SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRAVNI FAKULTET

STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

Tihana Jašarević

DOSTOJANSTVO IZ PERSPEKTIVE INVALIDA

DOMOVINSKOG RATA

Diplomski rad

Mentor: doc. dr. sc. Zdravka Leutar

Zagreb, 2008.

SADRŽAJ

1. UVOD.....................................................................................................................................3

1.1. Ljudska prava.......................................................................................................................3

1.2. Dostojanstvo.........................................................................................................................5

1.3. Stigma..................................................................................................................................8

2. DOMOVINSKI RAT............................................................................................................11

3. HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI..............................................................................12

3.1. Društvo i hrvatski ratni vojni invalidi..........................................................................13

4. CILJ ISTRAŽIVANJA.........................................................................................................17

5. METODOLOGIJA................................................................................................................18

5.1. Način provedbe istraživanja.........................................................................................18

5.2. Sudionici istraživanja...................................................................................................18

5.3. Obrada podataka..........................................................................................................19

6. REZULTATI I RASPRAVA................................................................................................20

6.1. Značenje dostojanstva za invalide Domovinskog rata.................................................20

6.2. Društveni položaj invalida Domovinskog rata.............................................................25

6.3. Zaštitni činitelji kao pomoć u svakodnevnom životu..................................................30

6.4. Slika budućnosti invalida Domovinskog rata..............................................................33

7. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA........................................................................................34

8. LITERATURA......................................................................................................................37

9. PRILOZI...............................................................................................................................39

2

1. UVOD

1.1. LJUDSKA PRAVA

Gledano kroz povijest, jamstva slobode i prava čovjeka vežu se već uz nastanak prvih država

i pojavu prvih ustavnih akata. Korijeni tih jamstava nalaze se u povijesti britanske države u

dokumentima kao što su Magna Charta Libertatum (1215.), Petition of Rights (1628.) i Habeas

Corpus Act (1679.). Slijedeći korak u bavljenju ljudskim pravima napravljen je donošenjem

Francuske deklaracije o pravima čovjeka i građanina 1789. godine, a koja je definirala "slobodu,

vlasništvo, sigurnost i pravo na borbu protiv tlačenja" prirodnim pravom čovjeka. Očigledno je

da su jamstva ljudskih prava i sloboda prvotno davana samo na državnim razinama pojedinih

društava, a u skladu s prilikama i događajima koji su se u njima u to vrijeme odvijali.

Prekretnicu takvog odnosa i definiranja ljudskih prava predstavlja 20. stoljeće koje je obilježeno

pomakom s nacionalne na međunarodnu razinu bavljenja ljudskim pravima. Slijedom tog

pomaka na višu razinu definiranja i razrade ljudskih prava osnovana je Organizacija Ujedinjenih

naroda koja, gotovo istovremeno s osnivanjem, postaje središnja i vodeća međunarodna

organizacija u sklopu koje se razvijaju i kodificiraju ljudska prava. Tako je 1945. godine, u

okviru ove organizacije, donesena Povelja Ujedinjenih naroda kojom se posebno ističe vjera u

temeljna ljudska prava, jednaka prava muškaraca i žena, te ravnopravnost naroda, dok daljnje

odredbe u tekstu Povelje sadrže zabranu diskriminacije prema rasi, spolu, jeziku i vjeri, te pravo

na samoodređenje naroda. Kako Poveljom nisu detaljno nabrojana i razrađena ljudska prava, na

nju se 1948. nadovezala Opća deklaracija o ljudskim pravima koja postaje najznačajniji

međunarodni dokument o ljudskim pravima i izvor svih do tada prepoznatih ljudskih prava i

sloboda, pa slijedom toga i novi standard za zaštitu ljudskih prava. Prema Općoj deklaraciji o

ljudskim pravima, sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.

Ljudska su prava urođena, neotuđiva, nedjeljiva, međusobno ovisna i univerzalna, a priznavanje

tog urođenog dostojanstva, tih jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji, temelj

je slobode, pravde i mira u svijetu1.

Po uzoru na moderne europske države, a u skladu s navedenim međunarodnim

dokumentima, neposredno nakon proglašenja neovisnosti, Ustavom Republike Hrvatske od 22.

prosinca 1990. godine, Republika Hrvatska je uspostavljena kao jedinstvena i nedjeljiva

demokratska i socijalna država. Njeno samoodređenje kao socijalne države naglašava da kao

1 Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) http://www.amnesty.hr/stranica.php?sifra_str=opca_deklaracija

3

takva, svojim ustavnim uređenjem, veliku pažnju i značaj posvećuje području zaštite i

promicanja ljudskih prava. U tom su smislu kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike

Hrvatske navode se sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova,

mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje

prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Ustav

Republike Hrvatske regulira zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i jamči njihovo

ostvarivanje neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju,

nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili

drugim osobinama. Ustavom Republike Hrvatske zajamčene su osobne i političke slobode i

prava, ostvarivanje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, te se štite kolektivna, globalna

prava i humanitarna prava. (NN. 56/1990.)

Osim što ustavnim uređenjem štiti i promiče ljudska prava i slobode, Hrvatska je stranka

svih temeljnih međunarodnih ugovora s područja zaštite ljudskih prava. Tako je, prema

preporukama Bečke deklaracije donesene 1993. godine na prvoj međunarodnoj Konferenciji o

ljudskim pravima, Republika Hrvatska pristupila izradi Nacionalnog programa zaštite i

promicanja ljudskih prava. U tom se programu navodi 17 prioritetnih područja zaštite i

promicanja ljudskih prava – od nacionalnih manjina, preko obitelji, starijih osoba, djece i

mladih, sve do vjerskih prava, slobode medija, zdravog života i okoliša. Na vrhu ljestvice

navedenih prioritetnih područja nalaze se prava aktivnih sudionika i stradalnika rata2. S njima u

svezi, promiče se isključiva odgovornost i dužnost države za osiguranjem primjerene zaštite i

skrbi o osobama koje su obranile i osigurale suverenitet i nezavisnost države, kao i svim

stradalnicima i sudionicima rata. Slijedom toga, u Nacionalnom se programu, kao jedan od

prioriteta države u zaštiti i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda navodi nužnost

djelovanja na ublažavanju i otklanjanju posljedica Domovinskog rata. Stoga su unutar programa,

kao ciljevi djelovanja u tom smjeru navedeni: sustavno zbrinjavanje sudionika i stradalnika

Domovinskog rata, pružanje institucionalne psihosocijalne i zdravstvene pomoći, te poticanje

zapošljavanja te kategorije ljudi, kao i afirmativno uključivanje društva i medija u očuvanje

dostojanstva hrvatskih branitelja i stradalnika te digniteta Domovinskog rata. Posebno mjesto

unutar tih 17 prioritetnih područja dano je i osobama s invaliditetom, a vezano uz koje se navodi

da država posebnu pažnju posvećuje zaštiti tih osoba, njihovom ravnopravnom uključivanju u

društveni život, kao i njihovoj primjerenoj zaštiti unutar svakog pojedinog sustava. Kao prvi i

ključni cilj djelovanja prema osobama s invaliditetom, uz društvenu integraciju, profesionalnu

rehabilitaciju, zaštitu prava i dostupnost informacija, navodi se nužnost uklanjanja predrasuda o

2 Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2005. do 2008. godine

4

osobama s invaliditetom, a u svrhu njihova obrazovanja i zapošljavanja. Očigledno je da invalidi

Domovinskog rata ili, službeno nazivajući, hrvatski ratni vojni invalidi, pokrivaju dva

prioritetna područja zaštite i promicanja temeljnih ljudskih prava – područje prava aktivnih

sudionika i stradalnika rata i područje zaštite osoba s invaliditetom, pa bi se, obzirom na tu

činjenicu, opravdano moglo reći da je prioritet djelovanja u korist ove kategorije ljudi, najmanje

dva puta jači i nužniji, uz poseban naglasak na očuvanju dostojanstva i uklanjanju predrasuda

prema tima osobama.

Temeljna ljudska prava i slobode koja se navode u međunarodnim deklaracijama i ustavnim

aktima pojedinih zemalja od samih se početaka nisu bitno mijenjala. Mijenjane su definicije i

formulacije pojedinih pojmova te proširivane kategorije prava i sloboda. Dvije su kategorije

ljudskih prava koje još od najranijih vremena nalaze svoje mjesto u svim dokumentima o

ljudskim pravima i to u gotovo nepromijenjenom obliku – pravo na dostojanstvo i na zabranu

diskriminacije po bilo kojoj osnovi3. Te se dvije kategorije prava međusobno nadopunjuju i

ovisne su jedna o drugoj, odnose se na sve kategorije ljudi, a njihovo nepoštivanje najčešće

rezultira negativnim implikacijama na ostalim područjima življenja – kvalitetu života, status i

ulogu u društvu, prava i samopoštovanje ljudi. Stoga ih je opravdano smatrati jednima od

ključnih ljudskih prava.

1.2. DOSTOJANSTVO

Ljudska prava i dostojanstvo čovjeka nerazdvojivo su povezani i teško ih se može promatrati

kao dva zasebna pojma. Ljudska prava ulaze u domenu dostojanstva i pretpostavljaju postojanje

istog, i obrnuto – dostojanstvo se smatra domenom ljudskih prava budući da u većini slučajeva

dostojanstvo neke osobe označava skup prava koja toj osobi pripadaju, pa prema tome,

poštivajući dostojanstvo neke osobe poštujemo i prava koja toj istoj osobi pripadaju. Stoga je

opravdano dostojanstvo tumačiti kao ključnu kategoriju ljudskih prava, kao temeljno ljudsko

pravo.

U hrvatskom jeziku opće je prihvaćena definicija dostojanstva koju je dao Anić, a glasi:

"dostojanstvo je apstraktna imenica koja označava ukupnost vrlina koje pobuđuju poštovanje"

(Anić, 2007). Iako točna, ovakva definicija dostojanstva implicira da poštivanje dostojanstva

neke osobe jednostavno znači imati dobro mišljenje i svijest o kvalitetama te osobe. Brojna su

3 Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.)

5

istraživanja ove "apstraktne imenice" otišla korak dalje od takve jednostrane i nepotpune

definicije. Tako je Nordenfelt (2004.) proveo istraživački projekt o dostojanstvu i starijim

europljanima u okviru kojeg je istraživao skup predodžbi o ljudskom dostojanstvu i na temelju

toga prezentirao četiri oblika ljudskog dostojanstva, kao i njihove razlike.

Tako prvi oblik dostojanstva naziva "dostojanstvo prema zaslugama" i tu se radi o

dostojanstvu koje ovisi o socijalnom rangu i položaju odnosno o određenoj hijerarhiji u društvu.

Upravo zbog te ovisnosti o društvenoj hijerarhiji, ovaj se oblik dostojanstva javlja u raznim

stupnjevima i u puno podvrsta, te je vrlo neravnomjerno raspoređen među ljudskim bićima.

Općenito se razlikuju dvije podvrste ovog oblika dostojanstva – tzv. formalni i neformalni oblik.

Formalni se oblik dostojanstva može naslijediti ili steći kroz profesiju, položaj u društvu i

postignuća, odnosno tu se radi o takvom podobliku iz kojeg proizlaze određena prava usko

vezana uz dotičnu poziciju i koja trebaju biti poštivana od strane drugih. Nešto drugačije od

toga, neformalni oblik dostojanstva označava određene zasluge ljudi prema djelima koja su

činili i radi kojih onda zaslužuju poštovanje.

Drugi se oblik dostojanstva naziva "dostojanstvo moralne ili egzistencijalne veličine" i

rezultat je moralnih djela neke osobe koja kroz ta svoja djela ne stječe nikakvu osobu korist ili

prava za samu sebe. U tom smislu ova vrsta dostojanstva može biti reducirana ili izgubljena

kroz nemoralna djela samog pojedinca. Slično kao i kod dostojanstva prema zaslugama i ovo je

"moralno" dostojanstvo stupnjevito i nejednako raspoređeno među ljudima. Ova je vrsta

dostojanstva usko vezana uz ideju dostojanstvenog karaktera i dostojanstva kao vrline i imati

dostojanstvo, u ovom smislu, znači imati odgovarajuće moralne standarde.

Treći je oblik dostojanstva tzv. "dostojanstvo identiteta" i kao takav je usko vezan uz

integritet tijela i uma osobe i vrlo često, iako ne uvijek, ovisi o slici koju ta osoba ima sebi kao

prema ljudskom biću. Ovaj se oblik dostojanstva može javiti, ali isto tako i nestati, kao rezultat

promjena u tijelu i umu same osobe. Glavno je obilježje ovog oblika dostojanstva to da ono

može biti oduzeto osobi od strane raznih vanjskih događaja, kroz postupke drugih ljudi kao i

kroz nesreće, bolest ili starost, a u tom je smislu osoba s invaliditetom automatski osoba

smanjene i ograničene samostalnosti i autonomije pa, slijedom toga, i drastično promijenjenog

identiteta. To je dostojanstvo koje ljudi posjeduju kao cjelovite i samostalne osobe, kao osobe sa

prošlošću i osobe sa budućnošću i sa svim svojim vezama s drugim ljudima. I, iako većina ljudi

ima neko osnovno poštovanje prema vlastitom identitetu unatoč mogućem negativnom

moralnom ili tuđem stajalištu, ova vrsta dostojanstva vrlo lako može biti uništena okrutnim i

nepoštenim postupcima drugih ljudi.

6

Iako različita, ova tri oblika dostojanstva imaju dvije zajedničke značajke – pripadaju

ljudima u različitom opsegu i stupnjevima, te se mogu steći, dobiti ili pojaviti, ali isto tako i

nestati i izgubiti.

Upravo je četvrti oblik dostojanstva taj koji se u potpunosti razlikuje od prethodna tri. Taj se

oblik naziva "univerzalno ljudsko dostojanstvo" ili "Menschenwürde". To je dostojanstvo koje

pripada svim ljudskim bićima i ne može biti izgubljeno dok god čovjek živi. Imaju ga, ili se

barem pretpostavlja da ga imaju svi, temeljeno samo na činjenici što su ljudi. Ovaj je oblik

dostojanstva specifična ljudska vrednota i svima pripada u jednakoj mjeri i sa jednakim

poštovanjem s tom karakteristikom da ne može biti oduzeto čovjeku dok god živi. Upravo je

ovaj oblik dostojanstva ono na što se misli pod pojmom "urođenog dostojanstva" u Općoj

deklaraciji o ljudskim pravima.

Iako definirano kao nešto "apstraktno" dostojanstvo je i više nego svakodnevna pojava,

svakodnevno stanje i osjećaj. Slijedom transakcijskih modela stresa prema kojima na stres

podjednako utječu kako pojedinac tako i njegova okolina i na dostojanstvo je moguće gledati

kao na pojavu na koju utječe okolina kao eksterno vrednovanje, varijable vezane uz pojedinca

kao unutarnje vrednovanje, te interakcija između pojedinca i okoline kao interakcijsko

vrednovanje. Prema tome, dostojanstvo ovisi o tome kako nas vide i tretiraju drugi kao i o tome

kako vidimo sami sebe što znači da ljudsko dostojanstvo može biti podržavano i cijenjeno

dvojako - interno i eksterno, a što ga ujedno čini ovisnim i o interakciji pojedinaca s okolinom.

Prema takvom gledanju, osobe će iskusiti osjećaj unutarnje vrijednosti samo ako se vide i

odnose prema samima sebi s dostojanstvom i osjećajem da vrijede. No, kada bi postojalo samo

unutarnje vrednovanje unutarnjih vrijednosti tada drugi ne bi mogli prepoznati dostojanstvo, i

obrnuto – kada bi postojalo samo vanjsko vrednovanje bilo bi teško internalizirati kako osobe

vide same sebe. Upravo iz toga proizlazi značaj svih triju tipova vrednovanja kao nužnih i

neophodnih za razumijevanje dostojanstva (Miller i Keys, 2001). Slijedom navedene teorije,

opravdano je zaključiti da je dostojanstvo i više nego dio društvene svakodnevice na koju

podjednako utječu svakodnevni vanjski, odnosni i unutarnji utjecaji i događaji koji se

neprestano odvijaju oko svakog pojedinca. Možda je i to razlog zbog kojeg se pojam

dostojanstva toliko često i pojednostavljeno koristi a bez realne percepcije o njegovom pravom

značenju i utjecaju na ljudske živote. Iako se utjecaji koji podržavaju odnosno umanjuju

dostojanstvo razlikuju s obzirom na pojedine kategorije i populacije ljudi, većina kvalitativnih

istraživanja dostojanstva slaže oko učinaka koje poštivanje odnosno nepoštivanje dostojanstva

ima na ljude. Tako su Miller i Keys (2001.) u svom istraživanju dostojanstva beskućnika iznijeli

7

rezultate prema kojima poštivanje dostojanstva odnosno tretiranje s dostojanstvom u okolini

koja dostojanstvo podržava ima za posljedicu veće samopoštovanje ljudi, veću motivaciju za

poduzimanjem kontrole nad svojim životom i osjećaj zadovoljstva i sreće. Suprotno tome,

pokazalo se da nepoštivanje dostojanstva rezultira lutnjom, depresijom i osjećajem

bezvrijednosti. Istraživanja provedena nad ostalim populacijama ljudi pokazala su da su te

posljedice, kako poštivanja tako i nepoštivanja dostojanstva, zajednički su nazivnik za gotovo

sve kategorije ljudi.

Laički govoreći, prepoznati nečije dostojanstvo znači prepoznati njegovu ili njezinu

vrijednost kao ljudskog bića neovisno o njegovom ili njezinom statusu ili ulozi u društvu.

Dostojanstvo je ključni aspekt ljudskosti, ono je dio onoga što jesmo, a ne nešto što imamo i što

posjedujemo (Miller i Keys, 2001). Društvena stigma, stereotipi i predrasude upereni prema bilo

kojem pojedincu ili skupini u društvu stvaraju jedan oblik degradirajućih i nehumanih uvjeta

života i na taj način mogu ugroziti dostojanstvo onih prema kojima su usmjerene, istodobno

umanjujući i uništavajući mogućnost da budu viđeni i da vide sami sebe kao bića koja vrijede.

1.3. STIGMA

Kada se govori o stigmi tada se najčešće misli na osobnu stigmu koja uključuje stavove

temeljene na predrasudama i diskriminirajućim ponašanjima. Razlog tomu jest taj što je

stigmatizirana osoba gotovo uvijek na meti predrasuda, koje u širem smislu predstavljaju

negativne stavove. Predrasude su zapravo netočni i suviše generalizirani stavovi koji se mogu

osjetiti ili biti izraženi te koji mogu biti usmjereni prema grupi kao cjelini ili prema individui

samo zato što je član te grupe (Heatherton, 2000). Slično tome i diskriminacija je u

svakodnevnom govoru usko vezana s predrasudama i neprijateljskim stavom i može se opisati

kao kategoriziranje ili razlikovanje pojedinaca ili kao povlašten ili lošiji način postupanja prema

jednoj osobi nego prema drugoj (Dulčić, 2003). Slijedom toga stigma se shvaća kao socijalni

konstrukt koji definira ljude pripisujući im neke različite karakteristike ili ih obilježava ili

obezvrjeđuje kako posljedicu takvog razlikovanja (Jones, 1984, prema Dinos i sur, 2004).

Heatherton (2000.) na stigmu gleda kao na vrlo snažan fenomen koji je povezan s

vrijednostima unutar različitih socijalnih identiteta. To je socijalni konstrukt koji uključuje

najmanje dvije temeljne komponente – prva se odnosi na prepoznavanje različitosti temeljene na

nekim razlikovnim karakteristikama ili obilježjima, dok se druga komponenta predstavlja

8

posljedicu prve i odnosi se na umanjivanje nečije vrijednosti. Prema tom shvaćanju stigma tako

ima značenje razlikovanja neke osobe koje rezultira umanjivanjem vrijednosti te iste osobe.

Nešto šire značenje koje pridonosi boljem i detaljnijem razumijevanju stigme dao je Goffman

koji smatra da postoje tri velike razlikovne skupine stigme – stigma vezana uz "fizičku

deformaciju", zatim stigma vezana uz "karakterne mane" odnosno bilo koji oblik devijantnog

ponašanja, te stigma prema "plemenskom članstvu" odnosno s obzirom na pripadnost određenoj

religiji, etničkoj skupini ili rasnoj manjini (Goffman. 1968. prema Manzo, 2004). Nedostatak je

navedene podjele u tome što iz toga proizlazi da bilo koja situacija, uvjet, ponašanja ili

pripadnost nečemu može biti stigmatizirajuća. Iz tog razloga Manzo (2004.) navodi obilježja

koji su "prešutni", tzv. vidljivi ali neuočljivi kriteriji za prepoznavanje stigme. Prvo obilježje

naziva "vidljivost" a odnosi se na vizualnu uočljivost poput rase i invaliditeta, dok drugo naziva

"strogost" u značenju biti smrtonosan ili nemoćan kao npr. bolovati od AIDS-a ili imati ozljedu

mozga koja rezultira nemoćnošću osobe, te donekle slično treće obilježje stigme, tzv.

"zaraznost" koja se odnosi na percipiranje drugih kao zaraznih. "Kažnjivost" kao četvrto

obilježje implicira krivnju ili delikt kao npr. u slučaju kriminala ili alkoholizma, dok se peto

obilježje stigme, tzv. "različitost" odnosi na rijetkost odnosno različitost u određenom kontekstu.

Zadnja dva obilježja Manzo (2004.) naziva "nesposobnost" i "devijantnost" od kojih se prvo

odnosi na slabost, nemoć i nedovoljnu kompetenciju za stvaranje socijalnih odnosa i interakcije

s drugima, dok se devijantnost u ovom kontekstu odnosi na alternativni, drugačiji životni stil.

Sam Manzo (2004.), kao autor ovih kriterija za raspoznavanje stigme, smatra da većina ljudi

pokazuje jedno ili više prethodno nabrojanih obilježja, koja jesu neophodni ali su ujedno i

nedovoljni "znakovi" stigme. Tako se u tom pogledu navode još četiri dodatna obilježja stigme:

1. " stigma je obilježje onih ponašanja ili uvjeta koji se dadu raspoznati i onda kada s njima

nismo upoznati,

2. stigma zahtijeva upravljanje od strane stigmatiziranih kako i institucija koje se njima

bave,

3. stigma se veže uz posljedice koje su gotovo uvijek negativne i

4. stigma i moć nalaze se na suprotnim polovima i u tom smislu stigma viktimizira one koji

su bespomoćni i marginalizirani" (Manzo, 2004., 406)

Stigma se često povezuje, ali nije sinonim, sa pojmovima "marginaliziranost" i

"devijantnost". Kao i osoba koja je devijantna ili marginalizirana, tako je i stigmatizirana osoba

promatrana kao ona koja odstupa od normalnih očekivanja. No, razlika je u tome što osobe

mogu biti devijantne ili postati marginalizirane kako zbog negativnih tako i zbog nekih

9

neobičnih pozitivnih karakteristika, dok su ljudi stigmatizirani samo i isključivo zbog

posjedovanja nekih nepoželjnih karakteristika (Heatherton, 2000).

Upravo zbog svih svojih negativnih karakteristika potpuno je opravdano stigmatizaciju

promatrati kao prijetnju nečijoj ljudskosti – i to kako osobi koja je stigmatizirana tako i onome

koji stigmatizira. Osoba koja je stigmatizirana jest ona čiji socijalni identitet ili pripadnost

određenoj društvenoj kategoriji dovodi u pitanje njenu cjelokupnu ljudskost – u očima drugih ta

je osoba manje vrijedna, pokvarena i puna mana i na taj način stigmatizacija uključuje

dehumanizaciju, prijetnje, odbijanje i depersonalizaciju drugih putem stereotipa (Crocker i sur.,

1998, prema Heatherton, 2000). Iz toga proizlazi da je stigma karakteristika koja osobu čini

drugačijom i manje poželjnom od normalno očekivanog. Stigma može biti devijantno

ponašanje, fizička karakteristika, grupna pripadnost ili moralni nedostatak koji dovodi do

isključivanja stigmatizirane osobe iz punog članstva u društvu i onemogućuje joj normalne

društvene kontakte. Slijedom toga, društvene su veze stigmatiziranih osoba narušene, neugodne

i sramotne i to može rezultirati anksioznošću, depresijom i izbjegavanjem drugih osoba. Kao

takva, stigmatizacija može dovesti do narušene slike o sebi kao i do manjeg samopoštovanja

(Heatherton, 2000).

Čini se kako su posljedice stigmatiziranja gotovo istovjetne posljedicama narušavanja i

vrijeđanja dostojanstva neke osobe. No, razlike ipak ima i ona stoji rezultatima raznih

istraživanja stigme i stigmatizacije a koji su ukazali na slučajeve mnogih ljudi sa

stigmatizirajućim obilježjima koji su pokazali visoku razinu samopoštovanja, uspješnosti, sreće i

zadovoljstva unatoč svojim negativnim iskustvima. Upravo to dokazuje činjenicu da proces i

izražavanje stereotipa kao i iskustvo umanjivanja nečije vrijednosti uvelike ovisi o situaciji i

društvenom kontekstu, a što istodobno opravdava tezu o stigmi kao socijalnom konstruktu. Kao

takvu, stigmu oblikuju kulturološke i povijesne sile i prema tome neke karakteristike mogu biti

stigmatizirajuće u jednom povijesnom trenutku, a u drugom ne ili pak u jednoj situaciji da, dok

u drugoj, unutar istog perioda, ne. Sijedom toga, polazište je onda takvo da je stigma više nego

interpersonalni proces – ona je određena širim kulturološkim kontekstom koji uključuje

stereotipe, vrijednosti i ideologije, zatim značenjem koji određena situacija ima za same

sudionike, kao i obilježjima same situacije iz koje proizlazi njeno određeno značenje

(Heatherton, 2000).

10

2. DOMOVINSKI RAT

Rat, kao čimbenik društvenih odnosa, postoji još od samih početaka ljudskog društva. U

teorijskom smislu definiran je kao čin sile kojemu je primarna svrha podrediti protivnika tuđoj

volji, dok u praktičnom predstavlja katastrofu ogromnih razmjera koja svojim intenzitetom

pogađa cjelokupno stanovništvo (Clausewitz, 1997). Upravo je taj pokušaj podređivanja tuđoj

volji i tu katastrofu iskusio hrvatski narod u razdoblju od 1991 – 1996 godine. Netom nakon

proglašenja neovisnosti i samostalnosti države hrvatski je narod bio suočen sa agresijom

udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, JNA, te Srbije i Crne Gore koji,

vođeni velikosrpskom idejom, nisu prihvaćali i priznavali suverenitet hrvatske države. Pobuna

dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj ubrzo je prerasla u izravnu agresiju iz Srbije čime je i

službeno započeo Domovinski rat kao obrambeni rat za cjelovitost i neovisnost hrvatske države.

Iako slabiji u ljudstvu i vojnoj opremljenosti, brojni mladi ljudi ostavljaju svoje domove,

zaposlenja i obitelji i odlaze u obranu države. Vođene domoljubljem i svjesne legitimnosti cilja

za koji se bore hrvatske su obrambene snage u tom smislu bile moralno jače od agresora što je

na kraju, nakon brojnih zločina i oružanih napada, rezultiralo pobjedom hrvatskih branitelja koji

su obranili državu, oslobodili okupirana područja i izborili mir za cjelokupni hrvatski narod.

Neslužbeno, Domovinski rat završava 1995. godine kada su izvedene oslobodilačke

vojnoredarstvene operacije kojima je oslobođen najveći dio okupiranog područja, dok se

službenom godinom smatra 1998. godina u kojoj je završena reintegracija hrvatskog

Podunavlja. Dvije godine kasnije, kao službeni proglas završetka rata, donesena je Deklaracija o

Domovinskom ratu s primarnim ciljem očuvanja kredibiliteta Domovinskog rata i ljudi koji su u

njemu sudjelovali. U toj je Deklaraciji osobito naglašena legitimnost Domovinskog rata kroz

naglasak na činjenicu da je Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i

osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojemu je branila svoj teritorij

od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica4. Nadalje, kao temeljna

vrijednost Domovinskog rata ističe se uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog

integriteta, čime su stvorene pretpostavke za djelovanje pravne države i vladavine prava te

zakonito funkcioniranje državnih tijela kao najbolji način za daljnju afirmaciju dostojanstva

Domovinskog rata. Deklaracijom je posebno istaknuto da su stvaranjem Republike Hrvatske,

kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene stoljetne

težnje hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske s plebiscitarno izraženom voljom u

4 Deklaracija o Domovinskom ratu (2000.). http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2000/1987.htm

11

Ustavu iz 1990. godine da temeljne vrednote ustavno – pravnog poretka budu sloboda, pravda,

vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštivanje prava čovjeka (NN.

56/1990).

Tijekom agresije okupirano je više od 30% hrvatskog teritorija, poginulo više od 16 tisuća

civila i branitelja, zatočeno je i nestalo preko 10 tisuća ljudi, ranjeno njih 38 tisuća, a prognano i

izbjeglo oko 500 – 700 tisuća ljudi5. Podaci su to koji mogu dati tek površan prikaz veličine

ljudskih žrtava, stradanja i materijalnih šteta kojima je Domovinski rat rezultirao. Puno dublji od

toga jesu problemi i psihičke posljedice koje su rat i ratne strahote ostavile na cjelokupnu

populaciju, a posebno na branitelje koji su bili najizloženiji tjelesnim i duševnim traumama

(Klain, 1992).

3. HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI

U članku 5 Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove

obitelji navodi se zakonska definicija ove populacije osoba koja glasi: "hrvatski ratni vojni

invalid iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojemu je organizam

oštećen najmanje 20% zbog rane ili ozljede koje je zadobio u obrani suvereniteta Republike

Hrvatske, odnosno kao zatočenik u zatvoru ili neprijateljskom logoru u Domovinskom ratu.

Hrvatski ratni vojni invalid je i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojemu je organizam

oštećen najmanje 20% zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti odnosno pojava bolesti

neposredna je posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u

Domovinskom ratu" (NN. 174/04, 92/05, 2/07).6

Prema podacima državnog zavoda za statistiku u 2001. godini je u ukupnoj populaciji

popisano oko 430 tisuća osoba s invaliditetom, dok se za 46 tisuća njih kao uzrok invalidnosti

navodi Domovinski rat i njegove posljedice.7 No, na temelju tih podataka ne mogu se donijeti

pouzdani zaključci o brojčanom stanju samih invalida Domovinskog rata budući da isti ne

razlikuju kategoriju civilnih od kategorije ratnih vojnih invalida. Nadalje, prema podacima

Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u Hrvatskoj je trenutno

registrirano 43.493 hrvatskih ratnih vojnih invalida od kojih je 860 najtežih (100% I. i II.

skupine), dok je 7.746 branitelja koji su ostvarili status hrvatskog ratnog vojnog invalida po

5 Frigelj (2003.) Vojna psihologija, prema izvješću Vlade Republike Hrvatske iz 1999. godine6 U daljnjem tekstu koristiti će se termin invalidi Domovinskog rata7 Podaci Državnog zavoda za statistiku, http://dzs.hr/

12

osnovi oboljenja od PTSP-a. S druge strane, prema podacima hrvatskog registra osoba s

invaliditetom u Republici Hrvatskoj ima 34.610 invalida Domovinskog rata, no i ti se podaci

opravdano mogu smatrati nedostatnima i nepouzdanima budući da se hrvatski branitelji ni u

njihovim statistikama ne vode kao posebna skupina8. Iako nepouzdani, razni izvori navode kako

je u samom ratu ranjeno oko 13 tisuća vojnika što, u odnosu na današnje podatke o 34 tisuće

invalida Domovinskog rata, pokazuje da se njihov broj znatno povećao u mirnodopskim

uvjetima, odnosno od 1996. godine koja se smatra zadnjom ratnom godinom. Mogući razlog

tom povećanju mogla bi biti i sama zakonska definicija koja u kategoriju invalida Domovinskog

rata ne svrstava samo hrvatske branitelje kojima je organizam oštećen u ratu, već i one kod koji

se bolest, kao neposredna posljedica sudjelovanja u ratu, javila i godinama nakon rata.

Invalidi Domovinskog rata predstavljaju specifičnu populaciju u tom smislu što oni zaista

jesu invalidi, no ratni i vojni, a ne civilni. Upravo to obilježje kao "ratnih" i "vojnih" jest ono što

ih razlikuje od ostalih osoba s invaliditetom i što ima brojne implikacije na gotovo sve aspekte

njihova života. Uzroci nastanka njihove invalidnosti drugačiji su upravo stoga što su kao vojnici

i ratnici gotovo preko noći postali teški ranjenici i ratni invalidi. Svaka osoba djeluje kao

jedinstvena cjelina biofizičkih i psihičkih karakteristika koje se sastoje od osobnog identiteta,

individualnosti i ličnosti pojedinca. Stoga je logično da svaka povreda fizičkog integriteta nužno

rezultira i povredom psihičkog integriteta. Osim toga, većina njih je prije ranjavanja proživjela

brojne stresne i traumatske događaje, a samo je ranjavanje bilo tek posljednji traumatski

događaj. Takve su okolnosti dovele do toga da, osim tjelesnih ozljeda, imaju i brojne psihičke

ozljede prouzročene ratnim traumatskih doživljajima u kojima su se borili za svoj život i život

svojih suboraca (Frigelj, 2003).

3.1. DRUŠTVO I HRVATSKI RATNI VOJNI INVALIDI

U prilagodbi na invaliditet i u procesu rehabilitacije veći utjecaj ima subjektivna percepcija

same osobe s invaliditetom nego opseg tjelesne invalidnosti i u tom smislu invalid mora više

naučiti kako živjeti s vlastitom percepcijom invalidnosti negoli sa samom invalidnošću (Frigelj,

2003). Upravo se u tom procesu suočavanja javlja velika uloga društva jer, nije dostatno da sam

čovjek prihvati sebe kao invalida već to mora učiniti i okolina u kojoj živi. Vezano uz invalide

Domovinskog rata, problematika odnosa društva prema njima prožeta je određenim

specifičnostima. Odnos našeg društva prema ratom traumatiziranoj braniteljskoj populaciji

8 Podaci Odbora za ratne veterane, radnog tijela Hrvatskog sabora, http://sabor.hr/

13

mijenjao se kroz tri faze. Prva faza, slikovito nazvana "fazom medenog mjeseca" period je

tijekom kojeg se braniteljima iskazivala zahvalnost za sudjelovanje u ratu i nastojala im se

pružiti sva moguća potpora kojom je društvo u to vrijeme raspolagalo. Nakon nje uslijedila je

tzv. "faza otrežnjenja" tijekom koje se preispitivala sva težina tereta zbrinjavanja ratnih

stradalnika a što je na kraju rezultiralo smanjenjem financijske i ukupne socijalne potpore.

Posljednja faza koja je uslijedila i koja je danas prisutna naziva se "faza negacije" tijekom koje

se, od strane društva, minimaliziraju rezultati rata i propituje opravdanost njegova vođenja, a

branitelji, osobito oni koji su stradali u ratu, takav odnos doživljavaju kao neželjeni podsjetnik i

smetnje ka okretanju boljoj budućnosti (Vukušić i sur., 2004, prema Kaliterna-Lipovčan i Šakić,

2004). Takav odnos imao je i još uvijek ima brojne negativne implikacije na živote invalida

Domovinskog rata i čitave braniteljske populacije. Kratko razdoblje "medenog mjeseca" u

kojima se slavilo junaštvo, ratnički duh, zajedništvo i nacionalni osjećaji branitelje je

ispunjavalo samopoštovanjem, zadovoljstvom i svrhovitošću ratnih žrtava. I iako je s vremenom

društvo početnu znatiželju zamijenilo svakodnevnim stvarima, na strani branitelja je i dalje

ostala želja za susretljivošću, suosjećanjem i odavanjem priznanja (Frigelj, 2003).

Slijedom te "negativističke" faze u hrvatskom društvu danas vlada opća klima propitivanja

statusa invalida i ostalih sudionika Domovinskog rata. Iz toga se izvodi opravdan zaključak da je

u našem društvu, kada se radi o odnosu prema invalidima rata, danas na snazi stigma koju su

Corrigan i sur (2005) nazvali strukturalna stigma. Prema njima, taj je oblik stigme stvaran

socijalno političkim snagama i predstavlja politiku privatnih i državnih institucija koje

ograničavaju prava i prilike grupama koje su stigmatizirane. Ključnu ulogu u tom smislu imaju

mediji budući da su oni ti koji predstavljaju sredstvo kroz koje ljudi prepoznaju i shvaćaju

današnji svijet. U našem društvu tako vlada negativna uloga medija koji šire senzacije, ciljane

dezinformacije i negativističko prikazivanje invalida Domovinskog rata, govoreći o njima samo

kroz one pojedince koji su "lažni" invalidi ili one koji su učinili nešto protuzakonito. Tako je u

razdoblju poslije Domovinskog rata evidentan neopravdano senzacionalistički pristup prema

osobama koje su sudjelovale u obrani Hrvatske, a pojedinačno su sudionici incidenta ili

počinitelji prekršajnog ili kaznenog djela. Njima se automatski pripisuje "dijagnoza PTSP-a"

čime se javnost navodi na pogrešan zaključak da su sve psihički oboljele osobe opasne,

nesposobne za život u zajednici i da ih stoga treba izbjegavati. Na taj se način ujedno krši i

Kodeks časti hrvatskih novinara prema kojemu su dužni izbjegavati objavljivanje detalja i

pejorativnih kvalifikacija o bilo kakvom fizičkom ili mentalnom nedostatku (Diklić, 2007).

Stanje je znači takvo da današnji mediji ne primjenjuju načelo individualne odgovornosti i

krivnje, te putem senzacionalističkih najava i priloga jednu incidentnu situaciju primjenjuju na

14

ostatak populacije. Predstavljajući određenu grupu ljudi u negativnom svjetlu, kao asocijalne,

opasne, nepredvidive, nasilne, kroz samoubojstva i samozlijeđivanja, mediji na taj način kod

ostatka društva automatski stvaraju predrasude i diskriminaciju. Tako je, u odnosu na invalide

Domovinskog rata, kroz medije kreirana percepcija koja ih etiketira kao skupinu ljudi koja je

nepoželjna i opasna za društvo.

Pored medija, drugo obilježje koje proizlazi iz "faze negacije" koja je danas prisutna ogleda

se u zakonodavstvu koje se primjenjuje prema invalidima Domovinskog rata. U Hrvatskoj su

tako na snazi brojni zakoni koji se bave pravima i statusom te kategorije ljudi. 2000. godine

zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora donio je Deklaraciju o Domovinskom ratu (NN.

2000/102) koja naglašava važnost poštivanja dostojanstva invalida Domovinskog rata, promiče

načelo individualne odgovornosti i regulira ulogu medija glede ove populacije osoba s

invaliditetom. Tom se Deklaracijom svi građani, državne i društvene institucije, sindikati,

udruge i mediji pozivaju, a dužnosnici i sva državna tijela obvezuju da štite temeljne vrijednosti

i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog vlastite civilizacijske budućnosti. Na taj se način,

kako se navodi u Deklaraciji, čuva moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike

Hrvatske te štiti čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana koji su sudjelovali u obrani

Domovine. Ovom se Deklaracijom Republika Hrvatska ujedno obvezala da će, u skladu s

temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti a u okviru svojih materijalnih

mogućnosti osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima

Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.

Nakon Deklaracije o Domovinskom ratu doneseni su brojni propisi o stambenom zbrinjavanju9

kreditiranju10, obrazovanju11 i zapošljavanju12 branitelja i invalida Domovinskog rata. Iako se iz

brojnosti tih zakona i propisa može donijeti zaključak o aktivnom i pozitivnom odnosu države

prema invalidima Domovinskog rata, ne smije se zanemariti činjenica da uloga države nije samo

u donošenju zakona i propisa. Normom se ne može, na općeniti način zamijeniti proaktivno

djelovanje državnih tijela, lokalnih i regionalnih vlasti, poslodavaca i civilnog društva s ciljem

smanjivanja nejednakosti invalida i kompenzacije njihovog neprirodnog položaja koji iz te

nejednakosti proizlazi (Dulčić, 2003). Na legislativnoj razini znači, stanje je danas takvo da

država, propisujući zakonima primarno novčane i druge naknade, invalidima Domovinskog rata

pristupa na isključivo kompenzacijski način. Na taj je način zanemaren rehabilitacijsko

integracijski pristup koji bi invalidima Domovinskog rata omogućio da pronađu svoje mjesto u

9 NN. 2001/94, 1998/44, 2006/37, 2005/86, 2002/9710 NN. 2006/119, 2003/78, 1997/5111 NN. 2001/94, 1997/4112 NN. 2007/90

15

društvu te da kao školovani i zaposleni ljudi participiraju u društvenom životu i tako ostvare

puni socijalni život na koji, kao sva ljudska bića, imaju pravo.

Kao najveći propust društva, u prvom redu države, u prvom su redu preuranjena

umirovljenja branitelja koji su većinom mladi ljudi. Na taj im se način oduzelo pravo na rad, a

time i trajno uskratila mogućnost ostvarenja motiva samoostvarenja i osjećaja korisnosti te

oduzelo samopoštovanje (Frigelj, 2003). Društvo je tako indirektno odbilo prihvatiti osobe koje,

unatoč svom invaliditetu, mogu samostalno djelovati kao potpuni i aktivni građani. Isto tako,

stalna sumnjičenja invalida Domovinskog rata glede njihova statusa, zahtjevi za stalnim

dokazivanjem bolesti, negativni odnos medija, borba s narastajućom birokracijom i godinama

nakon rata dodatno traumatiziraju već ionako traumatizirane invalide. Zaključak je stoga da je u

našem društvu skoro cijelo vrijeme od rata do danas prisutan proces sekundarne viktimizacije

branitelja, a pogotovo invalida Domovinskog rata (Kaliterna-Lipovčan i Šakić, 2004). I dok

pojam viktimizacije označava materijalnu ili moralnu štetu poput tjelesne ili zdravstvene

posljedice, psihičke patnje, uništenja ili gubitka imovine ili bliske osobe, sekundarna

viktimizacija označava negativne i neodgovarajuće reakcije socijalne sredine poput

okrivljavanja a koje zajedno pojačavaju negativan utjecaj žrtve13. Vezano uz invalide

Domovinskog rata, taj se proces najviše ogleda u slučajevima izostanka socijalne potpore i

nepriznavanja žrtvinih patnji od strane uže i šire socijalne sredine (Kaliterna-Lipovčan i Šakić,

2004). Posljedice procesa sekundarne viktimizacije vrlo su dalekosežne jer ne pogađaju samo

traumatiziranog pojedinca nego i društvo u cjelini. Na individualnom planu, sekundarna

viktimizacija dovodi do pogoršanja stanja, razvoja kroničnosti poremećaja s mogućim

patološkim ishodima i tendencijama kao što su promjene ličnosti, razvoj ovisnosti i

samoubojstva. Na socijalnom planu proces sekundarne viktimizacije dovodi do povećanih

troškova tretmana, raširene pojave nasilničkog ponašanja, trajno narušenih obiteljskih odnosa pa

sve do prijenosa poremećaja na nove generacije (Kaliterna-Lipovčan i Šakić, 2004).

Na temelju provedenih istraživanja14 brojni su stručnjaci uvidjeli da su mnogim osobama s

invaliditetom veći problem stereotipi i predrasude uže i šire društvene okoline negoli njihov

nedostatak i oštećenje. Razlog je tomu taj što društvena stigma vrlo često rezultira gubitkom

samopoštovanja, pogotovo kod invalida Domovinskog rata koji su u vrlo kratko vrijeme iz

aktivne braniteljske uloge prešli u pasivnu, ovisničku ulogu pacijenta. Gubitkom

samopoštovanja osoba gubi i sposobnost da vidi svoje dobre osobine i osjeća se dobro kada

13 Nacionalni program psihosocijalne i zdravstvene pomoći sudionicima i stradalnicima iz Domovinskog rata14 Dinos S. i sur (2004.) Stigma: the feelings and experiences of 46 people with mental illness

Miller A. B, Keys C. B. (2001.) Understanding dignity in the lives of homeless persons

16

razmišlja o sebi i time se kod te osobe stvara osjećaj manje vrijednosti (Frigelj, 2003). Upravo

zato bilo kakva diskriminacija temeljena na tjelesnom, mentalnom, osjetilnom ili psihičkom

invaliditetu mora biti spriječena na osnovu poštivanja ljudskog dostojanstva. Ključnu ulogu u

poštivanju tog dostojanstva ima cjelokupno društvo jer se kroz odnos društva prema invalidima

Domovinskog rata zrcali i priroda njegova odnosa prema Domovinskom ratu i svim njegovim

akterima.

4. CILJ ISTRAŽIVANJA

Dosadašnja su istraživanja populacije invalida Domovinskog rata uglavnom provođena radi

utvrđivanja njihova broja, strukturalnih i demografskih obilježja, prava koja ostvaruju i

financijskih sredstava koja se na njih troše. U najvećem broju slučajeva radi se o kvantitativnim

istraživanjima koja o njima govore kroz postotke i ostale brojčane pokazatelje. Na taj se način

ignorira unutarnji život samih invalida i način na koji oni vide društvo u kojem žive i tako se

ujedno zanemaruje područje njihova osobnog iskustva, načina na koji doživljavaju sami sebe i

procjenjuju odnos okoline prema njima samima. Kvalitativna su istraživanja populacije invalida

Domovinskog rata, na taj način, potpuno zanemareno područje znanstvenih istraživačkih

krugova unatoč trendu brojčanog rasta ove skupine osoba s invaliditetom i godinama nakon rata.

S druge strane, kvalitativna istraživanja koja uzimaju obzir osobna iskustva invalida

Domovinskog rata nužna su za rasvjetljavanje stvarnog stanja stvari, statusa i zadovoljstva

odnosno nezadovoljstva te kategorije osoba s invaliditetom. Isto tako, dostojanstvo se, kao

ključno ljudsko pravo, u našem društvu samo deklarativno spominje, bez postojanja relevantnih

istraživanja na tu temu. Istraživanja stigme i diskriminacije, na taj su način najčešće okrenuta ka

istraživanju općih stavova javnosti i čime prelaze preko osobnih i subjektivnih iskustva samih

ljudi koji se svakodnevno suočavaju sa stigmom od strane drugih.

Stoga je cilj ovog istraživanja dobiti uvid u osobna iskustva i stavove invalida Domovinskog

rata koja se odnose na njihova osnovna ljudska prava s primarnim naglaskom prava na

dostojanstvo, te njihova osobna mišljenja i iskustva o vlastitom položaju u društvu.

17

Sukladno cilju istraživanja postavljeni su slijedeći problemi:

1. Što za invalide Domovinskog rata znači dostojanstvo?

2. Kako invalidi Domovinskog rata percipiraju vlastiti položaj u društvu?

3. Kakvu je slika budućnosti invalida Domovinskog rata?

4. Koji zaštitni činitelji invalidima Domovinskog rata pomažu u svakodnevnom životu?

5. METODOLOGIJA

5.1. NAČIN PROVEDBE ISTRAŽIVANJA

Istraživanje je provedeno u vremenskom periodu od mjesec dana tijekom kojeg je, metodom

polustrukturiranog intervjua, ispitano 17 branitelja iz Domovinskog rata sa statusom hrvatskog

ratnog vojnog invalida. Ideja istraživanja prvotno je predstavljena predsjedniku Udruge

zagrebačkih branitelja Vukovara posredstvom kojeg je ostvarena daljnja suradnja s još pet

drugih udruga branitelja u kojima aktivno djeluju branitelji spremni na sudjelovanje u

istraživanju. Ispitivanja su se provodila na području Grada Zagreba i Grada Varaždina u

sveukupno šest udruga proizašlih iz Domovinskog rata – Udruzi zagrebačkih branitelja

Vukovara, Udruzi hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, Udruzi sudionika

Domovinskog rata 150. brigade, Udruzi hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Udruzi

branitelja logoraša Grada Zagreba i zagrebačke županije, te u HVIDR-i Varaždin. Prije početka

ispitivanja svim je sudionicima detaljno objašnjena tematika i svrha istraživanja, a nakon

zajamčene povjerljivosti i anonimnosti svi su ispitanici dali pristanak na snimanje razgovora.

Razgovor je vođen prema unaprijed određenoj skupini pitanja koja su modificirana u skladu s

tijekom razgovora, a svaki je razgovor u prosjeku trajao 15 minuta. Intervjui su snimljeni u

audio zapisu i potom prepisani u doslovnom obliku.

5.2. SUDIONICI ISTRAŽIVANJA

U istraživanju je sudjelovalo 17 branitelja iz Domovinskog rata kojima je utvrđen status

hrvatskog ratnog vojnog invalida. Invaliditet ispitanika kreće se u rasponu od 30% do 90%, od

čega je najmanje onih sa najnižim postotkom invalidnosti (dvoje ima 30% i dvoje 40%

18

invaliditeta). Četvero ispitanika ima 50 postotni invaliditet, njih petero 60 postotni, troje 70

postotni, a tek jedan ispitanik ima utvrđen invaliditet u visini od 90%.

Prosječna dob ispitanika je 47 godina (M = 47,49), s time da najmlađi ispitanik ima 37, a

najstariji 65 godina. Obrazovna je struktura takva da većina ispitanika, njih 11 ima srednju

stručnu spremu i svi su bili radno aktivni prije rata i to na različitim radnim mjestima (4

policajaca, bankovni službenik, informatičar, obrtnik, kvalificirani radnici, direktor firme).

Šestero njih ima visoku stručnu spremu i isto se tako razlikuju po stručnim profilima pa tako

jedan ispitanik ima završena dva fakulteta i trenutno pohađa magisterij, jedan je magistar

znanosti, a među njima je i akademski slikar, pravnik, ekonomist i policajac. Većina ispitanika

(njih 16) je umirovljeno, a samo je jedan radno aktivan.

Većina je ispitanika u braku (njih 15), dok je jedan razveden, a jedan je neoženjen. Samo 1

ispitanik nema djece, dok ostalih 16 ispitanika ima i to njih 10 po dvoje djece, 5 po jedno, a tek

1 ispitanik ima troje djece. Stambena je situacija ispitanika takva da 14 njih ima riješeno

stambeno pitanje i stambeno su zbrinuti, a tek troje ima neriješenu stambenu situaciju (jedan živi

kao podstanar kod prijatelja, jedan u gradskom stanu, a jedan je još na listi čekanja za

braniteljski stan).

Kako se od ispitanika nije tražilo da navode točan iznos svojih novčanih primanja, ova se

skupina podataka svrstavala u dvije kategorije (zadovoljan – nezadovoljan). Od 17 ispitanika

njih 9 navelo je kao je zadovoljno svojim novčanim primanjima, 5 ispitanika nije u potpunosti

zadovoljno, dok je njih 3 u potpunosti nezadovoljno.

5.3. OBRADA PODATAKA

Za obradu podataka korišten je postupak kvalitativne analize dok je za organizaciju

prikupljenih podataka korištena metoda otvorenog kodiranja. U skladu s tom metodom prvi je

korak u obradi podataka bio uređivanje empirijske građe unutar koje su obilježene rečenice i

dijelovi rečenica koje su bile značajne s obzirom na postavljene probleme čime su određeni

takozvani kodovi prvog reda. Nakon toga proveden je postupak pridruživanja srodnih pojmova

u kategorije kojim je svakom kodu prvog reda pridružen relevantni pojam kao kod drugog reda i

na taj način se naglasila srž svake od jedinice teksta. Posljednji korak u obradi podataka bio e

pridruživanje srodnih pojmova u kategorije nakon čega je provedena njihova analiza.

19

6. REZULTATI I RASPRAVA

Kvalitativnom analizom provedenih intervjua dobiveni su podaci koji daju uvid u osobna

shvaćanja invalida Domovinskog rata o dostojanstvu, te njihova iskustva i mišljenja u vezi

vlastitog položaja i statusa u društvu. Iz podataka su dobivena i saznanja o zaštitnim činiteljima

koji pomažu invalidima Domovinskog rata u svakodnevnom životu, kao i njihova vizija

budućnosti.

6.1. ZNAČENJE DOSTOJANSTVA ZA INVALIDE DOMOVINSKOG RATA

Kako bi dobili uvid u osobna shvaćanja pojma dostojanstva samih invalida Domovinskog

rata ispitanicima je postavljeno pitanje koje je glasilo: "Što za vas osobno znači pojam

dostojanstva?". Analizom odgovora ispitanika dobiveno je 6 različitih kategorija.

Društvena jednakost. Ono što je invalidima Domovinskog rata primarno za iskustvo

dostojanstva i osjećaj da su osobe čiji se dignitet poštuje jest društvena jednakost. Iako sadržana

u brojnim međunarodnim dokumentima i nacionalnim programima Republike Hrvatske,

kategorija društvene jednakosti u pravilu je definirana kroz jednakost u pravima različite vrste,

što se bitno razlikuje od osobnih shvaćanja populacije invalida Domovinskog rata. Društvena

jednakost za invalide Domovinskog rata u prvom redu uključuje normalan način života ("…

Normalan način života… svi oni čimbenici koji omogućuju čovjeku normalno funkcioniranje u

svakodnevnom životu… jedan normalan kontakt čovjeka s čovjekom… (1)"; Da mogu normalno

raditi i živjeti… normalan odnos (6)"; "…normalno živjeti i raditi… (16)"; "…normalan

odnos… (17)"), a nakon toga i jednakost u smislu primjerenog odnosa i ljudskog postupanja

drugih prema njima ("…da nema neprimjerenog odnosa… jednakost kao i prema svim ostalim

građanima (9)"; "…Normalan ljudski odnos… korektan odnos kao čovjek prema čovjeku (11)";

"Da me se cijeni kao čovjeka bez privilegija i prioritetnog statusa… normalan odnos (12)").

Valorizacija proživljenog iskustva i danog doprinosa. U doslovnom smislu valorizacija

znači povisivanje ili održavanje neke ili nečije vrijednosti, cijeniti i pozitivno vrednovati nekoga

ili nešto. U tom smislu i invalidi Domovinskog rata kao ključnu kategoriju dostojanstva navode

valorizaciju traumatičnog ratnog iskustva i doprinosa koji su oni kao branitelji dali u stvaranju

20

države. Ta se valorizacija iskazuje kroz poštovanje od strane ljudi u okolini ("…da me netko

cijeni… situacije u kojima se poštuje jedan drugoga… situacije u kojima međusobno uvažavaju

tuđa stajališta, postupci, mišljenja, poslovi i radnje koje su izvršene (4)."; "…samo poštovanje i

međusobno poštivanje kao svakog drugog čovjeka (17)"; "da nas ne ponižavaju… želim samo

poštovanje kao čovjeka kako priznanje za ono što sam prošao i to će mi dati dostojanstvo i

moralno zadovoljstvo (16)"), priznanje proživljenog iskustva ("…Uvažavanje i priznavanje

onoga što sam zajedno s ostalima prošao… (15)"; "Priznavanje svih mojih postupaka i odluka

(1)"; "…da nam se odaje jedino priznanje što smo u danom momentu pomogli da svi jučer i

danas lakše živimo (13)"), te iskazivanje dužne zahvalnosti za hrabrost i ono što je učinjeno

tijekom rata ("…da im se država i ostatak društva zahvali za hrabrost (10)"; "…valorizacija

onoga što sam ja napravio… iskazivati braniteljima zahvalnost i cijeniti njihov doprinos i time

ih se valorizira… društvo bi trebalo imati dobar odnos prema nama i cijeniti naša dijela (8)").

Osim poštovanja, priznanja i zahvalnosti kroz koju se iskazuje, bitan dio te valorizacije je i

moralno zadovoljstvo samih invalida Domovinskog rata ("…ponašanje od strane drugih mi je

bitno za moje osobno moralno zadovoljstvo (15)"; "…želim samo poštovanje kao čovjeka kako

priznanje za ono što sam prošao i to će mi dati dostojanstvo i moralno zadovoljstvo (16)"; "…

neko moralno zadovoljstvo… da ljudi ne gledaju na njegov prilog koji je on dao u stvaranju ove

države na podcjenjivački i podsmjehivački način (9)").

Slični podacima dobivenim analizom odgovora invalida Domovinskog rata jesu i oni

dobiveni istraživanjem vijetnamskih veterana budući da je iz njih vidljivo kako su vojnici

povratnici iz vijetnamskog rata uvijek jako osjetljivi na stupanj podrške koju dobivaju od

zajednice, pogotovo neposredno po povratku iz rata. Istraživanja su tako pokazala da je za ratne

veterane iznimno važno da nađu i dobiju neku vrstu dokaza javnog priznanja kako u moralnom

stavu zajednice tako i kao načina potrage za smislenošću onoga što prošli su sudjelujući u ratu.

Ono što ratni veterani, po povratku iz rata, žele shvatiti jest kako i da li ih zajednica i društvo

prihvaćaju. Na taj se način njihovom osnovnom potrebom pokazala želja da saznaju da li

društvo na njih gleda pozitivno ili negativno. Istraživanja su dokazala i to da je mišljenje

zajednice prema veteranima povratnicima vrlo važno i za njihov povratak u civilno društvo

budući da ozračje prihvaćanja veterana od strane zajednice olakšava njihovu integraciju u

mirnodopski život dok ozračje mnijenja koje odbacuje uvećava njihovu izoliranost (Herman,

1996). U tom smislu, ono što je za vijetnamske veterane društvena podrška i težnja za javnim

priznanjem za invalide Domovinskog rata je upravo valorizacija proživljenog iskustva i danog

doprinosa iz čega je vidljivo da ratni veterani imaju slične stavove i mišljenja kada se radi o

21

očekivanom odnosu okoline nužnom za njihov osjećaj dostojanstva, bez obzira na vrijeme u

kojem je rat vođen, razloge iz kojih je vođen kao i bez razlike u tome u koje su se društvo

veterani vratili.

Očuvanje tradicije i sjećanja na Domovinski rat. Većina invalida Domovinskog rata

veliki značaj pridaju održanju tradicije i čuvanju uspomene kako na Domovinski rat tako i na

ljude koji su u njemu sudjelovali, a kao osobito bitnim za njihovo moralno zadovoljstvo ("…ne

dozvoliti da neke stvari koje su se dogodile u Domovinskom ratu padnu u zaborav… očuvanjem

tradicije i uspomene na ono što je bilo (2)"; "…treba raditi na spomenu onih koji su u ratu dali

živote, bili ranjeni i ostavili svoje zdravlje (3)"; "…prošlost se ne smije zaboraviti… njegovati

tradiciju i sjećanja na one koji su poginuli (8)").

Dosadašnja istraživanja koja su se bavila problematikom vijetnamskih veterana i njihova

povratka u civilno društvo dala su rezultate iz kojih je vidljivo da su vijetnamski vojnici suočeni

s kritikama javnosti i odbacivanjem rata u kojem su sudjelovali, po povratku iz rata, bili po

drugi puta traumatizirani. Javno priznanje zajednice da žali zbog vlastitih gubitaka pokazalo se

sredstvom sprečavanja sekundarne viktimizacije vijetnamskih veterana. Isto tako, prema

rezultatima istog kvalitativnog istraživanja, poslije svakog rata vojnicima smeta opći nedostatak

javne osviještenosti, kao i zanimanja i pozornosti javnosti. Osnovni je strah vojnika koji su

preživjeli rat bio taj da će njihove žrtve brzo pasti u zaborav. Upravo su iz tih razloga

vijetnamski veterani po povratku iz rata osnivali veteranske organizacije kojima je primarni cilj

bio osigurati javnost ne zaboravi njihove ratne kušnje i iskustva, insistirajući pritom na

odlikovanjima, spomenicima, paradama, praznicima, javnim komemoracijama ali i

pojedinačnim nadoknadama za svoje rane (Herman, 1996). Opća težnja za očuvanjem tradicije i

sjećanja na rat i osobe koje su u njemu sudjelovale zajednička je crta i vijetnamskih veterana i

invalida Domovinskog rata. Njihov zajednički strah izražen u mogućnosti društvenog zaborava

prema svemu što su tijekom rata prošli ono je što ih povezuje u različite organizacije i udruge

koje nastoje spriječiti takvu mogućnost. Na taj način nezaborav, kao jedan aspekt odnosa

društva prema invalidima Domovinskog rata postaje temelj njihova dostojanstva i daje doprinos

osjećaju njihova moralnog zadovoljstva.

Društvena participacija. Većina je ispitanika, kada se radi o osjećaju digniteta, poseban

naglasak stavila na kategoriju društvene participacije kao mogućnosti ravnopravnog

22

sudjelovanja u životu šireg društva i uže zajednice koja ih okružuje. Društvena participacija tako

za njih primarno znači to da imaju svoje mjesto u društvu ("…Da učešće u socijalizaciji i

općenito u društvu invalidima bude što lakše i pristupačnije… kako bi čovjek mogao biti pravi

sudionik i pripadnik tog društva (2)"; "… da nas se ne ignorira… da nas uzmu u svoju sredinu i

da u svojoj sredini budemo predstavnici nečega… da imamo mjesto u društvu (7)"; "…da nas se

prizna kao dio društva i to ključan dio (11)"). Osim mjesta u društvu, kao ključan dio društvene

participacije nužan za osjećaj dostojanstva, invalidi Domovinskog rata ističu radnu aktivnost i

osjećaj društvene korisnosti ("…treba što dulje ostati radno aktivan… da osjete društvenu

korisnost (9)"; "…da ljudi dobiju svoje mjesto u društvu… da imaš šta raditi u životu… da se

pruži prilika i satisfakcija da se pokrenemo u društvu… (10)"; "…nisu samo materijalna prava

čovjeku važna… tu je i želja za radom, da se osjeća korisnim, da osjeća kao da pridonosi

društvu i obitelji (16)").

Slična iskustvima invalida Domovinskog rata jesu i ona vijetnamskih veterana. Tako su

istraživanja pokazala da su ranjeni vijetnamski vojnici po povratku iz rata pokazivali osjećaj

isključenosti. Budući da je rat kao traumatični događaj razorio osjećaj povezanosti između

vojnika i zajednice kojoj je do rata pripadao, za ponovni osjećaj životnog smisla ratnih veterana

pokazalo se nužnim njihovo uključivanje u širu zajednicu. Rezultati su istraživanja tako pokazali

da je od izuzetne važnosti da se ratnim veteranima, po povratku iz rata, nađe mjesto u društvu

kao jedna vrsta zaštitničke spone (Herman, 1996). Ratnim veteranima i invalidima rata

društvena je participacija tako od osobitog značaja jer im daje mogućnost da vrate mjesto u

društvu kojem su težili i koje su mogli imati prije rata, a koje im je odlaskom u rat naglo

oduzeto. Težnja za radnom aktivnošću i osjećajem društvene korisnosti u tom ih smislu ne

razlikuje bitnije od ostalih ljudi u zajednici osim po tome što je u jednoj mjeri jače izražena nego

kod ostalih upravo zbog ratnog iskustva koje su prošli. To je iskustvo promijenilo njihovu

participaciju u društvu u dva vida. Kao prvo, mjesto u društvu koje su imali do rata u potpunosti

je izgubljeno i naglo zamijenjeno novom neplaniranom ulogom koja ih je opet, u više pogleda

promijenila i učinila nesposobnima da se vrate na prijeratno mjesto u društvu. Ta se novonastala

nesposobnost, s druge strane, kompenzira isto tako novonastalom sposobnošću koju su stekli

samim sudjelovanjem u ratu. Činjenica da su sudjelovali u ratu pretpostavlja njihovu snagu i

posjedovanje mnogih vještina, pa tako većina branitelja i invalida Domovinskog rata smatra da

je to osnova po kojoj ih se treba karakterizirati kao osobe sposobne za društvenu participaciju,

koje i nakon rata mogu dati svoj doprinos društvu kao što su ga mogle dati i u razdoblju tijekom

rata.

23

Zaštitna uloga države. Po uzoru na iskustva drugih zemalja koje su iskusile ratna

događanja pa, slijedom toga i problematiku koja se javlja nakon ratnih događanja, Republika

Hrvatska donijela je 2004. godine Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava u

kojoj se kao primarna ističe zaštitna uloga države prema veteranima15. Ta je zaštitna uloga

definirana kao isključiva odgovornost i dužnost države za osiguranjem primjerene zaštite i skrbi

o osobama koje su obranile i osigurale suverenitet i nezavisnost države, kao i svim stradalnicima

i sudionicima rata.

Dostojanstvo se tako za invalide Domovinskog rata ogleda i kroz tu zaštitnu ulogu države.

Za iskazivanje te zaštitne uloge invalidima Domovinskog rata primarno je da im se pruži pomoć

i podrška društva i to najviše kao pomoć u resocijalizaciji i integraciji u mirnodopsku zajednicu

kao načina stvaranja novih socijalnih veza koje su odlaskom u rat naglo prekinute ("…prava

skrb pružiti pravim invalidima… da nas društvo pokuša resocijalizirati… da nam društvo

pomogne da probamo funkcionirati što bolje možemo (4)"). Osim društvu, invalidi

Domovinskog rata značajno mjesto i zaštitnu ulogu u očuvanju dostojanstva i moralnog

zadovoljstva pripisuju državi i državnim institucijama i to najviše u smislu pružanja pomoći i

podrške onim ratnim invalidima koji se nalaze u teškim životnim situacijama ali i pomoći u

ostvarivanju prava onima koji ne znaju kako da ih ostvare ("…Da država da upute onima koji ne

znaju kuda da krenu i šta da rade… da nam država pomogne u ostvarivanju naših prava i

olakša nam muku u stjecanju i dokazivanju tih prava (12)"; "…postupci države… da se

pomogne onima koji mogu opstati i koji mogu raditi… da se nam se pomogne pri zapošljavanju

(10)"; "…državne institucije koje bi nas trebale zaštiti od svega toga… lokalna samouprava

trebala voditi brigu o svojim braniteljima i pomagati im… trebali bi imati na brizi sve te ljude

koji su izašli iz vrlo teške situacije (8)"). Invalidi Domovinskog rata u tom smislu o pomoći

društva i države ne govore sa stajališta bespomoćnih članova zajednice kojima treba

kontinuirano pomagati već sa stajališta onih kojima je potrebna "ruka" društva i države kao

kratkotrajna pomoć i nužan impuls i poticaj za daljnje funkcioniranje.

Poštivanje temeljnih ljudskih prava. Dostojanstvo je ključna kategorija ljudskih prava.

Ljudska prava i dostojanstvo neraskidivo su povezani u tom smislu da poštivanje ljudskih prava

pretpostavlja postojanje dostojanstva i obrnuto. Ta uska povezanost ove dvije kategorije

15 Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2005. do 2008. godine, http://www.vlada.hr/hr/content/download/6514/49952/file/56-02.pdf. Na sjednici Vlade RH 2. studenog donesen je zaključak o donošenju novog Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine.

24

dobivena je i analizom odgovora invalida Domovinskog rata za koje dostojanstvo u prvom redu

znači poštivanje prava koja im su im dana Ustavom, zakonima i brojnim međunarodnim

dokumentima ("…Pravo na zdravlje… pravo na rad… pravo na sve ustavne kategorije sadržane

u ustavu (2)"; "…poštivanje prava svakog čovjeka bez obzira na dob, spol, vjersku ili

nacionalnu pripadnost (9)"). Poštivanje temeljnih ljudskih prava uvjetuje osobni osjećaj

dostojanstva invalida Domovinskog rata i u tom smislu samo dostojanstvo oni smatraju kao onaj

dio čovjeka koji se nikome ne može oduzeti ("…je najvažniji dio osobe (11)"; "…ono što

svakome čovjeku pripada i što svaki čovjek mora imati ako se žali osjećati kako ljudsko biće…

nema većeg prava (15)"; "…nešto što čovjek nosi u duši… nešto što čini čovjeka čovjekom… sve

čovjekove emocije, poštenje, odgoj… ukupnost življenja… (17)").

6.2. DRUŠTVENI POLOŽAJ INVALIDA DOMOVINSKOG RATA

S ciljem dobivanja uvida u osobne stavove invalida Domovinskog rata glede vlastitog

položaja i statusa u društvu ispitanicima su postavljena pitanja: "Opišite kakvim doživljavate

vlastiti položaj i status u društvu kao invalida Domovinskog rata?", "Da li ste i u kojim

situacijama bili drugačije tretirani samo zato što ste invalid Domovinskog rata?", "Kakvim

ocjenjujete odnos društva prema invalidima Domovinskog rata?" Analizom odgovora ispitanika

na pitanja koja su im u ovom dijelu postavljena dobiveno je 5 različitih kategorija.

Stigmatizacija. Stigma se shvaća kao socijalni konstrukt koji definira ljude pripisujući im

neke različite karakteristike ili ih obilježava ili obezvrjeđuje kako posljedicu takvog razlikovanja

(Jones, 1984, prema Dinos i sur, 2004). U tom smislu invalidi Domovinskog rata svoj položaj u

društvu opisuju kao stigmatiziran, a koji se kao takav očituje kroz predrasude i stereotipe koji su

prema njima upereni od strane drugih kao i njihovim razlikovanjem od ostatka društva ("…gdje

god se o nama govori uvijek se kaže "oni" i time se branitelji odvajaju od ostatka društva…

mislim da su branitelji društveno stigmatizirani……treba nam "ruka" da nas se integrira natrag

u društvo a ne da nas se stigmatizira… (3)"; "…postoji zazor 'joj, dalje od njih, oni su ratoborni

i s njima se ne može razgovarati'… postoje jaz i predrasude prema braniteljima… (13)").

Osim predrasuda i stereotipa stigmatizaciji ratnih vojnih invalida pridonose i krive

predodžbe koje ljudi u društvu imaju glede invalida Domovinskog rata ("…ljudi govore da sve

radimo iz osobne koristi… imamo malo veće ambicije nego što ostali misle… ljudi govore da

25

smo privilegirani i da nam se sve daje… (16)"; "…ljudi mi govore da je meni lako jer sve u

životu imam riješeno… (3)"; "…ljudi imaju krivu sliku o nama jer nas sve trpaju u isti koš…

(11)"; "…ratni invalidi su danas krivo prikazani u očima društva… (15)").

Prema teorijskim definicijama stigma se često povezuje i s pojmom marginalizacije.

Povezanost tih dvaju socijalnih konstrukata vidljiva je iz odgovora ispitanika prema kojima se

proces stigmatizacije odvija i kroz getoiziranje invalida Domovinskog rata u smislu njihova

odvajanja od ostatka okoline i stavljanja na marginu društva ("…branitelji su se getoizirali…

(3)"; "…oni nas getoiziraju u stambenom pogledu kada nam daju stanove na jednom mjestu…

kada se ide na more onda svi branitelji i invalidi idu na jedno mjesto… trebalo bi biti

različitosti… (6)"; "…društvo ih je izoliralo… stavljaju ih u geto… stavljaju ih u zajednička

naselja i zgrade isključivo za branitelje… (10)")

Medijsko stereotipiziranje. Ključne su osobine stereotipa te da se putem njih ljudi

kategoriziraju po vrlo vidljivim značajkama nakon čega im se kao pripadnicima iste kategorije

svima pripisuje posjedovanje istih značajki, što na kraju rezultira time da se bilo kojem

pojedincu za kojeg se percipira da pripada toj grupi pripisuje posjedovanje tih istih značajki.

Takve osobine definiraju stereotipe kao previše pojednostavljene i previše generalizirane

apstrakcije o grupama ljudi, a koje su uglavnom netočne (Pennington, 1997).

Iz odgovora ispitanika vidljivo je tako da položaj invalida Domovinskog rata u društvu bitno

određuju mediji, koji kao sredstvo kroz koje ljudi dobivaju informacije, stereotipiziraju

braniteljsku populaciju i tako uvjetuju njihov loš društveni položaj. Medijsko se stereotipiziranje

vrši kroz medijske napade na branitelje i senzacionalizam vezan uz njih i događaje oko njih, kao

i kroz nepoštivanje načela individualne odgovornosti ("…tužno je što nas se kroz medije

napada… (11)"; "…mediji se danas vode nekim senzacionalizmom… (3)"; "…mediji su skloni iz

braniteljske situacije izvuči eksces a ne pozitivnu stvar… mediji pišu da je branitelj opljačkao

kladionicu… lopov je taj koji je opljačkao… (2)"; "…mediji ne bi trebali spominjati pridjev

"hrvatski branitelj" kada netko opljačka banku i počini samoubojstvo jer takve situacije nemaju

veze sa samim naslovom hrvatskog branitelja i svatko odgovara za svoje postupke… (1)"). Od

samih napada i senzacija odnos medija prema braniteljskoj populaciji ide i u drugu krajnost a ta

je sama medijska nezainteresiranost za branitelje i invalide Domovinskog rata ("…Odnos je

medija poprilično loš i nezainteresiran (3)"; "…mediji su danas izgubili interes za populaciju

vojnih ivalida… (9)"; "…mediji pokazuju relativnu nezainteresiranost za našu populaciju… mi

smo kao tema polako izblijedjeli… (7)" ). Ispitanici ističu kako se stereotipiziranje cjelokupne

populacije invalida Domovinskog rata vrši i kroz medijske neistine koje su ujedno i najveći

26

krivac za stvaranje loše slike o ratnim vojnih invalidima ("…pojedini mediji se ne informiraju

kako treba kada pišu o nama i tako se stvara kriva slika… (13)"; "…pišu se i govore

neprovjerene priče bez podloge na činjenicama… stvaraju se negativne slike o nama… (16)";

"…mediji su krivi za stvaranje loše slike o nama… ne provjeravaju ono o čemu pišu… (14)").

Nezadovoljstvo sustavom braniteljske skrbi. U sustav skrbi za branitelje ulazi niz

prioritetnih programa namijenjenih isključivo braniteljima i osobama sa statusom ratnog vojnog

invalida, nazivanih programima mjera skrbi za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji. Od

niza materijalnih prava i mjera koje se prema njima primjenjuju unutar sustava braniteljske skrbi

ono što bitno određuje nezadovoljstvo branitelja tim sustavom jest loša liječnička skrb i

nedovoljna briga koja se vodi o njima kao osobama koje su se iz rata vratile s velikim brojem

raznovrsnih zdravstvenih problema ("…liječenje je jako loše organizirano… invalidi moraju

jako dugo čekati na liječničke pretrage… nije baš do kraja sprovedena briga prema vojnim

invalidima… (1)"; "…najteži invalidi su ostali zakinuti u pitanju liječničke skrbi… ne

prepoznaje se prava bolest, pravi invalidi i ne daje im se prava skrb… (4)"; "…materijalna su

prava tek dio onoga što invalidima treba… "; "…premalo se brige vodi o invalidima… (10)").

Usporedbom hrvatskog sustava zdravstvene skrbi prema braniteljima s drugim zemljama

svijeta dobiva se uvid da je skrb koja se kod nas provodi na puno nižoj razini nego u ostatku

svijeta. U SAD-u tako postoji vrlo razvijen sustav veteranske zdravstvene skrbi kroz koji se

veteranima i njihovim obiteljima pruža kvalitetna i složena medicinska skrb u rasponu od

primarne do specijalističke zdravstvene pomoći, kojim se na poremećaje i bolesti koje su se

javile kod ratnih veterana fokusira na specifične i traumatske događaje koji su prethodili

nastanku poremećaja, čime se na bolesti ratnih veterana gleda drugačije nego na bolesti ostatka

populacije. Iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN. 121/03), zdravstvenom osiguranju (NN.

149/02) kao i Zakona o pravima branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN.

174/04), osim u pogledu administrativnih pitanja i pitanja prednosti, nije moguće pronaći bitnije

razlike u zdravstvenom tretmanu invalida Domovinskog rata u odnosu na ostatak stanovništva

odnosno kod nas ne postoji zdravstvena skrb koja je namijenjena isključivo ratnim veteranima

pogotovo u vidu veteranskih bolnica. Time je zanemarena specifičnost glede uzroka oboljenja i

samih bolesti invalida Domovinskog rata koji obolijevaju i godinama nakon rata a što je jedan

od razloga neprestanog povećavanja stupnja njihova invaliditeta.

Loše zakonodavno i političko stanje. Kao bitno obilježje vlastitog društvenog položaja

invalidi Domovinskog rata navode loše zakonodavno i političko stanje odraz kojeg jesu izražen

birokratizam kojeg slijede dugogodišnja dokazivanja statusa i problemi u ostvarivanju prava

27

("…sa svoja tri ranjavanja morao sam 6 i pol godina čekati a rješenje o invalidnosti… (7)"; "…

mukotrpna i dugotrajna dokazivanja… imao sam problema pri ostvarivanju svojih prava…

trebalo mi je 7 godina da dokažem svoj status ratnog vojnog invalida… (11)").

Loše stanje u zakonodavstvu izraženo je kroz nedorečenost zakonskih normi ("…zakonske

norme koje su napravljene nisu baš usklađene sa stvarnim životnim situacijama u kojima se

nalaze invalidi… ima puno kontradiktornosti u zakonskim normama… (1)"; "…mnogi su uzimali

prava koja nisu imali a pravi ratni invalidi su u tom dijelu ostali zakinuti… mnogi su s

ozljedama koje ja imam dobili puno veći postotak invaliditeta… (4)" ), kroz ograničena

zakonska prava ("…ne dopušta se da ostvarimo prava koja nam prema našim djelima i

zaslugama pripadaju… (8)"; "…puno ljudi dobije i više od svojih potreba, puno više nego što im

treba dok drugi ne dobiju ništa… (7)"), te slabom provedbom zakona ("…danas branitelji imaju

prednosti pri zapošljavanju ali ne znam koliko se to zapravo provodi… (9)"; "…slaba provedba

zakona uzrokuje to da je većina branitelja obespravljena i obezvrijeđena… na papiru nam se

sve daje a u praksi to ide puno sporije… (11)").

Osnovno je obilježje političkog stanja loš državni tretman u smislu neiskrenog odnosa

države prema invalidima Domovinskog rata i pomoći koju pružaju odnosno ne pružaju njene

institucije ("…dostojanstvo ratnih vojnih invalida je narušeno samim tretmanom državnih

institucija i zakonskim preprekama na koje nailaze… (1)"; "…strukture pomažu braniteljima

kalkulantski i uvijek imaju pozadinske motive pomaganja… mi smo za državne strukture biračko

tijelo… (3)"; "…dali su im davanja, dali su im stan i doviđenja – mole Boga da su što dalje, da

ih ne vide… (10)"). Drugi razlog zbog kojeg invalidi Domovinskog rata političko stanje

percipiraju kao loše jest neadekvatnost stručnih službi koje se bave braniteljima i braniteljskom

populacijom i to u smislu da su zastupani od strane onih koji nisu bili u ratu pa samim time ne

mogu niti razumjeti problematiku i populaciju branitelja i ratnih invalida pa tako niti

pravovremeno i adekvatno odgovoriti i prepoznati njihove potrebe i prioritete ("…u

institucijama sjede i rade ljudi koji nisu bili u ratu a odlučuju o nama… (7)"; "…smeta nas što u

ministarstvima, odborima veterana i ostalim državnim institucijama nema branitelja… (10)";

"…većina ljudi zaduženih za problematiku branitelja koji odlučuju o nama nije niti vidjela rat ili

je zaboravila što to znači biti branitelj… (13)").

Loš društveni položaj. Društveni položaj invalida Domovinskog rata većinom ovisi o

ostatku društva odnosno o samim stavovima, mišljenjima i odnosu dugih ljudi prema populaciji

ratnih vojnih invalida. Tako invalidi Domovinskog rata svoj položaj u društvu općenito

ocjenjuju lošim primarno zbog toga što je u odnosu na njih i iskustvo koje su prošli izražen

28

neopravdan odnos ljudi u društvu u smislu nedovoljnog poštovanja ("…sve manje se na nas

gleda kao na osobe kojima neke stvari pripadaju i koje su zbog rata izgubile zdravlje… (4)"; "…

sada je svatko počeo voditi svoju brigu… to nije opravdano, taj odnos "bilo pa prošlo" jer

nikada u životu ništa nije bilo pa prošlo… (6)"), kao i negativnog postupanja ostatka civilnog

društva ("…društvo na našu populaciju gleda vrlo loše… sada je postupanje drugih vrlo

negativno… (5)"; "…ljudi nemaju razumijevanja za nas… ljudi u ovoj sredini ne znaju cijeniti

što smo prošli… gdje god se pojavimo kao vojni invalidi tretira nas se negativno i nikakvih

prioriteta prema nama nema… (7)").

Slijedom negativnog postupanja očigledni su i negativni stavovi ljudi u okolini koji su za

invalide Domovinskog rata pojava s kojom se svakodnevno susreću ("…okolina postavlja

pitanja zašto smo išli u rat i što smo imali od toga… dovodi nas se u situaciju da se pitamo tko

smo i šta nam je sve to trebalo… (10)"; "…mnogi nas pitaju zašto smo i za koga išli u rat…

dovode nas u situaciju da se pitamo zašto smo uopće išli… išao si dobrovoljno da obraniš

društvo a sad propituju naše postupke i motive… (12)"; "…kada pokažem invalidsku iskaznicu

dobijem odgovor da tko me tjerao u rat, zašto sam išao i što mi je falilo da sam morao ići…

(7)"). Uz navedene negativne stavove ljudi u okolini invalidi Domovinskog rata percipiraju i

postojanje animoziteta javnosti prema svim braniteljima i cijelom Domovinskom ratu ("…

mislim da je animozitet prema braniteljima postojao od samog početka… oni koji nisu

sudjelovali u Domovinskom ratu oni nam se protive… (13)" , "…dobar dio javnosti je spram

hrvatskim invalidima animozitetan… (17)"). Osim animoziteta i javno izraženih negativnih

stavova, negativan odnos društva javlja se i u vidu ignoriranja samih invalida Domovinskog rata

od strane ljudi u okolini ("…odnos prema nama nije toliko negativan koliko ga nema uopće…

kada i ima nekog odnosa onda je većinom negativan… (7)"; "…ljudi polako zaboravljaju gdje

smo bili i šta smo prošli i tko su hrvatski ratni invalidi danas i sada… nismo više uvažavani…

društvo više uopće ne obraća pozornost na nas… ne mogu reći da je odnos negativan već prije

to da ga uopće nema… prema braniteljima i invalidima se ponašaju kao da ne postojimo…

(15)").

Lošem položaju invalida Domovinskog rata, isto tako doprinosi i činjenica da je njihovo

dostojanstvo umanjeno kako zbog neprihvaćanja od strane okoline tako i zbog toga što nemaju

mjesto u društvu u kojem žive ("…nemamo dostojanstvo u toj mjeri koliko smo ga nakon svega

očekivali… naše je dostojanstvo otišlo u negativnom smjeru i palo na još nižu razinu… (7)" , "…

ne mogu svi ići u mirovinu a nema posla i tako se gubi dostojanstvo… nisu dobili priliku i

satisfakciju da se pokrenu u društvu… (10)"; "…za nas trenutno nema mjesta u društvu u kojem

živimo… (7)"). Lošem društvenom položaju invalida Domovinskog rata na isti način doprinosi i

29

promijenjen odnos zajednice u odnosu na onaj koji je bio prisutan po povratku iz rata ("…dok

smo se borili i kada smo se vratili iz rata društvo nas je tretiralo s dostojanstvom… u početku su

nas cijenili i poštovali… (4)"; "…u početku su nas tretirali na pozitivan način… (5)"; "…prema

nama su najviše postupali s dostojanstvom neposredno nakon završetka rata… po povratku iz

logora su me svi dočekali i hvalili u tolikoj mjeri da me to začudilo… danas se to sve

razvodnilo… (8)").

Dosadašnja su istraživanja pokazala kako su percepcija lošeg društvenog položaja od strane

ratnih veterana, u smislu nepovjerenja u zajednicu i osjećaja takozvane lažnosti svijeta

uobičajene reakcije do kojih dolazi nakon traumatičnih događaja kao što su rat i ratna zbivanja.

Slično odnosu prema invalidima Domovinskog rata koji je danas prisutan u našem društvu a

kreće se u rasponu od negativnog pa do nepostojećeg, bio je i još jest onaj u američkom društvu

u odnosu na vijetnamske veterane. Istraživanja govore kako su stavovi i mišljenja ljudi u

zajednici takvi da ili idealiziraju ili omalovažavaju vojnika i njegovo sudjelovanje u ratu, uz

istodobno izbjegavanje podrobnijeg ulaženja u bilo koju temu vezanu uz rat i njegovo ratno

iskustvo. Na taj način se gubi društvena podrška a sve što je vezano uz rat zadržava se u

segregiranom krugu veterana isključenih iz šireg društva (Herman, 1996).

6.3. ZAŠTITNI ČINITELJI KAO POMOĆ U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Analizom odgovora ispitanika na pitanje: "U kojim situacijama osjećate da vas se tretira s

dostojanstvom?" dobivene su 4 kategorije zaštitnih čimbenika koje ratnim vojnim invalidima

pomažu u svakodnevnom životu.

Obitelj i prijatelji kao zaštitni faktor. Za invalide Domovinskog rata primarni zaštitni

faktor u njihovom svakodnevnom funkcioniranju jesu obitelj i uski krug prijatelja. Njihova se

zaštitna uloga ostvaruje kroz druženje s kolegama suborcima kao i u ostalim vidovima

prijateljstava i to na način da kroz takvu vrstu interakcije imaju osjećaj dostojanstva i percepciju

da se prema njima postupa s poštovanjem ("Jedine situacije u kojima osjećam da netko ima

poštovanja prema meni jesu one privatne koje uključuju moje prijatelje… prijatelji se uglavnom

prema meni odnose s poštovanjem… (1)"; "Pozitivno sam tretiran u društvu… (2)"; "…s

prijateljima otići na kavicu – e to je već nešto… druženje mi je isključivo važno… (14)").

Osim s kolegama suborcima i u uskom krugu prijatelja i civilnog društva, invalidi

Domovinskog rata veliki značaj pripisuju i podršci vlastite obitelji koja se u tom smislu javlja

30

kao drugi čimbenik zaštite kroz koji se jača i potpomaže osjećaj samih invalida Domovinskog

rata ("Uživam u djeci, obitelji i društvu prijatelja… (4)"; "Meni je obitelj pomogla, bila

uzdanica i podrška da izdržim sve to… da supruga i djeca nisu imali toliko razumijevanja za

mene ja ne znam gdje bih danas bio… (13)").

Dosadašnja istraživanja provođena nad populacijom vijetnamskih veterana pokazala su da

ključnu ulogu u oporavku pri povratku iz rata imaju, kao i kod invalida Domovinskog rata,

obitelj i najbliži prijatelji ratnih veterana. Obitelj i prijatelji se u tom smislu javljaju kao ključni

zaštitni faktori kroz koje se vojniku u civilnom društvu pruža sigurnost i zaštita. Istraživanja

tako pokazuju da podrška bliskih osoba odnosno njihova briga i zaštita može imati i ima

iscjeljujući učinak za veterana povratnika u civilno društvo (Herman, 1996).

Samopoštovanje kao obrambeni mehanizam. Samopoštovanje se smatra posebnim

aspektom samopoimanja koje, po definiciji, opisuje ono što mi mislimo o sebi i kako

vrednujemo sebe, a sastoji se od toga što mislimo o vlastitim tjelesnim, osobnim i moralnim

značajkama u odnosu prema obitelji društvenom ja (Pennington, 1997).

Dosadašnja istraživanja populacije ratnih veterana pokazala su da je ključnu ulogu pri

izgradnji samopoštovanja vijetnamskih veterana imalo njihovo povezivanje s drugim ljudima.

Takvi podaci naglašavaju vanjske zaštitne čimbenike kako primarno važne za formiranje

samopoštovanja što pokazuje odstupanje od rezultata dobivenih analizom odgovora invalida

Domovinskog rata. Za razliku od vijetnamskih veterana samopoštovanje se ovdje javlja kao

zaseban unutarnji zaštitni činitelj razlikujući se istodobno od prethodne kategorije koja zaštitne

funkcije pripisuje obitelji i prijateljima kao isključivo vanjskim zaštitnim faktorima.

Samopoštovanje je u tom smislu izraženo kao i kroz osjećaj ponosa koji invalidi Domovinskog

rata osjećaju u sebi i koji im olakšava svakodnevni život ("Ponosan sam na to što sam branitelj i

hrvatski ratni invalid… ("; "Ja to nosim u sebi… ja sam ponosan na to što sam bio… (12)";

"Osobno nisam čovjek koji je nezadovoljan… ja mislim da tvoj status ovisi o tebi samome…

koliko se sam trudiš, koliko si ga imao prije u toj ga mjeri imaš i danas… (13)").

Osjećaj korisnosti. Invalidi Domovinskog rata kao poseban zaštitni čimbenik koji im

pomaže u svakodnevnom funkcioniranju i doprinosi njihovom osjećaju dostojanstva navode

osjećaj korisnosti. Taj osjećaj koristi prvenstveno se stvara kroz službeno zaposlenje odnosno

radnu aktivnost ("…radno sam aktivan i sudjelujem u radu naše udruge veterana… ja sam se

normalno zaposlio… (9)" , "…tajnik sam udruge veterana… ja sam po struci magistar i mogao

sam naći posao… (10)"), a u nedostatku istog osjećaju korisnosti doprinose raznovrsni hobiji i

31

zanimacije u kojima branitelji nalaze osobno zadovoljstvo ("…ako se ne baviš ničime onda

poludiš… ja radim oko kuće, vrta, građevine… (6)"; "Meni nikakva materijalna prava nisu stvar

dostojanstva… nego udruge preko kojih radimo projekte u našem zajedničkom interesu… (8)").

Ova je kategorija rezultata usko povezana s rezultatima dosadašnjih istraživanja koja su

provođena nad veteranima vijetnamskog rata, a prema kojima je društveno djelovanje iznimno

važno za veterane koji su preživjeli rat. Istraživanja su pokazala da se takvo djelovanje temelji

na aktivnoj ulozi u društvu kroz koju se onda ujedno stvara i osjećaj koristi kod samih ratnih

veterana, a osim što pomaže u sprečavanju nastanka osjećaja isključenosti ratnih veterana po

povratku u mirnodopski život, društveno djelovanje njima ujedno pruža i izvor snage što se crpi

iz njihove vlastite inicijative, energije i domišljatosti. Osobito važnim pokazao se rezultat da

sudjelovanje u društvenim naporima jača karakter osobe i njeno samopoštovanje kao i to da se

tim društvenim djelovanjem stvara osjećaj povezanosti ratnih veterana s drugim ljudima

(Herman, 1996).

Pozitivan tretman i poštovanje od strane šireg društva. Na pozitivni tretman invalidi

Domovinskog rata primarno gledaju s aspekta zdravstvene skrbi odnosno bolničkog tretmana

koji im se, kao osobama s invaliditetom pruža. Tretiranje s poštovanjem u bolnicama i ostalim

zdravstvenim ustanovama ključno je za njihov osjećaj da su osobe s dostojanstvom ("…u

bolnicu su me odmah primili, odmah su me tretirali i činili sve ono što je od početka trebalo

činiti… poštovanje bez obzira što sam bolestan ispunjavao me zadovoljstvom i osjećajem

dostojanstva… (1)"; "…meni je Grad Varaždin izašao u susret sa svime i sve što mi treba za

zdravlje plaćam puno manje no što to realno košta… postoje neki sustavi i institucije koje nas

štite… neki te doktori cijene… (6)"). Poštovanje od strane šireg društva zaštitni je čimbenik koji

se prvenstveno izražava kroz poštivanje od strane državnih institucija kako kroz pomoć u

ostvarivanju određenih prava tako i kroz moralno vrednovanje invalida Domovinskog rata i

doprinosa koji su dali društvu ("…država mi je izašla u susret kada su bili otkupi stanova…

(10)"; "…kada nas se vrednuje i spomene u prilikama koje su za to predviđene kao što su dan

grada, županije i slično… (8)"; "…premijer se pred UN-om zahvalio hrvatskim braniteljima za

stvaranje ove države… (9)"). Osim u državnim invalidi Domovinskog rata zaštitnu ulogu vide i

u raznim udrugama koje se bave braniteljskom problematikom i ratnim vojnim invalidima

pružaju raznovrsnu pomoć ("…nevladine udruge i udruge iz Domovinskog rata zaista pomažu

ratnim invalidimai braniteljima… (2)").

32

6.4. SLIKA BUDUĆNOSTI INVALIDA DOMOVINSKOG RATA

Analizom odgovora ispitanika na pitanje: " Kakvi su vaši planovi za budućnost?" dobivene

su 3 kategorije iz kojih su vidljiva tri različita pogleda odnosno vizije koje hrvatski ratni vojni

invalidi imaju glede svoje budućnosti.

Nejasna slika budućnosti. Nemali dio invalida Domovinskog rata nema jasnu viziju vlastite

budućnosti – tom je dijelu populacije ratnih invalida važan onaj trenutak u kojem se nalaze, pa

bi se njihov način života opravdano mogao nazvati život od danas do sutra ("Nemam nikakvih

planova… počeo sam živjeti od danas do sutra… (1)"; "Sklon sam improvizaciji… ujutro kada

se probudim onda me dan nosi… (2)"), a kao usko vezano uz takav način života no opet kao

zasebno obilježje nejasne slike budućnosti i izdvaja se i nepostojanje konkretnih planova za

budućnost ("…Ja poslije logora planova za budućnost više nemam… meni je bitna samo ona

minuta u kojoj jesam… (8)"; "…nemam nikakvih planova… nastojim uživati koliko mogu…

(16)").

Očuvanje zdravlja. Svi ispitanici u ovom istraživanju jesu branitelji s utvrđenim statusom

ratnog vojnog invalida u koji ulaze razni stupnjevi invaliditeta, a logičan slijed toga je taj da je

većina njih po povratku iz rata svoj život usmjerila ka očuvanju vlastitog zdravlja. Njihov je

invaliditet ono što im određuje i kontrolira život pa tako očuvanje zdravlja zauzima prvo mjesto

u njihovoj slici budućnosti i budućeg života ("…Pokušati na neki način držati te ratne rane pod

kontrolom i ne dopustiti da one prevladaju nad cjelokupnim životom… (4)"; "…treba sada

sačuvati ovo zdravlje koje postoji… (6)"; "Danas mi je primarno sačuvati zdravlje… (7)"; "…

Samo neka je zdravlje u redu i sve će biti riješeno… (11)").

Iskustva drugih zemalja koja su bila suočena s problematikom ratnih veterana pokazala su da

je po povratku iz rata zdravlje ratnih veterana bitno narušeno i da se niti jedan vojnik iz rata ne

vraća u potpunosti zdrav. Vojnici se iz rata vraćaju s raznim bolestima i raznovrsnim

dijagnozama, a mnogi obolijevaju i godinama nakon rata posljedica čega jest upravo njihovo

izravno sudjelovanje u ratu. Oboljenja vojnika su takva da mnogi po povratku iz rata stječu

status ratnog vojnog invalida uz tendenciju daljnjeg rasta invalidnosti pa time i povećanja

stupnja invaliditeta ali i mortaliteta te populacije. Takva iskustva zabilježena su i sa završetkom

Domovinskog rata što objašnjava rezultate prema kojima si je većina invalida Domovinskog rata

kao primarni životni cilj postavila očuvanje vlastitog zdravlja.(uzgbvu.hr-interni podaci)

33

Pomoć suborcima. Određeni broj invalida Domovinskog rata svoju sliku budućnosti vidi u

pomaganju drugima pa je tako veliki broj njih svoj život posvetio je pomaganju kolegama

suborcima prvenstveno im nastojeći pomoći u ostvarivanju prava i skidanju stigme s braniteljske

populacije ("Pokušavam ostaviti neki bolji trag u životu i pomagati drugima riješiti status na

koji imaju pravo… …pokušavam pomoći ljudima, braniteljskim kolegama i skinuti stigmu s

braniteljske populacije… (3)"; "Pomoći drugim invalidima i braniteljima u ostvarivanju

prava… (7)"; "Pokušavamo pomoći svojim suborcima da lakše prihvate tegobe… pomažemo im

da ostvare svoja prava… (13)").

Dosadašnjim istraživanjima populacije ratnih veterana došlo se do saznanja kako veliki broj

veterana po povratku iz rata kreće odnosno započinje takozvanu preživljeničku misiju u tom

smislu da se osjećaju pozvanima da započnu svoje djelovanje u širem svijetu. Radi se o

veteranima koji su svojim životima i proživljenom iskustvu prepoznali neku višu dimenziju koju

su uzeli kao polazište za buduće društveno djelovanje. Bit preživljeničke misije jest davanje

drugima, a u provedenim kvalitativnim istraživanjima takve su osobe priznale da to čine i radi

vlastitog izlječenja. Njihovo društveno djelovanje poprima različite oblike – od konkretnog

angažmana s konkretnim ljudima pa do apstraktnih intelektualnih nastojanja. Takvi rezultati

pokazuju da je veliki broj onih veterana koji svoje traumatično ratno iskustvo pretvaraju u dar

drugima i, slijedom toga, svoju energiju usredotočuju na pomaganje drugima koji se nalaze u

sličnoj situaciji (Herman, 1996).

34

7. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Iako aktualna tema i više od 15 godina nakon rata, populacija invalida Domovinskog rata s

istraživačkog je aspekta zanemarena tematika. Kvalitativnim istraživanjem dostojanstva iz

perspektive samih invalida Domovinskog rata dobiven je uvid u njihova osobna mišljenja,

stavove i iskustva čime je ujedno dobivena njihova percepcija odnosa društva i zajednice prema

njima samima kao i percepcija njihova vlastita položaja u društvu.

U današnjem se društvu invalidi Domovinskog rata osjećaju stigmatizirano primarno zato jer

se društvo prema njima odnosi s predrasudama i stereotipizira ih kao populaciju koja jedinu i

isključivu važnost stavlja na materijalna prava i novčana davanja što se ovim istraživanjem

pokazalo netočnim budući da je vrlo mali broj onih koji su materijalnim pravima pridavali

ikakvu važnost. Pokazalo se da stigmatizaciji invalida Domovinskog rata uvelike doprinose

mediji koji kroz stereotipiziranje i nepoštivanje načela individualne odgovornosti stvaraju

predrasude i negativne stavove prema invalidima rata kod ostatka javnosti. Da se radi o

predrasudama i stereotipima dokazuje činjenica prema kojoj invalidi Domovinskog rata

primarno teže društvenoj jednakosti, ne ističući svoj status invalida i ne tražeći privilegije i

prioritete u odnosu na ostatak društva. Društvena jednakost za njih predstavlja normalan život,

primjeren odnos i ljudsko postupanje od strane drugih osoba u zajednici, a jedino što traže izvan

tih "normalnih" okvira jest valorizacija njihovog ratnog iskustva i doprinosa koji su dali pri

stvaranju i obrani suvereniteta hrvatske države. Kroz tu valorizaciju, suprotno mišljenjima

javnosti, oni ne zahtijevaju nikakva materijalna prava već iskazivanje zahvalnosti i priznanja

kroz očuvanje tradicije i održavanja sjećanja na poginule i nestale suborce s ciljem sprečavanja

nezaborava na proživljeno ratno iskustvo.

Odnos društva prema invalidima Domovinskog rata nalazi se na dva različita pola – od

negativnog pa sve do ignoriranja odnosno nepostojanja bilo kakvog odnosa. Negativni stavovi

javnosti pojava su s kojom se invalidi Domovinskog rata svakodnevno susreću na način da se

propituju njihovi motivi odlaska u rat i omalovažava njihova uloga koju su imali u obrani

države. Ti negativni stavovi vrlo često prelaze i u izrazito neprijateljske pa je tako jedan dio

društva prema populaciji invalida Domovinskog rata izrazito i otvoreno animozitetan.

Specifičnost odnosa društva prema ratnim invalidima jest u tome da je u odsustvu negativnog

odnosa odsutan i onaj pozitivan s kojim su se invalidi Domovinskog rata susretali po povratku iz

rata. Na taj način drugi dio javnosti koji nema negativne stavove ujedno nema niti pozitivne već

pokazuje relativnu nezainteresiranost i ignoriranje spram populacije invalida Domovinskog rata.

35

Osobito važno za osjećaj dostojanstva i moralnog zadovoljstva invalida Domovinskog rata

jest njihova participacija u društvenom životu zajednice u kojoj žive. Ona se ostvaruje na način

da invalidi Domovinskog rata, kao ravnopravni sudionici društva, imaju svoje mjesto u zajednici

primarno kroz određeni vid radne aktivnosti koja bi u njima stvorila osjećaj korisnosti i

doprinosa društvu i obitelji. Na taj način od društva i države oni ne zahtijevaju materijalna prava

već zaštitu u vidu bolje zdravstvene skrbi te pomoć u integraciji i resocijalizaciji kao procesa

koji još uvijek nisu u potpunosti sprovedeni. Iako svoj položaj u društvu ocjenjuju općenito

lošim zbog nedovoljno razvijenog sustava braniteljske skrbi kao i lošeg političkog i

zakonodavnog stanja, većina invalida Domovinskog rata svoju zaštitu i osjećaj dostojanstva

pronalazi u krugu svoje obitelji i najbližih prijatelja, koji se u tom smislu javljaju kako njihovi

vanjski zaštitni čimbenici. Osim vanjskih zaštitnih čimbenika koji im pomažu u svakodnevnom

životu, jednom dijelu invalida Domovinskog rata od pomoći su i unutarnji zaštitni faktori

izraženi u vidu samopoštovanja odraz kojeg je osjećaj osobnog ponosa i osjećaj koristi koji si, u

nedostatku radne aktivnosti, samostalno pronalaze u stvarima koje ih opuštaju i čine

zadovoljnima s moralnog aspekta.

Ono što se pokazalo nužnim za poboljšanje položaja i unapređenje društvenog statusa

invalida Domovinskog rata jest usklađivanje zakonskih normi sa stvarnim životnim situacijama

u kojima se sami invalidi nalaze a za što je potrebno u službe koje se bave braniteljskom

problematikom uključiti osobe i stručnjake koji su bili direktni sudionici ratnih zbivanja i koji na

taj način navedenu problematiku gledaju isključivo sa stajališta sami invalida Domovinskog

rata. Isto tako, postoji potreba za uvođenjem specifične i složene zdravstvene skrbi i

individualizacijom zdravstvenog tretmana samih invalida Domovinskog rata s ciljem

sprečavanja njihova daljnjeg obolijevanja i povećanja invaliditeta, a kao jedan od načina

olakšavanja životnog funkcioniranja i dostojanstvenog postupanja prema invalidima

Domovinskog rata.

36

8. LITERATURA

1. Anić, V. (2007.) Rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb

2. Clausewitz von, K. (1997.) O ratu, MORH, Zagreb

3. Corrigan P. i sur. (2005.) Newspaper stories as measures of structural stigma, Psychiatric services, 6 (5): 551-556.http://ps.psychiatryonline.org/cgi/content/full/56/5/551 (23.10.2007.)

4. Deklaracija o Domovinskom ratu (2000.) Narodne novine 2000/102

5. Diklić, A. (2007) Pridonose li mediji stigmatizaciji psihički oboljelih osoba?, Epoha zdravlja. http://www.zdravi-gradovi.com.hr/include/pdf/dokumenti/epoha_8_07.pdf (24.10.2007)

6. Dinos S. i sur (2004) Stigma: the feelings and experiences of 46 people with mental illness, British Journal Of Psychiatry, 184: 176 – 181. http://bjp.rcpsych.org/cgi/reprint/184/2/176 (24.10.2007)

7. Dulčić, A. (2003.) Zakonodavstvo usmjereno protiv diskriminacije osoba s invaliditetom, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Tisak Vijeća Europe

8. Frigelj, D.(2003.) Vojna psihologija, MORH, Zagreb

9. Heatherton, T. F. (2000.) The social psychology of stigma. http://books.google.hr (23.10.2007)

10. Herman, J. L. (1996.) Trauma i oporavak, Druga, Zagreb

11. Kaliterna Lipovčan, Lj., Šakić,V. (2004.) Hrvatsko društvo danas: psihosocijalni procesi, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

12. Klain, E. (1992.) Ratna psihologija i psihijatrija, Glavni sanitetski stožer RH, Zagreb

13. Manzo J. F. (2004.) On the sociology and social organization of stigma: some etnomethodological insights, Human Studies 27: 401–416.http://www.springerlink.com/content/v58n073522184511/fulltext.pdf (24.10.2007.)

14. Mesec, B. (1998.) Uvod v kvalitativno raziskovanje v socialnem delu. Visoka šola za socialno delo, Ljubljana

15. Miller A. B, Keys C. B. (2001.) Understanding dignity in the lives of homeless persons, American Journal of Community Psychology, 29 (2): 331-334.http://www.springerlink.com/content/j721g836380g3216/fulltext.pdf (23.10.2007.)

16. Nacionalni program psihosocijalne i zdravstvene pomoći sudionicima i stradalnicima iz Domovinskog rata http://vlada.hr/hr/content/download/6613/50485/file/64-02.apdf (24.10.2007.)

37

17. Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2005. do 2008. godine, (2004.) http://www.vlada.hr/hr/content/download/6514/49952/file/56-02.pdf (17.10.2007)

18. Nordenfelt, L. (2004.): The varieties od dignity, Health Care Analysis, 12 (2): 69-81.http://www.springerlink.com/content/k1077158744p11tx/fulltext.pdf (23.10.2007.)

19. Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) http://www.amnesty.hr/stranica.php?sifra_str=opca_deklaracija (23.10.2007)

20. Pennington, D. C. (1997.) Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko,

21. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak

22. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Narodne novine 174/04, 92/05, 2/07

23. Zakon o zdravstvenom osiguranju, Narodne novine 149/02

24. Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine 121/03

25. http://www.dzs.hr/ (24.10.2007.)

26. http://www.sabor.hr/ (24.10.2007.)

38

9. PRILOZI

PRILOG 1. Intervju sa hrvatskim ratnim vojnim invalidima.

Pitanja koja su postavljena prilikom vođenja intervjua sa ispitanicima:

1. Što za vas osobno znači dostojanstvo?

2. Što bi postupanje prema vama s dostojanstvom uključivalo?

3. Opišite kakvim doživljavate vlastiti položaj i status u društvu invalida Domovinskog

rata?

4. Da li ste i u kojim situacijama bili drugačije tretirani samo zato što invalidi

Domovinskog rata?

5. Da li se i u kojim situacijama doživljavate manje vrijednima? Kako se s time nosite?

6. Kakvim ocjenjujete odnos društva prema invalidima Domovinskog rata (građani,

tretman državnih institucija)?

7. Kakvim bi ste opisali odnos medija prema invalidima Domovinskog rata?

8. Kakav odnos očekujete od drugih?

9. Kako je vaš invaliditet utjecao na vaš poslovni i privatni život?

10. Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Sociodemografski podaci koji su se ispitivali:

- Starost

- Šta su radili prije rata i šta rade sada

- Stambena situacija

- Novčana primanja

- Postotak invalidnosti

- Obiteljska situacija

39

PRILOG 2. Tablice

Tablica 1.

Izjave ispitanika o osobnom shvaćanju pojma dostojanstva II. RAZINA III. RAZINA

Normalan način života… svi oni čimbenici koji omogućuju čovjeku normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu… jedan normalan kontakt čovjeka s čovjekom… (1)

…da se odnosi prema meni kao prema osobi (4)

…da nas puste na miru svi… želim da nas puste živjeti svoj život… neka konačno sve ide svojim tokom (5)

Da mogu normalno raditi i živjeti… normalan odnos (6)

…normalno živjeti i raditi… (16)

…normalan odnos… (17)

…da nema neprimjerenog odnosa… jednakost kao i prema svim ostalim građanima (9)

Normalan ljudski odnos… korektan odnos kao čovjek prema čovjeku (11)

Da me se cijeni kao čovjeka bez privilegija i prioritetnog statusa… normalan odnos (12)

- normalan način života

- jednakost- društvena jednakost

Znači da netko ne vrijeđa njegovu osobnost, njegovu ličnost, da ga ne podcjenjuje… ponašanje s dužnim štovanjem u smislu čistog poštivanja ličnosti i osobnosti svakog čovjeka (1)

…da me nitko ne obezvrjeđuje i ne govori neistine o tome tko sam i što sam prošao… (11)

…da me netko cijeni… situacije u kojima se poštuje jedan drugoga… situacije u kojima međusobno uvažavaju tuđa stajališta, postupci, mišljenja, poslovi i radnje koje su izvršene (4)

…samo poštovanje i međusobno poštivanje kao svakog drugog čovjeka (17)

…da nas ne ponižavaju… želim samo poštovanje kao čovjeka kako priznanje za ono što sam prošao i to će mi dati dostojanstvo i moralno zadovoljstvo (16)

- poštovanje

- priznanje

- valorizacija proživljenog

iskustva i danog doprinosa

40

Uvažavanje i priznavanje onoga što sam zajedno s ostalima prošao… poštovanje, da me se ne vrijeđa (15)

Iskazivanje poštovanja… da te netko zbog toga što si invalid poštuje zbog toga jer ima osjećaj da si takav upravo zbog toga što si stvorio nešto za narod, za državu, za sve njih (2)

Priznavanje svih mojih postupaka i odluka

…treba cijeniti ono što smo mi dali za ovo društvo (3)

Da me okolina poštuje na neki način… da prema svemu što sam prošao imaju malo više obzira… da više cijene iskustvo koje sam prošao u ratu… da nas ljudi samo malo cijene i poštuju (5)

…da se cijeni to da nije bilo nas da ne bi bilo ove države… da se prizna da je moja invalidnost stečena ratom i stvaranjem ove države (6)

…da nam se odaje jedino priznanje što smo u danom momentu pomogli da svi jučer i danas lakše živimo (13)

…da im se država i ostatak društva zahvali za hrabrost (10)

…valorizacija onoga što sam ja napravio… iskazivati braniteljima zahvalnost i cijeniti njihov doprinos i time ih se valorizira… društvo bi trebalo imati dobar odnos prema nama i cijeniti naša dijela (8)

…neko moralno zadovoljstvo… da ljudi ne gledaju na njegov prilog koji je on dao u stvaranju ove države na podcjenjivački i podsmjehivački način. (9)

…da nam se prizna status na koji imamo pravo kao moralno zadovoljstvo (13)

…ponašanje od strane drugih mi je bitno za moje osobno moralno zadovoljstvo (15)

…želim samo poštovanje kao čovjeka kako priznanje za ono što sam prošao i to će mi dati dostojanstvo i moralno zadovoljstvo (16)

…dostojanstvo ratnih invalida možemo gledati kroz materijalnu i duhovnu moralnu stranu (17)

- zahvalnost

- moralno zadovoljstvo

41

…ne dozvoliti da neke stvari koje su se dogodile u Domovinskom ratu padnu u zaborav… očuvanjem tradicije i uspomene na ono što je bilo (2)

…treba raditi na spomenu onih koji su u ratu dali živote, bili ranjeni i ostavili svoje zdravlje (3)

…prošlost se ne smije zaboraviti… njegovati tradiciju i sjećanja na one koji su poginuli (8)

- održavanje tradicije- čuvanje uspomene

- očuvanje tradicije i

sjećanja na Domovinski rat

Da učešće u socijalizaciji i općenito u društvu invalidima bude što lakše i pristupačnije… kako bi čovjek mogao biti pravi sudionik i pripadnik tog društva (2)

…pomoglo braniteljima da se lakše integriraju u današnje društvo (13)

…da nas se ne ignorira… da nas uzmu u svoju sredinu i da u svojoj sredini budemo predstavnici nečega… da imamo mjesto u društvu (7)

…da nas se prizna kao dio društva i to ključan dio (11)

…treba što dulje ostati radno aktivan… da osjete društvenu korisnost (9)

…da ljudi dobiju svoje mjesto u društvu… da imaš šta raditi u životu… da se pruži prilika i satisfakcija da se pokrenemo u društvu… (10)

…nisu samo materijalna prava čovjeku važna… tu je i želja za radom, da se osjeća korisnim, da osjeća kao da pridonosi društvu i obitelji (16)

- mjesto u društvu

- radna aktivnost

- društvena korisnost

- društvena participacija

…prava skrb pružiti pravim invalidima… da nas društvo pokuša resocijalizirati… da nam društvo pomogne da probamo funkcionirati što bolje možemo (4)

…državne institucije koje bi nas trebale zaštiti od svega toga… lokalna samouprava trebala voditi brigu o svojim braniteljima i pomagati im… trebali bi imati na brizi sve te ljude koji su izašli iz vrlo teške situacije (8)

…postupci države… da se pomogne onima koji mogu opstati i koji mogu raditi… da se nam se pomogne pri zapošljavanju (10)

Da država da upute onima koji ne znaju kuda da krenu i šta da rade… da nam država pomogne u ostvarivanju naših prava i olakša nam muku u stjecanju i dokazivanju tih prava (12)

- pomoć i podrška društva

- pomoć i podrška države

- zaštitna uloga države

42

Pravo na zdravlje… pravo na rad… pravo na sve ustavne kategorije sadržane u ustavu (2)

…poštivanje prava svakog čovjeka bez obzira na dob, spol, vjersku ili nacionalnu pripadnost (9)

…je najvažniji dio osobe (11)

…da ne budeš maltretiran… da ne budeš proskribiran… da slobodno misliš, radiš i djeluješ i da tvoji postupci (ako su pod geslom ispravni) ne budu osuđivani. (13)

…ono što svakome čovjeku pripada i što svaki čovjek mora imati ako se žali osjećati kako ljudsko biće… nema većeg prava. (15)

…nešto što čovjek nosi u duši… nešto što čini čovjeka čovjekom… sve čovjekove emocije, poštenje, odgoj… ukupnost življenja… (17)

- zakonska i ustavna prava

- dio čovjeka koji je nemoguće oduzeti

- poštivanje temeljnih

ljudskih prava

Tablica 2.

Izjave ispitanika o vlastitom položaju u društvu II. RAZINA III. RAZINA…u državnim institucijama, sudovima i ostalim institucijama kada god netko spomene da si branitelj, a da nisi dobro obučen ili obrijan, odmah te drugačije gledaju nego nekog drugog… (1)

…ljudi kategoriziraju cjelokupnu populaciju ratnih invalida na osnovu pojedinaca koji su ispoljili svoj bijes… (1)

…u društvu mi se kroz razgovore s ljudima nameće i pripisuje da sam privilegiran time što sam ratni vojni invalid… …ponašaju se kao da sam u rat išao ostvariti neka materijalna prava i materijalnu dobit… (3)

…gdje god se o nama govori uvijek se kaže "oni" i time se branitelji odvajaju od ostatka društva… mislim da su branitelji društveno stigmatizirani… …treba nam "ruka" da nas se integrira natrag u društvo a ne da nas se stigmatizira… (3)

…postoje dva tvrda tabora – branitelji zatvoreni sami u sebe i društvo kojemu su branitelji teret. (3)

…mislim da ima dosta osoba koje nisu zaslužile status ratnog vojnog invalida i to je jako negativno

- predrasude

- stereotipiziranje

- kategoriziranje

- razlikovanje od ostatka društva

- stigmatizacija

43

utjecalo na ostale branitelje… oni koji koriste prava koja im ne pripadaju izazivaju ogorčenje i stvaraju negativan stav društva prema svim invalidima…ima puno glumaca u tome i država se onda prema svima odnosi kao da su glumci… (4)

…govore da svatko tko je bio u ratu mora imati PTSP… u centru za socijalnu skrb mi ženska otvoreno kaže da sam bio u ratu i da zato moram imati PTSP… (6)

…svi govore da kakvi smo mi to – mladi smo a sjedimo doma i samo smo na teret i trošak državi… (5)

…sada mi mase ljudi govore kažu da tko me tjerao u rat i tako se stigmatizira taj rat… to se sada smatra kao gomila bedaka koji su eto išli i tko im je kriv… (6)

…sve nas se svodi pod isti nazivnik bez obzira tko je napravio više ili manje… (8)

…stvorilo se takvo stanje da smo postali "posebna kasta"… počelo nas se prozivati da imamo privilegije… (10)

…okolina nas ne gleda pravim očima zbog pojedinaca koji su uzeli ono što im ne pripada i lažu o tome što su proživjeli… (11)

…osjetio sam se drugačijim u nekim situacijama… (11)

…postoji zazor "joj, dalje od njih, oni su ratoborni i s njima se ne može razgovarati"… postoje jaz i predrasude prema braniteljima… (13)

…situacija je takva da kada se i jave za posao i navedu da su branitelji nikada im se više ne jave… možda se jedan od branitelja nije ponašao dolično i profesionalno pa se na osnovu njega poistovjećuju svi branitelji… postoje predrasude i stereotipi da je bolje s braniteljima ne imati posla i ne zapošljavati ih… (13)

…zbog pojedinaca koji lažu i gledaju na svoju osobnu korist ljudi u društvu misle da smo svi takvi, kao da smo u rat išli zbog materijalne koristi… (14)

…ljudi govore da sve radimo iz osobne koristi… imamo malo veće ambicije nego što ostali misle… ljudi govore da smo privilegirani i da nam se sve daje… (16)

…isticanjem materijalnih potreba branitelja stvara se dojam da je braniteljima i invalidima jedino to

- krive predodžbe

44

potrebno da bi bili zadovoljni… (3)

…ljudi mi govore da je meni lako jer sve u životu imam riješeno… (3)

…sve nas se više gleda kao na osobe koje nešto traže i nikada nisu zadovoljne… (4)

…dignitet koji nam je prezentirana je zapravo lažan dignitet… piše se povijest onakva kakva bi trebala biti, ona nije istinita nego nametnuta… (7)

…prosječne su mirovine branitelja 5000 kuna za što kažu da je jako puno… (9)

…mišljenja su drugih da samo ganjamo materijalna prava…

…ljudi imaju krivu sliku o nama jer nas sve trpaju u isti koš… (11)

…osuđuju nas jer misle da smo strašno privilegirani u smislu povlaštenih mirovina… (13)

…hrvatski ratni invalidi su danas krivo prikazani u očima društva… (15)

…ne znaju pravu istinu… (17)

…branitelji su se getoizirali… (3)

…oni nas getoiziraju u stambenom pogledu kada nam daju stanove na jednom mjestu… kada se ide na more onda svi branitelji i invalidi idu na jedno mjesto… trebalo bi biti različitosti… da se djeca miješaju i žive normalno s ostalom djecom… (6)

…društvo ih je izoliralo… stavljaju ih u geto… stavljaju ih u zajednička naselja i zgrade isključivo za branitelje… (10)

- getoiziranje

…neke emisije na televiziji ocrnjuju branitelje i invalide i Domovinski rat… prema medijima ispada da su branitelji postali nekakvi zločinci… ekstremne situacije kao što su samoubojstva branitelja se previše eksponiraju u medijima… mediji ne bi trebali spominjati pridjev "hrvatski branitelj" kada netko opljačka banku i počini samoubojstvo jer takve situacije nemaju veze sa samim naslovom hrvatskog branitelja i svatko odgovara za svoje postupke… (1)

…mediji su skloni iz braniteljske situacije izvuči eksces a ne pozitivnu stvar… mediji pišu da je branitelj opljačkao kladionicu… lopov je taj koji je opljačkao… (2)

…mediji se danas vode nekim senzacionalizmom… (3)

- medijski napadi

- senzacionalizam

- nepoštivanje načela

individualne odgovornosti

- medijsko stereotipiziranje

45

…mediji nas kao temu stalno iznova povlače radi loših stvari a nikada radi nekih dobrih… većina medija loše piše o braniteljima… (5)

…ako je netko napravio nešto loše a branitelj je ili invalid onda je u medijima to odmah ekstra vijest… sve što branitelji naprave u nekim lošim stvarima to se na neki način poentira… tu se radi o par luđaka i neobrazovanih ljudi koji onda u medijima kao predstavljaju sve nas invalide i branitelje… (6)

mediji kada i govore o nama onda stavljaju ljagu na nas invalide… (7)

…u filmovima su branitelji prikazani na nedostojan i nekvalitetan način kao pijanci, drogeraši, kao ljudi s ruba i dna društva… medijskim napadom ratni invalidi su prikazivani kao druga kategorija društva i to se odražavalo u ponašanju drugih naspram nas… (9)

…mediji su uzeli malo previše maha… idu na skandale… kod nas se u medijima prvo ističe naslov "hrvatski branitelj"… prvo treba napisati ime i prezime a onda ocijeniti da li je za to što se dogodio relevantno da li je osoba branitelj ili ne… ranije su mediji udarno napadali i navaljivali po braniteljima i ljudima su takve informacije sjele u glavu i trebati će dugo da se to ispravi… (10)

…tužno je što nas se kroz medije napada… (11)

novine o nam pišu samo kada hrvatski branitelj "poludi"… kada hrvatski branitelj "pukne" onda mediji pišu o tome šta je napravio, kako je poludio i naglašavaju da je bio u hrvatskoj vojsci… iz takvih novinskih priča ljudi svašta loše o nama čuju… (12)

Odnos je medija poprilično loš i nezainteresiran (3)

Invalidi Domovinskog rata su za novinare postali dosadna tema… mediji se bave senzacionalizmom, biznisom i profitom i mi ih kao takvi baš puno i ne zanimamo… (4)

…mediji pokazuju relativnu nezainteresiranost za našu populaciju… mi smo kao tema polako izblijedjeli… (7)

…mediji su danas izgubili interes za populaciju hrvatskih ratnih invalida… (9)

…mediji jako loše pokrivaju branitelje, njihove udruge i cijeli rat… nema dovoljno emisija o braniteljima… nema niti jednog filma o braniteljima i Domovinskom ratu… (12)

- medijska nezainteresiranost

46

…mediji ili ne govore o nama ili nas spominju u negativnom kontekstu… (15)

…mediji nedovoljno prate rad udruga… (17)

jedan si novinar daje za pravo pisati svakakve stvari bez nekakve detaljne provjere… (10)

…u novinama ima puno neistina o nama… kada kažeš istinu onda te nitko ne sluša… istina se ne cijeni i nije zanimljiva (11)

…pojedini mediji se ne informiraju kako treba kada pišu o nama i tako se stvara kriva slika… (13)

…pišu se i govore neprovjerene priče bez podloge na činjenicama… stvaraju se negativne slike o nama… (16)

…mediji su krivi za stvaranje loše slike o nama… ne provjeravaju ono o čemu pišu… (14)

- medijske neistine

…liječenje je jako loše organizirano… ratni invalidi moraju jako dugo čekati na liječničke pretrage… nije baš do kraja sprovedena briga prema ratnim invalidima… (1)

…kod liječnika si morao dugo čekati da dođeš na red… morao si pješačiti da dođeš na pregled a bio si nepokretan… tjerali su te privatnim doktorima da izručiš nalaze a nakon plaćanja nisu priznavali te nalaze… (2)

…najteži invalidi su ostali zakinuti u pitanju liječničke skrbi… ne prepoznaje se prava bolest, pravi invalidi i ne daje im se prava skrb… moji prijatelji koji su se razboljeli nakon rata i zbog rata nisu mogli ostvariti kvalitetnu medicinsku pomoć jer im nitko nije vjerovao… (4)

…umirovljeni invalidi su u puno lošijem položaju zbog materijalnog statusa i demotivacije… osjećaja bezvrijednosti… obrazovna je struktura cijelog društva pa tako i branitelja loša… (9)

…materijalna su prava tek dio onoga što invalidima treba… (10)

…premalo se brige vodi o invalidima… (14)

- loša liječnička skrb

- nedovoljna briga

- nezadovoljstvo sustavom

braniteljske skrbi

…dva mjeseca su me tjerali da skupljam papire iako su znali moju situaciju i na kraju mi dali odbijenicu… (1)

- birokratizam- dugogodišnja

dokazivanja

- loše zakonodavno i političko stanje

47

…sa svoja tri ranjavanja morao sam 6 i pol godina čekati a rješenje o invalidnosti… morao sam se svuda dokazivati tko sam, da sam bio u ratu, da stvarno jesam ranjen… (7)

…vrijeđa nas to što treba jako puno da bi dokazao da si branitelj i invalid… mukotrpna i dugotrajna dokazivanja… imao sam problema pri ostvarivanju svojih prava… trebalo mi je 7 godina da dokažem svoj status ratnog vojnog invalida… mnogi još uvijek nemaju riješen status… (11)

…puno je ljudi koji još nisu ostvarili neke svoje stvari i koji ne znaju kuda krenuti… ja sam 8 komisija prošao, kucao na vrata, slali su me od jednih do drugih kako bi svoja prava ostvario… (12)

…sada opet nakon 10 godina moram dokazivati invalidnost i ići na komisije… (15)

…danas mi kažu da moram podnijeti zamolbu za ovo ili ono… (16)

…zakonske norme koje su napravljene nisu baš usklađene sa stvarnim životnim situacijama u kojima se nalaze invalidi… ima puno kontradiktornosti u zakonskim normama… (1)

…mnogi su uzimali prava koja nisu imali a pravi vojni invalidi su u tom dijelu ostali zakinuti… mnogi su s ozljedama koje ja imam dobili puno veći postotak invaliditeta… (4)

…boli me to što su umanjili invalidnine… invalidnine bi trebale rasti zato što i invalidnost raste… (6)

…puno ljudi dobije i više od svojih potreba, puno više nego što im treba dok drugi ne dobiju ništa… (7)

…ne dopušta se da ostvarimo prava koja nam prema našim djelima i zaslugama pripadaju… (8)

…te mirovine koje su kao pristojne u stvarnosti su demotivirajuće i nepristojne… mirovina nije dostatna za njihov normalan društveni život… mirovina nije sukladna onome što su dali za državu… (9)

…danas branitelji imaju prednosti pri zapošljavanju ali ne znam koliko se to zapravo provodi… (9)

…oduzimaju nam naša prava koja smo stekli i koja bi trebali imati… puno toga je još ostalo nedorečeno u zakonima… slaba provedba zakona uzrokuje to da je većina branitelja obespravljena i obezvrijeđena…

statusa- problemi u

ostvarivanju prava

- nedorečenost zakonskih normi

- ograničena zakonska prava

- slaba provedba zakona

48

na papiru nam se sve daje a u praksi to ide puno sporije… (11)

…u zakonima ima još puno nedorečenih stvari… ljudima se ne priznaje status dragovoljca samo zato što ne ulaze u zakonom propisano vremensko razdoblje… puno ljudi iz moje brigade još uvijek nema status dragovoljca… (13)

…zakonodavac je krivo postavio i napravio neke stvari… u novom zakonu piše da oni koji su već ostvarili mirovinu po ovom novom zakonu nemaju pravo na ništa… (13)

…danas su se kategorije oboljelih od PTSP-a proširile na jako veliki broj ljudi i tu bi trebalo malo pripaziti i pogledati pitanje ratnog puta svakog od njih koji su podneseni… (13)

…svi ovi novi zakoni su bacanje prašine u oči svim braniteljima i invalidima… nama su danas sva prava takoreći oduzeta – i materijalna i moralna… (15)

…mnoga su prava napravljena tako da onemogućuju branitelje u mnogo stvari… (16)

…dostojanstvo ratnih vojnih invalida je narušeno samim tretmanom državnih institucija i zakonskim preprekama na koje nailaze… (1)

…strukture pomažu braniteljima kalkulantski i uvijek imaju pozadinske motive pomaganja… mi smo za državne strukture biračko tijelo… (3)

…invalidi su prevelik trošak za državu… (4)

…sam grad nas ne prihvaća i odnose se prema nama kao prema maćehi… službe i ministarstva koje se bave nama nemaju ništa dobro za nas i isto se tako odnose maćehinski… (7)

…dugotrajno i iscrpljujuće omalovažavanje od strane naših institucija… (7)

…naša se sredina koristi nama samo kada treba nešto pokazati i oni preko nas govore da su napravili nešto… (8)

…velika je pogreška masovno umirovljenje naših ljudi jer su to većinom mladi muškarci… (10)

…danas se više ne zna što da se s nama radi… Mi smo jedina vojska u svijetu koja je iz rata izašla kao pobjednik a da svoje ljude nije smjestila… kako nema nikakvog posla svi se trpaju u mirovinu… (10)

…dali su im davanja, dali su im stan i doviđenja – mole Boga da su što dalje, da ih ne vide… (10)

- loš državni tretman

49

…ovih 1700 branitelja kojih se ubilo… velika je greška na državi… (12)

…neki od političara su profitirali govoreći da smo mi izgubili dostojanstvo i da nam ga oni vraćaju kako bi dobili naše glasove… (13)

…brojni invalidi ne mogu nešto ostvariti zbog toga što ih nema tko uputiti… (14)

…u institucijama sjede i rade ljudi koji nisu bili u ratu a odlučuju o nama… (7)

…smeta nas što u ministarstvima, odborima veterana i ostalim državnim institucijama nema branitelja… (10)

…većina ljudi zaduženih za problematiku branitelja koji odlučuju o nama nije niti vidjela rat ili je zaboravila što to znači biti branitelj… (13)

- neadekvatnost stručnih službi

…sve manje se na nas gleda kao na osobe kojima neke stvari pripadaju i koje su zbog rata izgubile zdravlje… (4)

…naš je položaj loš i sve lošiji… iz dana u dan sve više gubimo dostojanstvo… ljudi nas sve manje cijene… (5)

…sada je svatko počeo voditi svoju brigu… to nije opravdano, taj odnos "bilo pa prošlo" jer nikada u životu ništa nije bilo pa prošlo… (6)

…nemamo dostojanstvo u toj mjeri koliko smo ga nakon svega očekivali… izgubili smo dostojanstvo u vlastitoj sredini u tom smislu kako nas je sredina prihvaćala nakon svega… naše je dostojanstvo otišlo u negativnom smjeru i palo na još nižu razinu… (7)

…za nas trenutno nema mjesta u društvu u kojem živimo… (7)

…s mirovinom se gube društveni kontakti… gubitkom socijalnih kontakata dolazi to toga da ti više nikoga ne trebaš i nitko tebe više ne treba… mjesec se svodi na to da čekaš tu mirovinu… svodi se na čekanje… biološki nisi spreman da dočekaš tu mirovinu pa teret na tvoja leđa pada puno teže… (9)

…ne mogu svi ići u mirovinu a nema posla i tako se gubi dostojanstvo… ne možeš kartati po cijele dane, biti doma i piti po vani, tako samo alkoholičar možeš postati… nisu dobili priliku i satisfakciju da se pokrenu u društvu… (10)

…u nedostatku moralnih prava događaju se suicidi

- manjak poštovanja

- umanjeno dostojanstvo

- loš društveni položaj

50

branitelja… (9)

…dostojanstvo ljudi je poljuljano i baš zbog toga nastaju ta samoubojstva… (12)

…neki su ljudi svoje dostojanstvo spustili do blata alkoholom… većina ljudi danas nema posla a niti je za posao niti za mirovinu… sada imamo masu ljudi koji po 10 ili 15 godina nemaju posla, žive od socijalne pomoći ili suprugine plaće… većina je utjehu tražila u alkoholu… (13)

…mi kao branitelji nemamo dostojanstvo… ja ne vidim ništa dobro što se čini prema nama… sama zavaravanja i neistine… (15)

…ako i ima poštovanja ono je onda svedeno na neki minimum ili se negdje čak nailazi i na podsmjeh(1)

…današnje se društvo prema ratnim invalidima odnosi ucjenjivački… društvo često zaboravlja da su branitelji u jednom dijelu svog života branili državu… (3)

…društvo na našu populaciju gleda vrlo loše… sada je postupanje drugih vrlo negativno… iz daljine drugih se uvijek da naslutiti da je odnos drugih više negativan nego pozitivan… (5)

…s tim negativnim stavovima susrećem se u svakodnevnim situacijama… ljudi ne cijene tu stvar, da nije bilo rata ne bi bilo ove države… (6)

…ljudi nemaju razumijevanja za nas… ljudi u ovoj sredini ne znaju cijeniti što smo prošli… gdje god se pojavimo kao ratni invalidi tretira nas se negativno i nikakvih prioriteta prema nama nema… (7)

…društvo ne dopušta ljudima njihovo pravo vrednovanje i valorizaciju njihovih djela… društvo ne želi priznati nekoga tko je svojim djelima doprinio nečemu… nas invalide negativno tretiraju… ljude smeta što imamo mirovinu a mladi smo… (8)

…mislim da je situacija danas jako problematična… (11)

…puno je lažnih priča glede invalida i branitelja… masa ljudi nas ne razumije… (12)

…odnos društva je slab, nikakav, negativan… odnos društva je daleko od idealnog… (14)

…stvaraju se negativne slike o nama… (17)

…mislim da je animozitet prema braniteljima postojao od samog početka… oni koji nisu

- negativan odnos društva

- animozitet

51

sudjelovali u Domovinskom ratu oni nam se protive… (13)

…dobar dio javnosti je spram ratnih invalida animozitetan… (17)

…odnos prema nama nije toliko negativan koliko ga nema uopće… kada i ima nekog odnosa onda je većinom negativan… (7)

…ljudi polako zaboravljaju gdje smo bili i šta smo prošli i tko su ratni invalidi danas i sada… nismo više uvažavani… društvo više uopće ne obraća pozornost na nas… ne mogu reći da je odnos negativan već prije to da ga uopće nema… prema braniteljima i invalidima se ponašaju kao da ne postojimo… (15)

…i sada mi govore da ne bih bio invalid da nisam otišao u rat… govore mi da sam budala što sam išao u rat i da nisam morao ići… ali ono što me smeta je kada ti kažu da tko te tjerao u rat i tako te dovode u stanje da propituješ svoje odluke… ja koji bi zapravo trebao biti ponosan primoran sam misliti da me sram… sada su nas doveli u fazu da se stvarno pitamo što nam je to trebalo… (6)

…kada pokažem invalidsku iskaznicu dobijem odgovor da tko me tjerao u rat, zašto sam išao i što mi je falilo da sam morao ići… (7)

…najgore mi je kada mi kažu da sam mogao ovo ili ono pa sada ne bi bio invalid i imao probleme koje imam… (8)

…okolina postavlja pitanja zašto smo išli u rat i što smo imali od toga… dovodi nas se u situaciju da se pitamo tko smo i šta nam je sve to trebalo… (10)

…dovodi nas se u situaciju da se moramo stalno pravdati… stalno kruže priče o prevelikom broju branitelja… drugi nam govore da zašto smo išli uopće u rat kada nismo zadovoljni… moramo opravdavati svoje motive odlaska u rat… dovodi nas se u situaciju da se moramo pitati zašto smo uopće išli u rat… čujete govorancije "uh ti branitelji"… (11)

…mnogi nas pitaju zašto smo i za koga išli u rat… dovode nas u situaciju da se pitamo zašto smo uopće išli… išao si dobrovoljno da obraniš društvo a sad propituju naše postupke i motive… (12)

…dok smo se borili i kada smo se vratili iz rata društvo nas je tretiralo s dostojanstvom… u početku

- ignoriranje od strane društva

- negativni stavovi ljudi u okolini

- promijenjen društveni odnos

52

su nas cijenili i poštovali… (4)

…u početku su nas tretirali na pozitivan način… (5)

…kako vrijeme prolazi taj pozitivni i pomažući odnos izbljeđuje… (6)

…prema nama su najviše postupali s dostojanstvom neposredno nakon završetka rata… po povratku iz logora su me svi dočekali i hvalili u tolikoj mjeri da me to začudilo… danas se to sve razvodnilo… (8)

Tablica 3.

Izjave ispitanika o zaštitnim činiteljima koji im pomažu u svakodnevnom životu

II. RAZINA III. RAZINA

Jedine situacije u kojima osjećam da netko ima poštovanja prema meni jesu one privatne koje uključuju moje prijatelje…prijatelji se uglavnom prema meni odnose s poštovanjem…(1)

Pozitivno sam tretiran u društvu…(2)

…druženja i organizacije raznih susreta gdje se branitelji najbolje osjećaju…(3)

…možeš profitirati od prijateljstva s drugima i kroz interakciju s prijateljima…(8)

…imam puno prijatelja proizašlih iz rata, puno prijatelja iz civilnog društva prije rata……stekao sam prijatelje u ratu, a to je malo jače prijateljstvo od onog civilnog jer smo u ratu svi slijepo vjerovali jedni drugima…(13)

…s prijateljima otići na kavicu – e to je već nešto…druženje mi je isključivo važno…(14)

…vrijeme provodim u vikendici jer me to opušta i tamo mi je najljepše daleko gužve i vreve uz uski krug ljudi…(16)

Uživam u djeci, obitelji i društvu prijatelja…(4)

Meni je obitelj pomogla, bila uzdanica i podrška da izdržim sve to…da supruga i djeca nisu imali toliko razumijevanja za mene ja ne znam gdje bih danas bio…(13)

- druženje s kolegama suborcima

-prijateljstvo

- podrška obitelji

- obitelj i prijatelji kao zaštitni faktor

Ponosan sam na to što sam branitelj i HRVI…

53

(1)

Ja to nosim u sebi…ja sam ponosan na to što sam bio…(12)

Osobno nisam čovjek koji je nezadovoljan…ja mislim da tvoj status ovisi o tebi samome…koliko se sam trudiš, koliko si ga imao prije u toj ga mjeri imaš i danas…(13)

…čovjek si uzme pa se bavi nekim hobijima…(6)

Najbolje se osjećam kada sam sam…vrijeme provodim na Dravi, imam tamo jednu kućicu i tamo mi je najljepše…(5)

…imam jedan vid osobne slobode i nisam vezan uz društvene norme…meni je bitno da se ne moram ustati ujutro kada moram nego kada hoću i raditi šta hoću…(8)

- ponos - samopoštovanje kao obrambeni mehanizam

…ako se ne baviš ničime onda poludiš…ja radim oko kuće, vrta, građevine…(6)

Meni nikakva materijalna prava nisu stvar dostojanstva…nego udruge preko kojih radimo projekte u našem zajedničkom interesu…(8)

…radno sam aktivan i sudjelujem u radu naše udruge veterana …ja sam se normalno zaposlio…(9)

…tajnik sam udruge veterana…ja sam po struci magistar i mogao sam naći posao…(10)

Zadovoljan sam jer se bavim mirovnim radom i rješavanjem problematike civilnog društva…surađujemo međudržavno, idemo na seminare i okupljanja vojski po svim zemljama…(13)

- hobiji i zanimacije

- radna aktivnost

- osjećaj korisnosti

…u bolnicu su me odmah primili, odmah su me tretirali i činili sve ono što je od početka trebalo činiti…poštovanje bez obzira što sam bolestan ispunjavao me zadovoljstvom i osjećajem dostojanstva…(1)

…meni je Grad Varaždin izašao u susret sa svime i sve što mi treba za zdravlje plaćam puno manje no što to realno košta…postoje neki sustavi i institucije koje nas štite…neki te doktori cijene…(6)

…nevladine udruge i udruge iz Domovinskog rata zaista pomažu HRVI i braniteljima…(2)

- bolnički tretman

- pomoć udruga

- poštivanje od

- pozitivan tretman i poštovanje od strane

šireg društva

54

…država mi je izašla u susret kada su bili otkupi stanova…(10)

…kada nas se vrednuje i spomene u prilikama koje su za to predviđene kao što su dan grada, županije i slično…(8)

…premijer se pred UN-om zahvalio hrvatskim braniteljima za stvaranje ove države…(9)

strane državnih institucija

55

Tablica 4.

Izjave ispitanika o slici budućnost II. RAZINA III. RAZINANemam nikakvih planova… počeo sam živjeti od danas do sutra… (1)

Sklon sam improvizaciji… ujutro kada se probudim onda me dan nosi… (2)

Ja poslije logora planova za budućnost više nema… meni je bitna samo ona minuta u kojoj jesam… (8)

…nemam nikakvih planova… nastojim uživati koliko mogu… (16)

- život od danas do sutra

- nepostojanje planova za budućnost

- nejasna slika budućnosti

Pokušati na neki način držati te ratne rane pod kontrolom i ne dopustiti da one prevladaju nad cjelokupnim životom… (4)

…treba sada sačuvati ovo zdravlje koje postoji… (6)

Danas mi je primarno sačuvati zdravlje… (7)

Samo neka je zdravlje u redu i sve će biti riješeno… (11)

…imam bolest koja mi kontrolira život i određuje mi što smijem raditi… (12)

…šećerna mi bolest remeti život… moram stalno biti na kontrolama… glavno je da se držimo… (14)

…izgubio sam desno krilo pluća… jasno je kako mi život izgleda… i žena mi se razboljela… sada smo dva bogalja… i guramo jer moramo… (15)

- život usmjeren očuvanju zdravlja

- očuvanje zdravlja

Pokušavam ostaviti neki bolji trag u životu i pomagati drugima riješiti status na koji imaju pravo… pokušavam pomoći ljudima, braniteljskim kolegama i skinuti stigmu s braniteljske populacije… (3)

Pomoći drugim invalidima i braniteljima u ostvarivanju prava… (7)

Sada sam tajnik udruge veterana… da pomognem svojim suborcima… (10)

Pokušavamo pomoći svojim suborcima da lakše prihvate tegobe… pomažemo im da ostvare svoja prava… (13)

- skidanje stigme- pomoć kolegama

- pomoć suborcima

56