ESHATOLOŠKE TEME

SILAZAK U LIMB

-ikonografski motiv koji nema podloge u kanonskim tekstovima Evanđelja, nego se nalazi u

apokrifnom Nikodemovu evanđelju

-uskrsli Krist razbija vrata pakla, nogama gazi đavla, katkada drškom svog pobjedničkog križa

probada ralje Levijatana, a drugu ruku pruža Adamu da bi ga izveo iz Limba i poveo u raj, i da

bi poveo i Evu i sve starozavjetne patrijarhe i pravednike koji su u limbu čekali čas Kristova

otkupljenja

-u Bizantskoj ikonografiji oni su odjeveni i indvidualizirani a u zapadnoj ikonografiji oni su

potpuno goli

-otpor đavla prikazan je u kasnom srednjem vijeku (pod utjecajem crkvene drame), poput

obrane neke tvrđave iz koje đavli odapinju strelice ili pucaju iz topova

-u Bizantu i cijelom kršćanskom istoku ikonografija silaska u Limb zamjenjuje prikaz

uskrsnuća, dok su u zapadnoj ikonografiji ta dva prizora potpuno različiti i ikonografski

odvojeni

-prefiguracija za silazak u Limb- Lotov bijeg (Sodom i Gomora), Samson nosi gradska vrata iz

Gaze

POSLJEDNJI SUD

-prema kršćanskom nauku posljednji sud je završni čin povijesti svijeta u kome će Krist

svojim drugim dolaskom u slavi (parusija) nastupiti kao sudac, a sav ljudski rod, uskrsnuvši od

mrtvih biti po zaslugama definitivno razlučen da dušom i tijelom uživa vječno blaženstvo (raj

ili vječna kazna-pakao)

-glavna literarna vrela su: Matejevo evanđelje i Apokalipsa

-složena kompozicija koja se sastoji od nekoliko superponiranih registara

-razlučujemo bizantski i zapadnjački način prikazivanja

Bizantski tip- počinje se formirati u 7.st., a konačno je formulirano u 11.st. kada ima četiri

registra (A,B,C,D) a u njima dijelove od kojih je svaki zaokružena ikonografska shema (1-11)

REGISTAR A- 1- Glavni lik Krist suca koji je okružen Bogorodicom i sv. Ivanom Krstiteljem, oni

mole i posreduju za spas ljudskog roda (Deisis) 2-lijevo i desno Kristu, Bogorodici i sv.Ivanu

sjede apostoli kao prisjednici suda

REGISTAR B-3- u sredini je takozvana hetimasia (pripremanje prijestolja) a na praznom

prijestolju koje je pripravljeno Kristu, postavljeni su križ i knjiga (sveto pismo), prijestolje sa

svake strane čuvaju arkanđeli-Mihovil i Gabrijel pod prijestoljem kleče Adam i Eva,

praroditelji ljudskog roda, klanjajući se križu, znaku svojega i uopće ljudskog otkupljenja

-lijevo i desno od hetimasije prikazano je uskrsnuće mrtvih-u tom prizoru 4.-dva anđela trube

u rog a iz zemlje izlaze tjelesa pokopanih (povijeni poput mumija) a divlje zvijeri izbacuju iz

svojih ralja ljudske udove koje su nekada bile rastrgale

-5.- s druge strane jedan anđeo zamotava zvjezdani svod poput ispisana svitka (rotulus-

Apokalipsa) jer dan posljednjeg suda predstavlja konac ovog svijeta

-s druge strane opet dva anđela tube u rog a more (personifikacija ženski lik) i morske

nemani izbacuju utopljenike

REGISTAR C-6-vaganje duša, sv. Mihovil, arkanđeo važe duše na vagi, a a đavli pokušavaju

pomoću kuka da vaga pretegne u njihovu korist

7-raj-blaženici odjeveni i stoje u grupama

8-pakao-osušeni su goli, dva anđela ih koljem guraju u oganj, a u paklu sjedi Had (kao

personifikacija starca s dušom u krilu)

REGISTAR D- 9-raj prikazan alegorijom-Abrahamova krila ili trima patrijarhama (Abraham,

Jakov, Izak) koji u košaricama ili u rupicama na svom krilu nose duše blaženika, u raju rastu

rajske palme, a blaženike dočekuju Bogorodica stojeći kao orans, Dobri razbojnik koji drži

svoj križ u ruci, sv. Petar pred rajskim vratima i anđeo kao straža rajskih vrata

10-pakao- prikazan u odjeljcima i s različitim vrstama muke

11-ispod noga Krista suca izvire Ognjena rijeka koja se slijeva u pakao odnoseći sa sobom

osuđene

Zapadnjački tip- pod kraj 11.st. (freska u Sant Angelo in Formis iz 1071.g., južna Italija) i u

prvoj polovici 12.st. (portalna plastika francuskih katedrala) oblikuje se ikonografija

Posljednjeg suda koja se po sastavnim elementima razlikuje od bizantskog tipa i koja će

trajati na zapadu sve do pojave Michelangelovog „Posljednjeg suda“ u Sikstinskoj kapeli

-redoviti smještah Posljednjeg suda u srednjovjekovnom zidnom slikarstvu jest unutrašnja

ploha zapadnog crkvenog zida

-na zapadu nema hetimasije, Ognjene rijeke, svitka s nebeskim svodom, zvijeri ni mora, niti

podjela pakla s različitim vrstama muke (?)

-glavni elementi zapadnjačkog tipa jesu 1) Krist sudac s pratećim likovima 2) uskrsnuće

mrtvih 3) vaganje duša i odvajanje blaženih od osuđenih 4)raj 5)pakao

1) KRIST SUDAC sjedi u sredini kompozicije na oblaku, na dugi ili na prijestolju, optočen je

mandorlom i tetramorfom, simetrično je uz njega 12 apostala ili 24 starca Apokalipse, a

često kao odvjetnici stoje ili redovitije kleče, posredujući za čovječanstvo Bogorodica i sv.

Ivan Krstitelj (preuzeto iz bizanta, deisis)

-na zapadu sv. Ivana Krstitelja zamjenjuje lik sv. Ivana Evanđelista, a Kristu kao sucu koji

donosi pobjedu izlazi iz usta dvostruki mač (prema opisu u Apokalipsi) ili pokretom uzdignute

desnice poziva blažene a pokretom spuštene lijeve ruke odbija osuđene ili pak u ruci drži

apokaliptičku knjigu sa sedam pečata

-gotovo uvijek su prikazani znakovi Kristove muke: u prvom redu to je križ, koji će se kao

znak Sina čovječjeg pojaviti na nebu…križ drži Krist pred sobom u krilu ili je postavljen iza

njegovih leđa, ili križ uz njegove druge znakove muke nose anđeli uz njega

-znakove svoje muke počinje na svom tijelu u drugoj polovici 12.st. a od 13.st. redovito

pokazivati sam Krist, tako da ruke drži u visini ramena i gledaocu okreće rane na dlanovima a

kroz plašt mu se vide i rane na boku

-u 15.st. mu iz usta izlazi mač prema strani osuđenih, a ljiljan prema strani blaženih

2)Mrtvi izlaze goli iz otvorenih grobnih raka ili iz sarkofaga

3)Arkanđeo Mihovil važe duše, đavao pokušava pomoću kuke vagu prebaciti na svoju stranu

4)Raj- anđeo na jedu stranu odvodi blažene, koji su odjeveni i obično raspoređeni po

kategorijama (svećenici,kraljevici,djevice) i koji se u procesiji zapućuju prema Nebeskom

Jeruzalemu gdje ih na vratima dočekuje sv. Petar, usred raja često je prikazana i Bogorodica

kako sjedi pod rajskim drvetom između dva anđela i Dobrog razbojnika

5) Pakao-na drugu stranu đavli guraju proklete, koji su goli i vezani lancima u pakao, pakao je

najčešće prikazan golemim ždrijelom Levijatana (mitsko čudovište) a katkad i kotlom nad

vatrom

-u grandioznu viziju Suda, pučka je inspiracija pod utjecajem crkvene drame unosila živopisne

anegdote o đavlima i osuđenima

- u 13.st. redukcija, počinje se pojednostavnjivati veliki sastav Posljednjeg suda, a u kasnom

srednjem vijeku na malim zidnim plohama ladanjskih crkva on se često reducira samo na

prikazima raja i pakla

-Posljednji sud prate alegorijske teme: parabola o bogatašu i siromašnom Lazaru, parabola o

mudrim i ludim djevicama, djela milosrđa i prikazi Crkve i Sinagoge---sve to daje osnovnu

misao Posljednjeg suda: konačna dioba na blažene i osuđene na odabrane i odbačene na raj i

pakao

RAJ

-u ikonografiji prikazan alegorijama

1)kao vrt s hladovinom i vodom tekućicom (mjesto osvježenja i mira), od starkokršćanskog

doba alegorijsku vegetaciju predstavljaju palme, u gotici se često pretvara u cvjetne pejzaže

2)kao Abrahamovo krilo

3)kao Nebeski Jeruzalem (apokalipsa) to je sjajni grad s četiri ugaone kule i dvanaest vrata,

prikazan sa suvremenim karakteristikama srednjovjekovne monumentalne arhitekture

4) kao Danteova vizija koncentričnih krugova s korovima anđela (Tintoretto, Duždeva palača

u Veneciji)

-raj je i dio prikaza Posljednjeg suda- Zemaljski vrt

PAKAO

-stanje i mjesto vječnih muka za grešnike

-u ikonografiji:

1) vječni oganj tjelesne muke, odabrane prema predodžbama određenog povijesnog razdoblja, u srednjem vijeku pakao se predočuje i velikim kotlom na vatri u kome se muče grešnici, grešnike muče đavli-Sotona

2)Levijatanovo ždrijelo koje guta osuđene

-pakao se prikazuje kao samostalna tema ili kao dio Posljednjeg suda

ČISTILIŠTE

-lat. Purgatorium

-prema katoličkoj teologiji mjesto gdje se duše čiste od lakih grijeha, jer je za teške grijehe kazna pakao, a iz pakla nema povratka, i nakon što se duša očisti prelazi u raj

-čistilišne kazne u puku i umjetnosti najčešće se prikazuju u obliku vatre, a oslobađanje duša prikazuje se uz pomoć anđela koji vade duše iz vatre i prenose ih u bijelim haljinama u raj

-posebnu ulogu u njihovu oslobađanju od 13.st. ima i Bogorodica kao Gospa Karmelska ili je prikazana kako svojim mlijekom ublažava vatru

DEISIS

-grč. Molitva

-tipično bizantski ikonografski motiv koji je prihvaćala i ikonografija zapada, osobito u krajevima gdje su dodiri s Bizantom bili jaki (italija, venecija, istra)

-deisis je izraz teološkog učenja o Bogorodičinu posredništvu milosti i o zagovoru svetih kod Boga

-to je simetrična kompozicija: u sredini je Krist na prijestolju, desno njemu stoji Bogorodica a lijevo sv. Ivan Krstitelj, oni su priklonjene glave i uzdignutih ruku obraćaju molitvom Kristu

-lik Ivana Krstitelja često je u deisisu pravoslavnih zemalja (rusija, rumunjska) zamijenjen likom sv. Nikole, a na zapadu ga zamjenjuje sv. Ivan Evanđelista

-deisis je samostalan motiv na ikoni ili na arhitekturi: nad ulazom u crkvu, na zidu apside (kod nas na freskama u Istri od 13.st. do 15.st.), ali je dio bizantske ikonografije Posljednjeg suda

-12.st.-16.st. javlja se i na zapadnoj ikonografiji Posljednjeg suda, gdje od 13.st. Bogorodica i sv.Ivan ne stoje nego kleče oko Krista suca i sklopljenih ruku mole

HETIMASIA

-motiv u bizantskoj umjetnosti koji predstavlja prijestolje prekriveno grimiznim plaštem na kojem nitko ne sjedi nego je na njemu položena „Knjiga života“ iz Apokalipse i znakovi kristove muke a iznad svega toga je križ

-sve su to znakovi dolaska Sina čovječjeg kao Posljednjeg suca

-sve ovo prije spada unutar kristološkog ciklusa

APOKALIPSA

-posljednja knjiga Biblije, kojom završava Novi zavjet

-autorstvo se prema kršćanskoj tradiciji pripisuje sv. Ivanu, koje je knjigu najvjerojatnije sastavio kad je bio u progonstvo na otoku Patmosu u Dodekanezu

-knjiga upućena sedam crkava u Maloj Aziji, ali se pod puninom simboličnog broja 7 podrazumijeva cijelo kršćanstvo

-poruka : posljednje kušnje što će ih podnijeti Crkva i o težini koja će opteretiti postojanost vjernika pokraj povijesti ovoga svijeta

-Apokalipsa je nadalje tajanstvena slika o posljednjoj Kristovoj bici sa silama zla, Sotonom i Antikristom, koja će završiti pobjedonosno pred sam kraj svijeta (Posljednji sud)

-u zapadnoj crkvi Apokalipsa je prihvaćena kao kanonska knjiga već od 3.st. a u istočnoj crkvi tek od 14.st.

-apokaliptičnih motiva još nema u umjetnosti katakomba, a na starokršćanskim sarkofazima oblikuje se jedino Kristov ideogram (alfa i omega) na temelju apokaliptičkog teksta

-počinju se javljati motivi iz knjige s 5.st. (mozaici Ravenna i Rim)

-od 10.st. razrađuju se i kompletiraju apokaliptički ciklusi u minijaturama kodeksa a od 11.st. se apokaliptički motivi javljaju na portalnoj plastici i u programima romaničkih fresaka

Motivi iz Apokalipse :

1) Krist među sedam zlatnih svijećnjaka- vizija u kojoj se spominje sedam zlatnih svijećnjaka a među svijećnjacima se pronalazi nekoga sličnog Sinu Čovječjemu

-glava s kosom bijaše bijela poput bijele vune, oči kao ognjeni plamen, noge kao mjed kad se užari u peći, a glas kao šum velikih voda

-u desnici drži 7 zvijezda, iz usta izlazi oštri dvosjekli mač, lice kao sunce –na temelju ove vizije razvija se tip apokaliptičkog Krista, kao suca Posljednjeg suda koji sjedi a iz usta mu izlazi mač, u 15.st. mač i ljiljan

2) Majestas domini, Krist u slavi, tetramorf, 24 staraca apokalipse-

-viđenja Ivana- viidi prijestolje na kojem NETKO sjedi,oko prijestolja je bilo još 24 prijestolja na kojim su sjedili dvadeset i četiri sveca obučena u bijele haljine sa zlatnim krunama na glavama, pod prijestoljem gori 7 svijeća (zubalja) sedam Duhova Božjih, između prijestolja i onih oko prijestolja- tetramorfi

-vizija prema kojoj se u 11.st. stvara ikonografija jednog od dominantnih prikaza Kristove slave, koja je vladala u visokom srednjem vijeku- Majestas Domini

-to je Krist koji sjedi na prijestolju (ili na dugi) i okružen je mandorlom duginih boja, a oko njega u četiri kuta izvan mandorle nalaze se četiri lika: tetramorf

-likovima se smanjuje broj krila sa šest na dva, te se oblikuju kao čovjek ili kao anđeo(Matej), orao(Ivan),lav(Marko), tele(Luka)

3) Starci apokalipse- prikazani su sjedeće, stojeći, hodajući u povorci, ili klanjajući se, odjeveni u bijele haljine s krunama na glavi ili aureolama oko glave

-sviraju u harfu ili viole i u ruci nose posude s miomirisima ili s posudom u obliku kaleža (kadom)

-Majestas domini i tetramorf ključni su prikazi srednjovjekovnih ikonografskih programa na zidovima oslikanih crkava, a u 12.st. i 13.st. taj prikaz zauzima istaknuto mjesto u skulpturi zabata na portalima katedrala u Francuskoj i Njemačkoj

4) Janje i knjiga sa sedam pečata

-Ivanovo viđenje-onaj koji je sjedio na prijestolju ima u ruci zapečaćenu knjigu sa sedam pečata, Ivan se ražalosti što tu knjigu nitko ne može otvoriti, utješi ga jedan od 24 staraca da će to učiniti lav iz plemena Jude-davidov izdanak, tada se primakne janje koje je bilo ranjeno od klanja i uzme knjigu, janjetu se poklone tetramorfi i 24 staraca, anđeli slave onoga koji sjedi na prijestolju i Janje

-zapečaćena knjiga prikazana je kao svitak sa sedam pečata ili kao knjiga, a Janje polaže na nju jednu nogu

5) Otvaranje pečata

-janje postepeno, jedan po jedan raskida sedam pečata, a kako otkida pečate pojavljuju se apokaliptička zla, a to su četiri jahača apokalipse

6) Četiri jahača apokalipse

-prvi jahač jaše na bijelom konju i on je pobjednik u ruci ima luk

-drugi jaše na crvenom konju i on ima mač te izaziva međusobni pokolj ljudi (rat)

-treći jaše na vrancu i u ruci noi vagu, to je glad

-četvrti jahač jaše na blijedom, zelenkastom konju, to je smrt ili kuga

-u ikonografiji apokaliptički jahač Smrt oboružan je kosom ili trozubom

-starija ikonografija prikazuje apokaliptičke jahače odvojene slike ili kao niz konjanika

7)Duše mučenika u bijelim haljinama

-pri otvaranju petog pečata Ivan vidi pod žrtvenikom duše mučenika koje zazivaju Božju osvetu za proliće nevine krve, podjeljuju im se bijele hajine

-u ikonografiji anđeo im pred oltarom dijeli bijele haljine ili bijele stolje

-zbog toga što se to čitan na dan Nevine djece taj dio odlomka, duše su katkada prikazane kao mala djeca

SMRT

-u kršćanskoj eshatologiji smrt je prva od četiriju posljednjih stvari (smrt,sud,raj,pakao)

-misao na smrt neprestano je prisutna u kršćanskoj liturgiji i literaturi, jer je ona vježba duha da bi vjernik dočekao čas smrti u moralnoj pripravnosti, bez smrtnog grijeha na duši

-smrt i umiranje mučenika postali su zarazna tema ikonografskih temm,ali likovne predodžbe same smrti i umiranja svakidašnjeg, običnog čovjeka nisu se javljale kao teme sve do kasnog srednjeg vijeka; počinju se javljati u 14.st. a od 15 i 16.st. imaju važan udio u ikonografiji zapada

-u 14.st. se počinju javljati jer koincidiraju sa velikim epidemijama, te su prizori masovnih umiranja česti

-u ikonografiji smrti treba razlikovati tri skupine :

1) ideja smrti-didaktička anegdota o mrtvacima u grobu, zastupnik jest priča o „Tri živa i tri mrtva

2) pojavljuju se smrt u obliku personifikacije, i to u obliku animiranog, aktivnog mrtvaca, bilo da je on prikazan kao kostur, bilo ka leš u raspadanju (žele prikazati da je smrt nenadana)—Smrt-kosac, Smrt-strijelac, Ples mrtvaca, imago mortis, trijumf smrti

3) momenti oko čovječjeg umiranja….predstavnik ars moriendi

1)Tri živa i tri mrtva

-vuče sadržaj iz istočnjačke pripovijesti koja je u 13.st. ušla u literaturu zapada i postala propovjedničkom temom o prolaznosti ljudske moći, slave i ljepote

-Mladi plemići (katkad u ikonografiji i okrunjeni) kojima se broj od 14.st. ustaljuje na tri vraćaju se konjima iz lova (2 nose na ruci sokola, prate ih i lovački psi) te nailaze na otvorene grobove iz kojih im ležeći, sjedeći i dižući se ili koračajući progovaraju tri mrtvaca ( to su tri lešine ogrnute mrtvačkim omotačem i često okrunjene)

-prizor se odvija u otvorenom krajoliku, često pod križem na raskršću, u talijanskog ikonografiji prisutan je i redovnik pustinjak, nazvan Makarije, koji mladićima komentira prizor

-taj prizor se prvi put javlja u 13.st. ali vrijeme njegova cvata je kasni srednji vijek (14.st. i 15.st. i 16.st.)

2)Ples mrtvaca ( franc. danse macabre)

-pučka kasnosrednjovjekovna didaktička predodžba univerzalnog zakona smrti, pred kojom su svi ljudi izjednačeni, izražena povorkom predstavnika društvenih staleža u kojoj su naizmjence poredani po jedan živi čovjek i po jedan mrtvac

-mrtvac je dvojnik živoga, on je zorna predodžba onoga što će živi smrću postati

-mrtvac je prikazan ili kao lešina ili u raspadu ili ako kostur

-živi se nižu hijerarhijskim redom : na čelu povorke su predstavnici Crkve, zatim predstavnici kraljevstva, carstva, plemstva, građanstva, često prikazano i malo dijete

-mrtvaci imaju koplje, lukove, kose, katkad i grobarski alat: lopata,lijes, sviraju muzičke instrumente (rog, trublja, tambura), poskakuju plesni korak

-na nekim Plesovima mrtvaca-prva figura je propovjednik koji tumači prizor, na nekima se prizor zbiva u blizini raspela, negdje se motiv Plesa mrtvaca (Pinzolo;Italija) ukrštava s motivom Smrti-strijelca i s motivom triju živih i triju mrtvih

-prema mišljenjima istraživača, iako nisu svi suglasni na ikonografsko oblikovanje Plesa mrtvaca utjecala je srednjovjekovna poezija (neumitnost smrti), propovijedi franjevaca i dominikanaca, te prastara pučka praznovjera o mrtvacima koji se noću dižu iz grobova

-širenju motiva Plesa mrtvaca pridonijela je i grafika (druga polovica 15.st.)

-najraniji prikaz Plesa mrtvaca 1424.g. u Parizu, 15 i 16.st. se širi dalje

Imago mortis (slika ili podobe smrti)

-opći je naziv za serije drvoreza 16.st. ili bakroreza u idućim stoljećima od kojih je na svakom listu prikazana dramatizirana anegdota kako smrt u liku kostura ili lešine iznenađuje i hvata pojedinog predstavnika ljudskih staleža i zanimanja u trenutku kad on obavlja svoje zvanje (sijač kada sije)

Trijumf smrti

-talijanski ikonografski motiv nastao analogijom na literarnu humanističku koncepciju talijanskih trijumfa(trionfi) ljubavi,vrlina i umijeća(pjesnik Petrarca) (14 i 15.st.)

-počinje u 14.st. ali procvat doživljava u 15.st.

-pobjednica smrt, kosa u ruci stoji na trijumfalnim kolima koja vuku četiri vola i koja prelaze preko ljudskih tijela

3) Ars moriendi (umijeće dobrog umiranja)

-pučko, meditativno štivo, kasnog srednje vijeka, redovito bogato ilustrirano drvorezima i bakrorezima

-prva tiskana izdanja početkom 15.st. i sve se do 19.st. modificiralo i preštampavalo

-uz ilustracije porijekla smrti (prvi grijeh), vječne nagrade i kazne, akcenat je ilustracija na pripravi vjernika za odlučan trenutak samoga časa umiranja

-u nizu slika umirući je prikazan kako ga golog na postelji kuša đavao , a bodre ga anđeli

-glavne kušnje: sumnja, očajanje, nestrpljivost u bolesti, oholost, pohlepa

-završna scena, ohrabren anđeoskim glasovima odbija sve napasti i anđeli nose njegovu dušu u nebo

KOLO SREĆE

-prastara predodžba kola koja se neprestano vrte već je u antici imala literarnu i ikonografsku primjenu u opisivanju nestalnosti i promjenjivosti ljudske sreće

-na srednjovjekovne predodžbe kola sreće utjecao je Boetius djelom „De consolatione philosophiae“ koje je tokom svega srednjeg vijeka bilo mnogo čitano i citirano

-antika vidi u nestalnosti igru slijepog usuda božica Fortuna, kršćanski srednji vijek vidi u toj nestalnosti jednu od posljedica ljudskog pada nakon istočnog grijeha i izvlači iz promjenjivosti života moralnu pouku o prolaznosti vlasti, bogatstva, slave, mladosti da bi uputili prema jedinoj stalnosti a to je Bog

-u teatru i propovijedima se služili spravom, na obodu kotača bile su obično pričvršćene figure kralja koji se nada da će zavladati, koji sada vlada, kome izmiče vlast i koji je izgubio vlast

-u ikonografiji se taj motiv pojavljuje u 12.st. do 16.st. u minijaturama, grafici, freskama…

-božica Fortuna (zavezane oči) prikazana je kao pokretač vrtnje

VANITAS

- u umjetnosti, vanitas je vrsta simboličke umjetničko djelo posebno povezan s Mrtva priroda slikarstvo u Flandriji i Nizozemskoj u 16. i 17. stoljeća, iako je također čest u drugim mjestima i razdobljima

-Vanitas, teme su bile česte u srednjovjekovnoj pogrebne umjetnosti , i kod većine preživjelih primjera u skulpturi. Do 15. stoljeća to bi moglo biti vrlo morbidno i eksplicitno, što odražava povećanu opsjednutost smrti i raspadanja također vidio u Ars moriendi , Danse Macabre i preklapanja motivom Memento mori . Od renesanse takvi motivi postupno postaju neizravno, a što je još uvijek život žanr je postao popularan, pronašao dom tamo. Slikama nastalim u vanitas stilu su trebali podsjetiti gledatelje na prolaznost života, uzaludnosti užitka, i izvjesnosti smrti. Oni su također dali moralnu opravdanje za mnoge slika atraktivnih objekata.

-Zajednički vanitas simboli su lubanje , koji su podsjetnik na izvjesnost smrti, trulog voća, koja simbolizira truljenje; mjehurića, što simboliziraju kratkoću života i naglosti smrti; dima, satove, i hourglasses, koji simbolizira kratkoću života; i glazbeni instrumenti, koji simboliziraju jezgrovitost i efemerna prirodu života. Voće, cvijeće i leptiri se mogu tumačiti na isti način, i oguljene limuna, kao i prateće morskih plodova je, kao i život, atraktivna pogledati, ali gorak okus. Vodi se rasprava među povjesničarima umjetnosti, kao i na to koliko, a koliko ozbiljno, vanitas tema implicira u tihi život slike bez izričitog slike poput lubanje. Kao što je u mnogo moralistički žanr slikarstva , užitak priziva senzualnim prikazom temu je u određenom sukobu s moralistički poruke.

AHEIROPOIETOS (Veronikin rubac, torinsko platno)-u istočnoj crkvi tako se zovu slike,ikone za koje se vjeruje da nisu naslikane rukom običnog umjetnika, nego su navodno nekim čudesnim načinom nastale kao pravi portreti (Bogorodica-sv.Ivan slikao, Kristovo lice-Veronikin rubav) ili su na čudesan način donesene s neba

MUČENIK- u kršćanstvu je to osoba koja je izgubila život svjedočeći svoju pripadnost kršćanstvu pred protivnicima kršćanstva

IMAGO PIETATIS- opći je naziv za više tipova ahistorijskih, alegorijskih i devocionalnih tipova slika ili kipova Krista koji svojim držanjem i atributima izaziva u gledaocu pobožnost, vjeru i skrušenost

1) polulik golog, mrtvog Krista, zatvorenih očiju, okrunjen trnovom krunom, katkad su vidljive i rane od bičevanja, izlazi iz sarkofaga i okreće dlanove s ranama prema gledaocu i ima proboden bok, redovito su u njegovoj prisutnosti golgotski križ i instrumenti Kristove muke a to su obično trstika sa spužvom i kopljem, katkad i sam Krist drži trstiku kao žezlo

Krist je prikazan ili sam, ili okružen anđelima, Bogorodicom i sv. Ivanom Evanđelistom koji mu podržavaju tijelo ili ruke, pojavljuje se od 13.st., i najčešće u Italiji i Francuskoj

2) Bolni Krist- stojeći lik živog Krista s perizomom oko pasa, s pet rana od čavala na rukama i nogama i s ranom na boku, Krist je prikazan ili skrštenih ruku ili kako pokazuje ranu na boku, ili pak kako skuplja svoju krv u kalež

ČOVJEK BOLI-prikaz Krista, izmučenog i izranjenog, kako sjedi kraj stupa sa svim mučilima koja su bila upotrijebljene za vrijeme njegove muke (arma Christi)

-u Njemačkoj se takav prikaz naziva Martersaule-stup mučenja

-postavlja se na raskrižjima ili na odmorištima na putovima a počinju se javljati u 15.st.

-najviše u baroku

-u Hrvatskoj se naziva Predomišljati Isus ili Zubobolni Krist

-ponekad u slikarstvu i to u južnim krajevima, javlja se motiv Krista kako sjedi u grobu ili na

rubu groba, ali prikazan samo gornji dio Kristova tijela i samo rub groba

ARMA CHRISTI-sprave i predmeti kojima je Krist bio mučen ili koji simboliziraju njegovu muku

-najčešći je prikaz u ikonografiji križa na kojem se onda nalaze ostali pojedini predmeti koji su

raspoređeni bez nekog osnovnog reda (pijetao, bičevi,trnova kruna)

-u baroku se kao pretkazanje Kristove muke uvodi motiv djeteta Isusa koji usnuvši na tlu, na

dvjema ukriž postavljenim daskama (znak križa) vidi u snu znakove svoje buduće muke koje

mu donose anđeli (stup bičevanja, spužva, trnova kruna, čavli)

PIETA- (talijanska izvedenica iz latinskog pietas: sućut, sažaljenje) ili Oplakivanje Krista je u

kršćanskoj ikonografiji prikaz Blažene Djevice Marije koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo.

Ovaj motiv se javlja u 12. stoljeću, a osobito je popularan motiv u gotici i renesansi

ŽIVI KRIŽ- jest kasnorednjovjekovni simbolički prikaz raspeća Kristova, koji tumači kršćansku

doktrinu o učincima Kristove otkupiteljske žrtve na križu

-živim je prozvan zato što se sva četiri kraka križa na kome je Krist razapet produljuju u

pokretnu, živu ljudsku ruku, a svaka od tih ruku izvodi određenu radnju

-donja ruka čekićem razbija vrata Limba, gornja ruka otvara raj, lijeva ruka ili blagoslivlja ili

kruni Crkvu (prikazana kao djevica u bijelo haljini), desna ruka probada mačem Sinagogu koja

je slijepa i zavezanih očiju

-ispod križa zna biti Adamov kostur

-taj motiv se pojavljuje koncem 14.st. i traje sve do 16.st., nakon Tridentskog koncila je bio

izbačen iz ikonografske perspetkive

ARBOR VITAE- drvo života, u mitologijama mnogih naroda stablo je nosilac i simbol životne

borbe

-u kršćanstvu to je križ, koji zamjenjuje starozavjetno stablo spoznanja dobra i zla iz raja

zemaljskog

-u srednjem vijeku križ ponekad preuzima oblik stabla, a njegovu ideologiju je razradio sv.

Bonaventura

LEGENDA O KRIŽU-To ti je legenda o konstantinovoj majci heleni koja je otišla tražiti relikvije

u svetu zemlju i donijela komadić kriza na temelju kojeg je izgrađena crkva u rimu. Franjevci

tu legendu oživljavaju u 12 il 13 st

PRIJESTOLJE MILOSTI- ikonografski prikaz Trojstva , tako da Bog otac sjedi na prijestolju i u

rukama drži Križ s razapetim Kristom, a između njegovih usta i vrha križa stoji golubica koja

označava Duha Svetoga

-ponekad je i cijeli prikaz u mandorli a Bog otac sjedi na dugi

TROJSTVO- je u kršćanstvu naziv za Boga kada se želi naglasiti nauk da je on jedan, a

istovremeno se sastoji od tri osobe: Oca, Sina i Duha Svetog. To je jedna od temeljnih istina

kršćanstva

-proglašena ova dogma 325.g. na Nicejskom ekumenskom saboru

-u ikonografiji : 1) simbolički 2) alegorijski 3)antropomorfni prikaz

-od 12.st. do 15.st. pojavljuje se prikaz Trojstva u obliku triju jednakih sjedećih likova ili dvaju

jednakih likova (Otac i Sin) nad kojima lebdi golubica- Duh Sveti

-ali najučestalije na zapadu: Otac prikazan kao starac, Sin muževna dob, a duh sveti kao

golubica

-od 12.st. Bog otac sjedi, a među koljenima rukama drži razapetog Krista a iznad lebdi

golubica-duh sveti

LE BEAU DIEU- prikaz Krista na portalima u francuskoj gotičkoj skulpturi, u jednoj ruci drži

knjigu , a drugom rukom blagoslivlja

SALVATOR MUNDI- je slika Krista kao Salvator Mundi nedavno pripisana Leonardo da Vinci ,

koji se zna da je naslikao temu. To je bio izgubljen, a kasnije ponovno otkriti, a obnovljena je i

izlagao u 2011. Na slici je prikazan Krista, u renesansnoj odjeći, daje blagoslov s njegovim

podignutim desnu ruku i prekriženih prstiju držeći kristalnu kuglu u lijevoj ruci

SRCE ISUSOVO-pobožnost prema Srcu Isusovu, kao simbolu Kristove ljubavi i žrtve, razvija se

kod srednjovjekovnih mistika u razmatranju Kristovih rana, a u 17.st. s Eudesom i Alacoque

postalo je opće prihvaćeno, i dobilo ono usmjerenje koje će dalje prenositi isusovački red

-1856.g. postaje općim blagdanom

-pojavljuje se vezano uz prikaze ranjenog Krista

-od 16.st. počinje se iznad srca javljati karakterističan plamen kao oznaka pojma ljubavi

-1673.g. takvo će srce vidjeti redovnica Margareta Alacoque i ona će prva nacrtati srce

Isusovo s tri čavla i s trnovom krunom i plamenom i križem i natpisom Charitas

-kao samostalni motiv ili motiv na Kristovim prsima od 18.st.