Mustafa Prljača

P u t m i l o s t i

“Uistinu, Allahova milost je uvijek blizu onih koji dobro čine!” (Kur’an, 7/56)

U v o d n a n a p o m e n aPoslanik Muhammed, a.s., predstavlja krajnji domet ljudske vrste, najvišu tačku

koju ta vrsta može dosegnuti. On je najodabraniji pojedinac te vrste, najbolji čovjek, najistaknutiji vjerovjesnik; on je u svemu najbolji: kao muž, kao roditelj, kao drug i prijatelj, kao komšija, kao državnik... On je poslanik milosti; u svakoj njegovoj riječi, u svakom postupku, osmijehu ili ljutnji, nalazi se ljepota. Iz njega cijelog isijava sve ono najljepše čime je čovjeka uopće obdario dragi Bog.

Njegova zadaća je bila da u svakom čovjeku razvije upravo tu ljepotu, da od svakog čovjeka napravi ukras, da u svaku ljudsku dušu unese toplinu, nadu i radost, da svaku dušu oslobodi svega što je sputava u njezinom razvoju. Jer, duša može biti zdrava i jaka samo ako je slobodna, ako nije pod tuđom vladavinom. Ona ne može biti jaka ako njome npr. upravljaju strasti koje su tu oko nje, koje je okružuju; ili ako je pritisnuta silama zla.

Poslanikova milost i dobrota ne ograničavaju se samo na ljude; one se protežu i na životinje i prirodnu okolicu. Zabilježeno je da se on lično brinuo o bolesnom horozu, da je konja brisao vlastitim rukavom, da je ustajao kako bi otvorio vrata mački da uđe... Vraćajući se s jednog od svojih brojnih putovanja, kad je pred sobom ugledao brdo Uhud, rekao je: “Evo Uhuda. On voli nas i mi volimo njega!”

Sve što je činio, radio je iz ljubavi prema Bogu, a time i prema čovjeku i svemu drugome. Učio je da tako treba raditi i svaki čovjek - činiti dobro zato što to Allah voli, ne očekujući ni od koga drugog ni nagradu ni zahvalnost za učinjeno. Jer, ako nema ljubavi prema Allahu, šta onda ostaje kad čovjek preseli tamo, gdje više nema obaveza, naredbi i zabrana!?

Nadam se da će stranice koje slijede onima koji tek ulaze u život bar malo otkriti ljepotu i sjaj životnoga puta koji je pokazao poslanik Muhammed, a.s. Puta u kojem je čovjek potpuno čovjek, odlikovano stvorenje Božije, s veličanstvenim vrijednostima, čime se ne samo postiže vlastita sreća i duhovno ispunjenje, nego i napredak, shodno Poslanikovim riječima: “Uskladite sve ono što je između vas i vašeg Gospodara, jer je u tome napredak!”

Veliki dio sadržaja koji slijedi objavljen je na stranicama lista za djecu “Kevser”. Taj sadržaj je ovdje, dakako, dopunjen i obogaćen novim elementima; prilagođen naravi publikacije. Na kraju sam, kao dodatak, dao i nekoliko kratkih pripovijetki, uglavnom događaja iz moga života, koje na svoj način, kroz odvijanje radnje u životnoj zbilji, izražavaju one vrijednosti koje su naznačene u prvom dijelu knjige.

Molim Allaha, dž.š., da ovoj knjizi podari berićet i da je učini dragom ljudskim srcima, te da je zavede u registar mojih dobrih djela!

Sarajevo, mart 2004.Autor

1

Vjera je područje milostiVjera je na Zemlji prisutna od kako je na njoj prisutan i čovjek, jer - prvi čovjek

ujedno je bio i Božiji poslanik! Ona je njegov pratilac već od prvih njegovih koraka, pa kroz ukupnu povijest, sve do današnjih dana. Kroz tu dugu povijest Vjera je čovjeka čuvala i štitila ga; zadržala mu njegovu vrijednost zbog koje ga je Bog odlikovao nad drugim zemaljskim stvorenjima; bila mu milost i brižan saputnik.

Nažalost, oni čiji su se umovi iskvarili Vjeru su do sada mnogo puta pokušali uništiti, na sve moguće načine. Ona se, međutim, nije dala. Kad god su je pritisnuli na jednom mjestu, ona se još snažnije javljala na drugom, i ponovo se obnavljala. Vjera na kraju uvijek izlazi kao pobjednik. Ona je simbol života i dok nje bude, dotle će na Zemlji trajati život. “Smak svijeta neće nastupiti sve dok na Zemlji bude neko ko će izgovarati: Allah!”, stoji u jednoj predaji.

Vjeru čovjek nosi u svome srcu, a u životu je pokazuje svojim ponašanjem. Sve što je čovjek bolji vjernik, to je sve bolji i plemenitiji. Njegovo je ponašanje sve ljepše, i ljudima je sve draži. Zašto? Zato što takav čovjek ne laže, ne vrijeđa, ne psuje; zato što se drugima obraća lijepim riječima. Osnovni cilj vjere i jest da u čovjeku razvije ono što je najplemenitije što on nosi u sebi; da od njega načini visoko moralno biće.

“Poslan sam zato da (vjerom koju donosim od Boga) usavršim plemenita svojstva kod ljudi!”, rekao je Poslanik. Drugom prilikom je naglasio: “Na Božijoj Vagi nema ničeg težeg od lijepog ponašanja!”

Ali, čovjek to kod sebe može razviti samo poznavanjem vjere i življenjem u skladu sa njom.

U propisima vjere krije se milost za ljude. Tu se nalazi ona lijepa toplina kakvu osjećamo u roditeljskom domu, u svome zavičaju. Kada smo u vjeri, mi ustvari i jesmo u svome zavičaju. Izvan vjere mi smo u stranom svijetu, sa puno straha u srcu; u svijetu velike okrutnosti, laži, prevare, izdaje... Sve što je čovjek dalje od vjere, sve je okrutniji i bezdušniji. Iz njega sve jače progovara zvijer. Ljudi su se do sada, kroz svoju ukupnu povijest, mnogo puta uvjerili u to.

Stoga je potrebno proučavati vjeru, upoznavati je i tako otkrivati ljepote vjere, sve jednu po jednu. Tako ćemo, posigurno, ostati zadivljeni njome. To će nas - u to nema nikakve sumnje - učiniti još boljim, ljepšim i plemenitijim. I još će učiniti da budemo u miru sa sobom i svojom okolinom. Jer, kažu mudri ljudi, “ne može se postići mir na Zemlji sve dok se ne bude u miru sa Nebom!”, tj. dok se ne prestane sukobljavati s Bogom, dok se ne prestane izbjegavati Njegova uputa.

Kad postignemo taj mir, time ćemo i mi doprinijeti da svijet bude bar malo ljepši i ugodniji. Sa više mirisa, boja i radosti.

Tim putem trebaju ići svi čestiti ljudi, čvrsto se držeći za ruke. Taj put vodi do najviših vrhunaca duha, uma i morala, dokle se uopće može uspeti čovjek. Sva zla, uvrede, nepravde, poniženja i prostakluci ostaju duboko ispod tog puta.

P i t a nj a:1. Na koji način vjera predstavlja milost za ljude?2. Šta znači biti u miru sa Nebom?

2

3. Kakav je zavičaj vjera? Kako se čovjek osjeća u zavičaju?

Sreća je u lijepom ponašanjuKad god smo vidjeli čovjeka koji voli Boga, tj. koji iskreno slijedi Njegov put,

vidjeli smo da je taj čovjek prijatan i uljudan. Svaki takav čovjek je naprosto drag. Ta dragost se vidi čak i na njegovom licu, u njegovim pokretima, u samom njegovom prisustvu među nama.

U čemu je tajna?Kada Allah - slavljen neka je On! - opisuje vjernike, On kaže: “...oni koji

skrušeno po zemlji hode”; “...koji se ne ohole”; “...čija srca, kada se Allahovo ime spomene, zadrhte...”; “...koji su strpljivi”; “...koji poste... namaz obavljaju... pomažu siromašne i nemoćne... slušaju roditelje...” itd. Iz ovoga se razumije da su to oni koji se - lijepo ponašaju!

Prema tome, čovjek se najprije treba lijepo ponašati prema Bogu. Treba biti uljudan prema Njemu - činiti ono čime će On, kao njegov Gospodar i

Gospodar svega postojećeg, biti zadovoljan, a izbjegavati ono što je On zabranio. To je lijepo ponašanje prema Bogu. Iz takvog ponašanja rađa se svako dobro. Put Prave Vjere, put milosti, ukrašen je tim cvijećem, i tim mirisom je on namirisan. Drugi putevi niti mirišu, niti su lijepi. Drugi putevi su putevi patnje, bola, napetosti i nervoze; putevi laži, kriminala, droge, alkohola, prostitucije, ubistava... Putevi mržnje. Ma kako se na prvi pogled činili privlačnim i lijepim.

“Šta je vjera?”, upitan je jedanput Božiji Poslanik, a.s. “To je lijepo ponašanje!”, odgovorio je on. Lijepo ponašanje je, prema tome, pravilno ponašanje: prema Bogu, prema

ljudima, životinjama, prirodi koja nas okružuje... S druge strane, ružno ponašanje kvari čak i dobro djelo, baš kao što sirće kvari med!

“Najdraži mi je od vas”, rekao je poslanik Muhammed, a.s., “i najbliži će mi biti na Sudnjem danu onaj koji bude imao najljepše ponašanje!”

Lijepo ponašanje čovjeka uvodi u red onih koje Bog voli, a - koga Bog voli, toga vole i ljudi! U jednom hadisu se kaže: “Kad Allah Uzvišeni zavoli nekog čovjeka, On tada pozove meleka Džibrila i rekne mu: ‘Ja sam tog i tog zavolio, pa voli ga i ti!’, pa tog čovjeka i Džibril zavoli. Zatim obznani po nebesima: ‘Allah Uzvišeni voli toga i toga, pa ga volite i vi!’, te ga i stanovnici nebesa zavole. Potom mu se i na Zemlji daruje prihvaćenost. A kad Allah nekog čovjeka zamrzi, On pozove meleka Džibrila i rekne mu: ‘Ja ne volim toga i toga, pa nemoj ga ni ti voljeti!’, te tog čovjeka i Džibril zamrzi. Zatim obznani stanovnicima nebesa: ‘Allah mrzi toga i toga, pa mrzite ga i vi!, i oni ga zamrze. Potom mu se i na Zemlji namakne omraženost!”

“One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će, sigurno, voljenim učiniti!”, kaže se u Kur’anu Veličanstvenom.

To je, eto, put milosti. On je najljepši put. Najveća sreća za svakog čovjeka jest da se i njegove stope nađu na tome putu. I da nikada ne skrenu na neku sporednu stazu.

P i t a nj a:

3

1. Zašto su iskreni vjernici dragi ljudima?2. Šta znači: lijepo se ponašati prema Bogu?3. Šta čovjek time dobija?4. Koji je čovjek imao najljepše ponašanje?

Kultura ponašanjaNa ovom svijetu susrećemo se s različitim vrstama ljudi i bića. Najprije se

susrećemo s majkom a potom i s mnogim drugim: braćom i sestrama, rodbinom, komšijama, prijateljima, neprijateljima, poznatim, nepoznatim, starijim, mlađim, vršnjacima itd. Također se susrećemo sa životinjama, pticama, insektima, ribama, biljkama... Nalazimo se u različitim situacijama: putujemo, jedemo, pijemo, pričamo, slušamo, oblačimo se... Prema svemu tome trebamo se znati pravilno ponašati, kao i u svakoj situaciji.

To je ono što se zove “kultura ponašanja”. “Ko zakolje pernatu životinju na način koji njoj nije primjeren, odgovarat će za to

pred Allahom na Sudnjem danu!”, kazao je poslanik Muhammed, a.s. “A koji je to njoj primjeren način?!”, upitali su prisutni, i on je rekao: “Da je

zakolje, a ne da je uhvati za vrat i otkine joj glavu!”Ko tako postupi prema njoj on, dakle, nije pravilno postupio prema toj životinji;

bio je nepravedan prema njoj. Od toga koliko se pravilno ponašamo prema svakome i svačemu zavisi naša sreća na ovome svijetu, ali i na budućem.

“Nema ni jednog čovjeka koji bude imao dvije kćerke pa prema njima bude lijepo postupao, sve dok budu sa njim i on bude sa njima, a da ga one neće uvesti u Džennet!”, kaže Poslanik, a.s. To je, prema tome, njihovo pravo. Dati im to pravo znači postići vječnu sreću.

Treba se, dakle, znati pravilno ponašati.Susret sa nekim osobama ponekad nam nije drag. Više bismo voljeli da tog

susreta nije bilo. Međutim, i tada trebamo biti uljudni. “Kod Vjerovjesnika, a.s., došao je jedan čovjek”, kaže njegova žena Aiša, “i on je rekao: - Upustite ga, ali - ružan je sabesjednik! - no, kad je čovjek ušao unutra on je s njim razgovarao uljudno i prijazno. - Božiji Poslaniče - rekla sam ja - najprije si za njega rekao ono što si rekao, a potom si s njim uljudno razgovarao!? - On je odgovorio: - Aiša, kod Allaha će na Sudnjem danu najgore mjesto imati onaj čovjek kojeg su ljudi napustili i okanili ga se plašeći se njegove bestidnosti!”

“Naređeno mi je”, rekao je Poslanik, a.s.,“da i prema onima koji mi nisu dragi postupam jednako kao i prema onima koji jesu; to mi je naređeno onako kao što mi je naređeno i da izvršavam stroge vjerske dužnosti!”

Skoro sva bol, patnja, nesreća, briga, tjeskoba u duši... - dolazi nam zbog našeg pogrešnog ponašanja. Skoro sva sreća, radost, ugođaj i lahkoća također su rezultat našeg pravilnog ponašanja, naše visoke “kulture ponašanja”.

Koliko puta smo poslušali svoje roditelje pa za to dobili nešto lijepo i drago? Koliko puta smo nekome nešto pomogli pa nam se to vratilo dobrim. Koliko puta smo pomogli životinji, ptici, biljki, pa nam je to u srce unijelo radost, uljepšalo nam mnoge trenutke?

4

A život je sav sastavljen od trenutaka!Ali, kako se snaći u svemu tome. Odakle uzimati uputstvo? Ko će nam pokazivati

put?Jednostavno: Onaj koji nas je stvorio, On nam pokazuje put, uči nas “kulturi

ponašanja”. Treba samo Njega slušati, i učiti. A ono u nama što uči jest srce. Zato srce treba hraniti. Ono se hrani nebeskom hranom, onim što dolazi odozgor, iz neba, tj. objavom Božijom. Upravo onako kako se tijelo hrani onim što izlazi odozdo, iz zemlje. Pet puta na dan.

Time se pravilno uređuje i razvija “kultura ponašanja” prema svemu. I time se postiže sreća!

P i t a nj a:1. Kako ti razumijevaš “kulturu ponašanja”?2. Kako možemo uljepšati trenutke svoga života?3. Ko će na Sudnjem danu imati najgore mjesto?4. Kojom hranom se hrani srce; na koji način?

Stid je čovjekov ukrasBog je čovjeka ukrasio raznim ukrasima. Blagost, dobrota, osjećajnost, pažnja... -

sve su to velike vrijednosti koje čovjek nosi u sebi i koje je dužan njegovati. Sve su to čovjekovi ukrasi.

Na samom vrhu tog čovjekovog blaga nalazi se stid. “Svaka vjera ima svoj moral”, kaže Božiji Poslanik, “a moral islama je - stid!”

Stid čovjekovom licu daje naročit sjaj i u srce unosi svjetlo; on je i hrana srcu: srce živi onoliko koliko u njemu ima stida. U arapskom jeziku stid se kaže haja’, a život: hajat. Te su riječi, dakle, nastale od istog korijena! Manjak stida, prema tome, znak je zamrlosti srca. Jer, stid čovjeka tjera da izbjegava sve ono što je ružno. Stidan čovjek istovremeno je i pristojan, skroman, uljudan jer se stid pokazuje kroz te osobine. Takav ne dosađuje ljudima i ne skreće na sebe preveliku pažnju.

“Stid uvijek donosi dobro!”, rekao je poslanik Muhammed, a.s.U jednom hadisu se kaže: “Stidite se Boga na pravi način!” “Pa, mi ga se

stidimo!?”, kazali su prisutni, našta im je Poslanik rekao: “Nije to taj stid. Onaj ko se Boga stidi na pravi način, on će paziti kakve će mu se misli motati po glavi, šta će mu se naći u stomaku...!”

Prenosi se da je “Božiji Poslanik bio stidniji od mlade djevojke u njezinom velu”, pa kad mu nešto ne bi bilo drago, to se moglo jasno raspoznati na njegovom licu.

Ibn Omer pripovijeda da je jedanput s Poslanikom naišao pored dvojice ljudi. Jedan je drugog savjetovao nešto o stidu. “Pusti ga!”, rekao mu je Poslanik. “Jer stid je dio vjere!”

I Bog se stidi! Stidi se da ne odgovori čovjeku koji prema Njemu digne svoje ruke, skrušeno Ga moleći; stidi se kazniti čovjeka koji je osijedio u islamu!..

P i t a nj a:

5

1. Šta su čovjekovi ukrasi?2. Šta je unutarnja odlika, tj. moral islama?3. Kako se treba stiditi Boga na pravi način?4. Ko je bio najstidniji čovjek?5. Kako se Bog stidi?

Ono što je prokleto, nije našeLjudi su jedanput putovali s Božijim Poslanikom, a.s., i jedna žena je rekla svojoj

devi na kojoj je jahala: “Prokleta bila!” Čuvši to, Poslanik je zatražio da se ta deva, na koju se prizvalo prokletstvo, ostavi i da se s njom više nema nikakva posla. Oni koji su ovome prisustvovali, kasnije su pričali da je deva odmah bila puštena i da joj više niko nije stajao na put. Ona nikome više nije trebala, jer - znali su - u njoj više nije bilo berićeta; nije bilo nikakva dobra. Ono što je prokleto ne može služiti nikakvu dobru.

Isti je slučaj i sa svim drugim. Stoga se ništa od onog što je Bog stvorio ne smije proklinjati - ni ljudsko biće, koje je Bog posebno počastio, ni životinja, ni biljka, ni mrtva priroda. Ono što je Bog stvorio mora biti poštovano, jer On ništa nije stvorio bez razloga.

“Kad neko rekne:”, kaže Poslanik, “Prokleti dunjaluk (tj. ovaj svijet), dunjaluk uzvrati: “Neka je proklet od nas onaj koji je manje pokoran svome Gospodaru!”

Ako, dakle, ono što se proklinje ne zaslužuje prokletstvo, prokletstvo se vraća na onog ko ga priziva. Ono tako navlači nesreću i može biti uzrok velikih nevolja, ono muti čovjekovu sreću.

“Obilježje istaknutih ljudi moga ummeta (ebdal)”, stoji u jednom predanju, “jest da oni nikog i ništa ne proklinju!” Jer, proklinjanje je udaljavanje od Boga, od Božije milosti, dok ti velikani rade na približavanju Bogu.

Prokletstvo može prouzročiti samo drugo prokletstvo.Jedan čovjek je došao kod Abdullaha ibn Mubareka, velikog učenjaka iz prvih

muslimanskih generacija, i požalio mu se na jedno svoje dijete. “Jesi li ga kleo?”, upitao ga je on, pa kad mu je rekao da jeste, kazao mu je: “Time si ga i upropastio!”

Slično je i kad prijatelj na neki način iznevjeri svog prijatelja, pa ovaj rekne: Dabogda ga stiglo to i to...!, kad ostavljena djevojka ili mladić reknu: Dabogda sebi ne našao/la sreću! - jer u vjernikovom srcu ne smije biti osjećaja sreće u nesreći drugoga!

“Oni koji proklinju”, rekao je Poslanik, a.s., “neće biti ni šehidi, niti će imati pravo zauzimanja za nekoga na Sudnjem danu!”

Poslanik nije htio proklinjati čak ni svoje ljute neprijatelje, mnogobošce. Kad su to muslimani, suočeni s velikim nedaćama koje su im ti mnogobošci priređivali, zatražili od njega, on je rekao: “Nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao milost!”

Smije se prokletstvo prizivati samo na Iblisa, jer je njega i Allah prokleo; on je simbol zla. A ono što samo po sebi nosi elemente prokletstva, jesu veliki grijesi na koje upravo Iblis navraća čovjeka: bezboštvo, magija, alkohol, droga, neposlušnost prema roditeljima, ubistvo, krađa, nemoral... Gdje ima tog prokletstva tu ima i mnogo tuge, patnje, suza i jada. Stoga to treba biti daleko, veoma daleko od vjernika!

P i t a nj a:1. Zašto u nečemu što je prokleto nema berićeta?

6

2. Da li muslimani smiju proklinjati; zašto trebaju izbjegavati proklinjanje?3. Do čega proklinjanje može dovesti?4. Šta prokletstvo nosi u svojoj prirodi?5. Kad nešto proklinjemo šta pritom smećemo s uma? Da li smo tada jaki ili slabi?

Kako ugasiti vatruBožija milost je tu, na dohvat ruke. Ona je uvijek blizu a još je bliža u vrijeme

posta, jer post otvara široke puteve do nje. Na tom putu post zatvara prepreke. On čini da onemoća šejtan, da oslabi, da bude okovan, da svehne sve što on nastoji razviti.

Jedna od velikih prepreka na koju svakoga dana nailazimo jest srdžba, ljutnja, bijes... Vidimo je posvuda: u kući, na ulici, u školi, u saobraćaju. Njezine grane šire se posvuda, iz njezinog cvata niču gorki plodovi.

“Srdžba je šejtanski čin”, rekao je Poslanik, “a šejtan je stvoren od vatre. Budući da se vatra gasi vodom, onaj od vas koji se naljuti, neka uzme abdest!”

Jer, šejtan je izvan milosti, pa srdžba milost ne podnosi. Ona je prezire. Milost hoće lijepu i blagu riječ, hoće poštovanje i pitom osmijeh na licu, hoće ljepotu u svemu i draž, a srdžba neće. Ona hoće zlo, psovku, uvredu, tuču... Srdžba hoće nesreću, krv i suze; hoće bol.

Poslanik, kao milost darovana ljudima, tačno zna kako se pobjeđuje srdžba, kako se doprinosi tome da čovjek bude manje nesretan.

“Kad se neko od vas naljuti”, kaže on, “ako je na nogama neka sjedne, pa ako ga srdžba prođe - dobro je, a ako ne prođe, neka prilegne!”

Kad čovjek u srdžbi sjedne, manja je mogućnost da uzvrati ružnim, kad legne - još je manja! Tako biva bliže zemlji od koje je stvoren, a ona je pitoma, krotka i poslušna; nema u sebi vatrene žestine. Zemljina narav treba biti i narav čovjekova.

*****Ramazanski dani, dani posta, veličanstveni su dani. U njima se ništa ne smije

pojesti. Samo je dozvoljeno progutati jedan zalogaj; on neće pokvariti post, samo će ga još više ukrasiti.

“Bogu nema dražeg zalogaja”, kaže Poslanik, “od progutane ljudske srdžbe. Čovjeku koji proguta ljudsku srdžbu, uzvišeni Bog ispunit će srce imanom!”

Uz ramazan se samo taj zalogaj smije progutati. I on će post još i ukrasiti!“Dokle god čovjek podnosi uvrede”, rekao je Poslanik, a.s., “dotle će upućene

uvrede melek vraćati onome ko ih izgovara, a kada počne uzvraćati onda tu, namjesto meleka, dođe šejtan!”

Srce koje se ispuni imanom ponajbolje ćuti Božiju milost i sluti njezinu veličinu.“Allah je učinio da Njegova milost ima stotinu dijelova”, uči nas Poslanik. “Na

Zemlju je prosuo samo jedan dio, i iz tog jednog dijela Božije milosti milostiva su jedna prema drugim sva bića na Zemlji; čak kad životinja podigne svoj papak iz straha da se šta ne desi njezinom mladunčetu, i to je Božija milost na Zemlji!”

Iz pepela ugašene vatre izrasta najljepši cvijet - cvijet milosti!

P i t a nj a:

7

1. Zašto je srdžba upoređena s vatrom? Čime se vatra gasi?2. Kakva je Poslanikova preporuka u pogledu savladavanja bijesa?3. U vrijeme posta dozvoljeno je progutati samo jedan zalogaj - koji?4. Zašto bi čovjek trebao imati zemljinu narav?

Bog je Džennet bijelim stvorioČovjek je složeno biće. On u sebi nosi dva svijeta: svijet dobra i svijet zla. U

svijet dobra ubrajaju se sve one lijepe osobine koje nalazimo u sebi: ljubav, darežljivost, iskrenost, dobrotu, plemenitost...; svijet zla čini ono prosto i primitivno u nama: mržnja, zavist, oholost, pohlepa, škrtost, srdžba itd.

Naš je zadatak njegovati onaj prvi svijet a ovom drugom ne dopuštati razvoj. Na taj način unutarnji i vanjski čovjekov svijet bit će lijep, poput lijepo uređene bašče. Baščovan, naime, kad potkresava rastinje u svojoj bašči, on tom rastinju čini dobro; on mu tako ne dopušta da podivlja, da se u njemu razvijaju mladice koje će štetiti njegovu izgledu i plodu, koje će uništiti prijatan okus tog ploda.

Isto tako i čovjek: odstranjivanjem onoga lošeg što nosi u sebi, potkresavanjem mladica svoje strasti, on sebi ne čini nepravdu; on tako dotjeruje svoj svijet, da bude lijep i mirišljav, prijatan i oku i duši. Na taj način on sebi otvara “bijeli put”, put milosti, put koji vodi u Džennet. Jer, bijela boja simbolizira čistotu i nevinost. Bijela boja je boja svjetlosti.

“Bog je Džennet bijelim stvorio”, kaže Poslanik, a.s., “i najdraža Mu je bijela odjeća. Zato, neka vaši živi oblače bijelu odjeću i neka u bijele ćefine umotavaju umrle!”

“Ko od vas bude imao crno stado”, kaže dalje Poslanik, “neka ga izmiješa sa bijelim!” Utom mu je prišla neka žena i rekla mu: “Božiji Poslaniče, ja sam nabavila jedno crno stado i ono mi se nikako ne uvećava!?” “Zabijeli ga!”, kazao joj je Poslanik.

I, kad “bijeli put” one dobre dovede blizu Dženneta, “bit će zaustavljeni na jednom mostu”, kaže Poslanik, a.s., “koji se nalazi između Džehennema i Dženneta i tu će se među njima izmiriti svi računi s ovoga svijeta. Kad tako budu uređeni i očišćeni, tada će im se dopustit ulazak u Džennet!”

Tako niko neće ući u Džennet noseći u sebi neku mržnju, pakost, prijezir... Jer, to je svijet u kojem će živjeti oni loši, oni koji nisu potkresavali štetne mladice koje su izrastale iz njih. Zato će i njihovi plodovi na kraju biti gorki, divlji, neukusni. Njihov je svijet i ovdje takav. Zli ljudi idu “crnim putem” a crni put vodi u tužno, ružno i bolno boravište. Crni put vodi u patnju.

“Ko uđe u Džennet”, kaže Poslanik, a.s., “on će imati samo užitak, neće imati nikakve teškoće, odjeća mu se neće habati, niti mu mladost prolaziti!” “I obznanit će se:”, stoji u jednom drugom hadisu, “Bit ćete zdravi, nikada se nećete razboljeti; bit ćete živi, nikada nećete umrijeti; bit ćete mladi, nikada nećete ostarjeti; bit ćete u izobilju, nikada više nećete osjetiti bijedu!”

Šta će se, naime, desiti? Ovo naše vrijeme, koje je također jedno od Božijih stvorenja, u Džennetu neće imati svoga utjecaja, ni svoga druga - smrti! “Smrt će na Sudnjem danu biti dovedena u liku bijeloga ovna”, kaže Poslanik, a.s., “i bit će postavljena između Dženneta i Džehennema.

- Džennetlije, znate li šta je ovo? - bit će upitano i oni će podići glave i reći: Da, to je smrt!

8

- Džehennemlije - bit će potom upitano - znate li vi šta je ovo? - i oni će podići glave i reći: Da, to je smrt!

Zatim će se narediti i ona će biti zaklana, i bit će rečeno: Džennetlije, boravite vječno u Džennetu - smrti više nema! Džehennemlije, boravite vječno u Džehennemu - smrti više nema!”

P i t a nj a:1. Baščovan potkresava rastinje u svojoj bašči - objasni tu usporedbu s

čovjekovim sputavanjem svojih strasti?2. Zašto su plodovi iz njegovane bašče ukusni, a oni drugi gorki?3. Kakve je boje Džennet? Kako će izgledati život u njemu?4. Zašto će smrt biti usmrćena između Dženneta i Džehennema?

Sva nesreća je u grijehuUzrok svakoga zla i svake nesreće jest grijeh i neposluh Bogu. To je prvoga

čovjeka i prvu ženu - Adema i Havu - izvelo iz Dženneta, iz svijeta blagostanja, i uvelo ih u svijet tegobe, napora, tuge i boli. To je šejtana načinilo šejtanom, i njegov lijep izgled preobrazilo u ružnoću, njegovo znanje u neznanje a milost u kojoj se je nalazio u vječno prokletstvo; grijeh i neposluh Bogu doveli su do potopa Nuhova naroda, do uništenja olujnim vjetrom naroda Ad, do skončanja u jezivom kriku naroda Semud, do dizanja u zrak i potom treska o zemlju Lutova naroda, do oblaka koji su sipali plamteću vatru na Šuajbov narod, do gušenja faraona i njegove vojske u moru, do zabijanja u zemlju Karuna i njegova blaga itd., itd.

I mnoge poplave u svijetu, mnoge nesnosne vreline, mnogi zemljotresi, mnoge bolesti i svakojake druge nesreće direktna su posljedica grijeha ljudskih i neposluha Bogu.

Čim se zanemari Božije pravo, nastaju ružne posljedice i nesreća se javlja u različitom obliku. “Ni jedna lovina ne bude ulovljena”, kaže Poslanik, a.s., “ni jedna biljka ne bude posječena i ni jedna žila ne bude iščupana, osim zbog njezina pomanjkanja slavljenja Boga!”

“Kada god neki narod bude javno činio razvrat (golotinja, vanbračni seks), Bog će ga kazniti epidemijama i bolestima koje nisu bile poznate njihovim precima!”, rekao je poslanik Muhammed, a.s. Kad se jedanput zemlja zatresla, on je kazao: “Smiri se, zemljo! Još ti nije došlo vrijeme za to!” Zatim se, kad se zemlja smirila, okrenuo svojim ashabima i rekao im: “Vaš vam je Gospodar, evo, umirio zemlju, pa umirite i vi njega!”, tj. nemojte ga srditi svojim grijesima.

Djeca vole Boga. Ona ne vole grijeh i neposluh Bogu, jer su njihova srca čista. Djeca vole lijep, radostan život, pun sreće i lijepih trenutaka. I znaju da se to postiže samo uklanjanjem onoga što je ružno, što Bog ne voli. Zato će jedni druge upozoravati na to. Jer - oni vole ljude, i žele im dobro. A, dobro za ljude nalazi se u onome što Bog voli. I samo je u tome ljudska sreća.

Jedan Poslanikov savremenik, Ibn Mesud, kaže: “Ja, zbilja, vjerujem da i znanje odlazi u zaborav usljed nekog grijeha kojeg čovjek čini!”

“Pazite na zemlju”, govorio je Poslanik, “jer ona je vaša majka. Ko god na njoj

9

nešto uradi, dobro ili loše, ona će mu za to biti svjedokom na Sudnjem danu!”“Do razlaza između dviju osoba koje se vole ne dolazi ni zbog čega drugoga doli

zbog grijehe koji je jedna od njih dvije počinila!”, kaže Poslanik, a.s.Jednog velikog učenjaka i pobožnjaka, Ibrahima ibn Edhema, jedna grupa ljudi je

upitala zašto im Bog dragi ne prima dove. “Zbog pet stvari”, rekao im je on. “Upoznali ste Allaha, pa ste zanemarili Njegovo pravo, čitate Kur’an a ne postupate po onome što nalazite u njemu, govorite da volite Poslanika a napustili ste njegov sunnet (njegov način života), govorite: ‘Prokletstvo prizivamo na Iblisa!’, a pokorni ste mu i, peto: zanemarili ste svoje mahane, pa ste se počeli baviti mahanama drugih ljudi!”

Musliman općenito nema straha, jer vjeruje da njega štiti svemoćni Bog. On stoga strahuje samo od nedjela, grijeha kojeg je počinio.

P i t a nj a:1. Šta je uzrok svakoga zla?2. Zašto u svijetu ima sve više nesreća?3. Zbog čega dolazi do razlaza dviju osoba?4. Zašto se ljudima ne primaju dove?

Javno nije isto što i tajnoNa ovom svijetu Bog dragi sve je stvorio različitim. Ništa nije isto. Ni jedan list,

ni kapljica vode, ni cvijet, ni mrav, ni ptica, ni oblak... Ni zrak nije isti posvuda, ni temperatura, ni vlažnost. Sve je različito i sve ima različitu vrijednost i stepene. Čak i Džennet i Džehennem - i oni imaju različite predjele i stepene. Isti slučaj je i s dobrim, odnosno lošim čovjekovim djelima.

Nije isto kad grijeh čini odrastao čovjek i dijete, starac i mladić, učen i neuk, svjestan i nesvjestan. I nije jednako kad onaj koji počini kakav grijeh o tom grijehu govori javno i čak se hvališe njime, i kada o svome grijehu šuti; kad grijeh čini javno, i kad ga taji. Sve je to različito.

“Čitavom mom ummetu bit će oprošteno”, govorio je poslanik Muhammed, a.s., “osim onih koji grijehe budu činili javno. U javno činjenje grijeha spada i to da Bog grijeh sakrije a čovjek ujutro ustane i počne otkrivati ono što je Bog sakrio; počne govoriti: ‘Hej, ja sam jučer učinio to i to!’ Zanoći, dakle, Gospodar njegov ga prekrio a on osvane i stane sa sebe skidati Božiji pokrivač!”

Manje je, prema tome, griješan onaj ko o svom grijehu ne govori. “Ko padne u iskušenje nečega ružnog”, rekao je Poslanik; tj. ko počini neki

grijeh, “neka ostane tako prekriven Božijim pokrivačem!”, tj. ako Bog taj njegov grijeh nije otkrio ljudima, ako ga je prekrio, neka ga ni on ne otkriva. Jer, kako stoji u jednom drugom hadisu, “kada se grijeh sakrije, on šteti samo onome ko ga je počinio a kad se objelodani i ne osudi, tad šteti svima!”

Naprimjer, blud (preljuba) je općenito veliki grijeh, ali je veći ako se to čini sa ženom svoga susjeda, rođaka ili prijatelja, sa ženom koja ima muža, sa ženom onoga koji se otišao boriti na Božijem putu... Veći je ako se čini u mjesecu ramazanu, u odabranim mjestima (džamiji, mektebu, Mekki, Medini...) i posebno je velik ako taj grijeh čini učen čovjek!

10

Grijeh je, dakle, povezan i s mjestom i s vremenom, iako je svuda i uvijek - ružan!

P i t a nj a:1. Zašto nije jednak grijeh djeteta i grijeh odraslog čovjeka?2. Zašto je javno činjenje grijeha opasnije od tajnog?3. Kako je grijeh povezan i s mjestom i s vremenom?

Zajedno u žalostiPored radosti i veselja u životu ima i tužnih trenutaka, kad je srce prepuno tuge a

oči suza. Obično su to trenuci kad izgubimo nekoga dragog - roditelja, djeda, nanu, komšiju, druga..., ili kad nam ugine draga životinja, ili kad nam se drug ili prijatelj nađu u velikoj nevolji. Tada se pokazuje pravo prijateljstvo: u takvim trenucima treba biti uz prijatelja, s njim podijeliti tugu i žalost. Onako kako s njim dijelimo i radost. To je istinsko prijateljstvo.

Od Abdullaha ibni Džafera se prenosi sljedeći hadis: “Kad je stigla vijest da je poginuo Džafer, Poslanik je rekao: ‘Napravite jelo porodici Džaferovoj, jer im je stigla vijest koja ih je okupirala!”

Koliko puta je u našoj mahali, ulici ili neboderu nekome stigla tužna vijest, koliko je puta neko nama blizak bio u velikoj žalosti?! Koliko puta je tužan bio naš drug ili drugarica? Da li smo im pomogli, jesmo li bili sa njima pa da im bude lakše?

U takvim slučajevima, oni su zauzeti bolom, zbunjeni, izgubljeni. Stoga im treba pomoći. Svog druga ćemo posjetiti, kupiti mu neku igračku ili slatkiš, poigrati se sa njim. Tako ćemo svom drugu biti utjeha i bar malo mu razbiti tugu. “Olakšavajte, a nemojte otežavati!”, poručio nam je naš Poslanik, a.s.

Kako smo vidjeli iz gornjeg primjera, običaj Božijeg Poslanika bio je da se takvoj porodici spremi čak i jelo, da se ona ne brine o tome. To će umjesto nje učiniti rodbina, komšije i prijatelji.

Za običaj da porodica koja je u žalosti spremi jelo i pozove druge ljude na gozbu, veliki učenjak Ahmed ibn Hanbel kaže: “To je ostatak iz vremena prije islama!”

Kod nas je također lijep običaj da se večera spremi i onima koji tek useljavaju u novu kuću ili stan, jer su oni tada zauzeti smještajem.

P i t a nj a:1. Da li i u žalosti trebamo biti uz prijatelje?2. Kako im možemo olakšati bol?3. Šta je preporučio Poslanik, a.s.?4. Da li je gozba u kući žalosti u duhu islama?

11

Pravo putaNa ovom svijetu sve ima svoje pravo i dužnost je svačije pravo poštivati. “Bog zahtijeva da se svačije pravo poštuje!”, kaže se u Kur’anu. Pravo našega druga, naprimjer, jest da ga ne vrijeđamo, da ga ne potkradamo, da

o njemu ne govorimo ružno, da mu pomažemo; pravo hrane je da je pristojno jedemo, da je ne gazimo i ne bacamo; pravo drveta je da ga ne lomimo i ne siječemo bez potrebe; pravo životinje je da je ne mučimo i da je ne ubijamo bez razloga; pravo prirode je da je ne prljamo i ne zagađujemo; pravo našega tijela je da ga održavamo čistim.

Svoje pravo imaju i putevi kojima hodimo, koji nas vode tamo kud smo pošli. I njih trebamo poštivati i ne bacati po njima smeće i otpatke, ne ostavljati na njima ništa što bi moglo smetati drugima. Ali, putevi imaju i svoja druga prava.

“Dadnite putu njegovo pravo!”, rekao je poslanik Muhammed, a.s. “A šta je njegovo pravo?!”, upitali su prisutni. “Da njime idete smjerna pogleda”, odgovorio je Poslanik, “da na njemu nikog ne

vrijeđate, da otpozdravite i da podstičete dobro a suzbijate zlo!”Još jedno pravo puta jest to da se na njemu ne okupljamo nepotrebno kako ne

bismo pričinili neprijatnost onima koji tuda trebaju proći. Uz to, nepotrebna okupljanja na putu obično za sobom povlače ogovaranje prolaznika.Put je javno, zajedničko dobro i nikome se ne smije uskraćivati njegovo korišćenje.

Tako, kad se svakom dadne njegovo pravo onda vlada red i život bude lijep i ugodan, jer se posvuda nalazi zadovoljstvo. Kad se nekome, ili nečemu, uskrati njegovo pravo, tad nastaje nered. A nered je bolan i nosi mnogo tuge u sebi. I nesreće i patnje ga prate. Stoga, neka svako uživa u svome pravu. To mu je Bog, Gospodar njegov, dao. Jer, uskratiti nekome njegovo pravo znači učiniti nepravdu, znači tamom prekriti svjetlo.A, “nepravda će na Sudnjem danu biti slojevita tama!”, rekao je Poslanik.

P i t a nj a:1. Sve ima svoje pravo - objasni to pravilo?2. Kakvo je pravo puta kojim prolazimo?3. Objasni Poslanikovu izjavu da će na Sudnjem danu nepravda poprimiti oblik slojevite tame! Sjeti se kakve je boje Džennet!

Svako dobro radost je za sebeEvo nas opet u dragom nam ramazanu, dragom nam postu. U njemu se naša duša

čisti od svake natruhe, onako kao što se željezo čisti od hrđe. “Kad je Allah stvorio ovaj svijet”, kaže veliki učenjak Tusteri, “zanje i mudrost

pohranio je u gladovanje, a neznanje i neposluh u sitost!”Post u čovjeku razvija iskrenost, i sve ono najljepše što on nosi u sebi. On u dušu

ljudsku unosi radost zato što je približava njezinom Gospodaru. A iskrenost je nešto što je u životu najteže postići.

Jedan vrlo učen čovjek, veliki pobožnjak Razi, govorio je: “Koliko sam se samo trudio da se oslobodim licemjerstva, ali ono kao da je uvijek klijalo u novom izdanju, i u novoj boji!”

12

Bog najviše voli iskrene ljude, one koji su uvijek u istini. On takvima, a takvi su svi iskreni vjernici, druženje sa sobom učini lijepim i prijatnim, pa oni Njega vole, i On voli njih. Takvi ljudi prožive lijep život na ovome svijetu, budu sretni i dragi drugim stvorenjima.

Međutim, onima koji Boga upoznaju, pa se potom iz nekog razloga udalje od Njega, On prijatnost druženja sa Njim zamijeni neprijatnošću rastanka. Njihova srca nigdje drugo tad ne mogu pronaći radost i zato budu jako nesrećna, i mnogo pate. Jer, nakon rastanka s Bogom, kao najvoljenijim Bićem, sve drugo bude ništavno i jadno!

Post čovjeku u velikoj mjeri otkriva Boga, izvora ljepote i ljubavi. Bog se, putem posta, čovjeku pokazuje u većoj mjeri, i zato je postač skrušen, skroman, krotak. Jer, čemu god se Bog otkrije, to postaje skrušeno.

Oni koji Boga ne poznaju, oni uglavnom bivaju oholi, silni i drski. Tako je i Bajram, koji nam dolazi na kraju posta, ustvari radost zbog postignute skrušenosti. A i sama radost zbog učinjenog dobra, jest sadaka za sebe. I zbog te radosti čovjek će imati i drugu radost na Dan kada bude nagrađivan za nju. Stoga, neka bude što više dobrih djela. I što više radosti zbog njih.

“Među najbolje ljude”, kaže Poslanikova žena Aiša, “spadaju oni koji se, kad im se učini kakvo dobro - obraduju, a kad im se nanese zlo - opraštaju!”

Posebno je lijepo činiti dobro prijateljima svojih roditelja, s njima održavati kontakte, posjećivati ih. Poslanik je rekao: “Jedno od najvećih dobročinstava jest da čovjek održava odnose s ukućanima prijatelja svojih roditelja!”

“Mi smo bili kod Božijega Poslanika, a.s.”, kaže jedan Poslanikov savremenik, “kad je kod njega došao jedan čovjek iz plemena Benu Selema. ‘Božiji Poslaniče’, upitao je, ‘ima li kakvo dobro koje bih mogao činiti za svoje roditelje nakon njihove smrti?’ ‘Ima’, kazao je Poslanik. ‘Blagosiljaj ih, moli Boga da im oprosti grijehe, ispoštuj obaveze koje su oni preuzeli, plemenito se odnosi prema njihovim prijateljima i čuvaj rodbinske veze kojih bez njih ne bi bilo!”

Od Abdullaha, sina drugog halife Omera, prenosi se “da je on imao jednog magarca na kojem bi se, kad bi izišao u Mekku, odmarao kad bi mu dosadilo jahanje na devi, i da je imao čalmu koju je stavljao na glavu. Jedanput je bio na tom svom magarcu, kad je pored njega naišao neki beduin, i on ga je upitao:

- Jesi li ti taj i taj? - Jesam - odgovorio je on i Abdullah mu je dao magarca i rekao mu da ga uzjaše, i

pružio mu svoju čalmu da je stavi na glavu. Neki njegovi prijatelji su mu rekli: - Allah ti oprostio, dade tom beduinu magarca na kome si se odmarao i čalmu kojom si stezao glavu?!

- Ja sam - rekao im je on - čuo Božijega Poslanika, a.s., kad je rekao: “Jedno od najvećih dobročinstava jest da čovjek nastavi održavati vezu s onima koje je njegov otac volio i nakon što njegov otac ode!” A otac ovoga bio je blizak prijatelj mog oca Omera!”

Poslaniku je jedanput došla jedna žena i on je ustao i srdačno je dočekao, te s njom ljubazno razgovarao. Kad su ga upitali ko je ona, rekao je: “Ona nam je bila prijateljica dok je Hatidža (tj. njegova prva žena) bila živa. Odanost prijateljima je dio vjere!”

P i t a nj a:

13

1. Šta post razvija u čovjeku?2. Kako Allah prijatnost druženja sa Njim zamijeni neprijatnošću rastanka?3. Kako izgledaju oni kohi upoznaju Boga?4. Zašto je sadaka i sama radost zbog učinjenog dobra?

Halal hranaSlijeđenje puta milosti nije moguće bez halal hrane. Uzvišeni Allah je rekao: “O

vi koji vjerujete, jedite čistu, halal hranu i činite dobra djela!”, jer je tako naređivano i poslanicima, koji su najbolji pripadnici ljudske vrste i koje ljudi trebaju slijediti: “O poslanici, jedite halal hranu!”

Poslanik Muhammed, a.s., naveo je kao primjer jednog čovjeka koji je dugo vremena odsustvovao od kuće, te postao raščupan i prašnjav, zapušten i jadan, skoro bez nade kako ispruža svoje ruke i moli Boga za pomoć: Gospodaru, Gospodaru! - “a hrana mu je”, kaže Poslanik, “haram, i piće mu haram, i odjeća mu haram i othranjen je haramom - pa kako da mu dova bude uslišana!”

Haram hrana, dakle, zatvara i put dovi, ostavlja čovjeka bez Božije podrške. S druge strane, halal hrana otvara mnoge puteve. U jednom hadisu se kaže: “Ko četrdeset dana bude jeo samo halal hranu, njemu će Bog prosvijetliti njegovo srce i učinit će da mu vrela mudrosti iz srca poteku preko jezika!”

Šta je halal hrana?To je hrana koju je dozvoljeno jesti, ali i hrana koja je kupljena halal

zaradom. Ono što je ukradeno, nije halal, i u njemu nema nikakva dobra. Ono čovjeku donosi samo zlo. Zato oni koji jedu haram hranu, teško mogu krenuti putem milosti i voljeti Boga. Jer - Bog na čovjekovu ljubav uzvraća Svojom ljubavlju, i prima samo ono što je čisto.

Oni koji ovo znaju, strogo vode računa o ovome. Halal hrana je izuzetno važna, osobito kada su u pitanju djeca. Jer - njihovo tijelo raste i razvija se jedenjem hrane. Ako narastu od harama, teško će u životu pronaći pravi put! “Svakom tijelu koje uzraste iz imovine stečene na nepošten način”, kaže Poslanik, a.s., “vatra je najpriličnija!” U drugom hadisu stoji: “Neće unići u Džennet tijelo koje se hranilo haramom!”

Neki učenjaci smatraju da su sva djela koja poteknu od pojedinih organa ustvari samo slika hrane, tj. halala ili harama kojeg je čovjek pojeo. Zalogaj se, kažu oni, uobliči u djelo. Tako su i prvi muškarac i žena - Adem i Hava - pojeli zabranjeni zalogaj i on je svoj izraz dobio u njihovom sinu Kabilu, koji je prvi ubica na Zemlji - ubio je ro�enog brata Habila!

Tako se preporučuje: kad se dolazi u džamiju da se ne dolazi u odjeći koja nije halal, sa hranom u stomaku koja nije halal, s mislima koje nisu čiste... Jer, sve to može unijeti razdor i nemir među ljude, može narušiti tu ljepotu. Nju haram nagriza kao hrđa gvožđe.

Neki učenjaci smatraju da treba izbjegavati i hranu škrtog čovjeka. “Hrana škrtaca uzrokuje neke bolesti!”, kažu oni.

Jedan pravedni vladar - Omer ibni Abdulaziz - čak je začepljao svoj nos kada se pred njim mjerio i pakovao državni miris. Kada je upitan zašto to čini, odgovorio

14

je: “Pa njegova korist i jeste u njegovom mirisu!”, tj. ovo nije moj miris, pa ga ja ne bih smio ni mirisati. Smijem mirisati samo miris koji sam ja zaradio!

P i t a nj a:1. Kako haram hrana čovjeka ostavlja bez Božije podrške?2. Koja je hrana halal? Kakav trag ona ostavlja na čovjeka?3. Neka djela su samo slika hrane - objasni to!4. Kakvi trebamo ići u džamiju?

Pozdrav je naša sadakaOno što čovjeka čini drukčijim od drugih bića na Zemlji jest i njegova sposobnost

govora. To je poseban Božiji dar čovjeku. Zahvalnost za taj dar sastoji se u tome da se on koristi u svrhe dobra. Koristiti dar govora u svrhu nečeg lošeg znači biti nezahvalan i biti ohol. U to spada i vrijeđanje ljudi, podsmijavanje, psovka, izgovaranje ružnih i nepriličnih riječi. Mi takvo nešto preziremo.

“Ljudima govorite lijepe riječi!”, naredio nam je Bog uzvišeni. On je - veličanstveno je Biće Njegovo - na mnogo mjesta pozvao čovjeka da se koristi lijepim riječima. Čak i onda kada je faraonu, silniku koji je sebe proglasio Bogom, poslao poslanike - Musaa i Haruna - naredio im je: “Idite faraonu i obratite mu se lijepim riječima!”

Kako se tek treba obraćati onim ljudima koji nisu silnici poput faraona?!U lijep govor spada i lijep pozdrav. Uzvišeni Allah kaže: “Kad budete

pozdravljeni nekim pozdravom, vi uzvratite ili ljepšim od njega, ili njemu ravnim!”Ovo je Božansko učenje. Put milosti je njime ispunjen.

“U Džennetu imaju jedne odaje”, rekao je poslanik Muhammed, a.s., “čija se spoljašnjost vidi iznutra, a unutrašnjost izvana. Njih je Bog uzvišeni pripremio za one koji su druge hranili i koji su lijepo i uljudno govorili!”

Mi ćemo zato muslimane pozdraviti selamom, a nemuslimane pozdravom koji oni vole, odnosno kojim oni nas pozdrave.

“Koji god te stvor Božiji (tj. čovjek) pozdravi, ti mu uzvrati na pozdrav, makar taj bio i obožavalac vatre!”, rekao je jedan veliki znalac po imenu Ibn Abbas.

Mi ćemo, dakle, lijepo pozdravljati sve ljude, jer znamo da je “svaka lijepa riječ - sadaka”! Poslanik islama je rekao: “Džennet vam može obezbijediti i lijep govor i to da nahranite drugoga!” On je još rekao: “Bojte se vatre (tj. Džehennema) makar i s polovicom datule, a ako ni to ne budete imali, onda s lijepom riječju!”

Lijep i uljudan govor, bez ružnih i bestidnih riječi, i bez psovki, bit će ono po čemu ćemo se mi raspoznavati. To je divan, častan put. To je put milosti. To je naš put. Mi u njega pozivamo sve ljude.

“Najgori je onaj čovjek”, rekao je Poslanik, a.s., “kojeg drugi napuštaju zato da bi se zaštitili od njegove neuljudnosti i besramnosti!”

15

P i t a nj a:1. Kakve riječi trebamo govoriti ljudima?2. Kako trebamo odgovoriti na pozdrav?3. Šta je Allah pripremio za one koji su govorili uljudno?4. Kako ćemo pozdraviti nemuslimane?5. Koji su ljudi najgori?

Ne prljati proljećeProljeće je godišnje doba u kojem čistoća najviše dolazi do izražaja. Iz zemlje

niče čista trava, voćke beharaju čistim beharom, iz drveća izbijaju čisti pupoljci... Ljudi čiste svoje bašče, sređuju se balkoni, avlije i okolica. Preko bujanja čiste prirode oko nas Bog dragi kao da nam šalje poruku: Bog voli urednost i čistoću! Pogledajte kako je čisto sve što vam šalje vaš Stvoritelj!

I poslanik Muhammed, a.s., veliku pažnju posvećivao je urednosti i čistoći. On je bio vrlo osjetljiv na svaki oblik nekulture i prljanja okolice.

“Čuvajte se dviju stvari koje proklinju!”, rekao je on jedanput prisutnima. “A koje su to dvije stvari koje proklinju?!”, upitali su oni. “Vršiti (veliku) nuždu na putevima ili u hladu!”, rekao im je on. Jer, putevima prolaze ljudi, pa im to može pričiniti neprijatnost, ili se možda

mogu time uprljati. A i hlad je mjesto gdje se ljudi odmaraju na dnevnoj vrućini; nečistoća bi im mogla spriječiti korišćenje hlada. A sve što ljudima šteti, ili im pričinjava neugodnost, Božija Vjera strogo osuđuje.

Džabir prenosi da je Poslanik zabranio obavljanje male nužde u stajaću vodu. On također prenosi da je Poslanik zabranio obavljanje male nužde u tekuću vodu.

To je Božija Vjera. Ona je čista, uredna i draga. Kao što su djeca. Kao što je i proljeće.

P i t a nj a:1. U proljeće se priroda budi i sva se pokazuje čistom - kakva se poruka krije u tome?2. Smijemo li obavljati nuždu u stajaću vodu? A u tekuću? A u hladu drveta pod koje svraćaju ljudi?3. Kako treba izgledati muslimanska okolica? Šta si ti učinio/la da ona bude takva?

Da ne budemo prevareniPrije našeg dolaska na ovaj svijet proteklo je strašno mnogo vremena. Kada

odemo s ovoga svijeta, mi i dalje nastavljamo trajati, samo u drugom obliku. Koliko onda živimo na ovome svijetu? U poređenju s dva prethodna stanja, radi se samo o treptaju oka! Ali, taj treptaj je

16

vrlo važan za svakog čovjeka. Od toga kako će on proteći, tj. kako ćemo ga proživjeti, zavisi hoće li čovjek biti srećan ili nesrećan. Pitanje je: ko će nam kazati kako treba proživjeti taj treptaj oka, taj život na ovom svijetu, pa da budemo srećni? Odgovor je: Onaj koji nas je i stvorio - Bog dragi! I On nam je, preko svojih poslanika, jasno poručivao šta su prave vrijednosti, šta će biti posebno cijenjeno kod Njega; i za šta će On obilno nagraditi, i time do kraja usrećiti čovjeka.

U svaki svoj propis, u sve ono što je lijepo, Bog dragi ugradio je svoju tajnu i ta tajna se otkriva onda kad se taj propis primijeni. Zato su takvi ljudi mudri, duboki u svome znanju. Oni koji primjenjuju Božije propise, oni su i pouzdani ljudi, oni nisu oni koji su iznevjerili Boga. Stoga oni postaju dio harmonije Svemira, dio te velike porodice koja slavi i veliča svoga Gospodara. Jer, sav Svemir u punoj je pokornosti dragome Bogu.

Sve što je kod Njega cijenjeno, cijenjeno je i kod ljudi - onih čija su srca čista i neiskvarena. I sve ono zbog čega će čovjek biti srećan nakon odlaska s ovoga svijeta, to će ga učiniti srećnim i na ovome svijetu. Radinost, skromnost, poštenje, čestitost, blagost, čistoća, poštivanje drugih ljudi itd. - sve su to osobine koje usrećuju čovjeka.

Međutim, mnoge se te osobine izgube kad se srce čovjekovo veže za nešto od ovog svijeta, a ne za Boga. Ovaj svijet mnoge ljude zavara i tako ih unesreći. I tek na kraju, kad čovjek bude odlazio s ovoga svijeta, svi ukrasi tog svijeta, za kojim je žudilo njegovo srce, pokazat će se drukčijima. I čovjek će tada znati da je prevaren, ali - vratiti se neće moći! Primjer za to jest hrana koju jedemo i u čijem okusu nalazimo prijatnost i veliko zadovoljstvo. U šta se sve to pretvara kad konačno završi u našem želucu. Gdje odlaze mirisi i slasti, gdje nestane prijatan okus. I sve što je hrana slasnija, njen zapah bude sve ružniji i ogavniji!

Tako je i sa strastima koje čovjeka vuku da se potpuno preda ovome svijetu. “Pod svodom nebeskim”, rekao je Poslanik, s.a., “nema goreg božanstva kojem se ljudi klanjaju od strasti koja se slijedi!”

Danas se strasti podstiču sa svih strana i ljudi se sve više povode za njima a sve manje za razumom. Zato sve više ima nemorala, krađe, zavisti, mržnje, alkohola, kocke, droge... Zato sve manje ima poštovanja, ljubavi, pažnje, brige za drugog, tople i lijepe riječi. Zato sve manje ima sreće.

“Nemojte ovaj svijet uzimati za gospodara”, govorio je poslanik Isa, a.s., “jer će vas on, u tom slučaju, uzeti za svoje robove!”

Svi ljudi žele biti srećni, ali mnogi ne znaju put do toga. Da bi se stiglo do predjela sreće potrebno je slijediti razum, a ne strasti. Tako nećemo biti ničiji robovi, doli robovi Božiji. A to je, opet, najveća čast! Jer, tada smo najslobodniji. I tada nam Bog dragi otvara beskrajne predjele sreće.

P i t a nj a:1. Koliko zapravo živimo na ovome svijetu?2. Kada se otkriva tajna Božijih propisa?3. Šta znači: iznevjeriti Boga?4. Zašto je sve manje ljubavi i poštivanja čovjeka?

17

5. Kada je čovjek najslobodniji?

Plodne godinePostoji jedna veoma interesantna priča iz života slavnog halife Haruna er-Rešida. Naime, on je jedanput, dok je bio u lovu, zalutao i zašao duboko u pustinju. Išao

je na sve strane, sam samcat, ali izlaza nigdje nije bilo. Utom je strašno ožednio. Žeđ je bivala sve veća i veća, a i umor ga je sve više iscrpljivao. I kad je već bio pomislio da je izgubljen, i da mu je još samo smrt preostala, u daljini je ugledao šator. Kad je prišao, zastao je pred ulazom i jedva čujnim glasom viknuo:

“Vode! Vode mi dajte!” Na to je iz šatora izišla jedna starica. “Dobićeš vode, ali ako platiš!”, rekla mu je. “Šta ako platim?!”, pooštrio je on glas. “Ja sam halifa! Brzo mi donesi vode!” “Da, ti si halifa tamo u Bagdadu”, rekla je starica, “ali sada si ovdje, u mom

šatoru. Bez moje dozvole, tu nemaš pravo ni na prstima svojim stajati. No, ja od tebe neću tražiti ono što ti misliš?”

Moćni halifa nije imao izlaza. Na kraju je morao pristati na uvjet neobične starice.

“Dat ćeš mi sve one godine koje si proveo kao halifa”, rekla je ona. “Time ćeš mi platiti čašu vode koju ću ti dati! Koliko si godina bio halifa?”

“Četrdeset”, odgovorio je zbunjeni i vrlo žedni Harun er-Rešid. “Dat ćeš mi sve te godine, i dobit ćeš čašu vode!”, uvjetovala je starica. “Misliš li na godine koje dolaze, ili na one koje su prošle?” “Ne, ne”, kazala je čudna žena. “Godine koje dolaze su tvoje. Ja hoću samo one

koje su prošle!”Halifa je zastao i stao misliti. U mislima je prebirao sve one godine koje

su prošle, sve ljepote i uživanja, sve slasti i radosti, i u trenutku shvati: ni jedna od tih godina nije ostala s njim! Sve su nekamo bile otišle. Tako mu postade jasno da starica, ustvari, ne želi ništa.

“Dobro. Sve ti ih dajem!”, reče joj potom. “U redu”, prihvati starica. “Evo ti sad, pa pij! Ali ću ti nešto reći: kako god je

prohujalo ovih četrdeset godina tvoje vladavine, isto će tako prohujati i godine koje dolaze. Na kraju tvoga života ni njih neće biti. Zato nemoj da te ovaj svijet prevari, već se čvrsto drži samo vjere u svoga Gospodara!”

Halifa je, nakon toga, počeo činiti još više dobrih djela.Proći će, dakle, i godine koje dolaze. I njih treba nastojati popuniti samo

dobrim djelima. Jer, samo dobra djela traju vječno - pohranjena kod njihova Gospodara! To su čovjekove plodne godine!

Poslanik, a.s., preporučivao je da se iskoristi “mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, imućstvo prije neimaštine, slobodno vrijeme prije zauzetosti...”

P i t a nj a:1. Šta znači ‘halifa’?

18

2. Kako je postupila neobična starica? Šta je ustvari htjela kazati?3. Zašto je halifa nakon susreta sa staricom počeo činiti više dobrih djela?4. Da li si svjestan/sna značaja vremena, svakoga trenutka svoga života? Da li to

vrijeme ispunjavaš na najbolji način?

Priznati greškuKad je Bog stvorio čovjeka, tada su dva stvorenja napravila grešku - Iblis i

čovjek. Kad je upitan zašto je odbio Božiju naredbu da čovjeku izrazi poštovanje, Iblis je rekao: “Ja sam bolji od njega: mene si stvorio od vatre a njega od zemlje!”

Iblis, dakle, nije priznao svoju grešku, čime je pokazao svoju umišljenost, svoju oholost. Kazna za to bila je stroga: vječito prokletstvo i progonstvo iz Božije milosti; vječita nesreća i poniženost.

Čovjek je postupio drukčije. On jest prekršio Božiju zabranu i jest se time doveo u neugodnu situaciju; jest izgubio dio blagodati koje je uživao, ali - on je priznao svoju grešku i - pokajao se! I tek tada je opet bio cijenjen: pružena mu je ruka pomirenja. Nakon što je priznao grešku, ponovo mu je ukazano poštovanje; on je opet osjetio da je poštovano biće. Bez tog priznanja on bi zauvijek ostao prezren, odbačen, ostavljen.

“Iza svakog ružnog postupka, učini neko dobro djelo”, kazao je Poslanik, “da njime pobrišeš ono ružno!”

Jer, priznanje greške istjeruje iz srca oholost, i čisti srce. Ono je poput sapuna kojim se peru mrlje sa čovjekovog srca. Tako srce uvijek ostaje čisto. A kroz čisto srce u čovjekov život ulazi mnogo različitih ljepota. Potom se te ljepote protežu i na druge ljude iz njegove blizine. I svima bude lijepo.

Zato su veliki oni koji nađu snage da priznaju svoju grešku. I da se izvinu onome prema kome su bili nepravedni; da zatraže oprost. Pored ostalog, na taj način će se sačuvati i mnogi dobri prijatelji.

Jedan velikan, Abdulkadir Gejlani, okupiran mislima o svome stanju, naišao je pored nekog pijanca koji se jedva držao na nogama, pa je pomislio da je barem bolji od njega. “O, Abdulkadire!”, rekao mu je utom pijanac. “Allah može dati da ja budem takav kao ti, a da ti budeš ovakav kao ja!”

Abdulkadir se na to zastidio, pognuo glavu i od Boga zatražio oprost!

P i t a nj a:1. Kakve su posljedice priznavanja greške, a kakve nepriznavanja?2. Šta treba uraditi poslije svakog ružnog postupka?3. “Ko bude imao i trun oholosti u svome srcu, neće unići u Džennet!”, rekao je

Poslanik, a.s. - šta iz srca istjeruje oholost?4. Čega se pobojao Abdulkadir Gejlani?

Radosna vijestŽivot koji živimo darovan nam je od Boga. Na tom daru moramo biti posebno

zahvalni. Također, trebamo se potruditi da taj lijepi dar izgleda što ljepše. Naša je

19

dužnost da svoj, ali i život drugih ljudi, učinimo ljepšim; da tako budemo radost i sebi i njima.

“Ko unese kakvu radost u neku muslimansku kuću, Allah mu ne vidi druge nagrade doli Dženneta!”, rekao je Poslanik.

Kad prenosimo radosne vijesti, time ćemo uvijek nekome život učiniti ljepšim. U tome se treba natjecati. S druge strane, treba izbjegavati prenošenje loših i ružnih vijesti. Tako će se ljudi uvijek radovati kad nas vide.

A kako ćemo postupiti kad nama neko donese radosnu vijest?!Poslanik Muhammed, a.s., jedanput je ležao u krilu svoje žene Aiše kad mu je

stigla vijest da je njegova vojska porazila neprijatelja. On je odmah ustao i učinio sedždu. Tako je izrazio svoju zahvalnost Bogu. Isto je učinio i prvi halifa Ebu Bekr kad mu je stigla vijest o ubistvu lažnog poslanika Musejleme el-Kezzaba; i četvrti halifa Alija ibn Ebi Talib kad je, među ubijenim protivnicima, našao i jednog naročito opasnog po imenu Zu Sudijje...

Prema tome, kad god dobije kakvu vijest koja ga puno obraduje, musliman će učiniti sedždu Bogu i tako Bogu zahvaliti na toj radosti. Onaj ko nije musliman, Bogu će zahvaliti na način koji on smatra da je najljepši.

“Ako vi budete zahvaljivali, Ja ću vam posigurno dati još više blagodati!”, rekao je Allah Uzvišeni.

Lijepo je onome ko donese radosnu vijest dati nešto na poklon; dati mu muštuluk. To je izraz zahvalnosti prema njemu, ali i priznanje što je i on dijelom učestvovao u našoj radosti. A i inače je lijepo davati poklone.

“Dajite poklone jedni drugima”, poručio je Poslanik, “pa ćete se više voljeti!” Ali, ono što se jednom pokloni to se nikad ne smije tražiti nazad.“Onaj koji traži nazad ono što je poklonio jest poput psa koji se vraća na svoju

bljuvotinu!”, rekao je Poslanik.I sama radosna vijest spada u najljepše poklone. Poklonimo je, zato, ljudima kad

god možemo! Tako ćemo biti draži jedni drugima. A i sami ćemo biti sretniji. Jer se naša sreća nalazi i u sreći drugih ljudi.

P i t a nj a:1. Čime će biti nagrađen onaj koji u nečiju kuću unese radost?2. Kako je postupao Poslanik, a.s., kad bi mu stigla kakava radosna vijest?3. Kako ćemo se ponijeti prema onome ko nas obraduje nekom viješću?4. Smijemo li poklonjenu stvar tražiti nazad?

Znanje je svjetloSvakome od nas dato je samo određeno vrijeme koje ćemo provesti na ovome

svijetu. Nakon toga selimo na drugi svijet, “u drugu dimenziju”, i na tom putu će nas pratiti samo naša djela. Svi ostali će se, nakon što nas isprate do kabura, vratiti svojim kućama. Stoga je važno da se svaki trenutak, koji nam je Bog podario, iskoristi na najbolji način. Svaki novi dan našega života doziva: O čovječe! Ja sam novo Božije stvorenje, bit ću svjedok onoga što radiš pa me iskoristi, jer ja kad odem, više se nikada

20

neću vratiti; sve do Sudnjega dana!Tako, kada sračunamo koliko vremena provedemo u spavanju, jedenju, pijenju,

oblačenju, presvlačenju, odmaranju..., vidimo da nam ostaje vrlo malo vremena za činjenje dobra. A najbolje djelo koje sada možemo činiti jest - stjecati znanje! Ono je čovjeku potrebnije i od same hrane, jer jesti je potrebno samo nekoliko puta na dan, dok je potreba za znanjem prisutna u svakom trenutku, tokom cijeloga dana i čitavog života!

Znanje je ostavština svih Božijih poslanika, pa su znani ljudi njihovi nasljednici. U znanju je život naših srca, ono je svjetlo našega vida i lijek je za ono što nosimo u svojim grudima; znanje je slast duše, drug u samoći, razgovor u tuđini; znanjem se spoznaje Bog i na pravi način se Bogu izražava pokornost; znanje je bogatstvo koje se nikada neće pohabati i izgubiti na vrijednosti; znanjem se raspoznaje pravi put i samo znanjem se može stalno ići putem milosti. Tim putem se kreću samo oni sretni. Oni će proživjeti lijep život na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih nagrada velika. Tim putem su išli svi Božiji poslanici.

Put milosti jest zapravo put znanja. Tužno je skrenuti s njega i spustiti se u ponore moralne i duhovne bijede! Razumni ljudi nikada neće skretati s puta znanja!

Ali, znanje je dar Božiji čiji je cilj da se postupa po njemu. Božiji Poslanik, a.s., kaže: “Blago onome ko postupa po znanju koje posjeduje, ko višak svoje imovine troši a višak svoga govora zadržava za sebe!”

Ko bude postupao po onome što zna, Bog dragi će ga podučiti i onome što ne zna. Jer, takav način života otkrit će mu mnogo toga nepoznatog.

S druge strane, ne postupati po onome što se zna znači izazivati srdžbu Božiju.Jedan čovjek iz prvih muslimanskih generacija, po imenu Ebu Zahirije, kaže:

“Saznao sam da u nekim knjigama piše: ‘Allah kaže: U zadnjem vremenu Ja ću znanje rasprostrijeti na sve strane tako da će ono biti dostupno i muškarcu i ženi, i slobodnom čovjeku i zarobljeniku, i malom i velikom. Kada im to učinim, tada ću ih kazniti zbog njihova zanemarivanja Moga prava!”

To znači da će ljudi tada postupati suprotno tom znanju, da neće puno mariti za njim. A, s čovjekom će na onaj svijet preseliti samo ono znanje koje je usvojio, s kojim je živio, postupao po njemu. Ostalo će ostati po strani, kao nešto što je nepotrebno. I biti samo dodatni teret.

“Kako to - vidim vaši učeni ljudi umiru a neuki ne uče?!”, govorio je još davno, već u vremenu neposredno poslije vjerovjesništva, Ebu Derda, jedan od istaknutih savremenika poslanika Muhammeda, a.s. “Bojim se da bi onih prvih moglo nestati a da se oni drugi ne obrazuju. Kad bi učeni tragao za znanjem, imao bi ga još i više, a kad bi znanje tražio neuki on bi ga svakako i našao, vidio da ga ima. Kako to da vas vidim takve: hranom pune, a znanjem prazne!”

P i t a nj a:1. Šta čovjeka prati nakon njegove smrti?2. Zašto su sretni oni koji slijede znanje?3. Šta se dešava kad ljudi ne postupaju po onome što znaju?4. Šta će postići onaj koji bude postupao po onome što je naučio?

21

I snom do znanjaJedan od načina da se otkriju neke tajne, da se dođe do novog znanja, jest i san.

Ukoliko je, naravno, istinit. A najistinitije snove sanjaju najiskrenije osobe, tj. oni čiji je govor najistinitiji, bez laži. Tako su snovi svih Božijih poslanika bili istiniti i zato je njima ponekad i objava dolazila u snu. I poslanik Muhammed, a.s., je, šest mjeseci prije nego će primiti prvu objavu, imao brojne istinite snove. Ono što je sanjao noću, to je viđao danju.

“Istiniti snovi su četrdeset i šesti dio poslanstva!”, rekao je on, kome je Kur’an objavljivan u broju koji je upola manji od toga, tj. u periodu od 23 godine! Dakle, onih pola godine prije prve objave, ukazivalo je da će biti upravo taj omjer.

Istiniti snovi u prvo vrijeme islama nisu igrali veću ulogu, jer je svjetlo poslanstva bilo dosta jako, pa se nije osjećala potreba za njima. Me�utim, protokom vremena, potreba za istinitim snovima bivala je sve veća i mnogi Bogu odani ljudi su odgovore na mnoga pitanja koja su ih mučila nalazili u snu.

U vremenu pred Smak svijeta, kad ljudi zaborave skoro svo učenje s kojim su dolazili Božiji poslanici - u šta se ubraja i ovo naše vrijeme - istiniti snovi bit će posebno važni, jer vjernici u mnogim stvarima neće znati kako trebaju postupiti. Odgovore će, dakle, dobijati preko snova, što će biti izraz Božije milosti prema njima.

Posebno treba obratiti pažnju kada u jednom vremenu mnogi vjernici sanjaju iste snove. To se ranije često dešavalo, a desilo se i nama u onoj godini u kojoj će započeti ovaj posljednji rat. Raspitajte se o tome! Takvi snovi su obavezno istiniti.

Onaj ko želi da njegovi snovi budu istiniti neka nastoji uvijek govoriti istinu, neka se hrani halal hranom, neka se drži propisa vjere, neka ide na spavanje s abdestom i neka u postelji desnom stranom bude okrenut prema Kibli.

Najistinitiji snovi jesu oni koji se sanjaju pred svitanje.Snova, međutim, ima tri vrste: jedni su od Allaha, dž.š., jedni od šejtana a

jedni dolaze kao posljedica čovjekove opterećenosti nečim.Zato, kada se sanjaju strašni snovi, koji nisu od Allaha, treba pred

spavanje proučiti ovu kratku dovu koju nam je ostavio Poslanik:Euzu bi kelimatillahi-t-tamma min gadabihi ve min šerri ‘ibadihi ve min

šerri hemezatiš-šejatin ve en jahdurûn.*****

Ovo je put milosti. On je obasjan Božijim svjetlom. U njemu nema straha. U njemu je puna sigurnost. Mi ponosno idemo njime!

P i t a nj a:1. Ko sanja najistinitije snove? Da li je i tebi nešto pokazano u snu?2. Kada će istiniti snovi biti posebno važni?3. Jesi li naučio/la dovu koju treba proučiti kada se sanjaju strašni snovi?

Zdravo srceKad je Bog dragi stvorio čovjeka, prvo negativno osjećanje koje je iskazano

22

prema njemu bilo je zavist. Iblis je pozavidio čovjeku na blagodati koju mu je podario njegov Gospodar. Iz zavisti je počinjeno i prvo zlodjelo na licu Zemlje: brat je ubio svoga ro�enog brata! Zavist, dakle, razara i onoga koji je nosi u sebi, a razarajuća je i za okolinu. Njene posljedice su počesto tragične.

“Zavist jede dobra djela čovjekova”, rekao je Poslanik islama, “kao što vatra jede suho granje!”

I zavist ih briše, kao što noć potire dan.Jedno predanje kaže da je poslanik Musa (Mojsije), kad je prije dogovorenog

vremena došao na razgovor sa svojim Gospodarem, u okrilju Božijeg Prijestolja ugledao jednog čovjeka, pa je pomislio kako je taj baš zaslužan kod svog Gospodara. Kad je upitao čime je zaslužio tako časno mjesto, rečeno mu je: “Nije nikome zavidio na onome što mu je Bog dao iz Svoje dobrote, nije bio neposlušan svojim roditeljima i nije prenosio tuđe riječi!”

Naša su srca čista i vjerno odana Bogu. Zato u njima ima puno rahatluka, lijepih misli i vedrine. To su, dakle, zdrava srca. Ta srca krase najljepše osobine i ona nikada ne treba da obole od zavisti. Zavist je opaka bolest i mnoga srca obolijevaju od nje. Lijek za nju, kao i za svaku drugu bolest, jest znanje i primjena tog znanja. A dovoljno je znanja o njoj da ona šteti čovjeku i vjeri njegovoj, kao i u životu mu, općenito.

P i t a nj a:1. Šta je uzrok prvog zlodjela na Zemlji?2. Kako zavist ‘jede’ dobra djela?3. Zavist je opasna bolest - kako je liječiti?

Društvo učenih ljudiU Kairu je, prije otprilike osam stotina godina, na jednu večeru bila pozvana

grupa velikih pobožnjaka i učenjaka. Svi su oni bili dostigli visoke duhovne stepene, pa je to sijelo bilo društvo odabranih, onih kojima je Bog podario najveće znanje.

Nakon nekog vremena počele su se iznositi posude za hranu. Jedna je posuda bila gurnuta ustranu, da gostima posluži za eventualnu nuždu u

toku noći, iako se ranije nije koristila u te svrhe. Međutim, kako je gostiju bilo puno, ponestalo je posuda, pa su domaćini i tu posudu uzeli i u nju stavili hranu. Kad su gosti iz nje jeli, posuda je progovorila: “Sada, kad me je Bog počastio time da ova gospoda jede iz mene, ja ne želim da se, nakon toga, u mene sipa izmet!” Zatim se raspuknula.

“Jeste li i vi čuli ovo što reče ova posuda?!”, upitao je jedan veliki pobožnjak.“Čuli smo!”, odgovorili su prisutni i ponovili njene riječi.“A, ne, ne!”, rekao im je on. “Vi niste dobro razumjeli! Ona je rekla: “Kada je

Bog jednom naša srca počastio vjerovanjem u Njega, ona više ne žele da ih zahvata prljavština grijeha i pokvarenosti!”

Ovako se kazuje u jednoj staroj knjizi, punoj mudrosti. Iz nje izbija naročita toplina i svježina. Njezin autor ju je, sigurno, pisao s čistom namjerom, i pod abdestom. Sva djela koja čovjek tako uradi čista su i draga, i Bogu i ljudima. Ona život čine ljepšim

23

i ugodnijim. Takva djela čovjeku donose sreću i rahatluk. U njima se krije milost za ljude.

*****

Najbolje društvo na ovome svijetu jesu učeni ljudi. Tako, kome Bog dragi naumi dati veliko dobro, On mu omogući da bude u društvu učenih i pobožnih ljudi. Tu je sve lijepo: i društvo, i ponašanje, i govor, i znanje, i ambijent. Tu vlada duhovna čistota i smirenost, jer takvo društvo prate meleki. U njemu se srce osvježava kao što se osvježava zamrla zemlja rodnom kišom iz neba.

Učeni vjernik je za sedamdeset stupnjeva iznad pobožnoga koji nije učen.Na društvo učenih i pobožnih ljudi Bog često spušta svoju milost; na društvo

neznalica i prostaka Bog često spušta svoju srdžbu. Zato će pametan čovjek uvijek izbjegavati društvo neznalica.

U ovom našem vremenu sve je manje učenih ljudi. Zato su oni sve vredniji i njihova vrijednost je veća. Velika je čast naći se u njihovom društvu.

“Vi živite u vremenu”, govorio je Poslanik ljudima oko sebe, “u kojem ima mnogo onih koji poznaju vjeru, a malo onih koji o vjeri govore; malo onih kojima manjka znanja a mnogo onih koji znanje daju; djela su u njemu bolja od znanja. Ali, doći će vrijeme kad će biti malo onih koji poznaju vjeru a mnogo onih koji će pričati o vjeri; malo onih koji će davati znanje o vjeri a mnogo onih kojima će to znanje nedostajati. Znanje će u tom vremenu biti bolje od djela!”

Da bismo bili prihvaćeni u takvom društvu, moramo znati pravila ponašanja; moramo biti uljudni.

“Budi strpljiv i s onim koji zna više od tebe, i s onim ko zna manje od tebe!”, savjetovao je mudri Lukman svoga sina. “U društvu učenih ljudi zadržava se samo onaj ko im je strpljiv, koji se od njih ne odvaja i koji na blag način od njih ubire znanje!”

Učene ljude, prema tome, susretat ćemo s poštovanjem, puštat ćemo ih da govore koliko god hoće i nećemo ih prekidati u govoru; nećemo im govoriti da ono što su rekli nije tačno.

P i t a nj a:1. Da li si imao/la priliku sjediti u društvu naročito pobožnih ljudi? Kako su ti

izgledali? A jesi li upoznao/la mnogo učene i mnogo pobožne ljude - šta misliš o njima?2. Pročitaj još jednom navedenu priču - kako je jedan učenjak razumio pucanje

posude?3. Kakva su djela koja uradimo s abdestom? Koliko si ti učinio/la takvih djela?

Jesi li ikada u školu otišao/la s abdestom?4. Koje je najbolje društvo na ovom svijetu?5. Kako se treba ponašati u društvu učenih?6. Ima li danas mnogo učenih ljudi?

Riječi imaju dušuLjudi su čudna i vrlo zagonetna bića. Oni u sebi nose puno toga - i tugu, i radost, i

24

ljutnju, i srdžbu, i žalost... Uz to, nose i puno riječi. Riječi ima svakojakih: krupnih, sitnih, lijepih, slatkih, gorkih, ružnih. Čovjek i ne zna koliko riječi nosi u sebi. On je kao velika torba puna riječi! Riječi se, međutim, ne smiju istresati kao iz torbe, već se moraju pažljivo birati. Onaj ko ne vodi računa o svojim riječima, on riječi ne poštuje, a i ništa ne zna o njima.

Djejstvo riječi je snažno. One su mnoge ljude usrećile, obradovale, utješile..., ali i mnoge uvrijedile, ponizile, bol nanijele, ubile! Stoga se s njima mora postupati oprezno. Treba znati da svako slovo ima svoju dušu pomoću koje živi i djeluje. Nad svakim slovom ima melek, i svako se slovo bilježi i ostaje zapisano.

Zanimljivo je kazivanje Rifaa bin Rafia koji je živio u vrijeme Božijega Poslanika, a.s., te se s njim često susretao. On kaže:

“Jedanput smo klanjali iza Božijega Poslanika, a.s., pa kad se on ispravio sa rukua (pregiba u namazu) i rekao: ‘Semiallahu limen hamideh!’ (Bog čuje onoga koji Mu zahvaljuje), jedan čovjek iza njega je rekao: ‘Rabbena ve lekel-hamd hamden kesiren, tajjiben, mubareken fihi!’ (Gospodaru naš, i Tebi neka je hvala - puno, lijepo i blagosloveno!). Kad je namaz bio završen i ljudi se počeli razilaziti, Poslanik je upitao: ‘Ko je ono maločas onako rekao?’ Onaj čovjek je kazao da je to bio on, na šta mu je Poslanik, rekao: ‘Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako se natječu ko će prije zapisati one riječi!”

Nekim ljudima je bilo interesantno zašto je Poslanik rekao: trideset i nekoliko meleka!, pa kad su izbrojali, vidjeli su da se one njegove izgovorene riječi (u arapskom pismu) sastoje upravo od tolikog broja slova!

Riječi, dakle, žive! One su poput sjemenja iz kojeg niče bilje. A vrsta bilja zavisi od toga kakvo je sjemenje posijano.

A sjemenje se ne smije bacati posvuda, i nasumice. Mora se znati šta će iz njega iznići.

“Čovjek doista može izreći nešto za šta misli da nije ništa ozbiljno”, rekao je Poslanik, “a za to što je izrekao sedamdeset godina će padati u vatru!”

Mi idemo putem milosti i hoćemo sijati samo ono sjemenje iz kojeg će se razvijati lijepo rastinje. S mnogo boja i divnih mirisa. Nama ne priliči da kazujemo ružne riječi, da vrijeđamo nekoga, pa čak ni psa ni svinju, bez grijeha njihova!...

“A zar će ljude išta drugo strovaliti u Džehennem do ono što su posijali jezici njihovi!?”, rekao je Poslanik.

P i t a nj a:1. “Čovjek i ne zna koliko riječi nosi u sebi!” - šta to znači?2. Kako ti razumijevaš izjavu da svako slovo ima dušu?3. Zašto prema riječima moramo biti pažljivi? Kakve mogu biti posljedice?

Mi nećemo zavađati ljudeBogu su najdraži oni koji su najljepše vaspitani - oni koji su skrušeni, koji

popravljaju odnose među ljudima i koji dopuštaju da i njih drugi približavaju drugima”,

25

upućivao je Poslanik poruku ljudima, da jedni druge poštuju više, da budu bliži jedni drugima. “A Bogu su najmrži oni koji prenose tuđe riječi, koji zavađaju braću i istražuju mahane čestitih žena!”

“Ko bude istraživao mahane ljudi”, govorio je Poslanik, a.s., “Uzvišeni Allah će istraživati njegove, a kome Allah bude istraživao mahane obrukat će ga, makar on bio i skriven u svojoj kući!”

Tako je govorio Poslanik, a njegove riječi su jasne i svjetlucaju kao dragulji. One u sebi nose milost za ljude. Jer, riječi nekih ljudi mogu biti vrlo bolne. One mogu zasjeći dublje od svake sablje. I one mogu napraviti ranu koja ne zarasta.

Koliko puta nam je bilo teško, pa smo se nekom povjerili, a on nas iznevjerio?! Koliko puta smo imali svoju tajnu radost, pa je podijelili sa nekim, a on nas izdao?! Koliko puta je neko od nas vidio nešto što smo krili od drugih, pa to svima ispričao?! Koliko puta smo nešto rekli “u povjerenju”, pa su opet za to svi saznali?!

To su velike neprijatnosti i ljudska srca zbog njih silno pate. A “ko se sustegne od toga da ljudima čini neprijatnosti, uzvišeni Allah se obavezuje da će od njega otkloniti kabursku patnju!”, poručio je poslanik Muhammed, a.s.

A, “čovjeku je dovoljno laži da priča sve što čuje!”, kazao je Poslanik, a.s.Prenošenje tuđih riječi obično uzrokuje veliku smutnju među ljudima, zavađa ih,

u njima izaziva mržnju i dovodi do ružnih posljedica. “Smutnja spava”, rekao je Poslanik, a.s., “i neka je prokletstvo Božije na onoga ko je probudi!”

Mi idemo putem milosti i dobro znamo čuvati tajnu; znamo sakriti tuđu mahanu, znamo drugima pričiniti radost. I znamo da je prenositi tuđe riječi vrlo opasno: po nekima, trećina patnje u mezaru bit će zbog prenošenja tuđih riječi i izazivanja mržnje među ljudima!

Kažu da je upravo to činila žena Ebu Lehebova, “nosačica suhih drva” (hammaletul-hatab), koja se spominje u suri Tebbet jeda...! Oni kažu da su ta “suha drva” koja je ona nosila, zapravo tuđe riječi koje je prenosila i tako zavađala ljude; da je to ustvari gorivo za vatru u koju će biti bačena...!

A i žena poslanika Luta je odavala tajnu njegovih gostiju, dok je žena poslanika Nuha širila glasine da je on lud. Njih Allah spominje kao one koje su - iznevjerile!

“Ko kod nekoga vidi nešto sramotno pa to prešuti, to će mu biti kao da je oživio živu zakopanu djevojčicu!”, rekao je Božiji Poslanik, a.s.

P i t a nj a:1. Koji su ljudi Bogu najdraži?2. Šta će biti s onim ko bude istraživao mahane drugih ljudi?3. Šta otklanja kabursku patnju?4. Znaš li suru ‘Tebbet jeda...’ - o čemu se u njoj govori? 5. Šta se postiže kad se prešuti nečija sramota? Jesi li ti nekada prešutio/la

nečiju sramotu?

Zdrava srca donose radost

26

Svakoga dana, tu oko sebe, vidimo različite slike: neko pomaže siromašnome i slabašnome, neko se s poštovanjem i s osmijehom na licu ophodi sa drugima, neko u autobusu ili tramvaju ustaje da na njegovo mjesto sjedne stariji itd. Isto tako vidimo: neko nekome psuje i vrijeđa, neko se besramno ponaša na ulici, neko o drugome izmišlja laži, neko se drogira, krade, nepristojan je...

Kako razumjeti sve to? U čemu je razlika?Očito je da je nešto bolesno. Jer, zdravlje znači ispravnost. Bolest je

neispravnost. A neispravnost boli, ona je ružna, i čovjek je po svojoj prirodi ne voli. Sve što je neispravno, treba ispraviti. Sve što je bolesno, treba liječiti. Da bi liječenje bilo uspješno, da bi se znalo koji je pravi lijek, treba znati šta je uzrok bolesti.

Postoje dvije vrste bolesti: bolest tijela i bolest srca. Bolest tijela znamo šta je: temperatura, nahlada, bol u stomaku, zubobolja, glavobolja, tuberkoloza, leukemija, žutica, rak..., ali ne znamo da se uzrok mnogih bolesti nalazi u bolesti srca! Ne onog srca koje kuca u našim grudima i pumpa krv - ono je, uglavnom, zdravo. Mislimo na duhovno srce: srce koje voli, koje mrzi, zavidi, prezire, strahuje, pati, osjeća... Eto, to srce često obolijeva! Njegove bolesti se liječe teže nego bolesti fizičkog srca. I njegove bolesti uzrokuju većinu fizičkih bolesti i donose mnoge nesreće.

Pogledajte zbog čega se ljudi prepiru, zbog čega se svađaju, vrijeđaju, ponižavaju, zašto otimaju, kradu, lažu, ubijaju!... Zbog čega oni to čine! A čine, svejedno što time prave nesreću i sebi, i svojoj porodici, i vama djeco, i svijetu s kojim žive. Vi ćete vidjeti da su njihova duhovna srca bolesna, opasno bolesna. Pa se, usljed bolesti, ponašaju ružno. A zdrava ljudska priroda to odbacuje. Njihovim srcima, dakle, treba hitan lijek. Za fizičke bolesti lijekovi su, uglavnom, poznati. Odete kod ljekara, on vas pregleda i propiše vam odgovarajući lijek. Ubrzo potom, bola nestane i vi ozdravite.

Isti je slučaj i s bolesnim duhovnim srcem. Samo što se lijek za te bolesti ne nalazi kod ljekara. On se nalazi kod vjerovjesnikã i poslanikã Božijih. Isključivo kod njih. Nigdje se na drugom mjestu ne može naći. On se nalazi u njihovom učenju i uzimanju, tj. primjeni toga učenja. I taj lijek je sigurno efikasan. Njegovim uzimanjem čovjek postaje zdrav, i bola nestaje. U život tada ulazi radost i toplina. I čovjek živi lijep život. I djeca u kući budu vesela. I umjesto mržnje i zavisti, bude ljubav i dragost.

Hajdemo uzeti taj lijek! I sam njegov okus je prelijep!Put milosti je i put zdravlja.

P i t a nj a:1. Biti zdrav znači biti ispravan - kako ti to razumijevaš? Znači li to da su

grješnici - bolesnici? Kako postupamo s bolesnicima?2. Kako se liječe bolesti duhovnog srca - u čemu se nalazi lijek za te bolesti?3. Da li i u tvom duhovnom srcu ima bolesti?!

Neka se milost prospe posvudaPut milosti vodi čovjeka kroz najljepše predjele a sva raskošnost tih predjela

ukaže se u mjesecu ramazanu. Ramazan dolazi u svoj svojoj ljepoti i sjaju. U njemu ima svakakva dobra, zato što ljudi tada budu bliži Bogu, što više paze na svoje riječi i svoja

27

djela. Post je plemenit, što je i osnovna osobina vjernikova - “Plemenitost je srce vjernikovo!”, rekao je Poslanik. - On oplemenjuje sve one koji ga prihvate. Zato je u mjesecu ramazanu, u jednoj njegovoj trećini posebno, najizraženija osobina - milost. Našu milost trebaju osjetiti svi oko nas: i ljudi, i životinje, i biljke, i okolica!

Pripovijeda se da se, za vrijeme Božijeg Poslanika, jednom mladiću bio zavezao jezik i da na samrti nije mogao izgovoriti šehadet, pa su o tome izvijestili Poslanika. Poslanik je otišao kod njega i lično ga pozvao da izgovori šehadet, no mladić nije uspijevao pokrenuti svoj jezik.

“Zar nije klanjao?”, upitao je Poslanik. “Zar nije zekat davao i postio?!” “Jeste”, odgovorili su prisutni. “Da nije bio neposlušan roditeljima?”, priupitao je Poslanik. Kad su mu potvrdili da je bio, on je poslao po njegovu majku i ubrzo je stigla

starica, ćorava u jedno oko. “Zar mu nećeš halaliti?”, upitao ju je. “Neću mu halaliti!”, odgovorila je ona, “jer me je jedanput tako ošamario, da sam

ostala slijepa u ovo oko!” “Donesite mi suhih drva i vatre!”, rekao je Poslanik. “Za šta će ti?!”, upitala je starica. “Spaliću ga ovdje pred tobom zbog onog što ti je učinio!”, rekao je. “Halalim mu! Halalim mu!”, povikala je žena. “Zar sam ga za vatru nosila u

stomaku devet mjeseci, zar za vatru dojila dvije godine!? Pa, gdje je majkina milost!”Tek tada je mladić izgovorio šehadet!A ona je, makar bila i majka, kao ljudsko biće imala samo ograničenu milost. Pa

ipak, i sa samo malo svoje milosti, nije dopustila da joj sin bude spaljen. (Poslanik ga, naravno, nije mislio ozbiljno spaliti, već je htio od majke iznuditi oproštaj! Jer, ako mu majka ne halali, bit će kažnjen vatrom džehennemskom!) Kako će tek Allah, kojem ne štete zla djela Njegovih robova, dopustiti da bude pržen vjernik koji čitavog svog života bude ustrajno izgovarao šehadet?! A On je milostiviji od najmilostivijih!

“Ako hoćete Moju milost”, kaže Allah Uzvišeni, “budite milostivi prema Mojim stvorenjima!”

I naš put je put milosti. Pa neka milosti, u mjesecu posta, bude još više!

P i t a nj a:1. Koja je osnovna vjernikova osobina?2. Poslanik, a.s., poslan je kao milost ljudima - kako ti vidiš njegovu milost u

gornjoj priči?3. Ako čovjek očekuje da se prema njemu bude milostivo, kakav on treba biti

prema drugima?

Bog je najbolji prijateljKo dragoga Boga ima za prijatelja, taj ima pravog prijatelja! Ko voli Boga i Bog

voli njega. I On ga nikada neće izdati i ostaviti samoga. Posebno to neće učiniti kad je čovjeku teško, kad zapadne u tugu.

28

Kako se Bog može imati za prijatelja?Tako što Ga nikada nećemo zaboraviti. Kad nekoga volimo, onda činimo samo

ono što će se njemu svidjeti, što će ga obradovati. A Bogu se sviđa samo dobro djelo i raduje Ga samo ono što je urađeno Njemu za ljubav. On prima samo čista i lijepa djela koja su iskreno Njemu posvećena. I samo za njih daje obilnu nagradu. Samo na ljubav koju prate takva djela On uzvraća Svojom ljubavlju i prostire svoju milost. On zna sve - i ono što se čini javno, i ono što se taji, što se krije od ljudi. Bogu ništa nije nepoznato.

Sve ono što mi nosimo u sebi - svako osjećanje, naklonost, svaka pomisao o nekome - sve će to biti proživljeno sa nama. Zato na sve to moramo misliti. Sve to treba održavati čistim, da se ne zaprlja. Jer, to će biti naše društvo.

Kako se to zaprlja?Prlja se zlobom, zavišću, uvredama, ružnim ponašanjem, psovkom; prlja se lošim

odnosom prema drugovima, prema roditeljima, prema učiteljicama i učiteljima koji nas uče znanju... Ko se tako zaprlja, on Boga ne može imati za prijatelja. On se najprije mora očistiti.

A - Bog je najbolji prijatelj!Kad čovjeka sahranjuju, svi se oni vrate svojim kućama. Umrli ostane sam. Vrate

se i komšije, i rodbina, i prijatelji. Svi se vrate. Tada Bog rekne:- Mislio je na Mene i smatrao Me svojim prijateljem, i gle: svi ga ostaviše, svi ga

napustiše! Meleki moji, tako Mi časti Moje, i dostojanstva Moga, Ja ću ga prihvatiti lijepo i uvesti ga u Svoju milost!

P i t a nj a:1. Može li Uzvišeni Bog biti prijatelj? Kako?2. Čime se prlja naš unutrašnji svijet?3. Kad čovjek umre, on tada ostane sam? Ko ga jedini prihvati?

Odazvati se na pozivU arapskom jeziku vjera se kaže: din, a dûg: dejn, i ove dvije riječi se u arapskom

pismu jednako pišu. Prema tome, držati se Prave Vjere jest čovjekov dûg prema Bogu. A, Prava Vjera traži da se nikome i ničemu ne ostane dužan.

“Ko vam nešto zatraži pozivajući se na Boga”, kaže Poslanik, “dadnite mu to što traži”, jer se dotični poziva na svoje pravo koje mu je Bog dragi dao. Ako je u kakvoj nuždi, Bog mu daje pravo da se obrati za pomoć i on onoga od koga traži pomoć podsjeća na to svoje pravo. Stoga mu treba dati to što traži, osim ako znamo da laže. To je poštivanje dragoga Boga.

“Ko zatraži zaštitu pozivajući se na Boga, pružite mu zaštitu”, kaže dalje Poslanik. Tj. kad nekome nešto htjednemo učiniti a on se od nas zaštiti dragim Bogom, trebamo se zaustaviti; ne činiti mu to. Jer, on se od nas štiti Bogom a ući u sukob s Bogom znači izgubiti svaku bitku. Protiv Boga se ne može uspješno ratovati.

“Ko vas pozove, odazovite mu se!”, poručuje dalje Poslanik. U jednom drugom

29

hadisu stoji: “Kad neko od vas pozove svoga brata, neka mu se odazove, bilo da se radi o svadbi ili nečemu drugom!”, jer je to odlika časnih ljudi i jer to zbližava ljude, me�u njima razvija ljubav. Prava Vjera teži tom cilju. “Onaj ko se ne odazove na poziv izrazio je neposluh Bogu i Njegovom Poslaniku!”, kaže se u jednom drugom hadisu.

“Ko vam učini kakvo dobro, uzvratite mu istom mjerom!”, nastavlja Poslanik. Na dobro treba uzvratiti dobrim. I ne zaboraviti ničije dobro. Samo prezreni ljudi zaboravljaju dobro koje im neko učini, ili još gore: na dobro uzvraćaju ružnim. “Ako mu ne mognete uzvratiti istom mjerom”, kaže Poslanik, “onda za njega upućujte dovu Bogu i činite to tako sve dok ne budete mislili da ste mu se odužili!”

Nemojte mu, dakle, ostati dužni. Prava Vjera traži da se ne bude dužan. A brojni su načini da se odužimo za učinjeno dobro. Časni ljudi vode računa o tome.

“Ne potcjenjuj nijedno dobro djelo”, kaže Poslanik. “Ako ništa drugo, svoga brata dočekaj vedroga lica!”

“Pokazana su mi dobra i loša djela moga ummeta”, govorio je Poslanik, a.s. “Među njegovim dobrim djelima vidio sam i uklanjanje smetnje sa puta, a među lošim i ispljuvak ostavljen u džamiji!”

P i t a nj a:1. Kako ćeš postupiti ako se neko od tebe stane štiti Bogom?2. Ako se ne možeš odazvati na nečiji poziv, šta ćeš uraditi?3. Ako na nečije dobro ne možeš uzvratiti istom mjerom, šta ćeš učiniti? 4. Ima li dobrih djela koja nemaju vrijednosti?

Ne ulaziti bez kucanjaKućno ognjište je sveto mjesto. Stoga niko u svojoj kući ne smije biti

uznemiravan. Ni riječju, ni pravljenjem buke pred njegovim vratima, ni provirivanjem unutra. Kuća je mjesto gdje se čovjek osjeća najugodnije, ali i najkomotnije.

Čeljad jedne kuće među sobom su bliža nego s drugima. Oni poznaju tajne jedni drugih, i oni te tajne čuvaju. Zato se i kaže da “iz dobre kuće tajne ne izlaze!” Jer, kad neko od ukućana počne pričati drugima o svemu što se događa u njegovoj kući on će tako, posigurno, pričiniti neprijatnost ostalim članovima svoje porodice, ali i samome sebi.

S obzirom na to da je kuća, ili stan, “zaštićeno, sveto mjesto”, u njega se ne smije zavirivati, niti ulaziti, bez dozvole njegovih domaćina.

Ebu Musa el-Eš’ari jedanput je došao kod Omera ibn el-Hattaba, zastao pred njegovim vratima i rekao: “Es-selamu alejkum, ovdje Abdullah ibn Kajs!”1

Kako mu niko nije odgovarao, on je ponovo rekao: “Es-selamu alejkum, ovdje Ebu Musa!”

Kako iznutra i dalje nije bilo odgovora, rekao je još jednom: “Es-selamu alejkum, ovdje Ebu Musa!”

Potom se okrenuo i pošao nazad. Utom je iza sebe čuo glas: “Vratite se! Vratite se!” Kad se vratio, Omer ga je upitao: “Ebu Musa, zašto si se vratio? Ja sam bio zauzet,

1 Abdullah ibn Kajs - to mu je bilo pravo ime. Ebu Musa mu je bio nadimak po kojem je bio poznat.

30

pa ti se nisam mogao javiti!”“Čuo sam Božijega Poslanika”, kazao je on, “kad je rekao: ‘Triput pokucaj na

vrata, pa ako ne dobiješ dozvolu da uđeš, vrati se!”Vratiti se treba čak i ako čujemo da su ukućani unutra. I ne treba se ljutiti na njih

ako nisu otvorili vrata. Jer, možda nismo došli u pogodno vrijeme. I to nikako ne znači da mi njima nismo drag gost. Treba im, dakle, doći ponovo.

P i t a nj a:1. Da li se u tuđu kuću smije ulaziti bez dozvole? Šta ti misliš o tome?2. Kako je postupio Ebu Musa? Kako Omer ibn el-Hattab?3. Kako ćemo postupiti ako nam ukućani ne odgovore na naše kucanje? Zašto?

Kuća zahvalnostiŽivot na ovome svijetu prepun je izazova, iskušenja, radosti, tuge, bola... To

svakog čovjeka prati kroz njegov život, ali je ljudski odnos prema tome tazličit. Neko se strpi kad izgubi nekog najdražeg, neko to ne može ni kad ga trn ubode. A biti strpljiv u teškoći - ma kakva ona bila - znači biti blizak dragome Bogu. Teškoća je počesto izraz Božije milosti prema nama. Ona čovjeka čisti i uzdiže mu mjesto i kod Boga i kod ljudi. Kad se čovjek strpi u teškoći tada sa njega grijesi otpadaju onako kako otpada lišće s drveća. I on postaje lahak i drag ljudima.

Jedan veliki učenjak zabilježio je sljedeće: “Umrla mi je žena, pa mi je na žalost došao Muhamed ibni Ka’b el-Kurezi. Ispričao mi je sljedeći slučaj: U jednom ranijem narodu bio je jedan vrlo učen i pobožan čovjek, kojem su se ljudi obraćali za rješenje svojih problema. Imao je prelijepu ženu i silno ju je volio. Ona mu je, me�utim, iznenada umrla i on je toliko tugovao za njom da se povukao u kuću, zaključao ulazna vrata i potpuno se povukao od ljudi. Nikoga nije primao unutra.

Kad je za to saznala jedna žena, došla je pred njegovu kuću i rekla da ga mora nešto pitati, ali to mora učiniti nasamo. Kad su svi otišli svojim kućama, ona je ostala stajati sama pred njegovim vratima, pa kad su ga njegovi ukućani izvijestili o tome, rekao je da je puste unutra.

‘Moram te nešto pitati!’, kazala je i on ju je upitao o čemu se radi. ‘Od svoje komšinice posudila sam nakit na neko vrijeme’, rekla je, ‘i dugo ga nosila na sebi. Sad ona taj nakit traži nazad - jesam li joj ga dužna vratiti!’

‘Jesi!’, kazao je on. ‘Ali, nakit je dugo vremena bio kod mene?!’, rekla je. ‘Tim prije joj ga trebaš vratiti!’, kazao je on. ‘Bog ti se smilovao!’, rekla mu je ona. ‘Zar toliko patiš za onim što ti je Bog bio

posudio, pa to onda vratio sebi, što i jest bilo Njegovo?!’ Njemu se tek tada razbistrilo pred očima, pa je i njegova žalost postala drukčija!”Gubitak nečega dragog ne smije čovjeka baciti u očaj. Treba se strpiti i biti jak.

Jer, za strpljivost će čovjek biti nagrađen lijepom nagradom. I na ovom i na budućem svijetu. “Pomozite sebi strpljivošću i namazom!”, stoji u Kur’anu.

31

“Kad čovjeku umre njegovo dijete”, kaže Poslanik, “Bog upita meleke: ‘Uzeste li dijete Mome robu?’, i oni odgovore potvrdno. ‘Uzeste li plod njegovoga srca?!’, upita On i oni odgovore potvrdno. ‘Pa, šta na to kaže Moj rob?’, upita i oni reknu: ‘Zahvalu ti izriče i govori: Svi ćemo se Bogu vratiti!’

‘Sagradite mu u Džennetu jednu kuću’, rekne im On, ‘i dadnite joj ime - Kuća zahvalnosti!”

P i t a nj a:1. Kakvi trebamo biti u teškoći?2. Kako je postupila žena u navedenoj priči a kako pobožni učenjak?3. Kakva je Poslanikova, a.s., poruka - čime da sebi pomognemo u teškoći?4. Kuća zahvalnosti - kakva je to kuća?

D o d a t a k

Kratke priče - crtice iz života(Mustafa Prljača)

R a k i j a

U našoj kući ne samo da se rakija nije pila, već se nije ni držala. "Rakiju je naš Poslanik prokleo", govorila je nena Latifa svaki put kad bi neko

spomenuo to ime, "pa nemojte da vas stigne Poslanikovo prokletstvo!"Otac se toga držao strogo i ja ga nikad nisam vidio da je kući donio kakvog

alkohola.Kako mi nismo imali ni konja ni traktora, našu zemlju obrađivao je Munib Hasić,

vrijedni težak, dobar i plemenit. Povazdan je išao za svojom zekastom kobilom po brežuljcima naših njiva, upravljao vrcavim plugom i za sobom ostavljao crne, izvrnute brazde na koje su slijetale vrane i vrapci.

"Nek' je pos'o urađen... Platiće se nekad!", govorio je na kraju, kad otac ne bi bio "pri parama".

Ali, Munib je volio popiti.Ne znam kako, i ne znam odakle, ali kad bi Munib sjeo za ručak il' za večeru pred

njim bi se uvijek našlo malo rakije - mala, lijepo izrađena staklena čašica bila je nalivena

32

do pola. Uvijek do pola. Ni danas ne znam zašto je nije punio do vrha!Tako je bilo proljeće, lijepo i bogato životom, Munib je za sobom opet ostavljao

brazdu u našem šljiviku i ja sam gledao kako plug snažno siječe zemlju crnicu, kako trga žile kao ja stabljike maslačka, kad iza kuće ugledah oca - maše rukom da dođem.

Tek što priđoh, on mi tutnu nešto umotano u zgužvan novinski papir i krišom mi šapatom reče: "Otiđi do Muje Sušića, da ti dadne pola litre... Babo će ti, reci, platiti kasnije..."

Bilo mi je desetak godina i ja sam kući Muje Sušića išao kroz njive i s mukom prelazio preko trnovitih živica i za jákom, za leđima, osjećao nevidljivu neninu ruku: vuče me nazad, ne da mi ići.

Mujo, suh i visok, u kožnom gunju, stajao je pred vratima štale, u ruci mu vile."Mujo!", rekoh i progutah pljuvačku. Priđoh oprezno. "Babo je rek'o da mi dadneš

pola litre... Pola litre da mi naliješ!", izustih šapatom."Há!?", učini on i zagleda se u me. Ja se vrcnuh, zadrhtah i opet progutah

pljuvačku."Pola litre da mi naliješ... Babo je rek'o..."Mislio sam: sad će dreknuti i onim vilama zamahnuti na me!Stajao sam napet kao struna, s flašom koja je čekala da bude uzeta; da bude

nalivena."Aaa... Pola litre hoćeš!? Pola litre... Dobro, dobro, sad ću ja... Samo da položim

kravama.""Babo će platiti kasnije... Tako je rek'o..."Uzeh flašu i stavih je pod mišku, kao ukradenu stvar, i koračah nesigurno kao da

mi je jedna noga bila višak. Jak, opor vonj rakije ujedao mi je nosnice, golicao me i izmamljivao kašalj.

Ispod Hasanove trešnje zastadoh. Dalje ne mogoh a nazad ne imadoh kud."Može i mene stići Poslanikovo prokletstvo!", mišljah pod Hasanovom trešnjom

dok se dolje, u podnožju, do u beskraj pružala ravnica.Okrenuh se i u živici nađoh oveći, bijel kamen i podigoh ga objema rukama.Kamen udari snažno, staklo kvrcnu i rakija prsnu na sve strane. Na mojim

pantalonama ostadoše mokre fleke i ja tako kući ponesoh samo vonj rakije.Kad ugledah oca iznenada briznuh u plač, bacih se potrbuške i glavu zarih u šiljte

koje bijaše izneseno u avliju. Ridah i mukah kao june jedva dolazeći do daha. Otac je stajao ponad mene i samo ponavljao: "Šta ti je, sine?... Šta ti je?""Ona rakija... Bacio sam onu rakiju...", nekako sastavih riječi. "Ne mogu ja nosit'

rakiju!""Dobro, sine... Dobro", dopiraše do mene očev glas. "Nek' si je bacio, nek' si..." Očev glas je jenjao. "Ačkosum ti bilo, sine!"Kad utihnuh, osluhnuh i shvatih da sam sãm. Otac se bijaše negdje izgubio i ja

bijah sãm. Danima kasnije naše se oči ne susretoše. Obarali smo ih i gledali ustranu. Sramili

smo se jedan drugoga...

P i t a nj a:

33

1. Kakav je odnos prema alkoholu u muslimanskoj kući?2. Da li je otac pogrešno postupio?3. Kako je djelovala nena Latifa?4. Kako je očeva naredba djelovala na dječakovu svijest?5. Kakva je reakcija oca na dječakov neposluh?6. Da li smo dužni podsjetiti roditelja na Božiju naredbu?

L a s i c a

Zeku smo spuštali niz Osoje kao kraljicu. Nosili smo je u otvorenoj gajbi i ona je mirno posmatrala krajolik. Dok smo sišli dolje u ravan oko nas već bijaše čopor djece - svako je nastojalo pomilovati je po glavi. Mi smo bili ponosni i ponašali se važno. Oči su nam svjetlucale od silnog uzbuđenja.

- Vidite joj trbuha - govorili smo zadovoljno, kao vlasnici. - Rodit će nam kamaru zečića!

Trećega dana Zeka je okotila šest goluždravih kunića. Bili su kao mačići - bijeli, i crni, i šareni. U lógi ispod kravljih jasala ličili su nam na tajanstvene ptičiće i to nam je povećavalo znatiželju. Malo-malo, pa smo im prilazili, zagledali ih i pored njih šuškali suhim slamčicama - veselilo nas što nahrću prema nama, misle da im je došla mati, hoće da sisaju.

Zeku smo - odmah smo joj nadjenuli takvo ime - hranili obilno, donosili joj svežnjeve sočne trave, ljevali vodu u limene sahane i po sto puta na dan pregledali da li su zečići malo porasli.

Zeka je izlazila u avliju i sama pasukala travu, a mi smo se igrali žmire.- Pik! - govorili smo hvatajući se za kruškino stablo. - Pik! - dotrčavali smo jedno za drugim i klicali pobjedonosno, dok je Zeka u

hladovini mirno brstila travu.Tako jednom pojurih u štalu i utrčah kao bez glave, kad - srce mi se sledi i sva mi

krv šiknu u glavu: šest malih kunića ležali su na slami poredani, jedan uz drugog, glava krvavih; šest dženaza! Zeka ide od jednog do drugog, liže ih majčinski.

- Uaaaa! - vrisnuh koliko imadoh snage, ode vrisak do neba. Dođe otac.- Šta je, sine!? - upita me sav uzdrhtao. - Šta je bilo? -Kad ugleda onaj krvavi prizor i Zeku kako bez glasa miluje svoju djecu, ote mu se

uzdah.- O, Bože! - reče. - O, Bože moj dragi! - - Lasica - dodade jetko. - Lasica, grom je ubio dabogda! - reče i ode, ostavivši me

sama.*****

Sjedio sam u štali na suhoj slami, lice pokrio rukama i, sav skrhan, nijemo utanjao u beskrajnu tugu. Samo je jecanje dolazilo samo od sebe, kao mimo mene. Ali, tuga nije curila kroz to jecanje, nije otjecala; ostajala je u meni i narastala poput kvasna hljeba.

Utom je gruhnulo. - Buum!

34

Zeka poskoči ustranu, ja sav pretrnuh i vrcnuh se kao udaren strujom a odozgor s tavana po glavi mi se prosu pljeva.

Istrčah iz štale kad: otac s puškom - iz cijevi joj izlazi bjeličast dim.- Prokletnica! - reče kad me ugleda. Ode desetak metara dalje, sagnu se i podiže

krvavu lasicu: bijaše sva poderana puščanom sačmom. - Eto joj, prokletnici! - reče i baci je u ostruge.

*****Nekoliko dana iza toga naše se kokoške ušutiše i umiriše. Satima su stajale na

jednom mjestu, kao pokisle. Potom pokrepaše, jedna za drugom.Otac ih je uzimao za noge i bacao ih u jámu, nadomak šume.- Ne kažu džaba - reče kad odnese zadnju, grahorku - da je lasicu grehota ubit'!

P i t a nj a:1. Da li i životinje pate? Smije li se prema njima postupati okrutno?2. Kako je dječak doživio tragediju jedne zečice?3. Kako je postupio otac?4. Obrati pažnju na zadnju rečenicu: šta je shvatio otac?

Kutija cigara

Spustili smo se niz brdo i pored jedne stijene ušli u širok ravan prostor, s bodljikavim niskim rastinjem i neobičnim cvjetovima. Tako smo neočekivano otkrili nepoznato područje, s mnoštvom kamenih izraslina koje su iz zemlje izrastale poput stabala breze. Zagledali smo se u njih i mislili kako su pogodne za penjanje i osmatranje okoline.

- Hej! - viknuo je Adem i mi smo se svi okrenuli prema njemu: on je stajao, a njegovo tijelo bilo je začuđeno. Utom smo svi zaprašili tamo i Pašanu je na sandali pukao kaiš - na listu desne noge sandala mu je izgledala kao ranac.

Mi smo se grohotali i povijali u pasu, smijeh nas je povijao naprijed do koljena i naši kažiprsti bili su uprti u Pašanov plastični ranac.

Pašan je stajao i nijemo gledao u svoje desno stopalo; izgledao je kao krivac kojeg su uhvatili na djelu.

- Pazite! - govorio je Adem uzbuđeno i važno, ruke ispružene poput branika, obazirući se oko sebe, ni sam ne znajući šta da traži.

Pred nama je stajala velika, sklupčana zmija: micala se lijeno, jedva primijetno, dok je po njoj lazalo hiljadu mrava. Vrat joj bijaše pritisnut račvastim štapom, glava dopola zabijena u zemlju; zinula.

Zmija u našoj blizini uzbunjivala je naša srca i mi smo postajali kočoperni. Nismo znali šta da uradimo.

Onda smo utihnuli i ustuknuli. S druge strane doline prilazio je jedan dedo, mršav i oniskoga rasta, noseći u ruci štap.

35

- Šta vi tu radite, djeco? - upitao je i prišao zmiji. Ona je vrtila repom i to je u naša srca unosilo nemir. Našim tijelima šištala je krv.

- Čobani - rekao je dedo i prišao gomili mrava. - Paskovići! Pate Božijeg stvora!Iščupao je račvasti štap i zmiju nekoliko puta svojim štapom prevrnuo po zemlji a

onda je gurnuo u grm. Iza nje su ostali samo uzbunjeni mravi, bjesomučno su jurili kroz nisku travu, išli desno i lijevo i, kao obezglavljeni, opet se vraćali nazad.

- Hoće li ostati iva?! - pitali smo i dedo je trepćao očima. - Hoće - rekao je - ako joj ne bude došao njezin smrtni čas!

Time je naša igra bila završena. Sjedili smo u hladu i pričali sa dedom, kao sa starim znancem. Njegova priča nije nam dala ići.

- Ljudi su ponekad okrutni, djeco - govorio je i gledao nas u oči. - Kad sam ja bio mali, imao sam jednog dobrog drugara, pravog prijatelja... Dževdo se zvao... Dževad. Nismo se naigrali.

Šutio je i stiskao donju usnu, štapom tupkajući u zemlju. Treptao je očima i razgledao po travi, kao da je tuda tražio riječi kojima će nam kazivati.

Mi smo šutili, čekali da tišina bude ispunjena.- Njegov se otac jednoga dana zapio u birtiji, a snijeg je bio dubok, hladnoća

velika, jaka..., pa ga je poslao da mu kupi cigara. Prodavnice su tada bile daleko, djeco... Otac je zaboravio i pijući zašao u noć... Dževdu su našli kasnije, na putu. Bio je smrznut, ukočen...

Dedo je gledao po nama, zurio u naše oči koje su se natapale suzama. U toj ljetnoj vrelini naše su oči suzile. I dedine oči su bile nemirne, njihovi kapci treptali su ubrzano.

- Bio je poput vas, možda malo manji. Imao je samo devet godina. Iz ruke su mu jedva izvadili kutiju cigara. Bila je čvrsto stisnuta u ruci.

Mi smo skrivali svoje poglede, gledali preda se; bili smo tužni. Bijela kamena stabla oko nas stajala su usamljena.

- Bože, da li će zmija preživjeti? - upitao je Adem.

P i t a nj a:1. Kako su dječaci reagirali kad su tek ugledali sputanu zmiju?2. Kako je postupio dedo?3. Kakvo je sjećanje u dedi izazvao okrutni čin čobana?4. “Alkohol je majka svih zala!”, rekao je Poslanik, a.s. Kakvo je zlo alkohol

izazvao u gornjoj priči?

Hafizov glas

Vjetar je puhnuo jače i mi smo jasno čuli kako se pod košem nešto stropoštalo. S kovitlacima vjetra kovitlala se i neka nejasna pjesma, odozgo sa Osoja, sad tiha i jedva čujna, sad oštra i jecava, jauk. Ljudi su sjedili zamišljeni. Njihove bore bile su duboke a lica oprljena vjetrom. Kao da su bili u nečemu zatečeni i čekali da to prođe - niko nije progovarao ni riječi. Utom su ulazna vrata zaškripala, neko je triput suho kašljucnuo, a Meho Ibrin je široko kresnuo šibicom, zapucketala je vatra i on je, sav unesen u to, kao u

36

kakav obred, dugo pripaljivao uvrnutu cigaru, čas je primičući, čas odmičući od ustreptalog plamička...

U sobu je ušao Husejn Kunara i šutke sjeo na šiljte, naslonivši se na zid.Hafiz Gagić je kazivao.“U prvo vrijeme islama, kralj jednog plemena je jedne noći svodio račune sa

samim sobom, pa kad je vidio da je u životu puno griješio, odlučio je napustiti kraljevstvo i potpuno se posvetiti ibadetu. Otišao je do jedne rijeke i tu svo vrijeme provodio u namazu, postu, pomaganju ljudima i razmišljanju o svemu što je Bog stvorio. Tako se on, kao veliki pobožnjak, pročuo nadaleko, i ljudi su ga u svemu puno uvažavali...”

Meho Ibrin je cigaru držao pored usta, nepomično, pa se dim od nje dizao pravo uvis, poput štapa.

Meni je hafizov glas nekako ličio na bistri, tihi potok koji je protjecao pored naših kuća, pa kad bi malo zastao u govoru, to je meni ličilo na riječ koja se, ploveći niz potok, zakačila za nekakvu žilu, pa je on čekao da se ona otkači.

“Jednoga dana”, nastavio je hafiz, dok mu je široki rukav džebeta mlitavo visio niz ruku, “pored njega je naišao jedan drugi kralj, silan i ohol, u ogrtaču sa zlatnim nitima. - Hej, dervišu! -, doviknuo mu je sa konja. - Reci mi, mogu li ja u ovoj odjeći klanjati namaz?! -

On ga je pogledao i odmjerio ga od glave do pete. Zatim je ustao, i prišao mu. - Ti meni pomalo ličiš na pašče! - odgovorio mu je. - Pašče rastrga životinju i svo se zaprlja njenom krvlju, a onda ode do drveta da se pomokri, pa digne nogu, kao - pazi da se ne uprska!... Ti si, eto, sav haram, a pitaš me da li u toj odjeći možeš klanjati namaz!?...”

Hafiz je ušutio, i ljudi su šutke klimali glavom. Meho Ibrin je othuknuo i duboko u sebe uvukao duhanski dim. U sobi je opet nastao tajac i naše su se misli o onome što je kazivao hafiz Gagić nekako miješale sa vjetrom. Ali, taj huk je sve do danas ostao u nama, kao i tihi klobuk potoka koji je protjecao pored naših kuća. Svejedno što hafiza već odavno nema među živima. Kao ni Mehe Ibrinoga, ni mnogih drugih...

Oni su za sobom ostavili lijep trag.

P i t a nj a:1.Ko je hafiz? Kako se ljudi ponašaju u njegovom prisustvu? Obrati pažnju na

ulazak Husejna Kunare u sobu u kojoj je sjedio hafiz?2. Kad se čovjek posveti vjeri kako tada gleda na stvarnost?3. Muslimanima (muškarcima) je zabranjeno nositi zlato i svilu, ali: šta je strožije

zabranjeno od toga? Razmisli o priči koju je ispričao hafiz?4. Zašto su hafiz i ljudi koji su ga slušali za sobom ostavili lijep trag?5. Da li i u tvom mjesu ljudi s pažnjom slušaju učenog čovjeka?

U srcu je ostao stid

37

Mi smo stajali iza gustoga žbunja i oprezno izviđali ima li gdje koga. Bilo je oko podneva pa je, uslijed vreline, život sporije protjecao. Dolje, niže kanala, u dvorištima kuća, nije bilo nikoga. I nigdje nije bilo nikoga na vidiku. Kao da su svi bili negdje otišli.

Ispred nas se nalazila velika njiva puna lubenica. I, samo što se nismo potrbuške bacili u njenu travurinu, koja je bila visoko ižđikljala, kad smo, samo nekoliko metara ispred sebe, u hladu šumskog drveća, ugledali starog Ibrahima, vlasnika njive sa lubenicama! Sjedio je i nožem lubenicu sjekao na sitne komadiće, koje je potom vrhom noža stavljao sebi u usta, i mi smo skoro čuli kako komad zrele lubenice hrska u njegovim ustima i pretvara se u sladak sok.

Najprije smo pretrnuli, tako da nam je zastao i dah i treptaji oka, a onda smo se umirili. Vidjeli smo da nas nije primijetio, pa nas je taj naš položaj počeo tjerati na smijeh. Utom smo na kraju žbunja ugledali nekakav stari bunar, za koji ranije nismo znali, i u njegovoj vodi nekoliko lubenica. Stari Ibrahim ih je tu stavio da se ohlade, pa da ih hladne ponese kući.

Za nas je to bilo isuviše izazovno! Podnevska vrelina vapila je za hladnom lubenicom.

Polahko smo se prišunjali i lubenice tiho, jednu po jednu, vadili iz bunara i odlagali ih u šumu. Bilo ih je pet, što većih što manjih. Iz šume smo ih bezbjedno odnijeli dalje i na livadi ih, onako kao bundeve, razbijali o tvrdu zemlju.

Tog dana lubenica je bilo u izobilju, i nama i našim kravama!Negdje pred samu večer, dok smo pored puta čekali da naše krave uzmu po još

koji zalogaj sočne trave, na zaprežnim kolima je naišao stari Ibrahim - vozio je puna kola lubenica i dugo, dugo prolazio pored nas. Mi smo bili zatečeni i stajali smo kao skamenjeni. Iz naših očiju zelenjelo se pet lubenica, tako smo osjećali...

Ibrahim, međutim, nije govorio ništa. Mirno je pogled bacio na nas i mi smo, nekoliko trenutaka, bili zaleđeni njegovim pogledom. Onda se okrenuo iza sebe i dohvatio jednu oveću lubenicu.

“Evo vam, momci... Slatka je k’o med!”- hitio je lubenicu u jarak i okrenuo se od nas.

Mi se još neko vrijeme nismo micali. Gledali smo niz put. Tamo, na kraju, na krivini, već pomalo u sumraku, nestajala su zaprežna kola.

Iza njih je ostajao stid. U našim srcima ničega više nije ni bilo. Bio je samo stid... Sramotni stid.

P i t a nj a:1. Da li muslimani smiju krasti?2. Kakvi su, u suštini, dječaci koji su se upustili u krađu? Šta otkriva njihovu pravu narav?3. Kakav je čovjek stari Ibrahim? Da li bi on dječacima dao lubenicu i pored onog bunara da ih je vidio?4. Zašto su dječaci iza Ibrahimovih kola vidjeli samo stid?

38

On je samo prolazio pored nas

Nikad nismo znali zašto su ga zvali: Efendija Lepir.Bio je niskoga rasta, sitne kosti, ali sa jakim, zakofrčenim obrvama i sijedom

bradom. Uvijek je išao u istom kaputu, i ljeti i zimi. Nama je to bio neobičan kaput, pomalo smiješan: ni kratak, da bude ljetni, ni dug, zimski. Nikada ga nismo vidjeli bez štapa i njegove crne, pohabane torbe. Kada je jedanput došao kod nas, iz te torbe je izvadio hljeba, luka i tarhane i sam sebi na našem šporetu skuhao čorbu. Efendija, kako smo ga mi zvali, ni kod koga nije htio ništa jesti, čak ni kod nas kod kojih je često svraćao.

Ne sjećam se zbog čega, ali mi djeca smo ga se užasno bojali.Te, posljednje zime njegovog života, mi smo ustvari prvi put bili sa njim. Prije

toga smo ga samo susretali i iz straha gledali da budemo što dalje od njega. Ustvari ga uopće nismo poznavali.

Snijeg je bio iznimno visok. Noću je jako mrzlo, tako da se moglo hodati i po kori snijega. Kako je bilo puno mjesečine, mi smo i noću provodili mnogo vremena na brdu Osoje. Put koji je išao niz brdo bio je zaleđen.

Efendija se iznenada našao tu i krenuo uzbrdo. Išao je sa strane puta, gdje su bili ostali zaleđeni tragovi obuće. Svaki korak je činio oprezno, baš kao da se oslanjao na staklenu nogu.

Mi smo se nizbrdo spuštali velikom brzinom. Kad bi sanke kresnule o kakav kamenčić ispod njih bi sijevnulo, pa bi to još više povećavalo naše ushićenje.

Međutim, kako je ko od nas silazio, tako se i zadržavao dolje u ravnici - bojao se da gore u brdu ne sustigne Efendiju. Tek kad smo mislili da je otišao počeli smo se ponovo penjati. Ali, već na sredini brda vidjeli smo Efendiju kako sjedi na snijegu...

Te noći se više nismo sankali.“A zašto sijedoga dedu niste stavili na sanke?!”, rekla nam je nena Latifa kad smo

joj isprićali šta je bilo. “Zar ne znate da se sijed čovjek mora posebno poštovati?! Sijeda kosa čovjeku povećava njegovu čast i ugled!”

Nena je ravnomjerno klimala glavom i pogledom prelazila preko nas. “Prvi je, kažu, osijedio Ibrahim, alejh-s-selam”, nastavila je mirnijim glasom, “pa

kad mu je rečeno da mu je to dodatna čast i dostojanstvo, on je rekao: - Gospodaru, onda mi to još povećaj!”

Mi smo bili zatečeni. Tek tada smo se sjetili da smo ga zbilja mogli uzvući na sankama.

Srećom, već sljedećeg dana nam se pružila prilika da se popravimo. Ne znamo da li je prethodne noći uspio uzaći uzbrdo, ali narednog dana Efendija je opet bio tu. Mi ga se, začudo, ovoga puta nismo bojali. Zamolili smo ga da sjedne na naše sanke, a on je na to šutke pogledao po nama. Nekoliko puta je jezikom ovlažio usne, kao da se snebivao, ili je htio nešto reći, a onda sjeo.

Naša je galama utihnula i mi smo ga šutke vukli uz Osoje. Ni on, ni mi nismo govorili ništa. Gore, na vrhu, on je iz kaputa izvadio šaku bombona i drhtavom ih rukom dijelio svakome od nas.

“Evo, pa podijelite!”, govorio je, također drhtavo. “A ja, djeco, sad odoh!”I otišao je. Ne sjećam se da smo ga poslije toga više vidjeli. Nedugo iza toga

Efendija je umro. Živio je tako dugo, a mi smo eto samo jedanput bili sa njim. Nakratko.

39

Neka mu Bog podari lijepi Džennet!Od tada su nam sijede kose kod ljudi bile posebno drage.

P i t a nj a:1. Koga muslimani zovu efendija?2. Da li fizički izgled uvijek otkriva pravu narav?3. Kako je postupila nena Latifa a potom i dječaci?4. Šta su dječaci propustili zbog svog pogrešnog utiska o Efendiji?

M a č i ć i

Moji studentski dani sve više ostaju iza mene, udaljavaju se i gube u sve maglovitijim dubinama prošlosti. Tek tu i tamo izranjaju jasne slike, žive slike pune boja, kao drage uspomene koje i blijede, i dotrajavaju, i opet ostaju nekako netaknute, onakve kakve su i bile.

Stanovao sam u studentskom gradu El-Azhara, među studentima iz osamdeset zemalja svijeta. Moja soba nalazila se u dnu hodnika. Preko puta mene stanovao je Turčin Jahja, do njega Indijac Fejsal, pa Senegalac Hasan i tako dalje. Na mojoj strani hodnika, do moje sobe, bila je soba Indonežanina Nadrija, a do njega soba jednog Pakistanca čijeg se imena više ne sjećam.

Mi smo se s predavanja vraćali negdje oko podneva, vozeći se u pretrpanim autobusima pod vrelim zrakama snažnog egipatskog sunca. Dolazili smo umorni, znojni, prašnjavi, pogužvani i žedni kao kamile.

Jednoga dana, dok sam tako umoran ležao na svome krevetu, u moju sobu je ušlo malo mače. Zastalo je, iznenađeno, oči u oči sa mnom. Gledali smo se ispitivački, mjerkajući se, bez pokreta; a onda smo se sprijateljili. Ono je odmah počelo hrčkati i motati se oko moje ispružene ruke. I tek što se bijasmo sprijateljili, na vratima se pojavi još jedno maše, pa još jedno, i još jedno, i još jedno! Soba mi je odjednom bila puna mačića: bijelih, šarenih, crnih... Još kad sam im u tanjir nalio mlijeka, postali su veseli i potom se dugo, dugo igrali. Ganjali su jedno drugo, hrvali se, izvrtali na leđa, trčali u krug.

U moju sobu iznenada je ušla gomila veselja.Od tada sam ih svakoga dana zaticao pred svojim vratima. Čim bi me ugledali,

trčali bi mi ususret, uvijajući se i veselo mašući repovima. Znali su da će uskoro biti mlijeka i da će im stomačići biti puni. U znak zahvalnosti za to, priređivali su mi prave predstave, hrvali se, tutnjali po sobi i igrali žmurke. Ponekad bi neko od njih potrčalo i s patosa skočilo na krevet, meni na stomak.

Bili su moji mali vragolančići.Jedanput sam, vraćajući se s predavanja, zastao na ulaznim vratima hodnika. Imao

sam šta i vidjeti: moji vragolani, sva peterica, zavukli svoje njuškice u papuče koje su bile ostavljene pred vratima i tako išli po hodniku, gurajući svoju papuču pred sobom. Ugledavši ih takve ja sam se grohotom nasmijao i od tog smijeha dva mačića su ostavila

40

papuče i poput šila, kao podbodeni, strugnula niz hodnik. Drugi su nastavljali igru, očito uživajući u njoj.

Tako je to trajalo desetak dana. Naše drugarstvo postalo je jako, i mi smo jedni prema drugima osjećali veliku ljubav. Jedni drugima smo bili prava radost.

A onda sam, jednoga dana, hodnik zatekao prazan. Dobro sam razgledao: mačića nije bilo. Prešao sam u drugu stranu zgrade - ni tamo nije bilo ničega. Moje srce obuzela je zebnja.

- Ejne zumelai? (Gdje su moji drugari?) - upitao sam komšiju Nadrija.- Ferraš (Podvornik) - odgovorio je Nadri, vidno ljut i uznemiren. - Darebehum

bil miknesa... Hakeza (Udario ih je metlom... Ovako!).Nadri je rukama snažno mahao desno i lijevo, pokazujući mi kako je omraženi

nam podvornik udarao moje mačiće. - Pokupio ih je u jednu vreću - objasnio mi je - i odnio ih nekud.Ja ga više ništa nisam pitao, ali sam danima iza toga bio tužan, jako tužan. I nikad

nisam saznao istinu o svojim mačićima. Ustvari, bojao sam se te istine!

P i t a nj a:1. Kakav odnos treba imati prema životinjama, naročito prema bespomoćnim

mladunčadima?2. Mogu li ljudi i životinje biti prijatelji?3. Kakav je čovjek podvornik iz priče?

P a s G a r o

Već je treće ljeto Sunce razvlačilo svoju vrelinu po našem novom imanju i mi smo sjedili u hladu lipe. Po livadi su plastovi tek pokupljenog sijena stajali načičkani, poput bradavica, i naša leđa izjedao je znoj i trina.

Sjedili smo ukrug i koljena prekrivali bijelom boščom - da se ne ukapamo vrelom čorbom. Strina je čorbu pred nas stavljala u nekoliko posuda, da svi možemo dohvatiti, a naši pogledi krišom su prelazili preko pite i raskuhane piletine.

“Pazite da vam u čorbu ne uskoči skakavac!”, upozoravala je strina i komadala vrelu pogaču.

Nama je to bilo smiješno, baš bismo i voljeli da nam u čorbu uskoči skakavac.Utom je zacvililo.Iza široke obale, obrasle ostrugama i rascvjetalim mladicama bogzna kakvog

rastinja, istrčao je naš Garo i u jednom trenu se našao kod nas - cvilio je i mahao repom, spuštao prednje noge i glavu na zemlju, dizao se i opet lijepio za tlo.

“Garo!”, uzviknuo je otac. “Garo, dina mi i imana!”Prišao je i pomilovao ga po glavi i leđima, a on je jednako cvilio i dahtao.“Garo moj”, govorio je otac. “Moj dobri Garica!”Kad smo napuštali stari kraj ja sam sjedio na velikoj kamionskoj prikolici,

zavaljen u spužvasti ležaj i suznih očiju gledao u svoj zavičaj kojeg smo ostavljali. Kuća i

41

avlija, drveće i brežuljci s kojima sam drugovao svakoga dana ostajali su i sve se više udaljavali od mene. Umjesto njih u mojim očima ogledala se tuga.

Gare nigdje nije bilo na vidiku. Uzalud sam ga zvao, izgledao, nadao se da će i on poći sa nama. Nije ga bilo, kao da je htio da sve bude bez truna radosti. Tako smo sa starim zavičajem ostavili i našeg Garu, vjernog kućnog psa, zabavu dječiju.

“Otkud sad on?!”, iščuđavala se strina i krpom brisala suze. “Zar poslije toliko vremena?! Hej, mislila sam da je davno krep’o!”

“Bog sami zna kuda je sve prošao!”, govorio je otac i Garu milovao po glavi. Čučao je i neprestano ga milovao. Garo je pomalo cvilio, pomalo dahtao isplaženog jezika i prepuštao se očevom milovanju; utanjao u našu porodicu.

“Bože, kako je mršav!”, rekla je majka. “Gdje li je sve išao u potrazi za nama?!... Šta li je jadna životinja jela?!”

Mi smo stajali i svi bili uplakani. U nama se miješala radost i tuga. Bili smo postiđeni.

P i t a nj a:1. Šta je vjernost? Da li ste vi nekome vjerni? Kome čovjek treba biti najviše vjeran?2. Obrati pažnju na zadnju rečenicu: “Bili smo postiđeni” - zašto su bili postiđeni.

Ko ih je postidio?

M a l k o

Malko je bio konj kakvog nije bilo sve do tamo dokle je dopiralo naše znanje. Siv, ogroman, sa spletenom bujnom grivom na vratu i izduženom dlakom u podnožju nogu, iznad kopita, u naša dječija srca ulijevao je strah, pa mi nismo ni imali želju biti u njegovoj blizini. Pored njega smo prolazili samo kad je bio iza živice, u bašči koja je i postojala radi njega, kako nam se činilo; tad su mu široka leđa bila skoro na dohvatu naših ruku, i mi smo ga gledali s divljenjem i pritajenom napetošću.

Tako je jednom otac bio u drugoj njivi kad mu se glas razlegao po proplancima i dopro čak do iza kuće, do naše hladovine.

- Ženooo - treperilo je na podnevskoj vrelini. - Povedi mi konja ovamo!Majka se nije odazivala kad bi otac ponekad zvao iz daljine. U našoj mahali žene

nisu dizale svoj glas, jer je to bilo sramota, ali je majka odmah izišla iz kuće i pošla prema bašči u kojoj je pasao Malko. Samo što je ukoračila u taj tajnoviti šljivik, odjednom: njihihihihi - zahrzao je krupni konjski glas, zatopotalo je, i mi smo samo vidjeli majku kako u trenutku zamače za kućna vrata i zalupi ih za sobom.

- Uh! - kao da smo tek naknadno čuli njen glas.Malko nije volio žene. Malko ni jednoj ženi nije dao u svoju blizinu. Malko je bio

silan konj, naš strah i naš ponos. Nigdje u okolici nije bilo takvog konja! Sada je uznemireno jurio pored živice, protestirao, i mi smo pod svojim nogama

osjećali potres. Iza njegovih kopita u zrak su letjela grumenja trave i zakvačala se za krošnje šljiva. Onda je stao, tu na početku bašče, i njihnuo važno.

Mi smo ga gledali oprezno i bili spremni da se bacimo pod stepenište.

42

Na meraji se, bogzna kako, odjednom pojavio naš mali brat Alija - nije mu bilo više od pet godina - i upravio se pravo prema Malki. Majka je vrisnula iz kuće, naša je srca probo njezin glas: “Ne dajte mu, ubi mi dijete!”, i mi smo ostali ukočeni. Samo su srca buktala snažno, prsa su nam postajala tijesna, i u glavu nam je šištala vrela krv.

Vrijeme je stalo, i sve je stalo, samo se Alija kretao prema Malki.Dok je mati istrčala na verandu, nije još stigla ispustiti ni riječ, Alija je već vodio

konja i izlazio na stazu, išao prema ocu. Mi smo stajali, a naše noge su bile kao prikovane za zemlju. Oči su, izbuljene,

pratile svaki pokret: veliki konj, to ogromno brdo snage, išao je za našim Alijicom pokorno kao janje! Na podnevnoj žegi, trepereći sa zrakom, njih dvojica su zamicali i gubili se u nizbrdici...

P i t a nj a:1. Sve stvoreno ima svoju narav. Da li je svačija narav ista? Mora li se poštivati

narav drugoga?2. Obrati pažnju na rečenicu: “U našoj mahali žene nisu dizale svoj glas” - šta to

znači?3. Obrati pažnju kako je postupila majka. Kako mati reagira kad joj je dijete u

opasnosti? Ko je, ipak, najmilostiviji?

Posječena voćka

Sreo sam ga na pijaci u Žepču kad je nebo na zapadnoj strani, u jedno predakšamsko doba kasnoga ljeta, buktilo rumenilom. Sjedio je iza stola, ispod cerade pod kojom su zujale pčele.

- Otkud ti ovdje?! - upitao je s osmijehom, ustajući na noge. - Bože, ko bi rekao!... Kako je svijet mali! Hajde, sjedi malo.

Sjedili smo i on je razgledao okolo sebe, pipkao lubenice, okretao ih i kuckao u njih, osluhivao kako zveče.

- Evo, ova je dobra; odjekuje zvonko! - rekao je i lubenicu sjekao na dvoje. Ona se sama raspuknjavala pred nožem, pucala od zrelosti. Meni se od toga u ustima stvarao sok.

Hadžija Senahid ustao je i zavrnuo sijalicu; iznad naših glava je zasjalo.Sjedili smo i lubenicu sjekli na komade, oni su se u ustima topili i njihov sok

cijedio nam se niz brade.Pričali smo polahko, s pauzama, kao ljudi koji imaju dovoljno vremena.- Ti znaš da ja nemam djece!? - upitao je iznenada, nakon jedne stanke, kao da je

temu izvukao iza leđa.- Znam - rekao sam. - Bog nekome daje djecu, a nekome ne daje!- Tako je - kazao je on. - Tako je, kako veliš.Onda se zagledao u me, pa oborio pogled, i opet gledao u mene. Znao sam da mi

hoće kazati nešto važno, nešto neobično. Bilo je to u skladu i s trenutkom u kojem smo se nalazili - sve dublje smo zalazili u akšam, ulazili u noć. A noć iz čovjeka izvlači ono što dan taji.

43

Pijaca u Æepču bila je skoro pusta.- Ti znaš hodžu Pekarića? - upitao je.- Znam - rekao sam.- Sulejmana-efendiju?- Da, Sulejmana-efendiju.- Vidiš, kad sam se ja tek oženio on je bio mlad, vrlo mlad, i tek je počinjao to

raditi... To, s džinima. Mom braku protjecali su mjeseci, prošlo je i nekoliko godina a mi nismo imali djece. Išli smo doktorima, svi su rekli da nema smetnje, da smo zdravi i ja i žena... Ali, djece nije bilo.

Sijalica iznad naših glava je drhturila i svjetlo je treperilo - dva stršljena brundala su po njoj, uspinjali se i spuštali niz njeno staklo. Hadžija Senahid nožem je potkriživao riježanj lubenice i koru sklanjao ustranu.

- Onda smo otišli kod njega, Sulejmana-efendije, da vidimo šta će nam on reći... On je tada bio mlad. Ih, kako je to davno bilo!

Stršljeni su se spuštali skoro do naših glava i opet se uspinjali do sijalice. Od njihovog brundanja je strepio zrak.

- Dugo je gledao u jednu knjigu, pa u drugu... Hodža Pekarić... Okretao je stranice, vraćao se na početak, dugo zurio u njih, nešto sebi šaptao u njedra, bezbeli učio. 'Vi nećete ni imati djece!', rekao nam je na kraju i zaklopio knjige. 'Ti si', govorio je meni, 'posjekao jednu voćku koja je bila pored puta. Onaj koji ju je tu posadio uputio je dovu Bogu da mu njegovu voćku poživi, da bude hrana pticama i prolaznicima, da koristi stvorenjima Božijim..., a da onome ko je posiječe uskrati djecu.'

- Ja sam odmah znao da govori istinu!... Stršljen se primakao njegovoj ruci i on ga je, mahom, bacio pod ceradu. Ispod

cerade je zujalo krupno.- Ti znaš onu moju njivu u Ražljevima, onu pored Kanala?- Znam - rekao sam. - Prolazio sam tuda.- Vidiš - kazao je on i gledao preda se; sjedio je na tlu, podavijenih nogu. - Kad

sam se ja tek oženio, nabavio sam cikular... Znaš, to je ono što reže dasku. Stršljeni su opet brundali iznad naših glava i zrak je vibrirao.Hadžija je u usta stavio komad lubenice i pod noge ispljunuo košpicu.- Ja sam tako, tim cikularom, rezao drvo i prodavao građu. Dobro sam zarađivao.

A dolje u Ražljevima, pored staze kod one moje njive, na ničijoj zemlji, bila je jedna velika kruška, prava k'o strijela. Ti znaš da tamo u blizini nema kuća...!? Ja sam tu krušku stalno zagledao, kad god sam prolazio pored nje. Onda sam je posjekao, kradom. Niko to nije vidio, niko, sem dragog Boga. Nigdje nije bilo nikoga. Izrezao sam je i prodao; zaradio mnogo novca... Zato sam odmah znao da Sulejman-efendija govori istinu... On mene nije ni znao.

Podigao je glavu i pogledao me u oči. Tek tad sam primijetio da me gledaju staračke oči.

- I vidiš, bila je istina!

P i t a nj a:1. Da li je grijeh posjeći voćku koja rađa? Šta je Poslanik, a.s., rekao za sađenje

voćki?

44

2. Kakav je čovjek hadžija Senahid? Šta pokazuje njegovu iskrenu vjeru?3. Da li je čovjek dužan tražiti lijeka?

Kasimov dert

Kasim Škoro je pogled dugo držao na nizbrdici niz koju su se, stazom niz šljivik, spuštali sin mu Ibrahim i kćerka Naza.

“Već su odrasli ljudi”, mislio je gledajući kako se Naza pridržava za bratovu ruku, nevješto koračajući u cipelama s visokom petom. “Začas odrastoše...”

Cigara je među njegovim prstima sagorijevala snažno i on je iz usta dim izbacivao kao tanku nit i sobu punio dimom.

Naza je starija, jednu godinu ide ispred brata i trebalo bi je dati na višu školu, ali Kasim je već godinama bez posla. U ratu im porušeno imanje polahko poprima lijep izgled, ali sporo, uz besparicu i teškoće koje ublažava samo njihova ljubav i dobrota djece koja rastu brže.

Imanja nema previše, mislio je, i prinosi nisu golemi, jedva dovoljni za život. Njima dvoma to neće biti dovoljno, treba im u ruke dati bolji hljeb. Život se tek otvara pred njima, a Bog zna u kakvom će vremenu živjeti.

“Nemoj, Kasime, misliti na daleko”, javljale su mu se opet riječi hodže Abdulaha, koje mu je govorio još davno, kad su snovi i stvarnost bili isti, odzvanjale mu u sjećanju koje je uvijek iznova naviralo. “Radi kako najbolje znaš i pouzdaji se u Allaha, ne zna se šta će bit’. Misli samo tamo do Sibovačke, nemoj prelaziti preko nje, zbunit će ti se misao!”

A Kasim je mislio. Njegove misli išle su mnogo dalje, prolazile stazama koje su se činile jasnim,

zavlačile se u lijepe ružičnjake i lijepo uređene bašče. Tamo daleko, daleko iza riječice Sibovačke, prepoznavao je svoju djecu, i djecu svoje djece, i srce mu je treperilo od slika koje mu je donosila misao, koje su mu se ukazivale pred očima i bile jasne kao da su stvarne. Bio je već odredio budućnost svojim mališanima koji su u avliji još uvijek nevješto izgovarali riječi...

Opet pogleda niza stranu: njih dvoje su izmicali pogledu, gubili se u nizbrdici - Ibrahimova crna, Nazina svijetloplava kosa zamicale su za stabla šljiva. Iza njih je ostajala žuta staza, koja se niz bašču pružala krivudavo.

Još jednom povuče duhanski dim, udahnu duboko i, napuhavši obraze, stade ga ispuhivati kroz mali otvor na stisnutim usnama. Dim je kuljao iz njega kao iz zapaljene pušnice, siva nit išla je pravo i potom se raspršivala, praveći dimni cvijet.

Ako upišem Nazu u višu školu, strujalo mu je kroz glavu, neću moći upisati Ibrahima. A, muško je, valja mu sutra voditi porodicu. Opet, ako je ne upišem, ako ostane ovako... Bože, nikada neće saznati šta joj je babo mislio pružiti!...

Kad Šuhra uđe u sobu, duhanskog dima već bijaše u naslagama. Njen pogled, dok je na sto spuštala kahvu, iz njega povuče riječi.

“Čuj, Šuhro...”, riječi teško prođoše kroz učađelo grlo i on se nakašlja, da ga pročepi. Volio je izgovoriti njeno ime, volio je njenu blizinu. “Onoga ćemo Ibru školovati koliko budemo mogli..”

45

Šuhra ga je slušala šutke, krupne oči su netremice gledale u njega. Kad god joj hoće kazati nešto važno, nešto što ga muči, uvijek joj rekne tako: čuj, Šuhro.

Kasim podiže pogled i kažiprstom lijeve ruke kucnu u sto.“A Nazu neko mora oženit’ kad bi crk’o!”

P i t a nj a:1. Da li je roditelj dužan misliti o budućnosti svoje djece?2. Da li čovjek može znati šta donosi budućnost? Šta znače riječi hodže

Abdulaha: “Misli samo tamo do Sibovačke, nemoj prelaziti preko nje, zbunit će ti se misao!”

3. Smiju li roditelji praviti razliku između muške i ženske djece? Da li je Kasim pravio tu razliku? Obrati pažnju na zadnju rečenicu u priči - šta te njegove riječi izražavaju?

Nagluhi Juso

Iza naših leđa je gruhnulo, nešto krupno se zabilo u živicu i mi smo se svi istovremeno okrenuli nazad. Živica, zarasla u snažne ostruge i tanke mladice lijeske i svakakvoga šiblja, nekoliko je časaka potom bila mirna i naše uši u toj tišini nisu pronalazile ništa. Stajali smo iza mesnatih stabala havdike i istezali vratove kao horozovi.

- Pašče?! - rekao je Adem i češao se po uhu, prenosio pogled s jednog mjesta na drugo.

- Možda je jastreb. Uhvatio nešto golemo...!? - kazao je Pašan.Primicali smo se oprezno, kao preplašene kokoši, kad je počelo šuštati i kad se

živica uskomešala, i naše noge su već bile spremne jurnuti niz put ili poskočiti uz kakvo stablo, uhvatiti se za granu.

Utom smo ugledali ljudsku priliku, izrasta iz bujnog rastinja, trga za sobom žile i puzavice.

- Juso! - viknuo je Adem i gornjim dijelom desne šake udario po lijevom dlanu. - Allaha mi Juso... Opet se skrh’o!

Nagluhi Juso se s mukom oslobađao ostruga koje su mu se zakvačale i za rukave i za nogavice i svu živicu povijao za sobom. Pod njegovim nogama, i pred njegovim tijelom, suho granje je pucalo resko.

- Gotovo je! - rekao je glasno kad se ispetljao, pretvarajući se da nas ne vidi. - Više neću upadati! Gotovo je!

Uzeo je bicikl - koji bijaše progulio kroz živicu i na travi ležao skvrčen, zakrivljenoga prednjeg točka - i odvažno otišao nazad, udaljio se od nas. Mi smo se smijali usebi, samo je Adem stisnuo šake i u zraku ih namjestio kao da drži upravljač bicikla, desnom nogom nekoliko puta strugnuo po zemlji i jurnuo naprijed.

- An, an, an, an, annnn...Tako smo ispratili Jusu i otišli niz put.Danima prije toga gledali smo ga kako po vascijeli dan pored sebe gura teški

muški bicikl, kako se vozi na jednoj pedali i kako slijeće u kanal i pada po visoko ižđikljaloj travi, valja koštan pred sobom.

46

- Juso, okreće ti se točak! - vikali smo za njim.- Juso, ispuhao ti lanac!Juso se nije obazirao na to, do njegovog dubokog uha nije ni dopirala naša vika.

Sav unesen u svoju novu razonodu on je jurio putem poskakujući, jednom nogom stojeći na pedali, drugom se potiskujući o tle i, sav zajampuren, rukavom brisao znoj koji mu se slijevao u oči.

A Jusin znoj je tih dana tekao obilno, kvasio mu leđa i prsa i nogavice mu lijepio za tijelo. Juso tih dana nije imao mira, ljetnu vrelinu blažio je blagim povjetarcem kojeg je jureći pronalazio u zraku. Tih dana on je bio ushićen i veoma sretan, kao dijete koje je dobilo dugo žuđenu igračku. Svi oni teški padovi sa bicikla samo su mu još uljepšavali radost, otvarali joj puteve sve do zadnjih dubina duše. Modrice koje je zadobijao bile su mu znakovi nečeg važnog - značile su da i on ima bicikl - pa ih je pokazivao s ponosom i poštovanjem.

- Ovo je kad sam uletio u Alijinu njivu - govorio je smijući se, sijajući očima. - A ovu sam zaradio kod Munibove kuće, na onoj krivini...

Bili smo iznenađeni kad smo ga ugledali na biciklu - ide pravo i ubrzava niz nizbrdicu niže Dedine kuće, sav ustreptao od sreće, iskolačio oči, ne skreće pogled, čvrsto rukama stišće upravljač.

- Ha... Ha... Ha... - za njim je ostajao njegov glas, njegov ushit, i zavlačio se u naše uši. Tako je iz njega snažno kuljala radost.

- Pravo je rek’o - kazao je Adem. - Izgleda da baš i neće više upadati!

Sjedili smo u debeloj hladovini velikog hrasta i smišljali kako ćemo potrošiti vrelo podnevsko vrijeme. Dvadesetak metara niže, baš pored samoga puta, sjedio je Ahmo, Jusin stariji brat, šeret i besposličar, i s društvom pio rakiju... Opružen po zemlji pričao im je nešto smiješno i oni su se smijali gromko. Ramizov otkriveni stomak, runjav i zategnut, poskakivao je kao lopta.

Stazom je, iz pravca Karače, na biciklu dolazio Juso, noseći na le�ima veliki, konopcem uvezani plast svježe trave. Bicikl je išao pravo, pedale su se okretale ravnomjerno i do nas je dopirao Jusin isprekidani zvižduk, pomiješan s tihom škripom bicikla.

Ahmo je prekinuo priču i rukom pokazao niz Bare.- Eto Juse - rekao je. - Sad ćete vidjet’ šta će bit’!Kad se Juso već bio primakao, on je ustao, raskoračio se i ruke stisnuo kao da će

se tući.- Hah! - viknuo je, lupnuvši nogom. - Sad ću te gurnut’!Istog trenutka Juso je skrenuo ustranu i bicikl je otišao pravo u kanal. Juso je letio

kroz zrak, onaj plast trave mu se odvojio od leđa i kad je pao na zemlju sav se prosuo i razletio. Pored Juse je na zemlji ležao samo prazan konopac.

Ahmino društvo je buknulo smijehom. Ramizov stomak se tresao snažno, Refik je ustao na noge i mašući rukama povijao se pod naletima smijeha, Zijo se smijao ležeći na leđima, sve trzajući nogom.

Juso se dizao polahko. Rukavom je brisao nos i usta, trljao oči, spuštao nizase bijelu, zadignutu majicu i naticao cipelu koja mu bijaše spala s noge. Posjedio je časak tako, gledajući u brata Ahmu, koji je ruku dignutih u zrak, puckajući prstima, na putu igrao kolo i vrtio se ukrug, petom desne noge sitno cupkajući o zemlju.

47

Ustao je potom i prišao biciklu, nadvijajući se nad njim kao nad djetetom. Utom je nahrupilo iz njega i on je ruknuo plačom. Rukama je uspravljao bicikl - njegov prednji točak bijaše smotan i uvrnut kao otarak, upravljač zakrivljen ustranu.

Stajao je tako pored bicikla i, sav se tresući, plakao glasno...Njegov brat Ahmo se na putu vrtio ukrug, s jednom rukom na potiljku, a s

drugom na le�ima.- Cupa, cupa, cupa cup. Cup, cup, cupa, cup....

Index pojmova:

Abdest - vjersko pranje koje je obavezno za činjenje nekih radnji, npr. namaza, učenja Kur’ana i sl.Ačkosum! - Bravo! Svaka čast!Alejhis-selam - mir Božiji neka je na njega!; izgovara se nakon spominjanja nekog Božijeg poslanikaDerviš - čovjek koji je sav svoj život, u svakoj sitnici, posvetio vjeriDžube - dugi ogrtač širokih rukava koji oblači imam pri vršenju odre�enih vjerskih obredaHadis - izjava Božijeg Poslanika, a.s.Halal - ono što je vjerom dopuštenoHalifa - vladar muslimanskog ummeta; njihov vjerski i politički vo�a. Muslimani su danas, nažalost, bez halife. Takvo stanje traje od 3. marta 1924. godine, kad je posljednji halifa svrgnut i protjeranHaram - ono što je vjerom strogo zabranjenoIbadet - bogoslužje; svaki čin posvećen BoguIblis - šejtanovo vlastito ime, izvedeno iz glagola ‘eblese’, što znači: on se udaljio, postao smućen; –avoKabur - mezar, grobKarun - jedan iznimni bogataš kojeg navodi Kur’an, savremenik Musaa, a.s., kojeg je njegovo bogatstvo učinilo oholim, pa ga je Allah, zajedno s njegovim blagom, zatjerao u zemlju; simbol oholog bogatašaKibla - pravac okretanja u namazu; Kaba u MekkiNuh, Lut, Šuajb, Musa, Isa - imena Božijih poslanikaUmmet - svjetska zajednica muslimana; svaki musliman je dio ummeta

Konsultirana literatura:1. Kur’an Časni2. Hadiske zbirke: Buharija, Muslim, Ibn Madže i Ahmed ibn Hanbel3. Ismail Hakki, “Ruhu’l-bejan”, Dar ihjai’t-turasi’-l-arebi, VII izdanje, Bejrut, 1985.4. “Mudrosti (El-Hikem)” - Šejh Ataullah el-Iskenderi, El-Kalem, Sarajevo 2002.5. Imam Šarani, “Sveta svjetla o spoznaji/Načela tesavvufa”, El-Kalem, Sarajevo, 2003.

48

6. Šejh Nazim Hakkani, “Na horizontima milosti”, Bosnian American Cultural Association, Chicago, 1999.7. Jusuf ibn Abdi'l-Berr en-Nemeri el-Qurtubi, “Bejanu’l-ilmi ve fadlihi”, Daru'-kutubi'-ilmijja, Bejrut, bez godine izdanja.8. Ibn Kajjim el-Dževzije, “El-Fevaid”, Dar Ibn Huzejme, Rijad, 1998.9. Ibn Kajjim el-Dževzije, “Hadi’l-ervah”, 10. Ibn Kajjim el-Dževzije, “Zadu’l-mead fi hedji hajri’l-ibad”, Muessesetu’r-Risala, Kuvajt, 1996.11. Abdurrahman Al eš-Šejh ,“Fethu’l-Medžid (šerhu kitabi’t-tevhid)”, Daru’l-Fihja’/Daru’s-selam, Damask/Rijad, 1994.12. Seyyed Hossein Nasr, “Susret čovjeka i prirode”, El-Kalem, Sarajevo, 2001.13. Ibn Kajjim el-Dževzije, “Tehzibu medaridži’s-salikin”, El-Mektebetu’l-Qajjima, Kairo, bez godine izdanja.14. Derviš Spahić, “Pouke o moralu i bogobojaznosti”, Starješinstvo Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1979.

49