NASLJEDNO PRAVO

Uvod

Smrću čovjeka prestaje njegova pravna sposobnost, ali njegova imovinska prava i obveze načelno ne utrnjuju smrću (osim ususfructusa, penalne obveze iz delikata, obveze na strogo osobne činidbe) nego prelaze na novi subjekt.

Nasljedno pravo je skup pravnih pravila koja uređuju taj prijelaz ostaviteljevih pravnih odnosa na druge osobe te se njime i uređuju pravni odnosi nakon smrti nekog čovjeka.

Sama pravna pravila kojima se uređuju imovinskopravni odnosi poslije smrti čine nasljedno pravo u objektivnom smislu, a pravo nasljednika da stupi u imovinskopravne odnose umrloga čini nasljedno pravo u subjektivnom smislu ili pravo nasljeđivanja.

Ostavinu (imovina ostavitelja) i nasljedstvo (ta ista imovina koja prelazi na nasljednika) označava se sa hereditas.

Nasljednik se označava kao heres, a ostavitelj de cuius, tj. defunctus. Nasljednik stupa u ostaviteljev pravni položaj i on je njegov univerzalni slijednik, a ostavinska imovina (aktiva i pasiva) se smatra za jedinstvenu cjelinu koja se stječe jedinstvenim aktom nasljeđivanja. Na nasljednika prelaze i dugovi.

Razlikuje se, u početku, intestatno (zakonsko) i testamentarno (oporučno) nasljeđivanje.

Kod zakonskog nasljeđivanja imovina prelazi na osobe iz kruga istog porodičnog kolektiva (krvni potomci i daljnji rođaci).

Postojalo je više pravila intestatnog nasljeđivanja (primogenitura, materinsko ili očinsko srodstvo…) Kod Rimljana ono se u starom civilnom pravu temeljilo na agnatskoj vezi po očinskoj vlasti, a kasnije sve više prodire princip krvne veze (cognatio).

Testamentarno nasljeđivanje se javlja paralelno s pojavom individualnog vlasništva. Razvojem prometa i individualnog privatnog vlasništva javlja se želja da vlasnik raspolaže svojim vlasništvom čak i poslije smrti pa se javlja oporuka (testamentum) i princip slobode oporučnog raspolaganja post mortem. Vlasnik imenuje nasljednika (heredis institutio) bez obzira na agnatske i krvne veze. Testamentum se javlja dosta rano (Zakonik XII ploča), ali to još nije bila sloboda oporučnog raspolaganja.

Oporučno nasljeđivanje ima prednost pred zakonskim. Ako nema oporuke ili ne dođe do nasljeđivanja po oporuci (si intestato moritur) dolazi do intestatnog nasljeđivanja. Ako je oporukom imenovan nasljednik, ali samo npr. na dio (polovinu) ostavine, on će dobiti i ostalo dio ostavine, a ostali zakonski nasljednici neće dobiti ništa.

U Rimu nisu nekog ostavitelja istodobno mogli nasljeđivati i oporučni i zakonski nasljednici (nemo pro parte testatus, pro parte intestatus decedere potest). U modernom pravu je to napušteno.

Rimsko pravo je izgradilo i ustanovu nužnog nasljednog prava (pravo na nužni dio). Time se pruža zaštita nekim najbližim zakonskim nasljednicima da ne bi imovina bez obzira na njih prešla u ruke nekog udaljenog ili stranog nasljednika. Takvim najbližim srodnicima (po pravilu ostaviteljevim ascendentima i descendentima) su bila priznata stanovita prava na ostaviteljevu imovinu koja se nisu mogla oporukom u korist trećega izigrati ni umanjiti.

Razvija se i pojam singularne sukcesije za slučaj smrti. Temeljem oporučnih zapisa (legata) pojedine osobe su mogle stjecati pojedinačne stvari ili imovinska prava iz oporučiteljeve imovine na teret nasljednika. Legatari preuzimajući pojedine predmete (legate) ne odgovaraju za ostavinske dugove jer ostavitelja predstavlja samo nasljednik.

Historijski pregled rimskog nasljednog prava

Hereditas i bonorum possessio Razlikuju se 4 faze u razvitku nasljednog

prava: a) nasljedno pravo starog civilnog prava, b) nasljedni red po pretorskom ediktu, c) nasljeđivanje po carskom,

predjustinijanskom pravu i d) reforme Justinijanovog prava, sadržane u

novelama.

Nasljeđivanje po civilnom pravu je regulirano već u Zakoniku XII ploča. Tu se već govori o nasljeđivanju po zakonu i testamentu.

Nasljeđivanje po zakonu (hereditas legitima) se temelji na pripadnosti obiteljskoj zajednici, a osnova nasljeđivanja je agnatska veza koja se temelji na vlasti patria potestas i pripadanja porodičnom kolektivu (domus).

Nasljednici su u prvom redu sui heredes, tj. članovi kućne radne zajednice, a tek onda dolaze ostali najbliži agnati, odnosno gentili.

Krvno srodstvo samo po sebi nije osnova nasljeđivanja. Ako postoje sui heredes ne može se treća osoba imenovati nasljednikom.

 

Važne reforme dolaze sa pretorskim pravom iz doba republike do principata.

Razlikuje se civilno nasljedno pravo (hereditas) i nasljeđivanje po pretorskom pravu (bonorum possessio). Stvara se duplicitet nasljednog reda.

Pretor uvodi reforme u stari civilni nasljedni red Zakonika XII ploča koje se temeljio na agnatskim vezama.

Pretor poziva na nasljedstvo i pruža zaštitu osobama koje po civilnom pravu ne bi imale pravo nasljeđivanja jer nisu agnatski nego samo krvni srodnici (kognati).

Najbliži kognati dobivaju i prednost pred agnatima koji nisu ujedno bili i kognati. Uvodi jednostavnije oblike oporuke i daje pravo na nužni dio i najbližim krvnim srodnicima. Budući da pretor nije mogao mijenjati norme on je ovim novim nasljednicima davao posjed ostavinske imovine (bonorum possessio) i štitio ih kao prave nasljednike.

Pretorski nasljedni red (bonorum possessio) se mogao odnositi na zakonsko, oporučno ili nužno nasljedno pravo. Razlikuje se: bonorum possessio sine tabulis ili ab intestato – ako ne postoji oporuka, bonorum possessio se daje osobama koje su po pretorskom redu pozvane na zakonsko nasljeđivanje.

Bonorum possessio secundum tabulas – bonorum possessio se daje onome tko je imenovan nasljednikom u takvoj oporuci koja udovoljava zahtjevima pretorskog edikta mada ona ne bi bila valjana po civilnom pravu.

Bonorum possessio contra tabulas (pretorsko nužno nasljedno pravo) – daje se osobama kojima pretor na zahtjev na nužni dio nasljedstva temeljem njihove bliske krvne veze iako im civilno pravo možda takav zahtjev ne priznaje jer nisu više bili u agnatskoj vezi.

Carsko zakonodavstvo prije Justinijana daje prednost načelima pretorskog nasljeđivanja iako su oba nasljedna reda (civilna hereditas i pretorska bonorum possessio) stajala paralelno. U postklasično doba se stapaju kao što u isto vrijeme dolazi do unifikacije civilnog i honorarnog prava.

U Justinijanovom pravu, a naročito u novelama, oba su nasljedna sistema i formalno spojena u jedan nasljedni red u kojem prevladavaju načela i učinci što su ih klasični pravnici izgradili za pretorsku bonorum posesiju.

Intestatno nasljeđivanjeIntestatno nasljeđivanje po civilnom pravu

Po Zakoniku XII ploča do zakonskog nasljeđivanja dolazi samo ako nema oporuke. Propis Zakonika XII ploča predviđa tri razreda civilnih zakonskih nasljednika:

Sui heredes – pozvani su na nasljedstvo u prvom redu

Proximus agnatus – daljnji najbliži agnati izvan kruga «sui heredes» bi se pozivali na nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes.

Ako nije bilo ni agnata, nasljedstvo su dobivali gentili, tj. pripadnici istog roda, ali se ne zna kako su gentili nasljeđivali jer to gentilsko pravo brzo izlazi iz primjene.

Intestatno nasljeđivanje po pretorskom pravu Pretor razvrstava pretorske nasljednike u četiri nasljedna

reda tako da poziva i kognatske srodnike pored agnatskih, ili/i ispred njih.

U prvom redu (unde liberi) se pozivaju ostaviteljeva djeca, pa tako i emancipirani sin može primiti nasljedstvo, ali je morao prigodom diobe (ako je imao braće koji su ostali pod vlašću oca) unijeti u ostavinu sve ono što je stekao poslije emancipacije (collatio bonorum).

U drugom redu (unde legitimi) se pozivaju legitimi, tj. osobe koje su imale pravo nasljedstva po Zakoniku XII ploča (sui heredes, proximus agnatus i gentiles). Ali, budući da su sui heredes pozvani već u prvom redu kao liberi, ovdje se radilo samo o agnatima koji nisu pripadali među sui heredes (braća, sestre itd.)

Treći red (unde cognati) obuhvaća sve krvne srodnike do isključivo šestog stepena, a od sedmog stepena djecu bratučeda. Bliži kognati su isključivali udaljenije. Više jednakih dijelilo nasljedstvo po glavama.

U četvrtom redu (unde vir et uxor) davala se bonorum possessio preživjelom bračnom drugu. Pretor je uveo i da ako osobe iz prethodnog razreda ne bi zatražile bonorum posesiju, pozivali su se pripadnici slijedećeg razreda (uvodi se successio ordinum i graduum).

Posebna pravila vrijede za bonorum posesiju s obzirom na ostavinu oslobođenika. Ovdje su prije bračnog druga iz četvrtog razreda dolazila još dva razreda koja obuhvaćaju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona.

Reforma carskog doba i Justinijanov sistem Senatus consultum Tertullianum iz

Hadrijanova doba kojim se majka ako ima ius liberorum poziva na nasljedstvo svoje djece (zakonite i vanbračne) i to ispred agnata.

Senatus consultum Orphitianum – priznaje nasljedno pravo djece prema majci pred agnatima.

Mnoge reforme je proveo Justinijan te konačno je sistemski uredio ovo pitanje dvjema Novelama. Intestatno nasljeđivanje se sada isključivo temelji na kognatskom srodstvu i postoje 4 razreda.

Prvi razred čine descendenti (po muškoj i ženskoj liniji) svih stepena. Descendenti istog stepena nasljeđuju per capita, a descendenti različitih stepena po lozama po načelu reprezentacije.

U drugom razredu se pozivaju ascendenti s očeve i majčine strane (bliži isključuju udaljenije), a uz njih punorodna braća i sestre te djeca ranije umrle braće i sestara. Ascendenti i braća dijele nasljedstvo na jednake dijelove (pro capite), a djeca umrle braće dobivaju dio loze svog oca po načelu reprezentacije. Ako nasljeđuju sami ascendenti, nasljedstvo se dijeli in lineas, tj. poloa pripada ascendentima s očeve, a pola ascendentima s majčine strane.

Trećem razredu pripadaju polurodna braća i sestre (consanguinei i uterini) koji nasljeđuju per capita, a njihova djeca in stirpes.

Četvrti razred čine svi ostali pobočni rođaci. Bliži isključuju udaljenije koji nasljeđuju per capita, a njihova djeca in stirpes. U svim razredima postoji successio ordinum. Na snazi i dalje ostaje pretorsko pravilo da u pomanjkanju svih ostalih rođaka nasljeđuje preživjeli bračni dug. Justinijan se posebno pobrinuo za siromašnu udovicu. Udovica koja nije imala ni dos ni parapherna je dobivala uz druge nasljednike četvrtinu muževe imovine, a ako je nasljeđivala sa svojom djecom, dobivala je određeni dio na uživanje (ususfructus).

Oporučno nasljeđivanje

Oporuka je jednostrani formalistički pravni posao za slučaj smrti koji sadržava oporučiteljevu razredbu posljednje volje kojom se postavlja nasljednik.

Za oporuku je bitno da sadržava imenovanje nasljednika (heredis institutio), tj. univerzalnog sukcesora, jednog ili više njih, na koje prelazi kao skupnost ostaviteljeva imovina, tj. njegova prava i obveze.

Najstariji testament pred komicijama Testamentum comitiis calatis je bila javna

oporuka pred kurijatskom skupštinom koja se u tu svrhu sastajala dva puta godišnje (24. ožujka i svibnja), a predsjedao joj je pontifex maximus.

Testamentum in procinctu je najstarija oporuka vojnika. Vojnici koji se nalaze pred neprijateljem u bojnom redu su mogli oporučivati neformalnom izjavom pred vojničkim drugovima (ali zapravo opet pred narodom u njegovoj ratnoj funkciji). Sigurno se može reći samo da testamentum calatis comitiis nije još bila oporuka s potpunom slobodom izbora kao u kasnijem pravu.

Mancipacioni testament prvog oblika(mancipatio familiae)

 Komicijalna oporuka se mogla praviti samo dva dana u godini. Praksa je međutim već u doba Zakonika XII ploča našla zaobilazni način kako da se postignu učinci testamenta pa je u tu svrhu upotrijebljena mancipacija, tj. gestum per aes et libram. Testator je pred libripensom i petoricom svjedoka prenio vlasništvo ostavine (mancipatio familiae) na osobu svoga povjerenja koja se zvala familiae emptor, a on se fiducijarno obvezao da će nakon mancipantove smrti ostavinu prenijeti na osobe koje mu je mancipant označio. Familiae emptor prema tome nije bio nasljednik nego stjecatelj imovine među živima koji je po fiducijarnom odnosu vjere i poštenja bio dužan ispuniti oporučiteljevu volju i tu imovinu razdijeliti osobama koje je označio ostavitelj.

Testamentum per aes et libram novijeg oblika Mancipatio familiae se sve više upotrebljavala, a

komicijalni testament je sve više nestajao, a mancipatio familiae se pretvorila u pravu, formalnu oporuku s imenovanjem nasljednika. i dalje je zadržana mancipacija na familiae emptor-a pred libripensom i petoricom svjedoka, ali familiae emptor i libripens gube sve više na važnosti i pretvaraju se na kraju u čistu formalnost i obične svjedoke koji sada zajedno sa petoricom ranijih čine sedmoricu oporučnih svjedoka koliko je bilo potrebno.

Sva važnost sada ide na nunkupaciju, tj. ostaviteljevu usmenu odredbu o tome kako se treba raspolagati ostavinom poslije smrti. Mancipacija je postala imaginarna, a nunkupacija sada sadržava imenovanje ostaviteljevih nasljednika s izravnim učinkom. Radi čuvanja tajnosti imenovanja nasljednika, pokraj usmene se javlja i novi oblik gdje bi oporučitelj svoju odredbu posljednje volje napisao (tabulae testamenti).

Na mancipaciju bi se nadovezivala usmena nunkupacija u kojoj bi oporučitelj izjavio da isprava koju drži u ruci sadržava njegovu posljednju volju, a sedam svjedoka bi stavilo svoje pečate uz koje su se stavila imena oporučitelja i svjedoka. Oporuka postaje i opoziva jer se pisana oporuka mogla jednostavno uništiti.

Oporuka po pretorskom pravu 

Pismena mancipaciona oporuka počela je u doba republike sve više istiskivati usmenu. Sam akt mancipacije je bio sve više puka formalnost, a težište je bilo na pismenoj ispravi.

Zato je pretor u ediktu odredio da će dati bonorum posesiju onome tko se iskaže pismenom oporukom koja je osigurana sa zakonskim brojem od sedam pečata svjedoka bez obzira na to da li je prije toga bila izvršena mancipacija i usmena nunkupacija.

To je pretorska bonorum possessio secundum tabulas. Pretorska pismena oporuka je postala samostalna i ravnopravna s oporukom per aes et libram, a oporučivanje je tako postalo jednostranim pravnim poslom.

 Oporuka u doba dominata i Justinijana 

U Justinijanovom pravu se razlikuju privatne i javne oporuke. Privatna oporuka može biti usmena i pismena. Usmena poruka se izjavljuje ispred sedam svjedoka. Pismena oporuka može biti holografska, tj. vlastoručno napisana i potpisana po samom testatoru ili alografska, tj. diktirana po testatoru i po njemu samo vlastoručno potpisana.

U oba slučaja su potrebni pečati sedmorice svjedoka. Svjedocima oporuke nisu mogli biti robovi, peregrini, žene, nedorasli, ludi, rasipnici, slijepi, gluhi, intestabilies, infamni, osobe pod vlašću oporučitelja, a niti oni koji su oporukom postavljeni za nasljednika ni osobe vezane s njima po očinskoj vlasti.

Javne oporuke se sastavljaju u obliku svečanog očitovanja na zapisnik kod suda ili kurije ili predajom pismene oporuke na čuvanje carskoj kancelariji. Pored ovih redovnih, postoje i različite specijalne forme oporuka, nekad s više ili manje formalnosti.

Za oporuke slijepih i nepismenih se tražio i osmi svjedok. Za oporuke na ladanju je bilo dovoljno pet svjedoka. U slučaju epidemije, svjedoci nisu morali biti istodobno prisutni.

Vojničke oporuke su bile oslobođene svih formalnosti koje su vrijedile za redovnu oporuku (oporučuju kako god hoće, kako god mogu). Samo je morala izvan sumnje biti ozbiljna volja oporučitelja.

Testamenti factio activa i passiva – Capacitas - Indignitas Testamenti factio activa je sposobnost praviti

oporuku. Tu sposobnost nemaju peregrini i Latini Iuniani. Testamenti factio nije pripadala ni rimskom građaninu ako je bio intestabilis ili ako je postojao neki od razloga ograničenja djelatne sposobnosti (nedorastao, duševno bolestan, rasipnik i gluhonijem). U Justinijanovom pravu k tome se još dodaju i neki vjerski razlozi (heretici, apostate). Testamenti factio je morala postojati i u trenutku pravljenja oporuke, ali i sve dalje do smrti.

Testamenti factio passiva je sposobnost oporukom biti imenovan za nasljednika. Ona mora postojati na nasljednikovoj strani u trenutku pravljenja oporuke i u trenutku delacije pa do prihvata nasljedstva (akvizicije). Ni ona se nije podudarala s pravnom sposobnosti. Pripadala je prije svega rimskim građanima, a nisu je imali peregrini sve do constitutio Antoniniana.

Pasivne testamentifakcije nisu u Rimu imali personae incertae, tj. osobe o čijem identitetu ostavitelj nije mogao imati određenu predstavu (npr. tko prvi dođe na moj pogreb).

Kao personae incertae su smatrani: 1. postumi2. kolektivi i zajednice

Neke kategorije osoba su imale pasivnu testamentifakciju, ali nisu mogle stjecati takve oporučne namjene zbog zabrane po nekim posebnim zakonima. Takvi incapaces su: neženje i oženjeni bez djece koji nisu udovoljili propisima Augustovih ženidbenih zakona. Neoženjeni (caelebes) nisu mogli stjecati ništa, a oženjeni bez djece (orbi) samo pola. Njihovi upražnjeni dijelovi se zovu caduca (ošasni). Oni su pripadali ili drugim sunasljednicima koji su imali djece ili fisku.

Treći oblik nesposobnosti za oporučno stjecanje je indignitas (nedostojnost). Indignus ima pasivnu testamentifakciju i capacitas, ali ne može prihvaćenu namjenu zadržati već mu se ona oduzima po fisku. Nedostojan je bio onaj npr. koji je ostavitelja ubio ili je spriječio mučenje robova koje je određeno da se otkrije ubojica gospodara.

Sadržaj oporuke i imenovanje nasljednika

Imenovanje nasljednika je nužni, ali i dostatni sadržaj svake oporuke. Valjanost i učinci svakih daljnjih razradbi zavisi o valjanosti heredis institucije.

Imenovanje nasljednika se moralo nalaziti na početku oporuke i moralo se odrediti u svečanoj propisanoj formi, imperativnim latinskim riječima. Sve odredbe koje su se nalazile prije imenovanja nasljednika (imenovanje tutora, određivanje legata su se smatrale nevaljanima). Ipak ta stroga načela postepeno popuštaju. Oporučitelj je mogao imenovati i više nasljednika.

Kvotu koji neki sunasljednik ne bi stekao razmjerno je prirastala ostalim sunasljednicima.

Ako bi oporučitelj kod određivanja alikvotnih dijelova prekoračio čitavu ostavinu, dijelovi su se razmjerno smanjivali. Ako bi svim sunasljednicima odredio dijelove, ali ti dijelovi nisu iscrpili ostavinu, ostali dijelovi nisu pripadali intestatnim nasljednicima nego su prirastali nasljednicima u razmjeru njihovih dijelova.

Supstitucije (zamjene)

Rimsko pravo poznaje tri vrste oporučnih supstitucija:

1. vulgarnu supstituciju 2. pupilarna supstitucija 3. kvazipupilarna supstitucija

Ništavost i opoziv oporuke Oporuka je bila od početka ništava ako oporučitelj nije

od početka imao aktivne testamentifakcije ili ako nije održana propisana forma ili ako su povrijeđene bitne norme s obzirom na sadržaj oporuke (npr. mimoiđen je sin kao nužni nasljednik). Valjana oporuka može postati i naknadno ništava ako: oporučitelj naknadno izgubi aktivnu testamentifakciju, ako se naknadno rodi ili posvoji ili manus brakom nastane suus heres, makar i postumus koji u oporuci nije bio uzet u obzir.

Civilno pravo je dopuštalo naknadno pobijanje oporuke različitim civilnim, ali još više pretorskim sredstvima (dolus, meus, bludnja). Valjana oporuka nije imala praktičkog učinka ako nijedan od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo. Ako oporuka nema učinka, dolazi do intestatnog nasljeđivanje. Rimska oporuka je i opoziva i to se može učiniti svakodnevno do časa smrti. Kasnije oporuka uvijek i u cijelosti dokida raniju.

Kodicili Oblik razradba posljednje volje koji uz oporuku postoji u

carsko doba. Obično bi se uz oporuku sastavila posebna isprava u kojoj bi se navele takve odredbe koje nisu ulazile u oporuku, a u kojima bi se obično naređivali fideikomisi. Kodicil je zapravo bio obično pismo upućeno nasljedniku s molbom da izvrši neke namjene u korist trećih. U početku je ispunjenje takvih odredbu zavisilo samo od nasljednikova poštenja, a pravna zaštita je dana od doba Augusta. Zajedno sa fideikomisima, zaštita je i kodicilima dana u vidu ekstraordinarne kognicije.

Kasnije su priznati svi kodicili makar i nisu bili potvrđeni u oporuci pa čak iako nije postojala oporuka nego je kodicil bio upućen intestatnom nasljedniku. Tako se u klasičnom pravu razlikuju codicili testamentarii od onih ab intestato (djelomično ograničavaju intestatno nasljeđivanje). Moglo je postojati i više kodicila paralelno, a raniji se ukidao samo ako je s kasnijim bio u protuslovlju.

Sadržaj kodicila ne mora imenovati nasljednika i u tome je prva bitna razlika između kodicila i oporuke. Kodicili su obično sadržavali fideikomise, a kasnije su mogli sadržavati i različite druge odredbe (imenovanje tutora i manumisije, tj. sve osim imenovanja nasljednika i razbaštinjenja).

Za važnost kodicila se traži testamenti factio activa, ali se ne traži neka propisana forma u klasično doba te je to druga razlika prema oporuci. U postklasično doba se kodicili i oporuke znatno približavaju. Treća razlika prema oporuci je ta što su za kodicil potrebna 5 svjedoka i što kodicil koji je zbog pomanjkanja aktivne testamentifakcije ništav konvalidira njenim naknadnim stjecanjem.

Oporuci se mogla dodavati tzv. kodicilarna klauzula kojom se očituje da oporuka treba vrijediti kao kodicil ako se ne bi mogla održati na snazi kao oporuka (npr. zbog pomanjkanja forme).

 

Nužno nasljeđivanje

Nužno nasljedno pravo se razvilo u Rimu tek onda kad je došlo do potpune slobode oporučivanja.

Pojam nužnog nasljednog prava se sastoji u tome da je oporučitelj dužan nekim najbližim rođacima osigurati određeni zakonski nužni dio (legitima portio) nasljedstva.

U protivnom, oporučne odredbe gube utoliko učinak ukoliko je to potrebno za ostvarenje tog nužnog dijela.

Formalno nužno nasljedno pravo

Civilno pravo je prvo izgradilo samo ustanovu formalnog nužnog nasljednog prava. Ograničenje oporučne slobode sastojalo se po ius civile samo u tome što su sui heredes i postumi morali biti u oporuci biti imenovani nasljednicima ili su morali biti iznaslijeđeni (exhereditatio).

Oporučitelj ih nije mogao naprosto mimoići i prešutjeti. Ako se oporučitelj nije držao tih propisa, oporuka je bila ništava u cijelosti ili djelomično. Ovo civilno nužno nasljeđivanje se temeljilo na načelu agnacije, isto kao i civilnio zakonsko nasljeđivanje.

Pretorskim pravom je prošireno civilno formalno nužno nasljedno pravo na sve «liberi» u smislu prvog razreda pretorskih intestatnih nasljednika. Obuhvaćalo je i descendente koji nisu više bili sui heredes (emancipirani sin i u adopciju predano dijete).

Pretor je proširio i formalnosti iznasljeđivanja jer su sada svi muški liberi morali biti eksheredirani nominatim, a samo za ženske osobe je bila dosta exhereditaio inter ceteros (skupno).

Pretor nije proglasio oporuku ništavom, nego je mimoiđenim «liberi» davao bonorum posesiju conatra tabulas (dobivali su intestatni nasljedni dio po pretorskom pravu).

Ostale odredbe ako nisu bile u opreci sa bonorum posesijom su ostale načelno na snazi.

Materijalno nužno nasljedno pravo

Izgrađuje se zato što formalno nužno nasljedno pravo nije nužnim zakonskim nasljednicima sigurnost da će stvarno dobiti i neki dio nasljedstva jer je oporučitelj mogao svakoga od njih u oporuci razbaštiniti i to bez navođenja ikakvog razloga, samo je to morao učiniti u propisanoj formi.

Zato se izgrađuje u praksi centumvirskog sudišta materijalno nužno nasljedno pravo koje postavlja princip da je oporučitelj dužan svoje najbliže rođake imenovati u oporuci nasljednicima na određeni dio ukoliko nije imao opravdanih razloga za razbaštinjenje.

Centumvirsko sudište je imalo nadležnost u nasljednim parnicama i usvojilo je shvaćanje da je oporuka u kojoj je neki najbliži rođak bez opravdanog razloga mimoiđen ili iznaslijeđen protivna prirodnom osjećaju dužnosti i prema najbližim rođacima (testamentum inofficiosum), a takvo stajalište su usvojili i pretori i carsko zakonodavstvo.

Takvi rođaci su mogli tražiti poništenje oporuke, a zato im je dana i posebna tužba querella inofficiosi testamenti.

Nužnim nasljednicima su se smatrali descendenti i ascendenti, braća i sestre te polubraća i polusestre po ocu (consanguinei).

Pomoću querellae inofficiosi testamenti je mogao pobijati oporuku nužni nasljednik koji je ujedno i najbliži intestatni nasljednik ukoliko je bio bez razloga isključen.

Konačno, pomoću querellae inofficiosi testamenti je mogao pobijati oporuku samo onaj nužni nasljednik kojemu nije ostavljena četvrtina onoga što bi naslijedio zakonski. To je zakonski dužni dio i morala mu je biti ostavljena bez tereta. Querella inofficiosi testamenti je išla protiv oporučnih nasljednika, a dovodila je do poništenja oporuke iure civili. Tužitelj sada može tražiti ne samo četvrtinu, nego i sve što bi mu pripadalo kao intestatnom nasljedniku. Oporuka je ostala na snazi u onom dijelu kojim se nije diralo u pravo nužnog nasljednika.

Tako je samo u slučaju djelomičnog poništenja oporuke postojalo protivno principu paralelno zakonsko i oporučno nasljeđivanje.

Uvedena je i querella inofficiosae donationis i querella inofficiosae dotis.

Justinijan provodi daljnje reforme nasljednog prava. Određuje da se querrella inofficiosi testamenti može upotrijebiti samo ako je nužni nasljednik bio potpuno isključen od nasljedstva.

Ako mu je bilo nešto ostavljeno, ali opet manje od nužnog dijela mogao je tražiti od oporučnog nasljednika nadopunu do visine nužnog dijela, a ne poništenje oporuke (tužba actio ad supplendam legitimam).

Justinijan je povisio nužni dio sa četvrtine na polovicu intestatnog dijela ako bi on bio manji od četvrtine cijele ostavine, a ako bi bio veći od četvrtine cijele ostavine onda iznosi trećinu.

Justinijan spaja načela formalnog i materijalnog nužnog nasljednog prava (nužni nasljednici moraju biti u oporuci imenovani i mora im biti ostavljen određeni dio nasljedstva).

Taj dio im može biti ostavljen u bilo kojem obliku pa i nekim darovanjem među živima.

Exhereditatio se može učiniti u bilo kojem neformalnom obliku, ali sve descendenti moraju bili razbaštinjeni nominatim. Exhereditao je mogao naslijediti samo na temelju taksativno određenih razloga (ako je ostavitelju radio o glavi, ako ga nije otkupio iz zarobljeništva, ako je otpao od vjere).

Razlog razbaštinjenja je morao biti naveden u oporuci, a ako bi razbaštinjeni poricao opravdanost razloga, morao ga je dokazati.

U slučaju uspjeha mimoiđenog nužnog nasljednika sa querella inofficiosi testamenti oporučna imenovanja nasljednika su se poništavala, odnosno reducirala da bi nužni nasljednik odbio svoj čitavi intestatni dio.

Ostale odredbe oporuke su ostajale na snazi. Mnoga moderna prava slijede rimska shvaćanja o nasljednom pravu.

Stjecanje nasljedstva

Pripad (delatio) i prihvat nasljedstva (acquisitio)

Da bi došlo do nasljeđivanja potrebno je: 1. smrt de cuius-a, 2. sposobnost de cuius-a da ima nasljednika,3. postojanje nasljednika i njegova sposobnost da

bude nasljednikom. Pored ovoga se još traži i delatio i acquisitio.

Delatio se pozivanje određenog subjekta na nasljedstvo (pripad nasljedstva). Delacija do učinka časom ostaviteljeve smrti i zato pozvani nasljednik mora doživjeti tak čas. Pozvani nasljednik mora i prihvatiti nasljedstvo (acquisitio).

Što se tiče prihvata nasljedstva, razlikuje se: heredes neccessarii (osobe pod neposrednom vlašću nakon smrti pater familiasas postaju sui iuris i stječu nasljedstvo ipso iure već časom ostaviteljeve smrti i nisu mogli odbiti nasljedstvo) i heredes voluntarii ili extranei (stječu nasljedstvo tek ako očituju volju o prihvati – aditio ili acquisitio hereditas).

Klasično pravo poznaje tri civilna načina prihvata: 1. cretio 2. pro herede gestio 3. aditio nuda voluntate

Civilno pravo nije propisivalo rok potreban za prihvat nasljedstva, ali pretor je mogao na zahtjev npr. ostavinskih vjerovnika odrediti pozvanom nasljedniku spatium deliberandi (rok za razmišljanje). Ako po isteku roka ne bi odgovorio, smatralo se da ga odbija, ali kod Justinijana se smatralo da ga prihvaća.

Odbijanje nasljedstva se moglo učiniti u bilo kojem obliku (izričitim ili mučkim očitovanjem volje), a odbijanje se ne može opozvati. Samo minores XXV annorum su mogli dobiti restituciju in integrum.

Odbiti nasljedstvo može samo onaj koji je ovlašten i na prihvat.

Ležeća ostavina (hereditas iacens) Ako nisu nasljeđivali sui heres i robovi, moglo je između

delacije i akvizicije proći neko vrijeme. Kroz to vrijeme ostavina leži te se zove ležeća ostavina (hereditas iacens). Kroz to vrijeme, imovina se smatra kao bez gospodara, ali se radi zaštite budućeg nasljednika nalazila ipak u posebnom položaju (ne primjenjuju se načela o okupaciji res nullius, ali je bila moguća usucapio pro herede).

Ostavina se mogla u tom vremenu povećavati i smanjivati prirodnim i pravnim putem, ali je sve trebalo biti sačuvano za budućeg nasljednika. Poteškoće su bile kod određivanje pravnog subjekta takvih prava i obveza ležeće ostavine. Rimski pravnici su prema prilikama gledali na budućeg nasljednika ili ostavitelja.

Neki (Julijan) su smatrali da ostavina u neku ruku predstavlja ostavitelja, a ne nasljednika. U postklasično doba se javlja misao o ostavini kao o posebnom subjektu (kao vrsti pravne osobe), ali to ne stoji jer bi se protivilo pojmu univerzalne sukcesije (između ostavitelja i nasljednika se umeće novi subjekt).

Usucapio pro herede Uzukapija se mogla primijeniti i na nasljedstvo. Svaka osoba

makar i nije pozvana na nasljedstvo je mogla uzeti u posjed predmete koji pripadaju ležećoj ostavini, a posjedovanjem stvari kroz godinu dana posjednik je stjecao čitavu ostavinu i položaj nasljednika dosjelošću (usucapio pro herede). Nije se tražila ni iusta causa i bona fides. Bio je dovoljan posjed ostavine i od godine dana makar su se tu nalazila i zemljišta jer je hereditas pripadala u ceterae res za koji je Zakonik XII ploča propisivao jednogodišnji uzukapioni rok.

Gaj ovu ustanovu tumači time što se htjelo da što prije netko postane nasljednik kako bi se mogla vršiti obiteljska sacra i kako bi se mogli naplatiti ostavinski vjerovnici. Kasnije se to mijenja. Posjedovanjem ostavinskih predmeta uzukapijent nije više dosjeo nasljedstvo i položaj nasljednika nego samo one predmete koje je posjedovao.

Od Hadrijana je pravi nasljednik mogao nasljednom tužbom tražiti i one ostavinske stvari glede kojih je treći završio već uzukapiju. Marko Aurelije je svako nepošteno zaposjedanje tuđe ostavine proglasio zločinom pa se ta ustanova podvrgava pravilima redovne dosjelosti, a kod Justinijana više ne postoje nikakve razlike prema redovnoj dosjelosti.

Transmisija i akrescencija Delacijom nastaje pravo pozvanog da prihvati nasljedstvo

(ako se ne radi o nasljednicima koji stječu nasljedstvo samom delacijom). To pravo je strogo osobno i zato se ne može ustupiti trećemu, a po starom pravu se ne može ni prenijeti na nasljednika pozvanog.

Ako bi civilni zakonski nasljednik propustio do svoje smrti izvršiti prihvat, nasljedstvo je postalo vakantno.

Po pretorskom pravu se onda bonorum possessio davala udaljenijim nasljednicima. Ako oporučni nasljednik ne bi prihvati nasljedstvo do svoje smrti, a nije imao ni supstituta, njegov dio je prirastao ostalim oporučnim nasljednicima, a ako je bio jedini oporučni nasljednik, pozivali su se zakonski nasljednici.

Pravila se kasnije mijenjaju. Pretor dozvoljava da u slučaju ako je nasljednik umro, a bez svoje krivnje nije prihvatio nasljedstvo, njegovim nasljednicima sredstvom in integrum restitucije dopustiti prihvat.

Teodozije II je odredio da oporukom pozvani na nasljedstvo koji umre prije izjave o prihvatu, prenosi pravo stjecanja i prihvata na svoje descendente (transmissio Theodosiana).

Justinijan je konačno dozvolio općenitu transmisiju svake delacije nasljedstva koje još nije prihvaćeno, ali samo ako je prvo pozvani umro u roku od jedne godine od delacije, odnosno unutar isprošenog spatiuma deliberandi (transmissio Iustiniana).

Nasljednici su mogli izvršiti prihvat unutar preostalog roka.

Ius accrescendi – ako bi jedan od više sunasljednika otpao zato što do smrti nije prihvatio nasljedstvo, a pri tom nije došlo do transmisije (jer npr. nije imao nasljednika) ili je otpao jer je odbio primiti nasljedstvo, dio otpalog sunasljednika je prirastao dijelovima ostalih sunasljednika.

Učinci stjecanja nasljedstva

Univerzalna sukcesija Stjecanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije,

što znači da nasljednik produžuje osobnost ostavitelja i stupa u njegov pravni položaj u svim pravima i obvezama, osim nekih strogo osobnih prava i obveza koja smrću utrnjuju.

Ostavinska masa se spaja s nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum) i zbog toga utrnjuju uzajamna prava i obveze između ostavitelja i nasljednika (npr. tražbine, stvarna prava na tuđoj stvari).

Zbog takvog spajanja nasljednik odgovara neograničeno za ostaviteljeve dugove koji su sada njegovi dugovi (potencijalno štetno za nasljednika).

Separatio bonorum Spajanje je moglo biti štetno za ostaviteljeve

vjerovnike jer su morali sada trpjeti da se i nasljednikovi vjerovnici namiruju s njima iz mase.

Zato je pretor dao ostaviteljevim vjerovnicima tzv. beneficium separationis.

Oni su u mogli u roku od 5 godina tražiti razlučenje ostavinske mase od nasljednikove imovine i iz tako razlučene ostavinske imovine bi se namirili prvenstveno ostaviteljevi vjerovnici, a tek nakon toga ako bi što preostalo bi došlo do spajanja i namirivanja nasljednikovih vjerovnika.

Beneficium inventarii Spajanje imovine je moglo biti štetno za nasljednika

prezadužene ostavine jer je on neograničeno odgovarao i svojom imovinom za ostaviteljeve dugove.

Heredes voluntarii su mogli uvijek odbiti prezaduženo nasljedstvo, ali je u Justinijanovom pravu u korist svih nasljednika uveden beneficium inventarii.

Nasljednik je mogao ograničiti svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove samo do granica naslijeđene ostavine ako bi u određenom roku napravio popis ostavinskih stvari (inventarium).

Takav popis je morao započeti u roku od 30 dana pošto je saznao za delaciju, a dovršiti ga je morao za 60 dana.

Odnosi među sunasljednicima i dužnost kolacije Ako je više nasljednika naslijedilo isto nasljedstvo, nastajalo

je među njima po klasičnom pravu suvlasništvo na ostavinskim stvarima (communio pro indiviso) razmjerno njihovim nasljednim dijelovima.

Sa actio familiae eriscundae svaki je mogao tražiti razvrgnuće ove zajednice i izlučenje svog dijela u samovlasništvo. Tražbine i obveze su se dijelile među sunasljednike.

Ako su sunasljednici bili ostaviteljevi descendenti razvila se dužnost kolacije (collatio bonorum), tj. dužnost da se prije diobe unesu u nasljednu masu ono što je koji od njih primio od ostavitelja još za života (darove, miraz). Kolacija služi ispravljanju nejednakosti.

Pretor je najprije u ediktu obvezivao na kolaciju emancipirane sinove koji nasljeđuju zajedno s ostalim sui heredes (braćom).

Bez kolacije bi emancipirani sin bio u boljem položaju jer je on nakon emancipacije stjecao za sebe, a njegova braća su stjecala za svog oca, tj. za ostavinu. Pretor je uveo i dužnost kolacije miraza što ga je primila kćerka (collatio dotis).

Tužbe za zaštitu nasljednikovih prava Budući da je nasljednik univerzalni

sukcesor ostavitelja on je legitimiran i na podizanje svih pojedinačnih tužbi koje su pripadale ostavitelju za zaštitu njegovih pojedinih prava.

To su tzv. singularne ili specijalne nasljednikove tužbe (može tužiti rei vindikacijom svakoga tko neovlašteno drži ostaviteljevu stvar).

Pored takvih singularnih tužbi, nasljednik je imao i jednu posebnu tužbu koja se temelji na njegovu svojstvu nasljednika, a to je hereditas petitio.

Tužbu je mogao podići samo civilni nasljednik koji (analogno reivindikaciji) nije bio u posjedu ostavinskih stvari, a tužba je išla protiv trećega koji drži ostavinu ili pojedine predmete ostavine koje ne želi vratiti ili ne želi ispuniti neku obvezu jer osporava tužitelju svojstvo nasljednika.

U Justinijanovom pravu se u dva slučaja kao i kod reivindikacija tužba mogla podići i protiv fiktivnog posjednika. Tužitelj je morao dokazati samo svoje nasljedno pravo. Ako se tuženi nije htio upustiti u parnicu, pretor bi davao tužitelju interdictum quam hereditatem kojim se tuženiku nalaže da ostavinu odmah izruči tužitelju.

Bonorum possessor se nije mogao služiti hereditas peticijom, a njemu je pretor davao interdictum quorum bonorum u svrhu stjecanja posjeda na stvarima koje pripadaju ostavini. Kad su se počele gubiti razlike civilnog i pretorskog nasljeđivanja, bonorum possessor-u se davala hereditatis petitio kao actio utilis.

Zapisi (legati i fideikomisi) i darovanje za slučaj smrti

Legati (legatum) Zapisi se bitno razlikuju od imenovanja

nasljednika. Zapisi su posljednjom voljom određene namjene pojedinih imovinskih koristi (predmeta, stvari, tražbina) u korist trećih osoba, a na teret nasljednika.

Zapisima dolazi do singularne sukcesije. Zapisovnik dobiva samo pojedina nasljednikova

prava, ali na njega ne prelaze obveze. Zato zapisi dolaze do ispunjenja tek nakon podmirenja ostavinskih dugova.

Najstariji oblik zapisa je bio legat, a u carsko doba se razvio slobodniji oblik zapisa fideicommissum.

Legat (legatum) je zapis civilnog prava koji se naređivao nasljedniku svečanim i određenim zapovjednim riječima.

Legatum per vindicationem – morao se odrediti običajnom formom. Učinak mu je da vlasništvo legirane stvari ili drugo stvarno pravo neposredno prelazi na legatara. Zato on može nasljednika odmah tužiti stvarnopravnim tužbama.

Legatum per damnationem – ovdje nastaje obvezni odnos (kvazikontrakt) između nasljednika i legatara. Nasljednik je dužnik, a legatar je vjerovnik. Legatar može od nasljednika zahtijevati ispunjenje legata osobnom tužbom actio ex testamento.

Legatum sinendi modo – ovdje isto nastaje samo obvezni odnos, s tim da je nasljednik dužan trpjeti i dopustiti da si legatar uzme legirani objekt koji je mogao pripadati ostavitelju ili nasljedniku.

Legatum per praeceptionem – naređivao se u obliku praecipito.

S vremenom se legatum per praeceptionem približio legatu per vindicationem, a legatum sinendi modo legatu per damnationem tako da su samo legatum per vindicationem (sa stvarnopravnim) i legatum per damnationem (sa obveznopravnim) imali učinke.

Popušta i strogi formalizam za pojedine vrste legata. Senatus consultum Neronianum je odredio da se legat koji nije odgovarao pretpostavkama za određenu formu, ali je sadržajno odgovarao nekoj drugi vrsti legata, ima smatrati kao da je sačinjen u toj drugoj formu.

Justinijan je stvorio jedan tip legata koji je proizvodio realne i obligatorne učinke, a legatar je mogao izabrati prema tome akciju in rem ili in personam.

Stjecanje i ograničenje lagata Za stjecanje legata su odlučna dva

momenta: 1. dies cedens (pada načelno u čas

ostaviteljeve smrti, odnosno kasnije u doba otvaranja oporuke. Tim časom legatar stječe pravo na stjecanje legata, a to pravo prelazi i na njegove nasljednike) i

2. dies veniens (pada u čas prihvata nasljedstva odnosno nastupa početnog roka.

Zakonima se uvode ograničenja s obzirom na legate: Lex Furia testamentaria – određuje da nitko ne smije u ime legata primiti više od 1000 asa (osim cognata do šestog stepena)

Lex Voconia – određuje da nijedan legatar ne smije primiti više nego što bi dobio nasljednik.

Ove mjere nisu uspjele ispuniti svrhu jer je oporučitelj mogao brojnim manjim legatima opet iscrpiti čitavu ostavinu.

Zato je donesena Lex Falcidia koja je odredila da nasljedniku u svakom slučaju mora ostati najmanje četvrtina ostavine (odnosno njegova dijela, ako je bilo više nasljednika) koja se ne smije opteretiti zapisima (quarta falcidia). Ako bi legati premašili tri četvrtine ostavine, oni bi se razmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere.

Fideikomisi (fideicommissum) Fideikomis je neformalni zapis koji se pored

legata razvio u carsko doba. On se sastoji u neformalnoj molbi, odnosno

preporuci koju ostavitelj upućuje nasljedniku ili legataru (fiduciarus) da izvrši neku imovinsku namjenu u korist trećega (fideicommissarius).

U početku ta ustanova nije imala nikakvog pravnog učinka, a služila je naročito ako je ostavitelj htio ostaviti nešto osobama koje nisu bile sposobne za stjecanje nasljedstva ili legata (npr. peregrini).

Samo ispunjenje takve usmene ili pismene molbe je zavisilo od nasljednikova poštenja (fides). Prvu pravnu zaštitu je fideikomis dobio tek za cara Augusta.

Fideikomisi su se upotrebljavali češće nego legati jer fideikomisi nisu bili vezani strogim formalnim propisima koji su vrijedili za legate.

Oni se od legata razlikuju po klasičnom pravu i po formi i po učinku i po ostalim pretpostavkama za njihovu valjanost. On je bio naložen neformalnim riječima u obliku molbe, a mogao je biti naložen i u kodicilu (najčešće).

Fideikomisom može biti i opterećen i svaki koji je u bilo kojem obliku primio štogod iz ostavine, a ne samo oporučni nasljednik (legatar i sam fideikomisar).

Dok u početku nije postojalo nikakvih ograničenja za fideikomise, senatus consultum Pegasianum je uveo i za fideikomise quartam faldiciam.

Justinijan je formalno ukinuo sve razlike između legata i fideikomisa. Iz svakog zapisa protiv nasljednika nastaje obvezni zahtjev, ali ako je zapisom ostavljena stvar koja je u času delacije bila u ostaviteljevom vlasništvu nastaje za zapisovnika stvarnopravni zahtjev (in rem).

Univerzalni fideikomis Univerzalni fideikomis (fideicommissum hereditas) je takav

oblik fideikomisa gdje ostavitelj nalaže nasljedniku da čitavo nasljedstvo ili njegov dio izruči trećoj osobi.

Na taj način se neizravnim putem fideikomisar postavlja za nasljednika koji možda zbog nekih pravnih zapreka ne može biti imenovan nasljednikom.

Po civilnom pravu je fiducijar iz početka ostao nasljednik, ali je pojedine ostavinske predmete i prava ukoliko je to bilo moguće morao prenijeti na fideikomisara, tj. dolazilo je do singularne sukcesije na fideikomisara.

Za ostavinske dugove je vjerovnicima odgovarao i dalje fiducijar kao civilni nasljednik. Zbog toga fiducijar nije imao interesa da prihvati takvo nasljedstvo pa se zato donosi niz mjera kojim se uloga nasljednika i odgovornost za ostavinske dugove sve više prenose na fideikomisara, a sa senatus consultum Pegasianum je fiducijaru priznato pravo da zadrži čistu četvrtinu ostavine (quarta pegasiana).

Na taj način univerzalni fideikomisar postaje i univerzalnim sukcesorom na koga zato prelaze i ostavinski dugovi.

Fideikomisarne supstitucije i obiteljski fideikomis Kod fideikomisa je bila dopuštena ne samo vulgarna

supstitucija nego se mogao i imenovati daljnji fideikomisar prvom fideikomisaru koji je stekao fideikomis. U tom slučaju bi pripao fideikomis od fiducijara najprije prvom fideikomisaru koji ga je nakon određenog vremena ili ispunjenja nekog uvjeta po pravilu nakon smrti trebao dati dalje drugom fideikomisaru, a on eventualno dalje trećem itd. To se zove fideikomisarna supstitucija (supstitutio fideicommissaria).

Pomoću takve fideikomisarne supstitucije se mogao osnivati obiteljski fideikomis. Ostavitelj bi odredio da nasljednik mora za slučaj smrti ostavinu ili njen dio ostaviti određenom članu obitelji kao fideikomisaru, a on opet daljem članu obitelji itd. Ni prvi nasljednik (fiducijar) ni kasniji stečnici obiteljskog fideikomisa nisu smjeli ni raspolaganjima za života ni mortis causa otuđiti takvu imovinu i time osujetiti pravo obiteljskih fideikomisara.

Tako se čuvala obiteljska imovina i sprečavalo osiromašenje obitelji. Ustanova obiteljskih fideikomisa se mnogo upotrebljavala u feudalnom poretku.

Darovanje za slučaj smrti Darovanje za slučaj smrti je takvo darovanje gdje

učinak darovanja može nastupiti samo ako obdareni preživi darovatelja. Najčešći slučaj u praksi je bio da bi darovatelj činio takvo darovanje s obzirom na neku smrtnu opasnost (rat, prekomorsko putovanje…) pa je želio da ne nastupi učinak darovanja ako bi on iz te opasnosti izašao živ.

Za darovanje za slučaj smrti su postojala dva tehnička sredstva: ili je darovanje imalo odmah puni učinak pa je darovatelj odmah prenosio da obdarenoga vlasništvo stvari ili neko drugo pravo, a ako bi otpala smrtna opasnost mogao je vlasništvo tražiti natrag (kod

Justinijana condictio causa dana causa non secuta) obveznom tužbom. Ili se smatralo da je darovanje učinjeno pod suspenzivnim uvjetom (ako obdareni preživi darovatelja).

U tom slučaju učinak darovanja nastupa tek nakon darovateljeve smrti. Vlasništvo nije prelazilo odmah na daroprimca pa se zato povratak mogao tražiti reivindikacijom. Budući da je darovanje za slučaj smrti postalo opozivom namjenom mortis causa, počela se izjednačavati sa legatom.

Do potpunog izjednačavanja dolazi kod Justinijana. Ograničenja koja su vrijedila za legate su protegnuta i na donaciju mortis causa (quarta falcidia), a još prije toga su na nju protegnuti razlozi incapacitas-a iz Augustovih ženidbenih zakona.

Donacija je kod Justinijana kao i legati slobodno opoziva (a ne samo ako darovatelj izbjegne smrtnoj opasnosti). Pored kondikcije se povratak stvari može tražiti i reivindikacijom.

Za donaciju mortis causa se traži oblik kodicila koji se po Justinijanovom pravu mora napraviti pred pet svjedoka.