknuvši od gnušenja. Nato Matteo doda uz preziran smiješak:— Gospođo, to je samo legenda. Istina je drukčija. Već sam Vam kazao da je dona Lucinda poginula u požaru koji je poharao hram...358Požar je potpalila svojom rukom one noći kad je u kutu svojih

usana otkrila jednu boru... Pitat ćete, gospođo kneginjo, zašto je izabrala tako strašnu smrt. Na to ću Vam odgovoriti. Nije htjela da se njeno divno tijelo što ga je toliko voljela polagano raspada u zemlji i da u njoj sagnjije. Radije ga je uništila plamenom... To' je bila strašna noć... Ćulo se kako vatra bukti, a plamen se vidio iz daleka, pa su zaplašeni seljaci držali da se to pod njom otvorio pakao... Još i sada mi je u ušima njezin predsmrtni krik ... urlik ... razvratnice ... No znam da nije posvema nestala! Ona još živi!— Što kažete? — povikne Marijana koja je jedva nadvladala užas koji ju je obuzeo.Matteo je pogledao kao da vidi priviđenje. Osmijeh mu je rastvorio usnice te su se vidjeli jaki žuti zubi, a zatim nastavi tajanstvenim tonom kao da vrača:— Znam da tumara po ovoj kući... da baza po perivoju... da švrlja po Vašoj sobi... gdje se sikiida do gola da bi mogla usporediti u zrcalima svoju ljepotu s kipom što ga je dala podići... U ovu je kuću donijela prokletstvo i bdije nad tim prokletstvom koje je njezina osveta ... A Vi ga nećete spriječiti!Odjednom promijeni ton i zapita upravo pre-uslužno:— želi li gospođa kneginja još nešto saznati?Snagom volje Marijana se trgne iz stanja opčinjenosti u koje ju je dovelo upravitoljevo kazivanje. Sva pocrveni jer ju je upravitelj drsko promatrao i smiono očima razotkrivao. Htjela je da odmah udari. Odmjeri ga iz visoka i uzvrati:— Da. Jeste Iđ i Vi bili ... ljubavnik te žene... budući da je voljela seljake?Uopće nije oklijevao. Pobjedonosno odgovori:— Da... Gospođo... a vjerujte mi da nikada ne mogu zaboraviti časove koje joj dugujem!359

Budući da vSiše nije mogla sviadaitd svoju lju-tinu, Marijana gestom dade upravitelju znak da joj više nije potreban. Pošto je ostala sama, nemoćno se sruši u naslonjač u kome je neko vrijeme ostala nastojeći da svlada strah što se u njoj rodio. Pričinilo joj se da je sva ljepota toga imanja, koja se još maloprije činila smirena i

vedra, sada iskvarena, okaljana. Činilo joj se da mu u-spamena na tu demonsku ženu daje osobita pečat. Sjetila se (tmurnoga lika konjanika koji je te noći jahao na Ilderimu, sjetila se slike prirodne otmjenosti što su je davali čovjek i životinja, pa joj bude žao, jer je imala dojam da između kneza i prokletstva koje ga piitište postoji trajna borba kaju započinje, uvijek gubi, a ipak je ponovo prihvaća. Morala je sabrati sve svoje duševne moći da ne' naloži da se smjesta skupi njezina prtljaga i da se spremi kočija, kako bi bez odlaganja pobjegla u Francusku. Sve, pa i šum vodoskoka, bilo je ispunjeno zlokobnim prijetnjama ...No kardinalu je obećala da će ga čekati... a tu je bilo i neobično Matteovo obećanje Lucindi-noj sjeni. Htjela je saznati kakvo je to obećanje i ako bude potrebno posredovati. Možda bi to bio način da se izagna demon koji je stajao nad rodom Sant'Anna. Njezin nemarni pogled zadrži se na obiteljskom grbu izvezenom na naslovu jednoga fotelja i u njemu otkrije čudnu simboliku. Zmija i jednorog. Otrovna, puzava, vječno šutljiva životinja i životinja iz legende, odjevena u bjelinu i svjetlo ... Bitka se morala svršiti prije negoli se rodi dijete, jer nije htjela da ono vlada Lucindinim svijetom. U njoj se probudio materinski osjećaj koji je snažno odbijao i najmanju sjenu nad sudbinom njezina djeteta. Zbog toga mora dokonča/bi s demonima! Ona će večeras otkri/ta veze koje još spajaju Mattea s prokletom mrtvom ženom makar zbog toga izložila opasno-360sti d vlastiti život! Pa iako privuče pozornost svoga nevidljivog muža, radit će kako joj savjest nalaže.Kad je noć zavila u tamu vilu i perivoj, junački Marijanini planovi rasplinuše se zbog neobičnog straha kakvoga do sada nije osjetila. Bio je to strah pred tamnom tajanstvenošću nepoznatih opasnosti. Sva je protmula pomisiivši da će opet ići tamo na zlosutnu čistinu gdje je znala da će vidjeti đavolski kip. Nikada nije doživjela takva straha, pa ni onda kad je čula da je pobjegao Francas Cranmere kad se pobojala za vlastiti život. Franais je bio ipak samo čovjek, dok je Luoinda bila nevidljiva, nepojmljivo nadzemaljska ...Veći dio dana ostala je u svojoj sobi jer se plašila ponovnog susreta s

upraviteljem. Kad je poslije podne vidjela da je upravitelj krenuo glavnom cestom, pošla je u konjušnicu i tu je dugo promatrala liderima kao da bi neki znak na lijepom pastuhu mogao dati ključ za rješenje zagonetke koju je predstavljao njegov gospodar. Ali nije bUo odgovora ina pitanje koje je sama sebi postavila. Nije ispitivala Rinalda koji je začuđeno pratio dugotrajni nijemi razgovor kneginje s čistokrvnim bijelcem. Nije htjela zbuniti slugu odanog svome gospodaru, jer ga je cijenila zbog vjernosti.Vrativši se u svoju sobu, Marijana je čekala noć boreći se sa svojom neodlučnošću. Pretjerana radoznalost nagonila ju je da ode do ruševina bezbožna hrama adi ono što joj je Matteo pričao napunilo ju je neodoljivim gnušanjem. Bojala se da ponovo vidi besraman kip koga se možda bojao i nljegov fanatični obožavalac.Uzela je laku večeru i brzo je s njom svršila. Zatim su je njezine služavke spremile za noć. Nije legla. Plašila se raskošne sobe i uzvišenoga361kreveta. Čamilo joj se da u sobi vidi kip te se nije usudila skrenuta očd prema zrcalima, iz straha da u njima ne ugleda prikazu đavolske Veneci-jamke. Usprkos jakoj sparini dala je čvrsto zatvoriti prozore i navući zavjese u djetinjastu strahu zbog kojega je sama sebe sažaljevala, ali mije mogla drugačije. Pomična ploča je načas privukla njezinu pozornost, pa je pred njom nagomilala cijelu hrpu stolova i stolica, a i neke metalne predmete kao što su teški svijećnjaci, da nitko ne može ući.Prije negoli je otpravila Agatu i donu Lavini ju, zamolila je potonju da joj pošalje Grakha. Namislriila je da mladog kočijaša smjesti na strunjači u malom hodniku između njezine i Agatine sobe. No Grakho, koji nije znao za užasne muke svoje gospodarice, pošao je da provede večer s Rinaldom s kojim se sprijateljio, a koji je stanovao na jednom majuru u susjedstvu. Marijana se sama morala boriti sa svojim strahom zbog kojega je nebrojeno puta toga dana pružala ruku prema zvoncu da bi zatražila da se spremi kočija. Njezina je volja nadjačala, aM će sada morati provesti noć koja joj se činila punom užasnih opasnosti. Tih nekoliko sati koje je dijele od osvita trajat će vječnost...

Sama je sebi govorila: »Najbolje će biti dubok san... pa neću pasti u iskušenje da pođem na čistinu ...«Radi toga zamolila je donu Lavinivju da joj pripravi napitak što je tako uspješno djelovao prve večeri. No u času kad ga htjede ispiti, odloži čašu na noćni stolić i ne okušavši napitka. Kad bi usnuJa predubokim snom, ne bi čula ni rušenja predmeta što ih je složila pred pločom, ako ...? Ne, pa bila ova noć prepuna more, valjalo je izdržati ... pri sasvim bistroj svijesti.Obeshrabljeno uzdahne, namjesti dva pištolja uz krevet, uzme knjigu, legne, i pokuša čitati. Bdo je to vrlo uzbudljiv roman gospodina Cha-362teaubriiaaida koji je pričao o ljubavi dvoje mladih Indijaca, Čakte i Atale. Dosada se roman Marijani osobito sviđao, ali je večeras bila odsutna duhom. Njezine su misli bile daleko od obala Meša-cebea, navraćale su se na onu čistinu gdje će se dogoditi... bog zna što. Pomalo je sve više u njoj rasla prodorna i himbena stara znatiželja. Marijana odbaci knjigu.— To je neizdrživo! — glasno izusti. — Bude li to trajalo, poludjet ću.Ispruži ruku, dohvati traku koja je bila u vezi sa zvoncem u Agatinoj sobi i povuče. Mislila je da pozove djevojku da naćas bude s njom. Mislila je da će se u dvoje lakše boriti sa strahom i sa željom da sazna što se zbiva na čistini, a uplašena Agata bit će sretna što može ostati uza svoju gospodaricu. No Marijana je uzalud čekala, zvonila i zvonila. Nitko nije dolazio.Misleći da je djevojka možda uzela mješavinu done Lavini je, Marijana se digne iz kreveta, za-ogrne se jutarnjom haljinom od batista, uvuče noge u papuče i pođe prema Agatino(j sobi. Tiho je pokucala na vrata ispod kojih je prodiralo svjetlo, no ikad nije bilo odgovora, pritisne kvaku i otvori vrata. Soba je bila prazna.Na noćnom ormariću gorjela je svijeća, ali nikoga nije bilo u postelji s koje su do poda vi-sile plahte kao da ih je mlada komorkiinja za sobom povukla kad je ustajala. Marijana zabrinuto pogleda zvono obješeno nad krevetom koje je bilo spojeno s njezinom sobom. Iznenađeno i bijesno usklikne. Zvono je bilo zapušeno plahtom i

nije se uopće inoglo oglasiti. To je ipak previše! Ne samo što je Agata noću izašla iz svoje sobe već je krajnje bezočno prigušila zvuk zvona. Kamo je otišla? S kim se sastala? Grakha nije bilo ... on je bio kod Rdnalda... nije ljubakala ni s jednim slugom... i kad nije bila kod gospodarice nije se micala od suknje done Lavinije u ko-363•ju je jedinu u toj kući imaila povjerenja. A što se tiče ...Vraćajućđ se u svoju sobu Marijana zastane, vraiti se do postelje i zamišljeno promatraše položaj plahta. Ne bi tako pale osim ako netko nije izvukao djevojku iz njezina kreveta! Da je sama ustala, ne bi tako razmetnula krevet! No kad netko iz kreveta diže nepokretno ili pokretno tijelo ... Marijana osjeti da joj se srce steglo. Pred oči joj dođe strašna stoka. Zapušeno zvono, razvučene plahte, svijeća što još gori... i ta prazna klinčića uz uzglavlje, u kojoj je ostao karakterističan miriis po ljekovitom napitku... koji se miješao s još nekim... neodređenim mirisom ... Ne, Agata nije otišla svojom voljom. Odnijeli su je! Marijana se plašila da odgoneta tko je to učinio. ..Njezino se oklijevanje raspršilo. Rasplinuo se i strah koji je cijele večeni grizao i mučio njezinu utrobu. Trčeći vrati se u svoju sobu, razgrne hrpu koja [je priječMa ulaz do pomične ploče, šalom stisne jutarnju haljinu koja je lepršala oko njena struka, u jednu ruku uzme svijeću a u drugu jedan pištolj dok drugi turne za pas i uputi se istim putem kojim je išla jutros:Sada je brzo trčala, bez oklijevanja jer ju je nagonio bi(jes koji je prigušio i opreznost i nagon za osobnu sigurnost. Nije trebalo da pri dnu stuba ugasi svijeću, jer ju je vjetar utrnuo. Vjetar se još predvečer digao, aili ga ona niije čula iza čvrsto zatvorenih prozora. Bilo je svježije. Zadovoljna uzdahne zrak koji više nije hio zagušljiv i pomiisiM da je negdje moralo kišiti. Na nebu je sjaijdo puni mjesec, adi su preko njega prelijetaM oblaci prekrivajući svaki čas široku srebrnu ploču. Nestalo je tjeskobne tišine. U parku je šu-mjelo lišće, sve su se grane gibale.Marijana odlučno uđe u spdlju i hitro pređe kroz nju, aiM u prolazu pod brežuljkom uspori hod da je rtko ne bi čuo. Tamo na čistini vidjelo

364se crveno svjetlucanje. U prolazu je bilo prilično hladno zbog struje zraka. Marijanu zazebe te čvršće pritegne oko vrata tanki batist jutarnje haljine. Kad se približila izlazu, srce joj snažnije zakuca, no ona sitisne pištolj u ruci, priljubi se uza zid i pomoli glavu iz prolaza. Imala je dojam da je u srednjem vijeku, da je iz napoleonskog doba koje je doduše glasno, burno, puno proslava, ali koje vrije iotenzivnim životom, upala u najtamnije srednjovjekovno mračnjaštvo.Kip su osvjetljavale dvije velike upaljene svijeće od crnog voska i dvije posude s vatrom iz kojih se jako dimilo i širilo čudno crvenkasto svjetlucanje. Ispod kapa bio je na ruševinama podignut nekakav oltar. Na njemu je nepomično ležala gola i očito onesvješćena žena jer je bila posve nepokretna, a nije se vidjelo nikakvih sveza. Na njezinu trbuhu bila je mala ploča, a na njoj je stajala posuda slična kaležu. Zaprepaštena i užasnuta Marijana prepozna Agatu. Bila je posvemašnja tišina, te je Marijana prestala disati. Činilo joj se da bi i najmanji dah mogao proizvesti najgoru katastrofu.Pred djevojkom je klečao Matteo no bio je tako preobražen da ga je Marijana jedva prepoznala. Na sebi je imao nekakvu dugu crnu misnicu izvezenu čudnim znakovima koja je na grudima bila široko otvorena. Zlatni obruč krunio mu sijedu kosu. To nije više bio šutljivi upravitelj kneza Sant' Anna nego nekakav vrač koji se sprema da obavi jedan od najbezbožnijih obreda koji potječe iz staroga doba. Matteo stane izgovarati neke latinske molitve. Kad ih je Marijana čula, bilo joj je sasvim jasno na što se sprema.»Crna misa!« — pomisili užasnuvši se dok je pogledam prelazila od čovjeka što kleči na kipu koji se pod zloslutnim osvjetljenjem pričinjao kao da je obliven krvlju. Jedna zabačena prašna knjiga što ju je jednog dana otkrila u nekom zakutku knjižnice u Selitonu opasivala je tu strašniu i gro-365znu ceremoniju, čim Matteo dovrši svoju svetogrdnu molitvu, žrtvovat će izabranu žrtvu svojoj boginji koja je tu zamjenjivala samoga sa->tanu. To značd da će je najprije oskvrnuti, a potom nad

njenim tijelom zaklati neku životinju ili neko drugo živo biće kako je navješćivao dug nož kome je sječivo zlosutno svjetlucalo na Lu-cmddiniiin nogama. Osim aiko ne zakolje samu Agatu... što se činilo najvjerojatnije jer na čistini nije bilo traga nijednom živom biću.činilo se da je Matteo u 'transu. Riječi što ih je izgovarao više se nisu mogle razumjeti; bile su neko gunđanje koje je Marijanu ispunilo užasom. Od strave raskolačenih očiju gledala je kako Matteo ustaje, kako uzimlje jednu posudu i stavlja je kraj sebe, kako cjeluje tijelo onesviješćene djevojke i kako prihvaća nož. Marijani se zabliješti pred očima, ali se strah čudom rasplime. Napusti skrovište u tunelu, pođe nakolitko koraka čistinom, digne ruku u kojoj je bio pištolj i hladnokrvno opali.Prasak je odjeknuo čitavom čistinom. Matteo skoči, ostavi nož i uznevjereno se ogleda oko sebe. Nije bio ranjen jer je Marijana ciljala u kip, affi je strašno zajauknuo vidjevši da je nestalo Lucindiine uzdignute brade. Smeo se, htio se baciti na kip, kadli ga zadrži ledeni Ma-riijanin glas.— Budite mirni, Matteo! — dovikne mu odbacujući pištolj kojim je pucala i vadeći drugi. — Mogla sam Vas ubiti, ali neću da Vašeg gospodara lišim dobrog službenika. Ne budete li, slušali, imam za Vas drugi metak. I sami ste mogli ustanoviti da dobro gađani. Izobličila sam Vašeg ženskog demona, a druga će kugla bitf za Vašu glavu. Maknite Agatu odavle i odnesdite je u njezinu sobu! Taj nalog neću ponoviti.Matteo kao da nije čuo. Izbezumljena pogleda i nacerema Mca stane se pobaučke penjati po ruševini, nastojeć da ustane. Nije osjećao nd366kamenja koje se po njemu rušilo niti trn ja kupine. Činilo se da je zaista u transu. Kad je dolazio bliže, Marijana se prestravi zbog onoga što će morati učiniti da bi se obranila od toga čovjeka čija se snaga možda udvostručila. Morat će izbliza u nj pucati ...— Stojte! — nareda. — Natrag, rekla sam već ... Natrag!Niije ju čuo. Uspio je da U9tane i sve se više približavao ispruženih ruku i izbuljenih očiju poput mjesečara. Marijana se nagonski

povuče natrag. Nije se mogla odlučiti da puca. Kao da joj je neka sila jača od njezine volje oduzela ruku. I strava može biti neka vrst omamljujućeg sredstva. Matteovo grčevito napeto lice, njegove razde-rane haljine i ranijave ruke bile su kao u demona koga je izgrizao sam pakao. Marijana osjeti da je napuštaju snage. Još se više povuče natrag tražeći slobodnom rukom iza sebe ulaz u tunel. Bit će da je skrenula s puta, pa joj je ruka dirala samo divlje bilje i lišće. Možda je to šikara u kojoj bi se mogla sakriti i nestati?... Još se više povuče, ali joj noga udari o neku zapreku te se uz krik užasa sruši u grm. A Matteo se sveudilj približavao držeći pred sobom ispružene ruke... činilo se da postaje sve veći... Pištolj joj je ispao iz ruke kad je pala. Pomisli da je propala ...Klikne, ali joj krak zapne u grlu. Začuje šum poput grmljavine, a zatim iz šikare na drugom kraju čistine iskočd fantastična pojava. Konjanik na velikom bijelcu podigao je bič i navalio na Mattea. Ustravljenoj mladoj ženi činio se golem, čim ga ugleda, ponovo vrisne. Dok se još nije onesvijestila, mogla je pod obodom šešira zapaziti lice bez crta. To je bik) bljelkasto i ukočeno Mce na kome su oči hile poput dviju crnih i svijetlih rupa. Bila je to neka nakaza omotana u crni vrtlog širokog ogrtača. Bila je to sablast ko-367ja jaše na Ilderimu, avet ikoja izlazi iz užasnog mraka i leti prema njoj... Očajno zacvaljevši izgubila je svijest.Mari(jana nije znala koliko je vremena bila u nesvijesti. Kad je otvorila oči s osjećajem da se budi iz beskonačne more, ustanovila je unatoč tami da je u svojoj sohi, da leži u krevetu i još bunovna od sna pomiisM da je sanjala. Vani je puhao vjetar, ali drugo ništa nije bilo čuti. Ona je saimo loše sanjala o Agaitinoj sobi, o čistini, o pre-piroi s Matteom koji je bio sasvim lud i o strašnom konjaniku koji je jahao na Ilderimu, pa joj je odlanulo pri duši. Sve je 'bilo neobično čudno! Mora da joj je duh bio preuzbuđen kad je mogla sanjati tako grozan san.U to je vrijeme Agaita morala još čvrsto spavati u svom malenom krevetu ne sluteći kakvu je ulogu igrala u noćnim priviđenjima svoje gospodarice.Da bd se posvema razbudila, Marijana je htjela ustaitii iz kreveta i

poći nakvasiti lice svježom vodom. Glava joj bijaše teška, a mđsM još uvijek smućene. Odbacivši pokrivač ustanovi da leži gola u postelji po kojoj je nečija ruka posipala jas-minovo cvijeće. Sada zna da nije sanjala, da je sve bik) zbilja: i čisitiina, i crna misa, i metak iz pištolja u kip, i ubojita bijes Maittea... i nagli dolazak strasnog konjanika.Kad se na njega sjetila, kosa joj se nakostru-ši, a sva koža naježi. Zar ju je on doveo ovamo? To nije mogao biti Matteo... Matteo ju je htio ubdti, a dobro je vidjela kako se smotao pod udarcem konjanikova biča. Odnio ju je dakle knez ... razodjenuo... polegao u krevet... posipao mirisno cvijeće po tijelu koje mu je onesviješćeno bilo posvema predano... On je možda... Ne, to nije moguće!... Zašto bi to učinio? Ta sam je rekao368da ni po koju cijenu neće da njihov brak postane stvaran ... Tako je govorio i kardinal... Oča,j-no je prevrtala po maglovitom sjećanju na mutne doživljaje u stanju nesvjestice pa joj se činilo da je ipak bilo ... cjelova i milovanja.Ludi, gotovo panični strah baci Marijanu iz kreveta. Htjela je po svaku cijenu pobjeći i smjesta napustiti kuću u kojoj bi mogla poludjeti, u koju ju je kardinal predao na milost i nemilost ljudi koji su boravili u toj kući i kojima je tajanstvenost bila svakodnevna pojava ... Htjela je da izađe na svjetlo, na sunce, u mirni francuski kraj, koji je možda manje romantičan, adi u kome bi se osjećala mnogo sigurnije. Htjela je u svoju mirnu i lijepu kuću u ulici Lalle, gdje je čekaju vedre Arkadijeve oči, adi i Napoleonov bijes, koji joj se sada činio divan naspram onoga što je doživjela. Pa makar je tamo u Francuskoj i čekale opasne prijetnje Framcisa Cranmerea! Da, sve prije nego ta bolećiva i mekoputna atmosfera u kojoj se guši i protiv koje se burni sva njezina zdrava mladost.Sve onako neodjevena potrči Marijana u Aga-tinu sobu. S olakšanjem ustanovi da je mlada djevojka u svom krevetu i odmah je stala sama sebe pitati, tko ju je donesao, ne misleći što je s Maitteom. U strahu snažno potrese djevojku te joj pođe za rukom da je probudi. Agata je očigledno još bila pod utjecajem omamijuijućeg sredstva, jer se kMmatala u krevetu kad je sjela i

gledala Marijanu saneniim očima. Marijana zgrabi s toaletnog stolića vrč s vodom i snažno izbaci sav sadržaj u Lice Agati, koja se trgla, zagrcnu-la... i na kraju sasvim razbudila.— Konačno! — usklikne Marijana. — Dignite se, Agato, i požurite se!... Treba spremati prtljagu i probuditi Grakha. Recite mu da odmah upregne konje, odmah, odmah!— Ali ... go ... gospođo ... — promuca djevojka smućena što je usred noći budi uzbuđena24 Marijana II369gospodarica koja je pokrita saimo raspletenom kosom. — Gospođo, odlazimo M?— Smjesta! Hoću da smo u cđik zore već na putu. Na noge, što 'brže!Dok se Agata ®va u znoju izvlačila iz postelje, Marijjana je žustro otrčala u svoju sobu, stala prazniti škrinje i ormare, izvukla svoje putne kovčege nagomilane u ropotarnici pokraj kupaonice i počela u njiih sve bez reda trpati. Kad je nakon nekoliko minuta došla uređena i odjevena Agata, našla je Marijanu vraški zaposlenu usred nereda kakva nije nikada vidjela.— Gospođa će se prehladiti — izusti Agata jHrijekomiiim tonom, ali se nije usudila ništa pitati.— Hvaila. Pomoai mi to sve srediti... ili ne, probudi Grakha ... i ... ne, idem sama.— O tome ne može biti govora — suprotstavi se Agata. — Neka se gospođa mirno obuče, a ja ću potražiti Grakha. lijepo biste izgledali kad bi vas vidjeli u prostorijama za služinčad bosonogu d u jutom joj haljini! Pozvat ću doou Lavini ju da Vam pomogne.Tek što je Agata izašla, kadli se na veliko Ma-rijanino iznenađenje pojavi gazdarica posve odjevena kao da te noći nije ni bila u krevetu. Možda ju je probudila buka što ju je podigla njezina gospodarica? Na licu done Lavinije nije bilo čuđenja što vidi gospodaricu usred kovčega i razbacane odijeće. Naklonila se miirno i propisno: kao da je već osam illii deset sati ujutro. Samo je reMa:— Zair nas Vaše Gospodstvo ostavlja?— Da, dona Laviraj a. Primjećujem da Vas to-baš osobito ne

iznenađuje.Pogled plavih gazdaričinih očiju mirno i nježno podne na zarumenjeno Marijanino lice. Dona Lavimiija blago-se nasmiješi.— Bojala sam se da ćete to učiniti čim je otišao gospodin kardinal. Gospođa budi zle sile koje još uvijek vladaju u ovom domu. Ona je370htjela zrnati preveć toga... a njezina je ljepota takva da izaziva drame... Neka .mi ne zamjeri, ali sam siretoa što Gospođa odlazi... To je za sve najbolje.— Što to znači? — upita Matrijana namrštiv-ši čelo, jer ju je iznenadio Lavijiniin mir. činilo joj se da gazdarica zna sve što se te noći dogodilo.— Čim se gospodin maloprije vratio, zatvorio se u svoju sobu s ocem Aamundijem koga je hitao pozvao... Mattteo Damiani je zatvoren u podrumu... a mora da je grom udarao u brežuljak iza kolonade s vilama jer sam tamo vidjela veliiku svjetlost i čula neko rušenje. Za sada je najbolje da Gospođa ode. Kad se vrati ...— Nikada se neću vratiti! — bijesno izreče Marijana aM to nije djelovalo na blagi ton done Lavinije koja se nasmiješila.— Morat ćete se vratiti, Gospođo! Zar se niste obvezali? Kad se vratite, kažem Vam, mnogo će se toga promijeniti... Mislim da se nećete morati ničega bojati ... Knez ...— Vidjela sam ga — odsilječe Marijana. — Grozan je! Kao da sam vidjela avet! Preplašio me! ... Njegovo sadreno lice ...— Ne — blago je ispravi dona Lavinija. — To je samo maska, to je krinka od bijele kože. Ne smijete ga mrziti! Sada ga treba još više žaliti jer je noćas strašnio 'trpio. Spremit ću Vašu prtljagu.Marijana je bez liječi gledala kako se dona Laviniija kreće po sobi, kako slaže haljine i rube-ninu, kako sprema cipele u kutije i kako sve meće u otvorene kovčege. Kad je htjela da u njih stavi i kutije s draguljima, Marijana je zadrži.— Ne, to ne, neću ih uzeti.— Morate ... Oni pripadaju Vašem Gospodstvu. Zar da se naš gospodar još više ražalosti? To će ga duboko uvrijediti jer će misliti da Vaše371

Gospodstvo njega smatra odgovornim i da ga osuđuje.Ndje izrekla zbog čega. Marijana dade rukom znak pristanka. Nije znala što da misli Ponešto se i sramila sama pred sobom zbog toga što je dopuštala da je ponese panični strah, ali nije imala hrabrosti da promijend svoju odluku i da tu duže ostane. Morala je otići.Kad jednom otiđete iz toga uzbudljiva doma, moći će trijezno i bistro razmisliti i sve uzeti u obzir, ali sada mora otići. Samo tako može spriječiti da ne poludi. Kad bude daleko od vile Sant' Anna, moći će preispitati noćašnje događaje da to ne bude opasno za njezin um. Mora se udaljiti od jahača na Ildenimu.Kad je sve bilo gotovo, kad je prtljaga bila spremljena i kad je začula da se pred velikim stubištem zaustavlja kočija, okrene se prema đoni Lavdmiji.— Obećala sam svome kumu da ću ga čekati — žalosno počne — a ipak odlazim.— Budite mirni, kneginjo! Ja ću mu reći... zapravo knez i ja sve ćemo mu reći.— Recite mu da se vraćam u Pariz i da ću mu ovamo pisati, jer ne znam kamo će poći. Re-oite mu da mu ništa ne zamjeram i da znam da je htio sve najbolje ...... i da je najbolje učinio. Kasnije ćete i sami to uvidjeti. Sretan put, Vaše Gospodstvo, i ne zaboravite da je ova kuća Vaša kao i sve druge koje pripadaju našem gospodaru. Budite sigurni da će Vas odsad, u njoj braniti, pa se vratite s pouzdanjem, a ne sa strahom.Marijani je bilo žao te stare žene koja je sve učinila da bi ublažila težak dojam koji je u njoj ostao. Znala !je da će kasnije možda požaliti što se mije baš junački ponijela, ali je odlučila da se ovamo neće vratiti sama, a znala je da se mora vratiti. S njom će morati biti kardinal ili372Arkaddje ili obojica ... Čuvajući tu odluku za sebe, srdačno pruži obje ruke dond Laviniji.— Budite mirni, dona Lavindja. Pozdravite Vašega gospodara... i hvala, hvala na svemu. Kad se vratim, tu će biti dijete i sve će biti dobro. Recite to knezu.Kad se penjala na kočiju, rana jutarnja magla obavila je perivoj

dajući mu izraz neke čudne nestvairnostii. Noćašnji je vjetar popustio. Bilo je sivo i vlažno. Možda će se •vrijeme paramije-niti. Uskoro će padati kiša. Marijana se smjesti s Agatom u kočiljii u kojoj se osjećala kao u nekom sigurnom skrovištu, zaštićena od pravih ili samo zamišljenih čarolija na tom lijepom imanju. Vraća se u svoju kuću i onima koje ljubi. Više joj se ništa ne može dogoditi!Bič zapucketa, kočija se pokrenu uz zveku konjske orme i zvončića i uz lagano škripanje osovina. Pijesak u aleji zaškripi pod kotačima. Konji počeše kasati. Marijana priljubi obraz uz hladnu kožu jastučića i sklopi oči. Uznemireno srce smirivalo se, ali osjeti da je mrtvo umorna.Dok je teška berlinka ulazila u sve jaču maglu krećući se na dugi put prema Parizu, Marijana je mislila na besmislenost sudbine, na njezinu okrutnost, na sudbinu što ju je osudila na trajno lutanje u potrazi ako već ne za nemogućom srećom, a ono barem za životom koji neće bluditi po stranputicama. Ovamo je došla bježeći pred nevrijednim suprugom zločincem, došla je kao majka, a da nije bila udana, da bi dijete što ga je u njoj zasadila carska krv moglo živjeti uzdignuta čela, ovamo je došla potajno se nadajući da će od sebe otkloniti zao udes koji je nastoji uništiti. Odavle odlazi bogata, kao kneginja, slavnog imena, sa čašću koja će odsada biti neokaljana... ali sa srcem u kome nema iluzija i nježnosti. Odlazi... a kamo? Kreće prema mrvicama ljubavi što će joj moći dati muž Marije Lujze, prema tužnom osamljenom životu jer treba ubuduće čuvati obraz ... jer Jasan nije htio ... ili nije mogao doći. Sve što §e čeka na kraju puta but će stani dom u kome ima samo jedan portret i jedan prijatelj, čeka je dijete, čeka je obzorje na kome ne može naslutiti nd oblaka mi boja, čeka je nepoznato i neznanac ...