dnevnici citanja svjetska 2

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

DNEVNIK ČITANJA

WILLIAM SHAKESPEARE „TIMON ATENJANIN“

Mentor: Student:

Dr.sc. Azra Verlašević, doc. Anela Ramić

LICA:

Timon Atenjanin

Lucije ,gospar laskavac

Lukul , gospar laskavac

Sempronije , gospar laskavac

Ventidije ,jedan od Timonovih lažnih prijatelja

Alkibijad ,vojskovođa atenski

Apemant , mrzovoljni filozof

Dvorski ,glavni sluga Timonov

Flaminije, sluga

Lucilije, sluga

Servilije, sluga

Kafis

Filot

Tito

Hortenzije

Sluge Varona, Izidora i Lucija, novčari i Timonovi vjerovnici

Pjesnik, Slikar, Draguljar, Trgovac

Hostilije i dva Stranca

Stari Atenjanin

Paž

Luda

Frinija

Timandra

Gospari, Senatori,Vojnici, Banditi, Paževi, Kupid i Amazonke u maskerati

Scena: Atena i obližnje šume

2

PRVI ČIN

PRVI PRIZOR

Ulaze Pjesnik, Slikar, Draguljar i Trgovac. Svaki se hvali svojim zanatom i svaki je pripremio nesto za njihovog mecenu. Ulazi nekoliko senatora koji prilaze Timonu. Pjesnik govori Slikaru o Timonovoj vlasti. On svima vlada, a mnogi se njemu ulizuju. Ali njemu kad krene loše, niko nije uz njega:

„A kad prevrtljiva Fortuna odgurne

Svog nedavnog ljubimca, svi ti privjesci

Što verahu se za njim prema vrhu,

Četveronoške čak, sad puste ga da sklizne

I nijedan da prati put mu nizbrdice.“1

Ulazi gospar Timon i uljudno se obraća svakom molitelju. Razgovara sa Ventidijevim glasnikom, Lucilijem i ostalim slugama. Ventidije je u zatvoru zbog duga i Timon je odlučio pomoći mu, tj. platiti mu jamstvo.Ulazi stari Atenjanin. Žalo se na Timonovog slugu Lucilija koji se zagledao u njegovu kćerku. On ga ne želi za zeta jer nisu istog staleža. Timon odluči da Luciliju poveća zaradu da bi se mogao vjenčati. Lucilije je veoma zahvalan. Timon prima darove od Pjesnika, Slikara i Draguljara. Zahvalan je i cijeni njihov rad. Dolazi mrzovoljni Apemant. Sve mu ide na živce i svakog vrijeđa. Zvuk trube, dolazi glasnik da najavi dolazak Alkibijada i dvadeset konjanika kao njegove pratnje. Apemant vrijeđa goste i oni se prepiru s njim. Dva gospara hvlale Timona :

„Kapom i šakom dijeli. Pluto, zlata bog,

Tek mu je sluga. Nema službe koju

Ne plati semostruko. Nema dara

Koji darivaocu ne donese uzvrat

Neusporedivi“ 2

DRUGI PRIZOR

Postavljena je velika gozba, prisutni su svi Timonovi prijatelji koji mu zahvaljuju na njegovoj pomoći. Prvi je Ventidij koji je izašsao iz zatvora. Apemant je zlovoljan i neće da sjedi s njima, nego sjedi sam na posebno m stolcu. Govori da su svi prijatelji Timnonovi ulizice i da su spremni da ga ubiju. Timon mu ne vjeruje i nastavlja se druženje. Timon zahvaljuje

1 W. Shakespeare „Timon Atenjanin“(Matica Hrvatska, Zagreb 1970.), str.18.2 W. Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.), str.25.

3

prijateljima na njihovoj ljubavi i odanosti. Dolaze Kupid i gosopođe preodjevene u Amazonke koje plešu. Gospoda biraju po jednu Amazonku i svi plešu, muškarci sa ženama. Timon im zahvaljuje na plesu i one se pridružuju velikoj gozbi, a Apemant sve to posmatra i govori da je to sve ulizivanje i mrzi sve koji su došli. Gosti odlaze, aTimon im poklanja dragulje kao darove. Dolazi prvi sluga i govori Timonu da su došli neki ljudi iz senata, drugi sluga mu govori da mu je Lucije u znak čiste ljubavi poklonio četiri konja bijelca, a treći sluga govori da ga gospar Lukul poziva na lov i poklanja mu dva para hitrih hrtova. Dvorski se žali da nema više toliko darova koliko bi Timon htio pokloniti:

„Zapovijeda da goste častimo i krasne

Dijelimo dare iz riznice prazne;

Ne pita u kesi koliko ima,

Nit dopušta mi da mu pokažem

Da mu je srce prosjak, budući

Da nema snage da ostvari želje.“3

I dalje Timon dijeli darove kako ko poželi. Apemant ga upozorava, ali on ga grdi i govorim mu da nije tako mrk da bi i njemu dao darova, a on mu odgovara:

„ Ne, ja neću ništa; jer kad bih se i ja dao

Podmititi, ne bih ostao niko da te grdi, i ti bi još

Brže u grijeh srljao. Toliko već dugo razdaješ, Timone;

Bojim se, uskoro ćeš i sebe na papire razdati

Što će ti sve te gozbe, slave, tašte ispraznosti?“4

3 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.),str.34.4 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.),str.35.

4

DRUGI ČIN

PRVI PRIZOR

Senator govori kako mu ja Timon mnogo dužan. Šalje svog slugu, Kafisa, do Timnona da traži dug. Kaže slugi da Kaže Timonu da mu je novac hitno potreban, mada to i nije tako.

DRUGI PRIZOR

Ulazi Dvorski sa mnogo računa. Kafis, Izidora i Varona su sluge i došli su u ime svog gospodara da traže novce od Timona. Dvorski mora dati novac slugama, a novca nema. Timon odluči da će poslije razgovarati s nijm. Dolazi Apemant s Ludom i on psuje i vrijeđa sluge. Dolazi Paž koji ne zna čitati i Apemant ga također vrijeđa. Timon se čudi kao mu Dvorski nije prije rekao za stanje njegovog imetka. Dvorski mu objašnjava da je nekoliko puta pokušao da mu ukaže na to, ali nije ga slušao. Timon govori da je uvjeren da nije siromašan prijateljima i da će mu oni sigurno pomoći sada u ovoj teškoj situaciji. Timon šalje sluge Flaminiju, Serviliju i još jednog slugu njegovim prijateljima Luciju, Lukulu i Semporniju da traže pomoć od njih, jer je i on njima pomogao kad je bilo potrebno. Dvorskom govori da ide u gradsku blagajnu i posudi novac, ali on je već išao i nisu mi dali novac jer ni oni nemaju dovoljno. Timon ga šalje kod Ventidija jer mu je dužan uslugu,a i smrću oca naslijedio je veliki imetak. Misli da će mu on pomoći i vjeruje dok prijatelaj ima da njegov imetak neće propasti. Dvorski mu na to odgovara:

„Da mislim da je tako, pamtio bih.

Ali dobroti je ta miso poput kuge

Jer sama dobra, dobrim smatra druge“5

5 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.), str.47.

5

TREĆI ČIN

PRVI PRIZOR

Flaminije dolazi kod gospara Lukula i govori mu u kakvoj je situaciji njegov gospodar. Lukul se na to smije i govori da je od dosta puta njega upozoravao da ne troši toliki novac, ali on ga nije slušao. Lukul daje Flaminiju novac da napusti Timona, a on mu ga vraća ljutito, razočaran je u to lažno prijateljstvo. Odlazi.

DRUGI PRIZOR

Ulazi Lucije sa Hostilijem i još dva Stranca. Čuli su kako se po gradu govori da je Timon ostao bez novaca, a Lucije u to ne vjeruje. Kaže da mu je Timon mnogo pomogao i dobio je od njega mnogo darova, također kaže da bi mu pomogao. U tom času dolazi Servilije i govori Timonovu situaciju. Lucije mu govori da bi mu pomogao kad bi imao novaca, a baš jučer je morao novac uložiti u mali posao tako da mu nije mogao pomoći. Servilije odlazi. Hostilije i dva Stranca sve to posmatraju i jedan stranac reče:

„ A upravo od istog tkanja

Duh svakog laskavca. Tko prijateljem

Nazvati može onog što u istu

Umače zdjelu? Koliko znadem, Timon

Bijaše kao otac ovom gosparu

Za njega svojom kesom je jamčio

Podupirao ga, štoviše, Timonovim

Novcima on je svoje sluge plaćao.

On ne pije, a da ne takne usne

Sa srebrom Timonovim. Isad gledaj

Tu ljudsku nakaznost, kad pokaže se

U nezahvalnu liku!“6

TREĆI PRIZOR

6 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.), str.54.

6

Treći sluga Timonov dolazi do Sempronije. Govori mu Timonovu situaciju, a Sempronije je uvrijeđen što Timon nije prvo od njega pomoć tražio pa onda od Lucija i Lukula. Zbog toga ne želi dati novac. I ovaj sluga je razočaran, te reče:

„ Najveća ovo nada bje mom gosparu

Sve sada nestale su osim bogova.

Svi njegovi prijatelji su mrtvi

I vrata koja nisu znala ključa

U godinama gosotljubivim

Moraju sada služiti da bi štitila

Svog godpodata. Eto, to je čemu

Darežljivost nas i rasipnost uče:

Ne znaš li blago držat, drž se kuće.“7

ČETVRTI PRIZOR

Došlo je mnogo sluga pred Timonovu kuće (Tito, Hortenzije, Filot, Varonov sluga). Svi su došli po naređenju svog gospodara po novac koji duguje Timon. Dolazi Dvorski i govori im da su njihovi gospodari svi nitkovi i da su se njegovom gospodaru ulizivali, a sad traže njegov novac. Timon ne izlazi. Sluge govore da je bolestan, da leži u krevetu. Kad je izašao, navalili su na njega tražeći dugove. On im govori da uzmu njegovu krv. Kad su otišli, Timnon govori Dvorskom da pripreme još jednu, posljednju gozbu za njegove prijatelje.

PETI PRIZOR

Dolaze tri senatora i susreću se s Alkibijad. Timon je prolio krv i zbog tog mora biti kažnjen. Alkibijad ga brani. Govori da ubojstvo u odbrani nije grijeh. On im predlaže da ne ubijaju Timnona, da mu ispune tu želju jer je on mnogo učinio za vojsku i državu. Oni ipak odlučuju kazniti Timona, a Alkibijad je kažnjen progonstvom.

ŠESTI PRIZOR

U Timonovoj kući su mnogi gospari, njegovi prijatelji. Iznenađeni su Timonovim pozivom na gozbu, mislili su da nema više novca. Timon ih uljudno ugošćuje bez obzira na neugodnosti koje su mu priredili.Gospari se izvinjavaju na svojoj neljubaznosti i što nisu mogli pomoći, ali Timon im to ne zamjera. Kad su se zdjele na stolovima otkrile, bile su pune vode i kamenja. Timon im baca vodu u lice i proklinje ih, zatim ih izgoni bacajući kamenje. Gospari odlaze i govore da je Timon poludio.7 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970),str.56.

7

ČETVRTI ČIN

PRVI PRIZOR

Timon proklinje Atenu i njene stanovnike:

„Na sve Atence u gradu i van grada;

Dok Timon raste, nek mu mržnja raste,

Na cijeli ljudski rod i na sve kaste!

Amen.“ 8

DRUGI PRIZOR

Sve Timonove sluge su se okupile i žale svog gospodara. Znaju da je bio dobar čovjek i da nije zaslužio ovakvu propast. Svi su se zagrlili i odlaze svojim putem. Dvorski ipak odluci da bude sluga svom gospodaru do kraja života.

TREĆI PRIZOR

Timon je u šumi i kopa zemlju. Pronalazi zlato, ali ga krije. Dolaze Alkibijad uz bubnjeve i frule, ratnički opremljeni, a s nim su Frinija i Timandra. Timon se skroz promijenio i mrzi cijeli svijet. Vrijeđa Timandru, govori joj da je bludnica. Alkibijad mu nudi pomoć, on ne želi. Timon im daje savjete i zlato, oni više vole zlato nego novac. Odlaze u rat. Dolazi Apemant. Timon je postao isto kao on, tj. oponaša ga. Vrijeđaju se međusobno, Apemant mu daje hranu da ne jede korijenje, on to odbija. I dalje se vrijeđaju i Apemant odlazi. Dolaze banditi. Timon im daje sve zlato i savjetuje ih da mrze čovječanstvo. Odlaze, a ulazi Dvorski. Ispočetka ga Timon ne može prepoznati jer misli da su svi ljudi zli. Dvorski mu nudi svu svoju ljubav i odanost sluge, a on ne može vjerovati da još postoje pošteni ljudi. Daje mu zlato iz zemlje koje je pronašao i govori mu da ide. Timon se povlači u spilju.

PETI ČIN

PRVI PRIZOR8 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970),str.74.

8

Dolaze Pjesnik i Slikar. Timon ih posmatra i prisluškuje iz spilje. Čuli su da Timon ima zlata pa su odlučili ponuditi mu svoje prijateljstvo u zamjenu za zlato. Ovaj put mu nisu donijeli nikakve poklone, nego samo riječi i obećanja:

„Bolje od najboljeg dara. Obećanja su pravi zrak

Našeg doba; ona zabljeskuju oči nadama. Djelo

Je uvijek slabije od svoje izvedbe; i osim kod prostijeg

I prostodušnijeg puka, ostvariti ono što si rekao,

Izašlo je posve iz običaja. Obećavati je veoma

Uljudno i u modi, izvedba djela je kao kakva oporuka

Ili posmrtni zavjet, koji dokazuje bolesni nedostak

Razbora u onog, koji ga čini“9

Timon im daje zlato i tjera ih, povlači se u spilju. Dolaze senatori i Dvorski. Žele da razgovaraju s Timonom. Govore mu da Alikbijad napada Atenu i da će je razorit, te mole Timona da se vrati u Atenu i da im pomogne. Svi gospari mu šalju brda ljubavi i mole za oprost. Timon im govori da će im pomoći i da svi koji su nezadovoljni dođu kod njegovog drveta iza spilje nek se objese, ali da požure jer on mora uskoro posjeći drvo. Oni razočarani odlaze.

DRUGI PRIZOR

Senatori govore kako im nema spasa od neprijatelja. Nadaju se da će druga dva senatora donijeti dobre vijesti od Timona, ali od toga nema ništa:

„Ne nadajte se

Ničem od Timona;ne vrijedi pričati

Neprijateljski bubanj čuje sei strašno

Komešanje već guši zrak prašinom.

Na obranu! Prem nećemo se spasti:

Protivnik pad nam sprema, a na nama je pasti.“ 10

9 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matice Hrvatska, Zagreb 1970),str.98.10 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.),str.106.

9

TREĆI PRIZOR

Ulazi vojnik koji po šumi traži Timona. Ali pronalazi samo grob i natpis koji ne zna pročitati. Misli da je Timon umro.

ČETVRTI PRIZOR

Alkibijad dolazi sa vojskom pred vrata Atene. Senatori ga mole za milost i da ne napada svoj narod. On se samo želi nijma osvetiti zbog njihove oholosti i želi osvetiti i Timona. Govore mu da je Timon mrtav. On čita epitaf:

„Hulje! Tu leži jedan leš, bez duše jadne,

Ne tražite mi ime. Nek kuga na sve padne.

Živ, sve živo mrzio je; sad tu leži;

Psuj ga do sita, al otale bježi.“11

Alkibijada puštaju u njegov grad, ugradu će vječno živjeti sjećanje na Timona Atenjanina.

11 W.Shakespeare „Timon Atenjanin“ (Matica Hrvatska, Zagreb 1970.),str.110.

10

JU UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

BOSANSKI JEZIK I KNJIŽVNOST

DNEVNIK ČITANJA

Svjetska književnost II

Tema: W. Shakespeare, Ukroćena goropadnica

MENTOR: dr. sc. Azra Verlašević, doc. STUDENT: Samra Bekrić

11

Tuzla, juni 2010.

UVOD

Komedija Ukroćena goropadnica je jedno od ranijih Shakespearovih dramskih dijela, napisana oko 1595. što se može zaključiti po njenoj gradnji , metrici, mnogim latinskim i talijanskim riječima i rečenicama (npr. Redime de captum quam ques minimo, što znači Otkupi se iz ropstva što jeftinije možeš), te po karakterizaciji likova koja nije oštra i duboka kao u njegovim kasnijim djelima.

Radnja, kroćenje goropadnice je uzeta iz neke starije komedije koja je u to vrijeme bila veoma popularna. Ta komedija je bila pisana na prost način, bez psihologije. Shakespear je od nje napravio umjetničko djelo.

Temeljna misao tj. kroćenje goropadne žene je mnogo starija i nalazi se u starijim djelima.

Može se reći da je i zbirka novela San budna čovjeka Richarda Edwardsa, bila jedan od uzora ove komedije. Tameljna uloga gospodara i sluge te lažnog oca uzeta je od talijanskog pjesnika Ludovika Ariosta, koji se , pak, povodio za latinskim piscima komedija kao što je Plaut. Komedija na nekim mjestima prelazi u lakrdiju, no zato u njoj i vidimo Shakespearovo uspješno ponavanje ljudske duše. U odnosu na ranije, ova komedija predstavlja jasan napredak. Prizori u kojim Petriccio kroti goropadnu Katarinu pokazuju dosta psihologijei poznavanje ljudske ćudi. Naime komedija se zasniva na dvjema radnjam: kroćenju Katarine i prosidbi njene mlađe sestre Biance koja ne može da se uda prije Katrine. Ovoj se komediji zamjerilo to što njen glavni lik Petruccio nije vođen nikakvim moralnim idejama. (pr. O bogatstvu).To se, uostalom, može zamjeriti i ostalim Shakespearovim dramama jer je u svim crtao ljude nako kakvi oni, zapravo, jesu: kao robove svojih požuda, strasti i slaboća.Ova komedija je sasvim realistična, nema nikakve fantastične niti lirske primjese. Zanimljiva je po tome što je jedna od svega dvije komedije u kojoj ne glume vitezovi, knezovi i velikaši, već obični ljudi s običnim osobina i strastima.

Jako zanimljiv je prolog ove komedije čime se prikazuje pozornica na pozornici. Ta zamisao pozornice na pozornici ima korijene zapravo u Hiljadu i jednoj noći . Prvi prizor u ovoj komediji S. nije potpuno razradio jer je valjda pretpostavljao da će dolazak glavnog junaka na scenu, probuditi interes za samu komediju. Neki autori tvrde da komedija ima i epilog, ali se pretpostavlja da su ga prepisivači izostaili.Prolog nema nikakve veze sa samom komedijom. Ona se bez njega može sasvim lijepo prikazivati. Smatra se da je u epilogu sadržaj takav da poslije odigrane komedije krčmarica Mara iz prologa, zatiče Krstu Lisca na istom mjestu ispred svoje krčme kako govori da je Lord. Ona mu se smije jer se budalasta pijandura previše umislila i nastavlja se sve po starom.

Ova komedija se spominje i kad se dokazuje da je Shakespear bi u Italiji, jer pokazuje dosta lokalnih obilježja (Lombardija, Venucija, velja Italija, Pisa). O gradu Pisa se govori da je na glasu vrlih

12

građana što ona, zapravo, i jest bila. Talijanski je običaj i da se mladi i mladoženji pred svjedocima sastavljaju ruke.

Karakteri likova nisu toliko orginalni, neki su preuzeti iz Ariostovih ili dugih talijanskih komedija.

Orginalni lik u ovoj komediji je Petruccio kojeg ne vode nikakvi moralni ideali, već je željan da se obogati i da se nagleda svijeta. On nam je simpatičan radi svoje srčanosti, neustrašivosti i potpunog uvjerenja, zbog vedrog humora i duhovitosti. Od početka se osjeća da on nije nipošto onakve žestoke ćudi. Većinu svoje žestine on glumi da bi pokazao Katarini da sa njim nema šale. Prema njoj posupa sa nekom vedrinom i bezazlenošću, u svakoj njenoj pogrdnoj riječi vidi samo tobožnju blagost, što pokazuje Shakespearov vanredni umjetnički ukus. Shakespear je znao da će takvu djevojku kakva je Katarina osvojiti jedino snažan čovjek i ljubav prema tom čovjeku.

Lica:

a) U PROLOGU:

Krsta Lisac, kotlokrpa

Krčmarica Mara

Lord,

Sluge, lovci i glumci

Paž

b) U KOMEDIJI:

Baptista, plemić u Padovi

Vincenzio, trgovac iz Pise

Petruccio, plemić iz Verone

Lucenzio, Vinceziov sin

Baptisine kćeri:

Katarina

13

Bianca

Biancini prosci:

Gremio

Hortencio

Lucenciove sluge:

Tranio

Biondello

Petrucciove sluge:

Grumio

Curtis

Nataniel

Filip

Josip

Nikola

Petar

Školnik

Krojač

Torbar

Udovica

14

PROLOG

Prvi prizor:

Krsta Lisac i krčmarica se prepiru i svađaju. Krčmarica zahtjeva da pijandura Lisac plati čaše koje je porazbijao u njenoj krčmi, ali on to ne želi i opire se. Ona mu prijeti da će otići po desetara a on joj odgovara:

Po destara, jedanaestara ili dvanaestara, ja

ću da mu odgovoriti po zakonu. Ne puštam ni

mrve. Neka dođe ali u miru i ljubavi.12

Dolazi Lord sa svojim lovcima i naređuje im da dobro paze na upregnute pse a posebno na Veseljaka i Šarka. Komentariše koji su se psi dobro pokazali a koji nisu. Tad primjećuju pijandru Lisca kako leži pored krčme. Lord naređuje lovcima da provjere da li diše. Rekoše mu da je on obična pijanica. Tad Lord dođe na ideju da se poigra s njim. Naumi da mu obuku kraljevsku odjeću, da ga okite zlatom, da ga stave u kraljevsku postelju i kad se probudi da ga ubijede da je gospodin a ne Krsta Lisac, obični pijandura.

Drugi prizor:

Lovci se složiše s Lordovim zahtjevima i uradiše sve kako im je gospodar naredio. Začuje se povorka i zvuk trube. To su bili glumci pa ih Lord pozva u svoj dvor, da prenoće i da učestvuju u prestavi koju će prirediti Liscu. Tražio je od njih da ostanu sabrani i da se ne smiju dok budu učestvovali u prevari. Oni se složiše i pristadoše da učestvuju u prevari. Pažu Bartolu narediše da se preobuče u ženu koja će biti žena prevarenog Lisca. Kada se probudio Lisac im je govorio da je on Krsta Lisac i da nije nikakav lord, ali su ga sluge i glumci ubjeđivali kako spava već petnaest godina zbog bolesti i kako ga svi žale, a posebno njegova žena koja stalno plače za njim. Nudili su ga vinom, raznovrsnom hranom a on je tražio samo pivo. Lisac nije mogao da vjeruje, spominjao je krčmu i krčmaricu Maru i govorio da nju pitaju ako mu ne vjeruju. Na kraju je ipak prihvatio sve što su mu

12 Ukroćena goropadnica, str. 10.

15

sloge govorili a onda reče da mu pozovu ženu. Kad je došao paž koji je glumio njegovu ženu, Krsta Lisac zatraži da se skine i da legne pored njega. Tada se paž dosjeti pa reče da je doktor zabranio da spava s njim dok se potpuno ne oporavi, te da ne želi ugroziti njegovo zdravlje. Tad dolazi sluga i saopćava kako su stigli glumci koji su čuli za lordovo ozdravljenje i kako žele odigrati jednu komediju pa traže njegovo dopuštenje. Lisac pristade da pogleda komediju pa reče:

Pa dobro, da je vidimo,- Ej, amo,

Kraj mene, gospo ženo, sjednite,

Nek teče voda, kuda je i tekla,

Jer mlađi nikad biti ne ćemo.13

PRVI ČIN

Lucenzijo govori svom vjernom slugi,Traniju o svojim namjerama da se školuje i o svom bogatstvu, pa ga pita koja nauka bi njemu najviše pristajala. Tranio mu savjetuje matematiku ili metafiziku, ili da uči ono što najviše voli. Tad začuju povorku.

Baptista govori Biancinim proscima da ga ne gnjave mnogo, da neće odustati od svoje namjere, da ne želi udati mlađu kćerku prije starije. Gremio mu govori da će prije prosjačiti nego prositi goropadnu Katarinu, Baptisinu stariju kćer. Katarina se opire njihovim riječima i žali se što je otac stavlja na podsmijeh tim glupim proscima. Drugi prosac, Hortensio govori da nema Katarini muža dok joj se ćud ne ublaži, moli Boga da ga sačuva od takve žene.

Tranio sve vrijeme preslušava njihov razgovor i saopštabva gospodaru da to se neka zabav sprema i da je ta žena ili luda ili čudno goropadna. Lucenzio posmatra Biancu i govori Traniu kako u njenoj ćutnji vidi čednost, blagost djevičansku. Govori mu da bude tiho i nastavljaju slušati dalje.

Baptista govori Bianci da ne brine jer neće je manje voljeti ako posvećuje više pažnje Ktarini a Katarina se tome podsmjehuje, govorivši:

Djetence, slatko! Najbolje će biti

13 Ukroćena goropadnica, str.24

16

Da stavi prstić u oko

Tek da je znat joj, zašto to.14

Bianca joj odgovara da bude zadovoljna u njenom nezadovoljstvu te da se pokorava očevoj volji, da će joj knjige i glazba biti društvo.

Lucenzijo govori Traniju da ima osjećaj kao da sluša Minervu15 dok sluša Biancu kako govori.

Hortencio i Gremio govore Biancinom ocu kako to što radi nije ispravno prema njoj. Pitaju se da li će nju u kavez zatvoriti Katarininm krivicom. Baptista im govori da se umire, jer tako je odlučio. Govori im da će okupiti najbolje učitelje ako treba, samo da Bianca bude zadovoljna.

Tada se Gremio i Hortencio dogovoriše da nađu muža Ktarini, da do tada budu sretni Biancini suparnici u ljubavi. Smisliše da čovjek koji će oženiti Katarinu bude tako lud da je spreman da se oženi paklom, jer možda i postoji neki čovjek koji bi trpio njenu cangrižavost zarad dobrog bogatstva. Čovjek koji pristane na to, od njih dvojice će dobiti nagradu.

U međuvremenu Lucenzio govori Traniju koliku ljubavnu moć je osjetio dok je gledao Biancu:

O Tranio, umrijet ću ti, ako

Tu mladu, čistu djevu ne dobijem.16

Tranio mu govori da ga razumije i da tu ljubav koju iznenada osjeti prema djevojci nije lahko istjerati iz srca. Skrenu mu pažnju na odluku koju je donio njen otac, te mu reče da je Bianci zabranjen pristup prosaca dok se Katarina ne uda. Lucenzio mu reče da zna kako će riješiti taj problem. Dogovoriše se da se Lucenzijo obuče u školnika koji će Biancu podučavati a da Tranio preuzme njegovu ulogu u Padovi, da se bavi knjigama i da dočekuje prijatelje. To je bilo moguće jer još niko u Padovi nije znao ko je Tranio a ko Lucenzio.

Kad dođe sluga Bondello i njemu objasniše za dogovor te mu zaprijetiše da nikom ne smije odati njihovu tajnu.

Drugi prizor:14 Ukroćena goropadnica str.2915 Božica Minerva, zaštitnica svih umjetnosti i vještina16 Ukroćena goropadnica str. 33

17

(Padova, ispred Hortencijeve kuće)

Petruccio govori svom slugi Grumiju da lupa o vrata kuće Hortencijeve a ovaj ga ne razumije i misli da mu govori da lupa svog gospodara. Petruccio se razljuti što mu je sluga toliko glup pa ga poče uderati. Tad izlazi Hortencio i mu bi drago što vidi svog prijatelja Grumia i prijana Petriccija. Pita ih kako je u Veroni. Grumio se žali kako ga je gospadar udario a Petruccio mu govori kako mu je više puta rekao da pokuca na vrata, ali ga ovaj nije poslušao. Hortencio im reče da su dobrodošli u njegovu kuću. Upita ih šta ih je to nagnalo da mu dođu u posjet a Petruccio mu odgovara da je došao naći ženu za udaju, jer otac mu je umro i ostavio neko bogatstvo pa je došao u strani karj ne bi li našao sreću. Hortencio mu odmah predloži jednu goropadnu ženu koja je jako bogata ali posumnja da Petruccio neće moći podnijeti njenu narav. Ovaj mu odgovori da može trpiti bilo kakvu ženu zarad dobrog bogatstva. Reče mu:

Pa zato, ako znate djevojku,

Što dovoljno je bogata, da bude

Petrucciu ženom, jer na prosidbi će

Petrucciovoj se plesati uz zlata

Zveket, neka bude ružna kao ljuba

Florencijeva.17

Hortencio mu govori da je počeo tu priču u šali, ali ako je on baš toliko zainteresiran za dobro bogatstvo, on može da mu pribavi jednu jako lijepu, mladu, dobro odgojenu djevojku sa dosta blaga, ali vrlo goropadnu i dugačkog jezika. Reče mu da je njen otac Baptista Minola a da je djevojci ime Katarina koja je zbog svog oštrog jezika poznata u Padovi. Grumio reče Hortenciu da je bolje da ne unesreći jadnu djevojku sa takvim čovjekom jer on će je dobro izgrditi ako mu se bude opirala. Hortencio i Petruccio se dogovoriše da Baptisi preporuči Hortencia kao učitelja koji će Biancu podučavati muzici.

Iako je grumio govorio da je Katarina strašno goropadna, Petruccio je bio samouvjeren i vjerovao je da ju može ukrotiti. Dogovorili su se da Tranio glumi Lucenzija, a za to vrijeme će Lucenzio pokušati osvojiti Biancino srce. Svi prosci su se složila da budu ravnoprabni u borbi za njenu ljubav.

DRUGI ČIN

17 Florencije se obavezao da će uzeti za ženu gadnu vješticu, ako ga nauči kako će odgonetnuti zagonetku do koje je stao njegov život.

18

Prvi prizor:

(Padova, soba u Baptisinoj kući)

Bianca govori Katarini:

O sestro draga, ne pogrđujte me

I sebe samu ne pogrđujte,

Čineć od mene robinju i sužnja,

Jer to me mrzi. Te tričarije

Razvežite mi ruke- sama ću

Odbaciti ih i odjelo sve

Do donje suknje što god naložite,

Učinit ću, jer dobro znadem ja,

Što starijima dugujem.18

Katarina joj na to srdito odgovara da voli koga hoće ali da se ne prevari, da izabere ili Gremija ili Hortencia. Bianca je pita da li se zbog Gremijevog sjajnog života i bogatstva ona gnjevi. Katarina se naljuti i počne je udarati. U tom trenutku ulazi Baptista i naređuje Katarini da se udalji od sestre. Grdi je je što napada jadnu Biancu koja joj ništa nije skrivila, koja je nikad ružnim riječima nije uvrijedila. Katarina odgovara ocu da joj je mrža njena šutnja i počinje ju opet udarati. Baptista govori Bianci da ide.

Tada dolaze Gremio, Lucenzio koji je obučen kao prost čovjek, Petruccio sa Hortenciom kao glazbenikom, Tranio i Biondello, koji nosi knjige.

Petruccio odmah počinje da se radpituje za Katarinu, govori kako je čuo da je ona lijepa i kreposna. Govori dalje:

Ja sam vam plemić iz Verone te sam


19

Za njezinu ljepotu dočuo,

Za njezin um i njezinu ljubaznost

Za stidnu skromnost, njena divna svojstva

I vladanje joj čedno...19

Dalje predstavlja Baptisti Hortencia. Govori kako je on vješt u matematici. Predstavlja ga kao Licia, iz Mantove. Baptista ga prihvata i govori iskreno, da ga loše ne shvate, o Katarininoj naravi, a Petruccio mu govori da vjeruje kako mu se teško rastati od kćerke. Tada ih Gremio prekida s namjerom da im predstavi Lucenzia pod imenom Cambio. Reče mu da je on učio u Rheimsu, da je vješt u matematici, jezicima i glazbi. Baptista se zahvaljuje Gremiu po hiljadu puta i onda pita za Trania, koji je došao sa njima. On mu odgovara da je došao prositi njegovu mlađu kćer. On se predtavlja kao Lucenzio, sve o sebi govori kao da je Lucenzio. Baptista mu govori da poznaje njegovog oca, da zna de je on u Pisi vrlo ugledan čovjek. Poziva ih do učionci gdje će podučavati njegove kćerke. Govori im da je oduševljen njihovim dolaskom i da su mu svi dobro došli. Petruccio mu govori da neće stalno mući dolaziti u prosce, pa bi volio da odmah riješe stvari. Dogovoriše se o rasdpodjeli bogatstva i o tome šta će Katarina dobiti kad se uda, a onda mu Baptista reče da će biti teško osvojiti mu ljubav njegove kćerke. Petruccio mu govori da se ne boji tog zadatka i da zna kako će sve biti uredu. Dolazi Hortencio razbite glave jer ga Katarina napala kad joj je htio pokazati kako se zahvata lutnja. Bilo joj je neugodno što joj se tako približio, nazivala ga kukavnim gudačem, i zvrkom i s još takvih dvadeset prostih imena. Petruccio tad uviđa koliko je ona, zapravo vragometna cura. To ga još više privuklo i reče kako žudi da priča sa njom. Hortencio se vrati da podučava mlađu kćerku a otac zovnu Katarinu da dođe vidjeti svog prosca.

Dolazi Katarina a Petruccio joj govori:

Ej Katice, dobro jutro jer čujem

Da tako vam je ime. 20

Katarina mu govori da je vjerovatno nagluh, jer oni koji ju znaju zovu je Katarinom. Petrucio joj se ne suprostavlja veće joj se još slatkorječitijim riječima umiljva. Katarina počinje Da ismijava svaku njegovu riječ i sve ono što on kaže. Njihov rezgovor protiče s puno lijepih riječi s Petrucciove strane i pogrdnih s Katarinine strane. Na svaku njenu ružnu riječ on joj odgovara lijepo:

19 Ukroćena goropadnica, str. 58.20 Ukroćena goropadnica, str. 65.

20

Katarina. Baš ste nesnosni kao osa

Petruccio. A ti ko pčela milo zujiš.

Katarina. I pčela ima žalac, čuvajte se.

Petruccio. Išćupat znam ga.21

On joj govori da je on vitez pa ga ona udari jer onaj ko treba postati vitez mora ga se udariti. Petruccio joj govori kako primjećuje tako mlađahnu a tako mudru djevojku. Dalje govori:

Tako malo zboriš, ali slađano

Ko majsko cvijeće. Ljutiti se ne znaš,

Ni poprijeko da gledaš niti usne

Da griskaš , ko što ljute žene rade...

O, je li ikada

Dijana gaj ovako resila,

Ko Kata sobu hodam kneževskim?22

Govori kako je njen otac već pristao da mu njegova kćerka bude žena. Tada se vraćaju Baptista, Gremio i Tranio. Katarina poče da se srdi na oca što joj takvog muža hoće pribaviti. Petruccio govori kako želi da svatovi budu u nedjelju a Katarina mu odgovara da će ga prije obješenog vidjeti u nedjelju. Petruccio se zauzima za njeno ponašanje i govori kako ju namjerava ukrotiti na svoj način.

Tada Tranio i Gremio počinju da se prepiru oko Biance. Tranio govori o svojim vrlinama i prednostima, kako je jedinac kod oca i kako će sve bogatstvo što mu je otac ostavio u Padovi prepisati Baptistinoj kćeri. Gremio govori o svojim vrlinama, kako ima kuću sred grada, zlata, krava i skupocjenog ruha; ako sutra umre sve će ostati Bianci. Baptista ima govori da je svjestan koliko su obojica dobri i vrli prosci, ali da je Traniova ponuda povoljnija. Zatraži od Trania da obezbjedi njegovoj kćerki udovištvo, inače će Bianca postati Sinjora Gremija. Baptista odlazi a Tranio i Gremio počeše da se prepiru zbog uobičajenog problema, ljubavi Biancine.

21 Ukroćena goropadnica, str 6622 Ukroćena goropadnica, str. 69.

21

TREĆI ČIN

Prvi prizor:

(Padova, soba u Baptisinoj kući)

Lucenzio i Hortencio se raspravljaju o svojim zanimanjima i određuju koliko će vremena biti za muziku a koliko za filozofiju. Lucenzio mu govori:

O glupo magare,

Ti nisi nikad ništa čitao

I ne znaš, zašto stvorena je glazba.23

Hortencio mu govori da neće trpjeti njegovo nametanje, a Bianca im govori da ju vrijeđa to kako se oni ponašaju i da će ona učiti kad bude htjela. Lucenzio počinje sa svojim časovima; priznaje joj da je on, zapravo, bogat ali da je probučen u učitelja da bi pridobio njenu ljubav i da bi joj bio bliže. Hortencio govori da je ugodio glazbalo a Lucenzio glasnije izgovara sadržaj svoje lekcije da ovaj ne bi posumnjao da se on udvara Bianci. Hortencio počinje da podučava Biancu, uči je "Hortencijevu skalu" u kojoj su riječi kojim joj se udvara, a Bianca mu odgovara da joj se više sviđa stara skala kakvu ona poznaje i da ne želi učiti novi način. Dolazi Baptisin sluga i poziva Biancu da dođe pomoći da se uredi sestrina soba jer se ona sutra udaje. Ona odlazi a i učitelji sa njom. Hortencio primjećuje da se Lucenzio pokušava nametnuti Bianci i da treba pripaziti na nju.

Drugi prizor:

( Padova, pred Baptisinom kućom)


22

Baptista govori Traniu da je došao trenutak da se njegova kćerka uda, ali da od zeta nema ni traga ni glasa. Katarina govori da je to jedino njena sramata jer je silom nagnana da dade ruku protiv svoje volje. Govori da je on mahnit ludov, koji pokriva svoj gorki rog neuglašenošću, te da on ima još mnogo takvih djevojka kojima je obećao udaju i da mu Katarina nije ni na kraj pameti. Razmišlja o tome kako će svijet reagovati kad je osramoti pred svima. Odlazi plačući a za njom odlazi i Bianca i drugi.

Stiže sluga Biondelo s novostima koje on naziva starim novostima. Baptista ga pita kako to može da bude, novo i staro zajedno. Sluga govori kako je vidio Petruccia kako dolazi i kako je obučen u staru odjeću:

Petruccio je došao u novom šeširu

I u starom kaputu, ima stare hlače,

triput izvraćene, cipele, što su bile kutija za svijeće

jedna ima kopče, a druga se veže, nekakav stari mač ,

što ga je izvukao iz gradske oružnice, sa slomljenim

balčakom i bez okovice...24

Opisuje i njegovog konja koji je opremljen kao kljuse. Opisuje ga kao nakazu u odjelu, a ne kršćenski sluga ili gospodski lakej. Tranio misli da ga na takvu odjeću tjera neki čudan hir a Baptista govori da mu je drago što dolazi pa makar i tako odjeven bio. Kad Petruccio, napokon, dođe Tranio mu govori da nije odjeven kako je prikladno. Petruccio se raspituje za svoju nevjestu i pita se što ga sav narod čudno gleda. Baptista ga napominje da je danas njegov vjenčani dan i pita za razlog njegovog što nije došao na vrijeme. On se i dalje raspituje za Katarinu jer jutro odmiče i vrijeme je da se krene u crkvu. Tranio mu savjetuje da ne ide u crkvu u takvom nečasnome odjelu, već da pođe sa njim da mu da neko od svojih odjela da se pristojno obuče. Unatoč njegovim molbma Petruccio ne želi da obuće njegovo odjelo prije nego pođe u crkvu a Tranio je sad siguran da on nešto namjerava s tim odjelom.

Tranio i Lucenzio razgovaraju o tome kako bi bilo dobro da se Lucenzio krišom oženi Biancom, ali da je to nemoguće jer školnik Hortencio prati svaki njegom korak. Tranio mu govori:

O tom ćemo

Razmišljati malo pomalo i paziti


23

Na svoju korist. Nasamarit ćemo

Sjedoglavog toga Gremija

I opreznog oca Minolu

I glazbenika slatkog, zaljubljenog

Tog Ličija, a sve to za volju

Lucenziju, mom dragom gospodaru.25

Dolazi Gremio iz crkve a Tranio pita da li dolaze i mladoženja i mlada. Gremio govori kako je Katarina janjašce, golubica spram njega, kako je mladoženja đavo, pravi vrag. Reče kako se mladoženja nepristojno ponašao u crkvi, te kako je udario svećenika kad ga je ovaj pitao da li uzima djevojku za ženu. Priča kako je mlada, jadna drhtala kad je vidjela njegovo ponašanje. U tom dolaze i ostali sa vjenčanja pa im Petruccio govori da ne može s njima ručati, da ga zove neka hitnja, te se mora s njima oprostiti. Tranio ga moli da ostane ali on i dalje ostaje pri svojoj odluci. I Katarina poče da ga moli ali on joj govori da se umiri. Ona se poče ljutiti i pozva goste na ručak, a Petruccio govori da se oni slobodno idu počastiti jelom i pićem a da njegova Katarina ide sa njim. Petruccio, Katarina i Grumio odlaze. Bptista poziva susjede i drugove na ručak, premda nema mlade i mladoženje. Reče Bianci da sjedne na mladino mjesto a Lucenziu da sjedne na mladoženjino. Tranio komentariše kako se mila Bianca mora da vježba, kako nevjestu će glumiti.

ČETVRTI ČIN

Prvi prizor:

(Trijem u Petrucciovoj kući na selu)

Grumio dolazi kukajući na loš put koji je preživio dok je dolazio s gazdom iz Padove. Poslan je da najavi dolazak, pripremi doček i naloži vatru prije nego dođu Katarina i Petruccio. Dolazi drugi sluga, Curtis pa mu se ovaj žali se na hladnoću i govori da naloži vatru. Dok tako razgovaraju, Curtis ga pita kakva je njegova buduća gazdarica, da li je goropadna onliko koliko pričaju ljudi. Grumio mu odgovara da je bila jako goropadna, ali da pored Petruccia ne smije da se ponaša tako. Ukrotila ju je i hladnoća a i Petruccio. Sluga misli da se Grumio šali, ali on mu govori tačno onako kako je bilo:


24

kako je njihov konj bio umoran dok su putovali, kako je konj pao i ona pala pod konja, kako je bila uprljana, kako je Petruccio ostavio konja na njoj i tukao Grumia a ona, koja nikad nije molila, sad je počela. Curtis se pribojava da je njihov gazda goropadniji od te jadne djevojke. Grumio mu govori da pozove sluge Natanijela, Josipa, Nikolu, Filipa, Waltera, Šećerka i ostale, da se pripreme za njihov dolazak, da gazda ne bi bio ljut kad dođe. Sve sluge dolaze pa im Curtis govori da moraju poći u susret gospodaru te da se poklone gospodarici.

Tad dolaze Petruccio i Katarina. Petruccio je ljut jer sluge ništa nisu obavili kako je naredio, pita za Grumia kojeg je poslao da ig obavijesti da oni dolaze. Poče da galami na njih i reče im da mu donesu večeru. Pjevajući zjavljuje dobrodošlicu svojoj Kati. Naređuje slugama da mu skinu čizme te ih pita za psa Troila i za bratića Fernanda26kojeg želi upaznati sa Katom.

Sluga dolazi s vodom i vrčem da se oni umiju, ali ispusti vrač. Petruccio poče da galami na njega a Katarina mu govori:

Nemojte ga, molim,

Ta nehotice on je zgriješio.27

On se ne obazire na Katarinine molbe već i dlje ga grdi. Govori joj da jede jer je, vjrovatno, već jako ogladnjela. Prvi sluga28 donosi jelo a Petruccio govori da je jelo zagorjelo pa se opet poče srditi. Doziva kuhara, galami, naziva ih huljama, govori im da odnesu sve jelo i piće, baca na njih jelo i drugo. Katarina ga ponizno moli da ne bude tako nestrpljiv, da je jelo bilo dobro i da se mogao njime zadovoljiti. Petruccio joj govori da mu je liječnik zabranio da jede presušenu i zagorjelu hranu, da je bolje da oboje poste večeras a da se strpi da će sutra jesti bolju hranu.

Drugi prizor:

Sluge Nataniel i Petar razgovaraju o gospodaru i novoj gospodarici, pa komentarišu:

26 Taj se bratić spominje samo ovdje i ne dolazi na pozornicu.27 Ukroćena goropadnica, str 106.28 Predpostavlja se da je to Curtis ili koji drugi od Petrucciovih sluga, koji se spominju po imenu.

25

Ubija je njenom

Vlastitom ćudi

Dolazi Petruccio i razmišlja o svojim postupcima prema Katarini. Govori kako je mudro započeo voju vlad i nada se da će tako i završiti:

Sokolica je moja ljuta sad

I mrtva gladna, al se najest ne će

Dok ne bude mi pokorna, jer ne bi

Inače za moj odziv marila

Al ima jedan način jo, da divlja

Sokolica se ukroti, da spozna

Čuvarev glas i da se odzove,

A taj je, da joj ne dam spavati,

Onako ko što kopcima ne damo

Što biju krilima

I ne slušaju.29

Treći prizor:

(Padova pred Baptisinom kućem)

29 Ukroćena goropadnica str. 109 (Shakespeare vrlo voli pjesničke slike iz lova, napose iz sokolarstva.

26

Tranio govori Hortenciu da se pribojava što se Bianca sve više zanima za učitelja Lucenzia , što ju više zanima on nego njeni prosci. Hortencio ga poziva da priđe bliže da vidi kako Lucenzio podučava Biancu. Podučava je "Ljubavnu vještinu"30 a ona mu govori:

Ej, da vam je, gospodine, dokazat,

Da tom vještinom umijte vladati.31

Kad su to vidjeli, Hortencio se naljuti a Tranio, po ranije dogovorenom planu koji je sastavio s gospodarom Lucenziom, reče da se više neće boriti za Biancinu ljubav i da će je se odreći. Kako se Tranio odreče tako postupi i Hortencio zaželivši da sav svijet zamrzi na nju. Reče kako će se oženiti nekom bogatom udovicom i kako je stalan u onom za šta se zakleo.

Tranio se približi Bianci i reče da je se i on odriče kao prosac. Bianca se iznenadi što su je se dva prosca odrekla. U tom trenutku dolazi sluga Biondelo godpodaru Lucenziu pa mu reče da dolazi pravi školnik koji treba podučavati Biancu. Taj školnik je bi iz Mantove i došao je u Padovu da odradi svoj posao. Lukavi Tranio i njega nasamari prestavivši se kao Vincenziov sin, pa mu reče da smrt prijeti svakom Mantovljaninu koji u Padovu dođe jer su sve njihove lađe zaustavljene u Veneciji zbog lične svađe između njega i njihovog vojvode.32

Školnik se uplaši a Tranio mu reče da će mu pomoći pod uslovom da odglumi Vincenzia u Padovi, a samim tim pomoći će i sebi jer se jedino tako može spasiti smrti. Nasamareni školnik pristade zahvaljujući mu se svim srcem.

Četvrti prizor:

(Soba u Petrucciovoj kući)

30 Aluzija na Ovidijevo djelo "Ars amatoria"31 Ukroćena goropadnica, str. 111.32 U Mantovi su doista vladali vojvode oko 1530. god.

27

Sluga Grumio i Katarina razgovaraju pa ga ona moli da joj donese nešto da utoli glad, jer nije ništa jela kako je došla u Petruccievu kuću. Petruccio svaki dan smišlja nove izgovore pa joj ne da da jede, niti da spava. Grumio joj predlaže razna jela koja bi joj mogao donijeti a ona sa zadovoljstvom zamišlja sva ta jela. Ali Grumio joj sve to govori samo da je isprovocira pa joj na kraju reče kako će joj donijeti gorušicu bez govedine, za jelo. Katarina se naljuti i poče da ga bije i grdi.

Dolaze Hortencio i Petruccio sa zdjelom u kojoj donosi jelo. Pita svoju nevjestu kako je, a ona mu odgovara da je zlo i naopako. Pošto je ona šutila kad ju je pitao želi li jesti, on se našali pa reče da odnesu jelo jer ona neće da jede, ali ona ga zamoli da joj ga vrati. Tad dolaze krojač i torbar. Oni su donijeli haljinu za Katarinu i još ponešto. Iako Katarina govori da joj se haljina sviđa i da je po tadašnjoj modi Petruccio veli da je haljina grozna i ne želi da je kupi. Ona govori da želi takvu haljinu jer takve nose sve fine gospe aon joj odgovara da će je i ona nositi kad bude fina, prije ne. Nas sve moguće načine Petruccio želi nagovjestiti da je on glava kuće te da se ona mora pokoravati njegovim željama. Sve to je njegova taktika da je ukroti. Nasamariše krojača i rekoše mu da je zabilježio pogrešne mjere. Dugo su se tako prepirali s kroječem a sve s namjerom da naljute Katarinu. Kad je krojač bio isplaćen i kad je napokon otišao Petruccio reče Katarini da obuče skromno ruho, da će ići u posjetu njenom ocu. Reče joj da nije bitno kakvo je odjelo ako je čovjekova duša čista, da se ne stide svog odjela jer nije manje vrijedna u njemu. Trebali su krenuti njenom ocu i biti u Padovi za sedam sati ali Petruccio se naljutio jer su mu se usprotivili pa poče izmisljati razloge da ne odu.

Peti prizor:

(Padova ispred Baptisine kuće)

Dolaze Tranio i Školnik, obučen kao Vincenzio. Razgovaraju o tome kako će se Školnik predstaviti Baptisi i kako će odglumiti svoju ulogu. Dolazi Biondelo pa i njega uputiše u sve. Kad se sretoše sa Baptisom Tranio školnika predstavi kao svog oca Vincenzia. Školnik poče da priča o tome kako je saznao za namjeru svoga sina da se oženi njegovom kćerkom:

On ljubi vašu kćer, a ona njega

To ja ga neću zadržavati

Već pristajem ko brižan otac, da se

On oženi, pa ako isto je,

Gospodine, i vama po volji

Što pogodbe se tiče, to sam ja

28

I pripravan i voljan potpuno...33

Baptisa mu na to odgovara da će dati ruku svoje kćerke ako će Lucenziev otac dati dovoljnu rentu. Tranio pristade na to i dogovoriše se da iste večeri pođe sa njima njihovoj kući, da pozovu bilježnika i da se dogovore. Rekoše da je odluka iznenadna pa da će možda i doček biti slabiji. Baptista reče Lucenziu koji je glumio Biancinog učitelja, da pozove Biancu i da joj sopšti da će jamačno biti Lucenzieva žena.

Tranio, Baptista i školnik odlaze a Biondello saopštava Lucenziu da postupi sve onako kako su se ranije dogovorili on i Tranio. On je sad trebao da ode do Biance, da joj kaže sve iskreno kako se desilo te da je odvede u crkvu da se krišom vjenčaju. Biondelo mu je rekao:

Nego, dok su oni zabavljeni

Oko tobožnje pogodbe , da se vi s njom pogodite

Cum privilegio ad imprimendum solum. 34

Lucenzio reče da je sve to moguće pod uslovom da Bianca srčano prihvata Cambia.

Šesti prizor:

Katarina i Petruccio polaze njenom ocu. On govori da je već mjesec na nebu i da je već kasno a ona mu govori da to nije mjesec već sunce. On joj i dalje uporno govori da je to mjesec i da tako mora biti jer je on tako rekao. Nagon dugog raspravljanja da li je na nebu mjesec ili sunce Katarina se složi da bude onako kako Petruccio kaže. Posmatrajući sve to Hortencio reče Petrucciu da je dobio bitku.

Dok su tako išli prema Baptisinoj kući, opaziše starijeg čovjeka. Dobro znajući da je to čovjek, Petruccio opet poče sa svojom taktikom te reče pa se obrati čovjeku kao da je mlada djeva. I Katarina mu se poče tako obraćati, pošto je sad mislila isto kao Petruccio, pa reče:

O djevičanski pupoljče, i krasan

33 Ukroćena goropadnica str. 129.34 Ukroćena goropadnica str. 132., (lat. : s neograničenim pravom štampanja)

29

I mlad i miokamo? Gdje dom tvoj?

Na to će Petruccio:

Ne luduj, Katice, ta to je čovjek,

Star, narozan, uveo i blijed...35

Katarina zamoli da joj se oprosti jer je pogriješila. Čovjek reče da se zove Vincenzio i da je krenuo svom sinu Lucenziu u posjet, u Padovi, jer ga dugo nije posjetio. Petruccio mu reče da je čuo za njega te da ga slobodno može zvati svojim ljubljenim ocem jer se njegova svast i sestra njegove žene udala za Vincenzievog sina. Starac nije mogao povjerovati njihovim riječim, mislio je da se oni snjim šale kao što se postupa sa svakim strancem. Onda ga i Hortencio poče uvjeravati u to te on pođe snjima da se uvjeri sam.

PETI ČIN

Prvi prizor:

(Padova, ispred Lucenziove kuće)

Lucenzio, Bianca i Biondello odlaze u crkvu. Lucenzio govori Biondellu da je bolje da on ostane kući ali Biondello mu govori da želi vidjeti kad se za njima zatvore crkvena vrata. S druge strane Gremio hoda amo tamo i pita se zašto Cambio još ne dolazi.

Dolaze petruccio, Vincenzio, Katarina i pratnja. Pokazuju Vincenziju kuću njegovog sina. Vincenzio je tražio sina a na prozoru se pojavi školnik koji je glumio Vincenzia. Prvo mu reče da onaj kojeg traži nije kod kuće pa onda da jest ali da se snjim ne može govoriti. Vincenzio ga upita da li će se moći govoriti snjim ako mu neko donosi dvije-tri stotine funti, da ga obraduje. Na to će školnik:

Zadržite za se te dvije stotine funti,

Njemu ih ne treba dok ja živim.36

35 Ukroćena goropadnica, str. 135.36 Ukroćena goropadnica, str 139.

30

Vincenzio se začudi a Petruccio mu reče da njegov sin ima dosta onih koji ga vole u Padovi. Školnik poče uvjeravati pravog Vincenzija da je on Lucenzov otac, i da tako njegova mati kaže. Petruccio se na sve to smijao. Onda dođe Biondello i kad ugleda pravog Vincenzia shvati da su propali. Vincenzi ga poče napadati i govoriti da mu objasni cijelu situaciju ali on poče bježati. Onda mu Biondello reče da ga nikad u životu nije vidio te da njegov gospodar gleda sa prozora. Vincenzio se naljuti što ga njegov sluga ismijava i ne želi priznati da ga požznaje, poče ga udarati. Nastade velika tuča zbog tog nesporazuma pa Petruccio pozva Katarinu da se izdvoje da vide kako će se sve to završiti. U sve to se umješa i Tranio. I on reče da ne poznaje Vincenzia, a ovaj se na to još više razljuti, što njegov sin i sluga potratiše sve na sveučilištu dok on, kao valjan čovjek radi kod kuće. Dolazi i Baptista i poče govoriti da Vincenzia treba poslati na sud, poče zvati stražare da ga vode. Gremio mu govori da prestane i da ne dozvoli da i njega zalude, te da je to pravi Vincenzio. Dolaze i Lucenzio, Bianca s Biondellom. Lucenzio poče moliti oca za oprost jer je pogriješio . Biondello, Tranio i Školnik pobjegoše. Bianca moli svog oca za oprost a otac je pita šta je to ona zgriješila. Lucenzio reče ocu iskreno sve kako je bilo, reče da su zamijenili uloge i da su prevarili Baptistu kad su ga odveli da potpiše ugovor, a sve zarad Biancine ljubavi. Baptista poče da se srdi na Lucenzia što je oženio njegovu kćer a nije njega pitao za njenu ruku. Bianca je bila sva blijeda, pa je Lucenzio poče tješiti i govoriti da će biti sve uredu i da će se njihovi očevi smiriti. Katrina i Petruccio su sve to posmatrali pa ga ona pozva da krenu, ali on joj reče da ga prvo poljubi. Ona prvo nije htjela a onda, ipak, stade i poljubi ga.

Drugi prizor:

(Soba u Lucenziovoj kući)

Lucenzio pozva sve prisutne na veliku gozbu, na jelo i piće, da zaborave na sve ružno što se desilo i da se vesele. Hortncio je došao sa udovicom koju je oženio. Udovica poče govoriti kako je Petruccio i nju zaveo. Katarina se rasrdi i poče udarati udovicu. Petruccio je nagovarao Katarinu da je napane, a Hortencio svoju udovicu da ona nju napane. Baptista, Bianca i ostali su sve to posmatrali i komentarisli. Onda odoše Bianca, Katarina i udovica a Baptista poče govoriti Petucciu ovako:

Petruccio ,

Ja mislim sinko, sasvim ozbiljno,

Da najveću goropadnicu imaš

Od sviju ti.

31

Petruccio mu odgovara:

Ne! Da se uvjerite,

Nek svaki od nas zovne svoju ženu,

Pa čije bude najpokornija

Te dođe prva, kada po nju pošalje,

Taj okladu će dobiti, koju ćemo

Odrediti.37

Kladili su se u stotinu kruna . Prvi je svoju ženu pozvao Lucenzio. Biondello je otišao po nju. Baptista reče Lucenziu da će pola oklade uzeti na sebe, jer je bio siguran da će Bianca odmah doći. Kad se Biondello vrati reče da je Lucenziova žena poručila da ne može da dođe jer ima posla. Petruccio se poče smijati a Gremio mu reče da se pridržaje jer bi jegova žena gori odgovor mogla dati. Onda Hortencio pozva svoju udovicu. Biondello se vrati i reče da je ona poručila da zna da zbijaju neku šalu, pa ako mu štogod treba da sam dođe do nje. Petruccio se opet poče ismijavati njihovim odgovorima. On reče Grumiu da pozove njegovu ženu, Katu. Hortencio reče da već zna njen odgovor. Dok su oni tako raspravljali, Baptista povika:

Ej, duše mi, gle, ide Katarina. 38

Dođe Katarina i upita ih što žele. Petruccio je upita gdje si Bianca i udovica a ona mu odgovori da sjede u sobi i čavrljaju pored vatre. Petruccio joj reče da ih ponovo pozove, a ako ne budu htjele da ih dotjera bičem. Niko od prisutnih nije mogao vjerovati da je Katarina od onako neposlušne djevojke postala tako poslušna žena. Kad dođoše i te dvije žene Bianca reče da je glupo što se klade na njihovu poslušnost. Lucenzio joj ogovori:

O, da je tako luda

Poslušnost vaša. Vaše shvaćanje

Poslušnosti me stajalo sto kruna

37 Ukroćena goropadnica str. 150.38 Ukroćena goropadnica str. 152.

32

Večeras, lijepa Bianca.

Udovica je sve to prezirno posmatrala i govorila da im oni ne trebaju davati upute kako se ponašati, a Katarina joj odgovori :

Gnjevna žena je

Ko zamućeno vrelo, blatno, ružno

I mutno, nelijepo, i dok je takvo

Ma kako žđedan bio, nitko ne će

Ni kapi iz njega ni srknuti na taknuti.39

Petruccio je bio i više nego ponosan i govorio je da je jedino njegova Kata prava žena, zamolio ju je za poljubac. Lucenzio i Vincenzio su mu govorili kako je lijepo kad je žena poslušna i kako je strašno kad žena tjera po svome. Petruccio i Katarina odlaze na počinak o on ima govori da mu je drago što je dobio okladu. Hortencio i Lucenzio su na te njegove riječi odgovorili:

Goropadnicu savladao si zlu.

Baš čudno što ukrotio je nju.40


FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK: Bosanski jezik i književnost

PREDMET: Svjetska književnost

39 Ukroćena goropadnica, 155.40 Ukroćena goropadnica str. 157.

33

D N E V N I K Č I T A NJ A

TEMA: „Dvije komedije“- Lope de Vega

PRIHVAĆEN

Mentor Student

dr. sc. Azra Verlašević, doc. Amra Braćkan

Tuzla, 10. maj 2010. god.

1.0 U V O D

B A R O K- danas se izvodi iz španjolske riječi barrueco, odnosno portugalske barooco a znači nepravilan, neobrađen biser. Predstavlja doba dvorskog apsolutizma i protureformacije.41

41 Rječnik stranih riječi- Bratoljub Klaić, Zagreb, 2004. str.148.

34

Barok je posljednji stilski pravac koji je zahvatio sve umjetnosti i gotovo cijelu Evropu. Vrijeme za koje se obično vezuje barok obuhvata posljednje decenije XVI stoljeća i gotovo cijelo XVII stoljeće, barok je epoha između renesanse i klasicizma.

Barok je shvaćen kao velika književna epoha a prema nekim mišljenjima krivac za to je njemački teoretičar likovnih umjetnosti Heinrich Wolfflin, koji je početkom dvadesetog stoljeća upoređivao djela likovnih umjetnosti i zaključio kako umjetnici različitih razdoblja vide svijet na različite načine. Wolfflin nije govorio o epohama nego o stilovima. Poteškoće su nastale u trenutku kada su istraživanja pokazala da postoje velike razlike između renesanse i baroka, te da one ni približno ne nastupaju istovremeno u različitim nacionalnim književnostima, te se u svim književnostima ne mogu opisati iste stilske osobine.42

U XVI i XVII stoljeću dolazi do većih promjena u ukusu i u načinu književnog oblikovanja. Renesansnu „svjetovnost“ zamnjenjuje neka nova „duhovnost“, renesansnu racionalnost zamjenjuje sklonost prema iracionalnom, a renesansnu težnju za jasnoćom izraza i tematikom koja je bliska svakidašnjici zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom pa i mističnom.

Kada se radi o svjetonazoru, često se povezivao sa tzv. katoličkom obnovom , tj. izrazitim i organiziranim otporom Katoličke crkve prema protestantizmu. Protestantizam je razvijao sklonosti prema mistici i dihovnosti kakve se prepisuju baroku. Na razini stila primjećuju se iste ili različite pojave koje su u različitim nacionalnim književnostima, različito imenovane.

U Italiji i Španjolskoj takve su pojave nazvane prema piscima: „marinizam“ prema Marinu i „gongorizam“ prema Gongori, u Engleskoj „euphuism“ prema jednoj pripovijesti „Euphues“- Johna Lyly, a u Francuskoj „precioznost“ prema nadimku dama koje je Molier ismijao u komediji Smiješne precioze.

Danas se svi ovi nazivi mogu okupiti oko zajedničkog naziva „manirizam“. Manirizam je sve više proučavan kao izvanvremenski pojam stila. Tako su klasicizam i maniriza često shvaćeni kao dva temeljna tipa stilskog oblikovanja. Danas uglavnom preovladava mišljenje kako manirizam treba shvatiti kao „tip stila“ koji u većoj mjeri preovladava epohom baroka.

Epoha baroka se ne pojavljuje istovremeno u različitim zemljama, pa se često govori o razlici između baroka sjevernih, protestantskih zemalja i baroka južnih, katoličkih zemalja- ali se okvirno može zaključiti da približno između 1570. i 1670., u većem broju nacionalnih književnosti, dominira sklonost

42 Povijest svjetske književnosti- Milivoj Solar, Zagreb, 2003. str.144.

35

prema religioznosti, misticizmu a u stilu sklonost prema prebujnosti izraza, naglašenom ukrašavanju, pa i tome da izraz sam sebi na neki način postane svrhom.

Tako su odlike baroka: smisao za neobično, tajanstveno, bizarno i paradoksalno, pa čak i izvrnuto i izobličeno, kao i sklonost prema određenom povratku srednjovjekovnom alegorizmu, mada se on povezuje s osobnom simbolikom i s aluzijama na izravne povijesne događaje.

Mnogi su prekomjernost baroknih izraza, i sve odlike manirizma shvatali kao kvarenje „veličanstvene“ književnosti renesanse. Barok je tako počeo kao pogrdan naziv, što metaforički predstavlja i sami naziv, da bi ga tek polovinom dvadesetog stoljeća prihvatili kao vrijednosnu oznaku.43

Za utemeljitelja književnoga baroka se najčešće uzima talijanski pjesnik Torquato Tasso, jer se njegovo djelo, ep Oslobođeni Jeruzalem ubraja u vrhunska ostvarenja, a ujedno nameće i usporedbu s Ariostovim Bijesnim Orlandom, te pokazuje promjene koje su se u književnosti dogodile za kratko vrijeme.

Oslobođeni Jeruzalem razlikuje se od Bijesnog Orlanda u tolikoj mjeri da su mnogi teoretičari smatrali kako je usporedba ta dva epa najbolji način da se opišu i epohalne i stilske razlike.

I Tassov i Ariostov ep opisuju borbe kršćana i muslimana, i u njegovom je središtu opsada, i on slijedi epsku tradiciju gomilanja brojnih epizoda i digresija koje zadržavaju radnju, i on miješa mitološka bića i čudesne predjele s povijesnim lokacijama i činjenicama.

Najveća je razlika u književnoj obradi: Oslobođeni Jeruzalem je pisan u oktavama, a podijeljen je u dvadeset pjevanja, a opći ton je potpuno drugačiji nego u Ariosta. Ariost gotovo uvijek govori ironično dok je Tasso uvijek gotovo tragično ozbiljan. Mitologija u Ariosta je nešto poput maštovitog ukrasa, dok se u Tassovom epu povezuje sa kršćanstvom.

Oslobođeni Jeruzalem može se shvatiti i kao pokušaj da se klasični ep, oslonjen na tradiciju Homera i Vergilija, uskladi sa novom kršćanskom mitologijom i novim načinom književnog izraza.44

Stil se više ne drži ujednačenog uzvišenog tona nego prelazi u svojevrstan lirizam-majstorski su opisani prizori ideala pastirskog života, a česti su i postupci tzv. končeta, koji se sastoje od sustavnih provedbi, sastavljenih usporedbi između uzajamno izravno nespojivih pojmova ili predodžbi. Zbog toga se Tassov ep smatra uzorom nove varijante epa, nazivanom često po samoj epohi „barokni ep“.

43 Povijest svijetske književnosti- Milivoj Solar, Zagreb, 2003. str.146-147.44 Povijest svijetske književnosti- Milivoj Solar, Zagreb, 2003. str.147-148.

36

M A N I R I Z A M

Talijanski pjesnik Giovanni Battista Marino prema čijem je imenu nastao naziv „marinizam“, je začetnik a i najizrazitiji predstavnik cjelokupnog stila marinizma, koji će zahvatiti sve evropske književnosti a koji predstavlja jedan od temeljnih obilježja baroka.

Marinove najpoznatije zbirke: Lira, Galerija, Gajde a životno mu je djelo ep Adonis.

Marinovo pjesništvo njeguje virtuoznost u pjesničkom oblikovanju, a nju je postigao i jedan od najvećih španjolskih pjesnika Luis de Gongora y Argote.

Manirizam se zalagao za oslobađanje od pravila klasične umjetnosti uspostavljene čvrsto tokom epohe renesanse. Iako djela manirizma nastaju najprije kao rezultat podražavanja velikih majstora, ona pokazuju i visoki stepen subjektivnosti i lični pečat autora.

Književnost manirizma odlikuje kitnjasti stil, čudna sintaksa, milozvučnost, uzvišena retorika, poigravanje tradicionalnim oblicima, jačanje subjektivizma, težnja ka tehničkom savršenstvu, pretjerano bavljenje pojedinostima..45

G O N G O R I Z A M

Luis de Gongora y Argote je bio najugledniji predstavnik pjesničke škole u španjolskoj, početkom sedamnaestoga stoljeća, a koja je prema njemu prozvana „gongorizam“.

Na ovu školu je uticao manirizam mada je ona prvenstveno nastala zbog autonomnog razvoja stila.

Gongora i ostali pjesnici gongorizma stvorili su poseban pjesnički jezik, čije su posebne odlike: neologizmi, latinizmi, upotreba uobičajenih riječi, upotreba stilskih figura, melodičnost stiha,česte inverzije..

Gongorine poeme Polifem i Galateja izazvale sz brojne polemike, oštro suprostavljanje i podjednako oduševljenje i oponašatelje, koji su Gongori nanijeli više štete nego koristi.

Zbog njih je gongorizam i napadan kao pretjeranost unošenja namjerne nejasnoće, gomilanja efekata i izmišljanje novog, jedva razumljivog stila.

Gongora smatra da je pjesništvo namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razumjeti samo kao pjesništvo, a za to je potrebno znanje, poznavanje tradicije, pjesničkog jezika...

45 Internet

37

„U ljubavi nije važno šta se kaže nego šta se osjeća, a u poeziji nije važno šta se osjeća nego šta se kaže.“46

U Španjolskoj u sedamnaestom stoljeću, koje se još naziva i „zlatnim vijekom“, svjetsku slavu stekla su tri dramatičara: Lope Felix de Vega Carpio, Tirso de Molina i Pedro Calderon de la Barca.

Njihov uspjeh je vezan za veliki procvat kazališta u tadašnjoj Španjolskoj. U to vrijeme svako je išao u kazalište, glumci i dramatičari su slavljeni. Predstave su gledali sa podjednakim žarom građani, plemići, svećenici i dvorjani.

I mada su postojale razlike, crkvena se drama zadržala u posebnom obliku nazvanom „auto sacramental“, svetovna je imala naziv „comedia“, ali se ona dijelila na nekoliko podvrsta.

Iako slično engleskom, španjolsko se kazalište razlikuje od onog u kojem su prikazivane Shakespeareovi komadi. Predstave su se održavale na otvorenom prostoru, kojeg ograđuju zgrade, te na balkonima sa kojih su neki također pratili predstave.

Neke značajne pojave španjolske barokne drame su: prizori su bili dojmljivi, radnje relativno brze i pune preokreta, dijalozi i monolozi dopadljivo oblikovani, vrlina nagrađena a zlo kažnjeno.

Lope de Vega je nenadmašno poznavao ukus publike a istovremeno je bio vrstan stvaralac, te je u nekim granicama prelazio zadane granice. Za njega je Cervantes napisao da je „čudovište prirode“ zbog kojeg je i on sam prestao da piše drame, jer se sa njim niko nije mogao takmičiti.

Prema vlastitim riječima napisao je 1800 drama, dok naučnici tvrde da je napisao manje od 1500.

Za života je izdao zbirke pjesama Ljudske rime, Svete rime i Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa, zatim spjevove Angelikina ljepota, Osvojeni Jeruzalem, pastoralni roman Arkadija, dijalogizirani roman Dorotea u kojem je opisao jednu svoju ljubav.

Calderon se razlikovao od drugih pisaca. Prolaznost života on je htio prevladati u spoznaji konačnih istina, do kojih čovjek može doći iako one nisu ohrabrajuće.

Calderon je u mladosti imao buran život, ali se kasnije smirio te je sa pedeset godina postao svećenik, a drame su mu bile dobro prihvaćene na dvoru da je postao neka vrsta „dvorskog pisca“. To ga u

46 Povijest svijetske književnosti- Milivoje Solar, Zagreb, 2003. str.152.

38

nekoj mjeri razlikuje od Lope de Vege: Vega je bio ljubimac pučke publike, dok je Calderon pisao za odabraniju i obrazovaniju publiku.

Lope Felix de Vega Carpio

Lope de Vega rođen je u Madridu 1562. godine. Sam je o sebi rekao da je dijete ljubomore. Njegov otac, prije nego je on rođen, zbog neke mlade žene je pobjegao od njegove majke, koja je išla da ga traži. Kasnije su se ponovo pomirili ali ubrzo i umrli.

Kada je Vega imao pet godina, znao je već nešto latinski, a sa dvanaest pokušao je da piše prve komedije. U petnaestoj godini učestvovao je u ratu protiv Portugala. Zatim je došao na Alcalo na univerzu da postane svećenik, ali se zaljubio. Od tada počinju njegove različite avanture, a bio je ekstreman u svemu.

Negdje je napisao da više voli dvije ružne nego jednu lijepu ženu. Dva puta se ženio, često sudjelovao u dvojbama i mnogo puta bio u ratovima.

1588. godine je učestvovao kao španjolski vojnik i u ratu protiv Engleske. Kada je 1611. postao po drugi putbudovac, pristupio je bratovštini Sv. Franciska.

Tada je nastupilo najsjajanije vrijeme njegova života. Pred kraj svoga života, mnogo je zarađivao svojim književnim radom, ali je sve to podijelio.

Tada je postao i priličan hipohonder i pretjerano pobožan. Mnogo je postio i bičevao se.

1635. uslijedila je njegova smrt.

Do 1614. pisao je najviše pobožne stihove. Među ostalim napisao je roman Arcadia i pastoral Angelikina ljepota. Lope de Vega je sam o sebi tvrdio da je zajedno sa međuigrama i vjerskim svečanim igrama napisao 1632 pozorišna djela.

Pisao je drame Zvijezda iz Seville, Od svega najnemogućnije, historijske drame, komedije sizuacije i karaktera: Ovčji izvor, Čudo podcjenjivanja, te lakrdije Sajam u Madridu.

Lakrdije je veoma volio da piše, jer je u njima često prelazio sve granice pristojnosti.

„ Ako hoću da napišem komediju, onda zatvorim sva pravila sa šest ključeva. Bacim Terecija i Plauta iz svoje sobe, da ne prave galame (istina govori glasno čak i iz tihih knjiga), i pišem tako kao ljudi, kojima je stalo do toga, da im narod plješće. Ako naime narod plaća, da bi gledao komad, onda je pravo da mu daš lakrdije, koje mu se sviđaju.“

39

Narod je u njegovim komedijama i lakrdijama osjećao životnu radost i pravo na puni, individualni život, koji je silom gušio katoličko- feudalni društveni sistem. Narod je osjetio opravdanost i potvrdu svojih svjesnih ili podsvjesnih životnih težnji.47

V I T E Z Č U D E S A

KOMEDIJA U TRI ČINA (4 SLIKE)

L I K O V I

LUZMAN- pustolov

TRISTAN- njegov sluga

LEONATO- zastavnik

CAMILLO- njegov sluga

FILIBERTO- podoficir

LOMBARDO- njegov sluga

PATRIZIO- venecijanski plemić

ISABELLA- njegova žena

47 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str. 195-198.

40

EUGENIO- njegov sluga

OCTAVIA- španjolska milosnica

BEATRICE- francuska milosnica

LOFRASO- svodnik

DEOFRIDO- plemić

PAZZONE- konjušar

GOSTIONIČAR

Sudski sluga

Paževi: FABIO, TULIO

U Vitezu čudesa, Lope de Vega obradio je motiv don Juana. Legenda o don Juanu, zavodniku žena potječe iz južne Španije (Sevilla), a nastala je u 16. stoljeću. Od tada je obrađivana u gotovo u svim evropskim književnostima, a kasnije nalazimo u svjetskoj književnosti mnogo obrada toga motiva u komedijama, dramama, baletu i operi.

U konačnoj obradi motiva don Juana, nije više obrađen kao primjer običnog pustolova i raskalašenog zavodnika, nego kao pojava osamljenog čovjeka koji traži najsavršenije užitke.

41

Lope de Vega u svojoj komediji je htio da obradi pustolova i zavodnika tako da nasmije gledaoce, a na kraju im ipak pokazao kako se taj varalica sam zaplete u vlastitu mreže. Ta skromna pouka treba da gledaoce zabavlja na račun prevarenog varalice.

Mjesto i vrijeme radnje je Rim u 16. stoljeću, što dokazuje da je Vega pri obradi ovog motiva o don Juanu, odredio novo mjesto radnje. Vegina komedija je komedija situacije, a ujedno i karaktera.

Luzman želi zavoditi žene i naročito se stara o svojoj vanjštini, kako bi mogao lakše pridobiti povjerenje ljudi i žena, te se prevarom okoristiti, a prije svega raskošno, raskalašeno i bezbrižno uživati u svim dobrima svijeta. Njegov sluga Tristan mu pomaže kako bi se i sam okoristio. Tristan je veoma zanimljiva pojava ove komedije. On nije čist tip sluge iz renesansne komedije, koji prati svoga gospodara, a sam se bori samo za najprimitivnija životna uživanja. Sluge predstavljaju ljude iz naroda, koji su veoma dosjetljivi i često pametniji od svojih gospodara.

Luzman u prvom prizoru prvog čina želi doznati od svog sluge, da li je njegov fizički izgled tako neodoljiv, da bi se svidio svakoj ženi, a naravno i poslužio mu da bi ih mogao lagše primamiti i prevariti.

P R V I Č I N

Radnja prvoga čina odvija se na malome trgu u Rimu. Luzman (pustolov i raskalašeni zavodnik), razgovara sa svojim slugom Tristanom. Luzman je narcisoidan i previše samouvjeren, smatra se najpristalijim i najpoželjnijim čovjekom u Rimu. On ne posjeduje nikakvo bogatstvo pa ni vlastiti dom,

42

te za njega je najveće bogatstvo „on sam“, pa zbog toga i najviše pažnje posvećuje svom vanjskom izgledu.

„LUZMAN: Stvoritelji moga tijela bili su pravi majstori, a ja treba, da tu umjetninu pristojno uokvirim. Za tijelo se pobrinuo Bog! I to mu je izvanredno uspjelo. Ogledalo mi to kaže svakoga dana. Pametan čovjek polaže najviše na svoju vanjštinu. I bojim se, da nisam u tome uvijek uspio. Mnogi bogalji su u raskošnim odijelima učinila najljepši utisak.

Mnogima su dovoljne samo hlače, da pokriju svoje mane. Ako imaš dobrog cipelara, niko neće primjetiti, da ti je noga kriva. I ako si nizak rastom i neugledan, može te cipelar podići plutom na potplatima!!“ 48

Njegov sluga Tristan mu predlaže da pronađe ženu svoga života, da se zaljubi i osnuje svoj dom, ali za Luzmana to su samo prazne priče, jer on „ženu kao ličnost“ ne poštuje i one mu služe samo kao lahka meta za ostvarivanje vlastitih ciljeva. On je zaljubljen sam u sebe, a žene zavodi i odbacuje.

„LUZMAN: Na svakoj ženi pronalazim deset grešaka, stotinu mana i tisuću varljivosti. A ako nađeš jednu kao božicu lijepu, za koju misliš da je ljubavi vrijedna, kad joj upoznaš dušu, znat ćeš da je treba mrziti. Do danas nisam našao prave žene, zato ih sve redom mrzim.

Znadem, zašto nikada neću biti služanj žena.

Ovako su mi korisnije, nego da ih ljubim. Još me nijedna nije zaplela u svoje mreže. Svaku koja me je htjela uloviti, vukao sam za nos.

Poput slavnog glazbenika sviram na sve žice: oponašam vruće uzdisaje, ljubavi „ah“ iscijedim kao nijedan, pri ruci su miuvijek suze, ljubomora, prkos, očajanje pa zatreba li i bijes!!

A žene, te guske vjeruju i sretne su da mi služe..“49

U tom trnutku dolazi Oktavija, sva rasijana i uznemirena. Ona je jedna od djevojaka koja je zaljubljena u Luzmana i koja pada na sve njegove prevare. Luzman želi da pronađe osobu koja ju je uvrijedila i da se navodno obračuna sa njom, ali Oktavija ga sprečava u tome jer ga želi za ljubav, a ne za boj. Luzman je uvrijeđen njenim riječima i izigrava ljubomornog viteza.

„LUZMAN: Hoću znati, tko je tvoj ljubavnik, kako bih ga poslao zajedno sa tobom do đavola. I kad tako operem svoju čast, ne preostaje mi drugo nego smrt!!48 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.7-8.49 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.9.

43

OCTAVIA: Jedino tebe ljubim, Luzmane. I nema bića koje bih te više obožavalo od mene. Zar si sumnjao da bih pitanje svoje ženske časti prepustila drugome? Uvrijedio me je Leonato, mladi zastavnik. Mnogo me sedmica već proganja. Danas mi je donio svilene vrpce. Ja sam mu rekla: „Samo jedan muž na tom svijetu smije da me darivati: Luzman!“50

Octavia odlazi a Tristan iznenađen shvata daje sve ovo ustvari bilo samo na Luzmanovim riječima, jer je to jedino oružije kojim se on brani i kojim zna da rukovodi.

„LUZMAN: Ti Tristane znaš da sam krotak kaojanje i da je moje junaštvo bajka, u koju ni sam ne vjerujem. Ne zaboravljam na petu zapovijed: Ne ubij! A kakav bi bio kavalir prema sebi samom kad bih svoj život stavljao na kocku. Kavalir sam od glave do pete.“51

Luzman i T ristan se povlače i potajno posmatraju dolazak zastavnika Leonata i njegovog sluge Camila.

Luzman potajno smišlja novi plan. Leonato želi da se osveti Luzmanu ali Camilo mu predlaže da mu za to ne treba snaga, da mu je potrebno lukavštvo.

Luzman smišljajući novi plan prilazi Leonatu i Camilu praveći se da je plemić, zapao u ljubavnu nezgodu, te mijenja svoj plašt i šešir sa Leonatovim. Leonato od Camila saznaje da je razgovarao i mijenjao stvari sa Luzmanom, te smišla plan da u tom plaštu ode Octaviji i kaže da je ubio Luzmana a plašt i šešir bit će mu dokaz njegove hrabrosti i pobjede.

S druge strane Luzman se raduje pobjedi jer će moći prevariti Octaviju, dajući joj kao dokaz Leonatove smrti njegove svilene vrpce sa njegova šešira.

Luzmanu i Tristanu se pridružuje svodnik Lofraso, koji je pomogao Luzmanu da pronađe bogatu djevojku ili ženu od koje bi mogao da izvuče neke koristi.

„LUZMAN: Šta će ti anđeo? Naložio sam ti, da mi pronađeš nešto stariju, i ne prelijepu, iz plemićke kuće i bogatu, da je mogu operušati..“52

50 Dvije komedije- L ope de Vega, Zagreb, 1950. str.11.51 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.13.52 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.17.

44

. . .

Francuska milosnica Beatrice očarana Rimom razgovara sa podoficirom Filibertom i negovim slugom Lombardom. Oni dolaze iz Pariza. Luzman je čuo njihov razgovor, i smišlja novi plan želeći Beatrice za sebe iako ga Tristan upozorava da joj je Filiberto ljubavnik.

Lofraso im pomaže u realiziranju plana.

Lofraso i Tristan zaokupljaju pažnju Filiberta i sluge dok Luzman razgovara sa Beatrice, i predstavlja joj se u najboljem svjetlu, na što i ona pada.

„LUZMAN: Španjolac sam, živim u Rimu, jer su tu i moji posjedi. Moja strast je trošiti novac. Moje srce je vjernije od zlata, a moja čast je neokaljana... Vi biste me mogli učiniti najsretnijim čovjekom pod nebeskim svodom. Moje srce i moje palače stoje vam na raspolaganju...“53

Filiberto i Lombardo se sreću i shvataju da su prevareni, ali nisu mogli pronaći Beatrice te Luzman im govori da ju je oteo zastavnik Leonato. Luzman se nada da će ga Filiberto pronaći i ubiti.

. . .

Octavijina brzopletost i preveliko povjerenje u Luzmana, dovodi je do nove prevare. Iz razgovora sa Luzmanom saznaje da je Leonato mrtav, a dokaz su svilene vrpce. Ona mu daje svoju haljinu i nakit da preda da bih mogao pobjeći zbog ubistva, da ga ne uhvate.

„OCTAVIA: Prekrasan je u svojem bijesu. Za moju je ljubav skoro dao život. Oh dragi, svejedno bih te morala koriti. Nisi smio ubiti zastavnika, nisi smio zbog svilenih vrpca izlagati svoj život. Junače moj, čovjek si od riječi....“54

Luzman odlazi. Tristan je odveo Beatrice, a haljinu koju dobija i zlatni lančić, šalje kao poklon Beatrice kako bi joj se udvorio, a onda kada bude pravi trenutak i pokrao je.

53 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.22.54 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.29.

45

U tom trenutku, dolazi Leonato, a Octavia je potpuno izgubljena jer se i Leonato predstavlja kao vitez, junak koji je pobijedio. Octavia shvata prevaru.

„OCTAVIA: Prevarena sam. Prevarena i uvređena od dvojice lopova. Mislila sam da ste junaci, plemići a sada tek vidim da ste obojica bijedne propalice!!“55

Leonato, Filiberto, Camilo i Lombardo se susreću i dolazi do sukoba među njima. Lombardo pobjegne a Leonato i Camilo vežu Filiberta i odlaze.

D R U G I Č I N

Luzman ponovo kreće u nove pustolovine. Lofraso mu je pronašao novu žrtvu, od koje će da se okoristi. To je bila mlada djeva Isabela, koja je živjela u palači sa bogatim starcem. Luzman, Tristan i Lofraso dolaze pod njen prozor, i Luzman ih upoznaje sa novim planom.

„...moja će joj se vanjština i onako svidjeti. Vas dvojica morate glasno tvrditi, da Isabella nije lijepa, da se samo dobro liči, a i haljine da joj nisu najukusnije. Ja ću vam protusloviti i hvaliti njezinu ljepotu. Vi ćete me ismijati. U zgodnom času latit ću se mača u odbranu njezine ljepote.“56

Kada Isabella čuje buku, izlazi na prozor i sluša njihovu raspravu. Tristan i Lofraso govore grozne stvari o njoj a Luzman je brani.

„LUZMAN: Sve to su samo pakosnici nabrajali. Sami je niste ni vidjeli. Ja sam bio te sreće, da sam vidio tu božansku ženu. I zato neću nikada nikome dozvoliti, da kvari dobar glas tog ponositog anđela. I još da vam kažem: nije ona samo najljepša os sviju žena, već i najmudrija. Ukočene i naličene lutke sretao sam svuda na svojim putovanjima.


46

Vidio sam žene, koje su pjesnici otpjevali i uspoređivali ih sa savršenstvom. A šta su sve te žene prema Isabelli?? Nijedna joj nije ni do peta.“

„ISABELLA: Kakav muškarac! Hrabar, ponosit i plemenit! Jednog je već savladao, a i drugog će za čas savladati. Nisam još vidjela viteza, koji bi bio tako lijep i tako jak. Zbog mene se upustio u tu borbu! Moju je čast branio! Oh, smiri se srce moje! Lupaš kao zvono koje pozdravlja pobjednika.“57

Isabella je oduševljena Luzmanom i povjerovala je u svaku izgovorenu riječ. On je za nju bio pravo oličenje viteštva, i ona se odmah zaljubila u njega, a posebno je oduševljava u trenutku kada je mačem brani od njihovih riječi (dvojica na jednog i on ih pobjeđuje). Ona pokrije koprenom lice i izlazi na balkon te razgovara sa Luzmanom.

On se pravi da ne zna da je to ona. Predstavlja se kao Španjolac, plemić, tegovori sve najbolje o Isabelli.

On se odmah zaljubio u nju, jer nikada nije nigdje vidio takvu ljepotu, tako duboke oči, bujne kose ni sočne usne. Isabella mu otkriva da je ta djevojkaona, te ga poziva u svoju kuću da ga nagradi za trud i što je branio, da ga sakrije jer je u odbrani ubio jednog čovjeka.

. . .

Beatrice razmišlja i razgovara sama sa sobom. Muči je nemir bojaza, strah je obuzima i sama sebe kori zbog odluke koju je donijela, zbog toga što je zakletva na vječnu ljubav zamijenila za svilu i drago kamenje, žali što je napustila Filiberta, a plemić joj se više ne javlja. Odlazi.

. . .

57 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.36,37,38.

47

Octavia se obraća plemiću Deofridu, starom prijatelju kome je leđa okrenula otkada se zaljubila u Luzmana i traži pomoć od njega, a on je bio zaljubljen u nju.

Octavia objašnjava Deofridu kako je prevarena, kako ju je Luzman iskoristio i nasamario. Deofrido iako povrijeđen, ranjena srca teško prihvata da je njegovu voljenu neko tako nasamario i obećava da će da ga kazni. U trenutku njihova razgovora dolazi Beatrice i Octavia prepoznaje svoju haljinu i lančić.

Deofrido joj skida lančić dok Octavia razgovara sa njom i saznaje da je to dobila od plemića Luzmana. Beatrice pokušava da se brani ali joj prijete zatvorom, uzimaju joj haljinu i odlaze a ona tako u rublju ostaje sama.

„BEATRICE: ..Nebo je kaznilo moju lakoumnost. Sama sam svemu tome kriva i pravo mi budi. Zbog toga brbljavog varalice napustila sam svog zaštitnika. Onaj, koji nije zadovoljan s onim što ima, bolje ni ne zaslužuje...“58

Dok Beatrice jadikuje dolazi Isabellin muž sa slugom Eugeniom. Beatrice ih moli za pomoć i govori šta joj se desilo, a oni naravno ne mogu odbiti tako lijepu ženu (lijepa stasa) i ona se na prvi pogled svidjela Isabellinom mužu.

. . .

Na vratima kuće Isabella dočekuje svoga muža i želi da mu kaže šta se dogodilo, ali i on ima njoj da ispovijedi svoje zgode. Tako Luzman upoznaje Patricia a Octavia, Beatrice.

Luzman prepoznaje Beatrice, te iskorištava priliku kada svi odlaze u kuću da razgovara sa njom. Ona mu više ne vjeruje ali on je ubijeđen da su Patricio i Isabella pravi plijen.

„LUZMAN: Zar nisi primjetila, da se starčić zagrijao za tebe? No onda! Iskoristi priliku, koja ti se pruža. Tebe ljubi starac, a ljepotica mene obožava..“59

58 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.45.59 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.48,49.

48

. . .

Razgovaraju Tristan i Lofraso o Luzmanu njgovom stavu prema svijetu, njegovoj nošnji, odnosu prema ženama. Luzman im se pridružuje i govori, govori im o svemu što se dešava. Od Isabelle je dobio veliku svotu novca, te od njih traži da mu nađu dobar stan, konje, sluge, najljepša odijela te da će ih za to obimno nagraditi.

Tada smišljaju njegovo novo ime, u čemu najveću ulogu ima Tristan:

„Don Luzman plemić od Toleda i Mendone, Giron, Enriquez, Laras“.

. . .

Leonato i Camilo razgovaraju kako da se osvete Luzmanu, on ih prisluškuje, te im kao pravi gospodin prilazi. Kao i uvijek igrom riječi uspijeva da savlada svoje neprijatelje.

„LUZMAN: ...vi ste plemenit, uslužan,pametan i hrabar. To sam razglasio među svojim prijateljima... i i dodao sam da ste uzor kavalirstva. Uvjeren sam da ste potomak starog španjolskog plemstva. Mislim šta više da ste porijeklom Got...“60

Camilo pokušaje da nametne temu o prevarenoj Octaviji, ali on to ignoriše i nastavlja da hvali Leonata, ali nakon što ga Leonato upita za Octavijine stvari on odgovori:

„LUZMAN: Poznavatelj ste žena, znate da je Octavija pakosna, gramzljiva. Poznato vam je, koliko je već muškaraca upropastila. I ovakva žena, koja zgrće novac, koja radije gladuje, nego da na jelo potroši, koja je kao vještica škrta, i ta da bi me darovala? Dragi prijatelju, ako to vjerujete, ne poznajete Octaviju a mene još manje.

LEONATO: Gotovo vjrujrm da mi je lagala.

60 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.55.

49

LUZMAN: A ti lukavi Camilo, stidi se da te je nasamarila ovakva žena. Hrabar si kao vojnik i borac, ali nemoćan pred ženskom suzom. Poznata su tvoja junaštva, čuo sam danas i o tebi – o tvojim poduhvatima kod Namuza, a i o tvojim prepadima u Flandriji, o uglednim prijateljima s kojima si bančio, i o ženama, koje su ludovale za tobom..“61

Luzman ponovo uspijeva da ih zavara i poziva ih na veliku gozbu, koju će on navodno da plati, a u sebi razmišlja kako je sve to plod njegove bujne mašte, jer ništa ne posjeduje ni novac ni obećane žene za zabavu. Odlaze.

. . .

Filiberto i Lombardo su saznali šta se desilo Beatrice i žele da je pronađu, ali ne znaju gdje se nalazi. Tada nailaze na Tristana koji im govori, da Beatrice radi u javnoj kući, kod nekog gospodina i da to nije Luzman.

„TRISTAN: Sada ona živi lijepim i uzvišenim životom u tajanstvenom hramu, u koji imaju pristup samo fina gospoda, koja se po katkada žele povući iz burnog života, u opojnu tišinu ljubavne strasti. Jednom riječju, ona je u javnoj kući, a onaj fini gospodin je svodnik; koji zarađuje s njome grdne novce..“62

Kucaju na vrata i viču, te ih Isabella i njen muž poliju vodom sa balkona. Tada dolazi i Luzman, te oni očekuju da će im on pomoći, te mu besjede sve što se desilo.

Luzman im savjetuje da idu na sud i traže da se uhapse otmičari, a on će im biti svjedok ako to bude trebalo..

Filiberto i Lombardo poslušaju njegov savjet i odlaze a Luzman se nada novom čudu jer ipak on je „vitez čudesa“.

Tristan i Lofraso donose Luzmanu sve što je od njh tražio. Dok oni razgovaraju, Filiberto dolazi sa sudskim slugama i stražarima. Sluge su ubjeđene da tu stanuje ugledni Venecijanac, ali Filiberto ih ubjeđuje da je tu obični svodnik, te navodi Luzmana kao svjedoka.

61 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.56,57.62 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.61,62.

50

Luzman je smislio novu prevaru, izdvojio se sa slugom, te govorio o Filibertu kao luđaku, koji je pobjegao iz zatvora, te da trebaju tamo da ga vrate.

Stražari ga vode u zatvor, a on shvata da je ponovo prevaren. Luzman se još jednom pokazao kao „vitez čudesa“...

T R E Ć I Č I N

Treći čin je završni čin ove komedije u kome se razotkrivaju sve spletke i spletkaruje. Spletksroši psdsju u vlastite spletke a ostali rješavaju nesporazume.

Pred Isabellinom palačom Isabella i Luzman razgovaraju i jedno drugome izjavljuju ljubav. Isabella obećaje da će mu dati deset tisuća zlatnika i da će tako riješiti sve svoje brige. Isabella ga vodi u kuću do sanduka da uzmu novac.

. . .

Dolazi Leonato i Camilo i razgovaraju o tome kako ih je Luzman prevario i kako ga od tada nisu više vidjeli. Baš u tom trenutku dolazi Luzman, i oni ga napadaju. Luzman se kao i uvijek brani. Zatim izmišlja kako je u vremenu dok ih je tražio napisao pjesmu o Leonatu:

„Junače slavni, španjolska dika!

Tvoje ime znade duša svaka,

Sva Kastilijacijeni poštenjaka,

Kud god krećeš cvjeta ti lovorika.

51

Muškarac svaki bi ti htio biti robom!

A žene iz ponositog Aragona

Poglede bacaju ti sa balkona

I pune čežnje umiru za tobom...

Život tvoj je pjesma bajne slave!

A uživaš ga opjen od sreće.

Iz pobjede u pobjedu ti korak kreće,

Protivnik bježi pred tobom bez glave.

Budeš li jednom morao umrijeti,

Žene će za tobom suze ljevati,

Narod će o tebi pjesme pjevati,

U crninu zavit će se svi planeti!!“63

Luzman im obećava naći lijepu djevojku za dobar provod.

. . .

Isabella daje kutiju sa novcem Tristanu, da odnese Luzmanu, ali mu govori da je to odjeća koju je pripremila za njega.

. . .

63 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.78,79.

52

Filiberto je pušten iz zatvora i s radošću ga dočekuje Lombardo. Oni tada susreću Tristana, i Lombardo shvata da je to osoba koja ga je prevarila. Oni mu otimaju kutiju a on ih vodi do mjesta gdje boravi Beatrice. Kutiju će dobiti ponovo tek kada nju vide.

P R O M J E N A S C E N E

Luzman i Beatrice sjede na klupi, pred kućom i razgovaraju o tome kako je nije prevario i da u ovoj kući ima sve što poželi, ali je moli za uslugu:

„LUZMAN: Znaš da sm ti prijatelj. Danas sam se upoznao s čovjekom, kojemu sam pričao o tvojoj ljepoti. Toliko se oduševio, da nestrpljivo čeka čas, kad bi se mogao s tobom upoznati... plemić je. Doputovao je iz Meksika, a džepovi su mu krcati zlatom. Budi s njim dobra, ne preskromna, privini ga k sebi, ali ne prebučno. Nije posve mlad.

BEATRICE: Imaš zlatno srce. Kad sam te prvi put vidjela znala sam da si dobar.“64

Beatrice upoznaje Camila ali shvata da on nije plemić, da nije bogat, nego samo obični vojnik. I ona i Camilo su razočarani Luzmanovom prevarom i obećaju da će mu se osvetiti za sve što je uradio.

Beatrice odlazi u kuću a dolaze Tristan, Filiberto i Lombardo. Filiberto vraća kutiju Tristanu i oni razgovaraju Beatrice. Jedni drugima su ispričali svoje nevolje i shvatili su da su i jedni i drugi prevareni, iskorišteni i nasamareni.

Tristan daje Luzmanu njegovu kutiju sa novcem, i Luzman je prezadovoljan. On saopštava svom slugi svoju konačnu odluku. Više ne želi da vara ljude, zasitio se svega i odlazi.


53

„LUZMAN: Dosta mi je toga. Ne trebam se više bojati za svoju budućnost. Vratit ću se u Španiju, idem u Toledo. Tamo sam rođen. Naći ću bogatu plemkinju, koja će me obožavati i usrećit ću je brakom, i tebe ću nagraditi Tristane. Evo ti forinta i sretan put.

...

TRISTAN: Gladni, prljavi lopove, dvije godine sam ti vjerno služio, a sada, kad si pun zlata, bacaš me na ulicu. To ću ispričati Isabelli..!“65

Tristan odlučuje da sve ispriča Isabelli, i ona mu pomaže da se osveti i da novac uzme sebi jer njoj nije potreban. Tako se Tristan dogovara sa Camilom, kojega je nekoliko put izdao Luzman, kako da ga zaustave da ne ode u Španiju, te da mu se osvete za sve nevolje u koje ih je uvalio a onda napustio.

Octavia želi ponovo da napusti Deofrid a on joj izjavljuje ljubav i moli je da mu bude žena. Octavia smekša pred Deofridovim riječima te pristane.

Luzman i dalje sanja o svom odlasku, o bogatim Rimljanima, ali ga Tristan, Camilo i Lofraso pronalaze i uzmu od njega sve što ima. Luzman ostaje sam i izgubljen ali u njemu ipak još uvijek postoji nada , da će ipak uspjeti da ispravi krive Drine.

„LUZMAN: Oh, Bože šta ću sada. Samo smrt me može spasiti. Da mi je bar konopac pa da se objesim na ovu svjetiljku!

...

Zašto plakati? Natrag ka izvoru! Tko je stvoren za dobar život, ne smije očajavati. Isabella mi je dala novac, vratit ću se njoj..“66

Luzmana nakon velikog napora i mnogih pokušaja odbija i Isabella i Octavia i Tristan. Sve što je imao, izgubio je i na kraju svi su pronašli utočište, samo je Luzman upao u vlastitu mrežu. SAM BEZ IKOGA.

65 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.88,89.66 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.95.

54

„LUZMAN: To je sada kraj! – O srećo, kako si varljiva! Za tren sam bio bogat, o sudbino, a sad sam siromah. Samo sam čudom uspijevao, a čuda su prestala. Sada ću se bijedan vratiti u Španiju. Odavde moram nestati, da ne budem ruglo čitavom Rimu. Jedni bi, dignutog prsta, ozbiljna lica, mudrovali: njegov je život ozbiljan primjer, kako tko daje, tako mu se vraća. Ne, ne to ja ne mogu podnijeti!

ISCRPILA SU SE ČUDESA I SAD MORAM GOL I BOS KRENUTI NA PUT.“67

K R A J !!!

D O S J E T LJ I V A D J E V O J K A

KOMEDIJA U ČETIRI ČINA ( DESET SLIKA )

L I K O V I

FENISA


55

BELISA, njena majka

KAPETAN BERNARDO

LUCINDO, njrgov sin

GERARDA

HERNANDO, Lucindov sluga

DORISTEO

- kavaliri

FINARDO

PRVI PJEVAČ

DRUGI PJEVAČ

SLUGA

56

Komedija Dosjetljiva djevojka, događa se u Madridu u XVII stoljeću. Ona predstavlja baroknu komediju. Dosjetljiva djevojka za razliku od Viteza čudesa, predstavlja komediju koja odražava zasićenu osjećajnost i borbu za ličnu slobodu osjećaja i pravo na život po svojim ličnim osjećajima.

Fenisa se pomoću svoje dosjetljivosti bori za Lucinda, koga voli, i na kraju u toj borbi i uspije. Tada se sve stvari postave na svoje prirodno mjesto, i sve se završi kako treba.

Lope de Vega u ovoj komediji predstavlja slobodnoljubive, i za tadašnje feudalno doba revolucionarne težnje građanske klase, koja teži individualnim slobodama.

Kapetan Bernardi i Belisa, za razliku od drugih ličnosti u komediji, su oštar kontrast humanističkom, naprednom i borbenom shvatanju života, za čime teže njegov sin i njena kćerka.

Kapetan i Belisa su ljudi opterećeni katoličkim, feudalno- aristokratskim shvaćanjem časti i reda.

I ova komedija predstavlja ne samo komediju karaktera nego i komediju situacije.

P R V I Č I N

Belisa i njena kćerka Fenisa sjede u parku i razgovaraju. Belisa je žena koja je stroga pri izvršavanju nekih vjerskih zakona. Ona od svoje kćerke zahtijeva da bude diskretna i distancirana od svijeta, sklonjena od muških pogleda i drugih loših stvari koji uz to dolaze.

Fenisa pokušaje da se oduprije svojoj rigoroznoj majci ali joj to baš ne uspijeva.

57

„BELISA: ... Mlade djevojke i mlade žene su kao mala djeca. Jedan jedini pogled može ih zbuniti. U Madridu bi se našli mnogi muškarci, koji bih te pogledom kao munjom ošinuo.“

....

FENISA: A kako će djevojka pronaći muža, ako se nigdje ne smije pokazivati?

BELISA: Na tako sramotan način djevojke se ne udavaju..“68

Lucindo, sin kapetana Bernarda je zaljubljen u Gerardu, ali ga ona ismijava i stalno ga napušta zbog provoda sa drugim momcima koji dolaze u njene odaje. Hernando njegov sluga ga neprestano savjetuje da se odrekne te djevojke jer ga neprestano odbacuje i izaziva ljubomoru kod njega. Lucindo ga ne sluša jer je i previše zaljubljen u nju.

Hernando i Lucindo se u tom trenutku nalaze u parku u blizini Fenise i Belise, te mu Hernando savjetuje da se okrene oko sebe jer ima toliko lijepih žena i boljih od one u koju se on zaljubio, te mu hvali Fenisinu ljepotu.

„HERNANDO: Dajem vam riječ, kada biste je samo jednom pogledali, sve biste druge zaboravili. Mudra je, lijepa i kreposna...“69

Fenisa ih je ugledala, ona je duboko zaljubljena u Lucinda ali je i tužna jer joj on nikada ni pogled nije uputio. Ona je jako dosjetljiva djevojka, prije nego što je krenula prema svojoj kući ispustila je svoju maramicu.

Hernando i Lucindo to primjećuju, te je prate da joj ju vrate. Dok razgovara sa njima ona se pravi da nije sigurna da je to njena maramica, te ih moli ako ne nađu njenu vlasnicu da joj se jave.

Fenisina majka je nervozna i izgubljena, te je nervozno odvodi iz njihova društva.

Lucindu se sviđa Fenisa ali se uvijek i iznova vraća na svoju ljubomoru i ljubav prema Gerardi.


58

„LUCINDO: Lijepa je! Mudra, uslužna, a izgleda i dobra. No, šta mogu? Ljubim Gerardu do ludila i ne mogu ni misliti na druge žene. Ljubomora- to je varljiva, podmukla močvara, koja i najjačeg uguši u moru ljubavnih muka.

HERNANDO: Uživa, kad vas muči. Bezobzirna je. Svakoga dana nabija vam rogove, a ako zaželite da je zbog toga kaznite, postići ćete, da će pred vašim očima ljubakati sa tisuću muškaraca.“70

...

Belisa i Fenisa se i dalje raspravljaju o njenom razgovoru sa Hernandom i Lucindom. Tada im u kuću dolazi Lucindov otac kapetan Bernardo. Belisa je ubijeđena da je zaljubljen u nju i da dolazi da je zaprosi.

„BELISA: (za sebe), Ljubi me!

BERNARDO: ... uvijek mogu dokazati, što se moje snage tiče, da sam ravan svakome mladiću.

Jednom riječju, poštovana Beliso, molim vas za ruku vaše kćerke Fenise..“71

Belisa iako razočarana u kapetanov izbor, obećaje mu ruku svoje kćerke. Tada i on sam izjavljuje ljubav Fenisi, a ona razočarana moli ga da joj da malo vremena dok ozdravi jer je bila bolesna... U toku njihova razgovora Fenisa smišlja novi plan, te moli Bernarda da obavijesti na vrijeme svoga sina o svojim namjerama, da on prestane da je slijeće.

Neprestano razmišlja o Lucindu i nada se da je dosjetljiv i da će shvatiti poruku ispuštene maramice.

...

Hernando i Lucindo neprestano prate svaki Gerardin korak i svaku njenu novu prevaru. Tako oni odluče da pokušaju da je naprave ljubomornom, te se Hernando kod nje raspitaju za djevojku Melusindu, govoreći kako njegov gospodar ludi za njom ali ne zna gdje se ona tačno nalazi.

70 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.110,111.71 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.119.

59

Gerarda jako mudra i podla djevojka shvata njihovu namjeru te ponovo ismijaje Lucinda.

Tada ga pronalazi njegov otac. Te ga napada i govori da će da ozeni mladu djevojku, ali Lucindo pogršno shvata riječi svoga oca te smatra da je to ustvari Gerarda.duboko je razočaran.

Lucindo napada Geraru i ona bježi od njega. Njegov otac ga ponovo sreće i tada shvataju da je došlo do nesporazuma i da oni ne govore o istim djevojkama.

Hernando shvata poruku Fenisine maramice, oni se dogovaraju, bez obzira što se udaje za njegova oca, da joj ode pod prozor. On razmišlja da se sa njom osveti Gerardi a njegov sluga shvata da je ona ustvari zaljubljenau njega.

D R U G I Č I N

Gerarda sa dva kavalira Finardom i Gerardom sjedi u parku uz pratnju pjevača i razgovaraju. Lucindo sa svojim slugom posmatra ih krišom, ali im pada na pamet nova ideja da je naprave ljubomornom. Hernando se preobukao u žensko, stavio koprenu na lice. Tako su se prošetali pokraj Gerarde, a Lucindo se ponio jako džentlmenski i ljubio je Hernandovu ruku i izjavljivao ljubav.

„GERARDA: Lucindo! Dakle ipak je istina?

...

LUCINDO: Skini koprenu. Ti to bar možeš. Bog te je bogato obdario ljepotom, cijeli Madrid priča o tebi. Pokaži barem svoje oči. One meni znače sreću, drugima ljubomoru!

HERNANDO: Ne mogu dragi, oči su mi suzne.

60

... Kažu mi da se zove Gerarda. Uvijek ti je za petama. Tašta je i lažljiva!

LUCINDO: Na Gerardu si ljubomorna? Varaš se, draga Melusindo! Kunem ti se, da je ne ljubim. Neka me groznica usmrti, neka se više ne nađem u tvom nježnom zagrljaju, neka me više ne poljube tvoje žarke usne, proklet neka budem, ako bih se je i u snu sjetio..

GERARDA: To ne mogu podnijeti, to je previše. Izdajniče! Neka se tvoje kletve sve ispune, ako misliš da ću mirno podnijeti to poniženje.“72

Gerarda sa svojim ljubomornim scenama , napada Hernanda tj. Melusindu, ali je brani Lucindo.

....

Lucindo je napokon razočaran u Gerardu i odlučuje da se pojavi pod Fenisin prozor.

„LUCINDO: Počeo sam vjerovati u pravu ljubav, kojom će me usrećiti Fenisa. Neka nebo blagoslovi onaj čas, kad je započela pripovijest sa maramicom, a još više onaj, kad je Gerarda pobijesnila od ljubomore...

....

FENISA: Ne ljutite se na mene! Istina je da se nikada niste brinula za mene, niti ste dolazili noću pod moj prozor. Te su moje tužbe bile samo varka. Ni pisma mi niste slali. Pristupite bliže. Želim vam sve objasniti. – smetena sam zbog svojih laži. Iz ljubavi sam ih smislila, a vi ste mi smjelost dali. Sami znate da me je vaš otac zaprosio, ali moje srce pripada vama, i molim se Bogu , da bih jednom vas nazivala svojim suprugom.

Ako je vaš otac bio onaj koji vam je donio moje poruke, ne ljutite se! On i ne sluti istinu, a vas ljubi baš tako nježno kao i ja. Dobro sam ocijenila svoje riječi. Molim vas, Lucindo, ne budite mi neskloni, vjerujte mi. I ako vam nisam baš odvratna...

72 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.140,141,142.

61

LUCINDO: Dosta! Dosta! Toliko ljubavi! Neka se vaše riječi još ovoga časa upiju u moju dušu i kao iz sjemenke neka iz njih isklija sreća za nas oboje. Blagosivljam sretan slučaj, da sam vas upoznao, iako znam da vas nisam zavrijedio. Kad sam vas prvi put vidio, probudila se u meni čežnja za vama, i sada vi jedini carujete u mom srcu. Oprostite mi, da nisam odmah shvatio, šta se krije iza tvrdih riječi moga oca. Mislio sam, da je sve to zloba. Sad ste mi tek otvorili oči..“73

Fenisa i Lucindo se dogovaraju kako da prevare svoje roditelje. Lucindo je očaran njome i više ne razmišlja uopće o Gerardi. Fenisa je veoma lukava te kako bih se vidjela sa Lucindom, govori joj kako je Lucindo zaljubljen u nju i da će joj doći pod prozor a bjegov sluga će glumiti da je on.

Fenisa se pretvara pred Bernardom, da je zaljubljena u njega i prave planove za vjenčanje, mada se ona naravno i dalje žali kako je Lucindo uznemirava.

Dok Lucindo sanjari o svadbi sa Fenisom, posjećuje ga Melusindin brat, jer ga je Gerarda obavijestila da se zabavljaju.

Naravno Lucindo mu detaljno objašnjava šta se u stvari desilo, mada ne otkriva da se njegov sluga pretvarao nego govori da je to bila njegova zaručnica sa kojom treba da se vjenča ali nije htio da Gerardi otkriva pravo ime pa joj je rekao prvo koje mu je naompalo.

Kapetan saznaje od Finarda da je Lucindo zaljubljen u Fenisu i da treba da se vjenča sa njom, te sve poriče i predstavlja se kao njen zaručnik te. Finardo smatra da je prevaren a kapetan razmišlja kako da Lucinda pošalje u Portugal.

„DORISTEO: Sada treba saznati dvije stvari: da li Melusinda zaista nije zavedena i da li je prekinuo sa Gerardom. Treba joj smjesta javiti šta se dogodilo, tako će i ona uvidjeti kakav je plemić Lucindo.

...

GERARDA: I ja moram saznati istinu. Potražit ću Fenisu u njenoj kući.

73 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str. 149,150.

62

DORISTEO: I ti misliš, da će ti se povjeriti?

GERARDA: Hoće! Ja ću pred tobom bježati i skloniti se u njenu kuću. Reći ću, da si mi muž i da mi se groziš bodežom. Ti ćeš otići, a ja ću ostati kod Fenise i pričat ću joj da ljubim Lucinda, koji me prezire. Ti me hoćeš zbog toga ubiti...“74

T R E Ć I Č I N

Hernando se pravi da je Lucindo i razgovara sa Belisom, te joj izjavljuje ljubav a ona nakon razočarenja sa kapetanom jedva je dočekala novu šansu, te je očarana..

Gerarda ispunjava svoj plan i saopštava da je Lucindo ljubi.

„GERARDA: ... Šesnaest mjeseci trajala je naša veza. Kako je moj muž uvrebao našu vezu ne znam...

Danas sam saznala da se misli ženiti sa nekom djevojkom Fenisom, koja je kako pričaju, jako lijepa i mudra. Znam da u ovoj ulici stanuje i Lucindo i Fenisa možda je znate?

FENISA: Vaša nesreća nije tako strašna kao istina koju sam od vas doznala. Ja sam Fenisa. Svu sam mu ljubav poklonila. Morali smo se vjenčati tajno. Nesretnik. Da je tako nizak nisam ni slutila. U pravi ste čas došli, ja ću se danas razići od njega i udati se za njegova oca. A vi ako ga želite ja vam ga poklanjam!“75

74 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.168, 169.75 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagrb, 1950. str.179,180

63

Fenisa raskida sve planove sa Lucindom, iako joj on objašnjava sve šta se dogodilo. I Hernando pokušaje da je razuvjeri ali ona ne popušta.

Fenisa ubjeđuje svoju majku da će joj Lucindo navečer doći tajno da provedu noć zajedno, ona razgovara sa Bernardom i govori mu da će se danas vjenčati i da je otkrila da momak koji joj se udvara nije Lucindo, da je neko drugi i da je pokušao da uđe u njene odaje.

Zamolila ga je da navečer Lucindo čuva njenu kuću da niko ne dođe, a ona će tajno da provede noć sa njim ali da niko ne zna za to.

Nako očeva saopšenja Lucindo shvata da je to samo nova poruka od Fenise, da je shvatila nesporazum.

„LUCINDO: Zar ne shvaćaš? Fenisa je uvidjela, da je sve samo nesporazum... poručuje mi po mom ocu, da će kuća noćas biti otvorena....“76

Kapetan dolazi Fenisi u kuću sa nadom da će provesti noć sa njom, ali je to bila Belisa, iako to nije primjetio. Gerarda i Finardo i Doristeo dolaze kod Fenisine kuće da provjere da li Lucindo dolazi njoj pod prozore. Svi prepadnuti izlaze iz kuće nakon lažnog Doristeovog upozorenja na požar...

Istina je izašla na vidjelo napokon...

„KAPETAN: Belisa? Vi? Kod vas sam bio?

BELISA: Fenisa! Šta to znači? Govori!

FENISA: Lucindo je moj muž!

LUCINDO: Oprosti mi oče! Ljubim Fenisu, i ona mi je već odavno poklonila svoje srce...

76 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str.188.

64

....

KAPETAN: Oprosti mi Beliso, što nisam do sada primjetio, da si još tako... hm... sad osjećam, da te ljubim!

BELISA: Ah, Bernardo, ovakav snažan kapetan bio je moj ideal!

KAPETAN: A sada ćemo slaviti. Sve vas zovem u kuću....“77

Fenisa i Lucindo su i pored svih prepreka ostali zajedno. Ipak Fenisa ih je na kraju sve nadmudrila...

K R A J !

L I T E R A T U R A

- LOPE DE VEGA- Dvije komedije, Zagreb, 1950.- BRATOLJUB KLAIĆ- Rječnik stranih riječi, Zagreb, 2004.- MILIVOJ SOLAR- Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 2003.- Internet...

77 Dvije komedije- Lope de Vega, Zagreb, 1950. str192,193.

65

JU UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETBOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

66

DNEVNIK ČITANJA PREDMET : SVJETSKA KNJIŽEVNOST TEMA : HRVATSKA RENESANSNA LJUBAVNA LIRIKA

AUTOR : VESNA KADRIĆ MENTOR:dr.sc.Azra Verlašević ,doc.

TUZLA , 2010.god.

GLAVNI OBLICI HRVATSKE RENESANSNE KJNIZEVNOSTI Glavni oblici hrvatske renesansne književnosti su: ljubavna lirika, pastorale, poslanice, pokladne pjesme, komedije.Nasuprot srednjevjekovnim hagiografskim pričama i molitvenim pjesmama, u vrijeme renesansneknjiževnosti su se njegovale one pjesnčke vrste u kojima je do izražaja dolazila vedrina duha, radost života, i okrenutost ovozemaljskoj sreći i nesreći.

67

Ljubavna lirikaLjubavna lirika, u kojoj se slavi ženska ljepota i veliča ljubavno osjećanje, čak i onda kada je ono bolno i donosi razočarenje. Prvi renesansni pjesnici bili su petrarkisti. Tj. sljedbenici Petrarke i u njihovoj poeziji voljena žena je bila idealizirana: kao otjeloivljenje ne samo ljepote tijela nego i svakog drugog dobra tim svojim stavom petrarkisti su, u stvari, pjesnički realizirali savremeni filozofsko-idealistički odnos prema Ljepoti. Pjesme hrvatskih petrarkista obicno su bile ispjevane u dvostruko rimovanim dvanastercima,povezanim u distihe.Broj stihova je uveliko varirao: od 2 preko 100 stihova.Od utvrđenih pjesničkih formi voljeli su kratke pjesme od 8 do 10 stihova,koje podsjećaju na strambotto,koji su talijanski pjesnici preuzeli iz narodne poezije.A kao i talijanski pjesnici,i hrvatski petrarkisti su svoje ljubavne pjesme voljeli slagati u kanconijer (tj. u zbirku međusobno povezanih pjesama,kancona),u kojem su iskazivane sve faze " ljubavnog romana",od ljubavi na prvi pogled preko sreće u ljubavi do žalosti za izgubljenom ljubavlju.Najplodniji hrvatski petrarkistički pjesnici bili su Džore Držić (1461. - 1501.).,Šiško Menčetić (1457.- 1527.).,Hanibal Lucić (oko. 1485.- 1533.),Dinko Ranjina (1536.-1607.) i Dominko Zlatarić (1558.-1613.).

Šiško Menčetić

PRVI POGLED

Zovijaše zora dan, a slavno prolitjetravicu drobnu van, zelen lis i cvitje,

ja kad bih uhićen od ove gospoje,ke obraz nakićen u slavi vas poje.

S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja,Ter tada moj pozor taj čas pozri tja:

Meni bi viditi još lipšu ner viluGospođu sjediti u rušcu pribilu.

Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosur

68

Niz bijelo ter grlo kosice sve prosu;Na čelu ostavi dva prama od zlata,Ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,

Da kosa ne vitri, u kojoj do mal hipRukami zahitri na glavi venčac lip;

Ozriv se jak jelin ter ončas pođe tja,Ter gorči ner pelin i čemer ostah ja.

*Zovijaše-zvaše; prolitje_proljeće;droba-sitan,lis-list;uhićen-uhvaćen,ke-koje,vas-sav,dim-kažem,općah-običavah,pozor-pogled,pozri-pogledah,tja-tamo,meni bi viditi-ugledah,ner-nego,u rušcu pribilu- u prebijelom ruhu; hrlo vaze-hitro uze; ozriv se jak jelin- obazrijevši se kao jelen.

Književno-historijsko objašnjenje pjesme Čitajući ovu pjesmu starog dubrovačkog pjesnika Menčetića, istovremeno naslućujemo vremnsku udaljenost koja nas dijeli od pjesnika i od trenutka u kojem je pjesma nastala. Da bismo osjetili njenu vrijednost, moramo savladati tu udaljenost i izbliza otkrivati umjetnička svojstva ove pjesme, pošto je ona višestruko uvjetovana vremenom, sredinom i tradicijom u kkojoj je nastala. Prvo zapažamo da poneke riječi i neki oblici nisu isti kao u subremenom hrvatskom književnom jeziku. A moramo znati da je u dubovačkoj književnosti 15. I 16. Stoljeća preovladavao ikavski govor čakavskog narječja. Zatim zapžamo da pjesnički postupak nije isti kao kod pjesnika našeg vremena. Menčetić je, kao i svi njegovi suvremenici, pjevao po ugledu na velikog talijanskog pjesnika iz 16. St. FRANČASKA Petrarku, zbog čega ga i zovemo petrarkistom. A i ova njegova pjesma proizlazi iz konvencija petrarksističke poezije. A prema njihovom maniru, Menčetić je u njoj opjevao onaj čas kad je prvi put ugledao svoju gospoju i kad ga je ona uhitila svojom ljepotom. Opis njene ljepote je u uobičajan, konvencionalan.:Ona se pojavljuje u bijelom ruhu, bijelog tena, a s glave joj se prosula obilna plava kosa koju ona spliće u vjenčac ostavljajući na čelu dva zlatna prama. To se dogodilo na proljeće, jer ono u petrarksističkoj poeziji treba da uz dragu djevojku poveže sve lijepe i mladalačke osobine probuđenog života. Sve je dato u običajenom obliku stiha,koji se naziva dvostruko rimovani dvanaesterac, a početna slova svakog drugog stiha daju tzv. Akrostih, u kojem čitamo pjesnikovo ime: Sismundo( u starom pravopisu se na isti način pisalo "S" i

69

"z" , "i" i "j" , "u" i "v" ).Sve je to uobičajeni pjesnički manir tadašnjih pjesnika petrarkista.Pa ipak u svemu tome ima nečeg svježeg, dražesnog i neposrednog, naročito u slici "gospođe" koja je pobjegla s prozora ugledavši pjesnika, pa se obazrela kao uplašeni jelen.Prihvatajući pjesničku tradiciju, pjesnik se uspio neposrdno izraziti, tako da osjećamo kako je raskošna slika lijepe žene ostala prisutna u njegovim mislima.

ŠIŠKO MENČETIĆ(1457-1527) Najstariji je poznati dubrovački pjesnik.Zajedno sa Džorom Držićem on je bio prvi hrvatski petrarkist.Pripadao je staroj dubrovačkoj vlasteoskkoj porodici.U mladosti je bio nemiran i raskalašen ,pa se njegovo ime često pominje u analima disciplinskih prijestupa,koje je tako mnogo činila dubrovačka omladina u doba renesanse.U zrelim godinama se smirio,pa je čak bio izabran i za kneza Dubrovačke Republike.Umro je od kuge,koja je harala u Dubrovniku 1527.god.Njegov opsežni kanconijer čini ga najplodnijim pjesnikom hrvatske renesansne književnosti.

70

Džore Držić

Želja

Pridrago sej litoi svi dni ostali,S veseljemčestito,često t'se zbirali!

Rajski mir da t' je dan s nebes u tve kriloI pokoj ugodan ter zdravlje primilo.Jak lipim prolitjemkad se polja diče

S razlicim gdi cvitjem zelen po njih niče,Tač dobro razliko da bi t' se stjecalo,Gizdava ma diko i moja sva hvalo,

Neka se dreseli svak tko zavidi,A dragi veseli tvu lipos ki slidi.

Sej lito - ovo ljeto, u tve - u tvoje, jak - kao, s razlicim cvitjem-s različitim cijećem,tač-tako, ma-moja, dreseli se - žalosti se, lipost- ljepota,ki slidi-koju slijedi, za kojom ide. Ljubav je petrarksističkog pjesnika znala i rastužiti i nanijeti mu bol, ali ga i usrećiti i razdragati. A upravo je taj sretni čas ljubavi u kojem ovdje pjesnik svojoj gizdavoj diki upućuje naljepše želje. DŽORE DRŽIĆ jedan je od prvih dubrovačkih pjesnika petrarkista koji je iza sebe ostavio brojne pjesme iako nije dugo živio. O njegovom životu se ne zna mnogo, osim da je studirao Pravo te da je umro kao svećenk. Osim petrarkističkih pjesama, napisoa je i pastirsku eklogu. On je postao pionirom hrvastksoh petrarksizma i pastoralnih pjesničkih oblika koji su bili veoma popularni u renesansnoj Italiji. Pišući na jeziku svog zavičaja, hrvatski pjesnici su koristili i izražajne elemente umjetnički nedotjerane, ali stvaralački svježei iskrene usmene književnosti, tj. lirske i epske narodne pjesme.Ali su oni u svoja djela unosilii elemente klasične grčke i rimske književnosti,a naročito suvremene talijanske književnosti, koju su visoko cijenili i u kojoj su nalazili svoje uzore, nastojeći na jeziku svog naroda postići onuprofinjenost,eleganciju i ljepotu koju su nalazili u talijanskom jeziku.Oni se nisu ni trudili da budu orginalni po svaku cijenu, pa su rado preuzimali pjesničke slike , erpitete , poređenja, metričke oblike, ali i teme, motive i ideje svojih književnih uzora.ipak oni su svojim djelima izražavali uvijek i nešto svoje,nešto osobno i specifično,uspijevajući ostvariti jednu visoku umjetnost pisane riječi,koja predstavlja najvrednije književno blago hrvatskog kulturnog nasljeđa.

71

HANIBAL LUCIĆ

JUR NI JEDNA NA SVIT VILA

Jur ni jedna na svit vilaLjepotom se već ne slavi,Jer je hvale sve skupila

Vila ka mi srce travi.Ni će biti ni je bila

Njoj takmena da se pravi.Ljepotom se već ne slaviJur ni jedna na svit vila.Varhu njeje vedra čelaVridna ti se kruna vidiOd kosice ku je splelaKojom zlatu ne zavidi.

Svakomu je radost velaKad ju dobro razuvidi.Vridna ti se kruna vidi

Varhu njeje vedra čela... Opis ljepote voljene žene pjesnik je dao u okvirima konvencionalnog pokreta petrarkističkog portreta,opisujući kosu i čelo ni obrve( a zatim i njeno lice, vrat i grudi ), ali je pri tome uspio izraziti svoju vlastitu emociju,posluživši se kratkim ,živahnim osmercima i melodioznim strofama, u kojima se prva dva stiha ponavljaju obrnutim redom.Ova pjesma ubraja se među najljepše pjesme starije hrvatske lirike. HANIBAL LUCIĆ Kao pjesnik slijedio je talijanskog petrarkistu Pietra Bemba, koji je nastojaso da ljubavnu liriku oslobodi manira i učni je prirodnijom.Osim ljubavnih pjesama, Lucić je napisao i dramu u stihu "Robinja", koja se uglavnom sastoji od dijaloga između viteza Derenčanina i djevojke.O životu mu se malo zna.Rođen je na Hvaru. PETRARKIZAMPetrarkizam je naziv kojim se označava ugledanje na Petrarku u lirskoj poeziji 15. I 16. Voijeka, kako u Italiji, tako i u drugim evropskim književnostima.Petrarkisti su ssvoja ljubavna osjećanja poistovijetili sa onim ljubavnim iskustvom koje je Petrarka izrazio u " Kanconijeru" , prihvatajući obično i njegove pjesničke oblike, i njegovu platonističu ideju ljubavi i njegov

72

ideal ženske ljepote.Pri tome su i oni izražavali svoja osjećanja uz pomoć pjesničkih slika i oblika koje su nalazili kod svog velikog uzoraIako su mnogi imitatori ovu liriku pretvarali u praznu pjesničku igru, petrarkizam se proširio po cijeloj Evropi ,utječući da se poezija oslobodi srednjovijekovne religioznosti i da na narodnom jeziku izrazi duh ovozemaljskog čovjeka.

Literatura:1. Lešić, Zdenko; Povijest hrvatske književnosti; ŠK Zagreb; 1998.2. Lešić, Zdenko; Čitanka za 2. Razred, Sarajevo publishing, 2003.3. Menčetić Šiško; izbor iz poezije4. Držić Džore, izbor iz poezije5. Izbor iz hrvatske renesansne lirike

73

Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Bosanski jezik i književnost

74

Ernad OsmićTuzla, 1. 6. 2010.

Dnevnik čitanja

„Tristram Shandy“

Laurence Sterne

Sadržaj

Knjiga prva 3Knjiga druga 6Knjiga treća 8Knjiga četvrta 10Knjiga peta 12Knjiga šesta 13Knjiga sedma 14Knjiga osma 15Knjiga deveta 16

75

Knjiga prva

„Kamo lijepe sreće da su moj otac ili moja mati, ili oboje ako ćemo

pravo i pošteno, bolje pripazili šta rade kad su me dovodili u ovaj

svijet, budući su i jedno i drugo bili na to podjednako obavezni; da su

kako valja i treba porazmislili šta sve zavisi od onog što u tome času

posluju; da nije posrijedi puko sazdavanje jednog slovesnog bića,

nego možda i sretno uobličenje i ustrojstvo njegovog tijela, možda i

njegovog duha pa i same mu ćudi; a, ukoliko su naprotiv znali što čine,

da čak i sudbina cijelog njegovog doma zavisi možda od raspoloženja i

nastrojenja koji u tom trenutku preovlađuje kod njih. Da su, kao što su

bili dužni, sve to procijenili i razmotrili, i shodno tome postupili,

čvrsto sam uvjeren da bih se na ovom svijetu obreo u sasvim drugoj

slici i prilici, no što je ova u kojoj će me čitatelj vjerovatno zateći.“

Odmah na početku naš pripovjedač Tristram Shandy daje jasno do znanja o kakvoj vrsti, prvenstveno naracije, a potom i priče je ovdje riječ. Rableovskim stazama nas uvodi u svoj život, uvodi nas u svijet Tristrama, strica Tobyja i svojih roditelja, koje krivi za nemar prilikom svog začeća. Naime, Walter Shandy, Tristramov otac, sebi je stvorio naviku da svake prve nedjelje u mjesecu navije veliki sat u svojoj kući. Kako bi zapamtio i druge domaćinske obaveze koje mu stoje tad na dnevnom redu, on ih je povezao sa navijanjem toga sata.

Tristramova majka je, čuvši navijanje sata, u skladu sa rasporedom obaveza koje je njen muž izvršavao u taj čas, odmah pomislila i na neka druge stvari. Tako se zbilo da je jedne noći tokom ljubavnog čina između Tristramove majke i oca, ona iznenada upitala da li je navio sat, a Tristamova oca je to ostavilo toliko iznenađenog u tom trenutku da je Tristram to svoje začeće smatrao unaprijed propalim činom.

Njegovo začeće je inače jedna od glavnih dogodovština u njegovom životu koje krivi za sve loše stvari koje su mu se tokom godina dešavale.

Jedan od glavnih elemenata ovog djela jesu digresije u svim oblicima i svim veličinama. Sam pripovjedač nas u nekoliko navrata moli da „ostanemo uz njega“ i da narativ, iako to ne izgleda tako, konstantno napreduje. Svoje digresije pravda na razne načine; u jednom dijelu govori o tome kako određeni ljudi žele znati sve do najmanje pojedinosti:

76

„Znam da na ovome bijelom svijetu ima čitalaca, kao što na njemu

ima i puno drugih dobrih ljudi, koji uopće nisu čitaoci i kojima nije sve

potaman dokle god ih dokraja ne posvetite u čitavu tajnu o svemu što

se vas lično tiče, i to od prvog do posljednjeg slovca.“

Dok u drugom trenutku kudi, moglo bi se reći, prezainteresirane čitaoce koji žele sve da znaju iako su potpuni stranci samom pripovjedaču:

„Gospodine, kako smo vi i ja u neku ruku jedan drugom sasvim

tuđi, ne bi bilo ni pristojno da vas odmah uvodim u pretjerano mnogo

podrobnosti koje se sve tiču mene lično. Morate se malo strpjeti.“

U prvoj knjizi saznajemo i okolnosti u kojima je Tristram dobio svoje ime. Kao većina stvari u njegovom životu i ovaj čin, čin krštenja, obilježen je teškim fatalnim nesporazumom. Tristramov otac, sistematični racionalista, mnogo je puta sa svojim bratom Tobyjem razgovarao o raznim imenima kojim bi se njegov sin mogao krstiti. Smatrao je da imena poput Arhimed ili Trismegistus nose moć da oblikuju osobu. Od imena velikih i slavnih ljudi, umjetnika i starih grčkih filozofa najviše je, međutim, prezirao ime Tristram, smatrajući da niko na ovom svijetu ne bi mogao išta postići u svom životu s takvim imenom.

„Ali, međ svim imenima pod kapom nebeskom, najneodoljiviju

odvratnost ulijevao mu je Tristram; o njemu je imao najgore mišljenje

i prezirao ga je više nego išta na svijetu – smatrao je da ono nije u

stanju da stvori in rerum natura ništa pod milim bogom sem jada i

čemera (...)“

Slučaj je, međutim, htio tako da služavka, koja je trebala svećeniku prenijeti ime kojim da krsti dijete, u međuvremenu zaboravila kako ono glasi, Trismegistus, te je dijete kršteno kao Tristram, na nezadovoljstvo posramljenog mu oca.

77

Također nas pripovjedač upućuje u bračni ugovor svojih roditelja, po kojem je jedno od prava njegove majke glasilo da može birati sama svoju babicu koja će joj pomoći prilikom poroda. Iako je Walter insistirao na Dr. Slopa, Tristramova mati se odlučila da uposli babicu iz sela, pošto nije mogla u Londonu roditi dijete. Dr. Slop sa svojim kliještama je kriv za drugi nesretni slučaj u životu mladog Tristrama, koji je, uslijed porođaja, zadobio spljošteni nos. Ali o tome kasnije, obavještava nas pripovjedač i prelazi na priču o svom stricu.

Prva knjiga nas upoznaje sa Tobyjem, Tristramovim stricem, koji je živio kod njih u kući nakon što je zadobio ranu na ratištu. Ta rana je postala i krucijalna za njegov daljni život, kao i odnos sa ženama.

„Toby teško da je s lijepim polom izmjenjivao i tri riječi u toku isto

toliko godina; ne, Gospođo, on je tu svoju osobinu stekao jednim

udarcem. – Udarcem! – Da, Gospođo, zahvaljujući jenom udarcu

kamenom, koji je odlomio topovsko đule s jednog izbočenog

grudobrana pri opsadi Namira, i koji je punom snagom tresnuo mog

strica Tobyja u preponu.“

Prva knjiga završava najavom o Tobyjevom životu, o ratu u kojemu je sudjelovao i opsesiji za rekonstrukcijom bojnog polja na kojemu je zadobio svoje ozljede. Međutim, pripovjedač se i ovdje upušta u postmodernu igru kojom daje jasno da znanja kako su djelo i pripovjedač itekako svjesni prirode svakog fikcionalnog djela; narativne strukture; važnosti (formalističkog) očuđavanja i originalnosti.

„Kakve su bile te neprilike moga strica Tobyja, vi niste u stanju ni

da naslutite; ako biste naslutili, ja bih morao da pocrvenim; ne kao

rođak – ne kao čovjek – čak ni kao žena – nego bih morao da

pocrvenim kao pisac; jer mnogo polažem na to da mi čitalac ne uluči

priliku da ma šta unaprijed nasluti.“

78

Knjiga druga

„Otpočeh novu knjigu, kako bih imao prostora da objasnim prirodu

ovih neprilika u koje se moj stric Tobv zapleo, zbog mnogih razgovora

i zapitkivanja u vezi sa opsadom Namira, pri kojoj je svoju ranu

zadobio.“

Druga knjiga započinje Tobyjevom željom za sporazumijevanjem. Kad god bi ga neko upitao nešto o ratištu, o rani, o boju, on bi se zapetljao u ogroman broj stručnih termina, ne postižući time nikakvu jasnu sliku o onome šta želi reći. Tristram (pripovjedač) objašnjava nam kako ta nemogućnost prijenosa informacija od strane Tobyja nije njegov mentalni problem, već problem jezika uopće.

Jedini način da svima objasni u detalju tu bitku sa Holanđanima, sinuo je Tobyju jednog jutra dok je ležao u svojoj postelji:

„(...) odjednom mu je sinula misao, da bi način da skine sebi bijedu

s vrata možda bio ako nabavi nešto kao veliku mapu gradskih

utvrđenja i tvrđava Namira.“

I Tristramovom ocu se svidi ta ideja i odmah otpočnu gradnju makete bojnog polja na kojem je Toby stradao.

U nastavku, pripovjedač nastavlja scenu koju je prekinuo Tobyjevom pričom u prvoj knjizi, scenu u kojoj su se Walter i Toby čudili zvukovima sa gornjeg sprata kuće (Tristramova majka se u tom trenutku porađala, a Toby i Walter su se žalili da ne mogu čuti ni vlastite riječi).

Walter šalje pomoćnicu po Dr. Slopa, a u međuvremenu Toby i Wlater započinju razgovor o ženama, sa Tobyjevim priznanjem da ama baš ništa o njima ne zna. Služavka se vraća sa Dr. Slopom i Tristram započinje veoma interesantnu analizu o vremenu unutar narativa i kako ono teče. Naime, služavki je trebalo najmanje sat i pol da ode i da se vrati po doktora, ali je razmak između njenog naređenja da ode po Dr. Slopa pa do njenog povratka bio manje od tri minute.

„Ako se neki nadrikritičar zakači za ovo; i na kraju smisli da uzme

klatno, pa da izmjeri tačan vremenski razmak između onog časa kad je

79

zvonce povučeno i kad se začulo kucanje na vratima; pa pošto nađe da

to ne iznosi više od dva minuta (...), stane da me napada zbog takvog

prekida u jedinstvu radnje, ili možda zbog vremenske vjerovatnoće – ja

bih ga podsjestio da se pojam o trajanju, kao i pojam o njegovim

prostim oblicima, izvode jedino iz toka i neprekidnog nizanja naših

pojmova, i da taj pojam predstavlja pravo učenjačko klatno, i da ću ja,

kao čovjek-učenjak, s njime da pokušam u ovoj prilici, poričući s

gnušanjem nadležnost svim drugim mogućim klatnima.“

Svoju analizi ovog nizanja pojmova, odnosno vremenu narativa, završava time da je za sve to vrijeme dok je služavka bila odsutna, on svog strica doveo preko Holandije sa bojnog polja pa sve do Engleske. Malo kasnije u djelu „pristaje“ na kompromis da je služavka nedaleko od imanja Shandy naišla na Dr. Slopa, pa je tako objasnio (pripovjedač) to kratko odsustvo služavke.

Služavka se ponovo šalje van, ovaj puta da donese alat Dr. Slopa, koji je ostavio kod kuće, a u međuvremenu počinju novi razgovori između Slopa, Wlatera i Toby. Slope govori o najnovijim izumima i otkrićima u modernoj medicini, Toby govori o bojnom polju (naravno), a Walter se hvata ponovne racionalističke teme o ljudskom mozgu i njegove kompleksnosti. Također, Dr. Slope se upućuje da će asistirati pri porođaju samo ukoliko to bude bilo potrebno.

Knjiga završava aludiranjem na neodgovorena pitanja u narativu: pitanje o Tobyjevoj rani i kako je ona utjecala na njegovu sramežljivu narav; pitanje Tristramovog spljoštenog nosa i njegovog krštenja.

80

Knjiga trećaTreća knjiga otpočinje ponovnim Tobyjevim pokušajem da razgovor usmjeri ka bici u kojoj je sudjelovao. Govori o vojsci koju su imali i Walter počinje da se interesira za priču, ali ga zbunjuje gesta koju je učinio svojim šeširom i maramicom. Desnom rukom je skinuo šešir sa glave, pa je lijevom morao da izvadi svoju indijsku maramicu iz svog desnog džepa.

Tristram osuđuje taj postupak svoga oca, koji nije odustajao od svojih namjera kad ih je jednom započinjao.

„I sad, imajući u vidu kako je moj otac tu stvar izveo, lahko ćete

zamisliti kakvu je đavolsku priliku od samog sebe napravio.“

Dr. Slope, prilikom neuspješnog odvezivanja vreće sa svojim alatom, koju je služavka donijela u međuvremenu, odlučuje se za presijecanje čvora. Prilikom tog čina on se posiječe po palcu do kosti i počne glasno da psuje. Trsitram nam daje do znanja da smatra kako je baš taj čvor jedan od krivaca za njegov spljošteni nos.

Dr. Slope ulazi u raspravu sa babicom o tome kako treba vaditi dijete iz majčine utrobe, Toby se u to umiješa, na šta Slope predlaže da kliješta demonstrira na Toby. Prilikom tog čina, Slope kliještama ogrebe Tobyinu glavu, ali se ipak šalje doktor da pomogne pri porođaju.

Walter i Toby ostaju u prizemlju i Walter započinje filozofsku kontemplaciju o Prolaznosti i njome počinje opterećivati svoga brata Tobyja. Ulaze u bezveznu raspravu koja završava Trsitamovim sarkastičnim žaljenjem za izgubljenom lekcijom o Vječnosti i Prolaznosti.

„(...) naprasitost s kojom mu (razgovoru) je otac na onakav način

učinio kraj, predstavljala je pljačku iz Riznice saznanja takvog jednog

dragog kamena, kakav vjerovatno nkad više neće biti u stanju da

ponovo stvori nikakav spreg velikih prilika i velikih ljudi.“

Toby i Walter urone u duboki san i Trsitram iskorištava priliku da nas uputi u svoju raspravu o Lockovom viđenju duhovitosti i prosuđivanja. Tristram osuđuje Lockovo preferiranje prosuđivanja nad duhovitosti i iznosi teoriju kako oni idu naporedu jedan s drugim.

81

Trim budi Waltera i Tobyja, te ih obavještava da Dr. Slop u kuhinji priprema most. Nakon kratke priče o jednom mostu i Trimu, Walter i Toby saznaju da je taj most namijenjen za Tristramov nos, koji je spljošten kliještama prilikom porođaja.

Knjiga završava Walterovim izlaganjem o važnosti velikog nosa; Tobyjevim tješnjem da je to bila božija volja i Tristramovom najavom priče o Slawkenbergiusu, riznici neiscrpnog znanja, kako Tristram navodi očeve riječi, o nosovima.

82

Knjiga četvrta Slawkenbergius, je trgovac dugačkog nosa čija je priča ispričana na početku ove knjige. Međutim, odmah nakon nje vraćamo se Walteru i njegovom žaljenju zbog Trsitramovog nosa. Žali se Tobyju zbog nesreće koja ga je zadesila i govori kako incident sa nosom može samo ispraviti ispravno ime koje se djetetu dadne.

„- Ali na žalost! – nastavi moj otac, kao da ga je zadesilo najveće

zlo – moram učiniti protivno i zamijeniti njih znamenjem najvećeg

dobra.

On će se zvati Trismegistus, brate.

Neka bi mu bilo na dobro – odgovori moj stric Toby, ustavši.“

Trsitram zalazi u ponovnu digresiju u kojoj govori kako je već zašao u četvrtu knjigu a tek stigao do prvog dana svoga života i kako će što duže piše imat još više da piše. Služavka ulijeće u tom trenutku u sobu i poziva Waltera da je novorođenče crno u licu te da ga treba odmah krstiti kako ne bi umrlo nekršteno. On joj rekne ime Trismegistus, ali ga ona prilikom prijenosa svećeniku zaboravi na šta je svećenik na svoju ruku ispravlja da postoji samo slično ime Tristram. I to je priča kako je Trsitram kršten kao takav.

Nakon što Walter saznaje za grešku, odlazi do ribnjaka gdje ga prate Toby i Trim. Tamo kompenzira grešku time što se pravda da i nije toliko važno to kršćansko ime.

Walteru onda pada na pamet da se raspita za mogućnost preimenovanja već krštenog djeteta, te odlazi Parsonu Yoricku i Didiusu, crkvenom odvjetniku, kako bi s njima za večerom razgovarao o toj temi. Nakon nekoliko smiješnih scena za stolom, nastavlja se razgovor o preimenovanju djeteta. Walter uživa u razgovoru, ali tek na povratku u svoj dom postaje svjestan činjenice da ništa nije postigao promijeniti.

Od svega toga mu jedno pismo odvraća pažnju. Pismo u kojem se obavještava da je naslijedio hiljadu funti od svoje tetke. Počinje razmišljati o tome da li da novac uloži u porodični fond ili da Bobbya, Tristramovog brata, pošalje na putovanje kroz Evropu.

Njegovo dvoumljenje, međutim, prekida vijest o smrti Bobbya, te Trsitram završava poglavlje time da tek tada počinje njegov „život“, tj. kada postaje jedini nasljednik imanja Shandy.

„Od toga časa treba smatrati mene za zakonitog nasljednika

83

porodice Shandy i, strogo uzevši, njime počinje i historija mojega

Života i mojih Nazora.“

Dalje, pred sami kraj, ponovo nas zavlači u priču o Tobyju i njegovoj ljubavnoj romansi.

Nije nikako čudo što jedva čekam da pređem na tu ljubav – ona je

najslađi zalogaj u cijeloj mojoj povijesti.“

84

Knjiga petaKnjiga započinje osvrtom na sam čin pisanja. Trsitram govori protiv plagijatorstva i literarnog pozajmljivanja.

„Zar ćemo dovijeka pisati nove knjige, kao što apotekari nove

mješavine grade, presipajući samo iz šupljeg u prazno?“

Cijelu kuću prekriva veo smrti i svi govore o filozofskim aspektima na tu temu. Walterova žalost je opisana spektrom literarnih stereotipa roditelja koji su izgubili djecu. Odlučuje se posvetiti pažnju preostalom sinu, Trsitramu.

Odlučuje da započne sa izradom plana po kojem će se Trsitram školovati. Trsitram napominje da je Walter upolovio izradu tog plana nakon tri godine i da je njegovo (Trsitramovo) školovanje sve to vrijeme bilo zanemareno.

U petoj godini svoga života, Tristramu se desi još jedna velika nezgoda koja mijenja, kako on navodi, njegov život. Prozor pada na njegov spolni organ i on biva nenamjerno obrezan. Trim preuzima, kako bi zaštitio Susannu, krivicu na sebe. Niko ne zna kako će reagirati Wlater na ovu vijest.

U tom, Tristram polaže pravo na vraćanje radnje na upravo popisani događaj te tako prikazuje kako Walter, nakon što čuje vijest o slučajnom obrezivanju, ulazi u prostoiju sa latinskim izdanjem hebrejske knjige o obrezivanju, te zajedno sa Yorickom ustanovljava da nikakva veća šteta nije načinjena djetetu.

Knjiga završava Walterovim lekcijama iz Tristramove-enciklopedije, iz koje Tobyju čita o važnosti pomoćnih glagola.

Kao i Tristramova knjiga i ta enciklopedija koja je namijenjanea njemu i njegovom školovanju ne uspijeva da sams sebe sustigne, te je Trsistram poredi sa

„(...) sunčanim satom, koji je namijenjen da bude zakopan ispod

zemlje (...)“

85

Knjiga šesta Na početku ove knjige Trsitram razmišlja o svome radu i komentira kako na ovom svijetu ima toliko magaraca da je to nezamislivo.

„Jeste li ikad mogli zamisliti, Gospodine, da u svijetu ima toliko

magaraca?“

Nakon što mu je rana od obrezivanja umotana u zavoje, Dr. Slop preuveličava istu do te mjere da ona postaje javna sramota za porodicu Shandy. Walter razmišlja o tome da maloga stavi u kratke pantole kako bi ispravio sliku svoje porodice u očima javnosti. Tristram objašnjava Walterovo donošenje odluka na taj način da on dva puta razmišlja o važnim stvarima: jednom kad je trijezan, drugi put ad je pijan.

Nakon razgovora sa svojom suprugom, Walter odlučuje da pozovoe svoje biblioteku u pomoć i da u njoj pronađe odgovarajuće rješenje za problem oko izbora kratkih pantola za svoga sina.

Tristram prekida sve ove nedoumice oko pantola, najavom o epizodama njegovog strica Tobyja. Započinje pričom o Tobyjevom i Trimovom namjerom da naprave repliku bojišta, kako s nje prešao na drugu stranu Tobyjeve naravi – na njegovu sramežljivost.

Knjiga se zaključuje izjavom da je Toby zaljubljen.

Zasad, bit ću, nadam se, dovoljno pravilno shvaćen, ako kažem

čitaocu da se moj stric Toby zaljubio.“

Trsitram otkriva da je gospođica Wadman, objekt Tobyine žudnje, te otkriva da je on zadnji koji će saznati za planove da će se njome ženiti.

86

Knjiga sedmaU sedmoj knjizi Trsitram započinje svoje putovanje kroz Evropu. Mnoge nedoumice oko same forme pripovijedanja izbijaju na površinu njegovog narativa u ovoj knjizi. Sam sa sobom raspravlja o načinu na koji da opiše gradove, da li da to uradi kao mnogi putopisci prije njega ili da ih jednostavno ostavi „na miru“.

„- E sad, prije nego što napustim Kape – rekao bi neki putopisac –

ne bi bilo hrđavo da ga malo i opišem.- A ja, međutim, smatram da je

veoma hrđavo ako čovjek ne može mirno proći kroz neki grad (...)“

Tristram svoje putovanje kroz Francusku opisuje kao frustraciju, ali mu zbog toga ne jenjava želja da stigne u Pariz. Žali se na kočije i kako ne uspijeva u njima pronaći ni trunke sna. U francuskih prijevoza, kako on navodi, uvijek je nešto pokvareno.

Stiže u Pariz, ali ne uspijeva pronaći hotelsku sobu, tako da se nalazi odmah ponovo na putu.

Nakon nekoliko epizoda u Lyonu i sjećanja putovanja kroz tu zemlju kad je bio dijete i kada je putovao sa svojim ekscentričnim ocem, Trsitram stiže na jug Francuske. Tu po prvi put osjeća olakšanje, ali ga stišće nemaštovitost predjela kroz koji putuje. „Sve same ravnice“, navodi, i žali kako nema šta za opisati.

Na kraju knjige navodi kako se mora vratiti svom stricu Tobyju i njegovoj romansi.

87

Knjiga osmaTrsitram započinje knjigu osvrtanjem na nužnost narativa da se kreće naprijed i nazad na vremenskoj osi kako bi vjerodostojno ispričao priču o Tobyju. Navodi smiješnu zgodu da je Toby za svoju zaljubljenost prema gospođi Wadman saznao od Susannah i da možda, da nije saznao za osjećaje koje gaji prema toj ženi, nikad ne bi krenuo u poduhvat njenog osvajanja.

Toby i Trim su se naime uputili na seosko imanje Shandyovih kako bi tamo napravili maketu bojišta. Međutim, kada su tamo stigli primijetili su da u kući nema namještaja pa su odlučili odsjesti kod susjedne udovice Wadman na nekoliko dana.

U to vrijem gospođa se zaljubi u Tobyja a da to ovaj nije ni primijetio.

Trsitram opisuje privrženost gospođe Wadman kao stratešku ofanzivu koju pokreće protiv Tobyja. Kada je uvidjela da ne može stići do sramežljivog Tobyja direktno, ona se zainteresira za njegovu maketu.

Nakon nekoliko trimovih priča o svojim avanturama sa ženama, Toby njemu priznaje da je zaljubljen u gospođu Wadman. Nako što informira svog brata Waltera, koji mu šalje pismo u kojem mu daje bratske savjete o ženama, Toby odlučuje da krene u „pohod“ u jedanaest sati slijedećeg jutra.

88

Knjiga devetaTristramova mati otkriva voajersku sklonost da „pohod“ na gospođu Waldman posmatra kroz ključaonicu. Trim sprema Tobyja u njegovo oficirsko odijelo, stavlja mu periku i počinje da mu priča o svom bratu Tomu, koji se oženio jevrejskom udovicom i kojeg je privela Inkvizicija. Toby na to zastane, a mi pratimo radnju Waltera i njegove supruge kako nestrpljivo vire kroz ključaonicu.

Tristram pravi ponovnu digresiju od nekoliko glava u kojima raspravlja ponovo o svojem pisanju. Brani svoj stil i svoje digresije i kao dokaz čistoće njegovog pisanja prilaže račun o pranju veša. Namjerava da se upusti u ponovnu digresiju, ali samog sebe sprječava u tome i vraća se Tobyju.

Nakon nekoliko nesporazuma oko mjesta gdje je Toby ranjen, on šalje Trima po mapu da pokaže gospođi Wadman gdje je tačno ranjen. On nju prosi, ali ona oklijeva. Tek na kraju romana saznajemo da je zabrinuta zbog glasine da je Toby impotentan, te on na to ostaje u šoku. Walter postaje bijesan zbog takvih optužbi.

Trsitram se osvrće još jednom na poglavlja u knjizi koja je ostavio prazna, te govori o tome kako svaki pisac treba svoju priču pričati na svoj način.

Roman završava pričom o horozu i biku.

89


FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK:Bosanski jezik i književnost

Seminarski rad PREDMET: Svjetska književnost II

TEMA: Ivan Gundulić,Osman

Autor:Maja Babić Profesor:Dr.sc.AzraVerlašević,doc.

Tuzla,jun 2010 god.

90

Ivan Gundulić

- Biografija-

Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici.Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo Život Karla Borromea. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine 1634. postaje senator, a 1638. član Maloga vijeća.Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.Umro je u Dubrovniku nakon dvotjedne bolesti. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike (knez nije smio biti mlađi od 50 godina).

Osman -Osman je povijesno-romantični ep nastao u posljednjem desetljeću života Ivana Gundulića .sastoji se od 20 pjevanja (14. i 15. nedostaju),te ukupno sadrži 10428 stihova.U djelu su, uz određene odmake od teme, opjevani događaji vezani uz život, vladavinu i smrt turskog sultana Osmana II.

Gundulićevim se rukopisom koristio Nikola Ohmučević koji ga je prepisao te je njegov prijepis danas najstariji poznati rukopis Osmana, budući da se Gundulićev autograf nije sačuvao.Prvo izdanje Osman štampano je u Dubrovniku 1826. godine s dopunom Pijerka Sorkočevića.

1.pjevanje Ep započinje osudom oholosti te govorom o prolaznosti i varljivosti sreće. Pjesnik zaziva pomoć muza u opjevavanju Osmanove smrti. Predstavljaju se dva glavna lika, sultan Osman i poljski kraljević Vladislav kojeg pripovjedač slavi zbog pobjede nad Turcima u bitci kod Hoćima. Osman čezne za slavnom i hrabrom turskom vojskom kakva je bila u prošlosti, dok je ova današnja kukavička i nesposobna. Želi okupiti novu vojsku kako bi krenuo u nova osvajanja.

91

2.pjevanje Drugo pjevanje započinje apostrofiranjem mladosti koja zbog nedostatka iskustva srlja u propast. Kao primjeri navode se mitski Ikar, mitski Faetont, Aleksandar Veliki te sam Osman. Pripovjedač zatim opisuje Osmana u svečanoj odori te njegovo vijećanje s najbližim savjetnicima o tome kako ojačati Carstvo. Prvi govori veliki vezir Dilaver te upozorava na opasnost koju predstavlja majka Mustafe (Osmanova prethodnika) svojom željom da ponovo postavi sina na prijestolje. Hodža savjetuje Osmanu da oženi ženu visokog roda i tako osigura dostojno potomstvo, dok crnac eunuh predlaže da sklopi mir s Poljacima. Ovdje se spominje poljska ratnica Krunoslava i njezin zaručnik Korevski kojeg su Turci zatočili.

3.pjevanje Carski poklisar Ali-paša kreće iz Carigrada sklopiti mir s Poljskom. Pripovjedač opisuje lik Orfeja i njegovo prekrasno pjevanje kojim uspjeva smiliti čak i sile prirode nakon čega se nabrajaju junaci narodne epike. Pripovjedač ponovo veliča kraljevića Vladislava. Ali-paša prolazi kroz Srbiju i Bugarsku i priča o povijesti tih zemalja. Prolaze Bogdanskim poljem gdje se prije godinu dana odigrala Hoćimska bitka između Turaka i Poljaka.

4. pjevanje Ali-paša svome pratiocu, bogdanskom begu, detaljno priča o prošlogodišnjoj Hoćimskoj bitci. Govori mu o sastavu jedne i druge vojske te s ponosom ističe brojnost Turaka. Spominje vojskovođe i zapovjednike obiju zaraćenih strana te hvali Vladislava iako mu je neprijatelj. Potkraj pjevanja u priču uvodi lik Sokolice, mlade i prelijepe turske ratnice, koja je potajno zaljubljena u cara.

5. pjevanje Nakon što je nastavio svoje putvanje, Ali-paša susreće Krunoslavu. Krunoslavin je zaručnik Korevski pao u tursko zarobljeništvo te je ona krenula s Vladislavom u boj kako bi ga pronašla i oslobodila. U Hoćimskoj bitci borila se sa Sokolicom. Raspituje se kod Ali-paše o sudbini zaručnika i doznaje da je u tamnici.

6. pjevanje Nastavlja se priča o Krunoslavi. Ona dolazi u Carigrad gdje je Korevski zatočen i smišlja načine kako da ga izbavi. Želi ponuditi zlato za njegov otkup, ali shvaća da to neće biti moguće. Zato se preoblači u ugarskog velikaša misleći da će kao muško imati više uspjeha u svom naumu. Zatim pripovjedač govori o Osmanu koji nestrpljivo čeka poklisara iz Poljske s vijestima o primirju. U tom iščekivanju razmišlja o svojim budućim osvajanjima Perzije i

92

Španjolske. Kazlar-aga odlazi na put kako bi sultanu našao ženu plemenita roda i tako mu osigurao zakonitog nasljednika.

7. pjevanje Kazlar-aga putuje Grčkom pri čemu se kazuju brojne priče iz povijesti grčkih zemalja te europske povijesti. Započinje spominanjem slavne Troje i njene propasti. Kazlar-aga šalje sluge po otocima da biraju djevojke za sultana, dok njihovi roditelji i rodbina plaču i zapomažu nad takvom sudbinom. Nabrajaju se otoci pokraj kojih plove te se govori o pokušaju Giganata da preuzmu nebo od Zeusa, o Marku Antoniju i Kleopatri te o Cezaru. Gundulić apostrofira Grčku, njezinu slavu i pad, razloge padu itd. Kazlar-aga ide u Srbiju po Sunčanicu o čijoj je ljepoti čuo.

8. pjevanje Pjevanje započinje slavljenjem austrijske princeze Cecilije Renate, zaručnice kraljevića Vladislava. Kazlar-aga dolazi u Smederovo te se opisuje sudbina Sunčaničina oca Ljubdraga i braće. Sunčanica se odlučila zarediti dok njezin otac želi da im se loza nastavi te organizira svečanost u svojem domu kako bi se ona možda zaljubila. Ljubdrag priča povijest svoga roda, upada Kazlar-aga te otima Sunčanicu.

9. pjevanje Radnja se premješta u Poljsku, a započinje govorom o ljubavi. Na godišnjicu bitke kod Hoćima Vladislav odlazi u lov i tako simbolički obilježava prošlogodišnju pobjedu. Gospođe pjevaju pohvalnu pjesmu Vladislavu. Sokolica sa svojih dvanaest amazonki otima poljske plemkinje, a potom odlaze na kupanje gdje ih sreće Vladislav te zarobljava sve ratnice osim Sokolice, koja se junački bori i ubija dio kraljevićeve pratnje. Vladislav, zadivljen njezinom ljepotom i snagom, oslobađa amazonke uz uvjet da više ne ratuju po Poljskoj. Sokolica odlazi te susreće Kazlar-agu koji joj prenosi Osmanovu poruku da se vrati u Carigrad.

10. pjevanje Mladić iz Vladislavove pratnje pjeva pjesmu pohvalnicu o pobjedi kod Hoćima, spominjući pritom sudionike bitke. Ali-paša dolazi na poljski dvor u Varšavu gdje razgledava kipove poljskih vladara, o čijim se životima priča.

11. pjevanje Ali-paša dalje razgledava tapiserije u varšavskom dvoru koje prikazuju Hoćimsku bitku a knez Zborovski opisuje prizore iz bitke. Na jednom se mjestu pojavljuje sv. Blaž (sv. Vlaho, zaštitnik Dubrovnika) koji predvodi poljsku vojsku. Kralj prima Ali-pašu koji nudi Poljacima

93

sklapanje mira te objašnjava zašto bi mir bio dobar za njih. Mir je sklopljen i Ali-paša se vraća u Carigrad.

12. pjevanje U Carigradu svi slave sklopljeni mir osim Krunoslave, koja se oblači u muškarca kako bi oslobodila svojeg vjerenika Korevskoga. Rizvan-paša, njegov tamničar, ima dvije djevojke u kući, kćer Ljubicu i nećakinju Kalinku. Kalinka se zaljubljuje u Krunoslavu misleći da je muškarac te joj priča kako je Ljubica zaljubljena u Korevskog i kako je i ona njemu draga. Krunoslava najprije očajava, a zatim odlazi kod Rizvan-paše, predstavlja se kao brat Korevskog te ga želi otkupiti. Prijevarom postaje i sama zatočenica.

13. pjevanje Uvodi se novi epski prostor – pakao. Opisuju se pakleni krajolik i njegovi stanovnici. Javljaju se demoni kao predstavnici zla u borbi protiv dobra. Pakleni kralj, ogorčen zbog poraza Turaka od Poljaka i upravo sklopljenog mira, strahuje za budućnost islama te poziva paklene sile na pobunu protiv Poljske.

14. i 15. pjevanja – nisu sačuvana.

16.pjevanjeOd ovog pjevanja pa do kraja epa mjesto radnje jest Carigrad. Sultan želi pripremiti vojsku za novo ratovanje na Istoku. Međutim, proširuju se glasine da Osman planira posjeći janjičare i skupiti novu vojsku. Zato se janjičari počinju buniti. Ali-aga, zapovjednik janjičara, pokušava ih umiriti, ali bez uspjeha. Traže od Osmana njegove savjetnike – Dilavera i hodžu – jer smatraju ih lošima, pa ako im udovolji, ostavit će Osmana na vlasti. Ipak, sultan odbija njihov zahtjev.

17.pjevanje Osman okuplja svoje vijeće usred noći želeći u teškoj situaciji čuti njihovo mišljenje. Prvi ga savjetuje Dilaver govoreći da će udovoljavanje zahtjevima janjičara samo potaći sve veće i veće zahtjeve. Husain mu savjetuje da preda savjetnike jer je bolje izgubiti njih nego cijelo Carstvo koje je u opasnosti. Osman pristaje na dogovor s pobunjenicima, Husain-pašu proglašava velikim vezirom, amnestira vojnike te odluči ne ići na Istok. Majka svrgnutog Mustafe savjetuje se sa zetom Dautom želeći maknuti Osmana s prijestolja i ponovo postaviti Mustafu. Daut pristaje na plan urote.

18.pjevanje

94

Daut poziva janjičare na pobunu protiv cara. Govori o Osmanu kao o djetetu koje svoje vojnike vodi u rat u nepovoljnim uvjetima, a kao argument navodi i prošlogodišnji neuspjeh na hoćimskom bojištu. Hvali Mustafu govoreći da je nepravedno svrgnut s vlasti. Pobunjenici navale na Dilaverovu palaču, nakon čega se zapute prema Sultanovu dvoru.

19.pjevanjeOpisuje se carski dvor i njegov okoliš. U pripovijedanje je umetnut opis ljubavi Dilavera i lijepe Begum Adžamkinje koju je Dilaver dobio u dvoboju s perzijskim kraljevićem Hajdanom.Pobunjenici stižu Dilavera koji je prerušen krenuo po pomoć, napadaju ga i na kraju ubijaju. Begum ih moli da joj daju Dilaverovo tijelo da ga sahrani, no oni odbijaju. Oslobođaju Mustafu iz carske tamnice. Osman u dugom monologu iznosi svoje strahove, čuđenje i zapanjenost nad pobunom svojih vojnika. Vojnici ga hvataju i odvode u carsku tamnicu.

20. pjevanje U završnom se pjevanju epa govori o Osmanu koji se žali na svoju sudbinu. Car Mustafa opet je na vlasti, a uz njega su nove paše – Daut i Hasan. Mustafa zapovijeda da Osmana odvedu u Jedi-kulu, carigradsku kulu sa 7 tornjeva koja je služila kao tamnica. Osman plače jer je svjestan da su ga svi napustili i da ga čeka smrt. Dautov rob na njegovu zapovijed davi Osmana. Nakon Osmanove smrti ep završava pripovjedačevom osudom turskih osvajanja i osmanske civilizacije te veličanjem kraljevića Vladislava.

Historijski likovi u epu:

Osman II. glavni je junak Gundulićeva epa. Kao najstarije dijete Ahmeda I. rodio se 1604. godine. Na prijestolje je došao 1618. kao četrnaestogodišnji dječak, preotevši vlast svom slaboumnom stricu Mustafi. On je u epu prikazan kao mlad, čestit i hrabar vladar, koji štiti svoje savjetnike, tako da ni u vlastitoj životnoj opasnosti ne predaje pobunjenicima velikog vezira Dilavera (“To li vas je krvi želja, / želju upijte srca prika / ne carskijeh prijatelja / negli carskijeh protivnika!”, XVI., 409. - 412.). Iz povijesti se zna da ga je Osman izručio pobunjenim vojnicima. Prema prvom pjevanju, osobito prema uvodnim stihovima, Osman je kao predstvanik nekrsta („Ah, čijem si se zahvalila, / tašta ljudska oholasti? / Sve što više stereš krila, / sve ćeš paka niže pasti!“, I., 1. - 4.) trebao biti utjelovljenje nasilja i zla, a u djelu se pokazuje kao junak s plemenitim i viteškim težnjama da svome carstvu vrati prijašnju slavu. Gundulić turskom sultanu pridaje i izrazite crte plemenitosti: prijedlog velikog vezira da prije odlaska na Istok pogubi svrgnutog cara Mustafu, njegovu majku i svoju braću, kako se nitko za njegove odsutnosti ne bi zaželio prijestolja, Osman odlučno odbija.

95

Korevski ili Samuel Korecki, što je njegovo pravo ime, bio je poljsko-ukrajinski velikaš koji je zarobljen 1616. i odveden u Carigrad, odakle je, uz pomoć nekog Grka i njegove supruge Katarine, uspio pobjeći. Neki izvori kažu da je za vrijeme bijega boravio i u Raguzi, ali to nije bio tadašnji Dubrovnik, nego istoimeni naziv za mjesto na Siciliji. Korevski se vratio u domovinu 1620. godine, ali ondje je ponovo zarobljen i zatvoren u Jedi-kuli, gdje su ga zadavili 27. lipnja 1622. godine.

Krunoslava, zaručnica Korevskog, kojoj je pjesnik uz neke zajedničke crte s Katarinom, ženom Samuela Koreckog, a kćerkom moldavskog vojvode Jeremije Mohile, dao mnogo zajedničkih osobina, mogla je u epu umrijeti u zatvoru zajedno s Korevskim, jer u Dubrovniku se nije znalo da je bila u turskom zarobljeništvu, da je iz njega puštena i da je umrla na slobodi. U tvorbi njezina lika imao je Gundulić pred očima i figuru bojnice, figuru Venere militans poznatu iz Vergilijevih, Ariostovih, Tassovih epopeja; ali, isto tako, i sudbinu nesretne supruge nesretnog Korevskog. Krunoslavinom sudbinom intenzivno se bave sve dosadašnje dopune tzv. izgubljenih pjevanja.

Kazlar-aga nadstojnik je sultanova harema. Za Osmanove vladavine, kako izvori kažu, tu je dužnost obavljao Sulejman-aga. U zapisnicima dubrovačkog Senata iz 1618. godine nalazi se spomen nekog Kazlar-age, koji se u stvarnosti zvao Kizlar-aga. U Gundulićevu epu Kazlar-aga putuje, ali ne poput Ali-paše u poklisarsku misiju, već na Balkan u potrazi za ljepoticama koje će krasiti sultanov harem (VI. pjevanje). On u epu provodi otmicu Sunčanice, susreće jednom Sokolicu, a naposljetku ga Osman kao svoga predstavnika upućuje pobunjenicima koji su ga sasjekli sabljama (XIX. pjevanje).

Sokolica je još jedna romantična (izmišljena) bojnica u Osmanu. Podrijetlom je iz dinastije Tatara koji su vladali Indijom. Amazonka Sokolica zaljubljena je u Osmana, a nakon sudjelovanja u Hoćimskoj bitci, ostaje ona u Poljskoj i hara njezinim prostranstvima. Kupanje Sokoličinih bojnica jedan je od antologijskih prizora Osmana.

- Ep Osman ima izrazito kompleksnu kompoziciju. U njemu se ne slijedi linearna kronologija događaja, štoviše, kompozicija se ostvaruje kao prepletanje prošlosti i sadašnjosti. Vremenske su perspektive epskih radnji različite, a pripovjedačevo je vrijeme često udaljeno od ispripovijedanih događaja. U epu se javlja više paralelnih fabularnih linija, mnoštvo glavnih i sporednih likova, a likovima iz zbilje i fikcije izjednačuje se status u epskome svijetu. Sveznajući se pripovjedač jasno opredjeljuje za kršćanski svijet te kvalificira epsku radnju kao borbu iznimnih političkih snaga, ali i kao borbu dobra i zla.Ep objedinjuje tri teme: temu Hoćimske bitke, temu putovanja Ali-paše iz Carigrada u Varšavu i Kazlar-age iz Carigrada u Srbiju te temu Osmanove smrti. Hoćimska bitka odvija se u pretpovijesti epske sadašnjosti te – iako je oblikovana epskim digresijama, retardirajuće radnje u odnosu na pripovjedačevo vrijeme – predstavlja pravu temu djela jer je prikazana u cijelosti. Tema dvaju putovanja odvija se u istodobnosti s pripovjedačevim vremenom. Prikazana u velikom broju pjevanja, ona zahvaća golem epski prostor (od Carigrada do balkanskih zemalja i Poljske) i odulje epsko vrijeme (nekoliko mjeseci). Na taj način tema putovanja, s mnogo umetnutih epizoda, integrira Hoćimsku bitku. Osmanova je smrt prikazana u posljednjih pet pjevanja. Ona se

96

također odvija u epskoj sadašnjosti, a slijedi nakon događaja koji su se odigrali unutar druge teme epa, tj. unutar teme dvaju putovanja. Osmanova je smrt prikazana na jednom jedinstvenom mjestu, u Carigradu, događaji su opisani kontinuirano, kako se događaju na sceni, u svega nekoliko dana. Malo je lirskih digresija i retardirajućih epizoda, a pripovjedač komentira samo posljednje događaje.Upravo uvođenjem različitih vremenskih dimenzija i nastojanjem da se razvedene fabularne linije povežu, otvara se niz kompozicijskih mogućnosti. Tako tema Hoćimske bitke i tema Osmanove pogibije funkcioniraju po uzročno-posljedičnom načelu. Naime, Hoćimska bitka uzrok je pobune janjičara, pa prema tome i uzrok Osmanove smrti. Tema putovanja služi kao kopča između vremena koje je proteklo i prijeđenog prostora od Hoćimske bitke do Osmanove smrti. Osim toga, povezivanjem različitih tema, otvara se prostor mnogim epskim digresijama, dinamiziranju radnje ili plasiranju neke ideje.

Literatura :

97

Čitanka za 2. razred srednjih škola

Gundulić,Ivan :Osman u 20 pjevanja,Zagreb 1854.

Gundulić,Ivan: Osman Ivana Gundulića,s dopunama Mažuranića i Sorkočevića,Zemun 1889.

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET


PREDMET: Svjetska književnost II

DNEVNIK ČITANJA

“Judita”

Marko Marulić

98

Mentor: Student:

dr.sc. Azra Verlašević, doc. Elma Šahinović

Tuzla, 28.5.2010.god.

R e n e s a n s a

Renesansa (prema franc. renaissance, preporod, obnova) je jedno od

najkreativnijih razdoblja u književnosti koje je označilo prekid sa srednjim

vijekom. Vremenski se određuje od kraja 15.st. do početka 17.st. ali se na

osnovu nekih osobina književnih djela smatra da se u Italiji javlja znatno

prije nego u ostalim evropskim zemljama.

“Renesansa je shvaćena kao prijelomna epoha, kao epoha u kojoj dolazi do

preporoda i procvata znanosti i umjetnosti, preporoda koji se zbio u

povijesnim okvirima gotovo odjednom.”78 Kultura se naglo oslobađa stega

srednjovjekovne dogmatike i stvara novi ideal slobodnog stvaralačkog

pojedinca. Razvijena samosvijest i samopouzdnje omogućili su im da

slobodno biraju uzore, donose zaključke i analitički ih obrađuju. Stvoreno je

racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta i ojačala je individualnost

talijanskog i europskog građanina. Dakle, može se reći da je renesansa

epoha koju odlikuje naglašeni individualizam. Ona razvija ideal čovjeka,

pojedinca koji mora razvijati svoje sposobnosti, koji se treba voditi

isključivo svojim vlastitim uvjerenjima, osjećajima, strastima, koji treba

živjeti svoj život uklanjajući prepreke i sve ono što ga sprječava u namjeri

da istakne ono što ga čini jedinstvenom, neponovljivom i vrijednom

osobom.

78 ) Milivoj Solar, „Teorija književnosti“, Školska knjiga, Zagreb, 2005.god., str.153.

99

“Mit o renesansi” – počinje svjetlost prosvjete, istine i razuma, nasuprot

mračnom srednjem vijeku, opsjednutom isključivo brigom za spas duše i

onostranošću.79

U renesansi je moguće i razabrati novi sistem književnih vrsta ali ima i onih

pisaca koji su nastavljajući tradiciju srednjeg vijeka ostvarili takva djela

koja su postala nenadmašnim uzorcima nekih književnih vrsta. U renesansi

je moguće pronaći i nove poticaje za razvoj znanosti, nova shvatanja uloge,

svrhe i značnjena književnosti i umjetnosti, pa i sklonost prema

panteizmu , umjesto izvornog crkvenog učenja, te u njoj preovladava

obuzetost svjetovnim životom i shvatanjem pojedinca kao nositelja najviših

vrijednosti. Renesansi književnici kritiziraju postojeću Crkvu i svećenstvo

nego što bi doista kritizirali religiju, a renesansa je uglavnom smjesa vrlo

različitih utjecaja, u kojima se isprepliću racionalizam i mistika, filozofija i

teologija, iskustvo i povjerenje u autoritete...80

U renesansnoj epskoj poeziji se isprepliće kršćanska tradicija i simbolika s

određenim naglašavanjem individualnosti likova, uočavanjem tada

suvremene problematike te usvajanjem i razradom posebnih tradicija

pojedinih naroda, kao što je slučaj i u Marulićevoj Juditi, prvom velikom

djelu hrvatske književnosti. Što se tiče romana, tek u renesansi postaje

reprezentativnom književnom vrstom cjelokupne europske književnosti. U

dramama se najbolje upućuje na renesansno shvatanje čovjeka, a u

komediji renesansa razvija novu tehniku oblikovanja komićnih karaktera i

satiričke analize društvenog stanja. Što se tiče lirike, osjeća se otpor prema

srednjovjekovnoj poeziji, ali se traže uzori u antici i vidljivo je zalaganje za

razvoj narodnih jezika. U epohi renesanse se razvija i esej kao zasebna

književna vrsta koja će poslije u razvoju europske književnosti odigrati

veliku ulogu.

79 ) Milivoj Solar, „Povijest svjetske književnosti“, Golden Marketing, Zagreb, 2003.god., str.11780 ) Milivoj Solar, „Povijest svjetske književnosti“, Golden Marketing, Zagreb, 2003.god., str. 118

100

Marko Marulić

je hrvatski književnik, često nazivan i ocem hrvatske književnosti, rođen

18. augusta 1450. god. u Splitu. Potječe iz plemićke obitelji; oba roditelja

su mu bili plemići. Prva je znanja stekao u splitskoj humanističkoj školi

gdje i započinje svoje stvaralštvo potaknut Ovidijevim djelom

Metarmorfoza pišću distihe o mitskim likovima. Školovanje vjerojatno

nastavio u Padovi, gdje se osposobio za pravničko zvanje. Živo je

sudjelovao u gradskom životu grada Splita, pa je u gradskim arihivma

ostalo zabilježeno da je bio gradski sudac, svjedok pri nagodbama i

ugovorima, zastupnik u parnicama, izvršitelj oporuka i tužitelj. Također je

bio aktivan na književnome polju.

Pisao je prozna i pjesnička djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U svojim

djelima je nastojao uskladiti antičku mudrost i poetiku s biblijskim

profetizmom i kršćanskom duhovnošću. Nadahnjivao se Biblijom i

hagiografijom, antičkim klasicima i crkvenim ocima, savremenim

zbivanjima i kršćanskim moralnim načelima. Europsku, ali i svjetsku slavu

stekao je duhovnim i moralističkim spisima na latinskom jeziku koji su 16. i

17.stoljeća doživjeli brojna izdanja i prijevode i bili među najčitanijim

onodobnim duhovnim djelima. Najpoznatija hrvatska djela su mu “Judita”

i “Suzana” a od latinskih tu je ep “Davidijada”. U latinskim se djelima

bilježi kao Marcus Marulus, Marcus Marulus Spalatensis, Marcus Marulus

101

Delmata, a u hrvatskima i kao Marko Pečinić. Na početku Judite potpisuje

se kao Marko Marulić Splićanin. Njegov način pisanja i oštroumnost

uzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada. Marulićeva slava traje,

tako reći, od prvog spisa, pa sve do danas.

Zanimljivo bi bilo spomenuti da postoje dva oprečna mišljenja o njegovom

mladalačkom životu. Prema jednom, živio je slobodnijim, raskalašenim

životom poput većine ondašnjih renesansnih mladih plemića. Tako je,

primjerice, sa svojim prijateljem Dminom Papalićem imao vezu s istom

djevojkom. Papalić je ubijen prilikom jednog susreta s tom djevojkom.

To na Marulića ostavlja snažan dojam te on mijenja svoj način života iz

korijena. Dok se prema drugom mišljenju drži kako je od same mladosti

živio krepkim, poluisposničkim životom.

Na kraju je važno spomenuti to da je Marulićevo ime davalo podstreka

prvim generacijama hrvatskih pisaca. O Maruliću i od Marulića je sačuvano

dovoljno pisanih spomenika i dokumenata, ali i pored različitih sudova o

književnoj vrijednosti njegovih djela, priličnoj zbrci čak i oko njegove

ličnosti, autorstva i još mnogo čega, bio je mnogo slavljen i bilo je onih koji

su u njemu vidjeli pjesnika velikog formata i veoma značajnu pojavu u

književnsoti.

“Kritičari i književni povjesničari također su u pretežnijem broju cijenili

Marulića i kao književnu, a ne samo historijsku vrijednost hrvatsku. V.Jagić:

>>I tako će Marko Marulić, kojega već i po ovome što sada o njemu znamo

poštujemo kao čovjeka velika i znamenita ne samo za latinsku nego i za

hrvatsku književnost, izaći s vremenom još veći i znatniji, a njegovi će

potomci imati još više razloga, ponositi se starim vijekom hrvatske

knjige.”81

O “J U D I T I”

81 ) Marin Franičević, „Pisci i problemi“, Kultura, 1948.god., str.36

102

“Juditu”, jedno od najvažnijih hrvatskih djela, Marko Marulić je napisao

1501.godine, a samo za vrijeme njegova života objavljena je tri puta

(1521., 1522., 1523.) Ep se sastoji od šest libara (pjevanja). Marulićeva

“Judita”, kao i ostala njegova djela, pisana je čakavsko-ikavskim narječjem.

U “Juditi” nema ukrasnih epiteta i figura kojima obiluju druga djela narodne

epike a zanimljiva je kao kulturni spomenik, i još više zbog načina na koji je

nastala.

“...Poznate riječi u predgovoru Judite da je djelo napisano »po običaju naših

začinjavac i jošće po zakonu onih starih poet« izražavaju taj isti ideal:

ostati tematski u tradicijama kršćanskog pjesništva i pisati pobožnu

legendu, kakve su pisali naši dotadašnji duhovni pjesnici, ali u isto vrijeme

oblikovati građu na način klasičnih pjesnika...”82

Što se tiče radnje djela, poprilično je jednostavna iako malo teže

razumljiva zbog jezika kojim je pisana. Dakle, Marulić obrađuje

starozavjetnu pripovijest o hrabroj udovici Juditi koja svojim junačkim

činom, navodnom izdajom, zavođenjem i ubijanjem asirskog vojvode

Oloferna, spašava grad Betuliju. Marulić je odabrao temu koja u isto

vrijeme govori o junaštvu i zločinu ali i o plemenitoj zamisli da pokaže

narodu šta može vjera u Boga i vječitu pravdu. Sam Marko Marulić kaže:

“...izradio sam jedno djelce u stihu na našem materinjem jeziku, u rimama,

podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži pripovijest o Juditi i

Olofernu...Sastavljeno je na pjesnički način, dođite i pogledajte ga, reći

ćete kako i slavenski jezik ima svojega Dantea...”83

“J U D I T A” – DNEVNIK ČITANJA

Ovaj dnevnik čitanja bih započela riječima koje stoje na početku ovog

djela:

“Libar Marka Marula Splićanina

82 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.2083 ) Internet

u kom se uzdrži istorija svete udovice

J U D I T E

u versih hrvacki složena

Kako ona ubi vojvodu Oloferna

po sridu vojske njegove

i oslobodi puk izraelski

od velike pogibli!”

Libro prvo

Kralj Arfaksat, pohlepan i željan slave sazida veliki grad Egbatan. Mislio je

da mu nema ravnog po moći i vlasti, ali ga je ipak porazio Nabukodonosor

u bici kod Eufrata. Darovao je sve one koji su se hrabro ponijeli u boju

svjestan da bez njihove pomoći to ne bi bilo moguće.

“...Pored da je Boga, Nabukodonosor

mnjaše se dilj toga, - nimaše bo razbor,-

jer skupiv mnogi zbor i polag Eufrata

razbivši svoj šator, pobi Arfaksata...”84

Potom šalje svoje glasnike u okolne zemlje i zapovijeda im da mu se

pokore, no oni to odbijaju a on se zaklinje da će ih pokoriti.

On je “gladan osvajanja”, pohlepan i grabljiv i prvo želi pokoriti one zemlje

koje su ismijale i njegove glasnike. Poziva Oloferna, hvali ga te mu

naređuje da krene sa svojom vojskom u napad na one zemlje i krajeve koje

mu se nisu htjele pokoriti. Olofern izvršava naredbu te kreće u pohode.

84 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.27

“...Ki stojite niže, mogla slugu verna,

sad reče, najbrže zovite Oloferna!

Kad dojde: >>Biserna kruna mi s’<<, reče, >>bil,

strila zlatoperna, kud si god hodil.<<85

Do kraja prvog pjevanja slijede opisi Oloferna i njegove vojske.

Libro drugo

Na početku drugog pjevanja, Olofern je već uveliko započeo sa svojim

pohodom. Već je prešao Asiriju, palio i pljačkao, ubijao one koji mu se nisu

htjeli pokoriti.

“...Dili se od tih gor, sobalsku Siriju

projde shodeć niz gor i još Apamiju,

Mesopotamiju projde tokoj, ter tu

dopri Idumiju, gdi no palme rastu...”86

U ovim stihovima se govori o pravcu Olofernovih osvajanja. Svećenik

Eliakim piše u pismu narodu da se bore id a se ne predaju, da čuvaju

jeruzalemski zid i da je njihov spas u molitvi.

“...Ne bi t jih strah ni stid, sve toj učiniše,

ča jim pop svet i sid pišući veliše;

u gradu vapiše s moljen’jem prihilim,

85 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.4486 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.53

ter se poniziše svi postom nejilim...”87

Narod sluša svećenika, mole Boga za spas i milost a svećenik ih hrabri i

govori kako će Bog čuti i uslišiti njihove molbe. Kada Olofern čuje za sve to,

kako su Židovi spremni za borbu i odbranu, strašno se razbjesni. Akior mu

objašnjava neke stvari o izraelskom narodu i njihovom vjerovanju u jednog

Boga koji ih je oslobodio egipatskog ropstva, kao i to da je On uvijek uz

njih. Ostali se ljute i srde na njega zbog tih riječi, te mu u slijedećim

stihovima govore:

“...I vas židovski dvor vidit će, da je bog

Nabukodonosor, ki je toliko mog,

a ne Gog ni Magog – Tako se srjahu,

tako žegući rog na njega mrmnjahu.”88

Ovim riječim završava i drugo pjevanje.

Libro treto

Na početku trećeg pjevanja se nastavlja Olofernova ljutnja i srdžba. Govori

Akioru da će on na vlastitoj koži iskusiti bol i patnju zbog onih riječi koje je

rekao. Kao kaznu ga vežu za drvo ispred Betulije kako bi ga Betuljani ubili.

Oni ga međutim odvezuju i odnose k gradu te ga pitaju za razloge što su

mu tu učinili Asirijanci. Akior razgovara sa Karmeom i Ozijom, poglavarima

Betulije, te im objašnjava kako je Olofern ljut te će ih ubiti zajedno s njim.

“...Ovo se zareče Oloferne srdit,

da će sva na meče mesa vaša razdit,

87 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str. 5488 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.61

i mene s vami ubit, - na to me je zagnal;

Bog daj, da bi ta prit njemu na glavu pal...”89

Potom goste Akiora večerom i pićem jer je i on jedan od njih, koji vjeruje u

Boga. Olofern zaustavlja i odvraća vodu koja je tekla Betulijom, postavio

stražare kod studenaca koji su bili pred gradom, tako da je u gradu ubrzo

zavladala suša i žeđ. 20 dana je narod bio bez vode i onda su otišli kod

Ozija da ga mole da se preda i pregovara sa Olofernom inače će svi

umrijeti.

Ako se on ne preda dobrovoljno, oni će se sami predati. Ozija se rastuži i

zaplaka zbog njihovih riječi te ih moli da pričekaju još 5 dana i vide da li će

im Bog pomoći. U to vrijeme se pojavljuje i Judita.

“...Tada se nahaja Judit u gradu tom,

ka no svih nathaja lipostju, dobrotom,

ka živit živitom odluči prečisto,

poče imit od kom udovičtva misto...”90

Juditu je rasrdilo to što su oni odlučili postaviti rok od 5 dana da vide da li

će dobiti Božiju pomoć. Ozija pohvali ono što im je Judita govorila, kako ne

smiju izgubiti ono što imaju jer to Bog ne dozvoljava... Potom im govori da

će izaći iz grada tu večer i da se svi mole za nju dok se ne vrati, što oni i

učiniše.

Libro četvrto

Četvrto pjevanje započinje Juditinim ritualom kada se posipa pepelom po

glavi, navlači vreću i upućuje molitvu Bogu kako bi joj pomogao u namjeri


da porazi Oloferna. Nakon molitve se okupa, namiriše, lijepo obuče tako da

se u djelu kaže ovako:

“...S urehami tezmi, ča mi je viditi,

dostojna bi s knezmi na sagu siditi;

i jošće hoditi na pir s kraljicami

i čtovana biti meu banicami...”91

Sve je to uradila da bi zavela Oloferna i poslije toga ga ubila... Judita

sprema sebi hranu koju će ponijeti sa sobom te zatim napušta grad. Kada

dolazi do Olofernovih vojnika govori im da želi vidjeti Oloferna da bi mu

mogla saopštiti lijepu vijest, i to kako da osvoji Jeruzalem bez žrtava.

Govori im da je pobjegla iz Betulije.

“...Ona reče: »Ovamo od Betulije sam

i put je moj tamo k vašim poglavicam;

ostaviv grad ihram, s životom bižim tja,

jer će se dati vam; Judit se zovu ja...«”92

Vojnici i stražari je puštaju k Olofernu te ona kada ga ugleda počne ga

hvaliti, slaviti i naklanjati mu se. Nakon Juditinog govora ona odlazi a

Olofern priznaje da ga je Judita očarala ljepotom i razumom.

“...Vesel u svu miru Oloferne tada,

svim ričem da viru i ki stahu zada

riše: »Mi do sada ne slišismo vide

91 ) Marko Marulič, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.7892 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.82

od jezika mlada vetšije beside.

Od kuda izide ova jasna zora,

dostojna da side na nebesih zgora,

Nabuk’donosora zovući: zemlju tuj

ostaviv i mora, hod ovdi gospoduj?”93

Libro peto

Već na samom početku ovog pjevanja Olofern naređuje da Juditu smjeste u

sobu, tamo gdje se može i čuvati blago, jer će im ona predate svoju zemlju

bez krvi. Također naređuje da joj daju kruh da jede ali to Judita odbija

rekavši im da ona ima svoju hranu što je ponijela. Olofern odobrava Juditi

da se može kretati 3 dana po njihovom mjestu a slugama svojima govori

da joj ništa ne prigovaraju i da joj u svemu ugađaju i služe. Četvrti dan

boravka kod Oloferna, Judita je pozvana da se useli kod njega što ona

odlučno odbija ali ipak prihvata poziv na večeru. Olofern se opet divi njenoj

ljepoti i postavlja je kraj sebe za vrijeme večere. Judita ga nutka da što više

jede i pije da bi mogla izvršiti svoj plan. Kada je Olofern se napio i prejeo,

obuzeo ga je san te uskoro i zaspa. Judita govori svojoj služavki Abri da

pripazi jesu li svi stražati zaspali i neće li je ko uhvatiti na djelu. Judita se

moli Bogu prije nego je ubila Oloferna. Slijedeći stihovi govore o

Olofernovoj smrti.

“...To rekši dviže ram in a nogah postup,

ter muče bičag snam , ki višaše o stup,

podri ga, kičmu zdup Oloferna jednom,

93 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.86

a drugom rukom lup kla, skube objednom.

Hronu, strepi sobom, ležeći on uznak,

drhta ruka s nogom, vas se oslabi, pak

izdaše; ne bi jak; grkljanom siča krv:

tako t zgibe junak, tako spusti obrv...”94

Nakon što su ga ubile, Judita i njena sluga Abra odlaze nazad kući i svi su

sretni i uzbuđeni što ih vide. Zatim im govori da je ubila Oloferna i

pokaziva im Olofernovu odsječenu glavu. Narod kada shvati da je sve

gotovo i da je njihovim nevoljama došao kraj, poče zahvaljivati Bogu i

hvaliti Juditu.

“...Vidivši puk like nevolj svojih, pokol

Bog jur protivnike smete i njih okol,

prignuše glavu dol, njemu zahvališe

slaveć njegov pristol, Juditu hvališe...”95

Ozija je također bio presretan zbog svega toga. Judita se potom obraća

narodu i poziva Akiora koji se jako prestraši kada vidi Olofernovu glavu.

Potom prihvata njihovu vjeru i ostaje s njima, u Betuliji, do kraja života.

“...Kad se dviže, kleknu polag njeje nogu,

pokloniv se, reknu: «Blažena s’ pri Bogu,

Bogu tvom, ki mnogu svim po te milost da;

moć njega svemogu hvaliti će svuda


po svem svita stogu, sluti budeš kuda.»”96

Ovim stihovima se i završava peto pjevanje.

Libro šesto

Judita u svom obraćanju narodu govori im plan za dalje. Naređuje im das vi

odu na zidine grada id a čekaju jutro. Kada Olofernovi vojnici primjete da

mu je glava odrubljena prepast će se i ubijat će se između sebe zbog

sinoćnje nepažnje. Tek onda mogu pucati i napadati ih. Svi su je poslušali i

učinili onako kako im je rekla.

“...Ne čuvši za svitom šušnja ni govora,

zadi prst za plitom, razmaknu zastora:

ugleda trup zgora, gdi leži prez glave,

a pod njim je kora postilje krvave...”97

Ovako je reagovao Vagav, Olofernov sluga kada ga je ujutro zatekao.

Vojska i ostali Olofernovi sljedbenici se prestraše i počeše bježati. Narod u

Betuliji poče slaviti pobjedu. Jerozalemski svećenici dolaze u Betuliju i

pohvališe Juditu i njenu hrabrost, junaštvo. Oslobodiše je od grijeha što je

ubila čovjeka i ona povrati svoje dostojanstvo.

“...Tri miseci side u Jerosolimi,

tuj pijući i jide, Judita sa svimi

vele veselimi blagdane radosti

čini, jere primi dobitja milosti...”98

96 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.10097 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.102-10398 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.114

111

Ovim stihovima se govori o radosti i slavlju puka i Judite. Judita je postala

slavna po svijetu is vi su veoma žalili za njom kada je umrla.

“...Ona posta biti slovuća po svitu,

počaše ju čtiti više svih uznitu;

zatim vazda svitu udovne čistinje

nosi na se zditu, otkol umri muž nje...99

L I T E R A T U R A

1) Milivoj Solar, “Povijest svjetske književnosti”,

Zagreb, 2003.god.;

2) Milivoj Solar, “Teorija književnosti”,

Zagreb, 2003.god.;

3) Marin Franičević, “Pisci i problem”,

Zagreb, 1948.god.;99 ) Marko Marulić, „Judita“, ZORA, Zagreb, 1968.god., str.114

112

4) Marko Marulić, “Judita”,

Zagreb, 1968.god.;

5) Internet


FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA BOSANSKI JEZIK I

KNJIŽEVNOST

SVJETSKA KNJIŽEVNOST II

DNEVNIK ČITANJA

Gargantua i Pantagruel

113

Profesor: Student:

Dr.sc.Azra Verlašević, doc. Erna Ključić

Mart, 2010.

Uvod

O djelu

Gargantua i Pantagruel roman je Francoisa Rabelea u pet knjiga. Satirična alegorija o dva diva

Gargantui (otac) i Pantagruelu (sinu), njihovom životu, čudesnom rođenju, školovanju i fantastičnim

dogodovštinama. Rabeleu je kao izvor za djelo poslužila priča prenesena usmenom predajom o divu

Gargantui i knjižica nepoznatog autora o nevjerojatnim dogodovštinama diva Gargantue. Ime

Pantagruela je sinonim za zlog duha koji ima vlast nad vodom u srednjevjekovnim misterijama,

legendama i farsama.

Prva knjiga Pantagruel objavljena je 1532, druga Gargantua 1534. Treća knjiga je

objavljena 1545, četvrta 1552. i poslednja, posle smrti pisca, 1564. Knjige je Rable potpisao

kao Alcofrybas Nasier što je anagram od f-r-a-n-c-o-y-s-r-a-b-e-l-a-i-s.

Gargantua i Pantagruel je po formi pustolovno-satirični roman. Sastoji se od 5 knjiga, od kojih

je jedna o Gargantui, a 4 o Pantagruelu. Rableovo delo je satirična alegorija koja se sastoji od

114

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%90%D0%BD%D0%B0%D0%B3%D1%80%D0%B0%D0%BC

http://sr.wikipedia.org/wiki/1564





neverovatnih dogodovština, grotesknih elemenata, persiflaža institucija, običaja u koje je

upleo pronicljive opservacije, enciklopedijsku erudiciju, antičke reminiscencije, realne

pojedinosti iz naravi i prilika ondašnjeg društva. Satira i persiflaža na račun teologa i

skolastičara izražena je u prvim dvema knjigama.

Rable je dublji smisao svog dela prikrio pričama, skatološkim temama, lascivnim pričama,

pošalicama, eruditnim reminiscencijama, pučkim sprdačinama i jezičkim kalamburima. U

svom delu on se bavi problemima vere, političkog stanja, privrednog života, obrazovanjem.

Pored toga daje prikaz idealne društvene zajednice u poslednjim poglavljima „Gargantue“ o

Telemskoj opatiji koja podseća „Utopiju“ Tomasa Mura.

Glavni dio

Kratak sadržaj

Knjiga prva

PREJEZOVITO ŽITIJE VELIKOG GARGANTUE OCA PANTAGRUELOVA

ČITAOCIMA

Čitači koji čitate knjigu,

Jedno vas molim, i od sveg srca,

Vi ne brinite brigu,

Nije mi knjiga da suza vrca!

Jest, savršenstva bog malo dade,

Ali ostavi nam šalu i sprdnju;

Kad vidim vaše suze i jade,

115

http://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=%D0%A2%D0%BE%D0%BC%D0%B0%D1%81_%D0%9C%D1%83%D1%80&action=edit&redlink=1

Ja smehom dajem razlog i tvrdnju:

Smej se, ko hoće da bude čojstven –

Smeh je čovjeku zaista svojstven!

Iako je po mnogim novijim izdanjima Rableovih djela Pantagruel smjesten u drugu knjigu, to je

zapravo prva koja je objavljena, i to negdje oko 1532. pod nazivom "Alcofribas Nasier"; anagramom

imena Francois Rabelais. Pantagruel je odlomak iz knjige "Ogromni div Gargantua" . Ova knjiga

uzivala je veliku popularnost uprkos slaboj konstrukciji. Rableovi divovi nemaju odredjenu i poznatu

visinu, kao sto je to slucaj sa "Guliverovim Putovanjima", vec te visine variiraju od price do price. Dok

u jednoj narator zivi u Pantagruelovim ustima, i pripovjeda o cijeloj civilizaciji koja zivi oko njegovih

zubi, u drugoj on moze stati u zgradu suda.

Knjiga druga

PANTAGRUEL, KRALJ ŽEĐARA, VRAĆEN U SVOJE PRIRODNO SASTOJANJE I

NJEGOVI JEZOVITI PODVIZI

Nakon uspjeha Pantagruela, Rable je odlucio da osvjezi i nadogradi svoj rad. U novoj knjizi Rableov stil

je u potpunosti dosao do izrazaja, a govori o zivotu i djelima Gargantue, oca Pantagruelovog.

Knjiga treća

PODVIGA I JUNAČKIH DJELA DOBROGA PANTAGRUELA

Prolog piščev karakterišu naročito dvije crte: Rableovo razmetanje erudicijom i oštri napadi

autorovi na svešteništvo. Napadi izraženi u ovom prologu spadaju među najžešće. Rable,

naprimjer, kaže za sveštena lica između ostalog i ovo: „ Joša manje hoću da znam za

popeskare, mada su to sve same bekrije...Zašto? Jer to nisu ljudi na svome mjestu, nego ljudi

zli onim zlom, od koga se svaki dan bogu molimo da nas izbavi....“

116

U poslijednje tri knjige Rable priču ponovo usmjerava na pantagruela. Treća knjiga govori o

Pantagruelu i njegovom prijatelju Panurgu. Oni tokom knjige raspravljaju s mnogim ljudima o

pitanju da li bi se Panurg trebao oženit; Pitanje ostaje neriješeno. Na kraju knjige kretaću na

daleko preko-okeansko putovanje u potrazi za prorokom koji će im dati traženi odgovor.

Knjiga četvrta

PODVIGA I JUNAČKIH DJELA PLEMENITOGA PANTAGRUELA

U četvrtoj knjizi opisana je plovidba tokom koje Pantagruel susreće mnoga egzotična i

neobična bića, te cijele društvene zajednice. Jedni od njih su i Sisterusi. Sisterusi dozvoljavaju

drugima da ih pretuku za dobru novčanu naknadu. Cijela knjiga se može shvatiti kao satirično

prepričavanje Odiseje ili price o Jazonu i Argonautima. Ova knjiga važi za najsmješniju.

Rable se podrugljivo ismijava aroganciji i imućnosti Rimske Katoličke Crkve, političkim

vođama tog vremena, predrasudama koje su vladale te postavlja mnoga politička, lingvistička

i filozofska pitanja.

Knjiga peta (posljednja)

PODVIGA I JUNAČKIH DJELA DOBROGA PANTAGRUELA

U petoj knjizi božanstvena flaša odnosno prorok, bivaju pronađeni. Iako se kroz nju proteže

prepoznatljiv stil Rablea, ipak postoji razlika u kvalitetnu s prethodnim. Dodatan razlog za

sumnju da je neko drugi napisao ovo djelo leži i u činjenici da je knjiga objavljena tek devet

godina nakon njegove smrti. Donald M. Frame koji je preveo peti dio na engleski jezik

pretpostavlja da su tadašnji izdavači upotrijebili skupinu nedovršenih priča Rableovih, te ih

nekako “skrpili” u jednu knjigu. Ovo su kasnije potvrdili i mnogi analitičari Rableovog stila,

prije svih Mirelle Huchon.

Osvrt na djelo

(paralela djela i današnjega svijeta)

117

Gargantua i Pantagruel, četveroknjižje (a možda i petoknjižje) o ocu i sinu divovima, koji štuju životnu

filozofiju zvanu Thelema, što na grčkom znači volja.

Čini ono što voliš. Volja – voljeti.

I nitko im ne smije ništa narediti, kada da jedu, kada da spavaju, kada i što da rade, jer se ne usuđuje –

ipak oni su dva diva. Ko šta može divovima?

Oni se povode za vlastitim moralom, voljom.

Svojedobno, u takozvanom mračnom dobu ljudske svijesti – srednjem vijeku, Rabelais je bio vrlo

popularan. Zato što je osluškivao uho naroda, naravno, i zato što je bio smiješan.

U jednoj epizodi njegovi divovi, pomokrivši se, stvaraju potok u kojem se utapa grupa hodočasnika.

Ali tada je bilo drugo vrijeme, znate. Nije se toliko sudio takozvani «niski moral» i takozvana

«neukusnost».

Crkva je imala svoje vrijeme i mjesto, i potpuno određeni i okamenjeni moral normi trajao je većinu

godine. Sve se moralo kako se moralo, i nikako drugačije.

Osim u vrijeme i mjesto karnevala!

Ponekad, ponegdje, kroz godinu se u nekim gradovima moglo zbrojiti i po pet mjeseci karnevala. I za

vrijeme karnevala ništa se nije moralo, ništa se nije ne smjelo, i ništa nije bilo neukusno.

Mjesecima pod jarmovima ovog i onog, frustrirane žene/muža, desetoro musave djece, feudalca i

svećenika.

I onda dođe karneval.

Gdje si netko drugi – a ne moraš ni biti, jedeš i piješ koliko hoćeš, spavaš koliko i gdje hoćeš, ševiš

koga i u koju rupu hoćeš, a možeš i ostati doma ako nećeš.

Jer jedino je pravilo da nema netolerancije. Čak ni na netoleranciju. Paradoks Karnevala. Paradoks, i

Haos.

Jedino je pravilo da nema pravila i da je sve, baš sve dopušteno.

I onda opet jaram.

118

Pa onda opet karneval.

Danas se sve razvodnilo. Nije ni vrit ni mimo. Ne možemo toliko uživati, jer ne patimo dovoljno. Odite

na bilo koji karneval, i valjda je jedino onaj u Riu zadržao bar nešto od srednjevjekovnog karnevalskog

duha žderačine, kurvarluka i posvemašnjeg nesramovlja. Bar po skrovitim uličicama, morate priznati,

gdje, uz daleka mutna svjetla i iskrivljene zvuke ritmično omamljene gomile pijani turisti zarađuju svoj

peckavi suvenir s lokalnim divoticama.

I tamo, ipak, sve je komercijala. Ali to je manje važno.

Nego, da se vratim ja Rabelaisu, koji je stvorio malu i utopiju u tadašnjem popola podijeljenom

svijetu. I današnji svijet je podijeljen popola, ali te polovice se pokušavaju pomiriti, pa makar silom.

Svijet više nije crno-bijel već teži da postane siv. Politička korektnost vlada. A prevelika tolerancija,

opet, dovodi do netolerancije. Prema karnevalcima, naravno – prema onima kojima su svi isti i koji će

se svakom nasmijati bez razlike. Ili se, uostalom, rasplakati sa svakim. Ali od smijeha. Prva, dakle, od

karakteristika karnevala (po Bahtinu, a i ja se sasvim slažem i dodatno kažem) – jednakost sviju pred

svima. Jednakost, naravno, u odnosu na socijalne nejednakosti, no zapravo i nejednakost u odnosu na

individuu. Jer u odnosu na individuu ne može se dogoditi da je netko jednakiji od nekog drugog. U

društvu može.

I eto, konačno, odgovora zašto je to dovoljno.

To što je Rabelais napisao, mislim.

Jer je to savršena utopija koja se uklapa u svoje vrijeme, i eto, imao je dovoljno mozga da se, kao

David Icke iza guštera, sakrije iza humora ne bi li ostao – vječno, na neki način – zaštićen u

karnevalskoj polutci svijeta. Jer, to je bio njegov Kapital. Ne, prije Rani radovi. Marxa, naravno. On je

unutar svoje Theleme stvorio utopijski balans izmežu težine i lakoće postojanja, ne misleći naivno kao

npr. Marx da je to ostvarivo kod ljudi.

To je, naravno, ostvarivo samo kod divova. Jer oni su veliki i imaju Volju. A čovjek je nema. Volja, ili

Thelema je zapravo Zen. Ključ je u voljenju, a ne u željenju.

Želja je kamen spoticanja. Želja je povez na očima. Ultimativna opstrukcija. Ogledalo zamagljeno

dahom. Želja je zamjena za volju, jer, iskreno, da vam je omogućena Volja – biste li imali potrebu išta

željeti?

119

Želja je bespotrebno trošenje energije na stvaranje paralelnog svemira u kojem je sve onako kako

hoćete, dok u ovom svemiru koji je tu i sad ništa ne ide po planu. Jest, linija manjeg otpora. Opet.

A danas sve više toga želimo. Dok smo, zapravo, unekoliko već i u onoj utopijskoj poziciji da samo

volimo. Sve veći broj nas. Sad se tu javlja i neodrživost razvoja koji se nastavlja razvijati da bi hranio

potrošnju, potrebu za kojom sam proizvodi, a sve ne bi li se spriječila Volja. Poticanjem Želje. Je li vam

jasno sve?

Zaključak

Svi tokovi i težnje francuskoga humanizma iz prve polovice 16. stoljeća najpotpuniji su izraz našli u

djelu Francoisa Rabelaisa .Zanos za antičku književnost i kulturu, žeđ za znanjem, sveobuhvatno

zanimanje za čovjeka i prirodu, »evangelizam« i simpatija za prve reformatore, kritika naslijeđenih

odnosa u Crkvi, prezir prema »barbarstvu« i prema krutomu, netolerantnom »pra-vovjerstvu« što ga

je zastupala Sorbonna, prozirniju gotovo od početka do kraja djelo ovoga svestranog renesansnog

čovjeka i apostola humanizma. O svim pitanjima što ih je postavljalo njegovo doba — o politici, o

društvu, o pravosuđu, o odgoju itd. — iznosio je svoj sud i tražio im u svojim romanima originalna

rješenja. Kao pripovjedač romanopisac stekao je slavu u svim slojevima čitateljstva već za života (do

1553. djela su mu bila tiskana u 44 izdanja), a utjecao je na većinu proznih pisaca do kraja 16. stoljeća.

Za Rabelaisovo su pripovijedanje karakteristični bogatstvo zgoda i detalja, njihova uvjerljivost i

vjerodostojnost, raznolikost postupaka i nadasve lakoća u izražavanju. Iako ima dovoljno dokaza da je

svoje tekstove pomno dorađivao, oni se doimaju kao da ih je pisao bez razmišljanja, kao da su ispod

njegova pera izlazili sami od sebe, kao da ih je pisao da bi se zabavio i odmorio (on se uvijek smije prvi

i najglasnije) i kako bi, kroza smijeh, kazao istinu u lice zlima, luđacima i cjepidlakama.

120

Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

121

Odsjek: Bosanski jezik i književnost

SEMINARSKI RAD

PREDMET: SVJETSKA KNJIŽEVNOST II

DNEVNIK ČITANJA ( Redovnica, Denis Diderot)

Mentor: Dr.sc. Azra Verlašević, doc. Student: Emina Hajdarević

Sadržaj djela

122

Djelo predstavlja životnu priču junakinje Suzane Simonin, koju ona pripovijeda markizu Crosmairu u vidu pisma. Ona ga najprije upoznaje sa svojim ranim godinama;

govori mu o tome kako se razlikovala od svojih dviju sestara i da je to ostavilo negativne posljedice za nju.

(...) Svakako sam bila tjelesno i duševno vrijednija od svojih sestara i nadvisivala ih karakterom i darovitošću (...)100

Međutim, usprskos njenim kvalitetima roditelji je nisu voljeli kao njene dvije sestre te su odlučili da je pošalju u samostan pošto se jedan od udvarača njene sestre počeo,

zapravo, zaljubljivati u nju. Simonin je imala tada šesnaest i pol godina i protivil se odlazku u samostan.

Iako je bila pametna i snalažljiva, časna sestra ju je uspjela nagovoriti da u samostanu ostane dvije godine, a u međuvremenu će moliti njene roditelje da joj se smiluju.

(...) Ah, gospodine kako su prepredene te glavarice samostana! Ne možete to ni zamisliti! (...)

I to radi hiljadu talira koji pritječu njihovu samostanu. Evo razloga zbog kojeg one lažu cijeli svoj život i pripremaju mladim, nevinim djevojkama očaj koji će trajati četrdeset, pdeset

godina, a i možda vječnu propast (...)101

Iako se nije htjela zaredeti to je ipak odlučeno: U međuvremenu su odredili dan polaganja mog zavjeta: poduzeli su sve da dobiju moj pristanak: ali kad su vidjeli da ga

uzalud traže, odlučili su obavit sve bez mog pristanka.102

Zbog njene odluke zatvorili su je u samicu te govorili da đavo govori iz nje svaki put kada je odbijala reći da.

Isto zlo dolazi ili od Boga koji nas iskušava, ili od đavla koji nas napastuje.103

Ceremonija zaređenja izgledala je ovako: (...) ali oni su vidjeli mladu umiruću žrtvu koju nose na oltar, i sa svih strana čuli su se uzvici i jecaji, no uvjerena sam da među njima nisu

bili od moga oca i majke (...)104

100 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.7.101 Isto. Str.10.102 Isto. Str.16.103 Isto. Str. 17.104 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.19.

123

Svaki put kada bi rekla „Ne“ na njihova pitanja, oni mjesto nje odgovarali sa „da“. Nakon skandala kojeg je izazvala vraćaju je njenoj kući, gdje je zatvaraju u sobu da samuje.

Simonin saznaje da je ona nije zakonito dijete svoje majke i da je to razlog prezira njene majke i očuha prem njoj. Otac Serafino je savjetuje da se zaredi jer je to jedini način da

okaje majčine grijehe i da ostane zaštićena kada joj roditelji umru jer neće imati ništa od nasljedstva te da na svoje sestre ne računa u budućnosti.

kruh koji se prima.105

Simonin je odlučila radi majke da se zaredi: Postat ću redovnica; kad je već suđeno da budem nesretna, svejedno je gdje ću to biti.

Odveli su je u samostan Longchamp gdje je postala ljubimica glavarice kako zbog pjevanja i sviranja tako i zbog svojih vrlina.

Položila sam zavjet, ali se toga uopšte ne sjećam, i postala sam redovnicom nedužno kao što sam postala kršćankom(...)Ali trebalo bi znati da li je čovjek svjestan

njima sudjeluje onako kako se to čini(...) 107Nakon njene smrti došla je nova glavarica koja otvoreno izražava mržnju prema njoj i tu počinju njene patnje.

poslala je svakoj redovnici njenu pokornu košulju i buč i oduzela nam Stari i Novi zavjet. Ljubimci prijašnjih režima nikada nisu ljubimci režima koji slijedi(...)

Budući da je Suzana odbila da izvršava sva ta naređenja, glavarica ju je počela kažnjavati te nagovarati i druge sestre da je ignorišu i muče. Njena prijateljica Ursula

preuzela je od nje pismo koje je sestra sastavila i poslala ga advokatu Manoriju koji je za Suzana bio jedina nada za izbavljenje. Kada je to saznala glavarica samostana po svršetku

službe božje polegle su je u lijes usred kora; smjestile su pored nje svijećnjake i škropionicu; pokrile je mrtvačkim sandukom i služile misu za pokojnike, nakon koje je svaka

redovnica pri odlsku poškropila svetom vodicom izgovarajući riječi: Requiescat in pace.

Treba razumjeti samostanski govor da se shvati kakva se prijetnja krila u tim posljednjim riječima.109

Uskoro su je sve sestre izbjegavale, čak se i plašile te podmetale razne zamke da je povrijede; uskraćivale su joj odjeću, hranu; zabranjivale da se moli; oduzele molitvenik,

krunicu,...

U samostan je došao arhiđakon da ispita šta se događa pa su je ostale sestre pokušale predstaviti kao opsjednutu đavolom što im nije pošlo za rukom. Suzana im se

požalila na uvjete u kojima se nalazi .

Skrušeno sam molila kad su se u mojoj ćeliji pojavili arhiđakon, njegova dva pratioca i glavarica. Rekla sam vam već da u mojoj sobi nije bilo ni tapeta, ni stolice, ni klecala, ni

zastora, ni strunjače, ni pokrivača, ni plahta, ni bilo kakve posude, vrata se nisu dala zatvoriti, na prozorima nije bilo gotovo ni jednog cijelog stakla.

Kada je arhiđakon vidio stanje u kojem se nalazi, naredio je da joj se sve vrati. Iako joj je bila vraćena sloboda, ipak, proces se slabo razvijao, tačnije, nije bio uspješan.

Glavarica ju je natjerala da obnovi zavjet. Ubrzo je umrla sestra Ursula.

105 Isto. Str.24.106 Isto. Str.25.107 Isto. Str.38.-39.108 Isto. Str.42.109 Isto. Str.60.110 Isto.87.

124

Međutim, usprskos gubitku slučaja, Manouri je uspio da premjesti Suzanu u drugi samostan.

Neću steći slobodu, ali ću pomijeniti zatvor, a to ipak nešto znači. Prvi sretni događaj rađa u nama nadu za drugi, i tu je možda začetak poslovice da sreća ne dolazi nikada sama(

Tako sam stigla pred vrata svog novog zatvora. Glavarica mi dođe u susret raširenih ruku, zagrli me, primi me za ruku i odvede u veliku samostansku dvoranu, kamo su neke sestre

već bile stigle prije mene, a druge su pridolazile. Ta glavarica zove se sestra...Ne mogu se odreći želje da vam je opišem. Ona je mala, okrugla žena, ali brza i živih pokreta; glava joj

ni časa ne miruje; na njenoj odjeći je uvijek nešto u neredu; lice joj je prije lijepo nego ružno,...111

Nova glavarica je odmah pokazala veliku ljubav prema Suzani, međutim, zbog svoje nastranosti to joj je samo priuštilo nove nelagodnosti.

Međutim bila je podigla svoj ovratnik i stavila moju ruku na svoje grudi; ona je šutjela i ja također; činilo se da osjeća veliko zadovoljstvo. Molila ja da je poljubim u čelo, obraze,

oči, usta, i ja sam je poslušala. Mislim da nije bilo ništa zlo u tome. Međutim njen užitak je rastao. Sretna sam što na tako nevin način povećavam njenu sreću, ja sam joj dalje

ljubila čelo, obraze i usta. Ruka koju je bila položila na moje koljeno prelazila je preko cijelog mog odijela, od vrha nogu do struka, pritiskajući me čas na jednom čas na drugom

mjestu.112

Suzana nije bila jedina koju je glavarica iskorištavala na ovaj način, sestra Tereza je bila prethodna ljubimica i pošto ju je glavarica zamijenila Suzanom zapala je u patnje i

tugovanje.

Pošto je mislila da ne radi ništa loše Suzana je sve ispričala na ispovijedi, pa joj je pater Lemoine savjetovao da je se kloni i izbjegava.

(...) zapovijedam vam da izbjegavate glavaricu, da odbijate njema milovanja, da nikada ne ulazite u njenu sobu, da zatvarate pred njom svoja vrata, naročito noću, ...

Uskoro se glavarica razbolila jer joj je Suzana uskratila ljubav.

Glavarica, kojoj nisam mogla pomoći ni prestati je žaliti, prešla je postepeno iz tuge u pobožnost, a iz pobožnosti u mahnitost(...) Uskoro je postala šutljiva, govorila je samo „da“ ili

„ne“. Šeće se sama; odriče se jela; krv joj se zagrijava; obuzima je vrućica, a nakon vrućice slijedi buncanje.114

Na nagovor novog ispovijednika, Suzana je odlučila da pobjegne, ali se bijeg zakomplicirao jer se kočijaš nije pridržavao uvjeta pa ju je odveo u kuću gdje je vladala prostitucija.

Međutim, Suzana je uspjela pobjeći i zaposliti se kao pralja. Suzana moli markiza Croismarea da joj se smiluje.

111 Isto.109.112 Isto.125.113 Isto. 152.114 Isto. 165.

125

Izvadak iz Grimmove „ Književne korespondencije“, iz godine 1770. kao intertekst i dijalogizam

Uzmemo li u obzir inertekstualnost, te tumačenje djela nezavisno od njegovog autora onda bismo slobodno mogli reći da je ovaj odjeljak ustvari dio cijelog djela i

možemo ali ga i ne moramo zanemariti. Naprotiv, djelo dobija dodatnu kako komičnu, tako i inovativnu notu. Zbog svog obika, epistolarnog, djelo predstavlja oblika dijaloga, u

svakom smislu te riječi; samo djelo je odgovor na događaj koji se ili zaista desio ili je proizvod nečije mašte o mladoj redovnici koja je pobjegla iz samostana:

nekoj mladoj redovnici iz Longchampa što je sudskim putem tražila odrješenje od zavjeta, na koje su je bili prisilili njeni roditelji.Ta sirota samostanka toliko je zanimala našeg

markiza da se založio za nju kod svih savjetnika pariškog lamenta (...) Gospodin Diderot odlučio je da iskoristimo taj događaj. Zamislio je da je dotičnoj redovnici sreća bila sklona

i da se spasila iz samostana, pa je u njeno ime pisao gospodinu de Croismareu moleći ga za pomoć i zaštitu. Nismo ni sumnjali da ćemo ga vidjeti ako pritječe u pomoć svojoj

redovnici (...) 115

Grimm dalje kaže: (...) jer to je bila najokrutnija satira koja je ikad napisana o samostanima; ona je bila to opasnija što je prvi dio sadržavao samo pohvale; njegova mlada

redovnica bila anđeoski pobožna i čuvala je u svom priprostom srcu najiskrenije poštovanje za sve što su je naučili poštovati.

Budući da je prema Bahtinu govor uvijek dijalog, tako i ovo djela ima svoj odgovor, a to je Grimmova priča o tome šta se zaista desilo, osim toga Grimm je sakupio i

pravu korespondenciju između imaginarne Suzane i pravog Croismarea. Postavlja se pitanje da li je i sam lik Croismarea postao fikcija, da li je taj čovjek nesvjeno uvučen u svijet

115 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.183.116 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.183

126

nerealno pišući svoja pisma. Čini nam se da Diderotov postupak predstavlja pravu invaziju na realnost, da fikcija nalazi pukotine kroz koje se provlači i bez našeg pristanka uvlači

u svoj svijet.

Ako bismo to mogli usporediti sa današnjim stanjem, mogli bismo doći do zaključka da posredstvom interneta možemo biti uvučeni u bilo kakav tuđi irealan svijet, kako svojim

tekstom, slikom, snimkom i zvukom, možemo biti korišteni za koketiranje sa nestvarnim.

Iz „stvarne“ korespondencije saznajemo da je Suzana umrla, a to nam javlja gospođa Madin, koja je također stvarna osoba i na čiju su adresu zaista stizala pisma. Nakon

nekog vremena markizu je bilo objašnjeno o kakvoj se prevari radi.

Pismo

gospođe Madin markizu Croismareu

Dragoga djeteta više nema; njene su muke svršile; a naše će još možda dugo trajati. Ona je prošle srijede, između tri ili četiri sata ujutro, prešla sa ovoga svijeta na onaj koji nas

očekuje (...)

Pismo

Markiza Croismarea gospođi Madin

Znam, gospođo, što za osjetljivo srce znači gubitak bića kojemu je bilo privrženo i gubitak sreće da ga može obasipati dobročinstvima; naša draga gospođica za kojom danas

tuhujete; zaslužila ih je svojom nesrećom i svojom ljubaznošću (...)

117 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.206.118 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.208.

127

Stavovi prema crkvi

Budući da je bio enciklopedista, istinski predstavnik materijalizma, racionalizma i prosvjetiteljstva, Diderot je Redovnicu

ponašanja što je bilo i zaređivanje mladića i djevojaka. O njegovim stavovima najbolje govori slijedeći tekst:

Zar su samostani tako bitni za ustrojstvo države? Zar je Isus Kirst osnovao redovnike i redovnice? Zar crkva nikako ne može biti bez njih? Čemu zaručniku trebaju tolike

lude djevice, a ljudskom rodu tolike žrtve? Zar se nikada neće osjetitit potreba da se suze otvori tih ponora u kojima nestaju budući naraštaji? Zar sve te samostanske molitve iz

navike vrijede koliko vrijedi novčić koji se iz milodrđa daje siromahu? Da li bog koji je stvorio čovjeka kao drušveno biće, dopušta da se on zatvara u samostan? Da li bog, koji ga

je stvorio tako nestalnim, tako slabim, može odobriti nepromišljenost njegova zavjeta? Može li te zavjete koji su protivni općim prirodnim nagonima, poštovati itko osim

zakržljalih stvorenja, u kojima je klica zdrava nagona uvenula i koja bi se s punim pravom mogla svrstati među čudovišta kad bi nam naše obrazovanje dopuštalo da tako lako i

tako dobro upoznamo čovječiju nutrinu kao njegovu vanjštinu? A sve te tužne ceremonije koje se vide za vrijeme zaređivanja i polaganja zavjeta, kad se neki muškarac ili neka

žena posvećuju samostanskom životu i nesreći, obustavljaju li one životne funkcije? Ne bude li se one, naprotiv, u miru, stezi i dokolici sa žestinom koja je nepoznata u svijetu,

gdje ljude zakuplja mnoštvo zabava?(...) Gdje su noći remećene jecajima, dani puni suza (...) Gdje bol i neraspoloženje uništava sve drušvene kvalitete? Na mjestu gdje nema ni

128

oca, ni brata, ni sestre, ni rođaka, ni prijatelja? (...) Gdje boravi odvratnost, mržnja i hirovitost? Gdje su strasti koje u tišini tinjaju?(...)

društva (...)119

Iz svega navedenog jasno je da su Diderotovi stavovi prema crkvi negativni, međutim, ti stavovi ne potiču iz neke neobjašnjive mržnje ili prezira, on nam tačno daje

razloge, on nas upućuje u duhu racionalizma da se zaređivnje protivi čovjekovoj prirodi. To je sasvim zdravorazumsko i prihvaljivo objašnjenje.

Diderot je bio očito veoma pažljiv prilikom građenja lika jer Suzana je pobožna, mirna i neiskvarena, tako da onima koji bi opovrgavali ono što se nalazi u djelu ostavlja

sasvim malo prostora ili gotovo nikako za neke protustavove. Ona ne bježi iz crkve jer se zaljubila, jer je poludjela, ohola, pokvarena, zanesena, ona sasvim razumno govori da joj

je dosadno i protiv njene prirode.

119 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.89.-90.

129

Bilješka o piscu

Rođen je 1713. god. u Langresu. Izbačen iz kuće počinje se baviti prevođenjem sa engleskog. Upravo u prevodilačkom poslu rodila mu se ideja o Enciklopediji, tom

velebnom djelu koje je danas već sinonim za nalet i afirmaciju građanske misli u Francuskoj, za francusku revoluciju. Prvo djelo mu je bilo „Ogled o zasluzi i vrlini“. Iduće

godine izlazi djelo „Filozofske misli“. Odlukom Parlamenta djelo je bilo spaljeno. Zatim piše „ La promenade du sceptique“ te „De la suffisance de la religion naturelle“, ali ne

objavljuje ova djela. 1749. piše djelo „ Pismo o slijepima ...“ i odlazi u zatvor. Prvi svezak „Enciklopedije“ pojavio se 1750. Služi se ezopovskim načinom izaražavanja, a nova

materiijalistička misao je prisutna. Jezuiti 1572. zabranjuju „Enciklopediju“, ali već 1753. „Enciklopedija“ nastavlja s izlaženjem. 1577. jezuiti ponovo zadaju udarac. Osmi

svezak izlazi već 1759. i razašilje se pretplatnicima krišom. 1762. napokon, prosvjetiteljstvo pobjeđuje nakon skandala jezuita Lavaletta i progonom Loyolina. Do 1771.

razaslat će još 6 svezaka, tabli i karata. Iako je bila kolektivno „Enciklopedija“ je u prvom redu bila njegovo djelo. Od ostalih dijela značajni su „La religiuse“, „Le neveu de

Rameau“, čuveni dijalog. Od filozofskih dijela značajni su:

„ Suite de l’apologie de M. l’abbe de Prades“, i „ de l’inerpetation de la nature“.

Također piše osvrte na pariške izložbe. Šezdesetih godina piše ponovo filozofska djela. U posljednjih desetak godina svoga života piše roman „ Jacques le fataliste“ ,dramu

„ Est-il bon, est-il mechant?“ i konačnu redakciju njegova poznata djela „ Paradoxe sur la comedien“. Umro je 1784. god.

130

Sadržaj

Sadržaj djela 2

Izvadak iz Grimmove „ Književne korespondencije“, iz godine 1770.

kao intertekst i dijalogizam 6

Stavovi prema crkvi 8

Bilješka o piscu 10

Sadržaj 11

131

JU UNIVERZITET TUZLA

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK: BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

DNEVNIK ČITANJA

IZ PREDMETA SVJETSKA KNJIŽEVNOST II

„POHVALA LUDOSTI” ERAZMO ROTERDAMSKI

Student: Mentor:

Elmedina Hadžić dr.sc. Azra Verlašević, doc.

132

Tuzla, maj 2010.

„Pohvala ludosti” je pravo svjedočanstvo čovječnosti u doba kada su najviše stradale prave ljudske vrijednosti I kad se zdravom ljudskom razumu činilo da se sav svijet pretvorio u ludnicu, pa je ludost ostala jedina koja govori istinu. U takvo doba ukorijenilo se vjerovanje da najviše mudrosti ima onaj ko se najvještije krije pod maskom ludosti. Erazmovo najznačajnije djelo „Pohvala ludosti” započinje pozdravima koje upućuje Tomi Moru. Erazma je privuklo prezime More jer je blisko s ludosti.

„Rešio sam da sastavim delo „Pohvala ludosti” prije svega, na to me je privuklo tvoje prezime koje je toliko blisko reči ludost (moria), koliko si ti

sam daleko od nje. A da si zaista daleko od nje svedoči mišljenje celog sveta. Ako postoji ko kome se ni to ne može dopasti, neka pomisli bar da je lepo što ga grdi ludost koja mora ostati verna svome značaju, kad sam

je uveo kao ličnost koja govori. Ali šta ja sve to pričam tebi, odličnom advokatu, koji umeš uspešno da rešavaš I sumnjive sporove. Zdravo rečiti

More, I trudi se da marljivo braniš svoju ludost.” 1

Na početku djela „Pohvala ludosti” Moria istupa na scenu I obraća se skupini ljudi koju ona naziva Arhiludaci. Sebe naziva božica Ludost. Predstavlja se publici I govori o svom porijeklu.

„Ja sam kao što vidite, ona prava darovateljica dobara koju Latini zovu Stultitia, a Grci Moria. Moj lik će biti pravo ogledalo moje duše. Moje ime ,dakle,

znate gospodo-kakav nadimak da vam dam? Arhiludaci, što drugo mogu? Jer kakvim drugim časnijim imenom može božica Ludost da oslovi svoje vernike?Ali kako mnogima među vama nije poznato kakva sam ja roda, pokušaću da vam to

ispričam s milostivom pomoću muža. Moj otac nije bio ni Haos, ni Saturn, ni Japet, ni bilo koji od onih otrcanih I prašnjavih bogova, već Pluton, jedan jedini

otac bogova I ljudi, iako se tome protive Hesiod I Homer, pa čak I Jupiter. Rodila me Neota,najlepša I najvrednija od svih nimfa. Ja nisam plod dosadne bračne dužnosti, niti sam zakonito dete kao bangavi kovac, nego su se moji roditelji spojili, što je kudikamo slađe,u nežnosti I ljubavi, kao što veli Homer. Moja

domovina su ona Srećna ostrva na kojima uspeva sve bez oranja I sejanja.Tamo se ne zna za rad, starost, bolest, ukratko na sve strane pravi Adonisov vrt.” 2

133

1Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti“ izdavačka radna organizacija „RAD“ Beograd, 1984.,str.7

2Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti“ izdavačka radna organizacija „RAD“ Beograd, 1984.,str.14

Moria (božica Ludost) govori kako joj mnogi duguju zahvalnost, zbog njezine darežljivosti. Govori da ljudi uživaju samo onoliko koliko im ona dopušta.

„Bilo bi premalo da mi ljudi duguju zahvalnost samo za klicu I izvor života, zbog toga hoću da pokažem da su sve životne prijatnosti nastale od moje

darežljivosti. Jer šta je život I da li je uopšte vredan toga imena, ako iz njega izbaciš uživanje? Vi pljeskate, što znači da je tako. Ja sam znala da

među vama nije niko tako pametan, ili, bolje, tako lud – ne, radije ću reći pametan – da zastupa takvo mišljenje. Pa čak ni stoičari ne preziru

uživanja, samo to oni vešto prikrivaju, I pred svetom žestoko napadaju zabave, tek da bi zaplašili druge I onda sami uživali još neobuzdanije. Ali

neka mi kažu, tako im Jupitera, koji to dan života ne bi bio žalostan, brižan,dosadan, budalast, težak ako ga ljudi ne bi zasladili uživanjem,tj. začinom Ludosti? Za tu istinu može biti dobar dokaz onaj nikad dovoljno hvaljen Sofokle koji je napisao najlepšu pohvalu u moju počast: život je

prijatan kad se ne misli ništa.” 3

Za svu sreću I blagodat ljudi su dužni zahvaliti se Ludosti. Ona govori da ljudi ipak uživaju u svim blagodatima samo onoliko koliko im ona omogućuje. Navodi razliku između djetinjstva I starosti kao još jedan dokaz za šta ljudi treba da joj budu zahvalni.

„Prvo, ko ne zna da je detinjstvo najveselije I najprijatnije doba u čovekovu životu? A šta je to kod dece zbog čega ih tako volimo, zbog čega

ih tako negujemo I mazimo da se čak I neprijatelj razneži na njih I pruža im pomoć – ako nije primamljiva čar ludosti? Mudra priroda je utisnula

namerno deci izvesnu draž, jednu crtu ludosti, da bi njome mogla da zaslade muke onih koji ih podižu I da bi ulagivanjem zaslužila zaštitu koja

im se daje. Zatim,poslije ovog doba dolazi mladost. Kako je ona svima mila, kako svi žele da joj budu od koristi, kako vole da je uzdižu, kako uslužno pružaju ruke da bi joj pomogli! A odakle, molim vas, mladim

134

bićima ta privlačnost sto očarava? Od mene. Zbog moje dobrote nemaju ona ni trunke pameti I zbog toga su vrlo bezbrižna. Starost bi, doduše, bila

nesnosna svim ljudima da ja, iz samilosti prema tolikim teškoćama, ne stanem uz nju. Kao što obično bogovi kod pesnika nekom metamorfozom ublažuju smrt onima koji umiru, isto kao I ja, koliko sam kadra, pozovem

čoveka koji je sasvim blizu groba da se vrati u detinjstvo. I tako svet s pravom za stare ljude kaže da su podetinjili. I zar nije najlepša draž

detinjstva u tome što nema pameti? Ko ne bi pred detetom koje govori kao zreo čovek osetio, kao pred strašilom, mržnju I odvratnost!” 4

3 Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD”Beograd, 1984., str. 13

4 Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD“ Beograd, 1984., str. 15

Ženi se pripisuje osobina ludosti. Platon je bio u nedoumici da li da ženu stavi u red razumnih ili glupih bića. Time je želio naglasiti izrazitu ludost njena pola. Postoji grčka poslovica koja kaže da majmun ostaje uvijek majmun, pa makar bio odjeven u skerlet, isto tako I žena ostaje uvijek žena,tj. Luda ma kakvu masku metnula na sebe.

„Ja svakako ne mislim da je ženski pol toliko budalast da bi zamerio što mu pripisujem ludost, jer sam I sama žena I uz to oličenje ludosti. Pa ako

se stvar pravično proračuna, žene imaju da zahvale ludosti što su u mnogo čemu srećnije od muškaraca. U prvom redu zbog lepote koju one s

pravom uzdižu iznad svih stvari, jer pomoću nje mogu tiranisati I same tirane! Odakle inače u muškarca ona strašna spoljašnjost: hrapava koža,

gusta brada što ga čini starijim-ako ne od štetne mudrosti? Žene pak, uvek imaju glatka lica, umilan glas, nežnu kožu kao da uvek podražavaju večnoj mladosti. Zatim, šta one drugo žele u životu nego da se što više

dopadaju muškarcima? To je jedini cilj onom pustom udešavanju, mazanju, kupanju, češljanju, mirisanju, s tim ciljem upotrebljavaju mnoga veštačka sredstva da ulepšaju lice, da oboje obrve I da neguju kožu. Čime

se uopšte mogu više umiliti ljudima nego ludošću!” 5

135

Moria govori o raznim vrstama uživanja. Spominje I ljude koji cijene prijateljstvo I smatraju da je to jedina stvar koja se treba poštovati iznad svega. Smatraju prijateljstvo neophodnim kao vazduh.

„Priznajte glasno da ludost I jedino ludost sklapa I održava prijateljstvo. Govorim ovde samo o ljudima od kojih nijedan nije

rođen bez mana I među kojima je najbolji onaj koji ih ima najmanje. To ne važi, međutim, za mudrace koje filozofija ubraja u

bogove. Među njima se prijateljstvo ili uopšte ne vezuje ili je to prijateljstvo dosadno I neprijatno, I sklapa se samo s malim brojem

ljudi (da ne kažem da se ne sklapa ni s kim, jer bi to bilo nepravedno tvrditi). A to dolazi otuda što je velika većina ljudi luda, pa čak nema čoveka koji na ovaj ili onaj način nije udaren

mokrom čarapom, svi liče jedni na druge, a sličnost je temelj prijateljstva.” 6

5Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD” Beograd, 1984. Str. 17

6Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti“ izdavačka radna organizacija „RAD“ Beograd, 1984. Str. 25

Između ostalog navodi vezu između prijateljstva I braka. Govori o toj životnoj vezi koju može razvezati samo smrt.

„Bože moj, koliko bi se razvoda brakova dešavalo svuda I još gorih stvari od razvoda, kad kućnu zajednicu muža I žene ne bi održavale I

potpomagale: Laska, Šala, Popustljivost, Lukavost, Pretvornost- sve same moje pratilice? Sve se to pripisuje Ludosti, I s pravom, jer ona zaista

pomaže da se žena dopada mužu I da se muž dopada ženi, ona održava mir u kući I brine se da veza bude trajna.” 7

Veliki značaj ima Ludost u životima ljudi. Jedna od tih uloga u životu čovjeka koju ima ludost je da pomogne čovjeku da živi s drugima I s onim što oni imaju. Sama priroda

136

usadila je u duše ljudi sklonost da niko nije zadovoljan onim što ima I da se uvijek divi onome što imaju drugi.

„Ako mene budete isključili iz društva, nijedan čovek neće moći da živi s drugim, tako da će svaki samom sebi, kad na to pomisli,

izgledati prljav I svaki omrznuti sebe. Priroda, koja je u mnogim stvarima više maćeha nego mati usadila je u duše ljudi, osobito

malo bistrijih, nesrećnu sklonost da niko nije zadovoljan onim što ima, nego se divi onome što imaju drugi. Otuda proizlazi da se svi darovi, sve lepote I prijatnosti života kvare I propadaju. Jer čemu

će koristiti lepota, ono što besmrtni bogovi mogu dati kao najveće uzdarje, ako je zahvaćena klicom plesnivosti? Šta vredi mladost

ako je razjeda crv staralačke melanholije?” 8

7Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD” Beograd, 1984.str. 22

8Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti“ izdavačka radna organizacija „RAD“ Beograd, 1984.str. 28

Ona se bez ustezanja hvali da vlada svijetom, jer “narod ne bi mogao dalje podnositi kralja, gospodar slugu, sobarica gospođu, učitelj učenika, prijatelj prijatelja, ni žena muža, ni vlasnik zakupca, susjed susjeda,domaćin gosta, ako ne bi jedan drugog čas varali, čas se jedan drugom ulagivali, čas jedan drugome pametno popuštali, ako se ne bi, jednom rječju, naslađivali nekim medom Ludosti.”

Čitav život je takav I ljudi uspijevaju samo onoliko koliko su u stanju da se koriste ludošću. “Šta je drugo ljudski život , kaže Erazmo, “nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom I svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede sa

137

pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je u svijetu prividno, pa ni komedija života se ne izvodi drugačije.”

A da bi prikazao taj svijet slika čitavu galeriju tipova svoje epohe. Tu su pape I kardinali, popovi I monasi, plemići I prost svijet, filozofi I naučnici, pjesnici I umjetnici. Svi su oni saradnici Ludosti I o svima njima I njihovim svojstvima govori Erazmo kao savršen satiričar.

Erazmo ismijava sujetu, laž, uobraženost, šupljoglavost I svaki porok koji se održava uz pomoć ludosti. Pod udar njegove satire dolaze redom: pjesnici, učitelji govorništva, oni koji žele da steknu slavu izdavanjem knjiga. Tu su I plagijatori koji prisvajaju slavu koju je neko drugi stekao teškim trudom, jer misle da će bar neko vrijeme imati koristi, iako će biti utvrđen plagijat. Ludost podiže gradove, na njoj počivaju države, zakoni, vjera, zborovi, sudovi, ukratko, ljudski život uopšte nije ništa drugo do izvjesna igra ludosti.

„Ako mudrost leži u iskustvu, ko više zaslužuje da nosi ime mudraca: da li pametan, koji se nešto iz stida, nešto iz plašljivosti

ne prihvata ničega ili ludak, koga ni od jedne namere ne odvraća ni stid (jer ga nema) ni opasnost ( jer ne razmišlja)? Mudrac se

zagnjuruje u knjige starih pisaca, gde se nauči nekom preteranom cepidlačenju. Ludak,naprotiv, ako se ne varam, baš stoga što

neprestano učestvuje u svemu I ne haje za opasnost, stiče pravu mudrost.“ 9

___________________________________________________________________________ 9Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD” Beograd, 1984.str. 29

U ovom dijelu hvali svoju mudrost. Govori o smetnjama koje čovjeku ne dopuštaju da dođe do saznanja. Jedna od tih smetnji je stid. Stid samo čovjeka obeshrabruje u njegovoj djelatnosti. Ludost je ta koja čovjeka oslobađa svih teškoća.

138

„A čemu sve to, reći će neko? Čujte kako ću to izvesti. Ako bi neko glumcu koji na sceni igra svoju ulogu pokušao da skine masku I da gledaocima pokaže njegovo pravo lice, zar ne bi time poremetio

celi komad? I zar ne bi zaslužio da ga svi iz pozorišta najure kamenicama kao ludaka? Šta je drugo celi ljudski život nego neka

vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom I svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je

maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne

izvodi drukčije.” 10

Sve strasti pripadaju ludosti. Zato postoji I ta razlika između ludaka I mudraca. Razlika je u tome da ludaka vode strasti a mudraca stišava razum.

„To je razlog sto stoici odstranjuju od mudraca sva duhovna uzbuđenja kao bolesti, međutim po mišljenju pedagoga, strasti su ne samo krnari svima onima koji žurno plove u luku mudrosti već su mamuza I ostanu svakom djelovanju vrline I, tako podstiču da se radi dobro. Dvostruki stoic Seneka žestoko ustaje protiv toga I mudracu potpuno uskraćuje strast. A kad tako čini, on u mudracu ne ostavlja čak ni čoveka, nego od njega stvara nekog novog boga

koji nikada nije postojao niti će ikada postojati, ili, da se jasnije izrazim, gradi od njega mramorni kip koji je neosetljiv I u kome

nema ničeg ljudskog.” 11


139


Pomaže ljudima u njihovim nevoljama, podržava ih u neznanju, u lakomislenosti, u nadi za bolji život. Ludost pomaže ljudima u svim životnim situacijama. Ludost je povezana sa čovjekom I njegovom prirodom. Filozofi su protiv ludosti jer smatraju da loše djeluje na čovjeka.

„Čini mi se da već čujem filozofe kako se bune: to je vele oni, najbednije što ludost drži ljude u zabludi, obmani I neznanju! Naprotiv, to baš znači

biti čovek! Ne razumem zašto ih nazivati bednicima, kad ste svi tako rođeni, tako obrazovani I vaspitani I kad je to zajednička sudbina svih. Nijedno biće nije nesrećno ako živi u svom prirodnom stanju. Da ko ne misli da čoveka treba oplakivati zato što ne može da leti kao ptice, ili da

ide četvoronoške kao životinje, ili što nema rogove za odbranu kao bikovi? Sa istim pravom može onda nazivati nesrećnim I najlepšeg konja

zato što nije učio gramatiku I što se ne hrani kolačima, ili vola koji nije sposoban za gimnastičke vežbe. I kao što konj nije nesrećan zbog

nepoznavanja gramatike, tako ni lud čovek nije nesrećan, jer je ludost vezana s njegovom prirodom.”12

Ludaci su ti koji imaju dar da govore istinu.

„ Euripid je rekao:‘Ludo govori samo ludak. Jer što ludak nosi u srcu, to mu se čita na licu I čuje u govoru. Mudraci imaju po dva jezika, kao što

spominje isti Euripid: jednim govore istinu,drugim ono što misle da odgovara vremenu I prilikama.

Kadri su da crno pretvaraju u belo, da duvaju iz istih usta toplo I hladno, sasvim je drukčije ono sto skrivaju u sebi od onog što im je na jeziku.”13

140



Opisuje se sreća ludaka koji žive život sa mnogo uživanja. Također, upoređuje se život mudraca sa subinom ludaka.

„Da se vratim, dakle, na sreću ludaka: Oni provode život s mnogo uživanja, a posle bez straha ili osećanja smrti odlaze pravo na elizijske poljane I tamo svojim šalama uveseljavaju pobožne I besposlene duše. Uporedimo sada život kojega bilo mudraca sa sudbinom ludaka! Zamislite kakav primer mudrosti, pa stavite prema njemu čoveka koji je čitavo detinjstvo I mladost proveo nad knjigama I najlepši dio života upropastio u neprospavanim noćima, brigama I znoju I koji u docnijem životu nije okusio ni trunke veselja, koji je uvek bio štedljiv, siromašan, žalostan, natušten, nepravičan I surov prema sebi, a drugima težak I odvratan, koji je bled I suv, bolestan I krmeljiv, ostareo I osedeo mnogo pre vremena I umro pre vremena. Ali zar je važno kad tako umre čovek koji nikada nije ni živeo! Eto, sad imate baš izvrsnu sliku mudraca!” 14

„Između mudraca I ludaka, dakle, nema razlike, ako li je ima, položaj ludaka je prijatniji: prvo, jer ih njihova sreća staje vrlo malo, pa im je dovoljna

samo mašta o sreći, drugo, jer je uživaju u društvu s većim brojem ljudi.” 15

141



Erazmo u “Pohvala ludosti” govori I o sveštenicima I hrišćanima, koji su također saradnici Ludosti.

„Ima li čega luđeg ili, bolje rečeno, čega srećnijeg od onih ljudi koji se nadaju najvišoj sreći da će ući u

carstvo nebesko ako svakog dana promrse onih poznatih sedam stihova iz svetih psalama? Na te

čudotvorne stihove je, tabože, neki šaljivi đavo, koji je bio više naduven negoli bistar, obrati pažnju sv. Bernarda, ali je ovaj bio lukaviji od njega. Sve je to

tako ludo da je skoro I mene sramota, ali ih ne odobrava I prihvata samo prost svet, nego čak I

profesori teologije. I tako život svih hrišćana prosto vrvi od praznovjernih ludosti, koje čak I sami

sveštenici olako propuštaju I pothranjuju, jer znaju koliko prihoda obično prinose.” 16

„Samo sam ja, Ludost, takva da obuhvatam čitav svet podjednakom ljubaznošću I uvek sam spremna

da činim dobročinstva.” 17

142



Ludost je svjesna svoje vrijednosti I zna da je ljudi nose u svojim srcima. Ona ne zavidi bogovima jer njoj cijeli svijet nudi mnogo dragocijenije darove. Govori o trgovcima kao najluđem I najpokvarenijem soju.

„Ali su trgovci najluđi I najpokvareniji soj. Oni obavljaju najprljaviji posao, I to na najpodliji način. Oni su redovno lažljivci, krivokletnici, lopovi, obmanjivaci I podvaladžije, a

ipak smatraju da su najugledniji, jer su im prsti okovani zlatom. I uvek su okruženi laskavcima koji im se dive I

obasipaju ih javnom hvalom, razume se, da bi I oni došli do koje pare od nepravedno stečena imanja. Na drugome

mestu vidiš nekakve pitagorejce koji su, pristalice zajedničke svojine, pa mirne duše pokupe što god nađu bez čuvara, kao da je njihovo zakonito nasleđe. Ima I takvih koji bogatstvo stvaraju isključivo u snovima, I ti prijatni snovi su

im dovoljni da budu srećni. Neki su zadovoljni što ih svet smatra bogatim, mada kod kuće crkavaju gladni. Jedan se trudi da što pre procerda što ima, a drugi zgrće na gomilu,

ne gledajući da li je pošteno ili nije. Jedan juri tražeći

143

glasove za kakvu javnu službu, a drugi uživa da sedi iza peći. Dobar deo ljudi se zapliće u parnice bez kraja I konca, pa se I jedna I druga strana upinju što igda mogu, kao da žele da obogate sudiju koji odugovlači presudu I advokata koji im odmaže, iako izgleda da im pomaže. Jedan se trudi da im

uvede novi društveni poredak, a drugi ima u glavi planove, a treći napusti ženu I decu, pa krene u Jerusalim, Rim ili

Sv.Jakov, gde nema baš nikakva posla. Ukratko, ako biste mogli taj beskrajan vašar da posmatrate s Meseca kao

nekada Menip, izgledalo bi vam kao da gledate roj muva ili komaraca koji se svađaju, tuku, jedan drugom kopaju jamu, pljačkaju, igraju se, šale, padaju, umiru. I ne može se skoro verovati koliko vreve I tragedija mogu da izazovu tako sitna

I tako kratkovečna stvorenja, jer ih ponekad vihor brzog rata ili kuge ugrabi odjednom mnogo hiljada I rastera roj!”18


Teolozi sebe smatraju najsavršenijim.

„Ko bi oslobodio crkvu tolikih mračnih zabluda koje niko nikada ne bi uočio da ih oni nisu obelodanili pod velikim

pečatima univerziteta? Pa zar oni nisu srećni kad tako rade? Tako uverljivo opisuju sve što se dešava u paklu kao

da su više godina bili stanovnici te države. Sem toga, stvaraju nove stavove po miloj volji,stvorili su najzad I

deseto nebo, najprostranije I najlepše, da bi blažene duše imale gde da se šetaju bezbrižno, da priređuju gozbe i da se

igraju lopte.” 19

Teolozi pričaju latinskim I govore da se umanjuje dostojanstvo svetih spisa ako se oni podvrgavaju zakonima gramatike.

144

„Čudna je ta veličanstvenost teologa koji misle da je samo njima dopušteno da govore nepravilno, mada tu povlasticu dele s mnogim obućarskim krpama. Najzad, smatraju da su

mnogo bliski bogovima kada ih ljudi skoro pobožno pozdravljaju rečima magistri nostri, oni u tom nazivu vide ono neizrecivo ime sastavljeno od četiri slova koje Jevreji toliko poštuju. I stoga se, kažu oni, magister noster može

pisati samo velikim slovima, ako bi se, pak, neko usudio da obrne red reči I kaže noster magister, taj bi odjedanput

uništio svu veličanstvenost teološkog imena.”20

„Onaj koji upravlja državom mora voditi javne a ne lične poslove, ne sme misliti ni na šta drugo do na opštu korist, ne sme se ni za dlaku udaljiti od zakona koje sam donosi I izvršava, mora da bdi nad poštenjem svojih činovnika I vlasti, uvek mora misliti da je izložen očima svih I da može svojim čistim životom, kao blagotvorna zvezda, korisno uticati na ljudske poslove ili pak, kao zlokobna kometa, donositi najveću nesreću.” 21




Međutim, postoje velika iskušenja koja čovjeka vode sa pravog puta. Jedna od tih iskušenja su zabave, sloboda, laskanje,raskoš. Čovjek se mora truditi da ne zaboravi na svoju dužnost jer iznad njega je neko moćniji I zahtjevat će od njega račune za svaki pristup. Ukoliko bi čovjek uvijek mislio o svojim obavezama ne bi imao miran san. Ludost je ta koja pomaže čovjeku da skrene svoje misli I da sačuva duševni mir.

145

„Ali ja im pomažem da sve te brige ostave bogovima, pa da se odaju bezbrižnom životu I

slušaju samo one ljude koji prijatnim glasom umeju da im razvesele uši, kako nečim ne bi poremetili duševni mir. Veruju da valjano ispunjavaju sve

vladarske dužnosti, ako su neprestano u lovu, ako neguju lepe konje, ako cara radi prodaju zvanja I položaje, ako svakodnevno izmišljaju nove načine

pomoću kojih bi iskamčili imetak od svojih podanika I preneli ga u svoju blagajnu, I to, razume se, vešto, pod dobrim izgovorima, da bi se ipak pokazao neki

vid pravičnosti, pa ma kako to bilo nepravično. Svome poslovanju uvek dodaju laskanje, kako bi ma

na koji način privezali dušu naroda uza se.”22

Ukoliko čovjeka privlači uživanje, Ludost mu poručuje da treba da zna da su žene privržene ludacima, a mudraca se plaše I bježe od njih. Oni koji biraju da žive vedrijim životom moraju ukloniti mudraca.

„Sreća voli one koji ne razmišljaju mnogo, voli smelije ljude I one koji stavljaju sve na kocku.

Mudrost stvara strašljivce. Stoga vidite kako se mudraci bore sa siromaštvom, glađu I nemaštinom I kako žive zanemareni, bez slave I omraženi, a ludaci plivaju u novcu, sede na kruni države, ukratko, žive

kao bubrezi u loju.” 23



Ludost svoju pohvalu završava uz spise uglednih pisaca koji su je proslavljali.

146

Opštepoznata poslovica:”Najviša mudrost je u tome da se praviš lud kad treba.”Zadovoljstvo je biti

lud kad treba! Homer koji svuda hvali Telemaha, ponekad ga naziva ludim. Dalje se navodi kako je

savršena ona Kikeronova pohvala: Svet je pun ludaka!”24

Ludost govori da se ne hvali sama, nego da je hvale učeni ljudi. Svoju pohvalu Ludost zasniva I na dokazima iz Svetog pisma.

„Propovednik (Solomon) piše u prvoj glavi: “Beskonačan je broj ludaka. Kad kaže “beskonačan broj” očevidno time obuhvata sve ljude, sem malog

broja koje ne znam da li je iko uspeo da vidi. Još otvorenije to propoveda Jeremija u desetoj glavi:

“Svaki čovek posta bezuman od znanja.” Samo bogu pripisuje mudrost, čitavom čovečanstvu ostavlja

ludost. Malo ranije kaže:”Mudri da se ne hvali mudrošću svojom.” Zašto ne zeliš, dragi, Jeremija, da se čovek hvali svojom mudrošću? Svakako zato,

glasiće odgovor, što mudrosti nema. Ali da se vratim Propovedniku. Šta mislite da znači njegov

uzvik:”Taština nad taštinama.” Ništa drugo nego ono što sam rekla: da je ljudski život samo igra

Ludosti. Tom izrekom prorok samo dopunjuje onu sjajnu pohvalu u Kikerona koju sam ranije

navela:”Svet je pun ludaka.” Kad mudri Sirah kaže:”Lud se menja kao Mesec, a mudri je postojan kao Sunce,” što drugo to da znači nego da je lud ceo ljudski rod I da samo bogu priliči ime mudrosti. Pri

tom pod mesecom tumači podrazumijevaju ljudsku prirodu, a pod suncem izvor svake svetlosti,

tj.boga.”25

147


25Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD” Beograd, 1984.str.90

Između pobožnih I običnih ljudi postoji ogromna razlika I događa se da jedni druge smatraju ludima.

„Platon je pisao da je ludost zaljubljenih najveća sreća u životu. Jer onaj ko silno voli ne živi više u

sebi, nego u ličnosti koju voli, I što se više udaljuje od sebe I prelazi na predmet svoje ljubavi, utoliko je

veće njegovo uživanje. Ako duša smišlja kako da izađe iz tijela I ne upotrebljava valjano svoje organe,

može se sasvim pravilno nazvati ludošću. Šta bi inače značio izraz koji se svuda čuje:”Taj čovek nije pri sebi,” ili “Dodji k sebi.” Zatim ukoliko je ljubav

dublja, utoliko je ludost veća I srećnija!”26

Život pobožnih ljudi nije ništa drugo do razmišljanje o budućem životu.

148

26Erazmo Roterdamski „Pohvala ludosti” izdavačka radna organizacija „RAD” Beograd, 1984.str.103

Biografija

Erazmo Roterdamski rođen je 28. listopada 1465. (prema nekim izvorima 1466.) u Rotterdamu. Roditelji su mu rano umrli (za vrijeme kuge 1483.), a dobio je najbolje

moguće obrazovanje toga doba-pohađao je niz samostanskih I polusamostanskih škola. S dvadeset i pet godina postao je svećenik I stupio u augustinski red, no čini se da nikada nije djelovao kao svećenik (a redovnike je napadao u svim svojim kritikama malverzacija

Crkve). Prelazi u službu Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz. U strahu pred epidemijom bježi iz

Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stječe mnoge prijatelje u znanstvenim I političkim krugovima Londona. Mnogo važnija od

Erazmovih putovanja njegova su djela. Tijekom boravka u Engleskoj počeo je filološki ispitivati grčke rukopise Novog zavjeta kako bi priredio novo izdanje I latinski prijevod.

Erazmovo je izdanje objavio Froben u Baselu (1516.) I ono je postalo temeljem znanstvenog proučavanja Biblije tijekom reformacije. U Engleskoj se Erazmo formirao

kao učeni humanist, koji ispred svega stavlja izučavanje čovjeka I čovječnosti po obrasce klasične starine I u tom duhu vjeruje da se crkva može obnoviti njenim vraćanjem na izvorno hrišćanstvo, kao što su nauke I umjetnosti toga doba obnavljale vraćanjem na

antičke uzore. On se sav predaje toj iluziji I odmah po povratku iz Engleske posvećuje se temeljnom izučavanju grčkog jezika da bi široko I temeljito ispitivao izvorne tekstove

Svetog pisma I crkvenih knjiga. Erazmo je želio dokazati da je Sveto pismo ustvari proizvod ljudskog uma I rada, dakle, čisto ljudsko djelo I da prema tome, I prava vjera ne

može da bude ništa drugo nego ljudska ustanova, podjednako pristupačna svakom čovjeku. Plan je bio da se naučnim metodom istraživanja izvrši humanizacija hrišćanstva. Izučavanje svetih spisa ipak nije apsorbovalo čitavog Erazma. Njegov duh je bio I suviše

osjetljiv za sve što se događa u svijetu da bi se mogao potpuno izolovati I udaljiti od života, Erazmo se stalno bavi pisanjem duhovitih pamfleta I spisa u kojima se izjašnjava o

raznim pojavama I problemima svoga vremena. Na jednom svom putovanju Erazmo upoznaje I Italiju. Na takvom jednom putovanju Erazmo upoznaje ostatke klasične

149

starine I središte cijelog hrišćanskog svijeta Rima. U Engleskoj nalazi Tomasa Mora I druge prijatelje. U Morovoj kući za svega osam dana napisao je djelo koje će mu donijeti

najviše slave I koje će njegovu slavu održati sve do naših dana, “Pohvala ludosti”.

Osvrt na djelo

„Pohvala ludosti” je pravo svjedočanstvo čovječnosti u doba kad su najviše stradale ljudske vrijednosti I kad se zdravom ljudskom razumu činilo da se sav svijet pretvorio u ludnicu, pa još jedino Ludost može da govori istinu. Zato nije čudno što se u takvo doba ukorijenilo vjerovanje da najviše mudrosti ima onaj ko se najvještije krije pod maskom ludosti. Erazmo o tome govori: “Svi, prije svega, vjeruju u onu opštepoznatu poslovicu: Ako nešto nemaš, pravi se kao da imaš. Po tome pravilu se već deci kazuje stih: najviša mudrost je u tome da se praviš lud kad treba. Sad I sami možete zaključiti

kakvo je neprocenjivo dobro ludost kad samo njena varljiva senka I golo podražavanje zaslužuju toliku hvalu učenih ljudi!”

Erazmo slika čitavu galeriju tipova svoje epohe. Tu su pape I kardinali, popovi I monasi, plemići I prost svijet, filozofi I naučnici, pjesnici I umjetnici. Svi su saradnici ludosti I o svima njima I njihovim svojstvima govori Erazmo kao savršen satiričar. Ismijava sujetu, laž, uobraženost, šupljoglavost I svaki porok koji se održava uz pomoć Ludosti. Pod udar njegove satire dolaze redom: pjesnici, učitelji govorništva, “razna piskarala” I oni koji žele da steknu besmrtnu slavu izdavanjem knjiga.

Erazmova djela nisu izgubila svoju pravu vrijednost I značaj za buduće generacije čovječanstva. To se naročito može reći za djelo “Pohvala ludosti”. U njoj je Erazmo visokim stilom kazao mnoge istine o svijetu u kome je postojao, koje nije za buduće

150

generacije čovječanstva. Zbog toga “Pohvala ludosti” ide u red velikih djela svjetske književnosti.

Humanisti

Ljudi na koje će se društvo osloniti I bez kojih nikako neće moći nisu sveštenici I monasi, već laici I građani. Oni postaju kancelari republika I ugledni notari, ističu se kao ambasadori I državnici, oni služe kao nastavnici u školama I profesori na univerzitetima, blistaju kao filozofi I pjesnici, naučnici I umjetnici. Nameću se kao ideolozi I sebe nazivaju humanistima, pa je I cijelo duhovno I intelektualno strujanje koje su izazvali usmjereno I prozvano humanizmom. A to su ime izabrali, ili su ga dobili, zato što su u središte svog interesovanja postavili studije o čovjeku (studia humana) u nadi, I sa ciljem, da sebe I svoje bližnje oplemene I usavrše I da tako postignu svoj vrhunski ideal – humanitas – tj. najvišu moguću mjeru čovječnosti. U antičkoj književnosti I umjetnosti oni su potražili I našli književnost I umjetnost dostojne zahvalnog poštovanja I pobožnog emitovanja. Opijeni svijetom ljepote koji im se iz dana u dan otkriva sve više, I oduševljeni svijetom

mudrosti, koji su iz dana u dan upoznali sve bolje, oni, sve većom žudnjom za jednim I drugim, kreću u potragu za boljim I pouzdanijim smislom u tekstovima koje imaju, kao I za tekstovima koji su dotle nepoznati I koje nemaju, ali koje sigurno naslućuju I zatim srećno nalaze. Tada se rađala filologija, ona velika nauka koju humanisti nikad nisu shvatili kao suho bavljenje tekstovima I u kojoj su uvijek vidjeli najefikasniji način za živi I stvaralački kontakt sa životom, sa čovjekom I historijom. Lik novog čovjeka, kako je on uobličen u koncepcijama humanista I zatim nametnut društvu kao ideal kome se teži, ima u sebi svojstva najuzvišenijeg I najplemenitijeg dostignuća prirode, sa svojom neograničenom moći shvatanja I sa neizmjernim sposobnostima stvaranja, on je “kao neki smrtni bog”. Daleki I od same pomisli da, poput srednjovjekovnih mislilaca, ljudsku ličnost degradiraju isticanjem njenih slabosti I njene bijede, njene ništavnosti I njenih ograničenja, humanisti, pišu nadahnute I egzaltirane traktate na temu “dostojanstva” I “izvrsnosti čovjekove” I misli koje pri tom izlažu nisu ništa drugačije od onih koje je Šekspir, jedan od najvećih predstavnika ovoga vremena, stavio u usta Hamletu: “Kako je divan taj stvor! Kako je plemenit umom! Kako neograničen po sposobnostima! Kako su divni I izraziti njegovi pokreti I njegovo telo! Kako po razumu naliči na boga! Ukras svijeta, uzor svega života!”

U Platonovo doba jasno su se osjećale opasnosti od sofirtičkog načina mišljenja, prema humanističkom pokretu, gleda s neprikrivenim podozrenjem na humaniste koji zbog

151

odsustva društvenih korijena I jesu razoran elemenat. Pod nezavisnošću humanist podrazumijeva odsustvo veza, njegova socijalna nezainteresovanost je otuđenje od društva, a njegovo bježanje od sadašnjice je neodgovornost. Humanisti su prvi pretvorili umjetnost u sastavni dio intelektualne I moralne kulture.

LITERATURA

• Erazmo Roterdamski “Pohvala ludosti”, Izdavačka radna organizacija “RAD” Beograd, 1984.

IZVOR

• Humanizam I Renesansa, dr. Miroslav Pantić “OBOD” Cetinje, 1967.

152

• Povijest svjetske književnosti, “MLADOST” izdavačko knjižarsko poduzeće, Zagreb 1974.

• Socijalna istorija umetnosti I tom, 1915.god. preveo dr. Veselin Kostić: Beograd, 1962.


FILOZOFSKI FAKULTET


153

DNEVNIK ČITANJA


Pierre Corneille, Cid

MENTOR:

STUDENT:

Dr.sc. Azra Verlašević, doc. Nedžad

Husić

Tuzla, mart 2010. godine

O djelu Cid

154

Radnja drame Cid odvija se u Sevilji. Drama ima 5 činova. Riječ Cid na Maurskom, prema

Corneilleu znači gospodar. Cid je nastao 1636., a na pozornici se pojavljuje 1637. godine. Uzor

za Cida piscu je bila drama Cidova mladost GUILLENA DA CASTRA o španjolskom narodnom

junaku Cidu. Trajna popularnost drame leži u zanosnoj strasti mladih ljubavnika Himene i

Rodriga. Ljubav, čast, dužnost i lojalnost su pokretači njihova života. Discipliranim upravljanjem

svojih osjećaja i razboritošću svog odgoja uspijeva im da zadovolje svaku od tih vrlina. Premda

sam sebi u ovome djelu dopustio više slobode nego u bilo kojem drugom svojem djelu

(tragediji), ono vrijedi još uvijek kao najljepše kod onih kojima nije do krajnje strogih pravila.

U Cidu su zadovoljena i dva velika zahtjeva što ih Aristotel stavlja na savršene tragedije: "Fabula

mora istovremeno biti vjerojatna i nužna". Ti su zahtjevi zadovoljeni ovdje čak i jače i plemenitije

nego u posebnim primjerima što ih donosi taj filozof.

Pravilo "trojnog jedinstva" iskazivalo je da radnja u tragediji nude jedinstvena, to jest bez

digresije i epizodnih uloga koje odvlače pažnju s glavnog predmete (jedinstvo radnje). Mjesto

zbivanja je trebalo biti jedno npr. javni trg, dvorana u palači, pred hramom, i nije se smjelo

mijenjati (jedinstvo mjesta); konačno, vrijeme trajanja nije smijelo prijeći 24, odnosno 12 sati

(jedinstvo vremena). Sva ta ograničenja vrijede za tragediju koja je "visoki žanr", a ne uključuje

komediju - "niski žanr".

Svi likovi su junaci plemenita srca i duše, i svima im se moramo diviti. Općenito, možemo reći da

u svijetu Corneillea ne postoje podlaci i slabići, postoje samo čudovišta ljudske prirode,

utjelovljenja ambicije ponosa i patriotizma.

Ovo djelo se može uvrstiti u žanr klasicističke tragedije120 (tragikomedija)

120 Klasicistička tragedija mora biti pisana u stihovima, njezin stil je nužno uzvišen, karakteri su plemeniti, a kompozicija određena razvojem u pet činova. Zahtjeva se osim toga poštivanje načela jedinstva radnje mjesta i vremena, a strogo je propisano što se dolikuje prikazivanju na sceni (…)

Francuska je klasicistička drama u cjelini racionalna, jer traži jasnoću izloženih ideja i strogo razumsku motivaciju, didaktična, jer želi poučiti gledatelja i u nekoj mjeri moralistička, jer osuđuje zlo i porok, a hvali vrline i pobjedu dužnosti nad strašću.

155

Glavna tema je oprečnost osjećaja i razuma, strasti i dužnosti. Gradeći svoje djelo na motivu

sukoba između dužnosti i ljubavi, Corneille je svojim savremenicima progovorio o vrijednosti

žrtve, o kultu volje i o časti, koja je mjera svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog

klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave, ali publika je tragediju odlično primila pa je u to

vrijeme nastala uzrečica "Lijep kao Cid".

Sadržaj:

Himena razgovara sa Elvirom o svojoj ljubavi prema don Rodrigu. Za to vrijeme su razgovarali

grof Gormaz - Himenin otac i don Diego - Rodrigov otac o ljubavi Himene i Rodriga. Don Diego

nagovara grofa da prihvati Rodriga kao zeta odnosno da se oženi njegovom kćerkom. Grof mu

govori kako njegov sin mora zaslužiti Himeninu ruku te da mora biti savršen u gotovo svemu:

jahanju, bitkama… Don Diego poriče grofovu hrabrost, te mu grof prijeti kako će tu besramnost

platiti te ga pljusne. Grof se želi boriti no don Diego ne može jer je prestar. Don Diego poziva

sina Rodriga u pomoć da ga osveti zbog sramote koju mu je nanio grof. Don Rodrigo razmišlja o

tome što da učini: Ako ubije grofa izgubiti će Himeninu ljubav, ali ako ga ne ubije izgubiti će

obiteljsku čast. Odlučuje ubiti grofa jer mu je otac uvrijeđen, te smatra je čast važnija od ljubavi.

Grof razgovara sa don Arijom te mu govori kako je svjestan što je učinio te da je stvar otišla

predaleko. Don Arija govori kako njihov kralj ne želi borbe, te govori grofu kako mu je obrana

slaba.Ali, grof govori kako mu je svejedno što će kralj učiniti, te da ni neposlušnost nije toliki

zločin ako braniš svoju čast. Don Arija želi pomoći grofu kako bi donio pravilnu odluku. Grof

govori da ne želi poniženja te da će ići u borbu sa Rodrigom kako ni on ne bi izgubio svoju čast.

Grof i don Rodrigo susreću se na trgu, kako bi se obračunali što se tiče pitanja časti. Rodrigo

ponosno govori kako dvoboj neće dugo trajat, ali s druge strane je svjestan koliko je grof dobar

mačevalac jer je dotad bio nepobijeđen. Za to vrijeme Infantkinja i Himena govore o tome kako

u toj bici za Himenu nema pobjednika; jer ako pobijedi otac ona gubi svoju veliku ljubav, ali ako

pobijedi Rodrigo ona gubi svoga voljenog oca. Također govore i o tome kako je on premlad za tu

borbu, ali da ipak ima izgleda zbog svoje velike hrabrosti. Don Alonso donosi vijest kako je grof

poražen, te govori kralju kako mu Himena dolazi tražiti pravdu. Kralj joj govori da ma koliko god

volio i poštovao njenog oca, ne može ništa učiniti jer joj je otac kažnjen zbog onoga što je učinio

don Diegu. Don Rodrigo dolazi do Himenine kuće, gdje je bila samo Elvira koja mu govori da je se

kloni, te kako ga nije sram doći u njenu kuću nakon što joj je ubio oca. On govori kako je došao

po osudu te da mu ne zamjera, jer to što je učinio, učinio je kako bi obranio očevu čast. Himena

156

dolazi doma i razgovara sa Elvirom jer ne zna što da radi. Govori joj kako i dalje voli Rodriga

usprkos tome što joj je ubio oca. Taskođer joj govori kako će i ona sada slijediti svoju čast, te će

tražiti njegovu smrt ma koliko ju to boljelo. Pojavio se Rodrigo te joj predaje mač kojim je ubio

njenog oca. Za to vrijeme joj govori da ga ubije, te da se on neće opirati njezinoj odluci. Govori

joj da mu je žao što je morao ubiti njenog oca, ali da bi to učinio opet da obrani očevu čast kako

ne bi ostao kukavica. Rodrigo ju uporno moli da ga ubije kako bi ona obranila svoju čast, ali ona

mu govori da jednostavno ne može jer ga ne mrzi. Himena mu govori, pošto ga nema srca ubiti,

da će ga ubiti neko drugi u njezino ime. Rodrigo joj govori kako to neće biti isto te da ona to

mora učiniti sama. Rodrigo dolazi do svog oca koji mu govori kako je ponosan na njega što mu je

vratio čast. Rodrigo mu govori da mu nije žao što je to učinio, jer je to ipak učinio za svoga oca,

ali da je ipak izgubio ženu koju najviše voli. Otac mu govori da je to pravedno, jer žena ima

mnogo, ali čast je samo jedna. Rodrigo govori svome ocu kako želi da ga Himena ubije, ali on se

ne slaže s tim, te ga šalje u boj protiv Maura. Elvira dobije vijest kako je Rodrigova vojska potukla

Maursku vojsku, i Rodrigo se kao vođa vojske proslavio. Himena ne može vjerovati, te se nalazi u

dilemi što da sada radi: Da li da se raduje što je Rodrigo spasio domovinu i zaboravi na oca, ili da

jednostavno zaboravi na domovinu i osvrne se na zločin učinjen nad njenim ocem. Himena

problijedi, te joj dolazi Infantkinja u pomoć. Ona govori kako nije došla ublažiti Himeninu bol

nego je njenim suzama došla pridružiti i svoje, no Himena joj govori kako njene suze nisu

radosnice, te kako joj je Rodrigo tim podvigom nanio još više tuge. Bez obzira na to koliko ga svi

hvalili Himena je odlučna te i ona stavlja pitanje časti ispred ljubavi i govori joj kako će bez obzira

na sve tražiti njegovu glavu. Infantkinja joj govori da ipak razmisli o tome jer sada kada je junak,

želeći njezinu propast, željela bi propast sviju u domovini. Također joj govori kako će njegova

kazna donekle biti neuzvraćena ljubav Himene. Don Rodrigo dolazi kod kralja, te ga kralj hvali

kako je spasio svoj narod od dušmana, te se toliko dokazao u bici da su ga prozvali Cidom - što

znači gospodar; pa će od tada i nositi taj naslov. Don Rodrigo to skromno prihvaća i govori kako

je to bila njegova dužnost za domovinu i kralja. Kralj mu govori kako je spasio državu, te time

skinuo svu krivnju sa sebe, te da što god Himena kaže kralj će biti na njegovoj strani. Himena

dolazi kod kralja tražiti pravdu. Kralj je znao da je Himena prije voljela Rodriga, ali želi se uvjeriti

da li ga i sada voli te joj govori kako je Rodrigo mrtav. Himena problijedi i pada u nesvijest, te je

time kralj uvjeren u njezinu ljubav. Kasnije joj prizna svoju laž te joj govori kako je Rodrigo živ te

da ju i dalje neizmjerno voli.

157

Himena opravdava svoju nesvjesticu, i bez obzira na to traži Rodrigovu smrt. Pošto Himena ne

može sama izvršiti pravdu, govori kralju da cijelom puku kaže kako će onaj koji pobijedi Rodriga

u dvoboju dobiti njezinu ruku. Don Sancho se ponudi Himeni kao njezin borac a Himena mu

obeća biti ženom. Kralj odredi borbu sutra, ali ponosni Rodrigov otac govori kako je Rodrigo

spreman boriti se već danas. Kralj govori kako niko neće prisustvovati dvoboju osim don Arija

koji će biti sudac. Rodrigo govori Himeni kako u dvoboju neće ni podignuti mač, jer ako njegova

voljena želi njegovu smrt to će i dobiti. Također govori kako će u dvoboju umjesto Sancha

zamišljati Himenu kako ostvaruje pravdu. Himena mu govori da u dvoboj ode, ako već ne želi

živjeti, braniti svoju čast. Infantkinja za to vrijeme tuguje jer joj Leonora govori kako Rodrigo

nikad neće biti njezin jer i ako pobijedi morati će se oženiti Himenom. S druge strane Himena

nema šta izgubiti jer ako Sancho pobijedi, osvetila je oca; ali ako pobijedi Rodrigo dobila je

voljenog muškarca. Kasnije priznaje Elviri kako bi više voljela da pobijedi Rodrigo. Don Sancho

dolazi do Himene sa krvavim mačem čime Himena pretpostavlja da je Rodrigo ubijen, odnosno

da ga je don Sancho ubio iza leđa, pa ga proglašava kukavicom. Tom reakcijom je ponovo

dokazala koliko voli Rodriga. Kasnije od kralja saznaje da je Rodrigo ipak pobjednik, te da razlog

što je Sancho živ, je taj što ga je Rodrigo razoružao i rekao kako bi prije ostavio borbu bez ishoda

nego prolio krv Himeninog borca. Rodrigo nakon boja odlazi pred Himenu i govori joj ako smatra

da pravda još nije izvršena, što se tiče njezinog oca, kako će za pokoru učiniti sve, te da ako ga i

dalje želi ubiti neka izvoli. Himena mu oprašta i govori kako ne želi ubiti junaka koji je toliko

dobrog donio domovini. Kralj govori Himeni kako ju je osvojio kao ponosni junak, te poštujući

njezinu želju, pričekat će godinu da prevlada svoj plač, a Rodrigo će za to vrijeme ponosno

pobjeđivati u bitkama protiv Maura poput pravog junaka. Na kraju kralj govori Rodrigu kako je

Himenino srce već sada njegovo te da uz pomoć vremena, mača i vladara nastoji umiriti njezinu

savjest.

Analiza likova:

Iako se radnja odvija u XI stoljeću, karakteri su tipični za apsolutičku monarhiju. Srednjovjekovni

sadržaj ništa ne umanjuje aktuelnost lica i njihova ponašanja. Don Diego predstavlja vjernog

podanika čija je hrabrost simbol vjernosti monarhu. Don Gormaz je još neukroćeni feudalac s

kojim se ne može računati i kojega upropaštava gordost. Infantkinja pradstavlja prevlast volje i

158

razuma nad strastima i služi kao primjer svim ženskim članovima dinastije, svojim

dostojanstvenim svladavanjem svih osjećaja koji bi mogli narušiti njezin ugled. Don Fernando je

tip plemenitog, strogog i mudrog vladara. Taj lik će Corneille u tragadiji "Cinna" razviti da

jedinstvene veličine. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema

ljudima i odanost domovini stvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor

francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

Himena

Glavni ženski lik u djelu. Strastveno zaljubljena u Rodriga. Himena je lik, kao i Rodrigo, odgajana

u strogoj obiteljskoj atmosferi. Iako je ljubav velika, ubistvo oca nameće joj dužnost osvete. U to

doba dobiva se utisak, da mladi nemaju pravo na obične ljudske slabosti, već prevladavaju

dužnost, krepost, odanost i lojalnost koji su na prvom mjestu. Kod ovih mladih ljudi pobjeđuje i

dužnost i lojalnost. Kći grofa Gormazova,proživljava dva specifična razdoblja na početku i na

kraju drame: na početku nema što za dobiti jer joj se bore otac i ljubav života; dok na kraju

drame nema što izgubiti jer u slučaju pobjede don Sancha uspjela je osvetiti oca, a u slučaju

pobjede don Rodriga dobila je ljubav svog života.

Uzvišenost Himeninih osjećaja:

Himena koju njezina dužnost sili da traži smrt svoga dragog i koja ujedno strepi da će biti

uslišana pokazuje strast življe i vatrenije od svega što može da bude između muža i žene, majke i

sina, brata i sestre. Velika krepost kao i vrlina kojoj ona ostavlja svu svoju snagu da bi je još

slavnije pobijedila, predstavlja nešto ganutljivije, uzvišenije i draže od prosječne dobrote sklone

da padne u slabost, pa čak i u zločin. Ona ipak toliko voli Rodriga da to ne može sakriti pred

drugima.

159

"Ah, pogledajte kralju! U nesvjesticu pada!

Prosudite tu ljubav po boli što ju zada.

Razotkriva nam tajnu ta njena muka nijema.

Rodriga ona ljubi, tu sumnje više nema."

U nastavku imamo daljnje razmatranje neobičnog i jedinstvenog odnosa don Rodriga i Himene.

Osjećajući da je to slaba tačka komada, Corneille se brani zbog mogućeg sretnog završetka i

pravda se ovako:

Istina je, tu se treba zadovoljiti time da Rodrigo bude izbavljen iz smrtne opasnosti a da ne bude

gurnut u ženidbu s Himenom. Povijesno je to tako i to se publici u ono vrijeme sviđalo; našoj

današnjoj publici to se, međutim, zacijelo ne bi svidjelo. Zato mi je to mučno gledati kako

Himena daje svoj pristanak kod španjolskog pisca premda on u svojoj komediji daje vremenski

raspon tri godine. Da ne zapadnem u pruturječje s poviješću, držao sam da moram nabaciti koju

misao, ali s neizvješnošću u pogledu djelovanja: samo sam tako mogao uskladiti zahtjeve

pozornice s povijesnom istinom.

Don Fernando je prvi kastilski kralj. Svaki nesporazum želi riješiti na što mirniji

način. Pravedan kralj, velik domoljub.

Don Diego je Don Rodrigov otac. Veoma drži do časti, nakon

dobivene uvrede želi se pravedno osvetiti. Pošto je prestar u

pomoć poziva sina. Ponosan svojim sinom, uvjeren da je i da će

postati veliki ratnik.

160

Don Sancho je zaljubljen u Himenu, te je po tom pitanju kadar sve učiniti, čak i

izgubiti život.

Don Rodrigo – Cid

Cid = arapski Sajjid = gospodar velikan

Glavni lik djela. Sin Don Diega, legendarni španjolski srednjovjekovni junak. Po porijeklu je

plemić. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i

odanost domovini stvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj

omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal. On je vjeran i smion, uzvišen, čvrst i

hrabar. Strastveno voli Himenu. To doznajemo u ovome citatu:

"Pogotovu te crte, što Rodrigov lik tvore

O uzvišenom, čvrstom i hrabrom mužu zbore

O domu koji dade tolike borce vrle,

Gdije lovor - vjenav djeca pri porodu već grle

I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao

Dok bijaše još u snazi, on bijaše čudo pravo

I nabori na čelu - sve urezana djela

Dokazuju tko biješe taj čovjek srca smijela.

Vrline iste rese, ja mislim i Rodriga…"

Veoma častan čovjek, koji također izabire čast prije ljubavi. Veliki ratnik i domoljub. Tu vidimo

osobine klasicizma; lik ima uzvišene, ali nadasve ljudske osjećaje koji ga razdiru, ali uvijek po

161

klasicističkoj shemi pobjeđuju osijećaji dužnosti i časti. Sve se to očituje u Rodrigovome

monologu na kraju prvoga čina, gdje on razmišlja čak i samoubojstvu.

Grof Gormaz

Himenin otac. Čovjek veoma burna temperamenta zbog čega biva ubijen. Častan borac i ratnik.

Brižan otac koji svojoj kćeri želi samo najbolje.

Literatura:

Pierre Corneille, Cid, izdavač „Stylos“, 2005. godine

162

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET


Student: Jasminka Mahmutović

DNEVNIK ČITANJA


WILLIAM SHAKESPEARE

BURA

Naslov originala

THE TEMPEST

Preveli:

Živojin Simić i Sima Pandurović

163

Biblioteka „Kultura“, Beograd 1963.

William Shakespeare

Izgleda neizbježno da mašta i osjećanje stvaraju mitove oko likova neobičnih i velikih ljudi, i toliko ih kadkad preobraze da ovi imaju malo, ili nemaju nimalo sličnosti s originalom. Doista, neki put se u tome ide tako daleko da se odriče i postojanje originala, ili se bar sumnja u njegov identitet. Ko je , naprimjer bio Sokrat: je li on doista postojao, ili je samo fikcija iz priče? Ili, da li je baš Homer spjevao besmrtne epove koje mu pripisujemo, ili je pak to učinio neko drugi? Jedan humorista duhovito je primjetio da ljudi rado pale svijeću pred likom velikana, ali da ta osvjetljenja, kao svijeće pred ikonama, tvore takvu pustoš da se, od mnogog dima, lik više ne može raspoznati.

Tako se dogodilo da se i oko Shakespearovog imena i lika stvori mit, i, uprkos činjenicama, stvorene su, pa se i danas stvaraju fantastične priče o pravome autoru pozorišnih komada koji prolaze u svijetu pod imenom Williama Shakespeara. Jer izgleda čudesno i nepojmljivo da je jedan dječak

164

iz provincije, sin nepismenih roditelja, koji nije završio ni mjesnu „gramatičku školu“, jer ga je otac morao uzeti sebi na zanat; koji je, neškolovan, „znao malo latinski i još manje grčki“; i koji se, grlom u jagode, uputio u London, u pozorište, čini se, eto, besmisleno vjerovati da je taj stratfordski seljak mogao da postane najveći pjesnik, koji je po riječima Victora Hugoa, „poslije Boga najviše stvorio“. Zar ne bi bilo prirodnije, i ljepše, da je sve te čudesne drame napisao, Francis Bacon, filozof, učeni lord kancelar, baron od Verulama itd.,kao što se teza o tome doista dugo, i besmisleno, održavala u Americi i Evropi, iako Bacon nije bio ni malo pjesnik već sušta suprotnost poeziji. Ili, recimo, da je pisac svih tih djela William Stanley, erl od Darbija, kao što to danas vrlo učeno dokazuje Abele Lefrans, profesor na Francuskom koledžu, jer „otkuda je malo školovani dječak iz Stratforda“ mogao imati tako bogat latinizovan rječnik, poznavati ratnu vještinu, sokolarstvo, dvorske običaje itd.?

Ovakve nastranosti izazivaju sleganje ramenima ili osmijeh, i niko im u Shakespearovoj domovini ne pridaje značaj. Preko dvjesto godina marljivog arhivskog istraživanja pokazalo je da podaci za Shakespearovu biografiju nisu tako oskudni kao što se obično misli, i da, na osnovu pouzdanih i vjerodostojnih dokumenata, znamo mnoge važne podatke iz pjesnikova života: datume krštenja i smrti, okolnosti pod kojim je stupio u brak, o djeci koja su iz tog braka rođena, o raznim novčanim i poslovnim poduhvatima, o hronološkom postanku njegovih književnih djela , i tome slično; osim toga, postoje o njemu i mnoga saopštenja njegovih savremenika: i najzad, postoje njegova djela, koja su za njegova života bila štampana, kao i ona, cjelokupna, koja su objavljena sedam godina poslije njegove smrti. prema tome, iako se nit ovdje-ondje prekida, iako ne znam sve što bismo željeli znati o piscu, a to često ne znamo niti možemo znati ni o drugim znamenitim ljudima, čak i iz bliže prošlosti – danas nema ozbiljne teškoće da se pjesnikov lik sagleda u cjelini, a najmanje ima razloga da se sumja u njegov identitet.

Shakespearov književni rad obuhvata dvadeset godina, približno od 1592. do1612. godine; za to vrijeme napisao je dvije velike narativne poeme,

165

Veneru i Adonisa (1593) i Otmicu Lukrecije (1594), zbirku od 154 soneta, objavljenu 1609, ali napisanu prije 1600, i 36 drama, komedija, historija i tragedija.

Prvi originalan Shakespearov komad, Nenagrađeni ljubavni trud, vjerovatno je prikazan tek 1594, kada je njemu bilo trideset godina; uskoro poslije toga, možda iste godine napisao je tragediju Romeo i Julija, i bio je odmah pozdravljen kao veliki dramski pisac.

Na slijedećim stranicama je sadržaj njegove komedije Bura.

LIKOVI

ALONSO, kralj Napulja

SEBASTIJAN, njegov brat

PROSPERO, milanski zakoniti vojvoda

ANTONIO, njegov brat, milanski vojvoda-uzurpator

FERDINAND, sin napuljskog kralja

GONSALO, pošteni stari savjetnik

ADRIJAN i

FRANCISKO, napuljski plemići

KALIBAN, divljak i nakzan rob

TRINKULO, lakrdijaš

STEFANO, pijani podrumar

KAPETAN BRODA

166

VOĐA PALUBE

MORNARI

MIRANDA, Prosperova kći

ARIJEL, vazdušni duh

IRIDA

CERERA

JUNONA duhovi

NIMFE

ŽETEOCI

DRUGI DUHOVI U PROSPEROVOJ SLUŽBI

Mjesto radnje

BROD NA MORU, A ZATIM OSTRVO

PRVI ČIN

167

Komedija započinje razgovorom između kapetana i vođe palube. Brod je na moru, grmljavina i sijevanje munja svuda oko njih.

Kapetan: Vođo!

Vođa: Tu sam, kapetane; kako ide?

Kapetan: Govori mornarima, dobri čovječe. Pregnite svojski il´ ćemo se nasukati. Žurno, žurno!

Tada kapetan ode, a dođoše mormari.

Vođa: Hej, momci moji! Bodro, bodro momci! Brzo, brzo! Svijte vršno jedro! Pazite na kapetanovu pištaljku! duvaj121 dok se ne raspukmeš, ako ima mjesta!122

Dolaze Alonso, Sebastijan, Antonio, Ferdinand i Gonsalo.

Izbija prepirka između vođe i Gonsala koji je bio stari savjetnik.

Vođa: Zar ga ne čujete? Vi nam smetate u radu. Idite u svoje kabine. Pomažete buri.

Gonsalo: Smiri se dobri čovječe.

Vođa: Smirit ću se kad more bude mirno. Odlazite! Šta ti bukački talasi mare za kraljevo ime? U kabinu! Mir! Ne ometajte nas.

Gonsalo: Dobro, ali ne zaboravi koga imaš na brodu.

Vođ: Nikoga koga volim više od sebe. Vi ste savjetnik. Ako možete narediti tim stihijama da se utišaju i da odmah uspostavite mir, nećemo se više dotaći užeta; upotrijebite svoju vlast. Ako ne možete zahval´te bogu što ste tol´ko živjeli i pripremite se u svojoj kabini za nesrećni čas, ako bi kucnuo. Čilo, dobri momci! Sklonite nam se s puta, kažem.

Gonsalo: Taj obješenjak mi pruža jaku utjehu; čini se da nema nikakvu biljegu na sebi. Po izgledu i naravi odličan je za vješala. Dobri usude, potrudi 121 Upućeno vjetru.122 Tj. ako ima dovoljno prostora između broda i obale, da se brod ne razbije.

168

se da ga objesiš. Od konopca njegove sudbine napravi nam uže, jer nam je naše od male pomoći. Ako nije rođen za vješala, onda teško nama.

Sebastijan i vođa se počinju svađati, razmjenjuju veoma ružne riječi, i Sebastijan mu govori da treba da ide na vješala jer se on boji davljenja, a ne oni.

Vođa: Savijte sva jedra, pa brod uz obalu! Ne, razapnite i glavno i prednje; na pučinu, dalje od obale!

Mornari: Sve je propalo, na molitvu sad, na molitvu! Propalo je sve!

Vođa: Šta, zar nam se usta moraju hladiti?123

Gonsalo: Na molitvi su kraljević i kralj; pomozimo im; ista nam je kob.

Sebastijan gubi strpljenje. I Antonio je uzrujan zbog vođe i njegovih postupaka. Gonsalo govori kako će vođa ipak na vješala. Čuje se zbrkana vika: „Smiluj nam se!“ – Brod je razbijen, brod je razbijen, zbogom ženo, djeco. Brod je provaljen, provaljen.

U sceni drugoj, na ostrvu pričaju Prospero,vojvoda milanski, i njegova kći Miranda.

Govori ocu kako je tužna i zalosna zbog sudbine koja je zadesela ljude na moru i kako je među njima vidjela jedno plemenito biće čiju je patnju vidjela. Pita ga zašto je podigao tu buru na brod na moru. Do srca joj je dopirao taj krik, a željela je, kad bi mogla, da im pomogne ida ih riješi tih muka. Otac je smiruje, govoreći joj da ne očajava jer nije učinjeno nikakvo zlo.

Prospero želi obavijestiti svoju kćer o nečemu veoma važno, jer je došlo vrijeme da ona zna za to. Pita je je li se sjeća kad su prvi put došli do ćelije u kojoj su sada, a ona je tada imala samo tri godine. Tada je Prospero počeo pričati svoju priču i zdaju koju je doživio od svog brata.

123 Zar ćemo morati umrijeti?

169

Njegov ga je brat prevario i oduzeo mu vlast nad Milanom. Prospero je bio zanijet naukom i njenim tajnama, pa je da bi se time bavio vladavinu na neko vrijeme povjerio svome bratu Antoniu. Antonio je bio hrđave i pohlepne naravi i odlučio je da oduzme vlast svome bratu. Usavršio je davanje naredbi i Prosperove ljude je stavio pod svoju vlast. Potom je da bi zauvijek oslobodio brata, istjerao je njega i njegovu malenu kćerku izvan granica Milana. Sakupio je izdajničku vojsku i jednu noć ga brodom odvezao i ostavio u nekoj truhloj barci nekoliko milja daleko od njegove domovine. Nije ga ubio, zato što je narod još uvijek volio Prospera jer je bio dobar i pošten vojvoda. Imao je nešto knjiga, koje mu je ostavio Gonsalo, njegov dobri savjetnik. Na tom ostrvu na kojem su sad, on je naučio svoju kćerku nauci i znanju kakvo nisu imale ni velike princeze. Tada mu je jedino Miranda davala podršku i nije se slomio samo zahvaljujući njoj. A sada kada se on ponovo digao sa dna kojemu je bio, želi da se sprovede pravda. Sreća mu je naklonjena, on to osjeća i želi iskoristiti priliku jer njegov brat dolazi na obalu, i tu će se on suočiti s svojim protivnicima.

Prospero: Znaj ovo... darežljiva sreća (koja mi je sad prijateljica) dovela je amo, na obalu ovu moje protivnike; i moje mi znanje budućnosti kaže, da je moja zvijezda na vrhuncu svom; i ako propustim da joj iskoristim uticaj povoljan, sreća će mi tad klonuti zauvijek, - prestani da pitaš; tebi se spava, i vrijeme je baš. Snu se svom predaj, ne možeš drugačije.

I Miranda zaspa. Prospero ragovara sa svojim vjernim slugom Arijelom.

Arijel: Zdravo, veliki gospodaru! Zdravo dični starješino! Dolazim da vršim sve što hoćeš, bilo da letim, plivam ronim u vatru, ili jašem na vunastim oblacima tim. Ogledaj strogim naredbama svojim Arijela svoga i njegove moći.

Prospero: Jesi li, duše, izveo tu buru tačno kako ti naredih?

Arijel: Doslovce. Sletio sam na kraljev brod, pa sam – čas na pramcu, čas na trupu broda, čas na krmi, u svakoj kabini – širio užas pojavom u vidu plamena. Kadkad se dijelih sam plamteći u isto vrijeme na mnogim

170

mjestima. Na glavnoj katarci, na kosniku ili na krstovima zaplamtio bih ja, žestoko, pa bih se spaj´o, sjedinjav´o. Jupiterove124 munje, te preteče gromova, nisu hitrije nit brže izmicale oku; plam, prasak sumporne huke ko da bjehu opkolili moćnog Neptuna125, te su mu talasi drhtali i tresao se trozubac mu strašni.

Arijel mu govori kako su svi osjetili tu strašnu buru i strah, ali da niko nije povrijeđen jer tako želi njegov gospodar. Arijel je kraljevog sina ostavio u kutu ostrva da sam bude i osjeti strah, a kraljev brod sad miruje u pristaništu u dubokom zalivu. Ostale brodove je rastjerao po pučini, ali su se oni ipak našli i tužno plove natrga u Napulj misleći da je kralj doživio brodolom i smrt. Prospero mu zadaje još zadataka. Arijel traži svoju slobodu koju mu je on obećao u zamjenu za njegove usluge. Ali Prospero ne želi ni da čuje dok ne obavi zadani posao. Započinje rasprava imeđu njih, Prospero podsjeća Arijela da je on bio prokleta vještica Sikoraks, koja se zbog svojih zala savila u obruč, a nisu je ubili zato što je bila trudna. I tada se rodio Arijel, a onda ga je ona ostavila. Pa ga je Prospero našao i spasio ga muka, bijelom magijom koja ga je izliječila, a ne crna koju je koristila Sikoraks. Govori mu da je dužan da ga sluša i da mu se pokorava. Arijel se povukao i odlučio da sluša zapovijedi svoga gospodara koji mu je očigledno mnogo dobra učinio. Prospero je zpovijedio da se on pretvori u morsku nimfu i da bude vidljiv samo za njega i sebe, a nevidljiv za svako drugo oko.

Prospero budi svoju kćerkicu. Zove je da idu Kalibanu, nakaznom robu koji je takođe Sikoraksin sin. Miranda ga odbija jer joj je on isuviše gadan, ali je otac nagovara jer je on vjeran sluga i mnogo radi. Arijel dolazi kao vodena nimfa. Prospero mu nešto šapnu na uho i on ode. Kaliban proklinje svog gospodara, želeći da ga napadne kuga. Prospero mu govori da će zbog toga još večeras imati grčeve u slabinama, da će ga đavolčići mučiti.

124 Jupiter je vrhovni bog starih Rimljana.125 Neptun je rimski bog mora, trozubac je bio simbol njegove moći.

171

Kaliban je ljut na sebe što je nekad volio Prospera, jer je ovaj lijepo postupao s njim, naučio ga mnogim stvarima i kad mu je ovaj sve pokazao šta ima na ostrvu, Prospero ga je učinio svojim slugom. Krivo mu je što ga sad drži u stijeni, kao u svinjcu zatočenog i ne da mu da razgleda ostali dio ostrva. Prospero ga napada što laže, jer je on s njim kao s čovjekom postuao dok mu nije htio obeščastiti kćer.

Prospero: Najlažljiviji robe, osjetljiv si samo na bič, a ne na ljubaznost.

Postupao sam s tobom čovječno.

Nečovječe, ja sam te smjestio u svoju vlastitu pećinu, dok nisi pokušao da mi obeščastiš kćer.

Kaliban: Ohoho! Kako da se to desilo! Ti si me spriječio, inače bi ovo ostrvo bilo puno Kalibana.

Miranda126: Gnusni robe,sposobni za zlo,

Ti ne primaš pečat nikakve dobrote

Ja te sažaljevah, i trudih se da te

Naučim govoru; svakog sam časa

Učila te nečemu. Kada ti, divljače,

Još nisi umio da misliš, govoriš,

Nego si mumlao ko beslovjesna zvijer,

Željama sam tvojim dala izraz, riječ.

Ali tvoj gadni soj, i kada uči,

Ima nešto zbog čega dobra bića

Ne mogu tvoje društvo podnositi.

126 Šekspirolozi Teobold i Drajden pripisivali su ovaj govor Prosperu. Mnogi urednici su se poveli za njima i unijeli tu izmjenu u tekst. Razlozi za tu izmjenu nisu dovoljno opravdani, pa je zato nismo ni prihvatili. Mirandin gnjev je sasvim opravdan, zbog Kalibanovog pokušaja da joj oduzme djevičanstvo.

172

Opravdano si stavljen u tu stijenu,

A zaslužio si više od tamnice.

Kaliban: Učili ste me govoru, a moja

Korist od toga je što umijem da kunem

Crvena kuga ubila vas sve

Što ste me govoru vašem naučili.

Prospero: Vještičino štene, odlazi! Donesi

Drva. I požuri, savjet ti je moj

Da posvršavaš i druge poslove

Sležeš ramenima, gade? Ali ako

Ne izvršiš što ti naređujem,

Il´ izvršiš loše, mučit ću te

Grčevima starca, ispuniti

Tvoje kosti bolom, pa ćeš urlikati

Da sve zvjeri drhte od tvog jauka.

Kaliban: Molim te, nemoj.

Moram ga slušati. (Za sebe.)

Vještina mu je tako moćna, da bi

Svladala Seteba127, boga moje majke

I pretvorila ga u njegovog vazala.

Prospero: Tako, robe; hajd sad!

127 Seteb je bog Patagonjana. Njegovo ime se pominje u Idnovoj historiji (1677. god).

173

Kaliban odlazi, Arijel se vraća, nevidljiv, svirajući i pjevajući, a za njim ide Ferdinand. Ferdinand se pita odakle dolazi ta muzika. Ona mu je ublažavala tugu jer je on sam ostao na ostrvu, a otac njegov na brodu, a nije znao kako je on. Arijel pjeva o njegovom ocu, kaže da je duboko pod morem, da je mrtav. Ferdinand pomišlja da to nije zemaljski glas.

Prospero je pokazao Mirandi mladog Ferdinanda, a ona pomisli da je on duh, kako je divnog izgleda. Otac joj reče da je on kao i ona, da je imao brodolom, i da je ostao bez svojih drugova. Mirandi se jako dopao mladić, a to je i bio plan njenog oca. Kada je Ferdinand vidio mladu Mirandu nije mogao ostati hladan na njenu ljepotu. Odmah su se zaljubili i Ferdinand želi da je učini napuljskom kraljicom, ako je djevica, naravno. On sada misli da je napuljski kralj, jer smatra da je njegov otac mrtav. Prospero ne dozvoljava to i želi da okuje mladića. Ferdinand isuka mač, ali biva opčinjen i ne može da se makne. Miranda moli oca da ga poštedi i da se smiluje, ali on ne želi ni da čuje. Govori joj kako je luckasta jer nikog sem njega i Kalibana nije vidjela, pa šta ona može znati. Prospero povede mladića sa sobom. Miranda tješi Ferdinanda govoreći mu da njen otac nije loš čovjek i da ne zna šta ga je to spopalo.

DRUGI ČIN

U prvoj sceni na drugom dijelu ostrva Gonsalo tješi kralja, da ne tuguje što su se nasukali na obalu, jer ipak su svi živi i utjeha je veća od bola. Kralj je tužan, a ostali se raspravljaju o mjestu na koje su došli. Govore kako je nepristupačno, nenastanjeno ali more mu pruža pogodnu klimu. Antonio misli da su Gonsalovi džepovi prljavi i blatnjavi, mada mu se odijelo spolja osušilo. Alonso se sjeća da je u Tunis udao kćer i na ovom putu izgubio sina, pa mu nikako nije ugodan ovaj put, a svi ga uporno posjećaju na to i pričaju o tome. Francisko govori da mu je možda sin živ jer je vidio da je Ferdinand odolijevao i najvećim udarima valova. Veslao je snažno prema obali i on ne

174

sumnja da je živ. Alonso ne želi da čuje to i govori da je s njim svršeno. Sebastijan se prisjeća kako su molili gospodara da ne uda svoju kćer u Tunis, i da na ovaj gubitak sina treba zahvaliti. Sebastijan je uvjeren da će se on i ostalla posada vratiti, ali misli da je mornarica propala. Gonsalo kaže da je to u pogrešno vrijeme rekao i da je ta istina isuviše bolna i ružna, i da nije vrijeme za to. Poslije on govori šta bi on uradio da je ovo njegovo ostrvo i da je on gospodar na njemu. Ostali zbijaju šale na njegov račun.

Gonsalo: U državi bih uredio sve

Na način suprotan uobičajenom

Ne bih dopustio trgovinu, vlast

Za nauku se ne bi znal tu

Ni kakve službe, niti ugovora

Oranica, imanja, vinograda

Ni kovina, ni vina, ni ulja

Ne bi bilo nikakvih zanata

Svi ljudi bi bili na dokolici, svi

Pa i žene, i sve bi bile čedne

Suverenosti neke ne bi bilo

Sebastijan: Al zato bi ipak on kralj bio ovdje.

Antonio: Njegova država zaboravlja svoj

Početak na kraju

Gonsalo: Priroda bi sve

U zajednicu proizvodila

Bez znoja i truda, ne bi bilo tu

175

Izdajstva, prevare, mača, koplja, noža

Puške ni ratne sprave. Priroda bi

Sama od sebe bujno i obilno

Davala ploda za nevin narod moj.

Antonio i Sebastijan se smiju Gonsalovim idejama, ali to ne radi i Alonso koji je u svom svijetu tuge i bola zbog svega što se desilo. Svi su legli spavati, osim Alonsa, Antonia i Sebastijana. Sebastijan govori kralju da pokuša zaspati jer je to najveća utjeha. Antonio i Sebastijan razgovaraju, vrlo su čili i njima se ne spava. Razgovaraju o tome ko će biti slijedeći nasljednik Napulja. Sebastijan kaže da će to biti Klaribela, kraljeva kćerka. Antonio se pita kako će ona vladati kad je daleko od Napulja. Antonio je pohlepnik i želi se domoći prijestolja. Sjeća se kako je svrgao svog brata s vlasti i hvali se time, kako mu dobro stoji novo odjelo. On i ne zna za savjest i časnost, kaže da između njega stoji dvadeset savjesti one bi se sledile i srušile jer je njegova želja za vlašću jača od svega. Nema skrupula i ne obraća pažnju na to koga će povrijediti svojim postupcima. I tako je on zavladao Milanom. Tim primjerom se poveo i Sebastijan koji želi zavladati Napuljem. Dogovorili su se da ubiju Gonsala i Alonsa. Međutim, dolazi Arijel koji će sačuvati njegov život. Isukali su mačeve dok su ova dvojica spavali, a Arijel je probudio Gonsala i njihov plan nije uspio. Počeli su se pravdali kao da su željeli zaštiti kralja jer se čula neka buka u blizini. Alonso je ustao i pozvao ih da traže njegovog jadnog sina.

Na drugoj strani ostrva dolazi Kaliban s bremenom drva. Jedan od duhova se približava Kalibanu i on misli da ovaj ide da ga muči što sporo nosi drva, pa on zato leže u travu da ga ovaj ne vidi. Duh Stefano je došao i pomalo muči Kalibana, ovaj se otima i moli ga da ga pusti. Stefano s njim zbija šale i da je mu piće, tjera ga stalno naprijed i dosađuje. Kaliban govori da će nositi drva brže, samo da ne ne muči više. Trinkulo je lakrdijaš i šali se s obojicom.

176

Stefano uživa u piću i naziva bocu svojom biblijom. Kaliban se divi Stefanu, a ovaj mu govori kako je pao s Mjeseca.

Kaliban: Vidjeh te na njemu i obožavam te

Moja gospodarka pokaza mi tebe

Tvog psa i tvoj žbun.

Stefano: Hajde, zakuni se u to ; poljubi knjigu.

Napunit ću je odmah novom sadržinom. Zakuni se.

Trinkulo: Ove mi dobre svjetlosti, to je vrlo plitkoumno čudovište.

Zar da ga se ja bojim? Vrlo slabo čudovište! Čovjek na mjesecu! Vrlo lakovjerno čudovište!

Dobro si poteg´o iz boce, zbilja dobro.

Kaliban: Pokazat ću ti svaku plodnu stopu zemljišta i poljubit ću ti noge; molim te, budi moj bog.

Trinkulo: Ove mi svjetlosti, on je vrlo prepredeno i pijano čudovište.

Kad njegov bog zaspi ukrast će mu bocu.

Kaliban: Poljubit ću ti noge, zaklet ću se da ću biti tvoj podanik

Stefano: Hajd klekni onda i zakuni se.

Trinkulo: Pući ću od smijeha gledajući to štenoglavo čudovište!

Došlo mi je da ga izudaram.

Stefano: Hajde poljubi...

Trinkulo: Samo da jadno čudovište nije pijano.

Gadno čudovište...

177

Kaliban je pijan i pjeva vraćajući se kući. Kaliban se raspjevao i cijelim putem čuje se njegova pjesma o slobodi. Stefano i Trinkulo idu za njim.

TREĆI ČIN

U sceni prvoj dolazi Fedinand noseći kladu. Žali se nad svojom sudbinom, ali kao da shvata da je sve to igra, i da ponekad moramo pretrpjeti i bijedu i poniženja radi kasnije slasti. A ta slast je njegova ljubav. Potom ulazi Miranda i žalosno gleda kako se njen dragi muči.

Ferdinand: Ima nekih napornih igara,

Al trud u njima povećava im slast

Neka poniženja snosimo strpljivo

A najgora bijeda kadkad sreći vodi.

Ovaj bijedni rad moj bio bi mi isto

Toliko težak koliko i mrzak

Ali gospa kojoj služim oživljava

I ono što je mrtvo, i pretvara

U prijatnost i cijeli moj trud

O, ona je deset puta nježnija

No što je njen otac surov; on je sušta

Strogost. Moram da nosim i složim

Nekoliko hiljada tih klada

178

Pod prijetnjom teške kazne. Moja gospa

Plače kad me vidi kako radim

I kaže: Takav čovjek nikad nije

Radio takav posao. Al´ te slatke misli

Olakšaju mi trud

Te ga zaboravim kad najviše radim.

Miranda: Vaj, molim te, ne trudi se više!

O, zašto munja ne spali klade te

Što moraš slagati! Spusti je na zemlju

I odahni. Kad bude gorjela

Plakat će što te tako zamarala.

Moj otac je sav zanijet knjigama;

Odmori se, molim te; od njega

Bojazni nema za ova tri časa.

Slijedi ljubavni razgovor između dvoje zaljubljenih. Izjavljuju ljubav jedno drugom, ona ga žali što mora trpiti tu nepravdu od njenog oca, a on sve viteški podnosi jer je spreman na žrtvu i veću od ove sad. On joj govori kako je vrhunac divote, ljepotica nad ljepoticana. Mnoge je žene on imao, ali nijedna nije bila kao ona; zarobila mu je i srce i dušu – kako svojim izgledom tako i svojom unutrašnjom ljepotom, dobrotom i smjelošću. Ona nije vidjela muškarca kao što je on, da ona ne bi poželjela nikoga drugog, i da zna sve muškarce i žene na sijetu. Niko njega ne može zamijeniti. Kada su se zaljubljeni rastali, to je sve gledao Prosper, i on je bio radostan zbog njih.

U drugoj sceni dolaze Kaliban, Stefano i Trinkulo. Kaliban se ulizuje Stefanu; želi da mu oliže obuću i hoće da ga služi. Želi da mu Stefano bude gospodar,

179

a on njegov sluga. Trinkulo ga stalno ismijava, nazivajući ga čudovištem i prirodnim glupačinom.

Sve se vrti oko Kalibana i Stefana. Kaliban govori kako je njegov gospodar jedan tiranin, a utom je došao Arijel, ali nevidljiv, i stalno prekida Kalibana. Stefano je tukao Trinkula, pa mu se poslije izvinjava. Arijel zasvira pjesmu na dobošu i fruli. Sve se dešava u veselom tonu i ritmu. Zatim odlaze.

Na drugom dijelu ostrva, Alonso, Gonsalo, Sebastijan, Antonio i ostali su u potrazi za Ferdinandom. Svi su umorni i stari Alonso je izgubio nadu da će naći svog sina. To raduje Antonia, koji nahuškava Sebastijana da ne smije propustiti priliku za otimanjem prijestolja. Ponovo su se dogovorili da naveče kad svi zaspu da će ubiti kralja i Gonsala. Zatim se začu svečana, neobična muzika. Prospero sjedi u vrhu nevidljiv. Nekoliko čudnih prilika donose postavljenju trpezu. One igraju oko nje, pozdravljaju ljubaznim pokretima i pozivaju kralja i ostale da priđu i jedu. Zatim one odlaze. Svi su začuđeni tim prijatnim iznenađenjem i pitaju se odakle to sve dolazi.

Antonio: Vjerujem i ja

I za sve drugo što je čudnovato

Zakleću se da je istinito

Putnici nisu nikada lagali

Mada ih budale kod njine kuće kore

Gonsalo: Kad bih u Napulju ispričao to.

Ko bi vjerovao, vidio sam ove ostrvljanje,

A to je bez sumnje – narod s ovog ostrva

180

koji su mada čudovišnog izgleda, nježnijeg i ljubaznijeg ponašanja

Nego mnogi, skoro svi

Od našeg ljudskog roda.

Alonso prilazi trpezi s namjerom da objeduje. Udari grom i zatutnja grmljavina i dođe Arijel kao harpija, udari krilom po trpezi i ona iščezne. Arijel napade tri grešnika, a to su bili Alonso, Sebastijan i Antonio zbog njihovih grijehova koje su počinili protiv njegovog gospodara. Oni izvadiše mačeve, ali Arijela nisu mogli povrijediti jer on za njihove mačeve bio nedodirljiv. Prosper je zadovoljan onim što je Arijel uradio i kako je lijepo udesio taj susret između njega i njegovih protivnika. Alonso je shvatio težinu svog grijeha, a Antonio i Sebastijan su odlučili da se bore protiv Prosperove vojske. Gonsalo ih moli da se smire, i da ne počine još veći grijeh i nepravdu. Zatim odlaze.

ČETVRTI ČIN

Pred Prosperovom ćelijom dolazi Ferdinand i Miranda. Prosper je odlučio da Ferdinandu da ruku svoje kćerke jer je to zaslužio, kad je zbog ljubavi odlučno podnosio muke. On im daje svoj blagoslov i želi da prije nego on odriješi njen pojas nevinosti da se vjenčaju po svim tradicijskim obredima. Prosper je poslao Arijela po družinu nimfi i duhova da proslave vjeridbu zaljubljenih golupčića.

Ulaze žeteoci praznično obučeni i zaigraju se s nimfama, pri kraju igre Prospero iznenada ustane i kaže nešto, na što svi tužno iščeznu, uz čudan potmuo i zbrkan šum. Sjetio se kakvu mu je spletku spremio Kaliban s Stefano i Trinkulom, tada se jako rasrdio. Nikoga nije mogao gledati. Hitro je otišao do Kalibana i Stefana. Kad ga je Kaliban vidio takavog počeo se pravdati, ali ga gospodar nije želio ni slušati i odlučio ga je kazniti najvećim grčevima koje je ikada trpio. Kaliban se izvlačio, ali mu nijedan napor nije

181

urodio plodom. Čuje se vika lovaca, dolazi nekoliko duhova u obliku lovačkih pasa i krenu prema Kalibanu, Stefanu i Trinkulu. Prosper i Arijel ih nahuškavaju na njih. Njih trojica su otjerani s ostrva.

PETI ČIN

Pred ćelijom su Prosper i Arijel. Prosper, u svom čarobnom ogrtaču, zadovoljan svojim poduhvatom i time kako mu sve ide po planu pita za kralja i njegovu pratnju. Arijel ih je zatvorio u lipov gaj po naredbi svoga gospodara. Arijel podsjeća Prospera na to da je rok za njegovo oslobađanje u šest. Prosperu je mnogo žao što ga mora pustiti da ide jer mu je on bio najbolji i najvjerniji prijatelj koji mu je u svemu pomogao. Poslao ga je po kralja i posadu, da ih prinudi da dođu kod njega. Gonsalo je vrlo tužan i lije gorke suze zbog svega što je učinio, on se kajao najviše. Ostali ne vjeruju da je to zaista Prosper i traže da im objasni pojedinosti o svome spasenju.

Alonso: Ako si ti Prosper, reci nam

Pojedinosti o svome spasenju

Kako si ovdje naišao na nas

Koji smo kao brodolomnici

Na obalu prije tri sata izbačeni

Gdje sam izgubio – da bolna sjećanja

Ferdinanda miloga sina?

Prosper mu odmah ne govori da mu je sin živ i zdrav, već mu otvara ćeliju u kojoj se Ferdinand i Miranda igraju šaha. Ferdinand namjerno pušta da Miranda pobjedi, na što mu ona govori da ne igra pošteno. Alonso je zaprepašten od sreće i iznenađenje, ne može vjerovati da je to njegov sin i da ga nije progutalo more.

182

Alonso moli za oprost Prospera i svoju novopridošlu snahu. I on im dade svoj blagoslov i zaželi im svu sreću ovog svijeta. Arijel se vraća s kapetanom i vođom palube koji ga prate zapanjeni. Vidjeli su da je njihov brod čvrst i stabilan, a kralj i posada živi i zdravi. Arijel je opet učinio svoj zadatak savršeno, kad je vođu palube i mornare strpao pod palupu i uspavao ih, do trenutka kad je trebalo da ih dovede kod svog gospodara. Prosper je oprostio svima, i Kalibanu, a ostalim je zajamčio siguran povratak u njihovu domovinu. Arijela je oslobodio i zaželio mu mnogo sreće. Zatim je pričati Alonsu svoju historiju, šta mu se sve desilo u životu.

Epilog

(govori Prosper)

Izgubih sve što magija mi dala

Ostala mi samo moja snaga mala

Sad možete da me ovdje zadržite

Il´ da me u Napulj opet otpravite

Sad kad sam dobio vojvodinu staru

I kad oprostih svome opsjenaru

Ne držite me više sred pustinje ove

No rukama dobrim skinite mi okove

Moja jedra nek vaš nježni dah vodi

Il´ propada plan što željah da vam godi

Duhova više da mi služe nemam

Nit vještine da magije spremam

Moj kraj će biti u mom očajanju

183

Ako mi molitva ne pomogne stanju

A ona je tako prodorna da stiže

Do milosti same i grijeh sa nas diže

I k´o što želite da s vas grijesi odu

Tako i vi meni darujte slobodu.

Jasminka Mahmutović

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET


SVJETSKA KNJIŽEVNOST

DNEVNIK ČITANJATEMA:VESELE ŽENE WINDSORSKE

184

HAKIJA OMEROVIĆ

MAJ, 2010.

O DJELUShakespeare je djelo Vesele žene Windsorske napisao u roku od petnaest dana po narudžbi kraljice Elizabete, kojoj se toliko svidio lik Falstaffa u Henriku IV, da je željela da ga Shakespeare prikaže kao ljubavnika.Postanak djela se obično veže za godinu 1598., dok su neki mišljenja da je prvi put prikazana 1597.godine u Westminsteru.U nizu Shakespeareovih komedija Vesele žene zauzimaju središnji položaj negdje između Mletačkog trgovca i komedije Kako vam drago.

U središtu zapleta stoji osiromašeni vitez John Falstaff (sa svojim pratiocima Bardolphom, Pistolom i Nymom), koji se udvara veselim ženama windsorskih građana Forda i Pagea, ali na kraju biva otkriven i brutalno kažnjen. Naporedo s ovom radnjom razvija se sporedni zaplet u kojemu je glavni akter Pageova kći Anne. Naime, njoj se udvaraju francuski liječnik Caius, zatim Slender,rođak suca Shallova, i mladi Fenton. Gospođa Quickly, dvorkinja doktora Caiusa, igra ulogu posrednice za sva tri udvarača, a i prosca, i sve ih jednako podržava, dok Hugh Evans, velški pop, pomaže Slenderu, zbog čega dolazi do komičnih priprema za dvoboj između njega i doktora.

U cijeloj komediji nema ni jednog lika, koji ne bi bio živo ljudsko bice od krvi i mesa. U sredini niza tipova diže se impozantni (zadivljujući) lik debelog viteza Falstaffa. Jedini mu je cilj da se obogati. Pretvara se da je zaljubljen u gospođe Ford i Page samo da bi došao do novca njihovih muževa. Zato što je tako „pošao putem koji nije svojstven njegovoj prirodi“, on ne samo okrutno kažnjen, već se sam njegov karakter znatno

185

mijenja. U njemu, Falstaffu, Shakespeare prikazuje „deklasiranog viteza“, predstavnika umirućeg feudalizma128, ali Falstaff je u isto vrijeme i oličenje čovjeka renesanse129.

U poređenju s ostalim Shakespeareovim dramama Vesele žene se obično slabo cijene kao na brzinu pisano i manje važno djelo, ali ta je komedija od početka imala oduševljenih branitelja, koji su pravo uočili njezinu vrijednost. Same po sebi Vesele žene zanimljivije su nego ma koja druga Shakespeareova drama po realističkom prikazivanju života u pokrajinskom gradu Engleske pokraj 16. stoljeća. Radnja se nominalno odigrava u doba Henrika IV (1399 – 1413), ali zapravo opisuje savremeni život i tisuću pojedinosti iz područja gospodarstva, sudstva, medicine, školstva i osobito sporta.

Cijela je komedija himna životnoj radosti čovjeka renesanse, koji se suprotstavlja puritanskom130 preziranju žene i tjelesnih užitaka. U vezi s tim Shakespeare u prvom dijelu napada licemjerje, koje hoće da tu životnu radost prekrije velom lažne pobožnosti.

Gospođa Quickly, u istom dahu dok svodi gospođu Page sa Falstaffom, kaže za nju: „ne bi vam ona propustila ni jutarnje ni večernje molitve“, a kasnije, dok se tuži, koliko muke ima da dovede zajedno gospođu Ford i Falstaffa veli: Sigurno jedno od vas dvoje ne služi nebu kako dolikuje, kad nailazite na takve zapreke. Ista se hipokrizija131 očituje i u vezi sa ostalim tjelesnim užicima. Proždrljivi pop Evans zapravo se boji da ne zakasni na večeru kod Pageovih, ali navodno on se žuri da ne propusti molitvu prije jela. To dovodi do kritičnog i skeptičnog stava prema molitvi uopće i prema popovima. Gospođa Quickly kaže za Rugbya, da mu je naj gor pogreška što je odan molitvi i zbog toga je ponekad čangriza, dok Shakespeare sa očitim uživanjem stavlja u usta Caiusa naj pogrdnije izraze za popa Evansa (hulja, kukavica, šugavi, lopovski, pasiji „pop od ovoga svijeta“). Zbog tih izraza mnogi su se engleski kritičari, osobito stariji, zgražavali nad „profanim132 tonom ove komedije.

Taj isti zdravi stav zauzima Shakespeare i prema praznovjerju. Dok u Snu Ivanjske noći vile, premda nose sva obilježja stvarnih ljudi, ipak bar nominalno ostaju vilenska bića, u zaključnoj maskerati133 Veselih žena najgrotesknija134 lica personificiraju vile i vilenjake (prostačka gospođa Quickly postaje vilinja kraljica, a lopovski Pistol – Puk!).

128 FEUDALIZAM – vlastelinstvo, vlast plemića; FEUDALAC – plemić, vlastelin, posjednik plemićkog imanja.129 RENESANSA – društveno-politički i kulturni pokret u Evropi od XIV-XVI vijeka koji je zračio u nauci i umjetnosti.130 PURITANIZAM – pretjerana strogost, čistunstvo.131 HIPOKRIZIJA - licemjerje132 PROFAN – svjetovni, onaj koji ne pripada užem, crkvenom krugu; smislu; ne upućen u nešto, nevješt, neuk, prost.133 MASKERATA(italijanska riječ) – pjesničko muzičko djelo izvođeno za vrijeme karnevala.134 GROTESKA(ITALIJANSKA RIJEČ) – prikazivanje ljudi ili predmeta u neprirodnom, izobličenom, fantastičnom obliku.

186

U Veselim ženama Shakespeare je jasnije no u ma kojem drugom djelu, izrazio napredne ideje svoga vremena i dao oličenje onih pozitivnih snaga engleske buržoazije, koje će je nekoliko godina kasnije povesti u borbu protiv kralja i povlaštenog plemstva.

Engleski orginal ovoga djela objavljen je za života pjesnikova u quarto-izdanju 1602., a nakon njegove smrti u skupom folio-izdanju 1623.

VESELE ŽENE WINDSORSKE

LIKOVI:

SIR JOHN FALSTAFF

FENTON, mladi gospodin

ROBERT SHALLOW, seoski sudac

ABRAHAM SLENDER, njegov rođak

FRANK FORD i GEORGE PAGE, dva windsorska građana

SIR HUGH EVANS, svećenik iz Walesa

DOKTOR CAIUS, francuski ljekar

BARDOLPH, PISTOL i NYM, Falstaffovi pratioci

SIMPLE, Slenderov sluga

187

JOHN RUGBY, sluga doktora Caiusa

GOSPOĐA FORD i GOSPOĐA PAGE, vesele žene

ANNE PAGE, kći gospođe Page

GOSPOĐA QUICKLY, dvorkinja doktora Caiusa

Mjesto radnje: Windsor i okolica

PRVI ČIN

PRVI PRIZOR

Radnja komedije počinje razgovorom između Shallowa, svećenika Evansa i Slendera ispred kuće gospodina Page. Shalow je ljut i hoće da tuži Johna Falstaffa zbog uvrede, pa kaže:

Ja ću stvar tjerati do Zvjezdane komore.135

Tu njegovu namjeru podržava njegov rođak Slender, ali se s tim ne slaže Evans, koji ima nešto drugo u planu. Čuo je da će gospođica Anne Page, kći gospodina Page, naslijediti neko bogatstvo od svoga djeda kada napuni sedamnaest godina, pa nagovara Slendera da se oženi njome. Shallow misli da je to dobra ideja i pita svoga rođaka da li bi on htio oženiti gospođicu Anne Page. Slender odgovara da će je oženiti ukoliko oni to od njega traže. S tom namjerom njih trojica kreću u kuću gospodina Page. Tamo je već bio vitez Falstaff i njihov susret je bio neminovan.

135 ZVJEZDANA KOMORA – u njoj je zasjedalo kraljevsko vijeće, koje je izricalo presude u pitanju prekršaja kao što su neredi, uvrede, kletve itd.

188

Pred goste prvo izlazi gospogin Page, da bi onda izašao i Falstaff sa svojim pratiocima. Tu počinje prepirka između Shalowa i Falstaffa, kao i između Slendera i Falstaffovih sluga. Shalow Falstaffu skreće pažnju da će ga tužiti, jer mu je isprebijao ljude, ubio srne i provalio u lovačku kuću. Na to Falstaff odgovara:

Bilo bi bolje za vas, da to držite u tajnosti;ismijat će vas.

S druge strane traje svađa između Slendera i Falstaffovih sluga Bardolpha, Pistola i Nyma, jer su ga oni, navodno, prvo napili pa onda i opljačkali.

Svu tu napetu situaciju žele da smire Evans i gospodin Paga, pa ih pozivaju u kuću da uz ručak izglade nesporazume. Pošto su svi ušli Slender ostaje zadnji i razgovara kratko sa gospođicom Anne Page, a potom i njih dvoje ulaze u kuću.

DRUGI PRIZOR

U drugom prizoru svećenik Evans šalje Simplea, slugu Slenderovu, da nađe kuću doktora Caiusa i uruči pismo njegovoj dvorkinji, gospođi Quickly. Gospođa Quickly dobro poznaje gospođicu Anne Page, a svrha pisma je da ona zamoli gospođicu Anne da se uda za Slendera.

TREĆI PRIZOR

U trećem prizoru Falstaff shvata da lagano propada i da mu nestaje novca pa je odlučan nešto poduzeti po tom pitanju. Prvo se mora osloboditi jednog sluge, da bi smanjio troškove oko plaćanja. Bardolpha šalje da radi u krčmi, a sa ostalim slugama kuje plan kako da dođe do para. Njegov je plan da se udvara ženi gospodina Forda, koji je jako bogat, jer ja na osnovu njenog ponašanja stekao utisak da joj se sviđa. Međutim, Falstaffu nije dovoljno samo bogatstvo gospođe Ford, već on kani da se udvara i gospođi Page, za koju kaže:

Jer i ona me je, nema tome dugo, slatko pogledala;pažljivo me svega ispitala;sad je zraka njenog pogleda zlatila moju nogu, a sad opet moj veličanstveni trbuh.

Za gospođu Page Falstaff kaže da je pravi Eldorado136.

136 ELDORADO – u orginalu kraj u Guayani, tj. Zemlja zlata u Južnoj Americi, za kojom su težili španjolski i engleski osvajači u 16. stoljeću.

189

Napisao je pisma za obije gospođe i želi da im pošalje preko svojih sluga, Pistola i Nyma. Međutim, oni odbijaju da uruče pisma. Tu nastaje svađa između Falstaffa, Pistola i Nyma. Falstaff pisma šalje po Robinu, koji je njegov paž, a Pistol i Nym su odmah počeli kovati plan kako da se osvete Falstaffu. Odlučuju da muževima gospođe Page i gospođe Ford prenesu namjere Falstaffove.

ČETVRTI PRIZOR

Simple stiže do kuće doktora Caiusa i traži gospođu Quickly. Gospođa Quickly šalje slugu Rugbya da stražari i da joj javi kada naiđe doktor Caius da ne bi vidio mladog Simplea. Simple govori gospođi Quickly koji je razlog njegova dolaska. Gospođa Quickly mu govori da će sve učiniti da pomogne njegovom gospodaru oko ženidbe. Ubrzo stiže i doktor Caius, a Quickly skriva Simplea u sobicu da ga ovaj ne bi vidio. Međutim, doktor Caius nalazi simplea u sobi i misli da je to lopov. Gospođa Quickly ga smiruje i govori da je to pošten mladić. Simple doktoru objašnjava zašto je došao, da ga je poslao pop Evans, na šta je doktor burno reagovao i odmah počeo pisati pismo u kojemu poziva popa Evansa na dvoboj. Razlog tome je taj što je i doktor Caius zaljubljen u gospođicu Anne Page i želi je samo za sebe. I njemu je gospođa Quickly obećala da će sve uraditi da doktor bude sa Anne Page. Simple odlazi s pismom, a na izlazu mu Quickly govori da ništa ne brine i da će njegov gospodar oženiti Anne Page, a samo par minuta poslije toga ona se obraća doktoru Caiusu riječima:

Gospodine, djevojka voli vas, i sve će biti dobro...

Nakon toga doktor odlazi sa svojim slugom. Zatim, dolazi mladi gospodin Fenton kojemu je gospođa Quickly, također, obećala pomoć da bude sa gospođicom Anne Page. Fenton je sav sretan zbog toga i daje novac gospođi Quickly da kaže koju lijepu riječ za njeda gospođici Anne. Mladi gospodin Fenton odlazi, a Quickly sama sebi govori:

Zaista čestit gospodin; ali Anne ga ne ljubi; jer ja znam šta Anne misli, bolje nego bilo ko...

DRUGI ČIN

PRVI PRIZOR

Gospođa Page prima pismo od Johna Falstaffa. Ubrzo dolazio i gospođa Ford koja je dobila isto pismo. Obije zbunjene jedna drugoj saopćavaju da su dobile pisma istog

190

sadržaja od iste osobe. Poštene i vijerne svojim muževima čvrsto odlučuju da se udruže protiv Falstaffa:

„Što! Ja ću pristati da učinim bilo kakvu lopovštinu protiv njega, samo da ne okalja neporočnost našeg dobrog glasa...“

Pistol i Nym su došli da obavjeste gospodina Forda i gospodina Pagea kakve namjere ima Falstaff sa njihovim suprugama. Gospodin Page im nevjeruje, a gospodin Ford, obuzet ljubomorom, odlučuje da to sve ispita. Gospođa Ford i gospođa Page su odlučne u svojoj namjeri da namagarče Falstaffa i da ga natjeraju da misli da im se on sviđa. Za to će im koristiti gospođa Quickly koju ce poslati da prenese Falstaffu njihove riječi. Pored Pageove kuće, gdje su bili Gospodin ford i gospodin Page nailaze gazda Podvezice, Falstaffov prijatelj i Shallow. Gospodin Ford razgovara sa Gazdom i moli ga da ga dovede do Falstaffa i da mu kaže da se zove Potok a ne Ford. Gazda pristaje na to:

„evo ruke, golube; dolazit ćeš k njemu i odlaziti po miloj volji – a zvat ćeš se potok...“

DRUGI PRIZOR

Drugi prizor počinje svađom Pistola i Fastaffa. Ubrzo dolazi gospođa Quickly i traži da razgovara sa Falstaffom prenosi Falstaffu riječi gospođe Ford i gospođe Page.

„dakle, primila je vase pismo; na njemu vam tisuću puta zahvaljuje i javlja vam da joj muž nece biti kod kuće izmedju 10 i 11“

Falstaffu je drago zbog toga. Gospođa Page, nastavlja gospođa Quickly, vas takođe srdačno pozdravlja i rekla mi je da vam kažem da je njezin muž rijetko odsutan od kuće, ali ona se nada da će doći vrijeme. Gospođa Quickly odlazi, a Falstaff ostaje sav sretan, hvaleći sam sebe:

„dakle tako, staro momče!137Hvala ti, dobro tijelo; neka samo kažu da je grubo građeno – nista za to. Glavno je da je lijepo spojeno.“

Bardolph najavljuje da je došao neki gospodin Potok (prerušeni gospodin Ford) i da hoće da razgovara sa Falstaffom. Falstaff naređuje da ga uvede. Ford se upoznaje sa falstaffom i moli ga za pomoć. Govori mu kako je već dugo zaljubljen u gospođu Ford ali da od toga nema nista. Moli Falstaffa da se udvara gospođi Ford i da je pridobije kako bi on imao više uspjeha kod nje kada se dokaže daona u stvari i nije toliko vijerna svome mužu. Za to mu daje novac. Falstaff, naravno pristaje na to .

TREĆI PRIZOR

137 Falstaff ovdje apostrofira sebe i svoje tijelo.

191

Na polju kraj Windsora doktor Caius sa svojim slugom Rogbyem čeka popa Evansa kojeg je izazvao na dvoboj. Međutim, dolaze gazda Podvezice, Shallow, Slender i Page da doktoru saopće da pop Evans neće doći. Svi zajedno odlaze da nađu popa Evansa.

TREĆI ČIN

PRVI PRIZOR

U prvom prizoru dolazi do susreta popa Evansa i doktora Caiusa. Međutim, umijesto da krenu u dvoboj kako je dogovoreno oni se, posredstvom gazde Podvezice, mire.

„Mir, velim vam! Ćujete gazdu Podvezice! Jeam li ja politik? Jesam li oštrouman? Jeam li Machijavelli? Zar da izgubim svog doktora? Ne – on mi vrijedi, stolicu mi redi...Da izgubim svog župnika? Svoga popu? Svoga Sir Hugha? Ne – on mi daje verbum i pro-verbum...Pruži mi ruku, zemaljski mudrače; tako...Pruži mi ruku, nebeski mudrače; tako...Hajde, založite njihove mačeve...Za mnom, momci mira! Za mnom, za mnom, za mnom!“

DRUGI PRIZOR

Radnja drugog prizora se odvija u jednoj ulici u Windsoru kod Fordove kuce. Gospodin Ford sreće gospođu Page, koja je pošla kod njegove supruge. Nakon što su kratko prozborili gospođa Page odlazi u kuću da posjeti gospođu Ford. Kada se gospodin Ford okrenu da pođe u susret mu dođoše Page, Shallow, Slender, gazda Podvezice, Hugh Evans, Caius i Rugby. Nakon što si se pozdravili gospodin Ford ih sve poziva na večeru. Nakon kratkog premišljanja svi krenuše na večeru osim gazde Podvezice.

TREĆI PRIZOR

U trećem prizoru gospođa Ford i gospođa Page se užurbano spremaju za susret sa Falstaffom. Gospođa Page se krije u jednu sobu i ostavlja gospođu Ford da sačeka Falstaffa. Falstaff dolazi, susreće se sa gospođom Ford i govori:

„Jesam li ugrabio svoj nebeski dragulj? Sada daj da umrem, jer dosta sam živjeo...Ovo je kruna mojih težnji...O, blaženog li časa!“

Nakon razgovora između gospođe Ford i Falstaffa gdje se gospođa Ford vješto pretvara da gaji simpatije prema Falstaffu žurno ulazi Robin i prekida ih riječima:

192

„gospođo Ford, gospođo Ford! Tu je pred vratima gospođa Page, sva u znoju, bez daha, usplahirena; Htjela bi sbakako s vama govoriti, i to odmah.“

Ne želeći da ga vidi Falstaff se krije iza zavjese. Gospođa Page ulazi (kao da je bez daha). Počinje da grdi gospođu Ford zbog toga sto se u njenoj kući nalazi neki gospodin koji je došao s njenim dopuštenjem. Skreće joj pažnju da je njen muž na putu ovamo sa svim windsovskim panurima. Gospođa Page joj savjetuje da smisli neki način da otpremi svog prijatelja, jer u kući nemože ostati. Falstaff, čuvši upozorenje gospođe Page odgurne zavjesu i jurne prema košari za rublje da se sakrije. Nakon što ga ugleda gospođa Page biva sva iznenađena što je on u stvari taj „prijatelj“. Falstaff ulazi u košaru, preko njega bacaju prljavo rublje, a sluge uzimaju košaru i iznose napolje. U među vremenu sa ulice ulaze Ford, Page, Caius i Hugh Evans. Ford užurbano trčkara po kući nebili koga našao jer je znao da će Falstaff doći. Međutim, nikoga ne nađe.

ČETVRTI PRIZOR

Pred Pageovom kućom sijede Fenton i Anne. I dalje traje utrka tko će prije osvojiti Anne Page. Za nju su zaitereovani mladi Fenton, Slender i doktor Caius. Po mišljenju gospodina Pagea za njegovu kćerku je najbolji gospodin Slender. Međutim na nagovor gospođe Quickly ni gospodin Fenton ne odustaje, pa se obraća gospođi Page:

„O, draga gospo Page, jer kćer vam ljubim na tako čestit način, nužno moram - Uprkos brana, ukora i grdnja – Stijeg svoje ljubavi visoko razvit, a ne uzmaknut...Smilujte mi se!“

PETI PRIZOR

U petom prizoru radnja je smještena u gostionici. Falstaff izlazi iz svoje spavaonice i naređuje Bardolphu da mu donese španjolskog vina. Kod Falstaffa ponovo dolazi gospođa Quickly i obraća mu se riječima:

„Gospodine, šalje me ka vašem gospodstvu gospođa Ford.“

Na to joj Falstaff odgovara:

„Gospođa Ford! Dosta mi je tih Fordova138; zbog gospođe Ford su me bacili u vodu; zbog nje mi je trbuh pun vode.“

Gospođa Quickly ga ubjeđuje da je gospođi Ford puno žao zbog toga što se desilo i poziva ga da dođe ka njoj ponovo između 8 i 9 jer, njen muž tada odlazi u lov. Falstaff pristaje da je ponovo posjeti. Gospođa Quickly odlazi. A gospodin Ford, prerušen u

138 „Ford“ na Engleskom znači gaz preko rijeke. Falstafu je dosta vode!

193

Potoka, ponovo dolazi u posjetu Falstaffu. Falstaff mu objašnjava kako je prošla njegova posjeta gospođi Ford. Ford sav iznenađen ispituje ga o detaljima, na sta mu Falstaff odgovara:

„Čekajte, sad će te čuti gospodine Potoče, što sam sve pretrpio, da bih ovu ženu naveo na zlo za vaše dobro...Kad su me tako strpali u košaru, domaćica je pozvala dva Fordova klipana, da me odnesu kao prljavo rubljedo livade Datchet. Oni su me podigli na ramena; sastali kod vrata ljubomornog lopova, svoga gospodara, a on ih je jedan il dva puta zapitao, što nose u košari! Stresao sam se od straha da je nebi ta mahnita hulja pretražila; ali sudbina mu je odredila da bude rogonja i zadržala njegovu ruku...“

Ford žali što je Falstaff to sve podnjo zbog njega i misli da za njega nema vise nade. Falstaff ga ubjeđuje da se neće tako lako odreći, jer je njezin muž jutros otišao u lov, a ja sam dobio od nje drugi poziv na sastanak između 8 i 9. Ford mu skreće pažnju da je već prošlo 8 sati. Falstaff odlazi na sastanak i govori Fordu da dođe njemu poslije i onda će saznati kako je se proveo. Daje mu obećanje da će imati gospođu Ford.

ČETVRTI ČIN

PRVI PRIZOR

Pred Pageovom kućom izlazi gospođa Page sa Gospođom Quickly i svojim sinom Williamom. Quickly joj saopštava da je bila kod Falstaffa i reka mu da dođe kod gospođe Ford. Gospođa Page će takođe kod gospođe Ford nakon što Willijama odvede u školu. Na putu sreću Evansa koji gospođi Page govori da se danas ne ide u školu. Misleći da njen sin ne napreduje u školi gospođa Page moli Evansa da ga malo preispita nešto iz latinske gramatike.

DRUGI PRIZOR

Falstaff je u kući sa gospođom Ford. Dolazi gospođa Page iznenada, Falstaff se krije da ga ne vidi. Gospođa Page upozorava gospođu Ford da je njen muž na putu ka ovamo, jer sumnja u njenu vijernost. Gospođa Ford i gospođa Page smišljaju način da sakriju Falstaffa. Vode ga u sobu i oblače mu haljinu rođake gospođe Ford. Gospodin Ford dolazi u pratnji Pagea, Shalowa, Evansa i doktora Caiusa. Gospodin Ford hoce da pretrese kuću jer zna da bi tu trebao biti Falstaff i zove svoje prijatelje da mu pomognu. Gospođa Ford mirno i hladnokrvno poziva gospođu Page da izvede ženu iz kuće. Gospođa Page izvodi Falstaffa prerušenog u ženu, djevojku iz Brainforda koju gospodin Ford mrzi i kojoj je zabranio pristup njegovoj kući. Na izlazu gospodin Ford udara zenu (Falstaffa) i istjeruje na ulicu, a na to će gospođa Ford:

„zar vas nije sram?mislim da ste ubili sirotu ženu.“

194

TREĆI PRIZOR

Na početku trećeg prizora gospođe Ford i Pagepričaju svojim muževima o pismima koja su dobile od Falstaffa i o njihovim namjerama u vezi s njim. Gospodin Ford se kune da više nikad neće sumljati u vijernost svoje žene. Svi zajedno smišljaju plan kako još više namagarče Falstaffa. Gospođe Ford i Page imaju plan da u sred noći dovedu Falstaffa u park prerušenog u lik Hernea139, s rogovima koji će ih čekati u parku kod hrasta. Gospođa Page hoće da dovede kćerku Anne, sina i jos troje – četvero djece koja će biti obučena kao vražići i vile u bijelo i zeleno kako bi uplašili falstaffa. Gospođa Ford šalje gospođu Quickly da razgovara sa Falstaffom i sredi sve oko njegovog dolaska.

ČETVRTI PRIZOR

Quickly dolazi kod Falstaffa da prenese riječi od strane dviju stranaka. Na to Falstaff odgovara:

„neka đavo odnese jednu stranku, a njegova mati drugu.“

Međutim gospođa Quickly ponovo ubjeđuje Falstaffa da je gospođi Ford veoma žao sto se sve to dogodilo i da želi ponovo sastanak s njim. Gospođa Quickly mu objašnjava gdje i kada da se nađu i kako da se on maskira.

PETI PRIZOR

Dok teku pripreme za susret sa Falstafom s jedne strane, s druge strane gospodin Fenton kuje plan kako da iskoristi priliku i vjenča se sa Annom Page. Gospodin Page hoće Slendera za svoju kćerku i pomaže mu oko toga. Rekao mu je da će Anne biti u bijeloj haljini i kada mu se ukaže prilika da joj pridje i odvede je. S druge strane gospođa Page hoće doktora Caiusa za svoga zeta i govori mu da će Anne biti u zelenoj haljini u parku, a da je on, kad mu se ukaže prilika, odvede i vjenča se s njom. Međutim, Anne je zaljubljena u Fentona i samo bi s njim htjela otići na vjenčanje.

PETI ČIN

PRVI PRIZOR

139 Komentatori spominju nekog Rikarda Hernea, koji je krao zvijeri u šumama Henrika VIII.,ali za bajku o njegovom duhu Shakespeare je jedini izvor.

195

Prvi prizor svojim kratkim obimom oslikava završetak razgovora između Falstaffa i gospođe Quickly u kojemu on obećava da će doći u park na sastanak sa gospođom Ford. Ubrzo dolazi Ford prerušen u Potoka da razgovara sa Falstaffom. Falstaff zureći da se što prije spremi na sastanak objašnjava fordu gdje ide i govori mu da i on dođe tačno u ponoć u park i da sam vidi ishod razgovora između njega i gospođe Ford.

DRUGI PRIZOR

Gospodin Page, Chalov i Slender se nalaze u parku. Gospodim Page Slenderu skreće pažnju da će njegova kćerka Anne biti vila u bijeloj haljini na sta Slender odgovara:

„da, uistinu – govorio sam s njom, i mi sad imamo lozinku po kojoj ćemo se prepoznati...“

Gospođa Page i gospođa Ford sa doktorom Caiusom se nalaze u parku. Gospođa Page objašnjava doktoru Caiusu da će njena kćerka biti u zelenoj haljini i da je on, kada dođe vrijeme za to, odvede. Gospođe Ford i Page postavljaju Anne i njezino jato vila, zajedno sa đavolom iz Velsa na njihova mjesta

TREĆI PRIZOR

Falstaff je stigao na mjesto sastanka. Stižu gospođe Ford i Page. Nakon sto ih je ugledao Falstaff govori:

„podijelite me kao ukrdena jelena. Neka svaka uzme po jedno bedro, za sebe ću zadržati rebra, pleća ćemo ostaviti lugaru ovog šumarka, a rogove ću zapisati vašim muževima! Zar nisam dobar lovac, ha, ha?“

U međuvremenu se začu zvuk lovačkih rogova. Gospođe Ford i Page glume uplašene i bježe. Od jednom plane svjetlo; pojave se vile sa ognjenim vijencima na glavi i sa čegrtaljkama u ruci; vodi ih satir sa svijećom u ruci; plešu prema Falstaffu i pjevaju. Dok pjevaju, štipaju Falstaffa doktor Caius dolazi sa jedne strane i odvede vilu u zelenom; Slender dolazi sa druge strane i odvede vilu u bijelom; a Fenton dodje i odvede sa sobom Annu Page. U medjuvremenu Falstaff ustaje, skida sa sebe jelenju glavu i hoće da umakne, ali na put mu stanu Page, Ford, gospođa Page i gospođa Ford. Svi su se susreli licem u lice. Falstaff uvidjevši da je namagarčen govori:

„Dakle, sad sam vam predmet poruge...Nemam snage da odgovorim ni tom runjavom Velšaninu. Samo neznanje postalo je olovnica za mjerenje moje dubine. Radite samnom šta hoćete.“

Dok oni razgovaraju stizu Slender i doktor Caius ljuti zbog toga sto nisu uspjeli odvesti Anne Page jer ona nije obukla ni bijelu niti zelenu haljinu već je prevarila Slendera i

196

doktora Caiusa i otisla sa Fentonom. Kada su to vidjeli gospodin i gospođa Page su bili veoma iznenađeni. Međutim gospodin i gospođa Page se mire s tim:

Page: „Što mogu?Fenton, pratila vas sreća! Što ne može se izbjeći, treba grliti.“

Gospođa Page: „Ne koristi razmisljati...Fentone, nek nebo da vam mnogo sretnih dana!“

Nakon toga svi odlaze smijući se, a radnja se završava riječima gospodina Forda:

„Pa dobro je. Sir John, vi možete sad Potoku poreći, da sa gospođom će Ford večeras leći“

197

LITERATURA

„Vesele žene Windsorske“ W. Shakespeare

Rječnik stranih riječi – Muris Idrizović, Abdulah Jesenković, Vladimir Knor

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK: BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

SEMINARSKI RAD

Predmet:Svjetska književnost II

Tema: Molijer-„Tvrdica“

PRIHVAĆEN

198

Student: Jahić Jasna Mentor: Dr.sc.Azra Verlašević.doc

Tuzla 2010

1. Uvod

Molierova Tvrdica je snažna komedija, remek-djelo u punom smislu riječi. Pisana je u prozi i ima pet činova. Kao glavni izvor za djelo Moliéru je poslužila, pored ostalog, komedija Aulularija (Lonac) od latinskog komediografa Plauta, koja obrađuje sličan predmet i kojoj autor Tvrdice duguje neke pozajmice.

Najzanimljivija ličnost u Moliérovom komadu je lik samog tvrdice, Harpagona, to jeste jednog vrlo bogatog starog čovjeka koji ne želi apsolutno ništa da potroši i koji nastavlja da se bogati lihvarstvom.

Strast za tvrdičenjem i gomilanjem novca je kod njega dobila takav oblik i intenzitet da mu je prigušila najprirodnija osjećanja ( ljubav prema rođenju djeci, čiju sreću on lahko žrtvuje svome tvrdičluku ) i izopačila svaki moralni smisao ( on se odaje najprljavijem i najbesrmanijem lihvarstvu). Ali, s’druge strane, Harpagon je zaljubljen u mladu i ljepuškastu djevojku bez miraza, Marijanu, koju voli i njegov sin, i čiji on postaje suparnik. U Harpagonu se sukobljava nagon za uživanjem sa njegovom dominantnom strasti za bogaćenjem.

199

Glavnu brigu Harpagonu zadaje to što Marijana nema novaca da mu ga donese u miraz, a srce mu se kida zbog troškova oko večere koju želi da priredi u njenu čast.

Ta njegova ljubav ne samo da dovodi u iskušenje njegovu strast tvrdičluka već ona pomaže da Harpagon razotkrije,razgoliti svu svoju dušu i naročito da dođe do izražaja svo lakrdijaštvo ovoga tiranina porodice.

Harpagonov lik pored svega onog što on sadrži u sebi prljavog, ostaje u osnovi i u najvećem stepenu komičan, smiješan, lakrdijaški lik jednog manijaka čijim se mi nastranostima i lakrdijaštvu od srca smijemo.

Komedija je bila prvi put prikazana 9. septembra 1668. godine u čuvenom kazalištu Palais Royal. Moliére je u njoj igrao ulogu Harpagona. Moliére je oko sebe vjerovatno vidio mnoge Harpagone, a neke misle da je u Tvrdici opisao svoju očinsku kuću, iz koje je pobjegao, kao što je to namjeravao da učini i Cléante, i svoga oca bogatog trgovca, koji je također davao novac u zajam uz visoke kamate.

Harpagon postao je naziv za škrca, "Tartuffe" gotovo da je sinonim za hipokrita i licemjera, a naziv "préciosité" (precioznost)- kako je već spomenuto oznaka je za određeni vid manirizma. 140

1.1. Bilješka o piscu

Molijer (puno ime: Žan Batist Poklen, fr. Jean-Baptiste Poquelin, 15. januar 1622, Pariz—17. februar 1673, Pariz) je čuveni francuski glumac, pisac komedija i direktor pozorišta iz epohe klasicizma.

Rođen je u Parizu 15. januara 1622. godine. Njegov otac je bio dvorski dekorater i imao je titulu kraljevskog sobara. Od Molijera se očekivalo 140 Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, str.170.

200

http://sr.wikipedia.org/sr-el/1622

http://sr.wikipedia.org/sr-el/15._%D1%98%D0%B0%D0%BD%D1%83%D0%B0%D1%80

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%B0%D1%80%D0%B8%D0%B7

http://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=%D0%9A%D0%BB%D0%B0%D1%81%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%B7%D0%B0%D0%BC_%D1%83_%D0%BA%D1%9A%D0%B8%D0%B6%D0%B5%D0%B2%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%B8&action=edit&redlink=1

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A4%D1%80%D0%B0%D0%BD%D1%86%D1%83%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%BA%D1%9A%D0%B8%D0%B6%D0%B5%D0%B2%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82


http://sr.wikipedia.org/sr-el/17._%D1%84%D0%B5%D0%B1%D1%80%D1%83%D0%B0%D1%80




http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A4%D1%80%D0%B0%D0%BD%D1%86%D1%83%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D1%98%D0%B5%D0%B7%D0%B8%D0%BA

mnogo, ali on nije mogao odoljeti ljubavi prema književnosti i pisanju. Godine 1643. mladi Molijer počinje da nosi taj pseudonim, konačno okreće leđa karijeri dvorskog sobara i dekoratera. Posle djetinjstva i mladosti provedenih u Parizu, Molijer dugo boravi u južnoj i zapadnoj Francuskoj. Tamo se razvija njegov komični genije. Povratak u Pariz 1658. je bio samo u prvi mah skroman. Već slijedeće godine veliki uspijeh i početak slave donose mu „smiješne precioze“, prvi značajniji komad, jer je do tada pisao samo nekoliko lakrdija bez veće važnosti. Posle ovog trijumfa počinje u stvari stvaralački period u Molijerevom životu. On sa trupom dolazi pod neposrednu zaštitu dvora i uistinu postaje kraljevski komediograf.

Ovaj veliki majstor smijeha, možda najveći u čitavoj svjetskoj književnosti, umirao je podsmijavajući se bolesti, ljekarima, ljudskoj gluposti, čak i samoj smrtiVrlo kratko službuje kao odvjetnik,a 1643. osniva zajedno sa obitelji Bejart kazališnu družinu “Illustre Theatre” (“Čuveno kazalište”). S Bejartovima nastupa u Pokrajini i Parizu i 1644. uzima umjetničko ime Moliére, po kojemu je poznat i danas. Nakon nekih financijskih poteškoća Moliére, sada već vođa družine, odlazi na dugo putovanje po Francuskoj koje traje od 1645. do 1658. godine, pod zaštitom jednog moćnog plemića. Na tim putovanjima Moliére piše i izvodi svoje prve kratke komedije. 1658. godine nastupa pod zaštitništvom kraljeva brata u Parizu. Slijedeće godine izvedene su Kaćiperke, prvi veliki Moliérov književni i kazališni uspijeh, i od tad je on poznata i viđena osoba kazališnog Pariza. Nakon izvedbe „Škole za žene“ i kralj se osobno zauzima za njega, dodijelivši mu kao prvom francuskom glumcu stalnu novčanu pomoć. Umro je 1673. godine, od tuberkuloze, nakon četvrtog izvođenja „Umišljenog bolesnika“. Tek je kraljevim nalogom smio biti pokopan na groblju, a ne izvan njega. Ipak je pokopan u onom dijelu groblja koji je pripadao mrtvorođenima, dakle nekrštenima, jer se nikada nije odrekao glumačke karijere. Prema zapisima suvremenika, Moliére je bio znak i pomalo zdepast, okruglih nogu i jake glave usađene u ramena. Kao izvanredan glumac karakternoga tipa, interpretirao je gotovo sve svoje glavne junake.141

141 Predgovor-Hadžem Hajdarević

201


http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A4%D1%80%D0%B0%D0%BD%D1%86%D1%83%D1%81%D0%BA%D0%B0


1.2."Tvrdica" Moliéra –

(kratak sadržaj)

Prvi čin

Na samom početku upoznajemo se sa situacijom oko Valera i Elise. Elisa je zaljubljena u Valera, te želi pridobiti bratovo i očevo dopuštenje da se uda za njega. Valer se uspio ugađanjem uvući u Harpagonovu službu i pridobivati njegovo povjerenje. Cleant otkriva Elisi da je on u sličnoj situaciji sa Marijanom, te da želi pridobiti oca kako bi se njome oženio. Na njihovu nesreću Harpagon ima druge planove. Kako bi dobio još novca, želi Cleanta oženiti za bogatu udovicu, a Elisu dati Anselmu, koji ne traži miraz. A on je namjeravo uzeti za ženu Marijanu, jer je čuo da je skromna i lijepa.

Drugi čin

Cleant zadužuje La Flechea da mu pronađe zajmodavca koji bi mu dao zajam od petnaest hiljada franaka. La Fleche pronalazi zajmodavca preko posrednika Simona. Ne znajući da mu je to otac odlučuje pristati na sastanak i na velike kamatnjake. Na kraju se otkriva da je zajmoprimac Cleant, te Harpagon odlazi razočaran na još jedan neuspjeli posao. Cleante:"Zar ne crvenite što takvim poslovima sramotite svoj stalež, što čast i ugled žrtvujete nezasitnoj želji za gomilanjem bogatstva i što ste se po svom kamatnjaku nadmašili i najprljavije prijevare što su ih ikada izmislili najslavniji lihvari?"142

Dolazi Frosine, koja je trebala nagovoriti Marijaninu majku da pristaje dati svoju kćer Harpagonu. Ispričala je zatim Harpagonu kako Marijana voli stare

142 Tvrdica-Moliére, str.98.

202

muškarce i kako je ona vrlo štedljiva, te nebi trošila mnogo. Harpagon poziva na večeru Marijanu i Anselma.

Treći čin

Harpagon dodjeljuje poslove za pripremu večere slugama. Pri tom svakome napominje da štede što bolje umiju.Harpagon:"Tvoja će, Brindavoine, i tvoja, La Merluche, dužnost biti da perete čaše i da točite piće, ali samo kad bude tko žedan, a ne, kako to imaju običaj neke neotesame sluge, koji izazivaju goste i nude ih da piju kad oni uopće na to i ne misle. Čekajte dok vas nekoliko puta zamole i nikad nemojte zaboraviti da donesete mnogo vode." Marijana priznaje Frosini da joj je teško udati se za Harpagona, jer prepoznaje u njegova sina, Cleanta, svoju ljubav. Cleant skida prsten s očeve ruke i daruje ga Marijani.

Četvrti čin

Valer, Elisa, Cleant i Marijana, razmišljaju kako bi spriječili neželjena vjenčanja. Pretvarajući se da ne želi Marijanu, Harpagon otkriva Cleantove osjećaje prema njoj. Te se sav bijesan odriče sina i proklinje ga. Cleante:"Dakle tako me hoćete izigrati, oče! Dobro, kad je stvar došla dotle, objavljujem vam da neću odustati od svoje ljubavi za Marijanu i da ću upotrijebiti sva krajnja sredstva da vam je preotmem."

Dok se otac i sin svađaju, La Fleche pronalazi kutijicu sa deset hiljada zlatnika, te je pokazuje Cleantu. Ubrzo Harpagon otkriva da nema svog blaga te počinje sumnjati u sve.

203

Peti čin

Dolazi sudski istražitelj i provodi istragu o krađi. Prema Žakovim lažnim priznanjima, Harpagon okrivljuje Valera za krađu. Dok Valere govori o Elisi, Harpagon ga optužuje za krađu kutije sa zlatnicima.

Harpagon:"Dobro, reci mi, nisi li je dirao?"

Valere:"Ja da jedirnem? Ah, vrijeđate je jednako kao i mene. Izgaram za njom čistom i smjernom ljubavi."

Harpagon (tiho):"Izgara za mojom kutijicom?"

Valere:"Radije bih umro nego da joj pokažem i najmanju uvredljivu nakanu. Ona je za to odviše razumna i odviše poštena."

Harpagon (tiho):"Moja kutija odviše poštena?"

Otkrivši da je došlo do nesporazuma, Valere otkriva da je Napuljski plemić, sin Don Thomasa d'Alburcy. Anselmo priznaje da je Don Thomas d'Alburcy zapravo njegovo pravo ime, pa po tome Valer i Marijana su njegova djeca. Harpagon pristaje da prepusti Marijanu Cleantu u zamjenu za njegovu kutijicu sa zlatnicima. Te dopušta da se vjenčaju, kao i Elisu za Valera, ako Anselmo preuzme sve troškove i ako mu kupi novo odjelo, na što on rado pristane.

204

2. Moliérov Tvrdica : Slika dvije obitelji i različitih karaktera

Za Moliéra (1622.-1673.) kaže se da je jedan od najvećih svjetskih pisaca komedije i da je svojim djelima, i dan-danas, najprisutniji komediograf na pozorišnim daskama širom svijeta. Skoro da nema čovjeka u Bosni i Hercegovini koji ikoliko drži do svoga obrazovno intelektualnog rejtinga a da u svome životu bar jednom nije gledao

“Tartuffea„ , “Učene žene„ , “Tvrdicu„ ,“ Don Juana„ , “Mizantropa„ , “Umišljenog bolesnika„ ili koje drugo proslavljeno djelo ovoga velikog dramatičara i svestranog pozorišnog entuzijaste sve do same njegove smrti. Moliére je, naime, umro doslovce na pozorišnim daskama. Oni Parižani koji su 17. februara 1673. godine gledali njegov komad o hipohondriji i strahu od smrti ( “Umišljeni bolesnik„ ), u kojemu je sam Moliére tumačio glavnu ulogu, bili su oduševljeni živopisnošću njegove glume kad je, usred predstave, doživio srčani napad, saznavši, međutim, koji tren kasnije da su ti bolovi, trzaji, grimase bili uistinu stvarni i da je na taj način svoj život završio Jean-Baptiste Poquelin, kako je bilo pravo Moliéreovo ime. Ipak se mora postaviti pitanje otkuda tolika ustrajna popularnost jednog pisca iz francuske epohe klasicizma (XVII. stoljeće) i u našim vremenima koja danas imenujemo kao postmodernistička.

Neprijeporno da je u prvom planu snaga Moliéreove pisane riječi koja preskače epohe i vremena i uvijek nađe prostor za odgovarajuća književnopsihološka zračenja svoje umjetničke i trajne ljudske poruke. Znameniti francuski kritičar Sainte-Beuve ustvrdio je da je Moliére u predstavljanju francuskog mentaliteta ono što je za Engleze bio Shakespeare ili što je za Nijemce bio Goethe. Sam Goethe se u svojim odgovorima biografu Ekermanu veoma pohvalno govorio o Moliéreovoj umjetnosti. Posebno o njegovom liku tvrdice.

I mnogi drugi veliki čitači ili gledaoci Moliéreovih komedija hvalili su njegov dar za otkrivanje i praćenje labirintuma čovjekova karaktera i podvrgavanje

205

šibi smijeha onoga što je ili bilo bolesno ili beskrajno smiješno u svojoj karakterološkoj beznadežnosti i totalnoj komičkoj otvorenosti.143

2.1. Granice između ljudskih karaktera, komičkih efekata i smijeha

Moliére je u svome komediografskom postupku slijedio tradiciju antičke,italijanske, potom i španske komedije. Na prvom mjestu tu su imena Aristofana,Plauta i drugih velikih prethodnika.Dotadašnja barokna komedija (”comedia dell ' arte“)sva je prštala od mahnite veselosti. Za Moliéra se kaže da je u komediju,čak i u dosljednijem prihvatanju njezine klasične orginalnosti,unio izuzetno mnogo vlastitog dara,pozorišne energije,invencije i ozbiljnosti,jer se nije zadržao na plašnoj pozorišnoj komici zadate situacije,nego je u scenskoizvedbenoj reljefiziranju karaktera svojih junaka krenuo daleko dublje u prostore njihove svijesti i podsvjesti,obogaćujući predstavu kat tad scenskim paralelizmima ,kombiniranim replikama ,baletskim dodacima,neusiljenim dramskim slijedom u čijim je zarištima dramskog zapleta i očekujućim katarzama valjalo prepoznavati sedimentiraniju dubinu ljudske naravi. Moliéreovi likovi nisu samo izmišljeni,oni su ujedno i univerzalno živi za sve prostore,vremena i “obrasce”ljudskih karaktera. Treba samo pobliže osmotriti Harpagona,Don Juana,Tartuffea i dr.i vidjeti do koje mjere se mogu zatezati komični apsurdi njihove


206

sebičnosti,svojeglavnosti,sebeljubivosti,njihove svedenosti na maniju svojih strasti,isključivosti,paranoičnosti,ali i posvemašnje smiješnosti u svijetu u kojemu se kreću. Harpagon nije samo tvrdica, škrtac, zelenaš, čovjek koji je novac i bogatstvo pretvorio u svoje najkonkretnije božanstvo, nego je i čovjek koji, u tom svome sasvim privatnom ludilu,gubi relacije s vlastitom porodicom, s vlastitim godinama,gubi,dakle, smisao za ikoliku realnost, pa iz nega govori ne samo gramzivost nego i pokvarenost kad obznanjuje'da hoće oženiti lijepu Mariane, bez obzira što se u nju zagledao i njegov sin Cléante. Don Juan je prototip amoralnog zavodnika.

Žene su za njega igra i statistika. Kod Moliéra, međutim, on ostaje biti gospodstven i sa šarmom koji ipak osvaja neopreznija ženska srca. Tartuffe je strogi i bezočni pobožnjački licemjer, ali kojemu se ipak u porodici uvlači još veći pokvarenjak i prevarant.Kažu da ni jedno drugo djelo nije donijelo toliko nevolja Moliéru kao ”Tartuffe„, a problem je, netreba dugo pogađati, bio u tome što je Tartuffe na sceni imao svećeničku odoru. ”Učene žene„ nisu smiješne samo u onome što kazuju, nego je u ocrtavanju njihovih karaktera uključena i mimika, geste, kretanje po sceni, ukupna abijentacija prostora u kojemu se događaju pozorišni prizori. Moliéreova galerija likova/karaktera mogla bi nam se doimati beskonačnom ne samo u snazi svoga izvornoga značenja nego i u mogućnostima koja ta značenja proizvode s ”hemijom„ različitih vremena, običaja, recepcija, podudarnosti, rediteljskih sustvaralačkih kreacija i adaptacija. 144

2.2. Tvrdica- komedija karaktera

U prvi prizor prvog čina Moliére uvodi dvoje mladih i zaljubljeih. Tokom dramske dinamike bit će okriveno da se radi o pripadnicima dviju porodica, jedna koja trpi samovolju škrtog oca, poslodavca tvrdicu, nemoralna domaćina, Harpagona, druga koja trpi prešućujuću potragu za vlastitim


207

identitetom i članovima rasute obitelji. Ime Harpagon nije slučajno izabrano; u pitanju je izvedenica od talijanske riječi ”harpago„,što bi mogla značiti kuka, motka, odnosno protuha u prenosnom značenju riječi. Sve će, međutim, na kraju doći na svoje mjesto, kako to obično biva u komedijama, ali će na svoje mjesto doći i mnoge ljudske slabosti, zlosti, opakosti, proizvedene nevolje uslijed strasti i nagona za mešetarenjem, komički nesporazumi, igre riječima, nesporazumima, igre sa živcima, te, na kraju, puna dramatska katarza već nagoviješćena susretom protogonista na samom početku drame:

VALÉRE: - Šta to znači, ljupka Élise, da postajete

tužni poslije tako ljubaznih uvjeravanja u svoju

vjernost? Vidim vas, avaj! da uzdišete, dok sam ja

prepun sreće! Da li, recite mi, žalite što ste me

učinili sretnim i da li se kajete zbog te obaveze na

koju vas je možda nagnala moja žarka ljubav?

ÉLISE: -Ne, Valére, ne mogu se kajati zbog

svega što činim za vas. Osjećam da mene to goni

i suviše slatka sila, i čak nemam snage poželjeti da

ne bude tako. Ali, pravo da vam kažem, brinem se

kako će se to svršiti; i veoma se bojim da vas ne

volim više nego što bi trebalo.

VALÉRE: -Pa čega imate da se bojite, Elise, za

208

sve dobro što ste mi učinili?

ELISE :-Ooo! Stotine stvari ujedn: očeva gnjeva,

prijekora porodica, ogovaranja svijete; ali više od

svega, Valére, bojim se promjene u vašem srcu i one

zločinačke hladnoće kojom vaš pol odgovara često na

isuviše žarke dokaze nevine ljubavi.

Na kraju se ispostavlja da je Valére plemićkog roda i da je Anselme njegov otac. Valére uzima ruku Harpagonove kćeri Élise. Cléantu pripada Mariane, na koju je oko bacio njegov otac, ali i Harpagon je sretan, jer je našao svoju kutiju s deset hiljada talira za koju je mislio da mu je nepovratno ukradena. Svako je prigrlio svoju radost, sreću i ono što zaslužuje, svako ostaje vjeran svome već izreljefiziranu liku u etičkom ogledalu:

CLÉANT: -Ne mučite se, oče, i ne okrivljujte

nikog. Ja sam doznao o toj stvari i dolazim ovamo

da vam kažem da će vam vaš novac biti vraćen ako mi

dopustite da se oženim Marianom.

HARPAGON: -Gdje je novac?

209

CLÉANT: -Ne brini te se ništa. On je ne sigurnom

mjestu, ja vam jamčim, i sve zavisi samo od mene.

Vaše je da mi kažete na šta ste se odlučili; možete

birati; ili da mi date Marianu, ili da izgubite

svoju kutiju sa novcem.

HARPAGON: -Je li što uzeto iz nje?

CLÉANT:-Ništa. Na vama je da odlučite

pristajete li na ovaj brak i da li se pridružujete

pristanku njezine majke, koja joj ostavlja slobodu

da bira između nas dvojice.

MARIANE (Cléantu):-Ali vi ne znate da nije

dovoljan samo taj pristanak i da mi je Svevišnji,

zajedno s ovim bratom, vratio i oca od kojeg treba

da me zaprosite.

ANSELME:-Bog, djeco moja, nije me ponovo

sastavio sa vama da budem protivan vašim željama.

Gospodine Harpagone, vi uviđate da će izbor jedne

mlade osobe prije pasti na sina negoli na oca.

210

Okan'te se praznih razgovora i pristanite kao i ja

na oba ova braka.

HARPAGON: -Treba, prije no što se odlučim, da

vidim svoju kutiju.

CLÉANT :-Vidjet ćete je zdravu i čitavu. (...)

ANSELME:-Gospodine Harpagone, treba da mu

oprostite za onu laž. (Misli na Jacquesa, koji je

Harpagonu ”prodao„ priču kako je Valére, zaručnik

Élise, kradljivac njegova novca-prim. H.H.)

HARPAGON:- Znači, vi ćete platiti komesara?

ANSELME:-Neka bude. Sad hajdemo brzo da

obradujemo i vašu majku.

HARPAGON:-A ja da vidim svoju dragu kutiju.145

145 Tvrdica-Moliére

211

I tu je kraj komedije. Svi nekamo odlaze , jedino Harpagon, daleki predak Balzacova škrtice Granteda i bliži rođak mnogih škrtaca u svjetskoj književnosti,ostaje tamo gdje je oduvijek bio.Zatvoren u “kutiju” svoje primarne strasti i zanesenjaštva. Koliko nam je poznato,književnost Bosne najizrazitiji lik tvrdice, škrca, cicijaša ima u liku Hasana u romanu Envera Čolakovića Legenda o Ali-paši gdje cicijašenje prestaje biti puka mješavina bolesti i karikature, nego postaje i opasna kad prelazi granice paranoje, ali i korisna za velika djela kad predmet strasti nadživi svoga strastitelja.146

U Moliéreovom Tvrdici nisu, dakle, samo ocrtani konkretni ljudski karakteri,čime je ovo školski primjer tzv. komedija karaktera,nego je riješena i jedna sudbinska obiteljska zagonetka,čime komediju donekle prekriva epsko romaneskna “dopuna”. Time je unekoliko na relaciji pozorišna scena-gledateljstvo uravnotežena sukobljenost dobra i zla,ali nimalo nije umanjena jasnost pozorišno umjetničkog tkanja i poruke koju pažljivi gledalac i sam pomalo reditelj, odnosi sa sobom kad prekorači pozorišni prag.

3. Zaključak-

Jean Baptiste Poquelin-Moliére je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je “promatrač i slikar ljudske naravi”. Niko nije znao kako on vodi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom. On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povećao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju.

Tako je lepršavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Fleche, unio u komediju povećavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na 146 Predgovor-Hadžem Hajdarević

212

scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu. Njegovo je pravilo, u pisanju komedija, bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom. Moliére je smatrao neka dostignuća i ostvarenja literature općim i zajedničkim dobrom iz kojeg se mogu crpiti mnogi poticaji.

Najpoznatiji Moliéreov uzor za Tvrdicu je Plautova komedija Aulularija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa, s jednom temeljitom razlikom. U nizu je situacija u kojoj je prikazan onovremeni način stjecanja kapitala na račun zaduženih, i to nemilosrdnim kamatnjakom i svim mogućim novčarskim spletkama.

U Tvrdici možemo naći tri temeljna motiva. Prvi je nastojanje sinovljevo da uz pomoć sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u trećem planu bile ljubavi Valéra i Elise, te Marijane i Cléanta. Scenskim zbivanjima oko Harpagonove škrtosti, koja se rješavaju tek na kraju, gledaoce drže u neprekidnoj napetosti. Hoće li Valér uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako će završiti spor između oca i sina oko Marijanine naklonosti, te hoće li sin uspjeti oteti ocu kutijicu sa novcem?

Moliére je škrcem opisao vrijeme u kojem je živio i kojeg je osjećao. I sam dužnik u mladosti, osjećao je pokvarenost okoliša koje nije moglo odoljeti zovu zlatnika ni po kojoj cjeni. S'stoga ovo Moliérovo djelo pored sve svoje svireposti i gorčine, koje iz njega mjestimično izbijaju, ostaje u osnovi jedna komedija koja upečatljivo slika poroke jednog buržuja i svu moralnu pustoš i raspadanje koje ti poroci izazivaju u porodici i društvu uopšte.

Literatura

213

1. Istorija zapadne evropske književnosti, P.S.Kohan, V izdanje,Sarajevo

2. Tvrdica-Moliére

3. Povijest Svjetske književnosti, Milivoj Solar, Zagreb, 2003

4. Predgovor Hadžem Hajdarević


FILOZOFSKI FAKULTET


DNEVNIK ČITANJA

MIKELANĐELO BUONAROTI: „SONETI“

214

Mentor: Dr.sc.Azra Verlašević, doc. Student/ica: Semira Jašarević

Tuzla, juni, 2010.god.

Renesansa -umjetnost koja je označila prekid sa srednjim vijekom. Vremenski se određuje od 14.vijeka u Italiji do 16.vijeka u ostatku Evrope. Ona je jedan od najkrupnijih pokreta u kulturi zapadne Evrope, koji je doveo do preokreta u nauci, filozofiji, književnosti i likovnim umjetnostima. Italija je zemlja u kojoj je umjetnost renesanse našla svoj najviši izraz, jer je u njoj najprije došlo do razvoja gradova i gomilanja bogatstva u pojedinim gradanskim porodicama.

Usporedo sa materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve večem interesu za antičku umjetnost. Nosioci te nove kulture bili su humanisti koji su kulturu usmjerenu prema čovjeku suprotstavljali skolastičkoj nauci i teologiji. Za talijanske humaniste središte univerzuma više nije bio bog, vec čovjek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik novčane i intelektualne elite. Humanisti su sakupljali i proučavali antičke rukopise, učili grčki i latinski jezik, istrazivali ostatke antičke arhitekture i sculpture. Razvijena samosvijest i samopouzdanje omogučili su im da slobodno biraju uzore, koje nalaze u antici i prirodi, donose zaključke i da ih analitički obrađuju. Stvoreno je racionalno i naučno shvačanje svijeta i ojačala je individualnost talijanskog i europskog građanina. Zasnovana na empirijskom doživljaju svijeta i kritičkom odnosu prema autoritetima, renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije prvo u Italiji i Nizozemskoj, a zatim u Njemačkoj I Francuskoj.

Svijet u kome je stvoren renesansni umjetnik bio je mnogo složeniji od svijeta njegovih prethodnika. Umjetnik ne samo da je bio prijatelj humanista, filozofa i književnika, vec je i sam bio univerzalno obrazovan i svestran stvaralac. U vrijeme kada se izrazito štovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su željeli da se izražavaju posebno i da pri tome ostavljaju poseban dojam na promatrače djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni

215

čovjek (tal. hommo universalis). Visoku renesansu personificiraju tri najveća umjetnika svih vremena: Leonardo da Vinči, Mikelanđelo i Rafael Sanzio de Urbino.

Književne epohe, Zdenko Lešić 1

1.

O djelu

Mikelanđelo se rodio u Capresu 6.3.1475. Učitelj u slikanju bio mu je Domeniko Đirlandajo, u

kiparstvu Bertoldo, a zaštitnik u mladosti pjesnik i firentitski knez Lorenco de Mediči. Neoplatoniza,

koji je tada vladao u Firenci, a koji je širila Platonska akademija, uhvatio je jaka korijena u

Mikelanđelovoj duši. I nije ga napustio čitav život, kako se to lijepo vidi iz njegovih pjesama.

Poezija velikog kipara, slikara i gaditelja Mikelanđela Buonarotija nije bila poznata njegovim

suvremenicima. Za nju su znali samo njegovi prijatelji i najbliži znanci. A i to djelomično.

Mikelanđelo se poezijom počeo baviti još u najmlađoj dobi. Ali pjesme iz njegove mladosti nisu nam

sačuvane. Pjesme koje su nam poznate počeo je on pisati tek iza svoje šezdesete godine. Mikelanđelo

je pisao sonete, madrigale i kancone. Pored toga, od njega je ostalo i dosta fragmenata pojedinih

pjesama. I često se baš u takvim fragmentima nalaze njogova najjača pjesnička ostvarenja.

216

Njegove pjesme, a osobito soneti, predstavljaju veoma težak tekst za prevodioca. Zbog toga je

prevodilac prinuđen na više mjesta da se služi prepjevanjem umjesto prevođenjem. Rijetko je koji od

Mikelanđelovih soneta u cjelini jasan. A na najtežim mjestima i najbolji komentatori uskraćuju govor.

Ta nejsanoća potječe otud što je Mikelanđelo u svojim pjesmama iznosio sasvim neobične teme, koje

poezija do njega nije obrađivala, što se da primjetiti na primjeru jednog od mnogih

soneta: 2.

„ Šljemove i sablje od kaleža kuju,

tu sad, a Krista krv obiljem teče,

od trnja i križa oružje je preče

i mjesto njega samo sebe čuju.

U krajeve ove da ga put dovede,

krv bi mu i same zvijezde poprskala,

vidio bi na što vjera mu je pala,

i kako mu novac tu sav svijet zavede.

Propasti evo ako sam je htio,

217

kao Libijca okrutna Meduza,

papinski plašt je mene skamenio.

Shvaćam da bijeda može i da spasi,

al kako da se i oko riješi suza,

kad se nada u spas sve to više gasi?

Mikelanđelo: SONETI 2

3.

U samoj italijanskoj književnoj kritici položaj Mikelanđelov još nije konačno uvrđen. De Santiks ga u svojoj Povijesti italijanske književnosti odvaja od drugih pjesnika koji su djelovali u doba Renesanse, zbog njegove robustnosti, iskrenosti i misaonosti. Ali još uvijek ima priličan broj italijanskih književnih kritika i povjesnika koji mislee da se ljudi bave mikelanđelovim pjesmama samo zato jer ih je napisao genijalni kipar i slikar. Mikelanđelovi soneti djeluju jako tvrdo , oporo, nedovršeno. Njegovi soneti su nejasni, kvrgavi i nemuzikalni. Ali zato im je sadržaj zanimljiviji, složeniji i dublji. I taj je sadržaj baš ono što posebno uzdiže Mikelanđelov pjesnički rad. A ondje gdje se sadržaj nalazi udružen soblikom, tu imamo posla sa snažnom pjesničkom realizacijom. Ali i kada ne bi predstavljali neko osobito pjesničko blago , Mikelanđelovi bi soneti bili zanimljivi, jer su njegovi, jer je u njima iznesena najitimnija povijest jedne od najjačih ličnosti čovječanstva, te bi se mogli čitati kao njegov osobni dnevnik. Mikelanđelove SU pjesme prvi put štampane šezdest godina iza njegove smrti. Objavio ih je njegov pranećak istog imena. Iz poštovanja prema svom velikom pretku, Mikelanđelo mlađi je pjesme dotjerivao, ispravljao, dopunjavao i na taj način nagrdio u tolikoj mjeri da ih je bilo teško prepoznati. Tako se s Mikelanđelovom poezijom dogodilo nešto slično kao i s njegovimPosljednjim sudom.

Prvo kritičko izdanje Mikelanđelovih pjesama objavio je Čezare Gvasti god.1863.u Firenci. Ali ni to izdanje nije zadovoljilo. Na kraju treba spomenuti Vitoriju Kolonu, koja je također pjesnikinja, kojoj su u slavu napisani neki od najljepših Mikelanđelovih soneta, NPR.:

„ Koliko uživa kruneć kosu plavu,

Vijenac što ga sebi brižno stavi ona,

Cvjetci se u hodu njišu poput zvona,

218

Da bi joj što prije poljubili glavu.

Haljina je na njoj sretna svo vrijeme.

Što joj grudi steže, pa joj niz struk pada,

I pozlaćen veo, što ga ima rada,

A nježno joj dira vrat i lice bijelo.“...itd.


4 .

I sonet- neki misle da je ovaj sonet Mikelanđelo napisao 1504.god.i da je to jedan od njegovih prvih soneta. Smatra se da ga je posveti nekoj njegovoj poznanici, da li ljubavnici ili prijateljici ili ženi općenito nije utvrđeno.

II sonet. O god.postanka ovoga soneta mišljenja se razilaze. Fortunato riči smatra da je sonet nastao 1511.god., dok Gvasti smatra da je nastao 1506.god. Namijenjen je papi Luliju II.

III sonet- u njemu pjesnik opisuje odjeću svoje gospođe.

IV sonet- Mikelanđelo se tuži na težak položaj svoga tijela dok slika svod Sikstinske kapele u Rimu. Pjesma ima veoma smionih prispodoba. Ovakve sonete ,,srepom,, pisali su rado italijanski renesansi pjesnici.

V sonet- pjesnik opisuje Rim koji je za vrijeme pontifikata borbenog Julija II više sličio oružanom logoru nego središtu kršćanske crkve. Za ovaj sonet se misli da je nastao između 1496.i 1503.god.

VI sonet- „ Od Amora i od vatre mu smjesta,

Zaljubljeni, bje,žte, dok vas žustar slijedi,

Kad na vas naleti, tada vam ne vrijedi

Ni snaga, ni razum ni promjena mjesta.

Bje,žte, na meni dano vam je štiti,

Kako oštra strijela i okretna ruka,

Može mnogih, dugih neizrečenih muka,

219

I nesmiljene igre uzrok biti.

Bjež,te, ne kasnite, kao drug vam zborim,

Jer i ja mišljah nagodit se snjime,

A vidite sada kako ja gorim!“


5.

U ovom sonetu, koji je ostao nedovršen, a koji je po Freju nastao god.1524, pjesnik upozorava zaljubljene kako moraju biti oprezni s Amorom, pokazujući im sebe kao žrtvu u tom pogledu.

VII sonet- ovi su stihovi fragment jednoga soneta, a ti stihovi su napisani na poleđini pisma. Zbog osobite ljepote ovi stihovi se nalaze u mnogim antologijama.

„ Ja živim za grijeh, živim za vsoj grob,

Da pripadam grijehu jasno oči vide,

Dobro sa neba, zlo od mene ide,

Od slobodne volje, kojoj sam ja rob.

Slobodan služim, smrnošću sam vođen

Umjesto božanstvom. Teška mi je kob.

Za kakvu sam bijedu, kakav život rođen.“

VIII sonet- prikazuje ljepotu žene u koju je Mikelanđelo u to vrijeme bio zaljubljen.

IX sonet- čini se kao da je namijenjen istoj ženi kao i u prethodnom sonetu, jer je napisan na istom papiru ka i prethodni. U njemu se osjeća platonizam, koji će biti osobito vidljiv u sonetima posvećenim Tomazu Kavalieriju i Vitoriji Koloni.

X sonet- Opisuje borbu između razuma i ljubavi u pjesnikovoj duši.

XI sonet- osnovna misao u sonetu je težnja pjesnikove duše za apsolutnim nebeskim savršenstvom, koje u tome sprječavaju zemaljske strasti.

220

XII sonet- je posvećen Tomazu Kavalieriju, kojega je sa Mikelanđelom vezivalo istinsko prijateljstvo i zajednički pogled na život i umjetnost.

XIII sonet- i ovaj sonet je posvećen Tomazu Kavalieriju

XIV sonet- nastao 1532 god.

XV sonet- u sonetu se pjesnik obraća Kristu.

XVI sonet- u ovom sonetu se vidi Petrarkin utjecaj. Drugi i treći stih prve tercine ističe se neobičnom snagom i izvornošću

6.

XVII sonet- nastao 1533, u ovom sonetu pjesnik uzdiže Kavalierijevu ljepotu, priznavajući da je ne može u cijelosti shvatiti.

XVIII sonet- jedan od najljepših Mikelanđelovih soneta. Često se nalazi u antologijama, čini se da je takođe posvećen Kavalieriju.

„ Ne mogu drugog zamisliti lika,

Što bi od puti ili sjene bio,

Tako da mi želja, ma koliko htio,

Nad tvojom ljepotom nađe pobjednika.

Odjeljen od tebe osjećam se strt,

Ljubav me svake lišava vrline,

Smanjujući boli, gore mi se čini,

Te podvostručene zadaju mi smrt.

Zanosit se bijegom suvišno je za me,

Dušmanki ljepoti, jer tim jačam hod.

Ne dijeli se ona, vrebajući na me.

Sušeći suze ljubav me svud prati,

Obričuć mi muku pretvorit u plod.

Takvo dobro podlim ne može se zvati.“

221

XIX sonet- u njemu pjesnik iznosi idealnu i transcedentalnu prirodu svoje ljubavi.

XX sonet- u prvoj kvartini javljaju se prispodobe iz umjetnikove likovne prakse, koje će biti sve češće i uspjelije u daljnjim sonetima.

XXI sonet- sonet je predstavljao osobit napor pri prevođenju zbog svoje složenosti i nejasnoće.

XXII sonet- da bi nam sonet bio jasniji moramo itaknuti kako je neki Luiđi del Ričio u svojo kući njegovao bolesna Mikelanđela i ovaj mu je na tome zahvalan.


7.

XXIII sonet- pjesnik istražuje psihološku stranu svoje ljubavi. Misli se da je sonet posvećen Kavalieriju.

XXIV sonet- ...

XXV sonet- četvrti stih prve kvartine te treći i četvrti stih druge kvartine nisu potpuno jasni u izvorniku.

XXVI sonet- dosta tvrd u izvorniku.Posvećen je noći i u očitoj je opreci sa prethodnim sonetom.

XXVII sonet- sonet je osobito prožet platonizmom. Možda se u njemu pjesnik obraća apsolutnoj ljepoti.

XXVIII sonet- Jedan od najuspjelijih i najpoznatijih Mikelanđelovih soneta. Nalazi se takođerčesto u antologijama. Posvećen je Vitoriji Koloni.

XXIX sonet- u njemu se miješaju elementi petrarkizna s izvornim pjesnikovim čuvstvima. Neki su dijelovi soneta u izvorniku nejasni. Iz druge se tercine čini da Mikelanđelo, koji je bio inače jako oštar sudac vlastitih djela, smatra kako njegovi kipovi i slike nisu dostojni Koloninih pjesama. Ona mu je valjda, bila poslala zbirku svojih pjesama na dar.

XXX sonet- i u ovom sonetu su vidljivi petrarkistički elementi. Ne zna se da li je sonet posvećen Tomazu K. Ili Vitoriji Koloni. Pjesnik kaže da nije kadar promatrati ljepotu ljubljenog bića.

XXXI sonet- Gvasti misli da da je sonet posvećen Vitoriji Koloni.

XXXII sonet- i u ovom sonetu se opažaju petrarkističi elementi. U dvije tercine pjesnik govori o duhu platonske doktrine o dvjema ljubavima.

XXXIII sonet- ...

222

XXXIV sonet- je napisan u povodu smrti Vitorije Kolone.

XXXV sonet- i ovaj je sonet nastao povodom smrti Vitorije Kolone.

XXXVI sonet- je napisao potresen smrću Vitorije Kolone.

XXXVII sonet- ...

XXXVIII sonet- čini se da se u ovom sonetu javio poslije smrti Vitorije Kolone novi ljubavni žar u pjesnikovu srcu.


8.

XXXIX sonet- iznosi kako duša pomoću očiju vidi ljubljenu ženu i u njoj uživa.

XL sonet- simbolika soneta je veoma tamna.

XLI sonet- sonet je zacijelo upućen Tomazuk.

XLII sonet- u prvom stihu druge tercine pjesnik ne misli na čovječije sjetilno sjeme, nego na duhovno. I sam je Mikelanđelo svoje najljepše ideje često razvijao noću.

XLIII sonet- pjesnik iznosi kako je bog vrijeme, svarajući ga, podijelio na svjetlo i tamu.

XLIV sonet- posvećen Danteu Aligijeriju, kojega je Mikelanđelo jako cijenio. Pjesnik govori kako je Firenca slabo shvatila Danteovi veličinu.

XLV sonet- pjesnik iznosi kako ljepote ljubljene žene neće propasti, nego će dobiti novi život u drugoj ženi, koja će biti milosrdnija od nje.

XLVI sonet- i ovaj je sonet posvećen Danteu.

XLVII sonet- je nastao kao odgovor na sonet Gandolfa Porina, koji je tražio da mu izradi portret ljubljene žene,koja je umrla.

XLVIII sonet- pjesnik ispovjeda da pored svih svojih napora ne može dostići visinu ljubljene žene. U sonetu dolazi do snažna izražaja velike umjetnikove skromnosti.

XLIX sonet- pjesnik na zanimljiv način razvija temu o ljubavi koja je nastala u kasnoj dobi.

L sonet- pjesnik kaže da onako kao što oganj čisti zlato i podmalađuje feniks-pticu, i ljubav oplemenjuje pjesnika i čini ga besmrtnim.

LI sonet- za nimljiva je pjesnikova usporedba s kamenom koji posjeduje unutarnju vatru, i kad se razdrobi u živo vapno, pa osuši, postaje još čvršći.

223

LII sonet- u njemu je dosta jak petrarkistički utjecaj.

LIII sonet- u njemu je pjesnik među ostalim, izrazi misao da su umjetnička djela trajnija od onih što ih stvara priroda.

LIV sonet- nastao je 1543.god.

LV sonet- pjesnik iznosi kako ga ljubav čini vedrijim i boljim.napisan je 1546.god.


9.

LVI sonet- je namijenjen Vitoriji Koloni.

LVII sonet- je nastao između god.1563.i 1542. U njemu na platonski način iznosi pojam ljubavi.

LVIII sonet- pjesnik iznosi kako će ga ljubav podmladiti, tj.od sarca prometnuti u čovjeka srednjih godina.

LIX sonet- satkan je na platonskoj pređi.

LX sonet- pjesnik se tuži na ljubav, koja mu ni u starim danima ne da mira.

LXI sonet- napisan 1547.god.

LXII- sonet- 1547.god.

LXIII sonet- pjesnik moli boga da ga oslobodi ljubavi.često se nalazi u antologijama.

LXIV sonet- religiozna pjesma.

LXV sonet- pjesnik iznosi kako ga smetaju zemaljske stvari, ali on unatoč tome teži za božanskom ljepotom.

LXVI sonet- pjesnik hvala Vazarija, poznatog italijanskog renesansog umjetnika i pisca. Ovim sonetom pjesnik mu se po riječima samog Vazarija zahvalio na tom trudu. U prvoj tercini soneta Mikelanđelo iznosi da su djela što ih stvara priroda jača od onih što ih svaraju umjetnici, dakle suprotno od onoga što je iznosio u sonetu LIII.

LXVII sonet- na njemu je pjesnik radio dugo. U prve dvije strofe misao se bori soblikom, pa otud nastaje nejsanoća.

LXVIII sonet- je molitva upućena bogu zbog pjesnikovih unutarnjih suprotnosti.

224

LXIX sonet- u njemu se pjesnik osjeća star, više ga ni umjetnost ne zadovoljava.

LXX sonet- namijenjen Đorđu Vazariju.

LXXI sonet- se ističe dubokom tugom, kao i prethodni, i izražava umjetnikov strah pred smrću.

LXXII sonet- se ubrja među najljepše sonete posljednje faze. Iz njega izbija pjesnikova tuga.

LXXIII sonet- u njemu se pjesnik žali na svoje grijehe i traži pomoć od boga.


10.

LXxIV sonet- nastao je 1555.god.

LXXV sonet- je pun melanholije, kao što su gotovo svi posljednji soneti.

LXXVI sonet- 1555.

LXXVII sonet- pišući ovaj sonet, Mikelanđelo je imao u vidu izradu jedog raspela. Čitav se sonet odnosi na krista.

LXXVIII sonet- pjesnik se zahvaljuje nekom prijatelju na darovima što ih je od njega primio , žalosteći se pri tom što nije u mogućnosti da mu jednako uzvrati.

LXXIX sonet- pjesnik oplakuje msrt svog vjernog prijatelja Urbina, koji je snjim živio 25.god. isto se tako iz ovog soneta vidi da je Mikelanđelo namjeravao posjetiti Dubrovnik, ali ga je prijateljeva smrt u tome spriječila.

225


11.

LITERATURA

Zdenko lešić, Književne epohe;

Mikelanđelo, Soneti ( izdavač- Beograd, preveo- Olinko Delorko)

226

12.

UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETBOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Dnevnik čitanjaDjelo: „Robinzon Kruso“

Danijel Defo

227

Mentor: Studentica:

dr.sc.Azra Verlašević, doc. Meliha Malikić

Tuzla, Juni 2010.godine

Prosvjetiteljstvo i racionalizam u Evropi

228

Prosvjetiteljstvo (prosvijećenost) je građanski pokret koji zahvata evropske

zemlje u 18. stoljeću. Najviši svoj domet dostigao je u filozofiji, nauci i

prosvjeti. Prvo se javio u Engleskoj i Francuskoj, a kasnije se proširio na

mnoge evropske zemlje.

Prosvjetiteljstvo karakteriše suprotstavljanje apsolutističkoj vlasti aristokratije

i dogmatizmu. Život, priroda, prirodni i društveni zakoni posmatraju se i

donose na osnovu vlastitih kritičkih preispitivanja i zaključivanja

(racionalistički, lat. ratio – razum). Razum je osnovna pokretačka sila ljudskog

progresa.

Pisci sebi stavljaju u zadatak da ljude oslobode neznanja i stege crkve, a da ih

obrazuje, odgaja i proširi vidike.

Ni u jednom razdoblju kao u ovom, nisu književnost i filozofije bile više

međusobno prožete i povezane. Razultat toga je i knjiga Enciklopedija. Ona

sasrži znanja o čovjeku i prirodi. Pripremili su je francuski mislioci i književnici

Didro, Dalamber, Monteskje, Volter, Ruso i drugi.

Oni su poznati u ovom periodu kao enciklopedisti. Značajna su otkrića i

velikog engleskog naučnika Isaka Njutna.

Prosvjetitelji se, dakle, zalažu za pravilan odgoj i obrazovanje ljudi jer je to

najbolji način formiranja čovjekove ličnosti. Iako književnost nije imala domet

kao filozofija i nauka, književnici u skladu sa zahtjevima pišu didaktičke spise,

rasprave, traktate o vaspitanju i uređenju društva.

Posebno se primjećuje procvat građanskog romana i građanske drame, koji

polahko potiskuju ep i tragediju.

Robinzon Kruso, Danijela Defoa, svojim razumom savladava sve prepreke.

229

Vrsta djela:

Roman

Mjesto radnje:

York, usamljeni otok

Tema:

Život na usamljenom otoku

Ideja:

Upornost i želja uvijek pobjeđuju

Glavni likovi:

Robinson Crusoe, Petko

Sporedni likovi:

Španjolac, kapetan, papagaj

Sadržaj:

Dječak Robinson živio je s roditeljima u Engleskoj. Htio je kada odraste da

bude mornar i da putuje svijetom. Svaki dan je na obali gledao brodove i

mornare kako iskrcavaju robu. Cijelo vrijeme razmišljao je odakle je ta

roba došla. Jednog dana otac mu je rekao da želi da postane trgovac i da

nastavi posao koji je on započeo. Robinson je to prihvatio, ali dok je robu

prodavao uvijek je mislio odakle je ona došla i kakav je i koliki put prešla.

Jednog dana sreo je prijatelja koji se spremao na put u London.

230

Prijatelj ga je pozvao da pođe s njim. Robinson je pristao ali se bojao to

reći svojim roditeljima. Ukrcao se i otplovio u nepoznato. Na putu ih je

zahvatilo nevrjeme. Robinson se jako uplašio pa je otišao u svoju kabinu.

Ujutro kada se bura smirila stigli su u London. Robinson se tada oprostio

od prijatelja. Šetajući gradom sreo je jednog mornara koji mu je ponudio

da će ga besplatno prevesti nazad k ocu. Nakon duge plovidbe u daljini su

ugledali crnu točku. Ta točka je bila gusarski brod. Digli su jedra i krenuli

punom snagom ali su ih gusari ipak stigli. Prešli su na njihov brod i zauzeli

ga. Neke su mornare ubili, a neke bacili morskim psima.

Robinsona su uzeli u robstvo. Putem je naišla jaka bura. Brod je bio pun

vode. Mornari su pumpali, ali to nije ništa pomagalo. Brod je potonuo.

Robinson se probudio na pustom otoku. Prvo je pokušao naći skrovište.

Na vrhu jednog brežuljka bila je pećina. Robinson je odlučio da se smjesti

u nju. Htio je znati kada je koji dan pa je napravio kalendar.

Pokraj njegove pećine bila su dva stabla. Znao je da je danas nedjelja

26. svibanj 1654. g. i za svaki je dan na stablu urezao crtu.

Jeo je kukuruz, a pio vodu iz izvora blizu njegove pećine.

Četvrtog dana želio je promijeniti jelo i pošao je otokom u potrazi za

hranom. Primijetio je da tamo ima divljih koza, ali da bi ih mogao uloviti

bio mu je potreban luk i strijela. Sutradan je napravio luk. Strijele je bilo

teže napraviti jer ih je trebalo šiljiti, a to je teško išlo kamenim nožem.

Od lišća je napravio odjeću, sandale, kapu i vreću. Sutradan je krenuo u

231

lov. Uhvatio je jednu kozu i ponio ju kući. Ogulio je kožu i počeo jesti

sirovo meso, ali mu nije bilo ukusno pa je odlučio da meso stavi na vrući

pijesak. Sunce je bilo tako jako da je meso bilo polupečeno. Pala je noć i

Robinson je odlučio spavati, legao je na slamu i zaspao.

Oko ponoći započela je jaka kiša. Jedan grom je udario blizu njegove

pećine i on se jako uplašio. Kada je izašao van vidio je da drvo pred

njegovom pećinom gori. Bio je sretan, kada je vidio vatru to je bilo

veliko otkriće, jer je sada mogao jesti pečeno meso i grijati se noću.

Morao je paziti da se vatra ne ugasi. Sutradan je ispleo mrežu i krenuo u

ribolov. Uhvatio je tri ribe, ali je dvije pustio jer su bile male.

Zadržao se dugo ne misleći na vatru, a kada se sjetio bilo je kasno jer se

vatra ugasila. Robinson je tužan otišao u krevet. Ujutro se probudio

bolestan. Mislio je da bi mu majka skuhala čaj da je sada kod kuće.

Iznenada se zemlja počela tresti. Vulkan je proradio i izbacio užarenu

lavu. Robinson se uplašio ali kada je vidio da lava pali drveće bio je sretan

jer je na taj način ponovno došao do vatre. Od cigli što ih je sušio

napravio je peć. Riba što ju je lovio više mu nije bila fina pečena nego ju

je kuhao. Počeo je praviti lonce ali je imao jedan problem, lonci su

propuštali vodu. Na dno lonca je stavio sol tako da voda nije izlazila van.

Oko kuće je zasadio drveće pa je imao i dvorište, pokušao je napraviti i

stol i stolice. Kada je počeo bušiti rupu u drvetu odjednom su počele letjeti

iskre koje su palile vatru. To je bilo novo otkriće kako da vatru dobije

232

kada on to želi. Bojao se da neće imati što jesti kada dođe zima jer će biti

previše hladno, pa je odlučio napraviti podrum u kojem će spremati hranu.

Lopatom koju je napravio od školjke iskopao je duboku rupu i u nju

spremao zimnicu. Nakon nekog vremena odlučio je napraviti čamac.

Zapalio je jedno drvo i obrađivao ga dok nije izgledalo kao čamac.

Odlučio ga je isprobati, pa sjedne i otisne se dalje od otoka.

Struja je bila jaka i nosila ga sve dalje. Jedva je uspio da se izvuče.

U daljini je vidio brod koji prilazi otoku. Bura je bila jaka i brod je počeo

tonuti. Sutradan je otišao do broda i tamo ugledao psa koji je jedini

preživio brodolom. Robinson je psa poveo sa sobom i dao mu ime Džek.

Jednog dana čuo je jaku buku sa obale. Kada je pogledao uplašio se jer su

na otok stigli ljudožderi. Vodili su jednog divljaka. Divljak se otrgnuo i

pobjegao im. Za njim su krenula dva ljudoždera. Robinson je pomogao

divljaku i spasio ga od ljudoždera. Pošto je bio petak Robinson je divljaka

nazvao Petko. Petko je u početku bio plašljiv. Robinson ga je odveo u

pećinu i učio ga engleski. Petko i Robinson su razgovarali o ljudožderima.

Ujutro se u daljini vidio brod koji je topovima dozivao pomoć.

Petko i Robinson su sa tog broda uzeli puške, pištolje, barut i top.

Divljaci su opet došli na otok ali su sada Petko i Robinson bili naoružani.

Pucali su jednom iz topa i svi su pobjegli, samo je u jednom čamcu ostao

starac koji se nije mogao micati. Petko dotrča čamcu i počne grliti starca

jer je to bio njegov otac Četvrtko. On je krenuo po pomoć na drugi otok.

233

Robinson i Petko su u daljini ugledali brod koji je prilazio otoku.

Sutradan je došao jedan divljak i rekao da je Petkov otac umro.

Petko se ražalostio. Brod koji je dolazio bio je europski.

Petko i Robinson su krenuli na put. Kada su stigli u Englesku Robinson je

otišao kući gdje je našao oca. Nakon pozdravljanja Robinson ga je upitao

gdje mu je majka, ali on mu je odgovorio da je ona umrla. Kada je došla

zima Petko je bio začuđen jer nikad prije nije vidio snijeg i stalno je bio uz

peć. Robinson i Petko nastavili su zajedno živjeti.

Analiza likova:

Robinson Crusoe

Snalažljivost:

Citat: “Ta bezizlaznost probudi moju snalažljivost. Imali smo na brodu

nekoliko

doknadnih jarbola, dva ili tri drvena balvana i jedan ili dva gornja

jarbola.”

Ne sviđa mi se njegov postupak s životinjama na otoku:

Citat: “… ali sam vidio mnoštvo ptica, samo nisam znao kakvih; a kad sam ih

ubio, nisam znao koje su za jelo, a koje nisu. Vraćajući se ubio sam

nekakvu veliku pticu što sam je vidio kako sjedi na drvetu pokraj velike

šume. Prvim hicem što sam ga opalio među njih ubio sam kozu kraj koje

je stajalo jare i sisalo je.”

234

Muka, rad, strpljivost i marljivost neke su od stvari što ih je morao

prihvatiti:

Citat: “Trebalo mi je puna četrdeset i dva dana da napravim dasku za

dugačku

Robinson Crusoe nije junak nadljudske snage kome sve uspijeva brzo i

lako. On je običan čovjek. Vrlo teško podnosi samoću. Strah mu je stalni

pratilac. Uprkos povoljnoj klimi otoka nismo sigurni da bi ostao na

životu da nije donio s nasukanog broda puške i barut, šaku žita i druge

stvari. Povijest njegova uspjeha je duga priča o mnogobrojnim napornim i

tegobnim neuspjelim pokušajima. Robinson puno razmišlja, mijenja

odluke, mjesecima radi naporno na nečemu što će se katkad na kraju

izjaloviti. Tako je neprestano pokušavao, služeći se samo sjekirom,

izraditi veliki čamac kojim bi mogao otploviti s otoka. Uložio je u taj posao

mjesece i mjesece mukotrpnog rada. Nije uspio, ali je pokazao neslomljivu

ustrajnost, prkos, odlučnost da pobjegne s otoka kao i nemir i strast za

plovidbom. Živeći više od 27 godina na pustom otoku pokazao se kao

uspješan ratar, vješt stočar, od nužde majstor svih zanata, ali sve te duge

godine mirovanja na jednom mjestu samo su još ojačale njegovu vječnu

želju za putovanjima i izazovima. Takav Robinson je običan čovjek koji u

vrlo teškim uvjetima života dokazuje svoju ljudsku veličinu.

Vanjski opis (opis njegova lica):

235

Citat: “Što se tiče moga lica, ono doista nije bilo toliko pocrnjelo koliko bi se

očekivalo kod čovjeka koji uopće ne pazi na njega. Bradu sam jednom

pustio da raste, pa mi je bila duga oko četvrt metra. Međutim, kako sam

imao dovoljno škara i britava dosta sam je kratko podrezivao, a dlake na

gornjoj usnici dotjerao sam tako da sam imao velike muslimanske

brkove.”

Kolebljivost prema divljacima:

Citat: “Pitao sam se također koliko su se ti ljudi ogriješili o mene, i kakvo

pravo

imam ja da se uplićem u svađu o onoj krvi što je oni prolijevaju među

sobom.”

Petko

Citat: “Bio je to pristao, lijep momak, savršeno građen, ravnih, dugačkih

nogu.

Nije bio prekrupan, ali je bio visok i skladan, a po mome mišljenju oko

dvadeset i šest godina star. Izraz lica mu je bio vrlo dobroćudan,

u njemu nije bilo ništa divlje i neprijazno. U njemu kao da je bilo nešto

muževno, ali je u isto vrijeme u izrazu njegova lica bila neka mekoća i

blagost europljanina, pogotovu kad bi se nasmiješio. Kosu je imao crnu i

dugačku, i nije bila kovrčava kao vuna. Čelo mu je bilo visoko i široko,

a oči su mu sijevale živahnošću i oštrinom. Boja njegove kože nije bila

236

sasvim crna, ali vrlo zagasita, a ipak ne onako ružno žuta i odbojno

tamna kao kod Brazilaca, nego nekako jasna, sivkastosmeđa.

Lice mu je bilo okruglo i puno, nos malen, ali ne plosnat kao u crnca,

lijepa usta i tanke usne, a zubi su mu bili pravilni i bijeli poput bjelokosti.”

Usporedba filma i knjige:

Film je uvelike skraćena verzija knjige. U njemu se sve događa iznimno

brzo, dok je u knjizi sve vrlo temeljito opisano, no ipak mislim da je to u

redu jer za temeljito opisivanje u filmu bi trebali sati i sati. Film ima i

dosta neugodnih prizora što uništava čar cijele priče.

Najviše me se dojmila ova rečenica:

Citat: “Katkad bih sam sebe pitao zašto sudbina tako temeljito uništava svoja

stvorenja i čini ih tako strašno nesretnima, napuštenima i bespomoćnima,

tako potpuno bijednima da bi jedva bilo razumno biti zahvalan za takav

život.”

Potresla me je tragičnost te misli.

Bilješke o djelu:

Zapanjujuća uvjerljivost većim dijelom izmišljenih zgoda Robinsona

Crusoea dala je cijelom nizu generacija vrlo jasnu sliku o borbi čovjeka s

237

prirodom. Taj je predmet odgovarao općim osjećajima i predstavljao

možda najživlji dio ljudskog zanimanja što ga literatura uopće može

pružiti. Nenamjerno, ali po svom unutarnjem osjećaju, Defoe je napisao

ne samo poučnu pripovijest o nevoljama koje mogu zadesiti krhko ljudsko

stvorenje nego i simboličnu dramu o mučnim i strpljivim naporima s

pomoću kojih je ostvarena civilizacija.

U povijesti književnosti ovaj se roman smatra začetnikom pustolovnog

romana. Premda se može shvatiti na više načina, ono što je svakako

najuočljivije jesu prosvjetiteljske tendencije romana.

Glavni dio romana čine opisi Robinzonovog snalaženja na pustom otoku,

njegovih nastojanja da preživi i da zagospodari divljinom, unoseći u nju trag

čovjeka, dašak civilizacije; kako bi učinio život podnošljivim, on počinje

uzgajati povrće, izrađivati pokućstvo i lončariju i pripitomljavati divlje

životinje, čineći polako divljinu ugodnim mjestom za čovjeka. Nakon mnogo

godina samoće dobiva čak i doživotnog prijatelja u domorocu, kojeg spašava

od ljudoždera i daje mu ime Petko, jer ga je spasio u petak.

Ime koje mu Robinzon daje je simbolično jer upućuje na to da divljakov život

započinje tek onda kad ga Robinzon pronalazi i odlučuje ga civilizovati. Cijeli

njegov dotadašnji život divljaka i ljudoždera se briše i on počinje živjeti kad ga

Robinzon počinje obrazovati i odgajati, učiti ga da živi i misli prema pravilima

njegovog svijeta, njegove kulture.

238

Petko je njemu „tabula rasa“, prazan papir u koji on nesmetano učitava

prosvjetiteljske ideje. On Robinzona zove „gospodaru moj“, što upućuje na

Krusoovu nadmoć.

On je gospodar, onaj koji posjeduje njegov život i koji sve zna, te ima pravo

da podučava pravilima i principima svoje civilizacije jednog domoroca čiji

drukčiji način života ne ukazuje na nedostatak civilizacije, već jednostavno na

drukčiju civilizaciju. Stoga možemo prepoznati nadmoć jedne kulture koja

sebe smatra vrhovnom nad svim drugim kulturama (nepoštovanje i zazor od

drugosti).

Na kraju, kad stignu u civilizaciju, Robinzon poklanja Petku slobodu, kao

nagradu za njegovu odansot i bezuvjetnu vjernost: on ga je spasio smrti, te je

postao vlasnik njegovog života-oblikuje ga prema normama svoje kulture te

mu onda „daje“ slobodu. Premda je i sam prosvjetitelj, i na Robinzonovom

životnom primjeru uočavamo prosvjetiteljske nazore: on se kaje zbog

mladenačkih ludosti i neodgovornosti, a uspijeva upornim radom, marljivošću,

strpljivošću (tek nakon 28 godina biva spašen sa pustog otoka),

snalažljivošću (npr. pravi kalendar da ne izgubi pojam o vremenu, na

drvenom krstu urezuje datum) i nadom u spas usoijeva nadvladati nesretnu

situaciju, te se izmijenjen vraća u civiliazciju kao vrhunsko dostignuće

čovječanstva nadmoćna je nad prirodom-Kruso, sam na pustom otoku, uspije

proći sve faze kroz koje je čovječanstvo prošlo i pokoriti sebi divljinu.

Literatura

1. Čitanka za 2.razred tehničkih i srednjih stručnih škola, Amira Džibrić,

Bosanska riječ, Tzula 2005. godine

2. Internet

3.bilješke sa predavanja

239

Sadržaj

1. Prosvjetiteljstvo i racionalizam u Evropi.......................................2

2. Vrsta djela...............................................................................3

3. Mjesto radnje...........................................................................3

240

4. Tema......................................................................................3

5. Ideja......................................................................................3

6. Glavni lik................................................................................3

7. Sporedni lik.............................................................................3

8. Sadržaj...................................................................................3

9. Analiza likova..........................................................................6

10.Usporedba filma i knjige...................................................8

11.Bilješke o djelu................................................................8

12.Literatura......................................................................10

241


FILOZOFSKI FAKULTET


Predmet: Svjetska književnost II


FUENTE OVEHUNA (Ovčiji kladenac,ovčije vrelo)

Lope de Vega

Student: Profesorica:

242

Jasmina Mrahorović dr.sc.Azra verlašević,doc.

S A D R Ž A J

- UVOD

- O BAROKU

- DNEVNIK ČITANJA

- ZAKLJUČAK

- BIOGRAFIJA

- LITERATURA

243

U V O D

Barok (prema španskom baruecco, portugalskom barocco, što izvorno znači nepravilan, neobrađen biser) jeste književna epoha koja nastaje nakon humanizma i renesanse, a prema nekim svojim osobinama suprostavlja se u velikoj mjeri renesansi147.

Poznato je da se barok rađa u vrijeme katoličke obnove, kada se u mnogim zemljama javlja reakcija na protestantizam148, pa se i u književnosti veoma dobro primjećuje veći utjecaj religioznosti i misticizma, što opet u velikoj mjeri odudara od renesansne naglašenosti ka svjetovnom , a manje ili gotovo nikakve prema transcedentnoj ili religijskoj sferi. Moja tema za seminarski rad je komedija Lopa de Vega „Feuente ovehuna“

O B A R O K U

Prema rječnicima i leksikonima književnih termina naziv jedne književne epohe BAROK se danas uglavnom,kao što sam već rekla izvodi iz španjolske riječi baruecco ili portugalske barocco – nepravilan, neobrađen biser. I prema M. Solaru to tumačenje naziva jedne epohe doziva primisli na sjaj i na oblik. Heinrich Wolfflin, njemački teoretičar likovnih umjetnosti, vršio je usporedbu likovnih djela iz različitih razdoblja - njegov primjer je baš renesansa i barok – i došao do zaključka kako umjetnici iz različitih razdoblja naprosto različito «vide» svijet pa ga i tako u svojim djelima različito opisuju, prikazuju i oblikuju.149

Prvenstveno treba imati na umu da zaista postoje velike razlike između renesanse i baroka, ali one ni približno ne nastupaju istovremeno u raznim nacionalnim

147 Milivoje Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1976.god.148 PROTESTANTIZAM – općeniti naziv za kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma u doba reformacije u 16.st., Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, Zagreb 1988.god. str.1103 149 Milivoje Solar: Povijest svjetske književnost; Golden marketing, Zagreb 2003.god.

244

književnostima, niti se mogu zadovoljavajući opisati u svim književnostima doista iste stilske karakteristike. U većini europskih književnosti je evidentno da u XVI i XVII stoljeću dolazi do većih promjena u pogledu književnosti. Prema M. Solaru renesansnu «svjetovnost» zamjenjuje neka nova «duhovnost», renesansnu racionalnost mijenja sklonost prema iracionalnom, a renesansnu težnju za jasnoćom izraza i tematike zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom, pa i mističnom. Što se tiče svjetonazora u baroku dolazi do katoličke obnove, tj. organiziranim otporom katoličke crkve prema protestantizmu.

Lopeove komedije, zanimljive, žive, zabavne, povezane sa životom kao i sve ostale na svoj svojstven način, ali u biti slijepa za njegove goreće probleme, i s druge strane pikareskni roman, pun najcrnjih i posve realistički uhvaćenih slika života. Protestantizam je u mnogim evropskim zemljama pobijdio i stekao svoja prava, ali protureformacija ne prestaje djelovati: ona uporno plaši čovjeka ljudskim ništavilom, smrću i paklom. U takvom sklopu prilika i problema javlja se u španjolskoj književnosti barok, koji dolazi kao raspadanje svega onoga što je donijela renesansa : staložnost duha pokreće se u nemir i podvojenst ličnosti.

Valja posebno imati u vidu da su španjolci u 17.st., za sve vrste drame imali samo jedan naziv: comedija, bez obzira jeli sadržaj komičan ili tragičan, a najčešće su ta dva elementa pomješana.

Jedino se razlikovala crkvena drama, koja se zvala autosacramental. A postojale su i manje vrste :

- farsa,

- međuigra (entremese),

- kraći glazbeni komad (zarzuela).

Kao što ćemo vidjeti, španjolska je komedija imala neke svoje posebne značajke. Kako je kazalište bilo jedini spektakl, ono je moralo zadovoljiti sve želje gledalaca, pa se težilo da svaka predstava što svestranije zabavi neutaživu publiku. Zato su

245

pisci miješali komično i tragično, smijeh i suze, pjesmu i ples. Španjolska komedija je izrazito nacionalana.

Barok je osobito u španjolskoj književnosti izuzetno važnja i bogata epoha, za koju se često koristi naziv “zlatni vijek”, a u kojoj dramatičari Lope de Vega, (1562 - 1635), Tirso de Molina, (1571 - 1648) i Pedro K.de la Barca (1600 - 1681), te pjesnik Luis de G. (1561 - 1627) stvaraju djela od kojih su mnoga reprezentativna ostvarenja kako upravo barokni i visoko vrijedne književnosti cjelokupnog europskog kulturnog kruga.

246


Likovi u komediji “Fuente Ovehuna”

Fernando – kralj aragonski

Izabela – kraljica Kastile

Don Rodrigo Teles Hiron – veliki majstor reda Kalatrave

Don Manrike – sudija

Prvi namjesnik grada Sjudad – Reala

247

Drugi namjesnik grada Sjudad – Reala

Fernan Gomes de Gusman – veliki komandor reda Kalatrave

Flores – sluga komandora

Ortunjo – sluga komandora

Esteban – kmetovi Fuente Ovehune

Kadrado - kmetovi Fuente Ovehune

Alonzo - kmetovi Fuente Ovehune

Lavrencija – seoske djevojke

Hasinta – seoske djevojke

Paskvala – seoske djevojke

Huan Riđi – seljaci

Frondozo – seljaci

Barildo – seljaci

Mengo – seljaci

Leonelo – student

Simbranos – vojnik

248

seljaci, seljanke i svirači u ostalim ulogam

Radnja se događa 1476.godine

I čin

Početak komedije dešava se u Palti Velikog majstora reda Kaltrave, u Almagri razgovorom komandora Gusmana, Floresa i Ortunja o dolasku komadora Gusmana kod majstora don Rodriga.

Komandor : “Zna li ko sam isto tako,

da je Gusman ime moje?”

citat str.5

249

Zatim nastavlja se razgovor između Ortunja, komandora i Floresa o nepažnji majstora don Rodriga kojeg smatraju djetetom. Ortunjo i Flores pričaju ironično o majstoru, komandoru Fernandu Gomezu de Gusmanu. Komandor isto tako podržava Ortunja i Floresa o sumnji prema majstoru. Zatim, dolazi Velik majstor Kalatraje sa svojom pratnjom. Izvinjava se zbog kašnjenja komandoru, ali komandor se malo zamjera na to kašnjenje i loš doček.Komandor u toku razgovora sa majstorom također spominje da se uvijek zalagao za njega.

Komandor : “Prema meni vi ste dužni

sve obzire. Onih dana

naših raspri, strasnih žudi,

za vas stavljah svoje grudi

i na poziv Vatikana,

ja hristovu veru branih”

citat str.7

Zatim njih dvojica nastavljaju razgovor, komandor govori da zna da ga je otac posatavio poslije njegove smrti na mjesto majstora i da je sav teret na njemu i sav njegov rod i da je kralj Enrik mrtav i da kralj Alfons, muž Huane i vladac Portugala bude glava svih vazala i da je to prava pravda i da ga brat od strica zastupa. Govori mu da je došao da skupa podignu Kalatravu i da pozove sve krstaše grada Sjudad Reala i da zauzmu čete sa svih strane prilazi bi se zgodno branili, čak bi i mala vojska bila dosta. Don Rodrigu kaže da mu to njegov rod želi i da ućutka sve koji govore da mu krst taj koji on ima teško pada. Govori i da mu grofovi i ostali deviljeni žele slavu da ponesu, zatim mu kaže :

Komandor : “Vi nećete majstor biti.

starešina vojsci, meni,

250

dok ne budu vaše grudi

i mač iste purpur boje.

Tek tada časti vam stoje

poštovanje sviju ljudi...”

Rodrigo mu kaže da on želi da rod ne misli ništa loše i čvrsto stoji iza toga da je on majstor i da će se boriti. Komandor mu kaže da u ovo vrijeme on izabra mjesto neusputno i da sazove zbor vazala i da on vjeruje da će se svi odzvati, na to mu Veliki majstor odgovara da će danas poći u boj.

TRG U FUENTE OVEHUNI PRED ZAMKOM KOMANDORA

nastavlja se radnja sa razgovorom Paskavale i Lavarencije,(seoske djevojke) o komandoru gdje Laverencija tvrdi da je jaka kada je on u pitanju i da neželi njega za sebe iako je to njegova želja, ali Paskavala kaže da ona bude skromnija što se njega tiče. Govori Laverencija da joj dolaze i nude, Flores i Ortuno,u komandorovo ime, koga ona smatra lošim ljudima psima i smećem, mnogo poklona.

Laverencija: “ ...nude mi poslastice,

zlatan đerdan oko vrata,

i haljinu od brokata,

skupocene ukosnice...”

251

citat str.12

ali ona odbija ali oni joj prijete svojim gospodarem i ona se počinje bojati.

Pita Paskavala gdje su je našli i kaže joj da se ona boji za nju poslije toga, ali Laverencija je i dalje ponosna i govori joj da se ona bavi drugim kućnim poslovima kao i poljskim i da nema vremena za to što joj nudi komandor i prazne ljubavi kojom se on ponosi i nudi joj, sve to pomno sluša seljanka Paskavale i kaže da ona ima puno pravo što tako govori o njemu i ima skromno mišljenje...

Paskavale :” dok nas vole šta sve nismo,

srce, duša, sreća mi smo!

A kad jednom pređu žudi,

beže od nas, svuda nas kude,

i umjesto vile, lutke,

sad smo samo prostitutke i

perverzne kćeri Jude”

citat str.15

Tu obje uviđaju da se slažu kada je riječ o ljubavi i muškarcima.

Zatim komedija se nastavlja razgovorom Menga, Barbilda i Frondoza (seljaci) o opkladi da je Barildo veoma tvrdoglav zatim prilaze djevojkama i razgovaraju s njima

o tome ko je kakav i kakve su čije osobine i čime se ko naziva, odnosno čiji je koji nadimak i hvali se svojim riječnikom, na šta mu djevojka Laverencija govori da je sve ono što je Frondozo rekao sve suprotno i Menga i Barbildo se slažu sa njom.

252

Mengo :”...iz te borbe sve se rodi,

gnev, strast i bol što nas svija”

citat str.18

nastavlja se njihovo sukobljavanje morala i interesa kao i mišljenja.

Djevojke podržavaju jednu drugu dok Menga i ostale mnogo kude i suprodstavljaju se riječima i da ne žele učestvovati nikakve opklade i da one nemaju iskustva sa tim.

Dolazak Floresa među djevojke i muškarce (seljake)

Flores: “ Dobri ljudi, zdravo da ste!”

citat str.21

Djevojke komentarišu dolazak sluge i govore da je on dostojan svoga komndora.

Flores govori o tome kako je boj prošao i da nije bilo mnogo mrtvih sa njihove strane i da je majstor osvojio Sjuedad, sve im slikovito priča o toku boja i da su stanovnici govorili da oni žele kralja ali da su oni ušli u grad uprkos oružju koji su posjedovali, čak se poslije boja svi oni boje majstora...

Komandor, Huan Riđi, Esteban, Alonzo, svirači, seljaci i seljanke na okupu gdje svirači pjevaju u dobrodošlicu komandoru

Svirači . “Dobro došao komandor,

253

neka srećan bude!

On osvaja gradove i ubije ljude...”

citat str.24

Komandor se zahvaljuje na dobrodošlici svima, a Esteban u ime opštine Fuente Ovehune govori komandoru da primi mali poklon od srca, okićeno cvijećem iz polja, dva sanduka bokala i čaša, grnčarije fine djelo njihovih ruku, zatim guske bijele, jedno cijelo jato, pokupljene jutros iz cijelog selja, kokošiju, kobasica,mešina ...

Komandor se zahvaljuje na poklonima i zahvaljuje im se na dobrodošlici i na prijemu koja ga je jako ganula. Ponovo svirači sviraju i zatim se razilaze.

Razgovor komandora, Laverencije, Paskavale,Ortunja i Floresa.

Komandor se obraća djevojkama

Komandor : “Vas dve malo pričekajte”

citat str.27

na šta Laverencija odgovara šta gospoda zapovijeda, a komandor se na to žali i smatra da je to uvreda, pita ih da li su mu podanice. Komandor doziva Floresa i žali se da djevojke ne poštuje njegovo naređenje, zatim se djevojke zamjeraju i Floresu i Ortunju iako su pozvane u zamak, one se otimaju i pobjegnu.

254

KRALJEVSKI DVOR U MEDINI – DEL KAMPO

Kralj don Fernando, kraljica dona Isabela, don Manrike i pratnja

Isabela govori kralj da bude obarziviji, na šta on govori da će on uspjeti. Ulaze dva namjesnika iz Sjudad Reala i govore don Fernandu da ih grad šalje i da izmole oni pomoć njima jer je majstor zauzeo njihov grad iako su se oni branili, s tugom žale što im je on nako mlad osvojio grad.

Kralj: “Gdje je sada Fernand Gomez?”

citat str.30

Namjesnik odgovara da je on u Fuente Ovehuni. Izabela se boji da će zauzet i njihovo mjesto. Kralj nudi svoje vojnike i pomoć i dona Manrika. Zatim odlazi cijeli Dvor , Pratnja i Namjesnici.

ŠUMSKI PROPLANAK U FUENTE OVEHUNI

Razgovor između Frondoza i Lavirencije

Lavirencija govori Frondozu da se opet ljuti jer svijet već zbori o njima da su zajedno i da ih svačije oko njih prati i da svi znaju da su se njih dvoje zagledali i da oni čekaju njihove zaruke i da joj njoj nije stalo do njegovih para i da ga ne voli. On tvrdi da će poludjeti ako ona ne bude njegova, ona popušta ako nađe čiku don Huana i on krije se u žbunje na njen zahtjev jer dolazi njihov gospodar komandor.

Nastupa razgovor između djevojke i komandora, mada ona ironično postupa prema njemu,što njemu smeta taj prezir jer je voli i dalje. Govori joj da će sve ostavit zbog nje i prilazi joj.

Lavirencija . “Kako, jeste li poludeli ?

Šta činite”

255

citat str.35

Izlazi Fernando i uzima arbaletu koju je komandor ostavio i prijeti mu da ostavi djevojku, prijeti mu da će ga pogoditi u grudi iako on nosi krst, Ferznanzo govori djevojci da ode, ona odlazi.

Ferznanzo i komandor ostaje sami a komandor želi da krene za njom i protivi se Fernanzu i traži da mu vrati arbaletu.

Fernanzo: “Da sačuvam život sebi sa

oružjem otići ću”

citat str.37

Tako on odlazi a komandir se stidi svoga postupka.

II čin

TRG U FUENTE OVEHUNI

Razgovor Estebana i Alonza

256

Esteban neda žito iz općinskog koša sa čime se slaže i Alonzo, Esteban govori da treba uputit za to molbu da se čuva hrana, i da se sije ječam i bundeve...

Dolaze student Leonelo i Barildo, student govori kako je fakultet težak i da učenje zamara i da opet ima mnogo neznanja i da se mnoštvo knjiga u zabunu baca.

Barildo: “Štampa je otkriće najveće”

citat str.40

Ovom rečenicom Barildo štiti štamparije i knjige koje pomalo zamara studenta.

Pređašni razgovor Huan Riđi i seljak

Huan i seljak razgovaraju o komandiru i ogovaraju njegov postupak i kako je on postupao sa Laverencijom .

Pređašni razgovor komandora, Floresa i Ortunja

Dolazi komandor, seljaci ustaju ali komandor zahtjeva da seljaci sjednu. Zatim se seljaci razilaze.Flores govori da je neko prolazio pored djevojčine kuće ali da to nije

Frondozo, također pričaju o njemu da je pobjegao i da ga nema također govore da je ljubav čudna stvar i zbog nje se svašta čini. Komandor govori da će ga osveta stići i da mu je djevojka rekla da će uskoro pred oltar.Spominju Oljalju ženu koja voli komandara,Ines i druge ljubavnice

Komandor : “ Kada plane ljubav živa i

kada ženu koju voli

257

čovjek stekne istog trena

on likuje ali potom odbije ga

svom nagoitom ta jeftina ljubav njena.”

citat str.47

Pređašnji Simbranost traži komandora i govori da se obuče za boj i da pomogne majstoru jer ga je kraljeva vojska napala sa visokih kula, šuma ...

Komandor zahtjeva da se trubi i da se saberu vojnici i da idu na konje punom brzinom ka njemu.

Šuma blizu Fuente Ovehune

Mengo.Zatim Paskavala i Laverencija dotrčavaju bježeči.

Paskavala traži pomoć da on bude uz njih dvije jer su naišle na komandora i boje ga se.

Hasinta također zahtjeva da se i njoj pomogne i da je sakriju od vojske. Laverencija pobjegne sa Paskavalom, ostaju Hasinta i Mango, Mango joj nudi pomoć.

Mengo : “De,de zašto očajavaš”

citat str.51

i govori joj da ne očajava i da bude uz njega jer on ima oružje.

Flores i Ortunjo dolaze do njih i govori mu da je ne brani uzalud.

258

Komandor, vojici i Simbranos dolaze do njih i pita ih ko im se protovi. Vojnicima naređuju da se vežu ruke Mengu.

Mengo: “Zar to vama čast nalaže”

citat str.53

Komandor nalaže da se on skine i da ga udaraju uz drvo svezanog potom ga vojnici odvode svezanog. Zatim razgovaraju komandor i Hasinta uz prisustvo vojnika.

Komandor hvali svog čovjeka koji joj nudi ljubav a ona bježi od njega, zahtjeva da ona pođe s njime i da da svoju mladost njegovim vojnicima, ona ga kune

Hasinta : “Milost, milost”

citat str.54

Vojnici odvlaće Hasintu sa sobom.

Pred Lavirencijinom kućom razgovaraju ona i Frondozo.Laverencija se pita kako je smjeo da dođe, a on joj govori da je to dokaz njegove ljubavi prema njoj.

Ona mu govori da joj je stalo do njega, on joj se zahvaljuje na tome i traži da on s njenim ocem razgovara i da im vezu blagoslovi. Lavirencija odlazi u kuću i ostavlja Esteban i Alonza same da razgovaraju. Esteban se jadi o djelu koje je vojska napravila Hasinti na beščasti koje se događaju.Alonzo govori da njemu nema ko da sudi da čak i tuđe žene nudi svojim vojnicima. Frondozo dolazi i pita da li im može prići i zamoli Estebana da traži ruku od Laverencije. Esteban prihvata i govori da on svome ocu javi i ako on pristane ni ovaj nema ništa protiv toga.

259

Esteban: „Hvala nebu koje meni tebe

posla da čast braniš“

citat str.58

Esteban govori i o mirazu, Frondozo je želi čak i bez para jer je iskreno voli. Lavirenciju je pozvao otac i ona dolazi i pita je da li ona želi onog momka što sa Hilom privenčan, i pita je šta ona misli o njemu, otac joj govori da se on ženi Hilom njenom drugaricom, i govori joj da je ona ljepša i bolja od nje, pita je da li ga voli, ona odgovara da je ona njega izabrala. Otac se slaže s time i ide da novog prijatelja potraži i priča ponovno o mirazu a Frondozo se opet protivi. Lavirencija ostaje sama sa Frondozom i razgovaraju .

Polje pred Sjudad Realom

Veliki majstor, komandor, Flores, Ortunjo i vojnici

Komandor govori da majstoru nema spasa ali majstor se ponosi pobjedi koju je jednom doživio. Glasovi se čuju da je kralj ipak pobijedio i da se to već uveliko slavi.

Komandor tu pobjedu neprihvata i govori da ide u Fuentu i da će odluku majstorovu čekati tamo (da li će ostati vjeran rodbini ili će kraljev poljubiti skut). Majstor govori da će mu javiti to pismom.

Polje blizu Fuente Ovehune

Dolaze svatovi, svirači, Mengo, Frondozo, Lavirencija, Paskvala, Barildo, Huan Riđi i Esteban.

260

Svirači pjevaju: „Mnoga leta, mnoga leta

živeli nam mladenci“

citat str.62

Mengo pjeva drugačiju pjesmu i tvrdi da bolje zna od svirača. Fernanzo ga ismijava, Barildo isto tako, Mengo se opravdava njihovim ogovaranjem na njegove stihove.

Lavirencija dobija blagoslov od oca. Svirači pjevaju veselije pjesme na zahtjev Huan Riđija.

Pređašni komandor, Flores, Ortunjo, Simbranos i vojnici

Komandor zahtjeva da se svadba prekine, Huan Riđi se protivi ali uplašeno i govori da je ovo ozbiljan čin. Komandar govori vojnicima da vežu Fernanza.

Fernanzo: „Šta, hoćeš valjda da me ubije“

citat str.66

Komandor govori da nikog ne ubija ako nije zaslužio. Paskaval govori da se on ženi ali to komandara ne zanima i kaže da nađu drugog mladića. Paskaval traži da mu oproste u njegovo ime ali to nedozvoljava komandar i govori da se on zamjerio i njemu i majstoru. Esteban i komandor se zamjere jedan drugome, komandor ga udara.

Vojnicima naređuje da vode djevojku zajedno sa mladićem Fernanzom, zatim komandor, vojnici i pratnja odlaze, Esteban moli boga da ih kazne sve.

261

III čin

Dvornica općinskog vijeća u Fuente Ovehuni

Esteban, Barildo i u uglu dva tri seljaka

Esteban i Barildo razgovaraju o Fernanzu koji je bačen u kulu a spominju da Lavirenciju čeka srna sudbina. Ulaze Huan Riđi i Alonzo. Huan pita zašto uzalud kukaju. Ulaze Mengo i veliki broj seljaka. Obraća se seljacima i priča o tuzi starog čovjeka, oca djevojke i o zlobi komandora i njegovom lošem postupku.

Huan „Zbilja trpimo“

citat str.71

262

U općini se nastavljaju razgovori, jedan kmet se obrača svima i govori im da je najbolje da se svi sele. Hunta – općinsko vijeće. Alonzo bi da ubije gospodara i smatra da je to najbolje. Mengo zbori u ime siramašnog puka koji nosi teret i muke.

Žele osvetu tiranima.

Pređašna Lavrencija sa tragovima udaraca, raščupane kose i rascjepane odjeće

obraća se svima, Esteban je zgrožen njenim izgledom, i zabranjeuje ocu da ga zove kćerkom i ljuta je na njega što je dozvolio da je odvedu sa svadbe. Govori mu da je to bila njegova dužnost i da ima mnogo razloga zbog čega mu se zmajeri i govori da je ona kao ovčica koju su vuku dali. Esteban se pravda i govori da on nije takav i odlazi sa Huanom prema komandoru. Idu u osvetu

Barildo: „Smrt, smrt svima tiranima“

citat str.76

Spemaju se za osvetu Barildo, Esteban, Huan. Mengo hvali kralja i saziva žene

Lavirenzija, Paskvala, Hasinta, žene i djevojke se odzivaju i pitaju zašto su pozvane

Lavirenzija im objašnjava da su svi otišli da ubiju komandora i ona ih saziva da i one idu u redovima i da udare na njega kao oluju. Lavirenzija postavlja Hasintu kao zapovjednika čete.

Hasinta . „Nisi ni ti manje mnogo“

citat str.77

263

Paskvalu postavlja za brajktara.

Dvorana u komandorovom zamku

Komandor, Flores, Ortunjo, Simbranos i Fernanzo sa svezanim rukama

Komandor zahtjeva da objese Fernanza užetom kojem su mu ruke svezane.

Gralja, prasak i lomljava se čuju u pozadini i komandor govori da je napolju neka buna, selo na komandorov zamak ide. Komandor uviđa da je narod protiv njega.

Huan govori da se lomi kapija. Fernanzo govori da je za ovo sve ljubav kriva.

Flores savjetuje komandoru da se sakrije jer zna da će narod napast sve njih.

Komandor tvrdi da se oni svi boje oružja.

Pređašni Esteban, Fernanzo, Huan, Mengo, Barildo i seljaci ulaze s raznim oružjem u rukama u zamak. Esteban i komandor razgovaraju, komandor kaže da popuste i jedni i drugi.

Svi: „Živela Fuenta Ovehuna naša!

ubijmo tiurana, zlikovca, pljačkaša“!

citat str.80

Sukob, komandor i njegovi povlače se kroz vrata unutrašnost pozornice i seljaci ih gone.

Lavirenzija, Paskvala, Hasinta, sa čitavim odredom žena sve različito nauružane nose zastave. Lavirencija zahtjeva da stanu jer je komandor blizu.

264

Komandor : „Umirem gospode grijese mi oprosti“

citat st. 82

Flores bježi, Mengo ga juri. Paskvala i Hasinat sa ženama, zatim Lavirencija i Ortunjo

Florest moli za mislost. Paskvala zahtjeva sud Floresu od Manga.Udaraju ga i on pada.

Izlazi Ortunjo a goni ga Lavrenzija, žene dotrče i dotuku ga.

Kraljevski dvor u Toru

Kralj don Fernando, kraljica Isabela i don Manrike

Ulazi Flores ranjen i razgovara s kraljen Fernandom i ispriča mu o svirepstvu i o tome kako je narod napao gospodara i da je cijela Fuente Ovehuna izvršila zločin.

Ubila komandora i bacila mu tijelo na sablje i koplje. Moli da se osveti ime komandora. Kralj govori da će kazniti sve prestupnike.

Trg u Fuente Ovehuni

Seljaci, seljanke, naprijed svitači, na vrhu koplja nose glavu komandoru, pjevaju i igraju.Slave kralja i kraljicu.

Pređašnji seljaci i Huan Riđi nose kraljevski grb. Esteban zahtjeva da se pokaže svima.

Alonzon i da se stavi iznad vrata od opštine. Odsad nema tiranije.Glume suđenje i

Esteban ispituje Menga, ko Gomesa ubi, Mengo govori da je to učinila Ovehuna.

Kadrado govori da se mane igre.

265

Paleta Velikog majstora u Almagri

Veliki majstor, Hiron i vojnik razgovaraju i žale Gomesa komandora.

Govori da ide sa konjima u napad na Ovehunu, vojnik mu govori da to ne radi jer bi rasrdio kralja. Govori da se mora smiriti i da kralju pristupi Ovehunu.

Trg u Fuente i Ovehuni

Laverenzija sama žali za svojom ljubavi.

Dolazi Fernanzo i razgovaraju, govore da ne mogu jedno bez drugoga. Ona mu govori da ide.

Loverenza: „Beži, dok još nije kasno

jer izvjesna smrt ti prijeti“

citat str.92

A on želi da ostane i brani prijatelje.

Suđenje , sudije pita starca šta ga muči, Esteban mu ovori da je to kćerka. Esteban na pitanje ko je ubio Gomeza on odgovara Ovehuna, kao i dijete.

Sudija pita ženu ko je ubio Gomeza, Paskvala odgovara Ovehuna.

Sudija zahtjeva da se debeli Mengo gvožđem peče i on odgovara da je to Ovehuna kao i svi ostali. Sudija govori da ih pusti sve.

Barildo i Alonzo vode pod ruku Menga, Fernanzo i Lavirencija

266

Barildo hvali Menga što ih sve spasi. Nude Mengu vino da pije. Fernanzo zahtjeva da se Mengo zagrne i da mu se da još vina. Odlaze sa Barildom Estebanom i svima ostalima.

Fernanzo i Lavirencija razgovaraju o tome ko je ubio komandara, smiju se i glume sudiju.

Kraljevski dvor u Torvesuljasu

Kralj i kraljica i don Manrike raduju se dolasku majstoru. Oni razgovaraju, majstor govori da je Fernard kriv za sve, i traži milost i oprost od njih. Kralj kaže da ga ne smatra krivim. Sudac stiže i govori da nije našao krivca jer su svi odgovarali isto, tj,da je Ovehuna kriva za sve. Kralj poziva Ovehunce kad su došli. Lavirencija hvali kralja i kraljicu i govori da su lijepi im novi gospodari. Ispričaše kralju ko je ustvari Gomez svi svoju priču i doživljaje.

Mengo: „Je li došao moj red da pričam“

citat str.100

Pričaju kralju kako nisu krivi, kralj kaže da neće biti krivi jer je sud nedostupan ali da ostaju kod njega neko vrijeme pod upravom njegova dvora, poslije možda komandora će im dodijeliti.

267

Z A K LJ U Č A K

Lopeova reforma sastojala se od nekoliko elemenata, klasičnu dramu od pet činova on je sveo na tri. Najsnažnija komedija od svih je Fuente Ovehuna,

to je zapravo ime jednog španskog sela a znači ovčije vrelo, gdje pisac majstorski stavlja u akciju cijelo mjesto.

Pošto im je feudalac dosadio svojim nasiljima, seljaci ga ubijaju, i dogovore se da će reći da su ga ubili svi zajedno. I zaista kada dođe do ispitivanja i mučenja, svaki od njih kad ga sudac upita tko je ubio komendatora, komandora odgovara : „fuenteovehuna gospodine“. Iz svega toga pisac je sazdao vrlo uspjelu dramu kolektiva, punu snage i gnijeva, u kojoj ima zaista moćnih i nabitnih scena.

Kasnije su pokoljena toj drami s pravom davala političku boju, međutim, ne zna se da li je uopće prikazivana u piščevo doba i sve do devetnaestog stoljeća malo je ko spominje.

U više drama i komedija Lope de Vega je na vrlo dojmljiv način slikao život sela, ističući ljepote mirnog življenja u prirodi, nasuprot zatrovanoj atmosferi grada.

268

B I O G R A F I J A

Lope Felix de Vega Carpio rodio se u Madridu 1562.god. Sam je o sebi rekao, da je dijete ljubomore. Njegov je otac naime – prije nego se on rodio – zbog neke mlade žene pobjegao od njegove majke, koja ga je išla tražiti. Kasnije su se njegovi opet pomirili, ali su mu uskoro umrli. Otada se za njega brinuo inkvizitor don Miguel de Carpio. Kada je de Vegi bilo pet godina već je nešto znao latinski, a sa dvanaest godina pokušao je da piše prve komedije. U petnaestoj godini učestvovao je u ratu protiv Portugala. Zatim je došao u Alcalo na univerzitet i htio da postane svećenik, ali se zaljubio. Otada počinju njegove poznate i različite ljubavne i druge avanture. Bio je ekstreman u svemu. Dva puta se vjenčao, počesto sudjelovao u dvobojima i mnogo puta bio u ratovima. Tako je 1588. godine sudjelovao kao španjolski vojnik i u ratu protiv Engleske. 1611. godine po drugi put postaje udovac, pristupio je bratovštini Sv. Franciska. Tada je prividno nastupio najsjajnije vrijeme njegova života. Pred kraj života mnogo je zarađivao svojim književnim radom. I tada postaje popriličan hipohondar i veliki vjernik, a 1655. je ustupila smrt.

Do 1614. pisao je poeziju sa religijskom tematikom, a otprilike u to vrijeme je napisao i roman «Arkadia» i spjevove «Angelikina ljepota» i «Osvojeni Jeruzalem». On sam je skoro pred smrt tvrdio da je napisao oko - zajedno sa svečanim vjerskim igrama - 1800 pozorišnih djela, od čega je sačuvano preko 400 komedija što objavljenih pa i u rukopisima.Lope de Vega je napisao drame «Zvijezda iz Seville», «Od svega najnemogučnije» itd. historijske drame «Columbos», «Kako je planuo Rim» itd., komedije od kojih su najznačajnije: «Ovčji izvor», «Čudo podcjenjivanja», «Vitez čudesa», «Dosjetljiva djevojka» itd. Lope de Vega bio je tijesno vezan uz vladajuću klasu. Bio je povjerenik Svete inkvizicije. Na jednoj strani ga je vezalo kruto aristokratsko shvaćanje časti, a na drugoj strani bio je pun avanturizma, neobuzdanosti, životne bujnosti i radosti, te je po načinu svog života i u svom književnom stvaranju izražavao pravo na slobodu osjećaja, što je u to doba predstavljalo već sasvim revolucionarne težnje i moral građanske klase u borbi protiv feudalne aristokracije. On je u svojim dramskim djelima sebi, svom temperamentu i optimističnim shvaćanjima života i ljudi davao velikog oduška. De Vega sa tim oduškom je vrlo često dolazio do samih granica, ispitujući ih, što svjesno i nesvjesno, vrlo često je bio ekstreman, a

270

ta ekstremnost ga je činila u njegovom poslu jako naprednim. Iako je u jednom od svojih tekstova, govorio da piše lakrdije samo da bi ga obični puk volio i pljeskao mu. I upravo u tome Lope de Vega je bio uspješan, narod je volio njegove komediji, uživali su gledajućih, voljeli su njega. U njegovim komedijama su osjećali životnu radost i pravo na puni individualni život, koji je u to vrijeme gušio katoličko-feudalni društveni sistem. Književni lik Lope de Vege predstavlja kulminaciju španjolskog baroknog teatra i baroknog života i kao takav je uz Cervantesa, Tirsa de Moline, Calderona i dr. klasik španjolske drame i teatra.

Svoju književnu karijeru Lope de Vega je započeo kao pjesnik. Prvi stihovi koji su privukli pažnju bili su niz balada napisanih na novi, pastoralni način, u kojima se govori o ljubavi Belarda i Filis – drugim riječima, njega samog i Elene. Naime kao poneki humanistički pjesnici tako i par desetljeća kasnije i Lope de Vega biva zaljubljen u Elenu koja je bila udata za jednog od glumaca sa kojima je Lope surađivao. U Eleni otprilike kao i Laura kod Petrarke u ovom slučaju bi mogla biti prepoznata kao jedna od muza koje su koristile svojoj svrsi kod ovog izuzetnog španjolskog pjesnika. Poslije Elene je bilo još mnogo velikih Lopeovih ljubavi od kojih su dvije bile svedene u brak. I upravo taj razuzdani ljubavnik je stvarao mnogo djela koja su prepuna tematike Za pozorište je počeo da piše oko 1587.god. Ali njemu je nekoliko godina bilo zabranjeno da živi u Madridu, pa je tek u posljednjoj deceniji stoljeća, bez sumnje za potrebom za zaradom; svoju pažnju je ozbiljno usmjerio na pisanje pozorišnih komada.

Lope de Vega je prije svega poznat po tome što je nenadmašno poznavao ukus publike i istovremeno je bio izvrstan stvaralac da je svakako izlazio iz okvira koji su mu bili zadani. Po nekim osobinama predstavlja gotovo jedinstvenu pojavu u svjetskoj književnosti, napisao je, preme njegovim vlastitim riječima 1500 drama, ali se povijesničari književnosti ipak slažu da ih je oko 1800, u koje se ubrajaju i tridesetak knjiga lirskih pjesama, spjevova, pripovjedaka i romana.Sačuvano je 426 komedija i 49 svetojanstvenih prikazanja.

Njegove pjesme, epovi, romani, novele i druge proze obuhvaćaju tridesetak debelih svezaka. Kaže da je samih soneta napisao oko 3000. Vjerovatno nijedan pisac nije toliko napisao.

Od svega toga sačuvano je oko 500 drama koje se i danas s uspjehom izvode i koje ga svrstavaju u vodeće svjetske dramatičare.Tematiku je crpio iz raznih

271

izvora, od Biblije i grčke mitologije do starih kronika, narodnih legendi, viteških romana i ranijih komediografa sve do svagdašnjeg života i tada aktuelnih događaja koje je dnas vrlo teško prepoznati te shvatiti na što se sve odnose određene aluzije150. Lope de Vega je bio miljenik publike i izvrsno je poznavao zanat dramatičara a ono što ga povezuje s barokom i manirizmom njegova je virtuozna rječitost. Njegovi su stihovi u dramama često toliko vrsno izvedeni da imaju i neku samostalnu umjetničku vrijednost: on nije bio samo umjetnik scene, bio je i umjetnik jezika.

Čak je i njegov život prošao kao neki avanturistički roman. Dvije strasti su ga pratile u životu i to žene i knjiživnost. Njegove pustolovine su mnogobrojne : otmice, afere, suđenja, podvale, ženidbe, zakonita i nezakonita djeca, divlji drakovi, neobuzdana ludovanja i nemilosrdna uzajamna vrijeđanja sa piscima. Kažu da je bio vitalan, uvijek u pokretu, društven i kao pojava vrlo naočit. Mnogi su željeli da ga upoznaju,susretali su ga po ulicama čak je i kraljevima imponiralo151 njegovo društvo. Iz svih neprilika izvlačio se veoma vješto poput jegulje ali i teške udarce nije mogao da izbjegne poslije kojih nastupaju gorki časovi samoćerazmišljanja i kajanja kao i puno molitava. Umrli su mu i sin i supruga zapao je u tešku krizu pa je odlučio da se promijeni popravi. Ali poslije dvije godine spetljao se sa udatom glumicom koja mu je rodila kćerkicu što je izazvalo velike skandale u to vrijeme. Kasnije je ta žena oslijepila, poludjela i na kraju je i ona umrla, ali u to vrijeme stiže ka i još jedna loša vijest, tačnije, da mu se je utopio u moru i drugi sin. Do kraja biva slomljen, sam i očajan, nakon burna života umire 1635.godine u svome rodnom gradu Madridu.

Kao i što mu je život bio bogat i neiscrpan, pun paradoksa i krajnosti takvo mu je bilo i književno djelo.

150 Aluzija – natucanje, ciljanje riječima na nešto drugo od onaoga što se kaže,Bratoljub Klaić, Rječnik strranih riječi, Zagreb, 1988.god., str.54151 Imponirati – ostaviti jak dojam, praviti utisak , Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić Zagreb 1988.god. str.577

272

L I T E R A T U R A

- FUENTE OVEHUNA, Lope de Vega, Beograd, 1950.god.

- RJEČNIK STRANIH RIJEČI, Bratoljub Klaić, Zagreb, 1989.god.

- MILIVOJE SOLAR, Teorija književnosti, školska knjiga, Zagreb, 1976.god.

- MILIVOJE SOLAR, Povijest svjetske književnost; Golden marketing, Zagreb

2003.god.

273


FILOZOFSKI FAKULTET


SEMINARSKI RAD

PREDMET: Svjetska književnost II

TEMA: Viljem Šekspir „Koriolan“

274

Mentor: Student/ica: Dr.sc.Azra Verlašević, doc. Merlina Curić

Tuzla, juni, 2010.god.

1.0.UVOD

Viljem Šekspir (William Shakespeare)

Viljem Šekspir (William Shakespeare), jedan od najvećih dramskih pisaca svih vremena, rodio se 1564.godine u Stratfordu na Evonu, gdje je i umro 1616.godine. o njegovom životu i nastanku njegovih djela ne postoje precizni podaci. Bio je sin imućnog trgovca, što mu je omogučilo da se školuje, mada je školovanje morao prekinuti prije završetka. Šekspir se 1582. godine oženio

275

Anom Hatavej, a slijedeće godine se rodila kćerka Suzana. Tri godine kasnije rođeni su blizanci Hamnet i Džudita. Oko 1585. godine otišao je u London i tamo je bio glumac i teatarski pisac. Već 1595.godine Šekspir je postao akcionar teatarske trupe „Lorda Čembrlejna“ koja je 1599.godine sagradila slavni teatar Glob. Za ovu trupu, koja će kasnije postati „Kraljevska trupa“, Šekspir je pisao sve svoje drame i povremeno glumio sve do 1610.godine, a po nekima i do 1613. godine, kada se povukao u svoj rodni kraj.

Postojale su pretpostavke (danas su uglavnom opovrgnute) prema kojima Šekspir nije napisao djela koja su mu pripisana, nego su autorima tih djela smatrani neki njegovi savremenici, najčešće dramski pisac Kristofer Marlo (1564-1593) ili filozof i državnik Fransis Bekon (1561-1626). Dovoljno je, međutim, uporediti njihova djela sa Šekspirovim, da bi se ustanovila ne samo ogromna razlika međe njima, nego i izuzetnost i snažan lični pečat neponovljivog Šekspirovog dramskog genija. Njegovo djelo nije samo slika Engleske u to doba, nego i monumentalni zbornik svega što je ljudsko, jer u sebi sadrži nepregledan registar ljudskih karaktera, strasti i sudbina. Zato Šekspirovo dramsko djelo nije vremenski ograničeno i posjeduje moć vječnog prilagođavanja.

Pored dvije poeme i zborke pjesama (Venera i Adon 1593, Otmica Lukrecije 1594, Soneti 1609), Šekspir je napisao trideset i šest drama za koje se smatra da su u cjelini njegove. Tokom 7. i 8. stoljeća Šekspirova dramska djela su bila adaptirana, kako bi zadovoljila vladajući ukus (poznata je Tejtova verzija Kralja Lira sa „hepiendom“). Tek u doba romantizma Šekspirovi tekstovi su restaurirani, tako da je ovaj pravac i najzaslužniji za Šekspirov utjecaj na modernu evropsku i svjetsku književnost.

Šekspir je pisao dramska djela različitih žanrova: historijske drame, komedije, tragedije, tragikomedije.

276

1.1. DJELA:

Prema E.K.Čembersu Škspirova djela su nastala slijdećih godina:

Henri VI, drugi i treći dio, 1590-1;

Henri VI, prvi dio, 1591-2;

Ričard III i Komedija zabuna, 1592-3;

Tit Andronik i Ukroćena goropad, 1593-4;

Dva gospodina iz Verone, Uzaludni ljubavni trud, i Romeo i Julija, 1594-5;

Ričard II i San ljetne noći, 1595-6;

Kralj Ivan i Mletački trgovac, 1596-7;

Henri IV, prvi i drugi dio, 1597-8;

Mnogo vike ni oko čega i Henri V, 1598-9;

Julije Cezar, Kako vam drago, Bogojavljenska noć, 1599-1600;

Hamlet, Vesele žene vinzorske, 1600-1;

Triol i Kresida, 1601-2;

277

Sve je dobro što se dobro svrši, 1602-3;

Mjera z amjeru i Otelo, 1604-5;

Kralj Lir i Magbet, 1605-6;

Antonije i Kleopatra, 1606-7;

Koriolan i Timon Atenjanin, 1607-8;

Perikle, 1608-9;

Simbelin, 1609-1610;

Zimska bajka, 1610-11;

Bura, 1611-12;

Henri VIII, 1612-13.

278

2.0. O DJELU

Ova Šekspirova drama, pripada tragedijama. Tragedija je pojam koji je kroz historiju doživio značajne promjene. I samo kad imamo na umu tu promjenljivost njegova značenja, neće nas iznenaditi činjenica da neke od najpoznatijih antičkih tragedija, kao što su, recimo, Sofoklov Filoktet ili Euripidova Ifigenija na Tauridi, danas samo uvjetno možemo nazvati tragedijama, jer njihova radnja za naše osjećaje naprosto nije dovoljno tragična. Za stare Grke u V stoljeću Tragoedia je označavala on vrstu dramskog djela koja se po svojoj ozbiljnosti razlikovala od komedije, i označavala je priču koja je potpuno ispunjena pathosom (radnja koja donosi propast ili bol).

Autentična tragedija nas suočava s nečim strašnim, što prijeti čak i samom našem postojanju, s nečim što nas zastrašuje, ali čini i duboko potrešenim i ganutim. Na taj način, tragedija prestaje biti samo vrsta poezije i postaje vrsta saznanja. Uistinu, u sistemu književnih vrsta tragedija ima poseban status: ni ep, ni roman, ni drama u užem smislu, ni poema, ni novela nisu u književnokritičkoj svijesti toliko vezani za određeno shvaćanje i tumačenje svijeta kao što je slučaj sa tragedijom.

Aristotel nije suštinu tragedije određivao konačnim ishodom tragične radnje, već njenim tokom, u kojem bitnu ulogu, osim pathosa (slike stradanja), igraju i peripetea (preokret) i anagnorisis (prepoznavanje).

279

2.1. LICA

Kaj Marcije Koriolan, rimski plemić

Tit Larcije vojskovođe protiv Volščana

Kominije

Menenije Agripa, Koriolanov prijatelj

Sicinije Velut narodni tribuni

Junije Brut

Mladi Marcije, Koriolanov sin

Rimski glasnik

Tul Aufidije, volščanski vojskovođa

Aufidijev zamjenik

Zavjerenici sa Aufidijem

Nikanor, Rimljanin u sližbi Volščana

Adrijan, Volščanin

Građanin iz Ancijuma

Dva volščanska stražara

Volumnija, Koriolanova majka

Virgilija, Koriolanova žena

281

Valerija, Virgilijina prijateljica

Virgilijina dvorkinja

Rimski i volščanski senatori, patriciji, edili, liktori, vojnici, građani, glasnici, Aufidijeve sluge i drugi pratioci.

2.2 MJESTO RADNJE:

Rim i okolica Korioli i okolica Ancijum

3.0. INTERPRETACIJA DJELA „KORIOLAN“

282

Koriolan je tragedija koja je podijeljena u šest činova.

PRVI ČIN

Radnja djela počinje u Rimu, na ulici, na kojoj se nalazi gomila pobunjenih građana s batinama, budžama i ostalim oružjem, koji nas uvode u radnju optužujući Kaj Marcija glavnim neprijateljem naroda.

PRVI GRAĐANIN: svi ste rešeni da radije umrete no da gladujete?

SVI: rešeni smo, rešeni.

PRVI GRAĐANIN: prvo, vi znate da je Kaj Marcije glavni neprijatelj naroda.

SVI: znamo, znamo.

PRVI GRAĐANIN: da ga ubijemo, pa ćemo imati cijenu žita koju mi odredimo. Je li to naša odluka?

SVI: ne govorimo više o tome; neka se izvrši. Napred, napred.

Daljim zapletom uvode se ostali likovi u radnju. Prvi među njima je Menenije, kojeg narod poštuje i smatra pravim prijateljem naroda. Oni mu saopćavaju svoju odluku, a on im na jednom metaforičnom primjeru objašnjava kako griješe i a su jako zlobni.

MENENIJE: zbilo se jednom da se svi udovi

Tela pobune protiv trbuha

I okrive ga da stoji k'o jama

U sredini tela, ne radeći, lenj,

Da guta hranu, a da ne učestvuje u radu

Ostalih, dok drugi organi

283

Gledaju, slušaju, smišljaju, hodaju,

Uče osjećaju i saradnjom služe

Opštim potrebama i željama tela.

Trbuh odgovori

***

„Istina je sadruzi istoga tela,

Da ja prvo primam opštu hranu što vam

Za život treba; i tako je pravo,

Jer sam stovarište, celog tela koš.

Ali je, ako se sećate, šaljem tad

Rekama vaše krvi u dvor srca,

Dok prestola mozga, i kroz hodnike,

Prolaze čoveka najjači mišići

I male vene primaju od mene

Prirodni udeo od koga žive svi.-10 mada svi vi odjednom

Ne možete vidjeti šta dajem

Svakom posebice, mogu pokazati

Račun da od mene dobijate natrag

Brašno od svega, a meni ostavljate

Mekinje, samo.

PRVI GRAĐANIN: to je odgovor, a kakva je veza???

MENENIJE: rimski je senat dobri trbuh taj,

A vi buntovnički udovi. Jer ako

Ispitate njegove savete

I staranje, i prosudite pravo

284

O zajedničkoj državi svih nas

Vidjećete da javna dobra sva

Koja primate od njega potiču

i dolaze vama a ne od vas njemu.

Šta ćeš sada reći, veliki prste nožni.

Poslije Menenija u radnju se uvodi i sam Koriolan, koji odmah u startu vrijeđa narodnu masu...

MARCIJE: Zdravo. Šta je, buntovni lupeži,

Što češući svoga mnenja bedni svrab

Pretvarate sebe u odvratne hulje?

...te mu saopćavaju vijest da su Volščani krenuli u napad na Rim na čelu sa Marcijevim vječitim suparnikom Tulom Aufidijem.

U nastavku ovoga čina u radnju se uvode i ostali likovi poput Bruta i Sicinija, (koji predstavljaju glasnike naroda), koji će odmah krenuti sa nagovaranjem narodne mase da nastave sa pobunama, te da ne prihvataju Marcija niti na jednu od važijih državnih pozicija; zatim, Marcijeva majka i supruga, Volumnija i Virgilija.

Dva senatora i još neki izlaze na koriolske zidine, čuje se doboš i ratna buka u daljini, vreva, Rimljani su suzbijeni do svojih šančeva, Marcije se sa zidina vraća psujući.

MARCIJE: neka vas spopadnu sve zaraze juga.

Vi, bruke Rima, vi krdo, - neka vas,

Gnusne iako neviđene još,

Nagrde čirevi i kuga.

285

Ponovna uzbuna, i bitna opet počinje. Volščani se povlače u Koriole. Marcije ih tjera do kapije, ali tjerajući ih vrata kapije se zatvaraju i on ostaje sa suparničke strane vrata, te biva zarobljen, ali bojna vreva i dalje traje. Marcije se uskoro vraća krvav, opkoljen nerpijateljima, svi prodiru u grad. Volščani se povremeno povlače, a Marcija narodna masa diže u rukama i bacaju kape uvis.

Osma scena se dešava na bojnom polju izmđu rimskog i volščanskog logora gdje se sukobljavaju Marcije i Aufidije:

MARCIJE: ni s kim neću da se bijem osim s tobom;

Jer si mi mrskiji nego verolomnik.

AUFIDIJE: mržnje su nam ravne. Ni Afrika nema

Za mene zmije gnusnije od tvoje

Slave i zlobe. Drži se sad čvrsto!

MARCIJE: ko prvi ustukne nek umre k'o rob

Drugoga; neka ga bogovi osude.

AUFIDIJE: pobjegnem li goni me ko zeca Marcije.

Dvoboj počinje, Aufidiju dolaze u pomoć nekoliko Volščana, Međutim Marcije ih sve rastjera i na koncu Aufidije bježi, a vojskovođa Kominije hvali Marcija i nudi mu poklone. Svi kliču:“Marcije, Marcije.“

Na kraju prvoga čina, radnja se prenosi na Aufidija, koji nam saopćava da je njihov grad zauzet, te da će biti oslobođen pod određenim uslovima. Aufidije odlazi u čempresov gaj i naređuje da mu se vijesti tamo saopćavaju da bi svoj korak uskladio sa općim.

DRUGI ČIN

Drugi čin počinje dolaskom Menenija i dva narodna tribuna (Sicinijem i Brutom) na scenu. Menenije im saopćava da će Marcije postati konzulom. I sam Marcije se tom trenutku vraća iz boja kao pobjednik, narod ga slavi i vojskovođa Kominije mu saopćava da je kandidovan za konzula. Da bi bio izabran za konzula morao je da dobije glasove naroda po određenom tradicijonalnom postupku (da svakog posebno, od predstavnika, moli za glas, te da se skine nag i pokazuje svoje ožiljke iz bojeva). Na kraju je dobio glasove i bez svlačenja, a Brut i Sicinije, nakon

286

Marcijevog i Menenijevog odlaska, razgovaraju s građanima, saznaju da nikome od njih Marcije nije pokazao svoje rane i ožiljke te nagovaraju predstavnike naroda da povuku svoje glasove. Na kraju su i odlučili da povuku svoje glasove.

DRUGI GRAĐANIN: svi naši, sem tebe,

Kažu da je s nama prezrivo postupo.

Trebalo je da nam pokaže i znake

Zasluga svojih, rane dobijene

Za otadžbinu.

SICINIJE: pa to je valjda i učinio?

SVI: ne, ne niko ih nije video.

***

SICINIJE: zar ranije vi, niste odbijali

one koji vas mole za glasove

a sad ste glasali za onog koji vas

nije ni molio, nego prezirao.

TREĆI GRAĐANIN: još nije potvrđen. Još mi možemo

Da odreknemo.

TREĆI ČIN:

Treći čin se dešava na ulici Rima. U ovu scenu nas uvodi informacija da je Aufidije ponovo skupio vojsku i da je voljan ponovo da napadne Rim. Nakon toga Koriolan saznaje da su glasovi povućeni te da je prestao biti konzulom prije nego je to i postao. Svoje teške naravi, ponovo počinje da vrijeđa narodnu masu:

287

KORIOLAN: sad, života mi! Časne prijatelje

Molim za oproštaj! A prevrtljivi

Smrdljivci nek' me gledaju bez laske,

Ali nek' tako gledaju i sebe.

Opet kažem: time što im ugađamo

Pothranjujemo korov pobune,

Obest, buntovništvo; a sve smo to sami

Sadili, gajili i rasprostirali

Time što smo ih pomešali s nama,

Plemstvom, što nije bez vrlina, moći,

Sem one koju dade prosjacima.

MENENIJE: Dosta!

Tako je Koriolan, iako upozoren, sam sebe doveo do svoje tragične sudbine. Svojom naravi, temperamentnošću, brzopletošću biva optužen te protjeran iz grada.

BRUT: naročito ga optuži što teži

Tiranskoj vlasti; izvrda li tu

Istakni njegovu zlobu prema narodu,

I da plen dobijen od Antijata

Nije nikad deljen.

***

BRUT: nema više šta

Da se govori; on je prognan kao

Neprijatelj naroda i zemlje.

288

I tako nek' bude.

SVI PLEBEJCI: tako neka bude,

Tako neka bude.

KORIOLAN: vi plebejski psi,

Mrzim dah vaš kao paru baruština,

Vašu ljubav cenim k'o leš nesahranjen

Što mi kuži vazduh. Ja progonim vas;

Ostanite ovdje s nestalnošću vašom!

Nek vam srce drhti na najmanji šum!

***

Okrećem vam leđa! Ima sveta još!

ČETVRTI ČIN

Scena četvrtog čina je premještena na gradske kapije grada Rima. Koriolan tješi svoju suprugu, majku, sina i svoje prijatelje govoreći im da je to samo kratko zbogom. U ovom činu je očigledna peripetea (preokret), kada od dva najveća neprijatelja, postanu dva prijatelja za postizanje zajedničkog cilja, osvajanje (i osveta) Rima. Koriolan odmah nakon odlaska iz Rima odlazi Aufidiju, gdje s njim pregovara oko osvajanja Rima iznoseći mu svu svoju situaciju, i ubjeđujući ga kako ga neće iznevjeriti niti posustati pred bilo kim.

KORIOLAN:*** jer ja ću

Boriti se protiv moje zlobne zemlje

S prkosnim besom svih paklenih vraga.

Al' ako to ne smeš, ako si umoran

Da dalje kušaš sreću ja ću tad

289

Osetiti krajnji umor od života,

Staroj ti mržnji grkljan pružiti

Da ga presečeš, jer bi bio lud

Da to ne uradiš, kad sam te pratio

S mržnjom i tone krvi zemlje tvoje

Prosuo, te ne mogu živeti

Sem na tvojoj službi ili na tvoj sram.

Nastavak čina je premješten ponovo u grad Rim, gdje se polahko saznaje da je Koriolan utaborio vojsku skupa sa Aufidijem u blizini grada Rima, te da je spreman uskoro napasti grad i poubijati svakog njegovog građanina. Saznavši to u grad Rim se uvukao strah trepet. Njegovi najbliži su pokušali da ga odgovore od te zamisli međutim, sve dok mu ne dođoše majka, supruga i sin ostajao je hladan.

Nakon dolaska njegove porodice, posustao je i predložio Aufidiju da potpišu ugovor o oslobađanju oba grada i međusobnoj saradnji.

OFICIR: hoće li on gospodaru osvojiti Rim?

AUFIDIJE: pre opsade mu se sva mestra predaju.

Rimsko je plemstvo njegovo; senatori

I patriciji vole ga, tribuni

Nisu ratnici, a narod biće

Brz da ga vrati k'o što beše da ga progna.

***

Od govorničkog podijuma s kog se

Hvale njena djela. Vatra se vatrom tera;

Klin izbija klinom, vatra ništi vatrom.

A snaga se snagom savlađuje. Hajd'mo

290

Najbedniji Kaje, bićeš

Kada Rim bude tvoj, jer ćer moj postati s tim.

PETI ČIN

Po Aristotelu uvijek nakon preokreta dolazi i anagnorisis, tj. prepoznavanje koje se odnosi na ono što je neko uradio ili nije uradio, i od kojeg zavisi sreća odnosno nesreća glavnog junaka.

Obzirom da smo u četvrtom činu imali preokret, u petom činu imamo prepoznavanje koje će glavnoga junaka, zbog toga što nije bio bolji prema narodu i zbog toga što je izdao (ionako vječnog neprijatelja), Aufidija, dovesti do njegove nesreće.

AUFIDIJE: ti si izdajnik Marcije.

KORIOLAN: Marcije!

AUFIDIJE: da Marcije, Kaju Marcije.

Zar da ti privedam u Koriolu ja

To ukradeno ime Koriolan?

***

Zaverenici potežu mačeve i ubijaju Koriolana koji pada očima cijeloga naroda, a Aufidije staje nogom na njega pred i tragedija završava njegovim riječima:

AUFIDIJE: Moj gnev

Prošao je, sad me seta potiskuje.

Dignite ga. Neka pomognu tri glavna

Ratnika; ja ću jedan od njih biti.

Udrite u doboš, nek tužno prozbori;

Okrenite svoja koplja naopako.

291

Mada je u ovom gradu mnoge on

Obudovio, a mnoge od njih

Ostavio bez dece, te se još

Oplakuju rane – ne grozite

Spomenu mu svetlom kod nas. Pomozite.

Odlaze odnoseći Marcijevo telo.

Posmrtni marš.

292

4.0. ZAKLJUČAK:

Da je Aristotel bio u pravu kad je u osnovi tragedije vidio pathos, peripeteju i anagnorisis, potvrdit će i Šekspirova velika tragedija Koriolan, kroz koju se tragični junak kroz patnju i bol dovodi do nove svijesti o sebi, koje suštinski mijenja tok njegova života.

294

5.0. LITERATURA

295

Viljem Šekspir, celokupna dela, „Koriolan“, „Troil i Kresida“, Kultura, Beograd, 1963.god. www.wikipedia.com


Filozofski fakultet


Predmet: Svjetska književnost II

296

DNEVNIK ČITANJA

TEMA: JULIJE CEZAR-William Shakespeare

Mentor: Dr.sc.Azra Verlašević,doc. Student/ica: Mirsada Škahić

Tuzla, juni, 2010. god.

LICA:

Trijumiri poslije smrti Julija Cezara:

- Julija Cezar, Oktavije Cezar, Marko Antonije, M.Emiilje Lepid

297

Senatori:

- Ciceron, Publije, Popilije Lena

Zaverenici protiv Julija Cezara:

- Marko Brut, Kasije, Kaska, Trebonije, Ligarije, Decije Brut, Metel Cimber, Cina

Flavije i Marul, tribuni

Artermidor, sofist iz Knida

Cina, pjesnik

Drugi pjesnik

Luiclije, Titnije, Mesela, Mladi Katon i Volumnije, Brutovi i Kasijevi prijatelji

Varon, Klit, Klaudije, Straton, Lucije, Dardanije, Brutove sluge i oifciri

Pindar, Kasijev sluga

Krpa, Drvodelja i drugi plebejci

Cezarov sluga, Antonijev sluga, Oktavijev sluga

Kalpurnija, Cezarova žena

Porcija, Brutova žena

Cezarov duh

Senatori, građani, stražari, pratioci itd.

Prvi čin

298

Flavije i Marul napadaju zanatlije što hodaju ulicom radnim danom kao da to oni ne bi smjeli. Zatim Flavije ispituje jednog šta je po zanatu, on odgovara da je drovdelja te ga pita šta mu je potrebno za taj zanat. Marul ispituje drugog šta je po zanatu i šta mu je sve potrebno za njegov zanat,on odgovara da je Krpa i da je njegov zanat opravljanje poderanog kao npr.odjeće, obuće itd.Nakon nekog vremena Flavije i Marul njih otjeruju sa ulice.

Cezar zove svoju suprugu Kalipurniju da joj kaže da pri trci stane na put Antoniju, a Antonija moli da u trci dodirne Kalipurniju jer priča se da su stari ljudi govorili da se nerotkinja dirnuta u toj trci prašta jalovošću 152.

Poslje Kasije pita Bruta hoće li da ide da gleda tok trke, on odgovara da nije sklon tim igrama i da neće da ide.Zatim se čuju trube,a Brut kaže da te trube znače da narod bira Cezara za kralja,dalje Kasije priča da je jednog hladnog dana Cezar ga upitao smije li sa njim skočiti u rijeku i otploviti do jednog mjesta, na to Kasije pristade te odjeven skoči u rijeku i otplivaše, ali prije nego što stigoše do mete Cezar je povikao Kasija da mu pomogne jer je počeo da tone. I tada Kasije kaže:

„I ko što Eneja,

Naš veliki predak iz plemena Troje

Iznese Anhiza, tako sam i ja

Iz talasa Tibra klonulog Cezara. ''

Kaska je poslije govorio da je vidjeo kako Cezaru tri puta nude krunu, a on je svaki put odbije.Zatim je narod počeo da urla što je on odbija krunu, te zbog prevelike buke Cezar je pao na trgu, pjena mu je udarila na usta i bio je nijem. U tom trenutku mnogi su pomislili da Cezar ima padavicu, no kasnije je uspostavljeno da nije tako.

152Trka je bila dio Luperkarija. Žene su vjerovale da će prestati da budu nerotkinje ako ih trkač udari bičem od kozje kože žrtvovane životinje.

299

Drugi čin

Brut zove Lucija da dođe da zapali svijeću i da mu odnese u sobu.Tražeći kremen Lucije na prozoru nađe pismo i nosi ga Brutu,zatim ga Brut pita kada su Martovske Ide te mu Lucije odgovara da ne zna ali da će se svakako potruditi da sazna i da mu javi.Lucije odlazi a Brut otvara pismo i čita:

„Brute, ti spavaš; probudi se, vidi

Samog sebe.Zar da Rim . . .

Govori, udari, spasi! Brute spavaš;

Probudi se! <<Ovakvi podstresi

Često su bacani tako da ih nađem.

>>Zar da Rim . . .<<

Zar da Rim strahuje od jednog čovjeka?

Ko, Rim? Moji preci s ulica su Rima

Tarkvinija prognali kad se on nazvao kraljem.<<Govori, udari,

Spasi!>>Da li me mole da govorim

I udarim? Rime, ja ti obećavam,

Ako će od toga dolaziti spas.

Da će ti Brut dati sve ono što tražiš.“

Nakon pročitanog pisma dolazi Lucije s informacijom da Martovske Ide dolaze za jedan dan, zatim dolaze zavjerenici Cezara kovajući plan protiv njega te Dacije upita da li niko drugi sem Cezara neće biti diran,a Kasije odgovara da ne bi bilo dobro da Marko Antonije nadživi Cezara jer ga on toliko voli i u njemu bi imali lukavog splektaša, a kad bi on iskoristio svoja sredstva sva moglo bi svima njima škodit.Da bi se to izbjeglo najbolje bi bilo da i Antonije padne sa Cezarom.Brut je bio protiv toga da i Antonija ubiju jer bi to bilo previše krvi i ako baš voli Cezara i sve što može učiniti je samom sebi može tugovati i ubiti se zbog njega.

300

Nadalje Porcija traži od svog muža Bruta da joj oda sve tajne što se tiču njega i govori mu kako u bračnom ugovoru stoji da partneri moraju odavati tajne jedno drugom.Zatim dolazi Kaj Ligarije te on i Brut razgovaraju. Nakon toga Cezar u svom domu govori:

„Ni nebo ni zemlju nisu mirovali

Noćas. Kalipurnija triput je u snu

Viknula: Upomoć! Ubiše Cezara“!

I tada Kalipurnija sva u strahu moli Cezara da ne izlazi taj dan nikuda iz kuće, nikada nije pridavala važnost znamenjima ali tog dana jako je se plašila. Ali uprkos svemu što mu je ona govorila on ipak odluči da ide i govorio je da niko ne može izbjeći ono što mu Bogovi dosude:

„Kukavice mru mnogo puta i prije svoje smrti;

Junak okusi samo jednom smrt.

Od svih čuda za koje sam čuo

Najčudniji je možda ljudski strah,

Iako oni vide da će smrt,

Taj neminovni kraj, doći kad tad“.

Ali ipak je upitao slugu šta Auguri153 kažu,a sluga odgovara da su mu preporučili da ne izlazi toga dana.Zatim ga Kalipurnija opet moli da ne ide, a u Senat može da pošalje Marka Antonija, i on može reći da ti nije dobro i da zbog toga nisi otišao.I tada Cezar da bi udovoljio svojoj supruzi ostane kod kuće.Malo poslije toga dolazi Decije i govori Cezaru da je došao po njega da ga prati u Senat, on odgovara da neće da ide jer mu je žena snila ružan san i ona to smatra kao znak i opomenu bliske nesreće i klečući ga je molila da ostane kod kuće. Decije je smatrao da je ta san samo krivo protumačen i kaže mu da je Senat taj dan odlučio da uruči krunu moćnom Cezaru, a pošalješ li poruku da

153 Augur je rimski sveštenik koji je, po letu ptica i njihovoj graji, i drugim znamenjima proricao šta će se dogoditi.

301

nećeš da dođeš on svoju odluku može da izmijeni.Svim Dacijevim nagovaranjem Cezar pođe u Senat, kada tamo dolazi Artemidor čitajući spis:

>> Cezare čuvaj se Bruta; pazi na Kasija; ne prolazi blizu Kaske; motri na Cinu; ne veruj Treboniju; dobro pazi na Metela Cimbera. Svi ovi ljudi imaju samo jedn smjer, i on je usmjeren protiv Cezara >>

Artamidor je tu sve vrijeme stajao i čekao dok Cezar nije došao te mu je uručio spis i rekao:

>> Ako pročitaš ovo, o Cezare, živjet ćeš; ako ne onda ti grozi smrt, jer je osud s izdajom u slozi >>.

Treći čin

Martovske Ide154 su došle rekao je Cezar, a Artemidor ga još uvjek savjetuje da pročita pismo,jer to bi mu svakako pomoglo da ostane živ. Zatim mu i Decije također nameće da pročita što mu je Trebonije poslao molbu, ali on ne želi da čita ni jednu od njih. Nakon nekog vremena Brut i Kasije mole Cezara za milost Publija Cimbera da ga vrate da ne bude prognan, a Cezar govori da je kao oni bio bi ganut ali pošto nepokoljebljiv bijah kad je Cimber prognan tako ostajem pri tome i sad da ne bude vraćen.Nakon njegovih riječi bodu ga i on umire.Zatim Cina govori >>Oslobođenje! Sloboda! Tiranstvo mrtvo je! << te razlašavaju po ulicama da je Cezar mrtav.Nakon toga Brut govori da su oni svi Cezarovi prijatelji jer mu prekratiše strah od smrti i naredi Rimljanima da u Cezarovoj krvi operu ruke te da namažu mačeve svoje i da idu na trg da govore >>Oslobođenje, sloboda i mir! <<

Nakon nekog vremena dolazi sluga Brutu nosivši Antonijevu poruku:

„Brut je plemenit, mudar, hrabar, česitt;

Cezar bješe moćan, veličantsven i dobar.

Reci da ja volim Bruta i poštujem; reci da sam se bojao,

Poštovao, volio Cezara.

Ako Brut jamči da mu Anotnije

Bez opasnosti može doći, da mu

154 Rimljani su 15. mart zvali Martovske Ide.

302

Kaže što je Cezar zaslžio smrt,

Marku Antoniju neće nikad biti

Draži mrtav Cezar nego živi Brut''.

Tada Brut s malo bojaznosti kaže slugi da može Antonije da dođe, mada je Kasije bio protiv toga jer se bojao šta bi Antonije mogao da uradi. Kada Antonije dođe reče Brutu ako ste šta smjerali protiv mene zaodvoljite svoju volju dok su vam još ruke krvave i da umrem ovdje kraj Cezara pogubljen od vas,zatim Brut govori da ne traži svoju smrt od njih jer iako su nam ruke krvave mi te ne želimo ubiti. Na to im Antonije kaže da ne sumnja u njihovu mudrost i da želi da mu svaki od Cezarovih zavjerenika pruži krvavu ruku da se mogu rukovati i ako Cezarov duh gleda što Antonije njegov sklapa mir s dušmanima njegovim valjda ga neće to zaboljeti više nego smrt, te ga moli za oprost.

Kasije ga nešto kasnije upita kakav li on sporazum želi sada s njima i hoće li da bude ubrojan u njihove prjiatelje, Antonije odgovara da želi, zatim od njih traži da na trgu Cezarovo tijelo izloži i također da za njega održi govor. Međutim Kasije govori Brutu da mu to ne dozvoli jer narod bi se mogao uzbuditi njegovim riječima što bi njima zadavalo strah jer bi narod mogao ih osuditi za smrt Cezarovu. Naravno da neću reče Brut ja ću prvi govoriti i iznijeti razloge Cezarove smrti, zatim objaviti da će Antonije držati govor po našem pristanku, i Antoniju govori da uzme tijelo Cezara,ali da ne smije u posmrtnim riječima okriviti nikog od njih inače na pogrebu neće imati učešća.

Nakon nekog vremena dolaze plebejci tražeći opravdanje za pogibiju Cezara i tada Brut počeo je iznositi opravdanja zašto je to učinio i jedno od glavnih opravdanja je to da je ipak više volio Rim jer da je Cezar ostao da živi svi bi oni umrli kao robovi a smrću Cezara oni postaju slobodni ljudi. Tada je sav narod opravdao Brutov postupak prema Cezaru i bili su ponosni na njega, ne znajući zapravo pravu istinu o Cezaru. Zatim dolazi Antonije da iznese plebejcima pravu istinu o Cezaru, jer nije bio takav kakav je Brut rekao da jest, dalje je Brut iznosio da je Cezar ostavio testament, te su svi bili znatiželjni šta piše u njemu.Antonije je tada počeo čitati da je Cezar svakom građaninu Rima ostavio 75 drahmi tako da to pokazuje da on nije bio vlasteljublje kako je to rekao Brut.Nakon toga svi plebejci su povikali da će osvetiti smrt Cezarovu. Nadalje sluga govori da su Kasije i Brut pobjegli kroz rimske kapije čuvši pobunu naroda. Kada plebejci vidješe Cinu zaključili su da je to zavjerenik te ga raskomadaše i odvukoše.

303

Četvrti čin

Antonije, Oktavije i Lepid razgovaraju o tome da treba pogubiti sve one čija su imena označena. Govore Antonije i Oktavije da i Lepidov brat treba umrijeti, zatim ga pitaju je li saglasan s tim, on potvrđuje da jeste ali pod uslovom da ni Marka Antonija sestrić Publije ne ostane više u životu, tada Antonije osuđuje i njega.

Nakon toga ostaju Antonije i Oktavije, zatim Antonije poče ogovarati Lepida, da je on beznačajan, čovjek bez zasluga i da ne priliči da bude jedan od trojice koji trojni svijet155

na troje dijele. Oktavije mu na to govori da nije trebao ni uvažavati njegov glas kada odlučivano ko treba da bude osuđen na smrt.

Zatim su kasnije očuli da Kasije i Brut podižu vojsku, te su i oni krenuli prikupljati savez prijatelja jer su bili u tjesnacu opkoljeni mnogim dušmanima.Kasnije razgovaraju Kasije i Brut, te Brut govori:

„Sjeti se marta i Martovskih Ida. Nije li krv velikog Cezara Proljivena bila samo pravde radi? Koji je nitkov digao ruku na nj I zario mač mu al ne pravde radi? Šta? Zar da mi koji smo ubili Prvog čovjeka cijelog svijeta Samo što je podržavao Pljačkaše, prlamo svoje prste sad Sramnim mitom i prodajemo krupne Položaje koji su pod našom Noćnom vlašću za trice koje se Mogu ovako uzeti u šaku? Radije bi bio pas i lajao Na Mjesec, no da sam takav Rimljanin ''.

Na to mu Kasije govori da ga ne izaziva, jer ne želi da trpi da ga sputava. Tada oni počinju sa prepirkama ko je od njih bolji ratnik, i Kasije Brutu kaže da i u vrijeme kada je Cezar 155 Pošto su Rimljani znali samo za tri kontinenta: Evropu, Aziju i Afriku, Šekspir naziva svijet trojnim pri deobi Rimskog carstva, Antonije je dobio Galiju, Lepid Španiju, a Oktavije Afriku, Sardiniju i Siciliju.

304

bio živ i on nije smjeo ovako da ga ljuti kao što Brut sada radi, zatim zove Antonija i Oktavija da dođu da se osvete na njemu za Cezarovu smrt jer mu je svijet dosadio te da je mrzak onome koga voli i on ga upravo kori kao roba.Nešto kasnije kada su se smirili, Brut reče da mu je žena Porcija umrla, i to ne zbog bolesti nego od nestrpljenja njegove odsutnosti. Zatim mu je Kasije rekao kako ga nije ni ubio kada mu se nešto tako dogodilo. Nakon nekog vremena razgovaraju Kasije, Brut i Mesala o pismu koje su primili od Antonija i Oktavija da se spremaju na njih a moćnom vojskom i da su im Filipi156 cilj. Brut govoru da bi i oni trebali poći na Filipe, a Kasije odgovara da bi bolje bilo da njihovi neprijatelji potraže njih jer će tako trošiti sredstva, zamarati vojsku i škoditi sami sebi dok bi oni čekali odmorni, otporni i snažni. Ali uprkos Kasijevim zalaganjem da ostanu čekati, Brut odluči da krenu u sukob sa njima kod Filipa.

Peti čin

Dolaze Oktavije, Antonije i njihova vojska na ravnicu kod Filipa i razgovaraju o tome da su i protivnici također sišli na ravnicu iako su oni mislili da će se držati brda, ali to su uradili kako bi pokazali da su hrabri mada to ustvari nisu bili. Nakon nekog vremena sastale su se obje strane i počeli su sa nekim prepirkama,zatim je Oktavije govori:

„Kad prepirka znoji,

Crvenije kapi izazvat će djelo.

Vadim mač svoj evo na zavjerenike!

A kad ću da ga vratim u korice?

Kad Cezarove trideset i tri rane

Osvećene budu, il i drugi Cezar

Mačevima izdajnika bude

Iskasapljen''.

156Filipi, grad u Makedoniji.

305

Brut mu na to kaže da neće poginuti od ruke izdajnika, sem ako ih ne povede sa sobom. Tada Antonije i Oktavije odlaze te ih pozivaju na bitku na bojno polje.Brut i Kasije poslije razgovaraju ako bi izgubili bitku to im je ujedno i posljedni razgovor, tada se oprostiše i razdvojiše jedan na lijevu stranu, a drugi na desnu. Kao što je Cezar ubijen na polovini tragedije, na kraju se dešava da sve njegove ubice budu također mrtve.

LITERATURA:

1. Julije Cezar- William Shakespeare

Izdavač: >>Svjetlost<<, Izdavačko preduzeće, Sarajevo 1967.god.

S engleskog preveli: Živojin Simić i Sima Pandurović

306

Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Bosanski jezik i književnost

307

SEMINARSKI RAD:


GULIVEROVA PUTOVANJA

308

Mentor: Student:

Dr.sc.Azra Verlašević, doc. Meliha Uka

Tuzla, maj 2010. godine

GULIVEROVA PUTOVANJA

Sviftovo satiričko remek-djelo „Guliverova putovanja“ objavljeno je 1726.godine pod naslovom

„Putovanja u nekoliko dalekih zemalja svijeta“. U svakoj od četiri „knjige“ tog romana glavni

junak Lemuel Guliver, koji se predstavlja kao „pisac“, kreće na putovanje morem, ali se zbog

brodoloma ili neke druge nezgode mora iskrcati na kopno gdje upoznaje neke čudne zemlje. U

prvoj knjizi to je Liliput, kamo ga je more poslije brodoloma onesviještenog izbacilo na obalu:

idućeg jutra probudio se kao čvrsto svezani zatočenik patuljastih Liliputanaca. On nekako uspije

da odobrovolji male, ali uobražene i u svojim očima vrlo važne Liliputance i njihovog

samoljubivog i despotskog cara, pa ga oni najzad oslobode.

309

PRVI DIO, PUTOVANJE U LILLIPUT

Prvi dio, Put u Lilliput, uz zanimljivu i uzbudljivu priču, duhovita je satira na Englesku Sviftova

vremena, na sve one stranačke borbe i političke prilike. Pustolov, pomorac Guliver, otisnuo se

naime u svijet, ali se našao u izmišljenoj zemlji u kojoj se stanovnici ponašaju kao i u njegovoj

domovini. Različiti su, ali i slični. Osnovni sukob u Lilliputu vodi se oko toga s koje strane treba

razbiti jaje, s vrha ili odozdo, a ljuto suprništvo dviju najjačih političkih stranaka zasniva se na

zagovaranju nošenja visokih (i/ili) niskih potpetica. Premda div u tome sitnom svijetu, Guliver je

vrlo ponizan pred carem i caricom, čime se Svift ruga ljudskoj poniznosti prema vlasti uopće. Ali

poruga i satira nisu ono što se pamti na izlasku iz zemlje Lilliput, jer smo otpošetka više

usmjereni na maštovitu, neodoljivo smiješnu i zabavnu stranu niza situacija, zbivanja.

PRVA GLAVA

Pisac daje nešto obavijesti o sebi i o porodici. – Prvi mu povod za putovanje. – Nastrado je na

moru te pliva da spasi život. – Isplivao na obalu u zemlji Lilliputu. – Zarobljuju ga i vode u

unutrašnjost zemlje.

310

DRUGA GLAVA

Car Lilliputanski sa nekoliko plemića posjećuje autora u zatvoru. – Opisuje se careva osoba i

odjeća. – Imenovani učenjaci da nauče jeziku one zemlje. – Blagom ćudi stječe on naklonost.

Pretražuju mu džepove i oduzimaju mač i pištolje. “Car je gotovo za širinu mojega nokta veći

nego itko na njegovu dvoru; to je samo dovoljno da ispuni gledaoce strahopoštovanjem. Obličje

mu je snažno i muškaračko, s austrijskom usnom i kukastim nosom; lice mu je maslinove boje,

držanje uspravno, tijelo i udovi skladnih razmjera, sve kretnje ljupke, a vladanje veličanstveno...“1

TREĆA GLAVA

Pisac zabavlja cara i njegove plemiće i plemkinje na vrlo neobičan način. – Opisuju se zabave

Lilliputskoga dvora. – Piscu se uz neke uvjete daje sloboda.

ČETVRTA GLAVA

Opisuje se Mildendo, prijestolnica Lilliputanaca, zajedno s carevom palačom. – Razgovor piščev s

tajnikom o poslovima u carevini. – Pisac se nudi da caru služi u ratovima.

PETA GLAVA

Pisac sjajnom ratnom lukavštinom sprešava neprijateljsku provalzu. – Daje mu se visok pošasni

naslov. – Dolaze posalnici cara blefuščanskoga i mole mir. – U caričinim odajama buknuo požar;

pisac pomaže i spašava preostali dio palače.

ŠESTA GLAVA

O Lilliputanskim stanovnocima; o njihovoj učenosti, zakonima i običajima, te o načinu kako oni

odgajaju djecu. – Piščev način života u toj zrmlji. – Kako je obranio čast jedne odlične dame.

SEDMA GLAVA

Pisac doznaje za naum da ga optuže zbog veleizdaje, te bježi u Blefuscu. – Kako je primljen

ondje.

311

1 Jonathan Swift, „Guliverova putovanja“ŠK, Zagreb, 1997.str.23.

OSMA GLAVA

Pisac sretnim slučajem odlazi iz Blefusca, te se nakon nekih nezgoda vraća živ i zdrav u rodni kraj.

„Neću da dosađujem čitatelju potankim pripovijedanjem o tom putu, koji je najvećim dijelom bio

vrlo sretan.“2

DRUGI DIO, PUT U BROBDINGNAG

Drugi dio, put u Brobdingnag, također je osuda nesavršenosti ljudske naravi, jednako, međutim,

maštovita, zabavna, smiješna i uzbudljiva. Guliver je sada u sasvim drukčijoj, potpuno oprešnoj

situaciji od one u kojoj se našao u Lilliputu. Sada je on sićušan i nemoćan, a oko njega su divovi,

pa se samo pojačava čitateljeva strepnja za daljnju sudbinu tako nezgrapnog i nespretnog

junaka, sada još i umanjenog do beznačajne sićušnosti. U Putu u Brobdingnag, pogotovo u

razgovoru s kraljem te zemlje, odrasliji i pažljiviji čitatelj mora biti spreman na dvostruku

autorovu satiru. U tom razgovoru, naime, Gulliver S., iz pozicije prosječnog predstavnika svoga

vremena – pokazuje i osuđuje loše strane iste Engleske svoga doba...

PRVA GLAVA

Opisuje se velika bura; dugi se šamac čalje po vodu; pisac odlazi na čamcu da razgleda zemlju. –

Ostavljaju ga na obali, hvata ga jedan urođenik, te ga nose u ratarsku kuću. – Kako su ga primili, i

nekoliko tgoda što su se tu zbile. – Opisuju se stanovnici.

DRUGA GLAVA

312

Opis selJakove kćeri. – Pisca nose u trgovište, a onda u glavni grad. – potankosti o njegovu putu.

TREĆA GLAVA

Pisca pozivaju na dvor. – Kraljica ga kupuje od gospodara njegova, seljaka, i pokazuje ga kralju. –

On raspravlja s velikim učenjacima njegova veličanstva. – U dvoru se određuje piscu soba. – U

velikoj je milosti kraljičinoj. – Ustaje na obranu časti svoje domovine. – Njegove prepirke s

kraljičinim patuljkom.

2 Jonathan Swift, „Guliverova putovanja“ŠK, Zagreb, 1997.str74.

ČETVRTA GLAVA

Opis zemlje. – Prijedlog za ispravak današnjih geografskih karti. – Kraljevski dvor i nešto vijesti o

glavnom gradu. – Piščev način putovanja. – Opis glavnoga hrama.

PETA GLAVA

Neke zgode što su se dogodile piscu. – Smaknuće jednoga zločinca. – Oisac pokazuje svoju

vještinu u plovidbi.

ŠESTA GLAVA

Neki pronalasci piščevi da ugodi kralju i kraljici. – Pokazuje svoje umijeće u muzici. – Kralj ga

ispituje o prilikama u Engleskoj, i on ga obavještava. – Kraljeve primjedbe o tome.

SEDMA GLAVA

313

Piščeva ljubav za domovinu. – Predlaže kralju vrlo koristan prijedlog, koji se odbija. – Veliko

neznanje kraljevo o politici. – Učenost je u toj zemlji vrlo nepotpuna i ograničena. – Zakoni i

vojnički poslovi, i stranke u državi.

OSMA GLAVA

Kralj i kraljica putuju na granice. – Pisac ih prati. – Vrlo se potanko pripovijeda kako on odlazi iz

zemlje. – On se vraća u Englesku.

„Sviftove ideje se podudaraju s idejama engleskog racionalizma s kraja XVII st., s njegovim isticanjem „zdravog razuma „ kao osnovnog principa koji bi morao upravljati i ponašanjem pojedinca i urećenjem društva. Njegova originalnost je u neponovljivoj satiričkoj imaginaciji, s kojom je izmišljao svoje čudne, sasvim izokrenute svjetove, koji su, usprkos tome, sasvim nalik na svijet u kojem je on sam živio.“3

3 Lešić, Zdenko, „Čitanka za 2. razred gimnazije“, SP, Sarajevo, 2004., str.118.

BILJEŠKA O PISCU

314

Jonatha svift (1667 – 1745.), irski književnik koji je romanom „Guliverova putovanja“, postao najistaknutiji satiričar koji je ikad pisao na engleskom jeziku. U romanu je izrazio svoje viđenje dvosmislenog položaja čovjeka stalno razapeta između bestijalnosti i razboritosti.

„Guliverova putovanja“ izlaze 1726. anonimno. Tek nakon silne slave Svift priznaje autorstvo.

Piše čuvena Suknarova pisma, osuđuje vladinu politiku prema Irskoj i staje na stranu irskog naroda. Brojne političke pamflete i satire redovito je objavljivao anonimno, pod lažnim imenima, i one kojima se smijao cijeli London (Bitka knjiga, Priča o bačvi, Meditacija o dršku metle), a pogotovo one pisane u obranu prava irskog naroda, iako se, naravno, znalo čije je pero tako otrovno i oštro.

315

SADRŽAJ

Guliverova putovanja........................................................................................2

Guliverova putovanja – drugi dio.....................................................................4

316

Bilješka o piscu.................................................................................................6

Sadržaj................................................................................................................7

Literatura...........................................................................................................8

317

LITERATURA

318

1.Lešić, zdenko, „Čitanka za 2.razred gimnazije“, SP, Sarajevo, 2004.

2.Jonathan Svift, „Guliverova putovanja“, ŠK; Zagreb, 1997.

UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK: BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

319

SEMINARSKI RAD

Tema: Komedija Mandragola, Nikola Makijaveli

MENTOR: STUDENT:

Prof.dr.sc. Azra Verlašević Selimović Nerma

320

UVOD

Nikolo Makijaveli (ital. Niccolò Machiavelli; 3. maj 1469. — 21. jun 1527) je

bio italijanski politički filozof tokom renesanse. Njegovo najpoznatije djelo, Vladalac (Il

Principe), je knjiga namjenjena da bude priručnik za vladare. Izdata nakon njegove

smrti, knjiga je zagovarala teoriju da "cilj opravdava sredstvo", što se smatra ranim

primjerom realpolitike.

Izraz makijavelistički danas opisuje usko, samo-interesno ponašanje, i vodi

mnogim nepravilnim shvatanjima Makijavelijeve filozofije.

Život

Makijaveli je rođen u Firenci, kao drugi sin Bernarda di Nikola Makijavelija,

advokata (na dobrom glasu) i Bartolomee Di Stefano Neli, njegove žene. Oba roditelja su

bili članovi starog plemstva Firence. Od 1494. do 1512. godine, Makijaveli mlađi je bio

oficijelni vladin službenik. Tokom ovog perioda, putovao je u diplomatske misije u

različite evropske dvorove u Francuskoj, Njemačkoj, ostalim italijanskim gradovima-

državama. Biva kratko zatočen u Firenci 1512. godine, zatim boravi u izgnanstvu i vraća

se u Firencu. Umro je u Firenci 1527. godine i sahranjen je u crkvi Santa Kroče.

Njegov život se može podijeliti u tri perioda, od kojih svaki čini posebnu i važnu

eru istorije Firence. Njegova mladost je tekla istovremeno sa veličinom Firence kao

italijanske sile pod vođstvom Lorenca De Medičija zvanog Il Manjifiko (Veličanstveni).

Pad Medičijevih u Firenci se desio 1494. godine, iste godine kada Makijaveli stupio u

državnu službu. Tokom njegove zvanične karijere Firenca je bila slobodna republika, i

ovo stanje je trajalo do 1512. godine, kada su se Medičijevi vratili na scenu, i iste godine

Makijaveli gubi svoju službu. Medičijevi su opet vladali Firencom od 1512. do 1527.

godine, kada su opet izbačeni iz Firence. Ovo je bio period Makijavelijevog povećanog

uticaja i vrijeme njegove literarne aktivnosti; umire par sedmica nakon istjerivanja

Medičijevih u svojoj pedeset osmoj godini 22. juna 1527, bez povratka u državnu službu.

321


http://sr.wikipedia.org/sr-el/22._%D1%98%D1%83%D0%BD







http://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=%D0%A0%D0%B5%D0%B0%D0%BB%D0%BF%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0&action=edit&redlink=1

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B0%D0%BB%D0%B0%D1%86

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A0%D0%B5%D0%BD%D0%B5%D1%81%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%B0

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%82%D0%B8%D1%87%D0%BA%D0%B0_%D1%84%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D0%B7%D0%BE%D1%84%D0%B8%D1%98%D0%B0


http://sr.wikipedia.org/sr-el/21._%D1%98%D1%83%D0%BD


http://sr.wikipedia.org/sr-el/3._%D0%BC%D0%B0%D1%98

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%98%D1%82%D0%B0%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D1%98%D0%B5%D0%B7%D0%B8%D0%BA

Mladost

Mada postoji vrlo malo pisanih tragova o Makijavelijevoj mladosti, Firenca iz tih

dana je jako dobro poznata, pa se rano okruženje ovog poznatog građanina Firence lako

može zamisliti. Firenca u to doba je opisana kao grad sa dvije suprotne struje života,

jedna određivana od strane energičnog (i asketskog) Savonarole, dok je druga stuja

vođena od strane ljubitelja raskoši Lorenca.

Makijaveli nam u svojoj Istoriji Firence daje sliku mladića sa kojima je njegova

mladost prošla. On ovako piše: „Oni su bili slobodniji nego njihovi preci u oblačenju i

životu, i trošili su više u ostalim vrstama pretjerivanja, trošeći svoje vrijeme i novac u

dokoličarenju, kockanju, i ženama; njihov glavni cilj je bio da se pojave dobro obučeni i

da pričaju lukavo i oštro, dok bi onaj koji bi povrijedio druge na najlukaviji način nosio

titulu najpametnijeg“.

Služba

Sljedeći period njegovog života je proveden u službi slobodne firentinske

republike, koja je procvjetala od isjerivanja Medičijevih 1494. godine do njihovog

povratka 1512. godine. Nakon četiri godine službe u jednom od javnih ureda biva

postavljen za Kancelara i sekretara druge kancelarije. Ovdje smo na čvrstom tlu kada

želimo da saznamo za događaje u Makijavelijevom životu, zbog toga što je tokom ovog

perioda on uzeo vodeću ulogu u poslovima republike, i stoga imamo njegove dekrete,

zapise da nas informišu, kao i njegove vlastite tekstove. Malobrojni prijepisi njega kao

sekretara daju nam informacije o njegovim aktivnostima, i dopunjavaju izvore iz kojih je

on crpio iskustva i karaktere koji ispunjavaju knjigu „Vladalac“.

Njegova prva misija je bila 1499. godine kod Katerine Sforce (Catherina Sforza),

iz čije je sudbine izveo zaključak da je daleko bolje zaslužiti povjerenje naroda, nego

ovisiti o tvrđavama.

322



Godine 1500. biva poslan u Francusku da dobije uslove od strane Luja XII za

nastavak rata protiv Pize: ovaj kralj je bio onaj, koji je načinom vođenja svojih spoljnih

poslova u Italiji, počinio pet ključnih grešaka u državništvu koje su sumirane u

„Vladocu“, i koji zbog istih je izbačen iz Italije. On, takođe, je bio onaj koji se razveo, što

je bio uslov podrške od strane pape Aleksandra VI.

Makijavelijev javni život je bio većinom dominiran događajima proizniklim od

ambicija pape Aleksandra VI i njegovog sina, Cezara Borgije (Cesare Borgia), vojvode

Valentina (duca Valentino), i ovi karakteri ispunjavaju veliki prostor u knjizi „Vladalac“.

Makijaveli nikad ne oklijeva da citira akcije vojvode koje su koristile uzurpatorima koji

su željeli da zadrže države koje su zauzeli.

Pisanje i smrt

Po povratku Medičijevih u Firencu, Makijaveli, koji se par sedmica uzalud nadao

da će zadržati svoju službu pod novim vlastodršcima Firence, biva otpušten dekretom

datiranim na 7. novembar 1512. Kratko nakon ovoga biva optužen za saučesništvo u

neuspjeloj zavjeri protiv Medičijevih i završava u pritvoru gdje je stavljen na torturu.

Novi medičijevski ljudi, među kojima i Papa Leo X, osigurali su njegovo puštanje na

slobodu, i on se povlači na svoje malo imanje u San Kasciano, blizu Firence, gdje se

posvećuje literaturi. U pismu Frančesku Vetoriju, datiranom 13. decembra, 1513, ostavio

je veoma zanimljiv opis svog života u ovome periodu, što ukazuje na njegove metode i

motive za pisanje „Vladaoca“(Il principe).

Učenje

Nikolo Makijaveli poznat kao autor rečenice: "Cilj opravdava sva sredstva", mada

se ona tako formulisana ne nalazi ni u jednom njegovom delu.[1] On je smatrao da svako,

pa tako i vladar ima jednu količinu moći, a cilj jeste da se ta moć što je moguće više

uveća. Pri tome vladar mora biti izvan običajnih moralnih kočnica, što znači da

hrišćanski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka. Sve što

uvećava moć i vlast jeste ispravno primenjivati. Iako se neki Makijavelijevi saveti mogu

323

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%BE_%D0%9C%D0%B0%D0%BA%D0%B8%D1%98%D0%B0%D0%B2%D0%B5%D0%BB%D0%B8#_note-Fenomen_zla-0


http://sr.wikipedia.org/sr-el/13._%D0%B4%D0%B5%D1%86%D0%B5%D0%BC%D0%B1%D0%B0%D1%80


smatrati beskrupuloznim, sam Makijaveli upozorava da realno ne treba mešati sa

idealnim. U svom najpoznatijem delu, Vladaocu, piše:

Tu se sad postavlja pitanje: da li je bolje da te ljudi ljube ili da te se boje. Odgovor

je, da bi najbolje bilo i jedno i drugo; no kako je to dvoje teško sastaviti, mnogo je

sigurnije, da te se ljudi boje, negoli da te ljube, ako već oboje ne možeš postići. Jer o

ljudima se uopšteno može kazati: nezahvalni su, nepouzdani, pritvorni, izbegavaju

opasnosti i pohlepni su za dobitkom; dok im dobro činiš, tvoji su, nude ti svoju krv,

imetak, žene i decu, kako sam vam već kazao, kad je potreba daleko; no kad se nevolja

primakne, okreću se. Propada vladar, koji se posve oslonio na njihove reči, pa se nije ni

na šta pripremio; jer prijateljstva, koje se dobijaju za platu, a ne veličinom i plemenitošću

duha, kupuju se, a ne poseduju, pa se u pravo vreme ne mogu upotrebiti. Osim toga, ljudi

se manje ustručavaju da uvrede nekoga, koji želi da ga ljube, nego li nekoga, koji im

uliva strah; jer ljubav se podržava vezom zahvalnosti, samo što ljudi, budući da su opaki,

tu vezu raskidaju, kad god im je to od koristi; strah se pak podržava neprestanom

pretnjom kazne.

Spisi

Ovo je spisak Makijavelijevih glavnih radova (uradio ih je više od 30 tokom svog života):

Discorso sopra le cose di Pisa, 1499

Del modo di trattare i popoli della Valdichiana ribellati, 1502

Del modo tenuto dal duca Valentino nell' ammazzare Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da

Fermo, etc., 1502 (Description of the Methods Adopted by the Duke Valentino when

Murdering Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, the Signor Pagolo, and the Duke di

Gravina Orsini)

Discorso sopra la provisione del danaro, 1502

Decennale primo (poem in terza rima), 1506

Ritratti delle cose dell'Alemagna, 1508-1512

324

Decennale secondo, 1509

Ritratti delle cose di Francia, 1510

Discorsi sopra la prima deca di T. Livio, 3 vols., 1512-1517

Il Principe, 1513 (The Prince)

Andria, comedy translated from Terence, 1513 (?)

Mandragola, prose comedy in five acts, with prologue in verse, 1513

Della lingua (dialogue), 1514

Clizia, comedy in prose, 1515 (?)

Belfagor arcidiavolo (novel), 1515

Asino d'oro (poem in terza rima), 1517

Dell'arte della guerra, 1519-1520 (The Art of War)

Discorso sopra il riformare lo stato di Firenze, 1520

Sommario delle cose della citta di Lucca, 1520

Vita di Castruccio Castracani da Lucca, 1520 (The Life of Castruccio Castracani of Lucca)

Istorie fiorentine, 8 books, 1521-1525 (History of Florence)

Frammenti storici, 1525.

Other poems include Sonetti, Canzoni, Ottave, and Canti carnascialeschi

325

KOMEDIJA MANDRAGOLA NIKOLA MAKIJAVELI157

157 Naslov ortinala: Niccolo Machiavelli MANDRAGOLA; Prevela sa italijanskog VERA BAKOTIĆ-MIJUŠKOVIĆ

326

L I C A:

KALIMAKO

327

SIRO (njegov sluga)

MESER NIČA

LIGURIO

SOSTRATA

FRA TIMOTEO

JEDNA ŽENA

LUKRECIJA

PJESMA KOJU PJEVAJU ZAJEDNO NIMFE I PASTIRI PRIJE POČETKA KOMEDIJE

Pošto je život kratak

A veliki su jadi

Što u njemu s mukom se podnose,

Za pustim željama našim

Odlaze nam godine i troše.

A ko se lišava radosti

Za život pun briga i žalosti,

Taj varke svijeta ne zna

Nit' koja su to zla,

Nezgode i slučaji hudi

Od kojih stradaju ljudi.

Da bi te muke odagnali

Samoću smo odabrali,

328

Mi lijepe nimfe i veseli pastiri,

Životom našim radost da se širi.

Sada smo došli amo

Da svaku počast damo

Našom svirkom čilom

Svečanosti i društvu milom.

Dovede nas ovdje ime

Onog koji upravlja vama,

U čijem su vječnome liku

Sva dobra skupljena sama.

Radosti možete biti

Za uzvišenu milost i stanje srećno,

Onome ko vam ga pruža

Budite zahvalni vječno.

Pjesmu sam izdvojila jer govori o tome da je život kratak i da treba biti zahvalan

radostima koje nam pružaju sreću makar ona bila i kratkotrajna. Pjesma se izvrsno uklapa u

komediju, što je naravno i sam pisac znao jer ju je postavio na početak.

P R O L O G

Bog nek vam pomogne, slušaoci dobri,

329

Jer, čini se, dolazi

Ova dobrota od naklonosti vaše.

Želimo sada da svak dobro čuje,

Ako i dalje tihi vi budete,

Zgodu novu što zbila se tu je.

Pogledajte scenu

Koja vam se pruža:

Firenca to je vaša,

Drugi put biće Piza ili Rim.

Prosto da se smiješ srcem svim.

Ona vrata tamo, sa desne mi strane,

Pripadaju kući jednoga doktora

Što od Boecija sazna nauk mnogi.

Na sokaku onom što za ugao skreće,

Ime ljubavi vam piše,

Onaj ko tu padne ne diže se više.

Ako ovaj prizor ne napustiš rano,

Riza sveštenička

Otkriće ti da l' je

Prior ili opat onaj koji

Živi u crkvi što tu naspram stoji.

330

Prispeo je sada iz Pariza

Čovjek mlad, Kalimako Gvadalji,

Stanuje tamo: vrata na lijevoj strani.

On nad prijateljima uzdiže se stavom,

Na ponosnom čelu mu se čita

Časno srce, duša plemenita.

Očara ta silno

Kreposna mlada žena,

A bila je prevarena;

Kako? to ćete čuti, a ja sad želim,

Tu prevaru i vama srcem cijelim.

Komediju Mandragolom nazivam,

A zašto se ona zove tako

Shvatićete tokom igre lako.

Pisac baš slavan nije,

Te ako mu uskratite smijeh

Platiće vam rado vina meh.

Danas će ljubavnik jadan,

Pa doktor, baš nimalo promućuran,

Fratar pokvaren,

I parazit, kom' je koljevka grijeh,

331

Pružiti vama zabavu i smijeh.

Pa ako zbog neozbiljnosti svoje .

Ovaj predmet ne priliči

Čovjeku koji mudrošću i strogošću se diči,

Opravdajte ga tim što traži

Mislima ovim pukim

Svoj tužni vijek da ublaži.

On drugde i ne može da upravi pogled svoj

Jer mu se ne dopušta

Da drukčije svoje vrline iskaže.

Nikakve nagrade za njegov trud ne važe.

A nagrada će biti da se svak

Za svoj račun ceri i da psuje

Sve ono što vidi il' čuje.

Jasno je da se, u ovome vijeku,

Zbog toga vrlina stara

Izrodila i da sasvim izgara;

Jer ljudi,

Videći kako svako kudi,

Ne trude se nit' žele

Da stvore uz hiljade napora dijelo

332

Koje će vjetar srušiti, il' magla pokriti cijelo.

A ako li neko misli da će pisca grdnjom

Sputati i ošamutiti,

Ili odgurnuti u stranu,

Opominjem i velim ja dotičnom

Da i on zna kudit svaku manu,

Jer ta vještina prva bila mu je:

I svuda širom, kuda „si" odzvanja

Nikome se on ne uklanja

Niti od koga prosi

Iako laskat' mora onome

Koji bolji plašt od njega nosi.

Al' neka zlo govori ko god hoće,

Vratimo ss našoj zgodi,

Da vrijeme nam prebrzo ne prohodi.

Riječi ne treba mnogo da vas brinu,

Nit' marit treba za neku aždaju,

Da l' je ona već na izdisaju,

Kalimaka eto, on izlazi,

I sobom vodi Sira, slugu svoga:

333

On će vam sve izložiti.

Dobro slušajte sve redom kako ide,

I ne očekujte zasad ništa pride.

Prolog nas simbolično i na jedan poseban način uvodi u bit i srž komedije, radnju i likove.

Iz prologa saznajemo nešto i o samom autoru, i o samoj komediji. Mandragola se pominje samo

površno, jer nam pisac ne želi odmah otkriti sve, on kaže da ćemo iz komedije saznati zašto je

komediju nazvao MANDRAGOLA. Zbog toga u nastavku slijedi kratak sadržaj komedije.

KRATAK SADRŽAJ KOMEDIJE MANDRAGOLE

Radnja opere Mandragola 158 smještena je u srednjovijekovnu Firencu.

U grad se iz inostranstva vraća mladi Kalimako. Čim ugleda prelijepu mladu Lukreciju

odmah se zaljubi u nju, ali saznaje da je ona udata za bogatog, starog trgovca Meser

Niču.

Kada se Kalimako povjeri svom prijatelju Liguriju ovaj, lukav i prepreden,

okretan i spretan, obeća da će smisliti plan kako da ga spoji s Lukrecijom.

Ligurijo lako otkriva šta je slaba tačka Meser Niče - bračni par nikako da dobije

nasljednika. To je prilika da Ligurijo Meser Niči preporuči pravu osobu koja će mu

pomoći da dobije željeno dijete. Predstavlja mu Kalimaka kao doktora koji je liječio i

francuske kraljeve i kraljice i omogućavao im da dobiju nasljednike. Lukrecija samo

treba da popije napitak od trave mandragole i da odmah zatrudni. Jedini problem je što

onaj koji prvi spava s njom umire, jer upije u sebe otrov mandragole. Zato, po savjetu

Ligurija, neko drugi mora da legne sa Lukrecijom čim ona ispije mandragolu.

Uz pomoć Lukrecijine prefrigane majke Sostrate i lukavog sveštenika fra Timotea, koji

nagovaraju Lukreciju da legne sa neznancem, oni se spremaju da organizuju tu noć.

U olujnoj noći, Meser Niča, Ligurio i fra Timoteo, hvataju Kalimaka prerušenog u

158 Dobrila Boba Stojnić

334

odrpanca i nakazu i ubacuju ga Lukreciji u krevet. U zoru ga Meser Niča izbacuje na

ulicu. Ujutru svi idu u crkvu kod fra Timotea, da ih blagoslovi i da proslave dolazak

budućeg nasljednika.

Lukrecija srećna i zadovoljna provedenom noći, predlaže Meser Niči da „doktora“

Kalimaka, koji im je toliko pomogao, uzmu za kuma. Meser Niča to prihvata radosno,

daje kumu ključeve kuće da može da dolazi i odlazi kad god to poželi.

Svi su zadovoljni i srećni, jedni drugima zahvalni, a dijete je na putu!

MANDRAGOLA IVANA JEVTIĆA159

Nikolo Makijaveli (Niccolo Machiavelli; 1469–1527) znamenita ličnost

renesansne Italije 16. vijeka, poznati mislilac, istoričar, pjesnik, pisac i državnik, napisao

je komediju karaktera Mandragola (1518), sa prologom u stihu poslije koga slijedi pet

činova. U ovoj verziji djelo je poznato našim čitaocima (izdanje Prosveta, 1965,

prevodilac Vera Bakotić–Mijušković) kao jedna od rijetkih komedija svoga doba nastala

u firentinskom podneblju koja se sa mnogo satire obrušava na crkvu i cio crkveni stalež

izvrgavajući ga ruglu i podsmijehu. Tema komedije često obrađivana u svim žanrovima,

star muž i mlada, lijepa žena oko koje se vrte muškarci, u ovoj komediji ima i neplodan

par koji poslije više godina provedenih u braku želi dijete, a ne uspijeva da ga dobije.

159 IVAN JEVTIĆ, SVJETSKA PREMIJERA, Dr Branka Radović, KOMIČNA OPERA; Stihovi Vesne Miladinović po istoimenoj komediji Nikola Makijavelija

335

Čarobni napitak, nazvan mandragola, riješava probleme steriliteta na pomalo

zapetljan i komplikovan, ali djelotvoran način. Mladi udvarač, zgodan i bogat i lijepa

udata žena, spajajući svoje strasti, usrećuju starog neplodnog muža koji žudi za djetetom

(nasljednikom). U nemoralnoj radnji učestvuju sluge, susjedi, čak i ženina majka, a

ponajviše uvaženi fratar, korumpiran, koji devizom „cilj opravdava sredstvo” biva

prototip one beskrupoloznosti poznate pod imenom „makijavelizam”.

U operi Mandragola Makijavelijeva komedija je kroz stihove na srpskom jeziku

sačuvala sve elemente tekstualnog izvora, uz dodatak tipično naših poznatih simbola

kako bi djelo dobilo na uverljivosti, prepoznatljivosti, aktuelnosti trenutka, podneblja,

jezika i sredine u kojoj je opera nastala. Izmijenjen je samo završetak. Kod Makijavelija

svi odlaze u crkvu, na zajednički porodični ručak. U stihovima opere, bebe se

umnožavaju na kraju djela i daju značaj aktuelnosti trenutka u kome živimo i u kome

drastično pada natalitet.

Ivan Jevtić se prvi put u svojoj izuzetno plodnoj kompozitorskoj karijeri

poduhvatio rada na operskom žanru, izabravši upravo komediju kao svoj pravi izraz. Tu

je ispoljio svoje najbolje osobine: vrcavi rableovski duh, koloritnu orkestraciju, duhovite

obrte, smijuriju koja ne prelazi granicu dobrog ukusa, već je mjestimično frivolna,

naglašeno erotska, ali i naivna. Njegovi likovi proistekli iz italijanske coomedie del'arte,

ali i iz modernog teatra prokofjevske vizure, istovremeno su prototipovi, udružili su i

Figara, i Almaviva, i Leporela i Don Đovanija....

Opera počinje uvertirom, ili bi se to pre moglo nazvati prologom, ne samo zbog

toga što se kao ni u jednoj orkestarskoj uvertiri ne samo svira već i pjeva, kao i zbog toga

što ona nagoveštava cio tok, zaplet i rasplet komedije.

Tipizirani likovi imaju svoje posebne vokalne linije - glupavi, stari, prevareni muž

Niča, kao i hitri i domišljati Ligurio, pravi „deus ex machina”, spretni i vešti sluga Siro,

korumpirani fra Timoteo, zaljubljeni, bogat i iskusan Kalimako koji ne preza ni od čega,

Izabela, vjerna, religiozna, posvećena molitvama i Bogu, koja se brzo i lako zaljubljuje

ali i postaje razvratna, i njena majka Sostrata, koja je podstiče na blud i nemoral čime se

336

uklapa u tipizirane likove starijih žena, podvodačica koje Makijaveli takođe podvrgava

ruglu.

Opera je podeljena na dva veća dijela. Prvi se završava u velikom finalu, kako i

priliči starijem tipu opera, u kome od sedam lica učestvuju tri. Ipak, ovaj vokalno-

instrumetalni ansambl zamenjuje hor, a burlesku dovodi do opšte histerije i sreće („Bez

ikakvog truda i muke, stiže muško iz prve ruke”!) Svako ima svoj interes, namagarčeni

muž da dobije naslednika, vešte sluge da se dodvore svojim gospodarima, zaljubljeni

Kalimako da dođe do svoje ljubljene Izabele, a fra Timoteo da iskamči svoje dukate.

Iako komedija dolazi do bufonerije, burleske, komedije situacije, ona ima mnoge

slojeve, pa tako i onaj intimni i lirski, jer je Kalimako iskreno zaljubljen u najlepšu i

najverniju, najkreposniju ženu koju je ikada svet video, a njegovo pretvaranje ima odjeka

u lirskoj ariji sa početka drugog čina koja je uvedena izuzetnim solom bas-klarineta koji

sam po sebi, i melodijom koja romantično zvuči i teče, slika iskrenu mladićevu emociju.

U nekim, za to podesnim, momentima pojavljuju se citati koji upućuju i vezuju za

naše podneblje („Nais banja, topla voda”) odnosno podsećaju na neke od najpopularnijih

muzičkih tema, kakva je tenorska partija „Nessun dorma“ (Pučini, Turandot) koju pjevaju

najveći svjetski tenori, a po njoj je posebno znamenit bio Lučano Pavaroti. Čak se i sam

kraj ove arije („Pobijediću”), koja se direktno vezuje za ljubavni događaj u Ničeovoj

kući, dovodi do kulminacije u sceni, postignutoj svim raspoloživim izražajnim

sredstvima. Iz tenorske partije, ovde se prebacuje u basovsku koju pijeva fra Timoteo.

Čak i prevrtljivi, podvodljivi i potkupljivi sveštenik ima opravdanje pred sobom i

svijetom za ono u čemu zdušno učestvuje („jer je pad nataliteta propast za budućnost

svijeta”). Međutim, njegovo dušebrižništvo i grižu savijesti lako je otkloniti zveketom

dukata u džepu.

Epilog djela u kome učestvuju svih sedam sudionika opere u velikom, skoro

„horskom” završetku djela slave radost rađanja, radost života, komediju kao takvu

(„Nema patnje, nema bola,/ Život je smešna zgoda, kao naša Mandragola“) otklanjajući

svaku sumnju u poštene namjere („Igra ova nije neugodna Bogu...”), ali i otkrivajući

337

ironijom, satirom, čak i groteskom naličje života, prevaru, pokvarenost, korumpiranost –

ali i ljubav („Igra ova priča o snazi ljubavi / Jer da do nje stigne, čovjek čuda pravi”).

Komična opera Mandragola Ivana Jevtića zauzima posebno mesto u srpskoj istoriji

muzike i istoriji operske literature na našim prostorima, jer su izuzetno rijetki pokušaji

oživljavanja komedije karaktera. Ni u svjetskim razmjerama ovaj žanr nije čest i komponuje se

veoma retko ( Šostakovič Nos, Gotovac Ero s onoga svijeta).

ZAKLJUČAK

MANDRAGOLA je trava koja liječi „sterilitet“. To je Makijaveli prikazao simbolično, i

komično. Njegovo liječenje nema nikakve veze s travom, ali to je put da dođe do cilja. Čarobni

napitak, nazvan mandragola, riješava probleme steriliteta na pomalo zapetljan i komplikovan, ali

djelotvoran način. Mladi udvarač, zgodan i bogat i lijepa udata žena, spajajući svoje strasti,

usrećuju starog neplodnog muža koji žudi za djetetom.

338

LITERATURA

1. Viktor Žmegač, Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1999.

2. Niccolo Machiavelli, Mandragola; Prevela sa italijanskog Vera Bakotić-Mijušković

3. Ivan Jevtić, SVJETSKA PREMIJERA, prevela Dr Branka Radović,

4. Komična opera; Stihovi Vesne Miladinović po istoimenoj komediji Nikola Makijavelija

5. www.wikipedia.org

340

SADRŽAJ

Uvod

Komedija Mandragola Nikole Makijavelija

Mandragola Ivana Jevtića

Zaključak

Literatura

Sadržaj

341

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET


PRIHVAĆEN

S E M I N A R S K I R A D

( DNEVNIK ČITANJA )

LOPE DE VEGA „ BUDALASTA VLASTELINKA “

342

Mentor: Student:

dr. sc. Azra Verlašević, doc. Lejla Grahić

Tuzla, 24. 5. 2010. god.

BUDALASTA VLASTELINKA ( LA DAMA BOBA ) –

DNEVNIK ČITANJA

( Komedija u tri čina; komedija iz ljeta gospodnjeg 1613. god. )

343

PRVI ČIN

Liseo ( kavaljer ) i njegov lakej Turin spremaju se putovati u Madrid gdje živi

vlastelinka Fineja, Liseova vjerenica. Pakuju hranu i sve potrebštine jer kane

ostati duže vrijeme, sve dok se Liseo ne vjenča sa Finejom. Liseo sprema

darove, dokazujući tako da je fini, španski kavaljer s ozbiljnim namjerama i

iskrenom ljubavi prema Fineji.

Sprema poklone čak i za Finejinu sestru Nizu.

Dok Liseo razzgovara sa svojim vijernim slugom, Turinom u krčmu ulazi

Leandro, koji se vraća iz Madrida. Tokom razgovora on će reći Liseu da je

upoznao mnogo ljudi i čuo raznih priča u Madridu. Ovaj ga pita da li poznaje

Otavia, starog vlastelina. Leandro mu podrobnije priča o otaviju i njegovim

kćerima, te na poslijetku kaže:

„ ...al’ jedna je umu vična

I palmi je vitoj slična!

Dok je druga gospođica

Ko od bukve cepanica! “160

***

„ Čuh, Fineji ide prosac,

Gostima je sada rada!

Taj još ne zna svoga jada!

Djevojka je kao klada! “161

I ne sluteći da je taj čuveni prosac Liseo, da je on taj koga naziva nesretnikom

Leandro i dalje priča o Finejinoj ludosti. Liseo je izbezumljen, ni sam ne zna

160 Lope de Vega, Budalasta vlastelinka, Novo pokolenje, Beograd 1953. god., str. 24.161 Lope de Vega, Budalasta vlastelinka, Novo pokolenje, Beograd 1953. god., str. 25.

344

što bi učinio. Nijemo gleda Turina tražeći od njega riječi utjehe. Leandro će na

poslijetku reći nešto što će ga obradovati i podstaći da ipak ide u Madrid:

„ Čuh da stric je sve joj dao

Jer dobro je stari znao

Da se takva udat neće

Za čoveka blagorodna,

Ako zlato ne zameni

Što je glava pokvarila.“162

Poslije sve te priče i nakon kraće rasprave s Turinom, Liseo odlučuje otići u

Madrid... ali zavesti i oženiti Finejinu sestru Nizu, koja ima manje parče

miraza, ali privlači muškarce pametnim i zanimljivim promišljanjem...

Na drugoj strani, u Madridu Niza priča sa svojom kuharicom Selijom,

objašnjava joj vrijednosti grčke umjetnosti, važnost poezije i proze i njihov

uticaj na ljude.

Ulazi Fineja s bukvarom u ruci u pratnji svoga učitelja Rufina i usput se žali

kako nikad neće naučiti sva slova. Uprkos trudu i zalaganju, ona ne može da

zapamti ni jednu običnu lekciju, Rufino sav iznerviran govori:

„ Videl iko tupljeg stvora!

Vaj napasti moje crne! “163

162 Lope de Vega, Budalasta vlastelinka, Novo pokolenje, Beograd 1953. god., str. 29.


345

Potom joj kako i svakom neposlušnom učeniku daje batine... i ovdje do

izražaja dolazi Finejina ludost – otima mu prut i juri za njim. Učitelj iznerviran

odlazi. Pojavljuju se Niza i Selija i pokušavaju je urazumiti... i moža bi uspjele

u tome, ali doalzi Klara

( sobarica, inače, Finejina dobra drugarica ) i saopćava joj važne, vrlo važe

vijesti - da se na tavanu omacila mačka! Odlaze na babine mladoj mami

ostavljajući Nizu i Seliju s njihovin nedoumicama i zaprepaštenjem. Malo iza

toga pojavljuju se Nizini kavaljeri, udvarači: Duardo, Feniso, Lavrenisio koji su

pripremili sonete za Nizu, a ona treba da proglasi pobjednika...

Tkao oni recitiraju – razmeću se riječima i frazama skladno složenim, svaki s

nadom i željom u srcu da će Niza baš njegovo pjevanje pohvaliti. No, ona ima

samo daje savjete kako bi ubuduće bolje pisali:

„ Bolje uzmi lakša stila,

Pa će pesma biti mila.“164

Potom se počinje došaptavati sa Lavrensiom, udvaračem koji joj se zaista

sviđa. Potajno mu u ruke stavlja papirić u kome piše da ga voli... onda odlazi.

Lavrensio ostaje sam, čita pismo. Sad je ubjeđen da ga Niza voli, da ju je

osvojio, i više mu nije zanimljiva... njegov cilj je sada maloumna, ali puno

bogaatija Fineja. Svoje ciljeve izlaže Pedru ( lakeju ), na šta mu ovaj savjetuje

da se okani zlih namjera i pita ga:

„ Nizu divnu, punu sjaja,

Blesak mašte izvanredne,

Zbog glupače bacaš jedne? “165


346

Lavrensio mu tvrdi da je blijesak mašte ništavan u poređenju sa svjetlošću

blaga.

Dok oni tako razgovaraju dolaze Fineja i Klara. Lavrensio se odmah pokušava

udvarati Fineji, ali ova ne razumije o čemu joj govori, pa će reći:

„ Ja za ljubav ne znam ništa

Nit sam čula. O tom žaru

Ništa nema u bukvaru,

Nit me majka naučila,

Zapitat ću moga oca...“ 166

Na te riječi Lavrensio se trgne, ali je uspjeva ubjediti da ocu ništa ne kaže,

potom joj ispredaje tzv. lkciju o ljubavi, rekavši joj pri tome da će ta ljubav i

mozak da joj izoštri... i još bi štošta ispričao ali se pojave Otavio ( Finejin

otac ) i Niza s vijestima da joj je vjerenik već u gradu i za koji čas će stići

njima, pa treba da ga fino dočekaju...

Dolazi Liseo sa slugama i ostalom pratnjom i vidno je zaprepašten Nizinom

ljepotom, i naravno Finejinom glupšću. Otavio naređuje da se spremi soba za

gosta odmah do Finejine, na što se ona pobuni rekavši da bi bilo bolje da su u

istoj sobi. Niza je prekori zbog toga napomenuvši da svadba nije bila. Potom

svi odlaze, ostaju Turin i Liseo.

Liseo već tada priznaje da kani raskinuti vjeridbu:

„ Jest da zvanično sam veren,


347

Al veridba ta se kvari,

Zakon kaže za te stvari

Da razumna veže bića,

Oslobađa zakon mene

Od glupače i od bene.“167

DRUGI ČIN

Mjesec dana je prošlo od kako je Liseo došao da prosi Fineju i da se ženi, ali

još ništa značajno nije bilo... o tome raspravljaju Fenisu, Duardo i Lavrensio.

Kao razlog Liseovog odgađanja navode mogućnost da se ovaj zaljubio u Nizu,

jer ne može biti slučajno da je bez razloga cijeli mjesec bolovala. Lavrensio i

dalje od ove dvojice krije svoje zle namjere i istinu o Nizi.

Usput konstatuju da se Fineja puno izmjenila i postala pametnija, pa možda je

u pitanju prava ljubav. Dolaze Niza i Selija. Kavaljeri radosno dočekuju Nizu i

kažu da su sretni zbog njenog ozdravljenja. Lavrensio joj se i dalje udvara ne

sumnjajući da ona zna istinu o njemu i Fineji, ali mu ona kaže:

„ ...licemerni nasrtljivče

Dok mi bolest stegla grudi


348

Ti si srce izmenio

I drugom me zamenio!

...dok bolovah mesec dana

Mislio si da sam mrtva!“168

Lavrensio pokušava da joj se opravda, ali bezuspješno. Niza mu govori još

teže stvari:

„ U ostalom imaš pravo,

Ona glupa i bogata

A ti uman i siromah,

Gibak mišlju-ona troma.

Ko šta nema to i hvata...“169

Potom se obraća Seliji i moli je da potvrdi da je istinito njegovo udvaranje

Fineji, ona to i uradi. Selija žali za Pedrom, Lavresievim slugom, koji je sada

sa Klarom Finejinom sobaricom. Niza mu prijetećim tonom saopćava da će se

ona udati i prije no što on misli, potom htjede otići ali ulazi Liseo. Pokušava

pomoći ali...Niza odlazi.

Lavrensio i Liseo zakazuju dvoboj kod crkve... i odlaze.

Na sceni su sad Fineja i učitelj igranja. Sve pohvale on izriče vlastelinki za

uloženi trud i sve naučeno. Kad učitelj ode ona saopćava Klari da sve ovo čini

za Lavrensievu ljubav. Klara joj daje Lavrensievo pismo, ali još nisu u stanju


349

da ga dešifruju-ne znaju sva slova, a i pismo je nagorjelo. Dolazi Otavio i čita

im. Fineja mu saopćava da je pismo od Lavrensia. Otac je grdi i naređuje da

odmah prekine i kani se ludorija sa Lavrensiom.

U tom dolazi turin da zove Otavia upomoć, jer su Liseo i Lavrensio zakazali

dvoboj.

Oni odlaze.

Fineja priznaje Klari da je zaljubljena:

„ Voleti ga – beše teško.

Htede srce da mi svene

Al ako ga zaboravim

Hoćel ostat šta od mene!“170

Za to vrijeme Lavrensio i Liseo razgovaraju...

Prvo počinju prepirkom, ali se na kraju fino sporazumiju i bratski dogovore.

Lavernsio želi Fineju zbog većeg miraza, Liseo Nizu zbog njene pameti i

ljepote iako je vjeren Finejom dopustit će Lavrensiu da joj se udvara. On se

namjerava ozbiljno udvarati Nizi a tokom svih nevolja međusobno će se

pomagati.

Kad dođu Otavio i Turin da vide da li se zaposjela kavga iznenade se –

Lavrensio i Liseo su bratski zagrljeni. Fineja i Niza se u dvoru prepiru. Nizi

naprosto nije jasno odakle ovoj odjednom tolika pamet.


350

Fineja ne pokušava ili možda još ne umije naći nikakve izgovore za svoju

iznenadnu pamet i duboka promišljanja, pa otvoreno kaže sestri da je za sve

zaslužan Lavrensio jer joj je iskazivao ljubav a potom se i ona sama zaljubila u

njega.

Počinje žestoka rasprava između sestara, na poslijetku Niza odlazi naređujući

Fienji da se okane Lavrensia jer su za nju već izabrali muža. Dolazi Lavrensio i

ponovo se udvara Fineji ali ona mu kaže da su Otavio i Niza zabranili tu vezu

„ pa mu mora vratiti sve poglede i zagrljaje; poglede će strpati u maramicu,

vezati ih i dati mu, a zagrljaju vraća tako što će mu dozvoliti da je ponovo

obgrli“. To i učine.

Niza dolazi i odvodi Lovrensia u baštu da ga izgrdi za njegovo ponašanje.

Pojavljuje se Otavio kome Fineja ispriča sve o svojim ludostima sa

Lovrensiom. Otavio već smoren Finejinim glupostima i sam joj predlaže,

ustvari naređuje nešto nemoguće i i nelogično – da se odljubi.

Još više se razljuti čuvši da je Niza u bašti sa Lovrensiom. Odlazi ih potražiti.

Lavrensio je već tu, došao vidjeti Fineju.

Pedro, Duardo i Feniso čude se kako Fineja i Lavrensio često nasamo

razgovaraju i to mu i saopće. No, on im kaže šta je u pitanju i nagovori Fineju

da mu pred njima prizna svoju ljubav i obeća da će mu biti žena pa je više

neće uznemiravati shodno želji njenog oca da mu se kćerka odljubi idrži

podalje od njega.

Ona to i uradi.

Kasnije sve to prizna ocu i Nizu za pto je oni ponovo proglase ludom, potom je

uzima za ruku i odvodi notaru.

Niza ostaje sama i uskoro se pojavljuje Liseo, ponovo joj izjavljuje ljubav ali

ona njegov govor naziva bezumljem. Kad se pojavi Lavrensio ona odlazi, a

ovaj tješi Lisea:

351

„ Ne muči se, jer tok vode

I najteži kamen nosi...

Jeste umna, jest razumna,

Al se može nadmudriti,

Za lukavstvo ima leka...“171

TREĆI ČIN

Ovaj čin počinje Finejinom ispovjednom pjesmom:

„ ...o ljubavi, neba biće!

Osvetlila ti si čula,

Sad sam znanjem opijena

Svih vrlina ti si kula –

Nisam bila zver ni žena –

Svi se sada čude čudom,

Šta se zbilo s jednom ludom!“172


352

Fineja je sada sretna iz više razloga; otac je voli i ponosi se njome, svima je

dokazala svoju pamet, misli da je Lavrensio voli...

Za to vrijeme Miseo ( Otaviev prijatelj ) sa Otaviom priča o Fineji i njenom

„prosvjetljenju“. Otavio se diči svojom pametnom kćerkom, ali mu je sad

problem Niza koja je od silnog čitanja počela i stihove skladati. Da bi to riješio

Miseo mu predlaže da je uda.

Na scenu stupaju Niza, Liseo i Turin. Liseo pokušava uporno osvojiti Nizu ali

ona mu saopštava da je svoje srce već poklonila Lavrensiu. U tom dolaze

muzikanti pa Niza i Fineja izvode plesnu igru da bi pokazale Misenu šta su

naučile.

Miseno predlaže svom prijatelju Otaviu, obzirom da Fineja već ima vjerenika,

Nizu uda za Duarda i naprave zajedničku svadbu. Odlaze to saopćiti Duardu.

Liseo dolazi na ideju da im se osveti svima. Obzirom da je već vjeren s

Finejom planira je oženiti. Turin mu savjetuje da to nečini:

„ Iz osvete venčati se

To je glupost preispoljna!“173

Pojavljuju se Lavrensio i Pedro, vidjevši Turina zabrinutog shvataju da je

nešto krenulo naopako. Turin im govori da je Liseo otišao kod Otavia tražiti

Finejinu ruku.

Lavrensio brzo ide ka Fineji da joj ponovo iskaže svoju ljubav i usput ispiriča

šta se dešava zahtjevajući od nje, da ako ga voli ponovo se načini luda – bude

budalasta vlastelinka ne bi li ju Liseo ostavio. Ona mu to obaćava.

Dolazi Liseo s Turinom.


353

Pedro i Lavrensio se brzo sakriju da čujusav razgovor. Fineja, praveći se luda,

kaže da ne razumije šta joj Liseo govori, a jedino što zna o njemu jeste da je

zaručen s njenom sestrom. Liseo pokušava da je ubjedi i objasni joj, ali ga

ona svojom dovitljivošću samo provocira i smije mu se... on odlazi Otaviu da

otkae svadbu.

Lavrensio koji je do tad bio skriven izlazi i hvali Fineju za njen oštroumnost.

Niza i Selija u tajnosti to slušaju i sad su potpuno sigurne da je Lavrensio

krivac za sve svađe i nesretna zaljubljivanja. Niza ulazi ljuta i na Fineju i na

Lavrensia.

Fineja se ponovo pretvara da je luda,a Lavrensio zabranjuje Nizi da govori...

ali...

„ Nečuveno!

Htedoh da ga zbog nevestva

Izobličim, a on meni

Još izdajstvo poturuje!

Ne da mi reč da reknem!“174

Doalzi Otavio i saznavši za Lavrensijevu izdaju zabranjuje mu da ikad više

kroči u njihov dom. Lovrensio obećava da će otići ali sa svojom ženom, a da

mu je Fineja žena za to ima svjedoke. Feniso, Duardo i Pedro sve potvrđuju.

Otavio se brani činjenicom da mu je kćerka ponovo luda, pa stoga njne riječi

ništa ne vrijede... svi se razilaze.


354

Fineja dolazi na ideju da ona i Klara sakriju svoje voljene kavaljere na tavan.

To i učine.

Potom Fineja ide izmoliti oproštaj od oca uz obećanje da Lavrensio nikad neće

kročiti u njihov dom, a ona će čim vidi bilo kakvog muškarca ići da se sakrije

na tavan jer muškarci joj život zagorčavaju.

Dolazi Liseo, a Otavio je odlučan i njemu bukvicu očitati jer još se nije oženio

njegovom kćerkom, ali mu ovaj kaže:

„ Dođoh da Fineju uzmem

Roditelji natjeraše –

A kad tamo šašava je!

To mi nismo uglavili!

...

Daj mi Nizu!“175

Otavio mu govori da je Niza obećana Duardu, a on ima dan roka da se izjasni

i ode iz njihova doma.

Posle razgovora i dogovora s Misenom Otavio odlučuje Fineju udati za Fenisa.

Zove joj da joj to i saopći, ali ona ne pristaje pretvarajući se da je luda... i

odlazi na tavan.

Dolaze Niza, Liseo i Turin i Niza obećava da će stupiti u brak s Liseom. On je

sretan. Niza htjede saopćiti ocu odluku ali ih Selija prekida u razgovoru


355

rekavši da je neka gospoda na tavanu s Finejom i Klarom. Svi odlaze tamo

vidjeti o kome se radi. Otavio je ljut zbog kćerkine izdaje. Međutim vidjevši da

je u bezizlaznnoj situaciji dovoljava vjenčanje Fineje i Lavrensia, Nize i Lisea.

O Veginoj komediji

„ Komedije Lope de Vege u prvom su redu komedije situacija, a ujedno i karaktera... Karakteri

uloga su laki i jednostavni...“ 176

Komedije Lope de Vege su zapravo komadi u kojima je obrađen savremeni život, gradski i

pokrajinski, s ljubavima, ljubomorom, rivalstvom, udvaranjem i ženskim spletkama. Ženski su

likovi posebo dobro ocrtani i raznoliki, sve ovo je dobro vidljivo u komediji „Budalasta

vlastelika“ ( La dama boba 1613. god.). U središtu radnje ove komedije nalaze se dvije sestre -

dva različita karaktera, dvije različite ličnosti – jedna je pametna druga luda, ali zato ova luda ima

veći miraz što izaziva kolebanje kod udvarača. Poslije mnogih peripetija, luda postepeno dolazi k

pameti, što izaziva nova iznenađenja i sukobe. Sve te zaplete Vega je znao vrlo umješnmo

iskoristiti, uz vrlo tanana pskihološka zapažanja.

176 Lope de Vega, „Vitez čudesa“, preveo Ferdo Delak, Zagreb 1950. god., str. 202.

356

Na njegovoj pozornici, što je vidljivo i u ovoj komediji, ima mjesta za prošlost i sadašnjost, ljubav

i mržnju, tragično i komično. „ Nje stvarao posebne likove koji bi imali profil prototipa, nego je

bio tumač kolektivne psihe... Kod njega je sve u slutnjama i brzom odvijanju “177

Komedija je pisana u stihu, smjenjuju se dugi stihovi i različite strofe; komično i tragičnonisu

strogo odjeljeni nego teku naporedo i mješaju se; važniji su zapleti i dinamičnost radnje nego

misaonost...

Lope de Vega je za svoje komedije govorio: „ Ako hoću da napišem komediju onda zatvorim sva

pravila sa šest ključeva. Bacim Terencija i Plauta iz svoje sobe da ne prave galamu ( istina govori

glasno i iz tihih knjiga ), i pišem tako kao ljudi kojima je stalo do toga da im narod plješče. Ako

naime narod plaća, da bi gledao komad, onda je pravo da mu daš lakrdije koje mu se sviđaju.“178

U Veginim pozorišnim komadima narod je osjetio opravdanost i potvrdu svojih svjesnih ili

podsvjesnih životnih težnji.

„ Pisao je komedije u grozničavoj brzini, a nigdje se nije ponavljao. I svuda, više od promišljenosti

i sabranosti, vodio ga je njegov čudesni stvarački instikt... Dao je španjolskom kazalištu izrazitu

ljudsku, realističku i nacionalnu boju... I stvorio je nepregledno djelo “. 179

„ Lopeova komedija, zanimljiva, živa, zabavna, povezana sa životom na sebi svojstven način ali

slijepa za njegove goruće probleme...“180

Knjiđževni teoretičari i kritičari tvrde da su Vegine komedije i sva njegova kniževnoumjetnička

djela usko povezana sa njegovim privatnim životom. Naime, Lope de Vega imao je buran život a

u svojim pozorišnim djelim prosto nije mogao da ne da oduška svom temperamentu i

pozitivnom osjećaju života i svijeta. Živio je brzo, brzo je i pisao – on sam je izjavio da je napisao

oko 1632 pozorišna djela. Alberto de Barera pak tvrdi da je Vega napisao čak samo 1500

komedija, od kojih je sačuvano 426, a kao što mu je život bio bogat i neiscrpan, pun paradoksa i

krajnosti, površne jurnjave i bistrih trenutaka, takvo mu je bilo i književno djelo. „ Sve što je

primjećivao i doživljavao to se, kao nekim čudom, odmah u njemu oblikovalo posredstvom

riječi. Dovoljno je pročitati njegove komedije ( a sve u stihovima ) pa vidjeti to bogatstvo,

177 Povijest svjetske književnoti 4, Mladost, Zagreb, str. 263.178 Lope de Vega „ Dvije komedije “, preveo Ferdo Delak, Zagreb 1950. god., str. 197.179 Povijest svjetske književnoti 4, Mladost, Zagreb, str. 260.180 Povijest svjetske književnosti 3, Mladost, Zagreb, str. 243.

357

blještavo šarenilo spontanu slikovitost punu sklada, umjeća, iznenađenja, obrata, duha,

slikovitosti, rima i glazbe te mu se moramo diviti i onda kad govori i najbanalnije stvari ili kad ne

kaže gotovo ništa.“181

Lope Felix de Vega Carpio

Vega je rođen u Madridu 1652. god. Sa pet godina je znao latinski, a sa dvanaest je pokušao da

piše prve komedije. Pred kraj svog života mnogo je zarađivao svojim književnim radom, ali sve je

to podjelio... tad je postao pretjerano pobožan, mnogo je posto i bičevao se. Čini se, da je zbog

toga i uslijedila 1635. njegova smrt. Inače je imao buran i razuzdan život u maldim godinama. Do

1614. najviše je pisao pobožne stihove. Između ostalih napisao je i roman „ Arcadia “ i pastoral

„ Angelikina ljepota “.

181 Povijest svjetske književnoti 4, Mladost, Zagreb, str. 260.

358

Najpoznatije drame su mu „ Zvijezda iz Seville “, „ Od svega najnemogućnije “, „ Kako je planu

Rim “...

Pisao je komedije situacije i karaktera: „ Fuente ovehuna“, „ Čudo podcjenjivnja “,

„ Budalasta vlastelinka “, „ Vitez čudesa “, „ Vrtlarev pas “, „ Sajam u Madridu “ i druge. U

nekima je često prelazio sve granice pristojnosti, iako je bio povjerenik Svete inkvizicije. Na

jednoj strani ga je vezalo aristokratski kruto shvaćanje časti, a na drugoj strani bio je pun

avanturizma, neobuzdanosti, životne bujnosti i radosti, te je po načinu svog života i u svom

književnom stvaranju izražavao pravo na slobodu osjećaja, što je u to doba predstavljalo

revolucionarne težnje i moral građanske klase u borbi protiv feudalne aristokracije. Lope de

Vega nije mogao a da u svom životu i u svojim pozorišnim djelima ne da oduška svom

temperamentu i pozitivnom osjećaju života i stvarnosti...

Književni lik Lope de Vege predstavlja kulminaciju španjolskog baroknog teatra i baroknog

čuvstvovanja života.

Literatura

359

1. Lope de Vega „ Budalasta vlastelinka “, Novo pokolenje, Beograd, 1953. god.

2. Lope de Vega „ Dvije komedije “ , Zagreb, 1950. god.

3. Povijest svjetske književnosti 3, Mladost, Zagreb, 1973. god.

4. Povijest svjetske književnosti 4, Mladost, Zagreb, 1973. god.

5. Teorija književnosti, Milivoj Solar, školska knjiga, Zagreb, 2005. god.

UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK: BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

360

DNEVNIK PROČITANOG DJELAMolijer, Škola za žene

361

MENTOR: STUDENT:

Prof.dr.sc. Azra Verlašević Sadmir Mešanović

362

Tok čitanja djela:

Prvo sam rekao o piscu i njegovom stvaranju;

Kasnije sam naveo o djelu općenito tj. Dnevnik pročitanog djela – Molijer Škola za žene;

Te nabrojao likove i njihove uloge,

Izdvojio djelove činova;

Mišljenje o djelu;

Naveo literaturu koju sam koristio;

I na kraju sadržaj urađenog.

363

I UVOD

364

Molijer, pravim imenom žan-Baptist Pokelan, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj

obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se

vraća , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište djeluje

uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset

članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj

palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije

Umišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo

bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvećao bogastvo.

Dela su mu: Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don žuan,

Mizantrop, Tvrdica, Građanin-plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik.

Klasicizam i Molijer

Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st. Glavna karakteristika tog razdoblja

je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja. Tadašnje društvo vladalo se po

određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta

pravila vladaju i u Molijervu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu

onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali

život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom,

nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Molijer njeguje komediju, te svojom

komikom dovodi svoje likove u smiješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te

pojedine profesije (npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabrati

koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto ste oboljeli”).

Glumci su u Molijervo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer

kvari maldež, pa zbog toga se Molijer okomio u svoji djelima na lječnike jer su oni u ono vrijeme

vrlo cijenjen stalež.

U svojim delima Molijer poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije

365

2500 g. Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje. Što susrećemo u Molierovim

komedijama182.

182 Komika

Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.

Molijer se u svojim delima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.

366

II DNEVNIK PROČITANOG DJELA – MOLIJER, ŠKOLA ZA ŽENE183

183 Molijer, Škola za žene, Mizantrop, Beograd, 1968.

367

LICA

ARNOLF, pod drugim imenom g. Lozanski

368

ANJESA, bezazlena djevojka, Arnolfova štićenica

HORACIJE, zaljubljen u Anjesu

ALEN, seljak, sluga Arnolfu

ŽORŽETA, seljanka, sluškinja Arnolfu

HRIZALD, prijatelj Arnolfu

HENRIK, zet Hrizaldov

ORONT, otac Horacijev i veliki prijatelj Arnolfov

BELEŽNIK

Dešava se na jednom gradskom trgu.184

PRVI ČIN

POJAVA I

HRIZALD, ARNOLF

HRIZALD

Dakle, glupa žena vaš ideal posta?

184 Molijer je započeo svoj književni rad stvaranjem farsi po ugledu na narodnu srednjovekovnu farsu, a zatim i komedija zapleta po ugledu na italijanske komedije. Sve do prikazivanja svog komada "Smešne precioze" bio je malo poznat autor. Njegovo prvo remek-delo je "Škola za žene", komedija karaktera u kojoj ismeva rigidnost, egocentričnost i samoljublje. Napadi neprijatelja organizovanih u klike porasli su do takvih razmera da se osetio prozvanim da objasni svoje književne stavove. Tako je osmislio novi pozorišni rod, koji je nazvan kritičko-polemičkom komedijom, te piše Kritiku „Škole za žene“, a potom Versajsku improvizaciju.

369

ARNOLF

Toliko da ružnu, samo glupu dosta,

pretpostavljam divnoj čiji um se ceni.

Ovaj razgovor upućuje na to da Arnolf voli pametne žene i da je glupa žena gora

od ružne.

POJAVA II

ARNOLF, ALEN, ŽERŽETA, u kući

ALEN

Hajd ti.

ŽORŽETA

Neću, vala.

ALEN

Neću ni ja.

ARNOLF

Lepo. Te parade volim,

A ja da tu čekam. Hej, vi tamo!

370

Molim!

POJAVA III

ARNOLF, ŽORŽETA

ARNOLF

Ne!

ŽORŽETA

Ah! Da!

POJAVA IV

ARNOLF, ANJESA, ALEN, ŽORŽETA

ARNOLF

To mogu misliti.

Pa šta tu radite?

ANJESA

Sebi kape nove.

Spavaće košulje vaše su gotove.

ARNOLF

371

Tako! Vrlo dobro. Hajde gore sada.

(...)

POJAVA V

ARNOLF, sam

Monolog

Pojava V je veoma kratka

POJAVA VI

HORACIJE, ARNOLF

HORACIJE

Ne recite dvaput, jer tako mi neba,

stotinu pistola baš mi sad treba.

ARNOLF

Drukčije me, znajte, obvezali ne bi,

milo mi je što ih baš imam pri sebi.

Zadrž’te i kesu.

HORACIJE

Ja...

372

POJAVA VII

ARNOLF, sam

Opet kratka scena, monolog.

DRUGI ČIN

POJAVA I

ARNOLF, sam

Opet monolog. Prvi čin završava monologom, a druga počinje Arnolfovim monologom.

POJAVA II

ARNOLF, ALEN, ŽORŽETA

ALEN

E sad, gospodine...

ARNOLF

Mir! Oboje amo!

Amo, amo, kažem, tu, pred moje oči!

ŽORŽETA

373

Ah! Strah me je od vas, srce mi se koči!

POJAVA III

ALEN, ŽORŽETA

ALEN

To je... jer ga to u ljubomoru baca.

ŽORŽETA

Al’ zato zbog toga da se tol’ko žaca?

POJAVA IV


ARNOLF, za sebe

POJAVA V


ARNOLF

Anjesa! (Alenu i Žoržeti)

Vi, kući.

374

U prethodne dvije pojave imamo likove, ali su tu kao statisti, samo se pozornosti

svraća na ono što misli ili govori Arnolf.

POJAVA IV

ARNOLF, ANJESA

ARNOLF

Lepo vreme ovo.

ANJESA

Divno.

ARNOLF

Lepa šetnja. (...)

ANJESA

Avaj! Zgodan li je...

ARNOLF

Da! Na šta to liči!

TREĆI ČIN

375

POJAVA I


ŽORŽETA

Taj nam je gospodin podvaljiv’o vešto,

al’ vaše lekcije sada dobro znam.

ALEN

Ako uđe nek ja pijem vodu samo.

To je neka luda, ona dva dukata

što nam dade nisu od čistog zlata.

POJAVA II

ARNOLF, ANJESA

ARNOLF

(...) Evo mi u đepu vrlo važnih redi.

To je trebnik Službe koja ženu čeka.

Ne znam pisca, al’ je dobra duša neka,

i samo s tim hoću da se zanimate.

Drž’te.

376

(Ustajte)

Da vidim kako to čitate.

ANJESA, čita

Pravila braka

ili dužnosti udate žene

sa njenim svakodnevnim zadacima.

U nastavku slijede pravila. Ima jedanaest pravila

POJAVA III

ARNOLF, sam

POJAVA IV

HORACIJE, ARNOLF

HORACIJE

Bome, od kad dušu otvorih vam svoju

nesreća na ljubav svali se moju.

ARNOLF

Gle! Gle! A kako to?

377

HORACIJE

Ćud sudbe svirepe

dovela je kući gazdu moje lepe.

POJAVA V

ARNOLF, sam

ČETVRTI ČIN

POJAVA I

ARNOLF, sam

POJAVA II

BELEŽNIK, ARNOLF

ARNOLF

Al’ kako da sa njom svršim naposletku?

BELEŽNIK

To se ravna prema donetom imetku.

ARNOLF

378

Volim je, i ova ljubav smeta meni.

POJAVA III

BELEŽNIK, ALEN, ŽERŽETA

POJAVA IV


ALEN

Maločas smo vaše dobili poruke.

ARNOLF

Al’ neka vas njegov govor ne zavede.

ALEN

Hoće jest!

Žoržeta

Znamo se branit od bede

POJAVA V

ARNOLF, sam

379

POJAVA VI

HORACIJE, ARNOLF (Horacije se obraća Arnolfu)

POJAVA VII

ARNOLF, sam

POJAVA VIII

HRIZALD, ARNOLF

ARNOLF

Pobogu izvinite, imam brige veće.

HRIZALD

Urečena svadba obavit se neće.

POJAVA IX


ALEN

Vala, ako treba samo da se lema

Videćete da l' će šaka da mu drema.

ŽORŽETA

380

Što moja izgleda slabija, ne smeta;

Znaće za svoj račun da ga izdeveta.

PETI ČIN

POJAVA I


ARNOLF

Hulje! Tim nasiljem šta ste počinili?

ALEN

Vašoj zapovesti smo se pokorili.

POJAVA II

ARNOLF, HORACIJE

Ovdje se vodi razgovor Horacija i Arnolfa. Izdvajam samo Arnolfove riječi.

ARNOLF

Ha, sudbino! Ovo prekasno upali da popravim sve zlo što ti na mene svali.

381

POJAVA III

ANJESA, ARNOLF, HORACIJE

ANJESA

Kada vas ne vidim ja nemam veselja.

HORACIJE

I ja dok vas nema tužan sam jako.

POJAVA IV

ARNOLF, ANJESA

ANJESA

Zašto me grdite?

ARNOLF

Zbilja, grešim jako

(...)

Kako? Bežat' s lolom nije radnja nepoštena?

ANJESA

On kaže da hoće da mu budem žena;

382

(...)

Venčat se treba pa da se greh skine.

ARNOLF

Ah, vi ga volite, dakle izdajnice!

ANJESA

Volim.

ARNOLF

Gospo bezbožnice, zašt' me ne volite?

POJAVA V

ARNOLF, ANJESA, ALEN

ALEN

Gospodine, ne znam šta je, al' bih reko

Da je leš s Anjesom zajedno utek'o

POJAVA VI

ARNOLF, HORACIJE

383

I ovdje se vodi razgovor između Horacija i Arnolfa. Ovog puta o spriječavanju zakazanog

vjenčanja.

POJAVA VII

ENRIK, ORONT, HRIZALD, HORACIJE, ARNOLF

(Horacije i Arnolf povlače se u jedan kraj pozornice i tako razgovaraju)

Ovdje se vodi dijalog više lica. Bliži se rasplet pa samim tim ima više razgovora, više

uloga.

POJAVA VIII

ENRIK, ORONT, HRIZALD, HORACIJE, ARNOLF, ŽORŽE

Pojava osam je kratka iako ima više učesnika. Ne učestvuju svi u razgovoru, neki su tu

kao posmatrači.

POJAVA IX

ANJESA, ORONT, ENRIK, ARNOLF, HORACIJE, HRIZALD, ALEN, ŽORŽETA

Pred sami kraj ima više lica, kako u sedmoj i osmoj pojavi tako i u devetoj.

POJAVA X

ENRIK, ORONT, HRIZALD, ANJESA, HORACIJE

Kraj. Izdvajam govor Hrizalda, s kojim završava čin, a i komedija.

384

HRIZALD

I ja bih je k'o vi zagrlio zete,

al' hajd'mo u kuću, ovde zgodno nije,

pa da rasvetlimo sve te misterije;

prijatelju za trud platimo šta vredi,

i slavimo nebo koje sve uredi.

Za razliku od tadašnjih tendencija, i pisanja tragedija, Molijer je pisao komedije, u kojima

likove dovodi u smješne situacije. Razlika je u tome što komedije imaju pozitivan kraj, a tragedija

se u njima okrene na smijeh i riješi se kad se najmanje nadamo. Baš kao i u ovoj komediji.

III MIŠLJENJE O DJELU

Iako je naslovljena naslovom Škola za žene Molijerova komedija je na neki način i škola

za muškarce. U tome i jeste ironija i komedija njegovog djela. Komično je to što se dešava

između muškaraca i žena i kako uče jednih od drugih. Obično je tema tragedija da jedan

muškarac voli ženu, a ona voli drugog, i da na kraju zbog ljubomore svi bivaju ubijeni i da je

385

rasplet tragičan. Ovdje je tematika ista ljubavni trougao, zamršene tajne, ugovoreno vjenčanje,

pokušaj spriječavanja tog vjenčanja, i na kraju šta se desi, sve se nekako uredi, i završi se sretno,

komično i nekim jednostavnim govorom završi se sve, a taj govor dođe kao zaključak na sve. Baš

kao ovaj Hrizaldov što sam izdvojio. I kako sam u uvodu naglasio, Molijer slijedi tri jedinstva

vremena, mjesta i radnje. Ima likove, i ima sve potrebne činove, te ima uvod, zaplet, vrhunac,

početak raspleta i rasplet, sve kao i u standardnij drami. Molierova uvijek zanimljiva i originalna

komika gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao.

386

IV LITERATURA

1. Molijer, Izabrane komedije, Beograd, 1951.

2. Molijer, Škola za žene, Mizantrop, Beograd, 1968.

3. Wikipedia.org

387

V SADRŽAJ

Tok čitanja djela

Uvod

Dnevnik pročitanog djela – Molijer, Škola za žene

Mišljenje o djelu

Literatura

Sadržaj

388

UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST


DNEVNIK PROČITANOG DJELA

MOLIJER, TARTIF

389

MENTOR: STUDENT:

Prof.dr.sc. Azra Verlašević Amel Kamberović

REZIME DNEVNIKA PROČITANOG DJELA

U uvodnom dijelu napisao sam nešto ukratko o samom piscu, Molijeru;

Zatim slijedi Tartif komedija u pet činova;

Navedeni su djelovi iz Molijerovog predgovora djelu;

Naveo sam likove i njihovu ulogu;

Iz svakog čina izdvojeni su djelovi, iz kojih se vidi srž djela;

Slijedi mišljenje o djelu;

Literatura;

390

Sadržaj

I DNEVNIK PROČITANOG DJELA

1.1 UVOD

O PISCU

MOLIJER185

185 Napomena: Tekst je preuzet sa sajta http://www.znanje.org

391

http://www.znanje.org/

Molijer (puno ime: Žan Batist Poklen, fr. Jean-Baptiste Poquelin, 15. januar

1622, Pariz—17. februar 1673, Pariz) je čuveni francuski glumac, pisac komedija i

direktor pozorišta iz epohe klasicizma.

Rođen je u Parizu 15. januara 1622. godine. Njegov otac je bio dvorski dekorater i

imao je titulu kraljevskog sobara. Od Molijera se očekivalo mnogo, ali on nije mogao

odoleti ljubavi prema književnosti i pisanju.

Godine 1643. mladi Molijer počinje da nosi taj pseudonim, konačno okreće leđa

karijeri dvorskog sobara i dekoratera. Posle detinjstva i mladosti provedenih u Parizu,

Molijer dugo boravi u južnoj i zapadnoj Francuskoj. Tamo se razvija njegov komični

genije. Povratak u Pariz 1658. je bio samo u prvi mah skroman. Već sledeće godine veliki

uspeh i početak slave donose mu „smešne precioze“, prvi značajniji komad, jer je do tada

pisao samo nekoliko lakrdija bez veće važnosti. Posle ovog trijumfa počinje u stvari

stvaralački period u Molijerevom životu. On sa trupom dolazi pod neposrednu zaštitu

dvora i uistinu postaje kraljevski komediograf.

Molijer je pisac, režiser i glumac. Ovaj veliki majstor smeha, možda najveći u

čitavoj svetskoj književnosti, umirao je podsmijavajući se bolesti, ljekarima, ljudskoj

gluposti, čak i samoj smrti. Pre nego što se tog 17. februara 1673. godine zavesa

posljednji put spustila za njim, njemu je još ostalo dovoljno snage, njegovog ogromnog

genija da i bledilo i samrtničke grčeve svoga lica pretvori u neodoljivo smešne.

1.2 TARTIF

KOMEDIJA U PET ČINOVA

MOLIJEROV PREDGOVOR DJELU TARTIF

392


http://sr.wikipedia.org/sr-el/17._%D1%84%D0%B5%D0%B1%D1%80%D1%83%D0%B0%D1%80


http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A4%D1%80%D0%B0%D0%BD%D1%86%D1%83%D1%81%D0%BA%D0%B0





Evo jedne komedije oko koje se podiglo mnogo huke, koja je duže vremena bila

proganjanja; i ljudi koje ona prikazuje jasno su pokazali da su oni u Francuskoj moćniji od svih

drugih koje sam dosad prikazivao186. Markizi, precioze, rogonje i ljekari mirno su podnjeli kad su

bili predstavljeni i pravili su se kao se, sa cijelim svijetom, zabavljaju slikama koje su prema

njima načinjene; ali licemjeri nisu shvatili šalu; oni su se odmah ražestili i smatrali neobičnim što

sam imao hrabrosti da prikažem njihovo pretvaranje i pokušao da omalovažim zanimanje u koje

su umješani toliki čestiti ljudi. To je zločin koji nisu mogli da mi oproste; i svi su se naoružali

užasnim bijesom protiv moje komedije. Tartif je, u njihovim ustima, komad koji vrijeđa

pobožnost. On je, od početka do kraja, pun gnusoba, i u njemu nema ničega što ne bi zasluživalo

da se spali. Svi slogovi su u njemu bezbožni; i sami ljudski pokreti su u njemu zločinački; i

najmanji mig oka, i najmanje klimanje glavom, najmanji korak desno ili lijevo, skrivaju u sebi

tajne za koje oni nalaze način da ih tumače na moju štetu.

Uzalud sam ga podnosio na uvid svojim prijateljima i cenzuri cijelog svijeta: ispravke koje

sam ja u njemu mogao učiniti, mišljenje kralja i kraljice koji su ga odgledali, odobravanje velikih

prinčeva i gospode ministara koji su ga javno počastvovali svojiom prisustvom, svjedočanstva

čestitih ljudi koji su smatrali da je koristan, sve to nije ničemu služilo.

Pravim pobožnim ljudima hoću da se opravdam zbog onoga što prikazuje moja

komedija; i ja ih iz sveg srca preklinjem da ne osuđuju stvari prije nego što ih vide, da se

oslobode svakog predubjeđenja i da ne pomažu pristrasnosti onih koji se sramote svojim

pretvaranjem.

Ako se čovjek potrudi da doronamjerno ispita moju komediju, vidjeće nesumnjivo da su

u njoj moje namjere svuda bile nevine i da ona ni u kom slučaju ne teži da ismije stvari koje treba

duboko poštovati, da sam je obradio sa svim obzirima koje je od mene zahtjevala osjetljivost

predmeta i da sam upotrijebio svu umješnost i svu brižljivost moguću moguću da jasno istaknem

razliku između ličnosti licemjera i ličnosti istinski pobožnog čovjeka.187

186 Ako je zadatak komedije da ispravlja poroke ljudi , ne vidim razloga da u tome ima povlašćeni. Ovaj porok je, u državi, po značaju opasniji od svih drugih, a vidjeli smo da pozorište ima veliku zaslugu u popravljanju ljudi. Najljepši domašaji ozbiljnog morala najčešće nisu tako snažni kao domašaj satire; i ne postoji ništa što tako dobro ispravlja ljude kao slikanje njihovih mana. Veliki je udar za poroke kada se izlože podsmjehu cijelog svijeta. Lako se podnose prijekori, ali se nikako ne podnosi ismijavanje. Čovjek pristaje da bude rđav, ali ne pristaje nikako da bude smješan. 187 Zato je upotrijebio cijela dva čina da pripremi dolazak svog zločinca. On ni jedan trenutak ne drži slušaoca u nedoumici; on se poznaje po obilježjima koja mu je dao; i on od početka do kraja ne kaže ni jednu riječ, ne učini ni ništa što gledaocima ne ostavlja sliku karaktra rđavog čovjeka i jasno ne ističe

393

Treba odobrit komediju Tartif ili uopšte osuditi sve komedije. Molijerova komedija

prikazuje samu gospodu i njihove mane, i to je ono što oni ne mogu da podnesu.188

LICA

GOSPOĐA PERNEL, Orgonova mati

ORGON, Elmirin muž

ELMIRA, Orgonova žena

DAMIS, Orgonov sin

MARIJANA, Orgonova kći, zaljubljena u Valerova;

VALER, zaljubljen u Marijanu

KLEANT, Orgonov šurak

TARTIF, lažni bogomoljac

DORINA, Marijanina družbenica

G. LOAJAL, sudski izvršitelj

POLICAJAC

FLIPOTA, služavka gđe Pernel

Događa se u Parizu.

PRVI ČIN

POJAVA I Gospođa Pernel, Elmira, Marijana, Kleant, Damis, Dorina, Flipota

GOSPOĐA PERNEL

Hajdemo, Flipota, da ih skinem s vrata.

karakter pravog čestitog čovjeka koga njemu suprostavlja Molijer.188 Pogledati Molijerov predgovor djelu Tartif (rečenica je parafrazirana)

394

ELMIRA

Vi tako žurite da me muka hvata.

GOSPOĐA PERNEL

Man'te, snaho, man'te; ostav'te me samo

Ne treba mi takvo ponašanje tamo.

ELMIRA

Sve dužne obzire vrše prema vama,

pa što tako naglo iziđoste, mama?

GOSPOĐA PERNEL

Oko mi taj život ne može da vidi,

gdje niko ne brine šta se meni svidi

Iz doma vam nosim iskustvo sve gore:

sve pouke moje tu se uvijek spore;

ne štuje se ništa; svako vam tu viče,

i svi na dvor kralja Petoa mi liče.

DORINA

Ali...

GOSPOĐA PERNEL

Vi ste, draga, družbenica jedna

po jeziku ili drskosti vanredna:

vaša želja treba da se trpa svuda.

395

DAMIS

Ali...

PRIZOR II

Kleant, Dorina

KLEANT:

–– Ja neću da idem,

bojim se da opet ne započne svađu;

da ta stara žena...

DORINA:

–– E, zaista šteta

što ona ne čuje kako govorite;

izvjesno bi rekla da ste vi star čovjek

i za njena leta da nije to ime.

KLEANT:

–– Kako se ni zbog čeg’ na nas razjarila!

I za svog Tartifa kako zagrejala!

DORINA:

396

–– Oh! Spram njenog sina to je još i divno;

da ste njega vid’li, rekli biste: “Strašno!”

U našim bunama biješe mudar čovjek

i pokaza hrabrost služeći svog kralja;

ali je postao vrlo tupav čovjek

otkako mu Tartif zavrtio mozak...

Ovdje se prvi puta pominje Tartif, i odma ima lošu osobinu, da je nekome zavrtio mozak.

POJAVA III Elmira, Marijana, Damis, Kleant, Dorina.

DAMIS

Ljubav moje sestre pomenite vješto

Tartif se, izgleda, tu protivi nešto.

On je samo oca okrenuti mog'o,

a meni je do tog stalo vrlo mnogo.

Sestru i Valera spaja ista snaga,

Al' mi sestra tog je prijatelja draga,

vi znate...

DORINA

Evo ga.

397

Ovdje saznajemo da se Marijana i Valer vole istom snagom, ali da se tu miješa

Tartif. koji je drag Marijaninom ocu.

POJAVA IV Orgon, Kleant, Dorina

ORGON

A Tartif?

DORINA

A Tartif? On je, blago meni,

zadrigao, krepak, svjež, usta rumeni'.

ORGON

Jadan čovjek!

Ovdje je izdvojen razgovor o Tartifu, kojeg opisuju u ljepšem svjetlu, nego on to jeste.

POJAVA V Orgon, Kleant

KLEANT

Ona vas u lice ismijava, u stvari.

Nimalo ne želim da vas to razjari,

al' ću jasno reći da je ja razumijem.

398

Ta vaše uporstvo shvatiti ne umijem.

Zar čovjeku jednom taj nimbus da date

i da, rad njega, sve zaboravljate?

Iz bijede je vaša kuća spasla njega,

a vi sad dospjeste...

ORGON

Stoj, brate! Prije svega,

ne znate čovjeka o kom to velite.

KLEANT

Ne znam ga, tako je, jer vi to želite.

Ali da se sazna za čovjeka da li...

ORGON

Srećni biste bili kad biste ga znali,

vaš bi zanos za njim bivao sve veći.

To je čovjek... čovjek... čovjek, prosto reći...

Ovdje se vidi Orgonova zasljepljenost Tartifom, dok Kleant koji ga i ne zna misli da je ta

dobrota lažna, jer nema niko toliko dobar i savršen.

DRUGI ČlN

POJAVA I Orgon, Marijana

399

ORGON

Marijana

MARIJANA

Oče! ...

MARIJANA

Kako vi hoćete? ...

ORGON

Hoću s domom svojim,

preko toga braka, Tartifa da spojim.

On će ti muž biti, to svi neka znate;

a o vašoj želji...

Orgon govori Marijani o njenom položaju, i o ugovorenom braku za Tartifa, kojeg ona ne

voli.

P O J A V A II Dorina, Orgon, Marijana

ORGON (primeti Dorinu.)

Šta se vi vrzmate?

Radoznalost vaša odviše je smjela,

kada vas je, da tu slušate, dovela.

DORINA

Ja zaista ne znam kako se glas pron'o,

iz nekakve sumnje, il' ga slučaj don'o,

400

ali o toj svadbi načula sam gdješta,

no odmah sam rekla da je to koješta.

Dorina ne vjeruje da je istina da se Marijana udaje za Tartifa, jer je svjesna njene

ljubavi prema drugome. I zna da je to što Marijana radi očeva želja, a njoj se Marijana

uvijek pokoravala.

P O J A V A III Dorina, Marijana

DORINA

Jeste li vi jezik izgubili, kada

sva uloga vaša sad na mene pada?

Kad bezuman prijedlog jednako slušate,

a nijednom riječju otpora ne date?

MARIJANA

Tako strogom ocu šta sam reći mogla?

DORINA

Riječ koja bi u toj nevolji pomogla.

MARIJANA

Šta?

DORINA

Da ljubav nije opšta i, prije svega,

da se vjenčavate rad sebe, ne njega;

401

a kad se vas tiče, treba da uviđa

da muž ima pravo vama da se sviđa;

i kad mu je Tartif drag, što priča svuda,

neka se slobodno za njega i uda.

MARIJANA

Vlast je oca takva nada mnom, priznajem

da mu nikad ne smijem otpora da dajem.

DORINA

Ali razmislimo. I Valer te traži.

Voliš li ti njega, il' ne voliš? - kaži.

MARIJANA

Ah! Kako, Dorina, moja ljubav strada

kad me i to pitaš tako iznenada!

Zar ti nisam srce otvorila svoje,

i zar ne znaš dokle idu žudnje moje?

Ovdje je potvrđeno ono što sam prethodno napisao, utjecaj očeve volje na Marijanu,

njena ljubav prema Valeru, i strah od oca i ispunjavanje njegovih zahtjeva.

POJAVA IV Valer, Marijana, Dorina

VALER

Nenadno, gospođo, jedan se glas razn'o,

bez sumnje lijep, ali koji sam sad sazn'o.

402

MARIJANA

Šta?

VALER

Da polazite za Tartifa.

MARIJANA

Prava

istina je da to otac namjerava.

VALER

Vaš otac,gospođo...

MARIJANA

Da, on bi to htio;

njegova je mis'o, njegov prijedlog cio.

VALER

Je li to ozbiljno?

MARIJANA

Jeste, na riječ časnu.

Za taj brak je volju izjavio jasnu.

VALER

A Vi lično šta ste riješili o tome,

gospođo?

403

MARIJANA

To ne znam.

VALER

Pošteno, dabome.

Ne znate?

U razgovoru između dvoje koji se vole, a djevojka polazi za drugog česta je pojava da ne

mogu dijalog skroz razviti, nego sve govore kratko, kao da se stide, ili im je žao što su u takvoj

situaciji. Valer je čuo da se Marijana udaje, pa je pita, a ona mu jasno naglašava da je to ono što

otac želi, i ne daje nikakavu nadu da će tu ponudu i taj prijedlog odbiti. Zato sam i izdvojio dio

gdje kaže da ne zna, a Valer potvrđuje da je to pošteno.

TREĆI ČIN

POJAVA I Damis, Dorina

DAMIS

Pa ja mogu biti prisutan tom vijeću.

DORINA

Treba da su sami.

DAMIS

Ništa reći neću.

404

DORINA

E, da! Zna se da ste ubojica stari,

a to je dovoljno da se sve pokvari.

Izlaz'te.

DAMIS

Ne, biću miran, da vidite.

DORINA

Kako ste nesnosni! Evo ga. Idite.

P O J A V A II Tartif, Loran, Dorina

TARTIF (primetivši Dorinu.)

Lorane, stegni mi bič oko kostreti,

i moli se bogu neka te prosvijeti.

Traže li me, reci odoh kazamatu,

da sužnjima dijelim milostinju datu.

DORINA

Kakva razmetanja licemerstvom golim!

TARTIF

Šta želite?

DORINA

Da vam javim...

405

TARTIF (izvlačeći iz džepa maramicu.)

Ali, molim

hoću prvo da vam ovaj rubac predam.

DORINA

Zašto?

TARTIF

Pa pokrijte grudi koje gledam.

Ti predmeti mogu dušu da sablazne,

i da izazovu griješne misli razne.

DORINA

A vi podležete iskušenju, znači,

i žena vam čula baš jako privlači?

Šta vas draži, to još ne znam, hvala bogu;

moja čula nisu pohlepna, i mogu

gledati vas golog od glave do pete,

pa da me tim ništa ne izazovete.

TARTIF

Molim vas da riječi umirite malo,

inače mi nije do govora stalo.

U prethodnom dijalogu vidi se to licemjerstvo Tartifa, lažnog dobrotvora i vjernika.

P O J A V A III Elmira, Tartif

406

TARTIF

Nek svevišnji vazda, kroz svemilost cijelu,

podari vam zdravlja i duši i tijelu;

nek vam blagoslovi dane, kako želi

najniži kog ljubav njegova veseli.

ELMIRA

Velika vam hvala za pobožne želje.

Al', da nam je lepše, uzmimo fotelje.

P O J A V A IV Damis, Elmira, Tartif

DAMIS (izlazeći iz malog kabineta

u koji se povukao)

Ne, gospođo, neka svi to čuju smijesta

Ja sam, skriven, čuo sve sa ovog rnijesta

Izgleda mi da me samo nebo vodi

da smrvim zločinca što mi samo škodi

da mu se osvetim za svu podlost mrsku

za to nevaljalstvo i bezočnost drsku,

da otvorim oči ocu neka gleda

nitkova što želi da vam srce preda.

ELMIRA

Ne, Damise: neka sam mudriji bude,

nek zasluži dobra koja mu se nude.

Pošto to obećah, ostav'te me samu.

Moja narav nije da pravim galamu.

407

Ta žena se smije na gluposti ove '

i neće svog muža tim da izazove.

Damis je uvidio kakav je Tartif, jer je slušao razgovor njega i Elmire, i Dorine.

POJAVA V Orgon, Damis, Tartif, Elmira

DAMIS

U čas dolaska vam, oče, sad se radi

O vijesti koja će da vas iznenadi.

ELMIRA

Da, ja smatram da se usluga ne pruža

kad prijedlozi prazni remete mir muža;

da opasnost za čast nije na toj strani,

P O J A V A VI Orgon, Damis, Tartif

ORGON

Gospode! je l' zbilja to što čujem jadan?

TARTIF

Jeste, brate, ja sam zao, rđav, gadan,

ja sam bijedni griješnik kom je razvrat

408

najgori zločinac što je ikad bio;

svaki me trenutak mog života prlja; …

ORGON, sinu.

Izdajniče, hoćeš, kad tu laž podvlačiš,

čistotu njegove vrline da smračiš?

DAMIS

Šta? Tobožnja blagost lukavstva zar muti

vaš sud i poriče...

ORGON

Kugo kleta, ćuti!

TARTIF

Ah! ostav'te, njega kriviti ne smijete,

i bolje će biti da mu vjerujete. ...

Ovdje Damis pokušava ocu dokazati kakav je Tartif, a Tartif priznaje da je sve to na jedan

ciničan način, da bi okrenuo Orgona protiv sina. i naravno uspjeva u tome.

POJAVA VII Orgon, Tartif

409

TARTIF

Nek je sve onako kako Gospod kaže.

ORGON

Jadan čovjek! Brzo, nek se sve izvede

pismeno, a zavist neka sebe jede!

ČETVRTI ČIN

POJAVA I Kleant, Tartif

TARTIF

Tri i po je sata.

Moram gore nekim svetim obvezama.

Oprostite što vas sad ostavljam sama.

KLEANT

Ah!

POJAVA II Elmira, Marijana, Kleant, Dorina

DORINA (Kleantu.)

Ja vas preklinjem, poradimo skupa

za nju, gospodine: bol joj srce čupa;

pogodba, što otac za večeras sprema,

410

baca je u očaj, da spasenja nema.

Učinimo za nju svim naporom nešto,

i sprečimo, silom ili milom, viješto

nesrećnu namjeru što se na nas svali.

Ovdje se vidi Dorinina namjera da pomogne Marijani.

POJAVA III Orgon, Elmira, Marijana, Kleant, Dorina

ORGON

He! baš mi je milo što ste se svi zbrali:

(Marijani.)

Evo ugovora, da vas razveseli,

a vi znate šta se njim postići želi.

MARIJANA, klekne.

Oče, ja vas kunem višnjim bogom, eto,

i svim onim što je vašoj duši sveto:

lišite se jednom roditeljskih prava,

ne tražite da se ljubav pokorava; ...

Marijana prvi puta govori o ljubavi i moli oca da je ne udaje.

POJAVA IV Elmira, Orgon

411

ELMIRA

Vi se sada ovdje pod ovaj sto sklon'te.

ORGON

Kako?

ELMIRA

Sakrijte se, to je neophodno.

ORGON

Zašto pod sto?

ELMIRA

Zato što je tako zgodno.

Ja znam sve šta hoću; pustite me samo.

Podvuc'te se; a kad budete već tamo,

nek ne bude od vas ni glasa ni java.

Elmira namješta zamku Tartifu, da bi Orgonu otvorila oči.

POJAVA V Tartif, Elmira, Orgon

TARTIF

Želeli ste da mi sastanak tu date?

412

ELMIRA

Da. Postoje tajne, treba da ih znate.

Al' vas molim vrata zaključajte ova,

da nam se ne desi neprilika nova.

(Tartif zatvara vrata i vraća se.)

Slučaj sličan onom što je skoro bio

svakako nam ne bi bio vrlo mio. ...

TARTIF

Vaš govor se može razumeti silom;

nedavno ste drugim govorili stilom.

ELMIRA

Kad vam je držanje moje teško palo,

kako srce žene poznajete malo!

Kako malo znate šta hoće da kaže

kad se tako slabo u borbi pokaže!

Stid nam uvijek u tim trenucima brani. ...

TARTIF

Bez sumnje, gospođo, to je slast što liječi;

sa ljubljenih usta čuti takve reči;

ta struji kroz mene, kako mi se čini,

i sva moja čula topi u milini.

Vodi se strastan razgovor između Elmire i Tartifa, koji joj izjavljuje ljubav.

413

POJAVA VI Orgon,Elmira

ORGON (izlazeći ispod stola)

Ala je to čovjek užasan, razvraćen!

Treba doći k sebi, potpuno sam smlaćen.

ELMIRA

Šta, već izlazite? Ne šal'te se samo.

Još tom nije vrijeme; hajd' pod čaršav tamo;

čekajte kraj, da se uvjerite bolje,

da se praznoj sumnji ne otvara polje.

Orgon otvara oči, ali Elmira želi da čuje još razgovora da potvrdi ako ima još kakvu

sumnju u to da je Tartif licemjeran čovjek.

P O J A V A VII Tartif, Elmira, Orgon

TARTIF (ne videći Orgona.)

Sve ide na ruku onom što sam htio,

gospođo, vaš stan sam pregledao cio,

nikog nema; moja očarana duša...

ORGON (zadržavajući ga.)

Mir! Ljubavna žudnja suviše vas kuša;

ne morate biti baš toliko strasni.

Ah, vi me varate, vi, čovječe časni!

414

Duša vam baš ima žudnju nečuvenu!

Prosite mi ćerku, zavodite ženu!

Nagoveštaj o tom imao sam davno;

mišljah biće drukčije, ne istupah javno.

Ovo je vrhunac dokaza što biše:

znam šta hoću, ništa ne treba mi više.

Jasno je iz ovoga kakav je Tartif, orgonu prosi kćer a zavodi ženu, nema nimalo srama.

POJAVA VIII Elmira, Orgon

ELMIRA

Šta kaže? kakvo je ovo trabunjanje?

ORGON

Ja sam zbunjen, a stvar nije za smejanje.

ELMIRA

Kako?

ORGON

Greška mi je u tome što kaže.

Taj poklon me brizi velikoj izlaže.

415

ELMIRA

Poklon?

ORGON

Jest, dabome, to je stvarnost prava.

Ali mi još nešto duh uznemirava.

ELMIRA

Šta?

ORGON

Sve ćete čuti. Al' žurimo, more,

da vidimo je li ta škrinja još gore.

PETI ČIN

POJAVA I (Orgon, Kleant.)

KLEANT

Kuda to?

ORGON

Ah, znam li?

KLEANT

Zgoreg biti neće,

416

mislim, da zajedno održimo vijeće

o mjerama što sad treba da se čine.

POJAVA II Damis, Orgon, Kleant.

DAMIS

Šta, oče, zar lupež hoće da vas šteti,

da dobrote vaše neće da se sjeti,

da mu podlost, gnjeva dostojna, sve duža,

vašom se dobrotom protiv vas oruža?

ORGON

Da, sine, i to mi bolom srce guši.

DAMIS

Pustite ja ću mu iščupati uši:

treba ići pravo protiv te beščasti,

od nje ću vas, jednim potezom, ja spasti.

Biće kraja svemu, kada on nastrada.

POJAVA III Gospođa Pernel, Marijana, Elmira, Dorina, Damis, Orgon, Kleant

GOSPOĐA PERNEL

Je l' moguće da se takva čuda dese?

417

ORGON

Oči su mi svjedok svih mojih nedaća;

vidite li kako dobrota se plaća?

Izvuk'o sam rado čovjeka iz blata,

P O J A V A IV Gospodin Loajal, Gospođa Pernel, Orgon, Damis, Marijana, Dorina, Elmira, Kleant

GOSPODIN LOAJAL (Dorini, udnu pozornice)

Dobar vam dan, sestro; bud'te dobri tako...

Želim gospodinu.

DORINA

Zauzet je jako,

i sumnjam da može primiti ma koga.

GOSPODIN LOAJAL

Ja ne mislim biti dosadan zbog toga.

Moj dolazak ničeg neprijatnog nema,

a tiče se stvari koja se baš sprema.

KLEANT

Trebaće da znate

kakav je to čovjek i šta s njim imate.

ORGON

Možda nosi neke predloge od njega.

Kako da se s njime ponašam, prije svega?

418

POJAVA V Orgon, Kleant, Marijana, Elmira, Gospođa Pernel, Dorina, Damis

ORGON

No, vidite l', majko, da ja imam prava,

a vas neka ova stvarnost uvjerava:

je l' vam jasan njegov zločin nad tim domom?

GOSPOĐA PERNEL

Ja sam zapanjena, poražena gromom!

P O J A V A VI Valer, Orgon, Kleant, Elmira, Marijana, Gospođa Pernel, Damis, Dorina.

KLEANT

Eto vam tih prava; tim se sredstvom služi

da na vaša dobra svoju ruku pruži,

ORGON

Čovjek je, priznajem, životinja zlobna!

VALER

Svaka neodlučnost može biti kobna.

Kola su tu, da vas odvedem i pratim; ...

419

P O J A V A VII Policajac, Tartif, Valer, Orgon, Elmira, Marijana, gospođa Pernel, Dorina, Kleant, Damis.)

TARTIF

Lakše, gospodine, ne žurite tako:

do vašega stana doći ćete lako;

vi ste uhapšeni u ime Vladara.

ORGON

To je zadnji udar tvoj, bitango stara, ...

TARTIF

U zatvor? šta će to da znači?

POLICAJAC

To ne mora da se i vama tumači.

(Orgonu.)

Smir'te se vi samo od uzbune ove. .

Pod Kraljem smo kome prevara ne gode;

do dna srca uvijek prodire mu oko

i sve ljudske laži uviđa duboko.

DORINA

Hvala bogu!

GOSPOĐA PERNEL

Vidim olakšanje neko.

420

ELMIRA

Srećan ishod zbilja.

MARIJANA

Ko bi sve to rek'o?

ORGON (Tartifu.)

Eto ti, zlikovče...

KLEANT

Ah, stanite, brate.

Nemojte s visine svoje da padate;

ostav'te bijednika njegovoj zloj kobi,

ne pridružujte se griži koju dobi,

ORGON

Da, tako je: hajd'mo sa hvalom pred njega,

dug sjajnoj dobroti platimo prije svega.

A tada ubrzo dodajmo još jedno

osjećanje duga, prijatno vanredno,

i da srećnim brakom krunišemo vjernu

Valerovu ljubav čistu, neizmjernu.

MIŠLJENJE O DJELU

Mislim da je sam Molijer već u predgovoru iz kojeg sam izdvojio djelove pojasnio djelo

dovoljno,i rekao da djelo nema uvrijedljiv karakter. Djelo je prema mom mišljenju upravo takvo,

jer ono ne ismijava prave istinske pobožne ljude, djelo ismijava one licemjerne vjernike, koji su

421

pred drugima sveci, i kojima niko ne smije reći ništa jer su „bezgrješni“, a zapravo samo glume, i

pokvareni su, baš kao Tartif. Molijer mu je od samog početka dao takvu osobinu, ali je čekao dva

čina da uvede njega u komediju, pripremajući slušaoce, a i čitaoce za takvo licemjerstvo.

II LITERATURA

422

1. Žan Batist Molijer, Tartif, Nolit, Beograd, 1966.

2. www.wikipedia.org

423

III SADRŽAJ

DNEVNIK PROČITANOG DJELA; UVOD

TARTIF, KOMEDIJA U PET ČINOVA

MIŠLJENJE O DJELU

LITERATURA

SADRŽAJ

424

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET


DNEVNIK ČITANJAPREDMET: SVJETSKA

KNJIŽEVNOST II

TEMA: JEAN RACINE „FEDRA“

425

TUZLA, APRIL 2010.GODINE

STUDENT: MENTOR:

ADMIRA KOPIĆ DR.SC. AZRA VERLAŠEVIĆ, DOC.

„To je najčišća i najdirljivija dikcija; to je Racine.”

Voltaire, Filozofski rječnik, 1763.

426

„Držim da je aleksandrinac dosadan, neposnošljiv; podsjeća me na beskonačnu ogradu od kolaca, čija je izmjena praznoga i punog oku nepodnošljiva. A ipak moram i više nego prihvatiti Racineov aleksandrinac, ja mu plješćem objema rukama. Bilo je to odgovarajuće i prijeko potrebno oruđe.“

Daniel- Rops, „Claudel, kakva sam poznavao“, 1957.

Lica u djelu

Tezej- sin atenskog kralja Egeja

Fedra- Tezejeva žena, kći Minosa i Pasifaje

Hipolit- sin Tezeja i Antipode, amazonske kraljice

Aricija- princeza iz atenske kraljevske obitelji

Teramen- Tezejev odgojitelj

Enona- Fedrina dojkinja i pouzdanica

Ismena- Aricijina pouzdanica

Panopa- Fedrina prijateljica

Stražari

427

Mjesto radnje- peloponeski grad Trezena

Prvi čin Prvi prizor Hipolit i Teramen

Radnja počinje dijalogom između Teramena i Hipolita, koji razlog svoje želje za odlaskom objašnjava tugom zbog očeva nestanka:

Hipolit: „Otići ja kanim iz ljupke Trezene.

Zbog pogubne dvojbe što mi dušu kida

Plandovati dalje ne mogu od stida.

Preko šest mjeseci oca nije bilo,

Nemam pojma što se s milim bićem zbilo....“1

428

Teramen, vidjevši kolika je briga sina za nestalim ocem, objašnjava kako je pregledao oba mora (misli se na Jonsko i Egejsko more), Korint i Aheront (korint je prevlaka između Egejskog i Jonskog mora; Aheront je rijeka koja izvire u u grčkom Epiru, ali prema mitu, uvire u pakao), Tenar i klance Elide i stigao do mora gdje je Ikar pao (Tenar i Elida su predjeli u Peloponezu; uz pomoć oca Dedala Ikar je sebi napravio krila od perja i oblijepio ih voskom. U zanosu leta previše se približio suncu, koje mu je rastopilo taj vosak. Pao je na područje Egejskog mora koje je dobilo poseban naziv po njemu).

Tenar nagovještava da se možda Tezej, njegov otac, namjerno skriva, čekajući da mu se javi ljepotica njegova.

1 Jean Racine „Fedra", Sys Print, Zagreb, 2000.god., str. 27

Teramen: „On se valjda od nas hotimice krije?

Dok za život njegov dršćemo u stravi,

Čeka da se kakva ljepotica javi;

Znamo da junaci vole lijepe žene...“2

Hipolit na Teramena podiže glas govoreći kako Tezeja mora poštovati, jer se ovaj ne bi tako lahko mogao spriječiti, iako, otkad Fedru ljubi, luta. Sin odlučuje da mora oca potražiti, da u Trezeni

429

ne može duže ostati. Teramen shvata razlog zbog kojeg Hipolit ne može ostati u Trezeni, iako je tu proveo djetinstvo cijelo. Taj razlog bila je Fedra, maćeha Hipolitova. No, ono što Teramen nije shvatao bilo je kako mu Fedra, žena koja umire, može toliko smetati, da li se takve žene Hipolit treba bojati. Hipolit tu nejasnoću objašnjava riječima:

Hipolit: „Ne treba , ali druga propast me vreba.

Jedna druga žena Hipolitu smeta.

Priznat ću ti tko je- Aricija kleta!

Potječe iz roda što nas mrzi jako.“3

Aricijin rod, Palantidi, su sinovi Palanta, Egejeva brata, Tezejeva strica. Bilo ih je pedeset. Kad je umro Egej, atenski vladar, trebao ga je naslijediti sin Tezej, ali su se oni usprotivili. Došlo je do krvave bitke u kojoj Palantidi izginuše. Imali su sestru Ariciju koja je ostala živa, ali joj je Tezej zabranio da se udaje i ima djecu kako bi taj rod zauvijek izumro.

2 Jean Racine "Fedra", Sys Print, Zagreb, 2000.god., str. 28


Na ovo Teramen zaključuje i odgovara Hipolitu, hrabro, kako on misli da se Hipolit napokon pustio ljubavi, suočio se sa Venerinom moći ili, kako kaže stara metafora, kladi Venerin oltar, pa će tako sam u očev položaj doći. Hipolit na pitanje odgovara nizom pitanja

430

kojima objašnjava kako on ne smije ponoviti očeve greške, on se ne smije zaljubiti, ni zbog oca, a pogotovo ne zbog Aricijine zabrane udaje:

Hipolit „Zar bi Aricija prikladna mi bila?

Naišla bi čuvstva na zapreke, koje

Za vječna vremena dijele i nas dvoje.

Očev zakon njojzi brani majkom biti,

Nakon mrtve braće pleme nastaviti,

Ne smije ta biljka više imat ploda:

Sestra mora biti posljednja svog roda,

Smije biti na dvoru i živjeti s nama,

Ne smije se udat, mora ostat sama.

Trebam li se borit za njezina prava,

Ispasti pred ocem usijana glava?“4

Teramen savjetuje da se ne opire Venerinoj moći, da u tome neće uspjeti. Što je zabrana jača i ljubav će biti jača. Govori mu da se na njemu primijeti da u ljubavi gori, da nije kao prije:

Teramen: „Neka tajna sila drži vas u vlasti.

Zaljubljeni vi ste, gorite od strasti,

Aricija divna nju će vam utažiti...“5



431

Hipolit pozdravlja Fedru, odlazi, pitajući se šta Enonu muči.

Drugi prizor Hipolit, Enona i Teramen

Enona Hipolitu objašnjava Fedrino stanje. Govori mu kako je Fedrino stanje loše, da ona ni sama ne zna šta je uzrok Fedrine patnje.

Enona: „Žalosni je nemir iz kreveta vadi,

Hoće van, na svjetlost, ali strašno pati,

Svakog ko naiđe tjeram da se vrati...

Evo je...“

Hipolit: „... No dobro, vratit ću se i ja,

Moje lice Fedri svakako ne prija.“6

Treći prizor Fedra i Enona

Enona i Fedra šetaju kad odjednom Fedra, nemogavši više da hoda, poče svoje jade govoriti, ali se povuče da ne bi otkrila Enoni svoje muke.Enona joj savjetuje da se mlada ne nada smrti, da će najviše izdati svoju djecu, nakon muža i bogova. Govori joj kako će, ako ona umre, njena djeca izgubiti pravo naslijeđa, a da će sve naslijediti Hipolit.

Fedra: „Nebesa!!“

Enona: „Prigovor vas peče?“

Fedra: „Zašto, nesretnice, ime ovo reče?“7

432

Enona savjetuje da se Fedra digne na noge, da njena djeca, pravi Grci, od djeteta barbarkinje bez naslijeđa ne smiju ostati.

6 Jean Racine "Fedra", Sys Print, Zagreb, 2000.god., str. 32-33


Fedra reče kako je Hipolit previše u njen grijeh pušten. Enona, naravno, zahtijeva da joj Fedra kaže koji je to veliki jad, šta je to Hipolit uradio pa je ona toliko tužna i toliko krije tu tajnu.

Fedra: „Kad mi saznaš zločin kamo kob me riva,

Smrt će biti gora, jer ću umrijeti kriva.“8

Da bi je nagovorila, Enona Fedri nabacuje da će baš ona biti ta koja će joj sklopiti oči kada umre, te da joj je uvijek vjerna prijateljica bila.Potom poče nabrajati sve jade roda.

Enona: „Čut ćeš uzrok najveće grozote.

Volim... Od imena mi dršće nutrina.

Volim...“

Enona: „Kog...“

Fedra: „Amazonkina ti poznaješ sina,

Ko maćeha ljuta ja postupah s njime.“

Enona: „Hipolit? Nebesa!“

Fedra: „Ti mu kaza ime.“

Enona: „Žile mi se lede! Iz njih krv mi ode!

Oh, užasa groznog! Jao, tužni rode!

Do kobnoga zašto putovasmo žala?

433

Nas je opačina ovdje dočekala.“9

Na Enoninu reakciju Fedra objašnjava kako se sretna udala i sretna bila dok nije ugledala lice mladog Hipolita. Od tada nema mira, izjeda je strast.



Govori kako je Venera, prokletstvo njenog roda, u njenom tijelu, te da je smrt njena jedino riješenje.

Fedra: „...Venera osobno u tijelu je mome!

Smislila sam dakle kako ću se spasit,

Kad uništim tijelo, plamen ću ugasit,

U grob tako ja ću ponijeti zalog časti,

Kad sa danjeg svijetla ode oblak tmasti.

Popustih ti. Priznah uzrok svojih zala,

Plakala si, ja se nisam pokajala,

Poštuj preminuće koje stiže zorom,

Nemoj me sad mučit kakvim prigovorom,

Nemoj mi spominjati iskru ognja malog

Koja je tobože života mi zalog!“10

Četvrti prizor Fedra, Enona, Panopa

Panopa: „Žalosnu vam novost, gospo, htjdeoh skriti,

434

Ali nemam pravo, jer će važna biti:

Junački vam suprug žrtvom smrti pade,

Vama zadnjoj kažem, svatko za to znade.“11

Panopa govori kako izbori Atenu dijele. Na prvoj strani je Hipolit, na drugoj strani, nepravični ljudi koji za kraljicu žele princezu Ariciju, Hipolitovu voljenu.



Peti prizor Fedra i Enona

Enona Fedri savjetuje da svoju ljubav prema sinu smiri, jer su izbori važniji. Hipolit ne smije napustiti Trezenu. Fedra pristaje.

Fedra: „Pa dobro, pristajem. Neka bude tako,

Ako se u život vratit mogu lako,

Ako moja jadna ljubav prema sinu

Silama mi slabim može dat čvrstinu.“12

Drugi činPrvi prizor Aricija, Ismena

Aricija i prijateljica joj, Ismena, razgovaraju o Aricijinom oslobođenju, o tome kako Tezejeva zabrana više ne vrijedi nakon njegove smrti. Aricija, sretna, još ne vjeruje, ne shvata da bi mogla

435

postati vladarica Atene, ponajviše zbog Hipolita jer misli da on, ženomrzac, neće doći do trona.

Ismena: „Znadem da se priča da je gord i hladan,

Ali sam vidjela da je uz vas jadan.

Pozorno vas gledah misleć na taštinu

Koju pripisuju Tezejevu sinu.

Odvratiti od vas oči je kušo,

Al' ga vlastit pogled u tom nije slušo.

Hipolit oholi o ljubavi šuti,

Al' mu oči kažu što mu srce ćuti.“13



Aricija i dalje ostaje pri tome da Hipolit nikoga ne voli, ni nju, niti bilo koju drugu. Smatra da je on srca kamena i zatvorena, da ona neće biti te sreće da je on voli, da i njeno srce spolna ljubav zagrije. Ona ne vjeruje u te dobre vijesti, ostaje u svojoj tuzi.

Ismena: „Čuti ga možete. Kreće

K vama.“14

Drugi prizor Hipolit, Aricija, Ismena

Hipolit dolazi i Ariciju oslobađa očeve stroge zabrane. Ona se, još uvijek u nevjerici, raduje oslobođenju i Hipolitovim riječima:

436

Aricija: „Atika je vaša! Stoga krećem sada

Pomiriti stranke glavnoga grada.“15

Napokon joj Hipolit priznaje ljubav:

Hipolit: „Ja prezirah ljubav kao nešto ružno,

S čuđenjem promatrah njeno roblje tužno,

Brodolomi strasti meni jesu znani

Ali kao onom što stoji po strani.

A sada sam pod isti jaram i sam pao

Sebe sam odjednom jačoj sili dao.

Zaboravih ja se u jednome trenu

I zarobi strast mi dušu uzvišenu.



Skoro šest mjeseci pun očajnog stida

Nosim tu strelicu što mi dušu kida,

Opirem se vama opiranjem ludim:

Kad vas nađem, bježim- kad vas nema, žudim.“16

Treći prizor Hipolit, Aricija, Teramen, Ismena

437

Teramen govori Hipolitu da ga Fedra očekuje. Pri odlasku Hipolit pita Ariciju koji je njen odgovor na njegovu ljubavnu izjavu, a ona odgovara:

Aricija: „Ostvarite, prinče, svoj dar plemeniti,

Otvorite put mi u Atenu staru,

Radujem se mnogo svakom vašem daru,

Ali starodrevna kraljevina ova

Najdraži mi nije od vaših darova!“17

Četvrti prizor Hipolit, Teramen

Hipolit: „Za moj put sve spremi! Dok ona tu bude,

Na brzinu sredi i stvari i ljude,

Znak im podaj, trči, ovamo se vrati

I mučan razgovor s kraljicom mi skrati!“18




Peti prizor Fedra, Hipolit, Enona

438

Uzbuđena zbog prisustva Hipolita, Fedra zaboravlja šta je htjela reći, ali Enona je napominje da se ne smije saznati njena tajna. Obraća se Hipolitu govoreći kako je njegova mržnja prema njoj, maćehi koja je zauzela mjesto njegove majke, opravdana. On joj govori kako se i njena mržnja prema njemu može opravdati:

Fedra: „I javno i tajno, grdih vas sve gore

I zaželjeh da me od vas dijeli more,

Zakonski zabranih da se ispred mene

U ikojoj zgradi ime vaše spomene.

Ali kad taj progon s patnjom svojoj sravnim,

Količinu mržnje s izrazom joj javnim,

Tada sućut zovu ženske moje rane,

A ne, gospodine, mržnju s vaše strane.“

Hipolit: „Materi su prava njene djece sveta,

Dijete druge žene- pastorak- njoj smeta,

Gospođo, ja znam da osjećaji jetki,

Posljedice drugog braka, nisu rijetki.

S maćehom bih drugom ja na isto došo.

Tko zna? Možda s njom bih i još i gore prošo.“19

439

19 Jean Racine „Fedra", Sys Print, Zagreb, 2000.god., str. 52-53

Hipolit: „Nebesa! Što čujem? Vi zaboraviste:

Tezej mi je otac, a žena mu vi ste?“

Fedra: „Po čemu sudite da sam nezaboravna,

Prinče? Zar mi ugled nije briga glavna?“20

Hipolit misli da ona ne priča o ljubavi prema njemu sve dok ona ne nastavi sa priznanjem ljubavi moleći ga, na kraju, da joj skrati muke jer sebe ona ne opravdava, ako on neće, ona će.

Fedra: „Evo tu je srce, tu mi mač ubodi!

Nestrpljivo već je, okajati hoće

Prihvaćanjem kazne posljedice zloće.

Ako nećeš da ga tvoja ruka zgodi,

Jer mu nedostojnom ubod od nje godi,

Ako nećeš da te prlja krvav vrutak,

Daj ga...“21

Šesti prizor Hipolit, Teramen

Teramen saopćava da je izglasan vladar Atene, Fedrin sin, dakle, Fedra, jer je kralj- sin još maloljetan te tako ona ima prava regentice. Govori kako kruže glasine da je Tezej viđen u Epiru. Hipolit naređuje da se hitro krene u Epir, da je svaki trag važan, da ne treba žaliti ni truda ni muke.

440



Treći činPrvi prizor

Fedra, Enona

Fedra i Enona razgovaraju o Hipolitu i o Fedrinoj izjavi ljubavi. Fedra se kaje što mu je priznala ljubav, ali onda shvata da on nije upoznat o ljubavi pa da tako ni ona neće imati suparnicu. Šalje Enonu da mu predloži vladarsku krunu i da on podučava njenog maloljetnog sina, jer njoj kruna neće pristajati.

Fedra: „Atena je Hipolitu mamac,

Prema njoj je brodu okrenut pramac.

Pođi tom mladiću slavohljeplja punu,

Stavi mu u izgled zlatnu grčku krunu,

Nek na svoje čelo stavi moj dijadem,

Da meni ovakvoj ne pristaje, znadem.

Kad to bude, on će vladarsku vještinu

Predavati mome maloljetnom sinu,

Možda mu ushtjedne oca biti,

Sebe ću i sina njemu podložiti.

Pođi ga pridobit, ti si jaka duha,

441

Za tvoje će riječi možda imati sluha,

Sve mu ovo reci, da umirem kaži...“22

22 Jean Racine „Fedra", Sys Print, Zagreb, 2000.god., str. 60- 61

Drugi prizorFedra

Fedra govori božici Veneri kako treba da se i ona ljuti na Hipolita, jer srce mu ljubav ne poznaje, ali ono što Fedra ne zna jeste da je Hipolit zaljubljen u Ariciju.

Fedra: „Okrutnice, ako trebaš novog slavlja,

Nasrni na onog tko se suprostravlja.

Hipolit se tašti tvojoj moći smije,

Pred tvoj oltar nikad kleknuo ti nije...“23

Enona se vraća.

Treći prizorFedra, Enona

Enona donosi vijest o Tezeju, govori kako je živ i da dolazi sa sinom Hipolitom. Fedra se uznemiri.

Fedra: „Ja zlo predvidjeh. Nisi spremna bila

Razloge uvažit, pa sam popustila.

442

Stoga ja umirem jutros. Oplači me!

Zbog tvojih savjeta gubim časno ime.“

Enona: „Umirete?“

Fedra: „Bozi! To mi osta samo.

Moj će muž sa sinom začas doći amo,

Motrit će me svjedok moje grješne strasti

Kako ću mu ocu u zagrljaj pasti.

Što mi srce vapi, to mu nije važno,


Niti mu što znači oko moje vlažno.“24

Fedra brine za svoju djecu jer ih je osramotila. Enona joj savjetuje da ostane sa svojom djecom, da ne bude kukavica, tužitelju Hipolitu će u korist biti ako Fedra sama sebe okrivi. Pita je da li joj je još mio.

Fedra: „U mojim očima on je neman mrska!“25

Enona predlaže da Fedra sve okrene u svoju korist i da mužu ispriča, ali ne onako kako je bilo, nego obrnuto.

Enona: „Budite odvažni, tužite ga prvi

Za taj isti zločin! Tko vas može pobiti?

Sve je protiv njega, on ne može dobit.

Mač je ostavio: eto sretne greške,

Vaš je nemir ishod neke boli teške,

443

Dva- tri krika vaša ocu sve će reći

I kaznu izgona brzo sin će steći.“26

Vidješe kako dolaze Hipolit i Tezej te Fedra Enoni sve prepusti da odluči.

Četvrti prizor Tezej, Fedra, Hipolit, Enona, Teramen

Tezej, sretan zbog dolaska voljenoj, poče govoriti, ali ga Fedra prekide govoreći kako on ne smije da se raduje njoj, da ona toga nije vrijedna.

Fedra: „Ja se vama približit ne smijem,

Jedino što mogu jest da sebe skrijem.“27





Peti prizor Tezej, Hipolit, Teramen

Tezej ostaje iznenađen Fedrinim dočekom.

Hipolit: „Razlog može Fedra reći!

Ako ste mi spremni želju ispuniti,

Od Fedre daleko želio bih biti,

Dopustite sinu otić iz Trezene,

444

Iz prebivališta, oče, vaše žene.“28

On objašnjava kako više nema potrebe da on bude tu, a i on sam ima želju da ide u ratove i borbe, da se dokazuje i heroj postane kao što je to i otac mu postao. Tezej, naravno, traži objašnjenje zašto se svi tako ponašaju.

Tezej: „Što vidim? Obitelj se od mene ježi,

Pred pojavom mojom ovdje svatko bježi?

Svi se mene groze, nitko me ne želi.“29

On priča kako se oslobodio podzemnog svijeta u koji je došao jer je prijatelju pomogao da otme ženu vladara Epira. Bogovi su mu rekli kako da prevari stražu i tako se oslobodio. Sada je razočaran jer je odabrao da se kući vrati, svojim milim, a takav doček mu prirediše. Zahtijeva objašnjenje.

Tezej: „Uđimo, jer sumnja od svega je gora,

Upoznajmo odmah zločin i zlotvora,

Nek razlog smutnje Fedra sad iznese.“30




Šesti prizor Hipolit, Teramen

445

Hipolit se plaši šta će Fedra reći jer ga neka zla sumnja mori, ali ipak misli da je nevin. Strah ga očeve reakcije, žali oca zbog Fedrine ljubavi.

Hipolit: „Spomenut mu kanim ljubav kojoj prijeti,

Ali nema snage da je poremeti.“31

Četvrti činPrvi prizor Tezej, Enona

Enona, naravno, Tezeju Fedru predstavlja kao žrtvu. Tezej se ljuti na sina, bijesan je.

Tezej: „Podlac! Eto zašto on pred ocem blijedi,

Prilazeći meni od straha se ledi.

Zbog povratka moga sretan nije bio,Tako je i moju nježnost uništio.“32

Enona mu govori kako je ta ljubav još u Ateni postojala, da se Fedra već tada požalila.

Drugi prizor Tezej, Hipolit

Tezej se čudi kako na Hipolitu ne može da primijeti nijedan trag krivice.

Hipolit: „Naoblačilo se časno vaše čelo,

Bi li se za razlog tome pitat smjelo?

Biste li tu tajnu podijelili sa mnom?“33

446




Tezej je bijesan na sina i moli Neptuna, boga mora, da mu u osveti pomogne, da se riješi sina izdajice. Hipolit zaključuje šta je Fedra uradila i da je sve na njega slagala. Tezej, zaluđen bijesom i osvetoljubljem, ne želi shvatiti šta mu sin govori.

Hipolit ocu ne može od tuge da kaže za Fedrinu ljubav. Ne želi se opravdavati, ali ocu iznosi neke činjenice.

Hipolit: „Neću sebe slikat preveć lijepom bojom,

Al´se jedna krepost smije zavti mojom:Ni kod koga nema odbojnosti veće

Prema grijehu koji sad mi se podmeće.

Sva me Grčka pozna po spoljnoj čistoći,

Koja kadšto može do grubosti doći,

U tom je moja neslomljivost znana:

Srce mi je čisto: Čistije od dana!

A sad mi podmeću pomamu živine...“34

Tezej ne želi ni čuti za opravdanja, jedino priznaje da mu sin jeste prema ljubavi hladan ali ne i prema ljubavi prema Fedri. Hipolit više ne može da sluša i priznaje ocu svoju stvarnu ljubav.

Hipolit: „Nije tako, oče! (Čemu dalje kriti?)

Nevinom ljubavi srce mi se kiti!

447

Priznajem vam klečeć svoju stvarnu grešku:

Ja ljubim i kršim zabranu vam tešku,

Aricija djeva drži me u vlasti


Kćer Palanta mrskog sin vam sada časti,

Zabrani se vašoj ja moram oprijeti

I za djevu milu ljubavlju gorjeti.“35

Tezej i dalje misli da mu sin laže, samo da bi sa sebe skinuo krivnju. Hipolit počinje da se kune u svoju zabranjenu ljubav prema Ariciji. Vidjevši da otac ne odustaje, on pita gdje treba da ide, s kim da se druži. Otac naređuje da mora preći stupove Alcida (Alcid je drugo Heraklovo ime, riječ je o Heraklovim stupovima, a to bi bio današnji Gibralter- prema starogrčkom mitu Heraklo je morao proći kroz pećine koje su vezale Evropu i Afriku.; svojom ih je golemom snagom razorio i tako uspio razbiti prolaz između Atlanskog okeane i Sredozemnog mora, a onda je za uspomenu s obje strane postavio stupove), i da prijatelje traži daleko od sebe, sebi slične. Hipolit oca ubjeđuje da su Fedra i njen rod puni zla, a da je njegov rod čist od istih takvih. Tezeja to naljuti.

Tezej: „Kakav bjesomučnik tu preda mnom reži?!

Zadnji put ti kažem: s očiju mi bježi!

Idi! Nemoj čekat, mrzitelju pravde,

Da te otac bičem istjera odavde!“36

448



Treći prizorTezej

Žali za sinom, ali smatra da je previše mu skrivio, da niko oca tako nije iznevjerio.

Tezej: „Voljah ja te, sine, već u svojoj duši

Unaprijed nazirem kako to me guši,

Ali je za kaznu prejak povod bio,

Tko je ikad oca tako pregazio?!

Vidite li, bozi, kako bol me mrvi?

Kako mogoh rodit dijete takve krvi?“37

Četvri prizorFedra, Tezej

Fedra, misleći da će Tezej na sina ruku dići, moli za milost oca prema sinu. Tezej joj objašnjava da je Neptun njegov dužnik, te da je tako kazna sigurna. Fedra još saznaje nedragu joj istinu:

Tezej: „Vrijeđao je, gospo, vas u ludom bijesu

449

Tvrdeći da tužbe vaše lažne sve su.

Reče da je srce Ariciji dao,

Nju voli.“38

Peti prizorFedra

Fedra se suočava sa istinom da srce njenog voljenog pripada Ariciji i da je zbog toga Hipolit bio posve hladan kada mu je ona priznavala ljubav.

Fedra: „Ohološću tvrdom mljeo srce jadno.

Mislila sam: čuva srca svog slobodu



Takav je neprosto prema ženskom rodu.

Bila sam u krivu, jedna druga žena

Smekšala je pogled oka nesmiljena.

A što on je zaljubljive ćudi,

Samo ženstvo moje želju mu ne budi?!

A ja takvom htjedoh pomoć da ne strada!“39

Šesti prizorFedra, Enona

Fedra otkriva Enoni da je saznala kako ima suparnicu, da Hipolit srca neosvojivog ipak ima voljenu, da je put do srca njegovog našla Aricija. Enona je uvjerava da ta veza neće trajati. Fedra

450

shvata u kakvu se situaciju dovela. Njihova veza može biti okončana njegovim odlaskom, ali njihova ljubav ne. Fedra može kralja Tezeja na njen rod naljutiti, gnjev mu razbuktati. Ona shvata kamo je ljubomora odvodi.

Fedra: „Što rekoh: zar meni razum posve ode?

Ljubomorna jesam, a Tezeja molim,

On mi se vratio, a ja dalje volim...

Koga? Čijem srcu moje žudnje stižu?

Riječi su mi grozne, vlasi mi se dižu,

Zločini su moji prevršili mjeruOd rodoskvrnuća do spletke se dižu,

Zbog osvete ja sam spremna i ubiti

Po rukama svojim krv nevinu liti.“40



Boji se pakla, a kad tamo stigne njen praotac, gospodar bogova, biće osramoćen što njegov rod takve spletke načini. Enona je tješi govoreći da je ona obično smrtno biće kojem su bogovi ljubav poslali, te da ona tu nije kriva i da ništa tu ne može. I sami se bogovi nekad sa strašću grešnom mire. Fedra se naljuti na Enonu i njene savjet te shvati kako je pogriješila što je cijelo vrijeme Enonu slušala.

Fedra: „Na što igraš? Zašto je iz tvojih usta

451

Izišla optužba koja laž je pusta?

Hipolit će možda umrijeti zbog te laži

Prihvati li Neptun što ludi otac traži.

Ne slušam te više! Ti si monstum stari,

Pusti me da sama riješim svoje stvari

I neka te sveto nebo kazni stogo,

Kako bi tvoj primjer uplašiti mogo...“41

Peti činPrvi prizor Hipolit i Aricija

Aricija savjetuje Hipolitu da opet sa ocem razgovara. Hipolit je samo njoj otkrio Fedrino priznanje i nema srca ocu to reći. Moli Ariciju da pođe s njim u Argolis (grčka pokrajina u istočnom dijelu Peloponeza, a u antičko je doba bila poznata po gradu Mikeni, važnom kulturnom centru u koji se zaputio Hipolt nakon što ga je otac prognao), da mogu u zbrci da se izvuku i da sretni budu. Aricija se plaši pobjeći iako je to ono što njeno srce želi.

Aricija: „Ako se izmaknem oca vaše vlasti,

Jer to nije raskid sa vlastitom sredinom,


Pobjeć od tiranina smatram časnim činom.

Al´od vaše žudnje pogibej me kvači...“42

452

Hipolit predlaže Ariciji kako da se vjenčaju, a da njen ugled ne bude ukaljan. Vjenčati će se na groblju, bogovi će biti svjedoci njihovog obećanja vječne ljubavi jednog prema drugom.

Aricija: „Kralj dolazi, bježati vam valja!

Ja ću još malo ostat da zavaram kralja.

Ostavite, molim, momka pouzdana

Koji će me vodit do novog vam stana...“43

Drugi prizor Tezej, Aricija i Ismena

Tezej: „Razbistrite, bozi, smutnju da ne dvojim,

Istinu očima pokažite mojim!“

Aricija: „Čuj, Ismeno mila: za bijeg sve mi sredi!“44

Treći prizor Tezej i Aricija

Tezej govori Ariciji kako je Hipolit još jednoj srce dao, da Aricija nije jedina.

Aricija: „Tako malo znate o srcu svoga sina,

Zar je za vas isto zločin i vrlina?

Neki vražji oblak pred okom vam ide



453


Pa vam krije ono što svi drugi vide!

Ne vjerujte sve što opak jezik melje!“45

Tezej ne želi ni da čuje, misli da je Aricija zaluđena ljubavlju, a on ima čvrste svjedoke (Enona). Aricija ga opet upozorava i odlazi.

Četvrti prizorTezej

Tezej postaje nesiguran zbog Aricijinih upozorenja pa straži naređuje da pozove Enonu.

Tezej: „O zločinu moram sve potanko znati.

Stražo, u dvor kreni Enonu mi zvati!“46

Peti prizor Tezej i Panopa

Tezej od Panope saznaje kako je Fedra Enoni iz dvora prognala i da je Enona sebi život oduzela skočivši u more. Saznaje još to da Fedra umire, da to i želi, te da već sa djecom oplakuje.

Tezej: „Enona je mrtva, Fedra umrijeti želi?

Nek mi natrag zovnu sina da se brani,

Otac ga pozorno slušati kani!“47

454




Šesti prizor Tezej i Teramen

Tezej pita Teramena zašto plače, a ovaj odgovara da je kasno Hipolita tražiti, da on više nije među živima. Tezej se zaprepasti i upita šta se dogodilo. Teramen priča kako je, na putu za Mikenu, iz mora neka velika, divlja neman izašla i da su sve u obližnji hram skrili, jedino Hipolit osta i kopljem pogodi neman u bok.

Teramen: „Nasta joj na boku rana preduboka.

Od boli i bijesa neman se zatetura

Pa se grozno ričuć među konje gura,

Pred njima u hropcu njuškom zemlju ruje,

Vatru, krv i paru po konjima bljuje.“48

U suzama Teramen nastavlja pričati kako je Hipolit pao i do groblja su ga vukli konji koje je sam ukrotio. Zadnje riječi tada izgovori.

Hipolit: „Nevini mi život uzimaju bozi,

Stoga Ariciji žalosnoj pomozi,

A ako mi otac k sebi dođe kada

I požali sina što pravedan strada

Reci mu da može krv mi okajati

455

Svoju nježnost djevi toj ne krati

I neka joj vrati...“49

Tada smrt ga ote. Teramen mu tezeju još ispriča kako je Aricija stigla do groblja gdje su se trebali vjenčati, i shvativši tu leži mrtav joj Hipolit ona pade polumrtva pored njega.



Teramnen: „Bolan pogled svrati k svodu nebeskome

Ko da optužuje, a zatim sva hladna

Sruši se do dragog polumrtva, jadna.

Ismena je do nje, suze je obliše,

Vratit će je k svijesti, al´će patiti više.“50

Sedmi prizor Tezej, Fedra, Teramen, Panopa i stražari

Tezej želi otići iz grada negdje daleko gdje ga ne znaju, želi na miru oplakati sina. Fedra mu priznjae istinu i umire.

Fedra: „Na vaše sam dijete čedno, čisto, časno

Ja bacila oko rodoskrvno, strasno.

Blud mi grozni bozi uniješe u tijelo,

Sve ostalo mrske Enone je djelo.

...

Umrijet ja odlućih od otrova spora,

456

Napitak Medejin donijet iz Atene,

Ćutim da mi srce od njeg već se ledi,

Neka čudna studen javlja smrt da slijedi,

Sljepoću očiju trpim eco naglu,

Nebo i supruga vidim tek kroz maglu.

Što god gledam, prljam. S današnjim će danom

Smrt čistoću vratit svijetu uprlajnom.“51



Tezej prihvata Ariciju za kćer.

Tezej: „Od tolike zloće

Da bar smrt joj spomen izbrisati hoće!

Zablude sam, doznah, kobne bio žrtva!

Hajdmo združit suze s krvlju sina mrtva,

Zagrlit mu svete posmtne ostatke,Okajavat grešku pameti mi kratke,

Ukazati počast časnoj uspomeni,

Zajamčit smirenje lutajućoj sjeni:

Premda zbog spletka rod joj valjan nije,

Dragana moga sina odsad kćerka mi je!“52

457


Dodatak

Klasicizam

Povjesničari knjiženosti ne slažu se ni u nazivu, ni u pojmu, ni u vremenu trajanja književne epohe koja nastupa nakon baroka i traje do romantizma, a to je klasicizam. Javlja se u 17.stoljeću kao književni pravac u Francuskoj. Klasicizam teško je definisati, jer je podložan raznim sociološkim tumačenjima, pošto su ga naizmjenično podržavali dvorsko-aristokratski i građanski društveni slojevi i razvili ga na kraju u reprezentativan umjetnički stil revolucionarne buržoazije.

458

Pogrešno je, naime, a to se dugo prakticiralo, poistovjećivati klasicizam s čitavim razdobljem XVII stoljeća. Šta je klasicizam u francuskom XVII stoljeću? I književna doktrina, i književna pokret, i književnohistorijski period, s tim što se ta tri realiteta ne protežu vremenski podjednako. Doktrina i književni pravac imaju svoje djelatnike gotovo od početka stoljeća, a između 1630. i 1660. doktrina se konstituira u cjelovit sistem. No, pisci koje smatramo velikim klasicistima pišu uglavnom između 1660. i 1685., i to pišu ne samo primjenjujući pravila, nego i kršeći ih.

U prvom rječniku Francuske akademije iz 1694. riječ classique, koja u francuskom jeziku može bitii imenica i pridjev, označava autore, bez obzira na jezik na kojem su pisali, koje tradicija smatra provjerenim uzorima i koji su s toga pogodni za studiranje u klasama, to jest u razredima, u školama. Klasicizam se vremenski prostire prvenstveno na dvadesetpet godina s početka apsolutne monharhije Luja XIV.

Klasicizam potiče od latinske riječi klasicus- klasičan, riječ koja označava sve ono što je blisko antičkim piscima i kulturi. Antički pisci su podržavani i u renesansi, ali je to barok prekinuo da bi klasicizam antičke pisce i njihova djela uzeo kao vrhovni uzor stvaraocima tog doba. Klasicizam se proširio na Italiju, Njemačku, Englesku i Rusiju.

Prijelaz baroka u novu epohu, dakako, nije istovremen u svim književnostima, a ne može se ni odrediti kao jasan prekid s tradicijom i nastajanje novog shvaćanja svrhe književnosti, novog žanrovskog sistema i novih dominirajućih književnih postupaka.

459

Najizrazitiji period klasicizma je XVII i XVIII stoljeće, ali i u XIX stoljeću nalazimo u nekim književnostima ovaj umjetnički stil. Takav klasicizam se drugačije zove PSEUDOKLASICIZAM (lažni li zakašnjeli klasicizam). U Francuskoj književnosti pravila književnog stvaranja postavio je francuski književnik i kritičar Nikola Boalo. Po njemu osnovni elementi klasicističke estetike su gajiti savršenstvo, stvarati kult forme, uzvišenost govora, jasnoća i harmoničnost stila. Izložio je i pravila za pojedine pjesničke vrste. Prvi je koji se kritički osvrnuo na ovaj umjetnički pravac u svojoj raspravi „Pjesnička vještina“. Klasicizam ne predstavlja ekspanzivnu, naturalističku težnju više nego tipično buržoasko gledište, iako često počinje kao buržoaski pokret i izvlači svoja formalna načela iz prilagođavanja prirodi. Klasicizam se javio kao reakcija na barok koji je bio sklon izvještačenosti i sklonosti ka neobičnom i čudesnom. Klasicizam je drugačiji. On teži ka mirnoći, skladu, jasnoći, preciznosti i pravilnosti. Ocem francuske klasične tragedije smatra se Corneille. Najinteresanija ličnost francuskog klasicizma je Moliere. Južnoslovenske zemlje nisu imale svog izrazitog predstavnika u klasicizmu, ali je on uticao na južnoslavenske književnosti u pogledu metrike, strofe (česta je safička i alkejska strofa), elegijski distih i sl. Klasicizam obnavlja renesansi duh, ali se suprostavlja razuzdanim osjećanjima, ali i narušavanju sklada u baroku. Pri tome se mora i posebno napomenuti da su neka upravo reprezentativna djela klasicizma nastala usporedno s krajem baroka, pa čak u nekim slučajevima i nešto ranije. Prijelaz baroka u novu epohu, dakako, nije istovremen u svim književnostima, a ne može se reći ni odrediti kao jasan prekid s tradicijom i nastajanje novog shvaćanja svrhe književnosti, novog

460

žanrovskog sustava i novih dominirajućih književnih postupaka. Klasicizam insistira na skladu i sistematičnosti, teži se lijepom, plemenitom i moralnom, tj. jedinstvu razuma i ljepote kao i morala (što je posjedovala antika). Nastojeći obnoviti uzore antike i povezati to s presudnom ulogom razuma, klasicizam osobitu pozornost posvećuje književnoj tehnici i to u smislu utvrđivanja određenih pravila koja bi služila i kao uputa književnicima i kao mjerilo određivanja književne vrijednosti određenim književnim vrstama propisuje se tematika, stil, kompozicija i figure. Klasicizam koji se proteže od sredine XVII stoljeća do julske revolucije ne predstavlja jedinstven pokret nego razvoj koji, iako ostvaren bez prekida, prolazi nekoliko jasno odijeljenih faza. Prva od ovih faza traje približno od 1750.do 1780. godine i zbog mješovitog karaktera svog stila obično se naziva „rokoko klasicizam“ i predstavlja ono što je vjerovatno historijski najvažnije u pogledu težnji objedinjenih u stilu „Luj XVI“, ali je to samo skrivena struja u stvarnom umjetničkom životu tog razdoblja. Osnovni princip klasicizma jeste pisati sa razumom, ali istinito. Osnovni principi teorije klasicizma su razum, cilj, kult antike, prirodnost i uzvišenost. Klasicistička književna tehnika proširila se je u XVIII stoljeću praktički cijelom Europom.

Dvije osnovne odlike klasicizma su:

1. racionalno oblikovanje i savršeno pravilna forma;2. ugledanje na antičke uzore.

Nikola Boalo uvodi 3 jedinstva:

1. jedinstvo mjesta (radnja se odvija na jednom mjestu);

461

2. jedinstvo vremena (radnja se odvija u što kraćem vremenskom roku);

3. jedinstvo radnje (bez epizoda, paralelnih zapleta i višestrukih sukoba).

Poštujući ova tri jedinstva klasicistička drama je jedna zatvorena struktura koja ima jedan središnji sukob, mali broj ličnosti, u njoj se uzdižu vrline, a poroci kažnjavaju. Tragedija i komedija su posebno dominantne književne vrste. Pored tragedije i komedije, od književnih vrsta zastupljena je i farsa. I kao u drami tako i u drugim umjetnostima, klasicizam je sinonim pobjede naturalizma i racionalizma, s jedne strane nad maštom i nedostatkom discipline i s druge strane, nad izvještačenošću i konvencionalizmom umjetnosti koja se dotada praktikovala. Karakteristika klasicizma je da je njegova umjerenost i odmjerenost odvela u osjećanje stila (sve sa stilom), te njegovanje ukusa pa djelo mora biti zabavno i poučno, ali iznad svega lijepo. Tadašnje društvo je vladalo po određenim pravilima. Ta pravila određivala su sve, od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. Cijelo ovo razdoblje je prožeto filozofijom. Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti. Najznačajnije književne vrste ovog umjetničkog pravca su:

1. književna djela visokog stila (tragedija i ep);2. književna djela srednjeg stila (satira i elegija);3. književna djela niskog stila (komedija).

Već je opće mjesto da u Racineovim tregedijama ima više zgusnutih emocija i tragične razmeđenosti nego u bilo kojoj

462

romantičnoj drami. A savremena psihokritika je samo još dublje i bolje od tradicionalne psihokritike pokazala kakvi se sve tamni ponori podsvijesti ne samo u psihama Racineovih nego i Corneilleovih junaka. Ni u psihologiji Mollierovih komada, uprkos njegovoj „filozofiji zdravog razuma“, nikako nije ograničavanje na racionalno jezgro njegovih junaka. Jednom riječi, bilo da su u pitanju Paskalove „Misli“, La Rošfukoove „Maksime“ itd., njegovo vrijedno djelo francuskog klasicizma ni u kom slučaju se ne smije i ne može smatrati izrazito racionalističkom tvorevinom.

Glavni predstavnici klasicizma su Corneille (dramski pisac klasicizma, obrađuje historijske teme), Moliere (komičar), Racine (tragičar), Goethe i Popa (pisci poezije), prozni pisci La Fontene (basne), Sirano de Beržerak (naučna fantastika). Najutjecajnija osoba cjelokupne epohe, međutim, svakako je Voltaire (pravim imenom Francois Marie Arouet) filozof, povjesničar, publicist, dramatičar, romanopisac i pjesnik, u širem smislu kao „čovjek univerzalnog znanja“ i izuzetne nadarenosti. Njegov je uticaj uspored s uticajem Cicerona u rimskoj književnosti, a daleko je nadišao granice Francuske.

Svi se, uglavnom, slažu jedino u tome da se krajem XVII stoljeća i najvećim dijelom XVIII stoljeća znatno promijenio vladajući ukus čitatelja i da književnici postupno prihvaćaju poetiku čije je geslo sažeo Nicolac Boileau u dva stiha svojeg životnog djela „Pjesničko umijeće“. Ono što će vrijednosti od kraja XVII stoljeća kao vrhunska književna vrijednost uvelike će se oslanjati na tradiciju antike, nastojeći je, štoviše, tako obnoviti da upravo ona zamijeni barokno pretjerivanje u izrazu. Zbog toga su povjesničari književnosti skloni da barem razdoblje, ako već ne i cijelu epohu,

463

odrede kao „klasicizam“ prema njezinoj želji da se uzorci nađu prije svega u antici. Tijekom ove književne epohe, započinje mnogo toga što će se tek u idućim epohama razviti, a u nekim se vrhunskim djelima već nazire epohalni preokret cjelokupne književnosti koji će donijeti romantizam.

Jean Racine (1639.- 1699.)

Jean Racine rođen je 1639.god. u gradiću Ferte-Milon, Francuska, u siromašnoj građanskoj porodici. Školovao se u Port-Royalu, gdje se i upoznao sa antičkom književnošću, prije svega s djelima velikog grčkog tragičara Euripida, koji mu je bio i uzor u pisanju tragedije.

Racineove prve tragedije su „Tebaida” i „Aleksandar Veliki” (1664.), a prvi njegov tekst koji je imao značajniji uspjeh je „Andromaha” (1667.).

Nakon toga slijedi još sedam drugih tekstova: komedija „Parničari” (1668.), i tragedije: „Britanik” (1669.), „Berenika” (1670.), „Bajazit” (1672.), „Mitridat” (1673.), „Ifigenija” (1673.), a prvog januara 1677. prvi put je izvedena tragedija „Fedra”.

U moru spletki koje su podmetane ovom hvaljenom i osporavanom piscu, a u skladu sa vremenom u kojem je živio, jest i optužba iz 1679.god., da je jedanaest godina ranije otrovao glumicu Di Park, koja je i glumila u njegovim dramama, zbog čega se morao javno braniti na sudu, ali je bio oslobođen optužbe. Premda ima punu kraljevu potporu, sve njegove komade prati pakost zavidnika, a broj broj protivnika neprestano raste. Oni

464

užurbano pišu parodije njegovih tragedija („Andromaha“), konkurentne nove komade (Corneille „Tit i Berenka“; Leclerc i Coras „Ifigenija“; Paedon „Fedra“ i „Hipolit“). Gorki predgovori kojima je Racine popratio sve svoje tragedije od „Aleksandra“, pa nadalje, svjedoče da su kritičari neprestrano mučili autora. Njegovo je remek djelo „Fedra“ na premijeri izviždano po narudžbi, a suparnička tragedija „Fedra i Hipolit“ Nicolasa Pradona, izvedena svega dva dana poslije premijere Racineove „Fedre“, ubrala je kupljeni aplauz.

Sve je to uzrokovalo da prekine aktivno pisanje i izazvalo nevjericu prema vrijednosti vlastitih tekstova i uopće vrijednosti života. Zasniva obitelj i izmiruje se sa Port- Royalom. Tek na zahtjev kraljeve štićenice, gospođe Mitenon, Racine 1688. piše prvu tragediju sa biblijskim motivima „Estera”, i 1690. drugu, „Ataliju”.

Racine ustanovljava, kako kaže njegov sljedbenik Puškin, takozvani žanr ljubavno-psihološke tragedije i postaje „pjesnik zaljubljenih žena i careva”. U vrijeme kad on stvara, njegov kralj je mladi sanjar opsjednut ljubavlju i on odgovara tim njegovim snovima i ukusima ondašnjeg dvora. Piše i dvije ode: „Za kraljevo ozdravljene”(1663.) i „Slava muzama”(1664.), što mu je osiguralo kraljevu plaću, a kralj Luj XIV proglasio ga je svojim ličnim historiografom.

Umire u Parizu kao „pravi jansenist“, pokopan na vlastiti zahtjev u samostanu Port- Royal, a nakon što je u progonu jansenista samostan razoren (1710.), Racineovi posmrtni ostaci preneseni su 1711. u perišku crkvu Saint- Etienne- du Mont.

465

Među velikim piscima francuske književnosti, Jean Racine jedan je od najslavnijih. Iako u svoje vrijeme osporavan, nametnuo se kao jedan od najdarovitijih pjesnika i dramatičara. Riječ je o velikom autoru u „velikom stoljeću“.

Duh svojega vremena na najpotpuniji način svojim djelom ilustrira zvučni trolist Corneille- Racine- Moliere. Njihova remek djela tvore zasebno veliko poglavlje francuske književnosti, koje bismo mogli nasloviti „zlatno doba francuske drame“. U svojoj generaciji Jean Racine postao je nositeljem najuzvišenije vrste u tadašnjoj kniževnoj hijerarhiji, tragedije. A u doba vladavine Luja XIV. ona je bila najuže povezana uz kralja i dvor.

Racineovi likovi su uvijek postavljeni između svojih želja i mogućnosti. Iako ovaj pisac ima odrednicu „kraljevog miljenika”, ipak su u njegovim tekstovima prepoznatljive i političke intrige, i dvorske spletke i lično nezadovoljstvo glavnih likova onim što im je svakodnevno okruženje.

Racine- „Dijalektika strasti” ili „tragedija odbijanja“

Oko 1660. novi, klasicistički naraštaj književnika, kako ih obično nazivaju, i u pozorištu općenito prihvaća klasicistička načela, to jest rezultat puta koji je francusko pozorište- autori, teoretičari, glumci i publika- prešlo od početka stoljeća- bio je to put od barokne neujednačenosti do klacističke ravnoteže. Da bi se izbjegla opasnost što je prijetila klasicističkoj dramaturgiji od vlastite virtuoznosti, bili su potrebni genijalni dramatičari.

Već 1667. biti će jasno da se pojavio dramatičar sposoban da svojom krativnošću osvari neophodno suglasje između umjetničkog oblika i umjetničkog sadržaja. Te godine, dakle trideset godina nakon „Cida”, JEAN RACINE osvaja publiku svojom

466

tragedijom „Andromaha”, nakon što se kao dvadesetpetogodišnji mladić okušao u tragedijama „Tebaida” i „Alexandar”. Slijedećih deset godina Racine će ostvariti svoju viziju tragičnog svijeta i tragičnog junaka u tragedijama „Britanica” („Britannicus“ 1670.), „Berenika” („Berenice“, 1670.), „Bajzid” („Bajazet“, 1672.), „Mitridat” („Mithridate“, 1673.), „Ifigenija” („Iphigenie, 1674.), „Fedra” („Phedre, 1677.).

Racine- Corneille

Pregledom Racineovih tragedija moguće je zaključiti da je Corneillova dialektika heroja ustupila mjesto dialektici strasti u racineovoj tragediji.

Racine i Corneille se vežu za iste teme, ali s tom razlikom što je Racine težio konkretnijem objašnjenju postupaka svojih likova, zalazeći u njihove psihološke probleme. Njih dvojica čak pišu isti pozorišni tekst, čija je tema rastanak rimskog cara Tita i judejske kraljice Berenike. Racineov tekst nema Corneilleovu savršenost u dominaciji i prikazivanju likova, ali zato ima ono što se može nazvati unutarnja duhovnost i emocija koja vodi glavnog junaka. Racineovi likovi prije svega imaju „dušu” koja osjeća, pati, preživljava i posjeduje sve one „nježne ljudske slabosti”, i on zaista pokazuje svoje najveće umjetničke vrijednosti kada oslikava osjećanja boli i strasti.

Od otvorenosti optimističke vizije došli smo do zatvorenosti, bezizlaznog pesimizma. Poput Corneillea i Racine, polazeći od društveno-moralnih bitnosti svoga vremena, tj.druge polovice XVII stoljeća, govori o svojim savremenicima, ali i o čovjeku uopće. Ako je moguće govoriti o dvije boje epohe, onda se ova druga,

467

Racineova, suprotstavlja Corneilleovoj svojim tamnim tonovima, svojom pesimističkom vizijom. I Racine je duboko vezan uz svoje vrijeme i svoju sredinu,s amo što je konsolidacijom apsolutizma u njima došlo do velikih promijena. Govoreći o pogubnim strastima svojih junaka, naravno u duhu jansenističkih gledanja, Racine je neminovno morao dotaći konstante čovjekova postojanja uopće. Kao i kod Corneillovih likova, kroz Racineove junake progovara čovjekova priroda, ovaj put nesublimirana, instiktivna, od mržnje do zločina.

Psihokritičari bi rekli da Racine umjesto sublimacije i idealizacije ljubavnog osjećaja uvodi instikte u najčešćem obliku. Kao i u ostalih silovitih Racineovih likova i kod Fedre nakon osvješćenja dolazi na kraju isti završni čin- ona, poput Hermione, Atalide, Mitridata, odlazi svojevoljno u smrt.

Zatvorenik prostora, Racineov junak, je istodobno zarobljenik vremena, a to znači svojih strasti, jer on traje koliko i njegove strasti. Jedinstvo vremena svodi se na Aristetelova dvadesetičetiri sata. Ali taj Racineov dan, je zaustavljeno vrijeme, obilježeno blijedom svjetlošću svitanja, kad započinje radnja, i blijedom svjetlošću noći, kad radnja završava. Interval trajanja tragedije sav je okrenut prošlosti koja negira sadašnjost. Ta okrenutost prošlosti naglašena je i čistim pripovijedanjem prošlih događanja, bilo da to čine sporedni likovi, bilo sam je tragični junak.

„Fedra”

Praizvedba „Fedre“, posljednje Racineove tragedije, održana je 1. januara 1677. godine. Sadržaj tragedije preuzeo je iz nekoliko

468

izvora, od kojih je najvažniji Euripid, ali je pritom bitno izmijenio grčki izvornik. Euripidova tragedija „Hipolit” razvija se kroz dvoboj dviju bežica, Afrodite I Artemide, koje smrtnike navode, prva da se zaljubljuju, druga da odolijevaju ljubavi, a središnji je junak Hipolit, čijom smrću završava tragedija. Racine zadržava nevidljivo prisurnu Veneru- Afroditu te preuzima svega dva, ali ključna prizora: Fedrino priznanje grešne ljubavi dadilji I pouzdanici Enoni te prizor u kojem Tezej proklinje svog sina.

Kao drugi važan prizor Racineu je poslužio Seneka- njemu duguje važnost Fedrina lika, prizor u kojem Fedra sama priznaje svoju ljubav Hipolitu, Teramenovo pripovijedanje Hipolitove tragedije I završetak tragedije: Fedrino samoubistvo.

Psihološka analiza različitih osoba u službi je naslovne osobe. Tezej ilustrira sangu ljubavi koja uništava veličinu junaka i baca ih sve u propast. Savez sa Neptunom okreće se protiv njega i postaje koban za njegova sina.

Osnova Hipolitova karaktera je borba između mladenačke gordosti i zabranjene ljubavi. On jedini ne vjeruje u zle vijesti o očevoj smrti i raduje se njegovom povratku. S obzirom na čevu zabranu da Aricija širi svoj rod, i Hipolit na ljubav prema njoj gleda kao na zločin. Aricija, žrtva i sudionica u toj ljubavi, najudaljenija je i najbezbolnija osoba u tragediji.

Fedra je izdvojena od ostalih osoba. Ona je utjelovljenje jansenističkog pesimističnoga uvjerenja u čovjekovu zlokobnu sudbinu.

„Fedra nije ni potpuno kriva, ni potpuno nevina. Ona je uvučena, svojom sudbinom i bijesom bogova, u nedopuštenu ljubav od koje se ona prva užasava. Ona je svim snagama nastoji

469

savladati. Radije bi umrla nego je ikome priznala. A kada je prisiljena otkriti je, o njoj govori smeteno, što ukazuje da je njezina krivnja prije kazna bogova nego voljna pobuna.“- Racine u predgovoru „Fedri“.

Zašto Fedru kažnjavaju bogovi? Racineova tragedija ima svoju prethistoriju: bogovi se na djeci osvećuju za grijehe roditelja i predaka. Minos, mitski kralj otoka Krete, uzeo je za ženu Pasifaju s kojom je imao dvije kćerke, Fedru i Arijadnu. On odbija žrtvovati bogovima čudesnoga bijelog bika, pa ga Neptun i Venera kažnjavaju tako što njegovoj supruzi Pasifaji udahnu neprirodnu i strastvenu ljubav prema tom bijelom biku. Iz nastrana odnosa s bikom Pasifaja rađa čudovište Minotaura, bika s gornjim dijelom tijela kao u čovjeka. Nekako u isto vrijeme Atenom vlada Egej. Njegov sin, Tezej, za prvu ženu uzima amazonsku kraljicu Antiopu, koja mu rađa sina Hipolita. Potom ženi Fedru, s kojom ima drugog sina. Ali bogovu se i dalje svete Monosovu rodu. Nakon Egejeve smrti u Ateni je kraljem trebao postati Tezej. Palantidi, sinovi Egejeva brata Palanta, dižu bunu i u krvavoj bici svi izginu. Jedina ostaje na životu njihova sestra Aricija, kojoj Tezej zabranjuje udaju i potomstvo, kako bi taj rod s njom izumro. Fedra dolazi u Atenu kao Tezejeva žena i zaljubljuje se u svoga posinka Hipolita, Tezejeva sina iz prvog braka. Hineći maćehinsku mržnju da bi prekrila svoju ljubav, moli Tezeja da protjera sina u Trezenu, u kojoj je Hipolit zakonski vladar po majci. Tamo se Hipolit zaljubljuje u Ariciju iz protivničkog roda Palantida. Tezej nakon nekog vremena dolazi u Trezenu, sa suprugom Fedrom, a onda odlazi pomoći prijatelju Piritoju u otmici Persefone, žene Plutona, boga podzemlja. Izbiva šest mjeseci. Blizina Hipolita oživljava Fedrinu strast- ona više ne može izdržati Venerinu igru- Tragedija tu tek počinje.

470

Literatura i izvori

Literatura

„Poetika Nikole Boala i francuski klasicizam“, Slobodan Vitanović, Srpska književna zadruga, Beograd, 1971.;

„Povijest svjetske književnosti“, Biblioteka povijesti, Mladost, Zagreb, 1982.;

471

„Povijest svjetske književnosti“, Milivoj Solar, Golden marketing, Zagreb, 2003.

www.google.ba

Izvor

„Fedra“, Jean Racine, Sys Print, Zagreb, 2000., prevod: Svevlad Slamnig

472

http://www.google.ba/

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK:BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

SEMINARSKI RAD:MLETAČKI TRGOVAC

Profesorica:Dr. sc. Azra Verlašević, doc. Student:Dubravko Jakić

473

UVOD

Radnja Mletačkog trgovca ima dva glavna elemnta koja su spletena u jednu cjelinu.Prvi je pripovijest o Šajloku i Antoniju, odnosno o funti, a drugi prikazuje ljubavnu historiju Porcije i Basanija.Djelo završava sretno za sve likove osim Šajloka, a sadrži niz komičnih situacija, te se zato smatra komedijom.Međutim, lik Šajloka, prezrenog i omrznutog Židova zelenaša, dobiva u toku drame tragičnu veličinu.

Još u srednjem vijeku Židovi su bili protjerani iz Engleske, i vjerovatno je da Šekspir nikada nije vidio ni jednoga.Međutim, lihva, zelenaštvo, bilo je jedno od omrznutih ali neuklonivih oblika u kojima je jačao kapitalizam u Engleskoj; a među žrtvama gulikoža nalazili su se seljaci, zanatlije i osiromašeni plemići.Hugo Klajn, jedan od najboljih poznavalaca Šekspira kod nas, piše ovo:“Šekspir je englesku šajlokovštinu osudio utoliko oštrije što ju je oličio u Jevrejinu koga uveliko opravdava njegova pripadnost jednoj prezrenoj i progonjenoj naciji kojoj su gotovo sva druga zanimanja bila zabranjena; kršćani zelenaši na koje je Šekspirova satira ciljala nisu imali tog opravdanja“.

Prijateljstvo između Antonija i Basanija, i dosjetljivost mudre Porcije na koncu pobjeđuju Šajlokovu osvetoljubivost i neumoljivost.Istovremeno, Šekspir je Šajloka prikazao kao u cjelini razumljivog čovjeka, čije ponašanje dobiva u komadu psihološko i društveno tumačenje.On je nesumnjivo jedan od najjačih i najzaokruženijih likova koje je Šekspir stvorio.Zato su mnogi glumci, režiseri i književni kritičari Šajloka shvaćali kao velikog tragičnog junaka.Scene koje se odnose na prošnju Porcije daleko su manje uvjerljive, a pogotovo razmatranja prosaca ne djeluju danas osobito zanimljivo.One ipak pokazuju kako Šekspir razvija jednu fantastičnu i romantičnu priču, a ljubavna scena između Porcije i Basanija ilustracija je značajnog motiva koji je potpunije obuhvaćen u Romeu i Juliji.

474

KAKO JE POSTALO DJELO?

Djelo je štampano je prvi put 1600. godine, no vjerovatno je izvođeno i ranije (1596). Na taj zaključak navode sljedeći događaji: pogubljenje jednog Jevrejina, doktora kraljice Elizabete, u Londonu, 1594. godine, pod optužbom da je bio umiješan u zavjeru Španaca koji su namjeravali da otruju kraljicu (scena na sudu (IV, 1) ide na ruku antisemitsko raspoloženje koje je taj događaj bio izazvao); Antonijev brod Andreja ima isto ime kao i španski admiralski brod Sv. Andreja, koji su Englezi zaplijenili prilikom napada na luku Kadiz, 1596., i ime je bilo pogodno da gledaoce u pozorištu podsjeti na podvig engleskih mornara protiv neprijatelja koji je želio da pokori Britaniju.

U doba nastanka ovog djela, centralnom Engleskom vladala je glad zbog oskudnih žetvi i društveni nemiri. Pjesnik je izgubio svog jedinog sina i donekle se povukao u sebe, postao introvertniji. Ova komedija ima nekakvu dosljednu okrenutost unutra – u naglašenim moralnim temama, slikama osećanja duhovne slabosti i izvenrednoj obradi likova.

Ovo djelo je svrstano u komedije mada treba imati u vidu da je komedija u Šekspirovo, tačnije elizabetansko, doba imala neke karakteristike koje nema danas. Sastojala se od: srećnog završetka koji je obilježavan vjenčanjima svih nevjenčanih junaka, unutrašnjih i spoljašnjih sukoba, borbe mladih ljubavnika protiv starijih likova, mudrih slugu, višestrukih zapleta i iznanađujućih obrta. Ipak, ovo djelo se naročito pamti po dramatičnim scenama i oslikavanju jevrejina Šajloka, koje je pokrenulo pitanje antisemitizma.

Šekspir je inspiraciju za ovu komediju pronašao u raznim djelima. Zaloga funte mesa i nadmudrivanje lihvara veoma je stara i rasprostranjena istočnjačka priča, ali u djelu Glupak – Đovanija Fjorentina nalazi se jedna priča koja najviše liči na Šekspirovu, u kojoj jedan mletački trgovac pozajmljuje od jevrejskog zajmodavca novac za svog kuma Đaneta. Ako se dug ne vrati na vrijeme, Jevrejin može da uzme funtu trgovčevog mesa. Đaneto se udvara ljupkoj Gospi od Belmonta, a Jevrejin je upropašćen kada gospa, pošto je došla u Veneciju prerušena u advokata, pokazuje da obveznica ne dozvoljava Jevrejinu da prolije ni kap krvi niti da uzme ni gram više od tačno jedne funte mesa. I kraj ove priče sliči Šekspirovoj (pominje se slučaj prstena i onda se sve otkriva i sretno završava).Motiv izabiranja pravog kovčežića pominje se u zbirci Gesta Romanorum, kroz priču o rimskom caru koji je, da bi iskušao narav devojke kojom njegov sin želi da se oženi, daje ovoj da izabere jedan od tri kovčežića – od zlata, srebra i olova. Ipak, najviše utjecaja na nastanak Mletačkog trgovca ima Malteški jevrejin, drama Kristofera Marloa, britanskog pisca i dramaturga. U toj drami bogati i svirepi Jevrejin ima kćer Avigeju, koja voli hrišćanina i pokrštava se. Ali, Šekspirov Jevrejin je složenija ličnost, jer mu autor daje više ljudskosti prikazujući njegovu mržnju kao posljedicu omaložavanja s kojim su se Jevreji susretali u kršćanskom okruženju.1

1Viljem Šekspir : Celokupna dela, 4. sveska, Kultura Beograd 1963 Prevod Velimir Živojinović

475

RADNJA

Priča ima dva zapleta, tačnije pravi zaplet – ugovor i funta mesa, i podzaplet – izbor kovčežića.

Basanio, mladi Venecijanac, moli svog velikog prijatelja, Antonija, da mu pozajmi novac za odlazak u Belmont, prelijepoj, mudroj Porciji kod koje želi da se okuša u sreći i načini je svojom suprugom. Antonio je dobrostojeći mletački trgovac, ali njemu je sva imovina na moru, na brodovima koje je poslao u razne krajeve svijeta, tako da mora pozajmiti. Tada se otkriva motiv zelenaštva, tada široko rasprostranjenim, naročito među jevrejima. Pojavljuje se jevrejin Šajlok, glavni antagonista i, po mišljenjima mnogih, najjači lik u delu. On je taj koji može pomoći Basaniju, odnosno pozajmiti mu novac na Antonijevo ime. Antonio se ne brine, jer je dovoljno bogat, i činjenica da jevrejin traži pola kilograma mesa s njegovog tela ukoliko ovaj ne uspe da mu za određeno vreme vrati pozajmljeno, ostavlja ga ravnodušnog. Antonio samo želi da usreći Basanija. Šajlok mrzi Antonija, jer ga je Antonio mnogo puta vrijeđao pred ljudima, nazivao ga psetom i davao mu najpogrdnija imena (zbog rasprostranjenosti zelenaša među jevrejskim življem), i smatra to odličnom prilikom da mu se osveti. Njegova mržnja se udvostručuje kada Antonijev prijatelj Lorenco bježi s njegovom kćerkom, Džesikom, koja tom prilikom odnosi ogroman dio očevog bogatstva i nemilice ga troši postavši žena jednog kršćanina.

Podzaplet prati Basanijevu dragu, predivnu Porciju kojoj je otac prije smrti ostavio tri kovčežića – zlatni, srebrni i olovni. Ona se mora udati za onog koji odabere pravi kovčeg, onaj u kome je njena slika. Prosci dolaze iz svih krajeva sveta, ali ona ne gaji ni prema jednom ono što gaji prema Basaniju, i zato je sretna kada nijedan od njih prije Basanija ne pogađa pravi kovčežić. To, zapravo, može samo pravi čovjek – mudar da ne nasjedne na blistavu spoljašnjost, i svjestan da se čovek cijeni prema onom što izbija iz njegovog unutrašnjeg bića. Dakle, pravi kovčeg je olovni, i na njemu piše Na kocku stavlja sve / sve daje ko me uzme. Jedino Basanio jeste kadar da da sve, ne tražeći zauzvrat lažni sjaj zlata ili srebra.

Radosti budućih mladenaca pridružuju se Basanijev prijatelj Gracijano i Porcijina sluškinja Nerisa, koji su, zaljubljeni jedno u drugo, strepeći i čekajući dan da Basanio dođe i pokuša da dobije voljenu Porciju, kako bi i oni mogli biti zajedno. Njihovo slavlje prekida pismo od Antonija koji im poručuje da je izgubio sve što je imao usled nesreće s brodovima, i da se on sada mora podvrgnuti Šajlokovoj osveti. Basanio i Gracijano odmah kreću nazad, znajući da su i sami krivi ukoliko njihov prijatelj nastrada zbog njihove sreće. Porcija nudi mnogo novca da bi se Antonio spasio, i ona i Nerisa daju svojim vjerenicima prstenove koje oni moraju čuvati i od kojih se ne smiju rastajati u ime njihove ljubavi.

Oni se vraćaju, nude Šajloku veliku svotu novca, ali on je neumoljiv. Ni za šta na svijetu on neće odustati od osvete nad čovekom koga mrzi. I sam dužd ga preklinje za milost, ali Šajlok se ne predaje. Očekuje se dan suđenja, kada će osveta biti izvršena. Tada Porcija i Nerisa stupaju u akciju. Prerušavaju se u muškarce i zamenjuju Porcijinog rođaka, doktora prava koji je bio obavezan da dođe na suđenje i nadgleda čitav taj proces, usled

476

duždeve nemogućnosti da pomogne Antoniju. Pravnik je poslao pismo navodeći da je bolestan i da šalje izvrsnog mladog zamjenika. Scena u sudnici predstavlja kulminaciju, i obiluje napetošću i neočekivanim preokretima.

Šajlok nikako ne odustaje tvrdeći da samo želi ono što mu po zakonu i pripada, i svima se čini da je tragedija na pomolu, jer Antonio je već vezan i samo se čeka da Jevrejin dobije svoju funtu mesa. No, Porcijijoj dovitljivosti kraj još došao nije, zapravo, ona se tek bliži kulminaciji i to će biti i najdramatičniji trenutak cijele priče. Porcija zahtjeva od Šajloka da pažljivo odsiječe funtu mesa, jer prolije li tek kap krvi ili uzme gram manje ili više nego što u dokumentu piše, sustići će ga kazna koja preti da mu uzme cijelo imanje. Šajloku je to dovoljno – odriče se svega što je kanio da učini. Pristaje da uzme novac koji mu je nuđen prije suđenja, ali to je nemoguće. On mora da plati za pokušaj oduzimanja života jednom građaninu tako što će pola imovine dati Antoniju, a pola državi, dok je sam njegov život u duždevim rukama. Na kraju, odlučeno je da Šajlok mora promijeniti veru i dati sav novac Basaniju i Džesiki.

Basanio i Gracijano, ne prepoznavši svoje maskirane žene, žele da se nekako oduže tim dobročiniteljima koji su spasili život njihovom prijatelju spasivši tako i njihovo spokojstvo. Porcija i Nerisa zahtijevaju da im se daju dva prstena koje su primijetile na njihovim rukama, ali oni znaju da su se zarekli da će čuvati to prstenje kao svoj život, pa predlažu da ova dvojica pravednih i mudrih ljudi traže bilo šta drugo (ako hoće i najveći dragulj na svetu), samo ne ta dva prstena. Međutim, Porcija i Nerisa, prerušene u mladiće, žele samo ta dva prstena i neće pristati da uzmu ništa drugo. Ovaj zahtjev ostavlja Basanija i Gracijana bez teksta, ali oni shvataju da se moraju odužiti ljudima koji su upravo spasili sve njih od propasti, i daju to prstenje.

Taj događaj prozrokovaće i drugi deo uzbudljivog raspleta, u kome, nakon što su se svi bezbedno vratili u Belmont i počeli slavlje sretnog završetka, Porcija i Nerisa tobože primjećuju da njihovi voljeni muškarci ne nose prstenje koje su im dale, i ne mogu to da im oproste. Poslije priče o događajima u sudnici i o čovjeku koji je zaslužio neprocjenjivu nagradu (koja je u ovom slučaju taj prsten), Porcija i Nerisa vade prstenove tvrdeći da su one, nakon što su njihovi prstenovi dati tim mladićima, i same pripale istim. One su navodno, da bi povratile te dragocijenosti, spavale s njihovim novim vlasnicima.

Mudre devojke puštaju prisutne da neko vreme budu šokirani, a onda im sve otkrivaju, još više ih zapanjujući. A njihovu zajedničku sreću uvećava vijest da su se Antonijeva tri broda ipak bezbijedno vratila.2

2The Oxford Shakespeare : The complete works, Clarendon press – Oxford 1988 – prevod Živojin Popović

477

LIKOVI

Šajlok

Iako glavni negativac, Šajlok je ostao zapamćen kao najsloženiji lik u Mletačkom trgovcu, jer je mržnja koju nosi u krvi obrazložena sudbinom jevreja.

Proganjani, satjerani u geta, izdvojeni posebnim porezima, tuženi i ponekad ubijani, evropski Jevreji su se okrenuli novčanim transkacijama kao jednom od rijetkih dopuštenih vidova izražavanja. Povezivani su sa zelenaštvom, ili pozajmljivanjem novca s kamatom – naročito s ogromnim, nezakonitim stopama. Ali, u vrijeme kada je Trgovac pisan, stav prema zelenaštvu je već evoluirao. Džon Šekspir, pjesnikov otac, mogao bi se lako optužiti za žestoko zelenaštvo, a njegovo naplaćivanje kamate od dvadeset procenata moglo bi se smatrati podvigom dostojnim Rialta.

Antonio – što je važno – mrzi zajmodavca djelimično zbog toga što je Jevrejin. Šajlok za Antonija kaže:

„Mrzi on

Naš sveti narod, psuje tamo baš

Gde trgovaca ima najviše

Mene, moj zanat, moju zakonito

Stečenu dobit, zelenaštvom to

Nazivajući. Nek' bi pleme moje

Prokleto bilo ako li mu ovo

Oprostim ikad!“3

A pri sklapanju ugovora, kada Jevrejin podsjeća Antonija: Zvali ste me Nekrstom, zvali psom krvoločnim, Antonio mu odgovara: „I opet ću te, sva je prilika nazvati tako, opet pljuvati, i ponovo te tako ritati“ 4. Nemoguće je da ova scena ne izazove imalo milosti prema Šajloku iako se to dešava pre nego je on učinio išta loše. Šajlok je ovde dostojniji poštovanja od Antonija.

3Viljem Šekspir, Komedije, Beograd, Kultura, 1966, str. 45.

4Viljem Šekspir, Komedije, Beograd, Kultura, 1966, str. 56.

478

Sve ovo baca nešto svjetlosti na Šajloka, koji lako može djelovati bolji od svojih protivnika i od kćeri koja ga laže, potkrada i rasipnički troši očevo zlato i tirkiz koji mu je poklonila pokojna supruga Lea. Međutim, Šajlok je dobio priliku za osvetu, zahtijevajući funtu mesa po isteku dogovora. Britkost njegovog uma dolazi do izražaja, a naročito je zanimljivo njegovo opravdanje za traženje funte mesa:

„Pola kile mesa

S ljudskog tijela, ljudskog mesa, nit' se

Cijeni toliko, nit' toliko vrijedi

Koliko ovčje, kozje, goveđe.

Kažem: ja ovu uslugu mu nudim,

Da bih u njega ljubav zadobio.“5

Iako se pojavljuje u pet scena, on dominira čitavim djelom. U trećem činu, on izgovara emotivno jak monolog (sastavljen od retorskih pitanja) koji će okarakterisati ovo delo i po kome će se ono i pamtiti: Zar Jevrejin nema oči? Zar Jevrejin nema ruke, organe, udove, čula, naklonosti, strasti? Zar se ne hrani istim jelima i ne ranjava ga isto oružje? zar nije podložan istim bolestima, i zar ga ne iscjeljuju isti lijekovi? zar mu nije zimi hladno, a ljeti vrućina, kao i kršćaninu? Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? ako nas golocate, zar se ne smijemo? ako nas otrujete, zar ne umiremo? pa ako nas uvrijedite, zar da se ne svetimo? Na suđenju Šajlok postaje žrtva opasne zablude – iluzije o jednakoj vrijednosti etike i pravde. Kao vjernik Zakona, on upada u njegovu klopku. Naime, venecijanski zakon sadrži jednu tajnu odredbu, po svoj prilici sakrivenu u venecijanskoj arhivi.Ova odredba, koja nije dostupna za detaljno proučavanje ili interpretaciju (jer samo Porcija zna za njeno postojanje), ozakonjuje ksenofobiju, tako što surovu kaznu namjenjuje isljučivo strancima:

5 Viljem Šekspir, Komedije, Beograd, Kultura, 1966, str. 24.

479

„Predviđa zakon mletački i ovo:

Dokaže li se da je podaniku

Mletačkom nekom radio o glavi

Tuđinac neki bilo posredno

Il' neposredno, onda ima prava

Taj čiji život ugrožen je bio

Na polovinu njegova imanja;

A polovina druga riznici

Povjerljivoj se daje državnoj;

Dok o životu prestupnikovom

Jedino milost duždeva, nasuprot

Glasova drugih svih, odlučuje.“6

Drugi zakoni se odnose na sve; ovaj samo na strance... Šajlok tako postaje simbol naroda s kojim se venecijanska kultura sukobljava, koje poražava ili drži na odstojanju, takozvanih barbarskih naroda .

Porcija

Porcija je već u samom svom imenu određena kao ličnost. Kćerka Marka Porcija Katona, supruga Marka Bruta, ostavila je na Šekspira izuzetan utisak. Njen opis on je pronašao u Plutarhovom delu Život M. Bruta: Ova mlada gospa bila je odlično upućena u filozofiju, bila je plemenita i hrabra, i isto tako mudra. Slična njoj je Šekspirova Porcija – lijepa, mudra i vjerna. Međutim, ona je uplašena svojom zavisnošću od kovčežića koje je ostavio njen otac, a koji će odrediti njenu sudbinu: Ja niti mogu da izaberem onoga kojega bih htjela, niti mogu da odbijem onoga koji mi se ne svidi; tako volja umrlog oca sputava volju kćeri koja je u životu. Ona shvata da zakoni koje je smislio mozak ne mogu

480

sputati vatrenu narav lude mladosti i svim srcem želi da nijedan od prosaca koji je okružuju ne pogodi pravi kovčeg. Svakom je našla mane. No, kada Basanio dođe k njoj, ona odugovlači s biranjem kovčežića svjesna da, ukoliko on ne izabere pravi, uskoro ga može izgubiti.

On je nestrpljiv, želi da što prije završi s mučnom igrom i vidi da li će voljena žena pripasti njemu, i Porcija naređuje muziku koja lako može biti labudova predsmrtna pjesma (ako Basanio izgubi).

Lirske pesme u Šekspirovim dramama imaju zadatak da, u nedostatku svjetlosnih i drugih vizuelnih efekata, dočaraju atmosferu koju scena zahtjeva. Pesma koja se pjeva dok Basanio bira zanimljiva je i po tome što možda sadrži prikriven mig koji treba da mu pomogne da izabere kovčežić od olova, jer stihovi u originalu rimuju se sa rječju olovo. Basanija ne zavarava sjaj zlata i srebra:

„Te tako može često spoljašnjost

Ne biti jezgru svom ni nalik; vazda

Nakit čoveka vara. Malo li je

Na sudu takvih prljavih i gadnih

Odbrana koje, kad su milozvučnim

Rečene glasom, zla vid zasenče?

Malo l' u crkvi groznih jeresi

Kojima kakav dostojanstven otac

Blagoslov daje i opravdava ih

Citatom kakvim svetim, skrivajući

Nakaznost njinu lepim nakitom?“7

On bira pravi kovčežić i spašava oboje daljnje brige. Kako su se brige ipak nastavile, Porcija igra glavnu ulogu u spašavanju Antonija od Šajlokove osvete. Prvo pokušava da izmoli milost od Šajloka, tvrdeći da je milosrđe:


481

„Blagoslov i za onog koji daje,

I za onog koji prima; moć je ona

Punomoćnija i u najmoćnijeg;

Na prestolu je vladaocu dika

Više no kruna;

(...)

Ono je znamen Boga živoga,

Ta vlast zemaljska najviše božanskoj

Naliči moći kada milosrđe

Začini pravdu.“8

Kako se Šajlok nije predomišljao, ona je upotrijebila silu navodeći već pomenutu odredbu koja radi protiv stranaca. Tako je Porcija drugi put pokazala drugo lice Venecije koja podiže odbrambeni zid protiv štetnog uticaja koji izaziva svakodnevna interakcija s tuđinskim svjetovima. Prvi put se to dogodilo sa odabirom pravog kovčežića, koje nije toliko zavisilo od junaštva koliko od interpretacije teksta i kulture.


482

Porcija ili advokatska vještina

U ovom prikazu neće biti priče o Šajloku, tipičnom predstavniku prvobitnog, zelenaškog bankarstva1, o položaju Jevreja u Engleskoj (od 1066 do 1594, godine u kojoj je Rodrigo Lopez, portugalski jevrejin, lekar Kraljice Elizabete I, pogubljen, zbog učešća u zavjeri protiv Kraljice), o antisemitizmu, demonizaciji Jevreja, kontrastu: jevrejin - hrišćanin koje sve prikriva ili uklanja poznata Šajlokova replika iz III čina (“…Ako nas ubodete zar ne krvarimo, ako nas golicate zar se ne smejemo …”), o sukobu prava i pravičnosti2 o Bardovom3 poznavanju pravnih instituta i drugim malim i velikim temama koje naučnici, pisci, režiseri, glumci i drugi izvlače iz ove komedije kod nas poznate pod gornjim naslovom (The Mercant of Venice ili The Jew of Venice) Našu pažnju zadržaćemo na IV činu u kojem od dvije dominira scena prva, u kojoj nas “podražavanje radnje” dovodi do kulminacije i peripetije – preokreta koji raskošnim advokatskim umijećem “tako mladog tijela sa tako zrelom glavom”(… “so young a body with so old a head…”) izvodi Porcija. Prerušena Porcija. Dečak, mladić, mlada žena. Portia as Balthasar. Doktor prava nježnih crta, samom svojom pojavom nekako dražesna i Šajlok onako obuzet bijesom kao da za trenutak biva pripitomljen. Da se podsjetimo. Porcija tačno zna šta želi. Želi Basanija. Druge prosce odbija. Ali to nije baš tako jednostavno kao želja. Basanijo želi Porciju za ženu. “Ko zlatno runo/ leže na njenim sljepoočnicama/kovrdže zlatne njene…” - kazaće Antoniju, svom prijatelju. Želje su tu, obostrane al i prepreke su tu, sa svih strana. Bogatoj nasljednici koja odbija još bogatije prosce ne može se tek tako u prošnju. Basanijo ne oskudeva u vrlinama. Njegova oskudica zove se : 3000 dukata. Antonijo ne razmišlja mnogo, tek koliko je dovoljno da se zakon prijateljstva ispuni. Odlazi kod Šajloka zelenaša, opušteno, cinično sa opuštenošću samouvjerenih poslovnih ljudi. Šajlok nije opušten ali njegova mržnja postaje kreativna, nudi pogodbu :

1 Ovo današnje naravno nije zelenaško (prim. autora). 2 The Merchant of Venice “has spawned more commentary by lawyers than any other Shakespeare play”Kornstein, Daniel J. Kill All the Lawyers ?: Shakespeare’s Legal Appeal . Princeton: Princeton UP, 1994. (“Mletačkog trgovca” pravnici su komentarisali više nego bilo koje drugo Šekspirovo delo)

483

3Bard – Nadimak kojim se poštovaci Vilijevi služe da bi iskazali poštovanje njegovom grandioznom delu.

484

Ako Antonio ne vrati o dospjelosti 3000 dukata, umesto kamate, Šajlok stiče pravo da sa njegovog tela, gde je Šajloku drago, odseče i odnese po kile mesa. Antonijo prihvata. Oboje su lakomisleni. Antonio se prepušta plemenitoj namjeri da se pomogne prijatelju. Šajlok je obuzet mržnjom. Očekivana dobit i neočekivana oluja.Takva da vam sve lađe potonu. Ostaje vam Šajlok, koji, izvjesno je, neće propustiti priliku i pravo izbora povjerioca da naplati globu u mesu. Ostaje vam unapred izgubljena parnica u

Veneciji. Sudska dvorana. « Sa protivnikom ... koji ne zna

Šta je to milosrđe. » Mlada žena prerušena u doktora prava, (glumi doktora prava) dolazi na scenu, u sudsku dvoranu. Mala scena u velikoj sceni. Za obje je potrebna vještina. Ne čeka ali i ne žuri, ne smije biti naglih pokreta, suvišnih reči, ozbiljna je :

PorcijaŠajlok Vam je ime ?

ŠajlokŠajlok se zovem.

PorcijaČudne je vrste vaš zahtev

Al, s propisima saglasan takoDa nema snage zakon venecijski

Podnošenje tužbe da napada(Antoniju) A vi ste tuženi zar ne?4

AntonijoJeste, tako kaže on.

PorcijaA obavezu priznajete ?

AntonijoDa

PorcijaJevrejin onda mora milostivim

Da se pokažeŠajlok

Žašto ? čim sam, rec, tePrimoran ja na to.

Njemu, koji to ne razume, Porcija nudi poravnanje, priliku da shvati milosrđe. Poravnanje ili rat. Milosrđe ili nemilosrdna pobeda. Poravnanje ili uspeh u parnici. Porcija to nudi jer zna šta dobija. Šajlok to obija jer ne zna šta gubi. Bijes i razum. Znanje i neznanje. Promišljena

taktika nasuprot očiglednog. Vještina nasuprot gluposti.Nadahnuto, sa emocijom onog koji vjeruje u svoj iskaz, izgovoriće on – ona, svejedno, ono

čuveno:The quality of mercu is not strained.

It droppeth as the gentle rain from havenUpon the place. It is twice blest:

4 You stand within his danger, do you not ?

485

It blesseth him that gives,and him that taks.Tis mightiest in the mighties. It becomesThe throned monarh beter than his crown

…It is an attribute to God himself

And earthly power doth then show likest God,sWhen mercu seasons justice. Therefore Jew

Though justice be thy plea, cinsider this:That in the course of justice none of as

Should see salvation. We do pray for mercy,And that same prayer doth teach us all to render

The deeds of mercy.…

Pa milosrđe po biti nije prisiljavanjeRominja ono kao što na tle

Rominja blaga kišica s nebesa,I dvostruki jer ono blagoslov:Blagoslov za onog koji daje,

I onog koji prima; moć je onoPonajmoćnija i u najmoćnijeg ;

Na prestolu je vladaru dikaViše no kruna

...Ono je znamen boga živoga,

Pa vlast zemaljska najviše božanskojNaliči moći kada milosrđe

Žačini pravdu. Zato, Jevrejine,Mada pravicu zahtijevaš ti nemojSmetnuti s uma da od nas nijedanPutanjom pravde spas vid, o ne bi;

Za milost svi mi molimo, pa neka namSvima ta molba nauk budeDa djela milosrđa vršimo.

Više puta Porcija potvrđuje Šajlokovo pravo iz ugovora na po kile mesa sa Antonijevog tela, na njegovu radost, proveravajući istovremeno Šajlokovu spremnost da prema Antoniju pokaže makar i najmanju mjeru milosrđa. Još jednom, posljednji put, oprezno, ne dirajući Šajlokova bolna mesta, nudi Šajloku jednu drugu vrstu pobjede – pobjedu razuma i vrline. Ponuda je podržana ubedljivim argumentima. Već na samom početku raspravljanja bira uspešan način : ili će dobiti poravnanje ili će Šajloka predstaviti kao moralnu nakazu i zadobiti duždovu prećutnu saglasnost za agresivniji i ubojitiji napad u daljem toku raspravljanja.

PorcijaPripada ti po kile mesa ovog trgovca

Priznaje sud to zakon ti to daje.Šajlok

O sušta pravičnosti

486

Ugovor je jasan i mora se poštovati. Mržnja se raduje osveti. Sve je jasno, nema potrebe za tumačenjem. Antonijo gubi parnicu, pomirio se s tim. Ali Porcija nije. Porcija je Antonija namenila Narisi, svojoj odanoj prijateljici. Narisa će, kao nagradu za odanost prijatelju dobiti Antonija – ako Porcija uspije u parnici, koja se bliži predvidljivom ishodu. Zato uspjeh mora biti dio plana. Dio koji Šajlok neće stići da nazove njegovim pravim imenom : O sušta advokatksa veštino.

Porcija :Sačekaj malo : još tu nešto ima.

Po ugovoru nemaš prava ti krvi ni kap da uzmeš ; tamo pišeIzrično tako : « pola kile mesa »Dug uzmi, pola kile mesa uzmi;

No ako krvi hrišćanske i kapProspeš dok budeš sekao, sve zemlje

Imetak cio tvoj će imatiPo zakonima venecijskim k, o plijen

Venecijska da ti uzme država.…

Zato se spremi da odsiječeš meso.Al krv da nisi prosuo; i paziDa ne odsečeš manje ili više,

Već ravno pola kile...

ŠajlokDajte glavnicu pa me pustite.

PorcijaJavno pred sudom odbio je on to :

Dobiće samo što mu pripadaPo ugovoru i po zakonu.

Da, to je upravo to, iznenadni udarac u nebranjenu tačku. Rušenje naizgled neporušivog i Šajlok već « krvari » predaje se, razoružan je, hteo bi da pobegne. Pravo mu je priznato ali mogao bi mnogo toga važnog da izgubi. No, sa Porcijom to ne ide tako. I Džesika, Šajlokova kći, dio je plana. Džesika i dragi joj Lorenco prognani su iz Šajlokovog života. Sebičnost oca protivi se kćerkinom izboru srca. Lako se odriče kćerke, uskraćujući ono što joj pripada. Šajlok nema problema sa osvetom ali ima sa Porcijom.

Šajlok… Meni je dosta parničenja

Porcija… Nije sve račune zakon rasčistio s vama.

Predviđa zakon venecijski i ovo:Dokaže li se da je podaniku

Mletačkom nekom radio o glaviTuđinac neki bilo posredno

Il’ neposredno onda ima pravaTaj čiji život ugrožen je bio

4

487

Na polovinu njegova imanja ;A polovina druga riznici

Poverljivoj se daje državnoj ;... Od dužda zato na kolenima milost za se prosi.

Šajlok je iz stanja očajanja već u stanju neposredno prije nervnog sloma. « Dozvolite mi da odem, molim vas / nije mi dobro – zapomaže. Ipak je prinuđen da moli. Porcija je bila u pravu : “...we do pray for mercy…” Na sve je pristao samo da ode. Šajlok mora da ode. U petom činu komedije, mjestu raspleta, ljubav i prijateljstvo dobijaju svoj konačni, radosni izgled. Tu za Šajoka nema mjesta. On se ne raduje, slatka osveta izrodi se u gorko milosrđe, njegov jednostavni, « imati (biti) – nemati (nebiti) » svijet, prestao je da postoji. On, ustvari nema gdje da ode. Njegovo je sklonište srušeno - Porcijinom advokatskom vještinom.

Šajlokov monolog o Jevrejima

"Da mi bude mamac za ribu: ne zasiti

li ništa drugo, zasitiće moju osvetu. On sebacao blatom na moju čast, izbio mi iz rukupola miliona, smijao se mojim gubicima, isjte-rivao sprdnju sa mojim dobicima, rugao semom narodu, kvario mi trgovačke pogodbe,tulio žar mojih prijatelja, raspaljivao moje ne-prijatelje; a zašto? zato što sam Jevrej. ZarJevrej nema oči? Zar Jevrej nema ruke,organe, udove, čula, naklonosti, strasti? Zarse ne hrani istim jelima i ne ranjava ga istooružje? Zar nije podložan istim bolestima, izar ga ne iscjeljuju isti lijekovi? Zar mu nije zimihladno, a ljeti vrućina, kao i krišćaninu? Akonas ubodete, zar ne krvarimo? ako nas golicate,zar se ne smijemo? ako nas otrujete, zarne umiremo? pa ako nas uvrijedite, zar da sene svetimo? Ako smo u svemu drugom kao i vi,hoćemo da smo i u tome. Ako Jevrej uvrijedikršćanina, u čemu je krščaninova skušenost?U osveti. A ako krščanin uvrijedi Jevreja,u čemu treba da se ispolji njegova trepeljivostpo kršćanskom uzoru? Pa u osveti. Opačinu, kojojme učite, izvršiću, i to sa svirepošću, jer hoćuda usavršim ono čemu ste me naučili." (III,i)9


488

LITERATURA

1. Šekspir, Viljem 1966.Komedije, Beograd:Kultura.

2. Viljem Šekspir : Celokupna dela, 4. sveska, Kultura Beograd 1963 Prevod Velimir Živojinović

3. The Oxford Shakespeare : The complete works, Clarendon press – Oxford 1988 – prevod Živojin Popović

4. Solar, Milivoj 2003.Povijest svjetske književnosti, Zagreb:Golden marketing.

489

Francuska knjizevnost

Fracoise-Marie Arouet Voltaire

Candide

Dnevnik citanja

Candide

Elma Mujagic

490

O Voltairu i njegovom romanu

Voltaire ( Fracoise-Marie Arouet) jedan je od najvecih francuskih umova, koji je sirom svijeta stekao ugled hrabrog i beskrompomisnog borca protiv tiranije, duhovne zaostalosti, surovosti i gluposti. Njegovo cjelokupno djelo zalagalo se za progres covjecanstva, za koji su, po njemu, podjednako odgovorni svi ljudi i svi narodi. Njegov dug i dinamican zivot pokrivao je period od posljednjih godina klasicizma do predvecerja revolucionarne ere, a njegova mnogobrojna i raznovrsna djela ( poezija, drame, price i historijski i filozofski spisi, prilozi u „Enciklopediji“, polemike, pisma), kao i njegova politicka aktivnost u vise zemalja Evrope, utjecali su na pravac u kojem je u tom prijelaznom periodu krenula evropska civilizacija. Danas je najcitaniji njegov roman Candide (objavljen 1758), koji neki opisuju kao „filozofsku fantaziju“, ali koji mnogi citaoci dozivljavaju kao zanimljivu u duhovitu avanturisticku pricu o covjeku koji kroz svoje nevjerovatno stradanje dolazi do saznanja da ovaj svijet nije „najbolji od svih svjetova“, kako su naucavali neki filozofi racionalizma, kao Leibnitz.

Za Voltaira je kljucno pitanje njegovog vremena bilo da se prosvijetljen covjek naizad suoci sa stvarnoscu i da potrazi put koji vodi napretku cijelog covjecanstva. On se u „Candidu“ ironijom, koja na nekim mjestima dobija oblik jetkog i zestokog sarkazma, obracunava sa onovremenom idealistickom filozofijom, koja se okretala od stvarnosti i u sferi „cistih ideja“ gradila svoje zamisljene idealne sisteme, prema kojima se svijet zasniva na vjecnoj „harmoniji suprotnosti“ i na jednoj „visoj pravdi“.

Mladi Candide, ucenik doktora Panglossa, nepokolebljivog sljedbenika filozofije zivotnog optimizma, protjeran je iz dvorca u kojem je odrastao zbog ljubavi prema kcerci vlasnika dvorca lijepoj Cunegondi. Poslije toga, zivot ga baca iz jedne nevolje u drugu, pa je u prilici da posumnja u filozofsku tezu kako je „ovaj svijet najbolji od svih svjetova“.

491

Candide

Poglavlje prvo

Kako je Candide bio odgojen u jednom lijepom zamku i kako je iz njega bio prognan

Candide je zivio u zamku gospodina baruna Thunder-tentronckha. Sluge su pretpostavljale da je on sin barunove sestre i nekog vlastelina iz susjedstva koji se nikad nisu vjencali. Gospodin barun je bio jedan od najmocnijih plemica u Vestfaliji, a njegov zamak je cak imao vrata, prozore i jedan sag u velikoj dvorani. Gospodja barunica je isto tako bila mnogo postovana jer je tezila tri stotine i pedeset funta.

Barun i barunica imali su sina i kcerku. Cunegonda, njihova kcerka, bila je rumena, svjeza i debela, pozeljna, a njihov sin je bio u svemu dostojan svoga oca.

Na dvoru je zivio i Pangloss, kucni prorok i ucitelj koji je poucavao metafiziko-teologo-kosmolonigologiju. Dokazivao je da nema posljedice bez uzroka i da je barunov zamak najbolji od svih zamaka u ovom najboljem od svih mogucih svjetova.

Candide je u svemu slusao ucitelja i naivno vjerovao svemu i drzao je da je gospodjica Cunegonda najljepsa od svih djevojaka.

I gospodjica Cunegonda je gajila njezna osjecanja prema mladom Candidu. Jednog dana njih su se dvoje sasvim slucajno sreli na dvoru. Pritisnuti ceznjom i drugim osjecanjima poljubili su se. U tom momentu naisao je barun i odlucio je da Candide smjesta napusti njegov dvor. Tako je mladi Candide prognan iz dvora i morao je otici i ostaviti lijepu Cunegondu.

Poglavlje drugo

Sta se dogodilo Candidu medju Bugarima

Nakon sto je prognan iz dvorca, Candide je dugo lutao. Bio je gladan i promrzao, cak je i prespavao u polju. Sutradasn je naisao na krcmu u kojoj su ga dva covjeka, drzeci ga za mladica propisanog stasa, pocastila ruckom.

492

Nakon rucka, ta dva dobra gospodina, koji su inace bili bugarski vojnici, zarobili su i unovacili Candida. Candide je prosao strasnu vojnicku obuku i bilo je pravo cudo kako se uspio izvuci ziv. Kad se oporavio, kralj Bugara zametnu rat protiv Abara.189

Poglavlje trece

Kako se Candide izbavio od Bugara i sta je postao

Zapoceo je rat i u cijeloj toj pometnji koja je nastala izmedju dvije strasne armije, Candide se sakrivao najbolje sto je mogao. Za vrijeme jednog zatisja on predje preko gomile unakazenih leseva i stize u susjedno abarsko selo gdje je zatekao istu situaciju kao i u spaljenim bugarskim selima. Candide je odatle pobjegao u Holandiju gdje je poceo da prosi pa su mu cak i prijetili da ce ga zbog toga poslati u tamnicu. Tu je naisao i na covjeka koji je propovijedao na nekom skupu i koji ga je pitao da li misli da je papa antikrist. Posto Candide nije znao nista o tome, govornikova zena je istresala na njegovu glavu...

Jedan dobri covjek, anabaptist po imenu Jacques vidio je to sve, odveo Candida sebi, ocistio ga i nahranio pa ga je cak htio nauciti i da radi u njegovoj tvornici perzijskih tkanina.

Sutradan Candide srete prosjaka strasnog izgleda.

Poglavlje cetvrto

Kako je Candide sreo svog bivseg ucitelja filozofije, doktora Panglosa, i sto se iz toga izrodilo

Prosjak kojeg je Candide sreo bio je njegov ucitelj Pangloss. Bolesni Pangloss isprica Candidu kako se sada nalazi u takvom stanju jer su Bugarski vojnici dosli na barunov dvorac i pobili cijelu barunovu porodicu. Na to se Cnadide onesvijestio. Kad je dosao sebi odveo je Panglossa svom dobrocinitelju koji ga je izlijecio i zaposlio. Nakon dva mjeseca oni svi zajedno odlaze u Lisabon poslom. Na brodu ih je uhvatila jaka oluja.

Poglavlje peto

Oluja, brodolom, zemljotres i sta je bilo sa Panglossom, Candidom i anabaptistom

189 Pod Bugarima misli se na Pruse, a Abari su Francuzi I ovdje je opisan Sedmogodisnji rat.

493

U oluji su stradali svi osim Panglossa i Candida. Poginuo je i dobri anabaptist. Kad su dosli sebi, Candide i Pangloss su se uputili u Lisabon. Tamo ih je zatekao zemljotres i Candide je bio povrijedjen. Kad se oporavio, on i Pangloss pomagali su prezivjelom stanovnistvu. Tad ih je pronasao jedan dousnik inkvizicije i odveo ih u tamnicu jer je cuo Panglossove filozofske pripovijesti.

Poglavlje sesto

Kako je bila priredjena divna lomaca da bi se sprijecili zemljotresi i kako je Candide bio isiban

Poslije zemljotresa mudraci iz Lisabona su odlucili da prinesu zrtve koje bi ucinile da zemljotresi prestanu. U tu svrhu pronasli su petericu ljudi. Trojicu su spalili, Panglossa objesili, a Candida isibali. Tada Candide srece jednu staricu koja ga vodi svojoj kuci.

Poglavlje sedmo

Kako se jedna starica zauzela za Candida i kako je on ponovo nasao ono sto je ljubio

Starica je pomogla Candidu, dala mu je da jede, izvidala mu je rane i dala mu mjesto za spavanje. Ona je danima obilazila Candida i donosila mu hranu. Nakon par dana starica odvede Candida u jednu malu usamljenu kucicu. Tu Candide, na svoje veliko iznenadjenje, pronadje svoju Cunegondu. On zatrazi da mu Cunegonda isprica kako je prezivjela pokolj svoje porodice i ona otpoce svoju pricu.

494

Poglavlje osmo

Cunegondina historija

Cunegonda isprica Candidu kako su joj Bugari ubili oca, majku i brata, a nju silovali. Spasio ju je kapetan koji ju je izlijecio i odveo sa sobom kao ratnu zarobljenicu. Ona mu je prala i kuhala, a nakon tri mjeseca, kad je on izgubio sav novac i kad je se zasitio, prodao ju je nekom Zidovu. Taj Zidov ju je i doveo u tu kucu u kojoj se ona sad nalazi. Za vrijeme jedne mise kojoj je Cunegonda prisustvovala primijetio ju je inkvizitor koji ju je uporno pokusavao oteti od Zidova. Ali Zidov nije htio da je pusti i njih dvojica su na kraju sklopili dogovor po kojem Cunegonda sada pripada obojici.

Inkvizitor je priredio lomacu na kojoj je stradao Pangloss i gdje je Candide povrijedjen. Zato je i Cunegonda bila pozvana i tu je ugledala Candida pa je zamolila staricu da se pobrine za njega. U razgovoru ih je zatekao Zidov.

Poglavlje deveto

Sta se dogodilo sa Cunegondom, Candidom, Velikim inkvizitorom i Zidovom

Zidov je pomislio da mu je i mladi Candide konkurencija pa je nozem nasrnuo na njega. Ali i Candide je bio naoruzan pa je u samoodbrani ubio nasrtljivog Zidova. Tad naidje i Veliki inkvizitor i Candide je bio prisiljen da ubije i njega. Sada su morali pobjeci. Opremili su tri konja iz stale i starica, Cunegonda i Candide se dadose u bjekstvo.

Poglavlje deseto

U kakvom su ocajnom stanju Candide, Cunegonda i starica stigli u Cadiz i kako su se ukrcali

Kad nasi putnici stigose do jedne krcme gdje su se htjeli odmoriti, Cunegonda shvati da je pokradena, da su joj uzeli sve do posljednjeg maravedija. Zato su morali prodati jednog konja da bi mogli nastaviti svoj put. Tako su starica i Cunegonda jahale na jednom konju sve dok ne stigose u Cadiz. Tamo zatekose flotu koja se spremala za rat protiv jezuita u Paragvaju. Candide izvede neke vojnicke vjezbe pred njihovim generalom i ovaj mu odmah dade cetu pjesadije da njome zapovijeda. Tako Candide postade zapovijednik i ukrca sa svojim saputnicama,slugama i konjima na brod i otpoce njihova plovidba u drugi svijet. Za vrijeme plovidbe Cunegonda se poce

495

zaliti zbog svih svih svojih nevolja, a starica joj rece da njene nevolje uopce nisu tako ozbiljne naspram onih koje je dozivjela starica. I starica zapoce svoju pricu.

Poglavlje jedanaesto

Staricina historija

Starica je zapravo bila kcerka pape Urbana X i knjeginje Palestrine. Odgajana je i vaspitavana na dvoru i bila je cuvena po svojoj drazi i ljepoti. Svi su joj se divili. Bila je zarucena za kneza Massa-Carrare. Svadba je bila zakazana i sve je bilo spremno. Ali njenog ljubljenog kneza umori njegova bivsa ljubavnica. Tada staricina majka odluci da otputuje sa svojom kcerkom na neko vrijeme. Njihovu ladju ubrzo presretnu gusari i odvedu ih u Maroko kao zarobljenike. U Maroku je u to vrijeme vladao strasan gradjanski rat i tek sto su gusari tamo stigli napadose ih kako bi im oteli plijen. U toj krvavoj borbi prezivjela je samo starica. Nekako se uspjela izvuci iz gomile krvavih leseva i pronaci utociste ispod jednog narancinog stabla. Tu susrece jednog svog sunarodnika.

Poglavlje dvanaesto

Nastavak staricinih nesreca

Stranac kojeg je srela bio je evnuh, pjevac u kapeli gospodje knjeginje Palestrine, staricine majke. Starica mu je ispricala svoje nesrece, a on je njoj ispricao kako ga je jedna krscanska sila poslala marokanskom kralju da sklopi ugovor za isporucenje oruzja koje bi mu pomoglo da unisti trgovinu drugih krscana. On joj je rekao da je njegova misija izvrsena te da ce je on vratiti u Italiju. Medjutim, on ju je odveo u Alzir i prodao je tamosnjem guverneru. Tu je starica oboljela od kuge. Ali oporavila se, a citav alzirski dvor je podlegao. Tada je prodata u roblje i na kraju je pripala jednom agi koji ju je, zajedno sa cijelim svojim dvorom, odveo u Rusiju. Tu su osnovali utvrdjenje koje su kasnije opkolili Rusi pa su ovi natjerani gladju odlucili da pojedu zene iz harema. Po savjetu jednog mudrog covjeka ovi odlucise samo da im odrezu jedan dio zadnjice. Kada je i to bilo zavrseno i kada su janjicari objedovali, Rusi su izvrsili napad i sve ih pobili. Poslije toga je starica dospjela kod jednog boljara koji ju je tukao svaki dan. Kad je taj njen boljar bio pogubljen ona je uspjela pobjeci. Propatila je mnogo i dozivjela svasta. Na kraju je zavrsila kao sluzavka ong Zidova kojeg je Candide ubio.

496

Poglavlje trinaesto

Kako je Candide bio prisiljen da se rastane sa lijpom Cunegondom i staricom

Putnici napokon dolaze u Buenos-Aires. Kad su se javili tamosnjem guverneru on se zagleda u Cunegondu i odluci da je ucini svojom. On je zaprosi i dok se ono o tome savjetovala sa staricom u grad prispjedose jedan spanjolski sudac i nekoliko policajaca. Fratar koji je pokrao Cunegondu pokusao je prodati dragulje trgovcu koji je prepoznao dragulje Velikog inkvizitora. Prije nego sto je objesen, fratar je priznao kome je ukrao dragulje i Candide i njegovi saputnici su bili otkriveni. Candide se morao dati u bijeg i ostaviti staricu i Cunegondu.

Poglavlje cetrnaesto

Kako su Candide i Cacambo bili primljeni kod paragvajskih jezuita

Candide i njegov sluga Cacambo odlaze u jezuitsko carstvo. Klad su stigli do prve mitnice, Cacambo rece strazaru da jedan kapetan zeli razgovarati sa komandantom. Candida odvode komandantu i njih dvojica se ptrepoznaju. Komandant je bio brat gospodjice Cunegonde. Candide isprica barunovom sinu da je njegova sestra ziva na sta se ovaj jako obradova.

Poglavlje petnaesto

Kako je Candide ubio brata svoje drage Cunegonde

Komandant isprica Candidu kako je ostao ziv uprkos ranama koje je zadobio od Bugara i kako je postao jezuit. Ubrzo dolazi do svadje izmedju njih dvojice jer je Candide rekao da zeli da se ozeni Cunegondom sto je ovaj drugi smatrao strasnom drskoscu. Povukli su maceve i u zaru borbe, Candide je ubio Cunegondinog brata, prerusio se njegovom odjecom i zajedno sa Cacambom pobjegao odatle.

497

Poglavlje sesnaesto

Sta su dozivjela dva putnika s dvije djevojke, s dva majmuna i s divljacima zvanim Orejoncima

Za vrijeme jednog odmora na svom putu Candide i njegov sluga ugledase dvije gole djevojke kako trce livadom a slijede ih dva majmuna, ujedajuci ih za straznjice. Candide uze svoju pusku i ubi oba majmuna. Sokirao se kad je vidio kako djevojke placu i njezno grle ubijene majmune koji su zapravo bili njihovi ljubavnici. Opet su morali pobjeci da im dame ne bi nanijele neko zlo. Prespavali su u sumi, a ujutro kad su se probudili vidjeli su da su ih domoroci Orejonci vezali smatrajuci ih jezuitima. Namjeravali su ih ispeci i pojesti, ali im onda Candide rece da oni nisu jezuiti i da je uniforma na njemu vlasnistvo jednog jezita kojeg je on nedavno ubio. To ih je spasilo i Orejonci su ih oslobodili.

Poglavlje sedamnaesto

Dolazak Candida i njegova sluge u zemlju Eldorado i sta su tamo vidjeli

Candide i njegov sluga odlucuju poci u Cayennu. Plovili su jednom malom barkom pustajuci da ih rijeka nosi. Nakon jednog dana plovidbe camac im se razbio i dalje su morali obalom. Naisli su na jedno selo u kojem su se djeca obucena u zlato igrala sa zlatnim igrackama. Prva seoska kuca na koju su naisli bila je sagradjena kao neki dvorac. Bila je to gostionica u kojoj su nasi putnici bili jako lijepo usluzeni i bogato su se najeli. Kak su htjeli da plate zlatom i draguljima koje su pokupili na cesti domacini se zasmijavse rekavsi da im nece zamjeriti sto su htjeli da plate sljunkom jer su oni stranci. Candide i Cacambo su bili jako iznenadjeni ovom zemljom u kojoj je sve bilo naopako.

498

osamnaesto

Sta su vidjeli u zemlji Eldorado

Posto je Candide bio vrlo zainteresovan da sazna nesto vise o toj cudnoj zemlji u koju su dosli, domacin ga je uputio jednom mudrom starcu koji mu je ispricao da je njihovo kraljevstvo nekadasnja postojbina Inka koji su je bili napustili da bi ratovali dok ih Spanjolci nisu unistili. Oni knezevi koji su ostali u domovini odlucili su da nijedan stanovnik vise nikada nece izaci iz njihovog kraljevstva. Candide je imao mnogo pitanja i on i starac su dugo razgovarali o svemu, a onda ih je on otpremio na dvor. Tamo su doista sjajno docekani i oni ostadose u tom kraljevstvu mjesec dana, a kad su odlucili da krenu kralj im dade mnostvo poklona i blaga. I oni podjose prema Cavenni da otkupe Cunegondu od guvernera.

Poglavlje devetnaesto

Sta im se dogodilo u Surinamu i kako se Candide upoznao s Martinom

Nakon sto dana putovanja Candide i Cacambo stizu u Surinam i odmah traze neki brod da ih preveze do Buenos-Airesa. Sklopili su dogovor sa spanjolskim kapetanom, ali kad je Candide rekao da im je namjera da otmu Cunegondu od guvernera Spanjolac je odustao. Tad Candide rece Cacambu da on ide i da blagom otkupi Cunegondu, a on ce uzeti brod i cekat ce ih u Veneciji. Cacambo je otisao, a Candide sa sa svojim blagom zaputio u Italiju, ali ga je kapetan broda prevario, opljackao i otplovio. Candidu je bilo strasno tesko. Tad Candide susrece starog ucenjaka koji se zvao Martin, a pretrpio je mnogo toga i zadesile su ga teske nevolje. Njih dvojica zajedno nastavljaju put.

Poglavlje dvadeseto

Sta se dogodilo Candidu i Martinu na moru

Candide i Martin su se ukrcali na brod i krenuli za Bordeaux. Dok su njih dvojica razgovarali zacula se paljba. Pogledali su na pucinu i ugledali dva broda kako se medjusobno bore. Kad je jedan od njih eksplodirao, Candide ugleda svoje blago kako pluta uz njegov brod i silno se obradova.

499

Poglavlje dvadeset prvo

Candide i Martin priblizavaju se francuskim obalama i mudruju

Mudrujuci, Candide i Martin stigose u Francusku. Razgovarali su o Parizu, o ljudima koji zive u Francuskoj, o ljudima uopce i o njihovim navikama i sl.

Poglavlje dvadeset drugo

Sta se dogodilo Candidu i Martinu u Francuskoj

U Bordeauxu se Candide kratko zadrzao, samo onoliko koliko je bilo potrebno da kupi neke neophodne stvari. Kad je cuo da svi idu u Pariz, odluci i on da podje pa da vidi taj grad. Tek sto je dosao u Pariz i pronasao smjestaj on oboli od neke bolesti. Cim su svi oko njega primijetili da je bogat trudili su se sto vise da mu ugode. Zbog mnogobrojnih lijekova i pustanja krvi, Candidova bolest postade vrlo ozbiljna. Ali Candide se ubrzo poceo oporavljati pa je cak isao i razgledati grad i u kazaliste, druziti se sa mnogim ljudima i sl. U stopu ga je pratio jedan mali oholi opat koji se stalno pokusavao nekako okoristiti kada je u ptanju Candide. Taj mali opat je poslao pismo Candidu u ime Cunegondino. U pismu je pisalo da je ona bolesna i da se nalazi u Parizu, te da ga zeli vidjeti. Candide se odmah uputio u svratiste gdje je Cunigonda zivjela. Tamo su ga docekali policajci i uhapsili ga. Tad Candide potkupi policajaca dijamantima koje je ponio iz Eldorada i policajac ga odvede u Donju Normandiju kod svog brata. Tu se Candide ukrcao na brod za Englesku.

Poglavlje dvadeset trece

Candide i Martin plove na obale Engleske i sta su tamo vidjeli

Kad su uplovili u englesku luku Candidu se nisu svidjeli tamosnji ljudi i njihovo ponasanje te je odmah nakon dva dana zaplovio prema Veneciji. Za par dana su stigli na odrediste i Candide je bio neizmjerno sretan.

500

Poglavlje dvadeset cetvrto

O Paquetti i bratu Girofleeu

Cim je dosao u Veneciju, Candide je poceo traziti Cacamba. Trazio ga je svuda, ali bezuspjesno. Candide je bio jako tizan i razocaran, a Martin mu je govorio da ga je Cacambo prevario i otisao s njegovim blagom i mozda i sa Cunegondom negdje daleko. Jednom dok su setali, Candide na trgu ugleda djevojku i mladica koji su izgledali sretno i odluci da porazgovara s njima pa ih pozva na rucak. Ubrzo Candide otkri da je djevojka Paquetta, ona zbog koje je Pangloss bio onako starsno obolio. Ona isprica Candidu svoju zalosnu pricu o tome sta je sve prosla i kako sada radi kao prostitutka. Zatim Martina isprica pricu o covjeku, venecijanskom plemicu, za kojeg tvrde da nikad nije osjetio tugu i Candide pozeli da ga upozna.

Poglavlje dvadeset peto

Posjet vlastelinu Pococurantu, venecijanskom plemicu

U posjeti kod ovog plemica, Candide i Martin su ljubazno primljeni i mnogo su razgovarali sa senatorom o filozofiji, umjetnosti i o drugim stvarima. Prolazili su dani, Cacambo se nije vracao, a Candide je sve vise tonuo u svoj bol.

Poglavlje dvadeset sesto

Kako su Candide i Martin vecerali sa sest stranaca i ko su bili ti stranci

Jedne veceri, dok su Candide i Martin vecerali zajedno sa jos sest stranaca, pojavio se Cacambo. Rekao mu je da je Cunegonda u Carigradu i da ce poci za njom poslije vecere. Nakon toga svaki sluga rece svom gospodaru da bi trebalo da ode i onda svih sluga odjednom nestade. Ostadose samo stranci, Candide i Martin. Sesterica stranaca zapravo su bili svrgnuti vladari svojih zemalja i svaki od njih isprica svoju tuznu pricu Candidu i Martinu.

501

Poglavlje dvadeset sedmo

Candidovo putovanje u Carigrad

Candide, Cacambo i Martin su se ukrcali na brod za Carigrad i Cacambo isprica Candidu da je Cunegonda sad ropkinja i da sluzi jednog tamosnjeg kneza, te da je izgubila svu svoju ljepotu i postala strasno ruzna. Ali Candide je ipak odlucio da je ljubi i cim stigose u Carigrad on unajmi galiju da ga odvede na obale Mramornog mora gdje je bila Cunegonda. Medju veslacima na galiji Candide prepozna Panglossa i brata gospodjice Cunegonde. On ih odmah otkupi od vlasnika galije i upita ih otkud oni u Turskoj.

Poglavlje dvadeset osmo

Sta se dogodilo Candidu, Cunegondi, Panglossu, Martinu i drugima

Pangloss i mladi barun ispricase svoje tuzne price o tome kako su se spasili smrti i sta ih je snaslo poslije toga te kako su se zajedno nasli na ovoj galiji gdje ih je zatekao Candide i kupio njihovu slobodu.

Poglavlje dvadeset deveto

Kako je Candide opet nasao Cunegondu i staricu

Prvo sto su nasi putnici primijetili kad su dosli na obale Mramornog mora bila je kuca kneza cija je Cunegonda bila ropkinja ispred koje su stojale starica i Cunegonda. Candide je bio strasno iznenadjen i zgranut kad je vidio kako Cunegonda izgleda. Kad je dosao sebi otkupio je i nju i staricu od kneza. Cunegonda nije bila svjesna toga da je postala ruzna i ona podsjeti Candida na obecanje koje je dao i on je nije mogao odbiti, te on obavijesti baruna da ce se ozeniti njegovom sestrom. Ali barun je to odlucno odbio cak i uprkos suzama svoje sestre. Ali Cunegonda se bez bratove dozvole udala za Candida, iako Candide vise nije bio za to, ali nije mogao pogaziti datu rijec. Baruna su poslali jezuitskom ocu u Rim. Svi su zivjeli zajedno na imanju. Cunegonda je postala zla i cangrizava, starica takodjer, Martin je sve mirno podnosio, Cacambo je bio preopterecen poslom i stalno je proklinjao sudbinu. Nakon nekog vremena na njihovo imanje dosli su i Paquetta i brat Giroflee. Zivot je ubrzo postao dosadan, pun filozofskih rasprava i besposlicenja i Candide je shvatio da ovaj svijet nije najbolji od svih svjetova.

502

dnevnici citanja svjetska 2

Documents