PRVI DIO

PRVI DIO

UVODNA RAZMATRANJA I OSNOVNI POJMOVI

I GLAVA

1. O NASLJEIVANJU UOPTE, NASLJEIVANJE I NASLJEDNO PRAVO

Nasljeivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak odreenih prava i obaveza sa jednog na drugi pravni subjekat.

U vrijeme kad su pojedina materijalna dobra pripadala pojedincu samo kao posjed i kad je to bilo regulisano obiajnom normom, moemo govoriti o nasljeivanju. Kada je pojedinac na odreenim dobrima imao subjektivno graansko pravo i kad je to bilo regulisano pravnom normom iza koje je stajala dravna prinuda, moe se govoriti o nasljednom pravu.

2. RAZVOJ NASLJEDNOG PRAVA

Do 1934.godine Kraljevina Jugoslavija nije donijela ni jedan propis kojim se reguliu odnosi u nasljedno-pravnoj oblasti. Godine 1934. prvo je donesen Uvodni zakon za Zakon o sudskom vanparninom postupku koji je sadravao kolizione norme koje su rjeavale sukobe postojeih propisa o nasljednom materijalnom pravu. Iste godine donesene su jedinstvene procesne norme nasljednog prava u Zakonu o sudskom vanparninom postupku.

Nakon II svjetskog rata, razvoj nasljednog prava u bivoj SFRJ dijeli se na 3 faze:

1. Od osloboenja do 1955.godine kada je donesen Zakon o nasljeivanju. U toj fazi nasljedno-pravni odnosi regulisani su na osnovu pravnih pravila Kraljevine Jugoslavije, ali samo onih pravila koja nisu u suprotnosti sa novim pravnim poretkom. Sudska praksa je morala sama izgraivati kriterije o tome koja pravna pravila nisu u suprotnosti sa novim poretkom, a ponekad je i sama morala nalaziti rjeenja. Sve to uinilo je da sudska praksa u ovoj fazi bude glavni kreator nasljednog prava.

2. Od 1955.-1971.godine. Druga faza poinje donoenjem saveznog Zakona o nasljeivanju. On se smatra vrlo uspjenim zakonodavnim djelom. Osnovni principi na kojima je Zakon izgraen su: jedinstvenost (za cijelu zemlju na jedinstven nain), ravnopravnost, ogranieni krug zakonskih nasljednika (zakljuno sa 5.nasljednim redom), ograniena sloboda testiranja (ustanovom nunog nasljednog prava), sticanje zaostavtine u momentu smrti ostavitelja.

3. Trea faza nastupa nakon 1971.godine, kada je ustavnim amandmanima zakonodavna nadlenost prenesena na republike i pokrajine.

3. PRAVNI IZVORI NASLJEDNOG PRAVA

3.1. Nasljedno pravo robovlasnikog drutva

Sve do poetka nove ere, odnosno carskog perioda u Rimu, nasljedno pravo karakterie slijedee:

1. To je shvatanje o porodinoj svojini. Ona je nastavak plemenske svojine na nekretninama. Za lanove porodice na koje imovina prelazi ne moe se rei da nasljeuju u savremenom smislu rijei, jer pravo na imovinu oeva ili djedova ne stiu tek njihovom smru, ve samim svojim roenjem u porodici. Dijete, posebno muko, im se rodi, kao porodini lan postaje suvlasnik ope porodine imovine. Zato roditelji nemaju pravo da djecu lie porodine imovine. Na toj osnovi keri gube nasljedno pravo jer udajom prelaze u drugu porodicu.

2. Nasljednik se raa, a ne postavlja. Nema potrebe za raspolaganjem mortis causa, niti u vidu legata niti u vidu testamentalnih raspolaganja, pa i negativnih.

3. Klasa robova je objekat prava, pa i objekat nasljeivanja kao i sve druge stvari.

Temelje modernom nasljednom pravu udarilo je rimsko pravo, posebno u zavrnoj fazi, odnosno Justinijanovoj kodifikaciji. Najvanija dostignua ovog prava su:

a) Ono je uvelo sistem o drutvenim mjerilima srodstva kod formuliranja kruga i reda zakonskih nasljednika (descendenti, ascendenti i kolateralni srodnici), iz kojih je izveden sistem o bliskosti srodstva (romansko pravo) i parentelarni sistem (druge zemlje Evrope);

b) Ono uvodi slobodu raspolaganja mortis causa i testament u modernom smislu rijei, s tim da se istovremeno javlja i ustanova nunog dijela (portio legitima), kao ogranienje te slobode;

c) Rimsko pravo uvelo je nasljedno pravo branog druga, dodue nakon svih srodnika, a prije drave (fiskusa);

d) Kategorino je u stavu da dobra bez nasljednika pripadaju fiskusu, a ne da podlijeu okupaciji.

3.2. Nasljedno pravo feudalnog drutva

Bitne odlike nasljednog prava u feudalizmu su:

a) Posebni nasljedni reimi za feudalce i kmetove. Raspolaganje pravnim poslom mortis causa dozvoljeno je u naelu samo pokretnim dobrima, dok se nekretnine proglaavaju za tzv.porodini fideikomis. U nasljeivanju i raspolaganju uopte pravi se razlika izmeu naslijeenog i steenog.

b) Tri su osnova pozivanja na naslijee: ugovo o nasljeivanju, testament i zakon. To je i red njihove pravne snage. U prvo vrijeme, ugovor o nasljeivanju je sklapan sa enidbenim ugovorom.

c) U periodu novane rente feudalci uvode porez na naslijee (laudemium), koji zavisi od vrijednosti naslijea.

d) Kmetovi nisu bili vlasnici zemlje, ve samo pokretnih dobara. Bili su vezani za zemlju i zajedno sa njom nasljeivani.

3.3. Buroasko nasljedno pravo

Buroasko nasljedno pravo znai recipiranje rimskog nasljednog prava u uvjetima formalne ope jednakosti graana, ali i preuzimanje nekih ustanova iz feudalizma (ugovor o nasljeivanju), uz odreena prilagoavanja novim uvjetima. Ovo pravo kodificirano je u graanskim zakonicima, od kojih poseban znaaj imaju: francuski Code civil iz 1804, austrijski Opi graanski zakonik iz 1811, Njemaki graanski zakonik iz 1896, vajcarski graanski zakonik iz 1907.

Nasljedno pravo graanskog drutva je u stalnom mijenjanju, pa se moe govoriti o nekim tendencijama razvoja:

a) Ogranienja privatne svojine koja se ogledaju u nacionalizaciji pojedinih privrednih grana jesu zakonomjerna pojava u razvitku kapitalizma, mada je ovo ogranienje razliito u pojedinim zemljama;

b) Mnogo efikasnije ogranienje nasljednog prava nastaje usljed uea drave u raspodjeli zaostavtine putem poreza na nasljee. U SR Njemakoj krajem XIX vijeka najvia stopa poreza na nasljee mogla je iznositi 8%. Danas ta stopa iznosi 60% vrijednosti nasljea, to samo za sebe govori o kakvoj promjeni se radi.

c) Postoji tendencija smanjenja kruga zakonskih nasljednika, ali u tome postoje razlike meu pojedinim dravama.

d) Sloboda testiranja putem testamenta i ugovora o nasljeivanju je u anglosaksonskom pravu neograniena, a ostale evropske zemlje poznaju ogranieno pravo raspolaganja. Tendencija je smanjenja kruga nunih nasljednika.

e) U veini zemalja uvedena je ravnopravnost polova u nasljeivanju, poboljava ravnopravnost branih drugova, a takoe i poloaj vanbrane djece.

3.4. Nasljedno pravo u socijalizstikom drutvu

Nasljedno pravo postojalo je i u socijalistikom drutvu. Kada se u Komunistikom manifestu govori o ukidanju prava nasljea kao mjeri koja bi mogla imati prilino optu primjenu, ne misli se na ukidanje nasljednog prava uopte, ve na ukidanje kapitalistikog nasljednog prava, tj.nasljednog prava iji predmet su sredstva za proizvodnju.

II GLAVA

1. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEIVANJE

Da bi dolo do nasljeivanja potrebno je postojanje slijedeih pretpostavki:

1. Smrt ostavitelja;

2. Postojanje ostavtine;

3. Postojanje nasljednika;

4. Prijem i odricanje od nasljea;

5. Pravni osnov pozivanja na nasljee.

1.1. Smrt ostavitelja

Pod pojmom smrt ostavitelja podrazumijeva se prestanak pravnog subjektiviteta, tj. fizika smrt ili proglaavanje nestale osobe umrlom.

1.2. Zaostavtina

Kao pravni pojam, zaostavtina nastaje tek kad fizika osoba o ijoj imovini se radi umre, odnosno kad prestane njen pravni subjektivitet.

Pojam zaostavtine. Pojam zaostavtine najee se odreuje kao skup imovinskih prava i imovinskih obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrti. Sam zakonodavac je ograniio odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove do visine prava koja je od njega naslijedio. Od pravila da zaostavtinu ine imovinska prava i obaveze ostavitelja u trenutku smrti postoje odreeni izuzeci:

Potomci i usvojenici koji su ivjeli zajedno sa ostaviteljem i svojim radom, zaradom ili na drugi nain pomagali u privreivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavtine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u poveanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, prije nego to se zaostavtina formira. Ostali nasljednici koji su ivjeli ili privreivali u zajednici sa ostaviteljem mogu postavljati odreene zahtjeve u odnosu na odreene predmete iz zaostavtine. Sud moe na zahtjev tih nasljednika odluiti da im se ostave pojedine stvari koje bi pripale u dio ostalih nasljednika. Nasljednik kome bi sud na takav nain dosudio odreene stvari, bio bi duan da u roku koji mu odredi sud, isplati novanu protuvrijednost tih stvari drugim nasljednicima, kojima bi stvari inae pripale u nasljedni dio.

Preivjelom branom drugu i potomcima koji su ivjeli sa ostaviteljem u istom domainstvu pripadaju predmeti domainstva koji slue za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba (namjetaj, posteljina, sue itd) i oni ne ulaze u zaostavtinu. Izuzetak su predmeti znatnije vrijednosti (npr.skupocjeni stilski namjetaj, pribor za jelo od plemenitih metala i sl). S druge strane, predmete iz ostaviteljevog domainstva mogu dobiti i ostali nasljednici na svoj zahtjev, ali e se ti predmeti uraunati u njihov nasljedni dio.

Pravo pree kupovine pokretnih stvari ne moe se naslijediti ako zakonom nije drugaije odreeno.

U zaostavtinu mogu ui i neka neimovinska prava ili neka faktika stanja koja uope nisu prava, te neka imovinska prava koja ostavitelj nije imao kod sebe u trenutku smrti. Nako npr:

Po zakonu o autorskom pravu, nasljediva su i autorska prava (koja ne spadaju u imovinu autora);

Posjed, koji nije pravo ve faktika vlast na stvari ipak ulazi u sastav zaostavtine jer u trenutku smrti ostavitelja on prelazi na nasljednike;

Poklon ili legat koji je nasljednik dobio od ostavitelja uraunava se u njegov nasljedni dio, osim ako ostavitelj nije drugaije odredio. Kao poklon se smatra i oprost duga, odricanje od prava, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade.

1.3. Postojanje nasljednika

Nasljednik moe biti samo osoba koja je u ivotu u trenutku otvaranja nasljea. Isto pravilo vai za fizika i pravna lica (u naem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica). Postoje izuzeci od ovog pravila. Dijete ve zaeto u trenutku otvaranja nasljea smatra se kao roeno, ako se rodi ivo. Neroeno zaeto dijete moe biti nasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima:

da je dijete zaeto do trenutka smrti ostavitelja;

da se to dijete rodi ivo.Ovo pravilo se primjenjuje i kod zakonskog i kod testamentarnog nasljeivanja. Kod zakonskog nasljeivanja pravilo o nasciturusu primjenjuje se na sve zakonske nasljednike.

Kod nasljeivanja nasciturusa moe se postaviti pitanje trenutka sticanja prava svojine na njegovom nasljednom dijelu. To moe biti trenutak smrti ostavioca ili trenutak roenja nasciturusa. ee je stanovite da zaetak stie pravo svojine na svom nasljednom dijelu u trenutku smrti ostavioca. To stanovite usvaja i nae nasljedno pravo, uz odreene uvjete: da se rodi iv, najkasnije 300 dana od smrti ostavitelja, odnosno 300 dana od dana sainjenja testamenta.

Sposobnost za nasljeivanje. Sposobnost za nasljeivanje izjednaena je sa pravnom sposobnou. To vai i za fizika i za pravna lica.

Nedostojnost za nasljeivanje. Nekim nasljednicima moe biti oduzeta sposobnost za nasljeivanje, ali samo u odnosu na konkretnog ostavioca. Takav nasljednik ne nedostojan za nasljeivanje. Nedostojan e biti nasljednik koji poduzima radnje kojima se ogrijeio o ostavioca, a to su redovno protupravne radnje. Razlozi nedostojnosti izriito su navedeni Zakonu o nasljeivanju (ZN), pa je nedostojan onaj:

1. Ko je sa umiljajem liio ili pokuao liiti ivota ostavitelja. Pri tome e nedostojan biti neposredni ubica, sauesnik, podstreka, pa i nasljednik koji je samo prikrio izvrenje ubistva ostavitelja, pod uvjetom da je to uinjeno sa umiljajem.

2. Ko je prinudom ili prijetnjom natjerao, ili prevarom naveo ostavitelja da saini ili opozove testament ili neku odredbu testamenta, ili ga je sprijeio da to uini.

3. Ko je unitio ili sakrio ostaviteljev testament u namjeri da sprijei ostvarenje posljednje volje ostavitelja, kao i onaj ko je falsifikovao testament. Pri tome sluajno uniten ili zaturen testament nije razlog nedostojnosti. On e proizvesti dejstvo punovanog testamenta ako zainteresovano lice dokae da je testament postojao, da je bio sainjen u zakonom propisanom obliku, da je uniten, izgubljen, sakriven ili zaturen, te ako dokae sadraj onog dijela testamenta na koji se poziva. Falsifikovanje se moe uiniti na 2 naina: da se postojeem testamentu neto oduzima ili dodaje, ili da se saini potpuno nov testament u ime ostavioca.

4. Ko se tee ogrijeio o zakonsku obavezu izdravanja prema ostaviocu, kao i onaj koji nije htio ukazati ostaviocu nunu pomo. Zakon preputa sudu da odlui koja povreda obaveze izdravanja se ima smatrati teom. U svakom sluaju, teom povredom ove obaveze smatrae se kada obveznik izdravanja izbjegava izvrenje obaveze dui vremenski period (npr.godinu dana). Teom povredom e se smatrati i izbjegavanje obaveze za krae vrijeme, ako je ostavitelju to izdravanje bilo svakodnevno potrebno, a nasljednik je to izbjegavao iako je obavezu mogao izvriti. Neukazivanje nune pomoi ostavitelju podrazumijeva nepruanje pomoi ostavitelju usljed ega moe biti ozbiljno ugroen njegov ivot ili zdravlje, pod uvjetom da je to bilo mogue uiniti bez opasnosti za sebe ili druga lica. Razlogom nedostojnosti ne moe se smatrati nepruanje pomoi ostaviocu u pogledu spasavanja njegove imovine. U zakonu nije odreeno u kojim e sluajevima biti ozbiljno ugroen ivot ili zdravlje ostavioca, ako mu nasljednik ne prui nunu pomo. 5. Graanin koji je pobjegao iz zemlje da bi izbjegao osudu za tee krivino djelo ili izbjegao vojnu obavezu, ili vrio neprijateljsku djelatnost protiv drave, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju. Za nastupanje ovog razloga nedostojnosti potrebno je ispunjenje opteg i posebnih elemenata. Opti element se sastoji u tome da se graanin BiH ne nalazi na teritoriji BiH, bez obzira da li je teritoriju napustio legalno ili ilegalno. Posebnih elemenata ima 3: izbjegavanje osude za tee krivino djelo, izbjegavanje vojne obaveze i vrenje neprijateljske djelatnosti. Da bi nastupio razlog nedostojnosti potrebno je ispunjenje opteg i bar jednog od posebnih elemenata. Pravno dejstvo nedostojnosti pogaa samo nasljednika lino. Zbog toga njegova nedostojnost ne smeta njegovim potomcima, koji nasljeuju kao da je on umro prije ostavitelja. ZN daje mogunost ostavitelju da nasljedniku oprosti sve razloge nedostojnosti osim onih iz take 5. O razlozima nedostojnosti (osim onog iz take 4) sud vodi rauna po slubenoj dunosti. Nedostojnost iz razloga datog u taki 4 utvruje se iskljuivo na prijedlog zainteresovanog lica. Ukoliko taj prijedlog izostane, sud e smatrati da razlog ne postoji, pa makar i sam sud imao saznanja o njegovom postojanju.

1.4. Prijem i odricanje od nasljea

Sticanje nasljednog prava. Pravna teorija i zakonodavstvo poznaju 3 sistema sticanja nasljednog prava:

1. Po sili zakona;

2. Voljom nasljednika;

3. Kombinacijom elemenata prva 2 sistema.

Sticanje nasljednog prava po sili zakona vaio je sve do rimskog prava, a djelomino je zadran i u rimskom pravu. Lica koja su stekla objektivne pretpostavke za nasljeivanje postaju nasljednici ostavioca u trenutku njegove smrti, bez obzira na svoju volju. Ovaj sistem sa aspekta uslova u kojima je oformljen i primjenjivan ne iskazuje se kao prinudan, ve kao sasvim prirodan. Tu se nije moglo ni postaviti pitanje prijema ili odbijanja nasljea, jer je nasljeivanje prosto nastavljanje porodinog ognjita.

Sticanje nasljednog prava voljom nasljednika. Kod ovog naina, pored ispunjenja objektivnih pretpostavki potrebna je i izjava volje nasljednika da prihvata nasljedstvo. Sticanje nasljednog prava prolazi kroz 2 faze: prva nastupa smru ostavitelja, a druga nastaje davanjem izjave nasljednika da prihvata nasljedstvo. Ovu izjavu nasljednik treba dati u zakonom odreenom roku. Ta izjava volje je akt sticanja nasljednog prava. Ovaj nain sticanja primjenjivan je u rimskom pravu, a bio je usvojen u Austrijskom graanskom zakoniku iz 1811.godine koji je primjenjivan i na teritoriji BiH.

Sticanje nasljednog prava kombinacijom elemenata prva 2 naina. Kod ovog naina nasljedno pravo se stie po samom zakonu u trenutku ostaviteljeve smrti, a lice koje je po sili zakona postalo nasljednik moe izjaviti volju kojom se odrie tog nasljedstva. Ovaj nain sticanja nasljednog prava prihvaen je u skoro svim modernim graanskim zakonicima, a usvaja ga i nae nasljedno pravo.

Odricanje od nasljea je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne naslijedi dio ili cijelu zaostavtinu tog ostavitelja. Odricanje nasljednik moe izvriti samo nasljednikom izjavom. To je izriita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika koju on u odreenom roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavtine svog ostavioca.

Da bi izjava bila pravno valjana, njen sadraj mora biti mogu, dozvoljen i odreen.

Nije mogue odricanje od nasljea koje se oekuje. Tako, odricanje od nasljea koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva. Odricanje od nasljea ne moe biti djelimino, niti pod uslovom.

Da bi nasljednika izjava bila odreena, nasljednik mora precizno navesti kojeg nasljeivanja se odrie zakonskog, testamentarnog ili nasljea po oba ta osnova.

Pored navedenog, nasljednika izjava mora ispunjavati i pretpostavke koje se trae za valjanost pravnih poslova. Nasljednika izjava koja bi sadravala mane volje bila bi manjkava. Nasljednik moe traiti ponitenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je data usljed prevare ili u zabludi. Zahtjev za ponitenje izjave podnosi se ostavinskom sudu u ostavinskom postupku. Ako su injenice na koje se nasljednik poziva nesporne, odluku moe donijeti ostavinski sud. U sluaju spora o injenicama, ostavinski sud e nasljednika uputiti na parnicu, a ostavinski postupak e prekinuti do okonanja parnice. Ukoliko se zahtjev za ponitenje izjave podnosi nakon okonanja ostavinskog postupka, onda se on rjeava u parninom postupku.

Pored zahtjeva za ponitenje, moe se podnijeti i zahtjev za pobijanje nasljednike izjave. Zahtjev za pobijanje moe podnijeti samo nasljednikov povjerilac. U sluaju da sud prihvati zahtjev za pobijanje, nasljednika izjava gubi pravno dejstvo samo u odnosu na pobijaa i to samo u obimu u kome je potrebno da se namiri njegovo potraivanje.

Nasljednika izjava je neopoziva. Mora se dati u odreenoj formi i biti ovjerena od nadlenog organa i predata sudu, ili moe biti data na zapisnik kod ostavinskog suda ili drugog osnovnog suda. Razlozi neopozivosti su razlozi pravne sigurnosti. Davanjem nasljednike izjave nasljedno pravo stiu trea lica, pa je potrebno zatititi njihove interese.

Pravilo o neopozivosti nasljednike izjave narueno je odredbom prema kojoj ako se nakon davanja izjave o odricanju od nasljea pronae imovina za koju se u vrijeme davanja izjave nije znalo da pripada zaostavtini, nasljednik koji je dao takvu izjavu moe u roku koji odredi sud traiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio novopronaene imovine koji mu po zakonu pripada.

Pravo na davanje nasljednike izjave nije trajno. Izjava o odricanju od nasljea treba da se da prije zavretka rasprave o zaostavtini. Ovakvo odreenje roka je neprecizno.

Izjavu o odricanju od nasljea mogu dati kako nasljednik, tako i svaka druga osoba koja stie neka prava od ostavitelja. Izjava se po pravilu daje poslije smrti ostavitelja, a testamentarni nasljednici je mogu dati i po proglaenju testamenta.

Nasljea se ne mogu odrei:

1. Nasljednik koji je raspolagao cijelom zaostavtinom ili njenim dijelom;

2. Nasljednik koji je ostavinskom sudu dao izjavu o prihvatanju nasljea;

3. Optina kojoj pripada zaostavtina bez nasljednika.

Dejstvo odricanja je retroaktivno, te se smatra da takvo lice nikad nije ni postalo nasljednik.

Posljedice odricanja su razliite, u zavisnosti da li se radi o zakonskom ili testamentarnom nasljedniku. Ako se nasljea odrekao testamentarni nasljednik, njegov dio zaostavtine pripae zakonskim nasljednicima. Ostavitelj to moe sprijeiti ako u testamentu odredi zamjenika svom testamentarnom nasljedniku.

Ako se nasljea odrekao zakonski nasljednik, posljedice odricanja zavisie od sadraja njegovog odricanja. Odricanje izvreno bez ogranienja vai i za potomke onoga ko se odrekao nasljea. Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljea samo u svoje ime (odricanje sa ogranienjem), za njega vai fikcija da je umro prije ostavitelja. Dio zaostavtine koji bi pripadao njemu nasljeivae se po principu predstavljanja.

Ukoliko bi nasljednik umro prije isteka roka za davanje izjave o odricanju od nasljea, a takvu izjavu nije dao, pravo davanja izjave prelazi na njegove nasljednike.

1.5. Pravni osnovi nasljeivanja

Nae nasljedno pravo poznaje 2 osnova za nasljeivanje: testament i zakon. Jau pravnu snagu ima volja ostavitelja, odnosno testament.

III GLAVA

NASLJEDNO-PRAVNI UGOVORI

Nasljedno-pravni ugovori koje spominje Zakon o nasljeivanju treba shvatiti kao ugovore sa odreenim nasljedno-pravnim elementima, odnosno obvezno-pravne ugovore koji pored primarno predvienih i namjeravanih obvezno-pravnih efekata, sekundarno proizvode i odreene nasljedno-pravne efekte.

1. UGOVOR O NASLJEIVANJU, BUDUEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU

Ugovor o nasljeivanju je pravni posao mortis causa kojim se ugovornici meusobno odreuju za nasljednike ili jedan ugovornik odreuje drugog za nasljednika. On predstavlja osnov za pozivanje na nasljee u onim pravnim sistemima koji ga ne zabranjuju. Dozvoljen je u veini evropskih pravnih sistema. U naem pravu takvi ugovori su nitavi. Dakle, nitav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavtinu ili njen dio svome suugovarau ili treem licu. Takoer je nitav ugovor kojim neko otuuje nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu treeg lica koje je jo u ivotu. Nitavi su i ugovori o buduem legatu, kao i ugovor kojim se neko obavezuje da u svoj testament unese ili ne unese neku odredbu.

2. UGOVOR O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE ZA IVOTA

Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za ivota je dvostrani formalni pravni posao inter vivos koji se sklapa izmeu pretka i njegovih potomaka ili branog druga. Ovim ugovorom predak za ivota ustupa i rasporeuje svojim potomcima cijelu svoju imovinu ili njen dio, ako se sa time saglase sva djeca i drugi potomci pretka koji e po zakonu biti pozvani na nasljee.

U sluaju da brani drug ne bude obuhvaen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nuni dio ostaje u potpunosti. U ovom sluaju ustupanje i raspodjela ostaju punovani, samo se prilikom utvrivanja vrijednosti zaostavtine radi odreivanja nunog dijela branog druga, ustupljeni dijelovi imovine smatraju kao poklon.

Ustupanje i raspodjela su punovani samo ako su se sa tim saglasili svi potomci koji e po zakonu biti pozvani na nasljedstvo. Meutim, ustupanje i raspodjela ostaju na snazi i u sluajevima ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio potomke, ako se odrekao nasljea ili je iskljuen iz nasljea kao nedostojan.

Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti u pismenoj formi i ovjeren od strane suda. Predmet moe biti cjelokupna imovina ustupioca ili samo njen dio, ali samo sadanja imovina ustupioca.

2.1. Pravna dejstva ugovora

Brani drug se moe obuhvatiti ustupanjem i raspodjelom samo uz njegov pristanak. Ako ne bude obuhvaen ustupanjem i raspodjelom, branom drugu ostaje pravo na nuni dio.

Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac moe zadrati pravo plodouivanja na svim ustupljenim stvarima ili nekima od njih, ugovoriti doivotnu rentu, izdravanje ili neku drugu naknadu. To moe uiniti za sebe, branog druga ili treu osobu.

Potomci izmeu kojih je razdijeljena imovina ne odgovaraju za dugove ustupioca, ukoliko ugovorom nije drugaije odreeno. Povjerioci ustupioca mogu pobijati ustupanje i raspodjelu putem tube actio pauliana.

Kada predak koji je izvrio ustupanje i raspodjelu imovine umre, njegovu zaostavtinu e initi samo imovina koja nije bila obuhvaena ustupanjem i raspodjelom.

2.2. Prestanak ugovora

Ugovor se smatra nevaeim ako se sa njim nisu saglasili svi potomci koji su ivi u trenutku ustupioeve smrti. Ugovor e biti nitav i u sluaju kad ustupilac dobije dijete poslije zakljuenja ugovora ili ako se pojavi nasljednik koji je bio proglaen umrlim. U svim sluajevima kad je ugovor nevaei, svako ustupanje i raspodjela tretira se kao poklon nasljednicima za ivota i uraunava se u njihov nasljedni dio.

Najei nain prestanka ugovora je opozivanje. Ustupilac ima pravo opoziva ugovora ukoliko je potomak pokazao grubu neblagodarnost prema njemu ili ako ne izvrava svoje obaveze predviene ugovorom o ustupanju i raspodjeli (izdravanje, plaanje ustupioevih dugova ija je isplata naloena istim poslom). U sluajevima neizvravanja obaveza (osim izdravanja), sud moe odluiti da li ustupilac ima pravo da zahtijeva vraanje date imovine ili da trai prinudno izvrenje tereta.

Potomak koji je ustupiocu morao vratiti ono to je primio prilikom ustupanja i raspodjele moe nakon smrti ustupioca zahtijevati svoj nuni dio, ako nije iskljuen ili se odrekao nasljea.

2.3. Pitanje opravdanosti ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za ivota u naem pravu

Kod nas u praksi izuzetno rijetko nalazimo sluajeve ustupanja i raspodjele imovine za ivota. Vjerovatni razlog je postojanje ugovora o doivotnom izdravanju koji na efikasniji nain osigurava pretka i potomka. Jedino opravdanje ovog ugovora vidi se u namjeri pretka da besteretnim raspolaganjem ustupi svoju imovinu za rad sposobnijim i mlaim potomcima, to za njih znai zasnivanje samostalne egzistencije.

3. UGOVOR O DOIVOTNOM IZDRAVANJU

3.1. Pojam ugovora o doivotnom izdravanju

Ugovor o doivotnom izdravanju je ugovor kojim se jedan ugovara obavezuje da doivotno izdrava drugog ugovaraa ili neku treu osobu, a drugi ugovara izjavljuje da mu ostavlja svoju imovinu ili njen dio, u nasljee. Dakle, u sutini se radi o obinom obligacionom ugovoru sa odreenim nasljednopravnim elementima.

U praksi se javlja i ugovor kojim se jedan ugovara obavezuje da doivotno izdrava drugog, a drugi mu za to pri zakljuenju ugovora ustupa u vlasnitvo odreeni dio imovine. Ovo nije ugovor o doivotnom izdravanju, ve obini dvostrani graanskopravni ugovor. Razlika je u tome to kod ugovora o doivotnom izdravanju primalac izdravanja zadrava vlasnitvo nad imovinom do svoje smrti. Osim toga, ugovor o doivotnom izdravanju koji se zakljuuje po Zakonu o nasljeivanju mora biti zakljuen u pismenoj formi, a ovaj drugi ne.

3.2. Karakteristike ugovora o doivotnom izdravanju

Ugovor je nastao kad su se ugovarai dogovorili oko njegove sadrine, sastavili i potpisali pismenu ispravu o tome, te istu ovjerili od strane suda.

Ugovor o doivotnom izdravanju ne moe se zakljuiti putem punomonika. Meusobno ga mogu zakljuiti i lica koja su ve po zakonu obavezna da se meusobno izdravaju (npr.djeca i roditelji). Meutim, dijete moe putem ugovora na sebe preuzeti daleko veu obavezu, nego to bi inae po zakonu moralo.

Ugovor o doivotnom izdravanju moe se zakljuiti samo u pisanoj formi. On je dvostrano obavezan i ima element aleatornosti, jer davalac izdravanja u trenutku zakljuenja ugovora ne zna koliko dugo e davati izdravanje. Dakle, nije izvjestan ekonomski efekat posla koji stranke ugovaraju.

Davalac izdravanja svoje pravo moe upisati u javnoj knjizi, ime ovom ugovoru daje apsolutno dejstvo. Na ovaj nain primalac izdravanja ne moe izigrati davaoca prodajom ili poklonom predmeta ugovora.

3.3. Uslovi za zakljuenje ugovora

Subjekti ugovora o doivotnom izdravanju su davalac i primalac izdravanja. U pravnoj teoriji vlada miljenje da primalac izdravanja moe biti samo fiziko lice, jer je cilj zakljuenja ugovora osiguranje egzistencije fizikog lica. Primalac izdravanja treba biti poslovno sposobno lice. Kao primalac se ne bi moglo pojaviti ni maloljetno lice, jer postoji zakonska obaveza izdravanja maloljetnika od strane roditelja. Davalac izdravanja moe biti svako fiziko i pravno lice (npr.dom staraca).

Da bi ugovor bio pravno valjan, izmeu davaoca i primaoca izdravanja mora postojati saglasnost volja. Ugovorne strane moraju tano precizirati meusobne obaveze.

Uobiajene obaveze primaoca izdravanja su:

da stvar prenese u vlasnitvo davaoca, odnosno da mu ustupi pravo na nain kako je to odreeno ugovorom. Predaja imovine moe biti odloena do smrti primaoca izdravanja, a u meuvremenu davalac svoje pravo moe osigurati upisom u javnu knjigu;

da primi izdravanje kako je to ugovoreno. U sluaju odbijanja prijema, primalac pada u zakanjenje povjerioca i snosi posljedice tog zakanjenja.

Obaveze davaoca izdravanja bi bile:

davanje stana primaocu (ako je tako ugovoreno);

davanje hrane, pia i sl;

zadovoljenje linih i drugih potreba primaoca (izlasci, deparac i sl);

njega, lijeenje i rehabilitacija u sluaju bolesti;

sahrana poslije smrti primaoca izdravanja prema odredbama ugovora i sl.

3.4. Prestanak ugovora o doivotnom izdravanju

Ugovor najee prestaje:

Smru primaoca izdravanja. U sluaju smrti davaoca, njegove obaveze prelaze na branog druga i potomke koji su pozvani na nasljee, ako oni na to pristanu. U suprotnom, ugovor se raskida i oni nemaju pravo traiti naknadu za ranije dato izdravanje, osim u sluaju ako nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze. Tada mogu traiti naknadu od primaoca izdravanja. Sud e naknadu ocijeniti po slobodnoj ocjeni, uzimajui u obzir imovinske prilike obiju strana.

Sporazumnim raskidom ugovora.

Na zahtjev jedne strane, i to u 2 sluaja:

1. ukoliko ugovarai prema ugovoru ive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajedniki ivot postane nepodnoljiv. Pri tome nije vano ko je izazvao poremeaj odnosa, ali se mora utvrditi objektivno postojanje tog poremeaja i njegovi uzroci. Bez obzira na krivicu za raskid zajednikog ivota, primalac izdravanja ima pravo traiti protuvrijednost naturalnih davanja na koje je obavezan davalac izdravanja prema ugovoru o doivotnom izdravanju. U protivnom, s obzirom da je taj ugovor na snazi, davalac izdravanja bi se neosnovano bogatio.

2. Kada nastupe promijenjene okolnosti zbog kojih je ispunjenje ugovora postalo znatno oteano, a stranke tu promjenu nisu pretpostavljale prilikom zakljuenja ugovora (npr.znatan porast trokova ivota, promjena zdravstvenog stanja izdravanog itd). Pri ovome sud vodi rauna o svim okolnostima.

Svaka strana moe traiti raskid ugovora ako druga strana ne izvrava svoje obaveze. U sluaju raskida ugovora svaka strana zadrava pravo da od druge strane trai naknadu koja joj pripada po opim pravilima imovinskog prava.

3.5. Ugovor o doivotnom izdravanju i sticanje stanarskog prava

U praksi se esto deavalo da se ugovor o doivotnom izdravanju sklapa iskljuivo da bi se osiguralo sticanje stanarskog prava. Naime, davalac izdravanja moe na osnovu ugovora o doivotnom izdravanju stei svojstvo lana porodinog domainstva nosioca stanarskog prava, ali pod uslovom da je vie od 5 godina ivio sa nosiocem stanarskog prava.

3.6. Uticaj ugovora o doivotnom izdravanju na sastav zaostavtine

Osnovno dejstvo je da imovina koja je predmet ugovora o doivotnom izdravanju ne spada u zaostavtinu. Kada ostavinski sud utvrdi da je ostavilac otuio svoju imovinu ugovorom o doivotnom izdravanju, donijee rjeenje da se zaostavtina ne raspravlja. Na osnovu ovog rjeenja i ugovora davalac izdravanja e moi na sebe prenijeti pravo vlasnitva na nekretninama u zemljino-knjinom uredu. Ukoliko nije sva imovina predmet ugovora o doivotnom izdravanju, sud e ostavinski postupak provesti samo za imovinu koja nije obuhvaena ugovorom, jer takva imovina ulazi u sastav zaostavtine.

DRUGI DIO

ZAKONSKO NASLJEIVANJE

1.1. Redovno zakonsko nasljeivanje

Na nasljedno-pravni sistem spada u zatvorene sisteme, gdje se na nasljee pozivaju samo najblii srodnici. Da bi neko lice moglo biti potencijalni zakonski nasljednik ostavioca mora u trenutku smrti ostavioca sa njim biti povezano srodstvom (krvnim ili graanskim) ili branom vezom.

1.2. Krvno srodstvo sa ostaviocem

Po Zakonu o nasljeivanju BiH, ostavioca nasljeuju:

1. Svi njegovi potomci;

2. Od predaka samo roditelji, dede i nane;

3. Poboni srodnici, od kojih samo braa i sestre i njihovi potomci, te djeca od deda i nana ostavioca.

Vanbrano krvno srodstvo je izjednaeno sa branim u pogledu nasljeivanja.

1.3. Graansko srodstvo sa ostaviocem

Graanski srodnik ostavioca postaje se putem usvojenja. Usvojenik iz nepotpunog usvojenja zajedno sa svojim potomcima moe naslijediti samo svog usvojioca, ali ne i njegovog branog druga i druge srodnike. U meusobnom nasljeivanju usvojenika i usvojioca uspostavljen je reciprocitet. Zato ako bi nasljeivanje usvojenika prema usvojiocu bilo ogranieno ili iskljueno, reciprono bi bilo ogranieno ili iskljueno nasljeivanje usvojioca prema usvojeniku.

Omoguavanje usvojiocu na naslijedi usvojenika iz nepotpunog usvojenja otvara problem konkurencije nasljednog prava usvojica i nasljednog prava prirodnih roditelja usvojenika, obzirom da kod nepotpunog usvojenja usvojenik ne raskida vezu sa svojim krvnim srodnicima. Zakon o nasljeivanju BiH o tome ne daje rjeenje.

Srodstvo potpunog usvojenja izjednaeno je sa srodstvom po krvi, te se odredbe nasljednog prava primjenjuju u skladu s tim.

1.4. Brana veza sa ostaviocem Na sistem, kao i drugi moderni pravni sistemi, stavlja branog druga ostavioca u isti nasljedno-pravni poloaj sa najbliim srodnicima ostavioca. Poloaj branog druga ostavioca imaju ono lice koja je u trenutku njegove smrti bilo sa njim u valjanom braku. Zato brani drug nee imati pravo na nasljee:

1. Ako je ostavilac podnio tubu za razvod braka, a nakon njegove smrti se utvrdi da je tuba bila osnovana;

2. Ako brak bude proglaen nepostojeim ili bude poniten nakon smrti ostavioca iz uzroka ije je postojanje preivjeli brani drug znao u vrijeme zakljuenja braka;

3. Ako je njegova zajednica sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem.

2. ZAKONSKI NASLJEDNI REDOVI

Potencijalni zakonski nasljednici nasljeuju po nasljednim redovima. Nasljednici blieg nasljednog reda iskljuuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda.

Kao osnovica za razvrstavanje u zakonske nasljedne redove nae nasljedno pravo uzelo je parenteralno linearni sistem. Taj sistem zasniva se na prirodnoj strukturi porodice. Svaka porodica sastoji se od vie parentela koje se mogu posmatrati u uzlaznoj liniji prema precima i silaznoj liniji prema potomcima.

Gledano prema precima, parentele najblie ostaviocu su one kod kojih je rodonaelnik jedne otac, a druge majka. Tim parentelama pripadaju i njihovi potomci, tj.braa i sestre ostavioca. Slijedee parentele su one iji su rodonaelnici djed i baka po oevoj liniji i djed i baka po majinoj liniji, dakle 4 parentele. Tim parentelama pripadaju potomci djedova i baka, a to su ostavioevi strievi, ujaci i tetke sa svojim potomcima.

Gledano prema potomcima, parentela najblia ostaviocu je ona iji je on rodonaelnik. Toj parenteli pripadaju njegova djeca i njihovi potomci.

Prilikom formiranja nasljednog reda polazi se od kriterija da isti nasljedni red ine parentele ostaviteljevih srodnika koji su sa njim u jednako bliskoj vezi. Po pravilu, dok postoji nasljednik iz prethodnog nasljednog reda, nasljednici iz narednog nasljednog reda ne mogu biti pozvani na nasljedstvo. Izuzetak je sluaj kada brani drug ostane sam u prvom nasljednom redu. On tada ne moe naslijediti cijelu imovinu, ve se prebacuje u drugi nasljedni red i dobiva polovinu zaostavtine.

Zakon o nasljeivanju odreuje koliko dio zaostavtine pripada svakom od nasljednika iz istog nasljednog reda. Meutim, ukoliko se desi da odreeni nasljednik iz jednog reda ne moe naslijediti dio zaostavtine koji mu po zakonu pripada, onda pravila o konkurenciji odreuju kojem ili kojim nasljednicima pripada taj dio zaostavtine. Meu pravilima o konkurenciji su pravo predstavljanja, pravo prirataja i uvaavanje posebnih prilika i potreba nasljednika.

2.1. Pravo predstavljanja

Ukoliko bi neki od nasljednika umro prije ostavioca, ili iz nekog drugog razloga ne bi naslijedio ostavioca, na njegovo mjesto stupaju njegovi potomci i nasljeuju dio koji bi pripao njihovom pretku. To pravo potomaka zove se pravo predstavljanja. Tako predstavljanje rjeava odnos konkurencije nasljednika istog nasljednog reda. Prednost se uvijek daje pretku, ali ako on nije u mogunosti da naslijedi, onda e ostavioca naslijediti njegovi (nasljednikovi) potomci.

Pravo predstavljanja djeluje samo izmeu srodnika (zakljuno sa 3.nasljednim redom) i kod zakonskog nasljeivanja. Primjenjuje se u slijedeim sluajevima: ako je potomak ostavioca umro prije ostavioca, ako je on u odnosu na ostavioca nedostojan, iskljuen iz nasljedstva i kad se odrekao nasljea.

2.2. Pravo prirataja

Ukoliko i potomkovi potomci ne mogu iz nekog razloga da naslijede, dio zaostavtine ostavioevog potomka pripada nasljednicima koji su mu u tom nasljednom redu najblii. Npr. ako je umro ostavilac koji je imao dva sina, od kojih jedan iz nekog razloga nije moglo naslijediti, a nije imao svojih potomaka, njegov dio zaostavtine pripae njegovom bratu, tj. drugom sinu ostavioca. To je pravo prirataja.

2.3. Uvaavanje posebnih prilika i potreba nasljednika

Zakon za svakog nasljednika u svakom nasljednom redu naelno odreuje nasljedniku kvotu koja mu pripada iz zaostavtine. Meutim, zakonodavac istovremeno uvaava posebne prilike u kojima se nalazi i posebne potrebe koje ima pojedini nasljednik, tako da moe doi do uveanja ili umanjenja unaprijed odreenih dijelova pojedinih nasljednika. Poto je to izuzetak od pravila, on se moe primijeniti samo ako je izriito predvien u zakonu. Ovi izuzeci se mogu primjenjivati samo u prvom i drugom nasljednom redu.

3. PRVI ZAKONSKI NASLJEDNI RED

ine ga djeca ostavioca i njegov brani drug. Kao djeca ostavioca u smislu nasljeivanja, smatraju se njegova djeca (brana i vanbrana) i njihovi potomci (ostavioevi unuci, praunuci itd), te ostavioev usvojenik i njegovi potomci. Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeuju jednake dijelove. Ukoliko u prvom nasljednom redu ostane samo brani drug, on se prebacuje u drugi nasljedni red.

U prvom nasljednom predu prvenstveno se primjenjuje pravo predstavljanja, a tek ako se ono ne moe primijeniti, primjenjuje se pravo prirataja. U ovom nasljednom redu se uvaavaju posebne prilike i potrebe nasljednika, usljed ega se dio nasljea nekog od nasljednika moe poveati ili smanjiti, bez obzira na pravilo da svi nasljeuju jednake dijelove.

3.1. Poveanje nasljednog dijela djece

Ako djeca nemaju nunih sredstava za ivot, mogu zahtijevati od suda da njihov nasljedni dio povea i za toliko umanji dio branog druga. Ukoliko je zaostavtina male vrijednosti, sud moe odrediti da ona u cjelosti pripadne djeci, to znai da se brani drug u cjelosti liava svog dijela zaostavtine.

Ukoliko samo neko od vie djece nema nunih sredstava za ivot, ono moe od suda zahtijevati da se povea njegov nasljedni dio na raun nasljednih dijelova ostalih nasljednika (djece i branog druga).

Prilikom donoenja odluke, sud e uzeti u obzir sve okolnosti, a posebno imovinske prilike i sposobnost za privreivanje svakog djeteta i branog druga, trajanje brane zajednice, te vrijednost zaostavtine.

3.2. Poveanje nasljednog dijela branog druga

Ako je brani drug u tekoj materijalnoj situaciji, on moe traiti od suda da se njegov nasljedni dio povea na raun ostalih nasljednika koji imaju potrebna sredstva za ivot. Kad je u prvom nasljednom redu na raun djece, a kad je u drugom nasljednom redu na raun nasljednog dijela roditelja, a moe mu pripasti i cijela zaostavtina. Sud donosi odluku, uzimajui u obzir okolnosti kao i u prethodnom sluaju.

4. DRUGI ZAKONSKI NASLJEDNI RED

U drugi nasljedni red redovno ulaze roditelji ostavioca i njihovi potomci, tj.braa i sestre ostavioca. Osim njih, u ovom nasljednom redu moe se nai i brani drug ako ostane sam u prvom nasljednom redu. Ukoliko je brani drug preao iz prvog u drugi nasljedni red, njemu automatski pripada polovina zaostavtine, a drugu polovinu nasljeuju roditelji u jednakim dijelovima.

Ukoliko je jedan roditelj umro prije ostavioca, a nema nijednog potomka, njegov dio nasljeuje drugi roditelj. Ako su prije ostavioca umrla oba roditelja, naslijedie njihovi potomci (braa i sestre ostavioca). Ako su oba roditelja umrla prije ostavioca, a nemaju potomaka, cjelokupnu zaostavtinu nasljeuje brani drug ostavioca.

U drugom nasljednom redu takoer moe doi do poveanja i smanjenja nasljednih dijelova. Do poveanja moe doi samo kod roditelja i branog druga, a do smanjenja kod svih nasljednika ovog nasljednog reda.

5. TREI ZAKONSKI NASLJEDNI RED

U trei red spadaju dede i nane ostavioca i njihova djeca amide, dajde, tetke ostavioca (pravo predstavljanja je ogranieno samo na njihovu djecu). I ovdje vae naela predstavljanja i prirataja.

TREI DIO

NUNO NASLJEIVANJE

1. UVOD

U veini savremenih prava sloboda testiranja (raspolaganja imovinom putem testamenta) nije neogranieno, apsolutno naelo, za razliku od raspolaganja imovinom za ivota. Sa historijskog aspekta, osnov ogranienja slobode testiranja se tumaio potrebom da odreena dobra ostanu u porodici kao uslov njenog ekonomskog opstanka. Moderna teorija sklona je stanovitu da osnov ogranienja slobode testiranja lei u dunosti izdravanja lanova porodice koja ne prestaje ni nakon smrti.

Sve drave koje ograniavaju slobodu testiranja to ine posredstvom ustanove nunog nasljednog dijela. Ostavilac je duan da odreenim licima iz kruga zakonskih nasljednika (u pravilu najbliim zakonskim nasljednicima) ostavi odreeni dio zaostavtine. Ovi zakonski nasljednici kojima u svakom sluaju pripada dio zaostavtine nazivaju se nunim nasljednicima, a dio koji im po zakonu pripada i kojim ostavilac ne moe raspolagati naziva se nunim dijelom. Dakle, nuni nasljedni red u cjelini ima imperativni karakter.

Pravila nunog nasljeivanja su imperativna samo za ostavioca, ali ne i za nune nasljednike. Ukoliko u testamentu ostavilac ini raspolaganja preko granica raspoloivog dijela, to za sobom ne povlai nitavost testamenta. Da li e takva raspolaganja proizvoditi pune uinke, zavisi od nunih nasljednika. Ako nuni nasljednici ne trae svoj nuni dio, testamentalno raspolaganje ostae u punoj vanosti, mada je njime zahvaen i nuni dio.

Ustanova nunog dijela bila je u sutini izgraena ve u rimskom pravu. Preuzeo ju je i Francuski graanski zakonik, a zatim i druge zemlje evropske kontinentalne pravne tradicije. Anglosaksonske zemlje (V.Britanija i SAD), a i neke zemlje June Amerike su na stanovitu apsolutne slobode testiranja, mada i u tim zemljama postoje tendencije ogranienja slobode testiranja u korist maloljetnih potomaka, lica koja je ostavilac izdravao, kao i u sluaju raspolaganja odreenim kategorijama dobara (npr. poljoprivrednim zemljitem).

2. PRAVNA PRIRODA PRAVA NA NUNI DIO

U jednom broju zemalja koje su bile pod jaim uticajem romanskog prava (romanske zemlje, zemlje istone Evrope, pa i BiH), pravo na nuni dio shvata se kao nasljedno pravo. U zemljama pod uticajem germanskih pravnih obiaja, pravo na nuni dio smatra se obligacionim pravom.

2.1. Pravo na nuni dio kao nasljedno pravo (pars hereditatis)

Domaa nauka graanskog prava gotovo u potpunosti je saglasna da je pravo na nuni dio nasljedno pravo, slijedei pri tome dikciju zakonskih propisa (l.30 ZN BiH nosi naslov Pravo na nuni dio je nasljedno pravo). Meutim, ostavilac moe odrediti da nuni nasljednik svoj dio primi u odreenim stvarima, pravima ili novcu.

Prema jednom shvatanju, odredba o nasljedno-pravnoj prirodi prava na nuni dio je dispozitivne prirode i ostavilac, odreujui da nuni nasljednik primi svoj nuni dio u odreenim pravima, stavlja nunog nasljednika u poloaj singularnog sukcesora, u poloaj povjerioca zaostavtine. Prema drugom miljenju, ostavilac testamentom ne moe promijeniti imperativne norme i nuni nasljednik ima poloaj univerzalnog sukcesora, ak i ako su mu ostavljene pojedine stvari, prava ili gotov novac.

Pravo na nuni dio nema u svim situacijama nasljedno-pravna obiljeja, mada su ona u cjelini uzevi dominantna. Na ovakav zakljuak ukazuju slijedee injenice:

Nuni nasljednik ne stie uvijek prava iz zaostavtine neposredno, u trenutku smrti ostavioca. U sluaju pretjeranih testamentalnih raspolaganja, nuni nasljednik ne postaje titular prava u trenutku smrti ostavioca, ve ta prava stie testamentalni nasljednik. Nuni nasljednik u takvom sluaju stie pravo na nuni dio tek ukoliko ga u zakonom propisanom roku zatrai. Ukoliko to ne uini, sticanje testamentalnog nasljednika je definitivno. Dakle, u ovom sluaju pravo na nuni dio je preobraajno pravo, pravna mo.

U domaoj doktrini i praksi iroko je zastupljen stav da je pravo zahtijevanja nunog dijela nenasljedivo, to protivrjei nasljedno-pravnoj prirodi prava na nuni dio.

Ako zakonski ili testamentalni nasljednik do kraja ostavinske rasprave ne da nikakvu nasljedniku izjavu, to znai prihvat nasljedstva. S druge strane, ukoliko nuni nasljednik kome je povrijeeno pravo na nuni dio ne zatrai svoje pravo u zakonskom roku, smatra se da se tog prava odrekao. S tim u vezi postavilo se pitanje da li u sluaju odricanja od prava na nuni dio dolazi do prirataja tog dijela ostalim nunim nasljednicima ili se poveava raspoloivi dio. Miljenja su podijeljena i u doktrini i u sudskoj praksi, ali se ispravnim ini da ne doe do prirataja drugim nunim nasljednicima.

Odgovornost nunog nasljednika za dugove ostavioca praktino postoji samo ako je nunom nasljedniku ostavljeno vie nego to iznosi vrijednost nunog nasljednog dijela. On nikada ne odgovara za obaveze na teret svog nunog dijela, jer ima pravo na neokrnjenu vrijednost nunog dijela i u tome se njegov poloaj razlikuje od poloaja drugih nasljednika.

Drugaija su pravna sredstva zatite nasljednog prava i prava na nuni dio. Razliiti su i rokovi u kojima se tube mogu podii.

Izmeu nunih nasljednika, kao i nunog nasljednika i drugih nasljednika ne uspostavlja se nasljednika zajednica, jer nuni nasljednici nisu zajedniari u pravu, ve suvlasnici, budui da je poznat alikvotni dio koji im pripada.

2.2. Pravo na nuni dio kao obligaciono pravo

Prema shvatanju zastupljenom u njemakom i austrijskom pravu, pravo na nuni dio je obligaciono pravo. Nuni nasljednik ima pravo na odreenu novanu vrijednost, a ne na realan dio zaostavtine. Ovo pravilo je dispozitivno i ostavilac nunom nasljedniku moe ostaviti i realni dio zaostavtine.

3. NUNI NASLJEDNICI

3.1. Krug nunih nasljednika

Osnovno pravilo je da je nuni nasljednik ono lice koje bi u konkretnom sluaju bilo zakonski nasljednik da se raspored zaostavtine vri prema pravilima zakonskog nasljeivanja. Tako su nuni nasljednici rasporeeni u nune nasljedne redove uz dosljednu primjenu pravila parentelarno-linearnog sistema, to znai da je odnos izmeu nunih nasljednih redova odnos iskljuivosti. Primjena prava ograniena je u odnosu na zakonske nasljedne redove, jer je krug nunih nasljednika ui od kruga zakonskih nasljednika, a takoer i primjena prava prirataja. Prema naem nasljednom pravu, nuni nasljednici su podijeljeni u 2 nuna nasljedna reda. U prvom su potomci ostavioca, usvojenici iz potpunog usvojenja i nepotpunog usvojenja sa irim dejstvom (tj.ako meusobna nasljedna prava nisu iskljuena aktom o usvajanju), te brani drug ostavioca. U drugom nunom nasljednom redu su brani drug ostavioca (u sluaju da je jedini nuni nasljednik u prvom nunom nasljednom redu), roditelji ostavioca, te njihovo prvostepeno potomstvo (braa i sestre ostavioca). U okviru drugog nasljednog reda pravo predstavljanja ogranieno je samo na prve potomke rodonaelnika, tj.roditelja ostavioca.

3.2. Uslovi koje mora ispuniti nuni nasljednik

U nasljednom pravu BiH postoje 2 grupe nunih nasljednika. Jedna grupa to svojstvo stie pod uslovom da ispunjava ope uslove za nasljeivanje, da su doivjeli momenat delacije i da su dostojni, samo na osnovu injenice da se sa ostaviocem nalaze u odreenim vezama (srodstvo, brak). Druga grupa nunih nasljednika to ne postaje samom injenicom srodstva sa ostaviocem, ve je potrebno da ispuni i odreeni dodatni uslov.

Za one nune nasljednike koji to postaju po osnovu srodnike ili brane veze sa ostaviocem kae se da nasljeuju prema objektivnom kriteriju, odnosno da su apsolutni potencijalni nasljednici. Nuni nasljednici koji moraju ispuniti i dodatne uslove, nasljeuju po objektivno-subjektivnom kriteriju, odnosno oni su relativni nuni nasljednici.

Dodatni uslov formulisan je kao nesposobnost za rad i nemanje nunih sredstava za ivot.

Red pozivanja na nasljee je odreen optim pravilima zakonskog nasljednog reda, a kada je po tim pravilima jedno lice pozvano na nasljee, naslijedie nuni dio samo ako u konkretnom sluaju ispunjava i dopunski uslov. Propisivanje dodatnih uslova za sticanje svojstva nunog nasljednika suava krug nunih nasljednika. U BiH samo jedan uski krug lica nasljeuje po objektivnom kriteriju, a to su djeca ostavioca, usvojenik iz potpunog usvojenja i brani drug ostavioca. Sva ostala lica iz kruga potencijalnih nunih nasljednika moraju ispunjavati subjektivni uslov, tj. da su nesposobni za rad i da nemaju nunih sredstava za ivot.

3.3. Odreivanje veliine nunog nasljednog dijela

Veliina nunog nasljednog dijela odreuje se za svakog nunog nasljednika pojedinano. Osnovica za izraunavanje je utvreni dio zaostavtine koji bi pripao nunom nasljedniku kada bi se on u konkretnom sluaju pojavio kao zakonski nasljednik. Na osnovu tako utvrenog zakonskog nasljednog dijela se u procentu ili razlomku odreuje veliina nunog nasljednog dijela. Taj procenat je razliit u uporednom pravu. U nasljednom pravu BiH taj dio iznosi zakonskog nasljednog dijela, ukoliko se radi o nunim nasljednicima koji nasljeuju po objektivnom kriteriju. Za nune nasljednike koji nasljeuju po objektivno-subjektivnom kriteriju, taj dio iznosi 1/3 zakonskog nasljednog dijela.

4. UTVRIVANJE NUNOG DIJELA I SMANJENJE DOBROINIH RASPOLAGANJA ZBOG

POVREDE NUNOG DIJELA

U naem pravu odreena lica se tite od ostavioevih pretjeranih raspolaganja ne samo pravom da im pripadne odreeni dio zaostavtine (npr.1/2 zakonskog nasljednog dijela), tj.zatitom od pravnog iznasljeivanja, ve i pravom da im pripadne odreena vrijednost zaostavtine (zatita od vrijednosnog iznasljeivanja). To se postie ustanovom obraunske vrijednosti zaostavtine i mogunosti da se na bazi obraunske vrijednosti zaostavtine doe do smanjenja testamentalnih raspolaganja i vraanja poklona koje je ostavilac uinio za ivota.

4.1. Obraunska vrijednost zaostavtine

Osnovica za izraunavanje vrijednosti nunog nasljednog dijela nije ista vrijednost zaostavtine, ve tzv.obraunska vrijednost zaostavtine.

ista vrijednost zaostavtine dobiva se kad se od aktive zaostavtine oduzmu obaveze, trokovi popisa i procjene zaostavtine, te trokovi sahrane ostavioca.

Obraunska vrijednost zaostavtine je matematika vrijednost koja se dobije kada se na istu vrijednost zaostavtine doda vrijednost poklona uinjenih za ivota ostavioca. Pri tome se uzimaju u obzir samo pokloni do ijeg vraanja moe doi u sluaju povrede prava na nuni dio. To su:

pokloni uinjeni svim potencijalnim zakonskim nasljednicima u bilo kom periodu ostavioevog ivota;

pokloni uinjeni licima van kruga potencijalnih zakonskih nasljednika u posljednjoj godini ostavioevog ivota.

Prilikom utvrivanja obraunske vrijednosti zaostavtine ne uraunavaju se manji uobiajeni pokloni, pokloni uinjeni odreenim kategorijama pravnih lica (prema ZN to su DPO, DPZ, samoupravne organizacije i zajednice), pokloni namijenjeni opedrutvenim ciljevima, te pokloni za koje sam zakon odreuje da se ne uraunavaju (npr.pokloni uinjeni na osnovu sporazuma izmeu ostavioca i potomaka o ustupanju imovine za ivota ostavioca). Vrijednost poklona odreuje se prema stanju stvari u momentu kad je poklon uinjen, a prema vrijednosti u momentu smrti ostavioca.

4.2. Smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraanje poklona

Ako je ostavilac besplatnim pravnim poslovima za ivota ili testamentom raspolagao preko granica rasoploivog dijela, i ako ono to je ostalo nije dovoljno da se podmiri nuni dio, nuni nasljednik na raspolaganju ima odreena pravna sredstva kojima moe otkloniti povredu prava na nuni dio. Nuni nasljednik moe traiti smanjenje testamentarnih raspolaganja. Testamentarna raspolaganja se umanjuju u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se namirio nuni dio, a smanjenje moe ii do potpunog ukidanja testamentarnih raspolaganja. Ako to nije dovoljno za namirenje nunog dijela, nuni nasljednik moe traiti i vraanje poklona. Pokloni se vraaju sukcesivno, obrnutim redoslijedom od reda po kome su uinjeni. Ako je vie poklona uinjeno istovremeno, vraaju se srazmjerno njihovoj vrijednosti. Pokloni se vraaju samo u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da se namiri nuni dio.

U pogledu zahtjeva nunog nasljednika za naknadu zbog koritenja ili oteenja stvari, kao i protuzahtjeva poklonoprimca za naknadu trokova koje je imao povodom stvari, poloaj poklonoprimca zavisi od njegove savjesnosti. Oboriva je pretpostavka (praesumptio iuris) da je poklonoprimac bio savjestan do trenutka saznanja za zahtjev za vraanje poklona.

5. ZATITA PRAVA NA NUNI DIO

Tuba za zatitu prava na nuni dio, tj tuba kojom nuni nasljednik trai smanjenje testamentarnih raspolaganja naziva se actio supletoria. Rok za podizanje supletorne tube je 3 godine. Mada zakoni govore o zastari, radi se u stvari o prekluziji, tj.potpunom prestanku prava zahtijevati smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraanja poklona. Sud na to pazi po slubenoj dunosti. Rok od 3 godine je objektivni rok i rauna se od dana proglaenja testamenta, ako se trai smanjenje testamentarnih raspolaganja, odnosno od dana smrti ili pravosnanosti rjeenja o proglaenju nestalog umrlim, ako se trai vraanje poklona.

Po pravilu, zahtjev za smanjenje testamentarnih raspolaganja pokree se u ostavinskom postupku. Moe se pokrenuti i u parnici, ako ostavinski postupak nije voen, ili je okonan ali se u njemu nije raspravljalo o ovom zahtjevu. Isto vai i za zahtjev za vraanje poklona uinjenih zakonskim nasljednicima. Ako je zahtjev za vraanje poklona usmjeren prema licima izvan kruga zakonskih nasljednika, zahtjev se mora postaviti u parnici, obzirom da ta lica ne uestvuju u ostavinskom postupku.

Pasivno legitimirani su testamentarni nasljednik ili poklonoprimac i njihovi univerzalni sukcesori.

Prema nekim shvatanjima i presudama sudova, pravo na podizanje supletorne tube nije nasljedivo, to se direktno protivi shvatanju prava na nuni dio kao nasljednog prava. Prema drugaijem shvatanju koje prihvataju i neki sudovi, supletornu tubu u okviru zakonskog roka mogu podii i nasljednici nunog nasljednika koji za ivota nije traio svoj nuni dio.

6. OPRAVDANA IZNASLJEENJA (RAZBATINJENJA)

Zakon dozvoljava da ostavilac iznaslijedi (razbatini) nunog nasljednika, ako za to postoje zakonom opravdani razlozi, ako bi se ostavljanje nunog dijela konkretnoj osobi pokazalo neopravdanim obzirom na njen odnos prema ostaviocu ili na drutveno neprihvatljivo ponaanje. Nae, kao i veina savremenih prava, opznaje 2 pravna sredstva pomou kojih ostavilac moe oduzeti pravo na nuni dio nunom nasljedniku: iskljuenje iz prava na nuni dio (exhereditatio nota causa) i lienje prava na nuni dio u korist potomaka lienog lica (exhereditatio bona mente).

6.1. Iskljuenje iz prava na nuni dio

Nuni nasljednik moe biti iskljuen iz nunog nasljednog dijela:

1. Ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze tee ogrijeio o ostavioca, npr. ogrijeio se o obavezu izdravanja, pomaganja i vaspitanja koja postoji na strani roditelja, o obavezu na branu vjernost.

2. Ako je sa umiljajem uinio neko tee krivino djelo prema ostaviocu ili njemu bliskom licu (branom drugu, djetetu, roditelju). Da bi ovaj uslov bio ispunjen, mora postojati pravosnana osuujua presuda u krivinom ili graanskom postupku. Takoer je neophodno da je krivino djelo uinjeno sa umiljajem, a ne iz nehata, u nunoj odbrani ili stanju nude. Postavlja se pitanje koje krivino djelo se smatra teim. Prema jednom miljenju, to pitanje prosuuje graanski sud kada odluuje o razlogu za iskljuenje. Po drugom miljenju koje se poziva na pravnu sigurnost, tj.jedinstveno postupanje sudova u slinim situacijama, tee krivino djelo je ono koje se goni po slubenoj dunosti. Ovim razlogom za ekshereditaciju nije obuhvaeno krivino djelo koje je ve razlog za nedostojnost: umiljajno ubistvo ili pokuaj ubistva ostavioca.

3. Ako je potencijalni nuni nasljednik uinio krivino djelo protiv osnova drutvenog ureenja i sigurnosti zemlje (formulacija u Zakonu je neto drugaija i odgovara bivem socijalistikom ureenju). Takoer je neophodno postojanje pravosnane sudske presude o tome.

4. Ako se nuni nasljednik trajno odao neradu i nepotenom ivotu, npr.pijanstvu, kockanju, prosjaenju i sl. Sud ocjenjuje da li u konkretnom sluaju postoji ovaj razlog iskljuenja ili ne.

Iskljuenje iz nunog nasljednog dijela, uz ispunjenje zakonskih razloga, zavisi od volje ostavioca koja mora biti izraena u formi testamenta. Ostavilac moe svog nunog nasljednika iskljuiti iz nunog dijela potpuno ili djelimino. To moe uiniti izriito, ali i preutno, na nesumnjiv nain.

Postojanje razloga za iskljuenje presuuje se prema trenutku pravljenja testamenta kojim se jedno lica iskljuuje iz prava na nuni dio.

Prilikom iskljuenja jednog lica iz prava na nuni dio, ostavilac ne odluuje o sudbini nasljednog dijela koji je trebao pripasti iskljuenome. Kome e taj dio pripasti zavisi od konkretne situacije i rjeava se prema optim pravilima koja su u stvari pravila zakonskog nasljeivanja: primjenom prava predstavljanja, prirataja uz izvjesna ogranienja ili slijedoreda.

Potpunim iskljuenjem iz prava na nuni dio lice gubi nasljedniko svojstvo i uopte se ne uzima u obzir pri raspravljanju zaostavtine, kao da nije ni postojao u trenutku smrti ostavioca.

Ustanovu iskljuenja iz prava na nuni dio treba razlikovati od ustanove nedostojnosti. Nedostojnost se odnosi na sve vrste nasljednika, a iskljuenje samo na nune nasljednike. Za razliku od iskljuenja koje zavisi od volje ostavioca, nedostojnost nastupa ex lege, ispunjenjem zakonski propisanih uslova i sud na nedostojnost pazi po slubenoj dunosti.

6.2. Lienje prava na nuni dio u korist potomka lienog lica

Lienjem ostavilac moe otkloniti primjenu imperativnog nasljednog reda. On potpuno ili djelomino oduzima nuni dio svom potomku, ostavljajui pritom taj dio njegovom potomku. Sa stanovita lienog nunog nasljednika, lienje se moe ispoljavati kao kazna, meutim primarni cilj ove ustanove je da zatiti odreene potomke lienog lica. Ako na strani potomaka lienog lica nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi, ni lienje nee proizvesti pravne uinke.

Zakon izriito propisuje razloge zbog kojih jedno lice moe biti lieno prava na nuni dio. Jedna grupa razloga odnosi se na linost nunog nasljednika, a druga na njegove potomke.

Ostavilac moe liiti prava na nuni dio svog potomka koji je rasipnik ili je prezaduen. Lienje moe biti uinjeno samo u korist maloljetnih potomaka lica koje se liava, ili u korist njegovih punoljetnih potomaka koji su nesposobni za rad. Lice moe biti potpuno ili djelimino lieno prava na nuni dio.

Da li je neko rasipnik ili je prezaduen sud ocjenjuje u svakom konkretnom sluaju. Meutim, ukoliko je nekom licu ranijom odlukom suda ograniena poslovna sposobnost zbog rasipnitva, sud ne mora utvrivati postojanje rasipnitva.

Lienje se moe vriti u korist potomka bilo kojeg stepena srodstva sa lienim licem. Lice koje se liava prava na nuni dio mora ispunjavati ope uslove za nasljeivanje, ne smije biti nedostojno jer je u tom sluaju eliminisano iz nasljeivanja primjenom ove ustanove. Takoer, potomci u iju korist je izvreno lienje moraju ispuniti ope uslove za postajanje nasljednikom.

Dio koji je trebao pripasti lienom licu ostavilac moe ostaviti jednom potomku lienog, samo nekima od potomaka ili svima u jednakim ili nejednakim dijelovima, jer zakon takvom raspolaganju ne postavlja nikakva ogranienja. Zakon je propustio normirati situaciju u kojoj lice ima vie potomaka nesposobnih za privreivanje ili maloljetnih. U toj situaciji nuno bi bilo odrediti da lienje mora biti uinjeno srazmjerno u korist svih potomaka.

Razlike izmeu iskljuenja i lienja prava na nuni dio postoje u razlozima za njihovu primjenu, karakteru jedne i druge ustanove (kazneni i zatitni), kao i nizu drugih elemenata:

Ostavilac moe iz nasljea iskljuiti bilo kog nunog nasljednika, a liiti moe samo svoje potomke.

Uslovi za iskljuenje moraju postojati u trenutku pravljenja testamenta, a uslovi za lienje kako u tom, tako i u trenutku smrti ostavioca. Izriita je zakonska odredba da lienje gubi svoju vanost ako u trenutku smrti potomci u iju korist je lienje izvreno nisu maloljetni ili nesposobni za privreivanje.

ETVRTI DIO

TESTAMENTARNO NASLJEIVANJE

POJAM TESTAMENTA

Testament je jednostrani pravni posao mortis causa kojim ostavilac raspolae svojom imovinom. Testamentom ostavilac odreuje nasljednike i njihove nasljedne dijelove, ali moe vriti i druga testameentarna raspolaganja. Sloboda testiranja naelno je ograniena ustanovom nunog dijela. Ako zavjetalac nije sam uinio raspored svoje imovine za sluaj smrti, primjenjuje se zakonsko nasljeivanje.

2. OSOBINE TESTAMENTA KAO PRAVNOG POSLA

Da bi bio osnov za nasljeivanje, testament mora postojati u trenutku smrti ostavioca i imati sve osobine testamenta kao pravnog akta.

a) Testament je jednostrana izjava volje zavjetaoca koja proizvodi pravno dejstvo, bez prihvatanja date izjave, jer testament nije pravni posao koji nastaje ponudom i njenim prihvatanjem. Ponudom i prihvatanjem nastaje ugovor, a ugovor po naem pravu nije osnov za nasljeivanje.

b) Testament je strogo lini pravni posao. Moe ga sainiti samo ostavilac, iskljuena je mogunost zastupanja. Lica koja su nesposobna lino izraziti volju, ne mogu sainiti testament. Testament po kazivanju ostavioca moe sainiti sudija i drugi organ, moe se sainiti u prisustvu tumaa, ali prisustvo ovih lica kod pravljenja testamenta je samo u smislu pruanja pomoi i usluga, a nikako kao davanje izjave volje umjesto ostavioca.

c) Testament je izriita izjava volje. Moe nastati samo izriitom izjavom volje ostavioca. U suprotnom se smatra nepostojeim.

d) Testament je opoziva izjava volje. Ostavilac ga moe mijenjati potpuno ili djelomino sve do svoje smrti.

e) Testament je strogo formalna izjava posljednje volje. Za proizvoenje pravnih posljedica neophodno je koritenje neke od zakonom predvienih formi testamenta.

3. USLOVI ZA PUNOVANOST TESTAMENTA

3.1. Sposobnost za pravljenje testamenta

Testament moe sainiti svako lice sposobno za rasuivanje koje je navrilo 16 godina ivota. To je posebna testamentarna sposobnost, nezavisna od ope graansko-pravne sposobnosti. Osnovni kriteriji na osnovu kojih se procjenjuje testamentarna sposobnost se tiu uzrasta i mentalne sposobnosti zavjetaoca.

Uzrast. Obzirom da je testament strogo lini akt, zakonodavac je starosnu granicu odredio relativno nisko da bi se i sasvim mladim licima pruila mogunost da izvre raspored imovine za sluaj smrti.

Sposobnost za rasuivanje, kao subjektivni element, zavjetalac ima ako je svjestan svojih postupaka i u mogunosti je da shvati stvarni i pravni znaaj radnje koju poduzima. Nesposobnost za rasuivanje moe biti posljedica duevne bolesti, zaostalog duevnog razvoja, fizikih nedostataka, uticaja alkohola i drugih opojnih sredstava, te drugih razloga bioloke prirode.

Za lica koja su dosegla traeni uzrast prezumira se da su sposobna za rasuivanje, pa prema tome i za pravljenje testamenta. Eventualna suprotna tvrdnja se mora dokazati. Stoga testament koji je napravilo lice nesposobno za rasuivanje nije apsolutno, nego relativno nitav. Ponitenje testamenta iz navedenih razloga moe traiti osoba koja ima neposredan pravni interes i to u roku odreenom zakonom.

to se tie punoljetnih lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost, od pravosnanosti sudske odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti takva lica se smatraju nesposobnim za rasuivanje, pa prema tome nemaju ni testamentarnu sposobnost.

Sposobnost za pravljenje testamenta mora postojati u trenutku njegovog pravljenja. S tim u vezi, naknadni gubitak sposobnosti za rasuivanje (nakon to je testament sainjen) ne utie na njegovu punovanost.

3.2. Nain izjavljivanja volje

Izjava posljednje volje zavjetaoca mora predstavljati njegovu stvarnu volju, izraenu slobodno i svjesno, a ne da je data u zabludi, usljed prevare, pod prijetnjom ili prinudom. (Testament je pravni posao, pa je za njegovu punovanost potrebno da ispunjava ope uslove za valjanost pravnog posla). U suprotnom e testament biti nitav.

3.3. Forma testamenta

Testament je formalni pravni akt, pa je za njegovu punovanost uz ostale uslove potrebna i zakonom predviena forma. Testament koji ne ispunjava uslove u pogledu forme je nitav i njegovo ponitenje mogu traiti lica koja imaju pravni interes.

4. OBLICI TESTAMENTA

U savremenoj pravnoj teoriji i zakonodavstvu prihvaena je podjela na redovne i vanredne, privatne i javne, usmene i pismene testamente.

4.1. Redovni testament

Redovni testamenti su oni oblici testamenta kojim se ostavilac u pravilu moe sluiti u redovnim okolnostima u svakoj prilici, koji ispunjavaju sve zakonom zahtijevane formalnosti za punovanost, i ije je trajanje neogranieno.

Nae pravo predvia vie oblika redovnog testamenta i to: 2 oblika privatnog testamenta (svojeruni i testament pred svjedocima), te 3 oblika javnog testamenta (sudski, diplomatsko-konzularni i meunarodni).

Svojeruni (holografski) testament je redovni, privatni i pisani oblik testamenta. Za njegovu punovanost potrebno je da ga je zavjetalac napisao svojom rukom i potpisao. Svojeruno pisanje podrazumijeva pisanje rukopisom ili stenografskim pismom, ali ne i pisanje pisaom mainom. Testament moe biti napisan maternjim ili stranim jezikom, ivim ili mrtvim. Irelevantno je ime i na emu je napisan, ali se redovno pie na papiru i uobiajenim sredstvima za pisanje.

Testament mora biti svojeruno potpisan od strane ostavioca punim imenom i prezimenom, to je u skladu sa odredbama Zakona o linom imenu. No, veina pravnih teoretiara, a i sudska praksa smatra da se ne dovodi u pitanje punovanost testamenta ako je ostavilac u potpisu upotrijebio pseudonim, nadimak ili koristio nazive kojim se oznaava odnos zavjetaoca prema nasljednicima (otac, majka i sl).

Za punovanost testamenta nije nuno da se oznai datum njegovog sastavljanja, ali se u Zakonu navodi da je korisno da datum bude naznaen. To je zaista korisno, posebno u situaciji kada se pojavi vie testamenata ili ako se pokua osporiti sposobnost zavjetaoca za njegovo sastavljanje.

Pisani testament pred svjedocima (alografski testament) spada u red redovnih i privatnih testamenata, a u praksi se najee i koristi.

Osobine ovog testamenta su:

To je testament koji je po zahtjevu i kazivanju zavjetaoca sastavilo drugo lice. Nije iskljuena i mogunost da lice koje pie testament bude sam zavjetalac, u sluaju da testament ne pie rukom, ve koristei pisau mainu ili drugo slino sredstvo.

Testament mora biti svojeruno potpisan od strane zavjetaoca punim imenom i prezimenom. Sudska praksa ne iskljuuje ni potpisivanje pseudonimom pod kojim je zavjetalac poznat.

Pored potpisa zavjetaoca, uslov za punovanost testamenta je potpis 2 svjedoka. Svjedoci se potpisuju na akt koji je zavjetalac oznaio kao svoj testament. Svjedoci ne moraju biti prisutni sastavljanju testamenta, niti im mora biti poznat sadraj testamenta. U zakonu se ne trai isticanje njihovog svojstva svjedoka, ali se u teoriji zastupa miljenje da bi taj dodatak bio koristan.

Sudski testament je redovni, javni oblik testamenta. U praksi je manje prihvaen od privatnih oblika, moda zato to zavjetalac kod ovog oblika ne moe sauvati tajnost.

Ovaj testament mogu praviti lica koja znaju itati i pisati, odnosno lica koja pred sudom mogu izraziti svoju volju za pravljenje testamenta. Irelevantno je da li zavjetalac svoju volju izraava usmeno, mada se ovaj nain najee koristi. U sluaju nijemih lica, to moe biti uinjeno pisanim putem ili znacima kojim se slue nijema lica, uz prisustvo tumaa.

Za sastavljanje sudskog testamenta nadlean je svaki osnovni, odnosno opinski sud. Poslove oko sastavljanja testamenta vri sudija pojedinac.

Prva radnja prilikom sastavljanja sudskog testamenta je utvrivanje identiteta zavjetaoca, to predstavlja uslov za njegovu punovanost. Identitet sudija moe utvrditi na vie naina:

1. Ako sudija lino poznaje zavjetaoca po imenu i prezimenu, nema potrebe da trai druge dokaze o identitetu zavjetaoca.

2. Ako sudija zavjetaoca ne poznaje lino, identitet utvruje na osnovu linih isprava i izjavom jednog punoljetnog svjedoka, iji identitet utvruje na isti nain (linim poznavanjem ili putem isprava). ZN je ograniio mogunost utvrivanja identiteta samo linom kartom, pa je tako iskljuena mogunost utvrivanja identiteta drugim javnim ispravama.

3. Ako zavjetalac sudiji nije lino poznat i ako nema isprave, odnosno linu kartu, identitet zavjetaoca utvruje se izjavom 2 svjedoka.

U zapisniku e se navesti nain utvrivanja identiteta zavjetaoca i svjedoka. Ovaj zapisnik moe biti sastavljen nezavisno od zapisnika o sastavljanju testamenta.

Ukoliko se pred sudijom pojavi lice koje nema testamentarnu sposobnost, sudija nee utvrivati njegov identitet. Ako nakon utvrenog identiteta sudija posumnja u sposobnost zavjetaoca za rasuivanje, duan je poduzeti sve mjere da se to utvrdi. Ako se utvrdi nesposobnost za rasuivanje, sudija je duan obustaviti sainjavanje testamenta.

Testament sudija sastavlja nakon usmenog kazivanja zavjetaoca. Izuzetno, ako se radi o nijemim licima, to moe biti uinjeno pismeno ili specijalnim znacima. Testator se prilikom usmenog izlaganja moe sluiti zabiljekama, ali ne moe proitati ve napisan testament niti ga moe predati sudiji da ga sudija prenese u zapisnik. Kada saslua kazivanje zavjetaoca, sudija mora njegovu izjavu u zapisniku uobliiti kao testament. On je duan zavjetaoca upozoriti na eventualne nejasnoe, nepreciznosti, kontradikcije ili raspolaganja koja su protivna zakonu. Ako zavjetalac i pored upozorenja sudije insistira na sastavljanju testamenta sa iznesenim sadrajem, sudija je duan da to uini jer kod ovog testamenta on samo formulie i zapisuje volju testatora. U zapisnik se unose sve okolnosti koje bi mogle biti od uticaja na punovanost testamenta.

Nakon sastavljanja testamenta pristupa se njegovom itanju i potpisivanju. Ako se radi o slijepom ili nepismenom licu, ili licu koje izjavi da nije u stanju proitati testament, sudija e ga proitati u prisustvu 2 svjedoka. Prisutni svjedoci u takvoj situaciji e svojim potpisom potvrditi da je sudija u njihovom prisustvu proitao testament zavjetaoca, kao i da je zavjetalac u njihovom prisustvu to potpisao ili stavio rukoznak uz izjavu da je to njegov testament.

Diplomatsko-konzularni testament. Predstavlja redovni, javni i pisani oblik testamenta za koji vae sve odredbe koje se odnose i na sudski testament. Specifinost ovog oblika je to ga mogu koristiti samo dravljani BiH, to nije sluaj kod sudskog testamenta, kao i u tome to se moe sastaviti samo u zgradi diplomatsko-konzularnog predstavnitva izvan BiH. Sudski testament se moe sainiti i izvan sudske zgrade.

Meunarodni testament je oblik redovnog javnog testamenta koji je u nae pravo uveden Zakonom o ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku meunarodnog testamenta, sa Prilogom. Konvencija je usvojena na Diplomatskoj konferenciji o jednoobraznom zakonu u pogledu oblika meunarodnog testamenta, koja je odrana oktobra 1973.godine u Vaingtonu.

Meunarodni testament je punovaan u pogledu oblika, bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze dobra, bez obzira na dravljanstvo, prebivalite ili boravite zavjetaoca, ako je napravljen u obliku testamenta a saglasno odredbama zakona. Nitavost meunarodnog testamenta ne utie na njegovu eventualnu punovanost u pogledu oblika testamenta druge vrste. Npr. ako nisu ispunjeni zakonski uslovi u pogledu testamentarnih svjedoka, meunarodni testament kao takav e biti nitav, ali moe vrijediti kao svojeruni testament ako ispunjava zakonske uslove za punovanost ovog oblika testamenta. Meunarodni testament e biti punovaan ako su ispunjene slijedei bitni elementi:

ako je sainjen u pisanom obliku (na bilo kom jeziku, rukom ili na neki drugi nain pisaom mainom i sl);

ako je zavjetalac u prisustvu 2 svjedoka i lica ovlatenog za testament izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadrinom, pri emu zavjetalac moe ali ne mora sa sadrinom testamenta upoznati ni svjedoka ni ovlateno lice;

ako je testament potpisan u prisustvu svjedoka i ovlatenog lica ili ako je prethodno potpisan, onda zavjetalac potvruje potpis kao svoj. Ako zavjetalac nije u stanju da se potpie, saoptie razlog ovlatenom licu, koje e to zabiljeiti na testamentu;

ako su svjedoci i ovlateno lice u prisustvu zavjetaoca stavili svoje potpise na testament.

Neispunjenje jednog od ovih elemenata povlai nitavost testamenta. Opozivanje testamenta podlijee redovnim propisima o opozivanju testamenta. Ovlateno lice za sastavljanje testamenta je sudija osnovnog ili opinskog suda, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik koji vri koonzularne poslove, te zapovjednik broda. Svjedoci pri sainjavanju testamenta mogu biti poslovno sposobna punoljetna lica koja razumiju jezik na kome je zavjetalac izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadrinom. Svjedoci ne smiju biti u srodstvu (do 4.stepena pobonog srodstva) ili branoj vezi sa zavjetaocem.

4.2. Vanredni oblici testamenta

Testament na brodu predstavlja javni i pisani testament koji se od redovnog sudskog testamenta razlikuje po tome to se moe sainiti samo na brodu, to ga sastavlja zapovjednik broda i to mu je trajanje ogranieno na 30 dana od povratka zavjetaoca u dravu.

Vojniki testament. Za vrijeme mobilizacije i rata, po odredbama koje vae za sainjavanje sudskog testamenta, licu na vojnoj dunosti testament moe sainiti komandir ete ili drugi starjeina njegovog ili vieg ranga ili neko drugo lice u prisustvu nekog od njegovih starjeina, kao i svaki starjeina odvojenog odreda. Ovaj testament predstavlja vanredni javni pisani testament. Prestaje vaiti 60 dana po prestanku rata ili 30 dana po demobilizaciji.

Usmeni testament. Zavjetalac moe svoju posljednju volju izjaviti usmeno pred 2 svjedoka, samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogunosti da saini pisani testament. Usmeni testament prestaje vaiti u roku od 30 dana od prestanka izuzetnih prilika. Zakon ne navodi ta se podrazumijeva pod izuzetnim prilikama i to e biti stvar ocjene suda. U teoriji se zastupa miljenje da izuzetne prilike mogu biti opte (rat, poar, zemljotres, poar i sl), ali i subjektivne (teka bolest sa loim prognozama, teke tjelesne povrede, doivljeni udes i sline situacije kada se moe oekivati smrt).

Svjedoci su duni da bez odlaganja zapiu izjavu zavjetaoca i da je to prije predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom iznosei kad, gdje i u kojim okolnostima je zavjetalac izjavio svoju posljednju volju.

5. SVJEDOCI TESTAMENTA

Uee svjedoka uslov je punovanosti pojedinih oblika testamenta. Nae pravo postavlja uslove od kojih zavisi da li je odreeno lice podobno da bude svjedok testamenta. S tim u vezi razlikuju se apsolutna i relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka.

Apsolutna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema l.71, st.1 ZN BiH, svjedoci pri sainjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, mogu biti punoljetna lica koja nisu liena poslovne sposobnosti i koja znaju itati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kome je testament sainjen. Dakle, opti uslovi su punoljetstvo, poslovna sposobnost, pismenost i kod sudskog testamenta razumijevanje jezika na kome je sainjen testament. Lica koja ne ispunjavaju ove uslove su apsolutno nepodobna, tj. uope ne mogu biti testamentarni svjedoci.

Relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema l.71 st.2 ZN BiH, svjedoci ne mogu biti lica u srodstvu (krvnom i graanskom) sa ostaviocem i to u uspravnoj liniji bez ogranienja, a u pobonoj do 4.stepena, kao ni brani drugovi ostavioca. Ova nepodobnost vai i za sudije.

6. SADRINA TESTAMENTA

Sadraj testamenta moe da se odnosi na:

odreivanje nasljednika i nasljednih dijelova;

iskljuenje zakonskog nasljednika iz nasljedstva;

lienje prava nasljednika na nuni dio;

oprotaj nedostojnosti;

ostavljanje legata;

postavljanje izvrioca testamenta;

testamentarne odredbe neimovinskog karaktera.

Obzirom na navedeno, sadrina testamenta se moe podijeliti na materijalnu, formalnu i sadrinu neimovinske prirode. Formalna sadrina obuhvata postavljanje izvrioca testamenta, sadrina neimovinske prirode moe biti npr.odreivanje mjesta sahrane, priznavanje vanbranog oinstva i sl, a ostali navedeni elementi spadaju u materijalnu sadrinu.

6.1. Odredivanje nasljednika i nasljednih dijelova

Za nasljednika moe biti odreeno svako fiziko ili pravno lice, osim lica nedostojnih za nasljeivanje, dakle sva lica koja posjeduju testamenti factio passiva. Nasljednik moe biti samo lice koje je ivo u trenutku otvaranja nasljea. Sposobnost za nasljeivanje ima i nasciturus (dijete zaeto u trenutku otvaranja nasljea).

Nasljednik moe biti naveden po imenu i prezimenu (nominatio heredis), a moe biti postavljeno i lice koje treba da nastane (nasciturus). Zavjetalac moe i posrednim putem odrediti nasljednika na nain to e u testamentu ostaviti podatke na osnovu kojih se moe utvrditi ko su nasljednici. Npr. zavjetalac moe ostaviti nasljee licu koje pronae lijek protiv neke bolesti.

Nasljednici mogu biti postavljeni na cijeloj zaostavtini, ili na njenom dijelu. U tom smislu se govori o univerzalnoj i singularnoj sukcesiji. Univerzalna sukcesija (successio per universitatem) podrazumijeva prijelaz svih prava i obaveza zavjetaoca na nasljednika, a singularna (successio singularis) znai prelazak na nasljednika samo nekih zavjetaoevih prava. Nasljedni dijelovi se mogu odrediti razlomkom ili procentualno.

6.2. Odreivanje nasljednika uz izvjesna ogranienja

Zavjetalac moe nasljednika odrediti sa ili bez ogranienja. Ogranienja pri odreivanju nasljednika mogu biti odreivanje supstitucije, odreivanje uslova, roka ili naloga (nameta), te odreivanje legata.

Odreivanje supstitucije (Institutione cum supstitutione). Zavjetalac moe testamentom odrediti lice kome e nasljedstvo pripasti u sluaju da odreeni nasljednik umre prije zavjetaoca, ako se odrekne nasljea ili ako bude nedostojan da naslijedi. Isto vai i za legate. Ovakva odredba u testamentu naziva se prostom ili vulgarnom supstitucijom (supstitutio vulgaris). Naim zakonom nisu dozvoljene fideikomisarna i pupilarna supstitucija. Fideikomisarna podrazumijeva imenovanje nasljednika svom nasljedniku. Kod pupilarne supstitucije zavjetalac odreuje nasljednika svom maloljetnom djetetu u sluaju da ono umre prije nego postane sposobno za testiranje.

Odreivanje uslova, roka ili naloga. Zavjetalac moe u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove ili rokove. ZN ne sadri odredbe o uslovima ili rokovima kod testamenta, pa se tu primjenjuju odgovarajue odredbe Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).

Uslov (conditio) je ogranienje kojim se odreivanje nasljednika ini zavisnim od nastupanja, odnosno nenastupanja neke neizvjesne injenice. Uslov moe biti suspenzivni ili rezolutivni, kauzalni, potestativni, mikstni, afirmativni ili negativni.

Kod odreivanja rokova znaajno je razlikovati suspenzivni rok (poetni dies a quo), gdje je nasljednik odreen tako da postaje nasljednikom tek istekom odreenog vremena, te rezolutivni rok (zavrni dies ad quem), gdje nasljednik prestaje biti nasljednikom protekom odreenog vremena.

Zavjetalac moe nekom dunou opteretiti lica kojima ostavlja neku korist iz zaostavtine. Za nalog (namet - modus) takoer vae odredbe ZOO. Bitne osobine modusa su:

njime moe biti optereen ne samo nasljednik, ve i legatar i svako drugo lice koje neto dobiva iz zaostavtine;

nemogui, nedozvoljeni, nemoralni, nerazumljivi i protivrjeni nameti se smatraju nepostojeim;

lice koje modusom dobiva moe svoje pravo realizovati kao povjerilac po pravilima obligacionog prava.

Odreivanje legata. Legat ili zapis (legatum) je odreena korist koju zavjetalac ostavlja nekom licu, ali time ovo lice ne postavlja za svog nasljednika. Ostavljena korist moe biti stvar ili pravo. Lice kome je neto namijenjeno naziva se legatar. Legatar je po pravilu singularni sukcesor zavjetaoca, te na osnovu testamenta ima samo obligacionopravni zahtjev prema licu optereenom legatom. Ako je izvrenje naloeno nekolicini lica, svako lice odgovara srazmjerno dijelu zaostavtine koji dobija, osim ako se iz testamenta moe zakljuiti da je zavjetalac htio da tu odgovornost rasporedi na drugi nain. Pravo na izvrenje legata zastarijeva za godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlaten da trai izvrenje legata. Legatar ima pravo traiti izvrenje legata i kad je lice koje je po testamentu bilo duno izvriti legat umrlo prije zavjetaoca, odreklo se nasljea ili je nedostojno da naslijedi.

Nasljednik nije duan izvriti u cjelini legate ija vrijednost premauje vrijednost raspoloivog dijela zaostavtine. Ovo vai i za legatara, ako namet koji treba izvriti prelazi vrijednost legata. U takvim sluajevima svi legati i nameti se smanjuju u jednakoj srazmjeri, ako zavjetalac nije odredio drugaije.

Kao singularni sukcesor, legatar ne odgovara za dugove zavjetaoca, osim ako je zavjetalac naredio drugaije. U svakom sluaju, odgovornost legatara kree se u granicama vrijednosti legata.

Legat moe prestati usljed razloga na strani legatara i na strani zavjetaoca. Kada su u pitanju razlozi na strani legatara, vaenje legata prestaje ako legatar umre prije zavjetaoca, ako se odrekne legata ili ako je nedostojan. S druge strane, legat moe prestati i u sluaju kad je zavjetalac za ivota otuio ili potroio predmet legata, ili je predmet legata prestao postojati ili je sluajno propao nakon smrti zavjetaoca.

Izvrilac testamenta je lice koje je ostavilac testamentom odredio da se stara o izvrenju testamenta u cjelini ili jednom dijelu. Izvrilac moe biti jedno ili vie lica. To moe biti svako poslovno sposobno lice. Lice koje je odreeno za izvrioca testamenta ne mora se prihvatiti te dunosti. Dunost izvrioca odreuje sam zavjetalac, a ako to nije uradio te dunosti mogu biti: da se stara o uvanju zaostavtine, da upravlja zaostavtinom, da se stara o isplati dugova i legata, da se stara da testament bude izvren kako je zavjetalac htio.

Izvrilac je duan poloiti sudu raune o svom radu. Ima pravo na naknadu trokova i nagradu za svoj trud, koja e mu se platiti na osnovu odluke suda, a na teret raspoloivog dijela zaostavtine. Sud po prijedlogu ili slubenoj dunosti moe opozvati izvrioca testamenta ako njegov rad nije u skladu sa zakonom ili voljom zavjetaoca.

7. OPOZIVANJE, UVANJE I TUMAENJE TESTAMENTA

Opozivanje testamenta je radnja kojom zavjetalac u cjelini ili djelimino povlai svoju izjavu posljednje volje. Ovo povlaenje se ini izjavom datom u bilo kom obliku u kome se po zakonu moe sainiti testament. Pisani testament se moe opozvati i unitenjem.

Opoziv moe biti izriit i preutan. Izriit opoziv je pravljenje novog testamenta kojim se opoziva raniji. Ako se kasnijim testamentom izriito ne opoziva raniji, odredbe ranijeg ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta. Ako je zavjetalac unitio kasniji testament, raniji ponovo dobiva snagu, osim ako se dokae da zavjetalac to nije htio.

Preutan opoziv je u sluaju kada zavjetalac kasnije drugaije raspolae odreenom stvari koju je nekom zavjetao.

uvanje testamenta. Pod uvanjem testamenta podrazumijeva se uvanje pismena o sadraju testamenta. ZN ne regulie naine uvanja testamenta, poto je to prvenstveno stvar zavjetaoca. Ipak, moe se rei da postoje 4 naina uvanja: od strane samog zavjetaoca, od strane nekog drugog lica, kod depozitnih ustanova (banka, pota i sl), te od strane suda. Zakon o nasljeivanju regulie pitanje samo uvanja testamenta u sudu.

Zavjetalac moe svojeruni testament, pisani testament pred svjedocima i sudski testament predati na uvanje nadlenom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, o emu e sud sastaviti zapisnik, testament staviti u poseban omot koji e zapeatiti i uvati u sudu. Za uvanje testamenta nadlean je osnovni (opinski) sud. U odreenim detaljima razlikuju se postupci oko predaje na uvanje i preuzimanja sudskog testamenta, svojerunog testamenta i pisanog testamenta pred svjedocima.

Tumaenje testamenta. Tumaenje testamenta je iznalaenje prave volje zavjetaoca. Namjera je volja zavjetaoca koja je manifestovana u testamentu na tano odreeni nain i koja objanjava ta je i zato zavjetalac htio postii svojim testamentom.

Ukoliko je zavjetalac u testamentu jasno i konkretno izrazio svoju volju na nain koji ne ostavlja mjesta sumnji, onda e se zavjetaoeva volja tako i ostvariti shodno odredbi ZOO po kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. U sluaju da nije mogue pronai pravu volju zavjetaoca, vai pravilo da se treba drati onoga to je najpovoljnije za zakonskog nasljednika ili lice kome je u testamentu naloena neka obaveza.

8. NITAVOST TESTAMENTA

Zakon kao osnovne uslove za ponitenje testamenta navodi:

nedostatak testamentarne sposobnosti;

prijetnja, prinuda i zabluda;

nedostatak forme;

ostavljanje neeg sudiji koji je testament sainio, svjedocima pri njegovom sainjavanju, kao i precima, potomcima, brai, sestrama, branim drugovima ovih lica;

ostavljanje neeg svjedocima pri sainjavanju usmenog testamenta, njihovim branim drugovima, potomcima i precima, srodnicima u pobonoj liniji zakljuno sa 4.stepenom srodstva i branim drugovima svih ovih lica.

Testament moe biti nitav u cjelosti ili samo u pojedinim dijelovima. Ponitenje moe traiti osoba koja ima pravni interes. O kojem licu se konkretno radi je faktiko pitanje koje sud ocjenjuje za konkretan sluaj. To mogu biti npr.zakonski nasljednici, nasljednici po ranijem testamentu, javni pravobranilac u sluaju zaostavtine bez nasljednika, javni tuilac u sluaju protivzakonitih testamenata.

U sluaju ponitenja testamenta, primjenjivae se odredbe nekog ranijeg testamenta. Ako on ne postoji, primijenie se zakonsko nasljeivanje. Isti princip primjenjuje se i u sluaju djelominog ponitenja.

PETI DIO

POSEBNA ODREENJA O NASLJEIVANJU U ZAKONIMA POJEDINIH REPUBLIKA

1. NASLJEIVANJE AUTORSKIH IMOVINSKIH PRAVA

U Zakonu o nasljeivanju BiH dato je posebno odreenje autorskih imovinskih prava. Autorska imovinska prava umrlog nasljeuju njegova djeca, njegov brani drug i njihovi roditelji. Ovi nasljednici podijeljeni su u 2 zakonska nasljedna reda: prvi-djeca i brani drug, te drugi roditelji i eventualno brani drug. Primjenjuje se princip iskljuivosti izmeu nasljednih redova, a ni u jednom nasljednom redu ne moe doi do primjene prava predstavljanja. Ukoliko nema ovih nasljednika, autorska imovinska prava postaju drutvena svojina (l.27 ZN BiH).

ESTI DIO

PRAVNI POLOAJ NASLJEDNIKA I

ZAOSTAVTINA BEZ NASLJEDNIKA

1. PRAVNI POLOAJ NASLJEDNIKA

1.1. Sticanje nasljedstvaNasljednici stiu zaostavtinu ostavioca po sili zakona u trenutku njegove smrti. Po zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje stvarnih prava trae se 2 elementa: titulus i modus. Meutim, za sticanje stvarnih prava nasljeivanja dovoljan je samo titulus. Slino je odstupanje i u pogledu sticanja posjeda. Posjed se po tom zakonu stie uspostavom faktike vlasti na stvari. Meutim, nasljednik postaje dralac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kad je stekao faktiku vlast na stvari.

Na nasljednika prelaze imovinska prava i obaveze ostavioca koja je ostavilac imao u trenutku smrti, s tim to je odgovornost nasljednika za obaveze ostavioca ograniena do visine nasljeenih prava. Pored ovoga, pravni poloaj nasljednika odreuje jo niz prava i obaveza koja nastaju u trenutku smrti ostavioca, a nasljednici ih stiu zbog same injenice da su nasljednici (npr.pravo traenja nematerijalne teteza povrede prava linosti od onog ko se ogrijeio na asnu uspomenu na ostavioca, obaveze snoenja trokova sahrane ostavioca, trokovi popisa i procjene zaostavtine itd).

Kada su nasljednici nepoznati ili nepozna