marin zaninovic-anticki grci na hrvatskoj obali

7/24/2019 Marin Zaninovic-Anticki Grci Na Hrvatskoj Obali

1/45

Arheol. rad. raspr. 14(2004), str. 1-57

M a r in Z a n in o v i

ANTIKI GRCI NA HRVATSKOJ OBALI

Prof. dr. sc. Marin Zaninovi UD K 94(38:262.4-11)HR -1 0 0 0 0 Zagreb Pregledni radFilozofski fakultet, Odsjek za arheologiju, Ivana Luia 3 Prihvaeno: 26. XI. 2003.

Veze grkoga prostora s jadranskim obalama veoma su stare - njihovi poeci seu ve

od neolitika. To potvruju arheoloki nalazi, a isto vrijedi i za bronano i eljezno doba.

Najnoviji nalazi mikenske keramike na gradini Monkodonji kod Rovinja u Istri i u kripu na

Brau potvruju tadanje veze s monim mikenskim trgovakim imperijem. Roani su bili

prvi koji su u postmikensko doba nastavili koristiti mikenske plovidbene pravce, a nakon

njih su i Fokejci i Korinani takoer plovili du nae obale. Trajna i organizirana grka prisut

nost na hrvatskoj obali poinje s kolonizacijom Dionizija Starijega, tiranina sirakukoga. On

u tenji da ovlada jadranskim morem osniva Issu na otoku Visu i Pharos (Stari Grad) na

otoku Hvaru. To dovodi do sukoba s domaim stanovnitvom; smjena tenzija i simbioze

trajrio e obiljeiti povijest tih naseobina. Vrela spominju naseobinu Anchiale na Hvaru,

nepoznate lokacije i kronologije. Herakleju s lukom, koju spominje Pseudo Skilak, treba

traiti u gradu Hvaru na otoku Hvaru, s obzirom na nalaze novca s njenim imenom koji se

kuju ili prekivaju u posljednjoj treini 4. st. pr. Kr. Demetrije Hvaranin velika je figura grko-

ilirske antike; on je diplomacijom i pomorskom snagom ostvario prevlast na veem dijelu

istone jadranske obale. Njegov sukob s Rimljanima doveo ih je na nau obalu i time poi

nje urastanje jadranskog helenstva u opu prevlast rimske drave na Sredozemlju.

Kljune rijei: Grci, Jadran, Korinani, Issa, Pharos, Iliri, Demetrije Hvaranin, Rimljani

(Key words:Greeks, Adriatic, Corinthians, Issa, Pharos, lllyrians, Demetrius of Pharos, Ro-

mans)

Mit i pov ijest

Sredozemno je more poput velikoga jezera smjeteno izmeu kontinenata Europe,Afrike i Azije. Jadransko more njegov je najvei zaljev, koji se uvlai duboko u europskokopno. Svojim obalama, hrvatskom na istoku i italskom na zapadu, privlailo je more-

plovce od najstarijih vremena. Istona je obala, meutim, povoljnija za plovidbu zbogstotina svojih otoka i otoia, sa zatienim zaljevima i kanalima. Nasuprot tome, zapad-na, italska obala oskudijeva dobrim lukama, a otoka uope nem a. Stoga je ve veliki rim-ski povjesniar Livije oznaio italsku obalu kao onu bez lu ka: ... importuosa Utora Italiae

(X.2,4). Zatienost, meutim, istone obale ipak treba uvjetno shvatiti, jer Jadransko more,

1


2/45


M. Zaninovi: Antiki Grci na hrvatskoj obali

kao uostalom i sva druga mora, znade naglo pokazati svoju opasnu ud i moreplovce

iznenaditi na najgrublji nain. To nam je slikovito zabiljeio upravo grki zemljopisac

Pseudo Skimno, koji je ivio na prijelazu iz 3. u 2. st. pr. Kr., u svome spjevuPeriegesis,u

kojem je koristio podatke i starijih pisaca, te ovako opisuje nae more (u prijevodu M.

Krimana): s

Zatim ima more to ga zovu Jadranskim.

Teopomp pie kako mu je poloaj takav

da skupa s Crnim morem tvori prevlaku

(...) (stihovi 369371)

(...) a zrak je nad njim drukiji od crnomorskoga,

iako su Crnome moru blizu;

nije, naime, snjegovit n i suvie hladan,a osobito vlaan sveudilj ostaje.

No, estok je i prevrtljivo se mijenja, ponajvie ljeti,

njime ibaju munje, udaraju gromovi i bjesne vihori.

(stihovi 380387)

Ova je slika, bez obzira na onovremeno pogreno povezivanje s Crnim morem, u

opisu olujna vremena tona, jer su upravo ljetne jadranske oluje veoma nagle i nepred

vidive, estoke i prevrtljive, i mnoge su lae i moreplovci doivjeli tragine brodolome u

vrijeme kada to nisu oekivali. Mnoge lae i u naim danima doivljavaju takve oluje s

tekim posljedicama, a pogotovu je to bio sluaj s davnim drvenim veslarkama i jedre-njacima slabijih plovidbenih svojstava i brodskih konstrukcija. Vie stotina potonulih an-

tikih brodova, to su ih nali i registrirali hrvatski arheolozi koji se time bave posljednja

tri desetljea, to bez dvojbe u potpunosti potvruje. Treba pripomenuti da prostranstvo

jadranskog podmorja stalno prua nove podmorske nalaze koji obogauju nae spozna-

je o teretima, laama i trgovakim putovima u starini. Velike koliine antikih amfora,

raznog posua i sidara obogatile su nae muzeje. Neke od najstarijih posuda i drugih

predmeta datiraju ve od 5. st. pr. Kr.; to su, primjerice, korintske amfore naene na ula-

zu u luku otoka Visa, jed ne od kljunih toaka davnih i suvremenih plovidaba naom

obalom. Trgovaki tereti utvreni su i iz kasne antike, do 6. st. Promet roba, vina, drva,

soli te drugih razliitih prehrambenih artikala poput maslinova ulja, slane ribe i mesa,

trajno se odvijao prastarim pomorskim rutam a u svim epohama, usprkos svim opasnos-

tima i od vremena i od gusara.

Kada govorimo o najstarijim vezama grkih krajeva s istonom obalom Jadrana, onda

prvo moramo spomenuti mlae kameno doba ili neolitik. Najnovija otkria upuuju da

su ve paleolitiki ljudi plovili Jadranom, ali istraivanja to jo moraju bolje utvrditi. Poznati

lokaliteti jadranskoga neolitika, naroito oni na otoku Hvaru, rezultat su viegodinjih

istraivanja G. Novaka, koji ih je zapoeo jo davne godine 1912. Rije je osobito o

2


3/45



Grabevoj i Markovoj pilji na tome otoku; jedna se nalazi na zapadnom kraju, druga u

sredinjem dijelu otoka Hvara, prema jugu. Vane su jo neke pilje: Gudnja pokraj Sto-

na na Peljecu, Raca na Lastovu i Rasohatica na Koruli. Meu kopnenim nalazitima

nedaleko morske obale su ono u selu Danilu sjeveroistono od ibenika te u Smiliu

sjeveroistono od Zadra. O ndje naena keramika i predmeti od razliite vrste kamena

potvruju veze naih krajeva s udaljenim predjelima Sredozemlja, pa tako i s Grkom,od 6. tisuljea do 4. tisuljea pr. Kr. Lijepe keramike posude, glatke i dobro peene,

oslikane su viebojnom geometrijskom ornamentikom u obliku spirala i meandara, po-

vezujui nae krajeve i nalazita sa srodnim neolitikim kulturama s poznatih grkih

lokaliteta Sesklo i Dimtni, u blizini grada Volosa u Tesaliji. I jedinstvene obredne posude

s etiri debele noice, naene u Danilu, koje su sluile u ritualne svrhe, istovjetne su s

posudama iz Elateje u sredinjoj Grkoj. Treba ipak rei da su dodiri bili uestaliji s Ape-ninskim poluotokom i Sicilijom, to je i prirodno, jer su plovne veze s nasuprotnom obalom

bile blie i lake. No, veze s Grkom podjednako su vane, to su arheoloki dokumenti-

rano potvrdila i dosadanja istraivanja koja su jo uvijek tek u poecima. Te su veze morale

biti intenzivnije nego to nam to pokazuju pojedini arheoloki nalazi poput keramike

to e, uvjereni smo, budua arheoloka istraivanja jo bolje potvrditi. Spom enimo samo

da se najstariji crte lae u Europi nalazi na ulomku keramike posude naene u Grabevoj

spilji na otoku Hvaru. Taj se otok, naime, nalazi u sredinjem dijelu primorja te mu je taj

sredinji poloaj na prastarom pom orskom putu du istone jadranske obale priskrbio

kljunu ulogu u davnim plovidbama. Otok ima ivu vodu i sigurne luke, pa se gotovosvaka laa ovdje zaustavljala, to obilato potvruju keramiki i drugi nalazi.

Postojei plovidbeni pravci i prom et nastavljaju se i u sljedeim razdobljima, to jest u

bronano i u eljezno doba. Iz bronanog doba potjeu vrijedni nalazi iz istraenog ve-

likog kneevskog grobnog humka u Maloj Grudi kod Tivta u Bokokotorskom zaljevu.

Rije je o zlatnom bodeu, istovjetnom s kretskim bodeima tipa Kumasa, nazvanih pre-

ma tamonjem nalazitu; u grobu su bile i zlatne kariice za kosu koje se povezuju sa sli-

nim nalazima s podruja sirijske Antiohije, te keramiki nalazi. Tako su potvrene veze

nae obale s egejskim i sirofenikim prostorom, u vremenu od oko 2000. do 1500. pr. Kr.

Nakon toga slijedi faza razvijene mikenske civilizacije, to potvruju najnoviji nalazimikenske keramike (na svjetlo dana izili 1997.) iz mjesta kripa na Brau, iz podruja

ua Neretve, iz jedne pilje kraj Stoca, te najnoviji s gradine Monkodonja kod Rovinja(iz 2002.).

Suvremeni arheolozi i povjesniari tumae pojedine grke mitove i legendarnu tradici-

ju kao neku vrst sjeanja na te davne plovidbe. Ondje su djelomice ouvane davne spozna-

je i predaje o dalekim krajevima i postojanje veza s njima. Jed an od takvih mitova zacije-

lo je onaj o Kadmu, sinu kanaanskoga kralja Agenora, koji je tragajui za sestrom Euro-

pom (koju je Zeu s bio ugrabio na alu, preruen u bijeloga bika) stigao u Tebu. Ondje se

3


4/45


M. Zaninovi: Antiki Crci na hrvatskoj obali

oenio Harm onijom , kerju Aresa i Afrodite. Nakon raznih zgoda, Ares ih je pretvorio u

zmije te su pobjegli u zem lju ilirskih Enhelejaca (Jeguljara) koji su ivjeli upravo na naem

junom prirporju i u podru ju Boke kotorske. Kadmova ki Agava postala je enom en

helejskog vladara. Drugi su Hiri napali Enhelejce te je Agava ubila svoga mua i kraljevstvo

predala Kadmu. Enhelejci su izabrali Kadma i Harmoniju za svoje vladare, a Zeus ih je

kasnije poslao na otoje blaenih; neki pak pripovijedaju da ih je Harmonijin otac pretvo-

rio u lavove. Nakon smrti bili su sahranjeni u Iliriji, u kojoj je Kadmo bio utemeljio grad

Bouthoe(Budvu). Kadma je naslijedio sin Ilirije koji mu se bio rodio nakon bijega iz Tebe

i po kome su Iliri dobili ime. Grobovi Kadma i Harmonije, u obliku njihovih stijena, mogu

se vidjeti na obalama Rizonskoga zaljeva, to jest dananje Boke kotorske. U jezgri tih lijepili

i sloenih pria naziru se, dakle, zrnca povijesnih istina, otkrivenih zahvaljujui arheo-

lokim nalazima koji ove krajeve povezuju s egejskim i sirofenikim svijetom.

Pomorski promet doista je povezivao sve te krajeve, od Palestine i Egipta, preko Male

Azije, Krete i Mikene do Italije i nae obale, sve do njenog vrha u podruju Veneta i ua

Pada. To potvruje i jeda n od najvanijih pomorskih nalaza naega vremena ameriki

i turski podmorski istraivai nali su 1982. i u sljedeih nekoliko godina izvukli jedin-

stveni, nekim udom ouvani, brodski teret sa 17 m duge bronanodobne lae, potonule

izmeu 1600. i 1300. pr. Kr. kod rta Ulu Burun istono od grada Kaa u jugozapadnoj

Turskoj. Meu bogatim i raznovrsnim predmetima od kojih se sastojao brodski teret

spom enimo egipatske peatnjake, kanaanske posude, dragoq'eni nalaz mikenskog zlat-nog pehara, mikenski bronani ma, 200 skupocjenih ciparskih bronanih sipki u obliku

govee koe, te ine 20 kg, to je tada predstavljalo pravo bogatstvo, te brojne druge ar-

heoloke i povijesno vane i dragocjene predmete i posue. Za nas je osobito vaan nalaz

komada jantara podrijetlom, kako je to utvrdila kemijska analiza, s Baltika. Jantar ili ili

bar mineral je iz fosilne smole s tercijarnog crnogorinog drveta, a nalazi se poglavito u

oligocenskim slojevima na obalama bive Prusije, Litve i Letonije, te Poljske. Iz starijih je

slojeva, zahvaljujui geolokim procesima, zavrio u mlaim diluvijalnim naslagama. U

prostoru Baltika koristili su ga ve u mlae kameno doba za izradu nakita i amuleta; odatle

je putovao prema junoj Europi, posebno se proirivi u bronano i eljezno doba, kadado Sredozemlja stie dolinama rijeka. Bio je iznimno popularan, jer su mu pridavali

magina i ljekovita svojstva, a fascinirao je i svojim elektrinim negativnim nabojem koji

se pojavljivao trljanjem. Laa iz Ulu Buruna je , kako vidimo, neg dje na italskoj ili ilirskoj

obali nabavila i jantar.

Pretpovijesni jantarski putovi ili su dolinama rijeka i preko alpskih prijevoja. Jedan

od vanijih pravaca stizao je do ua Pada, preko panonske ravnice, Ljubljanskih vrata i

prijevoja Brennera. Naa je obala predstavljala jednu od glavnih ruta kojom je ova

dragocjena tvar stizala na Sredozemlje i dalje na Istok. U naim bronanodobnim i e

ljeznodobnim nekropolama, osobito u podruju Liburna te u zemlji Japoda u dananjoj

4


5/45



Lici i zapadnoj Bosni oko rijeke Une, naeni su brojni predmeti ukraeni jantarom, pose-

bice fibule. Rije je o sljedeim lokalitetima: Nin, Prozor kod Otoca, Smiljan, Kompolje,

Kula, Jezerine i Sanski Most, te jo nekim drugima. Ue rijeke Pada bilo je jedna od

zavrnih toaka tih davnih pretpovijesnih putova. Grd su prepriavali lijepi mit o Fa

etontu, sinu Helija, boga Sunca, koji je upornou od svojeg oca izmolio da mu na jedan

dan dozvoli upravljati Sunevim kolima na kojima ono svakodnevno putuje od istoka

prema zapadu. Faetont, meutim, nije uspio ovladati kolima i ona su se previe pribliila

zemlji i zaprijetila je opasnost da e zemlja biti sprena. Vidjevi to, gospodar neba Zeus

munjom je usmrtio Faetonta koji je pao u rijeku Eridan, dananji Pad. Za lijepim, tragino

umrlim mladiem tuguju njegove sestre, Suneve keri Helijade, pretvorivi se u topole.

Iz njihovih je suza nastao jantar koji domorod prikupljaju i prevoze ga u Grku, kako suto pribiljeili Aristotel, Plinije Stariji i drugi pisci. Tom su priom Grd nastojali objasniti

prisutnost jantara u podruju ua Pada. I ne samo to ovdje su i otoci koji se nazivaju

Elektrides,prema grkoj rijei za jantar (elektron),odakle i dananji pojm ovi elektrika i ele-

ktricitet. Prem a nekim starim piscima, ti su se otoci nalazili uz ue Pada, a po drugima to

su bili nai otod Cres, Loinj i Krk. Otoka skupina Rab i Pag naziva se pakMentorides -

ovamo je drugi grki mit doveo Medeju i njena ljubavnika Jasona, jer ih je progonio

Medejin brat Apsirt. O ni su, prema prii koju je prenio pjesnik Apolonije s Roda u svome

spjevu o Argonautima, bili doplovili do tili otoka i ondje je Medeja namamila Apsirta u

zasjedu, a Jason ga je ubio. Po njemu su ti otoci, Cres(Crern)i Loinj (Apsorus), zatim dobili

ime Apsirtidi, a na prevlad izmeu njih niknuo je drevni grad Apsorus kao jedna od

najvanijih postaja na jadranskom pomorskom i jantarskom putu.

Jo jedno vano novije arheoloko otkrie potvrdilo je postojanje "jantarskog puta"

kao stvarne povijesne i gospodarske injenice iz tih davnih stoljea povezanosti sjever-

ne Italije i jadranske obale s egejskomikenskim podrujem. Kod grada Roviga, jugoza-

padno od Venecije, na lokalitetu Frattesine di Fratta Poleine, u jednome grobu s nekro-

pole koja datira iz kasnogbronanog i s poetka eljeznog doba, G. Fogolari i njeni surad

nid u ru jnu 1972. nali su, izmeu ostaloga, i vrijednu ostavu obraenih ukrasnih pred-

meta od jantara. Utvreno je da su oni praktiki istovjetni s nalazima iz poznatog "(ti

rintskog blaga" koje je 1930. bio naao i objavio njemaki arheolog G. Karo, datirajui ih

izmeu 1230. i 1025. pr. Kr. Kemijski sastav toga jantara, kao i onoga s lae iz Ulu Buruna

i Frattesine, potvrdio je njegovo baltiko podrijetlo. Tako je, zahvaljujui ovom arheo-

lokom otkriu, baltiki jantar po prvi puta arheoloki potvren kao predmet trgovine i

razmjene u mikensko vrijeme, ali i u vremenu koje mu je prethodilo. Veoma plauzibilna

pretpostavka postala je stvarnom arheolokom i povijesnom injenicom. Tako su jo jed-

nom, kao i vie puta dosad, arheoloka istraivanja i nalazi (kao njihov rezultat) potvrdili

kako se u lijepim mitovima i priama, koje je grki narodni um izatkao tumaei dalekei nepoznate krajeve i pojave, u pravilu nalazi i zrnce povijesne istine. Jantarski otoci na

5


6/45



naoj obali, nalazi jantara u japodskim i libumskim grobovima, novonaena mikenska

keramika i drugi nalazi takoer potvruju da je drevni jantarski put prolazio naom

obalom, smjerajui prema Grkoj i istonom Sredozemlju.I druge'grke prie dovode svoje junake u jadranske predjele. Tu je i veoma stara

legenda o Argonautima k oje je aleksandrijski pjesnik i bibliotekar Apolonije s Roda (295.

215. pr. Rr.) u svojoj inaici prie, opisavi brojne njihove zgode u Kolhidi, na povratku

doveo u Jadransko more. Kao i neki drugi stari pisci, pobrkao je imena Histera (Dunava)

i Histrije (Istre), pa su tako Argonauti preko neke prevlake doli u Histriju i ovdje, prema

tradiciji, utemeljili grad Polu (Pulu). Strahujui nakon Apsirtove pogibije od povratka u

Kolhidu, nastanili su sjevernojadranske otoke i neka druga mjesta na ilirskoj obali, a za-

tim su krenuli niz Jadran i zaustavili se kod Hilejaca. K njima je drugi drevni grki mit bio

doveo Hila, Heraklova sina, po kojem je u antici bio prozvan Hiliki poluotok, dio blagoisturenoga kopna izmeu ibenika na zapadnoj i Trogira na istonoj strani. Hilo je, naime,

bio odredio Hilejcima da se nastane na istonoj jadranskoj obali i oni su zauzeli taj polu-

otok koji je, prema starim piscima, nekako jednak Peloponezu. Ondje se, po Pseudo Skila

kovom Periplui Pseudo Skimnovoj Perijegezi,nalazi petnaest gradova. No, Hilejci su se s

vrem eno m pobarbarili, to pokazuju i svojim obiajima koji su jednaki kao i obiaji nji-

hovih susjeda Ilira. O ba pisca navode da tako kau Timej i Eratosten. Ovdje je, po Pseu-

do Skilaku, i grki grad Herakleja, s lukom. Argonauti su plovili dalje uz obalu, proavi

mimo Isse(Visa) i Diskelada (Braa), te ubave Pitieje (Hvara) i stigavi zatim do Korkire

Melaine (Crna Korula, tamna zbog svojih uma, za razliku od Kerkire, Krta) te nakon

nje proavi pokraj Melite (Mljeta), vesele zbog blagoga vjetra. Apolonije je svo je poma-

lo zbrkano poznavanje tih krajeva prikupio iz podataka koje je nudila aleksandrijska

knjinica, kao i iz starijih tekstova. U njegovo su vrijeme ve itavo jedno stoljee posto-

jale grke naseobine u Issii Pharosu,to se iz njego va spjeva ne vidi, ali je on svejednako

vaan i zanimljiv za nau ranu antiku zbog imena i drugih podataka koje nudi, a koji su

osnovica za druga arheoloka, topografska i povijesna razmatranja kojima su nai auk

tori posvetili mnogobrojne rasprave.

Jadranska plovidba davnih Mikenjana odraava se i u vie legendi koje opisuju p o-vratak grkih heroja iz trojanskog rata. To su tzv. nostoi povratci, od kojih su neke opisa-

li po jedini stariji pjesnici; za nas su meu njima posebno zanimljivi povratci Diomeda i

Antenora. Diomed, argivski kralj, vrativi se u svoj grad morao je odatle pobjei iz straha

da ga ne ubiju njegova ena Egijatija i njen ljubavnik. Njemu se, naime, osveivala Afro-

dita, jer ju je u jedn oj borbi pod Trojom bio ranio. Diomed je pobjegao na zapad, gdje je

osnovao novo kraljevstvo i ondje umro preavi, blaeno preobraen, meu bogove. Pria

ga najprije dovodi do obale Apulije u jun oj Italiji, gdje je osnovao grad Argirip za koji

inae ne znamo, te jo neke druge gradove. Mitoloka predaja dovodi Diomeda i na ue

rijeke Timava gdje je stajalo njegovo svetite, te u Venetiju i Umbriju, gdje su ga stanovnici

6


7/45



potivali i rtvovali mu konje njem u posveene. U tim je krajevima, prema legendi, ute-

meljio poznate antike gradove Spinu i Adriju, u ijim su lukama Veneti, Umbri i Etruani

razmjenjivali svoja dobra s grkim trgovcima. Ispred M onte Gargana nalaze se Diomedovi otoci (Tremiti), meu kojima neki hoe vidjeti i nau Palagruu. Na naoj obali pos-

toji Diomedov rt (promunturium Diomedis)kojim zavrava Hiliki poluotok, iji obilazak

iznosi 100.000 koraka, kako je to zabiljeio Plinije Stariji. To je rt Ploa izmeu Trogira i

Rogoznice, gdje je obala otvorena prema moru i bez zatite otoka, za razliku od drugih

dijelova naeg primorja. To je i danas opasno mjesto za lae koje ovdje nanese bijesno

jugo ili tramontana. Prirodno je , dakle, da je i u svijesti starih pomoraca to bilo opasno

mjesto, ije je ime ouvalo sjeanja na davne mikenske i vjerojatno jo i ranije plovidbe.

Nai su arheolozi od 1997. istraivali prostor oko srednjovjekovne crkvice sv. Ivana

koja se nalazi na ovome rtu i ustanovili da je sagraena na mnogo starijoj antikoj gra-

evini. Uz to, nali su veliku koliinu ulomaka grke i druge antike keramike, kao i novia

i drugih predmeta. Time je arheoloki potvrena plovidbena vanost ovoga mjesta i stvar-

nih opasnosti koje su ovdje mogle zadesiti pomorce. Oni su se ovdje, u oblinjim uvala-

ma, zaustavljali i ponekad vjerojatno i vie dana ekali da vjetrovi utihnu, rtvujui pri-

tom Posejdonu, Eolu, Neptunu i drugim boanstvima zatitnicima pomoraca; stara crkvica

sv. Ivana upuuje na to da su i u kransko vrijeme prizivali zatitu od olujna mora i vjetro-

va. Kod nas je o Diomedu godine 1866. pisao zasluni hrvatski arheolog i povjesniar

don ime Ljubi, na tragu suvremenih shvaanja o mitu kao odrazu povijesnih zbiva-nja. U tradiciji o Diomedu on je vidio postojanje dvije povijesne osobe, tonije dva vla-

dara, od kojih je jedan stariji bio Ilir, a drugi mlai Grk. Prije vie od jedn og stoljea L ju-

bi je uoio slojevitost i vanost tih mitolokih predaja u kojima se ogleda povezanost

nae obale s mikenskoegejskim svijetom. Time je'anticipirao niz suvremenih rasprava o

ovome pitanju, kako hrvatskih tako i talijanskih, francuskih i drugih auktora.

Isto vrijedi i za priu o Trojancu Antenom koji se, prema razliitim inaicama prip o-

vijesti, ouvanima kod povjesniara Efora i tragika Sofokla, nakon propasti Troje zaputio

u potragu za novom domovinom. Sa svojim je sinovima, na elu plemena Eneta iz Pafla

gonije (u sjevernom dijelu Male Azije), poao na zapad. Na tome putu proao je i jadran-

skom, ilirskom obalom ili, kako je to zabiljeio Tit Livije u Rimskoj povijesti, per Illyricam

orami stigao in intimum mari Hadriatici sinum,"u najdublji predjel zaljeva Jadranskog

mora" (1.1,2), te ondje utemeljio grad Patavium,Padovu (usp. i kod Vergilija, Eneida,1.242

246). Na p utovanju du Jadrana zaustavio se na Korkiri Melaini Crnoj Koruli, otoku

koji su grki moreplovci tako zvali zbog tamnozelene boje budui da je bio obrastao gus-

tom m akijom i borovima, kako bi ga razlikovali od Korkire Krfa.

Postavlja se pitanje uz koje narode ili skupine treba vezati irenje kultova tih mitskih

junaka koji, u samo prividno razliitom obliku, pripadaju istom povijesnom ozraju kaoi kulturnoj panorami. Povjesniari su skloni vidjeti Roane iz zemljeAhhijaioa kao irite

7


8/45



lje Diomedova kulta. Ahhijaiva (iliAkamaa)su bili Ahejci, koji su pod tim starijim ime-

nom spomenuti na pilonu hrama faraona Ramzesa III. u Medinet Habu. Taj je faraon,

naime, oko 1170. pr. Kr. pobijedio "narode s mora" koji su u doba tzv. egejskih seoba na-padali Egipat. Na pobjednikom natpisu zabiljeeni su iPulesati - Filistejci, Luku Likijci,

Danuna Danajci, Sardana Sardi, Sekele Sikuli i Turua Tirseni (Etruani). Imenom

Ahejd Homer naziva Grke herojskoga doba, a tada su se i oni sami tako nazivali. Kultu-

roloki bismo ih mogli oznaiti kao Mikenjane. DravaAhhijaivase tijekom 14. i 13. st. pr.

Kr. prostirala itavim egejskim podrujem, pokrivajui dijelove Grke, Male Azije, otoke,

te Rod i Cipar. Spomin ju je i hetitska vrela. U povijesno je vrijeme ime Ahejaca ogranieno

na jugoistonu Tesaliju i sjeverni dio Peloponeza. To su, dakle, bile skupine naroda ili ple-

mena koje su pripadale mikenskom svijetu egejskoanatolijskog podruja. Taj se svijet i

njegova civilizacija raspadaju tijekom 12. i 11. st. pr. Kr. Povjesniari i arheolozi jo ne nalaze

pravog odgovora na pitanje koji su bili uzroci tome propadanju je li to bila opasnost

izvana ili je rije o u nutarnjim nemirima u dravi koja je u prethodnim stoljeima pred-

stavljala svojevrsni imperij u ovome podruju. Po nekim novim miljenjima, jedan od

uzroka propasti bila je, uz ostalo, i velika erupcija vulkana Hekle na Islandu u 12. st. pr.

Kr., koja je dugotrajno zastrla nebo nad sjevernom polutkom i natjerala neke skupine

(kao to su to Dorani i Iliri) na seobu prema jugu; ta su plemena zatim tijekom tog istog

stoljea dokrajila mikensko drutvo i njegovu uljudbu.

Po nekim pak miljenjima, upravo su Roani bili ti koji su Diomedov kult proirili

ovim predjelima. Doplovivi i do Jadrana, zajedno sa stanovnicima otoka Kosa utemeljili

su u Apuliji grad Elpiju kojemu ne znamo smjetaj. Putovanje Diomedova kulta na za-

pad, dakle, odvija se u postmikensko vrijeme. Zanimanje Roana za jadranski prostor

spominje zemljopisac i povjesniar Strabon (XIV.2,10(654): "Roani su bili moni na moru,

ne samo od vremena u ko jem su utemeljili svoj grad (Rodos), ve su jo i prije olimpija-

da, tijekom vie godina, plovili morima udaljenim od svoje domovine, radi sigurnosti

naroda (misli na borbu protiv gusara, primj. M. Z.). Plovili su sve do Iberije i osnovali

Rhode koju su poslije zauzeli Masalijci, a u zemlji Opika osnovali su Parthenope, a u onoj

Dauna, zajedno sa stanovnicima Kosa, E l p i j u.Propast mikenskog svijeta nije znailai prestanak plovidbe, a upravo su Roani bili meu prvim nasljednicima mikenskih more

plovaca. Stanovnici ovoga prilino velikoga otoka povrine 1404 km2 naslijedili su pra-

stare pomorske tradicije koje su oduvijek bile razvijene na ovom drevnom raskriju plo-

vnih putova u ovome dijelu Sredozemlja. Po Strabonu, dakle, ta je kolonizacija pretho-

dila prvoj olimpijadi koja se tradicionalno datira u 776. pr. Kr Smatra se da se te plovidbe

odvijaju u vrijeme najran ije povijesne grke kolonizacije, izmeu 9. i 8. st. pr. Kr. Za njih,

naim e, postoji arheoloka i numizmatika dokumentacija, kao to su to keramika iz Is

chije i veza izmeu rodoske novane stope i one gradova Posejdonije (Paestum) i Neapolisa

(Napulj). Na temelju tih arheolokih podataka, Strabonov podatak treba kronoloki spusti-

8


9/45



ti i plovidbe iz legendarnih vremena vratiti u vrijeme koje neposredno prethodi spomenu-

toj povijesnoj kolonizaciji. Roani su, meutim, i tada plovili rutama kojima su prije njih

ili mikenski moreplovci; to potvruju mnogobrojni nalazi mikenske keramike rodosko

ga podrijetla, naene u Apuliji i drugim krajevima june Italije. Tim injenicam a, prema

tome, vjerojatno treba pridruiti i irenje Diomedova kulta. Diomed jest narodni junak

Argivaca, ali on je istovremeno i svegrki heroj stoga se spontano namee povezanost

rodoskih plovidbi sa irenjem njegova kulta, posebice u vezi s osnivanjem Elpije koju su

utemeljili Roani i Koani, a heroj zatitnik osnivaa bio je Diomed. Na te su otoke pak

njegov izvorno argivski kult donijeli Dorani iz Argolide, prvi kolonisti ovih krajeva, a

zatim su ga Roani i Koani prenijeli u Apuliju i na Jadran, koristei dvije plovidbene

rute: ona istonojadranska ila je ilirskom obalom do podruja Veneta i zatim do uaPada, a druga je predstavljala jun i pravac kroz Otrantska vrata, preko otvorenoga m ora

prema Apuliji. Jedna je ruta bila i transjadranska, a ila je od Monte Gargana koji se nalazio

u zemlji ilirskih Dauna, preko Diomedovih otoka (Iremita) i Palagrue na otoke Vis, Hvar

i Bra, te dalje obalom prema sjeverozapadu.

Sline pravce kretanja treba prepoznati i u irenju Antenorova kulta istonim i sje-

vernim Jadranom . I ovaj je kult, bez sumnje, povezan sa seobama egejskoanatolskih na-

roda prema zapadu. Naime, nakon to je Ramzes III. porazio "narode s mora", neki od

njih koji su preostali naselili su obalu Palestine to su bili ilirski Pelasti odnosno staroza-

vjetni Filistejci; neki drugi su se vratili u svoje postojbine, a neki su, kako se pretpostav-lja, krenuli prema zapadnim krajevima. Miljenja o tim skupinama i danas su meu ar-

heolozima i povjesniarima podijeljena. Uzmimo za primjer spor o podrijetlu Etruana

iz Lidije, kako je to zabiljeio Herodot, ili njihovu autohtonost u Italiji, o emu govori

Dionizije Halikarnaanin. Kroz te seobe neki tumae i mogue maloazijsko podrijetlo naih

Liburna te njihovo pomicanje prema zapadu. To su prije vie desetljea ustvrdili pojedi-

ni strunjaci (N. Jokl), a u novije vrijeme povjesniar E Altheim koji spominje pismeno

priopenje sumerologa B. Landsbergera (od 19. III. 1950.) da je u jednom tekstu napisa-

nom klinastim pismom naao glasove koji se izgovaraju kao Liburna,a koji su oznaavali

ime nekog sumerskog ili maloazijskog grada: "Die Lautung Liburnaals Name einer su

merischen und kleinasiatischen Stadt gefunden hat". Postoje, dakle, neki pokazatelji da

su i Liburni u tim seobam a "naroda s mora" mogli krenuti prema zapadu, u svoju novu

jadransku postojbinu. Postoji, osim toga, i niz toponimikih i onom astikih konkordand

izmeu Liburnije i Male Azije, osobito Likije koja je imala srodan numeriki drutveni

ustroj i naglaenu ulogu ena u upravljanju drutvom (ginekokraciju). O tome sam

svojevremeno napisao posebnu raspravu, pa upuujem na nju. Poznato je da su Liburni

imali odreenu pomorsku prevlast, talasokradju, u Jadranskome moru, koja se moe

uodti ve od 10. st. pr. Kr. a traje sve do pojave korintske i atenske talasokradje (8.5. st.pr. Kr.). Liburni su drali i dijelove apeninske obale, posebice u Picenu, o emu postoje

9


10/45



brojna arheoloka i literarna svjedoanstva. Prema legendi, Antenor je morao proi i

liburnskom obalom , pokraj Korkire Korule na kojoj je prema predaji osnovao istoime-

ni grad, da bi zatim, plovei dalje du obale, stigao do Pada uz koji je utemeljio grad Pata-

vium Pa,dovu. Tu je priu zabiljeio Kreanin Diktis u svom danas izgubljenom romanu

o trojanskom ratu, ouvanom u latinskoj inaici iz 4. st. Ovdje se pripovijeda kako je

Antenor imao osnovati kraljevstvo u samoj Troji, ali mu nisu dozvolili ui u grad; tada je

"tako bio prisiljen da sa svim imutkom otplovi iz Troje i doao je na Jadransko more, na-

kon to je preplovio m imo m nogih barbarskih naroda. Tamo je osnovao grad koji je naz-

van Crna Korkira". Vergilije u Eneidii Tit Livije u svojoj Rimskoj povijestikau da je os-

novao Patavium(Padovu), iako ovaj drugi ne spom inje izriito to osnivanje, da mu se valjda

ne bi prigovorilo zbog lokalpatriotizma, budui da je ondje bio roen. Nije, osim toga,

bilo poeljno govoriti o osnutku Patavija u vremenu prije osnivanja gradova poput AlbeLonge i Lavinija, koji su pak prethodili Rimu. Livijevi se podaci inae slau s drugim

Vergilijevim pojedinostima u vezi s time kako je Antenor oduzeo zemlju Euganejcima

koji su se poslije prozvali Venetima, a zemlja Venetiapo maloazijskim Henetima koje je

Antenor bio doveo iz Paflagonije. I drugi antiki auktori poput Sofokla, Artemidora i Stra

bona spom inju te pojedinosti. U Augustovo doba, ta je pria poprimila naglaeni ideo-

loki i propagandni znaaj, dok je za nas ta legenda pokazatelj grkog zanimanja za Jadran-

sko more i njegove obale u ta davna vremena i stoji na tragu ranih plovidbi koje datiraju

u bronano i eljezno doba. U svakom sluaju, nemirno 12. stoljee i zamrena kretanja

"naroda s mora", ko ji su bili napali i Egipat, morali su imati izvjesnih utjeca ja i na nauobalu, o emu na svoj nain svjedoe i te davne mitoloke tradicije. Novija arheoloka

istraivanja omoguila su pak da neke tradicije iz oblasti mita prijeu u povijesne i ar-

heoloke injenice, kao primjerice "jantarski put" i nalazi mikenske keramike. Budua

arheoloka istraivanja, koja su tek u poetnoj fazi glede tih davnih razdoblja, te e pre-

daje, uvjereni smo, jo bo lje potvrditi i objasniti.

U irem prostoru oko ua rijeke Pada nalazila su se dva veom a stara naselja, koja se

povezuju s tim davnim doljacima. Spina, velika i vana luka na uu te rijeke, imala je

funkciju izlazne luke za svoje prostrano zalee, to jest za padsku nizinu i susjedne alpske

predjele te Umbriju i Etruriju, i to ve od bronanoga doba. Procvat te luke bio je nagla-

en ve u mikensko doba, a posebice u vrijeme atenske trgovake aktivnosti i talasokradje

tijekom 6. i 5. st. pr. Kr. i kasnije. Velika nekropola Spine s vie od 4.000 grobova, u kojima

su naeni na jljepi primjerci atike keramike iz klasinoga razdoblja (danas se nalaze u

muzeju u Ferrari), svjedoi o vanosti toga kraja za grki svijet. Upravo, naime, preko

Spine atenski i drugi Grci nabavljali su poglavito ito a onda i druge proizvode iz plodne

doline Pada, mijen jajui ih za svoje luksuzne proizvode poput vaza, tkanina i druge robe.

Stoga nas ne udi to je taj grad u svojstvu negrke zajednice imao svoju riznicu u Delfi

ma, glavnom svetitu svih Grka, podignutu od plijena otetog ilirskim gusarima. Keltska

10


11/45



provala poetkom 4. st. pr. Kr. i kasnije zasipanje kanala i ua Pada rijenim nanosima

dokrajili su ivot te vane luke, pa je Strabon u 1. st. pr. Kr. spominje kao neznatno ri-

barsko naselje. Njena slavna prolost i bogatstvo koje je dala njena nekropola izali su na

svjetlo dana tek u nae vrijeme; iskopavanja, koja su bez prekida trajala od 1928. do 1958.,

omoguila su jedno od vanijih otkria talijanske i uope europske arheologije naega

doba.

Po nekim antikim piscima, Spinu su osnovali Pelazgi, narod koji su Grci smatrali

svojim prethodnikom u uoj Grkoj. Prema predaji, Pelazgi su krenuli iz Tesalije i preko

Peloponeza stigli na italske obale ak i ranije od skupina "naroda s mora". Neki pisci

smatraju da su, zajedno s Tesalcima s kojima se ponekad izjednaavaju, utemeljili i drugu

vanu naseobinu, onu u Ravenni. Neki dananji lingvisti i povjesniari u Pelazgima vide

i ilirske elemente koji su s tim narodom prodrli u Grku i Italiju. Tako su, po nekima,Etruani oko 1000. pr. Kr. iz Pie (takoer naseobine Pelazga) istjerali Teutane, narod koji

je govorio grki, no njihovo ime upuuje na ilirsko podrijetlo. Te su seobe, dakle, koje se

sve vie profiliraju kao povijesne injenice (podsjetimo se: "jantarski put", nalazi iz Frat

ta Polesine Tirint), morale dodirivati i istonu jadransku obalu. Ugledni lingvisti, naime,

smatraju da su Teutani i Pelazgi isti narod ako stoga Pelazge i ne nalazimo meu "na-

rodima s mora", onda ih po vezi s Teutanima moemo ukljuiti meu narode ilirskoga

podrijetla, koji su ve tada bili proeti paleohelenskim utjecajima, pa i jezikom, a bili su

uvelike ukljueni u mikensku dijasporu. Ilirska sveprisutnost i sudjelovanje u razliitim

migracijama danas je lingvistiki, a ponegdje i arheoloki, potvrena injenica. Od Pe-

lazga i Peleta Filistejaca, do Mesapa i Dauna u junoj Italiji te do Teutana i Liburna u

sjevernom Jadranu, u jednom davnom razdoblju naziru se kretanja pojedinih skupina

naroda i plemena. Staro ime Messanicusza rijeku Padus,zabiljeeno kod Plinija Starijega,

bilo bi jo jedna lingvistika potvrda toga kretanja. Kultovi Herakla, Diomeda i Anteno

ra, kao i Argonauta, ulaze, dakle, u mitsko tumaenje i nasljee tih davnih stvarnih kre-

tanja i seoba, to e ih arheologija u nekim buduim i opsenijim istraivanjima zasi-

gurno sve bolje potvrivati. U tome je kontekstu istona jadranska obala bila kljuna po

veznica grkoga i anatolijskoga palestinskoga prostora s uem Pada, alpskim predjeli-ma, dolinama Soe i Timava te sa sredinjom Europom. Stoga smo se poneto opirnije,

iako jo uvijek na razini osnovnih podataka, zadrali na novijim znanstvenim glediti-

ma kao odrednicama novijih naglasaka u tumaenju antikih vrela i informacija koje su-

vremena arheologija i lingvistika potvruju, a s vremenom e jo i vie potvrivati. Is-

tona, hrvatska obala Jadrana, kao i njeni ostali dijelovi, proeta je grkim mitovima kao

anticipacijom kasnijih povijesnih zbivanja koja e ove nae krajeve trajno zadrati u ob-

zorju grkoga svijeta.

11


12/45



Fokejci i Korinani

Nakon spomenutih rodoskih plovidbi daleko na zapad i u Jadran, slijede plovidbeFokej^ca koje nam je zabiljeio Herodot (1.163,1). Govorei o glasovitim fokejskim preko-

morskim pohodim a koji se odnose na drugu polovicu 7. st. pr. Kr., on istie da su oni bili

prvi meu Grcima koji su odlazili na duga putovanja te su tako otkrili Jadran (Adrien),

Tireniju, Iberiju i Tartes. Njihov ulazak u Jadran nije, ini se, imao trajni karakter, ali Hero

dotov autoritet ga potvruje. Ime Adriasodnosi se, naime, na najsjeverniji dio Jadran-

skoga mora, na podruje uz grad Adriju, to jest na prostor sjeverno od ua Pada, dok

jun i dio Jadrana Herodot i drugi stari pisd nazivaju Jonskim zaljevom. Adrija, vana

trgovaka luka sjeverno od ua Pada, igrala je vanu ulogu dijelom 6. i tijekom 5. st. pr.

Kr. Tijekom 4. st. pr. Kr. ime Adrija polako je preslojilo starije jonsko ime, poevi oznaa-

vati itav jadranski zaljev; jonski se zaljev od tada odnosio na more koje danas nazivamo

Jonskim. Fokejce je, kao i Roane, ovamo privukao trgovaki interes oni su, zapravo,

ili putovima Roana. Fokejci su, kako je to formulirao Herodot, "otvarali" putove pre-

ma zapadu koje su ve ranije bili "otkrili" Mikenjani i Roani. Fokejsku prisutnost na

Jadranu, du njegove istone obale, lingvisti prepoznaju u toponimima sa zavrecima

na -ussa.To su kod nas Celadussaekoje se smjetaju u Kornatske otoke juno i zapadno od

ibenika, Elaphussakoja se poistovjeuje s Braom, otokom koji se nalazi ispred Splita, te

Melitussakoja bi, kako to prema Polibiju navodi Stefan Bizantinac, bila grad u Iliriji, noprije treba pomiljati da je rije o otokuMelite Mljetu zapadno od Dubrovnika, budui

da se prva dva imena odnose na imena otoka, a zavretak-ussaest je upravo kod imena

grkih otoka. Fokejski boravak u Jadranu nije, dakle, bio duga vijeka oni su svoje tr-

govake interese usmjerili dalje prema zapadnom Sredozemlju, prema Pithecussae-Bale-

arima i Iberiji. Ti toponimi mogli bi imati i rodoski karakter, ali Herodotov podatak mora-

mo uzeti kao vjerodostojan pa je veza s Fokejcima prema tome bolje kronoloki uteme-

ljena. U novije su vrijeme, osim toga, neki (makar i pojedinani) arheoloki nalazi dali

poetnu potvrdu trgovake prisutnosti tog grkog maloazijskog elementa na naoj oba-li. U tome je smislu ilustrativan ulomak klazomenske keramike (polisKlazomene nalazio

se u susjedstvu Fokeje) naen na forumu grada Jadera (Zadra), kao i neki drugi nalazi iz

arhaikog vremena. S obzirom na to da su Fokejci bili usmjereni prema uu Pada, Spini

i Adriji, prirodno je da su koristili i luke na naoj obali. Jedna od vanih luka bio je Jader,

je r je mogao posluiti kao pristanite laama koje su najbliim pravcem preko Jadrana

dolazile sa zapadne italske obale, iz Ancone, Focare, Numane i drugih mjesta, te laama

koje su s juga smjerale prema Venetiji. O duvijek je postojala opasnost od gusara, a po

gusarenju su bili poznati upravo Liburni, Histri i drugi Hiri. Trgovaki su interesi, me-

utim, uvijek bili jai od straha od gusarskih napada, pa su Grci i drugi pomorci luk-

suznim i neobinim predmetima plaali za siguran nastavak plovidbe, nalazei u toj rau

12


13/45



nici korist za sebe. Iz takve razmjene potjeu nalazi u vidu luksuznih zlatnih arhajskih

predmeta koje je, uz ulomke atike crnofiguralne keramike naene na zadarskom foru-

mu, objavio zasluni hrvatski arheolog Mladen Nikoland. Tu su i nalazi iz Vije luke naotoku Brau, geme od staklene paste (vitreji), jedna s prikazom heroja i grifona i druga s

prikazom kozoroga. U ovoj su uvali bili naeni i arhajski grki grobovi s kadgama iz 5. st.

pr. Kr., a u prostoru lokaliteta bilo je i novca junoitalskog polisa Krotona iz oko 500. pr.

Kr. Ti su nalazi vezani uz fokejsku Elafusu, to jest uz otok Bra, to takoer potvruje

drevnost plovnih putova i nalaza koji ih prate. Novac je veoma vaan popratni materi-

jal, kao vrelo prvoga reda za utvrivanje kronologije nalaza. Naalost, izvjestan broj tog

novca, to se uva u Arheolokom muzeju u Splitu, izgubio je dokumentadjsku vrijed-

nost, jer im je veoma poznati i uvaeni austrijski arheolog W. Kubitschek poetkom

prologa stoljea nenam jerno pomijeao ceduljice sa zabiljeenim podrijetlom. Meu timnovdim a nalazi se i eginski novi iz 7. st. pr. Kr., dragocjeni raritet koji dokazuje rane

veze tih naih krajeva sa svijetom grke arhaike. U tome kontekstu i fokejska prisutnost

nije bila samo efemerna povijesna epizoda, ve vana faza u otkrivanju istone jadran-

ske obale grkim moreplovcima i trgovcima.

Za razliku od efemernoga boravka Fokejaca na Jadranu, Korinani su prvi meu

Grcima vrsto zaposjeli ulaz u jonski i adrijski zaljev, i to jo u vrijeme svoje prve koloni-

zacije u 8. st. pr. Kr. Strabon pie kako je Arhija, jedan od lanova slavne kue Heraklida

Bakhijada, iz Korinta poao prema Sirakuzi trae ondje bogatstvo, prema savjetu iz Delfa.

Na putu prema Sirakuzi Arhija se odvojio od Hersikrata, lana iste kue, te ga je uputioda sa svojim dijelom brodovlja naseli otok koji se u starini zvao Sherija, a zatim Korkira.

Hersikrat je tako i uinio, nakon to je s otoka istjerao Liburne koji su ga drali u svojoj

vlasti. Prema Strabonu, koji je taj podatak preuzeo iz starijih tekstova, to se dogodilo 735.

pr Kr. Podatak je za nas viestruko zanimljiv, jer svjedoi o pomorskoj prevlasti Liburna

na Jadranu u to rano vrijeme, moda ve u 10. st. pr. Kr., to je posvjedoeno i drugim

vrelima, kao i arheolokim i lingvistikim podacima. Time poinje duga povijest liburn

skogrkih odnosa, zapisana u dodue rijetkim, ali dragocjenim zabiljekama starih pisa-

ca (kao primjerice kod rimskog povjesniara Flora) koje svjedoe o davnoj liburnskoj

rairenosti Jadranom. Otoci Hvar, Vis i Lastovo spominju se kao libum ski otoci, na koji-

ma su Liburni imali svoja uporita. Ve smo spomenuli kako Vergilije vodi Antenora u

Padovupcr regna Liburnorum.Liburnsko povlaenje s Korkire (Krfa) bilo je uvod u vie-

stoljetno povlaenje u njihovo izvorno podruje izmeu rijeka Krke i Rae u Istri. To e

se podruje viemanje tako oblikovati nakon kasnijeg kolonizatorskog poduhvata Dio

nizija Sirakuanina poetkom 4. st. pr. Kr. i istovremenog keltskog zaposjedanja padske

nizine.

Interesi Korkire su tijekom vremena doli u raskorak s interesima metropole Korin-

ta. Tukidid je zabiljeio njihov meusobni sukob 664. pr. Kr.; pobjednici Korkirani razvili

13


14/45



su svoje gospodarske i druge veze sa susjednim i daljim ilirskim krajevima. Korkirejd su

627. pr. Kr. osnovali Epidamnos (Dyrrhachium)na suprotnoj ilirskoj obali. Neto kasnije,

godine 588. pr. Kr., Korkirejd i Korinani zajedno su osnovali Apoloniju (Pojani). Oba su

grada alternativno usmjeravala svoju ovisnost prema Korkiri i Korintu, s obzirom na

promjenjivu politiku i gospodarsku situadju. Njihova je funkdja poglavito bila trgovi-

na s neposrednim zaleem Iliride, a posebice eksploatadja srebrnih rudnika oko grada

Damastija. Nije nam poznato gdje se nalazio Damastij pretpostavlja se da je bio negdje

u zapadnoj Makedoniji, izmeu Ohrida i Debra. Kovnica mu je djelovala do oko 330. pr.

Kr., to jest do poetka helenistikog doba. Upravo iskorivanje tih rudnika povezano

je, prema suvremenim miljenjima, s poetkom rada korintske kovnice novca. Korintskom

je interesu za nadzor nad tim predjelima i morskim putovima, prema tome, nuno bila

potrebna Korkira i njene luke kao uporite za lae i promet, te kao spona s naseobinama

na kopnu, Epidamnom i Apolonijom. Po nekim miljenjima, tim je naseobinama pre-

thodila eubejska kolonizacija Eubejd su u 8. st. pr. Kr. osnovali Orik juno od Apolonije,

ali su ih Korinani istjerali. Korintski se trgovaki interes proirio i sjevernije Jadranom.

Oni su, kako je poznato, bili razvili proizvodnju miomirisa i lijekova, a u svezi s time i

opsenu produkciju svoje keramike malih dimenzija. Ta protokorintska keramika pojav-

ljuje se ve u posl jedn jim desetl jeima 8. st. pr. Kr., dakle u vrijeme oligarhije Bakhijada,

da bi svoju klasinu fazu doivjela od sredine 7. do kraja 6. st. pr. Kr. Izvjestan broj tih

posuda naen je i na naim otocima i obali u Blatu na Koruli (Korkyra M eki m ),na Visu

(Issa),u Solinu (Salom),Zadru (lader), Ninu (Aenom ), Vizaama u Istri (Nesactium), ilirskohelenistikom naselju u Oaniima kod Stoca, Vidu (Narom)te na jugu u Tivtu, u

Boki kotorskoj. Rije je o posudam a tipa alabastra, pikside, aribala, oin oh oe i kotile

skifosa. Treba izdvojiti vie nalaza keramikih ulomaka u podruju grada Zadra, sredi-

ta Liburna, do ko jega su stizali korintski trgovci i koji je bio sreditem prihvata korintske

robe. Isto tako zanimljiva je i prisutnost te keramike na uu Neretve, u Oaniima, kao

i na Glasincu u unutranjosti Ilirika. Upravo ta injenica objanjava zanimanje Korina

na za te predjele. U proizvodnji njihovih miomirisa i pomasti vanu je ulogu imala iris

lllyricazvana igen th iam,naa perunika s obala rijeke Narona (Neretve), ija je kvaliteta

bila n a glasu. Ve je Aristotelov uenik Teofrast (372.287. pr Kr.) zabiljeio da "mirisnihbiljaka (prije toga spom inje Arkadiju i Lakoniju) ovdje nema, osim to ima perunike u

fluidi i na Jadranskom m oru, a tu je ona izvrsna i bolja nego drugdje" (Hist. pkntarum,

IV.5,2). On j e znao za mirisni korijen te biljke, pa kad istie kvalitetu ilirske iride (peruni

ke), onda misli na korijen te biljke, dok je drugdje, kao u Makedoniji i Trakiji, on bez mi-

risa. Perunika voli toplo podneblje i cvate ljeti. Drugo vrelo za ilirsku peruniku jes t pjesnik

i gramatiar (a moda i lijenik) Nikandar iz Kolofonta, roen krajem 2. st. pr. Kr., koji

ka e:"... te perunika koja raste na Drilonu i na obalama Narona" (Theriaca,607). Gotovo

istovjetan podatak nalazimo kod Plinija Starijeg: "U najveoj je cijeni ilirska perunika, i

14


15/45

\

to ne ona pri moru nego ona u umovitim predjelima (unutranjosti) Drilona i Narona"

{Nat. hist.,XXI.40). Plinije precizira podruja u kojima raste kvalitetna perunika, to Nikandar nije uinio, no ve injenica da ju je spomenuo potvruje u antici raireno mi-

ljenje o njeno j dobroj kvaliteti. tovie, moemo pretpostaviti da oba navoda potjeu iz

istoga, starijega vrela. I drugi antiki autori spominju tu peruniku kao ilirsku ili jadran-

sku te njenu kvalitetu Katon Stariji (234.149. pr. Kr.) je naziva "jadranskom perunikom"

(De agricult.,10), Celzo, lijenik iz Tiberijeva doba, "ilirskom perunikom" (JV.18,5), a Ko

lumela preporua prah "ilirske perunike" (XIL20,2,5). Kolumela je za Klaudijeva vlada-nja napisao poznato djelo De re rusticau 12 knjiga, objavivi jo i raspravu o njegovanju

drvea u posebnoj knjizi, te je tako postao klasikom svoje struke. Razliita je namjenaperunike kod tih pisaca; Teofrast i Nikandar prouavaju otrove i protuotrove pa je kod

njih perunika farmakoloka biljka, Celso je propisuje u izrazito medicinske svrhe kao lijekprotiv razliitih bolesti, a Katon i Kolumela, kao poljoprivredni strunjaci, upuuju na

njenu primjenu kod spravljanja vina, kao mirisni dodatak za njegovo uvanje kojim se

premazuju rubovi baava. Poznati vojni lijenik Dioskurid iz Cilicije ivio je u Rimu za

cara Klaudija i ondje napisao opseno djelo na grkome, Poznavanje lijekomu kojemuopisuje 600 biljaka i gotovo 1.000 lijekova. On je jedini koji ilirsku peruniku ne smatranajboljom, ve preporua onu iz Perge u Pamfiliji te iz Elide na Peloponezu. U jednomvanom odlomku, u kojemu govori openito o proizvodnji mirisa u antici, Plinije spo-

minje i uveno mirisno ulje perunike, koje se proizvodilo u Korintu {Nat. hist.,XIH.5). Od

Teofrasta, dakle, do spisa Geoponika,kompilacije starijih agronomskih tekstova iz vreme-na Konstantina Porfirogeneta (sredina 10. st.), cijeli niz auktora spominjao je ilirsku pe-runiku istiui njenu kvalitetu i vrijednost. No, ova je biljka bila poznata ve mnogo prije

Teofrasta, o emu svjedoi spomenuta Plinijeva vijest. Vanost perunike u proizvodnji

korintskih miomirisa bila je toliko velika da je ta biljka zacijelo bila jednim od kljunihmotiva za korintske plovidbe u Jadran. O tome svjedoe razmjerno brojni nalazi korintskih

posuda koje su sluile u transportu i trgovini miomirisa i lijekova. Stoga moemo za-kljuiti da je u odreenim slojevima ilirskog drutva, dakako u onima koji su pripadali

viim staleima, postojala i drutvena i kulturoloka potreba i za takvim korintskim proiz-

vodima. To osobito vrijedi za obalni pojas u kojem je veina korintskih posuda i naena.Moemo pretpostaviti da su Korinani svojim alabastrima, aribalima i piksidama, ispu-

njenim skupoqenim sadrajem (miomirisom i lijekovima), domaim ilirskim poglavari-ma du obale i na otocima plaali svoje trgovake interese i mirnu plovidbu Jadranom.

Mjesta nalaza njihovih posuda (Korula, Vis, Zadar, Solin) o tome dovoljno dobro svje-

doe. Uz trgovinu perunikom, Korinani i Korkirejd bili su zainteresirani i za druge siro-

vine poput jantara i kositra koji su stizali na ue Pada i u etruanske luke u s jevernom

Jadranu, a tu su bili i konji iz Venetije koje su uvozili, a bili su poznati tijekom itave an-tike. Treba spomenuti i trgovinu robovima koja se odvijala u mnogim zapadnojadran

skim lukama, od Venetije do Picena i Apulije, kao i na itavoj ilirskoj obali.



15


16/45



Vanost istonojadranske plovne rute za Korinane i njihove srodnike Korkirejce

ogleda se i u postojanju knidske naseobine na Korkiri Melaini koja se, prema veini po-

vjesniara, ondje nalazila ve oko 580. pr. Kr. Herodot je zabiljeio zgodu kako su u vri

jem^ estokog sukoba izmeu Korinana i Korkirejaca, za tiranina Perijandra, Kniani

skupa sa stanovnicima Sama pokazali samilost prema tri stotine djeaka iz najplemeni-

tijih korkirejskih obitelji. Njih je Perijandar bio zarobio na otoku i kao ratni plijen poslao

lidijskom kralju Alijatu koji bi ih nakon kastracije uvrstio u svoj dvorski harem. No, Kniani

i Samljani su ih spasili i vratili na Korkiru (HI.48). Plutarh, meutim, glavnu ulogu u ovome

poduhvatu daje Knianima (Mor., 860 bc; De Herod. m al ,2). Korkirejci su u znak zahvale

za ovo plemenito djelo iskazali Knianima velike poasti i dali im pravo naseljavanja na

svojoj zemlji bez plaanja nameta. U kontekstu tih zbivanja treba sagledati osnivanje

knidske naseobine na otoku Korkiri Melaini (Koruli). Tu injenicu spominju i kasnijavrela poput Pseudo Skimna, Strabona i Plinija, a njihove se tvrdnje temelje na starijim

izvorima poput Efora, Teopompa i Timeja. Prema tome, Korkirejci su u vlasti imali dio

Korkire Melaine, ako ne i itav otok, te su dio prepustili Knianima. Na taj su nain dobili

saveznike i uporite u nastalim nesporazumima i sukobima s Korinanima. Korkirani i

Korinani u tim su krajevima bili prisutni ve vie od stoljea i pol. U tome su razdoblju

svojim brodovljem i trgovinom mogli nametnuti prevlast na tako vanoj plovnoj dionici

kao to je to otok Korula. Te povijesne injenice nisu dosad potvrene odgovarajuim

arheolokim nalazima, pa se miljenja o ubikaciji knidske naseobine na Koruli razliku-

ju. O tok je dug 38 km, a na svojoj zapadnoj strani ima prostrani i slikoviti zaljev u kojemse danas nalazi Vela Luka. Na istonoj strani, u kanalu izmeu Korule i poluotoka Pe-

ljeca, grad je Korula, smjeten na isturenom kamenitom poluotoku. On je dominantna

toka na prastarom plovnom putu koji je od pamtivijeka prolazio tim kanalom. Arheo-

loki nalazi s podruja grada bili su doslovce pometeni gradnjom srednjovjekovnoga

naselja na kamenitom poluotoku. No, novi Histijeje s Eubeje, naen u iskopu na junoj

zaravni grada, upuu je na tragove grke antike na tome mjestu. Vjerojatno je bilo jo

takvih nalaza, ali su ih nai humanisti prikupljali i najee odnosili s otoka. Poznato je

kako su potomci kanonika Ambroza Kapora sredinom 19. st. prodali u Parizu zbirku od

oko 8.000 komada novca. Antiki su nalazi neto e u podruju Vele Luke, s ostacimarimskih vila u Potirni, Pribi i Brni. Mjesto Blato, u sredinjem dijelu otoka, takoer je

poznato upravo po nalazima pojedinih primjeraka grkog novca te po dvama korintskim

aribalima i jednom askosu, pa je tu moralo biti gradinsko naselje s kojega su domai Iliri

trgovali s Grcima. Na Koruli su naeni novci s legendom KOPKYPAI2N i glavom golo

bradog mladia ovjenanog lovorovim vijencem (Apolonom) na aversu; na reversu je

natpis sa itnim klasom. Novac nosi ime grada Korkire. Toj se knidskoj naseobini htjelo

pripisati ime Herakleje koju spominje Pseudo Skilak u Periplusu (c.22): "Poslije Liburna

je narod Dira. Iliri nastavaju uz more do Haonije koja je nasuprot Kerkire, Alkinojeva otoka.

16


17/45

'I



I ovdje je helenski grad kome je ime Herakleja i luk a... I poluotok malo manji od Pelopo

neza. Nakon poluotoka (plovi se) ravno".

Herakleja na Hvaru

Postoje, meutim, novci te Herakleje njih oko 130 komada od kojih je najvei broj

naen na otoku Hvaru, i to veim dijelom u samome gradu Hvaru, na zapadnoj strani

otoka (si. 1). Pseudo Skilakov Periplusbio je namijenjen moreplovcima kao praktini pri-

runik za plovidbu, s lukama i njihovim meusobnim udaljenostima te s imenom ple-

mena u ijem se podruju nalaze dotina pristanita. Iako zamren, s mnogim naknad-

nim umetcima i pogrjekama prepisivaa, taj nam je tekst od prvorazredne vanosti za

podatke o naoj obali. Vrijeme u kojem je nastao (a to je po miljenju veine strunjaka

sredina 4. st. pr. Kr., neto prije 330. pr. Kr.) jest i vrijeme kovanja spomenutog heraklejskog novca. Do toga je zakljuka doao veliki hrvatski epigrafiar i numizmatiar Josip

Brunmid ve krajem 19. st., kada je (1898.) objavio svoje klasino djelo Natpisi i novci

grkih gradova na Jadranu.Na Hvaru se, naime, upravo u ovo vrijeme prekivaju novci

lokalnih kovnica, nakon propasti sirakuke prevlasti u ovome podruju, kada je Dioni

zije Sirakuanin Mlai, sin onoga Starijega, bio prognan u Korint (344. pr. Kr.). To su emisije

farskih, heraklejskih i Jonijevih novaca koje prekivaju novci s legendom AIM. Kovanje

heraklejskog novca prestaje upravo krajem 4. st. pr. Kr., kako je to zakljuio drugi veliki

znalac, Duje RendiMioevi. Ako su, dakle, novii naeni na Hvaru, onda Herakleju

valja povezati s tim otokom, kako je to smatrao ve J. Brunmid. Dodao bih jo preciznije,da je treba smjestiti u sam grad Hvar, jer je upravo njegova luka bila kljuna za ovdanji

SI. 1. Novac Herakleje Fig. 7. Coin o f Heradea.

17


18/45



promet pa ju je Peripluszbog toga i izdvojio i izriito oznaio kao "Herakleja i luka", tim

vie to imam o i novac i spomen luke u spisu koji je nastao gotovo istovremeno s njime.

Kako je to ime zatim nestalo i zato je bilo tako kratkotrajno, sloeno je pitanje. N e pozna-

jemo ni sudbinu nekih drugih imena na naoj obali, niti gdje su bila i kako su se zvalaneka^naselja koja pisci spominju. To je, primjerice, Anhijale, takoer na otoku Hvaru, zatim

Nutrija koju spominje Polibije te naselje u dananjoj Lumbardi na Koruli, osnovano

nakon propasti onoga knidskoga, kojemu takoer ne znamo ime. Nema sumnje da je

vanu ulogu u tim zbivanjima odigralo jaanje ilirskog elementa u odreenim povijesnim

situacijama, to se m ijenjalo iz stoljea u stoljee i to je moglo prekinuti ivot pojedinih

naselja ili naprosto dovesti nove gospodare. Nadajmo se da e nam budua arheoloka

istraivanja podariti neki natpis ili drugi nalaz koji e nam pomoi u rasvjetljavanju tih

pitanja koja su, uostalom, uobiajena i drugdje u antikom svijetu, i u grko i u rimsko

doba. Herakleju, meutim, s obzirom na nalaz novca treba traiti u gradu Hvaru, a ne naKorkiri (Koruli), a onda i zbog prometne vanosti hvarske luke u kojoj se u pravilu

zaustavljala gotovo svaka laa koja je plovila istonom jadranskom obalom, u svim vre-

menima. To je bilo unosno m jesto za nadzor plovidbe i lukoga prometa, stoga nas ne

udi sukob interesa pojedinih zajednica i politikih imbenika koji su u pojedinim povi-

jesnim konstelacijama ovdje koristi li svoju mo i prevlast, uklanjajui i sm jenjujui jedna

drugu u nemirnim vremenima kojih nikada nije nedostajalo. Knidsku naseobinu pak

treba traiti na mjestu dananjega grada Korule, antike Korkire, srednjovjekovnoga

hrvatskoga Krkara, koji je u imenu dananjega grada naslijedio ime staroga ilirskogrkoga

naselja. Veina drugih hrvatskih jadranskih otoka na kojima su se nalazila istoimenaantika naselja uva svoja stara imena. To su, uz Korulu, Vis, Hvar, Rab, Osor, Krk i Cres.

Poloaj na zatienom poluotoiu (kakav ima Korula) Grci su koristili i drugdje. Klasian

je primjer poluotok Ortigija u Sirakuzi, kod nas to su Issai poluotoi Prirovo, Epetij (Sto

bre) na kamenitom poluotoku istono od Salone, Tragurij (Trogir) na otoiu (danas,

uslijed sputanja obale, na poluotoku). Kada govorimo o tim grkim naseljima, neemo,

dakako, zamiljati njihovu veliinu i neke vee arhitektonske spomenike; ostali su tek

dijelovi zidina (one su, naime, bile vrste, iroke i visoke), ali unutar njihovog perimetra

bile su manje povrine: Faros je, primjerice, bio dimenzija 150 x 200 m, Issaotprilike isto

toliko. Ta su naselja inile priproste etverokutne kue, s iznimkama pojedinih kuabogatih ljudi, poneko g hrama i neke javne zgrade. I Atena je, u klasino Periklovo doba,

uz sja jne graevine na akropoli i agori preteito bila sastavljena od skromnih kua obinih

graana.

Korkira i Narona

Valja postaviti pitanje kada i kako je propala knidska naseobina na otoku Korkiri. Po

mom e miljenju, to je najvjerojatnije bilo u vrijeme Peloponeskoga rata (431.404. pr. Kr.).

18


19/45



Taj je sukob iscrpio itavu matinu zemlju, Grku, to meusobnim unitavanjem, to

kugom u Ateni. Posljedice su se morale odraziti i na mnoge rubne grke naseobine, u

naem sluaju na onu na Korkiri koja je ivjela i trajala u funkciji ispostave ponajprije

Korkirejaca s Krfa, a zatim i Korinana. No, ovo vrijem e (a to je 5. st. pr. Kr.) u jadransko

podruje ve donosi i atenske interese koji su zamijenili i nadomjestili one korintsko

korkirejske. Sukobi u matinoj Grkoj zasigurno su u drugi plan bacili i tu otonu

naseobinu. Tijekom tri desetljea krvavih sukoba izmeu Atene i Sparte izostala je ona

ranija zatita iz matinih gradova ue Grke i zamro je promet koji je inio ivot te

naseobine. Nema sumnje da su to stanje iskoristili doma Iliri, i oni na otoku i oni sa

susjednoga kopna i poluotoka Peljeca, kao to su to inili i u kasnijim povijesnim situ-

acijama, te su mogli naprosto likvidirati tu naseobinu, opljakati je i preuzeti n jene luke

i prometne funkcije. Izloeno mjesto te naseobine pozivalo je svakoga tko je htio i mogaoiskoristiti nezatienost i preputenost zadjelo nevelike skupine helenskih naseljenika

samoj sebi. injenica je da na poznatoj lumbardskoj psefizmi, na kojoj je uklesan ugovor

to su ga sklopili Isejd i lokalni Hiri, nema spomena nekog ranijeg naselja. Kao vlasnici

zemljita, a vjerojatno i itavog otoka, zabiljeeni su Pilos i njegov sin Dazos, zasigurno

potomd onih koji su stoljee ranije bili dokrajili staru knidsku naseobinu.

I antika Korkyrai drugi susjedni otoci, kao Pharos(Hvar), Brattia(Bra) te poluotok

Peljeac, bili su svojim pomorskim vezama upueni na jo jedno vano sredite na naoj

obali, koje je imalo grkoilirski karakter, a to je emporij Naromna rijecu Naronu. Danas

je to selo Vid kod Metkovia, na desnoj obali Neretve koja je oduvijek sluila kao promet-nica prema unutranjosti Ilirika. O tome svjedoe neolitiki i drugi arheoloki nalazi iz

sliva te rijeke. Treba istaknuti poznati lokalitet Liside kod Konjica, koji se povezuje s

utjecajima hvarske neolitike kulture obojene keramike, a time posredno i s grkim kra-

jev ima i Tesalijom te s junom Italijom. Bilo je govora o zanimanju Korinana i Korkireja-

ca za peruniku koja raste na uu Neretve; u tome kontekstu moramo razumjeti i obavijest

to je donosi Teopomp a prenosi Strabon, da se na rijed Naronu prodaje keramika roba

s Hija i Tasa. Istu vijest nalazimo i kod Pseudo Aristotela u spisu Peri thaumasion akous-

maton (O udesima za koje se ulo).On kae da se negdje na pola puta (izmeu Ponta Crnoga mora i Jadrana?) nalazi zajedniko trite gdje trgova s Ponta prodaju robu s

Lezba, Hija i Tasa, a oni s Jadrana korkirske amfore. Te podatke potvruje i Pseudo Skilak

krajem 4. st. pr. Kr., kada pie kako nakon (rijeke) Nesta slijedi (rijeka) Naron, a ulaz u nju

nije uzak. O vam o mogu uplovljavati trijere i teretne lae sve do gornjeg emporija koji je

od mora udaljen 80 stadija (oko 15 km). Ovdje je, dakle, postojalo trgovite u kojem se

razmjenjivala roba izmeu Grka i Dira. To je kasnija Narona koja se u 2. st. pr. Kr. razvija

u vano luko naselje i mjesto razmjene i trgovine razliitom robom. Najnovija arheolo-

ka otkria u Vidu kod Metkovia, to ih je objelodanio Emilio Marin a prati ih jedinstveni

nalaz Augustova hrama na forumu tamonjega rimskoga grada na kojem su godine 1996.

19


20/45



naeni i kipovi carskih obitelji, od Cezara i Augusta do Vespazijana, potvruju vanost

ovoga mjesta koje je bilo rimska kolonija ve za Cezara. U novije vrijeme ispod rimskoga

sloja otkriveni su ostad ranijega ilirskogrkog naselja, to e istraivanja koja su u tijeku

jo bolje rasvijetliti. Narona je jedno od onih naselja na istonoj obali Jadrana koje je ima-lo mijeani ilirskohelenski karakter, a takvo je u veim razmjerima bila i Spina na uu

druge rijeke Pada naselje u kojem su se odvijali mnogobrojni i uzajamno korisni tr-

govaki i raznovrsni drugi odnosi. Nema sumnje da je N arona tu funkdju imala ve od

arhajskih vremena i od prvih dodira Korinana i Korkirejaca s naom obalom. Taj se proces

nije prekidao, o emu svjedoe nalazi grkog novca u zaleu Narone te posebice vano

sredite ilirskoga plemena Daorsa u Oanidm a kod Stoca, iji megalitiki bedemi i danas

izazivaju divljenje. Daorsi, smjeteni 40ak km sjeverno od Narone, na obje obale rijeke

Neretve, bili su trgovaki posrednici izmeu Grka i ilirske unutranjosti i veoma su do-

bro iskoristili svoj geografski smjetaj. Istraivanja provedena 60ih godina prologa sto-

ljea na Oaniima dala su niz keramikih, numizmatikih i drugih arheolokih nalaza

koji svjedoe o intenzivnim vezama ovoga podruja s jadransk im prostorima, tamo-

njim grkim naseobinama i njihovim trgovrima. Ako znadem o da se s Oania u daljini

prema jugozapadu naziru obrisi otoka Hvara, jasnije su nam i te uzajamne veze. Meu

nalazima spomenimo, primjerice, vinske amfore sa igovima Farosa i Isse,kao i novac

Apolonije i Dirahija, grku kacigu te zlatarski pribor koji se, suded prema vrsti i prikazu

makedonske zvijezde, moe povezati s tim podrujem iz vrem ena Filipa II., budui da je

u Filipovoj grobnici u Vergini naena zlatna krinja s istom takvom zvijezdom. Naeni

su i novci Bale ja koji je u 2. st. pr. Kr. kovao novac u Farosu i Rizonu (Risnu u Boki kotor-

skoj), a i vladao je tim podrujem kao vjerojatni rimski klijent nakon propasti ilirske drave

i njenog posljednjeg vladara Gentija (167. pr. Kr.). Za Bale ja inae znademo zahvaljujui

jedino tim noviima, jer ga druga povijesna vrela ne spominju. Daorsi su bili jedno od

malobrojnih ilirskih plem ena koja su kovala svoj novac s prikazom lae (lembos)na aver

su i natpisom AAOPZ(DN). To je najpoznatiji primjer kako je grka uljudba prodirala doli-

nom Neretve u ilirsku unutranjost. Istraivanja brojnih drugih lokaliteta to e prodiranje

ubudue jo bolje potvrditi, s obzirom na injenicu da smo u tome poslu, arheoloki

gledano, takorei tek na poetku.

Dion izije Sirakuki Issa i Pharos

Grko poznavanje dananje hrvatske obale dijeli se u dvije faze. U ovoj prvoj, koju

smo ov dje nastojali saeto prikazati, rije je o brojnim izravnim i neizravnim vezama.

Stvarna i trajna kolonizatorska prisutnost Grka na istonoj obali Jadrana poinje za vla-

davine Dionizija Starijeg, tiranina Sirakuze, najmonijeg vladara na Sredozemlju toga

vremena. Peloponeski rat bio je iscrpio matine grke zemlje i prvenstvo je preuzeo sira-

kuki polis na elu sa svojim prosvijetljenim tiraninom Dionizijem, sinom Harmokra

20


21/45



tovim, roenim 430. pr. Kr. Dionizije je bio dravni inovnik (grammateus) i hrabar vojnik.

Sirakuza je bila u trajnim sukobima s kartakom (zapadnom) polovicom Sicilije pa je

Dionizije, kao vjet politiar, u skuptini svoga grada napadao stratege za nesavjesno

voenje ratnih operacija, istovremeno podilazei narodu napadima na bogatae. Tako je

stekao popularnost kod sirakukog puka i u dobi od 24 godine (406. pr. Kr.) bio od naro-

da izabran za jednog od stratega, a malo kasnije i za stratega autokratora. Njegove su

vojnike i vladarske sposobnosti dole do izraaja upravo u ratovima to ih je, s prekidi-

ma i promjenljivom sreom, vodio s Kartaanima od 405. do 392. pr. Kr. Nakon sklop-

ljenog mira diktirao im je povoljne uvjete te praktiki postao gospodarem Sicilije, osim

njenog sjeverozapadnog dijela, pa su ga stoga smatrali osloboditeljem zapadnog helen

stva od kartakog ropstva. U poetku spomenutih sukoba sagradio je oko Sirakuze sus-

tav utvrda, po dimenzijama i vrstoi jedinstvenih u itavoj antici. Monim bedemimazatvorio je grad od otoia Ortigije, pretvorivi ga u poluotok, do visoravni Epipole za-

padno od Sirakuze, u duini od 27 km. Sagradio je i vodovod i arsenal za svoje brodovlje

koje je, sastavljeno od 300 tetrera i pentera, bilo najmonijom pomorskom snagom na

tadanjem Sredozemlju. Zatim je preao na junoitalsko kopno i nizom akcija ostvario

svoju prevlast i u tome podruju. Keltske provale u Italiju i do Rima 390. pr. Kr. navele su

Dionizija na irenje prevlasti i na Jadransko more, u kome su njegove lae zamijenile

one atenske. Tako je zauzeo Ariju na uu rijeke Pada i ondje postavio svoju posadu;

isto je uinio i u Ankonu junije na italskoj obali, te u Numanu juno od Ankona. Svoju

je vlast proirio i na epirsku obalu, a ratovao je i s Etruanima i na Korzid. Sklopio je

savez s Keltima koji su bili prodrli do Rima, a neki su poli i dalje na jug i stupili u njeg o-

vu slubu kao plaenid. Bio je obrazovan ovjek, pisao je pjesme i tragedije i na svome je

dvoru okupljao uene ljude. Kod njega su boravili filozof Platon, pjesnid Timotej i Filok

sen, povjesniar Filist i drugi. Pod njegovom vladavinom, Sirakuza je formalno bila

demokratska drava s narodnom skuptinom, ali glavna je rije bila njegova pa se dao

izabrati za doivotnog stratega. Bio je "arhont Sicilije" i "tiranin", to mu je ostalo kao

trajni nadimak. Vlast je temeljio na potpori siromanih graana i plaenika te osobne

garde. Sustav poreza to ga je nametnuo bogataima te razliiti nameti od pokorenihgradova i podruja omoguili su mu velike prihode kojima je drao vojsku i stvorio monu

mornaricu, glavnu snagu njegovih imperijalnih poduhvata.

U okviru svoje jadranske politike i gospodarske eksploatadje tih krajeva, a radi nad-

zora plovidbe na najkraoj transjadranskoj liniji od Monte Gargana, preko otoka Tremi

ta, Palagrue, Visa, Hvara, Braa i Korule do kopna na kojemu su se nalazile Salona i

Narona, morao je imati uporite na naoj obali. U tu je svrhu, po logici strategije, zaposjeo

otok Vis Issu,sredinji jadranski otok koji je u svim vremenima imao slinu strateku

ulogu. No, i danas je meu povjesniarima prisutna nesuglasica glede toga dogaaja kao

i imena otoka Isse.Povjesniar Diodol Sicilski (Siculus), koji je u vrijeme Julija Cezara (1.

21


22/45



st. pr. Kr.) napisao svoju Povijesnu biblioteku,opisuje osnivanje Pharosa(Staroga Grada) na

otoku Hvaru. To se, po n jemu, odigralo u vrijeme 99. olimpijade (3857384. pr. Kr.), kada

su na otok, uz pomo Dionizija Sirakuanina, doli doseljenici s otoka Para u Egejskom

moru. Ubrzo nakon toga izbio je sukob izmeu Grka i domaih Hira. Grcima je u pomopriskoio Dionizijev eparh iz Lissosa,kako je to Diodor zabiljeio. Lissos,dananji Lje u

Albaniji, udaljen je 34 dana plovidbe od Pharosa.Ta je injenica ve u 17. st. navela

poznatog hrvatskog povjesniara Ivana Luciusa Luia da u svome djelu De regno Dal-

matiae et Croatiae libri sex(objavljenom u Amsterdamu 1666.) ustvrdi kako, zbog preve-

like udaljenosti, ne moe biti rijei o Lissosuve o Issite da umjesto Lissosu tekstu treba

pisati Issa.Time je potaknuo raspravu koja traje do naih dana. Veina stranih strunja-

ka, uz poneki izuzetak, smatra da je rukopis nepovrediv i da ga se ne moe ispravljati.

Domai pak povjesniari i arheolozi, koji su blizu dotinome podruju i mnogo bolje

poznaju plovne i pomorske prilike u ovom dijelu Jadrana, viemanje su jedinstveni u

miljenju da je rije o pomoi sa susjedne Isse,a ne iz udaljenoga Lissosa.Albanski ar-

heolozi, koji su opseno istraivali podruje Lissosa,nisu nali niega to bi upuivalo na

postojanje nekog naselja ili uporita iz Dionizijeva vremena. Osim toga, lisoska luka je

plitka i zam uljena pa je bila sasvim neprikladna za boravak velikih Dionizijevih laa.

Prema tome, izostale su arheoloke potvrde koje bi ile u prilog povezivanja Diodorova

teksta s terenskom arheolokom situacijom na tome lokalitetu, dok je s isejskom lukom

posve drugaije. Povijesna je injenica da se Lissosne spominje u kasnijim povijesnim

vrelima ne spominje ga, primjerice, Pseudo Skilak koji je nabrojao sva viemanje vanija

pristanita na jadranskoj obali. Spominje ga tek povjesniar Polibije, i to skoro dvije sto-

tine godina nakon Dionizijeva vremena, u svezi s napadom makedonskog kralja Filipa

Dl. na Lissosi rimskoga ugovora s Ilirima 229. pr. Kr., kojim je zabranjena plovidba ilir-

skim brodovim a jun o od toga mjesta. Prema Polibijevu opisu, to je posve ilirski grad; ni

druga vrela, kao primjerice pouzdani Strabon, ne govore o Lissosukao o grkom gradu.

U novije je vrijeme (1958.) njemaki povjesniar K E Stroheker napisao kapitalnu studi-

ju o Dioniziju Sirakuaninu, u kojoj iznosi rezultate svojeg prouavanja triju glavnih

ouvanih kodeksa Diodorove Povijesti.On je skrenuo pozornost na tzv. Codex Venetus

375 u kojem se spominje Lissos,dok druga dva kodeksa (Pntmiusiz 10. ili 11. st. i A (Cois-

lianus))donose inaicu ev t i) Aiacrri odnosno Atocqi, to se odnosi na Issu,a ne na Lissos.

Nakon istraivanja koja su proveli albanski arheolozi te nakon minuciozne Strohekero

ve analize rukopisa i drugih okolnosti to ih je prikazao, moram o ipak vie biti skloni

rjeen ju i itanju to ga je predloio ve Lucius, a to je da se Diodorov opis, s obzirom na

q'elovitu arheoloku i povijesnu situaciju, odnosi na Issua ne na Lissos.

Prvi koji spominje Issuje Pseudo Skilak iji je tekst, kako je ve spomenuto, bio dovren

izmeu 340. i 330. pr. Kr. On opisuje Manijski zaljev, podruje dananje sredinje Dal-

macije od Krke do Cetine, i uz ostalo pie: "Ov dje je, naime, Novi Pharos, grki otok i

22


23/45



otok Issa, i to su grki gradovi" (c. 23). Novi Pharosse tumai kao ime koje ima oznaavati

razliku od Fhrosas kojega su doli doseljenici, a mogue je da je ta naseobina bila na mjes-

tu dananjega grada Hvara. Grad Hvar je, bez sumnje, dobio na vanosti nakon propasti

sirakuke drave i nestajanja njene zatite lokalnih Grka. Nova povijesna konstelacija, ukojoj jaa domai ilirski element i oblikuje se ilirska dravna organizacija, odsad ugroava

i Pharos (Stari Grad) i Issu.Kao sredinji jadranski otok, Issaje uvijek imala razgranate

pomorske veze, a te dodire s grkim i drugim podrujima i prije Dionizijeve kolonizacije

potvruju i arheoloki ostaci. Ve je sredinom 19. st. veliki hrvatski povjesniar i arheolog

don ime Ljubi (1822.1896.) otkrio u Visu, ispod razine grkoga naselja, velike poligo

nalne blokove "kiklopskoga" zida koji je, po njegovu miljenju, moda prethodio grkoj

naseobini Dionizijeva vremena. Najnovija sondiranja u istonom dijelu prostrane isej

ske luke takoer upuuju na postojanje predgrkog naselja. Nije bez razloga to ime oto-ka Visa Issa pripada predindoeuropskom jezinom nasljeu, to potvruje njegovu

pradavnu zemljopisnu i prometnu vanost. Istoj skupini pripadaju imena Larissa, Antis-

sa, Pia.Po nekim tumaenjima, ime Issabi znailo "utvreno mjesto u blizini vode".

U spomenutome zaljevu na otoku Visu, u jednoj od najboljih luka na naoj obali,

postojalo je, dakle, predgrko naselje koje je prethodilo kasnijem grkom polisu. Kakva

je bila sudbina tih dvaju naselja ne moemo rei, je r su kasnija rimska gradnja i suvre-

meno naselje dobrim dijelom prekrili ili unitili ranije slojeve. S time u vezi treba spomenu-

ti jo uvijek neodreenu osobnost Jonija po kojem je , kako nam je zabiljeio Teopomp,

Jonsko more dobilo svoje ime, a bio je rodom iz Issei neko je vladao tim krajevima. Po-vjesniari se ne slau oko toga je li rije o stvarnoj povijesnoj osobi ili o nekom mitskom

lokalnom heroju. Jedni u njemu vide mitskoga eponima Jonskog mora, a drugi Isejca

koji je vladao otokom prije dolaska Grka. Postoje, naime, isejski novci koji na aversu nose

glavu heroiziranog mladia s natpisom IONIO, a na reversu je dupin. Neki od tih novia

prekovani su u novac Pharosa.U podruju antikog polisa Issegodine 1892. naen je natpis

na kojem se Issa naziva Jonijevim otokom, to se tumai kao pjesnika mitska projekcija

traenja nekog dalekog herojskog osnivaa isejskog polisa. I taj podatak govori o povi-

jesnoj i prometnoj vanosti tog sredinjeg jadranskog otoka. U novije je vrijeme MladenNikolanci objavio opsenu studiju o toj osobi. On smatra da Jonija treba smjestiti u neko

predgrko doba, moda u razdoblje liburnske talasokracije na Jadranu (10.8. st. pr. Kr.).

Issaje bila vano uporite jadranskih i sirakukih Grka. Njen a prostrana luka davala

je sigurnost i zaklon laama, a plodna polja mogunost dobrog uzgoja, posebice vinove

loze i maslina. Strabon je u svojoj Geografijizabiljeio kako su jadranski otoci veoma p o-

godni za uzgajanje maslina i vinograda elaiofitol kai euampeloi.Kakvoa isejskog vina

bila je na glasu u antici, dajui mu i primjerenu vanost. O tome je ouvan poznati navod

iz djela grkog pisca Ateneja iz Naukratisa, napisanog poetkom 3. st. pod naslovom

Deipnosophistai (Gozba uenih).Ondje on citira svog prethodnika, povjesniara, zemljo

23


24/45



24

SI.2.

GrkapodjelazemljitanaotokuV

isu-Fig.

2.

Creeklanddivision

ontheislandofVis.


25/45



pisca i filologa Agatarhida iz Knida koji je u 2. st. pr. Kr. napisao Povijest Azije i Europe

(ouvano samo u ulom dma) i koji kae: "Na otoku Issi u Jadranu, kae Agatarhid, nalazi

se vino od kojega nema nigdje boljega". Taj podatak svakako svjedoi o poljoprivrednoj

i trgovakoj vjetini isejskih Grka. Vis, naime, nije velik otok, ima 91 km2 (usporedbe radi,

grki otok Paros ima 209 km2). Od susjednog otoka Hvara udaljen je 18 km, od kopna (u

podruju Splita) 55 km, a od italske obale kod Monte Gargana 126 km. Otok ima dvije

glavne luke, Vis na sjeveru i Komiu na zapadu. Najvii vrh je Hum (587 m). Znaajka

otoka su plodne povrine u obliku izduenih plitkih udolina izmeu omanjih breuljaka.

Zemlja je pjeskovita s ilovastim donjim slojevima koji dobro zadravaju vlagu pa je taj

imbenik, uz veliku insolaciju te, dakako, pomnu obradu zemljita i njegu vrsnih vino-

gradara, razlogom nadaleko poznate kakvoe vikih vina ve od najstarijih vremena pado naih dana. Kao organizirani autonomni helenski polis, Issaje nainila zemljinu pod-

jelu tih plodnih povrina. Jednu takvu pravilnu podjelu (chora)s katastrom ustanovio

sam 1993. u Draevom polju u jugozapadnom dijelu otoka, gdje estice imaju dimenzije

350 x 875 m, odnosno 2 x 5 stadija (si. 2). To je otkrie objavljeno u posebnoj raspravi.

Tragove takve podjele treba traiti i na drugim plodnim povrinama na otoku, ukoliko ih

nije prebrisala kasnija tisuljetna obrada tla i druge intervencije kao to su gradnja

saveznike zrane luke tijekom 2. svjetskog rata (1944.) u Velom polju koje se nastavlja

istono od Draeva polja. Na starim katastarskim kartama iz mletakoga doba mogu se

uoiti izduene estice antike grke podjele koja je danas, meutim, praktiki izbrisana.

U svim tim poljima ima brojnih arheolokih ostataka, kako iz grkoga tako jo vie iz rim-

skoga doba kada se intenzivna obrada polja nastavila, a vjerojatno i proirila. Nalazi p o-

tonulih antikih laa u moru oko Visa, posebice brodoloma u uvali Svitnji s vie stotina

amfora, govore o razgranatoj trgovini vinom koje se s Visa izvozilo u vea sredita na

obali i u ilirsku unutranjost.

Issaje bila naseobina sirakukih Dorana i odlikovala se demokratskim ustavom. Nat-

pis iz Lumbarde, naime, rasporeuje koloniste u tri dorske file: Dymanes, Hylleis i Rim-

phyloi.Polisom je upravljala narodna skuptina (eklesia)uz vijee pedesetorice (boule) koje

je vodilo dravne poslove i koje je skuptini predlagalo zakljuke. Visoki slubenici polisa

bili su arhonti koji su provodili u djelo zakljuke vijea i skuptine i imali su vanu ulogu

u sudskim sporovima. Tu su i visoki inovnici, stratezi, koji su se brinuli oko obrane polisa,

pa vrlo ugledni hijeromnamoni, vrhovni sveenici ije su dunosti bile religijske naravi i

obuhvaale su brigu oko hram ova i dravnih sveanosti. Po njima su Isejci datirali svoje

godine. Slijedili su zatim logisti koji su nadzirali dravne prihode, pa gramateji, pisari,

tajnici pojedinih visokih dravnih slubenika i uvari dravnih spisa. Sve te funkcije

spominju se u isejskim natpisima, pisanim dorskim narjejem. Iz Issese ouvalo tridesetak

grkih natpisa koji su dragocjeni za upoznavanje ustroja polisa, uprave, kultova i

stanovnitva toga grkog naselja. Zanimljivo je to jedan natpis, naen na kopnu u sa

25


26/45

I

lonitanskom podruju (Katel Suurac) koje je pripadalo isejskom teritoriju, spominje

sveenicu Damatriju, to svjedoi o ravnopravnoj ulozi ena u isejskom drutvu. U cje-

lini, struktura tih slubi slina je onoj u drugim gradovimadravama grkoga svijeta.

Broj slubenika ovisio je o veliini i gospodarskoj snazi pojedine naseobine, no neke su

se brojke viemanje ponavljale, uz m anje razlike.



SI. 3. Novac Isse Fig. 3. Coin of Issa.

Natpisi, novac kao i drugi ouvani spomenici skulpture u kamenu, mramoru i te-

rakoti, vaze, uostalom sve to je do nas stiglo u malom broju u odnosu na ono to je neko

stvarala cvatua zajednica, daju nam mogunost upoznavanja isejskog panteona. Ve smo

spomenuli isejskog heroja eponima Jonija i natpis na kojem se Issanaziva Jonijevim

otokom, te novce s njegovim imenom koji potvruju njegovu popularnost i snagu nje-

gova kulta. Isejci su ga moda potivali kao svog mitskog pretka i osnivaa, a moda pak

kao povijesnu osobu koja je u nekom vremenu vladala otokom i susjednim predjelima.Vjerojatnije je ipak da je tona prva inaica, ona o mitskom eponimu po kojem se Issa

naziva Jonijevim otokom. Glavno je boanstvo bilo, dakako, Zeus iji lik nalazimo na isej-

skom novcu. Isejci su kovali vlastite emisije novca s legendom III(AIQN) (si. 3). Prema J.

Brunm idu, bilo je 38 tipova novca kovanih u Issi,od kojih je do danas naeno oko 1.300

komada. Novac je uglavnom bronani, no u novije vrijeme naeni su i srebrni primjerci.

U prvoj se fazi nakon doseljenja koristio sirakuki novac, a zatim su se, od prve polovice

4. st. pr. Kr., po uzoru na njega poele kovati emisije u vlastitoj kovnici. Na novcu se naj-

ee nalaze glava Atene s kacigom, glava Here i Dioniza. Na reversu su prikazani zvijez-

da, dupin, koza, Dionizova posuda kantaros, amfora, jelen. Prirodno je da se na tom izrazi

26


27/45



to vinogradarskom otoku najvie potivao bog Dioniz, to se vidi po novcu s njegovim

simbolima, kao i po drugim spomenicima (kantaros, grozd, maska). Zanimljivo je da je

na nadgrobnim spomenicima najee teoforno ime Dioniz. Omiljen je bio i kult boice

Artemide. Danas je izgubljen jedan natpis koji je bio posveen Artemidi Ferskoj (Pherai,

grad u Tesaliji), kao neka daleka reminiscencija na davne veze otoka Isses tom grkom

pokrajinom. Jedan od najljepih spomenika isejske grke antike, kao i istonojadranske

antike uope, jest bronana glava Artemide, visine 21 cm (kip je, dakle, mogao biti visok

120 cm), prvorazredan umjetniki rad po uzoru na praksitelovsku ikonografiju. Poti-

vanje Afrodite posvjedoeno je i na nekim predmetima isejske arheologije kao, primjerice,

na posudama tipa oinohoe s prikazom Afroditine ptice golubice. Isejci su potivali i svoje

dorske heroje, Herakla i Diomeda po kojem su nazvali za plovidbu pogibeljni rt izmeu

Trogira i Rogoznice. Ulomak atike posude na kojem je ispisano Diomedovo ime naen

je na otoiu Palagrui, vanoj postaji na transjadranskom plovnom putu. Diomeovi

su otoci, kako se obino smatra, u antici bili dananji Tremiti blizu poluotoka Monte Gar

gana, pa bi taj keramiki nalaz, uz druge elemente, iao u prilog pretpostavci da je i

Palagrua bila Diomedov otok. U Issisu naeni i drugi pojedini spomenici koji isejski

panteon obogauju bogovima helenskog Olimpa i egipatskim boanstvima. To su arhajska

keramika statua bez glave, vjerojatno Perzefonina, zatim terakotni kipii Erosa i Psihe te

Erosa na poklopcu posude, pa terakotni prikaz Horusa ili Harpokra ta na pijetlu. Ta are-

na religijska slika poklapa se sa slikom koju pruaju druge sline grke naseobine. Ona

ujedno svjedoi o otvorenosti otoka razliitim utjecajima iz pojedinih podruja Sredozem-

lja Grke, june Italije, Egipta i Male Azije, kamo su stizali i trgovali isejski brodovi, jed-

nako kao to su i drugi brodovi pristajali na Issina svom putovanju Jadranom. Ta je slika

u rimsko doba obogaena sinkretizmom novih boanstava, to je bjelodano na nekim

ouvanim natpisima.

Issaje tijekom 4. st. pr. Kr. stekla gospodarsku snagu zahvaljujui pomorstvu i trgovi-

ni s ilirskim krajevima te s junom Italijom i Grkom. Posebno je ilirsko kopno bilo zain-

teresirano za vrsno isejsko vino za koje su, sudei po potonulim brodovima u isejskom

podmorju te uvenoj Agatarhidovoj pohvali isejskoga vina, bili zainteresirani i udaljeni

krajevi Grke i june Italije. Nakon propasti Dionizijeve sirakuke prevlasti u 2. polovici4. st. pr. Kr. Issase osjetila dovoljno jakom za irenje i zatitu svojih interesa osniva svo-

ju naseobinu u dananjoj Lumbardi na otoku Koruli, 2 km istono od dananjega grada

Korule, antike Korkire, knidske naseobine koja je bila stradala u prethodnom, 5. st. pr.

Kr. Naalost, nije nam ouvano izvorno grko ili ilirsko ime toga naselja, no do nas je

doao dragocjeni grki natpis, uvena "lumbardska psefizma" (si. 4), ukaz uklesan na

kamenoj ploi u kome je u pojedinostima opisan proces osnivanja naseobine. Natpis je

datiran isejskim hijeromnamonom Praksidamom i nepoznatim logistima koji sklapaju

ugovor s Pilom i sinom mu Dazom, vjerojatno ilirskim poglavarima otoka koji su preu

27


28/45



SI. 4. Natpis iz Lumbarde

Fig. 4. The psephysma of

marin zaninovic-anticki grci na hrvatskoj obali

Documents