juliette benzoni katerina 3 ja arnaud

Juliette Benzoni KATERINA Ja, Arnaud

~ 1 ~

Juliette Benzoni

KKAATTEERRIINNAA

3. dio Ja, Arnaud...


~ 2 ~

KAZALO PRVI DIO: MODROBRADI GOSPODAR .......................................3 Glava prva: La Hire ...................................................................4 Glava druga: Viking...................................................................19 Glava treća: Zamak modrobradog .............................................35 Glava četvrta: Nebo se oblači....................................................47 Glava peta: Gospodarevi postupci .............................................58 Glava šesta: Novembarska noć .................................................72 DRUGI DIO : PROKLETI PEČAT..................................................89 Glava sedma: Krznar iz Bourgesa..............................................90 Glava osma: Utvara...................................................................104 Glava deveta: Ja, Arnaud ..........................................................117 Glava deseta: Šančevi Ventadoura ............................................130 Glava jedanaesta: Povratak u Montsalvy...................................151 Glava dvanaesta: Kadet Bernard ...............................................163 Glava trinaesta: Utočište...........................................................180 Glava četrnaesta: Neprijateljica ................................................197 Glava petnaesta: Montsalvyjev bodež .......................................210 Glava šesnaesta: Pusti put ........................................................221


~ 3 ~

PRVI DIO:

MODROBRADI GOSPODAR


~ 4 ~

Glava prva

LA HIRE Katerina napola otvori oči. Kroz njezine poluotvorene kapke prodre zraka sunca. Ubrzo zatim zatvori oči i čvrsto se zamota u pokrivač, uzdahnuvši zadovoljno. Bilo joj je toplo i ugodno, te htjede još malo da odspava. Prije nego što će ponovo zaspati, ona instinktivno ispruži ruku da bi dotakla tijelo Amauda koji je trebao spavati pokraj nje. Ali njezina ruka osjeti prazninu i spusti se na drvo. Stoga ona otvori oči i uspravi se u svom ležaju. Čamac je još uvijek bio privezan tamo gdje ga je Arnaud bio sakrio kada se na istoku svijetlom trakom bila najavila zora. Bio je smješten usred trske u svojevrsnoj dražici iznad koje su johe i vrbe stvarale zeleni svod. Konop čamca bio je omotan oko sivkastoga stabla jednoga staroga nagnutog drveta. Bilo je to neobično skrovište koje se nije moglo otkriti ni s rijeke ni s obale. Kroz duge stabljike svijetlozelene trske, Katerina je mogla vidjeti svjetlucanje vode na suncu. Ali Arnauda nije bilo u čamcu... Katerina nije bila jako uznemirena. Nakon napora od prošle noći i kratkog odmora koji je uslijedio, Montsalvy je vjerojatno osjećao potrebu da protegne noge. Polako je razum mlade žene izlazio iz maglovitog sna i on joj je obnovio posljednje dogañaje u punoj njihovoj stvarnosti. S tim suncem, s tim nebom, bilo je teško pomišljati na rat, opasnost i smrt. Meñutim, to se dogodilo jučer... jučer 31. svibnja 1431, kada je na lomači Staroga trga u Remenu Jehanna Orleanska platila svojim životom odanost kralju i domovini. Jučer je, takoñer, Arnauda i nju, sašivene u kožnatoj vreći, ruanski krvnik bacio s velikog mosta. Tako su oni vidjeli smrt sasvim izbliza, prije nego što ih je zidarski majstor Jean Son spasio i dao im ovaj čamac da odu u Louviers i tamo se sastanu s francuskom vojskom. Doista, naći se na dnu čamca usred pokrajine u koju su upali Englezi bio je dostojan rezultat jednog naročito nesreñenog života. I pored toga što je daleko posezala u svoje sjećanje, Katerina se nije mogla prisjetiti ni jednoga mirnog razdoblja otkako je s trinaest godina usred ustanka kaboševaca morala pobjeći iz pobunjenog Pariza da se skloni u Dijon kod ujaka Mathieua. Ali u zaraćenoj kraljevini, čak ni za ljude raskošnog vojvode burgundskog, nije bilo mira. Zatim je došlo do njezina sramotnog vjenčanja s glavnim ravnateljem blagajne Filipa Dobrog, vjenčanja koje je vojvoda bio nametnuo da bi nju lakše načinio svojom ljubavnicom. Često je osjećala žaljenje dok je razmišljala o svom mužu Garinu de Brazey, čiji je užasan nedostatak Filip bio iskoristio. Ona je bila za njega patnja, neprestano mučenje i što je ludilo konačno dovelo Garina do zločina i smrtne kazne, tko bi je za to mogao osuditi? U toj žalosnoj priči jedini je krivac bila sudbina. To je bila i žarka i nepobjediva ljubav koja ju je na prvi pogled vezala uz Arnauda de Montsalvya, kapetana Karla VII i neprijatelja vojvode burgundskog. Toliko ih je stvari razdvajalo: rat, čast, porijeklo, pa čak i krvno srodstvo... Ali sada je sve bilo u redu: put je bio prokrčen, staza sreće je bila širom otvorena... Podigavši se, mlada žena opazi svoju haljinu i košulju na rubu čamca. Tad shvati da je bila odjenuta jedino pokrivačem i poče se sama sebi smijati. Pocrvenjela je kada se sjetila njihova noćašnjeg dolaska. Ona ne bi nikada mogla pretpostaviti da će Arnaud nakon jučerašnjih nevolja, kao i nakon silnog napora koji je bio uložio veslajući čitave noći, osim odmora poželjeti još nešto drugo. Ipak, bilo je tako. Čim je


~ 5 ~

čamac privezao, on se prikrade Katerini i obgrlivši je rukama povuče je na dno čamca. - Otkada su nas bacili u onu prokletu jazbinu, sanjam samo o ovakvom času! - mrmljao je on napola ozbiljno, napola rugajući se... - Pa čak i prije! - Tko je za to kriv? Da si se ti udostojao doista ophoditi prema meni kao prema svojoj ženi, sigurno te ja ne bih odbila na tavanu Nikole Sona. Uostalom... Ali ona nije mogla završiti rečenicu jer ju je Arnaud počeo ljubiti. Zatim, više nisu govorili, željeli su samo da dožive potpunost istinskih ljubavnih trenutaka. Ovaj put nije više bilo ni mržnje, ni nepoverenja. Postojala je samo velika ljubav koju su se konačno usudili priznati jedno drugome... Kada je Katerina zaspala glavom položenom u udubini Arnaudova ramena, bila je obuzeta dubokim i ugodnim umorom. Nikada nije ni u snu pomišljala na divnije trenutke i stvarnost je nadvisla sve njezine najdraže nade. Sunce je lagano grijalo kroz grane joha i, prije nego što se obukla, Katerina nije mogla odoljeti želji da se ne baci u vodu. Voda je bila svježa i pri dodiru s njom, mlada se žena naježi, ali je brzo došlo do protuučinka. Tada se ona potpuno prepusti užitku brčkanja po svjetlucavim valovima. Jedna uznemirena bjelouška šmugnu u travu. Odjednom se Katerina sledi od duboke tišine koja ju je okružavala. Nije se čulo ništa osim laganog podrhtavanja vode. Čitav kraj unaokolo izgledao je nepokretan. Ni pjeva ptice, ni laveža psa, ni zvuka zvona. Neodreñeno uznemirena, Katerina se požuri da izañe iz vode. Navuče košulju i haljinu, čije vrpce zaveza uzdrhtalom rukom. Zatim zovnu: - Arnaude! Arnaude, gdje si? Nitko ne odgovori. Katerina ostade kao ukopana na mjestu, slušajući svim svojim bićem, vrebajući šum koraka iza zavjese od drveća... Ali ništa se ne dogodi. Jedino je trgnu uzlet jedne ptice koja je uzdrmala granje. Jeza joj proñe duž leña dok je nesvjesnim pokretom ruke cijedila svoju mokru kosu i pravila od nje vijenac na vrhu glave. Ma, gdje li je Arnaud? Napustivši zaklon drveća, Katerina razmakne nekoliko grmova i izañe na polje ili na nešto što je trebalo biti polje, jer je izgažena, zgnječena i kržljava trava podsjećala na prolazak vojnih komora. Meñutim, na istoku, s krova jedne kućice koja se nalazila u blizini šumice mirno se podizao dim..., a u daljini zvonik i masivni stupovi Pont-de-I'Arche koji su prošli protekle noći. Osim tih točaka, što su privlačile pogled, krajolik je bio sumoran i, usprkos proljeću, čudnovato prazan i usamljen. Nigdje se nije vidjela silueta čovjeka. Katerinina mašta, koja je tako živo radila, nadahnula joj je misao da je Arnaud možda otišao u tu malu usamljenu seosku kuću, bilo da nešto potraži, premda su oni imali skoro sve što im je trebalo zahvaljujući namirnicama koje im je bio dao Jean Son, bilo da zatraži neko obavještenje, možda o sigurnosti tog kraja u tom času. Budući da nije vidjela da itko dolazi, ona se odluči da ode tamo. Vrati se k čamcu i iz opreza uze vrećicu zlata koju joj je bio dao Jean Son ispričavajući se što joj nije donio njezin nakit. - Mislio sam da će zbog vaše sigurnosti bolje biti ako se ne opterećujete takvim stvarima. Fratar Etienne Charlot donijet će vam prvom prilikom nakit kod kraljice Jolande. To je bilo veoma mudro i Katerina je bila zahvalna čestitom zidaru na njegovoj brizi. Znala je da je nakit u sigurnim rukama sve dok se nalazi kod Sonovih. Prije nego je krenula, Katerina osjeti glad. Uze komad kruha i sira, stavi zlato u haljinu i poñe. Kućica je bila blizu i ukoliko se Arnaud u meñuvremenu vrati, učinit će kao i ona: malo će


~ 6 ~

pričekati. Za cijelo vrijeme puta mlada je žena pohlepno grizla lijepim zubima svoj mali obrok, sanjareći da će imati sreću da Arnauda pronañe na tom malom seoskom imanju. Možda je on, vidjevši dim, poželio malo tople juhe za svoju družicu? Vjerojatno čeka, pored ognjišta, da obrok bude gotov... Ali, kada se približi kućnom ulazu, Katerina s čuñenjem primijeti da vrata vise, pričvršćena samo za jednu šarku. Ni tamo se nije čuo nikakav šum. Obuzeta nenadanim predosjećanjem, Katerina uspori korak. Oprezno se približi razvaljenim vratima i uñe u kuću. Ono što je spazila s praga istrgnu iz nje krik užasa, te se prilijepi uza zid dok joj je srce tuklo kao ludo. U kući su bila dva leša: muškarca i žene. Noge čovjeka zavezane za drvenu klupu nalazile su se u vatri ognjišta i upravo su dogorjevale. To je bio taj lijepi oblak dima. Lice je bilo strahovito izobličeno. Široka mrlja krvi u visini grudi označavala je da je on na kraju mučenja bio proboden. Što se tiče žene, to je bilo još gore. Ona je ležala na stolu od prosta drveta, potpuno naga i raskomadana, ruku i nogu zavezanih za četiri noge stola koje su se kupale u ogromnoj lokvi krvi u koju se bila slijepila njena duga, crna kosa. Mora da je bila silovana, bez sumnje više puta, a zatim rasporena. Utroba je visila iz razjapljenog otvora... Izvukavši se iz kuće, Katerina se nasloni na njezin zid i tamo povrati sve što je maloprije bila pojela... a zatim je obuze paničan strah. Spotičući se o neravne poljske humke, trčala je prema rijeci zovući Arnauda iz svega glasa, čija je snaga od straha bila udesetostručena... Ona se baci u čamac kao u neko skrovište, zgrčivši se sva poput djeteta na njegovu dnu od straha da se ne pojave grubijani koji su mučili nesretne seljake. Nakon nekoliko časaka se smirila. Zbog tišine koja ju je okruživala, stišali su se nepravilni otkucaji njezina srca. Ubrzo je mogla razmišljati o zagoneci pred kojom se nalazila: kuda je otišao Arnaud? Pomisao da ju je možda napustio ne pade joj na pamet. Pa čak i da se htio riješiti Katerine, on to ne bi učinio na takav način usred ravnice gdje je ona bila izložena svim opasnostima. On bi pričekao da ona bude u sigurnosti. Uostalom i noć koja je upravo prošla isključivala je takvu mogućnost. Arnaud ju je volio. U to Katerina nije sumnjala... Ona pomisli da je možda naišao na razbojnike sa seoskog imanja koji su i njega napali isto kao i onaj nesretni par. Ali, prisjetivši se da je u kućici vidjela samo dva leša, ona se smiri. Možda je morao bježati pred neprijateljem i namjerno se nije htio vratiti k rijeci da Katerina ne bi bila otkrivena. Ali sva su ta pitanja ostajala bez odgovora... Potpuno smetena, Katerina ostade dugo nemoćna na dnu čamca, jer se još uvijek nadala da će se Arnaud vratiti i jer nije znala što da odluči. Sati su prolazili, a Arnaud se nije vratio. Tišinu nije remetilo ništa drugo osim glasanja ptica ili praćakanja riba. Strah mlade žene bio je tako velik da se ona jedva usuñivala pomaknuti... Ipak, kada je dan bio na izmaku, kada je nebo postajalo crvenije, a sunce grijalo s manje žara, Katerina se trgne iz obamrlosti. Više nije mogla čekati. Izgubiti sve to vrijeme bila je prava glupost, ali se ona nije mogla odlučiti da se udalji s tog mjesta, gdje bi je Arnaud jedino mogao pronaći... Meñutim, kada je bolje promislila, uvidjela je da je jedina mogućnost da ga pronañe ako se domogne Louviersa. Ako je La Hire još tamo, a ni po čemu u zadnje vrijeme nije mogla zaključiti protivno, on bi joj bez sumnje mogao reći gdje je Arnaud. Nije li La Hire zajedno sa Xaintraillesom sigurno bio najbolji Arnaudov prijatelj, njegov brat po oružju? Već dugo su se ta tri kapetana, rame uz rame, borila protiv Engleza i protiv njihova saveznika vojvode burgundskog. Oni su meñusobno bili vezani onim snažnim neuništivim vezama koje nastaju u teškim časovima, glupim ispadima i opasnostima koje su


~ 7 ~

veselo dijelili. Od njih trojice La Hire je bio najstariji, i to znatno, ali i da su bili istih godina, njihovo prijateljstvo ne bi bilo potpunije. Budući da je La Hire držao Louviers, Arnaud je u slučaju opasnosti tamo trebao zatražiti pomoć. Od te pomisli Katerina živnu, uspravi se i brzo pojede veliki komad kruha i ostatak sira. Zatim popije malo vode iz rijeke i odmah se osjeti bolje. Kako joj se povratila sva borbenost, ona odluči da krene na put. Noć ju je bolje zaštićivala od nepoželjnih susreta nego danje svjetlo. Ipak je bilo dovoljno vidljivo da se mogla lako kretati. U zoru joj je Arnaud bio pokazao gdje je Louviers i rekao joj da je udaljen samo dvije i pol milje. Da ne bi bila preopterećena, uze samo malo namirnica i vrećicu zlata, ogrne se plaštom koji joj je bio dao Jean Son i napusti čamac. Neko je vrijeme slijedila, u sjeni joha, krivinu rijeke, a zatim kada joj se učini da rijeka skreće prema istoku odlučno se usmjeri prema jugu. Brzo je koračala preko polja, zaobilazeći kobnu kućicu čiji se dimnjak prestao dimiti. Nastojala je da više ne misli na Arnauda. Smjelost joj je i suviše bila potrebna, a da bi se prepustila tjeskobi koju je nametao njegov nestanak. Nekoliko sati kasnije, malaksala od umora ali puna nade, Katerina je došla na domak Louviersa. Bilo je prerano da se mogla nadati da će ući u grad. U očekivanju da se otvore gradska vrata, legla je na humak i zaspala zamotana u svoj plašt. Spavala je sve dok je ševa svojim pjevom nije probudila. Dok se približavala utvrñenim gradskim vratima, nagonski potraži pogledom zastavu na najvišem tornju i uzdahnu s olakšanjem. Crna ratna zastava sa srebrnim znakom vinove loze mlitavo je lepršala na šiljatoj kapi velike kule s otvorom, a stražari nisu nosili zelenu englesku dolamu. La Hire dakle nije bio istjeran!... Sva sretna, Katerina skupi rukama suknju i nestade ispred crnog svoda, odgurnu strijelca koji nešto progunña, ali osmjehnuvši se on slegne ramenima i odusta da je slijedi. Ona poče trčati kao luda duž uske ulice koja je vijugala kao bjelouška izmeñu neobičnih kuća. Gore, s lijeve strane, nalazila se kuća templara stara i stroga izgleda. U njoj je boravio sadašnji gospodar grada. Polet Katerine bio je tolik da je poput bombe prošla mimo stražara, te oni iznenañeni, nisu uspjeli ni ukrstiti svoje glefe. - Hej!... ženo!... Stani!... Čuješ li? Doñi ovamo!... Ali, Katerina nije slušala. Uletjela je u dvorište baš kada se La Hire teškim korakom približavao svom konju, koga je konjušar pojio. Kapetan je čini se bio loše volje. Hodajući, on je savijao koljena da bi provjerio jesu li dobro sastavljeni zglobovi nadbedrenika i štitnika za koljeno. Katerina se baci na njega s uzvikom veselja i s toliko snage te ga umalo ne sruši na zemlju. Ne prepoznavši je odmah, razgnjevi se i odgurnu je hrptom ruke u prašinu. - Kujo jedna besramna!... Jesi li ti curo luda? Hej, vi tamo, otjerajte tu drolju!... Sjedeći na zemlji, Katerina nije mogla zaustaviti smijeh, sretna što je pronašla naprasitog kapetana. - Loše primate svoje prijatelje, milostivi gospodine de Vignolles. Ili me možda ne prepoznajete? Čuvši njen glas, on se okrenu jednom nogom u zraku, jer se upravo spremao uzjahati konja, i pogleda je. Izraz nevjerojatnog zaprepaštenja odrazi se na njegovu izbrazdanu licu. - Vi?... Zar vi ovdje? Zar ste vi živi? A Jehanna... a Montsalvy? Potrča k njoj, zgrabi je, podigne na noge i prodrma kao šljivu u kolovozu, obuzet pomamom radosti i ljutnje. Gnjev je bilo njegovo normalno stanje. Dvadeset i četiri sata na dan La Hire se gušio od bijesa, praskao od očaja i lupao nogama od jarosti. Glas mu je nadjačavao tutnjavu lumbarda, a od njegova bijesa podrhtavali su


~ 8 ~

gradski bedemi. Bio je oluja, uragan i gruba, ali najpravednija sila, a za one koje je volio, strašni La Hire je djetinje duše. Pjenio se od velike ljutosti što Katerina nije dovoljno brzo odgovarala na njegova pitanja. U njegovim se rukama mlada žena potpuno opusti bez ikakve snage, kao kakva lutka. Dvije kapetanove riječi ošinule su je poput groma: "A Montsalvy?... " Znači, ni on ne zna gdje je Arnaud... Val boli obuzme joj utrobu, nadme joj grudi i zamalo je ne uguši. La Hire je urlao izvan sebe: - Zaboga!... Hoćete li odgovoriti? Vidite da me ovo satire... Meñutim, satiralo se njezino srce. Kriknuvši od boli, ona se sruši na čeličnu kapetanovu košulju i stade toliko jecati da on ostade izbezumljen. La Hire, potpuno smeten, nije znao što da učini s tom rasplakanom ženom. Unaokolo, njegovi su se ljudi pogledavali, a poneki slabo prikrivali smiješak. La Hire, koji tješi ženu, to je nešto novo! Odustavši da vani nastavi razgovor, kapetan jednom rukom ogrli Katerinu i povede je prema svome stanu, ali prije nego što prekorači svoj prag poviče preko ramena: - Hej, Ferrante! Poñi do bernadirskog samostana i reci vratarici da mi pošalje ženu po imenu Sara... Jedan se narednik izdvoji iz već svrstanog odreda i nestade ispod šiljata svoda. Nato La Hire zatvori za sobom i svojom gošćom masivna vrata okovana čavlima, povede Katerinu prema klupi ukrašenoj jastucima i ponudi joj da sjedne. - Dat ću vam jesti - reče on s blagošću neuobičajenom za njega. - Čini mi se da ste gladni, ali za ime Božje, govorite! Što je bilo? Što se dogodilo? Ovdje se govori da je Jehanna osuñena na doživotnu robiju, da... S velikim naporom Katerina savlada svoju klonulost, obrisa oči rukavom i ne gledavši La Hira promrmlja: - Jehanna je mrtva. Prekjučer su je Englezi spalili i njen pepeo bacili u Seinu... To se dogodilo nešto prije nego što su Arnauda i mene bacili zašivene u istoj kožnoj vreći! Bubuljičava La Hireova koža naglo pozeleni ispod sijede kratko ošišane kose. - Spaljena!... Kao vještica! Jadnica! I Arnaud na dnu rijeke... - Ne, jer sam kao što vidite odonud izašla. U nekoliko riječi Katerina opisa zadnje dane boravka u Rouenu, pokušaj Jehannine otmice, njihovo hapšenje i zatvaranje u ruanski dvorac i na kraju izvršenje presude, pa i to kako ih je Jean Son svojom hrabrošću spasio od smrti. Ispriča i noćni bijeg čamcem, svoje buñenje i neobjašnjiv nestanak Arnauda. - Nigdje nisam našla njegov trag, pa čak ni u onoj opustošenoj kućici. Kao da se odjedamput rasplinuo u zraku. - Ali, Montsalvy se ne može rasplinuti u zraku kao običan dim - progunña La Hire. - Da je mrtav, vi biste našli njegov leš... A u, ostalom, on i nije mrtav. Ja to osjećam - završi on lupajući se u prsa ogromnom pesnicom na koju je bila navučena željezna rukavica. - Zašto? - reče pomalo jetko Katerina. - Nisam vjerovala da ste toliko čuvstveni. - Arnaud je moj brat po oružju - primijeti kapetan dostojanstveno. - Kada on više ne bi disao pod našim suncem, nešto bi mi to reklo. Isto bih osjetio i za Xaintraillesa. Montsalvy je živ, ja bih se u to mogao zakleti. - Znači, vi želite reći da me je on napustio? Da je svojevoljno otišao? Strpljivost La Hireova predugo je trajala. Njegovo se lice zacrveni u isti čas kad ga ponovo obuze njegova prava narav. - Jeste li vi ludi ili šta vam je? Tko je rekao da vas je on napustio? On je vitez, gusko jedna glupa! Ne bi on ostavio jednu ženu samu usred


~ 9 ~

kraja koji je neprijatelj opustošio. Nešto mu se dogodilo, to je sigurno. Što se tiče vas umjesto da stojite tu kao kakav panj... Jedan bezbrižan i hladan glas, koji je dolazio s drugog kraja dvorane, prekinuo je kapetanov žučni napad. - Zar vi zaboravljate da govorite jednoj gospi, milostivi gospodine de Vignolles? Zaista, kakve riječi? Pridošlica je imao čudan izgled koji se manje odražavao s njegova raskošna odijela, neuobičajena za tu ratničku sredinu, nego s njegova lica. Kratka brada, više plava nego crna, usko je uokviravala lice otmjenih crta, ali blijedo poput voska, i koje bi bilo lijepo da nije bilo krutog nabora senzualnih usta i hladnog pogleda, crnog kao ugljen. Oči toga bića nisu nikad zatreptale, a to im je davalo čvrstoću koja je uznemiravala i Katerina od njih zadrhta. Odmah je prepoznala došljaka. Bio je to Gilles de Rais, maršal Francuske od kraljeve krunidbe. Bio je to onaj čovjek koji se jedne noći u Orleansu pokušao popeti kroz njezin prozor. S njim se i Arnaud bio tukao. Na duboki poklon koji joj je on uputio, dugi su se rukavi njegova ogrtača od ljubičaste svile izvezene zlatom bili povukli po prašini, a ona odgovori naklonom glave. - Milostivi gospodin de Vignolles ima sve isprike ovoga svijeta - reče ona hladno. - Kao što vidite ja veoma malo sličim na gospoñu! Sličnija sam seljakinji ili izbjeglici. Dolazak Gillesa de Raisa smirio je La Hirea. - Ja sam se zaboravio - promrmlja. - Oprostite mi gospoño Katerino. Nisam vas htio uvrijediti. Vidite, ja volim Montsalvyia kao da mi je sin. - Onda mi pomozite da ga pronañemo - uzviknu strastveno Katerina. - Pošaljite da ga pronañu, da mu pomognu... - Što se dogodilo hrabrom Montsalvyju? - upita nemarno Gilles de Rais ne skidajući oči s Katerine kojoj je taj uporni pogled počinjao biti neugodan. Trebalo je da se La Hire žrtvuje i upozna visokog gospodina s ruanskom dramom i nestankom Arnauda. Kao Katerina maloprije, on ispriča o suñenju Jehanni Orleanskoj, da ju je kao vješticu, osudio crkveni sud biskupa Cauchona, koji se bio prodao grofu od Warwicka i kardinalu od Winchestera, i o njezinu pogubljenju na lomači. On to učini neuljudno, jer izmeñu ta dva čovjeka nije postojalo nikakvo prijateljstvo. La Hire je bio mnogo stariji od Gillesa de Raisa i od toga raskošnog Anžuvinca udaljavala ga je nepremostiva odbojnost. Nagonski nije imao povjerenja u tog bratića podmuklog La Tremoillea a kome nije opraštao, naizgled nepojmljivu, ravnodušnost s kojom je Karlo VII dozvolio da Pucelle umre. Kapetan mu je pripisivao svu odgovornost zbog loših savjeta i ljubomore Georgesa de la Tremoillea i u tome se nije varao. - Znači, Jehhana je mrtva! - reče smrknuto Gilles de Rais. - Ona, koju smo mi smatrali anñelom, bila je cura kao i druge. Spalili su je kao vješticu, a što je nesumljivo i bila! Valjda nas neće Bog prokleti što smo slijedili tu nevaljalu pastiricu? Dok je on govorio, njegovo se lice mijenjalo i Katerina, zaprepaštena, vidjela je da se na njemu postepeno pojavljuje praznovjeran i mlitav strah, brat blizanac onoga straha koji je čitala na licu Filipa Burgundskog kada ga je ispred Compiegnea molila da oslobodi Jehannu. To je bio strah od prokletstva, starodrevni strah i trepet od sotone i od njezine sluge vještice! Veliki plemić i neustrašivi ratnik nestali su pod jednim jedinim udarcem, ostao je bio samo čovjek koji se uhvatio ukoštac sa starim pradjedovskim strahom i s neobjašnjivom tjeskobom roñenom u humusu crnih druidskih šuma pod vječnom prijetnjom barbarskih krvoločnih bogova.


~ 10 ~

Zatvorenih očiju, La Hire je slušao Gillesa de Raisa s ljutnjom koja je rasla. Prije nego što je Katerina imala vremena da se umiješa, La Hire planu: - Jehanna, vještica? Tko bi vam drugi osim prokletog skitnice La Tremoillea to povjerovao, milostivi gospodine Gilles? Zar ste vi tako slab kršćanin da vam je dovoljna neprijateljska presuda jednog pokvarenog biskupa da bi promjenili svoje mišljenje? - Ljudi crkve ne mogu se prevariti - nadoda Rais suho. - To vi kažete! U svakom slučaju, zapamtite gospodine maršale: nemojte više nikada ponoviti to što ste upravo rekli. Inače, tako mi Boga, ja, La Hire, vratit ću vam vaše riječi u grlo pomoću ovoga. I La Hire izvan sebe od bijesa bio je već izvadio svoj mač. Katerina opazi da su se oči gospara Raisa zakrvavile. Pred njim se ona uvijek nagonski osjećala neugodno, a ovaj put se ta odbojnost potvrdila. Ono što se on usudio reći o Jehanni, ljutilo ju je isto toliko koliko i lakoća kojom je stao na stranu crkvenog suda. Kako je Gilles de Rais mogao zaboraviti bratimstvo oružja i blistave borbe na putu kojim je prošla Pucelle? Svoju drhtavu ruku on prinese pojasu na kojem je visio bodež, dok su njegove nosnice pomodrile, stisnute od ljutosti. Začulo se škripanje njegovih zuba. - To je izazov? Ne prihvaćam ga ni od koga... a da ne zatražim objašnjenje. Polako, ne skidajući očiju s njega, La Hire vrati mač u korice i slegnu svojim teškim ramenima. - Ne! Tu glupu napomenu vi možete, ako želite, prenijeti vašem bratiću La Tremoilleu koji je oduvijek želio Jehanninu propast. Za mene, kao i za mnoge druge, milostivi gospodine, Pucelle je poslana od Boga! I on je želio da je pozove k sebi kao što je nekada, na jednom drugom križu, pozvao svoga sina. Isus je došao da spasi ljude, ali ljudi ga nisu priznal i... kao što ni oni tamo nisu priznali Pucellu. Ali ja u to vjerujem... da, ja vjerujem u nju! Žestina se razli po izbrazdanom licu ratničkog voñe i njegov pogled odluta po traci sunca koja je ulazila kroz prozor na primamljiv bljesak jednoga bijelog oklopa. Ali to je trajalo samo jedan tren. U slijedećem momentu La Hire lupi šakom po stolu i završi rečenicu: - ... i zabranjujem bilo kome da kaže suprotno! Možda bi Gilles de Rais nešto i nadodao, da vrata dvorane ne udariše muklo o zid, gurnuta snažnom rukom. Sara, koju je slijedio zadihani vojnik, upade upravo kao bomba s neurednom kapom na glavi. Napola smijući se, napola plačući, ona se baci Katerini u zagrljaj. - Mala moja... mala moja! Zar si to ti... Je li istina da si to ti... da si se vratila? Oči Ciganke, koja je u stvari odgojila Katerinu, svjetlucale su kao zvijezde, a obilne suze natapale su njezine obraze, dok je ona uz svoje obilne grudi čvrsto stezala mladu ženu, pokrivajući njezino lice poljupcima, zaustavljajući se samo da je pogleda kako bi se uvjerila da je to zaista ona. Obuzeta osjećanjima, Katerina je plakala zajedno s njom i bilo je nemoguće bilo što razabrati iz zbrke riječi dviju žena. La Hireu to brzo dosadi. Njegov jaki glas zagrmi i trgne ih. - Dosta tog prenemaganja! Imat ćete za to dosta vremena!... Gospoño Katerino, poñite s vašom služavkom u samostan! Ja imam pametnijeg posla. Istoga časa Katerina se oslobodi Sarinih ruku, a njezine se oči ispuniše nadom. - Idete tražiti Arnauda? - Naravno. Objasnite gdje se točno nalazi ono seosko imanje pokraj kojeg ste se vi bili zaustavili... i molite Boga da nešto pronañemo. Ako ništa ne nañemo... tada se molite za one koji će mi dopasti šaka.


~ 11 ~

Katerina objasni što je bolje znala, naprežući svoje sjećanje kako bi se sjetila čim više detalja koji bi pomogli kapetanu. Kada je završila, on se zadovolji jednim kratkim "hvala", uze svoj šljem i udarcem šake nabije ga na glavu, navuče željezne rukavice i, odlučno kao da je njegov teški željezni oklop bio odijelo od svile, izañe u dvorište, stvarajući pri tom buku kao kakvo veliko zvono s katedrale. Katerina je čula kako viče: - Svi na konje! Truba zasvira. Nekoliko časaka kasnije svod kuće je odbijao poput grmljavine, snažnu jeku teškoga vojnog eskadrona, koji se brzim kasom uputio prema gradskim vratima. Kada se tišina povratila, Gilles de Rais, koji je dotada ostao potpuno nepokretan, približi se Katerini i nakloni se. - Želite li, lijepa gospoño, da vas otpratim do samostana? Ona odmahnu glavom ne pogledavši ga i uhvati Saru ispod ruke. - Najlepša hvala, gosparu, ali više volim da odem sama sa Sarom. Imamo da razgovaramo. Večer je došla ne dovevši sa sobom La Hirea. Katerina, koju je tjeskoba razdirala, ostade satima na najvećem tornju bernadinskog samostana, naprežući oči sve dok je na nebu ostalo imalo svjetla ne bi li vidjela prašinu od čete konjanika. - Oni se neće noćas vratiti - reče joj Sara kada je do nje doprla škripa masivnih gradskih vrata koja se zatvoriše na poziv stražara. - Bilo bi bolje da odeš spavati. Ti si tako umorna... Mlada žena uputi prema njoj pogled mjesečara koji proñe kroz snažno tijelo vjerne služavke. - Ja sam umorna, ali ne bih mogla zaspati. Ali i zašto? - Zašto? - pobuni se Sara. - Pa da se odmoriš! Hajde se bar ispružiti. Ako se milostivi gospodin La Hire noćas vrati, ti znaš dobro da ćeš čuti zov roga da bi im se otvorila gradska vrata. Osim toga, oni će te odmah obavijestiti. Uostalom, ja ću bdjeti. Meni za ljubav, hajde malo spavati... Da joj učini po volji, a nakon zadnjega pogleda koji je bacila na spaljeno polje, čije je rane sakrivala noć pod svojim debelim crnim plaštom, Katerina se pusti da je odvede do ćelije koja je bila njezina i prije ludog ispada u Rouenu. Sara je svuče, polegne i pokrije kao malo dijete. Pažljivo slažući odjeću koju je Katerina bila svukla i stavljajući njenu kapu od bijeloga lanenog platna na za to načinjenu drvenu glavu, Sara izjavi osorno: - Gospodin Rais je došao malo prije večere da pita kako si. Majka Maria Beatrice mi je to javila i ja sam rekla da spavaš. Sveta opatica ne smije lagati, ali ja to mogu, i to veoma dobro... jer ja uopće ne volim lice toga čovjeka! - Dobro si učinila... Sara nježno poljubi Katerinu u čelo i povuče se na prstima, zatvorivši za sobom vrata. Katerina ostade sama u uskoj prostoriji na čijim je zidovima drhtava svjetlost svijeće stvarala nestalne sjene. Čitavo njezino biće bilo je usredotočeno u njenim ušima, koje su u vanjskoj tišini pokušavale raspoznati udaljenu buku čete u pokretu. Meñutim, postepeno, potrebe izmučenog organizma nadjačale su njezinu uzrujanost i patnju, te Katerina nakon višesatnog bdijenja zaspa upravo u času kada su opatice napuštale svoj tvrdi ležaj i odlazile u kapelu na jutarnju molitvu. Ali, san joj nije donio mir. Na dnu svoje podsvijesti ona pronañe još nedodirnute trenutke strave i radosti iz proteklih dana. Kao u kakvom strašnom kaleidoskopu, ona ponovo vidje smrdljivu rupu tamnice u kojoj je odjednom planuo golem oganj lomače. Zatim je vidjela pred sobom otvorenu kožnatu vreću u koju su je ljudi htjeli baciti. Ali ovaj


~ 12 ~

put je bila sama. Arnaudova silueta se pojavi samo načas i rasplinu se u tmini usprkos njezinim krikovima, usprkos naporu koje je ona činila da bi ga dohvatila i zagrlila... Ruke krvnika spustiše se na nju i ona u snu pokuša vikati dozivajući onoga koji se neumoljivo od nje udaljavao. Ali, njezine su ruke bile svezane i neka neodoljiva snaga ih je savijala prema zemlji, prema otvorenoj vreći koja je rasla, rasla tako da je dostigla veličinu lepljiva tunela koji ju je progutao. Ona je htjela zvati, ali joj je glas bio nemoćan, neodreñeno smiješan, dok su joj udovi bili paralizirani od straha. Osjećala se kao da je bačena u golemu prazninu i odjednom se, kriknuvši, probudi sva oznojena. Sara, u košulji i sa svijećnjakom u rukama, nagne se nad njom i prodrma je za rame. - Sanjala si... ružan san... Čula sam te kako vičeš... - Da... Oh! Saro bilo je to strašno, ja... - Šuti! Nepotrebno je ponovo riječima oživljavati slike koje te plaše. Ponovo ćeš zaspati, a ja ću ostati pokraj tebe. Ružni se snovi neće više vratiti. - Za to bi trebalo pronaći Arnauda - reče Katerina, zamalo ne zaplakavši. Inače... inače, ružni sni me neće nikada napustiti. Noć se završi bez drugog ispada. Svanu dan, a La Hire i njegovi ljudi još se ne vratiše u Louviers. Nestrpljivost je izjedala Katerinu i što je vrijeme više prolazilo, njena se nada splašnjavala. - Da je sustigao Arnauda, već bi se bio vratio. - Ne mora biti! - reče Sara da je umiri. - Pohod ga je mogao odvući dalje nego što je želio. Meñutim, usprkos umirujućim i ohrabrujućim Sarinim riječima, Katerinu je bilo nemoguće otrgnuti od zvonika. Možda bi ovaj put ona tamo ostala čitavu noć da se, u času kada je sunce uranjalo iza zelenog zatalasanog polja, jedan oblak prašine ne podiže na cesti koja je dolazila sa zapada. Uskoro su u oblacima prašine bili vidljivi pokretni obljesci koje su posljednji zraci sunca oteli čeličnom oružju. Kada je prepoznala crnu vitešku zastavu sa znakom srebrne vinove loze, Katerina pojuri niz strme, zavojite stepenice. - Evo ih! Vraćaju se - vikala je ona, ne vodeći računa o svetosti mjesta gdje se nalazila. Ona pojuri kao tane ispred nosa zapanjene majke Marije Beatrice, odgurnu vrataricu i nañe se vani. Sara je jurila za njom. Spuštale su se uličicom prema gradskim vratima, pridržavajući rukama suknje kako bi mogle što brže trčati. Katerina je stigla nadomak stražarnice upravo kada je La Hireov vranac prolazio ispod velike rešetke gradskih vrata i ona se skoro baci njegovu konju pod noge. - Dakle? Jeste li ga pronašli? Teškom mukom kapetan je, strašno psujući, uspio zadržati konja da ne pogazi Katerinu. Ispod podignute oduške na kacigi, njegovo zabrinuto lice bilo je sivo od prašine, a svaka bora na njegovoj koži bila je crna. - Ne - dobaci on grubo - on nije s nama. Videći Katerinu kako sva blijeda tetura, on se posrami svoje grubosti, skoči s konja, priskoči joj i na vrijeme je zadrža svojim rukama da se iznemogla ne sruši na zemlju. - Hajte, ta nećete mi valjda pasti u ruke! Nisam ga pronašao, ali znam da je živ. To je dovoljno, zar ne? Hajte, doñite, nećemo raspravljati ovdje pred ovim jadnicima. Živ! Od te je riječi Katerina brže došla k sebi nego da je dobila nekoliko šamara. Ona pogleda La Hirea očima punim nade, pustivši da je on odvede do kuće templara. Za njima se vukao red umornih i prljavih vojnika. Svi nestadoše pod pocrnjelim trijemom, a zatim ispuniše dvorište. Tek kada su ljudi sjahali, Katerina opazi da su oni


~ 13 ~

doveli jednog zarobljenika. Zbijen odred konjanika nije joj bio omogućio da ga dotada vidi. Ipak, to je bio golem čovjek, jedan od onih plavih, skoro crvenokosih, Normandijaca, isklesanih kao sprava za opsjedanje, u kojima se nalazilo gotovo nedirnuto nasljedstvo starih Vikinga. Njegove ruke, zavezane debelim konopima za oblučinu sedla na konju narednika Ferranta, bile su debele, grube i posute kovrčavim dlakama, ali odmah se uočavalo da su one bile spretne i darovite. Loš kaput od poderane tkanine jedva je pokrivao prsa dostojna medvjeda i ramena govedara na kojima se uzdizalo lice koje je imalo boju cigle i neodlučne crte, ali naglašeni ton njegova svjetlosiva pogleda, prikrivena gustim i zaraslim obrvama, neodoljivo je podsjećao na izvor sakriven u divljoj travi. Zarobljenik nije izgledao naročito uzbuñen svojom kritičnom situacijom. Na stvarima i ljudima zaustavljao je miran i dobroćudan pogled, više znatiželjan nego uznemiren, ali se rasplamsavao kada se zaustavljao na Katerini. - Tko je to? - upita mlada žena dok su vojnici sputanog čovjeka gurali u veliku dvoranu. - Otkud ja znam? - reče La Hire slegnuvši ramenima. - Mi smo ga našli ispremlaćenog u klijeti vaše čuvene kućice. Imao je jednu bačvicu rakije pod miškom. Bez sumnje je to neki engleski pljačkaš. Otkako smo se vratili u Normandiju, Godoni sve teže i teže ubiru namete od seljaka, te se naplaćuju kako mogu. Glas čovjeka zaori tako snažno da se od njega rasprši tišina velike dvorane koja odjeknu kao svodovlje katedrale. - Ja nisam Englez, već dobar Normanñanin i vjeran podanik kralja Karla. - Hm! - progunña La Hire. - Govoriš našim jezikom. To je već nešto. Kako se zoveš? - Gauthier, Gauthier le Bucheron, ali me zovu Gauthier Malencontre. - Zašto? Šumski čovjek se nasmija naprasito. - Zato jer je bolje da me se ne susretne u šumi kada imam u rukama dobru sjekiru, koju mi vi niste dozvolili ponijeti. Ne da se naročito hvalim, gospodine kapetane, ali vrijedim za desetoricu. - Objasni! Šta si ti radio u onoj kući? Tko te je isprebijao? - Ja, sam sebe! Dosada mi niste dopustili da govorim. Sada ću vam reći sve što znam... jer ste vi kraljev kapetan. Mislio sam da ste drumski razbojnik i zato sam bio oprezan. La Hire slegnu ramenima, ali ne mogaše suzdržati grimasu. On je bio pomalo i razbojnik, kada nije bilo rata. Čovjek treba dobro raditi svoj posao ako je za njega sposoban! Ali La Hireovo raspoloženje nije interesiralo Katerinu koja je gorila od nestrpljenja. Zato se ona sama obrati zarobljeniku. - Šta ste radili u toj kući? Znate li vi što se tamo dogodilo? - Da - reče čovjek trezveno. On baci na Katerinu živ pogled, a zatim nastavi: - Magloire i Guillemetta, nesretnici koji su stanovali u kolibi, bili su moji roñaci. Ja sam ponekad, kad u šumi nije bilo hrane, dolazio k njima. Oni su bili dobri i susretljivi i nikada im se nijedan siromah nije uzalud obratio. Bio sam kod njih, spavao sam, kad je onog jutra jedan čovjek bio došao. Bio je loše odjeven, ali je izgledao kao vitez. Imao je držanje... koje ne vara. Pružio je zlatan novčić Guillemetti pitajući je da li ima mlijeka. To englesko zlato učini se čudnim Guillemetti i ona ga poče ispitivati. Ali putnik nije želio ništa kazati. On je samo rekao da nije odavde, da je radio u Rouenu i da se vraća u svoj kraj. U njegovu glasu bilo je nečega što je kazivalo da ne laže. Ipak, uroñena oholost koju je on posjedovao bila je čudnovata. Guillemetta se dade uvjeriti. Zlato, to je takva rijetkost! Upravo kada je htjela otići u staju po mlijeko ušli su... oni... smrdljivci, vuci živoderi! Dok smo pričali, nismo ih čuli da se približavaju.


~ 14 ~

La Hire povuče čovjeka za njegov kaput i poče ga bijesno drmati. - Tko su to bili? Da li ih poznaješ? Ali uprkos svojoj snazi i zavezanim rukama zarobljenika, La Hire nije bio dorastao tom divu. Jednim naglim pokretom ruke Gauthier Malencontre se oslobodi njega. - Naravno da ih poznajem! Vidio sam zastavu. To je bila zastava Richarda Venablesa, engleskoga gulikože, koji je gori strvinar od svog učitelja sotone. Njegova se jazbina nalazi u kredastim podrumima Orivala i u starim ruševinama Roberta ðavolskog. Jadna Guillemetta!... jadan Magloire! Ah, to je bilo strašno vidjeti... - Zato što si gledao kako ih kolju, a da nisi ni trepnuo? - Ma, ne - progunña on, svadljivo bljeskajući očima. - Nastojte da me ne napadate! Zahvaljujući upravo meni, taj Venables ima sada četiri čovjeka manje. Samo, njih je bilo deset na mene jednoga. Skoro su me ubili. Čvrsto su me vezali... Ja sam se pravio mrtav, a to je bilo bolje i tako nisam mogao koristiti. To sam veoma dobro izveo... Samo, ono što sam ja pretrpio, vi ne možete ni zamisliti. Iako sam bio svezan kao salama, a oči mi bile skoro potpuno zatvorene od udaraca, ipak sam sve vidio... i sve čuo. To je bilo najgore! Dobro se ponio i onaj čovjek sa zlatnim novčićem. Zgrabio je jednu klupu i lupao svom snagom po razbojnicima, ali ni njega to nije spasilo. On se našao zavezan pokraj mene, onesvješten, s kvrgom na glavi koja je na očigled oticala i postajala crna. U stvari to je bilo i dobro... On nije čuo kako urlaju Guillemetta i Magloire... Ja sam mislio da ću poludjeti i bio sam zahvalan Bogu kada su umukli; tada sam shvatio da su mrtvi. Tu začas zastade i učini pokret ramenima kao da je želio obrisati znoj sa svog lica. Katerina mu se približi bez riječi i jednim krajem vela obrisa znoj s lica tog nesretnika koji je pogleda uz izraz beskonačne zahvalnosti. - Hvala, lijepa gospoño!... - Molim - presječe Katerina, povukavši se. - Nastavite! Što se dogodilo milostivom gospodinu Montsalvyju... Hoću reći onom koga vi nazivate čovjekom sa zlatnim novčićem? - Ah, znao sam da je to plemić - uzviknu Gauthier pobjednički. - Venables je to takoñer odmah znao. Kad je sve bilo gotovo, čuo sam kako je zapovjedio dvojici svojih ljudi da ga povedu kako bi za njega izvukli otkupninu. - Kako to da su tebe ostavili? - upita La Hire podrugljivo. - Ljudina kao što si ti, zlata vrijedi! - Pa, rekao sam vam već, mislili su da sam mrtav. Na odlasku oni su zapalili snop slame pod stolom, misleći da ću izgorjeti, ali čim su oni pošli, spalio sam konopce kojima sam bio vezan, ugasio vatru... a zatim pobjegao. - Pobjegli ste? - začudi se Katerina. - Ali zašto? Ponovo se on okrenu prema njoj i oči mu se zacakliše od suza. - Trebate shvatiti, gospoño! Ja sam ih oboje jako volio... a gledati ih u onakvom stanju... to je bilo više nego što sam mogao podnijeti. Pobjegao sam ravno prema svojoj šumi s rukama na ušima, jer mi se još uvijek činilo da čujem krikove njihove agonije. Cijeli dan sam ostao pod granama, plačući i drhćući... Ali kasnije sam se postidio... Vratio sam se tamo, jer sam još nešto trebao učiniti. Jadnici! Nakon pretrpljelih muka imali su pravo na dijelić posvećene zemlje. Zamotao sam ih u dva pokrivača što sam bolje mogao i kada je pala noć natovario sam ih na svoja leña i odnio da ih sahranim na mjestu namijenjenom za mrtve, koje se nalazi na začelju crkve. - I ti si se još jednom vratio da vidiš nisu li Venablesovi razbojnici nešto ostavili - reče La Hire zajedljivo. Malencontre okrene prema njemu svoje lice tako crveno od ljutosti da je bilo skoro ljubičasto.


~ 15 ~

- Kraljev bi kapetan trebao shvatiti neke stvari! Da, ja sam se vratio, jer sam znao gdje Magloire skriva svoju bačvicu rakije. Htio sam se napiti, jeste li čuli? Htio sam se napiti tako da od toga crknem, kako više ne bih slušao krik Guillemette... i tako sam se skoro ubio na jednoj gredi! Uslijedi muk. La Hire, ruku prekriženih na leñima, koračao je niskom dvoranom čije su pločice odzvanjale pod njegovim željeznim donovima. Za to vrijeme Katerina nastavi ispitivati čudnovatog drvosječu. Nagonska simpatija počela ju je privlačiti tom čovjeku koji joj je govorio o Arnaudu. Uto se La Hire naglo zaustavi ispred Gauthiera. - Jesi li siguran da si sve rekao... i da si rekao istinu? Tvoja mi je priča sumnjiva. Htio bih da te stavim na muke. Drvosječa podignu svoja snažna ramena i prasnu u smijeh. - Ako vas to zabavlja, nemojte se ustručavati, milostivi gospodine. Ali mogu vam reći da se još nije rodio krvnik koji će od Gauthiera Malencontrea izvući nešto drugo osim istine. La Hirea se nije moglo omalovažavati bez neprilika. Kapetan pocrvenje i zaurla: - Prokleta vucibatino, vidjet ćemo da li ćeš se ti rugati sa mnom kad budeš visio na konopcu. Neka te objese! - Ne! - zavika Katerina. Katerina se nagonski baci ispred vezanog čovjeka i, raširivši ruke, ona ga zaštiti svojim tijelom. Zatim blago nastavi: - Ne, milostivi gospodine... To bi bila nepotrebna okrutnost. Ja vjerujem u ono što je on ispričao, čovjek s ovakvim pogledom ne laže. Uostalom, zašto bi i lagao? Nije učinio ništa da bi zaslužio vješala. Može nam samo koristiti! Niste li maloprije rekli da vrijedi onoliko zlata koliko je težak? - Ne volim da mi se itko ruga. - On vam se nije rugao. Preklinjem vas, gospodine La Hire, u ime prijateljstva koje gajite prema Arnaudu, nemojte ubiti tog čovjeka. Ostavite ga meni... molim vas. Kao ni drugi, ni La Hire nije posjedovao potrebnu duševnu snagu da se odupre Katerini kad je ona nešto molila, jer je to činila na jedan poseban način. On na nju baci živ pogled, a na svog zarobljenika pogled pun mržnje, a zatim slegnuvši ramenima, krupnim koracima izañe iz dvorane vičući: - Činite s njim što hoćete i neka vam je sa srećom! On je vaš. Nekoliko časaka kasnije, osloboñen svojih veza, divovski drvosječa ponizno kleknu pred Katerinom. - Gospoño... ja vam dugujem život. Činite od mene što želite, ali dozvolite da vam služim. Čak i jednoj lijepoj gospi uvijek je potreban vjeran pas. Te je noći Katerina spavala dosta mirno. Bila je mirnija zbog Arnauda. Znala je, i pored toga što momentano njegova sudbina nije bila zavidna, da njegov život nije u opasnosti sve dok se razbojnik, koji ga drži zarobljenog, nada da će nešto za njega izvući. Osim toga, čim zora zarudi La Hire će krenuti s jednim dijelom posade Louviersa da bi napunio dimom jazbinu lisice i oteo joj zarobljenika. U koga bi, nego u naprasitog kapetana, ona mogla imati više povjerenja da će Arnauda vratiti živa? Prije nego što je otišla spavati, Katerina je povjerila Gauthiera samostanskom vrtlaru, navukavši naravno pri tom na sebe nekoliko Sarinih strogih primjedbi. - Što ćemo napraviti s tim velikim divljakom? - brundala je čestita žena. - Prevelik je za paža, previše zaudara za sobara, pregrub je da služi jednu otmjenu gospoñu, u svakom slučaju previše je nezgrapan.


~ 16 ~

- Ali on predstavlja ozbiljnu zaštitu i predosjećam da ćemo ga trebati. A što se tiče divljaštva... to je prvi put otkako te poznam da si izgovorila tu riječ s toliko neodobravanja. Zar se odričemo našeg porijekla, moja dobra Saro? - Ja se ne odričem svog porijekla, ali imam pravo da ne skačem od sreće pri pomisli da ću ubuduće imati za petama tog velikog klipana. - U vrijeme, u koje živimo, jedan čovjek kao on može nam koristiti - reče Katerina tako odlučno da Sara nije nastavila, već se zadovolji samo da progunña: - Konačno, to je tvoja stvar! Noć je bila mirna, ali s prvim svjetlom zore neoubičajena uznemirenost obuze mali gradić. Buka, od trčanja i uzvika probudi tišinu samostana u momentu kad je duga povorka redovnica izlazila iz kapele i išla u blagovaonicu. Katerina i Sara, s velom na glavi i misalom u rukama, slijedile su povorku zajedno s nadstojnicom. Nikada ranije Katerina nije rastrešenije pratila misu. Od evanñelja, čim se začu buka, njezin je duh bio upravljen prema vani i ona se morala svladati da ne napusti svoje mjesto i potrči van. Mnoštvo se misli uskomeša u njezinoj glavi i ona se pitala nije li slučajno La Hire poduzeo noćni pohod protiv Venablesa... Nije li se vratio i prouzrokovao tu galamu?... Možda je doveo Arnauda?... "Ite missa est" djelovala je na mladu ženu kao osloboñenje i ona je s olakšanjem prošla kroz vrata kapele žaleći što se dostojanstvena povorka prema blagovaonici kretala u nezgodno vrijeme. Jesu li opatice do te mjere odvojene od svijeta da ih ne zanima ono što se dogaña izvan njihovih zidina? Ipak, prolazeći samostanskim trijemom s vitkim kamenim stupovima, majka Marija Beatrice naćuli uši. Galama se pojačavala oko tihog otoka opatije. Već su se mogli čuti glasovi: „Na zidine! Na oružje!" Predstojnica opatije obrati se priorici. - Poñite do kapije, majko Agnezo Anñeoska, i pogledajte otkuda dolazi ta buka. Kladim se da ćemo biti napadnuti. Redovnica se nakloni i potrča prema drugom kraju vrata, ali nije uspjela stići do glavnih vrata. Vratarica je sa svoje strane već trčala alejom koja se pružala kroz gaj šimšira i ljekovita bilja. Bila je sva crvena od uzbuñenja, a koprena joj se bila nakrivila. - Majko, ovdje je milostivi gospodin de Vignolles — reče ona naglo nakon kratkog naklona. - On kaže da se Englezi približavaju i da želi hitno razgovarati s gospoñom Brazey. Majka Marija Beatrice se namršti. Nisu joj se sviñali neprestani upadi vojnika u njezin samostan. Oni su u njega unosili grozničavu atmosferu koja je imala malo zajedničkog s predanošću molitvama. Katerina se htjede uplesti i uputi se prema posjetiocu, ali je nadstojnica odlučno zaustavi rukom i odgurnu je iza sebe. - Ne bi li nas milostivi gospodin de Vignolles makar nedjeljom ostavio da molimo u miru – reče ona srdito. - Ovo ovdje je samostan, a ne svečana dvorana kakvog feudalnog zamka. Izgledalo bi... Nije stigla da još nešto rekne. Od brzog i snažnog koraka odzvanjale su pločice samostana. La Hireov glas je odjekivao dok su se redovnice razbježale na sve strane vriskajući od straha. Kapetan je išao ravno prema nadstojnici čije je lice postajalo crveno u uskom otvoru njezina kolira. - Majko, nemam puno vremena za raspravljanje, a još manje za obzirnost. Neprijatelj se približava. Ako ne čujete buku koju dižu stanovnici ovoga grada trčeći na gradske bedeme, to znači ili da su vaši zidovi debeli ili da ste vi gluhi. Moram odmah govoriti s gospoñom Brazey. Molim vas, obavijestite je o tome i u isto vrijeme


~ 17 ~

recite njezinoj služavci da pripremi njezine stvari. Za manje od četvrt sata one moraju napustiti ovaj grad! Ja čekam! Majka Marija Beatrice nesumnjivo bi još raspravljala da se upravo u tom času izmeñu nje i kapetana ne postavi Katerina, koja se više nije mogla suzdržavati. - Evo me, milostivi gospodine! Nemojte tako vikati, a osim toga čujte: ja odavde ne odlazim dok ne pronañem Arnauda. - Onda gospoño, - odmah se razljuti La Hire - imat čete sreću da ga nikad ne pronañete i da završite svoj život ovdje. Slušajte me, jer nemam vremena za gubljenje! Moram braniti ovaj grad i ne želim se prepirati satima da bih vas uvjerio. Prepoznao sam vitešku zastavu komandanta koji se približava ovom gradu. To je John Fitz-AUane Maltravers, grof od Arundela, grubi ratnik, vjerujte mi to, jer sam potpuno uvjeren da sam u pravu. Imam malo vojnika, dok ih on čini mi se ima više. Ako se popnete na gradski bedem možete na obzorju vidjeti crni dim. To gori Pont-de-l'Arche. Možda ćemo morati isprazniti Louviers i ostaviti ga osvajačima na milost... - Kako se usuñujete to govoriti? - uzviknu Katerina uhvativši redovnicu za mišku. - Zar ćete napustiti grad? A stanovnici, a redovnice? - To je stvar ratne sreće, moja kćeri - reče blago majka Marija Beatrice. - Mi zaručnice Gospoda ne trebamo se bojati Engleza koji su kršćani kao i mi. Ako se pokori u pravi čas, grad će izbjeći najgore. Englezi nemaju ni novaca ni namirnica. Oni ne mogu sebi dozvoliti raskoš da nas pretvore u pepeo. - Da se možda ne srame za Pont-de-l'Arche? - Dosta pričanja! - prereza La Hire nestrpljivo. - Gospoño Katerino, vi trebate krenuti, jer ja vam više ne mogu osigurati sigurnost i jer biste mi vi bili na teret... Ja sam vojnik i ne treba mi pratilica. Bijes i tjeskoba sjedinjene ponesoše Katerinu. - Zašto? Vi ste vojnik, a hoćete me baciti na cestu? Kuda da idem, molim vas lijepo? A Arnaud u rukama Venablesa? Vi to zaboravljate? - Ja ne zaboravljam ništa. Zbog njega sam se lišio dvadesetorice ljudi, što je veoma mnogo kad se neprijatelj približava. Maršal Rais će nastojati da Arnauda oslobodi od razbojnika, dok Maltravers s jakim odredima Engleza zastane pred našim zidinama. Što se tiče vas, vaše je mjesto kraj kraljice Jolande, jer ste vi dama iz njezine pratnje. Kraljica se nalazi u zamku Champtoce kod milostivoga gospodina Raisa u kome ima vrlo važan sastanak s vojvodom od Bretanje. Dakle, vi ćete se s njom sastati u pokrajini Anjou. Tamo će Rais dovesti Montsalvyja čim ga bude izbavio, bilo zlatom bilo oružjem, od Richarda Venablesa. Ovaj je put Katerina slušala La Hirea ne prekidajući ga i dok je on govorio, ona je postajala sve natmurenija. Na kraju, ona zaniječe glavom. - Žao mi je, ali ja ostajem! Nemam povjerenja u milostivog gospodina Raisa. La Hireovo strpljenje je bilo na kraju. Zov trube izvana odnese i ono malo strpljenja koje mu je bilo ostalo. Ne vodeći računa o svetosti mjesta on poče urlati: - Ni ja nemam povjerenja u njega! Ali on je na našoj strani i nema razloga da nas izda. Uostalom, on se to ne bi ni usudio! što više, ni vi ni ja nemamo drugog izbora. Rat je, gospoño, i Montsalvy, da je ovdje, prvi bi nam isto to kazao u želji da budete na sigurnom. - Na sigurnom? Na cestama? - doda Katerina s gorčinom. - Vi imate dobrog branitelja. Onog velikog raščupanog klipana koga ste spasili od vješala. Dat ću mu jednu dobru sjekiru, jer je to oružje koje on najviše voli. Idite sad čekati Arnauda u Champtoce. Ja to hoću!


~ 18 ~

- Je li to zapovijed? La Hire se načas pokoleba, a zatim doda odlučno: - Da, to je zapovijed. Poñite rijekom najkasnije za četvrt sata, prije nego grad bude opkoljen. Inače... - Inače? - Inače ćete otići sutra, i to gladni. Imamo namirnica samo za dvadeset i četiri sata. On se nakloni i odstupi gubeći se u sjeni sivih lukova. Strah obuze Katerinu kao da ju je taj vitez, udaljujući se, napustio nagu i bespomoćnu usred čopora vukova. Ali to je bio samo prolazan dojam. Ona je bila i previše naviknuta na težak život, na opasnosti i na strah. Već je pomišljala na put koji će morati prijeći. Champtoce? Kako pronaći siguran put prema zamku gdje će konačno pronaći kraljicu. Pokraj Jolande ničega se neće bojati. Tamo bi mogla čekati u relativnom spokojstvu dok se ne vrati čovjek kojeg voli. Još nekoliko dana, još će samo nekoliko dana biti odvojeni! Zatim će sve biti lako. Istina, ona mora platiti još i taj danak za svoju sreću. Ona ju je već ionako skupo stajala! Malo više, malo manje, nije važno! Isus i majka Božja će bdjeti nad njezinim putem i dovest će je u luku spasa koju predstavlja kraljica četiri kraljevine. Ona se uspravi. Njen glas, jasan i odlučan, dopro je do La Hirea koji je, ne okrećući se, išao prema glavnim vratima. - Ja ću vas poslušati, gospodine de Vignolles. Odmah ću napustiti ovaj grad. Daj Bože da nikada ne požalite što ste me otjerali! - Ja vas ne tjeram, - s praga promrmlja zlovoljno La Hire. - Ja vas samo sklanjam, što neću moći učiniti ako vas se Englezi dočepaju! I neću ništa požaliti. Neka vas čuva Bog, gospoño Katerino!


~ 19 ~

Glava druga

VIKING Jedan sat kasnije jedan mali čamac klizio je u sjeni južnih bedema Louviersa odnoseći Katerinu, Saru i njihova divovskog pratioca Gauthiera Malencontrea, koga im je sigurno bila poslala Providnost. Duga hrastova motka, za pokretanje čamca, u rukama toga snažnog Normanñanina izgledala je lagana kao ljeskov prutić. On je, stojeći straga, uranjao motku u vodu, a zatim snažnim zamahom brzo pokretao čamac. Bujno je raslinje bilo sakrilo bedeme i oni uskoro postadoše nevidljivi. Johe išarana lišća i crvenkastih resa sa srebrnastim vrbama činile su svod iznad vode blistave poput zlata. Kada su kroz mala tajna vrata bili izašli na rijeku činilo se da će dan biti težak i sparan, ali, sada, na samoj rijeci bilo je svježe. - Kako bih se rado okupala - promrmlja Katerina spustivši svoju ruku da visi uz čamac. - Jako pametno! - reče ljutito Sara, koja nije prozborila ni riječi otkako su krenuli. - Samo bi još trebalo da te Englezi pokupe potpuno mokru kada doñu ovamo. - Oni neće tu doći, zbog močvara! - izjavi Gauthier. - To je za njih opasno. Mogli bi se zaglaviti. Sara se ne udostoji da odgovori, ali mu se zato Katerina nasmiješi. Ona je postajala sve sretnija što ga je spasila. Gauthier je bio od onih ljudi koji se ničemu ne čude, koji se na sve privikavaju i koji čine sve sa što manje pokreta i riječi. Maloprije, kada su bili došli k vrtlaru po njega i rekli mu da treba krenuti, nije rekao ništa. On je samo pružio ruku da bi zgrabio sjekiru koju mu je donio jedan vojnik, palcem je isprobao njezinu oštricu i zadjenuo je za svoj grubi kožnati pojas. - Spreman sam - jedino je to rekao. Na Katerininu zapovijed, vrtlar mu je dao pristojnije odijelo, umjesto onoga poderanog i iznošenoga koje je nosio kada je došao. Kratka tkanina od crnoga parheta, i smeñe pripijene hlače koje su se spuštale u grube kožne cipele, davale su mu izgled imućnoga seljaka. Najteže je bilo pronaći cipele za njega. Jedan mu ih je postolar napravio na brzinu oñ sandala nadstojnika propovjednika svetog Franje čiji se samostan nalazio u blizini bernardinskog samostana. Gauthier ih je navukao napravivši grimasu i požurio se da ih izuje čim su došli u čamac. Jedna je stvar Katerinu bila iznenadila. Prije nego što je napustila samostan, htjela je na časak uči u kapelicu da se na brzinu pomoli. Naravno, Sara je ušla s njom, dok je Gauthier to bio odbio. Budući da se ona zaprepastila, reče joj tiho: - Nisam kršćanin! - izusti on, ne uzbuñujući se zbog zaprepaštenog lica onih koji su ga okružavali. - Zar nam nisi rekao da si one noći sahranio svoje prijatelje na groblju? — upita Katerina. - Naravno. Oni su na to imali pravo. Oni su vjerovali i bili su kršteni. Ja ne! - Nastojat ću da se kasnije obrazuješ - odgovori Katerina ne inzistirajući više. Meñutim, sada dok je čamac bešumno klizio po mirnoj vodi ona je razmišljala o svemu tome, gledajući kroz spuštene trepavice krupnog Normanñanina. Gauthier ju je nadahnjivao čudnim osjećajem. Smatrala ga je simpatičnim, ali ga se istovremeno pomalo plašila zbog njegova bistra i zagonetna pogleda. Izgledalo je kao da on u tom času ništa ne misli, ali je mlada žena ipak skoro fizički osjećala da on svim svojim bićem sluša buku iz grada od koga su se udaljavali.


~ 20 ~

Uzvici, metež grañana i puka koji su zatvarali kapke na svojim prozorima, trčanje na zidine da se na brzinu zatvori nekoliko starih rupa na bedemima nagomilavanjem snopova i cjepanica, donošenje kamenja i smole za obranu svoga grada ili izvlačenje oružja sa tavana, liturgijska pjesma fratara svetoga Franje koji su izašli u procesiju na zadnji blagoslov prije bitke i gromki La Hireov glas koji je sve to nadjačavao, sve se to postepeno gubilo. Buka rata se povlačila da ustupi mjesto šumu vode uz trup čamca, bježanju zeca po korovu i zviždanju kosa na grani. Katerina se prepusti da je obuzme tišina, koja je oko nje postajala sve dublja, kao i ljepota proljetnog dana na izmaku. Rijeka, na tome mjestu prilično široka, tekla je izmeñu obala obraslih grmovima kupina, divljim jabukama, divljim trešnjama i sasvim mladim hrastovima. Sve je to, pod utjecajem sunca, rasprostiralo ugodan miris zdravoga mladog raslinja i zemlje pune sokova. Da svaki zamah motke nije naglašavao udaljenost koja ju je dijelila od Arnauda, da njezina duša nije bila toliko uništena tjeskobom i da nije bila tako očajnički vezana uz voljena čovjeka, Katerina bi našla užitak i spokojnost u tom mirnom klizanju ispod zelenih grana kroz koje su se vidjeli veći komadi plavoga neba. La Hire je označio put koji su Katerina i njezina pratnja trebali slijediti. Taj je put bio lagan, ali i mjestimično opasan, jer je kraj kojim je on prolazio, u većem dijelu, još pripadao Englezima. Trebalo je ploviti uz rijeku Eure do Chartresa. Veliki grad naše Gospe, veliki grad vjere gdje su uvijek dolazili hodočasnici usprkos rata ili zbog njega, bio je sigurna etapa prije nego što su trebali proći kroz opljačkane i spaljene, ogladnjele i nemilosrdne krajeve, koji su dijelili Chartres od osloboñenog Orleansa. Tu će biti najteže i najopasnije. Zatim će trebati proslijediti velikim vodenim putem Loire i prepustiti se toku velike rijeke do kula Champtocea. Loira! Već samo njeno ime podsjeti Katerinu na uspomene, nade i patnje. Jedanput ranije široki ju je tok rijeke, jedva jedvice i teškom mukom, doveo do Arnauda. I Katerina će još jedanput zamoliti rijeku da ih ponovo spoji. Naravno, Katerini se uopće nije svidjela pomisao da bude gost nesigurnog gospodina Raisa. Meñutim, da li se moglo strahovati od opasnosti ili izdajstva tamo gdje se nalazila kraljica Jolanda? Da li se moglo na to i pomisliti? Ne. Trebalo je ravno slijediti svoj put i skratiti ga što je više moguće. To je bilo posljednje iskušenje! Zatim je ništa više neće dijeliti od Arnauda. Ona će uskoro biti njegova žen a... Njegova žena! Od same te riječi, ona klonu od sreće... Od te pomisli bi joj toplo pri srcu i život joj se odjednom pokaza u drugom svjetlu. Ona se nasmješi svježim obalama, Sari koja je pogleda začuñeno, a zatim uputi svoj smješak Gauthieru. - Kakav krasan dan! - reče ona skoro radosno. Ali veliki Normanñanin se ne nasmiješi. Namrštenih obrva on je posmatrao nešto u daljini uzvodno uz rijeku. - Dan se hvali tek kada završi - promrmlja kroza zube - mač tek nakon upotrebe, že... - Zašto si stao - reče Katarina. - Što si htio reći: žena? - Da, zastao sam gospoño, jer vam se ta stara danska poslovica sigurno ne bi svidjela. Uostalom, sada nije vrijeme za razgovor. Katerina se okrenu u pravcu njegove ispružene ruke i zadrža uzvik. U istom trenutku nad rijekom se razljegoše krikovi. Iz šikare iziñoše žene koje su trčale koliko su ih noge nosile. To su bile pralje koje je visoka trava dotada zaklanjala, a sada su bježale pred nevidljivim neprijateljem. Njihove, za pojas zadjenute, haljine od plave tkanine otkrivale su gole noge, ružičaste od hladne vode iz koje su bile izašle, a u njoj su dotada na kamenju trljale rublje. Istovremeno im se kosa,


~ 21 ~

koja se od brzog trčanja bila izvukla ispod njihovih platnenih kapica, poigravala na ramenima. - Zašto one trče? - upita Katerina. Nitko joj ne odgovori. Na zavoju jednog šumskog puta upravo se pojaviše tri vojnika u zelenim dolamama. Oni su trčali za ženama. Naglim pokretom Gauthier okrenu čamac koji se duboko zaglibi u mulj i u trsku strme obale. - Englezi! - prošapta, dok je rukom pritiskao Katerinu u leña sileći je da legne na dno čamca. - Sakrijte se... I vi, takoñer, - dobaci mrzovoljno Sari koja se pravila kao da ga ne čuje. - Niste tako stari da biste stavili život na kocku... On ne reče ništa više. Sara progunña, ali ipak legne pokraj Katerine. U meñuvremenu Normanñanin, umjesto da učini što i one, zakorači oplatu i bešumno se spusti u vodu, okretno kao vidra koja uranja. Sara podiže glavu i vidje ga do pojasa u vodi, s rukom na sjekiri. - No, dakle! Kamo ćete? - Idem videti da li mogu što učiniti za one žene. One su Normanñanke kao i ja. - Oh! - doda Ciganka. - A što vi mislite da ćemo nas dvije ostati u ovoj krtičinoj rupi? Plivajte, slijedit ću vas izdaleka! Krupna se žena uspravi isti čas, zgrabi motku, zaroni je u vodu, i snažno se odgurnuvši od dna izvuče čamac iz mulja. Gauthier se nije protivio. Kako dno nije bilo pogodno za hodanje, on poče brzo plivati prema maloj uvali odakle su se sada čuli oštri krikovi i psovke. Div je plivao kao riba. Njegovo snažno tijelo rezalo je vodu sigurno i brzo poput vodene bjelouške, tako da ga je Sara teško mogla slijediti. Klečeći na pramcu, istegnutog vrata, Katerina je pažljivo gledala. Za boravka u Rouanu bila se privikla na engleske uniforme, pa ih se nije čak ni bojala. Naprosto, bila je znatiželjna da vidi što će učiniti njezin neobični čuvar. Uskoro se pred njima pojavi uvala, dražica s tamnozelenom vodom, u sjeni velikih borova čije su se krute i crne grane širile iznad rijeke. Sara skloni čamac u grm vodenih ljiljana, odakle se moglo promatrati a da se ne bude zapažen. Englezi su bili tamo, leñima okrenuti prema rijeci. Četiri su čovjeka pokušavala savladati dvije djevojke čiji je bolni vrisak ispunjavao zrak. Jedna od njih, već nepokretna, urlala je ispod divovskog crvenokosog strijelca koji joj je jednom rukom grubo pritiskao glavu o zemlju, a drugom s nje trgao haljinu. Druga trojica su bila zaokupljena vezivanjem ruku njezine prijateljice o dva bora i tako su se glasno smijali da je prasak njihova smijeha skoro nadjačavao vrisak njihove žrtve. Katerina ugleda kako je Gauthier kročio na strmu obalu i polako se uspravljao u vodi da ne bi odao svoju prisutnost. Ruku spusti do pojasa i naglim pokretom zgrabi sjekiru, dok mu se iz grla ote pravo urlanje. Sjekira poletje s kobnim fijukom i zarije se točno meñu ramena crvenokosa strijelca. Na bolni jauk tog čovjeka i na krik Gauthiera okrenuše se ostala trojica, ali div je već bio kročio na nisku travu strme obale i, naglo izvukavši bodež koji je bio prikriven ispod njegove tunike, stao nasuprot njima, očekujući udarac. Iz svog skrovišta dvije su žene mogle vidjeti crvena i divlja lica trojice vojnika. Oni izvadiše svoje mačeve i uputiše se kratkim koracima prema osamljenom čovjeku, očito misleći da će se s njim lako obračunati. Satjeran do rijeke, on je izgledao kao vepar pred lovcima. Najednom se sukobiše. Sva trojica istovremeno skočiše uzdignutih mačeva na Gauthiera. U tom času Sara zgrabi svoju motku. - Ako on nastrada, mi ćemo bježati što ćemo brže moći. - Neće on nastradati - odgovori Katerina sa znakom nestrpljenja. - Smiri se! Pogledaj!


~ 22 ~

Doista, veliki se Normanñanin oslobodi napadača začuñujućom brzinom, kao što vol odgoni od sebe muhe. Jednog je srušio privukavši ga naglo k sebi i, iskoristivši zaprepaštenost ostale dvojice, brzo ga probode prije nego što ga je bacio, kao tane, njima u noge, te se pogoñeni, otkotrljaše na zemlju. Gauthier nije gubio ni sekunde. Brzo kao munja, skoči na jednog od njih. I ovaj put mač nestade u grlu. Ponovo se uspravi i htjede napasti posljednjeg, ali je taj odmaglio. Čim je ustao, on pobježe preko polja skačući po humkama kao kozlić. Oko Normanñanina bila su tri leša. Veliki crvenokosi strijelac ležao je u agoniji. Široka crvena mrlja širila se po njegovoj zelenoj tunici. Djevojka koju je držao nije više vikala. Grčećim rukama, kojima je bio obujmio njezin vrat, Englez ju je konačno zagušio. Naprotiv, druga je bila živa. Još uvijek zavezana, mirno je čekala da bude osloboñena. Katerina začu da je nešto rekla, ali nije razumjela značenje riječi. Gauthier se nagnu, razreza konope i žena se uspravi. Njezina je haljina bila toliko uništena da su oko njezinih bokova zapravo visjele duge razderane trake. Jedino su joj njene duge kose, boje zrela žita, pokrivale ramena i punašne grudi, ali ona čini se nije vodila računa o svojoj golotinji. Preneražena Katerina opazi kako se približava Normanñaninu, priljubljuje uz njega i podiže na prste sve dok im se usne ne dodirnuše. - Oh! - reče Sara zgranuto. - To je već previše! - Zašto? - uzvrati Katerina. - Svatko zahvaljuje kako može. - Naravno, ali pogledaj ih... pogledaj tu djevojčuru: ona se podaje, časna riječ! Bila je to istina. Katerina i protiv svoje volje namršti obrve. Plavokosa je djevojka bila lijepa. Njezino ružičasto tijelo imalo je čistoću i puninu mramora. Gledajući kako čovjekove ruke dodiruju njezine bokove, Katerina osjeti da joj se u grlu stvara kugla. Ali je krivo protumačila taj njegov pokret. Div naprosto odstrani od sebe onu koju je bio spasio, ovlaš je poljubi u vrh nosa i ne okrenuvši se, vrati se k rijeci i uleti u nju bez predomišljanja. Katerina začu poziv one koju je ostavio i vidje očajnički pokret njezinih ruku da zadrži toga čovjeka. Ali ruke se spustiše. Seljanka slegnu ramenima i brzo nestade meñu drvećem. - Poñimo! - reče Sara porinuvši čamac u rijeku. Nekoliko sekundi kasnije Gauthier se pope na ravnu oplatu, sav mokar i zadihan. U osmijehu upućenom Katerini otkri svoje jake, bijele zube. - Eto! gotovo je. Možemo krenuti. Ali Sarin jezik nije mogao mirovati. Nije više mogla zadržati ono što je htjela kazati. - Bravo! - reče ona podrugljivo. - Zašto niste prihvatili lijepi dar koji vam se nudio? Čovjek je još uvijek gledao Katerinu i odgovori njoj, iako nije ništa pitala: - Da vi ne čekate! - A inače? - upita mlada žena. - Inače... zašto da ne? Od života treba uzimati ono što nudi, kada nudi. - Divno! - uzviknu Sara razjareno. - A vas čini mi se ne bi smetala ni ona četiri leša? Ovoga puta se Gauthier Malencontre udostojio da joj se obrati. Na Ciganki on zaustavi svoj težak i ozbiljan pogled. - Ljubav je sestra smrti. U surovu vremenu kao što je naše, to je jedino što vrijedi. On ponovo stade upravljati čamcem koji poče kliziti pod zelenom mrežom drveća. Neko su vrijeme putovali šuteći. Stisnute jedna pokraj druge na pramcu broda, izgledalo je kao da su obje žene


~ 23 ~

utonule u svoje duboke misli. Ali Katerina je još nešto željela doznati. Ona se okrenu. - Maloprije - reče - kada su Englezi skočili na tebe, ti si ispustio krik... reklo bi se neki zov, neko ime! - To je i bio krik. Stari ratnici koji su došli sa sjevera labuñim putom i čiju krv ja nosim u svojim žilama, puštali su taj krik u vrijeme boja. - Ti, meñutim, nisi vojnik, a kamo li vitez! - primijeti mlada žena s nesvjesnim prijezirom koji ne izbježe bivšem drvosječi. - Da li je moja krv manje čista? Sinovi starih kraljeva mora nisu danas svi u zamkovima. Nasuprot tome, ja poznajem više od jednog današnjeg plemića čiji su preci patili pod vikinškim bičem. Potomak sam jednoga velikog voñe koji se zvao Bjorn željeznih rebara - doda on lupajući šakom o svoja prsa koja su odzvanjala kao bubanj - i imam pravo da u času boja prizivam Odina! - Odin? - Bog rata! Rekao sam vam da nisam kršćanin. S namjerom da naglasi da više ništa ne želi reći, veliki Normanñanin, poče pjevušiti. Katerina se okrenu. Njezin se pogled susretne sa Sarinim. One ne izmjeniše ni jednu riječ, ali u tamnim očima svoje prijateljice mlada žena nije ovaj put uočila ljutnju i negodovanje. Samo je primijetila iznenañenje i neku vrstu divljenja. Ronac poleti s krikom iznad njih i zaroni. Čamac nastavi u tišini kliziti. U sumrak, Gauthier poče tražiti kutak gdje bi mogli prenoćiti. Uzbuñenja proteklog dana slomila su obje žene, a i on je osjećao da ga savladava umor. Konačno, nedaleko jednoga napuštenog mlina, pronañe malo žalo potpuno prekriveno gustim plaštem raslinja. - Tamo ćemo biti u zaklonu - reče. Nitko ne odgovori, jer se činilo naravnim da on vodi putovanje. Meñutim, kako se danje svjetlo smanjivalo, Sarino se raspoloženje takoñer smrkavalo. Čitav protekli sat putovanja njen je pogled bio uperen u jednu točku ispred čamca i ona nije progovorila ni jedne riječi. Kada su zakoračili na pijesak a Gauthier ih je na čas ostavio da brzo istraži okolinu napuštena mlina, Katerina reče Ciganki. - Što ti je? Zašto se ovako držiš? - Nisam mirna - odgovori Sara - i sada kad se noć približava, moja uznemirenost nije daleko od najobičnijeg straha. - Ali zašto? Čega se bojiš? S čovjekom, kao što je Gauthier ne izlažemo se opasnosti. Sara nervozno slegne ramenima i sjede na pijesak pokraj Katerine, pridržavajući svoje suknje oko koljena. - Upravo se njega i bojim. Katerina se trgnu i pogleda svoju prijateljicu zaprepašteno. - Ti si zaista luda. - Misliš li? - odgovori Sara, suzdržavajući ljutost. - Što ti znaš o tome čovjeku i o njegovoj prošlosti? Samo ono što ti je ispričao i u što si ti povjerovala kao u Sveto pismo. A ako je on drugačiji? Čovjek može svašta reći da bi spasio glavu. Napokon, možda je baš on ubio jadne seljake da bi ih opljačkao. - Ne vjerujem! - uzviknu Katerina žestoko. - Tiše, molim te, on se može vratiti, a posve je nepotrebno da ga se izaziva. Mi nismo bogate, ali to malo zlata koje posjeduješ i nekoliko naših haljina predstavlja pravo bogatstvo za čovjeka takve vrste. Mi smo mu predate, kao ovce živoderu. On može iskoristiti noć da nas pokrade, ubije... ili još nešto gore! - Gore? - razrogači Katerina oči. - Ne znam što bi nam se moglo gore dogoditi od smrti. - Meni ne, ali tebi, ako... Ti ne znaš kako te taj divljak gleda kada ga ti ne promatraš. Ja sam to opazila. Izraz njegova lica mi ne ulijeva povjerenje. Nisam nikada vidjela jasnije izraženu želju.


~ 24 ~

Usprkos tome što je sama sobom dobro vladala, Katerina osjeti da je pocrvenjela. Možda se osjećala donekle krivom. Doista, i ona je primijetila neke poglede, ali im nije htjela pridavati važnost. Njezin se ponos pobunio na pomisao da bi jedan prostak kao što je Gauthier mogao u njoj vidjeti običnu ženu. A to što je njezin glas podrhtavao od suzdržane ljutosti dok je odgovarala, to je bilo više zbog nje same nego zbog Sare. - A kada bi se to i dogodilo, ja se znam braniti, Saro, nisam više dijete. - Ima momenata kad se to i ja pitam. To je bila Sarina zadnja riječ. Čuvši zvuk teška koraka, koji je drobio šipražje, obje žene zašutješe. Gauthier se vratio. Čini se da nije primjetio njihovu zbunjenost i legnu malo podalje. - Sve je mirno - reče on. - Ali ja ću ipak bdjeti jedan dio noći. Vas ću, crna ženo, probuditi da me zamijenite dva ili tri sata prije zore... "Crna žena" samo što ga ne udari, ali kako se Katerini od suzdržanog smijeha nabra nos, ona proguta te gorke riječi. Uostalom, nije tako daleko bilo vrijeme kada je ona za bijedno društvo kralja Thunea šefa Dvora čudesa, bila Crna-Sara. Gauthier je točno primjetio. U tišini pojedoše malo kruha i sira, dar redovnica iz Louviersa. Zatim se obje žene ispružiše na pijesak zamotavši se u svoje plašteve, dok je Gauthier malo podalje sjeo na jedan veliki kamen. Sa svog mjesta Katerina je mogla vidjeti njegovu šćućurenu siluetu, koja se isticala na tamnom plavetnilu neba, sličnu nekom zamišljenom lavu. Bio je nepomičan kao panj; meñutim, mlada žena osjeti kako joj je drhtaj prošao tijelom. Sjetivši se kratke poslijepodnevne borbe, ona pomisli kako je Sara možda imala pravo da čovjek s tolikom snagom i borbenom vještinom može biti opasan. Ali postepeno nestade njezina straha. Tamo je Normanñanin poluglasno pjevao. Katerina nije poznavala jezik kojim se on služio i nije razumjela ništa od onog što je govorio, ali se u toj pjesmi, čije su se kitice završavale kao žalopojke, osjećala neka divlja i gruba veličina. Bila je tako opčinjena neobičnom melodijom da ni neprijatan krik noćne ptice, koji je odjeknuo pokraj nje, nije prekinuo njezino ushićenje. Uostalom, njezini su kapci već otežali od sna. Uljuljana jednoličnom pjesmom diva, ona usne kao i Sara koja zbog briga nije kao obično jako hrkala. I noć je protekla a da se ništa nije zbilo... Ujutro, prije nego što su krenuli na put, a dok se Sara malo podalje umivala u rijeci, Katerina se približi Gauthieru. - Sinoć sam te čula kako pjevaš, ali nisam razumjela ni jednu riječ. - Niste ni mogli razumijeti, jer je to jezik starih Normanñana. Ta se pjesma zove Saga o Haroldu Hrabrom. - A što govore riječi? Gauthier se okrenu da konop čamca odveže od stabla za koje ga je bio zavezao, zatim, ne gledajući Katerinu, odgovori: - One kažu: "Roñen sam u brdovitu kraju, tamo gdje odzvanjaju lukovi; moji brodovi su strah naroda, ja sam lomio njihove kobilice o sakrivene vrhove grebena, daleko od posljednje ljudske nastambe; ja sam rezao široke brazde u morima... ali uza sve to jedna me ruska djevojka prezire". Kada lagani glas Normanñanina utihnu, Katerina ništa ne doda. Ona se zamota u svoj plašt i gorućih obraza sjede na dno čamca. Zaista, treba strogo paziti na Gauthierovo ponašanje. Nakon četiri dana putovanja, navečer, kada je sunce zalazilo u svoju zlatnu namreškanu postelju, tornjevi Chartresa sa svojim crnim vrhovima proparaše horizont. Ispod čamca tekla je Eure, koja je tu


~ 25 ~

bila bujnija, plavija i bjelija, a takoñer i uža meñu divljim raslinjem obraslih obronaka koji su se isticali kao krzno na okerastom baršunu goleme spaljene ravnice. Veliki vodeni put je postajao puteljak. Putovanje vodom se završavalo, i to, treba reći, bez velikih neprilika. Umor dviju žena nije bio velik, a nisu bile ni gladne. Snažna Malencontreova sjekira znala je pogoditi divljač u trku, a kao šumski čovjek poznavao je život šume i polja bolje nego itko. Pod smeñim bedemima staroga grada Karnučana, Eure se račvala u više rukavaca. Jedan se provlačio ispod središnjeg zida utvrda, kroz luk zaštićen rešetkom. Taj je rukavac snabdijevao vodom kožarnice i mlinove, dok je drugi ispunjavao širok jarak koji je okruživao grad. Gauthier izvuče čamac na suho, na smeñu zemlju jednog malog žala, podno velike kule koja je štitila vrata Drouaise. - Nastojat ću da ga prodam ili da ga zamijenim za mazgu - reče on dok su dvije žene izlazile na kopno. Katerina podigne glavu, zaštićujući rukom oči od jarka sunca, kako bi prema tvrdom plavetnilu neba mogla vidjeti svijetle i šiljaste stražarnice od škriljevca i pozlaćeni kip Majke božje s djetetom u rukama koji se nalazio pričvršćen na bedemu iznad rešetke od stare pocrnjele hrastovine na gradskim vratima. Nešto više, na zidu, lamatala se crvena zastava na kojoj su puzali leopardi Engleske. Pokretom glave ona pokaza svom pratiocu tu veliku crvenu i zlatnu tkaninu. - Što ćemo sada? Grad je u rukama Engleza, ali moramo jesti... moramo se malo odmoriti i naći konje. Znam dobro da za to imamo malo izgleda, jer nemamo čak ni propusnice. Meñutim, veliki je Normanñanin nije slušao. Stisnutih zjenica, s velikim naborom meñu obrvama boje slame, pažljivo je ispitivao bedeme i iz časa u čas izraz njegova lica postajao je ozbiljniji. To uplaši mladu ženu. Od početka njihova putovanja, naučila je cijeniti mišljenje, isto toliko koliko i snagu, spretnost i brzinu odlučivanja tog neobičnog mladića kojeg je ona prigrlila, ali ga nije prestala i nadzirati. - Što je? - upita ona, nagonski stišavši glas. - Po svoj prilici ništa. Ali ta neobična tišina, prazni bedemi, gradska vrata bez straže?! Reklo bi se da je grad napušten. Pogledajte! Njegova se ruka ispruži prema vrhu brežuljka, prema golemom i čistom kamenom izdanku katedrale s dva tornja pokraj koje se, kao veliki pas, nalazila glavna četvrtasta kula starog grofovskog zamka. Usañena izmeñu istrošenih kruništa na vijencu kule, kobno se na koplju vijorila crna tkanina. - Netko je umro - reče Sara, sustigavši ih. - Neka važna osoba. Gauthier ne odgovori. On je već hodao velikim koracima prema pokretnom mostu. Obje žene su ga slijedile. Doñoše do mosta, prijeñoše ga, i pred njima se, penjući prema biskupskoj palači, prostirala stara ulica Porte-Drouaise s krupnom, neravnom kaldrmom, s napisima od izrezuckanog željeza obojenog živim bojama, s drvenim, nagnutim kućama koje kao da su bile pokleknule pod teretom velikih smeñih krovova. Ulica je bila pusta... tragično i uznemiravajuće pusta. Tri putnika usporiše hod. Ulica lišena života impresionirala ih je protiv njihove volje i oni su hodali skoro na prstima. Sva su vrata bila zatvorena, svi prozorski kapci spušteni, nijedno se ljudsko biće nije pojavljivalo, pa su čak i dvije gostionice izgledale napuštene. S polovine strmine, pokraj jednog zdenca, okruženoga kamenom ogradom obraslom mahovinom i pokrivenoga s tri spirale od kovana željeza, još se bolje vidjelo: dvoja su vrata bila zakovana, zatvorena čvrstim daskama zakucanim debelim čavlima sa svake strane. Od pogleda na ta vrata Sara i Guthier problijediše, dok ih je Katerina posmatrala ne shvaćajući ništa. Odjednom, tišina oživi.


~ 26 ~

Odnekud, s brežuljka kojeg su hodočasnici posvećivali kroz deset stoljeća, izbi pobožna pjesma dubokih i grubih glasova, vjerojatno fratara koji su išli u procesiji jer se pjevanje sve više približavalo. Katerina ju je prva prepoznala. - "Dies Irae"... - reče ona glasom koji se gušio. - Idemo dalje, - procijedi Gauthier kroza zube - moramo doznati! Malo dalje ulica se lomila i tu se nalazila ploča jednoga majstora ostrugara. Ploču su ukrašavala tri stremena i jedna noga. Iz toga kuta vidik je pucao sve do biskupske palače ispred koje se dogañalo nešto neobično. Nekoliko vojnika u oklopima i kacigama, naoružanih dugim kopljima, bilo je zaokupljeno raspirivanjem lomače iz koje se pušio gust i crni dim. Donji dio lica tih vojnika bio je zamaskiran krpom. Pokraj njih, nadzirući im rad, stajala je čudna osoba, potpuno odjevena u kožu, glava joj bila ukrašena maskom s dugim šiljatim kljunom sličnim ptici. Čovjek s ptičjim kljunom, koji nije bio nitko drugi nego liječnik, držao je u jednoj ruci ljeskov štapić, a u drugoj vrećicu od tkanine. On je iz nje vadio pune šake nekog zelenkastog praha koji je bacao u vatru. Dim tog praha imao je pikantan i aromatičan miris i suzbijao je užasan miris lomače u kojoj je dogorjevalo nekoliko naslaganih leševa. Druga su tijela ležala na trgu, čekajući na red. Okovani zatvorenici, maskirani isto kao i vojnici, i skitnice u dronjcima, donosili su ih i s vremena na vrijeme bacali u vatru. Lomača, vjerojatno upravo upaljena, bljuvala je guste crne kolute gadnoga dima. Od tog prizora podiže se kosa na glavi trojici pridošlica. Oni shvatiše zašto je grad bio pust, zašto su bedemi bili prazni, zašto gradska vrata nisu bila čuvana i zašto se crna zastava vijorila na palači starih grofova Chartresa. Najgore se proklestvo bilo srušilo na taj božji grad. Crna smrt je vladala ulicama. U Chartresu je harala kuga. Iz obližnje crkve, pretvorene u bolnicu, izlazila je grupa skitnica vukući kukama tijela koja su bila naduta i pocrnjela od strašne bolesti. Ta slika oduze Katerini i ono malo hrabrosti što joj je bilo ostalo. Od straha joj se stegla utroba, ali joj noge oživješe. Okrenuvši se i kriknuvši od užasa, poče trčati prema vratima Drouaise, pridržavajući svoju haljinu obim rukama. Bježala je poticana od straha, koji je bio jači od nje i koji ju je bacao naprijed gluhu i slijepu na sve, i od stalne misli da treba pobjeći iz bedema i zidova koji su zarobili tu smrtonosnu bolest. Izaći, izaći brzo, ponovo naći zelenu travu, bistru vodu, svijetlost koja nije pocrnjela od dima. Za njom su Sara i Gauthier davali sve od sebe da bi je dostigli, spotičući se, kao i ona, o kamen tarace koji je nekada voda u rijeci bila zaoblila. Nestala je i pozlaćena svjetlost koja je maloprije prolazila ispod kamena luka, potamnjela i izlizana od vremena. Na tom se mjestu sada bilo ispriječilo hrapavo drvo podignutog mosta koji je zatvorio slobodan prolaz. Luda Katerinina trka završi na spuštenoj rešeci na koju se ona objesi drhtavim rukama i pritisnu uplakano lice. - Vrata! - zamuca ona. - Zatvorili su vrata! Na njezino vikanje, izañe iz dobro zatvorene stražarnice vojnik, nevidljiva lica, doñe do nje i pokuša je otrgnuti od rešetke. - Zabranjeno je izlaziti! Namjesnikova zapovijed! Više nitko! Takoñer i zapovijed gospodina biskupa Jeana de Fetigny. Izražavao se polako, tražeći riječi i ustručavao se zbog svog akcenta s onu stranu La Manchea. Katerina sva očajna, pokuša prodrmati rešetku i pri tom ogrebe ruke na drvu od kojeg je rešetka bila napravljena. - Ali ja želim izaći! Kažem vam da hoću izaći! Neću ostati ovdje... Ja to neću!


~ 27 ~

- Ipak morate - reče vojnik strpljivo. - Namjesnik je rekao: više nitko pod prijetnjom vješala! Gauthier i Sara sustigoše Katerinu. Ciganka je blago odvoji od rešetke i zagrli svojim rukama. Div je razmišljao gladeći svoju bradu ukrašenu gustim i crvenkastim dlakama, jer njegova brada, naravno, nije vidjela britvu otkako je otišao iz vrtlarove kuće. - Što ćemo raditi? - upita Sara. - Potražit ćemo neki način da izañemo - odgovori on slegnuvši ramenima. - Ne želim čekati da crna smrt učini od mene raspadajući leš koji će krvničkom kukom biti bačen u vatru. A vi? - Kakvo pitanje! - reče Sara s pogledom ubojice. - Ali kako izaći? - Treba o tome razmisliti - reče Gauthier namještajući na svojim ramenima svežanj u kojem se nalazio najveći dio imovine dviju žena. Sara je nosila jedan drugi, manji svežanj u kojem je bilo nešto rublja. Zlato koje je Katerina posjedovala bilo je zašiveno u jednom džepu s unutrašnje strane njezine košulje. Svojom slobodnom rukom div zgrabi Katerinu za mišku da bi joj pomogao hodati. - Doñite! I ne plačite više, gospoño Katerino. Ja ću već pronaći neku rupu u tim zidinama kako bi ste mogli napustiti ovaj grad. Najprije trebate jesti, jer više nećete moći izdržati bez hrane. Trebate se i negdje odmoriti i sačekati noć. Za to vrijeme ja ću obići zidine. Ne oprijevši se, mlada se žena pusti da je odvedu. Ponovo su krenuli uz strmu ulicu u kojoj je oštar dim postajao sve gušći i gušći. Uskoro opet oni naiñoše na zakrabuljenog liječnika koji je i nadalje izvršavao svoju pogrebničku dužnost. Vidjeći ih kako se približavaju, on im dade znak da se udalje. - Odlazite! Što radite na ulici? Uñite negdje! - Gdje? - upita Gauthier. - Nismo odavde. Upravo smo ušli u grad da nañemo nešto za jelo, a sada su vrata zatvorena i nitko više ne može izaći. Ispod maske s velikim staklenim očima dopre do njih prigušen i ljutit glas redovnika liječnika. - Ne možete ostati ovdje. Pokazat ću vam jedno sklonište... Ovdje smo na meñi samostana Notre-Dame. Ova vrata vode u kuću kanonika - reče on pokazavši kameni luk koji je natkrivao uličicu. - Tamo, s desne strane, vidjet ćete jednu kuću s kamenim pilastrima ispod visoka krova od škriljevca. To je Loens. - Grange-aux-Dimes, - presiječe Gauthier. - Ti si Normanñanin, prijatelju. Ta je riječ došla s mora s brodovima "zmijama". - Ja sam Normanñanin, - potvrdi on ponosno. - Ja još govorim starim jezikom. - Dobro. Idite u Loens... Gradska sirotinja, koja nema više mogućnosti da traži hranu u zabranjenu kraju ili u bogatim kućama zabravljenim od straha, sakuplja se tamo i redovnici svetog Petra im daju jesti. Na žalost malo jer su rezerve iscrpljene i suša je prazna. Ali recite bratu Jerolimu, koji upravlja raspodjelom, da vas šalje brat Thomas. Kad se najedete, priključite se onima koji se dan i noć mole našem Spasitelju da otkloni od nas ovaj strašni bič. Tiho, tri druga proslijediše putem kojim im je bio označen. Katerina se osjećala prazne glave, mlitava tijela i bezvoljna. Ovaj grad joj se pričinjavao kao ogromna zamka, čvrsto zatvorena nad njom. Naslonjena na Sarinu ruku, ona je išla naprijed vukući noge, najedamput nevjerojatno umorna. - Kad se najedete, bit će bolje! - promrmlja Gauthier. - Primijetio sam da u teškim časovima treba jesti. To okrepljuje! Lako su pronašli Grange-aux-Dimes. Tamo je bilo puno svijeta. Jadno i sivo ljudstvo guralo se oko bijele haljine visokog mršavog redovnika koji je dijelio kruh. Slaba svjetlost jedne luči poigravala je na


~ 28 ~

njegovoj obrijanoj glavi i na nepravilnim crtama njegova lica boje pergamene. Gauthier prokrči put do njega ostavivši obje žene blizu vrata. - Šalje nas fra Thomas, - reče mu on. - Ima nas troje. Dok smo prolazili gradom, gradska su se vrata za nama zatvorila. Gladni smo! Iz jedne košare izvadi tri komada crnog kruha i pruži ih Normanñaninu. - Jedite! - reče. Zatim, podigavši teški ćup s vodom napuni jedan vrč koji mu ponudi: - Pijte! Nakon toga on se okrenu prema drugima koji su ga molili. Troje izbjeglica sjedoše da jedu na pod od nabite zemlje. Katerina svojim lijepim zubima pohlepno pojede kruh, zatim popi do vrha punu čašu bistre vode i odmah se osjeti bolje. Više nije bilo praznine i čupanja u želucu. Snaga se vraćala, oživljavajući svaku nit njezina zdravog i snažnog tijela. Sara, koja je sjedila pokraj nje, već je drijemala. Kako je bila izgladnjela, jela je prebrzo, a zatim je obuze mrtvilo i glava joj klonu. Gauthier se smjestio malo podalje, pokraj neke mršave osobe pokrivene izblijedjelim crvenim prnjama. Jeo je sistematski, polako, kao čovjek kojem je svaki zalogaj dragocjen. Povremeno bi izmijenio po nekoliko riječi sa svojim susjedom. Sa svoga mjesta Katerina je mogla čuti svaku njihovu riječ. Izgledalo je, kao da je divovski Normanñanin opčinio čovjeka u crvenom koji ga je gledao s neprekrivenim divljenjem. U početku je Gauthier samo mlitavo odgovarao na njegova pitanja, ali odjednom taj čovjek reče: - Nisam te nikad vidio u gradu. Odakle dolaziš? Ja sam iz Chazaya, jednoga sela tu blizu. Izgleda da se tada Gauthier trgnuo iz svoje ravnodušnosti. Pogledao je svoga druga s neobičnim zanimanjem. - Iz Chazava? Blizu Saint-Aubin-des-Boisa? - Poznaješ ga? - Ja ne! Ali u Normandiji sam bio upoznao jednu djevojčicu. Potjecala je iz toga kraja. Kako je bila lijepa. Englezi su je bili oteli prilikom pokolja njezina sela. Odonda je išla za njima s ostalim skitnicama, ali ih se toliko bojala da je na koncu postala malo luckasta. Htjela se vratiti kući, to je bila njezina stalna misao... Jedne noći pokušala je pobjeći. Htjela se izgubiti u šumi, ali je jedan strijelac odapeo strijelu na nju. U zoru sam je našao podno debelog hrasta sa strijelom u ramenu. Naravno, ponio sam je u svoju kolibu i pokušao je liječiti, ali je bilo prekasno. Slijedeće noći je umrla na mojim rukama. Zvala se Kolomba... Jadnica! U toku agonije, koja je trajala cijeli dan dokle god je bilo na nebu i tračka svjetla, govorila mi je o Chazavju. "Nekoliko kuća pod velikim praznim nebom", govorila je "i ništa više unaokolo, ništa više osim velike beskonačne ravnice." - Sad je tamo ostala samo ravnica, prazno nebo i nekoliko pocrnjelih zidova - promrmlja gorko čovjek u crvenom. - Englezi su spalili to majušno selo koje se usudilo biti vjerno kralju Karlu i govorilo da je djevica Jehanna svetica. Moji su roditelji nastradali u požaru, ali ja znam da će se selo obnoviti i da ću se jednog dana tamo vratiti. Katerina je slušala s povećanom pažnjom. Od njihova odlaska iz Louviersa, postavila si je masu pitanja o Gauthierovoj prošlosti. Neznatan dogañaj, koji je Gauthier upravo ispričao, podigao je krajičak koprene što je obavijala njegovu neobičnu ličnost i osnažio nagonsku simpatiju koju je ona za njega osjećala. Ona je u njemu nazirala prirodnu plemenitost i istinsko dobročinstvo. To je on i pokazao poletjevši u pomoć praljama. U svojim mislima mogla je dobro predočiti kako je umiruću djevojku njegovao što je bolje mogao, olakšavajući joj zadnje časove života. Sara može reći što


~ 29 ~

hoće. Istina, taj je čovjek bio čudan, ali to nije sprječavalo, da joj on bude privlačan. Kada se sunce približavalo zenitu, vrućina je postajala nesnosna. Usprkos njihovoj debljini, pod starim svodovima Loensa bilo je zagušljivo. Sva su ta tijela u pokretu podizala prašinu koja je gušila i svjetlucala u zrakama sunca. Ta su tijela širila i nesnosan miris prljavštine, znoja i smeća, ali je strah ljudi bio jači od gañenja i gušenja. Vjerojatno su mislili da izvan toga skloništa, tamo gdje se kreću božji ljudi, na njih čeka smrt, stojeći u zasjedi u svakoj od tih od sunca izgorjelih uličica. Iako se i Katerina bojala kuge, više nije mogla izdržati taj miris suviše ugrijanog ljudstva. Gušila se. Kada su se fratri povukli, nakon završene raspodjele hrane, i kada se odasvud začulo hrkanje, ona se podigla. Baš, kada je zakoračila preko praga, dostignu je pažljiv Gauthierov pogled. Ona mu se nasmiješi. - Gušim se - šapne ona. - Idem van da udahnem malo zraka. Umiren, on nastavi razgovarati s visokim mršavim čovjekom. Sara je čvrsto spavala, povremeno tjerajući nagonskim pokretom muhu koja joj je uporno sjedala na nos. Vani je bila vrućina još jača nego u Loensu i obavila je Katerinu poput plašta. Meñutim, iako se ona vani okomito spuštala s usijana neba, tamo je bilo bar malo zraka i nije smrdjelo. Na ulici Katerina napravi nekoliko koraka dobro pazeći da ostane u sjeni nadstrešnica i krovova. Napokon sjede na kamen brnjaš ispred zatvorenih vrata jednoga suknara i udahnu duboko više puta. Izbočina velikoga krova nalazila se izmeñu njezine glave i neba koje se gotovo bijelilo od jakoga svjetla. Možda bi ona bila i zaspala, leñima naslonjena na topli kamen zida, da netko nije privukao njezinu pažnju. Dolje, na uglu ulice, nekoliko koraka od nje, jedan ju je čovek pozivao pokretom ruke. Ona se uspravi, istegne vrat i pogleda oko sebe. Čovjek je nastavljao mahati. Bilo je jasno da se on upravo njoj obraća. Stajao je na uglu uličice ispod kipa Majke božje. Kažiprstom uperenim u prsa, Katerina ga upita. Čovjek odlučno potvrdi glavom. Zaplašena, mlada se žena podiže i krene prema neznancu, malom i iskrivljenom čovječuljku u dronjcima, prljavom do te mjere da je izazivao strah. Njegove ruke i noge, crne od sljepljene prašine, virile su iz bezoblične odjeće kroz čije se mnogobrojne rupe pokazivala njegova koža. On se nasmiješi na silu, a mlada mu se žena približi. - Jeste li se vi meni obratili? - upita Katerina. - Što želite od mene? Čovjek se još jače naceri. - Čuo sam, maloprije, kada ste razgovarali s fra Thomasom. Znam da tražite način kako da napustite grad. Mislim da bih vam mogao u tome pomoći. - To je opasno. Zašto biste vi to učinili? - Možda biste imali nešto malo novaca za jednog siromaha? Evo, već dvije godine kako nisam vidio ni jednog novčića. - Ako je tako, pričekajte samo malo dok obavijestim svoje pratioce... Ali, čovjek je zadrži, uhvatitši je za ruku. - Ne. Ja se previše izlažem opasnosti, kazivajući vam to. Pokazat ću vam kako ćete to izvesti, a onda možete potražiti svoje pratioce. Uostalom, bilo bi bolje sačekati noć! Katerina je oklijevala. Nije joj bilo drago da se udalji od Gauthiera i Sare, ali s druge strane čovjek je imao pravo. Previše ljudi moglo bi svratiti na sebe pozornost. Konačno, ako postoji prilika da se pobjegne, bilo bi glupo da se propusti. Pogledavši iza sebe, upita: - Je li daleko? - Ne... Sasvim blizu. Bedem je tu odmah. Doñite! Svojim crnim noktima zgrabi Katerininu ruku i neodoljivo je povuče. Njoj se previše žurilo da nastavi putovanje pa ga je zato i slijedila. On


~ 30 ~

skrenu u jednu uličicu, jedva toliko široku da može čovjek proći. Taj je prolaz izlazio na bezobličnu gomilu ruševina iza koje se dizao visok, siv zid sjevernoga bedema. Katerinin voña je krenuo ravno prema ruševinama, ali kada se sagnu da proñe kroz jedna niska vrata, ona se nagonski opre. Čovjek je pogleda nabranih očiju i ponovo se nasmije svojim neobičnim smijehom. - Da se izlaz nalazi nasred ulice, već bi ga vojnici odavno bili zatvorili! Doñite. Treba ući ovamo... Katerina pomisli da se vjerojatno radi o nekom hodniku koji prolazi ispod bedema i izlazi napolje. Ona se odluči, sagne glavu i uñe u uzak, ljepljiv i crn prolaz koji je jedva nalikovao na hodnik. Činilo se kao da se gubi u zemlji, ali na njegovu kraju mlada žena primijeti vrata od slabo sastavljenih dasaka. Čovjek gurnu ta vrata, vukući s nenadanom žestinom Katerinu za sobom. Vrata se za njima zalupiše a čovjek pobjednički poviče: - Momci, održao sam obećanje! Pogledajte što vam dovodim. Tek što je Katerina bacila pogled na mjesto gdje se nalazila, obuze je strah. Njezin ju je vodič doveo u podrum jedva osvijetljen kroz jedan mali prozorčić. U njemu je ležalo ili sjedilo dvadesetak skitnica. Užasnuta, mlada žena začu grozan smijeh i uzvike zadovoljstva; vidje kako se prema njoj podižu vučja lica u ljudskoj spodobi, kojima su se iskrile požudne oči. Odmah zatim bila je više srdita na samu sebe što je dopustila da je uvuku u tu zasedu, nego što je bila preplašena. Ona se okrene prema čovjeku koji ju je bio doveo. - Što je sad to? Gdje ste me doveli? On se podrugljivo nasmija, ne puštajući joj ruku koju je držao suviše jako za tako slabašno biće. - Valjanim mladićima koji već jako dugo nisu dodirnuli ženu. Pustili su nas iz zatvora da spaljujemo leševe i dali su nam ovaj podrum da se tu odmaramo za velike vrućine. Imali smo vina i kruha, ali nismo imali cura! One, koje smo mogli dobiti, sada su mrtve ili bolesne, ako se nisu sakrile. Jedno čudovište s izbrazdanim licem, klateći se na nejednakim nogama, približi im se dok su se ostali podigli i napravili krug. - Lijepa je - graknu on groznim, hrapavim glasom. - Ta gdje si je pronašao, Fuine? Da li ti znaš da se izlažemo opasnosti ako otmemo ženu iz ovoga grada? - Znam, ali ona nije iz ovoga grada. Ona je upravo stigla kada je namjesnik naredio da se zatvore gradska vrata. Ne izlažemo se nikakvoj opasnosti. Zato sam je maloprije i zapazio pokraj lomače. Vrebao sam je u Loensu. Pogledaj ti to, zar to nije lijepa cura! - Kraljevski komad! - ocijeni krivonogi. - Zaslužio se svoj komad mesa, Fuine... Kada je crna ruka krivonogog čovjeka uhvati za bradu, Katerina se htjede povući, ali se sudari s druga dva razbojnika koja su stajala iza nje. U tom trenu, ona shvati da je pala u ruke skitnica, tih strašnih ljudi koje je maloprije vidjela na trgu kako vuku leševe svojim dugim željeznim kukama. Odjednom je obuze životinjski strah i u isti čas oduze joj snagu. Noge su joj drhtale. Činilo joj se da se paklenski krug sužava oko nje. Njezine su uši bile pune dahtanja tih ljudi, na čijim je prljavim licima mogla pročitati raspirenu požudu. Dok se ruka krvinogog čovjeka zaustavila na njezinu licu osjećala je da su joj nečije nevidljive ruke ukočile mišice. Čovjek joj se toliko približi da je zapahne njegov miris po truležu. Mlada je žena drhtala od bijesa, srama i gañenja, dok je on lagano otkopčavao njezin širok čipkasti ovratnik i odvezivao vrpce njezine haljine. Skitnice su to razrogačenih očiju gledale, zadržavajući dah, kao vjernici za obredom nekog neobičnog ceremonijala. Ali, kada u slabom svijetlu podruma izroniše


~ 31 ~

obla ramena i čvrste grudi mlade žene i kada je njezina glatka koža lagano zasvijetlila, nitko se od njih više nije mogao obuzdati. Katerina, zbunjena od gnušanja, osjeti kako mnogobrojne ruke prelaze njezinim tijelom skidajući s nje ostatak odjeće. Jedan drugog su gazili da bi je dotaknuli. Ali glas krivonogog čovjeka zaškripi: - Jedan za drugim! Bit će za sve nas. Ali ja sam šef, na meni je prvom red. Čvrsto je držite! U tren oka Katerina je bila ispružena na zemlji, na prostirci od trule slame, pridržavana za zglobove ruku i gležnjeve nogu. Za časak od straha zanijemi, ali odjednom joj navre snaga i povrati joj se glas. Savijajući se meñu rukama, koje su je držale, ona poviče: - Nemate prava... Pustite me! U pom... Jedna gruba ruka spusti joj se na usta. Ona je ugrizla. Čovjek opsova, ošamari je tako jako da se umalo nije onesvijestila, ali, prije nego joj je ponovo zatvorio usta, ona zaurla iz sve snage. U to je ruka ponovo stade gnječiti. Dok se gušila pod prljavim dlanom, željela je od sveg srca da se onesvijesti. Potresena od užasa, morala se pustiti da je krivonogi čovjek pipa i da podnosi komentare njegovih drugova. Vrele suze kotrljale su joj se niz obraze. Pomisao na to da će je ova čudovišta silovati, ispunjavala ju je užasom. Ali, iznenada osjeti kao da se nalazi usred oluje. Paklenski se krug raspuknu, kao od neke čarolije, i zbrkani se oblaci počeše komešati. Čuli su se krikovi boli, jecaji i nešto što je grmijelo kao grom. Jedan glas prasnu iznad Katerinine glave. - Gomilo smeća! Ja ću se pobrinuti da vas proñe volja da tako nešto ponovo učinite. Katerina je bila doživjela takav šok, da se skoro nije ni iznenadila kada je prepoznala Gauthiera. On je, kao komad stijene, pao na skitnice i sada se s njima obračunavao. Ogromne šake diva udarale su bez prestanka. Jednom je razbio lice, drugome izbio zube, a trećega prilijepio o kameni zid. Ispruženoj na zemlji i slabašnoj kao novoroñenčetu, Katerini se činilo da Gauthier nalikuje na žeteoca u žitnom polju. Opazila je i jednu dugu crvenkastu priliku koja je na vratima hvatala jednu za drugom Normanñaninove žrtve i bacala ih van. Uskoro je Gauthier za protivnika imao samo krivonogog čovjeka. On nije možda bio toliko jak, koliko je bio čangrizav. Pokušao je skočiti Normanñaninu u lice, ali div podiže nogu. Njegovo stopalo poleti kao katapult, pogodi krivonogog usred lica s takvom snagom da Katerina začu lom kostiju. Skitnica se sa smrskanim licem sruši u jedan kut i više se ne pomaknu. Bio je mrtav. Pogledavši oko sebe Katerina vidje da osim Gauthiera u podrumu nema više nikoga. Postavši tada svjesna svoje golotinje, potraži svoju odjeću oko sebe, primijeti je u jednom kutu i htjede ustati, ali je Normañanin već klečao pokraj nje. Njegove su grudi puhale kao kovački mijeh, ali to nije bilo samo od napora koji je bio izvršio. Blijedim i tako izgladnjelim izrazom proždirao je tijelo mlade žene tako da se ona ponovo uplašila. Njezin ju je branitelj gledao skoro na isti način kao maloprije one životinje u ljudskoj spodobi koje je rastjerao. Katerina pruži uzdrhtalu ruku kojom ga je odbijala, ali on ostade nepokretan kao kamen i nije izgledao živ. Tako klečeći izgledao je toliko strašan da Katerina stade očajavati. Sjetila se Sarinog opreza i nazva samu sebe budalom. Uostalom, ona tog čovjeka nije poznavala a sada se nalazila u njegovoj moći. Slijedećeg trenutka on će zadovoljiti svoju želju koju je tako jasno vidjela na njegovu zgrčenom licu. Protiv jedne takve sile njezina obrana ne bi koristila ničemu. Osim toga, ona je bila previše umorna za borbu. Uzdahnuvši, ona se spusti na zemlju, čekajući što će uslijediti. Dodir jedne ruke na njenu boku povrati joj nagonsku borbenost. To je bila jedna stidljiva, neodlučna, veoma blaga ruka, usprkos njezinih žuljeva


~ 32 ~

i Katerina osjeti da se u njoj raña neobično uzbuñenje. Ipak, ona zastenja glasom koji joj se učini stran: - Ne! Molim te, Gauthier! Ne! Istoga časa ruka se povuče. Normanñanin zadrhta i pogleda Katerinu očima koje su se polako vraćale k svijesti. Ona u njemu zapazi prolazno žaljenje, no on se odmah saže do zemlje, uze u svoje ruke bose noge mlade žene i na njih odano pritisne svoje usne, progunña: - Oprostite! U trenutku iza toga on ustade i postade ponovo ono što je bio. - Dat ću vam odjeću, gospoño Katerino - reče svojim najnormalnijim glasom. - Zatim ću pričekati vani dok se ne spremite. On joj dobaci stvari, bez nježnosti, i izañe ne okrenuvši se, sustigavši na vratima crvenu siluetu koja se tamo ponovo pojavila. - Doñi! - reče on. - Ostavimo je. U tren oka Katerina bi gotova. Vani je pronašla dva čovjeka i u Gauthierovom je drugu prepoznala čovjeka u crvenim krpama iz Loensa. Pod njihovim pogledima osjeti se nelagodno. - Htjela bih vode - promrmlja. - Osjećam se, tako prljavom, tako blatnom. Čovjek u crvenom joj odgovori. On se poče smijati glupo, ali ne i neprijatno. - Vode, moja lijepa gospoño, imat ćete je uskoro dosta. Osim toga, ono što se vama dogodilo, može se dogoditi bilo kojoj lijepoj ženi u našem ljubaznom stoljeću. Važno je da smo došli na vrijeme. - Kako ste me pronašli? - Zahvaljujući njemu - upade Gauthier. - Kako se vi zadugo niste pojavljivali, mi smo bili posumnjali. Izgleda da se prije osam dana nešto slično dogodilo jednoj izbjegloj pastirici... - Učinilo mi se da sam prepoznao Fuinea - presiječe čovjek u crvenom. - Nije mu to bio prvi pokušaj. U ovo bijedno vrijeme skitnice čine ono što hoće. Zatim smo čuli kako vičete. Izgledalo je kao da novi Gauthierov prijatelj nije pridavao važnosti onome što je govorio, niti onome što se upravo dogodilo. On iščupa iz pukotine zida jedan šeboj kojeg je hodajući rastreseno grickao. - Što ćemo sada? - upita Katerina. - Probuditi Saru - odgovori Gauthier. - Zatim ćete s njom otići u katedralu gdje ćete sačekati noć. - A ti? - Ja? U prvom redu nemam što raditi u jednoj crkvi, a zatim, otići ću s Anselmom l'Ergotierom da vidim da li je moguće izaći iz toga prokletoga grada. - A? - nato će Katerina zlobno. - On poznaje i jedan izlaz ili barem tako kaže... Čini se da se Anselme nije naljutio na uvredljivi ton mlade žene. On joj se nasmiješi s mnogo uglañenosti i njegova klimava silueta se nakloni graciozno poput kakvog paža. - Da - reče on ljubazno. - Samo, što ja kažem, to je istina! Poslijepodne provedeno pod plemenitim lukovima katedrale trebalo je ostati Katerini u trajnoj uspomeni, ali ipak prekriveno maglom poput snova iz ranoga jutra. Emotivni šok, koji joj je prouzrokovala maloprije pretrpjela nevolja, učinio ju je ranjivijom i osjetljivijom za uzbudljivi kontrast izmeñu sivkastog i jadnog gibanja gomile sakupljene ispod velike galerije i ponosnog sjaja visokih oslikanih prozora iz kojih su zrake sunca izvlačile vrlo jake crvene i plave boje. Mnogobrojni su bili oni koji su u neprekidnom moljenju preklinjali nebo da ih sačuva i da dodijeli milost njihovu ugroženom gradu. Neki, da bi se bolje sačuvali od nevolje, logorovali su u crkvi kao što se to čini u vrijeme velikoga hodočašća. To se moglo zato što ta katedrala, za razliku od drugih crkava, nije imala ni jednu grobnicu. Kako je


~ 33 ~

crkva posvećena Gospi, zaštitnici smrti, i njezinu slavnom uzačašću, ona nije smjela biti oskrvnjena ni jednim lešom. Nakon užasa preživljenih u podrumu skitnica, Katerina je našla blagost i smirenje u promatranju tolike ljepote. Prije nego je sjela u jedan kut da sačeka noć, dugo se molila Bogu, zaklinjući ga da joj čim prije vrati Arnauda. Iza zatvorenih vrata kripte, gdje su se sakupljali bolesnici oko čudotvornog zdenca, uzdizali su se jauci i žalopojke. Meñutim, mlada žena umorna od uzbuñenja zaspi. Sanjala je da je bila sama na jednoj pustoj cesti koja se kupala u suncu. Cesta je bila crvena kao užareno željezo i ona bezglavo pojuri po njoj jer se ispred nje u daljini kretao Arnaud. Bio je odjeven u svoj oklop, a hodao je sporim i pravilnim korakom. Da bi ga sustigla, Katerina je trčala i trčala, ali se cesta neumoljivo produžavala, a njegova je silueta postajala sve manja i manja. Katerina pokuša vikati, ali glas nije mogao prijeći preko njezinih usana... Probudila se, trgnuvši se, i vidje da je već noć i da je na stotine svijeća gorjelo ispred oltara obavijajući ga zlaćanim sjajem. Gore, na galeriji, duboki glasovi su pjevali "Miserere". Gomila je prihvaćala u zboru. Sara, koja je molila pokraj Katerine, okrenu prema njoj oči. Njezin pogled prijeñe preko glave mlade žene i najednom zasvijetli. Ustala je. - Doñi, - reče. - Čekaju nas... Na prostoru ispred crkve, Katerina i Sara nañoše Gauthiera i Anselma l'Argotier koji su ih čekali. Plavo nebo proteklog dana u sutonu se prekri teškim olujnim oblacima. Izvan zidova katedrale vrućina je bila nesnosna. S njom se miješao težak miris dima. Svagdje su, istovremeno s leševima, palili aromatične trave, pa čak i mirise. Cijeli je grad mirisao na tamjan i smrt, ali grobna ga je tišina čitavoga obavijala kao mrtvački pokrov. Katerina, potresena, nije se usudila glasno progovoriti, stoga šapnu: - Kuda ćemo? - U predio kožarnica, - odgovori jednako Gauthier. - Jedina nam je prilika da proñemo kroz rešetku koja zatvara rijeku. Anselme i ja smo se uvjerili da ona nije pod stražom. Mala je grupa izašla iz bijele sjene katedrale i nestala u labirintu starih ulica. U prolazu, ispred kućnih vrata, s vremena na vrijeme čuli bi odlomke molitvi i odjek jecanja. Uskoro su se našli ispod brežuljka, pokraj rijeke duž koje su se nizale kožarnice i valjaonice sukna. Anselme, koji je išao na čelu, naćulio je uši, zaustavio se pokraj jednog šiljastog mostića i pokazao na brižljivo zatvorena uska vrata, koja su se nalazila malo dalje, izdubena u gradskom bedemu. - Tajna vrata Tire-Veaul — prošapta. — Rešetka je ispod! Ispod tih tajnih vrata riječni rukavac je prolazio kroz masivnu rešetku i tekao prema šancu. - Treba sići u vodu — reče Gauthier. — Ja ću skinuti šipku da možemo proći. Na svu sreću, tajna vrata nisu pod stražom, a bedem je na tome mjestu veoma visok. Anselme izvadi neki dugi predmet iz svoje odjeće i pruži mu ga. - Evo turpije. Sada sretno i neka vas Bog čuva! - Zar ne idete s nama? - začudi se Katerina. Ona više pogodi nego što vidje osmijeh i naklon neobičnog čovječuljka. - Ne, lijepa gospoño, iako bih to želio. Meñutim, ovdje sam se već navikao. - A... kuga? - Ah! Kuga će proći! Ja se nadam da ću biti meñu preživjelima. Duboko se pokloni, a zatim se udalji, penjući se uličicom dugim tihim koracima. Gauthier siñe u voñu i Katerina začu lagani zvuk turpije kojom je rezao šipku. Na sreću, jedan mali vodopad, koji se nalazio


~ 34 ~

sasvim blizu, prikrivao je dobrim dijelom taj zvuk. Ali, Katerina nije mogla savladati drhtanje. Šipke su izgledale ogromne, a Gauthier je radio pod teškim uvjetima, držeći se za rešetku zbog duboke vode. U taj svoj posao on je unosio nekakav bijes. Katerina nije ništa rekla Sari o svojoj poslijepodnevnoj pustolovini. Bilo joj je neugodno, kao da se radilo o nekom sramotnom činu, a i zato što joj nizašto na svijetu ne bi ispričala ono što se dogodilo izmeñu nje i Normanñanina. Sara bi počela vikati, zaklinjući se da je ona to i očekivala i da je Katerina imala izuzetnu sreću što ju je on poštedio. Meñutim, to iskustvo je mladu ženu ojačalo, pa čak i ohrabrilo. Bila je sigurna da je Gauthier voli. Isto tako je odmjerila i veličinu svoje moći nad njim i znala je da će scena od maloprije ostati meñu njima kao zajednička tajna. O tome nikada neće nikome govoriti! Možda zato što je u jednom času bila osjetila prolazno iskušenje da se preda toj strasti koju je naslućivala. Sat kasnije Gauthier se dahćući i sav mokar pope na strmu obalu. Jedna prerezana i savijena šipka ostavljala je dosta mjesta za prolaz. Njegov pogled preleti obalom koja je bila još uvijek pusta i vrati se ženama. - Znate li plivati? Obadvije potvrdiše glavom, iako već više godina nisu plivale. Osim toga, bilo je pretopio, a da bi im pomisao na kupanje bila neugodna. Naglo se odlučivši, Katerina skide svoju haljinu. - Što radiš! - šapne Sara sablažnjena. - Ti nameravaš... - Da se svučem? Da. Napravit ću zavežljaj od svoje odjeće i nosit ću ga na glavi. To je jedini način da je ne smočim. - Ali... Taj čovjek? - doda Ciganka sa zabrinutim pogledom usmjerenim prema Gauthieru koji je ponovo sišao u vodu. Katerina slegne ramenima. - Ima on pametnijeg posla nego da me gleda - nastavi ona. Ti bi trebala učiniti isto. - Ja? Prije umrijeti... I Sara, ponosno uñe u vodu. Slijedećeg časa uñe i Katerina. Njezino je tijelo samo za tren zablistalo na obali. Ona je veliki zavežljaj, koji je bila napravila, pridržavala na glavi uz pomoć vrpce svoje haljine. Svježina vode joj se učini divnom. Ona se zadovoljno u njoj ispruži i pusti da je voda nosi prema rešeci gdje je čekao Gauthier. Vitki stas mlade žene lako se provuče kroz otvor. U vodi je bila nalik velikoj neodreñenoj svijetloj mrlji, punoj ljupkosti, koju je malo uzburkani val jedva pokrivao. Možda je, zato da bi izbjegao iskušenju njezine privlačnosti, Gauthier zatvorio oči dok je Katerina prolazila pokraj njega. On ih otvori tek kada mu je lagani šum uzdrmane trske najavio da je mlada žena našla zaklon od znatiželjnih pogleda.


~ 35 ~

Glava treća

ZAMAK MODROBRADOG Tjedan dana kasnije, nešto prije zalaska sunca, Katerina, Sara i Gauthier Malencontre stigoše na domak zamka Champtoce i zaustavile se načas da uživaju u vidiku. Najjača tvrñava Anžuvinaca zasluživala je da bude promatrana. Jedanaest golemih kula, na kojima je lepršala duga pozlaćena zastava označena crnim križem i ljiljanima, granitni bedemi koji su se ogledali u zelenoj vodi mirnoga ribnjaka, a zatim se sve do horizonta gibala tamnozelena šuma. Malo više u pozadini, nagomilan podno plemićkog brežuljka, nalazio se uobičajeni skup plavih i crvenih seoskih kuća. Katerina je smatrala da plašljiva gomila toga mladoga trgovišta djeluje nepovjerljivo i zastrašujuće. Champtoce se, pak stisnuo oko vitkoga tornja svoje crkve kao da se sklanja u sjenu goleme utvrde. S njegovih kula, nijemih i crnih, koje su se dizale k tamnoplavom nebu, Katerini se učini kao da se rasipa tuga i neka neodreñena prijetnja. Spopade je nagla želja za bježanjem. Sara je bez sumnje, sa svojim istančanim osjetilima velikog putnika, došla do istoga neugodnog utiska. - Poñimo! - šapne ona, kao da se plašila svoga vlastitoga glasa. - Ne - reče Katerina blago, ali odlučno. - Tamo moram pronaći Arnauda, tamo moram ići. - Dobro, vidiš da kraljica Jolanda nije tamo. Njena bi zastava bila na zamku, ali ja na njemu ne vidim ni najmanju kraljevsku zastavicu - uporno je navaljivala Sara. - Ipak, - umiješa se Gauthier - ja tamo vidim ljiljane. Ali, Katerina, koja je zabrinutog izgleda uporno promatrala zamak, odmahne glavom. - Kada ga je kralj Karlo imenovao maršalom Francuske, dozvolio je plemenitom gospodinu Raisu da rub na svom oružju može ukrasiti ljiljanovim cvijetom. Ostale zastave mora da pripadaju njegovom djedu gospodinu Craona. Na svaki način, bilo da je kraljica u Champtoceu ili ne, mi moramo u njega ući. Mlada žena odlučno gurne svoju mazgu u pravcu goleme stražarnice koja je štitila veliki most tvrñave. Ostali su je morali slijediti, htjeli-ne htjeli. Te su mazge, kao i veći dio prtljage koja je bila natovarena na samare, bile dar majstora Jacquesa Bouchera, bogatog orleanskog grañanina kod koga je stanovala Jehanna d'Arc a kod koga je bila primljena i Katerina. On i njegovi roñaci ukazali su mladoj ženi pravo i iskreno prijateljstvo. Kada su nakon napornoga jahanja preko ravnice Beauce, opljačkane i spaljene za prolaska armija, Katerina i njena dva pratioca stigli u Orleans, bili su izmučeni, ili bolje bili su toliko iscrpljeni kao kada životinje legnu pokraj puta da uginu. Jedino je herkulovski Gauthier uspio smoći još malo snage da nosi Katerinu koja nije bila ni za što. Sara se vukla što je bolje mogla, držeći se jednom rukom divu za pojas. Boucherovi su ih prihvatili raširenih ruku, s onim velikim i lijepim gostoprimstvom koje je nekada spadalo u čast imućnih ljudi. Gospoña Matilda, majka suca porotnika, i njegova mlada žena Margerita bile su sretne što ponovo vide mladu ženu, ali se Matilda nije mogla suzdržati a da ne primijeti: - Draga grofice, nisam nikada vidjela veliku damu da vodi takav život kao vi. Da li do te mjere volite lutati cestama? - Jednostavno, volim jednog čovjeka - nasmije se mlada žena, koja ne primijeti iznenadan skamenjeni Gauthierov izraz. Tri lutalice su se dva dana zaustavile u tom prijateljskom domu. Večeri su provodili beskonačno pričajući o Jehanni. Katerina je govorila o njezinu suñenju, o njezinu mučenju i o sjaju kojim je ona


~ 36 ~

blistala dok je krvava i crvena ležala na lomači, kada joj je oko čela zračila aureola čije su se zrake penjale sve do neba. Gospodari i posluga, okupljeni oko visokog ognjišta, plakali su od svega srca kada su čuli priču o toj velikoj patnji. Zatim su ljudi iz Orleansa, kada je na njih došao red, pričali nepoznatom velikom Normanñaninu o čudima osloboñenja, danima bitke, velikom strahu Engleza i o sjaju Pucelle u njezinoj srebrnoj opremi. Šumski čovjek je pažljivo slušao, izbuljivši oči, i protiv svoje volje čudio se i divio toj priči o krvi, slavi i ljubavi u kojoj je njegov divlji duh pronalazio odraz starih nordijskih saga, jeku jahanja ratobornih djevica koje su prema oblacima galopirale na sedlima boje mora noseći žetvu duša ratnika poginulih u boju. Meñutim, kada je Katerina izrazila želju da ode u Champtoce, uslijedi muk. Kada se nakon molitve posluga povukla u svoje prostorije, gospoña Matilda se okrenu prema svojoj gošći. - Draga moja, ne treba tamo ići. To mjesto ne uživa dobar glas i barun Rais nije čovjek kojega može posjetiti lijepa i bogata žena, a još manje onog razbojnika njegova djeda. Da li vam je poznato da je nakon što je primorao malu Katerinu de Thouars da pobjegne s njim i da se za njega uda kako bi se domogao njezinih dobara, Gilles de Rais zatim oteo svoju punicu, gospoñu Beatriče de Montjean i, pod prijetnjom da će biti zašivena u vreću i bačena u Loiru, prisililo ju je da mu prepusti svoje dvije tvrñave Tiffauges i Pouzauges. Te su stvari u našem kraju dobro poznate. - Ipak, kraljica je tamo otišla. - Donekle natjerana i primorana! Njegovi se ljudi nisu bojali da zadrže njezinu pratnju i da loše postupaju s njezinim ljudima. Vjerujte mi, draga moja, oni se ne boje ni Boga ni vraga. Ti ljudi vode računa samo o koristi i o užitku... Katerina se tada ljubazno nasmiješi staroj prijateljici. Ona je zagrli i srdačno poljubi. - Gospoño Matildo, nisam više ni djevica, a ni bogata. Sve moje bogatstvo se momentalno nalazi u maloj vrećici sašivenoj u mojoj podsuknji, jer mi je nakit ostao u Rouenu na čuvanju kod Jeana Sona sve dok redovnik Etienne ne nañe mogućnost da mi ga donese. Nisam jako zanimljiv plijen za plemiće drumske razbojnike... i vjerujem u riječ plemića Raisa. On se zakleo da će iz ruku Richarda Venablesa izbaviti Arnauda de Montsalvy. Kladim se da će to i učiniti. Nato Jacques Boucher uzdahne zabrinuto. - On je bratić La Tremoillea koji gospodari našim gospodinom kraljem, kome je on, ako je istina ono što se govori, potpuno privržen. - Ali on je prije svega kraljev kapetan - tvrdoglavo će Katerina. - Ja nemam izbora ako se želim sastati s plemenitim gospodinom Montsalvyjem. Boucherovi su shvatili da ništa neće zadržati Katerinu da ne ode k nesigurnom Anžuvincu. Oni nisu navaljivali, ali grleći Katerinu na odlasku, gospoña Matilda joj je gurnula u njedra jednu lijepu zlatnu medalju koja je predstavljala svetu zaštitnicu, a u ruku malu relikviju od emajla u kojoj se nalazio posljednji komadić kosti svetoga Jakova. Dobivši taj dar, Katerina umalo da se nije nasmijala jer je on u njoj probudio mnoštvo uspomena. Ona je ponovo vidjela kućerinu Barnabea na Dvoru čudesa u Parizu, kao i njega, Školjkaša, sa svojim velikim nosom, dugim nogama i tankim prstima, osvjetljenog vatrom od suhih grana. Koliko li je puta gledala razrogačenim očima kako on slične komadiće relikvija zatvara u potpuno jednake kutijice. Još je i sada čula podrugljivi glas Machefera, kralja skitnica, koji je govorio: - Po tome koliko si ti već toga stavio u kutije, taj tvoj sveti Jakob morao bi biti velik kao slon Karla Velikog...


~ 37 ~

Možda je i ta relikvija, takoñer, izašla iz vrijeñanih ruku Barnabea i u tom je slučaju svetost te relikvije bila još sumnjivija, ali pak Katerini ona nije bila ništa manje draža. Tih nekoliko unca pozlaćenoga bakra povezivale su je s prošlošću. Ta je kutija bila kao prijateljska ruka pružena iz grobnice iščezlih godina... Stisnuvši kutiju, ona poljubi Matildu očiju punih suza. Na sve je to mislila Katerina približavajući se odbojnom i oholom zamku. Njezina ruka u rukavici od jelenje kože nagonski potraži na svojoj bluzi malu izbočinu gdje se nalazila relikvija, stisnu je načas kao da želi zamoliti sjenu Barnabea za hrabrost koja joj je bila potrebna. Ali u času kada je uvodila svoje živinče pod svod stražarnice, jedna mala četa vojnika izañe iz nje vukući po prašini svoja duga koplja i noge obuvene u grubu kožu. Vukli su jednoga čovjeka u dronjcima, s rukama svezanim na leñima, čije su oči žmirkale na zalazećem suncu. Slijedio ih je čovjek, odjeven u haljinama od crne tkanine s velikim stisnutim naborima u struku, koji se znojio pod teškom kapom od iste tkanine a u rukama je nosio tintarnicu i jedan smotuljak pergamene zapečaćene crvenim voskom. Četa je pošla putom koji je slijedio obalu ribnjaka i gubio se pod visećim granama. Shvativši da zatvorenik ide u smrt, obje su se žene u isti čas prekrižile, a Katerina uzdrhtala jer se u prolazu pogled zatvorenika susreo s njezinim i ona je u njemu pročitala užasnu tjeskobu i nadčovječnu patnju. - Nema čak ni jednog fratra da bude uz čovjeka u njegovu posljednjem času, - promrmlja Sara. Na kakvu li ćemo vrstu bezbožnika naletjeti? Katerinina ruka stegnu se jače na njezinim grudima i ona doñe u neodoljivo iskušenje da se vrati natrag. Ne bi li se radije nastanila u nekoj gostionici onog sela ili pak kod mještana, i odonud vrebala na povratak Gillesa de Rais? No odmah pomisli da ništa neće znati o novostima ukoliko one stignu u zamak. Ona, takoñer, pomisli da se Gilles de Rais nesumnjivo još nije vratio, te da ne bi bilo dostojno nje da se boji jednoga starca i da možda Arnaud neće doći ovamo, ali da će je obavijestiti gdje će se sastati. Meñutim, baš u taj čas zariče rog stražara visoko gore iznad njezine glave, dok jedan grubi glas upita: - Što želite, stranci, i zašto se približavate zamku? Ne ostavivši vremena Katerini da odgovori, Gauthier podbode svoju mazgu i podignu se na stremene s rukama na ustima u obliku lijevka. - Vrlo plemenita i moćna gospoña - od tog ritualnog izraza Katerina se u sebi nasmije, jer je njena moć bila još samo uspomena - Katerina de Brazey, pozvana od gospodara Raisa, moli dopuštenje za ulazak, prijatelju. Obavijesti svoga gospodara i to brzo. Nismo navikli čekati. Sara iznenañena tim oholim tonom, zapanjeno pogleda diva. Bilo je suñeno da je taj mladić uvijek iznenañuje. Odakle mu odjedanput te manire kojih se ne bi odrekao ni jedan pravi glasnik? Ali ta gordost je bila uspješna. Željezna kapa vojnika nestade s kruništa pokrivena visokim šiljatim krovom kule. Dok je on išao po zapovijed, trčeći nesumnjivo koliko su ga noge nosile, mala grupa proñe stražarnicu i približi se zatvorenom mostu točno iznad vode ribnjaka koja je punila jarke, zelene od trstike i potočarke. Ispred njih, prislonjen na visoki crni zid, veliki podignuti pokretni most pokazivao je svoju golemu konstrukciju od snažnih hrastovih greda i od divovskih okova. Bedemi, jedva mjestimično probušeni otvorima, uzdizali su se vrtoglavo iznad njihovih glava tako visoko da je hrapavost kamena nestajala i gubila se u sjeni kose verande. Ispod galerije za bacanje kamena na napadača, dugački, nezgrapni i crni žljebovi skoro lakirani, govorili su o nekadašnjim napadima i krepkim obranama. Champtoce je nalikovao starim ratnicima, uspravnim u svom željenom oklopu, koje ništa nije moglo srušiti ni pognuti i koji su čak znali umirati stojeći, podržavani svojim ponosom i


~ 38 ~

neranjivošću. S promatračke kule začu se dugi glas trube. Sunce je zašlo, nebo se zelenilo isprugano letom graktajućih vrana. Sa svečanom sporošću i apokaliptičnim škripanjem, spustio se veliki pokretni most... Nevjerojatan raskoš velike dvorane Champtocea dojmi Katerinu iako je ona bila naviknuta na raskoš Brugesa i Dijona, nagomilano bogatstvo i eleganciju palača Bourgesa ili zamka Muhun-sur-Yevrea u kojima je kralj Karlo volio boraviti sa svojim dvorom. Po policama i kredencima bilo je rašireno cijelo bogatstvo teškog posuña načičkanog dragim kamenjem, blistavih pehara, figurica od dragocjene pokosti, a na stolu koji se nalazio izmeñu dvije stolice pokrivene modrim baršunom, bila je postavljena predivna šahovska ploča od zelenog i zlatnog kristala, očekivajući igrače. Što se tiče vlastelinske klupe, ona je bila sva prekrivena kovrčavim zlatom i sjala se poput biskupskoga plašta pod svijetlom čitave šume dugih svijeća od crvenoga voska. Ušavši tamo, Katerina pomisli da je ta bljeskava, modra, crvena i zlatna prostorija bila malo previše razmetljiva. Podsjećala ju je na luñačka odijela debeloga Georgesa de La Tremoillea koji se nije smatrao obučenim ako nije blistao u zlatu. Njezine oči, u početku zaslijepljene, s mukom su u toj gomili raskoši mogle raspoznati dvije znatno jednostavnije siluete: starog vlastelina u crnini i mladu ženu odjevenu u svjetlo-sivu odjeću. Prva od te dvije osobe napusti svoj naslonjač i približi se Katerini. - Dobro došli u našu kuću, plemenita gospoño! Ja sam Jean de Craon. Ovdje gospodarim u odsutnosti moga unuka Gilles de Rais. Već prije nekoliko dana jedan nam je glasnik najavio vaš dolazak. Bili smo u brizi zbog vas. - Putovanje je bilo teško, izgubila sam mnogo vremena, ali sam zahvalna, milostivi gospodine, na vašoj brizi. Govoreći to, njezin se pogled zaustavi na mladoj ženi prema kojoj se sada gospodar de Craon okrenu. - Evo moje unuke koja se zove Katerina, kao i vi. Ona potječe iz plemenite obitelji de Thouars, a sada je Gillesova supruga. Obje žene izmijeniše svečane naklone uzajamno podrobno promatrajući jedna drugu ispod skromno spuštenih kapaka. Gospoña Rais je mogla imati dvadesetšest ili dvadesetsedam godina i bila bi lijepa da neprestana uznemirnost nije davala njenim blagim smeñim očima izraz koji se vidi kod progonjenih srna kada ih hajka satjera u tjesnac. Bila je visoka i vitka, skoro mršava, a njeno je lice imalo boju starinskoga pastela ublaženih preliva. Svoju malenu glavu, s pletenicama svjetloplave boje savinutim na ušima, nosila je na dugom vitkom vratu ljupkih pokreta. Njezino aristokratsko vladanje nejasno podsjeti Katerinu na sestru joj Loysu koja se nalazila u benediktanskom samostanu Tart u Burgundiji. Ali Loysa nije nikada imala taj krotki izraz, tu tužnu bojažljivu blagost. Pred njom se Katerina osjećala čudnovato jakom i krepkom, iako je druga Katerina bila viša od nje, i ona zaželi da štiti tu sjetnu mladu ženu. Blagi glas mlade gospodarice zamka prene je iz njena tihog istraživanja. Ona primijeti da joj se Katerina de Rais smiješi i iskreno joj uzvrati osmjeh. Kada je dobro razmislila, ta joj je mlada žena bila mnogo simpatičnija, nego stari čovjek, koji ju je promatrao. Njegov je izgled prilično odgovarao starom gramzljivcu, kakav je glas i uživao. Bio je visok, uspravan i suh kao staro drvo zimi. Karakterističniji od autoritativnih crnih očiju, bio je njegov iskrivljeni nos, prevelik za suho lice, te je izgledalo kao da mu zauzima cijeli prostor lica. Njegove tanke i izbrijane usnice imale su sarkastičan nabor, a pogled mu se skrivao u dubokim šupljinama njihove putanje na čijem je rubu rasla suha siva dlaka. Katerina se


~ 39 ~

čak nije trebala ni prisjetiti preklinjanja Matilde Boucher a da nagonski ne osjeti kako u prisutnosti Jeana de Craona oprez mora biti pravilo. U meñuvremenu, blagi se glas gospoñe Rais podiže, predlažući da povede Katerinu u njezinu sobu. - Hajde, kćeri, hajde - odgovori Craon i doda okrenuvši se Katerini. - Moja je žena u lovu. To je vježba na kojoj joj samo mogu zavidjeti a meni je ne dozvoljava moja ukočena noga. Prije nego što je napustila dvoranu, Katerina konačno postavi pitanje koje joj je gorjelo na usnama. - Milostivi gospodin Gilles mi je rekao da ću ovdje naći kraljicu Jolandu. Ja sam njezina dvorska dama. Zar ona nije više ovdje? Mladoj ženi se učini da je Katerina de Rais pocrvenjela i odvratila svoj pogled, ali je već stari gospodar odgovorio. - Kraljica nas je napustila prije nekoliko dana. Pregovori koje je ovdje vodila s vojvodom od Bretanje uspješno su završeni. Sada se gospoña Jolanda nalazi u Amboiseu gdje priprema svadbu svoje najmlañe kćeri s nasljednikom Bretanje. - U tom slučaju - reče Katerina - nepotrebno je da vam namećem moje prisustvo više od jedne noći, gospodaru. Sutra ću krenuti da se sastanem sa svojom kraljicom. Kratki odbljesak prijeñe Craonovim pogledom, ali se njegove suhe usne napola otvoriše u gotovo ljubazan osmijeh. - Kakva žurba! Vaše prisustvo bi razveselilo moju unuku koja se ovdje osjeća usamljenom u odsustvu svoga supruga! Ne biste li nam učinili tu čast da ovdje proboravite nekoliko dana? Neodlučna, Katerina se pokoleba. Bilo joj je teško odbiti, da ne ispadne gruba. Nizašto na svijetu ona nije htjela uvrijediti maršala Raisa od čije zaštite ovisi Arnaud. Ona se pokloni. - Naljepša hvala na vašem prijemu i pozivu, gospodaru. Ja ću vrlo rado ostati nekoliko dana u vašem društvu. Izašavši iz blještave prostorije, Katerini se učini da tone u mračan tunel. Meñutim, lijepo spiralno stepenište, načinjeno u dubini zida koje se penjalo na gornji kat, bilo je oslikano freskama koje su predstavljale scene iz Eskodusa i bilo je tu i tamo osvijetljeno kitama od po tri luči zadjenute o kuke od izrañene bronze. Ali njezine su oči bile umorne od tolike pozlate. Ispred nje na kamenim stepenicama, koje je bezbroj koraka bilo u sredini istrošilo, skut gospoñe Rais od svijetlosivog velura lagano se lelujao lomeći se na oštrim kamenim uglovima. Bez sumnje zato što je bila stidljiva, mlada žena ne prozbori ni riječi. Savivši svoj dugi bijeli vrat, ona se lagano penjala, pridržavajući objema rukama svoju tešku suknju, i Katerinu odjednom obuze neka neugodnost, te joj se više ne usudi obratiti. Jedna za drugom one su se uspinjale na gornji kat gdje je započinjala jedna galerija. Gospodarica zamka se uputi njome, odgurne niska vrata duboko smještena ispod svog luka i nestade iza njezinih okvira. - Evo vaše sobe - reče. - Vaša vas služavka već čeka. Blaga svetlost, koju je činilo nekoliko crvenih svijeća postavljenih uz visok željezni svijećnjak, rasipala se do sredine galerije. A i prije nego što je ušla kroz vrata koja su pred njom bila otvorena, Katerina se zaustavi pred svojom domaćicom. - Oprostite na mojoj znatiželji, gospoño Katereno - reče blago - ali zašto ste vi tako tužni? Vi ste mladi, lijepi, bogati, plemeniti, vaš je muž privlačan i slavan i... Gillesova žena naglo podiže svoje providne kapke, gledajući došljakinju ravno u lice. - Moj suprug? - reče ona muklo. - Jeste li vi sigurni da ja imam supruga, gospoño Brazey? Odmorite se dobro do večere. Rog će zasvirati za nešto više od jedan sat.


~ 40 ~

Katerina nije više ispitivala već uñe u sobu, dok je njezina domaćica tiho zatvorila vrata i nestala. Ona napravi nekoliko koraka naprijed, gledajući oko sebe. To je bila lijepa soba, sva zastrta tapiserijama s osobama. Ona je imala dva prozora s pregradama u obliku križa. U jednom kutu je postojao kamin s malim stupovima i cilindričnim košem koji je ukrašen naslikanim štitovima i lovačkim trofejima. Pokućstvo se sastojalo od ogromnog kreveta sa zavjesama od tamnozelenog baršuna, stolice s visokim naslonom, velikog ormara od hrastovine ukrašenog prozorčićima, dvije stolice bez naslona s jastucima od zelenog baršuna i bakrenog kovčega na kojem su bile poredane zdjelice i srebrni vrčevi. Jedna mala vrata su se otvarala uz uzglavlje Katerininog kreveta i ona odjednom vidje snažnu Sarinu siluetu. Još je imala svoj putni ogrtač i njeno preplanulo lice, a te je preplanulosti nije moglo osloboditi nikakvo mlijeko za uljepšavanje, bilo je sada skoro tako blijedo kao i njezina bluza od bijeloga platna. - Hoćemo li ostati ovdje? - upita ona prije nego što je Katerina mogla otvoriti usta. - Doznala sam da je kraljica u Amboiseu. - I ja to znam - odgovori Katerina razrješujući vrpce svoga širokog ogrtača. - Htjela sam sutra otići, ali su naši domaćini navaljivali da ostanemo još nekoliko dana. Bilo bi neuljudno to odbiti. - Nekoliko dana? - upita Sara sumnjičavo. - Koliko? - Ne znam točno, možda četiri ili pet, a možda najviše tjedan dana. Umjesto da se razvedri, Sarino se lice namrgodi. Ona odmahne glavom. - Bilo bi bolje odmah krenuti! U ovoj kući ne slutim dobro. Tu se dogañaju čudne stvari. - Ti zaista imaš bujnu maštu - uzdahnu Katerina koja je sjedeći na stolici rasplitala pletenice. - Bilo bi bolje da mi pomogneš očistiti svu tu prašinu. Tek što je to izgovorila, vrata sobe se naglo otvoriše i uleti Gauthier. Bio je blijed, a njegova odjeća sva u neredu ukazivala je na nedavnu tučnjavu. Nije dao ženama vremena da otvore usta. - Gospoño Katerino, treba odmah bježati! Treba odmah bježati, ako vi to možete! Ovaj zamak nije za vas sklonište već tamnica. Katerina osjeti kako je problijedila. Podiže se, blago odgurnuvši Saru koja je od uzbuñenja ispustila češalj. - Što hoćeš time reći? Jesi li poludio? - Ja bih to htio - reče div gorko. - Na nesreću, svaka sumnja je isključena. Ne znam, da li su vas primili s čašću, ali preda mnom se vojnici nisu ustručavali. Kad sam ih zapitao za put do staja, da bih tamo odveo naše životinje, jedan naoružan narednik oduzeo mi je uzde iz ruku i rekao mi da me se to sada više ne tiče, jer odsada mazge pripadaju gospodaru ovoga mjesta. Naravno, ja sam se bunio. Tada narednik slegne ramenima i reče mi: "Ti si naivan, čovječe, ako misliš da će tvoja gospodarica izaći iz Champtocea prije nego što gospodar Gilles to dozvoli. Imamo nareñenje u vezi s njom i ja ti savjetujem da budeš manji od makova zrna ako ne želiš imati neprilike". Na to me je, to vam priznajem, gospoño Katerino, obuzeo bijes. Ščepao sam ga za grlo! Vojnici su došli i oslobodili ga. Mogao sam im pokvariti družinu, ali... Čitava četa naoružanih ljudi ispuni u tom času Katerininu sobu. U tren oka, Gauthier je bio svladan usprkos svojoj snazi, tim lakše što su tri luka bila uperena prema njemu. Da se samo malo duže opirao dobio bi nekoliko strijela u tijelo. Taj je prizor raspirio Katerinin gnjev. Ona poñe ravno prema oficiru, koji je upravljao odredom. Stisnutih zuba, usiljenih nosnica i blještavih očiju, ona zapovjedi: - Ostavite toga čovjeka i izañite odavde! Kako se usuñujete...


~ 41 ~

- Žalim, plemenita gospoño, - reče oficir, prinijevši nespretno ruku svojoj kacigi - ali vaš je sluga udario jednog narednika. On sada potpada pod sud ovoga zamka i ja ga moram odvesti u tamnicu. - Ako ga je udario, on je to dobro i učinio! Tako mi krvi Isusove! Izgleda da vi ovdje shvaćate gostoprimstvo na čudan način! Zašto prisvajate moje mazge i grubo postupate s mojim slugom, a još biste htjeli da vam se on prepusti? Pustite ga, kažem vam! - Žalim gospoño, ali imam nareñenja. Ovaj čovjek mora biti zatvoren. Ja izvršavam samo nalog. - I vi već imate nalog da hapsite moje ljude? reče Katerina gorko. - Zašto u tom slučaju ne zatvorite i mene? Zašto me ne bacite u tamnicu, jer, izgleda, neću imati sreću da ubrzo odem odavde? - Pitajte gospodara de Craona, plemenita gospoño. Oficir pozdravi vrlo ukočeno, dade znak svojim ljudima da povedu zatvorenika i izañe. Gauthier se okrenu s praga. - Nemojte se zbog mene uznemiravati, gospoño Katerino. - Zaboravite me i postupite po mom savjetu: bježite ako to možete! Prikovane na svom mjestu, Katerina i Sara vidjele su ga kako je nestao. Vrata se zatvoriše. Katerinine oči, gotovo pocrnjele od ljutosti, okretoše se i susretoše sa Sarinim. - Evo, za tog si mi čovjeka savjetovala da ga se trebam čuvati! - reče ona gorko. - Mogu li još sumnjati u njegovu privrženost? - Priznajem da je postupio upravo kao vjeran sluga vjerojatno iz nekih sentimentalnih razloga - reče Sara držeći do svoga mišljenja. - Ali što ćeš sada učiniti? - Doznati što to sve znači! - uzviknu Katerina. - Ja ti se kunem da neću čekati ni minute kako bih doznala što mi se sprema u ovoj kući. Grozničavo, s nemirnim prstima, ona pokuša ponovo isplesti svoje raspletene pletenice, ali to nije uspjela učiniti. Drhtala je od bijesa. - Daj, da ja to učinim! - odreže Sara, uzevši kosu mlade žene. - Ja ću te počešljati, a zatim ćeš promijeniti haljinu. Moraš se predstaviti s najvećim dostojanstvom, a ne kao kakva Ciganka! Katerina nije imala želje da se nasmije. Sjede ukočeno i dopusti Sari da joj očetka prašinu od puta i da joj ponovo napravi frizuru. Za to vrijeme Sara je vidjela kako Katerina nervozno zapliće i raspliće svoje nježne prste držeći ih na koljenima. - Moram biti načistu - ponavljala je, - moram biti načistu! Kada trube zamka zatrubiše, Katerina je bila spremna. Sara ju je obukla u haljinu od baršuna i na glavu joj je stavila dva čipkasta roščića. Tako opremljena bila je vrlo lijepa i pomalo nametljiva. Ona se izvuče iz spretnih Sarinih ruku, kao da bježi, i poñe prema vratima s toliko odlučnosti da Sara nije mogla a da se ne nasmije. - Izgledaš kao ratoboran pjetlić, - dobaci joj. - Zaista si sretna osoba kada se možeš šaliti u ovom času - progunña mlada žena. Ulazak Katerine u veliku dvoranu, u kojoj je bio prostrt stol za večeru, prekide napetu lovačku priču koju je, uz jako mahanje ruku Jeanu de Craon i Katerini de Rais, pričala jedna visoka prosijeda i mršava žena s oholim nosom po kome je neosporno sličila starom gospodaru. Bila je odjevena u haljinu od satena, boje suhog lišća, protkane zlatom. Rukavi su joj se vukli po podu. Upravo je oponašala let lovačkog sokola i, opazivši Katerinu, ostade jedan čas raširenih ruku. - Dobar dan, draga moja! - dobaci ona ljubazno. - Sretna sam što vas vidim da ste došli! Nakon toga ona nastavi svoju najljepšu lovačku priču koju je konačno svela na dvije čaplje i šest zečeva. Na kraju zaključi: - Sve sam vam to ispričala da dokažem kako nakon takvog dana umirem od gladi. Poñimo k stolu!


~ 42 ~

- Samo časak! - odreže osorno Katerina. - Prije nego poñemo k stolu, želim znati za kakav ću stol sjesti: za stol svojih domaćina ili svojih tamničara? Neustrašivi lovac, a to nije bio nitko drugi nego Ana de Sille, baka Katerine de Rais, koju je stari Craon oženio godinu dana nakon Gillesovog vjenčanja, promotri pažljivo mladu ženu s pravim zaprepašćenjem koje je bilo ublaženo neodreñenim divljenjem. - Tako mi utrobe moje majke! - poče ona. Ali stari Craon je nabrao obrve dok mu se donja usnica objesila. To je bio loš predznak. - Tamničari? - reče on. - K vragu, otkuda ste to izvukli? Ton je bio suh i njegov izgled nije ulijevao povjerenje, no Katerina je bila previše ljuta da bi se prestrašila. Hladno je promatrala starog plemića. - Ja sam to izvukla iz jednostavne činjenice što sam, jedva nakon jednog sata otkako sam došla, vidjela kako je pred mojim očima uhapšen moj konjušar, bez obzira na sve znakove gostoprimstva. - Taj je čovjek udario jednog narednika posade, čini mi se da to ponašanje nije bilo dovoljno uljudno i da zaslužuje kaznu. - Bila bih ga i sama kaznila da njegovo ponašanje nije bilo izazvano veoma neobičnim riječima. Spriječili su ga da se bavi našim životinjama pod izgovorom da će ubuduće one biti vaše vlasništvo i da ih ja uostalom neću ni trebati jer ću ovdje biti mnogo duže nego što mislim. Svaki malo odaniji sluga pobunio bi se na sličan zahtjev. Ako želite moje mišljenje, milostivi gospodine, vaš je narednik dobio samo ono što je zaslužio... Jean de Craon slegnu ramenima. - Vojnici nisu uvijek jako pametni - reče on nabusito. - Ne treba pridavati važnost onome što oni govore. - U tom slučaju, imate jedan vrlo jednostavan način, milostivi gospodine, da dokažete svoju dobru volju. Pustite moga konjušara i dozvolite da se pripreme moje mazge. Ja ću vam se zatim ispričati na koji god hoćete način... i otići ću večeras sa svojim slugama. - Ne! Riječ odjekne u napetoj tišini koja je nastala nakon posljednjih Katerininih riječi. Mlada žena je bila svjesna zadržanog daha dviju žena i njihovih nemirnih očiju koje su lutale od nje do starog plemića. Njezine se grudi stegoše od tog šoka. S teškom mukom proguta pljuvačku, ali se nije pomakla. Čak se uspela prezirno nasmiješiti. - Što vi to kažete, milostivi gospodine? Vi zaista shvaćate gostoprimstvo na čudnovat način! Dakle, ja sam vaša zatočenica? Lagano šepajući, Jean de Craon se približi mladoj ženi koja je u svojoj crnoj haljini i dalje uspravno stajala na pragu vrata. Kada poče govoriti, glas mu se znatno ublaži. - Razumijte me, gospoño Katerino, treba govoriti jasno i stvari treba staviti na svoje mjesto. Ovaj zamak pripada mome unuku. On gospodari njime i svima onima koji žive u njegovim zidinama... čak i sa mnom. Ovdje je jedini zakon njegova volja i samo njegova volja. Ja sam dobio jasan nalog u vezi vas i pod nikakvom izlikom vi ne možete napustiti Champtoce prije njegova povratka. I ne pitajte me zašto, jer ja to ne znam! Sve što znam jest to da Gilles računa s tim da vas nañe ovdje kada se vrati iz rata i ja ga neću razočarati. Uostalom, budite sigurni, vaše će čekanje, bez sumnje, biti kratko. Borbe koje se sada vode sjeverno od Pariza previše su žestoke a da ne bi došlo do primirja prije zime. Englezima je još više nego nama potrebno da odahnu. Gilles će se uskoro vratiti. I... zar on ne treba dovesti nekoga tko je naročito drag vašem srcu? Iznenadan val vrućine proñe Katerininim licem. Ljutost zbog nepravedna hapšenja Gauthiera bila je uzrok da je ona načas


~ 43 ~

zaboravila na Arnauda, te se zbog tog oskrvnuća sama na sebe naljuti. Od pomisli na čovjeka koga je voljela malo se opusti. Zaista, bilo je točno da je Arnaud trebao doći upravo ovamo i njeno je srce počelo ludo udarati od radosti pri pomisli da će ponovo vidjeti i čuti njegov glas. Ako ona ode, taj će susret biti odložen za toliko vremena koliko će mladom čovjeku biti potrebno da je sustigne. Nije ni naslućivala da je Jean de Craon na njenu licu slijedio tok njezinih misli. Kad ona podiže oči prema njemu, on joj pruži svoju zatvorenu šaku sa starinskom uglañenošću. - I sami vidite da morate biti razumni. Hoćete li doći k stolu? Ali ona ne postavi svoju ruku na ponuñenu. - Dobro - reče napokon s mukom. - Ostat ću. Ali mi barem vratite Gauthiera... Iako ublaženo, Craonovo odbijanje nije bilo ništa manje odlučno. - Ne mogu, gospoño Katerino! Zakoni zamka su strogi i jasni. Ako bilo tko udari stražara, mora doći pred sud... pred pravedan sud, budite uvjereni! Kad je Gilles ovdje, on svaki tjedan održava vlastelinski sud i samo on može suditi djelu koje se tiče njegovih vojnika. Jedino što vam mogu obećati jest da Gauthier neće biti zlostavljan, da će biti dobro hranjen i držan u pristojnom zatvoru. I njemu će čekanje takoñer biti kratko. Tome se ništa više nije moglo dodati. Katerina to shvati. Trenutačno je bila svladana i odluči da prihvati takav izgled. Meñutim, jer je pobuna grmjela u njoj, ljupko pridržavajući obim rukama duge nabore svoje haljine, ona se uputi prema prostrtom stolu prošavši gordo i oholo ispred Craona koji polako spusti svoju ruku. Štitonoše se lagano približiše noseći posude pune vode i ubruse od bijela lanena platna. Svi zauzeše u tišini svoja mjesta s jedne strane duga stola i pristupiše uobičajenu pranju. Upravo zatim uñe kapelan koji promrmlja kratak blagoslov, nakon čega se pojaviše prva jela. Ana de Craon je upravo žderala kao žena koju je svjež zrak izgladnio, ali, s vremena na vrijeme, ona je pogledavala Katerinu znatiželjnim pogledom koji nije bio bez simpatije. Mora da su joj se sviñali čelični karakteri. Mlada je žena, meñutim, jedva dotakla jela koja su joj bila ponuñena. Uspravljena u svojoj stolici, očiju uprtih u daljinu, ona je mahinalno vrtila u svojim rukama kuglicu od kruha pokušavajući svom svojom voljom da se bori protiv podmukle zebnje koja se bila uvukla u nju. Stoga se ona očajnički uhvati za uspomenu na Arnauda. Arnaud i njegova snaga, Arnaud i njegova nepobjediva hrabrost, Arnaud, najbolja sablja Francuske zajedno s glavnim zapovjednikom vojske de Richemontom, Arnaud... i njegov nemoguć karakter, njegov bučan smijeh, njegova nepristupačna oholost, ali i njegovi ludi poljupci, njegove nježne ruke i strastvene riječi koje joj je znao tako lijepo govoriti. On će je braniti i štititi kada bude ovdje. Zidovi, ma koliko oni bili jaki, neće je moći zadržati kada Arnaud bude pokraj nje. Tko će se usuditi usprotiviti volji jednog Montsalvyja? U meñuvremenu se Ana de Craon protegnu bezobzirno zijevajući. - Dakle, - ja idem spavati. - Sutra u zoru namjeravam ići u hajku na vepra. Barthelemy je pronašao njegove tragove s druge strane Rosne. Stara gospoña zamoči svoje ruke u zlatnu zdjelu koju joj je pružio jedan paž i obriše ih crvenim ubrusom. Zatim, ne vodeći više računa o prisilnoj gošći, dotaknu mišicu svoga muža i uputi se prema vratima. Njezina unuka ju je slijedila, a i Katerina je išla uzastopce za njima. Kada su one napustile jako osvijetljeni dio dugog stola, hodajući jedna pokraj druge, Katerina osjeti ruku koja dotače njezinu u širokim naborima njezine haljine i meñu prste joj utisnu malu, sitno presavijenu ceduljicu. U srcu osjeti udarac i iznenadnu bujicu radosti. Odmah stisnu ceduljicu u svojoj ruci. Na pragu dvorane one ozbiljno izmijeniše naklone i želje za dobro spavanje, a zatim, predvoñene


~ 44 ~

nosiocima buktinja, svatko od učesnika te neobične večere ode u svoju sobu. Tek što su se vrata sobe za njom zatvorila, Katerina pojuri prema svijećnjaku gdje su gorjele nove svijeće, otvori ceduljicu i nagne se da je pročita. Ceduljica je bila kratka, bez potpisa, ali Katerini on nije bio potreban. "Sutra u devet sati ujutro doñite u kapelu. Vi ste u opasnosti. Spalite ovu ceduljicu." Hladan znoj odjednom preli leña mlade žene. Ona osjeti silnu opasnost i sve oko nje najedanput joj se učini neprijateljskim. Njezin preplašen pogled proñe posve prirodno zidom sobe i raširi se kada se ona trgnu. U nemirnom svjetlu svijeća oživješe lica sa tapiserija. Zid je vrvio naoružanim ljudima i zamahnutim mačevima pod kojima su padala djeca u povojima. Pred nogama ubojica žene su u klečećem stavu očajnički širile svoje ruke. Jedna od njih, prsiju rasječenih udarcem mača, rušila se unazad, izbuljenih očiju. Svagdje krv i otvorena usta na nijemu jadikovku za koju se Katerini učini da je čuje. Cijela tapiserija je počela živjeti! Sara, koja je spavala na klupici u sjeni kreveta, probudi se odjednom i uplaši se od Katerinine bljedoće, njezinih drhtavih usana, njena ukočena držanja i njena bunovna pogleda. Ona uzviknu. - Gospode! Što ti je? Katerina uzdrhta. Njezin se pogled odvoji od prizora ubojstva i usmjeri se na Saru. Pruži joj cedulju koju je držala u ruci. - Drži, čitaj! - reče sumornim tonom. - Ti si imala pravo, uopće nismo trebale ovamo doći. Bojim se da smo zapali u strašan osinjak. Ciganka pročita pažljivo, sričući tiho svaku riječ, a zatim vrati komadić pergamente. - Mi ćemo, možda, odavde izaći lakše nego što ti misliš. Ako se ne varam ovdje postoji netko tko nam želi pomoći. Tko je to? - Gospoña Rais. Ona je sramežljiva, tiha i izgleda da je zastrašena. Ali teško je doznati što ona misli. Da mi je samo znati čega se ona boji... Na plašljiv glas, koji je izgledao kao da dolazi iz dubine kamina, obje se žene okrenuše. - Ona se boji svoga muža, kao i svi mi ovdje. Ona se boji milostivoga gospodina Gillesa. Jedna vrlo mlada djevojka, vitka i rumena, obučena kao služavka, izañe iz sjene širokoga kamenog plašta. Njezina joj je kapica s teškoćom pridržavala tamnoplavu kosu i ona je prstima gužvala svoju plavu pregaču. Katerina vidje da su joj oči bile pune suza... Odjednom, prije nego što je mogla zaustaviti njezin pokret, mala služavka se baci njoj pod noge i obavije ih svojim rukama. - Oprostite mi, gospoño, ali ja se suviše bojim, već se danima bojim! Ja sam se ovdje sakrila da vas usrdno zamolim da me povedete sa sobom, jer vi kanite otići, zar ne? Vi nećete ostati u ovom nesretnom zamku? - Ja bih rado otišla - reče Katerina pokušavajući da rastavi njezine zgrčene ruke - ali bojim se da sam zatvorenica. Hajde, digni se, umiri se! Čega se tako bojiš kad milostivi gospodin Gilles nije ovdje? - On nije ovdje, ali će se ubrzo vratiti? Vi ne znate kakav je čovjek taj modrobradi gospodar! To je čudovište! - Modrobradi gospodar? - presiječe Sara. Kako smiješno ime! - Ono mu dobro pristaje! - reče djevojka još uvijek klečeći. - Na njegovim dobrima mnogo nas je koji ga tako zovemo kada nas vojnici ne mogu čuti. On je tvrd, surov i podmukao... On uzima ono što mu se sviña, ne vodeći računa o patnjama koje uzrokuje. Blago, ali odlučno, Katerina podiže malu služavku i posjedne je na jedan kovčeg, a sama sjede pokraj nje. - Kako se zoveš? Kako si došla ovamo? - Zovem se Guillemetta, gospoño, i ja sam iz Villemoisana, velikog sela na sjeveru od zamka. Ljudi milostivoga gospodina Gillesa su me


~ 45 ~

prošle godine oteli i doveli me ovamo s ostalim seoskim djevojčicama. Mi smo trebale služiti gospoñu Rais, ali sam brzo shvatila da moramo služiti njezina supruga. On se vratio u zamak na nekoliko dana. Jeannetta i Denisa, moje dvije družice, umrle su odmah nakon našeg dolaska... - Ali... od čega? - upita Katerina nagonski spustivši ton. - Milostivi gospodin Gilles i njegovi ljudi su se s njima zabavljali. Jeannettu su pronašli u slami konjušnice... ugušenu. Što se tiče Denise, nju su jednog jutra našle pralje podno glavne kule, slomljenih rebara. - A ti? Kako si ti izbjegla? Guillemetta se nervozno osmjehnu i poče plakati. - Bila sam premršava... a zatim gospodar je otišao prije nego što je imao vremena. Ali on je obećao da će se sa mnom pozabaviti kad se vrati. Vidite da bi me trebalo povesti... Ako ostanem ovdje, ja ću takoñer umrijeti. A ja bih se tako rado vratila kući... zaklinjem vas, gospoño, ako ćete bježati, dozvolite mi da vas slijedim. Vi ste mi jedini izlaz... - Ali, sirotice, ja ni za sebe ne znam da li ću moći pobjeći. Ja sam zatočenica isto kao i ti... - Znam to. Ipak, vi imate izgleda... u ceduljici koju ste upravo pročitali! Katerina se podiže i učini nekoliko koraka po sobi, prevrćući meñu prstima komadić pergamene. Njezino lice je bilo smrknuto, ali iz njene se unutrafinjosti podiže uporan glas nade. Gospoña Rais mora da temeljito poznaje ovaj zamak i zna kako se može u njega ući i iz njega izaći. Vjerojatno postoje podzemni hodnici, tajni prilazi... Ona se vrati do Guillemette i stavi ruku na njeno rame. - Slušaj - reče ljubazno - ja ti obećavam da ću te povesti ako pronañem način da pobjegnem. Doñi sutra oko podne. Reći ću ti ako je nešto odlučeno... ali nemoj gajiti preveliku nadu, znaš! Lice male služavke se ozari. Oči joj se osušiše od ushićenja. Ona uputi Katerini blistav smiješak, zatim, sagnuvši se, živo pritisnu svoje usne na ruku mlade žene. - Hvala! Oh, hvala, ljupka gospoño! Cijeli život ću vas blagosiljati i moliti se za vas. Ako to od mene želite, ja ću vas služiti, ja ću vas slijediti kao pas, ako to bude vaša dobra volja. - Moja dobra volja je sada - odreže Katerina sa smijehom - da se smiriš i da brzo odeš odavde. Mogli bi te tražiti... Lagano kao osloboñena ptica Guillemetta je već s brzim korakom šmugnula iz sobe. Sara i Katerina ostavši same pogledaše se. Polako Katerina poñe da na plamenu svijeće spali ceduljicu gospoñe Rais. Sara stegnu ramenima. - Što ćeš napraviti s tim preplašenim derištem? - Otkud ja to mogu znati? Dala sam joj malo nade, ona je sada mirna. Sutra ću možda moći odgovoriti na tvoje pitanje. Pomozi mi da se svučem. Vrijeme je da idemo spavati. Katerina u tišini pristupi svojoj večernjoj toaleti, zatvarajući se u svoje misli. To je učinila i Sara. Voñen iskusnim Cigankinim rukama, srebrni češalj je prolazio kroz njezine duge zlaćane uvojke. Sara je silno voljela češljati Katerininu kosu. Za njezino njegovanje imala je blage, skoro pobožne pokrete. Na taj kraljevski ukras bila je ponosnija mnogo više nego sama vlasnica kojoj su se katkad, njezine vlasuljarske seanse činile malo predugima. - Gospoño sa Zlatnim runom... - progunña Sara - tvoja je kosa svaki dan sve ljepša! Milostivi gospodin Filip bi bez sumnje mislio kao i ja. - To ime više ne želim čuti - odreže Katerina suho. - Vojvoda od Burgundije je za mene samo vojvoda od Burgundije, neprijatelj! Ja ne želim nositi ime tog Zlatnog runa kojim se on tako ponosi...


~ 46 ~

Ona zastade. Vani se upravo prolomi strašan krik, pravo urlanje čovjeka u agoniji. Skamenjene, obje se žene pogleda i problijede. - Što je to? - prošapuće Katerina hrapavim glasom. - Idi vidi... Sara zgrabi svijećnjak, potrči prema vratima i nestade u hodniku. Izvana se začu buka glasova, dozivanje, kratke zapovjedi i jeka trčećih nogu u teškoj obući. Katerina, čije je srce još lupalo od sjećanja na strašan krik, ostade prikovana na svojoj stolici, slušajući pažljivo. Za nekoliko minuta vrati se Sara. Bila je sva blijeda i samo što se nije srušila. Katerina je vidje kako se naslonila na vrata i kako se zaljuljala kao da će se onesvijestiti. Njezine su se usne micale, ali ni jedan zvuk nije iz njih izlazio. Mlada žena pojuri, uhvati Saru za struk i nježno je odvede do stolice s koje se upravo bila dignula. Zatim napuni pehar iz kositrena vrča koji je bio postavljen kraj umivaonika. Ciganki su zubi cvokotali a oči su joj izgledale kao da su se podvostručile. Veliki zelenkasti nabori su se pojavili duž njezinih usana. Ona popi nekoliko tgutljaja vode i jako se strese... - Bože moj! - prošapće Katerina - ti me plašiš! Što si videla? Što se dogodilo? Taj jauk... - Guillemetta - promuca Sara. - Upravo su njezino tijelo našli smrskano u dvorištu. Ona je... pala sa stražarske staze na bedemu! Kositreni pehar ispade Katerini iz ruku i otkotrlja se do kamina. Nekakav metež u zamku izvuče Katerinu iz grozničava sna u koji je bila utonula u kasnim noćnim satima. Jedva se usuñujući disati, nekoliko je sati bila šćućurena u velikom krevetu pokraj Sare, načuljenih ušiju na najmanji šum izvana i živaca toliko napetih da ju je i običan kreket žaba u trsci obližnjeg ribnjaka grebao kao ribež. Nikada se u cijelom svom životu nije tako bojala!... Ali, konačno, umor pobijedi strah. Buka je u dvorištu rasla. Katerina skoči iz kreveta, te preskočivši Saru koja je više zgrčena nego ispružena, spavala ležeći na boku, ona bosa potrči k prozoru okrenutom na svečano dvorište, povuče kapke od puna drveta, zatrepće očima zbog danjega svjetla, gurne jedan od četiri ukrašena prozorčića i nagne se. Konjanici, mazge sa samarima i mnoštvo posluge okružavali su veliku nosiljku u koju je jedna dadilja, u crvenoj haljini s bijelom kapicom i pregačom, unosila malu djevojčicu od jedno osamnaest mjeseci i upravo se s njom smješila. Nekoliko časaka kasnije, Katerina de Rais se pojavi na kamenoj terasi. Imala je sivu haljinu, istu kao i prošle večeri, ispod dugog ogrtača jednake boje. Na glavi je imala kapu od modrog baršuna s koje je visio lagani veo. Imala je crvene oči i izdužene crte lica. Ne pogledavši na prozore zamka, ona zauze svoje mjesto u nosiljci, a jedan sluga sklopi stube i zatvori vrata. Povorka odmah krenu. Sa svog promatrališta Katerina, stisnuta srca, vidje kako je povorka prošla ispod niskog luka koji je povezivao svečano dvorište s dvorištem za živad. Za nekoliko časaka sve nestade. Ostadoše samo tri sluge koji su čistili pločice dvorišta. Katerina lagano zatvori prozor. Vrativši se k svom krevetu, ona vidje da se Sara probudila i da ju je gledala naslonjena na lakat. - Što je to? - upit prigušujući zijevanje. Mlada se žena svom težinom baci na krevet. - Naša zadnja nada je otišla! Upravo sam vidjela gospoñu Rais kako napušta zamak s opremom i prtljagom, ali sigurno ne svojom voljom.


~ 47 ~

Glava četvrta

NEBO SE OBLAĆI Kada je došlo vrijeme žetve, Katerina je još uvijek tražila mogućnost da napusti Champtoce prije povratka Gillesa de Rais. Ali što su dani više prolazili, njena je nada postajala manja i malo-pomalo ona se pomiri s neizbježnim suočenjem s Raisom. Niti jedan glasnik nije prešao preko pokretnog mosta otkako je stigla i ona je bila potpuno neobaviještena o vanjskim dogañajima. Da li je Gilles uspio oteti Arnauda de Montsalvy od Richarda Venablesa ili je kapetan još uvijek zarobljenik tog Engleza? Sara je tvrdila da s obzirom na borbe nije moguće da će Amaud doći Katerini prije primirja koje se očekivalo. Ma koliko bila velika njegova ljubav za njom, njegova ratnička krv, a i prevelik osjećaj dužnosti, natjerat će ga da ponovo zatraži svoje mjesto meñu kapetanima Karla VII. - Na svaki način ti ćeš od milostivoga gospodina Raisa, kada se vrati, doznati zašto te on drži - reče Ciganka da smiri Katerinine tjeskobe koje su rasle s vremenom i pojačale se od onog dogañaja koji se zbio zadnjih dana mjeseca srpnja, one nedjelje kada se slavio praznik žetve. Toga dana se slavio konac žetve i, po tradiciji, povorka seljaka doñe u zamak i donese posljednji snop, zavezan vrpcom i ukrašen cvijećem, da bi ga podario gospodarici zamka. Budući da je Katerina de Rais bila na svom imanju Pouzauges, poduzetna je Ana de Sille, koja je primila ukrašeni snop, priredila tradicionalan objed u dvorištu za živad i pozvala je Katerinu da za tu priliku s njom predsjedava tom seoskom prazniku. - Potrebno je da se malo razonodite - reče joj. - Budući da vam moj plemeniti muž ne dozvoljava radost lova, prihvatite makar ovo što vam se pruža u zidinama zamka. Ana de Craon, iako je bila muškobanjasta i nije imala lošu dušu, nizašto se na svijetu ne bi usprotivila svom užasnom mužu. Ona se ne bi čak ni sjetila pozvati Katerinu da je nisu bili uznemirili njezini blijedi obrazi i njene oči s plavim podočnjacima starim nekoliko dana. Ona je suviše voljela, za svoj vlastiti užitak, luda jahanja po svježem zraku i po svakom vremenu, a da ne bi požalila jednu mladu ženu primoranu da bude zatvorena u zidinama tvrñave. I kada se vraćala iz svojih vrlo čestih lovačkih pohoda, iako je bila toliko iscrpljena a nije imala snage ni da podigne svoj mali prst, davala je sve od sebe da razonodi svoju prinudnu gošću. - Uopće ne mogu da se veselim, gospoño - odgovorila je Katerina. Ali gospodarica zamka nije htjela to slušati. - Sto mu muka, draga moja, trgnite se malo! Nećete provesti sav svoj život u ovom starom zamku. Ne znam što smjera Gilles, ali on je previše zaokupljen samim sobom da bi dugo mario za jednu ženu... pa bila ne znam kako lijepa. Doñite da vidite kako žderu, pjevaju i plešu naši seljaci. Ti se veseljaci deru kao svinje, i to smatraju pjevanjem, ali plešu kolo vrlo uvjerljivo i piju kao spužve. Po nekim crtama lovkinja je podsjećala Katerinu na njenu staru prijateljicu Ermengardu de Chateauvillain. Imala je istu neiscrpnu energiju, istu nepopustljivu autoritativnost, isto objesno tjelesno zdravlje i istu želju za životom. Možda je zato Katerina pristala da je prati na gozbu zajedno sa Sarom. Možda i zato što se od neobične smrti male služavke Guillemette nije dogodilo ništa tako uznemiravajuće u svakodnevnom životu zamka. Ali, u času kada je ona ušla u ogromno dvorište ograničeno prvim obručem zidina, tamo gdje su bili prostrti dugi stolovi na nogarima,


~ 48 ~

prekriveni bijelim stoljnjacima i poljskim cvijećem, tamo gdje su se čitave ovce i svinje pekle na vatri od granja, ona se odjednom morala grčevito uhvatiti za Sarinu ruku. Da li je to bilo zbog mirisa jako začinjena mesa ili zbog bačava vina i jabučnice koje su podrumari načinjali, ili zbog smrada svinjaca, staja i konjušnica koje su se nalazile u blizini? Ona odjednom vidje kako se sve oko nje vrti, kako joj tlo izmiče pod nogama, dok se sva tresla od mučnine. Njezino lice problijedi, skoro pozeleni... Sara zaviče. - Što ti je Katerino? Pa, njoj je zlo... u pomoć! Ana de Craon s više svojih pratilja odmah se vrati da Sari pomogne pridržati mladu ženu i obavivši svoju ruku oko Katerinina struka ona poviče: - Treba je ispružiti... evo, na onaj travnati puteljak. Gospoño Alienor, potražite svježe vode. Marijo, otrčite u zamak. Recite neka donesu nosiljku. Ta trčite! Jao, što ste trome! Obje pratilje odjuriše kao strijele da izvrše zapovijed gospodarice zamka. U meñuvremenu se ona nagnu nad Katerinom, već ispruženoj u travi, temeljito ispitujući njeno nepokretno i voštano lice. Odjednom ona uperi u Saru svoj zapovjednički pogled. - Zašto mi niste rekli da je trudna? - Trudna? - reče Sara zabezeknuto. - Ali ja ne vidim... Sara, u stvari, nije znala što se dogodilo u čamcu one noći nakon bijega. - S kim? - primjeti Ana smijući se. - Valjda ste to htjeli pitati? O tome, curo moja, vaša gospodarica mora da zna nešto više. I nemojte me gledati s tim izbuljenim očima. Evo, vraća se Alienor, nije joj potrebno staviti buhu u uho. To je najgora brbljivica u čitavu kraju! Zato je ja i držim - doda stara gospoña smijući se. - Ona me zabavlja! Postepeno je Katerina dolazila k sebi zahvaljujući oblozima od hladne vode koje joj je Ana de Craon stavljala na čelo. Ona poče lakše disati, dok se mučnina povlačila, ostavljajući je nevjerojatno slabom. Odjednom shvati što joj se dogodilo. Pocrvenje i najedanput osjeti svojevrstan strah. Nju je uznemirivalo to što će biti smanjene fizičke snage sada kada joj je ona tako bila potrebna. Ali to je trajalo samo čas. Zatim je obuze nagla bujica veselja kada shvati da je dijete, koje je nosila, Arnaudovo. Arnaudov sin! Jer to je mogao biti samo sin, tako lijep, tako hrabar kao njegov otac... a možda i tako loše naravi, ali se od te pomisli nasmija. Dakle, ljubavni polet koji ih je bio bacio jedno drugome, na dnu malog čamca gdje su našli zaklon nakon što su bili umakli smrti, taj prvi čas istinske slobode i savršene sreće imat će svoj nastavak u mesu i krvi? A da li postoji nešto divnije, nešto što je može čvršće sjediniti s onim koga ona tako strastveno voli, od jednog malog djeteta? Njena se misao na čas okrete k djetetu koje je bila izgubila, malome Filipu, koji je umro daleko od nje u rukama Ermengarde de Chateauvillain. Kajanje ju je dugo bilo progonilo. Iako je sebi prebacivala što nije dovoljno bdjela nad njim, što ga je napustila zbog raskošnog života, iako je on pokraj Ermengarde bio našao svu ljubav koja mu je bila potrebna. I ona se upita kako je mogla tako dugo ostati daleko od njega. Možda zato što za njegova oca nije osjećala pravu ljubav... Mali je Filip po roñenju nosio u svojim dječjim žilama kraljevsku krv Francuske. To je za nju bilo previsoko, previše veličanstveno, i tek sada shvati da je to dijete za nju, prije svega, bio sin vojvode burgundskog. Ali ovaj koji će doći, ovaj koji joj je već uznemiravao tijelo, tražeći svoj dio od njena vlastita života, ovaj će zaista biti meso njezina mesa, utjelovljenje njezine ljubavi. Sjeti se onoga što joj je nekada rekao, onda kada je čekala maloga Filipa, njezin prijatelj Abou-al-Khayr maurski liječnik.


~ 49 ~

„Sada kada ti slijediš svjetlost koju dijete označava, svaki drugi put bit će put noći..." - Kako li će Arnaud biti sretan kada dozna... - mrmljala je Katerina samoj sebi preobrazivši se od sreće. - Pod uvjetom da mu to uspijemo reći — gunñala je Sara, koja je to čula. Ali Katerina nije htjela dozvoliti da potamni njena sadašnja sreća, ma koliko ona bila mala. Cijeli taj dan i cijelu tu noć, uz zvuke viola i bubnjeva koji su svirali pjesme i kola da bi ljudi Champtocea mogli plesati, ona se uljuljkivala u svoj san pod nadzorom Sare koja je bila ujedno i tajanstvena i nježna. Čitav mjesec kolovoz, Katarina je bila tako bolesna da je sto puta mislila da će umrijeti. Imala je neprestane mučnine. Njen pobunjen želudac nije podnosio nikakvu hranu i nesuzdrživa povraćanja su joj redovito oduzimala snagu koju bi uspjela sakupiti. Njezinu je nevolju pojačavala nesnosna vrućina koja je prodirala čak i kroz debele zidove Champtocea, po njivama je pržila plastove presuhe slame, ubijala stoku po poljima i sušila zdence. Po cijeli je dan nemilosrdno sunce sijalo na bijelom nebu. Izvori usahnuše i pitka voda postade dragocjena kao zlato. Sve do Loire nije bilo izvora koji dobrim dijelom nije bio usahnuo i pokazivao svoje pjeskovito dno kao što iznošena tkanina pokazuje svoju potku. Ipak se Katerina nije žalila. Koliko je god bila slomljena svojim mučninama, stoički ih je podnosila jer ih je stvaralo Arnaudovo dijete. Jedino, kada se osjećala previše iscrpljenom, plašila se da se stvari ne okrenu na loše i da ne izgubi plod. Po cijeli je dan ostajala ispružena na svom krevetu, pokrivena jedino tankom plahtom, u zaklonu zatvorenih kapaka koje nisu otvarali prije zalaska sunca. Sara joj je pravila društvo, a često i gospoña Craon, čije je jahanje bila prekinula pasja vrućina. Neustrašiva ju je lovkinja tješila, dok je pokraj Katerine provodila beskonačne sate, pričajući joj o svojim podvizima iz proteklih godina. Jedino Jean de Craon nije nikada prekoračio prag njezine sobe. Svako jutro je uredno primao od jednog paža vijesti o svojoj zatočenici na koju nije prestao motriti. Po tome što joj je pričala gospodarica zamka, Katerina je uspjela jasno shvatiti mentalitet starog plemića. On se sadržavao u nekoliko riječi. Gajio je isključivu, strastvenu i slijepu ljubav prema svom unuku Gillesu. Za Jeana de Craon, on je bio utjelovljenje njihove obitelji, njegov bog, moćan i slavan čovjek za koga je bio spreman na svaki zločin. - Gilles je još bio samo dijete - reče Ana - kad ga je moj muž u želji da mu jasno predoči njegovu moć, hrabrio da ubija, pljačka i pali svoja vlastita sela. Pred njim je otvarao škrinje pune zlata, govoreći mu, da je ono njegovo vlasništvo, da može s njim raditi što želi i da je zlato gospodar moći i ključ svakog užitka. - Onda nije teško pogoditi kakav je u biti maršalov mentalitet - odgovorila je Katerina. - Mislim da on voli samo sebe? - To je točno, i ja sam ga često žalila, ali nikada tako kao onda kada je oteo Katerinu, moju unuku. Predosjećala sam da će ona s njim biti samo nesretna. Zato sam i pristala da se udam za svoga gospodara... Dok ja budem živa, moći ću štititi Katerinu. - Meñutim, ipak vam ne pada na pamet da se usprotivite odlukama vašeg supruga? - Ne. Baš zato što mi je muž. On je gospodar i ja ga moram slušati. Ta je riječ čudnovato zvučila u ustima te gorde žene, ali Katerina je bila preslaba da bi se mogla duže čuditi. Najviše joj je nedostajalo to što nije ponovo vidjela Gauthiera. Ona je znala da je on zatvoren u istočnoj kuli i da svoju nevolju strpljivo podnosi, dapače s nekom filozofijom. Njegova je tamnica bila čista, relativno zdrava i u stvari u njoj je bilo svježije nego u ostalim dijelovima zamka. Hranili su ga


~ 50 ~

pristojno, a on je bio svjestan da njegova sudbina ovisi o tajanstvenoj pogodbi do koje treba doći izmeñu Katerine i Gillesa de Raisa. On je samo pridržao pravo da svoj život proda skupo ukoliko ga netko zatraži. Zasada ga je samo mučio nerad. Tamničari su svako jutro pomno pregledavali njegovu ćeliju kako bi se uvjerili da nije započeo rušiti zamak - kamen po kamen. Tu je posjetu redovito obavljao jedan vod od deset ljudi, toliki je ugled snaga diva nametala njegovim čuvarima. Ta je ceremonija zabavljala zatvorenika koji ju je uvijek pratio gromko se smijući. Doista, Gauthier se uopće nije uznemiravao zbog svoje sudbine. Jedino ga je Katerinin položaj uspijevao rastužiti. Sve je to, naravno, Ana de Craon bila ispričala mladoj ženi. Ipak, kada doñoše dani rujna i kada konačno prestade vrućina, mučnine napustiše Katerinu isto tako naglo kao što su bile i došle. Ona je mogla jesti, a da ne zatraži odmah lavor, i postepeno joj se vratila snaga. Ono jutro, kada se zamak probudio pod prvom kišom, ona uspije ustati, obući se i otići do zrcala. U njemu ona vidje sliku svoga stanjenog lica, upravo tragičnog zbog svoje mršavosti, ali na kome su ogromne oči bile dobile veći značaj nego ikada ranije. - Još su ti ostale samo oči!... - progunña Sara koja je vezivala Katerininu haljinu. - Moraš se oporaviti... inače će dijete biti mršavo kao čavao. Ne bi se uopće reklo da očekuješ dijete. Imaš struk poput djevojke. - Budi bez brige, to neće dugo potrajati. Još se malo osjećam slabom. Kako je ta kiša ugodna! Blagotvorna kiša, koja je došla nakon nesnosne vrućine, takoñer se pokazala upornom. Danima i danima vodena je zavjesa obavijala cijeli kraj. Od nje su nabujali oživjeli potoci, ozelenjela opržena polja, a prašina svih putova se pretvorila u blatnu rijeku. Lijevalo je kao iz kabla i one večeri kada je s kule, vičući i pušući svom snagom u rog, stražar na sve strane objavio da se Gilles de Rais približava zamku svojih predaka. Na zvuk trube Katerinino srce samo što nije iskočilo iz grudi. Usprkos noći, koja se spuštala, i pljusku, ona se zamota u teški plašt i pope na stražarski put na bedemu. Nitko joj nije pridavao važnosti. U zamku, koji se naglo probudio iz svoje teške učmalosti, sve je kipjelo. Vojnici, vukući svoje oružje, služavke noseći svečana odijela i sobari gurajući se po svim prostorijama s pregrštima novih svijeća, zakrčivali su hodnike trčeći na sve strane. Nitko nije obraćao pažnju na Katerinu koja se, uostalom, unutar bedema grada mogla kretati kuda je htjela. Na promatračkoj kuli vjetar je lupao zastavama. Vjetar se uvukao i pod Katerinin plašt kada je ona izašla iz uskoga stubišta. Osim stražara, nagnutog preko kruništa bedema, tu nije bilo nikoga. - Jesu li još daleko? - upita Katerina. Vojnik se trgnu, jer je nije čuo kada je došla. Kiša se cijedila s njegova željezna šljema u čijoj su sjeni nestajale njegove oči i gusti brkovi. Pokislom željeznom rukavicom on je pozdravi i zatim ispruži ruku prema rijeci. - Pogledajte sami, gospoño! Prve zastave dolaze! Katerina se nagnu izmeñu ogromnih merlona. Prethodnica jakog odreda vijugala se na putu. U početku je vidjela samo nejasne sjene koje su se stapale s crnim obrisima drveća i sa sjenama noći, koja se spuštala, s maglom rijeke. Zatim je raspoznala zastave otežale od vode, zbog koje su se objesile uz stijeg, tupi zvuk oružja, a malo dalje, iznad glava pješaka, kretanje konja i konjanika. Zov truba načas je nadjačalo udaranje kiše po lokvama i krovovima stražarnica. Ustremliena svim svojim bićem ka ljudima koji su se približavali, Katerina je očajnički pokušavala raspoznati meñu njima crni oklop, lik kopca na kacigi, Arnaudov oklop i simbol...


~ 51 ~

Noć je padala sve brže i povećavala njezinu tjeskobu. Jedna vrana nadleti kulu pustivši svoj neugodan krik. - Gospoño - promrmlja vojnik - nemojte se toliko naginjati! Možete pasti. Ona ga umiri smješkom, ali se ne uspravi. Njezin je plašt lupao oko nje na vjetru kao kakav smočeni veo. Uskoro odjeknu topot konja, zov trube postade zvonkiji, a ljudi jasniji. Katerini se učini da su umorni vojnici zadnjim naporom nastojali da uspravni uñu. Ispršeni i povijene kičme pod željeznim teretom, oni su ponovo počeli ponosno stupati. - Evo milostivoga gospodina Gillesa! - poviknu iza nje stražar. - Evo, gospoño, dobro se raspoznaje njegova ljubičasta perjanica. On jaše na Casse-Noixu, svom velikom crnom vrancu. Glas čovjeka podrhtavao je od ponosa. U isti čas, pokretni se most sruši s velikim treskom i začuju se ovacije cijele gomile vojnika i posluge koja je s buktinjama i uzvicima radosti trčala u susret pridošlicama. Unutrašnje dvorište zamka izgledalo je kao ogroman vatreni zdenac čiji je sjaj rastjerivao noć i odbijao kišu. Stražar se prestade naginjati i njegove oči zasvijetliše od oduševljenja. - Ah! Bit će provoda, sada kada se milostivi gospodin Gilles vratio. On je tvrd, ali velikodušan, nasuprot onome, on voli veseo život! U "onome" bilo je mnogo zlobe prema starome Craonu. Katerina na to ne obrati pažnju. Ona nastavi ispitivati sjene, ali kapi kiše joj uñoše u oči i zamutile ih kao suze. - Vi, što dobro vidite - reče ona - da li raspoznajete one koji okružuju vašega gospodara? Možete li ih prepoznati? - Naravno - odgovori stražar sav ponosan. - Vidim milostivoga gospodina Gillesa de Sille, bratića našega milostivoga gospodara, i gospodina Martignea. Evo i brata našega gospodara Renea de la Suze, a evo i milostivoga gospodina Briquevillea. - Ne vidite li možda jednoga gospodina u crnoj opremi s kopcem na vrhu kacige? Čovjek je pažljivo nekoliko minuta ispitivao odred koji se približavao, a zatim odmahne glavom. - Ne, gospoño... ne vidim ništa sličnoga! Uostalom, oni su sada dosta blizu da možete i sami razabrati... Ona je zapravo jasno vidjela Gillesa de Rais. Usprkos kiši naduto je jahao na čelu svoje konjice sa smočenom lubičastom perjanicom na kacigi. Za njima je išla grupa plemića osvijetljena poigravajućom svjetlošću buktinja u rukama seljaka i sobara. Uzvici radosti dizali su se s mirisom smočene zemlje, ali oni nisu našli odjek u Katerininu srcu. Obuzeta gorkom boli, ona se nasloni na grubi kamen potpuno nemoćna. Arnaud nije došao s tim ljudima... Sada je shvatila da se do zadnjega časa, i unatoč neodreñenu strahu od toga da će Arnaud pasti u ruke Raisu, od sveg srca ipak nadala da će se ponovno s njim sastati, da će ponovno vidjeti njegov malo podrugljiv osmjeh, način na koji je skupljao oči dok bi je gledao, i da će, nadasve, ponovno naći siguran zaklon u njegovim rukama... Stražar ju je promatrao uznemireno zbog njezine bljedoće. - Gospoño, kiša postaje sve jača a vi ste već promrzli. Evo samo kako drhtite. Trebate se vratiti. On joj neodlučno pruži ruku, a drugom s klina skine buktinju kako bi je odveo do stubišta. Ona mu dobaci nesiguran pogled propraćen blijedim osmijehom i uspravi se. - Hvala... imate pravo. Osim toga... nemam što više tražiti ovdje! Na vjetru koji je sada puhao u jačim zapusima ona se zaljulja. Stražar ju je morao pridržavati sve do zaštićenih stuba. Uzvici radosti, koji su ispunjavali zamak i izvirali iz zidova, budili su u Katerini istovremeno i bijes i bol. Ona više neće ostati ni minute kod toga čovjeka koji je


~ 52 ~

obmanuo njezino povjerenje. Zatražiti će da joj vrati Gauthiera, da otvori pred njom vrata svoga prokletoga zamka i da je konačno pusti da ode. I bilo da se mora vratiti u Normandiju, bilo da se svojim golim rukama mora usprotiviti Richardu Venavlesu, ili da mora prijeći more i potražiti Arnauda kod Engleza, ona je bila spremna da sve to učini... Dok je rastao njezin bijes, korak joj je postajao sve odlučniji i ona je ponovo smogla snagu i borbenost. Skoro je trčeći sišla niz zadnje stube kule. Ušavši u svoju sobu, Katerina nañe Saru kako razgovara s nepoznatim pažem čije je vlažno odijelo pokazivalo da je upravo stigao. Vidjevši Katerinu on se okrenu prema njoj, odajući joj pozdrav previše ukočen a da bi izražavao poštovanje. - Ja sam Poitou, paž milostivoga gospodina Gillesa. Gospoño, on me je poslao da vam kažem, da vas želi odmah vidjeti. Katerina se namršti. Dječak je mogao imati četrnaest godina, bio je izuzetno lijep: smeñ, finih crta lica i u isto vrijeme snažna i vitka tijela. Po svoj prilici je znao previše i njegovo drsko držanje se nije sviñalo mladoj ženi. Stoga proñe ispred njega, pruži Sari svoj smočeni ogrtač, i ne pogledavši ga primijeti prezirno: - Ne znam, dječače, gdje si bio odgajan, ali s obzirom na položaj maršala Raisa pretpostavljala sam da njegovi ljudi imaju drugačije ponašanje. Osim toga, na dvoru kralja Karla, kao i na dvoru vojvode Filipa Burgandijskog, paževi su uljudni ljudi. Zagasiti dječakovi obrazi se zarumenješe. Blijesak bijesa zasvijetli u njegovim očima. Bez sumnje nije bio navikao na preziran postupak prema sebi. Katerina sada upre svoj pogled u njega a on sagnu glavu. Mogla je vidjeti kako steže pesnice, ali i kako lagano savija koljeno. - Milostivi gospodin Gilles - započe on muklim glasom - me šalje da zamolim gospoñu Katerinu de Brazey da bude tako ljubazna da mu se javi prije gozbe koja će se održati u velikoj dvorani. Jedan je čas Katerina promatrala dječaka pred svojim nogama. Onda se lagano nasmiješi, a zatim osorno izjavi: - Evo, ovako je bolje! Zahvaljujem ti na poslušnosti. Što se tiče toga da ja idem tvome gospodaru, o tome nema ni govora, a niti o tome da sudjelujem na gozbi. Idi reci Gillesu de Rais da gospoña Brazey čeka ovdje objašnjenje koje joj on duguje. Ovaj put, Poitou je podigao glavu i promatrao je ne prikrivajući zaprepašćenje. - Da odem... - poče on. - Da - presječe Katerina - i to odmah! Čekam tvoga gospodara ovdje. Mislim da je vrijeme da me i on upozna. Paž se podiže ukroćen i izañe ne dodavši ništa. Katerina se okrenu, a pogled joj se susrete sa Sarinim. - Stvorila si sebi neprijatelja - primijeti Ciganka. - Taj je dečko sazdan od ponosa. Mora da je gospodarev miljenik. - Što me se tiče! Ne namjeravam više nikoga ovdje štedjeti. Gilles de Rais nije održao svoju riječ. Arnaud nije s njim. - U tom slučaju imaš pravo. On ti duguje objašnjenje... ali vjeruješ li ti da će on doći? - Da - reče Katerina - ja to vjerujem. Zaista, četvrt sata kasnije Sara otvori vrata Gillesu de Rais. Za tako kratko vrijeme uspio se presvući. Nosio je dugačak plašt od tamnoplavog baršuna čiji su se rub i izreckani rukavi vukli po podu. Znaci zodijaka, izvezeni od zlata, srebra i crvene svile ukrašavali su tu haljinu i davali su mračnom gospodaru izgled vrača. Ogroman rubin bacao je, kao krv crvenu vatru s kažiprsta lijeve ruke. Rais je istovremeno bio i veličanstven i dostojanstven, ali Katerina je već bila odlučila da se ne dopusti impresionirati od njega. Sjedila je uspravno u jedinoj stolici s visokim naslonom, a to znači da je posjetilac mogao


~ 53 ~

sjesti samo na stolicu bez naslona. Bila je odjevena u crni baršun želeći da djeluje strogo. Veo od crnog muslina postavljen na njenu kosu, koja je bila počešljana u obliku vijenca, podcrtavao je crninu njezine odjeće, ali nije uspio ugasiti sjajan blijesak njezinih zlatnih pletenica. Sara, ruku prekriženih na trbuhu i spuštenih očiju, stajala je pokraj nje, malo straga i držala se diskretno kao što priliči služavci iz dobre kuće. Malo iznenañen, možda zbog gordoga držanja mlade žene, Gilles de Rais pozdravi duboko, dok mu od osmjeha zablistaše bijeli zubi u modroj bradi. - Vi ste me tražili, lijepa Katerino? Evo me po vašoj zapovijedi. Prezrevši odjedanput i pozdrav i ljubezne riječi, ona odmah napade. - Gdje je Arnaud de Montsalvy? - Kakva neobična dobrodošlica! Što, draga moje, zar ni jedan osmijeh? Ni jedne ljubazne riječi? Zašto s tim tvrdim pogledom i tim stisnutim uznama primate najodanijega vašega slugu? - Odgovorite prvo na moje pitanje, gospodine, a dobrodošlica će doći kasnije! Kako to da pokraj vas ne vidim onoga koga ste trebali osloboditi i dovesti kao što ste mi obećali. - Ja sam oslobodio Arnauda de Montsalvy. On više nije u rukama Richarda Venavlesa. Naglo olakšanje obuze Katerinu. Hvala bogu, nije više u rukama Engleza! Ali je ubrzo obuze nemir. - Ali, gde je onda? - Na sigurnom mjestu... Mogu li sjesti? Dugotrajno jahanje po kiši me izmučilo. Govoreći to, on privuče jednu stolicu Katerininom naslonjaču i smjesti se kraj nje pazeći na teške nabore svoje haljine. Izgledalo je da se osjeća ugodno i smiješak poput maske mu se zadrža na licu. Ipak, negove su oči, duboko uvučene u svoje šupljine, ostale hladne i ispitivačke. - Što vi smatrate sigurnim mjestom? Pokraj našega gospodina kralja? Gilles de Rais odmahne glavom i njegov se osmijeh pojača nijansom ironije koja nije izmaknula mladoj ženi. - Sigurnim mjestom nazivam zamak Sully-sur-Loire i ja sam imao povlasticu da ga odvedem tamo gdje se i sada nalazi. Usprkos tome što je umjela vladati sobom, Katerina nije uspjela prikriti svoje iznenañenje. - Kod La Tremoillea? Ali zašto? Što on tamo radi? Gilles de Rais protegne svoje dugačke noge, ispruži prema vatri svoje vrlo bijele ruke, čiju skoro ženstvenu nježnost Katerina primijeti i protiv svoje volje. Mora da ih je pretjerano njegovao. S jednjm uzdahom, vrlo nježno, ne gledajući svoju sugovornicu, on izjavi. - Što radi? - Ne bih vam znao reći... Mislim ono što obično rade državni zatvorenici! Riječ pogodi mladu ženu kao tane. Ona skoči na noge, stežući grčevitim rukama naslon za laktove svoga naslonjača. Ona pocrvenje do ušiju, a od ljutosti su joj oči sijevale kao munje. Stoga poželi da ubije toga bezbrižnog čovjeka koji se, ona je sada toga bila svjesna, igrao s njom čitavih deset minuta kao mačka s mišem. - Državni zatvorenik? Najvjerniji od svih kraljevih kapetana? Je li to priča i što vi mislite da sam ja luda? Dosta izvlačenja, milostivi gospodine, i razgovarajmo otvoreno, molim vas, jer zaista mislim da mi se rugate. Imala sam vašu riječ i vjerovala sam joj usprkos nasilju koje mi je učinjeno u ovoj kući. Niste vi trebali Arnauda voditi u Sully, vi to dobro znate! Ovamo ste ga trebali dovesti! S jednim ponovnim uzdahom koji je odavao duboku dosadu, podiže se i Gilles. U tom položaju nadvisi mladu ženu za čitavu glavu.


~ 54 ~

- Od Louviersa, vremena su se promijenila, draga moja. Izgleda da ste vi potpuno neupućeni u suvremenu politiku... Kao što sam to i ja bio u Louviersu. Vremena praznih snova, iluzija i ludorija su završila, a nastupilo je vrijeme razboritih ljudi! Moj bratić La Tremoille je odsada jedino pravno sposoban da govori u ime kralja. I on je odlučio... da ukloni sa svog puta sve one koji su skloni da odviše ometaju njegovu politiku i da se vrate mutnim nazorima one nesretne cure spaljene po nalogu svete Crkve. Vrijeme je da se vlast vrati onima koji je po pravu roñenja trebaju provoditi, a ne nekoj ludoj pastirici! Sva izvan sebe Katerina poviče: - To znači, da vaš bratić La Tremoille krči sebi put kako bi se obogatio do mile volje, da je naš jadni kralj ponovo pao više nego ikada pod njegov uticaj i da taj stari razvratnik sada napada sve pristaše Jehanne, te nesretne devojke koju ste vi ponizno služili prije nepune godine dana, gospodine maršale! Usprkos ljutosti koja ju je bila obuzela, Katerina je razmišljala veoma brzo i promatrala svoga protivnika Vidjela ga je kako je problijedio kada je izgovorila ime La Tremoille. Iz toga zaključi da je dirnula u živo. Predana sva svojoj ljubavi, malo se brinula za politiku i posljedice koje je Jehannina smrt mogla imati za dvor i za kralja. Već su se predugo Georges de La Tremoille i njegova klika borili protiv izaslanice Božje. Jehanna je smetala tim velikim gramzljivim i pohlepnim plemićima, koji su nastojali da se obogate bilo pod koju cijenu i na račun bilo čije kese. Oni su podmuklo ubili tu djevojku, nisu ništa učinili da je oslobode i sada, kada nje više nema, ti ljudi bez savjesti ponovo su vratili svu svoju moć nad slabim Karlom VII, koji je bio samo igračka u spretnim rukama La Tremoillea. Debeli je komornik predobro poznavao sve slabe točke svoga gospodara; sa zabavama i ženama moglo se od njega činiti što se htjelo... Ali Gilles ništa ne odgovori. Kako su njegove crne oči vrebale mladu ženu, ona osorno doda: - U svakom slučaju htjela bih znati kakvu optužbu La Treinoille može naći protiv Arnauda. Zar ispravnost i vjernost koje krase tog čovjeka? - Ah! Kako je ljubav lijepa stvar i kako zavidim Montsalvyju što vas je takvom ljubavlju nadahnuo! Ona zasljepljuje! Draga moja, vaš lijepi prijatelj se stavio van zakona time što se uvukao u Rouen bez dopuštenja našega kralja, koji je u svoj svojoj mudrosti dobro ocijenio da treba prepustiti slavnu Pucellu njezinoj sudbini. Pokušati je osloboditi to je značilo dignuti se protiv volje kralja. - Ja sam je takoñer pokušala osloboditi. - I vi ste, draga Katerino, van zakona i povjereni ste mojoj brizi kao što je Arnaud de Montsalvy povjeren La Tremoilleu. Nemate pravo napustiti ovo imanje... pod prijetnjom da se odmah nañete na dnu kakve vrlo tamne tvrñave - reče maršal s ljubaznim osmjehom. Pod tim udarcem Katerina zatetura, ali je njen ponos zadrži na nogama skoro protiv njezine volje. Odgurnuvši Sarinu ruku, koju joj ona pruži da je zadrži, Katerina se čak uspije nasmijati prezirno. - Divno! I ja sam bila luda, što sam vas smatrala da ste plemić i što sam vjerovala u riječ jednog maršala Francuske. Vi, u stvari, niste ništa drugo nego ponizan sluga La Tremoillea spreman da proda svoje prijatelje onome koji više nudi. Vi samo zaboravljate da ostali znaju istinu o Arnaudu i o meni. La Hire... - La Hire je zarobljenik u Louviersu koga su Englezi ponovo zauzeli. A i vaš prijatelj Xaintrailles je zarobljen u Oiseu. Ne govorite mi više ni o glavnom zapovjedniku vojske de Richemontu koga je kralj udaljio od sebe. On izlaže svoju glavu opasnosti ako se usudi pojaviti na dvoru. Što se tiče kraljice Jolande, agresivne punice njegove visosti koja se miješala u upravljanje kraljevinom, njoj je kralj dao do znanja


~ 55 ~

nakon svadbe njezine kćerke da je zovu njezina imanja u Provansi. Ona bi sada trebala biti u Taraskonu... A Taraskon je daleko! Ovaj put Katerina zanijemi. Obuze je vrtoglavica ispred provalije koju je Gilles s proračunatom surovošću otvorio pred njenim nogama. Sada je shvatila cijeli opseg La Tremoilleove skovane zavjere. On je mudro vodio svoj brod obmanuvši kralja u tolikoj mjeri da je uspio udaljiti i protjerati od njega njegove najvjernije sluge, najsigurnije oslonce kraljevine protiv Engleza: glavnog zapovjednika vojske de Richemonta i kraljicu Jolandu, majku njegove žene. Jadni kraj Karlo VII zaboravio je učinjene usluge, svoje ponovo zauzete gradove i krunjenje u Reimsu, te se bez sumnje dao s radošću uhvatiti u zamku lagodnog života i sumnjivih užitaka. - Tako dakle - reče ona bolno - prolivena krv ne služi ničemu! Pravi kralj Francuske je La Tremoille. Zar vam se ne gadi da ga slušate, vi koji imate čin princa? - La Tremoille je moj bratić, lijepa gospoño, i uz njega me veže ispravno potpisano savezništvo o diobi dobra i zla. Meñutim zlo nije za očekivati. - Onda me predajte u njegove ruke kao što ste učinili s Arnaudom. Mi smo bili udruženi u Rouenu, pa nas sada trebate udružiti i u kazni. Kako smatrate da je zaslužujemo, povedite i mene u Sully. Najednom se Gilles de Rais poče smijati tako žestoko i divljački da mlada žena pomisli, dršćući, da bi i vukovi kada bi se mogli smijati, to činili na jednak način. - Ja služim moga bratića, ali ja isto tako koristim svoje povlastice, draga moja. Možda ću vas... kasnije odvesti u Sully, ali tek kada od vas dobijem ono što hoću. - Što to hoćete? - Dvije neprocjenjive stvari za čovjeka koji ima strast za predmete od čiste ljepote: prvo vas, a zatim stanoviti crni dijamant. Njegova vas je svojina učinila skoro isto tako slavnom kao i vaša predivna kosa... A to su dakle razlozi toga zamršenog spletkarenja? To je želio Gilles de Rais? Jarost, mržnja i gañenje odjednom obuzeše Katerininu dušu prikrivajući joj bol i suze. Ona mu se grohotom nasmija u brk. - Vi ste ludi! Ne mogu vam dati, gospodine maršale, ni jednu od te dvije stvari. Dijamant nije više u mojim rukama a ni moje tijelo više ne pripada meni: očekujem dijete... Razočaranje se ocrta na Raisovu licu. On učini tri koraka prema Katerini, uhvati za zglob ruke, odmaknu je lagano da promotri njezinu siluetu i njezin ponešto odebljao struk. - Vjere mi, to je istina! - reče on drhtavim glasom. On se mukom uspije sabrati i ponovo se nasmiješi. - Ništa zato... ja mogu pričekati, kako ženu, tako i dijamant! Znam da nemate više taj dragulj, kome nema para, ali znam i to da je on još uvijek vaš i čim će vam biti moguće, vi ćete pronaći pouzdana glasnika... onog monaha koji može tako lako ući meñu naše neprijatelje, točnije u dobri grad Rouen, zar ne? Dakle, on je znao sve! Katerina je bila u njegovim rukama bespomoćna kao ptica koja se tek izlegla. Ali njena vlastita situacija mučila ju je manje od Arnaudove, koji je bez obrane bio izručen svom najgorem neprijatelju. Što će s njim učiniti La Tremoille, na dnu svog zamka okruženog Loirom? Obeshrabljena, ona se spusti na svoju stolicu, boreći se protiv nesvjestice koja ju je obuzimala. Imala je želju da umre, i to odmah, i da se odjednom zauvijek prestane boriti protiv planina. Uvijek kada bi se ona bila popela na jedan vrh, misleći da će s njegove druge strane put biti lakši, ona bi obično primijetila da se iza prve planine nalazi druga još viša i još strmija. To će je pratiti do kraja života dok joj ne ponestane snage...


~ 56 ~

- Čemu? - reče ona samoj sebi ne primijetivši da govori glasno, - sve je beskorisno. U ovom je času, bez sumnje Arnaud prestao živjeti. - Kada ne bi postojao netko drugi osim tog dragog La Tremoillea - odgovori nehajno Gilles - to bi doista bila gotova stvar. Ali naš Arnaud je tako zavodljiv!... I moja lijepa sestričina Katerina je uvijek prema njemu pokazivala veliku slabost. Budite mirni, moja draga. Gospoña La Tremoille bdje nad njim s isto toliko, a možda i više brige nego što biste to činili i vi sami! Vi dobro znate da je njezina slabost uvijek bio Montsalvy! Ta zadnja okrutnost, i ono što je on pod njom razumijevao, iscrpili su Katerininu izdržljivost do kraja. S krikom boli se baci ona Sari u zagrljaj i poče jecati duboko ranjena. Prizor njene patnje bio je razlog za Sarinu suzdržljivost. - Odlazite, gospodine! - reče ona grubo. - I ovako ste učinili dosta zla! On slegnu ramenima, uputi se prema vratima, zatim, okrenuvši se, dobaci Sari: - Zla? Ta hajde! Potrebno je vidjeti stvari pod pravim svjetlom. Napokon, nitko ne prisiljava gospoñu Katerinu da napusti ovu kuću, gdje će se uvijek prema njoj postupati prema njezinim zaslugama... To znači, kao s kraljicom! Ne vidim da u tome ima išta tragičnoga. Vi joj trebate reći, kćeri moja, da je i za jednu pametnu ženu korisno s vukovima zavijati. Partija je odigrana... i dobivena. Ništa više ne može dostići snagu mog bratića... a ni moju! - Ništa? Sara naglo pusti Katerinu koja samo što se nije srušila na pod. Ciganka postade blijeda kao krpa dok su se njezine oči raširile i postale goleme i ukočene. Ona ispruži ruku i uputi se prema maršalu i isprekidanim nesvjesnim korakom poput mjesečara, a on se namršti i ustuknu... Shvativši da je Sara bila obuzeta jednom od onih neobičnih kriza vidovitosti za vrijeme kojih se pred njom veo budućnosti razotkriva, Katerina prestade plakati i zadrži svoj dah. Cigankin monoton glas se podiže: - Tvoja snaga ima noge od gline i pepela, Gillese de Rais... Oko tebe ima krvi, more krvi, toliko krvi da se u njoj utapaš i da te ona preplavljuje... Ima uzvika boli, ustiju koje dozivaju osvetu, ruku koje prizivaju pravdu. I pravda će doći... u svoje vrijeme... Vidim veliki grad pokraj mora... veliku gomilu ljudi... i troja vješala! Čujem zvuk zvona i molitava... Bit ćeš obješen, Gillesu de Rais... i oganj će uništiti tvoje tijelo! Proročanski glas se utiša. Tada, s uzvikom straha, gospodin Rais pobježe trčeći... Cijele je noći zamkom odzvanjala buka gozbe i svečanosti. U velikoj dvorani Gilles, njegova obitelj i njegovi kapetani su slavili, a u kuhinjama, stražarskim sobama i nusprostorijama vojnici su se zabavljali sa služavkama. Uzvici, smijeh i vesele pjesme uspjele su proći kroz čak debele zidove Champtocea, ispuniti dvorišta i stubišta i popeti se do sobe u kojoj je suhih očiju, ali stisnuta srca, Katerina uzalud tražila način kako da pobjegne iz zatvora. - Zašto te nisam poslušala? - neumorno je ona ponavljala Sari. - Zašto sam došla u ovaj osinjak? Trebala sam otići u Bourges, da pod svaku cijenu vidim kraljicu... - Ti nisi znala za postavljenu stupicu. Sve je bilo dobro smišljeno. Prva bi te straža uhapsila i bacila u podzemnu tamnicu. - Da li sam meñu zidinama ovoga zamka u boljem položaju? Ja sam uhvaćena, i to dobro uhvaćena zajedno s mojim tijelom koje je otežalo i koje me sputava, što učiniti, kako izaći? - Smiri se, - promrmlja Sara nježno gladeći raspletenu kosu mlade žene - zaklinjem te, smiri se. Bog će ti poslati pomoć, u to sam


~ 57 ~

sigurna. Treba se nadati, moliti i vrebati na povoljnu priliku. Prva stvar je, kao što vidiš, izaći odavde. Zatim... - Zatim, požuriti u pomoć Arnaudu i... - Hoćeš reći, požuriti u Sully? Riskirati da padneš u ruke La Tremoilleu zbog jedine radosti da budeš u istom zatvoru s Arnaudom? Kako da ne! Pronaći neko sklonište, to da. Zatim pronaći nekoga tko će vas moći braniti i urazumiti kralja... pa čak, ako je potrebno, otići u Provansu da se traži pravda od gospoñe Jolande. Pokušaj se odmoriti, slatka moja, duh je jasniji što je tijelo odmornije. Ja sam ovdje pokraj tebe. Bdjet ću nad tobom. Nas ćemo se dvije izvući... Uljuljana glasom svoje stare prijateljice, Katerina se postepeno smiri i ponovo ohrabri. Ali u osvit dana jedna željezna pesnica zalupa na vrata, Katerina vidje kako vojnici, kao u kakvom košmaru, ispuniše njenu sobu. Krik koji je ispustila, bio je bez odjeka. Prije nego se mogla usprotiviti, Sara je bila istrgnuta iz njenih ruku i odvučena u hodnik usprkos naporima koje je činila da je zadrži... - Gospodar Gilles mi je dao nalog da uhapsim vješticu - poviče narednik pustivši da se za njim zalupe teška hrastova vrata. Tada Katerina shvati da je ostala sama, konačno npuštena od svih, pa čak i od samog neba. Potresana jecajima i očajna baci se u jastuke.


~ 58 ~

Glava peta

GOSPODAREVI POSTUPCI Kriza očaja je bila prolazna. Katerina joj se prepusti samo u toku noći kada joj je tjeskoba bila iscrpila hrabrost. Meñutim, nagon borbenosti je bio i previše duboko ukorenjen u njoj a da ona ne bi podigla glavu i da se ne bi bacila u bitku pa kud puklo da puklo. Igrajući spasonosnu ulogu revulziva, ludi bijes koji joj je kuhao u glavi, ugrijavao je njene iscrpljene mišice i ponovo slao u srce krv koja joj se bila sledila u žilama. Ustade iz kreveta kao da bježi, na brzinu se spremi, zadovoljivši se samo time da lice nateknuto od suza ispljuska vodom i da nasapuna ruke. Nešto više vremena posveti češljanju, četkanju i glañenju kose, naročito zato da bi joj crte lica opet postale naravne. Odavno je Katerina znala da je njezina ljepota njeno najbolje oružje i ako želi dobiti novu bitku, da se ne smije pojaviti s licem kao u iznakažene žrtve. Njezin joj je nagon govorio da bi najveći nedostatak bio pokazati svoju slabost čovjeku kao što je bio Gilles de Rais. Osvježena i počešljana, stavi malo mirisa, navuče svoju haljinu od smeñeg baršuna koja je bila podstavljena bijelim satenom i obrubljena tankom vrpcom od hermelina i, odrekavši se previše svečane frizure s rogovima, kapicom ili tuljcem, zadovolji se da obavije glavu bijelim velom. Uze rukavice i misal te najprije ode u kapelu gdje je u to vrijeme svećenik zamka običavao za poslugu služiti jutarnju misu. Božja pomoć joj se činila neophodno potrebnom u njezinoj samoći i slabosti. Posljedice svečanosti su se osjećale i tamo. Osim kapelana i jednog ministranta, mala je kapela bila prazna i Katerini se učini da Bog pripada samo njoj. To je zaista bila sasvim mala kapela, ali je bila divna. Strast Gillesa de Rais za savršenstvom napravila je od nje predmet ljepote, modri dragulj za oltar dragocjene zlatarske izrade i za golemo Isusovo raspelo od teškoga zlata na križu od ebanovine, kakvog Katerina nikada ranije nije vidjela. Modri su bili anžuvinski svodovi, čiji su pretinci na stropu bili osuti zlatnim zvjezdicama. Modre su bile vitraže obojene sivim slikama koje su ih činile nedokučivim. Modri su bili jastuci razbacani po velikaškim klupama. I konačno, bio je modar i sag čija je debljina djelovala u toj kapeli nekako previše raskošno i puteno. To je više bila himna Gillesovoj moći, nego slavi božjoj. On mora da je ovamo dolazio sanjariti o jednom raskošnom nebu u kome bi on, kao i ovdje, zauzimao prvo mjesto i u kome bi on bio gospodar puka koji pred njim kleči. Ali, u tom je času Katerinin duh bio zatvoren za sjaj kapelice. Spuštenih vijeña i sklopljenih ruku molila se ona svom dušom svojom da dobije potrebnu snagu i da iz nje nestane strah koji ju je činio nemoćnom. S velikim je žarom primila pričest, a zatim je još dugo molila Majku božju i Boga za sve one koje je voljela i koji su, kao i ona, bili u velikoj opasnosti. Konačno, malo okrijepljena, napusti kapelu u času kada je stražar, jedva probuñen, odlučio da puhanjem u rog najavi otvaranje vrata. Vrijeme je toga jutra bilo jasno. Lokve vode u dvorištu zacrvenjele su se od jutarnjeg svjetla. Posluga iz kuhinje, zijevajući jako, nemarno je nosila posude s otpacima koje su sudoperi izbacivali iz kuhinja. Zamak se spremao da počisti zadnje mirise ogromne gozbe i da započne novi dan. Katerina načas pomisli da u to vrijeme Gilles spava, ali se ipak odlučnim korakom uputi prema njegovim odajama. Uskoro shvati da je to bio težak poduhvat. Na svakoj je stubi spavao bar po jedan čovjek. Savijeni u klupko, ili ispruženi svom dužinom, vojnici su ostali spavati tamo gdje ih je srušio alkohol. Neki su još uvijek stiskali na


~ 59 ~

grudima bačvicu ili pehar. Svagdje je bilo lokvi vina iz kojih se širio jako odvratan miris, da je Katerina morala potražiti u svojoj bluzi vrećicu s mirisom i držati je pod nosom. Svi su oni strašno hrkali veoma podsjećajući na pokvarene orgulje ludog orguljaša. S muškarcima je bilo izmiješano nekoliko žena koje su hrkale širom otvorenih usta, a imale kosu slijepljenu od vina. Svjetlost, još uvijek slaba u visokom zavojima kamena, ljubičasto je bojila njihova zažarena lica okrugla poput mjeseca, dok je od svježine jutra koža tih cura bila poplavila. Neke od njih nagonski su u snu tražile svoju razbacanu odjeću da se njome pokriju. S grimasom gañenja Katerina je preskakala ta razbacana tijela, ne vodeći mnogo računa o mjestu gdje će stati. U velikoj dvorani vladao je isti nered, pojačan ostacima gozbe koji su se svagdje valjali. Nekoliko je plemića spavalo u velikim naslonjačama u kojima su i slavili. Katerina proñe dalje i stiže u drugo krilo. Konačno se pojavi pred vratima Gillesove sobe. Ona ju je poznavala. Dan ranije gospoña de Craon joj ju je pokazala, kada su obilazile zamak. Sa svake strane vrata dogorijevala je po jedna buktinja svjetlucajući slabim svjetlom. Na pragu se prepriječilo jedno ispruženo tijelo. Svjetlost s prozora padala je okomito na lice spavača i mlada žena prepozna paža Poitoua. Nogom je drmala dječakovo tijelo sve dok se nije probudio s psovkom na ustima. - Tko je to? Ipak, on prepozna Katerinu i u tren oka je bio na nogama. Mora da se i on previše napio vina. - Gospoño, što želite? - upita on promuklim glasom. - Vidjeti tvoga gospodara! I to odmah! Poitou slegnu ramenima i nespretno pokuša zakopčati svoj prsluk koji je pridržavao jedino pojas. - On spava i ja se bojim da vas ne može čuti. Lice s omlitavljenim crtama bilo mu je sivo, a oči bez sjaja. Bore od umora naglašavale su kutove njegovih usana. - Ti mi želiš reći da je previše pijan da bi mogao razumjeti ono što ću mu reći. U to ne vjerujem. On nije previše pijan, jer je prije jednoga sata dao uhapsiti moju služavku. Čekam da mi to objasni. Idi po njega! Dječak odmahnu glavom dok mu se lice smrknu. - Gospoño, ne želim vas uvrijediti, ali vas preklinjem da mi vjerujete. Radi se o životu svakoga tko bi se usudio ući u sobu gospodara Gillesa. - Što me se tiče tvoj život? Hoću da ga vidim, rekla sam ti! - poviče Katerina van sebe. - Ne radi se o mom životu, gospoño, već o vašem. On će me ubiti, naravno, ako ja uñem... ali drugi udarac mačem bit će za vas. Usprkos svojoj odlučnosti, Katerina se pokoleba. Poitou je bio iskren, to se vidjelo, i mora da je dobro poznavao svoga gospodara. Preklinjući je, mladi paž doda tiše: - Vjerujte mi, gospoño Katerino, ja se ne šalim. Bolje bi bilo za vas da to ostavite za kasnije. Reći ću da ste dolazili i da hoćete s njim razgovarati, ali sada odlazite, budite milostivi! U ovo vrijeme, gospodar nije ništa drugo nego razularena zvijer. On nema... On ne doreče. Vrata se upravo otvoriše propuštajući osobno Gillesa de Rais. Možda impresionirana strahom koji se osjećao u paževom glasu, Katerina ustuknu pogledavši ga. Bio je odjeven samo u crvene hlače, koje su bile usko svezane u pasu. Njegova krupna prsa, prekrivena crnim kovrčavim dlakama bila su gola. Pod smeñom kožom isticali su se snažni mišići. Njegov izgled i jak miris koji se od njega širio podsjećali su zaista na zvjer o kojoj je Poitou bio govorio dok je


~ 60 ~

crveni odsjaj prozora, kroz koji je prolazilo uzlazeće sunce, pocrtavao demonski izraz njegova lica. Zakrvavljene mu oči bljesnuše kao munja kada prepoznale Katerinu. Udarcem o rebra, on odgurnu paža koji htjede nešto reći, a zatim se njegova ruka sruši na ruku mlade žene koja je imala osjećaj kao da je uhvaćena u škripac. - Doñi! - reče on samo. Katerina osjeti kako je obuzima strah dok ju je on vukao preko praga sobe. Kapci su bili zatvoreni, zavjese navučene i u sobi je vladao skoro potpuni mrak. Samo je žmirkajuća uljna svjetiljka, postavljena na škrinji, širila nesigurnu svjetlost. Toplina je bila zagušljiva, a miris vina i zadah ljudi ponovo su smutili mladu ženu. Ona pokuša da oslobodi svoju ruku, no Gilles ju je čvrsto držao. - Pustite me - poviče ona glasom prigušenim od straha. Izgledalo je kao da ne čuje. On je povuče prema velikom razmještenom krevetu čije su se plahte vukle po podu. U crvenkastom svjetiljkinu svjetlu mlada žena vidje kako se neko ljudsko tijelo miče meñu jastucima i pokrivačima. Gilles zagnjuri ruku u tom pravcu i izvuče jednu uzdrhtalu djevojku, pokrivenu samo svojom dugom crnom kosom. - Odlazi! - reče on još uvijek istim jednoličnim tonom, kao da nije bio prisutan. Cura promrmlja nešto. Katerina zaslijepljena vidje kako je njeno zrelo tijelo bilo žigosano čudnim tamnim crtama... a izgledala je i veoma prestrašeno. Mora da je bila vrlo mlada, jedva petnaest godina, i da bi se zaklonila, pokušala je naći zaklon iza jednog stupa kreveta. No krivo je shvatila. Gillles zgrabi bič za pse koji se povlačio preko stube kreveta i opali je tri put. - Rekao sam, odlazi! - izgrdi je. Djevojčica zaurla i posrćući potrči prema vratima. Za tren oka Katerina vidje kako njeno tijelo bijesnu u vanjskoj svjetlosti. Zaprepaštenje koje ju je bilo obuzelo zbog čudnovatoga preokreta njezina pohoda, ustupi mjesto ludom strahu. Ona shvati da Poitou nije pretjerivao i da u ovom času gospodar Champtocea nije imao ništa ljudskoga. Zbog toga htjede potrčati prema vratima, prema danjem svjetlu, ali se strašna ruka sruči na nju. - Ti ne - progunña on. - Ti ostaješ! On baci bič i bez ikakva objašnjenja uhvati je u svoje ruke. Odjednom, ostavivši bez daha, Katerina pomisli da će se ugušiti. Bila je pritisnuta na njegova tvrda i rutava prsa. Imala je osjećaj da se nalazi u šapama jednog od onih medvjeda koje je vidjela u Hesdinu, u zvjerinjaku Filipa Burgundskog. Ovaj ovdje mirisao joj je na znoj i vino. Zgadio joj se, te se poče otimati lupajući ga šakama i gurajući svom snagom. To nije bilo lako. Pijanstvo, koje ga je držalo, podeseterostručivalo je njegovu snagu koja je i inače bila prilična. Mlada žena osjeti vlažnu toplinu njegovih usta na svome vratu i izgubi ravnotežu. On je podiže s poda da bi je bacio na krevet. Stenjao je uz nju i izgovarao riječi koje ona nije mogla razumijeti; bio je potpuno izvan sebe. Da bi mu umakla, trebala se poslužiti lukavstvom... Naglo se prestade boriti i dozvoli mu da je odnese na krevet. Meñutim, čim njezina leña dotakoše madrac ona se, iskoristivši trenutačnu poremećenost ravnoteže u koju je došao Gilles dok ju je stavljao na krevet, munjevito otkotrlja i skliznu na pod izmeñu kreveta i zida. Odmah potom zaškripa krevet pod težinom Gillesa, koji se, misleći da se baca na Katerinu, sruči na njega svom težinom. Susrevši se s prazninom, on bijesno zaurla. Ali mlada je žena već potrčala k jednom prozoru, povukla zastore i otvorila kapke. Val danjeg svjetla preplavi sobu i načas zaslijepi čovjeka koji se još nalazio ispružen na krevetu. On potrča za Katerinom, a ona užasnuta


~ 61 ~

vidje kako izvlači mač. Njegovo lice, izobličeno od bijesa, bilo je kao lice kakva luñaka. Vjerovala je da će ga danje svjetlo otrijezniti i da će otjeravši mrak otjerati i demone, ali shvati da je loše proračunala i da je samo raspirila najgore Gillesove nagone. Škripeći zubima i sijevajući očima, on poñe prema njoj. Sva izvan sebe, jer je mogla pročitati svoju smrt u pogledu toga čovjeka, očajnički je tražila neko oružje, nešto za obranu... Na jednoj škrinji pokraj vrča opazi lavor pun prljave vode. To je bio njezin jedini izlaz... Spuznuvši brzo iza jednoga visokoga naslonjača, ona zgrabi lavor i svom ga snagom baci Gillesu u glavu. Srebrni lavor je bio težak. Zveketao je kotrljajući se po podu dok je čovjek preneražen od tog nepredviñenoga tuša pao na pod, napola zaslijepljen, Katerina nije gubila vrijeme da sačeka protuučinak. Potrči prema vratima, povuče zasun i baci se van. Na galeriji se nañe licem u lice s Piotouom. - Imao si pravo. On je lud! - prošapće ona još napola zagušena od pretrpljena straha. - Nije lud! Ali čudan! Vratite se u svoju sobu, gospoño Katerino, ja ću ga smiriti. Ja znam što treba učiniti. Za Majku božju, imali ste sreću. Nisam vjerovao da ćete se živi izvući! Sada je na Katerini bio red da počne ludovati u sumornim satima koji su slijedili. Ralje zamke zatvorene nad njom izgledale su joj čudovišno zastrašujuće. Što može njezina hrabrost i zdrav razum protiv bića kao što je Gilles? Udarila je u najgoru prepreku koju je ikada susrela, duševnu nakazu, i ona se plašila te kobne nepoznanice koju je upravo bila otkrila u Gillesu. Kada je oko podne Ana de Craon prešla prag njezine sobe, ona osjeti olakšanje. Dok su svi stanovnici tog prokletog zamka, promatrani kroz prizmu njezina straha, djelovali na nju uznemiravajuće, stara gospoña izgledala joj je naročito prirodna i simpatična. Ali, i ona je bila uznemirena. - Zašto ste to učinili? Zašto ste išli Gillesu, nesretno dijete? Vi, dakle, niste uopće znali da čak ni njegov djed nema prava da preñe prag njegovih odaja kada se on u njih povuče? - Otkud bih ja to znala? - usprotivi se Katenna. - I kako bih ja mogla pogoditi da je taj čovjek samo napola normalan? - On je normalan, tako mi se bar čini. Samo, izgleda da tamni noćni sati razdražuju u njemu neke zle snage kojima on ne može gospodariti. Cure koje odvodi sa sobom ili njegovi paževi previše se boje a da bi se žalili. Nije razumno, vidite li, upoznati dubinu prirode bića, čak ni onih koji pripadaju vašoj vlastitoj obitelji. - Ali... njegova žena? Stara gospodarica zamka slegnu ramenima. - Od roñenja male Marije, Gilles nije prešao prag njezine sobe. Kada je u zamku, on provodi noći sa svojim uobičajenim pratiocima Silleom, Briquevilleom i onim prokletim pažem koga obasipa počastima i darovima. Moja unuka i dijete isto se tako dobro osjećaju u Pouzaugesu gdje smo ih poslali. Ali, ostavimo to! Došla sam vas usrdno zamoliti da se pojavite na večeri, Gilles to zahtijeva! - Nisam dužna da ga slušam! Neću doći! Ja samo želim da mi vrati moje sluge. To sam ga jutros išla moliti. - I vi ste uspjeli samo raspiriti užasan bijes. Ne lažem, vi Katerino dugujete život mome mužu. Zaklinjem vas doñite na večeru. Ne tjerajte do kraja... Naročito, ako držite do života vaših slugu! Mlada žena odjednom, satrvena pod teretom boli, spusti se na krevet i podigne prema gospoñi Craon pogled natopljen suzama. - Da li možete vi koja izgledate dobra i pronicljiva, shvatiti odvratnost koju osjećam. Zadržana sam ovdje protiv svoje volje, zatočena zbog izmišljenih zločina, odvojena od onih koji su mi vjerni, a iznad svega


~ 62 ~

trebala bih još da pokažem lijepo lice svome krvniku? Zar nije previše što se od mene traži? Jedan naročiti izraz nježnosti rasu se po šiljastu licu stare gospoñe. Ona se nagnu i naglo poljubi Katerinu. - Draga moja, u toku moga već dosta dugoga života naučila sam da se žene ovoga stoljeća, bez obzira kome sloju pripadaju, moraju boriti kroz čitav život. Muškarac joj je najgori neprijatelj, veći nego rat, kuga, smrt ili propast! Treba se boriti oružjem koje se posjeduje. Koji put je bolje ugušiti bijes u srcu, nego izazvati oluju i izložiti se opasnosti da ga ona uništi. Vjerujte mi. Pojavite se večeras na večeri. I budite što možete ljepši! - Nemam želju da si milostivi gospodin Gilles umišlja da mu se nastojim svidjeti - pobuni se Katerina. - Ne radi se o tome. Ljepota ima čudnovatu moć na Gillesa. On prema njoj gaji, može se reći bez straha od pretjerivanja, pravi kult i ona na njega ostavlja jak utisak. Naročito dok je još natašte! Ja ga dobro poznajem. Učinite po mom savjetu. Poslat ću vam sobarice. Kada su trube zamka zatrubile, a sobari donijeli u veliku salu miomirisne posude u koje su gosti trebali umočiti prste prije nego sjednu za stol, Katerina se pojavi na pragu visokih vrata. Prikaza, to je bio pravi izraz koji joj je odgovarao, jer nikada nije bila tako blijeda... a možda ni tako lijepa! Njezina je ljepota bila u isto vrijeme i tragična i uzbudljiva. Crveni baršun njezine haljine okružavao joj je ramena i vrat na kome se nije isticao sjaj nikakva nakita. S istobojnog tuljca vukao se za njom crveni oblak dugog vela od muslina. Izgledala je kao vatra, ali na njezinu uskom i nepokretnom licu jedino su ogromne oči i nježna usta odavala nešto života. Dočeka je tišina. Dok je ona polako prolazila izmeñu dvostrukog špalira livriranih sobara, kao da je neka opčaranost odjednom prikovala sve prisutne. Gilles de Rais prvi je razbio tu začaranost. Napustivši svoj velikaški baldahin, dugim i brzim koracima on doñe pred nju i pruži joj svoju ruku. Katerina je prihvati. Zajedno proñoše dvoranom sve do stola gdje su već bili zauzeli svoje mjesto Jean de Craon, njegova žena i domaći kapetani. Gilles povede Katerinu do mjesta koje se nalazilo uz njegovo i, nakon što je pozdravi, kratko izjavi: - Vi ste večeras vrlo lijepi! Zahvaljujem vam što ste došli... i molim vas da mi oprostite jutrošnji ispad. - Ja više na njega i ne mislim, gospodine - promrmlja Katerina. Za vrijeme čitave večere više nisu izmijenili ni jedne riječi. S vremena na vrijeme Katerina bi na sebi osjetila Gillesov pogled, ali je podizala oči sa svog tanjura jedino kada je trebala odgovoriti starome Craonu. On je upadljivo nastojao da održi razgovor koji je bio više nego učmao. Ona jedva da je i dodirnula ponuñenu ribu i divljač, ali gospodin Rais nije gubio ni časka i pohlepno je s vučjim apetitom gutao komade paštete, cijele piliće i srneći but. Sve je to gurao punim čašama anžuvinskog vina kojim je peharnik, stojeći iza njega, neprestano punio pehar. Postepeno je vino činilo svoje i njegovo se lice zacrveni. Kada su donijeli posude s voćem, on se okrenu naglo Katerini. - Poitou mi je rekao da ste jutros željeli razgovarati sa mnom. Što ste htjeli? Nato se mlada žena lagano okrenu njemu u lice. Njezin je čas bio došao. Stoga se nakašnja da bi pročistila grlo. Ona upravi svoj pogled ravno u tamne Gillesove oči. - Jutros u zoru, prezirući svako pravo, vi ste naredili da se iz moje sobe otme služavka Sara. Pa što ja to rekoh? Mnogo više nego jedna služavka! Ona me je odgojila i ja je smatram svojom najvjernijom prijateljicom. Poslije moje majke, ona mi je najdraže biće na svijetu.


~ 63 ~

Sjetivši se nježnosti koju je osjećala za Saru njezin glas lagano zadrhti, ali se prisili da nastavi, a pri tom stisnu svoje zapletene prste kako bi savladala uzbuñenje. - Osim toga, moj konjušar Gauthier Malencontre bio je bačen u tamnicu istu večer kada sam stigla. Uvijek su mi odbijali da mi ga vrate navodeći da ćete o tome vi odlučiti. Ja se, dakle, obraćam vama, gospodine... - s teškom mukom izgovori tu riječ - da mi vratite moju poslugu. Smeña Gillesova ruka lupi po stolu tako jako da je posuñe poskočilo. - Vaš se konjušar miješao u stvari koje ga se ne tiču. On je ranio jednog od mojih ljudi i normalno bi trebao biti već odavno obješen. Meñutim, vama za ljubav ja sam odlučio da mu pružim priliku da sačuva svoj jadan život i da se ode drugdje objesiti. - Jednu priliku? Koju? - Sutra će biti odveden izvan zamka. Pustit ćemo ga da se udalji, a zatim ću ja poći za njim u potjeru s mojim ljudima i psima. Ako ga uhvatimo, bit će obješen. Ako nam pobjegne moći će, jasno, ići kud hoće. Katerina se digne tako naglim pokretom da stolica s visokim naslonom, na kojoj je sjedjela, zatetura i pade s treskom na pod. Blijeda do usana ona probode Gillesa svojim munjevitim očima. - Lov na čovjeka, dakle!? Profinjena zabava za plemića koji se dosañuje! Dakle, tako vi uslišavate moju molbu? Tako vi poštujete plemičko pravo po kome moji ljudi pripadaju samo meni? - Vi ste u mojoj moći. Ja sam još predobar što mu dajem tu priliku. Podsjećam vas da bih mogao objesiti tu vašu skitnicu... a vas izručiti kraljevim ljudima. - Vi brkate, hoćete reći ljudima gospodina La Tremoillea! Ja se uopće ne bojim ljudi kralja Karla. Sada je i Gilles ustao. Njegovo je lice bilo izobličeno od bijesa i rukom je po stolu tražio nož. - Vi ćete bez sumnje uskoro promijeniti svoje mišljenje, lijepa gospoño! Što se tiče mene, moja je odluka jasna. Taj će Gauthier sutra pred mojim lovačkim psima staviti na kocku svoj život. Ako to odbijete, ja ću ga još večeras objesiti. Što se tiče vaše vještice, ona može zahvaliti svom učitelju sotoni što od nje trebam doznati neke stvari, jer bi inače već bila zavezana za jedan čvrsti stup i okružena snopovima suhoga granja. Potrebna mi je i ja je čuvam! Kasnije ću odlučiti o njezinoj sudbini. Stisnutih zuba, blijeda od srdžbe, Katerina odmjeri gospodina Raisa. Njezin glas odjeknu nevjerojatno tvrdo, dok mu je dobacila: - I vi se usuñujete da nosite zlatne viteške ostruge? I vi se usuñujete nazivati maršalom Francuske i nositi ljiljan na svom oružju? Posljednji vaš sluga ima više čestitosti i časti od vas! Vješajte, spalite moje ljude, ubijte i mene nakon što ste svoga druga po oružju Arnauda de Montsalvy izručili svome bratiću. Moja zadnja riječ će biti, i neka mi nebo bude svjedok, da je Gilles de Rais izdajica i nevjernik! Usred velike tišine koja se sruči na golemu dvoranu, u kojoj je čak i posluga zadržavala dah, ona zgrabi sa stola Gillesov zlatan pehar, pun vina, i baci mu ga u lice. - Pijte, gospodine maršale, ovo je krv slabih! Prezrijevši skandalizirajuće brujanje, koje je prouzrokovalo njezino ponašanje, Katerina okrenu leña, te podignute glave izañe iz dvorane, dok je crveni veo njezina tuljca lepršao za njom poput ratne zastave u bici. Polako, hrptom svoje ruke, Gilles de Rais obrisa crvene kapi koje su mu tekle niz lice i po njegovoj modrikastoj bradi. Tek što je izašla iz dvorane, Katerina zastade za čas da bi dva, tri puta duboko udahnula. Tako žestoka uzbuñenja loše su djelovala na njezino stanje pa se gušila u svojoj haljini. Smirivši se malo, lagano se uputi prema


~ 64 ~

stubištu da ode u svoju sobu. Već se bila uspela za nekoliko stuba, kad za sobom začu trčanje. U slijedećem času pripi se uz kameni zid s krikom užasa. Izobličena lica od bijesa, Gilles de Rais je skočio na nju i stisnuo je za vrat tako grubo, da nije mogla a da ne zastenje. Njegovi tvrdi prsti nanosili su joj bol... On je bez sumnje to primijetio jer ju je stegnuo još jače. - Slušajte me dobro, Katerino! Nemojte nikada više ponoviti ono što ste upravo učinili, niti išta tome slično ako vam je život drag. Kada me netko izvrgne ruglu, naročito javno, ja se više ne mogu savladati. Još jedan takav potez i mogao bih vas zadaviti. Čudnovato, ona uopće više nije osjećala strah. Unatoč tome što je on bio strašan, jer se nalazio na vrhuncu bijesa koji je izobličavao svaku crtu njegova lica, i što je bila sigurna da bi je mogao ubiti, ona odgovori jako mirnim glasom: - Da samo znate kako bi mi to bilo svejedno... Da, to bi mi bilo potpuno svejedno, milostivi gospodine Gilles. Razmislite. Arnaud je možda u ovom času prestao živjeti, sutra će bez sumnje vaši psi rastrgnuti Gauthiera, a zatim će mislim biti red na Sari. Kako biste htjeli da me u ovom slučaju život još interesira? Ubijte me, milostivi gospodine, ubijte me odmah, ako vam srce tako zapovijeda. Učinit ćete mi veliku uslugu... To nije bilo uobraženo izazivanje, već potpuna iskrenost, tako čista istina da ona probode bijes Gillesa. Postepeno, pod Katerininim pogledom, njegovo se lice opusti. On otvori usta da nešto rekne, ali iz njih ne izañe nikakav glas. Zatim, spusti ruke, okrene se i, odmahnuvši glavom, teškim korakom siñe niz nekoliko stuba. Još uvijek pritisnuta uza zid Katerina se ne pomaknu. Kada utihnuše Gillesovi koraci u dubinama dvorana, ona duboko uzdahnu i trljajući jednom svojom rukom svoj bolni vrat nastavi se penjati uz stube. Katerina čitave noći nije stisnula oka, a kada je svanula zora nije joj bilo teško napustiti krevet. Znala je da će lov otpočeti s prvim danjim svjetlom i htjela se popeti na promatračku kulu kako bi što bolje mogla slijediti tragično dijeljenje hrane psima. Vatra se u ognjištu ugasila i ona zadrhta od mraza jutarnje hladnoće. Kako se u dvorištu začu komešanje, u brzini je imala samo toliko vremena da preko košulje prebaci veliku kabanicu s kapuljačom i srebrnom kopčom u obliku bršljenova lista koja se zatvarala na vratu. Upravo kada je izlazila, nešto bijelo protureno ispod vrata, privuče njezinu pažnju. Bio je to komadić tanko savijene pergamene s nekoliko napisanih riječi. Svjetlost je bila tako siva i jadna da se Katerina morala vratiti k prozoru da bi mogla odgonetnuti tekst. U svemu osam riječi i jedan inicijal: "Ja ću učiniti sve što mogu, molite se! A." Katerinina tjeskoba se malo olakša i teret u grudima joj se učini manje teškim. Ako je stara gospodarica zamka bila na njezinoj strani, možda se Gauthier imati sreću da izañe živ iz te strašne pustolovine. Ona tada iznenada donese odluku da slijedi taj lov pa makar tamo i život ostavila. Skinuvši kabanicu požuri se da obuče debelu vunenu haljinu, čarape i cipele od čvrste kože. Splete kosu i skupi je na ušima, navuče mrežastu kukuljicu koja je tijesno uokviravala njezino ovalno lice i preko svega prebaci svoju veliku kabanicu. Ne zaboravi ni malu relikviju svetog Jakova i zatisne je u bluzu izmolivši ukratko vrlo čudnovatu molitvu. - Ako si zaista sveti Jakov, pomozi mi, jer ti si svemoćan, ali ako si to ti Barnabe, napravio tu relikviju, molim te da pomogneš jednom bratu koga bi i ti volio. On je i moj prijatelj. Spasi ga! Upravo u času kada su vojnici bili izveli zatvorenika, ona izañe na dvorište zamka. Gauthier je bio prljav, pokriven smeñim blatom, a


~ 65 ~

gusta crvenkasta brada progutala mu je lice. Drhtao je od hladnoće ranoga jutra, jer je bio obučen samo u hlače i košulju zavezanu na prsima, ali inače nije izgledao loše. Imao je lance na rukama i nogama. On se zaustavi na pragu tamnice da napuni svoja prsa čistim zrakom. - Odina mi! Ovo mi godi! Jedan udarac drvenom motkom u rebra onemogući mu da rekne više, ali usprkos boli on se nasmija jer je toga časa primijetio Katerinu. Ona htjede poći prema njemu, ali joj narednik zatvori prolaz. - Milostivi gospodin je zabranio da se govori sa zatvorenikom. - Baš me briga za nareñenja milostivog gospodina... - Vas možda, gospoño, ali mene ne. Hajde odbij - Ne bojte se - poviče Gauthier pod cijenu ponovnog udarca motkom. - Ja još nisam pretvoren u kašu za pse! Iz štenare i konjušnica dovodili su konje i, zavezan u parovima na jakim uzicama i pridržavan čvrstim šakama posluge, cijeli čopor ogromnih doga koje su zavijale kao demoni pokušavajući da se istrgnu iz svojih spona. To su bili teški lovački psi, jakih mišica, prave zvijeri čije su crne labrnje kad su se otvarale pokazivale sjajne očnjake. - Oni od jučer ujutro nisu ništa jeli - izjavi iza Katerine hladni glas Gillesa de Rais. - Zato će biti žešći u hajci! Nasmiješen, odjeven u crnu jelenju kožu, on je uspravno stajao na početku stubišta i, lagano navlačeći svoje rukavice, gledao pse. Za njim je dolazila gospoña de Craon, koja je, kao i obično, bila odjevena u zeleno, a takoñer, oslanjajući se o svoj štap i stari gospodar koji je samo prisustvovao odlasku. U posljednje vrijeme on je bio jako ostario i izgledalo je da se još više pogurio. - Pustite čovjeka! - poviče Gilles. Stražari odmah skinuše okove Gauthieru koji, ne skrivajući zadovoljstvo, protegnu svoje duge udove. Vojnici ga krajevima svojih kopalja izguraše na pokretni most. On rukom mahnu Katerini u znak pozdrava i strugnu prema slobodi, kada mu Gilles doviknu: - Dajemo ti pola sata prednosti, prostačino! Nastoj se snaći! Zatim će, okrenuvši se prema Katerini, tonom salonskog razgovora: - Vidite kako od nestrpljenja psi vuku za svoje uzice. Ja sam se jutros pobrinuo da vašeg prijatelja istrijaju krvlju jednog nedavno ubijenog vepra. Sada on smrdi kao strvina i psi će lakše pronaći njegov trag. - Ako se razumije u lov - progunña stara Ana - on će vam pobjeći, zete! Vaši su psi dobri i žestoki u napadu, ali nisu nepogrešivi. - A što kažete na ovo? To je najnoviji dar moga bratića La Tremoillea. Katerinine se oči raširiše od užasa. Jedan divovski psetar sav pokriven debelom kožom izañe iz podzemne tamnice. Na kraju lanca vukao je za sobom jedno dugo, vitko tijelo čija je žutocrna boja dlake izgledala kao da se talasa na površini zemlje. To je bio prekrasan leopard čiji je uznemirujući kosi pogled izbacivao zelenu vatru. Vidjevši ga, služavke se sakupiše u jedan kut kriješteći kao preplašene kokoši. Životinja ih meñutim prezre isto kao i pse, koji su ispred te lijepe mačke režali od bijesa. Leopard ih pogleda nabravši kapke, iskezi se i pokaza svoje oštre očnjake, a zatim mirno legnu na zemlju. - Što kažete na to? - reče Gilles koji je promatrao Katerinu. - Mislite li da jedan čovjek, ma kako on bio spretan, može pobjeći ovakvom lovcu? Ona hotimice podigne glavu i pogleda ga izazivački. - Naredite, da mi daju konja! Želim slijediti ovaj lov! On se trže. Vidjelo se da nije očekivao takvu molbu. - Što to znači? Tražite priliku da pobjegnete koristeći hajku? - I da ostavim Saru u vašim rukama? Vi me slabo poznajete, - reče ona slegnuvši prezirno ramenima.


~ 66 ~

- Moram li vas podsjetiti i da ste trudni... skoro peti mjesec! - Žene moje vrste jašu dok ne legnu u krevet! - A... Gillesove se oči skupiše u tanke proreze, svijetle i crne, - ako izgubite svoje dijete? Dragocjeno dijete dragoga Montsalvyja? - Napravit će mi drugo! - dobaci Katerina. Ona tu grubu bestidnost izgovori s toliko ponosa, da Gilles okrenu glavu i jednim znakom pozove Sillea. - Jednog konja za gospoñu Katerinu. Zapravo jednu kobilu koja ide kasom. Daj joj Morganu. Tako ću biti siguran da me neće napustiti. Morgana je navikla da slijedi kao sjena Casse-Noixa. Maloj dovedenoj kobili, tankih nogu, dugi snježno bijeli rep je padao do zemlje. Ona se sama postavi pokraj velikog crnog Gillesova vranca. Gilles pruži Katerini ruku da se popne u sedlo, a zatim podbode svoju životinju. Ostali su već bili na konjima i Katerina primijeti čudnovato držanje Ane de Craon. Činilo se kao da je bila ravnodušna prema svim tim pojedinostima i držala se dosta po strani. Rukom je rastreseno gladila vrat svoga konja koji je tapkao na mjestu nestrpljivo očekujući galop. Nije čak ni pogledom okrznula Katerinu i pravila se kao da ne primjećuje da se i ona pridružila lovu. Ispružena vrata, uperena pogleda, samo je gledala u svijetli lik izlaznih vrata koja su se otvarala prema polju. Katerina je uzalud nastojala da je susretne pogledom. Osjećala je silnu potrebu da ne bude usamljena i tražila je oslonac. U nedostatku drugog, ona pomiluje Morganin vrat. Ali trebalo je još čekati. S očima na sunčanom satu, koji se nalazio na sjevernoj kuli, Gilles je nadzirao hod vremena. Iza njega, poredani u jednom redu i svi odjeveni u kožu, ogrnuti plaštevima što su ih krasili grbovi, kapetani su čekali s disciplinom elitne čete. Odjednom Gilles podiže svoju ruku s navučenom rukavicom. - Pola sata je prošlo. U lov! Konji i konjanici se pokrenuše. Psi vukući svoje čuvare, koji ih svojim mišicama nisu mogli zadržati, izbiše na čelo. Zrak se ispuni njihovim lavežom. Za njima gospoña de Craon potjera svoga konja. - Mojoj plemenitoj punici nije stalo do divljači, glavno je da se lovi! - posrdno objasni Gilles Katerini. - Budite sigurni da će ona goniti vašeg Normanñanina s istim takvim žarom kao i kakvog starog vepra! Veliki crni konj i mala kobila, proñoše usporedo preko pokretnoga mosta. Kad je izašla iz zamka Katerina je vidjela da je put prema selu i prema Loiri bio prepriječen kordonom vojnika. Nesumnjivo su se bojali da ne bi Gauthier iz očaja odlučio da skoči u rijeku i da je pokuša preplivati, te da na takav način izmeñu sebe i gonioca stvori nesavladivi bedem. Ljudi izabrani po svom stasu, stojeći raširenih nogu i nepokretna lica pod svojim željeznim šljemovima, snažno su se isticali na krajoliku pjeskovitih otočića i na vodi s čije su se druge strane, poput priviñenja, podizali tornjevi Montjeana i jarboli brodova koji iz Nantesa dolaze do tuda. - Vi zaista ništa ne prepuštate slučaju - reče Katerina kroz stisnute usne. - Ne volim da se lov brzo završi - odgovori Gilles s ljubaznim osmijehom. Psi se baciše na rub ribnjaka. Tragovi koraka, duboko utisnuti u blatu, pokazivali su da je čovjek sigurno trčao da bi stigao do šume. Šuma! Kraljevstvo drvosječe veliki normandijskih šuma! Usprkos nedavnim kišama trava je bila žuta, sačuvavši zelenilo samo u udubinama. Kao kakvo ogromno pozlaćeno krzno zvijeri, s one strane ribnjaka sjala se crvenožuta, mjestimično i crvena šuma, koja je već počinjala širiti po zemlji svoj šuškavi ures. Visoko gore, na nebu, ptice selice su u brzom letu kretale prema jugu. Katerina im je zavidjela na slobodi i na divnoj


~ 67 ~

sposobnosti da se mogu odvojiti od zemlje i vinuti se u nebesko plavetnilo u potrazi za suncem i toplinom... Ona je, bolnije nego ikada, bila svjesna svoje nemoći i opasnosti kojoj je Gauthier bio izložen. S nosom na zemlji, njuškajući po blatu, psi su slijedili tragove kao dobri pravi psi tragači. Neusporedivo nemarniji bio je leopard. Velika zvijer se ponašala kao da se nalazi na nekoj dosadnoj šetnji i svojim pogledom, teškim od ravnodušnosti, gledala je oko sebe, ne prepoznajući uznemireni čopor pasa koji je urlao i izgledao kao razuzdana prethodnica nekoga hladnokrvnoga princa. U zaklonu šume, budući da je drveće bilo rasterećeno od svog lišća, sjene su bile svijetle. Ponekad su lovački psi zastajali da onjuše vjetar. Jedan sluga bi tada puknuo u rog, bacajući u nebo promukli zov, a zatim bi hajka ponovo krenula. - Pustite pse! - poviče Gilles. Osloboñene životinje poletjele su kao tanad. Konji su počela galopirati. Pred sobom je Katerina vidjela kako poskakuju crne sapi Casse Noixa i kako pleše dugi rep te životinje. Mala ga je kobila slijedila kao sjena. Nešto dalje ispred sebe ona je vidjela kako se, meñu žutocrvenim granama, zeleni veo Ane de Craon. Iako već dugo vremena nije bila u lovu, Katerina je galopirajući na svojoj životinji ponovno nagonski pokazala sve svoje odlike odlične jahačice. Filip Burgundski je kao učitelj jahanja mnogo tražio, a obožavao je lov kao i svi potomci Valoisa. U njegovoj školi Katerina je istovremeno naučila kako finese lova, tako i sve ono što se moglo izvući iz jednoga konja. Ni jedna žena, a rijetki muškarci su tako lijepo i spretno jahali kao ona. Ali ona se jako čuvala da te svoje osobine ne pokaže svome takmičaru, te je zato jahala bez isticanja i blijeska. Zadovoljila se stoga proučavanjem svoje životinje. Doista, izgledalo je da Morgana osjeća živu privlačnost za velikoga crnoga vranca, ali njezin je vrat bio pretanak a da ne bi bila osetljiva isto kao i njezina gubica. Ona se ne bi mogla oduprijeti poticaju jedne čvrste ruke. Da Gauthierov život nije ovisio od tog nečovječnog lova, Katerina bi uživala u galopiranju po svježem jutarnjem zraku. Lavež pasa i zvuci trube ispunjavali su šumu veselom bukom. Na malom proplanku, gdje se uzdizao usamljeni časni hrast, izgledalo je kao da su se lovački psi pokolebali. Pod ogromnim savijenim granama jedan pas podiže nos, onjuši, a zatim preñe na desnu stranu ñrveta čija je ogromna krošnja podrhtavala od vjetra. Svi ostali psi nestadoše za njegovim tragom u gustoj česti. Gilles se isceri. - Neće im izmaći, uskoro ćemo pronaći toga jadnika kako se negdje trese od straha s glavom meñu psima. Nadam se da će ostati koji komadić od njega... U tom času jedno strašno urlanje ispuni šumu, preplaši ptice koje su uzletjele i Katarini proñe jeza po leñima. Ona osjeti kako joj curi znoj. Leopard je zaurlao i jednim snažnim trzajem izvuče se iz ruku svog čuvara, Katerina vidje žutocrnu munju kako promače u cestar u obratnom pravcu od onoga koji su slijedili psi. Iznenañena, Ana de Craon se zaustavi, a zatim se zaustavi i Gilles uz jednu strašnu psovku. Katerinin pogled se susrete s pogledom stare gospoñe. Ona učini zapovjednički pokret rukom koji je istog trena bio shvaćen. Katerina brzo izvuče iglu iz svoje bluze i okrenuto je zabode u sapi Casse-Noixa. Konj zarza od boli, a zatim paklenski brzo pojuri po tragu pasa. Katerina je svom svojom snagom vukla za uzde kako bi primorala malu, bijesnu kobilu da ostane na mjestu. U taj čas Ana de Craon se stvori pokraj nje. - Brzo. Treba slijediti leoparda... Nisam računala na tu prokletu životinju. Hitro žureći po tragu zvijeri Katerina upita, dok joj lice ošinu jedna suha grana.


~ 68 ~

- Što se to učinili? - Jedan od mojih slugu čekao je hajkaše ovdje s veprom dvogodišnjakom ulovljenim prije dva dana. Vašem seljaku sam rekla da doñe ovamo i da se popne na hrast, čije će ga grane sakriti i omogućiti će mu da se po njima udalji ne ostavljajući tragove po zemlji. Za to će vrijeme vepar biti pušten. Ali ta prokleta lukava mačka nije se dala prevariti. Ona je otišla za dobrim tragom. Treba je uloviti prije nego što pronañe toga čovjeka. Za vrijeme lude trke kroz cestar i šumarke vjetar je presijecao Katerinin glas. Ipak, ona uspije viknuti: - A Gilles i ostali? - Oni će jedno vrijeme galopirati po tragu moga vepra, prije nego što će opaziti da su u zabludi. To nam ostavlja malo vremena. - A kako... ćete vi onemogućiti leoparda da ga napadne? - S ovim! S oblučja svog sedla Ana de Craon otkvači jedno koplje od jasena s čeličnim vrhom. Drveće je, uz pucketanje grana, promicalo kao crvenožuti zid. Oba konja su jurila s pjenom na zubima kroz blistav tunel koji je šuškao od zgaženoga lišća. Ispred sebe Ana i Katerina su čule riku zvjeri u lovu. Odjednom, konji i konjanici izañoše na jedan mali proplanak zastrt mahovinom koji je, kao nekim zidom, bio obrubljen gustim drvećem i zatvoren stijenom poput slijepe ulice. Zrake blijedog sunca prodirale su kroz lisnati trijem, bojeći duginim bojama vlati trave na kojima rosa još nije bila osušena. Mjesto je bilo mirno i ljupko, ali Katerina je tu našla samo užas i tjeskobu. U dnu su Gauthier i leopard bili licem u lice... Veliki Normanñanin, naslonjen, na pozelenjele stijene, držao se pognuto, raskoračenih nogu i napola raširenih ruku, spreman na zahvat. Bio je nagnut naprijed. Njegova su se jaka prsa, zbog brzog trčanja podizala u brzom ritmu, dašćući. Oči su mu bile prikovane za oči zvjeri, motreći na njezin najmanji pokret. Životinja šćućurena u lišću, razjapljenih ralja, u kojima su se prijeteći bjelasali strašni očnjaci, i šapama zaritim u zemlju, lagano je režala u upirala na nenaoružanog čovjeka svoj zeleni pogled koji je sijevao bijesom. S kopljem u ruci Ana, koja je drhtala od straha, htjede podbosti svoga konja. Već je bila uprla petom kad Gauthier zaurla: - Ne mičite se! Neposredno nakon tog krika zvijer se ustremi. Dugo, vitko leopardovo tijelo vine se zrakom da bi se sručilo na Gauthiera. Životinja i čovjek valjali su se u pijeni. Normanñanin je uspio uhvatiti obim rukama vrat životinje i dok su mu se mišići tresli od napora, zadržavao je njezine razjapljene ralje daleko od svoga lica. Njegovo je lice bilo izobličeno od boli, jer su leopardove pandže brazdale njegova ramena i nastojale da ga još više zahvate. Rezanje pobješnjele zvijeri miješalo se s usoptalim disanjem čovjeka. Malo dalje obje su žene, hipnotizirane od straha, zadržavale što su bolje mogle svoje prestrašene životinje. - Bože moj!... - molila je Katerina nesvjesno u pola glasa. - Bože moj! Ona više ništa nije mogla izustiti. U sličnoj opasnosti može samo božanska moć nešto učiniti... Gauthierove ruke, kojima je on zadržavao životinju iznad sebe, izgledale su kao dva stupa od masivnog mesa, nabreknute od mišica i plavih, poput konopa, isprepletenih žila. Jednim snažnim trzajem tijela on je uspio izmijeniti položaj, polegnuti leoparda ispod sebe, pri čemu je dobio još nekoliko udaraca kandžama. Životinja je gubila dah, ali je bijesno pokušavala osloboditi grlo od toga samrtničkog stiska ruku. Miris krvi ju je činio ludom, ali Gauthier se nije dao. Njegove su ogromne ruke stiskale, stiskale čvrsto, pazeći pri tom da se ne okliznu po krznu...


~ 69 ~

Lice velikog Normanñanina bilo je crveno, zgrčeno i izobličeno kao kakva demonska maska. Krv je tekla iz njegovih razderanih prstiju, ali on ne ispusti ni jednu jadikovku. Odjednom se začu pucketanje za kojim je uslijedila tužna rika. Gauthier se podiže teturajući. Kraj njegovih nogu ostade ležati crna i žuta mačka, slomljene kičme. Veliko se išarano tijelo ispruži, a šape se opustiše. Uzdah olakšanja ote se iz grudi obiju žena. Ana de Craon se nervozno nasmiješi. - Za krv Iusovu! Moj mladiću, vi biste mogli biti odličan vodič pasa! Kako se osjećate! Ona skoči s konja, doda uzde Katerini i potrči prema Gauthieru. Sada i Katerina sjaha i poñe do njih. Dok je stara gospodarica zamka opipavala ranjena ramena šumskog čovjeka, on pogleda Katerinu i progunña jako iznenañen: - Vi plačete, gospoño Katerino, vi plačete... zbog mene? - Ja sam se tako bojala, moj prijatelju! - reče mlada žena pokušavajući da se hrabro nasmije. - Uopće nisam vjerovala da ćeš izaći na kraj s tom zvjeri! - Koješta! Ako se zaborave ogrebotine, leopard nije ništa jači od kakvog velikog vepra. Često mi se dogañalo da se golim rukama borim s veprovima u Ekuvskoj šumi. Katerina izvadi maramicu, te poče zaustavljati krv i prati rane s vodom iz malog izvora koji je tekao izmeñu stijena. Što ćemo učiniti s njim? - upita Ana, koja je odlučno žrtvovala svoj veo i svoju maramicu da napravi zavoj. - Daleko od toga da je on već spašen. Slušajte! Doista, odjeci lova, koji su dolazili iz dubine šume, izgledali su sve bliži. Vodiči pasa puhali su u trube koliko ih je grlo nosilo. - Reklo bi se da se približavaju! - reče Ana naćuljivši uši. - Ne smijemo više gubiti ni sekunde. Skočite na sapi iza mene, moj prijatelju. Kobila gospoñe Katerine je preslaba za vašu težinu... Uzjašite, i to brzo! Vaša iskušenja nisu još završena, ali mi ćemo bar pokušati da vas izbavimo pasa. U stanju u kakvom se nalazite, vi ne biste mogli izdržati borbu protiv bijesnog čopora. Katerina uzjaše bez ičije pomoći, a Ana pobode svog velikog riñana na čije je sapi skočio Gauthier. - Hajdemo! - reče veselo stara gospoña. - Slijedite me izbliza, Katerino... Usprkos dvostrukom teretu, zlatni ih je riñan nosio kao pero. Mala bijela kobila poslušno ih je slijedila. Morgana je već dugo prestala da se opire Katerini. Bila je plemenite pasmine, osjetila je sigurnu ruku i više se nije bunila. Luñačka trka otpoče. Prešli su preko potoka s kristalno svijetlom vodom koja se na sucnu blistala poput jantara, a u sjeni je imala crvenkastosmeñ odsjaj. Iza njega naiñoše na malo uzdignutu liticu. Konji su je lako savladali. - Na kamenu ne možemo ostaviti tragove - poviče Ana. - Nemojte me tako stezati, moj prijatelju, vi me gušite. Nisam ja leopard! Zaista, Gauthier je bio obuhvatio neustrašivu lovkinju, ne odmjerivši pri tom dovoljno svoju snagu. Pod svojini zelenim šeširom bila je jako crvena. Katerina je začu gdje gunña: - Prošlo je vraški mnogo vremena od kada me nitko nije stisnuo za struk! Konjanici nisu uopće usporavali. Buka lova se gubila u daljini. Uskoro izmeñu rijetkog drveća zablista vodena površina sjajna poput žive. S nozdrvama iz kojih se pušilo, dvije životinje izañoše iz šume. - To je samo mali rukavac Loire - reče Ana. - Treba ga prijeći. Nije dubok... Ona gurnu svoga konja u vodu. On je lako prijeñe i zakorači na veliku livadu gdje su pasle ovce. Crna silueta starog pastira u kabanici ocrtavala se pod oblacima neba koje se smrkavalo. Uskoro doñoše do


~ 70 ~

same rijeke. Bila je široka, žuta, uzburkana i nabujala od zadnjih kiša. S druge strane podizale su se kućice, zamak i mala luka s oblim lañama, koje su bile u njoj sakupljene kao jaja pod kvočkom. Ana de Craon zaustavi svoga konja na rubu vode i šibom pokaza selo. - Tamo je Montjean, leno moje kćerke Beatrice, majke gospoñe Rais. Ona se nikada nije mogla pohvaliti svojim zetom. Gillesovi ljudi se uopće ne usuñuju doći na to imanje otkada je on pokušao da ga otme Beatrici, prijeteći joj da će je utopiti u Loiri. Znate li vi plivati, mladiću? - Kao losos, plemenita gospoño! Volio bih vidjeti jednog Normanñanina koji ne zna plivati. - Možda, ali vi ste izgubili mnogo krvi. Hoćete li imati snage da preplivate? Loira je opasna na ovom mjestu, ali na žalost, od nje ovisi vaš spas. - Imat ću snage - odgovori Normanñanin gledajući Katerinu koja se smiješila, - A kada budem u Montjeanu, što ću raditi? - Idite u kaštel. Recite vrhovnom sucu Martinu Berlotu da vas ja šaljem i sačekajte. - Što? Ne bih li mogao zatražiti pomoć za gospoñu Katerinu? Ana de Craon slegne ramenima. - U Montjeanu nema ni deset vojnika, a od samog Gillesova imena oni umiru od straha. Bit će mnogo ako vas Berlot primi bez puno priče. Ako se bude dao moliti recite mu da ću ga prvom prilikom dati objesiti. Na to se neće oglušiti. Što se tiče ostaloga, bit će bolje da pričekate dok se vaša gospodarica uspije izvući iz osinjaka u koji je upala. Ako se vi - doda ona s visine - ne želite vratiti svojoj se kući... - Tamo gdje je gospoña Katerina, tamo je i moja kuća! - potvrdi Gauthier s ponosom koji je bio jednak Aninom. Na to se ona malo nasmija. - Imaš tvrdu glavu! Nisi ti uzalud Normanñanin, prijatelju! Hajde brzo, mi se moramo vratiti. Umjesto svakog odgovora, Gauthier skoči na zemlju i okrenu se Katerini koja ga je suznih očiju promatrala iz sedla. - Gospoño, - reče on pun žara - ja sam zauvijek vaš sluga i čekat ću vas koliko hoćete. Čuvajte se. - I ti se čuvaj — odgovori mlada žena, promukla od uzbuñenja. - Bilo bi mi teško da te izgubim, Gauthieru. Ona mu spontano pruži ruku na koju je on nezgrapno prislonio svoje usne. Zatim, ne okrenuvši se, potrči k rubu male plaže i zaroni u rijeku. Obje ga žene vidješe kako snažnim zamasima siječe vodu. Njegove ogromne ruke udarale su po žućkastoj vodi, kao kovač po nakovnju. Ostavljajući za sobom pjenušavu brazdu, Gauthier se uputi prema sredini rijeke. Katerina se polagano prekriži. - Neka ga Bog čuva... - promrmlja - iako on ne vjeruje u njega. Ana de Craon se glasno nasmije. Njezine se žive oči zaustaviše veselo na mladoj ženi. - Htjela bih znati, draga moja, gdje vi pri vragu nalazite svoje sluge. Imate ih samo dvoje, ali su slikoviti. Jedna je ciganska kćer, a drugi nordijski poganin. K vragu! - Oh, - reče Katerina, sjetno se nasmješivši - imala sam još boljeg, jednoga maurskog liječnika... predivnog čovjeka! Pod zavjesom guste magle, koja se vukla po površini vode, ubrzo nestade krupna, riña glava Normanñeninova. Ana de Craon okrene svoga konja. - Vrijeme je da se vratimo - reče. - Mislite na to da imamo još dosta za galopiranje. Moramo pronaći hajku prije nego ona napusti šumu. Energično podbodeni, konji pojuriše preko livade na kojoj je vjetar povijao divlju travu. Stari pastir, nepomičan kao kakav smeñi kip, gledao ih je kako prolaze. S druge strane rukavca, sunce je prodiralo


~ 71 ~

kroz oblak, bacilo sjajnu zraku koja kao da je zapalila crveni vrh jedne velike bukve. Ana se okrene i nasmije se Katerini. - Gladna sam! - reče. - Hoću i da čim prije nañem Gillesa da vidim kakvo će lice napraviti! Ne odgovorivši ništa, Katerina joj uzvrati osmijeh. Osjećala kao da joj je velik teret pao sa srca. Krik divlje patke se razlegne s njezine lijeve strane kao pobjednička truba. Gauthier je bio izvan dometa Gillesa de Rais. Ostale su još Sara i ona sama. Nije li taj uspjeh bio vrlo ohrabrujući? Potraživši na svojim grudima gdje se nalazila relikvija, ona je lagano stisnu. - Hvala - prošapta - hvala Barnabe...!


~ 72 ~

Glava šesta

NOVEMBARSKA NOĆ Nakon velikoga zaobilaznog puta, koji su poduzele da bi promijenile pravac svog dolaska, obje su se žene sastale s hajkom na onom proplanku gdje se Gauthier smjelo borio s leopardom. Pale su kao grom usred prizora punoga žestine. Gilles de Rais je stajao pokraj lešine zvijeri i bičevao pse na koje su pljuštali udarci poput kiše. Bio je beskrajno bijesan, a pred njegovim su nogama preplašene životinje ležale i tiho režale pod oštrim udarcima remena. Unaokolo, nepokretni kao kipovi konjanika, Raisovi pratioci su to ravnodušno promatrali. Vidjevši kako se pojavljuju obje žene, Gilles se naglo okrenu i grubo im se obrati. - Odakle dolazite vas dvije? Gdje ste bile? Jeste li i vi tako nesposobne kao i ova paščad? Ana de Craon prezirno podignu obrvu i slegnu ramenima, milujući pri tom oznojen vrat svoga konja da bi ga smirila. - Što se tiče nesposobnosti, mislim, Gilles, da nam nemate što predbaciti. Vidjela sam vašega konja kako se uplašio i potrčao po tragu pasa. Moj konj je više volio ići za leopardovim tragom, a konj gospoñe Katerine ga je slijedio. Gillesove zjenice se suziše dok se približavao Katerini i stavio ruku na Morganin vrat. - Ne nalazite li da je neobično što je Morgana išla za Koriganom a ne za Casse-Noixom? Možda sam potcijenio vaše jahačke odlike? - Ne mogu gospodariti hirovima jedne kobile - odgovori Katerina krajem svojih usana. - Morgana je slijedila koga je htjela, a ja sam bila primorana da idem kuda je ona htjela. Čak nisam ni primijetila da ste otišli. Mislila sam da idete za nama. A životinje su kao lude jurile po tragu mačke... - Koje su se, u stvari, jako bojale? Vi me iznenañujete. Mogu li vas zapitati da li ste pronašli bjegunca? Gillesov glas je bio neobično nježan i jako je odudarao od okrvavljenog biča koji je on još uvijek grčevito držao u ruci. Njegova baka odgovori umjesto Katerine. - Stigle smo tu gdje se sada i vi sami nalazite, zete - reče ona dosta oholo. - Kad smo došle na ovaj proplanak, našle smo zvijer mrtvu, ali još potpuno toplu. Drugog traga od zarobljenika osim borbe s ovom životinjom koju je ubio, nije bilo. Što se tiče njega samoga, reklo bi se da se raspršio u zraku. Mi smo pretražile čitav kraj unaokolo i jedno vrijeme slijedile potok, ali ništa nismo našle. - Vi ne, ali ona? - zaškripi Gilles i drhtavim prstom pokaza na Katarinu. Ana de Craon ni ne trepnuvši nastavi. - Gospoña Katerina me nije napuštala ni za pedalj - reče mirno. - Morala sam je nadzirati, budući da ste vi bili nestali. Što se, u stvari, dogodilo? Gilles ljutito slegnu ramenima i dobaci svoj bič jednom slugi. - Ti su glupi psi, vrag bi ga znao zašto, pošli za jednim dvogodišnjim veprom koji nam je pokazao krajolik sve do druge strane opatije! Oni su sada veoma umorni, a moj je leopard mrtav! Naplatiti ću vam i ovu smrt, lijepa Katerino. Jedna lovačka zvijer je vrlo skupa životinja. - Kad ste me već lišili svega što posjedujem - odgovori Katerina prezirno - ne vidim što biste mi mogli još oduzeti... osim moje kože. Da bi zadržala prisebnost duha, nastojala je da ne gleda u opasne oči koje su je okrutno mjerile. Naročito je nastojala sakriti svoju radost što se njen prijatelj već nalazi van opasnosti, jer se sigurno nije


~ 73 ~

utopio u rijeci. On ju je pobijedio isto kao što je pobijedio i zvjer, u to je bila sigurna. - Ne znam? - progunña Gilles blago. - O tome ću možda još razmisliti. Dobili ste ovu igru, ali neće sve ići onako kako se vama sviña. Imam još vašu vješticu i ako ona ne bude radila kako ja želim, platit će za dvoje. Hej, Poitou, dovedi mog konja! Spuštenih očiju paž dovede Casse-Noixa koga je jedan sluga trljao gužvom od slame što je bolje mogao. Veliki crni pastuh, svijetlucajući se još od znoja, klimao je glavom i divlje je gledao. Gilles teško uzjaha, podbode ostrugama i zaleti se ravno u šumu ne vodeći više računa o ostalim lovcima. Ana de Graon približi Korigana Morgani koju je Katerina nježno milovala. - Morate se čuvati - promrmlja ona ne pokrenuvši usne, jer ju je Roger de Briqueville slijedio izbliza. - Ove noći, Katerino, zatvorite vrata sa zasunom i ne otvarajte nikome. - Zašto? - Zato, što će noćas vrag gospodariti Champtoceom. Gilles je pretrpio poraz i trebat će ga izbrisati... Tri dana je Katerina ostala zatvorena u svojoj sobi i nije iz nje izlazila. Gilles de Rais joj je dao do znanja da ne želi njezinu prisutnost. Nije viñala čak ni Anu de Craon koja je zbog opasne vrućice ležala u krevetu. Bilo je čudnovato što je kroz čitavo to vrijeme zamak izgledao kao da je bio uronjen u san. Obavijala ga je duboka tišina. Nije se spuštao čak ni pokretni most. Ako je posluga radila svoj posao, oni su to činili nečujno poput sjene. Malu služavku, koja joj je donosila obroke, Katerina upita šta se to dogaña. - Ne bih vam mogla reći, ljupka gospoño. Milostivi gospodin Gilles je zatvoren u svojim sobama sa svojom obitelji i zabranjeno je, pod prijetnjom smrti, da ih se uznemirava na bilo koji način... Ta djevojka, mala, obla i ružičasta Bretonka, jedva da se usudila i otvoriti usta. Izgledalo je kao da se boji da će jeka njezinih riječi prodrijeti kroz zidove i doći do osjetljivih ušiju gospodara. - A gospoña Ana? - upita Katerina. - Kako je ona? - Ne znam. Ona je takoñer zatvorena u svoje sobe i samo je gospoñi Alienor, njezinoj dami pratilji, dozvoljeno da uñe u njezinu sobu. Oprostite mi ljupka gospoño, ne smijem se zadržavati... Mala služavka se žurila da pobjegne i Katerina se nije usudila da joj postavi druga pitanja. Uznemiravala ju je Sarina sudbina i ona je očajavala što o njoj ništa ne zna. Ali što može učiniti kad su njezina vrata bila zatvorena i kada joj je ponekad željezni korak vojnika davao do znanja da su je čuvali? Četvrtoga dana navečer vrata su se ipak otvorila, ali ne za malu sobaricu, već za nekoga drugoga. Kroz njih je ušao Gilles de Sille, slijepo odani bratić gospodina Raisa. Iako podjednako star kao Gilles, ipak nije imao njegovo držanje. Bio je kratak, zdepast, masivnih ramena i ravnoga trbuha, lica crvenoga poput opeke, tupasta nosa i blijedoplavih iznenañujuće hladnih i bezizražajnih očiju. Bio je bez elegancije, odjeven u ljubičaste hlače i prsluk boje krvi s izvezenim zlatnim lavom. Meñutim za pojas mu je bio zadjenut mač impresiomirajuće veličine. Palcima provučenim kroz spomenuti pojas i raskoračenih nogu, on ostade jedan čas na pragu Katerinine sobe zabacivši pri tom drsko svoju glavu. - Nešto ću vam pokazati - reče on nakon kratke stanke. - Pogledajte u dvorište... Budući da se već odavno smračilo, Katerina je bila zatvorila unutrašnje kapke svoje sobe. Dan Svih Svetih bio je žalostan i pun guste magle koja je u dugim žutim trakama prodirala je u sobu čim bi se otvorio prozor i donosila pljesniv miris ustajale vode i gnilje trave!


~ 74 ~

Katerina, kojoj je čak bilo zabranjeno da ide na misu u kapelu, bila se šćućurila u svojoj sobi kao kakva zimogrozna životinja. Lagano je pošla prema prozoru i spustila kapak. Svjetlost buktinja, koje su se dolje pokretale, ušla je kroz male, rombu slične prozorčiće optočene olovom i poigravala se na njezinu licu. Ona otvori prozor i nagne se. Osvijetljeni buktinjama u rukama vojnika, radnici su odlazili i dolazili namještajući cjepanice i snopove pruća oko stupa od crnog drveta s kojega su visili lanci. S uzvikom užasa Katerina ustuknu problijedivši do usana. Njezin usplahiren pogled susrete se s prepredenim pogledom Silleovim. - Ah, da! Gilles je odlučio da sutra na Dušni dan bude jedan mrtvac više i da vaš zao duh ode u dim... - To nije moguće - prošapće Katarina više za sebe nego za svog neugodnog posjetioca. - To nije moguće! On to ne smije učiniti! - Bit će mu neugodno! - uzvrati pridošlica na taj prigovor, prostački se nasmijavši. - Ali ta vaša vještica ponijela se kao kakva glupača, ljepotice moja. Da je bila malo lukavija, ne bi do toga došlo. Vi ćete za utjehu bar moći prisustvovati tome... Sa stola, na kome se hladila večera koju je Katerina jedva bila dodirnula, on uze jednu jarebicu i zagrize je kao jabuku. Nalije pehar vina, odjednom ga proguta, obrisa usta svojim baršunastim rukavom, a zatim se uputi prema vratima. - Lijepo sanjajte, lijepa gospoño! Šteta što ste u tom stanju i što je moj bratić zabranio da vas se dira! Rado bih vam malo duže pravio društvo. S glavom usmjerenom prema prozoru, kroz koji je dolazila kobna buka s dvorišta, Katerina ostade nepomična sve dok nije začula da su se za Silleom zatvorila vrata. Tek su joj tada pokleknula koljena koja dodirnuše zemlju i ona zagnjuri lice u ruke. - Saro! - jecala je tiho. - Moja jadna Saro! Buka u dvorištu utihnu, odsjaj buktinja nestade, pa čak je i svijeća u svom svijećnjaku od crnoga željeza dogorijevala, a Katerina se još uvijek nalazila u svom beznadnom položaju. Slomljena od boli, naizmjenično je molila i plakala, ne znajući više kome da se obrati, koga da zamoli za pomoć. Činilo joj se da se nalazi na dnu dubokoga zdenca s glatkim zidovima za koje se ne može uhvatiti. Zdenac se lagano punio vodom i ona je znala da će je ta voda u jednom času potopiti, ali nije imala nikakav način da iz njega pobjegne... Iz očaja je trgnu vlažna hladnoća, koja je ulazila kroz otvoren prozor. Obavila ju je kao leden plašt i u sobi se skoro više nije vidjelo. Teškom se mukom podiže, s jedne police uze novu svijeću i zapali je na plamenu one koja je već dogorjevala. Zatim zatvori prozor. S ognjišta je vatra dogorijevala. Iz udubljenja kamina uze nekoliko cjepanica, stavi ih na žeravicu i pokrenu kožni mijeh da raspiri vatru. To su bili sasvim jednostavni, skromni i prisni pokreti, ali oni su je podsjetili na nekadašnje sretne dane provedene u kući na Mostu mjenjača ili kod strica Mathieua u Dijonu, u trgovini zastorima u ulici Griffon, prije nego što ju je hir jednoga princa istrgnuo iz njezina skromnoga staleža da bi od nje napravio veliku damu. Sjedeći na kamenu ognjišta, ruku obavijenih oko koljena, gledala je kako se ponovo rasplamsava vatra i podiže plamen te osjeti kako ju obavija nježna toplina. Ona naglo zatvori oči. Ta vesela vatra podjari joj strahovanja! Strašna vatra... koja uništava i koja će sutra obaviti Saru i uz jauke i muke otjerati je u vječnost. A ona, nemoćna i zatočena, bila je ovdje primorana da podnosi svoju neumoljivu sudbinu. No, tek što je zatvorila oči, ponovo ih otvori, jer se na dnu njihova mraka pojavi veliko iznenañenje. Ona živahno prinese svoje ruke k trbuhu gdje se nešto pomaknulo. Dijete! Arnaudov sin je upravo, prvi put, objavio da je živ! Val sreće je raznježi, proñe njome i zauzvrat joj


~ 75 ~

dade malo hrabrosti. Njen sin! Je li to, zaista, moguće da će on ugledati dan u tom prokletom zamku? Da će mu život dati jedna nesretna zatvorenica? Da njegov prvi krik neće biti krik slobodna čovjeka? S druge strane rijeke Gauthier Norrnanñanin mora da je temeljito istraživao gustu maglu i ispitivao obalu Ghamptocea. Trebalo je da i ona nešto pokuša, da ode k Gillesu, da ga još jedanput zamoli, ako je potrebno da se i ponizi, ali da pod bilo koju cijenu iznudi milost za Saru. Pokrenuta tim neodoljivim impulsom potrči prema vratima. Najprije je morala privući pažnju stražara i dobiti dopuštenje da izañe ili ga pak, privoliti da ode potražiti Gillesa de Rais... ili u najmanju ruku Sillea. Ona zgrabi kvaku vrata da je zatrese. Na njeno veliko iznenañenje vrata se sama od sebe bez škripe otvoriše. Vani, hodnik je bio utonuo u tminu, a tišina je bila potpuna. Mora da su u zamku svi spavali. Katerina nikako nije mogla doznati koliko je sati. Pješčani sat je već odavna iscurio i ona se nije bila sjetila da ga pokrene, a jedini sat se nalazio u velikoj dvorani. Na kapeli je možda i zvonilo, ali obuzeta tugom ona ništa nije čula. Ipak, odluči da pokuša sreću, pa što bilo da bilo. Zahvalivši u mislima nebu što je Sille zaboravio zabraviti njenu tamnicu, Katerina se vrati u sobu, umota se u široki ogrtač i uze svijeću. Kad je prošla kroz vrata, njezina se ogromna sjena ocrta na zidu hodnika. U tišini odjeknu štropot njezinih neprigušenih koraka. Ojačana nepokolebljivom odlukom, mirno se uputi prema stubištu. Trebala je prijeći dobru polovinu zamka da bi stigla do Gillesovih odaja, no nešto joj je govorilo da se pred njom neće pojaviti nikakva prepreka. Unaokolo bio je duboki mrak. U tom krilu zamka mora da nije bilo nikoga, ali tek kad se domogla galerije pogledom je mogla obuhvatiti dobar dio velikoga dvorišta. Nigdje se nije vidjelo svjetla. Jedino je pod svodom, koji je uokviravao spuštenu rešetku vrata, buktinja širila crvenkasto i jedno svjetlo, slabo poput luči. Ne susrevši ni žive duše ona pretrči galeriju i veliku dvoranu, te poñe uz zavojište stuba koje su vodile k Gillesu. Samo se tu i tamo iza zatvorenih vrata, čulo hrkanje koje je oduzimalo noćnom dekoru njegovu začaranost. Meñutim, što se ona više uspinjala nekakvi neobični zvuci počeli su ispunjavati noć. Prigušene debelim zidovima, te ljudske zvukove bilo je teško raspoznati. Možda je to bio smijeh... a možda i hropci. U tornjiću je gorjelo još nekoliko lojanica koje su izvana nisu vidjele. Katerina postavi svijeću na jednu stubu i nastavi se uspinjati. Ali, upravo kada je zakoračila na hodnik koji vodi prema Gillesu, jedna crna i pogrbljena silueta izroni iz mraka. Prigušeno kriknuvši ona naglo ustuknu, ali se više nije mogla sakriti. Pred njom je bio stari Jean de Craon. Vidjevši ga kako u nejasnom svjetlu stubišta žmirka očima, on je više nego ikada podsjeti na sovu koja je upravo uzletjela. Meñutim, ona nije mogla objasniti strah kojim je on bio obuzet. Pogledao ju je bez iznenañenja, kao da je njena prisutnost na tom mjestu i u to vrijeme bila posve prirodna. Naslonivši se na zid teško dišući, ona vidje kako je drhtavu ruku prinio svom ovratniku i kako ga navlačeći pokušava olabaviti. Izgledalo je kao da se guši. On zatvori oči. - Gospodine - prošapta - vi ste bolesni? Teški, smežurani kapci trepnuše. Na vrhuncu zaprepaštenja, Katerina vidje kako se duž velikoga povijenog nosa kotrlja jedna suza. U pogledu Jean de Craon, koji je još uvijek bio vrlo tvrd, bilo je užasa i neke vrsti djetinjaste smetenosti. Ona se nagnu prema njemu i dodirne mu rame. - Mogu li učiniti nešto za vas?


~ 76 ~

Katerinin je glas, čini se, napokon probio polumjesečarsko stanje u kome se stari gospodin nalazio. On je pogleda i u očima mu se povrati malo života. - Doñite! - prošapće on. - Nemojte ostati ovdje! - Ne, moram ostati. Hoću vidjeti vašeg unuka i... - Vidjeti Gillesa! Vidjeti toga... Ne, doñite, doñite odmah, vi ste u opasnosti... Njegova suha i čvornata ruka ščepa Katerininu, i povuče je silovito. Ruka mu je drhtala. Odjednota on ispusti Katerinu, nasloni glavu na zid i poče povraćati. Naborano mu je lice imalo zelenkastu boju koja preplaši Katerinu. - Vi ste bolesni, vrlo bolesni, gospodine! Dozvolite mi da nekog pozovem. - Nikako... ništa ne činite! Hvala vam na vašoj samilosti, ali doñite... doñite! Iako je Jean de Craon jedva to izgovorio, ipak se odmah sabra i poče silaziti. Došavši na donji kat, zaustavi se, pogleda gore kao da se boji da će vidjeti kako se pojavljuje silueta nepoželjne osobe, a zatim ponovo usmjeri svoj nestalni pogled na mladu uzdrhtalu ženu. - Gospoño Katerino - progunña on - molim vas da mi ne postavljate pitanja. Slučaj... i znatiželja gurnule su me da otkrijem noćnu tajnu mog... Gillesa. To je jedna užasna tajna. U jednom sam času vidio kako se preda mnom ruši sve ono što je bio moj život, sve ono u što sam vjerovao. Ostaje mi još samo da molim Boga da me čim prije uzme u svoje okrilje. Ja sam... Tu zastade, loveći dah koji mu je ponestajao. Konačno završi neobično tužno. - Ja sam sada star čovjek i moj život nije uvijek bio primjeran, daleko od toga. Ipak... vjerujem da nisam zaslužio to. Ta... Njegovo se četvrtasto lice odjednom zacrveni od bijesa koji ga nije napuštao. Katerina odmahne glavom i reče nježno. - Gospodine... ne želim prodrijeti u vaše tajne. Ali ja moram obraniti jedan ljudski život. Sutra u zoru... - Što to? - reče Craon izgubljeno. A... vaša služavka? - Da, ja vas molim... Ona se nasloni na zid, malaksala, i očiju punih suza. - Da je spasem ja bih otišla čak i sotoni osobno - promuca ona. - Gilles je gori od sotone!... S Katerinina problijedjela lica pogled starog gospodina sklizim na njezino izobličeno tijelo. Tu se zaustavi kao da je iznenada otkrio stanje mlade žene. U očima mu ona ponovo vidje isti užas kao i maloprije. - Istina je - reče on. - vi ćete uskoro biti majka... Vi u sebi nosite dijete! Jedno dijete... Bože moj! On je naglo zgrabi za ramena, svom licu približi njeno lice, zgrčeno od tjeskobe, i prošapta: - Gospoño Katerino... ne smijete ostati u ovom dvorcu. Ovo je mjesto prokleto. Morate otići... brzo, još ove noći! Odjednom živnuvši, ona ga pogleda zaprepašteno. - A kako je to mogu? Ja sam zatočenica... - Ja ću vam pomoći da izañete... i to odmah! Da barem vas spasim, neka u mom životu makar to bude jedno dobro djelo. - Ja neću otići bez Sare... - Idite i spremite se, a ja idem po nju. Učinite to brzo, zatim siñite i pričekajte me kod vratarnice. - A milostivi gospodin Gilles? - upita ona. - Što će on reći? Zar se ne bojite... Odjednom, stari Craon postade ohol i tvrd gospodin kakvog je i poznavala.


~ 77 ~

- Ništa! - odreže on. - Koliko god da je nisko pao gospodin de Rais, ja sam još uvijek njegov djed! On se neće usuditi! Hajte, požurite! U zoru morate biti izvan njegova dometa. Katerina nije čekala da joj se dvaput kaže. Zaboravivši najedanput i umor i strah, ona skupi rukama haljinu i poče trčati prema svojoj sobi, tiho moleći da ta nada ne bude uzaludna i da plemenitu odluku starog gospodina ništa ne pomuti. Na brzinu napravi zavežljaj od najvrednijih stvari koje je posjedovala i od nekoliko Sarinih haljina, preostalo zlato spusti u džep sašiven na košulji, čvrsto se umota u svoj ogrtač, a Sarin uzme pod ruku, prebaci zavežljaj na svoje rame i zatim, ne okrećući se, izañe iz te sobe gdje je provela mnoge mučne sate. Već se dugo vremena nije osjećala tako laganom! Kad je stigla do vratarnice, opazi Craona gdje ulazi iz predjela tamnica. Za njim je teturajući išla jedna osoba. Pri svjetlosti buktinje u njegovoj ruci, Katerina prepozna Saru iako je bila omršavila i strašno blijeda. Ona potrči k njoj raširenih ruku. - Saro... moja dobra Saro! Konačno sam te pronašla! Ne odgovorivši, Ciganka se jecajući stisne uz nju. To je bilo prvi put da je Katerina vidjela kako Sara plače. Ona zaključi da su živci jadne žene morali biti podvrgnuti grubim iskušenjima. - Sad je gotovo - promrmlja ona nježno. - Neće se više s tobom loše postupati... Jean de Craon se okrene prema crnoj pozadini dvorišta uznemirena pogleda. - Nije sad vrijeme za razgovor. Doñite. Treba još prijeći u dvorište za živad i uzeti konja iz konjušnice. Požurite. Otvoriti ću vam mala vrata. S velikog svježnja ključeva, obješena o pojasu, on izvuče jedan i stavi ga u ključanicu tajnih vrata koja su vodila u prvi krug zamka. - A... stražari? - promrmlja Katerina. - Ako me polako slijedite, oni vas neće vidjeti. Ja ću ugasiti baklju. Moramo poduzeti neke mjere opreza da ne bismo svratili na sebe pažnju. Ništa vas neće spasiti, ako Gilles bude upozoren! Nastade potpun mrak. Nestade impozantnog dekora glavnog dvorišta i kobne, a sada smiješne lomače zbog koje su obje žene žurile da čim prije izañu. Vrata se ipak nisu otvorila. Katerina začu kako Jean de Craon ubrzano i jako diše i uznemiri se. - Zašto ne otvorite? - upita ona. - Jer razmišljam. Moram promijeniti svoj prvobitni plan. Čuvari konjušnice će vas vidjeti. Slušajte me dobro. Ja ću otvoriti i vi ćete izaći same. Dvorište za živad je osvijetljeno samo oko konjušnice i oko stražarskog mjesta. I to vrlo slabo. Vi ćete ići uza zid sve do udubljenja blizu slijedećih tajnih vrata i tamo ćete me čekati. Ja idem ravno u konjušnicu, uzet ću dva konja i izaći ću s njima uz objašnjenje da idem u opatiju. Ponekad idem tražiti župnika da bismo u rano jutro lovili čaplje. To je još jedini lov u koji mogu ići. Osim toga, ja često noću izlazim. Moje besanice su poznate. Volim šetati obalama Loire. Vi ćete se išuljati van u isto vrijeme kad i konji. Ljudi vas neće opaziti. Tamo ćete uzjahati i prijeći ćete most. S druge strane rukavca naći ćete skelara. U Montjeanu bit ćete sigurne ako se ne budete zadržavale. - Ali straže na mostu nas neće pustiti da proñemo. - Hoće, oni će vas pustiti ako im pokažete ovo. Govoreći to, on s ruke skide jedan prsten. Katerina je bila opazila da je on, kao i svaki drugi plemić, nosio svoj pečat ugraviran na oku prstena, samo to nije uvijek bio isti prsten. Imao ih je više: karneol, sardoniks, ahat, oniks ili gravirano zlato. Njegovo se kicošenje sastojalo u tome što ih je mijenjao. Ona osjeti kako joj prsten skliznu u ruku.


~ 78 ~

- Neću vam ga moći vratiti - reče ona. - Zadržite ga. To je vrlo slaba odšteta za sve ono što ste pretrpjeli pod mojim krovom. Ja vas cijenim, gospoño Katerino. Vi ste ne samo lijepi, već i smjeli, plemeniti i pravični. Ja sam to shvatio prekasno, inače ne bih nikada poslušao Gillesa. Hoćete li mi oprostiti? Ova noć znači za mene početak žaljenja i kajanja. Znajte, da me Bog surovo kažnjava. Bojim se da mi ostaje još samo malo vremena da odvratim od sebe njegov bijes. - A kako ćete se vratiti gospodine? - promrmlja Sara - Ljudi će se čuditi kako se tako brzo vraćate pješice. - Ima ovdje u blizini jedan podzemni hodnik koji povezuje podrume zamka s poljem. Vratit ću se tim putem. - Zašto ga, u ovom slučaju - nastavi Katerina - ne upotrijebite da bismo mi izašle? To bi bilo jednostavnije. - Možda, ali ja ga ne upotrebljavam s dva razloga. Prvo, zato što vam trebaju konji, a ni jedan konj ne može proći tim podzemnim hodnikom. Nadalje, nemojte se uvrijediti, ja nemam prava strancima otkrivati tajne obrane od kojih zavisi sigurnost zamka. Sada ni riječi više, jer ću otvoriti... Kad se budete dovoljno udaljile u dvorištu, ponovo ću upaliti baklju. Mala su se vrata otvorila, lagano zaškripivši, i prema svjetlijem nebu ocrta se niski šiljati luk. - Hajte!... - prošapta Craon. - Idite uza zid s lijeve strane. Obje žene, podržavajući jedna drugu, provukoše se kroz otvor. Katerina je držala Saru za struk, a svojom slobodnom rukom je opipavala zid. To joj nije bilo lako jer je ona uza sve to bila još natovarena s zavežljajem. Pod rukom joj je kamen bio hladan i vlažan. Ona se spotaknu o neravan pod. Ipak su joj se oči postepeno privikle na mrak. Za nekoliko minuta buktinja se zacrvenila pod kamenim lukom kroz koji su upravo prošle. Jean de Craon ju je držao dosta visoko, kako bi mu se moglo raspoznati lice. Odlučnim je korakom išao prema drugom kraju dvorišta. - Evo udubljenja u zidu - šapne Katerina osjetivši ulegnuće pod rukom. Iznad nje, izbočena stražarska staza bacala je tamniju sjenu. Začu se lagani korak vojnika i njeno srce poče lupati u uznemirenom ritmu. Usplahirivši se, ne zadrža disanje, jer je osjetila kako se Sara svom težinom objesila na njenu ruku. Sirota, sigurno je bila na rubu svojih snaga. Zvuk željeznih donova prestade. Mora da je čovjek stao. Katerina začu kako kašlje. On zatim ponovo krenu, a Katerina se usudi zapitati: - Jesi li bolesna? Izgledaš tako slaba. - Mnoge noći nisam spavala zbog štakora, a danima nisam ništa jela. A zatim... - A zatim šta? Katerina osjeti da je Sara zadrhtala. Njezin šaptav glas postade bezvučan: - Ništa. Kasnije ću ti reći... kada ću imati snage. I ja poznajem tajnu gospodina Raisa. Ne možeš zamisliti kako mi je stalo da čim prije odem odavde, pa čak kad bih se morala vući na koljenima. Ne odgovarajući, Katerina naglo prisloni svoju ruku na Sarina usta. Dok su govorile, ona je slijedila kretanje staroga Craona. Vidjela je kako su mu otvorili vrata konjušnice i kako je iz nje izašao jašući, na jednoj životinji, dok je drugu držao za uzdu. Sada se približavao njima, a koraci su konja odjekivali po smrznutoj zemlji. Ubrzo je bio izmeñu njih i stražarnice odakle je trčeći izašao jedan čovjek. - Otvori! - poviče Craon. - Imam posla u opatiji. Tajna vrata su se škripeći otvorila, a mali se most spustio bez buke. Ne oklijevajući, Katerina povuče Saru pod samu glavu konja, kako ih


~ 79 ~

vojnik ne bi mogao vidjeti odostraga, kada bude zatvarao vrata. Noć je ipak bila tako mračna da ih on nije ni mogao opaziti. Ubrzo su prešli jarke za otjecanje vode i stali su na nepokretni most. Do njih je opet dopro glas vojnika. - Ne želite li pratnju, gospodaru? Čini mi se da je noć vrlo mračna. - Volim mračne noći, ti bi to trebao znati, Martine - odgovori stari gospodar. Vjetar se podizao s Loire i Katerina ga je duboko udahnula. Ovdje je bilo hladnije nego meñu bedemima zamka, ali vlažno polje je tako lijepo mirisalo, a nadasve sloboda. Vukući Saru, koja osjeti kako drhti na njezinoj ruci, ona prijeñe seoski put sve dok ih se sa zamka više nije moglo vidjeti. Mirni topot konjskih kopita, koji se približavao, odjekivao je ohrabrujuće. Obje žene se zaustaviše u sjeni začelja crkve iza glavnoga potpornoga luka, gdje ih je malo kasnije sustigao stari gospodin. On skoči na zemlju. - Sada treba raditi brzo. Netko bi nas mogao vidjeti. Evo, gospoño Katerino, ja sam vam doveo Morganu. Čini mi se da sam opazio da se s njom dobro slažete... a zatim, to će biti i oproštajni poklon. To je dobra životinja, jaka i sigurna. Sada idite svojim putem i neka vas čuva Bog! Pri nejasnoj svijetlosti noći, Katerina je mogla nazrijeti sleñene crte lica staroga Craona. Njegova pognuta visoka silueta nadvisivala ju je i vjetar se poigravao krajem njegove kape. Ona promrmlja: - Bojim se za vas, gospodine. Kada "on" dozna… - Rekao sam vam već da ga se nemam što bojati. Uostalom... neka me i pozove na odgovornost. Ja hoću samo jednu stvar: vječni mir... sa željom da mi on donese zaborav. U njegovu je glasu bilo toliko očajanja da se Katerina, zaboravivši na podneseno zlo, nije mogla svladati, a da ne promrmlja: - Ne znam što se noćas dogodilo, milostivi gospodine, ali htjela bih nešto učiniti... - Ništa, nitko ne može ništa. Ono što sam vidio u Gillesovoj sobi prelazi svaki užas koji se može zamisliti. Ja sam stari ratnik, gospoño Katerino, i nikada nisam bio osjetljiv, ali onaj vražji prizor... oni pijani i raskalašni ljudi, ona orgija u čijem je središtu... On načas zadrži riječi koje su navirale na njegove usne kao da se sam od njih plaši, a zatim nastavi: - ... u čijem se središtu nalazilo jedno dijete... rasporeni dječak u čijoj se krvi valjao Gilles, zadovoljavajući neku čudovišnu želju. Eto, što je onaj za koga sam vjerovao da sam od njega napravio čovjeka, ratnika! Eto, tko je Gilles de Rais, onaj koji je imao pravo da na konju uñe u katedralu u Reimsu, prateći svetu ampulu! Eto, tko je moj unuk... Čudovište koga je izbljuvao pakao i namijenio ga prokletstvu! Moj unuk... zadnji od moje obitelji! Jecaj koji prekinu glas staroga gospodara uznemiri Katerinu. Skamenjena od straha, slušala je kako u njoj umire jeka tog otkrića. Osjećala je da se taj čovjek, čiji je jedini pravi zločin bio slijepa ljubav prema svom unuku, neće više nikada oporaviti od tog udarca. Ona vidje kako je prinio ruke očima i kako ih je obrisao. Prije nego što je uspjela progovoriti i jednu riječ, on nastavi hrapavim glasom. - Sada razumijete zašto neću da jedno dijete ugleda dan u ovom prokletom i obeščašćenom obitavalištu. Jedan se Montsalvy ne smije roditi na ñubrištu! Idite sada, gospoño, odlazite brzo... Ali zakunite mi se da nećete nikada i nikome otkriti ovo što sam vam na moju sramotu povjerio! Katerina zgrabi smežuranu ruku starog čovjeka i prinese je svojim usnama. Ta ruka je bila vlažna od suza i meñu svojim rukama Katerina osjeti kako ona drhti.


~ 80 ~

- Kunem se! - reče ona. - Nitko neće nikada doznati! Hvala vam za sebe osobno, za Saru, a takoñer i za svoje dijete koje će se, zahvaljući vama, roditi u slobodi. Neću to nikada zaboraviti! On je prekinu jednim naglim pokretom. - Da, treba zaboraviti... treba nas zaboraviti što prije! Vi, gospoño Katerino, morate slijediti put koji će se zauvijek udaljiti od našeg. Nastojte biti sretni! Prije nego što je mogla odgovoriti, Jean de Craon nestade u noći. Obje su uzdrhtale žene čule lagani bat njegovih koraka koji su se udaljavali prema šumi. Pokraj njih su konji nestrpljivo strugali kopitima po zemlji. Katerina zgrabi rukom prsten i stavi ga na desni kažiprst, kao da u njemu traži hrabrost da proñe most pod stražom, te podiže glavu prema nebu po kojem su putovali oblaci. Koban krik kozodoja probudi uspavalu jeku. Katerina pričvrsti zavežljaj na Morganino sedlo, pogladi je nježno po vratu na što ona zarza. - Evo... evo... ljepotice moja! Odmah polazimo... Budi mirna! Za Saru, stari je gospodar bio izabrao mirnog i snažnog konja, koji je bio sposoban da lako ponese priličnu težinu Ciganke. To je bila dobra životinja, bezazlena, obdarena velikom blagošću kojoj je odgovaralo njezino nimalo slavno ime Rustaud.1 Konjušarima je bilo potpuno jasno da je stari Craon zbog svoje bolesne noge izabrao upravo tu životinju, koja je bila jaka, ali i lišene ugleda koji su imali brzi vranci. Katerina je počela osjećati umor, ali joj je s mukom ipak uspijelo popeti Saru na Rustauda. Zatim se sama pope na Morganu koja je ove noći pokazivala izvanredno raspoloženje. - Ide li? - upita ona sasvim tiho Saru. - Ide - odgovori ona - stalo mi je da čim prije budem na drugoj strani vode... Laganim korakom životinje napustiše zaklon crkve spuštajući se prema rijeci. Noć se bližila kraju i, iako je dan bio još dosta daleko, naskoro se zvono crkve oglasi pozivajući vjernike na noćnu misu koja je označavala početak dana mrtvih. Ali, tornjić stražarnice na mostu već je bio tu. Katerina odvažno podbode Morganu do lanca koji je noću bio razapet i pozove. - Hej! Stražaru! Iz unutrašnjosti se začu zlovoljno gunñanje. Zatim se otvoriše vrata propuštajući svjetlo debele svijeće koju je jedva probuñeni vojnik držao u ruci. On poleda Katerinu žmirkajući očima. - Otvori! - zapovijedi ona. - Moram proći! To je zapovjed milostivoga gospodina Jeana de Craon! Hladni zrak je, bez sumnje, dovoljno razbudio čovjeka te je on mogao Katerinu pažljivije ispitati. - Pošto bi milostivi gospodin Jean mogao poslati jednu ženu na drugi kraj mosta? Tko ste vi? A ova druga, tko je ona? Vaša pratilica? - To te se ne tiče, vucibatino! Rekla sam ti da otvoriš i otvori! Kad mi ne vjeruješ pogledaj ovo, i zapamti da ćeš za svaku minutu koju ovdje izgubimo dobiti po jedan udarac stremenicom po svojim leñima. Oholim pokretom, ona stavi svoju desnu ruku čovjeku pod nos, kako bi on mogao dobro vidjeti prsten od sardoniksa. On ustuknu, sav zbunjen nabi kacigu na glavu i požuri da podigne lanac. - Oprostite, plemenita gospoño, ali vi ćete razumjeti da sam obavezan na neke mjere opreza. Moje mjesto je vrlo povjerljivo i... - Znam. Laka ti noć! Ona proñe, a Sara za njom. Daske mosta zaškripaše pod malim Morganinim kopitima, a kako kako Loirin rukavac nije bio širok, one su uskoro gazile po tvrdoj zemlji jednog puteljka. Katerina osjeti olakšanje u svojim grudima i duboko uzdahnu.

1 Grubi jan


~ 81 ~

- Brže!... Moramo ići brže - reče natjeravši svoju kobilu u kas. One brzo proñoše jezičak zemlje pružen izmeñu dva rukavca rijeke, i stigoše do skele koja im je, jedina na najširem dijelu Loire, osiguravala vezu s lukom Montjeana. Jedna kolibica od oblica, podignuta na livadi iznad obale, služila je kao zaklon skelaru. Katerina s radošću utvrdi da je velik plitak čamac bio upravo tu privezan. Ući u kolibu i probuditi čovjeka, bio je posao od jednog trena. - Brzo ! - reče ona. - Treba nas prevesti, moju služavku, moje konje i mene. Moram ići k vrhovnom sucu Montjeana, Martinu Berlotu, što je brže moguće. - Ali gospoño... u ovo vrijeme zamak je zatvoren. Nećete moći ući u Montjean. Čim je on to izgovorio, zvono crkve Champtocea poče zvoniti. Turobni zvuci kobno su ozvanjali u vlažnoj noći. Časak kasnije, zvono Montjeana odgovori mu oporim tonom s onu stranu crne vode. Po napetim Katerininim živcima ta kobna zvonjava proñe kao turpija. Zamalo što nije zavikala. To je značilo da je skoro pet sati i da će se u zamku Gillesa de Rais uskoro probuditi i primijetiti njihov bijeg. A sve dok one ne preñu Loiru, moći će ih uhvatiti. S ove strane, na ovom jezičku zemlje, one su još uvijek bile na posjedu njihova krvnika. Prijeteća sjena lomače proñe pred Katerininim očima. - Pet je sati - reče ona. - Ljudi Champtocea poći će u crkvu kao i oni iz Montjeana. Ti nas možeš prevesti, čovječe. Jutros se gradovi otvaraju ranije. Danas je dan mrtvih. A zatim... Pročeprka po svojoj torbici i iz nje izvuče zlatnik koji zasvijetli na dimljivom svijetlu lojanice koja je gorjela u kolibi. - Evo - dovrši ona stavivši novac u žuljevitu ruku. - To je za tebe. Ali zaboga, hajde brzo! Skelar je znao da postoje zlatnici, ali ih on nikada izbliza nije vidio. Nije mogao odoljeti tom nenañanom dobitku. Obukavši prsluk od ovčje kože, on siñe prema skeli. - Hoće li vaši konji biti mirni? - Ja za njih odgovaram, samo ti hajde! - odgovori Katerina, s očima uprtim na osmatračku kulu zamka. Nekoliko časaka kasnije veliki plitki čamac se otisnu od obale i Katerina, s uzdama oba konja spojenim u svojoj ruci, gledala je kako se širi taman vodeni tok izmeñu oplate broda i obale. Rijeka je bila široka, ali i relativno kratka, a čovjek je snažno pokretao svoju dugu motku. Sara je bila na izmaku svojih snaga i savinutih koljena, spusti se na pod meñu konjske noge. Kako su stizali u vrijeme koje prethodi rañanju dana, noć je bila opterećena maglom koja je postala još neprozirnija. Mlada se žena za tren uplaši da skelar neće pronaći put, ali on je imao veliko iskustvo i poznavao je rijeku isto tako dobro kao i svoju barku. Na kraju puta, koji je dvjema izbjeglicama bio beskonačan, iz tmine se pojaviše siluete brodova, jarboli sa skupljenim jedrima, crni vrhovi jarbola s koševima, zdepasti toranj jedne crkve i grubi uglovi krovova Montjeana. Jedan mali zamak s nazupčenim kulama čuvao je riječnu luku. Negdje zapjeva pijetao. Zatim se začu zapljuskivanje vode uz obalu ozidanu kamenom. Jedna stuba izroni iz noći pokraj velikog, debelog, zarñalog prstena za vezivanje brodova. - Evo - reče skelar. - Vi ste stigle. Jedan sat kasnije za prostrtim stolom u stanu vrhovnog suca Montjeana Katerina i Gauthier su vijećali. Sara, iznurena od tegoba i nevolja, preživjelih u zadnjih nekoliko sati, zaspa teškim snom na klupi pokraj vatre. S vremena na vrijeme jedino je lagano hrkanje podsjećalo na njezinu prisutnost. Iznad stola natrpanoga hladnim mesom, kruhom i sirom, Katerinu je promatrao Gauthier, čije su


~ 82 ~

svijetle oči sjajile od sreće pomiješane s uznemirenošću. Na licu mlade žene umor se jako ocrtavao. Veliki podočnjaci okružavali su joj oči, a dva su se nabora ocrtavala u uglovima usana, dok je pri svjetlosti svijeća njen blijedi ten imao odbljesak voska. Vani je počelo svitati. Nebo je na istoku bilo prljavosive boje. Stojeći pokraj jedinog prozora, s nogom na stočiću, glavni sudac Martin Berlot promatrao je svoje goste. To je bio malen, punašan čovjek, izgleda izmučenog seljaka. S njegova mirna lica, čiji je glavni ukras bio nos koji je bio tako rascvjetan da je izgledao trostruko veći nego što je doista bio, nije se moglo puno pročitati. Ali njegove smeñe oči bijahu živahne. Glavni sudac je malo govorio. On je više volio slušati i od Katerinina dolaska nije se umiješao u razgovor. Ali kako je mlada žena, bez sumnje, zbog umora, oklijevala da se odluči, s očitom namjerom da si priušti malo odmora, on promrmlja s pogledom usmjerenim prema nebu koje je postajalo sve svjetlije. - Da sam ja na vašem mjestu, plemenita gospoño, ja bih otišao odavde... i to odmah. Kada doznaju da ste prešli most, a oni će to ubrzo doznati, poslat će za vama potjeru. Mi... se nećemo moći dugo odupirati, ako milostivi gospodin Gilles odluči da vas na silu otme. - Ali on - reče Katerina - nije bio došao ni po Gauthiera. - Zato što misli da je mrtav i što ne zna da je ovdje. Nitko ga nije vidio da je došao. Ali vi, to je druga stvar. Čuvar mosta će reći. A ovaj put milostivi gospodin Jean neće moći ništa učiniti za vas. Treba bježati, gospoño, dok još ima vremena. Nemojte misliti da vam odbijam utočište, ali ja se brinem za ovo selo i za ovaj zamak i nemam potrebnih snaga da bih pružio otpor. Trebate biti daleko kada Raisovi ljudi doñu da od mene zatraže račune. Naravno, i vi i ova žena ste umorne. To se dobro vidi, ali vi biste trebale preći samo nešto više od dvije milje. Idući uzvodno uz Loiru, naići ćete na Chalonne, imanje gospoñe vojvotkinje anžuvinske. - Vojvotkinja je u Provansi i ne može ništa učiniti za mene. U njezinoj odsutnosti nitko me neće prihvatiti u pokrajini Anjou. Ona umorno zarine glavu meñu svoje ruke. Maloprije, sva sretna što je pobjegla, bila je zaboravila prijeteće Gillesove riječi, ali ih se sada sjeti u svom njihovu pogibeljnom značenju. Na kraljevim imanjima, a bez sumnje i na Jolandinim, ona bi sada bila progonjena divljač. Arnaud je trunuo u tamnicama La Tremoillea i ruka svemoćnog gospodara mogla ju je slabašnu dohvatiti na svakom koraku koji bi učinila u tim krajevima. - Na svaki način - nastavi Berlot, čiji je dah postajao sve kraći i koji je sve češće pogledavao prema Loiri - u Chalonneu ćete otići do nadstojnika Saint-Maurillea. On će vas prihvatiti i vi ćete se moći kod njega načas odmoriti. Morate znati da je crkvena zemlja, zemlja utočišta. - Crkva - promrmlja Gauthier kroz zube - uvijek ta crkva! Katerina, oduprijevši se objema rukama o stol, teško se podiže. Ona je u Berlotovu glasu dobro razabrala početak uzrujanosti. Glavni sudac se bojao. Mislio je samo na jedno: potrebno je da neželjeni gosti više ne budu u njegovu vidokrugu kada se pojave Gillesovi ljudi kako bi im mogao dopustiti da izvrše uvjerljiv kućni pretres. - Dobro - reče ona s uzdahom. - Idemo. Prijatelju Gauthieru, ako možeš probudi Saru. Ona učini nekoliko koraka u praznoj prostoriji, da bi takoñer i sama pogledala nebo koje je uznemiravajuće brzo postajalo sve svjetlije, a zatim se protegne kako bi odagnala umor iz svojih udova. U meñuvremenu Gauthier, koji nije uspio probuditi Saru, odluči da je naprosto podigne i baci je na svoja leña. Zatim hladno pogleda Berlota. - Imaš li konja za mene? Berlot pokaza nezadovoljstvo.


~ 83 ~

- Imam samo jednoga, svoga i moram ga zadržati... Milostivom gospodinu Gillesu bi bilo čudno... - Koji put se pitam - odgovori Normanñanin s prezirnim naborom u kutu usana - zašto ne preñeš Loiru. Reci mi pravo, koga se više bojiš: Gillesa de Rais ili gospoñe de Montjean koja mrzi svoga zeta... ili možda gospoñe de Craon? - K vragu! - reče Berlot ljutito. - Bit ću zahvalan danu koji te odnese. - Amen! - reče Gauthier koji se počeo snalaziti u crkvenim izrazima. - Na put, gospoño Katerino! Sarin konj izgleda dosta jak da nas može oboje ponijeti. Uostalom, u stanju u kome se ta nesretnica sada nalazi ona zaista nije sposobna da se sama drži u sedlu. Trebalo bi njezinom glavom udarati o zid da bi se probudila. Pred vratima zamka čekali su ih Morgana i Rustaud. Bili su nahranjeni i napojeni. Mala kobila zarza od radosti kad ugleda svoju gospodaricu i zagreba nogom nestrpljivo očekujući galop. Gauthier s velikim oprezom pomogne Katerini da se popne u sedlo, potom smjesti još uvijek uspavanu Saru na Rustauda, a zatim i on sam uzjaha. Rustaud se ponese hrabro i nije posrnuo pod teretom diva. - Mislim da će ići - reče Normanñanin zadovoljno. Uzdahnuvši duboko napuni svoja široka prsa zrakom, a zatim veselo poviče: - Drago mi je što napuštam ovaj prokleti kraj. Kuda god išli, gospoño Katerino, nećemo naići na lošije društvo. Naprijed! Berlot mu odgovori s krikom punim tjeskobe. - Raisovi ljudi! Evo ih! Odlazite... ta odlazite već! U stvari, skela krcata vojnicima dolazila je sredinom rijeke. Nju je okružavalo desetak konjanika, koji su izabrali da rijeku prijeñu plivajući. Katerina, koju uhvati ludi strah, prepozna na njihovim glavama ljubičaste Raisove perjanice... Ako ih oni opaze, izgubljeni su. Ali glavni sudac, sav zelen od straha, reče im mucajući: - Idite ovom uličicom. Oni vas neće vidjeti i vi ćete neopaženi stići u polje. Nastojat ću da ih zadržim koliko budem mogao. - Da se toliko ne bojiš za svoju kožu - progunña Gauthier - rekao bih da si čestit čovjek! Zbogom, Martine! Možda ćemo se jednog dana ponovo vidjeti. Katerina je već bila podbola Morganu i ušla u strmu ulicu. Uz opasnost da slomi vrat, ona poče odmah galopirati. Dok su Morganina kopita veselo lupala po utabanu putu, mlada je žena za sobom slušala teški galop Rustauda. Uskoro su stigli u jednu šumicu koja se nalazila van vidika Montjeana. Put se odvajao od obale Loire i išćezavao preko razbacanih rukavaca rijeke u pravu kaljužu. Gauthier sustiže Katerinu i poravna se s njom. - Razmišljao sam - reče on u kasu - kako bi bilo da se vratimo u Orleans? Majstor Jacques Boucher bi vas sigurno prihvatio. Tamo imate pouzdane prijatelje. - Doista - reče Katerina - ali blagajnik Jacques Boucher je prije svega pouzdan i vjeran podanik kralja Karla. On je krut i pravičan, kao oštrica sablje, i ne bi se usprotivio vladarevoj zapovijedi, pa ma kako veliko bilo njegovo prijateljstvo prema meni. A sada, ako sam ja dobro razumjela, što možda Jacques Boucher i ne zna, kralj je La Tremoille. - Onda, kamo ćemo? Nadam se da u stanju u kome se nalazite ne pomišljate pojuriti glavačke u Sully-sur-Loire? Vi morate živjeti, gospoño, ako želite doći na kraj svojim neprijateljima. - Malo mi je stalo do toga da li ću ih pobijediti ili ne - reče Katerina stisnutih usana. - Ali postoji Arnaud... postoji moje dijete. Ja bih se mogla vratiti u Burgundiju, gdje imam prijatelje i gdje bih mogla naći priličnu sigurnost, ali to bi značilo odvojiti se od Arnauda. Moram ostati na zemlji kralja Karla, čak i uz opasnost da padnem u ruke


~ 84 ~

njegovu miljeniku. Potreban nam je netko tko će nas prihvatiti, sakriti i omogućiti da na jedan ili drugi način doñemo do onih koji bi nam mogli uspješno pomoći da pronañemo kraljeve kapetane, ratne drugove milostivoga gospodina Montsalvyja. Svi oni mrze La Tremoillea. - A gdje ćete naći to utočište? Katerina načas zatvori oči, kako bi se sjetila lica koje se nalazilo negdje u dubini njezina sjećanja. - Ako mogu ocijeniti pravu vrijednost čovjeka, onda vjerujem da znam. Ako sam se prevarila, onda za mene više nema ni pomoći ni spasa. Ali, ja se sigurno ne varam. - Znači, idemo? - U Bourges. Kod majstora Jacquesa Coeura. Jahači izañoše iz šume. Ispod jednoličnoga sivog neba, pred njima se pružala ravna i travom obrasla površina. S lijeve strane, u daljini, svjetlucala se rijeka. Katerina i Gauthier radosno pojuriše u tom pravcu. U svojim mislima Katerina se više puta zapitala da li je njezin osobni položaj zaista bio tako loš, kao što joj ga je izvolio prikazati Gilles de Rais, i da li je neobičan plemić namjerno ocrnio sliku kako bi je čim lakše mogao držati u svojem zatočenju. Ali to je bila slaba nada. Gillesove riječi su zvučale onako kako samo istina zvuči. Uostalom, ona je ubrzo za to imala i dokaza. Da bi izbjegli iznenañenja, ona je u sporazumu s Gauthierom odlučila da će se danju sakrivati, a putovati noću, usprkos pogibeljima od opasnih susreta do kojih je moglo doći. Za takvu odluku imala je više razloga. Prvi, veća sigurnost od kraljevih ljudi, drugi, činjenica da su noći u tom žalosnom mjesecu novembru dosta duže od dana i treći, što put za Bourges čak ni noću nije bilo teško slijediti. Bilo je dovoljno ići uz Loiru, a zatim tokom Chera koji je trebao dovesti putnike nedaleko od njihova odredišta. Dan mrtvih su proveli u Chalonneu. Tamo je nadstojnik kršćanski prihvatio strance koji su tražili utočište. Kada je pala noć, oni napustiše utočište Saint-Maurillea. Do jutra su prošli skoro dvadeset milja. Za Rustauda, koji je imao dvostruki teret, to je predstavljalo pravi rekord. Kada se krajolik oslobodio jutarnje magle, otkrio je zvonike, kule, šupljikave tornjeve, grube zidine i goleme krovove velike opatije usañene na utoku Vienne u Loiru. Cjelina je bila tako veličanstvena da se Katerina poče kolebati da li nastavi put. Kako se tada na jednoj strani pojavio seljak s motikom na leñima, ona mu se obrati: - Dobri čovječe, ova opatija izgleda velika i lijepa. Kako se zove? - Gospoño - reče čovek skinuvši kapu - to je kraljevska opatija Fontevrault. Njena je predstojnica sestričina kralja Karla, nek nam ga Bog čuva. - Hvala - odgovori mlada žena. Seljak ponovno stavi svoju kapu i udalji se. Pogled koji je izmijenila s Gauthierom govorio je puno i izražavao je zajedničku misao. Doista, opatija je utočište, kuća božja. Meñutim, da li se mogu usuditi da bez straha uñu u tu pobožnu tvrñavu koja je poznata po tome što služi kao utočište, često prinudno, za odbačene kraljice, nepoželjne kćeri uglednih obitelji i ostarjele princeze, a nadstojnica im je bila uvijek birana ako ne iz kraljevske, a ono iz prinčevskih kuća. O čvrstoj ruci nadstojnice Fontevraulta ovisilo je pet samostanskih zajednica, zatim jedna bolnica i jedno prebivalište za gubavce; neobično je bilo to što su tri od tih zajednica bile muške. Poznate su bile unutrašnje borbe u Fontenvrulti i Katerina pomisli da bi bilo presmiono zakoračiti u taj čudan i otmjen osinjak.


~ 85 ~

- Mislim - zaključi konačno ona - da moramo pronaći kolibicu nekog ugljenara da u njoj provedemo dan. Pronašli su je lako. U njoj su ugodno proveli dan. Gauthier je uspio uloviti zeca i uz veliko zadovoljstvo svojih družica ispekao ga je na vatri od suhih grana. U šumi je Normanñanin bio kao kod svoje kuće i nije mu nikad bilo teško da se snañe. Hrana je za njihove životinje bila osigurana: imali su vreću krme koju su dobili zahvaljujući velikoj darežljivosti Martina Berlota. Morgana ju je kao višak morala nositi uz Katerinu. Kad se mrak proširio nad dubokom šumom, zaobišli su zgrade opatije na priličnoj udaljenosti i ponovo se vratili na obalu rijeke. No, ni ova noć nije prošla bez nezgoda. Najprije su putnici pogriješili rijeku, te su umjesto Chera slijedili tok Indre, zatim, upravo kada su pronašli pravi put, Rustaud, koji je bio na kraju snage, poče šepati. - Moramo se zaustaviti u prvoj pobožnoj kući na koju naiñemo - reče uznemirena Katerina. - Ovoj životinji je potrebna njega. Ali to je bilo lakše reći nego učiniti. Nisu pronašli nijednu kuću, a kada se već prilično bilo razdanilo, stigli su nadomak nekog velikog sela. Počeli su osjećati glad te je trebalo pronaći hranu za ljude i za životinje. - Daleko smo od Champtocea - reče Gauthier. - Da li se smijemo izvrgnuti opasnosti i ući u ovo trgovište da potražimo hranu? - Pokušajmo - odgovori Katerina koja je osjećala bolne grčeve i mučno paljenje u želucu. Njezino ju je stanje činilo uznemiravajuće osjetljivom pa je osjećala neophodnu potrebu za odmorom i mirovanjem. Pričinjalo joj se da se dijete u njoj nepravilno miče i to ju je plašilo. Kada su konji došli do prvih seoskih kuća, od zvuka truba trgnuše se i onako već napeti živci mlade žene. Gauthier je išao na čelu. Zaustavi se, okrenuo se u sedlu i lagano odgurnuo Saru koja je putovala ruku obavijenih oko njegova pasa. - Gospoño Katerino - reče - Cijelo je selo okupljeno na trgu koji vidimo na kraju ovog puta. Glasnik u plavim hlačama odmotava pergamenu i ljudi ga pomno slušaju. Doista, jak glas toga čovjeka dopirao je do Katerine. On je u tišini hladnog jutra bio jasan, čist i prijeteći. - Dobri ljudi, - vikao je glasnik - po zapovijedi našega gospodina kralja Karla zvanoga sedmi, neka mu Bog pomogne, daje vam se na znanje da su pobjegle dvije zločinke, koje sada prolaze vašom pokrajinom. Prva je Katerina de Brazey. Ona je optužena zbog sporazuma s neprijateljem, i zbog strašnoga zločina što je jednog kraljeva kapetana udaljila od ispunjavanja njegovih zadataka i odvela Englezima. Druga je vještica, Ciganka po imenu Sara. Ona je osuñena na lomaču zbog čarolija i uroka. Obje su pobjegle tamničarima milostivoga gospodina Gillesa de Rais, maršala Francuske. Jedna je plava i trudna. Druga je vrlo smeña. Osim toga ukrale su konje na kojima su pobjegle: peršerona riñe dlake i bijelu kobilu. Dvadeset zlatnika dobit će onaj tko ukaže na siguran trag. Nagradu od sto zlatnika dobit će od gospodara Raisa u Champtoceu ili od gospodara La Tremoillea u Lochesu onaj tko obje žene žive izruči. A onaj tko im pomogne ili im dade utočište, dobit će konopac. Ukočenoj na svom sedlu, kao ošinutoj gromom, Katerini se činilo da čuje grubi glas toga čovjeka čak kada je već bio umuknuo. Mogla je primijetiti kako je, na kraju niza niskih koliba, umornim pokretom zamotao svoju pergamenu i stavio je pod plašt ukrašen ljiljanovim cvijetom. Okrenuo je svoga konja i uputio se na drugi kraj sela. Seljaci se tada počeše razilaziti, a Gauthier, brzo kao munja, iščupa uzda iz Katerininih ruku i hitro je povede u guste česti hrastove šume


~ 86 ~

odakle su maloprije bili izašli. Nepokretna, očiju punih suza i potpuno obeshrabrena, ona se pusti voditi. Zločinka! Ona je sada bila tražena kao zločinka, divljač na dohvat prvom zvjerokradici. Tko bi njoj za ljubav iz čovječnosti mogao odoljeti sjaju zlata tako rijetkom u ovim godinama bijede? Kad su već dospjeli dobrim dijelom u šumu, i kada su se nalazili u zaklonu od drveća, Gauthier se zaustavi, skoči na zemlju i pruži Katerini ruku, da i ona sjaše. Morao ju je gotovo otrgnuti sa sedla, jer je ona, nalazeći se na kraju živaca, na kraju hrabrosti i na kraju snaga, jecala kao kakva djevojčica. - Ubij me, Gauthieru - nervozno će ona, jecajući - ubij me! To bi bilo mnogo jednostavnije, mnogo brže!... Jesi li čuo? Po cijelom kraljevstvu će me tražiti kao zločinku. - Pa što onda? Što to znači? - progunña Normanñanin, njihajući je kao dijete na svojim grudima. - Da je Gilles de Rais uspio obavijestiti svoga "Lijepog bratića" La Tremoillea i da vas sada love? Pa, vi ste to već znali! Hajte, gospoño Katerino, vama je već svega dosta i govor tog brbljivca bila je kap vode u prepunoj čaši. Prvo se trebate malo odmoriti, a zatim razmisliti. Zar vi mislite da taj proglas može spriječiti onoga kome idemo da vam pruži pomoć? Ona podiže prema loše obrijanoj bradi diva pogled natopljen suzama. - Ja... ja ne znam! Ne vjerujem, ali... - Nikakvo "ali"! Ta, ipak idemo u Bourges. Glavno je stići tamo. Postoji nešto na što vi ne mislite. - Što? - To, što ta prokleta pergamena opisuje dvije žene, a tri osobe. Ja nisam u pitanju. Znači, ja imam potpuno slobodne ruke, a to je već mnogo. Osim toga, mogu se izvesti i neke promjene. Predavši Katerinu Sari, koja je već prostrla ogrtače ispod nakrivljenog stabla debelog hrasta, Normanñanin izvuče bodež i približi se Morgani s teškim uzdahom. - Zaboga, što ćeš učiniti? - poviče Katerina, koja naglo oživi. - Ubiti je, naravno - odgovori trezveno Gauthier. - To mi je teško, ali ova lijepa mala kobila ističe bolje tko ste vi nego što bi to činila zastava... Sa živošću, za koju se časak ranije smatrala nesposobnom, Katerina pojuri i objesi se za čvoravu Normananinovu ruku. - Ne želim! Zabranjujem ti to... Sigurna sam, ako ubijemo životinju da će nam to donijeti nesreću. Više volim da me uhvate s njom, nego da se spasim zahvaljujući njezinoj smrti. Morgana je sa svoje strane gledala Gauthiera napola uznemireno-napola ljutito. Konačno se razljuti i poče opasno frkati, ali Katerina je već bila zgrabila uzde i govorila joj nježno. - Smiri se, nije to ništa... Nemaš se čega od nas bojati, ljepotice moja! Hajde budi dobra... Postepeno se mala kobila smirivala, i konačno, umirena, u znak opraštanja, pritisnu široki jezik na Katerinino čelo. S izrazom nezadovoljstva Gauthier je promatrao taj prizor. - Niste razumni, gospoño Katerino. - Možda, ali ona me voli. Neću da se ubije životinja koja me voli. Treba shvatiti... - poviče ona spremna da zaplače. - Dobro. U tom slučaju ostanite ovdje. Mi smo dosta daleko od sela. Mislim da vas nitko neće doći ovamo tražiti. Ja ću za to vrijeme otići da vidim što se može učiniti. - Ti nas ostavljaš? - prestrašeno poviknu mlada žena. - Vi ste gladni, zar ne? A zatim treba pronaći način da promijenite izgled kako se ne biste do Bourgesa izlagali opasnostima. Spavajte, dok se vratim. Što se tiče vas, gospoño Saro, kako se vi osjećate? - Kako da se osjećam? - progunña Ciganka. - Vrlo dobro, naravno sve dok ne bude riječi o tome da me se peče.


~ 87 ~

- Onda uzmite ovo! I ne oklijevate da se time poslužite u slučaju da vam kakav znatiželjnik doñe preblizu. "Ovo", to je bio široki nož, koji nikada nije napuštao pojas diva. Sara uze oružje, ne pokazavši pri tom ni najmanje uzbuñenja, i zadjene ga za svoj pojas kao da se radilo o kakvom svježe ubranom cvijetu. - Računajte sa mnom! - potvrdi ona. - Nitko se neće približiti. Katerina zaspi snom umorne životinje. Kada se probudila, danje svjetlo je bilo skoro nestalo, a Gauthier nagnut nad njom nježno ju je drmao. - Hej, gospoño Katerino... Probudite se! Vrijeme je! Malo dalje Sara sjedeći na gomili lišća polako je okretala ražanj, koji je bio na brzu ruku napravljen, i na njemu je pekla kokoš. Pogled na to, zajedno s dobrim odmorom koji joj je pružio san, povrati Katerini hrabrost. Sara pokraj neke vatre na kojoj nešto peče, to je bila jedna od najstarijih uspomena iz njezina djetinjstva. Podsećala ju je na mirna vremena i na tajanstvene korijene nepromijenjene privrženosti. Brzo se podigne i nasmiješi Gauthieru. - Bolje mi je! - reče. - Drago mi je. Sada obucite ovo. Zatim ćemo jesti. On joj pruži nešto tamno i teško. Ispruživši ruku, Katerina dotaknu neku grubu tkaninu koju zatim raširi ne znajućio o čemu se radi. - Što je to? Od njegova divljeg osmjeha zablistaše mu oči i zacakliše bijeli zubi. - Redovnička mantija. Imam još jednu za Saru. Sva sreća što sam susreo dva fratra prosjaka prije njihova ulaska u selo! Katerina osjeti da je problijedila. Ona se s užasom sjeti neobične vjere kojoj pripada njezin pratilac. Gauthier je bio poganin. Za njega nisu ni Bog ni njegove sluge predstavljali ništa. Užasna je misao prožme i ona ispusti halju. Normanñanin se poče smijati, podigne halju i ponovo joj je pruži. - Ne, nisam ih ubio, budite sigurni! Samo sam ih malo isprebijao i ostavio u jednom mirnom kutku. Oni će se vjerojatno požurno vratiti u svoj samostan i neće se vratiti ni u jedno selo. - Zašto? - Zato što ništa nisam ostavio na njima. Goli su kao riba kada se izvadi iz rijeke - završi Gauthier s takvom ozbiljnošću da Katerina nije mogla zadržati smijeh. Ne prigovarajući više, navuče dugu i tešku smeñu halju i sveže konopac oko pasa. Dok je to činila, Normanñanin ju je promatrao s izrazom odobravanja. - Izgledate kao kakav punašan fratrić! - reče on prije nego što je pošao prema konjima. Dok su se Katerina i Sara krijepile pohlepno jedući kokoš, koju Gauthier mora da je ukrao na kakvom imanju, on na rasrñenoj Morgani poče izvoditi nešto sasvim suprotno čišćenju. Blatom iz potoka, koji je u blizini tekao, pažljivo je premazivao dobar dio tijela te životinje koja je uostalom već i onako bila izgubila svoju prvobitnu bjelinu zahvaljujući prašnim i blatnim putovima. Prikovana od užasa, zbog takve nepravde, mala je kobila to dopustila. Uskoro je postala čudnovata životinja bez odreñene boje. Istovremeno je bila i žuta i prljavo siva. - Nadajmo se da neće previše padati kiša i da će do kraja izdržati - reče Normanñanin ustuknuvši malo da bolje ocijeni postignuti učinak, poput slikara koji promatra svoje djelo. Katerina, koju je to zabavljalo, sjeti se da je i njezin prijatelj Van Eyck imao isti izraz kada je nagnute glave, žmirkavim očima i zgrčenih crta lica promatrao jednu od onih predivnih djevica, za koje je ona tako često služila kao model. Kada je to završio, Gauthier lakomo pojede ostatak kokoši, popije malo vode i pomogne Katerini da uzjaše.


~ 88 ~

- Poñimo, velečasni oče, poñimo ponovo našim putom! Ne bi vas ni sam vrag prepoznao ovako nacifranog. A kada kažem vrag, onda mislim na milostivog gospodina Raisa, modrobradoga gospodara Champtocea. Noć se spuštala. Slab zvuk Zdravomarije dopre do njih, nošen vrhovima drveća. Teret straha, koji je bio slomio srce i dah Katerine, postepeno je nestajao. Redovnička mantija je užasno vonjala po znoju i prljavštini, ali je bila topla i tako debela da bi bio potreban prolom oblaka da se ona potpuno smoči. U to se Katerina, uostalom, mogla i uvjeriti jer, čim su tri putnika izašla iz česti, nekoliko kapi poče padati s crnog neba. Zato ona navuče kapuljaču, koja lako proguta njezinu glavu i lice sve do brade. Zatim zavrnu rukave koji su bili predugački i koji su joj smetali. Osjećala se kao puž u svojoj kućici, zaklonjena i nevidljiva. - Gospode! - progunña tiho - oprosti Gauthieru ovo užasno svetogrñe koje je izvršio prisvajajući halju tvojih redovnika. Smatraj da je on želio spasiti naše ugrožene živote i... učini da se tvoje sluge, koje je on ostavio gole u polju, ne prehlade od ove kiše koja počinje padati. Nakon toga, mirne duše, podbode Morganu i sustigne Gauthiera koji je već bio izmaknuo.


~ 89 ~

DRUGI DIO:

PROKLETI PEČAT


~ 90 ~

Glava sedma

KRZNAR IZ BOURGESA Na zvoniku romanskog sloga crkve Saint-Pierre-le-Guillard odzvonio je zadnji udarac večernjice i dan se već skoro posve ugasio kada su Katerina, Sara i Gauthier stigli na kraj svoga putovanja. Ispred njih, na uglu Oružarske ulice, podizala se kuća Jacquesa Coeura. Bila je to velika kuća, sastavljena od tri zgrade ispod tri šiljata krova. Dućan je zauzimao cijelo prizemlje na uglu kuće. Kapci od hrastovine pocrnjele s vremenom, već su bili stavljeni. Ulica je bila mračna. U njoj je, počevši od vratiju Auron jedino ispred kipa svetoga Urskia gorjelo kandilo. Katerinino je srce još tuklo od zebnje koja ju je bila obuzela kada su prolazili pokraj stražara na gradskim vratima. Na zidinama se vijorila kraljevska zastava, dokaz da se kralj Karlo VII, a prema tome i La Tremoille nalaze u gradu. Osim toga, ona je predugo boravila u Bourgesu a da je ne bi prepoznali. Da bi mirno prešla čitavu mrežu potoka i močvara, koje su se nalazile upravo ispred starih galsko-rimskih postaja, i da bi smogla hrabrost da proslijedi do Vrata Omoise, ona toliko navuče svoju monašku kapuljaču da je u svom vidnom polju vidjela samo Morganine uši. Umirala je od straha da ne doživi neuspjeh upravo sada kada je došla na cilj. Njena je ruka grčevito stiskala pod grubim suknom svoje haljine relikviju svetog Jakova... To je, uostalom, bio suvišan strah. Bilo zbog umora, bilo zbog ravnodušnosti, bilo pak zbog želje da se što prije vrate u dobro ugrijanu stražarnicu i da zaborave na suton obavljen maglom, vojnici nisu pridavali pažnju dvojici redovnika, i njihovu pratiocu, seljaku koji im je izjavio da idu u dominikanski samostan. Stigli su na vrijeme! Tek što su prešli vrata Katerina i njezini pratioci začuše škripu pokretnoga mosta koji se podizao. Za tu noć grad je zatvorio svoja vrata... U ulici, koja se penjala prema veličanstvenoj zgradi što ju je činila kraljevska palača, bilo je vrlo malo ljudi. Tri su putnika prošla neopaženo, jer ih nekoliko zakašnjelih domaćica i dva ili tri grañanina koja su nešto raspravljala na pragu jednog dućana nisu ni primijetili. Opreza radi, Katerina ipak zaustavi konje nešto podalje od dućana, i odatle bradom pokaza Gauthieru u tom pravcu. - To je tamo! - reče. - Ali kuća je zatvorena! - Dućan bez sumnje, jer je već kasno, ali gore na katovima ima svjetla. Još nije odsviran znak za zapretanje vatre. Uostalom, čini mi se da ispod vrata prodire trak svjetlosti. Kao da joj daju za pravo, vrata se baš u taj čas otvoriše, oslobañajući žuto svjetlo koje se prostre do sredine ulice. Dva čovjeka odjevena u duge krznene kabanice pojaviše se na vratima. Jedan je bio visok i vitak, drugi malen i debeo. Katerina odmah prepozna onog prvog čiji se čisti profil jasno ocrtavao na osvjetljenoj pozadini. - Majstor Coeur! - prošapće ona Gauthieru. - Onaj viši. Govoreći to, ona se spusti sa svoje životinje, lagano se približi nastojeći da ostane u tamnoj sjeni kuće. Na pragu se krznar opraštao od svog posjetioca: - To je dakle dogovoreno. Ja ću vam sutra poslati onih deset koža sivoga i bijeloga mongolskoga krzna, majstore Lallemande. To će za dugo vrijeme biti posljednje što ću vam moći isporučiti. Sam Bog za koliko vremena će nam ih moći Mlečani poslati! Mali debeljko nešto odgovori, ali Katerina to nije razumjela, dodirne svoju kapu od crne tkanine i udalji se Oružarskom ulicom. Tada


~ 91 ~

skupivši svu hrabrost, ne razmišljajući više i skoro ne dišući, Katerina se uputi naprijed. Zaustavi krznara, baš kada je htio ući u kuću. - Majstore Coeur - reče ona glasom promuklim od uzbuñenja - želite li pružiti ruku spasa jednoj izagnanici? Govoreći to, ona skinu svoju kapuljaču i otkrije svoje blijedo lice i tamne oči nategnute od umora. Svijeće koje su gorjele u dućanu dadoše njezinoj nemilosrdno zategnutoj plavoj kosi naročit sjaj. Jacques Coeur razrogači oči. On se strese. - Krvi Isusova! Gospoña... On se ugrize za usnicu, zatim ne gubeći ni časka, zgrabi Katerinu za ruku i bacivši pogled unaokolo, povuče je u kuću. - Uñite brzo! Vidim malo podalje dva konjanika i dva konja. - To su moje sluge! - reče Katerina. - Oni me čekaju! - Uvest ću ih u dvorište. Ostanite načas ovdje. On pažljivo zatvori vrata i navuče veliki zasun, za Katerinu oslobodi jednu stolicu na kojoj se nalazio zavežljaj kože, a zatim nestade kroz pokrajnja vrata. - Pričekajte me! Odmah ću se vratiti! Katerina, sva iznurena, spusti se na stolicu. Zbog velike brončane posude, pune žeravice, koja se crvenjela u samoj sredini prostorije, ovdje je bilo ugodno. Velika tezga zauzimala je najviše mjesta i bila je smještena duž zida uz koji su se nalazili ormari optočeni željezom, a u njima su bile naslagane kože. U jednom se udubljenju nalazio stol od crnog drveta s postavljenim pisaćim priborom, nekoliko guščjih pera i debela knjiga uvezana u pergamenu. Neobičan muškatni miris koža miješao se s mirisom topla voska koji su širile svijeće lojanice. Kuća je bila obavijena dubokom tišinom. Katerina ju je jako osjećala. Njezino se stisnuto grlo opusti. Prvi put nakon dugog vremena disala je gotovo posve slobodno. Kada se Jacques Coeur vratio, odmah potrči k njoj, uze je za ruke i primora da ustane. - Moja jadna prijateljice! Kako ste uspjeli stići ovamo? Grad je pun uhoda, a izdajstvo se šulja na svakom uglu ulice. Ah, bolje doñite. Bit će nam ugodnije razgovarati u mojoj sobici. Mojih pomoćnika još nema. Oni će uskoro doći da sve spreme. On nježno povuče svoju ruku pod ruku mlade žene te joj pomognu da se digne i povede je prema dnu dućana gdje se u sjeni greda nalazilo stubište. Bila je tako umorna da je teturala i sigurno bi se bi se bila srušila da njegova čvrsta ruka nije pridržavala. - Vi ste tako dobri, majstore Jacques, što me niste istjerali. Ona podiže prema njemu oči, sretna što vidi njegovo lice čistih i pomalo strogih crta, njegov dugi nos i tanke usne koje su odavale čvrstoću. Njegovo čelo, visoko i široko, pokazivalo je inteligenciju kao i njegove smeñe oči koje su bile vrlo lijepe i iskrene, ali i odlučne. Krut nabor njegovih usana nije isključivao izvjesnu ćutilnost koju su odavale i njegove pokretne nosnice kao i pomalo hrapava toplina njegova glasa. On se nasmiješi, postavi ohrabrujuće svoju ruku na ruku one koja se o nju opirala. - Nadam se, da ne sumnjate u moje gostoprimstvo. "Sobica" u koju je Jacques Coeur poveo Katerinu nalazila se na vrhu stubišta, nasuprot zajedničkoj prostoriji. To je bila, usprkos svom nazivu, prilično velika prostorija koja se produžavala u izbočinu iznad raskršća ulice. Sa svojim uskim prozorima, od kojih je jedan gledao na Oružarsku ulicu i kroz koji se vidjelo ogoljelo drveće i sjajni krovovi dominikanskog samostana, a drugi na ulicu Auron, ta je soba sličila više na kabinu pomorskog kapetana, nego na radnu sobu jednog trgovca. U jednom su kutu bile, naravno, natrpane kože zlatne krtice i sivo bijele kožice, na velikom su se stolu nalazili uzorci platna i sukna, ali iznad svega bilo je svagdje u otvorenim ormarima i na stolicama knjiga, debelih knjiga s istrošenim koricama i listovima od požutjele


~ 92 ~

pergamene izjedene od snijeti. Jedna je knjiga bila otvorena na staklu pokraj velike škrinje okovane bakrom koja je izgleda, bila puna smotanih i vrpcom zavezanih pergamena. Ali najneobičnije je bilo: najprije - jedan veliki portulan, prekrasno izrañen u boji a nalazio se raširen na stolu, i na istoj podlozi ogroman atlas koji se mogao po volji okretati u svojoj armaturi od bronce. Jacques Coeur se nasmije zbog Katerinina iznenañenja, jer ona nije nikada vidjela nešto slično. Rukom je pomilovao crveni i pozlaćeni brod koji je plovio po modrim valovima portulana. - Pomišljam na plovidbu - reče. - Krzna, pa čak ni tkanine mog ortaka Pierrea Godarta mi nisu više dovoljna. No, razgovarajmo o vama. Evo, sjednite tamo na jastuke i recite mi kojim ste čudom prispjeli ovamo i odakle dolazite... i zašto ste tako blijedi! Već vas nekoliko mjeseci smatram mrtvom, gospoño Katerino! Njene su ruke lagano zabacile grubu kapuljaču, otkrivajući glavu mlade žene koja se pojavi sa svojim stegnutim pletenicama i umornim očima u punoj svjetlosti svijeća. - Zar niste pročitali kraljev proglas... ili čuli glasnika na raskršću, koji kaže da sam ja zločinka za kojom se traga i da... - Da. - prereže Jacques - sve mi je to poznato, ali nisam mogao shvatiti što se dogodilo. Osuñuje vas se da ste povukli za sobom kapetana de Montsalvyja i da ste ga predali neprijatelju. Dok s druge strane kolaju glasine, u tajnosti, da ste umrli u Rouenu... istovremeno s Djevicom Orleanskom čiju svijetlu dušu neka prihvati Bog. Katerinin nervozan smijeh najbolje je pokazao sto je sve pretrpjela. Više se nije morala toga bojati i zadrhtati čim bi vidjela kakvu dolamu ili kacigu. Cesta puna rupčaga i neprestani kas konja bili su je potpuno slomili i nije postojalo nijedan mišić u njezinu tijelu koji je nije bolio. - Vi ne govorite kao ostali, majstore Jacques? Vi ne kažete da je ona bila vještica i da su dobro učinili što su je spalili? - Trebao bi čovjek imati pomućen um ili podlu dušu da kaže nešto slično! Treba... - i krznar stiša glas i poče skoro šaptati - treba biti milostivi gospodin La Tremoille, milostivi gospodin Regnualt de Chartres, to jest biskup iz Reimsa, a zlo baš hoće da oni, i jedan i drugi, budu gospodari duha i savjesti kralja. Na najveću nesreću Francuske, njome vlada La Tremoille, a ne Karlo VII. Ali što zapravo želite od mene, gospoño Katerino? Ona podiže prema njemu vlažan pogled čiji bolan izraz probudi u Jacquesovu srcu niti koje već dugo vremena nisu zatitrale. Patnja je još više bila profinila Katerinino lice, dirljivo ga osjenčala i dala mu izraz divlje životinje koju bi svaki čovjek koji ima srca poželio zaštititi. - Hoćete li sakriti mene i moje sluge? Ja sam progonjena, tražena i dobrim dijelom orobljena... i očekujem dijete. Da li biste mi mogli pomoći i da potražim jednog od kraljevih kapetana, la Hirea ili Xaintraillesa.. . ako nisu i oni u tamnici. - Zašto bi oni bili tamo, ako ih nisu uhapsili Englezi? - Arnaud de Montsalvy je upravo u tamnici. - Arnaud de Montsalvy je prešao k Englezima - nastavi osorno Coeur. - To je puka laži - poviče Katerina lupivši nogom o pod. - Arnaud je učinio sve da spasi Jehannu kao što sam to učinila i ja. Mi smo ušli u Rouen i tamo smo živjeli... ali smo iz njega izašli Seinom zašiveni u vreću. Možda to nazivate prelaskom k Englezima! Od ljutosti i muke počela je drhtati cijelim tijelom. Trgovac primi njene ledene ruke svojim toplim rukama, punim razumijevanja. - Smirite se, prijateljice, ja vas zaklinjem, smirite se! Ima toliko stvari koje mi morate objasniti. Prvo ću vam dati da popijete nešto toploga. Vi ste skroz naskroz mokri. Macee, moja žena, je na večernjici. Kada se vrati, smjestit će vas, razumljivo, jer ćemo vas mi zadržati. Dobro


~ 93 ~

ste napravili što ste dogi ovamo i sretan sam što ste se na nas sjetili. Pričekajte me časak. On nestade i Katerina ponovno ostade sama. Svoju umornu glavu nasloni na naslon stolice. Nešto se u njoj opustilo i smirilo. Konačno je stigla u luku. Za jedno vrijeme bilo je svršeno s velikim ili malim cestama, zimom, strahom, kišom i vjetrom, s beskonačnim noćima na završetku kojih je trebalo putovati a da se nije znalo da li će se naći zaklon na kraju slijedećeg dana. Pomislivši na Arnauda, koji se nalazio na dnu tamnice, njeno se grlo steglo. No ona je poznavala njegovu neobuzdanu hrabrost i njegov ponos, a zatim, imala je i bezgranično povjerenje u ovoga čovjeka koji ju je tako iskreno prihvatio i pružio joj zaklon. Ubrzo se majstor Jacques Coeur vratio pažljivo noseći šalicu iz koje se pušilo i pruži je mladoj ženi. Katerina radosno uhvati prstima toplu šalicu od majolike. Iz posude se istovremeno dizao ljut i okrepljujuć miris. - Vino s cimetom - reče krznar. - Pijte ga dok je toplo. Zatim ćete mi pripovijedati... Ne brinite se za svoje sluge, oni su u kuhinji, gdje se za njih brine moja stara Mahaut. Katerina umoči svoje usnice u vruć napitak i odmah se osjeti bolje. Jednom nogom postavljenom na kut stola, s bradom naslonjenom na ruku, Jacques Coeur ju je pažljivo promatrao. Kad je popila, ona odloži šalicu. Obrazi joj se lagano zarumenješe i ona se osmjehau. - Sada ću vam sve ispričati. To je duga priča, ali osjećam se bolje. Ona svojim rukama obavije koljena i započne priču. Govorila je mirnim glasom, čiji je malo niži ton bio neobično dirljiv. Coeur je slušao ne pomaknuvši se. Njegova se malo nagnuta silueta jako ocrtavala na blagom svjetlu svijeća, bio je nepomičan kao kakav drveni kip, a njegov pažljivi pogled nije napuštao lice pripovjedačice. Upravo kada je Katerina završila svoju priču, u prizemlju odjeknu glas za kojim odmah je uslijedilo nešto poput grmljavine. Netko se uspinjao grabeći po četiri stube odjednom. Krznar se podiže, okrenu se prema vratima i nasmiješi se Katerini koja je već bila stavila svoju ruku na kapuljaču. - Ne bojte se! Mislim da je ova posjeta za vas, maloprije sam za nju zamolio. U tamnom okviru vrata ukaza se visoka muška pojava: široka ramena ispod kaputa od crne konjske kože koji je nemarno bio prebačen preko njih i koji je otkrivao kratke hlače od jelenje kože i pripijene čarape iste boje, lice ujedno kruto i veselo sa živahnim smeñim očima i kratkom živom kosom napadno crvene boje, koja je upravo plamsala. S krikom radosti Katerina skoči na noge i potrča prema pridošlici. To je bio Xaintrailles! Crvenokosi Xaintrailles! Stari i vjerni drug Jehanne i najbolji Arnaudov prijatelj. Prepoznavši je, on je naprosto riknuo. Zatim, podigavši je, ne previše nježno s poda, on je poljubi u nekoliko navrata prije nego što je ponovo spustio na pod. Držeći je ispred sebe na kraju svojih dugih ispruženih ruku, poviče: - Tako mi papinih crijeva! Odakle dolazite? Izgledate kao kakva pokisla mačka, bože moj dragi! Ali, drago mi je što vas vidim. Što ste učinili s Montsalvyjem? - S Arnaudom?... Zar vi ne znate? Kapetanove se ruke stisnuše na ramenima mlade žene i njegovo se lice izobliči od silne ljutosti. - Ne znam! Što? Da li ono o čemu one budale po kraljevstvu šire glasine? Da je Montsalvy prešao Englezima? Qn, utjelovljenje časti i odanosti? Heroj Azincourta? Jedan od Jehanninih ljudi? Moj prijatelj? Bilo je očito da je Xaintrailles nazvavši ga prijateljem izrazio najveću čast Montsalvyju. Katerina nije imala želju da se nasmiješi, stoga okrenu glavu:


~ 94 ~

- Drugi to vjeruju. Milostivi gospodin Rais... - Neka kuga pokosi i njega i njegova prokletoga bratića La Tremoillea! Gubim vrijeme dok s mačem trgam te proklete, sramotne oglase sa zidova naših gradova i vadim utrobu svima onima koji me u tome nastoje spriječiti. Što se tiče onih koji te proglase pokušavaju čitati bez moje dozvole, ja ih po glavi udaram koricama mača. Kakva nevjerojatna glupost! Zar čovjek, poput njega, može izdati, i to zaveden ženom koju je mrzio... - To nije istina! On me voli - pobuni se Katerina. Ne postoji meñu mama više nikakva prepreka, više nikakva sumnja. Postoji samo velika ljubav i ako želite dokaz, milostivi gospodine, pogledajte moj trbuh! Žestina njezina napada zaprepasti Xaintraillesa koji ostade otvorenih usta. Meñutim, on ubrzo doñe k sebi i prasnu u smijeh. - Krvi Isusova! Evo dobre novosti! Mali Montsalvy! Dobit ćemo jedno bucmasto dijete, a ja ću mu biti kum. Vi mi to dugujete Katerino i... On naglo zastade, pogleda Jacques Coeura koji, ozbiljna izgleda, nije progovorio ni riječi otkada je Xaintrailles bio ušao, nakašlja se da pročisti grlo i otpoče: - Da... Vi mislite, majstore Coeur, da nije vrijeme za veselje sada kad se ovo jadno dijete progoni kao divljač i kad Arnaud... u stvari gdje je on? Znate li vi to, Katerino? Otkad je kralj za mene platio otkupninu i otkada sam ja napustio tamnicu, doduše, vrlo pristojnu, u kojoj me držao grof d'Arunde, tražim da gdje god što za njega čujem, tražim ga na sve strane. - Meñutim, on nije daleko, prijatelju, ali nemojte pokušati da ga tražite. On je zarobljenik La Tremoillea u zamku Sully-sur-Loire. - Za ime... Xaintrailles pocrvenje od bijesa. Njegove se pesnice stegoše. Katerina vidje kako su mu se izbočile čeljusti i stisnuli zubi. Njegove smeñe oči bljesnule od bijesa koji se odjednom tako rasprsnu da ispuni svojom grmljavinom mirnu i radnu prostoriju. - I ta se propalica usudila zatvoriti Montsalvyja? I La Tremoille se usudio proširiti glas da je Monstalvv otpadnik. On se usudio... - On se to usudio u ime kralja! - prekinu ga hladno Jacques Coeur. - Smirite se, milostivi gospodine Xaintrailles... i znajte ako napadate La Tremoillea, da napadate i kralja! - Kralj nije upoznat s tim spletkama! - Kralj neće da za njih zna - ispravi ga krznar. - Vjerujte mi, milostivi gospodine, ja ga dobro poznajem. Naš kralj mrzi komplikacije i brige. Osim toga, on je vrlo zbunjen. Njegov ga miljenik podsjeća na neugodnu činjenicu da on svoju krunu duguje jednoj vještici! - Da li i vi mislite tako? - Zaista, ne! Ali, La Tremoille uveliko koristi ruansku presudu. - Englesku presudu... - Ne,... crkvenu presudu, što je mnogo neugodnije! Xaintrailles lupi tako jako pesnicom po stolu da je poskočilo sve što se na njemu nalazilo. - Što se sve to mene tiče? Arnaud neće više dugo ostati u tamnici, dajem vam časnu riječ. Inače, ne zvao se ja više Xaintrailles. Evo trčim... Coeurova se ruka spusti na mišicu uzavreloga Gaskonjca, zaustavljajući njegov polet. - Vi dakle trčite, ali kuda, milostivi gospodine? Pred kraljeva koljena? Vi ćete istovremeno izgubiti i svoje vrijeme i svog prijatelja. Njegovo veličanstvo će se iznenaditi, pozvat će svoga miljenika koji će se zakleti svim bogovima da je to odvratna laž... Istoga će dana tijelo kapetana Montsalvyja biti uništeno u nekoj podzemnoj tamnici ili će s kamenom oko vrata posjetiti dubine Loire.


~ 95 ~

Katerinino stenjanje podsjeti oba čovjeka da budu malo nježniji. Xaintrailles mu dobaci neodlučan pogled. Jacques Coeur ga je razumio. - Ne bojte se. Ja ću je čuvati. Ovdje je ona u sigurnosti. Kapetan duboko uzdahnu, što je moglo biti od olakšanja, ali i od razdražljivosti. Zatim lagano izvuče iz korica od jelenjske kože teški mač, koji je visio o njegovu boku, čija čelična oštrica bijesnu pri svjetlosti svijeća. Zatim ga stavi pod nos krznaru. - Dobro! Preostaje mi ovo! Gledajte ga dobro, majstore Jacques - reče on, zasukavši usnice u prijeteći osmjeh - i zapamtite ove riječi: ako ne izvučem Montsalvyja čitava i živa iz onoga prokletoga zamka, ja ću ovom maču napraviti korice od trule La Tremoilleove trbušine. Kunem se Bogom! On stavi mač u korice, okrenu se prema Katerini i, uhvativši je za ramena, poljubi je u obraze. - Molite za mene, lijepa gospoño! Uradit ću sve da vaše dijete ima oca. Ona se objesi o njega, podigne se na prste da bi dotakla njegovo izbrijano lice i udahne miris sporiša i konja. - Čuvajte se, Jean... Bojim se za vas! - Koješta - reče kapetan kome se dobro raspoloženje povrati od pomisli na skoru bitku - imam nekoliko dobrih drugova koji će mi rado pomoći da podvalimo toj debeloj svinji. A zatim, La Hire ima običaj da kaže: "Ako se čovjek želi osloboditi straha treba prvi da udari". A to ću sada ja učiniti, što i vama preporučujem ubuduće. Da je kraljica Jolanda ovdje, ja bih vas već odvukao pred njene noge, ali u dvoru se nalazi samo njezina kćerka, sirota kraljica Marija, koja zna samo moliti i rañati kraljevsku deriščad. Pjevušeći jednu romansu, Jean Poton de Xaintrailles pojuri niz stube kojim se bio i popeo. Jacques Coeur se okrenu prema Katerini. Stojeći pokraj prozora, ona je gledala na ulicu kako kapetan skače na konja. Njene su oči svijetlile od sreće, kakvu već odavno nije bila osjetila. - Kako je dobro - progunña ona - imati prijatelje, kao što ste vi... i kao što je on! Kako je dobro imati povjerenja! - Vrijeme je da pomislite na odmor, draga moja - reče nježno krznar uzevši je za ruku. - Hajdemo zajedno vidjeti da li se Macee vratila iz crkve. Izgledalo je kao da je žena Jacquesa Coeura upravo bila stvorena i roñena da bude družica tom čovjeku velike nadarenosti i pustolovna duha. Za skoro dvanaest godina, koliko su bili u braku, ona ga nikada nije prekorila ili mu bilo što prigovorila. Ona mu se samo divila svim srcem i voljela ga je. Katerina je uvijek prema Maceei gajila veliko prijateljstvo. Upoznala ju je one godine kada je kod kraljice Marije vršila dužnost dvorske dame i boravila kod Maceee i kad je Xaintrailles bio došao po nju da je odvede Arnaudu koji je bio ranjen kod Compiegnea. Često je ona sa svojom prijateljicom Margaritom de Culant provodila poslijepodneva pod velikom lipom u vrtu, pokraj te ljupke i nježne mlade žene. Macee je bila plava, stidljiva, mala i finih crta lica. Imala je lijepe oči boje lješnika, ljupki osmjeh i malo šiljat nosić koji nije umanjivao njezinu ljupkost. Bila je kćerka predstojnika Bourgesa, Lamberta de Leodeparta, koji je stanovao u kući baš nasuprot, s druge strane ulice Auron. Veoma je dobro bila odgojena i znala se oblačiti. Vidjevši je na misi odjevenu u baršunastu haljinu boje puti, optočenu sivobijelim krznom, s odgovarajućom kapicom koju je bila stavila na svoju svjetloplavu kosu, Jacques Coeur se zaljubio u svoju lijepu susjedu. Preko svoga oca odmah je zamolio njezinu ruku. Pierre Coeur, bogat krznar porijeklom iz Saint-Pourcaina, bio je malo uznemiren dok je prosio kćer jedne tako poznate ličnosti. Ali Leodepart je bio


~ 96 ~

jednostavan i pametan čovjek. On je u mladome Jacquesu naslutio nesvakidašnjeg čovjeka i, ne dvoumeći se, pristao je da mu da kćerku. Otada je bračni par živio sretno usprkos nekim financijskim poteškoćama. Petoro djece, Perrette, Jean, Henri, Ravand i Geoffroy, su povećali obitelj mladoga krznara, koji je uspješno naslijedio svoga oca poslije njegove smrti. I nijedan oblak nije nikada zamračio slogu obitelji Coeur. Kako je Jacques i očekivao, njegova žena je primila Katerinu s velikom ljubaznošću i s mnogo brižljivosti. Nekada su je, u vrijeme njihovih prvih veza, ljepota i sjaj gospoñe Brazey bili impresionirali i donekle zbunjivali, jer je znala koliko je njezin muž osjetljiv na žensku ljupkost i jer je ponekad ulovila kako je Jacquesov pogled bio usmjeren na Katerinino lice. Ali, našavši je sada blijedu i omršavjelu, na kraju snaga i u visokoj trudnoći, ona uguši sve svoje predrasude i pusti da joj njezino srce samo govori. Katerina je voljela Arnauda, isto kao što je ona sama voljela svoga supruga, i to je bilo dovoljno da se Macee odnosi prema njoj kao prema svojoj sestri. Ona smjesti mladu ženu i Saru u jednu sobu na drugom katu čiji se prozor otvarao baš ispod zabata visokoga šiljatoga krova kuće. Ta je soba gledala na vrt i nalazila se nasuprot sobe iste veličine u kojoj su boravila djeca. U toj prostoriji, koja je bila duža nego šira, veći dio slobodnog prostora zauzimao je veliki krevet ukrašen modrim seržom, a bio je dovoljno širok za tri ili četiri osobe. Ta se soba svidje Katerini, jer je bila dosta slična onoj u kojoj je stanovala u Dijonu sa svojom sestrom Loysom u kući svoga strica Mathieua. U svakom slučaju u njoj je našla mir koji joj je hitno bio potreban i čitava dva dana nije napuštala svoj krevet. Spavala je uporno i otvarala oči samo kada je uzimala hranu koju su joj donosili. Bila je tako umorna, da joj se činilo da se neće nikada naspavati. Ne bi se ni pomaknula kada je dolazila Sara da joj se pridruži i da se uvuče u svoj dio kreveta. Još nikada Katerina nije osjetila sličan umor, čak ni onda kada je pješice morala stići u Orleans. Osjećala je težinu djeteta. Trećeg dana ujutro probude je konačno dječji glasovi koji su tako blizu nje pjevali da su joj se riječi bez muke utisnule u još uvijek tromu svijest. Tako je moje srce plakalo Od velike boli koju je nosilo Usamljeno mu je mjesto godilo Gdje je blagi vjetrić pirkao... Prolazeći kroz nježne organe mališana, riječi te ljubavne pjesme, koju je Katerina dobro poznavala, odisale su novom svježinom i naivnošću. Ne otvorivši oči, ona zapjeva: Tako blago da se nije ni osjećao. Tamo je bilo skrovište milo... - Kako već dugo nisi pjevala? - upita je Sara koja se nalazila pokraj nje. Otvarajući oči, Katerina vidje kako Ciganka sjedi podno kreveta i očekuje da se ona probudi kao što je to uvijek običavala raditi. Sara se smješila i Katerina ustanovi da je ona izgubila izgled izgladnjele zvijeri, koji se na njoj primjećivao od kako su otišli iz Champtocea. Mora da je hrana kod majstora Jacquesa bila dobra, jer su se zagasiti Sarini obrazi bili malo popunili. - Ne znam - odgovori mlada žena uspravivši se na svom ležaju. - Mislim, već dosta dugo. Margarita de Culant i ja smo pjevale tu pjesmu za vrijeme beskonačnih seansi vezenja kod kraljice Marije. Mislim, da je tu pjesmu napisao milostivi gospodin Alain Chartier,


~ 97 ~

kraljev pjesnik. Hoćeš li mi pomoći da se spremim? Osjećam se neobično dobro. Zaista, kura odmora izgleda da je Katerini veoma pomogla. Zbaci pokrivače i skoči s kreveta s toliko živosti kao da joj je bilo šesnaest godina. Dok se umivala, ona upita: - Ima li novosti od milostivog gospodina Xaintraillesa? - Nikakvih! Majstor Coeur je jedino mogao doznati to da je on prekjučer napustio grad s više ljudi iz svog odreda i da je razglasio kako odlazi u lov. I ništa se više ne zna. - Daj Bože da stigne na vrijeme i da se nikakvo zlo ne dogodi mom gospodaru... Jedno je vrijeme pažljivo promatrala svoju sliku s očima natečenim od suza u zrcalu od uglačana kositra, obješenom na zidu sobe, a zatim se okrenu prema Sari. - Požurimo se sa spremanjem. Htjela bih otići u crkvu, da se pomolim. - Usred bijela dana? To ne smiješ ni pomisliti. Majstor Coeur ti je toplo preporučio da ne izlaziš po danu. Previše bi te ljudi moglo prepoznati. - Istina je - reče Katerina žalosno. - Zaboravila sam da sam u stanovitom smislu još uvijek zatočenica. U susednoj sobi dječji glasovi otpočeše novu pjesmu, ali im se ovaj put pridruži i jedan dubok, muški glas. Uskoro se umiješa još jedan, koji je bio tako dubok da je podsjećao na veliko zvono katedrale. Ali veliko zvono koje je netočno pjevalo. - Gospode! - reče Katerina. Šta je ovo? - Gauthier - reče Sara smijući se. - On osvaja djecu iz kuće i ide često k njima kada su oni sa svojim odgojiteljem. - Odgojiteljem? Nisam nikad pretpostavljala da naši prijatelji žive takvim načinom života. - Istinu govoreći - reče Sara koja uze češalj i poče rasčešljavati Katerininu kosu - to je neki veoma čudan odgojitelj. Taj čovjek je uvijek u kući, nikada ne izlazi iz svoje sobe i samo noću ide u vrt na svježi zrak. - Time hoćeš reći, da ja nisam jedina koja sam ovdje zatražila utočište? - Ne! Naprotiv, reklo bi se da je majstor Coeur uzeo u zadatak da prihvaća sve one koje progoni gospodin la Tremoille. Njegova kuća ne može biti čudnovatija. Tako, taj čuveni odgojitelj nije nitko drugi nego osobno maestro Alain Chartier. La Tremoille ne cijeni njegovu "Pjesmu osloboñenja", napisanu u Jehanninu čast, koju je i zabranio. - Znači, ako se hoće pasti u nemilost treba samo pjevati hvalospjeve Pucelli? - Ili biti jedan od njenih pristaša. I dokle god bude debeli miljenik na životu ili u moći, neće biti siguran nitko od onih koji je žale i koji glasno objavljuju da je ona bila sveta i plemenita djevojka. Jedino mu izmiču kapetani zahvaljujući svojim četama. I još nešto! Preko puta, kod milostivoga gospodina de Leodeparta, vidjet ćeš Jeana Pasquerela, Jehannina ispovjednika i njegova paža Imergueta. Oni se sakrivaju očekujući bolje dane. Ostali se nalaze po svojim seoskim imanjima. Katerina je bila zaprepaštena. Nju nije iznenadilo što je Jacques Coeur svoju kuću i kuću svoga tasta pretvorio u žarište otpora prema kraljevu miljeniku, jer je on imao dovoljno duha i dovoljno smjelosti za to. Nju je, meñutim, zaprepastilo samopouzdanje koje je on pokazivao. Čuvati sve te ljude u samom Bourgesu, pred očima La Tremoillea i na dva koraka od kraljevske palače, to je bio dokaz neobične hrabrosti. Ali, Jacquesu Coueru očito ona nije nedostajala... U vrijeme kada je služila Mariju Anžuvinsku, ona je svega dva ili tri puta susrela maestra Alaina Chartiera. Tada je on svuda slijedio Karla VII čiji je bio tajnik i pjesnik. To je bio ljubezan i vrlo dobro odgojen


~ 98 ~

čovjek. Za svoj život na dvoru i za mjesto koje je imao pokraj kralja, trebao je zahvaliti svom uspjehu kod nekoliko žena i zbog toga se smatrao neodoljivim. Vidjevši Katerinu za Coeurovim obiteljskim stolom, dobaci joj značajan pogled. - Znao sam - reče on - da me Nebo neće potupno napustiti i da će me obdariti prisutnošću nježne žene, kako bih lakše podnosio svoje progonstvo! Moje srce je prazno i ono vas je očekivalo! Jedno pokraj drugoga moći ćemo ostvariti tajni nježni vrt, jedno prijatno i usamljeno mjesto. - A da li će u tom vašem usamljenom mjestu pirkati blagi vjetrić, milostivi gospodine? - zapita naivnim glasom mali petogodišnji Geoffrov, najmlañi od Coeurove djece. Pjesnik mu uputi strogi pogled ispod gustih prosjedih obrva. - Dobro je sjećati se lijepih stihova, majstore Geoffroy - progunña on - ali nije lijepo da jedno dijete govori pred odraslim osobama. Geoffroy jako pocrvenje i spusti nos prema svojoj zdjelici, dok je ostali dio obitelji jedva zadržavao smijeh. Domaćin baci na Katerinu pogled, blistav od veselja, dok Macee, utvrdivši da pjesnik uvrijeñenim izrazom promatra jedno lice za drugim, uze pladanj pirjanoga šarana i požuri se da mu ga ponudi. Ghartier je bio osjetljiv, a još je više bio proždrljiv. A i šaran je fino mirisao. Stoga uze veliku porciju i kao da mu se povratilo dobro raspoloženje. Raznježena, Katerina pomisli da je podsjeća na strica Mathieua. - Vi, Katerino, ništa ne jedete? - predbaci joj Macee s osmijehom. - Da li se još uvijek loše osjećate? - Gospoña Katerina se čudi svojoj sreći - umiješa se pjesnik, napuštajući načas šarana. - Ona ne može odvojiti svoj pogled od zanesena čovjeka kojega joj je Bog stavio na put... On se spremao da započne brbljati i možda bi se i Katerina prepustila tom zadovojlstvu da u tom istom času nisu na ulici odjeknuli krici pomiješani sa zveckanjem oružja i topotom konjskih kopita. Jacques Coeur se odman podigne i potrča prema svojoj radnoj sobi. Taj čovjek je imao čelične živce i uvijek je izgledao kao da je spreman na obranu. Katerina pojuri za njim, dok je samilosna Macee lupala po leñima pjesnika koji je od uzbuñenja progutao riblju kost i davio se. S nagnutih prozora radne sobe pogled je obuhvatao ulicu Auron. Bila je puna strijelaca kojima je zapovijedao oficir na konju. Stojeći s isturenim kopljima jedan uz drugoga u dva reda zatvarali su ulicu, dok su ostali razbijali vrata kuće koja se samo za troja vrata nalazila dalje od Coeurove. Jacaues se namršti. - To je kod ostrugara Naudina. Pitam se da li... On ne dovrši. Uostalom, drama je bila kratka. Za nekoliko minuta izañoše strijelci, koji su bili ušli u kuću, gurajući pred sobom udarcima drvenih motki tri čovjeka, jednog starijeg i dva mlaña. Onaj koji je išao zadnji, vraški se branio. Mahao je nogama, glavom i laktovima i pokušavao odgurnuti oba čovjeka koja su ga pridržavala. Katerina je gledala kao opčinjena. - Što to znači? - promuca. - Da je Naudin sakrivao u svojoj kući ženina bratića. Pogreška mu je bila to što je uskratio zemlju koju je veliki komornik zaželio... i da ih je netko prijavio. Kakva nevolja! La Tremoille pljačka, krade i ubija, a kralj to dopušta. Sa žestinom koju nije mogao savladati, krznar zgrabi sa stola krhku vazu od plave pečene zemlje i baci je na pod. Tu se ona rasprsnu u tisuću plavih komadićaka. - Zbog mene ste vi izloženi sličnoj opasnosti! - reče Katerina bezvoljnim glasom. - Tko kaže da sutra nećete i vi biti prijavljeni? - To je moguće! - odgovori Coeur odlučno. - Ali ne želim strahovati. Zapravo, Naudin se najviše zamjerio komorniku time što je podržavao


~ 99 ~

Pucellu, volio je i divio joj se i time što se usudio glasno reći da je velika nesreća i grijeh što su je tako kukavički napustili. U opasnosti su svi oni koji tako govore. Čak i poštena žena, kao što je Margerita La Thouroulde, kod koje je Jehanna stanovala, nije više u sigurnosti. Miljenik hoće istrijebiti iz kraljevstva sve ono što na bilo koji način podsjeća na Pucellu. On se uvijek protiv nje borio, te zato poslije njezine smrti nastoji dokazati da je bio u pravu. I to baš u času kada je kraljevini, više nego ikada, potreban mir. Nedostaje novca, polja nisu obrañena, trgovina je zamrla. Veliki se sajmovi više ne održavaju, roba zaobilazi Francusku i ide iz Venecije u Bruges, prelazeći preko Bavarske i njemačkih država. I ono malo što je ostalo, neumoljivo se usmjerava u Akrinje La Tremoillea. - Onda, što ćete učiniti? - Ništa zasada. Miljenik je vepar koga treba loviti ratnim oružjem. O tome kako će mu se stati na kraj, neka brine glavni zapovjednik francuske vojske Richemont i kraljica Jolanda, kada se vrati. A kada La Tremoille jednom bude zbačen, trebat će iznova raditi, oživiti trgovinu i zaraditi novac. Zato ću ja u proljeće otići. - Otići? Ali u kom pravcu? - U luke Istoka - odgovori krznar s okom na velikom portulanu koga je bio pričvrstio na zid. - Kada proñu bure ekvinocija, galija iz Narbone će krenuti na svoj uobičajeni put po Sredozemlju. Ja ću poći s njom i ponijet ću robu koju držim u rezervi: email, finu tkaninu, vino i marseljske koralje, da bih donio svilu, začine, krzna i sve ono što se više ne može naći, a i da sklopim nove trgovačke veze od kojih će kralj imati koristi. Zatim, kada sve to bude ostvareno, obnovit ću stare rudnike srebra, željeza, olova i bakra, koje su nekada kopali Rimljani, a otada su napušteni. Kraljevina će se preporoditi i biti će bogatija... beskonačno bogatija! Preneražena, Katerina je gledala trgovca. On je na nju bio zaboravio i očima uperenim u daljinu proživljavao je svoj veličanstveni san. Njoj se pričini da u tom čovjeku ima nečega proročanskog. Za jedan čas odluta nekoliko godina unatrag k svome mužu Garinu de Brazeyu. On je, kao i ovaj berišonski krznar, vjerovao u moć trgovine s Istokom. Ćoravi rizničar Burgundije možda bi razumio, cijenio i volio toga smjeloga grañanina koji mu je po mnogo čemu sličio. Tišina se spustila u malu i mirnu prostoriju. Na ulici je buka prestala. Jedino su se neki rijetki prolaznici žurili da preñu opasnu ulicu, bacajući prestrašene poglede prema razvaljenim vratima Naudinove kuće. Nekoliko kapi kiše poče lupati po prozorima. - Vidite - reče Katerina sasvim tiho - da nemate pravo da se izlažete opasnosti, čak i najmanjoj, čuvajući me ovdje. Vaš život je previše važan, majstore Jacques. Ako nastave s prijavama, vi niste više sigurni. Ne biste li me mogli odvesti u neku seljačku kuću ili na neko seosko imanje, gdje bih mogla čekati da se vrati Xaintrailles? Bijes izbaci krznara iz njegove uobičajene susdržljivosti. Nagnuvši se prema mladoj ženi, koja je sjedila na jednoj stolici s rukama u krilu, on uhvati svojini rukama njezino nježno lice. - U ovoj jadnoj zemlji - reče on strastveno - ostalo je još malo lijepih i dragocjenih stvari, Katerino. Vi pripadate tim lijepim stvarima i zavidim svim svojim bićem čovjeku koga volite. Imam pravo samo na vaše prijateljstvo i dozvolite da ga zaslužim. Ako postoji opasnost, tim bolje, jer će ona dati veću cijenu mojoj požrtvovnosti. Vi ćete ostati ovdje. Sad se još više nagnu i ne mogavši se susdržati postavi svoje usne, na usne mlade žene. No to je bio površan poljubac, nježan i blag, i dolazio je više iz duše nego iz puti. Meñutim, Katerina zadrhti pri dodiru Jacquesovih usana i možda nesvjesno u njemu nañe zadovoljstvo. Na njenim ramenima krznareve ruke počeše drhtati i


~ 100 ~

postadoše teške, otkrivajući njegovo duboko uzbuñenje. Ipak, on se odvoji od nje, ali je još ne pusti. - Zabranjujem vam da se odavde maknete, Katerino. Trebate imati u mene povjerenja. - Ja imam u vas povjerenja, prijatelju! Sva moja strahovanja dolaze jedino od opasnosti u kojoj se vi zbog mene nalazite. - Zaboravite to! Ja ću znati braniti svoje, čuvajući i vas. Jacquesovi se prsti zariše u Katerinino meso sa snagom koje je on nije bio svjestan. Toliko je bila žarka njegova želja da podijeli s njom vjeru u samoga sebe. Potpuno je bio zaboravio ono što se maloprije dogodilo na ulici i trgnuo se kada jedan mirni glas s drugog kraja te prostorije reče: - Morate sići u dućan, Jacques. Gospoña La Tremoille vas traži, a vi znate da ona nije strpljiva. Oboje se okrenuše prema vratima. Na njima je stajala Macee, držeći se potpuno uspravno i naizizgled mirno. I protiv svoje volje, Katerina osjeti da je pocrvenjela. Koliko li je vremena mlada žena bila tamo? Da li je ona vidjela kako je njezin muž poljubio izbjeglicu? U njenu držanju ništa nije to odavalo i bez sumnje Macee je upravo bila ušla. Ipak, Katerina se osjetila krivom, te nesvjesno spusti pogled. - Govorila sam majstoru Jacquesu koliko mi je žao što sam vas dovela u opasnost, Macee. Molila sam ga da me pusti da odem. Mlada žena zakorači u sobu i nasmiješi se. - Sigurna sam da je učinio sve da vas ohrabri. Kod nas je gost poslan od Boga i kao takav on je svet. A zatim, kamo biste vi otišli, gospoño Katerino? Hajdete, Jacques, silazite. Ona je nestrpljiva. Svojim iznenadnim dolaskom Macee je zapravo ublažila opasnost koju je upravo bila najavila. Katerina zadrhta, pomislivši na onu koja se sada nalazi pod njezinim nogama. Gospoña La Tremoille! Lijepa Katerina de la Tremoille! Žena, koja drži Arnauda u svojoj moći, a koju je on uvijek odbacivao i koju je ona nekada jako uvrijedila. Odjednom problijedivši, ona se okrenu prema krznaru. - Brzo, majstore Coeur, preklinjem vas... Ne treba joj dati mogućnost ni za najmanju sumnju. Ako posumnja da se ja nalazim ovdje, svi smo izgubljeni. Mogla bi me prepoznati čak i pod redovničkom haljom. Ona me mrzi... - Znam - odgovori Jacques Coeur. - Idem. Macee i Katerina ostadoše same i tihe, licem u lice. One se nisu gledale, ali jednim zajedničkim dogovorom, naćuliše uši da uhvate glasove koji su dolazili iz prizemlja. Nisu dugo čekale. Najprije su čule odlučne i pomalo teške korake Jacquesa, koji je silazio niz stube, a potom odmah vrlo visok ženski glas koji mu se obratio. Katerina de la Tremoille se nije nikada potrudila, kroz čitav svoj neuredan i nezdrav život, da nauči tiše govoriti. Kud god bi ona išla, njezin bi se glas lako čuo i na daljini od nekoliko hvatova. Stoga su Macee i Katerina bez poteškoće pratile njihov razgovor. - Majstore Coeur - govorila je žena velikoga komornika - kako to da još nisam dobila samure koje sam naručila? Hladnoća dolazi, a vi znate da ne podnosim prosta krzna. - Čini mi se da sam imao priliku dokazati vam gospoño, da ih ni ja ne podnosim ništa lakše od vas. Što se tiče samura i toga što ih još nisam isporučio, to ne ovisi o mojoj volji već s nedaćama našega vremena. Karavane trgovaca, koje su iz Velikoga Novgoroda dolazile na sajam u Chalons, više i ne dotiču našu zemlju. One odlaze u London ili se zaustavljaju u Veneciji. - Onda idite po njih u Veneciju... - Nemamo više sredstava, gospoño! Zemlja je bez života, nema više brodova, jer lañe koje vezuju Veneciju s Brugesom izbjegavaju naše


~ 101 ~

luke. Što se tiče toga da se ide u Bruges, vi znate bolje nego itko da je vojvoda burgunski zabranio ljudima kralja Karla pristup u taj grad. Uzdah koji je ispustila ta gospoña bio je tako snažan da je dopro do obiju žena. Katerinini živci su bili tako napeti da su je upravo boljeli. Slušati na dva koraka od sebe glas žene, koju je mrzila svim svojim bićem, bilo je za nju mučno iskušenje. Nagonski, ona učini tri koraka prema prozoru i pusti da joj pogled odluta van. Dolje gospoña La Tremoille reče dosadnim glasom: - Dobro, morat ću se zadovoljiti s onim što imate. Doñite onda u dvor da mi pokažete svoja najljepša krzna ili bolje, kad sam već kod vas, pokažite mi ih sada. Donijet ćete mi kući ono što izaberem. - Kako to da je nismo čuli kada je bila došla? - prošapta Katerina s očima na četi konjanika i počasnih gospoña koji su zakrčili ulicu i činili skoro istu takvu buku kao i maloprije vojnici. - Bili ste previše zamišljeni - reče Macee nježnim glasom. Katerina nije mogla razabrati da li je to bilo rečeno dvosmisleno. - Vi niste mogli čuti. Ne volim da se ova žena tu zadržava. Ona ima izoštrene oči i uši koje sve čuju... - Moja prisutnost ovdje ne odgovara baš nicalo reče gorko Katerina. - Ako ona nešto posumnja... - Mi se ništa više ne izlažemo opasnosti sakrivajući vas, nego kada dajemo utočište maestru Alainu Chartieru - reče mirno Jacquesova žena. - Da li se u današnje vrijeme može znati da li je čovjek siguran od prijave pa bila ona istinita ili neistinita? Trebate se popeti u svoju sobu, Katerino. Mlada žena odmahnu glavom. Morala je biti ovdje na dva koraka od svoje neprijateljice. Blizina opasnosti, to je često primjećivala, izazivala je u njoj manju tjeskobu nego neodreñena prijetnja. A zatim je osjećala neku vrstu gorke radosti u tome što je svojom nevidljivom prisutnošću omalovažavala to opasno biće koje nije biralo sredstva da bi njoj oduzelo Amauda. Dolje je žena velikoga komornika upravo natjerala Jacquesa Couera da izvadi sve što je imao u dućanu. Čuli su se prigušeni udarci zavežljaja kože po stolu na kojemu ih je Jacques trebao raširiti, a zatim njegov jednoličan glas koji je objašnjavao. Čela prilijepljena na staklo prozora Katerina je iščekivala ni sama ne znajući što. Možda da to bude gotovo? Da opasna mušterija ode? Da se Jacques vrati i da joj pruži ugodnost svojom prisutnošću? A možda i sve to zajedno? Odjednom se njezin rastresen pogled zaustavi i postade pažljiv. Dolazeći od Vrata Auron neka su se kola, s upregnutim debelim lijenim konjem, penjala ulicom i zaustavila se pred Coeurovom kućom. To su bila jedna od onih seljačkih kola, načinjenih od dasaka loše postavljenih u pravi kut, a meñusobno spojenih kratkim drvenim čavlima. Veliki kotači okovani željezom drndali su se po dubokim kolosjecima koje su zadnje kiše izrovale u toj uličici. Tovar se sastojao od dosta nestabilne naslage suharaka i činilo se kao da postoji opasnost da će se svaki čas srušiti. U stvari, to su bila obična kola i na njima nije bilo ničega što bi privuklo pažnju... osim možda kočijaša. Promatrajući ga kako sjedi sprijeda na jednoj dasci, koljena raširenih i nogu koje su visile, okruglih leña i širokih ramena pokrivenih kabanicom od zakrpana parheta, Katerina je imala osjećaj da ga poznaje i utisak da ga je već negdje vidjela... Čovjek je na glavi imao kukuljicu s kapuljačom od debele crne vune. Krajevi kapuljače sakrivali su dio njegova lica, koje se završavalo kratkom bradom. Možda je to bio način njegova držanja ili je postojalo nešto u njegovoj silueti, što je privlačilo Katerinin pogled? Nije imala vremena da se to zapita. Čovjek podiže glavu i okrene je prema vratima dućana. Katerina priguši krik iznenañenja, prinijevši


~ 102 ~

hitro ruku k svojim ustima. Seljak na kolima nije bio nitko drugi nego Xaintrailles. Katerina potrči prema Maceei, uhvati je za ruke i odvuče je prema prozoru. - Pogledajte - reče. - Da li ga prepoznajete? Sada i mlada žena problijedi. - Gospode! - reče ona, sklopivši ruke. - Njega se može lako prepoznati! Zatim, kada je lažni seljak sišao sa svog improviziranoga sjedišta s očitom namjerom da uñe u dućan, Macee oživi i, potaknuta opasnošću, pojuri kao strijela. Katerina je čula kako juri niz stube grabeći ih po četiri odjedamput. Mora da je upravo projurila kroz dućan jer ju je Katerina odmah zatim vidjela kako se pojavila na ulici. Došla je na vrijeme, upravo kada je Xaintrailles htio ući u dućan, ne znajući za opasnost koja ga je tamo očekivala. Katerina je vidjela Jacquesovu ženu kako je stala pred njim, i visoko podigla svoju malu glavu na kojoj je imala visoku kapu u obliku tuljca, da iznutra ne bi vidjeli lice pridošlice. Ona začu kako je Macee po vikala: - Što vi mislite, čovječe? Pa, ne unose se suharci u dućan, već u spremište. Potjerajte malo unatrag svog konja, a ja ću reći da otvore vrata od dvorišta. - Nek' oprosti, gospica - promuca pridošlica s veselim berišonskim naglaskom. - Nismo znali. Robin, vaš napoličar uz Bois Patuvau, me šalje umjesto sebe, jer je on razrezao koljeno, a ja sam... - Dobro, dobro - reče Macee nezadovoljno. - Potjerajte svoga konja. I sami dobro vidite da tu smeta pratnji. Zaista, stražari u modrom i crvenom baršunu iz pratnje gospoñe la Tremoille, s prezirom se odmaknuše od lažnog seljaka, i to je vjerojatno spasilo neopreznoga kapetana da ga nisu prepoznali. Stojeći iza prozora, Katerina osjeti kako je po leñima obliva znoj. Njene se ruke slediše, upravo u času kada je zbog nekog neobjašnjivoga nestrpljenja čitava zadrhtala od glave do pete. Zašto je Xaintrailles, koji je slobodno mogao ulaziti u grad, ušao preobučen i na tako bijednim taljigama? Što je bilo u tim kolima s drvima? Tek što je postavila to pitanje, val krvi navali u njene jabučice. Dolje, na ulici jedna je služavka otvorila vrata dvorišta i Xaintrailles, vukući noge kao pravi seljak, utjera svoju zapregu. Kako se nije mogla suzdržati, Katerina zgrabi objema rukama svoju haljinu i istrča iz radne sobe, ne vodeći više računa o tome što se u dućanu dogaña. Potrčala je velikom dvoranom i izašla na drvenu galeriju koja se nalazila iznad unutrašnjeg dvorišta kroz čija vrata je Xaintrailles upravo u tom času bio ušao. On primijeti mladu ženu i nasmješi joj se. Taj osmijeh uñe u Katerinino srce kao tračak sunca u hladnu i zatvorenu prostoriju. Kapetan ne bi imao takav osmijeh, da se Montsalvyju dogodilo neko zlo. Na dnu dvorišta stara Mahaut, služavka Coeurovih, krpom je tjerala živad prema vrtiću, dok je Sara pomagala Maceei da otvore vrata hambara kako bi kola ušla. Ulazna su vrata zatvorili Gauthier i jedan sluga. Kada je Katerina stigla u dvorište, Xaintrailles je upravo utjerao kola u hambar. Katerina poñe za njim i sustiže Maceeu i Saru. Kapetan je čak ni ne pogleda. - Brzo - dobaci on. - Pomozite mi! On je već počeo grabiti svežnjeve suharaka i bacati ih neobičnom brzinom. - Što ima u tim kolima? - upita Katerina. - Ne postavljajte glupa pitanja! Što biste htjeli da bude u njima? S jednim krikom, ona se baci na svežnjeve suharaka. Oni su pokrivali jedan sanduk s otvorima, koji se nalazio na dnu kola. Kada je Katerina pružila ruke prema njegovim drvenim prečkama, Xaintralles je grubo odgurnu, bacivši je skoro Sari u ruke.


~ 103 ~

- Više bih volio, da ga ne vidi odmah - progunña on. - Nije lijep za vidjeti! Bilo je samo toliko vremena... Objema rukama, ne pazeći na male triješčice koje su ih grebale, on je skidao poklopac sanduka. Odjednom se pojavi ljudsko tijelo s užasno prljavim, blijedim i suhim licem, izjedeno crnom bradom, zatvorenih očiju i iznakaženih crta. Tako stravično ukočeno bilo je u tolikoj mjeri slično lešu, da se Katerina, kriknuvši divljački, istrgnu iz ruku Macee i sruši se jecajući na to nepomično tijelo. - Arnaude... ! Bože moj! Arnaude...! Što su od tebe učinili?


~ 104 ~

Glava osma

UTVARA Katerina je bila toliko uvjerena da grli mrtvo tijelo, da ju je Xaintrailles morao od njega na silu odvojiti. - Potrebna mu je njega, Katerino, a ne suze. Imate li jednu sobu gdje ćemo ga smjestiti, gospoño Macee? - Ima moja - poviče Katerina, brišući oči. - Dobro! Pogledajte da li je prolaz slobodan. Xaintrailles zgrabi rukama tijelo svoga prijatelja i podiže ga bez po muke. Arnaudova glava pade na kapetanovo rame. Izgledalo je kao da ne vidi i ne čuje. Sličio je klimavoj lutki čiji popucali konci nisu više upravljali njezine pokrete. Očiju natečenih od suza, koje je s teškom mukom zadržavala. Katerina prinese k ustima šake i u njih zarinu zube. - Umrijet će!... - progunña. - On će umrijeti! - Nadam se da neće! - odvrati Xaintrailles. - Radio sam što sam brže mogao. Otvorite ova vrata. - Možda bi bolje bilo pričekati - usudi se izustiti Sara - dok gospoña La Tremoille napusti kuću. Ali ubrzo zašutje, jer je kapetan naglo prema njoj okrenuo lice izobličeno od bijesa. - Ne smijemo gubiti ni minute, čuješ li me? Ako nañem onu riñokosu bludnicu pred sobom, zadavit ću je. Kunem se mačem svog oca i čašću svoje majke! Otvorite, rekao sam. Potreban je krevet i liječnik. U isti čas Gauthier otvori vrata i njegova impozantna silueta ispuni cijeli prostor. Njegove su oči lutale od Xaintraillesa i njegova tereta do uplakane Katerine i vraćale su se na kapetana. - Dajte ga meni, milostivi gospodine! Ja ću ga nositi lakše od vas! Majstor Coeur me poslao da vam kažem da je gospoña otišla. U rukama diva, koji ga je s lakoćom podigao, onesvješteni Arnaud je izgledao kao dijete. Gauthier ga ponese velikim koracima preko dvorišta. Sitna kiša poče padati, a već potamnjelo nebo najavi noć. Stara Mahaut i Sara su trčale ispred Gauthiera da ga odvedu do sobe i razmjeste krevet. Usprkos Xaintraillesovim naporima da zadrži Katerinu, ona potrči za Normanñaninom. Za sobom začu Xaintraillesa kako viče: - Ostanite ovdje, Katerino. Ne idite sada tamo! Ali ona nije ništa čula osim gluhe tutnjave unutrašnjeg očajničkoga glasa koji je neumoljivo ponavljao "umrijet će... umrijet će." On je ispunjavao njene uši tutnjavom oluje, a njeno je srce udaralo u ritmu tog očajničkoga refrena. Potrči gore bez daha i primijeti široka leña Gauthiera koji je postavljao Arnauda u krevet. Htjela je ući u sobu. Sudari se sa Sarom koja ju je, očima punih suza, pokušavala spriječiti da uñe. - Ostavi nas da se najprije mi pobrinemo za njega. Njemu je jako loše, a u tvom stanju... - Baš mi je stalo do moga stanja - odgovori Katerina stisnutih zuba, - Baš mi je stalo za dijete kada Arnaud umire! On pripada meni, jesi li me čula? Samo meni! Nitko nema pravo da me od njega udalji kad sam mu potrebna... Sara nerado pomaknu svoje visoko tijelo i oslobodi prolaz Katerini, odmahnu glavom i promrmlja: - Ne znam da li trpi. U besvjesti je, iako otvara oči. On ništa ne prepoznaje... i reklo bi se da dobro ne vidi. Sakupvši hrabrost, Katerina se odupre talasu boli koja se u njoj naglo povećavala. Sada ne smije popustiti! Mora biti hrabra, mora se


~ 105 ~

odvažiti da pogleda istini u lice, pa ma kakva ona bila! Tajni joj je glas šaptao da će samo uz tu cijenu spasiti Arnauda! Kako je običavala kada joj je hladnokrvnost bila potrebna, ona stisnu ruke, jednu uz drugu, i uputi se krevetu pred kojim je stara Mahaut nešto radila. Na svom putu ona naiñe na Gauthiera. Normanñanin je stajao usred prostorije i dok se približavala, gledao ju je svijetlim očima iz kojih je istovremeno izbijao neobičan izraz bijesa i boli. Otvori usta da bi nešto kazao, ali se predomisli i slegnu svojim golemim ramenima. Uputi se prema vratima a da se nije ni okrenuo. Katerina nije obraćala na njega pažnju. Vidjela je samo Arnauda i pogrbljenu siluetu stare Mahaut koja se naginjala nad njim. - U kakvu je stanju, Isuse mili! U kakvu se stanju nalazi jadni gospodar! - jadikovala je dadilja. Uz priličnu Sarinu pomoć, ona je oslobañala zatvorenika od smrdljivih i blatnih krpa koje su bile prilijepljene uz njegovo mršavo tijelo. Izgledalo je kao da je jadnik boravio u nekoj gnojnici. Prilikom skidanja s Arnaudovih leña i prsiju posljednjih komada tkanine, Mahaut naiñe na otpor i kako je ustrajala u skidanju, krv počne teći po koži sivoj od prljaštine. - On je ranjen! - prošapće Katerina teška srca. Ona postavi svoju drhtavu ruku na Arnaudovo čelo i odmaknu njegovu predugačku kosu. - Ovako nećemo nikad doći na kraj - progunña Mahaut. - Saro, siñite u kuhinju i recite neka donesu jedno korito i to veliko! I više kanti tople vode. Treba ga okupati. Sara nestade. Odmah se zatim na vratima pojavi Xaintrailles, a za njim Jacques Coeur. Zabrinut, on poñe prema krevetu i zaustavi se iznad Katerine koja je, takoñer, počela neobično pažljivo skidati zalijepljene komade tkanine. Ona baci na njega brzi pogled. - Gdje ste ga našli kad je u takvu stanju? U nekoj podzemnoj tamnici? - Baš tako! Na dnu smrdljive jame u koju je kapala voda iz Loire. Blatno tlo mora da nikad nije bilo suho. On je u potpunom mraku bio vezan lancima za samo tlo, s okovima na rukama i nogama. Hranu, odnosno ono što su nazivali hranom, dodavali su mu kroz jedan otvor. Vrata su bila zalivena olovom i trebalo ih je razvaliti. Tamničar, koji ga je čuvao, bio je jedan užasni grubijan, grbav, crne kože, jak kao Turčin i bila su potrebna tri snažna čovjeka da ga savladaju. - Što ste s njim učinili? - Ono što se čini sa štakorom? Smrvi ga se. Pogubio sam ga na mjestu i ostavio ga u toj podzemnoj tamnici prije nego što sam ponio Montsalvyja. Priznajem vam, da sam najprije mislio da je Arnaud mrtav. Nije se micao, ali sam vidio da još polako diše. Bio bih dao sve da sam pri ruci imao liječnika. Jedan od mojih ljudi nešto je učio kod redovnika. Dao mi je malo mlijeka i tople juhe, ali nismo imali vremena da se duže zadržavamo. Trebalo je raditi brzo. Mi smo ga, što smo bolje mogli, zamotali u ogrtač i ja sam ga nosio na svom konju, držeći ga kao dijete, sve do nadomak Bourgesa, gdje sam kod napoličara majstora Jacquesa našao kola, drva i odjeću. I Bog mi je svjedok, Katerino, da sam cijelim putem strahovao da vam ne dovedem leš. La Tremoille i njegova bagra moraju platiti što su se usudili tako nešto učiniti. - Zasada se on - reče Katerina tvrdo - izvukao s jednim ubijenim tamničarem... - ... dvadeset ubijenih vojnika i jednim zamkom u plamenu - završi Xaintrailles mirno. - Za koga me vi držite? Ne znam što hoćete? Uradio sam ono što je bilo moguće! Ali, iako mi se jako žurilo, ipak sam imao vremena da potpalim vatru. - Oprostite! - reče Katerina, ne podigavši oči. Dvije sluge su jedva donijele korito u koje su stavile plahtu i napunile ga toplom vodom.


~ 106 ~

Za to vrijeme majstor Jacques je nepokretan promatrao preživjeloga, ne rekavši ni riječi. Njegove su oči išle od velikoga nepomičnog tijela do pravilnog Katerinina profila, koji se ocrtavao pri plamenu svijeća, i do njenih dugih trepavica, koje su joj na obraze bacale blage sjene. Mahaut, s druge strane kreveta, susrete njegov pogled i slegne ramenima. - Potreban mu je lječnik - reče ona, kao da prebacuje. - Što brže, to bolje. Jacques se trgnu, kao čovjek kojega su grubo probudili, i lagano se uputi prema vratima. - Idem sam po njega - reče. On izañe prigušujući uzdah. Ni jedan jedini put, otkada je on ušao u sobu, Katerina nije pokazivala da je primijetila njegovu prisutnost. Ona se pridruži svijetu patnje toga napola mrtva čovjeka od kojeg je ostao samo kostur... S beskonačnom obazrivošću Katerina, Xaintrailles i Sara podigoše Arnauda iz kreveta i zaroniše ga u korito u koje je Mahaut stavila punu bočicu mirisava ulja i mali svježanj korijena bijeloga sljeza. Ispijeno tijelo, čija se siva koža jako pripijala uz smanjene mišiće, nestade u vodi koja se pušila. U tom času Arnaud otvori oči koje su bile crvene i imale neobične pjege. Njegove se usne pokrenuše. Iz njih su izašli neodreñeni glasovi, tako čudnovati da Xaintrailles pozelenje. - Krvi Isusova! - zaviknu. Objema rukama on zgrabi glavu svoga prijatelja, primora ga da otvori usta, pogleda u njih i zatim je pusti s uzdahom olakšanja. - Uplašio sam se - promuca. - Mislio sam da su mu odrezali jezik. Katerina mu odgovori uzvikom užasa, ali ga pri tom ne pogleda. Mlada žena lagano proñe rukom ispred otvorenih očiju svoga prijatelja, a zatim pogleda Xaintraillesa prestrašeno. - Reklo bi se... da ne vidi ništa! Njegove se oči uopće ne miču kada im se moja ruka približi. - Znam - odgovori kapetan smrknuto. - Imao sam nekoliko puta taj utisak za vrijeme putovanja. Ali... - požuri on da doda vidjevši kako suze izviru iz ljubičastih zjenica mlade žene - ne treba gubiti glavu, draga moja. To je možda zbog nesvjesnog stanja u kome se nalazi. Treba pričekati liječnika. Kupanje je malo duže potrajalo. Malo-pomalo se voda, namreškana od ulja, zamazala. Masno blato, komadići iščupane tkanine i gamad napuštale su tijelo, čija je koža konačno opet dobijala ljudsku boju. Na prsima i na leñima jasno su se pokazivale otečene duge pruge na kojima ponovo poče kapati krv. - Što su mu to učinili? - upita stara Mahaut bacivši na Xaintraillesa pogled pun optužbe. On okrene glavu i nesigurnom rukom obreže svijeću koja se dimila. - Bič! Više puta... - odgovori on promuklim glasom. - La Tremoilleova ljepotica se zna osvećivati kad je neko prezre. Postupali su s njim gore nego sa životinjom... i sada vidite rezultat njegove vjernosti i ljubavi! Katerina zaškripi zubima. Bijesnim pokretom zabaci pramen kose, koji joj je bio pao na lice, i pogleda Xaintraillesa vatrenim očima. - Platit će mi to - zagrmi ona. - Platit će mi prije ili kasnije sve njegove patnje i sve moje boli! Ona će mi to platiti u krvi i suzama. Drhteći kao list na vjetru, s koljenima u mlaki vode klečala je pokraj korita i rukama grčevito držala plahtu kojom su bili obložili korito da grubo drvo ne bi povrijedilo Arnauda. Xaintrailles je lagano podiže, načas je pritisnu k sebi obavijajući je svojom ohrabrujućom toplinom kao da joj želi prenijeti svoju vlastitu životnu snagu.


~ 107 ~

- Ostavite Montsalvyja da se oporavi - reče on ozbiljno. - On je uvijek znao poravnati svoje račune i trebate znati jednu stvar. Ima žena s kojima se treba boriti kao s muškarcima. S nosom u poderanom kapetanovu parhetu, Katerina šmrcne, pa štucne, a zatim će sasvim slabim glasom, koji je odgovarao njenoj malodušnosti: - Ali sami vidite, da je od njega ostala samo sjena... - Vi u to ne vjerujete... a ni ja! Vidio sam tako često Arnauda napola mrtvog, kao uostalom i moje ostale drugove, vjerovat ću da je uništen tek onda kada ću ga vidjeti hladna i ukočena. Pa čak ni onda! Upravo kada su pristojno osušenog Arnauda bili stavili u krevet, vrati se Jacques Coeur i najavi da liječnik dolazi. Gautheir i dva sluge odnesoše korito puno prljave vode. Kada su ga polegli u plahte od bijela lanena platna, kobna mršavost mlada čovjeka doñe do izražaja više nego prije. U kadi je Xaintrailles osobno obrijao svog prijatelja i vratio u prvotno stanje njegovo mršavo lice nejednakih udubljenih ploha, čije se meso veoma stanjilo, otkrivalo pravilan kostur i isticalo sitne ožiljke, tragove nekadašnjih udaraca mačem. Izgledao je mlañi i, nepomičan poput položenog kamena, još potresnije i bespomoćnije. U dubini svoga sjećanja Katerina, nateknutih očiju od suza, ponovo vidje ranjena ratnika na flandrijskoj cesti. One večeri on je takoñer bio nepomičan i srušen, ali u punoj snazi i punoj moći. Osjećalo se da u tom ranjenom tijelu vri život i da će, čim doñe k svijesti, ratnik ponovo postati ono što je bio. Meñutim, večeras Arnaud je izgledao kao da spava snom bez kraja... i očajna Katerina bi bila dala sve preostale godine svog života samo da on otvori oči i da joj se nasmiješi. Ulazak jedne nove osobe prene je iz bolnog razmišljanja. To nije bilo lako, jer se ona toliko unijela u to bolno razmišljanje da ostali prisutni nisu za nju postojali. Jedva da je bila svjesna prisutnosti Sare, koja je ukočena lika sjedila podno kreveta s leñima naslonjenim na jedan stup, i Xaintraillesa koji je disao iza njezinih leña. Ali pridošlica je imao čime pobuditi najživlju pažnju. Bio je dug, mršav, malo poguren. Imao je usko i žuto lice s izrezanim debelim crvenim usnama, dugi orlovski nos i male oči duboko usañene ispod ugljenastih obrva. Duga kosa neobično spletena u perčine, padala je na mršava ramena te osobe i spajala se s crnom bradom koja je izgledala kao da je napravljena od strugotina ebanovine. Oko njegova tijela lepršala je iznošena crna haljina na kojoj se ocrtavao zloslutan žuti kružić. Na taj krušić Katerina zaustavi svoj prestrašeni pogled koji pridošlica uhvati te se nasmije suho. - Bojite li se, gospoño, djece Izraela? Kunem vam se da nisam nikada nikog umorio, niti sam u prah pretvorio i jedno malo dijete, i ukoliko u tome leži vaš strah... Ozbiljan glas Jacquesa Coeura začu se iza njega, prije nego što je Katerina mogla odgovoriti. - Rabin Moša ben Jehude je najučeniji liječnik u gradu. On je studirao na sveučilištu u Montpellieru - reče krznar - i nitko ne bi znao bolje od njega njegovati moga gosta. Mnogo sam ga puta pozivao, kad god nam je bio potreban, jer je spretan i učen. - Nema li u gradu ni jedan liječnik kršćanin - umiješa se Xaintrailles, napravivši laganu grimasu. - Čuo sam da meštar Aubert... - Meštar Aubert je magarac koji bi sigurno bolje od La Tremoilleva krvnika ubio vašeg prijatelja. Poslije arapske medicine, hebrejska je znanost najjača u naše vrijeme. Ona je uhvatila korijene u Salermu gdje je djelovao čuveni Troutle. Dok je Jacques govorio, Moša ben Jehuda se, slegnuvši ramenima, približi krevetu promatrajući bolesnika skupljenim zjenicama.


~ 108 ~

- Nije pri svijesti - promrmlja Katerina. - Ponekad otvori oči, ali ne vidi ništa. Muca nerazumljive riječi... - Znam! - prekine je liječnik. - Majstor Coeur mi je sve objasnio. Pustite me da ga pregledam. Hoćete li se povući. Katerina se nerado povuče. Taj crni čovjek nagnut nad Arnaudom, činio joj se zlosutan i plašio ju je. On je izgledao tako ukopnički! Meñutim, ona mu je morala priznati neobičnu spretnost. Njegovi dugi i tanki prsti brzo su preletjeli ranjenim tijelom zaustavljajući se na natečenim brazgotinama, prouzrokovanim bičem, od kojih su se neke gnojile. Bezvučnim glasom on zatraži posudu s čistom vodom i vinom. Bio je odmah poslužen. Sara i Mahaut su s isto toliko pažnje, koliko i Katerina, pazile na svaku njegovu riječ. On opere prste u vodi, prije nego što ih je postavio na Arnaudovo lice. Katerina je vidjela kako je podigao Arnaudove očne kapke i kako je dugo ispitivao njegove oštećene oči. On ispusti lagani zvižduk. - Da li je... to opasno? - upita ona stidljivo. - Ne bih vam mogao reći. Već sam više puta vidio ovakve slučajeve sljepoće kod zatvorenika. Ta je bolest, vjerujem, izazvana nečistom zatvorskom hranom. Hipokrat je naziva keratis. - Da li to znači... da je oslijepio zauvijek? - upita nato Xaintrailles glasom tako opterećenim tjeskobom da Katerina nagonski pruži ruku prema njemu. Ali rabin Moša zatrese svojim crnim perčinom. - Tko to može znati? Jedni ostanu slijepi, drugi ponovo progledaju, i to ponekad u dosta kratkom roku. Zahvaljujući Svevišnjem, ja znam kako se to liječi s najboljim izgledom u uspjeh. Dok je to govorio, baci se na posao. Sve su rane bile pažljivo oprane vinom, zatim namazane ovčjom mašću, posute prahom tamjana i razrijeñenim terpentinom i konačno zavijene finim platnom. Na bolesne oči, rabin Moša ben Jehuda je stavio vruć oblog od beladone i palmina ulja, preporučujući da ga se mijenja svaki dan. - Hranite ga kozjim mlijekom i medom - reče on kad je završio. - Držite ga u potpunoj čistoći. Ako ima bolove, dajte mu nekoliko zrna maka, ja ću vam ostaviti sve što je potrebno. Konačno, molite Jehovu da se smiluje, jer jedino on može sve, jer je jedino on gospodar života i smrti. - Ali, vi ćete dolaziti da ga vidite svaki dan, zar ne? - reče Katerina privukavši se Arnaudovu uzglavlju. Čim ga je liječnik napustio uzela je njegovu ruku u svoje ruke. Rabin Moša se gorko nasmije i ne odgovori. Umjesto njega odgovori Jacques Coeur, zbunjeno: - Na žalost, druge posjete neće biti. Rabin Moša mora noćas napustiti naš grad zajedno sa svim Židovima! Kraljeva zapovijed je jasna. Do izlaska sunca svi Židovi moraju napustiti zidine, pod prijetnjom smrti. Ja sam već i onako zadržao rabina Mošu koji je bio spreman za polazak. Njegove riječi dočeka mrtva tišina. Katerina se lagano podigla i pogledala je najprije Jacquesa Coeura, a zatim liječnika. - A... zašto je izdana ta zapovijed? Zagrižljiv Xaintraillesov glas joj odgovori: - Zato što La Tremoilleu nije nikad dosta zlata! On je, kako vidim, konačno uspio dobiti taj ukaz koji pogaña Židove. Njih se tjera, ali naravno ne tjera se njihovo zlato. Oni moraju otići ali sa sobom ne mogu ponijeti ništa od svojih dobara. Sutra će La Tremoilleove škrinje biti pune! Pretpostavljam, da će kad ih bude ispraznio, udariti i na druge, na primjer na Lombarñane. Ova novost, koja ju je dirala samo posredno, bila je meñutim za Katerinu kap vode u prepunoj čaši. Njeni živci odjednom popustiše. Uzdrmana grčevitim jecajem, ona se sruši pokraj kreveta puštajući


~ 109 ~

nerazgovjetne glasove. Cijelo je njeno tijelo drhtalo, savijalo se i na mahove se kočilo kao u nekom bolnom grču. Sara pojuri k njoj i pokuša je podignuti, ali u tome nije uspjela. Katerina se grčevito držala za jedan stup kreveta uz koji se priljubila svom snagom. Čulo se kako stenje. - La Tremoille! La Tremoille... neću više... da čujem to ime!... Neću više... nikada... više nikada! Više nikada La Tremoille! On će nas sve uništiti... Zatvorite ga! Ali, zatvorite ga već! Zar ne vidite kako se on ceri u mraku... Zatvorite ga! Ostavivši naglo torbu, koju je bio uzeo, liječnik kleknu pokraj mlade žene. Uze njenu glavu u svoje ruke i trljajući je lagano mrmljao je na hebrejskom jezika umirujuće riječi. U tom času je izgledalo kao da se Katerina bori s unutrašnjim demonom, ali pod nježnim rukama rabina Moše ona se postepeno smiri. Tijelo joj se opusti, potoci suza počeše joj teći iz očiju, a disanje joj se neprimjetno smiri. - To je previše za nju! - reče mirnim glasom majstor Jacques. - Ona je već toliko pretrpjela zbog toga čovjeka. - Na žalost, nije ona jedina - reče XaintraiHes smrknuto. - Cijela kraljevina pati i plače, jer postoji La Tremoille... Gorak osmijeh se sledi na krznarevu licu, dok se njegov glas napuni prijezirom. - A kapetani i vojnici to dopuštaju? Koliko ćete još dugo, milostivi gospodine, vi i vama slični ostaviti punu slobodu tom bijedniku? - Ne više nego što treba, majstore Jacques, budite u to sigurni! - odgovori grubo kapetan. - Onoliko dugo koliko je potrebno da se sakupi dovoljno lovaca da satjeraju vepra u brlog. Momentano su lovci rasuti unaokolo i trebaju se vratiti s različitih strana. Katerini postade bolje. Naslonjena na Sarinu ruku, ona se podiže malo posramljena zato što je dozvolila da je slabost toliko obuzme. Mahaut je htjede odvesti u krevet, ali ona to odbije. - Sada mi je bolje. Ostat ću ovdje pokraj njega. Noćas neću moći spavati, osjećam to. Ako on... Ona se nije usudila potpuno izraziti svoju bojazan da ne bude tu ako se te noći Arnaudov život ugasi, ali ju je Xaintrailles razumio. - Ja ću bdijeti s vama, Katerino. Smrt se neće usuditi da ga istrgne izmeñu nas dvoje... Cijele su se noći Katerina, Sara i Xaintrailles izmjenjivale uz Arnaudovo uzglavlje, slušajući njegov dah i vrebajući na najmanji znak pogoršanja. Dva ili tri puta disanje ranjenika se zaustavilo, a tada se odmah zaustavljali i otkucaji Katerinina srca. Usprkos svom umoru, ona je satima ostala na koljenima, moleći predano, dok su Sara i Xaintrailles bdjeli. Ta je noć za nju imala simbolično značenje. U svom očajanju i tjeskobi, pridavala je veliku važnost satima koji su tako polako prolazili. "Ako osvit dana dočeka živ, on je spašen..." Ali, da li će on još biti živ kada će sunce ponovo obasjati zemlju? Prije nego što je pošao, rabin Moša nije tajio da upravo pretjerana Arnaudova slabost predstavlja najveću opasnost. On mu je najprije bio dao nekoliko žličica mlijeka pomiješanih s malo meda, a zatim, da bi mu osigurao miran počinak, čaj od maka. Ali, Katerinu je najviše plašila potpuna nepokretnost ranjenika. Izgledalo je da je dovoljno samo malo, pa da se ugasi plamičak života koji je gorio u njegovu iscrpljenom tijelu. Ni Xaintrailles nije uopće spavao. Sjedeći na klupici, s laktovima na koljenima i spletenih ruku, satima je ostao nepokretan s očima uprtim u svoga prijatelja. S vremena na vrijeme ponešto bi izustio kao da su mu riječi bile potrebne kako bi se ohrabrio i kako bi se primorao da se nada. - Izvući će se - reče on s uvjerenjem koje je crpio iz samog sebe. - On se mora izvući. Sjetite se Compiegnea, Katerino. I tamo smo mislili da je mrtav!


~ 110 ~

Ponekad je zatvarao oči i trljao ih rukama. Možda da suzama ne dozvoli da se pojave ili stoga što nije mogao izdržati da gleda to nepokretno tijelo i lice zavezanih očiju. U strašnom kontrapunktu, vani se čulo tapkanje onih koje su tjerali, i onih koji su pod teretom ono malo stvari koje su smjeli nositi, išli prema Vratima Ornoise. Kako li su tek oni željno očekivali da čim prije stignu u Beaucaire ili Carpentras, gradove na jugu, u kojima su se nalazile jake i dopuštene židovske kolonije? Pijetlovi su zapjevali puno prije nego što se pojavio dan. Zvona dominikanskoga samostana zazvoniše prva, a zatim malo-pomalo nebo postade manje crno. Konačno se na istočnoj strani horizonta pojavi svijetla traka koja se sve više i više povećavala sve dok nije otjerala noć. Na bedemima je zasvirala truba najavljujući otvaranje gradskih vrata i smjenu straže. Isti taj čas Arnaud se pokrenu. Njegove su ruke opipale plahtu kojom je bio pokriven, zatim su se podigle potpuno otvorene i ispružene prema naprijed s nagonskim pokretom slijepih. Stojeći sa svake strane njegova kreveta, ne usuñujući se da dišu, Katerina i Xaintrailles su ga gledali. Mladu ženu zabolje srce koje joj je tako snažno lupalo o rebra. Neće li te čarolije nestati, ako se ona pokrene? Ali, Arnaudove usne se pomaknuše. On promuca kao iz dubokog sna: - Noć! Uvijek noć! Stisnuta Katerinina prsa odjedanput se opustiše. Ona zgrabi jednu od njegovih lutajućih ruku, pritisnu je na srce i nagnuvši se upita nježno: - Možeš li me čuti, Arnaud? To sam ja... Katerina. - Katerina? Naglo se vilice ranjenika stegoše i on istrgnu svoju ruku iz onih koje su ga držale. - Što još hoćete od mene? - prošapta on. - Kakvu mi novu zamku postavljate? Ne znate li vi... da je to gubljenje vremena? Ne volim vas! Prezirem vas. Vi... vi mi se gadite! Ostavši odjedanput bez kapi krvi, Katerina zatetura. Ali iznad kreveta njezin se pogled susrete sa Xaintraillesovim i ona u njemu pročita sjenu nekog osmijeha. - Zamijenio vas je! - reče on. - Ljubazna supruga de La Tremoillea se takoñer zove Katerina. Vi to dobro znate. Mora da ga je ona nekoliko puta posjetila u tamnici. Ostavite da ja to uredim. Sada se on nagnu nad svoga prijatelja postavivši svoje velike ruke na njegova koščata ramena. - Poslušaj me, Monstalvy... Ti si na sigurnom mjestu! Tvoja je tamnica daleko. Ti me dobro poznaješ, zar ne? Ja sam Xaintrailles, tvoj brat po oružju, tvoj prijatelj... Čuješ li me? Ali Arnaudova glava skliznu na stranu dok su njegove usne ispuštale nesuvisle riječi. Časak svijesti je bio kratak. Mrak je ponovo obuzeo duh ranjenika. Xaintrailles se uspravi i, da bi predusreo Katerininu jadikovku, uperi u nju divlji pogled. - Više vas ne čuje, ali to je samo prolazno. Uskoro će doći k svijesti. On zaobiñe krevet i zgrabi Katerinu za ramena, jer nije htio gledati suze koje su tekle niz njene obraze. - Zabranjujem vam da očajavate, čujete li me, Katerino! Nas dvoje ćemo ga spasiti ili ja idem u fratre! Obrišite suze i poñite spavati, vi se više ne možete držati na nogama! Drugi će vas zamijeniti. Ja idem kući, ali ću se večeras vratiti... Ej, vi, tamo! Posljednji uzvik bio je upućen Sari, koja je bila otišla u kuhinju i sada se pojavila na pragu s lončićem mlijeka. Zbog ohola tona plemića, ona nabra obrve. - Zovem se Sara, milostivi gospodine!


~ 111 ~

- Onda Saro, kad tako hoćete da vas zovem, nastojte se pozabaviti svojom gospodaricom! Stavite je u krevet, ako treba i na silu! Zatim mi potražite onoga velikoga vraga, koji izgleda kao sprava za opsjedanje, i pošaljite ga da čuva kapetana Montsalvyja. Nakon tih odlučnih riječi, Xaintrailles poljubi Katerinu i nestade prigušivajući što je bolje mogao svoje uobičajeno žestoko ponašanje. Ali ipak se nije mogao susdržati a da ne zalupi vratima. Sara slegnu ramenima, pruži Katerini šalicu mlijeka i promrmlja: - Što on zamišlja? Dosada sam i bez njega znala kako te trebam njegovati! Ali, što se ostaloga tiče, ima pravo. Milostivi gospodin Montsalvy ne može imati boljega čuvara od Gauthiera. Vjerujem da je on u stanju da sam zaustavi čitav odred konjanika. - Misliš li da se možemo ovdje nečega bojati? - Čovjek se može uvijek bojati! Mislim da će La Tremoille nastojati pronaći svoga zatvorenika i osvetiti se za štetu nanesenu njegovu zamku. Gospar Xaintrailles nije dovoljno oprezan i baš se puno ne razumije u maskiranje. Usprkos svojim krpama, dronjcima i bradi, on u potpuno odaje ratnika i ja se samo pitam kako su se stražari mogli prevariti. Mora da su bili pijani ili kratkovidni! Pod Katerininim nogama kuća se budila. Od koraka škripala su stubišta, a iz kuhine se začu lupanje kotlića. Ulazna vrata se otvoriše i ponovo zalupiše. Netko je izašao. Bez sumnje Macee koja je išla na misu. U svom krevetu Arnaud je izgledao da spava! Katerina konačno pristade da i ona to učini. Pet dana i pet noći Katerina nije napuštala Arnaudovu sobu. Dala je da joj postave madrac u jedan kut i tamo je spavala, dva ili tri sata, i to kada je tijelo doista više nije htjelo slušati. Sara je bila neprekidno uz nju, a svaku večer kada bi pao mrak, Xaintrailles je dolazio, što je mogao opreznije, kako se nitko ne bi začudio zbog njegovih čestih posjeta krznaru. Što se pak tiče Gauthiera, on je provodio noći ležeći pred vratima i ulazio je u sobu samo kada su ga zvali. U sobu jedva da je i ulazio i nikada se u njoj nije zadržavao. Pojurio bi da izvrši i najmanju Katerininu zapovijed, ali se više nije smiješio i skoro mu se nikada nije čuo glas. Sara je postavila dijagnozu toga neobičnoga ponašanja. - Ljubomoran! - reče. Ljubomoran? To je bilo moguće! Katerini začas zbog toga bi neugodno, ali kroz sve te dane, opterećene tjeskobom, nije se mogla duže zainteresovati za bilo koga drugog osim za Arnauda, te zato nije otkrila pravi razlog takva Gauthierova ponašanja. Uz pomoć Sare i stare Mahaut, ona i Xaintrailles su se bacili u nemilosrdnu borbu protiv smrti. Coeurovi su s neobičnom obazrivošću dolazili samo dvaput dnevno da čuju novosti. Unatoč drami koja se odigravala u sobi na drugom katu, kuća je nastavila svojim svakidašnjim životom, sasvim jednostavnim i bez isticanja, jer se u prvom redu pazilo da se ne bi privukla pažnja. Zbog veće sigurnosti, Jacques je bio poslao pjesnika Alaina Chartiera na jedno od svojih seoskih imanja. On se počeo udvarati jednoj sluškinji što je moglo biti opasno. Vrućica nije popuštala i tresla je iznureno tijelo Arnaudovo koji je naizmjenice prelazio iz skoro mahnitoga buncanja u potpunu tupost, od zamorne borbe protiv nevidljivoga neprijatelja do tragične nepomičnosti kada je čak i njegovo disanje postajalo jedva primjetno. Tada bi stisnutih usnica ležao ispružen na svom krevetu. U tim časovima Katerina je teška srca vjerovala da je došao zadnji čas i žalila je za časovima njegova mahnitoga buncanja. Okruživala ga je neprestanom njegom, obnavljajući svaki dan na očima bolesnika obloge od trava i zahvaljivala Bogu kada bi s teškom mukom uspjela da ranjenik primi malo hrane.


~ 112 ~

Osim Arnaudova stanja, nju je mučila još jedna stvar. Xaintraillesovo nasilje svakako je u zamku Sully moralo izazvati protuučinak. Na sreću crvenokosoga kapetana, La Tremoille nije znao tko je ubio ljude i zapalio posjed. Xaintrailles je pažljivo uništio sve tragove koji bi mogli odati njega i njegovu četu. Svima je bilo poznato samo to da je voña neke bande iznenadio obranu zamka i iz njega izvukao jednoga zatvorenika o čijem je identitetu komornik bio neobično šutljiv. - Ako La Tremoille nije siguran da je udarac došao od mene, on bar u to sumnja - povjeri Xaintrailles Katerini - i mogu očekivati da će mi postaviti bilo kakvu stupicu. Zato ja svaku večer izlazim iz kuće jedino preobučen u slugu i ne dolazim ovamo prije nego što svratim jednoj gospoñi, mojoj prijateljici, čija kuća ima izvrstan, vješto prikriven izlaz kroz koji proñem i na povratku kući. Bilo je očito da je Xaintrailles s užitkom nasamario debeloga komornika, ali Katerinu je taj njegov užitak uznemiravao. Pa zar njezin i Arnaudov život nisu bili ulog u toj smrtonosnoj igri skrivača? I gdje bi u slučaju potrebe mogli sakriti unesrećenoga ranjenika ako kuća Coeurovih postane sumnjiva? U podrum? Kada Arnauda zgrabi bunilo, on pušta krikove koji probijaju stropove te se njegova soba mora hermetički zatvoriti da se ne bi skrenula pažnja prolaznika. U zoru šestoga dana, dok se Katerina klečeći u jednom kutu sobe ispred Bogorodičine slike molila svim svojim srcem, držeći glavu rukama, i dok se Xaintrailles podno kreveta protezao kao velika mačka spremajući se za odlazak, slab ali jasan glas prekinu molitvu mlade žene i potrese kapetana. - Sada nosiš bradu? Znaš li da ovako izgledaš grozno? Prigušen krik izañe iz grla Katerine, koja skoči s klecala. Lagano uzdignut na svoje podlaktice, Arnaud je gledao prijatelja s osmijehom blijedim i jasno podrugljivim. Skinuo je zavoj s crvenih očiju i dobro je vidio. Xaintrailles je svojim smeñim očima, blistavim od radosti, načinio jednu smiješnu grimasu. - Izgleda da si se konačno odlučio pridružiti svijetu živih - reče on hrapavim glasom jedva obuzdavajući uzbuñenje. Dosad smo bili barem mirni, zar ne Katerino? - Katerina? Ranjenik okrene glavu prema mjestu na koje je bio usmjeren Xaintraillesov pogled, a mlada se žena, smijući se i jecajući istovremeno, već bila srušila na koljena pokraj njegova kreveta. Nemoćna da izgovori čak i jedan slog, ona zgrabi Arnaudovu ruku, pritisnu je na svoje lice natopljeno suzama i poče je izmeñu jecaja pokrivati svojim poljupcima. - Draga moja! - promuca Montsalvy ganuto. - Slatka moja Katerino! Kakvo čudo! Bog je dakle dozvolio da te ponovo vidim? Ja ga, dakle, nisam uzalud dozivao s dna svoje tamnice? Ti si ovdje? Jesi li to ti? Ti nisi san, reci? Ti si istina... Silnim naporom, on je nastojao da se još više uspravi, da je privuče k sebi dok su se krupne suze kotrljale niz njegovo ispaćeno lice. Nikada Katerina nije vidjela gordoga Montsalvyja kako plače i te ponizne suze, koje su pokazivale koliku ljubav on za nju osjeća, činile su joj se stoput dragocjenije od najbogatijih darova. On je plakao od radosti, za nju, zbog nje! Ganuta nježnošću, nagnula se k njemu, zagrlila svojim rukama njegova leña s izbočenim kostima i pritisnula svoja drhtava usta na Arnaudovo lice. - Ja sam tako stvarna, kao i ti, ljubavi moja. Nebo je još jedanput za nas učinilo čudo... A sada nas nitko i nikada više neće razdvojiti... - Dao Bog! - progunña Xaintrailles malo uvrijeñen, jer se osjetio zanemaren. - Bogamu! Da li je ikada postojala ljubav koja je više pretrpjela od vaše?


~ 113 ~

Meñutim, to je bio uzaludan trud. Arnaud ga nije slušao. On zgrabi Katerinino lice i poče ga pokrivati razuzdanim poljupcima, koje poprati besmislenim i nježnim riječima. Njegove ruke, koje su drhteći od sulude radosti prigrlile mladu ženu, kliznile su od njezinih glatkih obraza do urednih pletenica, slijedeći nadalje obrise vrata i ramena, kao da su tražile da se ponovo upoznaju s tijelom koje su predugo željele i skoro zaboravile. Katerina sretna, ali istovremeno i zbunjena zbog Xaintraillesova prijateljski podrugljiva pogleda, lagano se opirala. - Ljepša si nego ikada - promrmlja ranjenik promuklim glasom. Odjednom, on je malo odgurnu od sebe. - Dozvoli mi, da te gledam - zamoli on. - Toliko sam zaklinjao nebo da mi te vrati, makar načas prije nego mi uzme život. Toga sam se, vidiš, najviše bojao u tamnici. Bojao sam se da ću tamo krepati kao bolesna životinja prije nego ponovo vidim tvoje oči i prije nego po posljednji put uhvatim rukama tvoju lijepu kosu, tvoje tijelo... On je primora da se podigne, lakomo je mjereći kao da je htio jedanput zauvijek upiti sliku koju je tako dugo želio. Njegov se pogled naglo zaustavi i zari se u odebljani struk mlade žene, a njegovo lice još više problijedi. Morao je pročistiti grlo da bi mogao progovoriti. - Ti si... - Bože moj, da - prereže sa širokim osmijehom Xaintrailles koji je isti čas uhvatio misao svoga prijatelja. - Mi ćemo u proljeće imati, ako bude Božja volja, jednog malog Montsalvyja! - Jednog malog... Montsalvyja? Ali kako? Ovaj put Katerina pocrvenje istovremeno od srama i od ponosa, te objasni: - Ruanska noć, Arnaude... u čamcu Jeana Sona... Lagano crvenilo razli su po lijepom licu mladog čovjeka, dok su njegove crne oči sjale od radosti i počele se iskriti. Naglim pokretom, zbog kojeg zastenja, on pruži ruke Katerini. - Sin! Dat ćeš mi sina! Moja nježna ljubavi... srce moje! Veću mi radost ne bi mogla učiniti! Doista, to je bila prevelika radost za slabašnog ranjenika. Kada se nagnu prema njemu, Katerina osjeti kako je malaksao na njenim rukama i kako joj je njegova crna glava pala na rame. Prvi put u svom životu Arnaud de Montsalvy se onesvijestio od uzbuñenja. Katerina se odmah uplaši, dok je Xaintrailles, podignuvši jednu obrvu, posmatrao to čudo, više preneražen nego uznemiren. - Zaista - reče on - ne bih nikada povjerovao da će tako djelovati na njega! Doista, nešto se u njemu promijenilo od kada ste se vas dvoje pomirili! Iako je bila zauzeta trljanjem Arnaudova čela svježom vodom, Katerini se učini da je primijetila tračak gorčine u kapetanovu tonu. - Što pod tim razumijevate, Jeane? Zar vam se čini da je ta promjena kobna? Bojite li se da će moja ljubav smanjiti vaše prijateljstvo? Xaintrailles se već nasmijao i slegnuo ramenima. - Ta ne, k vragu! Nikada nisam ni pomislio nešto slično! Možda sam malo ljubomoran na vas, draga moja. Vi ste zaista uspjeli od ovoga divljaka napraviti ljudsko biće, što će na kraju krajeva biti i dobro djelo! Novost o Arnaudovu povratku u život prošla je kao vjetar cijelom kućom Coeurovih, i svi su redom u toku tog dana došli da vide onoga koga su pomalo smatrali utvarom. Prva je ušla Sara da zamijeni Katerinu uz ranjenikovo uzglavlje i došla je sa suzama u očima da mu poljubi ruku. Ona nikada nije bila zaboravila da ju je taj vitez, pod cijenu vlastitog života, jedanput izvukao iz zapaljene kuće u Lochesu.


~ 114 ~

Prema njemu je gajila zahvalnost vjernoga psa, donekle obojenu bojaznošću. Nerazumijevanje je predugo trajalo izmeñu njega i Katerine, a da se vjerna Sara nije naučila pribojavati nadute i teške naravi velikoga gospodara, u kojoj je ona nalazila nepovjerljivu gordost i nepopustljivi osjećaj časti. Ona ga se bojala, ali mu se i divila. A kako se Katerinina sreća nalazila u čvrstim Arnaudovim rukama, ona, Sara, bila je spremna da rado služi i poštuje Arnauda. Zatim je došao Jacques Coeur kome Montsalvy izrazi duboku zahvalnost, ali u isti mah ponosnu, čvrstu i drhtavu kao oštrica mača. To je bila zahvalnost čovjeka koji zna točnu cijenu opasnosti kojoj se bio izložio trgovac držeći bjegnuce koji mu, istini za volju, ništa nisu bili. I za Maceeu on nañe ljupke riječi, pune tople zahvalnosti i osobite učtivosti. - Dugujem vam, gospoño, više nego život, jer ste pružili utočište i zaštitu onoj koja za mene ima veću vrijednost od čitava svijeta kao i onome koga očekujemo. Hvala što ste bili tako dobri i gostoljubivi mojoj slatkoj Katerini! - reče on na kraju. Nije bilo nikoga tko nije dobio svoj dio zahvalnosti, pa i stara Mahaut koja ne napusti sobu, osvojena šarmom onoga koga je njegovala dok je bio u jadnom stanju. Jedino je Gauthier izostao iz tog defilea. Nitko nije znao što je s njim. No jedan predosjećaj odvede Katerinu ravno u potkrovlje gdje je na dnu dvorišta iznad konjušnice stanovao Normanñanin. Našla ga je kako sjedi na slamarici povijenih leña i s rukama spuštenim u praznini izmeñu koljena. Mali zavežljaj, dirljivo i pažljivo zavezan, stajao je pokraj njega. Ono što je najviše pogodilo mladu ženu, bio je bespomoćan i izgubljen izgled diva. Sjedio je nepokretno i žalosno, kao veliko dijete koga je izgrdila majka te nije znao kakvo držanje da zauzme. Kada je Katerina ušla, on prema njoj podiže lice na kome se ocrtavala bol i ona bi se lako zaklela da je plakao. Je li to bila njena sudbina da vidi kako istoga dana plaču dva čovjeka za koje je ona vjerovala da su neranjivi? No, ona se nije htjela raznježiti. - Zašto se ne javljaš, kada te se zove? - upita ona dosta grubo. - Od jutros te traže, sakrivaš se, je li? On lagano zatrese svojom velikom glavom i jako stisnu jednu ruku o drugu. Imao je naviku da, u časovima očajanja ili snažnog uzbuñenja, upravo na takav način stišče svoje ruke sve dok mu zglobovi ne pobijele. To u Katerini naglo probudi razumijevanje prema njemu, koje je bilo veoma blisko nježnosti. Sjela je pokraj diva na rub slamarice i pokazala rukom na zavežljaj. - Htio si otići, zar ne? Već si umoran od toga što me služiš? - Ne, gospoño Katerino, ali vi me sada više ne trebate jer ste našli svoga prirodnoga zaštitnika. On je otac vašega djeteta, zar ne? - Naravno! Ali ne vidim zašto bi ti zbog toga prestao da mi služiš. Sjeti se svojih riječi u Louviersu: "Čak i jedna gospa treba uvijek vjernoga psa". Zar to nisi ti rekao? Koliko znam, nisam nikada s tobom postupala kao sa psom, već više kao s prijateljem. Tvoja odanost je, uostalom, i zaslužila taj naziv. Gauthier spusti glavu. Zglobovi njegovih ruku pobijeliše. - Sjećam se svega toga i bio sam tada iskren. Ja sam to još uvijek i moja je najtoplija želja bila da vas nastavim služiti što bolje mogu... Jedino, sada se bojim... Od laganoga prezira saviše se punašne usne mlade žene. - Bojiš se? Kakva neobična riječ u tvojim ustima! Ja sam vjerovala da se potomci kraljeva mora ničega ne boje na ovome svijetu? - I ja sam tako mislio, gospoño Katerino, a i nadalje mislim da nema neprijatelja kome se ne bih laka srca suprotstavio. Ali... ja se vas bojim. Dozvolite mi da odem, gospoño Katerino, preklinjem vas.


~ 115 ~

Nešto zadrhta u Katerininu srcu, pa se i ona odjednom uplaši. Uplašila se da ne izgubi taj bedem kojega je predstavljao Gauthier i u čijem je zaklonu ona navikla živjeti. Ako se on udalji, stvari neće više izgledati kao prije. On treba ostati i ona stoga odluči da će se za to boriti pod svaku cijenu. - Ne - reče ona nježno, ali jasno. - Ja ti nikada neću dozvoliti da odeš. Ti slobodno možeš pobjeći, jer nemam snage da te zadržim, ali nikada ti neću dati svoj pristanak. Potreban si mi, pa bilo što ti o tome mislio. Nešto mi govori da ćeš mi neophodno biti potreban kroz čitav moj nemiran život, jer sam shvatila koliko vrijedi odanost kao što je tvoja. Ti kažeš da sam našla svoga prirodnoga zaštitnika. To je točno samo u jednu ruku, jer se radi o čoveku koji je momentalno nemoćan i koji čak ne može ni da podigne mač kojim je nekada sigurno rukovao. Nas progone. Mi smo opkoljeni i ugroženi sa svih strana i ne možemo napraviti ni tri koraka ni u jednoj od ovih ulica a da nas ne prepoznaju i ne zatvore. Očekujem dijete i samo Bog zna pod kakvim će uvjetima ono ugledati dan!... Baš si odabrao pravi čas da me ostaviš. Ti kažeš da me se bojiš? Ja se još više bojim puta kojim trebam ići, ako ti ne budeš pokraj mene da bi savladao prepreke. Sada, ti sam odluči. Nije se uspravio već je uporno ostao sjediti pognute glave. Zbog toga se neprijatna i ledena nit uvukla u Katerininu svijest. Imala je osjećaj kao da se sudarila sa zidom i da na njemu nije našla nikavu neravninu za koju bi se mogla uhvatiti. - Rekao sam da se bojim vas - reče Gauthier muklo - a moram dodati da se isto toliko bojim i sebe. Jedanput već... sjetite se... zamalo da nisam zaboravio tko ste vi, a tko sam ja. Ta mi uspomena truje život... jer mi je ona previše draga i zato se bojim da joj prije ili kasnije ne podlegnem. Katerina se podiže i postavi svoje ruke na divova ramena, primoravajući ga da je gleda. - Kažem ti da ti to nećeš ponovo učiniti. Kažem ti da ćeš opravdati povjerenje... potpuno povjerenje koje imam u tebe. Ja te molim... štoviše, ako ti to želiš, ja te preklinjem, da ostaneš pokraj mene! Ti ne znaš koliko te ja trebam. Ti ne znaš kako se ja bojim budućnosti! Izgovarajući zadnje riječi, njen glas promuknu, a oči joj se napuniše suzama. To je bilo i previše, a da bi Gauthier mogao izdržati. Kao onoga dana kada ga je spasila od vješala i kad joj se bio zakleo na vjernost, on kleknu jednim koljenom na zemlju. - Oprostite mi, gospoño Katerino. Svatko od nas na ovome svijetu doživi časove slabosti. Ostat ću - Zahvaljujem ti. Sada poñi sa mnom. - Kamo? - K čovjeku koga umalo nisi počeo mrziti, a da ga uopće nisi upoznao. On je, takoñer, dostojan tvoje službe i... Ali na samom pragu sobe, Gauthier se odupre Katerininoj ruci koja ga je vukla. - Da se razumijemo dobro, gospoño Katerino. Ja pripadam vama i nikome drugom. Služit ću vama i nikome drugome. Bez sumnje, vi ćete jednog dana, i to možda uskoro, postati njegova žena, ali ja ću služiti samo vama, i to do onoga dana kada ćete mi vi reći da mogu otići. Do vašega dolaska bio sam slobodan čovjek. Nastojim to ostati, za bilo koga, osim za vas. Ali... ima još vremena da me pustite da odem. Kakva tvrdoglavost! Val ljutosti nadme Katerinine grudi i ona se zamalo ne naljuti. Nejasno je nagañala da se fanatična odanost Gauthiera uopće neće svidjeti Arnaudu i da će vjerojatno imati i neugodnosti zbog ta dva čovjeka koji je vole svaki na svoj način. Nije se osjećala dovoljno snažnom da odbaci Normanñanina, koji joj je u mnogo čemu bio sličan. Nije se obmanjivala stvarnom vrijednošću


~ 116 ~

aristokratske ocakline koju joj je bila nametnula volja njenoga pokojnoga muža Garina de Brazeyja i preuzetna ljubav Filipa Burgundskoga. Gauthier joj je bio bliži, unatoč svom divljaštvu i svojem nagonu šumske životinje. Taj su nagon kod nje potisnula velika gospoda koja su do sebe uzvisila kćerku Gauchera Legoix, zlatara s Mosta mjenjača, djevojčicu koja je nekada trčala bosih nogu po obalama Seine. S uzdahom ona prihvati svoj djelomičan poraz - Dobro - reče ona. - Bit će kako ti hoćeš! Ipak, prvi susret dvaju muškaraca prošao je bolje nego što se nadala. Arnaud je zamišljeno promatrao diva koji je stajao podno njegova kreveta. Unatoč tome što je kapetan kraljeve garde bio naviknut na snažne vojnike, ipak je rijetko viñao slične primjerke ljudskoga roda, i to nije sakrio. - Ti si isklesan za nošenje željezne tunike i kacige s nosnikom - reče mu on. - Ljudi koji su nekada kao pratioci Bohemonda i Tancredea odlazili da oslobode sveti grob mora da su ti sličili kao braća. - Ja sam Normanñanin! - odgovori Gauthier ponosno, kao da je u toj jednoj riječi bilo sadržao sve. Taj se ponosan odgovor svidio Montsalvyju. I sam hrabar i ohol, volio je da čovjek posjeduje takvu gordost, iako je bio skromnoga porijekla. - Znam! - reče on jednostavno. Zatim, ponukan nekim nejasnim poticajem koji je i sam teško mogao objasniti - a možda je to bila želja da se veže uz toga čovjeka koju nije htio ni sam sebi priznati - on doda: - Hoćeš li mi dati ruku? Katerina širom otvori oči. To što je Arnaud, koji je bio ponosan na svoje porijeklo do same oholosti, pružio ruku tom seljaku kao jednakome sebi moglo je dati povoda za razmišljanje. Kako li će reagirati Normanñanin? Tamno se crvenilo razlilo po grubom Gauthierovu licu i on je za čas okljevao pred otvorenom rukom koja je bila prema njemu ispružena i koja je i mršava bila tako lijepa. Bio je uhvaćen u stupicu izmeñu svoje ljubavi prema Katerini i privlačnosti koju je kapetan Montsalvy širio na svakoga čovjeka dostojna tog imena. Arnauda su njegovi ljudi obožavali, iako je bio grub i često puta nemilosrdan. Tom je šarmu, usprkos svojoj volji, podlegao i Normanñanin. On napokon pruži svoju široku ruku i oprezno dodirnu Arnaudovu kao da je kakva krhka stvar, ali žilavi prsti sklopiše se oko njegova teška dlana, primoravajući ga na ozbiljan i muževan dodir. Tako pobijeñen, Gauthier uzvrati prijateljski stisak, ali savi koljeno, pri čemu nije sagnuo glavu. - Hvala - reče Arnaud jednostavno. - Znam sve što ti dugujem za... svoju ženu i svoga sina. Crni i plavi pogled susretoše se mirno i bez trunka bijesa, čega se Katerina toliko bojala. Nagonski je sklopila ruke u znak zahvalnosti. A zatim joj duša propjeva od radosti. Njegova žena!... Arnaud ju je nazvao svojom ženom! Koliko god ona bila sigurna u njegovu ljubav, nikada se nije usudila tako nazvati. Možda je on to rekao, ne misleći na to? Ali ta mala uznemirenost bila je kratkotrajna. Jacquesu Coeuru, koji je bio ušao u sobu, Arnaud dobaci veselo. - Majstore Coeur, čim se budem osjećao dovoljno siguran na nogama da mogu otići do Božje kuće, morat ćete nam pronaći svećenika. Vrijeme je da se vjenčamo i nadam se da ćete nam učiniti čast da nam budete vjenčani kum. Krznar se nasmija i nakloni bez odgovora.


~ 117 ~

Glava deveta

JA, ARNAUD U noći od 27. na 28. prosinca 1431. jedna mala grupa, podosta nakon zatvaranja gradskih vrata, napusti kuću u ulici Auron i uputi se prema obližnjoj crkvi Saint-Pierre-le-Guillard. Noć je isto toliko bila crna kao što je i snijeg bio bijel, ali činilo se da je bila popustila hladnoća koja je već tri tjedna nemilosrdno pritisla. Od nje su se bili zamrzli gradski kanali i ukrutile gole grane drveća. Od Božića je Bourges bio obavijen bjelinom i okružen tišinom kao da je brojao otkucaje svoga srca i zadržavao disanje. U to blagoslovljeno vrijeme, koje svake godine ponovo donosi roñenje Nebeskoga kralja, prestala su bila La Tremoilleova globljenja i kućni posjeti njegovih vojnika. No, sve to je već i previše bilo nagrizlo utrobu grada, a da bi on, momentano osloboñen od svoje more, našao osim tišine i mira neki drugi način za slavljenje najljepšega blagdana. Tada je prvi put nakon skoro dva mjeseca, koliko je provela kod Jacquesa Coeura, Katerina prešla prag njegove kuće i njoj se činilo da je divno po debeloj bijeloj naslazi gaziti nogama, obuvenim u krznene čizmice. Stoga još jače stegne k sebi Arnaudovu ruku na koju se bila naslanjala: - Grad izgleda kao nevjesta, a ne ja - promrmlja ona smiješeći se. Umjesto odgovora, on zatvori u svoju šaku njezine sitne prste na koje ona, da bi brže bila gotova, nije stavila rukavice. - Okitio se zbog nas - odgovori on nježno - i nikada ga nisam vidio ljepšeg. Kao što ni tebe nigam nikada više volio, draga moja... Oboje su uživali u sreći što su zajedno na ulici bili stisnuti jedno uz drugog, kao svaki drugi ljubavni par. Arnaudova je radost bila dvostruka, jer je konačno bio zdrav. Od onog jutra kada je prestala vrućica, koja ga je bila satrla, njegov je oporavak napredovao divovskim koracima. Snažna konstitucija mladog čovjeka, koja mu je već toliko puta spasila život, ponovo je napravila čudo. On je još bio mršav, ali se ipak čvrsto držao na nogama i živio je normalno, iako su pomanjkanje vježbi i boravak u zatvorenom za njega bili prava nevolja. - Zaista nisam stvoren da živim izmeñu četiri zida - govorio je on Katerini, praveći pri tom smiješno lice, dok je uzduž i poprijeko grabio kroz sobu da bi opet priviknuo svoje mišiće na rad. - Ali i sam dobro znaš da ćeš se uskoro ponovo naći na državnim cestama — reče ona s prizvukom žaljenja. - Krenut ćemo čim majstor Coeur ocijeni da to možemo učiniti bez opasnosti. - Bez opasnosti! To je neobičan izraz za vojničkog zapovjednika. Opasnost je, lijepa gospo, uvijek bila dio moga života i... - .... i ona ti nedostaje, znam! - završi Katerina zlobno. Kada se Arnaudu povratila snaga, ona i Jacques Coeur su teškom mukom uspjeli odgovoriti toga vatrenoga mladića da se ne strmoglavi u kraljevsku palaču. Govorio je samo to kako će se baciti kralju pod noge da se opravda i kako će izazvati La Tremoillea, opaliti mu pljusku usred kraljevskoga vijeća i pozvati ga na "božji sud", kao i druge besmislice koje mu je nalagao njegov nezasitan osjećaj časti. Zbog njih je Katarina preživljavala nezamisliv strah. Upravo zato mu je namjerno vrlo malo pričala o svom prinudnom boravku u Champtoceu i o uvredama koje je pretrpjela u rukama Gillesa de Rais. Na tu šutnju ju je obavezivala zakletva koju je dala starome Jeanu de Craon da neće nikome otkriti tajnu koja ponižava Gillesa. Osim toga u njihovoj je sadašnjoj situaciji bilo nepotrebno,


~ 118 ~

dapače i opasno, raspirivati Arnaudov bijes. On se već i onako bio zakleo da će od gospodina Raisa zatražiti objašnjenje za njegovo ponašanje prema Katerini, No ona mu je uspjela dokazati da je djelovanje Gillesa de Rais usko povezano s djelovanjem La Tremoillea, da jedan ovisi o drugome i da će se moći pozabaviti saveznicima debeloga komornika tek kada on bude uništen. U vezi toga, tek je Xaintraillesu konačno pošlo za rukom da urazumi svoga prijatelja. - Tvoja čast može pričekati, sinko, a ni La Tremoille neće izgubiti ništa ako čeka. Kad ćeš ti konačno shvatiti da se lisica ne lovi na isti način kao vepar ili vuk? Ti ne znaš što je sada dvor? Ti ne bi čak ni mogao stići do našega velikoga komornika, jer bi još prije bio uhapšen, okovan i poslan na dno neke daleke podzemne tamnice. La Tremoille te već dugo poznaje i zna da će tebi, dok si na slobodi, prva stvar biti da mu skočiš za vrat. Budi siguran, da je poduzeo dosljedne mjere sigurnosti i opreza. Ti si lud, ako misliš da ćeš vidjeti kralja. - Ja sam Montsalvy i moje plemićke povelje daju mi pravo da govorim s kraljem kad god to zaželim, a da ne zatražim prijem. - Tvoj prijatelj La Tremoille to takoñer zna. On je jači nego što ti zamišljaš. Da li znaš da je on u kolovozu postavio zamku vrhovnom zapovjedniku Richemontu i uhapsio njegova tri izaslanika, Antoinea de Vivonne, Andrea de Beaumont i Louis d'Amboise? Prvoj dvojici je odrubljena glava, a za trećega je zatražena otkupnina. Želim te podsjetiti, da ako si ti jedan Montsalvy, Vivonne je bio jedan Mortemart, dakle u najmanju ruku isto toliko velik plemić kao i ti. Želim još dodati da bi i samoea Richemonta zatekla ista sudbina da ga se La Tremoille mogao dočepati. Kada li ćeš shvatiti da La Tremoille drži u svojim rukama cjelokupnu vlast i da je ne namjerava uskoro napustiti. On u njoj nalazi sreću, nasladu za svoju oholost i može napokon zadovoljiti svoju glad za vlašću. Da li smo mi Englezi ili Francuzi, to se njega malo tiče, glavno mu je da vlada! Zato me poslušaj i budi miran jedno vrijeme. Oporavi se i pričekaj povratak kraljice Jolande i ostavi La Tremoilleu da gomila jednu glupost na drugu. On te traži i bio bi presretan da te se ponovo dočepa. Arnaud na to zaškripi zubima. - A Richemont sve to dopušta? A kralj ništa ne kaže? - Kralj je pod starateljstvom, a Richemont se povukao da sačeka zgodnu priliku da bi srušio svoga neprijatelja. Čini kao i on... i nastoj se oporaviti. Katerina, kojoj odlanu, izrazi Xaintraillesu duboku zahvalnost za tu propovijed. Bez njega, Bog zna u kakvu bi glupost Montsalvyja natjerala njegova uzavrela krv, ali je napokon shvatio i više nije govorio da će ići u dvor... Masivni obrisi crkve, koja se stvorila pred njom, prekinuše tok Katerininih misli. Sivi kamen, koji je poput ogrtača obavijao staru kapelu, noćas je bio pokriven debelom bijelom bundom koja je imala veselu kapicu na četvrtastom tornju pokrivenom škriljevcem. Crne grane drveća i zelena ograda staroga zdenca zbile su se u zaklonu snažnih romaničkih zidova kao da su se željele ugrijati. Macee Coeur je ispričala Katerini legendu o toj crkvi koja je bila stara dvije stotine godina. Mazga bogatoga židovskoga trgovca Zaharije Guillarda jednoga je zimskoga dana, sličnog ovome, klekla pred Svetim sakramentom koji je nosio sveti Antun Padovanski. Ni udarci, ni bijes staroga Židova nisu je mogli natjerati da se podigne sve dok sveti redovnik nije prošao. Na tome mjestu gdje se zbilo to čudo, podignuta je crkva sa zlatom koje je pokajnik i obraćenik Zaharija velikodušno dao. Od svoga djetinjstva, provedenoga u sjeni tornjeva Notre-Dame, Katerina je sačuvala naklonost prema legendama i neobičnim


~ 119 ~

pričama. Njezin otac Gaucher Legoix, pričao joj ih je tako često dok je rezbario lijepe zlatne i srebrne korice namijenjene evanñelistarima, i to samo zato da vidi kako se pozlaćena svjetlost pali u začuñenim očima djevojčice. Večeras, prelazeći preko vlažnoga praga Saint-Pierre-le-Guillarda, Katerina je s ganutljivom sjetom mislila na svoga oca. Blagi Gaucher, koji se toliko užasavao od krvi, umro je obješen samo zato što je Katerina u podrumu sakrivala starijega brata ovog Arnauda koji će za koji tren postati njen suprug. Nikada zlatar s Mosta mjenjača nije zamišljao za svoju kćerku tako sjajnu i burnu sudbinu, kao što je bila njezina. Katerina je mislila da je nesumnjivo tako bolje, jer nije bila baš sigurna da bi ona veselila Gauchera Legoixa. U crkvi je bilo gotovo mračno jer je u njoj postojala samo slaba svjetlost koja je dolazila iz jedne apsidalne kapele. Jacques Coeur i Macee uputiše se bez oklijevanja na čelu povorke prema toj svjetlosti. Katerina zadršće. Ispod romaničkih svodova hladnoća je poput mokroga pokrivača teško padala na njena leña. To je podsjeti na jednu drugu kapelu, na jedan drugi zimski dan, devet godina ranije. Toga je dana ona nosila kraljičin nakit i raskošnu odjeću, ali je njeno srce bilo sleñeno od straha i očajanja. Toga je dana, takoñer, padao snijeg po vlažnoj ustalasaloj ravnici Saone koja se širila u nedogled. Toga se dana, po naredbi vojvode, udavala - s dušom na umoru a duhom zaokupljenim drugom slikom - za Garina de Brazey, glavnoga rizničara burgundske blagajne. Koliko je današnji dan bio drugačiji!... Nije bilo ni čarobne opreme, ni dragocjene haljine, ni prisutnosti plemstva, ni rasvijetljene kapele. Nosila je jednostavnu haljinu od zelene vune, opasanu crnim baršunom u kojoj se s lakoćom kretao njezin ojačali struk. Imala je i široki kaput od crne tkanine s kapuljačom, postavljeni sivobijelim krznom, a darovala joj ga je Macee za njeno zimsko vjenčanje. Oko nje su se nalazila samo prijateljska srca, a iznad svega, iznad svega, ona je uzimala čovjeka koga je izmeñu svih odabrala, koga je voljela i obožavala usprkos plimama i osekama i koga je pridobila po cijenu nadčovječanskih napora i potpunoga samoodricanja. Kako su njezini koraci bili nesigurni na neravnim pločicama crkve, njegova ruka ju je podržavala. Njegov pravilan i ponosan profil se ocrtavao u sjeni crne kape i ove je večeri imao izraz duboke i ozbiljne zamišljenosti. Njegova šaka će je združena s njezinom, čvrsto čuvati kroz čitav život... Napokon tu je bilo i njegovo dijete koje se micalo u njoj kao prvi znak početka jedne budućnosti. U kapeli je svećenik u bijeloj misnici klečeći molio, dok je njegova obrijana glava slabo bliještala na svjetlosti svijeća upaljenih sa svake strane oltara. Pokraj njega se ministrant njihao na koljenima, čeprkajući po kadionici postavljenoj ispred sebe. Katerinino je uzbuñenje poraslo kada je prepoznala predugi nos i dobro lice, čvrstih crta, redovnika Jeana Pasquerela, ispovjednika Jehanne Orleanske, kojega je njegova vjernost uspomeni na onu koju je poznavao bolje nego itko, primoravala da se sakriva, kako bi izbjegao progonima La Tremoillea. Mržnja debeloga komornika prema Pucelli bila je tolika da je već samo poštivanje njezine uspomene bilo dovoljno da se postane meta njegovih udaraca. Čuvši kako se približavaju, redovnik Jean se podigne i pruži ruke prema mladome paru. - Neka bude blagoslovljen Bog koji nas ovdje sastavlja, prijatelji moji, i koji mi dozvoljava da kao oruñe njegove volje blagoslovim vašu sreću. Teška vremena u kojima živimo primoravaju nas da ostanemo sakriveni, ali siguran sam da to neće dugo potrajati i da će doći vrijeme svjetlosti.


~ 120 ~

- Ako to ovisi o meni, ono će se brzo vratiti - reče Arnaud. - Da samo jedan čovjek drži u ovakvoj ovisnosti čitavo kraljevstvo, to je neshvatljivo i dovoljan je mač... - Sine - prekinu ga redovnik - vi se nalazite u kući Gospoda koji osuñuje žestinu. A zatim - doda on uz osmijeh - pretpostavljam da će ove noći vaše misli biti okrenute prema sasvim drugoj stvari, nego što je smrt jednoga čovjeka, bez obzira koliki on bio krivac! Prekinu ga brzi korak, koji je nepažljivo uzdrmao jeku prazne crkve. U njenoj svjetlosti svijeća pojavi se Xaintrailles, sav crven od trčanja. Ispod velikog ogrtača u koji je bio umotan, oklop s njegovih prsiju bacao je čelični odsjaj. Jedva ga dotaknuvši pogledom, redovnik Jean se okrenu prema oltaru i reče: - Molimo se, braćo... Istoga časa Katerina i Arnaud kleknuše na stube. Jacques Coeurs se postavi iza Katerine, Xaintrailles iza Arnauda, dok je Macee, spustivši svoj modri veo, kleknula malo podalje. Ministrant je zamahnuo kadionicom i čuo se još samo šaptajući glas svećenika koji je na novi par prizivao Božji blagoslov prije nego što je prešao na sam obred vjenčanja. Obred je bio kratak i jednostavan. Po uputama redovnika Jeana, Arnaud ponovi odlučnim glasom: "Ja, Arnaud, uzimam tebe, Katerinu, za svoju suprugu i voljenu družicu, uzimam da te volim i da te ljubim u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti, sada i zauvijek sve dok nas smrt ne razdvoji." Zatim doñe na red mlada žena: "Ja, Katerina ..." ali od velikog uzbuñenja, njezin se glas priguši i ona sa šapatom dovrši svoju svetootajstvenu izreku. Krupne suze kotrljale su joj se po obrazima, olakšavajući joj prepuno srce. Redovnik Jean uze Katerininu desnu ruku i stavi je u Arnaudovu, a dugi je prsti čvrsto obuhvatise. Glas mu se pojačao, tako jako kao da je izazivao neprijatelja: " Ego conjungo vos in matrimonium, in nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen."2 Sa tanjura, koji mu je pružio ministrant, on uze blagoslovljeni zlatni prsten s riječima: "Blagoslovi, Gospodine, ovaj prsten koji mi blagoslivamo ...", a zatim ga pruži Arnaudu. Mladi čovjek uze prsten i stavi ga Katerini na prst i na njega prisloni usne. Oči mlade žene, natopljene suzama, svjetlucale su kao ametist na suncu. U toj maloj crkvi, tamnoj i hladnoj, ona je dosegla najvažniji čas, krunu čitava svoga života. Svećenikov blagoslov se polako spuštao na dvije približene glave, a zatim se redovnik Jean ponovno popne na oltar da odsluži misu. Vrlo neprijatno i bučno šmrcanje, uznemiri taj svečani čin. Tako je Xaintrailles na svoj način izražavao uzbuñenje koje nije mogao obuzdati. Arnaud i Katerina izmijeniše osmijeh a zatim, držeći se za ruke, pobožno su pratili službu božju. Kada je misa bila gotova, mladenci i prisutni poñoše za svećenikom u malu sakristiju, u kojoj se osjećao miris ugašena tamjana i netopljena voska, da se tamo upišu u knjigu vjenčanih. Arnaud se potpisao tako energično da je zaškripalo guščje pero koje on zatim pruži Katerini sa smiješkom u kome je bilo trunak ironije. - A sada ti! Nadam se da znaš kako se sada zoveš? Polako, s marljivošću djevojčice i s ružičastim vrškom jezika koji je provirivao izmeñu njezinih usana, ona se po prvi put potpisa "Katerina de Montsalvy". Bujica ponosa navre joj u lice od čega joj se zacrvenješe obrazi. Ona se u sebi zaklela da će to zaista staro prezime koje je od njega dobila, nositi s ponosom, bez malodušnosti i bez obzira na cijenu koju će trebati za to platiti.

2 Sjedinjujem vas u brak u ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen


~ 121 ~

Poslije nje potpisaše se svjedoci, Xaintrailles i Jacques Coeur, dok je Macee toplo poljubila Katerinu. Došao je zatim na red Xaintrailles. On svečano nakloni svoje visoko tijelo u duboki pozdrav. - Gospoño grofice Montsalvy, sretan sam što sam makar i tako malo pridonio sreći za koju želim da bude tako velika kao vaša ljepota i... Ali, očito da je večeras pretjeranom učtivošću Xaintrailles bio nadmašio svoje intimne osjećaje. Stoga on, prekinuvši svoju lijepu frazu i svoj blagoslov na samoj sredini, zgrabi Katerinu za ramena i prilijepi joj na obraze dva zvučna poljupca. - Želim vam svu sreću ovoga svijeta, draga moja. Nesumnjivo ćete još biti podvrgnuti iskušenjima i zato nikada ne zaboravite da sam ja vama objema vjeran prijatelj. S tim riječima napusti Katerinu i baci se u zagrljaj Arnaudu, koga bratski poljubi. - Uskoro ćemo se opet naći - reče on. - Za sada, ja ti kažem zbogom... - Zbogom? Ti odlaziš? Xaintrailles učini užasnu grimasu koja se završi zlobnim osmijehom. - Da. To zahtijeva moje zdravlje. Pretpostavljam da La Tremoille naslućuje tko je potpalio njegov zamak i ako ostanem ovdje, mogao bih se jedne lijepe noći naći s nožem u leñima. Radije ću se pridružiti svojim ljudima u Guiseu. Tamo mi nitko neće moći ništa učiniti! - Želim da idem s tobom. Bilo bi divno vidjeti da mi se ne dozvoli da zauzmem svoje mjesto u vojsci! Ne poznam ni jednoga od svoje stare braće po oružju, koji bi odao mene ili moju ženu! Ove riječi zagrijaše Katerinino srce. Ona nježno podvuče svoju ruku pod ruku svoga supruga. Ali Xaintrailles odmahnu glavom i njegov se pogled smrači: - Da! Tvoja braća po oružju se nisu promijenila. Meñutim, sada se La Tremoille nalazi svuda. Doñi, sakristija nije pogodno mjesto za povjerljive razgovore, imam ti nešto reći. Tada se umiješa Jacques Coeur. - Mi smo kod kuće priredili malu večeru. Ne biste li je mogli prije odlaska podijeliti s nama? Zbog toga nećete nimalo zakasniti. Prije nego što je to prihvatio, kapetan je malo oklijevao. Redovnik Jean je već skinuo svečano crkveno odijelo, vratio se mladim supružnicima, čestitao im u svoje ime i ujedno se od njih oprostio. Iste noći odlazio je i redovnik. Koristio je božično primirje da bi napustio grad u kome ga je sakrivao Maceein otac. Odlazio je u veliku opatiju Cluny, najutjecajniju u kršćanstvu, u želji da tamo sačeka dok zao duh opusti svoje kandže. - Ja ću se svaki dan moliti Bogu za vašu sreću - reće on Katerini, po zadnji put je blagoslivajući. - Molit ću se i za onu koju smo voljeli jer je ona, bez sumnje, zauzela mjesto u prebivalištu sretnika. Njegova smeña redovnička kuta nestade u mraku a ministrant poñe za njim najavljujući da će zatvoriti crkvu. Časak kasnije svi su se našli na snijegom zatrpanoj ulici. Vjetar koji se bio podigao tjerao je s krovova debele naslage snijega. Udaljeni zvuk violina i lutnji dopirao je s vjetrom iznad nijemih kuća. Xaintrailles slegnu ramenima. - U dvoru je ples! Naime, ono što veliki komornik podrazumijeva pod plesom, a to znači zabavu prema kojoj bakanal predstavlja zabavu za opatice. U ovaj čas mora da su svi mrtvi pijani. Ali kad je Le Tremoille pijan najmanje je opasan. Sat kasnije Katerina je sjedila na stolici u radnoj sobi Jacquesa Coeura pokraj Arnauda koji se smjestio na baršunastom jastučiću kod njezinih nogu. Oboje su slušali Xaintraillesa koji im je objašnjavao situaciju. Svadbena je večera bila brzo gotova, ponajprije zato što je kapetan želio napustiti grad prije dana, a zatim i zato što pomanjkanje živežnih namirnica nije više dozvoljavalo sjajne gozbe.


~ 122 ~

Glad koja je ugrožavala sela, a do nje je došlo zbog neprestanih ratnih pustošenja. Zahvatila je čak i bogate gradove u kojima su se zalihe iscrple. Čak se i snalažljiv čovjek, kao što je bio Jacques Coeur, našao pogoñen obaveznim ograničenjima, te je najsvjetlija točka svadbenog obroka bio golem lonac zelja, izvanredno hranjivog ali ne i naročito ukusnog. Katerina ga je jela umjereno, ali je to nadoknadila suhim grožñem koje je bilo posluženo umjesto poslastica. Sada, kada je zadnja kap sanserskog vina bila progutana, kada je zadnja zdravica popita za sreću mladih supružnika, Xaintrailles je pokušao još jedanput da njegov prijatelj čuje ono što je smatrao glasom razuma. Doista, kapetanova ratnička oprema opasno je u Arnaudu razbudila nagon za borbu. - Najbolje je - reče Xaintrailles - da ostanete sakriveni ovdje, kad je i onako majstor Coeur voljan da vas čuva. Kraljica Jolanda će se vratiti. Ona će znati dokazati kralju Karlu da ga La Tremoille vodi u propast, ona će te moći opravdati i... - Da te odmah prekinem - upade Montsalvy. - Ne dolazi u pitanje da se ostane ovdje. To ne znači da sam nezahvalan našim prijateljima, nego da teško podnosim neaktivnost. Gušim se... Ti me dobro poznaješ, znaš da me mirovanje užasava. Bio sam napadnut i sada se želim braniti i osvetiti. - To je smiješno. Rekao sam ti da ne možeš ništa učiniti. - Ako ništa drugo, mogu otići svojoj kući u overnjanske planine. Imam posjede, seljake i moćnu tvrñavu, imam svoju zemlju koja me očekuje. Moj se sin treba roditi tamo i nigdje drugdje. - Ti si lud... Vući trudnu ženu po cestama... Ne ostavivši mu vremena da odgovori, Katerina odmah obavi svoje ruke oko Arnaudova vrata. - Ako ide on idem i ja s njim! On je nježno poljubi i oprezno kao da se radi o nekom krhkom predmetu. - Milo moje - on ima pravo. - Ja sam govorio kao sebičnjak. Zima je, putovi su teški, a naše dijete treba da doñe na svijet za dva mjeseca. I za tebe i za dijete je bolje da ostanete ovdje u zaklonu dok ću ja otići... Iz njegova glasa izbijalo je žaljenje koje steže srce, ali Katerina se naglo odvoji od njega i pusti da joj ruke skliznu dolje. Jedna stroga bora prereza joj čelo. - Takva je dakle tvoja ljubav? Tek što smo se sjedinili, a ti već govoriš o tome da me ostaviš i da odeš daleko od mene... A tek si maloprije rekao: Sve dok nas smrt ne razdvoji...". - Ali dijete? - Dijete? On je tvoj sin! On će biti Montsalvy, čovjek kao ti, stvaran! A ja koja sam već njegova majka, hoću da budem dostojna vas dvojice. Maloprije bio si u pravu kada si rekao da je za njega bolje da se rodi na hrpi slame na zemlji svojih predaka, nego u nježnosti tuñega kreveta, daleko od tebe. Odlazi ako hoćeš, ali znaj da ću ja, iako mi ti to braniš, ići za tobom kao što sam to činila kada sam te slijedila u Orleans, kao što sam te slijedila u Rouen, kao što sam te slijedila po Seini i kao što ću te slijediti do groba ako to bude potrebno. Ona se zaustavi, crvena od uzbuñenja i pomalo zadihana. Njene su grudi grčevito podizale zelenu tkaninu njezine haljine, a velike su joj oči gorjele od srdžbe. Arnaud se poče odjedanput smijati, podignu se na jedno koljeno, uhvati je za ramena i privinu je k sebi. - Do vraga! Gospoño de Montsalvy, vi govorite, kao što bi govorila moja majka! - Zatim doda nježnije - Zaslužila si moju ljubav. Neka bude pustolovina, hladnoće, noći, pa i borbe ako trebe, i nek mi Bog oprosti ako činim glupost. Xaintraillesove oči su lutale od Arnaudova do Katerinina lica.


~ 123 ~

- Znači, ti si se odlučio? Arnaud se okrenu prema njemu. Ponos je blistao na njegovu licu. - Da, odlučio sam se. Mi odlazimo. - Dobro. U tom slučaju, suvišno je dalje govoriti. Vijesti su loše i bolje je da ih čim prije saznaš. U Auvergnei se pripremaju čudne stvari. La Tremoille traži grofoviju za svoje leno... Arnaud skoči. Crvenilo se polako razli po njegovu čelu. Crne mu se oči zaiskriše od bijesa. - Auvergneu? Kojim pravom? - Onim, koje si prisvaja. Ti se sjećaš da je on u prvom braku bio oženjen udovicom vojvode Berryja, Jeanneom de Boulogne, nasljednicom Auvergnee. Kada je umirala oporučno je ostavila to leno svome nećaku Bertraodu de Latour. - Ti mi prodaješ rog za svijeću - zagrmi Montsalvy i slegnu ramenima. - Latour pripada mojoj obitelji. Njegova žena, Anne de Ventadour je nećakinja moje majke. Mi smo roñaci, i to po najbližoj lozi. — Odlično! Ali Le Tremoille traži zemlju kao nasljednik svoje prve žene. Naravno, to je potpuno nezakonito. Ali otkad se kod nas vodi računa o zakonitosti? - Zahtijevati ili potraživati je jedna je stvar uzvrati Montsalvy - a uzeti je druga stvar. Što može La Tremoille? Da se dočepa Auvergnee potrebna mu je vojska, ljudi i artiljerija, a La Tremoille nema nikakva utjecaja na armiju. Xaintrailles, koji je hodao po sobi izmeñu prozora u dnu velikoga globusa, zaustavi se pokraj njega, postavi na nj ruku i pokrenu ga nervoznim prstom. - Poznaješ li Rodriguea de Villa-Andrado? - upita on s uznemiravajućom ravnodušnosti. - Španjolskog razbojnika? Naravno! Mi smo zajedno služili u redovima maršala de Severaca. Dobar vojnik, ali divlja zvijer. Krvoločniji je od izgladnjela vuka i krv voli toliko, koliko drugi vole vino. - Voli on i zlato - prekinu ga Xaintrailles. - La Tremoille je potkupio njega i njegove razbojnike za lijepu svotu novca. I Španjolac je krenuo prema Auvergnei. Njegovi poručnici, Velette i Chapelle pustoše Languedoc i GeVaudan. Oni se penju, dok se Rodrigue spušta. Jesi li shvatio? Pocrvenjelo lice Arnauda de Montsalvy odjedanput problijedi kao vosak. Nosnice su mu se stanjile, a duboke su se bore urezale u kutovima usana. Njegova ruka napusti prestrašenu Katerinu, on se polagano podigne i upre svoj pogled u oči svoga prijatelja. Kao da se bila uvukla u njegovu dušu, Katerina gotovo fizički osjeti silan bijes koji ga je nadimao. Začas on za čitavu glavu nadvisi Xaintraillesa. - Kastiljanski šakal je bačen na moju zemlju, i to mi tek sada kažeš? I ti si htio da ostanem ovdje, da grijem noge dok moji možda... - Ja sam to tek jutros doznao. A baš da sam to i znao ranije, ne bi ničemu služilo da sam ti to rekao. Koliko dugo si već dovoljno snažan da možeš uzjahati konja? Arnaud ustuknu, spusti glavu, ali njegovo lice ostade zgrčeno. Katerina je imala čudnovat osjećaj, kao da se neka nepoznata i prijeteća snaga uvukla u tu malu i mirnu prostoriju. Kao da se neka crna šiljata prilika, čija je sjena odjednom dodirnula svaku stvar, uvukla u tamne kutove i spojila se s obojenim gredama stropa. Činilo joj se kao da je odjednom španjolski razbojnik naoružan ušao u kuću, vukući za sobom svjetlost požara. Osjetila je kako je neka ledena ruka hvata za srce kada se Arnaud okrenuo cijelim tijelom prema Jacquesu Coeru. - Majstore Jacques, možete li mi na neki način omogućiti da sutra napustim ovaj grad? Ne mogu više ostati.


~ 124 ~

- Ako to želiš, mogu ti ja dati deset vojnika koji će ti se pridružiti izvan grada na onom mjestu koje ti naznačiš - predloži Xaintrailles. Na hlače od bivolske kože on ponovo zakopča svoj oklop, koji je načas skinuo da bi večerao. Nabio je svoju kapu na glavu i omotao se u ogrtač. Čas rastanka je došao. Katerini je bilo teško rastati se od toga dobroga druga koji je uvijek bio tako bratski raspoložen. Ona mu to reče sasvim jednostavno, s onom neposrednošću koju je bila sačuvala još iz djetinjstva. - Jako vas volim, Jean. Vratite nam se brzo! Grubo lice, puno crvenih pjega, nasilu se nasmiješi. Taj je osmijeh možda sakrivao jednu suzu i Xaintrailles zagrmi: - Vidjet ćemo se u Montsalvyju! I jedne večeri, kad nećete očekivati, doći ću vas zamoliti za večeru. Ostat ću kod vas dosta dugo, da ubijem nekoliko onih velikih veprova iz Chataigneraiea. Zbogom prijatelji moji. Nakon što je poljubio Katerinu, zagrlio Arnauda, naklonio se Maceei, koja mu je ponudila pehar vina za rastanak, Xaintrailles se okrenu Jacquesu Coeru koji je zgrabio buktinju da bi svome gostu osvijetlio stubište. - Idem za vama, majstore Coeur! Još jedanput hvala za vašu pomoć! - Proñite, milostivi gospodine. Objasnit ću vam kuda da sutra pošaljete desetoricu vojnika koje ste obećali. Prije vas sam znao večerašnje vijesti i sve sam pripremio da bi naši prijatelji mogli napustiti grad. Naime, naslutio sam da će milostivi gospodin de Montsalvy htjeti odmah krenuti i da će gospoña Katerina odbiti da ga ostavi. Na mirnom krznarevu licu ne pokrenu se ni jedan mišić. Meñutim, Katerina je imala osjećaj da se on suzdržavao sa silnim naporom. Iza ravnodušnosti Jacquesa Coeura postojala je neka vrsta očajanja kojega možda ni sam nije bio svjestan, a potiskivao ga je nagonski. Sat na jakobinskom samostanu udari tri puta, a potom se začu mukli udarac vrata koja se zatvoriše za Xaintraillesom. Zatim, odjeknu po kaldrmi ulice lupkanje brza koraka koji se udaljivao. Katerina i Arnaud, stojeći jedno drugom nasuprot, nisu se ni pomakli. Oboje su slušali kako im odlazi prijatelj i kako bat njegovih koraka odzvanja u njihovim srcima. Macee tada stavi Katerini u ruke svijećnjak s upravo upaljenom svijećom. - Doñite - reče ona. - Vrijeme je da se ide spavati. Sutra će biti naporan dan! Spavati? Ni Katerina ni Arnaud nisu na to pomišljali. U velikoj spavaćoj sobi Jacquesa i Macee, koju su im oni za tu bračnu noć bili prepustili, oni se nañoše jedan pokraj drugoga, s rukom u ruci kao dvoje djece na početku neke pustolovine. Prostorija koja je djelovala intimno s crveno i plavo izvezenim tkaninama koje su pokrivale zidove, s vatrom koja je buktala u stožastom kaminu i s krevetom sa snježno bijelim plahtama ispod zastora od živocrvene tkanine, nudila im se kao zatvorena i nježna zemlja na čijem pragu je prestajao ovaj svijet. Svuda unaokolo vladala je potpuna tišina noći koja se sklopila nad kućom. Načas zaboraviše na opasnost i prvi časovi života udvoje pripadali su samo njima. Sutra će sve početi iznova, ali u tom času ni zlo ni mržnja ih nisu mogli dosegnuti. Ne ispuštajući Katerininu ruku, Arnaud pažljivo zatvori vrata. Zatim odvuče mladu ženu do kreveta i, prije nego što ju je zagrlio, posjedne je na njegov rub. Ne izmjenivši ni jednu riječ, počeo ju je pohlepno ljubiti. Iako su stanovali zajedno otkada ga je Xaintrailles napola mrtvog doveo, Arnaud je sada po prvi put s Katerinom izmjenjivao milovanje. Oboje su bili odlučili da poštuju Coeurovu kuću i da


~ 125 ~

sačekaju dok propisno budu sjedinjeni. Ali činilo se kao da je sada Arnaud odlučio da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Njegove su usne bježale od Katarininih sljepoočica do njezinih očiju, od njezinih usana do njezina vrata. On ju je grlio sa strašću koja joj je nanosila bol, ali koju je ona podnosila s divljom radošću. S vremena na vrijeme na uho joj je mrmljao o svojoj sreći. - Ženo moja... Moja Katerino... Ženo moja zauvijek! Ona se prepusti tim grozničavim rukama koje su već odvezivale tanke vezice njena bijelog ovratnika i počele otkopčavati gornji dio haljine. Jednim brzim pokretom skide joj kapicu od uškrobljena muslina i baci je na drugi kraj kreveta. Odjednom se Katerina ukoči pod njegovim milovanjem. U njenoj utrobi dijete se poče žestoko micati. Arnaud osjeti da je ona ustuknula i pogleda je. - Što ti je? - Dijete... Ono se jako miče! Možda ne bismo smjeli... On se poče smijati i Katerina pomisli da se nitko drugi ne smije kao on i s toliko snage i veselja koje proizlaze iz njegove neukrotive vitalnosti. Bljesak njegovih bijelih zubi zasvijetli u sjeni crvenoga zastora. - Ako se taj mali lopov bude miješao i ometao mi da te ljubim, imat će posla sa mnom. Djeca nisu nikada kod nas gospodarila. A ja te želim! Ja sam gladan tebe... Već odavna! Tim gore po njega! Nježan i nezasitan on je privuče k sebi, sruši je na baršunasti pokrivač, ponovo uze ljubiti njezine usne, a pri tom joj nastavi razgolićavati grudi i ramena. Pod toplim i tvrdim usnama koje su je milovale, Katerina osjeti da se njezina krv raspaljuje. Ljubavna ludost se rasplamsala u njoj žestinom uragana. Na poljubac uzvrati mu poljupcem, na milovanje milovanjem, i umjesto da ga odbije, ona mu se naprotiv nudila s novim žarom. Meñutim, on ju je sada po prvi put poče ljubiti s takvom suzdržanom žestinom i takvim umijećem kakvo ona kod njega nije poznavala. Načas ona pomisli, da se u njemu nešto promijenilo, jer su ranije njihovi zagrljaji bili grubi, gotovo divlje strastveni. Bila je to strastvena borba, bez pobjednika i pobjeñenoga, iz koje su oboje izlazili iscrpljeni. U Arnaudovoj strasti bilo je tada nečega neutaživoga i pomalo naprasitog. On ju je potčinjavao svojom snagom. Večeras je meñutim ona osjećala da je pažljiv i da želi u njoj probuditi snažan užitak. Pod njegovim milovanjem, laganim i profinjenim, pod kojim je drhtala ponesena željom, Katerina je s iznenañenjem pronašla ona snažna uzbuñenja koja je u njoj znao izazvati Filip Burgudski, taj majstor ljubavi. Nestrpljiva, ona požali kad ju je on načas ostavio da se skine, ali ubrzo poče hukati od zadovoljstva uz njegova čvrsta prsa u kojima je srce snažno udaralo. Oganj kamina, koji se odbijao o crvene zastore kreveta, obavijao je riñim odbljescima smeña Arnaudova ramena i poigravao se u crnim i gustim kovrčama njegove neureñene kose. Ona je mogla još samo poželjeti da joj tako bude svake noći koje će im Bog dati... a zatim zaboravi sve i prepusti se da je ponese topli val koji ju je zapljusnuo. Vatra se bila skoro ugasila i topla se soba kupala u crvenkastoj tami u kojoj su se miješali mirisi spaljena bora zajedno s mirisima ljubavi i oznojenih tijela koji su bili oštriji. S glavom u udubini Arnaudovih ramena, koji je spavao, Katerina je drijemala. Opustivši svoje umorno tijelo u razbacanom krevetu njoj se činilo kao da lebdi u slatkoj praznini. Bilo joj je toplo, bilo joj je ugodno i ona više nije znala gdje prestaje, a gdje počinje san. U ognjištu su s vremena na vrijeme pucketale žeravice, bacajući kratke iskre dok je svuda unaokolo duboka tišina obavijala krevet kao zaštitna čahura. Izgledalo je kao da na svijetu postoji samo mirno disanje zaspaloga čovjeka i treperenje kapaka zadovoljene žene. S


~ 126 ~

dubokim uzdahom Katerina se još jače pripije uz Arnauda koji u snu nešto promrmlja. Ona zatvori oči... ali ih odmah zatim otvori. Tišinu vani razbi neobična buka, prijateća i zloslutna poput trljanja zmijske košuljice, buka svojstvena za udaranje željeza o kamen. Odgurnuvši Arnaudovu ruku, koja ju je nagonski nastojala zadržati, Katerina se izvuče iz kreveta. Od sobne temperature, nešto svježija od one ispod pokrivača, ona zadrhti, ali ipak potrči bosih nogu do uskog prozora koji je bio okrenut na Oružarsku ulicu. Katerina odškrinu kapak od puna drveta i baci jedan pogled. S prigušenim uzvikom ona ustuknu. Vojnici naoružani lukovima i glefama, sa željeznim šeširima natučenim na čelične kukuljice, bili su opkolili kuću Jacquesa Coeura, prepriječivši po čitavoj širini Oružarsku ulicu, a nesumnjivo i ulicu Auron. Tišina, kojom se izvodio taj pothvat, jasno je pokazivala da su vojnici i oficiri, koji su njima rukovodili, računali na učinak iznenañenja. Od straha se Katerina potpuno razbudi. Ona potrči do kreveta i prodrma Arnauda. - Brzo! Diži se! Opkoljeni smo! On skoči brzinom kojom se budi čovjek naviknut da živi opasnim životom i potrči na prozor. Začas se njegova visoka prilika istaknu na tamnoj pozadini izrezbarenih zidova, zatim on navuče hlače i cipele i, ne potrudivši se čak da obuče košulju, izjuri na stubište, odgurnuvši Katerinu koja je škrgutala zubima. - Obuci se! Idem javiti Jacquesu Coeru. Postavši od straha nespretna, Katerina pipajući potraži svoju odjeću i navuče haljinu. Upravo je bila obukla haljinu kada se Arnaud vratio s krznarom koji je zavezivao pojas svoga kućnoga kaputa. Oficirova je željezna pesnica već odzvanjala na ulaznim vratima. Izvana se začu njegov glas. - Otvorite! U ime kralja! - Mora da su pratili i prepoznali milostivoga gospodina Xaintraillesa, kada je odlazio od nas - prošapta Jacques. - Ne smijemo gubiti ni minute. Doñite! On ih odvede iz sobe, dok je Macee koja je drhtala u dugoj košulji u nju ušla sa svijećom u ruci i uvukla se u razmješten krevet. U prolazu je ona s Katerinom izmijenila pogled put tjeskobe. Udarci o vrata postajali su sve žešći. Odlučan prijeteći glas dopre do njih. - Razvalite vrata, ako ovi prostaci budu oklijevali da nam ih otvore! - Ah, neka ih provale! - progunña Coeur kroz zube. - Tako ćemo bar dobiti na vremenu. Oni su stigli u kuhinju kada je u nju ušla i stara Mahaut zajedno sa Sarom i Gauthierom. Lice Jacquesa Coeura se ozari. - Odvedi ih u tajno sklonište - reče on staroj služavci. - Ja ću pregovarati. Hvala nebu, svi ste ovdje i vatra je ugašena. Tu zadnju rečenicu, koju isprva nije bila razumijela, Katerina shvati tek kada je vidjela svoga domaćina kako se uvukao u kamin. Brončana ploča, koja se nalazla u pozadini i na kojoj su bili urezani ljiljani, otvorila su se kao od kakve čarolije i otkrila su crnu rupu. I već je Mahaut upalila svijeću i ušla u tu rupu. Arnauñ zgrabi Katerinu za ruku i povuče je. - Doñi! Ne boj se! Ali ona je cvokotala zubima kako zbog hladnoće tako i zbog straha. Grubo istrgnuta iz svog maloprijašnjega mira, sada joj se činilo kao da sanja ružan san. Brzo Arnaud skide svoj prsluk, koji je bio topao od topline njegova tijela i stavi ga svojoj ženi preko ramena. - Hajte brzo! - nestrpljivo će Jacques. - Dolje ćete naći čime ćete se pokriti. Ovo je sada ozbiljno! Zaista, začu se tresak vrata koja su se lomila pod udarcima vojnika. Oni ih upravo provališe. Sara i Gauthier uñoše kada je na njih došao red. Ploča se zatvorila i Katerina se, grčevito se držeći za Arnaudovu


~ 127 ~

ruku, nañe u mraku koji je jedva osvjetljavala svijeća stare Mahaut. Stube, isklesane u kamenu, bile su visoke i klizave. Jak miris dima štipao je za grlo ali, začudo, buka iz kuće više se nije čula. - Kuda ćemo? - prošapta Arnaud. - Majstor je već rekao! U tajno spremište. Tamo on sakriva dragocjenu robu koju želi prikriti od gramzljivosti ljudi velikog komornika... kao i onu koju želi ponijeti na svoje buduće putovanje po Istoku. - A skrovište na krovu? - progunña Katerina. Zaista, kuća Coeurovih doživjela je, kao i sve kuće u Bourgesu, više premetačina. Meñutim, skrovišta koja su se nalazila izmeñu greda visokog šiljastog krova dozvoljavala su da se u njima prikriju osumnjičeni gosti. Stara Mahaut ne odgovori odmah. Stigli su na dno stuba i svjetlost svijeće je titrala u teškom zraku. Mahaut se zabavi paljenjem svijećnjaka koji je bio postavljen neposredno uz okrugli masivni kameni stup od kojega je samo jedan rub završavao u jednostavan kapitel. Kada je odgovorila, ona nije gledala u Katerinu. - Ako su sumnje koje se odnose na nas ozbiljne, a gazda misli da jesu, vojnici bi mogli zapaliti kuću. Oni su to nedavno učinili kod apotekara Nobleta. Ovdje se ne izlažemo opasnosti pa čak ako i kuća izgori. Katerina se zaista sjećala zločinačkog požara do koga je došlo kod apotekara koji je bio osumnjičen da sakriva rijetke začine. Cijeli je grad čitave noći bio uznemiren i jedva su uspijeli spasiti susjedne kuće. Zamalo da cijela četvrt Notre-Dame-du-Fourchaud nije izgorjela... Mlada žena osjeti slabost. Kakvoj se sve opasnosti neće izložiti čestiti ljudi koji su joj pružili tako plemenito gostoprimstvo. Ali, načas ona zaboravi svoja strahovanja dok je promatrala neobičnu okolinu u kojoj se nalazila. Gauthier je zgrabio svijećnjak, podignuo ga i usmjerio se prema sredini velike i duge prostorije nisko nadsvoñene malim opekama izblijedjele ružičaste boje. U zidovima su u pravilnim razmacima bile izdubljene duguljaste niše, od kojih su neke bile prazne, a druge zazidane kamenom na kome su se nalazili natpisi i čudnovati crteži. Crtež koji se najčešće pojavljivao prikazivao je stiliziranu formu jedne ribe. Na kraju te prostorije nalazila su se niska i uska vrata. Hrapav glas Normanñanina duboko odjeknu pod svodom. - Kakvo neobično mjesto! Ove niše izgledaju kao da su napravljene da se u njih stave ljudska tijela... - Baš tako - reče Mahaut, prekriživši se brzo. - Majstor kaže da je to jedna vrsta groblja. Oh! potječe iz davnina... iz onih vremena kada je zemlja bila još potpuno neprosvjećena. - U Italiji sam nekada vidjela rimske nekropole - reče Sara... - Izgledaju ovako. - Ah! - prereže Mahaut, koja očito uopće nije voljela ovo mjesto. - Hajdemo dalje. Ovdje je hladno. S one strane vrata nije bilo ništa toplije, ali dvije dvorane koje su jedna za drugom slijedile bile su mnogo šire i nadsvoñene lukovima. One su bile ispunjene s dosta velikim brojem punih vreća i svežnjeva umotanih u grubo platno. Ta nagomilana roba mnogo je smanjivala tajanstveni izgled tih prostorija koje su donekle djelovale uznemiravajuće. Ispunjavao ih je neobičan miris, žestok i opojan, kojeg su sačinjavali miješani mirisi novoga platna, mirodija i tamjana. Usprkos Arnaudovu prsluku Katerina je cvokotala zubima. Gauthier tada primijeti krzna koja su bila nagomilana u jednom kutu. On prekopa po njima, i izvuče neku vrstu kabanice od tkanine potpuno postavljene riñom lisicom i pruži je mladoj ženi. - Ovo će biti toplije, a i milostivi gospodin Arnadud se takoñer neće izložiti prehladi. Katerina potpuno nestade u kabanici, koja je bila predugačka i preširoka za nju. Meñutim, u njoj joj je bilo toplo i ona se malo


~ 128 ~

oporavila. Katerina poñe sjesti na vreću podno jednoga stupa. Nije primijetila kako se Arnaudov pogled odjednom smračio, dok je Normanñanin obavijao njegovu ženu krznenom odjećom. Mladi čovjek je uzeo i ponovo obukao svoj prsluk, ali osornim pokretom odbi da obuče i krzno koje je bilo uzeto s one gomile. Klečeći pred Katerinom, Gauthier je zamatao krajevima kabanice stopala mlade žene. - Evo - reče on zadovoljno se podižući - ovako će vam biti bolje! - Kakva si ti čudnovata sobarica - reče Arnaud zajedljivo. - Jesi li tu naviku stekao za vrijeme vašeg putovanja ovamo! Čemu je onda služila Sara? Ona se pak smijestila pokraj Katerine, šćućurivši se da joj bude toplije i podigla je na Arnauda nezadovoljan pogled. - Kada nisam bila u tamnici i u opasnosti da budem živa spaljena - opravda se ona - nastojala sam je spriječiti da ne poludi od očaja. Katerina je s iznenañenjem slijedila kratko peckanje. Nije shvaćala naglu Arnaudovu ljutost. Za nju je divova briga oko nje bila nešto naravno i ona htjede ublažiti tešku situaciju. Ako se ova dvojica počnu svañati, budućnost bi mogla izgledati dosta crna. Zato pruži ruku, zgrabi Arnaudovu i privuče ga k sebi. - Doñi k meni... Bez tebe će mi uvijek biti hladno. Arnaud se odmah umiri i čučnu pokraj njezinih nogu. - Oprosti mi... ali bjesnim što sam ovdje zatvoren kao štakor u kavezu. Dok gore možda... Rečenica ostade nedovršena. Sve su je izbjeglice u podrumu već bile dovršile. Što se dogaña nad njihovim glavama? Ovdje, u ovom podrumu, gluhom kao grob, bili su potpuno odrezani od svijeta. Tko bi im mogao reći da li kuća gori i da li će se pomaknuti ploča kamina i neće li izlaz bili zatrpan golemim ruševinama? Ako su spašeni od La Tremoilleova bijesa, da li su osuñeni da završe život jadno, zazidani živi u ovom dobro sakrivenom podrumu? Ta užasna pomisao kao munja proleti Katerininom maštom i ona osjeti kako joj krv nadire prema srcu. Pod tim niskim svodovima se već ionako osjećala kao da se guši... Kao da joj daje za pravo, do njih dopre zvuk rušenja, dalek, bezvučan, ali jasan. Stara Mahaut se brzo prekriži. - Isuse dragi! Ako je to bilo... Isti strah obuze svu petoricu drugova u nesreći. Sjedeći u krugu oko svijećnjaka postavljenoga na zemlju, njihove oči, u kojim se odražavala žuta svjetlost, pokazivale su neizrečenu bojazan. Oni su se jedva usudili pogledati jedan drugoga, kao da se svatko od njih sramio svoga straha. Tišina postade nesnosna i Arnaud je nije mogao podnositi. Stegavši pesnice, on se podiže i poče nervozno hodati kao zvijer u kavezu, a Katerina nije imala hrabrosti da ga u tome spriječi. Bolji je bio ujednačeni i razdražujući bat njegovih koraka nego ova usplahirena tišina. On je pripadao životu, kao što je svijetu živih još pripadao nemiran i zirkajući pogled stare Mahaut, koji je skakao s jednog lica na drugo kako bi u njima našao utjehu. Ona je iz pregače izvukla krunicu od šimšira i prebirala je meñu svojim ispucanim prstima njezine glatke kuglice izlizane od tisuću molitvi. Minute su slijedile za minutama i bile su sve teže i nesnosnije, što ih se više sakupljalo. Katerina se svom snagom borila da ne počne urlati. I onda naglo, kao što je i došla, tjeskoba je napustila petoricu zazidanih. U krugu žute svjetlosti, pojavi se Jacques Coeur a da ga nitko nije čuo kako se približavao. On se smješkao, ali je morao i progovoriti da bi Katerina povjerovala da je zaista biće od mesa, a ne utvara. - Gotovo je! — reče on mirno. - Možete se popeti. - A ona buka koju smo čuli? - upita Arnaud. Mislili smo da se ruši kuća.


~ 129 ~

- Ne, srušio se samo jedan ormarić pun kositrenih zdjela, koji je jedan narednik odgurnuo, jer je bio uvjeren da sakriva tajni prolaz. Siguran sam da se buka morala čuti do kraljevske palače! Doñite sada, dan nije daleko i opasnost je samo momentalno prošla. Imamo mnogo stvari da pripremimo. - Bili ste potkazani, zar ne? Jacques Coeur potvrdi glavom. - Nježna prijateljica milostivoga gospodina Xaintraillesa izgleda da je osjetljiva na zlato i on je pogriješio što ju je posjetio prije nego što je došao u crkvu. Uhodili su ga. Uspio sam uvjeriti voñu strijelaca u moju iskrenost, ali nikad se ne zna za koliko dugo. Ali to nije važno. Sve je spremno za vaš odlazak. - Kada polazimo? - upita Katerina. - Odmah. - Po danu? Krznar se poče smijati. - Ni dan ni noć ne igraju nikakvu ulogu. Ovaj podrum, u kojem se sada nalazite, ima više produžetaka nego što mislite. Ove dvije dvorane povezane su sa starom kapelom viteza Templara koja se nalazi s one strane Vrata Ornoise. One su središnji dio važne podzemne mreže koju su nekad izgradili Rimljani, a obnovili je i ojačali templari za potrebe svog reda, a ja sam je uspio pronaći. Neki hodnici, koji ove dvorane povezuju sa starim kamenolomima ili s odajama za sahranjivanje, kao ona koju ste vidjeli, napola su srušeni i opasni su, ali ih ima koji su još upotrebljivi. Jedan od njih prolazi ispod starog amfiteatra i slijedi antički vodovod koji je u vezi s jednim od četiri vodovoda. Njime ćete otići, jer taj hodnik prolazi ispod ulice Auron i ispod moje kuće. On će vas odvesti dosta daleko izvan grada, do kule Bruveres stare ruševine na putu Dun-le-Roi. Tamo ćete naći ljude milostivoga gospodina Xaintraillesa. On učtivo pruži ruku Katerini da se podigne, ali mlada žena se ne pokrenu kao ni ostali. - Grad sagrañen na podzemnim hodnicima... Reklo bi se da je to san. Jacques se malo nasmija. - Tragovi koje su ostavili Rimljani tamo kuda su prošli zaista djeluju kao snovi. Ne zauzima se svijet bez genijalnosti! Ali genijalnosti koja može biti vrlo korisna jednom skromnom trgovcu kao što sam ja.


~ 130 ~

Glava deseta

ŠANČEVI VENTADOURA Sutradan u zoru, gledajući Arnauda kako uskače u sedlo ispod starih zidina kule Bruveres, Katerina je stekla utisak da će joj on još jedanput izmaći. Odjedanput, zbog same činjenice što je meñu koljenima ponovo stegnuo sapi konja, njoj se učini kao da je Arnaud odbacio onoga čovjeka koji se nalazio na samom kraju svoje životne snage, kakav je on bio u kući Jacquesa Coeura. Sada je bio obučen u crnu jelenjsku kožu ispod oklopa od plavoga čelika, koji mu je pronašao majstor krznar, a iznad svega je imao prebačen potpuno crn, širok jahaći ogrtač. Kapuljača tog ogrtača bila je zabačena unazad i otkrivala je njegovu smeñu glavu s kratko podšišanom kosom u obliku svećeničke kapice koja je tako dobila odgovarajući oblik za nošenje kacige. Uspravljen na svojim stremenima, glave ponosno uzdignute, Arnaud nije više podsjećao na jadnoga zatvorenika iz zamka Sully, ni na prognanika, a ni na lovinu za pse nekog zlikovačkoga poručnika. On je ponovo postao sličan onoj gordoj predodžbi koju je Katerina uvijek u sebi nosila. On je ponovno postao gospodar Montsalvyja i mlada žena se stisnuta srca upita da li se ona zbog toga zaista treba veseliti. Nikada joj on nije bio tako blizak kao u danima njegove tjelesne nemoći i moralne nepostojanosti. Ni desetorica vojnika koje je Xaintrailles bio poslao, a koji su im se pridružili kad je pala noć, nisu se prevarila u veliku sposobnost toga čovjeka. Oni su odmah u njemu prepoznali ratnika i voñu i prešutnim su se dogovorom podvrgnuli njegovu zapovjedništvu. Meñutim, po nadutu izgledu i mnogim ožiljcima koji su ukrašavali njihova opaljena lica, nije se moglo posumnjati da ne pripadaju vojnoj eliti toga vremena ili najgoroj vrsti starih junačina, što je izlazilo na isto. Katerina nije jako voljela te zaista dosta dvosmislene poglede čiji je ona bila predmet. Svi su bili Gaskonjci i svi su, s jedinim izuzetkom njihova voñe narednika Escorneboeufa, bili mali, crnomanjasti i nervozni ljudi oštrih brkova i očiju poput ugljena crnih. To su bili neustrašivi vojnici. Neprestani dodir s engleskim posjedima u Guvenni pretvorio je njihovu borbu protiv osvajača u njihovo svakodnevno zanimanje i to od časa čim bi bili dorasli oružju. Kad je došao do kule Bruveres zajedno s konjima namijenjenim četvorici izbjeglica, narednik Escorneboeuf je predao Arnaudu zapečaćen omot. Sa zaprepaštenjem koje ga je zabavljalo, Arnaud ustanovi da se radi o urednoj propusnici s potpisom i pečatom velikoga komornika Francuske. Na njoj se nalazilo i nareñenje svima da olakšaju putovanje grofu de Ladinhac koji sa svojom ženom, slugama i četom od deset vojnika ide u Lactoure da tamo sustigne svoga zakonitoga gospodara vojvodu Jeana-d'Armagnaca. Očito, Xaintrailles je sve dobro uredio i ništa nije bio prepustio slučaju. Veliki pečat Francuske, koji je visio na toj krivotvorenoj ispravi, činio je istovremeno veliku čast njegovom osjećaju prijateljstva, njegovim vezama i njegovu lukavstvu. Katerina je u mislima uputila iskrenu zahvalnost tome velikome crvenkosom i podrugljivomu mladiću, čija je vesela grubost bila jednaka njegovoj odanosti. Požalila je i zato što će Montsalvyjevi bog zna kada ponovno vidjeti svoga prijatelja! Mala je četa s Arnaudom na čelu mirno jahala po starom rimskom putu koji se još prepoznavao a od starog Avaricuma vodio je ravno prema overnjanskim planinama, preko Berrvja i Limousina. Arnaud je jahao velikoga vranca i borio se protiv žarke želje, da sa svojom


~ 131 ~

životinjom prijeñe u galop. Već je prošlo mnogo vremena otkako nije galopirao u vjetar uz veselo pucketanje krajeva svog ogrtača za sobom. Meñutim, iako je Katerinino stanje zahtijevalo umjereniji hod, morao je on dobro kočiti svoju prirodnu silovitost. Za njim je išla Katerina, okružena Sarom i Gauthierom. S radošću je ponovno našla Morganu. Tu je radost s njom izgleda u potpunosti dijelila i mala kobila. Potpuno ravnih ušiju, veselo je kasala poigravajući svojim repom. Njena se bjelina junački borila s bjelinom snijega. I Sara je na svoje veliko zadovoljstvo ponovno dobila Rustauda. Prilična težina Ciganke odlično se prilagoñavala mirnim navikama životinje i zasada je ona drijemala ravnodušna na zimu. Ali Gauthier nije spavao. S vremena na vrijeme, bacao je pogled unazad, prema golemom Escorneboeufu, koji se sa svojim Gaskonjcima nalazio na začelju. Izmeñu obojice ljudi, koji mora da su su po snazi bili jako slični, odmah se stvorila antipatija. Bila je dovoljna jedna izmjena pogleda, koji je i Katerina uhvatila i shvatila mu značenje. Naviknuti da nadvisuju ostale jedino prestižom svoje jakosti, Normanñamin i Gaskonjac su gorili od želje da omjere svoju snagu. O svom strahovanju ona obavijesti muža. - Prije ili kasnije oni će se potući - prošapta ona gledajući Escorneboeufa koji je brisao nos rukavom i rastreseno promatrao Gauthiera, dok je ovaj sedlao Morganu. - Ako to bude pristojna borba, bit će zabavno vidjeti kako se tuku ta dva diva. Ali, ako to bude prava svaña, znat ću ih razdvojiti. Zvijeri se dresiraju bičem. Na to sam odavna navikao. Ovaj odgovor, koji je sasvim dolikovao Arnaudu, samo je povećao Katerinina strahovanja. Ona se odluči da bude na oprezu, ali se nije mogla suzdržati da ne pomisli kako bi život bio puno jednostavniji kada ne bi postojali ljudi neumjerene naklonosti za meñusobnim ubijanjem. Nagonski, ona prinese ruke svome trbuhu. Da li će ovaj koji je tu živio takoñer biti jedna od tih ratnih mašina, svjesna i neumoljiva. Da li će vatrena krv Mootsalvyjevih potpuno ugušiti bezgranično mirniju krv njegove majke i njegova djeda, dobroga Gauchera Legoixa, koji je obješen zato što je iznad svega volio mir? Po prvi put se Katerina prestraši te žive tajne koju je nosila u svojoj utrobi. Na tu se uznemirenost sasvim prirodno nadovezala jedna druga nepoznanica koja se otvarala pred njom. Na što će naići na kraju svoga putovanja? Što je očekuje u Auvergnei o kojoj nije imala ni najmanju predodžbu? Planine, neobičan oblik prirode za djevojku iz ravnice, što je ona bila, strana lica, novo obitavalište, svekrva... U stvari, ova zadnja predodžba joj je bila najmučnija, predodžba o Arnaudovoj majci. O njoj Katerina nije znala ništa drugo nego da je sinovi obožavaju. Nekada, u podrumu kod Legoixa, prije nego što ga je iznakazila pariška svjetina, Michel de Montsalvy kada je vidio pažljivu djevojčicu, kakva je ona bila, podsjetio se na svoju majku. Ta velika dama rano je ostala udovica s dva dječaka koja je trebala odgojiti i s mnoštvom ukućana i imanja. Činilo joj se kao da još čuje Michelov glas: "Moja će majka ostati sama - rekao je on - kad na moga brata doñe red da se prihvati vojničkoga poziva. Ona će vjerojatno zbog toga patiti, ali neće ništa reći. Previše je ponosna i gorda da bi se žalila." Kako će, mislila je Katerina, ponosna i gorda gospodarica zamka prihvatiti tu nepoznatu snahu koja je uz to bila još i pučanka? Ako budu morale živjeti jedna pokraj druge, kako li će se taj život odvijati? - Na što misliš? - upita je Arnaud, kada ona nije primjetila da je dojahao k njoj, jer se toliko udubila u svoje razmišljanje. Ona se nasmiješi na sebi svojstven, plah način. Na to on doda:


~ 132 ~

- Nije li ti dobro? Možda si umorna? - Ne - odgovori ona - samo sam razmišljala. - O čemu? - O onom što nas očekuje... u tvom kraju... tvoja obitelj. Arnaudovi zubi zablistaše od naglog osmijeha i on se nagnu na Katerinino sedlo, obavi jednom rukom njena ramena i žustro joj pritisnu svoje usne na sljepoočnicu. - Meni možeš sve priznati - prošapta on. - Sve te to plaši, zar ne? - Pomalo... da. - Imaš krivo. Ako budeš voljela Auvergneu, ona će ti to vratiti stostruko. Što se tiče moje majke, kojoj je podreñena čitava moja obitelj, vjerujem da ćeš joj se svidjeti. Ona iznad svega voli hrabrost... Ispravivši korak svoga konja prema Morganinu koraku, koja se umiljavala velikom crnom pastuhu, Arnaud je dugo svojoj ženi govorio o svom kraju. Postepeno ona zanemari blago ustalasani krajolik pod naslagom snijega, kojim su prolazili, da bi zamislila visoku vjetrovitu visoravan, čije su se stjenovite i šumovite padine rušile u duboku dolinu kojom je tekla rijeka, plave planine s maglovitim jutrima, a koje su bile ljubičaste pri zalasku sunca, crne stijene i bijele vode. Najedanput joj se poče žuriti da stigne u taj neobičan kraj gdje ju je možda očekivala sreća sakrivena iza zidova staroga zamka, ukrašena bršljanom, koji više nije trebao biti tvrñava. Zaboravila je čak i na užasnu prijetnju koju je stvarala zlokobna sjena španjolskoga razbojnika i pritiskala taj kraj. Ali Arnaud nije na to zaboravio... Nakon časka šutnje, reče joj rastuženim glasom. - I sve je to sada ugroženo, u opasnosti, jer je nezasitna gramzljivost La Tremoillea odlučila da prisvoji leno prezirući svako feudalno pravo! A treba vremena dok se stigne tamo... Da, treba vremena! Dok su se nalazili u berišonskom kraju, koji je relativno još bio zaštićen zbog neprekidnoga boravka kralja u njemu i koji je još donekle bio obrañen, putovanje se odvijalo bez ikakvih dogañaja. Hrana je bila rijetka i skupa, ali zlato koje im je Jacques Coeur tako velikodušno posudio, otvorilo je mnoge škrmje i kokošinjce u gostionama u kojima su se zaustavljali. Za taj dug Arnaud nije mogao natjerati Jacquesa Coeura da primi bilo kakvu priznanicu. Kad su stigli u tvrdi i divlji kraj - Limousin, izgled se okoline promijenio. To je kraj prostranih pustoši, niskih planina koje su presijecale usječene doline. Zima ih je činila kobnima, na sleñenim barama je taman led još zahvaćao mrtve trske. Rijetka sela, koja su se gubila u nizinama obraslim šikarom, kao da su se sakrivala od samoga neba, bila su veoma siromašna isto tako i njihove male, sive, bezazlene i čiste crkve koje su bile samo pokrivene slamom. Nekada je seljak uzgajao raž, repu, kupus i malo žita, a u nižim i suhijim krajevima takoñer i vinovu lozu. Meñutim, mnogi su vojnici došli i prošli, Englezi, armanjaci, Burgunñani, razbojnici i hajduci. A kako su i saveznički vojnici jednako tako bili grabljivi, kao i protivnički, limuzenska se zemlja vratila na prvobitno divljaštvo. Vojnici su opljačkali stoku koju je bolest i tako već bila desetkovala. Pod crnom pandžom gladi cijeli je kraj lagano umirao. Zadovoljstvo, koje je Katerini pričinio odlazak iz Bourgesa na početku ovoga dugoga puta što ju je vodio u novi dom, postepeno se gasilo otkada su bili ušli u tu zemlju jada. Svaki Morganin korak povećavao je tegobu koja se sakupljala u njezinim grudima. Tišina usamljenih polja suzdržavala je disanje, a nakostriješeni vrhovi crnih i nijemih tvrñava polako su utjecali na nju. Kada su slučajno naišli na neko ljudsko biće, odmah je bježalo pred naoružanom četom, a kada bi njezin pogled susreo njihov, u njima se nije vidjelo ništa ljudskoga. Ljudi su počeli nalikovati vukovima. No i meñu tim vukovima, mladoj


~ 133 ~

ženi nije trebalo dugo da primijeti da su Escorneboeufovi Gaskonjci bili najgori. Kada su iscrpli namirnice koje su se mogle čuvati, svakodnevno pribavljanje hrane postajala je prava pustolovina. Trebalo je naći što će se po putu jesti i putovanje je u toliko bilo sporije. Dani su bili kratki, a noć je rano dolazila i primoravala ih je na odmor, jer su bare i kaljuže bile prave zamke za noćne putnike. Osim toga, Katerina je bila uznemirena i zbog same sebe. Ovo sporo i zamorno putovanje umaralo ju je više nego što se uopće mogo zamisliti. Bolovi su je često presijecali i noću, kada se odmarala u Arnaudovu zagrljaju u ovom ili onom zaklonu koje bi na sreću našli. Ona je sve teže i teže nalazila san i zato je razmjerno porasla njena nervoza. Jedne večeri izmeñu Katerine i Arnauda došlo je do drame. Bili su se zaustavili da prenoće u nekoj napola srušenoj kapeli usred guste šume Chabrieres. Kao što je imao običaj da čini svaku večer, Gauthier je sa svojom vjernom sjekirom u ruci duboko zašao u šumu da bi nešto pokušao uloviti. I Gaskonjci su se, pošto su bili zapalili vatru pokraj koje su se sklonile Katerina i Sara, takoñer udaljili da pronañu nešto za jelo. Od prošle su večeri pojeli samo juhu napravljenu od kestenja, pronañenih u usamljenoj suši na kojoj su vojnici razvalili vrata. Bili su gladni kao vuci i loše raspoloženi. U odreñenom prostoru od kamenog zida bez maltera, gdje su smjestili konje, Amaud je njegovao Rustauda koji je šepao jer mu je kamen bio ušao u kopito. Katerina je ispružila ruke prema vatri, koju je Sara podjarivala, i pokušavala da zaboravi na glad. Iznenada su nekakvo zaklinjanje i bolni krici razbili tišinu. Iz česti su izašla dva Gaskonjca vukući nekog seljaka koji se svom snagom otimao. O ramenu njihova zarobljenika visila su dva zeca zavezana za vrat. Čovjek je urlao i zaklinjao da mu ostave ulov, kunući se da mu u kolibi od gladi umiru žena i četvero djece, ali ga oni nisu slušali. Krvoločni smijeh Gaskonjaca nadjačavao je glas nesretnika. Katerina skoči na noge i htjede potrčati prema toj grupi, ali je pretekne Escorneboeuf. Sve se to odigralo veoma brzo. Golema pesnica Gaskonjca se podiže i spusti. Začu se suho krckanje, slično razbijanju oraha, i seljak se bez riječi, razbijene lubanje, srušio upravo Katerini pred noge. Ona zatetura od užasa, ali grubi bijes je zadrži na nogama i bjesomučno se baci na jednog od njih koji je nagnut nad lešem uzimao zečeve. Naglim pokretom ona mu istrgnu životinje, a zatim svoj bijes usmjeri prema ubojici. - Grubijane! Kojim pravom ste ubili ovoga čovjeka? Tko vam je to zapovjedio? Vi ste ga ubili... Ubili ste nevinoga čovjeka koji vam ništa nije učinio... Izvan sebe od bijesa, koji ju je bio oslobodio fizičkoga straha, Katerina htjede s ispruženim noktima skočiti Gaskonjcu u lice, ali je Arnaud, koji je dotrčao, zgrabi čvrsto za ruku i zadrža. - Katerino! Jesi li luda? Što ti je? Vruće suze pojurile iz očiju mlade žene i ona okrenu prema svome mužu lice natopljeno suzama. - Što mi je? Zar nisi vidio? Zar ne vidiš leš pred sobom? Ovaj čovjek je nizašto ubio jednoga seljaka, za ovo... Ona nogom odgurnu plijen, kao što bi odgurnula i jednu crknutu zmiju. - Previše je vikao! Krvi Isusova! - prereže Gaskonjac. - Ne volim kada se viče. - A ja, prijatelju, - prekinu Arnaud blago - ne volim kada se ubija bez razloga! Bilo bi dobro da ubuduće pričekaš na moju zapovijed prije nego što ubiješ, inače ću te ja naučiti poslušnosti. Sada odnesi leš.


~ 134 ~

Dvojica od tvojih ljudi će iskopati grob u groblju. Ovo je kršćanska zemlja. Za to vrijeme Sara će oderati i ispeći ovu divljač. Dok je to govorio, zadržao je svoju ruku na Katerininim ramenima, a ona je tiho plakala na njegovim grudima. Najednom se naglo otrgnula od njega i pogledala ga razrogačenim očima u kojima je ponovni bijes bio osušio suze. - Što? Zar je to jedina kazna koju si dosudio ovoj ubojici? Da li je to cijeli posmrtni govor koji upućuješ onom jadnom čovjeku? Da se sahrani i da se o njemu više ne govori? — Što mogu više učiniti? Žalim što je taj čovjek ubijen, ali budući da je mrtav ne može se ništa drugo učiniti, već da ga se sahrani. To je više nego što dobijaju mnogi ljudi koji završe u trbuhu vuka ili vrane... Možda zato što je Escorneboeuf dok se udaljavao s lešom pogledao podrugljivo, Arnaud joj odgovori s izvjesnom krutošću što poveća Katerinin gnjev. - Nisam nikada brkala vojnika i ubojicu! - poviče ona. — Ovaj je čovjek hladnokrvno ubio, i to bez razloga. On mora biti kažnjen prema zakonima ostalih ljudi. - Ne govori gluposti Katerino — odgovori Arnaud umornim glasom. - Nemamo dovoljno ljudi i bog zna što nas očekuje u Auvergnei. Uostalom, radi se samo o jednoj seljačini... Ova riječ kao da pljusnu Katerinu. Ona osjeti da je obuzima duboka žalost, ali se uspravi i usprotivi se gordo. - Seljačina? - reče ona gorko. - Doista sitnica... bar u očima tebi jednakih jludi, jer u očima meni jednakih, seljačina je ipak čovjek! - Meni jednakih ljudi? Čini mi se da im i ti pripadaš... Ona slegne ramenima potpuno obeshrabljena. Da li će se njihov zajednički život uvijek osnivati na dubokom nerazumijevanju i da li će njihova strastvena ljubav, koja ih je ujedinjavala, moći premostiti jaz njihova porijekla koji je uvijek dijelio nasljednoga gospodara Montsalvyja i kćerku zlatara s Mosta mjenjača? Da li bi mu ona u ovom času mogla reći da se osjeća beskonačno bliža onom izmrcvarenom seljaku, nego njemu samome čije je ime, meñutim, nosila? - I ja se to pitam! - promrmlja ona okrenuvši se. - Da, zaista, ja se to pitam! Čini kako te volja... ali ja neću jesti ovu divljač. Ona je za mene preskupa! Crne Arnaudove oči sjevnuše poput munje. On otvori usta da bi joj proturiječio, možda izazovno, ali baš u taj čas Gauthier Malencontre izañe iz šume. Preko svojih leña nosio je prebačenog vepra, koga, očima uprtim u Arnauda, baci pred Katerinu. - Ipak ćete imati dobar obrok, gospoño Katerino... Oba čovjeka, vitez i Normanñanin, ostadoše načas licem u lice, pri tom je crni pogled bio usañen u sivi. Arnaudova ruka spusti se do štitnika na maču, a zatim pade. Slegnuvši ramenima on, se okrenu. - Čini što hoćeš! - dobaci on Katerini prije nego što nestade iza kapele. Ona ga vidje kako se tiho udaljava i uznemiri se zbog rane koju je Gauthier nanio njegovu ponosu, ali se ne usudi poći za njim. U tom se času nisu mogli razumjeti. Kada se on nakon dužega vrijemena vratio, ona je sjedila malo podalje i zamotana u svoj veliki ogrtač gledala Saru kako je iznad vatre na ražnju, koji je bio na brzu ruku učinjen, okretala veprov but. On doñe ravno k njoj, spusti se na zemlju i stavi svoju glavu na koljena mlade žene. - Oprosti mi... - promrmlja. - Vjerujem dg će ti trebati mnogo strpljivosti, ali pokušat ću da te shvatim... da te shvatim! Umjesto odgovora, ona se nagne i stavi svoje usne na njegovu grubu crnu kosu. Načas oni su zaboravili na hladnoću, noć, rat i malo su uživali u miru. On je nježno podigne rukama i odnese je malo dalje, gdje ih pogledi ostalih nisu mogli uhvatiti. Sjena male kapele raširi se


~ 135 ~

nad njima i odijeli ih od svijeta. Arnaud brižljivo umota Katerinu u više pokrivača, a zatim se ispruži pokraj nje i raširi preko oboje svoj vlastiti ogrtač. - Je li ti dobro? - upita. - Vrlo dobro... ali Arnaude, ja se bojim. Tako bih željela da smo već stigli, zbog djeteta. Ono se jako miče, znaš... - Pokušat ćemo ubrzati putovanje. Nastoj zaspati, ljubavi moja. Potreban ti je mir i tišina. On strastveno poljubi njene hladne usne i ona zaspi. Dugo ju je promatrao potaknut dubokom ganutošću i nije se usuñivao pomaknuti, kako je ne bi probudio. Svakim danom ona mu je postajala sve draža i sve dragocenija. Nešto dalje Gaskonjci su se smjestili oko druge vatre na kojoj su pekli zečeve. I oni su izgledali mirni, jer za njih su se život i smrt povezivali logički u beskonačan lanac... Kada su u blijedom i jadnom svijetlu slijedećega jutra krenuli na put preko ogoljelih šikara praćeni oštrim sjevernjakom, Katerina primijeti da se Escorneboeufov izgled promijenio. Kolos je uzalud nastojao izmeñu željeznog šljema i jahačkog ogrtača sakriti svoje lice koje je očito osjetilo nečiju tešku ruku. Majstorski pomodreno oko, još svježe ogrebotine i čitav izbor plave boje, počevši od svjetlo-plave do tamnoljubičaste, davali su veoma neobičan izgled njegovoj fizionomiji. Tražeći Arnaudov pogled, mlada žena primijeti da je i on isto tako bio upravljen u narednika i da se sjajio od sreće koja mu se ipak nije izražavala i na usnama. On se, meñutim, nježno nasmiješi svojoj ženi, a zatim se okrenu prema Gauthieru. Normanñanin je jahao mrino, napola zatvorenih očiju, ruku sklopljenih na trbuhu, sa zadovoljnim izgledom debele mačke koja je upravo popila zdjelicu mlijeka. Zaista je izgledao previše bezazleno, a da bi od njega moglo potjecati jutarnje šarenilo Escorneboeufa... Ali jedan pogled uvjeri Katerinu u protivno. To je bio pogled koji je gorio mržnjom, a Gaskonjac ga je uputio divu. Očito, on je te noći dobio strogu kaznu koju neće skoro zaboraviti. Iako se Katerina zbog toga veselila, nimalo nije željela da se to pretvori u mržnju koja bi mogla ugroziti sigurnost grupe i prouzrokovati ozbiljne sukobe. Granitna visoravan se odjedanput poče rušiti, a put spuštati niz padinu obronka prema skučenu selu koje nije davalo znake života. Ni sa jednoga dimnjaka se nije dimilo, ništa se nije micalo... osim, što se malo izvan sela, pokraj raspela, neobično komešala jedna nejasna grupa. Više ljudi bilo je nagnuto nad nečim, što se pomamno micalo. Katerina je vidjela Arnauda, koji je stalno bio naprijed, kako se zaustavio na rubu jedne padine i kako je gledao podignut u stremen. Ona potjera Morganu da ga stigne, ali on podbode oštro i pojuri kao strijela niz strmi put. Od zadnjih zraka blijedoga sunca pojavi se odsjaj na čeliku mača koji je bio izvukao. - Razbojnici - reče Gauthier pokraj Katerine. - Oni nekoga napadaju. Idem pomoći. - Ne, ostani! - On ne bi volio da mu ti to oduzmeš... Zaista, na kraju staze, Arnaud odbaci prednost koju mu je stvorio njegov konj. Skoči na zemlju i podignuta mača sruči se kao grom na pljačkaše. Sve je bilo brzo gotovo. Prvi je pao probodena grla, ne pustivši ni krika. Drugi je izvukao dugi nož i suprotstavio se, ali kada je napadao, lijeva ruka viteza, naoružana bodežom, se podiže i udari ga. Čovjek ispusti strašan krik. Mač dohvati trećega kada je pokušao ukrasti konja da bi njime pobjegao. Tek je tada Katerina opazila jednoga čovjeka koji je, nesumnjivo ranjen, ležao na stubama raspela, Arnaud baci na zemlju svoj okrvavljeni mač i klekne pokraj njega.


~ 136 ~

- Brzo - reče Katerina. - Ovaj put smo mu potrebni... Njezine pete stisnuše Morganine sapi i cijela četa se spusti u trku niz obronak. Ispred raspela Katerina i Sara skočiše na zemlju i pridružiše se Arnaudu. - To je hodočasnik - reče on - koji izgleda vrlo jadno. Kako mogu napasti nekoga tako siromašnog. - Koješta! - reče iza njega Escorneboeuf podrugljivo. - Ti hodočasnici često sakrivaju pod svojim dronjcima više zlata nego što se misli. Poznavao sam ih koji su bili dobar plijen i… - Dosta! - presiječe grubo Arnaud. - Božji hodočasnici su sveti ili bi to trebali biti. Idi vidi da li se može ostati u ovom zaseoku. Izgleda prazan, ali nikada se ne zna. I sjeti se moje zapovijedi: ne uznemiravaj nikoga! - Da, gospodaru! — zagrmi Gaskonjac nepristojno. — Vi ostali, sjašite! Dok je Sara otvarala kožnati kovčeg u kome su se nalazili lijekovi i zavoji, Katerina metne na svoja koljena glavu onesviještena hodočasnika. To je bio tako mršav starac, da mu je koža, slična pergamenu, upravo izgledala zalijepljena za kostur. Iz sive i guste duge brade i kose izranjao je povijen nos, a ispod naboranih kapaka izbočene jabučice njegovih očiju. U stvari, njegova oprema uopće nije pobuñivala pohlepu. Dugi kaput, koji je nosio nad prslukom, i zakrpane hlače bile su na putovima poderane od kupina, pocrvenjele od jarka sunca i pozelenjele od kiša. Platneni zavoji, na kojima su krvave mrlje ukazivale na rane, obavijali su mu noge. Stari pusteni šešir, čiji je zavinut kraj bio žigosan znakom školjke, otkotrljao se malo dalje u gusto blato raskršća. Dok je Sara zaustavljala krv koja je tekla iz starčeva čela, Katerina s uzbuñenjem povuče drhtavim prstima po školjkama koje su bile zašivene na staroj kabanici. Čovjek ju je podsjećao na njena starog prijatelja Barnabea. Ovaj je ogrtač bio tako sličan onome koji je nosio Školjkaš. Bio je jednako tako poderan, jednako tako jadan. Meñutim, ovaj je ogrtač nosio na sebi teret i kajanja i odricanja, što nikada nije bilo svojstveno Barnabeu. - On dolazi iz Compostellea - reče promuklim glasom kada je prešla prstom sa školjke na malu kositrenu sliku svetoga Jakova zašivenu na reveru hodočasnika. - On dolazi još iz veće daljine, draga moja - reče Arnaud ozbiljnim glasom. - Pogledaj... Arnaud pokaza na malu olovnu palmu i križ, koji su na jednoj vrpci visili o starčevu vratu. Iznenada Katerina vidje kako Arnaud kleknu u blato i s poštovanjem poljubi krvave krpe na čovjekovim nogama. - Što radiš? - Odajem počast koju dugujemo njemu i njemu sličnim. Katerino, on dolazi iz Jerusalema. To je hodočasnik iz Svete zemlje, veliki hodočasnik. Noge koje ljubim gazile su po tlu koje je nosilo Gospodina. Iznenañena, Katerina i Sara ostadoše nepomične. Odjedanput im je izgledalo kao da je starac porastao do natprirodne veličine i osjećaj dubokog i pobožnog poštovanja ispuni obje žene. Hodočasnici iz Svete zemlje bili su rijetki, iako su velika kršćanska svetišta svakodnevno privlačila vatrenu svjetinu. Taj je čovjek morao biti ili veoma velik svjetac ili je pak izvršio vrlo velik zločin, te je stoga otišao tako daleko, kroz tolike opasnosti, da bi izmolio milost i oprost! Hodočasnik je dolazio k sebi. Njegovi su se kapci podigli i otkrili na svijetlu dana, koji je bio pri izmaku, svoje zjenice plave poput neba. On se pokušao podignuti i kada to uspije uz pomoć Sarine ruke on veoma ljubazno pogleda par koji je klečao pokraj njegovih nogu.


~ 137 ~

- Neka bude hvaljen Isus Krist! - reče on. - I neka bude uzvraćena milost vama koji ste mi pružili svoju pomoć. Bez vas, vjerujem da bih... - On zastade. Njegov pogled pade na leševe trojice razbojnika i u njemu se pojaviše suze. - Da li je trebalo da oni umru zbog mene? I u stanju grijeha? - Bilo je ili oni ili vi - reče blago Arnaud. - Oni koji napadaju božje hodočasnike ne zaslužuju ni sažaljenje ni milost - Bez sumnje su bili gladni - reče blago hodočasnik. - Ja ću moliti za njih kada završim svoje putovanje. - Znači kod vas vrijeme za odmor još nije nastupilo? Ipak, izgleda mi da dolazite izdaleka. Svijetle hodočasnikove oči postadoše tako sjajne da Katerina dobi utisak da je zima nestala i da ju je obavio tračak sunca. - Da... vrlo daleko - reče on. - Vidio sam Učiteljev grob i cijele sam noći molio na Maslinskoj gori. To sam uradio zato što sam ja, nedostojan i jadan, dobio milostivi znak. Bio sam jednostavan zidar i radio sam svim svojim srcem na katedralama, kada mi je Bog dozvolio da izgubim vid. Tada me očajanje odvuklo tako daleko, mnogo dalje nego što vi mislite. Hulio sam Boga i u njega sam posumnjao. Postidjevši se, odlučio sam zbog trapljenja otići i zamoliti oprost na grobu svetoga Jakova koji ima moć da ozdravljuje bolne duše. U Puyu sam se pridružio jednoj karavani i prošao sam cijeli put koji vodi u Galiciju. I tamo... možete li shvatiti kakvo je bilo moje veselje?... Tamo mi je odjednom bio vraćen vid. Vidio sam ljubičasto nebo i golemu katedralu, bijeli grad i grobnicu na kojoj su gorjele svijeće. Za toliku milost, trebala je velika zahvalnost. Tada sam odlučio otići u Svetu zemlju. - Slijep? - promuca zadivljena Katerina. - Bili ste slijepi i vid vam se vratio? Starac se nasmija lijepom licu koje je bilo ispruženo prema njemu. Njegova se ruka podiže i postavi se na čelo mlade žene. - Da. Vjera je, kćeri moja, ljubav i smirenje. Ako postoji vjera i ako se zna moliti, uopće nije teško podnijeti ono što se dobija s neba, pa ma kako to jadno bilo. U časovima boli koje ćete još doživjeti u životu, sjetite se staroga hodočasnika groba svetoga Jakova kome ste vi pritekli u pomoć i koji će moliti za vas. Sjetite se Barnabea... - Barnabe! Katerini krv pojuri iz obraza u srce dok su joj ruke drhtale. Kakvom čudnovatom igrom sudbine se taj čovjek koji je nosio znak školjke zvao Barnabe? Da li je u tom bio kakav znak i kako ga je u tom slučaju trebalo objasniti...? Nepokretna i još uvijek na koljenima, dok joj u ušima tutnjalo, ona je gledala a da nije ni primjećivala Saru, koja je završavala previjati starca, i Arnauda koji je pobožno odmatao niegove ranjene noge da bi ih oprao u vodi koju su Gaskonjci ugrijali na vatri na brzinu zapaljenoj u zaklonu jednoga niskog zida. Jedva je čula pitanja koja je njen muž postavljao starcu. - Kuda ćete sada? - Ja sam se upravo molio na grobu svetoga Leonarda i unatoč opasnostima od mora idem u Normandiju u drevnu kuću koju posjeduje milostivi gospodin Michel. Vrativši se u zemlju, saznao sam za čuda koja je učinio sveti Leonard u. kraljevini Francuskoj i što je govorio Djevici Jehanni kada je ona bila još sasvim mlada... - Jehanna je mrtva - reče Arnaud sumorno, - i neki je drže za vješticu. - A mi, koji smo joj služili i koji smo je voljeli, osumnjičeni smo i protjerani kao zločinci. - To neće dugo potrajati - izjavi Barnabe krepko. — Bog nikada ništa ne čini napola. Neka bude blagoslovljen jer vas je naveo na moj put.


~ 138 ~

Kažete da ste poznavali božanstvenu pastiricu? Onda ćete mi o njoj govoriti večeras, prije nego što nam se putovi raziñu. Ta će večer ostati Katerini u neizbrisivoj uspomeni. Bili su se smjestili da provedu noć u jednoj napuštenoj seoskoj kući. Cijeli će život ona viñati lica iz društva koje se nalazilo oko rasplamsale vatre, a nadvisivala ih je visoka hodočasnikova prilika. On i Arnaud su dugo razgovarali izmenjujući uspomene. Barnabe je pričao o svom dugom putovanju i o ljepoti sunčanih zemalja kroz koje je prošao. Arnaud mu je ispričao Jehanninu povijest s toliko topline i strasti, da su slušaoci zadržavali disanje, a oči im ostajale nepomične. Čak su i Gaskonjci, šaljivčine i poznati bogohulnici, bili nepomični kao kamen i s očima punih žara. Kad su se konačno odvojili da malo odspavaju, starac zamišljeno promotri Katerinu i Arnauda koji su s rukom u ruci sjedili pokraj njega. - Od vas će se još mnogo tražiti - reče on - ali vama je dodijeljena milost ljubavi. Ako je sačuvate, vi ćete pobijediti svijet. Ali, hoćete li je vi moći sačuvati? On se naglo nasmija i prijeñe rukom preko očiju, kao da se budi. Zatim, brzo napravi nad dvjema glavama znak blagoslova. - Neka bude mir s Vama! Spavajte dobro! Ali usprkos toj želji, Katerina se, ispružena pokraj usnulog Arnauda s obrazom na njegovu ramenu, dugo borila sa snom. U tom susretu sa starim hodočasnikom bilo je nečega što ona nije mogla izraziti, ali ona ipak to protumači kao znak sudbine. Bez sumnje je taj znak bio veoma tajanstven i njegovo će pravo značenje možda shvatiti tek za više godina. Ali jedna je stvar bila jasna: pod svaku cijenu bilo je potrebno da doñe do ovoga susreta. Kada osvanu dan, svatko je krenuo svojim putem. Dok je visoka hodočasnikova prilika postepeno nestajala na maglovitoj cesti, Katerina opazi kako ga očima prati Gauthier koji je bio zaostao. Kada je on ponovo zauzeo svoje mjesto pokraj Katerine, na njegovu je čelu izmeñu gustih i plavih obrva, bila urezana bora zabrinutosti. Katerina je poštovala njegovu kratku šutnju. Zatim, on odjednom reče: - Bog kome vi služite je vrlo moćan kad ima takve sluge. - Hodočasnik te se dojmio? - upita Katerina s osmijehom. - Da... ne... Ne znam! Meñutim, ono što mi je jasno to je da sam poželio poći s njim. - Zato što ide u Normandiju? - Ne... da ga slijedim! Dobio sam utisak da bih s njim bio u zaklonu od svake nesreće i od svake patnje. - I ti se bojiš patnje i nesreće? Načas je on pogleda s onim pohlepnim izrazom koji je ona dva ili tri puta kod njega primijetila. - Vi dobro znate da ne - promrmlja on - i da mi one samo od vas dolaze! I on naglo potjera svoga konja u kas da bi dostigao Arnauda koji je naprijed razgovarao s Escorneboeufom. Arnaud je namjerno izabrao težak i opasan put preko Limousina, koji mu je omogućavao da stigne u Montsalvy zaobilazeći Auvergneu, a da u nju gotovo i ne zakorači. On to nije uradio iz ljubavi prema poteškoćama što je Katerina doznala iz njegovih vlastitih usta. On joj je objasnio da grofovijom Auvergne, koja je predmet mnogih sukoba, u stvari upravljaju dva biskupa: jedan iz Clermonta koji je potpuno uz kralja Francuske i vjeran oslonac La Tremoilleu, a drugi iz Saint-Floura koji je, bog zna zašto, bio potpuno uz vojvodu burgundskog. - Mislim da ne želiš - reče Arnaud, pogledavši je iskosa - pasti u ruke plemenitoga vojvode?


~ 139 ~

Katerina pocrvenje i slegnu ramenima. Ta joj se aluzija nije svidjela, ali je ona već odavno naučila da računa s Arnaudovom ljubomorom, tim više što se u ovom slučaju njegova ljubomora i mogla lako opravdati. - Zašto postavljaš pitanje, kada ti je odgovor vrlo dobro poznat? On nije dalje navaljivao. Osim toga, mladi je čovjek želio i svratiti roñaku u zamak Ventadour u kojem se rodila njegova majka koja je pripadala toj moćnoj limuzenskoj obitelji. On joj je opisao Ventadour kao jaku tvrñavu i moćno sklonište u kojem će doznati točne vijesti o dogañajima i odakle će krenuti za Montsalvy s povećanom pratnjom. Grof Jean je bio bogat, moćan i mogao bi im dati dobar savjet. Sa svoje strane Katerina je svom snagom koja joj je malaksavala počela željeti tu stanku. Naporno putovanje je djelovalo na nju sve okrutnije. Ona je na očigled mršavila i dugi sati jahanja postajali su za njeno iscrpljeno tijelo pravo mučenje. Ponekad su je presijecali snažni bolovi poput udaraca kopljem, a užasni grčevi savijali su joj udove i leña kada bi sjahala. Uz to, ona više nije mogla podnositi oskudnu hranu koju je dobivala a uglavnom se sastojala od divljači. Kako se njeno lice stanjivalo, Arnaud je postajao sve potišteniji. Predbacivao je sebi što ju je poveo i što joj je nametnuo ovu beskonačnu kalvariju. On je sada stavio Gauthiera na čelo, uzdajući da će gotovo životinjski nagon toga šumskoga čovjeka, naslutiti sve moguće opasnosti, dok je sam jahao pokraj Katerine. Kada ju je vidio da drhti od hladnoće na Morganinim leñima, on bi je često smještao iza sebe na svoga konja da bi izmeñu vjetra i promrzle mlade žene stvorio bedem od svojih grudi, svojih ruku i svoga velikoga crnog ogrtača čiji je jedan kraj prebacivao preko nje. Usprkos svojoj slabosti i svom bolesnom stanju, Katerina je voljela putovati tako naslonjena na njega. Njoj se sviñao ugodan osjećaj sigurnosti koji joj je on pružao te joj se mučno putovanje činilo lakšim. Uskoro ona drugačije nije ni putovala i Morgana se naviknu da ide sama iza velikoga crnoga vranca podržavana samo uzdom. Kada je na kraju jednoga kišnog dana Katerina konačno ugledala Ventadour, uzdahnu s olakšanjem dok joj je Arnaud veselo govorio: - Pogledaj, draga moja, evo zamka grofa Jeana! Tamo ćeš naći odmor, utjehu i sigurnost. Ako tamo ne budeš sigurna, onda nećeš to biti nigdje. Zamak je zaista djelovao uzbudljivo. Na stjenovitu kljunu, koji se strmo spuštao u klanac u kome je tutnjala bujica, vrtoglavo su se podizali zidovi i granitne kule s drvenim verandama oličenim jarkim bojama. Kao kruna svemu bila je golema glavna kula, tako stara da je mogla vidjeti i odlazak križara. - Kažu - nastavi Arnaud, smijući se - da ne bi bila dovoljna sva slama francuskog kraljevstva da ispuni ventadurske šančeve! Zaista čudnovati šančevi, pomisli Katerina. Oni su bili urezani izmeñu dviju planina i iz njih se uzdizala tvrñava, kao iz same zemljine utrobe. Put je preko kamenitih potpornih zidova krivudao kroz malo seoce, a zatim se penjao po golemoj hridi i vijugao po litici stijene sve do jakih vrata. Ona su bila visoka kao ulaz u neki grad i štitila su ulazak u zamak. Mala umorna četa proñe tom cestom. Obuzet iznenadnom radošću Arnaud, ljuljajući Katerinu ispred sebe, poče pjevati punim glasom: Srce mi je prepuno ljubavi, radosti i sreće Da mi se led čini cvijeće, a snijeg zelenom travom...


~ 140 ~

Ona mu se nježno nasmiješi i nasloni svoju sljepoočnicu na njegovo toplo lice. - Pjesma je lijepa... Nisam znala da voliš pjesme. - Ja sam isto toliko obrazovan koliko i Xaintrailles, ako si to htjela reći - odgovori on smijući se. - Moja me je majka naučila tu pjesmu! Nju je prije mnogo vrijemena upravo ovdje spjevao trubadur po imenu Bernard. Bio je sin mlinara, a zaljubio se u gospodaricu zamka. Zamalo da nije zbog toga umro, no uspio je na vrijeme pobjeći. Pričaju da ga je zatim zavoljela jedna kraljica. - Pjevaj još! - zamoli Katerina. - Volim te slušati. Kad vidim da ševa miče od radosti Svojim krilima na zraci sunca... Arnaud odjednom prekinu pjesmu i zadrži svoga konja. Gore su se vrata upravo otvorila i propustila jaku četu konjanika koja se brzo približavala putnicima. Arnaud ih je gledao nabranih obrva. Njegov napet izraz uznemiri Katerinu. - Što je? Mislim da su to ljudi grofa i... On joj ne odgovori, već pozove osorno: - Gauthieru! Normanñanin dojuri. Bez riječi Arnaud podigne Katerinu svojim rukama i prije nego što se pribrala od iznenañenja, preda je u ruke diva. - Brzo! Vrati se natrag! Povedi i Saru. Smjesti ih u zaklon! - Ali gospodaru... - Poslušaj... Brzo, spasi je i ako umrem, odvedi je mojoj majci... - Arnaude! - poviče Katerina. - Ne! - Odvedi je, kažem ti! Ja to želim. Ovi koji dolaze nisu ljudi iz Ventadoura. To su razbojnici Villa-Andradoa! Gluh na Katerinino vikanje i neosetljiv na njeno očajničko otimanje, Gauthier okrene svoga konja, zgrabi u prolazu uzdu Sarina konja i odvede ih prema selu. Katerina je izvijala vrat kako bi mogla vidjeti iznad njegovih divovskih leña. Gaskonjci se sakupiše oko Arnauda koji je mačem u ruci i uspravljen na stremenima gledao kako dolazi neprijatelj. Konjanici su se spuštali niz puteljak, a njihovi oklopi, koplja i mačevi kobno su se bljeskali. - Pusti me - vikala je Katerina. - Idi im pomoći. Oni neće izdržati... Četa je previše jaka! Njih je najmanje petoro na jednog našeg. - Vaš je suprug odvažan i zna se boriti! Ovaj put, gospoño Katerino, pomirite se s tim da ja slušam njega. Vi nemate što tražiti u tom okršaju... Da ne bi mogla vidjeti ništa od borbe koja se pripremala i da bi je sklonio od pogleda razbojnika, Gauthier se odjednom uputi kroz drveće i šikaru niz stranu provalije ravno prema koritu Luzegea, male bujice koja je okružavala Ventadour. Ali on je nije mogao spriječiti da ne čuje udarce oružja i divlje krikove kojima su se ljudi u bici hrabrili. - Bože moj! - jecala je Katerina. - Ubit će mi ga... Preklinjem te, prijatelju, ostavi me ovdje... Ostavi me makar da vidim ... Ali Gauthier je, stisnutih zuba, neprestano podbadao konja ravno prema dnu klanca, vukući za uzdu Rustauda koji je nosio Saru više mrtvu nego živu. - Što hoćete vidjeti? - zagrmi on. - Krv koja teče i ljude koji umiru? Ja ću vaš zakloniti koliko ću moći, a zatim ću se ponovo popeti da vidim što mogu učiniti. Pokušajte se urazumiti... Idući uz korito rijeke, on pronañe sklonište brže nego što je mislio. Primijetio je usku špilju koja se nadvijala nad zapjenjenom vodom. Izgledala je duboka. Pošto ju je na brzinu pregledao, Normanñanin u nju unese Katerinu. Hladnoća u njoj nije bila tako oštra kao vani.


~ 141 ~

Mora da je spilja ponekad služila kao sklonište pastirima ili šumarima, jer se u unutrašnjosti uz jednu stijenu nalazio snop slame. I pored toga što se u blizini nalazila voda, nije bila vlažna. Gauthier položi Katerinu na slamu i okrenu se Sari, koja je takoñer sišla s konja. - Zapalite vatru i ostanite pokraj nje. Ja ću se vratiti. On se okrenu ostavivši obje žene same. Sara je trljala rebra, praveći pri tom grimase. - Još malo, pa će mi taj divljak i zapovijedati! - gunñala je. Taj Sarin žučni napadaj potraja kratko, jer ona opazi Katerininu bljedoću. Mlada žena se bila šćućurila na slami potpuno uz stijenu a ono malo svjetla koje je ulazilo, pokazivalo je njezino blijedo lice po kome je tekao lagani znoj. Dubina njezinih zjenica izražavala je strah i patnju. To uznemiri Saru. Brzom rukom podignu plave kovrñe slijepljene na Katerininu čelu i otkri lice nategnutih crta. Od žestoke boli tijelo mlade žene se u jednom času grčilo da bi se u slijedećem opružilo. Ona je dahtala. - Zlo mi je Saro! - Užasna bol! Kao da mi netko probada bokove... To je druga... Maloprije kada me Arnaud predao Gauthieru, ja... Ne znam što je to! - Naslućujem... - reče Sara. - Otkada smo na putu mi smo izgubili osjećaj za vrijeme. - Nećeš li valjda reći... Zar je to već dijete? - Zašto da ne! Uza sve to jahanje, ono može doći i ranije. Gospode, samo nam je još to trebalo! Ali ona nije gubila vrijeme u praznim riječima. Brzo skide s Rustauda prtljagu koju je on nosio, kovčeg s lijekovima i zavežljaj s odjećom. Gauthier je prije odlaska ostavio i prtljagu natovarenu na njegovoj životinji. Bilo je tu još odjeće, jedna vreća krme za životinje i jedan lonac. U tren oka Sara prebaci preko Katerine dva pokrivača i jedan ogrtač. Zatim zapali vatru od slame i grana koje je išla vani nasjeći. Potom napuni lonac vodom i stavi ga da se grije, objesivši ga prije toga na tri ukrštene grane. Razrogačenih očiju Katerina je gledala kako to radi. Bol načas prestade i mlada žena naćuli uši da čuje barem nešto od bitke. Ali hučanje vode, koja je tekla sasma blizu, nadjačavalo je sve. Katerina pokuša da se sjeti kakve molitve, ali joj se duh pričini začuñujuće praznim. Ona ga nije mogla odvojiti od Arnauda. Čitavim je svojim bićem bila usmjerena prema njemu i nastojala je pronaći u dnu svoga srca odjek boli koju bi joj pričinila njegova smrt. Ako bi se nevidljiva veza, koja ih je već dugo ujedinjavala, naglo prekinula, Katerina je znala da bi je isti čas o tome obavijestila unutrašnja bol. Vatra, koju je Sara bila zapalila, buktala je sada jako i stvarala je svojom toplinom ohrabrujući zaklon izmeñu mlade žene i vanjske hladnoće. Noć je došla brzo i Sara, da bi umanjila opasnost da budu izvana opažene, nagomilala je granje i kamenje na sam ulaz u pećinu. Bijesno urlanje ili bolno stenjanje dopiralo je ponekad kao nejasna buka do dviju žena koje su bile zatvorene u tom uskom skloništu. Negdje zasvira truba, bez sumnje na zidinama zamka. - Što radi Gauthier? - proštenja Katerina. - Zašto me ne doñe obavijestiti... - Bez sumnje ima drugog posla — odgovori Sara. — Borba može dugo potrajati, jer su svi oni stari ratnici. - A Arnaud? Zar ti misliš da je on nakon svoje bolesti još uvijek dobar ratnik? - Kod njega je to - reče Sara, malo se nasmiješivši - jače od navike ili vježbe, jer je rat dio njegove prirode. A zatim, i Gauthier će bdjeti nad njim. - Ako ih zarobe?


~ 142 ~

- Mi ćemo to doznati... Zasada, treba misliti na tebe i na dijete, ako ono dolazi. Kao odgovor Sari, novi i još žešći bol zgrči Katerinino tijelo u isto vrijeme kada ona osjeti neugodnu vlagu... Da li je oluja boli koja je bila zahvatila Katerinu trajala jedan ili deset sati? Vrijeme se bilo izbrisalo, s njim i spoznaja o vanjskim dogañajima. Nestala je čak i tjeskoba proizašla iz borbe koja se vodila u blizini. Preostala je samo neizdrživa patnja. Ona joj nije ostavljala ni predaha ni odmora te se izmučenoj i rastrganoj Katerini činilo, da će se u njoj sve rasprsnuti i da dijete poput diva drma zidovima svoje tamnice, kako bi što brže izašlo na svjetlost dana. Jedina istinska stvar izvan svijeta njene patnje bilo je Sarino zabrinuto lice na koje je vatra ognjišta bacala crvenu svjetlost i koje se naginjalo nad njom, kao i topla Sarina ruka koju je mlada žena grčevito hvatala. Ona nije vikala, ali joj se neprestano stenjanje otimalo s usana. Dahtala je uhvaćena u zamku neodložive boli, koju njena vlastita volja nije mogla prekinuti, a morala se neumoljivo nastaviti sve do svoga prirodnog kraja. S vremena na vrijeme Sara je brisala njeno oznojeno čelo komadom platna natopljena u mirisnu vodu, ali dijete je opet učinilo pokušaj i mlada žena je ponovo utonula u svoje muke. Beznadno je željela jedan, samo jedan čas predaha, koji bi joj dozvolio da se prepusti svom velikom umoru. Toliko je željela spavati, spavati, zaboraviti i prestati patiti! Zar zaista ta bol neće nikad prestati? Zar ona neće nikada moći spavati? Svijest joj se postepeno gubila, a da ona toga nije bila svjesna. Meñutim, pojavi se odjednom bol gora od prethodnih, nečuvena patnja koja je iz nje istrgnula pravi urlik, tako glasan, tako snažan da je prošao dolinom, razlegnuo se po polju koje je noć bila pokrila i zastrašio ljude koji su ga čuli. Ali, to je bio samo jedan krik, jer zatim Katerina konačno utonu u blaženu besvijest koju je toliko željela. Ona čak nije ni čula prodorno kričanje, koje se pojavilo kao jeka njena velikog krika osloboñenja, kao ni sretan Sarin smijeh. Ovaj put ona se onesvijestila. Kad je Katerina došla k sebi, svijest joj još nije bila posve bistra. Njoj se činilo, da lebdi u laganoj magli, punoj svijetlih očiju koje su je gledale. Njezino tijelo nije više za nju postojalo. Na čudnovat je način bila prekinula spone koje su je vezivale za zemlju punu zamki i boli. Osjećala se tako lagano, da pomisli nije li možda umrla i došla u oblake. Ali jedan posve zemaljski zvuk trgnu je iz blažene tuposti. Bilo je to drečanje djeteta. Kada se odjednom potpuno probudila, Katerina otvori širom oči i podigne glavu sa složenoga kaputa koji joj je služio umjesto jastuka. Izmeñu nje i vatre nalazila se velika crna sjena koja je klečala i koja je govorila. - Gledaj ljubavi moja... Gledaj svoga sina! Predivan val radosti preplavi Katerinu. Ona htjede ispružiti ruke, ali su joj udovi bili teški kao da su bili od olova. - Čekaj - prošapta joj Sara na uho - podići ću te. Iscrpljena si. Ali, to joj nije bilo važno. Htjela je privinuti uza se taj mali zavežljaj koji je sada jasno vidjela, u njegovim rukama. - Sin? Je li to sin? Oh, daj mi ga... On stavi pokraj nje mali topli zavežljaj koji se koprcao. Gauthier se pojavi noseći buktinju napravljenu od zapaljenoga granja. S poda na kome je Katerina ležala on je izgledao ogroman i sa širokim osmijehom na licu. Zahvaljujući toj svjetlosti Katerina konačno vidje svoga sina, i njegovo sićušno crveno i zgužvano lice u sredini vunene tkanine u koju ga je Sara umotala, dvije majušne čvrsto stisnute


~ 143 ~

pesnice i lagano svijetlo paperje kojim je bila obrasla njegova mala okrugla glavica. - Predivan je! - poviče Arnaud veselim glasom. - Velik, jak, divan... pravi Montsalvy! Usprkos svojoj slabosti Katerina se poče smijati. - Znači svi su Montsalvyji tako ružni kada dolaze na svijet? On je sav izgužvan. - Ispravit će se - umiješa se Sara. - Sjeti se... Tu se ugrize za jezik, zadržavši u zadnji čas riječi koje su bile spremne da izañu. Sara samo što nije Katerinu podsjetila na malog Filipa, dijete koje je imala s Filipom Burgundskim i koje je s četiri godine umrlo u zamku Chateauvillain. Bilo je to glupo i Sara se u sebi nazove budalom. Ali Katerina je shvatila. Njeno se lice lagano zgrčilo i nagonskim pokretom ona stisnu k sebi novoroñenče. Ovaj ovdje je sin čovjeka koga obožava i ona će ga znati braniti od zla. Smrt joj ga neće oduzeti. Ali taj pokret probudi dijete koje je spavalo. Ono se odmah pobuni. Njegova su se mala usta neizmjerno otvorila. Vidjela se samo okrugla rupa ispod majušnog nosa, ali rupa koja se otvarala iznad naročito snažnoga grla. - Krvi Isusova! - poviče Arnaud. - Taj mali lopov ima dobra pluća. - Mora da je gladan - reče Sara. Dat ću mu malo mlake vode sa šećerom dok ne doñe mlijeko. Dat ću malo i Katerini. Zatim će ona zaspati. Iznad svega joj je potreban san. Osim sna, ona drugo nije ni tražila. Meñutim, kada je prvi čas radosti prošao, postala je svjesna njihove situacije i svojom slobodnom rukom uhvati Arnauda koji je sjeo pokraj nje kako bi se mogla nasloniti na njegova prsa. - Reci mi što je s bitkom? - Mi smo pobjednici... na izvjestan način... Smatram da smo momentano u sigurnosti; bar dok čuvamo taoca koga tamo vidiš. Zaista, s druge strane vatre, pokraj ulaza u spilju, Katerina je vidjela kako ogroman Escorneboeuf i dva Gaskonjca čuvaju jednu osobu koju ona ranije nije vidjela. Bio je visok, tanak, mršav, poput mača, sav odjeven u crno. Imao je tanko lice, čiji je glavni ukras bio orlovski nos, drsku bradu i crvene i senzualne usne. Taj neznanac je mogao imati oko četrdeset godina. Nekoliko bijelih vlasi prugalo mu je ravnu crnu kosu koja je bila dosta dugačka. Dugih preklopljenih nogu sjedio je na kamenu i gledao vatru s izrazom duboke dosade. Izgleda da ga položaj zarobljenika nije naročito uznemiravao. - Tko je to? - upita mlada žena. - Rodrigue de Villa-Andrado, osobno. Uspio sam ga uhvatiti za vrijeme bitke koju sam prekinuo kada sam mačem ugrozio njegovo grlo. To je divlja zvijer, ali njegovi ljudi drže do njega. Doveo sam ga ovamo i ljudi iz zamka neće pokušati ništa protiv nas iz straha da ga ne ubijemo. U taj čas Španjolac neumjereno zijevnu i pogleda prema dubini spilje. - Žao mi je što ti moram razbiti iluzije, Montsalvy, ali ljudi iz moje družine me poznaju i znaju da se ne bojim smrti. Budi siguran da će učiniti sve da me izbave i, ako me ti nećeš hladnokrvno zaklati, nećeš me povesti sa sobom u smrt koja te očekuje. Znaj... da imaš još svega četiri čovjeka, iako dvoje od njih vrijede za trojicu. - To je istina - šapne Sara Katerini. - Skoro su svi Gaskonjci izginuli. Imamo još samo narednika i dva vojnika... a što je najgore više nemamo hrane. - Drugim riječima - doda mlada žena s tjeskobom - ova nam je spilja pružila zaklon, ali je ona ujedno i zamka koja se za nama zatvorila. Odjednom se Katerini učini da se guši i da se špilja nad njom jedva primjetno ali neumoljivo sve jače zatvara. Zašto je trebalo da to dijete doñe na svijet na dnu te grobnice?


~ 144 ~

Bez sumnje je prigušen glas dviju žena dopro do ušiju Villa-Andradoa, jer se on naglo podiže i poñe prema dnu spilje dok je Escorneboeuf odmah pošao za njim. - Ostani gdje si! - dobaci mu Arnaud grubo. - Zašto? Zašto me želiš natjerati da vičem kad možemo i mirno razgovarati? Moraš doznati, dok ne bude prekasno, da tvoj položaj nije tako dobar kao što misliš i da... On odjednom zastane. Pri nesigurnoj svjetlosti zapaljene grane, koju je Gauthier nepomičan poput karijatide još uvijek držao pokraj slamarice, Španjolac je upravo primijetio Katerinu. Ona je bila ispružena ispod ogrtača, blijeda i slaba, ali obavijena u raskošnu masu svoje raspletene kose koja je istovremeno djelovala kao kraljevski ogrtač i kao aureola svjetlosti. Od naglog iznenañenja nestade sarkastičnog osmijeha s usana Villa-Andradoa. Načas se mlada žena i plaćenički voña pogledaše... Ona pročita u tamnim očima toga čovjeka neskriveno divljenje i u dnu svoje misli ocijeni da je zanimljiv. Njegovo uglasto i suho lice, očito sazdano od ponosa, jako se razlikovalo od njegova pogleda koji je otkrivao neočekivanu toplinu. Bez sumnje, to je bila grabežljiva životinja, ali plemenite pasmine, i, što više, Katerini je njezin ženski predosjećaj šaptao da on pripada onoj vrsti muškaraca koje žene pogledaju uvijek najmanje dva puta, ako ne i više. Villa-Andrado je sada bio u zanosu. - Majska ružo! - mrmljao je on - puna nježnosti Ljupka i lijepa Vi ste cvijet, svakog cvijeta.... - Što je to? - zagrmi Arnaud zajedljivo postavivši se izmeñu Španjolca i mlade žene. Smatraš li da si pjevač ili misliš li da mojoj ženi pričinjava zadovoljstvo da sluša tvoje budalaštine? Rodrigue podiže prema Montsalvyju pogled mjesečara. - Tvoja žena? - promrmlja on. - Nisam znao da si oženjen. A vidim i dijete... Ne shvaćam. - Mislio sam da si pametniji - podrugljivo će Arnaud. - Meñutim, to je lako shvatiti. Žurili smo se da stignemo na moju zemlju, ali surovost putova je nadjačala moju ženu. Nadali smo se da ćemo u Ventadouru naći drage roñake, a ujedno i odmor koji je gospoñi de Montsalvy bio najviše potreban... Meñutim naišli smo na bandu strvinara i na uzvitlano oružje. Ti i tvoji, plemeniti vitezu, natjerali ste moju ženu da rodi sina na dnu krtičje rupe. Još je bila sretna da je i to našla. Jesi li sada shvatio? Strog Arnaudov ton zapanji Katerinu. Koliko god je bila slaba i uznemirena zbog bliske budućnosti, ona se nije bojala Španjolca. Čovjek koji ju je gledao izrazom punim zanosa nije mogao biti opasan. Zašto je Arnaud nastojao razjariti njegov bijes? Nesumnjivo je jedino ljubomora izazivala njegovu zlovolju, a Katerina je znala da ljubomora može biti okrutna. Ali izgleda da se Villa-Andrado nije bio uzbudio. Sa sigurnošću velikog plemića spusti koljeno na zemlju pred Katerinom, lijevu ruku stavi na srce, a svoj pogled usadi u blijedo lice uokvireno zlatom. - Nekada je - reče on tronutim glasom - najplemenitija i najsvjetija meñu svim ženama, takoñer donijela na svijet dijete na malo slame. Taj prethodni slučaj donekle vam može biti za utjehu, gospoño. Meñutim, blijesak vaše ljupkosti briše u meni tu uspomenu. Jedino je zvijezda koja je te svete noći svijetlila bila ravna, ljupka gospoña, takvoj čudesnoj ljepoti! To je bilo više nego što je Montsalvy mogao izdržati. Njegova se ruka sruči na Španjolca, zgrabi ga za ovratnik njegova prsluka i na silu ga postavi na noge. - Sad je dosta! Ti koji me dobro poznaš trebao bi znati da mi se ne sviñaju riječi upućene mojoj ženi.


~ 145 ~

Od slabog osmijeha razvukoše se zavinute usne Kastiljanca i u očima mu se pojavi vatra. Katerina je jasno osjetila da se on ruga Arnaudu. - U tom je slučaju treba primorati da izlazi samo pod velom, kao Maurkinja, jer kuda će god ići tvoja će žena obasjavati noć i pod teretom žudnje povijat će se kičma muškaraca. Ali, Montsalvy - doda on podmuklo - ja ti čestitam i zavidim. Izgleda da poznaješ čarolije koje privlače najsjajnije žene. Izabela de Severac s kojom si nekada bio zaručen, bila je lijepa kao i ostale i ja sam ti zavidio. Ali prema tvojoj ženi, ona je bila kao blijeda mjesečeva zraka prema ljetnoj zori. Podsjećanje na bivše Montsalvyjeve zaruke bila je promišljena neumjesnost, u tom se Katerina nije prevarila. Iako joj je ime Izabela bilo neprijatno, ona je mogla toliko gospodariti sobom a da bi strahovala zbog nekoga tko je umro. Uostalom, da li je Arnaud ikada volio tu Izabelu? Namjerna drskost Villa-Andradoa uplaši Katerinu da izmeñu ta dva čovjeka ne doñe do prepirke. Nejasno nasluti nekadašnje suparništvo. Zar Spanjolčev ton nije odavao da je to suparništvo ponovo našlo razlog za borbu? Arnaud je pocrvjeneo i njegove pesnice su se stisnule spremne da udare to podrugljivo lice na kome su oči svijetlile podrugljivim sjajem. Ali on nije imao vremena da odgovori, a ni Katerina da se umiješa. Jedan Gaskonjac, koji je čuvao stražu na ulazu, skoči pred njih. - Milostivi gospodine... ljudi se približuju, koristeći noć. Unaokolo čujem pritajene korake! - Ima li ih mnogo? - Ne bih mogao procijeniti, milostivi gospodine... ali vjerojatno ih ima više od dvadesetorice. Katerina nagonski ščepa ruku svoga muža. Drugom stisne k sebi dijete i ponovo je obuze strah. On osjeti njezinu tjeskobu i nježno stisne prste koji su drhtali, ali njegov zajedljiv glas ne oda nikakvu uznemirenost. - Pa dobro... neka se približavaju. Escorneboeufe! Ti ćeš se postaviti sa svojim ljudima na ulaz. I ti Gauthieru, takoñer! Mislim da nitko neće proći. Što se mene tiče, imat ću dovoljno snage da izañem na kraj s ovim gospodinom ukoliko se njegovi ljudi pokažu previše opasni. A njegov život i tako ne vrijedi više od jednog maravedisa3... To se tako kaže u Kastilji, zar ne? - doda on s prijetećim osmijejehom prema svom zarobljeniku. Villa-Andrado umorno slegne ramenima. - Oni se neće približiti! Moj poručnik Chapelle nije tako glup. On zna kako se tjera vepar iz brloga... A što se tiče toga da ćeš me hladnokrvno ubiti, kako mi prijetiš, ja u to ne vjerujem. Ti, Montsalvy, nisi nikada zaklao nenaoružana čovjeka, poznajem te... a i Chapelle takoñer! Ti imaš najlošiju narav u cijeloj francuskoj armiji, ali i najbolje izraženo viteštvo. Podrugljiv Spanjolčev ton u mnogome je umanjio značenje tih laskavih riječi koje je Arnaud, uostalom, prezreo. - Možda sam se promijenio... tim više što sada imam ženu i dijete! - Ne... Ljudi kao što si ti, ne mijenjaju se! Gospoño - doda on, obrativši se Katerini čije su uznemirene oči išle od jednog do drugoga protivnika - recite svome mužu, da će načiniti glupost. Otkad sam svjestan vaše prisutnosti nisam vam više neprijatelj! I ja poznajem pravila viteštva i ono što jedan plemenit Kastiljanac duguje jednoj gospoñi vašega staleža... i vaše ljepote! - Milostivi gospodine - odgovori Katerina drhtavim glasom - ono što čini moj muž to je za mene dobro i mudro učinjeno. On će odlučiti i ako odabere da se ovdje umre, ja ću bez žaljenja umrijeti s njim.

3 Španjolski novac


~ 146 ~

- Jeste li donijeli na svijet sina samo zato da ga tako brzo s njega povučete? Mlada žena nije imala vremena da odgovori, Sara se uspravi s krikom užasa koji doñe kao jeka bolnog urlanja jednoga Gaskonjca. Na ulaz u špilju sruši se prava tuča strijela. Jedna je pogodila vojnika u grudi. Te su strijele imale nešto posebnog, a to je da je svaka, umjesto zadjenutog pera imala zapaljenu kučinu. Iako su Gauthier i Escorneboeuf pojurili da ih ugase, one su padale u tolikom mnoštvu da se čitava špilja odjednom rasvijetli i napuni gustim dimom. Katerina grčevito stisnu k srcu svoga sina... - Oni nas hoće ili nañimiti ili spaliti žive! - grmio je Gauthier. Ali Arnaud je tako brzo skočio da Villa-Andrado nije imao vremena da izbjegne napad. Španjolac osjeti kako mu je ruke paralizirala željezna šaka viteza, dok je na svome grlu osjetio neprijatan dodir gole oštrice. - Vikni im da stanu! - zagrmi Montsalvy - ili.će te, tako mi overnjanske riječi, zaklati kao pile, pa bilo to viteški ili ne! Ne treba biti jako obazriv sa smrdljivim zvijerima. Usprkos opasnosti Villa-Andrado se uspije nasmijati. - Hoću... ali se bojim da to neće ničemu služiti. Sve dok im se ja ne pridružim Chapelle će nastaviti gañati. Najzad... već odavno on smatra da zna, isto tako dobro, kao i ja, voditi moje ljude. Moja će mu smrt donijeti unapreñenje. Mač se još više približi i lagano zareže kožu na kojoj se pojavi mlaz krvi. Katerina, koju su oči pekle od dima, poče kašljati i to dovede Arnaudovo očajanje do vrhunca. - Učini nešto ili ćeš biti mrtav! - Ne bojim se smrti ukoliko je ona korisna, ali se užasavam od uzaludnih stvari. Izañimo i ti i ja. Kada me vidi, Chapelle će prestati gañati iz straha da me ne pogodi. Bez sumnje, on bi pustio da me ti ubiješ, ali se neće izložiti opasnosti da to sam učini. Ne odgovorivši i ne pomaknuvši svoj mač, Montsalvy izgura Španjolca van. Katerina ispruži ruku da ga zadrži, ali oni su već izašli osvijetljeni posljednjim letećim buktinjama. Strijele su prestale padati. - Iznesi me van - poviče Katerina Gauthieru - želim biti uz moga muža! Mlada se žena gušila. Ona se zamalo nije onesvijestila, ali Normanñanin se kolebao. Dva se čovjeka nisu više vidjela. Ona, meñutim, začuje Španjolčev glas koji je vikao: - Stani, Chapelle! To je zapovijed! Prestani gañati! Zatim će jedan.prostački glas koji je bio promukao zbog mnogih zapovijedi koje je derući se izrekao u toku čitava života. - Ne više od četvrt sata, milostivi gospodine! Zatim ću ponovo napasti, pa baš da i vi izgubite život! Znam da ima i žena. Recite tim ljudima, da ih neću poštedjeti ni pomilovati ako vas ne puste. Muškarci će biti živi oderani, a ženama će biti rasporena utroba, nakon što će zabaviti vojnike. A zatim ću... izmoliti jedan "De profundis" za vašu dušu. Jedan napad kašlja tako zgrabi Katerinu, te Gauthier nije više oklijevao. On povjeri dijete Sari, a zatim podigne mladu ženu na svoje ruke zajedno s ogrtačima, pokrivačima i dobrim dijelom slame i odnese je na zrak izvan spilje. Lakomo je udisala hladan noćni zrak. Normanñanin je postavi na ravnu stijenu kamo je stigla i Sara s djetetom. Odatle je mogla vidjeti pjenušavu bujicu, a izmeñu drveća nejasne siluete čiji je čelik povremeno bljeskao. Mjesec se dizao iza planinskih sljemena sve jasnije ocrtavajući krajolik. Ona takoñer vidje Arnauda kako stoji na nekoliko koraka od nje i kako je još uvijek krotio Španjolca. Nametljiv glas Villa-Andradoa dopre do nje. - Ako me ubiješ, Montsalvy, to će biti slabo zadovoljstvo i jadna utjeha za silovanje tvoje žene, što će moji ljudi učiniti tebi pred očima. To su Navarci i Baski, gorštaci, napola divlji ljudi koji samo


~ 147 ~

vole krv i ne znaju za samilost. Nalaziš se u procijepu iz koga te samo ja mogu izvući. - Kako? Arnaudov glas je još uvijek bio tako nepokolebljiv i sa svog mjesta Katerina je jasno mogla vidjeti njegov pravilan profil, koga su izrezivale mjesečeve zrake. Neobičan par koji su činili on i Villa-Andrado isticao se na tamnoj pozadini koju je stvarala šuma na nizbrdici. Odjednom se ona, zbog sebe i djeteta, uplaši Arnaudova ponosa. On neće popustiti! Ni pod cijenu njihovih života. - Vrati mi slobodu! Ubrzo će biti prekasno. Oni njuše krv i ništa ih neće zaustaviti, čak ni ja ako ih Chapelle pokrene. 277 Kao da mu daje za pravo, promukli poručnikov glas dopre do njih i tjeskoba tako žestoko ujede Katerinu da ona zamalo ne zaviče. - Vrijeme prolazi, milostivi gospodine! Ne ostaje više puno! - reče Chapelle. Španjolac nastavi brže: - Rekao sam ti, zbog tvoje žene i zbog tvog djeteta, odustajem od neprijateljskog čina. Dajem ti svoju Kastiljansku i vitešku riječ. Ja ću se sjećati samo toga da smo se nekada borili rame uz rame. Mač se konačno odvoji od vrata Villa-Andradoa i ruka se poče lagano spuštati. - Kuneš li se križem? - Kunem se križem i svetim imenom našeg Gospodina koji je umro za sve ljude! Tek se tada Montsalvyjeva desna ruka potpuno spusti, a lijeva oslobodi ručni zglob Villa-Andradoa koji je cijelo vrijeme čvrsto držala. Duboki uzdah oslobodi Katerinine stisnute grudi. - Dobro. Slobodan si, ali ako si me prevario želim ti da goriš u paklu čitavu vječnost - reče Arnaud. - Nisam te prevario... Španjolac načini nekoliko koraka prema vojnicima koji su se neprimjetno približili. Njihov željezni obruč je sada zatvarao usku terasu ispred spilje i Katerina je, napola mrtva od iscrpljenosti i straha, vidjela kako svjetlucaju ratničke helebarde, glefe i sjekire u rukama tih ljudi barbarskog izgleda. Vidjela je čitavu tu divljačku ratničku spremu koja je prijetila krhkom životu njena djeteta. Glas Villa-Andradoa se silno podiže, te je on popraćen jekom nalikovao po svojoj jačini na trubu sudnjega dana. - Slobodan sam! Sklopljen je mir! - reče on. - Hvala ti, Chapelle! - Zar nećemo napasti? - reče jedan malen, vitak i slabašan čovjek koji se izdvojio od ostalih. Njega je Villa-Andrado nadvisivao za čitavu glavu. To je bilo vrlo vjerojatno Chapelle i Katerina se ponovo uznemiri kad otkri žaljenje u njegovom glasu. - Ne, nećemo napasti. - A ako se... ja i moji ljudi ipak odlučimo da napadnemo? Jeste li zaboravili da se za gospodinom Montsalvy traga kao za izdajicom i državnim zločincem? Udarac poletje prije nego što ga je itko mogao predvidjeti. Španjolčeva pesnica se podigne i Chapelle se otkotrlja do bujice. - Objesit ću svakoga tko bude prigovarao mojim zapovijedima! A moje su zapovijedi sljedeće. Neka se poñe u zamak po nosiljku i neka se pripremi soba. Ti Pedrito... Nastavak je bio španjolskom i Katerina ga nije razumjela. Ali Arnaud se umiješa. - Samo časak! Mi se nećemo tući, ali odbijam tvoje gostoprimstvo. Ući ću u bedeme Ventadoura jedino ako me tamo dočeka zakoniti gospodar.


~ 148 ~

- Tvojoj je ženi potreban odmor i hrana! - Prestani se brinuti za moju ženu! Kad se razdani, mi ćemo krenuti. Vrati se u svoju jazbinu i ostavi nas ovdje... Ja ti se na svemu zahvaljujem. Tamno lice Villa-Andradoa se u prolazu susretne sa Katerininim, a zatim se okrenu obuzet neugodnošću. - Ne. Ne duguješ mi nikakvu zahvalnost. Kasnije ćeš shvatiti zašto ne želim da mi zahvaljuješ. Onda zbogom, kad tako hoćeš... Dok si na zemlji Ventadoura nitko te neće uznemiravati. On načini nekoliko koraka, savije koljeno pred Katerinom i obuhvati je gorućim pogledom od koga sada Katerina pocrveni. - Nadao sam se da ću vas prihvatiti kao kraljicu, lijepa gospoño. Oprostite mi što vas ostavljam, ovdje. Možda ću jednoga dana imati sreću... - Sad je dosta! - presiječe Arnaud kruto. - Odlazi! Slegnuvši ramenima Villa-Andrado se podiže, prinese ruku k srcu da pozdravi Katerinu i okrene se. Mlada žena vidje crvenu priliku kako se udaljava u srebnastom svjetlu, izmeñu drveća. Ovaj ju je neobičan čovjek zabrinjavao, ali nije u njoj budio odbojnost. Postupio je poput plemića i pomalo je zamjerala Arnaudu što je odbio njegovo gostoprimstvo. Ona bi tako voljela dobar krevet, veliku vatru koja bukti, nešto toplo da popije a i više sigurnosti za dijete koje je spavalo u Sarinim rukama. Obuze je hladnoća noći i ona zadršće. Ali lagani uzdah koji je ispustila nije izmakao Sari. - Zaista, evo sada se vide pravi osjećaji! - reče ona šaljivo Montsalvyju. - Ali čime kanite nahraniti svoju suprugu u stanju iznemoglosti u kome se nalazi? Lijepo je izigravati prgavca i postupati s prijezirom, ali Katerina mora jesti, inače dijete neće imati mlijeka. I... - Mir, ženo! - prekine je mladi čovjek umorno. - Učinio sam što mi je nalagala moja čast. Ti to ne možeš shvatiti? - To znači da Katerina i dijete mogu propasti zbog vaše časti? Zaista, milostivi gospodine, vaša je ljubav čudnovata. Ovaj ga prigovor ošinu. On se okrene. od Sare, nagne se nad Katerinu i podigne je u svoje ruke. - Da li i ti misliš, ljubavi moja, da te ne volim? Možda Sara ima pravo, možda sam previše tvrd i ponosan!... Ali bilo mi je veoma mučno da od tog čovjeka prihvatim gostoprimstvo. Ne volim način na koji te gleda... - Ništa ti ne predbacujem - reče ona zagrlivši svoga muža i stavivši glavu na njegovo rame. - Jaka sam, ti to znaš... Ali mi je hladno. Odvedi me u spilju. Možda se dim razišao. Bojim se da se mali ne razboli! Dim se bio razišao. Osjećao se još samo neki neodreñeni miris, koji nije bio toliko jak da bi im smetao. Dok je Arnaud smještao Katerinu, Sara je bila zaokupljena potpaljivanjem vatre na ulazu. Gauthier umaknu da vidi jesu li lešine konja ubijenih u borbi ostale na istom mjestu. Htio je jednoga raskomadati i nekoliko komada ispeći. Ali tek što je on izašao, pojaviše se tri čovjeka. Dvojica su nosila veliku košaru koja je bila prekrivena bijelim platnom, a treći je nosio mali srebrn vrč. Sva su trojica bila odjevena u plašteve ukrašene španjolčevim mladim mjesecom. Skladnim pokretom pozdravili su i stavili teret na ulaz u spilju. Najveći meñu njima priñe Katerini, izvuče ispod svoga ogrtača zamotanu pergamenu i s jednim koljenom na zemlji pruži je mladoj ženi. Zatim, ne sačekavši odgovor, pozdravi, okrenu se i nestade sa svojim drugovima prije nego što su preneraženi Arnaud, Sara ili Katerina uspjeli napraviti i jedan pokret.


~ 149 ~

Ali iznenañenje nije dugo potrajalo. Sara potrči košari i podigne platno. - Hrana! - poviče ona veselo. - Paštete, pečeni pilići, bijeli kruh! Bože mili! Koliko vremena već nismo okusili ovakve slastice! A tamo u srebrnom vrču ima mlijeka za maloga! Neka je hvala Bogu! - Samo časak - prekinu je Arnaud osorno. On uze pergamenu koju Katerina još nije bila odmotala i pročita ga. Njegovo lijepo lice pocrveni. - K vragu! - poviče. - Taj prokleti Kastiljanac mi se ruga... Kako se usuñuje... - Daj mi da pročitam - zamoli Katerina. On joj pruži pergamenu s vidnim nezadovoljstvom. Bilo je napisano samo nekoliko riječi. "Prelijepa gospoño - pisao je Villa-Andrado. - Čak i tako nepopustljiv čovjek kao što je vaš muž ne može dozvoliti da umrete od gladi... Primite ove skromne darove, ne kao pomoć već kao poštovanje ukazano jednoj ljepotici koju glad ne smije izmijeniti i koju žarko želim da imam čast još vidjeti u budućnosti." Ona se nije mogla suzdržati da ne pocrveni i pusti pergamenu da se zamota sama od sebe. Arnaud je uze i baci u vatru. - Što on misli? Da može udvarati mojoj ženi pred mojim očima, pseto jedno smrdljivo! A što se tiče poklona... On krene odlučnim korakom prema košari, ali mu se ispriječi Sara koja mu je raširenih ruku i izazovom na licu prepriječila prolaz. - To ne! Ni govora! Nećete ni taknuti ove namirnice koje su nam pale s neba! Jedino ako prijeñete preko moga tijela, milostivi gospodine, moći ćete ih dohvatiti! To je neviñena ludost! Kunem vam se da će Katerina jesti, pa svidjelo se to vama ili ne. Ona je bijesnim očima prkosila mladom čovjeku i bila je spremna da mu skoči u lice. Ponesen gnjevom, on podiže ruku. Htio ju je udariti, ali ga Katerinin krik zaustavi. - Arnaude! Nemoj! Ti si lud! Ruka se mlitavo spusti uz bok mladoga čovjeka. Postepeno mu se s lica izgubi crvenilo koje ga bilo preplavilo. Konačno on slegnu ramenima. - Uostalom imaš pravo, Saro... Katerina i dijete moraju ojačati. Daj i ljudima hrane, potrebna im je. - A ti? - upita Katerina očajna. - Ja? Podijelit ću komad mesa koji će donijeti Gauthier. I Normanñanin, kao i Montsalvy, odbi da dotakne sadržaj košare. Ali Escorneboeuf i jedini Gaskonjac koji je ostao, a to je bio mali čovječuljak čije su majmunsko lice potresali neprekidna grčevi a on se zvao Fortunat, jeli su proždrljiro poput ljudi koji nisu odavno dovoljno jeli. Bila je prava gozba u spilji ventadurskih klanaca. Arnaud je zatim organizirao redosljed straže, a počeo je od sebe. On se smjesti pokraj vatre, savi svoje duge noge i obavi rukama koljena. Smješteno na obilnim grudima Sare, koja je drijemala prislonjena uz stjenovit zid, dijete je duboko spavalo. Katerina, nakon što je progutala zadnji zalogaj, konačno utone u san bez snova. Ljudi su takoñer spavali teškim snom, ispruženi na goloj zemlji kao izmorene živoatinje. U polju je vladala potpuna tišina. Sada, kada je opasnost bila prošla, putovanje neće biti dugo. Kada se pojavi dan, Arnaud će ponovo uzeti Katerinu k sebi na konja da je sačuva od hladnoće i od najgrubljeg potresanja. Uskoro će se na kraju visoravni na kojoj gospodari vjetar pojaviti krovovi i zupčasto krunište Montsalvyja. Stara plemićka nastamba, bogata po svojoj slavnoj prošlosti i toplim uspomenama, zatvorit će svoje zidove oko ove nove obitelji koju joj na dar donosi njezin gospodar.


~ 150 ~

Zaboravivši načas mržnju i želju za osvetom, Arnaud de Montsalvy se nježno nasmiješi vatri koja je branila od hladnoće dva bića, koja su sada predstavljala njegov život, a zatim njegov pogled izmeñu pukotina stijena potraži crno nebo. "Budi hvaljen, Gospode, zbog bratske vatre kojom osvjetljavaš noć! Ona je lijepa i radosna, neukrotiva i snažna. Budi hvaljen, Gospode, što si mi podario suprugu i sina..."


~ 151 ~

Glava jedanaesta

POVRATAK U MONTSALVY Šesti dan nakon što je napustila Ventadour, mala četa, svedena na šest konjanika, prelazila je pod neprekidnim udarcima vjetra visoravan Chataigneraie na jugu Aurillaca. Bila je već stigla u samo srce Auvergne. Katerinine su oči iznenañene gledale stare, crne i neprohodne planine koje zimi izgledaju surovo, ali im je postojano i tamno zelenilo jela davalo stanovitu nježnost. Vidjela je bujice koje se ruše niz padine, tamno modra jezera uznemirujuća zbog svoje tišine i tamne vode, a i beskonačne šume. Zbog svježega zraka i namirnica kojima ih je snabdio Španjolac, od kojih su jedan dio ponijeli sa sobom, i konačno zbog svoje čvrste konstitucije, Katerina je nevjerojatno brzo ojačala. Dva dana nakon što je donijela na svijet sina, ona je usprkos uznemirenim Arnaudovim prijekorima ponovo zauzela svoje mjesto na Morgani. - Osjećam se jaka! - govorila mu je ona smijući se. - A osim toga, dosta smo se dugo zbog mene vukli. Žuri mi se da stignem. Na jedan dan su se zaustavili u benediktinskoj opatiji Saint Geraud, koja je upravljala Aurillacom, gdje je opat bio jedan Arnaudov roñak. Tamo je maloga Montsalvyja krstio opat Esteing. Nakon zajedničkog dogovora, roditelji su mu dali ime Michel kao uspomenu na Arnaudova brata kojeg je pariška rulja izmrcvarila, a Katerina ga je uzalud nastojala spasiti. - Bit će mu sličan - potvrdi Arnaud promatrajući svoga sina. To je često činio sa zadovoljstvom. - Uostalom, plav je kao on... i kao ti -dodao bi, pogledavši svoju ženu. Mladu je ženu ispunjavala duboka ozbiljna radost što je na svijet donijela dijete za koje se Arnaud kleo da će biti kopija Michela de Montsalvy, a ona ga je na prvi pogled počela obožavati. Ono joj je postajalo sve draže. Mali Michel, star svega tjedan dana, bio je pun životne snage. Izgleda da ga putovanje usprkos hladnoći i snijegu nije uznemirivalo. Nalazio se stalno u Sarinu krilu, koja je zračila radošću. Za nju je zima postojala samo ako je utjecala na dijete. Ono je bilo toplo umotano s tankim velom prebačenim preko sićušnoga lica. Tri četvrtine vremena je spavalo stisnutih ručica, a budilo se samo kada je svojim prodornim glasom tražilo obrok. Tada su se putnici zaustavljali u neki zaklonjen kutak i dijete je iz Sarinih ruku prelazilo u Katerinine. Ti su časovi predstavljali za mlañu ženu časove blaženstva. Duboko je osjećala da on pripada potpuno njoj, da je stvoren od njezina mesa i krvi. Majušni prstići su hvatali nabrekla prsa, a njegova mala okrugla ustašca sisala su s pohlepom koja je uznemiravala Arnauda. - Mali obješenjače! - gunñao bi. - Kada stignemo u zamak, naći ćemo ti snažnu dojilju! Ako bismo ti dopustili, pojeo bi i svoju majku. - Ništa ne može djetetu zamijeniti majčino mlijeko! - prigovarala je Sara učeno. - Ma nemoj! Kod nas su dječaci imali uvijek dojilje. U našoj obitelji sva su djeca veliki proždrljivci i naše su nam majke rijetko kada dovoljne. Ja sam imao dvije dojilje! - zaključi on pobjednički. Ove male zadjevice zabavljale su Katerinu koja je poznavala pravi razlog zbog kojeg je njezin muž bio za dojilje. Arnaud je vrlo teško uspio poštivati vrijeme babinja koje obavezuje muža na tjelesnu susdržljivost sve dok se žena prvi put nakon poroda ne pojavi na misi i dok se to ne proslavi. Ostavljao ju je teška srca da noću spava sa Sarom i djetetom, a sam je usprkos umoru od jahanja obilazio okolicu i vraćao se tek nakon sat, dva. Katerina je, uostalom, vrlo dobro


~ 152 ~

poznavala njegov požudan izraz kojim ju je promatrao dok bi hranila Michela. Nepomično bi stajao pred njom, očiju prikovanih na njezine otkrivene grudi, sakrivajući ruke na leñima da ne bi opazila kako mu drhte. Onoga dana kada su trebali stići na cilj, Arnaud je skoro ubio Escorneboeufa. Otkrio ga je kako se krije iza vrata, dok je Katerina dojila Michela. Div nije čuo da dolazi Montsalvy. Apoplektična lica, šćućurio se s okom na ključaonici s čije je druge strane mlada žena, vjerujući da je sama sa Sarom u opatijskoj ćeliji, potpuno rastvorila bluzu smješeći se Ciganki koja je ljuljala dijete. Mora da je krv tako jako navrela u uši Escorneboeufa, da nije obratio pažnju na brze Arnaudove korake koji su odzvanjali ispod samostanskih svodova. Slijedećega časa krupan se narednik urlajući valjao po prašini. Vještim udarcem Montsalvy mu je razbio šakom nos. Zatim ga je podigao udarcem noge u donji dio leña, grmeći: - Gubi se odavde! - I znaj da ću te slijedeći put ubiti! Escorneboeuf je pobjegao povijene kičme, kao ispremlaćena doga, cijedeći putem psovke kroza zube. Arnaud im nije pridavao važnosti, ali se Katerina uznemirila. - Taj je čovjek zao! Treba ga se čuvati... - On se neće ni maknuti! Poznajem ja tu pasminu. Uostalom, kada budemo u Montsalvyju, ništa neće biti jednostavnije nego ga baciti u zatvor gdje će se smiriti. Meñutim, pri odlasku bilo je nemoguće pronaći Escorneboeufa. Usprkos svom divovskom rastu izgledalo je kao da je odletio. Nitko ga u samostanu nije vidio. Ali, ni tada se Arnaud nije zabrinuo. - Barem smo ga se oslobodili! Uostalom, više nam nije ni potreban! - reče. Ali ipak je preporučio opatu Estaingu da Gaskonjca stavi u okove ako ga gradski starješina pronañe. Od ljudi koje mu je dao Xaintrailles ostao mu je još samo slabašan Fortunat, ali ni on, jednako kao ni ostali, izgleda nije žalio za svojim voñom. Od dogañaja koji se zbio u šumi Chabriere prema Gauthieru je gajio žarko divljenje potpuno jednako kao i Katerina u kojoj je gledao natprirodno biće. Bio je jednostavne, divlje i okrutne prirode više zbog navike nego zbog sklonosti. Otada je Fortunat išao za Normanñaninom kao njegova sjena. Noć se upravo spuštala i oko osam milja, koliko je Aurillac bio udaljen od Montsalvyja, nestajale su pod brzim kopitama konja. Arnaud nije više mogao zadržavati svoje nestrpljenje, te veliki crni pastuh poče galopirati kada njegov gazda vidje na zamagljenom horizontu kako iznad tamnih zidova izranja, neodreñen poput priviñenja, romantički zvonik jedne crkve. Za njim je Morgana upravo letjela sa sjajnom perjanicom svoga repa koji je veselo lepršao dok je kamenje sa ceste odskakivalo pod njenim kopitima. Gauthier i Fortunat ostali su straga pokraj Sare. Držeći Michela, dobra žena je mogla priuštiti samo mirni kas. Ponesena opijenošću trke, Katerina podbode Morganu. Kobila ispruži vrat, zaleti se i stignu crnoga konja, na čijoj se visini ponovno zadrža. Arnaud uputi blistav osmijeh svojoj ženi, koja je bila crvena od radosti i od uzbuñenja. - Nećeš me potući, moja lijepa jahačice! Uostalom, ne poznaješ put, - poviče on u vjetar. - Je li zamak ono tamo dolje? - Ne, to je opatija! Seoske su kuće smještene izmeñu nje i brda Arbe gdje se nalazi naš dom. Treba ići putom koji vodi u lijevo, ispod samostanskih zidova, i ući u šumu. Zamak se nalazi na padini brda i


~ 153 ~

sa kula gospodari beskonačnim krajolikom. Vidjet ćeš, učinit će ti se kao da ti svijet leži pod nogama. On prekinu, jer mu je brzina trke presijecala dah. Ne odgovorivši, Katerina se nasmiješi i opet podbode kobilu. Morgana je dala sve od sebe, te prestignu konja. Katerina prasne u smijeh. Zaostavši, Arnaud opsuje kao kakav templar. Surovo podboden, pastuh skoči i poleti poput topovskog taneta. Zidovi opatije se približiše. Katerina je mogla razabrati krovove kućica maloga trgovišta. Arnaud skrenu ulijevo, napustivši veliku cestu i krenu uskom stazicom koja se gubila u drveću. Ona se okrenu i vidje da su ostali bili iza nje dalako. - Čekaj nas! - poviče ona. Ali on je više nije čuo. Zrak rodnoga kraja, koji već više od dvije godine nije udisao, opio ga je poput prejaka vina... Katerina se načas pokoleba da li da ide za njim ili da pričeka ostale? Želja da bude s njim pobijedi. Uostalom, odonuda gdje su se nalazili, Gauthier, Sara i Fortunat su ih mogli vidjeti u kom su pravcu krenuli. Zato se nagne i pogladi Morganinu grivu: - Hajde, ljepotice moja! Stignimo toga bjegunca koji nas je napustio! Mala kobila zarza u znak razumijevanja i pojuri po Arnaudovom tragu. Tamna sjena jela proguta ih obje. Izgledalo je kao da su ušle u noć, ali se na kraju puta pokaza jedna svjetlija točka. Tamna sjena konjanika se na njoj načas ocrta, a zatim Arnaud nestade. Katerina i Morgana poput vjetra projuriše šumskom stazicom ne dozvolivši da ih zadrži opojan miris zemlje koja se već pripremala za doček proljeća. One izañoše u ljubičastu svjetlost i Katerina uistinu povjerova da vidi kako se pred njom otvara svijet. S padine ugašena vulkana, vidjela je prostrane doline i planine, stijene i vode, drveća i polja. Taj veličanstven izgled svojom je divljinom u njoj izazvao vrtoglavicu. Svom snagom je Katerina zadržala Morganu na rubu strme stijene i okrenula glavu prema vrhu brda, tražeći Arnauda. Konačno ga primijeti i zadrža krik. Bio je okrenut njoj leñima, uspravan i ukočen na sedlu poput koplja. Pred njim se uzdizala golema ruševina, gomila pocrnjeloga i ispucanoga kamenja, grede napola pougljene. Meñu hrpama orijačkog kamenja mjestimično su se nazirali ostaci kule, središnjega zida i srušenoga gotskog luka. Ta gomila kamenja kao da je bila zdrobljena šakom nekoga diva. Duge crne pruge ukazivale su na požar, a nekoliko balvana stršali su još prema nebu kao da zovu u pomoć. Kamenje se srušilo u ono što je do nedavna još bio šanac. Komadi lanaca podrugljivo su visjeli iznad pocrnjelih ruševina jednako kao i savijena željeza koja su nekad pripadala pokretnom mostu. To je bilo sve što je ostalo od zamka Montsalvy... Zloslutni krik vrane, koja je kružila po blijedom nebu, trgne Katerinu iz tuposti u koju ju je ovaj prizor bacio. Ona pogleda svoga muža. Arnaud, još uvijek u sedlu, izgledao je kao da ga je grom ošinuo. Ni jedna se crta nije micala na njegovu blijedom licu s raširenim očima. Jedino su pramenovi njegove crne kose, kojim se poigravao vjetar, imali nešto ljudskog. Što se tiče ostaloga, to je bio kameni kip, bez pogleda i bez glasa. Prestrašena, približi mu se i dodirne mu ruku. - Arnaude! - promrmlja - moj dobri gospodaru! Ali on je nije ni vidio ni čuo. Nepomična pogleda siñe s konja. Kao u kakvu metežu Katerina ga vidje kako se približava ruševinama bezvoljnim korakom. On se uputi prema nečemu, što ona, zaprepašćena, nije odmah primijetila. To je bio velika pergamena na kojoj je o vrpci visio crveni pečat, kao na kakvoj rani, a četiri su ga strelice razapinjale na ruševini. Srce mlade žene časak prestade kucati i ona zadrži dah. Vidjela je kako je Arnaud preskočio nekoliko kamenova, strgnuo pergamenu i preletio je očima. Zatim se, kao hrast


~ 154 ~

koga je iščupao vjetar, srušio licem na zemlju uz promuklo zapomaganje koje odjeknu do dna Katerinine duše. Jecanje žene pojavi se kao jeka čovjekova jecanja. Ona skoči sa svoje životinje, potrči k mužu i padne pokraj njega na koljena, pokušavajući odvojiti njegove grčevite ruke koje su zgrabile dva busena suhe trave i za njih se držale. Uzaludan trud! Čitavo Arnaudovo tijelo je bilo napeto u jednom nervoznom grču koji snaga mlade žene nije mogla nadjačati. Poput slijepe osobe, ona je nesvjesno tapkala rukama da bi zaustavila pergamenu koju je vjetar nosio, zgrabi je i pokuša pročitati. Ali kako se smrkavalo mogla je pročitati samo prvi red koji je bio napisan velikim slovima: "Od strane kralja…" Arnaud je jecao s licem zagnjurenim u travu, a zbunjena Katerina još uvijek ga je pokušavala podignuti i pružiti mu utočište u svojim rukama i na svom ramenu. - Ljubavi moja! - preklinjala ga je skoro plačući - ljubavi moja. - Molim te! - Ostavite ga, gospoño Katerino - reče izbliza grubi Gauthierov glas. - On vas ne čuje! Ta velika bol, koja se na njega srušila, učinila ga je slijepim i gluhim za vanjski svijet. Ali suze će mu pomoći... Čvrsta Normanñaninova ruka joj pomogne da se digne. Stežući još uvijek meñu prstima pergamenu, ona se nañe u Sarinim rukama koja je bila predala dijete Fortunatu. Ciganka je drhtala kao list na vjetru, ali je, njezin zagrljaj bio topao, a glas ohrabrujući. - Budi čvrsta, mala moja - šaptala je Katerini na uho. - Moraš biti snažna da mu možeš pomoći. Tvoja mu je pomoć potrebna. Ona potvrdi glavom i htjede se vratiti Arnaudu, ali je Gauthier zadrži. - Ne, pustite mene. Postepeno se smiri grčevito Arnaudovo jecanje koje ga je potresalo. Taj je časak iskoristio Gauthier. Pažljivo je uzeo iz Fortunatovih ruku maloga Michela i kleknuo pokraj mladoga čovjeka. - Milostivi gospodine - reče glasom koje je uzbuñenje prigušivalo - stara saga moga naroda kaže: "Odbaci svako breme koje ti je teško i nastoj sam sebi pomoći." Preostala vam je osveta... i ovo! Michel, koji se probudio, poče plakati. Katerina se oslobodi iz Sarinih ruku. Njeno srce samo što se nije raspuklo od lupanja, a ruke su joj se nagonski ispružile prema satrvenu čovjeku. Odjednom se Arnaud ispravi. On pogleda najprije Gauthiera, a zatim dijete. Njegovo od boli izobličeno lice se zgrči. Uze u ruke mali vrištavi zamotuljak koji se kao nekim čudom umiri. Žestoko je privinuo dijete k sebi, a zatim ponovo pogleda Normanñanina. U njemu je zasvijetlila okrutna odluka. - Imaš pravo - reče promuklim glasom. - Ostaje mi sin, žena ... i mržnja! Neka je proklet kralj koji me tako nagrañuje za vjernost i bezbroj puta prolivenu krv! Neka je proklet Karlo de Valois koji je moju obitelj izručio svome udvorici, porušio mi kuću i ubio majku! Od ovoga časa poričem prisegu vjernosti i neću imati ni predaha ni mira dok... - Ne! - poviče Katerina prestrašena od toga glasa koji se pojačavao poput uragana i od toga strašnoga bijesa za koji je osjećala kako raste u Arnaudovim žilama poput potoka lavine koja krči put prema krateru vulkana. Ona se baci na njega, istrgne mu dijete iz ruku i obuhvati ga svojim rukama. - Ne! - ponovi ona tiše. - Ne želim čuti kletve u blizini moga djeteta! Ti, Arnauñe, ne smiješ govoriti takve stvari! Po prvi put on okrene prema njoj lice pocrnjelo od bijesa. - Moja majka, bez sumnje, leži pod ruševinama naše kuće, ja sam prognan! - On zgrabi pergamenu koju nije ispustila i zamahne njome u ruci! - Znaš li čitati? Izdajica i nevjernik! Zar ja? Ja sam isto tako izdajica i nevjernik, kao što je i Jehanna bila krivovjerka i vještica! Sramota, nevolje i krvnik! Evo lime kralj Karlo nagrañuje svoje sluge!


~ 155 ~

- Ne radi to on - reče Katerina umorno - ti to dobro znaš... - On je kralj! Ako on smatra da se tako može vladati, onda mu bolje odgovara samostan i tonzura, a kraljevini na njezinu prijestolju vojvoda burgundski! Val očajanja obuze Katerinu. Da li je bilo potrebno da Arnaud doñe do lorajnje granice bijesa i boli, pa da poželi za vladara čovjeka, koga je cijeli život mrzio i protiv koga se borio! Hoće li se on sada okrenuti neprijatelju od kojega se Katerina teškom mukom otrgnula da bi se pridružila njemu? Ona odmahne glavom. Krupne suze su se kotrljale niz njezino lice i kapale po malom Michelu. Strastveno pritisne svoje usne na maleno lice i navuče na ramena ogrtač, koji joj je skliznuo, kako bi bolje umotala dijete. Vjetar s planine počeo je još jače puhati. Dolazio je preko crnih jama u što su se bile pretvorile doline kada ih je prekrila noć. Buktinja, koju je Fortunat zapalio, raspadala se pod vlažnim udarcima vjetra. Katerina zadrhta i pogleda redom sve osobe koje su ostale nepomične zbog toga mučnoga prizora. Oči joj se zaustaviše na njezinu mužu. On je još uvijek, ravan poput koplja, stajao i divlje gledao u te svježe ruševine koje su pod svjetlošću vatre djelovale još kobnije... Val obeshrabrenja obuhvati mladu ženu. On joj je ponovno izmicao i ona nije znala kako da ga sustigne s onu stranu zida, sazdanog od bijesa, u koji se zatvarao. Nije shvaćao njezine umirujuće riječi, jer se u ovom času u njemu sve bunilo. Misleći da se u ženskoj slabosti bez sumnje krije njezino najbolje oružje, ona se nasloni na njega. - Arnaude - mrmljala je - ne bismo li mogli potražiti kakav zaklon? Vjetar je sve jači i sva sam prozebla. A bojim se i za Michela. Kada on spusti oči prema njoj, Katerina vidje da je iz njih nestalo bijesa, ali da su bile pune gorke tuge. Ruka mlada čovjeka ogrli njezina ramena i on je privikne k sebi. - Sirotice! Umorna si i hladno ti je! Dijete takoñer traži da sa za njega pobrinete. Doñi! Za sada nemamo što ovdje tražiti. Ohrabrujući dodir tvrdih mišica povrati Katerini hrabrost. Ona podigne prema mužu lice puno povjerenja. - Ruševine će se podići, Arnaude, a vrijeme će izbrisati suze! - Ali ono neće uskrsnuti mrtve! A moja jadna majka - u njegovu se glasu pojavi drhtaj i Katerina osjeti kako se njegovi prsti zgrčiše na njezinu ramenu, ali se savladao i nastavio je tužno: - Nagañam da je branila kuću do kraja! Sutra će mi ljudi iz sela morati pomoći da prekopam ruševine, pronañem njezino tijelo i sahranim ga kako se pristoji. Sada poñimo u samostan! Opat i mi se nismo uvijek slagali, ali on nam ne može odbiti gostoprimstvo. Ponovo uzjahaše. Mala sumorna četa se okrene i slijedeći Montsalvyja uñe u tunel od drveća kojim su sat ranije tako veselo projurili. Ruševine Montsalvyja ostadoše izložene samoći i vjetru koji je stenjao a izgledao je kao da namjerno dolazi s velikih kraških visoravni da bi nad njima plakao. Žutocrvena svijetla točka, koju su primijetili na stazi, postajala je ubrzo sve veća. Katerina shvati da je to bio fenjer koji se njihao u ruci nekoga, tko im je išao u susret. Uskoro su buktinja koju je nosio Fortunat i taj fenjer bili u istoj ravnini i oni se zaustaviše. Napola sakrivena Arnaudovim leñima, mlada žena vidje jednoga seljaka, koji je bio preplanuo i smeñ, a istovremeno tako snažan da su haljetak i hlače u koje je bio odjeven, izgledale kao da odijevaju kakvo staro čvornato drvo. Sijeda i kruta kosa mu je stršila ispod male smeñe kape koju je nabio na uši, ali oči, koje su bile utisnute u čupave i guste sive obrve, blistale su radosno svojim zjenicama boje lješnika. Imao je grubo lice, stisnute usnice koje se sigurno nisu lako otvarale,


~ 156 ~

dugu i izvinutu bradu, nos poput oštrice noža, dok su mu bore usječene oko kutove usana davale zloban i prepreden izraz. Seljak je, ne pridavajući pažnju Fortunatu i njegovoj buktinji, krenuo ravno prema Arnaudu i zaustavio se podignuta nosa baš ispod glave njegova konja. On podiže i fenjer da bi mu lice bilo dobro osvijetljeno, a zatim skide kapu. - Naš gospodar! - reče on. - Učinilo mi se da sam vas maloprije prepoznao tamo na ledini, kada ste galopirali kao da vas vrag tjera. Neka je hvaljen Bog koji vas je nama vratio! Uska usta se razvukoše u širok osmijeh koji je otkrio mjestimično prazne desni. Cijelo staro lice je blistalo od velike radosti koja je zasjenila noć. Katerina je opazila kako suze svijetle u kutovima kapaka dok je čovjek kleknuo u blato neprestano gledajući Arnauda kao u kakvog arhanñela. Arnaud je, meñutim, skočio s konja, zgrabio seljaka za ramena i poljubio ga u obraze. - Saturnin! Stari moj Saturnine! Krvi Isusova. Kako mi godi što ie vidim! Ti ćeš mi makar reći... U Arnaudovom zagrljaju stari je čovjek plakao i smijao se u isto vrijeme. - Ah, sada kad ste vi ovdje, milostivi gospodine Amaude, sve će biti bolje! Vi ćete s njima izaći na kraj, s tim prokletim psima koji su se kao vrane sručili na našu zemlju. Dok je to govorio, žive Saturninove oči otkriše Katerinu na Morgani, koja joj se umiljavala, i Saru smještenu na Rustaudu s djetetom u rukama. - Oh! - reče on, s prostodušnim divljenjem - lijepe li gospoñe! Istina, gospodaru, nikada nisam vidio ljepšu... To je... - To mi je žena, Saturnine - odgovori Arnaud s prizvukom ponosa što nasmija Katerinu. - A ovo mi je sin. Možeš joj poljubiti ruku. Draga, Saturnin je sudac u Montsalvyju i naš najvjerniji sluga. Izgleda kao seljak, ali on je grañanin. On je odgojio Michela i mene, skoro jednako toliko kao i naša majka. Ponovo Arnaudov glas zadrhta spomenuvši majku, ali se Saturnin, koji je ljubio Katerininu ruku, okrene prema njemu i poviče: - Baš sam stara budala, što vas zadržavam ovdje umjesto da vas smjesta odvedem k njoj. Naša jadna gospodarica će se tako razveseliti! - Moja majka? Zar ti znaš gdje je ona? Zar ona nije... Starac se poče od srca smijati. - Mrtva? Taman posla! Da je nisam uspio natjerati da napusti zamak kada su ga oni divljaci zapalili, vi ne biste nikada više ponovo vidjeli starog Saturnina. Ne bih vam nikada više mogao pogledati u lice. A kada ga je Arnaud opet uhvatio za ramena, vičući: - Živa? Ona je živa? Gdje je? U samostanu? Saturnin pljune na zemlju i slegne ramenima. - U samostanu je Valette sa svojim ljudima... Taj vam je lupež zapalio kuću. Gospoña grofica je kod mene. Ta gdje bi drugdje i bila? Naravno kod mene! Ali na imanju jer su u gradu Valetteini ljudi zaposjeli najbolje kuće. Doñite, previše smo se zadržali. Pazite! Noću su putovi opasni... Dok je to govorio, Saturnin je uzeo Morganine uzde i okrenuo malu kobilu. Prije nego što je ponovno stavio kapu na glavu, on se nakloni pred Katerinom s nesvjesnim dostojanstvom. - Naša gospoña! - reče on s velikim poštovanjem. - Bit će čast za staroga Saturnina da vas odvede svojoj kući iako ona uopće nije dostojna da vas primi. Ali vi ćete se u njoj osjećati kao kod svoje kuće i kao gospodarica isto kao da zidine Montsalvyja još postoje! Ona mu zahvali osmjehom. Mnoštvo suprotnih osjećaja uznemiravalo je mladu ženu. Taj ponosni i jednostavni seljak koga je Arnaud


~ 157 ~

smatrao prijateljem ponovno joj je otkrivao karakter njezina muža. Nejasno je naslućivala kakav je on mogao biti kao dijete, a i snažnu stranu čovječnosti koja se skrivala ispod njegove oholosti. Bila je sretna od pomisli da će ona i njezini uskoro imati sklonište pod jednim krovom, ali pod tim krovom je ipak postojala žena koje se ona silno bojala: Arnaudova majka! Dok se njihov susret približavao, Katerina je sve više osjećala kako je pritiska mora. Da li će velika dama, kakva je bila Izabela de Montsalvy, prihvatiti snahu koja potječe iz naroda i ne idu li mladi supružnici u susret prigovorima i gorkim prizorima? Mlada se žena posrami, što joj je maloprije pred ruševinama plemićke kuće načas došla griješna misao, da ju je ta velika nesreća oslobodila jedne kušnje. Usprkos strahovanjima prekorila se zbog te misli. Bila je previše hrabra, previše je bila navikla na nevolje, a da ne bi znala gledati stvarima u oči. "Kušnja će uskoro doći, kćeri moja", mislila je dok je Morgana ponovo usmjerila prema brdu Arbre, "i to će biti pravedno. Zaslužila si kaznu za ono što si se usudila pomisliti!" No usprkos unutrašnjem kajanju, Katerinin je nemir rastao svaki put kad bi Morgana postavila kopito na zemlju. Saturninovo imanje sakrivalo je svoj krov ispod jelove šumice, na padini brda. Jedva vidljiv uzak put koji je rijetko bio upotrebljavan, a završavao se malo ispod ruševina, sakrivala je stjenovita strmina od pogleda onih koji se nisu prenisko spuštali u dolinu. Približavajući se imanju, Katerina ga je više naslutila nego što ga je zaista vidjela. Bio je tamna izbočina na crnoj stjenovitoj podlozi. Na fasadi su se, poput dva crvena i mutna oka vidjela dva uska prozora. Mlada ih je žena pogledala sumnjičavo. Kuća šćućurena u mraku, pričinjavala se kao da vreba na nju. Na zvonki korak konja pojavi se kratka i tamna, prilika jedne seljanke s bijelom kapom. Iznad glave držala je buktinju. - Tko ide? - upita žena grubo. - Ja sam, Donatienne - reče Saturnin. - A koga to dovodiš? Seljanka učini nekoliko koraka i naglo se zaustavi. Buktinja joj zadršće u ruci i ona se lagano spusti na koljena s pogledom koji je sjao od radosti. - O mili Bože! Milostivi gospodin Arnaud! On je već bio na zemlji, podigao staru Donatienne i ljubio je u obraze, dok je Saturnin pomogao Katerini da sjaše. - To sam ja. Gdje mi je majka? - Ovdje je! Oh, gospodaru, kako li će biti sretna! Arnaud je više nije slušao. Zgrabio je Katerinu za ruku i odveo ju je prema kućici tako brzo da srce mlade žene nije uspjelo brže zakucati. Našla se u niskoj dvorani s podom od nabite zemlje. Nije vidjela ništa osim žene u crnini koja je sjedila na kamenu ognjišta i podigla se kriknuvši. - Ti! "Bože moj"! pomisli Katerina. "Kako mu je slična!" Zaista, visoka i vitka crnomanjasta žena koja se teturajući pridržavala za strehu ognjišta, pružala je, u ublaženu obliku, vjernu sliku Arnaudovih crta lica. Imala je jednako visoko čelo, gotovo napadno jednaku čistoću crta lica, jednak zagasit ten i jednake crne oči. Meñutim, njena crna kosa koja je izlazila iz platnena ovratnika, koji je skoro na redovnički način okružavao njezino lice, bila je protkana bijelim vlasima. Njene ljubičaste vjeñe bile su nabrane, a tanke usne imale su nabor od umora za razliku od njegovih odlučnih usana. Arnaud je pustio Katerinu, bacio se pred noge svojoj majci i obasipao poljupcima njezine uzdrhtale ruke. - Draga majko!


~ 158 ~

Naslonjena na okvir od vrata do kojih se povukla, Katerina je promatrala ovaj par koji su činili majka i sin i nije se usudila čak ni disati. Krupne suze su tekle niz obraze Izabele de Montsalvy dok je rukama obuhvaćala lice svoga sina i približavala ga svojim usnama. Jedan čas, koji se Katerini činio kao čitava vječnost, oni ostadoše čvrsto zagrljeni. Izgledalo je kao da majčine suze neće nikada usahnuti. Za sobom je Katerina osjećala zadržan dah onih koji su iz poštovanja ostali vani. Odjednom začuje da Michel plače. Ona ga naprosto istrgnu iz Sarinih ruku i pritisne ga sebi na grudi kao da ga moli da je zaštiti od ove neznanke čiju je prvu riječ očekivala s velikim strahom. Ohrabri je toplina maloga tijela smještena na njezinim grudima. Ona proguta pljuvačku i podigne glavu. Čas koga se toliko plašila, bio je došao. Iznad Arnaudova ramena Katerina opazi kako su se otvorile oči gospoñe de Montsalvy, a bila ih je zatvorila da bi više uživala u radosti. Vidjela je kako su se one iznenañeno zaustavile na njoj. Arnaudova majka postavi pitanje čim je nježno odgurnula Arnauda. - Tko je to s tobom? Katerina učini dva koraka, ali već se Arnaud bio stvorio pokraj nje. Njegova ruka zagrli ramena mlade žene. - Majko - reče oii ozbiljno - ovo je moja žena, Katerina. Katerina povuče naprijed jedan od onih naglih poriva, kojima nije mogla gospodariti. Sada i ona klekne pred majkom svoga supruga, pružajući joj objema rukama dijete na dar. - Ovo je nas sin - promrmlja ona glasom promuklim od uzbuñenja. - Dali smo mu ime Michel! Njezin ljubičasti pogled se upije u svekrvin, preklinjujući je da bude ljubezna i da ga prihvati. Srce joj je silno udaralo u grudima te se očajnički borila protiv nesnosne želje da zaplače. Izabela de Montsalvy pogleda s izvjesnim nepovjerenjem mladu ženu koja se nalazila podno njezinih nogu. Otvorila je usta, ali iz njih ne ispusti glasa. U meñuvremenu se nagnula da bi temeljito ispitala sićušno lice djeteta. - Michel - promrmlja ona - vraćate mi Michela. Ona uze dijete iz Katerininih ruku i približi ga vatri da ga još bolje vidi. Katerina je vidjela kako joj dršću usne i kako joj se oči ponovo napuniše suzama. Očekivala je da će zajecati, ali umjesto toga na njezinu se licu pojavi osmijeh, tako jasan i tako mladalački, isti Arnaudov osmijeh. Baka pažljivo pogladi prstom mali čuperak zlaćane kosice koji se podizao na Michelovoj glavi. - Plav je! - reče ushićeno - plav je kao što je bilo i moje jadno dijete. Katerina osjeti da su joj se Arriaudove ruke spustile do pasa i on je podigne na noge. Ne puštajući je, reče: - Sretni smo zbog vaše radosti, majko, a zar mojoj supruzi, i majci vašeg unučeta, nećete ništa reći? Gospoña Montsalvy se okrene prema njima i pogleda ih oboje. Lagano im se približi i ponovo nasmiješi. - Oprostite mi, kćeri. Poslije naše nesreće izgubila sam glavu od ove prevelike sreće. Doñite bliže da vas vidim... Ona pruži Katerini svoju lijevu ruku, držeći Michela u desnoj. Mlada žena se poslušno približi vatri i zabaci kapuljaču koja joj je pokrivala glavu. Od vatre joj je zasvijetlila kosa i zrnašca zlata joj se pojaviše u očima. Stajala je uspravna, ponosno podignuvši svoju sitnu glavu, u očekivanju presude koja nije zakasnila. - Kako ste lijepi! Skoro previše! - uzdahne Izabela de Montsalvjr. - Najljepša gospoña u kraljevstvu.... i najviše voljena - reče Arnaud nježno.


~ 159 ~

Njegova se majka nasmija zbog topline kojom je izgovorio tih nekoliko riječi. - Ti si mogao izabrati samo vrlo lijepu ženu - reče ona - bio si uvijek izbirljiv! Poljubite me, dijete moje. Stisnuto Katerinino srce se razveseli. Ona se malo povije i pruži svoje čelo svekrvi da ga poljubi, prije nego što je svojim usnama i ona dodirnula njeno zagasito lice. Zatim se obje žene zajedno nagnuše nad Michelom koji se bio uznemirio. - I on je takoñer lijep - klicala je baka. - Kako li ćemo ga voljeti! Prekinu je krik koji je, dolazio s vrata. Na njima se upravo pojavila crnomanjasta djevojka koja neodoljivom snagom odgurnu Saturnina, Donatiennu, Gauthiera, Saru i Fortunata. - Arnaude! Arnaude! Vratio si se! Konačno... Kao u snu, Katerina vidje kako mlaña djevojka trči k njenu mužu, kako ga grli i kako je, podigavši se na prste, prilijepila svoje usne na usne mladog čovjeka s takvom strašću da nije bilo sumnje u njene duboke osjećaje. Arnaud je bio tako iznenañen da nije odmah reagirao, ali Katerina osjeti da je odjednom obuzima bijes. Otkuda dolazi ova i kojim pravom ljubi tolikim žarom njezina muža? Žustro ode do svoga muža, koji se već bio snašao i naglo odgurnuo nasrtljivicu. - Marijo! - reče - morala bi svladavati svoje nagone. Nisam znao da si ovdje. - Njezin mi ju je brat povjerio - reče njegova majka. - Bilo joj je vrlo dosadno u Combornu. - A ovdje je mnogo zabavnije - reče Arnaud. - Budi mirna - presiječe on nestrpljivo skinuvši ruke koje su mu se ponovo htjele obaviti oko vrata. - Ti si prevelika a da se ponašaš kao derište. Draga moja - doda on okrenuvši se prema svojoj ženi - ova mlada koza je naša sestričina Marija de Comborn. Katerina, koja još nije potpuno došla k sebi od doživljenoga lošega utiska pokuša se nasmiješiti. Dva tamno zelena oka puna bijesa pogledaše je u lice. Zaista, Marija de Comborn je donekle nalikovala kozi. Bila je mala i nervozna, a pod trošnom haljinom od crne tkanine naslućivalo se njezino mišićavo tijelo napeto poput tetiva luka. Njeno čudnovato trokutasto lice bilo je šiljato i širilo se na jabučicama kako bi načinilo mjesta velikim tamnim očima. Crna joj je kosa, kovrčava kao u Ciganke, s teškom mukom stajala spletena na ušima, jer su joj bježali divlji pramenovi. Usta su joj bila jako crvena i jasno obrubljena, čak i senzualna. Bila su napola otvorena i pokazivala su šiljaste ali bijele zube. "Koza! - pomisli Katerina. - Možda... ali bi isto tako mogla biti i zmija!" Ona svoje misli zadrži za sebe i ponovo se nasmiješi. - Dobro veče, Marijo - reče ljubazno. - Drago mi je što sam vas upoznala. - Tko ste vi? — upita djevojka osorno. Gospoña de Montsalvy preuzme na sebe da je obavijesti. Začuo se njezin ozbiljan i muzikalan glas, obilježen strogošću. - Ona se zove Katerina de Montsalvy, Marijo, i ona je Arnaudova žena! Poljubi je! Katerina pomisli da će se Marija onesvijestiti pred njenim nogama. Marijino smeñe lice posivi, dok su joj se nosnice ušiljile. Zelene su joj zjenice smušeno išle od Katerine do Arnauda i od Arnauda do Katerine. Jedna vrsta cerenja izobliči njene svježe usne, pokazujući zube poput psa koji je spreman ugristi. - Njegova žena! Vi ste njegova žena i vi mi se usuñujete uputiti i jednu riječ? - zagrmi ona. - Od roñenja sam mu suñena. Voljela sam ga otkaña sam mogla ćutjeti takav osjećaj, a on je vas oženio... vas!


~ 160 ~

- Marijo! - poviče gospoña de Montsalvy. - Dosta! Katerina je bila rastrgana izmeñu želje da zaplače i želje da dopusti bijesu da je obuzme. Ali Arnaud se okrene slegnuvši ramenima. - Ovaj put zaista, vjerujem da je potpuno luda! Marija se okrene prema njemu, a njezino mršavo i usijano lice se nategne. - Luda? Da, Arnaude, luda sam za tobom! To sam uvijek bila! Neću te se zbog ove žene odreći. I neću imati ni mira ni odmora dok te od nje ne otrgnem! Marija spusti ruku koja je na prijeteći način bila ispružena prema Katerini. Djevojka baci oko sebe smušen pogled, a zatim, jecajući i trčeći, izañe kroz vrata i nestade u noći. Arnaud učini pokret kao da će poći za njom, ali ga Katerina jednostavno zaustavi rukom koju je postavila na njegovu mišicu. - Ako poñeš za njom, odmah odlazim! - reče hladno. - Doista, evo tako nam najavljuje ugodne dane! On je pogleda i vidje da su njezine oči bljeskale istovremeno i od bijesa i od suza. Od kratkog osmijeha opustiše joj se crte lica. On privuče mladu ženu u svoj zagrljaj i stegne je tako jako da ona osjeti bol. - Valjda nećeš biti ljubomorna na to zaneseno derište koje se ne može s tobom usporeñivati. Nisam uopće odgovoran za snove koje je ona gajila, časne mi riječi, jer nisam nikada u njima sudjelovao niti ih podržavao. On jednim poljupcem zatvori njezine vlažne kapke; a zatim se lagano okrenu i susrete Gauthierov pogled koji je bio neobično bezizražajan. - Idi i potraži je! - zapovjedi mu. - Ta bi bila luda mogla pasti u bujicu po tom mraku. - To bi me čudilo - progunña Donatienne koja je, stojeći sklopljenih ruku pred djetetom, izgledala kao da je u zanosu. - Ona ima mačje oči... koje vide i noću! Gauthier nestade bez riječi, a za njim poñe i Fortunat. Saturnin, koji je odveo konje u konjušnicu, vrati se u dvoranu. Katerina sjede na kamen ognjišta. Osjećala se strašno umornom i izgubljenom. Pokraj nje je baka još uvijek ljuljala Michela i šaptala mu ganutljive riječi, pomalo glupe, ali nježne, iz onoga tajanstvenog jezika koji se upotrebljava izmeñu starijih osoba i male djece. Katerinin satrven izgled i njezina odjednom povijena leña uplašiše Arnauda. On klekne pokraj nje, uze njezine ruke i obaspe ih poljupcima. - Zašto si žalosna, Katerino? - Naša je kuća porušena, ali je obitelj netaknuta, mi smo u zaklonu... i ja te volim! Nasmiješi mi se, srce! Kada si ti žalosna za mene na svijetu nema više svjetlosti. Njegovo lijepo, ali tvrdo lice koje je bilo pruženo prema njoj, preklinjalo ju je i ujedno zahtijevalo. Odjednom joj se vrati oštra i gotovo bolna spoznaja o ljubavi prema njemu, a to izbrisa grubu okolinu, zidove od gologa kamenja, crne grede, primitivno pokućstvo i neugodan miris dima. Da li će mu se ona moći ikada usprotiviti ili mu nešto odbiti? Jer kada joj je rekao "volim te", sve se je izbrisalo osim njihove prevelike ljubavi. S beskonačnom nježnošću ona mu, još uvijek uzñrhtala, uzvrati osmijeh koji je tražio. - Ti, bez sumnje, nikada nećeš doznati - šaptala je - koliko te volim. Sasvim blizu njih, naizgled ravnodušna i gluha, Izabela de Montsalvy je i nadalje zibala Michaela. Katerina je o prvoj večeri provedenoj u Montsalvyju sačuvala čudan i besmislen utisak. Sve je bilo različito od onoga čemu se nadala i što je očekivala... Zaista nije žalila za plemićkim zamkom u kome je trebala vladati i nije osjećala bilo kakvu odvratnost prihvačajući velikodušno gostoprimstvo Saturnina i Donatienne, ali je bila svjesna da je


~ 161 ~

dospjela u neki čudan svijet. Taj svijet, kome je pripadao njezin muž, bio je naseljen ljudima koje je teško mogla razumjeti. I zaista Izabela de Montsalvy je bila otprilike onakva kakvom ju je zamišljala, velika dama do krajnosti ponosna, previše slična Arnaudu čiju je žestoku i tešku narav Katerina tako dobro poznavala. Mlada žena je osjećala da je njezina svekrva još nije u potpunosti prihvatila... Hoće li je ona uopće prihvatiti? Kada se Gauthier vratio zajedno s Marijom de Comborn, gospoña de Montsalvy, Katerina i Arnaud su večerali, a dvorila ih je Donatienne. Ni dobra žena, a ni njezin muž nisu dozvolili da sjednu za stol u isto vrijeme kada i plemići kojima su pružili zaklon. Katerina osjeti kako joj se vraćaju sve predrasude kada je Marija, nakon što je pogledala Arnauda, sjela njoj nasuprot. Izgledalo je da ju je napustio bijes koji ju je maloprije bio ponio i na veliko Katerinino iznenañenje ona joj je prva uputila riječ. - Poznajem sve obitelji u Auvergnei i okolici - reče Marija - ali vas nisam nikada vidjela... roñakinjo. Vi niste iz naših krajeva jer da sam vas srela, mislim da bih se toga sjetila. - Ja sam Parižanka - odgovori Katerina - ali sam svoju mladost provela u Burgundiji... Odmah požali što je to rekla. Gospoña de Montsalvy problijedi. - Iz Burgundije... Kako? Arnaud ne dopusti svojoj majci da završi rečenicu. Brzinom, koja je odavala izvjesnu neugodnost, on dobaci. - Prvi Katerinin muž, Garin de Brazey, je bio obješen po zapovjedi vojvode Filipa zbog izdajstva... To bi ti trebalo biti dovoljno Marijo, jer Katerina ne voli da se podsjeća na tako loše uspomene. - Marija to nije znala - umiješa so njegova majka očiju uprtih u tanjur. - Uostalom, ona nije loše mislila raspitujući se o porijeklu svoje nove roñakinje. Njezino je pitanje bilo prirodno. Ja sam... - Majko, ako želite, mi ćemo to pitanje načeti kasnije - prekine Arnaud osorno. - Večeras smo umorni i satrveni od iznenañenja koja su nas ovdje dočekala. Moja je žena iscrpljena, a i ja ne želim ništa drugo osim odmora. Katerina tada primijeti namrštene obrve svoje svekrve i podrugljiv blijesak Marijinih očiju, ali nitko više nije ništa rekao i skromna večera se završi u tišini. Tjelesno je osjećala postepeni porast napetosti i nije znala kako da rasprši tu nelagodnost. Kako li će tek reagirati Arnaudova majka kada sazna da joj je snaha roñena na Mostu mjenjača u skromnoj kući jednoga zlatara? Vjerojatno loše, čim se Amaud nije usudio odmah reći istinu. Neće joj pomoći ni prisutnost te Marije, na koju nikad nije računala, a njenu mržnju treba dobro odmjeriti. Katerina nije očekivala da će se i s njom boriti i da će umjesto jedne neprijateljice naći dvije. Ipak je uspjela sačuvati prisebnost do kraja večere. Zatim se pozabavi djetetom uz pomoć Sare kojoj su uznemirene oči neprestano lutale od mlade žene k staroj gospodarici zamka. Na kraju mirno pruži svoje čelo Izabeli i uputi kratak pozdrav Mariji. Ali kada je stigla na sjenik, gdje je Donatienne što je mogla bolje pripremila krevet za mlade supružnike, ona istovremeno dade oduška bijesu i razočaranju. - Ti me se stidiš, zar ne? - reče svome mužu, koji je, sjedeći na kraju slamarice, sanjario rukama ogrlivši koljena. - Kako ćeš kasnije reći svojoj majci tko sam kad si se toga maloprije bojao? On podigne oči prema njoj i načas je kroz stisnute trepavice pogleda ne rekavši ništa. Zatim mirno izjavi: - Nisam se bojao. Jednostavno, milije mi je da to povjerim majci kad smo sami, a ne usred seoske sobe i to pred strancima. - Ako misliš na Saru i Gauthiera, oni me poznaju i ne bi ništa novo doznali. Ali ako je to zbog tvoje drage roñakinje, onda shvaćam da...


~ 162 ~

On pruži ruku, ogrli Katerinine noge i sruši je pokraj sebe bez imalo nježnosti. Čvrsto ju je stisnuo i dugo ju je ljubio. Zatim reče: - Ti uopće ništa ne shvaćaš. Marija je umišljena guska koja se uvijek povodi samo za svojim željama... a ti si gotovo isto toliko glupa koliko i ona, ako te zbog nje muči ljubomora. - A zašto ne? Ona je mlada, lijepa... Ona te voli - reče Katerina topko se osmjehnuvši. - Što onda? - Ona voli mene, a ja volim tebe! I ti tvrdiš da je Marija lijepa? On joj zatim jednom rukom tako čvrsto stegne ruke iza leña da ih nije mogla maknuti, a drugom vraški vješto svuče mladu ženu, rasplete joj preñivnu kosu i sebi je obavije oko vrata. - Vrijeme je da pronañemo zrcalo, draga moja. Zar si zaboravila svoju ljepotu i na to da sam ja njezin rob? - Ne, ali... Nije stigla ništa više reći jer se Arnaudove usne spustiše na njezine i presjekoše joj dah. Više joj nije bilo do razgovora. Duboka čarolija milovanja djelovala je na nju brišući sve ostalo, sve što nije spadalo u čarobni sklad koji su njih dvoje tvorili u ljubavi. Kada je nakon toga izronila iz blažene tromosti, glave položene na Arnaudove grudi, svijest joj se pomalo vrati i glasom, otežalim od sna, promrmlja: - Arnaude, što ćemo raditi, što ćemo sutra raditi? On malo razmisli, a zatim doda kao da govori najprirodniju stvar na svijetu: - Sutra idem u samostan da prerežem vrat Vilettei. Neće se on hvaliti kako je Montsalvy sravnio sa zemljom. Grubo istrgnuta iz svoga trenutačnoga mira i ponovo obuzeta užasnim strahom, Katerina se htjede usprotiviti, ali snažnije i pravilnije disanje mlada čovjeka dade joj do znanja da je zaspao. Ne usudivši se pomaknuti da ga ne bi probudila, jer su njegove ruke bile obavijene oko nje, Katerina dugo ostade širom otvorenih očiju u mraku koji je mirisao na krmu i u kome je čula tisuću neodreñenih šumova što su ispunjavali noćnu tišinu toga nepoznatoga kraja. Ona djetinjasto poželi da nikada ne završi ta noć u kojoj su njihova tijela bila izmiješana. Po prvi put nakon dugo vremena oni su pripadali jedno grugome bez ograničenja, bez ustručavanja i bez zapreka. Svijest o njegovoj ljubavi ju je skoro gušila, dok ju je plašio sutrašnji dan kada će se borba neminovno nastaviti. Pod njezinim licem je tijelo mladoga čovjeka bilo glatko i toplo i ona je osjetila kako njegovo srce tuče mirno i duboko... On joj je pripadao kao nikada dotada. Katerina naglo potjera svoja strahovanja i ostavi pitanja bez odgovora. Jedna joj je jedina stvar nešto značila i toga je s neumoljivom žestinom upravo postala svjesna: nikada neće dopustiti bilo kome, ni bilo čemu, da joj oduzme Arnauda! Njezino vlastito meso i njezina vlastita krv bile su samo nastavak Arnaudove krvi i mesa. Ona neće dopustiti ni Mariji de Combron, ni Valetteu, ni životu, ni ljudima, ni smrti da joj oduzmu ono što je bila svrha njezina postojanja...


~ 163 ~

Glava dvanaesta

KADET BERNARD Sutradan ujutro, kada je Katerina sišla sa sjenika, Saturnin je puštao ovce iz tora izdubljena u samoj stijeni. Malo podalje je mršav pastir u ogrtaču od crne vunene tkanine čekao s dva riña psa. Stari čovjek pozdravi Katerinu veoma tiho s širokim osmjehom na svom tamnom licu. - Prenoćište je bilo nedostojno vas, ljupka gospoño. Jeste li ipak dobro spavali? - Divno! Nisam čak ni čula kada je moj muž izišao. Jeste li ga vidjeli? - Da. On je u sobi s našom gospoñom. Ona mu pomaže da navuče svoj oklop. Katerinino se srce stegne. Očito, Arnauñ nije odustao od lude zamisli da gotovo sam napadne razbojnika utvrñenog u zidinama samostana. Njezin pogled sklizne na debeli i žuti vuneni val ovaca koje su prolazile pred njom i reče: - Imate lijepo stado, Saturnine. Zar se ne bojite, puštajući ga van, Valetteove gramzljivosti? - Nije čitavo stado moje. Najveći dio pripada prečastnom opatu. A razbojnik koji je zapalio Montsalvy neće se usuditi dirnuti u osobno opatovo dobro. To bi ga moglo skupo stajati. Koristim samo priliku da meñu opatove ovce pomiješam i svoje i tako ih zaštitim. Ali, oprostite, stado ide na pašu, a imam i posla u selu... Udišući svjež jutarnji zrak, Katerina se lagano uputi prema kući. Za vrijeme noći, hladnoća je prilično popustila i kraj oko nje blistao je od tekućih voda. S planinskih vrhova naviralo je mnoštvo potoka koji su krčili svjetlucav put preko smeñih humaka trave. Nebo je još imalo plašljivo modru boju i bilo prekriveno bijelim oblacima gustim poput perjanice. Zemlja, osloboñena snijega, izgledala je kao da je odahnula s olakšanjem. Katerina reče sama sebi da je ta zemlja lijepa, primamljiva i da bi je mogla voljeti da... Rečenica ostade u njezinim mislima nedorečena. Približavajući se kući na kojoj su vrata bila otvorena, mlada žena začuje svoje ime izgovoreno ljutitim glasom. Nagonski se povuče iza stare sakate jele uzrasle pokraj blatnih zidova kuće i uvuče se izmeñu stabla i zida. Nalazila se gotovo uz sam uski prozor i mogla je vidjeti Arnauda kako stoji pokraj kamina u kome je gorjela vatra ispod golemoga crnoga lonca. Noge, slabine i bokovi već su mu bili zarobljeni u čeličnim dijelovima opreme, a gornji dio tijela nije se mogao vidjeti jer je upravo teškom mukom navlačio kratku žičanu košulju preko koje će doći ostali dijelovi oklopa. Kada mu se glava pojavi iz željezne tkanine, on nastavi ljutitim glasom: - Majko, nisam očekivao da ćete skakati od veselja kada doznate za grañansko porijeklo moje žene, ali priznajem da nisam očekivao ni toliki prezir! Izabela de Montsalvy, koja je za Katerinu u tom času bila samo crna sjena, odgovori osorno: - Nego što drugo? Zar je tebe, koji si mogao izabrati princezu, dostojna kćerka obrtnika bez i kapi plemićke krvi? - Da se držala vojvode Filipa Katerina bi bila princeza, pa i još više! - Ludilo koje kod vojvode Burgundskog pobuñuju žene je poznato svima, a ja ne poričem ljepotu te cure... Ta riječ ošinu Katerinu. Obuze je takav polet da se htjede baciti u sobu, ali se suzdrža. Htjela je što više doznati. Naročito ju je zanimalo kako će reagirati Arnaud. Ali jedva je imala vremena da to pomisli.


~ 164 ~

- Bio bih vam zahvalan kada biste upotrebljavali druge izraze kada govorite o mojoj ženi - dobaci grubo Arnaud. - I zahtijevam da ne zaboravite slijedeće: vi ste mi majka, ja vas poštujem i volim, ali ona mi je supruga, meso moga mesa, dah neophodan mome životu, i ništa i nitko me neće od nje odvratiti! Noge joj se odrezaše i ona se nasloni na drvo. Sva je bila obuzeta žarkom zahvalnošću. "Oh... ljubavi moja!" uzdahne ona gorljivo. Uslijedi tišina. Izabela je vezivala oko prsiju svoga sina oklop, dok je Arnaud razmišljao. Katerina je začula kako je duboko uzdahnuo. To je običavao činiti kada je htio obuzdati svoj bijes. Zatim, mirno reče: - Pokušajte me saslušati, majko, bez gnjeva, pa ćete možda shvatiti. Sve je otpočelo u najgorim danima ustanka Cabocheovih mesara kada je Michel poginuo u Parizu... Katerina, šćućurena iza drveta nije mogla biti primijećena ni iznutra a ni izvana. Zadržavala je dah i slušala kako njezin muž ponavlja čitavu povijest njihove ljubavi. Činio je to bez želje da probudi jeftine osjećaje, jednostavnim riječima i neposredno. To je djelovalo još snažnije. Pričao joj je o slijepoj požrtvovanosti male trinaestogodišnje Katerine prema jednom neznancu koga je htjela spasiti izlažući opasnosti svoj život i život svoga oca. Zatim, o njihovu susretu na Flandrijskoj cesti i o svemu onome što ih je tako dugo razdvajalo; o žalosnu Katerininu vjenčanju i o ljubavi vojvode Filipa. Pričao joj je i kako se, da bi umrla zajedno s njim u opsjednutom Orleansu, najljepša žena zapada odrekla bogatstva, titula, slave i ljubavi jednoga princa i sama, lišena svega, uputila na velike ceste po kojima su pustošili razbojnici. I na kraju, kako je Katerina, da bi izbavila Jehannu Orleansku od njezinih krvnika, zajedno s njim pokušala nemoguće, zbog čega su prognani i zbog čega je Montsalvy srušen. - I gubitak naše kuće možete majko, predbaciti Katerinu kao i meni. Ali, ako je potrebno još jedanput platiti tu cijenu, pa i dvostruku, da bi se Jehanna vratila u život, mi ćemo to ponovo učiniti bez i najmanjeg kolebanja! - To što ima veliko i ponosno srce, to je jedna stvar - doda majka tvrdoglavo - a to što u sebi ima pučku krv, to je opet druga. Kako mogu zaboraviti da potječe iz jednog dućana? Mora da je Arnaudovo strpljenje bilo pri kraju, jer se Katerina trgne od praska njegova glasa. - Zaboga, gospoño! Ja sam uvijek smatrao da imate gordije i plemenitije srce od bilo koje žene na svijetu i htio bih da ne promijenim to mišljenje. Moram li vas podsjetiti što je bio prvi od mojih plemenitih predaka? Pustolovan redovnik, koji je za vrijeme prvoga križarskoga rata bacio u koprive svoju redovničku haljinu kad su mu je htjeli silom skinuti, koji se prilijepio uz tulskog grofa Raymonda de Saint-Gillesa i koji se iz Svete zemlje vratio obasut slavom, bogat kao kakav sultan i s plemićkim dostojanstvom koje je dobio od kralja Jeruzalema? A Combornovi? Da njihov predak Archambaud le Boucher nije na kocki dobio sestru vojvode normadijskog, možda bi sada bili moji zamazani šljivari, otupljeni od pijanki, i jedva nešto razvijeniji od seljaka s kojima su nekada dijelili oderane kože veprova, što se tiče Ventadoura, od kuda potječete vi, majko... - Nećete valjda reći da potječu iz kakva svinjca? - poviče Izabela prezirno. - Ništa više ne podsjeća na svinjac od veprovog brloga. A što su drugo bile, molim vas lijepo, te franačke voñe, ti više nego poludivlji barbari koji su došli iz germanskih šuma gdje su se klanjali drveću i potocima, ti voñe malih hordi koje su se veselile prilikom uspješnoga lova ili kada bi u pravom smislu riječi poklali, svoje neprijatelje... Eto, to su plemeniti preci naših plemićkih kuća!


~ 165 ~

- Oni su mačem zauzeli zemlju i naslove, a ne vagom kakva trgovca. Nikada se plemićka krv nije ponizila do trgovine! Katerina opazi kako u sjeni bljesnuše Arnaudovi vučji zubi. - Jeste li vi u to sigurni? Koliko li su templarskih vitezova dali Ventadouri i Montsalvyjevi? I koje je bilo to tako bogato i tako moćno poduzeće koje je činilo njihovu snagu kada ih je kralj Filip uništio... ako ne vrlo unosna trgovina? Hajdete, majko, zaboravite bar jedanput svoje plemstvo u korist one koju ja ljubim, jer je ona toga dostojna. Katerina je poput onih žena velike snage od kojih proizlaze najveće dinastije; poput onih rimskih vladarica, koje su okrunjene prilikom kakva zauzeća, a rañale su careve. Kraljica Jolanda, koja se razumije u ljudske kvalitete, dala joj je mjesto pokraj sebe i svoje prijateljstvo. I Pucella ju je voljela. Hoćete li vi, majko, biti veći rojalist nego kraljica četiri kraljevine i ponosnija od jedne Božje izaslanice? - Kako je ti voliš! - mrmljala je gorko Izabela. - Kako je ti braniš! Začuo se metalan zvuk. Arnaud je kleknuo pokraj svoje majke. - Da, ja je volim i time se ponosim. I vi ćete je zavoljeti, majko, kada je bolje upoznate. Iako ni dobri Gaucher Legoix, koji je umro s Michelom, ne zaslužuje takav prezir, zaboravite ga. Zaboravite i da je Katerina njegova kći... Zaboravite takoñer vojvodu Filipa i Garina de Brazeya. Gledajte u Katerinu samo dvorsku damu kraljice Jolande, samo onu koja je htjela spasiti Pucellu, samo onu koja mi je bila drug po oružju prije nego što mi je postala ženom. Gledajte u njoj Katerinu de Montsalvy, moju ženu i... svoju kćer! Katerina zatvori oči. Uostalom, ona više nije dobro vidjela jer su je suze zaslijepile. Da bi živjela još čitavu vječnost, nikada ne bi zaboravila te Arnaudove riječi, tu obranu koja nije bila ništa drugo nego potresan krik strasti. Smetena od ljubavi i zahvalnosti, mlada žena se borila protiv slabosti koja ju je obuzimala. Vjerojatno ima časova kada je doživljena sreća previše jaka za ljudsku izdržljivost i da ona tada može uništiti kao i bol. Katerina samo što se nije onesvijestila. Zgrabila je čvornato stablo drveta i grčevito se uhvatila za nj kako bi iz same sebe izvukla snagu koja joj je bila potrebna. U kući se nije više čuo nikakav šum. Izabela de Montsalvy je sjedila na jednoj klupi, razmišljala je zatvorenih očiju naslonjena na zid, dok Arnaud, koji se polagano uspravio i navlačio rukavice, nije više vodio računa o njoj, poštivajući njezino razmišljanje. Ali, kako se Michel u maloj sobi na kraju kuće vjerojatno u Sarinim rukama poče derati, Katerina na glas svoga sina otvori oči i priguši uzvik bijesa. S druge strane vrata, nasuprot njoj, ramenom naslonjena na zid kuće, gledala ju je Marija de Comborn zlobno se smijući. - Dobro govorničko djelo, zar ne? Ali nemojte biti zbog toga tašti, draga Katerino... Jednoga dana kada se Arnaud više toga neće sjećati, sjetit će se zauzvrat vašega niskoga porijekla. I toga dana ja ću biti tamo, ja... Unutrašnja je Katerinina radost bila tako snažna da je bijes nije mogao obuzeti. Od prezira joj se izvinuše njezine lijepe usne u gotovo zabavan polusmjeh. - Znači, morat ćete biti dugo strpljivi... draga Marijo! I pitam se s tjeskobom u kakvom stanju ćete vi tada biti, kad već ni sada niste naročito lijepi! Kada me Arnaud prestane voljeti, sumnjam da će poželeti usidjelicu koja se sva osušila od zavisti i zlobe! - Djevojčuro! — skreše Marija stisnutih pesnica i očiju koje su sijevale od bijesa - iskopat ću ti oči! Iz svoga pojasa je izvukla bodež kojemu oštrica zasvijetli kobnim sjajem. Marijine su se zjenice skupile i, više nego ikada, sličila je mački spremnoj na skok. Od mržnje, koja joj je izobličila lice, i od opasne vatre njezinih očiju, Katerina ustuknu. Budući da se jela


~ 166 ~

nalazila izmeñu nje i njezine neprijateljice, nije se mogla susdržati a da joj se ne naruga. - Ah, evo vrlo ženstvenog oruña! Jesam li dobro čula da je vaš plemeniti predak bio Archambaud le Boucher? - Dobro si čula a ja ću ti još bolje pokazati, jer znam isto tako dobro ubijati kao i on. Vidjet ćeš? Luda od bijesa, Marija podigne svoje oružje spremna da se baci na Katerinu, ali se u tom času iza ugla kuće pojavi Gauthier i odostraga skoči na djevojku. Momentano bodež izleti iz njezine zgrčene ruke i odleti u travu dok je Normanñaninov široki dlan grubo priljepljen na njezina usta priguši njezin bijesni krik. Katerina odahnu. U sebi je bila priznala da ju je bilo strah. Ta napola luda djevojka bila je spremna na sve samo da bi je odstranila. Onemogućena u svojoj namjeri, pjenila se od bijesa pod čvrstom Gauthierovom šakom. - Hajdete, gospoñice - reče otegnutim glasom - smirite se malo! Kad netko želi ubijati, onda to čini tako da ga ne gleda dvadesetak ljudi. Zaista, na livade su stizali seljaci u radnim odijelima, noseći vile ili kose. Odlučnost se čitala na svim tim od sunca i snijega pocrvenjelim, opaljenim i potamnjelim licima. Oni su izlazili iz šume ili neprimjetnih staza. Išli su po travi, usmjerivši prema seoskom imanju tiho, sporo i neumoljivo poput same sudbine. Na čelu se nalazio stari Saturnin, s dugom sjajnom kosom u ruci, nogu obuvenih u drvene cipele, tromo drobeći humke šupljikave zemlje. Gauthier je brzim pogledom obuhvatio seljake, zatim pustio Mariju, ali se sagnuo da uzme bodež koji zataknu sebi za pojas. - Došlo je vrijeme - reče on samo - idem po konje. Fortunat, takoñer sav naoružan, izašao je iz staje i vukao luk od tisovine koji je bio velik kao on sam. Marija je načas bila neodlučna. Neodreñeno je pogledala Katerinu, a zatim se odlučila da uñe u kuću. Na vratima se sudari s Arnaudom koji je izlazio naoružan od glave do pete. On odgurnu djevojku, ne pogledavši je, već primijeti samo Katerinu naslonjenu na jelu, a ona je sa svoje strane iznenañeno promatrala svoga supruga. Naime, on nije imao laku opremu koju je obično nosio i koja je bila cijenjena na turnirima kao i na bojnim poljima. Šljem obilježen kopcem nalazio mu se ispod lijeve ruke. Katerina pomisli kako na njega ne djeluje vrijeme i da je potpuno isti kao onda kada se pojavio na zarukama burgundskih princeza da bi svoju rukavicu bacio vojvodi Filipu pred noge. Tu je sliku ona sačuvala u svom sjećanju. Kada se nagnuo da je poljubi, ona zapita: - Kako si pronašao to oružje? Gdje je ono bilo? - O oružarnici zamka. U nju se još može ući kroz poseban ulaz. To je podzemna prostorija, koja je na sreću, uvijek pristupačna. Nisam sve izgubio. Obavila je svoje ruke oko Arnaudova vrata i nježno mu se objesila kako bi ga zadržala pokraj sebe. To je bio pokret za koji je unaprijed znala da je uzaludan. - Kuda ćeš? Što namjeravaš učiniti? On pokaže prema nevidljivim humcima sela i prema samostanu čija su zvona upravo brujala u jasnom jutarnjem zraku. Zatim rukom pokaže na seljake koji su se sada već bili sakupili ispred kuće, odlučna izgleda pod svojim vunenim kapama, i na nešto bliži i snažan Gauthierov lik, koji je takoñer bio naoružan, kao i na krhku Fortunatovu priliku. - Idem tamo. Evo moje čete. Od Valettea ću naplatiti ruševine naše kuće. - Ideš se tući? - To mi je zanimanje - reče on osmjehnuvši se - i neće mi se pružiti nikada bolja prilika za vježbu. - Znaš li, ako napadneš Valetteu da napadaš kralja u neku ruku?


~ 167 ~

Ovaj put se Arnaudovo lice grubo zažari od bijesa. Rukom na kojoj je bila željezna rukavica udari se u prsa koja odjeknuše. - Što me se tiče kralj? Da li mi je kralj onaj koji me nevinoga progoni i koji me je uništio da bi ugodio svome miljeniku? Ne, Katerino, nemam više kralja i, vjeruj mi, da napadajući na ovo smrdljivo pseto ne činim ništa protiv časti ili prava... naprotiv! Ako ga ubijem znam mnoge koji će mi biti zahvalni. On je poljubi i uputi se prema svome konju koga je Fortunat držao. Katerinu je nešto vuklo da poñe za njim. Htjela ga je slijediti, ali se susdrža, jer joj to on ne bi dozvolio. Trebalo ih je pustiti da odu, a zatim izdaljega poći za njima. Iz kuće su izašli Sara, noseći Michela koji je gukao, Izabela de Montsalvy i Donatienne koja je brisala oči krajem svoje pregače. Marija je, kao nekim čudom, bila nestala. Katerina nagonski uze svog sina u ruke. Toga je jutra bio vrlo dobre volje i smiješio se svojoj majci koja se rastapala od sreće. Razlika je bila previše okrutna izmeñu toga veselog djeteta i tih malobrojnih i loše naoružanih ljudi koji su se išli suprostaviti četi ratnika i razbojnika, koja je bila vična svim lukavstvima i pustošenjima... Njezine se oči napuniše suzama te nije primjetila da je Izabela promatra. Kada su Arnaud i njegovi ljudi nestali iza zaklona od jela, Katerina se naglo okrene prema svojoj svekrvi i pruži joj dijete. - Uzmite Michela - reče ona mirno. - Idem da vidim. - Jeste,li ludi? Ženino mjesto nije meñu muškarcima. Znate li kakvoj se opasnosti izlažete? Mlada se žena osmjehnu žalosno, ali joj se taj osmijeh ne odrazi u očima. - Znam samo kakvoj se opasnosti izlaže Arnaud, i to mi je jedino važno. - Zar vas vaš sin ne zadržava? - reče Izabela s prezirnim naborom koji joj se pojavi u kutu usana. - Dobra majka ne smije nikada napustiti svoje dijete. - Možda sam bolja supruga nego majka. Tim više, gospoño, što dijete ima vas da ga čuvate za vrijeme moje odsutnosti, vi ste mu baka. Konačno... ako mu se dogodi neka nesreća, mislim da će se pojednostaviti mnoge stvari, zar ne? Ne sačekavši odgovor Izabele koja ju je, zaprepaštena ukočeno gledala, Katerina se okrenu i ode u konjušnicu. Bez ičije pomoći osedla Morganu, zatim skoči u sedlo i poñe po tragovima čete u pravcu Montaslvyja. Dok se penjala prema selu, Katerina je sve jasnije razabirala zvuk zvona i ravnala se po njemu isto koliko i po tlu koje su izgazili Arnaudovi ljudi. Kao i Pucella i Katerina je uvijek voljela zvona, čiji su se duboki i oštri zvuci razlijegali po nebu i činili joj se kao da govore nekim tajanstvenim jezikom koji ne pripada ni vremenu ni prostoru. Ali toga jutra je njihov koban zvuk na nju snažno djelovao. Samostanska su zvona zvonila ukopnički i Katerina osjeti kako joj po leñima prolazi jeza. Sjetila se da toga dana počinje korizma. Sumorno melodično lupanje je pozivalo seljake na pepelnicu. Nemirno srce mlade žene vidjelo je u tome loš predznak. Načas zaplete svoje hladne prste u Morganinu grivu da se malo ogriju i da dodirne nešto živo. Najednom odvoji oči od brda Arbre i njegovih crnih ruševina, podbode kobilu i sagnuvši glavu uñe u šumsko raslinstvo. U času kada je napuštala zaklon od drveća da bi izašla na visoravan, Katerina nagonski zadrži Morganu i primora je da stane. S toga mjesta je odlično vidjela obrambeni bedem Montsalvyja i njegove sjeverna širom otvorena vrata. Vidjela je i seljake koji su stizali puteljcima, žureći nagnuta čela i povijenih leña, kao gonjeni bičem.


~ 168 ~

Ali nigdje nije bilo traga Arnaudu ni njegovim ljudima. Smetena, Katerina je jedno vrijeme promatrala što se pred njom dogaña. Dva strijelca koja su čuvala stražu na vratima loše su izgledala, imala su jadnu odjeću, ali blještavo oružje. S napetim lukovima, koje su držali objema rukama i koje su bile spremni odapeti, mrzovoljno su gledali seljake kako ulaze. Gore na nebu, na samostanskim zvonicima, Katerina primijeti kako vijori crvena zastava ukrašena crtama, kao i mladim mjesecima, kakvu je već bila vidjela na zidinama Ventadoura. Grbu Villa-Andradoua bila je pridružena išarana viteška zastava koja je predstavljala razbojnika Valetteu, njegova poručnika: Najednom je obuze bijes. Znači po Španjolčevoj zapovijedi je Valette zapalio Montsalvy. Sada je shvatila zašto je Rodrigue odbio Arnaudovo zahvaljivanje. On je već znao što se dogodilo na lenu njegova neprijatelja. Katerina odluči da će oprezno pješice prići Montsalvyu. Budući da nije vidjela svoga muža, bilo je najbolje da proñe što je moguće neprimjetnije. Morgana je previše upadala u oči i mogla je uveliko pobuditi lakomost kakva razbojnika. Zato je sjahala i malu kobilu odvela za uzdu duboko u šumu gdje je nitko neće vidjeti. Zatim ju je zavezala za jedno drvo. Nakon što joj je naložila da tu mirno čeka, ona se uputi prema selu. Njezina smeña vunena haljina i velika siva kabanica nisu imale na sebi ništa što bi privlačilo pažnju. To je bila skromna odjeća koja je osim toga bila dosta istrošena od putovanja. Da bi prošla kroz vrata, Katerina navuče kapuljaču sve do očiju. Odmicala je nastojeći da zadrži prirodan hod iako joj je srce brže kucalo. Bilo je to suvišno, jer im vojnici nisu pridavali ni najmanje pažnje. Samo se jedan rugao: - Hajdemo jadnici, požurite! Zakasnit ćete na predstavu… - Predstava? Mlada žena nije gubila vrijeme u postavljanju pitanja. Ona požuri korak, proñe ispod okruglog svoda i nañe se u uskoj ulici u kojoj su, u sjeni benediktinskog samostana, bile sakupljene niske kuće Montsalvyja. Na crkvi je zvono još uvijek žalosno zvonilo. To je teško padalo na Katerininu glavu. I ostali ljudi, većinom u dronjcima i satrveni, išli su istim putem. Kada je došla na mali trg na kome je bila podignuta romanička crkva, vidjela je kako se on puni tihom gomilom. Nju su iz časa u čas povećavali, kako oni koji su dolazili izvana, tako i oni koji su označeni sivim pepelom izlazili iz crkve. Ovi posljednji su išli spuštene glave, izbjegavajući da pogledaju vojnike sakupljene na njezinim vratima i čovjeka u lancima koga su ovi čuvali. To je bio malen, grbav i nakazan čovjek čije je sivo lice imalo istu boju kao i pepeo kojim su ostali bili označeni. Njegovo mršavo lice i njegove preplašene oči znatno su se razlikovale od šarenih prnja u koje je bio odjeven. Žuta tunika optočena praporcima, veliki crveni ogrtač i kruna od pozlaćena kartona činile su njegovu odjeću koja bi bila smiješna da čovjek koji ju je nosio nije izgledao tako jadno. Nitko nije imao želju da se smije, pa ni Katerina isto kao ni ostali. Vidjela je samo poglede zarite u zemlju, ruke stegnute u pesnice i obraze upale od suza i oskudice. S vremena na vrijeme jecaj je uznemiravao duboku tišinu koja je lebdjela u zraku izmeñu polaganih otkucaja zvona. Zvjerska lica razbojnika, okrugla poput nuna mjeseca, nasmijana i nakresana, strašno su se razlikovala od seljačkih lica obuzetih strahom i boli. Iz crkve su se čule pogrebne pjesme, a kroz otvorena vrata su se vidjele svijeće kako svjetlucaju. Katerina pogleda oko sebe i nije mogla shvatiti što se dešava. Ta gdje su Arnaud, Gauthier, Saturnin... i ostali? Učini joj se kao da sanja i uštine se da bi se uvjerila da je budna. Odjednom gomila počne mumljati. Ispod kamenoga timpana, na kome su bile isklesane priproste osobe ukočenih pokreta, pojavi se vrlo star


~ 169 ~

mitronosac sa žezlom u ruci. Pokraj njega se nalazio ratnik koščata i lukava lica čiji zgnječeni oklop i nametljiva svilena dalmatika koja ga je pokrivala nisu uspjeli prikriti njegovu užasnu mršavost. Potamnjela koža je pokrivala kostur lica koje je izgledalo odurno poput glave mrtvaca. Čovjek je bio tako strašan, da je Katerina načas zatvorila oči. Zelena pera, koja su se njihala na perjanici pridošlice, još su više podcrtavala njegov sablasan izgled. Opat, koji je stajao pokraj njega i koji je bio vrlo blijed u mitri izvezenoj zlatom, jedva ga se usuñivao pogledati. Prije nego što je progovorio, Katerina shvati da je to bio palikuća Montsalvyja, Kastiljančev poručnik, razbojnik Valette. On zlobnim pogledom odmjeri jadne ljude koji su se nagonski skupili jedan uz drugoga, a zatim prasne u škrgutav smijeh. - Bando prestrašenih zečeva! - poviče. - Zar ovako namjeravate pokopati milostivoga gospodina Karnevala? Hajdete, trebate se smijati i pjevati... Danas je prvi dan korizme i imat ćete se kada dostojno pokajati, ali danas hoću da ste veseli! Hoću da se pjeva! To je zapovijed! Zvona su utihnula i ubitačna se tišina spusti na trg. Vjetar koji se podigao poigravao je kosom svih pognutih glava koje su tvrdoglavo šutjele. Negdje zalupi prozorski kapak... Umorni opatov glas dopre do Katerine kao s drugoga svijeta. - Djeco moja - otpoče on blago... Ali Valette ga grubo prekine: - Mir, opate! Nemate riječ! Hajdete, vi ostali, jeste li čuli? Rekao sam, pjevajte! Postoji lijepa pjesma koja se pjeva prilikom pokapanja milostivog gospodina Karnevala, zar ne? "Zbogom jadni Karnevale!" Pjevajte sa srcem, hoću da svi pjevate! Čovjek u okovima pao je na zemlju, i plakao trzajući se. Oko njega i po zidovima samostana, Valetteovi razbojnici su naperili lukove i nišanili u prestrašenu gomilu... Katerinino srce prestade kucati. U njoj se podizao bespomoćan bijes prema tom grubijanu, a i prema Arnaudu koji se nije pojavljivao. Gdje li je? Što mu se dogodilo? Dvadeset i petero ljudi ne može tek tako nestati u magli... Stenjanje izazvano strahom podiglo se oko njega. Praćeno jadikovkom vjetra ono se postepeno pretvaralo u drhtavu pjesmu koja se jedva čula, jer je izlazila iz grla stisnutih od straha. - Glasnije! - zaurla Valette - inače ćete, kunem vam se, zauvijek ušutjeti! Prozviždi strijela koja je bila odapeta u zrak. Opomena je bila shvaćena, te glasovi postadoče jači. Val ljutosti i bijesa obuzme Katerinu. Ona se htjede ispruženim noktima baciti na okrutnog voñu bande, a da nije mislila na posljedice. Nije se mogla oduprijeti nagonima svoje odvažne prirode. Ali u tome času ispod nabora ogrtača njenu nježnu ruku zgrabi nečija hrapava šaka. - Za milost božju, gospoño Katerino, ne mičite se! Izazvat ćete katastrofu... Stari Saturin je stajao pokraj nje, kose spuštene na lice i uspravne glave. Dok je govorio jako je otvarao usta kako bi izgledalo kao da pjeva. - Što tu radite? - prošapta ona. - Gdje je moj muž? - Na drugom mjestu, čeka svoj čas! Trebalo bi, ljupka gospoño, da vas ja prije upitam, što vi ovdje radite... Kada milostivi gospodar Arnaud dozna... Glasovi ostalih, koji su tužno pjevali veselu karnevalsku pjesmu, prigušili su njihove riječi. Valette je ispred crkve udarao takt mačem dok mu je zlobni osmijeh otkrivao pokvarene zube. Njegovi su ljudi grubo podigli nesretnog Karnevala i primorali ga da ide, okrutno ga vukući za lanac.


~ 170 ~

- Tko je taj čovjek? - promrmlja Katerina. - Što je učinio? - Ništa! Ili vrlo malo! To je Etienne-la-Cabrette naš seoski namještač udova... To je čestit i skroman čovjek. Njega pomalo smatraju i vračem, jer poznaje trave. Veliko zadovoljstvo mu je pričinjalo da u noćima s punim mjesecom svira u kabretu... Valette je tražio od njega da izliječi jednoga od njegovih ljudi koji je imao gadnu ranu. Čovjek je umro i otada je počelo Etienneovo mučenje. To je bilo onoga dana kada je zamak... Saturnin se zaustavi, pogleda brzo Katerinu, ali se ona ne pomakne. - Nastavite! - reče ona. - Njegovi su ga ljudi mučili na stotinu načina i ismijavali ga. Okrunili su ga za kralja Karnevala umjesto lutke koja se za te prilike uvijek pravila... u dobra vremena! I sada će ga zapaliti, kao što se to uvijek čini s lutkom. Jadnik! Udarcima drvenih kopalja, vojnici su gurali gomilu prema južnim vratima Montsalvyja, koja su se otvarala nad dubokom dolinom Lota. Etienne i njegovi čuvari su već bili pod njihovim svodom. Strijelci su išli za njima još uvijek s naperenim lukovima, spremni da odapnu. Zatim je dolazio Valette, vukući za sobom jadnog starog opata i red redovnika koji su pjevali Miserere. Sve je to stvaralo užasan nesklad koji je probijao Katerinine uši. Dojam groze se pojačavao. U tom jadnom i tragičnom svijetu, jedino je Saturin izgledao kao živ. Pažljivo i s poštovanjem uzeo je Katerinu ispod ruke da bi je sačuvao od spoticanja o kamenje blatne ulice. Oko nje su se gurali zlostavljani ljudi. Katerina se osjećala kao ovca u stadu. Uslijedilo je snažnije guranje ispod svoda vratiju. Katerina se i Saturnin nañoše istjerani izvan grada. Nasred polja, koje se nalazilo na blagoj strmini a bilo je obrubljeno kestenima, bila je podignuta lomača. Nesretni Karneval, koji je još uvijek nosio svoju smiješnu krunu, bio je već za nju privezan. Teško je visio o svojim okovima jer ga njegove bolesne noge više nisu držale. Njegova glava s dugom kosom zamršenom ispod krune, padala mu je na grudi. On je još uvijek plakao i trzao se jecajući. Silno milosrñe obuze Katerinu. Uprkos luñačkom Valetteovu urlanju, seljaci su prestali s uvredljivom pjesmom koju je stišao pogled na tu napravu za mučenje. Katerina osjeti kako joj ponestaje snage... Od ruanske tragedije, grozne naslage granja, na kojima su se jedni ljudi usuñivali lancima vezati druge ljude, progonile su je svojom strašnom prikazom. Ponovo vidje bijelo Jehannino tijelo prikovano za stup... a takoñer i kobnu gomilu granja u dvorištu Champtocea, koja je uzalud očekivala Saru... - Pjevajte, ñavo da vas nosi! - izdere se Valette, mašući svojom sabljom. - A ti, krvniče, obavi svoj posao! Pojavi se čovjek u krpama koji je nosio buktinju. Njegove su mišićave ruke izlazile iz kožnate kabanice pune rupa, a njegova je ogromna glava bila potpuno obrijana. On zamahnu buktinjom da bi je raspalio i prinese je suharcima. Nešto zafijuče u zraku i krvnik se sruši unazad urlajući promuklo. Odapeta s jednog kestena, strijela mu je probola grlo. Pjesma koja je ponovo bila otpočela odjednom utihnu. Katerina opazi kako su se Valettove oči od zaprepaštenja raskolačile i htjede se okrenuti prema Saturninu ali je sudac Montsalvyja već bio nestao... Odjednom, gomila zabruji i iz nje izbi radost. Posve blizu Katerine, visoki mladić, čije je plavo lice bilo uokvireno bradom u obliku ogrlice, promrmlja skoro ushićeno — Zemljo i nebesa! Milostivi gospodin Arnaud! Neka je hvaljen Bog. Zaista, iza zavjese od kestenja, koji su uranjali duboko u dolinu, upravo se pojavio Arnaud sa štitom o laktu i buzdovanom u drugoj ruci. Katerinino srce samo što nije puklo od radosti i ponosa kada je


~ 171 ~

vidjela da se pojavio. Da li je ikoji drugi vitez imao otmjenije držanje? Gauthier i Fortunat su išli tri koraka za njim, uspravni i dostojni kao što i priliči štitonošama ugledne kuće. Laganim korakom svoga konja, Montsalvy se približi lomači, podigne vizir sa svoje kacige i, ne podigavši glas, svojim oružjem pokaže na jadnoga Etiennea. - Martine - reče mirno - odveži ga! Mladić, koji je stajao kraj Katerine skoči, ne obazirući se na bijesno Valetteovo urlanje koji je vikao: - Ubijte ga! Jedan strijelac je podigao svoje oružje, ali nije uspio odapeti. Druga ga je strijela prikovala na mjestu, dok se Martin penjao na lomaču i odvezivao jadnog vrača, koji se bio onesvijestio. Njega je mladić odnio na svom ramenu, praćen uzvicima gomile. - Budi miran, Valette! - opomenu ga Arnaud, hladno. Ovo je drveće puno vojnika, a jedna strijela je namjenjena tebi, ako se pomakneš. Njegov glas prigušiše uzvici seljaka. Kape su letjele u zrak. Ljudi su već pošli da okruže svoga gospodara, ali ih on zadrža na njihovu mjestu. - Ne mičite se! Moram ovdje poravnati račune s ovim čovjekom i zato mi treba mjesta. Katerina, koja je htjela potrčati svome muže, ostade na mjestu kao ukopana, a zatim se poslušno, povuče s ostalima oslobañajući širok prostor oko njih i lomače. Arnaudov izgled ju je opčinio. Bio je tako gord i siguran u sebe! Njegov je konj poigravao na mjestu, kao da se radilo o najuglednijem turniru. U njegovoj ruci u željeznoj rukavici buzdovan je prijeteći kovitlao. Strašno Valetteovo lice se zgrči od mržnje. On pruži ruku prema svom neprijatelju i poviče: - Zgrabite ga! Tražen je po zapovijedi kralja! - Po zapovijedi kralja La Tremoillea — dobaci Arnaud prezirno. — Hajde, Valette! Učini bar čast svome gazdi i iziñi mi na megdan... ili možda više voliš da te strijela na mjestu ubije. Kao da mu daje za pravo, treća strijela upravo probode čovjeka, koji je stajao najbliže voñi bande. Vallete pozelenje, a Arnaud prasne u smijeh. - Zar se više ne smiješ, Valette? Dakle, više ne želiš pjevati? Maloprije si tako lijepo pjevao. Hajde, doñi! Izvuci taj dugi mač, kojim se služiš s toliko lakoće... Odjednom, Arnaud podbode konja u galop i okrzne Valettea. Mlat se obavije oko okićene Valetteove perjanice. Zatim Arnaud naglo povuče razbojnika, koji izgubi ravnotežu i otkotrlja se na zemlju. - Rekao sam da doñeš! - reče grubo mladi čovjek. Valette se skoro isti čas podigne. Njegovo sablasno lice je bilo iskrivljeno od mržnje i malo pjene mu se pojavi u kutovima usana. Brzinom munje postavi se na noge, izvuče mač i nagnut naprijed očekivao je nalet konja. Ali, Arnaud prezre prednost i spusti se na zemlju. - Ne! - poviče prestrašena Katerina. - On je lud! - zagrmi Saturnin koji se bio vratio k njoj, a da ga ona nije ni primijetila. - Sa strvinarom se ne treba igrati viteštva! Užasnuta, mlada se žena objesi o ruku staroga čovjeka. Bila se potpuno ukočila od strašnog Valetteova izgleda. Činilo joj se kao da je Arnaudov protivnik sama smrt osobno. Razbojniku je još nedostajala čuvena kosa da bi u potpunosti predstavljao kobnoga posjetioca.... Ali Montsalvyja se nije dojmila takva sitnica. Tvrdim pokretom prsta on spusti vizir na svojoj kacigi i s isturenim štitom, da bi ublažio udarce, išao je korak po korak prema svom neprijatelju. Iznad glave je vitlao svojim teškim buzdovanom načičkanim čeličnim šiljcima. Prvi udarci po oklopu odjeknuše poput zvonjave zvona. Valette je neprestano korak po korak izmicao, želeći bez sumnje stići do gradskih vrata. Njegovi ljudi, prikovani na svojim mjestima, nisu se


~ 172 ~

usuñivali pomaknuti se, bojali su se strijela koje su tako sigurno pogañale svoj cilj. Katerina, sklopljenih ruku, preklinjala je nebo da joj sačuva muža. Odjednom netko iza Arnauda poviče: - Napadni kopca, kapetane! Prevario nas je. Na drveću je samo šačica naoružanih seljaka... Nije uspio dovršiti. Gaiithier je propeo svoga konja čija su se prednja kopita srušila na glavu tog previše znatiželjnog vojnika, koji je bez sumnje neprimjetno došao ispod drveća s drugog kraja polja. Na žalost, zlo je bilo učinjeno. Dok su se otkriveni seljaci spuštali s kestena, dok je Gauthier izvukao svoj mač i probadao prvi val vojnika, dok je Fortunat na svojoj strani davao sve od sebe, Valette odjednom umaknu iza zida koji su činili vojnici. Tako je Arnauda ostavio samog nasuprot desetorici ljudi. Klonula Katerina potraži Saturninovu podršku. Ali je starac, okretnošću mladića, izvukao bodež iz pojasa i već jurio u pomoć svome gospodaru. Mlada žena, usred ostalih žena, djece i staraca, povuče se do zidine, odgurnute očajničkom borbom koja se razvila. Prestrašeni seljaci, koji su bili oživjeli kada su vidjeli Arnauda, umiješali su se u tučnjavu. Mačevima i kopljima razbojnika suprotstavljali su se golim rukama, kao i kamenjem i komadima drveta koje su našli na licu mjesta. U središtu borbe Arnaud, Gauthier, Fortunat i Saturnin, koji su se bili udružili, pravili su prava čuda. Veliki je Normanñanin grabio po dvojicu i lupao ih jednog o drugog a zatim ih puštao da padnu. Ratnički buzdovan je bez prestanka vitlao i rušio kacige zajedno s glavama, kao da su to bile ljuske od oraha, ali četa razbojnika je bila mnogobrojna i izgledalo je kao da neprestano raste. Uskoro su Arnaud i njegovi ljudi postali slabiji i Katerina nije više sumnjala u ishod bitke. Bez sumnje je to bio kraj sa smrću u kratkom roku... Desetoro ljudi je izdvojilo Arnauda od njegovih drugova i progutalo ga svojom težinom. Za Gauthiera ih je trebalo dvadesetero. Nekoliko časaka kasnije, ta dva čovjeka, zajedno s Fortunatom i Saturninom bili su razoružani i temeljito sputani, a zatim odvučeni pred Valettea koji se najednom opet pojavio. - Slatki Bože - prostenja jedna žena pokraj Katerine... - Gotovo je s nama! - Šutite! - prekine je grubo mlada žena. - Nije važno što će nam se dogoditi ako oni umru! Škripeći smijeh Valettea prekrije njezin glas. Razbojnik se približavao Arnaudu koga su držala dva čovjeka unatoč lancima kojima su ga okovali. Strgnuli su mu kacigu i mlaz krvi mu je tekao niz lice s luka obrve koji je bio rasječen. Ali njegove crne oči nisu izgubile ništa od svoje naprasitosti. S prezirom odmjeri razbojnika, koji se njihao pred njim kao šepava čaplja, i slegne svojim širokim ramenima... To je bilo previše za Valetteovu nadutost i on svom snagom dvaput ošamari zarobljenika. - Ja ću te naučiti da poštuješ svog gospodara, pseto jedno! Tada se Katerini sve zacrveni pred očima. Ona se s ispruženim noktima slijepo baci naprijed i prije nego što ju je Valette uopće i vidio da dolazi, skoči mu u lice poput divlje mačke. Razbojnik zaurla, prinese ruku licu na kojem su nokti mlade žene učinili pet krvavih brazda. Htjede ustuknuti, ali se mlaña žena svom snagom objesi za njega, nastojeći da mu se dočepa očiju. Bila je potaknuta rušilačkim nagonom starim koliko i zemlja, i životinjskom nagonom ženke kada joj je mužjak napadnut. Konačno su je dva čovjeka uspjela otrgnuti od njezina plijena. Valetteovo lice je bilo jarko crvene boje i on je rikao kao preklana svinja. I u rukama vojnika Katerina je još bjesnila i bljuvala vatru kao


~ 173 ~

mala razbješnjela zvijer koja nastoji grepsti i gristi. Brišući krv što rnu je tekla po dalmatici, razbojnik krene prema njoj. - Strvino lopovska!... - zagrmi... - Tko si ti? - Moja žena! — reče Arnaud ljubazno. Zatim doda s osmijehom od koga se razvuče njegovo ranjeno lice. - Kada ćeš naučiti da me slušaš, Katerino, i da ostaneš kod kuće kada to želim… - Onda, kada se prestaneš izlagati opasnostima! - On će to brzo prestati, potrebno vam je samo malo strpljenja! - isceri se Valette. - Još samo nekoliko časaka i vi ćete se osloboditi svojih briga. Hajdete, vi tamo, zavežite ovo dvoje na onu lomaču! Užasavam se stvari koje ničemu ne služe. Gomila zagrmi od bijesa. Ali dva vojnika podigoše koplja i dva su se čovjeka srušila probodena... Neodoljivo, s užasnom grubošću, drugi vojnici su već odvlačili Katerinu i Arnauda prema lomači... Oči mlade žene su se povećale od straha pred užasnom smrću koja ih je očekivala. Ona poviče: - Vi nas nećete... Ne... Ne to! - Preklinjem te budi hrabra, ljubavi - molio je Arnaud. - Nemoj im priuštiti veselje da te čuju kako ih proklinješ... Već su ih bili popeli na gomilu suharaka. Katerina se zatetura i sruši teško prostenjavši. Tada je vezani Gauthier učinio užasan napor. Napeo je svoje mišiće i snažne grudi i raskinuo konopce. Urlajući kao pobješnjeli lav on se srušio svom težinom i svim mišićima na vojnike. Jednoga je ubio, a drugome izbio zube, krčeći si put do zarobljenika. Izgledao je kao opsjednut užasnim bijesom. Oči su mu sijevale poput munje, a usne su mu se grčile i pjenile. Njegova neodoljiva snaga, podeseterostručena od bijesa, srušila se na neprijatelja, koji su se nalazili oko njega, poput kosa u žitnom polju. Seljaci obuzeti praznovjernim divljenjem, posmatrali su ga otvorenih usta... Div se dočepa lomače, ali ga jedna strijela pogodi u rame. Stenjući, sruši se na suharke. To nañe odjek u Katerininom očajničkom kriku a zatim u divljem Valetteovom urliku. - Zavežite ga s ostalima! I neka gore! Katerina zatvori oči. Uz grubo drvo stupa Arnaudova ruka, zavezana pokraj nje, potraži njezinu, pronañe je i uhvati. - To je kraj... - promrmlja ona glasom koji se gušio. - Umrijet ćemo. Jadni moj mali! Jadni moj mali Michel! Njezine oči, zaslijepljene od suza, vidjele su, kao u kakvom teškom snu, iscereno lice vojnika koji je malo podalje palio jednu buktinju... Ali usprkos tako bliskoj smrti, sve joj se to učini besmisleno i nestvarno. Ta glupost nije mogla biti istinita. Dogodit će se neko čudo… I čudo se dogodilo. Odjeknuo je dubok i zapovjednički zvuk trube. Odjednom se cesta, koja se penjala iz doline, prekrila konjima, zastavama i oklopima. Upravo se pojavi velika četa, dobro i raskošno naoružana. Tlo se treslo pod udarcima kopita, a na livadi svatko je ostao na svome mjestu, gledajući je. Čak i čovjek s buktinjom, čak i Valette koji je namrštenih obrva netremice posmatrao došljaka. Kao živi željezni zid, odred naoružanih ljudi se, četiri po četiri, približavao u više redova, s kopljima uz bedra a šarenim zastavama koje su poigravale na vjetru. Zaustavili su se na rubu visoravni. Razdvojili su se u redove po dvoje i postrojili sa svake strane puta. Na takav način napravili su prolaz blistajućem glasniku, odjevenom u crvenu i bijelu odjeću. On je oholo nosio veliku zastavu od srebrna platna. Po njoj se penjao grimizno crveni lav... Čim je Arnaud primijetio taj znak, poviče snažnim glasom: - Ovamo Armanjače! Utisak je bio čaroban. Lijepi glasnik je imao samo vremena da se skloni. Prema livadi je dolazila grupa vitezova u blistavim opremama


~ 174 ~

crvenim, bijelim, plavim, zlatnim ili srebrnim perjanicama s kacigama na kojima su se nalazili čudnovati simboli i s pokrivačima za konje koji su se vijorili oko kopita kojima su oni udarali po zemlji. Livadu u tren oka preplavi val bučnih i šarenih ratnika. Bili su poredani oko velikog viteza odjevena u crvenoj i srebrnoj odjeći, čija je kaciga bila opasana grofovskim vijencem. Slijedili su ih ostali vitezovi, zatim strijelci, konjanici sa željeznim šeširima, štitonoše pa čak i paževi koji su zadržavali velike hrtove s divnim ogrlicama od zlata ukrašenim grbovima. Pokraj ove male vojske, Valetteovi ljudi su izgledali jadno i već su se počeli povlačiti prema gradu! Ali seljaci, koje su oni do maloprije zadržavali, zaustavili su sada njihovo povlačenje. Visoravan se i na dalje punila vojnicima i Katerina je, razrogačenih očiju, nastojala doznati da li su im došljaci prijatelji ili neprijatelji. Ali za to joj nije trebalo puno vremena. Grof u crvenoj i srebrnoj odjeći jahao je izravno prema lomači na koju on, usprkos težini svog oklopa, skoči s konja. Svojom željeznom obućom drobio je suharke i slamu a svojim čeličnim rukavicama trgao je lance, kojima su zarobljenici bili vezani, tako lako kao da se radi o snopu korova. Kroz odušak na njegovoj kacigi Katerina je primijetila sitno lice, pocrvenjelo od bijesa, i susrela se sa zelenim pogledom koji je bio vrlo prijeteći. Ali je Arnaud, s uzdahom olakšanja, povikao s prizvukom nježnosti u glasu: - Kadet Bernard! Majke mi Božje, tebe šalje sveti Mihovil! - Sagradit ću mu kapelu, brate Arnaude! - reče ovaj s užasnim gaskonjskim naglaskom. Što radiš na toj gomili suharaka, privezan kao komad govedine? - Pitaj Valettea. Dva čovjeka su se snažno zagrlila, a Bernardova je željezna rukavica udarala svoga prijatelja po leñima. Ali Arnaud se oslobodi upravo na vrijeme da zgrabi onesviještenu Katerinu koju su muke slomile. Podignuo ju je u svoje ruke, dok se pridošlica znatiželjno nagnuo nad klonulu mladu ženu. - Kakva ljepotica! Tko je to? - Moja žena! Pomozi mi… Treba ponijeti ovoga ranjenoga čovjeka - doda on pokazujući na Gauthiera koji još uvijek nije došao k sebi i koji je potrbuške ležao na drvima. Vojnici su odmah pristupili i odnijeli diva. Vitez, s kacigom ukrašenom crvenim delfinom i s očima poput jantara, pruži ruke i prihvati mladu onesvještenu ženu. Tada je Arnaud htio skočiti s lomače, ali ga grof zadrži. - Ostani tu! Moram još nešto učiniti! Ta je lomača stvorena da se s nje zapovijeda. Zatim, pojačavši glas što je više mogao, on objavi: - Ljudi Armagnaca, naprijed! Poštedite seljake i grañane, ali pogubite sve te skitnice! A voñu hoću živoga! Kao da su samo čekali tu zapovijed, vojnici i vitezovi su se bacili na razbojnike. Helebarde, bodeži, mačevi, sablje i sjekire su zaigrale. U nekoliko časaka livada okružena kestenovima bila je pretvorena u klaonicu. Zemlja je upijala krv čiji su se mali potočići gubili ispod drveća. Zrak je bio pun bolnog stenjanja, uzvika i smrtnih hropaca. Stojeći kod vrata siva gomila seljaka, podijeljena izmeñu straha i olakšanja, prisustvovala je tom klanju. Kadet Bernard je to promatrao stojeći na lomači, s pesnicama na bokovima, raširenih nogu i s licem poput kamena. Tek kada je zadnji razbojnik izdahnuo i kada je Valette okovan lancima bio odvučen prema samostanu, tek je tada grof s krvavim lavom konačno napustio svoju promatračnicu postavivši ruku na Arnaudovo rame.


~ 175 ~

Osjećaj žive topline oživi Katerinu. Ona otvori oči i vidje da leži na stručnjaci pred velikim kamenim kaminom u kojem je gorjelo čitavo deblo. Klečeći pokraj nje, Arnaud joj je trljao ruke da ih ugrije i nespokojno ju je gledao. Opazivši da je otvorila oči, on joj se nasmiješi. - Osjećaš li se bolje? Uplašila si me, znaš li? Nismo te mogli osvijestiti. - Ta koja gospa zavezana za gredu ne bi na gomili cjepanica izgubila svijest? Ne bih nikada sebi oprostio da sam i jedan časak zakasnio, gospoño... Grof u crvenoj i srebrnoj odjeći se pojavi iza Arnauda u svjetlosti vatre koja je poigravala. On je još uvijek imao na sebi svoj raskošni plašt iznad sivog oklopa. Njegova glava, osloboñena kacige, pokazivala je fino i veselo lice s nepravilnim i ugodnim crtama. Imao je oči boje mora, kratku crnu kosu, ošišanu u obliku svećeničke kapice i šiljaste uši koje su potcrtavale njegov faunski izgled. Gledao je Katerinu s ljubaznošću koja nije bila lišena divljenja i mlada mu žena spontano pruži ruku. - Gospodine grofe - reče ona - dugujem vam više od samog života jer vam dugujem i život svoga voljenoga muža. Neću to nikada zaboraviti i za to dobročinstvo vam zahvaljujem. Mogu li dodati - reče ona osmjehnuvši se - da bih voljela doznati tko ste vi? U to Arnaud preuzme na sebe da svojoj ženi predstavi Bernarda d'Armagnac, grofa Pardiaca, zvanog "Kadet Bernard". On mu je, prije svega, bio drug iz djetinjstva, jer su bili otprilike podjednakih godina. Podigavši se na svojoj strunjači i naslonivši se na stup kamina, Katerina je znatiželjno promatrala toga nepoznatoga mladića, čije joj je ime, meñutim, od malih nogu bilo poznato. To je, znači, bio jedan od onih čuvenih voña iz kuće Armagnac zbog kojih je već skoro dvadeset i pet godina, od ubojstva vojvode Orleanskog, Francuska predstavljala ogromno bojno polje. Katerina reče u sebi da Kadet Bernard vrlo uvjerljivo predstavlja svoju obitelj. On je bio mlañi sin glavnoga zapovjednika francuske vojske koji je oduzeo Pariz Cabocheu prije nego što su ga Burgunñani ubili 1418. godine. Njegov je rod bio meñu najuglednijima u Francuskoj. Po svojoj majci, Bonni de Berry, Kadet Bernard, kao i njegov stariji brat grof Jean IV, bio je unuk kralja Karla V. Kraljevska krv se primjećivala u čitavoj njegovoj plemenitoj i elegantnoj ličnosti, u finoći zglobova i u ponosnom pogledu. Ali od svoga pretka Sancheza Mittarae, osnivača vojvodstva Gaskonje, naslijedio je svoju tamnu put, kosu poput crnila, nepostojane crte lica i nemarnu podrugljivost izniansiranu žestinom koja je činila podlogu njegove fizionomije. Veliki ratnici i veliki lovci, Armagnaci su bili čuveni po svojoj okrutnosti i po pjesničkom daru. Prezirali su smrt, ali u osveti su bili neumoljivi. Katerina se sjećala da je čula da je grof Jean IV nosio, pričvršćenu na svojoj zastavi, kožu koju su Burgunñani ogulili s leña njegova oca kojeg su mu ubili. Ipak, ti su isti strašni feudalci cijenili ljubav i pjevali svojim ljepoticama i Majci Božjoj najnježnije stihove... Kadet Bernard je izabrao da se pouzda u tu posljednju obiteljsku nadarenost. Pružajući svoju zatvorenu pesnicu mladoj ženi, pomogne joj da ustane, a zatim, vodeći je prema visokoj izrezbarenoj stolici ukrašenoj jastucima, prošapta uljudno: - Lijepa grofice, večeras ću uz lutnju spjevati prigodnu pjesmu u čast vaše ljupkosti, ali sada vas moram ostaviti, a istovremeno vas lišiti vašeg supruga. - Kuda ćete? Bernard d'Armagnac se uspravi nakon što je usnama dotaknuo prste mlade žene. - Izvršiti pravdu! Za koji čas će Valette biti obješen na opatijskim vješalima. To je uveliko zaslužio. On nije ništa drugo nego razbojnik.


~ 176 ~

Hvali se da služi kralju Karlu VII, ali on, kao i sam Villa-Andrado, služi samo La Tremoilleu... Mrzim La Tremoiillea! Odmorite se u meñuvremenu. Nalazite se u opatijskom svratištu gdje će vam se vaši pridružiti. On se udalji prema vratima i u prolazu zgrabi svoju kacigu s jedne škrinje. Arnaud se nagne nad svoju ženu da je poljubi, ali se ona objesi o njega... - A Gauthier, a obitelj? - Normanñanin je u rukama redovnika ljekarnika. Njegova rana nije opasna. Poslao sam i po majku, dijete i ostalu obitelj. Prečasni opat nam nudi gostoprimstvo. Sada ostani tu mirno, jer si pretrpjela veliko uzbuñenje. Kada se htio udaljiti, ona ga zadrža. Upravo se sjetila Morgane koju je ostavila privezanu u šumi iza trgovišta i koja mora da se već dosañivala. - Treba ići po nju ako nije pobjegla - reče ona. - Idem ja osobno - obeća Arnaud - čim... Zvono koje je odjeknulo u obližnjem zvoniku dovršilo je njegovu rečenicu bolje nego što bi to on učinio. Katerina načuli uši. To je ponovo bilo ukopničko zvono kao i nešto ranije. Od jedne do druge zvonjave tolike su se stvari bile promijenile! Iako je prošlo samo nekoliko sati, mladoj se ženi učini da su prošli čitavi mjeseci otkada je napustila Saturninovo imanje. Zatvorenih očiju i naslonjena na naslon stolice, ona dopusti ukopničkoj zvonjavi zvona, koja je pozivala, razbojnika na posljednje putovanje, da se razlije po njoj, po njenoj povraćenoj sigurnosti i njezinim smirenim živcima. I pruži svoju hladnu ruku prema vatri od koje je u jednom trenutku bila pomislila da će umrijeti. Njegove duge noge, odjevene u sivu jelenju kožu, bile su ispružene pred njim, s ñonovima postavljenim na željezni prijeklad i pruženim prema vatri. Kadet Bernard je s vidljivim užitkom pijuckao travaricu. Pod pocrnjelom zavjesom kapaka, zelene su mu oči svijetlile od zadovoljstva, otkrivajući vedar duh. Nagnut naprijed, s laktovima na koljenima i prekriženih ruku, Arnaud ga je gledao ne govoreći ništa. Što se tiče Katerine, ona je bila šćućurena u dnu visokog naslonjača očekujući da se prekine tišina koja je odjednom, zaprijetila da će vječno potrajati. Jedino je pucketanje cjepanice u kaminu s vremena na vrijeme narušavalo tišinu koja je obavijala svratište. Redovnici Montsalvyja spavali su u svojim ćelijama. Podsvjesno su pod teretom umora, koji ih je satirao, očekivali zvono da ih pozove na ustajanje, koje će ih usred noći otjerati žmirkajućih kapaka, prazne glave i pijane od sna u hladnu kapelu. Večera je bila vesela i obilna, jer su opatijske rezerve još bile prilične, i protegla se do kasno u noć. Izabela de Montsalvy se prije jednoga sata povukla u njoj namijenjenu ćeliju zajedno sa malim Michelom kojeg je ljubomorno, gotovo luñački, čuvala. Sara je mrštila obrve. I Marija de Comborn se povukla, i to na kratku Arnaudovu zapovijed. Slijedila ju je Sara. Njoj je Katerina naložila da obazrivo motri na mladu djevojku. Sada su Katerina, Arnaud i njihov spasitelj bili sami u intimnosti koju je stvorio mirni čas što bijaše uslijedio iza večere pojedene u miru. Odsada ih više ništa neće ugroziti. Oko sela Armagnacovi su ljudi podigli šatore i smjestili logor. Povremeno bi zvuk frule dopirao do staroga benediktinskog samostana, nošen vjetrom visoravni. Katerina je duboko uživala u tom miru koji je za nju bio tako nov i nenadan. Nije joj se spavalo. Nesvjestica i odmor, koji je zatim uslijedio, potpuno su izbrisali njen umor. Po prvi put su stvari bile onako obojene, kako ih je ona u svojim sanjarenjima zamišljala. Sve


~ 177 ~

do malo prije ljudi iz Montsalvyja su pjevali i plesali. Slavili su konac ptice grabljivice. I jadni Etienne, nesretni Karneval od pred nekoliko sati, došao je s kabretom da se zahvali na svoj način. Predivan mir noći obasute zvijezdama, prave proljetne noći pune nade i sočnosti koja buja, obavijao je selo koje je izašlo iz groze. Odjednom, Bernard d'Armagnac poče tako zijevati da zamalo nije iščašio vilicu. Njegovo je tijelo izgledalo kao da se prekomjerno izdužilo. Zatim okrene prema Arnaudu sjetan pogled. - Što ćeš sada uraditi? - Što bih mogao uraditi? - odgovori Arnaud mrzovoljno. - Da ponovo sve obnovim? Zemlja je bez života, zemlja traži mnogo ruku i nije vrijeme da joj se posvetim, jer rat sve uništava. Napokon, ti zaboravljaš da sam odmetnik i da mi moje zemlje više ne pripadaju! Auvergne se mora preporoditi i tek će se tada porušeni zamkovi moći obnoviti... Ali jedino kada će kule nadvisivati nešto drugo a ne pustoš i kada će ponovo podno zidina rasti žito. - Dakle? - Rekao si mi, Kadete Bernard, da ćeš otpočeti rat protiv La Tremoillea i da ćeš se pridružiti glavnom zapovjedniku Richemontu. On jednako, kao i moj lenski gospodar vojvoda Burbonski, želi da ubije tu zvijer. Mislim da će biti najbolje ako ostavim svoju obitelj opatu na čuvanje i da poñem s tobom. - Na to sam baš mislio - prekine ga Bernard. - Ali mogu ti ponuditi nešto bolje. Tvoja obitelj neće ovdje biti u sigurnosti. Opat je star, samostan je starinski i slabo utvrñen, a seljaci su na kraju daha. Objesio sam Valetteu, ali Villa-Andrado nije daleko i vijest o smrti njegova poručnika će ga dovesti ovamo. Imam premalo ljudi da bih ti mogao nekolicinu ostaviti. S druge strane, možda bi ipak tvoja prisutnost stavila Richemonta u neugodan položaj. Za kralja si ti odmetnik dokle god bude La Tremoille živ. I Richemont bi to isto postao čim bi te prihvatio. S lijepim danima će se vjerojatno vratiti i kraljica Jolanda iz Provanse. Jedino ona može dobiti tvoju igru. Pozvat ću te kada za to doñe vrijeme... - Čekati! Uvijek čekati! - progunña Arnaud, koji se digao i nervozno hodao po opločanu podu pred uznemirenim Katerininim očima. - Ja sam ratnik, a ne promatrač! Što da čekam? - Da te pozovem! - Nisam stvoren da okrećem preslicu gledajući obzorje. - Prokleti gorski vuče! Znam to dobro! Ponudit ću ti preslicu u obliku koplja. Ovuda sam prolazio na putu za Carlat. Ti znaš da je moja majka donijela tu grofoviju u našu obitelj, kada se udala za moga oca. Carlat su vrata Haute-Auvergne i ključ južnih dolina. Njima upravlja stari vojnik Jean de Cabanes. On je, na žalost, prestar! Mač je sada pretežak za njegovu oslabljenu ruku. A biskup iz Saint-Floura, koji potpuno pripada vojvodi Burgundskom, često gleda na Carlat i oblizuje gubicu. Ne možemo prepustiti opasnosti najljepši cvijet krune moje majke. Uzgred sam htio jednoga svoga viteza imenovati za upravitelja Carlata, ali sada imam bolju ideju, to je da tebi povjerim tvrñavu. Otkad je Arnaud počeo zahtijevati da sudjeluje u borbi, Katerinina je krv brže tekla po njenim žilama, pozivajući na uzbunu. Od riječi "tvrñava" ona prasnu. - Opet borbe! Opet rat! Zar ne možemo ostati ovdje mirni, na ovoj zemlji čije ime nosimo, pokraj ovih ljudi koji su maloprije zbog nas htjeli umrijeti? Opatija je dovoljno velika da nas sve primi. Tako bih željela... toliko bih željela malo mira! Njezin glas se pri zadnjoj riječi rasprsne i ugasi se podrugljiv odsjaj koji se bio zapalio u očima Kadeta Bernarda. On priñe k njoj, postavi koljeno na jastuk na kome su se nalazile noge mlade žene i reče:


~ 178 ~

- Mir je, lijepa Katerino, nedohvatljiva želja sviju nas u ovom nemilosrdnom vremenu. Kako možemo poželjeti mir kada se Englezi nalaze tako blizu, kada oni još drže Rochefort-en-Montagne, Besse i Tourneel i kada se engleski leopardi vijore nad nekoliko overnjskih posjeda? Ovdje ne biste bili u sigurnosti. Naprotiv, vaša bi prisutnost dovela u opasnost selo i opatiju i to u veliku opasnost, jer oni više nemaju sredstava da se brane. Carlat je star, ali je njegova stijena nedokučiva. On će nad vama zatvoriti svoje zidine kao prsti čvrste šake i čuvat će vas... On nježno uze Katerinine ruke i na njih pritisne usne. - Mislim, da je, ne znam gdje, pjesnik Bernard de Vantadour napisao: "Onaj tko u srcu ne osjeti slatki okus ljubavi, mrtav je." Vi ćete biti taj okus ljubavi u srcu starih planina koje više ne žive, vi ćete biti blago koje će Carlat čuvati i nikada nećete saznati koliko ću mu ja zavidjeti. Iznad povinutih Bernardovih leña, Katerina susrete Arnaudov pogled i učini joj se kao da se smrknuo. Ali bila se prevarila. Montsalvy se već okrenuo, prekrižio ruke na leñima i promatrao vatru. Katerinine oči se sanjalački zaustaviše na širokim ramenima njezina muža. U dnu svojih misli je vidjela kako se vrlo daleko i vrlo visoko pojavljuje zamak njezinih snova koji svijetli jakim unutranjim svjetlom; kako se pojavljuje prebivalište obasjano suncem koje će konačno biti dom njihove ljubavi. - Možda imate pravo, milostivi gospodine Bernarde - reče ona zamišljeno. - Možda ćemo biti sretni u Carlatu. Ne pustivši ruku mlañe žene Bernard se podigne i okrene prema svome prijatelju. - Nisi mi odgovorio. Hoćeš li braniti Carlat za kuću Armagnac? - Od koga? – upita Montsalvy osorno, ne okrenuvši se. Kadet Bernard se nasmije i Katerina je primijetila kako je kroz njegove stisnuta kapke prodro podrugljiv bljesak njegova pogleda. - Od svakoga napadača, ma tko taj bio! Bila da on dolazi iz Saint-Floura, iz Ventadoura... ili Bourgesa! Arnauñ se ne pokrenu. Nakon kratke stanke upita: - Iz Bourgesa? Protiv... kralja Karla VII? Smeña Bernardova ruka jače stegnu Katerinine prste. S licem nestade osmijeh i umjesto njega se pojavi neumoljiva odlučnost. - Čak i protiv kralja! - izgovori on grubo. - Dokle god La Tremoille vlada, mi Armagnjaci ne priznajemo drugoga gospodara osim nas samih i drugu volju osim svoje! Ako ti kralj osobno doñe zatražiti Carlat, brate Arnaude, ti ćeš ga odbiti! Arnaud se polagano okrenu. Njegova se visoka prilika ocrtavala na pozadini plamteće vatre koja ga je činila strašnim. U mraku Katerina primijeti kako se cakle bijeli zubi njezina muža. Snažan osjećaj ljubavi, koju je gajila prema svome mužu, obuze je tako jako, gotovo poput boli. Koji bi čovjek ikada mogao zauzeti njegovo mjesto u njezinu srcu? Koji bi drugi čovjek mogao nadahnuti većom i silnijom ljubavi? Kod njega je voljela sve; naravno, njegovu muževnu ljepotu, i njegovu vatrenu snagu, njegovu neukrotivu vitalnost koju je odavalo čitavo njegovo grubo, ali pravedno i ponosno biće... On je bio jedini gospodar koga je ikada prihvatila... i nježno izvuče svoju ruku iz Bernardove. U tri brza koraka, Arnaud doñe do svoga prijatelja. - Tvoj sam čovjek, Bernarde! Daj mi Carlat i poñi s mirom! Ali pod jednim uvjetom. - Pod kojim? - Hoću da budem u gužvi kad Richemont kidiše na La Tremoillea! - Imaš moju riječ! Prisustvovat ćeš tučnjavi! Bernard raširi ruke. Obje ruke teško postavi na Montsalvyjeva ramena koja obuhvati.


~ 179 ~

- Budi strpljiv i dobro se čuvaj, brate Arnaude. Ti ćeš nanovo zadobiti svoje zemlje, svoja dobra i jednoga će dana zamak Montsalvy ponovo oživjeti iz pepela. Obojica se zagrliše s grubom nježnošću. Neodreñena ljubomora se uvuče u Katerininu dušu. Shvatila je da su je u tom času obojica zaboravila jer su odbacili ženu iz svoga neshvatljivoga svijeta u kome su žestina i rat zauzimali tako mnogo mjesta. Ona se lagano podigne i napusti dvoranu. Dok su Arnaud i Bernard mislili samo na sebe, Katerina osjeti neodoljivu želju da poljubi svoga sina.


~ 180 ~

Glava trinaesta

UTOČIŠTE Carlat je strma bazaltna litica. On je svojim razvučenim ravnim vrhom zatvarao dolinu rijeke Embene koja je, kao mačem urezana u zemljine slojeve. U njegovu se podnožju nalazilo zimogrozno selo toplo omotano zidinama, s kućicama poput granitnih mjehura, smještenim oko grube crkve sa zvonikom. Gore je njezin gordi kljun bio okrunjen vrtoglavim zidinama koje su nadvisivale goleme kule, zvonici, krovovi, stražarnice i kruništa. Ta je tvrñava stoljećima bila pribježište mnogih pobunjenika. Nalikovala je zatvorenom i nijemom gradu, strašnom u svojoj potpunoj tišini i nezavisnom do te mjere da je Katerina povjerovala kako iz daljine čuje mlataranje zastava na vrhu glavne kule. Dok se penjala uvježbanim Morganinim korakom, mlada je žena vidjela kako joj se pod nogama prostiru livade, šume, crvenkasti vrijesak, visoka paprat i litice koje su se stropoštavala do bijele pjene bujica. Put je bio toliko strm a nebo tako modro i čisto, da su visoka vrata s kruništa, koja su pozlaćivali zadnji sunčevi zraci, izgledala kao da su se mogla otvoriti samo s neba. Nisu li dva čovjeka koja su jahala pokraj nje, crni grof sa srebrnim kopcem i sivi grof sa crvenim lavom, bili arhanñeli čiji će vatreni mačevi ubrzo pokrenuti sjajna vrata na njihovim modrim šarkama? To će golemo orlovsko gnijezdo, čije je crno kamenje izgledalo kao da se penje u nebo, biti njezin dom. U njemu će proživjeti svoju ljubav, živjeti životom žene i gledati kako Michel raste. Prijeteće zidine izražavale su ohrabrujuću nježnost. Kakvo bi je zlo ikada moglo zateći tako daleko i tako visoko? Od piskutava zova trube na nekoliko koraka pred njom, Katerina se trgne. Sada su zidine bile već sasvim blizu. Crna sjena drvene verande progutala je konjanike. Silueta nekog vojnika uspravila se prema nebu, produžena još više zbog roga čiji je zvuk ispunio zrak. Kada su prvi konji stigli pred glavna vrata, ona su se polako otvorila, propuštajući rijeku crvene svjetlosti. Pojavila se prostrana terasa okružena različitim zgradama: kapelom, svojevrsnom velikom kućom za stanovanje sa šiljastim prozorima, starom kućom posade, skladištem oružja, kovačnicom i konjušnicama. Bio je tu još stari zdenac zelen od mahovine, velika glavna kula, koja je nadvisivala četiri velike ugaone kule i, konačno, pružajući svoje čvoraste grane ogoljele poput crnih zmija, velika bukva s kobnim plodovima, leševima petorice obješenih. Prolazeći pokraj tog drveta, Katerina je odvratila pogled. Sa svih strana su trčali vojnici, vukući svoje lukove, popravljajući željezne šešire i uznemirenih očiju, jer su prepoznali boje svoga gospodara. Zvona s kapele su počela zvoniti u isto vrijeme kada su i tri glasnika na pragu kuće za stanovanje stavila u usta duge srebrne trube. Stari čovjek u oklopu, poštapajući se, pojavi se iza njih. - Milostivi gospodin Jean de Cabanes - promrmlja Bernard d'Armagnac Arnaudu - još više je ostario. Vidiš da je bilo vrijeme da mu se doñe u pomoć. Zaista, veliko je dvorište davalo utisak nereda i napuštenosti. Zgrade su bile trošne. Za neke je postojala bojazan da će se srušiti, a na prozorima vlastelinskog boravište manjkala su mnoga stakla. Kadet Bernard uputi Katerini krajičak osmijeha koji se završio grimasom. - Bojim se da baš niste naročito oduševljeni svojom palačom, lijepa Katerino! Doduše, vaša ljupkost će znati od nje napraviti prekrasno mjesto! Dosjetka je bila galantna, ali Katerina pomisli da ni najljepši osmijeh, ovoga svijeta ne može zamijeniti stakla koja manjkaju, zatvoriti


~ 181 ~

pukotine u zidinama i zaustaviti propuh. Na sreću, proljeće je dolazilo, premda toplina još nije bila tu, i pronicavo oko mlade žene je već prebrojilo sve što treba učiniti prije zime kako bi ta stara zgrada bila pogodna za stanovanje ženama i djetetu. Dok su Arnaud i Bernard razgovarali sa starim voñom garnizona, Izabela de Montsalvy dovede svoju mazgu do Morgane i reče: - Bojim se da ćemo ovdje naći više štakora nego tapiserija, ako je vanjština slična unutrašnjosti... Njene su se oči okretale prema Sari koja je nosila Michela. Dijete je bilo jedina tema razgovora koju je ona vodila sa svojom snahom, a zajednička briga oko njegove sigurnosti malo ih je zbližila. Osim djeteta one nisu pokušavale uspostaviti nikakvu drugu vezu. Izabela nije mogla zaboraviti Katerinino porijeklo, a Katerini nije Izabeli opraštala njezine staleški ponos. Osim toga, Katerina joj je zamjerila, što je uza se zadržala Mariju de Comborn, iako je Arnaud želio da je vrati njezinu bratu. - Marija mi je nadomještala kćerku u najcrnjim danima - rekla je. - Meni je njezino društvo ugodno... Iz pogleda kojim je bila popraćena ta izjava, vidjelo se da joj njezino društvo ne bi mogao nitko drugi nadomjestiti. Arnaud, koji je upravo bio otvorio usta da kaže svojoj majci da je u Katerini dobila pravu kćerku, no zatvorio ih je i ne reče ništa. Zašto raspirivati neprijateljstvo? Primorane da žive zajedno, dvije će se žene možda konačno ipak početi poštivati. Arnaud je vjerovao u umirujuću moć vremena i navike... Usprkos svemu Katerina bi rado prihvatila da stanuje s Izabelom, iz poštovanja prema njezinoj dobi i zbog nježnosti prema svome mužu: Ali pomisao da će živjeti pokraj Marije de Comborn, koja se uvijek držala izazovno i čiji je motreći pogled neprestano osjećala, skoro da je izazivalo u njoj tjelesnu slabost. Ona je sve teže i teže podnosila pogled mlade djevojke, koja je nekom zlobnom pronicljivošću toga bila potpuno svjesna. Zlurado se poigravala tim osjećanjem. Nalazila je zlobno zadovoljstvo u nametljivosti i išla je za Arnaudom poput njegove sjene čim bi joj se za to ukazala mogućnost. Kada su gospoñe prošle niska i izrezbarena vrata vlastelinskog boravišta, Marija se došulja do Katerine. Razočarane oči Katerine su išle od svodova pocrnjelih od čañi do razbitih ili razdvojenih pločica s masnim mrljama i s grumenima blata koje je podsjećalo na davno vrijeme kada su zadnji put bile oprane. - Kakvom plemenita gospoña nalazi svoju palaču? - zabruji djevojka. - Bez sumnje dvorac. Poslije smrdljive trgovine jednog trgovca i najgora jazbina mora sjajno izgledati. - Sviña vam se? - doda mlada žena s anñeoskim osmijehom, hvatajući svoju neprijateljicu za riječ. - Uopće niste izbirljivi. Istina je da u trošnoj kuli vašega brata nemate prilike da vidite nešto naročito. Ovo je boravište baš prikladno za... kakva mesara! Ova je jazbina dostojna jednog Comborna. - Varate se - prosikće Marija probadajući mladu ženu opasnom vatrom svog pogleda. - Nije to jazbina... to je grobnica! - Grobnica? Kakva bolesna mašta! - Nema tu nikakve mašte, već istine koju želim s vama podijeliti. Grobnica, ponavljam... vaša grobnica! Jer, draga moja, vi odavde neće izaći živi! Katerina osjeti kako je obuzima bijes, ali se zadrži pod cijenu snažnog napora. Ona ipak neće priuštiti zadovoljstvo toj čangrizavoj ženi da je vidi kako ju je to pogodilo. Sarkastičan osmijeh nategne joj usnice iznad pravilnih malih zubi. - Naravno, vi ćete biti moj ubojica? Niste li već umorni od prijetnji i velikih tragičnih fraza? Kakva šteta što vam je sudbina dodijelila da se


~ 182 ~

rodite u jednom zamku! Na sajmišnom kazalištu Saint-Laurent u Parizu požnjeli biste ogroman uspjeh. Marija se, pogledavši oko sebe, uvjeri da ih nitko ne sluša. Izabela de Montsalvy i Sara su se uputile već na gornji kat, muškarci su ponovo izašli u dvorište i one su bile, naizgled, same pokraj seoskog ognjišta. - Smijte se - zaškripi djevojka - smijte se ljepotice! Nećete se uvijek smijati! Uskoro ćete biti samo smrdljiva mrcina na dnu neke rupe, a ja ću biti u krevetu vašeg muža. - Onoga dana kada će gospoña Katerina biti na dnu jedne rupe - reče duboki glas koji je izgledao kao da dolazi iz samog ognjišta - krevet milostivog gospodina Arnauda će biti prazan, jer vi nećete živjeti dosta dugo da mu se približite, gospoñice! Iza stupa ognjišta pojavi se Gauthier s rukama ispruženim naprijed. Izgledao je tako strašan i prijeteći da je Marija ustuknula, ali se brzo pribrala. Njezina se mala glava podigne i zmijskom, potcenjivačkom usnicom, ona dobaci: - Ah! Pas čuvar! On vam se, naravno, uvijek drži za suknju, uvijek spreman da vam poleti u pomoć. Pitam se kako Arnaud to podnosi, budući da smatrate da vas voli. - Nisu sada u pitanju osjećaji milostivog gospodina Arnauda, gospoñice - prekine grubo Normanñanin. - Već dugo bdijem nad gospoñom Katerinom i on to zna. Dozvolite mi da govorim kao pas čuvar: ako dotaknete gospoñu de Montsalvy, ovim ću vas rukama udaviti! Ogromni dlanovi diva se raširiše pred Marijinim očima i toliko su je se dojmili da djevojka problijedi. Ali gordost i mržnja su joj došle u pomoć. - Ako kažem svome roñaku da ste mi prijetili; mislite li da će vas i dalje ovdje držati? - Držat će ga onoliko, koliko ću ja htjeti! - presiječe Katerina postavivši se izmeñu dva protivnika. - Zapamtite i nemojte to zaboraviti... draga moja! Ako je Arnaud vaš roñak, on je moj muž. On me voli, čujete li, on me voli, pa makar zbog toga i crkli od bijesa i ljubomore! On se nikada neće pokolebati izmeñu vas i mene! Recite što hoćete, činite što hoćete, ali čuvajte se sve dok sam ja tu. Vidjet ćemo tko će pobijediti. Doñi Gauthieru, pridružimo se k ostalima! Katerina se, prezirno slegnuvši ramenima, okrene od Marije i naslonivši se na Normanñaninovu ruku, kao da je željela pokazati solidarnost s njime, uputi se prema stubištu. - Čuvajte se, gospoño Katerino - promrmlja Gauthier zabrinuta lica - ova vas djevojka mrzi. Ona je sposobna na sve, čak i na najgore. - Onda, prijatelju, bdij nada mnom! Dok si me ti čuvao, nisam se trebala ničega bojati. A zašto bih se sada trebala? - Ipak, čuvajte se! Ja ću bdjeti nad vama, ali ima časaka kada nisam uz vas. Obavijestit ću Saru. Prema ovoj zmiji nas dvoje ne ćemo biti suvišni... Katerina ne odgovori. Usprkos povjerenju koje je izjavila, ona je u sebi ipak bila uznemirena. Kao što je Gauthier rekao, Marija je bila od onih gmazova kod kojih se nikada ne može predvidjeti točan moment kada će podignuti glavu i ugristi. Ali mlada žena je imala dojam da će izgubiti polovicu svojih obrambenih sredstava ako pokaže pritajeni strah koji ju je pritiskao. Do kasno u noć vojnici Kadeta Bernarda su radili da osposobe za stanovanje starinsku palaču staru dva stoljeća. Na sreću teretna su kola, koja su slijedila Bernarda, bila dobro snabdjevena zastorima, pokrivačima, plahtama i drugim predmetima potrebnim za udoban život. Velika dvorana na prvom i tri sobe na drugom katu bile su donekle ureñene. Golemi drveni kreveti, dovoljno veliki za pet osoba,


~ 183 ~

dobili su perine, strunjače i jastuke. Sobe su dobile zastore. Arnaud i Katerina su zauzele jednu, Izabela de Montsalvy, Sara i dijete su zauzeli drugu, a Marija i Donatienne, koja nije htjela napustiti svoje gospodare, zauzele su treću sobu. Kadet Bernard i njegovi vitezovi podigli su šatore u prostranom dvorištu. Što se tiče staroga milostivoga gospodina Cabanesa, on nije nikada stanovao u boravištu, već je više volio glavnu kulu na koju se bio navikao. Otuda je i potjecala nevjerojatna prljavština te kuće u kojoj je jedino dvorana u prizemlju služila vojnicima. Sve je ostalo bilo napušteno. Ali nekoliko snažnih Bernardovih uzvika učinili su čudo i dolazili su kao jeka na bijesne uzvike Arnauda koji je pregledavao utvrde i stražarski put. Na sreću drva je bilo dovoljno i u svim kaminima se mogla naložiti velika vatra. Kada se, konačno Katerina našla sa svojim mužem u sobi, bila je slomljena od umora a još više je bila klonula duhom. Sjela je na usku kamenu klupicu, koja se nalazila u udubljenu prozoru. Pogled joj je odlutao u dvorište u kome je još gorjela vatra vojničke kuhinje. Zadnji odsjaj žeravice kobno je osvjetljavao leševe koji su visjeli na granama hrasta i grubo odudarali od finih velikih šatora od svile ili ukrašenog platna koji su štitili gospodara. Mlada žena zadrhta i obavi čvršće oko sebe veliki vuneni šal. - Što radiš, Katerino? - upita Arnaud iz kreveta. - Zašto ne doñeš? Ona ne odgovori odmah. Njezin je duh, kao i pogled, bio opčinjen obješenima. Bila je umorna od tih užasa koji su joj se neprestano pojavljivali na putu! Krv! Uvijek krv! Divljaštvo ljudi je brisalo sve do čiste prirodne ljepote. Zašto je bilo potrebno da tu, gdje se nadala da će pronaći mir i sreću, naleti na tu grubu opomenu njihova nemilosrdnog vremena? Kako je moguće sanjariti o ljubavi i o mirnom životu u sjeni vješala? - Ovi obješeni - reče ona konačno - ne bi li ih se mog]o... Izmeñu cvjetičastih zatora na postelji pojavi se Arnaudova glava, a zatim njegovo potpuno golo smeñe tijelo, jer se za spavanje nije običavalo bilo šta oblačiti. Odlučno poñe prema svojoj ženi, podigne je i sruši se zajedno s njom pod zastore kreveta. - Rekao sam ti: Doñi, gospoño Katerino, i moraš me poslušati! Prestani se uznemiravati zbog tih ljudi. Naredit ću da se sutra tebi za volju zakopaju, iako to ne zaslužuju jer su mali dar biskupa iz Saint-Floursa. To je nekoliko lupeža koje on pobožno, uzgaja u jednoj prostoj gradskoj četvrti. S vremena na vrijeme on šalje po jednu njihovu grupu na kakav zamak ili grad za kojim teži. Ali rijetko kada nešto postigne time. Uvijek ih nekoliko bude pohvatano, obješeno i onda je mir do slijedećeg puta. Na sreću, ti ljudi nisu više ono što su bili za vrijeme velike bune, iako još uvijek mogu biti štetni... Naglo je zašutio. Još dok je govorio, svukao je Katerinu, raspleo joj kosu i igrajući se obavijao ju je sebi oko vrata. Iza bedema od zavjesa bilo je skoro potpuno mračno. Nestrpljivim pokretom razmaknuo je malo tkaninu prije nego što je zario ruke u njezinu gustu kosu koja se nježno i živahno sjajila. Čvrsto je stisnuo Katerininu glavu i približio svom licu. - Hoću da ti vidim oči - reče on nježno. - One blijede od ljubavi... i tada postaju skoro sasvim svijetle. - Slušaj - promrmlja Katerina — hoću ti reći - Pst! Zaboravi sve! Nemoj više na to misliti... Volim te! Postojimo samo nas dvoje, ti i ja... sami smo na ovom pustom svijetu. Bernard je u pravu kada kaže da si najdragocjenije blago, iako od tvoje ljepote poznaje samo lice, a ne zna ništa o slastima tvoga tijela. Volim te, Katerino, volim te da bih od toga mogao umrijeti. Na trepavicama mlade žene pojaviše se suze koje nije mogla zadržati.


~ 184 ~

- Umrijeti? Ja sam osuñena da umrem, a ne ti, Marija mi je rekla da odavde neću izaći živa, da će me ona ubiti Osjetila je kako joj se Arnaudova šaka stegnula na glavi i vidjela je kako su mu se nabrale obrve. Ali on odjednom prasne u smijeh. - Pitam se samo koja je od vas dviju luña. Ili ta nesretnica koja će ti reći bilo što samo da bi ti zagorčila život ili ti koja vjeruješ, kao u svetinju, sve što ona kaže. Marija me predobro poznaje a da bi ti bilo što pokušala učiniti - Ipak, da si je čuo… - Hajde, Katerino, urazumij se! - Arnaudov glas je postao grub, ali je ipak rukama obavio pojas mlade žene. - Već sam ti rekao da sve to zaboraviš! Na svijetu postojimo samo ti i ja, nas dvoje, čuješ li, samo nas dvoje. Katerina ne odgovori. Samo dvoje? U susjednoj sobi spavala je Izabela uz Michelovu zipku. Sara je takoñer dijelila tu sobu, jer nije htjela dijete prepustiti baki, braneći zubima i noktima prednost dadilje. Shvatila je da će Izabela učiniti sve da udalji dijete od majke i namjeravala se tome oprijeti. U drugoj je pak sobi bila Marija. Katerina je razmišljala da i u jednoj i u drugoj sobi postoji netko tko je želi oštetiti. Bojala se da joj Izabela na oduzme sina, a Marija muža... Otkuda je Arnaud pronašao da postoje samo njih dvoje? - Ne bježi od mene - promrlja joj Arnaud u uho. - Moraš misliti samo na našu ljubav kada smo zajedno... Poljubio ju je, ali pod Arnaudovim ustima Katerinine usne ostadoše hladne i uzdrhtale. Ona zatvori oči kako bi pokušala zadržati suze koje su joj se kotrljale po obrazima. Arnaud opsuje kroz zube a zatim će bijesno: - Onda plači! Već ću uspjeti da izbijem te gluposti iz tvoje lude glave! Bez prijelaza sruči na Katerinu čitavu oluju milovanja i poljubaca. Zlostavljena i mučena, Katerina je bila ponesena užitkom koji je izgledao da neće nikada dostići vrhunac. Zahvaćena mahnitom strašću, koja joj je izvlačila krikove, nije pomišljala ništa drugo nego da se podvrgne Arnaudovoj vlasti. Kada ju je konačno potpuno podredio sebi, začula ga je kako mrmlja podrugljivo i nježno, ali pobjednički: - Rekao sam ti da ćeš zaboraviti te gluposti! Odjednom je Arnaud ostavi i potrči k polici na kojoj su se nalazile čaše i boca vina. Satrvena i slomljena od blaženog umora, Katerina napola otvori vjeñe koje joj nikada nisu bile tako teške. Njezina potpuna iscrpljenost nasmijala je mladog čovjeka. On je podigao srebrnu bocu. - Hoćeš li malo vina? Vraški sam žedan! Odbila je pokretom ruke, jer nije imala snage da odgovori. Kroz zatvorene trepavice vidjela je kako Arnaud puni svoj pehar, kako ga je odjednom ispraznio i kako je obrisao usta golom rukom. Upravo je ponovo zatvorila oči kada je trgne neki metalni zvuk. Pehar se otkotura po podu, ali Arnaud nije na to obratio pažnje. Približio se vatri i činilo se kao da gleda nešto na unutrašnjoj strani ruke. Njegova potpuna nepokretnost pogodi Katerinu. Neodreñeno uznemirena uspravi se na razbacanim jastucima. - Što se dogodiloš? Što gledaš? On nije odgovorio niti se pokrenuo. U toj nepomičnosti je bilo nečega tako strašnog da Katerina poviče: - Arnaude! Što ti je? On se okrenuo, spustio ruku i nasmiješio se. Ali to je bio čudan osmijeh, bila je to mahinalna nategnutost usana, skoro grimasa. - Ništa, draga! Jedna se cjepanice rasprsnula i opekla mi ruku. Spavaj sada, to ti je potrebno... Izgledalo je kao da mu glas dolazi iz velike daljine. Mehaničkim pokretom uzeo je sa stolice dugu haljinu od zelene tkanine obrubljenu


~ 185 ~

krtičijim krznom, navukao ju je i zavezao pojas oko pasa. Katerina, užasnuta, gledala ga je kako to čini. - Ali, kuda ćeš sada? - Moram se uvjeriti da li je sve u redu, jesu li straže na svojim mjestima. Večeras, su vojnici mnogo pili, a iznenañenje je uvijek moguće. Približio se krevetu, nagnuo se, uzeo jedan uvojak, koji je visio iz kreveta, i na njega sa žarom postavio usne. - Spavaj anñele, spavaj... brzo ću se vratiti. Bilo je normalno da zapovjednik noću obiñe tvrñavu. A zatim, Katerina je bila previše umorna da bi postavljala mnoga pitanja. Arnaud je bio najoprezniji čovjek. Dok se on, nakon što je pažljivo navukao pokrivač na ramena svoje žene, udaljio na vrhovima prstiju, ona zatvori oči obuzeta slatkom tupošću. Meñutim, prije nego što je utonula u san doživjela je još jedan čudan utisak. Da li je već sanjala ili je maloprije u Arnaudovom pogledu bilo tjeskobe pa čak i straha? Njegovo joj je lice izgledalo u tom času kao isklesano od granita i u njemu nije ništa živjelo osim tog pogleda... Ta, to je bio plod njezina umorna duha! Katerina čvrsto zaspi s osmijehom na usnama. Sarin glas, koji je pjevušio jednu staru pjesmicu, probudi Katerinu. Mogla se zakleti da je prošlo svega pet minuta otkako je zaspala. Ipak, već je uveliko bio dan. Nasmiješila se kada je opazila Saru kako sjedi podno njezina kreveta, onako kako ju je vidjela stotinu puta dok je bila djevojčica, i drži Michela u rukama. Sara je pjevala djetetu, smiješeći se, a ono je presretno micalo svojim ručicama ružičastim poput školjki. - Vrijeme je da nahraniš sina! Gladan je! Katerina ispruži ruke da primi dijete s dubokim osjećajem ljubavi i zadovoljstvom koje joj je pružalo hranjenje djeteta. Mala plava glavica se nasloni na nju, a jako rašireni prstići uhvate pruženu dojku. Michel poče žestoko sisati. Katerina prasne u smijeh. - Časna riječ, on proždire! Gledaj Saro... kakav je to proždrljivac! S djeteta njezina misao preñe na oca i upita Saru gdje je Arnaud. - Vani. Grof Bernard se sprema za odlazak. Kada mali završi, morat ćeš požuriti. Sjedeći na krevetu. Katerina je pogledom pratila Saru i čudila se što nije ranije primijetila da su joj ramena povijena. Sara je pogrbila? Već s pedeset godina? I ti ljubičasti podočnjaci oko njezinih vjeña? Možda od umora? Sara se neprestano trošila zbog Michela i Katerine. Sada je upravo otvarala kožni kovčeg i izvlačila raznu odjeću, a kao prvo jednu dalmatiku od ljubičastog baršuna, podstavljenu sivim satenom. - Grof Bernard je ostavio nekoliko kovčega. Od ovih muških ogrtača moći ću ti sašiti nekoliko haljina. Nemaš ih baš mnogo. - Haljine iz Burgesa i Dijona su daleko, zar ne? - reče Katerina, lagano se osmjehnuvši. - I mirisi i nakit takoñer... - Žališ li za nečim? Zar zaista ne žališ ni za čim? Katerinin zanesen pogled poñe od dječakove glavice prekrivene peperjem do modroga luka prozora iza kojega se čuo Arnaudov glas kako zapovijeda. - Za čim hoćeš da žalim? Imam sve, budući da ih imam oboje. To je mnogo važnije od palače, haljina od brokata i dijamanata. Znaš ... Rečenica ostade nedovršena. Sara, naprasitim pokretom, rukavom obrisa oči. Katerinine se zjenice raširiše od užasa. - Plačeš? - Ne, ne... ne plačem - reče Sara nestrpljivo. - U ovoj odjeći ima prašine. - Ima je i u tvom glasu... Drži ga! Završio je! Uzmi ga! Ustat ću! - reče ona predavši Michela u Cigankine ruke.


~ 186 ~

Dok je ruke i lice prala vodom i dok je navlačila haljinu i plela kosu, Katerina je promatrala Saru. Prašina? Sigurno ne... Plakala je a to je nešto značilo. Ali bilo je sigurno da neće reći zašto. Vani se čula graja velike čete spremne za pokret: zveckanje oružja, struganje konjskih kopita o zemlju, prolaženje kola za prtljagu, kratke zapovijedi izrečene na sav glas, povici i smijeh. Približivši se k prozoru, Katerina opazi da su svileni šatori bili rastavljeni i složeni u kola. Primijetila je i da je Arnaud održao riječ: na granama stare bukve nije više bilo jezivih plodova. Dvorište je bilo puno vojnika koji su, s oružjem do noge, mirno čekali da se krene. Konjanici su već bili na konjima. Kada se Katerina nagnula preko kamenog ruba, da bolje udahne svjež jutarnji zrak i da osjeti milovanje još uvijek stidljivog sunca koje je obasipalo čitav kraj nježnošću, Arnaud i Bernard su izlazili iz kapele. Obojica su bila u oklopima, a kacige su držali pod rukom. Oni se uputiše prema svojim vrancima, koje su štitonoše držale za uzde, i popeše se u sedlo. Arnaud je, nesumnjivo, želio otpratiti jedan dio puta svoga prijatelja. Kadet Bernard je upravo namjeravao natući kacigu na glavu, ali tada primijeti Katerinu na prozoru i okrene svoga konja prema njoj. - Nisam htio narušiti vaš san, Katerino - vikao je. - Sretan sam što vas vidim prije polaska! Učinit ću sve da vaša ljupkost uskoro obasja dvor Karla VII. - Neću vas zaboraviti, milostivi gospodine! I molit ću se za uspjeh važeg oružja. Pod svojim crvenim i srebrnim pokrivačem, vranac je poigravao graciozno poput kakve gospoñice. Kadet Bernard se duboko pokloni u sedlu uz nasmiješen pogled usmjeren u Katerinu, a ona mu se s prozora naklonila. Konj se zatim okrene i laganim kasom Bernard d'Armagnac krene na čelu konjice. Slijedio ga je Arnaud, a za njim poñe Fortunat koji mu je postao štitonoša. Prolazeći pokraj svoje žene on podigne ruku u crnoj željeznoj rukavici i nasmiješi joj se. Nju ponovo obuzme neobična uznemirenost koju je bila osjetila prošle noći. Arnaudov osmijeh je izražavao., strašnu tugu i crte njegova lica su bile napete kao da nije cijele noći spavao. Katerinina se pažnja meñutim ubrzo odvoji od njezina muža. Nasuprot njoj, skoro u istoj visini, stajao je vojnik na stražarskoj stazi objeručke naslonjen na blještavu helebardu. Mrežasta čelična kukuljica uokvirivala je široko lice maslinaste boje sa svinjskim očima malim poput glavice pribadače. Čovjek se zlobno smijao, gledajući je. Prestrašena, Katerina prepozna narednika Escorneboeufa, voñu pratnje koju im je Xaintrailles bio dao u Bourgesu i koji je tajanstveno nestao iz opatije Aurillac nakon što ga je Arnaud ukorio. Ona nagonski ustukne u sjenu svoje sobe i pozva Saru pokretom ruke. Pokaza joj čovjeka koji se nije micao. - Pogledaj! - reče ona. - Prepoznaješ li ga? Sara nabere obrve, ali slegne ramenima. - Još od sinoć znam da je ovdje. Prepoznala sam ga. Izgleda da je došao u Carlat ravno iz Aurillaca. Čini se da je to normalno, jer se Carlat nalazi blizu toga grada i jedina je tvrñava Escorneboefova gospodara grofa d'Armagnaca. Dakle, nije čudnovato što je ovdje. - Da li Arnaud to zna? - Da. Njegovu oku ništa ne može izbjeći. Ali Escorneboeuf mu se ispričao nakon što je zamolio grofa Bernarda da se zauzme za njega. Ah, vidjela sam da se to milostivom gospodinu Arnaudu nije svidjelo, ali nije mogao odbiti. - Ispričao se! - promrmlja Katerina ne gubeći iz vida golema narednika. - Ne vjerujem mu mnogo.


~ 187 ~

Trebalo je vidjeti prijeteći osmijeh golema čovjeka da bi se shvatilo da je njegova isprika bilo samo lukavstvo. Njome je nesumnjivo prikrio snažnu želju za osvetom. - Ni ja - reče Sara. - Ali postoji nešto što me još više zabrinjava. Sinoć sam Escorneboeufa vidjela blizu kapele. Razgovarao je s tvojom prijateljicom Marijom i uvjeravam te da je razgovor bio vrlo živ. Kada su me vidjeli, odvojili su se... - Čudnovato! - reče Katerina savijajući prstima kraj jedne pletenice. - Otkud se oni poznaju? Sara pljune na pod ne prikrivajući gañenje. - Ta je djevojka sposobna na sve - reče ona. - Znaš da me ne bi iznenadilo da je ona u neku ruku vještica. Mora da je u Escorneboeufu naslutila čovjeka koji je isto toliko zloban koliko i ona sama. Vrata se otvoriše, a da nitko nije zakucao. Pojavi se Izabela de Montsalvy od glave do pete odjevena u crno. Dugi ogrtač omotavao ju je od vrata do pete, a na glavi je imala crni veo koji je pridavao njezinu usku licu napadnu oholost. U sjeni njezina ogrtača opažalo se lukavo Marijino lice. Arnaudova majka se zaustavi na pragu i, ni ne pozdravivši, reče: - Idete li? Misa počinje... - Dolazim - reče Katerina. Uze ogrtač s kapuljačom, umota se u njega, stavi kapuljaču na golu glavu i poñe za svojom svekrvom nakon što je nježno poljubila Michelovo čelo koga je Sara položila na jastuke velikoga kreveta. Kada se Arnaud vratio u zamak, sunce je već bilo na zalasku. S Fortunatom i desetinom ljudi, koje je bio poveo sa sobom, pretražio je cijelu okolinu kako bi se uvjerio da u njoj nema nečega sumnjivog. Zatim se duže zadržao u selu Carlat u razgovoru sa seoskim, prvacima. Ispitao je kolike su zalihe namirnica i pokušao uliti malo nade tim obeshrabrenim seljacima koji su godinama živjeli u neprestanoj uzbuni, u svakom času spremni na bijeg ili na obranu. Kada je Arnaud ušao u veliku, temeljito očišćenu i svježom slamom posutu dvoranu u kojoj ga je obitelj čekala za večeru, dvije su stvari pogodile Katerinu. Zabrinut izraz njegova lica, i to što nije skinuo svoj oklop. Učinio joj se još bljeñi nego jutros. Usplahireno mu pojuri u susret šireći ruke da ga zagrli, ali je on nježno odgurnu. - Nemoj me zagrliti, draga! Prljav sam i osjećam da imam groznicu. Bole me stare rane. Izgleda da sam se prehladio, te se moraš čuvati da ne prijeñe i na tebe... - Nije važno? - poviče Katerina, ljutita što je iza svojih leña osjetila Marijin zadovoljan smiješak. Arnaud se nasmiješi i podigne ruku da je postavi svojoj ženi na glavu, ali ni to ne učini. - Misli na svog sina! Još ga hraniš i potrebna mu je potpuno zdrava majka. To je bilo točno, čak i mudro, ali Katerina se nije mogla obraniti od tuge na srcu. No, utvrdila je da se svojoj majci ispričao na isti način i samo se naklonio i njoj i Mariji. Izabela de Montsalvy je ispitivački promatrala svoga sina s uznemirenim iznenañenjem. - Zašto si još u oklopu? Kaniš li večerati sa 50 livara željeza na sebi? - Ne, majko. Neću večerati... bar ne ovdje. Uznemiren sam. Seljaci upozoravaju na čudnovate noćne prolaznike. Vidjeli su ljude kako se približavaju vanjskim zidinama. Od njih su se neki pokušali s litice popeti na bedeme. Moram temeljito ispitati snagu ovog zamka i upoznati svoje ljude. Nekoliko dana ću s njima živjeti. Već sam naredio da mi postave poljski krevet u kuli Saint-Jean koja je najviše izbočena na stjenovitom kljunu... Okrene se prema Katerini. Blijeda, i teška srca ona je zbog ponosa suzdržavala jadikovku koja joj je, sasvim naravno, nadolazila. Zašto


~ 188 ~

se htio od nje odvojiti i lišiti je onoga što je bilo najsvetlije u njezinoj sreći: divnih časova njihove tijesne veze. - Moramo biti razumni, sjce moje. U ratu smo i ja imam velike odgovornosti. - Ako hoćeš stanovati u kuli Saint-Jean, zašto ne bih i ja pošla s tobom? - Zato, što žena nema što tražiti u stražamici! - presiječe je osorno Arnaudova majka. - Vrijeme je da shvatite da žena ratnika, prije svega, mora biti poslušna! - Da li žena ratnika mora obavezno imati srce okovano željezom? Mora li ona staviti oklop na svoju dušu? - ogorčeno joj dobaci Katerina. - Zašto da ne? Žene iz naše kuće nisu nikada klonule, čak ni onda kada je bilo teško, naročito onda kada je bilo teško! Vidi se da niste bili odgajani na takav način. U glasu stare gospoñe prezir je bio očit i to zaboli Katerinu koju je razočarenje učinilo osjetljivom. Povrijeñena, htjela je odgovoriti, ali se umiješa Arnaud. - Ostavite je, majko! Ako je ne možete shvatiti, nemojte joj to dati do znanja! A ti, draga, budi hrabra, jer je to potrebno. Sara će spavati s tobom. Neću da budeš sama. On se udalji mahnuvši rukom u znak pozdrava. Katerina s naporom sačuva prisebnost duha usprkos želji da zaplače. Večeras su stvari ponovno poprimile čudan i uznemiravajući izgled koji su načas bile izgubile. Da li je Kadet Bernard s kopitima svoga konja ponio sigurnost, životnu radost i bezbrižnost? I hoće li se vratiti prikaze straha i sumnje koje je za neko vrijeme odstranio njezin snažan i zdrav razum. Katerina osjeti da je nešto guši. Zidovi su izgledali kao da se nad njom naginju da bi je zatrpali. Što je tražila ona u toj stranoj dvorani, izmeñu te dvije neprijateljske žene? Zašto ju je Arnaud ostavljao samu? Da li on zna da joj se bez njega čini sve bezvoljno i bezbojno? Svako je njegovo izbivanje trajalo koliko i zima... Osoran glas svekrve dopre do dna njezine usamljenosti. - Hajdemo večerati! Nemamo što dalje čekati. - Oprostite - reče Katerina - nisam gladna. Radije bih otišla u svoju sobu. Vjerojatno vam se moje izbivanje neće činiti teškim. Želim vam laku noć. Površno se nakloni i napusti dvoranu. Na stubištu je prestade gušiti. Očito je lakše disala kada je bila daleko od Izabele i Marije. Sakupila je teške nabore svoje haljine da bi se brže popela. Skoro je trčeći prešla zadnje stube i pala je u zagrljaj Sari koja je upravo bila stavila Michela spavati. Dršćući od straha i od hladnoće objesi se o vrat svoje stare prijateljice, nagonski tražeći toplinu i utjehu. - Ako će me stalno ostavljati s tim dvjema ženama, neću moći izdržati Saro. Neću to moći nikako izdržati! Osjećam njihovu mržnju i prezir tako, kao da ih mogu dodirnuti. Sutra ću potražiti Arnauda i reći ću mu neka izabere, neka ... - Moraš biti mirna! - presiječe je Sara odlučno. - Srami se što se ponašaš kao derište. I to zbog čega? Zato što tvoj muž ima druge obaveze i ne može svoje vrijeme provoditi gučući pokraj tebe? Kakve li djetinjarije? On je muškarac, znaš li, i mora živjeti životom muškarca. Tvoja je dužnost da mu pomogneš. Ima časova kada je teško, strašno teško. Treba biti hrabar. - Hrabar, hrabar! - bijesno će Katerina. - Hoće li doći dan, kada će se to prestati od mene zahtijevati? Nisam više hrabra! - Ma, jesi! Sara majčinski posjedne očajnu mladu ženu na klupicu i zagrli je. Plava glava se sasvim prirodno nasloni na njezino rame.


~ 189 ~

- Morat ćeš, mala moja, još jako biti hrabra, možda više nego što misliš. Ti nećeš klonuti, jer ga voliš... jer si njegova žena. Dok je nježna Sarina ruka milovala njezinu nagnutu glavu, Katerina ponovo vidje suze koje su napunile tamne Cigankine oči. Nije čula molitvu koja je izlazila iz srca njezine stare prijateljice, strastvenu molitvu da bi ih mimoišla gorka čaša boli koja se pripremala. - Plemenite gospoño - reče vojnik, zadihan od trčanja - milostivi gospodin Arnaud moli da doñete! Brzo ... hitno je! Potrebni ste mu... Bolestan je! - Bolestan? Katerina baci daleko od sebe preslicu, kojom je prela pokraj Michelove zipke da bi zabavila svoje ruke, i u skoku se digne. - Što mu je? Gdje je? - U glavnoj kuli. Pregledavao je obranu kruništa. Odjednom se srušio... Doñite, gospoño, doñite brzo! Katerina nije gubila vrijeme u postavljanju drugih pitanja, a nije pozvala ni Saru koja je sišla u kuhinju. Pogleda još jednom svoga sina koji je spavao, sakupi suknje i potrči za vojnikom. Kad je prešla prag boravišta, vjetar je udari poput biča i prilijepi joj haljinu uz noge kao mokru plahtu. Tamo se glavna kula uzdizala usred dugih traka magle koje je oluja vratila u krugu. Katerina se nagonski povije da bi se borila protiv vlažnog vihora i pognute glave, poput maloga borbenoga bika, uputi se preko golema vojnog vježbališta. Bila je gonjena tjeskobom, a istovremeno je osjetila i neobičnu radost. Konačno, on ju je zvao! Konačno mu je bila potrebna! Već je prošlo skoro tjedan dana otkada je izabrao za stan kulu Saint Jean. Otada jedva da ga je i vidjela. Svako jutro i svaku večer dolazio je u boravište pozdraviti svoju ženu i majku, ali ih nije poljubio. Govorio je da ga boli grlo i kašljao je. Iz istog razloga nije htio dirati ni sina. Uznemirena, Katerina se raspita kod Fortunata i ono što je saznala nije ju ohrabrilo. Arnaud nije, u stvari, ništa jeo i provodio je noći na nogama, hodajući satima po svojoj sobi. - Taj pravilan korak u noći je za poludjeti!... - povjerio joj je Fortunat. - Milostivog gospodina mori neka briga koju neće da prizna. Više puta se Katerina nastojala priključiti svome mužu, ali je s bolom utvrdila da je izbjegava i to više nego ostale. Izgledalo je kao da mu je zaštita Carlata i njegovih stanovnika postala jedina svrha života. Tome se potpuno posvetio. Katerina je postala donekle svjesna da on izbjegava obitavalište gdje su tri žene svaka na svoj način živjele oko Michelove zipke. One su se promatrale i uhodile. Svaka od njih je vrebala na pogrešne korake ili momentane slabosti druge da bi joj to poslužilo kao oružje. Tom je neumoljivom borbom Marija gospodarila dok je Katerina bila tim pogoñena. Katerina je očajnički željela doznati i shvatiti što je njezina muža od nje udaljavalo. Ali, dok je trčala preko dvorišta pometenog južnim vjetrom, koga su se plašile ovce, govorila da će joj ga iznenadna Arnaudova slabost ponovo vratiti. Tako će se za njega uhvatiti da će joj konačno reći istinu! Katerina proñe kroz niska vrata glavne kule, a zatim se slijepo uputi prema stubištu. U njemu protivno običaju, nije gorjela ni jedna buktinja i njime je urlao oštar propuh. Mora da je vjetar ugasio vatre pušući kroz otvore za gañanje. Katerina se jednom rukom osloni na vlažan kamen, dok je nogom pipala istrošene stube. Postepeno su joj se oči priviknule na skoro potpun mrak zavojitih stuba mjestimično škrto osvijetljenih kroz uske proreze napravljene u debelim golemim zidovima. Neobičan osjećaj samoće obuze Katerinu. Nije bilo ni jednoga vojnika, nikakvoga kretanja po tom stubištu, koje je sasvim gore bilo ispunjeno tako snažnom bukom, kao da se sručio grom na


~ 190 ~

samo krunište goleme kule. Gore je nešto odzvanjalo od udaraca, kao kakav ogroman bubanj. Katerina opazi da je nestao vojnik koji ju je došao obavijestiti, ali nije primjetila kuda. Uznemirena, nije vodila računa o njemu, ali joj je bilo čudnovato da Arnaudova bolest nije stvorila veću živost. A stubište joj je izgledalo beskonačno! Još uvijek trčeći, proñe vrata prve dvorane i nastavi se penjati, ali joj odjednom ponestane daha. Srce joj je silno udaralo i načas se nasloni na ljepljiv zid da odahne. Dok je čekala da joj se povrati dah, pogled joj nagonski odluta kroz otvor za gañanje koji se nalazio pred njom... Trgne se. Prilijepi svoje oznojeno lice na duguljasti prorez i krikne od užasa. Dolje je primijetila Arnauda, odjevenog i naoružanog kao i obično, kako izlazi iz stare kuće posade. Izgledao je potpuno zdrav i rukom je pridržavao u hodu starog gospodina Cabanesa. Katerina napregne oči da bulje vidi. Ali, svaka je sumnja bila isključena, to je bio Arnaud! Katerina podigne oči prema vrhu glavne kule gdje je maloprijašnje lupanje prestalo. U nagloj tišini jasno je začula teško i bučno disanje nekoga tko se uspinjao. Nije se odmah uznemirila već proturi ruku kroz prorez na zidu i dozove: - Arnaude! Arnaude! Bila je predaleko i previsoko! Montsalvy je nije čuo. Ne okrećući glavu, on se s Cabanesom udaljio prema kovačnici. Slegnuvši ramenima, Katerina je počela silaziti i zašla je u mračnije područje. U žurbi je preskočila jednu stepenicu, ugane nogu, ali se suzdrži da ne stenje. Morala je načas stati da bi se bol smirila. Tada je vidjela kako iz mračnog stubišta izranja crveno Escorneboeufovo lice. On se teško uspinjao s ispruženim rukama, nepomičnih očiju i tresao se od besčujna smijeha. Katerini se sledi krv u žilama istodobno kada je obuze gruba spoznaja opasnosti. Ali, htjela se pokazati hrabrom. Golemo Gaskonjčevo tijelo potpuno je zakrčilo usko stubište i bilo je jasno da joj ne želi napraviti mjesto da proñe. - Hajdete! - reče ona grubo. - Pustite me da proñem. On ne odgovori, već se počne uspinjati prema njoj. Njegovo dahtajuće disanje je podsjećalo na zvuk mijeha i ispunjavalo je uši mlade žene. Te nepomične oči, taj glup i zloban smijeh! Ona ustupnu za jednu stubu. Čovjek se nagne i pruži ruke da je zgrabi. Obuze je luñački strah. Odjednom shvati da je sama u toj kuli i da je prepuštena tom grubijanu čije su se namjere i previše jasno mogle pročitati na njegovu licu. S prigušenim krikom poče trčati gore... Htjela je stići na gornji kat i zatvoriti se u veliku okruglu prostoriju u kojoj je živio Jean de Cabanes. Sjetila se masivnih vrata i čvrstih zasuna koje je bila vidjela. Ali dah joj se još nije bio povratio. Srce joj je bolno udaralo o rebra. Za njom je i čovjek počeo trčati. A u stubištu je bilo mračno, tako mračno! Zar nikada neće stići do spasonosnih vrata? Suze tjeskobe su joj navrle na oči. Izgledalo je kao da se kula rasprsnula iznad njezine glave. Čula se strašna lomljava za kojom je uslijedilo pravo urlanje. Nekoliko stuba iznad Katerine razvalila su se s apokaliptičkim treskom vrata koja su propustila malo danjeg svjetla. I Katerina, koja se upravo htjela baciti u prostoriju otvorenu kao nekim čudom, ustuknu tako naglo da ramenom udari o zid. Izmeñu nje i razvaljenih vrata, na čijem se pragu pojavio Gauthier koji je bjesnio i bio prekriven prašinom, postojala je praznina... užasna crna praznina... Nečija zločinačka ruka je sklonila premjestive drvene stube koje su omogućavale prilaz svakom katu glavne kule. Te su stube bile zamka napadaču kako bi on što kasnije stigao do vrha. Ponesen poletom on bi pod nogama naišao na mračnu prazninu i zdrobio bi se na dnu podzemne tamnice.


~ 191 ~

Katerina je shvatila da ju je Gauthier, razvalivši vrata i time osvijetlivši stubište, spasio. Da je bila učinila još samo jedan korak bila bi nestala u bezdanu. Nitko je ne bi pronašao. Bilo je dovoljno ponovo staviti stube... Ugušena od straha, obuhvaćena vrtoglavicom, nesposobna da pusti glas od sebe, poput utopljenika pruži ruke prema Normanñaninu. Jedva da je bila svjesna njegova užasna izgleda. Široko mu je lice bilo zgrčeno od onog ubilačkoga bijesa koji je ona dobro poznavala. Iz ramena mu je, ispod poderane tunike, tekla krv, kao i iz ruku... - Ne mičite se, gospoño Katerino! - prošapta on daščući. - Počinjem shvaćati zašto su me unutra zatvorili! Upravo se u tom času pojavi Escorneboeuf. On se tako razbješnjeno dao u potjeru za Katerinom da nije odmah primijetio Normanñanina. Upravo se s radosnim groktanjem htio baciti na mladu ženu, ali Gauthier zagrmi: - Ovaj put mi nećeš umaći, lupežu! Katerina nije ni imala vremena da se priljubi uza zid. Jednim skokom je Gauthier preskočio prazninu, ali je okrzne u prolazu. Osjetila je užasan udarac koji je načas omami. Div je svom težinom pao na Gaskonjca i srušio ga unazad. Dva isprepletena čovjeka otkotrljala su se niz stube do slijedećeg odmorišta. Hladnoća kamena za koji se bila uhvatila oživi Katerinu koja je bila na granici nesvjestice. Stisne zube i uspravi se usprkos boli koja joj je prolazila leñima. Držeći se za zid i klecajući nogama, spusti se do mjesta gdje su se valjala dva čovjeka. Divlja i ogorčena borba se nastavljala. Escorneboeuf i Gauthier su bili tako čvrsto stegnuti da ih je bilo teško razlikovati jednog od drugog. Bila je to gomila grčevitih ruku i nogu iz koje je dolazilo zvjersko mumljanje. Oni su se koturali na tom uskom prostoru i čas je bio jači Normanñanin, a čas Gaskonjac. Iz uzdrhtala Katerinina srca uzdizala se žarka molitva. Ona je, naravno, silno željela da Gauthier pobijedi, jer bi njegov poraz donio smrt kako njemu tako i njoj. Ali Gaskonjac mu je po snazi bio jednak. Osim toga rana koju je Normanñanin nedavno zadobio u rame onesposobljavala ga je, tim više što mu se od nadčovječanska napora, kojim je bio razvalio hrastova vrata verojatno ona ponovo otvorila. Borci su zatvarali prolaz i Katerina nije mogla otići po pomoć. Zato se odjednom odluči da je zatraži te poviče: - U pomoć! Doñite mi u pomoć! - Šutite! - zadihano poviče Gauthier. - Vrag zna tko bi ovamo mogao doći na vaš poziv! Izaći ću sam s njime nakraj! Surovim savijanjem križa, on je uistinu došao u prednost. Uspio je svoga neprijatelja ščepati za vrat i stiskao ga je usprkos udarcima kojima ga je Escorneboeuf obasipao poput kiše. Postepeno je Gaskonjac počeo gubiti dah. Usta su mu se otvorila, udarci su postali slabiji i sve su rijeñe pogañali cilj. Gauthier stegne jače i podignuvši Gaskonjčevu glavu udari njome o pod. Konačno je ovaj počeo hroptati. - Milost... Nemojte me ubiti! - Prvo mi odgovori na.pitanja, a poslije ću vidjeti. Tko me je zatvorio gore u onu dvoranu? - Ja! Zamolili su me. - Tko? - Gospoñica... Marija de Comborn! - Ti je, dakle, poznaješ? - upita Katerina kojoj se vratilo prisustvo duha. Meñu Gauthierovim rukama Escornebouefovo je lice imalo boju vina. Hvatao je zrak poput ribe na suhom. Normanñanin popusti kažiprste. Escorneboeuf udahne dva ili tri puta.


~ 192 ~

- Da - reče on konačno. - Nekada sam služio kod njezina brata u Combornu, kao plaćenik. Obećala mi je dragulj svoje majke... a takoñer i da će mi se podati... ako vas oboje ubijem! - Onda - zagrmi Gauthier - tko je sklonio drvene stube? - Takoñer ja! Iskoristio sam momenat kada su milostivi gospodin Arnaud i milostivi gospoñin Jean pregledavali utvrde. Zatim sam poslao... jednoga vojnika da obavijesti gospoñu Katerinu. Kada sam je vidio da trči prema glavnoj kuli pošao sam za njom. Htio sam... Ne! Milost! Posljednje su riječi bile istrgnute strahom. Gauthierovo je lice pocrvenjelo od bijesa. Crte njegova lica su se zgrčile, a bijednik je na svom grlu osjetio kako se ponovo smrtno stežu njegova dva prsta. - Htio si je gurnuti u slučaju da je nekim čudom opazila rupu zar ne? Escorneboeuf osjeti smrt u uzbuñenom glasu svoga protivnika i skoro dječjim pokretom sklopi ruke. Nije više mogao govoriti. - Molim za milost... - reče Katerina. Sive Gauthierove oči se okrenuše prema njoj izražavajući veliko iznenañenje. - Odina mu! I vi nakon svega još imate samilosti! Onda što da činim? Katerina je upravo htjela odgovoriti, ali iznenañeni je Normanñanin popustio. Iako je Escorneboeuf bio skoro u nesvjesti odmah je postao svjestan toga. Imao je refleks očajnika. Trzajem križima, u koji je stvorio svu svoju snagu, odgurne Gauthiera koji je, izgubivši ravnotežu, pao na stranu. U tren oka napola ugušen, čovjek se podigne i pobjegne niz stube. Čulo se udaranje njegovih ñonova po kamenim stubama, a zatim udarac vratiju koja su se za njim zatvorila. Gauthier se podigne vičući: - Pobjegao mi je! Ali ja ću ga uhvatiti... Katerina ga snažno zadrži. - Ne... molim te! Ostavi ga! Nemoj me ostaviti samu! Tako... tako sam se prestrašila! U škrtoj svjetlosti, njezino je lice izgledalo kao blijedi cvijet. Drhtala je i Normanñanin začuje kako joj ckovoću zubi. Nasloni se na njega nagonski tražeći oslonac. Nakon preživjela straha nervoza je uslijedila kao protuučinak. Meñutim prsti mlade žene su dotakli ranjeno rame. Naglo ih povuče i s užasom ih pogleda jer su bili umrljani krvlju. - Tvoja rana... - reče ona. - Nije to ništa Zarast će! Dozvolite mi da vas ponesem! Nećete nikada uspjeti sami sići niz te proklete stube. Odmah ju je podigao sa zemlje. Poput prestrašena djeteta ona se privije uz divova prsa. - Spasio si me — uzdahne ona. - I ovaj put ti dugujem život. On se dobroćudno poče smijati. - Zato sam ovdje - reče on. - Dobro znate što je rekla Marija. Ja sam vaš pas čuvar! Katerina ništa ne odgovori. Ali je nagon, koji je dugo nastojala objasniti, ponukao na nepromišljen potez. Kada je Gauthier počeo silaziti niz opasne stube, ona obavi ruke oko njegova čvrsta vrata i postavi svoje usne na divove. On se odmah zaustavi i u prvi čas njegove usne ostadoše nepokretne. Taj ga je neočekivani poljubac ošinuo poput groma. Ali to je potrajalo samo tren. Kada se mlada žena htjela odvojiti, on je privine k sebi i vrati joj poljubac sa strašću koja je uzbudi. Njegove sočne usne su bile tople i nježne kao dječje. Katerinu obuze čudnovat osjećaj. Taj je poljubac za nju imao nepoznat okus. Bilo je u njemu nečega nježnoga. Odanost je ublaživala strast toga čovjeka. U tom poljupcu je bila sadržana sva svježina prve ljubavi i u Gauthierovim rukama se Katerina odjednom sjeti Landryja, svog prijatelja iz djetinjstva koji je iz očajanja otišao u redovnike. Landry ju je volio na jednak način. U Gauthieru je ona prepoznala čovjeka istog bivstva i istoga roda kao što je bila i ona


~ 193 ~

sama. On ju je volio bez oholosti, ali potpuno. Mora da je njegova ljubav bila isto tako prirodna kao zrak polja i let ptica... On je naglo postavi na zemlju i udalji se nekoliko stepenica od nje. Kroz vrata kule vidjela je njegovo lice zgrčeno od boli koju nije shvatila. U njegovom sivom pogledu i promuklom glasu bilo je patnje. - Nemojte to nikada više ponoviti... molim vas! Nemojte to nikada više ponoviti! - Samo sam ti se htjela zahvaliti, da znaš koliko... On drmne svoju veliku glavu glatke kose, savije leña pod poderanom kožom svog kaputa i okrene se. - Imate moć da me učinite ludim i vi to i previše dobro znate. On se udalji pod udarcima vjetra koji je postajao sve jači. S vjetrom je dolazila i kiša koja je pljuskala po Katerini. Vidjela ga je kako odlazi prema konjušnicama. Njegova su široka ramena bila povijena i Katerina osjeti da ga je povrijedila. On nije shvatio njezin nagonski pokret. Uostalom, kako je on to i mogao kad ga nije shvatila ni ona sama? Mora da je pomislio da se radi o milodaru kojim je obdarila njegovu tihu ljubav. Sjetila se jedne kitice one neobične pjesme koju je volio pjevati. Bila je to balada o Haroldu Hrabrom a potjecala je iz divnih vremena: "Moji brodovi su strah naroda, rezao sam široke brazde u morima, ali uza sve to jedna me ruska djevojka prezire." Gauthier joj je bio veoma blizak. On je, kao i ona sama, pripadao ponosnom i strpljivom francuskom narodu. Meñutim, da li će ona uspjeti jednoga dana zaista upoznati toga sina normandijskih šuma? Tako razmišljajući Katerina doñe, do svoga boravišta. Prazne glave i zanesenih misli dozvolila je da joj kiša smoči lice. Prepustila se njezinoj žestini kao da se htjela oprati od sumnji i strahovanja. Što će sada učiniti? Odmah pronaći Arnauda i primorati ga da je sasluša. Trebalo je, ako ju je on zaista htio sačuvati, da Marija de Comborn napusti Carlat još prije zalaska sunca. - Ni jedan dan neću više živjeti pokraj nje - ponavljala je ona kroz zube. - Neka izabere! Zadrhti od pomisli što se sve moglo dogoditi. Bez Gauthiera sada bi bila smrskano tijelo, gomila mesa, krvi i kostiju koje su se zdrobile na dnu smrdljive rupe... Stisne pesnice i zagrize usne. To, čemu je danas izbjegla, moglo bi uspjeti sutra? Pod kojim joj se vidom smrt podmuklo približava u mraku? Bijesan uzvik prijeñe joj preko vlažnih usana. Nekoliko hvati pred njom, Marija je istrčala iz boravišta i, pošto se pogledom uvjerila da nitko ne ide za njom, pojuri prema kutu dvorišta gdje su bile kupaonice. Katerina htjede poći za njom, ali se odjednom sjeti da je jureći Arnaudu u pomoć ostavila malog Michela samog. Nesumnjivo se Sara već bila vratila k njemu, a možda i baka ukoliko se već bila vratila iz sela kamo je pošla dijeliti milodare. Ali bilo je bolje pogledati prije nego što poñe za Marijom. Kako je djevojka, kao i ona sama, bila zatvorenica u zidinama tvrñave, nije joj mogla pobjeći. S osmjehom punim mržnje, samoj je sebi rekla da će je uvijek lako pronaći... Katerina se brzo pope u svoju sobu, potjerana željom da odmah vidi dijete. Možda i zato da skine haljinu koju je kiša smočila i koja joj se neprijatno lijepila za tijelo i otežavala joj pokrete. Ušla je u svoju sobu i uputila se prema hrastovoj zipki. Odjednom stane kao ukopana, a srce joj prestade kucati. Dijete se nije vidjelo. Jedna zločinačka ruka navukla mu je pokrivače preko glave. Nikakav glas nije izlazio iz krevetića...


~ 194 ~

Urlanje koje joj se otelo iz grla bilo je jednako urlanju zvijeri. Bio je to urlik vučice pred svojom praznom jamom. On odjeknu po velikim praznim dvoranama i uzdrma staro boravište do najzabačenijega kuta. Od njega se trgnula i Sara duboko dolje u kuhinji, od njega su zadrhtale straže na zidinama, od njega se prekrižio seljak koji je tovario slamu u svoja prosta kola. Gore u velikoj sobi Katerina se baci na zipku, strgne pokrivače i podigne Michela. Djetetovo lice je bilo modro. Glavica mu je padala unazad bez života... Katerina se baci na koljena. - Bože moj!... Ne! Ne to!... Ne! Jecala je gušeći se od boli i grčevitim poljupcima je obasipala dijete... To je bilo najgore što se moglo dogoditi! Užas toga zločina ju je potpuno preplavio i više nije mogla izdržati tu strašnu grozu i patnju... Još uvijek je vikala... Sara uñe trčeći i opazi mladu ženu kako se srušila s djetetom u rukama. Ona joj ga istrgne. - Što se dogodilo? - Ubili u ga... Ubili su mi ga ... mog malešnog! Netko ga je ugušio u krevetu!... Bože moj!... Oh, moj Bože! Ali Sara je više nije slušala. Odmotala je dijete, presjekla vrpce koje su držale pelene i razgolitila malo tijelo koje nije više davalo znakove života. Držala ga je u rukama poput lutke. Nekoliko puta je kratko udarila dijete po butinama, zatim ga je ispružila na krevet, otvorila mu ustašca i počela lagano u njih puhati... Katerina ju je gledala, razrogačenih očiju, ukočena kao kip. - Što radiš? - progovori ona. - Pokušavam ga oživjeti. Nekada sam u svom plemenu često viñala djecu roñenu s pupkovinom oko vrata. Izgledala su isto kao i tvoj sin. Babice tada uvijek postupaju ovako... Ponovo se nagne nad Michelom. Katerini se činilo kao da su joj noge prikovane za pod. Bila je nesposobna učiniti i jedan pokret. Osim bolnog srca u njoj je još živjela samo jedna stvar a to je bio njezin pogled kojim je upijala svaki Sarin pokret. Crna prilika se odjednom pojavi pred njenim očima, a ljutit glas Izabele de Montsalvy je povikao: - Što to radite, ludo jedna? Što to radite s mojim unukom? Prodrma Saru za rame. Tada odjednom Katerina oživje. Ponesena užasnim biesom skoči na svoju svekrvu, zgrabi je za ramena i grubo je odvoji od Sare. Kako ju je stara gospoña promatrala užasnuto, ona poviče dok su joj ljubičaste oči bliještale od bijesa. - Pokušava ga spasti! Nareñujem vam da je ostavite na miru! Ubili su mi sina, čujete li, ubili su mi ga... Našla sam ga zagušenog ispod pokrivača koje mu je netko navukao preko glave. On je mrtav... vi ste ga ubili! Baka je postala modra u licu. Ona zatetura i pridrži se za ogradu kamina. Odjednom se pogurila i izgledala je kao da ima sto godina. Prešavši preko njezinih bezbojnih usnica, glas joj je bio slab poput daha. - Mrtav? Ubijen? Ponavljala je te strašne riječi kao da ih nije razumjela. Kada se okrenula prema Katerini, crte lica su joj se opustile, a oči su joj izgledale kao da ništa ne vide. - Tko ga je ubio! - promuca ona. - Zašto ste rekli da sam ja ubila mog malog Michela? Pa, vi ste ludi! To je bilo izrečeno bez ljutosti, gotovo mirno. Bila je to jednostavna tvrdnja. U tih nekoliko riječi je bilo toliko istinskoga bola, da Katerina osjeti kako joj tuga nadjačava ljutost. Odjednom je postala umorna, tako umorna da bi mogla umrijeti.


~ 195 ~

- Oprostite mi - promrmlja. - Da niste ovdje zadržali svoju prokletu Mariju, protiv moje i Arnaudove volje, ne bi do ovoga došlo. Ona je zločinka... Optužba je došla sama od sebe i istinitost tih riječi je pogañala Katerinu dok ih je izgovarala. U mislima je Vidjela Mariju kako krišom izlazi iz boravišta... Tko bi je, osim zmije de Comborn, mogao toliko mrziti da bi se usudio napasti njezino dijete. Ali na licu Izabele de Montsalvy zaprepaštenje se miješalo s nevjericbm. - To je nemoguće! Ne bi ona nešto takva učinila. Vi je mrzite, jer ona voli moga sina. Ali ona ga je uvijek voljela... i to nije njezina krivica. Nitko nije gospodar svoga srca! Katerina slegne ramenima. Nagnuta nad krevetom, Sara je nastavljala masirati dijete i puhati mu u usta. - Ona me mrzi .do te mjere da bi mogla učiniti bilo što. Prije nepunog sata pokušala me je ubiti! Da nije bilo Gauthiera sada bih se slomljenih rebara nalazila na dnu podzemne tamnice glavne kule. Kažete da ne bi mogla nešto slično učiniti? Ona bi učinila i što gore samo da me izbriše sa zemljine površine i iz sjećanja moga gospodara. - Šutite! Zabranjujem vam da optužujete Mariju. Ona pripada mojoj krvi. Ja sam je skoro odgojila. - Čestitam! - reče Katerina gorko, - Nisam se nikada nadala da ćete mi vjerovati! Ali kunem vam se da će još večeras napustiti ovo mjesto. U protivnom to ću učiniti ja! Uostalom - doda mlada žena bolno - to bi ste vi više voljeli, zar ne, sada kada je moje dijete... Sarin krik doñe umjesto odgovora. - On živi! Diše! U isti čas majka i baka su skočile prema velikom krevetu. U jakim Sarinim rukama dijete je izgubilo tragičnu plavu boju. Njegova su se usta otvarala poput usta male ribe izvučene iz vode. Udovi su mu se lagano pomicali. Preko svojih ramena, Sara dobaci Izabeli: - Ugrijte pelene ispred vatre! Baka posluša i požuri. Oči su joj bile pune suza, ali isto tako i pune svjetla. - Živi - mrmljala je ona. - Bože moj! Budite blagosloveni! Pokraj kreveta Katerina je na koljenima istovremeno plakala i smijala se. Michel je sve brže dolazio k svijesti dok je Sara nastavljala da ga lagano lupka. Izgleda da se konačno takav postupak malome nije svidio, jer je pocrvenio, širom otvorio usta i počeo uvjerljivo plakati. Nikada se Katarini ta glazba nije činila ljepšom kao tada dok ga je slušala sjedeći na petama. Sara je brzo uzimala iz Izabelinih ruku tople pelene i u njih umotavala malo uzdrhtalo tijelo. Katerina u letu uhvati ruku svoje stare prijateljice, pritisne je na lice natopljeno suzama i obaspe je poljupcima. - Ti si ga spasila! - jecajući će ona. - Ti si mi ga vratila! Hvala! Oh, hvala! Sara obavije mladu ženu pogledom punim nježnosti. Naglo se nagne nad nju, poljubi je u čelo i povuče svoju ruku. - Hajde! Hajde! - mrmljala je ona. - Nemoj više plakati! Gotovo je. Brzo umota Michela, a zatim ga pruži majci. Katerina ga uze u ruke s dubokim osjećajem sreće. U dubini svoga bića osjetila je toplinu ljubavi. Činilo joj se kao da se život bio iz nje povukao i da se sada vraća u velikim gorućim valovima. Obaspe poljupcima plavu svilenu kosicu, no iznad djetinje glavice ona susretne Izabelin pogled. Stajala je s druge strane kreveta. Mašući rukama promatrala je zavidno majku i dijete, što je zaboljelo Katerinu. Previše je bila sretna a da ne bi bila velikodušna. Pruži joj dijete uz lijepi osmijeh. - Držite ga! - reče ona ljubazno. - Evo vam ga!


~ 196 ~

Nešto se pokrene u nepomičnom licu stare gospoñe. S puno ljubavi pruži ruke i pogleda Katerinu pravo u lice. Usta joj se otvoriše, ali iz njih ne izañe nikakav glas. Nasmiješi se drhtavo, stisnu dijete k srcu kao kakvo blago i polako poñe sjesti pokraj kamina. Katerina je jedno vrijeme promatrala tu tamnu madonu u crnom velu nagnutu nad plavim djetetom koje je gukalo. Zatim se odlučno okrene ne vodeći računa o Izabeli, strgne sa sebe mokru haljinu i zamijeni je drugom. Bila je to zelena vunena haljina s vrpcama od crnog baršuna koju je imala na vjenčanju. Kada ju je obukla, počešlja se, zagladi pletenice i savije ih oko glave poput krune. Zatim uze ogrtač i umota se u njega. Sara ju je gledala bez riječi. Kada je Katerina bila gotova, Ciganka je upita. - Kamo ćeš? - Idem već jedanput poravnati račune. Ono što se danas dogodilo, više se ne smije ponoviti. Sarin pogled odluta do Izabele, a zatim se vrati Katerini. Tada ona doda tiše. - S kim ćeš poravnati račune? S onom djevojkom? - Ne, dovoljno je da je se otjera. Hoću da se obasnim s Arnaudom. Mora znati što se dogodilo Michelu i meni. Mislim, da će ovaj put pristati da me sasluša. Jedino ako me ne izbjegne kao što što čini ovo zadnje vrijeme. Tjeskoba koja je drhtala u Katerininom glasu dirne Saru. Ona uhvati mladu ženu za ramena i zadrža je načas, stežući je tako jako da je Katerina osjetila kako srce njene vjerne prijateljice udara jakim pravilnim udarcima. Za časak Katerina prisloni svoje čelo na udubinu njezina ramena i opusti se. - Ništa više ne znam, Saro! Što da učinim? Što da mislim? Postao je čudan u ovo posljednje vrijeme. Što sam mu učinila? Zašto me izbjegava? - Čini mi se da nisi ti jedina. - Ne. Ali mene naročito izbjegava. Previše ga volim a da ne bih to osjetila svim svojim bićem. A zašto, zašto? Sara je neko vrijeme šutjela. Iznad Katerinine glave lice joj je odražavalo veliku sućut. Oči joj se pripiju čvrsto na nježan ten Katerinine sljepoočnice. Zatim uzdahne. - Možda on ne izbjegava toliko tebe. Vidiš, dogaña se da čovjek izbjegava samoga sebe. To je onda još teže.


~ 197 ~

Glava četrnaesta

NEPRIJATELJICA Kupaonica Carlata je bila starinska i primitivna. Nije imala ništa zajedničkog s prostranim dvoranama, oličenim i presvučenim ukrašenim tkaninama, gdje su se u kadama od izglačanoga kositra ili izrañenoga srebra kupali stanovnici burgundskih palača. Ovo ovdje je bila samo niska i nadsvoñena prostorija u čijoj se sredini nalazila kamena kada. Pokraj kade je u velikom kotlu bila voda koja se grijala na željeznom tronošcu smještenom ispod otvora za zračenje. U jednom kutu je bila prosta daska postavljena na nogare a služila je kao stol za masažu. Žlijeb izdubljen u tlu, koji je preko jedne rupe izlazio s vanjske strane zidine, služio je za otjecanje vode. Prostorija je bila vrlo mračna. U nju se silazilo preko tri stube isklesane u stijeni i samo je lonac s vatrom, obješen na željeznu rešetku, osvjetljavao taj prostor. Kada je Katerina došla, vrata su bila napola otvorena. Debela, crvena i snažna djevojka, koja je obavljala dužnost čuvarice kupaone, izlazila je upravo van. Našavši se licem u lice s mladom ženom ona još više pocrveni. - Kamo ćeš? - upita Katerina. - Rečeno mi je da se moj muž kupa. Da li je već gotov? Djevojka uznemireno baci pogled prema vratima i još više pocrveni. Prije nego što je odgovorila, udaljila se nekoliko koraka. - Ne, plemenita gospoño! Ovdje je... - Kamo ćeš, onda? Čuvarica kupaonice spusti nos. Debeli su joj prsti gužvali plavu smočenu pregaču. Pogleda Katerinu ispod oka, a zatim brzo doda: - Gospoñica mi je dala srebrni novčić da joj prepustim mjesto kada će se milostivi gospodin mazati uljem. Ona... ona je sakrivena iza debelog stupa u dnu prostorije. Sada i lijepo Katerinino lice pocrveni, ali od bijesa. Preplašena djevojka podigne nagonski ruku da zaštiti glavu od moguće pljuske. Mlada žena se zadovolji da je potjera pokazavši joj prstom da ode. - Odlazi... i drži jezik za zubima! Ona pobjegne bez oklijevanja. Kada je ostala sama, Katerina se približi poluotvorenim vratima. Unutra se nije čuo nikakav šum osim zvuka vode koja je otjecala iz kade. Katerina baci pogled unutra. Od onoga što je vidjela stegnule su joj se pesnice, ali pod cijenu užasnog napora se savlada i primora se da bude mirna. Htjela je vidjeti što će se dogoditi. Amaud je bio ispružen potrbuške s glavom uronjenom u prekrižene ruke. Stojeći pokraj njega, Marija je iz plave staklene bočice lijevala na njega ulje koje mu je zatim polagano razmazivala po cijelom tijelu. On se nije micao. Tanke i smeñe ruke djevojke smjerno su slijedile oblike mišića koji su pri crvenkastom svjetlu uljenice imale čudnovat sjaj. Koža se svijetlila kao da je od smeñeg satena. Katerina, opčinjena, nije mogla odvratiti pogled. Snažno, skoro bolno, osjećala je kako su te mazne ruke šetale po Arnaudovu tijelu. Od svjetla buktinje caklile su se kapi znoja na Marijinu licu i vratu. Disanje djevojke je postalo kraće i požudno. Ćutilna strast, koju je u njoj budio pred njom ispružen čovjek, planula je tako bezobzirno da je Katerina, mučena ljubomorom, škrgutala zubima. Vidjela je kako Marija vrhom jezika vlaži svoje suhe usnice... Odjednom djevojka izgubi glavu. Nagne se malo jače i prilijepi svoje usne na lijevo Arnaudovo rame... Kada je Katerina vidjela taj prizor, plamen slijepoga bijesa rasprsne se u njoj i ona pojuri naprijed s


~ 198 ~

ispruženim noktima. Arnaud iznenañeno skoči. Katerina je već bila uhvatila Mariju, otrgnula je od Arnauda i srušila na zemlju. Marija je urlala, htjela se podignuti, ali se Katerina baci na nju svom težinom. Ponesena iskonskim ludilom, starim koliko i svijet, mlada je žena izgubila potpuno nadzor nad sobom. Počela je udarati svojim malim pesnicama po licu suparnice i ciljajući u oči ili grlo pokušavala ju je ubiti. Jedna misao joj je uporno opsjedala pregrijani mozak: uništiti to drsko lice, ugasiti te zelene oči i jednom zauvijek smrskati tu zmiju. Ali je Marija došla k sebi i počela se braniti. Mršavost mlade djevojke je sakrivala stvarnu žilavu snagu. Ona podiže noge i uspije tako snažno koljenima udariti u prsa Katerinu koja bez daha pusti žrtvu. Elastičnim skokom, Marija se podigne te sada ona skoči na Katerinu... Podigavši se, Arnauñ je preneraženo promatrao dvije žene zanesene okrutnom borbom. Ali brzo doñe k sebi, uze laneni ručnik koji je bio bačen na stol i obavije ga oko slabina. Zatim zgrabi Mariju, koja je bila u prednosti, gurnu je iza sebe, ali je ne pusti. Dosta grubo podigne i Katerinu i postavi je na noge. Bijes je toliko zaslijepio te dvije razjarene žene, da je morao upotrijebiti svu snagu da ih zadrži udaljene jednu od druge za dužinu svojih ruku. - Sada je dosta! - vikao je on. - Što vam je? A, prije svega, što ti, Marijo, radiš ovdje? - Neka'ti samo kaže! - ljutito će Katerina. - Ta je uličarka kupila od čuvarice kupaone pravo da te masira uljem. Sakrila se ovdje dok si se ti kupao ... To se Moritsalvyju učini tako smiješnim da se poče smijati. Katerina je tada prvi puta nakon dva tjedna čula njegov smijeh koji mu je još više potcrtavao mršavost lica. Taj smijeh, uostalom, nije zahvatio oči koje su mu ostale žalosne i bez sjaja. Meñutim, Katerina je to shvatila kao nepravdu. - Tebi je to smiješno? Hoćeš li se smijati i kada saznaš da je ona danas pokušala ubiti prvo mene, a zatim Michela... Da nije bilo Gauthiera, bila bih mrtva, a da nije bilo Sare, ti više ne bi imao sina. Arnaud problijedi, ali, ne dopustivši mu da odgovori, Marija zaviče. - Ako još ne vjeruješ da ti je žena luda evo ti za to dokaza! Da sam je ja pokušala ubiti? Htjela bih samo znati kako? - Umirite se, ja ću to reći... Trudeći se da bude mirna, Katerina ispripovijeda sve što se dogodilo otkako je došao vojnik po nju u sobu, ništa ne izostavivši. Kada je Katerina spomenula Escorneboeufovu izjavu, Marija je slegnula ramenima i podrugljivo se nasmijala. - Taj je čovjek lagao. On bi rekao bilo što samo da bi spasio život. No, što se tiče dogañaja iz glavne kule, bilo bi bolje da kažete istinu. - Kakvu istinu? - poviče Katerina. - Pa istinu - uzvrati Marija s osmijehom punim žuči - da ste imali u glavnoj kuli sastanak s onim glupanom. Svi znaju da vam je ljubavnik! Arnaud pusti Katerinu da bi ščepao Mariju, objema rukama. Lice mu je pocrnjelo od bijesa. - Da to više nisi ponovila, Marijo, ako ne želiš da te zadavim! - procijedi kroz zube. - Zadavi me, ali to neće ništa promijeniti! Znam da istinu nije ugodno čuti. - Prepusti je meni - zaviče Katerina i van sebe. - Kunem se da ću joj te laži vratiti u grlo i zajedno s njima je zagušiti! Ja ću... - Dosta! - prekine Arnaud. - Hoću da me se sluša! Saznat ću istinu o tome. Taj bijednik Escorneboeuf mora priznati, pa bilo to i silom. - Ako želiš doznati istinu - dobaci Katerina - stavi Escornebouefa na muke, ali ne zaboravi na njegovu saučesnicu. Na mučilu će i ona priznati!


~ 199 ~

- I vi biste kad bi vas se stavilo na muke - zakriješti Marija. - Ako ništa drugo, a ono zato da se dozna što se dogaña u vašoj spavaćoj sobi otkada je vaš muž napustio bračni krevet? Histeričan glas mlade djevojke se toliko podigao, da se pretvorio u upravo neizdrživ i piskutavi smijeh. Arnaud je hitro ošamari dvaput tako snažno da se otkotrljala u lokvu vode pokraj kamene kade. - Odlazi! - promrmlja stisnuvši pesnice. - Odlazi, ako nećeš da te ubijem! Ali, ne zaboravi, da još nismo gotovi! Sva blatna ona se s teškom mukom podignula i pružila prema njemu ruku nastojeći je ščepati. On je uzme za mišicu, pope je preko tri stube i jednostavno je izbaci van. Teška vrata su se s treskom za njom zatvorila... Polagano, Arnaud siñe prema Katerini koja je sjedila na kamenu rubu kade i popravljala haljinu izgužvanu u borbi. Arnaudov postupak prema Mariji razvedri Katerinu i ona s radosnim osmijehom poñe prema svome mužu. Uzela je komad platna, zamočila ga u kantu punu hladne vode i njime je brisala krvave brazde koje su joj nokti neprijateljice napravili na desnom obrazu. Na nekoliko koraka od nje stajao je Arnaud natmurena izgleda i prekrštenih ruku ju je promatrao. - Što se dogodilo s Michelom? - Oh, ljubavi... mislila sam da ću poludjeti! Teškom mukom zadržavajući suze koje su joj nadošle kada se sjetila preživljenih trenutaka agonije, ona ispriča kako je našla umiruće dijete i kako ga je Sara spasila. Oživljavanje tih dogañaja je bile tako okrutno da je poželjela nježnu utjehu. Stoga se podigne, potrči k svome mužu i htjede ga zagrliti, Ali, odgurnuvši je blago jednom rukom, on se udalji. - Ne! Ne diraj me! Skrhana poleta, Katerina se zaustavi kao ošinuta gromom. Lice joj se skameni, a povećane su joj zjenice imale prestrašeni izgled vojnika koga je u trku pokosila strijela i bacila u zagrljaj smrti upravo kada je mislio da će dostići slavu. Arnaudovo odstupanje ju je pogodilo u srce i u strašnoj tišini koja se spuštala, čula je kako u njoj umire jeka nevjerojatnih riječi. Da bi ih se oslobodila, ona ponovi ne vjerujući sama sebi. - Rekao si: "Ne diraj me"? Ponovo je nastala nepodnosiva i satiruća tišina! Arnaud se okrenuo, uzeo svoju odjeću postavljenu na klupicu i obukao ju je. Katerina je očima slijedila svaki njegov pokret, očekujući da progovori ili da joj da neku valjanu ispriku za svoje držanje... Ali on nije rekao ništa, niti riječi! Čak je nije ni pogledao! Tada ga je ona zapitala sasvim tiho: - Zašto? On nije odmah odgovorio. Spuštene glave, nogom postavljenom na stubama, ruku zadjenutih za kožni pojas kaputa, izgledao je kao da razmišlja. - Ne mogu ti to reći... ne sada! Sve što se danas dogodilo je upravo nevjerojatno. - Ne vjeruješ mi? - Nisam to rekao! Naprosto, moram promisliti! Zato moram biti sam. Katerina se ukoči i naglo ponosno podigne glavu. Gdje je njihovo nježno prijateljstvo, i ono divno i potpuno povjerenje koje su imali jedno u drugoga? U ovom času je meñu njima bio ponor čiju dubinu Katerina nije mogla izmjeriti, ali je osjećala da je užasan. On je s njom razgovarao kao s kakvom strankinjom. Želio je razmisliti o tom dvostrukom pokušaju ubojstva koje je trebalo odmah najstrože kazniti! Gorki val razočaranja ispuni usta mlade žene, ali ona to nije htjela pokazati. - A što ćeš napraviti s tom Marijom? - I o tome moram razmisliti!


~ 200 ~

- O tom moraš razmisliti? - reče Katerina s prezirom. - Krasno! Ali, prije toga me saslušaj. Ova djevojka mora još večeras otići, inače ću to ja učiniti zajedno s mojim djetetom. - Kamo ćeš otići? - To je moja stvar! Ili ćeš je otjerati ili odlazim! Neću više ni jedan dan živjeti pod istim krovom s tom ubojicom! Arnaud načini korak prema Katerini, doñe na svjetlo i iznakaženi izgled njegova lica kao i njegov mjesečarski pogled ju je zapanjio. - Pričekaj do sutra, preklinjem te! Samo do sutra! Sutra ću ti reći! Do sutra ću se odlučiti. Samo još jednu noć! Grozničavom rukom prijeñe preko čela na kome se pojaviše grašci znoja. Odjednom je izgledao tako izgubljen da Katerina zaboravi na svoj ponos. Sva njezina ljubav joj doñe na usne. Pruži prema njemu ruke koje su preklinjale. — Molim te, mili moj gospodaru, osvijesti se! Već danima to nisi ti i čini mi se kao da sanjam ružan san. Jesi li sve zaboravio? Ja sam Katerina, tvoja žena i volim te više od svega na svijetu. Jesi li zaboravio našu ljubav, naše poljupce... noći pune strasti? I onu zadnju noć kada sam se bojala za svoj život i kada sam u tvom zagrljaju vikala od užitka... On najednom okrene leña, kao da nije više mogao izdržati njezin pogled, i drhtavim rukama začepi uši. - Šuti Katerino, šuti! I za ljubav božju ostavi me samoga! Sutra ću, kunem se čašću, odagnati sve sumnje... i donijet ću odluku! Obećajem ti! Ali sada me ostavi! Katerinine su se ruke spustile tromo uz haljinu. Okrenula se, popela se do vrata, otvorila ih, a zatim s rukom na kvaki reče bezbojnim glasom: - Sutra? Dobro, čekat ću do sutra. Obavijesti me kada me želiš vidjeti! Ali ne kasnije, Arnaude! Neću čekati ni jedan dan više! Čitave noći Katerina nije ni načas mogla zaspati, već je slušala kako oluja zavija oko zidina tvrñave. Sjedila je na kamenu ognjišta s pokrivačem prebačenim preko leña. Satima je ostala tako. Nogu podvijenih pod sobom i ruku sklopljenih na koljenima promatrala je praznim pogledom kako vjetar povija plamen. Oluja je bjesnila po cijelom kraju, ali je izgledalo kao da naročito žestoko udara o plemićku stijenu kao razbješnjeli oceanski valovi o veliki ratni brod. Ponekad se kroz zavijanje vjetra čulo lupanje prozorskoga kapka, pucketanje grana ili pad crijepa s krova. Iako su te noći bili pušteni svi zemaljski i nebeski demoni, Katerina je uživala u toj buri koja je jako sličila onoj što ju je unutra uništavala. U njezinim je grudima srce vikalo od tjeskobe i tuge. Mučila se da pronañe nemogući odgovor na sva pitanja koja su joj se nametala. S vremena na vrijeme je Sara, koja joj je sjedila nasuprot, čula gdje mrmlja: - Zašto... ali zašto? Tada su krupne suze tiho tekle niz lice mlade žene i kapale na zelenu joj haljinu. Zatim bi ponovo zapadala u šutnju. To je očajanje imalo nečega tako ganutljivoga pa ju je Sara pokušala utješiti. - Uzalud se mučiš, Katerino — uzdisala je ona. — Uzalud nastojiš shvatiti neshvatljivo. Zašto ne sačekaš mirno sutrašnji dan? - Sutrašnji dan? A što će mi on donijeti osim boli? Da, da, to znam! Ovdje to osjećam! - reče ona s prstom uperenim u srce. - Želim doznati što se dogodilo i zašto se Arnaud tako naglo promijenio. On me je volio. U to sam sigurna! I iznenada se od mene udaljio, kao da sam mu odjednom postala strana. Mi smo bili jedno meso, jedna duša... a sada? - Sada - reče Sara blago - puštaš svojoj mašti na volju, bez mnogo razloga. Da li ti je tvoj muž rekao da te više ne voli? - On to pokazuje, a to je još gore!


~ 201 ~

- Time što nije zadavio tu Mariju koja je podmetnula tebi i Gauthieru užasne stvari? Time što je svagdje tražio toga prokletoga lupeža Escorneboeufa da ga objesi... a koji je, ipak, ponovo našao načina da nestane? Ako to nije iz ljubomore... - Ne, on dobro luči stvari, a to je sasvim nešto drugo! Sara uzdahne, ustane i poñe do prozora. Nešto prije zapretanja vatre vidjela je gospoñu de Montsalvy kako ide u kapelu vjerojatno na zadnju molitvu. Otada su prošla najmanje tri sata i tek je sada primjetila visoku priliku stare gospoñe. - Tvoja svekrva tek sada izlazi iz kapele - reče ona. - Da mi je samo znati što je tamo radila čitavo to vrijeme. Doñi da vidiš! Nerado, jer je ništa nije interesiralo, Katerina se pridruži Sari i baci pegled na dvorište. Izabelino držanje bilo je neobično. Teturala je poput kakve pijane žene. Vjetar je lupao njezinim velikim ogrtačem. Veo joj je odletio, ali na to nije obratila pažnju. Katerina je vidje kako prinosi ruku glavi kao da je obuzima vrtoglavica. Kada je došla do zida prebivališta, odsjaj vatre zapaljene u dvorani za stražu udari joj kroz prozorska stakla u naborano lice. Bilo joj je blijedo, a oči su postale izgubljene. Izabela se grčevito uhvati za zid i načas se nasloni na njega. Njezini ispresijecani pokreti mora da su je stajali velikog napora. - Trebaš joj poći u pomoć - reče Katerina. - Mora da je bolesna. Ali je stara gospoña već nestala u vratima. Časak kasnije iz susjedne sobe se začu škripanje kreveta, a zatim jeka očajničkog jecanja. Katerina i Sara su stajale zbunjeno jedna drugoj nasuprot i slušale. - Poñi vidjeti i - zapovjedi Katerina. - Nešto se dogaña... Sara izañe bez riječi i brzo se zatim vrati. Lice joj je bilo natmureno, a izmeñu obrva su joj se urezale duboke bore. Na Katerinin ispitivački pogled ona odgovori slegnuvši ramenima: - Neće ništa da kaže! Pretpostavljam da je to protuučinak na maloprije pretrpjeli strah. Mislim da je u crkvi htjela naći smirenje, ali joj to nije uspjelo. Govorila je tiho, što je dozvoljavalo da se ne prečuje nikakav šum s one strane zida. U svojoj sobi je Izabela de Montsalvy još uvijek plakala... Ali odjednom se Katerina prestala za to zanimati. Uzrok koji je prouzrokovao te suze, mogao joj je, nakon svega, biti samo stran. Brinimo se samo za sebe, a pustimo Boga da se brine za ostale. I sama je imala dosta svoje vlastite tuge. Polako poñe na svoje mjesto u kutu pokraj kamina. U prolazu se načas nagne nad Michelovu kolijevku. Mali je spavao poput anñela... Malo nježnosti prodre u srce njegove majke i u isti čas joj se u mislima stvori plan. Ako Arnaud odbije da je sasluša, ako odbije da udalji tu Mariju, otići će kao što mu je bila zaprijetila. Vratit će se kući u Burgundiju! Ta je riječ, prolazeći joj kroz svijest, iznenadi. Burgundija! Tako se tijesno vezala uz svoga muža i tako je dobro usvojila njegove misli i njegovu mržnju da joj je Burgundija postala neprijateljska zemlja... Meñutim, tamo joj je živjela majka, sestra i stric Mathieu. Nije ih vidjela već tri godine i odjednom su joj bolno manjkali. U ovom se zamku, o koji je udarao vjetar, za čas sjetila dućana iz ulice Griffon u sjeni Notre Dame u Dijonu, poljske kuće šćućurene u udubini obronaka Marsannay meñu raskošnim vinogradima i plavoga dižonskog neba po kome oblaci tako brzo jure prema sonskoj ravnici. Sjetila se promjenljivoga burgundskoga neba u koje je Dijon usmjeravao divno nakostriješene, crne plave ili pozlaćene krovove, zvonike i šiljke crkava. Katerina zatvori oči i ponovo vidje milo žuto lice svoje majke, debelo crvenkasto lice ujaka Mathieua pod naherenom kapom i blijedi i uski profil svoje sestre Loyse, redovnice samostana Tart. I kroz zatvorene vjeñe navriju joj suze tako nenadano, tako žestoko. Ona tada zaželi da ih vidi i da pronañe nježan


~ 202 ~

zaklon u majčinskim rukama. Što sada misli Jacquette Legoix, koja je tako dugo bez vijesti o svojoj kćeri? Mora da moli i da često plače... Iza njezine sjene, koje se sjetila s puno nježnosti, Katerina opazi da se pojavljuje jedna druga, vitka visoka i kruta sjena, a to je bila neumoljiva prilika vojvode Filipa. Bio je to pravedan čovjek, ali i vrlo ponosan! Da li bi on mogao obuzdati mržnju napuštena čovjeka i ne svetiti se nevinima? Mlada se žena nadala da je to tako, ali je odjednom gorljivo zaželjela da se u to uvjeri... Pojavile su se i druge siluete dragih prijatelja koje ispuniše tu overnjsku noć. Debela Ermengarda de Chateuavillain koja je bila užasna i divna u crvenim haljinama koje je voljela. Otmjena vanjština Jacquesa de Roussay, mladog kapetana tjelesne garde koji je tako nježno volio Katerinu. Slikar Jean Van Eyck kojega nije nikada zamaralo slikanje Katarine. Zatim bajoslovno okićena, dvostruko pozlaćena i blistava silueta kralja burgundske opreme, a njezina prijatelja Jena de Saint-Remy koji je dobio odlikovanje Zlatnoga runa. Za njim je iz mraka izašlo vitko tijelo maloga maurskoga liječnika Abou-al-Khayra odjevena u plavu svilu s golemim turbanom na glavi veličine i boje lijepe lubenice, živih očiju iznad brade bijele poput snijega, a koji je možda svakome bio najdraži prijatelj... U svojim širokim rukavima je uvijek imao po neki pjesnički recept i poneku filozofsku formulu kojima je popraćao svaki dogañaj. Što joj je on bio rekao u gostioni na flandrijskoj cesti kada je bila sva slomljena i očajna nakon prvoga sastanka s Arnaudom? Nešto ju je zapanjilo a to bi još i danas trebalo imati vrijednosti... Ah, da! Rekao je: "Put ljubavi je posijan mesom i krvlju. Vi koja njime prolazite podignite skute svojih haljina ..." Gospode! Koji bi put mogao biti teži od puta njezine ljubavi! Samo rane i krv! Kakvu li će novu ranu zadobiti još i danas od ruku čovjeka zbog kojeg je sve ostavila, sve napustila i kojeg nije mogla a da ne obožava? Umornim pokretom Katerina ukloni tešku i toplu spuštenu kosu i podigne pogled prema Sari koja ju je promatrala očima sjajnim od suza. - Saro, htjela bih se vratiti kući! Htjela bih vidjeti majku, ujaka Mathieua i ostale... - I... vojvodu Filipa? U skoku se mlada žeria baci na pod pokraj Sare, zarije glavu u njezina koljena i poče očajnički jecati. - Ne znam! Ne znam više! Tako mi je loše, znaš! Tako bih željela da više ne patim, da sve postane kao ranije... kao ranije! Sara nije odgovorila. Slušala je, pokraj sebe i s onu stranu hrastovih vrata, odvojene jecaje majke i žene koji su, meñutim, izgledali kao da jedan drugome odgovaraju. Obje su žene plakale zbog istoga čovjeka i Sara je znala zašto. Znala je da Izabeline suze pobuñuju Katerinine i znala je Arnaudovu tajnu koju joj je jedne noći povjerio, ali mu se zaklela vječitim spasenjem da je neće nikome odati. Kada bi mogla otkrivanjem te tajne umiriti njezinu bol, sigurno da bi sa zadovoljstvom pogazila zakletvu, ali znala je da bi se ta bol pretvorila u očajanje. Zato je bolje ostaviti stvari da idu svojim tokom, i nadati se da neće previše okrutno raniti njezino drago dijete. - Bože moj - molila je ona tiho - Bože moj, ti koji si pravedan i dobar, ona nije nikada učinila zlo osim što voli toga čovjeka više od svega i svih, više nego samu sebe... više nego Tebe! Poštedi je! Vjetar je ti tom času zaurlao i uvukao se u kamin s toliko snage da se plamen polegnuo čak do Sare koja je bila primorana da se lagano odmakne. Njezin je praznovjeran duh vidio u tom bijesu odgovor na njezinu molitvu. Loš predznak! Brzo se prekriži, ne prestajući drugom rukom milovati glavu klonule mlade žene.


~ 203 ~

Kada je blijeda i prohladna svjetlost osvijetlila prostrani opustošeni krajolik, Fortunat zakuca na Katerinina vrata. Sara otvori. S kapom u ruci, mali se Gaskonjac uvuče u sobu i na vrhovima prstiju uputi se prema Katerini kao da se približava kakvu oltaru. Mora da ni on nije mnogo spavao. Preplanula koža njegova lica imala je sivi odsjaj, usta su pokazivala boru od umora, a vjeñe su mu neprestano padale kao da nije imao više snage da ih drži otvorene. Teškom mukom savije koljeno pred Katennom. - Gospoño — reče on — milostivi gospodin me šalje da vam kažem da vas želi vidjeti poslije mise, oko devet sati i moli vas da mu javite da li vam to vrijeme odgovara. Svečani način njegova ponašanja izazove gorki osmijeh na Katerininim usnama. Znači stigli su dotle da šalju glasnike kako bi ugovorili vrijeme? Slaba nada koju su joj ulile Sarine riječi ponovo se ugasi. - Zašto mi ne bi odgovaralo? To vrijeme ili bilo koje drugo... Gdje ću se sastati sa svojim mužem? Hoće li doći ovamo? Štitonošin zbunjen izgled ne izmakne mladoj ženi. On spusti nos i prstima poče gužvati kapu. - Ne. Poslat će mene po vas. Od jutros je u selu primijećeno sumnjivo kretanje. Milostivi gospodin ne želi napustiti utvrde. Taj učtivi službeni dijalog je ogorčio Saru. Ona zgrabi Fortunata za ramena, na silu ga postavi na noge, a zatim ga okrene prema sebi. Izmučeno Katerinino lice je mnogo pridonijelo toj žestini. - Dosta prenemaganja, mladiću! Imam i ja da ti postavim nekoliko pitanja. Nadam se da nisi od jučer napuštao svoga gospodara? - Nisam. - Što je radio od časa kada je izišao iz kupaone? - Otišao je stražarnicu i dao upute za noć. Zatim je otišao u svoju sobu gdje sam ga poslužio s malo hladne divljači. Nakon toga je otišao u kapelu. Za njim je došla njegova majka. Ne znam o čemu su razgovarali, znam samo da je to dugo trajalo. Sara potvrdi glavom i reče: - Nastavi... A zatim? Da li je tražio da vidi gospoñicu de Comborn? - Da - odgovori Fortunat koji nagonski stiša glas i baci oko sebe uznemiren pogled. - Poslao me je po nju, nakon kapele. Spavala je. Morao sam je probuditi. Zatvorio se s njom pa ne znam što su govorili... ali sam čuo vikanje! - Vikanje? Tko je vikao? - Gospoñica! Naravno nisam odmah shvatio. Postalo mi je jasno tek kada su se vrata otvorila i kada me milostivi gospodin pozvao. On... on je još uvijek držao u ruci bič za pse kojim se nesumnjivo bio poslužio jer je gospoñica bila šćućurena u jednom kutu. Odjeća joj je bila pocijepana i drhtala je poput lista. Milostivi gospodin mi je pokazao na nju i rekao: "Zatvori je u kulu Guillot. Daj joj što joj treba, ali ne smije izići ni pod kakvim izgovorom. Stavit ćeš na vrata dva čovjeka. Nitko joj se ne smije približiti..." Katerina i Sara izmijeniše zbunjene poglede. To što je Arnaud, nakon svega što se dogodilo, istukao Mariju dalo se objasniti, ali zašto ju je zatvorio kada je bilo mnogo jednostavnije u zoru je staviti na konja i uz pratnju je vratiti u Comborn? - Jasno je da je kani zadržati! - objasni Katerina jetko. - Fortunat je upravo rekao da u dolini ima sumnjivih gibanja - požuri Sara da je prekine. - Milostivi gospodin je nesumnjivo ne može danas poslati i lišiti se zbog nje nekolicine ljudi. - Neka je pošalje samu - poviče Katerina ljutito. - Koliko opreza zbog jedne ubojice! Neka ide k vragu i ako joj se što dogodi bit će joj to kazna za sve što je učinila.


~ 204 ~

Štitonoša nemoćno raširi ruke. Katerinin bijes mu se učini pravednim, ali bezgranično divljenje i skoro pobožna odanost, što ga je vezivala za njegova gospodara, nisu mu dozvoljavali ni najmanji prigovor. Zadovolji se time da se ponovo nakloni i da ponovi: "Poslije mise, oko devet sati..." Zatim nestade. Katerina je počela hodati po sobi poput životinje u kavezu i s teškom mukom je savladavala razdraženost koja ju je sve više obuzimala. Željela je učiniti neko nasilje, željela je da može poput muškarca vikati, urlati, kleti nebo i zemlju i da može nanošenjem boli drugima ugušiti jadikovke svoga vlastitoga srca. Odjednom osjeti kakva naslada postoji u zlu, kada patnja zaslijepi čovjeka i postane nesnosna. - Znam! - reče Sara koja je već odavno naučila čitati njezine misli. - Ali žene imaju pravo samo na suze i šutnju. Vrijeme je da se pozabavimo tvojim sinom. Zatim ću ti pomoći da se spremiš za misu. Unaokolo se zamak budio. Na bedemima su straže s jedne kule na drugu odgovarale, vrata štala i konjušnica su se uz škripu otvarala, a sluge su glasno dovikivale. Konje su vodili na timarenje. Dvorište za živad je odzvanjalo od glasanja peradi i grubih šala služavki. U kovačnici je kovač već lupao po svom nakovanju, a zvono s kapele je zvonilo za jutarnju misu. Obično je Katerina voljela tu jutarnju buku, ali toga jutra ona joj je smetala. Više bi voljela duboku tišinu da bolje čuje udarce svoga srca. Nakon što je uredila i nadojila Michela, donesu joj čabar vruće vode i u njemu se cijela okupa pokušavajući da otjera umor i slabost što ih je osjećala zbog neprospavane noći. S četkom u ruci Sara ju je trljala sve dok joj koža nije poprimila lijepu svijetlo crvenu boju. Nakon toga kratkoga postupka Katerina se osjeti bolje, tijelo joj je bilo odmoreno a duh jasan. Povrati joj se i hrabrost s nagonom borbe i želja da izañe iz te nevjerojatne utučenosti u koju je bila zaglibila. Mlada se žena odluči da će se boriti do kraja, prije nego donese konačnu odluku da sve napusti i da se vrati kući! Katerinine promjene raspoloženja Sara je postala svjesna kada je vidjela način na koji je Katerina uspravila glavu da bi na nju postavila veo od fine bijele lanene tkanine ukrašene i pridržavane kratkim i krnjim tuljcem napravljenim od grubog, čvrstog i uškrobljenog platna. U pokretima njezina duga povijena vrata bilo je odlučnosti kao i u ratobornom bljesku njezinih velikih tamnih očiju. - Evo, to je dobro! - reče Sara malo se osmjehnuvši, a da nije točno naznačila da li misli na Katerinine osjećaje ili na njezinu haljinu. - Idi sada! Ja ću s malim ostati ovdje. Kada je zvono na kapeli zazvonilo prvi puta za misu. Katerina zgrabi svoju veliku crnu pelerinu i zamota se u nju. Siñe niz stepenice i proñe kroz stražarsku dvoranu u kojoj je Fortunat bio zaokupljen laštenjem dugoga mača dok su se dva strijelca mučila da raspire vatru koja je jenjavala. Zaustavila se na pragu boravišta da udahne svježeg zraka. Oluja je prestala i ostavila za sobom čisto nebo lijepe nježnoplave boje. Zrak je bio proziran poput kristala i donosio je miris vlažne šume i mlade trave. Dvorište, stara bukva s čvornatim granama i čitav prostrani krajolik bili su umiveni svježinom. Katerina je nekoliko sekundi uvlačila u sebe sav taj preporod prirode, a zatim se polako uputila prema kapeli. Baci pogled na nijemu i tihu kulu Saint-Jean, a zatim na kulu Guillot. Ali u njima nije bilo nikakva znaka života. Služavke koje su, takoñer, išle na misu razmaknule su se da je propuste i pri tom su se naklonile. Meñu njima Katerina prepozna debelu djevojku iz kupaone, ali se udalji ne pogledavši je. U kapeli je vladala vlaga i miris podruma. Golemi kameni u zidovima bili su oznojeni od vode od koje su hrñali okovi, a ostavljala je i zelenkastocrne tragove na starinskom drvetu raspela. Katerina zadršće kad je došla do plemićke klupe gdje je nitko nije čekao.


~ 205 ~

Svećenik Carlata, koji je obično služio misu u zamku, počne sa službom čim je ona stigla. Bio je to mali, krhki i stidljivi starac koji se najčešće držao pogrbljeno i koji je uvijek izgledao kao da je pod dojmom nekog užasa. Ali imao je blage samilosne oči i Katerina, koja ga je već bila čula prilikom ispovijedi, znala je da njegova duša ima nečega anñeoskoga i da je bila prepuna milosrña za nesretna ljudska bića koja su pritiskivali njihovi grijesi. Ona klekne, otvori teški molitvenik okovan srebrom, a koji je bio postavljen ispred nje, i pokuša slijediti službu božju. Ali joj je duh bio drugdje. On se vrtio oko nevidljiva Arnauda, oko zatvorene Marije a i oko njezine svekrve. Što je zadržalo tu upravo fanatički pobožnu ženu da ne prisustvuje misi? Katerini se činilo da u svojim ušima ioš čuje jecaj stare gospoñe. Nisu to bile, kako je Sara pomalo bez razloga pretpostavljala, suze olakšanja ili zahvalnosti, već jecaji očajanja i patnje... Zašto? Mlada žena je s nestrpljivošću čekala da se baci u borbu i s uzdahom olakšanja prihvati "ita missa est". Još se jednom prekriži, savije koljeno i okrene se prema izlazu. Brzim koracima izañe iz kapele. Fortunat se šetao pred vratima. Primijetivši mladu ženu, uputi se prema njoj. - Gospoño Katerino, milostivi gospodin vas čeka... — poče on, ali ga ona prekinu osornim pokretom. - Poñi naprijed, slijedit ću te... Tiho je išla u stopu za njim. Činilo joj se, da će, ako bude govorila trošiti snagu koju je sakupljala od zore, otkad je znala da se mora pripremiti za ovaj sastanak. U hodu je kroz zube mrmljala jednu možda malo nesuvislu molitvu, ali ako se Bog neće snaći u jednom ljudskom srcu, tko će se onda? Slijedeći Fortunata, Katerina je prešla dvorište i poče se penjati uz usko kameno stubište bez ograde koje je vodilo na stražarski put. Uskoro je napustila svjež zrak dvorišta i ušla u grubo sazidane i beskonačne natkrivene hodnike koji su obrubljavali središnji zid, slijedili krivulju kula i okruživali tvrñavu. Na toj je stazi pronašla Arnauda. Potpuno naoružan i smrknuta izgleda bio je naslonjen na krunište. Pažljivo je promatrao dolinu nad kojom su se razilazile jutarnje magle, otkrivao udubine okružene nježnim zelenilom, potoka, pocrvenjele krovove s kojih se dimilo i tamnoriñe volove koji su, dva po dva, odlazili u polje upregnuti u isti jaram. Bio je sam i okrenut prema horizontu. Nije se pokrenuo kada su koraci njegova štitonoše i njegove žene odjeknuli po debelim daskama verande. Možda se zato pravio da ništa ne čuje da bi još priuštio časak razmišljanja. Možda se još nije osjećao spremnim za čas kada će se morati licem u lice boriti protiv svoje ljubavi. Fortunat mu se približi i promrmlja nešto sasvim tiho. Tada se kip odjeven u željezo polagano okrene prema Katerini dok je Fortunat nestao. Pod podignutim oduškom od crnoga čelika, mlada žena vidje kako sjaje tamne oči njezinoga muža. On ju je gledao ne progovorivši ništa. Ona sabere svu hrabrost, i, da bi prekinula tišinu koja je izgledala vječna i koja ju je gušila, reče vrlo nježno: - Tražio si me? Evo me... On ne učini ni koraka prema njoj. S nogom naslonjenom na krunište dopustio je suncu da iz samrtničke čelične košulje izvuče kobne odbljeske. Poigravao je dugim mačem, ukrašenim njegovim grboslovnim kopcem, koji je skinuo s pojasa. Izgledalo je kao da je odjednom nešto odlučio, podigao je glavu, uspravio se i pogledao ženu u lice. - Molio sam te da doñeš, da ti kažem zbogom! Kako to nije predviñala, Katerina ustukne za korak. U nježnoj svjetlosti bijeloga vela njezine su se oči udubile, a usne su joj zadrhtale oñ tjeskobe.


~ 206 ~

- Zbogom? Ti hoćeš da ja odem? Na Arnaudovu licu se pojavi mlitav osmijeh koji odmah nestane. - Ne, Katerino. Moraš ostati! Ja ću otići. Otići da se nikada više ne vratim. Htio sam da to doznaš ... - Ti želiš otići? Ti želiš otići? Katerina je ponavljala te riječi ali im nije uspjela shvatiti pravo značenje. Nesavladiv umor joj obuze udove i nagonski tražeći oslonac nasloni se na golemo krunište. Na kraju je pravo značenje te neobične izjave ipak uspjelo odagnati maglu u koju je bio utonuo njezin duh. - Otići? - ponovi ona. - Ali zašto? Kamo? On se okrene od nje, nastavi promatrati krajolik i slegne ramenima. - Kamo? To još ne znam... možda prema Provansi. Tamo, na obali mora koje je plavije od ljetnoga neba postoje bijeli zamkovi okruženi neobičnim cvijećem. Mora da je tamo ugodno živjeti. - Ako ti želiš tamo živjeti, želim to i ja. Ako hoćeš da odemo, poñimo. Spremna sam. Ponovo se on bolno osmjehnu. Pogne glavu i glas mu postade bezvučan. - Znam da će te to zaboljeti, ali ti Katerino moraš biti hrabra. Znam da ti nikada nije nedostajalo hrabrosti i mislim, kada su se dva bića prevarila, da je bolje biti hrabar i prekinuti prije nego što će biti prekasno. Neću da te tamo vodim. Povest ću Mariju! Dotučena, Katerina se spusti na kamen. Pognuto Arnaudovo lice bilo je zgrčeno kao lice žrtve u areni, ali nije trepnuo očima i glas mu nije zadrhtao. Rekao je mirno i hladno: "Povest ću Mariju." To je bila odluka koju je zrelo odmjerio. - Mariju! - izgovori Katerina. - Mariju ćeš povesti? Ali zašto? Uslijedi brz i strašan odgovor. - Volim je. Kako Katerina smrvljena od težine tih riječi nije reagirala, on nastavi muklim glasom. - Vidiš, dogaña se da se čovjek u životu prevari. Marija i ja se poznajemo oduvijek... i nikada na nju nisam drugačije mislio nego kao na malu djevojčicu. Ti si me zaslijepila i ja sam te želio, ali, kada smo se vratili, primijetio sam da se promijenilo. Nas dvoje pripadamo istome rodu, Katerino. Moraš to shvatiti. Potaknuta bijesom, koji je u njoj nastao, Katerina oživi. Strašne riječi su joj udarale po glavi kao udarci čekića. One nisu bile istinite, nisu mogle biti istinite! Uostalom, one su krivo zvučale! Ona se uspravi stisnutih pesnica. - Kažeš da je voliš? I to mi se usuñuješ reći? Zar si zaboravio sve što nas veže već deset godina... deset godina! Jesi li ti lud ili ne znaš što si rekao? Ako ti doista voliš nju, onda je voliš na čudan način. Udarcima bičem? On problijedi i pod podignutim oduškom kacige crte njegova lica su izgledale još više izdubljene. Nosnice su mu se ušiljile, a usnice stisnule u usku crvenu crtu. - Psa se tuče kada učini kakvu grešku, ali ga se zato ipak voli! Rekao sam ti da pripadamo istome rodu. Ona može shvatiti takvu kaznu. Ona ju je zaslužila jer me nije slušala. Bio sam joj naredio da te ostavi na miru. Katerina se tada počne jako smijati. Grubi, opori i metalni prasak neobično je odzvanjao dugim drvenim hodnikom. Bio je to nervozan smijeh, bolniji od jecanja. - Tako, znači... reče ona nakon izvjesna vremena - za tebe je činjenica što me je pokušala ubiti i ugušiti Michela samo neposlušnost? Ako je to tako, onda mislim da vas dvoje zaista pripadate istom rodu, jer nemate srca! Nimalo! Kamen ovoga zida i vuci koji zavijaju noću u šumi su čovječniji od vas. Hoćeš otići! Divno, gospodaru moj! Idi! Idi


~ 207 ~

se sakriti sa svojim novim ljubavima... Ja ću se vratiti k svojim ljubavima! Pod cijenu života Katerina ne bi mogla objasniti što ju je nagnalo da tako nešto kaže. Jedino ako to nije bila želja da udarac vrati udarcem, ranu ranom i patnju patnjom. S gorkom radošću ustanovi da je udarac bio uspješan. Arnaud se zateturao i naslonio na zidinu. - Što želiš time reći? - reče on bijesno. - Kakvim ljubavima? - Onima koje nisam trebala nikada napustiti, vojvodi Filipu. I ja ću takoñer otići, Arnaude de Montsalvy. Idem kući u Burgundiju k svojim posjedima, zamkovima i draguljima... - A ugled izgubljene žene? - Izgubljene? - ona se nasmije kratko, ali neizmjerno bolno. - Zar već ionako nisam izgubljena? Zar ti misliš da ću ostati zatvorena u ovom trošnom zamku, trateći svoju mladost i ljepotu, promatrajući nebo, i moleći pokraj tvoje majke, čineći dobra djela i preklinjući nebo da mi te vrati kada ti bude dosta te tvoje vreće kostiju? Ne! Ako tako misliš, onda se varaš, milostivi gospodine! Vraćam se kući... i vodim sa sobom sina. - Ne! Arnaudov se glas čuo tako daleko da se jedan oñ stražara, koji je koračao teškim korakom po susjednoj kuli, zbunjeno zaustavio i s podignutim kopljem ispitivao otkuda dolazi povik. Zatim Arnaud nastavi tiše, ali s okrutnom odlučnošću. - Ne, Katerino, nećeš otići... Ostat ćeš ovdje milom ili silom! - Za vrijeme dok ćeš ti biti s drugom? Mislim da si lud? Neću više ostati ni sata. Prije nego padne mrak napustit ću ovaj prokleti zamak sa svojim ljudima. Sarom i Gauthierom... i sa svojim djetetom! Kod zadnje riječi glas joj promukne. Već je zamišljala kako se po tvrdom tlu odzvanjajući konjski koraci udaljavaju i kako u daljini nestaje u magli zamak, gubeći se poput sna... poput sna koji je trajao deset godina! - Tako - doda ona - ne moraš napustiti svoje mjesto, moći ćeš ostati ovdje pokraj svoje majke i ove... i nećeš biti primoran da okaljaš svoju čast! - Čime? — upita Arnaud osorno. - Pa time što napuštaš zamak koji ti je povjerio prijatelj. Moraš čuvati Carlat... a sigurno da jako voliš tu djevojku kad si se odlučio da se u isto vrijeme ovako ophodiš prema meni i da napustiš svoj vojnički život. Dok je govorila Katerina je drhtala cijelim tijelom, a Arnaud je više nego ikada nalikovao na čeličan kip. Sjena kacige je dovoljno sakrivala Amaudovo lice te Katerina nije mogla vidjeti očajanje izraženo u njegovim očima. On ustukne još nekoliko koraka kako bi mu lice bilo manje vidljivo. - Slušaj me, Katerino - reče on glasom koji kao da je dolazio iz velike daljine. - Željela ti ili ne, ti si ipak gospoña de Montsalvy, majka moga sina. Nikada jedan Montsalvy neće prijeći u Burgundiju. Vjernost je sveta dužnost. - Osim prema vlastitoj ženi! - naruga se bolno Katerina. - Ti bi možda dozvolio da odem kada bi se radilo samo o meni. Baš kao pravi podlac služiš se djetetom da bi me primorao da postanem tvoja zatvorenica protiv svoje volje i usprkos svemu, usprkos tvom izdajstvu... I ti želiš da ja ostanem ovdje, sama, napuštena od svih u nepoznatom kraju i usred opasnosti, samo zato da bi ti otišao daleko da proživiš ne znam ni ja kakvu to glupu ljubav... Odjednom bol nadjača bijes. Ona potrči k svome mužu, rukama mu zagrli prsa odjevena u željezo i prisloni svoje lice vruće od suza na hladnu i glatku površinu oklopa.


~ 208 ~

- To je mora! Reci da je to loš san iz koga ću se probuditi? Ili me možda želiš iskušati da vidiš da li sam ti zaista vjerna? Da, bit će da je tako. Ta te je djevojka razdražila svojim klevetama i htio si doznati... Ali ti znaš, zar ne, ti znaš da te ja volim! Onda me... iz samilosti prestani mučiti, prestani mi nanositi bol... Vidiš da od toga umirem. Bez tebe moj život nema više svrhe, izgubljena sam više od djeteta usred oluje i noći. Imaj samilosti za mene, ostani sa mnom!... Previše smo se voljeli a da od toga nije ostalo ništa. Pod svojom glavom osjetila je kako mu srce bije zarobljeno u čeličnom oklopu. Ono je udaralo brzo, teškim i snažnim udarcima, ali bez sumnje prebrzim. Da li je bilo moguće da to srce, na kojem je toliko puta spavala, ne kuca više za nju? Razdiruća bol njezina srca je uplaši. Katerina je htjela Arnauda čvršće stisnuti u svoj zagrljaj, ali je on nježno skinuo ruke obavijene oko sebe i udaljio se za nekoliko koraka. - Čemu da pokušamo probuditi nešto što više ne postoji, Katerino? Ja tu ne mogu ništa, a ni ti... Nismo stvoreni jedno za drugo. Sada saslušaj moje posljednje riječi. Ja ne napuštam ovu tvrñavu. Obavijestio sam Bernarda i zamolio ga da me oslobodi upravljanja i da hitno pošalje jednog kapetana... Čim on stigne, a to će biti ubrzo, ja ću otići. Tebi ostavljam sina, svoje ime i svoju majku. - Sve ono što ti smeta! - poviče Katerina u kojoj se povraćen bijes miješao s užasnim razočarenjem. - Ali me nećeš moći zadržati, ni ti ni tebi slični. Čim se makneš, otići ću... i ime Montsalvy će zablistati uskoro u burgundskom grbovniku, vjeruj mi? Naučit ću Michela da mrzi Armagnace. Učinit ću od njega paža vojvode Filipa i burgundskog vojnika koji neće priznavati drugog gospodara osim velikog vojvode Zapada! - Znam kako ću to spriječiti iako ću biti odsutan! - promrmlja Montsalvy. - Nije me nikada nitko uspio spriječiti da učinim ono što sam naumila, pa čak ni Filip Burgundski... koji je jači od tebe! - Stražari! Riječ prasne i odjednom supružnici, koji su stajali jedan drugome nasuprot, postadoše neprijatelji. Stražari nisu bili daleko. Dvojica dotrče. Arnaud im pokaže na mladu ženu koja je, blijeda kao krpa i stisnutih zuba da savlada bol i bijes, bila naslonjena na krunište. - Odvedite gospoñu de Montsalvy u njezinu sobu. Pod nikakvom isprikom ne smije iz nje izići. Čuvajte je dobro, to je zapovijed i za to ćete odgovarati glavom. Postavite dva čovjeka na vrata, a jednoga u samu sobu. Ako ide k mojoj majci, morate je pratiti, ali drugdje nema pravo ići. Njezina služavka Sara ima slobodan pristup k njoj, a takoñer i čovjek po imenu Gauthier. Idite sada! I zamolite milostivog gospodina Cabanesa da doñe k meni na razgovor. Tada se okrene prema Katerini! - Jako mi je žao, gospoño, što s vama postupam strogo, ali vi me na to primoravate... jedino ako ćete dati riječ da nećete pobjeći! - Tu vara riječ nikada neću dati. Zatvorite me, milostivi gospodine. To će biti dostojna kruna vaših dobročinstava prema meni. Uspravna i uzdignute glave, ona se okrene. Ne bacivši pogled niti dobacivši ijednu riječ, uputi se prema stubištu sa stražarima za petama. Svi su ti pokreti bili nesvjesni. Išla je kao u snu, duha obavijena maglom, gorućih očiju i teške glave. Imala je utisak, kao da je osuñena na smrt, kao da su je upravo pogubili i kao da mrtva silazi niz stube stratišta... Veličina njezine nevolje bila je tako velika da je ni sama nije mogla u potpunosti odmjeriti. Bila je satrvena i izbezumljena... Kasnije, kada ta blažena tupost popusti, patnja će se, ona je to znala, pokazati još žešćom.


~ 209 ~

Momentano su se bijes, gnjev i neko neodreñeno gañenje miješali u njoj i u neku ruku ublaživali joj patnju. Kada je prešla preko praga svoje sobe, ona se zaustavi. Sara, koja je stajala pokraj Michelove zipke, okrene se. Kako ju je vidjela uz vrata tako blijedu i meñu vojnicima koji su, uostalom, bili prilično zbunjeni svojom ulogom, kriknula je i potrčala k njoj. - Katerino! Za krv Kristovu ... Mlada žena otvori usta da nešto kaže i pruži ruke u znak jednog dozivanja... Val topline joj obuze mozak i raspali ga... Iznenada joj je bilo toplo... U glavi joj je sve gorjelo. Odjednom ju bol prožme i uz slabi krik sruši se do Sarinih nogu, zgrčena od užasne nervne krize. Prevrnutih očiju, škripeći zubima, s nešto pjene u kutovima usana, s rukama i nogama u grču valjala se po hladnim pločicama na veliko zaprepaštenje vojnika koji su zaboravili na svoj zadatak i trčeći pobjegli. Nije čula prestrašeni Sarin krik, niti je vidjela Gauthiera koji je poput bombe uletio u sobu, kao ni ostalu poslugu zamka koja je dojurila... Bila je obuzeta tako strašnom tjelesnom patnjom da ju je svijest napustila, a s njom je i saznanje o razruženoj ljubavi načas bilo odstranjeno. Možda je to bio jedan oblik božjeg milosrña, ali u nastojanju da pomogne Katerini Sara osjeti da je križni put tek započeo.


~ 210 ~

Glava petnaesta

MONTSALVYJEV BODEŽ Koliko je vremena Katerina lebdjela u ponoru nesvijesti i u crnim vodama tjeskobe i straha u kojima je ludilo vrebalo na tu ženu dovedenu do zadnje granice očajanja? To nije mogla reći ni Sara, koja je bila prikovana uz krevet mlade žene koja joj je bila draža od vlastita života. Ciganka se sjećala one strašne večeri za vrijeme ustanka kada je Pariz bio poludio i kada je Barnabe Školjkaš bio došao po nju da bi njegovala jednu onesvještenu djevojčicu. Ponovo je vidjela to nepokretno i mršavo tijelo, blijedu glavicu obavijenu raskošnim pokrivačem neobuzdane kose i tragični besvjestan pogled... Borila se obazrivo, danju i noću, da istrgne tu djevojčicu od smrti i ludila. To je bilo one večeri kada je Katerina pokušala spasiti Michela de Montsalvy i kada je otac te djevojčice platio životom ludu plemenitost svoje kćeri. Hoće li se sve to još jednom ponoviti i da li se Katerina morala naći pred vratima smrti onoga dana kada su Montsalvyjevi ušli u njen život i kada Montsalvyjevi iz njega izlaze! I hoće li sada mlada žena, ranjena u najosjetljivije i najdublje mjesto, izdržati rušenje svoga života? Katerina se s dna grozničave tame ponekad izdizala na površinu svijesti. Tada bi prepoznala Saru i jednu visoku crnu priliku uspravljenu pokraj stupa od kreveta, crnu priliku koja nije nikada ništa govorila a plakala je gledajući je. To ju je najviše iznenadilo. Zašto gospoña de Montsalvy plače pokraj njezina kreveta? Da li je zaista bila mrtva i hoće li je staviti u zemlju? Ta joj je pomisao nadošla mirno i nježno poput gutljaja svježe vode. Potom bi je demoni opet savladali i Katerina bi ponovo utonula u nesvijest. U stvari prošlo je svega pet dana od okrutna prizora na stražarskom putu do časa kada je Katerina došla k svijesti. Njezine su se oči otvorile na sunčano svjetlo i na plavo nebo koje je kroz otvoren prozor ispunjavalo sobu. Jedna se ruka prisloni na njezino čelo i stvari su joj se činile onakvim kakve su bile svaki put kad bi se vraćala k svijesti. Izabela de Montsalvy je stajala podno njezina kreveta u svojoj crnoj odjeći. - Vrućica je popustila - reče Sara, koja je stajala uz uzglavlje, glasom koji je treperio od radosti. - Neka je hvaljen Bog! - odgovori crna prilika koja se takoñer nagnula nad krevet. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno i nerazumljivo. Izabela je uzela nepokretnu Katerininu ruku položenu na plahti i prinesla je svojim usnama. Zatim se okrenula i udaljila kao da se bojala da njezin pogled ne rani bolesnicu. Načas je Katerina s uživanjem udisala mlaki zrak sobe. Pustila je da joj se oči napune zlaćanim sunčevim zrakama, a uši Michelovim gukanjem koji je iz svoje zipke pozdravljao na svoj način ljepotu dana i micao svojim ručicama poput malešnih ružičastih ptičica... Kako je sve bilo lijepo i nježno! Zatim joj se odjednom vrati poimanje o stvarima. Gorki val boli ispuni mladu ženu koja načini silan napor da se uspravi. Sara se odmah umiješa: - Budi mirna, previše si slaba... - Arnaud! - mrmljala je ona. - Arnaud! Gdje je on? Oh... sada, sada se svega sjećam! On me više ne voli... nije me nikada ni volio... On voli drugu... drugu! Njezin je glas počeo dosizati visoke tonove i uznemirena Izabela de Montsalvy, bojeći se pogoršanja, približi joj se. Uzme njenu prozračnu ruku koja je sada mlatila po zraku poput krila poludjeloga goluba.


~ 211 ~

- Dijete moje, umirite se... Ne smijete se uzrujavati. Morate misliti na sebe i na svoga sina. Ali Katerina zgrabi njezinu ruku, povuče je dovoljno snažno da se mogla napola uspraviti. U blistavoj masi raspletene kose, njezino je usko lice bilo na jabučicama rumeno dok su joj oči imale vizionarski bljesak. - Otišao je, zar ne? Kecite mi, preklinjem vas. Otišao je? Oh... Odjednom Katerina pusti ruku i ponovo klonu na lanen jastuk a zatim doda s oštrim izrazom bola: - Nemojte mi odgovoriti! Znam da je otišao! Osjećam to po praznini koja je ovdje... Otišao je ... - Da - promrmlja Sara teškim glasom, otišao je jučer. Katerina ne odgovori. S ono malo snage što joj je ostalo nastojala je zadržati jecaje koji su se javljali i koji bi je možda i dotukli. Najednom zatvori oči. - Ima previše svjetla, Saro - promrmlja ona. - Smeta mi. Zašto sunce sije? I ono mi je neprijatelj ... Meñutim, iza zaklona spuštenih vjeña ona je ponovo našla to sunce. Vidjela je kako ono obasjava dva konjanika. Oni su jedan uz drugoga jahali zelenim putem koji se sav kupao u svjetlosti i koji je sav bučio od pjeva ptica koje su bile tako mnogobrojne da ih topot konja nije uspio nadjačati. Ona je, uostalom, taj topot konja i čula... Odjekivao je veselo po putu po kome je zbog brzine bijega poskakivalo kamenje... Dva su konjanika odlazila daleko, bježala su poput zločinaca da sakriju ukradenu i prokletu sreću. Topot konja i poskakivanje kamenja udaralo je u bolnoj glavi mlade žene... Sara je vidjela kako je prekrižila ruke, koje su u tih nekoliko dana postale prozirne, i kako se uhvatila za mjesto gdje se nalazilo srce kao da ga je htjela iščupati iz grudi. Sara nije znala da slomljeno srce može tako boljeti! Katerinin dah je jako i bučno ispunjavao sobu poput daha trkača koji je velikom brzinom prešao dugi put. I očajna Sara ju je čula kako mrmlja: - Tako bih ga željela ponovo vidjeti... samo jedanput! Čuti opet njegov glas i još jedanput osjetiti njegove usne na svom licu, a zatim umrijeti! Još samo jedanput... To siroto dijete u borbi s boli, koja je bila prejaka za nju, bilo je tako slabo i tako jadno u svojoj poniznoj molitvi da Sara pade pokraj nje, obavije je svojim rukama i pritisne svoje lice na njezino. - Moje malešno... Nemoj se mučiti više! Pokušaj ozdraviti, zbog svog malog... i zbog mene! Što će bez tebe biti s tvojom starom Sarom? Na svijetu ima još toliko stvari, još toliko radosti za tebe. Život nije završen. - Moj život je bio on... Nikada još poštovanje zadane riječi nije toliko pritiskalo Saru. Umirala je od želje da joj ispriča što je vidjela za ovih pet dana i pet noći. Da je Arnaud slomljen od boli satima nepomično sjedio u udubljenju kod prozora izvan domašaja bolesničina pogleda, suhih očiju, sklopljenih ruku, bez hrane i sna... sve dok opasnost nije prošla. A zatim, kada je liječnik, koji je došao iz Aurillace, izjavio da je mlada žena spašena, da se podigao i, ne okrenuvši se, napustio sobu. Sat kasnije, u crvenom svjetlu sutona koji je nagovještao vjetar, napustio je zamak vodeći za uzde konja na kome je sjedila Marija de Comborn čvrsto umotana velom. Povjerivši Katerinu njezinoj svekrvi, Sara je otišla na Crnu kulu da ih vidi kako odlaze. Silazeći strmim brežuljkom, Arnaud se ni jedan jedini put nije okrenuo prema onoj koju je volio i koja je spuštene glave više sličila zarobljenici nego sretnoj ženi... Ali sve to Sara nije mogla ispričati jer nije bilo potrebno da joj pričinjava nepotrebnu patnju. Dugo su dvije žene ostale stisnute jedna uz drugu miješajući suze. U tom plaču Katerina je nalazila utjehu. U suzama se tuga pomalo


~ 212 ~

rastvarala, a rana se stišavala. Sarina majčinska nježnost je posjedovala čudnovatu ublažujuću moć. Glavom položenom u njenom širokom krilu Katerina se momentano osjećala zaštićenom poput male ribarske barke kojoj je oluja oborila jarbole, a koja je ipak nekim čudom našla luku. - Saro - reče Katerina nakon nekog vremena - kad mi bude potpuno dobro, vratit ćemo se kući u Dijon! Ciganka nije odgovorila. Uostalom, čudnovati zvuk se začuo iz dvorišta zamka. Bila je to neobična glazba, piskutava, kiselkasta i nametljiva, a podsjećala je na maglu i kišu. Ta melodija nije sličila ni jednoj drugoj koju je Katerina dotada bila čula. Zvučila je unjkavo i ratnički. Išla je na živce, ali je ipak u njoj bilo neke životne snage. Iznenada, Katerina i protiv svoje volje načuli uši. - Što je to? - upita ona - Reklo bi se kao da je cabretta koju je svirao jadni Etienne u Montsalvvju... To je ime s mukom prešlo preko njenih usana. Izgovorivši ga, Katerinin glas se priguši. Sara pogodi što je pri tome osjećala i požuri da joj odgovori: - Nisu to cabrette, ali im ovo doista sliči. Škoti, koji sviraju taj instrument, zovu ga gajde. To je kožna vreća iz koje izlazi nekoliko cijevi, a svirači u njih pušu. Njihova je glazba neobična, a oni to još više postižu svojim izgledom. Lupaju golim nogama ispod neobičnih kratkih šarenih sukanja, a divlji izraz lica im je strašan. - Škoti? - reče Katerina začuñeno. - Zar ovdje ima Škota? - Otprije dva dana - nastavi Sara - novi je kapetan, koga je poslao grof Bernard, stigao s malom četom tih ljudi. I on je Škot. Na dvoru kralja Karla Katerina je često viñala Škote koji su dolazili služiti u Francusku u pratnji Stuarta i glavnoga zapovjednika francuske vojske Buchana, Richemontova prethodnika ... Arnaud joj ih je bio pokazao. Bilo ih je i u pratnji Jehanne Orleanske. Ali odjednom se Katerina presta interesirati za te ljude. Misliti na njih značilo je misliti na Arnauda i sjećati se nježnih uspomena, a to je sada bilo nepodnošljivo. Ali, kako je Sara nastavljala pričati o novom gospodaru Carlata, ona upita na kraju: - Kako se on zove? - Kennedy - odgovori Sara. - Milostivi gospoñin Hugh Kennedy. Izgleda divlje, ali je pravi vitez. Dolje se kisela glazba gajdi udaljavala te se na kraju od nje čula samo lagana žalopojka, koje je takoñer uskoro nestalo. Bolest napusti Katerinu skoro isto onako naglo kao što je i došla. Pretjerani umor joj je bio prokrčio put, dok ju je odmor pobijedio. Dva dana nakon što je došla k svijesti, bolesnica je mogla napustiti krevet i sjesti u prostranu stolicu ukrašenu jastucima u kutu pokraj vatre. Za obući joj je Sara ponudila haljinu boje uvela lišća, ali ju je Katerina odbila. - Ne! Odsada ću nositi samo crninu. - Crninu, ali zašto? Od blagog osmijeha se zgrčilo lice mlade žene više nego što se opustilo. - Još sam uvijek gospoña de Montsalvy, ali nemam više muža. Dakle, jedino mogu biti u crnini. Daj mi crnu haljinu. Sara joj nije proturiječila. Pošla je po zatraženu haljinu misleći pri tom da Katerinina ljepota najviše dolazi do izražaja u crnoj odjeći. Mlada je žena bila odjevena u haljinu od crnog baršuna s velom od crnog muslina koji je padao s visoka tuljca od istog baršuna, kada je čekala novog zapovjednika Carlata. Bila ga je zamolila da je posjeti, ne da bi zadovoljila neku znatiželju, već da mu postavi nekoliko pitanja koja su se ticala njena položaja. Bol mora načas prestati zbog životne stvarnosti, kojoj je Katerina bila i previše dobro navikla


~ 213 ~

gledati pravo u lice, a da bi to odložila za kasnije. Uostalom, trebalo je pod svaku cijenu nešto učiniti da bi se pokrenula na ovaj ili onaj način. Ako bude morala ostati u ovom zamku da bi ne radeći ništa gledala kako prolazi vrijeme, znala je da će poludjeti. Kada je Kennedy ušao k njoj, sjetila se da ga je već vidjela na dvoru kralja Karla VII, jer je bio dosta markantan te se mogao urezati čak i u njezino jogunasto sjećanje. Bio je skoro isto tako velik i crvenokos kao i Gauthier, ali dok je Normanñaninova kosa bila svijetla s odbljescima vatre, Škotova je bila tamnocrvene boje poput kruškina drveta. Lice mu je imalo skoro istu nijansu, a bilo je preplanulo poput stare opeke. Crte njegova lica su bile debele, ali im je uobičajeni izraz bio veseo. Nos je bio malo prćast, a oči modre poput lana nadopunjavale su njegovu ličnost. Meñutim, kada se smiješio pokazujući svoje lijepe bijele zube, usnice su mu se zavrtale na prilično prijeteći način te se nije mogla previše pouzdati u njegovo dobro raspoloženje. Uistinu, Hugh. Kennedy koji je došao sa škotskih planina s Jamesom Stuartom i glavnim zapovjednikom francuske vojske grofom Buchanom bio je dosta opasan pustolov. Valjano se borio, kako u početku tako i kasnije, protiv Engleza prema kojima je osjećao nesavladivu odbojnost. Nakon grubosti njegovih planina, francuska mu se zemlja, koliko god je bila jadna, činila dovoljno ugodno te je poželio da se u njoj nastani. Stuartovi su sjeverno od Bourgesa posjedovali leno Aubignv dobiveno na dar od kralja, te su svi ostali Škoti težili k njemu. Zbog toga su dobri ljudi porječja Loare bili izloženi mnogim upadima Kennedyja i njemu sličnih, upadima kojih bi se bili rado riješili jer ih je taj prijatelj Francuske isto tako jako zlostavljao kao i engleski napadač. Sve je to Katerina znala i toga se prisjećala dok se novi zapovjednik tvrñave, s mnogo dražesti za čovjeka tako grubo istesana, pred njom klanjao brišući pločice poda čapljinim perima sa svoje spljoštene kape. Bio je odjeven u neobično odijelo svoje zemlje. Imao je pripijene hlače čiji se veseo zeleni, crveni i crni karo ponavljao na velikome vunenome šalu prebačenom preko zgnječena oklopa i pričvršćenom na ramenu teškom pločicom od izrañena srebra. Ispod oklopa imao je prsluk od bivolje kože koji mu je pokrivao poširoka ramena. O pojasu je visio mač dugačak poput rimskog mača i neobična vreća od kozje kože. Kada je ušao kod Katerine, Kennedy je u kut stavio svoje tradicionalno oružje, divovski mač s dvije ručke. Njegovo se ime uzvikivalo u borbama kao ratni poklič. Usprkos njegovoj veličini i težini, Kennedy je njime rukovao samo jednom rukom i to neusiljenom lakoćom. - Nisam se nadao, gospoño, da ću dolazeći ovamo imati sreću ponovo vidjeti najljepšu ženu Francuske. Inače bih brže došao. Govorio je francuski brzo, neobično sigurno i skoro bez stranog naglaska. Bez sumnje se već dugo vremena bavio francuskim seljacima. Katerina nagovijesti osmijeh koji joj ne obuhvati oči. - Hvala vam na laskavim riječima, milostivi gospodine. Oprostite mi što nisam ranije zamolila za vašu posjetu. Moje zdravlje... - Znam, gospoño. Nemojte se ispričavati. Sretan sam zbog povlastice koju ste mi izvoljeli ukazati. Dvostruko sam sretan što vidim da vam je bolje. Moji će ljudi večeras pjevati u kapeli Te Deum u vašu čast. Slušajući ga, Katerina je dobila malo nade. Bojala se da će vidjeti neumoljiva krvnika, ali izgledalo je kao da Škotovo ponašanje najavljuje da neće prema njoj biti grub. Ona ispreplete prste, stegnuvši ih čvrsto na njoj uobičajen način, pokaže svome posjetiocu stolicu i reče: - Ne znam, milostivi gospodine Kennedy, što su vam rekli grof Bernard kada vas je poslao ovamo i milostivi gospodin de Montsalvy


~ 214 ~

kada vas je primio, ali bih htjela znati kakav će biti moj život ubuduće. Jesam li ja zatvorenica? Pod iskrivljenim obrvama Kennedyjeve su se oči zaokruglile poput plavih kuglica. - Zatvorenica? Ali zašto? Vaš muž, koga poznajem već dugo, mi je povjerio tvrñavu i vas uz objašnjenje da mora otići za duže vrijeme. Imat ću, dakle, čast, gospoño, da branim Carlat i sreću da bdijem nad vama. - Divno! - reče Katerina. - Budući da izgleda da mi vi, milostivi gospodine, želite jedino pričinjati zadovoljstvo, a kako namjeravam uskoro poći na kratko putovanje, hoćete li se pobrinuti za moju pratnju? Uz zadnje pitanje Katerina se čarobno nasmiješila, ali joj to nije bilo uzvraćeno. Naprotiv, izgledalo je kao da je Kennedy odjednom izgubio svu svoju životnu radost. Crte lica su mu se opustile, a debela brazda mu se ureze u čelo. - Lupka gospoño - reče on s očitim naporom. - To je jedina stvar koju vam ne mogu dozvoliti. Pod nikakvom isprikom ne smijete napustiti Carlat... jedino ako idete u Montsalvy. U tom slučaju vas moram predati u ruke prečasnom opatu s dva povjerljiva čovjeka koja će bdjeti nad vama. Katerinine ruke grčevito stegoše izrezbarene drške njezina naslonjača. Oči su joj sijevale poput munje. - Znate li vi, milostivi gospodine, što govorite... i kome to govorite. - Ženi prijatelja! - uzdahne Škot. - Dakle, nekome tko mi je, budući da mi je povjeren, draži od moje roñene obitelji. Pa čak i ako protiv svoje volje moram raspiriti vaš bijes, ispunit ću zadatak koji mi je postavio Montsalvy i neću pogaziti datu riječ. Vidite vaš mi je muž brat po oružju... Još i to! Od ljutine su se nadule nosnice mlade žene. Hoće li uvijek pred sobom nailaziti na tu nevjerojatnu solidarnost muškaraca? Oni se drže jedan drugoga kao prsti ruke i naizgled ništa ne može razbiti tu moćnu čaroliju. Još jedanput je postala zatvorenica i to, ovaj put, u svom vlastitom prebivalištu. Bez sumnje će biti potrebno poslužiti se lukavstvom... a možda i silom? Škot je bio snažan, ali s kojim čovjekom ne bi vjerni Normanñanin mogao izići na kraj? S mnogo, ljupkosti, Katerina se okrene na svojoj stolici i pokretom ruke pozove Saru. - Idi po Gauthiera - reče ona uznemirujuće nježno. - Moram s njim razgovarati. - Oprostite mi, gospoño - odgovori Ciganka - ali Gauthier je jutros u zoru otišao u lov. - U lov? S čijim odobrenjem? Umjesto Sare odgovori upravitelj tvrñave. - S mojim, ljupka gospoño. One večeri kada sam došao moji su ljudi ubili jednog medvjeda. Ženka, luda od bijesa, juri po okolini i već je jedan čovjek nastradao. Vaš sluga, koji je, meñu nama rečeno, izvanredan čovjek, zamolio me da mu dozvolim da sam poñe u lov. Izgleda da on zna bolje od ikoga kako se ubija medvjed. Priznajem da u to rado vjerujem. Katarina uzdahne. Strast Gauthiera Malencontreea prema lovu dobro je poznavala. Bivši šumski čovjek kada bi god pronašao u šumi trag ma koje životinje ponio bi se kao ratnički konj kada začuje trubu. Malo se raspoloži kada pomisli da se on, osloboñen brige za njezino zdravlje, odlučio da ode juriti po prirodi. - Imali ste pravo, milostivi gospodine. Moj štitonoša je čovjek šuma. Voli samo svjež zrak, velika prostranstva i vrstan je lovac. Zaželimo mu da susretne medvjeda...


~ 215 ~

Ona pruži ruku da da do znanja da je prijem završen. Kennedy to shvati, primi ruka i na nju položi usne. - Želite li još nešto od mene? Osim što vam ne mogu dopustiti da lutate po cestama bez nadzora, ne postoji ništa što ne bih za vas učinio i... Nije uspio dovršiti. Snažno odgurnuta izvana, vrata sobe su žestoko udarila o zid. Na pragu se pojavi Gauthier. Bio je prljav da bi ga se čovjek prestrašio i crven jer je previše trčao. Nosio je običan svežanj na ramenu. Katerina vidje kako ispred divovih grudi visi duga crna kosa i zelenkasto lice sa zatvorenim očima. Na pragu se div začas zaustavi. Prvo pogleda još nagnutog Kennedyja a zatim Katerinu koja je uspravna i blijeda sjedila u naslonjaču. Potom, podigavši svoj teret na leña, uputi se pravo prema mladoj ženi. Prije nego što je ona mogla izustiti ijednu riječ, on zbaci na pod, njoj pred noge, leš Marije de Comborn. - To sam našao pokraj riječnoga korita - reče grubo - u cestaru gdje je bio dobro sakriven. Tek bi u pravo ljeto miris strvine natjerao čovjeka da ide tamo pogledati. Skamenjena, Katerina je gledala zmije od crne kose koje su vijugale po pločicama do njezinih baršunastih papuča. Marijine oči, ukočene smrću, bile su. ispunjene užasom i bijesom. Umrla je, kao što je i živjela, u punom bijesu, bez sumnje mrzeći i nebo i zemlju. Na njezinoj bluzi, na mjestu gdje se nalazi srce, bila se osušila smeña mrlja. Kennedy je zapanjen gledao čas u leš, čas u Gauthiera, koji je stajao raširenih nogu i prekriženih ruku, ali pobijedi njegova britanska hladnokrvnost. - Uh! - učini on, upirući prstom prema tijelu. Čini mi se da to nije medvjed? - Bila je vještica! - procijedi Normanñanin. Neka ñavoli rastrgnu njezinu prokletu dušu! Nagnuvši se nad svoju mrtvu neprijateljicu Katerina je ispitivala njezino lice na kome su se od raspadanja pojavile ljubičaste mrlje i podigle se plave usnice iznad desni. Smrt je Mariji de Comborn davala užasan izgled. Katerina uzdrhta. Nagonski se prekriži i ostade na koljenima ne mogavši se podignuti niti učiniti bilo kakav pokret. Ipak, pogleda Gauthiera. - Tko ju je ubio? Naslućuješ li? Umjesto odgovora on izvuče ispod svoje kožne tunike mač s dugom oštricom, umrljan osušenom krvlju, i baci ga pred noge mlade žene. - Imala je to u grudima, gospoño Katerino. Onaj tko ju je ubio, znao je da izvršava pravdu! Na crnom baršunu svoje haljine Katerina je vidjela kako je zabliještio srebrni kobac Montsalvyja koji je jedva nešto malo potamnio za tri vlažne šumske noći. Njezine su se oči raširile. Zadnji put je vidjela to oružje u Arnaudovoj ruci na stražarskom putu... igrao se njime dok joj je govorio kako voli svoju roñakinju i kako želi s njom otići. Meñutim, Marija je bila mrtva, bila je ubijena Montsalvyjevim bodežom. - Arnaud! - šapne ona. - Sanjam li? To nije mogao učiniti. - Jeste! - potvrdi Sara koja se približila. - On ju je ubio. U to nemoj sumnjati. - Ali zašto? Sam mi je rekao da je voli... Sara odmahne glavom, uze iz Katerininih ruku okrvavljeni mač i jedno vrijeme ga je okretala svojim smeñim prstima. - Ne - reče ona blago. - On je nikada nije volio! Htio je da ti to vjeruješ! Nema sumnje, ona ga je previše užasavala da bi mogao podnositi da je gleda! Nije imao hrabrosti da duže čeka! Ubio ju je! Jednim pokretom oživljena Katerina se uspravi. Zgrabi Saru za ramena i pokrenuta tajnom snagom poče je žestoko drmati.


~ 216 ~

- Što si ti od mene sakrivala? Što si to ti znala? Što si prešutjela dok sam umirala od očaja? Čemu ta užasna komedija koja me je učinila ludom? Ali, govori, govori! Iščupat ću ti riječi iz grla, čak i da moram... Usprkos bijesu zastane, jer shvati što je upravo rekla i posrami se od toga. Da, ona samo što nije zaprijetila mučenjem Sari, svojoj staroj Sari, svojoj najvjernijoj prijateljici! Kakvu je ludost samo raspalilo u njenoj krvi Arnaudovo ime, i dovelo je do granice divljaštva! Sara spusti glavu kao krivac. - Čini što hoćeš - mrmljala je ona. - Nemam pravo govoriti... Zaklela sam se Majkom Božjom i spasenjem svoje duše. - I vi ste održali riječ, Saro ... Hvala vam! Na zvuk toga novoga glasa Katerina krikne i okrene se. Ali morala se uhvatiti za naslon svoga naslonjača da se ne sruši svom dužinom. Na pragu vrata, blijed i vitak, u odjeći od crne jelenje kože, upravo se pojavio Arnaud de Montsalvy... Krik se uguši u grlu njegove žene. Mislila je da vidi sablast. Ali sablast je bila živa... Približavao se polako prema njoj i u tamnim mu je očima bila izražena sva nekadašnja ljubav. Nikada je on nije gledao s tako očajničkom nježnošću. - Ti! - prošapta ona. - To si ti! Bog me uslišao! Dozvolio je da te ponovo vidim! Budući ña je bio pred njom, ništa više nije za nju postojalo, sve je nestalo. Nestao je dekor sobe u kojoj je umirala zbog ljubavi, Gauthier, Škot, Sara, pa čak i jadni ostaci njezine neprijateljice. Ostao je samo on... čovjek koga je voljela iznad svega! Što su je se ticali ostali? Pošla je prema njemu raširenih ruku, luña od sreće isto kao što je bila luda od boli, ali i ovaj put je on zaustavi. - Ne, ljubavi moja... nemoj mi se približiti! Više me ne smiješ dodirnuti, više nikada. Gospodo, hoćete li nas ostaviti nasamo! Hvala vam za sve šta ste učinili. Ponovo Kennedy pomete tlo čapljinim perima, a Gauthier dotaknu pod koljenom uperivši pri tom svoj sivi pogled u tužni pogled onoga koga je u ovom času, konačno, smatrao svojim gospodarem. - Milostivi gospodine Arnaude - reče - zadovoljili ste pravdu. Oprostite mi što sam posumnjao u vas. Ubuduće ću vam biti sluga! - Hvala ti - reče Montsalvy sjetno. - Ali tvoja će služba kratko trajati. I žalim, prijatelju, što ti ovaj put ne mogu pružiti ruku. Kennedy i Gauthier su izašli. I Sara napusti prostoriju i poñe k Michelu koga je bila povjerila njegovoj baki. Katerina i Arnaud su ostali sami licem u lice. Mlada je žena očima proždirala svoga supruga. - Zašto - poče ona prigušenim glasom - zašto kažeš da te ne smijem više nikada dodirnuti? Kakva je to odvratna komedija? Zašto si htio da vjerujem da voliš ženu koju si mrzio i zašto si mi pričinio toliko patnje? - Morao sam tako postupiti. Morao sam te pod svaku cijenu odvojiti od sebe. Nemam više pravo da te volim, Katerino... a ipak te nikada nisam toliko volio kao sada. Ona zatvori oči kako bi bolje uživala u božanskoj glazbi tih riječi za koje je mislila da ih više nikada neće čuti. Svemoćni Bože! Milostivi Bože! On ju je još uvijek volio! Još je uvijek izgarao od strasti koja je proždirala i nju samu! Ali zašto ona te čudne riječi? Zašto želi tako tvrdoglavo da se odvoji od nje? Katerina je znala da će prodrijeti u tajnu koja ih je oboje već tako dugo obavijala. Ali sada ju je to počelo plašiti i drhtala je na pragu sobe kao na rubu kakva ponora. - Nemaš više pravo da me voliš? - ponovi ona s teškoćom. - Ali tko te u tome može spriječiti? - Bolest koju nosim u sebi, draga! Bolest koju sam toliko od tebe želio sakriti jer sam se iznad svega bojao da će te užasnuti. Ali shvatio sam


~ 217 ~

da sam se, u stvari, više bojao tvoje mržnje i tvoga prezira. Bojao sam se, tako sam se bojao da ne odeš i da se ne vratiš k drugome! Zamišljao sam te u njegovim rukama, tvoje tijelo u njegovu naručju, a tvoje usne na njegovima... To je bio pakao! Nisam više mogao to izdržati. Bilo je bolje vratiti se... bilo je bolje sve reći. - Ali što? Za ljubav Božju i za ljubav naše ljubavi, Arnaude, govori! Mogu sve izdržati.... sve prije nego da te izgubim. - Ipak, Katerino, ti si me već izgubila! Nosim smrt i već sam više nego napola mrtav. - Ali što to govoriš? Jesi li lud? Jesi li izgubio razum? Mrtav? On joj naglo okrene leña kao da više nije mogao podnijeti tjeskobu toga nježnoga lica. - Za mene je bolje da sam posve mrtav i Bog bi mi načinio veliku milost da je dopustio da poginem kao i toliki drugi, u blatu Azincourta ili pod zidinama Orleansa... Katerina, napeta poput tetive luka, poviče; - Govori... za milost Božju! Tada on izgovori tri užasne riječi koje će mjesecima uznemirivati Katerinine sne, naglo je buditi u samrtnom znoju i koje će se pojačavati u jeki puste sobe. - Ja sam gubav! Zatim se okrene, pogleda je i uguši uzvik bola. Nije nikada na njoj vidio takvo patničko lice. Zatvorila je oči i teške suze su joj se kotrljale po blijedim obrazima. Stojeći uspravno i s rukama pred ustima, izgledalo je kao da se drži nekim čudom. Bila je tako krhka i bespomoćna te je nagonski pružila ruke... ali ih je skoro isti čas spustila. Čak i posljednja radost da plaču zajedno, jedan pokraj drugoga, bila joj je uskraćena... Tiho je jecala u kratkim prekidima, kao gonjena srna koja je izgubila svaku nadu. Čuo ju je kako mrmlja: - To nije... moguće! Nije moguće! Krik ptice, koja je brzo preletjela nebom, prekine tišinu i unese u sobu dah zemlje i zov stvarnosti. Katerina otvori oči i Arnaud, koji je uništen tjeskobom vrebao na čas kada će ga nježne ljubičaste zjenice ponovo pogledati, osjeti da mu se srce rastapa. U njihovoj toploj dubini nije bilo ni gañenja ni užasa... ničega osim bezgranične ljubavi poput velikoga plavoga neba. Lijepe okrugle usnice se otvoriše na osmijeh koji je zračio nježnošću. - Nije važno? - reče ona tiho. - Smrt na nas vreba dan za danom već godinama i nije važan način na koji će nas ponijeti? Tvoja bolest će biti i moja. Ako si ti gubav i ja ću biti gubava. Tamo kamo ti poñeš, poći ću i ja. Ma kakva nas sudbina čekala, bit će nam dobrodošla ako će nas ostaviti zajedno! Zajedno, Arnaude, ti i ja, zauvijek... osuñeni, odvojeni od svijeta, prokleti i pogoñeni izopćenjem, ali zajedno! Njezina je ljepota, preobražena od ljubavi, u tom času tako zabljesnula da je Arnaud zaslijepljen zatvorio oči. Nije vidio kada je raširila ruke i potrčala k njemu. Tek kada je bila sasvim pokraj njega i kada mu je rukama obavila vrat, on se vrati u stvarnost i htjede je odgurnuti. Ali ona se čvrsto držala i nametala mu divnu, ali i užasnu kaznu, jer je tako blizu njegovih usana bilo njezino blago i voljeno lice. - Mila moja - mrmljao je on skrhanim glasom - to nije moguće! Da smo na svijetu samo ti i ja slušao bih samo ono što mi govori moja sebična ljubav, te bih raširio ruke i odveo te u neko udaljeno i usamljeno mjesto, gdje nas nitko i nikada ne bi mogao pronaći. Ali postoji naše dijete. Michel ne može ostati sam na svijetu. - Ima svoju baku! - Ona je stara, slaba i usamljena! Ona ne može za njega ništa učiniti osim da plače zbog njegove nesreće. Katerino, ti si posljednja od


~ 218 ~

Montsalvyja i sada si im jedina nada. Odvažna si i jaka... Znat ćeš se boriti za svoga sina i nanovo ćeš sagraditi Montsalvy. - Bez tebe? To neću nikada moći! A što ćeš ti raditi? - Ja? Okrene se, učini nekoliko koraka, poñe do otvorena prozora, načas pogleda dolinu u kojoj se budilo proljeće i pruži ruku prema jugu. - Tamo dolje - reče on - na pola puta izmeñu Carlata i Montsalvyja kanonici Aurillaca su nekada podigli bolnicu za gubave. U njoj žive oni koji će mi ubuduće biti braća. Nekada su bili mnogobrojni a sada ih je još samo po koji. Čuva ih jedan benediktinac. Tamo ću otići. Teški jad ispuni Katerinino srce. - Ti, u leprozorij? Sa svojom ohološću, žestinom i ponosom na svoje porijeklo. Ti koji si utjelovljenje života i strastveni ljubitelj rata i velikih bitaka. Zar ti da budeš osuñen na sporo umiranje, najgore od svih umiranja? - doreče bolnim glasom. Arnaud je to shvatio i nježno joj se osmjehnuo. - Da! Bar ću udisati isti zrak kao i ti. Do zadnjeg ću daha izdaleka gledati planine svoga kraja, drveće i nebo koje ćeš i ti gledati. Za tebe ću, Katerino biti mrtav, ali možda nećeš više imati želju da odeš... - Jesi li mogao povjerovati da sada... - Ne. Znao sam da ćeš ostati. Obećaj mi da ćeš biti Michelu i majka i otac, da ćeš živjeti za njega kao što si živjela za mene, reci, obećaj mi! Zaslijepljena od suza, ona sakrije lice rukama kako više ne bi vidjela u šiljastom luku prozora tu vitku crnu priliku koja je već izgledala kao da ne pripada zemlji. Jecaji su joj razdirali grudi, ali ih je svom snagom zadržavala. - Volim te... - mucala je ona. - Volim te, Arnaude! - Volim te, Katerino. Voljet ću te i onda kada ću biti nakaza i ljudski otpadak i kad ću biti previše strašan da se suočim s pogledima drugih. Uspomena na našu ljubav i njezinu svjetlost će mi pomoći. Htio sam otići i s oružjem u ruci potražiti smrt u zemlji nevjernika ali, ako je to volja Božja, onda je bolje da umrem ovdje na ovoj zemlji koja je moja i kojoj ću se jednoga dana vratiti... Činilo joj se da mu glas dolazi iz sve veće daljine, da postaje sve slabiji. Katerina spusti ruke, otvori oči i ispusti mučenički krik. - Arnaude! Ali njega više nije bjlo. Tiho je napustio prostoriju. Te se noći Sara morala zatvoriti s Katerinom u sobu, a Gauthier je morao spavati pred njihovim vratima. Mlada je žena, zaboravivši strpljivost za koju ju je Arnaud preklinjao, htjela odjuriti za svojim mužem. On je otišao do potraži zaklon kod dobrog župnika Carlata, jer se, poput mirisa baruta, novost brzo proširila po selu i po zamku, sijući svuda užas. Užasna bolest ih je zapanjila, svi su sada drhtali, od najgrubljih vojnika do najponiznijih pastira, i nastojali su da se sjete kakav su kontakt mogli imati s osuñenikom. Navečer se graja podigla sve do zidina zamka. Ljudi su vikali, zahtijevajući da gubavac smjesta bude odveden u leprozorij. Bilo je potrebno da se župnik rasrdi i da se zakune da će otići s Arnaudom ako budu pokušali bilo što učiniti protiv njega. Strah je bio tako velik da su užasnuti seljaci bili sposobni da zapale svaku kuću koja bi ga prihvatila. Jedino je župni dvor, kao sveto mjesto, tome mogao izbjeći. Po prvi puta je stari Jean de Cabanes došao Katerini. On se s poštovanjem nakloni mladoj ženi u crnini i najavi joj da će sutra zaraženi čovjek nakon zadnje mise u seoskoj crkvi, koja će biti služena zbog njega, biti prema zakonu odveden u leprozorij Calves. Htio je znati da li gospoña de Montsalvy želi prisustvovati okrutnom obredu. - Mislim da u to ne trebate sumnjati? - odgovorila je Katerina osorno.


~ 219 ~

Da ga ponovo vidi, da bude s njim, pa bilo to makar načas, pošla bi i u pakao. Kada se spustila noć, stanovnici Calrlata su se zatvorili u svoje kuće nakon što su žutim križem označili vrata župnoga dvora. Stražari su se bili sakupili u stražarnici i jedva su se usuñivali nadzirati krunište, možda od straha da ne vide kako iz tmine izranjaju kobni obrisi crvene smrti. Nekoliko štražara, koje su Kenndeyjeve prijetnje natjerale da zauzmu svoja mjesta, drhtali su na kruništu od straha. Stojeći na prozoru prekriženih ruku, Katerina je gledala crne sjene i pokušavala je pronaći u dugom obruču zidina kuću koja je bila zadnje Arnaudovo utočište. Oči su joj bile suhe, a čelo joj je gorjelo. Nastojala je da bude tiha. Na nekoliko koraka od nje u naslonjaču je. sjedila Izabela de Montslavy jednako tako šutljiva. Blijedi prsti stare gospoñe prebirali su krunicu. Katerina nije više mogla moliti. Bog je bio previsoko i predaleko da bi do njega mogle doprijeti jadne ljudske molitve. On je uslišao Katerininu želju, nastalu u najjačoj vrućici, da ponovo vidi voljenoga čovjeka i da ga još jedanput dotakne. Ali kako je naplatio milost? Sada je shvatila sve što joj je dotada bilo nepojmljivo. Sara joj je ispričala kako ju je jedne noći Arnaud probudio da bi joj na svojoj goloj ruci pokazao široku bijelu čvorastu mrlju koju je ona pogledala s užasom. To je bio, čega se on i bojao, prvi znak bolesti, prokleti pečat lepre. Ona joj još ispriča kako se morala zakleti mladom čovjeku da će o tome šutjeti. Htio je pokušati da udalji Katerinu od sebe kako bi kasnije bez previše bola mogla početi živjeti drugim životom. Ali on nije računao na očajničku ljubav mlade žene i na svoju strast. Njegov plemeniti plan se srušio i sada je Katerina znala... ono isto što je i Izabela bila saznala one noći u kapeli! Kada je okrenula glavu prema staroj gospoñi, Katerina se iznenadi jer je na njezinom iznakaženom licu vidjela bol jednaku svojoj. Da li ijedna druga žena može patiti koliko i ona?... U dubokoj noći zaurla vučica. Bilo je to vrijeme parenja i životinja je dozivala svoga mužjaka. Katerina uzdrhta. Za nju je bilo svršeno s ljubavima. Pred njom je stajala samo stroga i kruta zadaća koja je trebala biti jedino zanimanje njezina srca dok se ona ne pretvori u pepeo sutra kada ... Starit će, poput te žene koja plače bez suza tu pokraj nje, sama i cijeli će život biti vezana uz dijete, koje će jednoga dana otići, sve dok i za nju ne doñe vrijeme odmora. Odjednom je obuze velika samilost za tu staru ženu koja se stubu po stubu uspinjala k užasnoj kalvariji čiji križ još nije bila dosegnula? Umro joj je muž dok je još bila mlada, a zatim je došla užasna smrt najnežnijega i najmilijega sina, njezina ljubimca Michela. A sada ta užasna bolest! U borama izbrazdanim na njenu umornom licu bile su upisane sve njezine patnje. Može li žensko srce izdržati toliko boli a da se potpuno ne skrha i ne izgubi hrabrost da i dalje kuca? Lagano poñe do Izabele i stidljivo joj položi ruku na rame. Bezbojne su se oči, sada pocrvenjele od suza, milosrdno podigle prema njoj. Katerina proguta slinu i s mukom se potrudi da joj izañe glas, koji joj najednom promuknu, ali to je bilo samo mrmljanje: - Ostaje vam Michel! - reče posve tiho - i ja, ako to želite. Moram vam to reći iako znam da me niste nikada voljeli. Ipak... spremna sam da vam ukažem sve poštovanje i svu nježnost koju više ne mogu njemu pokloniti. Bila je precijenila svoju snagu. Bol joj se rasprsnula. Kleknu pred starom gospoñom, zagnjuri glavu u njezina koljena... i grčevitim


~ 220 ~

prstima zgrabi crnu haljinu. Izabela de Montsalvy je ogrli svojim rukama i privinu je k sebi. Zbunjena, Katerina osjeti tople i nagle suze koje gu joj kapale na čelo. Kćeri moja! mucala je stara gospoña. Bit ćeš mi kćer! One su dosta dugo ostale zagrljene zbližene zajedničkom nesrećom. Tako ih nikada ne bi mogla zbližiti radost i tašt i raskošan život. Daleko je bila ona noć i Izabelin prezir prema dućanu Gauchera Legoixa! Bol majke i žene su se sjedinili i stvorili su zajedničku razdiruću bol, ali združene suze rušile su sve prepreke i čeličile su njihovu duboku ljubav. Ponovo je zaurlala vučica u dalekoj šumi. Izabeline se ruke čvršće stegoše oko Katerinini hramena koja 'su počela drhtati. - Vuci - šapne Katerina bolno. - Zar na svijetu samo vuci imaju pravo da ljube?


~ 221 ~

Glava šesnaesta

PUSTI PUT Kennedyjevi Škoti i nekoliko vojnika posade, poredani licem u lice duž padine izmeñu zamka i sela, činili su kruti špalir. Lagani lahor poigravao se s perima na kapama i sa šarenim ogrtačima stranaca. Sunce, koje je već bilo visoko, iznuñivalo je odsjaj od štitova i oružja. Mogao je to biti prizor kakve svečanosti da nategnuta lica nisu bila ozbiljna i da dolje, u nazupčanu zvoniku od sivoga granita, nisu zvona Carlata zvonila ukopnički. Kad je prešla preko praga zamka, pridržavajući jednom rukom Arnaudovu majku, Katerina se ukoči. Htjela je biti hrabra u zadnjim časovima njihova viñenja. Trebalo je da on bude ponosan na nju što je napuštajući ovaj svijet mogao ostaviti na njezinim slabim ramenima težak teret. Hrabro podigne svoju bradicu i stisne zube da joj ne cvokoću. Izabela, iscrpljena i na kraju snage, je teturala. Ona ju je pridržavala čvrstom rukom. - Hrabro, majko - šaputala je... - Moramo biti hrabri... zbog njega! Stara gospoña načini junački napor, čvršće stegne Katerininu ruku i uspravi se. Dvije crne prilike odmicale su u blaženom jutarnjem suncu pod kojim su se pušila polja i pjevale ptice koje nisu znale ništa o drami koja se odigravala. Iza dviju žena išao je Kennedy, naslonjen na svoj veliki mač i stari Cabanes koji se zbog slabih nogu odupirao o koplje. Zatim su slijedili Gauthier i Sara. Sva su ta lica izgledala kao od kamena. Nije se čuo nikakav zvuk. Moglo se začuti kucanje srca izmeñu kobnog udaranja zvona. Jedino je Fortunat bio odsutan. Jadni mladić nije mogao podnijeti da prisustvuje onome što je trebalo uslijediti. Zatvorio se u jednu nisku prostoriju da bi u njoj plakao. Kada se približi crkvi, Katerina primijeti neodreñenu gomilu seljaka. Prestrašeno su se zbili jedan uz drugoga na pristojnoj udaljenosti od svete kuće koja je u ovom času bila nečista. Trebat će odmah zapaliti tamjan i proliti svetu vodu da se opere sveto mjesto od prisutnog gubavca. Ali svi, muškarci i žene, djeca i starci, klečali su u prašini i pognute glave pjevali su suzdržanim glasom hvalospjeve smrti. To je pjevanje zvučalo poput kobna gunñanja i poput kontrapunkta ukopničkom zvonu koje nije prestajalo zvoniti. - Bože moj! - promrmlja Izabela. - Bože moj, daj mi snage! Pod gustim velom, sličnom njezinome, koji je prekrivao lice jadne majke, Katerina primijeti suze i poče se boriti da zadrži svoje. Požuri da prijeñe posljednje metre strmine, obiñe crkvu i proñe kroz stara vrata. Nije uputila ni jedan pogled seljacima koji su klečali. Zbog njihova straha bili su joj odvratni i izazivali su u njoj bijes. Nije ih htjela vidjeti a ni oni nisu gledali u tu ženu za koju se govorilo da je lijepa, a koja je izgledala kao da vuče u naborima svoje haljine bol čitava svijeta. Crkva nije bila velika, ali se Katerini činila poput duga tunela na čijem kraju je svijetlila žuta svjetlost. Na oltaru, na kome je stari župnik leñima okrenut tabernakulu čekao odjeven u crnu pogrebnu misnicu, gorjele su svijeće. Pred njim, podno stuba, klečao je čovjek odjeven u crno. Katerinino srce začas zastane, a zatim poče udarati kao ludo. Svojom rukom uhvatila je sklopljene Izabeline ruke i tako ih jako stegnula da stara gospoña zastenja. Polagano ju je odvela prema plemićkoj klupi, posjela na nju, a sama se uspravila da vidi čovjeka koji je klečao. Da li je Arnaud bio svjestan pogleda zaustavljena njemu? On se lagano okrenuo. Katerina, drhtavih usana, opazila je njegov ponosan


~ 222 ~

profil. Hoće li se potpuno okrenuti i pogledati je? Ne... Vratio je svoj pogled na oltar. Bez sumnje se nije htio raznježiti. - Ljubavi moja! - promuca Katerina posve tiho. - Jadna moja ljubavi! Promukli slabi i milosrdni svećenikov glas se sada podigne dok je crkvenjak, blijed kao krpa i nespretnih pokreta, postavljao po dvije svijeće sa svake strane Arnauda. - Requiem aeiernam dona eis, Domine, et lux perpetua luceat eis...4 Kao u kakvom užasnom snu, Katerina je gledala a da nije vidjela, slušala a da nije čula kako se odvija ukopnička misa živoga mrtvaca. Ubrzo će Arnaud de Montsalvy prestati postojati, i to tako uvjerljivo, kao da mu je ruka krvnika odrubila glavu. Bit će samo neznanac zatvoren, u bolnici za gubavce, bit će još uvijek živ, ali bez imena i bez ličnosti, bit će hrpa bolesnoga mesa iza vrata koja se za njega neće više otvoriti. A ona... ona će biti udovica. Obuze je val pobune. Odjednom poželi da se baci usred te bezbožne mise i da istrgne obožavana čovjeka iz svih tih prestrašenih ruku, kao što je nekada pokušala istrgnuti njegova brata Michela od pariške rulje. Tako je trebala postupiti... potrčati k njemu, uzeti ga za ruku i pobjeći! Ali više nije bilo vesele Landryjeve šale ni sigurna Barnabeova zdravoga razuma. Nitko joj ne bi pomogao, nitko je ne bi shvatio... Možda Gauthier? Ali div je ostao izvan crkve, jer u nju nije nikada ulazio, a ti su seljaci činili čvrstu cjelinu. Nikada Arnaud i ona ne bi živi mogli izaći iz zidina... Uostalom, da li bi pristao da je sijedi on koji je stavio svu svoju ljubav u to da je sačuva od sebe sama? Saznanje o vlastitoj slabosti samo što nije slomilo Katerininu hrabrost. Vruće suze joj navru na oči. Djetinjastim pokretom raširi pred sobom jednu ruku i pogleda je s užasom kao da joj predbacuje njezinu nemoć. Ruke koje nisu znale zadržati ljubav i koje nisu znale otkriti na tijelu voljena čovjeka znake užasne bolesti koju je, bez sumnje, dobio u smrdljivoj La Tremoilleovoj tamnici. La Tremoille! Široka prilika debeloga komornika, koje se sjetila u ovoj izgubljenoj crkvi, raspali u Katerini žeñ za osvetom. Nije znala koliko će se vremena moći opirati svojoj ljubavnoj boli, ali taj čovjek, koji je bio uzrok svih njezinih nesreća i koji ih je progonio neumoljivom i glupom mržnjom, treba platiti, i to skupo platiti da bi Montsalvy mogao ponovo oživjeti, da bi se pred Michelom otvorila suncem osvijetljena budućnost i da bi konačno, ona mogla umrijeti s mirom. - Kunem ti se - reće kroz stisnute zube - kunem ti se da ću te osvetiti! Pred Bogom, koji me čuje, polažem ovu svečanu zakletvu! Misa je završila. Svećenik je sada molio za oprost grijeha. Oblaci tamjana su kružili oko čovjeka koji je klečao i koji je već za sve prestao živjeti. Zatim po posljednji put na njega pade sveta voda i on primi zadnji blagoslov. Odjednom Katerinino srce zadrhta od boli. Arnaudov glas se začu ispod pocrnjela svoda. Pjevao je pjesmu svoje vlastite smrti. - Smiluj mi se, Gospodine, u svojoj velikoj dobroti! I u svojoj velikoj samilosti izbriši moje nedjelo. Operi me od moje nepravičnosti i očisti me od moga grijeha, jer znam svoju pogrešku i moj je grijeh uvijek preda mnom! Odvrati svoje lice od mojih pogrešaka i neka zadrhte kosti koje si slomio ... Nije ga nikada čula kako pjeva. Njegov ozbiljan i dubok glas imao je ganutljivu ljepotu koja je uznemirivala dušu. To je bio očajnički oproštaj od života čovjeka koga je strastveno voljela... Katerinine se uši ispuniše bukom oluje. Mučnina joj se pope na usne. Osjeti da će se onesvijestiti i grčevito se uhvati za klupu od gruboga drveta koje je bilo tako loše izglačano da joj se iver zario u prst. Od te boli se

4 Vječni mir podari mu, Gospode, i vječna svjetlost neka mu svjetli.


~ 223 ~

trgne... Pokraj nje jecala je bez prestanka majka srušena na koljena na kameni pod. Katerina nije više dobro vidjela.. Suze su podvostručavale crni veo i sve pomućivale. Više je naslućivala nego vidjela Arnaudovu priliku. Podigao se i još uvijek pjevajući išao sam prema vratima. Ona strgne veo i pruži odlazećem čovjeku, kao poslednji dar, svoje otkriveno i mokro lice kome ni jedan pramen zlatne kose nije ublaživao bolni izgled. Jedino je crni tuljac krunisao uski i čisti oval njezina lica. Protiv svoje volje, zasljepljen njenim velikim očima i previše otkrivenim licem, Arnaud se zaustavi. Pjesma mu zamre na usnama. Žarki mu pogled po zadnji put zaroni u lijepe oči natopljene suzama, ali ne ništa. Bio je tako blizu Katarine da je čula kako snažno diše... Zakorači i htjede proći ispred nje. Tada ona odmota ono što je još iz zamka nosila zavezano u velu. Na jadnim i razmaknutim pločicama crkve rasu se val živoga zlata koji sjajan i svilen potječe do Arnaudovih stopala. Bila je to Katerinina kosa, blistavi ures na koji je bila tako ponosna, a koju je slavio jedan princ i koju je i on sam jako volio.. . Kada je zarudila zora toga nesretnoga dana, nemilosrdno je odrezala kosu istim nožem kojim je on ubio Mariju de Comborne. Arnaud problijedi i zatetura. Suza mu potječe izbrazdanim licem i izgubi se u crnoj jelenjskoj koži njegova prsluka. Zatvori oči i Katerina pomisli da će se srušti. Ali ne! Polagano stavi koljeno na pod, rukama pokupi zlatnu kosu, a zatim, stegnuvši je na srce poput kakve dragocjenosti, ustane i ne okrenuvši se uputi se prema svijetlom luku vrata. Kada se pojavi na danjem svjetlu, na suncu zablista žetva ljubavi koju je odnosio. Obuzeti užasom, seljaci još više ustuknuše, ali ih on nije primjećivao. S osmijehom na usnama i s očima podignutim prema plavom nebu nije čak ni primijetio na zavoju puta u smeñe odjevena redovnika. On ga je čekao držeći crvenu kukuljicu i sivu haljinu označenu crvenim srcem kao i čegrtaljku što će odsada biti njegova odjeća gubavca i čitava ratna oprema. Nema više svjetlucavih sablji, nema više raskošne odjeće, postoji samo ta jadna uniforma koja izdaleka ukazuje da se približuje osuñenik. Crkvena zvona počeše opet zvoniti ukopnički. Zaboravivši na Izabelu, Katerina se više vukla nego što je hodala prema vratima i za njih se grčevito uhvati... Noge su joj drhtale i osjetila je kako joj klecaju, ali je jedna snažna ruka uspravi. - Ne dajte se, gospoño Katerino! - reče Gauthier promuklim glasom... - Ne pred ovim ljudima! Ali ona nije vidjela ništa drugo osim crne prilike čovjeka koji je odlazio s rukama punim sunca. Na zidinama, da bi zaglušila kobnu zvonjavu zvona, zasvira truba i odmah, duž stijene, gajde započeše žalosnu i sporu pjesmu u kojoj je ipak odzvanjala buka rata. Bio je to zadnji Kennedyjev pozdrav svom drugu po oružju. Dolje se Arnaud pridruži redovniku. Na zvuk gajdi okrene se po zadnji put. Pogleda selo i zamak na ponosnom kljunu, a zatim sivi i milosrdan pogled benediktinca. - Zbogom živote! - promrmlja on - Zbogom ljubavi! - Sine moj - reče blago redovnik - mislite na Boga! Ali i za njega je Bog bio predaleko. Arnauda obuhvati očajnički bijes. Glas mu se podigne tako jako da je odjeknuo na sve četiri strane doline. - Zbogom Katerino! - povikao je. Da li je taj glas, glas ljubavi, glas usamljena supruga mogla ostaviti bez odgovora? Ista velika pobuna, koja je to veliko žaljenje izvukla iz Arnaudova grla, obuhvati i Katerininu dušu. Ona se istrgne iz Gauthierovih ruku i pojuri na šljunkovit put, izbezumljeno pružajući ruke prema onome koga je odvodio redovnik. - Ne! - zaurla ona - To nije zbogom! To nije zbogom!


~ 224 ~

Spotakne se o kamen i sruši se na koljena u prašinu s još uvijek ispruženim rukama. Ali redovnik i gubavac nestadoše iza okuke puta ... Put je bio pust.

juliette benzoni katerina 3 ja arnaud

Documents