~ 1 ~

Juliette Benzoni

MMAARRIIJJAANNAA11.. ddiioo

JJeeddnnaa NNaappoolleeoonnoovvaa zzvviijjeezzddaa

~ 2 ~

SADRŽAJ

PROLOG: 1793 - OSAMLJENA DUŠA....................................................3

PRVI DIO: 1809. VJERENICA IZ SELTON HALLA .................................9

1. Vjenčanje.......................................................................................102. Dvoboj ...........................................................................................243. Staro korijenje ...............................................................................424. Bijesno more..................................................................................595. Obalni gusar Morvan ......................................................................766. Čovjek iz Goulvena.........................................................................95

DRUGI DIO: HROMI ĐAVAO................................................................107

7. Pošta iz Bresta ...............................................................................1088. Vojvoda policajac i barun gusar .....................................................1199. Gospođe u palači Matignon ............................................................14210. Večernji posjetilac .......................................................................16611. Noć u Butardu ..............................................................................20012. Konjanici tame .............................................................................215

TREĆI DIO: ORAO I SLAVUJ ...............................................................234

13. Kako su Grčka, Rim i Katarga postali saveznici ............................23514. Malmaison....................................................................................25115. Nekadašnja diva...........................................................................26516. Utvara u ulici Lille ........................................................................28117. Kratkotrajna sreća .......................................................................30318. Vratila se prošlost ........................................................................327

~ 3 ~

PROLOG

1793 - OSAMLJENA DUŠA

~ 4 ~

Vrškom palice rasprete Ellis Selton vatru u kaminu koja je slabo gorjela.Odmah plane dug plameni jezičac, lizne klade, zasukne se poputsvjetlucave zmije i šikne visoko u crni dimnjak. Uzdahnuvši spusti se Ellisdublje u naslonjač. Te je večeri mrzila cijeli svijet, a ponajviše samu sebe.Tako je uvijek bilo kad bi joj teret samoće postao nepodnošljivo težak.Vani u parku náleti oštra vjetra savijali su krošnje velikih stabala,kovitlali se oko dvorca, a po dimnjacima su otužno cviljeli. Oluja je izprostrana imanja izbijala sve njegove pritajene glasove. Činilo se da seoni sa stoljetnih taloga dižu do te usidjelice u kojoj se utjelovio SeltonHall. Nije bilo muških glava da naslijede golemo plemićko dobro, nije bilosmionih i vedrih momaka snažna glasa i čvrstih pleća koje takav teret nebi tištao. Ellis je ostala sama. Bilo joj je trideset i osam godina, a imala jebolesnu nogu. Nakon pada s konja prije pet godina ostala je hroma beznade u izliječenje. Nitko joj nikada nije govorio o ljubavi. Mogla se,dakako, i udati, ali za one koje je privlačilo njeno bogatstvo. VeličanstveniSelton Hall budio je u njoj prezir prema proscima, pa se zauvijek odreklada ga stavi pod vlast nekoga od njih. I tako je, prezrevši jednoga proscaza drugim, ostala samotnicom u surim haljinama, zavita u svoj ponos iuspomene...Vjetar je načas prestao zavijati. Iz dubine parka začuje se prigušenobrencanje zvonca. Veliko pseto spavalo je ispružene njuške na podu donogu svoje gospodarice. Na zvuk zvonca otvori jedno oko. Pogleda u očigospodaricu i potiho zareži.- Mir! - tihim glasom zapovjedi Ellis stavljajući ruku na glavu svojega psa.Bit će da je koji sluga okasnio ili je neki susjed došao u pohode staromeJimu.Češkajući prstima svilenu pseću glavu, spremala se da ponovo utone usvoje samotne misli. No, pas nije htio zaspati. Ispružena vrata iuzdignute glave slušao je kao da po instinktu prati hod nekog posjetiocakroz vjetrom izmeteni park. Pseće ponašanje napokon je pobudilo igospodaričino zanimanje.Zar je to zaista neki posjetilac? Tko bi mogao doći u to doba? Za nekolikočasaka tiho uniđe u sobu upravitelj Parry koji će vjerojatno donijetiodgovor. Parry je bio slika i prilika spokojna dostojanstva, ali se činilo daje sada nešto zbunjen.- Tu je neki čovjek, gospodo, neki putnik koji želi da Vas vidi, gospođo.- Tko je? Što hoće? Čini se, Parry, da Vam nešto nije pravo.- Pa to je neobičan posjetilac, gospođo. Takvu vrst ljudi rijetko primamo.Dugo je navaljivao, dok sam se ipak odlučio smetati gospođu. I...- Recite sve, Parry, recite sve! - klikne Ellis kucnuvši nestrpljivo palicompo podu - Zar ne vidite da nikako neću moći saznati što je na stvari,budete li toliko okolišali? Pa kad ste se već odlučili da me smetate, baremda znam i zašto.Upravitelj je bio tako zbunjen da je sebi dopustio da mu se lice razvuče ukiselu grimasu. Zatim s dužnim prezirom izgovori:

~ 5 ~

- Neki Francuz, gospođo, neki... katolički svećenik... a u rukama drži malodijete.Ellis ustane. Lice joj postade sivo poput boje njezine haljine, a odnegodovanja zaplamte joj oči ispod gustih riđih obrva.- Svećenik? Pa s djetetom? Bit će jamačno neki bjegunac koga progonipolicija, koji traži gdje će sakriti posljedice svoje krivnje. A k tome još iFrancuz!... Jedan od onih bijednika koji tamane plemstvo i ubijaju kralja!Zar mislite da ću ja »to« primiti?Kao uvjereni protestant Ellis Selton nije voljela katolike, a premanjihovim svećenicima gajila je nepovjerenje obojeno gnušanjem. Dok jegovorila, njezin je glas, potaknut mržnjom, napustio blage tonove što ihje tražio odgoj i dostigao prodornu oštrinu. Upravo je naređivala Parryjuda istjera uljeza, kadli se otvore vrata biblioteke što ih je upravitelj samopritvorio. Uniđe onizak čovjek sav odjeven u crno noseći nešto narukama.- A ja mislim da ćete »to« ipak primiti - blagim glasom izreče stranac - Neodbija se ono što šalje sâm Bog.Pridošlica bijaše tanak, upravo krhak. Brada i prljavština što su mupokrile obraz davale su ružnu licu uzbudljiv izged. Prćasti nos stavljao jena lice neobičan i podrugljiv biljeg, što je djelovalo tragično s obzirom navlasnikovu očiglednu bijedu. Zato su velike, vrlo lijepe i svijetle, čiste iduboke sive neznančeve oči činile da nestane dojam ružnoće i banalnostijer su umnom izrazu lica pridavale neku ljupkost. Usprkos srdžbi ledi1

Selton zapazi nježne ruke i sitne noge. To su svakako znaci plemenitapodrijetla! To ipak nije bilo dosta da stiša njezino negodovanje i zlovolju.Njezino blijedo lice postade rumenije.- Zar tako? - podrugljivo će Ellis - Vas je, dakle, poslao sam GospodinBog! Čestitam, prijatelju, na samouvjerenju! Parry, pozovite momke daizbace ovog božjeg poslanika... i to kopile što ga krije pod ogrtačem!Zastane očekujući da će se nemanac zbuniti. No on se nije zbunio. Nemičući se s mjesta maleni čovjek uspravi glavu, a lijepi pogled upravi naljutitu staru gospođicu.- Otjerajte me, gospođo, ako hoćete, ali primite ono što Vam šalje GospodBog - progovori svećenik oslobađajući iz nabora ogrtača dijete što ga jenosio i koje je spavalo - Obraćajući se na Vas nisam govorio o sebi nego oovome...- Ne zanimaju me Vaši štićenici - Dosta mi je mojih sirotica!Ne dajući se smesti neznanac mirno nastavi svečanim tonom:- Primite pod svoje okrilje i ovu... koja se zove Marijana Elizabetad'Asselnat... Vašu nećakinju.Ellis Selton ostade kao gromom pogođena. Palica na koju se podupiralapade na pod uz oštar štropot. Ellis nije ni nastojala da je zadrži. Dok jegovorio, mali je čovjek raskrilio veliki, izblijeđeni i trošni mokri ogrtač iprimakao se kaminu. Odsjev vatre rasvijetli lice djeteta kome je bilo tek

1 Lady, gospođa, dama, u ono doba samo otmjena žena iz višeg društvenog sloja.

~ 6 ~

nekoliko mjeseci i koje je snivalo dubokim snom u naborima izlinjalaogrtača.Ellis htjede nešto reći, otvori usta, ali nije bilo glasa. Smela se. Pogled jojpreleti od djeteta koje je spavalo, na neznačevo lice i zadrži se na Parryjukoji joj s poštovanjem pruži palicu. Zgrabi je kao spasonosni oslonac igrčevito je stisne rukom da su joj pobijeljelii zglobovi na prstima.- Ostaviite nas, Parry! - prošapće sasvim tihim i promuklim glasom.Kad je upravitelj za sobom zatvorio vrata, upita ledi Selton došljaka:- Tko ste vi?- Ja sam bratić markiza d'Asselnat... a i kum sam Marijani. Zovem seGauthier de2 Chazay - zatim skromno ponovi - pop Gauthier de Chazay.- Kad je tako, molim Vas da mi oprostite zbog ovakva dočeka. Zaistanisam mogla pogoditi tko ste – i živahno nastavi - Rekli ste da je to dijetemoja nećakinja.- Marijana je kći Vaše sestre Ane Selton i markiza Pierrea d'Asselnat,njezina muža. Došao sam, gospođo, k Vama da Vas zamolim dapomognete tome djetetu i da ga štitite jer ono ima još samo moju i…Vašu ljubav!Ne skidajući pogleda sa svećenika Ellis se polagano pomicala natraškedok joj drhtava ruka nije dohvatila fotelj na koji se spusti svom težinamtijela.- Što se dogodilo? Gdje su moja sestra... i moj šurjak? Budući da stedonijeli njihovo dijete, mora da su...Ne usudi se nastaviti, ali je svećenik po glasu, prigušenom od straha,razabrao da je odgonetnula nastavak. Svećenikove sive oči, orošenesuzama, sažalno i iskreno promatrahu staru gospođicu. U sivoj haljlini ipod čudnom bijelom kapicom sa zelenim vrpcama koje su vezaleplamenocrvenu gustu kosu, pružala je nešto neobićnu, ali i impozantnusliku. Ellis Selton instinktivno podvije pod sjedalo bolesnu nogu. Svećenikje imao dovoljno iskustva s ljudima pa je lako otkrio bolnu i ponosnuosamljenost stare gospođice. Bilo mu je teško što će morati uvećatinjezinu bol.- Oprostite - tiho prozbori - što sam došao kao glasnik nesreće. Sigurnoznate da je kraljica Marija Antoaneta prije mjesec dana završila život nastratištu koje je već bilo poprskano krvlju njezina kraljevskog supruga3.Nisu uspjeli napori grupe vjernih da je u zadnji čas otmu sudbini. Propalisu... Dva dana nakon neuspjelog pokušaja neki su platili životom vjernostkraljevoj stranci. Jedan od tih bio je i markiz d'Asselnat.- A moja sestra?- Htjela je slijediti svoga muža i u smrt pa je zahtijevala da je zatvorezajedno s njim. Žiivot bez Pierrea nije za nju ništa značio. Poznata Vam jeduboka i strasna ljubav što ih je spajala. Išli su na stratište držeći se zaruke... i nasmiješeni kao na dan vjenčanja - Jecaji mu prekinu riječ, a

2 De, d' ili du znači od, a odgovara našemu plemeniti ili pl.3 Marija Antoaneta (1755-1793), kći austrijske carice Marije Terezije i Franje I, njemačkog cara, udana 1770. zafrancuskog kralja Louisa XVI (1754-1793). Oboje su poginuli na stratištu za vrijeme revolucionarnog Terora(31.5.1793. - 27.7.1794).

~ 7 ~

krupne suze tekle su niz lice ledi Ellis koja ih nije skrivala. Činilo joj se dasu te suze sasvim prirodne. Već je duže vrijeme nesvijesno naslućivala daće ih prolijevati, zapravo već od onog dana kad se njezina mlada iprekrasna sestra zagledala u lijepog mladog francuskog diplomata... većodonda kad se Ana odrekla svoje zemlje i svoje vjere, kad se odreklasvega što joj je bilo drago da bi pošla za Pierreom d'Asselnatom... Ana jeu Engleskoj mogla postati vojvotkinjom, a odabrala je da u Francuskojbude markiza. Time je duboko ražalostila svoju petnaest godina starijusestru koja je nakon smrti njihove majke nad njom bdjela poput majke.Ne znajući odakle joj čudan predosjećaj, Ellis je još onoga dana kad jesestra odlazila u Francusku imala dojam da njezina mala Ana kreće zasvojom tragičnom sudbinom. Što joj je sada priopćio velečasni de Chazay,bilo je ispunjenje njezinih slutnja i strahovanja.Cmi niski čovjek, očito potresen tom šutljivom boli koju je pročitao na licuEllis Selton, stajao je pred njom i makinalno njihao uspavanu djevočicu.Ellis se iznenada uspravi i pruži prema djetetu drhtave ruke. Pažljivouzme dijete u naručaj i blago ga pritisne na mršave grudi. Bojažljivo jeispitivala malo lice okiruženo sitnim smeđim uvojcima. Blago i obzirnopogladi stisnute ručice. Lice ledi Ellis postade vedro, a suze se osušiše.Osjetivši iznenada teški, tjednima nakupljeni umor, svećenik podetromim korakom do ponuđene stolice, skine ogrtač i sjedne te stanepromatrati lice ledi Ellis kako bi na njemu, iza svih Seltona koji su se natom licu očitovali, pročitao izraz materinskog nagona. Dugo lice, okruženoridom kosom, osvijetljeno plamenom iz kamina, pružalo je sliku topleljubavi i neizreciva bola.

- Kome je slična? - prošapće Ellis - Ana je bila plava, a dijete ima tamnukosu.- Nalik je na oca, ali će imati majčine oči! Vidjet ćete kad se probudi...Kao da je čekala da joj dopuste, Marijana otvori oči, zelene poput mladapupoljka, i pogleda tetu. No ubrzo se skupi sitan nosić, mala se ustašcabolno nakrive i naprće, a beba stane kričati. Ellis zadrhće i umalo da neispusti dijete pa u strahu pogleda svećenika.- Bože moj, što joj je? Da nije bolesna? Možda sam je pozlijedila.Gauthier de Chazay se nasmiješi da su se vidjeli bijeli čvrsti zubi.- Mislim da je samo gladna. Od jutros je dobila tek malo svježe vode.- Ali i Vii sigurno niste više od toga uzeli? Pa na što ja mislim? Tu stojim islušam što pričate, dok Vi i ovaj anđelić umirete od gladi!U tren oka izmijenio se dotada tihi dvorac. Dotrčaše sluge. Jednom odnjih ledi Selton naloži da potraži gospođu Jenkins, drugome da smjestaspremi krepku večeru i da donese stari viski i topli čaj, a Parryju kaže danaredi da se spremi soba za gosta iz Francuske. Sve se obavilo neobičnobrzo. Parry se izgubi, sluge donesoše obilno prostrt stol, a gospodaJenkins dostojanstveno uđe kako je i tražila njezina uloga domačice, ali i

~ 8 ~

poširoko tijelo i već zrelija dob. No ta se dostojanstvenost rastopi kaomaslac na suncu kad joj je ledi Selton na ruke stavila bebu.- Evo Vam, draga moja Jenkiins... Samo nam je to ostalo od ledi Ane. Tesu je proklete krvopije ubile jer je htjela spasiti nesretnu kraljicu.Moramo se brinuti za to dijete jer nema nikoga osim nas... a i ja imamsamo nju!Kad su ostali sami, okrene se Ellis prema velečasnom de Chazayju te je onmogao vidjeti kako joj niz lice teku suze. Ipak se svlada, nasmiješila sesvećeniku i rukom pokazala stol.- Izvolite se poslužiti, velečasni... Najprije ćete nešto založiti, a onda mi osvemu pričajte.Svećenik je dugo pričao. Govorio je o svomu bijegu iz Pariza sdjevojčicom koju je našao samu, napuštenu u palači d'Asselnat koju suvojnici opustošili.U to je vrijeme u velikoj sobi na prvom katu, obloženoj plavim baršunom,Marijana mirno usnula nahranjena toplim mlijekom, dok ju je staraJenkins zibala. Vrijedna žena, sva blažena, nježno i meko je njihala sitnotijelo umotano u batist i čipke što ih je nekoć imala i bebina majka.Jenkins je pjevušila staru baladu koju je pronašla u nekom zakutkusvojega sjećanja.O mistress mine, where are you roaming?O mistress mine, where are you roaming?O stay and hear your true loves coming.That causing both high and low...4

Je li stara pjesma koju je spjevao Shakespeare bila upućena treptavojsjeni pokojne Ane Selton ili djetetu sklonjenom u srcu engleskog ladanja?Suze su orosile oči stare Jenkins, ali se pjevuckajući djetešcu smiješila.Tako je Marijana d'Asselnat došla u staru Englesku i na stari posjed svojihdjedova da tu proživi djetinjstvo.

4 O kuda ćeš, kuda, gospo moja? O kuda ćeš, kuda, gospo moja? O, stani, jer stiže ljubav tvoja Što nosi ti sreću i bol…

~ 9 ~

PRVI DIO

1809.VJERENICA IZ SELTON HALLA

~ 10 ~

1.

VJENČANJE

Svi su oborili glave kad je svećenik blagoslivljao izgovarajući obredneriječi. Marijana je znala da je sada vjenčana. Naglo je preplavi snažan,gotovo divlji val veselja, ali i osjećaj potpunog nepovrata. Od toga je časaprestala pripadati samo sebi da bi se dušom i tijelom predala čovjekukoga su joj izabrali i odredili za muža, iako u tom času i u najskrovitijimmislima nije htjela da to bude netko drugi. Čim joj se Francis Cranmereprvi put naklonio, Marijana je bila svjesna da ga ljubi. Odmah se osjetilavezanom uza nj žarom prve ljubavi i strašću koju je ulagala u sve što čini.Njezina ruka ukrašena novim vjenčanim prstenom zadršće u Francisovojruci i ona zadivljeno pogleda Francisa.- Zauvijek - prošapće - zauvijek! Dok nas smrt ne rastavi!Francis se blago nasmiješi kako se odrastao čovjek smiješi riječimamalog djeteta, lako stisne nježnu ruku, zatim je ispusti pomažući Marijanida sjedne. Počela je misa...Mlada je supruga mirno slušala prve riječi mise, ali joj duh ubrzo odluta sdobro poznatog obreda i neodoljivo se vrati Francisu. Njezin se pogledneprimjetno išuljao ispod oblaka čipaka što su je obavijale i s ljubavlju sezadrži na besprijekornu profilu mladoga supruga. Francis Cranmere bio jeprekrasan muškarac od trideset godina. Visok, aristokratske i nehajneljupkosti koja bi u sebi imala nešto žensko da snažno tijelo nijepokazivalo očite znakove bavljenja sportom. Tvrdoglavo čelo i snažnabrada u širokoj kravati od muselina ublažavali su izrazitu ljepotu čistih,plemenitih crta lica koje su bile skrućene u izrazu trajne dosade. Vrlobijele ruke što su se vidjele izvan čipkastih manšeta mogle bi pripadatinekom kardinalu, ali čvrsto građena prsa, na kojima je zagasito plavi frakstajao kao saliven, kao da su pripadala nekom hrvaču. Na lorduCranmereu sve je bilo oprečno: imao je glavu poput anđela, a tijelo poputrazbojnika. No sve je zajedno zračilo čarima kojima bi se teško moglaoduprijeti bilo koja žena. Za Marijanu i za njezinih sedamnaest godinaFrancis Cranmere predstavljao je savršenstvo.Sklopila je oči da bi što bolje uživala u svojoj sreći, a zatim ih otvori.Pogled joj padne na oltar ukrašen jesenskim cvijećem i lišćem izmeđukojega je gorjelo nekoliko svjeća. Oltar su uredili u velikom salonu dvorcaSelton Hall jer nekoliko milja nadaleko nije bilo katoličke crkve, a jošmanje kojeg katoličkog svećenika. Za kralja Georga III5 bila je Engleskaopet u krizi antipapizma na kakve je bila naviknuta, pa je bila potrebnaprotekcija samog princa od Walesa6 da bi se na dva obreda moglo održativjenčanje katolikinje s protestantom. Prije jednog sata vjerenike jeblagoslovio pastor, a sada je, zahvaljujući posebnom dopuštenju, svečani

5 (1738-1820), izgubio je engleske kolonije u Americi i borio se protiv francuske revolucije.6 Engleski prijestolonasljednik.

~ 11 ~

obred obavljao velečasni Gauthier de Chazay. Nikakva ljudska sila ne higa bila mogla spriječiti da ne blagoslovi vjenčanje svojega kumčeta.Bilo je to neobično skromno vjenčanje bez ikakva raskoša osim neštopriprostog cvijeća i nekoliko svijeća, što je bio jedini ustupak svečanostitoga dana. Neobični su oltar nepomično okruživale obiteljske dekoracije:visoki bijeli strop sa zlatno obojenim šesterokutnim kazetama, grimizni ibijeli zastori od genoveškog baršuna, teško, bogato pozlaćeno pokućstvoiz XVII stoljeća i velike slike na kojima su bili prikazani svečani portretibivših Seltonâ. To je davalo ceremoniji vjenčanja izvanvremenski,nestvaran karakter, što je naglašavala i svečana toaleta mlade nevjeste.Tu je toaletu nosila Marijanina majka u Versaillesu7 pred kraljem LouisomXVI i kraljicom Marijom Antoanetom na dan svojega vjenčanja s PierreomLouisom d'Asselnatom, markizom de Villeneuve. Pjenušava kratka gornjahaljina od bijela atlasa bila je ukrašena ružama i čipkama, a ispod nje seširila golema suknja srebrnaste boje; suknju su širili obruči mnoštvopodsuknji. Široki četverouglasti dekolte razotkrivao je mlađahne grudi,koje su se isticale između nemilosrdno stegnuta struka i ogrlice odbrojnih nizova bisera, a iz visoke naprašene vlasulje posute dijamantimatekao je velik čipkast veo poput repa nekoga kometa. Bila je to sasvimnesuvremena raskošna svečana haljina što ju je Ana Selton poslala nauspomenu svojoj sestri Ellis koja ju je pobožno čuvala.Dok je Marijana bila još malena, teta Ellis često joj je pokazivala tuodjeću. Vadeći odjeću iz kovčega od dragocjena drva teta je s mukomsuzdržavala suze, ali je uživala gledajući kako se djetetu od oduševljenjarazblažuje lice.- Jednoga dana - rekla je pri tom teta - i ti ćeš nositi tu lijepu odjeću. Da,da, i ti ćeš biti sretna, ako Bog da!... - Teta je to govorila vrlo uvjerljivokuckajući svojom palicom o pod kao da nalaže sudbini da zaista tako ipostupa. U ovom je času Marijana zaista bila sretna.Kucanje palicom, kojom je Ellis Selton naglašivala svoju volju, odjekivaloje još samo u sjećanju mlade djevojke. Autoritativna i plemenitausidjelica već je tjedan dana počivala u dnu parka, u otmjenu mauzolejuu kome su spavali njezini preci. To je vjenčanje bilo plod njezine izričitezadnje volje koja se ne odbija.Ellis Selton otkrila je smisao svoga samotnog života tek one jesenskenoći, kad je od puta izmoreni svećenik položio na njezine ruke djetešceod nekoliko mjeseci što je plakalo od gladi.Ohola, stroga, uznosita i već ostarjela gospođica odjednom se promijenilate je za siroče bez oca i majke postala izvanredno dobrom majkom.Neobično nježna briga znala je usred noći probuditi Ellis svu u znoju, jerse u snu sjetila opasnosti kojoj je svojedobno bila izložena maladjevojčica.Tad bi se digla iz kreveta jer se nije mogla svladati da ne ustane i dabosih nogu i niz leđa rasutih pletenica ne pojuri u veliku sobu koja je bila

7 Veličanstvena palača u blizini Pariza koju je gradio Louis XIV (počev od 1661), omiljena rezidencijafrancuskih kraljeva

~ 12 ~

tik uz njezinu spavaonicu. Dugo je stajala pored krevetića u kojem jespavala Marijana koja je postala smisao njezina života. Kad se smiriostrah što ga je pobudila morâ, kad joj je srce opet stalo redovito kucati,vratila se Ellis Selton u svoj krevet, ali ne da spava nego da se iz dubineduše zahvali Gospodinu Bogu što je staroj djevojci poklonio neočekivanočudo: dijete što je bilo samo njezino.Marijana je naizust znala povijest svojega spašavanja koju je nebrojenoputa čula od svoje tete. Ellis Seiton bila je strastvena hugenotkinja8 kojase čvrsto držala svojih vjerskih načela, ali je umjela spoznati i cijenitiodvažnost i požrtvovnost. Engleskinja je poštivala velečasnog de Chazayazbog njegove hrabrosti.- Taj mali papistički9 svećenik ipak je pravi muškarac! - redovito jeuskliknula završavajući svoju priču. - To ne bih ni ja bolje izvela!Ellis je bila neobično aktivna žena. Imala je neuništivu energiju.Obožavala je konje. Prije no što je prigodom nesretnog pada s konjapovrijedila nogu, provodila je najveći dio vremena u sedlu. Jurila je skraja na kraj širokog posjeda i svakuda je svraćala oštar pogled svojihplavih očiju kojima i sitnice nisu mogle izmaknuti.Tako su i Marijanu digli na konja tek što je prohodala. A od djetinjstva suje navikli hladnu vodu - iz vrča za pranje i u rijeci u kojoj se naučilaplivati. Ljeti i zimi bila je gotovo jednako odjevena, izlazila je gologlavapo svakom vremenu, a prvog je zeca ustrijelila kad joj je bilo osamgodina.Marijana je dobila odgoj koji bi mogao biti na diku svakom mladiću, iakotaj odgoj nije baš uvijek odgovarao mladoj djevojci, osobito djevojcionoga doba. Stari Dobs, nadglednik konjušnice, naučio ju je baratatioružjem. Kad joj je bilo petnaest godina, Marijana se mačevala poputnajboljeg viteza, a na udaljenosti od dvadeset metara umijela je pogoditisitan novčić.No i duhovni odgoj nikako nije bio zanemaren.Govorila je nekoliko jezika, imala je učitelje povijesti, zemljopisa,književnosti i glazbe. Ipak je najviše učila pjevanje, jer je imala neobičnolijep, topao i čist glas, koji je osobito isticao njezinu draž koja je sgodinama bivala sve izrazitija. Sve u svemu, može se reći da je Marijanabila obrazovanija od većine svojih vršnjakinja. Postala je tetin ponos,iako je imala slabu stranu: otkako je naučila čitati, gutala je Marijana sveromane do kojih je mogla doći.Stara je gospođica znala reći naglasujući riječi snažnim kucanjem palice opod:- Mogla bi sjesti na svako prijestolje.- Prijestolja nisu nikad bila ugodna sjedišta - primijetio bi velečasni deChazay koji je postao pouzdanik taštih snova ledi Ellis. Ti su snovi odnekog doba postali potpuno nestvarni.Svećenikovi odnosi s tetom Ellis bijahu prilično zamršeni. Sad, kad tete

8 Francuski naziv za kalviniste i uopće za protestante9 Rimokatolički

~ 13 ~

više nema, Marijana se na njih sjećala s nostalgijom, ali se pri tom čak izabavljala.Protestantkinja dušom i srcem ledi Selton uvijek je gledala na katolike snesavladivim strahom. Budući da ju je ispunjavao užas pred postupcimainkvizicije, smatrala je da su za to odgovorni svi katolički svećenici kojisu joj uvijek mirisali na stratište. Vodila je beskonačne i žestokegovorničke bitke s velečasnim Gauthierom. Protivnici su se otimali zapobjedu, ali im nikad nije ostala ni najmanja nada u uspjeh. Ellis jepodrugljivo vitlala zelenom zastavom Torouemadea10, a Gauthier je grmioprotiv lomača Henrika VIII11 i protiv žestine fanatičnog Johna Xnoxa12 teje jurišao i na anglikansko uporište spominjući mučeništvo MarijeStuart13. Borba se redovito završila tek kad su se borci izmorili. Tada biledi Ellis naložila da se u čast gosta donese čaj a uz to i boca starogviskija. Kad bi nastalo vjersko primirje, oboje boraca nastavilo se mirnijeboriti s kartama u ruci, pri stolu s intarzijama u obliku šahovske ploče.Bili su zadovoljni sa sobom i s protivnikom, jer su sačuvali međusobnoštovanje koje je bivalo čak sve veće. Marijana se tada dala na svoje dječjeigre zadovoljna i sretna jer je osjećala da je sve najbolje u najboljemsvijetu u kome su se dobro slagali oni koje je ona voljela.Marijana je bila odgojena u očevoj vjeri iako je teta bila drugog vjerskoguvjerenja. Istini za volju treba reći da se ti satovi vjerske pouke a i»vjerski ratovi«, kako je to znala reći djevojčica, nisu bili prečesti.Velečasni de Gauthier de Chazay pojavljivao se u Selton Hallu samo nakraće vrijeme i u dužim vremenskim razmacima. Zapravo se nije znaločime se bavi. Mnogo je putovao, sad u Njemačku, sad u Poljsku, pa čak i usniježnu Rusiju, gdje je znao duže boraviti. Često se zadržavao i urazličitim sjedištima grofa od Provence koji je nakon smrti Dauphina duTemple14 postao kralj Louis XVIII15. Boravio je u Veroni, u Mitauu, uŠvedskoj. Povremeno bi dolazio u Englesku, a zatim opet nestao, uvijekužurban i tajanstven, a nikada nije govorio kamo ide. O tom ga uostalomnitko nije ni pitao.Kad je prošlog ljeta u Hartwellu bilo ustoličenje debelog kralja bezkraljevstva16, činilo se da će se i velečasni de Chazay neko vrijemezadržati u Engleskoj. Od tada je samo jednom putovao, i to kratkotrajno.Ti nagli odlasci i dolasci zanimali su i Marijanu i njezinu tetu. Ova bi čestoznala reći:- Nikako se ne bih začudila, kad bih saznala da je de Chazay rimski agent.A ipak je u času smrti radije pozvala velečasnog de Chazaya nego pastora

10 (1420-1498), veliki inkvizitor u Španjolskoj11 (1417-1509), engleski kralj, koji se odcijepio od Rima i osnovao posebnu anglikansku crkvu. Vjenčaose šest puta, a dvije žene dao je spaliti na lomači12 (1505-1572), Kalvinov učenik, škotski protestant13 (1542-1591), škotska, a po udaji i francuska kraljica, katolkinja, koju je engleska kraljica Elizabeta,dala zatvoriti i pogubiti14 Prijestolonasljednik od Templea (1785-1795) Louis XVII, bio je zatvoren u templarskom samostanu u Parizu izkojeg je netragom nestao.15 (1755-1824) mlađi brat Louisa XVI, francuski kralj od 1814. do 1824. godine.16 Louis XVIII

~ 14 ~

Harrisa koga je strašno mrzlila i zvala »prokleti naduveni glupan«. Teškagripa, koju je bolesnica po svom običaju savršeno potcjenjivala, dovela juje nakon jednog tjedna bolesti do predvorja smrti. Ellis je bez strepnje,mirno i posve svjesno gledala kako se smrt približuje, samo je žalila dadolazi prerano.- Još nikada nisam imala toliko posla - rekla je s dubokim uzdahom -Želim da se moja Marijana vjenča osam dana nakon mojega pokopa.Velečasni je prigovorio:- Zar tako brzo? Ta ja ću nad njom bdjeti!- Zar vi? Jadni moj prijatelju! Kao da bih je povjerila vjetru. Jednog ćetedana netragom nestati na jednu od Vaših ekspedicija, a siroto će dijeteostati samo. Ne! Isprošena je, i vjenčajte je! Rekoh: osam dana nakonmoga pokopa. Obećajte!Velečasni Gauthier je obećao. Vjeran svojoj riječi došao je da te kišnevečeri u mjesecu studenom l809. godine povjenča Marijanu d'Asselnat iFrancisa Cranmerea.Pred oltarom, u misnici od bijele svile izvezenoj zlatnim ljiljanima kojumu je posudio Aleksandar de Talleyrand-Périgord17, dvorski kapelanLouisa XVIII, velečasni Gauthier de Chazay obavljao je svečani obred.Sitan i nježan dostojanstveno se držao u svećeničkoj misnoj odjeći, a igeste su mu bile svečane i polagane. Činilo se da je mlađi od svojihčetrdeset i pet ljeta jer mu je držanje bilo mladenačko. Samo su sijedeniti prošarale njegovu gustu crnu kosu oko tonzure18 i odavale njegovudob. Marijana je s ljubavlju promatrala te biljege starosti jer je nejasnoosjećala da su oni izraz teških godina i mučnoga rada za druge. Ljubila gaje zbog onoga što je o njemu znala i zbog onoga što je o njemunaslućivala. Njezinu je sadašnju sreću ponešto kvarila pomisao da dragikum tu sreću ne dijeli s njom baš od sveg srca. Znala je da on meodobrava njezino vjenčanje s protestantom Englezom, da bi mu bilo dražeda je pošla za jednog od mladih francuskih emigranata iz okoline vojvodeod Berryja19 i da se podvrgao samo posljednjoj volji pokojne tete Ellis. A ipored toga imala je dojam da se velečasnom de Chazayu FrancisCranmere ne sviđa ni kao čovjek. Činilo joj se da njezin kum neveseloobavlja svečani obred vjenčanja.Kad je nakon svršenog obreda sišao s oltara do bračnog para, Marijanamu se nasmiješi želeći ga potaknuti da podijeli s njome njezinu sreću i daizgladi zabrinute nabore na čelu. Činilo se da mu njezin pogled govori:»Ja sam sretna. Znam da me ljubite. Zašto niste i Vi sretni?« U tomnijemom pitanju bilo je i tjeskobe. Sad, kad više nije bilo tete Ellis,preostao joj je jedino taj kum. Marijana je željela da i on potpuno odobrinjezinu ljubav. No svećenikovo se čelo nije razvedrilo. Promatrala jemladog supruga kao da ispituje kakav će biti u budućnosti, a Marijana jeosjetila da je u njegovim očima bilo i sažaljenja i srdžbe, a i

17 Iako je bio stric čuvenog Napoleonova ministra, ostao je vjeran Bourbonima, koji su kao simbol imali ljiljan.18 Obrijano mjesto na tjemenu glave u veličini dinara, znak primanja u svećenički red.19 (1788-1820), član burbonske kraljevske kuće koja je još od ranog Srednjeg vijeka povremeno, a od XVII stoljećado 1792. kontinuirano vladala u Francuskoj, a povremeno i u Španjolskoj i u Siciliji.

~ 15 ~

uznemirenosti i brige. Nastade šutnja, koja je postala tako teška da je to isvećenik osjetio. Stisnute usne namjeste se u neveseo osmjeh, a zatimsvećenik prihvati ruku mlade nevjeste.- Želim ti, moje dijete, da budeš sretna koliko je sreće dopušteno naovome svijetu da se Bog ne bi uvrijedio! Samo on zna kad ćemo se opetvidjeti.- Zar odlazite? - uzbuđeno zapita mlada žena. - Ništa mi o tom nistegovarili.- Bojao sam se da ću time još više povećati uznemirenast u ovoj kući idonekle pokvariti tvoje veselje. Da! Idem u Italiju, kamo me zove Svetiotac. Sada si i onako u rukama svojega muža... Nadam se da će ti bitiblag.Kraj rečenice upravio je mladom čovjeku. Lord Cranmere podigne glavu,uspravi elegantnu pojavu i promjeri svećenika.- Nadam se, velečasni, da u to ne sumnjate - dobaci nešto prezrivimtonom. - Marijana je vrlo mlada pa će vjerojatno slušati moje savjete.Zašto da ne bude sretna?- Poslušnost nije sve! Treba i nježnosti i popustljivosti i razumjevanja... iljubavi.U glasu obojice neprimjetno je treperio neki zatomljeni bijesni ton.Marijana se uplašila. Pobojala se da se ne bi pred oltarom počeli prepiratinjezin muž i svećenik koji ju je tek pred koji čas blagoslovio. Nije moglashvatiti jedva prikriveno neprijateljsko držanje svojega kuma premačovjeku koga je izabrala teta Ellis. Nejasno je naslučivala da toneprijateljstvo nije zbog vjerske razlike nego da je upravljeno na samuFrancisovu osobu. Ali zbog čega? što bi mu svećenik mogao prigovoriti?Zar nije lord Cranmere zaista najprivlačniji, najsjajniji, najvredniji,najinteligentniji, naj... naj... Kad bi Marijana započela nabrajati popis svihsuperlativa što ih je pridavala svame vjereniku, redovito bi se izgubila.Ipak nije bilo potrebno da posreduje. Velečasni de Chazay prekineneugodnu situaciju te završi razgovor kratkom preporukom:- Povjeravam je Vama.Francis mu još kraće odgovori:- Budite mirni!Svećenik se hitro vrati na oltar, uzme kalež i ode u sakristiju koja jezaprava bila stari budoar20 ledi Ellis. Taj budoar nije služio svojoj pravojnamjeni jer je u njemu bilo više lovačkih i jahaćih bičeva nego jastučića ikrhkih ženskih naslonjača, a ledi Selton nije trebala posebnog salona zaprimanje intimnih posjeta.Francis se nasmiješi svojoj mladoj ženi kao da je iznenada oslobođenneke usiljenosti i ponudi joj ruku lagano savivši svoje visoka tijelo:- Dodite, draga!Rukom pod ruku polagano su prolazili velikim salonom. U dvokrilna vratanatisnulo se dosta radoznale i nešto zbunjene služinčadi, ali u samomsalonu nije bilo previše posjetilaca, kako to i priliči vjenčanju obavljenom

20 Mall, elegantnl ženski salon

~ 16 ~

neposredno nakon sprovoda kućegospodarice. Na kakvoća nazočnihuzvanika nadomjestila je ono što bi davao njihov veći broj.Čvrsta Francisava ruka vodila je mladu suprugu do princa od Walesa skojim je lord Cranmere bio intiman i koji je s nekolicinom prijateljapočastio vjenčanje jednoga od svojih ljubimaca. Duboko se klanjajućiprincu, Marijana se u sebi čudila što nije na nju učinio dublji dojam.Budući je kralj izgledao otmjeno, pa čak i dostojanstveno, ali pedesetagodina kojoj se približio i fantastičan tek odavali su se u priličnozamašnoj debljini njegova tijela, a rumena boja prekrila je uzvišen obraz.Plemeniti nos, gospodujući pogled i čulne usne nisu mogle spriječiti daNjegovo Kraljevsko Visočanstvo ipak ne djeluje prilično komično. Svatkoje u Engleskoj znao, da princ živi razvratno i da ima dvije žene jer se izljubavi oženio s Mary Fitzgerard, a po dužnosti s princesom KarolinomBronswick koju je iz sve duše mrzio.»Georgie« - tako su naime zvali prijestolonasljednika - dobrostivopogleda mladu ženu, nasmiješi joj se pa se čak udostojao saviti svojeglomazno tijelo da bi Marijani pomogao da se pridigne iz duboka naklona.- Izvanredno! - prozbori - Vi ste, ledi Cranmere, izvanredni, pa kad ne bihbio tako dobro snabdjeven suprugama, svetoga mi Jurja, mislim da bih sezbog Vas borio s mojim prijateljem Francisom! Želim Vam sve najbolje!- Hvala, Vaše Visočanstvo - prošapće Marijana koja je ushićeno slušalakako joj u ušima bruji njezino novo prezime.Vlastita šala djelovala je na princa te se grohotom nasmijao, što su u koruprihvatili Francis i tri džentlemena koji su okruživaliprijestolonasljednika. Tu je trojicu Marijana već više puta vidjela. Bili susvakodnevni prinčevi gosti i redoviti Francisovi drugovi. To bijahu lordMoira, gospodin Orlando Bridgeman i kralj gizdelina George BryanBrummel kojemu se ponad široke kravate, a ispod duge i svilene valoviteplave kose, isticalo lijepo lice i neobično prćastli nos.Uto se začuje dubok glas lorda Cranmerea koji se zahvalio princu zasudjelovanje i izrazio želju da Njegovo Kraljevsko Visočanstvo još višepočasti Selton Hall pa da ostane na svečanoj večeri i da zasjedne na čelosvečanog stola.- Ne mogu, nikako ne mogu - odgovori princ - Obećah ledi Jersey da ću jeotpratiti do Hachetta gdje će izabrati svoju novu kočiju. Nova kola su vrlovažna stvar, a London je daleko. U svakom slučaju, moram otići.- Zar ćete me ostaviti? Večeras?Marijana se začudi kad je primijetila da je bijesni grč stegnuo čeljustnjezina muža. »Zar je tako razočaran što se kraljevski gost nedazadržati?« Ona je, naprotiv, od sveg srca željela da bi svi gosti što prijeotišli, da je ostave i da što prije bude sa svojim dragim... U svimromanima što ih je čitala željeli su mladi supružnlici da pozvanicl što prijeodu.Ponovno se začuje ugodan, iako nešto prostački, prinčev smijeh.- Zar se toliko bojiš te bračne noći? Francis, Francis, ti si se zaista strašnopromijenio. Ali, smiri se. Ne odlazim sav. Ostavljam ti najbolji dio samoga

~ 17 ~

sebe. Ostaje Moira, a i naš Amerikanac. A konačno, zar nemaš svoju lijepurođakinju?Ovaj se put Marijana morala suzdržati da joj se na licu ne pojavi izrazrazočaranja. Umišljeni lord Moira, zaljubljen u svoju otmjenost, i takonehajnog ponašanja da je izgledao gotovo pospano, bio joj je sasvimravnodušan. Marijani je bilo dovoljno da izmijeni samo jedan pogled sonim koga je princ nazvao Amerikancem, pa da uvidi da joj se nikako nedopada. A što da se kaže za »lijepu rođakinju« Ivy koja se oholo ponaša,koja je već od prvog susreta s njom postupala kao s derištem i koja jepreviše otvoreno isticala tijesnu »obiteljsku« povezanost s Francisom.Da bi sakrila svoje nezadovoljstvo, Marijana načas pogleda u stranu, dokse njezin suprug razvedrio na te p:cinčeve riječi. Pri tom zamijeti vedarpogled spomenutog Amerikanca. Stajao je uz prozor, nekoliko korakadalje od prinčeve grupe. Stajao je lagano raskoračeno, držeći ruke nakrižima, pa se činilo da je tu sasvim slučajno, jer se razlikovao od ostalih.Mlada je djevojka zapazila tu razsiku čim joj je bio predstavljen. Smetaloju je nemarno strančevo ponašanje a i njegova nedotjerana odjeća što jebila gotovo izazovna s obzirom na besprijekornu otmjenost drugih. Injegova preplanula koža, opaljena od sunca i nepogoda, činila garazličitim od svjetloputih, ružičastih i uhranjenih Engleza. Ti su bilivlastelini, većinom veliki zemljoposjednici, a Marijana je s prve zaključilada je on pomorac koji drži samo do svoga broda i da je morska lutalica,»gusar«. Nikako nije mogla shvatiti kako može budućem vladaru, sinuengleskog kralja, biti ugodno društvo čovjeka koji se usudio u čizmamadoći na vjenčanje! Usprkos antipatijli zapamtila je njegovo ime. Zvao seJason Beaufort. Francis je uzgredice natuknuo da je Beaufort iz nekedobre obitelji iz Karoline21 i da potječe od francuskih hugenota,protjeranih nakon opoziva nanteškog edikta22. Marijani je to bilosumnjivo jer je znala da je njezin vjerenik suviše obazriv prema svimakoji se kreću u prinčevoj okolini.- On je ipak pravi đentlemen, usprkos vanjskom izgledu!Lijepe Francisove usne izustile su te riječi kao neopoziv sud. No Marijanase s njim nije mogla složiti. Unatoč njegovu savršeno ispravnomponašanju, osjećala je na Beaufortu nešto neugodno, nešto što prijeti. Toju je smetalo. Od malena je bila navikla na lov i njegove radosti pa ječesto zatekla samu sebe kako razvrstava ljude uspoređujući ih saživotinjama koje je voljela. Dok ju je Francis podsjećao na najčišćukonjsku pasminu, Jasona Beauforta usporedila je sa sokolom. Imao jeoštri profil, ,sjajne oči i mišičasto, gotovo mršavo tijelo koje je davalodojam opasne snage. Na pandže ptice grabljivice podsjećale su icrnomanjaste žilave ruke koje su se isticale iz manšeta od bijelamuselina. Bistar pogled plavih očiju bio je upravo nepodnošljiv. Marijanaje za vrijeme cijelog obreda osjećala taj pogled na svome vratu, na

21 Dvije države u SAD na obalama Atlantika.22 Nanteški edikt o vjerskoj toleranciji prema kalvinistima izdao je Henrik VIII godine 1589, ali je LouisXIV taj edikt ukinuo godine 1685.

~ 18 ~

leđima, na glavi, pa joj je to bilo vrlo neprilično. Usprkos svojojprirođenoj odvažnosti nije se rado sretala s tim pogledom koji je mučnopodnosila.Beaufort je gledao Marijanu smiješeći se. Bio je to kratak, tek naznačensmiješak koji je načas otkrio sjaj njegovih bijelih zubi. Mlada je ženastisla ruku svojega muža. Taj drski smješak bio joj je neugodan jer jeosjetila da je sramoti. Činilo joj se da je Amerikanac proojenjuje, dapogledom prodire kroz tajanstvenost njezine odjeće i da otkriva njezinotijelo... Zadrhtala je kad je primijetila da ostavlja mjesto kraj prozora,gdje je stajao bez interesa za okolinu, i da gegavim hodom čovjeka smora kreće prema njoj. Pričinila se da ne vidi kako se k njoj uputio paskrene glavu u stranu.- Smijem li izraziti svoje čestitke i dobre želje za sretnu budućnost? -izreče Amerikanac ponešto turobnim glasom. Bio je tik iza nje. Činilo jojse da na zatiljku osjeća njegov dah.Marijana se morala okrenuti, ali je pustila Francisa da odgovori.Francisova bijela ruka zaplete se u smeđe Jasonove prste. Francissrdačno usklikne, na iznenađenje svoje mlade supruge:- Pa naravno, dragi prijatelju! Želje prijatelja osobito su vrijedne, a znamda su Vaše i iskrene. Ostat ćete kod nas, zar ne?Poged Beaufortovih plavih očiju prikuje se na Marijanino lice koje sezgrčilo od ljutnje. Razljutila se jer je imala dojam da Beaufort prozirenjezino neodobravanje toga poziva i da ga to zabavlja. No Beaufort nijeništa rekao već se samo naklonio, a mladi su supružnici krenuli premaposlanicima kralja Louisa XVIII koji je vjenčanje jedne emigrantkinje,kćerke dviju žrtava Terora, počastio poslavši dva izaslanika.Obojica su stajali postrance, uz kamin u salonu, ponosito osamljeni,nadoknađujući ozbiljnim držanjem svoj ponizujući emigrantski položaj.Obojica su bili vrlo jednostavno odjeveni, za razliku od otmjenog princaod Walesa i njegovih prijatelja, te su pružali impozantnu ali staromodnusliku u koju se uklapala ljupka Marijana u staromodnoj toaleti. Kad semladenka ljupko naklonila kraljevskim poslanicima, Francis je imaodojam da se nalazi u Versaillesu prije kojih dvadesetak ljeta. To sedonekle osjetilo u njegovu pozdravu i poprimilo oblik nehotičnog izrazaosobitog poštovanja. Međutim je vojvoda d'Avaray, jedan od poslanika,odmjerenim glasom izrazio supruzima kraljeve čestitke. Okrenuvši seprema Marijani stari gospodin dometne:- Njezino Kraljevsko Visočanstvo Gospođa Vojvotkinja d'Angouleme23

blagoizvoljelo je, gospođo, da Vam pruži osobiiti dokaz svoje pažnje pame zamolila da Vam kao uspomenu na nju predam ovo.Bijaše to malen medaljon od plava emajla, optočen briljantima u kome senalazio pramičak bijele kose. Budući da je Marijana promatrala medaljonne shvaćajući što znači, d'Avaray doda:- To je kosa kraljice Marije Antoanete odrezana prije no što joj je glava

23 (1788-1851), Kći Louisa XVI i Marije Antoanete. Zvali su je Kraljevska Gospođa. Zbog njezineenergičnosti Napoleon je za nju rekao da je jedini muškarac u svojoj obitelji.

~ 19 ~

pala na stratištu. Kraljevska se Gospođa odlučila da Vam dade nekolikovlasi na uspomenu Vaše plemenite majke koja je nekoć dala život zakraljicu.U lice mlade djevojke navali krv. Bila je nesposobna da izreče ma i jednujedinu riječ pa se zahvali dubokim naklonom, dok je Francis na sebepreuzeo zadaću da izrazi Marijanino uzbuđenje. Marijana osjeti neobičnočuvstvo. Na pragu novoga života strastveno je željela da joj život budeispunjen ljubavlju samo za jednog čovjeka, a ta neprestana podsjećanjana prošlost bila su joj mučna. Marijani je majka bila samo prijateljsko imilo priviđenje, odraz nasmiješena lica s bjelokosne minijature koju ječesto promatrala, ali se danas taj odraz nekako proširio te umalo što nijesasvim potisnuo njezinu vlastitu osobnost. Načas joj je dolazilo da se pitavjenča li se s lijepim Francisom Cranmereom Ana Selton ili Marijanad'Assemat.Dok ju je Francis vodio do velikog stubišta da isprati princa od Walesa,bacio je oko na Marijaninu ruku koja je stiskala medaljon, pa jeprogunđao:- Čudnoga li dara za mladu nevjestu! Nadam se da niste praznovjerni.Marijana se prisili da ne pokaže svoju nelagodnost pa se hrabronasmiješi:- Što je ponuđeno otvorena srca, ne može donijeti nesreću. Francis, taj mije dar dragocjen i mio.- Zaista? Čini mi se, Marijano, da Vas usrećuje. Ali ipak spremite, za voljubožju, taj Vaš dragocjeni medaljon u kakav kovčežić i nemojte ga nositi.Ti su Francuzi zaista do zla boga ludi te neprestano mašu avetima svojeproklete giljotine. Mislim da im to samo pothranjuje mržnju iosvetoljubivost... a možda im pomaže zaboraviti da su odsjev epohe kojaje prošla i da sada vlada Napoleon24.- Francis, mogli biste imati bar mmo osjećaja i razumijevanja za tenesretnike među koje i ja pripadam. Zar zaboravljate nevolju MarijeAntoanete? Uostalom, mislim da je sasvim neobićno da jedan Englezspominje sadašnjeg cara!- Mrzim Napoleona i žalim pokojnu kraljicu - hladno odvrati Francis. Ali minikako nije drago kad se gubi stvarnost pod nogama. Uostalom, čini mi seda je politika preteška stvar za Vašu ljepu glavicu. Mislite samo na tokako ćete se meni svidati, a ostavite revoluciju!Marijani se činilo da večera predugo traje i da je nevjerojatno dosadna.Bilo je nazočno malo uzvanika, a nije bilo ni raskoši. Gotovo bi se reklo dato i nije pir. Pored mladog para bili su samo velečasni de Chazay, lordMoira, Jason Beaufort i Ivy St Albans. Medu gostima bilo je prevellikihrazlika kad bi razgovor živahno potekao te de bio sveden na obične fraze isvakog je časa zapinjao. Svećenik je malo govorio; očito je mislio na skoriodlazak. U dvorištu su već na njega čekali upregnuti konji. Amerikanac

24 Bonaparte (1769-1821), I. Veliki, rodom iz Ajaccija na Korzici. Vojnu izobrazbu stekao u Brienu. 1793.postao general, istakao se u vojni u Italiji (1794) i Egiptu (1798/99). Od 1799, Prvi konzul (1802.doživotni konzul, a od 1804. Car)

~ 20 ~

nije prozborio ni riječi, ali je tako uporno promatrao Marijanu da ju je tozbunjivalo. Francis i Moira govorili su o lovu i konjima. Ivy St Albans nijese miješala u razgovor baš kao ni mlada nevjestaIvy je po damastnom stolnjaku jagodicama svojih tankih prsta mehaničkivrtjela malu lopticu kruha. Gledajući Ivy, Marijana se pitaia zbog čega jojnije draga ta prekrasna Francisova rođakinja.Izuzevši to što Ivy st Albans nikad nije propustila priliku da ne naglasisvoju vezu s lordom Cranmereom i što je postupala s Marijanom kao snerazvijenom djevojčicom, Ivy je zaista bila prava slika draži i miline. Bilaje nekoliko godina starija od Marijane, osrednjeg uzrasta, vitka poputvile, a visoka frizura puna svijetlozlatnih uvojaka činila je višom no što jeuistinu bila. Sve crte njezina lica bile su izvanredno fine. Nebeski plaveoči umilna izražaja rasvetljavale su lice. Usta su bila sitna kako su totražila tadašnja najstroža pravila ljepote. Pa ipak je na njoj bilo nešto štoje smetalo Marijanu. Možda je to bio smiješak koji je suviše podsjećao naFrancisa? Možda besprijekorna, neobično ženstvena otmjenost pored kojese Marijana uvijek osjećala kao seljanka ili nedjeljno obučena građanka?Te je večeri razlika u odjeći bila još očitija. Marijana se u svojoj širokojsuknji, natovarenoj čipkama, osjećala kao neka teška kinesika vaza poredkrhke Tanagra25 figurice kakva je bila Ivy. Preobilna načičkanost njezinehaljine još je više isticala zračnost i lakoću haljine koju je nosilla Ivy. Toje bila plava haljina poput boje očiju te lijepe djevojke. Široki dekolteotkrivao je blagu oblinu ramena, pod grudima je bila opasana lancem odantiknih kameja26, a takav je lanac skupljao i obilje njezine plave kose.Skladna duga traka upotpunjavala je jednostavnu toaletu koja je svuvrijednost dobivala od linija tijela na kojemu je stajala. Ivy St Albansnavikla se poput mnogih Engleskinja ljeti i zimi nositi muselin, jer jeNapoleon mrzio to tkivo i praktički zabranio ženama na svom dvoru da ganose.Sve Marijanine uspomene na Ivy bile su obavijene muselinom. Kad ju jeprvi put srela jednog ljetnog dana u Bathu27, Ivy je nosila bijelu haljinuod tog prazračnog tkiva.Ledi Ellis, nadajući se da će u čuvenim ljekovitim kupkama izliječiti svojeboli i da će imati priliku uvesti svoju mladu nećakinju u otmjeno društvo,odvukla je sa sobom u Bath i Marijanu koja se tome tvrdoglavo opirala jernije htjela ostaviti svoje šume. Mlada se djevojka s prve osjetila tuđausred elegantne gomile koja je nagrnula u glasoviti kupališni grad. Tu jebilo previše buke, suviše svijeta, odviše brbljanja, previše nakićenih iblebetavih žena, suviše gizdelina koji su se drsko i dosadno ponašali iimali glupu pasiju da se vječita klade.Jednag su jutra obje pošle kočijom u Milson Street da nešto kupuju.Usred ulice ledi Ellis pocikne od radosna iznenađenja i naloži kočijašu dastane. Mimo njih su prolazili mlada žena i mladi muškarac. Marijanino

25 Mjesto u Grčkoj, u kome su pronađene male, vrlo elegantne antičke figure iz terakote26 Dragi ili poludragi kamen, obično od dva raznobojna sloja. U gornjem sloju izrezan je reljefni lik.27 Otmjeno kupalište u Engleskoj.

~ 21 ~

srce počne udarati u neobičnu ritmu. Žena je bila vrlo lijepa i napadnootmjena u bijeloj jednostavnoj haljini koja je isticala fantastični slamnatitalijanski šešir pokriven pjenom finih čipaka. Marijana ju je gledala uprvom redu stoga šta joj je zavidjela na pratiocu. Bio je to najljepšimuškarac koga je dotada vidjela. Na njega se baš i odnosi usklik ledi Ellis.- Francis, Francis Cranmere! Koje li sreće što Vas vidim, drago mojedijete! Zar ćete možda reći da me ne prepoznajete?Smiješak je razvedrio lijepe, prezrivo napućene neznančeve usne.- Ledi Selton! - usklikne i on. - Zar biste mogli i pomisiti da Vas nećuprepoznati? U Engleskaj je mnogo žena, ali, poštene mi riječi, postojisamo jedna Ellis Selton! Moje osobito poštovanje, draga prijateljice!Skidajući visoki šešir što je bio gizdavo naheren na glavi, nakloni se da bipoljubio ruku stare gaspođice koja se, na veliko čuda svoje nećakinje, svazažarila od radosti. Kad je ispitujući pogled sivih očiju mlada čovjekaskrenuo na Marijanu, pocrveni i ona jer joj je postalo neobično neugodno.U jednostavnoj haljini od nargala ukrašenoj skromnim volanom što ga jeizvela njezina sobarica, Marijana osjeti da je neukusno odjevena. Poštose usporedila s lijepom neznankom, bila je svjesna njezine nadmoći te jepomislila da će umrijeti od stida, pa nije mogla izreći ni jedne smisleneriječi, kad ju je teta predstavila »dragom Francisu, sinu moganekadašnjeg najdražeg prijatelja« a zatim i »njegovoj čarobnoj rođakinjiledi St Albans«.Rastali su se nakon nekoliko kratkih rečenica, izmjene adrese i obećanjada će se doskora opet vidjeti. Kad se kočija udaljivala, Marijani su na očinavrle suze. Odjednom je obuze nesavladiva želja da se svidi tom lijepomdžentlemenu, da svrati na sebe njegovu pažnju, da bude zamamna, da gaiznenadi... a on je u njoj najvjerojatnije vidio samo neku glupuinternatkinju!Teta se smijala i peckala svoju nećakinju zbog njezine očiglednezbunjenosti. Uzdahnuvši primetnula je:- Ah, ne bih imala pravo da ti zamjeram! Ti su Cranmerei neodoljivoprivlačni. Francis je živa slika i prilika svoga oca. Prije trideset godinanitko se ne bi ozbiljno usudio boriti se s Rikardom Cramereom za ljubavbilo koje žene!- Zar se tolika sviđao ženama? - potiho upita Marijana.- Sve su žene bile lude za njim... sve bez iznimke...Nisu dalje razgavarale. Ledi Ellis povukla se u šutnju punu uspomena amlada je djevojka nije htjela smetati.Ispitujući gospođu Jenkins, staru domaćicu u dvorcu, Marijana će kasnijesaznati da je teta Ellis nekada strasno i ludo ljubila Rikarda Cranmerea ida se nadala da će se za nj udati. Lijepi se lord zaljubio u Anu, Marijaninumajku, ali je ova ljubila francuskog diplomatu. Kad se Ana zaručila sPierreom d'Assenatom, lord Cranmere je otputovao. 0tišao je sve doIndije. Tamo se oženio i tamo se rodio Francis. Nakon dvadesetak godinaFrancis se vratio u zavičaj da preuzme svoj maleni posjed što je bionedaleko Selton Halla. Tom prilikom posjetio je i ledi Ellis, a zbližila ih je i

~ 22 ~

zajednička strast za konje. Kasnije je prodao svoje maleno dobro koje jebilo gotovo sav njegov imutak. Privukao ga je London. Poslije toga višenije dolazio u Selton...Marijana je uzdahnula:- A neće ga ni biti... dok se slučajno ne susretnemo možda opet nakondeset godina!Prevarila se. Francis je posjetio svoju staru prijateljicu u vili u Bathu kojuje ledi Ellis iznajmila za sezonu, a u rujnu je došao i u Selton Hall.Njegovi su posjetn ushitili mladu djevojku. Francis je u njezinoj mašti bioTristan, Lancelot, vitez s labudom28 koji je stigao s daleka mora da ukloničarolije koje su je zatravile u samotni Selton. Nije bilo jonaka iz pričaboljeg od čovjeka zbog kojega joj je zaigralo srce. Francis je bio sto putabolji od svih vitezova Okruglog stola, pa čak i od Merlina i samog kraljaArtusa. Počela je sanjariti. Jedan Francisov pogled, jedan njegov osmijehobdario ju je golemom radošću koja je bila pričuva sreće od koje ježivjela sve do njegova slijedećeg posjeta. Francis je prema njoj bio vrloljubazan. Bila je ushićena kad se katkada s njom zadržao da čavrljaju.Pitala ga o njegovu životu, o njegovim sklonostima. Dolazio je iz Londonagdje je bio u najotmjenijem i najodličnijem društvu, pa se pred njimsramila govoriti o svojim psima i svojim šumama. Francis je na nju takosnažno djelovao, da onoga dana, kad ju je teta Ellis zamolila da pred njimzapjeva, nije mogla od sebe dati ni glasa. Bila je po prirodi živahna,strastvena, puna života, ali bi pred njim postala stidljiva i nespretna. Teje večeri, doduše, bila u Seltonu i Ivy koja je dopratila svoga rođaka.Njezina mirisava nazočnost nije povoljno djelovala na Marijanu te onanije mogla steći sigurnost u sebe. Lijepa rođakinja išla joj je na živcesvojom profinjenom otmjenošću i nametljivim dražima. Bila je nalik navilu Vivijanu... Marijana nije nikad voljela tu vilu Vivijanu!Dočekala je svoj trijumfalni dan kad je u lovu na lisice cijelo jutrogalopirala uz Francisa preko vlažnih livada i po plavim šumama. Ivy nijevoljela konje, pa su ih ona i ledi Ellis iz daleka slijedile u kočiji. Tada jeFrancis pripadao samo Marijani, pa je ona sva cvala od sreće kad ju jepohvalio zbog njezina besprijekorna jahanja rekavši:- Rijetko bi koji muškarac bio tako siguran u sedlu kao Vi, a ne znam nijedne žene koja bi bolje jahala od Vas.Mekoća i toplina u njegovu glasu preplaviše veseljem srce mladedjevojke. U tom se trenutku ponašao zaljubljeno. Nasmiješila mu se odsveg srca.- Baš mi je drago galopirati uz Vas, Francis... Mislim da bih s Vama moglapoći na kraj svijeta!- Zar uistinu tako mislite?- Pa n!ravno! Zašto bih to rekla kad ne bih tako mislila? Ne znam lagati.Francis nije ništa odgovorio, ali se nadvio nad nju kao da ispituje izraznjezina lica. Marijana se sad nije smela kao što bi to bilo prije kad ju jegledao. Kad se uspravio, malko se nasmiješio i progunđao je:

28 Lica iz romantičkih viteških romana onoga doba.

~ 23 ~

- Dobro!Zatim je svome konju pustio uzde te se činilo da više i ne mari zaMarijanu. Ostavio ju je da se u čudu pita je li ili nije li izvalila kakvuglupost.Poslije toga dana nestao je na neko vrijeme. Teška tetina bolest udaljlilaga je iz misli mlade djevojke. Ledi Ellis pozvala je jedne večeri, dva danaprije smrti, svoju nećakinju te joj rekla:- Znam da ću umrijeti, mala moja, ali znam da ću spokojno otići s ovogasvijeta jer te ne ostavljam samu.- Što to znači?- Da je Francis zaprosio tvoju ruku i da ćeš se udati.- Ja? Ali... mkada mi nije udvarao!- Šuti! Nemam vremena. Moraš biti sretna što polaziš za čovjeka kao štaje on. Njemu je dvadeset i osam godina. Bit će ti potpora i vođa kakav jepotreban mladosti. Dajući te njemu ispravljam jednu nepravdu sudbine.Francis nema imutka, pa će imati naš... Bit će gospodar Seltona, zajedno stobom, a ja ću mirno počivati na dnu parka jer ću biti sretna znajući da jemoj dragi posjed u vašim rukama.Iscrpla se govoreći, pa se ledi Ellis okrene k zidu bez riječi. Marijana jeizašla iz sobe zahvaćena neobičnim čuvstvom u kome se miješala radostsa strahom. Iznenadilo ju je što je Francis hoće uzeti za ženu, i to bašneugledno derište kao što je ona, dok ima toliko žena koje mu se silomnameću. Zbog toga joj srce pobjedonosno zakuca, a duša joj se napuniponosom... ali se i zabrine.Marijana se osjećala tjeskobno za vrijeme cijele svadbene svečanosti.Radosno i ponosno gledala je Francisa sučelice sebi u visoku naslonjačukoji je bio dugo prazan i na kome su sjedili nekadašnji kućegospodari.Obavljao je njihovu dužnost lako i neusiljeno zbog čega mu se mladažena neobično divila. Marijana je bila pod dubokim dojmom što samasjedi na mjestu vlasnice posjeda. Na tome je mjestu uvijek vidjela svojutetu...Meki glas Francisove rođakinje Ivy prekine njezino razmišljanje.- Marijano! Mislim da je vrijeme da se povučemo i da ostavimo gospoduda na miru puše i piju.Mlada se djevojka trgne. Zapazi da je svi gledaju i da su sluge već stavilena stol boce porta i brendija. Ustane zbunjena što se sama nije dosjetilada treba otići.- Dakako, dakako. Odlazimo... poći ću u svoje odaje... Malo sam umorna.Noge su joj klecale kad je ustajala. Vidljivo uzbuđena pošla je pozdravitivelečasnog de Chazaya koji je bio očito dirnut, pa ju je bez riječi zagrlio.Ostalima je samo kimnula glavom. Opazila je da je svećenik značajnopogledao Francisa kao da ga opominje da ne ostaje predugo sa svojimgostima. Ta to je večer Marijanina vjenčanja i ta večer pripada samo njoj.Nitko nema prava da joj otme i najmanji dio... No Francis se samonasmiješio.Obje žene izađoše. Marijani se pričinilo šuštanje goleme svilene haljine

~ 24 ~

poput šuma vjetra. Žurila se da se oslobodi te haljine i da opet budesama...Došavši do stuba okrene se Marijana prema Ivy i susretne se s pogledommlade žene koja ju je gledala uz naznačen smiješak u kutu svojih lijepihusana.- Laku noć! - brzo izreče Marijana kao da je zatečena - Oprostite što Vastako brzo ostavljam, ali... umorna sam.- Ha, ha! - nasmije se Ivy što je pecnulo mladu ženu - Želite se pripremitiza najvažniju noć u Vašem životu. A i treba da se pripremite. Francis jetežak čovjek.Na tu jasnu primjedbu Marijana od srama pocrveni, ali ne odgovori. Skupiskute svoje široke haljine te se u trku penjala stubama, a čipkasti dugiveo za njom je lepršao poput repa kometa. Ivy ju je pratila pogledom svedo vrata njezine sobe i podrugljivo se smiješila.

2.

DVOBOJ

Soba je izgledala poput skupine malenih otoka. Široki čipkasti nabori,golema suknja od srebrnasta satena, vrbov obruč i brojne podsuknje bilisu pojedini bijeli otoci. Jednostavno obučena u kućnu haljinu ukrašenučipkama iz Vallenciennesa29 i uskim vrpcama od zelena satena, Marijanaje ugledala svoju pravu sliku u zrcalu pred kojim je stajala. Bila je većrazvijena djevojka, iako suviše vitka i... nažalost crnokosa, jer su u tovrijeme bile u modi plavuše. Imala je duge, mišičave noge i uske bokove,a tako tanka struka, kao što je bio njezin, nije bilo u cijelom UjedinjenomKraljevstvu. Dug, vitak vrat nosio je glavu s neobičnim srcolikim licemistaknutih jabučica, čvrstih i plemenitih crta. Vanjski očni kutovi zavraćalisu se prema gore. Pod smionim krilom finih trepavica zlatno su seprelijevale poput more zelene oči. Boja očiju bijaše čudna i izazovna, aizraz drzak i samovoljan. Marijani bi se sviđalo vlastito lice da nije bilovelikih, mesnatih, jedrih usana i zagasite puti boje svijetlog jantara. Ponjezinu je mišljenju taj ponešto ciganski izgled kvario sve. Tadašnja supravila ljepote strogo zahtijevala da na obrazima cvate više ljiljana i ružanego u kakvom samostanskom vrtu, pa je ta ciganska put Marijanužalostila i u drugi red stavljala savršene ruke pa čak i tešku, gustu, crnu ikao svila sjajnu kosu koja joj je padala sve da pasa... Marijana je imalafizički izgled po ocu. Majka je bila plavuša. U krvi mlade djevojke miješalisu se sokovi iz Auvergnea30 u kojima se kadšto javilo sjećanje namaurske vitezove Abd Al-Rahamana31, sa sokovima jedne firentinske

29 Gradić u sjevernoj Francuskoj, i danas na glasu zbog finih člpaka.30 Pokrajina u središnjoj Francuskoj.31 Arapski emiri i kalifi u VII i VIII stoljeću, u Španjolskoj.

~ 25 ~

bake i ti su pobijedili nad britanskim prilogom slatke Ane Selton od kojesu ostale samo oči.Pred tim se očima pojaviše zamamne draži lijepe Ivy St Albans, paMarijana žalosno uzdahne. Nastojala je sama sebi uliti samopouzdanjemisleći na to da je Francis Cranmere ipak izabrao i zaprosio nju, pa da jeto siguran znak da mu se sviđa. Ali on joj još nikada nije kazao da je ljubi,još nikada nije pokazao ni malo strastvena zanosa. Istina je, da za to nijebilo vremena... Sve je došlo ii suviše brzo. Marijani se sada, na pragu teuzbudljive noći, činilo da je na granici neke nepoznate zemlje puneneprimjetljivih zasjeda kojih se strašila. Njezini dragi romani bili suprilično suzdržljivi kad bi sponlinjali prvu bračnu noć. Mlade bi se ženeujutro dizale iz bračne ložnice rumenih obraza i skromno oborenih očijukoje su bile pune neke unutarnje svjetlosti za koju Marijana još nije znalaodakle dolazi.Okrene se od zrcala i nasmiješi se gospođi Jenkins koja je sama htjelapripraviti svoju »malu« za tu veliku noć i koja je skupljala razasutedijelove odjeće. Marijana se tome smiješila.- Vrlo ste lijepi, gospođice Marijano - reče joj Jenkins kao da je hoćebodriti. - Sigurno ćete biti sretni. Ne smijete se žalostiti!- Pa ja i nisam žalosna, Jenkins. Samo sam uzbuđena. Znate li jesu iigospoda već izašla iz blagovaooice?- Pogledat ću.Gospođa Jenkins izađe iz sobe natovarivši se suknjama i čipkama, aMarijana pođe do prozora. Noć bijaše tamna, na nebu nije bilo zvijezda.Gusta se magla u dugim trakama vukla parkom poput utvara. Gotovo seništa nije vidjelo, ali mlada žena nije trebala vidjeti tratine Selton Hallajer je u mašti jasno gledala njihovo neizmjerno plavetno zelenilo što ga jejesenja studen tek dodirnula. Znala je da se gube u dalj, u gustu sjenustoljetnih hrastika. Iza njih su se sterali blagi brežuljci i duboke devonskešume po kojima je bilo divno galopirati i slijediti trag repa neke lisice ililoviti jelena. Marijana je voljela to maglovito vrijeme što je mirisalo najesen i podsjećalo na večernja sijela oko vatre na kojoj su pekli kestenje,na divlje trke po srebrnasto zaleđenim cestama i smrznutim jezerimaizmeđu injem osute trske. Voljela je sve što bijaše bilo sreća djeteta imlade djevojke... Te je noći osjetila kako voli taj stari posjed, to engleskoladanje s blagim brežuljcima od crvene zemlje koji su prihvatili njezinodjetinjstvo poput ruku blage dadilje. Na pragu te noći koja će je predatiFrancisu najradije bi otrčala u one šume jer bi joj drveće dalo snagu kojabi svladala njezino uzbuđenje i njezin strah. Ovi su je časovi uzbuđvali.Marijana se plašila, grozno se bojala da »njega« ne razočara, pa da nađeda je nespretna ili da nije dosta lijepa. Da ju je Francis barem jednom,samo jednom poljubio! Da joj je šaptao ljubavne riječi koje rađajupovjerenje i gase stid!... Bio je, istina, prema njoj uvijek uljudan i usrdan,ali Marijana nije u sivim očima svojega zaručnika nikad opazila iskrustrasti, iako je vruće željela da bi se u njima javila. Ova će joj noć sigurnodonijeti riječi koje će je uzbuditi i osloboditi, donjet će joj milovanja

~ 26 ~

kojima će se podati. Mlada je djevojka bila u tako grozničavu očekivanjuda su joj se usne osušile, a ruke i noge sledile. Zacijelo nije ni jednadjevojka bila tako spremna da postane ropkinjom svoga muža, koga ćeobožavati i kojemu će se pokoravati. Marijana je samoj sebi priznala da jeza Francisovu ljubav na sve spremna.Nije baš točno znala što će reći »podati se nekome«. Nije bilo tete Ellisda je pouči, pretpostavivši da bi ona o tome nešto znala. Stara Jenkinsbila je za to nesposobna. Ostavljena sama sebi, Marijana je nejasnonagađala da će se kod nje zbiti potpuna promjena, te će se možda injezine misli izmijeniti. Da li će sutra toliko voljeti posjed i drveće, ako ihFrancis ne bude volio?Iz sanjarenja je trgne tiha škripa vrata koja su se otvarala. Vratila seJenkins. Marijana napusti mjesto kraj prozora i pođe prema Jenkins.- Dakle - upita - gdje su? Jesu li se naši gosti povukli u svoje sobe?Gospođa Jenkins nije odmah odgovorila. Skinula je svoje naočale i stalaih pomnjivo čistiti. Mlada se djevojka odmah dosjeti da nešto nije u redu.Jenkins se uvijek tako ponašala kad ne bi znala odgovoriti i kad bi moralaodabirati riječi.- Dakle? - nestrpljivo upita Marijana.- Gospođo! Gotovo svi su se povukli - s mukom izusti Jenkins stavljajućiponovo naočale.- Gotovo svi? Tko je još ostao dolje?- Vaš muž... i onaj stranac, čovjek iz Amerike.Mlada žena nezadovoljno stisne usnice. Tà što je Amerikancu tako stalodo toga da u to doba zadržava Francisa koji je morao misliti samo nasvoju ženu? Jason Beaufort bio je posljednja osoba za koju je Marijana utom času htjela čuti!- Zar su se zadržali uz bocu porta?- Ne. Nalaze se u salonu za kartanje...- Zar kartaju? U to doba?U znak nemoći pred nevjernim izrazom Marijanina lica gospođa Jenkinsraskrili ruke. Marijana je otvorila usta da nešto kaže, ali se predomisli.Polagano se okrene i vrati se k prozoru. Nije htjela pokazati svojerazočaranje čak ni staroj Jenkins koja ju je odgojila. Glavom joj prođusvakojake misli. Kako se Francis mogao zadržati uz glupu partiju karata,dok ga ona čeka drščući od uzbuđenja koje joj sapinje grudi i steže srce?- Karta, a ja ga čekam!... - protdsne između zuba.S razočaranjem pomiješao se nastup bijesa. Teta Ellis mnogo je držala douglađenosti i nikako ne bi podnosila da se Francis karta prve bračne noći,a to se ne događa ni u romanima. To je možda sitna nepredviđena zgoda,ali je ona još više Marijani otkrila prazninu koja je nastala odlaskomdrage tete. Njezina je nećakinja napuštena i prezrena!- Ostao mi je samo on! Zar on to ne shvaća? Tako bi mi bio potreban učasu osamljenosti i napuštenosti!Bijesno stisne oči da bi zaustavila suze koje su joj navirale. Budući dastrpljivost nije bila njezina glavna krepost, morala se snažno boriti s

~ 27 ~

iznenadnom željom da otrči dolje i da otme svojega muža iz Beaufortovadruštva. Razdražilo ju je što Francis gubi vrijeme s tim strancem. Bilo jeprilično nezgodno što je Amerikanac uopće bio pozvan da prenoći udvorcu. Marijana je imala dojam da on donosi u dvorac barem neštoneugodno ako već ne neku strašnu prijetnju kako je nesvjesno osjećalaod prvog časa kad ga je ugledala. Imala je, zaista, duboku antipatijuprema tom strancu, a trajno je večeras osjećala neku sjenu koja senadvila nad Selton, iako je nastojala da o tome trijezno sudi, pa je tajosjećaj od sebe tjerala.- Želite li da Vam pomognem leći u krevet? - upita iza nje plahim glasomgospođa Jenkins. - Bit će bolje... i zgodnije da budete u krevetu kad dođelord Francis.- A kad će doći? - bijesno dobaci Marijana. - I da li će uopće doći?Trpjela je od ponosa i ljubavi.U sebi je mislila da očito malo vrijedi u Francisovim očima i da Francismožda ima sasvim drugo poimanje ljubavi nego mlada djevojka odsedamnaest godina.Smilila joj se Jenkins koja ju je žalosno gledala te nadoveže sigurnimglasom iako nije bila sigurna sama u sebe:- Nije mi do spavanja. Radije ću ostati na nogama. Pođite leći, moja dobraJenkins! Ja ću štogod čitati.Da to djelom potvrdi, uzme nasumce jednu knjigu iz male biiblioteke,sjedne u fotelj i nasmiješi se gospođi Jenkins. No nije mogla prevaritiJenkins koja je predobro poznavala Marijanu da ne bi pogodila kad jeMarijana nastojala prevariti sebe ili druge. Ipak joj je bilo pravo što jemala ledi znala sačuvam dostojanstvo koje je - i po mišljenju gospođeJenkins - u tom času nedostajalo njezinu suprugu. Popustila je, lako senaklonila i svečano se povukla rekavši uz dobrohotan smiješak:- Laku noć, moja gospođo!Tek što je Jenkins izašla, baci Marijana knjigu u kut i brizne u gorki plač.Zar bi jedna partija karata mogla tako dugo trajati?Marijana je čekala puna dva sata. Vrijeme joj se činilo beskrajno dugo, anjezino razočarenje i uzbuđenje sve je više raslo. Cijelo je vrijemenestrpljivo hodala po sobi te su joj već i koljena klecala. Zubima jerastrgala džepni nožić, a dugo je i plakala te je nekoliko puta vodomkvasila lice i brisala tragove suza. Sad su joj oči bile suhe, ali su joj obrazigorjeli. Osjećala je neki neopisiv strah...To je zakašnjenje naprosto neshvatljivo. Ništa ne bi smjelo zadržatimuškarca koga prve bračne noći čeznutljivo čeka mlada nevjesta! Samoda se Francisu nije nešto desilo! Mašta mlade djevojke snovala je jednuza drugom najluđe izmišljotine...Možda je obolio? Dođe joj volja da otrči dolje i da vidi što je. Ostataksamoljublja zaustavi je na pragu od vrata. Ako Francis u salonu ipaksamo igra whist32, bit će smiješna.Sileći se da hladno rasuđuje, mlada djevojka odluči da učini jedinu stvar

32 Vrst igre kartama.

~ 28 ~

koja je po njezinu mišljenju spojiva s njezinim dostojanstvom i koja ćeublažiti njezino poniženje... Zaključat će vrata, ugasiti svijeću, leći izaspati... ili će se barem pričiniti da spava jer je znala da joj srdžbanajvećim dijelom izvire iz boli, a da joj bol neće dopustiti spavati.Cijela je kuća oko nje bila zavijena šutnjom. Kroz poluotvoreni prozordopirali su do nje daleki šumovi s usnula posjeda. Iz dubine šume dolazilisu krci kasnog kozodoja. Marijana pođe k vratima, zavrne kračun istrgavši sa sebe kućnu haljinu hitro se baci u krevet.Tek što je Marijana položila svoju smeđu glavu na čipkasto uzglavlje,pošto je ljutitom gestom bacila na pod jastuk, koji je bio određen zaFrancisa, kadli netko sasvim tiho pokuca na vratima.Srce joj u grudima poskoči. Ostade kao ukopana na mjestu nesposobnada se odluči što će učiniti. Bila je razapeta između mržnje koja joj ješaptala da se pričini da spava i da ostavi vrata zatvorena i izmedu ljubavikoja ju je nagonila da raširenih ruku otrči pred onoga koga je tako željnoočekivala.Kad se kucanje ponovilo i postalo jače, Marijana nije izdržala. Spusti se skreveta i bosa otrči do vrata pa ih otvori... i ustukne iznenađenouskliknuvši. Na pragu nije stajao Francis nego Jason Beaufort.- Mogu li načas ući? - započne Amerikanac nasmiješivši se pri čemu jeotkrio svoje snažne bijele zube - Moram s Vama razgovarati.Marijani bude smjesta jasno da tanka noćna košulja pratički nije skrivalanijedne tajne njezina tijela, pa zgrabi kućnu haljinu i hitro je navuče. Kadje nestala u virovima čipaka i batista, dovoljno se smirila da bi se moglasuočiti s izuenadnim posjetiocem. Bila je bijesna što je bila takoiznenađena te joj je glas drhtao od srdžbe kad je upitala Amerikanca:- Gospodine! Zar ne vidite da je Vaš posjet u ovo doba sasvim nepriličan?Kad biste to uvidjeli, ne biste se usudili pokucati na moja vrata. Što bistemogli reći kao svoje opravdanje? Očekujem svoga supruga i ...- Upravo dođoh da Vam kažem da Vaš suprug neće doći... bar ne noćas.Jednim mahom vratiše se sve Marijanine zle slutnje, te Marijana stadesama sebi predbacivati što ih je odbacila. Francisu se nešto dogodilo! Nijebilo potrebno da riječima izrazi svoje strepnje jer ih je Amerikanacpročitao u njezinim očima.- Ne - reče - Nije mu se ništa teško dogodilo.- Čini se da ste ga naveli da pije više nego je razumno, pa je sad opijen.Ne čekajući na dopuštenje, Jason uđe u sobu i brižljivo zatvori za sobomvrata ne obazirući se na to što je Marijana namrštila čelo. Bio je u sobiprije no što je zamijetila da je ušao. Stao je pred nju i počeo se smijati.- Ha, ha, slabo su Vas, gospođo odgojili! Po Vašem bi mišljenju samonapitost mogla zadržati supruga da ne dođe u bračnu ložnicu. Gdje ste,dovraga, naučili dobre običaje?- Što se Vas tiče moj odgoj!? - poviče mlada djevojka ogorčenaAmerikančevim smijehom - Recite mi što se dogodilo Francisu i odmahotiđite!Jason se nakrevelji i ugrize za usnicu.

~ 29 ~

- I gostoprimstvo nije baš Vaša jaka strana. No to, što Vam želim reći,prilično je duga priča... i nešto teža. Dopustite!lronično se nakloniv sjedne na veliki fotelj smješten uz ugao kamina. Nafotelju je bio izvezeni ćilim. Amerikanac očitim zadovoljstvom ispružisvoje duge noge u čizmama a zatim upravi pogled na mladu djevojku.Marijana je stajala podno kreveta držeći na grudima prekrižene ruke.Drhtala je i očito se borila s bijesom šta je u njoj kuhao i od koga sunjezine oči postale zeleno drago kamenje koje se iskri. Uljez ju jepromatrao nekoliko časaka. Dirnula ga je njezina mladost, a možda ištogod nejasnije i tajnovitije. Djevojka je imala draž čistokrvne životinje,ali i toplotu ženstvenosti koja je dirnula Amerikančeve žice koje su unjemu bile duboko sakrivene. Sjetio se, dakako ugodno, izgleda koji jemaločas pružala kroz maglu svoje prozirne noćne košulje. Dok ju je takopromatrao, u njemu se budio bijes protiv Francisa Cranmerea, a i protivsama sebe jer se vlastitom pogreškom, ali i pogreškom Engleza, našao unemogućem položaju.- Gospodine, opominjem Vas da smjesta napustite ovu sobu. Inače ću Vasdati izbaciti. Budući da to neće moći učiniti moj suprug, jer ste meobavijestili da neće doći, učinit će to moji ljudi.- Da sam na Vašem mjestu, ne bih ništa učimo. I Vaš muž, i Vi, i ja, i Vašisluge, svi se nalazimo u prilično škakljivu položaju, pa čemu još sablazni inoćne graje? Ostavite svoje ljude mirno spavati i poslušajte me! Sjedniteovdje, u ovaj fotelj pored mene. Rekao sam već da moram s Vama vrloozbiljno razgovarati pa Vas molim da me strpljivo slušate.U njegovu glasu nestalo je šaljivog tona. Plavi pogled njegovih očijupostao je tvrd kao da je od kamena. Marijana je automatski izvršilanjegovu zapovijed. Prisilivši se da bude mirna polagano se spusti na foteljsučelice Amerikancu. Instinkt joj je govorio da se nešto zbilo što je od njetražilo posvemašnje vladanje svojim postupcima. Duboko uzdahne ihladno izusti:- Slušam Vas. Budite kratki! Umorna sam.- Ne čini se. Čujte me, ledi Cranmere! - Namjerno je naglasio njenoprezime - Ovo što ću Vam priopćiti činit će se možda neobično, ali vjeru-jem da ste sposobni da bez prevelikog uzbuđenja sagledate nekedogađaje... iako su neočekivani.- Vrlo ste ljubazni! Odakle Vam tako dobro mišljenje o meni? -podrugljivoće Marijana koja je nastojala da ironijom prikrije sve veće uzbuđenje. A usebi je mislila: »Dokle će se usuditi taj čovjek?«- Zahvaljujući svome krutom životu znam cijeniti sposobnost svake osobe- odrješito odvrati Beaufort.- Molim Vas, ne okolišajte i podite ravno na cilj. Što mi imate reći?- Evo! Vaš muž i ja noćas smo se kartali...- Da, znam... Sate, i sate...- Točno! Igrati smo se... i Francis je izgubio.Mlada djevojka prezirno nakrivi usne. Mislila je da zna na što smjeraAmerikianac. To je jednostavno! Novci!

~ 30 ~

- Ne vidim da se to mene tiče. Moj je suprug izgubio... I platit će. To jesve!- Već je platio, ali nije samo on u igri. I Vi ćete platiti, da, i Vi.- Što mislite reći?- Da lord Cranmere nije izgubio samo ono što je bilo njegovo, a to jezaista malo, nego i sve što ste mu donijeli za miraz.- što? - usklikne Marijana problijedivši.- Izgubio je sav Vaš imutak, svu Vašu zemlju kojom je raspolagao... I tajdvorac sa svim što je u njemu... pa još i više! - dobaci Beaufort nekakobijesno što je iznenadilo mladu djevojku.Marijana ustane, ali posrne i pridrži se za fotelj. Imala de dojam da jeobuzimlje ludilo i posvemašnja smetenost. Činilo joj se da su se sobnizidovi počeli micat!i i da su zaplesali divlju sarabandu33.Više je puta čula kako su teta i velečasni de Chazay tajanstveno i nekakosažaljivo spominjali ludu kartašku strast englenske mladeži, beskonačnestrastvene partije za vrijeme kojih je imutak prelazio iz jedne ruke udrugu, a spominjali su i besmislene oklade o najnevjerojamije stvari i ukoje su ulagali sve pa i sam život. No nikada joj nije palo na pamet da bise u takve ludosti mogao upustiti Francis koji je bio tako otmjen, takohladnokrvan i koji je izvanredno vladao sam sa sobom. To nije bilomoguće! To nije moglo biti moguće! Ne! Nipošto!Pogledom punim mržnje i prezira promjeri Beauforta i progovori što jemirnije mogla:- Lažete! Moj je suprug nesposoban za takve stvari!- Vi o tom ništa ne znate! Od kada poznate čovjeka za koga ste se udali?- Moja ga teta pozna još od njegova djetinjstva... To mi je dosta!- Tko se može pohvaliti da pozna sve pa i najdublje razloge zbog kojih seneka žena oduševi za jednog muškarca? Predmijevam da ledi Selton nijenikad čula za kartašku strast koja je obuzela Francisa Cranmerea. Bilokako bilo - nadoveže Amerikanac čvršćim glasom - nisam lagao. Vaš jemuž izgubio u igri sve što imate... Pa i još više!Marijana je postajala sve nestrpljivijom. Slobodno držanje JasonaBeauforta i upomi pogled njegovih plavih očiju nisu joj se nikako sviđali.Kraj rečenice podsjeti je da je iste riječi Beaufort već prije izrekao pareče:- Već se po drugi put nerazumljivo izražavate. Što hoćete reći Vašim: »Pai još više!«Jason Beaufort nije odmah odgovorio. Vidio je da je mlada djevojkanapeta poput luka, da je možda na granici napetosti, da će svaki časprsnuti. No uvidio je da ipak može podnositi njegovu navalu. To mu sesviđalo. Rado se borio sa snažnim protivnikom.- Što čekate s odgovorom? - osorno dobacl Marijana - Zar se odjednombojite... ili možda opet tražite kakvu laž?...- Ne. Naprosto se pitam kako ćete primiti moje dalje... recimo, povjerljivo

33 Sarabanda je zapravo otmjen i polagani ples u Španjolskoj u XVII i XVIII stoljeću ali se danas takozove svaki divlji ples.

~ 31 ~

priopćenje - mirnim glasom govorio je Amerikanac.- Recite što hoćete, ali samo brzo!- Kad je lord Cranmere već sve izgubio, kad više nije ništa imao da stavina kartaški stol, u nastupu bijesne strasti htio je jednim udarcem stećisve što je izgubio. Ponudio mi je da će za sve blago što ga je izgubilostaviti na kocku nešto još vrednije...Ponovo se zaustavi naglasujući posljednje riječi koje su se iznenadazlosutno izrazile u njegovim bistrim očima. Marijanu je stala gušititjeskoba pa nije imala glasa da mu kaže da dalje govori. Njezin»Što?« bio je tih poput daška.- Vas - tihim glasom odgovori Beaufort. Jedan slog, jedan jedini mali slogpogodio je Marijanu poput metka iz revolvera koji je opaljen iz blizine.Bilo joj je kao da će pasti u nesvijest, ustuknula je, nesigurno se povlačilanatrag, drhtavim rukama tapkala je oko sebe dok nije dotakla topao zidkamina, što ju je malo ohrabrilo. Sad je bila uvjerena da će zaistapoludjeti… osim ako taj drski čovjek nije lud... Ali bio je tako siguran samu sebe i tako miran da nipošto nije djelovao kao luđak. Činilo joj se da ćese potpuno smesti, da će utonuti u neki tamni bezdan. Preplavilo ju jegnušanje koje izazivlje mučninu. Pod rukom je, na sreću, osjetila čvrstezidove svoje kuće o koje se mogla oprijeti. Da ih nije bilo, mislila bi da jesve samo strašna tlapnja. Svoje misli dobaci u lice Beaufortu:- Gospodine, ako nisam poludjela ja, onda ste Vi! Zar sam ja rob koji seprodaje i koji se zamjenjuje kako je kome volja? Pa i kad bi lordCranmere i bio tako podao ili tako bezuman da proigra imutak što ga jedanas dobio u pohranu, mogao bi izgubiti samo ono što mu pripada... a jamu ne pripadam! - prodere se Marijana tako divlje da se Amerikanactrgnuo. Odvratio je sve blažim glasom:- Ali mu pred zakonom pripadate. Da se razumijemo! Francis nije proigraobaš čitavu Vas ni Vaš život, igrao je samo za ovu noć, ovu jedinu noć kojasada pripada meni. Njegov zadnji izgubljeni ulog daje mi pravo da dodemk Vama mjesto Vašeg muža... i ovlašćuje me da mjesto njega uzmemsvoje pravo!Ovoga je puta to bilo zaista previše! Tko je ikada čuo za slične stvari? Pa igrozni Lovelace, mučitelj nježne Klarise Harlow, čije je pustolovineMarijana tek nedavno čitala, nikada se ne bi usudio izustiti nešto takoneprilično! Za kakvu me ženu drži taj bezočni stranac?!Marijana se uspravi. U svome pamćenju tražila je upravo djetinjimbijesom neke od onih grubih psovka što ih je kadšto čula od konjušarakad su se svađali, a koje nije razumjela. Činilo joj se da bi joj to olakšalodušu. Nije se mogla sjetiti nijedne gadne riječi, već je zapovjednopokazala prstom na vrata i odrešito viknula:- Napolje! lzađite!Jason Beaufort nije poslušao. Zgrabi jedan stolac koji mu je bio na dohvatruke, klekne na njega jednom nogom i rukama grčevito stegne naslonacda su se zabijeljeli zglobovi njegovih smeđih prstiju.- Ne idem! - odvrati Beaufort mirno, zatim nadoveže opčinjen milovidnom

~ 32 ~

bijelom pojavom uzbuđeno se podsjećajući na tljelo što ga je malo prijeprozreo kroz tanki veo prozirne noćne košulje.- Slušajte me... Pokušajte mirno slušati što Vam govorim. Vi ne ljubitetoga umišljenog samoživog gizdelina. Kako ga možete ljubiti?- Ne želim s Vama raspravljati o svojim čuvstvima... Posljednji Vas putmolim da izađete.Amerikanac stisne zube. Ta mu je djevojka počela imponirati svojimkraljevskim ponašanjem. Uhvati ga bijes, ali više na sama sebe nego nanju.- Pa dobro! Izgubio Vas je. Nijedna žena ne može ljubiti muškarca koji seusudio proigrati njezinu prvu ljubavnu noć... ako baš nije tako podla kao ion. Njegovim pristankom Vi ovu cijelu noć pripadate meni. Upotrijebiteovu noć koje se Cranmere odrekao da biste postali slobodni. Dođite samnom! Neću Vas ni dirnuti. Povest ću Vas daleko od Cranmerea, u svojuzemlju. Bit ćete sretni... Ocean će Vas zauvijek odijeliti od čovjeka kojiVas nije vrijedan.- A spojit će me s drugim koji je isto toliko nevrijedan - brzo ubaciMarijana koja se posvema smirila, dok se Amerikanac očito sve višeuzbuđivao. Po prvi put u životu otkrila je svoju nadmoć nad muškarcem.Navela je tog antipatičnog Amerikanca da nerazumno govori. Podlegla jenapasti da tu moć zloupotrijebi.- Gospodine! Ako Vam je toliko stalo do mene, kako se kavalirskirazmećete, sasvim ćete lako to dokazati.Strastveni zanos koji je ponio Jasona Beauforta načas splasne te onzapita:- Kako?- Vratite mi ovaj dvorac, moju zemlju, moj imuttak koji ste nepoštenodobili. Taj je imutak prekratko vrijeme pripadao lordu Cranmereu da bibio vlastan raspolagati njime na takav način koji ste mi prikazali. Tada ćuna Vas moći misliti bez mržnje, a možda i prijateljski. Vjerujem da nikadaniste ni pomislili da bih Vam mogla pripadati, ma samo na jedan čas!Iz Amerikančevih očiju sune gnjev. Činilo se da se njegov sokolski profiljoš više zaoštrio. Naglo se okrene da izbjegne zavodljivosti te djevojkekoja mu je do sada izgledala bezazlenom djevojčicom, a koja sada takohladnokrvno nastupa.- Ne mogu! - muklo izusti. - Ta je partija karata bila za mene neočekivanasreća. Moj brod, Ljepotica iz Savannaha, razbio se, sa svime što je nanjemu, o hridi Vašeg Cornwalla. Samo smo se trojica spasili iz brodoloma.Propalo je sve što sam imao. Novcem koji ću dobiti od Vašeg posjedakupit ću novi brod, nabavit ću posadu, živež, tovar… Pa ipak...Iz očiju mu je kiptjela požuda koja mu je nadvladala razum.- Pa ipak - proslijedi promuklim glasom - vratit ću Vam i posjed, i dvorac,sve ću Vam dati, pristanete li na to da platite posljedni dug: dajte mi ovunoć... a ja ću u zoru nestati.. Sve će ostati Vaše!Tako govoreći polagano je prilazio Marijani začaran bijelim priviđenjem ineodoljivim dražima mlade djevojke.

~ 33 ~

Marijana je u hipu shvatila što bi se dogodilo. Taj bi je čovjek jedan ili dvasata držao u svojim rukama, a zatim bi je ostavio, utekao bi iz SeltonHalla koji je opet njezin i koji bi ponovo stekla žrtvujući za njega svojuprvu bračnu noć koja ju je i do sada previše razočarala. No Marijanu supreživjeli trenuci naučili nepovjerenju. Proći će sigurno mnogo vremenadok će ponovo steći povjerenje u muškarce! Tko joj može jamčiti da ćeovaj muškarac zaista u zoru nestati, da će održati svoju riječ poštozadovolji životinjsku požudu koja sada u njemu plamti i koju je unjegovim očima i na njegovu licu mogla lako i jasno pročitati čak ineiskusna djevica? Tko bi se mogao zakleti da će napustiti imutak za kojije rekao da mu je prijeko potreban? Ta, još je maloprije obećavao da jeneće dirati, bude li išla s njime, a sad se usuđuje utjerivati svoj sramotnidug!Te su se misli vrtložile po njezinoj glavi dok se Jason sve više primicao.Već ju je gotovo dodirnuo, kadli se Marijana trgne od gnušanja i povikne:- Ne! Nikada! Uzmite sve što je ovdje kad tvrdite da Vam to pripada, alimene nećete dirnuti. Ni Vi ni bilo tko! Sutra zorom možete odavdeistjerati i mene i lorda Cranmerea... Ali ću ostati sama u svom krevetu...Izađite!Marijana je dostojanstvenom gestom pokazala na vrata. Djelovala je kaouzvišeni kip ljepote, dostojanstva i nadmoćnosti.Spustiše se ruke koje su bile spremne da je grle. Jason je krajnjimnaporom uspio steći hladnokrvnost. Marijana de vidjela kako se mršavolice što ga je maloprije grčila strast ledi u preziru, kamenu obrazinu.Zatim je sažeo ramenima.- Dobro! Neka bude! Glupi ste, ledi Cranmere. Kad se uzme sve u obzir, Vii Vaš muž pristajete jedno uz drugo. Želim Vam svaku sreću. Nadam seipak da ćete uskoro otkriti sve slasti koje pruža život pored muža koji jespao na najniže grane i za koga ste odsada izgubili prodajnu vrijednost.No, to je napokon Vaša stvar! Čuvajte svoga Francisa kad Vam je tolikostalo do njega! Ovdje možete ostati još koji dan dok moji ljudi ne zauzmuposjed. A ja… smjesta odlazim. Zbogom!Beaufort se duboko nakloni kao da prelama svoj visoki lik, okrene se i odeprema vratima. Marijana protiv svoje volje nagonski zakorakne prematome čovjeku koji je sa sobom kao prtljagu ponio sve njezine uspomenena djetinjstvo, sve što joj je bilo milo i drago. Padne joj na um bolnapomisao na tetu Ellis koja je neobično voljela svoj posjed i koja će odsadapočivati u tuđoj zemlji... kao i svi iz roda Selton. Ali se i ne sjeti da bi štomolila. Sprečavao ju je ponos. Nagla potreba da plače stegla joj je grlo.Kroz stisnute je zube prostenjala:- Mrzim Vas. Ne možete ni shvatiti koliko Vas mrzim. Htjela bih da Vasvidim mrtva! Mrzit ću Vas dok budem živa!Beaufort se još jednom okrene i promjeri je. Podrugljivi podsmijehrazvuče mu usta.- Mrzite me, ledi Cranmere, koliko Vam drago! Mržnja mi je mnogo dražaod ravnodušnosti. Zar se ne kaže da mržnja na ženskim usnama ima isti

~ 34 ~

okus kao i ljubav. Pa... čemu da se u to i sam ne uvjerim?Prije no što je Marijana mogla predvidjeti njegovu kretnju, prešao jeBeaufort razmak što ih je dijelio i zagrli je. Mladoj su ženi od iznenađenjasijevnule glavom munje. Čelični zagrljaj naprosto ju je obespomoćio igotovo ugušio, a njezina su usta zapečatile tvrde usnice koje su jojulijevale strah. Stade se divlje otimati, ali ju je Jason čvrsto držao te seslabo mogla obraniti usprkos bijesu kojim je nastojala da se istrgne izJasonovih ruku. Činilo se da njezinim tijelom naizmjence prolaze vreli istudeni valovi, a na usnama je osjećala nešto nepoznato što ju jezbunjivalo. Gotovo je izgubila svijest te se sve nemoćnije branila.Napokon je sasvim popustila. Ta su usta bila topla osobito nakon studenikoja ju je obuzela. Usta postadoše kao nekim čudom nježna i milovala suje... Marijana je sva smetena osjetila da neka ruka klizi po njezinu vratu,da se penje u svilenu gomilu njezine kose i da pritište njezinu glavu. Bilojoj je kao u snu... koji je bio ugodan...Odjednom se nađe slobodnom usred sobe koja se vrtjela oko nje. Noge sujoj klecale, a glava joj je šumjela.Tik uz nju odjekne podrugljivi Amerikančev smijeh koji ju je još višezbunio.- Zahvaljujem na suradnji, draga moja ledi Marijano! Ali ne zaboravite dami dugujete jednu noć. Jednog ću dana zatražiti naplatu svoga duga. Bilabi prevelika šteta kad ne bih upoznao ljubavne slasti sa ženom kakva steVi, jer ste za njih i stvoreni!Marijana je bila sva zajapurena od stida kad je otvorila oči čim su vrataškljocnula. Kad je njezin mučitelj odlazio, bila je sklopila oči da mu ne vidiironično lice. Sad je otišao. Bila je sama usred ruševina. Ništa nije ostalood njezina svijeta ni od njezina djetinjstva: kuća, imutak, ljubav, pa injezina draga maštanja, sve je buknulo u plamenu. Ostalo je tek malotopla pepela koji će uskoro raznijeti vjetar. Posjed će biti prodan da bi namoru bio još jedan brod više!Ispod njezina prozora začuje se brzi konjski topot koji je bivao sve tiši ikonačno zamro. Nije bilo potrebno da pogleda na prozor jer je znala da jeJason Beaufort otišao, da je odjurio bježeći od propasti koju jeprouzročio.Marijana je sada morala razmisliti o žalosnu stanju u kome ju je ostavio...Osjetila je da je mirna.Smjesti se u fotelj u kome je maloprije sjedio Amerikanac. Oko nje jeponovo .zavladala šutnja u koju je utonuo dvorac.Kad se pola sata kasnije Marijana probudila iz svojih sanja, imala jedojam da se iznova rodila, da se izvršio neobičan i bolan preobražaj.Gotovo ništa nije ostalo od mlade i naivne Marijane koja se zaslijepljenažestokim blještavilom naivno bacila u varavi naručaj svoje prve djetinjeljubavi...Sad je u njoj bjesnila srdžba koju bi mogla smiriti samo osveta. Marijanaje odlučila da se odmah osveti.Mirno je sa sebe zbacila pjenušavu kućnu haljinu i prozirnu noćnu košulju

~ 35 ~

koja joj više ne bijaše potrebna i obuče zagaslitozeleno jahaće odijelo.Žurno smota u punđu obilje svojih vlasi i napusti sobu.U velikom hodniku dočekala ju je tišina kuće. Ta je tišina postajalamučnom. Bio je to mir očekivanja nečega što će doći, poput mira u šumiprije oluje kad životinje i biljke zadržavaju dah.Zabacivši na ruku skute svoje amazonske suknje, Marijana se poput sjeneu mraku spusti niz velike hrastove stube koje nisu škripale. Na zadnjojstepenici zastane.Sve je bilo mračno! U kojoj bi se sobi mogao nalaziti Francis? U SeltonHall došao je tek sat prije vjenčanja pa nije dobio svoju posebnu sobu.Tihi zvek stakla uputi Marijanu na dobar trag. Znala je da. ide sigurnimsmjerom, pođe prema budoaru svoje tete i bez oklijevanja otvori vrata.Francis je bio u budoaru. Napola ispružen u fotelju položio je nogeobuvene u elegantne niske polucipele na zeleni baršun stola na kome sustajali veliki brončani svijećnjaci, nekoliko boca i čaše. Leđima je biookrenut prema vratima. Nije ni čuo kad je Marijana ušla. Ona se časkomzadrži na pragu gledajući posve drugim očima čovjeka koga je nekoćljubila djetinjom ljubavi i čije je ime nosila. Oštra bol probode joj srce teshvati. da i razočarenje i srdžba ipak nisu mogli potpuno uništiti tragoveljubavi. Zgražala se od Francisa kao od neke neobične biljke koja proždirekukce i sitne životinje, koju je vidjela u stakleniku lorda Monmonthea uBathu. Njezina ljubav za Francisa činila joj se opasan cvijet koji jeodlučila iščupati, pa iako će zbog toga njezino srce ostati zauvijekranjeno...Unatoč bijesu i bolu dopustila je sebi da još jednom promotri lijepi profilsvojega muža, i usne o kojima je sanjala kako će ih ljubiti, i fine ruke kojesu upravo držale punu čašu na kojoj je Francis odsutna pogledapromatrao odsjev vatre u kaminu. Gledala je ruke koje je nikada nećemilovarti jer je ovamo došla u namjeri da ubije Francisa Cramnerea...Marijanin pogled napusti Francisa Cranmerea koji je počivao u fotelju,proleti odajom i zadrži se na ukrasnim predmetima čudnog budoarapunog lovačkih bičeva, oružja i ostruga. Pogled joj se zaustavi na skupinilijepih milanskih mačeva kojima se mlada djevojka često služila mačujućise sa svojim učiteljem Dobsom. Šutke skine vitak i jak mač koji je dobropoznavala. Rukom čvrsto stisne držač mača, a sječivo ispita na svomdlanu. Zatim tiho pođe naprijed. Oštrica će lako prodrijeti kroz mekaninaslon fotelja pa i kroz tijelo. Marijana se pripremi da bez grizodušjaodostrag mačem probode Francisa kao što krvnik sjekirom udaraosuđenika koji kleči do njegovih nogu. I pravedno je tako!... Taj ju ječovjek izdao, raskrvario je njezino srce! Mora umrijeti! Ispruži ruku tevršak mača dodirne kožu fotelja.Ruka joj klone. Sječivo se polagano spuštalo. Ne!... Iako je osudila nasmrt toga čovjeka koji tako spokojno tu pred njom leži, ipak ga nijemogla tako mučki udariti. Mrzila ga snagom prevarene ljubavi, ali zgadijoj se zamisao da ga kukavički ubije, a da mu ne pruži priliku da se brani.Njezinu prirodenorn poštenju učini se mrskim da ga na taj način

~ 36 ~

smakne... iako je Francis to zavrijedio.Padne joj na um druga ideja. Budući da je njezina savjest zahtijevala dase i krivcu pruži prilika na obranu, zašto da ga ne prisili na dvoboj.Marijana je virtuozno baratala mačem i poznavala je svoju vještinu.Imala je pouzdanu nadu da bi mogla pobijediti čak i vještog muškarca...pa da ga može i ubiti. Ako Francis bude jači od nje, ako je usmrti, umrijetće ne žaleći jer će ponijeti sa sobom svoju nedirnutu čistoću i svojuuništenu ljubav.Izađe pred Francisa i sječivom stane šibati zrak. Na zvižduk mača Francisokrene glavu. Iznenađen ugleda Marijanu te joj se podrugljivo nasmiješi.- Čudnog li ponašanja prve bračne noći! Čemu to mahanje?Zar je samo to znao reći nakon svojega sramotnog čina? Ipak bi moraopokazati da mu je barem malo neugodno! Ali ne. Bio je spokojan. Činilo seda je vrlo zadovoljan. Još se usuđuje i rugati!Svladavajući svoju ljutinu i, prezrevši ironiju postavljenog pitanja,Marijana je uspjela da hladno reče:- Poigrali ste se sa mnom kao s vrećicom škuda, prodali ste me kaoropkinju. Zar smatrate da nije uopće potrebno da mi date barem nekoobjašnjenje?- Ah, još samo to?Bezvoljnim uzdahom uvali se Francis Cranmere još dublje u fotelj, odložičašu i sklopi ruke na trbuhu kao da traži najpogodniji položaj zaspavanje.- Taj je Beaufort zaista romantik! Bio je spreman da za Vas založi sveblago Golkonde34.- Koje nije ni imao.- Tako je! Da, je izgubio, platio bi za Vas punu cijenu. Dovraga, mojadraga! On Vas zaista obožava... Po nesreći, izgubio sam ja. Što .se može?Ima dana kad naprosto sreća zakaže!Takav način govora još je više razjario Marijanin bijes. Iznenada joj sezgadilo lijepo, podrugljivo lice što je bilo pred njom.- Zar ste zaista pretpostavljali da ću ja platiti za Vas? - upita Marijanaljutito.- Pravo reći, nisam! Dobre ste pasmine, iako upola Francuskinja. Bio samsasvim siguran da ćete našeg Amerikanca izbaciti kroz vrata. Imao sampravo jer sam čuo kako odlazi u galopu a i Vi ste ovdje. Ali koga vragamašete tim bodežom? Ostavite to, draga moja, jer biste mogli prouzročitikakvu nesreću.Pospanog izgleda ispruži Francis.ruku, natoči čašu i prinese je ustima.Marijana s odvratnošću opazi bagrenastu boju otmjenog Francisova lica.Bio.je pripit... Vidjela je da nervozno gura prst ispod visoka ovratnika odmuselina, da bi ga olabavio. Prezirno je promatrala kako do zadnje kapiispija čašu zlatno žutog pića, a zatim mu odrešito naredi:- Ustajte!Francis je u znak pitanja podigao malko jednu obrvu.

34 Bogati grad u Hindustanu, razoren 1687, u kome su sultani nagomilali svu silu dragog kamenja.

~ 37 ~

- Uh, da ustanem? A zašto?- Mislim da se ne možete mačevati zavaljen u fotelju.Tako govoreći,skidala je drugi mač te ga dobaci Francisu. On ga u letudohvati što pojača bijes mlade djevojke.Nije bio toliko pijan da bi bionespretan pa nije bilo sramotne isprike da ga je alkohol otupio za borbu.Zabavljajući se iznađeno je promatrao oštricu mača kaji mu je Marijanadobacila.- Da se tučem? S kime?- Sa mnom. Hajdemo, gospodine, ustajte Smrtno ste me uvrijedili što stese usudili da me bacite na kartaški stol. Morate mi za to datizadovoljštinu. Ime što ga nosim ne dopušta mi da uvreda ostanenekažnjena.- Od danas nosite moje ime, moje... A ja imam prava da sa svojom ženomčinim ono štomi se sviđa - grubo odsiječe Francis. - Pripadate mi dušom,tijelom i svime što je Vaše! Vi ste... samo moja žena! Prestanite se, dakle,glupo ponašati! Spremite to oružje s kojim ne znate šta ćete!Marijana se prezirno podsmjehne, prstima uhvati vršak svojega mača istane svijati sječivo.- Pozivam Vas, lorde Cranmere, da sudite na osnovu iskustva! Uostalom,nisam ciljala na Vaše ime. Ja ga više neću. Mrsko mi je. Mislila sam naprezime d'Asselnat. Njega ste okaljali, izdali i prodali postupajući nečasnos mojom osobom. Kunem se da nećete dugo živjeti da biste se time moglihvastati.Francisov podrugljivi podsmijeh presiječe joj riječ.Ispružen u fotelju igledajući u strop, smijao se širom otvorivši usta. Sada je pred sobomvidjela sasvim drugog čovjeka a ne onog kakvoga je nekad zamišljala paje njegovo sadašnje ponaša nje više nije vrijeđalo. U tom je času nestalonjezine boli. Bila je samo pod snažnim dojmom svojega otkrića toganovog, drukčijeg čovjeka i bijesa kojim je zbog toga planula. Uto Francisglasno usklikne:- Zaista ste nenaplativi! Mislim da Vam Vaša francuska krv daje teatralnesklonosti. Tko god Vas ugleda takvu, nakinđurenu zelenom tkaninompoput Nemeze35 mora se gušiti od smijeha, ha, ha! Neće htjeti vjerovatisvojim očima. Hajde, draga moja, manite se dostojanstvena držanja ijunaštva! To ne odgovara ni Vašoj dobi ni Vašem spolu. Vratite se u svojkrevet, a daljnje odluke ostavimo za.sutra! Slažem se da te odluke nećebiti ugodne, ali su prijeko potrebne - Umorno uzdahnuvši izvuče se LordCranmere iz svoga sjedišta, lijeno istegne duge udove i zijevajući reče:- Aaah! Prokleta večer! Taj je Amerikanac imao samog vraga u svojimrukama. Naprosto me je slistio!Reskim glasom upadne Marijana monolog mladog čovjeka:- Vidim da me niste razumjeli, lorde Cranmere! Više neću da budemVašom ženom!- Kako to mislite izvesti? Poznato Vam je da smo se zakonito vjenčali.- Ponajprije sam mislila da od kurije u Rimu zatražim poništenje našega

35 Grčka božica osvete

~ 38 ~

braka što bi velečasni deChazay polučio bez ikakvih teškoća. Ali to ne biispralo sramotu s mojega imena. Zbog toga sam odlučila da budemudovica i da Vas ubijem... osim ako Vi ne ubijete mene.Izraz teške dosade otromi savršene Francisove crte lica.- Zar vam i to pada na pamet? Da niste malo poludjeli? Gdje ste vidjeli dase muškarac bije sa ženam? Ta što rekoh? S derištem! Već sam Vamkazao da idete u krevet. Dobar odmor ohladit će Vašu ugrijanu glavicu.- Prošla sam dobu da me šalju u krevet. Hoćete li se pobiti sa mnom udvoboju ili nećete?- Ne! Idite do vraga Vi i Vaša glupa francuska časna načela! Što je naveloVašu majku da se vjenča s jednim od tih žderonja žaba? Mora da je i onašenula umom, jer sam čuo da ju je htio uzeti za ženu vojvoda od Norfolkai da...Prekine se u govoru krikom bola i bijesa. Zviznuo je mač u ruci Marijanekoju je razbjesnilo podrugljivo spominjanje njezine majke. Duga ranaupiše se po lijevov obrazu mladoga čovjeka koji je ustuknuo. Prinese rukuna svoje ranjeno lice i povuče je svu u krvi.- Kukavice! - promrsi Marijana kroz stisnute zube - Prisilit ću te da setučeš. Brani se, jer ću te pribiti uza zid. Tako mi časti moje majke kojuvrijeđaš.Nastup bijesa natjera krv u Francisov obraz i raspali njegove oči.Marijana u njima pročita surovu želju da ubija. Francis šćepa mač koji jeostavio na stolu, pa savitih leđa i zlokobnog izraza očiju pokroči premamladoj djevojci i škrgutne:- Curetino! To si sama htjela!Marijana brzom kretnjom strgne sa sebe dugu amazonsku suknju koja bijoj mogla smetati, ostane u hlačicama i kratkim čizmicama i odmahnavali. Ugledavši njezine duge snažne noge i bokove koji su se anatomskitočno ocrtavali kroz priljubljenu svilu Francis se naceri:- K vragu! Ima dobru liniju... Još sam maloprije mislio da mi taj brak nemože ništa pružiti, a prije jednog časa odlučio sam da te ubijem. Ali, stomu muka, bit će dosta da te razoružam, zmijo, i da te samo lako ranim...da bih mirno mogao nad tobom izvršiti svoje bračno pravo. Najvatrenijaće ždrebica biti pokorna, kad okuša korbač... Volim jogunaste beštije! Unjima je bolja krv.Dok je tako govorio, laćao se mača. U njegovim ličnim jagodicamarazgorjela se vatra i mutno razbuktala u njegovim očima. Marijana jeugledala surovu okrutnost usana od kojih je očekivala poljupce...Zvekećući mačem Francis joj je grubim izrazima potanko opisivao kako ćes njome postupati kad mu dopadne šaka na milost i nemilost. Mržnja jeizbrisala sve obzire i svaki sram pred ovom djevojkom od sedamnaestgodina jer je osjećao njezin prezir i jer ju je pošto poto htio svladati.Mlada djevojka slušala ga je tužno i gnušajući se nad njim nije pravo ničula ni razumjela što govori. Prekrasna slika koju je nekoć imala oFrancisu posve se rasplinula. Pred njom je stajao pripit čovjek čija sulijepa usta sipala besramne riječi. U njoj se polagano javljala želja da ga

~ 39 ~

ubije...Međutim je uvredljivi glas bivao sve tiši, a na zgrčenu Francisovu licuiznenađenje je zamijenilo bijes. To se iznenađenje doskora obojilozabrinutošću. Vitka smeđa djevojka, zelenih očiju koje su ga prezirnoizazivale, tukla se vješto i okretno poput iskusnog mačevaoca. Činilo seda se tanko svijetlo sječivo postostručuje u hitroj Marijaninoj ruci. Bila jesvuda u isti čas. Borila se poput tigrice, neprekidno se vrtjela oko svogprotivnika i neprestance je izmjenjivala udarce. Mačevi su zveketali jedanpo drugome. Zlosutni zveket bivao de sve brži jer je mlada djevojkapostepeno nametala sve brži, upravo pakleni tempo.Mladi se lord mnogo bavio mačevanjem na dvoru princa od Walesa te jebio na glasu kao izvrstan borac. No sad je bio na sto muka da se brani odsitne, zelene i poskočljive figure koja ga je napadala sa svih stranaodjednom ne prestajući da se brani i čuvajući neobično spretno svojukožu. Na njezinu licu nije zaigrao ni jedan mišić, ali je Francis po divljemsjaju njezinih očiju mogao razabrati da je upravo uživala u borbi. Imao jeneugodan dojam da se s njim igra. U taj ju je čas snažno poželio. Još jenikada nije vidio tako privlačnu i tako lijepu. Borbeni žar zarumemo jenjezine tamne lične jabučice i istaknuo njezine usne. Kroz duboki izrez nanjezinoj košulji mogao je naslutiti oblinu njezinih grudi na koje je znojprilijepio fini batist. Bijesan što ga drži u škripcu ta djevojka koju je držaosamo lijepom zaljubljenom guščicom, a ujedno želeći da se borba štoprije svrši pa da nad tom mladom djevojkom izvrši svoje zakonito pravo,Francis se uzrujao i počeo činiti pogreške. Mozak su mu zamaglili ikartaški napori ove noći a i alkoholna para. Marijana je to primijetila paudvostruči brzinu. Francis je htio zadati odlučni udarac pa daleko zabacinaprijed desnu nogu. Marijana se pravilno obrani, poput gipke bjelouškeklizne ispod sječiva svoga protivnika i snažno udari. Mač se zabije uFrancisove grudi.Golemo iznenađenje proširi Francisove zjenice. Njegova drhtava rukaispusti mač koji je zazvonio na podu. Francis otvori usta da nešto kaže alije iz ustiju isteklo na bradu tek nekoliko kapi krvi. Dok je Marijanaizvlačila mač iz njegovih grudi, Francis se tromo stropoštao. Marijana nijeni pomislila na to da obriše mač već ga baci na zemlju i klekne uzranjenika kome su se oči počele mutiti. Grudi joj stegne bol i umalo štonije zaplakala. Sada, kad je umirao, njezina se mržnja ugasila.- Francis, teško ste me uvrijedili... Sad sam osvećena. Možete spokojnoumrijeti. Opraštam Vam.Pogled mladog čovjeka neprimjetno kliznu ispod poluotvorenih očnihkapaka i potraži mladu djevojku, a tapkajući tražila ju je i njegova ruka.Oko Francisovih usana javi se tek naznačen podsmijeh. Tiho prošapće:- Mogao bih te ljubiti... Šteta.Duboko uzdahne i zatvori oči. U taj čas zaječi iza Marijane koja je jošuvijek klečala snažan urlik:- Francis! Zaboga!Marijana ustade u zadnji čas te je upravo izmakla da je ne obori Ivy koja

~ 40 ~

se jecajući bacila na mrtvo tijelo. Marijana nije čula da se vrata otvaraju,nije primijetila da je ušla mlada žena, nije znala otkada je u sobiFrancisova rođakinja. Zar je možda slušala cijelu svađu?Marijana je skupljenih obrva začuđeno gledala krasan lik koji je upjenušavim valovima svoje bijele haljine ležao na mrtvacu. GrlećiFrancisovo tijelo Ivy je stenjala poput bolesne životinje. Takvo ponašanjenije po Marijaninu shvaćanju odgovaralo žalosti obične rođakinje. No nijeimala vremena da si postavlja pitanja. Ivy je već obratila prema njojsuzama obliveno lice koje su bol i mržnja preobrazili te se nije mogloprepoznati.- To ste Vi učinili, zar ne? - proškrguće Ivy. - Napokon ste shvatili da Vasne ljubi, da Vas ne može ljubiti... Zato ste ga ubili! Zar Vam nije bilo dostada nosite njegovo ime, da budete pred svima njegovom ženom, da imatepravo služiti mu?Prezir nakrivi usta Marijani koja reče:- Služiti mu? Gdje Vam je pamet? Žene moga roda nikome ne služe. Što setiče toga čovjeka, ubila sam ga u poštenu boju. Tu su, eno, dva mača...- Ali je samo jedan okrvavljen! Vi ste kukavna, pakosna, ljubomorna malaFrancuskinja. Znali ste da me ljubi i to niste mogli podnijeti!Marijana se iskreno začudi pa rekne:- Zar Vas je ljubio?Ljupke crte Ivy St Albans izobliči nastrani užitak što može svojojsuparnici dobaciti u lice živu istinu.- Da, bio je moj ljubavnik. Već mjesecima pripadamo jedno drugomedušom i tijelom. Uzeo bi me za ženu, ali nemamo novaca. I tad ste došli Vii Vaša luda teta. Baš nam je to trebalo. Dvije lude koje ništa ne traže većda mu padnu pred noge sa svojim golemim bogatstvom. Francisu je bilolako da predobije dijete kakvo ste Vi. Sve je išlo kako se nadao, pa još ibolje jer je stara bila tako pametna da je na samrti ostavila sve Vama. AVi ste ipak shvatili da će Vas Francis ostaviti u zatočenju na ladanju i daće živjeti u Londonu sa mnom i s Vašim novcem. To niste mogli podnijeti!Marijana je zgranuta pratila izljev divlje mržnje. Zgrozila se odbesramnog računa u kome je bila samo običan predmet i od hladneproračunatosti kojom su se to dvoje bijednika poigrali njenom naivnošću idobrotom pokojne tete. Ali je jače od pretrpljene uvrede izazvao njezingnjev prezir kojim se Ivy usudila okaljati uspomenu njezine tete.- Ne biste ionako dugo uživali to bogatstvo - promrsi Marijana kroz zube -Ove je noći Vaš dragi Francis izgubio sve ono što je bilo njegovo i sve štosam mu ja donijela. Sada je Jason Beaufort gospodar Selton Halla.Novost pogodi Ivy poput groma. Njezine se lijepe plave oči raskolačiše, alice joj sasvim problijedi.- Zar sav... imutak?- Sve. Ostala mi je samo moja čast, iako se usudio i s njom raspolagati.Morate i sami uvidjeti da je zaslužio smrt. Mogla sam ga ubiti s leđa kaobijesnog psa metkom ili mačem. Dala sam mu priliku. Izgubio je. To jegore po njega.

~ 41 ~

- To gore i po Vas. Ubili ste ga. Objesit će Vas! - izdere se Ivy planuvšignjevom koji više nije mogla svladati - Ja ću svjedočiti protiv Vas... Ah,usudili ste se da ga udarite, a morali biste biti presretna da mu budeteponiznom ropkinjom. Zar ste zaboravili na princa od Walesa kome je bioprijatelj i koji neće dopustiti da zločin ostane nekažnjen? Tu sam i ja kojaće Vas sudski progoniti. Lagat ću koliko bude potrebno, a onog dana kadće krvnik staviti uže oko Vašega vrata, bit ću tamo... u prvom redu... dapljeskam.Bijes je opsjednuo Ivy St Albans pa ona stane vikati: »U pomoć, upomoć!« i pojuri da zgrabi uže zvonca koje je bilo na kaminu. Marijana jebila brža od nje, pretekne je, te se Ivy sruši, a Marijana joj rukom zapušiusta.- Šutite, ludo! Probudit ćete cijeli dvorac!Ivy je divlje zagrizla prste koji su joj pokrili usta, naglo se trgne cijelimtijelom i otme se iz Marijaninih ruku te zaviče:- Neka! Sve ću probuditi! Doći će lord Moira, čut će me. Zatvorit će Vas dopresude.- Branit će me moje sluge.- Neće Vas braniti protiv prinčeve pravde. Oni su vjerni Englezi, a Vi ćeteza njih biti samo strankinja, papistkinja koja je ubila svojega muža.Vjerovat će meni... meni!Marijamn je mozak brzo radio. Htjela se smiriti, ali je obuze strah šapćućijoj da će Ivy imati pravo. Istina je. Svi će njezini sluge, izuzev moždastaru Jenkins i Dobsa, držati da je ubojica svojega muža, jer su u Seltonučvrsto poštovali stare običaje. Sjetit će se da je ona francuske krvi i da jekatolkinja. Izgubljena je bude li Ivy razbudila dvorac.Marijana, sva smetena, uhvati prvi predmet koji joj je bio na dohvat ruke.Bio je to dugi pištolj za dvoboj koji je visio u neposrednoj blizilnJi. Zgrabiga za cijev i kundakom udari. Pogođena u sljepoočicu, svali se Ivy StAlbans na zemlju, a da nije ni uzdahnula. Sad se njezina suparnica nijezadržala da promatra ispruženi lik u pjenušavim muselinima koji je ležaopokraj nepomičnog Francisova tijela, a nije se čak ni uvjerila da li još živi.Trebalo je bježati... Što brže bježati! Činilo joj se da čuje kako se negdjedaleko u kući javlja žamor. Doći će ljudi, naći će je kraj dva nepomičnatijela! Možda već dolaze?... Prestravljenoj mladoj djevojci pričinilo se davidi kako se nad njom diže sjena vješala.Posrćući i udarajući o pokućstvo izašla je iz budoara, a da i sama nijeznala kako, i četveronoške se popela da svoje sobe. Tu je pokupilabisernu ogrlicu svoje majke, medaljon vojvotkinje d'Angouleme i malonovca što ga je našla u jednoj kesi. Zaogrne se debelim crnim ogrtačem skukuljicom, napusti sobu, a da se nije ni ogledala, i bešumno klizne dužtamna hadnika sve da stuba smještenih u jednom tornju. Odatle je stiglado konjušnice, a da nije susrela ni žive duše.

~ 42 ~

3.

STARO KORIJENJE

Digao se vjetar i u svom krilu donio hladnu i gustu kišu koja je nemilašibala Marijanino lice, no ona je nije ni osjetila. Suznih očiju promatrala ješutljiv mauzolej u kome su počivali njezini preci. Noć je bila tako tamnada su se svod i bijelo stupovlje nejasno i neodređeno pomaljali iz mrakapoput utvara. Marijani se pričinjalo da se grobnica Seltonovih udaljuje ipovlači u duboku noć, da ponire na dno njezinih uspomena, iako seMarijana trudila da u svoje pamćenje ureže svaku crtu te grobnice. Gorkoi bolno pomisli da tu leži sve šta joj je ostalo: više ništa nije imala doli tekrpice zemlje i hrpe mramora.Neodoljiva potreba da bude tako osamljena i nesretna prisilila je Marijanuda gurne ulazna vrata od željemih šipaka koja su zaškripala i da pritisnelice na vlažni i hladni zid kao što je nekoć kao mala djevajčica željnanježnosti utisnula glavu u svilenu sivu suknju.- Teto Ellis, teto Ellis... Zašto sve to, zašto? - bolno zajeca.Tka bi mogao odgovoriti na to pitanje osamljenag djeteta? Zašto se njezinmirni i skroviti živat odjednom izmijenio i postao nepopravljivo nesretan?Marijanu je spopala strava. Kao da je putnik na brodu koga mrazna olujagrubo istrgne iz tople i sigurne kabine i baci iz mekana kreveta na širokiocean na kome se bori s valovima držeći se neke daske.Mlada je djevojka htjela u svom zagrljaju zagrijati studeni mramormauzoleja. No kamen je ostao hladan i nijem. Srce joj se steglo kad se odnjega morala odijeliti, jer će odlazeći odavde ostavati iza sebe sve svojedjetinjstvo i sve što je smatrala svojom srećom...Vrijeme ju je sililo da što brže ode. Iz dvorca čuli su se krikovi i dozivi.Mora da već traže bjegunicu!Odjednom se iznad stabala podigne gusti dim, a zatim je dugi plamenijezik šiknuo u nebo. Marijana se udalji od grobnice i prošapće:- Vatra! U Seltonu je vatra!Kako se to moglo dogoditi? S prve se pokrene da pohiti staroj kući koja jeu opasnosti, ali je zadrži nagli osjećaj nejasna veselja. Radije neka goristari plemićki dom nego li da bude u Amerikančevim šakama! Bolje je!Tako neće od njezinih uspomena, baš ništa ostati doli duboka rana unjezinu srcu i ta bijela mramorna grobnica. Hitro otare suze koje su jojtekle niz lice, odveže konja koga je ostavila nešto podalje i tužna se baciu sedlo. Uto se sjeti bijega iz budoara. Zapravo nije znala kako je iz njegaizašla, ali se sjetila muklog štropota prevaljenog pokućstva. Na stolu jebio svijećnjak! Možda ga je srušila na zemlju? Da nije možda to bio uzrokpožara? Letimice padne joj na um pomisao na dva tijela, ostavljena usobi, ali ljutito odbije to sjećanje. Francis je i onako bio mrtav. Pa što akomu se tijelo pretvori u pepeo! A za Ivy je osjećala samo okrutnu mržnju!Stojeći na stremenima Marijana je časkom promatrala rumenilo požarakoje se širilo iznad krošnja stabala. U njemu su se krovovi Seltona

~ 43 ~

ocrtavali kao na krvavoj zori. Čuli su se krici i pozivi, ali se riječi nisurazabirale. Marijani je red drveća bio brana koja ju je simbolički odijelilaod svijeta koji se rušio. To je bilo dobro!Sudeći da je izgubila previše vremena, bjegunica se rukom oprosti odmauzoleja, podbode konja i utone u dubinu šume. Vjetar brze trke šumiojoj je u ušima i nadvladao brujanje požara.Jedino biće koje bi za nju nešto moglo značiti u toj groznoj situaciji ukojoj se našla bio je njezin kum. Marijana je morala uteći iz Engleske daspasi glavu. Kum je, nažalost, otputovao i to vjerojatno na duže vrijeme.Sinoć je najavio da kani u Rim gdje će se obratiti papi. Opraštajući se odnje i grleći je rekao je da će se slijedeći dan ukrcati u Plymouthu. Trebaloje da Marijana stigne brod kojim će svećenik krenuti.Marijana je na svu sreću savršeno poznavala kraj. Dobro su joj bilipoznati svi puti i najmanji zatoni. Kroz šumu je prošla prečacem koji ju jedoveo u okoliš Tolnesa. Odande je trebalo prijeći još kojih dvadeset miljada do plime stigne u luku Plymouth. Njezin konj, jedan od najboljih trkačaiz njezine staje, imao je dobre noge.Činilo se da se noć nešto razvedrila. Kiša koja se pojačala potisnula jemaglu. Mjesec sakriven iza gustih oblaka dovoljno je rasvijetlio put da gaMarijana može raspoznati. Privinula se na vrat svoga konja, spustila jekukuljicu sve do očiju i izbočila leđa te gotovo nije osjećala kišu koja jenamočila debelo sukno njezina ogrtača, pa je on otežao. Napeto je pazilana put kojim ide.Kad su se iz noći pomolili tornjevi starog normanskog dvorca, koji sešćućurio povrh velikog sela s bijelim kućama, Marijana skrene ulijevo,preko brežuljaka i punom brzinom odjaši prema moru.

Dječak ispruži ruku naznačujući nešto u luci:- Gledajte! To je Fowey. Upravo plovi prolazom i ulazi u Sound.Marijanu zahvati očaj. Prekasno!... Velečasni de Chazay upravo jeotplovio kad je Marijana izmorena i bez daha sišla s konja na Barbikanu,starom pristaništu u Plymouthu. Tamo na blještavom moru što ga jevjetar načičkao malim valovima, luger36 je razapeo jedra i veseloposkakivao prema pućini noseći sa sobom njezinu zadnju nadu. Da sepotpuno uvjeri upita momčića:- Jesi li baš siguran da se francuski svećenik ukrcao na taj brod?- Tako siguran kao što znam da se zovem Tom Mawes. Čak sam mu nosioprtljagu iz svratišta Sidro i Kruna. Hoćete li da Vas tamo odvedem? To jenajbolje svratište u gradu, posve blizu crkve svetog Andrije.Pokretom glave Marijana odbije ponudu. Dječak se udalji slegnuvširamenima i mumljajući nešto nejasno o »prokletim ženama« koje nisunikad zahvalne za pokazanu dobru volju. Vukući za sobom svoga konjaMarijana učini nekoliko koraka i sjedne na veliki stup koji je služio za

36 Jedrenjak s dva jarbola.

~ 44 ~

vezivanje brodova. Bila je sasvim obeshrabrena, a iscrpla se i njezinatjelesna snaga. U daljini, na zelenkastoj vodi, mali je brod nestajao ublijedom sunčanom svjetlu zimskoga jutra koje je modrikastom maglomprekrilo brežuljke maloga zaljeva. Svršeno je! Na engleskom tlu više nijeimala prijatelja! Ni od koga nije mogla očekivati pomoć! Trebalo jebježati, što brže bježati... Ali kamo?Barbikan je doskora bio pust, a sad je pomalo počeo oživljavati. Pristajalesu ribarske brodice i na kameno tlo pristaništa izbacivale pune košareriba, listova i iveraka, koje su još ljeskale od mora. Ribari su iznosiliškrinjice, u kojima su rakovice granitne boje micale svoje crne štipaljke, isvežnjeve zelenih algi na koje su se objesile velike ljubičaste dagnje.Ustrčale su se domaćice pod krilima svojih naškrobljenih oglavlja svelikim košarama u ruci. Na prolazu dobacivale su radoznale pogledelijepoj djevojci odjevenoj poput momka koja je očito bila umorna i koja jena uzdi vodila konja plemenite pasmine.Marijanu je smetala šutljiva znatiželja tih žena pa ustane jer više nijemogla izdržati unakrsnu vatru radoznalih pogleda. Istodobno osjeti daumire od gladi. Možda su je na to podsjetile ribe, i opojni miris mora, isvježi vjetar. Bilo kako bilo osjetila je da je gladna kako već može bitigladna djevojka od sedamnaest godina. Na neobičnom piru prethodnevečeri nije mogla jesti od uzbuđenja, a od tada nije ni mrvice okusila.Da, sinoć... Ta tek se jučer udala za Francisa, a imala je dojam da je odsvečanog obreda protekla vječnost. Nekoliko je sati bilo dovoljno da odnje postane žena koju su uvrijedili, da postane udovicom, zločinkom,bjegunicom za kojom će se tragati, ako joj već nisu na tragu. Nije jumučila grižnja savjest jer su joj pred očima bile slike onih koji su jeokrutno uvrijedili. Zaslužili su kaznu... Ako ih je smrtno ranila, osvetila jepovrijeđenu čast kako bi je osvetio svaki muškarac iz njezine obitelji. Kadje pomislila na Francisa, srce joj je ipak najmirnije zakucalo i osjetila jevrtoglavicu kao da je na rubu ponora, a u ustima je imala gorak okuspepela.Naporom volje otjera zlokobne misli. Svim svojim silama, svom snagomkrepke mladosti htjela je pobijediti sudbinu koja se na nju bijesno sručila.Za to je trebalo živjeti... U prvom redu treba da nešto pojede, da seodmori i da razmisli. Očima je oko sebe potražila momčića koji jemaloprije bio tu. Nestao je, no dosjeti se da je kazao da je najboljesvratište u Plymouthu Sidro i Kruna i da se nalazi kraj crkve svetogAndrije. Upravo je ugledala iznad šiljastih krovova kuća gotički toranj kojije jamačno pripadao staroj katoličkoj katedrali. Do tamo je vodila uska ikrivudava ulica. Uskoro je ugledala lijepi drveni pleter, sjajna mala okna idostojanstvenu oznaku starog lijepog svratišta. Konjušarskom slugi kojise pojavio ispred svratišta kao da je bio dozvan čarolijom dobaci uzdesvojega konja, uđe u svratište, siđe niz nekoliko stuba i nađe se uprostranoj i prijaznoj blagovaonici ukrašenoj bakrenim i kositrenimsudovima. U toj je prostoriji bio veliki stol za kojim jedu gosti poodređenom jelovniku uz stalnu cijenu, a pored njega bilo je i nekoliko

~ 45 ~

malih stolova. Svugdje su bili vrlo čisti stolnjaci. U kaminu je velikimognjem gorio treset, a četa jedrih sluškinja, lijepih, rumenih obrazaosvijetljenih vatrom, oblijetala je prostorijom raznoseći teške plitice.U blagovaonici je bilo malo svijeta. To je i odgovaralo Marijani. Izabralaje maleni stol koji se nalazio u sjeni jednoga od prostranih stijenakamina. Sluškinji koja je odmah došla naruči da donese nekolikokamenica, jednu rakovicu i zdjelicu gustog žutog i grudastog vrhnja izDevona što ga je vrlo rado jela, a uz to i čaj i crni kruh. Kad je djevojka,oko koje su zalepršale uškrobljene suknje, otišla da izvrši narudžbu,Marijana je pokušala odrediti svoj položaj. Ono što joj se desilo bilo jezaista nevjerojatno! Nisu joj mogli pomoći ni dragi romani. Nijedan nijeopisivao situaciju koja je bila nalik na njezinu. Imala je nešto novaca, alito je bilo malo pa ne bi bilo dovoljno za život više od jednog tjedna.Trebalo je bez znanja područne policije nabaviti putnicu, trebalo je naćibrod koji bi pristao da se izloži opasnostima od francuskih gusara kojimaje bilo naloženo da strogo paze na održavanje kontinentalne blokade kojuje već prije tri godine odredio Napoleon protiv Engleske. Za to je svetrebalo novaca i to svakako mnogo novaca... Imala je doduše bisernuogrlicu koju je uzela sa sobom. No, ako je ovdje proda, izložila bi se uprvom redu opasnosti da odgovara na pitanja odakle joj dragocjeni nakit,a zatim bi novac ovdje potrošila pa joj ne bi ostalo za život u zemlji ukojoj će se skloniti ili bolje rekavši u zemlji koju će joj sudbina namijeniti.Bjegunici nije uopće bilo stalo do neke određene zemlje. Neka je zanesevjetar kamo hoće samo da između nje i krvničkog užeta bude što većaudaljenost! Ogrlicu će morati čuvati.Iznenada joj padne na um da ima konja. Bila je to vrlo vrijedna životinja.Proda li ga, imat će dovoljno novaca da plati prijelaz37 gazdi nekog brodakoji ne bi smio suviše radoznalo ispitivati za njezine papire. To bi bilomanje opasno nego da proda ogrlicu... Marijanu su ti planovi razvedrili,pa se dobro najela i bilo joj je bolje čim je progutala zadnji gutljaj vrhnja.Vatra i hrana nešto su olabavili njezine mišiće ukrućene od studeni i dugajahanja. Obuze je slatki umor pa su joj trepavice otežale...,Mlada se djevojka odjednom trgne i razbudi. U blagovaonicu je ulazioneki čovjek silazeći niz stube iz gornjega kata u kojem su bile sobe.Priidošlica bijaše nizak, mršav i vrlo ružan; bio je sivkasto blijede puti iupalih obraza, a mogao je imati oko pedesetak godina, iako bi se reklo daima gotovo dvostruko više jer mu je zdravlje očito bilo loše. Dvije slugeslijedile su ga izbliza ponašajući se suviše pažljivo i nespokojno poputčeljadi iz boljih kuća koja neprestano čeka da pritekne u pomoćnenadanoj slabosti svoga gospodara. Po njegovoj starinskoj odjeći, pocipelama sa crvenim potpeticama, po vlasulji sa dva duga smotka izmeđudva čvora38, po trorogom šeširu odmah bi se reklo da je francuskiemigrant, što je uistinu i bio. Marijana ga prepozna. Prošle je večeri biona njezinu vjenčanju u društvu prečasnog Talleyrand-Périgorda. To je bio

37 Misli se na prijelaz preko kanala La Manche.38 Takva se vlasulja nosila na dvoru francuslcog kralja, kralja Louisa XV.

~ 46 ~

vojvoda d'Avaray, ljubimac i čovjek povjerenja kralja Louisa XVIII. Bili sukao Kastor i Polideuk39, a ovom neuspjelom Henriku IV on je bio Sully40

bez zaposlenja.Jučer je teški vojvodin kašalj često narušavao mir koji je vladao zavrijeme svečanosti, a taj ga je kašalj i sada mučio kad je polaganoprolazio dvoranom. Nije bila tajna da vojvoda d'Avaray boluje odsmrtonosne plućne bolesti.Ne zapazivši Marijanu s mukom sjedne za maleni stol koji je bio smještentik uz stol mlade djevojke. Za onim je stolom sjedio čovjek srednjihgodina na kome je sve govorilo da je upravitelj nekoga imanja i koji jeustao da pozdravi pridošlicu. Već nakon prvih riječi koje izmijeniše dvamuškarca Marijana naćuli uši.Vojvoda s gađenjem odgurne pladanj s janjetinom koja se pušila i koju sustavili na stol, popije nekoliko kapi čaja pa tiho zapita:- Jeste li mogli naći koji brod, dobri moj Bishope?- Našao sam jedan, Vaša milosti - nekako teško odgovori upitani s jakimvelšanskim izgovorom.- To je običan portugalski smuggler, krijumčarski brod, ali dobro ide ipnilično je udoban. Vlasnik je pristao da Vas preveze do otoka Madeire41.Ove će noći razapeti jedra čim dođe plima.Po uzdahu vojvode d'Avaraya moglo se zaključiti da se više prepuštasudbini nego što se raduje.- Oh! Dobro!... Preostaje mi da se nadam u blago podneblje toga otoka.Ako je božja volja, možda ću i ozdraviti.Marijana više nije slušala. Činilo joj se da joj se neočekivano ukazujenada u spas. Taj je čovjek odlazio iz Engleske, ima brod, a budući da je tokrijumčarski brod, kapetan vjerojatno neće prestrogo ispitivati putnepapire... To je za nju spas, neočekivana prilika koju ne smije propustiti.Jedva se usudila disati. Skutrila seu svom kutu da bi ispitivala ponašanjete dvojice i da bi uvrebala pogodan čas koji bi joj dopustio da sepredstavi. Nije moguće da se bolestan čovjek kao što je vojvoda nećesažaliti na njezinu nevolju! Ako ushtjedne, njegovat će ga, bit će mudvorkinjom i bolničarkom... Bila je spremna na požrtvovnost u zamjenuza pruženu ruku pomoćnicu...Oba su muškarca završila s ručkom za vrijeme kojega nisu razgovarali.Vojvoda je zatražio još jedan čaj, a Bishop se oprostio jer je moraoobavijestiti prečasnog Talleyranda koji je do luke ispratio svoga prijateljad'Avaraya, ali nije mogao čekati dok se ukrca jer je morao posjetiti nekuemigrantsku grupu u gradu.Gosti su pomalo napuštali blagovaonicu. Marijana prosudi da je došaopravi čas i ustane. Nov jaki napadaj kašlja mučio je starog plemića kad jemlada djevojka stala pred njega.- Vaša milosti... molim Vas da mi oprostite! Moram s Vama govoriti...

39 U grčkoj mitologiji dva nerazdruživa brata blizanca.40 (1559-1611), vrlo vješt ministar i odani prijatelj francuskog kralja Henrika IV Velikog.41 Vojvoda d'Avaray umro je na Madeiri 1810.

~ 47 ~

Vojvoda je gotovo pomodrio od silnog kašlja. Podigne prema Marijanizamućene oči i s mukom rekne:- Što... biste htjeli? Pustite me!Mjesto odgovora Marijana se spusti na stolicu koja je ostala prazna poodlasku Bishopa, nalije malo vode u čašu i pruži je vojvodi:- Polagano pijte. To će Vas smiriti. Kasnije ćemo razgovarati.Posluša je, osprazni čašu i pomalo zadobije normalnu boju lica. Velikimrupcem obriše znoj koji mu je curio s požutjela čela i promuca:- Hvala? Što biste trebali?Marijana se nagne kako bi svjetlost vatre potpuno osvijetlila njezino lice.- Pogledajte me, gospodine vojvodo! Jučer ste u Selton Halluprisustvovali mome vjenčanju... a danas... Propast ću ako mi nepomognete!Tjeskoba koja je gušila Marijanu stegnula je i njezino grlo pa jezadnje riječi izgovorila promuklo.Plemić je od zaprepaštenosti raskolačio oči.- Gospodice d'Asselnat!... Hoću reći, gospođo Cranmere!... Kako to da steovdje?… Što se dogodilo?- Velika nesreća. Još sam jučer imala svoj dom, bogatstvo, muža, ime. Odsvega toga nije baš ništa ostalo...- Ništa! Je li to moguće?- Dom je izgorio, bogatstva je nestalo, muž je mrtav, a od imena sezgražam!Boreći se s uzbuđenjem Marijana u kratkim crtama prikaže vojvodipovijest strašne noći. Dok je govorila, nanovo je obuze strava i tuga. Bilaje gotovo još dijete, a obasula su je preteška iskušenja!Marijani je bilo lakše kad se povjerila čak i tom strancu, ali se činilo da seu njemu ne budi sućut.Naprotiv, što je dalje pričala, mlada je djevojka na svoju žalost svejasnije zapažala kako se zamagljuje plemićevo umorno lice i kakonepovjerenje ukrućuje njegov pogled. On joj sigurno ne vjeruje!Nastojala je da mu što toplije izloži svoj poziv za pomoć, ali kad jezavršila, vojvoda je suho primijetio:- Neobična priča, ustinu neobična! Dakle, ubili ste svoga muža u dvoboju!Zar mislite da će Vam to itko vjerovati?- Ta Vi, gospodine vojvodo, jer to je živa istina! Francis me teškouvrijedio. Izazvala sam ga na dvoboj i u dvoboju ubila!D'Avaray umorno slegne ramenima.- Mala moja, morat ćete izmisliti nešto drugo!Nijedan muškarac koji drži do sebe, ne hi prihvatio poziv da se u dvobojubije s jednom ženom. Tko je, uostalom, ikada čuo da se žena tako dobromačuje da bi ubila muškarca koji je u punoj snazi? Mislim da niste Jeanned'Arc42...Plemićeva ironija uvrijedila je Marijanu te mu s gorčinom u dušiprogovori:

42 (1412-1435), Djevica Orleanska, francuska junakinja i svetica, borila se protiv Engleza.

~ 48 ~

- Nemate pravo, gospodine vojvodo, što mi se rugate. Kunem se Bogom,koji me čuje, da sam govorila čistu istinu.- Ne kunite se! Ne vjerujem zakletvama! Vi ih žene ionako nerazboritorabite!- Ako lažem, što mislite kako se sve odigralo?- Reći ću Vam. Vaš je muž kartao i izgubio Vaš imutak. Po čuvenju dobropoznam lorda Cramnerea te mogu pretpostaviti da bi to moglo bitiistinito. Ali, mjesto da pođe k Vama i da Vas o tom obavijesti, pošao jesvojoj rodakinji... Svi znaju da je bio njezin ljubavnik. Zatekli ste ih, zatimste - ludi od ljubomore i bijesa - proboli svoga muža i umlatili njegovudružicu, a da biste bili sasvim sigurni da će otići na drugi svijet,podmetnuli ste vatru u dvorcu. Nije Vam ni bilo stalo do dvorca, jer višenije bio Vaš.- Zaboravili ste na Jasona Beauforta... i na sramotnu pogodbu koju je lordCranmere sklopio s njim...- Koja postoji samo u Vašoj mašti. To Vam je potrebno da opravdate Vašejunačko ubojstvo...- Beaufort može svjedočiti o mome poštenju. On zna da sam govorilaistinu.- U tom slučaju, predajte se hrabro u ruke pravde i potražite Beauforta.On će za Vas svjedočiti, pa ćete imati priliku da na sudu odnesetepobjedu.- Ali gdje da ga tražim? - poviče očajno Marijana. - On je pomorac,gusar... a more je široko!- Ako sam dobro razumio Vašu pripovijest, on je pomorac koji više nemabroda. Mora nabaviti drugi brod ili ga dati graditi. Tražite po engleskimlukama pa ćete ga svakako naći.- Zar hoćete da trčim za čovjekom kojega mrzim. Za čovjekom koji mi jesve oduzeo i koji me je htio obeščastiti? Zar hoćete da ga molim da mipomogne i da za me svjedoči na pitanja o zločinu koji nisam počinila?Vojvoda d'Avaray s mukom ustane i čisteći svoj staromodni žabo43

hladnokrvno reče:- Ali ja, draga moja, ništa neću... Beaufort je Vaša jedina nada!Nastane tišina, ubitačna za Marijanu koja je uvidjela da se ne moženadati u vojvodinu pomoć.- Zar me ne biste htjeli povesti sa sobom?D'Avaray uzdišući protegne mršave ruke pa tek onda progovori:- Na to nemojte ni misliti! Odlazim, da bih pokušao ozdraviti. No, ja samčovjek povjerenja Njegova Veličanstva Louisa XVIII. Kraljev je položajtakav da ga ništa ne smije okaljati. A Vi biste htjeli da ja, -njegovprijatelj, Antoine de Besiade, vojvoda d'Avaray, da ja štitim ubojicu kojutraži engleska policija? Vi ste ludi!- Moji su roditelji dali život za Vašeg kralja i Vašu kraljicu, a kad janjihova kći, tražim od Vas pomoć ne mogu je dobiti! Kralj je moj koliko iVaš! On je dužan da mi pruži pomoć i potporu, meni, Marijani d'Asselnat -

43 Čipka na prsima košulje

~ 49 ~

usklikne Marijana ponosito i glasno.- Po Vašoj udaji Vi ste Engleskinja. Francuski kralj ne može za Vas ništaučiniti. Ono malo moći koju ima treba sačuvati za one koji su vrijedninjegove pomoći!Marijanu je utukla krutost starog vojvode. Odjednom se osjeti umornom;zamorila ju je bitka s čovjekom koji je nije htio shvatiti. Još jednomzdvojno pokuša moliti:- Kad biste mi pomogli, tko bi za to saznao? Ne molim Vas da mepovedete na Madeiru. Ostavite me na bilo kojoj obali... pa makar i nafrancuskoj. Nije važno!- Za Vas zaisrtJa i to nije važno! Zaboravljate na Napoleonove lovačkepse. Ja sam, gospođo, u Francuskoj emigrant, koji se ne smije vratiti.Stavio bih na kocku svoju glavu, čim bih pristao uz obalu svoje zemlje.No, ako Vam je toliko stalo da pođete u Francusku, neće biti teško naćinekog krijumčara ribara koji će za pristojnu nagradu pristati da Vasprebaci u koju bretonsku ili normandijsku dražicu.Marijana u nedoumici zapita:- A što bih u Francuskoj? Tamo nemam rođaka, kao što ih nemam nigdjedrugdje.Ironičan izraz preleti preko zakrvavljenih plemićevih očiju. Malko senasmiješi i reče:- Ne bih kazao da nemate rođaka. Ja znam barem dvije osobe koje su sVama rod po krvi.- Dvije osobe! Zar je to moguće? Nitko mi o tom nikada nije govorio!- Jer se s njima nitko i ne može dičiti. Čini mi se da je ledi Selton htjelazaboraviti te Vaše rođakinje, pa ih nije ni spominjala. Kratko i jasno: Viimate još dvije rođakinje. Jedna je bliža, a druga dalja, ali je ta drugavrlo uplivna.Zaboravivši časkom na ljutnju koju je u njoj pobudio stari gospodin,Marijana upita gotovo nagonskom revnošću:- Tko su? Recite mi!- Aha! Dakle Vas to zanima! To me ne čudi, jer prema onom što sam odVas čuo, mogli biste imati dobre izglede za budućnost s pomoću tihrođakinja. Jedna je od njih neka stara luda, ali je prava bratučeda Vašegnesretnog oca. Zove se Adelaida d'Asselnat. Ona je usidjelica. Odavno jeprekinula sve veze sa svojom obitelji jer je gajila prevratničke ideje.Njezini se prijatelji zvahu La Fayette44, Baily45, Mirabeau46... Svi bijednicikoji su obarali francusko prijestolje bili su primani u njezinoj palači učetvrti du Marais47. Mislim da se za vrijeme Terora morala skrivati da biizmakla giljotini koja je gutala i prve vođe Revolucije kao i njihovenajplemenitije žrtve. Pretpostavljam da se nanovo pojavila, a ne bih seiznenadio kad bih čuo da je Bonapartova vjerna podanica. Što se druge

44 (1757-1831), francuski general i političar, liberalni rojalist45 (1739-1793), francuski književnik, astronom i povjesničar, igrao je značajnu ulogu u prvom razdoblju Revolucije. Bio jeprotiv smaknuća Louisa XVI. Poginuo je za vrijeme Terora.46 (1745-1791), glavni govornik prvih godina Revolucije, pristaša ustavne monarhije, smaknut na stratištu47 Mlaka, pariška četvrt u kojoj i danas ima starih otmjenih palača

~ 50 ~

tiče, ta je još bliža Ljudožderu iz Korzike.- Tko je ona?- Ni manje ni više nego njegova vlastita supruga. Baka s majčine strane»građanke Buonaparte« koju sada zovu Carica Jozefina48 bila je stanovitaMarija-Katerina Browm, iz obitelji Brown, u Irskoj. Ona je bila kći jedneSelton. Udala se za Josepha-Françoisa des Verger de Sanois. Njezina pakkći Rose-Claire udala se za Tascherea de La Pagerie iz čestitog starogfrancuskog roda de Blais. Jozefina je kći ove potonje. Kako vidite,rodoslovlja nisu za nas tajne - zagrižljivo primetne vojvoda - Otkad smo uemigraciji, imamo mnogo slobodnog vremena.U Marijandnoj se duši brkalo more oprečnih osjećaja. Uopće se nijeveselila što je čula da je u rodu s Napoleonovom ženom. Naprotiv. Zacijelog djetinjstva slušala je kako teta Ellis s mržnjom i porugom grdiNapoleona koga nije nikada drukčije zvala nego "Boney«. Ledi Seltonnaučila ju je da mrzi i da se boji okrunjenog Korzikanca koji je svojomčizmom zgazio Europu, koji je izgladnio Englesku i koji se usudio zasjestina prijestolje Kralja Mučenika. Za Marijanu je Napoleon bio neka vrstanemani, tiranin koga je rodila mrska Revolucija, koji je kao vukodlakispijao najbolju francusku krv i pogubio svoju vlastitu svojtu. Rekla jevojvodi d'Avaray što o tome misli:- Nemam nikakva razloga da molim za pomoć gospođu Bonaparte... ali bihrado vidjela svoju rođakinju d'Asselnat.- Mislim da to nije baš najbolji izbor. Kreolka je od dobra roda, u njoj ječak i nekoliko kapi krvi Kapetovića49. To je mala tajna za koju ne znanjezin suprug koji bi za nju sigurno platio suhim zlatom. Gospodicad'Asselnat je naprotiv stara luda, a i njezine simpatije nisu baš sasvimčasne. A sada, dopustite da Vas ostavm. Imam posla.Marijana ustane. Bila je viša od vojvode skoro za pola glave... Promjerivšiod glave do pete bolesnog čovjeka koji se previjao mučen ponovnimnapadajem kašlja upita ga:- Zadnji Vas put pitam, gaspodine vojvodo, hoćete li me povesti sasobom?- Ne!... Rekao sam Vam i zašto ne mogu. Dopustite mi da umrem... a dane moram sebi ništa predbacivati. Vaš sam sluga!Vojvoda se očito s mukom nakloni uz smiješak i gotovo uvredljivomgestom pretjerane udvornosti. Marijana pocrveni od ljutine te mu rekne:- Pričekajte časak, molim Vas!Izvuče iz grudi medaljon šta ga de sinoć dobila i bijesna ga baci na stol.

- Uzmate to natrag, gospodine vojvodo! Budući da više ne pripadamVama i Vašima, ne trebam ga. Ne zaboravite: za Vas sam samoEngleskinja i k tome zločinka!Vojvda d'Avaray promatrao je časkom nakit koji se sjajio na prljavustolnjaku. Ispruži ruku da ga uzme ali se predomisli. Pogledavši Marijanu

48 (1763-1814), rođena na otoku Martinique u Malim Antilima. Stoga su je zvali Kreolka. Nakon smrti svog prvog muža,vikonta de Beauharnais, udala se za Napoleona kome je pomogla doći na vlast.49 Francuska kraljevska loza Capet vladala je uz prekide od 987. do 1545. Bourboni su njezin ogranak

~ 51 ~

reče ljutito, ali dostojanstveno:- Njezino Veličanstvo htjela Vas je nagraditi zbog prolivene krvi Vašihroditelja. Morate to zadržati jer bi je uvrijedilo da joj se vrati. Osim toga -dometne uz hladan smiješak - uvijek Vam je na volju da ga bacite u more,ako ga nećete zadržati. To bi, zapravo, bilo najbolje. Neka Vam Bog budena pomoći, ali nećete izbjeći njegovu gnjevu i kazni, pa ma pobjegli i nakraj svijeta!Udalji se i ostavi samu Marijanu koja je bila bijesna i smetena, a irazočarana.Činilo joj se da je u knjizi sudbine bilo zapisano da će se raspasti u prahsve na što je polagala nadu i sve u što je vjerovala. Zaklela se da ovoneće nikada zaboraviti. Morat će naći nešto drugo...Pred suton toga istog dana našla se Marijana na starom Barbikanu. Dostaje dobro prodala konja i zamijenila jahačke haljine za poluseljačku-polugrađansku odjeću koja se sastojala od čvrste suknje i smeđegvunenog haljetka, od debela ogrtača s kukuljicom koja je prekrila oglavljeod bijela platna, od para visokih cipela i od grubih vunenih čarapa.Marijana nije nikada nosila takvu odjeću, ali se u njoj osjećala i ugodnije isigurnije. Novac i biserje spremila je u džep od čvrsta platna ušiven upodsuknju. Tako obučena nije pobuđivala ničiju radoznalost pa će joj todopustiti da se po volji kreće po Plymouthu i njegovoj obali. Sad jetrebalo naći brod koji bi je htio prevesti u Francusku. Vrijeme je, doduše,radilo protiv nje, i što su sati brže odmicali to je bila veća opasnost da jepronađu i zatvore.Marijana nije baš nikoga u gradu poznavala, pa je bilo teško naći čovjekana koga bi se obratila i još k tome poradi tako škakljive stvari kao što jenedopušteni prijelaz preko kanala. Dugo je hodala po obali promatrajućikako se po njoj kreću ribari i mornari. Često je dolazila u napast danagovori nekoga od njih, ali se nije usudila. Išla je nasumce, ravno predase; nije pravo ni zapažala veselu lučku vrevu. Pod noć je vjetar postajaooštriji. Trebalo je potražiti svratište skromnije od svratišta Sidro i Krunada u njemu prenoći. Nije se predavala. Usprkos umoru sa zebnjom jepomislila da neće moći podnijeti da cijelu noć bude zatvorena u četirizida, a dobro je znala da neće spavati. Obiđe tvrđavu Charlesa II50.Stražar je pozove da stane. Od straha joj tijelom prođu srsi, ali požurikorak i jače stisne oko sebe ogrtač. Vojnik se zacereka, izbaci grdnu šalu,ali je pusti na miru. Malo dalje zapazi starodrevni Smeatonski toranj skrijesom. Njegov je plamen noću rasvjetljivao veliku luku. Samotan išutljiv svjetionik dizao se povrh stijene gdje je nestajala pržina. Zbogkatarki za dizanje tereta bio je nalik na golemi jastučić za igle. Kraljevskazastava koju je kiša toliko nakvasila da ju je vjetar tek malo vijao visjelaje s najviše terase poput mokre plahte. Kraj je izgledao pust, a u svojojosami u kojoj je tužno zavijao vjetar djelovao je nekako zlokobno.Marijana je skoro već obašla toranj. Tad je u podnožju sivog tornjaugledala jednog starca koji je sjedio na stijeni pušeći lulu. Pođe bojažljivo

50 (1630-1685), iz kuće Stuart, saveznik Francuza

~ 52 ~

prema njemu i oslovi ga:-Molim Vas...Starac podigne čekinjaste obrve ispod stare, crvene, izblijedjele vunenekape te otkrije bistro i vragolasto oko.- Hej, mala! Što ćeš ti ovdje u to doba? Mornari iz tvrđave vole mladedjevojke, a vjetar jako puše. Mogao bi otpuhnuti tvoju kapu i ponijeti jeiznad vjetrenjača.Srdačan starčev način govora ohrabri Marijanu. Između starih i mladihljudi često postoji neka nevidljiva iskrena privlačnost.- Nikog ne poznam u ovom gradu; moram nekoga naći koga ću pitati zasavjet. Mislim da biste mi Vi možda pomogli...Nije dovršila. Starčevo je oko postalo pažljivije. Promatrao ju je oštrimokom ljudi s mora kojemu ne izmakne nikakva promjena na nebu ni napučini...- Moja kćeri! Ti nisi seljakinja usprkos toj tvojoj smiješnoj odjeći. To serazabire već po zvuku tvoga glasa... Nije važno! Kakav ti je savjetpotreban? Marijana prošapće sasvim tiho kao da se srami onoga što ćekazati:- Potrebno mi je naći jedan brod koji će pristati da me poveze prekomora... a ne znam na koga bih se obratila.- Na lučku upravu. To je barem jednostavno! Sve zavisi od toga kamoželiš ići.- U Francusku.Vjetar ponese kratki starčev zvižduk.- E, to je nešto drugo... No i uprava nešto može. Ne smije se misliti da tiništavni Boneyevi lovački psi plaše hrabre marnare stare Engleske. Imabrodova koji uspijevaju probiti blokadu i prijeći na drugu stranu.Marijana ga prekine nestrpljivom kretnjom ruke.- Ali ja ne mogu ići u upravu. Nemam papire... Ja sam... pobjegla odsvojih roditelja i moram po svaku cijenu ići u Francusku.Stari je mislio da shvaća. Glasno se nasmije, namigne jednim okom ilaktom gurne djevojku.- Ho, ho, bećarušo, vragolanko. Idemo svome draganu, he, he! Zbog togane želimo imati posla s vlastima. Bojimo se da će nas policija našegdobrog kralja - neka ga Bog poživi - vratiti natrag roditeljima?- No, dobro. Pogodili ste. A tko će me htjeti uzeti na svoj brod?- Bez novca - nitko!Mlada se djevojka sramežljivo okrene, brzo zadigne rub haljine, začeprkapo svom platnenom džepu pa iz njega izvuče šiling koji stavi u starčevuruku.- Imam nešto novaca. Uzmite, ali Vas vruće molim da mi kažete znate likojeg mornara, ribara ili krijumčara koji bi me htio primiti?Stari stavi novac pred jedno oko, zatim ga s očitim zadovoljstvomnekoliko puta potrese u ruci te ga turi u džep.- Mala, poznam jednoga - ozbiljno reče - ali ne znam da li je dobro što te

~ 53 ~

šaljem njemu. On će za šiling prodati rođenu mater a za jednu gvineju51

zadavio bi čovjeka svojim rukama.- Nije mi stalo! Preuzimam rizik. Recite mi gdje ga mogu naći. U svakomslučaju - dometne, jer se dosjeti da mora biti nepovjerljiva - ne mogu mudati više od gvineje. Više nemam.Starac uzdahne, ustane, protegne se jauknuvši od bola.- Jao, starim!... Ali te ipak neću pustiti da sama tražiš Fish Fisha52. Akoimaš još jedan šilingić za žednog starca, odvest ću te k njemu, pa ću muza te i govoriti.- Fish Fish? Tko je to?- Tako ga zovu. Ne znam mu provo ime. Ne zvao se ja Nathaniel Naas.Marijana po drugi put pročeprka po svom džepu, izvuče šiling i dade gastarom Natu, a u šaci stisne jedan suveren53, ostatak svoga blaga, jer jeodlučila da ga ne pokaže mornaru sumnjajući da je gusar.Stari spremi drugi šiling u džep, zatim se jako šepajući uputi s Marijanom.Bila je tamna noć. Vjetar je nešto popustio, ali se s mora širila oštrastuden.- Noćas neće bim toplo na moru - primijeti starac turnuvši ruke u džepove- Bit će bolje uz vrč s punčem nego krstariti po valovima Sounda.Idući jedno iza drugoga došla su na Barbikan. Na kraju svarog pristaništaNathaniel Naas gurne niska vrata ispod otrcane oznake male krčme izkoje je kroz mala četverokutna okna probijala mutna crvenkastasvjetlost. Iz krčme zapuhne gadni miris po alkoholu, prženoj ribi iljudskom znoju i obavije Marijanu. U isti se mah začula igraja pripitihglasova koji su svi istodobno vikali. Nad svim tim širila se neskladna jekamornarske pjesme. Marijana uplašeno ustukne. Nikad nije misliča da ćejednog dana morati ući u takvo mjesto. Stari je sumnjičavo pogleda:- Dakle, hoćeš li ući? Jesi li sigurna da si tvrdo odlučila?Da bi svladala drhtavicu koja ju je spopala, djevojka stisne zube. Bilo jojje hladno, bojala se, a bila je umorna i pospana. Gotovo je bila na rubusvojih snaga. Ipak je trebalo ići do kraja.- Odlučila sam - prošapće.- Onda me časkom počekaj.Starac uđe ostavivši je samu u noći. Pristanište je bilo prazno. Po kućamase upališe svjetla koja su je podsjetili na obitelj koja sjedi oko stola nakome su se pušili čaj i pivo. Djevojku obuze tjeskoba. Odjednom osjeti daje slaba i sasvim sama. Nagla potreba da plače stisla joj grudi te se u njojporodi želja da odustane od bijega, da se vrati natrag i da se prepustisudbini. Studen joj je zahvatila i tijelo i dušu. Osjećala je da joj se savživot urušio i da je izgubio pravo značenje. Više ne vrijedli živjeti... Moždabi bilo bolje da se preda sudbini u ruke i da napusti borbu?... U tom časunije imala volju da igra ulogu junakinje iz svojih romana.Pogledom utopljenika pređe po šumi jarbola koji su se polagano kretali

51 Vrijedi 21 šiling52 Crna riba53 Engleski zlatni novac vrijedan 20 šilinga

~ 54 ~

po luci i njihali. Neki su nosili veliku upaljenu svjetiljku. Te su svjetiljkeistočkale noć crvenim zvijezdama. Toga je časa Marijana bila spremna dasabere snage i da u trku pobjegne. Zadrže je odjeci nekih koraka. Netkoje dolazio. Raspoznala je tamne obrise likova dvojice muškaraca paustukne i šćućuri se u tamu uske uličice koja se otvarala uz bok krčme.Željezna svjetiljka obješena iznad vrata krčme bacala je na okrugleoblutke pristaništa svijetlu mrlju u kojoj je bila ocrtana sjena u oblikukriža. Svjetlo je omogućilo djevojci da bolje razabere dva muškarca kojisu se približavali. Jedan je bio mnogo veći od drugoga. Zamotan je bio ucrni ogrtač, a na nogama je imao visoke čizme za more. Drugi mu jesezao do ramena, ali je širinom nadomještao ono što je izgubio na visini;gotovo je bio toliko širok koliko dug. Marijani se činilo da je bio odjevenpoput provincijskog bilježnika u dugi kaput s dugim skutovima, a na glavije imao šešir od dabrove dlake. Tanak glas koji je Marijana prvi put čulamorao je biti njegov. Tada se začuje drugi, čvst zapovjednički glas. Sadaje Marijana razabrala i riječi. Zbog njih je odmah pažljivije slušala što tadvojica govore:- Jeste li sigurni da je ona tu?- Vidjeti su je u svratištu Sidro i Kruna - odgovorio sitan i slabi glas - To jesigurno bila ona.Ledeni znoj poteče niz leđa mlade djevojke. Te su se riječi svakakoodnosile na nju pa osjeti da joj srce zamire. Tko su ti ljudi? Da li je to bilaneka obmana ili je već čula taj duboki glas? Goreći od želje da prepoznačovjeka koji je govorio dubokim glasom umalo što nije izšla iz svojegskloništa. U to se onaj viši od te dvojice, kao da je shvatio njezinu želju,zaustavi pod svjetiljkom, izvuče nešto iz džepa, skoči na kamenbinjektaš54 i nagne se prema plamenu, koji je rasčupano plamsao u sivomželjeznom kavezu, da bi pripalio dugu cigaru. Lice mu načas bude jasnoosvjetljeno. Marijana suspregne krik. Raspoznala je sokolski profil inemirne crte Jasona Beauforta.Srce joj divlje zakuca. Priljubi se uz vlažni zid kuće i nagonski zatvori očipoput djeteta samo da ne vidi to strašno lice. Bila je sigurna da jemaloprije govorio o njoj... Nije mu, dakle, bilo dosta što ju je oplijenio,uništio, izvrgao ruglu, nego se snizio do uloge najobičnijeg policajcabacivši se na njezin trag...Obuze je srdžba koja je bila to žešća što je bila nemoćna. Požalila je štoje pustila da joj izmakne iz ruku. I on je zaslužio smrt baš kao i Francis, aipak je živio i sad je progoni! Iza mutnog zastora sklopljenih vjeđaMarijana je razabrala da je Beaufort skočio na zemlju. Čula je batnjegovih čizama, a zatim je čula glas koji je prepoznala po južnjačkomizgovoru:- Ali neće daleko! Previše ju je lako prepoznati. Iako je vrlo spretna nećedaleko uteći! Već je čekaju vješala na stratištu u Londonu.Čuvši Marijana takvo zlokobno predviđanje, umalo što se nijeonesvijestila. Od straha joj se smučilo. Pričinilo joj se da oko vrata osjeća

54 Kamen s kojeg se skače na konja

~ 55 ~

dodir hrapava konopca i nesvjesno stavi ruku na grlo. Skrutila se u svomtamnom kutu kako bi bila što manja. Kad bi se mogao otvoriti zid da jeproguta!... Dva muškarca krenuše dalje, mimoiđoše uličicu u koju seMarijana sakrila. Udaljili su se, pa nije razabrala da li još nešto govore. Uušima bjegunice šumjelo je. Čula je samo lupu koraka koja je bivala svetišom. Već je i nestala, ali se Marijana još uvijek nije usudila otvoriti oči.Suviše se ustrašila kad je ugledala Beaufortovo lice... Netko je međutimizbliza zazove:- Hej, mala, gdje si?To je jamačno stari Nathaniel. Duboko uzdahne da bi smirila nesređenokucanje svojega srca i izađe iz skrovišta.- Evo me!Stari joj se čovjek nasmiješi otkrivši ostatke zubala koje se više nije nisjećalo da je nekoć bio bijelo. Trljao je ruke. Činilo se da je vrlozadovoljan.- Dođi - šapne - Mislim da će sve ići dobro... Fish Fish odlazi upravo noćas,čim nastupi plima. Hoće da te vidi.Starac čvrsto uhvati Marijanu za ruku i uvuče je u krčmu. Pustila se da jevodi. Odjednom se nađe u punom svjetlu i u zraku gustom poput magle ukome se miješao oštar vonj ruma i dima iz dugih zemljanih lula koje supušile vinopije natisnuti pod niskim stropom. Tu je bilo ribara, mornara svunenim kapama i nekoliko nižih mornaričkih oficira u plavimuniformama s nepromočivim pokrivačima za glavu. Svi su pili i galamili,jedan jače od drugoga ili su pjevali zajedno s djevojkama koje su drskonatezali. Jedan momak klečao je u kutu pokraj kamina pocrnjelog od čađei prao u velikom drvenom kablu čaše koje mu je donosila brkata sluškinja.Pri dolasku mlade djevojke koju je teglio stari Nat podigla se umebesnacika, a čulo se i masnih šala. Povici su odjekivali iz svih kutovaprčvarnice.- Bogamu! Lijepa djevojka! Hej, mala, dođi! Popij sa mnom bokal vina!- Tako mi tripica starog Nolla, to je dobra djevojčica. Baš takve volim!Sam, jesi li vidio njezine oči? Kao more poslije oluje, kad se očisti odpijeska.- Zaveži, Harry! To nije riba za tebe. Pogledaj je. Kladim se da je djevica!- To bi se moglo i vidjeti! Hej, mala, ovamo!Ispružliše se ruke nastojeći da je stegnu oko pasa ili da poglade njezinebokove. Trudila se što je bolje mogla da se izmakne. Pocrvenjela je odsrama, a usto se bojala da je među tim nepoznatim osobama možda ipaknetko ne prepozna. Stari je Nat kletvama odbijao najdrzovitije ruke, ali jeslabo uspjevao. Marijana je oborila oči da ne gleda zarumenjena licadrskih muškaraca i pakosna lica djevojaka; trudila se da je ne hvataju teje čvrsto oko sebe pritezala kaput. Odjednom zagrmi hrapav glasnadvladavši buku.- Proklete njuške, čujete li! Prste k sebi! K meni dolazi! Dajte joj mira!Na dnu prostorije podigla se ljudeskara koja je sjedila kraj bara. Marijanaje po boji kose i guste brade zaključila da je to Fish Fish. Suzdržala se da

~ 56 ~

ne razvuče lice u kiselu grimasu. Stari je Nat bio u pravu: još nikada nijevidjela tako ružna čovjeka. Bio je pravi gorostas, crnomanjast i crnokos.Činilo se da je široko lice spljoštena nosa i jedva naznačenih crta bilozgnječeno udarcem neke goleme šake. Krvlju podlivene oči govorile su odugotrajnoj navici na bocu. Nisu imale određenu boju. Medveđi trup bio jeodjenut u prugastu majicu, a iznad nje nosio je nekada crveni izblijeđenikaput na kome su ostali tragovi pozlaćenih traka. Stari trorogi vojničkišešir ukrašen golemom zelenom značkom djelovao je na čupavoj kosipoput neke krune. Mašući beskrajno dugom lulom izniknuo je strašan igromoglasan Fish Fish iz guste magle u dvorani poput nekog smiješnog iprijetećeg Neptuna55. Kad je Marijana vidjela kako se ta grdosija diže,uprla je sve svoje sile da se ne prekriži. U tom ju je času ščepala zanadlakticu ogromna rutava šapa i neodoljivo privukla. Našla se sjedeći najednoj klupi sučelice starom Natu koji se smijao i veselo trljao ruke.- Sjajan momak, rekao sam ti, mala. Sjajan je momak taj Fish Fish!Marijana je bila više zaplašena nego što je pokazivala. U sebi je mislila daje taj Fish Fish strahovito sličan jednome od onih gusara o čijim jepodvizima nekoć čitala s užitkom i požudno, dako je stvarnost ipakdrukčija. Ovaj ovdje nije imao ni crne vrpce preko jednog oka ni drvenunogu, ali je osim tih pojeddnosti bio pravo utjelovljenje pustolovnihplemića. No, bio je zaista strahovito ružan! Zgrozila se pri pomisli da ćebiti sama na moru s tim strašnim čovjekom. Da nije bilo razgovoraizmeđu Jasona Beauforta i debelog neznanca što ga je maloprije čula ikoji joj je utjerao strah u kosti, odrekla bi se pobližeg poznanstva s tomosobom. No zbog Amerikančeve nazočnosti u Plymouthu strepila je predslikom vješala koja joj prijete te je morala bježati bilo kako i u društvubilo koga pa makar to bio i sam đavao!Fish Fish promatrao ju je podrugljivo ispod čupavih gustih crnih obrva.Svom težinom nalaktio se na stol da bi je gledao licem u lice.- Zar te, curice, nije prošla volja da krstariš po moru sa starim FishFishem, ha?Marijana stisne zube sileći se da netremice gleda u strašnoga susjeda. Smukom protisne kroz zube:- Moram u Francusku. To je pitanje... života ili smrti!- Toliko ga, dakle, voliš, toga tvoga vrrragolana, he, he? - nasmije sepomorac zapuhnuvši mladoj djevojci u nos dah pun alkohola - Tko hoće ustudenom mjesecu prijeći kanal, ne smije biti u strahu!- Nije me strah od mora. Hoću da svakako odem u Francusku. Hoćete lime povesti sa sobom?- Prema tome... Koliko nudiš?- Jednu gvineju.- Malo je to za kožu hrabrog pomorca. Hajde, pokaži mi tu tvoju gvinejuda vidim da li lažeš.Mjesto odgovora Marijana otvori šaku. Na dlanu časkom zasjaji poduljanicom teški zlatni navac s nježim profilom Georga III. Fish Fish se

55 Morski bog u Rimljana

~ 57 ~

nagne, uzme novac, zagrize u njega, zatim namigne.- Dobar je! Evo ruke! Udari! Povest ću te. Imaš sreću jer baš imam neštoposla s onim francuskim ništarijama. Bit će mi dosta tvoja gvineja.Bjegunica se odmah osjeti jačom. Kad je Fish Fish privolio da je preveze,vratila joj se nada, a s njom i odvažnost. Iz svih sila odupirala sezavodljivim savjetima nepovjerenja. Nije htjela ni zamisliti da bi je tajčovjek mogao prevariti ili da bi možda otišao bez nje pošto je primionjezin novac. Uostalom, odlučila je da će ga u stopu slijediti.- Hvala - rekla mu je - Kad odlazimo?- Reklo bi se da ti se žuri... Gdje stanuješ?- Nigdje. Zar mi je potrebno prenoćište ako noćas odlazimo?- Ostjemo, dakle, ovdje do deset sati. Zatim... ukrcanje!- Plima dolazi tek u ponoć...- Gle, gle, pa i učena je. Tko bi to kazao? Ali previše znatiželjna. Prije nošto isplovimo na pučinu imam još nešto posla. Na, pij to, ljepotice! Tvojelice izgleda kao izrezano iz kisele repe!»To« je bila čaša vrućeg groga koju je Fish Fish turnuo pred svojuputnicu. Mlada je djevojka nepovjerljivo promatrala mirisan napitak. Dotada nije uopće pila alkohalnih pića i počne:- Ali... ja ne znam... da li....- Ne znaš da li ćeš od toga oboljeti... šta? Zar to nisi nikada pila? - BčackFish se naglo nagne prema Marijani te joj prošapće na uho iz najvećeblizine:- Pazi da se ne ponašaš kao nekakva vojvotkinja! Zapazit će te!Marijana ga začuđeno pogleda, uzme čašu i hrabro posrkne dobar gutljaj.Opeče usta, zahlipi se i gotovo zagušena stane očajno kašljati. Fish Fishpočne je snažno pljeskati po leđima gromko se smijući.- Ha, ha, ha... U početku prevari - uvjerljivo ju je hrabrio - Kasnije ćeš seveć uvježbati!Najgore je bilo šta se ta neobična tvrdnja pokazala točnom. Kad je opetdošla do daha, Marijana ustanovi kako joj umornim tijelom struji ugodnatoplina. Sve u svemu, grog je bio dobar! Drugi srk proguta opreznije, štaje Fish Fisha očito razveselilo te joj je bučna povlađivao:- Ha, ha! Dobro, bogami dobro! Bit će od tebe dobar pomorac! - Pri tom jetako žestoko opalio šakom po stolu da se stari Nat trgnuo. Starkelja jezadrijemao i hrkao već nekoliko minuta naslonivši glavu na ruke složenena stolu. Dok se budio trepćući pospano poluotvorenim kapcima, Fish Fishmu naredi:- Hajde spavati, Nat! Došlo je doba za starčiće. Mala i ja popit ćemo jošjedan vrč, a onda i mi krećemo!Golemom snagom svoje šake postavi Fish Fish Nata na noge, nasumce muna glavu mamjesti crvenu kapu koja se omakla i uputi ga prema izlazu.- Zbogom, djevojčice - promrsi stari Nat - Sretan put!- Dobro, dobro! U krevet, i to što brže! - presječe mu riječ Fish Fish.I Marijana bi najradije pošla u krevet. Bilo joj je toplo. Rum je izazvao unjoj osjećaj slatke ugode i sve veću želju za snom. Kad je gledala kroz

~ 58 ~

utješni alkoholni zastor, strah joj se smanjio. Ostao je samo nesavladivumor. Morala je ipak izdržati još puni sat trepćući kapcima i gledajućikako Fish Fish trusi mnoštvo razom punih čaša ruma i puši lulu za lulom.Činilo se da za sve to vrijeme nije uopće na nju obraćao pažnju.Zamagljenih očiju zurio je u neku neodređenu točku. Kao da je sasvimzaboravio da kraj njega sjedi mlada djevojka. Ona je mirna i beznestrpljenja čekala dok Fish Fish dade znak za polazak. Oko nje je bilosve manje svijeta. Neki su ljudi kockali, drugi su se zgrnuli oko jednogstola i slušali ratne priče koje je pričao jedan kaplar Kraljevskemornarice. Tamo u drugom kutu jedan je pijani mornar pjevušio nekustaru pjesmu povremeno odbijajući djevojku koja je nastojala da gadigne i odvuče. Nitko se nije zanimao za Fish Fisha i Marijanu. Mlada sedjevojka već počela pitati kako će još dugo trajati to čekanje. Uto je uraod crna drva počela otkucavati deset sati.Kad je ura odbila, uspravi se Fish Fish na noge i ne gledajući svojudružicu zgrabi je za ruku i reče:- Dodi! Vrijeme je!Oboje izađoše,a da se nitko nije na njih obazirao. Kad su prošli kroz niskavrata s malim četvorinama, optočenima olovom, zahvati ih nagli zapuhvjetra donoseći oštar miris mora. Marijana ga duboko udahne osijećajućinjegovu opojnost.Na pragu krčme ujedared otkrije novi smisao svojega života. U prvom jeredu željela očuvati svoj život, ali zrak pučine udahne joj želju zaslobodom. Spoznala je da će se radovati kad budu odvezani zadnji povezikoji je spajaju s prošlošću i kad će odbaciti iščupano staro korijenje kojeje veže s Engleskom. Neka je sudbina ponese u nepoznato, ali će ondjezavisiti samo od svoje volje! Naglom kretnjom raširi skute svoga ogrtačakoje je naduo vjetar. Kao da se nudila vjetru da je što lakše podigne.- Gle! Pa ti se zaista ne bojiš! Ali će noć biti teška! - reče Fish Fish koji juje radoznalo promartrao.- Svejedno mi je! Dobro je što puše vjetar - Zatim se sjeti da bi moralanešto reći da uvjeri Fish Fisha u razlog svojeg oduševljenja - Sretna samšto ću se sastati...- Ne - presiječe de osorno Fish Fish - Ne govori mi više o ljubavniku. Neznam zašto hoćeš ići u Francusku, ali nikako ne ideš zbog sastanka snekim momkom.- Po ćemu ste to zaključili? - upita Marijana zbunjeno i ne nastojeći daporiče.- Dosta je da ti čovjek pogleda u oči, ljepojko moja! U njima nema nitračak zaljubljenosti... Kad te maloprije stari Nat doteglio do mene, čimsam te pogledao, znao sam da si u strahu! Ti se nečega strešno bojiš!Zbog toga ću te i povesti sa sobom. Ljubav?... To me ne zanima. To jegubitak vremena! Ali strah! To je dostojno poštovanja! To se možerazumjeti! Hajde, dođi! Treba ići! Ima dosta posla prije no što krenemo napučinu.Fish Fish pljune izvisoka, gurne lulu u džep, pričvrsti na glavu svoj

~ 59 ~

neobični šešir što ga je vjetar pomaknuo i velikim koracima krene premapristaništu. Marijana je išla uzastopce za njim i ne pitajući se odakle jojslijepo povjerenje koje joj je ulijevao strašni gusar.

4.

BIJESNO MORE

Galeb, brodica Fish Fisha, stajao je vezan na kraju Barbikana, sasvimblizu kamena koji je označivao mjesto na kome je Mayflower s ukrcanimPilgrim Fathers56 razapeo jedra da krene preko Atlantika i da tamo osnujeNovu Englesku57. Galeb je izvana bio vrlo blatan i pokriven gotovooljuštenom zelenom bojom, ali je to bila snažna, čvrsta šalupa58 spalubom. Po nalogu Fish Fisha Marijana se uvukla u zaklonjenu kabinupod palubom.- Ostani tu i ni glasa! Ne smijemo dati nikakve znakove obalnoj straži! -strogo je naredio pomorac.Fish Fish je namjestio jedro. Mala brodica polagano izađe iz luke. No, naveliko iznenađenje mlade putnice, nije ju uputio na otvoreno more već jestade uzvodno vraćati širokim ušćem Tamara u smjeru ratne luke. Tomanevriranje začudi Marijanu. Rukama i koljenima ispuže iz kabine iprošapće:- Kamo idemo?- Kazao sam ti da imam nekakav posao. Treba ukrcati još jednog putnika.I više ni riječi!... Ako te čujem, bacit ću te u more poput kabla.Dok je to govorio, spuštao je jedro i izvukao golemo krmeno veslo. Veslaoje bez šuma, ali tako uspješno da je to služilo na čast njegovoj snazi.Tama bijaše duboka, a kroz nju je samo tu i tamo probijala svjetlost kojevelike brodske svjetiljke. Što su se više udaljavali od svjetionika, mrak jebio gušći. Žeravicom okrunjen toranj u noći djelovao je upravofantastično. Fish Fish ga vješto zaobiđe da ne bi plovio po crnim valovimašto ih je svjetionik poprskao crvenkastim blistavim odsjevima. Marijanase grčevito zakvačila za oplatu male brodice, požudno je udisala oštarmorski zrak i promatrala kako odmiču sablasni brežuljci na kojima jekadikada zasjajila po koja svijetla točka. Šalupa se po ušću polaganouzvodno penjala boreći se sa strujom. U taj je čas plima stala dizativalove. Pritisak mora zapažao se po malim krestama koje su kovrčalevalove i zapljuskivale brodicu. Black Fish morao je očito ulagati golemnapor. Taj je čovjek imao neobičnu snagu te je uspješno obavljao posaobarem za dvojicu. Marijana je mislila da mora imati i mačje oči da bimogao naći put u potpunoj tami. I njezine su se oči, doduše, već nešto

56 Oci hodočasnici koji su se 1520. godine ukrcali u Plymouthu57 Ime za šest sjeveroistočnih država SAD58 Vrst jedrenjaka s jednim jedrom

~ 60 ~

privikle, te je počela razlikovati pojedine oblike.Tek što su prrošli stari napušteni gat s njegovim kamenjem koje se rušilo,Black Fish naglo presta veslati, spremi veslo i priveže brod uz neku stvarkoja je mogla biti neka stara karika. Zatim sjedne na krmu, savije okousta ruke u obliku roga i tri puta promuklo krikne poput galeba i to takovjerno da se mlada djevojka naprosto iznenadila. Potom se činilo kao danekoga čeka.Marijana je znatiželjno htjela nešto pitati, ali je on grubo rušutka.Studen je bivala sve žešća. Taman i šutljiv kraj bijaše zloslutan. Posveblizu brodice dizalo se više crnih dugih oblika. Bili su nalik na golemebarke koje su zakrčile Tamar. Više se nije čulo ni klokotanje mora. Činilose da je voda među šalupom i neobičnim avetima na kojima se svijetlilonekoliko svjetiljaka, neobično ravna, glatka i gusta poput nekog maziva.Iz vode se dizao vonj mulja. Marijana više nije mogla suzdržati svojuznatiželju te se usprkos zabrani približi Black Fishu i tiho šaptom upita:- Što je to? Gdje smo?Black Fish pokaže rukom na crne obrise te reče:- Pontoni59! Znaš li što je to?Marijana je zaista znala. Čula je za te stare raspremljene brodove srešetkom m grotlu štive na koje je engleska mornarica zatvaralaBoneyeve mornare koji su pali u njezine teške ruke.- To su vrlo dobri zatvori! - znala je zadovoljno reći teta Ellis - ali sigurnopreblagi. Govori se da neklima uspije iz njih pobjeći.- Zašto smo ovamo došli? Zašto takva tajanstvenost?Black Fish nastavi sasvim tiho šapćući:- Evo! Lađa Europa, lađa Saint-Isidore, lađa Saint Nicolas! Svaka je pakao.Pune su Francuza koji su u njima tako gusto natrpani da se svake noći pokoji zaguši.Marijana iznenađeno ustanovi da u glasu toga gorostasa zvuči neka vrstpritajenog gnjeva pa nije krila svoje čuđenje:- Pa Francuzi su neprijatelji! Morali biste se veseliti što su zatvoreni.Reklo bi se da Vas to boli.- Grom i pakao! - započne Black Fish ali se odmah svlada i završi - Ja sampomorac, a ne tamničar, a oni su također pomorci.Marijana je smjesta shvatila.- Htjeli biste reći... da ćete pomoći jednome od njih da pobjegne.- Zašto ne bih pomogao? On je kao i ti. I on plaća. I tebi pomažem dautečeš. Uostalom, čuvaj za sebe svoja pitanja. I dosta razgovora! To binas moglo odati. Šuti!Marijana nije dalje pitala. Dobro je shvatila da na brodu mora slušatipoput svake djevojke, pa da je čak i u nepovoljnijem položaju od drugihjer mora bježati i jer se mora kriti. Mora šutjeti i ponizno primati što jojšalje sudbina... pa čak i surov postupak jednog propalog gusara...Njezinu pažnju doskora na sebe skrene neobična pojava. Nešto je po vodidolazilo prema njima. Činilo se da puže. Nije mogla raspoznati što je.

59 Brodovi u raspremi na kojima su u to vrijeme bili zatvoreni francuski mornari

~ 61 ~

Sasvim uz nju iznova odjekne galeblji krik što ga je proizveo Black Fish teumalo što nije vrisnula od straha. U nejasnom obliku rasprostranjenompo vodi bilo je nešto strašno užasno. Drhtavom rukom pokaže na tuprikazu i promrmlja:- Tamo!... Vidite li?- To je on! Šuti!Oči mlade djevojke već su se dobro privikle na tamu pa je sad moglavidjeti da je to zaista oblik nekog čovjeka. Možda bi još štogod pitala daje oprezni Black Fish nije preduhitrio i tiho joj šapnuo:-Pontoni su usidreni u sasvim muljevitoj dražici. Na samom smo rubujezera tekućeg kala koji je smrtonosan... Pokuša li tko da u njemu stane,glib će ga upiti...Marijana je zašutjela od strave. Oči su joj od straha postale veće.Zebnjom je pratila bjegunčevo mučno naprezanje. Prva lađa nije biladaleko, a ipak se činilo da je razmak golem... Prijetila je opasnost da neotkriju bijeg ili da studena voda ne ukoči udove zatvorenika koji bježikroz gustu blatnu kašu...Taj čovjek nije smio biti otkriven na bijegu jer bi s njime uhvatili i nju! Onmora uspjeti kako bi i ona izvukla živu glavu... Divila se odvažnosti togačovjeka koji se za slobodu izlaže opasnosti od strašne smrti u ljepljivojdubini smrtonosna mulja.Black Fish nije se više na nju obazirao. Nagnuo se preko oplate koliko jemogao i pružao bjeguncu dugo veslo. Još se jednom oglasio poput galeba,a zatim Marijana začu kako šapće na francuskom jeziku:- Onda, mali! Još se malo pomuči... Evo, tu si!Sad se više uopće nije čudila. Ova je noć bila posve nestvarna i vansvakog vremena. Te je noći bilo još najmanje neobično što se jedan stariengleski gusar izražava na Voltaireovu jeziku! Nijedna knjiga nije pričalao sličnim stvarima, pa čak ni Robinson gosipodina Defoea60.Čula je ubrzano, zasopljeno disanje i prigušeno, nerazumljivo zazivanje.Zatim se brod nagne na jednu stranu. Black Fish se protegnuo izvlačećinešto teško, ljepljlivo i mokro. Činilo se da nešto vadi i vuče iz morskedubine. Zatim se to nešto izvalilo na dno brodice te je tamo ostalonepomično. Da nije taj čovjek tako bučno disao, možda bi Marijanapomislila da je mrtav. Ne gubeći ni časa, Black Fish zgrabi ga za noge iodvuče prema kabini. Marijana se opet iznenadila kad je čula kratkirazgovor na francuskom jeziku:- Nije bilo previše teško, zar ne?- Ne! Bilo je i gore, ali treba što prije odatle kidnuti. Mislim da meprimjetilo jedno njuškalo kad sam odlazio. Bože moj, kako je hladno!- Evo, zamotaj se u to! Kad se osušiš, dat ću ti odijelo. U čuturici ima iruma... Pokušaj spavati. Olazimo. Doskora će plima početli opadati.Marijana je primijetila da ispod dna brodice nešto treperi i da bi šalupamogla zaglibiti. Činilo se kao da se ispod broda nešto kreće i napinje.Black Fish opet se pojavi na krmi. Odriješi privezu, zgrabi veslo i snažnim

60 (1669-1736), pisac čuvenog romana Robinson Crusoe

~ 62 ~

zamahom odgurne brod od starog gata. Bilo je krajnje vrijeme. Napontonu letjele su luči amo tamo poput malika61. Između rešetaka nadgrotlom štive pojavi se svjetlo u kome su se vidjele crne sjene koje sumahale rukama. Pojavile su se i nejasne slike vojnika koji su vukli svojeoružje. Šalupa se jednim pokretom vesla oslobodila gliba, otisnula se,oplovila srušeno kamenje s gata i našla se u matici Tamara. Black Fishprionuo je uz svoje veslo i bjesomučno veslao pa je laka lađa uz pomoćstruje hitro letjela. Marijana je kao začarana promatrala Black Fisha kojije radi0 poput izvanrednog ljudskog stroja. Činilo se da brodica njegovomzaslugom usprkos svojoj težini ima silnu pogonsku snagu. Brod jedoplovio usred ušća i upravo oplovio svjetionik kadli iza njega odjeknetop. Black Fish prokune ne nastojeći da snizi glas:- Grom i pakao! Bijeg je otkriven. Sva je sreča što se diže vjetar.Vjetar se uistinu digao. Tako je strašno dunuo da se Marijana prepala.Ušće odjednom postane beskrajno široko. Strme obale razbježaše sesvaka na svoju stranu ostavljajući među sobom široko more po kome suvalovi dizali vrutke pjene. Nepokolebljivi Black Fish digne jedra i zgrabikormilo. Jedro je od nagla vjetra prasnulo i pobjedonosno se nadulo.Šalupa poskoči i poleti prema otvorenom moru. Kad je prešla zadnjuplutaću, pojavila se široka pučina. Topovska lika izgubila se u huki vjetra.Snažni vjetar gušio je Marijanu. Poviknula je:- U pravoj smo oluji!- Zar je to oluja? Ha, ha! - nasmije se Black Fish - Moja djevojčice! Kadbudeš vidjela pravu, zapamtit ćeš! To je upravo pogodan vjetar koji ćenas dobro tjerati našim putem, a dosta je jak da oduzme volju obalnojstraži da nam se prilijepi za guzove. Nemoj govoriti da se bojiš! Lijeposam te upozorio.- Ne bojim se - ljutito odvrati Marijana - A da to dokažem, spavat ću tu napalubi.- Bolje bi bilo da uđeš u kabinu.-Ne!Nije htjela poći u kabinu. Tamo je bio onaj neznanac, odbjegli zatvoreniks pontona, koji je svakako bio razbojnik budući da je jedan od strašnihNapoleonovih Francuza. Radije će podnositi grubost vjetra i zapljusnevalove nego da mora biti u društvu čovjeka zbog čije nazočnosti na brodusve više osjeća vlastito poniženje. Ta između bjegunca s pontona inekadašnje vlasnice Selton Halla i nije bilo razlike. Sada, kad je još samotrebalo čekati da se pojavi francuska obala, svladao je Marijanu umor.Bila je tako umorna da bi mogla spavati i u lokvi. A na nju je svakakodjelovao i rum na koji nije bila navikla.- Čini što ti je volja - odsiječe Black Fish - Uhvati ovo i umotaj se dobro!»Ovo« je bilo staro platno jedra, na opip vrlo grubo, ali suho i dostagusto te je bilo gotovo nepromoćivo. Marijana se uz osjećaj zahvalnostiumota u njega i u njemu napravi brlog u kome se ugnijezdila. Smotana uklupko, poput mačke u košari, položi glavu na smotak konopaca, sklopi

61 Mali zli dusi, koji se javljaju kao nemirni plamički nad nekim močvarnim predjelima

~ 63 ~

oči i odmah utone u san.

Čim je Marijana otvorila oči, ugleda nad sobom prijazno lice. Fine imuževne crte bile su okružene zlatnožutom bradom, a bistre su se očisjale od divljenja. Isprva je mislila da je to nastavak sna koji ju je načasvratio u Selton Hall, u njezin još tako blizi svijet. Ali ovaj svijet, u kojemje bilo i to lice, bio je vrlo daleko od mirnog i spokojnog engleskogladanja. To je bio drugi, uzbudljiv, pokisao svijet sa sivim nebom kojeg supotpuno prekrili gusti, tmasti oblaci, bio je to svijet slane prskavice izaleđenih pjena koje su u kitama otpadale s kresta uzburkanih valova.Bio je to vodeni svijet kojim je vladao glomazan lik Blacka Fisha... Stajaoje na krmi Galeba držeći čvrsto u rukama kormilo. Bio je strašan i čudanpoput Neptuna iza teškoga sna...Čovjek sa zlatnom bradom ispruži ruku. Oklijevajući dodirne jednimprstom mokro, Marijanino lice i prošapće kao da ne vjeruje u ono što vidi:- Žena!... Prava žena! Dakle još ih ima!Gromki smijeh Blacka Fisha zaori povrh njegove glave nadglasujućivjetar.- Haha, haha! Ima tih, ima tih božanstvenih žena! Pa i više nego bi ihtrebalo poradi mira dobrih momaka kakvi smo ti i ja! Ostavi se toga,momče!- Mora se priznati, vrlo je lijepa.- Lijepa je, dakako, ali ti ne bih mogao reći koliko vrijedi. Pričala mi je daželi ići u Francusku radi nekog momka, ali znam da mi je lagala. Neka meobjese ako je k meni nije dotjerao strah. Ona se boji, od nečega bježi,možda od policije... Bit će da je kradljivka. Svojom je njuškicom sigumoprekopala kesu nekog otmjenog gospodina, pa joj je sada policija zapetama.Marijani je uspjelo da šuti dok je trajao razgovor između dva muškarcavođen na francuskom jeziku. No kad je čula da Black Fish sumnja dakrađe, nije mogla izdržati. Zbaci sa sebe platno za jedro i na istom jezikubijesno odsiječe:- Nisam kradljivica i zabranjujern da me vrijeđate. Za to Vam nisamplatila.Oba muškarca raskolače oči od iznenađenja. Black Fish je načas izgubiovlast nad kormilom.- Lopovice, pa ti govoriš francuski!- Zašto da ne? Zar je to zabranjeno? - zajedljivo će ona.- Ne!... Ali to si mi mogla već prije reći.- Ne znam zašto. Ni Vi meni niste rekli da znate taj jezik... i to bez ikakvastranog naglaska. Poštene mi riječi, reklo bi se da ste iz Francuske.- Pošteno si isplazila jezik, lijepa moja kćeri -progunđa Black Fish - Dasam na tvom mjestu, ne bih bio tako nabusit, jer... šalu na stranu... ništame ne priječi da te ne zgrabim za šiju i ne turnem preko palube. Sve mi sečini da si neobična djevojka. Tko može svjedočiti da nisi uhoda?

~ 64 ~

Srdžba je spriječila Marijanu da se ne prepadne.- Nitko - odbrusi - Ako Vas je volja da me bacite u more, nemojte seustručavati. Učinit ćete mi uslugu. Samo žalim što sam se u Vamaprevarila. Smatrala sam da ste krijumčar. A Vi ste po svoj prilicirazbojnik!- Grom te spržio, prokleta...Black Fish pocrveni od bijesa, ispusti iz ruke kormilo i htjede navaliti naMarijanu. Izbjeglica iz pontona baci se na njega uz opasnost da ga BlackFish obori preko palube u more. Snažno je odbijao gorostasa koji jeMarijani prijetio stisnutom šakom.- Dosta je, Nicolas, smiri se. Valjda nisi poludio? Zar ne vidiš da je to jošderište? - umirivao je momak gorostasa.Black Fish se zaista na to smirio, a izbjeglica s pontona obrati se Marijanii prijazno je upita:- Mala, koliko ti je godina?- Sedamnaest - nevoljko odgovori Marijana i odmah doda: - Zašto gazovete Nicolas?Momak se stane smijatli pokazujući bijele, čvrste i zdrave zube.- Pa kad se tako zove. Zar misliš da su mu već na krštenju dali ime BlackFish? A kako se ti zoveš?- Marijana?- Lijepo ime - reče povlađujući glavom - zar samo Marijana?- Marijana i ništa više! Uostalom, što Vas to zanima? Ja Vas nisam pitalaza ime, iako bih htjela znati tko ste.Momak se uspravi i svečano se nakloni, što je smiješno djelovalo jer jeimao preširoko odijelo u koje ga je utrpao Black Fish.- Zovem se Jean Le Dru, rođen; sam u Saint-Malou... mornar podzapovjedništvom Surcoufa62 - prostodušno i ponosno odvrati momak.Marijana je jasno zapazila kako je ponosno izrekao ime svogazapovjednika. Nije znala tko je Surcouf, ali je nesvijesno osjetilasimpatiju za tog momka, nasmiješila mu se i rekla:- Mislila sam da ste jedan od Korzikančevih ljudi!Le Dru se uspravi, namršti čelo i primjetljivo uvrijeden odmjeri mladuženu.- Surcouf je u njegovoj službi, a ja služim Surcoufa. Pmmjećujem da mikažemo Car kad se govori o Napoleonu.Le Dru nije htio dalje razgovarati. Otišao je do Black Fisha i sjeo porednjega. Marijana je shvatila da je povrijedila njegovo uvjerenje pa se usebi pokajala što je tako nespretno postupila. Ni sama nije znala što ju jenatjeralo da se uvredljivo izrazi o čovjeku koga je Le Dru vrlo svečanimtonom nazivao Carem? U čudu je ustanovila da Black Fish nije reagiraokao pravi Englez. Za vrijeme kratke borbe riječima između Marijane i LeDrua nije se Black Fish maknuo od kormila uz koji je opet sjeo kad sesmirio zbog uvrede koju mu je nanijea Marijana. Stalno je zamišljenopromatrao nebo i more. Marijana se pitala je li Black Fish zaista pravi

62 (1773-1827), gusarski je napadao engleske brodove i postao najbogatiji francuski brodovlasnik

~ 65 ~

Englez. Tako je čisto govorio francuski da bi se moglo opravdanoposumnjati u njegovo englesko podrijetlo.Marijana je ostala sama. Navukla je na sebe nakvašeno platno, uvukča seu njega kao u neku ljušturu i nastojala je zaspati, ali mje mogla...Valovi uzburkanog mora potresali su brod koji je na njima plesao što jeMarijana sada jasno zapazila. S one strane oplate broda sivi su se valovičas udubljivali kao da se ispod jedrenjaka otvara more a čas su se dizali inadimali pod udarcem vjetra. Obzor je nestao. Više nije bilo morskihptica, ni obale na vidiku, ni najmanje hridi. Vidjelo se samo golemo sivomore po kome je srtala šalupa napetih jedara koji bi svaki čas moglipući... Marijana ustane, ali posrne prema natrag i sklopi oči. Odjednom juje spopala muka. Imala je osjećaj da će umrijeti, da se sve pod njom rušii da joj sva utroba sudjeluje pri svakom pokretu broda. Budući da nikadnije bila bolesna, nije shvaćala što se to s njom zbiva. Ponovo se htjelauspraviti, ali joj opet dođe slabo te bez snage klone na palubu.Osjetila je da su je zgrabile dvije ruke, da je dižu i da joj stavljaju na ustanešto hladno.- Zar Vam nije dobro? - začuje kako joj na uho govori Jean Le Dru - Pijte!To će Vam dobro djelovati.Prepozna oštar i jak miris ruma i mehanički proguta jedan gutljaj. Njezinse prazni želudac pobuni protiv alkohola. Odgurne ruke koje su jeobuhvatile, uplašeno otvori oči i naglom se kretnjom baci na oplatuisturivši glavu izvan nje. Dok su joj grčevi prevraćali želudac, Marijana jezaboravila na svako dostojanstvo. Niije hajala što je more snažnozapljuskuje jer joj je to donekle i godilo. Prilijepila se uz oplatu ipovraćala. Jednom je rukom obuhvatila Jeana Le Drua koji se mučio dapridržava Marijanu da ne padne preko oplate. Kad je mučnina neštopopustila, zabaci se natrag posve obnemogla. Da je Bretonac nijezadržao, bila bi se poput krpe složila na pod. Gotovo majčinskim obziromblago ju je polegao na platno u koje ju je umotao što je bolje mogao. Čulaje prigušeni glas Blacka Fisha:- Nisi joj smio dati piti. Mora da de gladna.- To je najljepši napadaj morske bolesti koji sam ikada vidio! - odvrati LeDru - Čudilo bi me kad bi sada mogla progutati i najmanji zalogaj.Marijana nije mogla sudjelovati u razgovoru. Pazila je da li popušta naglai gadna bolest koju nije poznavala, osluškivala je najmanje reakcijesvojega tijela, pa se gotovo nije usudila ni disati. Bolest je popustila samona par minuta, jer je opet nastupila mučnina. Marijana je nemoćnopodlegla gadnoj morskoj bolesti.

Kad je zanoćilo, vjetar se pretvorio u snažnu oluju. Tad se Marijaninamučnina začudo smirila. Pokreti broda posrtadoše tako jaki da suzaustavili gadno treperenje njezine utrobe. Konačno se izvukla iz teškemuke koja ju je stigla toga paklenog dana. Ali je nastupila drugatjeskoba, došao je strah.

~ 66 ~

Kad se izvukla na palubu iz uske kabine u koju ju je smjestio Jean Le Druda bi bila na suhom, Marijana pomisli da joj se na glavu ruši cijeli svijet.Po crnom nebu letjeli su tmasti oblaci, a more je odasvud treskalo. Obamuškarca spustila su jedra, te je brod plesao kao pluto na vodi kojaključa. Brod je povremeno uranjao u zid magle za koju se nije znalo da lije pala s neba ili je rođena od morske pjene koju je mlatio bijes. Čim jebrod izašao iz jednog maglenog zida, odmah je naletio na drugi. Reklo bise da je neka golema ruka zgrabila malu šalupu te da je poput lopte bacakroz oluju, da je neko vrijeme pušta i da je zatim opet grabi i još daljebaca.Marijanu je više od crnog neba i uskipjelog mora plašio izraz lica obojicemornara. Kroz valove koji su sa svih strana skakali na brod zapazizabrinuto i zgrčeno lice Blacka Fisha koji se savitih leđa prikovao uzkormilo. Zabrinuto i napeto bilo je i lice Jeana Le Drua koji je skupljaojedra usprkos vodi koja ga je zapljuskivala. Oba su bila sasvim pokisla.Blacka Fish opazi mladu djevojku i zaurla u vjetar:- Ostani u kabini. Ovdje nemaš posla. Samo ćeš nam smetati, a izlažeš seopasnosti da te more odnese.- Ugušlit ću se u kabini - vikne Marijana - Radije ću ostati ovdje.Jean skoči prema njoj, obuhvati je obim rukama i htljede je prisiliti dauđe u kabinu. No uzalud... Marijana se opirala i priklještila se uza nj…- Molim Vas, dopustite da ostanem s Vama. Strah me je kad sam sama.Vodeni mlaz presiječe joj riječ. U hip oka bila je mokra od pete do glave.Još se čvršće prilijepila za Jeana Le Drua. U taj se čas začuje strašan krik.Magluština se rascijepila i upravo pred pramcem broda iskrsla je strašna,neizmjerno visoka crna litica. Kormilairov urlik udružio se s kricimanjegovih suputnika.Jean nesvijesno jače pritegne Marijanu uza se. Uvjerena da joj dolazizadnji čas, mlada djevojka sklopi oči i utisne lice u rame svoga druga.Momkov je zagrljaj bio čvrst, upravo ju je umirivao, te je u čuduustanovila da joj se strah smanjuje. Za koji čas umrijet će u rukamaposve nepoznatog čovjeka, no to u biti nije bilo važno. Budući da jesudbina htjela da joj život besmisleno utone u nepoznato, možda je idobro da to bude ovako. Voljko se osjećala na grudima toga muškarca...Odjednom se osvijesti. Zar sanja ili su se zaista dvije vrele usne pritisnulena njezine sjepoočice?Nije došlo do očekivanog sudara. Blacka Fish je snažno ispravio pravac, tese mali brod naglo okrenuo da su Marijana i Jean izgubili ravnotežu izakoturali se po podu. Marijana otvori oči. Blistava stijena grebena polakoje klizila mimo broda koji ju je u zadnji čas izbjegao.Marijana je čula kako Blacka Fish sočno kune iza njezinih leđa.- Što jeto bilo? - upita Jean Le Dru.- Mislim da su to Doverske Stijene63 - odgovori Black Fish - Nisam senadao da smo im se približili. Fino smo izmakli!Da se ohrabri, Black Fish zatraži da mu dodaju bocu ruma. Proguta

63 Na jugoistočnoj engleskoj obali, jedno 30 km daleko od Francuske

~ 67 ~

gotovo punu veliku čašu ruma i opet se dade na upravljanje brodom kojije, oplovivši liticu, ponavo zaronio u debelu zavjesu vodene magle. Jeanse zabrinuo i to nije skrivao.Kaka to da smo došli do Dovera? Pa to nije naš smjer?- Svatka radi ono što može i kako može - promrmlje Black Fish - Kompasse nešto pokvario.- Neka nas onda štiti Blažena Djevica i sveta Ana d'Auray!Pobožna želja nestala je u vjetru koji je podvostručio žestinu. Velikimorski val skoči preko palube i presiječe dah Marijani koju je Jean vukaoprema kabini. Black Fish ostade sam stojeći uspravno na oluji poputAtlasa64 koji na svojim ledima nosi nebo.

- Spašeni smo! Vidim ,brod ravno pred nama!U glasu Black Fisha bio je prizvuk trijumfa i olakšanja. Njemu sepridružiše glasovi Marijane i Jeana. Već su nekoliko sati naslijepo lutalipo vjetru i kiši. Položaj Galeba postajao je sve opasniji. Nekih dvjestametara daleko od zlosutnih Doverskih Stijena oštetila je kormilopodvodna litica koja se dizala do morske površine. Pokušali su dignutijedra, ali ih je odnio strašan udarac vjetra koji je razbio i srušio jarbol.Slijep, ogoljen i abezglavljen plovio je kud su ga nosili rezularenii valovi.Marijani je bilo najteže kad je vidjela da Black Fish napušta kormilo i daje došao da pored nje i Jeanea legne. Od odlaska iz Plymoutha bila senavikla da u gorostasnom pomorcu vidi neku vrstu morskog boga sraslogsa svojim brodom i morem. Brod je bio čvrst, pa ga je ipak oluja teškooštetila, ali je Marijana mislila da je Black Fish neuništiv. Teško joj je bilokad je vidjela da je i on utučen, pa je primijetila:- Došli smo, dakle, dotle da napuštate kormilol Pomorac je slegnuoramenima i progunđao:- Što mogu drugo raditi? Zar da veslam? Kad bi to bila glazba za Vašeuho, pokušao bih. Više nisam u mogučnosti pokrenuti taj prokleti brod.Ostaje nam da se predamo u ruke Providnosti.Ljutito navuče na oči svoj neobični šešir sasvim nakvašen vodom kao daće spavati, ali je pažljivo vrebao ispod oboda šešira s koga je kapalavoda. Doskora je otkrio stražnja svjetla nekog broda koji je u njihovojsadašnjoj situaciji bio blagoslov s neba.- Spašeni smo! Spašeni smo! - uzbuđeno je ponavljala Marijana - Spašeni!Jean je odmah smirio njezino oduševljenje.- To ćemo još vidjeti! - mrmljao je - Najprije treba znati kakav je to brod.To može biti i neki gusarski brod koji nas neće htjeti primiti. Mi smo slabalovina! A može biti i engleski brod koji će me lijepo otpremiti natrag napontone.Marijana nije mogla vjerovati da bi po takvoj crnoj i strašnoj noći bilo kojikapetan mogao biti tako bezdušan da hladnokrvno preda propasti trojenesretnih putnika s jednog malog ribarskog broda. Oči su je pekle od

64 Titan u grčkoj mitologiji

~ 68 ~

morske soli, a tako je bila pokisla da naprosto nije mogla ni zamisliti štoje to suhoća te je zaneseno gledala dvostruku zvijezdu koja je pred njimaplesala u tami i koja ju je podsjećala na velike brodove što ih je vidjela uPlymouthu. Svjetla su djelovala umirujuće poput svjetiljaka na toplusvratištu smještenom na rubu zimom sleđene šume. Marijana jebeznadno žudjela da uteče iz tog vodenog pakla, od vjetra, od studeni iod straha. Bila je poput prestravljenog djeteta koje traži i najslabijuzaštitu, najneznatniju pomoć i bilo kakvu nadu samo da smanji strah...ida joj ne bude tako hladno!- Vjetar nas tjera prema brodu - progunđa Black Fish koji se uhvatiooplate i pomno pretraživao noćni mrak. Odmah zatim glasno zaviče:- Mora da smo u blizini neke luke. Vidim jedno drugo svjetlo na našemdesnom boku.Napregnuto je motrio u smjeru svjetla koje se pojavilo, dok se Marijanasva u strahu bacila u naručaj Jeanu. Noć je ujedared postala vedrija, pase vidjelo kako su dvije velike hridi ludom brzinom minule pored desnogboka. Oštećeni brod jurio je poput vjetra. Brodska svjetla približavala suse vrtoglavom brzinom. Doskora su se na nebu jasno zapazili crni obrisibroda. U to se između dva oblaka provuče tanka mjesečeva zraka idodirne vodu koja je ključala. Ocrtao se tragičan oblik velikog trgovačkogbroda. Činilo se da je sav u magli od vodene pjene i da je pijan. Pjena jezviždeći prolijetala oko njega, na crnim jarbolima koja su stajala poputokljaštrenih stabala visjela su razderana jedra poput neupotrebljivihmokrih krpa. Istodobno se s druge strane brodice pojaviše golemeblistave stijene fantastičnih oblika koje su bile sasvim blizu. Po njima jeplesalo ono drugo svjetlo što ga je Black Fish smatrao znakom neke luke.- Obalni gusari, sv...!Jean Le Dru je tako snažna kriknuo da su Marijani pucali bubnjići.Sav se tresao od srdžbe i bjesno mahao stisnutom šakom prema obalikaja je postala novom zamkom.I Marijana je drhtala i treperila kao i sam brod. Sad je osjetila još većusimpatiju za tog momka. Njezino je srce sudjelovalo u njegovoj srdžbi, au svakoj žilici svojega tijela osjetila je Jeanovo uzbuđenje. U taj su časizbjeglica s pontona i kći markiza d'Asselnat postali kao nekim čudomgotovo jedno biće. Uzajamna povezanost koja se rodi u času zajedničkeopasnasti neobično je čvrsta!Jean je bijesno i ogorčeno nastavio govoriti:- Obalni gusari privežu svjetiljku za rogove krave koju vode po obali da bimornari kojima prijeti brodolom mislili da je pred njima neki drugi brod.To se dogodilo ovom velikom trgovačkom brodu, a njegova su svjelaprivukla nas... Gadovi!... Lešinari!... Kad se brod razbije na grebenimakojih tu ima u izobilju, skupljaju ostatke broda ili sami po njih dolaze nabrod, a ljude opljačkaju i poubijaju. Prokletnici!Marijana je htjela smiriti svoga brata po strahu te je nastojala zatomitisvoj vlastiti strah. Slutila je da Jean treba sve svoje sile sačuvati za onošto će doći. Nadala se da će joj on biti pouzdana zaštita. Gledajući

~ 69 ~

neodređeno crtu obale zapita:- Znate li koja je to obala?Black Fish odgovori smirenim glasom kao da se njega ne tiče opasnostkoja im predstoji:- To je jedno od najopasnijih mjesta na bretonskoj obali. Zovu gaPaganie. To je i pravo jer su tu stanovnici divljiji od samih pogana. To jetvrda i neobradiva zemlja, te stanovnici mogu živjeti samo od mora.Trude se da im ono bude osobito podatno. Ublaživši glas doda - Mislim,mala, da čemo ovoga puta svakako nastradati.Vrtlog pjene zahvatio je mali brod i oko njega zviždao. Oko trojenesretnika koji su se grčevito stisli rikala je sva draga sa svojim liticama.Uto strahoviti trijesak nadvlada huku oluje. U taj se čas zapališe vatre naobali i obilje svjetla poput požara rasvijetli tragičan kraj. Krici strahaprobili su noć miješajući se s praskom drva koje je pucalo. Golemo sezdanje trgovačkog broda podiglo uvis, a zatim se opet srušila uz gromkugrmljavinu te se bacilo na greben koji je bio viši od drugih. Marijana injezini suputnici čuli su kako se uz strahoviti prasak otvorila trupinabroda. Marijana je mogla raazabrati kako se na mostu i po jarbolu lađekomešaju male crne točke, a mogla je vidjeti i likove koji su držali zublje ikoji su u različitim smjerovima trčali po malom žalu. Zatim nije ništavidjela jer je i šalupa išla svome kraju i jer ju je zahvatio ludi strah. Dosada ju je zaokupljala tragična veličanstvenost prizora što ga je pružaobrod koji se razbijao o greben, ali sad je u punoj mjeri shvatila i svojusmrtnu opasnost. Izbezumljena od straha motrila je crnu vodu koja seposve blizu nje divlje pjenila, koja će je za koji čas progutati...Još se uvijek grčevito držala Jeana. U taj čas sjeti se tete Ellis s kojom ćese doskora sastati, a i Francisa i Ivy... Da li će se ljudski sporovi nastavitii s one strane? Ali to sada nije mnogo značilo. Važnije je bilo pitanje da liće dobiti oproštenje grijeha, hoće li joj Bog oprostiti dva nehotičnazločina što ih je počinila. Sama je sebi rekla da će zatvoriti oči da više negleda strašan prizor brodoloma. No prije nego će to učiniti pogledamornara koji ju je grlio. Činilo se da je postao kipom. Uzdignute glave,mramornog lica gledao je brod koji propada. Marijana osjeti kako mu utijelu trepere sve žilice. Zapazio je njezin pogled i kao da se probudio izsna, u tren oka zgrabi je za ramena.- Jeste li učili plivati? Vjerojatno niste. Djevojke Vaše zemlje to ne uče... -zdvojno poviče Jean.- Ali ja znam plivati. Dakako, u rijeci, a ne u moru - odgovori Marijanadršćući. Bradom pokaže na razbješnjelo more.- Ako je tako, možda ćete se izvući - začuje tik do sebe grubi glas BlackaFdsha.Marijana je tek sad potpuno shvatila što znači riječ plivati i od nje seprepane kao da je nije nikada čula. Grčevito se uhvati za Jeana.- Znam plivati... ali se bojim... strašno se bojim. Zaklinjem Vas, neostavljajte me, ne napuštajte me! -Bez Vas ću zacijelo propasti!Nježnost prelije zgrčeno mornarevo lice. Pred strahom te mlade djevojke

~ 70 ~

zaboravio je svoju vlastitu tjeskobu. Mislio je samo na to kako bi njuspasio... Oči koje su ga zaklinjale bile su tako lijepe... lice koje mu seobraćalo bilo je tako ljupko... da je u sebi osjetio deseterostruku snagu.Žestoko je privine k sebi.- Neću Vas ostaviti! Držat ću Vas uza se!... Držat ću Vas uza se tako jakoda Vas more neće moći odnijeti...- Nemoj ništa obećavati! - gunđao je Black Fish - Kad si jednom u moru,snađi se kako znaš. Vrag me odnio ako nama dvojici ne pođe za rukom daje izvučemo... dakako uz pretpostavku da ćemo se i sami izvući...Jean nije slušao. Potaknut nesvijesnom žudnjom koja se u njemu rodilaonoga časa kad je ugledao Marijanu, priljubi svoje usne na usne mladedjevojke. Marijana načas zaboravi na strah. Poljubac je bio vrlo blag inježan.U taj se tren šalupa podigne kao da će uzletjeti, nagne se na bok, zatimse naglo sruši uz strašan prasak. Marijana i Jean strmoglave se u more.Žestina udarca rastavila ih je iz zagrljaja. Sva ustrašena našla se Marijanasama usred bijelih kresta morskih valova.Omamljena, zaslijepljena, počela je tonuti, ali je njezina želja za životomprobudila u njoj nagon životinje kad se nađe u pogibelji. Ni sama nijeznala kako je izronila. Pojavi se na površini pljujući vodu iz nosa i usta.Bila je živa, iako je mislila da će se udaviti. Iznenađeno ustanovi da sepribližava obali. Zahvati je visoki val i zabaci je. Načas se izgubio iz vidažal na kome su plamsale vatre. Po žalu su u svim smjerovima trčali ljudikoji su bezumno vikali. Neki su bili potpuno goli usprkos studeni, bacalise u more oboružani dugim čakljama kojima su privlačili na žalnaplavljene predmete i krhotine s broda. Bilo je to pakleno privđenje. Duhjoj je bio zamućen strahom i umorom, pa je Marijana pomislila da tomožda ipak nisu živi ljudi nego zli dusi... Između dva vala koja su seneprestano na nju rušila uhvati malo čistog zraka i očima potraži svojedrugove. Začas se opet na nju sruči cijela gora pjene i proguta je. More juje valjalo poput školjke tjerajući je prema žalu da je začas opet odbaciprema pučini pa opet vrati... Valovi su je upravo drobili da bi je to lakšeprimili u svoje vodene dubine. Možda će uskoro doći smrt i završitinjezinu muku i bezizglednu borbu.Iznenada osjeti žestoku bol u boku. Krikne u smrtnoj muci i izgubi svijest.

Kad je Marijana otvorila oči, bila je u vlasti zlih duhova. Dva su muškarcabezobzirno s njom postupala. Jedan ju je po svem tijelu opipavao, drugije trgao s nje odjeću. Pod golim leđima osjeti hladan pijesak. Britka bolpekla je njezin bok što ga je ranila čaklja kojom su je izvukli na obalu.Ponovo zatvori oči da ne gleda strašan prizor. Nad nju su se nadvila dvamuškarca dugih kosa i prljavih lica zaraštenih čupavom bradom. Zvjerskesu je oči divlje gledale. Onaj koji je s nje trgao odjeću bio je potpuno gol.Njegove snažne mišice bile su pokrivene gustom crnom dlakom. Dok su jeskidali i pipali, groktali su poput životinja. Vođena slijepim nagonom

~ 71 ~

pomislila je da joj je jedina nada u spas ako se pričini da je mrtva. Bilo jojje neizrecivo hladno. No dva se pljačkaša nisu zanimala za njezinozdravlje jer im je bilo stalo samo do njezine odjeće. Čula je kako supobjedonosno zagroktali kad su pronašli platneni džep u kome je čuvalasvoje skromna blago. Počeli su razgovarati na nekom čudnom jeziku kojinije razumjela. Odgonetnula je da se prepiru zbog zlata, biserja imedaljona Kraljevske Gospođe. Dočepali su se zadnjih ostataka onoga štojoj je preostalo, pa ipak nije Marijana osjetila potrebu da zaplače. Užasnose bojala, bilo joj je strašno hladno, bila je skršena te je mogla osjetitisamo grube tjelesne osjete. Počela se moliti Bogu da se ti ljudi zadovoljetime što su je opljačkali pa da odu i da je ostave na žalu.Tada se sjeti svojih drugova u nevolji, Jeana i Blacka Fisha. Gdje su moglibiti? Bili su pomorci, naviknuti na najgore oluje, pa su morali stići naobalu barem kada i ona, ako ne i prije. Nije ih vidjela. Bila je sama. Da suna životu, ne bi je prepustili rukama tih strašnih ljudi! Jean joj je obećaoda će nad njom bdjeti.. Poljubio ju je kao da je istinski ljubi... Da, svakakoje mrtav... Marijana je pomislila da joj više ništa nije ostalo...Bojažljivo otvori oči, ali tek napola. Dva su čovjeka bila nekoliko korakadaleko od nje i međusobno nešto razgovarala. Tamo dalje, na žalu pružaose prizor kao iz najstrašnijeg sna. Posvuda su ležala tijela što ih je moreizbacilo. To su bez sumnje bili mornari s trgovačkog broda. Jedni su većbili mrtvi, a drugi još živi. Gusari su nemilosrdno ubijali i klali preživjelemlateći ih kratkim toljagama ili noževima. Tamo na moru je brod nagrebenu s golemom ranom na boku dovršavao svoju smrtnu borbu.Marijana se sjeti priča o brodolomu što ih je nekoć čitala. Nije mogla naćiusporedbe s ovim što je sama doživjela. Sjetila se Virgirnje koja je radijepošla u smrt nego da skine haljine. To je bila prava glupost! Zar i samanije sada gotovo posve gola u rukama ovih ljudi?Vrativši se stvarnosti mlada djevojka ustanovi da ju je more izbacilo nakraj dugog žala. Sasvim blizu nje bile su stijene u kojima bi se moglasakriti. Dva pljačkaša bila su zauzeta razgledavanjem svojega plijena imeđusobnom prepirkom kome će što pripasti pa možda neće na njuobratiti pažnju... A ona je zebla na ledenom vjetru! Počne polaganopuzati. No čim se pokrenula, pljačkaši su primijetili njezinu kretnju. Obasu muškarca u jednom hipu bila kod nje. Marijana ponovo osjeti da jeposve nemoćna. Raskolačila je oči od straha kad je vidjela kako jedan odtih ljudi, i to onaj koji je bio odjeven, vadi iza pasa dug širok nož na komeje vatra osvjetlila krvave mrlje. Već se nagnuo na nju da joj presiječevrat. U taj čas nešto skoči sa stijene. Bio je to neki čovjek koji je povukaoprema natrag njezinog krvnika koji je izgubio ravnotežu te se zakoturaopo pijesku. Onaj je čovjek navalio na pljačkaša. Započela se divlja borba ukojoj je pljačkaš imao prednost pred svojim protivnikom u kome jeMarijana prepoznala Jeana Le Drua. Onaj drugi razbojnik pritisnuo jerukama Marijanu na zemlju pa je bespomoćno pratila borbu. Nadala se daće Jean ipak nadvladati. Jean se izvukao iz morskih valova, tu je napijesku i bori se za nju s tim razbojnikom koji ima u ruci nož. Zašto se ne

~ 72 ~

pojavljuje golemi Black Fish koji bi lako svladao razbojnika?Jean je bio veći i vjerojamo jači od svojega protivnika. No, boravak napontonu Europa i nedavna borba s morskim valovima za goli životnažalost su ga oslabili pa je mladoj djevojci doskora bilo jasno da ćemladi Bretonac postati žrtvom gadnog razbojnika. To je uvidio i razbojnikkoji je držao Marijanu, jer je pobjedonosno groktao od zadovoljstva. ABlack Fish se još uvijek ne pojavljuje! Puna sućuti i straha Marijanapomisli da je sve svršeno. Gusar je već čučao nad Jeanom koji se uzaludmučio da olabavi stisak šake kaja ga je šćepala za grlo i davila. Marijanau strahu krikne na francuskom jeziku:- Milost! Nemojte ga ubiti!Čovjek odgovori cerekom. U to kao jeka na vapaj mlade djevojke odjekneoštri zarpovjednički glas:- Dosta, Vinoc! Pusti toga čovjeka!Gusar smjesta posluša te ispusti iz šaka Jeana Le Drua.Oba su se pljačkaša pokorno povukla, ustuknula su na glas koji im jezapovijedao. Iz mraka je izlazio neki čovjek poput zlokobne noćne ptice.Taj je morao biti gusarski poglavica. Bio je visoka stasa. Na sebi je imaoseljački haljeltak od ovčje kože, široke gaće od naborana platna stisnuteoko koljena i okrugli crni pusteni šešir. Kratke pletenice padale su mu sobje strane glave niz obraze. Veliki crni ogrtač visio mu je s leđa povrhseljačke odjeće, velike kožne rukavice štitile su mu ruke, a crte licanestajale su pod krinkom od crna baršuna. Od lica vidjela su se samosnažna usta kojima su spušteni uglovi davali izraz trajnog gađenja. Oči sumu bile neodređene boje, ali neobično svijetle. Marijana je vidjela da muse pogled zadržao na njoj i da je ispitivački promatra pa se zacrvenila odstida i skupi se stišćući ruke na grudima nastojeći prikriti svoju golotinju.Neznanac se hladno nasmiješi. Smiješak se nije odrazio u njegovimočima. Naglo skine ogrtač s leđa pa ga dobaci mladoj djevojcizapovijedivši dvojici gusara:- Odvedite je!- Zatim pokaže rukom na Jeana Le Drua, koji je pred njim stajao zadahtani dršćući od nedavne borbe i prezirno dobaci:- Ubijte ga!Marijana hitro prebaci na sebe ogrtač, koji je mirisao na sporiš što je bilosasvim neobično za obalnog gusara, te upravo htjede moliti milost zaJeana, ali je on preteče. Jean je s gorčinom u glasu rekao:- Ako si došao ovamo samo za to da naložiš svome sluzi da me ubije,zašto mu to nisi prije dopustio?- Bilo je to posve nehotično. Možda zbog vriska ove djevojke. Pa i borio sise dobro. Htio sam vidjeti tko si.- Nitko... ili ništa, kako ti je drago. Francuz, Bretonac kao i ti... Neshvaćam zašto naređuješ da me ubiju.Marijana je izvan sebe pratila razgovor dvojice muškaraca. Sve joj sečinilo posve neobično i nevjerojatno. U knjizi sudbine bilo je pisano da ćesve što joj se mora dogoditi biti nejasno i nesuvislo poput ružnog sna. Zar

~ 73 ~

je ona, Marijana, zaista tu na žalu, odjevena samo u ogrtač što joj ga jedobacio neki lupež, zar to ona uistinu sjedi na stijeni u nekoj bretonskojuvali, zar je nju šibala oluja, zar to uz nju stoje tati kroji su vrebaii naotpatke s razbijenih brodova, zar to zaista pred njom čovjek s crnombaršunastom krinkom raspravlja o životu ili smrti sa čovjekom, koji jepobjegao s engleskog pontona? Kad je bila mala, pričala joj je Jenkins,koja je obožavala svakojake pripovijetke, mnoštvo basnoslovnih priča opustolovinama koje su nekoć doživjeli nesretni stvorovi koje je sudbinauporno progonila. I drugi su pričali o strašnim stvarima što su se dogodileu Francuskoj otkad je poludjeli narod u moru krvi utopio svojenajplemenitije ljude i otkad je jedan častoljubivi Korzikanac zasjeo nacarsko prijestolje. Sve su joj to govorili... a i sama je koješta čitala, alinikada nije vjerovala da bi se baš njoj mogle dogoditi slične stvari.Marijana je osjećala da u njoj odumiru plemenita čuvstva, da se raspadagrižnja savjesti, da nestaje srama. Svakoga do dna duše potrese i izmijenisuočenje s mutnom životnam opasnošću i nesklapnošću. A ovo je bilozaista strašno surovo i krajnje opasno, ali sasvim nesuvislo i gotovoglupo!Jean i zakrinkani neznanac nastave razgovor.- Prvi je zakon u našem zanatu da ne smije biti svjedoka, da ne smije bitipreživjelih...- Lijepa li zanata! Obalni gusar!- Ne govori loše o tom zanatu. Od njega se dobro živi, a u ovo naševrijeme treba ga i cijeniti. Ostavimo to! Nudim ti dobru priliku. Zakuni seda ćeš biti naš i da ćeš mi vjerno služiti, pa ću te pomilovatli! Ti sijunačina, a takve je teško naći.Jean prezirno skupi ramena i reče:- Služiti? Zar tebi? Zar u tom poslu? - pokazujući rukom na opustošeni žal- Ti trebaš tate i koljače a ne mornare, a ja sam mornar, Surcoufovmornar!Marijana je i sada zapazila prizvuk ponosa u glasu. Počelo ju je zanimatitko je taj Surcouf na koga je Jean tako ponosan? Zakrinkani je čovjekočito znao tko je to, jer je grčevito stegnuo šaku i propištao kroz zube:- Morska lisica... »barun« Surcouf! Ropski Napoleonov sluga! Momče,potpisao si svoju smrtnu osudu. Dosta sam vremena s tobom izgubio!Bradom dade znak svojim ljudima i naredi:- Nastavite!- Ne! - krikne Marijana i, naglo istupi naprijed ne mogavši svladatinesvjesnu pobudu. Samo joj se jedna misao nametnula. Mora spasiti životonoga koji se za nju borio iako je iz svog skrovišta mogao mirnopromatrati kako ona umire, mora spasiti onoga koji ju je hrabrio i štitiona brodici za bijesne oluje, onoga koji ju je u predsmrtnom času poljubio!Objema rukama objesi se na rame zakrinkanog čovjeka. Imala je dojamda se vješa o komad željeza.- Ne, nemojte ga ubiti! On laže!... Ne zna što govori. On ne služi Surcoufanego mene... Nije htio ništa reći da ne biste saznali tko sam, ali ne mogu

~ 74 ~

gledati kako umire zbog mene!- Zbog tebe? - izvisoka upita neznanac. - Tko si ti?- Plemkinja poput Vas... jer Vi ste plemić, zar ne? To se razabire poVašem glasu, po Vašem načinu govora.Marijana ne bi ni za živu glavu znala reći što ju je navelo da tako govori.Možda je to bilo nadahnuće s neba ili pakla, ali bilo kako bilo pošlo joj jeza rukom da na sebe svrati neznančevu pažnju. Nešto joj je govorilo dase nije prevarila. U očima zakrinkanog čovjeka planula je iskra znatiželje.- Možda je doista tako. Znajte da me zovu Morvan i ništa više. Ali to štoste rekli još uvijek ne kaže tko ste Vi.- Zovem se Marijana d'Asselnat. Moj otac i moja majka poginuli su nastratištu jer su htjeti spasiti Kraljicu. I evo... - sjeti se neobičnog poklonaKraljevske Gospođe i još usrdnije nastavi:- Recite Vašim ljudima da Vam dadu ono što su mi ukrali. Naći ćete neštoengleskog novca, biserje moje majke i emaljni medaljon u kome jepramen bijele kose. Tu mi je dragocijenost poklonila Gospođa, vojrotkinjad'Angoulême. U njemu su vlasi Kraljice Mučenice.Slušajući zvuk vlastitog glasa Marijana se začudi da joj riječi teku sasvimprirodno. Sasvim je lako preuzela način govora fanatične političkeizbjeglice, iako se u onom svratištu u Plymouthu zauvijek odreklaemigranata koji su je u osobi vojvode d'Avaray okrutno odbacili. Činilo jojse dobrom ratnom varkom što se time poslužila da bi spasila jednogNapoleonovog vojnika... i vojnika onog Surcoufa koji je vjerojatno nekiglasovit čovjek. Po bijesu kojim je zakrinkani čovjek reagirao na imeSurcouf, Marijana je zaključila da neznanac mrzi i Napoleona pa je, dakle,pristaša smaknutog kralja i njegova zakonitog nasljednika.Bila je očito da se nije prevarila. Činilo se da će uspjeti jer je Morvanzapovjednom kretnjom dozvao k sebi onu dvojicu što su čvrsto držalaJeana šutke očekujući nalog da ga ubiju.Dovoljno je bilo nekoliko riječi na nerazumljivom jeziku, koji je očito biobretonski dijalekt, te je Vinoc, bacivši nezadovoljan pogled na Marijanu,predao svome šefu Marijanine ukradene dragocjenosti. Morvan bez riječiuzme biserje i turi ih u džep, zatim stavi medaljon na dlan i približi sejednoj vatri. Odsjev vatre rasvijetli zlosutni crni baršun iz kojeg su se očisjajile poput žeravice. Za to je vrijeme Marijana zabrinuto očima davalaznakove Jeanu jer se bojala da je čuo njezinu neistinitu obranu kojom gaje htjela spasiti. No, on nije ništa čuo. Okružen čuvarima izgledao je nasmrt umoran. Zatvorio je oči i leđima se naslonio na stijenu prepustivši sesudbini.Morvan se vrati Marijani, skiine šešir i duboko se i neobično elegantnonakloni.- Možete li mi oprostiti, gospođice d'Asselnat, zbog dočeka koji nije biobaš suviše udvoran. Shvatite, molim Vas, da ne možemo unaprijed znatitko sve može biti među brodolomcima. Ako biste htjeli prihvatiti mojuruku, imao bih zadovoljstvo i čast da Vas povedem u svoj dom u komebiste se mogli odmoriti… a potom ćemo razgovarati.

~ 75 ~

Marijana nije pitala o čemu će to razgovarati. Bila je sretna što je postiglada se Morvan barem na čas pokaže blagim. Prije nego što je prihvatilaponuđenu roku zapita:- A moj sluga? Nadam se da ćete ga pomilovati.Mlada djevojka razabere neugodan smiješak pod crnom krinkom.- To se razumije. Slijedit će nas. No, budući da je taj čovjek sumnjiv jer jenerazborito govorio, ostat će pod nadzorom.Obukao se i onaj goli pljačkaš, pa su on i njegov drug vukli Jeana Le Druakoji je očigledno bio na kraju snaga. Morvan ponovo pogleda mladogpomorca pa mirno i jasno naredi:- Dovedite ga u dvorac! Očuvat ću mu život jer je on sluga mlade markized'Asselnat koju su poslali naši prinčevi. Mom biti kažnjen jer je lagao.Zatvorite ga u sušu.Marijana je odmah shvatila da Morvan nastoji prezirnim riječima peckatiJeana kako bi ga naveo da je ulovi u laži. Stoga se opet ustraši. Bojala seda će mladi čovjek protusloviti, da će se nje odreći, pa će neopozivopotpisati smrtnu osudu na koju će Morvan staviti samo svoj paraf... Dotrčida Jeana i stisne mu ruke kolko je jače mogla.- Jean, budite mirni! Ništa ne koristi da lažete. Rekla sam tome plemićušta sam morala reći. Zašto da ludo žrtvujete svoj mladi život?Jean otvori usta da nešto odgovori, ali su ga Marijanine ruke tako usrdnomolile da je slegnuo ramenima i rekao kao da sam sebe grdi:- Dobro, gospođice. Imate pravo, ja sam glupan.Jean je Marijani dobacio pogled koji nije bio zahvalan već je izražavaoprezir. Marijana se sva naježi. Shvatila je da je u Jeanovim očima postalaneprijatelj, špijunka u službi emigranata jer ju je Morvan nazvaoposlanikom prognanih prinčeva. Prekinulo se njihovo prijateljstvo rođenou pogibelji! Ne znajući pravog razloga osjeti ljutu bol. Morvan ju jepromatrao. Stoga se namjerno nehajno okrene od Jeana da ne bi Morvanubila previše sumnjiva. Sama je znala da se plemkinja ne smije pretjeranobrinuti za služinčad... To je i Morvan primjetio kad je uvukla svoju rukuispod ruke koju joj je ponudio:- Draga gospođice, previše ste obzirni prema Vašem sluzi. Ne znam da lipravo činim šta ga ostavljam na životu. Previše Vam je stalo do njega.Marijana je shvatila da ne bi pomogla Jeanu kad bi se branila i da mora dokraja igrati ulogu koju je preuzela pa ravnodušno odgovori:- Teško se namjeriti na vjernog slugu, a baš emigranti nemaju te sreće.Jean je zaista vjeran sluga. Molim Vas, gospodine Morvan da me što prijepovedete u Vaš dom jer sam zaista umorna i strašno promrzla.Marijana nije više ništa govorila već se prepustila da je obalni gusar vodiu nepoznatu kuću. Osjećala je unutalrnju uzbuđenost jer joj Morvan nijeulijevao povjerenje. On je, doduše, priznao da je plemić, ali nije skinuokrinku. Hladnokrvno je ubijao, bio je obalni gusar koji krade i pljačka.Činilo joj se da je suviše spretno spustio u svoj džep njezinu bisernuogrlicu. Bilo joj je stalo samo do počinka i hrane kako bi obnovila svojeiscrpljene snage. Nije se uopće zanosila nepouzdanim nadama u

~ 76 ~

budućnost, nije se pitala što će Morvan s njome učiniti sutra, jer je bila udvoumici. Ako se sve dobro svrši i ako ih Morvan oboje pusti na slobodu,izgubit će Jeana, koji će svakako potražiti svoga Surcoufa, a ona ćemorati pronaći svoje rođakinje. A nije htjela misliti što će biti ako Morvanipak sazna da mu laže i da Jean nije njezin sluga...Na žalu su pljačkaši brodolomaca uz vatre gomilali plijen. Između žala inasukanog broda, koji je većim dijelom bio pod vodom, plivalo je jošdosta ljudi i svakovrsnih predmeta. Ljudi sa žala bacahu se u voduzahvaćeni ludom strašću koja ne pušta iz vida svoju lovinu. Oluja sesmirila čim je plima prestala. Utihnula je grozna buka valova koji su sejoš pred koji čas lomili o stijene u velikim kitama pjene. Nastala je tišinau kojoj se smanjila zanesena pohlepa obalnih gusara. Voda se počelapovlačiti. Po površini mora i po nebu proširilo se sivilo. Javila se zora.Morvan, koji se polagano uspinjao po strmom žalu vodeći pod rukuMarijanu, stane, izvadi iz džepa srebrnu zviždaljku, udahne zrak i triputkratko i prodorno zazviždi. Njegovi se ljudi smjesta zaustave. Ispruženomrukom pokaže na nebo. Gusari nevoljko izađoše iz vode, pođu do vatre istadoše na leđa tovariti svežnjeve i škrinje. Lešine su ostavili na žalu. Kadsu prolazili mimo jedne lešine, Marijana zatvori oči da ne bi gledalabijedno lice raskolačenih očiju. Ako je htjela živjeti, morala je predčovjekom koji je vodi prikriti užas što ga je osjećala pred lešinama, predtim ljudima i pred tim čovjekom. Pomalo je, iako teška srca, shvaćalagroznu pouku koju neće nikada zaboraviti. Ako hoćeš živjeti, morašvarati, lagati i himbeno postupati! Njezini prvi dodiri s ljudima donijeli sujoj samo gađenje i prezir. Iznimka su bili samo taj momak koga vuku izanje i možda golemi Black Fish čiji leš vjerojatno pliva po moru u tojprokletoj uvali. Gorko se razočarala u ljudima. Odlučila je da će se s njimaboriti u granicama svojih snaga koje još nije poznavala.Iz siva tmurna neba stane sipiti dosadna sitna kiša. Vatre su se ugasile. Usvjetlu dana koji se rađao pojaviše se glatke svjetlucave stijenepokrivene algama. Negdje u selu kreštavo je zakukurikao pijetao.Marijanine nege više nisu upadale u pijesak već su gazile po tvrdu tlupokrivenu suhom travom. Stupili su na bretonsku pustaru.

5.

OBALNI GUSAR MORVAN

U Morvanov dvorac ulazilo se kroz portal iz XVI stoljeća. Portal bijašeoronuo. Sa svake njegove strane dizao se po jedan toranj. Do dvorca sedolazilo puteljkom koji je u zimi bio kaljužan. Niski goli jaseni i bodljikavažutica pretvarahu ga u dugi zelenkasti tunel. Nešto dalje, u vrtačipustare, nekoliko malih kuća sa zidovima od siva granita i sa slamnatimkrovovima okupiše se u malo seoce. More je bilo sasvim blizu. Nad njim

~ 77 ~

se dizala strma, izbrazdana litica koja se prema jugu udubila u uski zatonkoji je ulazio duboko u kopno. Na pustari dizahu se poput čuvara samoćemeđu žutilovkom i bodljikavom žumcom dva menhira, a na vrhu jednogabrežuljka ležahu u niskoj travi ostaci jednog kromleha65 beskonačnoočekujući povratak kulta sunca koji nije dolazio...U olovno blijedoj izmaglici ranog jutra Marijana nije od toga gotovo ništazapažala. Smalaksala od umora, promrzla do kostiju vidjela je samopostelju koju joj je Morvan pokazao otvarajući u drvenu zidu jedne sobeuokvirenu plohu, izrezbarenu poput čipke. Na krevetu su bili strunjača smorskom travom, grubi vuneni pokrivači i plahte od loše ispranog lana.Marijana se baci na krevet poput izmorene životinje i odmah zaspi.Kad se Marijana probudila iz nesavladivo dubokog sna bez snova, vidjelaje da je već noć. U srebrnim svijećnjacima gorjele,su lojanice, u začađenukaminu živo je plamsao oganj, a pred njim je jedna starica u crnoj haljinii bijeloj kapi pazila kako vrije voda u kotlu. Starica je istodobnorazmještala po klupi neku odjeću. Imala je urezan profil poput krezubihstaraca. Na zidu i starinskom stropu s oronulim ukrasnim udubinamaplamen je ocrtavao sjenu, koja je imala zastrašujući oblik stare vještice.Njezina se brada tresla nad petljom široke vrpce kojom je svezala svojukapicu.Marijana se uspravi, a drveni krevet zaškripi. Starica svrati na njubezbojne oči ispod smežuranih kapaka koji su bili kao u kornjače.- Evo Vam odjeće. A ima i tople vode da se operete. Uredite se!Marijana se naježi zbog staričina zapovjedničkog tona, jer je bila naviklana krotku smjernost svoje služinčadi.- Gladna sam! - kratko reče Marijana - potražite mi nešto za jelo.- Kasnije! - odvrati starica ne dajući se smesti. - Obucite se i pođitegospodaru! Jesti ćete kad se njemu bude htjelo.Opirući se o veliku kvrgavu batinu starica šepajući ode iz sobe ostavivšimladu djevojku. Ona hitro prekorači preko šupljikave ograde svojegneobičnog kreveta, nađe se na klupi i s nje skoči na pod od nabijenezemlje. Na podu su se tu i tamo pokazivale šarene pločice kojima je nekoćbio popločen. Sa stropa je kroz brojne krpe paučine mutno prosijavalonešto pozlate. U sobi su bila tri neobična zidna ležaja kojima su prednjestrane bile priprosto, ali milovidno izrezbarene, a bile su tu i klupe s kojihse išlo u krevete i klupa pred kaminom, na kojoj su pored odjeće stajalizdjela za pranje, sapun i ubrusi. Starica je u kaminu zapalila paklenuvatru, pa Marijani nije bilo hladno kad se prala. To je činila s užitkom, anadzad je i oprala kosu, uprljanu pijeskom i morskom vodom. Slanu voduizbacivala je kroz prozor ne obazirući se hoće li nekoga politi. Kad joj sečinilo da je kosa dosta čista, savije je u guste pletenice koje ovije okoglave. Zatim se obrati prema odjeći što ju je starica za nju pripremila. Naveliko Marijanino čudo, odjeća je bila preraskošna za seljačke halje...

65 Menhir je golem, uspravan, i do 20 m visok kamen, a kromleh se sastoji od kružno raspoređenihvelikih kamenih blokova. Zovu se i megaliti, veliko kamenje. Nastali su mlađem kamenom dobu, bili sukultnog značenja, označivali su grobnice. Česti su u Bretanji

~ 78 ~

Haljina, ukrašena pri donjem rubu zlatnim vezom, bila je od zelenadamasta. Iste je boje bila i mala pregača, obrubljena čipkama. Odjeću suupotpunjavali veliki čipkasti šal i visoko oglavlje od muselina. Tu je bio ipar finih cipelica sa srebrnom kopčom. Marijana stavi sve to na sebe. Pritom je uživala poput svake žene. Sa zida skine staro zrcalo koje je visjelou jednom kutu i ogleda se u njemu. Kao da je haljina bila rađena baš zanju! Širok, baršunasti pojas pritegnuo je tanki struk a zelena boja svilebila je poput boje njezinih očiju. Elegantno prebaci preko pleći šal odmuselina, okrene se i uputi se prema vratima.Prošla je kroz dvije velike dvorane koje su se nastavljale na sobu u kojojje spavala. Bile su golih zidova po kojima je tu i tamo bilo ostatakafresaka s pojedinim blijedim likovima koji su lutali po razbijenimkomadima tratine... Osim kamina s trošnom rezbarijom nidje bilo nikakvapokućstva, ali je zato bilo obilje krpa tako guste paučine da su padajućisa stropa tvorile dimne sive zavjese. Marijana se zapita nije li je Morvansmjestio u potpuno napušten dvorac. Uto kroz jedna poluotvorena vratadopriješe do nje glasovi. Pođe prema njima i gurne vrata.Soba koja je bila iza tih vrata mogla bi biti i velika dvorska blagovaonicazbog golema stola koji je stajao usred sobe, ali i zborna soba u nekomsamostanu zbog rebrasta svoda ili pak jednostavno skladište. Okostarinskih naslonjača pokrivenih prikovanom kožom i oko brojnih stolicabilo je nakrcano mnoštvo svakovrsnih škrinja, svežnjeva i zamotaka kojisu bili dijelom poderani i probijeni, pa su iz njih ispadali komadi platna,svile, kupovi pamuka, zavežljaji čaja ili kave, ustrojene kože i kojekakvedruge stvari. Bili su to stariji iii noviji ostaci opljačkanih razbijenihbrodova. Marijana se nije zadržavala kod vanjskih predmeta. Usred toganereda žestoko se prepirao poglavica obalnih gusara s vrlo lijepomdjevojkom odjevenom sasvim slično kao i Marijana. Njena je haljina bilaod kao krv crvena atlasa, a na svilenom kineskom šalu bilo je izvezenojabukovo lišće.Marijana je samo po njlihovu glasu i po bijesnim gestama, zaključila da sesvađaju, jer su se protivnici prepirali na bretonskom jeziku, pa nije moglarazumjeti ni jedne jedine riječi. Djevojka je imala tamnu smeđu kosu,koja nije bila tako zagasita kao Marijanina, i lijepu ružičastu put. Oči sujoj bile lješnjakove boje, a za vrijeme svađe poprimile su oštar izraz.Marijana je dalje mogla ustanoviti da je Morvan, doduše, skinuo svojveliki okrugli šešir, ali da je zadržao na licu krinku od crna baršuna.Djevojka se naglo okrenula čuvši da netko ulazi u sobu. Spazivši Marijanuiskalila je na njoj svoj bijes:- Moja haljina! - poviknula je djevojka na izvrsnom francuskom jeziku -Usudio si se da joj daš moju haljinu! I moje cipele! I moj lijepi indijanskišas- Usudio sam se, dakako, usudio sam se - odgovori. hladnokrvno Morvan ine povisivši glasa. - Usudit ću se i više, Gwen, budeš li nastavila takovikati. Jeza me hvata kad se viče...Ležao je duboko zavaljen u naslonjaču objesivši jednu nogu preko

~ 79 ~

naslona za laktove i igrao se s očito novim bičem koji je na dršku imaozlatnu jabuku.- Vikat ću, jer mi se svida - prkosno dobaci mlada djevojka - Zabranjujemda ona nosi moju haljinu!- Haljina je bila moja prije no što je bila tvoja. Ja sam te obukao od glavedo pete. Bila si gotovo potpuno gola kad sam te pobrao kraj zatvora uBrestu. Tamo si čekala kad će vješati tvoga ljubavnika, tata kao što si iti... Sve što imaš na sebi, ljepotice moja, sve sam to ja na tebe stavio... Pai ovo...Krajem drška svojega bića Morvan je dirao i dizao nizove zlatna lanca,koji je visio oko vrata lijepe Bretonke, i čipke na rukavima, i to s očitimprezirom zbog čega je Gwen drhtala od bijesa. Otresitom kretnjompopravi suknju koju je bič počeo zadizati i vikne:- Ništa nisi dao, Morvane! Sve što imam, dobro sam zaradila. To je diomoga plijena... i cijena noći što sam ih s tobom provela. Što se ove tiče...Gwen se ponovo okrene prema Marijani možda u namjeri da s nje skinekoji dio odjeće, ali je Marijana zadrži rekavši:- Vjerujte mi, gospođice, da mi je neugodno što sam od Vas posudila Vašehaljine i ne znajući čije su, ali i sama možete uvidjeti da bi za me bilo vrloneugodno izaći pred gospodina - drsko pokazujući bradom na gusara -zaogrnuta samo pokrivačem. Dodajem da ću rado vratiti Vaše haljine, akomi nađete druge.Kratki mirni govor djelovao je na Gwen poput tuša. U njezinim se očimaugasio bijes da bi se pretvorio u iznenađenje. Ljubopitno promjeriMarijanu, na trenutak zašuti, zatim izjavi uvredljivim tonom:- Dobro! Zadržite ih neko vrijeme kad nemate drugih! - i odmah nadoveže- Pazite da ih ne uništite!- Nastojat ću -nasmiješi se Marijana koja je po onom što je Gwen rekla ikako je govorila koješta saznala o toj djevojci.Svakako je morala biti seljakinja koju su prilike skrenule na stranputicujer joj je ljubavnik bio tat, pa je Marijana osjetila za nju čak i neodređenusimpatiju. Odnedavna je i sama iskusia što je strah, muka i tjelesnapatnja. Na obali u Plymouthu bila je i sama u stanju da učinti bilo štasamo da spasi život i pobjegne pred Jasonom Beaufortom. Morvan joj sezaista nije sviđao. Gwen je s njime govorila na takav način da je Marijanapo nekoj ženskoj uzajamnosti stala na njezinu stranu. Možda je i gusar toosjetio. Uspravio se i pokazao svojoj drugarici vrata.- Izađi! Morem ozbiljno razgovarati s tom mladom djevojkom. Vidjetćemo se kasnije!Gwen posluša, ali se nije žurila. Njišući se u bokovima pod svojimkineskim šalom uputi se prema vratima. Prolazeći pored Marijaneznačajno je izvisoka promjeri.- Ozbiljno? Hm! Previiše je valjuškasta! Dobro te poznam, Morvane. Kad tidođe na domet lijepa djevojka, ne možeš držati ruke u džepu. Samo pazi!Budeš li joj dao moje mjesto, pošto si joj posudio moje haljine, bit ćebolje da pripaziš na svoje... i njezino... zdravlje! Dobru zabavu! -

~ 80 ~

Iskrevelji se na Marijanu koja je već potpuno izgubila »neodređenusimpatiju« koju je maloprije osjetila. Bretonka je iz sobe izlazila poputuvrijeđene kraljice.Ta je međuigra s Gwen dala Marijani vremena da stekne sigurnost pa da smanje straha nastupa pred gusarskim poglavicom. Ta i on je napokonsamo muškarac, a Marijana je tvrdo odlućila da joj muškarci više nećeulijevati strahopoštovanje! Poljubac, što joj ga je na silu dao JasonBeaufort, nepristojne primjedbe, što ih je izgovorio Francis Cranmereprije no što će umrijeti, pa ti pogledi i ,kretnje Jeana Le Drua poučili su jeda treba biti svjesna svojih ženskih čari i snage koju joj oni daju. Pa i tadjevojka koja je izlazila izdala joj je na svoj prostački način svjedodžbu onjezinoj ljepoti. Rekla je da je »previševaljuškasta«. Marijana nije potpuno shvatila značenje tih riječi, ali jenejasno naslutila da je to neka vrst pohvale.Morvan je ostao ispružen u fotelji i navlačio svoje neobično kratkepletenice. Nije joj ni ponudio da sjedne, pa Marijana sama privuče jednustolicu, sjedne na nju, pristojno prekriži ruke na pregači i progovori:- Budući da moramo ozbiljno razgovarati, razgovarajmo! Molim Vas,recite o čemu!- O Vama, o meni, o našim stvarima. Mislim da morate za mene imatineku obavijest.- Obavijest? Za Vas? Od koga? Zar ste zaboravili da me je ovamo izbacilomore, jer inače ne bih ovamo došla. Nisam ni slutila da ću imati čast daVas sretnem, pa ne znam tko bi mi mogao dati bilo kakvu poruku za Vas.Mjesto odgovora Morvan izvuče iz džepa medaljon od plava emajla pa gastade vrtjeti prstima.- Osoba koja Vam je dala ovo, nije Vas mogla poslati ovamo samo zato dazimi posjetite Bretanju.-Tko Vam kaže da me je poslala ta osoba i da sam krenula za Bretanju?Za olujnih noći iskrcavamo se gdje možemo. Taj je medaljon uspomenakoju dugujem žrtvi svojih rditelja. Uvjerena sam da ćete biti takoljubazni, pa mi ga vratiti... a i biserje moje majke. Nije im mjesto u Vašemdžepu!- O tome ćemo govoriti kasnije - odvrati Morvan i nasmiješi se tako da muje krinka postala još zlosutnijom - Sada samo tražim da mi odgovoritezbog kojeg ste razloga u najgore doba godine poduzeli opasni prijelazpreko kanala. Djevojka Vašeg imena i Vašeg odgoja ne upušta se natakav put... osim ako nije... borac za kraljevu stvar... i ako nema zadatka.Dok je Morvan govorio, Marijana je brzo razmišljala. Shvatila je da jutajnovitost što ju je obavijala za nju najbolja zaštita od Morvana. Bila binajveća glupost da Morvanu ispriča sve događaje koji su razorili savnjezin svijet i sve njezine snove. Morvan će prema njoj imati obzira doklegod bude vjerovao da je na istoj strani na kojoj je i on. Valja izabrati tuideju o poslanstvu! Marijana, nažalost, nije nikada dolazila u blizinuizbjegle kraljevske obitelji, a od emigranata srela je samo prečasnogTalleyrand-Périgorda i na svoju najveću žalost vojvodu d'Avaraya.

~ 81 ~

Imala je, dakako, svoga kuma, ali nije zasigurno znala putuje li velečasnide Chazay u kraljevoj službi. Za njega bi bila dovoljna i služba Bogu.Hladne Morvanove oči mjerile su kroz otvore krinke mladu djevojku. Nijeni zapazila da je nastala šutnja dok je razmišljala. Gusar je ponoviopitanje:- No što je s tim Vašim poslanjem?- Pretpostavimo da ga imam... a to je uistinu i moguće, ali to se Vas bašništa ne tiče. Ne vidim nikakva razloga da Vas o tom potanje obavijestim.Osim toga - nadoda s prizvukom drskosti - da su mi i dali kakvu vijest zaVas, ne bih Vam je mogla predati jer ne znam tko ste.- Već sam Vam rekao. Zovu me Morvan - odvrati ovaj bahato.- To nije Vaše pravo ime? Usudila bih se usto primijetiti da niste bililjubazni da mi pokažete svoje lice. I tako - zaključi Marijana - za mene stejoš uvijek nepoznata osoba.Nagli zamah vjetra otvori jedan prozor koji lupi o zid. Vjetar provali usobu i podigne sa stola nekoliko papira. Morvan umorno uzdahne, ustanei pođe zatvoriti prozor. Vraćajući se prstima okreše stijenj jedne lojanicekoja se dimila. Zatim stane pred mladu djevojku.- Pokazao bih Vam svoje lice, kad bih smatrao da je to potrebno. Što setiče moga imena, ja se već odavno zovem samo Morvan. Pod tim imenomznaju i ondje - pridometne pokazujući glavom u smjeru u kojem jemrmorilo more.- Nemam Vam ništa reći - odvrati Marijana ne mijenjajući izraz lica - osimda Vas zamolim da mi vratite što mi pripada, a to su moje dragocjenosti imoj sluga, i da me pustite da idem svojim putem... kad mi budete dalinešto pojesti jer otvoreno govoreći, umirem od gladi.- Za koji ćemo čas k stolu. Očekivao sam Vas za večeru. No, prije togamoramo urediti svoje poslove. Nemam teka ako me što muči.- A ja ga imam u svakaj prilici. Pređimo, dakle, na stvar. Postavite mipitanja na koja želite dobiti odgovar.- Kamo idete?- U Pariz - odgovori Marijana s ugodnim osjećajem da govori čistu istinu.- Koga ćete tamo posjetiti? Crvenog Sledja? ri viteza Bruslarta? Ovajpotonji još nije u Parizu.- Ne znam. Moraju me potražiti. Ne znam s kim ću ima ti posla.Sad je Marvan neko vrijeme razmišljao. Marijana je nastojala pogoditinjegove misli. Mora da je govorio sam sebi da se tako mladoj i neiskusnojdjevojci može povjeriti samo neko neopasnije poslanje i to takvo koje biznala procijeniti. Kad je završio razmišljanje, nasmiješio se vučjimsmiješkom od kojeg se zgrozila.- Neka bude! Prihvaćam da čuvate svoju tajnu. Neću Vas siliti da jeizdate... To bi za Vas i za mene moglo imati neugodne posljedice. Vi zamene ipak predstavljate neočekivani dobitak, pa bi bilo glupo da se timene okoristim.- Da se okoristite? Kako?- Eto, poslao sam dva izaslanika. Jednoga kralju u Harwel House, a

~ 82 ~

drugoga u London, grofu d'Antraigues. Do danas se nisu vratili, pa većnekoliko mjeseci nemam nikakva naloga ni uputa. Gotovo sam počeozdvajati, kadli, eto čuda! More je na moju obalu izbacilo Vas kao dar sneba. Nadam, se, da i Vi, draga prijateljice, ne biste htjeli otići, a da mibar malo ne pomognete, zar ne?Morvan je govorio blago, gotova umilno, ali se Marijana ipak zgrozi. Unjegovu je načinu bilo nešto mačje. Draže bi joj bilo da je rigao od bijesanego što ju je gladio baršunastom šapom, uvučenih pandža. No ipaknije pokazala svoje unutrašnje raspolaženje.- Kako bih Vam mogla pomoći?- To je vrlo lako. Ostat ćete kod mene kao moj... počasni gost, kao kraljicaovoga tužnog dvorca. Za to ću vrijeme poslati u Englesku Vašeg slugu, dokoga Vam je toliko stalo, a koji je po mom mišljenju sasvim netko drugi, ane obični sluga. Pod dobrom paskom poslat ću ga Kralju ili KraljevskojGospođi. Njezina Vas Visočanstvo očito vrlo voli kad Vam je dalo takodragocjeni medaljon! Nadam se da prinčevi neće biti ravnodušni na vijestda sam Vas zadržao i spriječio da ispunite svoje poslanje, pa će sepodsjetiti da su mi dužni odgovar na postavljena pitanja.Budući da je Morvan oštro pazio kako će Marijana reagirati, morala jesabrati svu svoju hladnokrvnost da ne trepne okom. Namjere gusarovenisu je razveselile. Jean Le Dru neće nikako pristati na to da dugo igraulogu koju mu je nametnula pogotovo čim čuje da se mora vratiti uEnglesku gdje ga očekuju pontoni u Plymouthu ili Portsmouthu. Reći ćeistinu i bit će u opasnosti da ga Morvanovi ljudi smjesta ubiju. A i njezinživot ne bi vrijedio više od Jeanova kad bi Morvan posumnjao da je onazapravo ubojica koja bježi od konopca, a ne da je u službi protjeranihprinčeva. Morvan bi bio kadar da je svezanu preda engleskoj policiji kadbi se nadao da od toga može imati ma i najmanju korist. Treba seosloboditi opasnog društva! Što prije to bolje! No, valja čekati povoljnupriliku i dobiti na vremenu.Kad ju je Morvan upitao:- Dakle, što mislite o mom prijedlogu?- Mislim da je zanimljiv i da ga kasnije možemo potanje ispitati... naprimjer, kad završimo s večerom.Smogla je snage pa se čak i nasmiješila.

Moryana je očito razveselilo što tako brzo prihvaća njegov prijedlog,pa se glasno nasmije, zatim se nakloni i ponudi ruku mladoj djevojci.- Mora da ste zaista vrlo gladni. Imate sasvim pravo, draga gospođice!Prihvatite moju ruku i pođimo ojačati svoje snage!

Mjesto u kome su večerali nije baš bilo najpodesnije za gozbu. Bila je tovelika kuhinja s podom od nabijene zemlje. Granitni kamin golemihrazmjera zauzimao je jedan cijeli zid. U jednom kraju kamina sjedio je namaloj kamenoj klupici neki starkelja sivih kosa pod ispranim okruglimšeširom i razmišljao poduprijevši bradu na čvorugav štap. U drugom je

~ 83 ~

kraju bila velika škrinja, namještena kao stol. Uz nju su bile dvije klupices nasloncem. Na stolu su bile porazmještene zdjele i tanjuri od crvenefajanse66 oko velikog zvona ispletenog od trske. Dug kanopac spajao jezvono s jednim koloturom na stropu.Plamen s ognjišta i luč od smole, zataknuta u veliki željezni podglavak,rasvjetljavahu dugu nisku prostoriju po kojoj se širio miris paljevine.Marijani se činilo da je u Srednjem vjeku.Kad je Morvan ušao u kuhinju vodeći pod ruku Marijanu, osim starogseljaka, koji je zaspao u kaminu, u kuhinji su bile još četiri osobe. Bila jetu ona stara žena koju je Marijana ugledala kad se probudila. Sada jepazila na veliki lonac na vatri koja je gorjela usred kamina. Bili su tu ilijepa Gwen i oba muškarca koje je Marijana upoznala na žalu kad su jeopljačkali. Nitko nije govorio. Gwen je bacila preziran pogled na Marijanu.Zatim posjedaše. Na jednoj strani stola smjestiše se Gwen i Marijana, ana drugu stranu sjela su sva tri muškarca.Čim su sjeli, Marijana nije mogla odoljeti da ne upita gdje je Jean Le Dru izašto nije s njima…- U mojoj kući, kao uostalom i u drugim otmjenim kućama, sluge ne jeduzajedno s gospodarom. Ova... gospoda - pridometne podrugljivo,pokazujući na Vinoca i njegova druga - moji su poručnici. Nisu plemići, alinisu ni sluge. Vaš će sluga imati priliku da bude poslužen u svomboravištu... u suši u kojoj je zatvoren.Marijana se morala zadovoljiti s takvim obrazloženjem. Morvan je,uostalom, već započeo izgovarati molitvu koja se moli prije jela. Trigusara i njihova družica zabili su pobožno nosove u zdjele te bi se rekloda su najčestitiji ljudi. Marijana se ionako odlučila da se nićemu nećečuditi, pa je molila zajedno s ostalima. Nakon molitve počeše jesti, utišini, kako se i pristoji kad su se prihvatili tako plemenite stvari kao štoje jelo.Za Marijanu je i hrana bila sasvim nepoznata i nova. Najprije je onastarica donijela gustu kašu od pržene zobi i nekoliko kriški slanine koja jebila premasna, te je Marijana nije mogla jesti. Zatim su na stol došlikrumpiri pečeni pod pepelom. Marijana je vidjela da su ostali na tanjuruzdrobili krumpir, a zatim ga zalili hladnim mlijekom koga je bilo u izobilju,pa je tako učinila i ona. Ustanovila je da su krumpiri vrlo ukusni. S tekomje pojela i nekoliko dobro zašećererenih palačinki, a popila je i nekolikozdjelica mlijeka. Samo je Morvan pio vino.Marijana je iz mjesta na kome je sjedila mogla razgledati unutrašnjostmale prostorije koja je bila otvorena prema kuhinji. Bilo je to nekakvospremište. U njemu je do prozora što ga je noć zatamnila bio vrlo velikstol prekrit bijelom prostirkom. Na stolu je sjedio maljušni čovjekprekriženih nogu. Na jednoj strani stola bila je čitava hrpa raznobojnihtkanina. Neobični čovječuljak žute puti, crne kose i plosnatih gipkih rukubio je zaokupljen time da u sebe gura nevjerojatnu količinu palačinkizalivenih gustim vrhnjem. Starica ga je uslužno i neočekivano ljubazno

66 Pečena zemlja lakirana ili emajllrana

~ 84 ~

dvorila i neprestano stavljala nove palačinke na njegov tanjur što ga jedržala u ruci. Marijana je mogla razabrati kako oboje usto živo čavrlja,iako nije ništa čula. Budući da je bila suviše mlada, nije mogla suzdržatisvoju radoznalost pa je zapitala:- Tko je taj čovjek koji jede na stolu pored onih tkanina?- Da oprostite, krojač - odgovari Morvan, a da se nije ni okrenuo - U nasje običaj da naručimo tu vrstu ljudi da kroje i šiju haljine. Vrlo su spretni ičine prava čuda. Budete li htjeli da Vam napravi koju haljinu, bit ću sretanda Vas mogu odvesti k njemu.- Zašta jede sam u toj sobici?- Jer je krojač, da oprostite.Marijana široko razragači oči. Možda koj se gusar ruga?- Zašto ste svaki put kazali »da oprostite« - upita Marijana malko drskimtonom - Na milju daleko može se namirisati da je ta neki seljak.- Pa, jer krojač, da oprostite, nije muškarac, pa se uvijek moramispričavati kad izustim njegovo ime. To ne znači da potcjenjujem njegovuspretnost. Ovaj ovdje, koji se zove Perrinaic, u neku je ruku umjetnik.Morvan se nije šalio s Marijanom. Mirno joj je objašnjavao što misli okrojaču kao da je to što se zbog njega ispričava najprirodnija stvar. Mladaje djevojka, međutim, uhvatila pakostan pogled što ga je na Morvanabacio Perrinaic koji je morao čuti da se o njemu govori, jer Morvan nijesnizio glas kad je iznašao svoje prezirna mišljenje o krojaču. Zato seGwen oštrim glasom javila.- On je pravi pravcati umjetnik! - ustvrdila je odrešito - Traže ga po cijelojBretanji, a Vi biste morali biti ponosni što prihvaćate da radi u Vašemprljavom zamku dok se za nj otimlju večiki dvori.Morvan se kratko nasmije.- Ha, ha, gotovo sam zaboravio. Dok muškarci iz sveg srca prezirukrojača, da oprastite, žene za njim luduju. Mislim da ćete i Vi biti kao i svežene.Marijana ne odgovori. Zamišljeno je promatrala malog čovjeka. Pošto jezavršio s jelom, privukao je k sebi haljimu od crna baršuna po kojemu jemarljivo vezao sitne zlatne žice. Nije ju taliko zanimala spretnost togačovjeka koliko izraz mržnje što ga je letimično primijetila u njegovupogledu. Mora da mali čovjek neizmjerno mrzi Morvana. Zbog toga jeosjetila simpatiju prema malom krojaču. Odlučila je da će zatražiti odMorvana da joj krojač napravi jednu haljinu jer je htjela da mu se nekakopribliži. Smatrala je da to nije neopravdan zahtjev, jer Morvan drži udžepu biserje njezine majke.Večera se završila molitvom zahvalnicom. Marijana ustane od stala. Nemisleći da je patrebno da traži dopuštenje, pođe u krojačevu sobicu.Krojač nije podigao oči sa svog posla kad mu se približila Marijana koja jebila odmah ushićena njegavim radom. Suhi Perrinaicovi prsti vezli su pocrnu baršunu nježne pletere od zlatnih niti, neobične zavojnice i šare.Marijani se činilo da se ti ukrasi rađaju po miloj volji krojačeve hirovitemašte. Marijana je bila i odviše žena da se tome ne bi divila, a bila je i

~ 85 ~

suviše otvorene naravi pa nije mogla prikriti svoje divljenje.- Vi ste veliki umjetnik - iskreno prošapće i ne misleći na to da je krojačmožda ne može razumijeti.Činilo se da krojač ne razumije njezine riječi, ali je vjerojatno osjetioiskreni ton njezina glasa, jer je na trenutak upravio prema njoj topaopogled, dok mu je naznačeni i zbunjeni osmijeh razvedrio lice. Odmah jeoborio vjeđe bez trepavica čim je iza Marijane odjeknuo prezirniMorvanov glas:- Dakako, dakako! Nijedna se žena ne može oprijeti čarima krpa. Sutraizaberite tkaninu, a on će Vam uzeti mjeru. No, no, umirite se, bit će mudosta da izmjeri Vaš rukav. Ta mu je sasvim dovaljno!Marijana se nije ni zahvalila već je počela govoriti da želi vidjeti Jeana LeDrua i uvjeriti se na svoje oči da se s njim pristojno postupa. Njezinebrige nisu dirnule Morvana. Mirno joj odgovori da se ne brine za svogaslugu. S njim se dobro postupa. O tome se može uvjeriti ako pogledaobilje jela što ih je starica poredala po jednoj golemaj plitici. Gusaru nijebilo ni na kraj pameti da dopusti Marijani da sama pođe sumnjivom sluzi.- Sutra ćemo ga zajedno posjetiti, po danu. Upoznat ćemo ga s njegovimzadatkom o kome sam Vam govorio. Mislim da nije potrebno da sadarazgovarate s njim. Noć je, dan je prošao, došlo je vrijeme počinka.- Nisam pospana! - kratko odvrati Marijana koja je prospavala cijeli dan.Izjedala ju je nestrpljivost i briga. Morala je bez svjedoka govoriti sJeanom da bi mu mogla objasniti što očekuje od njega i što bi on mogaoučiniti da osigura njihov zajednički spas. Pritegne čvršće oko leđaskupocjeni šal i primetne s lakim prezirom u glasu:- Što smatrate da mi je sada činiti? Zar da se vratim u onaj zidni ormarkoji mi je bio postelja?Morvan se stade smijati.- Vidim da ne cijenite naše zatvorene krevete. Oni su vrlo ugodni kadstegne zima. Budući da Vam nije do sna, što biste htjeli raditi? Moždamala šetnja? Noć je tamna i hladna.- Hvala? Nemam volju da opet vidim lešine onih nesretnika koje ste tamona žalu kukavno udavili.- Zar me smatrate djetetom, draga moja? Što mislite o obalnoj straži icarinicima? Znam da se ne viđaju baš često u našem kraju jer se priličnoboje njegove divljine i surovih običaja. Ali, nikad se ne zna. Utopljenikesmo ostavili na žalu da ih odnese more kad se digne, a ubijene smo baciliu more ili ih brižno zakopali. Nismo ih baš mnogo poubijali - ironičnopridometne zbog čega je Marijana imala volju da ga pljusne.Da ne bi pobudila Morvanovo nepovjerenje, prihvati prijedlog da odigrajupartiju šaha. Gusar je naredio da u kuhinju donesu skupocjeni stolić sintarzijama na kome je svjetlucala šahovska ploča s poljima od srebra istarog kristala. Donesoše i dvije fotelje pokrivene svijetlom svilom. Stol istolice razmjestiše kraj vatre.- To je najtoplije mjesto u kući - objasni Morvan smještajući se u jedanfotelj dok je drugi ponudio Marijani - Ima i moja soba, ali dimnjak slabo

~ 86 ~

vuče te se čovjek u njoj smrzne. A zatim - pridoda uz lagani osmijehotkrivajući vučje zube - još se ne poznamo tako dobro da bih Vam mogaopredložiti da ondje sa mnom odigrate vatreniju igru od ove... No, no, nebrinte se. Dok se ne dokaže protivno, vi ste moj gost koga je poslao bogi... kralj.- Mislim - odvrati Marijana ne trepnuvši okom - da za igru kojuspominjete treba dvoje... Bilo bi Vam prilično teško da me na nju takolako nagovorite kao na ovu. Bilo bi mi vrlo drago kad biste za uzvrat štosam prihvatila Vaš prijedlog skinuli svoju krinku. Teško podnosim Vašubaršunastu obrazinu.- Bit će Vam mnogo teže podnijeti onu koju ova krije - kratko odgovori idoda - Ako baš hoćete znati, moje je lice unakaženo. Bio je to nesretniudarac mačem u Ouiberonu67 koji me unakazio. Pošlo mi je za rukom dase spasim iz onog pokolja pa sam sretan da sam se jeftino izvukao.Ostavimo, dakle, draga moja, moju krinku na mome licu i zaigrajmo!Marijana je vješto igrala tešku igru Šah. Velečasni de Chazay neobično jerado igrao šah pa je u bezbrojnim partijama razvio u svome kumčetusmisao za šahvsku ratnu vještinu. Igrala je dobro, promišljeno i odvažnote je bila kadra izbaciti iz sedla i najboljeg igrača. No te večeri nije bila priigri. Njezine su uši napeto prisluškvale šumove neobične kuće, pa jejedva razabirala svijetle figure na kojima je plamen palio zlaćane odsjeve.Gwen je nestala kao začarana. Stara Soizic izašla je s velikom pliticom.Doskora se pod kuhinjskim prozorom začuo topot njezinih drvenih cipela.Izlazna vrata koja su vodila do suše u kojoj je bio zatvoren Jean Le Drumorala su biti negdje u blizini. Povukla su se i dva poručnika, stružućicipelama, i nespretno pozdravila s »Laku noć, društvo!« Doskora je i malikrojač sa svjetiljkom u ruci prošao kroz kuhinju i otišao u rupu u kojoj muje vlasnik zamka dopustio spavati.Marijana je sada, kad je krojač prolazio mimo nje, mogla ustanoviti da jeon nekakav nakazni patuljak iskrivljenih i suviše kratkih nogu koje sumorale nositi snažno razvijen grbav trup. Prošao je pored igrača u štovećoj udaljenosti mrmljajući ponizan pozdrav. Mlada je djevojka ponovozapazila da je na Morvana bacio pakostan pogled.Napokon se udaljio i starac iz kamina koračajući poput mjesečara. Čulo sesamo pucketanje vatre i teško Morvanovo disanje. U toj tišini zrak jepomalo postajao težak. Krinka i položaj fotelja zasjenjivali su gusarovolice. Marijana je imala dojam da igra s aveti. Pričinjalo se da je živa samoruka koja je micala figure po šahovskom polju od palisandra i limunovadrva. Ruka je bila savršena oblika, prsti su bili dugi i čvrsti. Ruka je bilabijela kao da je ženska. Marijana je nedavno vidjela gotovo posve sličneruke samo su bile drukčije boje. Takve je ruke imao Jason Beaufort.Marijani nije bilo drago šta se na njih sjetila. Njezine oštre oči mogle suna korijenu Morvanova prstenjaka desne ruke razabrati svježu, ružičastubrazgotinu u obliku zvijezde. Marijana je oduvijek rado promatrala

67 Mala luka na sjeveru Francuske u kojoj se u lipnju 1795. iskrcala rojalistićka grupa, ali je bila krvavopotućena

~ 87 ~

ljudske ruke koje su je podsjećale na kojekakve stvari. Morvanove rukenisu je podsjetile na zasjede, na noći provedene pod stijenama koje šibaoluja, na vrebanje na nesretne brodove privučene paklenim svjetlom napjeskoviti žal... Podsjećale su je...Ruka se naglo povuče, a hladan i udvorni Morvanov glas rasprši mislinjegova protivnika.- Niste pri igri, draga moja. Samo se pretvarate da igrate. Nisam takvabudala da to ne vidim. Možda Vas je umor više svladao nego što mislite.Kako bi bilo da za večeras prekinemo?Marijana se okoristi prilikom. Ove noći ima važnijeg i korisnijeg posla odigranja šaha. Zbunjeno se nasmiješi i prihvati Morvanov prijedlog rekavšida ju je zaista preuzeo san. Morvan ustane, nakloni se i ponudi joj ruku.- Nije ni čudo što ste umorni nakon tako burno provedene noći. Otpratitću Vas do Vaše sobe.

U dugu praznu spavaonicu uvlačila se magla. U kaminu je tinjala žeravica,u srebrnim svijećnjacima bile su nove svijeće, a u zidnom ormaru odizrezbarena drva čekala je na Marijanu čista, raspremljena postelja. Napokrivaču ležala je brižljivo složena duga noćna košulja od fina batista.No, Marijana nije kanila leći u postelju. Na žeravicu baci nekolikocjepanica. Bukne visok i jak plamen i otjera iz prostorije zlosutne sjene.Zatim pođe do prozora, odmakne izderani zastor navučen preko prozora iustanovi da je netko stavio na prozor lokot. Morvan očito nije htio ništaprepustiti slučaju. Mladu djevojku zahvati malodušnost. Neće joj poći zarukom da se još noćas sastane s Jeanom, a već sutra prijeti im opasnost!Kako da izađe odovud? Više je nego vjerojatno da je Morvan zaključaoVrata odlazeći iz sobe. Pamćenje, taj nepogrešivi zapisivač, podsjetilo juje da je čula kad je u bravi kvrcnuo ključ.Ipak se htjela osvjedočiti da li se prevarila. Pođe prema vnatima i prihvatikvaku... ali je odmah pusti. Netko je s druge strane polagano u braviokretao ključ. Marijana ustukne. Vrata se otvoriše tako tihoda nije biločuti ni najmanjeg šuma. Iz tame se pojavi blijed krojačev lik.Stavio je prst na usta i time spriječio da Marijana ne krikne odzaprepaštenja.- Tiho! Dopustite mi da na čas uđem.Neobičan starčić govorio je besprijekorno francuski.Marijana ne odgovori ali mu dade znak da može ući. Krojač odšepesa dodrvena zida, u kome su se skrivali zatvoreni kreveti, i otvori zaklopcedviju ložnica koje nisu bile zauzete. Kad se uvjerio da su prazne, vrati sedo Marijane koja ga je začuđeno promatrala.- Zdesna od vrata suše - šaputao je starčić pokazujući rukom - naći ćete uzidu jednu rupu. U nju stavljaju ključ.- Hvala - izusti Marijana. - No, kako ću izaći iz kuće? Čak je i moj prozorzatvoren.- Vaš je zatvoren, ali nisu drugi, pa ni onaj u sobi u kojoj radim. Uzak je i

~ 88 ~

nizak, ali ste i Vi uski... Suša je tik preko puta toga prozora.Nastade kratka šutnja. Marijana je u čudu promatrala grbavca. Njegovesitne oči sjale su poput zvijezda. Činičo joj se da mu se lice sjaji odzadovoljstva.- Zašto to činite? - zapita ga. - Dobro znate da kanim pobjeći, pa seizlažete opasnosti.- Podnipošto... »Gazda brodolomaca« mislit će da Vam je vrata otvorilaljubomorna Gwen. Tko se brine za jednog krojača... da oprostite? Što setiče razloga koji me pokreće... znajte da rado podvaljujem onima koji suodviše sigurni u sebe... ili da navedem važniji razlog: strašno mrzimgospodina Morvama. Požurite se!- Srdačna Vam hvala! Bit ću Vam dužna slobodu i…- Još nemojte zahvaljivati. Nisam siguran da ćete moći uteći... sami.- Što hoćete time reći?- Ništa. Vidjet ćete. Doći ću prije zore da opet zatvorim vrata od ove sobe,vratili se Vi ili ne. Tako će sve biti u redu. Još jedan savjet. Bacite tajsvijetli šas Mogli bi Vas primijetiti unatoć noći.Marijana naglom kretnjom zbaci s pleći gustu čipku, pođe k postelj i skines nje jedan smeđi pokrivač i čvrsto se zavije u njega. Drhtala je odstudeni i uzbuđenja. Ponovo se obrati Perrinaicu i probesjedi:- Ne znam kako ću Vam zahvaliti. na ovom što činite zbog mene.- Vrlo jednostavno! - Krojačev se smiješak koji je dosad bio na njegovulicu naglo izmijeni u neprijateljsku grimasu. - Nastojte da uhvate gusaraMorvana i da mu padne glava, pa ću biti obilno naplaćen.Marijana se stresla od groze jer je u grčeviito iscerenom licu maloggrbavca bilo i suviše okrutnosti.- Ne vidim kako bih to mogla izvesti. Nisam mu ni vidjela lica.- Nisam ga vidio ni ja! On često odlazi od kuće. Poznato mi je da ide uPariz. Čudilo bi me kad bi i tamo nosio svoju neobičnu krinku. Nastojtesaznati tko je... Ako Vam pođe za rukom da ga otpremite na stratište kojeje odavno na njega zaboravilo, znajte da ćete osvetiti mnoge nesretnike.Sad se požurite! Navodite me da govorim, a govoriti je opasna stvar!Kad je krojač otišao, hitra i okretna Marijana išulja se iz sobe. Perrinaicjoj je dao težak ručni svijećnjak s voštanicom da bi joj rasvijetljivao put.Točno je zapamtila kuda treba ići do kuhinje i lako nađe veliku prostorijukoja je još bila topla. Vatra je gorjela. Od nje je u kuhinji bilo dosta vidno,pa Marijana ugasi svijeću i stavi je na gornju ploču kamina. Zatim uđe upokrajnju malu prostoriju, popne se na stol i stade otvarati prozor tihomoleći Boga da prozor ne zaškripi. Odlanulo joj je kad je ustanovila da seprozor lako otvara. Marijana se nagne kroz prozor.Noć je bila mračna, vjetar je strašno puhao. Marijanine se oči brzoprivikoše na tamu. Upravo predsobom ugleda zdepastu zgradu koja je morala biti suša. Hitro baci krozprozor pokrivač koji ju je smetao, a zatim proturi kroz okno vitko tijelo. Uprozoru je upravo bilo mjesta da se provuče, iako ju je pri tom zaboliopovrijeđeni bok. Naprijed ju je tjerala volja jača od boli. Uskoro se

~ 89 ~

nogama nađe na zemlji. Zemlja je bila skrućena od studeni. Na uvelojtravi nije smočila noge. Bilo joj je vrlo hladno. Brzo pobere sa zemljebačeni pokrivač i ogrne se njime. Uputi se prema suši. Lako obuvene nogenisu proizvodile nikakav šum. Na vidiku nije bilo nikoga. Mlada sedjevojka nije bojala da će koga susresti. Po onom što je čula kad jegunđala stara Soizic, nezadovoljna što mora zarobljeniku nositi večeru usušu, znala je da Bretonci nerado izlaze čim padne noć, jer se boje da nenaiđu na duše preminulih što lutaju.Dođe do suše i pipkajući stane tražiti ključ. Morala se dići na prste da binašla usku pukotinu između dva kamena. Konačno joj ruka zahvatihladnu kovinu. Imala je dosta muke da nađe bravu. Ruka joj je drhtala oduzbuđenja, srce joj je tuklo kao da će probiti grudi. Kad je ključ konačnonašao svoje ležište, posve polagano, bešumno okrene ključ. Išlo je zaistalako jer je neka brižna ruka morala pred kratko vrijeme naliti ulje ubravu. Gurnuta vjetrom koji nahrupi u sušu kad je Marijana otvorila vrata,nađe se u suši, a da zapravo i nije znala kako. Brzo se svom silom navalina krilo vrata da ih zatvori. Zatim zatvori oči jer du je svladalo uzbuđenje.Ponovo joj se vrati osjećaj nestvarnosti i besmislenosti... Pričinilo joj seda igra neobičnu i tajanstvenu ulogu. Začula je mirni glas iz dubine koji jegovorio:- Gle! Zar ste to Vi? Kasnio je. Već sam htio utrnuti svijeću.Udobno ugnijezden u hrpi slame, držeći na grudima prekrižene ruke,gledao je Jean Le Dru Marijanu. Zapazi da je lojanica postavljena napliticu pored ostataka jela, upravo dogorijevala. U to shvati zašto joj jePerrinaic rekao da će morati bježati sama... Činilo joj se na prvi pogled das Jeanom dobro postupaju. Bilo mu je dopušteno da se pere jer su muplave kose sjale kao da su zlatne, a nije imao ni dlaka na bradi. Dali sumu i suhu odjeću, ali mu je oko gležnjeva na jednoj nozi bio širok željeznikolut spojen debelim lancem s golemom karikom pričvršćenom u zidu.Kolut se morao otvarati ključem ali Marijana nije imala ključa...Na njezinu se licu jasno ukazalo razočarenje zbog čega se Le Dru počeosmijati.- Da, da! Vaši su me prijatelji tako čvrsto privezali kao da vežu fregatu68.Kad su Vam već dali ključ od suše koji je u Vašoj ruci, možda ih je dobrotanatjerala da Vam povjere i ključ koji otvara ovaj nakit.Marijana dade glavom niječni znak i muklo prošapće:- Nisu mi prijatelji. Saznala sam gdje skrivaju ključ. Nadala sam se da ćuove noći s Vama bježati.- Bježati? A zašto? Zar Vam tu nije dobro? Vidio sam kako odlazite podruku s tim zakrinkanim đavolom koji s Vama ophodi kao s otmjenimgostom a poštene mi riječi, i nagizdali su Vas kao kneginju. Doduše, kaobretonsku kneginju, ali te su mi najljepše! Moram priznati da Vam svedobro pristaje. U toj ste odjeći vrlo dražesni!- Oh, prestanite se rugati. Nismo u otmjenu salonu. Kazala sam Vam damoramo naći način kako ćemo pobjeći, jer ćemo inače oboje propasti.

68 Veliki ratni jedrenjak s tri jedra i dva reda topova

~ 90 ~

- Ja svakako. A što se Vas tiče, draga moja markizo, ne uviđam što Vamprijeti. Zar nije tako?... Neću Vam priječiti da po toj lijepoj noći maloprošećete poljem. A što se mene tiče, ja ću, ako dopustite, poći spavati,jer na koncu konca u toj slami i nije tako loše. Želim Vam sretan put. Priodlasku ne zaboravite zatvoriti vrata. Noćas puše vražji vjetar!- Zar me nećete ili ne možete shvatiti? - prostenje Marijana gotovoplačući i baci se na koljena u slamu do Jeana. - Nisam ono za šta me držeovi ljudi.- Zar niste plemkinja? To ne treba nikome dokazivati! Dovoljno je da Vasčovjek pogleda.- Istina je, plemkinja sam. Ali nisam,kraljev agent. O tome nemam pojma.Otkako sam ovamo došla, govore mi o zavjeri, o kraljevim agentima išpijunima... ali ja se u to baš ništa ne razumijem... Baš ništa... KunemVam se!Vruće je željela da ga uvjeri u istinitost svojih riječi pa sklopi ruke poputdjeteta koje se moli. Mora joj vjerovati, mora joj opet postati prijatelj kaoprošle noći u oluji! Potrebna joj je njegova muška snaga. Sada, kad jeobrijao bradu, izgledao je nevjerojatno mlad, pa joj je bio bliži nego prije.Na njemu je bilo nešto čisto i bistro što ju je privlačilo. Iscrpivši dokazeizrekla je tihim, plahim glasom nadajući se da će njezine riječi svakakoprodrijeti u dubinu momkova srca:- Morate shvatiti... Meni je samo sedamnaest godina!Bistre, maloprije još hladne oči postale su toplije i blaže. Jean ispružiruku i stisne sklopljene ruke mlade djevojke; privuče je k sebi i prisili dasjedne do njega.- Dakle - govorio je - reci mi zašto si pobjegla iz Engleske? Valjda nisibježala zato da ne prođeš dobro u Francuskoj?Marijana nije odmah odgovorila. Oklijevala je da mu otkrije pravu istinu.Gorko iskustvo s vojvodom d'Avaray poučilo ju je da ljudi drže njezinupriču fantastičnom jer je teško u nju vjerovati. S druge je strane osjećalada joj je Jean prijeko potreban, a i simpatičan, pa nije imala volju da gavara. Kad bi i izmislila kakvu priču, sama bi sebi prigovarala zašto nijebila iskrena. Bilo joj je već dosta laži Naglo se odluči i reče:- Ubila sam svoga muža u dvoboju na dan vjenčanja.- Što?Marijana asjeti da je uspjela probiti zid podrugljive ravnodušnosti kojimse ogradio Jean. Prostodušnim ponosom razabrala je da mu se pogledzbunio i da su mu oči poprimile drugu, novu boju. Nejasno je naslutila daje drukčije gleda nego prije, da je u njegovim očima nekako porasla. Jeanje polagano otvarao usta i blago je upita:- Shvaćaš li što si rekla?- Znam. Teško je u to vjerovati - žalosno reče - ali to je ipak istinito.Natjerana nagonskim povjerenjem koje je u njega imala i dubokompotrebom da napokon bude shvaćena, ispriča Jeanu sve što se desilo onelude vjenčane večeri. Ništa nije skrivala, iskreno je govorila. Njezine suriječi našle odjek u Bretončevoj duši. Osjetila je da je ne odbija, pa čak da

~ 91 ~

ima za nju simpatiju. Kad je svršila svoju priču, Jean je zaklimao glavom ipogladio ju je bojažljivom i nježnom rukom po obrazu.- Šteta da si djevojka. Ti bi, moja mala, bila pravi mornar. Sposobna si damnogima zasoliš. A sada mi reci zašto si u opasnosti, zašto moraš odavdebježati? Što ti je učinio čovjek s krinkom?- Još mi da sada nije učinio ništa zla - odgovori Marijana ganuta što seJean za nju zanima. - Moramo pronaći način da zajedno odavdepobjegnemo jer odijeljeni ne možemo ništa. Došla sam Vas zamoliti daskupa sa mnom nastavite lagati dok ne dođe dobra prilika za bijeg.Gusarski poglavica naime misli...Nato mu ispripovijedi sav razgovor s Morvanom. Jean je slušao kao iprije. No kad je prestala govoriti, ugasio se topli plamičak u Bretončevimočima. Obgrlio je rukama savita koljena na koja je oslonio bradu ipromrsi:- Ako me ukrcaju za Englesku, svršit ću na pontonima. Samo dragi Bogzna kad ću se iz njih izvući i da li ću se uopće izvući!- Nije u pitanju da se tamo vraćate. Naprosto treba dobiti na vremenu.Prihvatite li moj prijedlog, poći će mi za rukom dobiti nekoliko dana, amožda će biti dovoljno i nekoliko sati da osiguram naš bijeg. Eto, idućenoći! Sigurna sam da ću do tada saznati gdje je ključ toga lanca pa ćemooboje pobjeći. U ovoj kući imam i prijatelja. Ako Morvanu kažete istinukad Vas bude pitao, nema više spasa!Jean je polagano okrenuo glavu prema Marijani. Kad je ugledala njegovoukočena lice, niz leđa joj prostruji tanki ledeni mlaz. Zar joj još uvijek nevjeruje? Gledala ga je kao da bi mu htjela sagledati u dno duše. Htjela jedalje govoriti i još više uvjeravati, no on je ušutka.- Zar mogu imati u tebe povjerenja? Ti predstavljaš sve ono što mrzim iprotiv čega se borim. Postaviš li mi zamku, propast ću jer više neću imatiBlack Fisha. A ja sam potreban mojim ljudima. Ne... Bježi sama, bježi jošove noći jer možeš, a mene ostavi! Možda ću se i sam odavde iskopati?- Ni govora! Neću bježati bez Vas. Baš sada nikako kad gubite u sebepovjerenje. Propast ćete! Morvan će Vas ubiti bez ikakva objašnjenja...Čim svane dan.- Zar ti je zaista toliko do toga da me spasiš? Zašto?Zašto? Marijana ni sama ne bi znala objasniti, jer je osjećala da je svesasvim prirodno. Povezali su ih zajednički bijeg iz Plymoutha i opasnostikroz koje su zajedno prošli. Srce su joj osvojili Jeanovo ponašanje,nježno drugarstvo i zaštita koju joj je pružio. Prezirala bi se da bježisama ostavljajući ga bez ikakve pomoći u Morvanovim rukama. No kakoda mu sve to objasni, ako to sam ne shvaća?Jean je čekao na njezin odgovor. Približio se Marijani. Na svome vratuosjetila je njegov dah. Da bi joj pročitao misli u očima, nježno prihvatinjezino lice i okrene ga prema sebi. Momku su drhtale usne kad je ponovopitao:- Odgovari mi, djevojčice! Zašto me želiš spasiti? Zar iz samilosti?- Oh, ne! Ne iz samilosti... Možda zbog... prijateljstva.

~ 92 ~

- Zar samo zbog prijateljstva?Činilo se kao da se razočarao. Ruka mu se nesvjesno spusti niz Marijaninvrat, pređe oblinu ramena i zadrži se na njezinoj nadlaktici kao da se nemože odlučiti da se sasvim odijeli od djevojke. Marijana se poboja da ganije možda uvrijedila.- Zar niste zadovoljnli s time što bih htjela biti Vašom prijateljicom? Prošlismo zajedno kroz velike opasnosti, a i spasili ste me kad su me na žaluhtjeli ubiti oni ljudi.- To je bilo sasvim prirodno! Nisam mogao dopustiti da te pred mojimočima zakolju kao ovcu. To bi učinio svaki čovjek koji ima malo srca.- Mislim da je poteškoća upravo u tome što je teško naći ljude dobra srca.Kako bilo da bilo, odlučila sam da ostajem s Vama.Jean nije odgovorio. Nastala je tako duboka šutnja da je Marijana moglačuti kako joj srce lupa. U suši je postalo vruće. I ruka koja se zadržala nanjezinoj ruci bila je vrela. Osjećala je njezinu toplinu kroz sukno svojegarukava. To ju je tješilo, a da sama nije znala zašto.Plamen lojanice počeo je titrati, svijeća je dogorijevala. No Marijana nijeimala volju da ode.Osjećala je da je sve rekla i da je Jean pristao na njezin prijedlog mada tonije izričito potvrdio. Bilo joj je ugodno pored njega. Vani je oko sušezavijao hladan vjetar, a njoj je ovdje, u slami, bilo toplo.Osjećala se kao u tihoj luci zaklonjenoj od svake oluje.Morala se siliti da ne gleda lanac koki je Jeana Le Drua prikovao uza zid.Sjeti se da je čitala jednu pripovijest o djevojci koja dolazi u zatvorsvome zaručniku dan prije no što će ga izvesti na stratište. I ova je noćdonekle nalik na onu iz pripovijesti kojoj je zaboravila naslov. Vani,doduše, nisu podizali vješala, ali Morvan može svaki čas pozvati nekogaod svojih ljudi koji će biti krvnik!Jeanova se ruka polagano dizala do njezina ramena. Okrenula je glavuprema njemu i vidjela da je gleda neobično sjajnim očima. Promuklo ješaptao:- Sretan sam što hoćeš da budeš mojom prijateljicom ... Ali i neštodrugo... Nadao sam se da ti se bar malo sviđam. Nisi se branila kad samte poljubio na brodu.Marijana ga začuđena pogleda.- Ali... Vi mi se sviđate! Osobito sada kad Vam mogu potpuno vidjeti lice.Drago mi je bilo kad ste me poljubili. Da,... to me je ohrabrilo.- A što... ako bi to ponovio.Jednom ju je rukom obujmio oko pasa i privukao k sebi. Očekivala jepoljubac. Nasmiješila se i zatvorila oči. On joj se doista sviđao. Na njemusu bili mirisi mora iz kojeg su se zajedno spasili. Njegove su oči bilenebeski plave i blage! Nježno su je promatrale usrdno moleći... Možda jeljubi? To je prvi muškarac koji joj se usudio približiti s njezinimpristankom, jer nije računala poljubac koji joj je oteo Jason Beaufort.Prikovani momak, čije su usne drhtale uz njezin obraz, uzbuđivao ju je ismućivao. Željela je da bude sretan, da se veseli s njom. Ta on će za nju i

~ 93 ~

sutra izložiti svoj život! Prepusti se da je poljubi i polegne u slamu. Isama je savila ruke oko njegova vrata da bi produžila ugodno milovanje.Doskoro je počeo pokrivati njezino lice brzim, kratkim poljupcima, lakimpoput leptirova krila. Od njih je zadrhtala, a to je i Jean opazio. Usudio seići dalje. Neprestano je cjelujući, stane joj otkrivati grudi. Zadihana, sva uvatri, Marijana se prepusti. Osjećala se na pragu novog otkrića koje ju jeunaprijed uzbuđivalo. Ženski instinkt prišapnuo joj da njezino tijelo krijeu sebi nove draži...U tom joj času pade na pamet Francis Cranmere. Buđenje novih čudnihosjećaja morala je osjetiti pod njegovim rukama! Usprkos poremećenostisvojih čula bila je toliko svjesna da je znala da je spremna da tomeneznancu daruje ono što pripada samo zakonitom suprugu, no zbog togase za čudo nije sramila, a ni prekoravala. Bila je svjesna da de na krajusvoga dosadašnjega života, slutila je da je to završetak njezinanormalnog života. Zašto da ne pokloni Jeanu ono što je od nje drskotražio Amerikanac Beaufort, da mu ne daruje ona što nijedna žena nemože trajno sačuvati kad se muškarac odluči da do toga dođe milom,silom ili varkom? U žalosnoj priči o Klarisi Harlowe koju je požudnopotajno čitala, gadni Lovelace dao je nesretnici sredstvo za spavanje dabi je mogao zloupotrijebiti. Jeanu neće biti potrebno nikakvoomamljujuće sredstvo jer će postići isti cilj, iako zapravo nije znala štoznači zloupotrijebiti jednu djevojku. Znala je, iako posve neodređeno, damuškarca i ženu vežu tjelesne spone, ali o tome nije potanje čula, a nijeje dosad to ni zanimalo. Nikada nije bila u društvu žena koje bi je u touputile.Jean ju je nježno milovao sve više otkrivajući njezine haljine i ljubeći jepo tijelu. Pod njegovim cjelovima osjetila je nove, ugodne osjećaje. Zatimje počeo buncati, tepao je riječi koje nije razumjela prekidajući ih vrelimpoljupcima. Bio je to najopojniji doživljaj koji je iskusila, pa će vjerojatnobiti divno i ono što će biti dalje. Odlučila je da se neće braniti.Iznenada nesta milovanja i miline. Došla je gruba, neugodna stvarnost.Osjeti odvratnost od nepriličnih Jeanovih dodira i krikne. Jean to uopćenije čuo. Bacio se na nju svim tijelom u pomami koju nije mogao svladati.Iznenada osjeti žestoku bol. Činilo joj se da je čovjeka koji ju jepritiskivao obuzeo zao duh. Omamljena i prestravljena htjela se oteti, aliju je Jean čvrsto stegnuo. Htjela je vikati, ali joj on poljupcem zatvoriusta. No miline nije višo bilo. Jean se od pohote sav tresao, ali ga zapravonije osjećala, jer se ukočila, napela sve mišiće i gotovo bez svijesti svepodnosila. Odjednom, kao nekom čarolijom, nastane mir, Jean se svalio ustranu i ona se osjeti slobodnom...Bila je tako smetena da se nije ni maknula. Uperila je pogled u prašnestropne grede, borila se protiv plača i razočaranja. Zar je to, dakle, taljubav? Zar nema ništa drugo? Nije mogla shvatiti zašto se ta ljubav uromaniima tako cijeni i zašto za njom luduju tolike djevojke i žene. I njojje isprva bilo ugodno, dapače vrlo ugodno, ali kasnije bilo je neugodno,pa i bolno, a nije osjetila baš nikakve naslade. Od svega joj je ostalo

~ 94 ~

čuvstvo neodređene odvratnosti i osjećaj da joj je nešto oduzeto. Bila jerazočarana kao nikada u životu.Blaga ruka podraga je po obrazu. Čula je kako se Jean tiho smije:- Zašto ne govoriš? Vrlo sam sretan. Nikada te neću zaboraviti. A osobitojer sam prvi...- Kako to znate? - nespretno ga upita Marijana.Glasnije se nasmijao.- Pa ti si poput male djevojčicel Ta su stvari koje svaki muškarac zna. Asada treba da se što prije vratiš u kuću. Svijeća će se ugasiti, a ne bih htioda primijete tvoju odsutnost... A i... strašno sam pospan.Poduprta na lakat Marijana ga je promatrala kako zijeva širomrazvaljujući usta, što pojača njezino razočaranje. Možda bi najnježnijeponašanje moglo ublažiti neugodan osjećaj koji joj je od svega ostao.Momak je doduše bio prema njoj umiljat, ali mšta više. Naslućivala je daželi da ga pusti na miru. Marijana se svlada i ravnodušno ga upita:- Što ćete sutra učiniti?Jean se šaljivo nasmiješi i vragoljasto namigne jednim okom.- Čini se da baš tako lako ne gubiš pamet! Budi mirna! Učinit ću što budešhtjela. Dugujem ti...Sladostrasno uzdahne, smota se u slamu, namjesti lanac na nozi da bi gašto manje smetao, prekrsti ruke na grudima i zatvori oči.Pospanim glasom pridometne:- Dobro spavaj!Sjedeći pored njega skupljenih nogu Marijana ga je neko vrijeme bezrazumijevanja promatrala.Nejasno je i ponešto kivno mislila kako su muškarci zanimljiva bića.Maloprije je ovaj ovdje sav plamtio, bio je gotovo lud od ljubavi, a sada,tek nekoliko minuta kasnije, mirno spava zaboravivši valjda i na svojopstanak. Takvo ponašanje opravdavalo je tajanstveno držanje, punonekog utarnjeg slavlja, što su ga pokazivale drugog dana nakon prvebračne noći mlade žene o kojma je čitala u knjgama, izuzevši dakakobijednu Klarisu koja duboko uspavana nije ni znala što joj se desilo.Marijana je mislila da sve to nije vrijedno da se toliko uznosi. Što se njetiče, tvrdo je odlučila da tako brzo neće htjeti to ponovo iskusiti, pa čak niza Jeanovu ljubav. Ne, nikako ne!Svijeća koja se gasila dokrajčila je Marijanino razmišljanje. Sad je moralapoći u dvorac i u svoj zidni krevet. U dubokoj tami časkom pričeka dok jojse oči ne priviknu, zatim ustane, potraži ključ koji je stavila pored svogasvijećnjaka, napusti sušu i oprezno zatvori vrata prije no što je stavilaključ na svoje mjesto.Noć je vani bila tamnija nego onda kad je Marijana ulazila u sušu. Puhaoje snažan vjetar, koji je prodirao u ogrtač kojim se omotala, i umalo što jenije srušio. Časkom joj glavom preleti misao da odmah pobjegne, pa isama, ali hrabro odbaci tu pomisao. Napokon, nije Jean kriv što ona ništane cijeni ljubavne igre. A pošteno rečeno, i sama je tražila ono što joj sedogodilo. Ta bila je s Jeanom vezana zajedničkom zavjerom protiv

~ 95 ~

gusara. Kao da su sklopili ugovor, a ugovor je ugovor!Okrenuvši leđa zavodljivoj pustari, Marijana se istim putem kojim je došlavrati u svoju sobu i legne u krevet. Tek što je navukla plahtu preko glave,začuje gotovo neprimjetan šum ključa koji se okrenuo u bravi. Grbavikrojač održao je svoju riječ.

6.

ČOVJEK IZ GOULVENA

Kad je sutradan ujutro bio otkriven bijeg Jeana Le Drua, Marijana jemislila da će se na nju srušiti nebo.Iskoristivši provedricu, izašla je na rub ogoljele pustare koja se pružalaizmeđu dvorca i mora. S mukom je progutala pravu seljačku gustu juhusa slaninom pa je osjetila potrebu da udahne malo svježeg zraka. Mirisavičaj i hrustavi prepečenac iz Selton Halla bili su daleko... Na juhu je većgotovo zaboravila, iako ju je na nju podsjećao slabi miris koji je dolazilOiz kuhinje, kadli začuje bijesni Morvanov krik koji je probio mirni jutarnjizrak.Nije odmah shvatila što se dogodilo. Bila je sjela na jedan od onih čudnihuspravnih kamenova posipanih tu i tamo po krajini i promatrala je kaoopčinjena smireno more i blage valove koji su ljubili stijene na kojima jemorska trava tvorila male čupave grmiće.Između velikih plavih oblaka na kojima se ocrtavahu galebovi u letuprovirivale su krpe nebeskog plavetila, a pri dnu male uvale mirno sedimilo nekoliko kuća pored čamaca izvučenih na oblutke.Žene i djeca išli su na žal, oboružani dugim kukama i grabljama, kojimasu po oseki trgali morsku travu i donosili kući duge trake haluge. To jebilo jedino bogatstvo toga kraja na koji je i Bog zaboravio.Nakon uzbuđenja protekle noći Marijani je bilo ugodno snatriti pred ovomugodnom ljepotom. Vidjevš kako Morvan prema njoj trči, kratko je inezadovoljno odmahnula rukom. Zar je taj čovjek ne može ni časa pustitina miru? No, već je Morvan bio kraj nje, zgrabio ju je za ruku i silompodigao na noge.- Odmah kući! Lagali ste mi, prevarili ste me! Neću Vam dati priliku da meponovo prevarite!- Što Vam je? Što bulaznite? Što sam Vam učinila? - bijesno povičeMarijana. - Pustite me!Naglo istrgne ruku iz Morvanove ruke. Morvan zatetura i umalo što nijepao. Marijana je primijetila da je pocrvenio ispod svoje gadne krinke.Približio se stisnutih pesnica.- Dakle, Vaš vrrjedni sluga! Čovjek čiju ste vjernost toliko hvalili! Utekaoje, draga moja, osta vio Vas je.Sad je Marijana zateturala. Na sve je bila spremna Osim na to. Nije tajila

~ 96 ~

svoju zaprepaštenost.- Utekao! - ponovi. - Ali... to ne može biti! To nije mogao učiniti!Htjela je reći: »To nije mogao učiniti meni« ali se ugrize za usnice.Morvan, sav izvan sebe, nastavi:- To sam i ja mislio, a ipak sam bio na oprezu. Zakovao sam ga u suši. No,jutros, kad mu je Soizic donijela juhu, našla je kavez prazan, vrata samoprislonjena uz dovmtak... i prepiljeni lanac.Marijana mje gotovo ništa više čula.- To je nemoguće! - ponavljala je nesvjesno. - nemoguće, nemoguće!Plamteći od gnjeva zbog te crne izdaje, s mukom je nastojala sabratisvoje sjećanje. Pred njezinim su se očima neumoljivom točnošćuoblikovale slike doživljaja protekle noći. Le Dru je spavao kad ga jeostavila... i to tako duboko da bi se mogla zakleti da ga ni grom n biprobudio. Lanac je bio čitav, a pri odlasku brižljivo je zatvorila vrata iključ stavila na mjesto... Bila je sasvim sigurna da u onom času Jean nijeimalO nikakve mogućnosti da pobjegne. To bi joj on već nekako pokazao,a ona bi pristala na to da bježi odmah s njim kako je to sama od njegatražila. Dođe joj na um krojač. No, Perrinaic je kazao da će morati bježatisama. -Bila je sigurna da on nije donesao Bretoncu pilicu kojom jepresjekao lanac i da mu nije otvorio vrata. Pa tko je to mogao učiniti?Nije imala vremena da si dalje postavlja pitanja. Morvan se očito smukom svladao. Hladno je upita:- Možete li mi dati neko objašnjenje?Marijana nehajno slegne ramenima i iščupa dugu suhu travku koju stanegriskati naslućujući da mora zauzeti potpuno hladnokrvno držanje.- Kakvo Vam objašnjenje mogu pružiti? Ja sama ništa ne razumijem.Možda se boji? Da ga niste vezali lancem...- Uvijek vežem lancem one kojli se usude preda mnom izgovoriti izvjesnaimena, a počinjem se pitati nisam li učinio loše što i Vas nisam podvrgnuoistom postupku. Ja, napokon, uopće ne znam odakle ste i tko ste. Znamsamo ono što ste mi blagoizvoljeli reći.- Zaboravljate :na kraljičin medaljon.- Možda ste ga ukralii! Smjesta pođite u kuću, nećete li da Vas dadem nasilu odvesti. Ja...Morvan ne dovrši svoju rečenicu. Već je nekoliko minuta, pa i dok je snjom govorio, nesvijesno pogledom slijedio kretanje male brodice koja jeupravo zaobilazila rt na kome je bio s Marijanom. Jurila je po dobromvjetru, a njezino crveno jedro upravo je sjajilo na sivom moru. Zapažalisu se obrisi čovjeka koji je upravljao brodicom, a začas se začuje njegovglas što ga je donio zamah vjetra. Prepoznala je Jeana koji je iz puna grlaveselo i podrugljivo pjevao.

... dobar vjetar na nas tjeravelik brod iz Engleskekoji val i more siječeda bi napao Bordeaux...

~ 97 ~

Pjesma je dolijetala kroz kristalno bistar zrak i neobično se jasno čula.Uto Marijana iza sebe začuje neobičnu škripu i iznenađeno ustanovi daMorvan škrguće zubima. Kroz otvore na krinki njegove su oči, koje supromatrale brodicu, luđački sjale. Mlada djevojka protrne kad ih je na njusveo.- Čujete li? Zar još poričete? Odakle su Vaše sluge gospođice d'Asselnat?Nisu li s engleskih pontona?- Još uvijek ništa ne razumijem - odgovori ona dostojanstveno.- Tu pjesmu poznaju na svim morima svijeta! To je pjesma mornaraRoberta Surcoufa. A Vaš takozvani sluga pripada toj bagri.- Poludjeli ste! Uvijek me je vjerno služio - smiono ustvrdi Marijana, te seMorvanovo samouvjerenje načas pokolebalo.- Možda ste se i Vi prevarili? Ali, kako bilo da bilo, doskora ćemo utvrditipravo stanje i Vašeg računa.- Što ste time htjeli reći?- Da sam noćas konačno primio poruku. Uskoro će stići izaslabik grofad'Antraiguesa. S njime ćemo riješiti i Vaš slučaj, ljepotice. Do tada ćeteostati pod ključem.- Kojim pravom? - pobuni se Marijana pomislivši na svog pomoćnikakrojača, pa se ipak osjeti dosta jakom da pokaže svoju smjelost. Računalaje na to da će još ove noći doći do ključa svoje sobe i svoje slobode.- Ako bilo tko dođe iz Engleske, potvrdit će moje riječi i moje plemstvo.Tad ćete se Vi, dragi moj, morati opravdavati što ste me zadržali.Siguran način kojim je govorila mlada djevojka očito je pokolebao gusara,ali je ipak tvrdokorno ostao pri svojoj odluci iako gu je ublažio.- Barem pod mojim neposrednim nadzorom. Dođite u dvorac, čekaju nasmolitve za dušu pokojnika.- Za čiju dušu?- Za dušu moga poručnika Vinoca. Vaš... sluga ubio ga je bježeći.

Tijelo preminulog, prekriveno bijelom plahtom, ležalo je na velikom stoluu velikoj dvorani. Za tu su prigodu nestali svi svežnji, svakovrsni zamoci isve škrinje koji su tu bili obično natrpani. Sa svake strane stola objesili suna strop velike plahte koje su tvorile neku vrst bijele crkvice oko mrtvatijela. No mrtav gusar nije bio naročito dostojanstven. Iako je bio obrijan,počešljan i odjeven u najljepše vezene haljine, nosio je u svečanojnepokretnosti crte svoje surove ružnoće i uvriježene himbe. Marijana je usebi govorila da je rijetko kada vidjela tako nesimpatična mrtvaca. Svikoje je imala prilike promatrati, imali su na sebi nešto dobro, smireno iplemenito, što je uklonilo sva strašna obilježja. Ovaj ovdje otišao je nadrugi svijet s divljim izražajem koji je imao i u životu. Stara je Soizicvjerojatno isto mislila što i Marijana jer je kimajući glavom gledalapokojnika i šaptala:- Umro je bez ispovijedii. To se i vidi!

~ 98 ~

Ipak mu je sklopila ruke i očito bez zanosa oko zapešća omotala krunicuod šimširovine.Morvan je naložio Marijani da poput svih žena u kući ostane moliti uzmrtvaca kao što zahtijevaju strogi pogrebni običaji toga kraja. Svojukićenu odjeću morala je zamijeniti s haljinom crne boje koja je takođermožda bila posuđena od Gwen. Dobila je i crni šal i oglavlje iste boje.Tome uopće nije prigovarala. Klečeći na klecalu, licem u visini Vinocovihnogu, sučelice Gwen, mogla je barem razmišljati praveći se da prebirekrunicu. Na jednom povišenom stolcu, između dviju žena, bila je položenazdjela puna blagoslovljene vode u kojoj je bila umočena suha grančicazimzelena. Marijana je uporno ukočeno zurila preda se, a prvenstveno upokojnikove cipele koje baš nisu bile elegantne. Kad bi podigla glavu,susrela bi se s Gweninim pogledom koji bijaše podrugljiv i pobjedonosan,što joj također nije bilo ugodno... Takvo Gwenino ponašanje dalo joj jepovoda misliti. Zašto Bretonka ima odjednom to pobjedničko držanje?Možda stoga što Morvan sada postupa s Marijanom kao zarobljenicom?…Počela se pitati zar baš mora biti daleko tajanstvena osoba koja jeotvorila vrata na suši i prepilila lance Jeana Le Drua. Ta je osoba moralanagovoriti Bretonca na bijeg koji je još uvijek za Marijanu bioneprotumačiv. Jean nije imao nikakva razloga da sam bježi, osobito kadje Marijana odlučno odbila da ga napusti... osim ako ne zavrijeđujenajdublji prezir i ako je pretvorica. Ne, tvrdo je bila uvjerena da tu morabiti nešto drugo. Čovjek ili žena koji su Jeanu otvorili vrata morali su gadobro prodrmati, probuditi i nagovoriti na bijeg. Marijani je neštogovorilo da je ove noći Jeana dobila za sebe, uz cijenu vlastitograzočaranja. Ta bio je to nenaobražen i jednostavan momak. Budući damu se predala, sve je u očima Jeana Le Drua na njoj bilo jasno, pa joj jebezuvjetno potpuno vjerovao. Što se dogodilo? Što su mu rekli da ju jetako hladnokrvno napustio izlažući pogibelji čak i vlastiti život?Mlada je djevojka skrušeno klečala i slušala iza sebe lupu koraka, i cipelekoje su strugale po istrošenim kamenim pločicama, i škripu velikihpotkovanih cipela. Poneka bi ruka uronila u blagoslovljenu vodu,zahvatila struk zimzelena i pobožno poškropila leš. Ljudi iz zaseoka iseljaci iz okolice dolazili su da se poklone posmrtnim ostacima svogabrata, kako to traži dobar običaj. Ništa ne mijenja na stvari da je za životabio pravi gad. On je bio mrtav Bretonac, pa je za sve Bretonce bioposvećen!To je ipak bilo dirljivo. No kad je Marijana čula kako Morvan pozivlje na»pogrebno bdijenje« sve one koji su dolazili, osjeti da se vraća njezinatjeskoba. Kako će udesiti da pobjegne, bude li morala ostati među timljudima? Pitanje je uostalom, hoće li je ostaviti samu u sobi? Morvan jekazao da će je od sada imati pod svojom osobnom paskom, a to baš nijebilo utješno. Ako je pak Gwen udesila da Jean pobjegne, neće će onazadržati na pola puta. U zlobnu pogledu mlade Bretonke Marijana jemogla pročitati da Gwen neće imati mira ni pokoja dok se uljez ne makne.Da! Tu je i njezin prijatelj krojač, da oprostite! No pitanje je da li će mu i

~ 99 ~

ovoga puta poći za rukom da joj pomogne? Marijana stane ozbiljno moliti,ali za samu sebe, a ne za pokojnika koji je nije zanimao. Božja pomoć bilajoj je potrebnija više nego ikada.Uto golema crna i rutava ruka zahvati struk zimzelena, a istodobnozapočne duboki bariton jednolično pjevati psalam.

De profundis clamavi ad Te, Domine:Domine, exaudi vocem meam69...

Kao da je tik do njezinih ušiju zazvonilo veliko zvono stolne crkve.Marijana se trgne i digne ruku do lica susprežući krik zarprepaštenosti.Bio je to golemi seljak. Na sebi je imao tradicionalnu bretonsku nošnju:naborane i u koljenima stegnute hlače bragon-braz, izvezeni prsluk ispodkratkog suknenog kaputa, a nad njim haljetak od kozje dlake. Na pleći mupadahu duge crne kose, na glavi je imao veliku plavu kapu kakvu noseljudi iz Goulvena. Marijana je odmah prepoznala Blacka Fisha.Predano je pjevao podbočen na golemu palicu, a u nebo je upro oči. Kaoda pjeva psalam čitav život!Seljaci su u njega gledali s poštovanjem, a i sama ga je Gwen zadivljenopromatrala pa je to dopustilo, Marijani da svlada svoje uzbuđenje koje jebilo sasvim prirodno jer je pred sobom ugledala čovjeka za koga je mislilada se utopio. Kako je mogao doći ovamo? Kojim je čudom izbjegao oluji,hridima i gusarima? Bilo je i previše pitanja bez odgovora. No kad su seJean i ona zdravi i živi mogli spasiti, bilo je posve razumljivo da seizvukao i Black Fish sa svojom strašnom tjelesnom snagom.Seljaci su u zboru odgovarali na molitvu za mrtve. Marijana se naprezalada u sjećanju pronađe obredne riječi, ali je bila previše zbunjena. Njezinoje pamćenje bilo prazan bezdan. No, to nije imalo značenja. Bila jesigurna da je nazočnost Blacka Fisha Božji odguvor na njezinu molitvu.Kad se završilo pjevanje, Morvan napusti veliku gospoštijsku stolica predkojom je stajao i pristupi pridošlici:- Ne poznam te, čestiti čovječe. Tko si?- Njegov bratučed - odgovori Black Fish ispruživši prema mrtvacu svojuveliku, dlakavu ruku. - I ja sam liz Goulvena kao i on. Htio sam gaposjetiti, kadli mi javiše novost. Siromašni Vinoc! Bio je tako dobarmomak.Marijana je ispod oka promatrala Blacka Fisha pa se strašno začudila kadje vidjela da pomorac briše suze koje su očito namjerno potekle. No on jeto tako »naravno« izveo da Morvan više nije sumnjao. Bio je premanjemu čak vrlo susretljiv te je primijenio stroge plemićke zakonegostoprimstva i ljubazno kazao:- U tom slučaju, ostani! Bdjeti ćeš s nama70 i sudjelovati kod večere.Black Fish se bez odgovora nakloni i priđe grupi seljaka. Uvukavši glavu

69 Iz dubine, Jahve, vapijem Tebi:Gospodine,,, čuj glas moj!

70 tj. čuvati mrtvaca. Taj običaj postoji i u nekim našim krajevima

~ 100 ~

među ramena opirao se svom težinom obim rukama na svoj pen bas71 itako se malo razlikovao od drugih muškaraca da ga Marijana nije moglapronaći. Opet je nastojala moliti, ali nije mogla ni na šta misliti doli na togšutljivog čovjeka od kojega bi moglo zavisiti mnogo toga. Nije sebi moglaprotumačiti kako je ovamo došao ni zašto je tu. Ipak je bila uvjerena daje to zbog nje. U njoj je raslo neko grozničavo uzbuđenje i to tako silnoda doskora više nije mogla ostati u klečećem položaju. Ustane i namjestiizraz lica kao da će reći da je bole koljena. Na njezino mjesto odmah dođejedna seljakinja.Morvan se namršti i naredi joj tihim glasom da ide u kuhinju k Soizic. Toje upravo i željela. Vrlo bi se rado približia Black Fishu, ali se izlazeći nijeusudila proći mimo njega.Mogli su se približiti tek kad je došla noć i kad su se svi ukućani skupilioko jedne starice koja je jednoličnim glasom pjevala naricaljke u častpoginulog. Dok su se svi namještali oko stola za karmine, pa je pri tomnastao stanoviti metež, Marijana osjeti da joj netko dotiče lakat. Jedanglas prošapće na engleskom jeziku:- Sutra... za vrijeme pogreba... Nastoj se onesvijestiti u crkvi!Iznenađeno se okrene. Iza sebe je vidjela samo pobožno lice jednestarice koja je mrmljala, a da joj se između nosa i brade nisu vidjeleusnice jer nije imala zube. Malo dalje zapazi široka leđa pomorca koji jezašao među muškarce i tamo se smjestio. Marijani je čuvanje bilonepodnosivo. Nije uopće slušala što starica nariče. Kod večere, koja je poobičaju bila točno u ponoć, tek je malo okusila jelo, a za cijelo vrijemenije se ni sjetila pokojnika jer on to nije ni zaslužio. Trajno su joj se poglavi vrzle riječi Black Fisha i na njih je grozničavo i prilično nespokojnomislila. Tražio je od nje da se onesvijesti u crkvi! To baš nije tako lakokako se čini! Marijana se u cijelom životu jednom onesvijestila i to uonom času kad je bila u moru koje ju je izbacilo iz Galeba i kad ju jezahvatila gusarska čaklja. Tada je izgubila svijest zbog bola ipomanjkanja zraka. No, kako da se sasvim hladnokrvno i uvjerljivopretvara da je pala u nesvijest? U nekim engleskim salonima vidjela je,doduše, kako se onesvijestilo poneko krhko stvorenje. Ali to je bilo vrlootmjeno i u pogodan čas, a ostala je i svježa boja lica, pa je Marijana sprve prozrela da je to čista komedija. Sada je bila potrebna dobra iuvjerljiva nesvijest koja bi mogla izazvati strku, a ne samo neku maluupadicu. Trebat će dati sve od sebe... a za ostalo će se pobrinuti nebo!Tako se udubila u svoje misli da je tek na vratima svoje sobe opazila da jeGwen slijedi. Na čuvanju su ostali samo muškarci. Ženama je bilodopušteno da se malo odmore. Kad je Bretonka htjela s njom ući u sobu,Marijana je nabusito odbije i oštro reče:- To je moja soba!- Za ovu je noć i moja! Nemoj misliti da mi je to zabavno! IzvršavamMorvanov nalog, i to je sve. Uostalom, nisam nezadovoljna što se onkonačno odlučio da pazi na tvoje korake.

71 Štap s kojim se Bretonac nikada ne rastaje

~ 101 ~

Drski način i tikanje, što ga je Gwen upotrijebila očito u namjeri danaglasi njihovu jednakost i svoju bezobzirnost prema Marijani, ljutili suaristokratkinju. Kad se Bretonka želi svađati, neka joj bude! Marijana jeoštrom kretnjom zgrabi za ruku i uvuče je u sobu brže no što je to Gwenželjela. Nakon toga mirno zatvori vrata i reče:- Nešto mi govori da ne bi bilo loše kad bi Morvan pripazio i na tebe! Kadveć moramo skupa provesti ovu noć, treba da je dobro upotrijebimo, pada se malo porazgovaramo i da mi nešto objasnite!Nagli prijelaz na stvar imao je tu prednost da se Gwen zbunila. Lukavonepovjerenje prekrilo je poput sjene njezino lijepo lice.- Da objasnim nešto? A što?- Vaše ponašanje! Čini mi se da se o njemu može koješta reći. Saopćila simi da će Morvan odsada na mene paziti jer je izgubio povjerenje u mene.A zbog čega? Zar zbog toga što je Jean Le Dru pobjegao? Za to me krivosumnjiči. S tim bijegom nemam nikakve veze. Ali to ne bih rekla za tebe!- A zašto, molim?- Jer si ga ti navela na bijeg.Još pred koji čas Marijana nije bila sigurna u to što je rekla. No sad, kadje to već izrekla i kad je odjeknuo zvuk njezina glasa, iznenađeno jeustanovila da o tome uopće ne dvoji. To je potvrdila zaprepaštenost kojase jasno očitovala na Gweninu licu. Ne dajući joj vremena da protuslovi,Marijana pridometne:- Nema smisla poricati, jer to znam.- Kako ,to da znaš? - izusti Gwen odustajući od obrane.- To su moja posla! Znam, i to ti mora biti dosta. Ali ne znam zašto si toučinila. A rado bih i to znala.Bretonka se zajedljivo osmijehne i napući usne, a zatim prozbori:- Pitaj Morvana! Ja ti neću ništa reći.- Zar da pitam Morvana? Pa to možda i nije tako loša ideja! Ali nećeš menasamariti. On s tim nema veze. No, ipak... Zašto da ga ne uzmemo zasuca? Reći ću mu...- Da nisi kraljevski agent. Počeo je u to sumnjati. No ja znam da će onhtjeti da se uvjeri... pa će možda već sutra ribe u zaljevu imati finuzakusku!Taj napad nije pokolebao Marijanu koja se čak i osmjehnula.- Zašto da mu ne kažem što si učinila? Ionako sam već sve izgubila, pame nije briga. Saopćit ću mu da si ti nagovorila na bijeg njegovazatvorenika. Taj je zatvorenik momak onog Surcoufa koga Morvan, posvemu sudeći, mrzi iz dna duše. Moglo bi se dogoditi da će riba za svojuzakusku imati dva jela. Morala si Morvana vidjeti na stijeni, dok je njegovzatvorenik jedrio pred njegovim očima i još mu se rugao!Marijana više nije ni nastojala da gleda kako djeluju njezine riječi naGwenin izraz lica. Pođe prema kaminu, uzme mašice i stane poticati jšcrvenu žeravicu. Obje su djevojke razmišljale, pa je nastao tajac.Marijana je kroz to vrijeme stavila na vatru nekoliko cjepanica inestrpljivo, ali izvana spokojno; čekala da se Gwen odluči odgovoriti na

~ 102 ~

njezino pitanje. Napokon Gwen liselo promrmlje:- Što želiš znati?- Rekla sam ti. Zašto si Jeana nagovorila na bijeg?- Jer ti je potreban. Vidjela sam te kad si otišla k njemu i slijedila sam te.Čula sam što ste razgovarali. Čula sam gotovo sve!- No, i onda? - mirno upita Marijana.- Pa shvatila sam da si bez njega izgubljena, i da ti je potrebno da raditebe laže. Nakon toga što si otišla od njega, došla sam k njemu. Spavaoje. Namučila sam se da ga probudim. Kad se razbudio, pažljivo me slušao.- Pa što si mu rekla?- Da si mu lagala. Da si engleski špijun poslan u Saint-Malo, gdje simorala doći do Surcoufa tobože kao žrtva neumoljive sudbine, jer jenjegova luda velikodušnost vrlo dobro poznata... Zatim bi upriličila da gazavedeš, pa da ti on obeća da će njegovi brodovi prestati napadatiEnglesku... Dosta si lijepa, pa bi mogla uspjeti jer je gusarski kralj, akoviše nije sasvim mlad, a te kako sposoban cijeniti ljepotu.- I on ti je povjerovao? - ogorčeno usklikne Marijana sjetivši se što je svedala Bretoncu da ga pridobije za sebe.- Bez oklijevanja. Zaista je teško progutati tvoju priču o dvoboju, zar ne?On je osim toga mogao ustanoviti da me prezaš ni od velikih stvari samoda bi privezala muškaroa uza se. A konačno, oboje smo Bretonci. Svi senaši zemljaci skupa drže. Uostalom, nije mi bilo baš osobito teško. Utvojoj pripovijesti ima previše meobičnih stvari. Imala sam sreću što samtvrdila, a da nisam imala ni pojma, da ste zaista išli u Saint-Malo kad stedoživjeli brodolom.Marijana je s mukom svladavala provalu bijesa. Sve što je učinila,okrenulo se protiv nje. Ta djevojka i Jean s njom su se poigrali! To jedakle povjerenje u časnu riječ jednoga muškarca! Tek što ju je pustio iznaručja, povjerovao je u sve ono što mu je ispripovijedala ta djevojka, ito naprosto zbog toga što su zemljaci. A možda je i Gwen platila istucijenu? Marijana je brzo napredovala u vještini samosvladavanja. Sleglaje rameinima i dobacila prezriv pogled svojoj drugarici.- Čestitam! Spretnija si nego što sam mislila. Sad mi još reci što sam tiučinila da me tako bijesna mrziš i progoniš i da me hoćeš upropastiti?Tvoju sam haljinu posudila, a da nisam znala da je tvoja. No to jepremalen razlog.- A Morvan? Morvan sada gleda samo tebe, a mene ostavlja po strani. Zarmisliš da ću podnositi da zauzmeš moje mjesto? - bijesno izbaci Gwen.- Tvoje mjesto? Zaista je to mjesto zavidno! Ljubavnica drumskograzbojnika, obalnog gusara, koji će jednog dana svršiti na vješalima!Lijepo mjesto! Bilo bi ti mnogo bolje kad bi meni pomogla pobjeći.- To ne bi bilo sigurno. Morvan kaže da samo mrtvi više ne govore. Stogaću strogo paziti na tebe dok te me raskrinkaju...- Bog me sačuvaj! - utučeno uzdahne. - Pazi na mene kad ti je tolikostalo, ali pusti me da u miru spavam. Idem u krevet.Uvidjela je da vdiše ništa ne može izvući iz te ograničene djevojke.

~ 103 ~

Surova Bretonka smatrala je da jedino smrt može ukloniti one koji jojsmetaju.Oslobodila je Jeana Le Drua samo zato da Marijanu liši njegove pomoći, asad je mačjom strpljavošću čekala da dođe tajanstveni posjetitelj izEngleske koji će, po njeziu mišljenju, potpuno raskrinkati tu neprijateljicukoja bi joj mogla oteti Morvana, pa će Marijana biti osuđena na smrt. Nijebilo smisla da dalje ispituje. Bit će bolje da pokuša ojačati svoje snage...za sutra.U velikoj dvorani još su i dalje bili na čuvanju. Spora i tugaljiva pogrebnapjesma probijala se kroz debele zidove i dopirala do Marijane. Ona senaježi. Pričinilo joj se da je ta pjesma neusklađenih glasova jadikovkanesretnih duša za koje bretonske legende kažu da noću izlaze iz groba ida živima predbacuju njihovo sebična blagostanje. Nastojala je da seotrese tog mučnog dojma. Nadala se da će sutra u to vrijeme već bitidaleko od toga ruševnog dvorca.

Kad je pogrebna povorka izašla iz dvorca, bilo je strašno nevrijeme.Vjetar i kiša udarali su na mahove, savljali su jasenove i šibljikebodljikave žutice i putove pretvarali u kaljuže. Nebo je bilo sivo i nisko, tese činilo da pritište glave sudionika pogrebne pratnje. Vrijeme je bilo takološe da su morali odustati od toga da pokojnikovo tiijelo prevezu nagroblje teretnim dvokolicama kako je bio običaj.Četiri snažna muškarca nosila su ga na leđima i zaklanjala se podhrastove daske lijesa. Na čelu povorke jahao je na konju polaganimkorakom seoski poglavar i jednolično izgovarao upola pjevajući molitveza pokoj duše preminulog. Iza njega su gacali ukućani i prijateljipogrbljernih leđa kako bi se lakše branili od vjetra koji ih je bezprestanka šibao odnašajući slabi zvuk posmrtnog zvona. U dvorcu jeostao samo krojač, nadvijen nad svojim poslom. Ali on zapravo i nije biočovjek...Omotana u debeli široki crni ogrtač s kukuljicom navučenom preko očiju,Marijana je polagano tapkala između drugih žena. Pored nje išle su Gwen,koja se držala očito neprijateljski, stara Soizic, koja je bila suvišezaokupljena svojom krunicom te nije obraćala pažnju na Marijanu.Marijana se nije ni brinula za susjede. Neprekidno je gledala u malizvonik od siva granita koji se dizao iz pustare. Mislila je na Black Fisha.Zašto mu je toliko stalo da joj pomogne pobjeći? Platila mu je da jepreveze u Franousku i sad je u Francuskoj. Kad je ispunio ugovor, nijebilo potrebe da se za nju dalje brine. A ipak se izlaže ponovnoj opasnosti ihoće da je otme iz Morvanovih ruku. Zašto? U kakve će je sve pustolovineuvući, bude li pošla s njime? Zagonetke su se redale jedna za drugom. Alisituacija ne može postati gora no što je sada. To je pročitala u ledenupogledu kojim ju je promatrao Morvan kad su izlazili iz dvorca. Zahtijevaoje da prisustvuje pogrebu samo zato da bude pod njegovim okom. Nije juhtio samu ostaviti u dvorcu u kojem nije bilo ni žire duše osim krojača.

~ 104 ~

Mala crkvica okružena skromnim grobovima dizala se pokraj šumarka sogoljelim drvećem. Pored nje staljala je kosturnica u obliku škrinje zasvete moći. Malo podalje, na vrhu brežuljka, smjestio se zdepastidolmen72 poput životinje koja vreba.Bio je izgrađen od velika kamenja teje izgledao poput slavoluka.Unesoše lijes pod niski drveni trijem. Zatim povorka uđe u crkvu.Marijana se počela tresti od hladnoće. U crkvi je bilo prilično mračno, jersu je osvijetljivale samo dvije velike žute voštane svijeće i mala crvenasvjetiljka. Činilo se da su u hram božji ušle aveti. Velikli crni ogrtači žena,svećenikova misnica, dugi Morvanov kaput, njegova zlosutna krinka, sveje bilo kao neki skup sjena koje su se u polumraku jedva razabirale.Odjeknuše glasovi kao iz groba. Počela je misa.Marijana je pod tim niskim i mračnim svodom imala dojam da se nalazi ugrobu. A ipak su svi živi.Jedino je mrtvac bio na pravom mjestu. Studen bijaše žestoka. Iz svihusta dizali se u zrak laki oblačići pare. Ruke i noge bile su joj posve mrzle.Ali joj je pod mokrim, grubim suknom gorjelo čelo, a srce je lupalo kao daće razbiti grudi. Znala je da je sad pravi čas da se onesvijesti. Gušilo ju jeuzbuđenje. Odjednom se osjeti sama, sasvim sama u neodređenojopasnosti. Nigdje nije mogla zapaziti Black Fisha. Njegova bi je prisutnostohrabrila. Zašto nije u crkvi? Zar je promijenio mišljenje? Maloprijevidjela ga je u povorci, pa joj se činilo da je nakon toga što su svi ušli ucrkvu netragom nestao.Okupi je misao da se nešto desilo i da ju je on možda napustio. To jesmete. Osjećala je da gubi vlast nad sobom. Osjećala je da bi moglapoludjeti ako ovakva situacija još dalje potraje i ako se sve što prije nezavrši. Mogla bi počiniti kakvu nesmotrenost, kakvu glupost samo da seotrese straha koji je sve više rastao i prijetio da je uguši. Najradije biskočila u more! Duboko uzdahne, zanjiše se, glasno krikne i sruši senauznak. Glavom udari o klupu i tako se loše osjećala da je mislila da ćezaista izgubiti svijest. No, ipak je dovoljno vladala sama sobom, pa nijevikala nego je ostala nepomično ležati.Svečana se dosada obreda odjednom rasplinula. Sve se oko nje počeloživo kretati, odasvud su dopirali povici. Marijana osjeti da je netkonemilice drma.- No što, što te uhvatilo? - nezadavoljno je cičala Gwen.- Potpuno je blijeda - začuje gtas stare Soizic. - Trebalo bi joj zraka.Marijana je sve više osjećala neku nestvarnost i neobičnost. Igrala jeulogu kao da je u kazalištu. U nosnice joj nahrupi vonj mokrih ogrtača inedovoljno opranih tjelesa koji je prevladao nad otužnim mirisomrastopljena voska i vlage. Začuje struganje drvenih cipela po kamenu istrogi Morvanov glas:- Iznesite je van! Pobrinite se da dođe k sebi! To je strašna sablazan! Ineka se misa nastavi! Inače bi mogla doći pokojnikova duša da nam topredbaci! Neka se otpjevaju još dvije pjesme!

72 Megalitski spomenik, koji čini veliki plosnati kamen položen na nekoliko okomitih kamena

~ 105 ~

Marijana osjeti naglu i neočekivanu radost. Kad bi samo smjela dićispuštene trepavice i mogla vidjeti ta zbunjena lica! Mora da supreneraženi zbog počinjenog svetogrđa, mora da grozničavo prebirukrunice i da se neprestano križaju. Tome razbojniku Vinocu priredila jepogreb kakav je i zaslužio! Uto osjeti da su je zgrabili za ramena i noge ida je nose. Umjesto smradnog zraka u crkvi oblije ju vjetar s rosuljom iokrepljujući miris pustare. Ženski glasovi oko nje šuškali na bretonskomjeziku. Grubo je položiše na zemlju. Jedna je ruka potapša po obrazu.Marijana dvaput duboko udahne i začuje glas Blacka Fisha:- Brzo! Na noge! Bježimo!Otvori oči i skoči na noge. Bila je pod trijemom male kosturnice. Do nje jebez znakova života, a možda i ubijena ležala Gwen, a u istom stanju jošjedna čvrsta seljakinja kojoj nije znala ime. No nije bilo vremena da sečudi. Zgrabila ju je golema šaka Black Fisha i povukla neodoljivomsnagom. Gorostas ju je vukao za sobom, pa i ona stane s njime trčatiprema dolmenu. Blatna, niska trava bila je skliska, pa se Marijana po njojispruži kako je duga i široka, ali ju snažna šaka njezinoga vođe odmahpostavi na noge.- Brzo, brzo! - mumljao je Black Fish. – Zar misliš da možemo gubitivrijeme?Marijana ugleda iza dolmena dva osedlana konja i krikne od veselja.- Nadam se da umiješ skočiti na konja - primijeti njezin pratilac.Mjesto odgovora Marijana smiono podigne suknju, stavi nogu u stremen ikao pero poleti na konja.- Pravi husar! - promrmlja odobravajući Black Fish. - Vrlo dobro!Naprijed!U tom času s crkvenih vrata odjeknuše hici. Otkrili su bijeg. Marijanazačuje bijesni Morvanov glas koji joj je nalagao da se zaustavi. To je ipakbilo smiješno, pa se Marijana glasno nasmije, a listovima i petama stegnekonjske bokove. Životinja skoči i pojuri za Black ishom koji je već jurioniz brežuljak. Prasne hitac, pa još jedan, ali ih ne pogodi tane. Marijanase okrene i ustanovi da je zaselak već nestao za brijegom.Pred njima se pružala pustara s kržljavim divljim jasenima, s gomilamakamenja i s bijesnim vjetrom. Marijana kao opijena jurne u kišu. Krozjedan prodor ugleda more što je bacalo zapjenjene mlazove koji su šikalivisoko u nebo... Cio taj golemi, pusti kraj učini joj se neobično lijepim iopojnim jer joj se pred očima prikazala slika slobode. Nejasno je naslutilada je u toj zemlji, u kojoj je rođena, napokon stekla slobodu.Podbadajući svoga konja dostigne Blacka Fisha i upita ga:- Kamo ćemo?- U Brest. Tamo imam malu kuću u četvrti Recouvrance73. Morvanu nećeni pasti na pamet da te traži u tom smjeru. A tamo imam posla. Mislim daje napokon došlo vrijeme da se ozbiljno porazgovorimo.- Zašto ste me izbavili iz Morvanovih ruku? Ta Vi i ne znate tko sam!Black Fish se blago osmjehne i obrati prema njoj bradato lice razvučeno u

73 Pomoć, ozdravljenje

~ 106 ~

široki osmijeh te mu je lice postalo još ružnije.- Nadam se da ćeš mi sama reći svoje ime. A ja ću ti kazati što si. Ti nisi nipustolovka ni glupača bez značaja. Ti si odvažna djevojka koja jepobjegla iz Engleske pred meni nepoznatom opasnosti i koja je došla uFrancusku, a da sama ne zna kuda će i kamo, da traži nešto ni sama neznajući što. Naprosto zato jer mora nekamo ići da preživi. Varam li se?- Tako je - kratko odvrati Marijana.- A onda - dometne Black Fish glasom koji je postao promukao. - I ja samnekad imao jednu malu... Imala bi tvoje godine, a ti si malo i nalik na nju.- Zar je više nemate?- Ne. Umrla je. Zabranjujem ti da mi o njoj govoriš.Marijana posluša i potjera konja. No u sebi se pitala, da li je mlaz vodekoji je tekao niz bradato lice njezina neobičnog spasioca bio samo odkiše. Bila je spremna da ga slijedi kud god pošao. Imala je u njegapovjerenje.

~ 107 ~

DRUGI DIO

HROMI ĐAVAO

~ 108 ~

7.

POŠTA IZ BRESTA

Diližansa74 od četiri tone prošla je gromkim trijeskom kroz vratapoštanske zgrade u Parizu u ulici Jeana-Jacoues Rousseau, pa sezaustavila u dvorištu. Kiša je sve jače padala. Vodič je svom svojomtežinom skočio na zemlju. Iz konjušnice dotrčaše sluge i pokrivačimaprekriše konje koji su se pušili. Otvorili su vrata na kočiji da bi putnicimogli izaći. Na prozorima zgrade, u noći koja je počela padati, sjajlila susvjetla te je kuća izgledala neobično gostoljubivo. Prvi je sišao javnibilježnik iz Rennesa, a odmah iza njega imućni čovjek iz Lavala, koji jestrašno zijevao mada je prospavao tri četvrtine puta. Zatim je izašlaMarijana.Bila je srijeda 20. prosinca. Mlada je djevojka prije dvanaest danaotputovala iz Bresta. Proživjela je zamorne, ali vrlo zanimljive dane.Priljubivši lice na prozor diližanse promatrala je kako odmiču gradovi isela lijepe Francuske koju je s divljenjem otkrivala. Priče što ih je slušalau svome djetinjstvu prikazivale su rodnu grudu njezina oca u crnimbojama kao zemlju koja de izručena na milost i nemilost bezvlađu,razbojstvu, ubojstvu, u kojoj je siguran samo onaj koji se umije što boljesakrivati. Znala je, dakako, da je velika Revolucija već završila, da uFrancuskoj vlada druga vlast, ali su joj i sadašnju situaciju prikazali unajstrašnijim crtama: krunu je prigrabio neki razbojnik koji je na javnommjestu prolio krv i pogubio mladog i romantičnog kneza75 koga su zapleliu najgroznije zamke. U njegovoj su se okolini nalazili samo nekadašnjirevolucionari, vojnici koji su položaj stekli na maču, nekadašnje pralje isvrzimantije, a svi nisu baš mnogo vrijedili. Marijana je mislila da ćevidjeti pusta i zapuštena polja, napola srušene opustošene gradove ukojiima su ljudi nekako zastrašeni pred sadašnjdm gospodarima kojiposvuda šire svoju drsku tiraniju. Očekivala je da će naći ljude u očajnojbijedi.No, izuzevši nekoliko divljih predjela u središnjoj Bretaniji, duž cijelogbeskonačnog puta gledala je iz diližanse uređene i živopisne gradove,napredna sela, obrađena polja, lijepa imanja, pa čak i vrlo lijepe dvorce.Vidjela je dobro obučene ljude, seljakinje koje su nosile zlatne križiće ioglavlja od lijepih čipaka, ugojenu tustu stoku i bucmastu djecu koja supjevala i plesala kolo. Samo su ceste bile nemoguće, ali nisu bile ništagore od onih u Engleskoj. Kazali su joj da se po pustim mjestima mogu nacestama susresti i pravi rezbojnici, baš kao i u Engleskoj, ali ih Marijanadolazeći poštom iz Bresta na svom putu nije nigdje primjetila.Ono malo, što je usprkos nastaloj noći i kiši vidjela od Pariza, pobudilo jeu njoj želju da još bolje upozna taj veliki grad. U Pariz su ušli prošavši

74 Velika poštanska i putnička kočija75 Napoleon je još kao prvi konzul dao pogubiti vojvodu od Enghiena (1772-1804), zadnjeg muškogpotomka slavne obitelji Condé

~ 109 ~

kroz zimom ogoljelu šumu, a zatim kroz vrata, Etoile, kako joj je kazaobilježnik koji joj je cijelim putem vrlo ljubazno sve tumačio. To su bilavelika vrata sa zlatnim šipkama. S obje strane vrata stajala je po jednavrlo lijepa zgrada sa zabatima. Zgrade su bile ukrašene izbrazdanimstupovima. Posve blizu njih dizahu se iz zemlje temelji goleme građevine.- To će biti spomenik76 u slavu Velike Armade - rekao je uslužni bilježnik -Bit će to golemi slavoluk.S one strane vrata tekla je vrlo široka, šumovita cesta77 kojom suprolazile otmjene kočije. Oko nje su bile palače, a u daljini se steralomore krovova iz kojeg se dizahu zvonici. Diližansa se nije uputila tomcestom već je zakrenula na lijevo duž jednoga golemog zida za koji jenotar s hvalisavim prizvukom rekao:- To je zid zastupnika poreza!... To je »zid koji obožava Pariz i zbogkojega Pariz mrmlje« kako se govorilo kad se gradio78. Danas nemarazloga da se tako govori. Čini nam se da je od vremena, otkad se spravom mrmljalo o tom zidu, prošlo cijelo stoljeće. Zar niste nikada bili uParizu?- Ne. Uvijek sam, živjela u provinciji - odgovori mlada djevojka.Od svih putnika u diližansi, Marijana je mogla razumjeti zapravo samobilježnika. Govorio je polagano i ponešto svečano naviknut da glasno čitaslužbene spise, dok su ostali govorili prebrzo i rabili čudne izraze koje jemlada djevojka slabo razumjela, jer je bila naučena na otmjeni i uglađenifrancuski jezik kojim se govorilo u Engleskoj. Nije ni ulazila u razgovor sputnicima; ponašala se povučeno poput plahe djevojčice kako joj jesavjetovao Black Fish stavljajući je u kočiju.Marijana je cijelim putem mislila na svog neobičnog sudruga upustolovinama. Otkrila je da se pod neprivlačnom vanjštinom krije dobar isrdačan čovjek. U njegovoj maloj kući na obali Penfelda u četvrtiRecouvrance proživjela je nekoliko mimih i spokojnih dana.Bila je to mala kućica od granita pobijeljena vapnom, s trokutastimprolzorčićem na visoku potkrovlju i malim cvjetnim vrtom koji je bioograđen. U kući je čvrsta gazdarica Bretonka uvela flamanski red ičistoću. Sve je sjalo i blistalo, počevši od bijelog kamenog poda domjedenog kuhinjskog suđa, pa i do starog namještaja izlaštenogupotrebom. Tu je i sam Black Fish, koji postao Nicolas Mallerousse,umirovljeni oficir ratne mornarice, izgledao posve drukčije nego onda kadga je ugledala u onoj krčmi u Plymouthu. Na njemu nije ništa bilo od onihgusara iz priča. Iako je na njemu ostao po koji trag proživljenihpustolovina, u Recouvranceu bjaše to prijazan čovjek dostojanstvenadržanja.- Moja kuća nije velika - govorio je pomorac svojoj gošći otvarajući prednjom navoštena hrastova ulazna vrata - no ako zeželiš, moći ćeš u njoj

76 Slavoluk Arc de Triomphe, trijumfalni slavoluk, na današnjem trgu Etoile, što znači zvijezda. Opisanih vratai zgrada više nema77 Danas čuvena avenija Champs Elysées78 Originalni tekst glasi: »... le mur murant Paris oui rend Paris murmurant.« Gradili su ga neposredno prijeRevolucije, dakle prije 1789, kraljevski zakupnici poreza, koji su u ono vrijeme bili vrlo omraženi

~ 110 ~

živjeti tako dugo dok budeš htjela. Kazao sam ti da nemam kćeri. Želiš li,moći ćeš zauzeti njezino mjesto.Marijana osta bez riječi. Velikodušje Black Fisha bilo je znak njegoveiskrene naklonosti prema njoj, pa ju je to tako dirnulo u srce da nije znalašto bi rekla. Uto Black Fish nastavi:- Čim si se sa mnom ukrcala, odmah sam naslutio da ti je stalo samo dotoga da budeš što dalje od Engleske. To ti je napokon uspjelo! Nitko teneće tražiti u Recouvranceu, budeš li htjela tu ostati.Marijana shvati da bi tom dobrom čovjeku morala govoriti iskreno iistinito. Znala je da se ne treba bojati njegova suda. Kad je došla večer, idok su se naslađivati sjajnim jastogom i hrpom palačinka s vrhnjem,remek-djelom gospode Le Guilvinec, ispričala mu je sve što se dogodilo uSelton Hallu i obrazložila je svoj bijeg. Kazala mu je da je pukim slučajemu svratištu u Plymouthu saznala za rodbinu u Francuskoj.- Htjela bih ići svojoj rođakinji d'Asselnat - rekla je na kraju svoje priče -U bliskom smo rodu jer je ona prava bratučeda moga oca. A što se tičecarice...- Njezino Veličanstvo primit će te otvorenih ruku - reče Black Fish s posveneobičnim tonom poštovanja - Ona voli sve svoje rođake, a utjelovljena jedobrota i blagost. Nažalost, bojimo se da nam neće još dugo biti caricom.- Što to znači?- Da car nema djece, da mu ih njegova supruga ne može dati, a on trebaosigurati dinastiju. Mnogo se govori o rastavi braka. Zatim bi se Napoleonmorao vjenčati s nekom stranom princezom.Ta je vijest upravo sablaznila Marijanu, iako je u nju tek upola vjerovala.Nije se čudila što se Korzikanac hoće rastaviti od zakonite žene jer munije rodila dijete. To je za takva čovjeka sasvim normalno! Mora da je tajNapoleon ionako čovjek bez ćudorednih načela i bez srca. No posve jedruga stvar što želi uzeti za ženu jednu pravu princezu. Taj se uzurpator,pun sama sebe, zanosi obmanama! Nijedna prava princeza neće pristatida zasjedne na njegov pvjestol! Uostalom, i Black Fish nije pokazaonaročito veselje kad je to spomenuo. U njegovu glasu osjetila je kao danešto prešućuje, pa vjerna svojoj naravi i svojim načelima da uvijekgovori otvoreno primijeti:- Reklo bi se, gospodine Mallerousse, da ne odobravate tu rastavu.- Možeš me zvati Nicolas! Da, ne slažem se. Ona je bila njegova sreća; akobaš hoćeš reći drukčije, bila je njegova zvijezda. Bojim se da mu sreća neokrene leđa, ako odbaci dosadašnju caricu.Marijana se ovog puta čuvala da oda svoje misli da Napoleona neće srećanikad napustiti jer ga je dosad upravo nevjerojatno vjerno služila.Međutim, Nicolas skrene opet razgovor na njeziniu sudbinu.- Mala moja, kad je tako, vidim i sam da ne bi htjela ostati uRecouvranceu. Josefina će i kao rastavljena žena hiti moćna, pa je njezinazaštita za tebe itekako vrijedna. Napoleon ju je često varao, ali ipakmislim da je istinski ljubi. Za tebe će biti najbolje da odeš u Pariz. Lakoćeš naći tu rođakinju jer ću ti dati preporuku za ministra policije,

~ 111 ~

gospodina Fouchéa79 no, hoću reći za vojvodu od Otranta. To mu je novinaslov na koji se još nisam priviknuo, ali se nadam da ću se naviknuti.- A Vi, što ćete Vi raditi?Nicolas Mallerousse stane se smijati. Ne prestajući pušiti zemljanu luluode do jednoga kovčega i iz njeg izvuče odjeću sličnu onoj koju je nosio uonoj krčrmi na Barbikanu.- Vratit ću se u Plymouth i opet postati Black Fish, gadan momak kojiprodaje svoju dušu za nekoliko funti.Sad je i pomorac povjerio svoje tajne mladoj slušateljici. Priznao je da jeagent toga Fouchéa koga je spomenuo i da u Plymouthu organizira bijegzatvorenika s pontona.- Isprva sam bio u Portsmouthu pa sam mnogim smionim momcimapomogao da pobjegnu iz strašnog Crowna. No pobudio sam sumnju nekognjuškala, pa sam radije otišao u Plymouth. I tamo sam koješta izveo...

Nije joj, dakako, odao da sabire sve moguće obavijesti o engleskoj vladi io njezinim četama, ali je Marijana to i sama pogodila. Ravnodušno gaupita:- Nicolas, zar ste Vi špijun?Nicolas naceri lice te je izgledao ružniji. Nasmije se.- Ha, ha, to je prilično ružna riječ kojom često nagrđuju vrlo vrijedneljude. Recimo radije… vojnik u sjeni.Marijani je u maloj kući u Recouvranceu zaista bilo lijepo. S gospođom LeGuilvinec razgledala je grad, a s Nicolasom okolicu. Ustanovila je da jefrancuska luka Brest vrlo slična engleskim lukama, da su i obale Penfeldavrlo lijepe i da divlje more može biti vrlo čarobno. Vidjela je čak i robijašeu grubim crvenim vunenim odijelima. Imali su obrijane glave. Pošto jezadovoljila svoju znatiželju, najviše su je zanimale trgovine u ulici Siam ukojima ju je gazdarica Le Guillvinec obukla od pete do glave, dakako ponalogu Black Fisha koji se u toj prilici pokazao vrlo darežljiv.Na večerje onoga dana kad je morao poći u Englesku, Nicolas jeobavijestio svoju štićenicu da je za sutra ujutro za nju rezervirao mjestou diližansi. Dao joj je kesu s nekolika komada zlatnog novca. Marijana jepocrvenjela i htjela odbiti novac, ali joj Nicolas reče:- To je samo pozajmica. Vratit ćeš mi kad postaneš dvorska dama svojerodakinje carice.- Zar ćete doći k meni?- Pa naravno! Povremeno odlazim u Pariz u posjete gospodinu Fouchéu -htio sam reći vojvodi od Otranta.- Dobro! Pozivljem Vas. Ali nemojte zaboraviti!Pošto su sklopili takav ugovor, Nicolas preda Marijani brižljivo savitopismo naslovljeno na »gospodina vojvodu od Otranta, ministra policije, ukući u obalnoj ulici Malaquais«. Preporućio joj je da dobro čuva to pismo

79 (1759-1820), najprije žestoki revolucionar, zatim vrlo vješt ministar policije cara Napoleona koga jeizdao pa je i za Louisa XVIII ostao na svom mjestu. Na kraju je bio poslanik u Dresdenu, a umro je uTrstu

~ 112 ~

jer će joj ministar, kad ga pročita sigurno pomoći koliko je u njegovojmoći.Dobro su je snabdjeli i obukli kako se u provinciji najotmjemje moglo.Imala je kaput od grimizna sukna s trostrukom širokom ogrlicom i haljinuu istoj boji s dugim rukavima koji su se na ramenu naduto širili. Na haljinije bio visoki ovratnik koji je na rubu bio ukrašen uskom nabranombijelom čipkom. Lakaste kožne cipelice vezane su bile vrpcom okagležanja. Kapa na glavi bila je također grimizne boje, sprijeda je bilaukrašena nabranom svilom, a otraga je u kapu bila zataknuto široko iveliko bijelo pero. Tako odjevena dirljivo se u dvorištu poštanske postajeoprostila od svoga prijatelja i gostoprimca. Prije no što je ušla u velikukočiju, baci mu se oko vrata, poljubi ga i zajeca.- Smiri se! - promumlja Nicolas hrapavim glasom slabo prikrivajući svojeuzbuđenje - Pokušat ću tamo prijeko saznati kako stoji tvoja stvar. Moždaće te uskoro prestati tražiti? Možda ćeš se jednog dana moći vratiti kući?Što je poštanska kočija dublje ulazila u francuska polja, to je Marijana svejače osjećala kako je prolazi volja da se vrati u Englesku. Sve što jevidjela, činilo joj se novo i vrlo zanimljivo. Na sve, pa bilo inajbezazlenije, gledala je čudeći se. Nije se ni najmanje obazirala što jesuputnici zbog njezine ljepote udivljeno promatraju. Bila je previšezabavljena promatranjem za nju neobične francuske zemlje koja jenečujno potresla najskrovitije žilice njezina bića. Činilo se da presječenokorijenje opet počinje bujati.Kad je Marijana te kišovite večeri izlazila iz poštanskih kola, osjeti seosamljenom, i bude joj nevoljko pri srcu. Navikla se na kočiju u kojoj sevaljala već punih dvanaest dana. Veliki nepoznati grad, vreva oka nje,putnici koji su našli mnoštvo. prijatelja i rođaka koji su ih dočekali, sve jena nju djelovalo da se osjetila strašno osamljenom. Zbog toga seražalostila. Tome se pridružio i umor od puta, a osim svega toga, silazećiiz kočije skočila je u lokvu punu vode. Ledena kupka nije baš bila ugodnaza njezine noge. U tom času nije za Marijanu ni život imao smisla.Po širokom dvorištu kretali su se nosači. Putnici su ih dozivali da im noseprtljagu. Uslužni bilježnik, vidjevši kako Marijana naokolo luta s vrećomukrašenom vezivom, pozove jednog nosača i s njime dođe do Marijane.- Gospođice, dajte prtljagu ovom momku. Odnijet će je kamo odredite.Dopustite da Vas pitam kamo idete.- Nikoga u Parizu ne poznam. Preporučili su mi svratište Compas d'Or80 u

ulici Montorgueil. Svratištarje prijatelj mojega... strica - odgovori Marijana oklijevajući pri zadnjojriječi jer nije znala kako da nazove Blacka Fisha.On joj je zaista preporučio da pođe u to svratište u kome će se za njupobrinuti njegov prijatelj Bobois. Tamo neka pričeka dok je primi ministarpolicije.Bilježnik se za vrijeme cijelog putovanja trudio iz svih sila da sazna štovodi u Pariz tako lijepu i skromnu djevojku, ali je Marijana ipak spretno

80 Zlatni kompas ili zlatno šestilo

~ 113 ~

umjela ostati zagonetnom. Pričala je kako je izgubila roditelje pa da jekrenula u Pariz da pronađe da li joj je tko od roda na životu. Nicolas ju jena pošti upisao pod imenom guspodice Mallerousse, a priskrbio joj je iputnicu na to ime. Prepustio je Fouchéu da joj vrati njezino pravograđansko ime, ako to nađe za shodno. Zakon za emigrante bio je vrlostrog, pa je trebalo da se vidi neće li možda i nećakinja Ellis Selton podnjega potpasti.Čestiti bilježnik potvrdio je da je Compas d'Or zaista dobra, ozbiljna ičasna kuća. On je sam izašao kod zelenog konja u ulici Geffroy-Lasnier.To je bilo čuveno svratište po tome što je u njemu odsjeo Danton81 kad jedošao iz Arcis-sur-Aubea. Bilo bi mu drago kad bi mogao otpratitigospodicu Mallerousse do Compas d'Ora, ali ga čeka hitan posao. No,može se potpuno pouzdati u nosača koga je sam već više puta unajmio.Bilježmik je bio čak toliko savjestan da joj je kazai i koliko će platitinosaču. Zatim skine svoj šešir od dabrove dlake, pozdravi je i zaželi da seopet sretnu, pa se izgubi među mnoštvom. Marijana pođe za nosačem,koga upita:- Je li svratište daleko?- Nije, gospodice. Pješice deset minuta. Ubrzo smo tamo ulicomTiquetonne. Počekajte! Evo mog kišobrana! Prokleta kiša! Prije no štostignete u svratište, bit ćete mokri kao miš.Mladi riđokosi i zbijeni momak vedra lica i prćasta nosa raširi nad glavomsvoje mušterije golemi crveni kišobran i odvede je iz poštanske zgrade.Na ulici je bilo malo ljudi. Noć i loše vrijeme otjerali su Parižane u njihovedomove. Velike uljene svjetiljke, obješene na konopce po sredini ulice,slabo su osvijetljivale, te je Marijana, unatoč znatiželji koja ju je mučila,morala prije svega paiziti kuda će stupiti nogom. Ulica bijaše bezpločnika. Bila je popločena velikim okruglirn kamenjem, te se po njoj nijeišlo baš najudobnije. Bila bi već sto puta nategnula skočene zglobove daje mje njezin pratilac upozoravao na opasna mjesta i na male daščanemostove prebačene preko nabujalih potočića. Ipak je bilo privlačivihizloga, a među prolaznicima bilo je i nekoliko dobro obučenih žena,muškaraca jedrih obraza i nešto djece vedrih lica.- Pazi - poviče nosač i zgrabi je za ruku. Marijana je jedva imala vremenada se stisne uz jednu kuću. Tjerajući u galopu konja nahrupi na njih jedanoficir koji se sav blistao. Marijana letimice ugleda elegantno i šarolikopriviđenje, zapazi dobra, crna konja i na njemu oficira u zelenoj odori sbijelom oprsinom, s kratkim hlačama od bijele boje, s visokim, lakiranimčizmama, s blistavom mjedenom kacigom koja je bila ukrašenapanterinom kožom i dugom grivom. Ugledala je,i brkato lice, crvene izlatne naramnjake i bijele rukavice.- Što je to? - uplašeno i začuđeno zapita.- Caričin dragun - odgovori vodič - Ti se momci uvijek nekamo žure -Spazivši zadivljeni pogled mlade djevojke pridometne:- Lijepo se ponašaju, zar ne? A i nisu baš najljepši! Možda Vam se pričinio

81 (1759-1794), jedan od od vođa francuske revolucije

~ 114 ~

lijep, ali vi dolazite iz provincije pa niste vlidjeli kojeg gardijskog lovca ilikonjanika-mameluka ili kojeg husara ili poljskog kopljanika. A da i nespominjem maršale koji su u samom zlatu i puni perjanica. Da, da, MaliKapral dobro zna kako treba obući svoju čeljad.- Tko je Mali Kapral?Momak pogleda Marijanu iskrenim začuđenjem. Podigao je obrve gotovonavrh čela.- Pa... Car, zar ne znate? Odakle dolazite, gospođice, kad i to ne znate?- Iz samostana - odbrusi Marijana koja je držala do svojeg dostojanstva -Tamo se rijetko susreću draguni i kaplari, bili oni veliki ili mali.- Pa kad je tako! - kratko primjeti mladi nosač.Uskoro zađoše u ulicu Montorgueil i Marijana zaboravi na draguna.Njezinu je pažnju privuklo veliko svratište. Pored njega bilo je još jedno,manje, skromnije. Iz elegantnih kočija, ulaštenih poput sjajnih kutija, ukoje su bili upregnuti rasni konji s blistavom ormom, pred vratimasvratišta izlazili su otmjeni gosti među kojima su se sjajile raskošneuniforme.- To je Roger de Cancale - ponosno izreče nosač - Tu se jedu najboljepariške paštete od jarebica, najbolje ribe i najbolje oštrige. Svaki dandonose ih najbrži skoroteče. Ma, to nije za svaku kesu!Marijana nije skrivala svoje divljenje. Morat će izmijeniti svoje pojmove oFrancuzima jer je kroz sjajne prozore restorana vidjela ljude uglađenadržanja, atlas što se prelijevao, pa čak i dijamante na razgaljenimgrudima. Odore su bile zaista lijepe, a lijepe gošće bile su u skupocjenimkrznima. Momak je objašnjavao s prizvukom prezira:- Ali to, dakako, nije, dvor. Tu je prilično miješana publika, ali je ipaksjajna, što ne? Baš nema mnogo vojvotkinja, ali se muškarci ipak tudobro osjećaju. Ima pjevača popijevaka, a i lakih žena!Nosnice mlade djevojke zadrhtale su jer je do njih dopro miris iz čuvenogrestorana. Marijana osjeti da je strašno gladna.- Je li Compas d'Or još daleko?- Ne, evo ga!Nosač pokaže rukom na vrlo veliko svratište smješteno u lijepoj starojpalači renesansnog stila. Okna donjih prozora bila su sastavljena od dnazelenih boca, a lijepi kipovi ukrašavali su pročelje. Svratište je u cjelinidjelovalo udobno i čisto. Iz širokih dvorišnih vrata izlazila je diližansa uzcinkanje praporaca.- Diližansa za Creil - reče nosač - Odavde kreće kao i ona za Gisors.Gospođice, stigli smo!Važno svratištarevo držanje postalo je ljubaznije kad je ugledaomilovidan lik dobro odjevene mlade djevojke. Ime Nicolasa Mallerousseaizazove široki osmijeh na njegovim punim obrijanim obrazima otkrivajućiizmeđu gustlih prosijedih zalisaka nizove zlatnih zubi.- Osjećat ćete se ovdje kao kod svoje kuće, lijepa gospođice. NećakinjiNicolasa Malleroussea posvetit ću više pažnje nego vlastitoj kćeri. Hej,Marthon! Dođi i uzmi prtljagu ove gospođice!

~ 115 ~

Dok je dotrčala služavka s poškrobljenom kapom, uredila je Marijanaračun s nosačem i još dodala napojnicu koja je momka upravo oduševila.Od veselja baci uvis svoju kapu s obodom.- Hvala, gospođice! Pa ako Vam treba koga nekamo postati, samo izvolite!Bit ću Vam uvijek na usluzi. Samo recite bilo kome u ovoj gradskoj četvrtida želite vidjeti Grakha Hanibala Piochea, i ja sam tu!Pošto je Grakh Hanibal srdačno ponudio svoju uslugu i pri tom sasmanehajno izgovorio svoje rimsko ime, udaljio se zviždeći, a Bobois isluškinja otpratiše gospodicu Mallerousse u svratište. Kuća je bila usavršenom redu. U njoj je bilo mnogo svijeta. Upravo je započela večera.Služavke i sluge letjeli su na sve strane da bi podvorili goste kod velikogstola ili one koji su htjeli večerati u svojoj sobi. Bobois predloži mladojdjevojci da i ona postupi poput ovih potonjih. Marijana rado prihvatiprijedlog jer ju je plašilo mnoštvo ljudi.Pošli su prema dobro navoštenom stubištu. Upravo u taj čas silazila su postubama dva muškarca. Marijana i njezini pratioci morali su pričekati doksu ta dvojica sišla.Jedan od njih imao je, sudeći odoka, četrdeset godina. Bio je snažnograđen, otmjeno obučen u plavi dugi kaput sa srebrnim izrezbarenimpucetima. Široko lice energičinih crta, uokvireno smeđim zaliscima, bilo jemrke boje kao u onih koji mnogo borave na suncu. Imao je živahne,vedre plave oči, nosio je na glavi cilindar koji je gizdavo naherio na jednustranu. Velika ruka u rukavici vrtjela je palicu sa zlatnom glavom.Izvanredna snaga što je zračila iz tog čovjeka, zaslijepila je Marijanu kadga je promatrala kako silazi niz stube ne obazirući se na svog pratiocakoji je išao nešto iza njega. Kad je Marijana ugledala toga pratioca,zaprepasti se. U tijesno zakopčanom građanskom kaputu prepoznala jeJeana Le Drua.

Kad je Marijana ostala sama u maloj svijetloj sobi s prozorom premavelikom dvorištu, obloženoj na starinski način zelenomodrim platnom,pokuša srediti svoje misli. Smela se kad je vidjela mladog Bretonca.Jedva se suzdržala da ne krikne od iznenađenja. Ne bi baš bilo dobro daju je prepoznao, jer je točno znao njezino pravo ime. Čestitala je samasebi jer je bila sasvim uvjerena da je nije prepoznao. Nije bila u punomsvjetlu, a široki obod njezina šešira bacao joj je na lice sjenu.Le Dru je bez riječi slijedio čovjeka u plavom dugom kaputu. Marijana ječula kako je taj čovjek rekao Boboisu:- Bobois! Večerat ćemo u restoranu Rocher de Cancale. Bude li me tkotražio, možete me tamo naći.- Dobro, gospodine barune - odgovori svratištar. Marijana se odmah usebi zapita:- Tko je taj barun koga tako pokorno slijedi bjegunac s pontona?Nije imala vremena da se dalje upusti u razmišljanje o tom predmetu.Marthon je na velikoj plitici donijela tečnu i obilnu večeru. Marijana odluči

~ 116 ~

da kasnije pita za baruna te se lati posla da umiri glas svoje utrobe.Upravo je završila s ukusnom poslasticom od kriški ananasa s vrhnjem,kad netko zakuca na vrata.- Slobodno - reče Marijana misleći da je to Marthon koja je došla popliticu.Vrata se otvore i u sobu uđe Jean Le Dru.Svladavajući iznenađenje i uzbuđenost zbog toga iznenadnog posjeta,Marijana se prisili da ostane sjediti; samo je malo odmaknula stolić nakome su bili ostaci njezine večere.- Što želite? - hladno upita.Jean ne odgovori, zatvori vrata i leđima se nasloni na dovratak neprestajući da je promatra očima koje su se iskrile.- Tako, ipak se nisam prevario! To si zaista ti! Kako si udesila da izmaknešMorvanu? - započne Jean promuklim glasom.- Mislim da nemate nikakva prava da mi postavite to pitanje. Ako sam muizmakla, nikako nije Vaša zasluga.Jean se neugodno nasmije, gotovo mehanički, a po neobičnoj obojenostinjegova lica Marijana razibere da je pio.- Mislila si, ljepotice, da si me uspavala. Kad si se vraćala u sobu upljesnivom dvorcu svoga gusara, mislila si da ću ja dopustiti da mesvezanih ruku i nogu predaju Englezima, i to za tvoje lijepe oči! Ipak,ipak, treba reći da si dobro platila!- Čini se da i to nije bilo dovoljno da biste održali svoju obavezu premameni! Što Vam de dala Gwen da ste tako brzo povjerovali njoj i njezinimpričama?- Istinu o tebi i o tvojim spletkama, mogućnost da spasim život i daizigram tvoje planove! Svakako, neprocjenjivi dar... koji je vredniji odtvog lijepog mladog tijela u kojemu sam uživao! Znaj da nisam zaboravioonu noć i ono što sam s tobom doživio! Znaš li da sam o tebi čestosanjao?- Što boćete od mene? Izdali ste me, nedostojno prevarili! Poslušali steprvo ogovaranje koje Vam je došlo do ušiju, iako bolje od ikoga znate dasam morala bježati iz Engleske gdje mi je prijetila smrt i da sam trebalavašu potporu i pomoć... A, Vi ste me podlo napustili, pobjegli ste, a pritom ubili i jednog čovjeka!- Zar ćeš mi predbaciti još i smrt toga gada? To je bio obalni gusar. Za tajčin trebao bih dobiti odlikovanje! A što se tebe tiče, tvoje lijepe priče višena me ne djeluju. Znam što si i zašto dolaziš u Francusku.- A ja znam da ste povjerovali u priču koja je još sto puta nevjerojatnija.Znam što Vam je rekla Gwen. Rekla Vam je da bih ja htjela zavesti Vašegglasovitog Surcoufa pa da on zaboravi na svoje najdublje uvjerenje. Takoje to, zar ne? Zar je to vjerojatno? Ta ja i ne znam tko je taj čovjek!Jean smjesta napusti vrata i pođe prema Marijani. U njegovim očima, kojesu ionako već bile užarene, usplamti nagli gnjev.- Ne znaš? Usuđuješ se reći da ga ne znaš, a slijedila si ga sve do Pariza,pa čak i do ovog svratišta. Zar ne shvaćaš da se optužuješ. Moja curo, nisi

~ 117 ~

ti utekla Morvanu! On ti je sam dao ključ, a još ti je i platio, obukao te iuputio na trag velike zvijeri. Imala si vremena da odeš u Saint-Malo i dasaznaš da je u Parizu pa si poput dobrog lovačkog psa išla po njegovutragu sve dovde!Marijana isprva nije reagirala na taj žučljivi napadaj. Zar je toliko pijan dabulazni? ri je na putu da poludi? Počela se bojati toga čovjeka koji sejedva svladao da na nju ne navali, ali je htjela shvatiti njegove čudne inerazumljive riječi. Odlučila je da viče glasnije od njega.- Ništa ne razumijem od svega što ste ispričali. Nisam išla u Saint-Malo inisam se bavila Vašim Surcoufom! Kažem Vam da ga nikada nisamvidjela. Ako je u Parizu...Riječ joj presiječe vješto izvedena pljuska. Htjede otrčati na vrata izazvati pomoć, ali Jean skoči na nju i svine jj obje ruke na leđa. Držeći ihjednom rukom spriječio je da se kreće, a drugom je ponovo tako žestakopljusne da je mislila da će joj se glava rasprsnuti. Zatim se nadvije nadnju i dahne joj u lice, te je u njegovu dahu osjetila miris vina.- Lažljivko! Gadna mala lažljivko! Usuđuješ se tvrditi da ga ne poznaš i daga nikada nisi vidjela! A zar ga i maloprije, na stubištu, nisi vidjela? Šta?Reci! Nisi ga prepoznala? Cijela Francuska pozna njegovo lice gotovo takodobro kao i Carevo.Marijana se bijesno i snažno otimala nastojeći da izmakne čvrstoj šacikoja ju je držala.- Pustite me! - režala je kroz stisnute zube. - Odmah me pustite ili ćuvikati u pomoć! Ludi ste ili pijani! Možda i jedno i drugo! Pustite me,kažem Vam, ili ću vikati!- Viči koliko hoćeš! Pokušaj!Da bi je prisilio da šuti, savije joj ruku, grubo je privuče k sebi i njezinkrik uguši divljim poljupcem.Marijana se zgrane i načas ostane bez zraka, ali za tren oka dođe k sebi.Da bi izmakla gnusnom poljupcu, ugrize usnicu koja ju je nasilu ljubila...Jean je smjesta spusti iz ruku.Videći da je pobijedila, promatrala je kako napadač briše usnicu rupčićemkoji je naglo izvukao iz džepa. Izgledao je tako zbunjeno da bi mu senajradije nasmijala u lice. No u ovom trenutku činilo joj se da jenajhitnije da neugodna osaba što prije napusti njezinu sobu. Kako jesamo mogla ma i načas na njemu naći nešto privlačno? U tamnom kaputu,koji je bio pretijesan za tako krupna i plećata muškarca kao što je on,izgledao je kao blagdanski obučeni seljak. Bio je smiješan... Prezirnoslegne ramenima, okrene se od njega i pođe prema vratima da ih širomotvori. Jean je na po puta opet zgrabi, podigne je sa zemlje kao običnipaket i baci je na krevet.Držao ju je na krevetu pritisnuvši joj ruke, a sam je sjeo na rub kreveta.- Nećeš tako lako umaknuti, ljepotice! Nećeš mi uteći!Marijana se začudi. Jean više nije bio bijesan. Stao se smiješiti bez obzirana svoju raskrvarenu usnicu koja je već počela naticati.- Rekla sam Vam da me pustite na miru - palagano odgovori Marijana, no

~ 118 ~

on je nije ni čuo.Nadvio se nad nju i promatrao joj lice kao što skupljač promatra svojedrago kamenje.- Kako si lijepa! - izreče blagim glasom - Dobro ti pristaje kad se ljutiš..:Da samo vidiš svoje oči! Iskre se kao smaragdi na svjetlu. Iako znam dane vrijediš, da si pokvarena mala emigrantkinja, da si špijunka, ne moguse oduprijeti ljubavi koju za tebe osjećam. Ljubim te!- Ljubiš me? - upita Marijana koju je iznenadila njegova izjava.- Da! Istina je. Nisam te mogao zaboraviti. Dolazila si mi pred oči svihovih dana... i svih ovih noći. Gledao sam te u slami, u suši, sjajnu,raspletene kose, pod svojim rukama osjećao sam milinu tvoje kože... Isad mislim samo na to da si tu... da sam te ponovo našao. Žudim zatobom, Marijano, pa ako možeš zaboraviti sve ono što nas dijeli, nikada teneću ostaviti.Pa to nije moguće! Bulazni! Ne viče, ne zlostavlja je, odjednom sepretvorio u blagog i nježnog čovjeka. Njegove su je ruke već počeledragati. Lagano se i neodoljivo naginjao prema usnama koja su ga očitozatravile. Marijana u tren oka shvati da on želi obnoviti ono što je onenoći činio u suši. Hoće da je prisili da podnosi neugodnu ljubavnu igrukoju je upoznala. Napne sve svoje snage odbijajući ga svim svojim bićemti krikne:- Ne, ne!Naglo se trgne i oslobodi se Jeana koji se pridržao za krevet da ne padnena pod. Marijana popravi zgužvanu haljinu, prekriži ruke na grudima paizazovno i prezirno gledajući svoga napadača hladno reče:- Što Vi o meni mislite? Ulazite k meni bez dozvole, vrijeđate me, tučeteme, i zatim mislite da je dosta izblejati nekoliko ljubavnih riječi da Vampadnem u naručaj. Kažete da me ljubite. To me veseli. Ali, dragi mojgospodine, još bi me više veselilo kad biste mi pokazali svoju ljubav nataj način da što prije napustite moju sobu. Nemam baš nikakve volje dase ponovo upustim s Vama... u razgovor od one noći.Ustane i Jean te mehanički opraši svoje hlače. Lice mu je bilo natmureno iljutito.- A tamo, u Bretaniji, načas sam povjerovao da me ljubiš.Bezazleni izraz momkova lica izazove Marijanu da mu dobaci drzakodgovor.- Ja? Ja da sam ljubila Vas? Mislim da ste poludjeli. Bili ste mi potrebni, ao ljubavi nije bilo ni govora!Marijanu su momkove riječi zapekle, osjetila ih je kao sramotnu uvredukoju mu je smjesta uzvratila.Jean Le Dru se uspravio, činilo se da se osvijestio. Promjerio ju jezloslutnim pogledom, uputio se do vrata te ih otvori. Na pragu se okrene.- Dobro, Marijano! Ti me ne želiš. To gore po tebe. Požalit ćeš!- Vrlo bi me čudilo. Zbogom.Čula je kako silazi niz stube. Sruši se u naslonjač i natoči nekolikokapljica vina koje popije da smiri svoje uzbuđenje. Čim se nešto smirila,

~ 119 ~

stane razmišljati. o prijetećim riječima što ih je Jean dobacio. Napokondođe do zaključka da se mornar prijetio poput djeteta klad mu se ne učininešto po volji. Budući da je ljubi, neće se usuditi da joj učini neko ozbiljnozlo. Tako zaključujući dokazala je svoju naivnost i nepoznavanje mušketaštine.Marijana se još zanosila svojim optimističkim mislima pitajući se u kojemje romanu čitala da je glavna junakinja bila u istoj situaciji kao i ona, kadse vrata uz prasak otvore, jer ih je netko snažno izvana gurnuo. U sobunahrupi Jean Le Dru s dva oružnika i prstom pokaže na prestravljenumladu djevojku.- Evo je! To je emigrantkinja koja se krišom i prevarom vratila. Zove seMarijana d'Asselnat. Ona je agent protjeranih vladara.Prije no što je Marijana mogla bilo što reći u svoju obranu, zgrabiše jedva predstavmika javnog reda svaki za jednu ruku i izvukoše je iz sobe.Vrijedni Bobois gledao ju je zaprepašten, a drugi su gosti bez uzbuđenjamirno promatrali što se zbiva s mladom djevojkom koja je uzaludnastojala da se brani. Dovukli su je kao paket u prizemlje i bacili u kočijukoja je odmah krenula.Čim se Marijana našla u crnoj tijesnoj kutiji pored brkatog oružnika,bijesno i gotovo luda od gnjeva, stane urlati i šakama udarati po stijenikočije da joj je s ramena spao ogrtač. Uzalud se nadala da će joj tkogoddoći u pomoć.Oružnik se udobno smjesti u svoj kut i mirno reče:- Ne vičite tako, mala moja gospice, jer ću Vam začepiti usta. A i svezatćuvas kao pile. Budite pametni. Smirite se, i to će biti najbolje što možetečiniti.Marijana napusti borbu i šćućuri se u kut da bi bila što dalje od svogčuvara. Kad bi samo jednom mogla ščepati tog bijednog Jeana Le Drua,vidio bi on na kakvo je brdo tkana! Dao ju je zatvoriti kao običnog lopova!Bijednik!Uskoro suze zamijene bijes. No umalo je svlada umor, a ljuljanje kočijepozivalo je na san. Marijana zaspi, a da se na njezinu lijepu licu nisuosušile suze.

8.

VOJVODA POLICAJAC I BARUN GUSAR

Marijana se usred noći našla u samici u zatvoru Saint-Lazare. Još upolaspavajući pitala je sama sebe da li sanja. Pregrubo su je izvukli iz tople ivedre sobe, pa joj se sve činilo tlapnjom. No domalo se i sama uvjerila daje to stvarnost. Svijeća, postavljena na krivonogi stol, osvijetljivala jetijesnu, nisku sobicu koja de danju dobivala svjetlo kroz rešetkomzatvoreni prozor smješten sasvim gore, pri stropu. Vlaga je po sivimzidovima nacrtala zemljovidne karte, razrovan kameni pod i rđa na

~ 120 ~

željeznom okovu vrata posvuda su otkrivali starost nekadašnjegsamostana. Namještaj se sastojao od stola, stolčića i vrlo uskog i tvrdogležaja što je Marijana ustanovila kad je na njega sjela. Sva posteljina bilaje slamnjača i otrcani pokrivač. Usto je bilo i hladno; u sobi nije bilapredviđena peć da grije zatvorenike. Mlada djevojka, samo u haljini, jerjoj nisu dali vremena da uzme svoj ogrtač i svoju vezenu vreću, prekrižiruke na prsima kako bi se ugrijala.Njezin je položaj bio vrlo opasan. Bila je optužena kao emigrantkinja kojase potajno vratila te je bila izložena velikoj opasnosti, kako joj je razložioNicolas Mallerousse. Pogibelj je bila to veća, što je dragocjeno pismoostalo u njezinoj vreći. Marijanini osjećaji kolebali su se između očaja,kad bi pomislila na sebe, i bijesa, kad bi se sjetila Jeana Le Drua koji ju jepodlo odao jer je odbila da se prepusti njegovoj ljubavi. Ovo drugočuvstvo više ju je hrabrilo nego prvo, pa se za nj prihvati, nalazeći užestokoj srdžbi kojom je uskiptjela zamjenu za toplinu u hladnoj sobici.Na leđa prebaci pokrivač što ga je naglo skinula s kreveta i počne bijesnokoračati uskom prostorijom koja joj je bila dodijeljena. Kako joj je bivalonešto toplije, to se i njen duh pomalo budio. Valjalo je misliti, i to brzomisliti jer nije namjeravala dopustiti da se upljesnivi u dubokoj tamnici ilida je čak pod dobrom stražom možda vrate u Englesku. Nije pravo znalašto zapravo rade s emigrantima koji se potajno vrate. Nicolas nijesmatrao uputnim da joj to kaže. Valjda je nije htio zaplašiti, pa je samonaslućivala da to mora biti nešto vrlo neugodno.Nije, dakako, ni znala baš sasvim točno gdje je. Kad ju je oružnik izvukaoiz kola, rekao joj je da je to zatvor Saint-Lazare, ali to za nju nije ništaznačilo jer je znala samo za londonski Tower82 i za pontone u Plymouthu.Ipak je zaključivala da zatvori moraju biti pod ministrom policije, a bašnjega i treba što prije vidjeti. Nije imala pismo, ali su joj u pamćenjuostale riječi koje je po Nicolasovu nalogu morala naučiti napamet iprenijeti ministru.Morala je, dakle, što prije govoriti s tom uglednom osobom. Stoga jehtjela na sebe svratiti pažnju koliko je više mogla. Nije mogla podnosititišinu koja ju je okruživala. Da bi se ohrabrila, pomislila je na Jeana LeDrua i na ono što bi s njim učinila kad bi ga dobrohotna sudbina svezanihruku i nogu predala u njezine ruke. Sredstvo se pokazalo uspješnim.Sasvim budna, obuzeta bijesom, baci se Marijana na vrata i lupajući ponjima stane urlati iz svih sila:- Moram doći k ministru policije, moram doći k ministru policije!Isprva nije bilo odgovora. Mlada je djevojka sve jače vikala ne gubećismionost. Nakon nekog vremena začuje da po hodniku topoću sitnikoraci. Iza rešetkom zatvorene zirke u vratima pojavi se strogo lice jedneredovnice.- Hoćete li zašutjeti? Kakva je to dreka? Sve ćete probuditi!- Ne tiče me se! Zatvorili su me sasvim bespravno. Ja nisamemigrantkinja. Ja sam Marijana Mallerousse što svjedoči putnica. Nisu mi

82 Toranj, u kome je zatvor

~ 121 ~

dali vremena da je uzmem sa sobom. Moram ići k ministru!- Usred noći ne bude ministra za volju jedne bijesne djevojke. Spavajte!Sutra će po danu Vaš slučaj svakako biti ozbiljno ispitan.- Ako to može pričekati do sutra, ne vidim razloga zašto me niste ostavilida kod kuće mimo spavam. S obzirom na žurbu vaših oružnika, reklo bi seda je moj slučaj vrlo hitan.- Mogli biste pobjrći! Trebalo Vas je staviti pod pasku.- Žalim, sestro, što moram primijetiti da to što ste rekli nema smisla. Teksam se bila smjestila u svratištu nakon duga i zamorna puta. Hoćete li bititako ljubezni da mi kažete zašto bih utekla i kamo bih pošla.Činilo se da je nekoliko kvadratnih centimetara ukrućenog lica,uokvirenog bijelim i crnim kolirom, što je virilo kroz zirku postalo jošbezličnije.- Moja kćeri, nemam vremena raspravljati s Vama o okolnostima koje sudovele do Vašeg, uhićenja. Sad ste u zatvoru, a moja je dužnost daslušam primljene naloge i da Vas čuvamo. Šutite i nastojte spavati.- Spavati? Tko može spavati kad osjeća takvu nepravdu? - povičeMarijana dramatskim glasom - Neću spavati dok se ne usliša moja molba.Potražite ministra. On me mora saslušati!- Saslušat će Vas sutra... Sada ušutite! Budete li nastavili sablazniti ostalezarvorenice, stavit ću Vas u najdublju samicu, a to bi za Vas bilo samogore.Redovnica je tako jasno govorila, da je Marijana, ne želeći da se nađe nadnu neke strašne sasvim osamljene ćelije, odlučila sniziti glas. No nijepriznala da je pobdjeđena.- Dobro, neka bude! Šutjet ću. Ali zapamtite, sestro, da imam za ministravažnu, vrlo važnu vijest pa će on možda biti nezadovoljan ne bude li tavijest do njega došla u određeno vrijeme... Vašom krivnjom. No, ako Vambaš nije stalo do ministrova nezadovoljstva, što mogu...Bllo joj je stalo! To je Marijana razabrala po redovničinu licu koje seiznenada zabrinulo i promijenilo boju. Građanim Fouché, nedavnopromaknut za vojvodu, vjerojatno nije bio baš najugodnija osoba.- Dobro, dobro - prošapće sestra - Obavijestit ću Majku Glavaricu. Ona ćesutra ujutro učiniti sve što je potrebno. Ali, za ljubav božju, budite mirni!Redovnica se nesrpokojno ogleda oko sebe. Probudile su se zatrorenice ususjednim ćelijama. Nastalo je gunđanje, žamor, a javiše se i sve oštrijipovici. Nestalo je šutnje, pustinja je oživjela... Čuvarici to očito nije bilopo volji te promrmlja:- Eto, probudili ste cijeli kat. Imat ću dobar četvrt sata posla da ih nekakoušutkam. Zaslužili ste samicu!- Nemojte se mučiti, sestro! - pomirljivo reče Marijana. - Ušutjet ću. Alimislite na to da točno ispunite ono što ste mi obećali.- Ništa nisam obećala, ali Vam sada obećavam. I šutite!Redovničina lica nestane, prozorčić se zatvori. Marijana je čula visoki istrogi glas sestre koja je prolazila hodnikom i svakoj pojedinojzatvorenici naređivala da šuti.

~ 122 ~

Zadovoljna s onim što je postigla, vrati se Marijana na svoju slamnjačunapeto osluškujući glasove koji su je okruživali. Jesu li to pravekriminalke, tatice, propale djevojke ili su ih nevine zahvatili zupcistrašnog policijskog stroja, kao što se njoj desilo? Vođena ženskomsolidarnošću počne se živo zanimati za te bezlične glasove, za nepoznatemuke tih žena. Koliko je njih bilo poput nje žrtvom nekoga muškarca? Usvim knjigama što ih je čitala, izuzevši možda strašnu pripovijest o lediMacbeth83, sve su nesretnice posrnule krivnjom muškaraca.Sanjareći o tim nevidljivim, a ipak nazočnim ženama, Marijana zaspi, a danije znala kada. Kad se probudila, dan je već dobrano odmakao jer jerasvijetlio njezinu samicu u Saint-Lazareu. Uto Marijana ugleda uprozorčiću sestru čuvaricu koja je kroz prozorčić na ležaj u samicuubacila jedan svežanj. U njemu je bila široka haljina od sive vune, vunenirubac, kapa od nebijeljena platna, košulja od vrlo gruba platna, debelecrne vunene čarape i par drvenih cipela.- Skinite svoju odjeću - naredi sestra bezbojnim glasom - i obucite ovo!To nije bila ona noćašnja redovnica te se Marijana odmah nakostruši.- Zar da obučem te užasne stvari? Nikada! Kao prvo: ne smijem ostatiovdje. Još jutros moram vidjeti ministra policije!Lice pridošle redovnice bijaše bezizražajno poput njezina glasa i takoširoko i bijelo da je u okviru prozorčića bio nalik na mjesec bez njegovihznačajnih crta. No vlasnica toga lica znala je što znači izvršiti naredbu. Nemijenjajući ton glasa ponovi:- Skinite se i obuaite to!- Nikada!Sestra se nije naljutila, barem sudeći po izrazu njezina lica. Ode uhodinik, izvadi iz džepa neku klepetaljku i tri puta njome pljesne. Nisuprošle ni dvije sekunde, a u Marijaninu samicu nahrupiše dva snažnaženska stvora. Po odori koju su nosile Marijana zaključi da su to dvijenjezine supatnice. Da nisu imale ženske haljine, reklo bi se da sugrenadiri u suknji, iako ne baš jako brkati. Bile su visoke i vrlo snažnograđene. Njihovi skrletni i glatki obrazi dokazivahu da im ishrana uzatvoru i nije bila baš tako loša kako bi se moglo pomislitli i da je posvemu sudeći, barem za ove ženske, sadržavala poštenu porciju vina.U tren oka skinuše do gola Marijanu koja je zanijemila od prepasti iobukoše je u zatvorsku odjeću. Pri tom ju je jedna od tih prigodnihsobarica kao od šale zvučno lupnula po stražnjici. Kad ju je Marijanapremjerila strogim pogledom, pridometne kao da se ispričava:- Previše je napasna! Prokleto zgodna kokica! Šteta je staviti u ovajkavez!Marijana isprva nije odgovorila jer ju je uvreda osupnula, a zatim jesmatrala da te dvije babuskare zaslužuju prezir i da nisu vrijedne da snjima razgovara. No zato se oštrim glasom obrati sestri čuvarici:- Htjela bih posjetiti Majku Glavaricu. Vrlo je hitno!- Naša Majka Glavarica po meni Vas obavještava da će Vas danas primiti.

83 Lice iz Shakespeareove drame; lz častohleplja nagovorila je svoga muža na ubojstvo

~ 123 ~

Dotada budite mirni. A sada pođite s Vašim drugaricama u kapelicu.Htjela ne htjela Marijana je morala izaći iz samice. Stružući po podusvojim prevelikim cokulama postavila se među druge zatvorenice ugotovo nepomičan red. Dvadesetak žena kretala se sporo naprijed uskim ivisokim hodnikom, jedna za drugom, kašljucajući, šmrčući ili gunđajući.Vonjale su teškim vonjem neopranih tjelesa. Marijani se činilo kao da ideneko krdo, a ne red žena. U njihovim očima bila je neka životinjskabezvoljnost i pomirenost sa sudbinom. Sve su cokulama strugale poneravnom kamenom podu, sva su leđa bila pogrbljena. Zatvorenice uSaint-Lazareu razlikovale su se samo po uzrastu i po plavoj, crnoj,smeđoj ili sivoj kosi koja je ispadala ispod kapica od gruba platna.Gutajući u sebi bijes i nestrpljivost Marijana zauzme mjesto u redu.Doskora zapazi da se zarobljenica koja je išla iza nje zabavlja time da jojstalno gazi po petama. Prvi put mislila je da je to nepažljivost pa se nijeokrenula, ali je to učinila kad je opet osjetila žestoku bol na peti. Iza njeje išla niska, plava i gojazna žena, pospana izražaja, gustih bijelihtrepavica koje su skrivale oči za koje bi bilo teško reći kakve su boje.Odjeća joj bijaše čista. Kad ju je Marijana pogledala, kao da su se mekeusne te žene same od sebe rastegle u osmijeh koji je s prve pobudio uMarijani želju da je udari po usnama. Kad je hrapava cokula debele ženeponovo ostrugala njezin gležanj, Marijana poluglasno promrsi:- Pripazite malo! Boli me!Nije bilo odgovora. Debela je zatvorenica uporno gledala u pod. Nanjezinu je licu ostao glupi osmijeh, a cokula opet zastruže po peti i totako grubo da je Marijana zastenjala od bola.Strpljivost nije bila glavna Marijanina vrlina, a do sada proživjeli naporiiscrpli su i ono malo što je od nje ostalo. Naglo se okrene cijelim tijelom iprilijepi snažnu ćušku na lice svoje drugarice. Prema Marijani podigle suse bezbojne oči i podsjetiše je na zmiju ljuticu kojoj je jednog dana, kadje bila u lovu, Sea Beard84, njezin konj ljubimac, udarcem kopita zdrobioglavu. Zatvorenica ništa ne reče. Ali joj se usne posunovratiše nadnezdravim zubima. Sagnula je glavu i zaletjela se ciljajući na trbuh svojeprotivnice. Odmah su se zaustavile ostale zatvorenice i razmaknule se daostave slobodan prostor za dva borca. Sve počeše bodriti Marijaninuprotivnicu.- Naprijed, Pletiljo, naprijed! Udari!- Lupi je! To je fina gospođa! Malo joj fali da nije vojvotkinja!- Satri je. Čula si dreku koju je noćas podigla! Htjela bi vidjeti ministrepolicije!- To je njuškalo! Raspali joj po gubici!Uplašena od provale takve neočekivane mržnje, Marijana je jedva izbjeglaudarcu glavom svoje protivnice koja je nastojala da uvaži želje svojihdrugarica. Pletilja se malo odmakne da bi se ponovo zaletjela naMarijanu. Čeljust joj se pokretala lijevo i desno. Na njoj se vidjela jasnaželja da ubije. Bezbojne su oči zlokobno zasvijetlile. Marijana spazi kako

84 Morska ptica

~ 124 ~

je u ruci opake žene zasvjetlucala kratka, šiljasta oštrica. Čelo kolone većje ušlo u stubište. Marijana shvati da je izgubljena. Skupina zatvorenicastvorila je branu između nje i hodnika. Zaprepasti se kad je među ženamaprepoznala ona dva draguna koja su je presvukla. Sve se te bjedniceudružiše protiv pridošlice i spremiše se da na njoj naplate svoje račune.Izbjegne li nožu Pletilje, neće izbjeći cokulama, jer je vidjela kako dvije ilitri zatvorenice koje su bile bliže već skidaju obuću s nogu i njome vitlajupo zraku spremne da Marijanu utuku, ako Pletilja ne uspije da jezakolje... Na jednoj od cokula zapazila je dugi, ubojiti šiljak...Marijana ustrašeno pogleda prema stubištu. Sestra koja je bila na čelukolone već je sišla niz stube. Sve se odigralo strašno brzo. Za koji će časbiti mrtva, glupo ubijena od tih podivljalih žena! Izbezumljeno zavičevidjevši da će Pletilja zamahnuti nožem:- Jao! U pomoć!Njezin krik prodre u oblak promuklih glasova koji su joj prijetiliizbezumljenom mržnjom. Nož je za dlaku promašio njezinu glavu.Izbjegavajući nožu primakla se jednoj zatvorenici koja je na njuzamahnula teškom kaljačom i udarila je posred tjemena. Marijana se nijeonesvijestila samo zahvaljujući kapi i svojoj gustoj kosi koje su ublažileudarac. Kamo da se skloni? Pletilja se spremala da ponovo zamahne.Marijana se užasno prepala od njezina blesastog nacerenog lica. Oko sebeje vidjela i druga iscerena lica što ih je izobličila gadna okrutnost. Zaruopće postoje takva grozna bića?Čuli su njezin vrisak. Prije nego li je Pletilja zamahnula treći put, došla jesestra čuvarica praćena još jednom redovnicom koja je mahala golemomtoljagom. Laktima prodriješe u zmijski krug koji se rastavi. Sestračuvarica zgrabi Pletiljinu ruku, grubo je svine i istrgne iz nje nož, dok jenjezina pratilica dijelila ne baš anđeoski blage udarce koji su bili na častnjezinim mišićima. Konačno su obje redovnice prisille žene da stanu ured. Marijana se medutim bila bacila na zemlju da izbjegne udarcima. Sadse našla na nogama brže no što bi htjela. Sa svih strana odjeknušeoptužbe.- Sestro, Pletilja se samo branila. To ju je njuškalo htjelo zadaviti - kričaoje jedan prodorni glas.- Nije istina - branila se optuženica - Samo sam je pljusnula jer mi jegnječila pete.- Lažljivice! Ho, ho! Gadno njuškalo! Htjela si je ubiti!- A nož! - viknu Marijana izvan sebe - Zar sam ga možda ja donijela?- Jasno! - bljesno zakrešti mršava duga djevojka kojoj je na obrazimacvala sušica - Mučila se da ti izbije nož. Gade!Nevjerojatna himba i lažljivost raspale Marijanu te ona zaboravi inajosnovnija pravila opreznosti. Te su žene bile pakosne zvijeri i ona senehotice spusti na njihovu razinu.Ispruži ruke i svine prste poput pandža te se htjede baciti na bijesnusušičvu ženu, dok je Pletilja pretvarajući se da je skršena, počelacmizdriti da ju je »fina gospođa« htjela ubiti. Kad se Marijana htjela

~ 125 ~

zaletjeti na sušičavu lažljivku, čvrsto je oko pasa stegne ruka sestrečuvarice i prisili da se ne miče.- I sada dosta! - zagrmi strogi sestrin glas. Svi u kapelu! I molite se Boguda vam oprosti grijehe jer ste se loše ponašale. A s Vama, novakinjo,uredit će račune poslije mise naša Majka Glavarica. Za tako zle glaveimamo i posebne samice!Kažnjenice se kratko poredaše u kolonu jer su bile zadovoljne što će»novakinja« za sve platiti, dok je uvrijeđenu i ogrčenu Marijanu vuklačvrsta ruka sestre čuvarice.Ta je ruka nije pustila sve dok je nisu zatvonli u jednu od čuvarnica kojesu bile poredane po velikoj, hladnoj i tmurnoj kapeli. Cijela unutrašnjostkapele bila je ispunjena nizovima pravokutnih kutija u kojima je bilomjesta samo za jednu osobu i iz kojih se vidio samo oltar. U njima suzatvorenice bile odijeljene jedna od druge da se ne bi međusobnorazgovarale. Na taj je način bila spriječena svaka gungula, a redovnice suse u miru mogle moliti u svojim redovima u koru.Marijana nije uopće slušala misu jer je bila ogorčena i bijesna budući daje po čuvaričinu držanju zaključila da je smatra krivom za sve. Nijezaboravila ni strašni strah koji je pretrpjela. Bila je suviše uvrijeđena panije htjela da se ponizi pred Spasiteljem, a bila je tako uvjerena u svojepravo da nije nikoga htjela moliti za pomoć. Od one uklete noći na dansvojega vjenčanja imala je određeni sud o pravdi ljudskoj i božjoj. Usvijetu, u kome imaju pravo samo gadovi, treba imati kljun, nokte, pa ipandže ako se hoće preživjeti. Kršćansko odricanje od sile i osvete nijebila njezina jaka strana, a od sada neće ni da čuje za njega.- Gospode! - mrmljala je u sebi. - Nemoj davati pravo onima koji mi hoćezlo kad im nisam ništa na žao učinila. Budući da si Bog pravde, sad jepravi čas da tu pravdu pokažeš. Ako to ne učiniš, za koji će me čas strpatiu crnu i najgrozniju samicu, a samo Ti znaš kad ću iz nje izaći.Ojačana takvom molitvom, koja je više bila zapovijed, i odlučila da sebrani do posljednjih sila, dala se Marijana, zadnja od svih zatvorenica,izvući iz svoje kutije. Dvije sestre čuvarice vodile su je pred MajkuGlavaricu. Dođoše do jednih visokih vrata s kojih se u krpama ljuštilatamnosmeđa boja. Jedna od čuvarica pokuca na vrata.- Naprijed! - začu se oštri glas. Po zvuku toga glasa Marijana zaključi daje ne čeka ništa dobro.Krilo od vrata se otvoni. Jedna od sestara gurne mladu djevojku i zatvoriza njom vrata. Marijana ustanovi da se nalazi u glavaričinu uredu kako susvjedočile brojne svete slike i posvuda namješteni nabožni predmeti, alida neće imati posla s redovnicom. Vlasnik onoga oštrog glasa bio jemršavi čovjek srednjeg stasa koji je skupljenih ruku na križima stajao uudubini jednog prozora.- Naprijed! - ponovi muškarac vidjevši da Marijana oklijeva na rubuvelikog tepiha koji je prekrivao pod - i sjednite!- Rekli su mi da moram doći pred Majku Glavaricu - izusti Marijana što jemogla sigurnije.

~ 126 ~

- Ja to, dakako, nisam, a Vi u to ne sumnjate, zar ne? Nadam se da Vamneće biti krivo što je zamjenjujem, jer ste, kako mi se čini, cijelu noćzahtijevali da Vas dovedu k meni.Val radosti zarumeni obraz mlade djevojke.- Oh, Vi ste...- Ministar policije, glavom. Budući da sam ovdje spreman da Vas slušam,govorite, recite sve što imate reći!Poziv da govori bio je izrečen vrlo blagim glasom, što ipak nije osokoliloMarijanu potištenu nedavnim događajima. Taj čovjek u maslinasto-zelenukaputu, koji je bio obrubljen crvenom trakom koja je isticala blijedilonjegove puti boje stare bjelokosti, imao je u sebi nešto neshvatljivo itajanstveno što je djelovalo vrlo dojmljivo. Oštro rezano lice s uskimusnicama i s teškim, napola spuštenim očnim kapcima, davalo je dojamhladnokrvnosti i inteligencije. Brada, koja je počivala u naborima debelesvilene kravate, bila je energična. Sijeda, gotovo bijela kosa priljubila sekratkim pramenima na čelo, a oči su bile neodgonetljiva izražaja. Predugotijelo i preuska ramena, iako nešto proširena majstorski skrojenimkaputom, djelovali su neobično vitko što nije bilo bez izvjesne draži. ZaMarijanu je svaki policajac bio neka vrst malo bolje dotjeranog grubijanau stilu romana gospodina Thomsona Smoletta što ih je pročitala. No sadaje morala sama sebi reći da je ova osoba koju je pred sobom ugledalavrijedna svojega zvanja, koje je možda opasno, i da je taj nekadašnjirevolucionar nosio svoj vojvodski naslov barem prilično neusiljeno.Držeći još uvije ruke na križima Fouché započne polagano šetati po sobiočekujući da će mlada djevojka izreći što želi. Kako nije progovorila,zaustavi se pred njom i malo se nad nju nadvije.- Dakle? – zajedljivo reče - Počnimo! Zamalo da niste otpremili časnesestre na ulicu da me traže usred noći, a sada, kad sam ovdje, vi ni slova!Treba li da Vam pomognem?Marijana podigne prema njemu oči pune bojazni.- Ako Vam to nebi bilo teško - iskreno odgovom - bilo bi mi drago. Neznam odakle bih počela.Ministar se osmijehne na iskreno priznanje. Privukavši jednu stolicusjedne sučelice zatvorenici.- Dobro. Pretpostavljam da u Vašoj dobi niste vični policijskimispitivanjima. Kako se zovete?- Marijana Ana Elizabeta d'Asselnat de Villeneuve.- Dakle tako. Vi ste emigrantkinja. To je opasno!- Imala sam tek nekoliko mjeseci kad su me donijeli mojoj teti u Engleskupošto su moji roditelji poginuli na stratištu. Teta je bila moja jedina bližarođakinja. Zar se onda može reći da sam izbjeglica?- U najboljem slučaju moglo bi se reći da niste izbjegli iz Francuskesvojom voljom. Nastavite! Pričajte mi svu Vašu povijest!Marijana nije ni čas oklijevala. Nicolas joj je preporučio da vojvodi odOtranta bude sasvim iskrena. Nicolas je, doduše, na sebe preuzeo da ga usvom pismu uputi na njezinu situaciju, no budući da je to pismo ostalo u

~ 127 ~

svratištu Compas d'Or ili je možda izgubljeno, bit će najbolje da sepotpuno ispovijedi. Ona to i učini.Kad je mvršila, vidjela je na svoje iznenađenje da ministar nešto traži podžepu i da iz njega vadi neki papir koji je odmah rprepoznala. To je bilopismo koje joj je dao Black Fish. Lagano se osmjehnuvši, Fouché jesvojim mršavim prstima vrtio list papira.- To! - usklikne Marijana iznenađena - To je moje pismo! Zašto stezahtijevali da sve pričam kad ste već mnogo toga znali?- Da bih vidio govorite li istinu. Mlada gospođo, dobro ste položili ispit, jersam pismo već prije pročitao.- Oh! - Usklikne mlada žena. – Shvaćam. Oružnici su pretražili moju sobu,našli su pismo i predali ga Vama.- Poštene mi riječi, ne! Nisu ni pomislili na pretragu. Nemojte im stogazamjeriti. Mnogo jednostavnije. Jutros rano donio je u ministarstvo Vašuprtljagu netko tko je bio prisutan pri Vašem uhićenju koje je izazvalonjegovo negodovanje.- To je sigurno dobri gospodin Bobois! Kako je to ljubazno od njega! Onnije mogao ništa shvatiti, a...- Prestanite govoriti bez veze! Tko govori o Boboisu, mlada gospođo? Onse ne bi nikada usudio da počini tako sablažnjivo djelo do prodre čak umoju spavaću sobu kao što je učinio Vaš vitez. Umalo da me taj đavao odčovjeka nije izvukao iz kreveta. On se, zapravo, osjeća donekleodgovoran za Vaše uhićenje.Marijanina znatiželja nije mogla podnositi za nju potpuno nerazumljiveriječi. Zaboravivši na to da je zatvorenica i s kim ima posla, uzvikne:- Za ljubav Božju, gospodine ministre, prestanite zadavati zagonetke! Neshvaćam ni jedne jedine riječi od svega što ste rekli. Tko je za menegovorio? Tko Vas je htio izvući iz kreveta?Fouché izvuče iz džepića na hlačama burmuticu, s dva prsta zahvati malosmrvljena duhana, slasno ga ušmrkne, zatim izjavi ljubaznim tonom:- Tko? Surcouf! Samo se gusar može usuditi da uhvati jednoga ministra unjegovu pristaništu.- Ja ga i ne poznam! - promuca zapanjena djevojka vidjevši da se opet unjezinu životu javlja taj neznanac o kome se toliko čuje po svijetu.- Pa i on ne pozna Vas! No čini se da ste na njega učinili snažan dojam, toviše što Vas je prijavio, jedan od njegovih ljudi, kako sam mogaorazabrati.- Tako je! Taj je čovjek utekao iz pontona, u Plymouthu. Sa mnom jeputovao i sa mnom proživio brodolom. On nikako ne može shvatiti danisam agent izbjeglih prinčeva.Usprkos obećainju datom Nicolasu ipak se suzdržala te nije spomenulazgodu u suši misleći da to ne bi zanimalo ministra policije.- Ima ljudi koji si nešto utuve u glavu što im se nikako ne može izbiti izglave - dobroćudno primijeti Fouché.Ponovo ušmrkne prstovet duhana i uzdahne:- Ah, dobro! A sad preostaje da mi kažete Malleroussovu usmenu poruku.

~ 128 ~

Nadam se da je znate naizust.- Od riječi do riječi! Evo je: »Stari ortaci Saint-Hilairea, Guillevic, Thomasi La Bonté ukrcali su se u Morbihanu i uputili se prema Ploermelu. Svimisle da idu tražiti Saint-Hilaireovo zakopano blago, ali to možda i nijenjihov pravi cilj.«Još dok je govorila, zapazila je da Fouché skuplja obrve i da nabire čelo.Ustao je i opet stao koračati po sobi. Zabrinuta mlada djevojka čula jekako mrmlje neke riječi koje su odavale zlovolju.- Bit će da Mallerousse ima veliko povjerenje u Vas kad Vam je povjeriotako važnu obavijest. Strepim od pomisli na ono što Vam se putem moglodogoditi.- Zar je to tako važno?Prodorni mimistrov pogled susretne se s pogledom mlade djevojke kojojse pričinilo da joj hoće prodrijeti u dušu.- Više nego što mislite... Vaše mi pitanje dokazuje da nikako nistepovezani s Londonskim odborom85 jer biste inače poznavali osobe koje sespominju u Mallerousseovoj poruci. Možete se ići presvući.- Presvući? U što i zašto?- U Vašu odjeću koja je tu, iza zaklona. Nije potrebno da Vam kažem daste slobodni, ali želim da neupadiljivo napustite zatvor. Obucite se, pa ćuVas povesti sa sobom.Nije bilo potrebo da joj to ponovi. Pohiti iza visokog zaklona pokrivenogkožom koja je već pozelenjela pa radosno i žurno skine svojuzatvoreničku odjeću. Nije ju dugo nosila, ali ti to je bilo dosta da jojpostane odvratnom. S dubokim čuvstvom oslobodenja i zadovoljstva stavina sebe svoju finu košulju, skrletnu haljinu, meki zimski ogrtač i lijepišešir. U turobnoj sobi Majke Glavarice nije bilo nikakva zrcala, ali Marijanii nije bilo do toga. Najvažnije je bilo da što brže bude onakva kakva jebila prije zatvora.Kad je izašla iza zaklona, nađe se pred krupnom i dostojanstvenomredovnicom čije je tusto lice sačuvalo tragove nekadašnje velike ljepote.To je nesumnjivo bila Glavarica koja se dobroćudno nasmiješila svojojbivšoj gošći.- Sretna sam što nećete više biti kod nas. Bojim se da će Vam vrijeme šooste ga kod nas proveli ostati u neugodnoj uspomeni.- Bilo je i suviše kratko, Majko, pa ću ga zaboraviti.Marijana se nakloni Glavarici i u Fouchéovoj pratnji nađe se u hodniku.Sljedeći jednu redovnicu koja ih je vodila, dođu do malih stuba kojima susišli ravna do predsvođene prostorije u kojoj je stajala ministrova kočija.To je bo pokrajnji izlaz jer je Glavarica željela da ostale njezine štićenicene saznaju za odlazak mlade djevojke. Neka misle da je stavljena uposebnu samicu.- Kamo me vodite? - upita Marijana svoga pratioca, dok su silazilistubama.- Još zapmvo i sam ne znam. Moram stvoriti odluku. Došli iste tako

85 Glavni odbor tadašnjih francuskih emigranata

~ 129 ~

nenadano kao da Vas je donio vjetar. Potrebno mi je malo vremena dasmislim što ću s Vama.- No, onda, ako Vam to nije teško, molim Vas da me odvedete nekamogdje bi mi dali jesti. Od jučer navečer nisam ništa stavila u usta paumirem od gladi.Fouché se nasmijehne kad je čuo za taj mladenački tek.- Mislim da će biti moguće da Vas nahranim. Udite - reče Fouchéstavljajući na glavu šešir koji je držao u ruci.Iz kočije se ispruži jedna ruka u svijetloj rukavici od kože divokoze da bimladoj djevojci pomogla ući u kočiju, a snažan glas poviče:- Ah, sretan sam što vidim da ste ponovo na slobodi.Snažna šaka uvukla je Marijanu u kočiju te se ona našla sjedeći nabaršunastim jastucima sučelice čovjeku koji joj se smješio i u kome jeodmah prepoznala baruna Surcoufa.

Kad je čestiti Bobois ugledao kako se uhićenica od prošle Večeri vraća upratnji ministra policije i najboljeg gosta svoga restorana, osjetio jeveliko olakšanje što se izrazilo u izvanrednoj brzini kojom je spremio jelošto ga je barun naručio. Jutro je već bilo prilično odmaklo, te su se usvratištu Compas d'Or završile pripreme za ručak. Marijana je imala samotoliko vremena da se mogla urediti i dotjerati za stol.Fouché se povukao ispričavajući se poslom u ministarstvu. Odlazeći rekaoje Marijani da je očekuje u četiri sata u svojoj kući na keju86 Malaquais ida će joj tada saopćiti svoju odluku koju će u međuvremenu donijeti.Mlada djevojka i njezin novi prijatelj smjestiše se oko stola na kojem jena bijelu stolnjaku bilo mnoštvo stvari kadrih da zadovolje i najosjetljivijiukus.Između Marijane i Surcoufa rodila se na prvi pogled iskrena međusobnasimpatija.Četvrtasto, lavlje gusarevo lice bilo je nabijeno energijom koja jeulijevala povjerenje, a miran i otvoren izraz njegovih plavih očiju upravoje silio na iskrenost. Iz svega njegova bujnog bića izbijao je neki zanos,životna radost i nametanje svoje volje. Svratištar i služinčad vrebali su nasvaku njegovu željicu, vrtjeli su se oko njega tako revno kao da sumornari na nekome brodu.Odajući dužno priznanje obilnu ručku, Marijana je sama sebi govorila dasve sluti da će nastati duboka promjena u njezinu životu. Taj nasmiješeničovjek koji je sjedio pored nje bio je gusar, i to po svemu što se o njemugovori, gusarski kralj, a Engleska nema ogorčenijeg ni opasnijegneprijatelja od njega. A ipak se pored njega nalazi bivša vlasnica SeltonHalla koja s njime dijeli krruh i sol i to tako prirodno kao da se oduvijekpoznaju. Što bi na to rekla teta Ellis?I sama nije zapravo sasvim jasno znala zašto se nalazi ovdje i zašto se tajneznanac toliko zanima za nju da ju je odlučno uzeo u obranu te je čak

86 Obalna ulica

~ 130 ~

išao u kuću dodijavati jednom ministru. Zar ima u svojoj glavi neku tajnumisao?Kad je Surcouf gledao Marijanu, imao je zadivljeni izraz djeteta koje sdivljenjem promatra netom dobivenu osobito lijepu igračku. Djetetu seoči krijese, ali se ne usuđuje dirnuti ostvareni san. Tako bi se moglo reći iza Surcoufa. Onako opaljen od sunca porumenio bi kad bi mu se Marijananasmiješila ili bi plaho povukao svoju ruku kad bi se ruka mlade djevojkena stolnjaku nehotice okrznula o njegovu. To je u biti bilo vrlo zabavno, aMarijana je bila i odviše žena da je ta igra ne bi zabavljala. To je ipak nijespriječilo da ne pohvali izvrsnu kuhinju majstora Boboisa.Iako je Marijana imala neobično dobar tek, nije se u jelu nikako moglatakmičiti sa Surcoufom. Taj je upravo sustavno čistio jedan tanjur zadrugim i tako potpuno dokraja da je bilo pravo čudo. Ispunjenadivljenjem za takvu sposobnost čišćenja zdjela, Marijana je čekala natrenutačni zastoj kako bi mogla postaviti pitanje što joj je gorjelo nausnama:- Mogu li... Vas pitati što ste učinili s Jeanom Le Druom?- Otjerao sam ga - kratko odgovori Surcouf.- Što? Otjerali ste ga? A... zašto?- Momak, koji je u stanju da jednu nedužnu ženu, štoviše, jednu mladudjevojku, baci u šake policije, ne može dalje kod mene služiti. GospođiceMarijano, posao muškarca je ratovanje. Taj posao obavljaju muškarci,muškim sredstvima i muški... A krivo optuživanje je nešto drugo. To nijemuški... Pa i ljubav ne može baš sve opravdati!Zbog posljednih riječi Marijana porumeni.- Ljubav? Zar mislite...- Da Vas ljubi. Pa to je posve bjelodano! Ne bi Vas prividno tako mrzo danije za Vama lud! No, još Vam jednom kažem, da to u mojim očima nijeisprika. Kušajte ovu salatu! Prhka je kako se samo može poželjeti.Grickajući salatu, Marijana u sebi ustanovi da protjerivanje nećepotaknuti Jeana Le Drua da opet postane njezinim prijateljem. On ju je,nema sumnje, bijesno mrzio, a njegova ljubav, ako je to i bila pravaljubav, pretvorit će se u neutaživu mržnju. Znala je bolje od drugih daJean može biti opasan protivnik. Mladoj djevojci nije bila ugodna pomisaoda bi. se mogla s njime sastati.- Na što mislite? - zapita gusar koji je načas prestao jesti da bi boljepromatrao Marijanu.- Još uvijek na toga momka. Što će od njega biti? Vi ste za njega Bog!- Ima i drugih brodova i drugih brodovlasnika, pa i u Saint-Malou. Može ićimome bratu, Nicolasu. Uostalom, varate se ako mislite da sam ja glavnibog na njegovu oltaru. Njegov pravi bog je Car. Ima dosta pukovnija ukojima mu može služiti, pa čak i pod njegovim očima.Činilo se da je taj predmet riješen i da nema smisla vraćati se na njega.Marijana je stoga promijenila predmet razgovora i iskoristila vrijeme doksu jeli poslastice da nagovori svoga gostoprimca da govori o sebi. To ju jevrlo zanimalo i drago bi joj bilo da o tome što čuje. No to nije bilo lako

~ 131 ~

izvesti. Surcouf je sam po sebi bio skroman i nije se rado hvalio. Marijanaje po nekim njegovim riječima mogla zaključiti da je riječ »more« zanjega neka vrst »Sezame, otvori se!« More je bilo prava Surcoufova bit,ono je bilo zrak za njegova pluća, krv u njegovim žilama. Stoga je pitala:- Otkad plovlite morem?Surcouf je malo po malo počeo sve življe pričati o sebi, pa je Marijanasaznala o njemu ono što je najglavnije. Na Madagaskaru je stekao prvibrod. Otišavši s toga otoka odlučio je da se na njega više ne vrati jer muje pošlo za rukom da mjesto jednoga broda s vremenom stekne pravuflotu koju je po svim svjetskim morima stavio u službu Francuske injezina gospodara. Sa svojih trideset i šest godina bio je bogat, imao jeugled i moć u cijeloj zemlji, bio je baron carstva i otac obitelji.Marijani je dakako bilo neobično kad je čula kako Surcouf grdi »engleskelupeže« koje nikako nije volio, jer je i sam iskusio život na strašnimpontonima. Još mu je od djetinjstva bilo dosta da samo vidi kako naokrižici jarbola nekog broda leprša »Union Jack«87 - pa da sav ustrepti.Međutim, nije bio potpuno zaslijepljen mržnjom na Engleze. Govorio je:- Nelson88 je bio valjan čovjek, admiral i pravi pomorac. Ali da sam jazapovijedao francuskom flotom mjesto onoga glupog de Villeneuva, ne binas Nelson potukao kod Trafalgara, a genijalni jednooki ćoravac još bi idanas živio. Mislim da baš zbog njegove smrti ta bitka nije bila izgubljenau smislu potpunog poraza. Nelson je vrijedio koliko cijela flota.Šalica kave kojom je završio ručak značila je za Marijanu vrhunac užitka.Obožavala je kavu, a nije imala prilike da je često pije. Teta Ellis voljela jesamo čaj. Pila ju je samo kod susjeda, starog gospodina Davida Trentakojemu je kadikada zalazila. Otkad je upoznala mirisno piće, naprosto jeza njim ludovala. Sada je ispijala svoju šalicu s vidljivim uživanjem što jeponukalo njezina pratioca da joj ponudi još jednu. Dok je i ovu polaganoispijala, Surcouf ju je pažljivo promatrao i zapitao:- Što ćete raditi u Parizu?- Ne znam. Gospodin Fouché rekao je da će tek odlučiti što će sa mnom.- Držim da bi bilo najbolje da u Malmaisonu potražite bivšu caricu.- Bivšu caricu? Zar je već došlo do rastave?- Ima pet dana što je Jozefina napustila Tuilleries89 da se više nikad u njihne vrati. Smjestila se na svom posjedu u Malmaisonu s dvorskom svitomkoja joj je ostala vjerna. Njezina kći, nizozemska kraljica, ne pušta je ničasa samu. Bojim se da ne biste tamo upali u previše žalosnu atmosferu.Prema onome što čujem, u Malmaisonu se samo plače.Pomorac je izrazom lica očitovao svoju odvratnost prema suzama.- Ne bojim se toga - reče Marijana blagim glasom. - I sama nemamrazloga da budem vesela, barem do sada. A to i Vi znate.- Fouché će već nešto izmisliti. Držim da će učiniti što je najbolje za Vas.

87 Engleska zastava88 (1758-1805), engleski admiral, pobijedio francusku flotu kod Abukira u Egiptu i kod rta Trafalgarnedaleko Gibraltara89 Palača tik uz Louvre. Nekadašnja kraljevska rezidencija. 1870. uništena požarom, kasnije potpunoodstranjena

~ 132 ~

Vrlo bih Vam rado ponudio gostoprimstvo u svojoj kući kraj Saint-Maloa.Dobro bi se s Vama postupalo, ali ste previše lijepi, pa se bojim...Naglo je pocrvenio i nije dovršio rečenicu. Bio je očito u neprilici jer joj jenespretno ponovo nalijevao kavu u šalicu. Marijana je odmah shvatila.Barunica možda ne bi rado gledala u svojoj kući u blizini zgodnog mužadjevojku njezine dobi. Zabavljala ju je zbunjenost baruna Surcoufa. Biloje upravo smiješno kako se zapleo između želje da joj pomogne i strahada će ga žena grditi. Marijana ga odmah smiri rekavši:- Hvala. Lijepo je od Vas što mi nudite krov nad glavom, ali radije ostajemu Parizu gdje imam neke rodakinje.Po njegovu uzdahu mogla je zaključiti da iskreno žali što je ne možepovesti sa sobom.- Ah, zaista velika šteta. Bio bih sretan!Da bi prikrio svoje prave osjećaje, stane vikati da je kava hladna, teBobois brzo doleti i naredi da se donese druga, gotovo kipuća kava.Dođe vrijeme da pođu k ministru policije. Surcouf pozove kočiju. Ulazeći ukočiju, Marijana u njoj spazi svoju putnu vreću što ju je iznenadilo. Potome zaključi da je Fouché, odlazeći, dao nalog da se ovamo dopreminjezina prtljaga.Kočija se polagano kretala jer je ulica Montorgueril bila zakrčena. Vrtlarikoji su prodali svoje povrće na tržnici Les Halles vraćali su se premaSaint-Denisu ili Argenteuilu90 s praznim dvokolicama i s košarama koje suposlagali jednu u drugu. Ulica bijaše puna graje, zazivanja i prijateljskihpoziva na koji vrč vina. Pred svratištem Rocher de Cancale stajalo jesamo nekoliko kočija. U to je svratište svijet obično dolazio uvečer.Marijana je radoznalo gledala kroz prozorčić na vratima kočije. Iznenadausred nmoštva ljudi i vreve ugleda poznato lice koje se brzo izgubilo.Zaprepaštena stisne se u kut kočije. Primijetila je da se Jean Le Drunamjerno sakrio među mnoštvom kad ju je ugledao. Zašto je ovdje? Tražili priliku da se približi Surcoufu i da pokuša ponovo steći njegovunaklonost? Ili je možda baš nju tražio? Pogled, koji je uhvatila, bio je punmržnje i jasno je govorio da joj je Jean Le Dru nepomirljivi neprijatelj.Trudeći se da otjera mučni osjećaj, okrene glavu na drugu stranu. Surcoufnije vidio Jeana Le Drua jer je bio previše zabavljen promatranjem mladedjevojke.

Policijska upravna zgrada na keju Malaquais bila je lijepa građevina izXVII stoljeća. Međutim, otkad ju je Revolucija oduzela zakonitimvlasnicima, obitelji de Juigné, bila je dosta zapuštena. Neko vrijeme unjoj je bila Komisija za oružje i barut, zatim Komisija za općeobrazovanje, ali je nisu uređivale. Od 1796. godine u njoj je imao ured iobiteljski istan građanin Joseph Fouché, koji je potom postao gospodinFouché, a sada monsinjor vojvoda od Otranta. Glede svojeg pariškogboravišta bio je ministar skromnih želja. Nije se volio razmetati, a raskoš

90 Nekada udaljena pariška predgrađa

~ 133 ~

je čuvao za svoj divan dvorac Ferrieres. Palaču oblitelj i Juigné nije dao niokrečiti, pa se na zgradi zapažahu jasni tragovi zuba vremena.Stambene prostorije, u kojima je vladala stroga i ružna gospođa Fouché, isvečane dvorane za javna primanja bile su sjajne, jer su bile prekriveneskupocjenim tapetama i zastorima što ih je namjestila vllijedna domaćica.Sam Fouché nije smatrao za potrebno da ministarstvo policije imaraskošan izgled.To je ministarstvo bilo poseban svijet. U njemu je bilo mnoštvo ureda,prenatrpanih policama za spise i kartotekama, i obilje bijednih piskarala.Sa stražnje strane ministarstvo se širilo od ulice Augustinaca91 sve doulice Saints-Peres. S ministrovom kućom spajali su ga hodn]ci od dasaka.U njega se gurala sva sila ljudi. Zrak je bio pun raznovrsnih mirisa. Tu suse miješali i skupocjeni parfemi elegantnih žena ali i mnogo manjeotmjerui zadasi njuškala i prokazivača svake ruke.Marijana se nađe u toj čudnoj okolini koja je na nju neugodno djelovalaosobito poslije dojmova što ih je stekla za kratke šetnje Parizom kome sedivila. Nagonski se približi svome pratiocu, jer je osjećala da će jojplećata pojava i čvrsta ruka baruna Surcoufa biti najbolja pomoć. Tako jebez strepnije prezirno mogla promatrati sumnjičave, letimično dobačenepoglede i neobične likove koji su se pojavljivali pa opet nestajali pozakucima palače Juigné. U zgradu su ušli na mala vrata iz ulice Saints-Peres budući da je kej Malaquais bilo zakrčen različitim vozilima ikočijama koji su nastojali prodrijeti kroz ulicu. Putem su morali proći krozdvorište velike palače položene naprama ministarstvu. To baš nije išlolako jer je u dvorištu bilo mnogo kočija.- Primanje je kod kneginje d'Aremberrg - promrmljao je kočijaš.Prolazeći prostranim bodnicima Marijana je stekla ne baš ugodan općidojam o ministrovoj jazbini. Mirisalo je na blato, na ogovaranja i klevete,na uhodarenje. Olakšalo joj je kad su stigli u ministrovo predsoblje ukome je stajao podvornik u strogoj livreji. Ta se važna osobadostojanstveno obratila Marijani:- Njegova Presvjetlost očekuje gospođicu Malleousse - probesjedi vratar -ali nikoga drugog.- To znači... - ljutito poviče Surcouf.- Da, imam nalog uvesti gospođlicu Mallerousse, i to samo gospođicu.- Zbilja? To ćemo vidjeti!Zgrabivši Marijanu za ruku Surcouf nasrne na dvostruka vrata koja subranila pristup u kancelariju ministra Fouchéa.Fouché je bio u svojoj kancelariji. Sjedio je pored mramornog poprsjakoje je prikazivalo nekog rimskog cara ovjenčanog lovorom, kako se toMarijani činilo. Soba bijaše malena i vrlo jednostavna, nije odgovaralavažnoj funkciji lica koje je u njoj boravilo. Pokućstvo se sastojalo odširoka stola, nakrcanog svežnjevna papira, od poličica za spise, od tri iličetiri nezgrapne stolice i od jednog ormara. Fouché je upravo srkao nekičaj što mu ga je donio lakaj. Trgnuo se kad je Sruroouf uletio poput

91 Današnja ulica Bonaparte

~ 134 ~

vihora.- Građanine ministre, čini se da nemate volje da me primite! - izderao seSuroouf vukući Marijanu do jedne od onih nezgrapnih stolica. - A zašto?Fouché se pijući čaj zahliknuo i opekao prste prolivši po njima vrelutekućinu. Trebalo je nekoliko minuta da dođe do daha.Dok mu je sluga spužvom uslužno brisao kravatu i orokvice, Fouché srditoodgurne šalicu.- Za ljubav božju, dragi barume, kad ćete se odučiti gadne navrike daprovaljujete k ljudima poput nagle plime?- Kad ti ljudi koji su u pitanju budu sa mnom pristojni! Zašto ste zabranilida uđem u Vašu sobu?- To nisam zabranio. Očekujem gospođicu Mallerousse i u tom sam smisludao nalog. Nisam mogao ni pomisliti da ćete je čak ovamo dopratiti. Zarste zavoljeli posao dadilje?- Ne. Ali kad se prihvatim nekog posla ili neke stvari, onda to izvodimtemeljito i do kraja. Htio bih znati. što ćete s njom učiniti. Neću otići dokto ne saznam.Da bi jasno pokazao svoju namjeru da ne želi propustiti nijednuFouchéovu riječ, Surcouf se namjesti na jednu od nezgrapnih stolica, složiruke na držak svoje palice i stane čekati. Marijana se jedva suzdržala dase ne nasmiješi. Taj je vražji čovjek bio neodoljiv... a svojim ponašanjemživo ju je sokolio. S njime bi mogla mirno ići i na kraj svijeta. Fouché takoduboko uzdahne da su zavjese zatreperile.- Ah, zar me držite za nekog ljudoždera? Što dakle mislite? Da ću jemožda vratiti u Saint-Lazare? Da ću je zatvoriti u samostan ili poslati naslužbu u kantinu Gardijskih grenadira? Zar niste mogli u mene imati barmalo povjerenja?Surcouf ne odgovori. Njegova debela donja usna kao da je htjela izrazitisumnju u to povjerenje. Fouché digne obrve, ušmrkne nešto burmuta, azatim će blagim, baršunastim glasom:- Imate li štogod protiv vojvotkinje od Otranta, moje supruge? PodsjećamVas da je savršena majka svoje četvero djece i da je potpuno sposobnavoditi brigu o jednoj mladoj djevojci. Jednom riječi, njoj namjeravampovjeriti našu mladu prijateljicu koju mi je, uostalom, toplo preporučiojedan moj stari drug. Jeste li zadovoljni?Surcouf nije pokazao da li je zadovoljan ili nije, ali se Marijana jedvasvladala da ne rastegne lice u kiselu grimasu. Nije se baš poveselila kadje čula da će živjeti u toj kući koja previše miriše na policiju. Osim toganije baš sasvim dobro mogla shvatiti zašto se Fouché toliko za njuzanima, jer joj se činilo da preporuka Black Fisha to ne može potpunoobjasniti. Fouché joj zaista iskazuje veliku počast pa mu zato mora bitivrlo zahvalna, ali nije došla u Pariz da bude u Fouchéovoj kući.- Mislila sam - plaho primijeti - da bih mogla biti kod svoje bratučeded'Asselnat.- To bi još bilo moguće prošlog ljeta. Tada je Vaša rođakinja sama dalapovoda da se o njoj previše govori. Sada se ne može za Vas brinuti.

~ 135 ~

- A što će to reći?- Da je već pet dana na putu za Auveroneu gdje će stalno boraviti, i to podstrogim nadzorom. Primjećujem da je prije toga kao gost policije bila uzatvoru Madelennetes.- U zatvoru? Moja je bratučeda bila u zatvoru? - usklikne Marijanaiznenađena zlom kobi koja je posljednje nosioce njezina imena dovodila uzatvor. - Ali zašto?- Jer je u carsku kočiju ubacila pisamce u kome je prosvjedovala protivprivatnog života Njegova Velocanstva. Zbog naprasitog sadržaja togapisamca smatrali smo da je najuputnije poslati gospodicu Adelaidud'Asselnat u provincijsku tišinu da se tamo smiri... To će biti najbolje zanju, a i za nas.- Poći ću za njom - odlučno izjavi Marijana.- A to Vam baš nikako ne savjetujem. Ne zaboravite da ste sada, podVašim pravim imenom, izbjeglica koja se potajno vratila, pa zbog togapotpadate pod udar strogog zakona. Za Vas je bolje da ostanetegospodica Mallerousse, dakle osoba s kojom Vaša bratučeda nema veze.Uz to moram reći da njezini nazori nisu onakvi kakve bih želio da Visteknete... poradi Vaše sigurnosti.Čim je Fouché to rekao, jasno pokazujući da je rasprava dovršena, obratise prema Surcoufu koji je namrštenih obrva čekao na svršetak razgovorapa mu se najljubaznije osmijehne, i tihim glasom prozbori:- Mislim, dragi barune, da se sada možete oprostiti od naše mladepnijateljice koju ću dati otpratiti k vojvotkinji.Surcouf se, međutim, nije maknuo sa svoje stolice.- Dakle, bratučeda je sumnjiva i stavljena pod pasku - izusti Surcouf. -Ali, koliko znam, još niste zatvorili Caricu.- Ah, nesretnica... - duboko uzdahne Fouché pokazujući iskrenu sućut zaJozefinu. - Mislio sam i na nju, ali, otvoreno govoreći, izvještaji kojeprimam iz Malmaisona nisu baš suviše ohrabrujući. Nesretna Carica plačenoć i dan i nikoga ne prima, baš nikoga, osim najbližih. Ona zaista nije ustanju da se brine za bilo koga, a kamoli za neku daleku rođakinju kojunije nikada vidjela. Mislim da je najbolje ostaviiti da prođe neko vrijeme.Kad će kasnije Njezino Veličanstvo ponovo steći vlast nad sobom, nećupropustiti da je ne obavijestim o dolasku naše prijateljice. Dotle će segospođica Mallerousse morati zadovoljiti našom zaštitom.Fouché ustane, što je značilo da je primanje završeno, te stane prekapatipo spisima koji su bili nagomilani po njegovu pisaćem stolu. Ubrzo izvučejedan papir, preleti po njemu očima pa izjavi:- Uostalom, dragi moj barune, mislim da se nećete moći još dugozadržavati u Parizu i da se morate požuriti u Saint-Malo. Tu je izvještaj ukome mi javljaju da je jedan od Vaših ljudi izveo pošteni podvig.Gauthier, kapetan Lastavice, pred nosom Engleza oslobodio je uGuerneseyu vaš brig92 Neuporedivi koji su Englezi zarobili u studenom.- Nije moguće!

92 Jedrenjak s dva jarbola

~ 136 ~

Surcouf skoči sa stolca. Oči mu zasjaje od radosti, porumeni, a kao nekimčudom nestade nepovjerenja koje se još maloprije moglo čitati nanjegovu licu. Marijanu to donekle oneraspoloži jer je morala sama sebireći da Surcouf sada u ministru gleda neku vrst božjeg glasnika i da nanju zaboravlja. Tà što bi u životu toga pomorca mogla značiti privlačivostkoju je ona u njemu načas pobudila, usporedi li se sa zamamnošću kojomga privlači ono što je bit njegove duše, a to su njegovi brodovi i njegoviljudi? Surcouf je već uzimao šešir koji je odložio na jedan ormar.- Odlazim večerašnjom poštom. Zahvaljujem na dobroj vijesti, dragiministre! To je zaista najbolja vijest koju ste mi mogli priopćiti. U tomslučaju ne preostaje mi drugo nego da se s Vama oprostim. Zatim seokrene prema Marijani, nakloni se i umiljato reče:- Odlazim jer se ne trebam zbog Vas brinuti i želim Vam mnogo sreće. Nezaboravite me!Surcouf odlazi, napušta Pariz, a nju ostavlja u toj nesimpatičnoj kući!Marijanu obuze tuga. Spoznala je da se začudo neobično brzo privikla natog čvrstog pratioca koji joj je ulijevao pouzdanje i u čiju iskrenost nijemogla sumnjati. Možda zbog toga što ju je podsjećao na Black Fisha?Prepušta je njezinoj sudbini koja će je povesti svojim putem, a sutra ilimožda prekosutra posve će na nju zaboraviti! Nesvjesno je osjetila da jeSurcouf neobičan čovjek. Zračio je širinom, slobodom, voljom za život, auspoređujući s tim blijedo, usko Fouchéovo lice podsjeti se, Bog sam znazašto, na sumrak kapela, na šaputanje, na dim tamjana i teške tajne. Kadje kasnije saznala da je Fouché zaista nekoć bio redovnik i da je predavaona Oratoriju93 u Nantesu, sjetila se toga dojma i bolje ga je shvatila.Prijatelju koji je odlazio najsrdačnije pruži obje ruke sileći se da suzdržisuze razočaranja!- Za sve Vam hvala! Pišite mi, molim Vas.Surcouf se osmijehne i tako joj čvrsto stisne ruke da je vrisnula.- Obećavam. Samo mi morate oprostiti što imam ružan rukopis. Nisamčovjek od pera, pa mi pisanje ide teško. No za Vas bih učinio i teže stvari.Ako Vam bilo što bude potrebno, pozovite me. Dotrčat ću.Brzo poljubil hladne Marijanine prste, pokupi svoju palicu i poput bureizađe. Fouché ga je slijedio zagonetnim pogledom. Tek što su se vratazatvorila, duboko uzdahne:- Ah, draga moja, to je odanost u najčišćem obliku. Čestitam! Taj jeSurcouf velika i teška riba osobito kad je čovjek hoće otkačiti s udice.Mislio sam da se nikada neće od Vas odijeliti. No, budući da je to sadasvršena stvar, možemo se ozbiljno porazgovoriti.- Zar nismo i do sada ozbiljno razgovarali?- Da i ne.Dok je tako odgovarao, Fouché potrese zvonce koje je stajalo na njegovustolu. Uđe malen žut čovjek, upalih obraza, sav obučen u crno, s torbicomza spise pod rukom i prošapće na ministrovo uho nekoliko riječi. To je bioMailocheau, Fouchéov tajnik.

93 Mjesto gdje se moli, ali gdje se uči i govorništvo

~ 137 ~

- Dobro, dobro - reče Fouché. - Dovedite ga u susjednu sobu. Evo meodmah!Uljudno se ispričao posjetiteljici što je mora na trenutak ostaviti i pređe upokrajnu sobu. Za sobom je ostavio vrata prilično otvorena, pa jeMarijana mogla vidjeti jedan dio prostorije koja je bila sa svimjednostavno namještena mala soba za primanje. Isprva joj nije posvetilaosobitu pažnju, a nije je zanimao ni posjetilac koga je Fouché tako brzoprimio. To je, nema sumnje, morala biti neka policijska pripovijest, amožda su Fouchéu doveli na ispitivanje nekog zločinca? Začuli su se teškikoraci i zvek lanaca. Čovjek je vjerojatno bio svezan. Marijana se naježi.Htjela je svrnuti pogled s vrata i gledati kroz prozor, no uto je Fouchéprogovorio i privukao pažnju mlade djevojke na razgovor u sobi i na togčudnog zatvorenika.- Vi ste barun Hervé de Kerivoas, zar ne?- Tako je.- A Vi ste šuan94, poznat pod imenom Morvan. Vaš bretonski dvoracnekada de služio kao postaja za vezu između ustanika i Londonskogodbora. Nedavno je kod Vas našao utočište i Armand de Chateaubriant.Čovjek nije odgovarao. Kao da se obzidao neprodornim zidom šutnje!Marijana ustane i potiho se približi vratima. Samo dva koraka pred sobomugleda u punom svjetlu okovana čovjeka. To je zaista bio Morvan, stegnutu svečani zeleni kaput, u kratkim tijesnim hlačama od svjetlosiva trikoakoje su sezale do čizama s parmakom. No takvo lice nije nikada vidjela!Bilo je to strašno lice. Cijela jedna strana lica bila je izbrazdana dubokombrazgotinom koja je zahvatila jagodicu i izvukla oko dopirujući do rubakose koja je na Marijanino iznenađenje bila kratka, plava i kovrčasta.Dugi, smeđi zalisci kojih se sjećala očigledno su pripadali vlasulji.Marijana ne bi prepoznala čovjeka koji ju bijaše zarobio, da nije bilo jakihusana podrugljivih crta i blještavog sjaja očiju.Činilo se da je Morvan savršeno miran. Stajao je nasuprot Fouchéu i držaopred sobom prekrštene ruke, a svojega je sugovornika promatraoizrazom dosade kao da je bio prisiljen prisustvovati nekom događaju kojiga se ne tiče.Fouché nastavi:- Pa ipak niste uhićeni i provedeni u zatvor Vincennes samo zbog toga štoste šuan i što surađujete s emigrantima, zar ne?Morvan se nakloni, a da nije odgovorilo.- Prijavljeni ste kao poglavica rulje obalnih gusara koja djeluje naobalama Paganije. Možete li o tom nešto reći?Morvan ne odgovori već samo slegne ramenima. Nastala je teška šutnjakoju su poremetila tek neka kola što su prodrndala mimo kuće. Neobazirući se na njih, Marijana je promatrala nakaradno nagrđenogusarevo lice čudeći se što u njemu imade neobično mnogo ponositosti.Morvan se izmedu dva oružnika i s lisičinama na rukama činiodostojanstveniji nego pod crnom krinkom na žalu koji je šibala oluja.

94 Tako su se nazivali rojalistički buntovnici u Francuskoj iz 1793-1815

~ 138 ~

Ponovo se javi ministrov hladni glas:- Vi ste dakle odabrali šutnju! Dobro! Kako Vas je volja! Odvedite ga usamicu! Možda će suci moći iz njega nešto izvući.Marijana nije vidjela kad je Morvan izlazio. Jedva je imala vremena dasjedne na stolicu. Fouché se vratio. Vrata se zatvoriše. Ministar ušmrkneprstovet burmuta, što je trajalo nekoliko časaka. Marijana se osjećalaneugodno. Još se uvijek nije oporavila od uzbuđenja, a usto je na sebiosjećala težak Fouchéov pogled ne smogavši snage da mu pogleda u oči.Otkako je Surcouf napustio sobu, osjećala se sama i posve bespomoćna.Još se više smela, otkako je ugledala Morvana. Čula je kako Fouchégovori:- No, tako! Sada smo mi na redu. Ponajprije... uzmite ovo! Prekopa jedanpretinac svojega stola i izvuče kup svjetlucavdh stvari koje postavi nastol. Marijana iznenađeno prepozna svoju bisernu ogrlicu i medaljon ukome su bile kraljičine kose.Dok je Marijana bez riječi promatrala svoje dragocjenosti ne pomislivši daih smije uzeti, Fouché se stane smijati:- Hajde, saberite se! Zar to nije Vaše?- Pa... da! Odakle Vam to?- Od plemića koga ste upravo vidjeli između dva oružnika. Vi ste ga,dakako, vidjeli? Zar ne? Ja sam ga zapravo i dao dovesti iz samice uVincennesu samo zato da ga pokažem Vama. Znao sam da je gotovonemoguće iz njega izvući više od jedne riječi. Primjećujem da se nećevratiti u Vincennes.- Zašto?- Jer će na povratku pobjeći... s našom blagonaklonom pomoći.Marijana je osjećala da gubi tlo pod nogama. Noć što je padala sve je višeskrivala crte nekadašnjeg redovnika, no na sebi je osjećala njegov pogledi slutila je da se podsmijehuje. Taj je podsmijeh pojačao strah koji ju jeobuzimao. Marijana upita bezbojnim glasom:- Zar ćete zaista dopustiti da pobjegne? Ta on je obalni gusar! A zaštoćete to učiniti?- Jer mi je korisniji na slobodi nego kao zatvorenik. Za Vas bi, dakako,bilo najbolje da izbjegavate svaki susret s njime. On, naime, drži da ga jeprijavila mlada djevojka koju je u Francusku poslao londonski rojalističkiodbor.Marijana osjeti da blijedi. Fouché joj je dao vremena da shvati novuvijest, a zatim blagim glasom doda:- Neka Vas to ne muči previše! Dok sam ja tu, štitit ću Vas, pa se nematečega bojati. Ja uvijek znam sve... i ja mogu sve! Da biste bili sigurni, bitće dovoljno da postupate oprezno i da se samo držirte mojih uputa.Posljednje riječi bile su irzrečene neumoljivo jasno. Sad je Marijanashvatila da je i njezina sudbina i budućnost i život u rukama toga blijedogi hladnog čovjeka, koji se pod izvanjskim dobrohotnim izgledom, s njomepoigrava kao mačka s mišem. Baci usplahireni pogled prema vratima. Bilasu zatvorena, a Surcouf je otišao! Bila je sama, osamljenija nego u

~ 139 ~

zatvoru Saint-Lazare. Ušao je sluga i zapalio svijeće na pisaćem stolu.Širokom sobom proširi se zlaćena svjetlost dajući izvjesnu ljupkostteškim zelenim zastorima. Marijani se činilo da je njezin položajbezizlazan. Iz njega će izaći onako kako bude odlučio Fouché, ali nećemoći postati ono što uistinu jest, a da ne padne pod udar zakona. Nemože se osloboditi Fouchéa jer se izlaže pogiblji da naiđe na Jeana LeDrua ili Morvana, na ta dva muškarca koji je smrtno mrze. Oh! Stupica jedobro namještena! Sada je razumjela što znači »veliki policajac«. To jeosoba bez ikakve savjesti.Odjednom se osjeti umornom i ostarjelom. Drhtavom rukom pređe prekoočiju učinivši djetinjast pokret kao da hoće odagnati veo guste tame kojije sve oko nje prekrio i zamutio. Do nje dopre Fouchéov glas kao iz dnaneke duboke jame.- Hajde! Prestanimo se mučiti! Što god mislili, uvjeravam Vas da Vam neželim zlo. Potrebna mi je jedna mlada djevojka upravo kao što ste Vi.- Zašto?- Eh, politika je teška stvar, puna zasjeda. I Nicolas Vas je uvukao uzasjedu, a da vjerojatno nije na to mislio, kad Vam je povjerio onakovažnu vijest. Vi ste baš djevojka kakvu trebam. U sebi imate sve što jepotrebno da dobijete bitku protiv sudbine koja Vas prati. Slušajte me!Učinite ono što Vam budem kazao, a ja Vam obećavam ne samo da nećetestrahovati od engleske policije već da ćete što više postići sjajnubudućnost te će Vam na njoj mnogi zavidjeti. Kod nas se bogatstvo brzostječe i brzo rastječe. Hoćete li me slušati i pokušati sreću?Dok je Fouché govorio, jednolično brujanje njegova glasa ublažio jeMarijanin tjelesni strah. Nešto je u njoj zamrlo! Nije trebalo da se vara opravom smislu njegovih zavodljivih riječi. To je bila čista i prosta ucjena!Ili će ići onim putem kojim će Fouché htjeti ili će odbaciti njegoveprijedloge pa će se pred njom otvoriti nepoznati putevi puni zasjeda iopasnosti. A možda je odvedu u Saint-Lazare da ondje dočeka Bog znašto. Sad je shvatila da joj je Fouché pomogao i da je sada tješi samo raditoga da je dovede onamo kamo hoće. Njezin je izbor na svaki način biovrlo ograničen. A njoj je već zaista nemoguće nastaviti put kao do sada...naslijepo, ravno preda se u potrazi za sudbinom koju u daljnjem toku nemože ni u mašti sebi predočiti. Možda bi ipak bilo najbolje prepustiti setome čovjeku koga je smatrala opasnim, ali on je, usprkos svemu, osobakojoj ju je poslao Black Fish. Još joj je samo preostalo da sazna što onzapravo od nje hoće.Marijana podigne vjeđe i upre u ministrove bezbojne oči svoje zelene očikoje su se zaiskrile pod tankim suznim velom.- Što moram učiniti?Fouché se zavali u naslonjač, spoji raširene prste i prekriži mršave noge.- Kazao sam našem prijatelju Surcoufu da ću Vas povjeriti svojoj ženi, alito sam rekao samo u namjeri da se otresem nametljivca i siledžije. Jasam zapravo već našao mjesto za Vas.- Kakvo mjesto? Gdje?

~ 140 ~

- Kod kneza od Beneventa, drukčije rečeno kod velikog izbornika, kodCharlesa Mauricea de Talleyrand-Périgorda95. Njegovoj je ženi potrebnačitačica. Njegova je kuća jedna od najuglednijih u Parizu, a možda inajvažnija, barem za mene. Ne možete ni zamisliti kako bih rado znao štose zbiva u kućama koje smatram važnim.Val srdžbe zarumeni Marijanine obraze. Dršćući od bijesa ustane:- Da budem špijunka? Na to ne računajte! Nikada se neću sniziti dotakvoga posla!Činilo se da njezino uzbuđenje uopće ne dira Fouchéa. I ne gledajući naMarijanu zabilježi nešto na komad papira, zatim uzme žlicu, koja je ležalana maloj plitici od pozlaćena srebra pokraj boce široka grla i čaše, i užlicu strese bijeli prašak iz jedne male kesice. Zatim s gutljajem vodepopije prašak. Pošto je to učinio, zakašljuca:- Ah, ah! Na volju Vam, moje dijete. Ne želim Vas siliti, ali dobropromislite. Ako Saint-Lazare baš nije vrlo ugodno boravište za mladudjevojku, engleski su zatvori gori, pogotovo ako završavaju na trguPogubljenja.Rečenica je bila jasna. Glasila je poput osude.Marijana smjesta sjedne kao da joj je netko pokosio noge. Grlo joj sestislo, pa je jedva promrmljala:- To ipak nećete učiniti.- Što? Da Vas predam engleskoj policiji? Ne. Ali ću morati primijenitizakon, bude li gospođica Mallerousse postupala kao gospođica d'Asselnat.A zakon mi daje mogućnost izbora: ili da Vas stavim u zatvor ili da Vasispratim do broda.Umjesto odgovora Marijana pruži ruku prema boci i, prošapće:- Molim Vas, dajte mi malo vode.Pomalo ispijajući čašu vode koju joj je natočio Fouché, Marijana se prisillida razmišlja. Fouché je pokazao svoje pandže, pa je shvatila da jeuzaludna svaka nada da će promijeniti svoju odluku. Najbolje je prihvatitinjegov prijedlog ili se pričiniti da ga prihvaća. A zatim pakušati pobjeći...No, kamo? To još nije znala. Bit će vremena da razmisli, ali kasnije, kadjoj se glava rashladi, kad bude mogla trijezno misliti. Mora što brže odbitiudarac! No, nije se htjela predati bez riječi. Stavljajući čašu na pliticuprezirno izjavi:- Nudite mi, dakle, mjesto čitačice, zar ne? To je ipak premalo. Moje suambicije veće.- Zadnja čitačica kneginje Talleyrand bila je jedna propala grofica -upadne joj u riječ Fouché. - Zar mislite da za Vas mogu učiniti još višenego šta činim nudeći Vam najbolju kuću u Parizu? Na, ako biste radijeradili u kuhinji?...- To Vaše podrugivanje nije baš zabavno. Podsjećam Vas da nemamnikakva dara za zvanje koje mi predlažete i da nemam pojma kako se ono

95 Francuski diplomat (1754-1838) biskup u Antunu, zatim predsjednik Narodne skupštine l790. Zadirektorija (1795-1799) ministar vanjskih poslova, što je ostao i za Napoleonova konzulata i carstva, aza Louisa XVIII i Louisa-Philippea bio je poslanik u Beču i Londonu

~ 141 ~

obavlja. Ja zaista ne znam šta bih morala raditi.- Slušati, otvariti uši i brižljivo bilježiti sve što budete čuli, sve, ama bašsve!- Ne mogu se šetati po toj kući s bilježnicom u ruci!- Ne pravite se preda mnom naivnom - grubo odsiječe Fouché. - Vaše jepamćenje izvanredno. To sam mogao zaključiti po onom kako ste miprenijeli vijest što ju je poslao. Nicolas. A znate i nekoliko jezika. To jedragocjeno oružje za diplomatu, čak i kad je u nemilosti.- Što hoćete time reći?- Da je Car knezu od Beneventa oduzeo lisnicu ministra vanjskih poslovajer u njega nema povjerenja, a da je naslov veliki izbornik što mu ga jepodijelio samo blještava sinekura96. No Talleyrand je sada još opasniji.Ima nebrojene veze, strašno je lukav i...- Vi ga mrzite! - upadne mu u riječ Marijana.- Ja? Ta je zabluda. Nekoć smo se mrzili... To je stara pripovijest. Upolitici se brzo sve zaboravlja. Od nekog smo vremena najbolji priijatelji.Ne zaboravite! Ali to ne smeta da želim znaati i najmanje pojedinosti izdnevnog života u ulici de Varennes. Kao kneginjina čitačica prisustvovatćete primanjima, živjet ćete u središtu toga doma. Za Vas će biti dovoljnoda vodite neku vrst dnevnika. Svakog dana napisat ćete prije spavanjakratko izvješće o proteklom danu.- A kako ću Vam ga dostaviti?- Ne brinite se za to! Svakog će jutra k Vama doći lakaj da napali vatru.On će Vam reći: »Nadam se da će drva dobro gorjeti.« Vi ćete mu predativaše izvješće, a on će ga dostaviti meni.- Kako ćete znati da je od mene? Moram li se potpisati?- Ne, ne. Označit ćete ga znakom, evo, jednom zvijezdicom. Evo ovako!Fouché na listu papira brzo nacrta zvijezdu sa šest krakova.- Eto! Ta će biti i Vaše znamenje... i Vaše ime. Ovdje, kod nas, bit ćeteZvijezda, što će ujedno prikriti Vaše pravo ime. Treba da ste na oprezu ida ne pobudite nepovjerenje svojega kućegospodara. On je moždanajinteligentniji čovjek u Europi. Svakako je najlukaviji. Gadno ćete proćiako Vas raskrinka. Dodajem da se nećete kajati što radite za nas. Carskinagrađujem dobar posao.Marijana osjeti da je zrak u Fouchéovoj kancelariji neobično težak. Bilojoj je svega dosta. Javila se bol u sljepoočicama. Počeo je djelovati iumor. Na tvrdu ležaju u Saint-Lazareu nije uopće zaspala. Ustane, pođedo prozora, pomakne u stranu zastor i pogleda van. Bila je mrkla noć.Dvije velike svjetiljke osvijetljivale su obrise vojnika na straži. Sve je biloneobično mirno. Iza redova drveća slabo je svjetlucala Sena. Začuje seprigušen i dosta neskladan zvuk harfe koji je odavao nevještu ruku.Vjerajatno je to bila ruka neke učenice. Taj je slabi glas pojačao dojamnestvarnosti te večeri...- Morat ću se izvući! - zdvajno je u sebi govorila Marijana. - Morat ću seizvući... Ići ću u Auvergneu i potražiti bratučedu. Sada mi drugo ne

96 Plaćena služba koja ne zahtjeva nikakav rad

~ 142 ~

preostaje nego... pokoriti se.Naglas uzdahne i reče:- Ah, bojim se da Vas ne razočaram. Nikoga ne poznam. Kako ću znati štoje za Vas zanimljivo?I Fouché ustane i stade iza mlade djevojke. Vidjela je u oknu odraznjegova lika, a osjetila je i lagan miris duhana koji je od njega dolazio.Zatim Fouché blago, sasvim prijateljski i ohrabrujući progovori:- To ću ja prosuditi. Potrebno mi je oko i uho koje još ništa nije vidjelo ničulo, pa unaprijed ništa ne naslućuje. Upravo stoga što ništa ne znate,nećete znati što je važno a što nije, pa nećete... doći u napast da bilo štoprikrijete. Dođite! Pođimo do moje žene! Potrebna Vam je dobra večera, ačeka Vas i dobar krevet. Sutra ću Vam reći što Vam je potrebno znati dabiste se bez opasnosti kretali unutar Vašeg novog radnog područja.Umjesto odgovora Marijana kimne glavom. Bila je pobijeđena ali se nijepomirila sa sudbinom! Penjući se za svojim tiraninom uskim unutrašnjimstubama koje su iz sobe uz kancelariju vodile do kneginjine sobe zaprimanje, razmišljala je kako će prvom prilikom pobjeći iz kuće u koju jeFouché šalje. Zatim će moći izabrati ili da se baci pred noge otpušteneCarice i da je moli za zaštitu ili da uzme prvu diližansu za Auvergneu itamo potraži svoju bratučedu, pa makar zaista bila ta žena luda. Viševrijedi luda prijateljica nego prepametan muškarac. Uostalom, pomalo sepočela gnušati od muškaraca. Bili su nesmiljeni sebičnjaci, a usto strašnookrutni. Naopako po ženu koja neće da se s prve podvrgne njihovoj volji!

9.

GOSPOĐE U PALAČI MATIGNON

Penjući se po dugu stubištu od bijela mramora iza snažnog sluge sbijelom perikom i u livreji sive i grimizne boje, bacala je Marijana okosebe poglede divljenja i pitala se nisu li je slučajno doveli u nekukraljevsku palaču. Još nikada nije vidjela kuću koja bi se mogla usporeditis ovom! Veličanstveni Selton Hall bio je daleko od ove raskoši. Raskoš jeu Seltonu bila prestroga, suviše ladanjska pored ove čarobne, istančaneotmjenosti francuskog XVIII stoljeća.Posvuda su bila visoka zrcala, lagani izvajani ukrasi od grančica, debela isjajna svila, skupocjena kineska keramika, debeli tepisi pod nogama,mekani poput mlade trave. Vani je i dalje padala siva i tmurna prosinačkakiša. Činilo se da će potopiti Pariz. Čim je ušla u ovu palaču, zaboravila jena gadno nevrijeme, jer je kuća sva zračila od neke vlastite svjetlosti. A unjoj je bilo i ugodno toplo.Stubama su se penjali polagano i dostojanstveno kako dolikuje otmjenojpalači. Marijana je kao hipnotizirana promatrala jednoličnu igru mišićasnažnih sluginih listova obućenih u bijele čarape, dok su joj se glavom

~ 143 ~

vrzli zadnji Fouchéovi savjeti. Katkada je opipavala pismo koje joj je daoFouché i koje je stavila na dno svoje mrežice. Pismo je napisala nekagospođa koju Marijana nije nikada viidjela, a koja je ipak neobičnouznositim i dirljivim riječima hvalila svojoj dragoj prijateljici kneginji odBeneventa čitačke sposobnosti svoje mlade prijateljice MarijaneMallerousse. To je pismo vjerojatno bilo pisano pod utjecajem čarolija ukoje se razumio ministar policije.- Primtt će Vas savršeno lijepo - tvrdio je Fouché. - Grofica de Saint-Croix97 stara je prijateljica gospođe Talleyrand. Znale su se još iz onihvremena kad je ova potonja bila samo gospođa Grand... i imala... eh,...manje častan položaj. Vi ste po rodu zapravo mnogo viši od te kneginjekoja sada nosi jedno od najvećih imena Francuske.To joj je očito kazao u namjeri da je ohrabri. Međutim, unatoč tomeMarijana je imala osjećaj da joj niz leđa teče leden znoj kad se pred njomotvorio veliki portal nad kojim je mogla pročitati riječi »Hotel deMatignon« i kad je ušla u široko dvorište okruženo otmjenim zgradama.Cijela vojska slugu s naprašenim vlasuljama i sluškinja s naškrobljenimkapicama nije djelovala namješteno. Marijana je imala osjećaj kao da jebacaju usred mora ljudi koji na nju vrebaju zasjedama i zamkama, a onaje sama i nakarađena krivim nosom koji joj loše pristaje. Činilo se da jojsvi na licu čitaju zašto zapravo ovamo dolazi.U lice joj zapuhne gusti oblak vlažna miomirisa. Trgne se iz sanjarenja izamijeti da je velikog, ljubičasto livriranog slugu zamijenila sobarica uružičasto i sivo ispruganoj haljini s kapicom od čipaka i da ulaze uotmjenu kupaonicu u kojoj su prozori gledali na golemi park.Iz velike kade u obliku sarkofaga od ružičasta mramora i sa zlatnimslavinama u obliku labuđeg vrata dizala se gusta i mirisna para. Iz kadeizroni ženska glava omotana velikim turbanom koja se naslanjala na malijastučić. Po podu od skupocjena mozaika koji je prikazivao otmicu Europeklizale su poput sjene dvije sobarice noseći rublje i raznovrsne bočice.Zidovi pokriveni zrcalima mnogostruko su umnožavali sitne stupiće odružičasta mramora koji su podupirali svod oslikan amorima i mitološkimbićima. U jednom kutu pokraj goleme vaze za cvijeće, usađene u samompodu, čekao je na kupačicu malen krevet za odmaranje pokriven taftomzlatne boje, a od iste su tkanine i u istoj boji bili i zastori. Marijana seosjećala kao da je u šupljini neke školjke koja je sva bila u bojirumenkasto-zlatne zore. Kako je bila u odjeći za ulicu, postalo joj jeneobično vruće...Marijanu se dojmio sjaj i neobična raskoš. Prostorija u kojoj se nalazilanije nikako bila nalik na tijesnu i skromnu sobicu za toaletu gospođeFouché.Žena s turbanom, kojoj se jedva razabiralo lice ispod debela zelenkastanamaza, prošapće nešto što Marijana nije razumjela i bezvoljnimpokretom ruke pokaže na malu stoličicu ukrštenih nogu. Mlada sedjevojka na nju bojažljivo spusti.

97 Sveti križ

~ 144 ~

- Gospođa Vas kneginja moli da je časak pričekate - prošapće jednakomorkirnja. - Tad će Vam biti na raspolaganju.Marijana sramežljivo okrene oči u stranu, dok su se sobarice užurbanouzvrpoljile oko kade držeći u rukama veliku, bijelu finu lanenu plahtu ibezbrojne ručnike. Za nekoliko se časaka Marijani približi gospođaTalleyrand bez maske od trava, zaogrnuta kupaćim ogrtačem od bijelaatlasa koji je bio ukrašen nabranim trakama od čipaka.- Naslućujem da ste Vi ona djevojka o kojoj mi je sinoć govorila gospođade Sainte-Croix. Imate li sa sobom njezino pismo?Marijana se nakloni i pruži pisamce zapečaćeno zelenim voskom koje jojje predao Fouché. Kneginja ga otpečati i stane čitati, dok je mladadjevojka znatiželjno i ispitivački promatrala svoju novu gospodaricu. Kadjoj je Fouché opisivao suprugu nekadašnjeg biskupa u Antunu, rekao jeda ima četrdeset i sedam godina. No valja priznati da ih nije odavala.Katarina de Talleyrand-Périgord bila je još uvijek prekrasna žena. Imalaje velike svijetlo-plave oči pod smeđim trepavicama, gustu svilenuprirodno kovrčastu kosu tople plave boje, debele poluotvorene usne, kojesu pokazivale niz savršeno lijepih zubi, lijep malen, nešto zadignut nos ičaroban osmijeh, imala je sve što se od žene može tražiti, barem utjelesnom pogledu, jer uopće nije imala duha. Nije bila baš tako glupakako su tvrdile mnoge njezine suparnice. Bila je prilično bezazlena, ali ivrlo tašta zbog čega je lako služila za metu zlim jezicima. Da nije bilatako lijepa, nitko ne bi shvatio kako ju je sebi mogao na leđa natovaritiTalleyrand, najbistriji i najprepredeniji čovjek svojega doba. U Parizu nijebilo razvikanije žene. I sam ju je Napoleon otvoreno mrzio, a i njezinvlastiti muž često nije uopće s njom razgovarao kad bi mu dojadilenjezine djetinjarije. Ali to ga nije smetalo da ne zahtjeva da se s njompostupa prema njezinu položaju.Kneginja je završila čitanje pisma, a istodobno je i Marijana dovršila svojeispitivanje. Kneginja pogleda mladu djevojku i nasmiješi joj se:- Kažu mi da ste iz dobre obitelji, iako ne nosite otmjeno ime, i da imateizvstan odgoj. Prema onom što kaže gospođa de Sainte-Croix, dobročitate, lijepo pjevate i govorite nekoliko jezika. Sve u svemu, nadam se daćete biti na diku mojoj kući. Iz vlastitih pobuda primjećujem da ste lijepi ida imate mnogo prirodne otmjenosti, što mi odgovara. Vaša će služba bitilaka. Malo čitam, ali volim glazbu. Vi ćete me gotovo svuda pratiti, alimorate nastojati da uvijek budete pet koraka iza mene kad budemozajedno izlazile. Ime koje nosim i položaj koji zauzimam među najvišimasu u ovoj zemlji, a meni je iznad svega stalo da mi se iskazuje dužnopoštovanje.- Pa to je sasvim prirodno - nasmiješi se Marijana koju je vrlo zabavljalabujica bezazlenih i taštih riječi.Fouché nije pretjerao. Gospođa je Talleyrand možda zaista izvanrednostvorenje, ali je bila upravo smiješno ponosna na to što je kneginja. Da seu to još bolje uvjeri, mlada djevojka tobože naivno upita:- Kako ću nazivati... gospođu kneginju?

~ 145 ~

Marijani nije bilo lako izreći svoje pitanje u trećem licu. Do sada je takomorala govoriti samo princu od Walesa. No velika gospođa nije niprimijetila Marijaninu nepriliku.Ja sam Presvijetla Visost - izjavi kneginja ponosno dignuvši glavu -otkako je Car moga supruga imenovao knezom velikim izbornikom.Možete, dakle, upotrebljavati taj naslov ili samo... gospođa kneginja.Sada se možete povući, a pozvat ću Vas kasnije. Glavna sobarica Fannypokazat će Vam Vaše odaje.Kneginja je otmjenim pokretom ruke pokazala Marijani da može otići, alije dobrohotni smiješak ispravio ono što bi možda bilo suviše tašto iuvredljivo. Uzevši sve u obzir ta je lijepa žena bila simpatična i taj jedojam Marijanu još više zbunio. Kad bi gospođa de Talleyrand moglasamo naslutiti što će ona ovdje zapravo raditi, vjerojatno je ne bi primilatako dobrodušno. Ne, nikako! Marijana se nije osjećala sposobnom daispuni dobivenu zadaću. Ne bude li mogla uskoro uteći, uredit će većnekako da što manje kaže svom opasnom poslodavcu, ako već moranešto reći. Marijana se spremila otići kad je kneginja zazove:- Vratite se, mala! Htjela bih znati od čega se sastoji Vaša garderoba.Svakog tjedna imamo po četiri svečane večere, primamo gotovo svakevečeri, a da ne spomenem Božićne svetkovine koje se približuju. Ne moguse izložiti opasnosti da ne budete na visini svojega položaja.Marijana porumeni. Za nju je dosad bila vrlo otmjena i kićena odjeća kojuje kupila u Brestu po uputama gospođe Le Guilvinec, no sada, kad je ušlau ovu kneževsku kuću, slutila je da je ta odjeća previše jednostavna.- Imam ono što nosim na sebi, Vaša Visosti, i dvije haljine u pričuvi, jednuod crna baršuna, drugu od zelene vune.- To je sasvim nedovoljno! To više što Vam je ova haljina u boji ovogdoma, pa se čini kao da nosite kućnu livreju. Predimo u moju sobu!Kneginja se osloni na Marijanino rame i veličanstvenim se korakom uputiiz kupaonice. Takav prijateljski način smeo je Marijanu, ali ju je ujedno izabavljao. Dođu u veliku prostoriju koja je bila tik uz kupaonicu. I tu jebilo sve ružičasto kao i u svetištu za toaletu. Posvuda se isticao labud, i upozlaćenoj bronci, i na ručkama naslonjača ili u alegorijskim slikama. Vrlolijep krevet u obliku broda i golemo toaletno zrcalo, pored koga su sasvake strane bili pozlaćeni zidni svijećnjaci, bili su na istaknutom mjestu.Sve je ostalo nestajalo pod bezbrojem raznobojnih, otvorenih ilizatvorenih kutija od ljepenke, različite veličine. Usred njih su u stavupozora stajale četiri osobe. Tri su od njih bile žene. Dvije su po svemusudeći bile pomoćnice, a treća je bila krupna žena stegnuta u kaputić bojezelenih jabuka ukrašen crvenim gajtanima. Njezina je glava bila okićenačudnovatom napravom poput tornja, od zelena tafta i bijelih čipaka izMalinesa98.Četvrta osoba bio je niski punašni starčić koji je skakutao naokolo poputvrapca. Taj je bio svjestan svoje važnosti pa je naprijed izbacio grudipoput goluba koji se naduo. Lice mu je bilo naprašeno. Sav je bio u

98 Flamanski: Mechelen, grad u Belgiji

~ 146 ~

crvenom. Navrh čela imao je narudani pramen kose koji je bio vidljivonamijenjen za to da bi povećao visinu tijela. Kad je ušla kneginja, izveo jenaklon koji bi morao odobriti svaki učitelj plesa. Marijana umalo što nijeprasnuLa u smijeh kad je vidjela taj hitri baletni skok. Kneginja skineruku s Marijanina ramena pa ispuženih ruku pohiti prema smiješnommalom čovjeku.- Ah, dragi, dragi Leroy... Došli ste! Po tom strašnom nevremenu! Ah!Kako da Vam zahvalim?- Njezinoj Visosti morao sam osobno donijeti haljine za proslavu Staregodine... Usudio bih se tvrditi da smo učinili prava čuda.Pokretima čarobnjaka izvlačio je Leroy iz kutija blistave haljine, šalove odkašmira99, pojaseve i trake, dok je krupna gospođa u zelenom, koja nijebila nitko drugi nego gospođica Minette, slavna krojačica rublja, vrcala izkutija paučinaste košulje, vezene ili čipkaste donje suknje i vela za glavu.Marijana je načas zaboravila svoje brige. Isprazni prizor djelovao jeosvježujuće. Mlada je djevojka očima prave žene gledala u taj izloghaljina i ukrasa za haljine. Taj je Leroy zaista bio zanimljiv!Proteklo je dosta vremena dok se gospođa de Talleyrand opet sjetilasvoje čitačice. Malog starčića upravo je obasipala bujicom nevjerojatnoljubaznih riječi i pohvala koje je uostalom i zaslužio, jer su kutije u sebikrile prava čuda. Marijana je bila naprosto zanesena. Nije se moglanagledati te divote zabonavljajući čak i na to da je taj čudotvoracsmiješan. Jaš nije ni znala da je taj mali starčić veliki Leroy, caričinkrojač, i da se za njega otimlje sav dvor pa i cijela Napoleonova Europaplaćajući njegove proizvode suhim zlatom. Čudila se što takvo biće možezamisliti pa i ostvariti takva krhka umjetnička djela. Osobito ju jeopsjenila jedna haljina od zelena atlasa koja je sva bila izvezena sitnimkristalnim zrnjem u naznačenim oblicima podvodnog carstva. Činilo se daje haljina posuta blistavom rosom, te mlada djevojka stane sanjariti.Kako bi bilo divno kad bi ta haljina jednoga dana bila njezina! Tkivo seiskrilo u dugim bojama. Htjede ga pažljivo pogladiti, približi ruku, ali jenaglo povuče jer je začula kako je krojač negodujući uzviknuo:.- Zar Njezina Visost traži da ja odijevam njezinu čitačicu? Ja? Leroy? Oh...gospođo!Nije imala ni toliko vremena da prosvjed malog čovjeka osjeti kaouvredu. Naglo su je okrenule dvije čvrste i odlučne ruke. Netko jeodriješio vrpce njezina šešira koji odleti u kut sobe. Pomoćnice pritekošeu pomoć i skidoše ogrtač, dok je gospođa de Talleyrand uzviknulanegodujući ne manje od gospodina Leroya:- Leroy, ona je »moja« čitačica i vrijedi koliko sve Vaše maršalice,kneginje i grofice iz staretinarnice. Pogledajte je! Zahtijevam da se taljepota istakne u pravoj vrijednosti! Pored nje ću i ja upasti u oči! Ja imoja ljepota!Kad se krojač postavio pred mladu djevojku, njegovo se olimpijsko okozamisli. Promatrao ju je sa svih strana obilazeći oko nje kao oko nekog

99 Indijska vuna

~ 147 ~

spomenika.- Skinite s nje tu groznu haljlinu koja na milju daleko zaudara poprovinciji!Marijana se nađe u podsuknji i kratkoj košulji prije negoli je moglauzdahnuti. Nehotičnom gestom htjela je obim rukama sakriti upolaogoljele grudi, ali ih spusti kad ju je Leroy prstima klopnuo po obrazu.- Kad netko ima takve grudi kao što su Vaše, gaspodiđe, ne samo što ihme skriva već ih pokazuje, izlaže i optoči! Njezina Svjetlost ima pravo: Viste prekrasni, iako još neusavršeni. Mogu unaprijed reći da ćete biti višenego lijepi... Kakva linija! Kakva kosa! Kakve noge! Ah, noge! One su zadanašnju modu izvanredno važne. Haljine gotovo neumjesno otkrivajunjihovu liniju... Baš mi pade na pamet! Znate li, gospođo kneginjo, da jemarkiza Visconti, koja smatra da ima prejaka bedra, dala da joj Coutardnapravi tijesne navlake koje navuče na noge poput steznika. Pa to jeludost! Njezine će noge izgledati kao da su od drva! To Lie najtvrdoglavijažena koju poznam.Krojač i kneginja stanu glasno brbljati, ogovarati i klevetati, a za to jevrijeme gospodica Minette raširila jednu kućnu haljinu ukrašenuengleskim vezivom i uskim trakama u boji Lavendla, te ju je prostrla pojednom naslonjaču. Leroy, iako je neprestance brbljao, ipak nije gubiovrijeme. Pomno je uzimao Marijani mjere, a između dva ogovaranjadiktirao je brojeve koje je pomoćnica polagano zapisivala u svojubilježnicu. Kad je završio mjerenjem dopustio je Marijani, koja sezgranula nad njegovim brbljarijama, da se obuče.- Što moram izraditi za gospođicu?- Potpunu opremu... I vi, gospođice Minette, također. Uostalom, htjela bihda joj za večeras nešto dobavite. Imamo večeru i primanje.Leroy digne uvis obje ruke:- Za večeras? Pa to je nemoguće!- Mislila sam, Leroy, da Vi ne poznate riječ nemoguće.- Dakako, gospođo kneginjo, dakako! Ali neka se Vaša Visost udostojipromisliti da sam prenatrpan narudžbama i da...- Želim za nju jednu haljinu za večeras!Marijana časkom pomisli da će krojač početi plakati, kadli se jednapomoćnica sagne do njega i prošapće mu nešto na uho. Lice mu serazvedri.- Oh, možda! Gospodica Palmira me podsjetila da imamo jednu bijelu, vrlojednostavnu ali dražesnu haljinicu koju je naručila gospođa vojvotkinjaod Roviga i koja možda...- Donesite bijelu haljinu - odlučno odsiječe kneginja. - Nadam se da se nekolebate između te žene i mene. Pogledajmo sada Vaše nove ideje!Fanny, odvedite gospođicu Marijanu u njezine odaje!Zabezeknutu Marijanu izguraju iz sobe u hodnik. Nije imala ni tolikovremena da se zahvali nastranoj kneginji koja je za nju, iako je samo tekpet minuta u njezinoj službi, naručila kod najvećeg pariškog majstorapotpunu opremu, kao da je to najnormalnija stvar. Kaskajući za

~ 148 ~

sobaricom nije bila posve sigurna ne sanja li, pa se uštine. No, san je ipakbio ugodan, pa Marijana odluči da ga produži sve dok bude htio trajati.Činilo joj se da je to što joj se desilo zaista ludo. Ovamo je došlaposramljena i nepovjerjiva bojeći se da će doživjeti jednu od onihstrašnih pustolovina o kojima je taka lijepo znala pričati miss AnneRadcliff. A, evo! Govore joj samo o čipkama i atlasu!Sjeti se da će večeras morati pisati izvještaj za Fouchéa. Morat će opisatimnoštro tričavih brbljarija, ogovaranja i kleveta i svakojake drugebeznačajne stvari. Rado bi vidjela kakvo će lice praviti Fauché čitajućipriču o stezniku za bedra markize Visconti ili podrobni opis gospodinaLeroya. Uostalom, pođe li za rukom uvjeriti Fouchéa da je sposobnazapamtiti ili čuti samo trice, to bolje za nju! Nikoga neće izdati, a moždaće to i Fouchéu jednom dojaditi.Kad je sobarica Fanny zatvorila za sobom vrata male, svijetle sobe,smještene u jednoj nadogradnji glavne zgrade, našla je Marijana u njojsvoju prtljagu, pa ju je počela raspremati. Krećući se po sobi zateče samusebe kaka pjevucka jednu melodiju koju je jutros po ulici fućkao nekideran. Zastane i začudi se što je odjednom tako vesela. Od smrti tete Ellisnije uopće zapjevala, a to joj nije ni na pamet padalo. Sadašnje iznenadnoveselo raspoloženje bilo je zdrava reakcija njezine mladosti, vjeran odrazduševnog olakšanja, jer se ponadala da će moći ostvariti svoje planove ijer se nalazi udobno smještena u toj odličnoj kući... nakon katastrofe kojuje doživjela i nakon svih nemogućih mjesta u kojima se našla, nakonbijesne oluje u La Mancheu, nakon napola srušenog Morvanog dvorca,nakon drndanja diližanse i užasa Saint-Lazarea... Malo, nježno pokućstvou njezinaj sobi, presvučeno sivim i plavim lakom u stilu Directoire100 izidovi prekriveni tapetama s obrisima različitih likova bili su djelogaspodina Oberkampfa i njegove tvornice u Jouy-En-Josasu! Sve je todjelovalo na Marijanu umirno i okrepljujući, te ona opet zapjevušipjesmicu ne osjećajući nikakve grižnje savjesti...Vani bijaše hladno. Padala je kiša, posvuda je bilo blata, a napolju sulutale i opasne sjene Morvana i Jeana Le Drua. No, i jedan i drugi neće daje traže pod krovom velikag izbornika carstva, pa Marijana u duhu zahvaliJosephu Fouchéu. Još će se vidjeti tko je od njih dvoje lukaviji iprepredeniji!Budući da se Fouché od nje nadao koristi, Marijana je smatrala da mutreba platiti kako on i zaslužuje, i to krivotvorenim novcem. Fouché jeneće moći prisiliti da lomi brave ili da otpečaćuje pisma. A kad otkrije damu nije ni od kakve koristi, ona će već biti daleko...

Ouanto è bella giovinezzaChe sen fugge tuttavia

100 Direktorij, zadnja faza Revolucije, od 28.10.1795. do 8.11.l799.

~ 149 ~

Di doman non v'a certezza...101

Na Marijaninim usnama zamirala je posljednja nota, dok je ozbiljna osobakoja ju je pratila na glasoviru snažno udarala posljednje akorde. Nastalaje šutnja koja prestraši mladu djevojku. Glazbeni je salon bio vrloprostran. Njegovu dubinu krila je noć što je već pala, a sva se svjetlost svelikog starinskog srebrnog svijećnjaka, postavljenog na glasoviru,usredotočila na taj pozlaćeni instrument koji je bio živopisno obojenpoput nekog misala. Marijana nije vidjela nikoga od svojih slušatelja...Znala je da su tu gaspođa Talleyrand i Šarlota, njezina posvojena kći,djevojče od jedanaest godina još posve neizrazitih crta, ali vedrapodsmijeha, pa i gospodin Fercoc, Šarlotin učitelj. Nije mogla odreditigdje sjede. Jasno je vidjela samo svoga pratioca, ozbilljnog staroggospodina s bijelom vlasuljom kome su je vrlo svečano predstavili. Bio jeŠarlotin profesor glazbe, slavni glazbenik, upravitelj Konzervatorija, azvao se gospodin Gossec102. Kneginja je tražila da baš on dade sud oMarijaninu glasu, pa to Marijanu nipošto nije hrabrilo.Kneginja nije htjela dugo čekati da iskuša glas i način pjevanja svojenove čitačice. Iskoristila je zgodu da je upravo došao gospodin Gossecpoučavati Šarlotu, pa ga je zamolila da čuje kako Marijana pjeva. Sada jeMarijana znojnih ruku sa strahom očekivala što će ispasti iz tih oštrozarubljenih usnica.Sama se u sebi prekoravala što se toliko plaši.Zapravo bi joj moralo biti smiješno... Pjevala je bez ikakve usiljenosti, zazabavu sebi i drugima. A sada je tu čekala na presudu kao da od nje zavisicio njezin život!Po svemu sudeći, činilo se da Gossec nije voljan odati svoje osjećaje imisli. Položio je ruke na koljena, savio leđa i prignuo glavu i u takvupolažaju ostao sjediti za glasovirom koji je bio osvijetljen žutomsvjetlošću. Ostali su slušatelji vjerojatno suspregli dah, jer ih nije biločuti ni vidjeti. Možda su se bojali izreći svoj sud s kojim se majstor moždaneće složiti...Marijana se uznemirila te zamalo što nije zaboravila dužno paštavanje iprekinula nepovredivi tajac, kad se Gossec okrene i prema njoj dignesvoje široko lice s rimskim profilom.Ne znam, gospođice, što da Vam kažem. Nemam riječi! Ja sam star čovjeki u svom dugom životu čuo sam dosta glasova, ali nijedan nije bio kaoVaš. Vi imate najljepši organ što sam ga ikada čuo! Kakva rijetka raskoš!Osobito u dubakim tonovima! Pa Vi idete sve do kontraalta i... koliko Vamje godina?- Sedamnaest godina - prošapće Marijana koju je majstorov sud naprostozaslijepio.- Ah, sedamnaest godina - s uzdahom i prizvukom ushićenosti usklikne

101 Lijepa li je mladost ludaKoja bježi nepovratno,A već sutra ne znaš kuda...102 (1733-1829), francuski kompozitor flamanskog podrijetla, jedan od tvoraca simfonije

~ 150 ~

glazbenik - i već takva dubina! Znate li, gospođice, da u svom glasu imateneizmjerno bogatstvo?- Bogatstvo? Hoćete reći da...- Da, ako se odlučite pjevati u kazalištu, moći ću Vam naći mjesto na bilakojoj europskoj pozornici... Samo recite jednu riječ, pa ćete postatipjevačicom ovoga stoljeća, dakako, ako budete još malo radili, jer Vašglas još nije dao sve što može i treba dati.Toga obično hladnog sjevernjaka, odmjerenih riječi, očito je zanijelaljubav za umjetnost. Marijana je ostala zabezeknuta ne vjerujući svojimušima. Već je, doduše, često čula kako hvale čarobnost njezina glasa, alije mislila da je to čista uljudnost. No, taj je čovjek govorio da bi moglapostati najvećom pjevačicom svoga doba... Mladu djevojku obuze golemaradost koja je za nju bila gotovo prevelika. Ako glazbenik govori istinu,ako bi s njegovom pomoći zaista mogla pjevati u kazalištu, pruža joj semogućnost da se spasi iz zavisnog i prilično ponižavajućeg položaja u kojiju je doveo Fouché. Mogla hi živjeti sama za sebe, slobodno i nezavisno...Svakako je posve neobično i rijetko da djevojka plemenita roda stupi napozornicu, ali ona više nije plemkinja već obična bjegunica. Ono što jezabranjeno Marijani d'Asselnat ne može biti zabranjeno MarijaniMallerousse. Gossec je pred njenim očima jednim mahom razderao sve dosada gusti veo koji je poput magle obavijao njezinu budućnost. Stoga mudobaci zahvalan pogled.- Vrlo bih rado učila, kad bi to bilo moguće. A rado blih i pjevala ukazalištu budući da kažete da sam za to sposobna.- Da li ste sposobni? Moje dijete! Htjedoste reći da bi bio zločin da to neučinite. Dužni ste pružiti svijetu golemo zadovoljstvo, radost i nasladukoja se skriva u Vašem glasu, a ja bih bio sretan da budem onaj koji ćeVas otkriti... Spreman sam da s Vama svakog dana radim.Oboje zaboraviše na cijeli svijet i već su zaplivali u san o sreći, kadli tajsan prekine oduševljeni glas gospođe de Telleyrand. Uz glasovir, u svjetlusvijeća, pojavi se njezina haljina od grimizna kašmira.Rukama, koje su bile krcate blještavog prstenja, pljeskala je odobravajućito vatrenije što je duže čekala da iskaže svoje oduševljenje.- Izvrsno, izvrsno - kričala je - naprosto izvrsno! Oomah ću pisati gospodide Sainte-Croix i zahvaliti joj što nam je poslala takvo blago. Drago ćedijete uvijek imati priliku da je ovdje možemo slušati. Knez obožavaglazbu, pa ćemo imati zadovoljstvo da možemo taj lijepi glas prikazatinašim gostima.- Razumijem Vaše gledište - prosvjedovao je Gossec - No takav je glasprevelik za ograničeni prostor salona i za pomodne romance103. Dostojanje katedrale! Ona može, ona mora pjevati u operi!- Dobro, dobro, pjevat će! Vi ćete, dragi moj prijatelju, dolaziti svakogdana i poučavat ćete našumladu pjevačicu kako želite. Uostalom ona može pjevati u našem malomkazalištu i u kapeli u Valençayu. To će biti lijepo! Ona je mnogo ljepša od

103 Pjesmice nježnog i dirljivog sadržaja

~ 151 ~

debele Grassini koja je ipak zavela Cara.Gosseca je razljutilo kneginjino očito nerazumijevanje. Glazbenika jeobuzela sveta srdžba, pa je pocrvenio kao rak, na veliko Marijaninoveselje.- Vaša Presvijetla Visosti - krikne - To bi bio zločin kakvoga još nije bilo!Presvijetlla se Visost čvrsto prihvatila svoje ideje.- Ali ne, ne! Vidjet ćete, stvorit ćemo, čudesa! Mogli bismo izvesti kakvušpanjolsku prredstavu da bismo zabavili siromašnu djecu kojoj je kod nasvrlo dosadno. Još ćemo o tome govoriti. A sada dođite, dragi maestro!Pokazat ću Vam kako su ukrasili dvorane cvijećem koje sam naručila zavečeru. Bit ćete očarani!- Gospođo - odvrati uvrijeđen Gossec - Ja sam glazbenik, a ne cvjećar!Kneginja se zamamno osmijehne, prijateljski uvuče svoju ruku pod rukustarog maestra i nasilu ga odvuče prema vratima da se maestro nijemogao opirati.- Znam, znam - odvrati kneginja - Ali Vi imate mnogo ukusa. Dođite i Vi,Šarloto! A i Vi, gospodine Fercoc. Mala, pospremite note, a zatim možetepoći u svoju sobu da se pripremite za večeras. S gospodinom Gosseoomsama ću sve urediti za satove pouke.Zadnji dio ove kratke besjede očito se odnosio na Marijanu, koja jeiznenada pala iz vrhunca umjetničkog zanosa u ulogu obične čitačice. Toju je pecnulo. Mala Šarlota napusti tamu, u kojoj se skromno ponašala, ipođe prema njoj kao da joj želi nešto reći, ali se predomisli te poslušno iplašljivo ode bez riječi za svojom majkom. Povorka je završila sjenomučitelja Fercoca koji se držao dosta ukočeno. Marijana osta sama u velikojdvorani, omamljena radosnim dogadajem. Ono što je doživjela bio jeodgovor na njezina tjeskobna pitanja.Sluge su skupile zastore od damasta zlatne boje. Salon je unatoč svojimdimenzijama izgledao prisno i tajanstveno. Velika pozlaćena harfa koja jedrijemala kraj jednog prozora, veliki, živopisno oslikan stalak za note iglasovir zlatne boje bili su kao dragulji u kutiji. U tom je domu svepoprimalo začaran, nestvaran izgled. Pod utjecajem toga dojma Marijanastane misliti na čovjeka koji je bio duša te kuće, koji je sve to uredilo ihtio da bude tako. Kneginja je bila dobra i velikodušna žena, ali vrlokratkovidna budala... Voljela je ukras i sjaj, ali je nedvojbeno bilanesposobna ocijeniti draž onoga kipa ad prozračna alabastera na kome jekiparevo umijeće providnim velom prikrilo mladenačko tijelo. Bila jesvakako nesposobna da istakne svu vrijednost toga kipa stavivši ga ujednu udubinu u zidu pred tamni baršun.Sav taj sjajan, a ipak jednostavan raspored ukrasa jamačno je izvelasigurna ruka gospodara koga Marijana želi upoznati. Možda će i taj čovjekzavoljeti njezin glas te joj pomoći da ga potpuna iskoristi...Marijana zaboravi da mora skupiti note. U nesvijesnoj želji da produžičasove šutnje i samoće približi se glasoviru i pogladi ulašteno drvo mekopoput svile. I ona je u Selton Hallu imala starinski glasovir, koji dodušenije bio tako lijep kao ovaj, ali ga je vrlo voljela. Pružio joj je mnogo

~ 152 ~

veselja. Srce joj probode mukla bol. Ugledala je samu sebe kako predglasovirom u Selton Hallu Francisu pjeva irsku baladu koju je neobičnavolio. Naučila ju je baš za njega. Kako je to bilo?Tiho se spusti na stolicu pred glasovirom i prstima pređe po tipkamanastojeći da se sjeti melodije koju u tom času nije mogla pronaći u svompamćenju. Bol u srcu postajala je sve ljuća... U ono vrijeme ljubila jeFrancisa i svim svojim bićem željela je zadobiti njegovu ljubav. Snažno jeobuze uspomena. Sklopi oči. Iza spuštenih vjeđa pojavi se Francisovo licei to tako jasno da Marijana zadrhće. Htjela je da ga silom istjera iz svogsjećanja kao što je i on nju istjerao iz svoga srca, ali je lice stajalo prednjom. Nadala se da će joj crte toga lica biti strane i slabije izražene, aline! Predobro ih se sjećala, pa su bile jasne... Rana što ju je zadobila još jeuvijek pekla...Jasno je vidjela sive oči u kojima se čitala vječita dosada, lijepa prezirnon:apućena usta, zamaman podsmijeh, gustu plavu kosu, sasvim pravilnecrte lica. Slika je bila zaista suviše živa. Nastojeći da slika nestane,Marijana otvori oči, koje se zamagliše jer su na njih navrle suze. No slikaje još bila pred njom. Pričinila se da u nejasnom svjetlu rsvijeće vidiFrancisa pa da čak i čuje kako se smijulji.....kao da joj mrtav prijeti da ganikad neće moći otjerati. Uza sve to Marijana ipak ne osjeti grižnjesavjesti zbog toga što ga je ubila. Kad bi morala, učinila bi opet isto, jerne može zaboraviti sramote koju joj je nanio. Da, nekoć ga je ljubiladjetinjom ljubavi, pa se njezino srce toga sjetilo...- Ne smijete plakati - iznenada progovori polagani tihi glas - Ovdje Vamnitko neće ništa na žao učiniti.Marijana odmah shvati da je u svjetlu nazirala stvarno lice koje je uzelaza Francisovu prikazu. Brzo otare suze da bi bolje vidjela.Pred njam je stajao plav čovjek kome su kose optakale obraz. Bio je vrlovisok, imao je jaku bradu i prkosnu donju usnu što je njegovu licu davaloobol i drzovit izraz. Koža mu je bila blijede boje, a činilo se da safirno-plavkaste oči sanjare ispod gustih trepavica. Odjeven u crno odijelo, kojeje isticalo bijelu visoku kravatu, davao je dojam smirenosti i snage.U tren oka shvatila je tko se pred njom nalazi te tako naglo ustane da jeprevrnula svijećnjak. Čovjek učini tri koraka poštapajući se na palicu sazlatnom jabukom na dršku. Marijana primijeti da hramlje na jednu nogu.- Njegova Visosti - promuca Marijana ne znajući što bi rekla uz taj svečaninaslov.- Zar me znate! To je, gospođice, više nego što bih ja o Vama znao reći, e?Glas je bio polagan, dubok, očito neprikladan za viku. Osjećalo se danikad ne prelazi određeni opseg, pa je to više od svega ostalog odavaloizvanrednu moć vladanja samim sobom koju je imao vlasnik toga glasa.- Visosti, zovem se Marijana, Marijana Mallerousse.- Marijana! Pa to je bajno, to Vam izvrsno pristaje! No, žena koja imaVaše lice i Vaš glas ne može se zvati Mallerousse! E?Talleyrand je imao običaj da svoje rečenice završi ovim uzvikom koji nijebilo upit već navika stečena u toku njegove duge diplomatske karijere. To

~ 153 ~

mu je dalo prednost da svoje sugovornike navede na pristanak, a da isami nisu bili toga svjesni.- Moj glas? - promrsi, Marijana kroz zube, a pri tom joj srce življe zakuca.Palica sa zlatnom jabukom pokaže na stup u dubini salona.- Bio sam tamo, iza stupa, kratko vrijeme... Slušao sam... Prolazećimaloprije mimo salona čuo sam pjevanje i ušao pazeći da se nepokazujem. Rado sam sâm kad se nečemu divim.Približno se. Nadvisivao ju je za cijelu glavu. Na mladoj djevojci ležao jenjegov čarobnjački pogled koji je imao moć nad mnogim ženama.Marijana se s poštovanjem duboko nakloni pa je tako još više naglasilarazliku u visini između sebe i kneza.- Vaša Presvjetla Visost previše je dobra prema meni!Marijana je pomalo zadobila samopouzdanje. Nije osjetila tjeskobu zbogTalleyrandove prisutnosti niti opasnost koju bi on za nju mogao značitiveć naprotiv, našavši se s njim u lice, osjetila je neko smirenje iolakšanje. Bio je to veliki gospodin, pravi plemić! Ako se sve uzme uobzir, bio je njezina položaja i gotovo istog ranga po podrijetlu kao i ona,jer je u njoj tekla najbolja krv Francuske i Engleske. Svi ostala, uključivšii njegovu ženu, bili su samo lutke odjevene u plemićko ruho. On svakakonije bio takav. Iza dobrohotne ponositosti, iza jednostavne otmjenostinaslućivala su se stoljeća povijesti. Što je Fouché bio pored njega? Špijunniska soja koji je namjeravao da je pred njim omalovaži! A i Talleyrand jebio zapanjen njezinim glasom, iako nije pokazivao takvo oduševljenje kaoGossec.Talleyrand se nije naklonio. Primio ju je za ruku da joj pomogne ustati iblago je upita:Zar ste baš sasvim sigurni da se zovete Mallerousse?. Sigurna sam, Visosti, i nesretna što se moje ime ne sviđa Vašoj Visosti.. Pa! Ime se lako promijeni. To je jednostavna zabuna pri rođenju.Očekivao bih, draga moja, da ste vojvotkinja. Ali, na stvar! Što radite uovoj kući, lijepi moj nepoznati slavuju!- Ja sam nova čitačica gospođe kneginje. Šalje me gospođa de Sainte-Croix.Talleyrand se nasmije.- Svijet se zaista okrenuo naglavce. Otkad se stare vrane druže s rajskimpticama? To će reći, da ste Bretonka, e?- Doista. Ja sam, naime, jučer stigla poštom iz Bresta.- Nevjerojatno! Bretonci su se sigurno vrlo promijenili kad su počeliproizvoditi takvo cvijeće. Smatrao sam da se posvećuju samo vrijesku ižutilovki, a kad tamo! Njihove su ruže lijepše od naših. Jednog danaispričat ćete mi, dijete moje, Vašu priču. Nadam se da ću u njoj uživati.Kakvih li očiju!Vojvoda nemarnim pokretom ruke uzme među dva prsta Marijaninu bradui držeći je prema sebi ispitivao je zelene oči u kojima se odrazilo svjetlo.- Zaista imaju boju mora - blago prošapće kao da baca čini - i blješte kaosunce koje se u njima odrazuje! A usne...

~ 154 ~

Marijana zapazi da se drsko lice nad nju nadvilo i nesvjesno uzmaknepocrvenjevši od srama, uvrijeđena takvim ponašanjem po kome je moglaprocijeniti svoj ponižavajući položaj.- Visosti! - izreče jasnim glasom - Ja sam, doduše, Bretonka... ali netoliko...Talleyrand se zajedljivo nasmije.- Ha, ha! I čestita je! I duhovita! Niste li Vi, gospođice Mallerousse, moždai previše nadarena za običnu čitačicu?Marijana se ugrize za usnu. Odgovorila mu je kao da su na ravnoj nozi, paje požalila što se prenaglila. Fouché ju je lijepo upozorio da je Talleyrandmožda najprepredeniji čovjek u cijelom carstvu, pa je bilo opasnopobuditi njegovo nepovjerenje. Ona mora ostati što je duže moguće uulozi obične čitačice! Ali s druge strane... Zar može dopustiti da je poljubi,što bi kneza moglo ovlastiti i na druge drzovitosti? Ministar policije nijejoj zatajio da Talleyrand obožava žene, da je na njegovu ljubavnom putubilo mnogo žena.- A sad, ljubim ruke, gospođice Mallerousse - izreče Talleyrand namjernonaglašavajući prezime. Vidjet ćemo se kasnije.Okrene se, a Marijana je vidjela kako se kroz polumrak salona hramljućiudaljuje. Bilo je upravo neobično da je šepesanje dalo njegovu likuobilježje stanovite nesigurnosti ali i privlačnosti. I pored svoje tjelesnemane taj je čovjek imao u sebi mnogo draži.Marijani iznenada dođe na pamet neobična misao. Zar ju je lisac Fouchéposlao u ovu kuću samo zato da igra beznačajnu ulogu čitačice ili jemožda, poznavajući Talleyrandovu sklonost za lijepe žene, ljepoti svojeposlanice namijenio mnogo delikatniju i za njega svakako zanimljivijuulogu? Ako je to tako, onda je ministar mnogo gori nego što je mislila.Bude joj odvratan, pa je prođu srsi...U dvoranu uđe lakaj noseći dva svijećnjaka s mnogo upaljenih voštanica,što istjera mrak iz dvorane i prekine misli mlade djevojke. Hitro pospreminote, napusti salon i popne se u svoju sobu gdje je prođu dosadašnjegadne misli. Kao neprocjenjivo blago ostade joj nada koju je u njojpobudio stari glazbenik koji je u njoj razgorio vruću želju da postanepjevačica...

Protekli su sati i već je davno prošla ponoć. Marijana je bila obučena uprostranu bijelu kućnu haljinu širokih rukava izvezenu različitim zelenimšarama koju joj je još jutros dostavila gospođica Minette. Marijana sesmjesti pred mali pisaći stol koji je stajao među krevetom i kaminom. Ujednom pretincu nađe priličnu zalihu papira, veliki svežanj pera, tintu,posudu s pijeskom, pečatnjak bez urezanih početnih slova odašiljača ipečatni vosak. Morala je pisati prvi od svojih dnevnih izvještaja što će ihzahtijevati čovjek kojemu je dužnost da u njezinoj sobi naloži vatru.Bila je to, dakako, neugodna rabota, osobito ako se uzme u obzir da jeMarijani oduvijek bio mrzak posao špijuna, pa iako se vrši protiv vlastite

~ 155 ~

volje. Bila je pospana. Strašno ju je privlačio bijeli krevet s plahtama odfina platna. Na krevetu je nečija pažljiva ruka rasprostrta meku spavaćicuod batista. Htjela bi nešto lijepo sanjati!Da se ohrabri popije čašu vode. Časkom je promatrala ružu koja serascvala u kristalnom tuljcu na njenom stolu. Zatim se dade na posao.Valjalo je zatvoriti prozorčić kroz koji je gledala u budućnost i ostati prinezamamnoj zbilji.Počela je kratkim izvještajem o dolasku u palaču, a zatim preplaviFouchéa - kad je već tako htio - čipkama i šuštanjem haljina. Trebalo jepreći na večernju svečanost kojoj je prisustvovala. Nije završila pisanjem.Do nje su odnekle iz daljine dopirali tihi zvuči Haydnova valcera što ih jena mahove bolje razabirala. To ju je prisililo da se živo sjeti svega što jevidjela, a što je bilo tako lijepo da se svemu divila. Kako da unese u suhopolicijsko izvješće sav taj sjaj, dok joj u ušima odzvanjaju zvuči božanskeglazbe!Prisjeti se savjeta što ga je dao ministar:- Nemojte misliti da pišete izvještaj. Pišite upravo tako kao da pišetednevnik. Odsad je išlo lakše.»Nisam prisustvovala večeri u čast talijanskog potkralja i potkraljice«započne Marijana. »Među tako visokim osobama nema mjesta za čitačicu.Imala sam u ruci jelovnik u kojemu su se nalazile stvari kao na primjerDuchesse de Volaille a la creme, Epigrammes d'Agneau a la Tourville,Chauds-froids de Mauviettes, Delices de homard a la Richelieu104. ZarFrancuzi imaju običaj uvlačiti u kuhinju svoje velike ljude? Ta mi seludost čini nepristojnom... Ne znam imena jela kojima su me podvorili, nosve je bilo slasno osim pečenog pileta. Sobarica Fanny kazala mi je da jeknez neobično izbirljiv u pogledu kuhinje. Čini se da je glavni kuhar vrlovažna osoba. Zovu ga gospodin Carême105. Imala sam čast da sam gaupoznala još prije večere, kad me kneginja zamolila da je otpratim ublagovaonicu da provjeri razmještaj cvijeća. Žalim što moram reći da megospodin kuhar jedva pogledao. To je malen, naprasit starčić odjeven ubijelo uškrobljeno platno koji posvuda važno šeće sa svojim trbuhom nakome je velik nož i licem poput nezadovoljnog djeteta. Iznenadilo me kadsam ustanovila da gospođa Talleyrand s njime razgovara s poštovanjem.Kaže se da i sam knez pazi kako s njim govori.Neću govoriti o raskoši stola pokrivenog poput krvi crvenim stolnjacima.Sav je stol bio posut crnim perunikama i žutim ružama, ali mogu reći dasu glazbenici za vrijeme gozbe svirali Mozarta.Već je bila počela večernja svečanost u pravom smislu, kad me kneginjapozvala k sebi pod izlikom da joj donesem jedan šal. To je bezuvjetnoučinila samo iz čiste dobrote prema meni jer joj šal nije bio potreban«.Pero zastade jer je Marijana načas zatvorila oči. Kako da izrazi velikoiznenađenje kad je ušla u veliki sjajno rasvijetljen salon sav u bijelom i u

104 Vojvotkinja živadi s vrhnjem, Janjeći epigrami na Tourvilleov način (T. je bio glasoviti pomorac u XVIIst.), Ševe s majonezom, Naslada od jastoga na Richelieuov način (B. bijaše čuveni francuski državnik uXVIII st.)105 Korizma

~ 156 ~

zlatu? Kako prevesti u riječi sjaj kićenih žena među kojima su mnoge bilemlade i lijepe, a sve su blistale u atlasu, dijamantima, u cvijeću i perjusvojih kićenih haljina? Bilo je mnogo oficira u svečanim uniformama kojesu je podsjetile na onog konjanika koga je srela u ulici Montorgueil. Činilojoj se da joj u ušima još odzvanja podrugljiv i bezazleno ponosan glasGrakha Hanibala Piochea: »Vidjet ćete i druge!« Zar vojnici mogu uistinubiti tako sjajno i tako krasno iskićeni? Na plavim, crvenim i zelenimodorama sjalo je samo zlato! A dolama što je neusiljeno visjela s desnogramena onog husara! Svemoćni Bože! Bila je podstavljena samurovinom!Marijana nastavi pisanjem.»Stojeći iza fotelja kneginje odjevene u baršun boje zimzelena, sazvijezdama po haljini, trudila sam se da ne izgledam previše zanijetasjajem, da ne izgledam provincijski, da držim oborene oči. Ali je napastbila prevelika! Nakon nekog vremena primijetila sam da gosti slabopristupaju kućedomaćici. Udvorno su je pozdravili, zatim su se udaljili tetu i tamo stvorili grupice. Uz gospođu Talleyrand smjestila se samo jednakrupna žena koja je atlasom boje limuna prekrila izdašne grudi i debelekratke noge. Čim sam ušla sa šalom u salon, ta mi je gospođa, na mojeveliko iznenađenje, skočila oko vrata i oduševljeno me ljubila. Premaopisu koji su mi o njoj dali, shvatila sam da je to gospođa Sainte-Croix pasam joj očitovala smjernu zahvalnost, kako se i pristoji. Mislim da jegospođa Sainte-Croix bila zadovoljna mojim ponašanjem. Međutim, ubrzoje od mene odvratila kneginjinu pažnju te sam mogla nastaviti promatratinazočne osobe«.»Mnogo osoba okruživalo je dvije žene koje su nedaleko od mene sjedilena malom divanu. Jedna je bila tamnoputa, nježna, gotovo arapski tip.Imala je debele kestenjaste uvojke i haljinu od crnih čipaka na ružičastojpodlozi. Nosala je nakit od golemih rubina koji su se blještili na njezinimgrudima, u kosi i oko tankih ruku u ružičastim rukavicama. Druga jetakođer bila tamnoputa, ali rijetkih, raspletenih kosa. Imala je istaknutejabučice, crne oči i gotovo plosnato mongolske lice. Oči su joj imalenepodnosiv sjaj, blistale su od duhovitosti i pakosti. Dugo, vitko i priličnomršavo tijelo zračilo je plemenitošću. Ta je žena s teškim, upravoneukusnim nakitom u svilenoj haljini grimizne boje i s turbanom106 naglavi imala izgled nekakvog poganskog idola107. Izgledala je zaistakraljevski.Slušajući naklapanje kneginje i njezine prijateljice doznala sam da jemala smeđokosa žena arapskog tipa neka izvjesna gospođa Junot,vojvotkinja d'Abrantes, i da je Junot108 tek nedavno u Portugalu opljačkaodivne rubine koje nosi njegova supruga. Što se tiče one gospođe sneukusnim nakitom, to je bila grofica Metternich. Njezin muž, austrijskiposlanik, bio je poslije bitke kod Wagrama109 prisiljen da se vrati u Beč i

106 Pokrivalo za glavu koje se u muslimana sastoji od fesa omotana lakim tkivom. Slične zavoje okokose nosile su i žene u Napoleonovo doba107 Kip poganskog božanstva108 (1771-1813), francuski general, zauzeo Lisabon 1807109 Mjesto kraj Beča, gdje je Napoleon izvojevao pobjedu 6.7.1809. godine

~ 157 ~

da ovdje ostavi svoju suprugu za taoca. Gospođa Sainte-Croixsablažnjavala se zbog prijateljstva te dvije gospođe. Govorila je da onopotječe otuda što je prva prošlog ljeta imala veliku slabost za privlačivogsupruga ove druge.«Marijana načas zastane, ispravi jednu krivo napisanu riječ i uzdahne. Zarbi takve brbljarije i takva ogovaranja iz visokog društva zaista moglazanimati Fouchéa? Ta on ih sigurno dobro zna! Marijani ne bi, uostalom,bilo dosadno pisati o tom naklapanju, ali je bila strašno umorna. Ponovouzdahne, namoči pero u tintu i nastavi.»Te su se gospođe najzad bavile s jednom vrlo lijepom mlađom ženom,odjevenom u muselin sljezove boje. Na glavi je nosila široki dijadem oddijamanata. Oko te gospođe skupljalo se društvo. Bila je to Ana odKurlandije. Njezina se najmlađa kći Doroteja nedavno udala za grofaEdmonda de Perigorda, nećaka kneza od Beneventa. Čini se da i majka ikći previše ne vole grofa. Govori se da je knez vrlo osjetljiv na čari testrankinje, a to je vjerojatno jer se uopće nije udaljavao od nje. Uto sukneginja i gospođa Sainte-Croix počele sasvim tiho govoriti, pa nisammogla točno pratiti o čemu su pripovijedale. Tješila sam se hvatajućiletimično pojedine odlomke njihova razgovora... Govori se da se Carzatvorio u Trianon... Otkako se rastavio, ne izlazi iz njega osim što ode uMalmaison... Siromašna Jozefina neutješljivo plače... Gospođa deRemusat tvrdi da Carica tako gorko plače da bi se i kamen rasplakao, pada se ne usudi ostaviti je samu... Govori se da će čuveni uškopljenikCrescentini svake večeri pjevati Napoleonu. Samo ga glazba možesmiriti... Mislite li hoće li se oženiti kćerkom ruskog cara?... Znate li da jeJunotov pobočnik, konjanički kapetan de Salon, jučer u Palais-Royaleuizazvao javnu sablazan pokušavši zavesti jednu mladu krojačicu rublja?...Došao je bavarski kralj s kraljicom. Odsjeli su u palači Marbeuf, kod kraljaJosipa...«

U kaminu srušila se jedna cjepanica uz pramen iskara. Marijana setrgnula. Probudio ju je štropot. Mora da je zaspala pišući. Pero joj seizmaklo iz ruke pa je precrtala nekoliko redaka. Baci pogled na urunjihalicu na kaminu i ustanovi da su već dva sata ujutro. Glazba više nijesvirala, ali se još čuo žamor glasova koji je zbog udaljenosti bio sasvimnejasan. Mora da su gosti još uz karte. Idući u svoju sobu vidjela je kakosu se smještali oko stolova da igraju whist. Iz svoga je iskustva predobroznala kako demon igre može zavesti igrače da zaborave na vrijeme ikamo ih može dovesti kartaška strast. I sam pogled na karte postao joj jemučan, te joj je bilo drago što je mogla otići u svoju sobu čim su gostizapočeli kartati.Tromo ustane, zijevne i protegne se. Bože moj, kako je pospana! Krevetje bio previše zavodljiv! Marijana kivno pogleda nedovršen izvještaj.Previše je umorna da nastavi! Odlučno dohvati pero i brzo pripiše:»Previše sam pospana. Nastavak sutra.« Zatim brzo nariše zvijezdu,

~ 158 ~

koja je značila njezin potpis, i zapečati omotnicu pečatom bez urezanihslova odašiljača. Sve u svemu, u izvještaju nije bilo ništa uzbudljivo. Kaoda je pisala kako se sprema u krevet...Već je razvezala vrpcu koja je stezala njezinu kućnu haljinu, kad joj rukezadrži neobičan šum. Čula je krik koji se ubacio u jednoličan žamorprigušenog razgovora, a odmah zatim i jecanje.Zanijemila je. Dalje je slušala, ali više nije ništa mogla razabrati. Ipak jebila sigurna da nije sanjala. Polagano ode do prozora koji je otvorila da biosvježila zrak u sobi. U Selton Hallu uvijek je spavala kod otvorenogprozora. Nagne se van i primijeti da su dva prozora osvijetljena. Jedan jebio ispod njezine sobe. Znala je da je tu knežev radni kabinet. Uto seotvori taj prozor, pa je sada sasvim jasno čula jecanje, a zatim mirniknežev glas:- Vi niste pri svijesti. Kako možete dopustiti da dođete u takvo stanje?Odmah iza toga začuje se štropot prozora koji je netko zatvorio, paMarijana opet nije ništa čula. Okladila bi se da je čula plač neke žene...koja je očajno plakala.Polagano, krzmajući, pođe prema krevetu. Iako je ono što je čulapobudilo njenu radoznalost, suzdržavala se zbog dobrog odgoja. Zar daide prisluškivati na vrata kao prosti sluga ili kao neki špijun... što je,uostalom, i bila! S druge strane, možda bi nekome mogla pomoći unevolji? Mora da je ta žena koja je plakala strašno nesretna!Marijana je svoju radoznalost prikrila čovjekoljubljem. Žurno skine kućnuhaljinu i obuče haljinu boje badema, pa se išulja iz sobe. Malo stubište zaposlugu vodilo je na kraju hodnika izravno u donji kat i završavalonedaleko od Talleyrandove radne sobe. Marijana se spusti niz stube.Kad je dcšla u donji kat, pomoli iz stubišta samo glavu. Vidjela je da krozpritvorena vrata radne sobe probija u hodnik duga traka svjetla.Istodobno iznova začuje jecanje, zatim jedan mladenački glas koji jegovorio s jakim njemačkim naglaskom:- Vaše ponašanje prema majci zaista je ružno. Ne znam kako bihdrugačije rekla! Kako ne možete shvatiti da ne mogu podnijeti misao daje ona Vaša ljubovca?- Draga moja, Dorotejo, zar niste i suviše mladi da pokrećete takve teme?Poslovi velikih ljudi nisu za djecu. Premda ste udani, u mojim ste očimajoš uvijek dijete. Ja ljubim Vašu majku.- Previše, previše je ljubite, i to svi znaju. Oko Vas se skupilo dosta tihstarih žena koje se međusobno mrze i ogovaraju, ali se ne rastavljaju.Sad su one uzele majku u svoje kolo, htjela ona ili ne htjela, u neku vrstkluba koji bi se mogao nazvati hram gospodina de Talleyranda. Kadavidim majku i oko nje gospođu de Luynes i vojvotkinju de Fitz-James,dođe mi da vrisnem od muke.Promukli mladi glas postajao je sve više razdražen i dizao se do bijesnihtonova. Opći je dojam bio još neugodniji što se vlasnica toga glasaspoticala pri pojedinim riječima očito zbog nedovoljnog poznavanjafrancuskog jezika.

~ 159 ~

Sad je Marijana pogodila tko je u kneževoj radnoj sobi, tko plače i viče odbijesa. U salonu je maloprije vidjela kneževu nećakinju gospođu Dorotejude Perigord, po rođenju kneginju od Kurlandije110 mladu i neizmjernobogatu baštinicu koju je po milosti ruskog cara Talleyrand prije nekolikomjeseci udao za svog nećaka. Bila je vrlo mlada, bilo joj je otprilikešesnaest godina. Iako je bila elegantno odjevena, što je odavalo Leroyevuruku, bila je prilično ružna, mršava, garava, nespretna. Samo su joj očibile izvanredno lijepe: goleme, ogromne, kao da potiskuju cijelo mršavolice. Te su oči bile neobične boje. Reklo bi se da su crne, a zapravo su bilezagasito kestenjaste. Na Marijanu je učinilo jak dojam cijelo njezino biće,a osobito samovoljni i gotovo drski način kako je uspravila glavu poputdjeteta kad ne želi pokazati da se boji ili da je nesretna. Njezin muž nijena nju ostavio naročit dojam. Bio je lijep, ali prilično beznačajan momak uprekrasnoj odori husarskog oficira.Kad je malo čavrljala sa Šarlotinim učiteljem, gospodinom Fercocom,primijetila je da on uvijeno govori o tajnim odnosima kneza Talleyranda iDorotejine majke, kurlandske vojvotkinje. Fercoc joj je neprimjetnopokazao plavu vojvotkinju koja se še-pirila između triju starih žena. Posamosvjesnom, pa čak i prezauzetom ponašanju tih žena moglo se jasnozaključiti da su pripadale nekadašnjoj dvorskoj sviti u Versaillesu. Sve tribile su u svoje vrijeme Talleyrandove ljubavnice. Ostale su njegovanajbolja podrška, bile su mu bezgranično, upravo slijepo odane.Neumoljivim sudom svojih sedamnaest godina Marijana ih je bezazlenonazvala parke111 ne priznavajući čak ni to da se na njima ipak vide tragovinekadašnje ljepote. Nije se s njima mogla dugo baviti, jer je u salonu biloi previše osoba koje su je zanimale.Iza pritvorenih vrata Talleyrand je ponovo nastojao smiriti mladupobunjenicu.- Čudim Vam se, Dorotejo! Nikad nisam mislio da ste u stanju povjerovatisvim govorkanjima koja se već odavno povlače po pariškim salonima.Većina blebetuša smatra da prijateljska ljubav između muškarca i ženemora imati samo jedno ime.- Prestanite jednom lagati! - Očajno poviče mlada žena - Predobro znateda to nisu govorkanja nego čista istina. Pariška ogovaranja mogu zaistasvašta podnijeti, ali ja znam, kažem Vam da znam. I sramim se, tako sesramim kad vidim kako se iza lepeze sastaju dvije glave, dok im pogledinajprije kliznu po meni, a onda po mojoj majci. Ne podnosim da semoram sramiti. Ja sam kurlandska plemkinja!Zadnje je riječi gotovo vikala. Marijana skrivena u mračnom hodniku, čulaje kako knez kašljuca i zapazi kako je njegov glas postao ledeno krut.- Budući da toliko cijenite različita naklapanja, morali biste se, mala moja,više brinuti za ona o Vašem djedu Ivanu Birenu koga je puki hir jednecarice učinio kurlandskim vojvodom. Zar nije istina da je on bio

110 Letonska pokrajina koja je u ono vrijeme pripadala Rusiji111 U rimskoj mitologiji kćeri pakla i noći; vladale su životom i sudbinom ljudi. U Grka se zvanu Moire, unas su to suđenice

~ 160 ~

konjušarski sluga? Pravo reći, čuvši Vaše večerašnje govorenje, i sam uto vjerujem. Mislim da se morate smiriti. Takva vika nije u Parizudopuštena, a ni drugdje u uglađenom društvu. Kad ste već toliko osjetljivina... naklapanja, morali ste, dijete moje, izabrati samostan, a ne brak.- Pa zar sam ga ja izabrala? - s gorčinom izrekne mlada žena - Zar ministe nametnuli Vašeg nećaka dok sam ja ljubila drugoga?- Da, drugoga koga nikada niste vidjeli i koji za Vas nije ni hajao. Da jeknez Adam Czartorisky zaista želio da Vas uzme za ženu, nije smio bititako daleko od Vas, e?- Uživate što drugima zadajete bol! Strašno Vas mrzim.- Ali ne! Vi me ne mrzite. Mogao bih čak pomisliti da me volite više nego isami mislite. Znate li da ovaj Vaš ispad sliči ljubomornoj sceni? Hajde,hajde! Ne ljutite se! Rasplest će Vam se kosa. Smirite se, nasmijte se.Znajte da u visokom društvu u kojem živimo ne poznam nikoga koji neljubi i ne poštuje Vašu majku. Ona je rođena da bude ljubljena. Budite,dakle, mala moja, poput svih ostalih. Ravnoteža velikog društva nijepostojana. Čuvajte se da je ne uzdrmate!Ponovo se začuje jecanje. Marijana je slušala kao začarana, ali nezadugo. Imala je samo toliko vremena da se mogla naglo povući u tamnostubište. Vrata se širom otvore, i na pragu se u njima ocrta visok kneževlik. Knez izađe u hodnik, činilo se da časkom oklijeva, zatim slegneramenima i pođe dalje. Pravilno lupkanje njegove palice i nepravilantopot njegovih koraka po kamenu podu hodnika ubrzo utihnu. DorotejaPerigord plakala je i dalje u ministrovoj radnoj sobi.Marijana je opet oklijevala. Iznenada je naišla na sasvim intimni prizorkoji se nje uopće ne tiče, ali je osjetila simpatiju za tu malu kneginjutužnih očiju pa se ponadala da bi joj mogla pomoći. Zar nije prirodno štose dijete buni gledajući ljubavnu vezu svoje majke i svog strica po mužu?Možda visoko društvo zaista dobro prima takve avanture, ali to vrijeđapravičnu i čistu dušu.Požalivši u duši Doroteju kojoj nije mogla pomoći, Marijana uzdahne iokrene se prema stubama. Osjećala se blisko mladoj ženi koja je tu u sobiplakala. Doroteja je trpjela zbog nesretne ljubavi kao što je i ona samatrpjela, ali kako da joj pomogne? Bilo bi bolje da se popne u svoju sobu ida pokuša zaboraviti što je čula. Nipošto neće izvijestiti Fouchéa o tome.Već je pošla uz stube, kad iz kabineta, kojemu su vrata bila zatvorena,začuje usklik:- Prokleta zemlja, u koju nisam htjela doći! Nikoga, baš nikoga nema tkobi me shvatio! Da je barem netko tu...Mlada je žena briznula ponovo u plač. Govorila je njemačkim jezikom i totako bijesno i bolno da je Marijana popustila svojoj želji da joj priteče upomoć. Prije no što je postala svjesna svoje nagle pobude, njezina je rukaširom otvorila vrata, te Marijana uđe u kabinet.Doroteja je prekrštenih ruku na grudima uzbuđeno hodala po velikojprostoriji s jednostavnim namještajem od mahagonijeva drva obojenogzagasito zeleno. Obraz joj bijaše obliven suzama koje nije brisala. Nađe

~ 161 ~

se licem u lice s Marijanom koja je tiho šaptala:- Ako Vam mogu bilo ikako pomoći, stojim Vam na raspolaganju.Govorila je njemačkim jezikom. Pričinilo joj se da su se goleme oči malegrofice povećale.- Zar Vi govorite moj jezik? Tko ste Vi?U tom se času Doroteja dosjeti tko je pred njom. Radost koja je trenutnozasjala u njezinim očima ugasne kao svijeća kad se u nju puhne.- Oh, znam! Vi ste čitačica gospođe de Talleyrand! Zahvaljujem na Vašojbrižnosti, ali mi ne treba ništa.Oštar način izražavanja podsjeti Marijanu da je ona ovdje samoslužbenica, ali se ipak ne uvrijedi i nasmiješi se.- Zar mislite da obična čitačica nije dostojna da ponudi svoju slabu rukupomoćnicu kurlandskoj kneginji? Zaželjeli ste da nađete bilo koga tko ćeVas shvatiti, a sad u meni vidite samo sluškinju. Što će Vam jednaslužavka kad ih imate na stotine, zar ne?- Moja jedina prijateljica je jedna moja službenica - sasvim nehoticepromrmlje mlada žena - To je Anja, moja dadilja. U nju jedinu imampovjerenja. A Vi? Zar Vas nije preporučila gospođa de Sainte-Croix? Starasvodilja! Mislim da je u prvom redu mislila na kneza kad Vas je poslalakneginji.Marijana se zgadi. Shvatila je da će teško moći sa sebe skinuti tu sumnjukoja se, uostalom, najprije u njoj samoj rodila nakon prvog sastanka sTalleyrandom. Iznenada osjeti potrebu da se pred tom ženom opravda ida na trenutak strgne s obraza krinku koju je na nju stavio policajacFouché.- Da, istina je. Preporučila me gospođa de Sainte-Croix, ali me onazapravo i ne pozna. Ona čak i ne zna tko sam.- Pa tko ste, dakle?- Emigrantkinja koja se skriva i nastoji da proživi.- Ako je tako, zašto mi to govorite? Mogla bih Vas odati, prijaviti, pa ćeVas uhititi i baciti u zatvor.Marijana se ponovo nasmiješi i uspravi glavu.- Gospođo, ne pristaje Vam riječ prijaviti. Da biste stekli nečijepovjerenje, treba ponajprije pokazati svoje povjerenje u tu osobu. UVašim sam rukama. Prijavite me.Nastade tajac. Doroteja de Perigord pažljivo je promatrala mladudjevojku koja je bila tek nešto starija od nje. Marijana je razabrala kakomlada grofica upravo djetinjim veseljem govori na materinskom jeziku jerjoj se izraz lica razvedrio čim ju je Marijana nagovorila. Sad je grofica jošblaže govorila i nesvjesno snizila glas.- Kako se... uistinu zovete?Marijana je odlučila da po svaku cijenu stekne prijateljstvo neobičnemlade žene koja joj se činila pravim djetetom i već je htjela da joj kažepo istini, kad se opet otvore vrata kabineta i na pragu zabliješti krasan igrub husarski oficir, glavom suprug mlade grofice.- No, dobro! Dorotejo, što ovdje radite? Vaša Vas majka svuda traži.

~ 162 ~

Umorna je, želi se povući u svoje odaje.- Došlo mi je slabo. Vjerojatno od vrućine. Gospođica Mallerousse priteklami je vrlo ljubazno u pomoć.Marijana se iznenadi što je grofica upamtila njezino krivo ime. Dorotejinesu se oči vedro smiješile kad ih je svrnula na Marijanu.- Hvala! - reče na njemačkom jeziku pružajući ruku Marijani - Učinili stemi više dobra nego što možete pomisliti. Posjetite me u mojoj kući.Stanujem u ulici Grange-Bateliere broj 2. Prije podne uvijek sam kodkuće. Hoćete li doći?- Doći ću - obeća Marijana te se s poštovanjem nakloni prihvaćajućiispruženu ruku, kako je to zahtijevala njezina uloga.Edmond de Perigord nije razumio njemački. Osjetilo se da mu jedugočasno i da je nestrpljiv.- Dođite, svakako dođite?Marijana je zadnja napustila Talleyrandov radni kabinet. Nije se ni sjetilada bi je knez mogao iznenaditi. Pošto se hitro popela u svoju sobu grabećipo nekoliko stepenica, skine haljinu, stavi na sebe noćnu košulju i noćnukapicu, legne u krevet i utrne svijeću. Vatra što je dogorijevala u kaminudovoljno je osvijetljivala sobu te je Marijana mogla na stolu vidjetiizvještaj što ga je pisala. Nasmiješi se. Suviše radoznali ministar policijeneće od nje saznati za dragocjeno prijateljstvo što ga je netom sklopila. Aneće čuti ni za nevolju i boli mlade grofice. Marijana je tu mladu ženuzavoljela kao sestru jer je otkrila da je nesretna usprkos sjajnompodrijetlu, unatoč bogatstvu i usprkos sjajnoj udaji i časti koja jeokružuje i da su i nju uvrijedili okrutni muškarci. Malu kurlandskukneginju istrgli su iz domovine, iz njezina mirnog života, iz snova oljubavi da bi je uzeli za figuru pješaka na šahovskoj ploči velike politike.Otrgli su je od čovjeka koga je ljubila i nametnuli drugoga koji joj jeneprijatelj i koga je mrzila. Da se čaša napuni, postala je nijemimsvjedokom ljubavne veze vlastite majke s drugim svojim neprijateljem.Kako li je prema njoj bezočno postupio Talleyrand koji joj je spočitnuo daje još dijete kome ne treba pridavati važnost i koje je nesposobno da sepodvrgne zahtjevima visokog društva!Kako li je nesretna ta silovita Doroteja koja se svojim sitnim rukamahtjela boriti protiv saveza muškaraca i njihove gladi! Da bi svladalikukavnu volju djeteta od petnaest godina, udružiše se besramno ibestidno francuski car i Talleyrand s ruskim carem! Na kakvo su brdotkani i kakva je to politika kojoj se za volju prinose i ljudske žrtve?Misleći na svoju novu prijateljicu Marijana se pomalo oslobađala vlastitihbriga i to ju je nekako osokolilo. Uvidjela je da nipošto ne trpi samo ona.To joj je otkrilo vlastite borbene sposobnosti. Odlučila je da će seneumorno boriti proti sili muških tlačitelja, proti njihovoj prijevarnojljubavi i proti njihovim ogavnim željama. Htjela je pomagati svojimsestrama koje su bile u potrebi. Sam Bog zna koliko je takvih! Izuzev IvySt Albans, koja je bila udružena s muškarcima i koja je zapravo bilanjihova službenica, vidjela je da su Doroteju od Kurlandije izručili kao

~ 163 ~

robu, da su Adelaidu d'Asselnat bacili u zatvor i prognali jer se odlučilaiznijeti svoje mišljenje i da su Caricu svrgli s prijestolja jer nije moglaroditi potomka jednom tiraninu, vidjela je kako s kneginjom odBeneventa u njezinoj vlastitoj kući postupa kao da se na nju uopće netreba obazirati, a saznala je da je grofica Metternich ostavljena za taoca.A ona, Marijana, pokazat će jednoga dana muškarcima da može biti jačaod njih!Te je noći Marijana navijestila muškarcima rat.

Kad je sutradan ujutro u Marijaninu sobu ušao sluga koji loži vatru,Marijana je sjedila kraj prozora i čitala neku knjigu, s koje nije ni svrnulaoko.Momak očisti kamin, posloži nove klade, s pomoću velikog mijeha razgorižeravicu zapretanu u pepelu, a kad je završio, nastade tajac. Marijana ječula kako sluga duboko diše i shvati da ga je njezino ravnodušnoponašanje dovelo u nepriliku. U tome je pomalo okrutno uživala. Nipoštonije htjela da ga prva upita. Ili će govoriti ili će izaći neobavljena posla.Zamalo začuje kako kašljuca. Napokon je probesjedio:- Mislim da će drva dobro gorjeti.Marijana tek tada svrne oči na slugu. Čovjek je bio srednjih godina,neupadne vanjštine, a lice nije moglo privući pažnju. Da nema gajtanimanakićenu livreju, zaista ga nitko ne bi primijetio. Vrlo je dobro pristajao ucjelokupan ukras doma u kome je služio; bio je idealan špijun. Marijanamu bradom pokaže na izvještaj koji je ležao na jednom kraju pisaćegstola.Momak uzme pismo, strpa ga u svoj široki džep, a zatim pogleda mladudjevojku.- Zovem se Floquet - reče - Celestin Floquet. A Vi?- Ja sam gospođica Mallerousse - kratko odvrati Marijana, koja nastavičitati - Čini mi se da biste to morali znati.- Znam, znam. Ja Vas, međutim, to ne pitam. Htio bih znati Vaše kraćeime... za drugove.Marijana je samoj sebi govorila da bude mirna, ali je momkova drzovitostipak razbjesni. Zar će morati drugovati sa špijunima? Samo je još totrebalo!- Za Vas nemam drugog imena... I ja nisam Vaš drug.Ruke joj grčevito stisnuše knjigu dok se silila da netremice gleda slova dane bi vidjela bezizražajno Floquetovo lice. Čula je kako se podrugljivonasmijao i rekao:- Zar tako? - grubo će Floquet - Razmetljivka! A što ste Vi, ljepotice? Nesmijete zaboraviti da sam ja Vaš šef. Tko će Vam donijeti pare od taticeFouchéa na dan Svete Plaće, a?To je ipak bilo previše. Zaboravivši na oprez i na sve lijepe odluke,Marijana ustane, prstom pokaže sluzi vrata i zapovijednim glasompodvikne:

~ 164 ~

- Učinite ono što se od Vas traži i ništa više. Nas dvoje nemamo o čemurazgovarati. Izađite!Floquet slegne ramenima, pokupi košaru za drva i kantu za pepeo pabezobrazno dobaci:- Dobro, dobro! Čuo sam što ste rekli. Samo neka Vam ne bude žao, akose jednog dana budete morali kajati. Floquet je valjan momak, ali ne volida mu gaze po kurjim očima.Kad je Floquet izašao iz sobe, Marijana pohiti do noćnog ormarića, naliječašu vode i na dušak je ispije. Ruke su joj drhtale, pa je čaša zacinkala obocu dok je nalijevala vodu. U tom je trenutku kao nikada dosad postalasvjesna toga da je zaista duboko pala. Sitna upadica otvorila joj je oči.Zar se jedan lakaj, jedno njuškalo smije usuditi da s njom govori kao dasu na ravnoj nozi? Još malo pa bi je i tikao! Ne!... To nije moguće. To nemože podnijeti... Ne i ne!Makar se Fouché ljutio, sutra će ga u izvještaju upozoriti da prisiliFloqueta da se od nje drži u doličnoj udaljenosti, jer inače... ona nećepisati ni slova!S ulice začu se kroz zidove prigušeno drndanje nekih kola. Marijanuiznova saleti želja da pobjegne, jer ju je ogorčio ponovni sukob spredstavnikom muškoga roda. Zašto da ne navuče kaput, da ne uzmesvoju laku prtljagu i da ne pobjegne u palaču Messageire112? Mogla bi se"vratiti u Brest... Nicolas je otputovao u Englesku, ali će gospođa LeGuilvinec sigurno primiti bez pogovora i zadržati kod sebe. A mogla bi ići iu Auvergneu potražiti buntovničku bratučedu koja bi je možda prihvatila.Ne, ne, to ne može. Ako je gospođica d'Asselnat pod policijskimnadzorom, mogao bi joj dolazak sumnjive bratučede uvelike škoditi. Štose tiče gospođe Le Guilvinec, Marijana se dosjeti da je morala otići izReccuvrencea u Hennebont, kamo ju je zvala bolesna kći da se brine zanjezinu djecu.Dođe joj na pamet druga misao. Zašto da ne ode u Rim da se tamo raspitaza svoga kuma. Velečasni Gauthier de Chazay nije mogao ni u snuzamisliti kakve su se nedaće sručile na njegovo kumče. On, dakako, mislida ona na svome posjedu u srcu engleskog ladanja mirno živi, iako moždabaš ne suviše sretno. Njezina teška nevolja natjerala bi ga da jojpomogne. Ali što bi taj pravedni i dobri čovjek neumoljivih načela mislio odvostrukoj ubojici i palikući koju progoni policija dviju država? Marijanase zgrozi na samu pomisao da bi se on mogao s prezirom od nje odvratiti.Nema druge, valja ostati tu gdje je sada... barem još neko vrijeme. Kaojedina utjeha ostaje joj glazba. Časni maestro Gossec doći će svakog časada s njom održi prvi sat poduke u pjevanju. U njega je polagala najvećunadu. Samo da je i on, oslobodi bože, ne prevari!Odjednom se više nije mogla svladati. Živci su joj popustili. Baci se nakrevet i zaplače.Plakala je dugo i gorko jer ju je načas prelio i ponesao golemi val tuge.Nekoć, čitajući glasovite romane što ih je pohlepno potajno gutala,

112 Glavna pošta za putnike i robu

~ 165 ~

sanjarila je da je sama jedna od onih bajoslovnih junakinja koje prolazekroz najgore opasnosti i najburnije zgode, a da im na haljini i na njihovojčistoj duši ne ostane nikakav trag. Zar i njezin život nije strašan roman?To je bila gruba, nenaravna lakrdija, polagano poniranje u blato,propadanje u bezdan koji još ne može nazreti, ali već čuje njegov zov i odtoga se plaši.Jecanje je bivalo sve slabije. Pomalo se smirila. Probudiše se uspomene izdjetinjstva i pričini joj se da čuje grubi glas staroga Dobsa koji ju je prvistavio na sedlo i naučio baratati oružjem. Kad je jednog dana pala urijeku i urlala iz sveg glasa, doviknuo je:- Plivajte, gospođice Marijano, plivajte, mjesto što ludo gubite snagudrečeći. U vodi valja plivati!Dobs je, dakako, skočio u vodu da joj pomogne isplivati, ali je u pomoćpritekao i urođeni nagon za samoodržanje. Brčkala je po vodi i rukamalopatala poput mlada psa. Napokon je naučila plivati. Pa zar i danas nijegotovo ista situacija? I onda se morala koprcati po blatnoj vodi dok jenaučila prve pokrete s pomoću kojih je mogla isplivati u čišću i bistrijustruju.Te je večeri u svoje izvješće Fouchéu ubacila oštar zahtjev da je Floquetne smije uznemirivati.Nakon dva sata došao je Floquet naložiti vatru. Bez riječi, i ne pogledavšiMarijanu, položio je na stol zapečaćeno pismo.U omotnici je Marijana našla pisamce bez potpisa s nekoliko riječi: »Nebojte se! Nitko Vam više neće zanovijetati!« Bio je priložen i komadpapira zbog kojega je pocrvenjela preko ušiju. To je bila novčanicafrancuske državne banke u vrijednosti od pedeset napoleondora.S pismom je u jednu ruku bila zadovoljna jer je bila sigurna da jeubuduće zaštićena od Floquetovih prijateljskih nagovora, ali je u druguruku bila posramljena; stidjela se zbog nečasno i nepošteno stečenognovca te umalo što nije bacila u vatru novčanicu koja je predstavljalaveliku vrijednost. Ipak se predomisli, turi novčanicu u džep i obuče se daotprati kneginju u crkvu svetog Tome Akvinskog.Supruga nekadašnjeg biskupa u Antunu nikako nije mogla shvatiti danjezin dolazak u crkvu svaki put izaziva priličnu sablazan te je uporno ivrlo redovito prisustvovala svečanoj velikoj misi nastojeći dobitioproštenje grijeha velikodušnim milodarima.Toga je dana bio Božić. Gospođa de Talleyrand-Perigord bila je širokeruke dijeleći milodare. Pri izlasku iz crkve Marijana neprimjetno spustidobivenu novčanicu u škrabicu za siromašne. Pošla je za vojvotkinjomosjećajući da je olakšala svoju savjest i da je zadovoljna što će Fouchéovnovac ipak biti korisno upotrijebljen. Vojvotkinja se zadržala na trgu podogoljelim divećem i očito vrlo zadovoljna primala smušene i smeteneiskrene zahvale glavara glavnog novicijata113 dominikanaca kojima jepripadala crkva Svetog Tome Akvinskog.

113 Ustanova u kojoj su redovnici prije zaređenja

~ 166 ~

10.

VEČERNJI POSJETILAC

Bilo je vedro i hladno prijepodne prvih dana mjeseca siječnja. Slabašno sesunce odvažilo da iznudi po koji ljesak od ponekog curka s ruba krovova ipo koji odbljesak s površine zaleđenih kanala. Oštri zrak crvenio jenosove prolaznika koji su veselo trčkarali po pločnicima prisiljeni da sekod svake veže spuštaju s pločnika a zatim odmah na nj dižu.U Ulici de la Loi114 bilo je vrlo živo. Pred vratima krojača Leroya stajale sutri kočije, a u susjedstvu krojačeve kuće pred svratištem Sjever bila jejedna kočija za iznajmljivanje. Bilo je tu mnoštvo svakovrsnih sitnihtrgovaca. Ulicom je prolazio jedan čovjek dižući visoko uvis krupan nos inudio sitna drva što ih je gurao u tačkama. Kraj njega je stara žena, kojaje na glavi imala debela plavi rubac, vukla veliko vjedro i vikala: »Velikesuhe šljive! Velike suhe šljive!« Na drugom je pločniku zgodna djevojka uhaljini sa žutim i crvenim prugama nudila pečene marone, dok se malibrusač tik pored Marijane žurio da nabrusi kup noževa na koje je čekaoneki sluga ozbiljnog držanja.Izlazeći iz Leroyeve kuće Marijana se na trenutak zaustavi da udahnemalo svježeg zraka. U živim i prometnim salonima slavnog krojača bilo jevrlo zagušljivo. Zavoljela je žive i slikovite pariške ulice, otmjene iskromno odjevene prolaznike i stotine otvorenih radionica sitnihobrtnika. Nasmiješila se malom dimnjačaru koji ju je drsko promjerio.Očito je htio izraziti svoju pohvalu.Dok je sobarica Fanny, koja je pratila Marijanu, predavala kočijašu velikuružičastu kutiju što ju je iznijela iz krojačeve kuće, dotle je Marijanaizvukla iz svoje torbice popis zadataka koje joj je povjerila gospođaTalleyrand. Najprije je skoknula do gospođe Bonjour poradi ukrasa odtila, zatim k draguljaru Nilotu da uglavi dva kamena iz nakita sakamejama i golemim tirkizima115 koji je kneginja osobito voljela, pa ondado Leroya da vidi što je s haljinom koju kneginja treba za ples što gaosamnaestog siječnja priređuje maršal Berthier, knez od Neuchatela. Nasvoje zadovoljstvo ustanovi da još mora ići samo krznaru, vlasnikukrznarije K španjolskoj kraljici, da ga požuri da dovrši ogrtač odhermelina116 što ga kneginja vrlo nestrpljivo očekuje, a najzad na listovnupoštu.Marijana se nasmiješi jer se sjetila tajanstvenog načina kojim joj jegospođa de Talleyrand predala mirisavo pismo s lijepim pečatom bezimena pošiljaoca. Pismo je po lošim francuskim cestama moralo doći dogora Jure da bi tamo malo utješilo u progonstvu lijepog vojvodu od SanCarlosa. Bio je kriv što se upustio s gospodaricom dvorca Valencay, ukome je boravio kao gost, u pustolovinu o kojoj se previše pričalo.

114 Ulica zakona, sadašnja rue de Richelieu115 Neproziran dragi kamen plavo-zelene boje116 Zerdav, iz roda kuna; najviše ih ima u Armeniji, odatle i naziv životinji i njezinu bijelom krznu

~ 167 ~

Marijana ponovo složi popis. Upravo je htjela da se popne u kočiju, ukojoj je čekala Fanny, dok je kočijaš držao otvorena vrata kočije, kadaosjeti da je nečija ruka lagano dodiruje i čuje kako je netko veselopozdravlja.- Dobar dan, gospođice! Da li me prepoznajete?- Dakako! Vi ste Grakho Hanibal! Pioche, zar ne?- Tako je! - razdragano reče momak. - Sretan sam, gospođice, što Vasvidim.Marijana se morala nasmijati kad je ugledala lijepo, okruglo lice, riđučupavu kosu pokrivenu plavom kapom s obodom i veliki crveni kišobranmladoga nosača. Ta on ju je prvi dočekao u Parizu pa je bila zadovoljnada ga opet vidi. Videći je kako se smije, stane se smijati i Grakho Hanibal,a oboje se načas zadivljeno promatrahu na veliku sablazan kočijaševu.- Što ovdje radite? - upita Marijana.- Pa, kako vidite... radim. Malo sam oklijevao da pristupim k Vama. U Vasje tako lijepa kočija i tako ste dobro odjeveni!Pogled mu preleti po kaputu od zelenozagasita baršuna koji je bioobrubljen i podstavljen krznom sibirske vjeverice i po poljačkoj kapiokićenoj zlatnom resom u obliku žira, što ih je nosila mlada djevojka, itiho nadoveže:- Morao bih... s Vama razgovarati.Izražaj očiju Grakha Hanibala upozori Marijanu da joj ima nešto ozbiljnoreći, pa se ona udalji od kočije i uđe u tamnu vežu krojačeve kuće.- O čemu se radi?Momak se pomljivo ogleda naokolo pretražujući pogledom osobito krajulice de la Loi gdje se ona spaja s bulevarom117.- Vidite li onu jelu što stoji na uglu pred trgovinom Male Jeanette?- Kakvu jelu?- Ma to je kočija. Vidite li je?- Dakako. Pa što?U njoj je neka osoba koja Vas već od jutra slijedi. Ne mogu Vam rećikakvo je lice u toga čovjeka, jer je ovratnik digao do ušiju, a šešir nabiona glavu također do ušiju.- Zar ste sigurni da me netko slijedi? - upita Marijana neugodno seosjećajući. - Kako to znate?- Evo kako! I ja sam Vas odjutros slijedio. Prepoznao sam Vas kad ste ušlikod gospođe Bonjour koja prodaje til i čipke. Čekao sam Vas... ali senisam usudio da Vas nagovorim. I tako sam Vas slijedio. Htio sam znatigdje stanujete - doda on pocrvenjevši tako jako da se Marijana, unatočzabrinutosti, morala nasmijati. - Išao sam uzastopce za Vašim konjima.Ne biste mogli reći da nisam zbog Vas trčao. Sreća da se u Parizu ne možebrzo voziti zbog loših i zakrčenih ulica... inače bih isplazio jezik... Bili smoskupa kod Jacquesa, zatim kod Nicola i napokon ovdje. I tako sam otkriocrnu jelu. Ako mi ne vjerujete, lako ćete se i sami uvjeriti.- Kako?

117 Široke pariške ulice koje u dva gotovo koncentrična kruga okružuju središte grada

~ 168 ~

- Morate li još skakati naokolo ili se vraćate kući?- Idem do krznarije K Španjolskoj kraljici i konačno na poštu. Zatim ću sevratiti kući.- Onda Vam neće biti teško da se na svoje oči uvjerite. Kad netko ima očikao što su Vaše, onda dobro vidi - zaključi Grakho Hanibal pocrvenjevšijoš jače nego prvi put. - Uostalom, i ja ću Vas pratiti. Hoće li Vam bititeško da mi kažete gdje stanujete. Jer ako u Auteilu ili Vaugirardu118...- Stanujem u ulici de Varenne, kod kneza de Talleyranda.- Kod kneza?... Ah tako! To me više čudi nego činjenica da Vas slijede.Kod šepavog vraga događa se koješta. Onaj u kočiji mogao bi biti i nekiFouchéov dektetiv. Recite - nastavi zabrinutim izražajem lica - jeste litamo s kim u rodu?- Neprilično mi je odgovoriti kad ga tako ružno nazivate. Ne, u toj kućinemam roda, uvjeravam Vas. Ja sam tamo kneginjina čitaoica.- To mi je u jednu ruku drago, ali me u drugu ruku zabrinjuje jer ne vidimrazloga zašto biste bili zanimljivi za ministra policije.I Marijani nije to bilo sasvim jasno, budući da je svakog jutra redovito,iako preko volje, predavala sluzi Fouquetu izvješće od prošle večeri.Svakako je potrebno da se osvjedoči da je nosač dobro vidio pa mu kaže:- Poslušat ću Vaš savjet i paziti da li me ta kočija zaista slijedi i nadzire.Bilo kako bilo zahvaljujem što ste me upozorili. Zar me ne biste htjeliposjetiti?- U kneževoj palači! Ni govora! U takvoj se kući mogu u najboljem slučajunadati da bih mogao vidjeti upravitelja. A sad pođite! Ako bude potrebno,znati ću Vas pronaći. Samo mi kažite svoje ime za slučaj ako budem imaoza Vas kakve vijesti. Ja znam pisati! - ponosno doda.- Sjajno! Ja sam gospođica Mallerousse.Na momkovu licu ocrta se bezazleno razočaranje.- Zar samo tako? To baš nije ime koje Vam pristaje, jer bi Vam pristajalo idrugačije! Imate glavu da biste se mogli zvati Conde ili Fontmorency119.Uostalom, u tim stvarima čovjek ne izabire sam svoje roditelje. Do skorogviđenja, gospođice!Grakho Hanibal stavi na crvenu kosu svoju plavu kapu, pod pazuh turnecrveni kišobran, a ruke u džepove i zviždeći ode ostavivši Marijanuzbunjenu zbog onog što joj rekao. Kad se Marijana polaganim korakomvraćala prema svojoj kočiji, pogleda na kraj ulice na kočiju koja je stajalapred Malom Jeanetteom. Mislila je da je neznanac iz kočije nije mogaovidjeti kako razgovara s nosačem, jer su bili stajali duboko u vratima.Morao je pretpostaviti da se vratila u Leroyevu kuću jer je neštozaboravila, a da su mladog nosača tamo pozvali radi neke usluge. Popnese u kočiju ne odajući svoju zabrinutost. Dok joj je Fanny omatala nogekrznenim pokrivačem, Marijana je dobacila kočijašu:- Sad idemo do krznarije K španjolskoj kraljici.- Razumijem, gospođice!

118 Tadašnja pariška predgrađa119 Obitelji starog visokog francuskog plemstva

~ 169 ~

Elegantan kupej120, u koji su bila upregnuta dva vrlo lijepa irska kasača,drmusavo se pokrene u smjeru bulevara, pođe pored crne kočije, u kojojje Marijana zbog tame mogla raspoznati samo neodređene oblike nekoglika, zaokrene oko ugla kavane Oanges i uputi se pod stabla bulevara desItaliens. Marijana počeka nekoliko minuta, zatim se okrene upravo u onajčas kad je i crna kočija skrenula u bulevar.Kad su stali pred čuvenom trgovinom krzna, Marijana se ponovo okrene iopazi da se crna kočija smjestila iza velikih teretnih dvokolica za prijevozsvežnjeva robe. Svoga sljeditelja vidjela je i pred poštom, a crna ih jekočija slijedila i kad su ušli u ulicu de Varenne.»To mi baš nije drago« pomisli Marijana u sebi, dok je portir Jorisotvarao ulazna vrata za kočije. »Tko su ti ljudi i zašto me slijede?«O tome bi možda mogla nešto određenije saznati, ako sve što jeustanovila u vezi sa crnom kočijom unese u svoje dnevno izvješće. AkoFouché ima prste u tom nadziranju, neće otkriti istinu, ali ako čovjek ucrnoj kočiji nije jedan od njegovih ljudi, on će svakako »Zvijezdi« datineke upute. Odlučila je da Fouchéa potanko izvijesti.Ta je odluka nešto razvedri i ona siđe s kočije ostavivši Fanny da se brineza pakete. Uđe u veliko predvorje i uputi se prema mramornu stubištu daizvijesti kneginju o narudžbama koje je obavila to prijepodne.Žurilo joj se jer će za koji čas stići gospodin Gossec radi svakodnevnepoduke. Satovi provedeni s maestrom Gossecom postali su joj draži odsvega u Talleyrandovoj kući. Njezino se oduševljenje za pjevanje sve jačerasplamsalo, pogotovu stoga što ga je stari maestro neprestano poticao.Stavila je nogu na prvu skalinu stuba kad je stigao knežev osobni sobarCourtiade.- Njegova Presvijetla Visost očekuje gospođicu u svojoj radnoj sobi - kažejoj Courtiade odmjerenim glasom kakvim je uvijek govorio i koji je biobitna značajka sluge kakav je bio Courtiade.Već je trideset godina služio knezu pa se gotovo poistovjetio sa svojimgospodarom i poprimio čak njegove bezazlene mušice. Courtiade se ukući bavio samo oko kneza. U očima druge služinčadi, koja ga. se bojalaali i poštovala, bio je neka vrst sive eminencije. Lažna gospođicaMallerousse začuđeno ga pogleda.- Njegova Visost? Zar je to knez?- Njegova Presvijetla Visost - ponovi Courtiade i nakloni se stisnuvši malousnice što je značilo neodobravanje takva nedostatka poštovanja -naložila mi da obavijestim gospođicu da dođe k njemu čim se vrati.Gospođica će biti tako ljubazna da me slijedi.Potiskujući svoju zlovolju zbog toga što će vjerojatno zakasniti na satpjevanja, Marijana je pošla za slugom sve do vrata radne sobe koju jepoznavala bolje nego što bi Talleyrand mogao i pomisliti. Courtiade tihopokuca, uđe i najavi:- Gospođica Mallerousse, Presvijetli!- Neka uđe, Courtiade, neka uđe! Zatim pošaljite nekoga da javi gospođi

120 Zatvorena kočija obično samo s dva sjedišta

~ 170 ~

de Perigord da ću oko pet sati imati čast da je dođem pozdraviti, e?Čim je Marijana ušla, Talleyrand ustane, malko se nakloni pa opet ponovosjedne dajući posjetiteljici rukom znak da zauzme mjesto na jednojstolici. Bio je po svojem običaju odjeven u crno, jedino je zvijezda redaSvetog Jurja, koja se ljeskala na njegovu kaputu, podsjetila Marijanu daće Talleyrand danas ručati sa starim knezom Kurakinom, ruskimposlanikom.Na jednom kraju stola rascvale su se u staroj vazi od prozračnaalabastra121 prekrasne tamnocrvene, gotovo crne ruže koje nisu mirisale.Po kabinetu širio se miris verbene, što ga je Talleyrand strašno volio.Ugođaj u sobi s tamnim damasnim zastorima bijaše prisan i blag, jer jestrogu ozbiljnost ublažio sunčev trak koji je upadao kroz poluotvorenezavjese.Sjedeći na rubu stolca, Marijana se gotovo nije usudila disati u tišini kojuje remetila samo tiha škripa kneževa pera po papiru. Kad je završio pismošto ga je pisao, Talleyrand odbaci pero i podigne prema mladoj djevojcibezbojne oči. Njihov je izražaj bio hladan, zagonetan, te Marijana osjetineku nelagodnost a da i sama nije znala od čega.- Čini se, gospođice Mallerousse, da Vas gospođa grofica de Perigord vrlocijeni. Znate li da to baš nije lako postići. Kakve ste čini na nju bacili da bidobila bitku s njom? Gospođa de Perigord je i suviše mlada da se ne biopirala. Je li to i Vaše mišljenje?- Možda. No, ja u to ne vjerujem. Stvar je mnogo jednostavnija. Govorimnjemački. Gospođa grofica osjetljivija je na svoj materinji jezik nego nazvuk mojega glasa.- Rado Vam vjerujem. Čini mi se da govorite više jezika.- Četiri, Presvijetli, ne uzimajući u račun francuski.- Do vraga. Svašta se uči u Bretanji! To nikada ne bih vjerovao. Uostalom,kad ste već tako učeni, htio bih Vas pitati ne biste li se prihvatili zadaćeda mi povremeno budete tajnicom. Treba mi netko tko bi mogao prevoditineka moja pisma. Bili biste mi vrlo korisni, a kneginja će Vas meni radoposuditi.Prijedlog je došao sasvim neočekivano. Marijana osjeti kako se val krvidiže do jagodica na njezinu licu. Nikako ne može prihvatiti Talleyrandovuponudu! Postane li kneževom tajnicom, Fouché će za to odmah saznati itražiti potpunije... a i zanimljivije izvještaje. Marijana, međutim, ne bi niza živu glavu htjela izaći iz okvira dosadašnjih izvještaja u koje jepametno uklopila samo naklapanja visokog društva i opis sitnih zbivanjau kući. Fouché je dosad bio s time zadovoljan, pa tako mora biti i dalje.Ako joj pak bude dopušteno zaviriti u Talleyrandovo dopisivanje, Fouchése više neće zadovoljiti dosadašnjim sadržajem njezinih izvješća. Bit ćeprisiljena da zaista bude ono što nije ni mogla ni htjela biti, postat ćepravi špijun.- Vaša Visosti, osjećam se počašćena prijedlogom Vaše PresvijetleVisosti, ali nisam sposobna da ga prihvatim.

121 Vrst vrlo bijele sadre koja se najviše nalazi u Toskani

~ 171 ~

- A razlog? Molim Vas, recite mi razlog! - kratko i odrješito upitaTalleyrand.- Jer sam nesposobna. Vaša Visost je državnik, diplomat. Dolazim izprovincije i nikako nisam podobna zauzeti tako važno mjesto. A i mojrukopis i način izražavanja...- Čini mi se, međutim, da pišete vrlo lijepo i dobro. Barem koliko se možeprosuditi prema ovome, e?Talleyrand uzme iz pretinca svojega stola nekoliko listova i Marijanazabezeknuvši se ugleda u njegovim rukama izvještaj što ga je jutrospredala Floquetu. Mlada djevojka pomisli da će propasti u zemlju. Prednjezinim se očima zanjihaše zeleni zastori i pokućstvo od mahagonija122,činilo joj se da se sva kuća ruši i da će brončani svijećnjak pasti sa stropana njezinu glavu. Ipak se začas sabere. Njezin po prirodi borbeni značajnagonio ju je da se opre napadaču. Krajnjim naporom, od koga je svapobijeljela, uspjela je da ne pokaže očajan strah koji joj steže grudi.Ustane, lako se nakloni i mirno reče:- Kad je tako, nema mi mjesta u ovoj kući. Na službu sam Vaše PresvijetleVisosti! - okrene se i pođe prema vratima.Talleyrand je odavna bio naviknut na svakojake ženske reakcije. Ova gaje iznenadila.- No, pa? Kuda idete?- Spremiti svoje stvari - hladno odgovori Marijana. - Odlazim prije nego lise Vaša Presvijetla Visost odluči da mi se osveti.Talleyrand se nasmije.- Ha, ha! Dragi Bože, kako da se osvetim? Čak ne mogu zamoliti svogaprijatelja Fouchéa da Vas zatvori jer Vas je on i poslao u ovu kuću.Smatram da ne bih dobro postupio kad bih Vas pustio da mirno odete izove tihe sobe, ali ni onda kad bih cio svijet pozvao za svjedoka strašnepodlosti Vaše sitne duše. Bolje će biti da se vratite, da sjednete ovdje i dame poslušate.Marijana posluša, iako nerado. Smetao ju je pogled kneževih bezbojnihočiju što ga je u nju uperio. Podrugljiva upornost toga pogleda izazvala jeu Marijani dojam kao da Talleyrand prodire kroz njezine haljine i njezinuput i da ogoljuje i njezino tijelo i dušu. Poboja se onoga što će dalje doći.U tjeskobnom očekivanju sjedne na stolac. Uto se Talleyrand nasmiješi izapočne govoriti blagim glasom:- Drago moje dijete! Predugo i predobro poznam našega ministra policije injegove metode da se ne bih naučio biti nepovjerljiv. Godinama smo seod sveg srca mrzili, a sadašnja naša... uzajamna naklonost odviše jekratkotrajna... iako vrlo korisna za obojicu, da ne bi bila barem malosumnjiva. Zar mislite da jedna gospođica Mallerousse... no, da, zar se Vizaista zovete Mallerousse?- Ne! - zlovoljno izleti iz usta Marijani. - Ali to Vam neće služiti zato danastavite ispitivanjem. Smatram da bih okaljala svoje pravo ime kad bihVam ga u ovakvoj prigodi otkrila. Radite sa mnom što Vas je volja!

122 Crvenkasto tvrdo drvo iz Amerike, koje se može osobito dobro laštiti

~ 172 ~

- To je vrlo zamamno, e? Međutim, to nije važno! Pružili ste mi velikozadovoljstvo što ste jamačno emigrantkiinja koja se krišom vratila i kojaje prisiljena prihvatiti... zaštititu našeg dragog koristoljubivog Fouchéa.Taj se razumije u takvu vrst ucjenjivanja. Dobro, čuvajte Vašu tajnu!Jednog dana sami ćete sve odati. Barem se tako nadam. A sada, što ćemos Vama?Talleyrand ustane i počne polagano šetati uzduž i poprijeko po sobi.Marijana obori oči. Gledala je na svoju zelenu baršunastu torbicu da bisakrila svoje misli i da ne vidi crni lik koji je prolazio kroz sunčevu zraku iu pravilnim razmacima nestajao u sjeni. Jasno je osjećala na sebi njegovpogled, a iz svih sila naprezala se da svlada svoju smalaksalost. Što čeka?Što bi on zapravo od nje htio? Zašto ne govori?Osjeti da je stao iza nje i da se teška ruka, okrznuvši njezin obraz,spustila na njezino rame. Ta je ruka doduše bila blaga ali je izapovijedala. Talleyrand napokon progovori:- Mislim da ćemo se ipak vratiti na naš plan. Bit ćete mi dragocjenapomoćnica za izvjesne poslove. A što se tiče onih što ih je od Vas tražiogospodin vojvoda od Otranta, no... nastavite kao da nije ništa bilo.Marijana se lecne.- Kako? Vi... hoću reći Vaša Visost želi da nastavim!- Pa dakako! Pokazat ćete mi Vaše izvještaje prije no što ih predateFloquetu. Za mene je izvrsna stvar da su na visokom mjestu dobroupućeni u sve što se zbiva u mojoj kući. To mi dokazuje da se Car jošuvijek za mene zanima unatoč onome što o meni momentano misli.Nastavite, draga moja, nastavite! Mislim da će to dobro ispuniti Vašeslobodno vrijeme. Pa ipak...Neko vrijeme nije govorio. Ruka na Marijaninu ramenu postadeneprimjetno težom... Kao da prijeti. No, to je bilo samo za jedan trenutak.Tada je postala nekako blažom i upravo maznom. Ruka je lako gladećiprelazila po vratu sve do tople šije. Marijana se smela i načas prestaladisati.- Pa ipak ću možda tražiti od Vas neke usluge... drugačije naravi.Marijana skoči, otrgne se od ruke koja ju je milovala i zajapurena odbijesa stane licem pred kneza. Shvatila je što on od nje želi i kakva jeslužba očekuje u zamjenu za šutnju i opraštanje kazne. To ucjenjivanjegore je od Fouchéova!- Ne računajte na takvu vrst usluga - bijesno poviče Marijana. - Istina,uhodim Vas, iako sam pisala sasvim beznačajne i bezazlene izvještaje. Alisvoju slobodu neću otkupiti u Vašem krevetu!Talleyrand razvuče lice u ironičnu grimasu i stane se smijati.- Ha, ha! Zar ste izgubili dužno poštovanje, kako bi rekla kneginja? SramVas bilo, gospođice Mallerousse! Takve misli i takve riječi odgovarajumožda Vašem pozajmljenom imenu, ali ne i mojim željama. Htio sam Vas,naime, zamoliti da pjevate kad ću zaželjeti i tamo gdje bih htio dapjevate... za moje prijatelje ili... za jednog prijatelja.- Ah, zar samo to?

~ 173 ~

- Da, samo to, i ništa više! Vi ste, doduše, vrlo lijepi, draga Marijano...Nadam se da ćete mi dopustiti da Vas zovem tim prekrasnim imenom kojeVam izvrsno pristaje123, ali ja nikada nisam težio za ženom koju nijesvladala spontana ljubav, čista ljubav bez ikakve druge prisile. Ljubav jeglazba, neopisivo skladno suzvučje. Tijelo je samo glazbalo, iakonajčudesnije od svih instrumenata. Neka samo jedno od dvoje glazbenikanije tijelom i dušom sasvim u skladu s drugim, romanca ne zvuči skladno.A ja se zgražam kad pjesma skladno ne zvuči... Čini mi se da to vrijedi i zaVas, zar ne?- Molim... Vašu Visost da mi oprosti - prošapuće Marijana koja se našla ustrašnoj neprilici.- Glupo sam se ponijela i molim Vas da mi oprostite. Bitću, dakako, presretna da Vas mogu zadovoljiti svojim pjevanjem.- Bravo! Pa kad smo se tako dobro složili, pružite mi svoju ruku. Stisnutću je kao što to čine naši američki prijatelji, kako to čine ljudi koji seshvaćaju i koji su se sporazumjeli pa potvrđuju nagodbu. Prilično volimameričke običaje. Dobri su, iako za moj ukus često i suviše neposredni.Razoružao ju je Talleyrandov osmjeh. Odlučno pruži ruku, ali je svojedrhtave prste stidljivo stavila u kneževu ruku koja ih čvrsto stisne.- Ako danas navečer ne budete potrebni kneginji, zamolit ću Vas zaobećanu uslugu.- Stojim na raspolaganju Vašoj Presvijetloj Visosti!Marijana se lako nakloni i nađe se u hodniku. Bila je nešto zbunjena, ali jeosjećala da joj je na duši olakšalo. Predugo je u sebi osjećala sramotu ijad zbog nečasne uloge koju joj je nametnuo Fouché, pa se radovalanagloj promjeni svojeg položaja. To više što joj je aristokrat Talleyrandbio nesumnjivo bliži pa i draži od podmuklog prepredenjaka Fouchéa. Kaoda se rasplinula mora koja ju je gušila! Više ne izdaje krov pod koji sesklonila! Sada može mirno uživati u raskošnom i udobnom životu što gaje našla u toj kući i čitava se može posvetiti samo glazbi dok joj Gossecne omogući prvi javni pjevački nastup...Već je bilo prekasno za sat pjevanja. Bilo je dovoljno da zaviri u glazbenisalon i da se uvjeri da je Gossec otišao. No bila je tako sretna da jegotovo i nije smetalo. Penjući se u svoju sobu pjevušila je neku pjesmicu,kad se opet sjeti kočije koja ju je slijedila cijelo prijepodne. Obuze ježelja da vidi stoji li još uvijek kočija pred palačom. Pojuri niz stubekojima se bila uspela, prođe kroz predvorje i dođe do malih vrata koja subila pored svečanih velikih ulaznih vrata ukrašenih sa svake strane s podva jonska124 stupa. Znala je da mala vrata nisu kroz cijeli dan zatvorena.Otvori ih i klizne napolje. Stupila je na veličanstvenu kamenom popločenupolukružnu terasu što je činila ulazni prostor pred palačom. Dođe dokraja zida koji ju je okruživao. Nestade veselog raspoloženja, vidjela jeda pred palačom još uvijek stoji crna kočija.Kočija je tu stajala i kad je poslije podne Marijana s kneginjom i malom

123 Marijana je tipično francusko ime. To je naslov poznatog romana pisca Marivauxa (1688-1763), a odvremena Revolucije označuje francusku rodoljupku i uopće Francuskinju124 Jedan od oblika antičkih grčkih stupova

~ 174 ~

Šarlotom napustila palaču budući da se kneginja htjela provesti dužnovog keja uz Senu izgrađenog za carske upravne zgrade.

Ipak se nešto promijenilo. To je Marijana primijetila već iste večera kadje poslije šetnje ispratila u sobu gospođe de Tallevramd koja se bacila napočivaljku i žalosno uzdahnuvši izjavila:- Kako znate, mala, večeras je kod nas primanje. Previše sam umorna dasilazim dolje. Ostat ću u svojoj sobi.- Šta će reći Njegova Presvijetla Visost ako gospođa kneginja ne budeprimala goste?Nekadašnja gospođa Grand sjetno se nasmije.- He, he! Ništa! Njegova će. se Visost sasvim dobro snaći i bez mene.Mogu čak tvrditi da će zbog toga biti... vrlo zadovoljna.Marijana osjeti duboku sućut za tu ženu. Kneginja je prvi put očitovalanezadovoljstvo i gorčinu. Otkako je mlada djevojka ušla u palačuMatignon, lako je mogla ustanoviti da je kneginja u domu svoga mužaimala beznačajnu i samo dekorativnu ulogu. Talleyrand je prema svojojženi bio uljudan, i ništa više. Obraćao joj se samo kad bi je pitao zazdravlje ili za neke obične stvari iz svakidašnjeg života. O drugom čemunije uopće s njom razgovarao. Svu svoju duhovitost čuvao je za četurazmetljivih i namirisanih žena koje su ga stalno okruživale. Činilo se dase gospođa de Talleyrand prilično prilagodila takvu stanju stvari i da je stime zadovoljna. Stoga se Marijana začudila kad je primijetila da jekneginja sjetna. Zar je ravnodušnost, koju je izvana pokazivala, bila samoprijazan, ali prividan zaklon iza kojeg su se krile njezine rane? Još se višezačudi kad je kneginja nadodala da joj večeras više neće biti potrebna ida se ona, Marijana, mora pripraviti da iza večere pjeva u salonu.- Zar se mogu pojaviti bez gospođe kneginje?- Da, bez mene. Knez želi da gostima pjevate. Večeras će svirati velikičeški pijanist Dušek, harfist Niedermann i vilionist Libon. Vi ćeteupotpuniti koncert.Marijana se baš nije oduševila što joj se pružila neočekivana prilika da semože uključiti u glasoviti trio125. Bojala se nastupa pred biranompublikom jer još nije bila sigurna u svoj glas, usprkos svakodnevnimGossecovim podukama i toplim ohrabrenjima s kojima Gossec nije štedio.S druge strane, činjenica da će pjevati na tako sjajnoj večernjoj priredbimogla bi za nju biti veoma važna. Trebalo bi obavijestiti Gosseca daodluči što će pjevati. Na svaki način, znala je da je to Talleyrandovanaredba i da ne može biti govora da izmakne. To je bio rezultatnajnovijeg sporazuma sklopljenog s Talleyrandom. Valjalo se pokoriti islušati, iako po svojoj savjesti mora reći da knez zaista nije gubio mnogovremena pa se odmah poslužio svojim pravom.Kad se Marijana uputila iz svoje sobe da pođe u veliku glazbenu dvoranu,bilo je već skoro jedanaest sati. U taj su sat stizali uzvanici koji nisu bili

125 Glazbeni komad pisan za tri glazbala, ili kao što je ovdje-tri glazbenika

~ 175 ~

na večeri. Tada je počelo svečano primanje. Već se nekoliko minutazveket čaša sladokusaca miješao s povicima slugu i kočijaša i sdrndanjem kočija koje su punile dvorište i ulicu. Ta je buka prigušivalazvuk gusala koji je dopirao odozdo, iz dvorane, i u Marijaninu sobu.Prolazeći mimo visokog zrcala u hodniku, Marijana se nasmiješi i zastane.Iako je svečana priredba nije osobito oduševljavala, bila je sama sasobom zadovoljna kad se ugledala u zrcalu. Haljina od tila zelenkastobademaste boje divno joj je pristajala, premda ju je smetao prevelikidekolte po kojemu se širila kita jorgovana. Izrez je bio zaista na granicipristojnosti pa je vrlo malo sakrivao grudi ističući njihovu jedru oblinu izlaćanu put. U rukama, na kojima su bile duge ružičastoplavkasterukavice bez prstiju, držala je note romance koju će za koji čas pjevati. Ugolemoj frizuri bilo je u crne sjajne uvojke upleteno nekoliko sitnihstrukova jorgovama i nekoliko uskih traka od zelena tila. Marijana jesama prosudila da je u takvoj odjeći zaista lijepa. To otkriće dugujeParizu, Leroyu i ovoj profinjenoj kući koja joj je otkrila njezinu vlastituljepotu. Do sada je nije bila svjesna, iako je već iskusila da umije pobuditiželje muškaraca. Sada je bila sigurna da je lijepa. Možda je ta sigurnostdolazila i od toga što joj je to izričito potvrdio muškarac kakav jeTalleyrand. On ju je na neki način naučio da gleda samu sebe. To joj jegodilo. Takvog se užitka još nije mogla zasititi jer je bio posve nov.Zadrži se načas pred zrcalom vesela što je ono odražavalo njezinu sjajnusliku koju je blago svjetlo svijeća još više isticalo. Zelene oči iskrile su se,vlažne su se usnice ljeskale. Marijana uzdahne. Da je bila tako lijepa,možda bi prošle godine bila sretna! Možda bi je Francis ljubio zbog njesame, a ne zbog njezina bogatstva? Možda bi bili zaista sretni? Sada jeFrancis mrtav, a ova sjajna slika samo je prikaza Marijane d'Asselnat. Tase prikaza uvukla u nečije tuđe tijelo, u tijelo žene istrgane iz zavičaja.Njezina rascvala put imala je doduše uspomene na svoju ženstvenost, alije u njezinu srcu bila pustoš. Kako bi lijepo bilo ljubiti i biti ljubljena i tuizlišnu ljepotu nuditi očima zaljubljena muškarca!Marijana ugleda u zrcalu napola rastvorene usne ponuđene na poljubac.Zatvori oči jer ju je obuzela nepojmljiva čežnja. U isti čas krikne. Zgrabišeje nečije ruke, a nečije se vrele usne priljubiše na njezin zatiljak. U zrcaluugleda kako su je zgrabile dvije drhtave ruke a ugleda i nepoznatu glavuna kojoj je razabrala samo tamnu rudastu kosu koja se utisnula u njezinaleđa. Otimala se što je bolje mogla stisnuvši zube da ne zove u pomoć.Napokon je uspjela da se oslobodi zagrljaja i da napasnika odbijesnažnim udarcem pod rebra koji bi služio na čast svakoj prodavačici uglavnoj tržnici. Smioni napadač zatetura natraške sve do kovane željezneograde stubišta i umalo što nije sletio preko ograde. Tek tada Marijanaprepozna gospodina Fercoca, Šarlotina učitelja.- Što? Zar ste to Vi? Što Vas je napalo? Zar ste poludjeli?- Mislim... oh!... da je to zaista istina. Izgubio sam glavu a i svoje naočale.Bože moj, gdje su? Vidim Vas samo kroz zelenu maglu! Vidite li možda Vimoje naočale? Oh, kako sam nespretan!

~ 176 ~

- Pravo ste rekli - potvrdi Marijana koja se posve smirila. Prošao ju jebijes, te bi se najradije od srca nasmijala.Fercoc je žmirkao i poput slijepca tapkao po zraku te je bio komičan. Uovakvu stanju bio je zaista bezopasan...Marijana spazi kako se kraj noge jednog pozlaćenog stola cakle naočale.Digne ih, uvjeri se da se u padu nisu oštetile i natakne ih učitelju na nospa ga obješenjački zapita:- Vidite li sada bolje?- Ah, da! Hvala. Kako ste dobri, kako ste...- ... lijepi, htjedoste reći, zar ne? Vratila sam Vam, dragi moj gospodine,milo za drago. Možete li mi reći što znači Vaš napadaj?Čim je došao do naočala, Fercoc se smirio i nešto sabrao. Objesi nos isvine leđa.- Molim Vas za oproštenje, gospođice Marijano. Kažem Vam da samizgubio pamet. Gledali ste se u zrcalu i bili ste tako lijepi i tako sjajni itako ste sličili prikazi koju sam gledao u svojim snima...- Zar sanjate o meni? - upita Marijana kaćiperski.- Često, ali bih htio da češće o Vama sanjam, svake noći... Vi se za menezanimate samo noću, u mojim snovima... A i ja se... u snu odvažujem... naovakve stvari koje sam netom izveo... Mislio sam da sanjam.Glas mu je bio topao, ali i zanosan, te se Marijana nasmiješi i bolje gapogleda. Kad se ne bi držao tako plaho i sapeto, bio bi čak i dosta zgodanmomak. Iza malih stakala naočala gledale su u Marijanu dobre i krotkeoči. Bile su i suviše krotke. To su bile oči vjerna psa, a ne oči strastvenaljubavnika. Sve one oči što su se dosad nad nju nadvile nametale su svojuvolju i mnogo tražile. Francis je imao leden pogled, Jean Le Dru imao jedivlje oči, a onaj drugi, drski Amerikanac, koji ju je htio potkupiti, imao jeoči ptice grabljivice. Nijedan od njih nije imao blage oči pune neizrecivenježnosti koja bi ponešto ublažila njezino nepovjerenje premamuškarcima.Fercoc ponovi svoju molbu:- Možete li mi oprostiti? Zar se zaista toliko ljutite na mene?- Ne, ne, ne ljutim se. Niste krivi što me ljubite.To nije bilo pitanje već jasna tvrdnja. Marijana je bila sigurna da je tajmomak ljubi. Ne bi je gledao takvim očima kad bi je samo želio... ZaMarijanu je to bilo sasvim novo saznanje koje ju je okrijepilo.Mladićeve oči zasjajiše.- Oh, shvatili ste! Spoznali ste da Vas ljubim.- To i nije bilo teško, iako to tek ovoga časa znadem.- A... Vi? Biste li Vi jednog dana...- Htjeli biste znati da li bih Vas jednog dana mogla ljubiti, zar ne? -Marijanin se osmijeh prekrije blagom sjetom. - Što da Vam kažem? Vi stezaista mio čovjek, pa mislim da bismo mogli biti prijatelji. Ali ljubav? Paja čak i ne znam da li bih još uopće i mogla ljubiti.Fercoc zapita sasvim tiho:- Zar ste već ljubili?

~ 177 ~

- Da. Poslije sam se kajala zbog te ljubavi. Hajde, budite dobri pa minikada nemojte govoriti o ljubavi.- A on? - neočekivano progunđa Fercoc. - Zar Vam on nikada ne govori oljubavi?- Koji to on?- Knez. Ja sam, istina, kratkovidan, ali s naočalima ipak dobro vidim...Vidio sam kako Vas gleda hladnim i zmijskim očima.Marijana se približi učitelju te ga sestrinskom rukom blago pogladi policu.- Čini mi se da zmijske oči nisu osobito vatrene, zar ne? Ne govorite,dakle, gluposti, prijatelju! Kneževi pogledi meni ništa ne govore o ljubavi,pa to mora vrijediti i za druge.- Mislio sam da su Vas poslali radi njega, a ne radi nje.Marijani klone ruka i teško padne niz drhtavi til njezine haljine. Opet jeporažena. Svladala ju je učiteljeva prostodušnost. A možda i stoga jer jejasno i otvoreno izrazio njezine vlastite sumnje u zadnje Fouchéove mislis obzirom na nju. Shvatila je da izuzev grofice Perigord, koja je donekleznala pravu istinu, svi koji je vide u ovoj kući i koji malo poznajukućegospodara ne mogu drugo misliti nego da ona provodi dane skneginjom, a da noći pripadaju knezu. Bilo joj je već zaista dosta i višenego dosta da je uvijek drže onakvom kakva nije. To je većnepodnošljivo. I ovaj ovdje nije ništa bolji od drugih.Fercoc je upravo otvorio usta i htio prekinuti šutnju i nastaviti razgovorkad ga Marijana prekine odrešitim pokretom ruke.- Ne. Nemojte više govoriti. Moram sići u dvoranu i nemam vremena.Samo zapamtite ovo: Bilo što mislili o meni, ovdje nisam radi kneza. Lakunoć, gospodine Fercoc!- Gospođice... još samo čas... Ako sam Vas uvrijedio...Marijana ga više nije slušala. Nestalo je umiljate Marijane. Nadnesen nadpriručje ograde gledao je Fercoc kako brzo i lako klizi niz stube poputsjene koja se prelijeva u bojama. Nije ni slutio da je Marijana više ljuta nasamu sebe nego na njega i da bježi od slike koju si ljudi o njoj stvaraju, aistodobno i od vlastite slabosti... Ta bi ljubav koja joj se nudi mogla bitismirena i ugodna, iako za sada samo prijateljska. Zašto je uništiosvježinu te ljubavi uvredljivom i besmislenom sumnjom. Nespretnjaković!Muškarci se mogu svrstati samo u tri razreda: ili su bezočnici ili prostaciili nespretnjakovići. Zar uistinu nema ni jednoga koji bi bio drukčiji?Lakaj u bijelim rukavicama otvori vrata ugrađena u drvene tapete velikogsalona, pa nije morala proći kroz velika dvostruka vrata. Mladu djevojkuzalije val svjetla i glazbe i zapahne oblak miomirisa i topline. Veliki bijelisalon sav u zlatu i okićen golemim kitama žuto-zlatnih tulipana što sujutros stigli iz staklenika u Valencayu sjajio je punim sjajem obasjanbezbrojnim voštanicama u golemim kristalnim svijećnjacima. Čuo sežamor veselih glasova u kome se razabirao ritam nehajnog mahanjalepezama i svileno šuškanje dugih skutova, što je nadglasavalo zvuknevidljivih violina. Krijesili su se dijamanti, blistale su haljine. U moru

~ 178 ~

bijelih, ruskih ili austrijskih uniforma koje su odavale široku kneževueuropejsku gostoljubivost, Marijana je ugledala kako u baršunu i zlatublista uniforma carskog maršala i prepozna lavlju glavu Neya, vojvode odElchiogena. Vidjela je kako se na počivaljci ispruža vojvotkinja odKurlandije koja je na glavi imala ružičasti turban na kome su se mutnimsjajem prelijevale kitice bisera. Vidjela je da je prijateljskim znacimapoziva da sjedne do nje Doroteja de Perigord koja je sjedila kraj velike,mršave i brbljave grofice Kielmannsegge. Pred sobom je ugledala iTalleyranda koji ju je promatrao kad je ulazila. Isprva ju je iznenadilomnoštvo odlikovanja koja su ozvjezdala crni frak u kome je knez djelovaoveličanstveno mračno i neizrecivo otmjeno. Zatim joj pogled klizne nadrugi crni lik još viši od kneza pored kojeg je stajao, te se činilo da su udruštvu. I taj ju je čovjek promatrao. Mršavo lice imalo je profil kopca,put mu je bila opaljena od sunca, a plavetne su se oči krijesile. Marijanuzabride sljepoočice, u ustima osjeti trpki okus pepela. Ruka grčevitostisne smotak nota. Marijana je prepoznala Jasona Beauforta.Prvo što joj je došlo na pamet bila je nesvjesna pobuda da se okrene ipobjegne. No njezin je razum pobijedio i nadvladao stravu koja ju jeobuzela. To bi mogla učiniti da je nisu vidjeli knez i Beaufort, ali obojicasu je netremice promatrala. Morala je ostati.Ipak nije bila u stanju proći pored te dvojice pa skrene prema kutu izkojeg joj je domahivala grofica de Perigord. Zdvojno je osjećala da joj jepotrebno da se časak pribere i da pokuša misliti.Mlada grofica Doroteja dočeka je prilično naglašenom simpatijom očitouživajući što će na taj način začuditi okolinu.- Dođite, Marijano, i sjednite uz nas. Upravo kidamo zubima sve što nampada u šake. To je vrlo zabavno.Marijana se na silu nasmiješi i uđe u razgovor, iako su joj misli biledrugdje.- Očuvaj me Bože, gospođo, da Vam budem meta. O kome je riječ?- O Caru. Sve se više čuju glasine da će se oženiti s jednomnadvojvotkinjom. Već se brine kako će za nju urediti kuću. Mene jepredvidio za dvorsku gospođu. Što o tome mislite?- Mislim, gospođo grofice, da po svom rodu zavređujete najviši položaj.To me imenovanje ne bi ni najmanje iznenadilo. Da li se tome radujete?Dragi Bože, kako je teško podnositi takav razgovor! No, mora po svakucijenu dobiti na vremenu da bi mogla razmisliti.Doroteja de Perigord prasne u glasan smijeh, gotovo poput djeteta, ali senaglo zaustavi i ozbiljno reče:- Ne, iskreno rekavši, ne! Ja dakako ne nalazim da je nedolično služitijednu Habsburškinju, ako je već toliko luda da se uda za Ljudoždera, alinemam baš nikakve volje živjeti u neposrednoj Napoleonovoj blizini.Dosta mi je tih strašnih večernjih priredbi u Tuillerijima kojih se ne možešriješiti.Grofica Kielmannsegge, koja je do sada samo slušala, misleći jamačno daje njezina mlada prijateljica previše ljubazna s običnom čitačicom i da je

~ 179 ~

vrijeme da se i ona čuje, probesjedi:- Sigurno znate da je Car htio Montmorencyja uzvisiti na čast grofa. Alinjegova žena nije bila s tim previše zadovoljna misleći da je ta častpremala za tako slavnu obitelj kao što je njezina pa je primijetila:»Sire126, mi smo prvi baruni127 kršćanstva!« Car se na to stane smijati iodgovori joj: »Znam, gospođo, ali ne vidim da ste baš Vi dosta dobrakršćanka za tu čast.«- Dosta je zgodan kad to hoće biti - odvrati zamišljeno Doroteja. - Njegato neće smetati što ću bez prave volje stupiti u službu njegove supruge.To je, na sreću, još daleko.Te su riječi dopirale do Marijane kao kroz maglu. Grudi joj je stezalatjeskoba. Iako je slabo čula, dobro je razabrala da je gospođaKielmannsegge na jeziku jača, a da se gospođa de Perigord sretnoizvukla. Međutim su u njihovo društvo pristupile još dvije gospođe i tokanonesa128 od Chastenaya i gospođa de la Tour du Pin pa je Marijana,došavši k sebi, mogla mirnije ispitati svoj položaj. Jedva se usudilaskrenuti oči prema onoj strani gdje je vidjela Amerikanca jer jestrahovala od onog što bi moglo doći. Nije velika nesreća što ćeTalleyrand saznati tko je zapravo ona i kakvog je podrijetla, jer je većznao da je emigrantkinja koja se potajno vratila u Francusku, ali ćeistodobno saznati da je ubojica. Sjetila se riječi koje je čula one maglovitevečeri na Barbikanu u Plymouthu pa je osjetila da joj se vrti u glavi. Te sujoj riječi još i sada u ušima, »...neće izbjeći. Čekaju je vješala na TrguPogubljenja«. Opet zadrhće kao i onda. Vratio se gadni stari strah odkoga je tako dugo patila i to kad je već mislila da ga se potpunooslobodila. Nije htjela da se podvrgne hiru Amerikančeve prolazne ljubavinakon što se domogao njezina bogatstva. Protjerala ga je s gađenjem, aon namjerava da joj se osveti i da je preda krvniku.Pred njezinim očima nesta slike raskošne dvorane i otmjene čeljadi, a niječula ni glazbu. Marijani bude zima. Kao da se nekim čudom našla vani usnijegu koji je počeo padati. Osjeti da su joj na oči navrle suze. Sve je bilouzalud! Uzalud se borila da pobjegne od te strašne noći koja je razorilanjezin život. Ponovno je utonula u nesmiljenu i neumoljivu noć. Dotemelja se srušiše lijepi snovi kojima se kratko vrijeme zanosila sanjajućida će cijelog života pjevati, da će živjeti samo za sebe i da će svoj životmoći urediti po svojoj volji. A opet je muškarac bio kovač njezine sreće!Ne može se izreći kako zdvaja na toj svečanoj večernjoj priredbi! Zar nebi bilo najbolje da se baci Talleyrandu pred noge, da ga zaklinjući moli zazaštitu u Francuskoj, pošto će mu ispričati svoju priču, svu svoju povijest.Uto se sjeti kako je njezina iskrena ispovijed djelovala na starog vojvodud'Avaray, pa je prođe volja da možda ponovo stekne isto iskustvo. Nitko,zaista nitko neće vjerovati njezinoj istinitosti, jer to ne odgovara slicikoju ljudi o njoj stvore čim saslušaju njezinu pripovijest.

126 Tako su redovito oslovljavali Napoleona127 Za francuskih kraljeva velikaši po činu viši od podgrofova i vitezova128 Nekadašnji naziv redovnice koja je uživala nadarbinu

~ 180 ~

Uplašeno pogleda oko sebe tražeći visok Beaufortov lik koji ne nađe. Alizato nedaleko od sebe začuje polagani Talleyrandov glas. Pridružio segrupi koja se stvorila oko gospodina de Fontanesa. Čuveni sveučilišniprofesor opet se dao na svoj najdraži posao te je stao hvaliti sva djelasvoga boga po izboru, gospodina Chateaubrianda129, a osobito njegovoposljednje djelo Mučenici, koje je nedavno objelodanio. Djelo se uvelikeprodavalo, ali je uz uspjeh steklo i strastvenih opadača te se u najmanjuruku može reći da je Louis de Fontanes imao vraškog posla da brani svogidola. Marijanu je privukao blagi i uglađeni glas, te se približi, anapastovala ju je i želja da neprimjetno razgovara s Talleyrandom koji jestajao pored govornika i promatrao ga s podrugljivim podsmijehom.Govorilo se o knezu da nema moralnih načela, da je bezočan, da se nedrži običaja i načela koje društvo prihvaća. Možda se neće baš jakosablazniti kad čuje da je ubila čovjeka?- Smatram da nema ljepšega djela od Mučenika pa ne razumijem, dragimoj kneže - govorio je Fontanes - što prezirno gledate na jedno odnajljepših djela našega doba.- Dragi moj Fontanes, meni je gospodin de Chateaubriand dosadan - kroznos, unjkajući progovori Talleyrand. - Samotnik iz Valee aux Loups130 držisam sebe za samoga Boga ili bolje reći za Mojsiju. Čitajući njega stječe sedojam da je samo on kadar naučiti svijet što je to mučenik.- Nepravedni ste! Priznajem da sam osjetljiv za ljepotu slika i osjećaja.Nadasve volim onaj divni prizor u kom se zvijeri spremaju požderatiEudora i Kimodokeju.- Upravo tako kao i samo djelo - podrugljivo će Talleyrand. - A sad, dragiprijatelju, zaboravite načas na svog boga i pođite s nama poslušatiglazbu. Po mom mišljenju ona mnogo bolje smiruje divlje zvijeri negogospodin de Chateaubriand, e?Gosti odmah krenuše u glazbenu dvoranu, pa se Marijani izmakla prilikada razgovara s knezom. Zbog njega je morala poći i ona, jer će uskoromorati nastupiti, no imala je vrlo neugodan dojam da neće moći ispustitiiz grla ni jednog tona. To će sigurno biti njezina propast. Uostalom, ionako je sve propalo, pa zašto da svemu onome što trpi doda još i javnusramotu i da bude smiješna u očima svih tih ljudi? Stojeći nepomično krajvelikih vrata pustila je da mimo nje proteče mnoštvo pa zatim kreneprema izlazu iz dvorane. Htjela se popeti u svoju sobu, uzeti ogrtač,pozvati s trga kočiju i odvesti se u ulicu de la Grange-Bateliere131. Tamoće počekati dok se vrati Doroteja de Perigord, jer joj se činilo da bi jejedino ona mogla malo zaštititi. No njezin se započet pokret naglozaustavi. Pred njom se uspravi visoki Amerikančev lik koji joj je zagradioput prema vratima.- Kuda ćete? - reče on i zgrabi je za podlakticu. - Ovuda se ne ide uglazbenu dvoranu, čini se da ćete nam pjevati, zar ne?

129 Francuski pisac (1768-1848), prvak romantizma, nije bio na najboljoj nozi s Napoleonom130 Vučja dolina, Chateaubriandov posjed131 Suša za brodove

~ 181 ~

Glas je bio tako prirodan kao one noći kad ju je ostavio u Selton Hallu, alibaš je taj mir uplašio Marijanu koja je u njemu slutila najopasnijuprijetnju. Pokuša oteti ruku iz njegove ruke nastojeći da se pokažesmjelom.- Gospodine, molim Vas, pustite me. Ne poznam Vas.Beaufort se stane smijati pokazujući svoje blistave zube, ali ipak neispusti iz ruke plijen.- Gdje ste se, draga moja gospođice Mallerousse, naučili lagati? Lijepo,lijepo! Zbilja, gdje ste dobili to ime? Ono je grozno, da znate.- Grozno ili ne, meni se sviđa. Još Vas jednom molim da me pustite. Minemamo ništa zajedničko.- To kažete Vi. Po mome mišljenju, mi imamo mnogo toga kazati jednodrugome. I neću Vas pustiti, draga moja Marijano! Ako nećete da Vasprepoznaju, mislim da biste trebali promijeniti izvjesne malenkosti, naprimjer svoje oči, kosu, lice, svoje tijelo. Pratit ću Vas sve do onogglasovira koji na Vas čeka. Kunem Vam se da ću Vas i kasnije slijediti, akomi se svečano ne zakunete da pristajete na mali razgovor sa mnom bezsvjedoka... odmah poslije Vaše točke.- Dakle tražite sastanak. A gdje?- Imate svoju sobu.- Moja je soba tik do kneginjinih odaja. Došla bih na zao glas.- Čini se da Vam je stalo do svoga dobrog glasa - podrugljivo će Beaufortte se ironično podsmijehne. - Dakle, nađite nešto drugo. Požurite se jer ćesvi doskora pitati zašto Vas tako čvrsto držim poput policajca koji jeuhvatio džepara.Marijana usplahireno svrne pogled na prozore. Nikada se još nije osjećalatako neugodno. Taj je čovjek imao u sebi nešto đavolsko. Odjednom sesjeti na mali paviljon u parku. Zovu ga Malim Trianonom132 gospodina deMatignona. Paviljon je redovito bio pust. Brzo prošapće:- Poslije večere, kad počnu namještati stolove za kartaše, naći ćete me upaviljonu u dnu parka.- Po tom vremenu? Zar ne znate da pada snijeg?- Mislila sam da ste pravi pomorac - prezirno odvrati Marijana. - Zar sebojite snijega?- Ne bojim ga se zbog sebe već zbog Vaših lijepih nogu - odgovoriBeaufort i lako se nakloni. - No, ako ste spremni prkositi oštroj zimi...- Osim - polagano i zlobno primijeti Marijana - ako Vam možda ne budedraže igrati whist... Rekla bih da ga dobro i rado igrate.Osjećala je olakšanje što je nastupila drsko i izazovno. Kao da se manjebojala. Iskreno govoreći, strah se smanjio čim je osjetila da Beaufort nenastupa drzovito i grubo te se ponadala da još možda nije sve propalo.Ako želi razgovor bez svjedoka, vjerojatno je da dosad nije nikome ništao njoj rekao. Sve će zavisiti od cijene koju misli tražiti za svoju šutnju,samo se bojala da već unaprijed znade koja je to cijena.Činilo se da je Jason Beaufort odlučio da je dalje ne izazivlje. Pusti

132 Dvorac pokraj Veikog Trianona, u versailleskom parku

~ 182 ~

njezinu ruku, kvrcne po naboru od tila svoje košulje, i to dostojanstvenona način kasnog XVIII stoljeća i mirno izjavi:- Svaka stvar u svoje vrijeme. Dakle, sporazumjeli smo se: naći ćemo seposlije večernje svečanosti. Nastojte doći. Ne možete shvatiti da upravonastrano uživam da povremeno izazovem kakav strašan skandal.Marijana pocrveni od bijesa. Podrugivao se. Zamrzila je mali veseliplamen koji je sjao u njegovim plavim očima.- Ne bojte se! - odrešito odsiječe Marijana. - Doći ću.Naklonio se spretno i upravo dražesno te se Marijana začudila jer to nijeočekivala od čovjeka koji je djelovao kao izraziti muškarac.- Živjet ću u očekivanju toga časa. Smatrajte me, gospođice, svojimslugom i obožavateljem koji će Vam začas oduševljeno pljeskati.Zapazivši da se Marijana smrkla na njegove laskave riječi pridometne:- Ne pravite takvo lice, lijepo moje dijete. Mislit će ljudi da ste sreliljudoždera. Kunem Vam se da ne proždirem mlade djevojke... barem neonako kako mislite. Do viđenja!Naglo se okrenuo i nestao u mnoštvu. Marijana drhtavom rukom pređepreko čela koje je bilo znojno. Izvuče rupčić te kradom obriše čelo.. Bilojoj je lakše što se ma i načas oslobodila prisutnosti toga čovjeka. U tomtrenutku začuje živahan povik:- No gdje ste? Što radite? - tik do nje prijekornim glasom uzvikneTalleyrand - Dušek je već za glasovirom i začas će početi svirati. Zatimste Vi na redu. Sjednite kraj gospođe de Perigord koja Vas traži.Hladnom udvornošću velikog gospodina uzme je za ruku da bi joj prokrčioput kroz bezbrojne redove sjedala na kojima su se smjestili njegoviuzvanici. Dok ju je vodio, govorio je:- Svijet je zaista malen! Mislim da ćete se u tom složiti sa mnom, zar ne?Zar ste mogli sanjati da ćete večeras ovdje susresti jednog starogprijatelja, e?- Nikako, Vaša Visosti - iskreno reče Marijana, a pri tom se tjeskobnozapitala što mu je sve Beaufort rekao - Gospodin Beaufort Vam je rekao...- Da je vrlo dobro poznavao Vaše roditelje u Engleskoj, a to potvrđuje onošto sam mislio o Vašem podrijetlu. Čini mi se da Vam se uvelike divi.»Licemjer, bijedni licemjer!« - bijesno je u sebi mislila Marijana. »Kadarje da me kuje u zvijezde ne bi li što više o meni saznao« a na glas upita:- Da li bi Vaša Visost blagoizvoljela da mi kaže gdje je srela JasonaBeauforta.- Oh, ima tome mnogo godina! Kad sam bio u Americi, upoznao samnjegova oca. Bio je to pravi plemić i pošten čovjek. Mladi je Jason tadabio još strašan obješenjak. Sanjao je samo o brodovima i mornarici.Pretvarao je u plovne objekte sve što mu je palo u ruke pa i kablove zapranje rublja. Beaufortova kuća Creek Town133 bila je veoma lijepa.- Zašto kažete: bila je?- Uništio ju je požar ubrzo poslije smrti Roberta Beauforta. A i ta je smrtuostalom bila zagonetna kao i taj požar. Nikad nisu našli krivca, ako ga je

133 Grad u kotlini

~ 183 ~

uopće bilo. Da, da! Vrlo čudna i neobična pripovijest. No, zar je ne bistemorali poznavati isto tako dobro kao i ja, e?Marijana obori oči da bi sakrila nepriliku.- Bila sam premlada da bi me zanimalo ono što se govori u salonu mojihroditelja. A gospodin Beaufort i nije prečesto dolazio k nama u goste.Vidjela sam ga zaista vrlo rijetko.- Žalim zbog Vas. To je sjajan momak! Meni je neobično drag. Hrabro sebori da nanovo stekne uništeni imutak i uspjet će. On je jedan od onihkoji stvore bogatstvo usprkos svim vjetrovima i plimama. Znate li da muje prije nekoliko mjeseci netragom nestao brod natovaren pamukom. Utaj brod i tovar uložio je sve što je imao, a bilo je i robe drugih trgovaca.No, dakle, ne znam kojim je čarolijama opet došao do novca jer je upravosada kupio novi brod pa traži teret da bi se s punom štivom134 vratio uCharleston. Zar to mije sjajno?Došli su do prvog reda gostiju. Bilo je krajnje vrijeme jer je u Marijani svekuhalo te umalo što nije izgubila vlast nad sobom i bezobzirno planula.Predobro je znala kojim se »čarolijama« poslužio taj »sjajni momak« dabi ponovo stekao propali imutak. Znala je da su te čarolije bile karte istrast jednog zanesenog igrača.U njoj je sve treperilo od suzdržana gnjeva, ali se svlada i odlučiispitivanje ponašanja Jasona Beauforta odložiti za kasnije kad će konačnoznati što on od nje zapravo hoće. Prividno mirna sjedne uz stolić poredmlade grofice. Češki pijanista u taj čas položi duge bijele prste na tipke.Trebala je nastati tišina pa čak i u njezinu srcu i njezinoj duši. Zar jojglazba nije bila najbolje umirujuće sredstvo? Trebalo je da joj se potpunopreda kako bi stekla blago raspoloženje koje je u njoj uvijek budilaglazba, koje će joj biti za koji čas potrebno kad bude morala nastupiti.Zatvori oči. Umjetnik je prebirao po glasoviru.

Dva sata nakon toga trenutka, u crnu široku ogrtaču prebačenom prekolagane haljine i s drvenim cokulama na nogama izašla je Marijana izpalače kroz mala staklena prozor-vrata, Prešla je terasu koja se širila okodvorca i hitro se uputi u pusti park. Snijeg je prestao padati. Posvuda sesterao gusti bijeli pokrov; sniježni je sag prekrio ravni travnjak sve doreda stabala što su se dizala u noć poput bijelih čudesnih prikaza.Marijana nije znala za strah ni pred najstrašnijim prirodnim pojavama, a inoći se nije bojala. Žurno prijeđe bijelim prostorom da bi što prije izašlaiz rasvijetljenog područja na koje je padalo svijetlo iz visokih prozora napalači. Snijeg je umekšao i ubrzao njezine korake. Studen je postajalablažom. Mlada djevojka brzo stigne na kraj parka, skrene nalijevo.Približila se malom osmerokutnom paviljonu i ugleda kako se svjetloprokrada kroz skupljene zavjese. Mora da je Jason Beaufort već čekao.Jason je zaista bio tu. Sjedio je u okruglom salonu grijući ruke na vatri.Drva su na ognjištu uvijek bila namještena pa ih je Jason, vjerojatno,

134 Brodski skladišni prostor

~ 184 ~

zapalio čim je ušao u salon. Njegov oštri profil jasno se isticao narumenozlatnoj pozadini plamena, što je na Marijanu učinilo jak dojam. Poprvi je put na njemu pronašla nešto lijepo, ali ubrzo otjera takvu pomisaojer je osjetila da je raznježuje i da je nespojiva s onim što će se daljezbivati.Zatvorivši iza sebe prozor-vrata, mlada djevojka pođe naprijed. Po podusloženom od crnih, sivih i bijelih mramornih pločica klopotale su njenecokule, ali Jason ne okrene glavu. Nije ju ni pogledao već joj samo rukompokaza na fotelj smješten kraj drugog ugla kamina i reče:- Sjednite!Poslušala ga je bez promišljanja, zabaci na leđa kukuljicu svoga ogrtača isjedne.Njezina mala, ponosita glava, ovjenčana sjajnim uvojcima, istakne se usvjetlu kamina. Jason je još uvijek nije pogledao. Uprtih očiju u gorućuvatru počeo je pjevušiti romancu koju je Marijana netom otpjevala. Točnoje pjevao. Njegov duboki glas bio je ugodan, no Marijana nije ovamodošla da sluša kako Beaufort pjeva.- Dakle? - nestrpljivo započne.- Zar se tako žurite? Recite mi radije kako se zove ova pjesma. Vrlo mi sesviđa.- Ta je pjesma iz prošlog stoljeća. Zove se Ljubavna slast. Uskladio ju jeMartini na Florianove riječi. Je li Vam to dosta? - nestrpljivo dobaciMarijana.Jason tek sada skrene na nju pogled koji je bio miran poput mora za tiha ilijepa vremena. Slegne ramenima.- Ne izazivajte! - prošapće - došli smo ovamo da u miru razgovaramo, ane da se prepiremo. Nije mi do svađe i buke, pretpostavljajući da samjednom za to imao volju.- Čudo, pravo čudo! - usklikne Marijana uz laki podsmijeh - Čemu da tozahvalimo?Jason ljutito odmahne rukom.- Ostavite se tog svadljivog načina govora! Glas Vam postajenepodnošljivo kreštav. Zar ne shvaćate da ćete time razbiti čar?- Kakav čar?- Da - tužnim glasom odgovori Jason - Ta to je čar kojim ste me maloprijeosvojili kad sam Vas slušao pjevati. Vaš glas prenio me je... da, da... u raj.Tako topao, tako čist glas! To je za mene bilo...Pogled mu je bludio nekud u daljinu, tamo daleko iza skupocjene drveneoplate zida na kojoj su bile povješame kite poljskih plodova. Prepustio sečuvstvu koje se u njemu probudilo.Marijana ga je začuđeno gledala i zadržavala dah, jer joj je usprkos svenesklonosti, koju je osjećala prema njemu, godila njegova otvorenaiskrenost. Beaufort odjednom siđe na zemlju i hladno odsiječe:- Ne!... ništa! Oprostite mi. Ne biste mogli shvatiti.- Zar sam tako glupa? - Marijana odvrati razočarano ali tako blagimglasom da se i sama začudila.

~ 185 ~

Amerikancu se na licu pojavi stari neobičan i dvoličan podsmijeh.Plavetnilo se njegovih oči zaiskri.- I znatiželjni ste... i nasrtljivi... zar ne? Vi ste, Marijano, prava žena.Uostalom, ne znam da li će Vam goditi ako Vam kažem da me Vaš glaspodsjetio na jedan drugi koji sam u djetinjstvu rado slušao.- A zašto mi ne bi godilo?- Jer je to bio glas moje dadilje Deborah, divne crne robinje koja je došlaiz Angole.Videći da je Marijana ustala negodujući, što se moglo jasno razabrati i nanjezinu licu koje je planulo i u blistavim očima, Beaufort se nasmije idometne:- Ha, ha! Dobro sam mislio. To Vam ne godi i ne laska. Niste u pravu.Deborahin glas bio je divno tamno baršunast. Ha, ha! Trebalo je da su Vasjoš u djetinjstvu naučili da se radoznalost uvijek kažnjava.- Sad je već zaista dosta! - poviče Marijana drhćući od bijesa!- Buditedobri pa mi konačno recite razlog toga sastanka i... svršimo što prije! Štomi imate reći?Sad je i Jason ustao i približio se Marijani.- Najprije mi odgovorite na prvo pitanje. Zašto ste pobjegli iz Eegleske?- Zar ne znate što se dogodilo u Selton Hallu one noći na dan mogavjenčanja?- Znam, ali...- Pa kako se usudite da me pitate zašto sam bježala - gnjevno povičeMarijana - kad sasvim sigurno znate da sam te noći ubila svoga muža injegovu rođakinju, a zatim nepažnjom zapalila dvorac. Dobro znate da stepohitali za mnom u potjeru u čvrstom uvjerenju da me predate krvniku.- Ja? Zar sam ja pohitao za Vama u potjeru? I da sam imao namjerupredati Vas krvniku? - ponovi Beaufort takvim izrazom začuđenja da seMarijana zbunila.No bijes ju je i dalje držao pa nastavi:- Da, Vi! Čula sam Vas jedne večeri na keju u Plymouthu. Prošli ste poredmene s nekim malim starčićem odjevenim u crno i kazali da neću dalekouteći i da me čeka krvnik na Trgu Pogubljenja.- Kako? Zar ste bili u Plymouthu? Odakle Vam čarobni prašak koji Vas jeučinio nevidljivom?- Nije važno. Jeste li to rekli ili niste?Jason se stade od srca smijati.- Ha, ha, ha! Dakako, tako sam nekako govorio, iako mislim da to nistemogli čuti ni da ste prisluškivali uz otvorena vrata. Mala ludice! Nisamgovorio o Vama. Tada još nisam mi znao za podvige koje ste izveli onenoći.- Pa o kome ste govorili ako ne o meni?- O jednoj bijednici, o nekoj Nelli Woodbury, djevojci iz londonskogpodzemlja. Ona je u namjeri da ga orobi ubila mojeg najboljeg palubnogpodoficira, jednog od dvojice koje sam uspio spasiti iz brodoloma mojegbroda Belle de Savanah. Bio je došao u Plymouth jer se tamo htio ukrcati

~ 186 ~

na brod koji plovi u Ameriku. Tu sam djevojku tražio, pa i našao...- Te je bila...- Obješena - grubo istrese Beaufort - Drugo nije ni zaslužila. Ubio bih jesvojom rukom da ju je pravda poštedila. Ali ostavimo to! Podsjetila steme na neugodnu uspomenu. A sad pređimo na razgovor o Vama. Štomislite raditi?- Zar sada?- Ma da - nestrpljivo odvrati Jason - Zar mislite ostati u ovoj kući kaoobična čitačica jedne lijepe glupače? Zar ćete čekati dok moj presvijetliprijatelj ne primijeti da ste čarobni?Opet ista pretpostavka, isto sumnjičenje, ista izmišljotina! U Marijaniuskipi žestoki bijes. Zar se za nju ne može zamisliti neko drugo mjestonego upravo Talleyrandov krevet?- Što o meni mislite i zar me držite sposobnom za to? Recite pravo! - sprikrivenim bijesom oštro izreče Marijana.- Držim da ste izvanredna djevojka koja nema mozga koliki je moj maliprst. Lijepo moje dijete. U Vas je sposobnost da se turate u nemogućesituacije! Slušajte. Činite mi se poput malog, sasvim bijelog, ali posvenerazumnog galeba koji je slijepo poletio na široki ocean držeći da je tosamo mali morski zaljev i koji ne zna ni kuda će ni kamo, ni kako će seizbaviti iz nevolje. Kažem Vam da ćete prije ili kasnije postati plijenstarog razbludnika Talleyranda ako i dalje budete boravili u ovoj kući.- A ja Vam kažem ne, do toga neće i ne može doći. Maloprije ste govorili omom glasu. Eto, na njega računam i on će mi pomoći da se odavleizvučem. Svaki dan uzimljem satove pjevanja. Moj me učitelj uvjerava daće od mene učiniti pjevačicu koja će moći nastupiti u najvećim europskimkazalištima i postići uspjeh. On kaže da ću postati pjevačicom stoljeća -bezazleno i ponosno dobaci Marijana.Beaufort slegne ramenima:- Tako! Zar se nadate da ćete u kazalištu naći položaj i sudbinu kakvuzavrijeđujete? Pa i da imate glas arhanđela Gabrijela! Bolje bi bilo dazamolite anđela da Vam dozove u pamet što ste - grubo izgovori Jason -kći markiza d'Assemat, pa na daskama! Jeste li ludi ili sasvim besvjesni?Pomalo je i Jasona obuzimao bijes. Marijana zapazi kako mu se podčipkastim orukvicama grče šake i kako je njegovo lice, slično lovačkojptici, poprimilo nevjerojatno tvrd izražaj.- Nisam luda ni besvjesna - krikne Marijana sva izvan sebe - Hoću dabudem slobodna, čujete li?... Slo... bod... na! Zar ne shvaćate da višenema Marijane d'Asselnat, da je mrtva, da je umrla jedne jesenskevečeri... A ubili ste je Vi, Vi! Što sad pričate o mom imenu i o mojimroditeljima? Jeste li na njih mislili kad ste me bacili na kartaški stol kaoobičnu robu, kao ropkinju kojom raspolažete po svojoj miloj volji? BašVas je te noći bilo briga za markiza d'Asselnata koji je umro za svojeuvjerenje i za svog kralja! Njegova je kći za Vas bila vrijedna štovanjakao i bilo koja mornarska djevojka...Suze bijesa i očaja šiknu joj iz očiju. Jason se prenarazio vidjevši takvu

~ 187 ~

žestoku bol. Tamna mu je put problijedila. Skršeno i nemoćno gledao jetu sliku bola i jada.- Nisam znao! - proizusti s očitom mukom - Tako mi uspomene mojemajke, nisam znao. Kako bih i mogao...- Znati, je li?- Nisam mogao zanati što ste zapravo i kakva ste. Nisam Vas poznavao.Znao sam samo Vaše ime i prezime...- I za moje bogatstvo - pakosno dometne Marijana.- Da, zaista, znao sam i za njega. Ali sam dobro poznavao FrancisaCranmerea i njegovu bagru, osobito pak lijepu Ivy. Znao sam da su dosrži pokvareni, da trguju svim i svačim, da su bez morala i bez časti, daim je na umu samo raskoš, da se bave samo kartama, sportom i glupimokladama. Kako sam mogao naslutiti da Vi niste vjerna kopija Ivy StAlbans, koja je po podrijetlu doduše plemenita, ali je ipak kadra da se ujednoj noći poda dvojici nepoznatih muškaraca da bi dobila nešto novacaza svoga dragog Francisa! Zašto biste i bili drugačija od nje kad VasFrancis uzimlje za ženu? Mislio sam: našla krpa zakrpu! Marijano, zaistanisam mislio da Vi ne biste mogli biti drukčija od njih, budući da seudajete za njega, budući da Vas za njega daju Vaši koji svakako dobroznaju što vrijedi Francis Cranmere.- Krivo sudite kad kažete da su moji znali... - bolno će Marijana - Teta Ellisne bi mogla ni u snu pomisliti da bi sin čovjeka koga je u svom životujedinog ljubila mogao biti takva propalica. Na dan moga vjenčanja bila jeveć osam dana u grobu. Bila sam sama, prepuštena čovjeku kojemu jebilo stalo samo da mog novca, a Vi? Niste imali ni malo samilosti samnom. Oplijenili ste me i posvema osiromašili... brže no što bi on toučinio!- Nisam Vas osiromašio ja nego on. Nisam ga natjerao da igra za Vašimutak.- Ali ga niste u tom priječili! Što više, kad nije imao više ništa da baci makartaški stol, Vi ste predložili mene!- Ne, kunem Vam se, ne! Na tu je ideju došao Francis. On je predložio daza Vas igramo na sve ili ništa da bi pokušao jednim mahom ponovo dobitinatrag sve što je te večeri izgubio.- A Vi ste žustro obim rukama prihvatili!- A zašto ne bih? Budući da se usudio da tako bestidno ponudi... Vašetijelo. Vaše cjelove ... mislio sam da mora znati da ste sporazumni snjegovom ponudom. Shvatite me, Marijano! Držao sam da ste pokvarenikao i on. Zar nisam na svoje uši čuo, nekoliko dana prije Vašeg vjenčanja,kako u smijehu obećava lordu Moiri da će mu pozajmiti lijepi zeleni plod...a to ste bili Vi ... kad malo omršavi, a dometnuo je da lord ima sve izglededa Vam se svidi. Marijano, da sam Vas poznavao, ne bih se prihvatio dauopće kartam s Francisom. Kunem Vam se, da...- Previše se kunete! - umorno ga prekine u riječi - Ja ne tražim da sekunete, a i ne vjerujem Vam. Vidjeli ste me za vrijeme vjenčanog obreda.Zar sam Vam zbilja davala dojam djevojke koja se podaje bilo kome?

~ 188 ~

- Ne, uistinu ne. Ali ženino lice može prevariti. A bili ste lijepi, takolijepi!..Marijana se grubo i prezrivo nasmije.- Ha, znam! Mislili ste da je i prilika lijepa. To je bilo lako. Svidjela samVam se i mogli ste me imati uz blagoslov mojega vlastitog muža, ha, ha!Jason polaganim korakom pođe prema kaminu. Više nije vidjela njegovalica, ali je zapazila kako nervozno stišće prste držeći ruke na krstima.Za vrijeme nekoliko časaka koji su protekli dok je oboje šutjelo, Marijanaje mogla točno shvatiti ono što joj je Jason rekao. Da, Francis joj je nanionajveću uvredu. Gadno ju je osramotio što je i prije vjenčanja, a možda iuz gotov novac, ponudio njezino djevičanstvo svome prijatelju. To je istoučinio i u slučaju Jasona. A Ivy je trgovala svojim čarima da bi ljubavnikupribavila što više novaca za rasipanje i raskoš. U kakvo je blato bilazapala! Imala je zaista dovoljno razloga da ukloni ono dvoje!Ne gledajući Marijanu Jason naglo izreče:- Priznajem. Želio sam Vas. Tako sam Vas želio da nisam ni sam sebemogao prepoznati. Želio sam Vas do te mjere da sam bio spreman da zajednu jedinu ljubavnu noć provedenu s Vama dadem sve blago koje samneočekivano stekao, koje mi je bilo prijeko potrebno Da sam izgubio,izgubio bih sve. Vi biste mirno doživjeli svoju prvu bračnu noć, iakomožda s malim zakašnjenjem očekujući da Vas Vaš suprug milostivoponudi lordu Moiri. Za mene Vi ste one večeri značili više od svega, višeod raja, više od moje sudbine, više od sreće. Bili ste »moja sreća«. Takosam poludio da bih sve dao samo da Vas mogu nekoliko sati držati usvojem naručaju.Marijanu je unatoč njezinoj srdžbi zbunila strast što je titrala u Jasonovuglasu. U lijepoj prostoriji nastade šutnja. U kaminu se rasprsnula jednaklada i srušila se u blistavom roju crvenih žeravica. Amerikanac se nijemicao, ali je Marijana imala dojam da se njegova široka ramena skupljajui svijaju. Kakvo ga to silno čuvstvo uzbuđuje? Marijana je trenutak bila ukušnji da mu se približi, da pokuša prozreti iskrenost njegovih riječi, ali jebila i suviše nepovjerljiva prema muškoj himbi i suviše sumnjičava umuške smicalice. Taj je čovjek ipak bio kovač njezine nesreće! To nemože zaboraviti. Treba što prije svršiti taj razgovor. Uzdahnuvši reče:- Ah, zar je to sve što mi imate reći?- Ne, nisam svršio.Naglo se okrene i pođe prema njoj. Marijana nije na njegovu licu moglapronaći tragove žestine koju je netom očitovao. To je lice bilo ozbiljno imirno.- Marijano - prošaptao je - Pokušajte me bar časak poslušati, a da se neljutite. Zaklinjem Vas, vjerujte da sam iskren. Ne možete, ne smijeteostati. Ne! Šutite! Znam što govorim. Noćas sam ovamo došao samo radiVas.- Radi mene?- Da. Tražio sam Vas po Engleskoj. U Plymouthu su mi kazali da ste otišliu Francusku. Došao sam stoga ovamo ...

~ 189 ~

- Kako ste me našli? Da li ste da me uhode, zar ne? - upita Marijanapomislivši na crnu kočiju.- Nikako! Imam neke veze, među ostalim i u ministarstvu policije.Mallocheau, tajnik građanina Fouchéa, nešto mi je obavezan. Dovoljan jebio Vaš osbni opis, to više što ste ušli u onu kuću u pratnji takoupadljivog čovjeka kao što je čuveni Surcouf! Nikako nisam mogaoshvatiti kako Vam je pošlo za rukom pripitomiti toga gusarskog kralja.Nije svakome dano da na uzici vodi morskog tigra!Raspoloženje je postajalo sve manje napeto. Kad je Jason spomenuonjezina jednodnevnog prijatelja, Marijana se nasmiješi. Često je mislilana Surcoufa, i to uvijek zahvalno i nježno kao na nekoga koga bi moglaljubiti. Nikako to nije htjela da to njezino čuvstvo sada iskoristi Beaufortpa da je njegovim posredstvom dovede do prijateljske nagodbe. Marijanamahne rukom ispred lica kao da bi htjela s očiju protjerati gusarovu slikupa reče:- Dakle, tražili ste me, našli ste me i nastojite me uvjeriti da je nužno daostavim ovu kuću. Ali recite mi, molim Vas lijepo, kuda i kamo da idem?Iznova nasta tišina u kojoj je, činilo se živjela samo vatra. Miris jelovineispunjavao je prostoriju toplim, oštrim vonjem. Protiv njezine volje,Marijanin su pogled zarobile plave Amerikančeve oči. Nepomično jestajala okom u oko pred njim poput vrapca opčinjenog pogledom pticegrabežljivice. Iznenada se sokolove pandže nađu na njezinim ramenima.Bile su to Jasonove neobično blage ruke. Marijana se ne pokrene da ihodstrani.Nije ni primijetila kako je Jason brzim i lakim kretnjama odriješio atlasnetrake koje su zatvarale njezin plašt koji je zbacio s njezinih leđa. Teško,tamno tkivo rasprostire se po mramornom podu, a fini zeleni lik,oslobođen zavjese, šikne pred tom palom zavjesom poput tanka mlaza izcrna kamena. Jason ju je čak promatrao, a da se Marijana, svladanabljeskavim očima, nije usudila ni prstom maknuti. Činilo joj se da bi sepolomilo nešto rijetko i skupocjeno, kad bi se i malo pomakla, kad biizgovorila samo jednu riječ... a da nije znala odakle joj takav osjećaj.Napokon je Jason, uzdahnuvši, progovorio:- Ah, previše ste ljepi - govorio je žalosnim glasom - Ne smije se biti takolijep! To je opasno, da, da, opasno! Bit ćete u opasnosti dok budete ovdje.Morate ostaviti ovu kuću i ovu zemlju jer ćete patiti. Sirene nisu stvoreneza kopno! One su kćeri mora pa im sreća može doći samo sa mora. Nisamvidio žene koja bi toliko sličila sireni kao Vi! Dođite, Marijano, sa mnomna more!Privučen dubinom zelenih očiju koje su ga gledale, svježinompoluotvorenih usta nad sitim, vlažnim zubićima, zahvaćen strašću kojuviše nije mogao svladati, Jason pokuša da je privuče k sebi. Marijana sepreplašeno trgne i ustukne natrag sluteći da će na usnama uskoro osjetitipoljubac. Čar je bio razbijen, vrabac je stresao perje.- To je već drugi put što mi predlažete da pođem s Vama - osorno izgovoriMarijana - Po čemu pretpostavljate da ću danas prihvatiti što nisam

~ 190 ~

prihvatila one noći na dan svojega vjenčanja?- Jer ste sada sama, napuštena žena, prepuštena svim opasnostima izasjedama. Zar mislite da ćete još dugo moći ovako živjeti kao bjegunica,skrivajući se pod tuđim imenom, ostavljena na milost i nemilostsvakovrsnim ucjenjivanjima ili prijavi. Nudim Vam slobodan život u novoj,mojoj zemlji. A ne tražim da budete mojom već samo da dođete sa mnom.Imam brod!- Znam - vikne Marijana - Znam i odakle Vam brod. Zar mislite da ću toikada moći zaboraviti? Ne, Jasone Beauforte! Dok budem živjela, peći ćeme u duši uspomena koja je okrutna poput mržnje.- Ne tražim od Vas da zaboravite - nestrpljivo odvrati Beaufort - SamoVas molim da me slijedite, da mi dopustite da Vas spasim. Kunem Vam seda ste ovdje u opasnosti!- Francuska je u ratu s Engleskom. Engleska me policija neće moći ovdjetražiti.- Nije govora o tome. Upast ćete u opasnost goru od policijskih ruku.- Kakva je to opasnost?- Ne mogu o tom govoriti, ali Vam kažem da je ozbiljna.- Želite li da Vam vjerujem, morate reći kakva je to opasnost.- Ne mogu! To je nemoguće!- Onda me to više uopće ne zanima kao ni Vaša upozorenja da se čuvam.Uostalom, zašto Vam je toliko stalo da me spasite od te opasnosti?- Možda poradi toga što nisam nikada mogao podnijeti da bude uništenobilo kakvo umjetničko djelo. A Vi ste najljepša umjetnina koju sam vidio.Ili možda jednostavno stoga što najiskrenije želim da Vam u istojvrijednosti vratim ono što sam Vam oduzeo. Dođite sa mnom, Marijano,za... molim Vas i obećavam Vam, pozivajući se na sve što mi je najsvetije,da se nećete pokajati.Marijana se naglo okrene od njega. Skrstila je ruke na grudima i stala posobi hodati nastojeći da se bori protiv zavodljivog smirenja koje seušuljalo u njezinu dušu, protiv neobične želje da i dalje sluša togačovjeka i da mu povjeruje. Nastojeći da podgrije svoj bijes reče mu:- To je zaista i suviše jednostavno! Vi, dakle, pretpostavljate da jedovoljno neko malo objašnjenje, nešto malo pokajanja, pa da se sveizbriše? I zatim se pruži plemenita ruka i kaže: »Dođite sa mnom! Dat ćuVam zadovoljštinu«. A ja ću lijepo pristati i slijediti Vas zatvorenih očiju!Lijepo, da, to bi bilo previše jednostavno. Na sve to trebalo je misliti prijenego ste me opljačkali i ponizili. Sad je kasno, čujete li pre... kas... no!Radije ću živjeti kao bijedna prognanica koja se skriva, radije ćupretirpjeti smrtne muke nego od Vas bilo što primiti. Zašto ne možeteshvatiti da Vas mrzim?Zadnje je riječi gotovo ispljunula Beaufortu u lice. Kad je vidjela kakoblijedi, osjetila je okrutnu zadovoljštinu. Tome se poveselila kao nekojpobjedi i neodređeno se ponadala da će Beaufort potpuno klonuti, da ćese čak onesvjestiti! To bi ga predalo njoj na milost i nemilost i dopustiloda ga zgazi! Ali taj čovjek od željeza nije mogao klonuti. Slegao je

~ 191 ~

ramenima i polagano pošao prema stolici na kojoj je odložio crni plašt strostrukim ovratnikom. Uzme plašt i prebaci ga preko ruke. Zatim opetdođe bliže Marijani. Lice mu je poprimilo izraz smirenosti ihladnokrvnosti, a u očima mu je utrnuo topli plamen.- Ništa niste shvatili i još ništa niste naučili - izgovori oštro i odrešito - Vijoš uvijek mislite da ste vladarica svoga malog carstva. Vi mislite da sestvari i ljudi moraju podvrći Vašim željama i da se ne smiju opirati Vašemtoptanju nogama, kao što čini mušičavo derište, već da Vam se pri tomduboko klanjaju. Bojim se da ćete se uskoro bolno razočarati... bolnijenego u prošlosti. Ali Vi ste svoja gospodarica! Dakle, zbogom, MarijanoMallerousse, činite što hoćete. Ako ipak...- Uzalud! - odsiječe Marijana ukopana u svoj ponos i svoju mržnju.Pričinilo se kao da je uopće nije čuo te mirno nastavi:- Ako ipak budete i malo požalili ili ako Vam dođe volja da upoznatezemlju sunca gdje rastu paome i gdje nostalgično pjevaju crnci, tu zemljukoju Vam nudim, za boravište.. da u njoj živite kao slobodna žena držećiuspravno glavu... sjetite se da ostajem u Parizu još neko vrijeme usvratištu Carstvu, u ulici Cerutti. Čekat ću Vas.- Neću doći.- A možda ćete i doći. Razmislite, Marijano! Gnjev je loš savjetnik.Izloženi ste zbiljskoj opasnosti. Ne zaboravite da Vam želim spokojstvo isreću.Crni je plašt zalepršao kad ga je Jason Beaufort prebacio preko leđa.Zatim se brzim koracima uputi prema vratima. Marijana se nije micala,nepokretno je stajala pokraj kamina, ali kad je Jason već bio na vratima ina nju se osvrnuo, zadrži ga i reče:- Još jednu riječ! Je li... Selton Hali potpuno uništen?Sad je Jason osjetio potrebu da i on bude okrutan i da tom prozračnomkipu koji se ukrutio u elegantnim pokretnim velima vrati milo za drago ida vidi da su bar malo zatitrale neumoljive zelene oči.- Ne - grubo reče - Ostalo je dovoljno za onoga kome sam ga prodao podobroj cijeni. Zahvaljujući tome mogao sam kupiti dobroga trkaćegkonja... za more.Marijanu su dirnule Jasonove riječi, pa zatvori oči da ne bi vidio kako suih zalile suze. Draže bi joj bilo da nije ostalo ni kamena na kamenu odkuće koju je voljela.- Otiđite... Brzo!Nije vidjela gestu kojom ju je pozdravio ni njegova žalosnog i bolnogpogleda, nije čula njegova prigušenog uzdaha, samo je čula riječi:- Budite hrabri i gledajte stvarima u lice... i ne odbijajte ludo ono na štoimate pravo!Otvorila je oči tek kad se stresla od studene struje zraka. Prozor-vratabilla su otvorena u noćnu tamu i lagano lupnula. Zamah vjetra uleti upaviljon i podigne pepeo s ognjišta. Marijana se polagano prignula,pokupila svoj ogrtač i zavila se u njega. Jason se velikim i brzim koracimaudaljivao po snijegu prema rasvijetljenoj palači, a njegov se crni ogrtač

~ 192 ~

raširio na vjetru poput jedra Broda Fantoma. Marijana odjednom osjeti daje sva promrzla. Zaželi da je Jason još tu, da joj još govori o dalekoj,nepoznatoj sunčanoj zemlji u kojoj odzvanja nostalgičan pijev, o zemlji ukojoj ne bi trebala prestati biti ono što jest. Otrči do prozora i htjede gazazvati. Ali ne! To nije moguće! Ne može otići s čovjekom koji ju je kupioza jednu noć kao što se kupuju lake žene za zabavu, s čovjekom koji ju jehladnokrvno do kože opljačkao da bi obnovio svoje bogatstvo. Ne možese ukrcati na brod što ga je platio Selton... To je bio samo jedan časiskušenja, ali je ono minulo. Nastavit će ići putem koji je odabrala neobazirući se na kamenje na tom putu.Ostala joj je u pameti jedna primisao. Zašto je Jason govorio da joj prijetiopasnost? Zašto je silio da što prije bježi s njime? Nije mogla naći praviodgovor. Kad se vraćala u palaču, sjećanje joj se ponavljalo poput nekogstalnog pripjeva: »Svratište Carstvu, svratiste Carstvu, ulica Cerutti«.Pamćenje je čudna stvar!Četiri riječi koje su označivale Beaufortovo boravište vrzle su se poMarijaninoj glavi i kad se nakon nekoliko časaka vratila u svoju sobu.Nesvijesno ih je pjevušila po jednoj Paisiellovoj135 melodiji, pa su jojzvučile kao stara poznata pjesma.U te kasne sate palača je utihnula. Većina gostiju otišla je čim se svršilavečernja svečanost. U salonu, u kome je cvijeće već ovjesilo glaviceotežane toplinom svijeća, bilo je razmješteno više kartaških stolova. Uelegantnim prostorijama zavladao je whist, te je nastala posebna vrsttišine u kojoj se susprezao dah, u kojoj su u zraku lebdjele slabosuzdržane strasti igrača očaranih varavom, promjenljivom srećom. Činilose da su se ti ljudi napetih lica predali nekom misterioznom obredu zbogčega su im oči postale sjajnije i oštrije, a usnice tanje. Nisu se obaziralina sluge koji su obilazili stolove raznoseći na srebrnim pliticama čaše zašampanjac, nisu vidjelli ništa doli šareno obojene karte koje su upravilnim odsjecima vremena spuštali na zelene stolne prostirke. Osimobičnih kartaških izraza čulo se samo tiho cinkanje zlata koje je prelaziloiz ruke u ruku. Marijana gnušanjem odvrne oči od toga prizora koji jeugledala kroz odškrinuta vrata. Oduvijek je mrzila karte, a od one kobnenoći u Seltonu smatrala tih je svojim osobnim neprijateljem. Sastanovitim zadovoljstvom ustanovila je da među kartašima nema JasonaBeauforta. Činilo joj se da više nikada ne bi mogla misliti na njega bezosjećaja groze da ga je našla kako sjedi među onim ljudima i ženama.Mlada je djevojka pošteno priznala sama sebi da je on bio jedini razlogšto je ipak bacila pogled u salon. Amerikanac je vjerojatno napustiopalaču neposredno nakon njihova rastanka.Pošto je prošla kroz prizemlje, u kome je bio zagušljiv i sumnjiv zrak,Marijani se njezina soba učini oazom mira i tišine. U kaminu, koji je većbio okićen cvijećem za Božić, veselo je plamsala vatra. Raspremljenapostelja nudila je svježinu snježno bijelih plahta. Okrenula je leđapisaćem stolu, na kome će večeras pero ostati suho, a papir netaknut.

135 Talijanski skladatelj (1741-1816)

~ 193 ~

Nije ni pomislila da bi Fouchéu opisala sastanak s Amerikancem. Ministarpolicije morat će se zadovoljiti s izvještajem o večernjoj svečanosti ukome će opisati samo ono što joj se sviđa...Olakšano uzdahne i raskopča haljinu. Zelenkasti muselin složi se nježno iklonulo po sagu plavih i ružičastih boja. Zatim skine pjenušavu rubeninu,a potom uzdigne obje ruke i razriješi trake koje su skupljale kosu te stanehitro raspletati vješto složeni visoki splet uvojaka i pletenica na koji jeFanny utrošila dobar sat vremena i truda. Teška svilena kosa pade poputtopla i meka krzna na gola leđa. Marijana ponovo uzdahne osjetivši ugodui nasladu.Mora da je bila vrlo umorna, jer joj se pričinilo da čuje jeku vlastitogglasa koja je dolazila iz nepoznata smjera. To je najvjerojatnije ipak biošum vjetra u kaminu! Požuri se u postelju, samo letimice pogledazamamnu sliku u ogledalu u kome se zrcalilo njezino tijelo, navuče na senoćnu košulju, zavuče se u plahte, ugasi svijeću na noćnom ormariću ivoljko se ispruži. Uto ponovo začuje neki uzdah. Tek što je zatvorila oči,primijeti da se nešto miče ispod kreveta. Nije imala vremena ni da se pitašto bi to moglo biti, kad se istoga časa uspravi neki tamni lik i sruši nakrevet koji zaškripi pod novim teretom. Kad se našla u čvrstu zagrljajudviju muških ruku, uplaši se i krikne i ne shaćajući što se desilo.- Ne vičite! - zadihano prošapće neki muški glas tik uz njezino lice - NećuVam ništa na žao učiniti... Naprotiv! Samo bih htio... htio bih da Vasjednom ljubim onako kako Vas već noćima ljubim u svojim snima.Ruke je nisu previše stegle; kao da se boje da joj ne bd nanijele bol, te ihse Marijana lako oslobodi, čim je čula šapat, znala je s kime ima posla, pase njezin strah pretvori u srdžbu. Smioni napadač nije bio nitko druginego blagi i plahi gospodin Fercoc.- I opet Vi! - bijesno prosikće kroz stisnute zube - Molim Vas, smjestasiđite s kreveta i ostavite me na miru!- Ne... oh ne!... Neću Vas ostaviti. Držim Vas u svojim rukama, želim Vas iimat ću Vas! Bilo bi i suviše nepravedno da Vas...- Nepravedno? A zašto, molim Vas lijepo. Oh, prestanite mi čupati kosu.Zgrabivši Marijanu obim rukama Fercoc je ujedno povukao i duge kosesvoje zarobljenice. Učitelj je iskoristio priliku pa je bez ikakvihprethodnih nježnosti počeo pohlepno poljupcima obasipati Marijanin vrat,a usto je isprekidano mucao da je nerazumno što mu neće darovati svojedraži koje je poklonila »velikom američkom vragu« s kojim je bila dugozatvorena u vrtnom paviljonu.- Smiješni ste - proštenje Marijana otimljući se svim silama njegovumilovanju.Usto je imala osjećaj da je i sama smiješna u takvu položaju u kome senalazi boreći se s ovim podivljalim ovnom...- Bio sam, ali više neću da budem... Strasno Vas želim, Marijano!...Marijano!... Žudim za Vama!... Gledao sam Vas maloprije... Kad ste seskidali... Bio sam pod krevetom... Mislio sam da ću poludjeti.Marijana naglim trzajem tijela odbaci napadača te se toliko od njega

~ 194 ~

oslobodila da mu je mogla prilijepiti snažnu pljusku i time je prekinulagorljivu izjavu njegovih tajna.- Ne treba mi samilosti. Hoću Vas, Vas...- To ste već rekli! Ali... Ja neću Vas... Nikako - prodahće Marijanaprihvaćajući ogorčenu borbu za svoju laku noćnu košulju koju jebjesomučni učitelj htio razderati - Naređujem... posljednji put ... Pustiteine! Inače ću vikati, oh!Fini je batist popustio. Marijana, lišena tananog zaklona, uvidi da će bezobrane biti predana bjesomučnim napadajima upornog i pomamnogzaljubljenog momka. Ustanovila je da je mnogo snažnija nego se sudilopo njezinoj nježnoj vanjštini. Možda joj je veću snagu davala spoznaja oneobuzdanoj požudi njezina napadača, ali je uza sve to osjetila da seneće moći dugo opirati. Bivalo je sve očitije da će se njene sile iscrpsti,jer se već ionako zamorila u toku dana, a bila je i na kraju duševnih snagazbog uzbuđenja koje je proživjela ove večeri. Ipak se bijesno borila, jerjoj je gnjev davao nove snage. Ne smije biti ropski plijen muškaracakojima je stalo samo do njezina tijela i koji su je pobijedili samo stoga štosu od nje bili jači.Fercoc ju je zgrabio za ruke nastojeći da ih raširi, a ona se iz svih silaotimala da bi ga što više udaljila od sebe.- Vikat ću - prijetila je Marijana, iako se to nije usudila bojeći se sramote.U crvenu odsjaju vatre koja se gasila Fercocovo krotko i prijazno licepoprimilo je upravo satanski strašni izražaj. Marijana zaista nije moglaprepoznati tihog i blagog čovjeka s kojim je jela za istim stolom.- Vičite koliko hoćete - dahtao je Fercoc pojačavajući napore da bi svladaonjezin posljednji otpor - Nitko Vas neće čuti. Kad njegova PresvijetlaVisost igra whist sa svojim prijateljima, igrali bi dalje i kad bi se na njihrušila dijela palača. A u ovo su vrijeme sve sluge u krevetu...Marijana muklo zajeca od zdvojnosti. U taj se čas otvore vrata i na njimaise pojave dva lakaja upravo kao da su čekali na posljednje Fercocoveriječi i da bi ih opovrgli. Ne izustivši ni slovca, jedan od njih skoči dokreveta, ščepa rukama učitelja za odijelo i poput stroja digne u zrakučitelja kao da mu tijelo uopće nije imalo težine. Fercoc se koprcao isiktao poput divlje mačke. Lakaj ga iznese kroz vrata koja za sobomzatvori. Drugi je lakaj ostao u sobi stojeći.Marijana je bila smetena iako se osjećala oslobođena. Prva joj je kretnjabila da navuče na sebe plahtu. Začas se sabrala i dostojanstveno senasmiješila sluzi koji ju je bez riječi promatrao. Sileći se da potisneosjećaj poniženja što ga mora prva pozdraviti, hladno reče:- Spasili ste me! Dužna sam Vam zahvalnost. No, kako ste znali da mi jepotrebna Vaša pomoć?- Ništa nam ne smije izbjeći što radi gospođica - odgovori sluga potmulimglasom - Imamo takav nalog.- Nalog? Od koga? Od kneza?- Nalog, gospođice.Marijana više nije navalila pitanjima. Shvatila je da se izdavač tako

~ 195 ~

brižnih naloga ne nalazi u palači Matignon. Pažljivije promotri svogasugovornika. Već je prije vidjela grubo i bezizražajno lice toga čovjeka,koji je bio jedan od bezbrojnih kućnih slugu, ali mu nije znala ime. To,uostalom, i nije bilo važno! Izbavio ju je iz ruku neugodnog Fercoca, temu zaista duguje zahvalnost. Upravo se spremila da mu je izričito izrazinadajući se da će se on tada povući i ostaviti je da u miru provede ostataknoći koja je bila i suviše uzbudljiva. No, on joj nije dao vremena jer jerekao:- Imam još jedan nalog.- Još jedan nalog? Koji?- Da gospođica bude tako dobra pa da se digne i obuče i da me slijedi.Čekat ću u hodniku dok se gospođica spremi.- Da Vas slijedim? Sada? U to doba? Pa da idem? Kamo?Marijana se još jače ukopa u posteljinu kao da nagonski obratno reagirana poziv. Lakaja to nije smetalo pa mirnim tonom ponovi naglašujućiriječi:- Gospođica mora poći sa mnom ne postavljajući pitanja, a ja moram,zbog stanovitih okolnosti, moliti gopođicu da me prati do stanovitogmjesta. Neka se gospođica smiri, jer će se svakako vratiti u svoju sobuprije zore - dometne videći da su Marijanine zelene oči, koje su u nj virileispod plahte, zaplamsale od bojazni.- Ali, vidjet će me da izlazim. Ako Njegova Visost bude pitala...- Njegova Visost igra karte - izreče sluga jednoličnim glasom - Ništa nećeprimijetiti! U dvorištu još stoji mnogo kočija, a i vrata su otvorena.Gospođica se mora požuriti. Čekat ću.Lakaj se okrene prema vratima želeći skratiti dalji razgovor. Marijana gazadrži domahnuvši mu rukom.- Vi ste od policije, zar ne? Kako se zovete?Lakaj je časak oklijevao, a Marijana je kroz to vrijeme zapazila neštovedriji sjaj u njegovim bezbojnim očima.- Basvin, na Vašu službu!Zatim odmah izađe iz sobe ostavljajući mladu djevojku da se odjene.Marijana nije bila osobito iznenađena kad je dvadeset minuta kasnijeprekoračila prag palače Juigné. Napuštajući ulicu de Varenne, slutila jekamo će je Basvin dovesti. Već odavno je znala da se ničemu ne trebačuditi kad se radi o Fouochéu. Ipak joj je bilo neugodno kad ju je jedanvratar u papučama smjestio u posve hladno predsoblje u kojemu je vatramorala biti već prije više sati ugašena, najvjerojatnije zbog štednje.Marijana je doduše bila zamotana u debeli plašt s kukuljicom, na nogamaje imala čizmice podstavljene krznom, a ruke je duboko turila u muf odkrzna sibirske vjeverice, ali je sjedeći na tvrdoj dugoj klupi u velikoj,goloj, hladnoj i mračnoj sobi uskoro počela cvokotati od zime. Gotovo serušila od pospanosti, a nikako nije mogla shvatiti zašto ju je Basvinovamo dovukao ne dajući pravog obrazloženja. Zar ovaj sastanak nijemogao čekati do sutradan?U njoj je sve jače kuhao bijes. Uto napokon uđe lažni lakaj Basvin i uvede

~ 196 ~

je u ministrovu radnu sobu. Uleti u malu kancelariju koju je otprijepoznavala i ljutito se otrese:- Zar to nije nešto prekasno?U ministrovu kabinetu dočekao ju je zabavan prizor.Gospodin vojvoda od Otranta bio je umotan u bezbroj flanelnih krpa,ovratnika, šalova i u svakojaku vunenu robu, koja baš nije bila idealnočista. Na nogama su mu bile velike sitno izvezene natikače koje jevjerojatno izradila marljiva ruka njegove supruge, a na glavi je bila velikapamučna kapa naturena sve do obrva. Gospodin ministar ljutito je na njugledao iz dubine fotelja koji je bio doduše čvrst i pokretan, ali se sadačinilo da se mukom napreže da obuhvati i podnosi neobično povećaniteret haljina. U lijepoj plavoj i zlatnoj šalici dz Sevresa136 dimio se predFouehéom zelenkasti ljekoviti napitak. Sad je Marijana shvatila zašto jetako dugo morala čekati u predsoblju. Trebalo je dobar četvrt satavremena dok se složi sva ta obrambena naprava oko Fouchéa. Budući daFouché u tom stanju nije pobuđivao osobito poštovanje, mlada djevojkasrčano na njega navali:- Gospodđne ministre, zar ne bi to, što mi imate reći, moglo čekati baremdok se razdani. Izvukli su me iz kreveta, bacili u kočiju, dovukli ovamobez ijedne riječi objašnjenja. Ako se ne varam, prošle ste večeri bili naprimanju kod kneza od Baneventa, zar ne? Zar niste mogli tamo sa mnomrazgovarati? Nitko nas ne bi primijetio. Često sam čula kako govore damnoštvo najbolje osami čovjeka i da mu se svatko može neprimjetnopribližiti.Fouché srkne malo napitka očito s namjerom da razmisli što ćeodgovoriti, kiselo naceri lice, doda u šalicu šećera, opet malo popije ikonačno odloži šalicu i uzdahne:- Ah, pokušajte da ne vičete tako glasno i poslušajte! Nisam se, ovakobolestan kakva me vidite, ovamo dovukao da Vas primim zbog svojezabave. I ja sam bio u postelji gdje sam se, vjere mi, osjećao dobro. Daste ostali sami u svome krevetu, ne bismo ovdje bili ni Vi ni ja!Marijanu iznenade ministrove nerazumljive riječi pa se svom težinomspusti na jednu od onih strašnih tvrdih stolica koje je već poznavala.- Što će to reći? - upita.- Da sam dao točne upute koje se tiču Vas i glase: u slučaju da u svojojsobi primite nekog muškarca, tu osobu treba smjesta izvući iz sobe, a Vasbez odlaganja dovesti ovamo.- A molim Vas, zašto?- Da biste čuli što ću Vam reći. Nisam Vas smjestio tamo gdje jeste dabiste se upuštali u ljubavne odnose bilo s kime!- Ja? Ja da sam se upustila u ljubavne odnose? - ogorčeno se usprotiviMarijana.- Dopustite da nastavim. Ponavljam: bilo s kim. Vi ste u ulici de Varenne stočno određenim ciljem. Ako biste baš htjeli znati sve moje misli, evo: Pomom ovlaštenju u svojoj sobi možete... hi, hi... najsrdačnije primiti samo

136 Mjesto nedaleko Pariza, u kome je znamenita manufaktura porculana

~ 197 ~

jednog muškarca, a to je naš dragi knez.Marijana smjesta ustane sva crvena od bijesa.- Tako! I to se Vi meni usuđujete reći u lice? - zasikće Marijana - Poslaliste me u kneževu kuću sa ciljem da mu postanem ljubavnicom, a cijelapripovijest sa špijunažom bila je samo izlika!- Ni u kom slučaju! Ne biste li mi htjeli reći na koji se način može boljesaznati za misli i djela bilo koje osobe nego da s njim dijelite isti jastuk?Uzevši sve to u obzir, a i ono što se zna o velikom izborniku, Vaša ljepotaopravdava sve moje nade. A Vi ste se zatreskali u nekog kukavnogučitelja, zar ne?- Nisam se zaljubila ni u koga! To je posve bezvezno! Ako Vaš zbir ima izrno poštenja, reći će Vam da mi je time što je izvukao gospodina Fercocaiz moje sobe pomogao u pravoj bitki.Prestala je govoriti jer je Fouchéa napao jaki kašalj. Blijedo Fouchéovolice ispod noćne kapice pocrveni. Naglo otvori jednu torbu za spise i iz njeizvuče bočicu i žličicu te proguta punu žlicu nekog gustog sirupa.Marijana iskoristi vrijeme dok je Fouché uzimao lijek da bi se sabrala. Kadje ministar došao do daha, glasno je rekao:- On mi je zaista kazao da je izgledalo kao da se branite, ali su ljubavneigre koji put žešće nego bi se moglo misliti, a poznam žene...Marijana pocrveni i poviče:- Ne! Nema govora o ljubavnoj igri... barem što se mene tiče! Učitelj se zavrijeme moje odsutnosti sakrio pod moj krevet. Izašao je ispod krevetatek što sam legla i zadrijemala. Bila sam, dakle, napadnuta... pa neshvaćam zašto je bilo nužno da me ovamo dovlačite u to kasno doba noćii da mi ovdje dajete pouke... o moralu, i to Vašem osobnom moralu!Fouché se tek sad malčice osmijehnuo.- Dobro, neka bude kako kažete! Za ovaj ću put prihvatiti vaše tumačenje.Bili ste žrtva svojih čarobnih draži. To je dakle nesporazum. Ali sa svojestrane nisam nezadovoljan s ovim sastankom. Dao mi je priliku da Vamjasno i glasno dadem upute o Vašem ponašanju u kneževoj kući. Bit ćusretan ako ću moći ustanoviti da ih ubuduće uzimate u obzir.- Što to znači?- Nema ljubavnika... osim kneza - prošuška Fouché koji je sastaviojagodice svojih prstiju i pažljivo ih promatrao samo da ne gledaozlojeđeno lice svoje sugovornice.- Čak ni knez neće mi biti ljubavnik - odrešito ga ispravi Marijana -Gospodine vojvodo, uzalud gajite nade u tom smislu! Gospodin knez deTalleyrand sa mnom je vrlo ljubazan, ali je njegova pažnja usmjerenadrugamo.- Znam. Na vojvotkinju od Kurlandije. Ali to ne smeta. Vojvotkinja sepribližava pedesetoj... a Vama nije ni dvadeset godina. Zar se ne sviđatenašem prijatelju? Koliko sam mogao razabrati, mislio sam da je upravoprotivno. Pošlo Vam je za rukum da zavedete i ratobornu gospođu dePerigoerd, što je zaista veliki podvig!- Da pravo kažem, mislim da se zaista sviđam Njegovoj Presvijetloj

~ 198 ~

Visosti - ozbiljno reče Marijana - Ali i to nije bitno. Da se knez i zaljubio umene, ne bih mu dopustila da mi se približi.- A zbog čega?- Jednostavno zbog toga žto ga ne ljubim. Zarekla sam se da ću pripastisamo onom čovjeku koga ću ljubiti.- Hi, hi! To je zaista romantično - zacereka se Fouché - A zar baš nikogane ljubite? Pa čak ni onoga... Amerikanca s kojim ste bili tako dugozatvoreni u paviljonu u dnu vrta?Marijana se lecne. Pa Fouché zna i to! Obavijesti do njega stižu doista vrlobrzo. Činilo joj se da bi bilo uzalud pa čak i smiješno prikrivati ministrupolicije i najmanju stvar. To je zacijelo vrlo neugodno. Kao da živiš ustaklenom ormaru osvjetljenom sa svih strana, u kome nema ni najmanjesjene i u kome se baš nigdje ne možeš sakriti. Fouché je u svako doba ina svakom mjestu imao oči i uši koje su funkcionirale za njega! Lice jojpostane zamišljeno, a da sama nije bila toga svjesna. Nakon malovremena odgovori mu ona izmijenjenim glasom što ju je i samuiznenadilo:- Upravo baš njega nikako ne! Među nama nema govora o ljubavi... već ojednom starom računu koji ćemo jednog dana možda obračunati... i kojise Vas baš ništa ne tiče - gnjevno nadoda.Izgovarajući te riječi, Marijana je imala čudan dojam da po prvi put usvom životu laže. U tom je času ipak baš tako mislila kao što je govorila.U tim riječima nije ništa bilo što ne bi bilo savršeno točno... A ipak joj sečinilo da u dnu njezine duše neki glas pri tom prosvjeduje! Nekako joj jebilo neugodno da Fouchéu govori o Jasonu Beaufortu. Što je onneprijatelj, to je druga stvar, ali ona pripada njezinu i samo njezinutajnom svijetu, onome nekadašnjem svijetu u koji nitko nema pravadirati. Ako je Jason i bio oruđe koje je prouzročilo i izvelo njezinupropast, pripadao je u okvir i u vrijeme Seltona. A Fouchéa se Seltonnikako ne tiče.Fouché je više nije ispitivao. S mukom se izvukao iz svoga fotelja,protegnuo je šalove i flanele oko mršava tijela i rekao:- Dobro, dobro. Neću Vam postavljati pitanja o tom predmetu. No, budeteli mi sakrivali što važno u vezi s Vašom zadaćom u kneževoj kući... buditesigurni da ću o tom biti prije ili kasnije obaviješten. Skuplje će Vas stajatinego što vrijedi. Nadam se da ste u to uvjereni.- Potpuno - hladno reče Marijana - Ponavljam: ono što je izmeđugospodina Beauforta i mene, tiče se samo nas dvoje.- Slažem se. Kad je tako pođimo, i ja i Vi, ponovo svaki u svoj krevet.Želim Vam laku noć, gospođice Mallerousse!Namjerno je naglasio to prezime, ali Marijanu nije dirnula prijetnja kojaje u njegovu glasu bila lako naznačena. Nije imala razloga da sama sebiišta predbaci. Ništa nije skrivala, izuzev razgovora što je pred kratkovrijeme imala s knezom. Znala je da se u svim prilikama valja odlučiti zajednu stranu. Marijana je izabrala stranu mira i pokoja koja joj je bila vrlopotrebna da bi mogla izvesti svoje planove za budućnost. Nakloni se, iako

~ 199 ~

ne preduboko.- Laku noć, gospodine ministre!U predsoblju je stajo lakaj-policajac Basvin, a u dvorištu je bila kočijakojom se dovezla. Ona i policajac uđoše u kočiju u kojoj su dosta dugošutjeli. Marijanu je prošao san. Mislila je na razgovor što ga je netomvodila s Fouchéom. Više nije mogla ne znati ili omalovažiti strogi nadzorkome je podvrgnuta. No, Fouché nije spomenuo zlosutnu crnu kočiju nakoju je i sama zaboravila. Bilo je bijelodano da Fouché ništa nezaboravlja. Prema tome mora se zaključiti da on zna da ta kočija postoji,a činilo joj se da je sigurno on naredio da je kočija slijedi.Basvin je prvi prekinuo šutnju te tiho reče:- Dužan sam da se gospođici ispričam. Čini se da sam se prevario. Može limi gospođica oprostiti?- Izvršili ste svoju dužnost - odvrati Marijana ponešto prezirnim tonom -Dobro je što ste me izvukli iz teškog položaja. Mogu li znati što ste učinilis nesretnim Fercocom?Policajac se nasmije.- Ha, ha! Naprosto smo ga strpali u krevet zabranivši mu da se iz njegamiče... i dali smo mu znati da bi za njega bilo mnogo bolje da se više nebavi s gospođicom, osobito ako mu je stalo do svoga mjesta.- A... ako su primijetili da smo izašli iz palače? Što ćemo reći?- Ništa... Nitko neće primijetiti.Kad je kočija prošla kroz velika vrata palače Matignon, u dvorištu su jošbile one iste kočije pred kojima su upregnuti konji čekali na svojegospodare kao u onaj čas kad je Marijana izašla iz dvorišta. Ništa se nijepromijenilo ni u pustoj ulici pred palačom ni u palači. Lažni lakaj skoči izkočije, pomogne Marijani sići, a zatim skine svoj tamni ogrtač koji jeprekrio odoru, nakloni se i reče:- Samo mi preostaje da gospođici zaželim laku noć. Sutra napuštamkneževu službu.- Zar odlazite? - iznenadi se Marijana - A kamo?- Imam drugdje posla... i pod drugom vanjštinom. Može se dogoditi da seopet sretnemo... i u drugim prilikama. Na svaki način, ako gospođicaželi...- Zar je još uvijek potrebno da mi govorite u trećem licu?- Ne, mislim da ne... Zahvaljujem na Vašoj primjedbi. Želim Vam svakusreću, gospođice Mallerousse! Budite sigurni da ćete u ovoj palači biti podbrižljivom zaštitom.»Pod zaštitom ili pod nadzorom... Bit će nema sumnje i jedno i drugo!« usebi je mislila Marijana promatrajući kako se lakaj udaljuje prema zgradiza služinčad. U svakom je slučaju promjena koja se zbila s tim čovjekombila posve neobična. Njegove su oči naglo zasjajile, a i samo držanjepromjenilo. Marijana se zapita koliko Fouchéovih ljudi živi u toj kući, kakosu prerušeni i na kakvu su poslu? Koliko ih je u Parizu i po golemomcarstvu? Oni tvore čudan, tajansven i bezglasni svijet koji se grana na svestrane i svoje vriježe svuda puštaju i koji poput kakve fine mreže prekriva

~ 200 ~

sve društvene slojeve. Zar se ne tvrdi da je i carica Jozefina kadikadaobavještavala policiju? A nad svim tim u Korzikančevo ime vlada opasnaosoba koju je maloprije zatekla u smiješnu stanju. Nikakva smiješnasituacija ipak nije mogla nadvladati strah koji je u njoj pobudio Fouché.Lutajući tako mislima, Marijana uđe u palaču i prolazeći pored otvorenihvrata salona baci pogled u unutrašnjost. Ništa se tamo nije pomaklo,stvari i ljudi nisu promijenili položaj. Kao da se vrijeme načas zaustavilo.Kartaški demon još nije ispustio, iz ruku svoje vjernike.

11.

NOĆ U BUTARDU

Zatvorena kočija kneza od Beneventa jurila je punom brzinom u njuupregnutih irskih trkaćih konja, potkovanih za zimu, duž šetališta Longchamp koje je u to kasno doba bilo pusto. Bilo je osam sati uvečer. Da jebilo toplije godišnje doba, još bi se tuda natiskivali konjanici i kočije, alisu sada zima, snijeg i noć već odavna otjerati Parižane iz omiljenogšetališta. Građani su otišli na večeru i partiju karata, a otmjeni svijet nasvečane večernje priredbe koje su se u to doba godine održavale gotovosvake večeri. Jučer je bila priredba kod kneza Cambaceresa, a večeras jekod vojvode od Cadorea koji je zamijenio Talleyranda na položajuministra vanjskih poslova. Marijana je naslućivala da je to vjerojatnorazlog što je knez s njom u kočiji, a ne da se pripremi za ples kod vojvodeod Cadorea.Duboko je utonula u meke baršunaste jastuke kestenjaste boje poredanepo sjedištima i unutrašnjim zidovima lakirane kočije i kroz prozorčiće navratima promatrala kako mimo nje prolazi snijegom pokriven krajolik.Dobro je poznavala Long champ jer se već često tuda u kočiji provezla skneginjom i malom Šarlotom pa se nije brinula kuda je voze. Talleyrandjoj je jutros kazao:- Večeras ću Vas odvesti jednom svom dobrom prijatelju koji je velikiljubitelj glazbe. Nastojte da se što ljepše uredite, pa da budete što ljepši.To, uostalom, neće biti teško. Htio bih Vas vidjeti u ružičastoj boji.To je bilo prvi put da je knez pokazao da mu je stalo do boje njezinehaljine. Marijana se tome začudila to više što je bila uvjerena da jeknežev ukus skloniji hladnijim bojama kao što su zelena ili plava, a nije niimala ružičaste haljine.- Dobit ćete večeras ružičastu haljinu - uvjeravao ju je knez. Leroy jezaista u toku dana poslao bajoslovnu, iako jednostavnu toaletu.Haljina je bila od svjetloružičasta atlasa posuta srebrnim injem bezikakva drugog ukrasa. Uz nju je pristajao veliki ogrtač s kukuljicom odiste tkanine, obrubljen i podstavljen hermelinom, a i prikladan muf. Kadse obukla, djelovala je izvanredno što joj je dokazivao i zadovoljan

~ 201 ~

osmijeh kojim ju je knez obdario maloprije kad je sišla iz svoje sobe damu se pridruži. Knez joj se očito divio i kazao:- Mislim da ćete večeras i opet odnijeti pobjedu, i to možda svoju najvećupobjedu.Po salonima je Marijanin glas postigao već neobično laskav uspjeh. No dotakva joj uspjeha nije bilo osobito stalo, jer se nadala postići još veći... ukazalištu. Bila je toliko razumna da je mogla shvatiti da su salonskiuspjesi kratkotrajni i prolazni. Od nedavna je, međutim, zapažala da imamanje samopouzdanja nego prije, a i manje revnosti u vježbanju. To ju jezabrinjavalo. Usto je došla i ta napasna crna kočija koja joj je neprestanobila za petama kudgod bi išla. Bila je poput nekog zlosutnog znamenjakoje se uz nju pripilo i salijetalo je kao ukleto. Htjela je koji put poćipješice ne bi li vidjela hoće li joj tko pristupiti, ali se nije usudila jer ju jezadržavao neki neodređeni strah. Još je ozbiljnije bilo što je tu činjenicuponovo naglasila u svom izvještaju Fouchéu, ali on uopće nije odgovoriona to priopćenje. Pa i knez joj nije o tom govorio. Kako je to moguće?Mislila je da će radi toga sutra sama poći Fouchéu i o tom s njimerazgovarati.Prizor s Jasonom odigrao se već prije osam dana, a Marijana nije uspjelada se oslobodi sjećanja na njega usprkos čvrstoj odluci da ga morazaboraviti. Kad bi se sjetila Amerikanca, obuzelo bi je toliko složenihosjećaja da se nije mogla snaći. Prevladavao je bijes, ali i mržnja, nooboje je bilo gorko jer je Marijana bila u napasti da ipak prihvati ono štojoj je nudio... Još je bila i suviše mlada da ne bi osjetila čarobno izavodljivo djelovanje nekih riječi... Jasoan je u njoj pobudio želju zanepoznatim životom koji joj je samo ukratko opisao, za slobodnimživotom u sasvim novom svijetu punom sunca i topline. Možda je bioiskren kad je govorio da bi joj htio vratiti nešto od onoga što joj jeoduzeo.Kad je jednog jutra trčkarala naokolo obavljajući kneginjine narudžbe,zamolila je kočijaša da prođe ulicom Cerutti. Na broju 27 vidjela jesvratište Carstvu. Bila je to elegantna kuća pred kojom je stajalo nekolikokočija. U jednom trenutku došla je u napast da zaustavi kočiju i da pita zatog neobičnog čovjeka koga je mrzila, a koji ju je ipak privlačio.Dolazile su joj na pamet i druge misli. Zar da povjeruje Beaufortovimriječima? Ta on ju je opljačkao, usudio se trgovati s njezinom ljubavi i snjezinim djevojačkim poštenjem. Tko može reći da će održati riječ i da jeneće dirati kad jednom budu na moru... i da neće tražiti sramotno pravona nju koje mu po njegovu sudu pripada? On će tako misliti pa bili i nakraj svijeta! A kakav ima razlog da je spašava? I od čega? Kakva je toizmišljena opasnost koju joj stalno stavlja pred oči? Možda je to samolepeza iza koje se skriva i koja mu služi za to da bi što prije pala u klopku.Upravo je jutros dobila kratko nepotpisano pisamce.»Još sam ovdje samo jedan tjedan. Želite li kasnije doći do mene,obratite se na mog starog prijatelja Petersona, američkog konzula uNantesu. Promislite, zaklinjem Vas, i pođite sa mnom! Krajnji je čas!«

~ 202 ~

Slegnula je ramenima i pisamce bacila u kamin. Nije htjela vjerovatiJasonu Beaufortu.Kočija je prelazila Senu. Marijana se nagnula kroz otvoreno okno navratima. Nije otresla s rukavica nekoliko kapljica što su ostale odpahuljica snijega koje su na njih pale.- Čini mi se da idemo nekamo na ladanje, zar ne? - zapita kneza - Je li tojoš jako daleko?Njezin pratilac povukao se u tamni kut pa je razabirala samo njegoveobrise, ali je osjećala miris verbene137. Činilo se da spava već otkako suizašli iz ulice Varenne.- Ne, ne. Nismo daleko. Selo u koje idemo zove se La Celle-Saint-Cloud138.Prijatelj kome idemo posjeduje tamo malen divan dvorac, najljepšidragulj. U njem je nekad kralj imao lovačko sastajalište.Talleyrand se rijetko kada pjesnički zanosio i izražavao, pa se u Marijanipobudila znatiželja. To nekadašnje lovačko sastajalište, koje je naladanju, iako je blizu grada, mora da je zaista neobično. Talleyrand ju jedo sada izvodio samo u pariške salone, u salon gospođe de Laval,Doroteje Perigord i ostalih gospođa iz dvorske svite. Ali ovo je sada praviizlet na ladanje!- Hoće li tamo biti mnogo svijeta? - upita Marijana sileći se da govori štoravnodušnije - Tko će biti tamo?Knez zakašljucne... kao da traži odgovor i zatim reče sasvimravnomjernim tihim glasom:- Drago moje dijete... da pravo kažem i neće biti mnogo ljudi. Prije no štotamo stignemo moram Vam dati nekoliko objašnjenja. Ne radi se osvečanoj večernjoj priredbi. Prijatelj kome Vas vodim zove se građanskimimenom Denis.Marijana začuđeno podigne obrve.- Gospodin Denis? Denis od... ?- Nikakav od... On nije plemić. On je vrlo bogat, vrlo ugledan i moćangrađanin, a i moj je stari prijatelj iz teških vremena. Osim toga, on jenesretan čovjek, stigla ga je teška obiteljska nesreća. Vodim Vas k njemuda mu iskažete djelo milosrđa.- Zar u toj odjeći? Odjevena sam poput kneginje koja se sprema na ples.Zar ne bi bolje priličilo da sam se obukla u tamne haljine kad idemočovjeku koji je u žalosti.- Drago moje dijete! Tuga se nosi duboko u srcu, a ne pokazuje seodjećom. Gospodin Denis treba u noći koja ga zavila ugledati zoru. Htiosam da Vi budete njegovom zorom.Knez je govorio gotovo dirljivo, pa je to pojačalo otprije pobuđenuznatiželju. Djelovao je nježno i nekako ganuto, iako ne baš potpunoiskreno. Kakav je to građanin koji posjeduje nekadašnji kraljevski lovačkidvorac kome ide u posjet u svečanoj toaleti? Htjela je o njemu nešto višesaznati

137 U Francuskoj česta ukrasna i ljekovita biljka138 Ćelija svetog Klodviga

~ 203 ~

- Divim se Vašoj Visosti što je toliko boli nesreća čovjeka nižegdruštvenog sloja. Zar je to zaista stari prijatelj?- Jedan od najstarijih - ozbiljno odvrati Talleyrand - Čudili biste se kolikograđana brojim među svoje znance pa čak i prijatelje. Takvih ima i nasamom dvoru koji su sada odjeveni u zvučne naslove.- A zašto ih nema i taj gospodin Denis?- Jer ga to ne zanima. Lako bi mu bilo da bude grof ili markiz. Ali on je...on, i to je dovoljno! Recite mi gospođice Mallerousse, zar Vas zaistasmeta što ćete pjevati pred građaninom? Nadam se da ne.Naslutila je da se u tami kočije podrugljivo nasmiješio.- Ne - prošapće Marijana - ali se nadam da on nije jedan od nekadašnjihkonvencionalaca139, jedan od kraljoubojica, jedan...- Ne bi bio moj prijatelj - oštro je prekine Talleyrand - Što se toga tiče,možete biti na miru.Knez pogladi Marijaninu ruku koja je bila na krznenu pokrivaču kojim sujoj bile obavljene noge. Kao da govori sasvim iskreno dometne:- Pomalo ćete se priviknuti na to da ljudi u ovoj zemlji čine neobičnestvari, ali, vjerujte mi, nikada bez razloga. Tražim od Vas da mi večerasučinite osobnu uslugu, ako baš hoćete... i milost. Taj čovjek nije plemenitpo podrijetlu, ali je to po srcu, a zbog svoje tuge morat će Vam bitisimpatičan... toliko da ćete zaboraviti o tome pisati našem prijateljuFouchéu, e? Nije potrebno da sazna za ovaj posjet.Marijanino se kratkotrajno nespokojstvo smirilo, ali se njezinaradoznalost pojačala. Uostalom, nije je bilo briga pred kim će pjevati jerje ionako obećala knezu da će pjevati kadgod bude želio. Sad je htjela dašto prije vidi kakav je taj gospodin Denis prema kome je veliki izbornikcarstva bio tako obziran i za kojega je pokazivao očitu simpatiju.- Molim Vas da mi oprostite - reče Marijana prijazno - Rado ću pjevati zaVašeg nesretnog prijatelja.- Hvala!Kočija se penjala po dosta strmoj padini. Konji su usporili hod, a kočijašLamberg je čvrstom rukom stegnuo uzde da bi ih spriječo da pokliznu.Okno se zamaglilo od konjske pare. Tišina se uvukla u meku unutrašnjostkočije. Oboje putnika vratiše se svojim mislima. Marijana se sjeti daodlazeći iz palače nije pogledala je li ona nemoguća crna kočija još uvijekpred palačom. Odmah zaboravi na kočiju jer je počela misliti natajanstvenog gospodina Denisa. Bila je sretna što o njemu neće trebatipisati u prokletim dnevnim izvještajima. Ipak ih mora dalje pisati, htjelaili ne htjela, iako su postali puka formalnost zahvaljujući Talleyrandu. Nozašto Fouché nije odgovorio kad mu je pisala o crnoj kočiji? Osim ako tonije njegovo maslo? Ali, ipak, zašto nije reagirao?

Činilo se kao da bijeli dvorčić Butard, koji se isticao na crnoj pozadini

139 Članovi Narodne skupštine, Convention nationale vrhovne vlasti u Francuskoi od 29.9.1792. do29.10.1795, koja je osudila na smrt Louisa XVI.

~ 204 ~

šume, drijema uz rub zaleđena jezera nad kojim se sterala njegovaterasa. Iz visokih prozora klizalo se po sjajnim pločama zaleđena snijegablago zlaćano svijetlo. Poput začarana dvorca dizao se iz noći sa svojimzabatom koji je bio iskićen lovačkim prizorom. Marijanu je odmah očarao,možda i s toga što je zbog napete znatiželje očekivala da će u njemudoživjeti nešto neobično.Stigli su u ovalno dvorište okruženo visokom željeznom rešetkom. Gotovoda nije primijetila slugu u tamnoj livreji koji je pred nju stavljaopodnožak na koji će stupiti izlazeći iz kočije. Marijana se kao u snu uputiprema otvorenim vratima. Dočekalo ju je malo predvorje okićenocvijećem. Živa vatra što je plamsala u velikom kaminu širila je blagutoplinu. Stubište se gubilo u tami gornjega kata. Marijana nije imalavremena da pažljivije promotri prostorije. Sluga otvori pred njom vratamalog salona koji je sav bio u bijelom i plavom. Strop salona zaoblio se uplavetnu kupolu u kojoj se isticao vijenac s amorima što se igraju međulisnatim granjem. Lako, dražesno lakirano pokućstvo bilo je iz prošlogstoljeća. Bilo je prevučeno bijelom prugastom svilom, a činilo se da je posalonu razmješteno samo da istakne goleme kite perunika i ružičastihtulipana koje su bile gotovo svuda postavljene. Na kaminu je veliko zrcalou stilu regence140 odrazivalo ukras prostorije osvijetljene visokimmirisavim ružičastim voštanicama. Kroz napolje isturene prozore vidjelose s onu stranu balkona zaleđeno jezero preko kojeg je u snijegu prelazioširoki put. Pogled mlade djevojke naišao je na čembal141 koji se sjajio ustarinskoj pokosti i stajao uz prozor s bijelim okovom. Parket, pokrivenvelikim tepihom iz Beauvaisa142, tiho je stenjao pod štapom i nejednakimkorakom de Talleyranda. Prostorija je bila prazna. Uto se otvore vrata ina njima se pojavi jedan čovjek.Ispruži ruku te s osmijehom na usnama hitrim korakom priđeposjetiocima.- Vi ste zaista točni kao vojnik! Izvrsno! Dobar dan, dragi kneže! Dakle, toje ta mlada djevojka?- Da, dragi moj Duroc, to je gospođica Mallerousse. Njezin je glas bezpremca i dostojan je svake hvale, pa i moje. Zar... gospodin Denis još nijeovdje?- Nije, još nije - odgovori čovjek koga je Talleyrand nazvao gospodinDuroc - ali će ubrzo stići... Pripravio sam za Vas laganu večericu dok ćetečekati. Mislio sam da će Vam biti hladno nakon duga puta.Vrlo uglađenim i otmjenim kretnjama odvede gospodin Duroc Marijanu dopočivaljke143 smještene kraj kamina i pomogne joj skinuti kaput.Marijana, zaplašena od profinjene otmjenosti cijelog salona, a i očito

140 Stil, na prijelazu od baroka u rokoko, za vrijeme regentstva vojvode Filipa Orelanskog (1715-1723)koji je vladao mjesto malodobnog Louisa XV.141 Starinski glasovir, na francuskom clavecin, klav(e)sen, o kome pjeva i naš pjesnik Domjanić142 Grad u sjeverozapadnoj Francuskoj, čuven zbog tkanja tapiserija u bojama s ornamentalnim ifiguralnim motivima, koje su poznate kao gobleni, a u tom se gradu tku još od XVI stoljeća143 Chaise longue, šezlong, pojastučena počivaljka s jednim uzdignutim krajem kao osloncem za glavu,u Napoleonovo vrijeme često u porabi

~ 205 ~

vojničkog držanja i ponašanja nepoznanca s građanskim imenom,dopustila je da joj Duroc skine kaput. Zbunio ju je i njegov pogled pundivljenja kojim ju je promjerio te nije ni primijetila kako se očimasporazumio s Talleyrandom koji je odbio da mu gospodin Duroc pomogneskinuti široki krzneni ogrtač.- Hvala, prijatelju. Gospođica će biti sretna da se može malo ugrijati, noja... odlazim.Marijana je ispružila ruke prema vatri, ali se trgla kad je čula štoTalleyrand kaže.- Što? Zar me Vaša Visost napušta?Talleyrand se približi Marijani, obim rukama primi njezinu ruku koju dirnesvojim usnama.- Ne napuštam Vas, drago dijete, već Vas povjeravam svome dobromprijatelju. Moram se vratiti kući. U Pariz će noćas na prolazu stići mojastara prijateljica barunica de Statel144 koja je dobila dopuštenje da sasvojim sinom može otići u Sjedinjene Države. Htio bih joj zaželjeti sretanput i smjestiti je u kola za Morlaix gdje već čeka njezin brod. No, ne bojtese! Moj prijatelj Duroc pobrinut će se za Vas kao otac, a kad budeteopčinili i razvedrili našeg nesretnog prijatelja, dat će Vas u svojoj kočijiodvesti natrag u palaču Matignon.- Nadam se da u to ne sumnjate - reče Duroc dobrodušno se osmijehnuvši- i da se gospođica neće mene bojati.- Ne, ne, nipošto! - uzvrati Marijana trudeći se da se i ona nasmiješi.Duroc joj je bio simpatičan, ali se zbunila. Zašto Talleyrand nije prijerekao da neće ostati s njom? Tako nije nikada postupao! Ta on je vrlooštrouman pa bi morao shvatiti što se zbiva u duši mlade djevojke!Talleyrand se malo sagne do nje i podupirujući se na palicu rekne:- Prije Vam nisam govorio da neću moći ostati s Vama jer sam se bojao daVas ne uzbudim i da ne povrijedim Vašu plahost. Ali Vas ostavljam podokriljem čovjeka koji ulijeva povjerenje, zar ne? Želim da svoga prijateljaDenisa iznenadim Vašim glasom. Kad začujete kočiju kako dolazi preddvorac, počnite pjevati. Ni u kojem slučaju ne smijete reći da sam japriredio gospodinu Denisu to krasno iznenađenje.- Ali zašto? - začudi se Marijana zbog posve neočekivanog i neobičnogzahtjeva - Ako iznenađenje zaista uspije, morat će Vam biti zahvalan.- Da, da! Ali ja ne želim zahvalnosti ni priznanja. Barem ne odmah.Saznat će istinu, ali malo kasnije. Za sada želim da baš nikakvo čuvstvone poremeti čistu radost koju će doživjeti kad Vas otkrije.Marijana je sve manje shvaćala, ali je bila to ljubopitnija. Knez je zaistaneobičan, zamršen, tajanstven čovjek. I zbog čega nastupa naspram njenekako nenaravno zanosno, kad to nije njegov obični način? Uto Durocizreče osjećaje i misli mlade djevojke koja zato osjeti prema njemuzahvalnost.- Kneže, Vi kadšto imate neobične misli i čudne namjere i postupke. No,

144 Čuvena francuska spisateljica (1766-1816), preteča francuskog romantizma, živjela je dugo uNjemačkoj i SAD; bila je u Napoleonovoj nemilosti zbog svojih liberalnih shvaćanja

~ 206 ~

ne biste bili Vi da je drukčije! Sretan put!Prateći pogledom svoga gostoprimca koji je otpratio Talleyranda dopredvorja pitala se Marijana što bi Duroc mogao biti u kući gospodinaDenisa. Rođak, prijatelj? Ili možda brat one koju oplakuje tajanstvenigrađanin Denis? Ne, ne! Zeleno odijelo ne govori za to da bi biopokojničin brat. Možda bratučed, sestrić ili drug iz djetinjstva koji sebrine za ovu kuću. Ne, to mora bili vojnik, što se vidi po njegovimkretnjama, po načinu kako drži glavu, po njegovu hodu koji jasno govorida je taj čovjek više naučen na čizme nego na lake otvorene cipele.Durocov povratak prekine tok Marijaninih misli. Uz njega je u salon došaočovjek obučen u crno. To bi mogao biti nadglednik služinčadi. Pred sobomje gurao prostrt mali stol s jelom. Okruglo i ružičasto lice podnaprašenom vlasuljom odražavalo je ozbiljnost koja priliči službenikugospodske kuće. Pozdravio je Marijanu trunak bahato, što ju je zapanjilo.Taj je Denis svakako neki nepodnosivi skorojević, neizmjeno ohol iponosan na svoj raskošni način života, kad njegovi službenici smatraju dasu u pravu da se razmeću! Kakav gospodar takve sluge! Sigurno je igospodin Denis nepodnošljiv! Međutim je Duroc rekao:- Constant, postavite stol pred gospođicu i ostavite nas!- Smijem li posluživati, gospodine voj...- Ostavite, ostavite! - smjesta ga presječe u riječi Duroc - Poslužit ćemose sami.Nadglednik se dostojanstveno povuče. Marijana je zapazila kako nijedovršio zadnju riječ. Kako je ono htio nazvati gospodina Duroca? Mislilaje da će se moći okoristit prilikom što tajanstveni Denis još nije došao, paće pokušati nešto o njemu doznati. Zahvaljujući primi zdjelicu čiste juhe,ali sve drugo odbije.- Ta ja moram pjevati u onom času kad bude ulazio gospodin Denis. Nesmije me naći da sjedim za stolom.- Imate pravo. Dovoljno će biti da počnete pjevati kad začujemo kočiju.Marijana baci pogled na čembal.- Zar ću se sama morati pratiti?- Ah ne, ne! Gdje mi je pamet? Počekajte malo!Uzvrpoljio se. Srčući juhu Marijana se nasmiješila... Sve u svemu,pustolovina je zanimljiva. Postala je sve znatiželjnija da što prije viditoga neobičnog građanina koji u svojoj kući sije takav strah. Za nekolikočasaka Duroc se vrati u pratnji sićušna, tamnoputa, dugokosa mladačovjeka, vrlo stroga izgleda. Taj nije ni pogledao Marijanu već uzme sčembala svitak nota što ih je Marijana donijela i tamo stavila, i smjesti sepred glazbalo. Duroc koji se međutim smirio, dođe do svoje uzvanice.- Tako, spremni smo! Možete dati gospodinu Hassainiju sve upute koježelite, ali ne očekujte odgovora. On je nijem - prošapće Duroc, a očimapokaže na glasovirača.- Lijepo! Još i jedan nijemak! - Marijana se odjednom zapita ne nosi ili tajgospodin Dends lažno ime iza kojeg se skriva netko drugi... Da nije toneka osoba koja je na nepošten način stekla bogatstvo i sada živi

~ 207 ~

povučeno, ali i raskošno, usred šume zaštićena od radoznalih detektivagospodina Fouchéa. Zar joj Fouché nije dao naslutiti da se na visokommjestu sumnja u Talleyrandovu vjernost? Šapuće se da će prije ili kasnijeizdati cara, ako već i nije... Iza prejednostavnog imena gospodina Denisasigurno se krije neka opasna osoba, možda poslanik ruskog cara ili paksame Engleske!- Kojim ćemo komadom početi? - upita Duroc.- Jedinom Paerovom145 arijom koja mi je osobito draga.- Gospodin će Denis biti oduševljen. Veoma voli Paera, koji je žefdvorskog orkestra, što i Vi vjerojatno znate.- Je li gospodin Denis već dugo u Francuskoj? - upita Marijana posveiznenada ne pokazujući da je to osobito zanima.Duroc je očito bio u neprilici.- Da... od nekog vremena. Zašto to pitate?Uto se začuje kako su konji i kočija kasom ušli u dvorište pa Marijana nijeimala vremena odgovoriti što bi joj, dakako, bilo teško. Duroc smjestaskoči na noge, a ona pohiti do čembala pa stane pored njega okrenuvšileđa vratima. Hassani je već mirno prebirao po tipkama dok je Durocotrčao u predvorje. Marijana se iznenada strašno uplaši i osjeti da gubitlo pod nogama. Prsti joj se slediše i počeše drhtati pa da to spriječistisne dlane jedan o drugog. Neugodna jeza prođe joj niz leđa. Izgubljenopogleda bezosjećajnog glasovirača koji je promjeri strogim pogledom.Kroz vrata se začuše glasovi i koraci. Morala je zapjevati da ne poremetiTalleyrandove planove o neočekivanom iznenađenju.Pijanistov pogled oštro je zapovijedao. Marijana otvori usta pa se i samazačudila kad je čula svoj topli, mekani i sasvim neusiljeni glas kao da jojstrašni strah nije stezao grudi...

Que le bonheur arrive lentement!Que le bonheur s' eloigne avec vitesseDurant le cours de ma jeunesseSi j'ai veću, ce ne fut qu'un moment...146

Pjevajući Marijana je razabrala brzi korak po kamenim pločama predvorjakoji se naglo zaustavio na pragu vrata. Zatim nije ništa čula, ali je jasnoosjetila nečiju prisutnost i nečiji pogled. Bilo joj je sasvim neobično što jeto ne smeta već ju je ta prisutnost upravo oslobađala od neke nepoznatetjeskobe, osjećala ju je prijateljskom i davala joj je sigurnost. Strah serasplinuo kao nekom čarolijom. Iz nje su ključali meki tonovi zanosno ilako kao nikad dosad. I opet joj je glazba dohrlila u pomoć! Glazba je naMarijanu uvijek imala snažno djelovanje koje se neprestano obnavljalo.Prepustila se bez otpora i bojazni glazbi da je ponese na zanosnimkrilima. Između nje i glazbe postojala je duboka i iskrena ljubav.Iz svježih ustiju mlade djevojke potekoše zadnje riječi pjesme kao

145 Talijanski skladatelj (1771-1839)146 Kako sreće sporo stiže dašak!

Kako sreću brzo gone daniPremilene mladosti mi rani!Ako življah, to bje samo časak...

~ 208 ~

uzdisaji.

... Douces erreurs, consolatnte esperanceJ'ai tout perdu; l'amour seule est reste!...147

Pjesma je zamrla! Nastade tajac. Hassani obori oči i polako spusti ruke nakoljena, a Marijana osjeti da je nestalo stanja uzvišenog zanosa.Odjednom je uhvati strah. Nije se usudila okrenuti glavu spram kaminasluteći da je pored njega nečija prisutnost. Iznenada odsječeno izrečenečiji glas:- To je sjajno! Zapjevajte opet, gospođice! Poznajete li Ljubavne slasti?Tek sad je pogledala prema kaminu. Ugledala je čovjeka oniska stasakako stoji nalakćen na gornju plohu kamina. Bio je prilično krupan, ali neglomazan i nezgrapan. Nosio je crni frak, crnu kravatu148 i kratke hlače odbijela kašmira na kojima je Marijana čudeći se opazila crne mrlje koje sunesumnjivo potjecale od tinte. Čak se razabirao oblik pera otrtog o hlače,koje su se tijesno priljubile uz bedra i noge i ulazile pod sare kratkihengleskih čizama s malim srebrnim ostrugama. Ruke i noge gospodinaDenisa bile su male i elegantne. Lice je začudilo Marijanu. Sličnog lica nijenikada vidjela. Bilo je boje blijede bjelokosti, a klasične ljepote nekerimske maske. Crne, glatke, kratke kose padale su na čelo u tvrdimpramima ističući svjetlo-plave, prilično duboke oči. Pogled je bionezaboravan, a teško se mogao podnijeti. Gospodin Denis je prstimadržao burmuticu od kornjačevine optočene zlatom kojom se uglavnomslužio da smrvljenim duhanom natrusi odjeću i okolinu.- No, dakle? - ponovi pitanje.Marijana osjeti da je drsko, prodorno promatra, pocrveni i hitro obori oči.- Da, poznam tu romancu.Zapjevala je poznatu pjesmu teško svladavajući uzbuđenje. Bila je sasvimnesposobna shvatiti što se zbiva u samoj srži njezina bića, ali je osjetilaneko novo, izvanredno čuvstvo. Strasno se i tako živo poistovjetila sglazbom da i sama nije znala da je to moguće. Dok je pjevala, usudila segledati gospodina Denisa. Do sada je nijedan čovjek nije privlačio takomagičnom snagom kao ovaj. Bila je nesposobna prikriti svoje dojmove isvoja čuvstva jer su se živo očitovali na njezinu licu u svojoj istinitosti.Zelene je oči netremice uprla u zjene nepoznata čovjeka. Činilo se dajedino njemu upravlja ljubavne riječi pjesme.

Taint que cette eau coulera lentement,dans le ruisseau qui foorde la prairie,je t'aimerai...149

Kad je na njenim usnama umirala ljubavna tugovanka, Marijana je vidjelada gospodin Denis mijenja dosadašnji stav u kome se ukipio kraj kamina,

147 Mladosti oj slatki grijesi, tješiteljka nado,Sve izgubih, ostade mi samo ljubav!..

148 Kravate su u ono vrijeme bile široke marame vezane oko vrata149 Sve dok bude u potoku voda

tiho tekla livadi po rubu,ljubit će te...

~ 209 ~

da je nervoznom gestom odbacio burmuticu i da se polako približava knjoj. I on je netremice gledao u njezine oči. Gledao ju je napeto kao štose dosad nijedan muškarac nije usudio, a i nije znao. Mladoj se djevojcičinilo da bi onog časa prestala živjeti kad bi je taj pogled napustio. Suzesu joj navrle na oči. Osjećala je kako joj pod atlasom haljine posutesrebrnim injem udara srce i to tako snažno kao da će pući... Osjećala sesretnom, iako zaplašenom i nespokojnom. Znala je da bi za toga čovjekamogla pjevati cijelu noć samo za tu slast što je tako gleda...Kad su zamrli zvuci pjesme, nađoše se Marijana i gospodin Denis okom uoko. Ne puštajući je iz očiju, zapucketao je prstima i rekao:— Izađi, Duroc! I Vi, Hassani!U trenutku nestadoše i prijatelj i pijanist. Marijani nije ni na um palo daprigovori. Tako je trebalo da bude. Njih dvoje morali su biti sami. Taj jeneznanac neobična imena za Marijanu postao za nekoliko časaka važnijiod svega na svijetu. Uzalud je tražila ime za divlje, iskonsko i nezasitnočuvstvo što ju je svu uzbudilo i zahvatilo. Bilo joj je kao da je živjelasamo zato da dočeka ovaj čas... Čak nije ni željela znati tko je taj čovjek,da li se zaista zove Denis i je li plemenit ili opasan. Ne! On je bio tu, i sveje dobro. Ne treba joj baš ništa drugo.Leđima prislonjena na čembal, koji je obuhvatila hladnim rukama,prigušeno dahćući gledala je kako se sve više približuje. Smiješio se.Osjeti kako joj se srce topi pod miljem toga smiješka.- Kad sam bio dijete - počne Denis tihim, povjerljivim glasom - često samse pitao što je to Odisej čuo privezan uz katarku svoga broda, dok sunjegovim drugovima uši bile voskom začepljene. Zaklinjao ih je da gaodvežu pa da se baci u valove i da otpliva prema glasu sirene. Sada znamšto je osjećao!Zar je nije i Jason usporedio sa sirenom?150 Što je ono rekao? Nije semogla sjetiti. Uostalom, zar ima negdje neki Jason Beaufort? Da li jeuopće ikada postojao? I da li je ona sama uopće živjela prije ovoga časaili se tek sada rađa u pravi život?Unatoč svome francuskom imenu, čudni gospodin Denis mora da jestranac. Njegov izgovor podsjećao je na Italiju. Načas joj dođe misao daje stranac, urotnik, ali je otjera kao da je bez značenja. Neka bude bilotko! Znala je da je to najvažnije biće u njezinu životu. Više nije za njupostojala velika praznina pred kojom je oklijevala da se preda sudbinikoju joj je nudio Jason Beaufort.Gospodin Denis veoma nježno i blago primi Marijanu za ruke koje zadrži usvojim toplim i čvrstim rukama. Začudilo ga je što su joj ruke bile hladne.- Smrzli ste se! Dođite k vatri!Posjeo ju je na počivaljku, a sam se smjestio do nje i privuče prostrt stol.- Hoćete li nešto uzeti?- Ne, zaista ne! To je suvišno!- Nemojte govoriti da niste gladni. U Vašim se godinama uvijek može

150 Bajoslovna bića iz grčke mitologije, pola žene, a pola ribe ili ptice; boravile su na liticama izmeđuotoka Capri i talijanske obale i milinom svoga pijeva zavodile mornare na podmorske grebene

~ 210 ~

jesti. Ja, ja sam naprosto žderao. Evo, malo ove paštete od drozda i samoprst crvena burgunca! Taj je burgundac kralj vina. Ne pijem nijednodrugo. Ne? Pa to je smiješno! Dakle, malo šampanjca?- Pa... ja ga nikada nisam okusila! - uzbuđeno reče Marijana videći kakopuni visoku kristalnu čašu bistrim, zlatnim i pjenušavim vinom.- Dakle, sad je prilika da počnete, sada ili nikada! - veselo je govoriogospodin Denis - Zavoljet ćete ga! Nema žene koja ne voli šampanjac. Odnjega oči sjaju!... iako - dometne sagibajući se malo prema djevojci -Vašim očima ne treba umjetnih pomagala. Ljepše su od svih smaragdakoje sam vidio.Tako čavrljajući dvorio ju je spretno i pažljivo poput zaljubljena momka.Marijana bojažjivo navlaži usne šampanjcem, zatim se nasmiješi. Piće jebilo divno, resko, mirisavo, hadno. Gostoprimac promatrao je Marijanukrajem oka i nasmijao se.- Ha, ha, ha! Dakle?- Divno! Mogu li dobiti još malo?- Kako da ne!Poslužio je vinom smiješeći se, zatim počne veselo i žustro jesti. Marijanaje također prionula uz jelo. U salonu je odjednom nastalo prisno i ugodnoraspoloženje. Izvana se nije čulo ni najmanjeg šuma. Snijeg je sveobložio mekim sagom. Bili su sami, kao da su u nekom začaranom dvorcu,u nutrini neke tople školjke koja se izgubila u neizmjernosti okamenjenihšuma. Još se nikada nije osjećala tako sretnom! Ispraznila je svoju čašusmiješeći se gospodinu Denisu. Kako li je mio i drag! Dođe joj na pametda je i previše veseo za udovca. A možda i nije toliko ljubio svoju ženukako misle? Možda ga je muzika razvedrila? Ili je... Ah! To zaista nijevažno! Šampanjac je Marijanine oči prevukao lakim ružičastim velom.Nije osjećala ni straha ni umora. Po glavi joj zaplesaše lude misli. Htjelase smijati, a da ni sama nije znala zašto, htjela je pjevati... pa i plesati.- Još malo šampanjca? - predloži gospodin Denis koji ju je gledaoznačajnim podsmijehom.- Rado. Ja... ja nisam znala da je tako dobar.Pustio je da isprazni čašu do polovice, zatim nježno uzme čašu iz njezinihruku i približi joj se sasvim blizu.- Za sada dosta pića. Reci mi svoje ime.Nije ju uvrijedio što je prešao na tikanje. U tih nekoliko časaka postadošedobri prijatelji.- Marijana, zovem se Marijana Ma...- Ne!... Dosta mi je tvoje ime... Ostalo ću saznati kasnije... U snu jedovoljno imati samo ime... a već odavna nisam sanjao tako nešto lijepokao što si ti... Gledam te kao da sanjam! Lijepa si, Marijano! Tvoj me jeglas opčarao, a tvoja me ljepota zatravila!- Zar je to istima? - ushićeno reče Marijana. - Zar Vam se zaista sviđam?...A sad mi i Vi recite svoje ime. Gospodin Denis? Pa to je strašno!- Znam. Zovi me... Šarl. Sviđa li ti se ime Šarl?- Svejedno mi je. Volim ga jer je to Vaše ime.

~ 211 ~

Uzeo je njezinu nuku i nježno ju je poljubio.Zatim ju je ljubio sve više, prema laktu pa i prema ramenu s kojega jepomaknuo kratki ružičasti rukavić i pogladio oblo rame. Marijanu odmilovanja prođe laka jeza. U zanosu od neočekivane sreće sklopi oči.Nizašto ga ne bi mogla odbiti od sebe možda i stoga što je od prvog trenakad su izmjenili poglede nesvjesno znala da će doći takav trenutak.Šampanjac je toliko ugrijao njezinu krv da je ugušio svu odvratnost kojuje osjećala prema muškarcima od onog nesretnog doživljaja s Jeanom LeDruom. A Šarl zapravo i nije bio živi muškarac... Bio je san... Nije se htjelaprobuditi iz sna, nije htjela govoriti već samo slušati kako se njezinotijelo budi i kako je zove da poželi više od poljubaca...Kad je povukao ruku oko njezina pasa i kad ju je blago srušio na jastukemale počivaljke, duboko uzdahne, otvori oči i vidi kako se Šarlovo licepribližuje njezinu. Kad su im se usnice dodirnute, opet sklopi oči. Nježnoju je ljubio bez pritiska, gotovo samo milujući svojim usnama njezineusne i polagano budeći u krvi mlade djevojke pravi požar. Srce joj jekucalo kao da će razbiti grudi; u Šarlovim je rukama prigušeno dahtalatražeći druge poljupce i druga milovanja...S usnom na njezinim usnama šaptao je:- Hoćeš li biti moja? Hoćeš li?Vjeđama je dala znak da pristaje, a on savije ruku oko njena vrata da bije bolje mogao privući k sebi.- Previše je svjetla - zašapće Marijana.- Dođi!Privinuvši je k sebi digne je i odvuče do jednih vrata u drvenoj oblagizida. Pojavi se mala soba, sva prevučena plavim. Mirisala je pošpanjolskom jasminu. Bjelina raspremljene postelje jedva se razabiralajer je sobu, očigledno namijenjenu za ljubav, rasvijetljavala samo vatrakoja je tiho pucketala u kaminu.Ugledavši krevet, Marijana se nesvjesno trgne, ali joj Šarl pokri usne takovrelim poljupcem da se časovito gotovo onesvijestila. Zatim je privučepred kamin, sjedne na malu stolicu i posjedne je na svoja koljena poputdjeteta. Otkapčajući lijepu ružičastu haljinu šaptao je na talijanskomjeziku mile i nježne ljubavne riječi. Poljupcima je pokrivao njezinaramena i grlo koje je blago milovao silazeći sve niže i niže ispod čipakanjezine košulje. Ruke su mu bile tako blage i nježne, a riječi tako mile imazne da je Marijana ubrzo zaboravila sram i uživala što joj govori da jelijepa.Nagu i ustreptalu ponio ju je u krevet.

Kad je nakon dva sata iza toga Marijana smireno i zadovoljno zadrijemalau Šarlovu naručju, uzdahnula je od sreće i pomislila da se to što je sadadoživjela nikako ne može usporediti s neugodnim iskustvom što je imalau suši u Kerdvoasu. I to ne samo zbog toga što je Šarla ljubila dok joj jeJean Le Dru bio prilično ravnodušan, izuzev činjenice da joj je bio

~ 212 ~

potreban. Te je noći zaista prestala biti djevojkom. Šarlova ljubavprobudila je u njoj ženu, a to nije mogla užurbana nespretnost mladogamornara. Sada je znala što znači pripadati nekome. Nitko i ništa neće jemoći odijeliti od onoga koji joj je otkrio što znači ljubav. Šaputala jeprislonivši glavu uz njegov vrat i zatvorivši oči na koje je padao san:- Ljubim te, Šarl, pripadam Ti za uvijek. Slijedit ću te i ljubiti ina kuda išaoi ma što se dogodilo.- Tako se ne smije govoriti, carissima mia151 Ne zna se što se krije izazatvorenih vrata budućnosti. Sutra već mogu umrijeti!- Onda ću umrijeti i ja pa ćemo ipak biti zajedno. Ti ne znaš i ne možešznati što si mi dao ove noći. Tu ti ništa ne možeš, a ni ja. Tvoja sam, samotvoja. Zagrli me, Šarl, čvrsto me zagrli!Stegne je k sebi i to tako žestoko da je zajecala. Ponovno je utažio svojuželju. Zatim je tiho šaptao:- Ti si sve dala... i zahvali sama sebi... mio dolce amor152!... Imaš pravo.Nitko i ništa neće moći izbrisati što je dala ova noć. Sada spavaj, kasnoje.Posluša ga, ugnjezdi glavu na njegovo rame i sklopi oči. Sve je bilo dobroi tako prirodno! Ljubi ga i on ljubi nju. Što može spriječiti da odsada nepripadaju jedno drugome? Zar nije udovac? Marijana po prvi put iza onenoći u Selton Hallu pomisli da je i ona udovica.Kad se kratko vrijeme iza toga Marijana probudila, nije znala da li jeblažen san u koji je utonula bio kratak ili dug. U polumraku sobe ugledaDuroca kako nešto tiho govori na uho Šarlu koji je već sjedio na krevetu.- Što? - upita ona muklim glasom - Zar je već kasno?- Ne! - umiri se! Tek je tri sata, ali ja moram poći. Neka pripreme kočiju.Odmah odlazim.Već je skočio iz kreveta. Ona se objesi o njegovo rame. Činilo joj se da jojčupaju srce.- Zašto me ostavljaš? Zašto tako brzo? Što je? Što se dogodilo?Zagrli je nježno i strpljivo i poljubi je u oči.- Ništa zabrinjavajuće. Srce moje, moj ti je život težak i nemiran...Zapravo i nisam svoj gospodar. Ljubavni je čas prošao! Hitan posao zoveme u Pariz. Moraš me pustiti.Marijana ga nije pustila iz zagrljaja. Prepala se od tog naglog odlaska ugluho doba noći. Mislila je da dobro zna razlog tome odlasku.- Šarl, zaklinjem te, reci mi po istini. Zar nisi ti urotnik?Začuđeno je pogleda, zatim se stane smijati odvijajući ruke koje su sesavile oko njegova vrata.- Kad si već pogodila, nema smisla poricati. Istina je, ja sam urotnik!Klečeći na razbacanoj postelji Marijana je iz svilene mase svojih razasutihkosa gledala žalosno, očajno i ne shvaćajući, kako se Šarl oblači. Nije sedakle varala, Šarl je opasno živio i tajom se skrivao. Morat će se na topriviknuti. Njihova bi ljubav mogla postati mukotrpna u toj zemlji kojom

151 Najdraža moja152 Slatka moja ljubavi

~ 213 ~

vlada tiran!No, ona će biti strpljiva pa će s njime i bježati ako bude morala. Nježnoprošapće:- Obećaj da ćeš mi reći kad budeš u opasnosti. Ako bude trebalo, doći ću ktebi, pa ma i u najdublji pakao.Pred velikim zrcalom, smještenim u jednom kutu sobe, vezao je kravatu.Okrene se i prodorno je pogleda. Klečala je na zgužvanim svilenimplahtama, pa je onako meke puti, koja je u raskošnoj noći njezine kosesjala poput zlata, bila divna i zavodljiva kao poganski kip.- Obećavam - ozbiljno reče, a zatim će odjednom kruto:- Lezi! Uvuci se u krpe!Mjesto da ga posluša, protegne se poput sladostrasne mačke.- Zašto? Prevruće je.Zapretana vatra ponovo bukne i zaplamsa visokim jasnim plamenom. Šarlje u času bio uz Marijanu.- Moram otići... Opet me napastuješ, đavolice. Hajde! što brže u krevet!Šaleći se, ali i ljutit, zavije je u plahte i zatrpa u plave svilene pokrivače izkojih je virilo samo njezino tamno lice. Nisu pomagali njezini prosvjedi.Poljubi je i nasmije se.- He, he! A sada budi pametna! Kad ushtjedneš, možeš se vratiti kući.Jedna je kočija na tvome raspolaganju.- Ali... kad ću te opet vidjeti?- Uskoro! Obećavam ti.- Pa ti i ne znaš...- Što? Tko si zapravo? Gdje si? To nije važno. Duroc te je pronašao, pa ćeopet znati doći do tebe. Zbogom, mio dolce amor! Nemoj se prehladiti!Pazi na svoj glas!... Ljubim te.Uspravi se i živim korakom pođe prema vratima koja otvori. Zadrži gaMarijanin krik:- Šarl!- No, što je?- Pazi na sebe, vruće te molim.Mjesto odgovora nasmiješi se, prstima dobaci zračni poljubac i napustisobu.Napeto je slušala štropot kočije i duboko uzdahne kad je čula kakonestaje u noć. Sad će biti uistinu sama.S mukom se izvuče iz kukuljice od plahta kojima ju je Šarl ovio i ustane.Više nije bila snena i nije htjela duže ostati u ovoj kući koja joj se sada,kad u njoj ndje bilo Šarla, činila stranom. Ružičasta haljina sjala se naplavom tepihu poput mrlje svijetle zore. Marijana je podigne i u zanosuzahvalnosti pritisne na grudi. U toj mu se haljini dopala... Nikad je nećemoći zaboraviti!Visoko zrcalo odražavalo je njezin lik. Nije se mogla prepoznati. Zar je toona? Ta to je neka druga žena s podočnjacima, nabreklih usana od vrelihpoljubaca i izazovna tijela!... Polagano i oprezno pređe rukom prekobokova što ih je Šarl milovao nejasno shvaćajući da više nikad neće biti

~ 214 ~

ona bezazleno nevina djevojka kakva je bila kad je došla u ovaj dvorac. Spobjedonosnim osjećajem znala je da je sada žena koja je u punomposjedu svjega oružja. Bila je sretna što je tu preobrazbu izveo on, njezinŠarl, kojemu odsad pripada dušom i tijelom.Lako kucanje na vratima naglo prekine njezino razmišljanje i otjera je,onako zaplašenu, u sigurnu zaštitu pokrivača.- Slobodno - reče.U odškrinutim vratima ukaže se Durocova glava.- Oprostite što Vas smetam. Htio bih čuti Vaše naredbe. Dokle želitespavati?- Više nisam pospana - uvjerjivo reče Marijana - Htjela bih se odmahvratiti u Pariz.- Samo što je... još noć... i daleko je do dana. A vani je vrlo hladno.- Ne smeta! Najbolje će biti da se vratim. Pitam se što će misliti gospodinTalleyrand ako ustanovi da se tako kasno vraćam. Neće vjerovati da samdo te dobi pjevala.- To je sasvim bjelodano, ali - pridometne Duroc blago se osmjehnuvši -mislim da je gospodin Talleyrand i očekivao da ćete se kasno vratiti... čakvrlo kasno. Naredit ću da Vam spreme štogod toplo i da upregnu konje uVašu kočiju.U kupeju koju je je vozio natrag u Pariz, Marijani se po glavi vrzla misaozašto je Talleyrand bio tako siguran da će se ona kasno vratiti. Zar jemislio da će Šarl tražiti da mu pjeva duže nego je bilo predviđeno? Ili je...ili je taj lukavi hromi đavao predviđao što će se dogoditi? Zar je predvidioda će opčiniti njegova prijatelja Denisa kome će sama podleći i da ćeizmeđu njih dvoje planuti ljubav na prvi pogled? Zar ju je Šarlu Denisudoveo samo radi toga da on uživa u njezinu izvanrednom pjevanju? Ili muje ponudio da uživa u njezinoj ljubavi? Od takva se čovjeka može sveočekivati! Slušajući kas konja ipak je u mislima bila zahvalna Talleyrandu,jer prepredenom diplomati zahvaljuje za najljepšu noć u svome životu iza svoju prvu ljubav! Nakon svega što je doživjela s vremenom je svebolje shvaćala kakva ju je ljubav vezala s Francisom Cranmereom. Bila jeto zaslijepljenost djevojčice nakljukane romanima, normalna privlačnostkojom je lijep momak djelovao na vrlo mladu djevojku. A ovo sada bilo jenešto izvanredno! Nikada neće zaboraviti da ju je Talleyrand namjerno ilinenamjerno doveo u Šarlov naručaj!Žurilo joj se da se što prije vrati kući. Ispitat će kneza, pa iako je moždaprekori da »gubi poštovanje«. Morat će joj reći sve što zna o ŠarluDenisu. Potpuno nova i nikad nedoživljena ljubav nagonila je Marijanu dase sasvim poistovjeti s ljubljenim čovjekom. Htjela je živjeti njegovimživotom, pa i kad bi taj život bio pun opasnosti. Ako joj Talleyrand neodgovori kako ona želi, obratit će se na Doroteju. Grofica je morala baremnešto čuti za neobičnog gospodina Denisa.Vani je bila ciča zima. Na prozorčiće u vratima kočije palo je gusto inje.Marijana je bila zamotana u kaput i u pokrivače koje je Duroc brižljivoovio oko nje stavivši joj pod noge i grijalicu, pa se Marijana osjećala

~ 215 ~

divno, jer joj je i u srcu bilo toplo. Bila je sretna!Duroc se ispričavao što je sam ne može sprovesti, a kočijaša je zatrpaosavjetima. Naložio mu je da ne ide prebrzo, da dobro pazi da se konji neposkliznu, da se uvjeri da li je gospođica sretno ušla u palaču, itd. Kočijašje zaista oprezno vozio, u prvom redu zbog strme padine niz koju sekočija spuštala.Tamo negdje daleko u selu s crkvenog tornja odbilo je pet sata. Tome sepridružiše i druga zvona koja su zvonila na jutrenju. Vjerojatno je tu bioneki samostan. Kočija je neko vrijeme štropotala po ravnu zemljištu,zatim se počne zaustavljati pa onda stane. Marijana se začuđeno sagneprema prozoru, obriše staklo i ugleda sasvim blizu traku vode. Došli su doSene. Vrata se naglo otvoniše. Kočijaš turne glavu u kočiju i reče:- Gospođo, morate sići. Preći ćemo na skelu.- Kakva skela? Kad sam išla iz Pariza nismo išli skelom!- Jer ste došli preko mosta u Saint-Clodu. Taj se most popravlja već dvijegodine, pa nije siguran kad je jaka poledica. Bolje je preći skelom. Sadsmo u Suresnesu.Kad je Marijana iz kočije pogledala preko kočijaša koji se skupio odstudeni uvukavši glavu među ramena ugleda veliku, plitku skelurasvijetljenu jednom svjetiljkom. Činilo se da je prazna. Zrak koji je ušaokroz otvorena vrata bio je tako hladan da se Marijana stresla od zime iskupila pod ogrtače.- Prerano je - nezadovoljno reče - Nitko se neće prihvatiti da nas prevezeu ovo doba. Vratimo se i pođimo mostom.- Nema smisla, gospođo! Uvjeravam Vas da će nas prijevoznik prevesti.Rano je, ali, eno, i na drugoj strani ima putnika koji čekaju skelu. To suhodočasnici koji svakog jutra idu na jutarnju misu kod trapista u Mont-Valérienu. Molim Vas siđite. Kočija treba biti što lakša da bismo se ukrcalina brod.- Eh, kad već mora biti! - uzdahne žalosno Marijana skidajući sa sebetople pokrivače.Skupi suknje, prihvati ruku koju joj je kočijaš pružio upozoravajući je dapazi da se ne posklizne na poledici i skoči na zemlju.U taj čas sruči joj se na glavu gusto crno sukno.

12.

KONJANICI TAME

Marijana krikne. U isti se čas preko sukna na njezina usta obori surovašaka. Smjesta je shvatila da je svaki otpor besmislen. Užasnuta i gotovougušena osjeti da je hvataju za ramena i noge i da je nekamo nose, a ponjihanju zaključi da su došli na skelu.Neki odlučni glas povikne:- Brže, molim Vas. Strašno je hladno! Smrznut će nam se konji na drugoj

~ 216 ~

obali.Čula je tihi zveket. Pričini joj se da je netko nekome, dobacio kesu snovcem, jer je čula i prigušeno preponizno zahvaljivanje. Naslutila je dato plaćaju kočijaša. Kočiju nisu ukrcali. Po krupnu šljunku začuje štropotokovanih kotača, koji je bivao sve tiši, a zatim nestao u daljini. Zatim jebilo čuti samo mrmorenje vode koja je zapljuskivala skelu.Bacili su je na brod poput neotesana trupca. Nepoznata, gruba rukastegla ju je oko pasa i privukla na široke grudi. Činilo joj se da će sezagušiti, a od straha ukočiti. Tko su ti ljudi koji su je oteli? Što hoće odnje? Nikako nije vjerojatno da su je na taj način htjeli prevesti na druguobalu, ili će je baciti... Marijani se smučilo kad je načas ispod sukna i rukekoja se omakla s njezinih usana ugledala crnu vodu. Htjede se pomaknutada bi još više olabavila sukno koje ju je gušilo, ali je ruka jače stisne.- Budite mirni, mala budalo! - naredi odlučni glas - Inače ću Vas baciti uvodu.Nije izvršio svoju prijetnju, iako je Marijana pokušala da se dalje boriprotiv gušenja. Bilo je nemoguće. Sukno nije propuštalo ni malo zraka.Zagušit će se, guši se...- Gušim se - zastenje gotovo obamrla Marijana.- Podigni malo kaput - savjetovao je neki novi glas - Ionako pristajemo.Upravo kad su joj s glave skinuli crni ogrtač, skela udari o obalu. Bilo jekrajnje vrijeme. Marijana se onesvijestila. Nagonski udahne oštri studenizrak dok ju je neka mršava ruka u rukavici od debele kože pljeskala policu da je dozove k svijesti.- Onesvijestila se - predbaci čovjek odlučna i gruba glasa - Ali neka, dobroje!- Kako može nesvjestica biti dobra! Mogla bi biti dublja nego bismo htjeli- odgovori drugi.Marijani se oba glasa učiniše nekako uglađena, otmjena. »To sigurno nisuglasovi drumskih razbojnika«, mislila je u sebi jer joj je duh još radio,zapravo podsvjesno. Otvori oči i nad sobom ugleda lica s crnim krinkama.Na glavi su imali okrugle šešire, a na sebi široke ogrtače kakve nosekonjanici.Iskrcaše se na drugu obalu. Marijana je pod prvim stabljem Bulonjskešume, koja je sezala sve do obale rijeke, ugledala još dva konjanika kojisu čekali pored dobro poznate crne kočije.- Crna kočija! - promuca Marijana.- Gle, gle - kroz smijeh izreče jedan od dvojice zakrinkanih ljudi - opazilaju je! Imaš ti pravo. Opasnija je nego što bi se mislilo. Hajde, krenimo!- Počekaj časak! Baš zbog toga što je opasna valja poduzeti mjere opreza.Morali smo joj osloboditi usta da bi mogla disati, ali...- Još i to! - prosvjedovala je Marijana dok joj je drugi konjanik vezao rukesvilenim rupcem. - Što sam Vam učinila? što hoćete? Zašto me otimljete?Njezini prosvjedi nisu imali baš nikakva smisla. U njoj se borio bijes sastrahom, i to joj je vratilo volju za samoodržanje.- To će Vam se, gospođice, reći kad budemo na odredištu. Za sada je za

~ 217 ~

Vas najkorisnije da šutite. Nerado ubijamo žene - odgovori konjanik.Marijana primijeti da se u ruci čovjeka s rukavicom naglo zasjajio dugipištolj za dvoboj i da je taj čovjek uz njezinu lijevu grud prisloniopištoljsku cijev. Prijetnja je, dakle, ozbiljna!- Više neću govoriti - izusti Marijana.- Izvrsno! Ako dopustite...Preko njezinih očiju svezaše dugi rubac i čvrsto ga pritegnuše te nijepropuštao ni zračak svjetla. Otmičari je zatim uzeše za ruke i povedošedo kočije. Osjetila je da su je iz kočije pograbile neke druge ruke koje suje povukle po malim ljestvama u kočiju. Vratašca škljocnu. Zamijetila jeda pokraj nje netko diše i nasluti da se onaj čovjek koji joj je pomogaoući u kočiju smjestio pored nje. Čula je kako vani netko govori:- Eno, tamo, tik uz vodu leži muf. Ne smijemo ga ostaviti! Poglavica jenaložio da ne smiju ostati nikakvi tragovi.- Zašto? Moglo bi se pretpostaviti da se utopila.- Da, pošto je brižljivo odložila muf na protivnoj obali! Glupane!Nakon nekliko časaka vratašca na kočiji opet se otvore. Osjeti da je netkoturnuo muf na njezine svezane ruke. Uto začuje i glas čovjeka koji jesjedio pored nje. Protrne. Bio je to hrapav, metalan, neumoljiv glas...- Koliko brige i posla oko jedne otpadnice!- Naša je dužnost da je uhvatimo, a ne da joj sudimo - oštro odreže prvikonjanik - Ako je kriva, umrijet će, ali nema smisla da je mučimo.Moramo je nepovrijeđenu dovesti poglavici.Vrata tresnu, kočija krene, konji pređu u galop i zalete se u guštikBulonjske šume. Čula je kako iza nje galopiraju četiri konjanika. Trebaloje saznati tko je taj poglavica kome je vode.Vožnja kočijom bila je kratka, ali je ono što je iza toga došlo bilo dugo.Dvojica otimača uzeše Marijanu svaki za jednu ruku i više su je vukli negošto bi joj pomogli hodati. Vukli su je putem koji joj se pričiniobeskonačan. Kao da silaze niz neku strašnu, smrdljivu i sklisku nizbrdicu.Crna studen bila je vlažna kao da su na dnu nekog uskog i dubokog jarka.Nikakvo svjetlo nije dopiralo pod povez preko očiju iako je nešto olabaviokad se trljao o jastuk u kočiji. Marijana se kretala po duboku mraku i upotpunoj tišini jer nijedan njezin pratilac nije otvorio usta otkako su zasobom ostavili obalu Sene. Da nije bilo snažnih šaka koje su je držale idisanje što ga je čula mogla bi pomisliti da su je ugrabile neke prikaze.Dok su je tako svu u bunilu vukli strašnim stranputicama, čula je koji putkrik neke mačke ili kapi vode kako kaplju kao iz nekog zdenca. Noge,obuvene u otvorene cipele od ružičasta atlasa, bile su joj promrzle iistučene od brojnog kamenja o koje je, onako slijepa, u tami udarala. Daje nisu konjanici pridržavali, bila bi se srušila na zemlju. Strah joj jesledio krv i stegnuo grudi. Netom prije ove strašne pustolovine izašla je izzačaranog dvorca u kojem je doživjela najveću sreću, pa joj se sve tosada činilo poput groznoga sna iz koga se na nesreću nije moglaprobuditi. Bila je poput zarobljene ptice koja se baca na šipke svojegkaveza, a ništa ne poluči nego se samo izrani...

~ 218 ~

Odjednom škljocnu neka vrata. Ušli su u nešto što bi trebalo bitirasvijetljeni hodnik, jer Marijana ispod poveza zapazi žuti trak nekogsvjetla. Tu je bilo masnog blata kao da su u dvorištu ili u vrtu, a i nekolikoklimavih stuba. Netko tri puta zažviždi, zatim dva puta udari po vratima.Odjednom bude toplo. Marijana pod nogama osjeti pod. Nosnice joj senapuniše mirisom kupusa i kiselog vina. Napokon i povez spade s očiju.Bojažljivo se ogleda oko sebe. Ugledala je pet u crno odjevenih ljudi scrnim krinkama. U njihovoj se odjeći osjećala stanovita otmjenost. Bila sutu i dva čovjeka bijedna izgleda u prljavim platnenim haljecima i kapamaod voštana platna. Likovi te sedmorice zlosutno su se isticali od onog štoih je okruživalo u bijednoj krčmi osvijetljenoj s dvije uljanice koje su sedimile. Zidovi su bili blatni i čađavi, stolovi klimavi, iz stolica je ispadalaslama, a u jednom kutu stajao je stari kovčeg pokriven suknom što je bilostrašno izgriženo od moljaca. Samo su boce, poredane po jednoj polici, ičaše izgledale čiste i nove. Marijani je najjače udarila u oči neobična staražena koja je iskrsnula iz mraka podupirajući se na palicu. Bila je sasvimpogrbljena, oronula, drhtava... kao da joj je sto godina. Na naprašenojkosi nosila je veliku, blatnu i razderanu kapu od čipaka po modi prošlogstoljeća. Takav je bio i sivkasti rubac od muselina kojim je prekrila leđa,dok je krajeve prekrižila na rukama. Zamazana je haljina nekoć moralabiti od lijepe ružičaste svile. Nad klizištem rupca sjajio je veliki zlatni križ.Staričin obraz prekrivala je neobično gusta mreža bora, pa joj je lice bilopoput kore staroga stabla. Tanki nos spajao se s bradom, ali su oči,gotovo tako zelene kao u Marijane, svježe blistale sjajem mladih listovana okorjelu panju.Mučno hodajući i vukući noge poput najtežeg reumatičara, došla jestarica do Marijane te ju je mjerila okrutno se podsmijehujući.- Hi, hi! Lijepa zvijerka, barune, vrlo lijepa zvijerka! - podrugljivo senakesi - Lopovica! Atlas, hermelin, hi, hi... ne računajući ono što je ispodtoga! Zar ćeš zbilja sve to poslati na dno Sene s kamenom oko vrata?Znaš li ti da bi to bilo rasipanje!Tanak mlaz ledenog znoja klizne niz leđa mlade žene koju je prestraviokreštavi staričin smijeh. Međutim je čovjek koga je starica nazvalabarunom slegnuo ramenima.- Odlučit će sud. Fanchon-Fleur-de-Lys153, ja samo izvršavam naloge.Imao sam već dosta neprilika što sam se u ovo umiješao. Izlazila je samodanju i u dobroj pratnji. Još mi je samo trebala noćašnja pustolovina.- Ništa nam nije žao! - odsiječe onaj koga je Marijana po glasu prepoznalakao svoga čuvara u kočiji - To nam je potvrdilo naše sumnje. Ona jezaista bila određena za njega. Uhvatili su je na putu iz Butarda. Samo bogzna kako smo dugo morali čekati. To je dokaz da je po njegovu ukusu!Cerekavi smijeh starice neobičnog imena ponovo je uzrujao Marijanu paona prasne:- Dosta je, svega mi je dosta! Recite jednom što hoćete od mene? Ubijteme, ako vam je do toga, ali onda što prije? Ili me smjesta pustite.

153 Franjica (ali i marama za glavu), ljlljanov cvijet

~ 219 ~

Oštri prosvjed završio je bolnim jecanjem. Starica dođe do Marijane ijabukom svojega štapa pokuca po njezinoj ruci.- Dosta! Kažem ti dosta! - bijesno zakriješti. - Govorit ćeš kad te budupitali. Dotle šuti. Ne budeš li šutjela... zaboravit ću se i ubit ću te svojomrukom... I odmah ću požaliti. Ako me sud bude htio poslušati, povjerit ćete, moja ljepotice, meni jer ću te ja dobro paziti. Imam malu kućicu ublizina Ranelagha koju posjećuju pošteni ljudi. Tamo bih mogla vrloskupo prodati tvoje čari i tvoje... časne usluge. Do vraga! Carska kurva!Razumije li se barem štogod u ljubavne igre?- Tko? - zapitala Marijana u kojoj je sve kuhalo od bijesa.- Ta on, ozbiljno mislim, korzikanski ljudožder. No, no! Ne smijemo bititako čedni! To je počasni naslov za tvoj zanat u kojem bi te htjela uposliti.Starica je svakako šenula umom. O kome govori? Kakova je to pripovijesto ljudožderu? Marijana se prenerazi te je zaboravila i na ogavne prijetnjeFanchon-Fleur-de-Lys. Pa to sve uopće nema smisla!- Vi ste ludi - reče i samilosno skupi ramena.- Zar ja luda? Ja? Čekaj malo...Iznova je podigla štap, ali je barun već posredovao.- Toga je sada dosta! Rekao sam ti, Fanchon, da mi to nećemo riješiti.Ostavi je na miru! Sada ćemo sići.- Slažem se - progunđa starica - Govorit ću s vitezom, pa ćemo vidjetijesam li ja luda. Namlatit ću ja tu kurvu prije no što joj dam službu.Marijana ljutito vikne:- Zar je zaista neophodno potrebno da dopustite da me ta žena vrijeđa?Nastade kratka šutnja koju je prekidalo cerekanje dvojice ljudi uhaljecima. Barun uzme za ruku svoju zarobljenicu.- Ne - reče muklim glasom - Imate pravo! Dođite! A ti, Requin, otvorivrata podruma. Za to će vrijeme Pisse-vinaigre154 pogledati je li nas tkoslijedio.Jedan od one dvojice bijednog izgleda pođe da u dnu krčme podignepodrumska vrata opremljena glomaznim željeznim prstenom. Kad ih jepodigao, pod njima zine duboki podrum. Drugi od tih ljudi izađe iz krčme.Barun odveže Marijani ruke i reče:- Kroz ova vrata može ići samo jedan po jedan. Tako ćete Vi ići sama, jerbiste inače neminovno pali.Marijana mu zahvali blijedim osmijehom, istare bolne ručne zglobove ismrznute prste da bi u njima ubrzala krvotok pa gorko primijeti:- Vrlo ste pažljivi!Neznančeve oči kroz krinku ispitujućim pogledom promjere Marijanu.- A Vi! - odvrati neznanac nakon nekoliko časaka - Hrabrija ste nego bi semislilo! To cijenim.Dok ju je gurao prema vratima u podu, Marijana je u sebi govorila da seprevario. Nije bila tako hrabra kako misli, jer je bila gotovo polumrtva odstraha, iako to nipošto nije htjela pokazati. Ponos ju je držao uspravno nanogama. Uzdigla je glavu pred tim zakrinkanim neznancima. Slutila je da

154 Octopiša

~ 220 ~

su plemići, da su njezina društvena položaja, iako je sada zbog neobičnogstjecaja prilika njihova zarobljenica. Ali zbog čega su je zarobili? Zašto?Htjela je da se što prije nađe pred tim tajanstvenim sudom o kome su jojneprestano govorili pa da konačno sazna zbog čega su je oteli i zbog čegajoj prijete.U podrum je silazila po drvenim stubama u potpunoj tami, koju je slaborasvijetljivala voštanica što ju je držao u ruci jedan zakrinkani konjanik.Podrum je bio poput svih sličnih podruma. U njemu su bile bačve i boce, asve mirisalo po vinu. U jednom kutu pojave se pod jednom stolicom kojusu odmaknuli opet nova podrumska vrata koja su vodila na kamenitestube za donji, niži podrum.Kad je počela dublje prodirati u zemljinu utrobu, Marijana je zastalausprkos hrabrosti koju je namjerno pokazivala. Obuzme je zlosutanpredosjećaj jer se sjetila prijetnja kojima su je obasipali. Možda je tibezosjećajni ljudi vode do njezina groba? Ustrašena i očajna sjeti seŠarla. Obećao je da će je opet vidjeti. U ovom času sigurno misli na nju nesumnjajući da će mu je ti strašni ljudi možda zauvijek oteti. Sudbina segadno narugala kad joj je istodobno otkrila raj i sreću i otvorila vrata kojavode u smrt. Svoju krutu sudbinu ugledala je u svoj njezinoj grozoti.Marijana se u sebi zakune da će se boriti za život do kraja svojih snagasamo da bi opet mogla vidjeti Šarla.Pod njezinim nogama odjeknulo je otprilike dva tuceta tvrdih kamenihstepenica kad su napokon došli u golemu presvođenu kriptu155 spolukružnim lukovima. U njoj je bio jaki propuh koji je raščupao plamenzublji što su ih konjanici zapalili još u prvom podrumu. Pod grobnimsvodovima zlokobno su odjekivale čizme Marijaninih čuvara.Veliki crni zastor, iza koga se razabiralo svjetlo, dijelilo je kriptu u dvadijela. Prije no što je Marijana imala vremena da se pita što bi moglo bitiiza njega, zastor se rastvori i propusti jednog čovjeka srednjeg stasa, skratkom, kovrčavom sijedom kosom. Lice mu je bilo sasvim nevidljivozbog crne krinke i crne, čekinjave brade iz koje je iskakao dug i bijel nos.Ramena, leđa i vrat govorili su o bikovskoj snazi. Kroz otvore u krinci siveoči bile su tako vedre i vesele da je Marijana pomislila da nisu njegove.Ruke je skupio na križima pa su se jasno vidjele duge pištolje utaknute zapojas. Pridošlica dođe do Marijane, pogleda je sasvim izbliza, a zatim sestane smijati, što je bilo zadnje na što bi Marijana mogla pomisliti.- Tako mi Kristove krvi, lijepa djevojka! - počne govoriti, ali prestane jermu se približi onaj koga su zvali barunom i prošapće mu na uho nekolikoriječi koje su očito bile izraz barunova negodovanja.Pridošlica naceri lice.- Dobro, kad baš tako hoćete, dobro! To mi nije drago, svetoga miHuberta, to mi nije drago! Međutim, hajdemo!Zastor se potpuno rastvori i Marijana ugleda dugi stol pokriven tamnimsagom grimizne boje. Iza stola sjedila su četiri muškarca u jednom reduostavivši u sredini slobodno mjesto koje je valjda rezervirano za

155 Podzemna prostorija, obično grobnica ili crkva

~ 221 ~

poglavicu. Čovjek s bradom krene na to mjesto. Prije nego što se smjestiozapalio je šest lojanica koje su stajale na stolu i koje su osvijetlilezakrinkana lica njegovih poput kipa nepomičnih drugova. Jedan od njihsmjesta privuče Marijaninu pažnju ... Prepoznala je snažna podrugljivausta i ružičastu brazgotinu koja se gubila pod crnom krinkom. U taj je časshvatila zašto su je oteli: jedan od sudaca bio je barun Herve de Kerivoas,nazvan Morvan, obalni gusar, koga je Fouché neoprezno pustio da uteče.Ostale nije ni pogledala, jer je nisu zanimali. Zanimao ju je samo ovaj, zakojega je znala da joj je nepomirljiv neprijatelj.Nije se ni maknuo kad ju je ugledao. Koliko se moglo vidjeti zbog maske,na njegovu licu nije se trznula nijedna žilica. Nije dao glasa od sebe.Samo su mu oči bile prikovane na lice mlade žene, a plamtjele su odmržnje. Marijana je kao odgovor na taj plameni pogled prezirno sleglaramenom. Morvana se nije bojala. U njemu je bilo nešto nesređeno,neuravnoteženo zbog čega ge djelovao krhko pa i ranjivo. Ostalo joj je dasazna tko su drugi suci. Četiri konjanika opkoliše Marijanu i dovedoše jepred stol. Pet sudaca ustadoše na noge.Tada odjekne snažni glas poglavice koji je svečanim tonom progovorio:- Sastali smo se da čujemo ovu ženu i da joj sudimo. Optužena je zaprokazivanje, za izdaju, za vezu s neprijateljem i za smrt jednoga od našebraće. Konjanici tame, jeste li spremni da je saslušate i da nepristrano ipravedno sudite?- Jesmo - jednoglasno odgovoriše suci i stražari.- Ali ja nisam - hrabro poviče Marijana - Neću da mi sudite za ono o čemunemam pojma i da mi sudi bilo tko. Koji zakon, koje pravo dopušta da stemoji suci? Tko Vas je postavio za suce? I kakvu sam krivicu počinila?Kakvo sam Vam zlo nanijela?- Saznat ćete - zagrmi poglavica - Čut ćete optužnicu.- Neću ništa slušati prije negoli saznam s kime imam posla. Tužitelj moraimati hrabrost da optužuje otvoreno, za bijela dana, otvorena lica, a sucimoraju suditi u punom svjetlu. A ovdje vidim samo sjene u dubokupodrumu, slijepe krtice ukopane pod zemljom. Moje je lice otvoreno.Usudite se, dakle, pokazati i Vaša lica, ako ste zaista to što tvrdite dajeste, ako već ne pravi suci, a ono bar hrabri muškarci.Duboka, skrovita sila nagonila ju je da prkosi ovim ljudima. U svomprkosu našla je i utjehu i neku vrstu užitka.- Šutite - naredi jedan od sudaca - Nemate pravo da nas upoznate. Viželite vidjeti crte našega lica samo zato da biste nas mogli odati!Marijana se prezirno osmijehne pa reče:- Mislila sam, da odavde neću živa izaći. Nisam li dobro mislila? Zar se,dakle, bojite zarobljenice koja je unaprijed osuđena na smrt? Strah Vas ježene koja je među Vama sama, bez obrane. Evo, to je Vaša istina!- Tako mi neba, ne smije se govoriti da me jedno derište optužilo da ga sebojim! - poviče poglavica, strgne krinku i baci je na stol te otkrije grubo,ali vedro lice koje je moralo doživjeti barem pedeset ljeta - Ima pravo.Zašto bismo se nje bojali?... Ja sam vitez de Bruslart. Jesi li sada spremna

~ 222 ~

da mi odgovaraš?- Možda... ako me prestanete tikati. Više nisu vremena Konventa - mirnoprozbori Marijana ohrabrena prvom pobjedom.Čovjek, čije je ime često čula, imao je u Engleskoj veliki ugled zbogsrčanosti i poštenja. Bio je smrtni Napoleonov neprijetalj, crna,neuhvatljiva zvijerka na čijem su tragu Fouché i njegovi ljudi većgodinama razbijali zube. Njegova nazočnost ulijevala je Marijanipovjerenje da će sud biti donekle pravedan, ako je on zaista poglavicaovih ljudi. Zatim Marijana prstom pokaže na Morvana.- Mogli biste zamoliti ovog gospodina da i on skine krinku. Predobropoznam gospodina de Kerivoasa ili... ako mu je draže da se tako i ovdjezove... Morvana.Morvan je polako skidao svoju krinku otkrivajući svoje izbrazdano,strašno lice. Ustane te se pod tamnim svodom pričinio Marijani neobičnovisok.- Marijano d'Asselnat! Neće Vas spasiti drskost! Optužujem Vas da ste meprevarili, da ste se protupravno predstavili kao izaslanik naših vladarazahvaljujući ukradenim dragocjenostima, da ste ubili jednoga od mojihljudi i napokon da ste na mene nahuckali Fouchéove pse. Vašomzaslugom moja je četa desetkovana, ja sam u bijegu i...- Nemam nikakve veze s Vašim neprilikama - mirno reče Marijana - amoje dragocjenosti su zaista moje. No, možda bismo mogli govoriti oVašoj djelatnosti što će biti za mene najbolje opravdanje. Optužujem Vasda na obali palite lažna svjetla kako biste za olujna vremena na podvodnegrebene namamili nesretne brodove koji traže pristanište pa da pljačkatemrtve brodolomce, a ubijate žive. Optužujem Vas da ste ono od čeganema goreg, da ste obalni gusar. Ako sam Vas prevarila, učinila sam tozato da spasim goli život. Pozivam se na zakonitost. Ako su ovi ljudivjerni kraljevi podanici, što mislim da jesu, morali bi se od Vas gnušati iVi ne možete biti moj sudac!Golema Bruslartova Šaka pade na crveni stol koji je muklo odjeknuo.- Šutite! Što mi o tom mislimo, tiče se samo nas. Ovdje nismo zato dasudimo o tom nego o Vašem ponašanju. Gospođo, odgovarajte! Zar sezaista zovete Marijana Elizabeta d'Asselnat de Villeneuve, kako nam jerekao ovaj čovjek - upita de Bruslart - rukom pokazujući na Morvama - UParizu živite pod imenom Marijana Mallerousse. To Vam je ime daoNicolas Mallerousse, jedan od najaktivnijih Fouchéovih ljudi. Cijelovrijeme što ste u Parizu bili ste čitačica gospođe Grant...- Njezine Plresvijetle Visosti kneginje od Beneventa - drsko ga ispravimlada žena - morali ste na to misliti prije negoli ste me oteli. Zar misliteda me knez neće dati tražiti kad bude ujutro ustanovio da me nema?- Nema straha! Uostalom, knez će još ovog jutra dobiti pisamce s nekolikoriječi koje će razumjeti iako nisu svakome jasne. Bit će mu uvijeno rečenoda ste se toliko sviđali... onome koga znate te Vas on želi zadržati nekovrijeme u slatkom skloništu usred šume u kome ste proveli noć.Marijana je bila dirnuta. Morala je svladati bol koju joj je Bruslart zadao

~ 223 ~

podsjećajući je na divne časove što ih je netom proživjela. Sjeti seFouchéa. Zar taj čovjek koji sve zna, koji posvuda ima uhode, zar nećesaznati da je odjednom nestala? Možda već i zna da su je odveli u Celle-Saint-Cloud, iako nema pravog razloga da nadzire kuću jednog običnoggrađanina. Isto je tako moguće da će Talleyrand, koga će pismo zavarati,ipak nekako udesiti da Fouché sazna za taj »ljubavni bijeg...«Hladni vitezov glas prekine tok njezinih turobnih misli.- Ne biste li mi rekli jeste li ili niste Marijana d'Asselnat?- Čudna li pitanja? - prkosno odgovori mlada žena - Budući da to znate,zašto me pitate? Zar smo u sudnici? Zar ste Vi sudac?- Vi, dakle, priznajete svoje ime i svoj stalež. Da, priznajete ga, pa ipak...Bruslart malo zastane. Odjednom mu bijes izobliči bradom zaraslo lice, aglas mu zagrmi:- Pa ipak, iako ste kći plemenita roda, iako ste kćerka dvojice mučenikapalih za kralja, niste se ustručavali baciti se među najprostiju rulju ovoggnusnog režima, niste se ustručavali stupiti u vezu s Fouchéovompolicijom, postati njuškalo... pa i gore!Znao je, dakle, sve! Marijana protiv svoje volje pocrveni preko ušiju odsrama jer je osjetila prezir kojim ju je šibao. Shvatila je da je za tešutljive ljude, koji su u nju uperili prodorne poglede što su je probadalipoput noževa, po njihovu mišljenju najveći zločin što je sklopila nekevrsti pakta s prokletim i mrskim Napoleonovim režimom. To joj je biloneugodno i mučilo ju jer je i sama to osjetila kao mrlju na svome imenu isvojoj časti. Pitala se da li će uspjeti da ih razuvjeri, da ih uvjeri da sevaraju i da je sve što govori protiv nje samo prividno.- Gospodine - mirnim glasom izreče Marijana. - Ako sam i došla u ovuzemlju, samo sam prividno prihvatila njezine zakone i ropsko stanje ukojem se ta zemlja nalazi, jer nisam imala drugog izbora budući da sammorala spašavati goli život. Mogla bih Vam sve u tančine razložiti, ako meushtjednete slušati. Tko sve od vas nije utekao laži da bi spasio svojugroženi opstanak? Tko se od vas u ovo teško vrijeme nije skrivao podlažnim imenom?- Da, lagali smo i mi - odsiječe jedan od sudaca koji su zadržali na licukrinke - Zaista smo uzimali lažna imena, ali se nikada nismo odricalisvojih niti smo se nagodili s neprijateljem!- I ja se nikada nisam odrekla svojih - strastveno izbaci Marijana - Moji suse mene odrekli! Kad sam sama bez ikakve pomoći i obrane tražila pomoći zaštitu od čovjeka iz najbliže okoline kralja Louisa XVIII, nemilosrdnome odbacio. Nikada se nisam upuštala u suradnju s Napoleonovimrežimom. Odgojena sam u Engleskoj, odgojena sam u mržnji na togčovjeka čiju vlast ne priznajem kao što je i vi ne priznajete. Nikada nisamprijavila čovjeka koji se nazivlje Morvan mada sam od njega svaštapretrpjela. Što se tiče tiranina koji vlada u Francuskoj, kunem seuspomenom svoje majke da ga mrzim i da ga se gnušam.Nije dovršila. Onaj od konjanika, koga su zvali barun Saint-Hubert, dođedo nje uzdignute pesnice. U očima plamtio mu je ubojiti bijes od kojeg se

~ 224 ~

Marijana prepala i kriknula uzmaknuvši nesvjesno korak natraške.- Otpadnice! Krivokletnice! Bogohulnice! Trebalo bi Vas spaliti na lomačida umrete u najgorim mukama kad se usuđujete tako govoriti i lažjuokaljati uspomenu svoje majke. Bijednice! Zar se zaista usuđujete reći damrzite Napoleona?Saint-Hubertova ruka sune prema njezinoj nadlaktici, ščepa je i surovosvali Marijanu na zemlju.- To ste se usudili reći? Možete li to ponoviti?Kao krpa blijeda od užasa, ali još uvijek odlučna da se bori pirotiv togazakrinkanog čovjeka, Marijana promrsi:- Da, usuđujem se to ponoviti.Na to Saint-Hubert tako snažno pljusne Marijanu da se zakotrljala popodu.- Gadna kurvice! Tako se bojiš za svoju kožu da bi se klela bilo čime!Tvoje te laži neće spasiti, čuješ li? Zar ti da mrziš Napoleona, je li? Zar siga tako mrzila i noćas u Butardu?- U Butardu? - promuca zapanjena mlada žena.- Da, u Butardu! U čarobnom dvorcu u kom najradije drži svoje tajneljubavne domjenke i u kom si provela noć! Zar možda nisi bila u njegovukrevetu, šta?Oko Marijane počne se sve okretati. Odjednom joj se pričini da je sasvimpoludjela, da se oko nje sve ruši. Posve smućena zaurla:- Ne, ne! To nije istina! Lažete! Čovjek koga sam tamo vidjela zove se ŠarlDenis! On je običan građanin.- Prestani lagati. Kad samo pomislim da sam se divio tvojoj odvažnosti tesam bio spreman da ti pomognem! Bijednice!Barun se još gore razbjesni i spremi se da je opet udari. Uto naglopriskoči Bruslart, istrgne prestravljenu mladu ženu iz ruku svogaprijatelja i gurne je iza svojih širokih leđa.- Dosta je, barune de Saint-Hubert! Dosta! - oštro vikne - Ne ubijam i nemučim žene... Zar ne vidite da je tako ustrašena da ne zna što govori.- A zar Vi, viteže, ne vidite da nam se ruga? Dajte mi je! Naučit ću jegovoriti! Takav tip ne zaslužuje samilosti!- Kažem Vam: dosta! Tu ima nešto što nije jasno...Bruslart se okrene prema Marijani koja se gotovo onesvijestila. Ležala jelicem okrenuta prema zemlji. Bruslart joj pomogne ustati i posjedne je najedan stolić. U glavi joj je šumjelo i odzvanjalo kao da zvoni veliko zvonostolne crkve. Pokušala je malo srediti misli, ali nikako nije mogla.Jamačno će poludjeti! Ili su ovi ljudi ludi? Da, tako je, ludi su... Ili je samožrtva strašne zablude?... Oh, Šarl, Šarl!... Kako ga mogu brkati s timpustolovom koji drži Europu pod svojom čizmom! A Šarl je tako blag itako nježan! Ne poznaju ga, zacijelo ga ne poznaju! Eto, to je! Nijemoguće da ga poznaju! On je običan građanin. Bože, Bože, kako je boliglava!Marijana osjeti ma svojim usnama rub čaše.- Pijte - zapovijedi vitez - Kasnije ćemo pokušati da stvar bolje

~ 225 ~

raščistimo.- Šarl - promuca mlada žena - Šarl Denis! Ne možete znati.- Pijte, kad Vam kažem. Pozelenjeli ste!Pila je. Vino je bilo mirisavo i jako. Njegova toplina poteče po njezinuzaleđenom i protrnutom tijelu i u njemu potakne blagu vatru. Rukomodmakne čašu i stane promatrati tako izgubljeno viteza da je on malozavrtio glavom u znak samilosti i promrmljao kao za sebe:- Suviše je mlada da bi bila tako pokvarena!- Žene su himbene u svakoj dobi - dobaci Morvan neumoljivim glasom.- Zamolio sam Vas, gospodine gusaru, da mi dopustite da stvar izvedemna čistac - odvrati Bruslart i ne gledajući Morvana. - Gospodo, povucitese! Boji Vas se.Barun de Saint-Hubert ujedljivo se nasmije.- He, he! Vaša nepopravljiva slabost za žene navest će Vas, viteže, jednogdana na gluposti. Nisam siguran nije li taj dan već došao.- Ako je došao, dosta sam velik i odrastao da to i sam uvidim. Ovoga časaželim sam ispitivati tu ženu, a da me nitko ne prekida.- Neka bude, ispitajte je! Ali mi smo tu! Slušamo.Konjanici mraka povukoše se u dno dvorane koje je djelovalo kao nekicrni zid između sivih zidova kripte. Marijana i Brusiart ostadoše sami krajstola.- Zar niste sinoć bili odvedeni u dvorac Butard, u La-Celle-Saint-Cloud?- Da, to je ime koje su mi rekli.- Tko Vas je tamo vodio?- Knez od Beneventa. Kazao mi je da taj dvorac pripada jednom njegovomprijatelju, građaninu Šarlu Denisu, čovjeku koji je doživio veliku nesrećuu braku. Morala sam pred njim pjevati da se rastrese.- A zar Vas nije iznenadilo što se sam Talleyrand potrudio da Vas tamoosobno vodi, i to k jednom običnom građaninu.- Da. Ali knez mi je kazao da je to njegov stari prijatelj. Mislila sam, da gaje knez upoznao nekoć... još za vrijeme Revolucije, a da Vam pravokažem, mislila sam i na to, ne krije li se pod jednostavnim građanskimimenom ti neki strani urotnik...- Na to ćemo doći kasnije. Tko Vas je primio u Butardu? Sluga?- Ne. Mislim da je to bio jedan prijatelji gospodina Denisa. Zove se Duroc.A vidjela sam i jednog sobara ili možda nadglednika slugu...- Po imenu Constant, zar ne?- Da... Čini mi se.Snažni vitezov glas odjednom postane vrlo blag.- Ljubite li... toga... toga... gospodina Denisa?- Da, da! Ljubim ga. Mislim da sam se na prvi pogled zaljubila. Vidjela samga i...- I zatim - mirno dovrši Bruslart - nađoste se u njegovu naručju. ZaveoVas je, zatravio, začarao! Kažu da nitko ne može slatko tepati ljubavneriječi kao on, a da još ljepše piše.Marijana iznenađeno raskolači oči.

~ 226 ~

- Što?... Vi ga poznate? On je urotnik poput Vas! Skriva se kao i Vi! Slutilasam da je u velikoj opasnosti.Brusiart se po prvi put malko nasmije.-Ha, ha! Poznam ga, da. A što se skriva... Moguće je da se i to desi, jer jeuistinu često u opasnosti. Hoćete li, draga moja, da Vam pokažemgospodina Denisa?- Kako da ne, svakako. Zar je ovdje? - usklikne Marijana u kojoj se rodilaneočekivana nada da će vidjeti Šarla i da će joj on pomoći.- On je svagdje - klimajući glavom reče vitez. - Evo, pogledajte ga.Vitez izvuče iz džepa zlatnik i stavi ga na dlan Marijani koja je bezrazumijevanja gledala čas na zlatnik a čas na Bruslarta.- Pogledajte profil - upozori je Brusiart - Zar ga ne prepoznajete?Marijana opet pogleda zlatnik. Krv joj smjesta navali u lice. Digne se i kaoomamljena širom raskolači oči, a pogled upre u lijepo izrađeni profil nazlatniku. Prepoznala je...- Šarl - promuca sva izvan sebe.- Ne - oštro je ispravi Bruslart - Napoleon! To je on! A stari lupežTalleyrand izručio Vas je noćas njemu, mlada gusko!Zlatnik ispade iz Marijaninih ruku i otkotrlja se po starim kamenimpločama. Mlada žena osjeti da joj tlo izmiče pod nogama. Zidovi počešedivlje plesati. Marijana krikne i složi se na zemlju kako je duga i širokapoput gromom ošinuta mlada stabla.

Kad je došla k svijesti, ležala je na slami, u dnu nekog mračnog mjestaosvijetljenog samo jednim brazerom156. Držeći voštanicu u ruci nad nju senadvila jedna čudna, ali s prve simpatična osoba. Šiljasto lice, ćelavo čelo,dugi, oštri brci i kratka bradica smiješili su se. Neobično lice imalo jeizgled miša s bradicom. Na miša su još više podsjećale crne, okrugle i vrložive oči. Vidjevši da Marijana otvara oči, lice se široko nasmije te serasteglo poput mjeseca.- Fino! Isplivali smo na površinu! Da li se bolje osjećamo?Marijana se htjede podići, ali samo uspije da se podlakti. Zaječi od bola.Glava ju je strašno boljela, a i krsta su bila bolna kao da ih je netkoizudarao.- Ja?... Da, hvala! Ide nabolje. Što mi se dogodilo? Gdje sam?Neznanac velikih ušiju a malena stasa odloži svijeću na tlo, sjedne pokrajmlade žene, skupi mršava koljena i obujmi ih rukama pridigavši prije togaskute svojega kaputa. Odjeven je bio u plavi frak i u duge hlačelješnjakove boje, oboje od dobre tkanine i lijepo sašiveno. To je odijelojamačno bilo vrlo elegantno prije nego što je njegov vlasnik ušao u ovajzatvor koji je očito oštetio ukusnu odjeću. Za mjesto, u kome je bila,Marijana nije našla drugo ime nego zatvor. Bila je to nekakva pećinazatvorena rešetkom.- Ne bih Vam znao kazati što Vam se dogodilo - mirno odgovori neobičan

156 Mangala, žeravnica, posuda sa žeravicom koja grije prostorije

~ 227 ~

čovjek - Malo prije donio Vas je uz pomoć svojih prijatelja u ovopodzemlje gospodin vitez de Bruslart koji ovdje drži zasjedanje svogaporatnog suda kad je u Parizu. Koliko sam mogao razabrati, mislim daćete u ovom raju zemaljskom boraviti dok gospoda temeljito ne ispitajuVaš predmet o kome, čini se, nisu istog mišljenja. Jedan od te plemenitegospode predlaže da Vam se da mogućnost osvježenja u Seni, ali je ovajvitez, koji je po svemu sudeći pravi plemić, bahato izjavio da će svakogonog koji Vam bez njegova odobrenja oduzme život nataknuti na kolac.Što se tiče mjesta našeg zajedničkog boravka i djelovanja...Mali čovjek raširi ruke i ogrli krednu stijenu koja ih je okruživala, a bila jekao sjekirom istesana.- Mogu li Vas uvjeriti, lijepa gospođo, da smo u nekadašnjimkamenolomima Chaillot157 kojima je već prije mnogo godina oduzetaprava namjena... Da nije ove rešetke, pokazao bih Vam stare peći zapečenje vapna koje su još uvijek u dobru stanju.- Zar sam u kamenolomu? - začudi se Marijana - Pala sam u nesvijest unekakvoj kripti.- Ona je nad ovim kamenolomima. To je sve što je ostalo od bivšegsamostana Dames de Visitation158 u kome je nekada nevina i krotkaLouise de La Valiere potražila sklonište pred preljubnom ljubavi LouisaXIV, u kome je Bossuet159 održao posmrtno slovo za gospođu Henrietted'Angleterre160, gdje je...Neobična osoba bijaše nesumnjivo vrlo naobražena i bilo bi je zanimljivoslušati, ali su Marijanine misli u taj čas bile daleko od francuske povijesti.Čudila se što je još živa, iako prilično razočarana. Sve bi bilo mnogojednostavnije da su je konjanici mraka ubili dok je bila u nesvijesti. Ne bibilo ovog buđenja praćenog tužnim, potresnim i gorkim uspomenama. Dasu je barem odmah bacili u Senu kad su je izvukli iz kočije! Proživjela biistina neiskaziv strah i smrtne muke, ali to bi bilo sasvim kratkotrajno isad bi sve već bilo svršeno! Bila bi mrtva ponijevši u smrt divnu i slatkuuspomenu na proteklu noć. Umrla bi noseći na usnama vrele Šarlovepoljupce, u omaglici ljubavi koja je k njoj došla u prvoj sjajnoj zori!... Tobi sve mogla sačuvati u sebi i za sebe. A sada, kad je saznala što je tobilo, kad zna da je bila igračka koja je služila bludnom carskom hiru,doživjela je potpun i konačan brodolom svoga života.Držala je da je Šarl raskrilio ruke i stegnuo je u svoj naručaj pokoravajućise istoj privlačnoj sili koju je ona osjetila i da je i njega pogodio istiudarac groma kao i nju. Ali ne, ne! Služila je samo za razonodusebičnjaku koji je zbog toga da udari čvrste temelje varave i neostvarljivedinastije otjerao s prijestolja onu koja ga je na prijestol i popela,drugaricu svoje mladosti, ženu koju je papa posvetio jednog prosinačkogdana u zastavama okićenoj pariškoj stolnoj crkvi Notre-Dame. Ona jezaista bila sretna kad se potpuno predala Šarlu Denisu koji je imao

157 Danas uzvisina usred Pariza, na kojoj se nalazi čuveni antropološki muzej158 Gospođe od posjeta (Bogorodice svetoj Elizabeti, majci Ivana Krstitelja)159 Čuveni francuski propovjednik i pisac (1627-1704)160 Kći engleskog kralja Karla I, Žena Filipa orleanskog, brata Louisa XIV (1644-1670)

~ 228 ~

potrebu za ljubavlju i nježnošću. Ali sada kad zna da je Napoleonuposlužila za igračku, rastužila se i užasnula...Sad je sve razumjela. Shvatila je zašto ju je Talleyrand sam pratio uButard. Ministar koji je pao u nemilost nadao se nagrdi za lijep dar što gaje donio svome gospodaru! Shvatila je zašto se Duroc onako uzbudio kadje čuo da dolazi lažni gospodin Denis, a i laki južnjački, sredozemskiizgovor, pa i talijanske ljubavne riječi. Da, to je bio Korzikanac kome seprostodušno i u potpunom povjerenju predala jer joj se na prvi pogledsvidio kao nijedan muškarac dotada. Sad ju je pekla poput usijana željezauspomena na njegove poljupce i njegova milovanja koja je još prijejednog sata bila tako slatka! Skrhana od sramote sakrije glavu međuprivita koljena i stane zdvojno i gorko plakati.Blaga, nespretna ruka podigne njezinu raspletenu kosu koja joj je palapreko očiju i rupčićem koji je oštro mirisao na peruniku stane nježnootirati njezino suzama zaliveno lice, a bratska je ruka ogrli oko ramena.- No, no! Ne smijemo tako plakati! Zaboga, još niste umrli! Ako biste mihtjeli vjerovati, i nećete umrijeti. Vitez de Bruslart nije ubio nijednu ženu,pa ako se odlučio da Vas štiti...- Neka me ubiju! Svejedno mi je! - zdvojno zaviče Marijana - To bihupravo htjela! Neka me ubiju i neka se jednom zauvijek svrši moj glupiživot!- Zar biste uistinu htjeli umrijeti? A Vaše lice, a Vaše oči?...- Dosta! Još mi recite da sam lijepa, pa ću urlati, urlati - krikne mladažena sva izvan sebe - Htjela bih da sam ružna, gadna izobličena. Onda nebih bila gdje sam! Ne bi od mene napravili bijednu igračku! Vi ne znatešto su mi učinili, kako su me ponizili, obeščastili, uništili!Na Marijankie usne navirale su nevezane riječi što ih je nametao njezinporemećen i bespomoćan duh.Činilo se da se mali čovjek s velikim ušima na njezinu kuknjavu i neobazire. Digne se, namoči rupčić u vrču vode koji je stajao u jednomkutku i stane savjesno otirati zamazano i suzama obliveno lice svojedrugarice. Hladna voda smiri Marijanu, te za koji čas presta plakatiprepustivši da simpatičan momak s njom postupa kao s bebicom.- Evo - zadovoljno će mali čovjek kad su jauci i krici postali pritajenojecanje. - Evo! Bolje je! Prestali ste plakati, drago moje dijete. Kad budeteimali moje godine, kojih ima otprilike dvostruko više nego u Vas, znatićete da se nikakvo dobro ovoga svijeta ne može usporediti sa životom ida je ne samo veliki grijeh nego i neukusno i nezahvalno zazivati smrt, pai kad Vam se čini da je život potpuno dojadio. Možda imate i previšerazloga da se tužite na ovaj svijet, ali valja priznati, kao što ja priznajem,da se gospođa priroda prema Vama pokazala vrlo velikodušna idarežljiva, iako koji put u ovo zadnje vrijeme s Vama postupa malo gruboi nepoštedno. Kad osjećate da ste nesigurni, kad ne znate kuda ćetestupiti nogom, ništa bolje ne djeluje nego ispovijed, iskrena ispovijed upunom povjerenju. Ispričajte svoje nevolje i nedaće stricu Arkadiju! Onima čudotvornih recepata koji pomažu da se izađe iz najužih i najtežih

~ 229 ~

tjesnaca i iz svakoga škripca.- Tko je taj stric Arkadije? - začuđeno zapita Marijana.- Bože moj, zar sam se zaboravio predstaviti? Pa to je neoprostivanepristojnost!Jedinim skokom stane na noge, zavrti se oko sebe, zatim se u najboljojtradiciji mušketira161 duboko nakloni svojoj drugarici. Samo je manjkaoširok pusten šešir okićen velikom perjanicom.- Na Vašu službu spreman, podgrof Arkadije de Jolival, bivši revolucionarkoga je vrijeme prešlo i zbiljski, iskreni poštivalac Njegova SlavnogVeličanstva Cara Napoleona, umjetnik i francuski književnik, a kao prid igrčki knez.- Kakav grčki knez? - začuđeno upita Marijana koju je upravo zaglušilarječitost osobe koja ju je počela zanimati već zbog toga što je tomesimpatičnom čovjeku pošlo za rukom da je oslobodi od nje same, odnjezinih misli i boli.- Moja je majka iz roda Komnena162. Zahvaljujući njoj, moja je rođakinja,istina daleka rođakinja, vrlo duhovita vojvotkinja od Ambratesa163, ženapariškog namjesnika. Pravo reći, vrlo daleka rođakinja.Marijani je odmah došla pred oči elegantna mala tamnosmeđa žena snakitom od golemih rubina kako brblje s groficom Mettérnich u jednomkutu Talleyrandova salona. Zaista je neobično da se svi ti Francuzimeđusobno poznaju, pa je čak, eto, u ovoj pariškoj tamnici našla čovjekakoji pozna njezine znance. Trgnuvši se iz ukočenosti koja joj je sledilakrv, ustane i pođe ogrijati ruke na razgorenoj žeravici brazera. Glava ju jejoš boljela, ali je popustila bol u leđima. Zapazila je da se neobičnidobričina otvoreno izjavio za cara. Iskreno govoreći, zar mu to možezamjeriti kad ju je tako lako i brzo zaveo lažni Šarl Denis?- Zašto ste ovdje? - iznenada zapita Marijana. - Zar zbog Vaših simpatijaza režim?Arkadije de Jolival slegne ramenima.- Kad bi se Bruslart zapleo u to da zatvara sve koji simpatiziraju srežimom, trebala bi mu mnogo veća tamnica nego što su kamenolomiChaillot. Ne bi bile dosta ni dvije provincije! Ne, ja sam tu zbog dugova.- Kako to zbog dugova? Kome?- Gospođi Desormeaux, nazvanoj Fanchon-Fleur-de-Lys. Predmnijevam daste u otmjenim katovima ovog raja sreli tu zanimljivu osobu.- Zar tu strašnu staricu u prnjama? Zar Vi njoj dugujete? - uzvikneMarijana na koju su pljuštala iznenađenja jedno za drugim.- Da, da.Jolival se smjesti što je udobnije mogao, izgladi jedan krivi nabor nahlačama i mirno dalje nadoveže kao da razgovara u nekom salonu.- Ne vjerujte prnjama te Fanchon! Oblači se prema prilikama. Ja samglavom imao prilike da je vidim odjevenu poput carice.

161 Nekadašnji konjanici francuske kraljevske kuće162 Bizantlska obitelj koja je od 1057-1461. dala više vladara163 Žena generala Jurta, pisateljica glasovitih romana (1784-1838)

~ 230 ~

- Pa ona je grozna!- Da, s obzirom na njezinu dušu, poštenje i ćudorednost, ali je tjelesnonekoć bila neobično lijepa. Znate li odakle joj nadimak?- Kako bih to mogla znati? - reče Marijana skupivši ramena. - Prvi sam jeput vidjela tek prije nekoliko časaka- Dobila ga je zbog svojih nebrojenih pustolovina. U svojim najboljimgodinama, kad je Fanchon bila lijepa kao najljepši ljiljan, imala je častživjeti u Parc-aux-Cerfs164. Bila je jedna od milosnica165 velikog lovca ičovjeka od ukusa kakav je bio kralj Louis XV. Iz te veze imala je kćerManetteu koja je bila lijepa baš kao i njezina majka, a znalo se da ćedobiti i obilan miraz. Fanchon je bila previše izbirljiva s obzirom naodabranika svoje lijepe kćeri. Dala ju je odgojiti poput kneginje, kakva jemalčice i bila... pod krivim imenom... i to baš u ovom samostanu uruševinama kojega mi sada prebivamo. U to se vrijeme njezina majkapredala bezbrojnim vrlo unosnim djelatnostima koje, nažalost, dobriobičaji slabo preporučuju te se jednoga lijepog dana našla na koljenimapred pariškim krvnikom koji joj je lijevo rame okitio ljiljanovimcvijetom166. Daleko od toga da bi se toga stidjela, ona je s pomoću togaumjela steći slavu. Zamislite: ljiljanovo cvijeće upoznala je još ukraljevom krevetu. S druge strane, spomenuti cvijet omogućio joj je dabez najmanje ogrebotine prođe Revoluciju, pa da čak i učvrsti svoj imutakkoji je već dobro izrastao. Ali Manette, odgojena kao velika gospođa, kaoaristokratkinja, ušla je u društvo drugih velikih gospođa i smatrala je daje posve prirodno da se dokraja ponaša poput velike gospođe. Onog danakad je na Trgu oborenog prijestolja pala glava njezine kćeri, zaklela seFanchon na rat do smrti protiv Revolucije i njezinih posljedica. Od togadana Kralj nema vjernije službenice, a razumije se da razmjerno tomemrzi Cara.- To je zaista lijepa pripovijest - primijeti Marijana koja ju je slušala sistim zanimanjem kojim je nekoć čitala svoje drage romane - No gdje suti Vaši dugovi?- Među ostalim zemaljskim dobrima Fanchon posjeduje i jednu tajnuigračnicu, u kojoj je, uostalom, i jedna kuća za... radosne sastanke. U tojsam igračnici izgubio sve što sam imao a i ono što nisam imao. U tombrodolomu ostala mi samo košulja, nesumnjivo zbog moje sramežljivosti.Fanchon me po svojim ljudima dala uhititi i zatvorila me ovdje gdjemoram ostati dok ne isplatim ono za što sam se zadužio.Činilo se da to Jolivala previše ne muči pa se Marijana morala zahvalnonasmiješiti jer ju je Arkadije načas riješio njezinih briga.- Ali kako se može nadati da ćete isplatiti dugove dok Vas drži u zatvoru.- E, to je vrlo jednostavno - reče Arkadije skrušenim izrazom lica - Hoćeda me ženi...- Zar se hoće za Vas udati? - usklikne Marijana u čudu i užasu.

164 Jelenji park, lovačkidvorac Louisa XV165 U originalu biche, košuta, ali i draga, ljubovca166 Svodllje su prije Revolucije bile kažnjavane tako da im se na lijevo rame utisnuo žig u obliku ljiljana,ljiljan je bio i znak burbonske kraljevske kuće

~ 231 ~

- Ne, ne, to ipak ne! Ima ona jednu nećakinju, još mnogo, mnogo, ružnijuod sebe, iako mnogo mlađu. To je jedna strašna zmija, a ja sam imaonesreću da joj se svidim. Odavde neću izaći osim s prstenom na ruci.Nesreće »grčkog kneza« izvele su čudo. Marijani je došlo da se smije imanje je trpjela. Uvidjela je da je drug u nevolji, osobito ovakvoj,najbolja okrepa. Arkadije je bio jedan od onih ljudi koji mirno i mudroprolaze i kroz najgore nesreće i najburnije pustolovine, pa joj je mogaobiti uzor.- I... jeste li već dugo ovdje? - upita ga Marijana.- Petnaest dana! Ali mogu još izdržati, osobito u tako ugodnom društvu.Slatka Filomena167 zaista je previše ružna.Nastala je šutnja koju je književnik upotrijebio da slamkom čisti nokte.Kad je podigao glavu, primijeti da Marijana još uvijek stoji pored brazerai da je ponovo utonula u gorke misli. Kašljucne i reče:- Hk, hk... Kad bih se usudio... Hajde, dođite i sjednite pokraj mene ipričajte mi svoju pripovijest! Kunem Vam se da mi se desi da imam dobreideje... a i lakše je kad se može podijeliti svoje breme. Prosuđujem daVaša mlada leđa nose nešto što je za njih preteško. Dođite, evo ovamo! -pokazujući na slamu kraj sebe - Vrlo bih Vam rado pomogao.Napustio je svoj bezbrižni izgled i podrugljiv način govora. Na njegovusmiješnom licu mlada je žena vidjela samo izraz iskrene simpatije igoleme dobre volje. Polako sjedne do njega u slamu.- Hvala - tiho prošapće Marijana - U pravu ste. Sve ću Vam ispričati.

Kad je Marijana završila svoju priču, zapazi da je Arkadije udivljenogleda. Za sve vrijeme što je pripovijedala nije govorio ni jedne jedineriječi osim što je koji put sažalno uzviknuo pri najneobičnijim inajžalosnijim zgodama. Kad je i ona zašutjela, pošto je dubokouzdahnula, progovori Arkaddje Jolival:- Proveli ste više od pola noći s Carem... i još se tužite na svoju sreću!Ostala je bez riječi. Na stranu što je on gorljivi pristaša čovjeka koji jesilom došao na vlast, ali joj se ipak činilo malo pretjerano što smatra daje ono što joj se dogodilo prava sreća.- Zar smatrate da bih morala biti sretna što su me kao igračku zarazonodu ponudili čovjeku koji je izrabio priliku?- Prije svega mislim da krivo sudite o onom što Vam se desilo. Nije lakoočarati Napoleona!- Zar mislite...- Mislim da ste ga zaista očarali. Za to bih stavio ruku u vatru. U prvomredu, u Vas je ono što on cijeni više od svega, a to je divan glas. Znajte dase mjesecima držao debele i kao guske glupe Grassini... A osim toga Viste i... No, zabranili ste mi da govorim o Vašoj ljepoti. Povrh toga mislimda Vi i ne znate sve o čovjeku koga ljubite A to bi ipak vrijedilo znati,uvjeravam Vas.Razgovor, koji je Marijani bivao sve zanimljiviji, morao se, nažalost,

167 Djevica i mučenica u IV st

~ 232 ~

prekinuti. Na bjelkastim zidovima hodnika kojim se ulazilo u tu pećinu-tamnicu zatitralo je svjetlo lojanice te dva sugovornika prestadošerazgovarati. Začu se korak koji se teško vukao i pojavi se Fanchon-Fleur-de-Lys, poduprta na svoj štap. Došla je u pratnji čovjeka koga zvahuRequin. Taj je u rukama nosio veliki svežanj. Golemim ključem otvorivrata na rešetki, propusti najprije staricu, a zatim uđe i on.Fanchon dođe do brazera. Zloćudnim očima promatrala je časkom obojezatvorenika, a zatim štapom ukaže na Marijanu i zapovijednim glasomsurovo vikne:- Ustani! I skini se!- Vi se šalite, barem tako predmnijevam - odvrati Marijana i nepomaknuvši se.- Tako se šalim da ćeš okušati moju palicu, ne budeš li smjestadobrovoljno učinila ono što ti kažem, inače će to obaviti Requin. Tvojaraskošna haljina nije za to da se vuče po prašini i blatu, a ja ću je skupoprodati. Budi mirna, hi, hi - zecereka se stara - Donijela sam ti drugu. Nebi mi odgovaralo da umreš od studeni, hi, hi.- Zar Vas je vitez zamolio da je ogolite? To bi me čudilo! Kad bih bio naVašem mjestu, lijepa prijateljice, pitao bih ga za mišljenje - oštro izgovoriJolival:- Zbog toga bih, mali moj prijatelju, morala juriti za njim. Morao je hitnootići u Normandiju s konjanicima. U Valognesu je u opasnosti jednanjegova gospođa prijateljica. Te stvari ne treba mu dvaput reći. Neće gabiti nekoliko dana, a dotle je ovo slatko janješce povjereno mojoj brižnojnjezi. Treba da mu je predam u dobru stanju i tada će donijeti odluku onjezinu predmetu. Ja ću je zaista predati u dobru stanju, jer se nadam daće je meni povjeriti, hi, hi. Ali, kako će biti dalje... Požuri!Requin dobaci Marijani na koljena svežanj odjeće. Mlada je žena uneprilici oklijevala. Redom je pogledala sve tri osobe.- Pustite je na miru! - otrese se Arkadije - Vi ste stara lakomica i škrtica!Pomuzli biste i mačku, zar ne, Fanchon?- O moj pobro, budi miran, inače će te Requin naučiti pameti. Za glavu jeviša od tebe. Ako te uhvati, izgubit ćeš sve perje - prijetila se staricamašući štapom.- Molim Vas - umiješa se Marijana - Ostavite se raspre s tom osobom. Datću joj svoju odjeću. Samo tražim da me puste da se u miru presvučem.Fanchon se nije pomakla, a Requin se postavi pred Marijanu turnuvši rukeu džepove. Oči su mu sjajile. Mlada žena odlučno reče:- Ne bude li se taj čovjek udaljio, žalit ću se vitezu.Uspjelo je. Prijetnja je djelovala, čini se da je Bruslart pri odlasku ozbiljnoopomenuo staru da dobro postupa s Marijanom. Iako je nije veselilapomisao da će morati do Bruslartova povratka ostati u tom podrumu, ipakse ponadala da će se za to vrijeme malo odmoriti. Trebalo je samo dobitina vremenu. A možda će je i Talleyrand potražiti. Zasada je bilonajvažnije da je vitez Bruslart zabranio da s njom loše postupaju. To jebilo dragocjeno. Namjeravala je iskoristiti pa čak i zloupotrijebiti njegovu

~ 233 ~

naredbu.Fanchon-Fleur-de-Lys potvrdila je da je Marijanino zaključivanje biloispravno jer je naredila:- Izađi, Requin!Čovjek posluša, iako je iskesio zube. Dok se Arkadije okrenuo k zidu,Marijana se, žaleći, požurila skinuti ogrtač i ružičastu haljinu. Doskora jehaljina iz vilinskih priča stigla u staričine šake. Dotle je Marijana, naizgledravnodušno, oblačila debelu suknju, kratki haljetak i debele vunenečarape što su joj donijeli i zamotala se u veliki crni rubac. Taj nije bio ninov a bome ni čist, ali je bio topao i sve u svemu prikladan za život ukamenolomu u kome su jedini namještaj bile sadrene krhotine i slama.Zadovoljna svojim plijenom požuri se Fanchon da se vrati u gornjekatove. Prije no je napustila podzemlje dobaci:- Dobit ćeš ujutro jelo kad i taj mulac koji ti pravi društvo. A ti, lijepi moj,zar mi nemaš ništa reći? Filomena gubi strpljenje, znaš li?- Neka ga samo izgubi! Još nisam spreman ući u Vašu obitelj.- Promisli, dečko, dobro promisli! Ne budeš li se odlučio za jedan tjedan,Filomena bi mogla obudovjeti, a da i nije bila udana. Moja strpljivost imagranice.- Dobro ste rekli - umilno će Arkadije - ali moja nema.Kad su nestali starica i njezin tjelohranitelj, novi Marijanin prijateljpristupi joj bliže i uzme skupljati slamu u naramak da bi napravio štoudobniji ležaj.- Morate se pružiti po slami i pokušati spavati - umiljato reče - Nemammogućnosti saznati koliko je sati, jer mi je to milosrdno stvorenje većodavno diglo sat, ali po svemu sudeći skoro će se razdaniti. To mi dakakonećemo vidjeti, no zato ćemo uživati u savršenoj tišini. Krčma Željeznomčovjeku, koju drži slatka Fanchon, danju uopće nije posjećena. Ali je tomračno boravište zato noću vrlo prometno i živo. Spavajte! Vrlo steblijedi, a oči su Vam upale. Uostalom, što bi drugo sada i mogli raditi?Marijana primi ponudu svoga druga i ispruži se na krevet složen na brzuruku. Arkadije pođe da u brazero dometne koju cjepanicu kojih je, nasreću, u priličnoj zalihi bilo u jednom kutu. Marijana se skupi poput lopte izamotana u rubac zahvalno je gledala Jolivala. Ohrabrio ju je, utješio juje, prijateljski ju je okrijepio, a najvažnije od svega: bio je tu! Mlada sežena nije usudila ni pomisliti kako bi joj bilo da mora biti sasvim sama nadnu napuštenog kamenoloma, u tami, prepuštena utvarama koje bizdvojnost i strah izvodili pred njezine oči.Možda će ipak zaspati pa će odmorenija potražiti odgovor na sva pitanjakoja u ovom času nije htjela ni postavljati. Bojala se da se ne izgubi utami ludila kad bi sama sebi sasvim jasno, svjesno i otvoreno priznala dase slijepo zaljubila u čovjeka koga se od mladosti bojala i koga su jenaučili beskrajno mrziti. Bila je iscrpljena. Duh joj je otkazao službu.Morala se ispavati da bi mogla jasnije gledati. Sutra će imisliti kako ćeodavde pobjeći.

~ 234 ~

TREĆI DIO

ORAO I SLAVUJ

~ 235 ~

13.

KAKO SU GRČKA, RIM I KARTAGA POSTALISAVEZNICI

Slabo je spavala i loše sanjala, a kad se probudila, tresla ju je groznica,pa je sva drhturila i cvokotala usprkos slami koju je valjan i zabrinutiArkadije natrpao na nju. Boljelo ju je grlo, a doskora je počela i kašljati.- Prehladili ste se, gospođice Marijano - žalio ju je njezin novi prijatelj -Kad su Vas ovamo donijeli, bili ste sasvim promrzli. Morate se liječiti.Kad se pojavio čovjek kome je bilo povjereno da im donosi hranu, a to jebio Requin, Arkadije mu odlučno postavi zahtjev da donese topao napitak,pokrivače i sredstvo protiv kašlja.- Nemam naloga - promumljao je Requin - Nije me briga što ju je uhvatilacrkavica.- Ali ćeš imati brige s Fanchonom. Bude li se što dogodilo toj mladojdjevojci, stara će odgovarati vitezu. Nemaš li nalog, potraži ga.Requin je loše volje i stružući nogama po zemlji bez žurbe pošao gore kstaroj, ali se brže vratio noseći hrpu pokrivača koje bezobzirno sruči naMarijanu. Zatim izvuče iz džepa jednu bočicu i reče:- Evo lijeka!- Tražio sam i topli napitak.- Doći će.Malo je zastao. Činilo se da se u sebi s nečim bori. Zatim duboko uzdahnepa iz hateljka izvuče drugu bočicu uz bolni izraz kao u onoga koji serastaje s nekim dragim bićem i promumlja:- Rum.Arkadije ogleda bočicu prema plamenu i stane se smijati.- Ha, ha! Fali! Hej, uzeo si predujam. Ali neću ništa reći, ako mi donesešsve što ću za nju tražiti.- Neka crkne! - mrzovoljno se otrese Requin.- To si već rekao, pa me to ne zanima. Beri se! Učini što budem od tebetražio ili ću se potužiti Fanchonki.Jolival se materinskom brigom dade na posao da u bolesnicu ulije malolijeka i ruma, zatim je toplo umota u pokrivače. Marijana se sasvimprepustila. Glava joj je bila prazna, bila je na smrt umorna, a od tugeumalo što nije zaplakala. Rijetko je kada bila bolesna pa nije imala snageda podnese naglu slabost koja ju je obuzela. Bolest je pojačavala njezinuželju da pobjegne iz toga podruma koji je bio previše sličan grobu. Nijehtjela u toj rupi umrijeti popoput štakora. Nestalo je zdvojnosti koja ju jejučer načas porazila. Nadvladao je neodoljiv nagon za samoodržavanje.Vrućica je ubrzala rad njezina mozga. Zdvojno se pitala odakle bi mogladoći pomoć. Iako je uočila da Bruslart nema namjere da je ubije, manje jebila sigurna da to neće učiniti Morvan. On neće trpjeti da izmaknenjegovoj osveti, pa iako bi se zbog toga morao posvaditi s Bruslartom. A

~ 236 ~

možda će smatrati da se dovoljno osvećuje ako je preda Fanchonki kojaće je s vremenom primorati na sramotno ropstvo kako joj je prijetila?Morvan je s ostalim konjanicima mraka otišao sa Bruslartom, ali će sevratiti. Tko bi znao neće li mu poći za rukom uvjeriti viteza da je potrebnoda je pojede mrak?... Morvana će pouzdano pomagati barun de Saint-Hubert koji je u velikoj zabludi s obzirom na nju. Dok bude danimapolagano umirala u tom tamnom i vlažnom podzemlju, ta će dvojica imativremena da se prepiru s Bruslartom pa će napokon ipak slomiti njegovotpor. Što je više o tom mislila to je čvršće bila uvjerena da joj kao izborpreostaje samo Sena ili kuća radosti u Renelaghu. Valja što prije bježati!Ali kamo?- Prestanite se mučiti - javi se umirujući Jolivalov glas - Draga moja,previše mislite! Ali i ja se pitam zašto za Vama ne traga svemoćni čovjekkojemu ste se prošle noći toliko dopali?- Baš na to i ja mislim. Mogla bih se nadati da će me odmah dati tražitikad bi poželio da se večeras sa mnom sastane. Ali mi nije krio da ćemožda proći više dana dok bude pitao za mene. Samo ako se to neprotegne? A možda će zauvijek na mene zaboraviti?- Potcjenjujete se! Siguran sam da na Vas misli.- Vrlo ste ljubazni, prijatelju. Nastojite me hrabriti, ali ne mogu negovjerovati da sam mu bila samo časovit užitak. Zar u njegovu životu nijebilo i drugih žena, koje je ljubio i... ostavio. Kod kneza od Beneventa čulasam pričati o nekoj poljskoj grofici.- To je Walewska. Ludovala je za njim. Sve je ostavila i pošla je za njim, aon se upravo zbog toga što je zatrudnjela i odlučio otpustiti Jozefinu.- Eto, i sami vidite, ah! - žalosno uzdahne Marijana.- Walewska je otišla. Nije tome baš dugo, ali je otišla.- Da, ali zato jer se Napoleon mora ponovo ženiti pa nije htjela trpjeti.Zašto bih ja bila sretnija od nje. Zvali su je »poljska supruga«. Bila jemlada, lijepa, plemenita, a ipak ju je pustio otići!Arkadije Jolival nije odgovorio... »On dobro zna da sam u pravu« pomisliMarijana »ali neće priznati, jer se boji da ne bih zdvojila...«Jaki napadaj kašlja zaustavi joj dah. Jolival joj žurno dade lijek, a zatimje pokuša nagovoriti da uzme malo tople juhe koju je na njegov zahtjevdonio Requin. Marijana nije mogla jesti. Nije bila gladna, a mučilo joj sekad je pomirisala juhu koja, pravo reći, i nije izgledala ukusno.- Žedna sam - reče - Strašno sam žedna.Zabrinuto odmahujući glavom dade joj Jolival popiti malo vode koju jenad brazerom nešto ugrijao, zatim poravna oko nje pokrivače i sjedne nazačelje kreveta od slame. Nastade tišina. Marijani u vrućici na pametpadne Jason Beaufort, i to po prvi put otkako je u tamnici. Sad je požalilašto je odbila njegovu ponudu. Opčarana varljivom nadom u budućnostvidjela je sebe kao ševu koja se pjevajući diže u vedro i sjajno nebo panije htjela ni mogla shvatiti njegova upozorenja. A ipak je imao pravo! Asada i on ne može ništa za nju učiniti! Kad se vrati Bruslart i njegovabanda, Amerikanac će već biti daleko na pučini. Govorio je, doduše, o

~ 237 ~

svome prijatelju američkom konzulu u Nantesu koji se, koliko se sjećala,zove Paterson, no za zatvorenicu u kamenolomima Chaillot Nantes je biotako daleko kao i planet Mars. Marijana sklopi oči trudeći se da ninašto nemisli. Misli su je boljele, pojačavale su vrućicu, a strasno je željelaozdraviti.

Prolazili su sati, beskonačni dani i beskrajne noći, a da se nisu razlikovali.Jedan je dan bio isti kao drugi, svaka je noć bila jednaka onoj koja jeprošla. Sati su se pričinjali kao dani a dani kao tjedni. Vrijeme je tekloneobično sporo. Ono je za Marijanu bilo slijed mučnih i tjeskobnih časovabdijenja ili teškog sna iz koga bi se svaki čas sva u znoju užasnutaprenula. Arkadije se pretvorio u nenadoknadivog bratskog druga. Za sveto vrijeme trudio se oko bolesnice koju je silio uzimati lijek i napitke štoih je svaki čas tražio od Requina. Stara Fanchon je dolazila jednom na danobići bolesnicu i vidjeti kako joj je. Fanchon nije pokazivala ni brižnosti nisućuti. Sve je u nje bio hladni račun trgovca stokom koji se boji da mublago ne ugine.- Pazi na Vas poput vrtlara koji se boji da mu grad ne potuče salatu, he,he - govorio je Jalival pokušavajući da se nasmije. Ali smijeha je ubrzonestalo. Počela se osjećati ubitačna tama i samoća podzemlja. Jedini jeRequin redovito dolazio i donosio jelo. No on je uvijek bio nepristupačan imrzovoljan. Marijana se nije usudila da ga pokuša podmititi, pa i kad biimala novaca. Bio je doga168 stare Fanchon-Fleur-de-Lys. Kod takvačuvara ne bi ništa postigla nikakva kost.Marijana se ipak pomalo oporavljala. Napadaji kašlja bili su rjeđi, vrućicaje padala, oslabljeni glas dobivao je prijašnju snagu i boju. Došao je i časkad se mogla nasmiješiti svome supatniku i reći:- Mislim da mi je bolje... Sigurna sam da bez Vas ne bih mogla ozdraviti.- Još ste mladi! Ja sam pomogao prirodi, što uostalom čine i liječnici.Izvukli biste se i bez mene.Marijana niječno odmahne glavom, zamisli se na tren, a potom tiho iuvjerljivo reče:- Ne, da nije bilo Vas, uopće ne bih imala volje za život!Prvi put nakon otmice Marijana zaspi dubokim i zdravim snom koji krijepibolje od svakog lijeka. Sanjala je da je crna kočija vozi prema jednomnestvarnom Butardu koji se sjaji poput velike zvijezde nad blistavimsnijegom. Uto je naglo probudi neki neobični šum. Sjedne se u svomslamnatom krevetu. Vidjela je da se Arkadije probudio u svom kutu.Njihovi se pogledi sretoše u polumraku.- Što je to bilo? - prošapće Marijana.- Reklo bi se da je pao kamen... Gle, opet počinje! Dolazi iz dubinekamenoloma.Jolival je objasnio Marijani da se hodnik koji vodi iz njihove pećine, izzatvora, slijepo svršava nešto malo dalje.

168 Pas čuvar velike glave i plosnate njuške, ali se tako kaže i za naprasita čovjeka

~ 238 ~

Sad se čulo neko grebanje, struganje, kopkanje, a zatim prigušena kletva.Arkadije smjesta ustane. U hodniku se pojavi svjetlo lojanice koje senaprijed kretalo trepereći duž bjelkastih stijena. I Marijana ustane, iakoteško, te se približi drugu u nevolji.- Nema sumnje, netko dolazi. Tko bi to mogao doći i kojim putem? -šaptala je Marijana.- Mora da su probili zid - odgovori joj šaptom Jolival - Kredni kamen lakose kida dobrim oruđem. Trebalo bi znati...Nije dovršio. Svjetlo se približilo. Čuli su se oprezni i laki koraci. Na ziduse pojavi sjena koja je postajala sve većom. Marijana se nesvijesno stisneuz Jolivala, a zatim se uzdrži da ne krikne od iznenađenja. I usprkosslaboj svjetlosti svijeća, koju je u ruci držao čovjek koji se u hodnikupojavio, Marijana prepozna čupavu rusu glavu i crte lica Grakha HanibalaPiochea, nosača koji ju je upozorio na crnu kočiju. Iz grudi joj izbjegneuzdah olakšanja.- To je prijatelj - Marijana šapne Jolivalu.Međutim je Grakho Hanibal već otkrio rešetkastu ogradu koju je brazeronejasno osvijetljivao. Približi se rešetkama, a njegovo se zabrinuto liceširoko nasmiješi.- Ipak sam Vas našao, gospođice Marijano! Možete se pohvaliti da sam seza Vas dosta namučio.- Zašto? Zar ste me tražili? Kako ste otkrili da sam nestala?U njoj se porodi nada. Ako ju je jedan obični nosač mogao naći, još bi tomoralo biti lakše za takva važna čovjeka kao što je Talleyrand.- Ah, sasvim jednostavno. Cma se kočija bila prilijepila uz Vas, pa sam seja prilijepio uz crnu kočiju. Barem po danu, jer po noći, uglavnom,spavam!- Do vraga! - presiječe ga Arkadije - U Vas su dobre noge!- U Parizu se ne vozi jako brzo. Osobito ako se nekoga slijedi. A onda,istina je, imam i dobre noge. Da nije toga, gdje bih bio! Ah, da... Imatjedan dana kad sam došao jednoga jutra nastupiti svoju stražu u okolinikočije, ali je više nisam našao. Kočije nije bilo, ali nisam više ni Vas vidioizlaziti. To mi je bilo malo čudno. Dakle, udesio sam da uđem uprijateljski razgovor s Jorisom, vratarom Talleyrandove palače. Tako,pomeo sam mu snijeg s njegova pločnika i malo s njim pročavrljao.Kasnije sam opet došao da mu budem pri ruci, a donio sam i bocu dobravina. To je upravo dovoljno da se razveže jezik poštena čovjeka. Za dvadana postao sam njegov najbliži rođak. Kazao mi je da ste jedne noćiizašli s knezom i da se više niste vratili. Pa da se po kući šapuće da se zaVas zanima jedna velika osoba. No, trajno me mučilo što nema te crnekočije... to više što sam znao gdje joj je spremište i što sam više putavidio kako se čovjek koji je sjedio u kočiji navraća u krčmu Željeznomčovjeku. To baš nije sasvim dobro spadalo u sliku o velikoj osobi. Ondasam sam započeo provoditi malu istragu.- Pa kako ste ovamo došli? - upita Marijana diveći se lukavosti mladogčovjeka.

~ 239 ~

Grakho Hanibal se stade smijati.- Ne poznam ja stari kamenolom od danas. Tuda sam se još kao klinacigrao s pajdašima, a i kad sam bio stariji, bilo je tu zgodnih prilika zasastanke... prije nego su ljudi iz Željeznog čovjeka začepili hodnik koji jeu vezi sa starom kriptom Posjeta. Ta je za vrijeme terora služila kaosklonište mnogim sumnjivim osobama, kao uostalom i kamenolomi uMontmartreu169. A ja to sve tako dobro poznam kao svoj džep.- Mi smo u slijepom hodniku - uplete se Jolival - Kako ste ušli, a da nistemorali proći kroz kriptu? Činilo mi se da ste odronili cijelu lavinukamenja.- Pa nešto slično. Hodnici s one strane ovog ćorsokaka dopiru dostadaleko, a veliki kanal s kojim su u vezi izlijeva se u Senu sasvim blizuodavde. A hodnici i nisu baš tako odlično građeni. Ima i pukotina. Prošlesam noći čuo i glasove. Od toga pa do pomisli da treba tražiti u tomkutiću... i nije baš jako daleko. Uzeo sam zgodno oruđe kojim sam mogaoizbijati kamenje iz zida koji zatvara ovu vašu rupu... i evo me! Sad mi jezaista lakše kad Vas vidim, gospođice Marijano, i kad znam da ste živi.Pravo da Vam kažem, u to gotovo i nisam više vjerovao.- Zašto, zar poznate ovdašnje ljude? - upita Marijana.Grakho sažme ramenima i iskreno samilosno pogleda mladu ženu.- Zar staru s ljiljanovim cvijetom? Jadna moja gospođice, tko je u Parizune pozna? I tko od nje nema straha? Mislim da se nje boji čak i građaninFouché. On svakako mora skupo platiti uhode koji će se usuditi brusitisvoje potplate po ulici Dobričine pošto padne mrak. Nitko se rado neusuđuje ući ni u Željeznog čovjeka, a bogme ni u njegova brata blizancaPrepiljeni mač na bulevaru Temple. Koji su to učinili, nestali su, a da senije moglo ustanoviti što je od njih postalo. Primjećujem da te obe krčmepripadaju toj Desormeaux. Oh, to je fina osoba! Neke vrsti kraljicapariškog podzemlja!Marijana je s najvećim zanimanjem, koje nije krila, pomno slušala mladogmomka, no Jolival je pokazivao znakove nestrpljivosti te je napokonrekao:- Sve je to lijepo i dobro, momče, ali mislim da nisi prevalio toliki putsamo zato da nam održiš hvalospjev Fouchéu. Bolje će biti da nampomogneš da što prije odavle odmaglimo. Nadam se da će ta rupa koju siizdubio vođen sretnom idejom propustiti mladu gospođu i mene.- Rupa, da - odgovori Grakho - Ali kako ću Vas izvući kroz ovu rešetku? Tobaš nisu sasvim tanke željezne niti! Pogledajte ove šipke! Debele supoput dječje ruke.- Slušaj, momče! Ne prestaneš li se diviti našoj tamnici i našimtamničarima, proturit ću svoju ruku odrasla čovjeka kroz te tvoje djetinjeruke i sploštiti ću ti nos! Zar ne vidiš da je gospođica bolesna i da trebašto brže izaći odavde?- Oh, nemojte s njime tako osorno postupati! - zamoli Marijana - Uvjerenasam da nastoji pronaći pogodan način.

169 Danas čuvena pariška gradska četvrt

~ 240 ~

- Da nije tako, zašto bih se toliko gnjavio? - progunđa Grakho Hanibal -Ali ove noći neće od toga biti ništa. Prekasno je! Sve mi se čini da baš nijedaleko do pet sati. Moram pronaći zgodno oruđe. Možda kakvu dobrupilicu. Pokušat ćemo izvući jednu ili dvije šipke...- ... ili razoriti komad zida - podrugljivo nastavi Arkadije - Reklo bi se danisi osobito dobro upućen u bravarstvo. Nađi mi dobro bravarsko oruđe iako možeš dođi sutra čim se spusti noć. A sad je kasno, dobro si rekao.Marijana je bila očito razočarana. Kad je ugledala mladog nosača kako sepojavljuje iz tame, mislila je da je sloboda već na dohvat ruke. A sada?Valja još čekati cio bogovetni dan!Grakho Hanibal počeše se po glavi ispod plave kape i reče:- Hm, hm! Bravarsko oruđe? Da, možda bi se moglo... Ma gdje ću ga naći?- Slušajte - dosjeti se Marijana - Ako biste trebali pomoćnika, znamnekoga tko bi Vam mogao pomoći, ako je samo u Parizu.- Recite, gospođice, recite! Dobar drug zlata vrijedi.- Pođite u svratište Carstvu u ulici Cerutti. Pitajte za gospodina JasonaBeauforta.- Počekajte - reče mladić i hitro skine kapu iz koje izvuče komadić papira iolovku - Zabilježit ću... Ha, eto!... A što ću reći tom gospodinu?- Da dolazite od Marijane... Da joj treba pomoći. Reći ćete mu gdje sam.- A ako ga ne nađem?- Onda ne govorite nikome ništa - žalosno otpovrgne Marijana.- Želite li da javim u ulicu de Varenne?- Ne, bar za sada ne. Vidjet ćemo je li gospodin Beaufort otputovao.Marijana ne bi znala reći kako joj je došlo na pamet da pozove u pomoćJasona Beauforta. Jason ju je teško uvrijedio i još nema u njega bašpotpuno povjerenje, ali on je bio jedina nada u spas, bio je zapravo jediničovjek na koga bi se mogla osloniti... nakon svoje nesretne udaje zaFrancisa Cranmerea. Nejasno je slutila da će joj Jason pomoći pobjeći izove proklete jame. A sada je riječ bijeg dobila i novo značenje u vezi sBeaufortom. Uspije li s njim i s njegovim brodom pobjeći i napustitifrancuske obale, pasti će svi lanci koji su je vezali. Neće više biti niFouchéa, ni izvještaja, ni Talleyranda s njegovim prepredenimkombinacijama i s njegovim genijalnim idejama, neće biti njegove lukavediplomacije... a između nje i čovjeka koga nije mogla ne ljubiti širit će seocean kao nepremostiva obrana! Da, sav bi život mogla posvetiti ŠarluDenisu, ali zar je Napoleonu Prvom, francuskom caru, potrebna ljubavdjevojke kao što je ona? Zaboravit će je za tjedan dana, a možda i prije,ako već i nije. Zar sve se njegove misli neće navraćati na austrijskunadvojvotkinju koju uzimlje za ženu? Bolje će biti pobjeći, otići da ganikad više ne vidi i ne izlagati se opasnosti da opet podlegne njegovojmagičnoj moći. A zatim će se... tamo daleko... pokušati liječiti.Da bi se ohrabrila, govorila je sama sebi da ne bi tražila Beaufortovupomoć kad ne bi vruće željela i po svaku cijenu htjela postati pjevačicom itako steći slavu i slobodu. I u dalekoj zemlji, u koju će je Beaufortdovesti, jamačno ima opernih i koncertnih dvorana na kojima će moći

~ 241 ~

nastupati...- Zar kanite putovati u Ameriku? - začuje kraj sebe tihi Jolivalov glas.To ju je pitanje vratilo na zemlju. Primijetila je da je Grakho Hanibalotišao. Čulo se kako u dubini hodnika odmiče kamenje. Mladi je nosačvjerojatno dobro zatvarao rupu koju je otvorio.- Mislim da bi to za mene bilo najbolje.- Možda! Zar ne biste htjeli da ga opet vidite?- Ne, bolje da ga ne vidim. Ni po koju cijenu ne smijem ga ponovo vidjeti!- Zašto?Marijanu je zapanjilo to kratko pitanje. Prisiljena da i ona što kraće,jezgrovitije i jednostavnije odgovori i da iznese pravi i opravdani razlogsvoje želje za bijegom, morala je obrazložiti svoju želju koja time postadesvjesnija.- Jer se bojim - odgovori posve tiho.- Bojite se - nastavi Jolival mirno izlagati njezine misli - Bojite seustanoviti da ljubite Napoleona upravo tako kao što ljubite Šarla Denisa,a možda i više. Bilo što o tome mislili, aureola slave ljubljene osobe nikadnije na odmet. Iako ne postoji suglasnost političkih ideja, slava je ipak tu.Zar mislite da ćete ga lakše zaboraviti, bude li između Vas dvoje ocean?- Nadam se. Ne znam već tko je rekao da se ljubav najbolje pobjeđujebijegom.Arkadije Joldval stane se od sveg srca smijati.- Ne pitajte za onoga tko je to rekao! Reći ću Vam. To su Napoleonoveriječi. On vjeruje da je bijeg snažan lijek protiv ljubavne bolesti. Ja ipakmislim da istinitost tih lijepih riječi nije provjerena. Mogu Vam reći da ihon nije nikada primijenio.- Ali ja ću to učiniti. Bježat ću. Shvatite me, Arkadije! Previše bih trpjelakad bih ostala. Zar ne znate da će se doskora po drugi put vjenčati?- Pa to je brak iz dinastičkih razloga, a ne iz ljubavi. Takva veza nijesmetala nijednog muškarca da se ne obrati svojoj istinitoj ljubavi.- Ali ja nisam njegova istinita ljubav. U njegovu životu samo sam prolaznisusret. Kako to ne možete shvatiti?- Dopuštam i to. Ali s njegovom pomoći mogli biste u najkraće vrijemepostati ono o čemu sanjate... velikom pjevačicom! A Vi ste odlučili dapoput Kristofa Kolumba pođete otkrivati Ameriku! Možda je to takođerdobro, ali zapamtite što ću Vam reći: Ni na kraju svijeta nećete zaboravitiCara!Cara?...Po prvi put zadivio ju je sjaj naslova. Čovjek koga ljubi nosi najuzvišenijukrunu! Napoleon je pored Aleksadra i Cezara najveći vojskovođa svihvremena. Pred njim su prignuli glavu gotovo svi narodi Europe. Odnosioje pobjedu za pobjedom kao od šale, osvojio je golemu zemlju. A osvojioje i nju... kao u igri! Stavio ju je pred teret ljubavi koja je prevelika zanjezinu malu romantičnu dušu. Njezina ljubav nema krila legende da bimu pomogla snositi golemi teret povijesti. Ona nije kraljevskog roda.Gotovo bez glasa zapita:

~ 242 ~

- Zašto mislite da ga neću zaboraviti?Jolival duboko uzdahne i krene da se smjesti na slami. Zatim širokozijevne i mirno probesjedi:- Jer to naprosto nije moguće!... I ja sam to pokušao.

Marijana je proživljavala najteže, ubitačne sate u svom životu.Nedostajala joj je ura pa se nije moglo mjeriti vrijeme koje je teklo kaoda mu nema kraja ni konca. Jolival je jednom pokušao pitati Requinakoliko je sati, ali je dobio mrzovoljast odgovor:- A što ti to treba?Stoga je trebalo pribjeći približnom procjenjivanju. Da bi smiriouznemirenost svoje drugarice, Jolival joj je tumačio kako u zimi noć stižerano i da će Grakho Hanibal uskoro doći. No uzbuđenje mlade žene nije sesmirilo. Osjećala je da je previše zapreka do slobode. Pitala se da li jeBeaufort još u Parizu i hoće li se mladi nosač usuditi ponovo do njihprodrijeti ili će sasvim napustiti svoj plan ako ga zaplaše teškoće. Ugrozničavu Maiijaninu mozgu rađalo se mnogo nagađanja i pretpostavka,jedna zdvojnija od druge. Načas joj je došlo da pomisli da je sanjala oposjetu Grakha Hanibala Piochea. Da nije bilo Jolivala, koji je sačuvaonepokolebljiv mir, bila bi nesposobna vladati svojim živcima. Književnikje izgledao tako mirno i smireno da je to bilo upravo izazovno. Marijani bibilo draže da je s njom dijelio tjeskobu i turobne misli umjesto što mirnočeka događaje. Lako njemu! Ne treba se bojati ničega nego samo nemileženidbe!Marijana je upravo počela po stoti put hodati amo i tamo po bijedomzatvoru kad ju je zaustavio šaputavi Jolivalov glas:- Netko dolazi! Naš riđi spasitelj nije daleko! Ako su moji računi točni, bitće oko devet sati navečer.Zaista je došao jedan muškarac, ali ne slijepim hodnikom. PrestravljenaMarijana pred sobom ugleda Morvana. Bio je zamotan u veliki crni ogrtačna kome su se krijesile kapljice vode, a bio je i bez krinke pa mu sevidjelo iznakaženo lice. Kad je Marijana ugledala kako se pojavljuje izmraka, krikne od užasa. U taj je čas razabrala zvuk pijuka koji ponovoodvaljuje kamenje u zatrpanom hodniku. Ako mladi momak upravo sadastigne, bit će bespomoćno izgubljen! Konjanici mraka neće ni časakrzmati da žrtvuju momka koga će bez sumnje držati za opasnog uhodu.Marijana pogledom potraži Jolivalove oči i u njima nađe odraz svojihvlastitih bojazni. No, Jolival je već bio kraj rešetke i uzvikne mnogo jačimglasom od onoga kojim je obično govorio:- Reklo bi se da nam dolazi posjet! Takvog posjetioca nismo očekivali!Marijana je smjesta shvatila da Jolival tako glasno viče jer se nada da ćega čuti Grakho Hanibal ako je s druge strane zida i da će biti na oprezu.Stoga i ona punim glasom poviče:- Takav mi se posjet nikako ne sviđa. Što tražite ovdje, gospodinepljačkašu brodolomaca?

~ 243 ~

Opak podsmijeh razvuče izrovane Morvanove usne.- Došao sam vidjeti kako Vam je, ljepotice. Da pravo kažem, nisam oVama prestao misliti... a ni govoriti otkad smo bili prisiljeni da Vas takonaglo ostavimo. Uvjeren sam da Vam je zvonilo u ušima, jer smo Vasneprestano spominjali vitez, barun i ja raspravljajući Vašu stvar.- Ne znam što ste govorili, a i nije mi stalo da to saznam, barem ne odVas. Vaše će riječi točnije ponoviti vitez de Bruslart, jer će iz njegovihusta biti svakako manje izobličene.Morvan naceri lice i ustukne za korak.- Zašto tako vičete? Nisam gluh. Puknut će mi bubnjići.- Žalim - odvrati Marijana ne snizujući glas. - Upravo sam preboljela teškubolest pa se moj glas čuje samo ako vičem.- Vičite, samo vičite koliko Vas je mila volja, jer ćete domalo drukčijevikati. Kao da nas je providnost odvela na naš kratki put. Dragi vitez, zakoga je svaka lijepa žena neodoljivo privlačna, postupao je s Vamapretjerano blago i nježno. On ima dobru dušu i meko srce! U njem još živestara viteška načela. Imao sam, na sreću, dosta vremena da mu pružimnekoliko jasnih dokaza s obzirom na Vašu krivnju, pa sam uvjeren da ćeoni djelovati na njegovu odluku.Marijana osjeti da joj je srce u grudima živahno zakucalo i zatreperilo.Zbilo se dakle upravo ono čega se bojala. Morvan je obratio viteza nasvoju stranu te je i vitez sada protiv nje. Morvan je sebi priuštio ogavanužitak navješćujući joj skoru smrt. Ali Marijana ne bi nizašto na svijetupokazala tome čovjeku da se boji iako joj je strah stegnuo utrobu. Drskoslegne ramenima i okrene mu leđa.- Čestitam Vam što ste uspjeli nagovoriti viteza de Bruslarta da odustaneod svojih časnih načela i da hladnokrvno umori bespomoćnu ženu! Moglibiste imati uspjeh u diplomaciji. To bi svakako bilo časnije od zanimanjakoje ste izabrali... ali možda i manje unosno.Morvana su njezine riječi oštro ubole te bijesno krene prema rešetki, alise predomisli i samo se podrugljivo podsmijehne.- Tko govori o umorstvu? Bruslart ne ubija žene. Od tog načela nikako nepopušta. Ali će Vas ipak stići kazna kakvu zaslužujete. Pošlo mi je zarukom da ga uvjerim da Vas treba povjeriti našoj dragoj Fanchon koju Vizanimate, po mom mišljenju više no što je potrebno. Fanchon će Vampriskrbiti namještenje koje potpuno odgovara Vašim mogućnostima... aznat će i pokazati zahvalnost čovjeku koji je kadar da odustane od svojeosvete na njezinu i... svoju korist.- Divim se - odbrusi Marijana gadeći se - savjesti viteza koji pošteđuježivot jedne žene zato da je najsramnije obeščasti.- Tko Vas obeščašćuje? Baš Vas? Savjest viteza de Bruslarta uzela je uobzir i ono što sam mu pričao o Vašim ljubavnim podvizima u mojoj suši sonim bonapartističkim špijunom za koga ste tvrdili da Vam je sluga. Apričao sam mu i tome da sam Vas našao gotovo bez odjeće na žaluizmeđu moja dva čovjeka koje ste htjeli zavesti. Jednoga ste od njih drugidan ubili... Nakon te najsitnije iznesene priče vitez nije kolebao. To više

~ 244 ~

što računa na to da će biti jedna od Vaših prvih mušterija.Marijana se od užasa zgranula na tako jasnom očitovanju zvjerstva idvoličnosti, te nije mogla naći riječi da odgovori. Osjetila je takvognušanje da je zaboravila na opasnost koja prijeti Grakhu Hanibalu. Utose umiješa Aricadije de Jolival.- Mislim, gospodine, da je dosta - reče cupkajući čvrste dlake svojihbrkova - Zaista ste divno obavili svoj gadan posao, pa Vas molim da sadaostavite gospođicu na miru. Ne znam koliko baš vrijedi savjest vitezaBruslarta koji prihvaća bilo kakve sramne dokaze jednog obalnog gusara,ali bih mu ja mogao dati najtočniji podatak za Vas, a taj glasi: nitkov. Viste pravi pravcati nitkov!Morvan poblijedi. Marijana zapazi kako mu se grči čeljust. Htio jeodgovoriti kad ozgo iz kripte glasno zazove vitez Bruslart:- Hej, Kerivoas! Dođite amo i pustite zatvorenika na miru! Tu ćemo stvarurediti kad se vratimo. Sada nas čeka preči posao!Po zidovima zaplesaše odsjevi zublji. Čuo se žamor blizih glasova. Morvanse bio upravo spremio da se baci na rešetku, ali se smjesta zaustavi,okrene se i mrzovoljno prozbori:- Vratit ću se malo kasnije, mali moj gospodine, da skratim Vaše duge uši.Budite istrpljivi pa još malo počekajte! Neće Vam škoditi!Dok se Morvan udaljavao da bi se pridružio svojim drugovima, Marijanase vrati do svoga kreveta i sjedne u stanu. Posve je klonula duhom. Ovilaje ruke oko privučenih koljena, a po rukama pala je njezina dugaraspletena kosa.- Gotovo je - prošapće - Sve je gotovo. Propali smo! Dođe li sada nesretnimladić, propast će zajedno s nama!- Strpite se malo. Dosta smo glasno vikali, pa je mogao čuti i biti naoprezu. Možda čeka iza zida?- Pa ako čeka, neće nam se moći približiti. Urotnici su u kripti, a ne zna sekako će dugo tamo ostati. Odavde se čuju.- Pst! Slušajte! - naredi Jolival i pođe te stane uz rešetku što je mogućebliže kripti iz koje su dopirali nejasni glasovi.- Vijećaju - zašapće Jolival.- A... da li što razabirete?Značajnim pokretom ruke Jolival dade znak da razumije što u kriptigovore i rukama naćuli uši. Marijana zašuti promatrajući napeto licesvoga sudruga koje je postajalo sve ozbiljnije, a zatim očito zabrinuto.Uto začuje prigušen glas koji prepozna kao glas viteza Bruslarta, iako nijemogla razabrati riječi. Činilo se da urotnički poglavica podnaša nekiizvještaj. Povremeno su u njegov govor upadali i drugi glasovi, ali jeBruslart redovito opet preuzimao riječ.Jolivalovo je lice sve više poprimalo izraz tragične maske. PreplašenaMarijana dođe do njega i prošapće:- Što je? Zar je nešto opasno za nas? Zar o nama govore?Rukama je davao niječne znakove, a potom pri-šapne:- Ne... Čak će i otići! Malo strpljenja!

~ 245 ~

Ponovo naćuli uši. Vijećanje je bilo završeno. Čulo se struganje stolcimapo kamenitom podu i toptanje čizama. Svi su u kripti govorili, ali i opetnadvlada Bruslartov jaki glas:- Na konje, gospodo! - zapovijedi - Za Boga i Kralja! Konačno je ove noćisreća na našoj strani!Jasno se razabiralo da odlaze. Koraci su se udaljivali. Marijana i Arkadijenađoše se opet u grobnoj tišini i u crvenkastoj polutami svojegapodzemlja. Jolival se udalji od rešetke i približi se brazeru. Marijana jeuzalud nastojala uhvatiti njegov pogled.- Jeste li čuli što su govorili? - zapita. Jolival kimne glavom u potvrdnomsmislu, ali ne odgovori. Činilo se da je duboko zamišljen. Marijana nijemogla poštovati njegovu šutnju jer je bila i previše uznemirena te gauzbuđeno upita:- Kamo idu? Zašto je ove noći sreća na njihovoj strani? Što kane?Jolival je napokon pogleda. Njegovo lice vesela miša postalo je tužno kaoda ga more strašne brige. Časkom je oklijevao, ali kad mu se Marijanaobjema rukama objesila za rame preklinjući ga molećivim pogledom,konačno progovori:— Dvoumio sam da Vam kažem, ali... uspjeli oni ili ne... ionako ćetedoznati prije ili kasnije. Posredstvom jednog svog špijuna na dvorusaznali su urotnici da će Car večeras ići u Malmaison. Bivša se Caricarazboljela. A i čula je da je Car konačno izabrao za ženu austrijskunadvojvotkinju pa se sada osjeća gore. Odluka o polasku u Malmaisondonesena je tek prije jednoga sata.- Što još? - upita Marijana koja je osjetila da joj je srce ina trenutakprestalo kucati kad je Arkadije spomenuo Cara i da se bolno steglo privijesti o njegovoj skoroj ženidbi.- Hm, što još? Ponovo će pokušati ostvariti stari plan Cadoudala i Hydeade Neuvillea koji Bruslartu nije pošao za rukom ni za vrijemekonzulata170. Sad su opet namislili postaviti zasjedu. Napoleon će sevjerojatno kasno noću vraćati iz Malmaisona, pa će napasti na kočiju,svladati stražare, a Napoleona oteti i...- Ubiti! - završi Marijana.- Ne, Bruslart to ne želi. On će oteti Cara i od njega tražiti da izađe snjime na dvoboj. Ako Car ne bude na to pristao, prevest će ga prekoKanala i svezanih ruku i nogu predati Englezima. Ali bi Bruslartu bilonajdraže da se Napoleon s njime tuče. Vitez je oduvijek sanjao o tomdvoboju.- Pa on je lud!- Ne! On je na svoj način hrabar i čestit, pravi vitez. Priznaje samootvorenu borbu. Moglo bi se reći da je postao tajni urotnik samo zbogtoga što više nema redovite kraljevske vojske. U tom dvoboju može iBruslart biti ubijen, a u protivnom će slučaju drugi urotnici prisilitiBruslarta da ubije Cara. Ulog je svakako vrlo velik. Znam i one koji nepristaju na dvoboj i nastoje Bruslarta odgovoriti od svoga nauma, jer po

170 Napoleon je bio konzul od 9.11.1799. do 18.1.1804.

~ 246 ~

svaku cijenu traže Napoleonovu glavu... Među njima je i Vaš prijateljMorvan.- Zašto?Jolival se zajedljivo naceri.- Razlog je vrlo jednostavan. Vojvoda Medina-Coeli, najbogatiji velikaš uEuropi, nudi polovicu svojega golemog bogatstva onome tko ubijeNapoleona i kao dokaz donese njegovu glavu.Nastao je tajac koji je omogućio Marijani da se sredi i da svlada svojaburna čuvstva. Srce joj je neredovito kucalo, drhtala je dijelim tijelom, alise prisilila da bude hladnokrvna.- Zašto su kazali da je sreća na njihovoj strani?- Jer je odluka o odlasku u Malmaison pala vrlo brzo, pa će pratnja bitimalena da put ne bi svratio pozornost. A noćas ima na okupu najmanjedvadeset i pet zavjerenika.- A Fouché? Taj Fouché koji sve zna i sve vidi! Zar on ne može spriječitizavjeru kao što je spriječio sve prijašnje? - upita Marijana koja je očitopostajala sve uzbuđenija.- Fouchéa će omesti brzina odluke za put. Osim toga, valja priznati da je uzadnje vrijeme Fouchéova pažnja nešto popustila. Svakako namjerno, jertaj čovjek ne radi nikada bez razloga. Drago dijete, mogli bismo doskoraimati čast da svoju tamnicu dijelimo s Njegovim Veličanstvom Carem iKraljem, što će biti moja najveća radost, ali i najbolnija tuga.Marijana uspije da hrabro odbije i milu i mučnu sliku koju joj je Jolivalprikazao. Bila je to slika njezine ljubavi, slika Cara koji ovamo dolazi knjoj sapet u lance.- To se mora spriječiti! Mora se! Poznam Morvana. Neće dopustiti daBruslart zatvori Cara. Iz pištolja se brzo puca, a u noći, u borbi inatezanju tko će to spriječiti? Bože moj! Pohitit ću mu u pomoć. Ne mogudopustiti da ga ubiju. Njega! Ubit će ga bijednici! Kažem Vam da će gaubiti!Marijana je upala u neopisiv očaj. Izbezumljena i sva izvan sebe baci sena rešetku, zgrabi rukama šipke i stane ih tresti, ali one nisu nizatreperile. Ogulila je prste na zarđalim debelim prečkama, a da nijeosjetila nikakve boli, a više nije vidjela ni svoga zatvora. Vidjela je samosniježnu cestu u noći, vidjela je kako zakrinkani konjanici zaustavljajukonje, kako se konji propinju i otimaju zakrinkanim ljudima, kako obarajukočiju na bok, a vidjela je i tijela ispružena po okrvavljenom snijegu iCara u rukama silnika... i Morvana kako se zlokobno ceri i pištoljsku cijevpritište na sljepoočice čovjeka koga ona ljubi...- Neću, neću, neću - vikala je izbezumljeno otimajući se Jolivalu koji ju jenastojao otrgnuti od rešetke o koju je glavom udarala - Neću da ga ubiju.Ljubim te, Napoleone! Na... po... le... one!Onako smetena usudila se po prvi put glasno izviknuti ime koje ju jesalijetalo otkako je saznala istinu. To je ime u vrućici bezbroj putaponavljala jedva razumljivo mrmljajući.Arkadije je rukom zapušio njezina usta da bi je ušutkao i teškom mukom

~ 247 ~

uspio ju je otrgnuti od rešetke.- Uzbuirit ćete cijelo ovo mišje gnijezdo - tiho ju je opominjao - Zar stezaboravili da nas netko čeka?Istina je, zaboravila je i na Grakha Hanibala Piochea! Čim je prestaoživčani napadaj, Marijana se svali na pod, obuhvati glavu rukama i stanegorko plakati.- I on neće doći. Čuo je te ljude i shvatio da je noćas nemoguće izvestibijeg. Neće se vratiti.- A zašto da se ne vrati? - namrgođeno će Jolival - Ja vjerujem tomedečku. Takve oči ne varaju. Sve će učiniti da Vas izvuče odatle.- Možda, ali noćas je sve svršeno! Više neće doći! A urotnici već jure pocesti prema Malmaisonu. Bože, Bože!Marijana obim rukama začepi uši i sklopi oči samo da ne čuje konjskigalop koji joj je odzvanjao u glavi. Još nikada nije tako živo željelaumrijeti i nestati. Nije vidjela kako je Arkadije naglim korakom pošaoprema rešetki uz koju se cijelim tijelom priljubio. U dubini podzemlja čulose rušenje kamenja.Arkadije odmah skoči do Marijane, zgrabi je za ramena i nepoštedno jepotrese.- Slušajte, ma slušajte! Došao je... Otvara rupu u zidu!Kao da je neka struja oživjela Marijanu. Hitro ustane, jednom rukomščepa Arkadijevu ruku i raširenih zjenica napeto je slušala ne dišući. Bilaje istina! Netko dolazi slijepim hodnikom. Ne usuđujući se disati slijedilaje u mislima kako se mladi momak sve više primiče. Čulo se nekolikobrzih koraka i odjednom ugleda kako Girakho Hanibal izniče iz mraka. Zanjim je stigao jedan mnogo viši čovjek. Začas se iza rešetaka uspravivisoki lik Jasona Beauforta. Marijana usklikne od radosti.- Vi? Blagoslovljen budi Bog! Došli ste!... Niste otputovali!Vidjela je kako mu se oči smiju, vidjela je njegovo od sunca opaljeno lice,a oko svojih hladnih ruku osjeti tople ruke Amerikanca koji je krozrešetke dohvatio i stiskao njezine ruke.- Dobro je! - veselo reče Jason - Sutra odlazim iz Pariza, ali me nikakvasila ne bi mogla spriječiti da Vas ne izvučem iz te nove nevolje u koju stese opet upleli, mlada benice! Hajde, ne plačite! Brzo ćemo Vas odavdeosloboditi. Pokušajmo! - obrati se Grakhu Hanibalu koji se oboružanturpijom većom od sebe hrabro upustio u borbu s jednom željeznomšipkom. Pomogao mu je Arkadije kome je pripovijedao da su moraličekati dok odu zavjerenici.- Ja sam bio gore, pred krčmom, dok je gospon Beaufort bio dolje.- Brzo - molila ih Marijana - Moramo što prije izaći odavde. Ili bolje da... -Sjeti se da joj nije stalo do vlastite sudbine već samo do toga da seNapoleon spasi.- Ostavite nas ovdje i trčite upozoriti Cara.- Koga? - iznenađeno uzvikne Beaufort koji je uzeo turpiju i stao piliti -Luđi ste nego što sam misilio. Pustite nas da radimo.- Ne! Molim Vas poslušajte me... Zaista je ozbiljno.

~ 248 ~

S nekoliko riječi objasni što se dogodilo i kako su saznali da Caru prijetiopasnost. Beaufort je slušao namrštena čela i pilio. Kad je Marijanaprestala govoriti, odbaci turpiju i slegne ramenima.- Ne, to neće ići. Nema ni govora o tome da bih odavde otišao bez Vas.Divim se Napoleonu, ali Vas neću ostaviti u rukama ovih divljaka. Osobitoako se vrate praznih ruku! Nećemo ići, mali, zar ne? - obrati se GrakhuHanibalu koji je već dizao turpiju. Zatim pogleda Arkadija i upita ga:- Da li Vas oni gore čuju kad vičete?- Da, da... Jednom sam uspio dozvati sobara ovog divnog gostinjca. Rikaosam kao vol i...- Dakle ričite! Ričite, prijatelju, iz sveg glasa i svom snagom! Dozoviteovamo Vašeg tamničara. Ostalo je moja stvar. Hajde, momče, vičite izpetnih žila!Iz Jolivalova grla provali tako snažan urlik da se Marijana lecnula.Beaufort se smjestio iza ugla u slijepom hodniku. U tami hodnika nestaloje njegovo veliko mišićavo tijelo na koje su kao salivene pristajalemornarska majica i kratke crne hlače. Marijana ga je u mraku jedvarazabirala. Nije shvatila što zapravo hoće, ali je Arkadije i dalje urlaokoliko je mogao. Marijana se čudila snazi njegova glasa koji se razlijegaopod vlažnim svodovima i odzvanjao po svem brlogu pa i dalje. Načas jeprestao tuliti da bi uhvatio malo daha. Uto se začuju brzi koraci, a čuo se iRequin kako kriješti:- Zar ste bolesni da se tako derete? Već ću te ušutkati kad te uhvatim.Protuha se pojavio baš u trenutku kad se Jolival bacio na zemlju i valjaose poput čovjeka koji se svija od bolova urličući:- Jao, jao! Boli!- Brzo! -zaviče Marijana koja je napokon shvatila - Boli ga. Ne znam štomu je...- Boga mu! - zakune Requin koji se uzrujao nestrpljivo otvarajući ključemvrata rešetke. U to je Jason već bio na njemu. Amerikanac je poput tigraskočio na Requinova leđa, srušio ga na pod, a lijeva mu je ruka stislaRequinovo grlo i naglo zaustavila njegov povik. Requin je samo zaječio iizgubio svijest. Jason ga za svaki slučaj majstorskim udarcem šake zviznepo glavi, zatim ustane, dohvati snop ključeva, u čas otvori rešetku, zgrabiMarijanu i digne je na ruke kao da je perce.- Strugnimo! -reče gurnuvši nogom Requinovo tijelo koje mu jeprepriječilo prolaz - Uvucite ga iza rešetaka, zaključajte vrata i dajte mikjuč. Bacit ću ga u kanal. Ovaj će štakor biti u nesvijesti još dobrih desetminuta. To valja iskoristiti!- A da ga ugušim? - tihim glasom predloži Arkadije.Jason udari u smijeh.- To sam mogao učiniti maloprije, ali kad već nisam, ostavimo ga. Nemogu ubiti onesviještena čovjeka.Noseći Marijanu koja je sasvim nagonski savila ruke oko njegova vrata,Beaufort pohiti prema rupi na kraju slijepog hodnika. Tu je morao mladuženu postaviti na noge da bi se mogla provući kroz prilično usku rupu.

~ 249 ~

Jedan za drugim provukoše se na drugu stranu. Za njima je stigaoArkadije trudeći se da razgiblje zglobove koji su u zatvoru gotovo većzarđali. Na kraju je stigao Grakho Hanibal koji je zatrpao rupu kamenjemšto ga je odvalio.- Nikad se nezna - oprezno je primijetio. Jolival se stade smijati.- Ha, ha! Zar misliš još koji put tuda proći? - reče i prijateljski šakomudari pod rebra mladog momka - Za sada ti dugujem samo jednuposvećenu svijeću nadajući se da ću ti je jednog dana zaista moći kupiti.Dugujem ta više od svog života. Ah, Filomeno, zbogom!- Nije vrijedno ni spomena - zbunjeno promuca mladi momak neshvaćajući baš sve što mu je govorio Arkadije - A sada naprijed!- Tako ti misliš, a ja smatram da je ipak potrebno - ganuto zaključiArkadije.S druge strane zida bio je kratki hodnik, a zatim stigoše do kanala. Gadansmrad navali u nosnice Marijani koju je Jason ponovo digao na rukerekavši:- Neko ćemo vrijeme gacati po vodi pa nema smisla da se oboje smočimo.Isprva su išli po usku rubu koji se protezao duž crna, smradna potoka.Što su dalje išli prema izlazu, studen je postajala sve oštrijom. NoMarijana je nije osjećala. Objesila se o Jasona jer više nije osjećala ninepovjerenja ni odbojnosti prema Amerikancu. Što je noćas učinio za nju,izbrisalo je svaki trag mržnje, iako je mislila da će toga čovjeka,uzročnika svoje nesreće, vječito mrziti. Topao osjećaj povjerenja smirioje na čas njezinu tjeskobu i njezine brige. Da nije bilo opasnosti kojaprijeti onome koga ljubi, osjećala bi bezazlenu, gotovo djetinju radost štoje nose ruke koje očito ne mogu oslabiti.Ušavši do pasa u ogavnu vodu, Jason ju je podigao u zrak što je višemogao da ne bi dodirnula smradnu struju. Tik uz svoje lice gledala jesuncem opaljeno mornarsko lice, uočljivi profil i čvrste usne podrugljivaizraza. I on je na nju svaki čas pogledavao, a da je ohrabri smiješio setako umiljato da su mu se ublažile tvrde crte lica. Usprkos okolnog teškogsmrada, od njega je dolazio laki miris duhana, fine puti i kolonjske vodekoji je Marijani bio vrlo ugodan.- Još malo hrabrosti - reče - i stižemo!I zaista! Nogom je stupio na uski pločnik koji se dizao na kraju širokakanala. Osjetiše jaku struju hladnog zraka koji je navalio kroz crni otvornad kojim se svjetljela Sena. Jason oprezno položi Marijanu na zemlju isagne se prema kanalu da dohvati zublju iz smrznutih Arkadijevih ruku ida mališu pomogne podići se na pločnik. Mladi Grakho već je bio izašao.Još nekoliko koraka pa su bili na svježem zraku koji Jolival požudnoudahne.- Kako li je dobar pariški zrak! - veselo reče. - Tek sada znam koliko mi jenedostajao.Sav smrznut i mokar cvokotao je zubima, ali se činilo da se na to i neobazire.Marijana nije imala vremena veseliti se stečenoj slobodi. Vrijeme je

~ 250 ~

hitalo. Konjanici mraka stekli su već znatnu prednost, pa ako Car, ponesreći, nešto ranije ode iz Malmaisona... Nije se usudila dokrajčiti slijedsvojih misli. Objesi se o Jasonovo rame i zamoli ga:- Možete li za mene naći neku kočiju? Ali brzo... Jako brzo!- Imam kočiju tu malo dalje, na keju de Billy, uz trg Conference171.- Dobro! Moram odmah ići u Malmaison.Jason gestama pokaže da ne odobrava njezin naum.- Zar ćete se opet u svašta turati? Car je dobro čuvan, vjerujte mi. Unjegovoj okolini baš nisu sami zanesenjaci koji će ga izložiti opasnostima.Smjestit ću Vas na sigurno mjesto... i u suho. A sutra ću Vas povesti sasobom.- Da, sutra! Sutra ću otputovati s Vama, ali me večeras pustite da gaspasim, zaklinjem Vas. Znam ... osjećam da je on u velikoj opasnosti.Pod svojom rukom osjetila je kako se napinju mišići na Amerikančevojnadlaktici Uspravio se koliko je visok i svrne s mlade žene pogled koji seizgubio daleko po prelivnoj vodi Sene.- On! - naglašeno i s nešto gorčine izreče Jason. - Kako to o njemugovorite? Mislio sam da ga mrzite.- Ne mrzim ga više... kao što i Vas više ne mrzim. Ponijeli ste se kao praviprijatelj, a to sve briše. Sutra, kazala sam već, sutra ću otići s Vama jerovdje neću ostati i jer sam već umorna od toga što se uvijek turam usvakakve nemoguće situacije kako to Vi kažete. Možda ću u Vašoj zemljinaći mir i spokojstvo!- Sve ću učiniti samo da Vam pomognem - tiho izusti Jasan. - Bili bistesretni, ...kad bi to samo o meni ovisilo!- Ako Vam je zaista stalo do moje sreće - usrdno nastavi moliti Marijana -Jasone, učinite mi što Vas molim... Pustite me da što prije pohitim uMalmaison. Ali brzo, zaklinjem Vas, što brže! Gubimo vrijeme jer je svakičas dragocjen.I sama se iznenadila kad ga je po prvi put nazvala njegovim imenom.Svojim ženskim instinktom osjetila je da mu je to godilo.Upravo je htjela još jednom ponoviti svoju molbu, kad se on nadvije nadnju, zgrabi je za ramena, pogleda je u oči i uzbuđenim glasom reče:- Zar ćete zaista sutra otputovati sa mnom? Obećajte!- Obećavam!- Hajdemo dakle! Sam ću Vas tamo sprovesti... Ako bude trebalo, konji ćepopadati od umora, ali stići ćemo. Slijedite nas, gospođo. Razgovaratćemo po putu. U kočiji ima suhih odijela pa se možete u njoj presvući.U njegovu glasu odzvanjalo je iznenadno veselje. Zgrabio je Marijanu zaruku i trkom je povuče za sobom duž mračnog keja. Arkadije i mladiPioche nisu ništa ni pitali već potrćaše uzastopce za njima. Prešli supokraj zgrada Sapunare, zatim opet ispred skladišta mramora, čimstigoše ma Trg vijeća, ukazaše se pred njima pod slabim svjetlom ispredvatrogasnog spremišta obrisi kočije. Arkadije bijaše istina sav promrznutu ljepljivoj mokroj i smradnoj odjeći, ali ipak nije izgubio dobro

171 Trg vijećanja, danas Place de l'Alma

~ 251 ~

raspoloženje. Približio se svome mladom drugu koji je pored njega oštrotrčao i upita ga:- Zoveš se Grakho Hanibal, zar ne?- Da, gospon, a zašto?- Jer se ja zovem Arkadije - odvrati ovaj, naizgled bez i malo logike. - Dali ti je jasno da nas dvojica predstavljamo Atenu, Rim i Kartagu172. Mojsinko, nas smo dvoje sklopili savez o kome se nisu usudili sanjati ninajluđi povjesničari. Dodaš li tome da smo pridobili suradnju Amerike,dopustit ćeš da se nijedna diplomacija ne može mjeriti s našom.- Da, gospon - poučljivo prihvati Grakho Hanibal, a da nije ni pokušaorazumjeti čudne riječi gospodina Arkadija. - Ali ipak se moramo požuriti.Već nas dozivlju!- Tako je - reče Arkadije dobre volje - Povrh svega čeka nas slava štokrećemo spašavati novog Cezara173. K tome... korzikanskog Cezara.

14.

MALMAISON

Kad su prešli padinu Saint-Clouda i njegove vinograde, pružila se prednjima sumorna i gola, gotovo pusta oesta za Malmaison koja je išla poredneobrađenih i neograđenih zemljišta i napuštenih kamenoloma. Snijeg jesamo mjestimice pokrivao zemlju poput bijelih krpa na crnoj pozadini.Pred mostom, na raskrsnici za Bulonjsku šumu, na koji su došli poKraljičinoj cesti, ostavili su Grakha Hanibala koji je rekao da namjeravaprenoćiti kod svoje bake, pralje, koja stanije uz cestu Bune.- Potraži me sutra, u svratištu - dobaci mu Jason Beaufort iz prednjegvisokog sjedala kočije. - Nas dvojica moramo se porazgovoriti. Dođi okojedanaest sati!- Vrijedi, gospon! Bit ću točan!Veselo pozdravivši s »Do viđenja!« one koje je oslobodio skočio je izkočije. Marijana ga je tik prije no što će skočiti zadržala i poljubila u obaobraza.- Hvala, Grakho! Postali smo prijatelji, sada i zauvijek!Noć je prekrila crvenilo poštena lica mladog momka. Kad je kočijakrenula, Marijana je čula kako je momak punim glasom zapjevao:

I sam ne znam zašto takva nježnost plavi.Grudi moje kad Vas gledam...

- Nevjerojatno! - usklikne Jolival. - Pjeva Mozarta, a da sigurno i nezna da

172 Arkadija je grčka pokrajina na Peloponezu, poznata po plodnosti i slavnim gradovima iz početkagrčke povijesti. - Grakho je ime glasovitih rimskih pučkih vođa, Tiberija (160-133. pr. n. e.) i Gaja (154-121. pr.n.e.) - Hanibal, čuveni kartaški vojskovođa (247-183. pr.n.e.). Borio se protiv Rima. Svoju vojskupreveo je preko Alpa.173 Gaj Julije Cezar (101-44.pr.n.e.), slavni rimski vojskovođa, državnik i diktator.

~ 252 ~

je to od njega.Književnik se udobno smjesti u dnu kočije uz bok Marijani. Dok se mladažena uzalud trudila da svlada svoju uzbuđenost i strepnju, Arkadije jebezbrižno uživao u udobnosti kočije i u suhim haljinama koje je našao ukočiji kao i mladi Grakho, zahvaljujući smotrenosti Jasona Beauforta.Marijana je morala zakopati glavu u jastuke dok su se njezini drugovipresvlačili, što im baš nije bilo lako jer se kočija tresla i ljuljala. Zbogpresvlačenja, što je smatrao pukom formalnošću, Beaufort nije htioodložiti odlazak pa su to putem morali učiniti.Prezrevši udobnost kočije, Amerikanac se popeo na prednje sjedištepored kočijaša ne obazirući se na svoje mokre hlače. Zadovoljio se timeda iz čizama izlije smradan sadržaj i da se zamota u široki crni ogrtačizjavivši da je na moru doživio još i koješta gore. Marijana je od časa dočasa mogla čuti kako odrešitim glasom zapovijeda kočijašu da požuri ipotjera konje.To ipak nije smetalo da Marijana ne bi imala dojam da se kočija slabokreće naprijed. Uzbuđena i grčevito skupljena u svom kutu gledala jekako mimo njih promiče drveće. Došli su, naime, u šumovit i priličnobrežuljkast predjel po kome kočija nije mogla juriti. Marijana se iznenadaokrene prema svome pratiocu te ga zapita:- Jeste li možda čuli gdje misle napasti carevu kočiju?Jolival potvrdno kimne glavom i odgovori:- Morali bi se sakriti na mjestu zvanom Vučji dol nedaleko od dvorcaRueil.- Zar u caričinoj blizini? To je zaista smjelost!— Drago dijete, Malmaison nije dvorac Rueil. Taj pripada maršalu, vojvodiod Rivolija, ali maršal, koji je upravo dobio i naslov kneza od Esslinga idvorac Thouars, otišao je pregledati svoje novo imanje. Maršal Massenaje vjeran svrgnutoj carici i ne želi se miješati u planove o carevuvjenčanju. Radije se na neko vrijeme udaljio da se bavi svojim posjedom.Marijana znatiželjno pogleda svoga suputnika.- Odakle sve to znate? Slušajući Vas reklo bi se da ste u rodu s dvorom.- U to biste teško povjerovali već s obzirom na moju bogatu vanjštinu, zarne? - otpovrgne Arkadije komično nacerivši lice. - Draga moja Marijano,Vi ne možete ni zamisliti kakve sve glasine pokupi čovjek pohađajućiigračnice. Ali molim Vas da zapamtite da sam ja jedan od najboljeobaviještenih ljudi u Parizu!- Kad je već tako, odgovorite mi na ovo pitanje: Kako ćemo ući uMalmaison i uspjeti da nas prime? Razumijete li?- Da Vam ništa ne tajim, reći ću Vam da sam upravo i ja na to mislio. UMalmaison se baš ne ulazi kao u neki mlin... Možda smo na to morali prijemisliti!- Arkadije, moramo ući. Moramo obavijestiti Cara. Je li dvorac dobročuvan?- Da, čuvan je kao i sve ostale carske palače - progunđa Arkadije očitujućimalu nepriliku. - Sigurnost svrgnute kraljice redovito osigurava jedno

~ 253 ~

odjeljenje gardijskih strijelaca iz čete ukonačeue u Rueilu, u starojvojarni švicarske garde. Mislim da ćemo ih teško moći uvjeriti da nasmoraju pustiti do Jozefine, osobito kad smo tako lijepo dotjerani.- Jesmo li već blizu?Arkadije se sagne prema prozorčiću u vratima kočije i trenutak jepromatrao veliki zid uz koji je kočija u taj čas prolazila.- Pa i jesmo - reče i ponovo se zavali u kočiju. - To je zid dvorca Rueil.Mailmaison je nešto dalje lijevo.- No onda smo prošli pored mjesta na kome zavjerenici očekuju cara. Anismo ništa vidjeli.- Zar mislite da će se oni nama pokazati? Pravite se naivnom! Utvrdili suse u nekom kamenolomu iz koga će izaći u pogodan čas. Budite sigurni danisu baš ništa izgubili što su nas propustili. Jedina stvar u koju nemampovjerenja to su vrebači koje su jamačno postavili između ulaznihrešetaka u Malmaisonu i Vučjeg dola.Kočija je brže krenula. Prošli su pored velike pozlaćene rešetkasteograde, uglavljene između dva paviljona s trokutastim zabatima i sčetverobridnim štabovima. Velike brončane svjetiljke, obješene nazavinute stupove od kovana željeza, rasvijetljivale su pozlaćene sulicerešetke i trobojne stražarnice u kojima su bili vojnici u svijetložutimuniformama s visokim crnim šeširima koji su bili okićeni žutomperjanicom.- Korzikanski strijelci - promrmlje Jolival. - U toj su pukovniji vrlo nježneosobe!Marijana ne odgovori. U njoj se po prvi put probudila ljubomora. Sjetila seJosefine koju je okruživala aureola velike ljubavi što ju je za nju gajioNapoleon.Kreolka zacijelo trpi što je odbačena i što mora ustupiti svoje mjestodrugoj, ali zar nije imala toliko godina najtrajnije mjesto u Napoleonovusrcu? Marijana je s gorčinom mislila kako su bijedni oni kratki časoviprovedeni u Butardu, usporede li se s dugim godinama što ih je Jozefinaprovela s Carem.Na kraju široka drvoreda ugleda malen osvijetljen dvorac pred kojim ječekala jedna kočija i nekoliko zelenih i crvenih konjanika zaogrnutihširokim ogrtačima koji su na glavi imali kalpake s visokim crvenimperjanicama. Jolival uhvati Marijaninu ruku i čvrsto je stisne.- Car je još ovdje! Jeste li vidjeli?- Jeste li sigurni da je to njegova kočija?- To su svakako konjanici-lovci carske garde, strašne ljudine, konjaniciprinca Eugena174. Nema ih mnogo, ali se pitam ne bi li ih pustili da se samisnađu ako na njih navale zavjerenici.- Vi ste ludi! Ta zar ne vidite da ih je samo desetak?- Da, da! Ali vrijede za tridesetaricu. No Vi imate pravo. Neugodnaiznenađenja dolaze iznenada. Uostalom čini se da smo i mi, čili i zdravi,

174 Princ Eugen Savojski (1663-1736), jedan od najvećih vojskovođa svog vremena, pobjednik nadTurcima

~ 254 ~

stigli na mjesto u punom broju.Konji su usporili hod. Već su iza sebe ostavili rešetkastu ogradu. Došli sudo malog zavoja te su putnici mogli izaći iz kočije bez straha da buduprimijećeni. Jason skoči na tlo sa svoga visokog sjedišta, otvori vrata nakočiji i pomogne Marijani sići. Bili su na jednom kolskom putu koji je sastrane bio zatvoren velikim zidovima preko kojih su se širile krošnjedrveća koje je raslo s one strane zida. Ogoljene grane kao da su biletušem nacrtane na nebu tek malo svjetlijem od njih. Krpe snijegaomogućivale su da se razaberu sljemena zidova i rubovi ceste.- Moramo se žuriti - reče Amerikanac vukući mladu ženu prema zidu slijeve strane. - Careva kočija stoji doduše još pred dvorcem, ali nijedaleko do pomoći i neće proći dugo pa će krenuti za Pariz.- Zašto ste mimoišli dvorac? Mislim da ste se morali pred njim zaustaviti.- Zar zato da bi uhode koje su zavjerenici sasvim sigurno izaslali moglišto bolje pratiti naše kretanje? Vidi se da nemate iskustva s ovakvimekspedicijama. A sad treba doći unutra, tamo preko zida.Marijana je u sebi mislila da Beaufort očito ima više iskustva u takvimpustolovinama kao što je ova, ali nije iznijela nikakve primjedbe već jesamo zapitala:- Kako ćemo to izvesti? Zar mislite da će nas stražari pustiti?Vidjela je kako se u mraku zabijeliše Amerikančevi zubi i začula jeprigušeni smijeh:- He, he! Zar da tražimo specijalno dopuštenje? Ne, to nećemo nipokušati. Samo bismo izgubili na vremenu. Hajde, slatka Marijano,pokažite kako se djevojka iz visoka društva umije penjati preko visokazida. A nakon toga pomolit ćemo se Bogu i svim svecima da ne naiđemona patrolu prije no što stignemo do dvorca... gdje ćemo se dati lijepouhititi.- Zašto da nas uhite? Što hoćete time reći?- Da je jedini način kako ćemo na sebe svratiti Carevu pažnju daizazovemo što veću sablazan. Kad jednom budemo pred dvorcem, dićićemo takvu buku da će nas morati pitati zašto to činimo. Veličanstvenikonjanici koji strpljivo čekaju u snijegu bit će veseli što nas mogu zgrabitii... tad ćemo sve objasniti.Ako se pravo uzme to je zapravo besmisleno, ali se smioni plan činiojednostavan kad ga je izložio Jason. Marijana je htjela po svaku cijenuobavijestiti Napoleona o opasnosti koja mu prijeti. A što će Beauforta inju spremiti u zatvor bilo joj je sasvim svejedno... Išla bi čak i u Saint-Lazare.- Vi ste sjajni! - iskreno kaže - Hajdemo!- Pardon! - uglađeno će Jolival. - A što ću ja pri tom svemu raditi?- Služit ćete nam za male ljestve, moj prijatelju. Osjećate li se dostačvrsti da me držite. Po izvršenju toga zadatka činit ćete društvo našemkočijašu. Dobro je imati vrebača s ove strane zida.- Pa da? No jeste li sigurni u kočijaša?- Da, toliko koliko se može biti siguran u onoga koga ste dobro platili.

~ 255 ~

Doveo ga je mladi Pioche. Kočijaš je gluh kao top. S njime nećete moćimnogo razgovarati, Jolivale, iako dobro čita po usnicama. A sad je dostagubljenja vremena! Hajde, brzo! Volio bih da nas ne vide kako se penjemona zid. Moglo bi biti različitih pitanja.Arkadije se bez riječi postavi leđima uz zid, skopča prste, podloži dlanovei počeka. Jason stavi vrh jedne čizme na dlanove književnika, poputvješte mačke u tren oka skoči s Jolivalovih leđa i zajaši na sljeme zida.- Sad je red na Vama, Marijano - tiho reče Jason - osim ako možda nebiste htjeli da odem sam.- Ni za kakvo blago!Uspinjanje mlade žene išlo je znatno teže. Oslabljena nedavnom bolešću iu haljini koja joj je smetala bila je mnogo manje okretna nego onda kadse poput vjeverica verela po velikim stablima u Seltonu. Ali je bilalaganija od Amerikanca, pa kako ju je do pola puta dizao Jolival, a ondapotegnuo Jason, našla se i ona navrh zida.- Ne vratimo li se za dva sata, vratite se sami u Pariz - prošapćeAmerikanac sagibajući se prema Arkadiju - Gdje stanujete?- Nigdje. Upravo su me otjerali iz stana, kad me Fanchon-Fleur-de-Lyspreuzela u svoje obdanište.- Onda pođite u svratište Carstvu, smjestite se u mojoj sobi i tamo mečekajte. Kočijaš je plaćen.- Bit će svakako bolje da za dva sata izađete iz dvora - brundao je Jolival -Čekat ću vas. Sretno!Jason skoči u park i pruži ruke Marijani.Marijana zatvori oči, duboko udahne i skoči. Spusti se ravno naBeaufortove grudi koji ju je polagano spuštao na zemlju, ali je malozadrži uz svoje grudi, možda da produži milovanje svoga lica njezinomraspletenom kosom.- Marijano - strastveno i nježno šapne Jason - zar ćete zaista sutra poćisa mnom?- Već sam Vam rekla. No sada baš nije prilika da se o tom govori! Bježmo!Ako ode...Sva njezina strepnja skupila se u te dvije riječi.Park je u ovom dijelu do zida bio pošumljen. Gusti red drveća zakrivao jedvorac. Između hrastovih stabala nejasno se probijalo svjetlo nekolikosvjetiljaka jer nije bilo lišća na granama.- Što tiše! - šaptom naredi Jason.Držeći se za ruku poput dvoje zalutale djece stadoše trčati prema malimsvjetlima koja su im naznačivala dvorac. Vlažne grane udarale su ih policu, noge su im upadale u debelo blato od gnjila lišća i rastopljenasnijega. Marijani se noge slediše ali nije osjećala ni studenu vodu niogrebotine od granja.Zavjesa od stabala postajala je prozirnijom. Marijana i Jason izađoše naotvoreno polje. Pred njima se dizao bijel i rasvijetljen dvorac s velikimkrovovima koji su bili pokriveni škriljavcem.Trijem pred ulaznim vratima usred glavnog dijela zgrade bio je sav u

~ 256 ~

malim staklenim oknima, a sjajio je poput velike svjetiljke. Kočija je jošuvijek stajala pred trijemom. Uto se začu kratka zapovijed i četa jeupravo skakala na konje.- Izlazi Car - progovori Jason - Brzo! Između njih i dvorca širio se velikiengleski park s tratinom i skupovima drveća. Već su zapazili u trijemuneke ljude među kojima je bio jedan zbog koga je Marijani srce življezakucalo. Samo je on mogao biti čovjek u sivom dok su ostali imali sjajnaodijela i kićene uniforme.Tek što je dvoje mladih ljudi izašlo iz tame ispod gustih stabala i krenuloprema rasvijetljenu dvorcu, iza njih jekne glas:- Stoj ili pucamo!Istodobno počeše negdje od dvora strašno lajati psi.Marijana se okrene i spazi nekoliko vojnika koji su vjerojatno prolazilikraj šume. Prepozna perjanice korzikanskih strijelaca. Zdvojno uzdahne.Dvorac je bio još dosta daleko!... Stisne Jasonovu ruku. Tamo preddvorcem konji već kopkahu nogama. Sluge s bijelim vlasuljama otvarahuvrata kočije. Pred trijem je izašlo dosta ljudi u uniformama i toplimogrtačima.- Bježmo - vikne Marijana - Pa makar i pucali u nas!- To je ludost, Marijana!Nije ga poslušala. Poletjela je pa i on krene za njom.Oklijevali su tek jedan tren. Sada su složno bježali. Iza sebe začušekvrcanje pušaka koje su nabijali- Stoj - ponovi oštri glas - Sto mu gromova, stanite!Pukne puška, zatim još jedna. Marijana protrne i preporuči dušu Bogu.Pred sobom je vidjela samo rasvijetljeni dvorac kojemu su se približavali.Konjanici oko kočije skočiše na zemlju i stadoše u obrambeni red predmladim ljudima. Jason zaurla iz sveg glasa kako je znao vikati usred olujes mosta svojega broda:- Car! Treba spasiti Cara!Puknulo je još nekoliko pušaka. Zbog noći i zbog brze trke strijelci nisumogli točno gađati, ali je jedna kugla morala ipak pogoditi Jasona jer jepotmulo zastenjao od bola i ispustio Marijaninu ruku. Gardijski lovci većsu ih okružili. Nemilosrdno ih zgrabiše, a sa svih strana zapljušte pitanja.»Tko ste? Što hoćete? Jeste li zavjerenici?«- Car! - jedva promuca Marijana bez daha - Za ljubav božju, vodite nasCaru!... U opasnosti je.- Pa to je žena! Što radite ovdje? Kako ste ušli? - oglasio se oficir koji jezapovijedao odjelom.Velik, krasan momak tamnih brčića u krznenu kalpaku zakićenomvisokom perjanicom rastavi Marijanu od njezina druga koji je bioneobično blijed. Mlada žena vidjela je sjajnu grupu muškaraca i žena. Bilisu uzbuđeni, izašli su iz trijema i svi su u jedan mah živo govorili. Iz togaskupa odvojio se čovjek u sivu kaputu sa širokim crnim dvorogimšeširom. Odrešito zapovijedi:- Kapetan Trobriart! Na izvještaj! Što se zbiva?

~ 257 ~

Na taj glas Marijani zastane srce od sreće. Valjani kapetan nije dospioodgovoriti. Marijana se otrgne iz kapetanovih ruku koje su je čvrstodržale i baci se Caru pred noge.- Sire, smilujte se! Slušajte me! Ubit će Vas. U zasjedi su u Vučjem dolu.Mnogo ih je. Više ih ima od vaše pratnje!Nezadovoljno mrmljanje odavalo je Marijani što gardijski lovci misle osvojoj vrijednosti.Napoleon razrogači oči vidjevši ženu raspuštene kose u bijednoj,izderanoj, prljavoj haljini poprskanoj blatom, ugledavši ženu koja jeprema njemu digla zelene oči što ih je odmah prepoznao. Od iznenađenjausklikne:- Kako? To ste Vi!... U takvu stanju? Odakle ste ispali?Prije no je Marijana mogla odgovoriti ubaci se jedna visoka, mlada, plavažena u svečanoj haljini i kepu od ljubičasta baršuna izvezenog sitnimbiserjem i s malim dijademom175 na kosi zlatne boje i u strahu reče:- Sire, budite na oprezu! Možda je ta žena opasna... ili luda? Ne zna se tkoje.Napoleon se malo nasmiješi. No smiješak nije mogao promijeniti njegoveoči, pa se Marijana, mada je bila smetena i klonula, sa strahopoštovanjemsjeti Šarla Denisa.- Poznam je, Hortenzijo176, dobro je poznam. Nije luda, a da je opasna...- Sire! - najavi kapetan Trobriant - Čovjek koji je bio s tom ženom pada unesvijest. Ranjen je. Mora da ga je pogodio metak.- Jason je ranjen! Bože moj!Marijana sva izvan sebe htjede ustati i potrčati prema Amerikancu, ali ječvrsta careva ruka ščepa i zadrži.- Časak! - oštro će car - Tko je taj čovjek?- Sire, to je Jason Beaufort, Amerikanac. Spasio me i ispratio dovde daVas upozorimo na opasnost. On je hrabar čovjek! Molim Vas naredite damu pruže svu potrebnu njegu... Ne stavljajte ga u zatvor!- Vidjet ćemo! A sada...- Sire! - ponovo se umiješa mlada žena koju je car nazvao Hortenzija - Zarje baš tako potrebno da se ovdje nastavi to objašnjavanje? Hladno je.- Zar je nizozemskoj kraljici ovdje hladno? - podrugljivo će car - Zar je tomoguće?- Možda i jest. Moja majka želi vidjeti tu ženu. Uzbuđuje se! I sami znateda se uvijek bojala i najmanje glasine o zavjeri.- Dobro! Vratimo se! Duroc, pozabavite se s tim Amerikancem koji je paos neba i pošaljite jedan odred da vidi što je to u Vučjem dolu. I to jačiodred! Koliko ima te gospode? - upita Marijanu.- Mislim da ih je tridesetak.Marijana je vidjela kako se iz skupa žena i uniformi odvojio njezingostoprimac u Butardu, ali sada je Duroc bio u modroj odjeći izvezenoj

175 Ukras koji nose žene na kosi ili na čelu, obično u obliku krune ili vijenca176 Jozefinina kći, žena Napoleonova brata Louisa, nizozemskog kralja, poznata kao pisateljicamemoara

~ 258 ~

zlatom. I on iznenađeno letimice pogleda Marijanu, a zatim se uputiprema Jasonu koga su podržavala dva lovca.- Izvolite ovuda - reče Napoleon vodeći čvrstom rukom Marijanu upredvorje popločeno mramorom i ukrašeno antičkim kipovima.Sjajan skup razdijelio se između njih i malo se udaljio od cara zbogpoštovanja, a od žene koju je car vodio zbog negodovanja. Marijani su sepo glavi nesređeno komešale svakojake misli pa ipak primijeti da car iona čine zaista neobičan par. Začuje da joj car šapće na uho:- Pazi da ne spominješ onu noć! Ne podnosim da car... da Josefina osjetibol. Ionako sam ih joj već dosta zadao.Marijanino srce zgrči se od bola, ljubomore i žalosti. Čvrsta ruka što ju jevodila i odrešite riječi govorile su joj da je dobro ocijenila pravo mjestokoje je zauzela u životu lažnog Šarla Denisa. Bila je zaista igračka,prolazni hir, časovita razonoda, na koju se odmah zaboravlja... pa jejasnije osjetila ljubav koja za njega plamti u njezinu srcu i koju mu jeiskazala. Postupa s njom gotovo kao s nekim krivcem, a izložila je životda ga spasi. To je učinio i Jason, a sad su ga ščepali njegovi stražari! Sadje samo htjela da je pusti otići. Čim Jason odluči, poći će s njim... Bila jesvjesna da više ne može živjeti u zemlji u kojoj živi i vlada Napoleon i dane bi mogla podnijeti da bude u njegovoj blizini, a da mu se ne smijepribližiti...- Jozefino, tvoj park krije neobična iznenađenja - namješteno vedro rečeNapoleon dovodeći Marijanu pred bivšu caricu - Pogledaj što sam našao.Stražari su u parku pronašli ovu mladu ženu koja se popela preko tvogazida u društvu s jednim Amerikancem koji je međutim ranjen metkom.Napoleonov glas osvijestio je Marijanu koja je razabrala da se nalazi udugoj prostoriji obloženoj blijedozelenom bojom i koja je, sudeći ponamještaju, glazbena dvorana.Nešto krupnija žena, odjevena u bijeli baršun i zavijena u bijele čipkeležala je na šezlongu prevučenom svijetloružičastom svilom. Po čitavojdvorani, na svem namještaju bile su crne trake.- Ne šali se, Napoleone, molim te! Govori se o zavjeri - progovoriturobnim i zabrinutim glasom bivša carica.- Uskoro ćemo potvrditi da li zaista postoji zavjera. Neka ti to ne zadajebrige! Uostalom, možete li mi reći tko je poglavica zavjerenika - upitaMarijanu koja je zanijemila ne usuđujući se ni disati.- Da, Sire, vitez Bruslart!- Opet on - usklikne Jozefina dok se Napoleonovo čelo namrštilo - Dođitebliže, gospođice, i recite sve što znate. Evo, sjednite ovamo!Jozefina rukom pokaže na mali naslonjač, a to Marijana nije ni primijetila.Jozefina ju je opčinila. Bila je lijepa, imala je prozirnu put i tamnekreolske oči koje su bile crvene od suza. Ali to ne bi toliko djelovalokoliko to što su iz te neobične žene zračili izvanredan čar i neopisivaljupkost. U svakoj njezinoj crti, u svakoj kretnji, u svakom pogleduočitovala se beskrajna ljubav za supruga koji je odbacuje... Marijanazaboravi na ljubomoru jer ju je svladala samonikla i upravo nesvjesna

~ 259 ~

simpatija za tu ženu. Obje su ljubile istog čovjeka, obje su nad njimstrepile, pa zar to nije neizmjerno jača veza od krvne veze koja ih jespajala, iako je doduše bila prilično slaba.- Hajde! - poticala je bivša carica - Dođita!- Gospođo - promrsi Marijana načinivši nepogrešiv, savršeno izvedendubok dvorski naklon - Ne usuđujem se - i nastavi življe - Neka VašeVeličanstvo uzme u obzir u kakvu sam stanju... Oštetila bih lijepo sjedalo!- Nije važno! - usklikne Jozefina iznenada vedrija, kako je to već bilo unjezinu temperamentu otočne ptice177 da ju je svaka sitnica znalaraspoložiti - htjela bih govoriti s Vama i saznati tko ste. Vi ste za menezagonetka. Odjeveni ste doista poput skitnice, ali ste se naklonili poputgospođe iz visoka društva, a i glas Vam odgovara načinu Vašega naklona.Tko ste?- Samo čas! - prekine je Napoleon - Evo novosti! Reklo bi se da zavjerenicinisu ostali nezapaženi!Duroc se vratio u društvu mršave osobe, omotane u široki krzneni ogrtač.Marijana je prepoznala Fouchéa i sva je protrnula. Fouché bijaše blijed ulicu, ali mu se zato crvenio nabubren nos, vjerojatno zbog hladnoće ali izbog hunjavice i prehlade. Govorio je promuklim glasom, a u ruci jetrajno držao rupčić. Duroc i Fouché stadoše jedan pored drugoga dapozdrave cara. Glavni maršal dvora izjavi:- Veličanstvo! Zavjera je zaista postojala. Kako vidite, tamo sam našao ivojvodu od Otranta koji je imao sa zavjerenicima vraškog posla.- Vidim - reče Napoleon koji je po svom običaju složio ruke na križa ipromatrao obojicu dostojanstvenika - Kako to, Fouché, da me nisteunaprijed upozorili?- Vaše Veličanstvo, i mene su kasno obavijestili. Vaše Veličanstvo i samomože uvidjeti da sam odmah napustio krevet u kome sam morao boravitizbog svog zdravstvenog stanja... Uostalom, prijekor Vašeg Veličanstvanije pravedan. Gospođica Mallerousse koju vidim pokraj NjegovogVeličanstva jedan je od mojih najvjernijih i najvještijih agenata.Marijana otvori usta, ali nije ništa mogla reći. Zapanjila ju je Fouchéovadrzovitost. Da nije bilo Grakha Hanibala Piochea, po Fouchéu, vještomministru policije, ostala bi vječno u kamenolomu Chaillot. A sad se onusuđuje otimati tuđu slavu i hvastati se onim što je ona učinila!Sivo-plavo, neobično oštro Napoleonovo oko svrne se na nju. Osjetila jeda joj se srce steglo.- Što? Zar je ona Fouchéov agent? To je nešto novo! Duroc, što vi kažetena to?U glasu je bila jasna prijetnja. Vojvoda od Friula pocrveni i htjede neštoreći, ali mu Fouché ne dade vremena. Mirno i zadovoljno se nasmiješi,obriše nos i prozbori:- Pa da, mislim da je ona upravo moj najbolji agent. Nazvao sam je čakZvijezdom. Gospođica Mallerousse je inače u običnom životu čitačica

177 Jozefina se rodila na Malim Antilima, otočju u Karipskom moru. Bila je udata za vikonta deBeauharnais, koji je poginuo na stratlštu 1794, a za Napoleona od 1796. do 1809.

~ 260 ~

kneginje od Beneventa. Zlatna djevojka... i duboko odana VašemVeličanstvu u što se Vaše Veličanstvo moglo i... osvjedočiti.Na caru se vidjelo da se razljutio.- Pa još k tome Talleyrand! - O krenuvši se prema Marijani koja se prepalaod careve iznenadne srdžbe oštro reče:- Čini mi se, gospođice, da ste mi dužni dati neka objašnjenja. Govorili sumi o nekoj gospođici Mallerousse, učenici maestra Gosseca koja imadivan glas, ali mi nisu ništa drugo rekli. Vidim da se Vaša djelatnost neograničava samo na pjevanje... i da na Vašoj harfi ima više različitihžica... Vi ste zaista savršena glumica ... Zaista ste velika umjetnica! Danetko za Fouchéa bude zvijezda, mislim da treba biti raznovrsnonadaren... i da ima odvažnosti.Od ljutine drhtao mu je glas koji je postao korzikanski tvrd. ObasipajućiMarijanu bujicom uvredljivih i žučljivih predbacivanja ushodao se bijesnopo glazbenoj dvorani. Zaplašena Jozefina prigovori:- Napoleone! Ne zaboravi da ti je spasila život! Napoleon naglo prestanešetati, stane i ošine Marijanu prezimim pogledom da su joj suze navrle naoči.- Točno! Gledat ću, gospođice, da Vas nagradim po Vašoj zasluzi.Gospodin vojvoda od Otranta bit će ljubazan pa će Vam isplatiti većusvotu novca.- Ne, ne! Samo to ne!Takvu uvredu Marijana nije mogla podnijeti. Bilo je i onako preteško štose morala odreći svoje ljubavi i odlučiti se da se zauvijek udalji od njega.Nije mogla tražiti da Napoleon shvati da bi i ona njega morala preziratišto s njom postupa kao sa zadnjom služavkom, kao s prostim špijunom.Da, otići će, ali ne može dopustiti da Napoleon razori divnu uspomenu nanjihovu ljubavnu noć. Tu je uspomenu htjela sačuvati neokaljanom da binjom mogla napajati svoje snove... čitavog života... Ljutito se digne istane pred Napoleona. Niz prljavo lice izgrebeno granama ronila je suze,ali je glavu uspravno digla i usudila se uprijeti u bijesne careve oči zeleneoči u kojima se iskrila srdžba.- Nisam spašavala Vaš život zato da mi dobacite novac kao kakvojotpuštenoj služavci... Učinila sam to iz ljubavi... i jer sam uistinu Vašavjerna službenica... ali ne kako to Vi mislite... Optužujete me da samsurađivala s policijom... Mislim da nisam jedina... - uzbuđeno je nastavilaMarijana ne obazirući se na iznenađeni pogled Jozefine, koja je nejednom znala obavijestiti znatiželjnog ministra policije o postupcima idjelima svoga muža, i ne pazeći na upo-zoravajuće poglede što ih jedobacivao Fouché – To sam činila stoga što sam bila prisiljena. Drugo minije preostalo!- Zašto? - kratko ubaci Napoleon. Od tog oštrog pitanja u Marijani jezastalo srce. Neumoljivo je gledao u nju. Sad je sve gotovo. Zauvijek gaje izgubila. Pa neka sama razori sve do kraja. Sve će mu reći! A poslijeneka čini s njome što ga je volja! Neka je baci u tamnicu, neka je pošaljena engleska vješala. Nije joj stalo više ni do čega! Odlučila se na sve,

~ 261 ~

spusti se na koljena i prošapće drhtavim usnama:- Sire!... Sve ćete saznati da biste mogli pravedno suditi...Fouché se htio uplesti, jer ga je uznemirio neočekivani obrat kojim ćekrenuti događaji.- Sve je to smiješno - ali mu riječ presiječe grubi carev uzvik:- Mir!Marijana nastavi:- Zovem se Marijana d'Asselnat de Villeneuve. Moji su roditelji poginuli nastratištu pa me kum odnio u Englesku gdje me odgojila moja teta lediSelton. Ima nekoliko mjeseci što sam se udala za jednog čovjeka jer sammislila da ga ljubim. To je bila strašna zabluda. Francis Cranmereproigrao je iste noći na dan vjenčanja sve što sam imala, a proigrao je imoju čast. I... ubila sam ga.- Zar ste zaista ubili muža? - usklikne osupnuta Jozefina iako se u glasuosjećalo i divljenje.- Da, gospođo... ubila sam ga u dvoboju. Znam da se može činiti čudno dase žena tuče u dvoboju, ali mene su tako odgojili... a nikoga nisam imalatko bi obranio moje ime i moju čast. Moja je teta umrla osam dana prijemoga vjenčanja... Morala sam bježati... Morala sam napustiti Engleskugdje nisam više nikoga imala i gdje me očekivalo krvničko uže... UFrancusku sam prešla zahvaljujući jednom krijumčaru... i došla sam dogospodina vojvode od Otranta. Da me spasi od zakona protiv emigranata,predložio mi je vojvoda da uđem u službu gospođe de Talleyrand kaonjezina čitačica i u isto vrijeme...- Da mu obavljate i neke druge sitnije poslove - dovrši car - To me ne čudi- Vi, Fouché, ne činite ništa bez protuusluge, zar ne? A ipak bi trebalo dami pričate kako ste došli do toga da ponudite zaštitu emigrantkinji kojase potajno vratila...- To je jednostavno, Sire - počne Fouché olakšano uzdahnuvši što nijeizmaklo Marijani - stvari su se odigrale ovako...- Kasnije, Fouchée, kasnije!Car se opet stao šetati dvoranom, iako znatno sporijim korakom. Složivširuke na križima i priklonivši glavu očito je razmišljao.To je vrijeme iskoristila Jozefina te je podigla Marijanu koja je sveudiljklečala i posjela je u naslonjač. Svojim joj rupčićem osuši oči oblivenesuzama. Svoju kćer Hortenziju, koja je jedina od sve pratnjeprisustvovala cijelom prizoru, zamoli da dade donijeti nešto toplo zaMarijanu.- Odredi da joj priprave kupku, suhu odjeću, sobu... Stalo mi je dogospođice d'Asselnat.- Vaše Veličanstvo je zaista predobro - izreče Marijana žalosno senasmiješivši - ali ja bih najradije otišla. Htjela bih posjetiti svogaranjenog druga. Sutra moramo otputovati u Ameriku. Njegov brod čeka uNantesu.- Učinit ćete ono što će Vam se reći - otrese se na nju Napoleon - Čini mise da ne možete sami odlučivati o svojoj sudbini. Nismo još sve uredili.

~ 262 ~

Prije nego odete... u Ameriku, treba da se objasnimo.»Što treba objašnjavati?« pomisli Marijana. Zaista se ludo turnula u tajosinjak da bi ga spasila, a možda i na čas vidjela... jer se još nadala nisama ne znajući čemu. Možda se nadala osjetiti barem malo nježnostikoju joj je obilno poklonio one noći... Ali ne! Oštri grubi ton jasno govorida se zaista više nema čemu nadati. Nezahvalnik! Ali kako je moguće daje tako zatravljuje?- Na službu sam Vašeg Veličanstva! - prošapće Marijana kojoj se dušasledila - Pokorit ću se želji Vašeg Veličanstva.- Nadam se! Njezino Veličanstvo imalo je dobrotu da Vam ponudi kupku iodjeću, pa tu ponudu prihvatite, ali brzo! Spremite se da za jedan sat zamnom krenete u Pariz!- Sire! - uljudno predloži Fouché - Pobrinut ću se za gospođicu. Vraćam seu Pariz pa ću je predati u ulici Varenne.Za tu uslužnost bio je vojvoda od Otranta nagrađen bijesnim i oštrimpogledom.- Fouché, kad mi bude trebalo Vaše mišljenje, tražit ću ga. Hajde,gospođice, požurite se!- Mogu li saznati što je s mojim drugom? - usudila se Marijana zapitatiprilično odlučnim glasom.- Gospođice - brzo odvrati Napoleon - Pred Carem možete se brinuti samoza sebe. Vaš je slučaj ionako dosta nejasan pa ga ne otežavajte!No Marijanu nije ni Napoleonova ljutnja mogla odvratit da napusti briguza svog prijatelja te nezadovoljno reče:- Sire! I osuđeni na smrt imaju pravo da se brinu za svoje prijatelje.Jason Beaufort je ranjen htijući Vas spasiti i...- I, po Vašem sudu, ponašam se poput nezahvalnika. Umirite se,gospođice! Vaš američki prijatelj nije teško ranjen, dobio je samo jedanmetak u ruku. Sreća da ih nije bilo više! Kapetan Trobriant ovog je časaposlao po njegovu kočiju koju je... prema vlastitim riječima... ostavionegdje u blizini na cesti. Bit će otpremljen u Pariz pod sigurnompratnjom.- Hoću da ga vidim - odlučno reče Marijana. Napoleon udari šakom pomalom krhkom stolu od limunova drva koji se slomio od udarca.- Tko se preda mnom usudi reći »hoću«? Dosta! Toga ćete čovjeka moćividjeti samo kad Vam ja dopustim i kad ću ja to smatrati za shodno.Fouché, budući da tako rado pratite ljude, pobrinite se za Beauforta!Ministar se policije nakloni i pogledavši podrugljivo Marijanu neprimijetnoslegne ramenima, oprosti se i ode.Mlada žena gledala je kako Fouché savitih leđa kao da je pobijeđenprekoračuje prag. To bi je zapravo moralo radovati, no njezine su mislibile zaokupljene drugim. Čovjek koji se pred njom maločas jakorazbijesnio bio je sasvim drukčiji od blagog Šarla Denisa. Sad je tekshvatila zašto ga zovu korzikanskim ljudožderom. Ali usprkos časovitekivnje na toga čovjeka, Marijana nije mogla sama pred sobom prikriti dajoj je taj gospodujući ton bio drag. Dobro je pristajao Napoleonu...

~ 263 ~

Bivša carica prisustvovala je cijelom prizoru, ne miješajući se. Čim jeFouché izašao, ustane i primi za ruku Marijanu koja se stisnula na svomsjedištu.- Poslušajte, mala! Caru se nikad ne smije protusloviti pa ma što odredio.Marijana se plamtećih očiju i dalje u sebi bunila, ali zapazi blagi i bolnipogled carice Jozefine. Usprkos ljubavi za Napoleona Marijana je osjećalada je privlači ta bespomoćna žena koja se prema njoj pokazala neobičnodobrom, a da i pomislila nije da je i ona sama u čudnoj situaciji. Prisili seda se nasmiješi, a zatim se naglo sagne i utisne svoje usne na blijeduruku otpuštene carice.- Poslušat ću Vas, gospođo!Car ih je bez riječi gledao. Možda nije ni čuo zadnje riječi kojima jeMarijana donekle omalovažila njegovu vlast. Zatim okrene leđa objemaženama, nervozno je cupkao rese zastora od sjajna moarea i zagledao senekuda u daljinu. Marijana se duboko naklonila Jozefini i pošla zasobarom koga je poslala kraljica Hortenzija. U sebi se pitala da li ćejednom doći dan kada će sama odabirati svoje haljine, a da ne budeprisiljena uzimati bilo što i od bilo koga.

Marijana, oborene glave i teška srca, zauzme pola sata kasnije mjesto ucarskoj kočiji Bila je u haljini i ogrtaču gospođe de Remusat, počasnedame bivše carice, koja je imala stas poput Marijane. Nije ni osjećala dajoj se iskazuje osobita počast što sjedi u carskoj kočiji. A nije joj značiloni to što je pored nje sjedio ljutit čovjek niska stasa, glavom carNapoleon. Bili su oboje u neprilici. Sjajne uspomene na Butard pojačavalesu Marijaninu zbunjenost i muku. Čovjek koga je ljubila odjednom sepretvorio u suca, hladnog i ravnodušnog kao i sama pravda. Bojala setoga puta jer je znala da taj neumoljivi čovjek ima nad njom moć da jojnametne boli i patnje.Kad se opraštala od Jozefine i kad joj se zahvaljivala - kreolka ju jezamolila da obeća da će je uskoro posjetiti. Caru je također dobacilamolećivi pogled koji on nije primijetio. Marijanu nije utješila ni taobzirnost. Mislila je da kreće na posljednji oproštaj s Napoleonom. Sutraće potražiti Jasona i s njime otputovati. Nije ni pitala što će biti ove noći.Prije no što je zatvorila vrata, Duroc je u kočiju turio glavu i zapitao:- Idemo li u Trianon, Sire?- Gdje Vam je pamet? Ni u Trianon ni u Saint-Cloud! Idemo u Tuillerije.Pošaljite glasnika da obavijesti o povratku.- Po zapovijedi Vašeg Veličanstva!Vrata su škljocnula. Kočija se potrese i krene prema zlatnoj rešetkastojogradi. Oko kočije čekićali su u ritmu po tlu konji gardijskih lovaca.Marijana je primijetila da je Duroc pitajući za smjer puta izbjegaospomenuti Butard. To je dakle ime koje se više ne smije spominjati!Gospodaru Europe bila je zacijelo neugodna i sama uspomena na ono štose zbilo između njega i jedne Fouchéove špijunke.

~ 264 ~

Kad su prešli ogradu gdje su ih stražari pozdravili oštro udarivši puškamao tlo, pred njima se počela odvijati cesta poput ravne trake. Marijanasklopi oči da bi zadržala suze koje su joj navirale, ali i da bolje osjeti mirisšpanjolskog jasmina i finog duhana koji se širio po kočiji. Gutala je tajmiris potajno, poput tata, jer je u njoj izazivao slatke i mučne uspomene.Odjednom začuje kako car pita:- Što Vam je taj Amerikanac? Ljubavnik?Ne gledajući cara odgovori trudeći se da sakrije nepriliku:- Samo prijatelj... Vjeran prijatelj. Spasio me noćas iz zatvora u kome sambila od... - Zastane, a zatim se naglo okrene prema caru. Svladao ju jevlastiti nagon da se bori i da vraća milo za drago - Sire! Postavili ste miviše pitanja o mom prošlom životu, a zašto me niste pitali što sam radilaovaj prošli tjedan dana.- Nepotrebno. Znam.- A kako da to znate?- Dok su Vas čistili i dotjerivali, postavio sam nekoliko pitanja. Vrlo mi ježao što se to dogodilo i što ste morali proći koješta, ali nije riječ o tome.Gdje ste upoznali Amerikanca?Marijanu je uzbudilo uporno zahtijevanje odgovora što je odavalonjegovu strašnu sebičnost. Nije bila u stanju da se duže svladava, pa muizazovno dobaci:- S njime se kartao Francis Cranmere kad je izgubio sve što sam mudonijela... pa i mene.- Imao sam, dakle, pravo. On je Vaš ljubavnik.- Tako zaključujete jer mislite da će mlada djevojka kojoj dođe nekimuškarac uvečer na dan njezina vjenčanja i reče: »Tvoj muž neće doći.Ja ću zauzeti njegovo mjesto jer sam te dobio na kartama«, da će tamlada djevojka bez pogovora raskriliti ruke i ponuditi svoju postelju? ZarVam nisam rekla da sam ubila Francisa Cranmerea?- Ali koliko znam niste ubili Jasona Beauforta!- Otjerala sam ga! Otišao je! Tek sam ga kasnije opet susrela... u Parizu,kod kneza od Beneventa. Ah!... Zar je to sve baš tako važno? Zašto Vaszanima moj prošli i budući život? Imate carstvo, podložnike i žena kolikohoćete...Marijana je i sama primijetila da ju je bolna strast natjerala da ovako bezreda iskali svoje srce u lice neosjetljivog čovjeka pred kojim svi drhću.Nije se bojala da mu može nanijeti veću bol no što je on njoj nanio, pačak i kad bi se dogodilo da ga vidi mrtva. Uživala bi u njegovoj ljutnji i unjegovoj srdžbi. No, činilo se da je Napoleon ne sluša. Gledajući odsutnaizražaja kroz prozor šaptao je kao da misli naglas:- Ipak bih htio znati koga taj vražji »Taillerand178« ne pozna!Zatim se okrene prema Marijani i prije no što je ona mogla reagiratišaljivim tonom reče:- Znaš li da je prirediti caru sablažnjiv prizor uvreda veličanstva?- Zar sam ja priredila sablažnjivi prizor?

178 Reponja, izvrtanje imena Talleyrand

~ 265 ~

- Ako želiš da ne budeš kažnjena, žurno zamoli za oproštenje.Odrešitim pokretom ruke povuče zavjese na vratima. Marijana je shvatilada ju je uzeo u naručaj tek kad su Napoleonove usne našle njezine...

15.

NEKADAŠNJA DIVA

Glava joj je malo visila izvan kreveta kad je iznad sebe promatralasjajnog pozlaćenog brončanog orla koji je širio krila na pročelju golemogokruglog, posve bijelog baldahina179. Marijani nije dolazio san na očiusprkos umoru od ove lude noći i usprkos dugim ljubavnim časovima štoih je proživjela. Spavat će kasnije iako ne zna kada. Za sada zna da u tomraskošnom krevetu neće moći zaspati. Veliki grimizni baršunasti zastorisa zlatnim resama, krilate pobjede koje su brončanim nogama gazile poglobusima od lapis-lazula180 pa i postolje na kome se dizao carski krevet,sve je to davalo dojam da leži na francuskom carskom prijestolju. Bilo jeto zaista vrlo dojmljivo, laskavo, ali i prilično zabavno. Napoleon je blagospavao oslonivši glavu na Marijanino rame, ali on je bio naviknut na tajkrevet.Svjetlo pozlaćene srebrne noćne svjetiljke omekšalo je crte lica koje suodavale jaku volju a koje je i san ublažio. Pričinio joj se poput djetetakoje slatko spava. Mladu je djevojku svladala nježna ljubav te nije moglasvrnuti oči s njegova lica. Htjela je do zadnjeg časa uživati u sreći ovenoći.Između kreveta i nasuprotnih prozora rasprostrlo se neobično otočje.Haljina i rublje, nestrpljivo skinuto i nasumce bačeno, ležali su naokolo,jer je i inače imala običaj da pri svlačenju odbaci odjeću gdje stigne. Vanise ledena noć primicala kraju, a kroz prozore su dopirali odjeci pravilnihkoraka stražara. Marijana se sjeti da je u Tuillerijama. U odajama naprvom katu, u kojima je nekoć boravio nesretni Louis XVI, soba je bilatopla i zaštićena, a još je sva treperila od poljubaca, od ljubavnih riječi islatkoga stenjanja. Neopisivom strašću ljubio ju je od časa kako ju jeuveo kroz posebna mala vrata koja vode izravno u careve odaje. Činilo seda se ne može zasititi. Morala mu se zakleti da se nikada neće od njegaudaljiti, da će ostati uz njega i da će biti samo njegova. Kad joj je,doduše, vrlo oprezao, govorio o skorom vjenčanju o kome su svi pričali,prasnuo je u smijeh i grubo vojnički izvalio:- Ženim se s trbuhom!... Treba mi nasljednik... A ti ćeš mi dati što mi višeni jedna žena ne bi mogla dati.Shvatila je da je teško ljubiti cara. Ljubomora i želja da sve o njemu

179 Nebo nad krevetom180 Azurno-plavi kamen

~ 266 ~

sazna tjerale su joj na usne mnoštvo pitanja koje se nije usudila jasnopostaviti. Kako da ga pita za sve one žene s kojima su povezivali njegovoime? Kako bi ga mogla pitati za poljsku groficu koja je otišla u dalekuzemlju da tamo rodi dijete koje je s njim zanijela? Uvidjela je daNapoleon ne podnosi njezinu znatiželju. Običnog muškarca mogla bi zasve pitati, ali ne njega.Kad mu je spomenula nepoznatu poljsku zaručnicu, postade turoban.Znajući kako će pobuditi strastvenu vatru u njezinu tijelu, polagano iblago milovao je njezinu put. Kad joj je srce tutnjilo tjerajući po svomtijelu raspaljenu krv te je na sve zaboravila, divlje ju je pritisnuo uza se iuvjerljivo šaputao:- Ljubim te, samo tebe ljubim. To ti mora biti dosta!- Da, bit će mi dosta, ako me i dalje budeš ljubio. Ali bojim se da je tonemoguće. Moram se vratiti u službu kod gospođe Talleyrand.- Nemoguće je utvara plašljivaca i pribježište kukavica. Nema ni govorada se vratiš toj staroj pokvarenici! Imam za tebe nešto mnogo bolje...moja slatka... moja lijepa... moja divna ptico pjevice.Nije joj podrobnije razložio svoj plan, jer se oboje nisu mogli opiratizahtjevima svoga tijela i jer se u najvećoj ljubavnoj omami šuti. Sad jezaspao. Ostavio ju je samu da razmišlja o sreći. Žudno je željela dasadašnji časovi zauvijek traju, kao što škrtac želi trajno zadržati svojeblago. Znala je da ne može ostati tu, u tom carskom dvoru i da će svakogčasa morati otići, ali se nije pitala kamo. Prepustila se njemu, svemoćnomčovjeku jer je odlučila da se podvrgne njegovoj volji. Sve će biti dobro štoon odluči.Na zvoniku obližnje crkve odbilo je šest sati. Iz dvorišta palače čule su sekratke zapovijedi, oštro kucanje peta, topot konjskih kopita i zvuk daleketrublje koja je svirala budnicu. Marijana uzdahne. Kao u priči prolazila jenevjerojatna noć koja je započela u kamenolomu Chaillot, a voljomsudbine završila u carskom krevetu.Vrata se polagano otvoriše. Na prstima uđe u sobu jedan čovjek. Marijanabrzo navuče na sebe plahtu sve do vrata. To je bio Constant koga je većvidjela one noći u Butardu. U jednoj je ruci nosio zapaljen svijećnjak, a udrugoj malu pliticu na kojoj su se pušile dvije zdjelice. Pliticu postavi nakonzolu181, brzo pokupi razbacanu odjeću i brižljivo je složi na jedannaslonjač. Marijana je žmireći promatrala njegove sigurne spretne i hitrepokrete. Kad je svršio, približi se krevetu i glasno reče:- Sire, doskora će otkucati sedam sati. Vaše Veličanstvo, čast mi je da Vasprobudim.Napoleon se odmah trgne kao da je čekao poziv, sjedne i široko zijevne.- Nije tako hladno kao jučer. Kiša sipi. Mogu li pitati Vaše Veličanstvokako se osjeća?- Divno. Čaj! Hajde, lijenčino, probudi se!Konac rečenice očito se odnosio na Marijanu koja se pretvarala da spava,jer ju je smetala sobareva nazočnost. Napoleon je zgrabi za ramena,

181 Stolić sa zavijenim nogama, pričvršćen uza zid

~ 267 ~

snažno je prodrma i smijući zamota u plahtu poput djeteta.- Hajde, otvori oči! Na, popij ovo! Svako jutro počinjem sa čašom čaja ilinarančade. Constant, daj joj čašu!Sluga se nasmiješi i izvrši nalog, pošto je ljubazno pozdravio Marijanu:- Nadam se da je gospođa dobro spavala.Na te se riječi Marijana zahvali smiješkom. S užitkom nakvasi usne vrelimnapitkom i pakosno primijeti:- Nisam znala, Sire, da se držite engleskih običaja.- Ti ih dakako dobro poznaš, zar ne? Znaš li da Englezi imaju dobrihstvari? Treba biti njihov neprijatelj, kao što sam ja, pa im to poštenopriznati. Što je novo, Constant?- Gospođa, koju ste pozvali, čeka u predsoblju na želje Vašeg Veličanstva.- Ah, izvrsno! Uvedite je u moju radnu sobu i zamolite da me pričeka.Odmah ću doći. Dajte mi kućnu haljinu i papuče, a nađite i kućnu haljinuza mladu damu! Trkom!Čim je Constant nestao, Napoleon skoči s kreveta ne brinući se što jesasvim oskudno odjeven, zatim istrgne plahtu koju je Marijana smotalapod pazuhe i potpuno je otkrije.- Daj da te još koji čas gledam prije nego odem na posao. Znaš li ti da silijepa te bi car mogao svisnuti od muke. Ne mogu te učiniti caricom, alićeš biti kraljicom ljepote i kraljicom po svojoj nadarenosti... Pod tvojenoge stavit ću sve svoje carstvo!Obim je rukama zahvatio gustu kosu raspuštenu po njezinim leđima igrudima i u nju uroni lice. Zatim snažno zagrli Marijanu i strastveno jepoljubi, ali je odmah pusti i nabaca na nju plahte i pokrivače.- Sakrijte se, sireno! Čak i Constant nema pravo promatrati Vaše draži.Kad je sluga ponovo ušao, car obuče hlače i kućni kaput od mekana bijelaflanela i natakne papuče. Constant primijeti:- Vaše Veličanstvo nije stavilo na glavu svilenu kapicu.Napoleon ga zbog toga prigovora mrko pogleda, ne odgovori naprimjedbu već kaže:- Za četvrt sata kupka! Recite Crovisartu182 da se dobro osjećam i da mijutros nije potreban. Nastojte gospođicu opskrbiti svime što jojnedostaje. Odlazim gospođi Hamelin.Marijana nije imala prilike pitati za tu ranu jutarnju posjetu. Napoleon jenestao. To je iskoristila da ustane iz kreveta i pođe u carevu sobu zatoaletu koju je Constant otvorio. On joj je, dakako, sve priskrbio što jebilo potrebno, a osim toga i veliku bocu kolonjske vode183.- Njegovo je veličanstvo naveliko troši - dometne Constantpodsmijehujući se.Marijani se svidio povjerljivi sluga. Njegovo sjevernjačko lice bilo jeiskreno i otvoreno te je na prvi pogled pobuđivao simpatiju. A i ona jeimala osjećaj da se sviđa Constantu koji se nenametljivo brinuo zanajrazlicitije malenkosti.

182 Znameniti francuski liječnik (1755-1821) koga je Napoleon osobito cijenio183 Zove se po Kolnu, francuski Cologne, u kome ju je u 18 stoljeću proizvodio J. M. Farina

~ 268 ~

Kad se nakon desetak minuta Napoleon vratio, oblačila je bijelu vunenuhaljinu koju joj je dala gospođa de Remusat.- Bravo! - usklikne Car - Ne volim kad odjeća smeta pokretima. Bila bidobar vojnik. Predstavit ću te osobi kojoj sam odlučio da te povjerim dokse ne nađe kuća dolična tebe.- Zar je tu... gospođa Hamelin? - oklijevajući upita Marijana - To mi je imepoznato, a čini mi se da sam i vidjela osobu koja se tako zove.- Sigurno si je vidjela kod »Tailleranda«. Ona je njegova vjernaprijateljica samo s tom razlikom što u ovu prijateljicu imam povjerenja, anemam ga u dragog kneza od Beneventa. Kod njega nema mjesta ženikoju ljubim.- Bit će da je ona vrlo kreposna dama - usudi se reći Marijana koja pomislina gospođu Fouché pa se već vidjela u nekom vrlo ozbiljnom i tmurnomboravištu.Napoleon prasne u smijeh:- Ha, ha, Fortunée. Zvali su je »prva francuska besramnica«! Ah ne, onanije čista krepost. Više i ne broji ljubavnike još od vremena Direktorijakad je bila jedna od prvih razbarušenih diva184. No, ako je njezina krepostjoš samo daleka uspomena, ipak ima i drugih dobrih i pouzdanihsvojstava. Ona je pravična, iskrena, do kraja vjerna i obožava prijatelje...Znaš li da je na koljenima puzala preda mnom moleći me da se nerastavim. Ona je zaista vjerna prijateljica. Ima dosta oštar jezik, alinjezina kuća i njezin imutak uvjek su na raspolaganju onima koje voli...Htio bih da i tebe zavoli. Ona će te najbolje od sviju zaštititi od pakostivisokog društva... koje poznaje bolje od ikoga. Stanuje nedalekoMontmartrea185 u jednoj krasnoj kući koja je dovoljno osamljena da kućniposjetioci nezapaženo uđu i da se netko tamo može sakriti.- Tko će se tamo sakriti?- Pa ti, mio dolce amor. Odlučio sam da te kod nje skrivam do onoga danakad ćeš zasjati pred očima sviju. Uvjeravam te da će taj dan ubrzo doći.Zar ti nisam rekao da bih htio da ti se dive Paris i Rim, Milano i Bruxelles?Ne, ne pitaj! Dođi!

U carevu radnom kabinetu obloženom visokim ormarima od mahagonija,punim knjiga, čekala je jedna žena koju Marijana odmah prepozna. Kakoda se ne sjeti lica tamnopute kreolke! Njezina je pojava bila upravoegzotična, bilo joj je trideset i četiri godine, ali je još uvijek bila neobičnozavodljiva. Sjajne crne kose, posve bijeli malo šiljasti zubi i dosta debeleusne koje su odavale primjesu crnačke krvi davale su joj onakvu»otočku« dražest kakvu je imala još samo Jozefina. Jedna je potjecala izMartinquea, druga iz Saint-Dominguea186. Vezalo ih je čvrsto prijateljstvo.Marijani se dopao otvoren i vedar pogled gospođe Hamelin pa čak i

184 Za vrijeme Direktorija (22.8.1795-9.12.1799) ponašanje i odijevanje žena bilo je vrlo slobodno,osobito su se u tom isticale tzv. merveilleuses ili kako bi se danas reklo dive185 Brežuljak, danas napučena četvrt usred Pariza186 Na otoku Haiti u Velikim Antllima koje su ispred Karipskog mora

~ 269 ~

snažan miris ruža koji se oko nje širio.Videći Marijanu kako ulazi nekako u neprilici, Fortunée skoči s malogdivana prekrivenog svilom sa zelenim i zlatnim prugama na kome jesjedila u preobilnoj gomili krzna i pohiti joj ususret te je srdačno zagrli izapjevucka načinom prave kreolke:- Draga naša ljepotice! Ne možete ni zamisliti kako se radujem što ću Vasprimiti pod svoje okrilje. Već sam dugo vremena sanjala o tome da Vasdignem toj glupoj kneginji! Kako Vam je uspjelo da je nanjušite, Sire?Dragi Talleyrand bdio je nad njom kao Jason187 nad zlatnim runom.- Pravo reći, i nije bilo baš tako teško. Stari se lisac uhvatio u vlastituzamku. Ali Vas ne priječim da mu kažete da sam je poklonio Vama... poduvjetom da šuti. Za sada ne želim da se o njoj govori. Lako ćemo izmislitineku priču kad bude trebalo. Mislim - nadoda Napoleon uz podrugljivpodsmijeh - da je potrebno da se već sada počnemo baviti time što bivaljalo izmisliti. A sada obje... trkom! Fortunée, je li Vaša kočija još predmalim vratima? Brzo! Doći će ljudi na Ustajanje188.- Da, Sire. Čeka.- Izvrsno! Doći ću večeras, oko jedanaest sati. Očistite kuću! A ti, mojaslatka ptico pjevice, brini se za sebe i misli samo na mene!Već mu se žurilo te je nervozno prekapao po gomilama papira i po velikimlisnicama od crvena marokena189 koje su prekrivale golemi pisaći stol.Marijanu to nije smetalo. Zabavila se svojim mislima. Mitološkanapomena gospođe Hamelin o osvajaču Zlatnoga runa neugodno ju jepodsjetila na druga u pustolovinama. Ranjen je, možda još na nju čeka, aona će prekršiti riječ koju mu je zadala. Ta joj je pomisao bila mučna. Nosada se osjećala ipak i suviše sretnom, pa je lako pretrpjela grižnjusavjesti jer bi je više morila žalost kad bi morala napustiti Francusku.Jason će ionako lako zaboraviti na onu koju je jedne jesenje večeri dobiona kartama!- Mogla bi me barem poljubiti za oproštaj mjesto da sanjariš! - predbacijoj Napoleon povukavši je za uho - Znaš li da će mi vrijeme do večerasvrlo sporo prolaziti? Ali sad te zaista moram potjerati.Marijanu je smetala nazočnost gospođe Fortunée koja je bila ipak takouviđavna da je otišla do prozora i gledala van. Bojažljivo se prepusticarevu zagrljaju i poljupcu. Napoleon je za nju odjednom postao car, iakoje bio u kućnoj haljini. Izmakne mu se i duboko se nakloni.- Na zapovijed Vašeg Veličanstva! Uvijek ću biti Vaša vjerna službenica.- Obožavam te kad se ponašaš kao prava kneginja! - usklikne carsmijuljeći se, ali naglo promijeni držanje i zazove:- Rustane!Odmah se pojavi mameluk190 s bijelim turbanom, obučen u veličanstvene

187 Mitološki grčki Junak Jason, vođa Argonauta, oteo je uz pomoć Medeje zlatno runo što ga je naKolhidi, današnjem Krimu, čuvao golem zmaj188 Svečana ceremonija prigodom Napoleonova ustajanja; bila je u običaju još za kraljeva, osobito zaLouisa XIV189 Fina kozja koža190 Mameluci su bili elitni vojnici u Egiptu. Napoleon ih je još kao general pobijedio u »bitki pod

~ 270 ~

haljine od crvena baršuna izvezenog zlatom. Bio je Georgijac191 krasnastasa, zarobljen od Turaka i sa stotinjak svoje subraće doveden iz Egipta.Već je dvije godine bio oženjen s Aleksandrinom Douville, kćerkomjednog vratara na dvoru, ali je i dalje spavao pred carevim vratima. Ni usnu se ne bi moglo zamisliti miroljubivijeg momka, ali je ta egzotičnaosoba tamne puti svojim turskim turbanom i velikom sabljom krivošijomna Marijanu vrlo dojmljivo djelovala.Napoleon mu naredi da sprovede obje gospođe do kočije. Nato seMarijana i Fortunée još jednom naklone i odu iz careve sobe.Kad su iza Rustana silazile niz malo stubište, gospođa Hamelin proturiruku ispod pazuha svoje nove prijateljice te i nju obavije mirisom ruža.Fortunée veselo reče:- Proričem Vam da ćete osvojiti cijeli svijet, iako se bojim ne bi li NjegovoVeličanstvo htjelo biti sultan i zatvoriti Vas od očiju svijeta. Volite limuškarce?- Volim jednog muškarca - zbunjeno odvrati Marijana.Fortunée Hamelin stane se glasno smijati pokazujući između usana nizsjajnih malih oštrih zubi. Smijala se toplo, prostodušno i srdačno.- Ha, ha, ha! Ali, ali! Ništa ne shvaćate! Ne ljubite muškarca nego cara.Baš kao da bi ljubili Panteon192 ili novi slavoluk Carrousel193.- Zar mislite da je to isto? Ja to ne mislim. On se kao čovjek meni sviđa,on je...Tražila je riječ kojom bi najbolje izrazila svoju ljubav koja je usrećuje,uzdahne i kao da će time sve reći izlane:- Ah, on je divan.- Znam, znam - usklikne kreolka - Znam kakva je u njega moćzavođenja... kad se potrudi, razumije se, jer kad hoće da budeneugodan...- Zar i to može biti? - iznenadi se Marijana.- Imat ćete s vremenom i Vi priliku čuti kako na svečanom plesu znadereći nekoj gospođi: »Vaša je haljina upravo gadna! Zašto nosite uvijekistu haljinu? U ovoj sam Vas vidio već dvadeset puta!«- Ah ne, to nije moguće!- Ma da, to je i te kako moguće. No ako želite čuti što ja o tom zapravomislim, reći ću Vam da ga upravo to i čini privlačnim. Ali koja žena, kojaprava žena ne bi htjela doživjeti kako se... u ljubavi ponaša taj carskineotesanac orlovskog pogleda i dječjeg smiješka. Koja žena nije barjednom sanjala o tome kako je Omfala ovog Herkula194?- Zar i Vi - upita Marijana ponešto pakosno.Fortunée odgovori sasvim iskreno:

piramidama« (1798)191 Pokrajina na Kavkazu192 Impozantna pariška građevina, u 18. st. crkva, za vrijeme Revolucije pretvorena u grobnicu slavnihljudi što je i danas193 Sagrađen 1806. na trgu između Louvrea i Touillerija194 Mitološka lidijska kraljica Omfala udala se za grčkog legendarnog junaka Herkula pošto ga je prisililada uz nju prede

~ 271 ~

- Pa da... Nekoć. Ali sam se brzo izliječila.Iznova se začu glasan smijeh koji je odjekivao od svoda palače sve dovanjskih stuba.- Ha, ha! Jer previše volim muškarce. I to s punim pravom, vjerujte mi! Ašto se tiče Cara i Kralja, mislim da ono što mu dajem više vrijedi odljubavi.- A što je to? Zar prijateljstvo?- Da, da, prijateljsko srce! Ah - sanjarski uzdahne Fortunée - Zaista bihrado biti njegovom prijateljicom. On uostalom znade da ga volim i da muse divim - oduševljeno doda - Da, divim mu se više nego ičemu. Mislim damu u mojemu srcu i Bog nije do koljena.Sunce je bojažljivo izlazilo prevlačeći ljubičastim sjajem kose Venere kojase dizala na slavoluku Carrousel i najavljivalo lijepi dan.

Gospođa Hamelin stanovala je u ulici Tour-d'Auvergne koja se nalaziizmeđu nekadašnjih Svinjarsklh i novih Mučeničkih vrata, a otvara seprema Zidu zakupnika poreza. Imala je krasnu kuću s dvorištem i vrtom.U toj je kući prije Revolucije grofica de Geneis odgajala djecu vojvode odOrleansa195. Najbliži susjed bio je nadzornik dvorskih lovišta, a prekoputa stanovala je Margareta Vade de Lisle, plesačica u Operi, koju jeuzdržavao neki bankar. Kuća je bila iz prošlog stoljeća, a podsjećala je naMali Trianon. Tu je bilo i nekoliko manjih sporednih zgrada. Vrt je u zimibio tih i žalostan, samo je u dvorištu u jednoj školjki žuborio vodoskok.Marijani se sve sviđalo, a naročito stoga što je strma ulica u kojoj bijašekuća bila u prikrajku. Usprkos živom kretanju slugu zaposlenih u jutarnjesate i buci koja je i ovamo dopirala iz Pariza, kuća gospođe Fortunée sasvojim bijelim zidovima djelovala je smireno, a to se Marijani više sviđalood raskošne otmjenosti u palači Matignon.Fortunée je svoju gošću smjestila u vrlo ljupku sobu presvučenu svilomna bijele i ružičaste pruge. Krevet od svijetla drva bio je zakrit velikimzastorima od bijela muselina. Tik uz tu sobu bila je soba Leonite, kćerkegospođe Hamelin, koja je u to vrijeme bila u Saint-Germainu u glasovitomodgojnu zavodu gospođe Campan. Marijana je ustanovila da kreolka nijebila tako nemarna kako se činilo već da je dapače vrlo aktivna. U čas okadobila je Marijana široki kućni ogrtač od batista i čipaka, par zelenihbaršunastih natikača i sobaricu koja je bila samo njoj na službu. Sve je tobilo iz posjeda Leontine Hamelin. Dobila je i prilično obilan doručak uzkoji je sjela pokraj vesele vatre. Pored nje sjela je i njezina gostoprimkakoja je također skinula svoju odjeću za ulicu. Marijanu je zabavljalo štose nekadašnja diva koja se nekoć usudila izaći u šetnju po Champs-Elysées sasvim naga ispod haljine od providnog muselina ponovo vratila,u prisnosti svojih odaja, nekadašnjem prilično smionom ukusu. Širokapjenušava haljina ukrašena vrpcama nježnih boja nije gotovo ništaskrivala savršenu građu njezina tijela, a smeđoj ljepoti otočke kćeri

195 Louis Phlllppe (1747-1793), iz vojvodske obitelji Orleans-Bourbon, bio je liberalnih nazora

~ 272 ~

davala je značaj nečega praiskonskog.Dvije mlade žene gutale su punim ustima kriške kruha s maslacem iušećereno i svježe voće, i sve to zalijevale vrlo toplim i jakim čajem smlijekom po engleskoj modi, koji je bio poslužen u krasnim ružičastimšalicama Indijskog društva196. Pošto su se najele i napile, Fortunéezadovoljno uzdahne i reče:- Ah, pričajmo! Šta ćete sada raditi? Okupati se, spavati, čitati? A ja ćunapisati koju riječ Talleyrandu i obavijestiti ga o tom što ste postali.- Molim Vas - upadne joj u riječ Marijana - Ima stvari koje mi se činehitnijim. Moj prijatelj, koji mi je jučer pomogao uteći iz kamenolomaChaillot, bio je ranjen. On je Amerikanac, pomorac... neobičan čovjek. Neznam što je s njim. Car...- ... Koga peče ljubomora kao svakog korzikanskog smrtnika nije htioodgovoriti na Vaše pitanje. No, pričajte mi o tom Vašem Amerikancu!Oduvijek obožavam Amerikance možda i stog razloga što sam rođenanedaleko njih. Oni odišu pustolovnim duhom i posve su neobični, moždačak i pretjerani, ali mene to uzbuđuje. Uostalom, car mi je samo u grubimcrtama natuknuo o svemu što se dogodilo. Ispričajte mi Vaš roman. Poonom što sam načula imam dojam da je to pravi pravcati roman, a ja takovolim romane!- I ja! - na to će Marijana i nasmija se - Ali moj vlastiti nije mi biozabavan, a ni drag!Fortunée je zažarenih očiju napeto pratila priču o svemu što se Marijanidesilo od one noći 21. siječnja kad je izašla iz palače u ulici Varenne ikrenula u Butard. Marijana je pričala o Bruslartu, o Morvanu, za čijusudbinu ne zna, o svom prijatelju Jolivalu, za koga se mora pobrinuti, omladom nosaču Grakhu Hanibalu Piocheu i napokon o Jasonu Beaufortu skojim bi danas morala otputovati u Ameriku. Završivši reče:- Slijedila bih ga bez ustručavanja da nisam morala obećati caru da ćuostati.- Zar biste ga zaista slijedili unatoč ovoj noći koju ste proveli uTuillerijama?Marijana jedan čas promisli, a zatim uzdahne:- Ah, da... Da mu nisam morala obećati da ću ostati, da me nije uvjerio dasam mu potrebna, otišla bih danas s Beaufortom, i to bez oklijevanja.- Ali... zašto?- Jer previše ljubim Cara. Sada kad znam tko je i kad znam što će bitiidućih mjeseci... kad će biti to... vjenčanje s nadvojvotkinjom, bojim se daću trpjeti. Bilo što rekao ili učinio, znam da će mi biti teško jer neću moćida ne budem ljubomorna. Eto, zato bi za mene bilo bolje da odem... i tobaš zbog tih predivnih ljubavnih časova. Tako bih sa sobom ponijela čistupredivnu uspomenu. I u ovaj čas, dok Vam to govorim, još uvijek žalimšto ostajem jer me je strah od onoga što će doći. A možda bi ipak bilo

196 Šalice su vjerojatno od kineskog porculana kojim je trgovala engleska istočno-indijska kompanija,koja je vojnički osvajala Indiju i druga lstočnoazijska područja, a 1770. i 1795. prisilila istoimenofrancusko i nizozemsko društvo da se raspuste

~ 273 ~

bolje otputovati pa i preko svoje volje?... Još ne znam što će on sa mnomi kakav će mi biti život.- Ja bih mu se na Vašem mjestu potpuno predala i malo bih se ustrpjela. Ikad biste htjeli, ne biste mogli uteći - reče Fortunée koja se snuždila. -Neće dopustiti da odete. Slijedit će Vas, stići će Vas... Vratit će Vas milomili silom. Napoleon nije nikada iz svojih ruku ispustio što je u njima držao.Vi mu pripadate. Morate biti svjesna da ćete prije ili kasnije zbog njegatrpjeti pa čak i kad to on sam ne bude zahtijevao. Nikako se ne možespokojno ljubiti čovjeka kao što je on. No, ako već preuzimate takvozanimanje, morate upriličiti da prođete što se najbolje može i da štomanje patite. Eto, zbog toga sam Vas maloprije pitala volite li muškarce.Kad u srcu nosite više muškaraca, smanjuje se njihova moć koja Vas silida zbog njih trpite. Što se mene tiče, ja radije usrećujem muškarce negoda zbog jednoga patim ili da jedan zbog mene pati...- Zar se može ljubiti više njih istodobno? - usklikne Marijana iskrenozgranuta - Ja to nikada ne bih mogla!Fortunée ustane, protegne svoje dugo, vitko pozlaćeno tijelo u prozirnomvelu i nasmiješi se Marijani prijateljski i izazovno.- Premladi ste da to shvatite. Još ćemo imati prilike o tom govoriti. Zasada, napišite nekoliko riječi Vašem Amerikancu i pozovite ga da Vasdođe posjetiti. Gdje stanuje?- U svratištu Carstvu, ulica Cerutti.- To nije daleko. Odmah ću poslati slugu. Evo, tu na mom sekreteru197

imate sve što je potrebno.Nakon nekoliko časaka velika izlazna vrata zalupila su iza skoroteče kogaje poslala Fortunée. Marijana je pošla zamijeniti odjeću koju je imala uTuillerijama. Bila je sretna, mada to po sebi nije priznala, što će ponovovidjeti Jasona Beauforta, Jolivala i Grakha Hanibala, jer je zamolilaJasona da ih pozove u svoje svratište i da ih još istog prijepodnevadovede u njezin novi dom. Sva su trojica zauzela čvrsto mjesto u njezinusrcu, jer su dokazali što znači pravo prijateljstvo. Kad je bila povjerilapismo sluzi, Fortunée ju je pitala ljubi li je Jason više nego što se ljubiprijatelj. Marijana je na to iskreno odgovorila:- Ne, ne! On misli da mi mnogo duguje. On je vrlo čestit momak pa mi želivratiti ono što mi je uzeo i što sam zbog njega izgubila. Tako barem jashvaćam njegove postupke. Bit će razočaran što ne putujem s njim, aliništa više.- Zar nije nikad od Vas tražio svoj dio pogodbe koju je sklopio s Vašimmužem?- Ma ne! Ah, mislim da mu se sviđam, i ništa više. To je neobično momče!On više od svega ljubi more i svoju momčad. Čini mi se da tu nemamnogo mjesta za ljubav.Fortunée nije dalje ispitivala, već je samo slegla ramenima uz smiješakrazumijevanja.

197 Mali, obično ženski pisaći stol s nekoliko pretinaca

~ 274 ~

Kad je nakon jednog sata zazvonilo zvono na ulaznim vratima i najaviloposjetioca, pojavi se i Fortunée u salonu odjevena od glave do pete.Amerikanac je očito pobuđivao njezinu znatiželju.Posjetilac nije bio Jason. Kad su dvije mlade žene ulazile na jedna vrata,na druga su uveli u salon Arkadija de Jolivala, obučenog kao na modnojslici. Sjajući od dobrog raspoloženja Jolival otmjeno pozdravi razdraganu,ali i razočaranu Marijanu. Njegov je duboki naklon bio u čistom stilu 18.stoljeća.- Evo me, gospođo, pred Vašim očima sretna i ponosna što pred takolijepe noge mogu podastrijeti svoje najdublje poštovanje.- Tko je to? — upita Fortunée znatiželjno ispitujući došljaka.- Moj grčki knez, Arkadije de Jolival, o kome sam Vam govorila - odgovoriMarijana koja odmah nestrpljivo zapita - Dragi prijatelju, gdje je Jason?Zašto nije došao s Vama?S Jolivalova lica nestade radosna osmijeh.- Pa i došao je, ali u liku jednog pisma. Evo Vam ga! Nisam ga mogaonagovoriti da se odluči doći. Rekao mi je da je to izlišno. Onoga časa, kadsam odlazio s Vašim slugom, penjao se u kočiju koja će ga odvesti uNantes.- Otišao je, a da me nije ni vidio i da mi nije kazao zbogom!Časovita mala promjena glasa svrnula je na Marijanu ispitivačke očigospođe Hamelin, koja je u tom glasu zamijetila laku bol. Arkadijepolaganim korakom dođe do Marijane i spusti joj na ruke pismo što ga jeizvukao iz kaputa lješnjakove boje.- Držim da se tu unutra, u pismu, s Vama oprašta. Misli da ovdje nema štotražiti. Zovu ga njegov brod i njegovi poslovi.- A njegova rana? Što je s tim?- To je sitnica za takva čovjeka kao što je on. Car mu je jutros poslaosvojeg osobnog liječnika uz iskaz zahvalnosti i... sjećanja. Uostalom,morski zrak dobro čini ozljedama. Zna se da rane mnogo brže zarašćujuna moru nego na kopnu. Takvo je mišljenje i careva liječnika koji mu je tonaglasio pa čak i nekoliko puta ponovio... Ali - pridometne književniknakon lakšeg krzmanja - zar još uvijek kanite s njim otputovati?- Ne - reče Marijana koja se zbunila - Ne, ne! To nije moguće.Zamijetila je da je Jolival spomenuo careva liječnika. Napoleon, dakle, nezaboravlja ni sporednih potankosti.- Eto, i sami znate. Čitajte pismo! Ono će Vam sigurno sve podrobnije rećinego što bih ja to umio.Marijana brzo raskine crni pečat na kome je bio otisnut brod razapetihjedara, otvori pismo i pročita ono nekoliko redaka što ih je Jason Beaufortispisao velikim slovima i odlučnim rukopisom.

Zašto mi niste kazali što ste Vi »njemu«? Ne bih se bio prilično smiješnoponio! Shvaćam da ne možete poći sa mnom u moju zemlju i tamo živjeti.Da li ste uopće to iskreno i mislili? Želim Vam svaku sreću. Bude li Vam ta

~ 275 ~

sreća jednog dana postala gorka, sjetite se da postojim... i da sam Vašdužnik... Opasnost koju sam Vam navijestio još nije prošla, iako jesigurno da ćete sada biti pod boljom zaštitom negoli što bi mogla bitimoja. Budite sretni. Jason.

Drhtavom rukom pruži Marijana pismo gospođi Hamelin. Marijanino seveselje zamutilo, ali ne toliko zbog tajanstvene opasnosti koju je Jason iovoga puta spomenuo nego više zbog toga što odlazi, a da je nije ni vidioi da joj nije dao prilike da mu sve razloži, da se ispriča, a i da mu kaže daće uvijek za njega gajiti čuvstva zahvalnosti i prijateljstva. Jasonovorazočarenje bilo je bolnije negoli je ona očekivala. Samo dobri Bog znamože li se još čemu nadati! Možda će Jason zbog rane biti prisiljen nekovrijeme ostati u Parizu pa će biti vremena i prilike da se sastanu, darazgovaraju i da se bolje upoznaju. Bilo bi joj drago kad bi njihovi, dosadprilično nesređeni odnosi, postali skladni i prijateljski. No Jasonu, očito,nije bilo stalo do prijateljstva. Bit će to vjerojatno zbog toga što jepostala carevom ljubavnicom, i to mu zatajila. Ton pisma očitovao je da jepovrijeđeno njegovo muško samoljublje. Nije mogao shvatiti da ćeMarijani postati važan i drag i da bi je njegova odsutnost mogla zanimatipa i ražalostiti. Na silu se nasmiješi, pritisne dlanove jedan o drugi ipovišenim glasom nastojeći da prikrije svoje osjećaje i da prekine nastalušutnju reče:- Sjajni ste! Otmjeni! Zar Vas je sreća poslužila. Molim Vas, sjednite!Jolival sjedne na ponuđeni naslonjač, ali pri tom nije zaboravio prekokoljena povući svoje blijedoplave hlače koje su ulazile u elegantne visokecipele s dugim šiljastim vrhom.- Naš prijatelj Beaufort pozajmio mi je nešto novaca kojim sam bio umogućnosti iskupiti svoju založenu garderobu i ponovo naći svoju sobicuna gorju Saint-Genevieve198. No ipak je potrebno da nađem neki položajod koga bih mogao živjeti. Osim toga što me karte više uopće ne privlače,nemam želju da se nađem pred čarobnim licem Fanchon-Fleur-de-Lys injezine još bajnije Filomene.- Mislite li da se više me trebam nje bojati? - upita Marijana koja seuplašila čim se spomenulo ime strašne starice a usto se sjetila i opasnostikoju je Jason tako često spominjao.- Iskreno govoreći, za sada ne!... Dok se ne budemo usudili zaći u njeneteritorijalne vode, ona se neće usuditi zaplivati u naše. A nikako ne vidimkakva bismo posla imali u Prepiljenom maču ili Željeznom čovjeku.Uostalom, samo su se Bruslart i Saint-Hubert mogli spasiti, dok su drugizavjerenici uhvaćeni. Naš prijatelj Morvan je pod bravom. Mislim da jepolicija ipak sišla i u krčmu u ulici Dobričine. No ta je Fanchon i suvišelukava da bi se dala uhvatiti.Fortunée je pročitala pismo, samo se načas nad njim zamislila i vratila gaMarijani.

198 Zapravo mala uzvisina u latinskom kvartu u Parizu, na kojoj je knjižnica koju su i u ono dobaposjećivali književnici i znanstvenici

~ 276 ~

- O kakvoj to pogibelji govori?- Ne znam. Ne mogu reći. Jason je to već nekoliko puta naglasio iako bašništa nije razložio. Ali što mislite o pismu?- Ako Vas taj čovjek ne ljubi, neka me slobodno objese - otvorenoodgovori gospođa Hamelin.- Ja pak, sa svoje strane, vrlo žalim što odlazi. Rado bih ga vidjela iupoznala.- A zašto?- Recimo... jer mi se sviđa njegov rukopis - otpovrne kreolka i vragoljastose nasmiješi - Već sam Vam rekla da volim muškarce. Sve mi govori da jetaj čovjek pravi muškarac. Ako dođe, nemojte propustiti da mi gapredstavite. No, zaista - okrenuvši se k Jolivalu - da li je i Vama govorio otoj tajanstvenoj opasnosti?- Da - odgovori književnik - Znam o čemu se radi, ali bolje je da togospođica Marijana ne zna. Ništa nije sigurno! Lako se može dogoditi pada do zla i ne dođe. Pa zašto da se muči? Najbolje je na to uopće više i nemisliti! Ako se taj Amerikanac jednom vrati, obavezujem se da ću Vam ga,lijepa gospođo, osobno predstaviti.Odbacivši pomisao da bi jednog dana mogla doživjeti da se Fortunéezaljubi u Jasona, a i on u nju, Marijana stane na dugo i široko raspravljatišto bi se moglo učiniti za one koji su joj pomogli. Jolivalu obeća da će seza njega zauzeta. Govorit će o njemu Caru koji će sigurno znatiupotrijebiti raznolike sposobnosti okorjela neradiše.- A ja bih se tako rado zauzeo za Vas. Jeste li napustili namjeru dapostanete pjevačica?- To ne zavisi od mene - odgovori Marijana parumenjevši od sreće štomože spomenuti svoju zavisnost, ali se pri tome i smete.- U slučaju da se opet na nju vratite, mislite na mene. Ja imam sve što jepotrebno da postanem izvanredni impresario199.Čekali su dok dođe vrijeme objedu, pa Fortunée pozove Jolivala da ostanena ručku s njom i njezinom novom prijateljicom. Fortunée je uvijek imalaslabost za neobične tipove, pa joj se svidio i ovaj.Usprkos što se Marijana natmurila zbog Jasonova odlaska, ručak je tekaou vrlo veselu raspoloženju. Fortunée i Arkadije izmišljali su za svojumladu prijateljicu svakovrsne planove koji su se gotovo svi vrtjeli okokazališta i opere. Fortunée je poput svih kreolki obožavala kazalište iglazbu te se upravo djetinjski razveselila kad je saznala đa Marijana imaizvanredan glas.- Car joj mora dopustiti da pjeva - usklikne i naredi da se po peti putnatoči šampanjac u Jolivalovu čašu - Bude li potrebno, sama ću o tom snjim govoriti.Marijana je slabo slušala. Kao da se nje taj čitav razgovor uopće ne tiče.Njezin je život iznenada ušao u vrtlog koji je omamljuje... Još se nijenavikla na to da ju je neka izvanredna sila uzela u svoje ruke i da upravljanjezinim životom. Zar baš svatko mora davati svoje mišljenje o tome što

199 Onaj koji se brine za interese umjetnika i organizira njihove nastupe

~ 277 ~

bi morala raditi? Ta i ona valjda ima pri tom neku riječ. Dok su Fortunée iJolival čavrljali, Marijana je stvarala odluku i odjednom odrešito reče:- Pjevat ću, da, pjevat ću! Mora me pustiti da pjevam. To je jedino što bimi moglo pomoći živjeti u njegovoj sjeni, a da ne patim. On ima svojuslavu... pa bih i ja htjela imati svoju.

Kasno poslije podne toga istog dana iznenadila ju je posjeta samogTalleyranda. Po svom običaju elegantno obučen u tamno, podupirajući sena palicu za zlatnom jabukom, knez poljubi ruku gospođe Hamelin azatim poljubi Marijanu u čelo tako očinski toplo da se ona gotovoiznenadila- Neobično mi je drago što Vas mogu opet vidjeti, drago dijete - reče ontako mirnim i prirodnim tonom kao da su se sinoć rastali - Kneginja Vamšalje tople pozdrave. Kneginja Perigord se mnogo zabrinula zbog Vas temi je naložila da Vam kažem koliko je sretna što zna da ste živi i zdravi.- Visosti - odvrati zbunjena Marijana - Njezina Visost kneginja vrlo jedobra. Bojala sam se da se ne bi ljutila.- Zbog čega? Zar zbog toga što vidimo kako naša lijepa ptičica širi krila ipjevajući polijeće visoko na nebo. Draga moja, ja nisam ni želio drugo. Aradi čega sam Vas i odveo do... gospodina Denisa? Ništa se nije dogodilošto me ne bi ispunilo radošću i što nisam predvidio... izuzev tu epizodu uChaillotu... Mi samo želimo da nam ostanete prijateljicom. Međutim,draga moja prijateljice - reče Talievrand obrativši se gospođi Hamelin -naredite svojim ljudima da uzmu prtljagu koja je u mojoj kočiji. Kneginjaje smatrala da je potrebno da se odmah ovamo prenesu sve stvari ovogdragog djeteta.- Visosti, kneginja je neizmjerno dobra - usklikne Marijana porumenjevšiod radosti - Hoće li se Vaša Visost udostojiti da joj isporuči mojuzahvalnost i poruku da ostajem njezinom službenicom.- Reći ću joj... Znate li, draga moja Fortunée, da sam jutros primio pismood Kazimira. Piše o Vama mnoštvo najljepših stvari - pridometneTalleyrand okrenuvši se prema domaćici.- Zar ih on sam ne može meni reći? - ljutito se Fortunée okomi naTalleyranda - Ili ga Holandeskinje zaista toliko zaokupljaju te nemavremena da mi piše.- Vjerujte mi da je on više zaokupljen brigama oko svojeg imutka negoženama...Kazimir de Montrond, najprisniji Talleyrandov prijatelj, bio je miljenikgospođe Fortunée. Zavodljiv, duhovit, gorak poput žući, ali pravi gospodinod glave do pete, prekomjerno je ljubio novac i zaigrao je paklensku igrubacivši se u novčarske poslove koje javna vlast nije baš potpunoodobravala. Fortunée je unatoč svemu obožavala toga vragometnogčovjeka koga je Talleyrand prozvao »djetešce Isus iz pakla«. Kao vjernacareva podanica, Fortunée nije mrmljala kad je njezin nemirni ljubavnikbio prognan u Antwerpen pod izlikom da na francuskom dvoru ne može

~ 278 ~

vladati krepost dok je tu Kazimir.Fortunée je, jedan sat nakon toga kako se Talleyrand poslije kratkeposjete povukao, tumačila Marijani:- Ako ćemo pravo reći, bijedni je Kazimir imao smolu. Pri kraju prošlegodine bio je dvoboj u ulici Cerutti. Tukli su se u zoru, u vrtu kraljiceHortenzije, Charles de Flahaut200 i Auguste de Colbert201. Potegli su mač iztoka zbog kraljičinih lijepih očiju. Kazimir je kao susjed bio umiješan u tustvar. Napoleon nije mogao kazniti ni Hortenziju ni Flahauta pa je poslaoAugustea de Colberta u Španjolsku202 a Montronda otpremio u Antwerpens nalogom da se odande ne miče.- Nije li to bilo malo prestrogo?- Rekla sam Vam da car nije ugodan. Ali moram reći da mu drugo nijepreostalo. Prošlog je ljeta taj vragometni Kazimir u Cauteretsu203 posjetiovojvotkinju od Abrantesa koja je oplakivala Metternichov odlazak. Sudećipo onom što se govori prilično ju je utješio. Napoleon je zapravo dobroučinio. Kazimiru je svakako učinio uslugu jer bi inače bio umješan uskandal Abrantes.- Kakav skandal?- Ah, pa to ne znate? Odakle ste došli?- Iz kamenoloma Chaillot, što i sami znate.- Da, da. Točno! No dobro. Znajte da je prošlog mjeseca, izlazeći iz plesakod grofa Marescalchi, Junot, koji međutim debelo vara svoju zakonitusuprugu, toj istoj svojoj supruzi priredio strašan prizor za vrijeme kojegaju je u napadaju ljubomoregotovo ubio nekim škaricaina. Da se nije uplela gospođa Metternich,mislim da bi je zaista i ubio. Car je bio bijesan. Junota je poslao ušpanjolski građanski rat, a s njime i njegovu suprugu sileći ih na pomirbu,što se mene tiče, mislim da je morao kazniti i čangrizljivu Karolinu.- Tko je to Karolina?- Njegova sestra, gospođa Murat204, velika vojvotkinja od Berga, apoldrug godine i napuljska kraljica. Krasna, ružičasta, punašna plavuša...zamamno slatka poput bonbona... i najgora djevojčura što ju je svijetikada vidio. Ona je tužila jadnu Lauru d'Abrantes njezinu supruguJunotu... koji je također jedan od njezinih ljubavnika.Slušajući sažeti pregled običaja najodličnijeg dvorskog društva, Marijanaje raskolačila oči što je obradovalo Fortunée.- To ipak niste tako zamišljali, hi, hi! Slušajte moj dobar savjet: ljubitecara koliko hoćete, ali se ne pouzdavajte u njegovu otmjenu obitelj,izuzev njegove majke. No gospođa Leticija205 sasvim je nepristupačna.

200 (1785-1870), Talleyrandov vanbračni sin, Napoleonov pobočnik, general i diplomat, imao je skraljicom Hortenzijom sina201 Rođak glasovitog Colberta, ministra financija Louisa XIV.202 Napoleon je u Španjolskoj skinuo Burbone, a (1808) postavio za kralja svoga brata Josipa. U zemljije nastao ogorčeni partizanski rat koji Napoleon nije smirio.203 Kupališno mjesto u francuskim Pirinejima204 Joakim Murat (1765-1815), francuski maršal i napuljski kralj205 Marija Leticija Ramolino (1750-1830) umrla je u Rimu, čestita i staromodna žena, imala je osmerodjece.

~ 279 ~

Ona se nepopustljivo drži starih korzikanskih načela. Izuzetak je iLucijan206, koji je zbog ljubavi otišao u progonstvo. Ostali su se spleli uklupko zmija, u gomilu oholih, gramzljivih i poput pauna taštih ljudi koje,po mom mišljenju, uopće ne treba posjećivati. Izbjegavajte ih kao kugujer će Vas to žešće mrziti što će Vas Car više ljubiti.Marijana se trudila da što bolje upamti taj savjet. Ipak ne bi htjela da seodmah posvadi s carevom obitelji, a ne bi joj bilo drago ni da je njegoviupoznaju. Htjela je Napoleona ljubiti u sjeni, daleko od radoznalih očijujer ljubav, kao što je njena, može slobodno cvjetati samo daleko odsvijeta.

Kako je dan prolazio, postajala je sve nesabranijom i samo je na jednouho slušala naklapanje gospođe Hamelin. Oči su joj sve češće same odsebe bježale prema pozlaćenoj brončanoj uri njihalici koja je prikazivalauspavanu Psihu207. Još nikada nije bila tako sretna kad je vidjela da padanoć. Ova će ga noć opet dovesti k njoj. Krv joj se uzburkala kad jepomislila na ljubavne časove koji je očekuju. Toliko toga imala mu je reći!Ure su međutim odmicale sve sporije. Fortunée, koja je svim svojimprijateljima zabranila da dolaze u posjete pod izgovorom da je bolesna,zijevnula je barem tridesetak puta. Upravo je na crkvi Naše Gospe odLoreta208 odzvonilo, kad se čulo kotrljanje kočije koje je pred kućompostalo polaganije. Kočija uđe kroz vrata bez zastajanja jer je vratardobio nalog da ih ostavi otvorena, zatim se zaustavi u dvorištu koje jenamjerice bilo u tami. Marijani je srce bubnjalo. Potrči na prozor dok seFortunée digla da pođe u svoju sobu. Ali nije dospjela izaći, jer jeNapokon već bio u sobi.- Ne bježite, gospođo - dobaci Napoleon domaćici koja se dubokonaklonila prije no što će izići iz salona - došao sam samo na čas.Baci šešir na kanape, zagrli Marijanu i poljubi je. Ona mu prigovori:- Kako to... samo na čas?- Car vrlo često ne može raditi ono što bi htio, mio dolce amor! Moram sevratiti u Tuillerije gdje me čekaju važne vijesti i gdje moram primiti jednuosobu. Nemam mnogo vremena, ali sam došao da ti kažem više stvarikoje ne mogu čekati. Ponajprije ovo!Iz džepa na kaputu izvuče smotak papira, zapečaćen velikim crvenimpečatom, i preda ga mladoj ženi.- Obećao sam ti kuću - nasmijano reče - Dajem ti je. Nadam se da će ti sedopasti. Pogledaj!Marijana razmota papir i problijedi čim je pročitala prve riječi. Papir je bioposjedovni list. Očima punim suzama baci se u naručaj svojemuprijatelju.

206 (1775-1840), predsjednik savjeta207 Stari su Grci dušu simbolički predočivali kao lijepu mladu djevojku Psihu, koju je ljubio bog ljubaviEros, rimski Amor208 Najstarija crkva Notre-Dame-de-Lorette bila je porušena, pa su to ime dali kapeli Svetog Ivana na latinskimvratima koja je bila blizu Svinjarskog groblja. Današnja istoimena crkva sagrađena je tek 1836.

~ 280 ~

- Hvala!... Oh, hvala! - zajeca pritišćući na grudi divne spise koji su jojvraćali palaču d'Asselnat u ulici Lille, obiteljsku kuću njezinih roditelja,kuću u kojoj ju je našao velečasni de Chazay.Napoleon je nježno gladio guste smeđe pletenice ovijene oko glave.- Ne plači! Hoću da budeš sretna. Već sam dao naloge. Sutra će Percier209

i Fontaine210 poći u ulicu Lille radi neophodnih popravaka jer je kućaposve napuštena od 1793. godine. Fortunée će te odvesti tamo pa uredikuću po svom ukusu. Hajde, ne plači! Još imam nešto reći - nježnonadoveže Napoleon.Marijana se svlada i obriše suze.- Više ne plačem.- Lažljivko! Nije važno, nastavljam. Sutra će ovamo doći Gossec. On imanalog da te pripravi za pokusni nastup pred direktorom Opere. Za mjesecdana pariško će društvo pljeskati novom idolu, Mariji Steli211. U tebe jedivan glas koji će te proslaviti.- Marija Stela! - iznenađeno usklikne mlada žena kojoj više nije bilo doplača.- To sam ti ime ja izabrao. Nikako ne možeš stupiti na daske pod svojimpravim imenom. A ime Mallerousse212 zaista je strašno. Znaj, Talijanka ćeodmah osvojiti općinstvo. Ne možeš ni slutiti u kojoj su mjeri Parižanisnobovi213. Valja ih prisiliti da slušaju nekoga od svojih, ali ćejednoglasno biti za Talijanku. Eto, tako ćeš postati čarobna pjevačica sPoluotoka214. Što bi najradije izabrala kao zavičaj: Veneciju, Rim, Firencu?Nudio joj je gradove na izbor kao da su haljine.- Veneciju! - ushićeno prozbori Marijana - Rado bih poznala Veneciju.- Ići ćeš i tamo. Pjevat ćeš i u Veneciji. Za tebe će se otimati sve mojecarstvo. Dobit ćeš venecijansku putnicu.Marijani se odjednom otvoriše sjajni izgledi u budućnost. No ti suzahtjevali mnogo rastanaka, neizbježivih rastanaka! Ta ionako neće moćibiti stalno uz njega, pa je bolje da putuje, da se udalji. Sve će biti lakše sglazbom!- Marija Stela! - ponovi šaptom kao da želi urezati u pamet to novo ime.- Nisam te ja tako okrstio već Fouché. Bila si Zvijezda, Zvijezda ćeš ostati,ali na drugom nebu. A zatim još nešto. Velika pjevačica treba savjetnika,neku vrst impresarija koji će se baviti njezinim ugovorima, koji će slagatiprograme, a i braniti je od nametljivaca. Mislim da sam našao što ti treba.Što bi rekla o onom prijatelju dugih ušiju koga su u društvu jednoggluhog kočijaša našli one noći kako na cesti za Malmaison grije nogetapkajući zemlju. U toku dana dobio sam o njemu izvještaj koji miodgovara. On je doduše neobična osoba, ali se nadam da će dobro obaviti

209 (1764-1838), čuveni graditelj, s Fontaineom izgradio slavoluk Carrousel210 (1762-1853), također čuveni graditelj, Percierov prijatelj211 Mariji Zvijezdi212 Riđi kofer213 Engleska riječ (zapravo skraćenica od sine nobilitate, ne-plemić, podrugljiv naziv za ljude koji sepovode za modom i tuđim mišljenjem želeći se istaknuti više no što vrijede214 Apeninski poluotok, Italija

~ 281 ~

povjereni posao. Ako sam dobro shvatio, nešto mu i duguješ.Marijana se zgrane od čuda.- Ma kako sve to znate? Za tako kratko vrijeme!- Ha, ha! Imam izvanrednu policiju. Zar već to misi saznala? A Fouché imana duši brigu... hoću li mu oprostiti neke stvari - reče car smijući sepodrugljivo, ali i veselo, pa se i mlada žena stala smijati.Potegne je za uho i privuče k sebi. Marijana je bila upravo preneražena odobilja milosti koje joj je izkazao te se sruši na počivaljku.- Jesi li zadovoljna?- Kako da ne budem? Ne znam što bih rekla. Sve je došlo tako nenadano,tako neočekivano! To me upravo plaši.- Upozorio sam te da ti imam reći mnogo stvari. A sada, poljubi me i pođispavati. Potreban ti je san. Nakon velikih uzbuđenja nema ništa boljeg oddobro prospavane noći. A ja, odlazim.Vidjelo se da mu se žuri. Izljubio ju je na brzu ruku, zatim uzme šešir ivelikim se koracima uputi prema vratima. Kad je već bio na pragu, zadržise i očito nezadovoljan udari se po čelu.- Kako sam glup? Nešto sam zaboravio. Vratio se do Marijane i pruži jojveliku kutiju od zelena marokena, na kojoj je bio carski grb i koju jepoput čarobnjaka izvukao iz lijevog velikog džepa svoga kaputa.- Evo ti! To ćeš nositi one večeri kad prvi put javno nastupiš. Tako ću bitisiguran da ćeš i tada na mene misliti.Marijana otvori kutiju. Kao da sanja. Na crnu baršunu bljeskao sebajoslovni nakit od smaragda i dijamanata. Iskrio se na plamenu svijeća.Takve raskoši nikada nije vidjela, pa ni kod Talleyranda. Kad je podiglaprema Napoleonu svoje zanesene oči, vidjela je da je već ušao u okvirvrata.- Nemoj reći da ti ne pristaje! Zeleni su poput tvojih očiju. Zbogom, srcemoje!Kad je malo vrijeme iza toga Fortunée oprezno ušla u salon, jer ju jepreplašio tajac, našla je Marijanu kako čuči na tepihu pred kaminom i izsveg srca plače. U krilu bila joj je hrpa basnoslovnih dragulja, a u rukamapovelja...

16.

UTVARA U ULICI LILLE

Jednog sivog zimskog dana, koji se s mukom probudio pod nebom što sezatamnilo kao da odavno nije vidjelo sunca, ulazna vrata palačed'Asselnat pričinjala su se vrlo žalosno. Oko njih su bili isprani zidovi ukojima je manjkao poneki kamen. Mora da je vjetar ovamo naniosjemenje što se uhvatilo po pukotinama među kamenjem jer su bileispunjene osušenom travom. Pri dnu vrata, s kojih se žalosno ljuštilazelena boja, kamene su ploče široko zijevale i dopustile da obilno šikne

~ 282 ~

svakojaki korov koji je zima spržila.Marijana je pod gustim velom, koji joj je sakrivao lice, očima punim suzapromatrala staru kuću u kojoj je počeo njezin život, kuću iz koje sunjezina majka i njezin otac pošli u smrt držeći se za ruke. Htjela ju jepohoditi prije no što je zahvate graditelji, jer joj se činilo da samo onaima pravo prva narušiti šutnju u koju se palača d'Asselnat već tolikogodina zavila. Marijana je željela da vidi palaču u svoj njezinojosamljenosti i zapuštenosti prije no što će se kuća probuditi u novi životdirnuta čarobnim štapićem slavnih graditelja. Osjetila je da joj je tanapuštenost bila vrlo neugodna. Značila je mnogo toga.Da nije bilo Terora, cijela bi njezina mladost protekla u toj staroj kući nakojoj su plemeniti razmjeri i staro, isklesano, sada razbijeno oružje nadulaznim vratima govorili o sjajnim vremenima Kralja Sunca215. A živjela bii u starom dvorcu u Auvergnei koji možda nikad neće ni vidjeti. Život bijoj bio svakako drugačiji, ali zar bi bila sretnija? Tko bi mogao znati što bisada bila Marijana Elizabeta d'Asselnat de Villeneuve, da... No, predalekobi zašla s tim »da« i »ako« ...Iza sebe je čula kako Arkadije de Jolival naređuje kočijašu da se smjestinegdje u prikrajku i da čeka. Učini nekoliko koraka prema palačioklijevajući da upotrijebi ključeve koje je našla na noćnom ormariću čimse probudila. Preko puta šutljivih ulaznih vrata budila se velika i raskošnapalača u prebujnoj živosti koja se oštro isticala prema zapuštenosti svojesusjede. Livrirana se posluga užurbala. Mnoštvo služinčadi čistilo jedvorište i pločnike, laštilo kožu i prašilo tepihe. Amo tamo prolazili suvojnici i ulazili ili izlazili iz širokog dvorišta na kraju kojega se dizalagolema građevina u egipatskom stilu. Marijanu je smetala ta vreva i bukajer je bila puna svojih osjećaja, pa se okrenula u stranu namrgodivši čelo.Arkadije joj stane razlagati.- Imat ćete bučne susjede, barem kad se budu zadržavali u Parizu. To jepalača Beauharnais. Knez Eugene216, talijanski potkralj, momentano jeovdje. A jučer 29. siječnja 1810, imao je svečanu priredbu s plesom. PrincEugen voli primanja. Bio je prisutan i car. Zato ima služinčad jutros puneruke posla. Zbog toga i tolika živost. No, kad se Eugene vrati u Milano, bitće mirnije. Car ga jako voli - doda dobro znajući da je to najbolji način dasmiri zlovolju svoje mlade prijateljice koja se na to nasmiješi i reče:- No, dakle, kad ga Car voli... Uđimo, hoćete li? Vani ćemo se smrznuti.Marijana pruži Arkadiju snop velikih ključeva koje je sa sobom donijelaturnuvši ih u rukav. Arkadije ih uzme i približi se malim vratima koja subila pored velikih te kaže:- Sigurno neće ići glatko!Ogledavajući bravu i tražeći pravi ključ nadoda:- Ako ta vrata nisu bila otvarana već toliki niz godina, nabreklo drvo izarđali stožeri dat će nam žestok otpor.

215 Louis XIV Veliki (1638-1715)216 (1781—1824), sin generala vikonta Aleksandra, koji je poginuo na stratištu 1793. i Jozeline, budućeNapoleonove žene

~ 283 ~

Turnuvši ključ u bravu spremio se da svom snagom navali na vratno krilo.No ključ se bez ikakva otpora okrene a vrata se lako i bez škripe otvoriše.- Reklo bi se da se netko potrudio namazati bravu - iznenađeno primijetiJolival. - U svakom slučaju vrata se otvaraju kao da se ljudi njima svakidan služe... Tko bi mogao ulaziti ovamo?- Ne znam - nervozno odgovori Marijana. - Uđimo!Svečano ulazno dvorište ukazalo se u svoj svojoj bijedi. Na dnu, međumahovinom obraslim sporednim zgradama, na otmjenom klasičnompročelju prazno su zjapili crni prozori razbitih okana, na pozelenjenomkamenju vidjeli su se tragovi metaka, a na veličanstvenom vanjskomstubištu manjkalo je nekoliko stepenica. Kameni lavovi koji su ga nekadčuvali ležali su bez glave u travi na dvorištu. Tlo su pokrivale svakovrsnekrhotine i svakojaki otpaci. S desne je strane jedna zidna ploha pričala opožaru što ga je vjerojatno morao ugasiti velečasni de Chazay prije no štoje bježao dz kuće. Posvuda je bujalo divlje raslinje kao da se trudi prekritibijedu razvaljene kuće. Po vratima od izrezbarene hrastovine uspuzao sebršljan. Kao da je priroda dajući im takav nježni ukras nastojala utješitiranjeno kamenje. Na podrumskom prozoru kroz izvijene rešetke nagloizleti crna mačka, otrči do otvorenih vrata stare konjušnice i u njojnestane.Praznovjerna kreolka Fortunée Hamelin strese se, stisne Marijaninu rukui uzdahne:- Ah, Percier i Fontaine imat će pune ruke posla! Koje li propasti!Počinjem misliti da Vam je Car poklonio neobičan dar.- Nijedan me drugi ne bi više obradovao - odlučno odvrati Marijana. - Pačak i smaragdi nisu za mene ništa pored ove bolesne kuće.- Ne pretjerujmo! - reče Arkadije utješno. - Uz malo brige i truda sve ćebiti vraćeno u dobro stanje. Ozljede su dojmljive više nego što su duboke.Pogledajmo unutrašnjost!Jolival ponudi ruku da pomogne Marijani preći ono nekoliko klimavihstepenica koje su preostale na ulaznim stubama. Zatim učini istu uslugugospođi Hamelin koja je slijedila svoju prijateljicu.Izrezbarena vrata dala su se isto tako lako otvoriti kao i ulična. Arkadijeskupi obrve i progunđa:- Tko se to to brine za brave dok je sve ostalo tako zapušteno?Marijana ga nije slušala. Srce joj je živo udaralo ali se hrabro uputi ugolemo pusto predvorje. U njemu nije bilo nikakva pokućstva. Na crnimmramornim vrlo oštećenim pločicama poda ležao je raznobojni mramorkoji je nekoć prevlačio zidove i uokvirivao vrata. Skupocjeno oslikanavrata, istrgnuta iz stožera, zijevala su i propuštala pogled u dubinu kućena kojoj se jasno vidio trag glupog i slijepog pustošenja i uništavanja.U blagovaonici visjele su po pokućstvu razderane presvlake. Uokvireneplohe veličanstvenih ormara za posuđe i velikih kovčega bile su probijenekundacima, teški komadi pokućstva bili su zbog vlage pokriveni plijesni.Kamin od crvena mramora, nad kojim su se u velikom medaljonu skićenim okvirom vidjeli ostaci iznakaženog profila kralja Louisa XIV, bio

~ 284 ~

je pun pepela u kome su se sjajili komadići pozlaćene bronce i iz koga sustršili pougljenjeni ostaci pokućstva.S praga salona u koji su ušli pružio se pogled na još veće pustošenje. Usalonu nije ostao uščuvan nijedan komad pokućstva. Klavesen i njegovskupocjeni lakirani oklop tvorili su bezobličnu gomilu iz koje su virilejedna zaobljena noga i bjelokosne tipke. Svijetla svilena prevlaka bila jepretvorena u pocrnjele ljepljive krpe prianjajući uz komade drva nakojima su bili sačuvani tragovi pozlate. Samo izrezbarene tapete...Marijana se osupne. Nad svom tom bijedom iznad kamina stolovao jesamotan, veličanstven i neobičan, divan portret jednog muškarca.Slikarov model bio je muškarac smeđe puti, naprašene kose, tamnih ivatrenih očiju, plemenitih crta lica. Podbočen šakom o bok, u odorištapskog pukovnika iz XVI ili XVII stoljeća isticao se od pozadine na kojojje prikazano bojno polje. Muškarac je bio rijetko zavodljive vanjštine.Fortunée, koja je išla iza Marijane, usklikne:- Oh, krasnoga li plemića!- To je moj otac! - prošapće Marijana gotovo bezglasno.Troje posjetilaca zastalo je nepomično. Noge su im bile u prahu, a očiprikovane uz neobično živ, nešto podrugljiv portret. Marijani se pri tomsusretu steglo srce. Za nju je njezin otac do ovoga časa bio samominijaturni, nešto potamnjeli portret u zlatnu okviru, optočenom sitnimbiserjem. To je bila slika elegatnog muškarca koji se nepovjerljivosmješkao, sit svega i gotovo previše profinjen. Tu je minijaturu čestogledala s neobičnom nježnošću kojom se promatra neka zavodljiva slikaili junak nekoga romana. No, mladi ratnik drzovita profila dirnuo je svakužilicu njezina bića jer je u njegovim smionim i odvažnim crtamaprepoznala sebe. Sasvim joj naliči, i po visokim ličnim jabučicama, i polako razvučenim podrugljivim izazovnim očima, i po putenosti odebljalihusana, i po čvrstoj donjoj čeljusti koja je odavala upornost i svojeglavost.Taj otac, koga zapravo i nije nikada vidjela, postao joj je odjednomblizak!Jolival je prekinuo nježnu opčinjenost jer je sanjarski primijetio:- Vi ste zaista njegova prava kći! Mora da Vaš otac nije bio mnogo starijiod Vas kad je taj portret naslikan. Nikada nisam vidio ljepšeg nimuževnijeg čovjeka! No tko ga je mogao tu objesiti? Gledajte! - Jolivalpređe prstom po pozlaćenom okviru i pokazujući Marijani i gospođiHamelin vršak kažiprsta svoje rukavice od svjetle divokozine kožeusklikne:- Ni zrnca prašine! A ipak ovdje...Jolival završi rečenicu pokretom ruke kojim je htio označiti očajnuopustošenost velikog salona, ali je gesta ostala samo naznačena jer je ugornjem katu glasno zaškripao parket pod nečijim koracima.- Ma... Netko je tu! - promrsi iznenađena Marijana.Arkadije odgovori:- Idem pogledati.Otrči prema širokom kraku stubišta koje se vidjelo kroz jedan otvor u

~ 285 ~

zidu i lako, poput plesača, odskače uz stepenice. Dvije su žene ostalesame. Nisu htjele prekidati šutnju. Marijana je imala čudan dojam.Osjećala je da tužna i pusta kuća, u kojoj je samotno stolovao portret,ipak živi nekim čudnim, zakrinkanim životom. Dvoumila je koju će odsuprotnih težnja prihvatiti. Da li će sjesti na prašnjavo tlo i bog zna štodočekati ili će pobjeći i iza sebe zatvoriti vrata koja su se lako otvarala dase nikad više ovamo ne vrati. Bila joj je neugodna i pomisao da će radniciuskoro ovamo unijeti buku i poremetiti tišinu ovoga svetišta. A ipak, nitkoosim nje nema toliko prava prekoračiti taj prag i probuditi usnule zvukestare palače. Ta kuća, o kojoj još jučer nije mislila, ušla joj je u krv. Znalaje da je ne može više izbaciti iz svoga srca. Pogled se opet svrne na očiportreta koje su je slijedile kudgod bi po salonu išla. Iz dna duše uputinijemoj slici vruću molbu:- Hoćete li, recite mi, hoćete li da se vratim ovamo... u našu kuću? Većsam je zavoljela! Vratit ću joj nekadašnji sjaj pa ćete ponovo stolovati uokolini kakvu zavrijeđujete!Kao da joj kuća hoće odgovoriti, pod naletom vjetra otvori se jediniprozor koji je u salonu ostao čitav. Bio je možda slabo zatvoren ili samopritvoren. Marijana se približi prozoru da ga zatvori. Primijeti da prozorgleda u maleni vrt koji je okruživao bazen sa zelenom, ustajalom vodom.Na rubu bazena sanjao je kameni amor istučena, pocrnjela nosa. Amor jejednom rukom obuhvatio velikog dupina iz kojeg već odavno nije poteklavoda. Upravo se u taj čas razmaknuše kišni oblaci i propustiše plahu,blijedu sunčevu zraku koja pomiluje amorov obraz otkrivajući njegovtajanstveni smiješak. Ne znajući sama zašto, Marijana osjeti da ju je kućaprihvatila, da je krijepi i jača. Uto se vrati Arkadije koji reče:- Nikoga nema. To je nedvojbeno bio štakor!- Ili drvene tapete koje su puknule - nadoveže Fortunée drhtureći usvome krznenom ogrtaču. - Tu je vrlo vlažno! Zar Vam se, Marijano,uistinu hoće ovdje živjeti?- Dakako - usklikne mlada žena koja se odjednom razveselila. - Što prijeto bolje! Molit ću graditelje da što brže sve urede. Nadam se da će i oniuskoro doći.Po prvi put je podignula glas kao da službeno preuzima u posjed tušutljivu kuću. U njezinom glasu tople boje koji je odjeknuo dugim nizompustih odaja zvučala je pobjeda. Nasmiješi se gospođi Hamelin i rekne:- Uđimo! Smrznut ćete se. Ovdje puše kao na otvorenoj ulici.Jolival predloži:- Zar ne biste htjeli pogledati ostale katove? Moram reći da u njima vladasavršena praznina. Ništa, baš ništa nije ostalo izuzev zidova koje nisumogli ukrasti i ovapnjenjenih krhotina kojima su zatrpani kamini.- Onda mi je draže da ih takve ne vidim. Hoću da ova kuća opet steknesvoju dušu!Zastane i pogleda portret osjećajući da je izrekla glupost. Duša te kućebila je u tom portretu nad njom i ponosno se smiješila nad tomčudovišnom propašću. Oživljujući prošlost trebalo je kući dati samo tijelo

~ 286 ~

i njezino ruho.Izvana se čuo bat konjskih kopita koja su udarala po široku pločniku.Povici nekoga vodonoše odjekivali su po nekadašnjoj ulici Bourbona. Toje bio zov života i sadašnjeg vremena koji je za Marijanu imao tolikodraži! Pod zaštitom Napoleonove ljubavi živjet će ovdje kao samostalnagospodarica ove kuće. Bit će slobodna da u njoj radi što će je biti volja.Slobodna! Krasne li riječi! A sad bi možda bila zakopana u dubiniengleskog ladanja i u čamotinji tugovala bez druga i družice! Po prvi putpomisli da je sretna i da ima nade u vedru budućnost.Prijateljski podvuče svoju ruku pod ruku gospođe Hamelin i povuče svojudružicu prema stubištu dobacivši nježni pogled lijepom portretu kao da ses njim oprašta pa živahno reče:- Hajdemo! Popit ćemo veliku šalicu vruće crne kave. Za sada imam željusamo za tim. Prijatelju, zatvorite čvrsto vrata!- Budite mirni - smijuljeći se odvrati »grčki knez«. - Zaista bi bilaneprocjenjiva šteta kad bi Vam i najmanji dašak izmakao iz ove kuće!Veselo izađoše iz palače i uđoše u kočiju da bi se vratili u kuću gospođeHamelin.

Charlesa Perciera i Leonarda Fontainea mogld bismo nazvati blizancimacarskog graditeljstva i ukrašivanja kuća. Već su dugi niz godina pružalisliku takve zajednice da bi se Kastor i Polideuk ili Orest i Pilad217 uusporedba s njima mogli činiti kao smrtni neprijatelji. Upoznali su se uradionici svoga učitelja Peyrea218. Charles Percier dobio je prvu nagradu uRimu 1785. godine, a Leonard Fontaine drugu nagradu godine 1786. Našlisu se pod sjenatim pinijama Vile Medici219 i otada se nisu rastavljali.Obojica su htjeli preurediti Pariz po modi Napoleonova vremena. Nije bilonijednog Percierova djela bez Fontaineove ruke, a na svakom seFontaineovu radu vidio Percderov žig. Iako je među njima bila razlika oddvije godine, pa iako se jedan rodio u Parizu a drugi je svjetlo danaugledao u Pontoiseu, po njihovim djelima i njihovu zajedničkom radučinilo se da su zaista blizanci.Taj neobični tandem220, odlični predstavnik francuske umjetnosti stilaEmpire221, prešao je toga kasnog popodneva prag salona gospođeHamelin. Salon je u to doba bio neobično pust, jer je tako htio Napoleon,a ljubazna se žena čuvala da učini bilo što protiv Napoleonove volje. OsimGosseca nije toga dana nitko ušao u njezinu kuću.Oba graditelja vrlo uljudno pozdraviše gospođe i priopćiše Marijani da subili u ulici Lille još rano poslije podne i razgledali prostorije. Uz to nadodaCharles Percier:

217 Orest sin peloponeskog kralja Agamenona, u grčkim pričama Imao je nerazdruživog prijatelja Pilada.218 Glasoviti francuski graditelj (1730-1785) koji je radio u Rimu219 Palača i park ispod rimskog parka na brežuljku Monte Pincio. U vili, koja od 1801. pripada francuskojakademiji, sjedište je pariških umjetnika koji borave u Rimu220 Konji upregnuti jedan iza drugoga, dvokolica za dva vozača221 Stil u doba Napoleonova carstva

~ 287 ~

- Njegovo Veličanstvo Car priopćio nam je da radovi moraju biti izvedeniu što kraćem roku kako biste Vi, gospođice, mogli što prije ući u posjedsvoje kuće. Stoga ne smijemo gubiti vrijeme. Očevidno je da je palačapretrpjela teška oštećenja.- No, mislimo - nastavi Fontaine - da ćemo biti u stanju što prije uklonititragove štete koju su nanijeli i ljudi i vrijeme.Zatim preuzme riječ Percier:- Zato smo bili tako slobodni da Vam donesemo danas, a to ćemo i budućečiniti, na ogled neke planove unutrašnjeg uređenja što smo ih izradili bezodređenog cilja, naprosto zato da bismo zabilježili neke ideje koje, činise, potpuno odgovaraju toj staroj kući.Marijana je pogledom prelazila od jednog na drugog člana ovog dobrousklađenog umjetničkog para, od niskog Perciera do visokog Fontainea, inapokon se zadrži na smotku papira što ga je Percier već razmotavao postolu. Ugledala je rimsko pokućstvo, pompejanske frizove222, visoke vazei stupove od alabastera, pozlaćene orlove, labuđe i simbole pobjede.Marijana je malo razgledala nacrte, a zatim mirno reče, trudeći se da jošviše naglasi svoj strani način izgovora francuskih riječi kako bi što boljepoduprla glasine o svom mletačkom podrijetlu koje će se ubrzo proširitiParizom:- Gospodo, mogu li Vam postaviti jedno pitanje?- Koje?- Postoje li negdje dokumenti koji utvrđuju stanje u kojemu je bila palačad'Asselnat prije Revolucije?Dva se graditelja pogledaše jedva prikrivenom zabrinutošću. Rečeno im jeda će morati raditi za još nepoznatu mladu talijansku pjevačicu koja jevjerojatno tek od nedavna careva prolazna ljubav. Očekivali su da će naćineko hirovito prevrtljivo i pretjerano stvorenje koje će biti teškozadovoljiti. Činilo se da im je početak dao pravo. Percier se nakašlja dapročisti grlo:- Nesumnjivo ćemo naći dokumente za vanjštinu ali za unutrašnjost... Azašto, gospođice, želite te dokumente?Marijana je sasvim jasno shvatila što se podrazumijeva pod tim pitanjem.Graditelji su se čudili zašto bi Talijanku moglo zanimati prvotno stanjepalače. Nasmiješi im se i uvjerljivo reče:- Jer želim da moja kuća bude prema mogućnosti opet uspostavljena uono stanje u kojemu je bila prije meteža i pustošenja. To što mipokazujete bez dvojbe je vrlo lijepo i vrlo zavodljivo, ali nije ono štoželim. Želim da palača bude onakva kakva je bila, i ništa više.Percier i Fontaine skladno podigoše ruke k nebu poput dobro uvježbanihbaletnih figura.- Zar po modi Louisa XIV ili Louisa XV? Ali, gospođice, dopustite mi daVam kažem da to nije današnja moda - u prijekornom tonu reče Fontaine.- To se danas ne radi, to je zastarjelo, današnje društvo to ne prihvaća. INjegovu Carskom Veličanstvu stalo je...

222 Naslikan ili izvajan vijenac u obliku trake koji opasuje zidove ili pokućstvo

~ 288 ~

- Njegovu Carskom Veličanstvu stalo je da ja budem zadovoljna - mirnose na Fontainea okomi Marijana. - Shvaćam da nije moguće savunutrašnji namještaj povratiti u stanje u kakvom je bio, jer to stanje nepoznajemo, ali mislim da će biti dovoljno da sve uredite u stilu kuće, a uprvom redu u stilu portreta koji visi u salonu.Nastane potpuni tajac. Fortunée se uzvrpolji u svom fotelju.- Portret? Kakav portret? - začudi se Fontaine.- Da, portret... - Marijana zastade. Htjela je reći »portret moga oca« alipjevačica Marija Stela ne može imati nikakve veze s obitelji d'Asselnat.Duboko uzdahne i zatim brzo izreče:- Veličanstveni portret jednog muškarca koji smo jutros ja i moj prijateljvidjeli iznad kamina u salonu. Muškarac je bio odjeven poput nekadašnjihkraljevskih oficira.- Gospođice! - jednoglasno odgovoriše oba graditelja - možemo Vasuvjeriti da nismo vidjeli nikakva portreta.- Pa valjda nisam luda! - poviče Marijana izgubivši strpljivost.Nije mogla shvatiti zašto ta gospoda neće da govore o portretu.Uzbuđena, okrene se prema gospođi Hamelin.- Da vidimo! Draga prijateljice, i vi ste ga također vidjeli.- Vidjela sad ga dakako! - odgovori Fortunée zabrinutim glasom. - A Vi,gospodo, tvrdite da u salonu nema nikakva portreta. Još ga i sada vidimpred očima. To je jedan prekrasan i otmjen muškarac koji nosi na sebiuniformu štapskog pukovnika.- Tako nam poštenja, gospođo - uvjeravao je Percier - nismo vidjelinikakav portret. Da je drukčije, zašto ne bismo rekli. Vjerujte nam!Uostalom, bilo bi vrlo čudno da je tamo. Odmah bismo se pitali, odakletakav portret u uništenoj kući.- Ipak, portret je bio tamo - uporno ponovi Marijana.- Bio je, bio - čuo se iza nje glas Jolivala koji je upravo stigao. - Ali gatamo više nema.U salon je ulazio Airkadije Jolival kojega nije bilo vidjeti cijeloposlijepodne.Percier i Fontaine, koji su se u sebi pitali, nisu li upali među luđakinje,olakšano uzdahnuše i okrenuše se prema neočekivanom pomoćniku kogasu zahvalno promatrali. Međutim je Arkadije najljubaznije, vrlo slobodno ielegantno poljubio ruku najprije kućedomaćici, a zatim Marijani.- Moramo smatrati da ga je netko uklonio. Nema druge! - bezbrižnousklikne Jolival... Gospodo, jeste li se složili sa sinjorinom MarijomStelom?- Pa da... eh, još ne... Ta nezgoda s portretom.- Ne brinite se za to! - natmureno će Marijana.Shvatila je da Jolival želi s njom govoriti bez prisustva stranih osoba pa jehtjela da oba, uostalom vrlo simpatična, graditelja što prije odu da biostala sama sa svojim prijateljem. Prisili se da se nasmiješi i odlučnoreče:- Pobrinite se da ispunite moju nepromjenljivu želju da vidim palaču u

~ 289 ~

njenom nekadašnjem izgledu.- Zar u stilu prošlog stoljeća - prošapće Fontaine izrazom klonulosti. - Zarzaista ostajete pri tome?- Da, ostajem... Drugo ništa neću. Nastojte, gospodo, dati palačid'Asselnat njezin prvobitni izgled, pa ću Vam biti vječno zahvalna.Tome nije bilo prigovora. Oba se graditelja povukoše uvjeravajući da ćeučiniti sve što je u njihovoj moći. Tek što su nestali na stubištu, Marijanapočne ispitivati Jolivala:- Što znate o portretu moga oca?- Znam da ga nema na mjestu na kojem smo ga vidjeli, jadno moje dijete!Ništa Vam nisam rekao nego sam se sam vratio u ulicu Lille, pošto suodande otišli graditelji, na koje sam, uostalom, dobro pazio. Htio samrazgledati kuću od temelja do krova, jer su mi se neke stvari učinileneobičnima, između ostalog i te brave koje su predobro funkcionirale.Tom sam prilikom ustanovio da je portreta nestalo.- Što se moglo dogoditi? To je neshvatljivo! To je upravo nevjerojatno!Marijanu je zaista boljelo što je nestalo portreta. Imala je osjećaj da jesada zaista izgubila oca koga nije nikada poznavala i koga je u pravoj sliciupoznala tek jutros čemu se vrlo veselila. Nenadani nestanak gorko ju je iduboko dirnuo.- Morala sam portret odmah skloniti. Nisam ga smjela ostaviti ondje gdjesam ga našla... kao neočekivani dar. Ali kako sam mogla naslutiti da ćenetko doći i da će ga odnijeti. A baš to se i dogodilo. Netko je ukraoportet.Ushodala se po salonu bolno kršeći ruke. Arkadije je naizgled mirnostajao ne puštajući je iz vida.- Hm, možda...- Zašto možda?- Ne ljutite se. Mislim da ga je uzela ista osoba koja ga je u salonu iobjesila. Pazite! Mjesto da tražimo onoga tko je odnio portret, bit će, pomom mnijenju, bolje potražiti onoga tko ga je namjestio usred sve ovebijede i propasti. Budemo li to znali, znat ćemo i tko ga sada drži. U tosam posve uvjeren te bih se mogao i zakleti.Marijana ne odgovori. Jolival ima pravo. Začas se smiri njezina bol jer jestala rasuđivati. Sjetila se sjajnog čistog platna i blistavog okvira. Slikabijaše pretjerano čista te se neobično isticala od one bijede i pustoši. Tuje svakako neka tajna.- Hoćete ili da obavijestim ministra policije? Kunem se da će u najkraćemroku pronaći Vaš portret.- Ne, hvala! Neću, to ne!Nije joj bilo drago da se nespretnjaković Fouché umiješa u zgodu koja senje osobno tiče. Činilo joj se da bi Fouchéovi agenti tragajući za slikomnjezina oca svojim crnim prstima mogli ukaljati ljepotu sretno nađenaportreta.- Ne... to ne bih htjela. - Zatim nadoda. - Radije ću tragati sama.Naglo se odluči i mirno reče:

~ 290 ~

- Dragi Jolival, ove ćemo se noći vratiti u ulicu Lille i to sasvimneprimjetno.- Zar da se vratite u ulicu Lille? - prijekorno će Fortunée. - Pa valjda nemislite ozbiljno! Što ćete ondje?- Sve govori za to da neka prikaza dolazi u kuću. A zar prikaze ne odabiruza svoje posjete najradije noć?- Zar mislite da netko dolazi u kuću?- Da. A možda se u njoj i skriva.Dok je govorila rađala se u Marijani određena misao ili možda uspomenakoje se sve življe sjećala. Sjetila se nekih rečenica koje je čula u svomdjetinjstvu. Teta Ellis često je pričala o odisejadi223 koju je Marijana joškao dojenče doživjela i kako ju je velečasni de Chazay našao ostavljenu upalači iz koje su republikanci izvukli njezine roditelje. Svećenik je tadaživio u ulici Lille u jednom tajnom skloništu kakva su bila izgrađena umnogim aristokratskim palačama i dvorovima da bi se u njima sakrilisvećenici koji se nisu htjeli zakleti na vjernost francuskoj revoluciji.Završavajući svoju misao glasno izreče:- Da. Netko se skriva u palači.- To je nemoguće - otpovrgne Jolival. - Sve sam pregledao od vrha dodna.Ipak je Jolival pažljivo slušao kad mu je Marijana ispričala priču ovelečasnom de Chazayu. Ona, nažalost, ne zna gdje je to sklonište. Da lije to u podrumu, na tavanu, u nekom zidu iza tapeta? Svećenik ga nijenikad potanje opisao, a nije ga ni zabunom ni hotimice spominjao.- Kad je tako - uzme opet riječ Jolival - možda ćemo morati dugo tražiti.Neka skrovišta nisu mogla biti pronađena osim posve slučajno. Valjabušiti zidove i stropove.Na to će Marijana:- U svakom slučaju jasno je da onaj tko nema nikakve pomoći izvana nemože dugo živjeti u takovu skrovištu. Valja jesti, disati, obavljati svepotrebe dnevnoga života.Fortunée uzdahne i protegne se na počivaljci pokrivenoj plavim moareom.široko zijevajući namještala je nabore svoje haljine od crvena kašmira.Zatim ironično reče:- Zar vas dvoje ne vidite da ste počeli izmišljati pravi roman? Ja mislim dase u tako dugo napuštenoj palači mogao smjestiti i nastaniti samo nekibijednik koga smo mi i graditelji svojim posjetom uznemirili, i to je sve.- A portret? - ozbiljno upita Marijana.- Bit će da ga je našao negdje u palači, možda u potkrovlju ili skrivenog unekom kutu što bi objasnilo da je izbjegao uništenju. Kako je portret bilajedina lijepa stvar koja je ukući ostala čitava, okitio je njime svojupustinju. Kad smo danas upali u njegovo područje, otišao je i sa sobomponio ono što je već smatrao za svoje vlastito dobro. Marijano, želite lipronaći Vašu sliku, najpametnije će biti da obavijestite Fouchéa. To Vam

223 Pustolovine slične onima što ih je đoživo Homerov junak Odisej kad se nakon osvajanja Troje desetgodina vraćao na Itaku

~ 291 ~

najiskrenije kažem. Nije baš tako lako i jednostavno šetati Parizom držećipod pazuhom veliku sliku. Hoćete li da mu ja kažem da potraži? Mi smodosta dobri prijatelji.Moglo bi se postaviti pitanje tko nije dobar prijatelj zamamne gospođeHamelin, ali Marijana ovaj put to nije htjela pitati, lako nije imalanikakvih dokaza, instiktivno je osjećala da je tu posrijedi nešto drugo i datumačenje njezine prijateljice nije ispravno, iako je jednostavno irazumno. Još u palači je imala osjećaj da je netko u njoj. To je pridavalamagnetskom utjecaju portreta, no sad je znala da je to bilo nešto drugo.Sjetila se koraka koji su se čuli u gornjem katu. Arkadije je zaključio da jeto nekakav štakor. Zar je zbilja bio štakor?... I protiv svoje volje moralaje misliti da dom njezinih roditelja krije neku tajnu. A tu je tajnu htjelaotkriti, ali sama ili barem samo uz Arkadijevu pomoć. Stoga se okreneprema Jolivalu.- Ostajem pri onome što sam rekla. Hoćete li ići sa mnom da noćas vidimošto je to tamo u palači?- Kakvo je to pitanje? - odgovori Jolival i podignuvši ramena raširi ruke. -Ne bih mogao dopustiti da sama idete u tu grobnicu, a... priznajem da imene silno zanima ta neobična povijest. Dakle, ako hoćete, otići ćemoodavde u deset sati.- Čuvao Vas dobri Bog! - uzdahne Fortunée. - Drago dijete, čini mi se daprekomjerno volite pustolovine. A ja ću mirno ostati ovdje,... akodopuštate. U prvom redu jer nemam volje smrzavati se u napuštenoj kući,a zatim jer netko mora ostati da obavijesti cara ako slučajno opetupadnete u koju klopku, za koje imate, kako mi se čini, tajanstvenismisao... Ne mogu ni zamisliti prizor što će mi ga prirediti ako Vam te bilošto dogodi - zaključi Fortunée uz gestu i grimasu užasa.Ostatak vremena proveli su pri večeri. Zatim se spremiše na predviđenuekspediciju. Marijana se, doduše, načas ipak sjetila one tajanstveneopasnosti o kojoj je govorio Jason Beaufort, ali tu pomisao odmah odbaci.Zašto da misli na bilo kakvu opasnost? Uostalom, tko bi mogao znati daće joj Napoleon pokloniti dom njezinih roditelja? Ne, ne, ništa u vezi spalačom d'Asselnat ne može se odnositi na ono čega se bojaoAmerikanac.Bilo je suđeno da Marijana skupa s Arkadijem noćas neće upasti u opasnupustolovinu.Upravo je odbilo tri četvrt na deset. Marijana je ustala da se presvuče uprikladniju odjeću, kad crnac Jonas, sluga gospođe Hamelin, po svomobičaju vrlo svečano najavi da prosvijetli gospodin vojvoda od Friula molida bude primljen. Zauzeti živim razgovorom nisu ni Marijana, ni Fortunée,ni Arkadije čuli da dolazi kočija. Pogledali su se. Fortunée se odmahsnađe i reče Jonasu:- Neka uđe. Mora da nam dragi vojvoda donosi vijesti iz Tuillerija.Veliki dvorski maršal je zaista donio vijesti od cara. Tek što je ušao usalon i poljubio raku gospođe Hamelin, veselo priopći Marijani:- Došao sam po Vas, gospođice. Car traži da dođete.

~ 292 ~

- Uistinu, oh! Idem. Odmah ću doći.Bila je sva sretna što će se večeras s njime sastati. Tome se nije nadala.Zbog toga je u času zaboravila na portret. Hiteći da se sastane sNapoleonom, žurno se preobuče u lijepu haljinu od zelena baršunaobrubljenu srebrnim vezom i ukrašenu pjenušavim čipkama oko dubokogdekoltea i po rubovima kratkih rukava navuče na ruke duge bijelerukavice, a preko leđa prebaci kratki baršunasti ogrtač zelene boje koji jebio nalik na karnevalski domino224 i na kojemu je kukuljica bilaobrubljena svijetlim lisičjim krznom. Voljela je ovu odjeću te jerazdragana rukom dobacila poljubac slici u zrcalu... Otrči u salon u komeje Duroc pio kavu u društvu gospođe Hamelin i Arkadija. Istodobno jepričao. Upravo je govorio o caru pa je Marijana zastala na pragu i slušala.- Pošto je pogledao stup na trgu Vendome225 koji se upravo dovršava, carje posjetio kanal Ourqua226 Svagdje je ostao samo čas.- Je li zadovoljan? - upita Fortunée.- Zadovoljan je sa svojim radovima, ali mu rat u Španjolskoj i dalje zadajebriga. Tamo stvari idu loše. Vojnici pate, kralj Josip, Napoleonov brat,nema inicijative, mlitav je, maršali su umorni, ljubomorni su jedan nadrugog, dok guerillerosi227 uz pomoć neprijateljski raspoloženog iogorčenog pučanstva iscrpljuju i muče naše čete... A pomažu im iWellingtonovi228 Englezi koji su se tamo čvrsto smjestili.- Koliko imamo ljudi u Španjolskoj - ozbiljno upita Arkadije.- Gotovo osamdeset tisuća. Soult je kao glavni zapovjednik zamijenioJourdana. Maršali Sebastiani, Victor i Mortier stoje Josipu naraspolaganju, dok su Sachet i Augeran okupirali Aragon i Kataloniju.Massena i Junot upravo se sastaju s armijom Neya i Montbruna koja jespremna da uđe u Portugal.Marijanin dolazak prekine Durocov vojnički izvještaj. Duroc podigne oči,nasmiješi se mladoj ženi i odloži praznu šalicu.- Pođimo. Kako vidim, Vi ste spremni. Kad bih nastavio govoriti o svojojstruci, ostali bismo do sutra.- Rado bih da nastavite pričati jer je to vrlo zanimljivo.- Ali ne za dvije lijepe žene. A Car ne voli čekati.Kad je Marijana zapazila Jolivalov pogled, osjeti grižnju savjesti jer sesjetila propuštenog izleta. Ali što smeta ako odgodi posjet napuštenojkući. Ionako nije hitno.- Drugi put - reče Joldvalu nasmiješeno. - Gospodine Duroc, možemokrenuti.Jolival joj kriomice dobaci osmijeh ne prestajući žlicom miješatii sadržajšalice od plavog porculana iz Sevresa229 pa odgovori:

224 Kostim za maskirani ples poput sprijeda otvorene haljine s kukuljicom225 Pariški trg sa stupom Velike Armije, visokim 44 m. obloženim broncom dobivenom od 1200 topovazarobljenih 1805226 Rijeka koja utječe u Marnu, kanalom spojena sa Senom227 Partizani228 (1769-1852), engleski general, kasnije saveznički zapovjednik u bici kod Waterloa (1815) u kojoj jeNapoleon definitivno poražen229 Mjesto kraj Pariza u kojem je već u 18. stoljeću bila čuvena manufaktura porculana, koji se odlikuje

~ 293 ~

- Pa da, naravno. Nije hitno.Kad je Rustan, držeći se savršeno mirno, otvorio Marijani vrata careveradne sobe, Car je sjedio za velikim pisaćim stolom i nešto radio ne dižućiglavu čak i onda kad su se vrata zatvorila. Mlada se žena zbunila i gledalaga ne znajući što bi učinila. Splasnulo je njezino dobro raspoloženje. Svavesela pohitala je do njega ponesena strašću što ju je u njoj pobudilo isamo spominjanje njenog ljubavnika. Mislila je da će ga naći u njegovojsobi ili da će je barem nestrpljivo čekati. Došla je da mu se baci u naručajjer se nadala da će je dočekati raskriljenih ruku. Jednom riječi, doletjelaje da nađe čovjeka koga ljubi... a našla je Cara.Skrivajući što je bolje mogla svoje razočarenje duboko se nakloni ipočeka u naklonu oborene glave.- Ustanite! Sjednite, gospođice! Začas ću biti gotov.Ah, taj odsječeni i bezlični ton! Taj hladni glas! Srce joj se stislo dok sesmještala na malom žutom kanapeu, koji je stajao uz desni ugao kamina,ispred stola. Na tome je mjestu prvi put ugledala Fortunée. Tu je mirnosjedila ne mičući se pa čak i susprežući dah. U sobi je bila takva tišina dajoj se i škriputanje brzog carevog pera po papiru činilo kao štropot.Napoleon je oborenih očiju i dalje pisao. Bio je okružen golemimnaslagama otvorenih ili zatvorenih crvenih fascikla. Posvuda su bili rasutipapiri, koji su preplavili sobu. U jednom kutu stajao je smotakzemljopisnih karata. Marijana je Napoleona prvi put vidjela u uniformi teje tek sada spoznala da Car zapovijeda golemim armijama.Na sebi je imao tijesnu uniformu pukovnika gardijskih lovaca koju jeosobito rado nosio. Visoke čizme te uniforme bile su zamijenjene bijelimsvilenim čarapama i niskim cipelama sa srebrnom kopčom. Kratke hlačeod bijela kašmira bile su poprskane mrljama tinte i uprljane od tragovapera. Grimizna traka Legije časti230 popriječila se preko bijela prsluka.Marijana je zapazila kratke pramene njegove smeđe kose koji su biliprilijepljeni na čelu na kome se sjajilo nekoliko kapljica znoja uslijednapregnutog mišljenja.Usprkos razočaranju i neodređenom uzbuđenju koje se u njoj javljalo,Marijana je osjećala da je zahvaća topli val nježnosti. Iznenada osjetitako živo svoju ljubav koja u njoj plamti za toga čovjeka da se moralasvladati da mu ne savije ruke oko vrata. Car nije bio čovjek poput ostalih.Morao je svladati zanose koji bi bili prirodni i ugodni običnom smrtniku.Napoleon je očito i nalazio zadovoljstvo u tom svladavanju. Marijana jeupravo kao dijete žalosno u sebi mislila da zaista nije lako ljubiti čovjekakoji je jedan od povijesnih gorostasa!Iznenada »gorostas« odbaci pero i podigne glavu. U oči mlade ženezabode se pogled hladan poput čelika.- Dakle, gospođice - tvrdim glasom reče Car - čini se da ne volite stil mojeepohe. Kako mi je rečeno, htjeli biste uskrsnuti sjaj Gran Sieclea231.

obojenošcu. Osobito je poznat plavi, tzv. kraljevski porculan.230 Francusko nacionalno odlikovanje, koje je Napoleon ustanovio još kao konzul 1802. godine, zavojničke i građanske zasluge231 Veliko stoljeće, naziv za epohu vladanja Louisa XIV Velikog

~ 294 ~

Sve bi prije očekivala od toga te je od iznenađenja ostala bez riječi. Nonjezina srčanost ubrzo se probudi. Zar će joj Car možda diktirati baš svepostupke u životu, pa čak i ukus? Dobro znajući da je opasno upuštati seu otvorenu borbu s njime, prisili se da ostane mirna, a uspije joj i da senasmiješi. Pa to je ipak smiješno! Došla je k njemu trepereći od ljubavi, aon joj govori o kućnom namještaju! Činilo se da ga ljuti što u nje nemagorljivog oduševljenja za stil koji je prihvatio.- Sire! Nikada nisam kazala da ne volim Vaš stil - mirnim glasom izgovoriMarijana. - Samo sam izkazala svoju želju da palača d'Asselnat nađesvoje staro lice.- Tko Vam je rekao da želim takvo uskrsnuće dajući Vam tu palaču. Tomora biti kuća slavne talijanske pjevačice koja je odana sadašnjemrežimu. Gospođice, nije bilo ni govora o tome da se od nje načini hramVaših predaka. Zar zaboravljate da više niste Marijana d'Asselnat?Ah, taj oštri i neumoljivi način govora! Zašto su u tom čovjeku dvije takoprotuslovne naravi? Zašto ga tako strasno ljubi?Marijana ustane, blijeda kao krpa. Osjećala se duboko uvrijeđena te sesva tresla.- Ma kakvo bilo ime kojim će me Vaše Veličanstvo nakititi po svojojdragoj volji, ono me neće moći spriječiti da ne budem ono što jesam. Sire!Ja sam ubila čovjeka zbog časti svojega imena, pa me ni Vi nećetespriječiti da ne sačuvam za svoje roditelje ljubav i poštovanje koje onizavrijeđuju. Pripadam Vam dušom i tijelom. U to ne sumnjajte ni časa, aliVama pripadam samo ja, a moji su samo moji!- Ali i moji, zar ne? Meni pripadaju svi Francuzi, nekadašnji, sadašnji ibudući. Pod tim razumijevam da su i Vaši moji podanici. Prečestozaboravljate da sam Car!- Kako bih to mogla zaboraviti? - gorko će Marijana. - Vaše mi Veličanstvone dopušta da i čas na to zaboravim. Ali što se tiče mojih roditelja...- Nikako ne namjeravam da Vam priječim da ih oplakujete, alineupadljivo. Morali biste ipak shvatiti da baš ne osjećam neku nježnuljubav za fanatične pristalice starog dvora. Imam volju da Vam oduzmemtu kuću i dadem drugu.- Neću nijedne druge, Sire! Neka Vaše Veličanstvo povuče svoje graditeljeako im je ispod časti da obnove tu kuću u zastarjelom stilu, ali neka mi jeVaše Veličanstvo ostavi. Više volim palaču d'Asselnat kakva je ona sada,bijedna, zapuštena, izobličena, nego najraskošniju kuću u Parizu. Što setiče kraljevih podanika, mislim da je među njih spadalo i VašeVeličanstvo.- Ne budite drski. Kod mene Vam to neće ništa koristiti. Naprotiv! Čini mise da ste preponosni na svoj stalež da biste mogli biti vjernom i dobrompodanicom. Nadao sam se da je u Vas više pokornosti i poslušnosti.Znajte da u žena prije svega cijenim blagost. Čini se da Vam ta svojstvaizrazito nedostaju!- Dosadašnji moj život nije me naučio blagosti, Sire! Duboko žalim, ako seto ne sviđa Vašem Veličanstvu, ali takva sam kakva jesam. Ne mogu silom

~ 295 ~

promijeniti svoju narav.- Pa ni meni za volju?Ton njegova glasa bivao je sve oštriji. Što zapravo Napoleon hoće? Zaštoje tako zajedljiv? Zašto se upravo neprijateljski ponaša? Zar je takavsilnik pa traži da bude pokorno slijepa, gluha i nijema? Zar zahtjevaropsku poslušnost kao u haremu? U svojoj nesreći dosad se borila dasačuva svoje dostojanstvo pa se ni sada neće pokoriti. Pa da moraiščupati i srce iz grudi... neće popustiti. Ne poniknuvši očima pred oštrimpogledom plavog oka blago i umilno progovori:- Pa ni Vama za volju, Sire! Bog mi je svjedok da ništa usrdnije i vruće neželim nego da se Vama svidim i da Vam činim po volji.- Pa ipak niste krenuli tim putem - podrugne se Car.- Da, učinit ću Vam sve po volji, ali ne po cijenu vlastite časti. Sire, da stese udostojili da mi kažete da u meni želite naći ropsko stvorenje,naprosto roba koji uvijek na sve pristaje, koji uvijek pokorno strepi predVašim Veličanstvom, molila bih Vas da me pustite otići iz Francuske kaošto sam već stvorila odluku. Jer za mene takva ljubav nije prava ljubav.Napoleon ustane, zakorači prema njoj i oštrim pokretom ruke odveževezice koje su zatvarale njezin ogrtač. Teško tkivo ogrtača kliznulo je napod. Časkom ju je promatrao kako stoji pred njim. U blagom svjetluvoštanica njezina lijepa ramena i napola razgolićene grudi zlatile su sepoput ljetnih plodova ovijenih u bijele čipke. Bila je lijepa da zastane dah!Trebalo je da učini samo jednu kretnju i da je uzme u svoj naručaj pa dase raspline bol koja se izražavala u njezinim očima. No, Napoleon jedošao u tiransko stanje svoje volje kada nikakva ljudska sila ne bi moglaspriječiti da popusti, a da njegova volja ne pobijedi. Kako se smjelausuditi da mu se opre? To bi u njemu moglo pobuditi okrutnu želju da jeposve slomi.- Pa ipak, ako ja hoću da budem tako ljubljen? - polagano izgovori neprestajući da joj neumoljivo gleda u oči.- Ne vjerujem, Sire! Vi ne možete željeti da žena koja Vas ljubi pred Vamakleči, da strepi i da se ponizuje. To Vi ne možete!Nije se obazirao na njezin krik prosvjeda u kome je bilo toliko ljubavi! Carpoloži vrelu ruku, koja nije bila blaga, na njezine grudi i polagano ju jepomicao prema vitku vratu. Zatim zajedljivo reče:- Ljubim Vaš glas kome nema ravna i... Vašu ljepotu. Vi ste divna pticapjevica s tijelom božice. Hoću da uživam u obojem, a neću da se bavimosjećajima. Otiđite u moju sobu i tamo me čekajte. Skinite se i legnite.Doći ću začas!Jabučice na Marijaninu licu planuše kao da ju je ćušnuo. Naglo se povučenatrag prekrivajući obim rukama razgolićene grudi. Osušila su joj se usta.Oči su joj gorjele od srama. U taj se čas sjeti govorkanja u ulici deVarenne. Čula je za pripovijest o gospođici Durdesnoy kojoj je naredio dauđe u njegov krevet, a zatim ju je odbacio, a da joj se nijednom riječjunije ispričao. Čula je za mladu marseljsku zaručnicu od koje se oprostiokratkim i surovim pismom s lažnom isprikom da nije molio njezinu ruku

~ 296 ~

od njezinih roditelja, a čula je i za poljsku groficu koju je tako zlostavljaoda je izgubila svijest što je iskoristio da je oskvrne, a zatim ju je poslao unjezinu daleku domovinu Poljsku da tamo na svijet donese dijete koje jezanijela. Marijana je počela sada u sve te glasine vjerovati. Ona nikako ini po koju cijenu, pa ni po cijenu svoje ljubavi, neće pristati da s njomtako postupa. Ljubav mu ne daje baš sva prava.- Ne računajte na to - promrsi Marijana stisnuvši zube da bi lakše moglasvladati svoju uzbuđenost. - Predala sam Vam se, a da Vas nisampoznavala, jer sam se ludo s prve u Vas zaljubila. Ah, ljubila sam Vasbeskrajno! Kako li sam bila sretna što Vam pripadam! Mogli ste od menezahtijevati bilo što jer sam vjerovala da me bar malo volite. Ali ja nisamdjevojka iz harema koju sultan miluje kad je njega volja, a udarcem nogeodbacuje kad mu je strast zadovoljena.Držeći ruke na križima Napoleon se uspravi, stisne čeljusti, a nosnice mupobijeliše od bijesa.- Vi, dakle, odbijate da ini se predate? Promislite! To je teška uvreda!- Pa ipak... odbijam - bolnim glasom reče Marijana.Odjednom joj je sve dogustjelo. Sada je htjela samo bježati, pobjeći izove šutljive prostorije koja je bila tako mila kad je maloprije sva sretnadošla u nju, a u kojoj sada toliko trpi. Znala je da stavlja na kocku cijelisvoj život, da Napoleon ima nad njom svu vlast, ali nizašto ne možeprihvatiti ponizujuću ulogu koju joj hoće nametnuti. A ipak ga je previšeljubila...- Odbijam - nastavi jedva čujnim glasom. - I to više zbog Vas nego zbogsebe... jer hoću da Vas i dalje mogu ljubiti. Recite kakav biste imali užitakposjedovati obamrlo tijelo, koje je tuga učinila neosjetljivim.- Ne tražite ispriku. Mislio sam da imam više vlasti nad Vašim čuvstvimanego što je pokazujete.- Da, među nama je postojala ljubav koju sada uništavate.Kriknula je od bola, ogorčena zbog patnje koja joj je stegnula srce.Pokušala je naći slabu stranu na oklopu koji mu ograđuje grudi i srce.Nije moguće da je on takvo čudovište neumoljiva ponosa! Zar je zaistatiranin bez svakog osjećaja? Još i sada odjekuju u njezinim ušimanjegove ljubavne riječi!Napoleon se iznenada od nje okrene i oštrim korakom pođe do ormara sknjigama te se ondje zaustavi, držeći sveudilj ruke na leđima.- Dobro - odrešito reče. - Možete se povući.Časkom je oklijevala. Bilo je nemoguće da se tako rastave, da se zavadezbog malenkosti. To bi bilo pregrubo. Dođe joj želja da poleti k njemu, damu kaže da se odriče svega što joj je dao i da ga samo moli da je zadržiuza se. Neka joj oduzme palaču d'Asselnat i neka čini što ga je volja. Sveće dati samo da ga ne izgubi, da se ne mora odreći svake prilike da ga vidid čuje. Zakorakne prema njemu i skrhana reče:- Sire!U tom času kao da su iznenada nestale ravne i jednostavne plohe ormaraiza kojega je na oronulu zidu neobično jasno ugledala veliki portret.

~ 297 ~

Vidjela je ponosni pogled i drski podsmijeh. Kći takva čovjeka ne može seponiziti da prosjači ljubav čovjeka koji je odbacuje. Tada začuje upit:- Još ste tu?I dalje je stajao pored ormara okrenuvši joj leđa. Marijana polaganopokupi s poda zeleni ogrtač, stavi ga preko ruke i tako se duboko naklonida je skoro pokleknula.- Zbogom... Sire! - prošapće.Kad je izašla iz Napoleonove radne sobe, išla je hodnikom kao sanenamjesečarka i ne misleći da ogrtačem pokrije gola leđa. Nije ni vidjelaRustana koji ju je gledao zaplašenim i razrogačendm očima. Bila je svaomamljena od bola i tako potresena da nije ni mogla trpjeti. Kao da ju jepotresenost ovila milostivim velom koji sprečava da se u njoj očitujeoštra, okrutna bol. Uopće nije mogla misliti što će sada raditi ni što će sedalje dogoditi... Ne. Sve joj je postalo ravnodušno. Ostala je samo dubokavrela rana u dubini njezine duše.Siđe niza stubište, a da ni sama nije vidjela kuda ide. Nije se ni okrenulakad ju je netko iznenada zazvao. Primijetila je Duroca tek onda kad je onuzimao njezin ogrtač i pokrio joj gola ramena.- Gospođice, kamo ćete? Valjda ne mislite sama otići po toj mrkloj noći?- Ja?... Oh, ne znam. To uopće nije važno.- Kako? Zašto nije važno?- Hoću reći... Mogu se vratiti i pješice. Nemajte brige!- Ne govorite gluposti! Ne znate put. Zalutat ćete. I, evo, uzmite to!Na silu joj u ruke utisne rupčić, ali ga ona ne upotrijebi. Primijetila je daplače tek kad joj je veliki meštar dvora sam oprezno sušio obraze vlažneod suza. Brižljivo joj pomogne ući u kočiju, zamota noge krznenimpokrivačem i pođe da dade naputke kočijašu. Zatim i Duroc uđe u kočiju.Kočija krene. Marijana je sjedila nepokretna kao da je gromom ošinuta.Skupila se na jastucima poput ranjene zvijerke koja traži tamu i tišinu.Oči su joj bole širom otvorene, ali nisu gledale noćni Pariz koji je izmicaomimo kočije. Duroc je dugo promatrao mladu suputnicu. Kad su joj nizobraz opet počele teći suze, a da nije nastojala da ih zadrži, pokušao ju jetješiti šapćući:- Ne smijete tako očajavati. Car je često krut, ali nije zao. Valja shvatitišto znači carstvo koje se stere od Ouessanta232 do Njemena233 i od Danskedo Gibraltara, a počiva na leđima jednog čovjeka.Marijana je čula kao kroz maglu što Duroc govori. Golemo carstvo značiloje za nju samo to da je od svoga gospodara učinila neko preponosnočudovište i neumoljivog tiranina. Možda je Duroca ohrabrio Marijaninuzdah, pa on dalje nastavi:- Petogodišnjica krunjenja proslavljena je tek prije dva mjeseca, apetnaest dana nakon toga Car se rastavlja od carice da bi osigurao krunukoja mu se čini nesigurnom. On živi u neprestanoj uzbuđenosti. Samosnaga njegove volje i njegov genij drže na okupu taj nevjerojatni mozaik

232 Otok na sjeverozapadu Francuske kraj Bresta u Normandiji233 Ruska rijeka koja utječe u Baltijsko more u Litvi

~ 298 ~

koji čine toliki narodi. Njegova braća i sestre, koje je postavio za vladare,nesposobni su. Oni misle samo na svoju vlastitu korist, a zanemarujuinterese carstva. Pomislite samo koliko je pobjeda bilo potrebno da se sveto stekne i učvrsti otkad je Napoleon kao mladi general pošao na prvivojni pohod u Italiju. Od sjajne pobjede kod Austerlitza234 prošle su tekčetiri godine, a već je bilo šest velikih bitaka ne računajući rat uŠpanjolskoj koji još nije završen, Jena235, Auerstaedt236, Evlan237,Froedlang238 Essling239... u kojoj je izgubio najboljeg prijatelja, maršalaLannesa, i napokon Wagram gdje je pobijedio oovjeka čiju će kćer uzetiza ženu jer mu treba nasljednik da bi se sačuvalo carstvo... pa čak i uzcijenu žrtve jer on voli Jozefinu. Car je sam protiv sviju, izmeđusamodopadnosti i preosjetljivosti ruskog cara koji ima neobične ideje, imržnje Engleza koji su mu za petama poput ujedljivih pasa. Pa tako... kadse jednog časa misli da biste ga mogli mrziti, kad se vaši osjećaji pobuneprotiv njemu, mora se na sve to pomisliti. Potrebno je da ga razumiju, ato baš nije lako...Napokon zašuti. Možda se i umorio što je tako dugo govorio. Ali tajobrambeni govor samo je pojačao njezinu bol, ukoliko je i našao put donjezina srca. Pa ona bi upravo htjela razumjeti Napoleona! Još bi samotrebalo da joj on to mora dopustiti! Otjerao ju je, odbacio u tamu, ubezimeno i bezlično mnoštvo svojih podanika, iz koga ju je bio izvukao ...Gledala je velikog maršala dvora koji se sagnuo prema njoj kao da čekaodgovor, a zatim žalosno zakima glavom i prošapće ono što joj je bilo nadnu srca:- Htjela bih da mi dopusti da ga razumijem. Ali on to neće. - Ponovo seskutri u kutu i nastavi bolno sanjariti. Budući da je tvrdokorno šutjela,Duroc uzdahne i smjestivši se što je udobnije mogao zatvori oči.

Kao da je vrijeme stalo. Umrtvljena i nesposobna da misli, Marijana nijepoklanjala nikakvu pažnju putu koji uostalom nije ni poznavala. Nakonnekog vremena, kojemu trajanje nije mogla procijeniti, ipak je imalaosjećaj da se put neobično dugo proteže. Nagnuvši se prema oknu navratima ustanovi da se kočija kreće posred polja. Noć je bila dosta jasna,pa se o tome nije moglo dvoumiti. Marijana se okrene prema suputniku iiznenada ga upita:- Molim Vas, kamo idemo?Napoleonov najpovjerljivi čovjek čvrsto je drijemao, pa se naglo trgnekad ga je probudio glas mlade žene. Zbunjeno je pogleda:- Ja... rekli ste?- Pitala sam Vas kamo idemo.

234 Slavkov, mjesto u Moravskoj, kod kojeg je Napoleon 2.12.1805. pobijedio austrijskog i ruskog cara235 Njemački grad u Tiringiji gdje su bili 1805. godine svladani Prusi236 Grad u Saskoj gdje su također bili svladani Prusi 1806. godine237 Mjesto u Litvi gdje su bili poraženi Prusi i Rusi (1807)238 Mjesto u Litvi gdje je Napoleon potukao Ruse (1807)239 Selo nedaleko Beča gdje su bili potučeni Austrijanci 1809. godine, kao i kod Wagrama iste godine

~ 299 ~

- Ah, da... Onamo kamo mi je naređeno.Duroc joj je na taj način dao znati da joj ne može točno odgovoriti. Moždaje htio reći da ne želi s njom o tom razgovarati. No to je Marijani zapravobilo sasvim svejedno. Napoleon je valjda odlučio da je udalji iz Pariza i daje se otrese. Nedvojbeno je vode u neki udaljen dvorac, u neki zatvor gdjeće lakše zaboraviti ma nju nego u Parizu. Car je, nema sumnje, smatraoda žena, kojoj je iskazao svoju naklonost, ipak ne može biti zatvorena uneki obični zatvor. No, čemu da goji varljive nade u sudbinu koja je,uostalom, baš i ne zanima! Kasnije, kad bude manje umorna, .pokušat ćevidjeti ima li još volje za borbu...

Kočija je prošla kroz visoku rešetkastu ogradu, ušla je u nekakav park,kretala se duž optočenog drvoreda i konačno se zaustavila predrasvijetljenim ulazom. Zaplašena Marijana ugledala je ružičastemramorne stupove velikog peristila koji je bio zatvoren staklenimpločama240. Kao kroz maglu vidjela je veliku nisku palaču koja je na ruburavnog krova bila okrunjena rijetkim nizom obrađenih stupića. Prošla jekroz nekoliko raskošnih prostorija namještenih u niajčišćem stilu empirekroz koje ju je vodio sluga s naprašenom vlasuljom držeći u ruci velikisvijećnjak. Duroc je nestao već u predvorju, a da to nije ni primijetila.Otvoriše se jedna vrata i ukaže se soba prevučena žućkasto-smeđimatlasom i ljubičastim baršunom. Marijana se iznenada nađe predNapoleonom.Sjedio je uz ugao kamina u jednoj fotelji s lavljim nogama i podrugljivo juje gledao očigledno uživajući u njezinoj zaprepaštenosti. Uzalud se trudilada sredi misli. Imala je mučan dojam da će poludjeti. Osjećala se nasmrtumornom, skršenog tijela i klonulih nogu. I ne misleći da bi se moralapokloniti ili barem reći koju uljudnu riječ, leđima se nasloni na krilo odvrata te samo promrsi:- Ne mogu razumjeti...- Što? Kako sam mogao amo stići prije tebe? Jednostavno. Duroc je imaonalog da te poveze u Trianon dalekom stranputicom.- Ne... Htjela bih razumjeti Vas. Što od mene zapravo hoćete?Car ustane, pođe prema njoj i htjede je zagrliti, ali se ona opre. Nije senaljutio već lagano nasmiješio.- Htio sam te iskušati, Marijano, samo iskušati. Htio sam znati kakva si? Isama znaš da te slabo poznam. Jedne si večeri pala preda me s neba kaolijep meteor, a mogla bi biti koješta: i spretna pustolovka, kurtizana241, a iagent izbjeglih vladara, ali i osobito odana prijateljica dragogaTailleranda... Priznat ćeš i sama da je ova potonja mogućnostnajprihvatljivija. Zbog toga sam te htio iskušati. Trebalo je da znamkakav je tvoj karakter.

240 Peristil je predvorje sa stupovima. U velikom Trianonu koji je bio izgrađen 1687. godine za LouisaXIV u versallleskom parku u to su vrijeme po naredbi carevoj stupovi u trijemu bili povezani staklenimpločama kojih danas nema241 Žena raskalašenog života obično iz visokog društva, koja se ističe ljepotom, duhom i elegancijom,otmjena bludnica.

~ 300 ~

- Da, ali to je iskušavanje zbog koga bih se mogla ubiti - prošapćeMarijana koja je bila još uvijek potresena da bi mogla osjetiti duševnoolakšanje.Polagano su joj dolazile na pamet Durocove riječi. Shvatila je da su teriječi ipak našle puta do njezina duha, iako ih je slušala kao kroz maglu, ida sada drukčije gleda na tog neobičnog čovjeka, a osobito na njegoveprave razmjere.- Ljutiš se na me, zar ne? No to će proći. Moraš shvatiti da imam pravotočno znati koga ljubim.- Pa... zar... zar me ljubite?- U to ne sumnjaj ni časa - nježno odgovori Napoleon. - Ne možeš nizamisliti koliko su mi žena proračunato turnuli u moj krevet. Svi koji meokružuju nastoje mi namaknuti ljubavnicu preko koje bi na mene stekliutjecaj. Pa čak i moja obitelj. Da, osobito moja obitelj i to baš sadaotkada sam morao napustiti caricu. Moja sestra Paulina242 predstavila mije prije nekoliko tjedana jednu svoju počasnu gospođu, neku gospođu deMathis, koja je zaista vrlo dražesna i milovidna.- Zar... bez uspjeha?Nije se mogao suspregnuti od smijeha. Taj je mladenački smijeh otplavioMarijaninu srdžbu bolje nego sva njegova razlaganja.- Da - prizna - ali u početku... No tada te još nisam poznavao. Sad je svedrukčije.Nježno položi ruke na Marijanina ramena i privuče je k sebi. Prepustilamu se, iako malo ukočeno. Nastojala je da ga shvati koliko je mogla, dashvati njegove brze i oštre misli kojima se divila, ali ih se istodobno iplašila. Znala je ne samo da ga nije prestala ljubiti već da je, naprotiv,njezina ljubav porasla nakon toga doživljaja koji je bio kao ružan san...Imala je osjećaj da se polagano vraća u život nakon duge i teške bolesti.Nastojala se nasmiješiti i prošaptala:- I tako... Jesam li dobro položila ispit?- Sjajno! Zaslužila bi da budeš Korzikanka! Ne, ne! U tebe nije ropskaduša, mala moja oholice! Nisi ni puzava ni koristoljubiva. Ti si iskrena,otvorena i pravična! Da si onakva kakva sam se časkom pobojao da jesi,potpuno bi se predala, ali ti nisi popustila ni za dlaku. A ipak... nisi moglapogoditi kako ću reagirati... jer me ti i ne poznaš. Ljubim te, Marijano. Uto možeš biti sasvim sigurna... unatoč svemu što je bilo dosad i što će bitiubuduće... i u svim prilikama.- A ne ljubiš samo moj glas i moj lik?- Benice!Konačno mu se sva predala. Popustiše joj živci. Lagano zadrhtavši stisnese uza nj i utisnuvši glavu u njegovo rame stane glasno jecati i plakatipoput male djevojčice koja je bila kažnjena i kojoj su oprostili. Plač ju jesmirivao. Napoleon je strpljivo i nježno čekao dok se umiri. Lagano ju jenjihao držeći je u naručju. Zatim je dovede do niska divana i posjedne nanj. I dalje ju je grlio. Kad bi glasnije zaplakala, šaptao joj je nježne

242 (1780-1825), vrlo lijepa žena, udovica generala Leclerca, preudata za kneza Kamila Borghese

~ 301 ~

talijanske riječi kao i ono... prvi put. Pod njegovim milovanjem i njegovimpoljupcima polagano se smirivala.Nakon nekog vremena Marijana se oslobodi iz carevih ruku i stane nanoge brišući oči rupčićem koji joj je maloprije Duroc utisnuo u ruke.- Oprostite - promuca. - Glupa sam!- Možda, ako to uistinu misliš. Ali si tako lijepa da te čak i suze ne mogunagrditi.Napoleon pođe do velike pozlaćene srebrne posude za hlađenje pića kojaje stajala na malom stoliću pored prozračnih boca i hladne zakuske,izvuče iz hladnjaka bocu šampanjca i napuni dvije čaše. Jednu čašu pružiMarijani.- Sada treba zapečatiti pomirbu. Onda ćemo početi opet od početka. Aliovoga puta znamo tko smo i zašto se ljubimo. Pij, mio dolce amor. Zanašu sreću!Ispiše čaše gledajući jedno drugome u oči. Marijana uzdahnuvši spustiglavu na naslon divana. Tek je tada vidjela što je sve bilo oko nje, iskupocjene tapete, i pokućstvo od pozlaćene bronce ili sjajnoga drva, savraskošni i nepoznati namještaj. Što je to maloprije kazao? Zar je uTrianonu?- Zašto smo ovdje? - zapita. - Zašto je bilo potrebno to putovanje i takomedija?- I za to imam odličan razlog. Odobrio sam si nekoliko dana odmora...doduše, kako se uzme. Tu ostajem osam dana, a ti ćeš biti uza me.- Osam dana!- Da. Zar ti se to čini predugo? Umiri se. Imat ćeš dosta vremena da sepripraviš za nastup pred direktorom opere. Ti si već unaprijed primljena.Pouke iz pjevanja počet će ponovo kad se vratiš. A što se tiče kuće...Neko je vrijeme šutio. Marijana se nije usudila da prekine tajac. Što ćeNapoleon reći? Zar će glupa prijašnja rasprava ponovo opet početi?Gledao ju je, smiješio se, zatim uzme njezinu ruku i lagano je dirneusnama te mirno nastavi:- Da... što se tiče kuće... Percier i Fontaine izvest će sve radove i bez tebe.Naređeno im je da se najtočnije pridržavaju tvojih želja. Jesi lizadovoljna?Mjesto odgovora pruži mu svoje usne. Usudi se da mu prvi put kaže ti teprošapće:- Ljubim te.- Dosta je dugo trajalo dok si to kazala - primijeti Napoleon između dvapoljupca.

Kasno u noći prasak jedne klade u kaminu probudio je Marijanu. Zabaciunazad bujnu kosu koja joj je padala na oči i nalakti se da bi bolje vidjelasvoga ljubavnika koji je čvrsto spavao. Pošto su se ljubili, odjednom jezaspao. Sad je ležao nauznak na krevetu poput nagog grčkog vojnika nabojnom polju. Marijanu je iznenadila ljepota njegova tijela.

~ 302 ~

Ispružen, izgledao je mnogo veći nego u naravi243. Kroz kožu bjelokosneboje što mu je davala izgled starinskog mramora, vidjeli su se čvrstimišići slabo prikriveni potkožnim tkivom. Imao je široka ramena i širokegrudi koje nisu pokrivale dlake. Ruke i noge bile su klasično modelirane.Imao je divne ruke kojima je poklanjao osobitu pažnju kao uostalom icijelom tijelu. Marijana polako približi lice uz njegovo rame da biudahnula laki miris kolonjske vode i španjolskog jasmina. Pomiluje gaobrazom pazeći da se ne probudi.Veliko mletačko zrcalo povrh kamina odrazivalo je njihovu sliku. Unježnom ružičastom odsjevu svijeća vidjela je i sebe, gotovo upolauvijena u duge pramenove sjajne kose. Vidi da je lijepa. Zbog toga je bilasretna kao poslije neke pobjede. Te je noći bila lijepa za njega i zbognjega. Još nikada nije bila tako sretna i ispunjena radošću i smjernošću.U tišini te odaje, koja je još treperila od njihovih milovanja, podložila sečovjeku, koga je ljubila, više i potpunije nego što je on to maloprije tražioi što bi uopće ikada mogla učiniti.- Poklonit ću ti u ljubavi sve što hoćeš - tiho mu je šaptala. - Ljubit ću teiz sveg srca, iz sve duše. Uvijek ću ti reći istinu, pa i onda ako ti to ne bibilo pravo. Od mene možeš sve tražiti, pa i da trpim i da žrtvujem, sve...osim laži i ropske puzavosti.Vatra se u kaminu gasila. Još maloprije topla soba pomalo je postajalahladna. Marijana se digne iz kreveta, otvori ogradu od bijelih i zlatnihstupića koja je okruživala krevet, bosonoga otrči do kamina i raspretecrvenu žeravicu da bi se ponovo razgorjela, priloži nekoliko cjepanica ipočeka dok se plamen opet razbuktao.U zrcalu ugleda sliku svojih golih grudi i nasmiješi se jer se sjetila što birekla ona četvorica ljudi244 što su spavala po dvorskom propisu u carevupredsoblju, kad bi se usudili otvoriti vrata.Sagnuvši malo glavu promatrala je svoje tijelo i sebe kao drugu, a nedojučerašnju ženu. To baš i nije mala stvar biti ljubavnica jednog cara!Sluge i oficiri postupat će jamačno s njom kao s kakvim velikimmaršalom, gledat će je s osobitim poštovanjem dok bude boravila u ovojpalači. To će moždabiti prvi i zadnji boravak u ovoj kući jer će nova carica...Svladavajući se nije htjela da na to misli. Ove je noći dosta pretrpjela. Aon će biti samo njezin tek ovih osam dana! Za to vrijeme bit će ona nekevrsti... carica! Kanila je da iz tih sretnih osam dana izvuče svaku, pa inajmanju mrvicu sreće. Ne bi htjela izgubiti ni jednog trena...Polagano idući na prstima vrati se u krevet, pažljivo navuče pokrivač natijelo usnula čovjeka, zatim se oprezno uvuče uz njega da svojomtoplinom ogrije njegovo hladno tijelo. U snu se okrenuo prema njoj izagrlio ju je jednom rukom šapćući nerazumljive riječi. Marijana uzdahneod sreće i privije mu se na grudi i usne zadovoljna s nagodbom koju jesklopila sa sobom i s usnulim gospodarom Europe.

243 Napoleon je bio visok 1 m 66 cm244 Skutonoša, pobočnik, konjički podoficir i konjušar

~ 303 ~

17.

KRATKOTRAJNA SREĆA

Ugniježden među stoljetnim drvećem prelijevao se Veliki Trianon poputmjehura od sapunice. Bio je sav od ružičasta mramora i prozirnih kristala,nestvaran i veličanstven poput broda iz sanja koji je privezan uz nebo. Ukasnim noćnim satima zavio se u šutljivi i blagi sniježni pokrivač.Veliki Trianon bio je za Marijanu utjelovljenje najljepšeg obitavališta. Bioje mnogo prisniji i ugodniji od ozbiljno sjajnih Tuillerija ili od suvišeotmjenog i naglašenog putenog Butarda. Kasnije će ta palača za njupostati simbolom izgubljena raja.Ubrzo je otkrila na kako neobičan način Napoleon shvaća ono što se zoveodmorom, čim je prva zraka hladnog zimskog sunca udarila o prozorecarske spavaonice, koja je bila okrenuta prema istoku poput svihprivatnih carevih odaja, Marijana zapazi da je sama u velikom krevetu ida Napoleonu nije bilo traga. Vatra je veselo plamsala u kaminu, čipkejutarnje haljine pjenušavo se širile po salonu jednog fotelja, ali u sobinije bilo nikoga.Bojeći se da naglo ne uđe Constant ili koji drugi sluga, Marijana žurnonavuče noćnu košulju, vlasništvo careve sestre Pauline Borghese, koja ječesto boravila u Malom Trianonu koji je posve blizu Velikog, natakne nanoge papuče od ružičasta baršuna i zabacivši na leđa gusto pramenjecrne kose djetinjastim veseljem otrči do prozora. Njoj u počast park seodjenuo u neokaljanu bijelu krasotu koja je ogrnula palaču dragocjenimpokrivačem šutnje. Kao da je nebo htjelo odijeliti Trianon od ostalogsvijeta i na pozlaćenoj rešetkastoj ogradi parka zaustaviti golemi strojcarstva.- Bit će samo moj! - veselo je mislila Marijana. - Imat ću ga samo za sebepunih osam dana!Misleći da se car možda redi, pođe prema kupaonici. Upravo u tom časuizađe iz kupaonice Constant, dostojanstveno miran i nasmiješen, iudvorno se nakloni.- Ako gospođica što želi...- Gdje je car? Zar je već u sobi za toaletu?Constant se nasmiješi, izvuče iz džepića svojega prsluka velikuemaljiranu245 uru i ustanovi:- Gospođice, već je blizu devet sati. Car radi već više od jednog sata.- Zar car radi? A ja sam mislila...- Da je ovdje za to da se odmara... Dakako, ali zar gospođica još ne znašto car smatra svojim odmorom? To jednostavno znači da će manje raditi.Zar gospođica nije nikad čula izreku koja mu je osobito draga i koju čestoponavlja: »Rođen sam i ustrojen samo za rad!«- Ne - zbunjeno odgovori Marijana. - No što ću ja raditi?

245 Gleđ, pokost providna prevlaka na obično obojenim kovinama ili glini

~ 304 ~

- Ručak će biti poslužen točno u deset sati. Do tog vremena može segospođica urediti. Zatim, car ima običaj da rezervira nekoliko časaka zasvoj odmor ili okrepu ili, kako on kaže, za rekreaciju. Kad je ovdje, običnose prošeće po parku. Zatim se opet zatvori u radnu sobu sve do šest sati.Iza toga mogu večera i preostala večer imati razne namjene.- Bože moj! - začudi se Marijana. - Pa to je strašno!- To je zaista prilično ustaljeni red. Možda će car u čast gospođicepovrijediti pravilo i učiniti iznimku. Moram primijetiti da car utorkom ipetkom obično predsjedava Državnom savjetu. No, hvala bogu, danas jesrijeda, a mi smo u Trianonu.- Snijeg je, a Pariz je daleko! - radosno usklikne Marijana. Pri tom sevedro zasjaše i oči vjernoga sluge. - Nadam se da će se Državni savjet doidućeg petka sastati u Parizu.- Nadajmo se! Ali neka se gospođica ne brine! Car neće dopustiti da segospođica dosađuje i da joj se boravak ovdje ne bi sviđao.Sve je to bilo divno i zanosno, iako suviše nasilno i besmisleno za bićekakva je Marijana u kojoj su vrele sve snage rane mladosti. Otkrila jekakav je Napoleon u njegovoj stvarnosti i da je dnevni život uz njegaosobita pustolovina, pa čak i onda kad se sve odvija po strogim propisimai pravilima dvorskog ceremonijala. Pa ipak je prvi ručak s Napoleonom bioza Marijanu iznenađujuće otkriće.Nije sasvim dobro razumijela što znače riječi koje joj je Constantprišapnuo dok je pred njom otvarao vrata blagovaonice:- Kad će gospođica biti pri stolu, neka nikako ne promatra NjegovoVeličanstvo, a osobito ako se gospođica osjeća pri dobrom teku, jer bi seinače moglo dogoditi da gospođica ode od stola, a da nije pravo ništa niokusila.Sjela je sučelice caru uz veliki okrugli geridon246 od mahagonije na komeje jedeći pribor bio postavljen uz prekrasan servis od plavog severskogporculana i od kristala brušenog u blještavim bojama što se vrlo dobroslagalo s priborom od pozlaćena srebra. Čim sjedoše, Napoleon navali najelo kao da je ono neosvojiva engleska tvrđava te stane jesti takonevjerojatnim tekom da se Marijana naprosto snebivala. Počeo je sizvrsnim sirom iz Briera247 od kojega je odrezao i odjednom progutaoveliku krišku. Zatim je odabrao okruglu i visoku posudu u kojoj je bilomeso ispečeno na milanski način, potom pređe na kremu od badema da bizavršio piletinom a la Marengo248. Sve je to obavio u deset minuta popivšiuz to dvije čaše crvena burgunca. Pri tom se zapeckao i poprskao jer jeto, dakako, neizbježivo pri takvu načinu jela. Marijana je mislila da će seonesvijestiti kad je vidjela kako prstima navaljuje na piletinu, pa i onauzme jesti nasumce. Misleći da je i na francuskom dvoru pravilo kojevlada i u Kini, da se s jelima počne s kraja, uzme kremu od badema. Nije

246 Okrugli stol s jednom nogom, ali i tipično lice iz komedije247 Selo istočno od Pariza248 Marengo je mjesto u Piemontu u Italiji, gdje je Napoleon 1800. godine odnio pobjedu nadAustrijancima. - Rasječeni Komadi piletine ispečeni na nagloj vatri, zatim prženi u ulju s pečurkama ijelen-gljivama

~ 305 ~

je pravo ni okusila kad Napoleon otare usta, baci ubrus na stol i poviče:- Kako? Zar još nisi svršila? Kakva si ti pipavica! Hajde, brzo, donijet ćenam kavu!Marijana je također morala odložiti ubrus, iako je bila prazna želuca, dokse natkonobar Dumas, naviknut na careve gastronomske akrobacije,suzdržano smiješkao. Vrlo jaka i sasvim vrela kava prošla je nizMarijanino grlo poput vatrene kugle. Dobro se spekla na što se Napoleonradosno osmijehnuo. Zatim je podvukao ruku pod ruku mlade žene irekao:- Bravo! I ja volim vruću kavu. A sada potraži kakav ogrtač jer izlazimo ušetnju. Prelijepo je vrijeme pa ga moramo dobro iskoristiti.U sobi je našla Constanta koji neporemećeno mirnim kretnjama pružiMarijani ogrtač postavljen krznom od sibirske vjeverice, koji je takođerbio posuđen iz garderobe kneginje Borghese. Ta dama sigurno nije moglani pomisliti da se takvo nešto može dogoditi. Navukla je na noge i pardrvenih cokula za snijeg. Pomažući mladoj ženi obući zimski ogrtač,Constant joj prišapne:- Lijepo sam opomenuo gospođicu. Ali neka se gospođica ne brine. Čimcar ode u svoju radnu sobu, spremit ću joj dobru užinu jer će večera sličitiručku, pa bi gospođica mogla i svisnuti od gladi.- Ah, zar je uvijek tako? - uzdahnuvši upita Marijana a pri tom se sjeti sdivljenjem milog lika Jozefine koja je godinama morala trpjeti takav načinjela zaposlenog vladara. Zatim turne ruke u muf249 i povjerljivo upita:- Kažite mi, Constant, što će reći careva sestra kad sazna da nosimnjezinu odjeću?- Ništa. Njezina Visost neće ni brinuti. Ona ima toliko haljina, ogrtača isvakovrsne odjeće da zapravo više i ne zna što je njezino. Car ju je spravom nazvao Naša Gospa od Drangulija. Neka gospođica sudi po tome.Ali sada neka se požuri. Car ne voli čekati.- Vjerni sluga je božji dar - mislila je Marijana trčeći da bi stiglaNapoleona. Pravilno je ocijenila obazrivu i prijateljsku pomoć koju joj jepružao carev sobar. Bez te bi pomoći mogla počiniti svakojake gluposti!Car ju je očekivao u peristilu obučen u široki ogrtač s dugim i širokimrukavima. Izgledao je širi nego što je dug. Žustro je kročio po hodniku ito tako nervozno da se Marijana zapitala neće li njihova šetnja biti nalikna strogu i oštru vojnu vježbu. Zaustavio se kad ju je ugledao i turneMarijaninu ruku pod svoju te rekne:- Dođi! Vidjet ćeš kako je lijepo!Oslonjeni jedan o drugoga polagano su hodali golemim parkompokrivenim snijegom u kome je bdio nepokretan i žalostan svijet kipova.Prođoše mimo ploha zaleđene vode po kojima se nekoć klizala MarijaAntoaneta i oko kojih su morski bogovi i tritoni250 sve više dobivali zelenuboju patine zaboravljenih i napuštenih stvari poput onog dupina na rububazena u palači d'Asselnat. Što su se više udaljavali od Trianona to su sve

249 Komad ženske odjeće u obliku svitka od krzna ili vatirane tkanine u koji se turnu obje ruke250 Niži dorski bogovi, potomci morskog boga Tritona

~ 306 ~

dublje prodirali u začarano područje u kome se valjda i vrijeme sledilo.Marijana i Napoleon išli su dugo bez riječi, sretni što su zajedno. Činilo seda na Napoleona pomalo djeluje potresna nepokretnost parka u kome jesve bilo stvoreno za sjaj i slavu najsilnijeg francuskog vladara. Zastao jepored velikog mrtvog bazena usred kojega su se Apolonova251 kola uzaludmučila da se istrgnu iz ledena pokrova. Na kraju široke duge aleje svelikim stablima obzor je zagadila golema i otmjena duga građevina.Marijanina ruka stegne ruku svojeg suputnika.- Što je ono? - tiho upita instiktivno naslućujući da je tamo područjesmrti.Napoleon kratko odgovori:- Versailles.Marijana prestade načas disati. Sunce se skrivalo iza oblaka kao da neželi obasjati opušteno i žalosno prebivalište onoga koji ga je uzeo kaosvoje znamenje. U sivkastom zimskom danu golema je palača spavala,zavijena u omaglicu, a na korovom obraslim zaravancima i zapuštenimcvijećnjacima vidjelo se kako neumoljiva priroda osvaja njihove čistelinije. Sablazna pojava napuštene zgrade koja je predstavljala nekadašnjekraljevstvo, bila je upravo tragična. Marijana je prema caru svratilasuzama natopljene oči. Činilo se da je carevo lice u tom času isklesano izmramora poput kipova u parku.- Ne mogu ništa učiniti! - šaptao je gledajući golemu i bajoslovnu, a sadabijednu i žalosno napuštenu palaču. - Kad bih pokušao da je uskrsnem unovi život, narod bi se pobunio. Treba vremena. Francuzi ne bi moglishvatiti.- Šteta! Tako bi Vam dobro pristajala!Zahvali se osmijehom i postavi svoju ruku na Marijanino rame te zanosnoprošapće:- Kadšto sam je sanjao. No, jednog ću dana i ja sagraditi palaču dostojnumoje moći. Nedvojbeno će stajati na brežuljku Chaillot. Već postojeplanovi. Na ovu ovdje vezane su uspomene, preteške uspomene... te jenarod i danas mrzi i proklinje.Marijana ne odgovori. Nije se usudila reći da će Parižani možda bitiosjetljiviji prema budućoj carici rođakinji Kraljice mučenice252 nego što bionih nekoliko bilo ogorčeno na Versailles. Uostalom, i njezine suuspomene vezane s Versaillesom. Njezini su se roditelji vjenčali u odatlenevidljivoj kapeli palače u ono vrijeme kad je Versailles bio pun života.Ipak se nije usudila da ga zamoli da pođu do kapele i da je vide. Bojala seda joj bol ne probode srce kao i onda kad je otvorila vrata svojenapuštene kuće. Čvršće se privinula uz Napoleona i zamolila ga da sevrate.Šutke, svatko u svojim mislima, došli su do Trianona, odakle je cijela četaglasnika odlazila u različitim smjerovima i raznosila jutarnje zapovijedi i

251 U starih Grka Apolon bijaše bog svjetlosti, umjetnosti i proricanja. Često se prikazuje na kolima kakose poput sunca vozi po nebu. Louis XIV uzeo ga kao simbol svoje ličnosti i moći252 Marija Antoaneta bila je kći Marije Terezije, a Marija Lujza (1791-1847), druga Napoleonova žena,bila je kći Franje II, unuka Marije Terezije

~ 307 ~

pisma. U to se vrijeme mijenjala straža pa je to unijelo oko palače nemir.Mjesto da se vrati u radnu sobu, kako joj je kazao Constant, Napoleon jeodvukao Marijanu u njihovu spavaonicu i u njoj se s njom zatvorio. Ljubioju je kao još nikada tako vatreno i pomamno da se činilo da se ne možezasititi. Kao da je iz mladog tijela svoje družice htio izvući svu bujnusvježinu i svu snagu koju je ono u sebi krilo da bi se moglo boriti protivprijetećih sjena prošlosti. A možda i zato da ukloni neiskazanu tjeskobukoja bi ga zahvatila kada je mislio na nepoznatu Bečanku u žilama kojeteče stoljetna krv Habsburgovaca pomiješana s nekoliko kapi KraljaSunca.Zatim je nestao. Pritisnuo je na njezine usne dug poljubac i samodoviknuo »Do skora viđenja!« Ostavio ju je u sobi koja je bila prava oazatišine, u palači koja je poput košnice brujila i odzvanjala od vojničkihzapovijedi, od udaraca konjskih kopita i od vreve služinčadi. Kad je nakonkratkog vremena ušao ozbiljni Constant noseći obilno natrpanu velikupliticu, Marijana je već bila sredila svoju toaletu, počešljala se pa je čak iuredila postelju jer ju je smetalo što bi sluga mogao misliti. Nikada nećesteći slobodnu nečednost kraljevskih ljubavnica!To je nije smetalo da pohlepno ne pojede sve što joj je Constant donio.Svjež i oštar zrak i ljubav podražili su njezin ionako dobar tek. Kad jesvršila jesti, zahvalno pogleda sobara te mu reče:- Hvala! Bilo je izvrsno! No, sigurno neću biti u stanju jesti za večeru.- Neka gospođica ne bude previše sigurna. Večera je u pravilu u šest sati,no ako caru dođe volja da produži raditi, može se dogoditi da će večerabiti tri ili četiri sata kasnije nego obično.- Ali onda hrana zbog duga čekanja više nije za jelo.- Ne. Kuhari moraju uvijek imati u pripravi barem jedno pečeno pile. Zbogtoga meću na ražanj svaki četvrt sata po jedno pile da bude uvijek svježepečeno kad Njegovo Veličanstvo dođe k stolu.- Pa... da li ih se mnogo ispeče?- Jedne večeri došli smo do broja dvadeset i tri - reče Constant ponosno -Tako i gospođica može u svako doba utažiti glad. Primjećujem da svidostojanstvenici koji imaju čast da su pozvani za carski stol običavajupreduzeti stanovite mjere opreza. Inače nemaju vremena da se za desetminuta, koliko traje carev ručak, okrijepe. To.više što uz jelo morajuodgovarati caru koji bez prestanka govori ne gubeći ni jednog zalogaja.Sad se Marijana stade smijati. Zanimljivo je otkrivati Napoleonove slabestrane i njegove sitne nastranosti. Čudila im se, no više su je radovalenego sablažnjavale. Zbog njih ga je još više ljubila.- To nije ništa, Constant - Čovjeku nije potrebno jesti kad je s Carem. Toje već samo po sebi nešto izvanredno!Široko lice plavog sobara još se više uozbilji. Kimao je glavom.- To kaže gospođica jer istinski ljubi Cara. Ali svi tako ne misle.- Zar ima ljudi koji ga ne ljube? To nikako ne mogu shvatiti.- Pa kako da bude drukčije? Tako je velik i tako moćan i uzvišen iznaddrugih smrtnika! Ali nije rođen uz prijestolje. Ima ljudi koji bi sto puta

~ 308 ~

radije pod krunom vidjeli kakvog glupog kraljevskog potomka negogenija koga se boje i koji im pokazuje kakvi su zapravo. Nije ugodno kadse čovjek stalno osjeća niži od drugoga. Neki se zato osvećujuljubomorom, nezadovoljstvom ili sami postaju častohlepni htijući postativiše nego jesu. Car ne može ni na koga računati. Njegovi mu maršalizavide. Većina od njih misli da bi kao vladari bili sposobniji od njega.Obitelj ga salijeće vječitim tužbama i prigovorima, njegovi prijatelji, ilioni koji kažu da su mu prijatelji, često i prečesto misle samo kako će iznjega izvući što bolji dio... A on je beskrajno dobar. Nikoga nema dolisvojih vojnika koji ga prostodušno i bezazleno obožavaju. A i bijednu imilu caricu koja ga je ljubila i nad njim strepila kao nad djetetom, iakomu nije mogla roditi dijete...Constant je govorio ne gledajući u Marijanu. Shvatila je da je nakon dugavremena imao priliku izraziti svoje prave osjećaje. Osjetio je istinituMarijaninu ljubav za svoga obožavanog gospodara pa joj je i on iskrenootvorio svoje srce.Marijana sasvim tiho i gotovo nečujno šapne:- Znam. O tome mi je govorio veliki dvorski maršal, a i sama samupoznala caricu. No što mislite o budućoj...Činilo se da se Constant vratio stvarnosti. Zaklima glavom, uzme pliticu izakorači prema vratima. Kao da od straha nije htio odgovoriti, ali prije nošto će otvoriti vrata, okrene se prema Marijani i žalosno se nasmiješi:- Što ja, gospođice, mislim? Na stranu poštovanje koje gajim za Cara, jamislim isto što i stari vojnici Stare garde koji sjedeći oko kuhinjske vatremeđusobno brundaju: »Ostriženi nije smio otpustiti caricu. Donosila jesreću... i njemu... i nama!«- Tko je taj »Ostriženi« ?- Tako ga zovu. A i Mali Kaplar ili Mačak u čizmama ili pak Tata Ljubičica.Rekoh Vam da ga obožavaju. Rijetko se varaju ti stari vragovi koji supronesli svoju kožu kroz stotine bitaka. Sve se bojim da su i ovaj put upravu. Nije im trebala carica s obala Dunava253.

Netom je Marijana te iste noći zadrijemala, pošto joj je tijelo svladaoslatki i blaženi umor, iznenadi se kad je vidjela kako Napoleon skače izkreveta, gol golcat kakav je bio i jutros, i da se oblači tako žurno kao damu pod petama gori. Navukao je na sebe kućnu haljinu od bijela mekanaflanela i papuče, oko glave ovio bijeli svileni rubac, zgrabio jedansvijećnjak i velikim koracima pošao prema svojoj sobi. Marijana podigneglavu s uzglavlja i zapita kao što bi učinila bilo koja mlada supruga:- Kamo ćeš?- Na posao! Spavaj!- Zar opet? Koliko je sati?- Pola sata poslije pola noći. Spavaj, kažem ti!- Neću bez tebe. Dođi!

253 Napoleon je prvi poraz doživio u noći od 21/22.5.1809. kod austrijskog sela Asperna na Dunavu

~ 309 ~

Pruži prema njemu obje ruke. Bila je sigurna u moć svoje ljepote nadnjegovim nezasitnim osjetilima... No on se namršti i krene premavratima. Ipak se predomisli, odloži svijećnjak i vrati se do kreveta. Mjestoda poljubi poluotvorene usne koje mu je Marijana, sklopljenih očiju,nudila, snažno je povuče za desno uho.- Mio dolce amor, već sam ti rekao da si zavodljiva sirena. Nemoj tozloupotrebljavati. Moram poslati važnu poruku grofu od Narbonne koju ćumu preko bavarskog kralja otpremiti u München. Osim toga neki su lupežiproturili lažan novac među vojnike jedne od mojih irskih pukovnija uLemogesu, a zaboravio sam da se s tim pozabavim.- Politika i uvijek samo politika - potuži se Marijana suznih očiju, jer joj jezbog toga bilo žao. - Premalo te imam za sebe... I prekratko... Obećao sdmi osam dana.- Imaš ih. Da si carica, imala bi me samo na čas-dva na dan, ali uglavnomne mnogo više. Očistio sam oko sebe prostor da bih te mogao ljubitikoliko ini je drago. Više ne traži!- Htjela bih ti pomoći. Hoću reći da bih ti htjela biti u bilo čemu od koristi.Ja sam za tebe samo sprava za uživanje, poput odaliske254 sultanu komese strašno žuri.Napoleon se presta smiješiti. Uzme među dlanove njezinu glavu ipolagano je položi na jastuk, pa se nadvije nad nju. Gledao je u njezineširoke zijenice i u oči koje je ljubav okružila plavičastim kolobarima.- Zar to uistinu misliš?- Najiskrenije. Zar ne znaš da ti pripadam sva, tijelom i dušom.Strastveno je poljubi zatim brzo prošapće.- Jednog ću te dana podsjetiti na tvoje riječi. Kad mi budeš potrebna,treći ću ti otvoreno i iskreno kao što ti danas kažem da te ljubim. Sad minije potrebna tvoja pomoć već samo tvoja ljubav, tvoja nazočnost, tvojdivni glas... a i to tijelo koje mi nikad neće dotužiti! A sada spavaj!... Aline preduboko! Uskoro ću se vratiti pa ću te probuditi.

Kasnije je Marijana često mislila na te dane provedene u Trianonu, ukojima su se smjenjivali ručkovi i večere pri kojima se uvijek snebivala,dok su sjedili u blagovaonici iz koje su vidjeli zimom ogoljela stabla, pašetnje pješice ili na konju pri kojima je mogla ustanoviti da Napoleonmnogo teže uzjaši na konja od nje, pa duga čavrljanja pri vatri, pažestoka ljubavna omama koja ih je u posve nepredviđeno vrijeme bacalajedno drugome u naručaj i ostavljala iscrpljene poput brodolomaca kojesu valovi zanijeli na neki žal...

Za ono vrijeme kad se Napoleon predavao poslu, i Marijana je radila.Napoleon ju je već drugog dana odveo u glazbenu dvoranu i podsjetio daće uskoro stupiti pred parišku publiku. Svim žarom dala se na posao.

254 Robinja za zabavu turskoga cara

~ 310 ~

Možda je njezino oduševljenje bilo veće zbog toga što je Napoleonaosjećala u svojoj blizini i što se kadikada znao došuljati i načas slušati...Morala je studirati sama, bez Gosseca. Doskoro se uvjerila da je njezinljubavnik - dobar poznavalac najtežih muzičkih tajna. Taj jedinstveni izačuđujući svestrani čovjek mogao bi biti i dobar učitelj glazbe poputGosseca, ali i nadareni pisac i izvrstan glumac. Kako je vrijeme prolazilo,njegova se mlada ljubavnica sve više i vatrenije divila i oduševljavala zaNapoleona. Od sveg je srca željela da ga jednog dana bude dostojna pada stigne do nepristupačnih predjela do kojih je on stigao.A i car je znao što mu je dala ova mlada žena koja ga je posve zatravila.Sve joj se više povjeravao. Govorio joj je o nekim svojim problemima, kojisu bili možda beznačajni, ali se na njima ipak mogla uvjeriti u golemuveličinu i složenost njegovih poslova.Svakog jutra vidjela je da dolazi k Napoleonu Fouché. Taj isti Fouché, kojije bio njezin nekadašnji mučitelj, postao je njezin najuglađeniji i vrloprijateljski naklonjen obožavatelj. Svakog jutra dostavljao je caru potankiizvještaj o svim događajima koji su se zbili po svem prostranom carstvu.Posvuda, bilo to u Bordeauxu ili Antwerpenu, u Španjolskoj, u Italiji ili unajzabitnijoj poljskoj selendri ili u Palitinatu255... činilo se da zaistaposvuda fantastični policijski stroj što ga je montirao vojvoda od Otrantaima poneko prijatno oko poput golema stoglava zmaja. Napoleon je većsutradan znao da je neki grenadir poginuo u dvoboju, da je neki engleskizarobljenik utekao iz logora u Auxonneu, da je jedan američki brod stigaou Morlaix256 s vijestima ili s kolonijalnom robom, pa i da je izašla novaknjiga ili da se ubio neki vagabund257.Tako je i Marijana saznala da se vitez de Bruslart i dalje slobodno kreće, ada je barun de Saint-Hubert stigao do otoka Hoedic gdje se ukrcao najedan engleski kuter258, iako je to baš nije osobito zanimalo. Prije svegahtjela je saznati štogod o budućoj carici, ali o tom nije nitko pred njomništa spominjao. Kao da zavijera tišine prekriva svaku riječ onadvojvotkinji. No kako je vrijeme prolazilo činilo se da se njezina sjenasve više nadvija nad Marijaninom srećom. Dani su bili prekratki i prebrzi.Kad je htjela svrnuti razgovor na Austrijanku, Napoleon bi svaki putizbjegao tu temu i to tako spretno da je to Marijanu žalostilo. Osjećala jeda on ne želi s njom razgovarati o svojoj budućoj ženi, a bojala se da toznači da Napoleona ipak sve više zanima ta ženidba. Prolazilo je vrijemekoje je živo željela zaustaviti.Jednog dana doživjela je Marijana u Trianomu neugodno iznenađenje štoje gotovo posve pokvarilo divne dane koje je tu provela. Marijana i carkanili su poći do Zaseoka259 u kom se nekoć Marija Antoaneta igralaseljakinje. Nagli snijeg prisilio ih je da se vrate gotovo trčećim korakom.Debele pahuljice tako su gusto palade da su ubrzo upadali u snijeg sve do

255 Pfalz, Falačka, njemačka pokrajina na lijevoj obali Rajne, iznad Elzasa256 Luka u Bretanji257 Skitnica258 Brodica s jednim jedrom259 Seoski zoselak u blizini Trianona, sagrađen za zabavu Marije Antoanete

~ 311 ~

gležnja.- Kući! Nema gorega za glas nego što su mokre i hladne noge. KraljičinZaselak posjetit ćeš koji drugi dan - naredio je Napoleon i pridodao uzpakosno svjetlucanje svojih plavnh očiju - U zamjenu za to obećavam tiza sutra lijepu bitku sa sniježnim grudama.- Zar se misliš grudati?- Zar hoćeš reći da tome nisi vješta. Zar možda u Engleskoj nema snijega?- Dakako i tamo pada snijeg - kroz smijeh odgovori Marijana - Ali ako susniježne grude lijepa razbibriga za obične smrtnike, car...- Nisam baš uvijek bio car, carissima mia. Sniježne su grude bile mojeprvo streljivo. Mnogo sam se grudao u srednjoj školi u Brienu. Vidjet ćeš,u tome sam majstor.Obujmio je mladu ženu oko pasa. Dijelom pridržavajući a dijelom nosećivukao je slatki teret prema ružičastoj palači gdje su već bile upaljenesvjetiljke jer se nebo smrklo. Kako još nije prošlo vrijeme određeno za»rekreaciju«, oboje se skloniše u glazbeni salon. Constant ih je podvoriočajem na engleski način, s maslacem namazanim na prženom kruhu li sušećerenim voćem. Čaj su srkali pokraj kamina, uz vatru, »poput časnogstarog bračnog para« kako se našalio Napoleon.Pošto su nešto založili, Napoleon je zatražio od Marijane da sjedne uzveliku pozlaćenu harfu i da mu nešto odsvira.Napoleon je obožavao glazbu. Ona je za njega bila odmor i umirujućesredstvo, pa je volio da svojim mislima, u koje bi čvrsto utonuo, dadeugodnu zvučnu pozadinu koja bi im davala snažniji polet. Kad je Marijanasjela uz krasno glazbalo što su ga obujmile njezine vitke ruke, pričinjalamu se pravom čarobnicom. Bila je u haljini od moarea iste boje kao što subile i njezine zelene oči. Pri svakom pokretu njezina plemenita tijelahaljina se prelijevala. Uskim vrpcama iste boje visoko je na glavi povezalacrne uvojke, a na uši je natakla duge kruškolike bisere. Dugi niz biseraovio se oko vrata i spuštao do kopče na usku pasu ističući udubljenustazicu između savršenih grudi. Bila je upravo neodoljiva. To je i samaznala, jer je nehajno svirajući jedan mali Cherubimijev260 komad zapazilakako se u očima njezina ljubavnika rađa izražaj strasti koji joj je već biopoznat. Čim će zazvoniti zadnji akord, car će odmah ustati i bez riječipružiti prema njoj ruke da je odvuče u njihovu sobu. Da, već pri krajusvirka... Ponovo će upoznati časove goleme sreće i zanosne slasti koje jojje znao prirediti. No i ovaj čas, ispunjen slatkim očekivanjem, imao jetakođer neopisive čari.Marijana nije, nažalost, ovaj puta mogla do kraja iskusiti čari i slastčasova za kojima je žudila. Kad je već bila pri kraju sonate261, netkobojažljivo i tiho pokuca na vrata koja se otvoriše i propustiše mladenačkitok jednog komornika kome je lice gorjelo od uzbuđenosti.- Što je - oštro dobaci Napoleon - Zar me ni časa ne možete ostaviti namiru? Mislim da sam zabranio da se ulazi u ovu prostoriju.

260 (1760-1842), talijanski skladatelj koji se stalno nastanio u Parizu gdje je bio direktor Konzervatorija261 Muzičko djelo za 1-2 glazbala obično iz 3-4 dijela različitog tempa

~ 312 ~

- Znam, znam, Sire - ispričavao se nesretni momak koji je jamačno moraosmoći više hrabrosti da uđe u ovu zabranjenu sobu nego da juriša naneprijateljsku tvrđavu - Ali stigao je brzoteča iz Madrida... Hitni brzoteča!- Poput svih glasnika iz Madrida - zajedljivo reče car - Dobro, neka uđe!Marijama je prestala svirati već kod prvih riječi koje je čula. Hitro ustanespremna da se povuče, ali joj Napoleon kratkim pokretom ruke dade znakda sjedne. Poslušala je znajući da je car nezadovoljan što ga smetaju jerse dobro osjećao u svom kutu pored vatre koji nije htio ostaviti. Nije želioizaći na propuh u veliki hodnik koji je vodio do njegove radne sobe, panaredi da glasnika dovedu k njemu.Komornik očito u žurbi nestane, ali se u času vrati držeći otvorena vratada propusti jednog vojnika koji je bio sav pokriven prašinom i blatom tese slabo raspoznavala boja njegove uniforme. Vojnik se ukruti, lupnepetom o petu. Držeći u ruci šešir nepokretno je uzdignute glave stajaousred salona. Mlada plava brada pokrivala je obraze koje je Marijanaprepoznala čim je vojnik ušao. Zaprepastila se. Vojnik je po propisuuperio pogled u zid prevučen sivom i zlatnom svilom i oštro izrekao:- Konjički narednik Le Dru, izvanredni glasnik Njegove Visosti Vojvode odDalmacije262 stoji pred Njegovim Veličanstvom Carem i Kraljem. Nazapovijed Vašeg Veličanstva!Da, to je zaista bio on, čovjek koji ju je učinio ženom, čovjek uz kojeg jevezan njezin prvi ljubavni doživljaj. Za ta dva mjeseca nije se gotovoništa izmijenio usprkos umoru koji mu je nagrdio lice, ali je Marijanaimala osjećaj da je pred njom neki drugi čovjek. Pitala se kako jeSurcoufov mornar za tako kratko vrijeme mogao postati vojnikommramorna lica i poslanik jednoga vojvode? Iznenađeno zapazi na zelenojdolami širokih rukava novo odlikovanje Legije časti dobiveno zbog rana.Otkad je Marijana došla u Francusku, upoznala je čarobnu moć kojom jeNapoleon djelovao na okolinu i svoje vojnike. Sve što joj se činiloneshvatljivo, sasvim čudno ili naprosto smiješno događalo se gotovosvakodnevno u toj neobičnoj francuskoj zemlji i u životu diva koji joj senametnuo za gospodara. Otrcani mornar koji je nedavno pobjegao izengleskog zatvora, pretvorio se u najkraćem roku u junačkog vojnika teje poput kentaura263 pretrčao s jednog kraja Europe na drugi.Dok se Napoleon rukama na leđima polagano okretao prema pridošlici imjerio ga, vojnik se blijed od straha, ponosa i poštovanja očito borio dane klone, a Marijana se pitala koliko će vremena proteći dok je Le Druzamijeti i što će onda biti. Predobro je poznavala Bretončev naprašitiznačaj, pa se svega bojala. Zar ne bi bilo najbolje da se oprezno izmakne,pa makar morala pretrpjeti Napoleonove prigovore protiv kojih seosjećala dovoljno naoružana.Polagano ustane i pođe do postranih vrata. Upravo u tom času car stanepred Le Drua i prstom podigne križ koji je sjao na vojnikovim grudima.

262 Maršal Marmont (1774-1852) u to je vrijeme boravio u Portugalu; pravi mu je naslovi bio Vojvoda odDubrovnika263 U grčkoj mitologiji konj s čovječjom glavom

~ 313 ~

- Reklo bi se po ovom da si hrabar. Gdje si to dobio?Ukrućeno vojnikovo lice zaplamti od ponosa te on odgovori:- Pred Ciudad Rodrigo, Sire! Iz ruku maršala Neya264.- A zašto?- Ja sam... sitnica, Sire!Neobičan smiješak načas razvedri carevo lice. Podigne ruke i dobropovuče momka za uho. Vojnikove se oči orosiše suzama.- Takve sitnice volim - reče car - Volim skromnost. A tvoja poruka,prijatelju?Marijana je kao opčinjena ostala na svom mjestu. Napokon, čemu bježati?Car je dobro znao sve što je s njom bilo. Čak kad bi se Le Dru usudio da jenapadne pred carem, ništa joj ne bi mogao nauditi. Duboka, neodoljiva, amožda malo i neobična znatiželja nagonila ju je da pričeka i čuje što ćereći momak koga se bojala ne ispitujući potanje svoje prave osjećajeprema njemu. Tiho ponovo sjedne pored harfe.Le Dru, očito uzbuđen, izvuče iz dolame veliko zapečaćeno pismo. Nestaloje rumenila s njegova lica, a Marijana je imala dojam da sve više blijedi ida bi svaki čas mogao pasti u nesvijest. Bolno grčenje lica u času kad jecaru pružio pismo, potpuno je uvjerilo Marijanu da će mu pozliti. Odlučilaje da govori svjesna da se možda izlaže opasnosti te mirno reče:- Sire! Taj se čovjek jedva drži na nogama. Okladila bih se da je ranjen.Na zvuk njezina glasa Le Dru okrene prema njoj glavu. Ne bi se mogloreći da joj nije bilo drago što je nekadašnji mornar raskolačio plave oči.- Vjere mi... - započne Napoleon - Zar si...Štropot tijela koje se srušilo presiječe mu riječ. Le Dru se i prije držao nanogama krajnjim naporom volje. No, ugledavši pred sobom Marijaninolice, iznenađenje je slomilo prenapetu volju. Glasnik iz Madridaonesvijesti se i složi se do carevih nogu.Car hitro poklekne kraj vojnika i žurno mu raskopča ovratnik dolame kojije očito smetao disanju. Po košulji, u visini ramena, širila se mrlja krvi.- Imala si pravo - reče Marijani - Čovjek je ranjen. Pomozi mi!Marijana zahvati sa konzole brušenu kristalnu bocu i iz nje na rupčić izlijemalo vode. Zatim i ona klekne na tepih i uzme vlažiti Le Druovesljepoočice. No bez osobitog uspjeha.- Trebalo bi mu neko piće za okrepu - a i liječnika - kaže Marijana -Imamo li malo brendija?- U Francuskoj se engleski brendi zove konjak - progunđa Napoleon - Ašto se tiče liječnika...Potrči do kamina i povuče uže zvonca. Komornik uplašeno dotrči i posvese zbuni ugledavši kako se pružio po tepihu u nesvijesti čovjek koga jemaloprije uveo u salon.- Smjesta liječnika! - odredi car - Nosila i dvojica slugu da prenesu togačovjeka u prostorije za poslugu!- Zar će omesviještenog ranjenika nositi po toj studenoj noći - suprotstavise Marijana - Vaše Veličanstvo neka promisli!

264 (1769-1815) jedan od najhrabrijih i najvjernijih Napoleonovih maršala

~ 314 ~

- Možda si u pravu, no moji vojnici imaju tvrdu kožu. Dobro, neka mu sepripravi jedna soba ovdje, u palači! Hajde, nesretniče! Trčite! Još steovdje?Le Druova nesvjestica bila je duboka. Bilo je očito da je krajnje iscrpljen.Bio je bez svijesti i onda kad se pojaviše sluge koji su ranjenika moraliodnijeti u krevet i kad je dotrčao službujući liječnik.Dok je liječnik vršio kratki pregled, Marijana, koja se bila povukla doprvog fotelja, promatrala je Napoleona kako lomi pečat i kako je očimahitro preletio po pismu. Zabrinuto zapazi kako mu se čelo smrklo i kako jestisnuo čeljusti. Mora da vijesti nisu bile dobre... Pošto je pročitao pismo,Napoleon ga nervozno zgužva u šaci.- Nesposobnjaci! - prosikće između stisnutih zubi! -... Svi su nesposobni.Zar se u mojoj cijeloj obitelji neće naći bar netko koji bi barem umiočasno i nesebično ispuniti moje planove kad ih već ne zna skovati?Marijana nije progovorila. Znala je da se Napoleonove riječi ne odnose nanju. Napoleon je ovoga časa na nju zaboravio jer ga je zanio problem kojimu je očito postavilo ovo pismo. Govorio je sam sebi. Da bi se usudilaštogod primijetiti, zacijelo bi se izložila neprilici da se na nju oštro okomi.Liječnik je međutim ustajao govoreći:- Bolesnik se može prenijeti u krevet, Sire! Tada ću ga moći prikladnijenjegovati.- Dobro! Ali nastojte da bude doskora u stanju da mi odgovara. Imam zanjega nekoliko pitanja.Dok su sluge prema liječnikovim uputama oprezno stavljalionesviještenog na nosiljku, Marijana se približila caru koji se, držećipismo u ruci, vjerojatno uputio u svoju radnu sobu.- Sire! - zamoli ga Marijana - molim Vas da mi dopustite da se obavijestimo ranjenikovu stanju.- Zar se bojiš da ne bude dobno njegovan? - pola u ljutnji a pola u šaliodgovori Napoleon - Uvjeravam te da moja zdravstvena služba izvrsnofunkcionira.- Ne zbog toga. Željela bih da znam kako mu je, jer ga poznam.- Još i to? Pa ti si poput Tailleranda koji pozna gotovo cijelu Europu.Možeš li mi reći gdje si upoznala tog momka koji dolazi ravno izŠpanjolske a ti si koliko znam došla iz Engleske.- Upoznala sam ga upravo u Engleskoj, jedne olujne noći u malom zaljevuu Plymouthu kad je iz pontona pobjegao na brod Nicolasa Malleroussea.On je Surcoufov mornar. Njega i mene zarobili su obalni gusari.Napoleon nabere obrve. Bilo je očito da mu priča nije sasvim jasna.- Vidim - podrugljivo će Napoleon - da ste stari ratni drugovi. Ipak bihhtio znati što tvoj prijatelj mornar radi u dragunima. Još uvijek trajuborbe na moru, a Surcoufu su više nego ikada potrebni hrabri ljudi.Primjećujem da Surcoufa njegovi mornari obožavaju i da bi si radije daliodsjeći ruku prije no što bi ga ostavili. Dakle, zbog čega je ovaj mornarna kopnu? Zar pati od morske bolesti.Marijana požali što je govorila. Zajedljiv Napoleonov ton nije naviještao

~ 315 ~

ništa dobra, a osim toga imala je dojam da joj ne vjeruje. Valjalo je ići svedo kraja.- I on obožava Surcoufa, ali još više ljubi cara - započne Marijana opreznogovoriti sveudilj se pitajući kako će moći ispričati priču iz svratištaCompas d'Or i da pri tom ne bude prisiljena iznijeti za nju ponizujućuzgodu iz suše... Da li će se Napoleon razbjesniti?Pravo reći nije zamišljala da će joj on postavljati sva moguća pitanja.Tražeći način kako će nastaviti svoje kazivanje, malo je zastala očekujućida će Napoleon oštro odsjeći: »To nije dovoljno obrazloženje!« A moždaće izreći i neku drugu, još težu rečenicu.Na njezino veliko iznenađenje nestane namrštenih bora s careva čela, ana licu mu se pojavi blag smiješak razumijevanja.- Ima zaista hrabrih vojnika! - zadovoljno reče Napoleon - Dobro, srcemoje! Posjećuj tvoga druga s kojim si zajedno bježala koliko hoćeš.Dopuštam ti. Otpratit će te mladi komornik Saint-Geran koji je u službi.Ali ne zaboravi na vrijeme večere. Do viđenja!Nestao je u tren oka. Marijani odlane. Mlada je djevojka čula kako njegovbrzi korak nestaje u hodniku. Zadovoljno odahne. Uzbuna je bila opasna,no sada je opasnost prošla. Da se bolje sabere, sjedne i stane se hladitizadnjim brojem Moniteura265 što ga je našla na stolu. I sama nije htjelaodmah pojuriti Le Druu. Htjela je razmisliti što će mu reći.Zapravo ga i ne mora posjetiti. Baš nema razloga da ga ima u dobrojuspomeni. Ne dođe li k njemu, možda će misliti da je bio žrtva nekogpriviđenja ili da je sanjao da mu se ona prikazala. No to neće biti dobro.Le Dru nije vjerovao u utvare iako je praznovjeran Bretonac. U najmanjuruku pitat će liječnika da li je ona žena u zelenoj haljini što je bila s caremsan ili zbilja. Kad jednom sazna istinu, tko će znati kakvu bi ludost mogaopočiniti u nastojanju da joj se približi. Zbog takve bi ludosti Marijana bilaprisiljena da caru pruži znatno iscrpnije tumačenje od onog s kojim semaloprije zadovoljio. Ne, to je bila najbolja ideja koja joj je pala na pametkad je zamolila cara za dopuštenje da smije posjetiti Le Drua. Tako ćeimati mogućnost da s momkom sve uredi i da jednom zauvijek riješenesporazum, pa da car o tome ništa ne sazna.Odluči se i ode u svoju sobu po veliki šal od kašmira skladnih jesenjihblijedozelenih i zlatnožutih boja. Ovije šal oko leđa i grudi i pođe doSaint-Gerana da ga zamoli da je odvede do bolesnikove postelje.Komornik je u hodniku ubijao dosadu promatrajući stražare koji su sduboko na oči nabijenim šubarama od medvjedovine hodali amo tamo podvorištu. Komornik vrlo uslužno dočeka Marijanu.- Znate li kamo su odnijeli ranjenog glasnika? - upita ga mlada žena - Carželi da se raspitam o njegovu stanju i da me Vi odvedete do ranjenika.Komornik je bio očito ushićen što se Marijana na njega obraća pa joj jeupravio pogled pun divljenja, na što se Marijana jedva svladala da se nenasmiješi. Moglo mu je biti četrnaest ili petnaest godina, no vidjelo se dai u toj dobi već znade procijeniti ljepotu. Henri de Saint-Geran u času se

265 Podsjetnik, Napoleonove službene novine

~ 316 ~

prometne u viteza koji služi gospođi. Držeći se vrlo dostojanstveno, pođepred njom po stubištu koje je vodilo u gornji kat, otvori vrata jedne sobe,povuče se u stranu da je propusti i udvorno upita treba li je sačekati.- Ne, hvala! I... ne želim da me tko smeta.- Bit će po Vašoj naredbi, gospođo!Zapovjedničkom gestom pozove dvorkinju koja je bdjela uz krevet paizađe s njom i zatvori vrata. Marijana ostane sama s bolesnikom. Dubokatišina u sobi malo ju je zbunila te je časkom oklijevala da pođe bliže dokreveta.Noć je već pala pa su na prozore navukli zelenomodre zastore na kojimaje bilo utkano neobično cvijeće. Soba bijaše u polutami jer su jeosvjetljivali samo žižak, koji je tinjao na noćnom ormariću pored čajnikaod severskog porculana, i odsjev vatre u kaminu.Krene prema krevetu u svjetlu žiška... i ustanovi da Surcoufov mornar iNapoleonov hrabri vojnik plače poput djeteta.Čim je pred sobom ugledao Marijanu, Jean Le Dru presta plakati. Pogledaje bez iznenađenja, namršti se i osorno upita:- Što hoćete?- Htjela bih znati kako Vam je i... možda bismo mogli uklonitinesporazum. Zar ne mislite da je vrijeme da dopustite da se varate uonom... što se mene tiče... i da oboje služimo istoj stvari... Vi dodušesavjesno, a ja... da to još pravo i ne znam.Govorila je blago i umilno i to ponajprije stoga što je imala posla sranjenikom, s iznurenim čovjekom, a zatim i stoga što je iskreno željelada se između njih riješi nesporazum koji su izazvale himbene riječiosvetljive Morvanove ljubavnice Gwen. Marijana je u izražaju Jeanova licai u njegovim očima mogla jasno čitati da nepovjerenja nije nestalo. Čak iskladna zvučnost njezina glasa nije djelovala na momka koji je biouvjeren da u njoj mora gledati neprijateljicu. Gorko se nasmiješio.- Zar mi da služimo istoj stvari?Marijana pritegne jače široki i mekani šal od kašmira i nastavi istimblagim tonom:- Kad ćete me jednom shvatiti? Ili ste možda nesposobni da shvatiteistinu? Kad smo se sreli, bježala sam pred engleskom policijom, a vi stepobjegli s engleskih pontona. Bili smo jednaki. Preostao mi je samo goliživot i borila sam se da ga sačuvam.- Čini mi se da ste sjajno uspjeli. Kad sam maloprije pitao tko je ona ženau zelenoj haljini koju sam vidio pored cara, nitko mi nije znao reći Vašeime... ali su mi kazali da ste njegova posljednja ljubav i da ovdje, u ovojpalači, s njim živite... Rasplakao sam se od bijesa i nemoći što ne mogubaš ništa učiniti da ga od Vas spasim.Marijana je čula da su Bretonci osobito tvrdoglavi, ali nikako nije moglamisliti da bi mogli biti tvrdoglavi do te mjere. Uzdahne i strpljivo sjednena podnožje kreveta.- Dajte da porazgovaramo... ako nemate preveliku vrućicu.- Ne baš toliko da bi mi pomutila svijest.

~ 317 ~

- Dobro, nastojte biti sasvdim bistri. Počnimo ondje gdje smo stali... Kadste me tužili... pa su me bacili u tamnicu, bili ste uvjereni da samengleska špijunka poslana s naročitim ciljem da upropastim hrabrogmornara Roberta Surcoufa? Imam li pravo ili krivo?- Imate pravo - mrzovoljno dopusti Le Dru.- Bacali su me, dakle, u zatvor, iz koga sam izašla posredovanjem samogSurcoufa koji nije cijenio Vašu ulogu u toj mojoj nesreći.- Otjerao me je - progunđa Bretonac. - Otjerao me je kao zločinca, i tomene, jednog od njegovih najboljih mornara, koji sam ga ljubio iznadsvega, izuzevši dakako cara...- Shvaćam da Vam je prilično teško da mi to oprostite. Imala sam dakleslobodne ruke da činim sa Surcoufom što hoću. Vas nije bilo, pa sammogla sasvim slobodno izvesti svoje... takozvano poslanje.- Istina je.- Zar možete reći da se čovjeku kome se toliko divite desila kakvaneugodnost? Odonda nisam vidjela baruna Surcoufa, ali znam da je uSaint-Malou i da mu ne prijeti nikakva opasnost osim s mora... Što mislitešto se dogodilo? Zar sam možda izdala svoje nalogodavce ili napustilasvoje poslanje?... Ne bi li bilo najbolje da na kraju ipak priznate da samsamo u Vašoj mašti bila engleska špijunka.- Najbolji je odgovor, što ste s Carem. Pored njega je i sam Surcoufmršava lovina. Zašto biste progonili Surcoufa kad možete imati drugoga?Marijana usklikne od srdžbe. Dođe joj volja da udari toga tvrdoglavogčovjeka čije je lice u polutamnoj sobi poprimilo nesmiljeno tvrde crte.Svlada se i uspije ga zapitati ravnodušnim glasom:- A po Vašem računu kakvu ulogu igram kod toga drugoga? Moram li ganagovoriti da napusti svoje carstvo i svoje podanike i da me slijedi uEnglesku da bi ondje sa mnom provodio ljubavne časove, a ja bih gapropisno svezanog lijepo mogla predati engleskoj policiji i NjegovuMilostivom Veličanstvu kralju Louisu XVIII! Ili možda smatrate da ćujedne tamne noći otvoriti vrata palače nekoj tajnoj zavjereničkoj bandi? Amožda u haljini skrivam bodež potajac kojim se kanim poslužiti...Jean Le Dru očito nije bio sposoban odgovoriti istom mjerom naMarijanine podrugljive riječi, pa bahato i osorno reče:- Ne znam. Ali smatram da ste za sve sposobni.- I to naprosto stoga što nisam uzvratila Vaše osjećaje koje ste miiskazali - mirno završi Marijana. - Ne pada Vam na um da bih i ja moglaljubiti cara, barem toliko, pa čak i više no što ga Vi ljubite i da bih mumogla pripadati ne samo tijelom nego i dušom...Nije bilo odgovora. Jean Le Dru sklopi oči. Marijana zapazi da su se suzeponovno potkrale ispod njegovih vjeđa.- A kako bi i moglo biti drugačije? - mirno nastavi Marijana. - Zar Vi kojiga slijepo odano služite mislite da u njega nema dovoljno čara i utjecajada zaludi mladu ženu poput mene? Da, on me je zaludio... Vjerovali Vi iline. Jeane Le Dru, ja ljubim Napoleona, kao što ga nitko nije ljubio,izuzevši možda caricu Jozefinu. A reći ću i to. Nemojte misliti da sam na

~ 318 ~

vrhuncu svoje sreće. Moja je sreća zatrovana. Dani koje ovdje živimodmjereni su i doskora ih više neće biti jer će sutra doći ovamonepoznata Austrijanka koja će se s njim vjenčati. Ona će mi ukrastiNapoleona, možda će i Vama ukrasti jedan dio njegova srca. Ne možeteshvatiti koliko trpim. Činilo se da je Le Druu bilo teško govoriti jer jesasvim polagano pitao:- Zar ga Vi ljubite? Zar ga zaista tako ljubite? - i zatim kao da govori zasebe nadoda. - Tako je! I ne može biti drukčije! Pa i da ste najpokvareniježensko stvorenje, ne biste mogli izbjeći njegovu utjecaju! Znam daopčarava žene kao što i muškarce podvrgava pod svoju vlast. Do sada ganijedna žena nije izdala. A zašto biste baš Vi bili prva? Nitko ne može daga ne ljubi...- Pa ipak ih ima koji ga proklinju pa čak i mrze. To su, istina, samomuškarci...Hotimice nije završila rečenicu ostavljajući Bretonca da u miru slijedisvoje misli. Tankoćutnim ženskim instiktom naslutila je da ga je predobilai da se njegove krute predrasude pomalo tope. Nakon nekog vremenapoloži ruku na vruću ruku mlada mornara.- Budući da ga oboje ljubimo, budući da služimo istom gospodaru, zar nebismo mogli postati prijatelji, Jeane Le Dru?- Prijatelji? Vi i ja? - polagano izgovori kao da važe izrečene riječi.Zatim iznenada bijesno usklikne:- Ne! To je nemoguće!- Zašto?- Zato jer - zaustavi se načas, a zatim naglo izgovori - jer ste to Vi... i jermeđu nama ima stvari koje ne mogu zaboraviti. Samo Bog zna da samučinio sve da bih to zaboravio. Kad sam stupio u vojsku, znao sam da ću uŠpanjolsku, ali sam bio sretan što tamo idem, jer je Španjolska daleko ijer sam se nadao da u toj zemlji neću više na Vas misliti. No, niste meostavili... unatoč svome putu koji sam prošao, usprkos bitkama, usprkossuncu i snijegu, krvi i svim užasima koje sam vidio... Ne možete nizamisliti kako su grozni oni španjolski zaleđeni gorski vijenci na kojimase čini da uopće ne može biti života, gdje se trpi od studeni i od gladi igdje se smrt skriva iza svake stijene, u svakoj rupi... A kakva smrt!Jean Le Dru otvori oči kao da još pred sobom vidi užasnu sliku. Zaboravioje na Marijanu.Mlada žena ne progovori da ne bi prebrzo prekinula žalosno sanjarenjekojemu je sadržaj naslutila i da je bolje da ga Jean odsanja. Zatim sasvimtiho zapita:- Zar je to bilo... tako strašno?- Da... Ne može se opisati... Tamo dolje žive divljaci... Gori su od divljakakoje sam vidio ploveći morem. Pravim divljacima nisu lica izobličena odmržnje i strasti okrutnosti... Ali ovi... vragovi maslinaste puti koji umijunašim vojnicima zadavati neizrecive muke prije no što ih milostivo ubiju...gori su od životinja! Svaki manji vojnički odjel ili vojnike koji se odijele odsvoje čete ili malo zaostanu neminovno čeka propast. Nacerena banda,

~ 319 ~

kojom često zapovijeda svećenik koji vitla raspelom, odvuče nesretnika uneku sušu ili u kakav samotan kut i tamo ga okrutno muče. I ranjeneunakazuju, a ne ostavljaju čak ni mrtve. Ti demoni besramno oskrvnjuju ilešine. Našli smo pokraj putova ubijene nesretnike. Neki su bili napolaspaljeni, drugima su odsjekli udove, a neke su pribili na stabla ili objesiliza noge. Iščupali su im oči i nokte...Marijana od užasa rukama prekrije oči.- Smilujte se... šutite - zakrikne. - Ne govorite takve stvari!Momak se trgne od njezina krika, svrati na nju oči. Iznenađeno ju jepromatrao.- Zašto da ne kažem što sam doživio? Govori se po salonima da smobarbari, da palimo sela i da strijeljamo španjolske guerilerose... Ali recitemi može li čovjek suspreći bijes videći takve prizore? Tko to vidi morapoželjeti da tim zvijerima vrati barem malo od onoga što oni čine da imsve to... naplati. - Odjednom promijeni ton i posve mirno nastavi kao daželi jednostavno iznijeti činjenice. - Bilo je časova kad sam mislio da ćupoludjeti u tom paklu. Pa ipak nisam Vas mogao zaboraviti. Čak mislim...da sam sve to podnosio zbog Vas.- Zbog mene?- Da. Osjećao sam da je to sve cijena koju sam morao platiti. - Podigneprema njoj plave oči u kojima se zrcalila bezazlenost koja je Marijanudirnula. - Znam da ste po rođenju visoko iznad mene... da ste plemkinja.Ali u carskoj armiji to ništa ne znači jer ima sredstava da se smanji taudaljenost koja nas dijeli. Bilo je gostioničarskih a i kovačkih sinova kojisu stekli činove, prihode, a i plemićke naslove te su se vjenčali čak svojvotkinjama. Idući tamo dalje uzalud sam si govorio da je to zbog togašto hoću da Vas zaboravim... A istina je da sam htio postati netko inešto... pa da se mogu k Vama obratiti kao Vaš par. Ali sada, sve jeizgubljeno... Sve! Zar se mogu boriti s carem. Nemam čak ni prava biti nanjega ljubomoran... a kako bih mogao na njega biti kivan?...Okrene se k zidu poput ukorena djeteta i rukom sakrije glavu. Marijana jevidjela kako se pod platnenom košuljom od plača trese mršavo i koščatotijelo...Ostala je bez riječi nad tom strastvenom boli. Srce joj se isteglo kad ječula bezazleno i dirljivo priznanje toga momka koji je toliko pationastojeći da je mrzi... a uspio je samo da je još više ljubi i da se baca unajgore opasnosti nadajući se da će je jednoga dana steći... Osjetineodoljivu potrebu da jednom zauvijek dokrajči te nesporazume i da opetstekne toplo i drugarsko prijateljstvo kakvo je među njima postojalo nabrodici Blacka Fisha... kad su bili zatvorenik koji je utekao s pontona ibjegunica ispred vješala... Zajedno provedeni časovi prijateljstva bili sujoj neprocjenjivo vrijedni, a ovaj grubi i jednostavni momak bio joj jedraži nego što je mislila.Nagne se prema njemu i razabra kako mrmlje:- Ne mogu se boriti proti svome caru. Kad ozdravim, vratit ću se uŠpanjolsku. To je sve što mogu učiniti. Nadam se da ću ovoga puta tamo

~ 320 ~

crknuti.Suznih očiju položi Marijana ruku na čupavu, tvrdu plavu kosu i blago jepomiluje.- Jean - šaptala je - Jean! Molim Vas, ne plačite. Neću da budem razlogVaših boli. Htjela bih Vas vidjeti sretnog.- Ah... Što vi tu možete? - smirenije će Jean kojemu je godila njezinaruka. - Ništa ne možete! Nije Vaša krivnja što sam se u Vas zaljubio... a ništo ljubite cara ... To je moja nesreća!... Samo sam ja kriv. - Naglo skine skose Marijaninu ruku i uperi u nju svoje plave oči natopljene suzama. -Zar ga zaista ljubite? Da i to nije laž?- Istina je... Kunem Vam se uspomenom svoje majke... Istina je da samgotovo isto tako nesretna kao i Vi... i da biste imali krivo kad biste nanjega bili ljubomorni. Bojim se da neću imati pravo da ga i dalje ljubim...Htjela bih da budemo Vi i ja prijatelji.Jean se uspravi u krevetu, sjedne i zahvativši obje Marijanine rukeprivuče je bliže k sebi. Žalosno se smiješio, ali mu na licu nije bilo ni tragasrdžbi.- Prijatelji! Eh! Smilim Vam se, zar ne?- Ne. To nije samilost. To je drugo i nešto dublje... toplije. Otkada smo serastali, srela sam dosta ljudi, ali rijetko je koji pobudio u meni želju dasteknem njegovo prijateljstvo. Vi da... Za Vas osjećam naklonost iprijateljsku ljubav.- Usprkos svemu što je bilo među nama?Marijana nije imala vremena odgovoriti. Oštar glas koji kao da je dolazioiza zastora iznenada odjekne u njezinim ušima.- A ja bih upravo htio znati što je to bilo među Vama?Vidjevši kako se car pojavljuje, Le Dru od straha krikne. Marijana se,začudo, ne zbuni. Brzo ustane, čvršće pritegne šal oko sebe i prekrstiruke na grudima te smiono reče:- Sire! Govorili su mi opominjući me da nikada nije dobro iznenada ući uneki razgovor, jer će Vam, općenito uzevši, izmaknuti pravo značenjeizgovorenih riječi, ako ih ne možete povezati s onima koje niste čuli.- Dovraga, gospođo - zagrmi car. - Zar me optužujete da sam slušao izavrata?Marijana se nasmiješi i lako se pokloni. To je zaista mislila, ali je moralapopustiti i ne izreći svoje mišljenje jer je željela izbjeći galamu koja biškodila bolesniku.- Nikako, Sire! Samo sam željela priopćiti Vašem Veličanstvu da bih bilasretna kad bih mogla... kasnije dati potanja objašnjenja o mojim prošlimodnosima s Jeanom Le Druom, ako to Vaše Veličanstvo želi. Bilo biokrutno ispitivati bolesnog čovjeka koji je neobično odan svome caru ikoji je... prokušan. Ne vjerujem da je car ovamo došao samo u namjeri daga o tom ispituje.- Želio sam postaviti tome čovjeku nekoliko pitanja.Ton je bio tako odrešit da se nije mogla nadati da će joj uspjeti osujetiticarevu namjeru. Marijana se s poštovanjem duboko nakloni, nasmiješi se

~ 321 ~

Le Druu rekavši mu prijateljski: »Do skorog viđenja!« i napustiprostoriju.

Došavši u svoju sobu nije imala vremena da se pripravi za žestok sukob ioštre riječi koje će joj jamačno uputiti Napoleon. Više neće moći izbjećistrogom ispitivanju. Morat će sve ispričati osim zgode u suši, jer jenikakva ljudska sila ne bi mogla prisiliti da o tome govori. Ne zbog sebe. Isama previše trpi od ljubomore, pa bi bila u stanju otvoreno priznatiNapoleonu da je Jean Le Dru bio njezin prvi ljubavnik. No ako pobudicarevu ljubomoru, ne bi u tom mogla uživati jer bi se vjerojatno dogodiloda posljedice njezina priznanja mora trpjeti Jean Le Dru. Ništa je ne silida spominje ljubavnu zgodu koju, uostalom, i sama želi zaboraviti. Bit ćedovoljno... Ali uto uđe car te Marijana nije mogla dalje raspredati svojemisli.Isprva je samo sumnjičavo pogleda, a zatim stane nervozno hodati posobi. Idući amo tamo držao je ruke na leđima. Marijana se silila da budemirna, pa sjedne na počivaljku pored kamina i napola se na njoj ispružislažući oko svojih gležnjeva ljupkim pokretima ruku sjajne bore svojehaljine. Sama je sebi govorila: »Nikako ne smijem izgledati uzbuđena! Nesmijem pokazivati mi najmanjeg znaka straha pa ni neugodni osjećaj štoga uvijek imam prije svagog izbijanja njegova bijesa... Sad će stati predame i grubo postaviti prvo pitanje«.Marijana nije ni završila svoju misao koja se već ostvarila. Napoleon seotresitim tonom obrati k njoj:- Mislim da ste se odlučili da se izjasnite, zar ne? Vi ćete početi govoriti,zar ne? tPropisno »Vi« dirne Marijanu u srce. Na mramornom licu koje je vidjelapred sobom nije bilo traga ljubavi, ali ni bijesa, što ju je još višezabrinulo. Ali je ipak smogla snage da se blago nasmiješi.- Mislim da sam već rekla caru u kakvoj sam prilici srela Jeana Le Drua?- Da. No Vaša povjerljiva priopćenja nisu se odnosila na one... uzbudljivestvari što su bile među Vama. A upravo me to zanima.- A to ipak nije naročito uzbudljivo. To je žalosna pripovijest. To je priča omomku koji se u teškim i iznimnim prilikama zaljubio u djevojku koja munije mogla uzvratiti ljubav. Bijes ga je naveo da povjeruje klevetama kojesu mu onu koju je ljubio prikazale kao nepokolebljivu neprijateljicunjegove zemlje i svega što mu je drago. Nesporazum se tako pojačao daju je on jedne lijepe večeri optužio kao špijunku protjeranih vladara iemigrantkinju koja se potajno nedozvoljeno vratila... Evo, to je otprilikesve što se dogodilo između Jeana Le Drua i mene.- Ne volim taj otprilike. Što ima još?- Ništa, osim što je mislio da mu se ljubav pretvorila u mržnju jer ga jeSurcouf, jedini čovjek kojemu se pored Vas divio, otjerao zbog njegovelažne prijave. Stupio je u vojsku i otišao u Španjolsku... a nastavak VašeVeličanstvo zna.

~ 322 ~

Napoleon se podrugljivo nasmijulji i opet stane automatski šetati, iakopolaganije.- U tu je priču malo teško vjerovati, uzme li se u obzir ono što sam vidio.Da nisam došao, poštene mi riječi, momak bi vas uzeo u naručaj. Htio bihznati kakvu biste izmišljotinu onda ponudili...Uvrijeđena prezirnim tonom kojim je izrekao riječ »izmišljotinu«Marijana problijedi i ustane. Pogledom svojih zelenih očiju prostrijelicareve oči koje su izazovno sjale. Nije se obazirala i drsko dobaci:- Vaše Veličanstvo nije dobro vidjelo. Nije Jean Le Dru htio zagrliti mene,već sam ja htjela njega zagrliti!Lice od bjelokosti tako poblijedi da se Marijana zlurado razveseli jer jemogla ustanoviti da mu i ona može nanijeti bol. Nije se obazirala ni naprijeteću gestu koju je on dobacio sve onako hodajući. Kad je Napoleonstao pred nju i zgrabio je za ruke prstima poput čelika, nije se pomakla.Gledao ju je neizdržljivo oštrim pogledom.- Per bacco266 - promrmljao je. Ti se usuđuješ.- A zašto ne? Sire, hoćete znati svu istinu pa sam rekla. Zaista sam gahtjela zagrliti kao što se grle oni koje želite ozdraviti, kao što majka grlisvoje dijete.- Komedija! Zbog čega ga treba tješiti?- Zbog njegova teška bola. Taj je čovjek našao ženu koju beznadno ljubi,ali je morao saznati da ona ljubi drugoga... i što je još gore... jedinogčovjeka koga ne može mrziti, jer je on njegov bog! Zar se usuđujete rećida to ne zaslužuje utjehu?- Ta on ti je nanio zlo, a ti osjećaš za njega takvu sućut!- Istina, nanio mi je zlo... no mislim da sam mu i ja zadala još gore boli ine htijući. Neću da se sjećam naših nesporazuma nego samo onoga štosmo zajedno pretrpjeli i činjenice da mi je Jean Le Dru spasio život... a iviše od života kad sam bila na žalu u rukama onih pljačkaša kao olupinakoju je more naplavilo.Nastade tajac. Posve blizu uz svoj obraz Marijana ugleda Napoleonovegrčevite crte lica. Čelične šake upravo su joj drobile ruke te su joj se odbola na očima pojavile suze. Uzbuđeno je disao, a mogla je osjetiti njegovmiris po peruniki.- Zakuni mi se - mumljao joj e u lice. - Zakuni se da nije nikada bio tvojljubavnik!Došao je težak trenutak, tako težak da je Marijana mislila da će pasti unesvijest. Nije znala lagati, a morala mu je lagati i to njemu koga jenadasve ljubila. Odbije li da se zakune kako traži, nemilosrdno će jeodbaciti. Za nekoliko će časaka morati napustiti Trianon, jer bi je otjeraokao robinju koja mu se prestala sviđati. Znala je da je neumoljiv...Napoleon je već postajao nestrpljiv i surovo je tresao njezine ruke.- Hajde! Zakuni se... Zakuni se ili odlazi!Ne, to nije mogla prihvatiti. Ne može se od nje tražiti da iščupa svojesrce. Zamoli u sebi boga za oproštenje, sklopi oči i prostenje:

266 Boga mu!

~ 323 ~

- Kunem se da nije nikada bio moj ljubavnik.- To nije dosta! Zakuni se neizmjernom ljubavi za koju tvrdiš da jeosjećaš za mene.Zajaukne jer su je ruke strašno zaboljele.- Jao! Smilujte se! Strašno me boli!- Nije mi stalo. Hoću istinu.- Kunem se da ništa nema između nas. Kunem se ljubavlju koju osjećamza Vas.- Čuvaj se! Lažeš li naša će ljubav prestati.- Ne lažem - krikne Marijana kao luda - Ljubim samo Vas... i nikada nisamljubila toga momka. Za njega osjećam samo samilost i malo prijateljskesklonosti.Konačno popustiše strašne ruke i ostaviše svoj plijen.- Dobro - suho reče car i duboko uzdahne. - Pamti da si se zaklela.Napoleon je kao i svaki praznovjerni Korzikamic držao nevjerojatnomnogo do zakletve i bojao se da će se sudbina osvetiti zbog krivokletstva.Za Marijanu je to iskušenje bilo preteško. Više je nisu držale divlje istrašne ruke, pa klone na zemlju. Sva se tresla od grčevitih jecaja. Bila jeposve skršena i od pretrpljena straha i od srama zbog toga što se krivozaklela. To je morala učiniti i zbog Napoleona i poradi bijednog Le Drua...Car je časkom nepokretno stajao kao da je okamenjen. Možda jeprisluškivao da li mu se u grudima smiruje bijesno kucanje srca. Rukakojom je prešao preko čela lako je drhtala. Čini se da je odjednom začuoočajno jecanje koje je ispunjavalo sobu. Spustivši pogled ugleda mladuženu kako se ničice prostrla pred njegovim nogama očajno plačući... itako mu se smili da ga je napustio demon ljubomore što ga je držao. Brzose prigne, zagrli je i blagom kretnjom otkrije lice pokriveno kosom inatopljeno suzama te ga stade pokrivati cjelovima.- Oprosti mi... Ja sam grubijan, a ne mogu podnijeti da te itko dirne. Neplači, mio dolce amor... Gotovo je... Vjerujem ti...- Zaista? - promuca Marijana. - Oh, moram vjerovati... jer bih inačesvisnula od bola! Ne bih mogla podnijeti...Napoleon se stade naglo smijati mladenačkim veselim smijehom koji jekadšto dolazio iza nastupa bijesa.- Ti imaš samo pravo svisnuti od ljubavi. Dođi... Moramo sve to izbrisati.Pomogao joj je ustati. Držeći je čvrsto privinutu uza se vukao ju je premakrevetu što je Marijana koja je bila gotovo bez svijesti klonulo dopustilaImao je pravo. Samo ih ljubav može zbližiti da opet budu onakvi kakvi subili prije dolaska glasnika iz Madrida. Zatvori oči i duboko uzdahne kad sujoj leđa dirnula pokrivač na krevetu.Kad je trenutak poslije toga Marijana izranjala iz blažene opojnosti izamrlosti, vidjela je kako Napoleon pažljivo promatra njezino zapešće nakome se vidio široki ljubičasti kolobar. Vjerujući da zna što u tom časumisli, htjela je Marijana povući ruku, ali je Napoleon zadrži i priljubi svojeusne na modricu. Očekivala je koju riječ pokajanja, no on je šaptao:- Obećaj da više nećeš tražiti da vidiš toga momka.

~ 324 ~

- Kako? Zar se još uvijek bojite?- Ne. Ali bi mi bilo draže da ga više ne vidiš. Duboka ljubav prejaka jestvar.Žalosno se osmjehnuo. Kako li je strašan taj čovjek i kako ga je teškorazumjeti!... Dok se sprema dovesti novu suprugu, zahtijeva od svojeljubavnice da prekine svaki dodir s muškarcem koji je kriv samo zbogtoga što je ljubi. Možda bi tu misao i izrazila, ali joj dođe na um druga.Milo za drago! Ovaj će put pristati na njegovo traženje, ali samo uzuvjet...- Obećavam - umiljato reče - ali samo uz jedan uvjet...Odmah se pobuni i malo se od nje udalji.- Koji uvjet?- Da ispravite zlo koje sam počinila ne htijući. Ne dajte da se momak vratiu tu užasnu Španjolsku gdje će ga ubiti u zemlji koju ne pozna i koju nemože razumjeti. Pošaljite ga barunu Surcoufu. Jedna Vaša riječ bit ćedovoljna da mu gusar bez daljnjega oprosti i da ga primi na svojebrodove. Tako će opet doći na more koje toliko voli, a naći će i čovjekakoga je s tolikim veseljem služio... i brže će na mene zaboraviti.Nastala je kratkotrajna šutnja. Zatim se Napoleon nasmiješi. Polagano inježno povuče Marijanu za uho.- Ima časova carissima mia, kad me posramljuješ i kad moram sam sebikazati da te ne zaslužujem. U redu, obećavam. Neće se vratiti uŠpanjolsku.

Kad je dva sata nakon toga Marijana sjedala za večeru, našla je na stolupored pribora za jelo zelenu kožnu kutiju na kojoj je bio otisnut carskigrb. U kutiji su bile dvije široke izrezbarene zlatne narukavice ukrašenemrežicom sitnih bisera. Kad se sutradan pažljivo i neupadljivo zanimalašto je s Jeanom Le Druom, saznala je da je zorom napustio palaču uzatvorenoj kočiji i otišao u nepoznatom smjeru.Malo se rastuži, ali se sjeti na obećanje dano Napoleonu. Ako se pravouzme, bilo joj je drago što se tako završilo, jer je nestao jedini oblačakkoji je zasjenio tih malo dana njezine sreće i gotovo da ih nije upropastio.Sad je mirno mogla uživati u zadnjim časovima sreće i čudesne milosti.Zadnje večeri bila je Marijana duboko ucviljena, te nije ni uz najboljuvolju mogla da se nasmiješi, iako je vruće željela da Napoleonu ostane tajboravak u Trianonu u nezaboravnoj slici. Za večeru, pri kojoj su zadnjiput bili samo on i ona, odjenula se naročito brižljivo da bi što bolje istaklasvoju ljepotu. Haljina od blijedoružičaste guste svile koja se nije sjajilapokazivala je sve oblike njezina tijela. Vrat, grudi i ramena izbijali su iznaborane i srebrnim listićima izvezene bluze kao iz golema cvijetapokritog velikim kapima rose. Nikakvi dragulji nisu lomili čistu linijunjezina vrata koji se očitovao u svoj svojoj ljepoti jer joj je kosa bilauzdignuta visoko nad zatiljkom i čelom i podržavana srebrnastimvrpcama. Ispod mekih i garavih trepavica zelene su oči vlažno blistale od

~ 325 ~

mukom suzdržavanih suza.Ovoga puta večera je duže trajala nego obično. I Napoleon je očito htioprodužiti trajanje tih posljednjih časova. Kad se digoše od stola, uzeo jenjezinu ruku i nježno je poljubi.- Hoćeš li mi večeras pjevati? Ali samo za mene.Ona mu očima dade potvrdna znak i oslonivši se o njegovu ruku pođeprema glazbenoj dvorani. Polagano se spusti na stolicu pred zlatnimklavesenom. Napoleon nije sjeo u fotelj već je ostao stojeći iza njeobuhvativši rukama njezina ramena.- Pjevaj! - naredi blagim glasom.Tko bi znao zašto je Marijana toga žalosnog časa odabrala romansu kojuje baš u ovom Trianonu šaptala Marija Antoaneta uzdišući za lijepimŠveđaninom koga je potajno ljubila?

C'est mon amour, rendez le moi,J'ai san amour, il a ma foi,J'ai san amour, il a ma foi...267

Riječi tuge i ljubavi što ih je pjevala toplim glasom bile su tako bolne daMarijana nije mogla dalje pjevati. Obori glavu. No ruke na njezinimramenima kruto su zapovijedale.- Ne plači! Zabranjujem ti plakati!- Ne mogu... Ne mogu se svladati. To je jače od mene.- Nisi u pravu! Već sam ti kazao da mi treba žena koja će mi roditi djecu.Nije važno je li lijepa ili ružna, samo neka mi rodi dobre momke! Dat ćujoj sve što je pripada prema njezinu položaju, ali ti ćeš ostati mojomutjehom, k tebi ću moći pobjeći od svojih briga. Ne, ne okreći se! Negledaj me! Hoću da imaš u mene povjerenje kao što ja imam povjerenje utebe... Ona nikada neće imati ono što sam dao tebi i što ću ti dati. Ti ćešbiti moje oči i moje uši... i moja zvijezda.Marijanu su potresle njegove riječi, zatvori oči i nagne se premaNapoleonu. Pokrenuše se vrele ruke na njezinim ramenima. Polagano sumilovale njezinu golu kožu i silazile prema grudima. Mali i topli salonzavio se u duboku šutnju koju je poremetio drhtavi Marijanin uzdah.- Dođi - šaptao je Napoleon - Dođi! Ostaje nam još samo jedna noć.

Sutradan rano ujutro zatvorena kočija napustila je u galopu Trianonvozeći Marijanu prema Parizu. Sada je bila sama, bez suputnika. Da bi seizbjegla opasnost pustolovine poput one kad se vraćala iz La Celle-Saint-Cloudea, izdaleka ju je pratio vod draguna sve do vrata Passy.Marijani nije još nikad bilo tako teško pri srcu kao sada. Toplo omotana uzeleni baršunasti veliki ogrtač što ga je nosila i kad je dolazila u Trianon,odsutna duhom gledala je kako mimo nje prolazi zimska krajina. Ovogajutra bijaše neobično hladno i sivo. Činilo se da je svijet iscrpio sve što je

267 Moj ljubavniče, vrati mi se,Jer ja te ljubim, kunem ti se,Jer ja te ljubim, kunem ti se...

~ 326 ~

imao veselo. Što koristi što je znala da između Napoleona i nje nije svesvršeno, što koristi što joj se kleo da su veze između njih prejake da bi ihbilo što moglo prekinuti, pa čak i taj brak koji mora sklopiti zbog državnihobzira, kad se Marijana nije mogla svladati da ne misli da više nikadaneće biti ono što je bilo za vrijeme ovih nekoliko dana. Njezina ljubavkoja je trenutno slobodno zablještila u jasnom svjetlu morat će se povućiu tamu i tajnost. Makar kako bila snažna ljubav koja je spaja sNapoleonom, između njih će odsada biti lik te još nepoznate žene koja ćeslužbeno imati sva prava na njega, pa će čak trebati paziti na to da se neoneraspoloži. Skrhana od tjeskobe i ljubomore Marijana je zadrhtala pripomisli na to što će biti bude li Marija Lujza imala samo jedan dioneodoljivih čari nesretne Marije Antoanete i bude li nalik na tu prekrasnu,ponositu i čarobnu tetu zbog koje su mnogi muškarci bili spremni poći i usmrt. Ako se Napoleon u nju zaljubi? On je vrlo osjetljiv na ženske čari!Ljutitom kretnjom obriše suze što su joj niz lice tekle protiv volje. Žurilojoj se da što prije stigne do Fortunée Hamelin i do svoga prijateljaJolivala. Oni su sada bili njezina jedina pouzdana stvarnost. Još nikadanije osjećala tako veliku potrebu za srdačnošću i prijateljskom sklonošću.Kad se sjetila malog svijetlog salona gospođe Hamelin u kome se upravosada puši mirisna jutarnja kava koju joj je Jonas znao tako majstorskipripraviti, osjeti da joj je muka postala malčice lakša.Kočija se spuštala niz padinu Saint-Cloude u smjeru prema mostu. Vidjelaje kako se s one strane srebrnaste trake Sene i drvlja Bulonjske šumeskupljaju prvi pariški krovovi na kojima su dimnjaci bili okićenibjelkastim perjanicama. Iznenadilo ju je golemo prostranstvo grada.Pariz se pred njom sterao poput velike ponosne životinje. Odjednom jespopadne neodoljiva želja da ukroti to šutljivo čudovište pa da joj ono ododuševljenja življe kliče no što će klicati kad se njezina suparnica po prviput bude vozila njegovim ulicama.Zar ne bi bila zamamna i uzbudljiva zadaća pobijediti Pariz, zavesti Pariz,a zatim i cijelu Francusku i sve golemo carstvo. To bi joj jamačno najboljepomoglo podnijeti teške boli njezina srca. Za nekoliko će se tjedanaMarijana upustiti u prvu bitku protiv osjetljivog i odbojnog grada u komeživot vrije gotovo tako burno i vrelo kao i u njezinim vlastitim žilama. Nesmije gubiti vrijeme. Mora se dobro pripremiti za tu bitku.Žurilo joj se pa se nagne naprijed i pokuca na malo okance koje služi zavezu s kočijašem.- Brže! Brže! - dovikne koči jašu. - Žuri mi se!Konji, potkovani za snijeg, pojuriše u galopu čim su prešli most za Saint-Cloude. Kad su na vratima Passy draguni nestali u jutarnjoj sumaglici,kočija s kraljevskim grbom uleti u Pariz kao da ga zauzima na juriš.Te iste večeri bili su svi zidovi glavnog grada oblijepljeni proglasima nakojima je pisalo:»Vjenčat će se Njegovo Veličanstvo car Napoleon, kralj Italije, protektorRajnskog saveza, posrednik Švicarskog saveza, i Njezina carska ikraljevska Visost nadvojvotkinja Marija Lujza, kći Njegova Veličanstva

~ 327 ~

cara Franje, kralja Češke i Moravske.«Više se ne može natrag, sudbina je krenula svojim tokom.

Dok je Marijana uz Gossecovu pratnju ponavljala ariju iz opere Nina iliLuda od ljubavi, Napoleonova sestra Karolina Murat, napuljska kraljica ivelika vojvotkinja od Berga, i maršal Berthold, knez od Neuchatela iWagrama, pripremali su putne kovčege da bi krenuli u Beč i odandedoveli vjerenicu.

18.

VRATILA SE PROŠLOST

Vrhom papučice od atlasa zlaćane boje Marijana nogom odgurne žeravicukoja se skotrljala iz kamina. Mašicama poravna klade koje su se urušile.Zatim se ponovo zavali u široki i duboki naslonjač smješten pored jednogugla kamina da bi nastavila svoje sanjarenje. Bio je utorak 13. ožujka1810. Toga je dana ušla u posjed palače d'Asselnat koju su graditeljiobnovili u rekordnom vremenu kao nekim čudom, kakvo je samoNapoleon bio kadar izvesti. A ovo je sada prva večer koju provodi u svojojkući i prva večer kada je sasvim sama.Tako je sama htjela. Nije dopustila da se pri prvom prisnom susretu sastarim uskrslim domom itko nađe između nje i obiteljskih sjena. Sutra ćese vrata širom otvoriti za nekoliko njezinih prijatelja, za Arkadija deJolivala, koji se nastanio u jednoj susjednoj kući, za Fortunée Hamelin, skojom je Marijana htjela svečano proslaviti ulaz u svoj posjed, zaTalleyranda, koji se za vrijeme svih ovih dana pokazao kao obziran ipažljiv prijatelj, za Doroteju Perigord, koja joj je obećala da će k njojdovesti najbolje i najotmjenije društvo, i za njezina učitelja Gosseca kojiće i unaprijed dolaziti svako jutro da je pripravlja za skorašnji prvi dodir spariškom publikom, i napokon za poznata i nepoznata lica koja će dolazitii s vremenom postati kućni prijatelji. No, ove večeri htjela je samaprisluškivati tišinu svoje kuće. Nijedna strana osoba, pa i najboljiprijatelji, ne smiju omesti sastanak koji je posvetila svojim uspomenama.Tek će sutra doći služinčad koju je pomno odabrala Fortunée. Mladasobarica, gospođica Agata, smjestit će se tek iza osam sati u malu sobicutik uz sobu koju je Marijana odredila za sebe. U palači je bio samo mladiGrakho Hanibal Pioche koji je nedavno promaknut u čast njezina kočijaša.Sada je u maloj nastambi za poslugu. Bilo mu je naređeno da nipošto nesmeta svoju gospodaricu.Mlada se žena nije baš lako otresla svojih prijatelja. Osobito se Fortunéežestoko protivila da Marijana ostane sama u velikoj kući tvrdeći:- Ja bih umrla od straha.

~ 328 ~

- Čega da se bojim? - odgovorila je Marijanu. - Tu sam zaista ,u svojojkući.- Ipak, ipak! Zar se ne sjećate portreta i skitnice što dolazi u kuću?- Ta je osoba vjerojatno otišla da se više nikad ne vrati. A i brave supromijenjene.Nigdje nije bilo tragova tajanstvenog posjetitelja, a nigdje se nije mogaopronaći ni portret markiza d'Asselnat usprkos spretnoj potrazi na koju sedao Arkadije de Jolival. Dotle je došlo da se Marijana pitala nije li tajportret sanjala. Da nije bilo nazočnih svjedoka, gospođe Hamelin iArkadija, sigurno je da bi sumnjala u ispravnost svojega sjećanja.Zaogrnuta dugom haljinom od bijela kašmira koja je oko uskog ovratnikai dugih rukava bila podstavljena hermelinom, Marijana pređe pogledompo velikoj svjetloj i prijaznoj dvorani koja će večeras biti njezinomsobom.Pogled joj se zaredom zadržavao na tapetama vrlo nježne modrozeleneboje, na skupocjenim lakiranim ormarićima u kutovima, na malimfoteljama presvučenim tapiserijama iz Abussona na kojima je bilo utkanošareno cvijeće, na velikom krevetu poput kule koji je bio pokriventaftom268, da se najzad zaustavi na širokoj svijetlozelenoj vazi napunjenojjorgovanom, perunikama i golemim tulipanima. Nasmiješila se tomevatrometu svježine i boja. To je cvijeće za nju značilo »njegovu«nazočnost.To su cvijeće jutros u naramcima donijeli vrtlari iz Saint-Clouda i njimenapunili cijelu kuću. Najljepše cvijeće bilo je raspoređeno po Marijaninojsobi. Ono je bilo najbolje društvo, draže od društava bilo kojeg ljudskogbića. Nije bilo potrebno gledati cvijeće da bi osjetila što je na njemunajbolje, jer je njegov miris ispunjavao svu sobu.Marijana sklopi oči. Dani provedeni u Trianonu prošli su ima već višetjedana, ali je još uvijek živjela u njihovoj opojnosti. Još će proći mnogovremena dok će nestati tuge zbog njihove kratkoće. To je bilo vrijemekratkotrajnog raja koji će uvijek skrivati na dnu svojeg srca poput male,krhke i mirišljive biljke.Marijana uzdahne, digne se iz naslonjača, protegne se i pođe premaprozoru. Mimogred gurne nogom novine koje su joj zapele o haljinu. To jebio zadnji broj Dnevnika carstva. Marijana je predobro znala što je unjemu. Vješto pero novinara Fievea poučilo je Francuze da toga dana, 13.ožujka, njihova buduća carica s kojom se u ime cara diplomatskim putemvjenčao Bethier, vojvoda od Neuchatela (i Wagrama, što se vještoprešutjelo zbog naročitih okolnosti),269 napušta Beč sa svojom cijelomsvitom. Za nekoliko dana stići će iu Pariz te Marijana neće više imatipravo prekoračiti prag velike dvorane u Tuillerijama u koju se poslijeTrianona više puta navraćala te se tamo već osjećala kao u svojoj kući.Kad bi se Marijania sjetila nepoznata lika te Marije Lujze koja će se sutrauključiti u Napoleonov život, redovito je drhtala od ljutine i ljubomore. Ta

268 Šuškava svila koja se prelijeva269 Jer su kod Wagrama Austrijanci pretrpjeli poraz

~ 329 ~

su čuvstva postajala sve jača jer nije imala ni prava ni mogućnosti da ihočituje. Znala je da se Napoleon vjenčao samo iz dinastičkih razloga i dane želi ništa čuti što bi se protivilo njegovoj želji za očinstvom. Njegova jeljubomora ipak bila stalno budna. Često je ispitivao Marijanu o njezinimodnosima s Talleyrandom, a osobito o odnosu s Jasonom Beaufortom kaoda ga opsjeda sjećanje na tog potonjeg. Ali nikako nije dopustio da gaona što ispituje, barem ne o onom što se tiče njegove buduće supruge.Tako je Marijana pomalo imala sve više razumijevanja za odbačenuJozefinu.Jednog dana, sredinom veljače, bila je Marijana s Fortunée Hamelin uposjetu kod bivše carice. Jozefina je bila još uvijek žalosna iako većpomirena sa sudbinom. Kad bi se spominjalo carevo ime, bila je uvijekspremna zaplakati.- Dat će mi novi dvorac - žalosno je kazala Jozefina - dvorac Navarre,pokraj Evreuxa. Želi da me to raduje. No ja znam zašto mi ga daje. Želi dasam daleko od Pariza kad bude došla... ona druga.- Austrijanka - zlohotno nadoda Fortunée.Francuzi su joj dali taj nadimak jer još nisu zaboravili Mariju Antoanetukoju su samo tako nazivali.Jozefina je bila osobito ljubazna prema Marijani. Vrlo se veselila kad ječula za njihovu rodbinsku iako slabu vezu koja ih je spajala te je upravomaterinskom nježnošću poljubila mladu ženu.- Nadam se da ćete ostati mojom prijateljicom kao što je Vaša majka bilavjerna pokojnoj kraljici za koju je žrtvovala i život.- Mislim gospođo, da u to ne treba sumnjati. Vaše Veličanstvo neće imativjernije ni odanije službenice. Neka sa mnom čini što joj je drago.Jozefina se blijedo nasmiješi, pogladi rukom Marijanin obraz i reče:- Da... I Vi ga ljubite, čula sam da i on Vas ljubi. Molim Vas da nad njimbdijete koliko možete. Naslućujem da će doći brige, boli i razočarenja.Kako bi ta mlada djevojka, odgojena u obožavanju Habsburgovaca i umržnji na pobjednika kod Austerlitza mogla tako odano kao ja ljubitičovjeka koji je nema tome ni šest mjeseci zauzeo palaču njezina oca?- Ipak govore da je Vaše Veličanstvo odobrilo taj brak.Zaista su kolale glasine da se Jozefina osobno pobrinula za svojunasljednicu.- Od dva zla valja izabrati manje. Caru će bolje odgovarati Austrijankanego Ruskinja. Kad je već tome tako, nastavit ću tako misliti i dalje, iakose tome ne mogu veseliti. Ako ga uistinu volite, draga rođakinjo, i vi ćeteisto tako postupati.Marijana je dugo razmišljala o riječima napuštene carice. Ima li ona, kojaje došljakinja, pravo da se i malo buni i da se poziva na svoje jade kad jeova žena, barem javno, izbrisala tolike godine spomena i slave? Jozefinagubi prijestol i muža. Usporedi li se žrtva koja se traži od Marijane s onomkoju podnosi Jozefina, ta se žrtva čini neznatnom, iako u njezinimvlastitim očima nije manje teška i okrutna... Ostaje joj budućnost i nadada će postati slavna pjevačica, a to je zaista neizmjerno mnogo.

~ 330 ~

Mlada je žena stajala kraj prozora pritisnuvši na hladno staklo vrelo čeloda ublaži vatru koja joj je pri takvim mislima udarila u glavu. Iznenada setrgne i uspravi. Tuga ju je omotala maglenim ovojem, ali je ipak jasnočula korake kako se kradom šuljaju po malom drvenom stubištu koje jepovezivalo gornji kat s tavanom i njegovim zakucima.Marijana napregne pažnju te načas presta disati, a zatim pođe k vratima.Nije se bojala. Hrabrio ju je osjećaj da je u svojoj kući. Pomisli da jemožda Grakho Hanibal ušao u kuću. Ali zašto? Uostalom, kad bi to bio on,čula bi ga hodati dolje, u prizemlju, a ne iznad njezine glave. Ne, to nijeGrakho. Zatim pomisli ina tajanstvenog posjetioca koga je čula prvogdana kad je razgledala kuću i na tajno skrovište koje se nije moglopronaći. Zar je opet došla nepoznata skitnica? No kako i kuda? Sigurno jeda ta osoba nije mogla živjeti u skloništu u kojem se nekoć sakrivaosvećenik, da je ne bi otkrili radnici koji su tjednima radili u palači.Marijana vrlo tiho i oprezno otvori vrata svoje sobe koja su vodila naširoko odmorište velikog kamenog stubišta. Došla je upravo u času kad jesvjetlo jednog velikog svijećnjaka zamaklo za vrata velikog salona. Sadviše nije bilo sumnje: netko je u kući.Marijana se ogleda oko sebe tražeći neku stvar koja bi joj mogla služitikao oružje. Ako je to neka skitnica valjalo bi se braniti. Ništa zgodno nijezapazila osim jednog malog kipa od nefrita270 koji je stajao na komodi271 ijednu kinesku porculansku vazu. Ti su predmeti slabo korisni za bitku.Možda je tajanstveni posjetilac naoružan? Tada se dosjeti, vrati se u sobui pođe do malog prekrasnog kabineta272 koji je Fortunée pronašla idarovala Marijani tumačeći da joj svakako treba jedan komad pokućstvakoji će davati »lokalnu boju«, ugođaj njezinog rodnog mjesta. Iz njegaizvuče dugu i plitku škatulju obloženu srebrnim ukrasima. U otvorenojkutiji ležala su dva pištolja za dvoboj. Pored drugih poklona Napoleon jesvoju ljubavnicu obdario i ovim neobičnim darom rekavši joj pri tom:- Žena kao što si ti mora uvijek imati pri ruci sredstvo za obranu. Znam dadobro poznaš oružje. Možda će ti ovo jednog dana koristiti. Vremena ukojima živimo nisu tako sigurna da bi jedna žena mogla sama bez oružjaživjeti u kući.Odlučno zgrabi jedan pištolj i nabije ga. Zatim sakrije oružje u naboresvoje bijele haljine i ponovo pođe prema odmorištu. Opet se vidjelo žutosvjetlo koje se po salonu naokolo kretalo. Činilo se da onaj koji ga nosinešto traži. Marijana bez oklijevanja pođe uz stube.Prije no što je izašla iz sobe sazula je papučice i bacila ih podno kreveta.Išla je bosih nogu ne osjećajući hlad kamenih pločica. Nije izazivalanikakva šuma. Nije se bojala. Oružje koje je držala u ruci osposobilo ju jeda se mjeri s bilo kakvim razbojnikom. Ipak je osjećala neko uzbuđenje ineku jaku znatiželju poput onoga tko je dugo vremena pred nekomtajnom i sad se nada da će se ona otkriti. Nije ni najmanje dvoumila da

270 Vrlo tvrdi uresni kamen zelenkasto-maslinaste boje271 Nizak ormar s lađicama272 Kredenca, manji ormar za stolno posuđe

~ 331 ~

nepoznanac koji se u to doba sa svijećom u ruci šeće po salonu nije istaosoba koja je odnijela portret.Došavši navrh stuba kroz širom otvorena vrata oba krila vidjela je samosvjetlo svijeće koja se više nije micala i kamin u kome se gasila zadnjažeravica. Kamin je bio obnovljen, a nad njime je bio obješen veliki prazniokvir u kome je bio napet žuti svileni damast. Marijana je htjela danikakav ukras ne zamijeni nestalu sliku.Mislila je da je kradljivac, ako je baš bio kradljivac, zabavljenrazgledanjem sobe da bi mogao procijeniti vrijednost umjetničkihpredmeta koji su sada po sobi razmješteni, pa nije htjela proći kroz velikavrata. Pored njih su bila napola otvorena mala vrata glazbenog salona, pase sjeti da bi možda iz njega mogla nezapaženo vidjeti nepoznatognoćnog posjetitelja. Sasvim tiho otvori vrata glazbenog salona i uđe umalu sobu koja je mirisala po parfemu tubaroze273 koji je za sebeizabrala. Svjetlost koja je kroz otvorena vrata prodirala iz velikog salonaomogućila joj je da se kreće, a da ne udari o pokućstvo. Na novomglasoviru zapazila je na stalku note koje je priredila za sutrašnji satpjevanja, obišla je oko bogato pozlaćene harfe i došla do vrata. Tu sesklonila iz baršunastih zastora i pogleda u salon... Svladala se da neusklikne od opravdanog iznenađenja. Njezin posjetilac bila je žena.Marijana je sa svoga mjesta mogla vidjeti samo njezina leđa, haljinu siveboje i punđu s raspuštenim viticama. Bila je to niska i slabašna žena, alise držala uspravno poput ravna mača. Držeći u ruci veliki srebrnisvijećnjak obilazala je po sobi i časkom se zadržala pred kaminom.Marijana je vidjela da diže svijeću uvis da bi bolje razmotrila prazni okvir.Začula je kratak, suh i podrugljiv smijeh, pa je bila sigurna da je to taticakoja je ukrala portret. Tko je ta žena i što hoće?Dođe joj na um strašna pomisao. Ne pripada li ta žena možda bandigrozne Fanchon-Fleur-de-Lys koja je naišla na njezin trag. Možda se cijelabanda nalazi u kući, pa će Marijana doskora ugledati strašnu staruvješticu i njezina dva pomoćnika, gadnog Requina i blijedogPissevinaigrea. Već je čula kako po pločama predvorja klopara njezinapalica.Marijana prestane razmišljati i trgne se naprijed natjerana nagonom kojije bio jači od svakog razmišljanja. Žena se udaljila od kamina. Približilase jednom damastnom zastoru, a po njezinoj gesti Marijana je lakozaključila da kani podmetnuti vatru. Marijana skoči iz svog skrovišta iusred salona uperi pištojsku cijev na nepoznatu ženu. Oštri glas prodrekroz tišinu.- Mogu li Vam pomoći? - izazovno upita Marijana.Žena se okrene i krikne. Marijana ugleda lice neodređene dobi koje bimožda bilo i lijepo da nije bilo velikog drskog nosa koji ga je prekrivao.Suha, nabrana koža pokrivala je mršavo meso. Činilo se da je gustaprosijeda kosa preteška za malu glavu koja ju je nosila. Svijetloplave oči

273 Vrlo mirisno cvijeće iz porodice sunovrata, potječe iz Meksika, a osobito se cijeni u Francuskoj pa ikao ljekovita biljka

~ 332 ~

tako su se raskolačile od straha da je Marijanu minula svaka bojazan.Tajanstvena pustolovka imala je izraz prestrašene kukavice. Marijanamirno pođe prema njoj ne prestajući na nju nišaniti svojim oružjem. Nasvoje veliko iznenađenje vidjela je kako žena uzmiče natraške i kaoužasnuta drhtavom rukom odbija nešto što bi moglo biti priviđenje.- Pierre! - izmuca - Pierre! Oh!... Bože moj!- Zar Vam je zlo? - ljubazno upita Marijana. - odložite svijećnjak jer ćeteupaliti kuću.Činilo se da je žena izgubila vlast nad sobom. Uperila je na Marijanu očikoje su upravo iskočile, ali posluša i drhtavom rukom odloži na blizukomodu svijećnjak koji je zazveketao po glatkoj tvrdoj stijenci. Cvokotalaje zubima te je Marijana odmah pomislila da je to suviše neobičnoponašanje za osobu koja ima opasne namjere. Zbunjeno je promatralanepoznanku. Mora da je ta žena luda!- Hoćete li biti tako ljubazni pa mi reći tko ste i zašto hoćete podmetnutivatru?Mjesto da odgovori žena je upita, i to tako drhtavim i slabim glasom da sejedva čulo:- Za... ljubav božju! Tko... ste Vi?- Vlasnica sam ove kuće.Neznanka skupi ramena, ali je i dalje zurila u Marijanino lice.- To nije moguće! Kako se zovete?- Zar Vam se ne čini da zamjenjujete ulogu? Mislim da je na meni red daispitujem. No ipak ću Vam odgovoriti. Zovu me Marija Stela. Ja sampjevačica i za nekoliko dana pjevat ću u pariškoj Operi. Je li Vam todosta? Ne mičite se!Ne obazirući se na napereni revolver, čudna žena sklopi oči, drhtavomrukom pređe preko čela i prošapće:- Poludila sam!... Mora da sanjam. Mislila sam... Ne! To je obična djevojkaiz Opere.Prezirni ton razbjesni Marijanu.- To prelazi sve granice! Posljednji Vas put molim da mi kažete tko ste išto ovdje tražite. Više nema portreta koji biste mogli ukrasti.Prezriv osmijeh preleti blijedim usnama koje su bile tako tanke da sečinilo da ih neznanka gotovo i nema.- Kako znate da sam ga ja uzela?- Čini mi se da ste to upravo Vi. Kamo ste ga stavili?- To se Vas ne tiče. Taj portret pripada meni. To je uspomena mojeobitelji.Sad je došao red na Marijanu da se iznenadi i čudi.- Koje obitelji?- Moje. Ne vidim razloga zašto bi to moglo zanimati jednu taljamskupjevačicu, ali kažem Vam da je to palača moje obitelji. Ponavljam, to jepalača moje obitelji, jer neće dugo biti u Vašem vlasništva. Govori se daNapoleon u čast svoga skorog vjenčanja s rođakinjom Marije Antonetemisli prisiliti sve one koji su kupili ili bilo kako stekli dobra emigranata da

~ 333 ~

ih vrate.- Zar ste možda zbog toga htjeli zapaliti ovu kuću?- Nisam htjela da dom u kome su živjeli i trpjeli d'Asselnati služi zanestašluke i raspojasanost jedne kazališne djevojke. A što se tiče mogaimena...- Reći ću Vam ja. Vi se zovete Adelaida d'Asselnat! A reći ću Vam još više.Kad sam maloprije ušla u sobu, gledali ste me obeznanjeno jer Vas jeiznenadila sličnost...- Možda, ali to je bila zabuna.- Da vidimo! Pogledajte me bolje! - Marijana zgrabi srebrni svijećnjak ipribliži ga svome licu. - Gledajte moje lice i njegove crte, gledajte mojeusnice i moju put. Potražite portret koji ste odnesli i stavite ga poredmene. Tad ćete vidjeti da sam njegova kći.- Njegova kći? Kako?- Njegova sam kći, kažem Vam, kći Pierrea d'Asselnata, markiza deVilleneuve i Ane Selton. Ne zovem se Marija Stela. To mi je samonadimak. Zovem se Marijana Elizabeta d'Assel...Nije dorekla. Gospođica Adeladda doživjela je toga dana očito prejakouzbuđenje. Uzdahnuvši klonula je i bez svijesti sklupčata se po tepihusalona.

Marijana je teškom mukom podigla staru djevojku na divan uz kamin.Zatim rasprete vatru što je bolje mogla, napali nekoliko voštanica i pođeu prizemlje da bi u kuhinji našla štogod čime će okrijepiti svojubratučedu. Tužno raspoloženje rasplinulo se kao nekim čudom. Pravouzevši i bilo je čudo kako je otkrila tu neobičnu Adelaidu za koju je mislilada je zatočena negdje duboko u Auvergnei pod okom carske policije. Ali,gle! I to oko nije uvijek budno! Već je bila odlučila da moli cara za svojubratučedu, no kako je poput svih zaljubljenih žena mislila samo na svojuljubav, zaboravila je na nju za onih čarobnih trianonskih dana. Sada ju jerazveselio dar koji je pao s neba. Ta stara d'Asselnat, sijeda i prašna kaoda je ovita paučinom, došla je kao naručena na njezinu svečanost... kadje sama htjela proslaviti dan kad je stupila u očinsku kuću.Slažući na pliticu bocu vina, čaše, tanjure i duboku zdjelicu s paštetomkoju je nasumce pokupila u smočnici, a k tome i veliku krišku kruha,iznenađeno ustanovi da pjevuši ariju iz Vestalke koju upravo sada uči.Nastojala je usto da se sjeti onoga što joj je o toj nemirnoj i nepriličnojrođakinji najprije govorio d'Avaoray, a zatim Fouché. »Stara luda« rekaoje prvi »prijateljica Mirabeaua i La Fayetta...« a drugi »U Vašem položajune baš poželjna rodbina«. Po svemu tome, a i po onome što je vidjela,Marijana je zaključila da Adelaida nije obična osoba, i to joj se dopalo.Bila ona luda ili ne, opasna ili bezopasna, Marijana je čvrsto odlučila da sepoveže s tim jedinim ostatkom svoje obitelji. Kad se Marijana vratila usalon noseći pliticu, ustanovila je da je nekoliko udaraca što ih je prijenego je izašla iz salona primijetila na licu svoje stare bratučede imalo

~ 334 ~

željeni uspjeh. Gospođica Adelaida otvorenih je očiju sjedila na divanu nakoji ju je Marijana položila. Oko sebe je gledala zbunjenim i zaplašenimizrazom lica poput onoga tko je vidio utvaru. Nepovjerljivo je pogledalabijeli i nasmijani lik koji joj se približavao.- Osjećate li se bolje, draga bratučedo? - upita Marijana postavljajućipliticu na jedan mali stol.Stara djevojka mehanički podigne dug pramen kose koji joj je pao na oči ipruži ruku prema čaši vina koju joj je ponudila Marijana. Popije na dušakpunu čašu i to takvim užitkom po kome se moglo zaključiti da je naviklana vino, a potom olakšano odahne.- Da, sad mi je bolje. Tako, dakle, zar ste vi zaista njegova kći? Nijepotrebno da Vas to pitam. Previše ste mu slični! Osim očiju. Pierreove suoči bile crne a Vaše su...- To su oči moje majke.Mršavo Adelaidino lice zgrči se od jada.- One Engleskinje. Znam...- Zar... ne volite moju majku?- Mrzim Engleze. Nikada je nisam priznavala za Pierreovu ženu. Što mu jetrebalo tražiti ženu kod naših nasljednih neprijatelja?- Ljubio ju je - tiho će Marijana. - Zar Vam se ne čini dovoljnim razlogom?Gospođica Adelaida nije odgovorila, ali je njezin izraz lica Marijani višegovorio od bilo kakva drugog objašnjenja. Naslutila je žalosnu pričuružne djevojke koja je potajno ljubila svoga lijepog bratučeda koji sejednoga dana zaljubio u divnu mladu ženu te je svaka borba da ga osvojibila uzaludna. Marijana je sada razumjela zašto je Adelaida odondaživjela postrance od svoje obitelji i zašto je tražila prijatelje uintelektualnim krugovima u kojima su se stvarale i razvijale velikerevolucionarne ideje. Mora da je raskošni sjaj Versaillesa, u koji je dobropripadao lijepi i otmjeni mladi par, oneraspoložio ovu noćnu pticu što jeupijala nove ideje poput žedna putnika štono pije svježu vodu iz prvogizvora na koji naiđe. No, nije li ona...- Što iste radili za vrijeme Terora? - upita Marijana jer joj je na um palastrašna sumnja.Neuzvraćena ljubav nije navela ovu staru djevojku da se udruži s onimakoji su u krvavu kupku pretvorili Revoluciju koja je bez toga mogla bitilijepa i plemenita. Iskrene plave oči koje su gledale Marijanu nije prekrilani najmanja sjena. Adelaida slegne ramenima.- Što sam mogla raditi? Skrila sam se u Auvergnei. Veliki i genijalni ljudikoji su toliko dali za sreću puka postali su neprijatelji Konventa274. ZaRobespierreove275 ljude bila sam samo plemkinja, aristokratkinja, dakle

274 Narodni Konvent zamijenio je Narodnu skupštinu (od 17.6.1789) i Zakonodavnu skupštinu (od1.10.1791), vladao je Francuskom od 21.9.1792, proklamirao republiku i na smrt osudio Louisa XVI,borio se protiv vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, ali je dao diktatorske ovlasti Komitetu narodnog spasakoji je vladao terorom do 27. X 1795, kad ga je zamijenio Direktorij275 (1756-1794) odvjetnik i poslanik u Konventu, duša Komiteta narodnog spasa, koji je i sam poginuona stratištu na koje je otpremio i reakcionare i revolucionare protivnika. Puk ga je zvao Nepodmitljivi

~ 335 ~

divljač za giljotinu276. Umalo te nisam i sama otišla. Moju palaču uMaraisu dobio je neki užar iz predgrađa Saint-Antoine koji je od njenapravio štalu. Znala sam da mi se ne treba bojati seljaka u Villeneuveukoji su vrlo privrženi našoj obitelji. Mislila sam da ću tamo proživjeti svesvoje dane, ali kad je Bonaparte postao Napoleon I, htjela sam vidjetikakav je zapravo taj čovjek koji za sobom vuče Pobjedu poput poslušnogpsa. Vratila sam se u Pariz.- Zar u ovu palaču?- Ne. To je bilo nemoguće. Često sam ovamo dolazila da bih mislila na onekojih više nema. I tako sam našla u jednom potkrovlju... onaj izvrsniportret. Vaš ga je otac vjerojatno sakrio jer bi ova ratnička slika moglapodsjećati Vašu majku na naše neprestane borbe s Englezima. Ovamosam zaista rado dolazila. Unatoč bijedi koja tu vlada, osjećala sam se usvojoj kući.- Gdje stanujete?- Kod jedne prijateljice koja je umrla ima tome tri mjeseca. To me prisililoda potražim novo boravište. Kod nje sam upoznala neku osobu kojastanuje u susjedstvu i ta mi je iznajmila dvije sobe.Adelaida zastane i nasmiješi se. Njezin je smiješak bio tako mlad ivragolast da je Marijana otvorila usta od čuda. Ostarjeloj rođakinjiodjednom nije bilo više od dvadeset godina.- Iznenadit ću Vas - nastavi Adelaida. - Moja stanodavka je Engleskinja.To je ona čuvena gospođa Atkins koja je također pokušala spasitikraljevsku obitelj, a u prvom redu malog kralja Louisa XVII. Privuklo ju jemoje ime, a zbog njezine izvanredne dobrote zaboravila sam na njezinunarodnost.- Vi ste dolazili u ovu kuću, zar ne? I to ne samo sada. Čula sam kakosilazite iz potkrovlja. Pretpostavljam da znate gdje je sklonište.- Znam, dakako da znam. Ono je bilo odavna izgrađeno. Često sam se unjemu skrivala dok sam bila sasvim mala. D'Asselnati nisu baš uvijek biliposlušni podanici, a kadšto su se i gložili s kraljem ili s Regentom277, pa jeskrovdšte bilo potrebno. U njega sam se sklonila kad ste onomad došli sVašim ljudima... Tada Vam nisam vidjela lica. Imali ste veo. Ne možete nizamisliti koliko sam patila kad sam saznala da će taj stari dom, koji je zamene bio uspomena, pripasti jednoj kazališnoj djevojci...Iznenada prestane govoriti, a jaka rumen oblije joj lice. Marijana jeopazila da se smela, pa je to i nju zbunilo. Uvidjela je da joj je ta žena,koja je do sada bila neko nejasno i strano biće, odjednom postala draga.Možda zbog srodne krvi koja je tekla u njihovim žilama, no vjerojatnijezbog neobičnog života što ga je Adelaida proživjela. Taj je život svakakobio neobičan, a doveo ju je u zatvor. Pa takav je bio i njezin vlastiti život!Svakako bi se slagale i mogle bi se razumjeti. Marijana odluči da bude

276 Stroj s velikim nožem koji padajući odsijeca glave. Louis Guillotin, francuski liječnik, profesoranatomije, predložio je iz humanih razloga 1792. godine da se uvede pri kažnjavanju na smrt osuđenihmjesto dotadašnjih smrtnih muka. Stroj je već prije bio u uporabi u Italiji, a Guillotin ga je samo usavršio277 U francuskoj povijesti bilo je više regenata koji su vladali za vrijeme malodobnosti zakonitih vladara.Ovdje se misli na Filipa Orleanskog koji je od 1715. do 1723. vladao mjesto Louisa XV

~ 336 ~

sasvim otvorena te prijazno reče:- Nisam kazališna djevojka. Ja čak nisam još nikada javno pjevala, osim uponekom salonu. Ali sam odlučila postati pjevačicom jer hoću da živimslobodno. Za koji ću dan imati prvi javni nastup. Zar Vas to može zaistatako strašno sablazniti?Adelaida je neko vrijeme razmišljala, a da se nije razvedrila sjena tuge izabrinutosti koja je prekrila njezino lice.- Ne - naposljetku reče. - Mislim da to mogu shvatiti. No, govori se da carosobito štiti i potpomaže novu vlasnicu ove kuće i...- Ljubim ga - kratko i otvoreno reče Marijana. - Ja sam njegovaljubavnica. A i to biste morali shvatiti, osim ako nije preteško zashvaćanje.- Dobro, dobro! Ne može se reći da mnogo promišljate što ćete reći -odvrati Adelaida kad je došla do riječi jer je zanijemila kad je čula kakojoj je Marijana onako glatko priopćila svoju tajnu. - Ne čudi me što galjubite. Ta i ja sam ludovala za njim sve do te glupe rastave. Tu munadvojvotkinju neću oprostiti.- Trebalo je vremena dok sam mu i ja to oprostila. Potreban mu jenasljednik.- Mogao je do njega doći na drugi način. Habsburška krv ništa ne valja. Tobi mogao znati iz iskustva što su ga imali Francuzi. Taj je glupan naprostoizgubio glavu! Kakvomu se potomku nada miješajući svoju čistu iplemenitu korzikansku krv s tom starom krvi koja je oslabila zbog mnogihsrodničkih brakova. Marija Lujza donaša mu baštinu Lude Ivane278 i FilipaII279. Imat će se čemu veseliti! No, da se vratimo na stvar! Recite mi kakoste Vi, Francuskinja s engleskom krvi, postala Talijanka.Marijana uzdahne i natoči sebi čašu vina. Potrebno joj je bilo da seokrijepi, osobito zbog toga što je čula kako Adelaida posve bezbrižnokrsti Napoleona glupanom.- To je malo duža pripovijest!- Koješta - odbrusi stara djevojka namještajući se udobnije u fotelju. -Imam vremena! Pa ako mi dopustite da kušam ovu paštetu... Uvijek samgladna. I obožavam priče.Dvije žene smjestile se sučelice jedna drugoj uz mali stolić kao da seoduvijek poznaju i dadoše se na večeru za vrijeme koje Marijana započepripovijedati. Već se dugo nije tako dobro i tako sigurno osjećala. Žurilojoj se da sve ispriča toj staroj djevojci što ju je promatrala iskrenomsimpatijom koja se jasno odražavala u njezinim plavim vragolastimočima. Riječi su joj glatko tekle. Činilo se da pričajući Adelaidi o onom štoje pretrpjela priča i duhovima svoje kuće. Bilo joj je kao da se ispovijedasvim d'Asselnatima. Osjetila je da se na taj način oslobodila sve gorčine ikivnosti što ih je u sebi skupila i da ih se rješava poput ozdravljenikakoga ostavlja bolest. Samo se bojala da je Adelaida ne bi smatrala ludom.No stara je gospođica i sama koješta doživjela i vidjela...

278 (1479-1555), kastiljska kraljica, udana za Habsburgovca Filipa Lijepog, austrijanskog nadvojvodu279 (1527-1598), kralj Španjolske i Nizozemske, unuk Lude Ivane

~ 337 ~

Kad je Marijana završila svoju priču, Adelaida prijateljski potapša po rucimladu rođakinju i uzdahne:- A ja sam mislila da je samo moj život bio uzbudljiv. Budete li takonastavili, drago dijete, ne znam dokle ćete doći. Zanimljivo bi bilo pratitiVaš dalji život.Marijana bojažljivo podigne oči i zapita:- Zar se niste sablaznili? Zar me ne osuđujete? Bojim se da sam prejeftinoprodala svoju čast.- Drukčije niste ni mogli postupati. Uostalom, ako ćemo pravo reći,povrijeđena je čast ledi Cranmere, a Marijana d'Asselnat samo je slijedilaglas svojega srca. Zar biste možda htjeli da plačem zbog povrijeđeneengleske časti? Osobito kad je to čast tako bijednog gospodina koji jeimao čast postati Vašim suprugom.Ustane, rukom otrese sivu haljinu na koju se prihvatilo nekoliko mrvicakruha, a zatim zamišljeno pogleda Marijanu i upita:- A što se tiče toga Amerikanca... Jeste li potpuno sigurni da ga neljubite?Kakva je misao preletjela Adelaidinom glavom? Čemu to sasvimneumoljivo pitanje? Zar nije dobro shvatila što joj je Marijanapripovijedala? Zar ima posebnu sliku o Jasonu? U udobnu i mirnu salonupojavio se načas pred Marijaninim očima visoki pomorčev lik donosećioštri zrak oceana. No Marijana odmah otjera s očiju tu sliku.- Ljubim li ga? Kako bih ga mogla ljubiti? Sada osjećam za njega samoprijateljstvo i stanovitu zahvalnost, ali već sam Vam kazala koga ljubim.- Dakako! Kad se gleda u sunce, ne vidi se ništa pa čak mi nutrinu svojeduše... Ne znam jeste li i sami toga svjeisni, ali opisali ste mi jednogizvanredno zavodljivog čovjeka. I da sam ja bila na Vašem mjestu...- Pa što?- Pa što!... Mislim da bih isplatila kartaški dug svoga glupog supruga.Samo toliko da vidim! Taj mora znati ljubiti!... On je očito ludo u Vaszaljubljen... - i odjednom prasne u smijeh. Marijana ju je zaprepaštenogledala i pitala se da li je dobro čula. Zatim stara djevojka usklikne:- Ne gledajte me tako! Reklo bi se da ste ugledali samog đavla. Lijepamoja, čujte! Nisam ja baš takva stara usidjelica kako mislite. Vjerujte mida je u vrijeme revolucionarnog meteža bilo i dobrih i lijepih stvari. Danije bilo revolucije, bila bih i danas glavarica kakvog otmjenogsamostana. Zahvaljujući revoluciji mogla sam uvidjeti da krepost i nemabaš toliko čara koliko se govori. Imam nekoliko lijepih doživljaja o kojimaću Vam podrobnije pričati kad se bolje upoznamo. Za sada upamtite da jenaša obitelj uvijek bila vruće krvi pa da i Vi ne predstavljate iznimku.Želim Vam laku noć.Marijanu ne bi ni grom jače osupnuo. Vidjela je da vrlo malo od onog štoje mogla zamisliti o Adelaidi odgovara onom što je danas sama vidjela ičula i da će je tek zaista morati upoznati.Jednostavna činjenica da ju je Adelaida tako izravno podsjetila na JasonaBeauforta bila je dovoljna da Marijana živo i upravo nametljivo na njega

~ 338 ~

pomisli, iako je odlučno htjela da ga potisne iz sjećanja. Zašto je do togadošlo? Marijana stane dvoumiti. Zar bi možda mogla ljubiti Amerikanca?Zacijelo je još vrlo mlada i još koješta mora naučiti... Kad je vidjela da jeAdelaida odlučnim korakom pošla prema vratima, Marijana je zaustavi:- Kamo idete?- U podrum, drago dijete. Zaboravila sam Vam reći da je podrum ove kućespojen s podrumom kuće gospođe Atkins. Tu sam okolnost tek nedavnootkrila, ali je ona vrlo zgodna osobito otkad ste dali promijeniti brave.Laku noć!Adelaida ponovo krene dalje, ali je Marijana zazove:- Rođakinjo!Bila je to samo jedna jedina riječ, ali je sve obuhvaćala. Marijana je imaladojam da je u Adelaidi djelomice našla zamjenu za tetu Ellis pa je i ovajuzvik potjecao iz njezine potrebe za obiteljskom toplinom. Adelaidazastane na pragu salona kao da je i nju nešto dirnulo i polagano seokrene pitajućeg izraza lica:- No, što?- Zašto biste živjeli kod prijateljice kad je tu naša kuća... koja je za meneprevelika? A meni je potrebna... Vaša prisutnost. Molit ću cara da Vamoprosti pa bismo mogle...Nije bila kadra dalje govoriti. Nastala je tišina. Susretaše se zelene i plaveoči i duboko se zagledaše jedne u druge pa riječi nisu bile potrebne. Varali se ili se zaista u oku stare djevojke zaiskrila suza? Adelaida izvučerupčić, snažno se usekne a zatim promrmlja:- Treba da se preselim. Još uvijek nema ništa nad kaminom, a to jestrašno žalosno.Gospođica Adelaida poravna što je bolje mogla rasutu kosu. Možda je toučinila da bi se pokazala odlučnom i da bi se lakše borila protiv osjećaja.Zatim se odrešitim korakom uputi prema podrumu.Kad je Marijana ostala sama, zadovoljno se ogledala po sobi. Činilo joj seda se sada i ta soba uistinu preporodila pa da su i zidovi počeli živjeti i datek sada prihvaćaju ponovljeni sjaj. Krug je bio zatvoren. Kuća je našlasvoju dušu, a Marijana svoj dom.

Šest dana nakon toga, 19. ožujka, pristupi do kazališta Feydeau bili suzakrčeni kočijama iz kojih se pod oble svodove starog kazalištaMonsieur280 izlijevalo mnoštvo neobično otmjenog svijeta. Tu je bilo ženaomotanih skupocjenim krznom ispod kojeg bi načas zablještali dragulji,bilo je glava okićenih cvijećem, perjem i dijamantima, muškaraca čiji suširoki ogrtači prekrivali raskošne uniforme ili crne frakove obasuteodlikovanjima. Usprkos trajnoj kiši koja je već nekoliko dana pljuštila nadParizom, sve što se u francuskom glavnom gradu po položaju ilibogatstvu brojilo među najotmjeniji svijet guralo se na vrata slavnogkazališta.

280 Gospodin, od XVI stoljeća naziv mlađeg brata francuskog kralja

~ 339 ~

Izbor je pao na kazalište Feydeau uglavnom zbog toga što je bilo mnogoveće od opere u ulici de la Loi281. Činilo se da glasovitoj talijanskojpjevačici mnogo više priliči nastupiti na pozornici na kojoj se svojedobnoigrala Talijanska drama a zatim je tu nastupala Lirska opera nego dapjeva na sceni na kojoj su se najvećim dijelom održavale baletnepredstave. Plesači i plesačice ne bi dobro gledali kad bi tko drugi polučiouspjeh u njihovu kazalištu dočim je kazalište Feydeau bilo pravo svetištebelkanta282. Picard, direktor Opere, žalio je što neće moći ubratiizvanredan prihod, ali se utješio što će tako izbjeći mnogim neprilikamakoje bi mu zadao nepodnošljivi Auguste Vestris, »bog« plesa, koga nijepopravila ni već poodmakla dob i koji je poput despota vladao kazalištemšto ga je smatrao svojim vlastitim posjedom.Stalni članovi kazališta Feydeau, kao što su bili slavna Dugazon283, lijepaPhylis ili gospođa de Saint-Aubin pa i neodoljivi Elleviou i njegovi drugoviGavaudan, Martin, Solie i Chenard pokazali su da poštuju careve odredbeizjavivši da radosno prihvaćaju pjevačicu Mariju Stelu pogotovu stoga štoju je do neba izdizala spretna reklama koju je izmislio Fouché.Četiri pariška dnevnika: Le Moniteur, Le Journal de l'Empire, La Gazettede France i Le Quotidienne284 posvetili su novoj zvijezdi belkanta dosadneviđene hvalospjeve. Istodobno i pariške ulice bile su oblijepljeneoglasima koji su naviještali veliku večernju priredbu u kazalištu Feydeaukada će nastupiti »prvi put u Francuskoj slavna venecijanska divasignorina Marija Stela, zlatni glas apeninskog poluotoka«. U Parizu segovorilo samo o slavnoj pjevačici i o novoj carici koja se već uputilaprema Francuskoj. Za ostalo su se pobrinula salonska naklapanja.Šuškalo se da je Napoleon ludo zaljubljen u lijepu Mariju koja sakrivenoživi u posebnim prostorijama u Tuillerijama i da na nju obilno trošizasipajući je draguljima. Gotovo se zaboravilo na raskošne priprave zacarevo vjenčanje, na radove u četverokutnom salonu u Tuillerijama u komće se vjenčanje objaviti, na krojačice i čipkarice, na čete koje su vježbaleza nastup kao i na privremeni Arc de Triomphe de l'Etoile koji su izgradiliod velikih krpa platna prevučenih preko drvenog kostura jer se pravi tekgradio i to polagano budući da su klesari svaki čas obustavljali rad tražećipovišenje plaća.Sva ta gungula zabavljala je Marijanu, iako se bojala... Dobro je znala daće te sudbonosne večeri biti na nju uprte sve oči Pariza, da će u tančineispitivati njezinu pojavu i njezinu toaletu i da će najmanja pogreška ilibilo kakva sitnica u njezinu pjevanju biti za nju kobna. Zbog toga jevježbala do krajnjih granica svojih sila te su se njezini prijatelji već počelizabrinjavati.- Budete li se premordli - govorila je Doroteja de Perigord, koja jesvakodnevno dolazila u ulicu Lille hrabriti svoju prijateljicu - bit ćete uponedjeljak navečer tako umorni da nećete moći podnijeti uzbuđenje i

281 Ulica Zakona282 Savršeno dotjerano pjevanje melodije zapostavljajući tekst283 (1755-1821), glasovita glumica, a i ostala su poznata imena tadašnjih umjetnika.284 Podsjetnik, Carski list, Francuske novine i Dnevnik

~ 340 ~

napor.- Tko daleko putuje, štedi konje - ponavljala je rođakinja Adelaida koja jenad njom materinski brižno bdjela... Napoleon je svakoga jutra slaočuvenog liječnika Corvisarta da pregleda njezino zdravstveno stanje, astrogo je naredio da gospođica Marija Stela pazi na svoje zdravlje.Marijana je imala strah pred nastupom pa je unatoč svim opomenamaneprekidno vježbala. Stoga je Gossec odredio da će s njime dnevno samojedan sat panavljati, a da izvan toga vremena Arkadije de Jolival držiključ zatvorenog glasovira da bi se Marijana odmorila. Morali su i harfuspremiti na tavan, a gitaru u ormar da je mine svaka napast daprekomjerno vježba.- Pa neka umrem, samo da uspijem - ponavljala je Marijana.- Nećete imati vremena za uspjeh jer ćete još prije nastupa umrijeti,budete li tako nastavili - odgovarala bi joj na to Fortunée. Ona ju je sililada dnevno pije neke tajanstvene napitke što su ih pripremali na Antilimaza jačanje glasa, a trajno se svađala s Adelaidom koja je hvalila žumanjces mlijekom.Još prije tjedan dana mirna palača d'Asselnat postala je neke vrsti javnitrg na kome je svatko iznosio svoje mišljenje i kome su u toku cijelogadana dolazile izrađivačice rublja, postolari, krznari, kitničarke i trgovcisvakojakih privjesaka. Kolo je vodio prodorni glas krojača Leroya koji jesa svime upravljao. Glasoviti čovjek proveo je tri besane noći da bi izradiohaljinu koju će Marijana nositi na pozornici. Po brojnim salonima kretaose tako ispijenog i zanesenog izraza lica da su tri kneginje, petvojvotkinja i pola tuceta maršalica gotovo svisle od straha. Ta nema nipetnaest dana od carskog vjenčanja, a Leroy se zanima samo zapjevačicu!- Ta će svečana večera biti mojim trijumfom ili je uopće neće biti -ponavljao je Leroy ispremećući kilometre tila, brokata i zlatnih žica naveliku radost novinarskih piskarala koji su po tome u svojim člančićimazaključivali da će se te večeri Marija Stela pojaviti u toaleti pred kojom ćebiti blijed sav sjaj haljina i nakita žena sultana iz Golkonde.Govorilo se da će se slavna pjevačica naprosto srušiti pod teretomdijamanata, da će čak nositi krunsko blago, da je car dao uklopiti unjezinu ogrlicu svoj najveći dijamant Regent, da joj je dozvoljeno da nosidijadem poput kakve kneginje... i hiljadu drugih ludosti koje su Parižanapričali tako uvjerljivo da se austrijski poslanik zabrinuo i krišom posao kFouchéu da bi saznao što je zapravo istina.Istodobno su u Operi umjetnici plakali od jada pred vratima direktoraPicarda koji se čvrsto zaključao u svojem uredu, dok je trupa kazalištaFeydeau skakala od veselja kao da slavi svoju vlastitu pobjedu. Inajzadnji korist285 radovao se što sudjeluje pri tako velikom događaju.Marijana je zadnjih dana u pratnja Gosseca i Arkadija, koji je vrlo zdušnoshvaćao ulogu impresarija, često dolazila na vježbe u kazalište i tu senašla s Jeanom Elleviouom koji će biti njezin partner u prvom dijelu

285 Pjevač u zboru

~ 341 ~

svečane priredbe. Marijana nije imala dosta vremena da se pripravi zacijelu operu i da glumački prouči ulogu, pa je bilo odlučeno da će u prvomdijelu programa davati prizor iz Vestalke skladatelja Spontinija286 što jebila Napoleonova najdraža opera. Napoleon je bio zaljubljen u sve što jerimsko.Čim se digne zastor trebalo je da pjevaju duet Julije i Licinija. Nakon togaće Marijana sama pjevati ariju Zetulbe iz Bagdadskog kalifa287, a potomće pjevati više izvadaka iz opere Pigmalion od Cherubinija. U drugom ćedijelu Marijana pjevati više Mozartovih arija, jer je Austrija i u glazbi sveviše dolazila u modu.Marijani je sve isto od ruke. Novi drugovi bili su s njom vrlo ljubazni.Neobično je udvoran prema njoj bio i Elleviou koga njegovi brojni uspjesikod žena nisu otupjeli da bi bio neosjetljiv za čari nove pjevačice. Sve jeod sebe davao da bi se ona što bolje snašla na golemoj pozornici od kojese Marijana prepala kad je prvi put na nju stupila.- Kad se upale svjetla na rampi - govorio joj je Elleviou pokazujući nizoveuljanica koje su bile prema gledalištu zastrte zaslonima te su odbacivalesvjetlo samo na glumce - nećete više vidjeti dvoranu. Prigodom Vašegaprvoga nastupa nećete na pozornici biti sama jer ćemo zajedno pjevati.Da bi je što bolje upoznao s kazalištem, proveo ju je kroz sve prostorije,od temelja do krova, pokazao joj je kulise, glumačke lože i dvoranuukrašenu u stilu XVIII stoljeća. Dvorana je bila sva u ružičastu baršunu,puna pozlaćene bronce i kita cvijeća. U njoj su po balkonima bilipričvršćeni veliki svijećnjaci s više krakova, a u sredini je visio golemsvijećnjak od kristala koji su se krijesili. Cijelu sredinu prvog katazauzimala je velika carska loža. Marijana se u sebi zaklela da će za svevrijeme predstave gledati samo u tu ložu.Sama je sebe uvjerila da će biti mirna te večeri koja je odlučna za cionjezin život. Veći dio toga važnog dana počivala je u polumraku u svojojsobi, a nad njom je bdjela Adelaida koja je uzela u svoje ruke upravukuće. Adelaida je sama pripravljala lakšu hranu koju je Marijana togadana morala uzeti. Od stranih jedino je Fortunée Hamelan, koja je gotovoisto tako strepila od straha kao i sama Marijana, imala pravo posjetitimladu ženu. Iz Tuillerija došla su u toku dana tri ili četiri nježna iohrabrujuća pisamca.No usprkos nježnoj brizi svojih prijatelja Marijana je te večeri, vozeći se ukazalište, imala sasvim hladne ruke i suho grlo. Unatoč velikoj bundi odbijele svile, podstavljenoj krznom od samura, koju joj je darovaoNapoleon, tresla se kao list na vjetru i unatoč velikim grijalicama kojimaje sobarica Agata ispunila kočiju. Marijana je bila uzbuđena kao jošnikada.- Neću moći, nikako neću moći... Previše se bojim! - neprekidno jeponavljala Arkadiju koji je u svom crnom fraku bio isto tako blijed kao i

286 (1774-1815), talijanski skladatelj; operu Vestalka napisao u Parizu. - V. rimske svećenice, djevice,čuvale su vječnu vatru287 Tu je operu napisao francuski skladatelj Boleldieu (1775-1834)

~ 342 ~

Marijana.- To je samo trema - tješio ju je posve mirno, iako mu je u nutrinji svetreptito - Tremu imaju svi umjetnici, a osobito prigodom prvog nastupana pozornici. Proći će.Na vratima njezine lože dočekao ju je Elleviou s velikim buketom crvenihruža. Pruži joj cvijeće uz duboki naklon, laskavo joj se nasmiješi izvučnim glasom kaže:- Najljepši ste! A ove večeiti bit ćete i najveća pjevačica. Postat ćemoprijatelji zauvijek... ako to Vi budete htjeli.- Već sam i sada Vaša prjjeteljica - uzvrati Marijana i pruži mu ruku -Zahvaljujem Vam na lijepom dočeku koji me ohrabruje. To mi je vrlopotrebno.Lijepi plavi čovjek, kome njegovih četrdeset godina nije izobličilo obličje,prilično ju je drsko mjerio naročito se zadržavajući na dekolteu, ali je biosimpatičan ponajviše stoga što se nadala da će s njegovom pomoćiprebroditi najopasnija mjesta. Takvu pomoć nije mogla odbiti. Sada semora priviknuti na novu i sasvim osebujnu sredinu u kojoj nije samohtjela naći mjesto već je željela da njome i zavlada...Loža koja joj je bila dodijeljena izgledala je poput vrta punog cvijeća.Reklo bi se da u cijelom Parizu nije ostalo nijedne ruže, nijednog karanfilai tulipana jer su se njezini prijatelji upravo natjecali da ložu prekrijucvijećem. Bilo je golemih kita koje su poslali Talleyrand, Fortunée ibankar Ouvrard, prijatelj gospođe Hamelin, pa i Fouché koji je začudopostao ludo rastrošan, a cvijeće su poslali i veliki maršal dvora i mnoginepoznati. Na jednoj maloj kitici stidljivo je bilo napisano ime Fercoc, a uvelikom buketu ljubica bio je još jedan manji buket od dijamanata, uz kojisu bile samo dvije riječi koje su pedeseterostručile njegovu vrijednost:»Ljubim te N.«- Vidite! - šaptao joj je Arkadije - Morate se ohrabriti videći toliku ljubavkoja Vam se iskazuje. Mislite li da će i »on« doći? Da pogledamo!Dok je sobarica Agata prodirala u ložu i krčila put kroz cvijeće, Arkadijezgrabi Marijanu za rukav i dovuče je iza pozorničkog zastora. Vršećizadnje pripreme sa svih su se strana po pozornici vrtjeli brojni koristi itehničko osoblje. U spuštenom dijelu pred pozornicom glazbenici suudešavali glazbala, a na rampi su već palili nizove uljanica. S onu stranugolemog baršunastog zida čulo se brujanje u gledalištu.- Gledajte! - šapne Arkadije, oprezno šireći nabore.Kazalište je doslovce iskrilo. U dvorani su bili svi strani poslanici, a i svidostojanstvenici carstva u prilično fantastičnim odijelima kakve jepropisao Napoleon. Marijani je srce silno udaralo. U jednoj loži spazigospođu de Talleyrand s nekoliko prijatelja, u drugoj samog Talleyranda snekoliko lijepih gospođa, a u trećoj usko lice Doroteje de Pćrigord. Tu subili i knez Eugen i kraljica Hortenzija, njegova sestra. Arkadije jepoluglasno kazivao imena nazočnih ličnosti: stari knez Kurakin,nadvojvotkinja Cambacéres, vrlo lijepa gospođa Récamier u odjeći odsrebrnaste gaze i s dugim ružičastim rukavicama, a dakako i Fortunée

~ 343 ~

Hamelin, sjajna i okićena poput rajske ptice, a pored nje lik prevejancaOuvrarda. U jednoj loži nasuprot pozornici šepirila se Adelaida d'Asselnat,koja je zaista veličanstveno izgledala u haljini šljivine boje i s golemimatlasnim turbanom koji joj je darovala Marijana. Stara je gospođica svupubliku zapovjednički i gospodujući promatrala i mjerila kroz svojlornjon288. Doživjela je dan slave i ulaska u pariško društvo. Jedan je lakajnepomično čuvao vrata lože u kojoj je Adelaida uzvišeno osamljenakraljevala, dok su druge lože oko nje bile prenatrpane...- Sabralo se cijelo carstvo... ili gotovo cijelo - šaptao je Arkadije - A još jerano. Vidi se da će doći i car. Svi će se ti ljudi u Vas zaljubiti.Oči mlade žene zaustaviše se na velikoj, još praznoj loži u koju ćedoskora ući Napoleon sa svojom sestrom Paulinom i s nekolikodostojanstvenika.- Sutra - žalosna je šaptala Marijana kao da sebi govori - odlazi uCompiegne. Tamo će dočekati buduću caricu. Nije me briga što će se svi umene zaljubiti. Samo mi je do njega, a on me napušta!- Ali će ove noći biti Vaš - neumjesno dobaci Jolival shvativši da ćeMarijana nastradati, ako se prepusti žalosnom raspoloženju - Požurite sei spremite se za nastup! Orkestar je već spreman i proba glazbala. Brzo!Imao je pravo. Marijana nije više imala ni vremena ni prava da misli nasebe. U tim posljednim minutama uklopila se s kazalištem u jednu cjelinu.Postala je pravom umjetnicom i kao takva morala je dati sve od sebe dase ne bi razočarali oni koji su u nju imali povjerenja. Nestalo je Marijaneđ'Asselnat, njezino je mjesto zauzela Marija Stela. Marijana je htjela dazabliješti kao slavna talijanska pjevačica.Odgovarajući na prijateljske pozdrave koje su joj sa svih strana upućivalivratila se u svoju ložu pred kojom je na nju čekala Agata. Uz mali naklonsobarica joj pruži veliku kitu bijelih kamelija ovitu u čipke i povezanuvelikim zelenim vrpcama. Predavajući cvijeće Agata kaže:- To je donio jedan nosač.S uzbuđenjem koje nije mogla svladati Marijana je pročitala priloženuposjetnicu na kojoj su bile samo dvije riječi i to ime »Jasan Beaufort« iništa više.Dakle i on na nju misli! No kako zna da večeras nastupa? Odakle sejavlja? Zar se vratio u Pariz? Imala je volju da se vrati na pozornicu i daponovno odmakne zastor pa da potraži smeđe lice i veliki nehajniAmerikančev lik... Ali to sada više nije moguće. Tamo dolje gusle su većbile posve spremne, a koristi su se već okupili na pozornici. Za koji će časdići zastor. Odložavši bijelu kitu na toaletni stolić osjećala je da je toplodirnuta i to joj je gotovo sasvim svladalo strah. Jason je svojim imenompriloženim uz cvijeće unio u tijesnu ložu nakrcanu buketima svoju snažnuličnost, dah morskog vjetra, svoj žestoki pustolovni duh i smisao zadnevnu životnu borbu. Marijana je osjetila da ju je tih nekoliko slova višeokrijepilo od svih drugih iskaza prijateljske sklonosti.Dok joj je Agata popravljala frizuru i u guste vitice što su krunile njezinu

288 Očale na dršku, ponajviše samo za jedno oko

~ 344 ~

glavu umetala nekoliko dijamantnih zvijezdica, Marijana se sjetineumjesnog Adelaidinog pitanja:- Jeste li sasvim sigurni da ga ne ljubite?Pa to je glupo! Jasno, sigurna je da ga ne ljubi. Kako bi i jednog časamogla kolebati između Amerikanca i Napoleona? Pošteno je priznavalapomorčevu privlačnost, ali car! To je nešto sasvim drugo! Car je ljubi svimsrcem i koliko može, dočim ništa ne potvrđuje ono što je mislila Adelaida.Ona je naprosto odlučno tvrdila da je Jason ljubi, a da ga nikad nije nividjela! No Marijana je mislila drukčije. Amerikanac osjeća grižnjusavjesti, a kako je pošten i častan čovjek, ma što ona nekoć o njemumislila, iskreno želi ispraviti nepravdu koju joj je nanio. I to je sve! Ipakje morala sama sebi priznati da bi se od srca radovala kad bi ga vidjela.Bilo bi divno da je i on ovdje i da dijeli s njom veličanstveni uspjeh što ćega požnjeti ove večeri.Bila je spremna. U zrcalu se odrazila njezina izvanredna ljepota. Divotnahaljina majstora Leroya bila je pravo tremek-djelo jednostavnosti. Imalaje dugu povlaku s postavom bogato izvezenom zlatnim žicama. Gustiatlas koji se sedefasto prelijevao usko se pripijao uz njezino tijelo, aprema dolje se širio poput zvona. Haljina je smiono isticala oblike kakosebi može dopustiti samo žena koja smije pokazati grudi i noge. Reklo bise da je haljina neobično dubokim dekolteom više otkrivala Marijanu nošto ju pokrivala. No ono što bi na drugoj ženi bilo nečedno, pa inepristojno, na Marijani je bilo nedostiživo elegantno i lijepo. Leroy jeprorekao da će od sutra mnoge žene opsjedati njegove salone tražeći daim napravi sličnu haljinu.- Ne, ne, neću pristati! - tvrdio je Leroy - Stalo mi je do dobroga glasa, paneću da se ponavljam, a i od hiljadu žena nema nijedne koja bi moglanosili sličnu haljinu kao što je Vaša koju samo Vi umijete upravokraljevski nositi.Marijana je polagano navlačila duge rukavice od zelene čipke neprestajući se gledati u zrcalo. Danas ju je i samu začarala njezina vlastitaslika koju joj je zrcalo tako raskošno poklanjalo. Pomislila je da će taljepota biti zalog njezina uspjeha. Dijamantne zvijezde u crnoj kosi vrcalesu bezbroj odsjeva.Časkom je dvoumila koje bi cvijeće uzela: ljubice ili kamelije? Bila je unapasti uzeti kamelije koje bi bolje pristajale haljini. No zar bi zbogsklada boja mogla ostaviti cvijeće čovjeka kojega je ljubila. Odlučno uzmeljubice bacivši pogled i na nježno bijelo cvijeće i upravi se prema vratima.Režiser u kuloaru već je vikao:- Na pozornicu, gospođice Marija Stela!

Duet iz Vestalke upravo je završio. Nastao je buran pljesak na znakNapoleona koji je očito bio neobično oduševljen. Elleviou, rumen odponosa, snažno je stiskao Marijaninu ruku. Marijana se klanjala publici uzosjećaj trijumfa. U glavi joj se vrtjelo. Sva je dvorana bila na nogama. Svisu oduševljeno pljeskali i odobravali, ali se Marijana klanjala samo

~ 345 ~

čovjeku u uniformi gardijskog lovačkog pukovnika koji joj se tamo gore izcvijećem okićene lože nježno smiješio stojeći pored vrlo lijepe smedokosežene s profilom klasičnog kipa. Bila je to kneginja Paulina, njegovanajmlađa i najdraža sestra, prema kojoj se neprestano naginjao kao da jepita za mišljenje.- Bitka je dobivena - šaptao je Elleviou - Sad će sve ići lako. Predobili stepubliku. Hrabro! Sad je red na Vašem solo nastupu.Slabo ga je čula. Pobjedonosna glazba aplauza divnim olujnim šumomzaglušila je njezine uši. Ima li što opojnije? Prikovala je pogled načovjeka koji ju je odozgor gledao i vidjela je samo njega i njemu je odsvega srca posvetila sjajan uspjeh koji je on htio i prorekao. Taj je čovjekvladao golemim mračnim prostorom zbog kojeg se maloprije, stupajućina pozornicu, gotovo onesvijestila. Ali strah se rasplinuo. Sad se osjećalasigurnom. Bila je ushićena. Elleviou ima paravo. Ništa joj se više ne možedogoditi.Nastala je tišina koja se još življe osjećala nego odobravanje koje je načas prestalo, jer je bila puna napetog iščekivanja. Kao da je sva dvoranasuspregla dah...Stišćući u rukama kitu ljubica Marijana počne pjevati ariju iz Bagdadskogkalifa. Njezin glas, izvježban za najteže glazbene bravure, savršeno ju jeslušao. Topao, pun i gibak zalebdio je nad dvoranom prosipljući u čistimtonovima sve biserje i dragulje Istoka, miris pustinje i bujno veseljedjece koja se igraju uz živo prštanje ševrdana289. Kao luk napeta Marijanaje pjevala, samo za jednoga zaboravljajući sve ostale koje je povukla zasobom na začarane staze božanske glazbe.Opet nastane burno, silno, neopisivo odobravanje. Činilo se da ćekazalište pući od oduševljenih poklika: »živjela! Bravo!«, dok su napozornicu pljuštali mirisavi potoci cvijeća. Sva sjajna od sreće mogla jeMarijana preko glava glazbenika u orkestru vidjeti gledaoce koji sustojeći urnebesno pljeskali.- Još! - orilo je sa svih strana - Bis! Bis!Učini nekoliko koraka da izađe ispred pozornice. Pogled njezinih zelenihočiju, do sada netremice uperen na carsku ložu, spusti se na šefa orkestrakoji joj dade znak da ponovi veliku ariju. Stajala je oborenih očiju dok sedvorana pomalo stišavala i dok su se glazbenici spremali. Glazba jeponovo razvila čarobnu traku koja se prelijevala... Odjednom u jednoj ložitik uz pozornicu nastade neko komešanje što je privuklo Marijaninupažnju. U ložu je ulazio muškarac čija je pojava privukla pažnju mladežene. U prvi je mah pomislila da je to Jason Beaufort koga je uzaludtražila među licima napetih slušača. To nije bio on, već netko drugi. Čimga je prepoznala, krv joj se sledi u žilama. Bio je visok, širokih leđa, ufraku od tamna baršuna, a iz široke kravate od posve bijela muselinaisticalo se lice koje je prezirno gledalo. Gusta plava kosa bila mu jepočešljana po zadnjoj modi. Bio je to lijep čovjek usprkos tankom ožiljkukoji je presijecao lice od uha do usnice. Marijana se u prvi čas zagledala u

289 Fontata, vodoskok, najčešće u dvorištu džamija

~ 346 ~

nj nevjerovanjem, a zatim užasnuta kao da je vidjela utvaru.Htjela je kriknuti nastojeći svladati golemi strah koji ju je obuzeo, ali izgrla nije bilo glasa. Bilo joj je kao da sanja strašni san ili kao da ćepoludjeti. To zaista nije moguće! Tako strašna stvar ne može se dogoditi!Odjednom je osjetila da se ruši divni i krhki svijet sanja o budućnosti kojije izgradila po cijenu tolikih muka. Usne joj se rastvoriše da bi došla dozraka. Dojam strašna sna sasvim je smuti. U stravičnom kaleidoskopu290

ispremiješaše se i dvorana, i carska loža s grimiznim ružama, i velikezlatom izvezene zavjese, i svjetla na rampi, i dirigentovo uplašeno lice.Marijana ustukne i obim rukama učini gestu kao da tjera od sebepriviđenje koje dolazi iz mraka. Ali uzalud. Utvara mije nestala! Gledala juje i smiješila se!Marijana očajno krikne i sruši se na pozornicu obasutu cvijećem. Uto seFrancis Cranmere, nevrijedni muž koga je po njezinu duboku uvjerenjuubila bez obzira na gungulu i graju koja je nastala oko njega, nadvio izlože nad pozornicu na kojoj je ležao nježni bijeli lik po kome su se uodsjevu svijeća blistale zvijezde. Francis se i dalje smiješio.

Kad je Marijana, nakon duboke nesvijesti koja je trajala nekoliko minuta,vidjela na cvjetnoj pozadini niz zabrinutih lica koja su se nad nju nadvila,shvatila je da je u svojoj loži. Tu su bili Arkadije, gospođica Adelaida,Agata koja joj je vlažila sljepoočice s nekim osvježavajućim sredstvom,Corvisart koji ju je držao za ruke i Fortunée Hamelin, a zatim nadvisujućisve, zlatom okićeni lik maršala Duroca koji je očito došao u carevo ime.Videći da Marijana otvara oči, Fortunée zgrabi slobodnu ruku svojeprijateljice.- Što ti se desilo? - upita Fortunće upotrijebivši onako smetena prisnotikanje.- Francis - prošapće Marijana - On je bio tu... Vidjela sam ga!- Zar želiš reći... tvoj muž? Pa to je nemoguće! On je mrtav!Marijana nemoćno odmahne glavom.- Vidjela sam ga. Velik... Plav... U plavom odijelu... U toži knezaCamceresa291.Pogledom koji moli zadrži se na Durocu. Veliki je meštar shvatio i odmahnestade. Marijana sjedne, a ostali joj pomogoše ustati. Zatim jeposjedoše na jastuke kako je određivao Corvisart, koji reče:- Morate se smiriti, gospođice. Njegovo Veličanstvo neobično je zabrinutozbog Vas. Moram ga odmah obavijestiti.- Car je vrlo dobar - odgovori Marijana - Sramim se zbog svoje slabosti.- Nemate se zašto sramiti. Kako Vam je? Hoćete li moći nastaviti koncertili će biti bolje da zamolimo publiku da oprosti što morate koncertprekinuti?Okrepljujuće sredstvo koje joj je dao liječnik pomalo je djelovalo te

290 Cilindrična sprava koja u nutrini ima raznobojna stakla koja se ogledaju u zrcalima pa se okretanjemsprave dobivaju različite obojene figure291 (1753-1834) znameniti pravnik i državnik

~ 347 ~

Marijana osjeti da joj se u tijelo vraća toplina i snaga. Osjećala je samoopću iznemoglost i laku glavobolju.- Možda ću moći nastaviti - odgovori Marijana slabim i neodlučnimglasom.Marijana je zaista mislila da će smoći snage da se vrati na pozornicu, alise istodobno bojala da ne bi u dvorani ugledala lice koje ju je uplašilo.Ugledavši Francisa odjednom je znala pravi razlog zašto ju je JasonBeaufort nagovarao da pođe s njim u Ameriku i shvatila je koja je totajanstvena opasnost o kojoj Beaufort nije htio pobliže govoriti... On jesigurno znao da je lord Cranmere još živ... Očito je htio izbjeći da joj tokaže da je ne uzbudi. Možda će Duroc pronaći Francisa pa će on za kojičas prekoračiti prag njezine lože i približiti se... Već dolazi... U hodniku seoglasiše koraci. Dolazila su dva muškarca.Marijana u očaju grčevito stisne ruke gospođe Hamelin i prošapće:- Ne ostavljajte me!Netko je kucao na vrata. Vrata se otvoriše. Pojavi se Duroc, ali s njimenije došao Francis. Došao je Fouché. Ministar policije bio je mrk izabrinut. Pokretom ruke odstrani sve koji su se natisnuli oko Marijaneosim gospođe Hamelin koju su grčevito držale ruke njezine mladeprijateljice.- Bojim... se... gospođice - govorio je Fouché odvojeno naglašujućipojedine rijeci - da ste žrtva halucinacije. Na traženje Velikog maršalaosobno sam se uputio u ložu kneza nadkancelara. U njoj nije bilo osobena koju bi se odnosio Vaš opis.- Ali, zabogal Vidjela sam ga! Kunem se da sam pri čistoj svijesti. Bio jeodjeven u plavi baršun... Dovoljno je da sklopim oči pa da ga opet vidimpred sobom. Nije moguće da ga nisu vidjeli oni koji su s njim bili u loži!Fouché podigne obrve i uz gestu svoje nemoći reče:- Vojvotkinja Bassano koja se nalazi u loži kneza Cambaceresa tvrdi da jejedino plavo odijelo što ga je u međučinu vidjela u loži nosio vikontd'Aubecourt, jedan mladi Flamanac koji je prije kratkog vremena došao uPariz.- Valja potražiti toga vikonta. Francis Cranmere ne bi se usudio doći uPariz pod svojim pravim imenom. Htjela bih vidjeti toga čovjeka.- Na našu nesreću, nismo ga mogli naći. Moji su ljudi pretražili cijelokazalište, ali do sada...Netko tri puta pokuca na vrata i ministar prestane govoriti. Sam otvorivrata u kojima je stajao čovjek u svečanoj odori, koji pozdravi i reče:- Gospodine ministre, nitko nam u kazalištu ne zna reći gdje je vikontd'Aubecourt. Čini se da je nestao usred gungule koja je nastala... zbognesvijesti gospođice...Nastao je dubok tajac. Marijana ponovo problijedi.- Zar se zaista ne može naći?... Izmakao je - nesigurnim glasom reče - Alito nije moguće! To nije bila utvara!- Ništa više ne možemo reći - kratko odgovori Fouché - osim vojvotkinjekoja misli da ga je vidjela, nitko nije vidio tu osobu. Molim Vas recite što

~ 348 ~

ću izvjestiti caru... Njegovo Veličanstvo čeka.- Mislim da je car predugo čekao. Molim Vas da mu kažete da mu stojimna raspolaganju.Marijana odlučno ustane, skine vuneni šal u koji su je umotali i sjedne uztoaletni stolić da bi joj Agata popravila frizuru. Silila se da više ne misli nautvaru koja je iskrsnula iz prošlosti i koja se iznenada pojavila na crvenojbaršunastoj pozadini u loži tik do pozornice. Napoleon čeka! Ništa je nesmije spriječiti da ne dopusti da čeka. Njegova je ljubav jedino što ima nasvijetu.Njezini su prijatelji napuštali ložu, prvi Duroc i Fouché, zatim kolegepjevači, pa Arkadije koji je oklijevao. Ostadoše samo Adelaida d'Asselnati Fortunée Hamelin.Marijana se ubrzo spremila.Nekoliko minuta kasnije bura pljeska potresala je zidove starog kazališta.Marijana je stupila na pozornicu...