menadzersko odlucivanje_barkovic

24.2.2012.

1

Temelj

managerskog odlučivanja

Profesor: prof.dr.sc. Dražen Barković

Asistentica: Martina Briš

Management karakterizira proces vođenja i upravljanja svim

dijelovima organizacije, često poslovne, zapošljavanjem i

rukovanjem resursima (ljudskim, financijskim, materijalnim,

intelektualnim ili neopipljivim).

MANAGEMENT

Definicije

„Način dobivanja stvari koje su napravili ljudi."

„Management je proces koji sprovodi jedna ili više osoba kako

bi se postigao rezultat do kojeg se ne bi došlo aktivnošću

samo jedne osobe."

„Proces transformacije inputa u outpute."

prof.dr.sc Dražen Barković

Management je skup aktivnosti kojima je namijenjeno

postizanje ciljeva organizacije koristeći njezine resurse

efektivno i efikasno u okolišu koji se mijenja. Resursi se

koriste kako bi se ispunila nakana managera.

Efektivno znači ostvariti namjeravane rezultate, dok

efikasno znači ispuniti ciljeve s minimumom resursa.

Management je već sam po sebi vrlo složena

kategorija, a obuhvaća pet bitnih (pod)funkcija.

To su: Planiranje

Organiziranje

Kadrovsko

popunjavnje Vođenje

Kontrola


1. Planiranje: identificirati ciljeve organizacije,

formulirati programe, politiku i strategije za njihovo

dostizanje.

2. Organiziranje: odlučivati koji su resursi potrebni da

bi se dosegli ciljevi organizacije, stvoriti radne grupe

i dati im potrebne kompetencije i odgovornost za

dostizanje ciljeva.

3. Kadrovsko popunjavanje: izbor, trening, razvitak,

pozicioniranje i vođenje zaposlenika unutar

organizacije, kako da oni ulože svoje osobne

potencijale.

4. Vođenje: Zaposlenike dovesti do toga da čine ono što

se od njih očekuje; motiviranjem učinka, vođenjem

prema ciljevima i informiranjem o njihovim zadacima.

5. Kontrola: postaviti standarde, usporediti i korigirati

izvedbu sa standardima, tako da se planirano djelo

ostvari.

Management se često zove „Business Administration“, a

škole u kojima se uči „Business Schools".

http://www.youtube.com/watch?v=zR6L6QSDC2g

24.2.2012.

2


POVIJESNI RAZVOJ

Neki pisci trasiraju management:

Sumeričanski trgovci i graditelji egipatskih piramida

Robovlasnici - problemi s eksploatacijom / motivacijom

radne snage

Inovacija arapskog brojčanog sustava

Kodifikacija dvostrukog knjigovodstva


Eli Whitney, James Watt, Matthew Boulton su razvili

elemente tehničke proizvodnje (standardizacija,

procedure kontrole kvalitete... )

19. Stoljeće

Adam Smith i John Stuart Mill dali su teorijsku

osnovu za alokaciju resursa, proizvodnje i cijena.

Adam Smith


Alfred Marshall i Leon Walras uveli nove osnove u

teorijskoj potpori managementu.

(Management = Betriebwirtschaftslehre!)

Joseph Warton ponudio kurs iz managementa (treća

razina)


20. Stoljeće

Frederick Winslow Taylor, Scientific management -

znanstveni management

Frederick W. Taylor

Frank i Lillian Gilbreth - studij vremena i motivacije

Henri Fayol - opisao različite grane managementa

Henri Fayol

Max Weber, Rensis Likert, Elton Mayo – pristup

managementu sa sociološkog gledišta

Max Weber


Peter Drucker napisao jednu od prvih knjiga o primjeni

managementa (1946.)

Ronald Fisher, Thorton Fry uvode statističke tehnike u

management

Patric Blacket kombinira te statističke tehnike s

mikroekonomijom i postavlja temelje operacijskih

istraživanja ili management science u managementu


Pred kraj 20.-tog stoljeća u managementu se izdvaja šest

grana:

1. Managment ljudskog potencijala

2. Operacijski managment

3. Strategijski managment

4. Marketingmanagment

5. Financijski managment

6. Managment informacijskih tehnologija

http://www.youtube.com/watch?v=_9WTYV8MXzc

24.2.2012.

3


21. Stoljeće

Teško se može podijeliti management na

funkcionalne kategorije. Sve više i više procesi

uključuju simultano više kategorija. Mislimo u

terminima procesa, zadatka, ciljeva u odnosu na

management.

Postoje i grane managementa koje su u vezi s

neprofitnim organizacijama ili vladom/upravom, a to

su:

Javna administracija

Javni management


Poznate su tri teorije managementa:

1. klasični pristup u odnosu na upravljanje

organizacijom;

2. bihevioristički pristup u odnosu na upravljanje

ljudima:

3. management science pristup (MS) se odnosi

na Operacijski management.


Pokušaji integracije tri teorije managementa

Ova se integracija pokušava postići:

Sustavnim pristupom na organizaciju se gleda kao na

skup dijelova koji su u međusobnim vezama,

Slučajnim (contigency) pristupom (ideja je da ne postoji

najbolji pristup za planiranje, organiziranje,

kontroliranje).

Management se događa u multidimenzionalnom

okruženju koje u velikoj mjeri utječe na odluku:

Politička i pravna dimenzija

Sociokulturalna dimenzija

Ekonomska dimenzija

Tehnološka dimenzija

Međunarodna dimenzija

Pojmovi kao „logika odlučivanja“ ili „ponašanje u

odlučivanju“ ukazuju samo na različite pristupe.

Prema tome se mogu teorijski pristupi svrstati u dvije

grupe:

Teorijski pristupi u teoriji odlučivanja

Normativne ili preskriptivne teorije

odlučivanja Deskriptivne teorije odlučivanja

Istraživanje logičnih temelja i razvoj

pravila za optimalne odluke

Kako i zašto su odluke donesene u

praksi ovako , a ne onako.

POJAM I DEFINIRANJE ODLUČIVANJA

Što je odluka( odlučivanje)?

1. Odluka je izbor između jedne od dvije ili više alternativa

(mogućnosti). Odlučivanje je proces u kojemu se izabire

kurs aktivnosti.

2. Odluku se donosi svjesno. To znači jedno ograđivanje

prema intuitivnom ili nesvjesnom poslovanju ili ne

poslovanju , reakcijama ili quasi odlukama .Svjesne se

odluke često donose na temelju nesvjesnih utjecaja

(normi, vrijednosne predodžbe, preferencije).

http://www.youtube.com/watch?v=TlF_SJswytE&feature=related

24.2.2012.

4

3. Kriterij samoobaveze opisuje karakter povezanosti

odluka, to znači završetak misaonog razumijevanja i

pretpostavke za ponašanje koje slijedi. Time se

ograđuje od čiste misaone igre. Za preciznije

istraživanje pojavljuju se pitanja:

Izražavanja povezanih posljedica i učinaka

Utvrđivanje smislenih kriterija odlučivanja za

odnosni izbor

U literaturi nailazimo na brojne definicije, navedimo neke:

„Odlučivanje je, istodobno, jedna od najfascinantnijih

bioloških aktivnosti i predmet zastrašujućih implikacija po

cijelu ljudsku vrstu“.

Odlučivanje je po samoj definiciji proces koji traje

određeno (duže ili kraće) vrijeme, a završava donošenjem

odluke. I dok se odluka, npr. o tome što pojesti za ručak,

u pravilu donosi u jednom trenutku, istovremeno, npr.

odluka na koje se tržište kupaca orijentirati i slično, traje

znatno duže.

Za H. Koontza i H. Weihricha odlučivanje bi se moglo

definirati kao izabiranje smjera odnosno načina

djelovanja između više inačica. U svezi s odlučivanjem

jest i davanje odgovora na sljedeća pitanja:

a) Gdje se neki posao mora obaviti? – mjesto

odlučivanja

b) Kada se neki posao mora obaviti? – vrijeme

odlučivanja

c) Kako se taj posao mora obaviti? - način

odlučivanja

d) Tko će obaviti taj posao? - osoba koja donosi

odluke?

Za Baračkaia odlučivanje je proces rješavanja problema,

što znači da onaj koji odlučuje mora vidjeti problem.

Rješavanje problema je svjestan proces reduciranja

razlike između aktualne situacije i poželjne situacije“.

Rješavanje problema uključuje donošenje odluke.

Pomoć u odlučivanju je u svakom slučaju postavljanje

stanovitog vodiča pomoću kojega se dolazi do

efikasne i efektivne (učinkovite) odluke na temelju

dobro strukturiranog pristupa i dobro fokusiranog

procesa znanog kao modeliranje ili paradigmatski

proces.

Riječ paradigma dolazi od grčke riječi paradeigma,

znači „model“ ili uzorak.

Model predstavlja način gledanja na svijet, podijeljeni

skup pretpostavki koji pomaže da razumijemo ili

predvidimo ponašanje.

Modeli imaju snažan utjecaj na pojedince i društvo jer

je naš pogled na svijet određen našim pretpostavkama o

njemu. Drugim riječima, naša vizija je često pod

utjecajem toga što vjerujemo o svijetu; naše vjerovanje

često određuje informacije koje „vidimo“.

U odlučivanju se suočavamo s pitanjem, kao što je, „biti

ili ne biti“, tj. biti onakav kakvi želite ili ne biti. To je

odluka. Strah od donošenja ozbiljne odluke je nova vrsta

straha nazvana decidophobia, poznat je odgovornim

managerima.

Latinska riječ decido ima dva značenja. Može značiti

odlučiti ili otpasti. Biljke se zovu deciduous ako im lišće

opada u jesen.

24.2.2012.

5

Riječ (o)padati se pojavila u sintagmi „lišće opada“

u 15. stoljeću. Izraz podrazumijeva oba značenja.

Donijeti pogrešnu odluku izaziva strah od pada.

Gdje god je ostvaren dobar posao učinjena je

hrabra odluka. U povijesti čovječanstva nije

zapamćena niti jedna osoba koja bi vodila laki život.

Teškoća u životu je izbor.

Budući da se management sam realizira kroz procese

donošenja odluka s ciljem ispunjavanja različitih

poslovnih zadataka, manageri trebaju djelovati

racionalno u dinamičkoj i promjenjivoj okolini.

Od njih se, kao donositelja odluka, očekuje da

primijene visoku razinu kvalitete odlučivanja koja ovisi

o različitim faktorima:

znanju i iskustvu managera,

njihovoj sposobnosti da obuhvate i shvate problem,

sposobnosti analize i sinteze s jedne strane

i raspoloživosti informacija u njihovoj okolini s druge

strane.

Smatra se da je sposobnost odlučivanja naslijeđena, a

ne oblikovana. No, to je mišljenje samo djelomično

točno jer dobar manager se postaje onda kada neka

osoba sa nekim prirodnim karakteristikama

(inteligencija, radišnost i zajednički rad sa svojim

bližnjima) razvija te svoje sposobnosti putem prakse,

razumijevanja i iskustva sve dok ne razvije cjelovitu sposobnost (odlučivanje).

U ozbiljnom odlučivanju koje ukalupljuje buduće

poslovanje, sloboda postaje opipljiva; ozbiljne odluke su

objekt ekstremnog straha.

Ozbiljne poslovne odluke koje bespogovorno oblikuju,

vode i izravno upravljaju našom budućnosti su krajnje

zastrašujuće za poslovne managere. Te odluke

zahtijevaju norme, uključuju standarde i uspoređivanje

izbora ciljeva.

Učenjem strukturiranog, dobro fokusiranog pristupa

procesa odlučivanja smanjuje se decidophobia. Dragulj

primijenjene znanosti o managementu (Applied

Management Science) je da ona preokreće staru izreku

da su „manageri rođeni, ne stvoreni“ u mit.

Ako netko može vladati primjenom znanosti o

managementu, tada nije preveliki problem ovladati bilo

kojom odlukom. Cilj je stručnjaka iz znanosti o mangementu isključiti decidophobiu.

Objekt: predmet odlučivanja

Odluke u poduzećima usmjerene su na gospodarske

događaje ili imaju barem jedan aspekt iz poduzeća.

Utoliko više ima smisla za njihovu prosudbu posegnuti

za ekonomskim principima i postaviti ih za temelj

izbornih aktivnosti. Bitni aspekti su princip

ekonomičnosti i princip financijske ravnoteže.

24.2.2012.

6

Subjekt: Donositelj odluke Ne može se poći od toga da se donositelji odluke

ponašaju kao „homo oeconomicus“ („ekonomski

čovjek“). Premise toga modela su:

isključiva orijentacija na ekonomske ciljeve

parametri odlučivanja su dovoljno poznati

odlučuje se i posluje racionalno

Te premise su doduše pogodne da modelu daju

teorijsku i normativnu pomoć u odlučivanju.

U stvarnosti to ne odgovara stvarnoj datosti i zato

mogu praktični problem odlučivanja poduprijeti samo

uvjetno.

Odlučivanje je traženje rješenja.

Ono se razlikuju od pronalaženja optimalnog rješenja u

objektivnom i matematičkom smislu kao i od

jednostranog naglašavanja kompleksnih i iracionalnih

utjecaja na ponašanje u odlučivanju koje kada se u

središte stavlja donositelj odluke mora biti subjektivno.

Donositelj odluke se trudi oko racionalnih rezultata, svjestan

je ograničenja koja proizlaze iz nepotpunih informacija i

saznanja okoline područja odlučivanja i subjektivnosti vlastitih

vrijednosnih mjera.

Ovo je prikazano kao integrativna teorija odlučivanja. Time se

želi pojasniti da se u procesu pronalaženja odluke uzimaju u

obzir kako individualno psihološki tako i grupno dinamični

aspekti kao metode logičnog zaključivanja.

Normativne(preskriptivne) teorije odlučivanja

formalni, logični temelji i pravila

racionalno dokazivi konačni zaključci

korištenje spoznaja iz matematike i posebno

teorijske statistike

Deskriptivne teorije odlučivanja

kako i zašto su odluke u praksi donesene ovako a

ne na neki drugi način

korištenje spoznaja posebno iz psihologije i

sociologije

Pravila odlučivanja Ponašanje kod odlučivanja

Integrativna teorija odlučivanja

Nositelj odluke trudi se postići

objektivne i racionalne rezultate

Prihvaćanje subjektivnih mjera

vrijednosti i nepotpunih informacija

Korištenje spoznaja iz mnogih

znanstvenih područja između ostalih

iz matematike, ali i psihologije i

sociologije

Proces odlučivanja

Pogreške u odlučivanju

U ovisnosti o kontekstu odluke, ona može biti

strukturirana i nestrukturirana.

1. Strukturirane se odluke donose često, ponavljaju se, sve

su relevantne informacije poznate. Ovakve odluke su

programibilne. Rješenja za donošenje odluke u ovoj situaciji

nedvosmislena su i lako dostupna.

2. Nestrukturirane odluke moraju biti donesene u tek

nastalim situacijama. Ove odluke su često unikatne i

evidentan je manjak informacija i podataka potrebnih za

rješenje problema. Ove su odluke neprogramirane. Za njih

može biti poznata

opća strategija, mogu biti poznata generalna načela i

smjernice za donošenje odluke, ali optimalnost donesene

odluke ne može se garantirati.

24.2.2012.

7

Neke od najčešćih zamki u donošenju odluke su:

neprepoznavanje prioriteta,

nekonzultiranje drugih,

nekorištenje iskustva prethodnika,

nepriznavanje pogreške,

obećavanje nemogućega,

žaljenje za donesenim odlukama, kreiranje kriznih situacija

neprikupljanje i neprovjeravanje podataka koji su podloga

za odlučivanje.

Najčešće su pogreške u donošenju odluka:

ignoriranje problema,

prihvaćanje prvog rješenja,

uporno korištenje starih rješenja,

traženje savršenog rješenja,

pretjerana sigurnost i optimizam,

podržavanje jednom donesene odluke,

otpornost uvjerenja,

pogreška reprezentativnosti ,

pogreška dostupnosti i

način prezentacije.

Struktura pronalaženja odluke

Opažanja i ciljana empirijska istraživanja uvijek su

nanovno pokazivala kako su vrlo često donesene odluke, a

da donositeljima odluke nisu bile jasne prilike u kojima se

nalaze.

Strukture bi trebale učiniti pojedine korake u

pronalaženju odluke svjesnijim i dati im potrebni prostor.

U okviru grupnog odlučivanja – kada se više osoba mora

dogovoriti o zajedničkoj odluci - strukture mogu spriječiti

prerano favoriziranje i obranu rješenja.

Odluka kao proces

Cilj procesa pronalaženja odluke je, pod zadanim uvjetima

riješiti postavljeni zadatak pri raspoloživim alternativama na

optimalan način mjeren na vlastitom cilju i vrijednosnim

prosudbama.

Zato treba:

Kritično razmišljanje, npr. o stvarnom postavljanju problema i

otkrivanju proturječnosti.

Kreativnost i fantaziju da se pronađu nove alternative za nove

pristupe rješenju.

Trezveno odvagivanje.

Rasčlanjivanjem procesa odlučivanja na pojedine korake,

nastala struktura će pomoći da se izbjegnu obostrane prepreke,

dakle npr. tijek razmišljanja kreativnosti neće se prekinuti

preranom kritikom.

Modeli za rasčlanjenje procesa odlučivanja u

pojedine faze

Postoji više pogleda na proces donošenja odluke. H.A.

Simon pripisuje tri elementa procesu donošenja odluke izbor

između :

(1)pronalaženje prigode za odlučivanje,

(2) pronalaženje mogućih smjerova akcije i

(3) izbor između smjerova akcije ili izraženo na drugi način:


Proces odlučivanja. Podjela po H.A. Simonu

Faza obavještavanja 1) Organizacijski ciljevi

2) Procedura istraživanja i skaniranja

3) Sakupljanje podataka

4) Identifikacija problema

5) Klasifikacija problema

6) Izvještaj o problemu

Faza oblikovanja 7) Formulacija modela

8) Skup kriterija za izbor

9) Istraživanje alternativa

10)Predviđanje i mjerenje outputa

Faza izbora 11) Rješenje modela

12) Analiza osjetljivosti

(13) Izbor najbolje alternative

(14) Plan primijene

(15) Oblikovanje sustava kontrole

24.2.2012.

8

1. Faza obavještavanja: u toj se fazi pored ostalog

utvrđuje problem odlučivanja, klasificira se i eksplicitno

formulira.

2. Faza oblikovanja: između ostalog postavlja se ili izabire

model za rješavanje problema, traže se moguće

aktivnosti poslovanja, provode se predviđanja i daju

opaske.

3. Faza izbora: utvrđuje se, odnosno izabire se jedno

rješenje, posebno se izabiru potrebne aktivnosti

poslovanja.

4. Faza primjene:

Ta faza predstavlja proširenje originalnog Simonovog modela

u kojoj se primjena rješenja uzima u obzir kao dio procesa

odlučivanja.

Witte daje prednost zabilješki da se donošenje odluke odvija

kao ukupan proces koji sadrži aktivnosti koje se mogu

razaznati i posebne aktivnosti:

sakupljanje informacija,

razvoj alternativa,

procjena alternativa i

izbor

Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu

Poticajna faza

Stvaranje volje

Faza traženja

Izbor-/Faza optimiranja

Provedbe -/Faza realizacije

Provođenje volje Faza kontrole

Njemački autori Heinen i Szyperski ovako prikazuju proces

odlučivanja:

1. Poticajna faza: ovdje se ističe proces stvaranja volje, u

pravilu prepoznavanjem otvorenih problema. Poticaji se

mogu izvesti na primjer iz analize poduzeća

uspoređivanjem stanja „treba – je“.

2. Faza traženja: za rješavanje zadatka traže se

alternative poslovanja. Pritom se istovremeno moraju

pribaviti informacije o odnosnim ograničenjima i

posljedicama pored kojih se nastoji postići cilj. Često se

mora posegnuti za prognoziranim vrijednostima umjesto

jednoznačnih podataka.

3. Izbor, faza optimiranja: one alternative koje se uz dane

uvjete i prihvaćene kriterije pokazuju dopuštenim, vrednuju

se i uspoređuju i ako je moguće rangiraju da bi se na kaju

izvršio izbor.

4. Provedba, faza realizacije : nakon stvaranja volje prelazi

se na ostvarenje izabranih alternativa, dakle na provođenje

volje.

5. Faza kontrole: ovdje se ispituje u kojoj je mjeri

provođenje volje uspješno

Proces odlučivanja. Rasčlanjivanje po N. Szyperski

Spoznajna faza 1) Spoznaja problema

2)Prepoznavanje problema, identificiranje

i strukturiranje

Koncepcijska faza 3) Generiranje pouzdanih alternativa

rješenja

4) Rješenje realnog problema na

koncepcijskoj razini

Realna faza 5) Programiranje postupka kod realnog

rješavanja problema

6) Praktično rješenje realnog problema

24.2.2012.

9

Pregled različitih autora kako u zemlji tako i u svijetu, u

pogledu određivanja broja faza u procesu odlučivanja

možemo klasificirati u dvije osnovne skupine:

1. autori za koje proces odlučivanja završava „donošenjem

odluke“ pa će takovo njihovo poimanje procesa

odlučivanja uvjetovati određeni , manji broj faza u tom

procesu,

2. autori koji na proces odlučivanja gledaju šire pa

predviđaju više faza, čak i nakon donošenja odluke.


Koncept procesa odlučivanja

Inicijator

Prepoznavanje potrebe odlučivanja

1 Obrada stanja – je

Svjesnost okolnosti odlučivanja

2 Konkretiziranje problema odnosno nedostataka

Okretanje mislima za rješenje

3 Utvrđivanje mjera za prosuđivanje rješenja

Orijentacija prema cilju

4 Skupljanje metoda rješavanja

Aktiviranje kreativne faze

5 Vrednovanje alternativa

Spoznajno ispitivanje na osnovu mjera

6 Procjena dodatnih učinaka

(Npr. .rizici, posljedice)

Uvažavanje umrežavanja odluka u jedinstveni okvir

7 Zaključak

Obavezna odluka kao ugovoreni cilj

Poslovne aktivnosti

Teorija racionalnog odlučivanja

Racionalnost se često odnosi na proces odlučivanja

od njegovog početka do kraja ili na neki dio uzorka

ponašanja koji popunjava proces.

Za neku akciju se prosuđuje da je racionalna ili

neracionalna u skladu s perspektivom sudionika ili

promatrača. Neredovito su sama odluka kao i proces

kojim se ona donosi podvrgnute sličnoj prosudbi.

Pojam racionalan ima dakle određenu metodološku

konotaciju koja se kasnije primjenom iskrene.

Raconalni izbor ili racionalno odlučivanje je skupna

oznaka za različite pristupe u ekonomskoj i sociološkoj

teoriji . Općenito opisuju ti pristupi subjekte (aktere)

racionalnog ponašanja, pri čemu ti subjekti na temelju

preferencija pokazuju ponašanje koje maksimizira

korisnost.

Povijesno se orijentiraju teorije racionalnog ponašanja na

klasičnu ekonomiju Adama Smitha i pozivaju se na Max

Weberov program sociologije.

One pokušavaju kompleksne društvene aktivnosti

obuhvatiti što je moguće jednostavnije pomoću modelskih

pristupa.

Racionalna teorija izbora dosta se jako usmjerila na

matematiku, konvergirajući usko s trendovima

mikroekonomije.

Neki ekonomisti su pokušali kolonizirati područja koja su

okupirali sociološki znanstvenici.

Taj trend prema matematičkim modelima racionalnog

izbora bio je očigledan na takvim područjima kao što su

teorije glasovanja i sastavljanja koalicije na području

političkih znanosti (Downs 1957; Buchanan i Tullock

1962; Riker 1962) ,

objašnjenja odnosa između etničkih manjina (Hechter

1987) i manje matematički strogo,

društvena pokretljvost i reprodukcija klasa (Goldthrope

1996, Breen i Rottman 1995).

Također vjeruje da zakonodavac trguje glasovima da bi

ozakonio korist za posebne grupe kojima ti glasovi

pripadaju, a ta lojalnost rezultira naprezanjem državnog

proračuna.

Za Arrowa, najbolji mehanizam odlučivanja osim tržišta

je demokracija. Njegova najpoznatija knjiga „Social

Choice and Individual Values“ koja stavlja u relaciju

kolektivni izbor s individualnim preferencijama i trasira

logičke poteškoće agregiranja preferencija pobudila je

veliko zanimanje.

Ekonomisti poput Beckera (1976, 1981) postavili su

teorije kriminala i ženidbe. Buchanan je vjerovao da

pojedinci u politici nastoje maksimizirati neto prihod isto

tako kako bi to učinili na tržištu: oni prate vlasiti interes.

24.2.2012.

10

Arrow je prvi od svojih znanstvenih kolega uvjerljivo

pokazao da je dotada uvriježeno mišljenje o djeljivosti

nacionalne ekonomije od političkih znanosti za analizu

društvenih problema neodrživo.

On istražuje logičke mogućnosti agregiranja preferencija

pojedinih glasača na društveno odlučivanje.

Rezultat je danas poznat (ili bi trebao biti) svakom

studentu kao Arrow paradoks: demokratsko većinsko

odlučivanje ne vodi uvijek do logično smislenih (znači

tranzitivnih )odluka.

Posebno se može uočiti trend radova onih marksista koji

su u teoriji racionalnog izbora vidjeli temelj Marxove

teorije klasa i izrabljivanja (Elster 1983, 1986; Roemer

1988).

Pojam raconalnosti je različito definiran od brojnih

autora.

Hitt je napr. rekao:

„Čovjeka se ponekad uspoređuje s racionalnom

životinjom. On je inteligentan ; on prakticira

razmišljanje; on koristi logiku; i on argumentira

sa znanstvene točke gledanja. U stvari, čovjek se

podrazumijeva samo kao racionalna životinja“.

Baumol govori o racionalnom odlučivanju kao o

najboljoj usluzi ciljevima donositelja odluke, ma što oni

bili.

Takvi ciljevi mogu uključivati želju poduzeća da

maksimizira profit, vlade da maksimizira blagostanje

stanovništva ili neku drugu želju vlade, na primjer , da

maksimizira moć svoje vojske.

Pojam racionalan ne označava ni povjerenje niti

nepovjerenje prema samom cilju.

Racionalno ponašanje ili racionalnost je srž koncepa

odlučivanja.

„Racionalnost u smislu ove postavke je očigledno relativan

koncept. Da li je neka dana aktivnost - ili odluka da se ona

izvrši – racionalna zavisit će o ciljevima koji bi aktivnost

trebala ostvariti i o relevantnim empiriskim informacijama

koje stoje na raspolaganju u vremenu odlučivanja.

Slobodnije rečeno, neka aktivnost će se klasificirati

racionalnom ako na temelju pribavljenih informacija nudi

optimalne izglede za postizanja njezinog cilja“.

Određena vrsta pojednostavljenja pojma racionalnosti

javlja se u okviru managerskog odlučivanja.

Ako je jedna odluka bila racionalna, ne znači da će

donositelj odluke biti uvijek racionalan u odlučivanju.

Neki manager može, na prmjer, biti očito racionalan u

jednoj situaciji odlučivanja i prividno neracionalan u

drugoj. Premda se pretpostavlja da bi idealni racionalni

donositelj odluke trebao biti racionalan kod svih izbora u

svim vremenima, bilo bi ipak teško i neprofitno analizirati

široki splet odluka koje je donijela pojedina osoba.

Zbog toga bi bilo pogrešno klasificirati osobe, a ne

odluke, kao racionalne.

Mnogi autori, posebno u managementu, vjeruju da

racionalno ponašanje znači donjeti odluku koja nakon

ispitivanja svih alternativa (u preciznijem žargonu teorije

odlučivanja – opcija) obećava maksimiziranje poslovnim

zadovoljstva ili koristi donositelja odluke.

„ Kraj racionalnog ponašanja, u skladu s ekonomskom

teorijom, je maksimiziranje profita u firmama i

maksimiziranje koristi u slučaju ljudi, općenito.“

24.2.2012.

11

Za svoj pionirski rad na procesima donošenja odluke u

ekonomskim organizacijama Herbert A. Simon je dobio

Nobelovu nagradu za ekonomiju 1978. godine.

On je tvrdio da kapitalistički poduzetnik, poznavajući

ograničenja (zbog nedovoljne točnosti tržišnih informacija

kao i određenog stupnja nepredvidivih neekonomskih

ograničenja) ne teži maksimiziranju svoje proizvdne

funkcije, nego postavlja daleko skromnji cilj.

U poslovanju poduzeća će biti izabrana ona rješenja

koja su u relacijama zadovoljavajućeg:

zadovljavajući udio na tržištu,

zadovoljavajuća razina proizvodnje,

zadovoljavajuća visina profita,

zadovoljavajući iznos koji se mora izdvajati za

propagandu, itd.


Herbert A. Simon je time implicitno izrazio gledište da

nije dopušteno pokušavati istraživati svaku aktivnost jer

po njegovom konceptu ograničene racionalnsti

ljudski um ima ograničeni kapacitet da bi mogao shvatit

sve alternative uključene u odlučivanje.

Zato zaključuje da je stvarniji onaj racionalan izbor koji

zadovoljava , ili je jednostavno dovoljno dobar za

namjeravane ciljeve, makar ne maksimizira zadvoljstvo

ili korist

Teorija racionalnog izbora u ponašanju

potrošača:

1. Potrošač se suočava sa skupom poznatih

alternativa izbora.

2. Za svaki par alternativa (A i B), potrošač preferira ili

A u odnosu na B, preferira B u odnosu na A, ili je

indiferentan između A i B. To je aksiom potpunosti.

3. Ove preferencije su tranzitivne. Naime, ako potrošač

preferira A u odnosu na B i B u odnosu na C, tada nužno

preferira A u odnosu na C. Ako je indiferentan između A i

B, i indiferentan između B i C, tada je nužno indiferentan

između A i C.

4. Potrošač će izabrati alternativu koju najviše preferira.

Ako je potrošač indiferentan između dvije ili više alternativa koje

se preferiraju svim ostalim, izabrat će jednu od njih – sa

specifičnom karakteristikom u odnosu na preostale koje su

neodređene. Kada ekonomisti govore o „racionalnom“ ponašanju

Misle samo na ponašanje koje je u skladu s gornjim aksiomima


Racionalna teorija izbora obično prikazuje preferencije

pomoću funkcije korisnosti. To je matematička funkcija koja

dodjeljuje brojčanu vrijednost svakoj mogućoj alternativi s

kojom se suočava donositelj odluke.

U jednom jednostavnom primjeru pretpostavimo da potrošač

kupuje dva dobra. Označimo s x broj jedinica dobra 1 a s y

označimo broj jedinica dobra 2 koja se kupuju. Funkcija

korisnosti izražena je s U =U(x,y), gdje U(.,.) označava broj

(„korisnost“) za svaki skup vrijednosti za x i y.

Pretpostavlja se svojstvo velikog broja specifičnih funkcija

oblika U(·,·). Analiza se u ni u kojem slučaju ne ograničava

na samo na dva dobra, premda je u mnogim slučajevima

pogodno uzeti da je

x dobro za koje se zanimamo,

y „sastavljeno dobro“ koje predstavlja potrošnju svega samo

ne dobra x.

24.2.2012.

12

Za funkciju U(·,·) se uobičajeno pretpostavlja da

posjeduje određena svojstva. Prvo, općenito se

pretpostavlja da je više preferirano u odnosu na manje

– tako U raste s povećanjem x i y.

Drugi način da se to kaže je tvrdnja da je marginalna

(granična) korisnost pozitivna – gdje pojam

„marginalna korisnost“ označava promjenu u korisnosti

proizašlu s malim porastom količine dobra koje se

potroši.

Drugo svojstvo od U(·,·) je opadajuća marginalna

korisnost, što znači da (pozitivna) marginalna korisnost

svakog dobra postaje manja i manja što se više potroši

dobra od trenutka

njegovog prvog korištenja. Kod pete ili šeste potrošnje

bit će još uvijek pozitivna, ali mnogo manja.

Važan rezultat u teoriji potrošnje je da se relacije između

preferencija mogu predstaviti funkcijom korisnosti samo

ako relacije zadovoljavaju zahtjeve preferencija u pogledu

potpunosti i tranzitivnosti.

Analiza racionalnog izbora općenito počinje s

premisom da neki agent ili grupa agenata maksimizira

korisnost – znači izabire preferirane alternative. To je

jedan dio priče.

Drugi važan element procesa izbora je postojanje

ograničenja. Postojanje ograničenja čini izbor

potrebnim i jedna je

vrlina teorije racionalnog izbora da ona eksplicitno

odgovara na pitanja supstitucije ( trade off) alternativa.

Tipično je ograničenje u jednostavnom problemu izbora

potrošača ograničeni proračun koji govori da potrošač ne

može u jednom periodu potrošiti više od dohotka kojim

raspolaže. U modelu više period dozvoljeno je

posuđivanje, ali u slučaju ograničenja potrošač mora biti

sposoban vratiti posuđenu svotu

Korištenje funkcije korisnosti znači da se ideja agenta da

učini preferirani izbor između raspoloživih alternativa

translatira u matematički zadatak optimiranja s

ograničenjem.

To znači, pretpostavlja se da agent čini dopušteni izbor

(dopušteni u smislu da

nije zabranjen postavljenim ograničenjima)

kojim ostvaruje najveću moguću vrijednost svoje funkcije

korisnosti.

Metode optimiranja uz ograničenja (temeljene na

diferencijalnom računu ili teoriji skupova) su u matematici

dobro razvijene.

Rješenje problema optimalizacije uz ograničenja

općenito vode do pravila odlučivanja. Ta pravila

pokazuju kako maksimiziranje korisnosti daje

različite rezultate ako se mijenjaju okolnosti kao što

su promjena cijene dobra ili dohodak.


Treći element u analizi racionalnog izbora uključuje

pretpostavku o okruženju u kojem se vrši izbor.

Jednostavni ekonomski modeli su često ograničeni na

izbore izvršene na tržištu koji pokazuju koliko će mnogo

potrošač kupiti od svakog dobra (ili firma želi

proizvesti)kod svakih zadanih okolnosti.

Četvrti element analize racionalnog izbora je rasprava o

tome kako izbori različitih agenata mogu stvoriti

međusobnu konzistentnost. Takva situacija

konzistentnog izbora u kojoj je svaki agent subjekt

optimalizacije uz ograničenja zove se ravnoteža

(ekvilibrij).

Na tržištu svježe rajčice, na primjer, izbori kupca i

prodavača su konzistentni ako je količina rajčica koju

potrošači žele kupiti po prevladavajućoj cijeni jednaka

količini koju firma želi proizvesti i prodati po toj cijeni.

U tom i sličnim jednostavnim tržišnim modelima, cijena

igra ključnu ulogu u uspostavljenju ravnoteže. Ako

potrošači žele kupiti više nego firme proizvode, ponudit će

se viša cijena koja će inducirati veću proizvodnju kod firmi

i smanjiti željenu kupnju kod potrošača.

Ako potrošači žele kupovati manje od onoga što su firme

proizvele, rezultirajuća prezasićenost smanjit će cijenu što

će reducirati proizvodnju firmi i povećati kupnju kod

potrošača.

24.2.2012.

13

Peto i posljednje, u odsustvu boljeg razmišljanja o

nametanju kontrole cijene od strane vlade, analitičari

pribjegavajući teoriji racionalnog izbora općenito

pretpostavljaju da rezultati u (ravnoteži) ekvilibriju

modela su adekvatni predstavljanju onog što se

događa u stvarnom svijetu.

To u gornjem primjeru znači da će teoretičar u svom

modelu racionalnog izbora objasniti promjene aktualne

cijene rajčice promatrane u stvarnom svijetu gledajući

na moguće slučajeve promjene cijene rajčice u

ravnoteži (ekvilibriju).

Upravo izloženi koncept maksimiziranja korisnosti

sasvim prirodno proizlazi iz koncepta maksimiziranja

ponašanja koji ima korijen u tradicionalnoj ekonomskoj

teoriji koja postulira „ ekonomskog čovjeka“.

Uz tu pretpostavku, odlučivanje je jednostavno proces

maksimiziranja očekivane korisnosti.

Maksimiziranje (ponašanja) pretpostavlja da je donositelj

odluke uključen u procese informiranja. U krajnjem

slučaju se od njega očekuje da generira kompletni skup

alternativa, da specificira sve moguće rezultate i da

procesuira

alternative i usporedi ih prema nekim kriterijima.

Koncept ekonomskog čovjeka originalno proizlazi iz

filozofije hedonizma koja tvrdi da pojedinci kalkuliraju s

aktivnostima koje će maksimizirati njihove vlastite

interese i u skladu s time se ponašaju.

Adam Smith se oslanja na tu filozofiju kada tvrdi da je

potraga za vlastitim ciljem dovoljna da opravda

interakciju između kupca i prodavača na tržištu.

Tog ekonomskog čovjeka („homo oeconomicus“) koji

u stvarnosti ne postoji kao bitni kamen izgradnje

modela je oslikao Adam Smith; on je sposoban vidjeti

svoj najbolji ekonomski interes i postupati u skladu s

tim. Naime racionalno i u vlastitom interesu.

Zagovornici maksimiziranja ponašanja su prije svega

manageri u poslovnim organizacijama u kojima je primarni

cilj profit, prodaja i rast resursa.

Donositelji managerske odluke u uslužnim

organizacijama javnog sektora očigledno nisu

zainteresirani za profit i prodaju.

U prigodnim prilikama i oni pokušavaju maksimizirati

resurse u obliku operativnog proračuna i kapitalne

imovine.

Za zagovornike maksimizranja ponašanja cilj je profit.

Nobelovac Milton Friedman ima ovaj stav:

Malo trendova može tako temeljito minirati same temelje našeg slobodnog društva kao prihvaćanje društvene odgovornosti korporativnih službenika radije nego da zarade toliko novaca za svoje stakeolders koliko je to moguće. To je temeljna subverzivna doktrina

Milton Friedman


Rostow navodi slučaju maksimiziranja profita kada

primjećuje

„ ako je, kako se uvriježeno misli, srž korporativnog

vodstva pokušati ostvariti manje od maksimalnog profita,

poslijeratno iskustvo je elokventni primjer da takvo

vodstvo vodi do ozbiljnog nefunkcioniranja gospodarstva

kao cjeline“.

24.2.2012.

14


Machalup sa gledišta da je:

„maksimiziranje novčanog profita svakako

najjednostavnija funkcija cilja, ali ona samo funkcionira u

slučaju firme koja je izložena snažnom natjecanju“.

On također misli da firma kada zaradi više nego dosta

novaca ne bi trebala sav taj novac uložiti u stvaranje još

većeg profita.

Bolje je investirati ga u neke druge stvari, poput usluga

što bi se moglo tumačiti kao obzir prema nacionalnom

interesu i vratiti se firmi kao indulgencija na mogući

suvišni luksuz.

Neki ekonomisti su predlagali da poslovne organizacije

trebaju maksimizirati neke druge ekonomske ciljeve , a ne

profit.

Baumol dodjeljuje profitu sekundarnu ulogu iza prodaje.

On dokazuje da je prodaja sama po sebi kraj i da je sve

što se od poslovne firme zahtjeva minimalna

prihvatljiva razina profita.

William Baumol

Tako dugo dok je profit dovoljno visok da su stakeholdersi

zadovoljni i adekvatno doprinosi financijskom rastu firme,

management će pokušavati povećavati prihode iz prodaje.

Japanske su kompanije, na primjer, dobro poznate po

svojim korporacijskim prioritetima kao što su zaposlenje

radnika do kraja života i preferencijama da sklapaju

poslove s japanskim firmama.

Manageri su poput drugih ljudskih bića. Njihovi motivi su

različiti i kompleksni.

Ako imaju izbora, mnogi manageri će preferirati

kontroliranje najvećih firmi u odnosu na najprofitabilnije.

Neki će biti fascinirani tehnologijom i zato će potrošiti

mnogo na istraživanja i razvoj što umanjuje profit.

Drugi će biti motivirani željom da čine „nešto dobro“ i

zato će nešto novaca od stakeholdersa dati bolnicama i

kolegama.

Protivnici maksimiziranja korisnosti

Slučajevi u kojima se istupa protiv koncepta

maksimiziranja ponašanja pozivaju se na pretpostavke

tradicionalne ekonomske teorije u vezi zatvorenog

modela odlučivanja.

Ukratko, zatvoreni model pretpostavlja:

1) sposobnost pribavljanja najvećeg broja informacija

važnih za cilj,

2) mogućnost kvantificiranja sakupljenih informacija,

3) poželjnost zanemarivanja informacija koje nisu

pripremljene u

kvantitativnom obliku.


Drucker kaže:

„Prvi test svakog posla nije maksimiziranje profita nego

postizanje dostatnog profita da se pokriju rizici

ekonomskih aktivnosti i na taj način zaobiđe

gubitak…koncept (maksimiziranja profita) je lošiji od

irelevantnosti: on šteti“.

Peter Drucker

Izraz maksimiziranja je pogrešan iz jednog specifičnog

razloga.

Prvo, postoji empirijska evidencija o konfliktu interesa

između zadovoljenja managerove koristi i traženja

profita.

Manageri bi mogli nastojati maksimirati svoj korist na

račun koristi stakeholdersa.

Ne postoji evidencija da manageri propuštaju izvući

zadovoljstvo iz polučenih ekonomskih ciljeva makar oni

bili manji od maksimalne razine. Niti postoji evidencija da

se kod postizanja maksimalnog ekonomskog cilja,

nužno povećalo zadovoljstvo managera.

24.2.2012.

15

Zadovoljavanje (satisfaction)

Managersko odlučivanje koje teži samo rješenjima koja su

prihvatljiva naziva se zadovoljavajuće.

Neki analitičari, među njima i Nobelovac Herbert Simon su

zaključili da je odlučivanje u industriji i vladi često tipa

zadovoljavajućeg rješenja.

Središnja propozicija koncepta zadovoljavanja je u izboru

između alternativa, donositelji odluke nastoje zadovoljiti

rezultat.

Najveći broj ljudskog odlučivanja bilo pojedinačnog ili

organizacijskog

bavi se otkrivanjem i izborom zadovoljavajuće alternative;

samo se u iznimnim slučajevima bavi otkrivanjem i

selekcijom optimalnih alternativa.

March i Simon napravili su ključnu distinkciju između

optimirajućih i aktivnosti zadovoljavanja kako slijedi:

Alternativa je optimalna ako

(1) postoji skup kriterija koji dozvoljavaju uspoređivanje svih

aktivnosti i

(2) alternativa koja je u pitanju se preferira prema tim

kriterijima u odnosu na sve druge alternative.

Alternativa zadovoljavanja je

(1) ako postoji skup kriterija koji opisuje minimalno

zadovoljstvo kod svih alternativa i

(2) (2) alternativa koja je pitanju zadovoljava ili premašuju sve

od tih kriterija.

Krivulje indiferencije i pravac proračuna Točke krivulje indiferencije su kombinacija dobara odnosno

jedne određene zadane razine vrijednosti korisnosti.

Pravac proračuna predstavlja kombinaciju dobara koja

popuno iscrpljuje zadani proračun. Sve točke koje ne leže

iznad pravca proračuna predstavljaju kombinaciju dobara

koje zadovoljavaju ograničenje, to znači da ih donositelj

odluke može financirati.

Rješenje zadatka maksimiziranja je presjek pravca

proračuna s najvišom mogućom krivuljom indiferencije. Tada

je uobičajeno pravac proračuna tangenta na krivulju

indiferencije i daje točno jedan presjek odnosno rješenje (x1*,

x2*).

Ograničena racionalnost Simon

Dok je racionalno odlučivanje u ekonomskim znanostima u

nekim teorijama značajna paradigma (npr. Teorija principal -

agent) jer zadovoljava mnoge modele u sociologiji i političkim

znanostima predmet je kontroverzne rasprave.

Glavna točka sporenja je metodološki individualizam,

raspravlja se da li se društveno ponašanje i zakoni mogu

odrediti putem ponašanja pojedinaca ili društvene aktivnosti

pokazuju vlastite zakonitosti.

Herbert Artur Simon

Slabija verzija te kritike predbacuje pristupu

raconalnog odlučivanja zanemarivanje kompleksa

društvene strukture problema. Kritici je izložen i

modelski pristup problemu.

Postoji empirijska evidencija da ljudi posluju

racionalno samo ograničeno. Najveći broj teoretičara

uvažava da je racionalno maksimiziraje korisnosti

očigledan osnovni pristup iz kojega se modeli mogu

prilagoditi određenim situacijama.

24.2.2012.

16


Premda nije posve nova, teorija o odnosu principala i

agenta, ponekad još nazvana i teorija posredovanja, je

jedan dio teorije odlučivanja koji je obilježen u novije

vrijeme dinamičnim razvojem.

Temeljni model odnosi na situaciju kada jedna osoba, tzv.

donositelj odluke, mora odlučiti ali isto tako preuzeti i

posljedice te odluke.

Teorija o odnosu principala i agenta


Relacija principal-agent se pojavljuje uvijek kada postoji

odnos u kojem dobrobit jedne osobe ovisi o drugoj osobi.

Agent je osoba koja djeluje, a principal je strana na koju se

to djelovanje reflektira.

Manageri i radnici su agenti, a poduzetnik (vlasnik posla)

je principal. Problem principal-agent je u tome što

manageri mogu slijediti vlastite ciljeve na račun manjeg

profita poduzetnika.


Principal Agent Odluka

društvo poduzeće priprema protiv šteta

vlasnik poduzeća manager strateška odluka

manager u

poduzeću

podređeni konkretna odluka

pacijent liječnik liječnički postupak

klijent odvjetnik savjet

Primjer problema principal-agent Manageri privatnih poduzeća mogu stoga slijediti svoje

vlastite ciljeve. Što su zapravo ti ciljevi?

Jedno gledište ukazuje da se manageri više zanimaju

za rast nego profit; brži rast poduzeća i veći udio na

tržištu donose više tijeka gotovine koji onda donosi

managerima ugled.

Drugo gledište ne naglašava toliko rast koliko korist

koju manageri stječu na svom poslu, ne samo iz

profita, već iz respekta koji prema njima pokazuju

nadređeni, snage kojom kontroliraju korporaciju, dugog

prava na posao.


Objektivno, manager nema prevelike mogućnosti da odstupa od ciljeva vlasnika:

Prvo, dioničari se mogu glasno potužiti ako imaju

osjećaj da se manageri ponašaju neodgovorno, u iznimnom slučaju mogu povesti postupak udaljavanja s posla.

Drugo, može se razviti jako tržište za kontrolu korporacije. Ako se radi lošeg upravljanja pojave ponude za preuzimanje poduzeća, bit će to poticaj managerima da se zauzmu za povećanje profita.

Treće, moglo bi se razviti tržište za managere. Ako je potražnja za managerima koji osiguravaju maksimalni profit velika, oni će postizavati velike plaće koje će poticati druge managere da i sami slijede slične ciljeve.


Ako principal ne može utjecati na odluku agenta, onda

ovaj obično pokušava minimizirati svoje napore

zanemarujući trenutne posljedice.

S druge strane u modelu principal-agent predviđena je

kompenzacija koju principal plaća agentu. To plaćanje

ovisi o rezultatu agentove odluke koja pogađa principala

ili pak o informacijama do kojih je došao, stoga se tu radi

o funkcionalnim vezama. Funkcija kompenzacije

potaknut će agenta da djeluje u skladu s principalovim

interesom.

Određivanje funkcije kompenzacije glavni je problem u

teoriji o odnosu principala i agenta.


24.2.2012.

17

Agent (nalogoprimatelj), koji želi ispuniti neke zadatke za principala (nalogodavatelja) na najbolji način, raspolaže poslovnim alternativama koje koristi u ostvarivanju svojih ciljeva ali i ciljeva principala (konflikt ciljeva agenta i principala).

Pritom je principal samo nepotpuno informiran o agentu i njegovom djelovanju (asimetrija informacija).

Pored operativnog zadavanja cilja kako bi se prevladao taj konflikt ciljeva u teoriji o odnosu principala i agenta se u okviru rješavanja problema promatraju:

stvaranje poticaja za agenta (tzv. incentives), djelovanja agenta (tzv. monitoring).


Koncept vrijednosti je varav. Za njega postoje brojna tumačenja. Vrijednost nije novi koncept.

Treba se pozvati na Adama Smiha koji je uveo pojam ”value-in-use” 1976. godine. On je argumentirao dva aspekta vrijednosti. Bio je mišljenja da je vrijednost određena troškovima rada (modificirano „troškovima proizvodnje“). Smith je tvrdio da je sa stanovišta korisnika pojam „value-in-use“ važan. Taj pojam se koristi kada se mogu identificirati puni

troškovi i koristi.


Koncept vrijednosti

U poslovnom kontekstu, vrijednost implicira zadovoljenje

(satisfakciju ) stakeholdera što je šira pretpostavka od

jednostavnog zadovoljenja potrošača.

Zadovoljenja stakeholdera ne osigurava samo da se izađe ususret očekivanju potrošača nego i zaposlenih,

dobavljača, dioničara, investicijskom tržištu, zajednici i

vladi.

Proizlazi da zadovoljenje stakeholdera predstavlja

poslovanje s širim opsegom odlučivanja i tipično, većim

brojem putova kojim se zadovoljenje može postići.


Vrijednosti su zaista dio osobnosti, posebno

ako neka vrijednost dominira nad ostalim. Ako na

primjer kažemo da pojedinac odlučuje o

alternativama na temelju toga koliko će one biti

korisne za drugoga, tada ocjenjujemo donositelja

odluke kao osobu dobre vrijednosti


Problemom davanja brojčanih vrijednosti

pojedinim alternativama i analize takve situacije

bavili smo se u poglavlju 3 na primjeru funkcije

korisnosti

Glavna vrijednost u životu je što se dobiva

ili glavna vrijednost u životu je što se postaje.

Postaviti jasne ciljeve: prije izbora bilo kakvih

alternativa neophodno je postaviti ciljeve. Vrijednosti i preferencije: vrijednost pokazuje kako je poželjan neki pojedinačni rezultat, vrijednost alternative izražene bilo u novčanim vrijednostima, zadovoljavanju ili koristi. U svakom slučaju preferencije odražavaju filozofsku i

moralnu hijerarhiju donositelja odluke. Osobne vrijednosti određuju preferencije.

Neke osobe preferiraju uzbuđenje u odnosu na

mirnoću., prevelik rizik u odnosu na kalkulativni,

efikasnost u odnosu na estetiku, kvalitetu u odnosu

na kvantitetu.

prof.dr.sc Dražen Barković prof.dr.sc Dražen Barković

Hijerarhija vrijednosti

Da bi se primijenila struktura općeg koncepta,

korisno je specificirati hijerarhiju vrijednosti.

To znači, vrijednosti počinju na razini pojedinca;

razina nekoliko pojedinaca stvara vrijednost razinu

grupe; nekoliko skupova grupa tvore razinu

organizacijske vrijednosti; vrijednosti više

organizacijskih skupova konstituiraju vrijednost

općeg ekonomskog sustava koji je dio društva.

24.2.2012.

18


Klasifikacija vrijednosti

Postoje brojne klasifikacije vrijednosti. Važnost

klasifikacija vrijednosti je u tome što one

dozvoljavaju razvoj profila vrijednosti za pojedince,

grupe i organizacije koje olakšavaju donošenje

odluka.

Raspravu o klasifikaciji ćemo skratiti na nekoliko

osnovnih klasifikacija osobnih vrijednosti.

1. Sprangerova osnovna klasifikacija u standardiziranom obliku odnosi se na estetske, teorijske, ekonomske, političke, društven i religiozne vrijednosti.

2. Jedna od najpoznatijih i najkorisnijih klasifikacija dolazi od Maslowa. Različiti podskupovi vrijednosti mogu ispuniti Maslowljevu sigurnost, ljubav, samopoštovanje, samoorganizaciju i samoaktualizaciju.

Koncept Maslowa o potrebama niže i više razine mogu se primijeniti u menadžerskom donošenju odluka kada se uzimaj u obzir vrijednosti koje se mogu prilagoditi, koje su ego-defenzivne ili samoaktualizirajuće.

Takva klasifikacija omogućava lakše predviđanje ponašanja u integriranom procesu odlučivanja.


Menadžerska vrijednost

Ako menadžeri i stakeholderi principali

organizacije razumiju menadžerske vrijednosti,

proces odlučivanja bit će učinkovitiji.

Menadžerske vrijednosti su sastavljene od osnovnih

osobnih i određenih stečenih vrijednosti izvedenih

iz menadžerske uloge u formalnoj organizaciji.

U stvari, jedna od značajnih karakteristika

menadžera je jak smisao za privrženost

organizaciji; to proizlazi iz smisla pripadanja koji

menadžer stiče kao svojinu menadžmenta.


Pretpostavimo sljedeći primjer investicijskog modela odlučivanja:

STANJE PRIRODE

Rast Srednji rast Nema

promjene Nizak

G MG NC L

AKTIVNOSTI

Obveznice 12% 8% 7% 3%

Dionice 15% 9% 5% -2%

Depozit 7% 7% 7% 7%


Stanje prirode je stanje ekonomije tijekom godine dana.

Problem se sastoji u izboru akcije između tri moguće s danim stopama prinosa kako je navedeno u tablici.

Postoji različiti tipovi modela odlučivanja koji mogu pomoći u analizi različitih scenarija. Najviše se u zavisnosti od znanja koriste tipovi:

1) Odlučivanju pri čistoj neizvjesnosti

2) Odlučivanje pri riziku

3) Odlučivanje pri kupovini informacija (problem se gura na determinističko područje)

4) Odlučivanje u sigurnosti



24.2.2012.

19


Odlučivanje pri čistoj neizvjesnosti

U odlučivanju u okolnostima čiste neizvjesnosti,

donositelj odluke nema znanja u pogledu bilo kojeg

stanja prirode i/ili je skupo pribaviti potrebnu

informaciju.

U takvim slučajevima, donošenje odluke se

uglavnom temelji na osnovu osobnosti donositelja

odluke.


Tipovi osobnosti i odlučivanje:

Pesimist ili konzervativac (MaxMin).

Slučaj lošeg scenarija. Uvijek mi se događaju loše stvari.

Pesimist: čaša je poluprazna.

B 12

a) Upisati max # u svaki red S 15 *

b) Izabrati max # i poduzeti tu aktivnost D 7

Optimist ili agresivac (MaxMax).

Uvijek mi se događaju dobre stvari. Optimist: čaša je polupuna. Optimists je u pravu; i pesimist je pravu. Na Vama je da budete optimist ili pesimist. Optimist

vidi mogućnost u svakom problemu; pesimist vidi problem usvakoj mogućnosti. Oboje optimist i pesimist doprinose društvu Optimist izumi zrakoplov, pesimist padobran.


B 12

a) Upisati max # u svaki red S 15 *

b) Izabrati max # i poduzeti tu

aktivnost D 7

Koeficijent optimizma (Hurwiczov kriterij). Na sredini puta: nisam ni previše pesimist niti previše optimist. a) Izabrati a a između 0 & 1, 1 znači optimist, a 0

znači pesimist, b) Izabrati najveći i najmanji # za svaku aktivnost, c) Pomnožiti najveću isplatu (u redu) sa a, a najmanji

sa (1- a ), d) Izabrati aktivnost s najvećom sumom. Na primjer, za a = 0.7, imamo:


B (0,7*12) + (0,3*3) = 9,30

S (0,7*15) + (0,3*(-2)) = 9,90

D (0,7*7) + (0,3*7) = 7,00

Minimalno žaljenje: (Savageov kiterij). Ne volim žaliti i zbog toga moram minimizirati svoje

žaljenje. Moja odluka treba biti takva da je vrijedna ponavljanja. Moram raditi samo takve stvari za koje vjerujem da ih mogu sretno ponoviti. To smanjuje šansu da će me rezultat ožalostiti ili razočarati.

Žaljenje je isplata što bi bila najbolja odluka u

okolnostima minus isplata za aktualnu odluku pod okolnostima.



Zato je prvi korak postavljanje tablice žaljenja. a) Uzeti najveći broj kod svakog stanja prirode

(stupac, npr. L). b) Odbiti sve brojeve u tom stanju prirode od njega

(tj. L - Xi,j). c) Izabrati maksimalan broj svake aktivnosti. d) Izabrati minimalni broj iz koraka (c) i poduzeti.

Matrica žaljenja

G MG NC L

OBVEZNICE (15-12) (9-8) (7-7) (7-3) 4

DIONICE (15-15) (9-9) (7-5) (7+2) 9 *

DEPOZIT (15-7) (9-7) (7-7) (7-3) 8

24.2.2012.

20

Odlučivanje pri riziku

Situacije rizika karakterizirane su time što su donositelju odluke poznate vjerojatnost (subjektivne ili objektivne) za nastup pojavljivanja mogućeg stanja prirode.

Rizik podrazumijeva stupanj neizvjesnosti i nemogućnosti potpune

kontrole rezultata i posljedice neke aktivnosti. Manager se bavi eliminacijom rizika.

Učinkovito bavljenje rizikom zahtijeva njegovu procjenu i njegov utjecaj na proces donošenja odluke. Proces odlučivanja dozvoljava donositelju odluke da razvije alternativne strategije prije nego donese odluku.

Proces je slijedeći: Definira se problem i sve dopuštene alternative. Za svaku alternativu se procjenjuje rezultat. O rezultatu se raspravlja na temelju monetarnog plaćanja ili neto dobiti Rezultati se raspravljaju na temelju matrice plaćanja.


Proces odlučivanja pri riziku:

a) Koristiti informaciju koju se ima i pretvorit ju u subjektivnu vjerojatnost za svako stanja prirode, p(s),

b) Svaka aktivnost ima isplatu pridruženu svakom stanju prirode X(a,s),

c) Računa se očekivana isplata koja se zove prinos (R) za svaku aktivnost R(a) = Suma od [X(a,s) p(s)],

d) Prihvaća se princip da se treba minimizirati (ili maksimizirati) očekivana isplata.

e) Izabrati aktivnost koja minimizira (ili maksimizira) R(a).


Očekivana isplata: Aktualan rezultat nije jednak

očekivanoj vrijednosti.

a) Za svaku aktivnost pomnožiti vjerojatnost s isplatom i

zatim

b) Zbrojiti rezultate u redu,

c) Izabrati najveći broj i poduzeti aktivnost .


G 80,4) MG (0,3) NC (0,2) L (0,1) Očekivana

vrijednost

B 0,4 (12) + 0,3 (8) + 0,2 (7) + 0,1 (3) = 8,90

S 0,4 (15) + 0,3 (9) + 0,2 (5) + 0,1 (-2) = 9,50

D 0,4 (7) + 0,3 (7) + 0,2 (7) + 0,1 (7) = 7,00

Najočekivanija vjerojatnost stanja prirode.

a) Uzeti stanje prirode s najvećom

vjerojatnosti,

b) U tom stupcu izabrati aktivnost s najvećom isplatom,

c) U primjeru je 40% šanse za rast, zato moramo kupiti

dionice.


Očekivani oportunitetni gubitak

a) Postaviti matricu gubitaka uzimajući najveći broj

u svakom stupcu stanja prirode (recimo L) i odbiti

sve brojeve u tom stupcu od njega, L - Xij,

b) Za svaku aktivnost pomnožiti vjerojatnost i

gubitak i zbrojiti,

c) Izabrati aktivnost s najmanjim EOL.


G (0,4) MG (0,3) NC (0,2) L (0,1) EOL

B 0,4 (15-12) + 0,3 (9-8) + 0,2 (7-7) + 0,1 (7-3) = 1,90

S 0,4 (15-12) + 0,3 (9-8) + 0,2 (7-7) + 0,1 (7-3) = 1,30

D 0,4 (15-12) + 0,3 (9-8) + 0,2 (7-7) + 0,1 (7-3) = 3,80

Izračunavanje očekivane vrijednosti perfektne informacije (EVPI)

EVPI pomaže da se odredi vrijednost upućene osobe koja posjeduje perfektnu informacija. Podsjetimo se:

EVPI = EOL. a) Uzima se maksimum isplate za svako stanje

prirode, b) Pomnožiti svaki slučaj s vjerojatnosti stanja

prirode i tada ih zbrojiti, c) Odbiti očekivanu isplatu od broja izračunatog u

koraku (b).


24.2.2012.

21

Zbog toga, EVPI = 10.8 – očekivana isplata = 10.8-9.5 = 1.3. - Provjeriti EOL=EVPI.

Efikasnost perfektne informacije je definirana kao

100 [EVPI/(očekivana isplata)]% . Ako su troškovi informacije 1.3 % veći od investicije ne treba ih kupovati. Na primjer, ako se želi investirati 100000 NJ (novčanih jedinica),

ono što se može maksimalno platiti za informaciju je [100,000 * (1.3%)] = $1,300.


G 15(0,4) = 6,00

MG 9 (0,3) = 2,70

NC 7 (0,2) = 1,40

L 7 (0,1) = 0,70

+ -----------------

10,80

Ništa ne znam. Budući da ništa ne znam o stanju prirode, svako stanje

prirode ima jednaku vjerojatnost pojavljivanja:

a) Za svako stanje prirode koristi se jednaka vjerojatnost,

b) Pomnožiti svaki broj s vjerojatnosti,

c) Zbrojiti redove aktivnosti i staviti zbroj u stupac očekivane isplate,

d) Izabrati najveći broj u koraku (c) i poduzeti aktivnost.


G MG NC L Očekivana

isplata

OBVEZNICE 0,25 (12) 0,25 (8) 0,25 (7) 0,25 (3) 7,50 *

DIONICE 0,25 (15) 0,25 (9) 0,25 (5) 0,25 (-2) 6,75

DEPOZITI 0,25 (7) 0,25 (7) 0,25 (7) 0,25 (7) 7,00

Odlučivanje kupovinom pouzdane informacije

(Bayesov pristup)

U mnogim slučajevima donositelj odluke mogao bi

potražiti procjenu eksperta da bi izoštrio svoju

neizvjesnost u pogledu svakog stanja prirode.

Na primjer, pretpostavimo sljedeći problem

odlučivanja neke firme koja se suočava s uvođenjem novog proizvoda:


Stanje prodaje

Velika prodaja Srednja prodaja Mala prodaja

A (0,2) B (0,5) C (0,3)

A1 (razviti) 3000 2000 -6000

A2 (ne razviti) 0 0 0

Vjerojatnosti stanja prirode predstavljaju za donositelja odluke (managera) stupanj neizvjesnosti i osobnu procjenu pojavljivanja svakog stanja prirode. Procjenu tih subjektivnih vjerojatnosti nazivamo vjerojatnost „a priori“. Očekivana isplata svake aktivnosti je:

A1= 0.2(3000) + 0.5(2000) + 0.3(-6000) = -200 NJ, a A2= 0; tako da firma izabire A2 jer je očekivani gubitak vezan uz A1 te odlučuje ne razvijati novi proizvod.


Svakako, manager je neodlučan u pogledu odluke. Na temelju razmišljanja „ ništa se usuditi, ništa dobiti“ firma pak može potražiti pomoć od neke marketinške istraživačke firme.

Ova će svojim sredstvima istraživanja odmjeriti veličinu tržišta.

Sada se manager suočava s novom odlukom o kojoj će se savjetovati s marketinškom firmom.

Manager se mora odlučiti o tome koliko je pouzdana ta marketinška firma s kojom se savjetuje. Iz uzorka i pregleda prošlih odlika savjetnika mogla bi se razviti sljedeća matrica pouzdanosti:


Sve marketinške istraživačke firme čuvaju rezultate (tj. Povijesne

podatke) svojih prošlih predviđanja.

Ti rezultati stoje zabadava na raspolaganju njihovim klijentima. Da bi se konstruirala matrica pouzdanosti mora se uzeti u obzir ispunjavanje rezultata za sličan proizvod koji je imao veliku prodaju.

Tada se pronalazi postotak proizvoda od kojih će se kod korektnog

predviđanja marketinške firme ima ti veliku prodaju (A), srednju (B) i malu (C) ili skoro nikakvu prodaju.


1. Što se dogodilo u prošlosti

A B C

2. Što predviđa

savjetnik

Ap 0,8 0,1 0,1

Bp 0,1 0,9 0,2

Cp 0,1 0,0 0,7

24.2.2012.

22

Ti postoci su dani s:

P(Ap|A) = 0.8, P(Bp|A) = 0.1, P(Cp|A) = 0.1,

u prvom stupcu gornje tabele respektivno.

Slična se analiza može provesti u konstrukciji preostalih

stupaca matrice pouzdanosti.

Uočimo da radi konzistentnosti zbroj ulaza u svaki

stupac matrice pouzdanosti mora biti jedan.

Radi toga što ova matrica daje uvjetne vjerojatnosti kao

što je P(Ap|A) = 0.8, važna informacija koju treba

firma je recipročan oblik tih uvjetnih vjerojatnosti.


U ovom primjeru, to je brojčana vrijednost od

P(A|Ap)?

Znači, koja je šansa da se predviđanje marketinške

firme za A zaista i dogodi?

Ta važna informacija se može izračunati primjenom

Bayesovog zakona kako slijedi:

a) Uzeti vjerojatnost i množiti ju prema „dolje“ u gornjoj matrici.

b) Zbrojiti u redovima da se dobije suma,

c) Normalizirati vrijednosti (tj. dobivene vjerojatnosti zbrojiti na jedinicu) dijeleći svaki broj u stupcu sa sumom reda dobivenu u koraku b.



0,2 0,5 0,3

A B C SUM

0,2 *(0,8) = 0,16 0,5*(0,1) = 0,05 0,3*(0,1) = 0,03 0,24

0,2 *(0,1) = 0,06 0,5 *(0,9) = 0,45 0,3 *(0,2) = 0,06 0,53

0,2 *(0,1) = 0,06 0,5 *(0) = 0 0,3 *(0,7) = 0,21 0,23


A B C

(0,16/0,24) = 0,667 (0,05/0,24) =0,208 (0,03/0,24) =0,125

(0,02/0,53) = 0,038 (0,45/0,53) =0,849 (0,06/0,53) =0,113

(0,02/0,23) =0,087 (0/0) =0 (0,21/0,23) =0,913

Svi do sada navedeni problemi bili su sistematizirani i predočeni u formi tablice, odnosno matrice. Stablo odlučivanja naziva se shematska prezentacija nekog problema, kojoj je svrha dobivanje jasnijeg pregleda svih njegovih alternativa, stanja i ishoda. Uobičajeno je sastavljeno od tri vizualne komponente: četverokuta koji predstavljaju točke odlučivanja; krugova, koji ukazuju na presjecišta događaja (ishoda); linija, odnosno grana, koje, ako izlaze iz četverokuta, označavaju alternative, a kada im je ishodište u krugu obilježavaju stanja sustava. Forma stabla odlučivanja uvjetovana je alternativama i

stanjima zadanog problema.


Sljedećom slikom predočena je moguća struktura

stabla:

24.2.2012.

23

Primjena stabla odlučivanja objasnit će se na primjeru problema uvođenja linije za proizvodnju mikrovalnih pećnica.

U njemu je manager mogao bazirati svoju odluku na pretpostavljenim vjerojatnostima prodaje drugih proizvođača ili se opredijeliti za uključivanje eksperimentalnih podataka u model.

Pored svake grane, radi razumijevanja, naznačava

se odnosna alternativa ili stanje s vjerojatnostima

ostvarenja. Na kraju su zabilježeni pripadajući ishodi.

Donositelj odluke, nakon što je očitao potrebne

vrijednosti, može pristupiti izračunavanju elemenata

željenog kriterija.


Stablo odlučivanja za problem pokretanja proizvodnje mikrovalnih pećnica:

Pretpostavimo da manager namjerava primijeniti

kriterij očekivane vrijednosti. Iz tog razloga definirano

je:


a1 - ne uzimati uzorak

a2 - uzimati uzorak

a3 - proizvoditi mikrovalne pećnice

a4 - ne proizvoditi mikrovalne pećnice

63.01503.0104.0120 E13

aa

U slučaju neuključivanja dodatnih podataka u model

dobiva se:

03.003.004.00 E14

aa

Ako se eksperimentalni podaci uzmu u obzir,

očekivane vrijednosti će iznositi:


4058.2539004.01503645.01024546.0120 E23

aa

039004.003645.0024546.00 E24

aa

Dakle, u prvoj situaciji donosilac odluke smatrat će

da je bolje ne započinjati proizvodnju mikrovalnih

pećnica, dok će u drugoj njegov izbor biti suprotan.

Do posebnog izražaja prednost stabla dolazi prilikom razmatranja sekvencijalnih odluka, kakva je npr. analiza serije kronoloških vezanih alternativa (takav je problem teško prikazati u obliku tablice ili matrice).

No, u slučajevima jednostavnih modela za koje

postoji veliki broj alternativa i stanja upotreba drveta može biti vrlo nepraktična.

Stoga je na donosiocu odluke da procijeni i izabere formu, shematsku ili tabličnu, odnosno matričnu, kojom će najbolje prezentirati identificirani problem.


Što je etika?

„Etika je znanost o moralu njegovim izvorima i razvitku, o

načelima i normama ljudskog ponašanja i djelovanja, o

njihovoj ulozi u društvenom i osobnom životu čovjeka.

Moral je predmet proučavanja etike... i u najopćenitijem

značenju moral možemo odrediti kao jedan

od načina reguliranja međuljudskih odnosa;

kao sustav društvenih normi, pravila, načela

o ljudskom ponašanju u društvu.“


http://www.youtube.com/watch?v=02kziRS5tZI

24.2.2012.

24

Etika kao pojam označava "disciplinu koja se bavi dobrim i

lošim, te moralnim dužnostima i obvezama".

Osobna etika je "skup pravila prema kojima pojedinac živi

svoj osobni život".


Što je poslovna etika ?

Poslovna etika odnosi se na istinitost i pravednost i kao

takva sadržava mnoštvo aspekata poput očekivanja

društva, poštene konkurencije, oglašavanja,

odnosa s javnošću, društvenih odgovornosti,

samostalnosti potrošača, ponašanja poduzeća

u zemlji i inozemstvu.

Pojam poslovne etike proizašao je kao takav iz osnovne kulturološke definicije etike i osobne etike

Suvremeno tržišno poslovanje utemeljeno na etičkim principima koncipirano je tako da poštovanje bontona, načela, normi i savjesti oblikuje poslovne subjekte za što kompletniji nastup na domaćem i inozemnom tržištu.

Poslovanje svakog poduzeća nailazi na mnoge vidljive, a i nevidljive bedeme.Jedan od tih nevidljivih bedema su etička pravila kojima se svako poduzeće, koje misli o sebi i svom poslovanju, ne danas već za dulja vremena, ne odriče, čak ni za veliku cijenu. spava“.

Poslovne etike se prije svega trebaju pridržavati menadžeri, kao i svi ostali zaposleni u nekom poduzeću, za koje je vitalnost poduzeća od bitne važnosti, a potom i za cjelokupno društvo.


Etika i odlučivanje

Ovdje nas posebno zanima jesu li etika i moral još jedan

daljnji korak/stadij u procesu odlučivanja, ili pak postaju element u svakom stadiju procesa. Kako bismo se odredili o ovome pitanju, svaki stadij u procesu odlučivanja će se procijeniti u kontekstu etike i morala.

Ono što nas zanima je sljedeće:

igraju li etika i moral neku ulogu u

svakom stadiju, i ako da, koliko

veliku??


Pojam etike i morala: „Moral je sustav pravila koji modificira naše ponašanje

u društvenim situacijama. Osnovno je da se čini dobro umjesto da se šteti, a ujedno se postavljaju norme ili standardi čestitog ponašanja.“

I opet je stvar subjektivne procjene gdje je razlika između toga čini li se dobro ili nanosi zlo, i u kojoj

mjeri. Ovo nas ipak ne sprječava da pokušamo pronaći neke zajedničke osnove.


Etika i menadžersko odlučivanje

Temeljna etička pitanja za mnoge menadžere su:

“Što bih trebao napraviti?” ili

“Kako bih trebao djelovati?”.

Etika definira opća pravila moralnih nazora i daje odgovore na takva pitanja.

Mnogi menadžeri će se povesti za pravilom “svatko je obvezan djelovati tako da odluke donose najviše koristi najvećem broju ljudi” ili kako je to definirao Immanuel Kant:

"Svatko je obvezan djelovati tako da poštuje ljudsko dostojanstvo i moralna prava svih osoba".


Pet glavnih načela moći etike koji se mogu primijeniti kako za pojedinca (menadžera), tako i za tvrtku su:


Svrha

Ponos

Strpljenje

Upornost

Perspektiva

24.2.2012.

25


Tih pet načela ukratko se mogu definirati na sljedeći način: 1. Svrha – kod menadžera to znači da ga prilikom odlučivanja vodi njegova savjest i da će se, bez obzira kakvu odluku donio, uvijek “moći pogledati u ogledalu” i imati “mirnu savjest”. 2. Ponos – za menadžera to znači samopouzdanje, osjećaj ugode i želja da ga suradnici kao takvog i prihvate, odnosno zadovoljstvo koje menadžer osjeća. 3. Strpljenje – kod menadžera stvara uvjerenje da će sve odluke u konačnici (to se ne mora zbiti odmah) rezultirati povoljnim ishodom.

4. Upornost – menadžer se mora držati svojih uvjerenja, čak i onda kada mu se čini da to ne bi trebao i ne odustajati od svojih uvjerenja ni pod koju cijenu

5. Perspektiva – sposobnost menadžera da u svakoj situaciji uvidi ono bitno, i može se reći da je perspektiva središte oko kojeg se vrte ostala četiri etička načela.

Naravno, svih pet načela moraju djelovati istovremeno, kao što i tvrtka i menadžer moraju slijediti iste etičke norme jer bi inače došlo do sukoba interesa.


Rue i Byars navode neka uobičajena ponašanja na

radnome mjestu što su u razvijenome poslovnom svijetu

stigmatizirana kao etički problematična. Njihova lista

obuhvaća čak 19 stavki:

Koristiti usluge tvrtke za osobne svrhe.

Nepotrebno povećavati troškove.

Praviti se bolesnim ako želimo slobodan dan.

Ovlastiti podređenoga da krši pravila tvrtke.

Potkradati sitni potrošni materijal i zalihe.

Prihvaćati darove i usluge radi preferencijskoga tretmana

Davati darove i usluge radi preferencijskoga tretmana.

Posao odugovlačiti dulje nego je potrebno.

Objavljivati tajne podatke.

Raditi privatne poslove u radno vrijeme.


Prikrivati pogreške.

Okrivljivati nedužnoga suradnika za pogreške.

Potraživati honorar za posao koji je obavio netko drugi.

Falsificirati vrijeme/kvantitetu/kvalitetu u izvješću.

Koristiti više vremena za osobni probitak (Zakašnjavati, produljivati pauzu, odlaziti s posla ranije).

Ne izvješćivati o tuđim kršenjima poslovne politike i poslovnih pravila.

Kopirati zaštićeni software.

Primiti na posao ključnoga zaposlenika iz suparničke tvrtke.

Ulaziti u romantične odnose s osobom koja za vas radi.


Tako, možemo navesti nekoliko primjera etičkih dilema

s kojim se menadžeri u marketingu suočavaju pri

donošenju svojih odluka:

Dokle se smije ići s marketingom prema djeci?

Jesu li previsoke cijene neetične?

Smiju li tvrtke promovirati nezdrave proizvode?

Plaćamo li kako bismo gledali reklame?

Je li to dar ili mito?


Konflikt vrijednosti

Riječ konflikt pobuđuje pomisao o ljutnji, trvenju, nepovjerenju, frustraciji i neprijateljstvu.

„Konflikt između organizacije i pojedinca je star koliko i samo društvo“.

Organizacija kao jedan od nekoliko tipova entiteta ukupnog društva mora se uhvatiti u koštac s mnoštvom snaga u okruženju.

U posebnom slučaju, menadžer koji prije svega personificira organizaciju doći će zbog svojih osobnih vrijednosti u konflikt s ciljevima organizacije.


24.2.2012.

26

Prosudba vrijednosti

Temeljni smisao pojma prosudbe odnosi se na „sposobnost donošenja razumnih odluka“.

“Prosudba vrijednosti se može identificirati s evaluacijom

ili kategoriziranjem nekog objekta“. „Prosudbe se mogu prihvatiti kao izravni inputi u proces

odlučivanja, ili se mogu smatrati kao dio ponašanja, bitan dio u procesu donošenja odluke.“

Dobra prosudba je vitalan sadržaj menadžerskog

odlučivanja.

Odlučivanje odražava obje strane, evaluacijsku i predviđajuću stranu prosudbe; kvaliteta odluke zavisi o stupnju po kojemu evaluacijska prosudba odražava istinske preferencije ai u kojoj mjeri je predviđanje precizno.


Prosudba je podskup odlučivanja; i nekoliko funkcija integralnog donošenja odluka je razasuto u odlučivanju racionalnog donositelja odluke.

Principijelna razlika između prosudbe i odluke je u tome što odluka zahtijeva obavezu prema nekom obliku akcije ili neakcije-nerada, dok prosudba ne zahtijeva takvu obavezu.

Na primjer, prosudba po kojoj se alternativa A preferira u odnosu na alternativu B, a ova u odnosu na C ne zahtijeva obavezu da se implementira alternativa ili bilo koja druga alternativa.

Samo kada postoji obaveza izabrati A koju se preferira svim drugim poznatim alternativama materijalizira se odluka.

Prosudba vrijednosti je prosudba o pravoj ili krivoj strani nečega ili korisnosti nečega, temeljena na osobnom pogledu.



menadzersko odlucivanje_barkovic

Documents