IDEJA SVJETSKE KNJIEVNOSTI Autor koncepta je Johan Wolfgang von Goethe - 1827-1832. u razliitim raspravama i lancima te u razgovorima s Eckermanom. Goethe je tada oitovao misli koje sam ne bi stavio na papir pa je to umjesto njega uinio Eckermann. Na njegovo objanjenje utjee prosvjetiteljstvo uvodi pojam ope povjesti ovjeanstva. Vrijeme u kojem ta ideja nastaje je burno vrijeme, pogotovo u njemakoj intelektualnoj sredini. To je zlatno doba njemake knjievnosti i kulture koje je obiljeio Goethe. Kontekst novi drutveni ustroj, individualnost, balansirajui identitet, nova recepcija knj. Dolazi do transformacije drutvenog ustroja - prelaska iz stratifikacijskog u funkcionalno diferencirano drutvo. Stratifikacijski drutveni ustroj odnosi se na staleku hijerarhiju koja je zadana porijeklom. Kada se netko rodi u odreenom staleu, to odreuje njegov identitet. Nema vertikalne propusnosti, ona je svedena na vrlo malu mjeru. Pismenost i knjievnost najprisutnije su u viim slojevima (elitna kultura), a u donjem su sloju usmena knjievnost i puka kultura. One se ne mijeaju. S vremenom dolazi do destratifikacije - vee propusnosti i povezivanja udaljenih, dotad nepoznatih i nepovezanih dijelova svijeta. Potkraj 18. st mijenja se odnos prema drugome obiljeen strahom i obranom u prouavanju (razumijevanje drugog). Destratifikacija = sve vea propusnost, volja povezivanja dvaju svijetova. Dolazi do osvajanja i putovanja (koja su poela jo u renesansi). Odreene zone ljudskog djelovanja se osamostaljuju i poinju vlastiti ivot. Knjievnost u stratifikacijskom drutvu nema autonomiju, sastavni je dio politike, religijske, drutvene svijesti. Ona je segment bez autonomije. Moral, religija i knjievnost ine povezanu cjelinu. Svaka vrsta ruenja moralnih i religijskih naela u knjievnosti tretira se kao nedopustiva, no prema kraju 18. st knjievnost stjee odreenu autonomiju i poinje naruavati gore navedene kriterije, prezentira moralno i religijski sumnjive sadraje, npr. amoralni likovi koji ipak privlae panju itatelja. U funkcionalnom drutvenom ustroju odreene zone ljudskog djelovanja usvajaju vlastita pravila. Politika se npr. vie ne nastoji ponaati moralno, jer je moral sputava, pa ona postavlja svoja pravila (Machiavelli). Moral se osamostaljuje u odnosu na religiju, to znai da moralna pravila nisu vie iskljuivo religijska pravila. Grade se odvojene krovne instance koje upravljaju ljudskim ivotom. Zone poinju konkurirati jedna drugoj. Meusobno se podrazumijevaju i iskljuuju, ali niti jedna od njih vie nije apsolutni gospodar ljudskoga ivota. ovjekov identitet vie nije zadan, nema smjernica ovisno o mjestu u hijerarhiji, one postaju predmetom interpretacije i pregovaranja. ovjekov identitet postaje predmetom posredovanja, a oko njega se zapodijeva rasprava. U to vrijeme zaivljava ideja individualnosti. Ako ljudski identitet vie nije zadan, ovjek se mora identificirati kroz razliite aspekte svog djelovanja.. Nijedan aspekt ne iscrpljuje sve u ljudskom ivotu. ovjek ulazi u te razne identifikacije, ali ne vie bez ostatka, nego s odmakom. ovjek se prepoznaje u razliitim drutvenim ulogama - s bitnim naglaskom na to da su to samo uloge. Njegov se identitet ne iscrpljuje ni u jednoj od uloga, nego se oblikuje u stalnom premjetanju iz jedne u drugu. Ja nisam ja, moje pravo ja nije nijedno od onih ja koje preuzimam, nijedno od mojih uloga. Cjelina koja

1

ostaje uskraena je individuum, individualnost. In-dividuum je neto nedjeljivo, neto to ne mogu podijeliti s drugima. Taj viak nije supstanca koja je uvijek tu, nego je kvaliteta koja nastaje permanentnim dijeljenjem uloga s drugima. Ostatak individualnog je proizvod dijeljenja. Nastanak individuuma posljedica je funkcionalne diferencijacije drutva (Luhmann). Raspadom stratifikacijskog modela pojedinac gubi svoje prirodno mjesto u nekom od njegovih segmenata te zasniva samostalan psihiki sustav koji e se prema potrebi ukljuivati u razliite djelomine sisteme stvorene diferencijacijom. Balansirajui identitet upuen je na premjetanje, ulazak u prostor drugoga, nastojanje da upoznamo drugoga. Knjievnost postaje jedan od kljunih poligona za uspostavu te vrste identiteta. A Roman postaje kljunim knjievnim anrom. itanje se omasovljava, ene su kljuni konzumenti knjievnih djela, stvara se knjievno trite, rastu naklade, knjievna djela dopiru do anonimnih recipijenata koji su autorima 'nitko i nita', djela ih dohvaaju u njihovoj anonimnosti, marginalnosti - drutvenoj, spolnoj, etnikoj. Kraj 18. st / poetak 19. st Stvara se novi tip recepcije knjievnosti; recepcije u osami, privatnosti, u samoi svoje sobe, izolirano od kolektiva. Otvara se prostor za etnju imaginarnim krajevima knjievnog djela, ita se u sjenicama (gdje se ene oputaju). Lektira postaje poligon imaginarnih projekcija itatelja u razliite likove; to je pokusno identificiranje itatelja, on se osposobljuje za ono to ga eka u ivotu 'ui u razliite uloge, ali nijednu nemoj uzeti kao svoju - iskuavaj ali ne trpi sankcije' jer to e umjesto njega napraviti likovi; eksperimentiranje osloboeno sankcija. itanje je poligon za socijalnu identifikaciju, ono je pomamno, narkotizirano, ene surfaju kroz romane, isprobavaju reflektirano uivljavanje; uivljavanje s odmakom. Umjesto motorino-afektivnog potinjavanja tekstu ustoliuje se sublimirano estetino iskustvo koje omoguuje ovjeku da ovlada svojim neposrednim prirodnim nagnuima da centrira pluralnost svojega ja u pokretljivi i balansirajui identitet in-dividuuma. S tim je promatrakim odmakom povezano discipliniranje tijela koje se fiksira za naslonja ili lealjku, svodei svoj doticaj s tekstom iskljuivo na linearno kretanje oka. Istodobno se iz kazalita potiskuje ne samo svaki izlazak gledatelja na pozornicu, promet u gledalitu nego i bilo kakav znak podrke likovima oduevljenje ili razoaranje scenskim zbivanjima. Takoer se gasi svjetlo za vrijeme predstave jer kako bi postao voajer, gledatelj / itatelj mora zaboraviti na to da igra ulogu unutar jednog obuhvatnijeg scenarija. Od osobe tog gledatelja ne treba ostati nita osim one uloge koju preuzima u identifikacijskoj recepciji u okviru teatarskog zbivanja sve dok se dvorana ponovno ne osvijetli. Povlaenje u nevidljivost oslobaa recepijenta od obveze polaganja rauna za svoje dojmove drugim gledateljima. Taj je zatien prostor doivljavanja romanesknog svijeta izazvao krajem 18. st pravu pomamu divljeg, narkotiziranog itanja u relaksirajue stimulativne svrhe uglavnom itaju ene. Goetheove ideje kozmopolitizam, kriterij odabira u svjetskoj knj, jedinstvo u raznolikosti Goethe je duboko proivio opisane preobrazbe svog vremena, a potkraj ivota nabacio je ideju svjetske knjievnosti - za njega je ona prirodna posljedica ovih promjena. Graanin

svijeta nastaje kao posljedica cijepanja tog lokalnog identiteta, itatelj se oslobaa uskih okvira zadanih roenjem, komunikacija otvara nove svjetove te ovjek mora ulaziti u drugoga. Jedini put do sebe vodi preko drugoga. Onaj tko ostane zatvoren u svojoj naciji, kulturi i knjievnosti, bit e iskljuen iz procesa identifikacije. Nadilaze se nacionalne granice, suprotstavlja se provincijalizmu i nacionalnoj zatucanosti koja projicira na drugoga anatemu1 koja ga demonizira. On zagovara utjecaj drugih kultura na vlastitu, koja e opstati samo ako asimilira druge kulture. Goethe se suprotstavlja stereotipima koji vladaju o tuim kulturama - oni pokazuju na strah od njih i tako ih anatemiziramo. Moramo se suoiti s dugotrajnim, mukotrpnim procesom prouavanja tuih kultura koje nisu homogene, koje u sebi imaju raznolikosti, proturjeja, unutarnju izdiferenciranost. Kroz prouavanje raznolikosti doprijet e se do onoga to ujedinjuje tu kulturu. Goethe pravi hijerarhiju umjetnika ovisno o tome do koje su mjere spremni ui u drugoga. Ta klasifikacija mnogo duguje fenomenu drastinog cijepanja izmeu elitne i popularne, visoke i niske kulture. Pojavljuje se fenomen trivijalne knjievnosti, a umjetnici koji se ele zatititi od trivijalnosti moraju pronai nain da se otrgnu od zahtjeva mase za trivijalnou. Umjetnici se poinju vrednovati prema tome koliko su traeni na tritu. Onaj tko uloi napor da izae iz stereotipa, to e napraviti tako da aktivno, strogo i minuciozno ulazi u drugoga. Istinski umjetnik dolazi sebi tek kad napusti sebe, kad izae iz stereotipa svoje kulture za koju je mislio da je njegovo ja. Geothe razlikuje 3 tipa oponaanja stvarnosti: 1. Jednostavno oponaanje stvarnosti - oni koji nemaju pravo na ime umjetnika, koji se koriste jednostavnim oponaanjem stvarnosti; oni oponaaju ono to vide, a na povrini se ne moe doi do biti; istina se povlai u dublje sfere, a ono to se vidi je samo privid. Materijalna obrada grae. 2. Manira - umjetnici koji su u stanju podii neto na razinu umjetnikog anra, poznaju njegove zakonitosti i udaljavaju se od jednostavne stvarnosti. Mehanika obrada grae. 3. Stil najvia razina umjetnosti. Naputanje manire i ostvarivanje individualnog stila. Za takav su korak sposobni samo oni koji mogu toliko duboko prodrijeti u drugu kulturu da ih to izvede iz vlastita stereotipa. Takva je umjetnost nedostupna masovnoj publici jer je zahtjevna, trai obrazovni napor. Duhovna obrada grae. Stvara li umjetnik neto ega nema u prirodi tj. upisuje li on u nju ili samo otkriva ono to je tu, ali je jako duboko zapreteno? Istinski umjetnik naputa sadanjost za svoju ideju kao daleki cilj, iznevjeruje zakone svog miljea, drutva. Otvara se prema neemu dalekom, neizvjesnom, riskantnom, naputajui sigurnost. Za to nisu spremni svi, nego iznimno hrabri - tako Goethe stvara drutvo izabranih koji imaju pravo sudjelovati u svjetskoj knjievnosti. Taj je kozmopolitizam bio ideja, projekt i Goethe se za to borio sa svojim suvremenicima. Mi na tu ideju danas gledamo kao neto to je doivjelo svoju akademsku institucionalizaciju, motrimo je iz povijesnih konzekvencija njena ostvarenja. Je li ta ideja u znaku tolerancije,1 Proglasiti nepoeljnim, zaobii, izbjegavati...

3

trpeljivosti prema drugome, priznavanja njegove ravnopravnosti ili je to oblik i instrument eksploatacije drugoga - duhovne eksploatacije, uzurpacije tue kulture radi obogaivanja vlastite? Njemaki romantiar Herder, Goetheov prethodnik, od 1784-1791. objavljuje raspravu 'Ideje za filozofiju povijesti ovjeanstva' o kojoj Goethe govori najljepim rijeima - ona je odigrala formativnu ulogu u Goetheovim idejama. 1) Romantiari su revidirali prosvjetiteljsku ideju razvoja ovjeka kroz povijest gdje se prola razdoblja moe promatrati s poviene toke. Herder kae da ne smijemo gledati s poviene toke, nego uvaavati prijeene etape kao vrijedne, samostalne, kao to odrastao ovjek gleda na svoje razvojne etape. 2) Prostor povijesti postaje pluralan, povijest vie nije linearna - poredbenost, razliita povijesna dinamika drugih kultura, sva razliita vremenitost drugih kultura ne moe se podvrgnuti naoj dinamici razvoja pa neke smatrati naprednijima, a neke zaostalijima. Treba uvaavati specifinosti npr. indijske ili kineske kulture, ali ne moe se porei da je europska kultura najnaprednija jer su najpogodnije geografske, klimatske i ostale karakteristike omoguile najbri razvoj. Priznavanje drugoga, ali istovremeno smjetanje drugoga u odreene okvire, imanentno je ideji kozmopolitizma. Europski ovjek je nositelj jedinstva ljudskoga roda, ali jedinstva u raznolikosti. Europa je ipak centar - rasno obiljeje Herderove koncepcije. Raznolikost je obiljeena idejom progresa ovjeanstva; elja da se raznolikost ujedini ostaje vanom znaajkom svjetske knjievnosti. Goethe eli da se njemaka knjievnost okrene drugim knjievnostima kako bi im pokazala da je superiorna. Morao je voditi tvrdokornu borbu sa svojim suvremenicima koji su ustrajali na samodovoljnosti. Put ka institucionalizaciji svjetske knjievnosti KOMPARATIVNA KNJIEVNOST U konceptu svjetske knjievnosti uvijek je postojala ideja centralnih i rubnih knjievnosti. ele se inaugurirati vrijednosti koje nadilaze okvire nacionalne knjievnosti, ali suoava se s problemom kriterija odabira. Mora se odluiti to e ui u svjetsku knjievnost, a to nee, prema kojim kriterijima... Tvori li masovna kultura i knjievnost dio svjetske knjievnosti ili samo elitna kultura? U Goetheovo je vrijeme ta borba vrlo zaotrena. On kae da se umjetnici ne trebaju pokoravati narudbi masa jer to potkopava autonomiju umjetnosti. U to se vrijeme knjievnost oslobaa moralnih i religioznih standarda pa se Goethe zalae za autonomiju umjetnosti, osamostaljivanje knjievnih normi - inzistira na specifinosti knjievnih normi. Goethe misli da je umjetnik obvezan poznavati i potivati specifinost knjievnih vrsta. Graa mora udovoljiti toj specifinosti. Izlazak iz sebe u drugoga ne smije biti povran, nego treba duboko i s razumijevanjem prodrijeti u tuu kulturu, potovati bogatstvo i proturjenost tue kulture jer je to jedini put da upoznamo sebe. On inzistira na strogosti i dosljednosti u bavljenju drugim - treba ustrajati i kada se drugi buni. Na identitet nije zadan, stvaramo se sami. Identitet knjievnih vrsta takoer nije zadan. Svaki novi roman pokuava izai iz svog anra prema drugim anrovima jedinstvo u raznolikosti.. Nova slika svijeta gradi se na tome da se vie ne

identificira ni s jednom ulogom 100 %, a tim premjetanjem izmeu uloga nastaje balansirajui identitet = ni u jednoj se ulozi ne iscrpljujemo do kraja, ne iscrpljujemo cjelinu naeg identiteta. Stvaran je rezultat jedinstvo, veza meu tim ulogama jedinstvo u raznolikosti.. Masovna se kultura identificira u jednoj ulozi, iscrpljuje se u njoj, dok elitna kultura uva jedinstvo - to je vea raznolikost to je bogatije jedinstvo. Ideja komparacije - jedinstvo se treba uspostaviti usporeivanjem, supostavljanjem kultura da bi se uoile razlike, ali i dodirne toke, slinosti i da bi se iz toga izvukli zakljuci. Komparativna metoda prela je i u druge znanosti (komparativna gramatika, anatomija). U trenutku kada nastaje ideja svjetske knjievnosti sadanjost se doivljava kao prag novog doba (jo nismo isti kao oni koji e doi nakon nas, a vie nismo isti kao oni prije nas) - zato stalno izlazimo iz sebe da bismo doli do sebe preko drugoga. Drugi nam se ne nudi na pladnju, nego se moramo suoavati s njegovim proturjejem i to emo raditi komparativnom metodom tako da se distanciramo od drugoga i da se distanciramo od sebe samih. Ako uspjeno prodiremo u unutranji sklop drugoga, dolazimo do jedinstva u raznolikosti, do univerzalnog. Onaj umjetnik koji tei prodrijeti u drugoga daje svom djelu obvezujuu snagu i tako prisiljava publiku da potuje zakone umjetnosti. To djelo postavlja (elitistike) zahtjeve pred publiku. Dakle, kako moe postojati svjetska knjievnost ako e joj zahtjevi biti tako strogi da e publika biti jako mala? Takvo inzistiranje na specifinosti knjievnosti oslobodit e je i sauvati njenu samostalnost u odnosu na moral, religiju, druge znanosti. To je jedino to joj moe priskrbiti univerzalnu vrijednost.. Takvo se djelo ne podvrgava nekim specifinim zahtjevima ukusa (npr. njemakim), nego ide dalje od toga, izlazi iz nacionalnih okvira i podvrgava se nekim drugim standardima ukusa da bi ga mogli potovati i oni koji ne robuju ukusima pieve sredine, nego nekim drugim. To ini djelo nedostupnim. Tenja prema univerzalnosti i tenja prema ekskluzivnosti istovremeno (Joyce, Proust, Kafka). Puki ukus, ukus masa lien je potrebne odnjegovanosti. Praenje standarda svjetske knjievnosti dovodi do toga da se jedna velika kultura potpuno odsijeca kao nedostojna da ue u koncept svjetske knjievnosti - ekskluzivacija. Istovremeno, dogaa se omasovljenje itateljstva, a masovna se kultura iri preko cijelog globusa. Granicu izmeu masovne i elitne kulture teko je povui. Dananja masovna kultura esto se slui obrascima koji su do juer bili obrasci elitne kulture. Europska masovna kultura esto se gradi obrascima, shemama, stereotipima visoke kulture nekih orijentalnih kultura, pa ako je obezvrijedimo, obezvreujemo visoku kulturu nekog drugog prostora. Cijelo je podruje jako ivo jer se puno problematizira, puno je trzavica i nedoumica. Kultura i knjievnost meusobno se usporeuju - poredben nain razmiljanja. Poetkom 19. st razgranatost u razliitim sferama ivota (poredbena anatomija, fiziologija, gramatika, embriologija). Poredba nas vodi tome da u raznolikosti svijeta prepoznamo jedinstvo, ono to nas spaja. Ipak se podrazumijeva neravnopravan odnos izmeu onoga to se usporeuje. Moraju se uspostaviti mjerila i kriteriji usporedbe, a pritom se uzima npr. kriterij za zapadnoeuropsku kulturu i prema njoj se mjeri sve ostalo. Oni koji su inicirali usporeivanje bili su nosioci

5

naprednog duha, irili su horizonte spoznaje pa ih se u to vrijeme nije moglo nazvati nosiocima diskriminacije, nego ljudskog jedinstva i jednakosti. Naknadno se razabrala preutna diskriminacija. Krajem 19. st poinje pisanje povijesti knjievnosti prema tom obrascu. Razliita imena. Goethe: njem Weltliteratur. 1894. prva povijest svjetske knjievnosti u Njemakoj angloameriki krug - comparative literature (1952) francuski - littrature gnrale (opa knjievnost, 1935) talijanski - storia universale (1933)

Stavljajui razliite terminoloke oznake, razliite kulture imaju razliite predodbe i ideje. Do danas je terminologija neusuglaena, dakle, postoje nesuglasice oko same ideje. 1899. osnovana je prva katedra za komparativnu knjievnost u Americi na Sveuilitu Columbia. U treem desetljeu 20. st komparativna knjievnost dobiva meunarodno priznat institucionalni statut. To je relativno nova disciplina. U metodologiji prouavanja svjetske knjievnosti reflektiraju se odreene pretpostavke u prouavanju nacionalne knjievnosti. Dovoenje u vezu knjievnosti i nacije je plod zrelog 19. stoljea. Najpoznatija povijest nacionalne knjievnosti 'Geschichte der National Poesie der Deutschen', Gervinus (1843-1851. u nekoliko svezaka). To je prvo svjedoanstvo povezivanja ideje nacije i ideje knjievnosti. Dotadanje povijesti knjievnosti nisu povezivale te dvije ideje. Knjievnost nije bila medij osvjeivanja nacionalne svijesti. Dotadanje povijesti knjievnosti, posebice u 18. st, ne tretiraju knjievnost kao disciplinu koja se razvija sama po sebi - nije estetiki obiljeena, odreuje ju pismenost, samim time elitnost koja odlikuje i graanina svijeta za razliku od lokalne ogranienosti. Budui da knjievnost nije estetiki fenomen, ne razlikuje se od filozofije ili historiografije, pa onaj tko pie o knjievnosti namee joj apriorne sheme jer ne prepoznaje njenu razliitost, estetinost. Tek s 19. st poinje se razlikovati povijest od knjievnosti te knjievnost dobiva kvalitetu koja joj omoguava da se vee uz naciju. Pisati povijest knjievnosti znai pratiti njen imanentni razvoj. Razliite etape knjievnosti ne motre se vie odvojeno nego se pokuavaju povezati. Gervinus se suoava s tekoama; kako svu tu raznolikost pojava svesti na jedinstvo? On se pokazuje nedorastao tom zadatku i ne uspijeva pokazati to je nacionalno jedinstvo u svim knjievnim djelima. Jedinstvo mu izmie. Njegova je povijest konglomerat nepovezanih pojava. Wilhelm Scherer (1883) vietomna povijest knjievnost. On je pozitivist, pa pokuava primijeniti prirodno-znanstvenu kauzalnost na knjievnost. Ima puno sljedbenika, korespondira s poznatim povjesniarom talijanske knjievnosti Francescom de Sanctisom (19/20. st) - oni inauguriraju razdvajanje razdoblja, periodizacijsku shemu kroz koju se razvija nacionalna knjievnost. Valovi i razdoblje procvata - prepoznaje 3 vala u njemakoj knjievnosti (uspone i

padove):

Scherer s jedne strane namee geometrijski (umjetni) obrazac, a s druge strane tvrdi da slijedi prirodan razvitak knjievnosti. On razlikuje nastanak, razvitak, vrhunac i pad to ini etape u valu. Taj se moment, karakteristian za strukturu nacionalne knjievnosti, reflektira na razmiljanje o svjetskoj knjievnosti. Kako u toj velikoj raznolikosti pronai jedinstvo? Da bi se ustanovilo to je nositelj jedinstva, mora se doi do infrastrukture za dovoenje razliitih kultura pod zajedniki nazivnik. Parametri / kriteriji ulaska u infrastrukturu knjievnosti (30-ih god 20. st): 1. UTJECAJ itanje i prevoenje nekog autora Utjecaj neke knjievnosti mjerilo je njene vanosti, koliko je neka knjievnost izala iz svojih granica i postavila model u drugim knjievnostima. Prema tom se utjecaju postavljaju odreeni vrhunci svjetske knjievnosti (ispituje se recepcija panjolskog baroka, recepcija Shakespearea u nekoj odreenoj zemlji...). Pitanje je je li utjecaj nekog autora i njegovo prevoenje presudna kvaliteta ili su to ipak neke druge dimenzije koje nemaju veze s kvalitetom - ekonomsko bogatstvo, kolonizatorski karakter, vei narodi mogu omoguiti prevoenje svojih autora na neki jezik bez prihvaanja drugih autora u svoju knjievnost... Neovisno o utjecaju poela se analizirati i sama knjievna vrijednost. 2. KNJIEVNA VRIJEDNOST prelaenje granica vlastite kulture I tu se nailazi na tekoe u odreivanju knjievne vrijednosti, jer su u razliitim kulturama pravila igre drugaija. Ne postoje apsolutne kulture i knjievne vrijednosti, svaka se u srazu s drugim prostorom i kulturom moe potkopati. Na temelju tih kriterija predloena je zemljopisna podjela. 1. ) ZEMLJOPISNA PODJELA NA VELIKE DRUTVENE SKUPINE - podjela korpusa svjetske knjievnosti na odreena podneblja, prostore koji imaju vlastite zakone i prouavaju se samostalno: 1. zapadna Europa i SAD 2. srednja i istona Europa 3. daleki istok 4. Afrika 5. Polinezija... U tom je zoniranju evidentna vrijednosna hijerarhija - vie i nie zone interesa. I ta je ideja dola na udar kritike jer se nije moglo odvajati npr. prostor zapadne i srednje Europe zbog iznimno intenzivnog utjecaja i kontakta. 2. ) Zatim je predloena povijesna podjela - KNJIEVNI EONI (gri eon = vijek, vjenost). Knjievne epohe koje e objediniti sve nacionalne knjievnosti jer su sve prole kroz te epohe, ali npr. epoha baroka razliito se imenuje u razliitim nacijama

7

(barok, manirizam, rokoko). U razliitim nacionalnim knjievnostima epohe se ne pojavljuju u isto vrijeme i istim intenzitetom. Neravnomjerni povijesni razvitak opet dovodi do diskriminacije. Ako se odrede epohe, dolazi do sukoba kriterija epohe - koja obiljeja ine neko hrvatsko djelo baroknim i koje ga odrednice dovode u vezu s baroknim djelima stranih razvijenih knjievnosti? Tekoe nastupaju jer mnoga djela nastala u vrijeme baroka sadre obiljeja prethodne i sljedee epohe, esto su hibridna i ne mogu se podrediti razdoblju pa anrovske, stilske i autorske odrednice dolaze u nesklad s epohalnim odrednicama. Teko je podvesti sve knjievnosti pod iste epohalne odrednice, teko je inaugurirati ideju jedinstvenih epoha. 3. ) IDEJA PERIODIZACIJE javlja se na poetku 20. st. Pojam periodizacije nije najbolji jer podrazumijeva cikliko kretanje povijesti. Tu se govori o velikim periodima, razdobljima, epohama i formacijama. Manje su kategorije strujanja, pokreti, tendencije slue za razvijanje homogenosti, smjenjuju se unutar epohe. Mogu svrgavati jedna drugu, to dovodi do promjena i dinaminosti. PERIODI imaju ogranienje u povijesti, primjerice, hrvatska moderna poinje paljenjem njemake zastave. EPOHA (grki = zametak, klica) ogranienje duhovnom povijeu smatra se da kulturna sfera ima autonomiju. Vezana je za injenice intelektualnog, duhovnog, ali ne i materijalnog ivota, kao to je to sluaj s periodom. Kasnije se pojam epohe vezuje uz pojam stila pa je vrlo teko vremenski situirati odreebne epohe od 40-ih godina 20. st poinje se govoriti o STILSKIM EPOHAMA epoha u smislu autorskog peata individuum je taj koji daje ig svojoj epohi. FORMACIJA (ruski formalizam) neto to usporeujemo s idejom mehanizma sve se zasniva na mnotvu komponenti koje utjeu jedna na drugu nema jednog centra, nego vie anrova koji tvore hijerarhiju. U svim formacijama ima jedna dominanta. Izmeu nacionalnih knjievnosti postoji razliitost periodizacije (npr. romantizam se u engleskoj javlja prije nego u drugim zemljama). To je prepreka, jer razdoblja poinju sluiti kao faktor razjedinjavanja. Tako se obiljeja baroka ili klasicizma mogu nai u razliitim razdobljima i objedinjuju ih iste supstancije. 4. ) KNJIEVNE GENERACIJE / NARATAJI Sitnija u dosegu i elastinija. Omiljena u povijesti knjievnosti. F. Kummer (1909) - ne dijeli na epohe, nego na jo manje jedinice - na narataje, pokrete, pravce (npr. saloni). Kako definirati knjievni narataj, generaciju, to ih objedinjuje? Krmer kae da ih odreuje svjetonazor, ideologija, navike, naobrazba, vrijednosti. OPA KNJIEVNOST Nasuprot poredbenoj, opa knjievnost traga za zajednikim izvorom raznim nacionalnim knjievnostima koji se potom grana u razliitim smjerovima. Trae se izvori (korijeni) koji su zajedniki svim nacionalnim podnebljima i koji ih objedinjuju ispod praga njihova nacionalnog bia. 1. TOPIKA, grki topos = zajedniko mjesto Istraivanje motiva uveo je Ernst Robert Curtius; njegova knjiga 'Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje' jedna je od najsnanijih obrana ideje svjetske knjievnosti. Svim europskim knjievnostima zajednika je srednjovjekovna latinska batina - zajedniki motivi (sadrajni toposi) i strukturni toposi; npr.

pour senex - lik staroga mladia ili mladoga starca zajedniki je mnogim europskim knjievnostima. captatio benevolentiae - retoriki postupak; pridobivanje tue naklonosti, govornik podilazi sluateljstvu davanjem komplimenata te stjee milost za ono to im eli rei. Podilaenje. To nije samo osobina govora ve i osobina knjievnog djela. Na tu se nit nadovezao Gustav Ren Hocke koji se bavio manirizmom, izvlaei obiljeja manirizma zajednika svim nacionalnim manirizmima. 2. KNJIEVNE VRSTE Razliite su svim nacionalnim podnebljima, ali zadravaju postojee osnovne znaajke (elegija, oda, tragedija...). No, problem je u anrovima i porijeklu. a) ANROVI kada se tragedija prenese iz grke u renesansnu, dominante anra variraju naglasak se premijeta s lika na priu, s lika na lik... Zato se eli uvesti dvije povijesti anra: MONOGENEZA locira se gdje je anr nastao te kada se i kako transformirao u druge knjievnosti. POLIGENEZA jedan anr nastaje u razliitim knjievnostima bez utjecaja, kao rezultat podneblja. b) PORIJEKLO npr. bajka je porijeklom iz istonih kultura pa se uoava da nastaju i u Europi u isto vrijeme. Prouava se podneblje, konflikti meu likovima... 3. MENTALITET ili svjetonazor Odreenim kulturnim skupinama ljudi pripisuje se zajedniki mentalitet koji nadilazi naciju, nesvjesni sklop sklonosti, stajalita, predrasuda koji se u nas nesvjesno uklapa ivotom u odreenoj kulturi - mi ga ne moemo dovesti u pitanje nego samo oni izvan tog mentaliteta. On se moe povezati uz odreene nacije, kulture ili razdoblja, npr. aktivni / pasivni mentalitet.

BIBLIJA Iz novije vizure (posljednjih 20-ak ili 30-ak god 20. st) poela se motriti kao knjievni tekst - struktura sastavnica, anrovska obiljeja, pripovjedna struktura. Pojam knjievnosti koji primjenjujemo na Bibliju nije moderni pojam, pojam koji imamo danas - taj pojam i funkcija knjievnosti mijenjali su se kroz povijest. Biblija je danas zbirka, skup raznorodnih tekstova heterogenost sastava: 1) jer im je razliito podrijetlo i datacija - oblikovala se tijekom 10 stoljea razdoblje nastanka varira 2) jer se radi o puno razliitih anrova koji su nekad funkcionirali razliito od toga kako funkcioniraju danas (gnome, poslovice, mitovi, bajke) 3) razliiti su autori i publika kojoj se obraa 4) moe se razliito itati - kao povijesni dokument (svjedoanstvo o vremenu i okolnostima u kojima je nastala), religijski dokument (Sveta knjiga) i knjievni dokument; palimpsest razliitih stilova, tehnika kompozicije... Raslojenost u razliitim tekstovima, ali i unutar istoga teksta nastaju u

9

okolnostima usmene kulture prelaze u pisanu formu i doivaljavaju izmjene; nizovi prijevoda unose se razliiti jezici i svjetovi koji oni sa sobom nose. Biblija danas nije homogena knjiga, ona je raznoliko mnotvo tekstova koji su postupno uknjieni. Do sada se u procesu kanonizacije ilo u smjeru dokidanja tih raznolikosti, oblikovala se kao homogena cjelina. Tek je Spinoza u 17. st otvorio razmiljanja o Bibliji kao o heterogenu tekstu kojeg je kontekstualizirao u kulturne i civilizacijske okvire. U homogenizaciji Biblije dva su smjera tumaenja i razumijevanja patristika i filoloka egzegeza. 1. PATRISTIKA EGZEGEZA Vezana je za povijest nastanka Crkve kao institucije; to je tumaenje iz pera crkvenih otaca od kasne antike naovamo. Slubeno je utemeljena svetim Augustinom (354-430) na prijelazu iz 4. u 5. st. Augustin je razvio tehnike tumaenja koje su kasnije doivjele bogatu recepciju. (Crkva uzima nadlenost za tumaenje Svetog pisma.) Cilj je patristike egzegeze dokinuti proturjeje izmeu biblijske doktrine i biblijskoga teksta, to znai da sve to u tekstu Biblije prua otpor doktrini treba protumaiti tako da bude s njom u skladu. Patristika egzegeza oblikuje se u vrijeme velikih povijesnih i ideolokih previranja, pa unutar te egzegeze dolazi do polemika izmeu njezinih nositelja - ne zastupaju svi crkveni oci isto stajalite pri tumaenju. Augustinovo tumaenje obiljeeno je polemikom sa suparnicima, nastojanjem da se slubena crkvena doktrina izgradi u suprotnosti sa svime to je ugroava; obiljeava je proces samoobrane. Svi pokuaji usklaivanja dovode do novih sukoba i to pokree kota patristike egzegeze, a taj je proces paralelan s institucionalizacijom crkve. Tumaenje Biblije ima tri dimenzije: 1. Odnos novih dijelova prema starijima. 2. Svjetovno sveti aspekt = nisu svi biblijski tekstovi jednako sveti, no javlja se elja da se svjetovni tekstovi sakraliziraju. 3. Odnos tekstova koji pripadaju korpusu idovstva prema korpusu kranskih tekstova. Augustin pokuava ukloniti neskladnosti unutar biblijskog teksta. On iz perspektive Novog zavjeta mora protumaiti tekst Starog zavjeta. Podudarnost nije potpuna i ona se mora stvoriti tj. oblikovati. Stari zavjet inzistira na Bogu kao nalogodavcu. Stari Bog zapovijeda, a od vjernika se oekuje bespogovorna poslunost jer oko zapovijedi nema pregovaranja. Preispisivanje Novog zavjeta jest da Bog vie nije zakonodavac (zapovijed), nego bog koji daje obeanja - eshatoloko obeanje iskupljenja, obeanje okrenuto budunosti. U Novom je zavjetu Krist istina koja obeava, a ne koja zapovijeda. To je obeanje otkupljenja koje je preneseno u budunost. Patristika egzegeza mora stvoriti kontinuitet i podvrgnuti sve objedinjujuoj doktrini - treba stvoriti harmoniju. Tumaenjem i osmiljavanjem treba se povui most izmeu Starog i Novog zavjeta da se dokae da oba dijela pripadaju istoj cjelini. Patristika egzegeza radi s gotovim, zavrenim kanonskim tekstom i ne ide k promjeni teksta, nego promjeni razumijevanja teksta. Augustin eli pribliiti Bibliju itatelju te stvara teoriju o dva smisla DOSLOVNI

(neposredni) i DUHOVNI (posredni). To je nuno jer je u to vrijeme stvorena kranska doktrina koja je ve bila kanonizirana pa se trebala legitimizirati kroz Bibliju. Biblija se poinje itati kroz filter doktrine ono to se ne slae s kranskom doktrinom patristika egzegeza dovodi u sklad. Augustin smatra da neke dijelove treba tumaiti figurativno, jer ta se mjesta ne slau s doktrinom. Primjerice, in u kojem ena pere Isusu noge i zalijeva ih skupocjenim mirisnim uljima u to je vrijeme mogao znaiti poziv na blud, kao neka vrsta predigre. To je objanjenje potisnuto kroz alegoriju svaki vjernik koji gazi Isusovim stopama svojom vjerom i pobonou obasipa te stope milou. Augustin smatra da postoje i logike neskladnosti - Noa nije mogao nahraniti ivotinje travom i vokama jer neke to jednostavno nisu jele - po patristikoj egzegezi to je greka, pa smatra da mjesta koja su nepotrebna za doktrinu treba preskoiti. Kako se crkva poinje iriti (sve je vie naroda i kultura), tako je i napor patristike egzegeze suoen sa sve vie potekoa. Javlja se napetost izmeu tenji crkvenih otaca i heterogenizacije Biblije. Svaki se dio Staroga zavjeta eli protumaiti preko Novoga zavjeta pretvoriti Mojsija u Krista. Tehnike patristike egzegeze su se sofisticirale u odnosu na Augustina, stvorila se odreena hermeneutika, umijee komentiranja teksta koja je u visokom srednjem vijeku (11. st) razvila doktrinu o etiri tumaenja Biblije. Crkveni oci priznaju viesmislenost Biblije (ovisno o obrazovanju onoga koji je ita), a rasprava se vodila 3 do 4 stoljea, pa su se i termini mijenjali. Svaki segment Biblije, a i Biblija u cjelini, moe se podvrgnuti etverostrukom tumaenju. 1. HISTORIJSKO (doslovno, temeljno) znaenje 2. ALEGORIJSKO (tipoloko) znaenje prema sve 3. MORALNO (duhovno) znaenje apstraktnijem 4. ANAGOGIJSKO (skriveno, mistino) znaenje znaenju Dante, psalam 114: ... Kad izae Izrael iz Egipta (izlazi s Mojsijem) I kua Jakovljeva iz naroda barbarskog Judeja mu posta svetite A Izrael kraljevstvo njegovo... Danteovo tumaenje: 1) DOSLOVNO: Mojsije predvodi narod u izlasku iz Egipta. 2) ALEGORIJSKO: Kristovo iskupljenje ovjeka - smjeta znaenje u prolost. 3) MORALNO: Obraenje grenika obasutog Bojom milou - vezano je za sadanjost svakoga od nas. 4) ANAGOGIJSKO: Prelazak svete due iz ropstva u slobodu vjene slave - vezano je za budunost. Tuma napreduje dok ne postigne sklad doktrine i teksta. Uzdizanje od doslovnog prema anagogijskom znaenju, koje je vrhunac patristike egzegeze Biblije samo plemenite due mogu doi do takvoga tumaenja. uspinjanje

11

U 17. st prve kritike takvog tumaenja stiu od Spinoze. To je stoljee skepse, empirizma. 1670. izlazi njegov 'Teoloko-politiki traktat', inaugurira se novi pristup kasnije nazvan filoloka egzegeza. 2. FILOLOKA EGZEGEZA Spinoza dovodi u pitanje istinitost biblijskih tekstova. Istina nije predmet interesa svakog ovjeka, za nju se zanimaju samo iznimni ljudi, elita. Biblija se eli okrenuti obinom ovjeku pa se zato ne slui diskursom istine, nego vjere. Kada bi Biblija bila okrenuta prema istini, ne bi bila knjiga za svakog ovjeka. Budui da je Biblija knjiga za obinog ovjeka, ona se ne slui diskursom istine nego diskursom vjere koji mora pridobiti, fascinirati, impresionirati adresate. Cilj je postizanje pobonosti i vjere. Znai li to da ako je diskurs istine u filozofiji, a diskurs vjere u Bibliji, da onda u Bibliji nema nikakve istine? Spinoza je ustuknuo pred takvom radikalnom konzekvencom i kae da su ta dva aspekta pitanje stupnja, to ne znai da istine uope nema. Spinoza odbija da se biblijski tekstovi podvrgavaju doktrinarnom zakonu istine patristikoj egzegezi. Moramo istraivati biblijski tekst s obzirom na njegov kontekst ili smisao, a ne s obzirom na nau religioznu istinu, perspektivu. Tekst ima svoju samostalnost i treba istraiti ono to mu je imanentno. Smisao nije polazite filoloke egzegeze, nego njen rezultat. Filoloka egzegeza istrauje gramatike, anrovske, stilske strukture. Cilj je doprijeti do znaenja teksta, a ne njegove istine (kao kod patristike egzegeze). Hermeneutiki pristup. Filoloka egzegeza nastojala je iz Biblije itati povijesne tragove, odnosno dokumente koji govore o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, o formi govora. Biblija shvaena kao skup naputaka o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, a ne sadraja o kojima govore. Ona zakljuuje da je biblijski tekst dokument o previranjima u vremenu u kojem su tekstovi nastajali - od 13.st.p.n.e. Filoloka egzegeza je kritiko preispitivanje tekstova te njihovo fino itanje. Filoloko itanje teksta ima 5 izvora odakle su izvedeni pojedini biblijski tekstovi, no ti se izvori prepliu u razliitim biblijskim knjigama. Izvori (predaje) su: laiki, elohistiki (elohim = dobar bog koji eli komunicirati s ljudima), jahvistiki (jahve = strog, ratniki bog), sveeniki, deuteronomni (deuteronomij = 5. knjiga petoknjija koja sadri 2. Mojsijev zakon). 1. LAIKI IZVORI Najstariji izvor biblijskih knjiga vue porijeklo od 10.st.p.n.e. Smatra se da oblikovanje Biblije poinje u sferi Kanaana (Palestina). Stvaraju se predaje i mitovi kao posljedica preplitanja dvaju naroda. Nomadska plemena dolaze i nastanjuju podruje Kanaana u 13.st.p.n.e. Meu plemenima vlada matrijarhat, a nomadi donose patrijarhat - sraz dvaju drutvenih organizacija uzrokuje poticaje za stvaranje korijena biblijskog tkiva. Taj je izvor vezan uz nomadsko-plemensku tradiciju odraava ivot nomadskih plemena. 2. ELOHISTIKI IZVORI Iz 10.st.p.n.e. doivljavaju Elohima kao prijaznog boga. Matrijarhat eli zadrati svoje obiaje.

3. JAHVISTIKI IZVORI Meu bogovima se izdie Jahve. Vezani su uz razdoblje ustrojavanja zakona. Jahve se pojavljuje kao zakon, gospodar prirode i povijesti koji eli preko Judeje vladati svim narodima. 4. SVEENIKI IZVORI Babilonski kralj Nabukodonosor 586. godine zauzima Izrael i Judeju, rui hram u Jeruzalemu te odvodi Izraelce i judejski narod u ropstvo i progonstvo u Babilon. 537. hram se obnavlja, a Izraelci se vraaju te pristupaju obnovi hrama. Tako se stvara sveeniki red koji vodi brigu o hramu i kanonizaciji knjiga eli se ohrabriti narod tako nastaje sveenika tradicija tj. kasta (sveenici). Oni preuzimaju svu vlast, provode kanonizaciju (pismenu fiksaciju, redukciju) Staroga zavjeta. Do zavrne kanonizacije Starog zavjeta dolazi oko 400.g.p.n.e. 5. DEUTERONOMNI IZVORI Sredina 7.st.p.n.e. nastaje kao oporba sveenikoj tradiciji. Nosioci su provincijski sveenici koji se odupiru autoritativnom duhu prvih sveenika. Smatraju da je hram mjesto socijalne pravde to se vidi u 5. Mojsijevoj knjizi (Deuteronomij). Zakljuci filoloke analize 13. st.p.n.e. - 12 nomadskih plemena nastanjuje Kanan (Mezopotamija) te dolazi do sraza dvaju tipova kulture - patrijarhalne (nomadske, ratnike) i matrijarhalne (sjedilake). U tom je srazu dolo do konflikta izmeu dva tipa boga (jednoboakog i mnogoboakog); Bog ratniki, patrijarhalni - Jahve i Bog matrijarhalni - Elohim koji je milostiviji, nije okrutan. Oko 10. st se ustanovljava drava Izrael, koju 932. utemeljuje aul, odvajajui na sjeveru Izrael (napredniji) od june Judeje (plemenski obiaji). Izrael traje do 722, a Judeja due. Nabukodonosor 586. rui hram u Jeruzalemu i odvodi Izraelce u ropstvo. 537. obnavlja se hram i Izraelci se vraaju. Oko 400. godine dolazi do kanonizacije Starog zavjeta i on dobiva dananji oblik. 66. god Jeruzalem pada pod Rimljane (drugo razaranje hrama), ukida se ime Judeja i uvodi Palestina. U 4.st.p.n.e. nastaje prvi grki prijevod Starog zavjeta s hebrejskog nazvan Septuaginta (prijevod 72 uenjaka po Ptolemejevoj narudbi). Prvi latinski prijevod Biblije s grkog oko 400. god poslije n.e. nazvan je Vulgata. Preveo ju je sveti Jeronim. Vjernost pisanom predloku tada je nepoznata, ne postoji svijest o izvorniku, originalu. Prepisivanje nije dosljedno. Svaki prijevod je stvaralaki in, a Biblija je obiljeena prevodilakom djelatnou na mnoge jezike. Taj se tekst dosta mijenja ne samo tijekom kanonizacije nego i tijekom prenoenja teksta. Ne moe se govoriti o autentinosti, na njoj se ni ne inzistira - sraz usmene i pisane kulture u usmenoj kulturi nema pojma originala. Ono to danas itamo kao Bibliju kompilacija je inaica koje su cirkulirale i ne moemo je poistovjetiti s novovjekom koncepcijom knjievnog djela. Da bismo prouavali Bibliju moramo napustiti ideju autorstva, ta je ideja strana Bibliji i svim knjigama koje je tvore. Treba napustiti i ideju knjievnog teksta kao gotovog, zatvorenog i dovrenog djela. Povijesnost biblijskih knjiga ne oituje se samo u sadraju nego i u obliku, formi tj. anrovskom ustrojstvu Starog i Novog zavjeta, u stilu biblijskih knjiga, u borbi oko

13

biblijskog kanona - ideologijskih, svjetonazorskih sukoba, sraza kultura i jezika koji su se upisali u strukturu Biblije kao palimpsest. Dananja forma dugo se gradila, to je rezultat prepisivanja i prenamjenjivanja Biblije. Nisu sve knjige bile shvaane kao svete - npr. Pjesma nad pjesmama, izrazito svjetovna, erotski nabijena poema nala se u kontekstu Svetog pisma. U najnovije vrijeme inzistira se na raznorodnosti biblijskih tekstova, trae se u njima tragovi konflikata. U 20. stoljeu Biblija se poinje tumaiti kao povijesni dokument, a motri se sa znanstvenog stajalita; pojavljuje se i knjievno tumaenje Biblije (20. st) - Erich Auerbach (knjievni stil), Northrop Frye (anr), Paul Ricoeur (interpretacija biblijskih knjiga), Gadamer (odnos usmenosti i pismenosti). Biblija se analizira u cjelini ili u dijelovima, kao rezultat premijetanja iz jednog okvira u drugi primjerice kod prevoenja. PONAVLJANJE: U vrijeme patristike egzegeze pokuavalo se tumaiti Bibliju kao homogenu knjigu, ali od Spinoze poinje tumaenje gramatikih, stilskih, anrovskih i ostalih obiljeja koja ukazuju na raznolikost tekstova. to se tie knjievnog motrenja Biblije, ono poinje sredinom 20. st kada nekolicina znanstvenika poinje promatrati biblijske tekstove kroz dimenzije pripovijedanja, anrovskih i stilskih obiljeja. Na taj ju je nain prvi poeo gledati Auerbach prouavajui stil S i NZ te ih usporeujui s Ilijadom i Odisejom. N. Frye Bibliju tumai kao kodifikaciju europskog anrovskog sustava, Gadamer i Hanelock bavili su se kategorijama usmenosti i pisanosti.

1. VIEJEZINOST (pitanje jezine smjene u Bibliji) Najstariji tekstovi nastali su na hebrejskom i aramejskom, ali najvei je dio sauvan u grkom prijevodu Septuaginti nastalom u 4. st.p.n.e. 72 prevodioca prevela su Bibliju na grki pod patronatom aleksandrijske biblioteke, a prijevod je naruio Ptolomej. Ve je kod prvog prevoenja dolo do prvog temeljitog preispisivanja Biblije iz 2 razloga: 1. hebrejski jezik drukije je ustrojen nego grki, koji je postigao vii sintaktiki stupanj razvoja; 2. hebrejski se jezik odlikuje siromanim leksikom, pa se znaenjsko raslojavanje postie kontekstualiziranjem rijei, to znai da jedna rije postie razliita znaenja stavljanjem u razliit kontekst - pjesnika ili hijeroglifska uporaba jezika = slovo slikovnim obiljejem upuuje na predmete. Ako je rjenik siromaan, znai da rijei moraju imati vie znaenja. Hebrejski je jezik iznimno poliseman ima malo rijei, ali mnogo razliitih konteksta i znaenja obiljeje sveznanosti. Slova slikovnim obiljejima upuuju na cjelovite sklopove stvarnosti, a ne na pojedine odvojene pojave. (Bahtin - prvobitna sveznana rije.) Prevoenje zadaje velike probleme zbog sveznanosti rijei i zbog dominacije glagola, a ne imenica. Glagol uspostavlja znaenjske odnose i stvara djelatne sklopove oko kojih se organiziraju rijei. Glagol je u starohebrejskom lien

odreenih osobina - ne poznaje prezent, nego se samo perfektom i futurom stvara napetost - svaki glagol stvara eshatoloki luk tj. povezuje prolost i budunost, premoujui sadanjost kao nevanu. Pasiv i aktiv imaju meustupnjevanje, a ne odvojenu egzistenciju. Velika je fleksibilnost glagola, koji tvore mnotvo razliitih odnosa izmeu subjekta i objekta. Prevoditelji se moraju odluiti u plutanju, razigranosti znaenja kako prevesti jer je grki puno konkretniji. U hebrejskom jedna rije istovremeno ima vrlo konkretno i vrlo apstraktno znaenje - ruah je istovremeno vjetar i duh, pa kada se prevodi na grki ta se dimenzija ne moe sauvati, potrebno je odluiti se samo za jedno znaenje. Hebrejski ne poznaje sloenu reeninu strukturu hipotaksu = nema zavisnih reenica, nema logikog odnosa, logikog proizlaenja jedne reenice iz druge, ne moe se razviti argumentacija. On funkcionira parataktiki = sintaktiki se blokovi slau parataktiki, slae se jedna reenica za drugom bez logike veze. Takoer, hebrejski je jezik vrlo slikovit i konkretan voli metafore, fantastine slike i hiperbole; zato i najduhovnije stvari prikazuje materijalnim terminima. Pjesniki se jezik mora u grkom prijevodu pretvoriti u hijekraktski ili sveeniki jezik, pa je prevoenje nuno tumaenje (ugraditi jedno odreeno znaenje gdje su mogua dva). Sam in prevoenja nije obvezan vjernosti predloku - prevoenje je vrsta prepjevanja, ima vei stupanj slobode. in prevoenja je in rekanonizacije, prilagoavanje zakonima vremena u kojem se prevodi, pa se sukobi i konflikti upisuju u prijevod. Prevoenje se odigrava kolektivno, voljno, pod nadlenosti institucija. Institucionalni pritisci prelamaju se u inu prevoenja, odreene stvari treba preutjeti, odreene dodati itd. (1522. godine Marthin Luther po prvi put prevodi Bibliju na europski jezik njemaki.) 2. KONFLIKT USMENOSTI I PISMENOSTI Osim znaenjske transformacije, na djelu je i konflikt usmenosti i pisanosti. Pisanom fiksacijom iskorjenjuju se obiljeja usmenosti koja su ostavila traga u strukturi Biblije. Magini karakter jezika, karakteristian za basne, kletve, gnome, zaklinjanja - jezikom se zainje, stvara svijet kao u magiji, vradbinama, urocima. Teina prokletstva, uroka u grkim tragedijama gdje rijei imaju sudbinsku teinu, nisu prazne ljuske, nego su djelatne.

I ree Bogi bi Rije stvara svijet I prozva Bog imenovanje je in uvoenja u postojanje U poetku bijae Rije Rije stvara svijet Dimenzija gnominosti, uinkovitosti rijei karakteristina je za usmenu kulturu koju potiskuje pismenost. Ponavljanje svojstvo usmenosti - lake se pamti u svijesti kolektiva. Ponavljanje istog obrasca, rituala: zato dominira stih. Nema razvoja radnje, nema pripovijedanja kao u prozi. Ritmiko je ustrojstvo karakteristino za usmenu kompoziciju. U najstarijim biblijskim tekstovima nema pripovijedanja, radi se o nakupinama estica bez logike veze gnomika uporaba jezika.

RAZVOJ POVIJESTI EVANELJA:

15

I. stupanj su AGLOMERACIJSKA evanelja - apokrifno-gnomika evanelja - nizanje izreka. II. stupanj su DIJALOKA EVANELJA - postupno se nakupina odvojenih fragmenata poinje skupljati oko dijaloga. U gnomikim evaneljima Isus govori izreke, mudrosti, a ne parabole ili prispodobe koje sada ve imaju pripovjedne jezgre. Da bi se izreke povezale, stvaraju se dijaloke forme. Apoftegma je klasina vrsta gdje se izreka kontekstuira, situira, vee se za neto ili nekoga. Izreke se utjelovljuju u osobi oko koje se okupljaju, (vezuju se uz neku situaciju). Dolazi do dijaloga meu likovima i nastaje pria. Iz dijalokih evanelja oblikuje se pripovjedna evanelja. III. stupanj, dananja kanonska koja moemo nazvati i PRIPOVJEDNA EVANELJA. Nastaju u 1. st.n.e. kada je pisana kultura ve napredovala. Smjena usmene kulture pisanom nije samo smjena medija, nego i smjena strukture svijesti. Ljudska svijest poinje pratiti vei slijed dogaaja. Pripovjedna evanelja rezultat su te restrukturacije ljudske svijesti koja je sad u stanju takvo neto stvoriti i pratiti. Kada se usporede postojea evanelja uoava se razlika. Markovo je strukturirano pod najveim utjecajem usmenosti. Obiljeja ponavljanja i magijskoga karaktera jezika blijede postupno. U odnosu aglomeracijskih i kanoniziranih evanelja vidi se razlika izmeu kompozicije. Gnomika evanelja strukturirana su po aglomeracijskom principu - nema strukturalnih zapleta kao u kanonskim evaneljima. Najstarije biblijske knjige imaju aglomeracijsku strukturu nakupine estica, tek s pisanjem dolazi zaplet. Gnomika su evanelja puko nadodavanje bez razvoja nema povijesti, napetosti izmeu prolosti i budunosti. Cjelina Isusova ivota nije predmet interesa. Pitanje - jezine uporabe u Bibliji Tijekom nastanka Biblije, smjenjuju se odnosi prema jeziku (Frye, Veliki kod). Frye preuzima Vicovu podjelu na pjesniki, herojski i puki jezik tj. hijegrolifski (pjesniki), hijekratski (alegorijski), demotiki (opisni). 1. PJESNIKA ili HIJEROGLIFSKA UPOTREBA JEZIKA a) STIH podrazumijeva diskontinuitet, ritam, obrasce ustrojeni su tako da bi se mogli najlake pamtiti, rekreiraju se i obnavljaju. Upueni su ovjekovu kratkotrajnom pamenju. b) FRAGMENTARNOST, GNOMINOST ISKAZA - rijei imaju magijsku snagu njima se proizvode dogaaji, utjee se na bogove. Izricanje rijei mijenja prirodni poredak i ono nije neduno. c) SINKRETIZAM - odnos onoga koji izrie izreku i onoga koji je prima aktivno, dinamino, ujedinjujui misao, emociju i pokret. Jedinstvo subjekta i objekta (nekom zajednikom snagom ili energijom) - in izricanja daje neemu postojanje. d) DINAMINOST - rijei upuuju na procese (ne na stanja). U sreditu je glagol koji implicira na proces to se vri sam od sebe bog. Rijei su konkretne ne postoje verbalne apstrakcije. Kairos presudan trenutak; kod Homera istodobno znai urez koji se navlai na strelicu. Jezina dvoznanost ima konkretnu dimenziju. Proza je diskontinuirana prestavlja niz zakuastih i epigramatskih iskaza o kojima itatelj ne smije raspravljati, nego ih mora prihvatiti.

2. PLATONOVSKA UPORABA JEZIKA HIJEKRATSKA, ALEGORIJSKA ili SVEENIKA Jezik je individualiziran, a rijei postaju vanjski izraz unutranjih misli ili ideja. Poinje razdvajanje subjekta i objekta. Intelektualno se lui od emotivnog postaje mogua apstrakcija. a) IDEJA (grki, eidos oblik, lik) - upozorava da se kultura sluanja zamijeni s kulturom gledanja (vienja). Motri svijet u vizualnim parametrima. Ideja se odvaja od rijei - tijesno je vezana uz pojam apstrakcije. U grkom se vokabularu Platonova vremena javlja niz apstraktnih izraza (kinesis, stasis, hyle). Apstraktni pojmovi nemaju konkretnu dimenziju statika se pretvara u dinamiku. b) DJELOVANJE - u sreditu je imenica. c) KONTINUITET PROZE - linearnost je strana ovjeku u usmenoj kulturi - tek je pismo omoguilo filozofsku argumentaciju. U to se vrijeme stvara i grki ljubavni roman. d) DEDUKTIVNI SLIJED - premisa je apstraktna hipoteza, pa se kree u njezinu konkretizaciju. Obrazlae se logikim slijedom sokratovski dijalog. e) UKLANJANJE PROTURJENOSTI - pomou argumentacije. U Starom zavjetu postoje logika proturjeja, a tek kad se pojavljuje zaplet trude se da funkcionira kao logino-pisana knjievnost. IVANOVO EVANELJE - Novi zavjet nastaje u vrijeme kad se jedan tip jezinog izraza pretvara u drugi usmeni u pisani. Jedan od krunskih pojmova koji se nasljeuju iz 1. faze DUH (grki, pneuma duh, vjetar, dah). Isus se obraa Nikodemu 'Problem je u tome da se treba roditi iz Duha. Kako u se ponovno roditi? Vjetar pue gdje hoe, a tako je sa svakim tko je roen iz Duha' (lat. prijevod u grkom se govori o vjetru). Tek u latinskom jeziku moe se razlikovati duh i vjetar, dolazi do hijerarhije. Prelaskom jednog odnosa jezika u drugi mijenja se znaenje. 3. OPISNA ili DEMOTIKA UPORABA JEZIKA Povezuje se uz renesansu (16. st) prvi znakovi F. Bacon i J. Locke (engl. empiristi). Naglasak na osjetilni pojam svijeta. Osjetilima dokuujemo stvari jezik poinje sa stvarima, iz stvari nastaju predodbe i misli o stvarima, a tek onda rije = indukcija. Silogistiko rasuivanje ne vodi niemu novom, zato to su mu zakljuci ve sadrani u premisama. Subjekt i objekt potpuno su razdvojeni. Jo uvijek se koristi kontinuirana proza, ali se svi deduktivni postupci sve vie podreuju primarnom procesu indukcije i skupljanja injenica. Osnovni je problem demotike faze problem iluzije i stvarnosti. a) STVAR MISAO RIJE - jezik je opis objektivnog svijeta. b) Kvaliteta rijei se mjeri time koliko se one podudaraju sa stvarima = teorija KORESPONDENCIJE sve ono to ne moe nai podudarnosti s rijeima i mislima je iluzija, a tako i pojam boga. Rije bog jeziki je nefunkcionalna. (Povlai za sobom nemogunost metafizike.) c) BOG ILUZIJA - jezik imenuje stvari. Jedino ako se bog tretrira kao imenica, tada je iluzija, a ako je glagol-proces (poetika funkcija jezika), onda nije iluzija. Frye - te se jezine upotrebe smjenjuju, ali i funkcioniraju cikliki. Ako ivimo u

17

razdoblju u kojem je nerazvijena znanost i njezino odvajanje od mita, onda je Biblija uvar tih prethodnih dviju tradicija o ovoj novoj tradiciji. TE SE JEZINE UPOTREBE PRELAMAJU U EVANELJIMA: STIL Grupiraju se oko gnominosti i oko zapleta (pripovijedanja). Evanelja strukturom oznaavaju taj prijelaz imaju narativnu strukturu, no u njima je puno gnominoga. MARKO Mnogo gnoma te parabola i izreka. Nastalo je prvo, kao plod tkanja razliitih anrova u jedan tekst. Ivan se nastoji suprotstaviti gnomikoj tradiciji obilnim stihom te formira novu tradiciji, odnosno nadovezuje se na saeto izraenu misao, sentenciju, skupinu mudrih Isusovih izreka (apoftegmatu). Ivanovo je evanelje zatvorena cjelina, dok su prijanja evanelja sastavljena od malih pojedinanih odlomaka. Prije, Isus govori puki, ivo, a kod Ivana apstraktno, uzvieno, uiteljski. Marko za razliku od Ivana: 1. strukturira evanelje oko prie koja se sastoji od aforizama koji se vezuju oko Isusove smrti, muke i uskrsnua da bi uvrstio narativnu strukturu. 2. Inae gnomini se karakter sastoji od parabola (Isus govori skriveno, do uskrsnua) i aforizama (Isus govori otvoreno, nakon uskrsnua). No, kod Marka se naglasak premijeta na Isusov zemaljski ivot - on se tada obraa otvoreno, najavljuje smrt, zato izbacuje sve aforizme nakon uskrsnua. Nakon Marka, Matej i Luka otvaraju novi anr prema gnomikoj tradiciji jer od nje nema straha. 3. REFUNKCIONALIZACIJA (PREPISIVANJE U NOVOM KLJUU) - pitanje Sam Stari zavjet (kao to novi preispisuje Stari) preispisuje ono to mu je prethodilo. Nain na koji se idovska predaja nadovezala na orijentalne, babilonske mitove itd., isti je kao onaj na koji se Novi nadovezuje na Stari. Obnavlja se neto ve postojee tj. nema autorstva ex nihilo. Mijenja se svjetonazor - nova ideologija, nov pogled na stvari uvjetuje da se jedna pria prepie tako da ostaju tragovi prethodne prie, ali se uvodi novo. Knjiga postanka je tako preispisivanje babilonskog mita o stvaranju svijeta koji je reprezentativan za sve tadanje orijentalne mitove o stvaranju svijeta. Babilonski mit ENUMA ELI: 1. etapa: Apsu (muko naelo) prapoetnik oplouje Tiamat (ensko naelo), pravodu 2. etapa: iz te oplodnje nastaju bogovi 3. etapa: meu njima se zapodijeva sukob 4. etapa: jedan od njih Marduk (sin poetnog zaea Apsa i Tiamat) ubije oca Apsu (Karakteristika mita je da prikazuje sve kao vanjsku radnju, tek kasnije nastupa sublimacija, odnosno premjetanje u psihiku sferu.) 5. etapa: Tiamat mu se eli osvetiti 6. etapa: da bi preduhitrio osvetu, Marduk a) puni trbuh Tiamat vjetrovima (oplouje ju)

b) strelicom joj rascjepljuje trbuh c) dijeli joj tijelo na dva dijela i od toga pravi nebo i zemlju d) odvaja nebo i zemlju branama, ustavama da bi ostali razdvojeni 7. etapa: Marduk stvara boga Mjeseca, boga Sunca i svijet 8. etapa: ubija Tiamatinog boanskog partnera Kingu i od njegovih dijelova naini ljude da bi sluili bogovima. Starozavjetna pria: Duh (ruah, dakle, i vjetar) lebdi nad vodama (hebrejski glagol lebdjeti znai ujedno i micati se amo-tamo i lei jaja, ploditi). Duh Sveti lebdei nad vodama oplodio je vodu ba kao Apsu Tiamat - Duh koji moe znaiti i duh i vjetar (punjenje Tiamat vjetrovima). Za razliku od nastanka ljudi u babilonskom mitu, gdje oni nastaju komadanjem boanstva Kingu (kao grki Kronos od ijih zubi nastaju estice svijeta), Elohim stvara ovjeka ni iz ega, na sliku svoju; ovjek nije podreen bogovima Sunca i Mjeseca itd., nego oni slue ovjeku, svijet je mjesto za ovjekov ugodan ivot. Dok se u babilonskom mitu stvara i svijet, on ovdje ve postoji, samo ga treba nastaniti i urediti pa se zato stvara ovjek. Tjedan se dijeli na 6 radnih dana, a sabat je posveen rijei Bojoj (odnosno sveenikoj koja je zastupa). Politeistiko boanstvo Elohim uklanja se u ime monoteistikog Jahvea koji postavlja obrazac ljudskog ponaanja. Zakljuak ne nastaju novi mitovi, samo se premijetaju arita. Preispisivanje novozavjetne prie o Kristovu raspeu, pokapanju i uskrsnuu u Petronijevoj PRII O EFEKOJ UDOVICI. Starozavjetne prie podlijeu preispisivanju. Pria o efekoj udovici Petronije 'Satirikon' (1. st; prijevod Nikola op) Udovica vozi lijes svog supruga na pokop. Prolazi pored mjesta gdje straari lopov pred raspetim lopovom. Vojnik joj uini ponudu i dok se oni 'zabavljaju' netko ukrade razbojnika. Ona mu ponudi da objesi na kri njezinog mrtvog mua i tako spasi svog ljubavnika jer bi on bio razapet za kaznu. Pria zavrava njihovom svadbom. Sve do 18. st ena se smatrala grenom, pokvarenom tek 18. st pokazuje vie razumijevanja za enu. Od 18. st nadalje njezina orijentacija da smrt zamijeni za ivot i spasi sebe i vojnika smatra se pozitivnom, dok je prije to bio blud i nemoral. BIBLIJA po knjigama STARI ZAVJET 20-10. st.p.n.e. 1. st.n.e. 39 protokanonskih knjiga i 7 deuterokanonskih; hebrejski + malo aramejskog 1. ZAKON (THORAH), PETOKNJIJE, MOJSIJEVE KNJIGE 2. PROROCI (stariji, veliki, mali) 3. HAGIOGRAFI ili MUDROSNE KNJIGE, poune, pjesnike knjige Job, Poslovice, Psalmi, Pjesma nad pjesmama ('autor' idovski kralj Solomon) NOVI ZAVJET Druga polovica 1. st.n.e. 27 knjiga; grki jezik 1. 4 EVANELJA Matej, Marko, Luka, Ivan

19

2. DJELA APOSTOLSKA 3. POSLANICE Rimljanima, Korianima (21 poslanica) 4. KNJIGA OTKRIVENJA ili APOKALIPSA

HOMEROVI EPOVI Izmeu ostaloga, govore i o tome kako se posredovala, prenosila, doivljavala i prihvaala knjievnost u vrijeme njihova nastajanja (8. st prije Krista). Sama Odiseja na vie mjesta problematizira in pripovijedanja. Recepcija pria, kako prikazuje Odiseja, esto je obiljeena velikim izljevima emocija, ak i velikih junaka. Stanja dubokih ganua izazvana su prepoznavanjem samih sebe u tim priama likovi u priama zrcalo su samih sluatelja. Prie nisu o nekom drugom, nego o njima samima. To je povezano s usmenim okolnostima u kojima su epovi nastali i koje nisu poznavale bitnu razliku izmeu pripovjedaa i sluatelja - drugi je na kraju prie preuzimao ulogu prvoga. Interakcijski se obrasci u usmenim okolnostima obnavljaju na aktivan, izvedben nain. Usmene knjievnosti poticale su tu emocionalnu recepciju. Fragmenti iz tih epova recitirali su se javno, a publika je aktivno sudjelovala u tim kolektivnim ritualima prepriavanja. Ta afektivna (emocionalna) recepcija bila je obiajem toga vremena. Postupno se izmeu ljudi koji reagiraju tijekom sluanja pria izdvajaju oni koji pokazuju odreen stupanj odmaka. Tijekom filozofijske kritike mita, kako jezik miljenja potiskuje jezik djelovanja, postepeno se izmeu likova koji burno reagiraju profiliraju likovi koji insistiraju na odmaku, distanciranju od drugih likova i sadraja (Odisej). To je prvi pokuaj da se knjievnost ne doivaljava iskljuivo emocijama, da se podlijee knjievnom djelu, nego da se ovlada svojim reakcijama. Od 6. st.p.n.e. naovamo epovi se prenose u pisanom obliku i itaju pred publikom (u fragmentima), a od 4. st sve se vie itaju i dospijevaju u ruke specijalistima. Ve je Aristotelova kritika primjer reakcije itatelja na neusuglaenosti usmene tvorevine (epizodinost zapleta, proturjeja, neloginosti).

Sva knjievna djela poinju zazivanjem muza muza je ta koja e nadahnuti pjevaa da pone pjesme. Iz pjesama, pria govore bogovi, muze - boginje. Njima je teko odoljeti, njihov zov je opojan, pa im se ljudsko bie ne moe othrvati osjetilna ranjivost starogrkog ovjeka glede knjievnosti. Iz itateljske perspektive takva se opsjednutost nevjerojatnim zgodama, prividima i tlapnjama mora podvrgnuti logici. 1.) Odisej pripovijeda feakome kraju Alkinoju o svojim doivljajima prije nego to je doplavljen na njegove obale nakon brodoloma - doivljaji Odiseja i drugova u zemlji Lotofaga biljodera (idilian ivot, sklad s prirodom, povoenje za zovom zemlje) aluzija su na vrijeme kad je ovjek ivio u idilinom skladu s prirodom. Prenose dimenziju starodrevnih obiaja - to je zov prolosti - vrijeme mitova. Odisejevi mornari toliko su opijeni zovom prirode da se ne ele vratiti kui, a Odisej se cijelo vrijeme bori protiv toga. Oni koji su kuali lopoe, eljeli su ostati u zemlji Lotofaga (Lotofazi jo nisu uli u fazu ratovanja, nema mukog principa), no Odisej ne da ovjeku da se vrati fazi ivotinje, afektivnom biu on je prvi glasnik razuma, othrvavanja od osjetilne, afektivne strane svog bia. 2.) U 12. pjevanju sirene iz morskih dubina upuuju svojom pjesmom neodoljivo divlji zov s pogubnim posljedicama za mornare (stratite poznato u starogrkom svijetu). Zato Odisej (kojeg je upozorila Kirka) dijeli sebe od svojih mornara - nije umjetnost za svakoga, netko mora veslati da bi on mogao neko vrijeme uivati. Pritom Odisej mora sebe dati vezati za jarbol da ne bi pokleknuo i odazvao se sirenama, no oslobaa svoje ui da bi sluao pjev umjetnosti; to je odmak od osjetilnog uivanja knjievnosti. Tu epizodu uzimaju Theodor Adorno i Max Horkheimer u knjizi 'Dijalektika prosvjetiteljstva' (1947) i kau da je Odisejeva gesta najava ponaanja koncertne publike danas dakle, emocije koje su sputane tijekom pjeva, zova glazbe, oslobaaju se u pljesku aklamacije; in promiljene odgode, odgoda reakcije na umjetnost. No, to se moe protumaiti i kao tipino lukavstvo kojim slabi nadmudruje jaeg preokreui odnos snaga u svoju korist. Odisej je uven u antikom svijetu po svojoj prijetvornosti po uzoru na djeda Autolika - kao i Homer, on je majstor paralogikih tehnika zavoenja. Brojni inovi prepoznavanja (anagnorisis) ustrojeni su u tom duhu pa ih Aristotel u Pjesnikom umijeu osporava kao logiki neuvjerljive. Peripetija (obrat), patos i prepoznavnje (anagnorisis) su prema Aristotelu 3 konstruktivna elementa svake prie, odnosno sloenih zapleta, i to onaj dio u kojem se odigrava prelazak iz neznanja u znanje. Iako ve i jednostavni zapleti podrazumijevaju nekakav preokret sree (metabasis), tek sloeni zapleti, zahvaljujui peripetiji, prepoznavanju i patosu prikazuju taj preokret VJEROJATNIM i NUNIM. To su tvorbeni mehanizmi osobite pripovjedake logike povrh toga to mijenjaju znanje lika tako to nekim preokretom premauju njegovo oekivanje, oni to isto moraju uiniti i s publikom. Znaajka je sloenih zapleta da se suprostavljaju oekivanju publike, a ipak kod nje stvaraju dojam vlastite loginosti. Prepoznavanje je in u kojem dolazi do neke vrste promjene identifikacije u samoj radnji (spoznajni obrat) ili in u kojem sluatelj prepoznaje sebe u liku iz prie pa reagira na tu priu. Prepoznavanje je premijetanje iz NEZNANJA u ZNANJE, postupak logike interpretacije. Prepoznavanje takoer gradi napetost potrebnu za zaplet. Tu se presijecaju spoznajna i pripovjedna dimenzija. Prepoznavanje kao tehnika odgode karakteristino je za naraciju (primjerice, Odisej se ne otkriva odmah ocu).

21

Aristotel je uveo vrste prepoznavanja i stupnjuje ih. NIE PREPOZNAVANJE (npr. po oiljku) prepoznavanje u kojem je rizik od pogrenog prepoznavanja velik. Aristotel kudi Homera da su scene neprepoznavanja Odiseja pri povratku na Itaku (svinjari i Penelopa) previe neuvjerljive. Takoer kae da su i Euriklijina prepoznavanja neuvjerljiva. Slukinja Euriklija pere noge Odiseju i prepoznaje ga prema oiljku nakon ega slijedi 150 stihova o tome kako je nastao oiljak time poinje pria o prepoznavanju u Odiseji (Odisej je kao mladi iao s Autolikom, ocem njegove ene i njegovim sinovima u lov na vepra kao dokaz zrelosti). Prepoznavanje koje Aristotel najvie cijeni je sloeno prepoznavanje.

SLOENO / DVOSTRUKO PREPOZNAVANJE (po sjeanju i zakljuivanju) Na Alkinojevu dvoru pjeva Demodok pjeva o Trojanskom ratu (dogaaji u kojima je Odisej sudjelovao), a Odisej plae, to je Alkinoju znak da se radi o Odiseju. To je prepoznavanje koje se ne moe iznuditi jer suze se ne daju kontrolirati. Alkinoj prepoznaje Odisejevo prepoznavanje u dogaaju iz pjesme te ga proziva da sam pripovijeda. Odisej se iz uloge sluatelja pretvara u pripovjedaa on je nositelj promjene u umjetnosti; ganutost (ekpleksis ganutost, ok, uas, strah) se u umjetnosti pretvara u kreativnu energiju (treba pustiti emocije da se razviju, ovladati njima i iz njih stvoriti umjetnost). Odisej ne pada u trans (nesvijest, nesvjestica) pred umjetnou. On puta emocijama da rade, ovladava njima i pretvara ih u kreativnu energiju. Uloge autora i recipijenta / publike nisu zadane. Te se uloge permanentno mijenjaju (permutacija uloga) kako pria napreduje. Homerove epove proima ivotinjska dimenzija ovjeka moment prelaska iz jedne faze u drugu oznaava ve Odisej svojim ponaanjem (grka tragedija znatno je drugaija od Homerovih epova). Odisej za razliku od drugih likova vlada sobom, vlada vlastitim nagonima sposobnost samodiscipline. Upravo prema toj sposobnosti on postaje Odisej, lukavac. Odisej ima svoj cilj, drugi otpadaju u etapama njegova putovanja jer se ne mogu othrvati silama, a on to uspijeva zahvaljujui svojoj lukavoj inteligenciji (tienik boginje Atene). M. Detiene i J. P. Vernant 'Lukava inteligencija starih Grka' = Prije pojave razuma i demokracije, starogrkim je umom vladala lukava inteligencija utjelovljena u boginji Metidi. Za razliku od racionalne inteligencije koja se oitovala kroz znanost, filozofiju, prozu, lukava je inteligencija ujelovljena u pripovijedanju. Homerovi su epovi poprite na kojima se demonstriraju svi oblici lukave inteligencije. Osnovna figura lukave inteligencije je prijevoj, nagib, luk, obrat. esti su prizori pobjede lukave inteligencije nad snagom. Uvijek su krivine mjesta na kojima dominira ta lukava inteligencija prostor koji pokriva lukava inteligencija u kulturi starogrkog ovjeka je neogranien. Odisej kao Atenin tienik utjelovitelj je i nositelj takve vrste lukavstva i kao takav se odvaja od svoje okoline i ostvaruje nad njom prednost. Odiseju ime daje Autolik s kojim Odisej odlazi u inicijacijski lov na vepra (tu dobiva oiljak prema kojem ga prepoznaje Euriklija). Autolik je bio poznat kao laac i tat, ovjek prijetvornih nakana, srdit na mnoge ene i ljude, svojstvena mu je himbenost djed daje osobine unuku domiljatost, lukavost. I Odisej se odvaja od svih drugih ljudi nije ovjek kojega se moe uzeti za rije, njegov identitet izmie, on uiva u glumi i preruavanju. Zadnji ovjek koji otkriva da se Odisej vratio je njegov otac Laert Odisej ga prvo eli iskuati i na kraju mu se otkriva

glumi i pretvara se u najteim trenucima. Odisej neprekidnim samodistanciranjem neprestano stvara sliku pokretljiva identiteta (on gradi svoj identitet neprestanom samodistancom od drugih ljudi). On raskida primarne socijalne veze, ne preputa se emocijama i nagonima (ljubav prema ocu, npr.) i to ga usmjerava na budunost. Do tada je ovjekom vladao nagon, zapravo njegova vezanost za prolost. Prolost treba biti iskoritena, a ne da ona nas iskoristi. To je najbolje ilustrirano Odisejevim vezanjem za jarbol on pretvara zov sirena u umjetnost, prolost i poruku bogova ne doivljava kao apsolutnu, nego s distancom. U umjetnosti se identificiramo tako da osjetimo uitak, a ne da izgubimo sebe. Struktura Odiseje: Trajanje: 40-41 dan, 20 godina nakon poetka Trojanskog rata 2 pripovjedaa: autorski i Odisej (na otoku Sherija, kod Feaana i njihova kralja Alkinoja). 24 pjevanja: 12 - povratak na Itaku i 12 na Itaci Boanski gnjev = pokreta radnje: Posejdonov sin Polifem, Kiklop Odisejeva digresija: 1. Trojanski rat 2. Otok Lotofaga 3. Kiklop Polifem 4. Eolov mijeh 5. Lestrigonci 6. Kirka 7. Silazak u Had 8. Kirka 9. Sirene 10. Scila i Haribda 11. Helijeva stada 12. Kalipsa Prepoznavanje: 1. Telemah 2. Alkinoj na dvoru3. 4. 5. 6. pas Argus Euriklija Eumej, Filetije svinjari / pastiri Penelopa

7. otac Laert 1. prepoznavanje: Telemah posjeuje Menelaja koji mu pria o ahejskom junatvu i spominje Odiseja, a tada Telemahu naviru suze na oi i Menelaj shvati da je on sin Odiseja. 2. prepoznavanje: Na dvoru Alkinoja je slavlje; Demodok poinje pjesmu o trojanskom konju i Odiseju i Odisej se rasplae. Alkinoj shvati da je on Odisej. 3. prepoznavanje: Telemah negira da je Odisej prvo prosjak, a zatim i da je naoit mukarac njegov otac. Smatra da se zli dusi igraju s njim. Odisej mu tada ree da mu nee doi drugi otac i tada Telemah shvati u Odisejevim oima oev sjaj. 4. prepoznavanje: Euriklija pere noge Odiseju i vidi njegov oiljak na nozi. 5. prepoznavanje: Eumej i Filetije spaze oiljak na Odisejevu bedru. 6. prepoznavanje: Penelopa prepoznaje Odiseja. 7. prepoznavanje: Laert prepoznaje Odiseja. Nekoliko pitanja: Kakva je bila obala na koju se nasukao Odisej? Hridi, zavjetrina, ue rijeke. to je radio i kako je bio odjeven Laert kada dolazi Odisej? Laert je pomagao

23

slugama ograivati vonjak trnjem, i upravo su krenuli po trnje. Oronuo od tuge, zaputen, odjeven u staru prljavu odjeu, na nogama stare dokoljenice, na glavi kozja ubara (znak izgubljene ene i sina), na rukama rukavice. Sadraj Odiseje: 1. pjevanje Pjesnik zaziva muzu da mu pomogne pjevati o Odiseju. Govori o tome kako su se bogovi sloili da se Odisej vrati u svoje kraljevstvo, jer ga je Kalipsa ve dugo zadrala na svom otoku Ogigiji. Boginja Atena odlazi na Itaku gdje mnogi prose Odisejevu enu Penelopu, mislei da se ovaj nee vratiti. Ona pristupa njegovu sinu Telemahu, pravei se da je kralj Mentor, pa ga nagovara da sutra skupi ljude u skuptini gdje e zaprijetiti proscima koji mu troe blago na gozbe. Govori mu da ode k Nestoru, ali i Menelaju u Spartu pitati jesu li uli to o Odiseju. 2. pjevanje Sutra se u skuptini Telemah ali Itaanima na prosce te im naredi da ih otjeraju. Prosac Antinoj govori da tome nisu krivi oni, nego Penelopa koja se nee odluiti za jednog od njih. Pojavljuju se dva orla na nebu i poinju se tui, a starac Haliterso sluti da e se dogoditi pogibija prosaca. Prosac Eurimah mu se smije, a Telemah trai brod da ode pronai oca. Mentor prisjea Itaane kako je Odisej bio dobar kralj, a da mu sada njegov narod nije zahvalan. Prosac Liokrit rasputa skuptinu. Telemahu prilazi Atena opet kao Mentor te mu obeava brod i kae mu da e s njim putovati. Penelopi ne kau nita, a Telemah se otisne na more. 3. pjevanje Nestor rtvuje s narodom rtvu Posejdonu kada dolazi Telemah s Mentorom tj. Atenom. Lijepo ih doeka te govori Telemahu kako ne zna nita o Odiseju. Pria mu kako je sam putovao kui iz Troje, spominje Agamemnonovu smrt i upuuje Telemaha da ode Menelaju koji se nedavno vratio s lutanja. Atena ostavlja drutvo i odleti u obliku orla. Telemah prenoi kod Nestora i sutra s njegovim sinom Pisistratom odlazi Menelaju. Drugi dan stiu u Spartu. 4. pjevanje Menelaj upravo eni sina i udaje ker. Doeka goste prijateljski, a za veerom ih razveseli njegova ena Helena. Drugi dan Telemah pita Menelaja to zna o njegovu ocu a on mu pria doivljaje poslije propasti Troje. Za to vrijeme prosci vijeaju kako e ubiti Telemaha, a to Penelopi javlja glasnik Medon. Ona se moli Ateni da joj izbavi sina, a Atena joj alje utjean san. Prosci se okupe na otoku Asteri dok se Telemah ne vrati. 5. pjevanje Bogovi opet vijeaju. Zeus alje Hermiju nimfi Kalipsi kod koje je Odisej ve 7 godina da joj javi da pusti Odiseja sa svog otoka. Ona se nevoljko pokorava i kae Odiseju neka izgradi amac kako bi mogao otii. 18. dan plovidbe opazi ga Posejdon, digne oluju i skri mu barku. Odiseju se smiluje pomorska boginja Leukoteja i daje mu veo da se njime opae i spasi. On se jedva izvue iz vode te ispliva na feaki otok Sheriju. 6. pjevanje Atena nagovara u snu kerku kralja Alkinoja, Nausikaju, da poe ujutro prati rublje na vodu. Ona odlazi na kolima s nekoliko dvorkinja. Djevojke se nakon zavrena posla krenu igrati te probude Odiseja koji moli Nausikaju da mu se smiluje. Ona mu da odijelo, a on eli u grad k njezinu ocu. Nausikaja mu kae da

ne smiju ui zajedno u grad, nego da doe nakon nje. 7. pjevanje Odisej ulazi u grad, a s njim se sastaje Atena u liku djevojice, obavije ga mrakom kako ga nitko ne bi vidio i pokae mu dvor. Odisej nalazi kralja i kraljicu, savije se kraljici Areti uz koljena i moli je lau da se vrati kui. Alkinoj mu obeava pomo. Za veerom kraljica prepoznaje Odisejevu odjeu, no on ne govori nita. Kae samo da putuje od Kalipse i pria to je sve pretrpio od njezina otoka do Feaana te kako se naao s Nausikajom. 8. pjevanje Alkinoj drugi dan saziva skuptinu i dogovara se kako e tuinca dopremiti kui. Nakon toga je gozba, a poslije hrvanje. Meu hrvae stupa i Odisej te ih sve nadbaci kolutom. Pjeva Demodok zatim pjeva ljubavni dogaaj Aresa i Afrodite, anakon gozbe pjeva o drvenu konju kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se rasplae jer pjeva spominje i njega, a tada ga prepoznaje Alkinoj. 9. pjevanje Odisej pria kako je krenuo iz Troje. Kae da je prvo razorio grad Kikoncima, a oni su ga zatim otjerali. Bura ga baca k Lotofazima, a otamo stie do kiklopskog otoka. S 12 prijatelja razgledava zemlju te ulazi u spilju Kiklopa Polifema, Posejdonova sina. Kada se Kiklop vratio, zatvori se s njima u peinu i pojede u dva dana estoricu ljudi. Odisej ga opije vinom i dok je pijan spavao izbije mu sa svojim drugovima oko. Sutra mu sretno izmaknu. 10. pjevanje Nakon Kiklopa, Odisej stie do otoka na kojem kraljuje Eol, kralj vjetrova. Eol se smiluje Odiseju te mu daje sve vjetrove svezane u mijeh osim Zefira koji tjera lau prema Itaci. Na putu mornari razveu mijeh, a vjetrovi ih bace natrag Eolu koji ih sada otjera od sebe. Kreu na zapad i namjere se na Lestrigonce koji mu unite 11 laa i puno drugova. Samo jedna laa ostane i s njom Odisej doplovi do Eeje gdje ivi Kirka. Ona pretvori polovicu drutva u svinje, a Odiseju u pomo dolazi bog Hermija koji mu daje trave da se obrani od Kirkinih arolija. On nadvlada Kirku koja mu vraa drugove. Odisej tu boravi godinu dana, a Kirka ga savjetuje da ode u Had pitati proroka Tiresiju o svojoj budunosti. Dok se sprema na put, umre mu prijatelj Elpenor. 11. pjevanje Vjetar nanese Odiseja Kimeranima; tu ulazi u podzemni svijet i rtvuje rtvu skupljaju se mnoge due, ali Odisej ne da nikome rtvine krvi prije nego to je se napije Tiresija. Prvo vidi Elpenora kojem obeava da e mu sahraniti tijelo, onda majku Antikliju, a zatim Tiresiju. On mu govori to ga eka, a Odisej zatim puta majku da popije krvi te mu ona govori to se sve dogaalo na njegovu dvoru kad je otiao. Tada krv dou piti mnoge due junaka Ahilej, Agamemnon, Patroklo... Odisej se vraa na zemlju. 12. pjevanje Vraa se Kirki, sahrani Elpenora, a ona mu kae to ga eka na putu kui i kako e rijeiti probleme. Sluajui savjete, proe sretno kraj Sirena, ali kada doe do Scile i Haribde Scila mu proguta estoricu prijatelja. Drugovi ga tada nagovore da odu prema trinakom otoku gdje bog Helije ima svoja goveda i ovce. Vjetrovi im dugo ne daju napustiti Helijev otok, pa zakolju nekoliko goveda iako im je Odisej rekao da to ne ine. Helije tui Odisejeve prijatelje Zeusu, a on ih kazni smru na moru. Svi se udave osim Odiseja, koji na dvije drvene grede doplovi za 9 dana do

25

Kalipsina otoka Ogigije. 13. pjevanje na Itaci Kada Odisej ispria svoje doivljaje, Alkinoj ga opet poasti, a predveer ga odvedu do lae, odvezu do Itake i tamo ostave. Odisej ne zna nita jer je tvrdo spavao. Veslai otplove od Itake, ali im Posejdon blizu Sherije pretvori lau u kamen. Kada se probudi, Odisej ne zna gdje je, no Atena mu preruena u pastira kae da je na Itaci. Otkriva se Odiseju, sakriva feake darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce. Kako ga nitko ne bi prepoznao, pretvori ga u prosjaka. 14. pjevanje Odisej odlazi svinjaru Eumeju koji ga ne prepoznaje, ali ga poasti veerom. Prosjak Odisej se zaklinje da e se Odisej brzo vratiti, ali mu ovaj ne vjeruje. On pria izmiljenu priu kako je mnogo lutao i kod Tesproana uo za Odiseja. Tada dolaze Eumejevi momci s pae, a Eumej zakolje svinju za veeru. Odlaze spavati, a Odisej pria izmiljenu priu o sebi i moli od Eumeja plat jer je hladno. Eumej odlazi spavati kod svinja. 15. pjevanje Atena opominje Telemaha u snu da se vrati u Itaku. On odlazi ujutro s Pisistratom, dobivi darove od Menelaja i Helene. Drugi dan stiu na Itaku, a Telemah odmah ode Eumeju. 16. pjevanje Telemah alje Eumeja svojoj majci u grad da joj javi kako se sretno vratio. Kad on ode, Atena pretvori prosjaka natrag u Odiseja te se on otkrije Telemahu. Ponu se dogovarati kako e osloboditi Penelopu i kuu od prosaca. Uskoro doplove prosci i odluuju ubiti Telemaha. Penelopa uje njihovu odluku te napada Antinoja. Eumej se vraa u svoj stan, a Atena vraa Odiseja natrag u prosjaka. 17. pjevanje Telemah ujutro odlazi u grad i pria majci gdje je bio. U grad kreu Eumej i Odisej, a pred gradom se nalaze s kozarom Melantejem koji grdi Odiseja i udari ga u bedro. Na dvoru Odiseja prepozna pas Argos i od radosti umre. Prosci se upravo goste, a Odisej dolazi meu njih prosei. Svi mu daju poneto, samo ga Antinoj napadne i udari. Penelopi je ao i pozove ga sebi da joj kae je li uo to o Odiseju. On obea da e doi naveer. Eumej se vraa na polje k svinjama, ostavivi Odiseja na dvoru. 18. pjevanje Na Odisejev dvor dolazi prosjak Ir koji se hoe rijeiti drugog prosjaka, no Odisej se ne da otjerati. Prosci zaele da se ovi pohrvaju, a tko bude jai dobit e veeru. Odisej svlada prosjaka. Dolazi Penelopa i kori Telemaha to je dozvolio borbu. Gozba se nastavi, a Odiseja izgrde slukinja Melanta i prosac Eurimah. Svi se raziu i odu spavati. 19. pjevanje Odisej i Telemah sakriju oruje da ih prosci ne mogu nai kad im zatreba. Odisej razgovara s Penelopom i vara je da je Deukalijonov sin te da je prije 20 godina lijepo doekao Odiseja kad ga je oluja nanijela na Kretu. Kae da je uo da e se Odisej brzo vratiti kui. Kraljica zapovjedi slukinji Eurikliji da starcu opere noge, a ona ga prepozna po oiljku. Odisej joj kae da ga ne smije otkriti. Penelopa govori da e sutra rei da se prosci moraju natjecati u strijeljanju, a ona e se udati za onoga koji pobijedi.

20. pjevanje Slukinje nou odlaze proscima. Odisej gleda pun gnijeva. Ujutro dobije od Zeusa dva dobra znaka, pa zakljui da e sve biti u redu. Dolazi Eumej sa svinjama i Filetije s kozama kako bi prosci imali to jesti na gozbi. Prosci vijeaju kako e ubiti Telemaha, ali ih preplai znamenje te odlaze na gozbu. Teoklimen prorie smrt proscima, a oni mu se smiju. Penelopa uje sve to prosci govore jer sjedi blizu dvorane gdje se goste. 21. pjevanje Ona ih zatim nagovara da se natjeu tko e napeti Odisejev luk i baciti strijelu kroz 12 u zemlju zabodenih sjekira. Udat e se za onoga kome to uspije. Nikome ne uspijeva. Eumej i Filetije izlaze s Odisejem iz kue; on im otkrije tko je i naredi da zatvore vrata da nijedan prosac ne pobjegne kada ih pone ubijati. Eurimah takoer ne uspijeva napeti luk, a Antinoj odgodi natjecanje za sutra. Tada ih Odisej zamoli da napne luk, a prosci mu dopuste tek nakon to ih je Penelopa opomenula. Odisej napne luk i prostrijeli sve sjekire. 22. pjevanje Nakon to je prostrijelio sve sjekire, uperi luk u Antinoja i ubije ga, a onda otkrije svima da je Odisej. Eurimah ga moli za oprost, ali Odisej i Telemah ubijaju jednog prosca za drugim. Kozar Melantej se iskrade i donese proscima oruje, a kad drugi put ode po oruje uhvate ga Eumej i Filetije i sveu ga za stup. Prosci se ne mogu obraniti jer Atena u obliku Mentora, a zatim u obliku lastavice promatra borbu i svojom boanskom moi pomae Odiseju. Telemah i Eumej su malo ranjeni, ali su svi prosci pobijeni. Odisej zapovjedi da se tijela iznesu, a zatim objese 12 besramnih slukinja i ubiju Melanteja. Odisej sumporom okadi kuu da je oisti od grijeha i pozove vjerne slukinje s kojima se zabavi. 23. pjevanje Euriklija otri Penelopi da joj sve ispria, ali Penelopa ne vjeruje te odlazi u donje sobe gdje sree Odiseja. Odisej zapovjedi svima da pjevaju i pleu kako nitko u gradu ne bi saznao da su prosci pobijeni. Opisuje Penelopi njihovu branu postelju, a Penelopa mu tek tada povjeruje. Budui da je ve zora, Atena produi no kako bi mogli razgovarati. Prije nego to zaspu on joj ispria sve to je proivio otkako je krenuo iz Troje. Ujutro Odisej s Telemahom, govedarom i svinjarom odlazi svom ocu Laertu. 24. pjevanje Hermija vodi due prosaca k Aidu i tu se sreu s duom Ahileja i Agamemnona. U to vrijeme Odisej dolazi svom ocu koji ivi izvan grada u vonjaku. Odisej taji tko je, ali mu se ubrzo otkriva i pria kako je ubio prosce. Kada poruaju dolazi gomila Itaana, koje je pobunio Eupit, da ubiju Odiseja. On se sukobi s njima, a njegov otac Laert ubije Eupita te sukob zavri jer Atena ne da da se proljeva krv. Ona pomiri Odiseja s njegovim narodom.

27

POJAVA ANTIKE TRAGEDIJE 5. st.p.n.e Pitanje POLITIKI KONTEKST - 5. st.p.n.e. - zlatno stoljee grke tragedije. Razvoj tragedije Atena duguje i slijedu povijesnih okolnosti. 510. p.n.e. Pada tiranin Pizistrat, provode se reforme koje vode demokratizaciji. 499. p.n.e. Prva Eshilova tragedija. 490. p.n.e. - Atenjani su pobijedili Perzijance kod Maratona, to ih je silno iznenadilo pa je tragedija u funkciji objanjenja toga dogaaja. Perzijanci se nakon toga pokuavaju osvetiti, ali im se pohod izjalovljuje. 483. p.n.e. Atenjani se pripremaju za novu bitku; Temistoklo sakuplja novac za ratnu flotu. 480. p.n.e. Atenjani doekuju Perzijance kod Salamine i pobjeuju te su dvije bitke najava zlatnog stoljea i demokratskog ustrojavanja polisa. 458. p.n.e. posljednja Eshilova tragedija. Pitanje - Pojavljuju se tri ideala nastupajueg graanskog drutva unutar grke zajednice. Dominiraju u 5. st.p.n.e. kada se oblikuje i grki polis kao novi tip drutvene organizacije. 1) IZONOMIJA - jednakost, ravnopravnost 2) SOFROSYN - samodisciplina, obuzdavanje poude prema drugome 3) ENKRATEA upravljanje sobom ili polisom. 1. IZONOMIJA kljuni pojam Atene 4. st.p.n.e, temelj na kojem se gradi svaka demokracija ideal ravnopravnosti, jednakosti. 6. st.p.n.e. Solomonove reforme, a nakon njega Pizistrat, diktator koji pada 510. pa nastupaju Klaistenove reforme. Atena se organizira kao koncentrini prostor u sreditu je hram, okolo se ire zgrade (ideal ravnopravnosti se reflektira u arhitekturi). Bogovi vrebaju i dalje svojom hirovitou, neoekivanim kaznama tj. prolost upravlja sadanjou (rtvovanje, pokoravanje) pa se ovaj ideal ravnopravnosti uspostavlja postupno. ovjek dobiva zonu svoje inicijative, vlastiti djelokrug otima vlasti bogova i stavlja ga pod svoju kontrolu i to ini uspostavom zakona koji ocrtava njegova prava. Unutar tog prostora moraju vladati pravo i racionalnost, predvidljivost i proraunatost, to se najbolje ocrtava u usponu grke historiografije koja se suprotstavlja mitskoj tradiciji (fem, glasina) koja je do tada bila dominantna i time zalazi u osjetljivo podruje jer je otimanje od bogova uvijek opasno i izaziva tjeskobu od mogue osvete bogova. Ta tjeskoba neprestano prati uspon grkog ratia - znanosti. U prostor te tjeskobe ulazi tragedija, tu dobiva svoju politiku ulogu. Izonomija je ideal puka, a ne plemstva na vlasti je vie ljudi. Grki pojam mythos znai rije i pria, a nakon 5. st seli se na pria, dok logos

postaje rije (znanost, ratio). Mythos obuhvaa sve oblike kroz koje se stvarao odnos prema svijetu - teogonije (uenje o postanku i podrijetlu bogova), kozmogonije (nauka o podrijetlu i razvitku svjetlosnog sustava), bajke, poslovice, rodoslovlja i tvori feme, glasinu. To je znanje koje se gradi usmenim prenoenjem s koljena na koljeno - mitsko se znanje prenosi prepriavanjem i tvori glasinu. Historiografija zasijeca u to tkivo i eli razdvojiti ono to je provjerljivo i sigurno od onog izmiljenog. Gradi se nevjerica prema izmiljenom, stvara se potreba za osobnim osvjedoavanjem, oevidom, a to je ispitivanje granica novoga djelokruga. Unutar granica tog djelokruga vladaju zakoni javnosti, a izvan njega je mythos - glasine, neprovjerljivo, podlono kazni bogova. Ovaj novi ideal suprotstavlja se mitskoj, staroj koncepciji koju zagovara aristokracija (jer joj je novom koncepcijom oduzeto uporite) i ene - one su u grkom svijetu potpune vladarice doma, privatne sfere, to je prostor u kojem se oblikuje i muki identitet, ali nema ih u javnosti, one su zagovaratelji tradicionalnog. Logos ne moe u svim sferama nadomjestiti mythos koji ivi u priama, skulpturama itd. Mythos je jo neto ivo za grkog ovjeka, a to je i prostor iz kojeg vreba opasnost od osvete bogova. 2. SOPHROSYNE samodisciplina, samoobuzdavanje vlastitih strasti, upravljanje ivotom na raun umjerenosti. Odnos ovjeka prema drugome. Zakon ravnotee osobne, zlatne sredine - to je takoer novi ideal u grkom svijetu. Pojedinac mora svoje ponaanje prilagoditi cjelini, obuzdati svoje individualne nagone, staviti ih pod kontrolu, ne preputati se hybrisu (neobuzdano oitovanje svojih nagona i strasti, hvalisanje, razmetanje). Ilustracija: Za stabilizaciju grke samosvijesti bile su vane dvije pobjede nad Perzijancima - 490. kod Maratona (perzijski kralj Darije vodi vojsku na Atenjane da bi ih kaznio to su podupirali pobunjenike u njegovoj zemlji). Maraton se nalazi 42 km od Atene. Malobrojni Atenjani zbog dobre taktike neoekivano pobjeuju Perzijance. Oduevljeni su i smatraju da su njihov um i drutveni ustroj superiorni Perzijancima. Takoer smatraju da je to pobjeda Zapada nad Istokom - kulture nad barbarstvom. 480. godine Darijev sin Kserkso dolazi da bi se osvetio. Atenjani doekuju Perzijance kod otoka Salamine (s flotom koju je organizirao Temistoklo), ponovno pobjeuju Perzijance i tjeraju ih u bijeg. 30 tisua Lakademonjana ostvarilo je znaajnu pobjedu kod Termopilskog klanca, ali su svi osim jednog ovjeka poginuli. On je preivio zahvaljujui svom hybrisu - divljaki je navaljivao, elio je biti najbolji i najistaknutiji od svih vojnika, pa budui da je jedini ostao iv i nije obuzdao svoj hybris na njemu je ig sramote. On ne moe ivjeti takvim ivotom i ve sljedee godine odlazi u novu bitku gdje pogiba, odlazi u smrt. Foucault istrauje podruje seksualnosti u tom razdoblju. Budui da su mukarci cijeli dan od izlaska do zalaska sunca provodili u javnosti gdje nije bilo ena, njihova seksualnost upranjavala se u odnosu prema djeacima (nita prije braka, mentorski odnos s djeacima). Taj je odnos morao biti pod kontrolom samoobuzdavanja, ravnotee jer su upravo ti djeaci budui atenski graani pa treba uvati njihovo dostojanstvo - to je po prvi put strateka organizacija ljudskog ivota (potivanje drugoga koji je hijerarhijski podreen). Ljudski ivot postaje osmiljena cjelina, ne dogaa se iz dana u dan. 3. ENKRATEIA (upravljanje vlastitim ivotom) je ustrojavanje cjeline vlastitog ivota, novi tip odnosa prema sebi, brige za sebe, vladanje vlastitom prolou da bi se osigurala budunost. Kod ena vlada isti princip upravljanja domom. Sve cjeline imaju kumulativni karakter, moraju napredovati kroz vrijeme. Racionalizacija, a ne

29

boanski zakoni. Ima tri momenta: 1. upravljanje sobom 2. upravljanje domom 3. upravljanje polisom Plansko usmjeravanje vlastita ivota ili kako Foucault kae 'briga o sebi'. Izonomija, sophrosyne i enkrateia predstavljaju raskid s prolou, razgraniavanje djelokruga, oni su granica, a izvan njih se nalaze bogovi. Postaviti granicu je najvanije umijee. Ta tri momenta novog mentaliteta obiljeavaju pojavu grke tragedije. Uspon atenske drave kojom dominiraju ova tri ideala traje otprilike od 490. (Maraton) do 431. (poetak Peloponeskih ratova). 525-456. Eshil, najstariji, sudjelovao je u bitkama protiv Perzijanaca kod Salamine, to je opisao u drami Perzijanci. Tragedije: Perzijanci, Okovani Prometej, Trilogija Orestija (Agamemnon, rtva na grobu, Eumenide) otac tragedije: smanjio je ulogu kora, uveo 2. glumca, pojaao znaenje dijaloga, prvi upotrijebio dekor; grau uzima iz herojskih pria, politiko obiljeje njegovih tragedija. 497-406. Sofoklo - ivio je 6 mjeseci due od Euripida. Tragedije: Kralj Edip, Edip na Kolonu, Antigona, Elektra, Ajant. Naputa mitski grki svijet i tematiziranje sudbine pojedinoga naroda, a tema njegovih tragedija postaje ovjek, njegovo djelovanje i strasti. Pojedinci esto gube u sudaru s vlau, a u vlastitoj propasti junak postaje svjesan traginosti vlastitih postupaka. Uveo je 3. glumca, poveao broj koreuta s 12 na 15, ali je smanjio ulogu kora na pasivnog promatraa radnje. 480-406. Euripid - posljednji tragik. Tragedije: Hekuba, Medeja, Hipolit (tu se kao lik nalazi Fedra), Ifigenija. Njegovi su heroji bez idealizacije, a bogove je sveo na puko dramatsko sredstvo deus ex machina. Uveo je psiholoku karakterizaciju likova (likovi vie nemaju veze s drutvenim prilikama koje ih okruuju), krai monolog u prologu, ali vie dijaloga, smanjio je zborske dionice, te je uveo rasplet deus ex machina. Aristotel smatra da je on najtraginiji od svih trageda. Euripidove tragedije problematiziraju te ideale, to je vrijeme njihova raspadanja, dok su kod Eshila i Sofokla ti ideali u punom cvatu i dominaciji. (Tragedije reflektiraju aktualne dogaaje i zato je vano to se dogaalo.) Euripid je roen 480. godine na Salamini i to ba u vrijeme kad se vodila odluna bitka, pa kad je sazrio kao traged, dojmovi vie nisu bili tako ivi. ivio je usamljenikim seoskim ivotom, nije sudjelovao u javnom ivotu. Euripidova povuenost i izolacija oituju se u njegovim tragedijama. On prvi uvodi likove seljaka u tragediju. Najvie informacija o tragiarima nalazimo u Aristofanovim komedijama gdje se oni pojavljuju kao likovi, on se ruga tragiarima. Atenjani su osnovali atiki pomorski savez izmeu bitaka kod Maratona i Salamine da bi se bolje oduprijeli Perzijancima. Iz blagajne tog saveza plaala se flota, ali i odravanje tragedija. Arhont je bio selektor, najugledniji graanin i on je imao ast organizirati tragedijske sveanosti koje su se odravale tri puta na godinu, a najsveanije su bile u oujku / travnju za koje su pripreme poele ve u

srpnju prethodne godine. Arhont angaira korega koji bira 12 koreuta za kor iz kojeg se izdvaja najprije jedan, a zatim drugi glumac. Jednu je ulogu moglo glumiti vie glumaca jer su nosili maske i kostime. Atenjani su birali iri. Kruni oblik da bi ih masa ljudi mogla vidjeti:

ene i mladi sjede na kraju, vide glumce i uju glazbu ali ne uju tekst no, dan prije postoji program glumci idu kroz grad i izvode ukratko sadraj predstava, pa tako i ene znaju o emu se radi. Dakle, prije prikazivanja tragedija na ulicama Atene odravao se proagon, to je naziv za prepriavanje i djelomino insceniranje sadraja tragedija, pa su ga svi ve unaprijed znali. S druge strane, tragedije su se oslanjale na poznate mitove. Sama pria nije bila naglaena. Meu tih 14 tisua ljudi bilo je i gostiju iz drugih drava te ena i mladih jer su svi imali pravo sudjelovati u sveanostima zbog toga to je nad Atenjanima visio prigovor drugih drava da ne odaju dovoljno potovanja bogovima (ne prinose rtve, ne tuju bogove). Na orchestri je zbor (recitira, pjeva, svira frulu i plee) kojemu se broj mijenja s 12 (sa zborovoom) na 15 da bi se mogao organizirati dijalog unutar zbora (7+7+1 zborovoa) Najprije je samo jedan glumac s proscenija stupao u dijalog sa zborovoom, a zatim je Eshil uveo dijalog meu dvama glumcima na sceni. Na sceni se nisu smjeli prikazivati strani dogaaji pa bi se samo scena zarotirala i prikazali bi se leevi nakon bitke, ali ne i sama bitka. Tragedije ujedinjuju sferu mita sa sferom obiaja. Tu se osvjeava sjeanje na mitove i jaa se zajednitvo. Stvara se osjeaj da se ivi u sree