albert camus - stranac

Click here to load reader

Post on 22-Nov-2015

235 views

Category:

Documents

7 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

stranac

TRANSCRIPT

STRANAC

Albert Camus

Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S potovanjem. Ali, to nita ne znai. Moda je to ipak bilo juer.

Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira. Krenut u autobusom u dva sata i stii tamo negdje poslije podne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u se sutra naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva dana dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja tome kriv. Nije mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo da mu to kaem. Uostalom, nisam se imao zbog ega ispriavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno e to uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon ukopa bit e to neto svreno i sve e poprimiti slubeniji izraz.

Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vrue. Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Clesta. Svi su me mnogo alili, a Celeste je rekao: Samo je jedna majka. Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo smuen jer sam morao otii do Emmanuela da posudim od njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro stric.

Trao sam da ne zakasnim na autobus. Od te urbe i tranja, pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste

i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vonje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka. Odgovorio sam: Da samo da ne moram s njim razgovarati.

Ubonica je na dva kilometra od sela. Taj sam put preao pjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo priekao. Za sve to vrijeme vratar je neto govorio, a onda sam posjetio upravitelja primio me u svom uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom asti. Pogledao me svojim svijetlim oima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao u svojoj da ve nisam znao kako da je izvuem. Pogledao je u nekakve spise i rekao mi: Gospoa je Mersault dola ovamo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. Pomislio sam da mi neto zamjera, pa sam mu poeo razjanjavati. Ali me on presijee u rijei: Ne morate se, drago dijete, opravdavati! Proitao sam spise vae majke. Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica. Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija.

Rekoh: Jest, gospodine upravitelju. On nadoda: Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vrnjaka. S njima je imala zajednike interese koji pripadaju jednom drugom vremenu. A vi ste mladi, i ona bi se dosaivala s vama.

To je istina. Dok je bila kod kue, mama me je neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubonici esto je plakala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubonice. I opet zbog navike. Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uope posjeivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.

Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo vie nisam ni sluao. Zatim mi ree: Sigurno elite vidjeti majku. Ustadoh bez rijei, a on poe ispred mene prema vratima. Na stubitu mi objasni: Prenijeli smo je u nau malu mrtvanicu. Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dvatri dana nervozni. A to oteava rad. Proli smo kroz dvorite u kojemu je bilo mnogo staraca koji su askali u malim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih lea opet su nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papigica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi sa mnom. Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na raspolaganju u svom uredu. U naelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili smo da ete tako moi probdjeti no uz pokojnicu. Jo netovaa je majka, ini se, vieput izrazila elju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve to treba. Htio sam vas samo o tome izvijestiti. Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali nije nikad za ivota mislila na vjeru.

Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa stropom od arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini leao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijci kako stre iz dasaka premazanih smeom bojom. Pokraj odra sjedila je bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom kriave boje na glavi.

U taj tren ue iza mojih lea vratar. Mora da je dotrao. Zamuckivao je: Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem vijke pa da je vidite. Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Ree mi: Neete? Odgovorih: Neu. Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to rei. Domalo me pogleda i upita: Zato? ali bez prijekora u glasu, kao da ga samo zanima. Odgovorih: Ne znam. Tada, suui svoj bijeli brk, kaza, ne gledajui me: Razumijem. Oi mu bijahu lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pode prema vratima. Vratar mi tada ree:Ima rak. Nisam ga razumio, pa pogledah bolniarku i opazih da ispod oiju nosi povoj obavijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli povoj.

Kad je izila, vratar ree: Ostavit u vas samog. Ne znam kakvu sam kretnju uinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea. Prostorija je bila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena zujala su oko staklenog stropa. Osjeao sam kako me obuzima drijeme. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li ve dugo ovdje? Umah mi odgovori: Pet godina kao da je neprestano ekao da ga to upitam.

Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogod neko rekao da e svriti kao vratar ubonice u Marengu. ezdeset etiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh mu u rije: A, niste odavde? Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo upravitelju, priao o mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue, pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne moe zaboraviti. U Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i etiri dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek se jo nije ni snaao a ve mora juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je ena rekla: uti, o tome ne treba da govori pred gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i rekao: Ma ni govora! Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.

U mrtvanici mi je kazao da je doao u ubonicu kao ubogar. Budui da se osjeao zdrav, ponudio se da bude vratar. Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Ree mi da nije. Ve sam se bio zaudio kako govori: oni, ostali i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku, ima nekakvu vlast nad njima.

Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekida, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oi. Pozva me u blagovaonicu na veeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da e mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu

kavu, pristadoh i on se zaas vrati s posluavnikom. Popih kavu. Poeljeh da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio naisto smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakljuih da to uope nije vano. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo.

U jednom mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae gospoe majke doi daje uvaju. Takav je obiaj. Moram donijeti stolice i crne kave. Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne moe. Elektrine su instalacije tako ureene ili sve ili nita. Nisam se vie mnogo obazirao na njega. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s druge strane mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvorane, okrenuta leima. Nisam vidio to radi. Ali, po pokretima ruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea. ini mi se da sam malo zadrijemao.

Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilo mi se da je prostorija zbog bjeline jo blistavija. Preda mnom nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su mi bole oi. U taj as uoe mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisam vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije mi izmakla pogledu. Meutim, nisam ih uo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene nosile pregae, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isticala ispupeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare ene mogu biti trbuaste. Mukarci su bili gotovo svi vrlo mravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidim oi, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad su posjedali, veina me njih promatrala i klimala u neprilici glavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bio naisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak,

mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjedali suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuze smijean dojam da su doli da mi sude.

Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom redu, zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance jecala, inilo mi se da nee nikad prestati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali sugledali samo u to. Ona je ena svejednako plakala. udio sam se jer je nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak, nisam se

View more