5 do 12Stil i kompozicija pisanog i govorenog tekstaNovinarstvo 2014/2015Sveučilište SjeverKoprivnica, lipanj 2015

Andrea SolarTerezija Međugorac

Kristina ŠerićLorena Šipek

Ivica Barać Miroslav Miletić

Studenti:

Studentske novine

32

Studentske novine 5 do 12 Sveučilište Sjever

SPOMENIK BRANITELJIMA U KOPRIVNICI

Komad metala lišen simbolike postao je okrutno oružje

Akademac Alem Korkut, autor sličnih spomenika u Kar-lovcu i Šibeniku, ponudio je Koprivnici spomenik neoptere-ćen izravnom ratnom simbolikom što je predstavnike bra-niteljskih udruga ostavilo u čudu. Na našem spomeniku, baš kao i u slučaju spomenuta dva grada, nije bilo ni imena poginulih branitelja, ni datuma, oznaka brigade, puške, ša-hovnice, zastave...

Malo tko od pripadnika ratom tek okr-znute koprivničke generacije, kojoj i sam pripadam, zna tko je bio Dragan Nogić. Nje-govo ime i prezime ne zvone, osim malobroj-nima pa je stoga i Nogićeva životna ostavšti-na, ugrubo rečeno, svedena samo na solidan komad kamena i ukošenu mramornu ploču. Dragan Nogić međutim nije jedini borac čiji je život pisao tužnu poratnu priču. Mnogo je, nažalost, Nogića izgubilo život zbog rata - a poslije rata. Jedino je taj nesretni junak, često se pitam zašto samo on, tek po smrti dočekao u mramor uklesano zasluženo poštovanje. Nogićevi nomen i omen koji nas, prilično nespretno promatraju iz žablje perspektive, nisu ništa drugo nego njegov vlastiti corpus delicti te svojevrsni posljednji pozdrav s one strane.

Draganov in memoriam kao da nam u tišini vrišteći ironizira poznate Horacije-ve stihove oh, kako je za Domovinu gorko mrijeti. Odgovor na pitanje što je spopalo tog mladića da si jednog mirnog koprivnič-kog dana, sada već daleke 1994. godine, na vrlo okrutan način - aktiviranjem ručne bombe skrati život, vjerojatno nikada neće-mo doznati. Istinu je, baš poput svih svojih nesretnih ratnih drugova odlučio ponijeti sa sobom u grob. Kad bismo iz usta svih bra-nitelja koji su u očaju digli ruku na sebe čak i uspjeli čuti nekakav odgovor, sumnjam da bismo ga shvatili. Još teže prihvatili. Nogića je dodajmo to, od 1990. godine naovamo bilo najmanje dvije tisuće. Pitam se bi li nam svih njih dvije tisuće i nešto u isti glas ponudilo kakvu univerzalnu istinu? Bismo li njome bili zadovoljni? No zašto spomenuh baš na-šeg Dragana Nogića?

Upravo jer su se ispred njegova skromna memorijala u gradskom parku predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata jed-noglasno zavjetovali kako je konačno došlo vrijeme da i Koprivnica oda počast tom tuž-nom junaku iz naše priče, ali i svim njegovim poginulim drugovima - na primjereniji način. Okupile su se tamo udovice branitelja te nji-hova braća po oružju, simbolično zapalili svijeću i gradskim ocima uputili jasan znak da se više ne smije čekati. Nisu to uistinu bili nikakvi nerealni zahtjevi. Samo da spomenik bude u blizini središta grada, ne u nekom gradskom zapećku te da se na njemu jasno ocrtavaju imena poginulih, umrlih i nestalih branitelja. Postupak javnog natječaja kojeg je novčano poduprlo Ministarstvo branitelja, kako to valjda i biva u uređenim demokrat-skim društvima, iznjedrio je, za struku naji-

dealnije rješenje. Akademac Alem Korkut, autor sličnih

spomenika u Karlovcu i Šibeniku, ponudio je Koprivnici spomenik neopterećen izrav-nom ratnom simbolikom što je predstavnike braniteljskih udruga ostavilo u čudu. Na na-šem spomeniku, baš kao i u slučaju spome-nuta dva grada, nije bilo ni imena poginulih branitelja, ni datuma, oznaka brigade, puške, šahovnice, zastave...

Korkut je branitelje želio počastiti metal-nim zvonom koje osim upečatljivog vizual-nog dojma daje i novu akustičnu dimenziju. Zvono, brani se autor, zvoni i upozorava na brojne braniteljske žrtve i zaziva konačni mir. Zvono, u tom budućem Parku slobode slavilo bi ono za što su branitelji i poginuli. Slobodu. Njegov „zvuk“, objasnio je, vizual-no bi se širio koncentričnim kružnicama čita-vim gradom i dalje. Gradnja spomenika, po Korkutu, nikada ne bi prestala jer bi i sadaš-nji i budući naraštaji dio spomenika mogli ugraditi i u vlastita dvorišta, ulice i kvartove.

Spomeniku je udahnuo i život, dao mu je intimniju notu ostavivši mogućnost da prili-kom postavljanja spomenika svi mi u njego-vo glineno postolje ručno upišemo sve ono što osjećamo, našu zahvalu braniteljima ili bilo kakav osobni podsjetnik na njihovu žr-tvu. Nije nevažno spomenuti činjenicu da je Alem Korkut, što vjerujte nije čest slučaj kod takvih autora, ipak popustio zahtjevu udruga da se u njegovo djelo naknadno upišu imena stradalih branitelja. Upravo je to, podsjetimo

bio jedan od zahtjeva koordinacije udruga prilikom zahtjeva za gradnjom spomenika.

Obostranu komunikaciju, ili barem njen pokušaj, kako to i obično biva zaglušili su javnosti nepoznati interesi poduprti opasnim, ali doduše dopuštenim političkim smicalica-ma. Sve pod krinkom javne i demokratske polemike.

Glas onih kojima je zasigurno najteže, udovica i djece poginulih branitelja, naj-manje se mogao čuti u raspravi sukobljenih strana. Također, nekoliko je nelogičnosti ot-krio ovaj, sam po sebi, jedinstven hrvatski slučaj. Prva je ta što su branitelji i udruge protiv vlastitog spomenika. Druga što od centra nalijevo nagnuta Koprivnica ispravlja dugogodišnju nepravdu prema stradalima, a oni koji se zaklinju u hrvatstvo i svoj brani-teljski put prijete rušenjem budućeg memori-jala poginulim im drugovima. Treća nelogič-nost možda nije toliko važna za ovu priču, ali ipak nešto poručuje.

Lijeva vladajuća opcija u današnjem se-kularnom društvu svojim građanima nudi, budimo iskreni do kraja, zvono kao izvorno kršćanski simbol. S druge strane neke poli-tičke opcije kojima je u stranačke statute ut-kana upravo kršćanska tradicija to odlučuju negirati. Naravno, bilo je samo pitanje vre-mena kada tema javnog diskursa više neće biti forma i sadržaj natječajnog postupka nego u kojoj je mjeri spomenik kao sredstvo manipulacije prihvatljiv rigidnom politič-kom korpusu. Ironično je i pomalo tragično da su tom komadu zvonkog metala, zami-šljenom znaku pijeteta i mira oteli svu simboliku i koristili ga kao oružje na beskrupuloznom političkom bojištu.

Autor spomenika Alem Korkut, sada sam posve si-guran, proročki je predosje-tio potrebu za postavljanjem zvona u središte Koprivnice. Nekima bi kraj njihovih uši-ju trebalo danonoćno i glasno zvoniti i podsjetiti ih da su Slo-boda i Nogić školski primjeri sino-nima, a ne dvije suprotstavljene imenice.

AUTOR: IVICA BARAĆUREDNIK: KREŠO PUKLAVEC

Zvono, brani se autor, zvoni i upozorava na brojne branitelj-ske žrtve i zaziva konačni mir. Zvono, u tom budućem Parku slobode slavilo bi ono za što su branitelji i poginuli. Slobodu

Alem Korkut I. Brkić

54

Studentske novine 5 do 12 Sveučilište Sjever

Znamo li što jedemo i koji učinak ima GMO hrana na ljudski organizam, pitanje je koje se redovito postavlja kada je u pitanju ljudska prehrana

HRANA NOVOG DOBA

GMO - tihi ubojica zdravlja?

GMO hrana, odnosno genetički modi-ficirani organizam, svaki je organizam ko-jem je izmijenjen genetički materijal radi poboljšanja njegove kvalitete.

Genetičko inženjerstvo omogućilo je čovječanstvu potpuno novu vrstu hrane koja ima svoje prednosti i nedostatke. Ot-kad postoji čovjek, postoji i poljoprivreda. Od davnina su ljudi uzgajali voće i povrće, međutim ne na način na koji se uzgaja da-nas.

Napretkom tehnologije i mogućnosti manipulacije genima u različitim namirni-cama dolazi do nagle promjene u ljudskoj prehrani. Gdje god se okrenemo, zatrpani smo obiljem hrane koja se doima ukusno i neodoljivo. Nije li to pretjerano i s jedne strane čudno?

Pojavom GMO hrane razvila se otpor-nost usjeva na bolesti, što bi značilo poz-itvni učinak na sami prinos. Postavlja se pitanje, što je sa ljudskom otpornošću na unos takvih namirnica.

Manipulacija prirode donijela je i mogućnost bržeg rasta biljaka, a samim time i bržeg plasiranja na tržište. U prirodi ništa ne ide naglo, zašto bi onda ljudski faktor bio taj koji bi određivao kako će se procesi odvijati. GMO hrana smatra se te-meljem budućnosti poljoprivrede i spasa čovječanstva od gladi, no to za sobom nosi negativne posljedice.

Francuski znanstvenici izveli su pokuse na životinjama koje su hranili GMO hranom i pratili učinke tijekom dvije godine. Otkri-li su da dugotrajno konzumiranje genetskih modificiranih žitarica može izazvati tumor te samim time skratiti životni vijek. Radi se uzrokovanju tumora kod životinja, a na lju-dima još takvo istraživanje nije provedeno. Rezultati su pokazali pojavu tumora kod životinja u drugoj godini života. Međutim kod čovjeka bi prema izračunima Centra za istraživanje genetičkog inženjerstva to bilo u dobi između 35 i 40. godina.

Pozitivni učinci manipulacije genima u hrani znači da se mogu i poboljšati nutritiv-na svojstva samih namirnica. To predstavlja

namirnice sa visokim sadržajem vitamina i korisnih nutrijenata za ljudski organizam, no poznato je da i prekomjerna količina unosa vitamina, može također djelovati štetno na ljudski organizam. Istraživanja su pokazala i prekomjerno lučenje štetnih hormona kod žena koji su usko povezani s rakom dojke, a sve iz razloga prekomjerne konzumacije mlijeka koja su tretirana hor-monima rasta. Budući naraštaji djece više neće znati kakvog je okus prava rajčica ili krastavac jer će genetičko inženjerstvo to-liko napredovati da će organska hrana biti izbačena iz ljudske prehrane.

GMO hrana nema samo štetan utjecaj na ljudski organizam, nego i na cijeli eko sustav zbog prekomjerne upotrebe zaštitnih sredstava koji se sakupljaju u tlu. Povećana zaštita protiv štetnih nametnika, uklanja i one koji su korisni za cijeli okoliš te se samim time povećava stopa izumiranja ri-jetkih vrsta i dovodi do neravnoteže hranid-benog lanca.

GMO namirnice kod ljudi mogu izaz-vati nuspojave jer tijelu daju supstance koje su nam do tada bile nepoznate te samim time izlažemo se pojavi alergija i različitih bolesti. Pojavom „poboljšane“ hrane, dola-zi i do pojave procesa u ljudskom organ-izmu koji dan danas nisu poznati i ostat će vječni misterij.

Još jedan problem leži u tome da vlada nedovoljna informiranost javnosti o prisut-nosti GMO namirnica. Čitate li etikete na poleđini namirnica? Vjerojatno će svatko od vas negativno odgovoriti na takvo pitan-je. Svi ljubitelji čokolade, nesvjesno kupu-ju tu slatku namirnicu ne znajući da najveći svjetski proizvođač čokolade pod bran-dom Milka koristi GMO sastojke u svojoj proizvodnji. Biotehnolozi smatraju da će GMO hrana spasiti svijet od gladi i tko bi se tome protivio, ali pitanje je koliko je to točno. Samim time ako upravljamo samim načinom kako će nešto izgledati i kakva će svojstva imati, nedvojbeno je da to mora za sobom nositi određene posljedice. Možda napretkom tehnologije unazađujemo vlas-tito postojanje jer to utječe na ljudsko zdravlje i pojavu novih bolesti te alergi-jskih reakcija.

Velike kontroverze se vode oko glavnog proizvođača genetski modificiranog sje-mena Monsanto koji drži monopol u pol-joprivrednoj proizvodnji čije je sjedište u saveznoj državi Missouri. Tvrtka Mon-santo, koja dolazi u Hrvatsku već dugi niz godina vodi tužbe s poljoprivrednicima te su izloženi napadu prosvjednika koji naglašavaju neispravno označavanje GMO namirnica. Radi se o namirnicama koje nemaju istaknuto da se radi o hrani u ko-joj su prisutni GMO sastojci te samim time dovodi u nezgodan položaj ljude koji su alergični na određene sastojke.

AUTOR: TEREZIJA MEĐUGORACUREDNIK: MIROSLAV MILETIĆ

GMO namirnice kod ljudi mogu izazvati nuspojave jer tijelu daju supstance koje su nam do tada bile nepoznate te samim time izlažemo se po-javi alergija i različitih bolesti. Pojavom „poboljšane“ hrane, dolazi i do pojave procesa u ljudskom organizmu koji dan danas nisu poznati i ostat će vječni misterij

Hoće li svijet biti spašen od gladi ili ćemo prouzrokovati još veću nevolju ma-nipulacijom prirode stvarajući pogodnu podlogu za pojavu novih bolesti na koje nećemo imati odgovarajući mehanizam obrane, pitanje je koje će vječno ostati pod upitnikom.

Smatram da u današnjem svijetu nemamo puno izbora i da smo stjerani u kut što se tiče odabira namirnica. Više nemamo

sposobnost razlučivanja što je zdravo, a što ne. Usavršavamo tehnologiju, ali pri tome smo zaboravili na vlastito zdravlje i kako će se prehrana „izmijenjenim“ namirnicama odraziti na naše tijelo. Hoće li naši budući naraštaji zaboraviti hranu iz bakinih vrtova i zamijeniti ih plastičnim bezoukusnim namirnicama? Bojim se da će utrku dobiti tehnologija i sve štetne posljedice koje nosi sa sobom odrazit će se na čovječanstvo.

grist

.org

hrva

tski-d

om.h

r

Znamo li uopće što jedemo? sustainablepulse.com

76

Studentske novine 5 do 12 Sveučilište Sjever

Društvene mreže i njihov utjecaj zna-čajan je već niz godina. Unatoč tome što je ova platforma zapravo relativno nova, za sobom je povukla veliki broj sljedbe-nika. Svijet u kojem danas živimo možemo nazvati i virtualnim. Većina mladih osoba velik broj vremena provodi koristeći druš-tvene mreže, a najrasprostranjenija mreža Facebook, trenutno broji preko milijardu aktivnih korisnika.

Od statusa do fotografija, privatan život kakav smo znali prije danas je poprimio drugo lice. Unatoč tome što je nekoć vo-đenje dnevnika ili foto albuma bilo rezer-virano za bliža srodstva, prijatelje, danas vrijedi pravilo „Ako nije online, nije se dogodilo.“ Problematika društvenih mreža nije samo značajna iz razloga pretjeranog, pomalo opsesivnog korištenja već i značaj-nog utjecaja na razvijanje komunikacijskih vještina, normalnih odnosa i socijalizacije. U moru digitalnog svijeta lako se izgubiti te dobiti dojam da je osoba dio nečeg većeg i da pripada zajednici. Ljudi iz udobnosti doma komuniciraju čitajući slova na moni-toru, šaljući bezzvučne slike kako bi opisa-li svoja iskustva, a stvaran kontakt, stvaran smijeh i reakcije ne mogu se prenijeti pu-tem kabela. Uz očiti nedostatak normalne komunikacije, današnji profili daju na uvid

AUTOR: ANDREA SOLARUREDNIK: KRISTINA ŠERIĆ

DRUŠTVENE MREŽEMjesto socijalizacije ili otuđenja jednih od drugih?

U moru digitalnog svije-ta lako se izgubiti te dobiti dojam da je osoba dio nečeg većeg i da pripada zajednici. Ljudi iz udobnosti doma ko-municiraju čitajući slova na monitoru, šaljući bezzvučne slike kako bi opisali svoja isku-stva, a stvaran kontakt, stva-ran smijeh i reakcije ne mogu se prenijeti putem kabela

bezbroj privatnih informacija te slučajnim klikom osobe mogu saznati podatke koje bi inače dobili kroz kvalitetno provedeno vri-jeme družeći se. Društvene mreže postupno stvaraju izolirano društvo. Kolikigod to oksimoron bio, djelovanje na zajednicu je sve vidljivije. Rijetko koju osobu možemo dovoljno dobro upoznati i steći kvalitetna iskustva i uživo, a ovakav način komuni-kacije stvara još veće društvene zidove. Neverbalna komunikacija nezamjenjiv je dio u odnosu ljudskih bića, govori mnogo, dopunjuje razgovor i učvršćuje kontakt.

S obzirom na rastuću kompetentnost, za mnoge, društvene mreže su pokazatelj popularnosti i aktualnosti, likeovi igraju ulogu u osjećaju vrijednosti, poljujava se samopouzdanje i ovako nesigurnih genera-cija. Ljudi postupno i sve češće primjeću-ju smetnje dobivene zbog ovakvog načina komuniakcije, poput manjka koncentracije i nepotrebnih distrakcija.

U drugu ruku, pozitivne strane su isto prepoznatljive. Različiti svijetovi su sve više isprepleteni i puno brže dobivamo vi-jesti, informacije i uspostavljamo kontakt sa osobama iz raznih mjesta. Prisutno je lakše održavanje obiteljskih odnosa sa oso-bama iz inozemstvu.

U ovom slučaju, lakše slanje fotografija i proživljenih događaja, puno jednostavni-je dijelimo sa bližnjima. Značajna uloga društvenih mreža vidi se i u poslovnoj sfe-ri. Sve veći broj tvrtki koristi upravo ove platforme kako bi poboljšali svoja poslo-vanja. Marketing brže raste, sklapaju su konkretnije suradnje sa puno većim brojem klijenata. Za određene tvrtke, ali čak i obrte puno brže se čuje, čime se otvaraju vrata ka zaradi. Poslovno gledano, društvene mre-že koriste bezbroj mogućnosti, ne samo za širenje trenutnog posla nego i za stvaranje i širenje novih ideja. Ukoliko prepoznamo sve strane društvenih mreža, normalno korištenje istih, unatoč pozitivnim i nega-tivnim faktorima, može unaprijediti život pojedinca.

Trebamo naučiti da kvantitet nije bitniji od kvalitete. Korištenje društvenih mreža promišljeno i u određenim granicama za-

pravo donosi puno pozitivnog. Zasigurno je da će i u budućnosti moderno društvo imati pristup internetu i koristiti slične platforme te da smo nedvojbeno srasli s tehnologijom. U periodu od desetak godina naučili smo ovako živjeti, sa svim predno-stima i nedostacima. Unatoč tome pojedi-nici postaju sve svjesniji vlastite optereće-nosti društvenim mrežema, vide koliko je bitno da takve stvari mijenjamo. Na raznim portalima možemo čitati članke i studije vezane za ovu temu. O ovom pitanju na-stavljaju se rasprave i mogućnosti rješav-nja problema. Upravo zbog toga kroz na-dolazeće godine zasigurno će se ujednačiti omjer korištenja društvenih mreža i stvarne socijalizacije. Iako pojedenici lako postanu zavedeni tehnikalijama, ljudski kontakt je nezamjenjiv i neprocjenjiv te u suštini igra značajnu ulogu u izgradnji zdravog i pro-duktivnog društva.

Trebamo naučiti da kvan-titet nije bitniji od kvalitete. Korištenje društvenih mreža promišljeno i u određenim gra-nicama zapravo donosi puno pozitivnog. Zasigurno je da će i u budućnosti moderno društvo imati pristup internetu i koristiti slične platforme te da smo ned-vojbeno srasli s tehnologijom

Društvene mreže otvaraju nam prozor u svijet, ali po kojoj cijeni? be.net/dunsky

guns

mith

cat.d

evian

tart.

com

98

Studentske novine 5 do 12 Sveučilište Sjever

Moderno doba i tehnologija kao da ne podrazumijeva da i tradicija ima svoju vri-jednost. Iako digitalni formati sve više na-preduju i mnoge knjige se pretvaraju u au-diozapise, nijedan novi oblik pohranjivanja podataka ne može zamijeniti osjećaj knjige u ruci. Samo riječi koje sami pročitamo mo-žemo interpretirati na svoj, sebi svojstven način. Sve je teže pronaći nekoga tko dijeli ljubav prema knjigama i prema načinu ži-vota koji u opuštanje uključuje pisanu riječ. Suvremeno doba diktira pravila u kojima ra-čunalo zamjenjuje priče koje smo slušali od baka, djedova, mame ili tate te mladi i djeca uvijek slušaju istu verziju priče od „tete sa kompjutera“. U ubrzanom životu današnjice ljudi se sve manje posvećuju sebi, a sve više virtualnom svijetu.

Mlade nitko ne potiče na čitanje pa se tako u časopisima za mlade ljude ne mogu pronaći preporučene knjige, a pogotovo ne ozbiljna literatura. Kao da su i mladi i stari izgubili volju za pokušavanjem oživljava-nja čitanja koje bi trebalo ispunjavati ljude i kulturno ih uzdizati. Zašto imamo mnoš-

MLADI SVE MANJE ČITAJU

Hoće li knjige otići u zaborav?

AUTOR: KRISTINA ŠERIĆUREDNIK: ANDREA SOLAR

Očigledna je činjenica da mladi i djeca danas sve manje čitaju. U današnjem svijetu modernizacije društva, gdje je sve puno digitalnih signala i televizije, sve se više osjeti ne-dostatak načitanih ljudi. Mladi su knjigu odlučili zamijeniti filmovima, serijama, reality showovima iz kojih ne dobiva-ju nikakvu kulturu i vrijednosti

tvo nekvalitetnih filmova za mlade, umjesto kvalitetne literature? Jesu li uistinu krivi samo mediji ili i ti mladi koji se povode za gledanjem i slušanjem svega što mediji pla-siraju, ali se u istoj mjeri ne povode za či-tanjem? Jer, ako ljudi radije provode večeri gledajući kako izgleda nečiji život, umjesto da uzmu knjigu u ruke i pročitaju koje po-glavlje, možemo li uopće kriviti medije što nude ono što se prodaje? A u zadnje vrijeme, prodaje se magla, površne stvari i lažni osje-ćaj znanja. Ne događa se to samo u jednome gradu, jednoj državi, cijeli svijet ima isti problem. Više od polovice stanovništva je nepismeno, čak i onaj dio koji se obrazuje u školama i na fakultetima. Dobivamo li zna-nje ili samo informacije? Za postići znanje treba biti svjestan informacija koje dobiva-mo, treba ih znati protumačiti, povezati. Isto je s knjigama. I njih treba razumijeti. Mladi govore kako je krivo vrijeme u kojem živi-mo jer nam je tempo takav da se nemamo kad baviti sami sobom i svojim napretkom. Danas je stanje takvo da mladi osjećaju kao da je knjiga izašla iz mode. I uistinu, koliko ljudi zna za nove autore i naslove? I gdje saznaju za njih? Naravno, postoje portali na kojima se razmjenjuje svašta, pa se tu nađe

i nekolicina onih koji međusobno razmije-njuju iskustva o knjigama, no je li to do-voljno? Ne bi li se trebalo raditi na pribli-žavanju knjige djeci i mladima? Ne bismo li se trebali razvijati s knjigama, napredovati fizički, psihički i duhovno. Mladi čitanje smatraju gubitkom vremena. Kasnije, u ži-votu žale što nisu pročitali knjige za koje u toj životnoj dobi više nemaju vremena. Za ljubav prema knjizi potrebno je njegovanje navike čitanja. Potrebno je shvatiti pisca, djelo, likove, događaje. Svaka riječ u knjizi treba pronaći svoje mjesto u čitatelju. Jer, nije dovoljno pročitati stranice, treba ih i osjetiti. Gdje odlazi sva ta pisana umjetnost, ako ne dolazi do srca i uma mladih čitatelja? I gdje su uopće ti čitatelji? Zašto ne postoji nijedan časopis za mlade koji bi govorio o vrijednosti knjige?

Svi nude savjete koji se ponavljaju iz broja u broj u preformuliranim rečenicama; otkrivaju nove bendove; pišu kad je i gdje koji koncert, film ili zabava. No za knjige se ne odvoji više od polovice stranice, ako i toliko. Što time urednici poručuju mladi-ma? Nemojte čitati. A to ne bi trebala biti poruka onima na kojima svijet opstaje. Isto kao što su mladi i djeca naučili ne volje-ti čitanje, mogu ga naučiti voljeti, stoga je korisno osvijestiti i artikulirati što je to privlačno u čitanju i zašto je ono korisno za um i duh. Čitajući se prirodno i spontano usvajaju različiti izrazi, širi se fond riječi i povećava sposobnost usmenog i pismenog izricanja vlastitih misli.

Knjiga je medij koji nam ne servira gotovu sliku, za razliku od televizije koja nam pruža kompletan vizualni doživljaj, pri čemu mašti ne ostaje puno praznog prostora za popunjavanje i zamišljanje. Za vrijeme čitanja mozak nužno stvara predodžbe o pročitanome, riječima opisane likove i mje-sta, pa čak i ponašanja i osjećaje, transfor-mira u žive slike s oblicima i bojama i zvu-kovima; drugim riječim, za vrijeme čitanja mozak radi, a to što radi znači da uvježbava, trenira svoje sposobnosti.

Također, neizrečeno sadrži više informa-cija od izrečenog. Kao što je poznato, pisci često prava značenja i prave poruke uma-taju u usporedbe, metafore i ostale stilske figure, zato čitanje zahtjeva interpretaciju. Doslovno napisano ima dublji smisao koji treba objasniti. Jednom kada naučimo tuma-čiti tekst u svojoj glavi, samo čitanje postaje

zanimljivije jer znamo knjigu pretvoriti u sugovornika, a samo čitanje u razgovor.

Knjige nam kao rijetko koji medij, omo-gućuju da se privremeno nastanimo u tijelu i duši druge osobe. Vidimo stvari njezinim očima, osjećamo njezine probleme, potre-seni smo tragičnim događajima iz njezina života i radujemo se njezinom uspjehu. Pro-mjena perspektive i uživljavanje u tuđi iden-titet doprinose razvoju empatije i sposobno-sti razumijevanja drugih ljudi. Zbog svega navedenog mladi bi uistinu trebali uvidjeti prednosti čitanja i obogaćivanja sebe samih kroz čitanje.

Mladi ne samo da sve manje čitaju knji-ge, već i novine. Studija provedena na špa-njolskom Sveučilištu Jaume u Castellóni potvrdila je činjenicu o smanjenju intere-sa za novine među mladim ljudima u dobi između 16 i 30 godina, koji sada iznosi 28,8%. Štoviše, tri od svaka četiri pojedinca unutar ove dobi više od televizije koristi so-cijalne mreže kao izvor informacija. Navike kupovanja novina među mladima radikalno su se promijenile u posljednjih nekoliko godina. Od početka 21. stoljeća različite su studije pokazale pad čitanosti tiskanih no-vina uz konstantan pad interesa kod mladih čitatelja.“Samo njih 28,8% od cijele ove grupe stanovništva dnevno čita novine. S druge strane, internet sve više igra vodeću ulogu, a posebno društvene mreže, u smi-slu dolaženja do vijesti među ljudima u dobi

između 16 i 30 godina”, objašnjava Andreu Casero Ripollés, predavač na Odsjeku za komunikacijske znanosti na Sveučilištu Ja-ume u Castellóni i autor studije objavljene u časopisu Comunicar. Studija pokazuje da 77,4% mladih u ovoj dobi koristi društve-ne mreže kako bi bilo informirano i, kao što Casero tvrdi “njih se koristi u većemu postotku od bilo kojega drugog medija, a tuku čak i televiziju, što predstavlja važno otkriće.”

Rezultati predstavljaju pravi problem za novine koje gube svoje mlade čitatelje. To ima dvostruko negativan učinak: gubitak publike i mogućnosti za stjecanje publike u sljedećoj generaciji. Studija se temelji na ukupno 549 anketa provedenih u Kataloniji u Španjolskoj, među mladim ljudima iz ra-zličitih gradova i različitih razina obrazo-vanja. Međutim, mladi ljudi pridaju veliku građansku vrijednost vijestima i u interesu im je da budu informirani. “Čini se da se

mijenja način poimanja novinskih informa-cija. Otvorila su se vrata za shvaćanje vijesti kao javnoga servisa koji uvijek mora biti besplatno dostupan kad god čitatelj želi”, objašnjava autor. Prema istraživaču, novi-ne bi trebale iznaći strategije kako ponovno privući mlade ljude, koji su vrlo zaintere-sirani za vijesti, ali ne koriste informacije koje ne odgovaraju njihovim potrebama i interesima. Studija predviđa da će novinski mediji svojim poslovnim modelima bez ak-tivnih strategija prilagođenih navikama po-trošnje ili poimanju vijesti u mladih ljudi u budućnosti naići na ozbiljne probleme, što će pokrenuti rizik njihovoga nestajanja.

Mladi bi se svakako trebali osvijestiti i vidjeti što sve gube zbog tehnologije kojoj se sve više prepuštaju. Čitanje može pomoći u izgradnji osobnosti i pridonijeti drugači-jem gledanju na život, maštovitosti, može nas opustiti,a prije svega kulturno nas uzdići i usaditi nam nova znanja.

Knjiga je medij koji nam ne servira gotovu sliku, za razliku od televizije koja nam pruža kompletan vizualni doživljaj, pri čemu mašti ne ostaje puno praznog prostora za popunja-vanje i zamišljanje. Za vrijeme čitanja mozak nužno stvara predodžbe o pročitanome, ri-ječima opisane likove i mjesta, pa čak i ponašanja i osjećaje, transformira u žive slike s obli-cima i bojama i zvukovima

Ovakve prizore danas sve rjeđe možemo vidjeti utne.com

Mobiteli i tableti zamjenili su knjige na plažama daylinewsdig.com

1110

Studentske novine 5 do 12 Sveučilište Sjever

Branitelji i invalidi Domovinskog rata, koji više od 190 dana prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja, organizirali su u subotu na Trgu bana Jelačića skup pod nazivom “Skup zajedništva 100 posto za Hrvatsku – Zajedno do pobjede”.

Uz zabavni program, branitelji su že-ljeli uputiti jasnu poruku hrvatskoj javno-sti o svom položaju i odnosu institucija prema njima, te Domovinskom ratu. Skup zajedništva počeo je nastupom kulturno – umjetničkih društava. Misu za domovinu, u povodu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije “Bljesak” te za sve poginule i stra-dale u Domovinskom ratu, u ispunjenoj katedrali predvodio je zagrebački pomoć-ni biskup Ivan Šaško.

Da se vratimo natrag u prošlost. Na-kon smrti Josipa Broza Tita, postupno su do izražaja došle razlike između jugosla-venskih republika oko ustroja i opstanka federacije. U Srbiji se širilo nezadovolj-stvo o o njezinu neravnopravnom položa-ju i zakinutosti. Kada je 1987.na vlast do-šao Slobodan Milošević, njegov je narod ubrzo shvatio da je on ključna osoba koja će popraviti položaj Srbije unutar federa-cije. Najprije su se na udaru našle Slo-venija i Hrvatska. Već prije demokratskih izbora 1990. , poticalo se protuhrvatsko raspoloženje Srba u Hrvatskoj, posebice kod Knina.

Tamo je najprije izbila “balvan- revolu-cija” . Nakon toga počeli su oružani sukobi. Mladi ljudi, bez ikakvog oružja, bez ičeg što bi im pomoglo, krenuli su u obranu Domovine. Jedino što su imali bila je vo-

SKUP 100% ZA HRVATSKU

Kome smetaju branitelji

AUTOR: LORENA ŠIPEKUREDNIK: MARIJA BRAJKOVIĆ

Hrvatski mediji procijenili su da je bilo od 5.000 do 10.000 ljudi. Lažu! 55 000 ljudi!! 55 000 ljudi podržalo je branitelje. I naravno, kako to običava, prijenos skupa, bilo kakvog, neizostavan je detalj. Zbog čega je došlo do teh-ničkih problema?

lja, želja za slobodnom Hrvatskom i kru-nica oko vrata. Vjera, ljubav i domovina. Ti su, u ono vrijeme, mladi ljudi prolazi-li kroz najgore događaje, strašne prizore koje danas nitko ne može zamisliti. Pucali, branili, skrivali se, hodali, bili gladni, bili žedni, ali odlučni u svojoj namjeri. Puno je branitelja, civila, djece, roditelja, majki poginulo, bilo da su bili ubijeni ili muče-ni. Najgore je onima koji su ostali invali-di. Najgore je onima koji su ostali bespo-moćni, doživotno osuđeni na kolica, na to da netko drugi brine o njima. Po završetku rata, svi su im se klanjali. Iz običnih lju-di, postali su heroji. Obranili su nam naše more, naše gore, naše domove. Ostavili su svoje živote, samo da bi mi mogli živje-ti slobodno, da bi živjeli bez saznanja da smo ‘podređeni’ narod. Slobodni smo, a zahvaljujući kome?

Naravno, braniteljima! Godinama su djelili istu sudbinu, jedni druge moralno ohrabrivali i jačali. Nakon svih tih pustih godina, umjesto da nađu mir, našli su se na tapeti pojedinih političara, i nezahvalnog naroda.

Zašto su svi veliki Hrvati samo da dan

sjećanja na pad Vukovara? Zašto se ponose i diče Hr-vatskom za vrijeme natje-canja? Zašto pljuju i gaze one ljude koji su im omo-gućili da slobodno šeću svojom ulicom, parkom?! Zašto ljudi pokušavaju za-taškati rat za našu prekrasnu Domovinu?

Mnogo pitanja, a odgovora nema. Samo suze, bol i patnja na licima branite-lja. Nažalost, naša je Domovina u rukama krivih ljudi, krivi ljudi predstavljaju moju, našu, Vašu prekrasnu Hrvatsku. Narod jedva preživljava, ‘krpa’ kraj s krajem. Najzanimljivije je kako se svi bune preko društvenih mreža. Svi bi oni nešto uradili, nešto da poboljšaju životni standard. Tek sam nedavno shvatila, da su , ali ne svi, Hrvati jaki samo na riječima. Najlakše je pljuvati ljude, pisati kletve i psovke, a što poslije toga? Riječ ostaje zapisana, znaju da su nešto napisali, a što su uradili? Ni-šta!

I sad kad su naši ljudi, naši branitelji odlučili povući crtu preko događaja, stva-ri, misli i stavova koji se kose njihovim, pa i našim uvjerenjima, mukom branitelja, što se dogodilo?! Gaze ih. Gdje su sad svi oni koji su htjeli promjeniti stanje u Hr-vatskoj, gdje su sad svi oni koji su željeli da bude bolje? Nema ih! Skrili se u mišju rupu. Sada kada može doći do promjene,

di su sad svi oni veliki ‘ govornici’. Zar im nije žao da ljudi bez noge, bez ruke, stoje vani i smrzavaju se. Po svim vremenskim uvjetima, sa ili bez svojih obitelji. Imaju oni svoja prava, imaju i vojne mirovine.

Ali hoće li im nekoliko tisuća kuna vra-titi tu nogu, hoće li im vratiti vid ili sluh, ruku, vjeru u ljude? Prije nekoliko dana, čula sam dvojicu mladića, mojih godina kako pričaju o njima. Upitala sam ih što bi radije- nogu ili mjesečnu naknadu od nekoliko tisuća kuna. Odgovor me zapre-pastio, oni bi mjesečnu naknadu. I kako da nam bude bolje dok mladi ljudi više cijene materijalno od zdravlja. Alarmantno sta-nje! Razmišljajte ljudi. Pokrenite se.

Da se vratimo na skup zajedništva. Hrvatski mediji procijenili su da je bilo od 5.000 do 10.000 ljudi. Lažu! 55 000 ljudi!! 55 000 ljudi podržalo je branite-lje. I naravno, kako to običava, prijenos skupa, bilo kakvog, neizostavan je detalj. Zbog čega je došlo do tehničkih proble-

ma? Zbog čega nitko diljem zemlje nije mogao doživjeti djelić atmosfere. Netko je, jednostavno, prekinuo sve to. Žalosno. Prežalosno.

Ne znam više ni što da kažem, što da napišem, nema riječi kojima bi mogla do-čarati svoje nezadovoljstvo. Moj je otac branitelj. Svi njegovi prijatelji su branite-lji. Ja sam dijete branitelja. Sve nas boli kad vidimo kako se odnose prema njima. Svaki događaj bitan njima, bitan je i meni. Oni su me formirali ko osobu, na temelju života s njima, izgradila sam svoje stavo-ve i mišljanja. Svaki put kad je obljetni-ca nekog bitnog događaja, sretnem ljude koji su izgubili nekog. Onu bol u njihovim očima, prazan pogled ne može ništa nado-mjestiti. Žive svaki dan sa saznanjem da nekog njihovog nema, a taj netko bio je odlučan da spasi i oslobodi državu. Sada se vjerojatno okreće u grobu.

Uvijek ostaje nada da će biti bolje. I bit će! Kad-tad.

Nažalost, naša je Domovina u rukama krivih ljudi, krivi ljudi predstavljaju moju, našu, Vašu prekrasnu Hrvatsku. Narod jedva preživljava, ‘krpa’ kraj s krajem. Najzanimljivije je kako se svi bune preko društvenih mreža. Svi bi oni nešto uradili, nešto da poboljšaju životni standard

Plakat skupa 100% za Hrvatsku ebrod.netkam

enja.

com

1312

Studentske novine 5 do 12 Sveučilište Sjever

MIRNA VREMENA ILI?

Gdje je nestala mafija u Hrvatskoj

Stariji studenti poput mene sjećaju se vremena kada su se najbrutalnija ubojstva događala na ulicama Zagreba. Ljudi su osjećali neki nemir i strah. Kretanje gradom noću postalo je opasno i nimalo ugodna aktivnost. Nažalost upravo hladnokrvnim ubojstvom Vinka Žuljevića Klice taj osjećaj, se bar na trenutak, vratio...

Kontroverzni zagrebački poduzetnik i umirovljeni časnik HVO-a Vinko Žuljević Klica hladnokrvno je ubijen pri povratku s nedjeljne Svete mise. Nepoznati napadači prvo su Klici prepriječili put automobilom pa ga nakon toga okružili motorima. Klica je izašao iz automobila te pokušao pobjeći no uzalud. Napadači su ga sustigli i hladnokrvno izrešetali, nije mu pomogla niti pancirka koju je nosio ispod odjeće. Klica je pod povećalo javnost došao kao desna ruka Vjeke Sliška koji je svojevremeno bio, od strane medija, prozvan kraljem poker aparata, a bio je op-tužen i za ubojstvo „kolege“ mafijaša Vese-

lina Marinova - Bugara. Posljednjih desetak godina smatralo ga se kraljem zagrebačkog podzemlja.

Zagreb, ali i hrvatska javnost, posljed-njih su gotovo desetak godina i zaboravili na strahote koje su se od početka devedesetih događale na ulicama metropole. Početkom Domovinskog rata dok su oni najhrabriji uzeli oružje i uputili se u smjeru fronte i ne-prijatelja,* oni drugi okrenuli su se u smjeru Njemačke te su se počeli baviti kriminalom. Hrvatska emigracija prepoznala je tranziciju i kaos koji su se događali u Hrvatskoj te su se odlučili vratiti u domovinu kako bi zauzeli svoja mjesta u plodnom i nerazvijenom kri-minalnom podzemlju Zagreba, ali i Hrvatske. Prvim pravim šefom hrvatske mafije smatrao se Zlatko Bagarić,* jedan od emigranata koji se spremno vratio u ratnu Hrvatsku graditi svoje kriminalno carstvo.

Krvavi prijelaz stoljećaPrva hladnokrvna i brutalna ubojstva

zabilježena su 1994. godine kada je 2. rujna ispred svoje kuće hicem iz snajpera ubijen Mladen Šiškić, tadašnja desna ruka Vjeke Sliška. Kako situacija na hrvatskoj mafijaškoj sceni ne bi bila monotona i dosadna u nju se umiješala i albanska mafija koja je ozbiljno ugrozila „domaće igrače“. Krvavi rat između Hrvata i Albanaca na ulicama Zagreba trajao je kroz cijele devedesete godine, a nastavio se i u novom tisućljeću.

Brutalna ubojstva redala su se jedna za drugima i nerijetko su sa sobom odnijela i živote nevinih ljudi. Najpoznatije je svakako bilo ono Vjeke Sliška koji je ubijen usred bi-jela dana 23. ožujka 2001. na Cvjetnom trgu. Atentat je izvršio francuski plaćenik James Cappiau kojeg je odmah nakon atentata ubio Sliškov tjelohranitelj. To je bio peti atentat na

AUTOR: MIROSLAV MILETIĆUREDNIK: TEREZIJA MEĐUGORAC

Sliška, a u jednom od njih život je izgubio i Zoran Domini, nevini građanin i otac dvoje djece. Nakon toga uslijedila je velika akcija policije koja je „očistila“ zagrebačko podze-mlje. Zanimljivo je to da je tadašnji ministar bio Rajko Ostojić, kao i danas.

Bilo je tu još mnogo manje ili više po-znatih i eksponiranih ubojstava i obračuna, ali smisao ovog članka nije inventura istih nego postavljanje pitanja je li hrvatska mafija stvarno nestala i jesu li ulice glavnog grada zaista sigurne.

Malo stariji studenti poput mene sjećaju se vremena kada su se najbrutalnija ubojstva događala na ulicama Zagreba. Ljudi su osje-ćali neki nemir i strah. Kretanje gradom noću postalo je opasno i nimalo ugodna aktivnost. Nažalost upravo hladnokrvnim ubojstvom Vinka Žuljevića Klice taj osjećaj, se bar na trenutak, vratio.

Gledajući stvari malo s odmakom, koliko god je bilo puno ubojstava vezanih uz mafiju u Zagrebu, gotovo nitko od osumnjičenih nije dobio neku ozbiljniju zatvorsku kaznu. Čak i čuvenih dvanaestoro optuženih u procesu

„Zločinačke organizacije“ oslobođeno je svih optužbi, a tek je nekoliko niže rangiranih „oficira“ dobilo simbolične zatvorske kazne u usporedbi sa zločinima koje su počinili.

Postavlja se pitanje povezanosti mafije i politike odnosno sudstva. Da veza postoji nije uopće upitno, ali pitanje je u kojoj mjeri. Hrvatska je već gotovo sedam godina u teškoj krizi i recesiji. Narod je depresivan i očajan. Svjedoci smo pretvaranja države u oligarhi-ju koja putem političkih stranaka manipulira stanjem u državi i pritom se besramno krade. Bogati se i dalje bogate, dok velika većina na-roda postaje sve siromašnija i sve jadnija. Što se u tih sedam godina dogodilo s mafijom i kriminalnim podzemljem? Radi li se o zatišju pred buru ili su mafija i kriminal bili tu uz nas cijelo vrijeme, ali nismo obraćali pažnju na njih jer smo bili preokupirani kriminalom koji se događao na površini. Premijeri i mini-stri su se mijenjali, neki su završili u zatvo-ru, neki su se povukli iz politike, a svima je zajedničko da su povezivani s organiziranim gospodarskim kriminalom, malverzacijama i nepotizmom.

Sprega mafije i politikeMafija i država su u sprezi od kad je i jed-

ne i druge. To nije samo kod nas, to je svug-dje. Država koristi mafiju da obavlja prljave poslove za nju kako si ona sama ne bi prljala ruke. S druge strane svima imalo upućenima jasno je da u Hrvatskoj postoji nekoliko jakih mafijaških skupina koje gotovo pa otvoreno djeluju. Te skupine podijelile su se među-sobno prema interesima, a najistaknutije su sportska, turistička, bankarska i politička mafija. Ova zadnja je možda među najjačima, dok druge ovise o njoj. Ovdje se vrlo lako možemo pozvati na onu dobro poznatu izre-ku: „Svaka država ima svoju mafiju, a kod

nas mafija ima svoju državu“. Radovan Or-tinsky svojevremeno je hrabro upozoravao na spregu države i mafije te je ubrzano maknut s mjesta državnog odvjetnika. Tjednik Nacio-nal na čelu s Ivom Pukanićem pokušao je ra-zotkriti veze mafije s vlašću i to ga je koštalo života. Skončao je život u atentatu bombom, a za koji se krivilo srpske mafijaše iako je bilo jasno da naredba dolazi s naše strane Dunava.

S druge strane sportska mafija u Hrvatskoj otvoreno djeluje i ostavlja dojam velike moći. Zdravko Mamić i njemu slični otvoreno mu-ljaju s premijama za igrače i usput zamračuju milijune eura, a država se niti ne trudi bolje pogledati što se događa. Štoviše ministar koji se usudio pipnuti u osinje gnijezdo zvano hr-vatski sport ubrzo je prestao biti ministar i gurnut je u zapećak političkog života. Ovo je možda jedan od boljih primjera kolika je sna-

ga mafije u Hrvatskoj i dokle seže njena moć. Bankarskom mafijom neću se baviti jer se

njome i previše medija trenutno bavi no bitno je svakako spomenuti i albansku mafiju koja još uvijek snažno djeluje u Hrvatskoj. Njezin utjecaj možda je najizraženiji u Istri.

Aktiviranje naroda je imperativI na kraju koji se zaključak može izvući.

Sigurno, nikakav lijep. Hrvatska je pod kon-trolom raznih mafijaških skupina koje manje ili više otvoreno djeluju u njoj. Neke se tru-de sakriti svoje djelatnosti dok druge poput sportske, otvoreno djeluju. Jedno je jasno, ako se ubrzo Hrvatska ne počne „čistiti“ od mafije, ne piše nam se dobro. Nažalost, malo je vjerojatno da će se to stvarno dogoditi. Političke stranke bez obzira koje orijentaci-je bile blisko su povezane s mafijom, štoviše mogu joj i zahvaliti na svojoj dobroj kotaciji u nekim slučajevima. Politika posredstvom medija snažno radi na depolitizaciji i pasivi-zaciji naroda koji sve više postaje rezigniran situacijom u državi.

Rješenje koje bi jedino moglo dati ploda je da se narod aktivira, prestane biti pasivan. Narod mora postati svjestan da živimo u po-litičkom uređenju koje se zove demokraci-ja i da je narod suveren, a da ta kriminalna vlast koju uporno od izbora do izbora biramo, svoju moć dobiva od nas. Prema tome moj je zaključak da je krajnje vrijeme da se kao narod aktiviramo i prekinemo šutnju. Ako želimo promjenu, moramo je sami pokrenuti koliko god ta fraza zvučala otrcano. I na kra-ju, valjda dati odgovor na pitanje iz naslova. Mafija nije nigdje nestala, ona je tu uz nas sve ovo vrijeme, samo je promijenila svoj oblik. Nema više potrebe da se skriva u podzemlju jer može nonšalantno i bez straha djelovati na površini, a da je nitko ne dira ili ugrožava.

Narod je depresivan i očajan. Svjedoci smo pretvaranja dr-žave u oligarhiju koja putem političkih stranaka manipulira stanjem u državi i pritom se besramno krade. Bogati se i dalje bogate, dok velika većina naroda postaje sve siromašnija i sve jadnija. Što se u tih sedam godina dogodilo s mafijom i kriminalnim podzemljem?

Vinko Žuljević Klica Ivo Pukanić

Atentat na Vinka Žuljevića stanovnike Zagreba podsjetio je na krvave devedesete

Cropix dalje.com

Cropix