Mira Bogdanović

Hladno-ratovska i posthladno-ratovska recepcija Đilasa u zemlji i inostranstvu:

Konstante konvertitstva

Milovan Đilas (1911-1995) bio je od svoje kooptacije u CK KPJ 1938. i izbora u

Politbiro 1940. jedna od vodećih glava u komunističkom pokretu Jugoslavije. Dva puta

propali student (književnost i pravo), neka vrsta samouka i nedouka (riječi kojima on

slika N.S. Hruščova u svojim sjećanjima na Staljina, a koje se u istoj mjeri mogu odnositi

i na njega), sa robije je, kako piše Brković dospio u najuže partijsko rukovodstvo. Na

robiju je slučajno dospio. Iako je antirežimski nastrojen, nema jasne ideološke stavove.

Ne bira listove i redakcije, nudi se i najreakcionarnijim, najrežimskijim glasilima, što će

ga, kako veli Brković, pratiti do kraja života. Ne slaže se s Marksom, kako je tad sam

izjavio, ali ga je zapazio Veselin Masleša u studentskim demonstracijama i preko jednog

komuniste, Stajkića, tražio da takav istaknuti antirežimlija napiše za ilegalni Proleter

jedan članak. Đilas se odazvao, Proleter je zaplijenjen, Stajkić je policiji propjevao, ali

da spasi Đilasa, rekao je da Đilas nije marksist. Što je bilo točno, ali nije pomoglo. Đilas

je zaglavio na trogodišnjoj robiji. (Brković, 28). Tamo postaje komunist, na

komunističkom univerzitetu, kako su zvali robiju, se doučava i diplomira za

profesionalnog revolucionera. Kao samouku i nedouku sve bi mu bilo odmah jasno: čak i

teške filozofske knjige popout Hegelovih Nauka logike, Fenomenologija i Estetika,

(Brković, 31) a puno kasnije će se sa istom samouvjerenošu oprobati i u kvantnoj

mehanici i teoriji relativnosti u svojoj knjizi Nesarvršeno društvo. Nepopravljiv.

„Fanatičnom vjerom u komunizam, SSSR i Staljina uz izrazitu publicističku i

propagandno-agitacijsku sposobnost, Đilas je bio prikladan aktivist i agitator za potrebe

datog trenutka pokreta. Podržavao je vjeru vjernih s ultra-revolucionarnih sektaških

pozicija, a progonio nosioce dilema, skepse i samostalne misli u pokretu. Isticao se u

borbi protiv tzv. revizionista, naročito u sukobu na tzv. ljevici. (...)

Đilasov nagli uspon počeo je u prvim poratnim godinama. Preuzeo je svu vlast nad

političkim radom Partije, nad agitacijom i propagandom i kulturnim životom zemlje. (...)

Istakao se u likvidaciji ostataka građanskih partija, u veličanju Staljina, koji je u

njegovim napisima podignut na razinu poluboga, propagirao je stanje u SSSR-u kao

dovršenom 'cvatućem vrtu socijalizma', kao gotovo dovršenom novom civilizacijom.

(...) Pripremao je partijsko člansvo za 'klasni juriš' na seljaštvo.“ (Bilandžić, 7-8)

Ukratko, bio je Bič Božji.

Potom slijedi njegova prva velika konverzija od staljinista u antistaljinista. (Bilo ih je i

ranije, ali manjih: od rusofila u rubaški i obožavatelja Tolstoja i Dostojevskog, pred

čijom slikom je s upaljenom svijećom kao pred ikonom jedne noći klečao, na njihovo

totalno odbacivanje i zagovaranje socijalističkog realizma, pa proganjanje slobodumnih

lijevih pisaca poput Krleže. Iz tog doba potiče impresija o Đilasu iz pera Savića

Markovića Štedimljije, također, kako se kasnije pokazalo, konvertita od ljevice, do

ustaškog ideologa, „kao mnogo prevrtljivog i nepouzdanog mladog čovjeka koji će

čitavog života, kontinuirano i ciklično, svakih šest mjeseci mijenjati svoja mišljenja!

Njegova kontinuirana promjena mišljenja dolazi iz kultnog samoljublja i prenaglašenog

egocentrizma u svim situacijama, u kojima je, sticajem okolnosti imao značajnu ulogu.“

Brković, 27-28).

„U sukobu sa Staljinom bezrezervno je stao na stranu Tita i istakao se u ideološko-

propagandnom ratu s Kominformom. Brzo se upustio u analizu staljinizma, ali ne sa

pozicija hladnog analitičara i političara već s pozicije vatrenog propagandista, publicista i

književnika, bez naučnog kategorijalnog aparata. (...) Kroz dramatiku borbe protiv

staljinizma, M. Đilas se, nošen snagom svojih emocija postepeno pretvarao od vjernika u

nevjernika, ne uspjevši doseći razinu realista.“ (Bil 8-9) .

VI kongres KPJ 1952. g. u Zagrebu značio je vrhunac ideološkog obračuna sa

staljinizmom, gdje Đilas igra važnu ulogu. „Kongres je u potpunosti (verbalno) odbacio

sovjetski model društvenog uređenja, ali je u istim dokumentima upozorio da će se KPJ

suporotstaviti obnovi tzv. građanskog društva.“ (Bilandžić, 10). Kao izlaz partijski vrh

smišlja samoupravljanje te dozirano uvođenje tržišta kao alternative sovjetskoj koncepciji

etatističke privrede i društva. Zbog sukoba sa SSSR i njegovih ekonomskih i političkih

posljedica, Jugoslavija se otvara i približuje Zapadu u jeku hladnoga rata. Upravo je taj

sukob i osamostaljenje jugoslavenske KP i države bio jedan od najvažnijih prekretničkih

događaja u doba hladnog rata, što se danas u našim krajevima nedovoljno cijeni.Vjerujem

da je to zato što je protagonist ovoga epohalnog događaja bio J. B. Tito.

Buntovnička KPJ se potom našla u položaju pješaka po razapetoj žici: konfrontirana sa

Istoka optužbama za izdaju socijalizma i fašizam, i udvaranjima sa Zapada u nadi da će

promijeniti stranu, povući tako i druge zemlje realno-socijalističkog tabora svojim putem

i rasturiti komunistički monolit, prisiljena je na borbu protiv oba protivnika. S jedne

strane da dokaže da je zemlja još socijalistička i da ne klizi u obnovu građanskog društva

i kapitalizma, a sa druge da pokaže da nije staljinistička despocija. Bilandžić opisuje

tadašnju političku atmosferu u kojoj je i sam sudjelovao: „U tako užarenom političkom i

ideološkom sukobu iz dana u dan je eskalirala i jugoslavenska propaganda protiv

staljinizma. Biti tada dobar partijac značilo je biti borac protiv svega onoga što se

označavalo kao birokratizam, kao nedemokratsko ponašanje, a u svakoj prilici se

izjašnjavati za socijalističku demokraciju. Budući da je tada (a i tijekom čitavog

zemaljskog života socijalizma u Jugoslaviji!!) birokracija bila označena kao glavna snaga

kontrarevolucije, revolucionarnost se mjerila i stupnjem spremnosti za 'juriš' na tu

društvenu snagu. Ta svijest se kretala prema uvjerenju da je sve dozvoljeno što potkopava

i ruši birokraciju. Nije teško zaključiti da je osjećaj 'smrtne opasnosti' od birokracije

izazivao i podgrijavao anarhističke sklonosti i političke avanture.“ (Bilandžić, 11).

Kasnije ćemo vidjeti da je to bila djelatna formula kojom se poslužio i Milošević u borbi

za vlast.

A u borbi protiv birokracije, Đilas je kao glavni ideolog Partije, bio pravi čovjek na

pravom mjestu u pravo vrijeme. Kao suvremenik i sudionik zbivanja, Bilandžić (12)

dobro ocrtava Đilasa na tome zadatku: „Uvijek sklon jednostranoj radikalizaciji usvojene

ideologije, nošen strašću svojih emocija, i željom za vodstvom, Milovan Đilas se

odjednom uplašio opasnosti od birokracije. Zato je on odmah poslije VI kongresa

maksimalno radikalizirao antistaljinistički duh tog kongresa i krenuo u 'rat' protiv

'postojećeg stanja stvari'.“

Uvod u hladnoratvsku slavu navodnog prvog disidenta, svoju antibirokratsku revoluciju,

Đilas je odriješenih ruku započeo serijom od dvadeset članaka u Borbi, krajem 1953. i

početkom 1954. g.

Kad se danas čitaju ti Đilasovi članci, nemogće je oteti se dojmu da se radi o prilično

konfuznoj lavini riječi (Đilas ne zna metodički i analitički misliti) u kojoj se razlažu

zacrtani partijski stavovi o gorućim društvenim pitanjima. Ti se stavovi mogu, baš

zahvaljujući autorovoj konfuznoj misli, na različite načine interpretirati. Centralno je

pitanje, naravno, bauk birokracije i problem nove sadržine socijalističke demokracije,

koju treba razvijati nakon razlaza sa sovjetskom praksom, ali i u punijem smislu nego što

je to slučaj u liberalnim demokracijma Zapada. Krivo je danas kasniju Đilasovu evoluciju

projektirati unatrag i u njemu već tada vidjeti borca za liberalnu demokraciju zapadnog

tipa. Ništa od toga. Ali ono što je Partiji u tim člancima osobito zasmetalo je odsustvo

ključnih riječi klasna borba i radnička klasa. No, čašu je prelio Đilasov pamflet objavljen

početkom januara 1954., Anatomija jednog morala. Tek tada je zazvonilo za uzbunu, te

hitno sazvan Plenum CK KPJ.

Ta Đilasova pripovjetka prilično liči na herc-romane i opisuje duševne boli mlade žene

građanskog porijekla udane za mladog partizanskog generala, patnje zbog

neprihvaćenosti u uskom krugu partizanskih supruga vodećih komunista, partizanskom

mirnodopskom jet setu. Đilas iz prve ruke opisuje lagodan život na vrhu, u kojem je i sam

zdušno uživao, a u tome romanu s ključem prepoznali su se mnogi, a naročito mnoge.

Bilandžić (6) s pravom smatra najvažnijim trenutkom u Đilasovom životu njegov sukob

sa KPJ 1953-1954., zapravo početkom 1954., kad je povodom Đilasovih članaka i

Anatomije sazvan Plenum CK KPJ, održan 16. i 17. januara, prenošen preko radija i

zvučnika na javnim mjestima.

Na scenu Plenuma su izišli najkrpuniji likovi jugoslavenskog komunizma, od Tita i

Kardelja, do brojnih članova CK. Đilas se nemušto branio i pravdao, isticao da je

marksist i komunist, mada se ne slaže sa lenjinskom koncepcijom Partije, priznao da nije

čitao Bernštajna (Lenjivovog bauka revizionizma i obaveznu lektiru već za teorijski

potkovanije borce, a kamoli za glavnog partijskog ideologa). Uzgred, Đilas je bio poznat

po tomu da može satima pričati o knjigama koje nije pročitao. Jednom je nakon rata na

sjednici Politbiroa uhvaćen kako s puno autoriteta govori o Lenjinovoj knjizi

Materijalizam i empriokriticizam, za koju je Zogović, Đilasov rođak, intimus i kolega

agitpropovac, pouzdano znao da je nije pročitao (Brković, 31). To mu je i javno rekao

pred Titom i Rankovićem. Priznavši u tome društvu da knjigu nije pročitao, Đilas je

potom nastavio da i dalje priča o toj knjizi kao da ništa nije bilo! Kakogod bilo, u

završnici Plenuma Đilas je uklonjen sa sviju svojih funkcija (otuda nedostatak vremena

za čitanje), a u aprilu iste godine vratio je partijsku knjižicu sekretaru svoje ulične ćelije.

Recepcija Đilasa na Plenumu je bila zapravo hladnoratovska: Kardelj u svojem referatu

brani položaj Jugoslavije između Istoka i Zapada, inzistira na očuvanju ekvidistance i

naglašava pravo na vlastiti put, tema koja će gospodariti službenoj političkoj misli sve do

propasti realnog socijalizma. Uz to je službeni stav da je jugoslavenski put jedini ispravan

put, koji podjednako poništava pretenzije i Istoka i Zapada da se predstave kao jedini

modeli istinske demokracije. Drugim riječima, i protiv restauracije građanskog društva i

kapitalizma, koje je sad prva točka na dnevnom redu raznih stranaka, a najviše LDP, a sa

druge strane protiv restauracije staljinizma od kojeg je KPJ taman uzela verbalno-

politički odmak.

Kakva je recepcija Đilasa unutar zemlje prije njegova pada? O tomu ima tek malo

istraživanja, meni poznato samo jedno kolege Milana Terzića o odjecima Đilasovih

članaka u JNA utemeljeno na arhivskim istraživanjima i doušničkim izvještajima. Ali

bitno je da za Đilasom, ni tad, ali niti kasnije, nisu pohrlile mase nezadovoljnika. Prije bi

se reklo da je bilo suprotno od toga: svi su od njega bježali, čak su ga i kumovi i prijatelji

napustili. Đilasove članke i provokativne stavove svatko je tumačio na način koji mu

najbolje odgovara. Tako imamo budno praćenje vani, ali i u partijskim krugovima u

zemlji. U to vrijeme se rađa tzv. kremljologija, koja zbog zatvorenosti zemalja realnog

socijalizma pribjegava bizarnim metodološkim postupcima poput proučavanja

prvomajskih parola u Moskvi ili mjesta koje pojedine krupne glave zauzimaju na tribini

prilikom proslave godišnjica Oktobarske revolucije. Na osnovu toga se zaključivalo

kojim će pravcem udariti KP. Đilasovi članci su bili jedan takav izvor na osnovu kojega

se mogla predviđati dalja liberalizacija političkog života u Jugoslaviji i njezino

približavanje Zapadu, ili po reakcijama u SKJ, povratak u krilo staljinizma. Navodno su

neki visoki funkcionari (Kardelj i Bakarić) bili na istoj crti oko provođenja rezolucija VI

kongresa, ali su se povukli i ostavili Đilasa na tankom ledu. Radilo se zapravo o brzini

kojom je trebalo vršiti proklamirane promjene i kontekstu u kojem se sve to odigrava:

1953. umire Staljin, a KPJ i Tito zauzimaju stav iščekivanja. Izgleda da Đilas nije imao

čula za takve finese, a Agitprop je bio njegov feud, pri čemu je status Agitpropa u čitavoj

građevini bio manje važan od ostalih partijskih resora.

U širokim krugovima partijskog članstva vođene su rasprave o tomu tko je za a tko protiv

Đilasa. Među članovima je bilo mnogo onih koji su Đilasova razmišljanja shvaćali kao

dalji proboj u pravcu socijalističke demokracije, a tako ih i sam Đilas prezentira. U

Terzićevom radu nalazimo podatak o slučaju našeg profesora Vojina Milića, tada

potpukovnika JNA, koji je u spornim člancima vidio prvenstveno nastojanje da se proširi

socijalistička demokracija. A profesor Milić je bio tada, i, mada van partije nakon 1968.,

do smrti ostao komunist. Nije konvertirao i ostao je uvjeren da je socijalizam spojiv sa

demokracijom i da nije socijalizam ako u njemu nema demokracije. Pritom Milić borbu

za socijalizam vidi kao borbu protiv staljinizma i za slobodu ideja.

Đilas je krenuo drugim putem. Dok su drugi pali visoki funkcionari izbjegavali publicitet

i nakon razlaza odlazili u privredu (Ljubodrag Đurić), ili se vratili svojoj prvobitnoj

profesiji (Blagoje Nešković, vrlo uspješan liječnik onkolog, kasnije Ranković, koji se

povukao u kućni život), Đilas se je uzdržavao samo do kraja 1954., da bi od tad nadalje

koristio svaku prigodu za davanje intervjua i komentara dopisnicima stranih medija koji

su ga opsjedali. Kao dokon penzioner, Đilas je imao dosta vremena za razna smatranja i

razmatranja, ali su ga, zahvaljujući njegovoj prošloj akumulaciji funkcija, držali za

nekakvu vrstu Nostradamusa koji o svemu ima relevatno mišljenje ili predviđanje. Da li

je potrebno isticati da su i Jugoslavija, zbog svoje uloge u svjetskoj politici, i Đilas kao

ličnost koja je očišćena iz pokreta, uživali ogromno zanimanje u zapadnoj javnosti?

Publicitet je na prvi pogled koristio Đilasu, ali u najvećoj mjeri ipak antikomunističkim

krugovima na Zapadu. Tu je Đilasov simpatizer, ultradesničarski urednik Buckleyeve

National Review, David Pryce Jones u krivu: on tvrdi da je obraćanje stranim medijima

Đilasu pružalo zaštitu. Meni se čini da je bilo obratno. Egzibicionistička, osvetnička

eksponiranost, Đilasu je škodila. To ga je otjeralo u zatvor. Tako se prave disidenti, jer

zatvor stalno doliva ulje na vatru, a najbolje je kad disident čas uđe, čas iziđe. Ali je tu i,

meni nerazumljiv, panični strah vlasti od jedne takve figure. Valjda je u duhu

konspirativno-patrijarhalne organizacije prljanje vlastitog gnijezda bilo tada, kao i sad, na

niskoj cijeni. Da je bilo pameti, partija je trebala pustiti Đilasa da drži svoje seanse ne

obraćajući pažnju na njega, njegove se izjave ionako nisu mogle pročitati u domaćem

tisku, a graja koja je dizana povodom svakog njegovog istupa, samo je koristila vanjskom

neprijatelju socijalizma, čiji je instrument bio Đilas.

Đilas nije sve vrijeme provodio dajući intervjue stranim medijima, već je u međuvremenu

i pisao: na kraju krajeva, uvijek je htio biti književnik. Tada nastalo djelo Besudna

zemlja, ponudio je Srpskoj književnoj zadruzi, ali iz političkih razloga bio odbijen. Da su

bili pametni i štampali Besudnu zemlju kad je nastala, možda od Đilasovog otpadništva

ne bi bilo ništa. Zato je Đilas preko svojih američkih veza ponudio rukopis američkom

izdavaču. Bio je opet odbijen, ovaj puta zato što njegove rane uspomene tada nikoga nisu

interesirale, sumnjam i da su kasnije. Tada su u modi bili politički spisi razočaranih

komunista koji bi mogli biti iskorišteni u antikomunističke propagandne svrhe. Đilas je

bio idealna meta: otpadnik sa samoga vrha. Zainteresirani američki krugovi su od Đilasa

tražili rukopis koji bi im se dopao. Tako je nastao i rukopis, kako Đilas sam kaže nakon

debakla sa Besudnom zemljom, Svojina i sloboda, iz kojeg će se stvoriti, ili modelirati,

najčuvenije Đilasovo djelo, Nova klasa.

Konkretan povod za prvo, kao i sva kasnija glupo i nepotrebno Đilasovo zatvaranje, bio

je njegov naručeni komentar na zbivanja u Mađarskoj 1956., i njegova kritika

jugoslavenskog držanja u toj krizi, objavljen u časopisu New Leader, za koji će se tek

kasnije, nakon 1967., pokazati da ga je financijski potpomagala CIA. Kad se čita taj tekst,

Bura u Istočnoj Evropi, neizbježan je dojam da je tekst dotjerivan kako bi se uklopio u

tadašnju retoriku i očekivanja Zapada vezana za mađarske događaje. I dok je Đilas zbog

Bure u Istočnoj Evropi sjedio u Mitrovici u zatvoru, u New Yorku se užurbano i

uzbuđeno radilo na fabrikaciji Nove klase. U tome pothvatu je sudjelovala čitava ekipa

pomoćnika, čiji je identitet bar koliko je meni poznato, do danas ostao tajna. Čak se ne

zna ni tko je rukopis koji je Đilas poslao na materinjem, prevodio na engleski, niti se, bez

originalnog rukopisa na starom papiru, može utvrditi koliko je širok raskorak između

rukopisa nominalnog autora i komercijalne verzije. Mnogi od onih koji su sudjelovali u

aktivnostima oko švercanja rukopisa, stvaranja i konačnog lansiranja Nove klase, su ljudi

nesumnjivih obavještajnih antecedenata. U kreativnom rukopisu Nove klase može se

naslutiti pero nekadašnjih američkih staljinista koji su prešli na stranu Trockog, da bi

potom potpuno otpali od komunizma i postali žestoki hladnoratovski antikomunistički

jurišnici. Otpadnici poput Đilasa. Dakle, Đilas je upao kao pasivna podatna igračka u

ruke iskusnih igrača, bez mogućnosti da na bilo koji aktivni način sudjeluje u svemu. Niti

se osjetio pozvanim da se ikad distancira od krugova koji su najviše profitirali od

njegovog pada sa vlasti. U svakom slučaju, Nova klasa je, kako veli njezin izdavač i CIA

front, Frederick A. Praeger, bila bomba.

Tek tada se postavlja problem hladnoratovske recepcije Đilasa na širokoj skali.

Dok su prethodna Đilasova istupanja i flert sa stranim dopisnicima, bila samo sitne čarke

sa režimom pod budnim okom UDBe, pojava Nove klase je od Đilasa napravila svjetsku

zvijezdu. Organizirana je silna propaganda za Novu klasu, koja je tiskana u

višemilijunskoj nakladi, čitana danima i noćima preko RFE i RL, tada na prakično

stopostotnim jaslama CIA, namijenjeno publici u Istočnoj Evropi, kako bi se potaknula

titiostička jeres. Takva knjiga, prevođena na brojne svjetske jezike, sa imenom Đilas na

koricama (moj engleski primjerak čak ima, na prvoj stranici, kad se otvore korice,

faksimil Đilasovog potpisa na ćirilici), trebala je imati prosvjetiteljsku ulogu svuda gdje

su se ljudi politički kolebali ili naginjali (komunističkoj, bilo je i ne- ili antikumunističke

ljevice) ljevici, kako u Evropi, tako u Latinskoj Americi i u Aziji, gdje je proces

dekolonizacije već bio započeo, koji je otuđivao bivše kolonije od svojih kapitalističkih

metropola i navodio ih na zao put.

Domaća recepcija je bila uglavnom policijska. Nedvojbeno je UDB pratila pošiljke iz

inozemstva. Istina je da su zainteresirani vanjski promoteri u nevinim omotima slali u

zemlju na određene adrese srpsko-hrvatski prijevod Nove klase, ali je to ostajalo između

četiri zida. Sedamdestih godina sam sa svojim znacima oko CK SKJ pričala o Novoj klasi

koju sam bila pročitala u Njemačkoj na engleskom, ali su mi oni rekli da postoji Nova

klasa i na srpskom. Oni su imali u posjedu to CIA izdanje. Tamo su to čitali, slab im

engleski. Kakogod bilo, domaća javnost nije bila upoznata sa sadržinom knjige, a ona će

se u domaćem izdanju pojaviti tek 1990., kao presložen prijevod engleskog originala na

srpsko-hrvatski, istog onog što je bio izdan i raspačavan bez naznačenog imena izdavača,

mjesta i godine izdanja, sad pompozno najavljen i objavljen kod Narodne knjige u 10 000

primjeraka. Računalo se na žestoku radoznalost i veliko svejugoslavensko tržište. Ali,

bilo je kasno. Država se taman počela raspadati, a njezini podanici su imali važnije

probleme na glavi. Interesantno je da je to isto objavljeno u Hrvatskoj 2010. u nakladi od

svega 400 primjeraka sa uredničkom napomenom: „U Beogradu je 1990. tiskano prvo,

legalno, izdanje knjige na srpskom jeziku, a ovo je prvo izdanje također na srpskom

jeziku na inzistiranje vlasnika autorskih prava, ali iz izravnog autorovog teksta.“ (Nova

klasa, Feniks, Zagreb 2010., str. 192, kurziv MB). Da li to znači da su sva ostala izdanja

bila iz nekog drugog a ne autorovog izravnog teksta? Vlasnik autorskih prava, Aleksa

Đilas, nam duguje objašnjenje kako je do toga došlo.

Posthladnoratovska recepcija Đilasa u inozemstvu najbolje se dade očitati u riječima

Davida Bindera, koji povodom 50godišnjice Đilasovog hapšenja 19.11. 1956. razočarano

negoduje: „U online encikolpediji Wikipediji, postoji natuknica 'čuveni disidenti'. Ona

uključuje Johna Lennona, Susan Sontag i Aleksandra Zinovjeva. Ali nema Milovana

Đilasa. Isto vrijedi za Wikipedijin popis 'političkih disentera': on uključuje Gadhija,

Nelsona Mandelu, Martina Luthera Kinga i druge. Ali ne i Milovana Đilasa (Binder,

David: The days of the Dissident. Milovan Djilas Remembered. 11.24.2006.

http://www.balkanalysis.com/2006/11/24/the-days-of-the-dissident-milovan-djilas-

remembered/).

Tek se potom netko dosjetio da otvori natuknicu o Đilasu. Ovo jasno pokazuje oročenost

Đilasa na hladni rat. Ali to vrijedi za inozemstvo. Tamo je recepcija uglavnom okončana

propašću komunizma. Kažem uglavnom, jer sad sve pripada prošlosti, a povremene

reference na Đilasa – trebalo bi to pomnije istražiti – u slavodbitnoj euforiji ga ističu kao

proroka. U svakom slučaju, propašću realnog socijalizma, disidenti nestaju sa povijesne

scene, a njihova je glavna funkcija u doba konfrontacije dva bloka bila podrivanje

sovjetskog bloka iznutra. S tim se ciljem disidenti stvaraju koristeći često iskrene i

naivne kritičare unutarnjeg stanja u zemljama realno-postojećeg socijalizma, ali i sve

moguće protivnike režima bez obzira na demokratsku ili antidemokratsku političku

orijentaciju. OVDJE DEFINICIJE To istodobno objašnjava i odsustvo disidenata u našim

uvjetima, jer je Zapad Tita vidio kao najvećeg disidenta novoga doba zato što je načeo

monolit komunističkog jedinstva istupivši protiv Staljina. Praksisovski filozofi, moji

profesori, htjeli su da revolucija ide dalje i da realno-postojeći socijalizam više liči na

utopijske ideale proklamirane službene politike SKJ: prava i slobode, socijalna jednakost

i pravda, brz razvoj najintegralnijeg samoupravljanja, sve ono što bi socijalizam učinilo

privlačnim a ne strašilom kao socijalizam u SSSRu. Privlačan socijalizam nije išao na

ruku protivnicima bilo kakvog socijalizma. Ali je još važnije da se Zapad nije htio

zamjerati Titu i željeo da se stabilnost u zemlji očuva. A relevantni izvori navode da je,

gledano sa Zapada, funkcija disidenata bila subverzivni rad, što će reći, direktno ili

indirektno podrivanje ili nanošenje štete među ostalim, jednom političkom režimu. U

znak zahvalnosti za tu Titovu ulogu i očekivanja da će se Titova suretljivost i dalje

razvijati, Zapad od silnih disidenata koji su se kod nas nudili, ne pravi svjetske zvijezde

kao što su to činili od sličnih likova u zemljama sovjetskog bloka. Oni su bili ljevičari,

nisu bili konvertiti a desničari su bili već u inozemstvu i pod odgovarajućem političkim

krovom. Disdentska iznimka su Đilas i Mihajlov iz različitih razloga: Đilas, jer je takav

kapitalac bio lovina kojoj nije bilo lako odoljeti, a i sam se nudio, a Mihajlov jer je

zapravo više sovjetski nego naš disident: ono što ga je izložilo nedotupavnoj represiji u

Jugoslaviji je tekst o SSSR koji je razljutio sovjetski režim. Zanimljiv je službeni stav

Zapada prema Đilasu: nisam naišla na podatke da se je službeni Zapad trsio kod

vrhovnih vođa u brojnim kontaktima da se Đilasa ostavi na miru i pusti iz zatvora. Oni su

ga koristili za svoje svrhe s njegovim prešutnim pristankom, a udruge koje su ga

propagirale nisu, do razobličenja skandala, imale dokazive direktne veze sa svojim

vladama, već su bile skrivene iza niza privatnih fondacija i udruga kako bi zakrinkale

tragove. A privatne fondacije i udruge građana, sad kod nas toliko popularno i

propagirano takozvano civilno društvo, vode svoju politiku neovisno od državnih organa

i agencija i nisu transmisija partijske ili državne politike. Država vodi svoju politiku. To

je prava demokracija. Tako su svi imali čiste ruke.

Kod nas se javno interesovanje za Đilasa budi tek onda kad više nije bilo opasno. Ili se

bar doživljavalo kao opasno do određenog momenta, a potom više ne. Svatko čuva svoju

glavu mada ona ne mora biti direktno ugrožena. Iz predostrožnosti. Ja bih rekla da se

radilo ako ne o običnom kukaviluku, onda bar o niskom mišljenju o Đilasovim teorijskim

pregnućima. Tko je branio našim sociolozima – teoretičarima društvene strukture – da na

fakultetskim predavanjima ili seminarima kritički analiziraju Novu klasu kao sociološko

djelo? Izgovor ne može biti činjenica da su Đilasove knjige bile nedostupne na našem

jeziku: mi smo na fakultetu čitali mnoge knjige na stranim jezicima. Bit će da je u pitanju

neki drugi razlog: naši su profesori u to doba bili listom marksisti i članovi SKJ. To je

povezano sa porijeklom i ulogom inteligencije u našem podneblju. Gramšijevski rečeno,

kod nas je tradicionalna inteligencija bila vrlo tanak sloj i u turbulentnim vremenima se

svrstvala uglavnom na krivu stranu. Realni socijalizam je stvorio vlastitu, organsku

inteligenciju, podrugljivo nazivanu 'poštenom'. Kako su povijesne turbulencije i radikalni

rezovi u jednom životnom vijeku kod nas konstanta, konvertitstvo ljudi, praktično sviju

na državnim jaslama, je tipična reakcija na radikalne promjene.

Početkom osamdesetih još nije dotle došlo. U Beogradu je oktobra 1982. održan naučni

skup pod naslovom Liberalne i socijalističke ideje i pokreti na tlu Jugoslavije.,

objavljeno kao knjiga pod naslovom Liberalizam i socijalizam 1984. Na simpoziju se

okupio cvijet kritičke inteligencije iz sviju krajeva nekadašnje Jugoslavije. Tamo su i

Boža i Sveta i Ljubo, Zage nema, još nije otkrila liberalizam. Latinka Perović je tamo, ali

se bavi svojom strukom, poviješću širenja socijalističkih ideja u Srbiji. Ono što pada u oči

je da na popisu učesnika nema Đilasa! Mada se radi o problemima koje dotiče i Nova

klasa, ne samo da ih dotiče, već su u nemuštoj formi okosnica čitave knjige, a u kasnijim

rekonstrukcijama i sama njezina bit, to se djelo nigdje ne spominje. Bilo je suviše rano.

Trebalo je čekati osam godina da Đilas postane privlačni kolega. To su potpuno

vanznanstveni razlozi i žalosno je što je takva analiza do današnjeg dana izostala.

Kakvu je reputaciju imao Đilas još polovicom 1980tih i kakav su odnos mogući kritičari

imali prema njemu, pokazuju Kalezićeva opširna opravdavanja za korišćenje prepričane

Nove klase u njegovoj knjizi, Đilas: Miljenik i otpadnik komunizma, kako bi zadovoljio

svuda skrivene službeno nepostojeće cenzore. Ali ni to nije pomoglo. Knjiga je

objavljena u privatnoj režiji februara 1986. u tiražu od 22 primjerka, tri primjerka, po

zakonskim propisima dostavljena su Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu, osam tzv.

obaveznih primjeraka dostavljena Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, dok je 11

primjeraka bilo namenjeno prodaji – prodati su istog dana. Ipak nije bilo represivnog

nastupa Tužilaštva. Knjiga je zapravo predstavljala fotokopiju rukopisa i objavljena kao

autorsko izdanje, nakon što je autor tri godine obijao nadležne pragove, komitete i

kabinete, pokušavajući da je objavi kod normalne izdavačke firme. Pokazali su se jaki

otpori, čak je rasturen slog prvih nastavaka namjeravanog feljtona. Ne kaže kod kojih

novina. Moram naglasiti da se radi o vrlo kritičnoj knjizi tiskanoj u 3 750 primjeraka u

Ljubljani ali tek 1988., opet od autorske izdavačke grupe Zodne. Hoću reći da je

Kalezićeva knjiga mogla poslužiti vlasti da mjesecima vodi kampanju protiv Đilasa.

Pošto je tako kritična, ona je možda zato sad potpuno zanemarena.

Sasvim je druga situacija 1990. Oni koji su od Đilasa u svojim analizama društvene

strukture, dok su bili marksisti i komunisti, bježali kao đavo od tamjana, na skupu koji je

redakcija beogradske Sociologije upriličila 19. juna 1990. o Đilasovim knjigama Nova

klasa i Nesavršeno društvo, ukazuju mu kolegijalno poštovanje.

Na ovaj udvoričko-pokajnički skup bili su pozvani brojni učesnici, sociolozi, filozofi i

politolozi iz kulturnih centara širom Jugoslaviji. Na skupu se pojavilo svega 12 učesnika,

od kojih dvoje mladih iz Slovenije, jedan mladi Crnogorac i jedan iz Hercegovine, i

naravno, Boža, Ljuba, Sveta, kako neke od njih Đilas intimno oslovljava. „Uz puno

razumevanje za razloge onih koji nisu mogli da se odazovu pozivu, Redakcija duguje i

izražava zahvalnost svim učesnicima u raspravi.“ (Sociologija, 235). Kako bi bilo divno

znati kome je sve upućen poziv i koji su bili razlozi nedolaska brojnih uzvanika? Ističem

ovaj skup jer bi se njegovo održavanje mogao smatrati početkom posthladnoratovske

recepcije Đilasa u zemlji. Komunizam se svuda već bio urušio i Zapad slavi trijumf.

Tada se i u Srbiji tek formiraju i hvataju korijen nove partije, a rat još treba početi. Bivši

organski intelektualci traže utočišta na raznim stranama, ali će konačni rezultati postati

jasni tek kad se rat rasplamsa. U novoj podjeli karata 'poštena' inteligencija postaje

'nepošetna' inteligencija i treba opet postati 'poštena'. Za mene je izgubljena nevinost

jednokratan događaj. Ali jedno je jasno: Slobodan Inić, nekadašnji organski intelektualac

i pripadnik komunističkog trusta mozgova u nekakvom komitetu ili kabinetu, neka me

ispravi onaj tko točno zna, jasno je uočio poželjan trend. „Ja mislim da će od cijelog

socijalizma možda ostati samo Đilasovo ime, kao njegovog stvaraoca i kao kritičara –

vjesnika jednog novog društvenog stanja ili mogućeg sistema u nastajanju. I druga stvar,

koja je vrlo važna, a što sam htio da kažem, jeste da Đilas navještava, kroz ono što se

zbiva i šta se zbilo, da je kapitalizam u stvari najviša faza u razvoju socijalizma“

(Sociologija, 287). Koplje u trnje. A pitam se i u čemu je 'novost' toga 'novoga

društvenog stanja'?

Drugi su oprezniji od Inića, njihova se konverzija tek odvija. Zage ima, ali ni ovdje još

nije otkrila liberalizam. Nova klasa, knjiga koja se već golom oku ukazuje kao neskrivena

antikomunistička propaganda, analizira se kao u nekim točkama, vizionarski doprinos

sociologiji! Kad sam ja kod iste ove škole studirala sociologiju slavnih šezdesetih godina,

jedna od nezaboravnih stvari koje sam naučila je i da se analizira društveno-politički

kontekst u kojem neko djelo nastaje i njegova ideološka i socijalna funkcija.

Rasprava se uglavnom trebala ograničiti na ideje izražene u Novoj klasi. Razloge za

otvaranje ove rasprave redakcija u uvodu svodi na dva. Prvi je „da je reč o sociološkim

delima koja su, u vreme kad su se pojavila, izazvala veoma snažne odjeke u svetskoj

javnosti i ostavila dubok trag u sociološkoj i politološkoj literaturi širom sveta. S druge

strane, iz razloga koji ne leže u sferi kulture i nauke, ta dela su decenijama ostala van

vidokruga jugoslovenske sociologije. Ne uzlazeći u ovom trenutku u procenu valjanosti

ideja koje sadrže Nova klasa i Nesavršeno društvo, verujemo da je naša skoro

beznadežno zakasnela rasprava, bila ipak mali prilog uspostavljanju autonomije

jugoslovenske kulture i dokaz da je načelo tolerancije postalo deo jugoslovenske

svakodnevice.“ (Sociologija Vol. XXXII, (199), No. 3, 235). Moram ovdje usput

primjetiti da se „veoma snažni odjeci“ u svjetskoj javnosti lako mogu uočiti, a razlog

zašto je poznat. Međutim, „duboki trag u sociološkoj i politološkoj literaturi“ o kojem

govori Jakšić, nisu istraživani. Često se spominje Thomas Bottomore i njegova knjiga

Elite i društvo. Bottomore, kao sociolog politike, vrlo kritički analizira Đilasov osnovni

koncept, za razliku od naših sociologa kojima je za to nedostajala hrabrost. Kolakovski, u

svojim Glavnim tokovima marksizma u nekoliko rečenica spominje Đilasovu novu klasu.

Sam Đilas u Nesavršenom društvu (8-9) referira na knjigu Ralfa Dahrendorfa Class and

Class conflict in Industrial Society u kojoj autor posredno kritizira među ostalim i Đilasa

za shematizam, a Đilas mu otpisuje da shematizam potiče od marksističkog metoda kojim

se služio prilikom pisanja Nove klase. Kriv je marksizam. Bilo bi dobro da se stvari stave

na svoje mjesto i napiše rad u kojoj je mjeri Đilas utjecao na sociološku i politološku

literaturu, tim prije jer je problem klasne vladavine u realnom socijalizmu ostao sporan i

mnogi su pravi teoretičari na njemu lomili zube. Ali je lakše pričati napamet.

Na udvoričko-pokajničkom skupu najviše je ipak bilo riječi o Đilasovom mučeništvu.

Čitatelji njegovih tekstova u Borbi nakon toliko godina izjavljuju da su se sa tadašnjim

Đilasovim idejama, kao pripadnici komunističkog pokreta, u potpunosti slagali. To

vrijedi i za Besima Ibrahimpašića sa Univerziteta u Mostaru, koji se također sjećao svoje

intimne podrške Đilasu u vrijeme hajke, ali je Besim i osvijetlio sociološki obraz ističući

kao jedini na skupu neke sociološki relevantne iskrene uvide u svoj doživljaj Nove klase

kad se pojavila. Kao „ubijeđeni antistaljinistički marksista“, kako on sebe vidi u to

vrijeme, Ibrahimpašić ističe da mu je bio bliži Trocki jer je ovaj smatrao, za razliku od

Đilasa, da je vladavina birokracije kratkotrajna, prolazna pojava, pa nastavlja: „Ima još

nešto što mi se nije dopalo u toj knjizi. Na pojedinim mjestima, bar prema mom ličnom

iskustvu iz rada organa unutrašnjih poslova, nalazio sam da je pisac stvarao konstrukcije i

pretjerivao u ocjeni rada tužilaštva, sudova i organa unutrašnjih poslova. Makar se radilo

i o pojedinostima u, inače, uglavnom tačnom prikazivanju ovisnosti svih tih organa o

moći centralnih partijskih tijela SKJ, i njihovih čelnika, ipak je taj manir neobjektivnosti

kod mene stvarao utisak da piscu nije toliko stalo do istine koliko do toga da 'ocrni' sve

što u tom društvu egzistira. Još jednu činjenicu moram navesti koja je za mene bila

nepovoljna da bih to djelo doživio i primio na jedan objektivan način. Radi se o ogromnoj

propagandnoj kampanji, koju sam mogao pratiti u stranoj štampi o značaju tog djela, za

koje su neki pisci tvrdili da je to najstrašniji 'dinamit' ili 'bomba', koja će razrušiti više

nego bilo što drugo taj svjetski komunistički pakao i osloboditi čovječanstvo tog zla.

Dovoljno je bilo da tu knjigu tako svesrdno primi i propagira najkonzervativnija

antikomunistička propaganda, bez obzira na njenu istinitost ili ne, pa da ja u to vrijeme

nalazim slabe strane i argumente protiv toga djela.“ (Sociologija, 305).

Ovdje moram napraviti još jednu digresiju: kako je moguće da je u vrijeme žestoke

komunističke represije nastao neviđen procvat antirepresivne kulture u napr. književnosti

i na filmu? Sad su i svi bunkeri otvoreni, ono malo što se nije moglo vidjeti ili pročitati

može se sad vidjeti i pročitati, pa se postavlja pitanje da li je to bio vrhunac kreativnog

dometa na tom polju, kojemu se bez rezerve možemo diviti. Da li bi ti stvaraoci, da ih je

netko htio uvesti na Zapad, mogli tamo išta bolje stvoriti?

Uvijek me iznova zapanjuje lakoća sa kojom se mijenjaju politička uvjerenja i briše

vlastita prošlost. Nekomu to ide svaki par mjeseci, a kod nekih duže traje. Ali je efekt

identičan: odjednom se sve zaboravi i Savle postaje Pavle bez i najmanje ogrebotine.

Tako je bilo sa Đilasom u posthladnoratovskoj recepciji u zemlji. Opralo ga je

mučeništvo, a zlotvori su komunisti koji su ga zatvarali. Tako se pribavlja i odriješenje od

grijeha vlastite komunističke prošlosti, onih koji su ili zatvarali protivnike ili se nisu

bunili kad su ih nadležni organi zatvarali. Đilasa budući konveriti hvale kao moralnu

vertikalu. Ali je ta vertikala kratka. Ona počinje i završava kod zadnje konverzije. Ne

gleda se na lomove i prethodno stanje, a to vrijedi za svakog konvertita. On zadaje

koordinate i momenat kad se treba početi brojiti, a tu ima puno saveznika, sve samih

konverita.

Bivše komitelije, diktatori proletarijata, dobitnici sedmojulskih i oktobarskih nagrada,

konvertirali su ili u nacionalizam ili liberalnu demokraciju i obranu kapitalizma, uz njih i

ostaci četničke ratne emigracije, kao Desimir Tošić, koji se hvali prijateljstvom i

suradnjom sa Živkom Topalovićem, još jednim fanatičnim konveritom u povratu, koji je

od istaknutog člana Tucovićeve SSDP, nakon cijepanja stranke na komunističko i

socijaldemokratsko krilo, postao antikomunist i vođa skoro nepostojeće

socijaldemokrtaske stranke, a potom i jedan od najvažnijih suradnika Draže Mihajlovića.

Još jedan konverit. Desimir Tošić nije bio kovertit i svaka mu čast, ali je u Srbiji našao

društvo koje je u međuvremenu konvertiralo. Tošić na Peščaniku, „jedan od najčešćih i

najmilijih gostiju Peščanika. Jedino su on i dečak Vasa imali pravo da naručuju svoja

gostovanja“ (Svetlana Lukić u najavi posthumom gostovanju) priča: „Doći će neka vlast

koja će mi dati penziju, ali za sada sam umesto penzije dobio dosije.“ (Peščanik, 15. 2.

2008.) Očekivao je valjda od konveritita nakon promjene vlasti 2001. da će odsolunašiti

svoje i dobiti za to nagradu. Ali mu je ministar policije, Dušan Mihajlović, uvalio dosije

kao suradniku britanske obavještajne službe. To pripisujem, u nedostaku drugih

podataka, našoj tipičnoj histeriji oko sličnih slučajeva. Sindrom balkanskog špijuna. Isto

me gađenje obuzima u slučaju Đilasa, koji nije odbio da sudjeluje na udvoričko-

pokajničkom skupu, kao i spremnost Desimira Tošića da se sljubi sa komunistima, u

međuvremenu bivšim, i nađe ih kao pomoćne snage u stvaranju Đilasovog posthumnog

kulta. Ostvarilo se proročanstvo Plenuma CK SKJ iz 1954., na kojem je Đilas razvlašćen,

da će se oko Đilasa okupiti sve snage koje su protiv socijalizma, doduše, tek nakon više

od pedeset godina. Bez obzira na razlike koje ih razdvajaju, antikomunisti su u Đilasu

našli zajednički interes, nešto što ih spaja, i počeli graditi Đilasov posthumni kult.

Bilandžić 5 piše 1987. o Đilasu: ... „od 1954. do danas bio je i ostao prvi jugoslavenski

disident i žestoki antikomunsit, čuven i poznat u svim antikomunističkim centrima

svijeta.“ A Jevrem Brković svojoj knjizi Milovan Đilas:Anatomija morala jednog

staljiniste, daje podnaslov Od komunističkog fanatika, do fanatičnog antikomuniste.

Što je antikomunist? U svakom slučaju je protivnik takvog društvenog uređenja i

pristalica nečeg drugog, od fašizma do anarhizma. I demokrate, osobito socijalne

demokrate, zbog zajedničkog porijekla sa komunistima prije razvoda kojem je bio povod

Oktobarska revolucija, u socijalizmu vide diktaturu proletarijata, koja je nespojiva sa

demokracijom. Zapadnoevropski socijaldemokrate su također fanatični jurišnici u

hladnome ratu. Zato čudi ponavljana tvrdnja Latinke Perović da Đilas nije bio

antikomunist, a i sam Đilas se tako povremeno deklarira. Međutim, tako ga ne doživljava

zapadna javnost jer se Nova klasa reklamira širom svijeta kao Antikomunistički manifest,

valjda da se parira Marx-Engelsovom Komunističkom manifestu. Njih dvojica su napisali

tanak knjižurak a on, jedan, čitavo debelo djelo. Ali nije važno skolastičko natezanje oko

definicije antikomunizma, niti što Latinka Perović o tomu misli, niti je važna

autopercepcija Đilasa: ono što jest važno je uloga koju Đilas igrao kao prost objekt

globalne antikomunističke propagande, i to zahvaljujući baš svojoj komunističkoj

prošlosti. I baš se sa takvog Đilasa pokušava skinuti etiketa antikomunizma. Valjda zato

što zaudara na fašizam.

Posthumno obožavanje Đilasa otima se svakoj kontroli. To me podsjeća na jedno mjesto

iz Kauckijeve knjige Porijeklo kršćanstva. Odmicanjem vremena, obogotvorenje Isusa

također se otimalo svakoj kontroli, pa su mu popovi pripisivali moć da vaskrsne čak i

usoljene haringe, koje bi nakon uskrnuća odmah veselo šmugnule u bistru vodu. Na to

sam pomislila kad sam pročitala napis Teofila Pančića (Vreme, 1080, 15. 9.2011). Pančić

se tu upušta u kontrafaktualnu rekonstrukciju srbijanskog puta u raj: da Milošević nije

došao na vlast, tako što bi se centrističke lijeve i desne struje (u čemu je razlika, kad su

svi u centru?) dogovorile i kandidirale Đilasa za predsjednika, sve bi krenulo drugim

tokom. Đilas bi bio, rekli bi neki krivo, srpski Havel. Ne, uzvikuje Teofil, Havel bi bio

češki Đilas! Đilas je autor Nove klase „i još svašta“, baš tako, „bez kojih nema ovakve

liberalno-demokratske misli druge polovine XX veka, a što je notorna stvar opšte kulture

na globalnom nivou.“

U Helšinskoj povelji br. 151-152, maj-juni 2011. stoje dva zanimljiva teksta. Prvi,

nepotpisani tekst, je prenesen iz Ekonomist magazina broj 259, 9. maj 2005., pod

naslovom Kultura zaborava, a povodom desete godišnjice Đilasove smrti. Tekst dolazi iz

radionice Centra Milovan Đilas, koji je prije nekoliko godina gromopucateljno osnovan,

a potom mu se izgubio svaki trag, a čija je duša bio, u međuvremenu preminuli Desimir

Tošić. Uzalud sam tragala za websiteom te udruge, bojim se da je to mrtvorođenče.

Pretpostavljam da se nije našlo finacijera za ovakvu instutuciju, što još jednom pokazuje

oročenost Đilasa na hladni rat.

Važniji je tekst Latinke Perović u istom broju Povelje Kultura zaborava-Post scriptum.

Tu se Milovan Đilas prikazuje kao „jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji misli i

kulture južnoslovenskih naroda.“ Perovićeva, koja je i sama bila među osnivačima

Centra Milovan Đilas, piše dalje: “Za Desimira Tošića koji se posle pedesetogodišnje

emigracije vratio u zemlju, bilo je, na primer, indikativno da ni vlast ni opozicija nisu

osećali potrebu da se 'u trenucima promena koje su se valjale još od 1986., obrate

Milovanu Đilasu za mišljenje i savet, da ga pozovu da učestvuje neposrednije u raspletu

državne i, posebno nacionalne srpske i jugoslovenske krize'. Kao i da je vlast tek 1990.,

dopustila da se objavljuju njegove knjige koje su već davno objavljene u svetu, i od kojih

su neke, kao Nova klasa, već bile kultne. Pogotovo je bio indikativan odnos opozicije

prema Milovanu Đilasu: samo ga je jedna opoziciona stranka pozvala da prisustvuje

njenoj osnivačkoj skupštini, i to uz prekor. Kakvu alternativu ukidanju političkog

monopola Komunističke partije nagoveštava takav odnos prema Milovanu Đilasu?“ U

svakom slučaju ne idolopoklonički. Bez obzira na sve, Đilas pripada komunističkoj

prošlosti.

Nakon propasti komunizma, piše Perovićeva, Đilasa zaokuplja haos antikomunizma.

“Milovan Đilas se nije dao upotrebiti, ali ne samo zbog snažnog osećanja časti.

Intelektualni revolucionar, kako je sebe video, on je ostao kritičan prema

postkomunističkom dobu, naročito svestan snage istorijske inercije koja čini da se sve,

svesni ili nesvesno, menja, da se ne bi ništa promenilo.“ Dakle, jedna posve pesimistička

vizija povijesti. Potom Perovićeva pristupa projekciji kasnijeg Đilasovog razvoja u „čin

pobune“ 1954. „U savremenom srpskom društvu koje je još ideologizovano, u raljama

antikomunizma i nacionalizma, Milovan Đilas se još ne vidi, pre svega kao neko ko je

rano nagovestio alternativu ne samo komunističkom društvu, nego i društvu koje je

iznedrilo komunizam kao efikasnu alternativu. Za savremenike, taj nagoveštaj je viđen

kao čin lične pobune: veličina žrtve (krziv MB) je zaklonila i još uvek zaklanja sadržaj

ideja. Za istoričare, Milovan Đilas je važno poglavlje istorije jednog dugog i dramatičnog

procesa od univerzalnog značaja. Bez rekonstrukcije tog procesa svaki pokušaj ocene

pojave Milovana Đilasa vodi u istorijsku i teorijsku improvizaciju.“ Slažem se u cijelosti

i dodajem da ta rekonstrukcija nije ni započela. Ali, ako nastavi ovim putem, bojim se

najgoreg. Što znači veličina žtrve? Ako se objektivno protumače zbivanja koja su dovela

do Đilasovog razvlašćenja, on je u to uletio posve neočekivano, nema ni govora o

svjesnom žrtvovanju.

Latinka u svojim nastupima na simpoziju o liberalizmu i socijalizmu 1982. veli: „U

stvari, pred istorijskom naukom, pred istorijom socijalizma, stoji problem da Svetozara

Markovića vrati nauci, da ga iz žitija svetaca premesti u istorijsku nauku i da se počne

baviti njegovom ljudskom i političkom suštinom. Tačnije, istorijskim procesima.“

(Liberalizam i socijalizam, 243). Božidar Jakšić još pojačava stvar: „Slažem se s tim da

bi i Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića trebalo vratiti kritičkoj istorijskoj nauci, ali

tu postoji jedan problem. Ako smijem da primijetim, te kritičke istorijske nauke, ako je

riječ o jugoslovenskoj istoriografiji – skoro da nema. Ne može se, dakle, nešto vratiti

nečemu što ne postoji. Zbog toga je zadatak dvostruk: boriti se protiv mitova, ne samo

nacionalističkih, pa i komunističkih na jednoj strani, a sa druge, izgrađivati kritičku

svijest i kritičku nauku.“ (Liberalizam i socijalizam, 259). To isto vrijedi za Đilasa u

principu, ali se Latinka toga principa, kad je Đilas u pitanju, odriče. Nije valjda zbog

manjka povijesne distance? Ili su u pitanju neke druge potrebe trenutka, potrebe

konvertita da bi se njihova legitimnost utemeljila. I tu se vraćamo na priču o takozvanim

srpskim liberalima.

Realno-postojeći socijalizam je imao povijest raznih koncepcija daljeg razvoja u

okruženju koje nije bilo naklonjeno socijalizmu. Morali su se prilagođavati, pa se u

okviru realno-postojećeg socijalizma, od Lenjina nadalje, vode se debate o ulozi tržišta u

bazično netržišnoj ekonomiji. Osim toga, liberalizam i liberalizacija imaju razna

značenja. Komunistički liberali nisu bili ni blizu Zagi, koja se želi vratiti na izvorni

liberalizam u kojem vidi modernu ljevicu, već je u to doba liberalizacija značila

popuštanje autoritarnih stega. Za to su se uhvatili partijski higijeničari poput Kržavca i

Markovića, koji su združenim snagama napisali knjigu u dva toma pod naslovom

Liberalizam od Đilasa do danas. Te je knjige, kad su se pojavile 1978. bilo na lopatama

zgrtati, prezrivo smo na njih dizali nos, a ja sam ih nakon dugog traženja uz pomoć

brojnih prijatelja ljubitelja knjige, nedavno uspjela naći. To je vrijedan povijesni

dokument za one koji se bave ideologijom. Tu su autori na jednu hrpu pomeli sve od

Đilasa preko srpskih liberala do učesnika takozvanih lipanjskih gibanja. Đilas je prauzrok

sviju nevolja koje ometaju zakonomjerni razvitak društva i umeću klipove u kotače

progresa. Međutim, niti je Đilas bio liberal u vrijeme kad se razišao sa Partijom, niti su to

bili komunistički liberali. Ironično je, ali izgleda da su Marković i Kržavac svojim

konstrukcijama pribavili naknadnu istinitost rekonstrukcijama i projekcijama koje sada

izvodi Latinka Perović. Zanimljivo je da je Zaga Golubović u jednom svojem radu među

liberale također uvrstila i pobunjene studente 1968. koji toga nisu bili svjesni, ali je ona

nakon svoje konverzije projektirala vlastita nanovija shvaćanja natrag u povijest i

prisvojila, ni kriv ni dužnan, čitav jedan pokret.

Da bi se odazvali Latinkinom pozivu na rekonstrukciju povijesnog procesa i Đilasovu

ulogu u njemu, trebali bi kritički zastati kraj raspoloživih izvora o Đilasovim političkim

shvaćanjima. Sve što znamo o Đilasu, dolazi od njega i njegovih promotera koji se

baziraju na Đilasovim spisima i njegovoj reputaciji proroka i mučenika. Knjige koje

dodaju malo više boje slici, ostale su posve nezapažene ili ih nema. Podnaslov Đilasove

knjge o Titu je Kritička biografija. O Đilasu, sad, kad se prašina slegla, ne postoji

znastvena, drugim riječima, kritička biografija, a njegova kritička biografija Tita, je sve

prije nego znastvena. Čisto memoarska stvar. Ali zato o J.B. Titu ne manjka kritičkih

biografija. To pokazuje i relativni značaj obje povijesne figure.

Ali ih Latinka Perović svrstava u isti rang: „U suženoj političkoj, pa i istorijskoj

perspektivi, gubi se iz vida da su se 1948., odnosno 1954. godine, unutar komunističkog

pokreta otvorile podele koje su starije od komunističke ideologije i koje i samu tu

ideologiju objašnjavaju. U tom smislu ima se šta naučiti od istoričnog Milovana Đilasa.

'Sa stanovišta vlasti', pisao je, 'Tito je bio u pravu. Sa stanovišta ideje, ja sam bio više u

pravu. Jesam odstupio od partijskih normi koje su vladale, ali mislim da je Tito odstupio

od ideje. U ideji komunističkog, sem diktature ima i drugih strana – a ideja je

humanitarna, oslobađajuća, sveljudska, inače u komunizmu ne bi bilo jeresi'. Sukob

između Milovana Đilasa i Josipa Broza Tita izražava jednu temeljnu protivrečnost

društva kakvo je bilo jugoslovensko posle Drugog svetskog rata: siromašno, bez

demokratskih tradicija, sa prigušenim nacionalizmima. Kako u takvom društvu

uspostaviti sklad između potrebe razvoja i principa slobode? Posebno, kako to učiniti u

blokovski podeljenom svetu, u hladnom ratu?“ (HP, isto).

Za jednu buduću Đilasovu kritičku biografiju, autoritativnu i dobro pokrepljenu, na koju

već tako dugo uzaludno čekamo, važan izvor može biti Kalezićeva spominjana knjiga

kao i citirana knjiga Jevrema Brkovića. Ali je važna i sloboda istraživanja i objavljivanja

za koju se Đilas, a jedino je to nedvosmisleno, toliko zalagao i zbog čijeg je nepostojanja

on toliko propatio. Kako se netko može upustiti u dugotrajno istraživanje kad je

neizvjesno da li će njegov rad biti objavljen jer postoji sad obavezna nametnuta

interpretacija Đilasovog života i rada, ali i pendrek Alekse Đilasa koji sudskim putem

brani lik i djelo oca i nameće obavezno tumačenje. Jedino moguće.

Vratimo se Đilasovim političkim idejama. Zašto bi ga nove političke stranke zvale na

osnivačke kongrese, osim da tamo sjedi kao antikomunistički fikus ili ikona? Uvriježeno

je mišljenje da je Đilas liberal zbog slobode, to misli duet Marković-Kržavac, a s njima

se slaže i Latinka Perović. Potom da je socijaldemokrata. Koliko znadem, ne postoji

objavljena zbirka Đilasovih izjava stranim medijima, koja bi bacila svjetla na njegove

mijene. Ali pustimo Đilasa da ih sam izloži. „Moram u to uneti više jasnoće – da čitalac

ne bi moje reformatorstvo brkao sa zapadnom socijaldemokratijom, a moje nenasilje s

onim Gandijevim. Kao što sam se uvek osećao Jugoslovenom i Srbinom, odnosno

Srbinom-Crnogorcem, a nikad nisam bio ni jugoslovenskim integralistom ni

nacionalistom, tako sam od rane mladosti bio pristaša socijalizma, a nikad

socijaldemokrata. Ne sporim da su dodiri jugoslovenskog partijskog vođstva sa

socijaldemokratima, naročito sa britanskim laburistima, u vreme sukoba sa Moskvom, i

kasnije zalaganje Socijalističke internacionale oko mog oslobođenja, mogli da ubrzaju

tok mojih razmišljanja o demokratiji i izoštre neke moje demokratske zaključke, ali moja

gledanja nikad nisu bila, pa nisu ni danas, istovetna sa socijaldemokratskim. Jer mada i

meni ponekad izgleda da nema bitnih razlika između mojih dosadašnjih i

socijaldemokratskih pogleda na tzv. građanske, a još manje na lične slobode –

jugoslovenske i komunističke stvarnosti su takve da sredstva i oblici kojima te slobode

treba da budu ostvarivani i održavani (sic) ne mogu biti istovetni s onima na Zapadu.

Neku ideju, neki program, ne možemo same za sebe ni valjano shvaćati i pretresati. I

mada ni borbe ni življenja nema i ne može biti bez ideja – one u ovima ne mogu biti više

do, simbol, do osnažena težnja, dočim su stvarna i ostvariva sredstva koja krče put k

njima – oblici koje ljudi moraju da trpe i da nameću. Stranke, partije, klase, društvo u

celini, mogu – teoretski uzev – u budućem demokratskom socijalizmu biti slobodniji

nego što su danas na Zapadu, ali jedino ako su užiljeni u svom tlu – u datoj komunističkoj

i poslekomunističkoj društvenoj stvarnosti i osobinama svake zemlje ponaosob. Jer ne

radi se o reformisanju društ(a)va u kojima postoje političke slobode, a prevladava

privatno vlasništvo, nego obrnuto – o društvima oskudnim u političkim slobodama a

preobilnim u društvenom vlasništvu.“ (Nesavršeno društvo, 160-161)

Đilas na udvoričko-pokajničkom skupu: „Ja sam pisac koji je u isto vreme i revolucioner.

Mislim da sam ostao revolucioner do današnjeg dana. Doduše, ne pravim ćelije po

Beogradu jer sam sam – nema uslova za to. Inače, pitanje je da li bih se baš odrekao, ako

bih bio malo mlađi a prilike bile pogodne“ (Sociologija, 275). A kakav politički program

ima Đilas? Nikakav.

Nesavršeno društvo je prvi puta objavljeno u SAD 1969. a kod nas tek 1990. Da

pogledamo evoluciju političkih shvaćanja Milovana Đilasa u dvadeset godina. „A kad

govorim o sebi, sebe osećam demokratskim socijalistom u smislu socijalnosti, to jest

socijalne pravde, borbe za pravedniju – ne pravednu, jer takve ne može biti! –raspodelu,

borbe protiv divljanja raznih ekspolatatora i nasilnika. Po mom mišljenju, Marks je u

pravu kada kapitalistu prikazuje kao instrument profita, gde ne igra ulogu da li je

kapitalist plemenit ili zao, nego je on u mehanizmu ekonomskom koji ga tera na

bezdušnu i bezobzirnu eksploataciju – za borbu sam protiv eksploatatorskog mehanizma

kapitala i u tom smislu sam demokratski socijalista. Mogao bih isto tako biti i demokrata,

ali sam socijalista zbog naglaska na socijalna pitanja.“ Pa dalje: „ (...) ne verujem u

demokratsko socijalističko društvo koje sad propagiraju u nekim socijalističkim

zemljama, konkretno u Bugarskoj i Srbiji, za mene je to samo nastavak utopijske ideje i

žudnje za vlašću vrhova da zadrže kakav-takav kontinuitet ranijeg poretka. Dakako, u

vrlo ublaženom vidu sve to ide, ne može se upoređivati sa diktaturama i totalitarizmima

iz nedavnog perioda, ali to svakako koči demokratske procese. Ne može se govoriti o

demokratskom socijalističkom društu kao o ozbiljnom temeljitom idealu ako postoji

partijski pluralizam (sic): sutra dobije jedna partija koja nije za to društvo, takvo društvo

– sve ode niz vodu.“ (Sociologija, 278). Snađi se tko može i zna u ovoj pečenoj magli!

Ako tomu dodamo i Đilasovo koketiranje sa Miloševićem nekoliko godina kasnije, onda

je opaska Jevrema Brkovića o Đilasu da mu je sve jasno, a da mu ništa nije jasno, dobija

još jednu potvrdu: Lazović: „Verujete li u Slobodana Miloševića?“ Đilas: „Uspeo je na

nacionalnoj osnovi da postigne ozbiljan rezultat i mislim da je, uz ostale srpske

rukovodioce, dosta uticao, ali i postigao na slabljenju postojeće autoritarne svesti…“.

Nazdravlje! [Lazović, 1989: 32].

Ali je važan njegov zaokret k egzistencijalnom humanizmu: „Hteo bih da objasnim

termin 'egzistencijalni humanizam', koji sam upotrebio u Nesavršenom društvu (...)

Nisam humanista u smislu klasične filozofije, jer tu vidim mnogo patetičnog milosrđa,

mnogo frazeologije, mnogo nerealnih projekata. Ja sam za realni humanizam:

poboljšavati uslove života, omogućavati školovanje ljudi, smanjivati socijalnu bedu

svuda i uvek, plus ono što sam govorio o sebi kao demokratskom socijalisti. Stvoriti

među ljudima, koliko je moguće, nenasilne odnose, demokratske uslove – za tu sam vrstu

humanizma. Humanizam koji je u stvari pragmatičan, prakičan, koji je rukovođen samo

opštim idealom ljubavi prema ljudima ili poštovanjem ljudske ličnosti, poštovanjem

nacionalnih, verskih i drugih tradicionalnih vrdnosti. To za mene znači termin

'egzistencijalni humanizam'“ (Sociologija, 278-279).

Haleluja.

Da li je to sve? Ili Đilas nije shvatio programe socijaldemokratskih partija? Ili su drugi

uzeli ono što se njemu pripisuje kao povijesna zasluga iz vremena kad takvi istupi nisu

bili poželjni, ili nije za njih bilo dovoljno hrabrosti? Ili je odustao i od toga i ostao mu

samo egzistencijalni humanizam? On čak ni sam ne zna što je: da ponovim što je rekao

Jevrem Brković o Đilasu jer ga to najbolje ocrtava: sve mu je jasno, a da mu ništa nije

jasno.

.

Citirana literatura:

Bilandžić, Dušan: Predgovor knjizi Jevrema Brkovića Anatomija morala jednog

staljiniste, Globus, Zagreb 1988.

Brković, Jevrem: Anatomija morala jednog staljiniste, Globus, Zagreb 1988.

Đilas, Milovan: Nesavršeno društvo: I dalje od Nove klase. Narodna knjiga, Beograd

1990.

Kalezić, Vasilije: Đilas: Miljenik i otpadnik komunizma. Autorsko-izdavačka grupa

Zodne i autor, drugo, ponovljeno izdanje, Beograd 1988.

Lazović, Goran: Đilas o sebi – drugi o Đilasu, Beograd, VIS Banovci, 1989.

Marković Dragan i Kržavac Savo: Liberalizam od Đilasa do danas, Sloboda, Beograd

1978.