etika i profesionalni identitet psihologa
Post on 19-Jan-2016
104 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Etika i profesionalni identitet psihologa
Sadržaj
Uvod................................................................................................................................................3
1. Istorijski razvoj profesionalne etike u psihologiji.......................................................................4
2. Psihološki pristup etici i moralu..................................................................................................5
3. Poverljivost kao fundament etike u psihologiji...........................................................................7
4. Pojam identiteta u psihologiji......................................................................................................9
5. Profesionalni identitet psihologa...............................................................................................10
Zaključak.......................................................................................................................................12
Literatura........................................................................................................................................13
2
Uvod
Etički kodeksi precizno i obuhvatno regulišu veliki broj situacija koje se tiču ponašanja
psihoterapeuta i načina na koji se psihološki tretman sprovodi. Jedno od najznačajnih pravila
koje se neizostavno navodi jeste poverljivost koja se definiše kao "etička odgovornost i
profesionalna obaveza koja zahteva da informacije dobijene u privatnoj interakciji sa klijentom
neće biti otkrivene drugima"1. Terapeuti treba da čuvaju u tajnosti sve relevantne informacije o
klijentu i komunikacije unutar terapije kao i sve beleške, dokumentaciju ili audio-video snimke.
Ovi podaci poverljivi su za sva treća lica, uključujući porodicu i širi profesionalni i
socijalni kontekst kako terapeuta tako i klijenta izuzev onda kada podržavanje klijentove
poverljivosti mora biti stavljena na stranu zbog specijalnih okolnosti ili zakonskih obaveza. Ako
pažljivo proučimo stavke etičkih kodeksa neminovno ćemo uočiti da je poverljivost jedino
pravilo koje ima više ograničenja. Razlozi za odstupanja od apsolutne poverljivosti su brojni i
dolaze sa raznih strana - od samih psihoterapeuta i njihovih klijenata i od trećih lica kao što su
roditelji dece i adolescenata koji su na terapiji i različite institucije (zdravstvene, sud itd.). Iako
su data opšta uputstva u vezi različitih iskoraka čini se da mnogi od njih ostaju bremeniti
problemima tako da je, nekada, čak i vrlo iskusnim terapeutima teško da odluče kako treba
postupiti.
Pre nego što se upustimo u detaljnije razmatranje situacija u kojima se prave iskoraci iz
poverljivosti i dilemama koje ih prate, pozabavimo se razlozima zbog kojih se poverljivost
smatra izuzetno važnom.
1 Gibson, R. L., Mitchell, M. H. (2003). Introduction to Couseling and Guidance. Upper Saddle River, New Jersey,
Ohio, Merrill Prentice Hall3
1. Istorijski razvoj profesionalne etike u psihologiji
Prvi etički kodeks psihologa bio je Kodeks Asocijacije psiholoških savetnika iz SAD,
donet 1933. godine2. Posle Drugog svetskog rata i zločina koje su počinili nacisti, donet je tzv.
Nirnberški kodeks, koji je osmišljen da bi ustanovio principe eksperimentisanja na ljudima. To je
uticalo na dalji razvoj psihologije. Uzimajući u obzir principe vezane za eksperimentisanje na
ljudima, odsek Britanskog psihološkog društva u Australiji usvojio je etički kodeks 1949.
godine, a zatim je isto učinila i Američka psihološka asocijacija3.
Komitet za naučnu i profesionalnu etiku Američke psihološke asocijacije (dalje: APA) je
1947. godine predložio da se napravi formalni kodeks i prikupio od psihologa informacije o
problemima sa kojima su se sretali u praksi. Šest godina kasnije, APA je usvojila Kodeks, koji će
doživeti još 10 revizija i poslužiti kao inspiracija drugim nacionalnim psihološkim udruženjima u
stvaranju sopstvenih etičkih pravila.
Do 1963. godine bilo je svega nekoliko naučnih radova o profesionalnoj etici. Te godine
se nakon objavljivanja rezultata poznatog Milgramovog eksperimenta razvila diskusija o
njegovoj etičnosti u stručnim krugovima4 i taj period može se označiti, kao početak povećanog
interesovanja za etiku u psihologiji. Podataka o tome da li psiholozi poštuju etički kodeks nije
bilo, a sve do 70-tih godina podaci o seksualnoj eksploataciji klijenata bili su zataškavani, a
autorima istraživanja prećeno je da će biti izbačeni iz nacionalnog udruženja5.
Važan momenat u razvoju profesionalne etike u psihologiji (posebno kliničkoj) bio je
poznati slučaj Tarasof iz 1974. godine. Iz ovog slučaja proistekla je pravna obaveza psihologa u
2 Louw, J. (1997). Regulating professional conduct Part I: Codes of ethics of national psychology associations in
South Africa. South African Journal of Psychology3 Allan, A. (2010). Introduction. In A. Allan & A. Love (Eds.), Ethical practice in psychology - Reflections from the
creators of the APS Code of Ethics4 McGaha, A., & Korn, J. (1995). The emergence of interest in the ethics of psychological research with humans.
Ethics & Behavior5 Erić, Lj. (2011). Seksualni odnos između psihoterapeuta i njihovih pacijenata. U Lj. Erić (ur.) Psihoterapija
4
SAD da zaštiti potencijalnu žrtvu ubistva, tako što će obavestiti policiju i potencijalnu žrtvu o
namerama svog klijenta, ukoliko za njih sazna. Upravo tada počelo je i povećano interesovanje
psihologa u SAD za etička pitanja vezana za problematiku proisteklu iz ovog slučaja6.
Istovremeno, prva revizija Kodeksa APA 1973. godine podstakla je 1974. godine diskusiju o
velikom broju etičkih pitanja, što je pokrenulo niz istraživanja o ponašanju psihologa u praksi,
posebno u kliničkoj praksi7.
Ovo interesovanje, koje se ogledalo u povećanom broju priručnika za praksu i
istraživanjima o profesionalnoj etici u kliničkoj psihologiji, proširilo se i na druge države (najpre,
na engleskom govornom području) i intenzivirano je od 80-tih godina prošlog veka do danas8.
Područje profesionalne etike u psihologiji, koja je dugi niz godina bila relativno zanemarena, od
1974. godine dobila je svoj pravi status i više nije bila tabu tema, što je otvorilo mogućnost da
započnu istraživanja o ponašanju psihologa, posebno u kliničkoj praksi.
2. Psihološki pristup etici i moralu
Moral je oblik ljudske prakse, praktičnog odnosa čoveka prema drugim ljudima, kao i
prema sebi samom. On se manifestuje u vrednosnom procenjivanju ljudskih postupaka i htenja,
kao pozitivno ili negativno vrednih, pri čemu se prvi odobravaju i preporučuju, a drugi
zabranjuju i osuđuju9. Izraz „moralno“ se često koristi kao sinonim za prideve dobro, ispravno ili
etično. Sa druge strane, etika je grana filozofije, koja se bavi izučavanjem morala, ali u užem
smislu može označavati i moralne principe određene grupe ljudi ili profesije, kao što su npr.
psiholozi. Ti principi su često kodifikovani u formalni sistem ili skup pravila, kao što je etički
kodeks. Tada govorimo o profesionalnoj etici, odnosno o kodifikovanoj običajnosti u okviru
jedne profesije. Posmatrano šire, razmatranje nekog moralnog problema u oblasti psihologije
6 Beigler, J. S. (1984). Tarasoff v. confidentiality. Behavioral Science and the Law7 McGaha, A., & Korn, J. (1995). The emergence of interest in the ethics of psychological research with humans.
Ethics & Behavior8 Verma, S. K., & Kaur, H. (1998). Ethics and clinical psychology. Indian Journal of Clinical Psychology9 Pavićević, V. (1974). Osnovi etike. Beograd
5
spada u oblast primenjene etike (primenjene na oblast psihologije). Fokus u ovom radu bio je na
profesionoj etici u kliničkoj psihologiji, a u oblast filozofije zašlo se samo onoliko koliko je bilo
potrebno.
Postavlja se pitanje koji se postupci kliničkih psihologa mogu definisati kao „dobri“
profesionalni postupci? Može se reći da su profesionalni postupci kliničkih psihologa „dobri“
ukoliko rezultuju pozitivnim rezultatima za klijente i ukoliko se istovremeno sprovode u skladu
sa profesionalnim standardima, pravnim propisima i moralnim normama10. Kada klinički
psiholog, sa namerom ili svojim nemarom, nanese, neodgovarajućim, odnosno nestandardnim
izvođenjem svoje delatnosti, štetu klijentu, može se govoriti o lošoj kliničkoj praksi11. Može se
reći i da je loša praksa ona, koja krši principe etičkog kodeksa, odnosno narušava profesionalnu
etiku.
Međutim, kada budemo govorili o ponašanju psihologa koje je u suprotnosti sa
Kodeksom profesije, to ne znači da istovremeno govorimo i o nemoralnom ponašanju. Kao što je
Eliot Tjuriel primetio12, konvencionalna pravila nisu isto što i moralna i mogu važiti samo za
jednu grupu, kao što su pripadnici psihološke struke. Istovremeno, ona su i promenljiva. Na
primer, odbijanje da se klijentu saopšti njegova dijagnoza bila je u prošlosti sasvim prihvatljiva
praksa, a u Srbiji je i danas veoma rasprostranjena, kao i prihvatanje poklona od klijenata (npr.
čokolade ili flaše pića). Iako etički kodeksi psihologa u nekim državama zabranjuju slične
postupke, to ne znači da su oni, samim tim, i nemoralni.
Kako ćemo onda znati koji su postupci kliničkih psihologa nemoralni? Kant nam je
ponudio jedno rešenje, koje stoji i u osnovi našeg Kodeksa etike psihologa13. Jedna od
pojednostavljenih definicija njegovog kategoričkog imperativa je: „Radi tako da princip tvoga
10 Srna, J. (2003). Etička pitanja u psihoterapiji. Rad prezentovan na 2. Simpozijumu iz razvojne neurologije i
psihijatrije razvojnog doba. Zbornik radova, Beograd11 Baird, B. N. (1999). The internship, practicum and Field Placement Handbook – A guide for helping professions,
New Jersey12 Turiel, E. (1983). The development of social Knowledge: Morality and convention. Cambridge: University Press13 Mirić, J. (2003). Tumačenje kodeksa etike. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju
6
rada može postati princip rada svih drugih.“ Vođeni ovim vrhovnim merilom možemo napraviti
distinkciju između moralnih i nemoralnih postupaka kliničkih psihologa.
3. Poverljivost kao fundament etike u psihologiji
Etički kodeksi precizno i obuhvatno regulišu veliki broj situacija koje se tiču ponašanja
psihoterapeuta i načina na koji se psihološki tretman sprovodi. Jedno od najznačajnih pravila
koje se neizostavno navodi jeste poverljivost koja se definiše kao "etička odgovornost i
profesionalna obaveza koja zahteva da informacije dobijene u privatnoj interakciji sa klijentom
neće biti otkrivene drugima"14. Terapeuti treba da čuvaju u tajnosti sve relevantne informacije o
klijentu i komunikacije unutar terapije kao i sve beleške, dokumentaciju ili audio-video snimke.
Ovi podaci poverljivi su za sva treća lica, uključujući porodicu i širi profesionalni i socijalni
kontekst kako terapeuta tako i klijenta izuzev onda kada podržavanje klijentove poverljivosti
mora biti stavljena na stranu zbog specijalnih okolnosti ili zakonskih obaveza. Ako pažljivo
proučimo stavke etičkih kodeksa neminovno ćemo uočiti da je poverljivost jedino pravilo koje
ima više ograničenja.
Razlozi za odstupanja od apsolutne poverljivosti su brojni i dolaze sa raznih strana - od
samih psihoterapeuta i njihovih klijenata i od trećih lica kao što su roditelji dece i adolescenata
koji su na terapiji i različite institucije (zdravstvene, sud itd.). Iako su data opšta uputstva u vezi
različitih iskoraka čini se da mnogi od njih ostaju bremeniti problemima tako da je, nekada, čak i
vrlo iskusnim terapeutima teško da odluče kako treba postupiti. Pre nego što se upustimo u
detaljnije razmatranje situacija u kojima se prave iskoraci iz poverljivosti i dilemama koje ih
prate, pozabavimo se razlozima zbog kojih se poverljivost smatra izuzetno važnom. "Da li će još
neko saznati ovo što vam govorim?" pitanje je koje, često, postavljaju klijenti na prvoj seansi
uvodeći time jednu od najvažnijih, najprovokativnijih i najkontroverznijih tema. Strah nasuprot
poverenju, ograničenja nasuprot slobodi komunikacije - neke od najvažnijih tema značajnih za
psihoterapijski odnos su tu, u prvim minutima tretmana. Sposobnost terapeuta da pomogne
14 Gibson, R. L., Mitchell, M. H. (2003). Introduction to Couseling and Guidance. Upper Saddle River, New Jersey7
svojim klijentima zavisi u potpunosti od njihove spremnosti i sposobnosti da slobodno govore.
Terapeutu je zbog toga teško da funkcioniše a da nije u stanju da ih uveri u poverljivost njihovih
komunikacija. Da bi se pomoglo potrebno je pričati a da bi se moglo pričati potrebno je
poverenje15.
Ako bi se pokazalo da terapeut ne zaslužuje da mu se veruje, tj. ako bi primarni preduslov
za odvijanje tretmana bio izneveren, kraj psihoterapije bio bi neminovan. Psihoterapijski klijent
poverava se potpunije od bilo koga drugog na svetu. On je pozvan da na otvoren i iskren način
diskutuje lični materijal najintimnije i najviše uznemiravajuće prirode čije je otkrivanje često
praćeno strahom, krivicom i stidom. Da bi rešio svoj problem potrebno je da unese mnogobrojne
misli i osećanja uključujući, nekada, i socijalno neprihvatljive težnje, nezrele želje, perverzne
seksualne misli, osećanja i postupke - ukratko - sve ono o čemu mu je teško da priča, sve ono o
čemu mu je teško da misli, sve ono o čemu ne želi ništa da zna.
I onda kada ne želi ništa da kaže o svojim "tajnama" postoje mnogi načini na koje ih
izražava nenamerno: "Ko god ima oči da vidi i uši da čuje može se uveriti da smrtnici ne mogu
da sačuvaju ni jednu tajnu. Onaj čije su usne neme brblja svojim prstima a znaci koji ga odaju
izbijaju iz svake njegove pore."16. Mimika, telesni stav, način na koji se odnosi prema terapeutu
itd. govore više od klijentove priče tako da njegova osećanja ostaju ogoljena. Bilo bi, stoga,
suviše očekivati da se otvara ako bi znao da će ono što kaže svom psihoterapeutu - i ono što ovaj
nauči iz onoga što je rekao ili pokazao - biti otkriveno drugim osobama. Iako u vezi ovog stava
postoji opšta saglasnost, poverljivosti gotovo nikada ne može biti u potpunosti apsolutna. Kada,
dakle, terapeuti mogu a kada moraju da otkriju neke informacije?
4. Pojam identiteta u psihologiji
Identitet je za ličnost jedan od ključnih atributa, i upravo otuda dolazi i velika važnost
psihološkog proučavanja identiteta. Međutim, ukoliko odlučimo da uložimo trud kako bismo se
upoznali sa psihološkom problematikom koja stoji iza odrednice ''identitet'' pa krenemo da
15 Corey, G. (2001). Theory and Practice of Counseling and Psychotherapy. Brooks/Cole, Thomson Learning16 Freud, S. (1905). Fragment of analysis of a case of hysteria. Collected papers, New York
8
pregledamo odgovarajuću literaturu, odmah ćemo se suočiti sa neobičnim mnoštvom drugih reči
koje su ovoj osnovnoj pridodate da bi je bliže odredile. A ukoliko, povrh svega, očekujemo da će
nam to mnoštvo pridodatih reči pomoći da brže steknemo početnu jasnoću u vidu dobre mreže
pojmova, postavki i problema u ovom polju, naše očekivanje će, nažalost, odmah biti osujećeno.
Biće dovoljno da za početak navedem samo dva primera koji ubedljivo ukazuju naneminovnost
takvog osujećenja. Široko je prihvaćeno da je Erik Erikson bio taj koji je ustoličio pojam
identiteta u psihologiji. Međutim, znatno pre i Eriksona i psihologije, i nezavisno od njih, istu reč
upotrebljavaju i filozofi. Smatram da je itekako korisno, kada pristupamo poslu oko
raščišćavanja zbrke sa rečima, obratiti se filozofskoj literaturi.
Ne moramo se pri tome nadati da ćemo svaki put naći gotova rešenja – gotove precizne
definicije i već povučene sve pojmovne distinkcije. Od velike pomoći za psihologiju biće već i to
što ćemo, eventualno, upoznavanjem filozofskog teksta upotpuniti polje značenja ocrtano
zajedničkim rečima. Veoma težak filozofski problem identiteta prvi je postavio Džon Lok, dok
ga je, izgleda, najpreciznije formulisao Džon Peri17 u vidu sledećeg pitanja: pod kojim uslovima
(različita) stanja neke osobe pripadaju toj osobi. Ovde se misli kako na simultana tako i na
sukcesivna stanja, a pitanje se ne odnosi na identitet tih pojedinačnih psihofizičkih stanja, nego
na identitet osobe. Odgovor na to pitanje sastojao bi se u nalaženju nečega što ta stanja povezuje,
što im daje jedinstvo, i što bismo onda mogli nazvati kriterijumom identiteta.
Da bih ovaj filozofski problem još jasnije predočio poslužiću se jednim primerom iz
psiholozima bližeg okvira. Pri tome ću se ograničiti na onaj vid problema identiteta koji je u
filozofiji češće ''na dnevnom redu'', a koji se tiče neistovremenih stanja. Ako prihvatimo
postavku koju iznosi Danijel Štern18 da se ''od svih oblika ljudskog ponašanja afekti možda
ponajmanje menjaju tokom života'', onda bi to značilo da je moje stanje (ili iskustvo) radosti,
straha ili gneva isto danas kao što je bilo pre trideset godina. Međutim, nije u pitanju identitet
ove psihičke funkcije, kao što nije u pitanju ni identitet tih i drugih pojedinačnih stanja, kako
onih koja možda ostaju ista tako i onih koja zaista podležu promenama. Takođe, ja nemam samo
17 Perry, J. (1975): Personal identity, Berkeley and Los Angeles: University of California Press18 Stern, D.N. (1985): The interpersonal world of the infant, New York: Basic Books
9
jedno iskustvo nego mnoštvo različitih iskustava ili stanja kroz vreme. Problem identiteta je u
tome da li su to sve moja stanja, odnosno da li sam ja kao osoba isti kroz sva ta različita stanja.
Naravno, kao i vi, i ja imam osećaj (ili smatram) da jesam isti, a onda se postavlja pitanje
šta bi se objektivno moglo uzeti kao kriterijum te istosti. U filozofskim delima možemo naći veći
broj različitih rešenja koja su ponuđena za ovaj problem, a nama će ovde biti dovoljno da
pomenemo samo jedno. To je rešenje koje je još davno ponudio Lok19 i koje i danas predstavlja
izazov za najveći broj filozofskih rasprava. Lok je, naime, kriterijum identiteta našao u
refleksivnoj svesti i u sećanju, tako da bi se moglo reći da dva istovremena iskustva pripadaju
istoj osobi ukoliko je jedno od njih ustvari re fleksivna svest o onom drugom, dok neistovremena
stanja pripadaju istoj osobi pod uslovom da kasnije stanje može da sadrži sećanje na refleksivnu
svest sadržanu u ranijem stanju. Tako, prema Loku, čovekov identitet dopire samo do onih
iskustava iz prošlosti čije se refleksivne svesti može setiti.
5. Profesionalni identitet psihologa
Psihoterapeuti često imaju jednu vrstu konfuzije profesionalnog identiteta do koje dolazi
zbog toga što se nalaze u situaciji da imaju više profesionalnih identiteta. Prvi ili primarni
profesionalni identitet koji ima neki psihoterapeut je profesionalni identitet zbog pripadnosti
nekoj drugoj profesiji. Kao što je poznato da bi neko postao psihoterapeut mora da završi neki
fakultet, a završavanjem fakulteta se stiče neko zvanje i postaje pripadnik neke profesije. U
pitanju je „ulazni“ identitet. Zbog toga su psihoterapeuti istovremeno i psihijatri, psiholozi,
pedagozi, defektolozi, socijalni radnici, itd. Pre donošenja Strazburške deklaracije o
psihoterapiji, psihoterapijom su se uglavnom bavili psihijatri i psiholozi, a ovom deklaracijom je
psihoterapija određena kao posebna profesija u koju je mogude udi na različita „ulazna vrata“, a
ne samo putem medicine i psihologije. Na osnovu pretpostavke da je psihoterapija posebna
nauka i profesija, nastali su fakulteti za psihoterapiju, tako da sada postoje masteri psihoterapije
koji kao svoj primarni profesionalni identitet imaju zanimanje psihoterapeut. Ali istovremano
19 Pejić, N. (1988): Problem ličnog identiteta u svetlu nekih najnovijih neuropsiholoških istraživanja, Beograd:
Filozofski fakultet10
otvaranjem novih ulaznih vrata u profesiju psihoterapeut praktično za sve koji su završili neki
fakultet, povedala se raznolikost primarnih profesionalnih ideniteta unutar grupe psihoterapeuta.
Drugi ili sekundarni profesionalni identitet nekog psihoterapeuta je pripadnost nekom
psihoterapijskom pravcu, školi psihoterapije ili psihoterapijskom modalitetu. A ovih modaliteta
ima puno. Zbog toga na ovom, sekundarnom nivou, psihoterapeut sebe definiše kao
psihoanalitičkog psihoterapeuta, psihodramatskog psihoterapeuta, sistemskog terapeuta,
porodičnog terapeuta, geštalt terapeuta, transakconog analitičara, grupnog analitičara, kognitvno-
bihejvioralnog terapeuta, racionalo-emocionalno-bihejvioralnog terapeuta, art terapeuta,
integrativnog psihoterapeuta, hipnoterapeuta, itd. Postoji preko dvadeset naučno priznatih
psihoterapijskih modaliteta i još vedi broj onih koji nemaju ovaj status, a sebe nazivaju
psihoterapijom ili terapijom. Kao što je poznato ovi modaliteti imaju veoma različite premise o
ljudskom funkcionisanju, emocijama, poremedaju, promeni i načinu izazivanja željene promene
kod klijenta. Na jednoj vrsti tržišta koje je zainteresovano za „kupovinu“ psihoterapijske
edukacije, ovi modaliteti su suprotstavljeni, ponekad u nekoj vrsti neprijateljskih odnosa između
svojih lidera i onih koji ih prate.
Krovni, tredi ili tercijarni profesionalni identitet je pripadnost zvanju psihoterapeut, bez
obzira na profesiju. Sve je više istraživanja koja pristupaju istraživanju psihoterapije, a koja se ne
bave određenim modalitetom psihoterapije, ved joj pristupaju na jedan univerzalniji način. Svi
psihotereapeuti, bez obzira na modalitet kojim se bave su pod istim profesionalnim krovom.
Pripadnici svih priznatih modaliteta koji poseduju sertifikat datog modaliteta ved jesu
obuhvadeni zajedničkim profesionalnim i etičkim standardima. Upravo zbog šarolikosti koja
postoji između različitih psihoterapijskih modaliteta, a u različitim oblastima, pojavila se potreba
da se stvari definišu i na ovom, opštijem nivou.
Zaključak
Profesionalni rad psihoterapeuta u najvećoj meri podrazumeva neposredan rad sa
osobama koje iznose svoje probleme. Samim tim što se obraćaju za pomoć mnogi korisnici
11
usluga se i bez toga, zbog bolesti, krize, traumatizovanosti ili nekog drugog problema koji imaju,
mogu svrstati u kategoriju vulnerabilnih osoba koje odlikuje smanjena moć, pa i nemoć.
Neravnopravnost u moći koja postoji između psihoterapeuta i klijenta moţe se vrlo lako
zloupotrebiti na štetu klijenata. Pogrešno je redukovati oblast etike na set pravila o tome šta je
pravilno činiti, a šta nije. Etika je više od onoga što etički kodeksi i zakoni propisuju, jer ona
proističe iz filozofskog proučavanja dobrog, odnosno ispravnog ponašanja i onih faktora koji
stoje u osnovi takvog ponašanja. Etika u psihoterapiji moţe se proučavati sa dva stanovišta -
deskriptivne etike npr. kroz empirijsko proučavanje etičkih uverenja profesionalaca i osnovnih
moralnih principa kojih se drţe, kao i normativne etike odnosno kroz pokušaj da se znanja o
etičkim uverenjima i moralnim principima pretoče u konkretne smernice za etičnu praksu kao što
su etički kodeksi i priručnici. Poverljivost ima izuzetno značajnu ulogu u razvoju produktivnog
odnosa terapeuta i klijenta i predstavlja istovremeno etičko i, u mnogim zemljama, zakonsko
pitanje. Iako neophodna, ne može se smatrati apsolutnom. Parafrazirajući biblijsku maksimu - za
sve postoji vreme, vreme kada treba ćutati i vreme kada treba govoriti. U nekim slučajevima
terapeuti neadekvatno izlaze na kraj sa značajnim konfliktom između potrebe za poverljivošću i
potrebe za njenim ograničavanjem te otkrivaju ono što treba da ostane poverljivo ili sakrivaju
ono što treba da bude rečeno. Uvek kada smo u dilemi da li da otkrijemo neke informacije ili ne
neophodno je da sledimo niz preporuka koje su naznačene kao što su, na primer, preispitivanje
različitih mogućnosti i posledica određenih akcija, korišćenje konsultacija itd. Kada je u pitanju
dilema da li klijenta treba obavestiti o ograničenjima poverljivosti odmah na početku ili onda
kada se ova potreba u tretmanu javi odgovor, za sada, zavisi od opredeljenja terapeuta, vrste
terapije kojom se bavi i teorije tehnike koja joj leži u osnovi. Konačno, kada je u pitanju dilema
da li ograničenja poverljivosti treba da postanu zakonom regulisana na način na koji su to uradile
mnoge zapadne zemlje sigurno je jedino to da se radi o pitanju u čije bi rešavanje trebalo
uključiti veliki broj psihoterapeuta kao i stručnjaka drugih profesija.
Literatura
Allan, A. (2010). Introduction. In A. Allan & A. Love (Eds.), Ethical practice in
psychology - Reflections from the creators of the APS Code of Ethics
12
Baird, B. N. (1999). The internship, practicum and Field Placement Handbook – A guide
for helping professions, New Jersey
Beigler, J. S. (1984). Tarasoff v. confidentiality. Behavioral Science and the Law
Corey, G. (2001). Theory and Practice of Counseling and Psychotherapy. Brooks/Cole,
Thomson Learning
Erić, Lj. (2011). Seksualni odnos između psihoterapeuta i njihovih pacijenata. U Lj. Erić
(ur.) Psihoterapija
Freud, S. (1905). Fragment of analysis of a case of hysteria. Collected papers, New York
Gibson, R. L., Mitchell, M. H. (2003). Introduction to Couseling and Guidance. Upper
Saddle River, New Jersey, Ohio, Merrill Prentice Hall
Gibson, R. L., Mitchell, M. H. (2003). Introduction to Couseling and Guidance. Upper
Saddle River, New Jersey
Louw, J. (1997). Regulating professional conduct Part I: Codes of ethics of national
psychology associations in South Africa. South African Journal of Psychology
McGaha, A., & Korn, J. (1995). The emergence of interest in the ethics of psychological
research with humans. Ethics & Behavior
McGaha, A., & Korn, J. (1995). The emergence of interest in the ethics of psychological
research with humans. Ethics & Behavior
Mirić, J. (2003). Tumačenje kodeksa etike. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju
Pavićević, V. (1974). Osnovi etike. Beograd
Pejić, N. (1988): Problem ličnog identiteta u svetlu nekih najnovijih neuropsiholoških
istraživanja, Beograd: Filozofski fakultet
Perry, J. (1975): Personal identity, Berkeley and Los Angeles: University of California
Press
Srna, J. (2003). Etička pitanja u psihoterapiji. Rad prezentovan na 2. Simpozijumu iz
razvojne neurologije i psihijatrije razvojnog doba. Zbornik radova, Beograd
Stern, D.N. (1985): The interpersonal world of the infant, New York: Basic Books
Turiel, E. (1983). The development of social Knowledge: Morality and convention.
Cambridge: University Press
Verma, S. K., & Kaur, H. (1998). Ethics and clinical psychology. Indian Journal of
Clinical Psychology
13
www.dps.org.rs
www.epsihoterapija.com
www.academia.edu
www.fedorabg.bg.ac.rs
www.serbianpsyche.com
www.fmk.singidunum.ac.rs
www.e.fmk.edu.rs
14
top related