policija i sigurnst

Policija i sigurnost Godina 17. broj 3-4/2008.


NakladnikMinistarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske Policijska akademija

Za nakladnika mr. sc. Stjepan Gluščić

Uređivački odborMarko Rašić, Nikola Milina, Boris Spudić, Vlado Dominić, Zdravko Janić, Gordan Mršić, mr. sc. Joško Vukosav, mr. sc. Vinka Mustać, Andreja Benić, Ante Delipetar

Glavna i odgovorna urednicamr. sc. Vinka Mustać

Izvršni urednikmr. sc. Marijan Šuperina

UrednicaBiserka Mataković El-Och

LektoricaAntonija Rakuljić

Adresa uredništvaMUP RH, Odjel za nakladničko-knjižničnu djelatnostZagreb, Avenija G. Šuška 1

Časopis je u razdoblju od 1953. do 1991. godine izlazio pod nazivom"Priručnik za stručno obrazovanje radnika organa unutrašnjih poslova"

Naklada: 500 primjeraka

Priprema i tisakGrafocentar d.d., Sopnička 58, Sesvete, Zagreb

PretplataČasopis "Policija i sigurnost" izlazi kao tromjesečnik.Godišnja pretplata na časopis "Policija i sigurnost" za fizičke osobe iznosi 60,00 kn, a za pravne osobe 120,00 kn. Pretplata se šalje na adresu: MUP RH, Odjel za nakladničko-knjižničnu djelatnost, 10 040 Zagreb, Avenija G. Šuška 1. Uplata se vrši na žiro-račun državne riznice: 1001005-1863000160 s pozivom na broj 63 7005-713-22365.Devizni račun MUP-a RH: IBAN HR1023400091510296936 SWIFT PBZGHR2X s pozivom na broj 05-22721.


SADRŽAJ

125 Duško MODLY, Marijan ŠUPERINA: Kriminalistički sadržaji rekonstrukcije

152 Davorin Josip RUBEŠA, Davor ZIDAR: Neki pokazatelji generiranja metaboličkog sindroma policijskih službenika

159 Želimir RADMILOVIĆ: Biometrijska identifikacija

181 Dean SAVIĆ, Branimir LIKER, Danijel MENDAŠ: Suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari: strateško planiranje

192 Mato PUŠELJIĆ, Franjo MAGUŠIĆ: Uprava i policija

219 Dubravko KLARIĆ: Današnji trendovi kriminala u svezi sa zloporabom droga i važne karakteristike kriminalističko-metodičkog pristupa u suzbijanju

Pogledi i mišljenja243 Franjo PODHRAŠKI, Stjepan TRŠINSKI, Krešo KANCIR: Prijedlog

unapređenja rada policije uvođenjem videonadzora javnih prostora

254 Danilo PETROVIĆ: Onečišćenje kao posljedica (ne)sigurnosti prometa

Iz prakse za praksu263 Marijan ŠANTEK: Postupanja policije u tuđem domu

Prikazi i osvrti295 Prikaz knjige: Skupina autora − IZ FORENZIČNE PSIHIJATRIJE 2

(Daša POREDOŠ LAVOR)

300 Prikaz knjige: Zorislav Kaleb − DJELOVANJE KAZNENE PRESUDE NA PARNIČNI POSTUPAK (Renata PRAŽETINA)

303 SADRŽAJ POLICIJE I SIGURNOSTI ZA 2008.

307 Popis izdanja MUP-a RH

311 Uputa suradnicima


CONTENTS

125 Duško MODLY, Marijan ŠUPERINA: Criminalistic contents of reconstruction

152 Davorin Josip RUBEŠA, Davor ZIDAR: Some Indicators of Meta-bolic Syndrome Inception in Police Officers

159 Želimir RADMILOVIĆ: Biometric identification

181 Dean SAVIĆ, Branimir LIKER, Danijel MENDAŠ: Suppression of illegal possession of weapons, ammunition and explosives: strategic planning

192 Mato PUŠELJIĆ, Franjo MAGUŠIĆ: Administration and police

219 Dubravko KLARIĆ: Criminalistic and methodical approach in prevention of current drug criminal and its main features

Views and opinions243 Franjo PODHRAŠKI, Stjepan TRŠINSKI, Krešo KANCIR: A

proposal for improving police efficacity by the implementation of video control of public places

254 Danilo PETROVIĆ: Pollution resulting from the (lack of) traffic safety

From practice to practice263 Marijan ŠANTEK: Police intervention in other people’s homes

Rewiews and comments295 Book review: Group of authors – Forensic psychiatry 2 (Daša

POREDOŠ LAVOR)

300 Book review: The impact of criminal sentence on legal proceedings (Renata PRAŽETINA)

303 ANNUAL INDEX (2008)

307 List of publications of the Ministry of the Interior

311 Instructions to authors

125

STRUČNI ČLANAK UDK: 343.982Primljeno: svibanj 2007.

DUŠKO MODLY*, MARIJAN ŠUPERINA**

Kriminalistički sadržaji rekonstrukcije

Sažetak

O rekonstrukciji kao postupovnoj, pretežito istražnoj radnji, koja se provodi: a) radi provjere izvedenih dokaza, b) radi utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjavanje stvari, c) prema potrebi i za ponovno izvođenje pojedinih dokaza; posljednjih desetak godina u području kriminalističke znanosti i kaznenog procesnog prava malo je toga napisano ili istraživano. Stoga se u članku analiziraju osnovna teorijska motrišta u svezi s rekonstrukcijom, ukazuje se na razliku između rekonstrukcije i očevida kao i na razliku između istražne rekonstrukcije i operativne rekonstrukcije koja se provodi u neformalnom policijskom postupku. Za svrhovitu i učinkovitu rekonstrukciju od važnosti je sadržajno i pravilno načinjen nalog za provođenje rekonstrukcije koji određuje razloge, cilj, sadržaj i dijelom način njenog provođenja te potpune i adekvatne informacije prikupljene glede mjesta kaznenog djela u formi zapisnika o očevidu (s prilozima), pretrazi, ispitivanju okrivljenika, svjedoka, vještaka i sl. Upravo nedostaci u ovim važnim izvorima podataka za provođenje rekonstrukcije mogu uzrokovati pogreške tijekom njenog provođenja. Budući da Zakon o kaznenom postupku ne propisuje formu provođenja rekonstrukcije, tijelo koje provodi rekonstrukciju provodi je na način koji smatra najprikladnijim u konkretnom slučaju i danom trenutku, za postizanje cilja. Pri tome mu u odabiru metoda i sredstava pomažu pravila kriminalističke znanosti. Jedan od važnih sadržaja rekonstrukcije je postavljanje i elaboriranje rekonstrukcijskih verzija s bogatim kriminalističkim sadržajem kao misaonih pretpostavki o kaznenom djelu i počinitelju. U ispunjenju ovih zahtjeva kriminalisti će nužno morati rabiti pravila logičkog i kriminalističkog razmišljanja, informacije iz različitih izvora, iskustva i vještine u interpretaciji okolnosti koje okružuju počinjeno kazneno djelo. Za

* dr. sc. Duško Modly, redoviti profesor u miru.** mr. sc. Marijan Šuperina, viši predavač na Katedri kriminalistike na Visokoj policijskoj školi MUP-a RH, Zagreb.

126

Modly, Šuperina: Kriminalistički sadržaji rekonstrukcijePolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 125-151

kriminaliste misaona rekonstrukcija predstavlja poseban podsustav rekonstrukcije koji je podložan određenim misaonim zaprekama koje je potrebno uzimati u obzir kao mogući generator pogrešaka u samoj rekonstrukciji. Kako provođenje rekonstrukcije predstavlja oblik kriminalističke procedure u kojoj se činjenične okolnosti koje izravno ili neizravno ukazuju na postojanje kaznenog djela i/ili počinitelja istražuju kriminalističkim metodama, u članku su analizirani stadiji provođenja rekonstrukcije. Izborom predmeta aktualne sudske prakse u napomenama ispod crte dodatno su potencirana pojedina pitanja u svezi sa stadijima provođenja rekonstrukcije.

1. UVOD

Rekonstrukcija se provodi kod razjašnjavanja brojnih kaznenih djela. Kao temelj služe podaci iz materijalnih i personalnih izvora informacija. Rekonstrukcija je primarno na-mijenjena provjeravanju izvedenih dokaza ili utvrđivanju činjenica, koje su od značaja za razjašnjenje kaznene stvari neposrednim opažanjem ili uz pomoć pomagala. Način provođenja rekonstrukcije izravno je uvjetovan objektivnim elementima konkretnog kaznenog djela i karakteristikama njegovog počinjenja (mjesto, način, vrijeme, sredstvo itd.). Te karakteristike uvjetuju i profil sudionika u rekonstrukciji, kao i potrebita tehnička pomagala. Rekonstrukcija izravno ovisi o raspoloživom činjeničnom fondu.

Rekonstrukcija je procesna radnja koja se provodi sukladno normama i ciljevima propisanim Zakonom o kaznenom postupku.1 Pri tome kao i kod očevida naglašeni su kriminalistički sadržaji, osobito iz područja primjene tzv. operativne kriminalističke tehnike, kao grane kriminalističke znanosti. U praksi, kada je riječ o policiji, postoji i tzv. operativna (heuristička) rekonstrukcija koja se provodi u neformalnom (operativnom) policijskom postupku s otkrivačko-dokaznim ciljem.2 Naglašen je heuristički karakter. Rezultati te rekonstrukcije javljaju se kao dokaz (ako budu prihvaćeni od tijela postupka) u spoznajnom smislu. Dakle, nemaju formalno dokazni karakter. Zbog navedenog u ovom radu neće biti riječi o toj rekonstrukciji.

Rekonstrukcija ima naglašeni istraživački karakter. U praksi je uočeno da tijela postupka i sudionici u rekonstrukciji nerijetko raspolažu potrebitim znanjem (nedovoljno ili neadekvatno) iz područja kriminalističke znanosti, posebno kriminalističke tehnike i forenzičkih znanosti, kao i drugih znanosti, potrebitim za provođenje rekonstrukcije

1 Zakon o kaznenom postupku (ZKP) NN 110/97., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.2 Sud prvog stupnja pravilno je postupio kad je iz spisa izdvojio videozapis koji se odnosi na obavijest koju je djelatnicima policije dao osumnjičenik u smislu čl. 177. ZKP-a, na temelju koje su redarstvene vlasti provele rekonstrukciju događaja. Naime, videozapis kojeg su policijski djelatnici učinili tijekom očevida ili rekonstrukcije na temelju izjave osumnjičenika ima karakter obavijesti u smislu čl. 177. ZKP-a koja se prema čl. 78. st. 3. ZKP-a mora izdvojiti iz spisa, pa se prema tome, na takvom vide-ozapisu ne može temeljiti sudska odluka. "Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da iz spisa nije trebalo izdvojiti dio videozapisa koji se odnosi na policijsko ispitivanje opt. I. B. na mjestu pronalaženja mrtvog tijela, odnosno, da je taj dio spornog videozapisa trebalo izdvojiti samo u tonskom dijelu. To iz razloga što bi i u tom slučaju takav videozapis, predstavljao samo obavijest koju je djelatnicima policije dao okrivljenik u smislu čl. 177. ZKP-a, jer je isti načinjen prilikom rekonstrukcije događaja koju su proveli djelatnici policije." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 364/03, od 8. V. 2003.

127


lege artis. Obično je riječ o traseološkoj hendikepiranosti, osobito na planu interpretiranja tragova i predmeta kaznenog djela. Osim toga i metodologija provođenja rekonstrukcije je nerijetko insuficijentna. Ovaj rad ima uz ostalo za cilj da se kod potencijalnih sudionika u rekonstrukciji osvježi memorija ili popuni praznina u znanjima.

Neki teoretičari kaznenog procesnog prava smatraju rekonstrukciju vrstom očevi-da. Takve tvrdnje nisu održive. Po nama riječ je o samostalnoj dokaznoj radnji iako se s metodološkog motrišta očevid i rekonstrukcija provode na sličan način - neposrednim opažanjem, istraživanjem i proučavanjem objektivne stvarnosti i primjenom istih krimi-nalističko taktičko-tehničkih i metodičkih radnji i mjera. Svrha očevida i rekonstrukcije nije ista.3 Očevid se poduzima bez ikakvog prilagođavanja i upravljanja situacijom. To je izričito zabranjeno. Njega karakteriziraju izvornost i originalnost. Kod očevida djeluje se po načelu neviđenog. Rekonstrukcija se, s druge strane, upravo sastoji u intervenciji i ek-sperimentiranju tijela postupka, umjetnom ponavljaju kriminalnog djelovanja ili situacije. Riječ je o simulaciji. To je aktivno miješanje tijela rekonstrukcije u događanja.

Zbog umjetnog ponavljanja situacija i okolnosti kaznenog djela prema stadijima njegovog počinjenja (ante delictum, tempore delicti i post delictum) rekonstrukcija nije oblik očevida. Kod rekonstrukcije uvijek je riječ o približnom obnavljanju kaznenog dje-la u umjetno postavljenim uvjetima (scenarij). Ti uvjeti trebali bi biti što bliži stvarnim uvjetima koji su postojali neposredno prije, u tijeku i nakon počinjenja djela. Temelj za provođenje rekonstrukcije su do tog vremena prikupljeni dokazi i informacije, koji moraju biti takvi da omogućavaju što približniju rekonstrukciju stanja koje je postojalo u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Rekonstrukcija se u pravilu provodi po modelu (shemi) po kome je proveden očevid. Zbog navedenog rekonstrukcija u odnosu na očevid gubi na autentičnosti i originalnosti. I kod rekonstrukcije, kao i kod očevida, traži se objektivno opisivanje činjenica. Riječ je o opisivanju rezultata neposrednog osjetilnog opažanja, bez iznošenja vlastitih ili tuđih sudova.

2. NORME ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU O REKONSTRUKCIJI

Zakon o kaznenom postupku koji regulira procesne forme procesnih radnji, rekonstruk-ciju spominje na više mjesta. ZKP u glavi XVIII. Istražne radnje, u članku 245. stavak 1. propisuje: "Radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica, koje su važne za razjašnjenje stvari tijelo koje vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja koja se obavlja tako da se ponove radnje ili situacije u uvjetima uz koje su prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili okrivljenika radnje

3 Ovlaštenje tijela unutarnjih poslova na samostalno obavljanje očevida (čl. 184. st. 1. ZKP/06.) ne odno-si se i na rekonstrukciju događaja kao istražnu radnju u smislu čl. 245. ZKP-a. Rekonstrukcija događaja nije radnja istovjetna s očevidom, pa upravo zato na izvođenje te radnje tijelo unutarnjih poslova nije ovlašteno na temelju čl. 193. st. 4. ZKP-a. Obnova neke radnje ili situacije u uvjetima uz koje se prema izvedenim dokazima događaj odigrao, radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su značajne za razjašnjenje stvari, kao sadržaj rekonstrukcije, po svojoj je procesnoj namjeni očito sasvim nešto drugu od očevida kojem je istražna radnja upravljena ponajprije zbog utvrđivanja kakve važne činjenice neposrednim opažanjem, pa zato, u pravilu, ne trpi odgađanje.Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-447/82 od 26. svibnja 1982.

128


ili situacije različito prikazane, događaj će se, u pravilu, rekonstruirati posebno sa svakim od njih."

Pravila kriminalističke znanosti, za razliku od ZKP-a, traže da se rekonstrukcija mora uvijek provesti kada je potrebno provjeriti do tog vremena izvedene dokaze ili utvrditi nove činjenice. ZKP predviđa ponavljanje radnji ili situacija u uvjetima uz koje su prema izvedenim dokazima događaj odigrao. To je u praksi često nemoguće, pa bi bilo bolje da zakonodavac koristi formulaciju "pod što približnijim uvjetima".4 ZKP ne predviđa provođenje rekonstrukcije kada je riječ o vještacima, osim ako ih ne tretira kao posebnu kategoriju stručnih svjedoka. Postavlja se pitanje: treba li propisati i mogućnost korištenja anatomskih lutaka, slika ili dvojnika (figuranata) kada to situacija nalaže? Navedeni propis pretpostavlja uspostavljenje stanja i situacije (približne) koji su postojali prema stadijima počinjenja kaznenog djela i rekonstruiranje (uspostave) tijeka događaja.

Stavkom 2. članka 245. ZKP-a određeno je kako se rekonstrukcija ne smije obav-ljati na način: a) kojim se vrijeđa javni red ili b) moral ili c) se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi. Ovim zakonski taksativno navedenim ograničenjima svakako treba pribrojiti i okolnosti kako se provođenjem rekonstrukcije ne smije vrijeđati dostojanstvo

4 U predmetu I Kž 8/04-3 VS RH optuženi M. S. proglašen je krivim presudom ŽS u Velikoj Gorici broj K-14/03 od 29. listopada 2003. godine, zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. st. 1. KZ-a, kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a i kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. st. 2. KZ-a i nakon što mu je za svako pojedino djelo utvrdio kaznu osudio ga je, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. t. a) KZ-a na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 25 godina. Državni odvjetnik u podnesenoj žalbi smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a time što je rekonstrukciju događaja, koji je počinjen 8. siječnja 2003. godine u 17,00 sati, proveo 24. rujna 2003. godine u 10,00 sati, dakle u potpuno različitim uvjetima vidljivosti, što je bilo suprotno s odredbom čl. 245. ZKP-a, u kojoj je propisano da će se radnje i situacije o kojima iskazuju očevici i akteri događaja ponoviti u uvjetima uz koje se događaj odigrao, što je imalo za posljedicu donošenje oslobađajuće presude. Na ovaj žalbeni prigovor VS RH dao je svoje mišljenje: "Točno je da sud nije proveo rekonstrukciju u istim ili sličnim uvjetima u kojima se događaj zbio. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je sud rekonstrukcijom htio utvrditi, a i utvrdio, je li oštećenica A. S., na mjestu na kojemu je stajala u vrijeme kada je optuženik pucao iz pištolja, s obzirom na raspored gospodarskih zgrada na njezinim nekretninama i položaj optuženika, te smjer prema kojemu je on pucao, bila objektivno ugrožena. Za utvrđivanje ovih relevantnih činjenica bez značaja je činjenica je li se rekonstrukcija provodila u siječnju ili rujnu mjesecu ili u 10,00 ili u 17,00 sati. Zbog toga okolnost što rekonstrukcija nije provedena u istim ili sličnim uvjetima u ovom konkretnom slučaju očigledno nije utjecala, niti je mogla utjecati na pobijanu presudu. " (…) "Iz zapisnika o rekonstrukciji i fotografijama elaborata rekonstruk-cije proizlazi da su optuženik i oštećenica A. S. na gotovo identičan način opisali položaje u kojima su se nalazili u vrijeme pucanja i smjer u kojemu je optuženik ispalio nekoliko hitaca. Balistički vještak G. M., koji je prisustvovao rekonstrukciji, dao je mišljenje da ispaljeni projektili, na način kao što su to pokazale stranke, nisu mogli ugroziti tijelo oštećenice, jer nisu bili usmjereni u pravcu na kojemu se ona nalazila. Iz toga je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako nije ostvarena konkretna opasnost za život ili tijelo oštećenice. Taj zaključak je u skladu i sa iskazom muža oštećenice, svjedoka V. S. On je govorio o tome da su nakon događaja, kada je oštećenica ispričala što se dogodilo, pregledali zidove gospodarskih zgrada u blizini kojih se ona nalazila i nisu pronašli tragova ispaljenih projektila. Prema tome ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da rekonstrukcija nije provedena u skladu sa zakonom, pa se na takvom dokazu ne može temeljiti odluka suda, a pogotovo da je balistički vještak nestručan, radi čega je upitno njegovo mišljenje da projektili nisu ispaljeni u smjeru kojemu je stajala oštećenica, koje je prihvatio sud i na kojemu je temeljio svoju odluku. Ovaj sud smatra da su sve ove činjenice pravilno utvrđene, te ocjenjuje da je u tom dijelu neosnovana žalba državnog odvjetnika."

129


okrivljenika i drugih osoba koje sudjeluju u rekonstrukciji. Također rekonstrukciju treba provoditi radi svrhe koja proizlazi iz njene prirode definirane zakonom, a nikako kao oblik psihičkog pritiska na okrivljenika kao i na svjedoke. Iako u ZKP-u nije izričito navedeno, provođenjem rekonstrukcije ne smije se dovesti u opasnost i imovina fizičkih ili pravnih osoba (npr. rekonstrukcija općeopasnih kažnjivih radnji – paljevine, eksplozije i sl.).

U stavku 3. 245. članka, ZKP predviđa mogućnost, prema potrebi, ponovnog izvođenja dokaza.

U članku 246. ZKP-a predviđa se mogućnost da tijelo koje obavlja rekonstrukciju može zatražiti pomoć stručne osobe kriminalističko-tehničke, prometne ili druge struke, koja će prema potrebi, poduzeti i pronalaženje, osiguravanje ili opisivanje tragova, obaviti potrebna mjerenja i snimanja, izraditi skice ili prikupiti druge podatke. U stavku 2. članka 246. ZKP-a predviđena je mogućnost pozivanja vještaka ako bi njegova nazočnost bila korisna za davanje nalaza i mišljenja. Vještak se može javiti u ulozi stručnog pomoćnika, kada je obuhvaćen rekonstrukcijom, ali može dati posebno nalaz i mišljenje. U ovom potonjem slučaju radi se o dvije paralelne procesne radnje, koje se odvijaju na istom pro-storu i u isto vrijeme. Po nama navedena konstatacija stoji kada je riječ o identifikacijskim vještačenjima. Kada je riječ o dijagnostičkim i situacijskim vještačenjima ona mogu biti inkorporirana u rekonstrukciju ili činiti posebnu procesnu radnju. Odredbom članka 245. stavak 1. ZKP-a predviđena je mogućnost provođenja rekonstrukcije u okviru koje se obavlja provjera izvedenog dokaza vještačenjem.

Iz već navedenog vidljivo je da je odredbama ZKP-a regulirana tzv. vanjska strana rekonstrukcije, dok se unutarnja strana rekonstrukcije obavlja po pravilima određene znanosti i struke te pravilima kriminalističke znanosti.

U članku 251. stavku 4. ZKP-a predviđeno je da se vještaku, prije provođenja vještačenja, mogu davati razjašnjenja, dopustiti razgledavanje spisa, a s druge strane vještak proučavajući spise može predložiti izvođenje određenih dokaza ili pribavljanje predmeta i podataka koji su od važnosti za davanje nalaza i mišljenja. Osnovni smisao ovako uređenog postupanja glede vještaka i vještačenja sadržano je u činjenici, ukoliko je potrebno nešto dopuniti ili razjasniti da se to odmah učini kako ne bi dolazilo do odu-govlačenja provođenja pojedine istražne radnje ili samog kaznenog postupka u cjelini. Isto tako, ako je vještak nazočan provođenju rekonstrukcije, on može predložiti da se razjasne određene okolnosti ili da se osobi koja se ispituje postave određena pitanja. Sva ova postupanja vještaka provode se radi izrade kvalitetnog i jasnog nalaza i mišljenja vještačenja (zapisnika vještačenja) za potrebe suda.

U članku 329. stavak 5. ZKP-a govori se o obavljanju rekonstrukcije izvan glavne rasprave.

Danas se kao aktualno javlja i pitanje nazočnosti stručnjaka koji izrađuju kriminalni profil počinitelja. Moderni naziv za to je analiza dokaza o ponašanju (behavioral evidence analysis), pa bi navođenje stručnih osoba navedenih profila bilo obvezujuće - poticajno za tijela postupka.

Rekonstrukcija kao procesna radnja uvijek mora biti jedinstvo forme (procesni aspekt) i sadržaja (kriminalističko-forenzički aspekt). Načelno može se provoditi u svim stadijima postupka i pri tome imati neformalni i procesno formalni karakter. U postupku

130


prilikom provođenja rekonstrukcije može se ukazati potreba za provođenjem istražnog eksperimenta.

3. MODELI REKONSTRUKCIJA

U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi javljaju se obično sljedeći modeli rekonstruk-cija:

1. kaznenog djela ili događaja (incidenta) kao što su prometne nesreće, ubojstva, silovanja, terorizam itd.

2. specifičnih elemenata kriminalnog događaja (redoslijed, pravac, uvjet, relacije, identitet)

3. specifičnih materijalnih i stvarnih dokaza (oružje, ljudske izlučevine, staklo, dlake i slično).

Broj i model situacija i stvari koje se mogu i moraju rekonstruirati sličan je modelima materijalnih dokaza, što znači nelimitiran.

Na svakom kriminalnom mjestu događaja moguće je provesti potpunu ili djelomičnu (parcijalnu) rekonstrukciju u okviru kojih se može primjenjivati više tehnika, npr. rekon-strukcija trajektorije projektila, položaja tragova krvi da se utvrdi položaj žrtve itd. Neka mjesta događanja su prikladnija za rekonstrukciju od drugih. Tako npr. prometne nesreće mogu biti temeljitije rekonstruirane od drugih kriminalnih mjesta događaja. Vozila su masivni objekti koja ukazuju na pravac kretanja i obično ostaju brojni materijalni dokazi nastali prije, u tijeku i nakon prometne nesreće. Postoji mogućnost prikaza potpunog slijeda događaja. Mjesta događaja koja uključuju kretanje ljudi su teža za provođenje rekonstrukcije. Znanstvena metoda rekonstrukcije započinje induktivnom metodom uz postupno prerastanje u deduktivnu metodu, koja uključuje raščlanjivanje ili analizu činjenica, iza čega slijedi sintetiziranje činjenica. Broj i vrsta činjenica zajedno s bilo kojom dvosmislenošću ili sumnjom koja ih prati, determiniraju razinu njihove dokazne vrijednosti.

Znanstvena metoda provedbe rekonstrukcije zahtijeva: 1. utvrđivanje problema, uzimajući u obzir vrstu počinjenog kaznenog djela (zakonski elementi kaznenog djela), i karakteristike kompetencije tijela koja sudjeluju u rekonstrukciji, 2. postavljanje ver-zija, kao ad hoc hipoteza na temelju raspoloživog činjeničnog fonda iz različitih izvora relevantnih informacija, 3. testiranje verzija procjenjujući istinitost i pouzdanost prikaza kriminalnog događaja kroz stadije njegovog počinjenja, 4. slijeđenje verzija i 5. izvođenje zaključka.

Rekonstruirati se može cijelo kazneno djelo ili kriminalni događaj (tzv. potpuna rekonstrukcija) ili samo neki njihovi dijelovi (tzv. djelomična rekonstrukcija). Iz odreda-ba ZKP-a proizlazi da se rekonstrukcijom analiziraju i okolnosti koje nemaju isključivi traseološki karakter npr. je li svjedok očevidac pod određenim uvjetima mogao nešto opaziti s određenog mjesta itd. Pošto se kod rekonstrukcije radi o simulaciji, umjetnom obnavljanju situacije kaznenog djela ili kriminalnog događaja, uvjeti obnavljanja trebaju biti što sličniji onima koji su postojali u vrijeme počinjenja kaznenog djela, tzv. istinski uvjeti. Zbog niza objektivno-subjektivnih razloga njih je u praksi teško ponoviti. To je

131


još jedan od razloga zašto se rekonstrukciju ne može smatrati posebnom vrstom očevida, iako se provodi po sličnoj metodologiji.

Zaključci rekonstrukcije kaznenog djela mogu imati četiri oblika utvrđenja: 1. utvrđeno je počinjeno kazneno djelo, počinjeno na određeni način, 2. da je kazneno djelo vjerojatno počinjeno na određeni način, 3. nesigurno je na koji je način počinjeno kazneno djelo i 4. ne može se utvrditi na koji je način kazneno djelo počinjeno.

Iz do sada navedenog proizlazi da je rekonstrukcija na mjestu kaznenog djela uporaba znanstvenih metoda, materijalnih dokaza, deduktivno-induktivnog razmišljanja i njiho-vog međuodnosa radi dobivanja jasnog znanja o seriji događaja koji okružuju počinjenje kaznenog djela. Traže se odgovori na pitanja: Što se dogodilo? i Kako se dogodilo?

Provođenje rekonstrukcije obvezno uključuje primjenu znanstvenih metoda, logičkog i kriminalističkog razmišljanja, različite izvore informacija, kriminološke i viktimološke postulate, iskustvo i vještine u interpretaciji okolnosti koje okružuju počinjenje kaznenog djela. U pravilu rekonstrukcijom se utvrđuje najvjerojatniji slijed događaja.

Poseban oblik rekonstrukcije je tzv. misaona rekonstrukcija. Provodi se najčešće tijekom očevida. Tijelo postupka i sudionici u postupku polazeći od posljedica djela idu prema njegovim uzrocima, u mislima rekonstruiraju što se moglo dogoditi. Taj proces je kognitivan, ali i emocionalan. U njegovom tijeku pokušava se dokazati slijed kriminalnih događanja, koji se mogao dogoditi. Dakle, riječ je o misaonoj aktivnosti u okviru koje se u mislima rekonstruira čitav tijek kaznenog djela ili pojedini njegovi stadiji radi prona-laženja tragova i predmeta kaznenog djela, utvrđivanja mehanizma njihovog nastanka i okolnosti koje su do njih dovele, kao i izvođenje zaključka o svim ostalim relevantnim okolnostima (kao skupu uvjeta) počinjenja kaznenog djela. Pravilno izvedena misaona rekonstrukcija tijeka počinjenja kaznenoga djela, puta dolaska i odlaska počinitelja, nje-govog kretanja po mjestu počinjenja kaznenoga djela, njegove djelatnosti na tom mjestu događaja, uporabljenih sredstava ili predmeta počinjenja (instrumenta sceleris) igra važnu ulogu i kod kasnijeg provođenja realne rekonstrukcije.

Na temelju misaone rekonstrukcije izvode se zaključci o smjeru djelovanja uzročnika tragova, položaja, držanja i međusobnog položaja počinitelja i napadnutog objekta u vrije-me počinjenja kaznenog djela, razmaku među njima itd. U osnovi misaona rekonstrukcija se odvija u dva stadija. U prvom se nastoji otkriti što više tragova (po mogućnosti sve), a u drugom se provjeravaju osigurani dokazi. Velika smetnja pri tome su misaone zapreke koje se javljaju u postupku istraživanja kaznenih djela. Riječ je o različitim psihološkim čimbenicima koji djeluju na mišljenje i ponašanje sudionika u postupku i utječu na uspjeh istraživanja Tu spadaju i misaone zapreke koje onemogućavaju rješenja zadataka, jer je procesni subjekt naviknut na ustaljeni način mišljenja i psihološki se teško od njega može odvojiti. Predrasude, osobni stavovi, motivi, osobitosti i intelektualna svojstva, racionali-zacija, sugestija, asimilacija i različiti podsvjesni obrambeni mehanizmi nezaobilazni su otežavajući čimbenici za uspješno misaono rješavanje istraživačkih zadataka.

Zaključivanje tijela postupka i sudionika u postupku polazi od utvrđenog činjeničnog stanja koga se kroz retrospektivan proces pokušava objasniti logikom koja je znanstveno, kriminalistički i psihološki utemeljena. Pri tome treba polaziti od kriminalističke krilatice:

132


"Ako je nešto tehnički izvedivo, to ne znači da mora biti i psihološki uvjerljivo, a što je psihološki neuvjerljivo može biti patološki istinito."

Rekonstrukcija se može provesti i tijekom provođenja očevida nakon dinamičkog stadija očevida. Međutim, ona je posebna procesna radnja o kojoj treba sastaviti poseban zapisnik.

Kriminalističko rasuđivanje o rezultatima rekonstrukcije je složena misaona i radna djelatnost sudionika u rekonstrukciji. Polazi se od općeg pravila uzročnosti u smislu da isti uzroci u pravilu izazivaju iste posljedice. Sve što se dogodilo u jednom slučaju pod istim okolnostima trebalo bi se dogoditi i u drugom ili drugim slučajevima, pod pretpostavkom da se radi o stvarnoj jednakosti. Riječ je o zaključivanju po analogiji.

Brojni termini traže točno definiranje za potpuno razumijevanje rekonstrukcije. To su npr.: indukcija, dedukcija, abdukcija, tipologija (klasifikacijski i taksonomski aspekt), sinteza, analiza, hipoteze, sposobnost otkrivanja itd. Ulogu igraju obrasci (serije sličnosti), šablone koje indiciraju na određeni modus operandi.

3.1. Nalog za provođenje rekonstrukcije

Iako se u ZKP-u izravno ne propisuje da provođenju rekonstrukcije mora prethoditi obrazloženi pismeni nalog, taj nalog kada se rekonstrukcija obavlja kao samostalna rad-nja mora postojati. Kada se rekonstrukcija obavlja u okviru neke druge procesne radnje, onda je njeno provođenje pokriveno tom radnjom. ZKP ni okvirno ne propisuje sadržaj naloga za provođenje rekonstrukcije. Pravila kriminalističke znanosti propisuju da se iz naloga mora vidjeti koje tijelo i u kojem kaznenom predmetu i zbog kojeg kaznenog djela određuje rekonstrukciju te kojeg dana, gdje, u čijoj nazočnosti će se obaviti rekonstrukcija (tko može prisustvovati rekonstrukciji) i dr. Ukoliko treba osigurati mjesto provođenja rekonstrukcije, i to treba u nalogu navesti, kao i tehnička pomagala potrebita za provođenje rekonstrukcije lege artis kao i tijelo kome se to povjerava. U nalogu treba navesti kako u slučaju spriječenosti neke pozvane osobe da prisustvuje rekonstrukciji, rekonstrukcija se neće održati, te treba naložiti pozvanim osobama da na vrijeme, o razlozima nemogućnosti dolaska, obavijeste tijelo koje naređuje rekonstrukciju. Rečeno podrazumijeva i davanje upozorenja da ukoliko je do odgode rekonstrukcije došlo krivnjom neke osobe, da će biti dužna podmiriti troškove odgode.

Postoje određeni zahtjevi kojima mora odgovarati nalog za provođenje rekon-strukcije. Oni su: pravni, jezični, etički, običajni, estetski i svrsishodni. Pravni zahtjevi su širi od onih koji proizlaze iz općih odredbi o podnescima i zapisnicima (Glava VII. ZKP-a) i posebnih odredbi koje se odnose na pojedine podneske i zapisnike. Kada je riječ o jezičnim zahtjevima treba uzimati u obzir kako jezik u podnescima i zapisnicima nije poseban "pravnički" ili "sudski jezik", iako se rabe i pravni termini. Jezik pismena treba biti jednostavan i svakom razumljiv. Treba izbjegavati fraze i tuđice, jer mogu izazvati nepotrebno nerazumijevanje ili čak potpuno pogrešno shvaćanje sadržaja pismena.

3.2. Primjeri nekih modela realne rekonstrukcije

1. Analiza tragova krvi i uzoraka mrlja krvi, položaj i lokacija žrtve i počinitelja, kretanje počinitelja i žrtve i drugih sudionika po mjestu rekonstrukcije, identifikacija

133


lokacije mjesta rekonstrukcije ako je žrtva uklonjena ili ostavljena negdje drugdje, in-dicirati na primarno ili sekundarno mjesto rekonstrukcije,5 utvrđivanje vrste korištenog sredstva počinjenja. 2. Spajanje poderanih ili isjeckanih papira (dokumenti), obnavljanje izbrisanog teksta. 3. Kod vatrenog oružja utvrđivanje trajektorije projektila, udaljenosti pucanja, položaj i lokacija žrtve i počinitelja, redoslijed hitaca, pravac hitaca, identifikacija uporabljenog oružja itd.

3.3. Informacije potrebite za rekonstrukciju

Bez obzira na raspoložive podatke u službenom spisu slučaja najbolje je otići na mjesto događaja, koji put i u isto vrijeme kada je događaj počinjen (doba dana, noći). Informacije se dobivaju iz materijalnih i personalnih izvora informacija, kao i nalaza i mišljenja vještaka (personalni izvor informacija sui generis). Tijelo koje provodi rekon-strukciju treba pregledati materijalne dokaze, dokumente (različite zapisnike, izmjere, crteže, bilješke, izvješća, obdukcijske protokole i sl.), tehničke snimke i iskaze osoba i druge oblike dokaza.

Ovisno o vrsti rekonstrukcije mogu biti uključeni razni izvori informacija. In-formacije mogu ukazati na slijed događaja ili akcija koje su bile potrebite za počinjenje kaznenog djela. U svezi s navedenim tijelo koje provodi rekonstrukciju mora uzimati u obzir tri situacije: 1. situaciju prije počinjenja djela, 2. situaciju za vrijeme počinjenja djela i 3. situaciju nakon počinjenja djela.

5 U predmetu I Kž-815/02-8 VS RH optuženi je oglašen krivim presudom ŽS u Slavonskom Brodu od 5. travnja 2002. godine, broj K-17/00, zbog dva kaznena djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZ RH u vezi s čl. 17. OKZ RH, te je uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Žalitelj u žalbi smatra činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđenim, ponavljajući da je kaznena djela počinio u stanju nužne obrane. (…) Ukazuje da su oštećenici, kao i svjedok N. P., mijenjali iskaz tijekom postupka, zbog čega im sud nije mogao pokloniti vjeru. Nasuprot tome, iskaz svjedoka N. B., koja je potvrdila optuženikovu obranu, u svemu je istinit, ona je objektivni očevidac, a utvrđenje suda da svjedokinja nije mogla percipirati događaj zbog vegetacije koja joj je zaklanjala vidik, nije točna. To ukazuje da je potrebno provesti potpunu rekonstrukciju događaja uz prisutnost ove svjedokinje. Suprotno mišljenju žalitelja, VS RH smatra, da je sud prvog stupnja na te-melju rezultata opsežnog i valjano provedenog dokaznog postupka činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio. U svezi s tvrdnjama kako svjedokinja nije mogla percipirati događaj zbog vegetacije u svom obrazloženju VS RH navodi: Druga je, pak, situacija sa svjedokom N. B. na čijem iskazu inzistira žali-telj. Sud prvog stupnja dao je valjane razloge zašto smatra da ta svjedokinja, s pozicije u blizini parkira-nog vozila optuženika koju je sama pokazala na rekonstrukciji od 21. veljače 1997. godine, objektivno nije mogla percipirati tijek događaja. Pravilno sud zaključuje da bi se u tom slučaju svjedokinja morala susresti s optuženikom koji se, kako sam kaže, u jednom trenutku vratio do svog vozila, do čega nije došlo, a s druge strane, zato što se provedenim očevidom na mjestu događaja dana 14. prosinca 2001. godine sud osobno uvjerio da su svjedokinji s te pozicije vidik zaklanjale krošnje borova. Pri tome je sud uzeo u obzir i činjenicu da su zbog proteka vremena krošnje borova u času događaja objektivno morale biti manje, ali su neovisno o tome opet zaklanjale vidokrug, kako je to vidljivo iz fotoelaborata načinjenog na rekonstrukciji događaja od 3. lipnja 1994. godine, tj. samo godinu dana nakon događaja. Osim toga, treba imati u vidu da je taj svjedok predložen od strane obrane tek protekom četiri godine od događaja. S tim u vezi nikakve potrebe nema da se, nakon provedene dvije rekonstrukcije događaja i dva očevida na mjestu događaja, sada ponovno provede još jedna "potpuna rekonstrukcija" kako predlaže žalba, jer bi se time samo bespotrebno odugovlačio postupak.

134


Situacija prije počinjenja djela sastoji se od sljedećih elemenata: 1) kriminogenih čimbenika koji su u konkretnom slučaju djelovali, 2) nastanka odluke o počinjenju ka-znenog djela, 3) planiranja kaznenog djela (iznimno ne), 4) izviđanja prilika na mjestu počinjenog kaznenog djela, 5) pribavljanja sredstva počinjenja, 6) dolaženja na mjesto počinjenja kaznenog djela, tzv. put dolaska, 7) približavanja objektu napada, 8) otklanja-nja eventualnih prepreka, 9) mjera osiguranja za neometano počinjenje djela, 10) samog počinjenja djela.

Situacija na mjestu kaznenog djela u vrijeme njegovog počinjenja (kriminalna situacija) s kriminalističkog motrišta je prvi i početni dio šireg pojma situacije kaznenog djela. Situacija na mjestu kaznenog djela ili kriminalnog događaja je sustav elemenata okružja (okoline) i počinitelja, te žrtve u vremenu počinjenja djela. Pod okružjem se u kriminalističkoj znanosti podrazumijeva geografsko, topografsko, tehničko, klimatsko i socijalno okruženje. U taj pojam spadaju i ostali uvjeti mjesta počinjenja kaznenog djela u danoj objektivnoj situaciji (realnosti). Pod situacijom kaznenog djela treba podrazumijevati sustav konkretnog počinjenja kaznenog djela kao osobitog dinamičkog sustava koji se sastoji od više stadija. Situacija kaznenog djela se u osnovi sastoji: 1. od sustava konkretno počinjenog kaznenog djela, 2. od posebnih interdeliktnih situacija na relaciji: počinitelj-modus operandi-okružje-žrtva ili objekt napada (radnje), 3. od traseološke morfologije (tehnički operacionalni aspekt kaznenog djela) i 4. od podsustava sudionika u djelu.

Situacija poslije počinjenja kaznenog djela sastoji se od sljedećih elemenata: 1. napuštanja mjesta kaznenog djela, tzv. put odlaska, 2. bježanja, skrivanja, osiguranja lažnog alibija i sl., 3. osiguranja rezultata počinjenog kaznenog djela, 4. realizacije dobiti (koristi), 5. prerušavanja nakon počinjenog kaznenog djela itd.

4. METODE PROVOĐENJA REKONSTRUKCIJE

Pod metodama provođenja rekonstrukcije podrazumijevaju se organizacijsko taktičko-tehnička načela rada na mjestu rekonstrukcije uz pridržavanje procesnih i kriminalističkih načela i pravila. Načela se odnose kako na način provođenja rekonstrukcije, tako i na sredstva koja se tijekom provođenja rekonstrukcije koriste. Raznovrsnost kaznenih djela ili kriminalnih događaja, promjenjivost njihovog tijeka, mnogobrojnost uzroka i posljedica, kao i razlike među metodama i sredstvima operativne i laboratorijske kriminalističke teh-nike, čimbenici su koji ne dopuštaju primjenu stalnih, nepromjenjivih i krutih pravila kod provođenja rekonstrukcije. Način primjene kriminalističko-tehničkih metoda i sredstava ZKP nije regulirao zbog statičnosti pravnih normi. On je njihovu primjenu u konkretnom slučaju prepustio tijelu koje provodi rekonstrukciju i sudionicima u rekonstrukciji.

Zbog svakodnevnih promjena na području raznih znanosti i tehnike, posebno operativne i laboratorijske kriminalističke tehnike, pravila i načini provođenja rekon-strukcije promjenjiva su kategorija i ovise o nizu čimbenika kao što su: 1. lokacija mjesta rekonstrukcije, 2. vrsta objekata i predmeta rekonstrukcije, 3. vrsta kaznenog djela ili kriminalnog događaja, 4. način počinjenja, 5. vrste i oblici nastalih materijalnih promjena u obliku tragova i predmeta procesima odražavanja ili odvajanja (separacije), 6. doba dana i godine (glede vremena počinjenja kaznenog djela ili kriminalnog događaja i vremena provođenja rekonstrukcije), 7. klimatski i atmosferski uvjeti, 8. stanje vidljivosti, čujnosti i

135


slično, 9. konfiguracija i topografija terena mjesta rekonstrukcije na otvorenim prostorima, 10. specifičnosti zatvorenih prostora i prostorija, 11. sastav ekipe za rekonstrukciju, 12. redoslijed mjera i radnji koje treba poduzeti itd.

Može se govoriti samo o relativnoj stalnosti pravila i načela koja se primjenjuju tijekom rekonstrukcije, kao i o osnovnim načelima djelovanja, općim taktičkim shemama, metodama i sredstvima operativne kriminalističke tehnike. Opće taktičke sheme znače da prilikom provođenja rekonstrukcije primjena odgovarajućih shema zahtijeva potrebitu slobodu djelovanja u okvirima konkretne situacije na mjestu rekonstrukcije. Ipak, kada je riječ o primjeni metoda i sredstava kriminalističke taktike njih odlikuje određena stalnost. S druge strane kada je riječ o primjeni kriminalističko-tehničkih metoda i sred-stava prisutne su stalne promjene i inovacije. Protivna je svrsi rekonstrukcije primjena zastarjelih i neučinkovitih kriminalističko-tehničkih sredstava i metoda. Pri tome polazi se od pretpostavke da ta sredstva i metode primjenjuju kompetentni sudionici u provođenju rekonstrukcije, o čemu odlučuje tijelo rekonstrukcije.

Zbog navedenog tijelo rekonstrukcije prilikom donošenja odluke o potrebi provo-đenja rekonstrukcije treba u nalogu o provođenju rekonstrukciji nagovijestiti način i tijek njenog provođenja. Ono određuje mjesto i vrijeme provođenja rekonstrukcije, objekte rekonstrukcije i njezin cilj.

Nakon donošenja odluke o provođenju rekonstrukcije treba izraditi plan provođenja rekonstrukcije. U osnovi taj plan treba sadržavati: način provođenja rekonstrukcije (taktičko-tehnički sadržaj), popis sudionika u rekonstrukciji i njihove uloge, metode i sredstva koje treba koristiti, redoslijed njihove primjene, tko će ih primijeniti, potencijale i resurse glede osiguranja provođenja rekonstrukcije itd.

Kako je navedeno, ZKP daje samo opće upute o provođenju rekonstrukcije. Norme ZKP-a ne normiraju formu i sadržaj (strukturu) provođenja rekonstrukcije, niti rok njene provedbe. Kada je riječ o formi rekonstrukcije kao procesne radnje misli se primarno na način i mjesto njenog provođenja. Budući da ZKP ne propisuje formu provođenja rekonstrukcije, tijelo koje provodi rekonstrukciju provodi je na način koji smatra najpri-kladnijim u konkretnom slučaju i danom trenutku, za postizanje njenog cilja. Pri tome mu u odabiru metoda i sredstava pomažu pravila kriminalističke znanosti. Rekonstrukcija se mora provoditi sukladno s općim odredbama ZKP-a o formama procesnih radnji i u skladu s osnovnim načelima kaznenog postupka, pravnog poretka i pravilima krimina-lističke znanosti. Procesna forma propisuje se samo zakonom i tijela postupka moraju ih se obvezno pridržavati (vidi čl. 245. st. 2. ZKP-a), osim ako ih zakon izričito ne ovlašćuje da u određenim situacijama odstupe od propisane forme. Pri tome je važan način na koji se propisana forma primjenjuje.

Međutim, ako se tijelo koje provodi rekonstrukciju ograniči samo na formalno-pravnu stranu, zanemarujući pri tome suštinu rekonstrukcije, tj. njen provedbeni sadržaj, koji određuju pravila kriminalističke znanosti i drugih znanosti, dovodi se u pitanje ostvarenje cilja rekonstrukcije. Kod rekonstrukcije sadržaje općih procesnih uputa razrađuje kriminalistička znanost, primarno definiranjem određenih zahtjeva koji se odnose: 1. na prostorno-ambijentalne uvjete provođenja rekonstrukcije koji trebaju biti što sličniji onima koji su postojali u vrijeme počinjenja kaznenog djela, 2. na vremensko-meteorološkim uvjetima. Rekonstrukciju treba provesti u isto doba dana i godine, pod

136


što sličnijim atmosferskim uvjetima i drugim vremenskim prilikama kakve su vladale u vrijeme počinjenja kaznenog djela, osobito na otvorenim prostorima. To može prolon-girati vrijeme provođenja rekonstrukcije, 3. na ostale taktičko-tehničke uvjete.6 Oni se

6 U predmetu pod brojem Ko – 570/92. koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu, bila je podignu-ta optužnica protiv Pascala B. (27) jer je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu smatralo da posto-ji dovoljno dokaza i osnovane sumnje kako je okrivljeni Pascal B. 16. studenoga 1991. godine oko 1.30 sati u parku Ribnjak počinio kazneno djelo iz čl. 186. st. 2. i 3. KZ-a RH. Policijskom službeniku Ne-nadu M., koji se nalazio na dužnosti u patroli sa službenim vozilom zajedno sa Zoranom D., u noći oko 1.30 sati 16. studenog 1991. godine obratila se nepoznata muška osoba koja im je prijavila kako dvije mlađe nepoznate muške osobe ispred kafića Papagaj pa sve do pivnice Fanatik razbijaju farove na au-tomobilima, skaču po automobilima i galame. Nakon ove zaprimljene prijave, policijski službenici Nenad M. i Zoran D. odmah su se uputili na dojavljeno mjesto. Po dolasku, ispred i oko pivnice Fanatik nisu zatekli nikoga, već su čuli glasove koji su dolazili iz parka Ribnjak, a koji su sličili na zapomaganje muške osobe. Iz tog razloga policijski službenici su se uputili u park, gdje su zatekli dvije muške osobe kako se hrvaju na zemlji. Policajac Nenad M. izdao im je zapovijed da prestanu s tučnjavom. Tada se osoba - Saša U., koja je držala drugu osobu - Pascala B., okrenula prema policajcima, a na zapovijed policajca Nenada M. prestali su se tući, te su ustali sa zemlje. Saša U. izjavio je policijskim službenici-ma kako je ova druga osoba, Pascal B., njegov vjenčani kum, kako je imao neki sukob u kafiću Papagaj s nepoznatim mladićem, a zbog srdžbe i pod vidnim utjecajem alkohola od kojeg se liječio i kojeg ne bi smio konzumirati, počeo razbijati farove na automobilima. Kako bi ga smirio krenuli su zajedno kroz park Ribnjak, gdje ga je dva – tri puta ošamario kako bi došao k sebi, nakon čega je izbila tučnjava među njima. Nakon što su obojica ustali Pascal B. počeo je pogrdnim riječima vrijeđati policijske služ-benike, te im je prijetio da će ih ubiti, da ih je dobro zapamtio i dr., na što mu je policajac Nenad M. rekao da se smiri i od Pascala B. zatražio osobnu iskaznicu. U tom trenutku Pascal M. je odgurnuo Nenada M. na što mu je ovaj uzvratio, ali pod utjecajem alkohola Pascal B. pada na zemlju. Kada je Pascal B. pokušao ustati, Saša U. je u pokušaju da ga smiri bacio se na njega, kojom prilikom mu je legao na trbuh i pritisnuo ga uz zemlju. Nakon toga policajac Nenad M. ponovno je zamolio Pascala B. da prestane vikati i pružati fizički otpor jer će u protivnom biti prisiljen privesti ga u službene prosto-rije policijske postaje zbog čega se Pascal B. u jednom trenutku i primirio. Kada je policajac Nenad M. sagnuvši se prema Pascalu B. koji je još uvijek bio u poluležećem položaju na zemlji, u namjeri da mu pomogne ustati, Pascal B. je iznenada i bez ikakvog razloga udario nogom policijskog službenika Ne-nada M. u glavu od kojeg je policajac na trenutak posrnuo, a druge njegove kolege su savladale Pascala B., vezale ga sredstvima za vezivanje i službenim vozilom otpremili u prostorije policijske postaje. Nakon dojave o počinjenom kaznenom djelu obavljen je očevid od strane policijskih službenika jer istražni sudac, koji je pozvan, nije izašao na mjesto događaja. Policijski službenici podnijeli su 16. studenog 1991. godine kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, a državno je odvjetništvo nakon provedene istrage podnijelo optužnicu 9. ožujka 1992. godine, temeljem prikupljenih izjava okrivljenog, oštećenog, svjedoka, utvrđenih činjenica očevidom, obavljenim liječničkim pregledom okrivljenog i oštećenog, učinjenoj analizi alkohola u krvi okrivljenog, obavljenog medicinskog vješta-čenja ozljeda, te nalaza i mišljenja vještaka za toksikologiju. Tijekom glavne rasprave odvjetnik okriv-ljenog postavio je pitanje mogućnosti prepoznavanja policijskog službenika u odori od strane alkoholi-zirane osobe u parku Ribnjak u noćnim satima, te je stavio prijedlog provođenja očevida od strane suda na mjestu počinjenja kaznenog djela koje se stavlja njegovom opunomočitelju na teret. Državni odvjet-nik nije imao primjedbi na ovaj prijedlog branitelja, ali također nije imao niti svoje prijedloge. Obav-ljen je očevid u vrijeme 1. srpnja 1992. godine u 22.00 sata. Zapisnik o provedenom sudskom očevidu, sastavljenom na jednoj stranici, sadrži konstataciju da je okrivljeni pokazao mjesto gdje su se on i Saša U. rvali na zemlji, te kako sud konstatira da se policijska odora može raspoznati, ali teže. Kriminali-stička znanost savjetuje, s obzirom na to da o tome nema nikakvih odredbi u Zakonu o kaznenom po-stupku, ili su one instruktivnog karaktera, kako ponovljeni očevid ili rekonstrukcija događaja treba biti provedena u onakvim uvjetima i pod onim okolnostima koje su vrijedile, odnosno egzistirale u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Zapisnik o očevidu provedenog od strane suda očito nije uvažavao činjenice

137


odnose primarno na sredstvo počinjenja i druge predmete koji su se nalazili na mjestu kriminalnog događaja ili bili uporabljeni u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Kada god je to moguće u provođenju rekonstrukcije treba koristiti izvorna sredstva i predmete (corpora delicti), osim ako se time ne bi dovelo u pitanje psihofizički integritet osoba ili bi se sredstva izložila opasnosti od oštećenja ili uništenja. Ako se ne raspolaže izvornim sredstvima, onda treba koristiti sredstva i predmete iste vrste i svojstava (funkcionalni aspekt). Mogu se koristiti i bezopasne kopije od plastike ili gume (imitacije). S njima se mogu "markirati" radnje počinjenja. Za imitiranje žrtava mogu se koristiti anatomski korektne lutke, kao adekvatni modeli. To je često potrebito zbog zaštite psihofizičkog integriteta žrtve i njenog dostojanstva. U nekim slučajevima mogu se koristiti precizno izrađene makete ili umanjene "scenografije mjesta događaja".

Dvojbeno je pitanje treba li kod nekih delikata koristiti dvojnike, koji bi po instruk-cijama žrtve odigrali njezinu ulogu. Problemi se javljaju u slučajevima kada je mjesto rekonstrukcije bitno izmijenjeno ili čak uništeno, de facto kada je nestalo, npr. potonuli

koje su bile utvrđene neposrednim opažanjem tijekom očevida koji su obavili policijski službenici po zakonskom ovlaštenju nakon počinjenja kaznenog djela. Nadalje, iako i u "policijskom zapisniku o očevidu" ima nedostataka – nije konstatirana vidljivost, temperatura zraka, uži opis mjesta događaja glede flore i njene razgranatosti, a također nije utvrđeno postojanje rasvjetnih tijela gradske rasvjete i njihovo stanje, odnosno ispravnost u vrijeme počinjenja kaznenog djela (naknadno nije utvrđeno posto-janje prirodnog izvora svjetlosti - mjesečine u prostoru okruženom drvećem na kojem se nije nalazilo lišće), "sudski zapisnik o očevidu" također ne konstatira ove činjenice. Državnom odvjetniku ovim prihvaćenim prijedlogom bila je otvorena mogućnost da zatraži rekonstrukciju tijeka zadavanja ozljeda utvrđenih na tijelu okrivljenog i oštećenog, kako bi razjasnio tijek njihovog nastanka, morfologiju ozljeda s jedne strane, te otklonio sumnje je li doista bilo mogućnosti da okrivljeni i njegov vjenčani kum zastanu sa svojom tučnjavom i razgovaraju sa policijskim službenicima ili ne. Ovo iz razloga što ako su oni zastali i razgovarali sa policijskim službenicima, tada njihova svijest o tome da su razgova-rali sa službenim osobama u odori više nije i ne može biti upitna, te da se kod nanošenja ozljede poli-cijskom službeniku radilo o namjernom njegovom ozljeđivanju, a ne o nesvjesnoj ili refleksnoj reakciji, ponašanju. Sud je nakon provedene glavne rasprave i prosudbe svoga rada i utvrđenih činjenica donio odluku temeljem čl. 350. ZKP/91. da se optužnica protiv okrivljenog Pascala B. odbija iz razloga što okrivljeni nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U obrazloženju presude sud je imao u vidu činjenicu da se događaj zbio u parku gdje je vidljivost bila lošija što se sud uvjerio neposrednim zapažanjem, činjenicu da se odore mogu raspoznati ali teže, činjenicu da je sukob između okrivljenog i njegovog vjenčanog kuma bio već prije, te pridodavši tome visok stupanj alkoholiziranosti okrivljeni-ka očito je da je optuženi navedenog dana bio u zabludi jer nije shvatio da su došli policijski službenici tijela unutarnjih poslova koji su ga željeli legitimirati. Čovjek u pijanom stanju koji se prije toga sa ne-kim već tuče, na slabo osvijetljenom mjestu, sigurno je da teško može shvatiti da su naišli policijski službenici (u odori – bilješka M. Š.) koji ga žele umiriti. To što je on govorio oštećenom i svjedoku, policijskom službeniku da što se ne idu boriti u Vukovar prema mišljenju raspravnog suda normalna je reakcija svakog napadnutog čovjeka koji očito nije svjestan što se oko njega događa, samo zna da se netko tuče. Ovdje sud posebno ističe da je prvo bio upravo vjenčani kum okrivljenog osoba s kojom se tukao, a potom je naišao netko, pa je očito da okrivljeni nije mogao shvatiti tko je to naišao i što se događa, a što se vidi i iz njegove obrane, jer se on događaja zapravo i ne sjeća. Na samog okrivljenog napad je zapravo bio konstantan i sigurno je kada se dvije osobe tuku pa se još netko uplete u tu tučnjavu (bilj. - M. Š.), da se ne razmišlja o tome što se događa i tako je zapravo taj koji se upliće u tučnjavu, a naročito o tome ne razmišlja pijana osoba u jedan sat poslije ponoći u tamnijem dijelu parka. Kako je prema mišljenju raspravnog suda okrivljeni bio u zabludi jer je mislio da ga napadaju nepoznate osobe to ga je sud oslobodio optužbe. Žalbeni postupak o ovom predmetu nije bio pokrenut.

138


brod, provedena melioracija, srušeni ili spaljeni građevinski objekti i sl., ili je nedostupno. Tada se rekonstrukcija može učiniti na nekom sličnom mjestu, ali samo radi dobivanja predodžbe o događaju, ali ne i za utvrđivanje činjenica ili ponovno izvođenje dokaza.

Kriminalistička pravila zabranjuju da se rekonstrukcija provodi šablonski, po neka-kvim shemama i rutinski. Može se govoriti samo o relativnoj stalnosti pravila i načela koja se primjenjuju tijekom rekonstrukcije. Riječ je o osnovnim načelima djelovanja, općim taktičkim shemama i metodama kriminalističko taktičko-tehničke prirode. Tijelo koje provodi rekonstrukciju i sudionici trebaju stalno brinuti o cilju i duhu propisane forme rekonstrukcije. Pretjerana uporaba forme vodi u formalizam. Iz navedenog proizlazi da po-stupak tijela koje provodi rekonstrukciju i sudionika u rekonstrukciji s taktičko-tehničkog motrišta mora biti kontinuirani radno misaoni dokazni proces koji je sukladan normama ZKP-a i pravilima kriminalističke i drugih znanosti. Primjenom pravila kriminalističke znanosti rekonstrukcija se javlja kao proces utvrđivanja i spoznaje relevantnih činjenica i njihovog uzročno posljedičnog razjašnjavanja i povezivanja s drugim činjenicama i dokazima.7 Pri tome kriminalističko razmišljanje tijela rekonstrukcije i drugih aktivnih sudionika u rekonstrukciji mora biti intelektualna aktivnost koju treba primijeniti onaj, tko želi razjasniti kaznenopravni slučaj. Tijelo koje provodi rekonstrukciju treba na pose-ban način opažati činjenice i imati pri tome jasne i definirane pojmove, kao pretpostavke svojih intelektualnih radnih napora, ako želi utvrditi i razjasniti činjenično stanje u svezi s kaznenim djelom ili događajem i njihove specifičnosti. Pri tome sve događaje i predmete treba sagledati, shvatiti, opisati i registrirati s njihovim individualnim osobinama, speci-fičnostima i obilježjima. Promatranje, utvrđivanje i razjašnjavanje prilikom provođenja rekonstrukcije treba shvatiti i prakticirati kao jedinstven kompleksni postupak.

Iz navedenog proizlazi, kada je riječ o metodama provođenja rekonstrukcije, radi se o organizacijsko taktičko-tehničkim načelima njenog provođenja. Riječ je o primjeni kriminalističkih i procesnih načela i pravila koja se odnose na način provedbe rekon-strukcije i na načine i sredstva koja se pri tome primjenjuju. Po prirodi stvari način pro-vođenja rekonstrukcije ovisi o vrsti kaznenog djela ili kriminalnog događaja i brojnim

7 U predmetu I Kž-1003/03-5 VS RH optuženi D. N. proglašen je krivim presudom ŽS u Vukovaru od 11. rujna 2003. godine broj K-32/03, zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ-a te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik obrazlaže tvrdnjom da je rekonstrukcija predmetnog događaja bila manjkava jer u radionicu nije bio postavljen automobil koji se tamo nalazio u vrijeme tih zbivanja, da nije izmjerena udaljenost od mjesta gdje je oštećenik stajao do mjesta udara zrna u staklo radionice, da nije provedeno dopunsko ili novo balističko vještačenje te da je trebalo provjeriti obranu optuženog ispitivanjem predloženih svjedoka M. P. i D. K. Međutim, iz fotografskog elaborata te videosnimke rekonstrukcije vidljivo je da automobil (koji se, prema iskazima svjedoka, u vrijeme kritičnog događaja nalazio na grabi) ni na koji način nije mogao utjecati na zbivanja kod vrata radionice. Također je ned-vojbeno utvrđeno da je oštećenik, na mjestu na kojem se nalazio, bio vidljiv s mjesta pucanja i dostupan ozljeđivanju, a to je isključivo bitno za ocjenu optuženikove namjere i mogućnosti njenog ostvarenja, pa se mjerenje udaljenosti predloženo u žalbi ukazuje nepotrebnim. Osim toga, sud prvog stupnja pravilno je naveo da predloženi svjedoci niti prema navodima obrane nemaju neposrednih saznanja o predmetnom događaju, pa njihovo ispitivanje ne bi moglo pridonijeti boljem utvrđenju odlučnih činje-nica. Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja pravilno je i potpunu utvrdio sve odlučne činjenice, pa nisu ostvarene niti osnove za pobijanje presude iz čl. 366. t. 3. ZKP-a.

139


čimbenicima pod kojim su se i gdje dogodili, kao što su: lokacija, opseg i veličina mjesta događaja, vrsta objekata rekonstrukcije, način počinjenja kaznenog djela, vrsta i pojav-ni oblici (morfološki aspekt) nastalih tragova, vidljivost tempore delicti, konfiguracija terena (topografija) i slično. Metode provođenja rekonstrukcije u pravilu su unaprijed determinirane vrstom i karakterom kaznenog djela koji se rekonstruira. Koji put će prije provođenja rekonstrukcije trebati učiniti ponovni očevid, npr. radi identifikacije mjesta kriminalnog događaja. U navedenom slučaju očevid se provodi samo u opsegu i sadržaju koji su značajni za rekonstrukciju.

Primjena općih taktičkih shema znači da prilikom provođenja rekonstrukcije tijelo koje provodi rekonstrukciju ima odgovarajuću slobodu djelovanja u okvirima konkretne situacije. Kako je navedeno, procesnim odredbama nije regulirana struktura provođenja rekonstrukcije, niti tijek njene provedbe. Drugim riječima nije propisana forma (način i mjesto provođenja) niti sadržaj rekonstrukcije. Ako forma za neku procesnu radnju nije propisana procesni subjekti provode radnju na način koji smatraju najprikladnijim za postizanje cilja te radnje i u skladu s općim odredbama o formama procesnih radnji i u skladu s osnovnim načelima kaznenog postupka i pravnog poretka. Način provođenja rekonstrukcije određuju pravila kriminalističke i drugih znanosti.

Provođenje rekonstrukcije prati određeni fenomen. Tijekom rekonstrukcije relativ-no lako se ponavljaju (doduše u ograničenom opsegu), objektivni elementi kriminalnog događaja koji se rekonstruira. S druge strane teško je zamisliti uspostavu subjektivnih okolnosti kriminalnog događaja kao što su: psihičko stanje počinitelja i žrtve, emocionalne reakcije sudionika događaja, stupanj uzbuđenosti sudionika u događaju i slično.

U svezi s navedenim postupak tijela rekonstrukcije i sudionika u rekonstrukciji, sukladno pravilima kriminalističke znanosti, treba biti s taktičko-tehničkog motrišta kontinuirani, radni, misaoni i dokazni proces sukladno normama procesnog prava, kriminalističke i forenzičkih i drugih znanosti. Riječ je o kriminalističkom postupanju od sumnji do dokaza, kao radnoj i misaonoj cjelini. Primjena postulata kriminalističke znanosti u okvirima provođenja rekonstrukcije je proces utvrđivanja i spoznaje relevantnih činjenica i njihovog uzročno-posljedičnog objašnjenja i povezivanja s iskazima osoba radi utvrđivanja istine. Kriminalističko razmišljanje tijela koje provodi rekonstrukciju i sudionika je intelektualno-radna djelatnost, koju mora primijeniti onaj tko želi rekon-struirati slučaj. Budući da tijelo koje provodi rekonstrukciju i sudionici u rekonstrukciji moraju utvrditi i objasniti činjenično stanje i njegove specifičnosti koje su postojale u vrijeme počinjenja djela neposrednim opažanjem ili uz pomoć pomagala, oni moraju na poseban način opažati činjenice i imati jasne i definirane pojmove kao pretpostavke svojih intelektualnih napora. Pri tome proces rekonstrukcije treba sagledati sa svim individu-alnim osobitostima, specifičnostima i obilježjima. Treba stalno uzimati u obzir kako je rekonstrukcija jedinstven i kompleksan postupak. Traži se sustavno postupanje i znanje procjenjivanja pojedinih činjenica, kako samih za sebe, tako i u njihovoj povezanosti s drugim relevantnim činjenicama. Pri tome se traži misaono odvajanje, povezivanje, analiziranje, raščlanjivanje i sintetiziranje. Tako se iz ukupnosti pojedinih dokaznih informacija može postići viša informacijske sinteza.

140


Rekonstrukcijom se formiraju dokazi. Zato ponavljanje radnji u umjetno stvorenim uvjetima treba biti što sličnije stvarnom događaju.8 Tijelo rekonstrukcije treba intervenirati u odnosu na rad sudionika u rekonstrukciji samo kada ocijeni da je to nužno. Nepotrebno ili pretjerano miješanje u proces odvijanja rekonstrukcije može sugestivno djelovati na sudionike u rekonstrukciji.

Prilikom stvaranja misaonog modela događaja koji se rekonstruira tijelo koje provodi rekonstrukciju i sudionici u njoj iz raspoloživog fonda informacija smiju koristiti samo relevantne informacije, a ne sve raspoložive informacije. Uz pomoć misaonog modela, de facto misaone rekonstrukcije, tijelo koje provodi rekonstrukciju se rješava tzv. informacijskog balasta u obliku irelevantnih informacija. Da bi se ostvarilo sve navedeno tijelo koje provodi rekonstrukciju i sudionici u njoj moraju se služiti kriminalističkim mišljenjem prilikom provođenja rekonstrukcije. Kriminalističko mišljenje treba shvatiti kao sposobnost spoznaje i rješavanja, primarno materijalnih, dokaznih informacija u obliku tragova i predmeta kaznenog djela ili događaja. Riječ je o svojevrsnom procesu dešifriranja (dekodiranja) djela i njegovo ocjenjivanje. Tijelo koje provodi rekonstrukciju i aktivni sudionici u rekonstrukciji moraju biti sposobni dokazne informacije iskoristiti za zaključivanje u njihovoj racionalnoj međuzavisnosti. Osim sustavnosti u postupanju tijelo koje provodi rekonstrukciju mora procijeniti pojedine činjenice kako same za sebe, tako i

8 U predmetu I Kž 687/07-4 VS RH optužena Z. B. proglašena je krivom presudom ŽS u Sisku od 27. travnja 2007. broj K-9/07, zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ-a, te je temeljem ovog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. t. b/ KZ-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. "Žaliteljica prigovara da redarstvene vlasti prilikom provođenja očevida nisu izvele djelomičnu rekonstrukciju i da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pri optuženju uzelo u obzir samo one činjenice koje idu na štetu optuženici. Međutim, prigovor o tome da redarstvene vlasti prilikom očevida nisu provele i djelomičnu rekonstrukciju ne ukazuje na postojanje bilo koje bitne povrede odredaba kaznenog postupka u smislu čl. 367. ZKP-a. Takav eventualni propust, načelno uzevši, mogao bi se odraziti negativno na pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, no u predmetnoj stvari redarstvene vlasti nisu imale niti potrebu da provedu djelomičnu rekonstrukciju, a niti je prvostupanjski sud zbog toga bio onemogućen u utvrđenju postojanja odlučnih činjenica. Naj-zad, time što je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane da se provede djelomična rekonstrukcija u nazočnosti sudsko-medicinskog vještaka, nije povrijeđeno pravo obrane i nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a, a kao što će naknadno biti obrazloženo u ovoj dru-gostupanjskoj presudi, uslijed odbijanja ovog dokaznog prijedloga niti činjenično stanje nije pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno. (…) Naime, rekonstrukcija se po čl. 329. st. 5. u svezi čl. 245. st. 1. ZKP-a poduzima radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjenje stvari, a obavlja se na način da se ponove radnje ili situacije u uvjetima uz koje se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Zbog sadržaja iskaza oštećenika i obrane optuženice prvostupanjski sud nije imao potrebe provjeravati te dokaze, jer oni nisu bili proturječni, s obzirom da se oštećenik događaja ne sjeća, a optuženica ni sama nije iskazivala da bi oštricom noža oštećenika ubola u predjelu prsnog koša istodobno dok bi on nju nožem koji bi držao u svojoj ruci nju napadao, ili pak takvim sredstvom optuženici prijetio protupravnim napadom. Optuženica je prema vlastitoj obrani samo pretpostavljala da bi je tim nožem oštećenik htio povrijediti. Kao što je već navedeno, nakon inkriminirane zgode na mjestu događaja, a niti gdje drugdje, nije pronađen kakav nož koji bi odgovarao opisu iz obrane, iako je po optuženici opisana situacija koja je uslijedila nakon samog događaja bila takva da bi ovakav pred-met kao što je nož očito bio pronađen. Zbog tih razloga opravdano prvostupanjski sud nije povjerovao optuženici u onom dijelu obrane u kojem iznosi da je oštećenik prije nego što ga je ona ubola nožem u predjelu prsa držao neki drugi nož u ruci."

141


u njihovoj povezanosti s drugim raspoloživim činjenicama Ono mora misaono odvajati, povezivati, analizirati, raščlaniti i pojedinačne činjenice opet sintetizirati. Samo tako ono može iz ukupnosti pojedinih dokaznih informacija postići kvalitetno višu informacijsku sintezu. Pri tome treba polaziti od potreba i ciljeva kaznenog postupka (aktualnog ili bu-dućeg). Pri tome veliku pomoć pružaju rekonstrukcijske radne verzije (ad hoc hipoteze), kako opće tako i posebne, kao oblik misaone aktivnosti. Ono svjesno mijenja stanje na mjestu rekonstrukcije i tako saznanje za nove činjenice i stvara nove dokaze. Pri tome treba brinuti o tome da objektivno stanje na mjestu rekonstrukcije bude u razumnoj korelaciji sa subjektivnim stanjem (sadržaji iskaza osoba). Uvijek treba imati u vidu mogućnost postojanja lažnih ili neistinitih iskaza, kao i "slijepog" iskaza.

Mjere i radnje u okviru rekonstrukcije treba provoditi po određenoj metodici ovisno o vrsti kaznenog djela ili kriminalnog događaja, kao i drugih okolnosti u konkretnom slučaju u pravcu utvrđivanja uzročno-posljedičnih i drugih sveza i strukturalnih zako-nitosti počinjenja kaznenog djela ili kriminalnog događaja. U hodu rekonstrukcije treba provoditi pravno i kriminalističko ocjenjivanje činjeničnog stanja na temelju raspoloživog fonda dokaznih informacija (dokaza), kako u odnosu na kazneno djelo ili događaj, tako i u odnosu na počinitelje, kao i nove, još neotkrivene (latentne) dokaze i istraživačke postup-ke. Treba provoditi i ocjenjivanje specifičnih psiholoških saznanja u odnosu na kazneno djelo i njihovih zakonitosti u cilju otkrivanja (pronalaženja) i hvatanja počinitelja, ako je u vrijeme provođenja rekonstrukcije nepoznat (psihološki profil).

Jedan od najvažnijih dijelova rekonstrukcije je postavljanje i elaboriranje rekonstrukcijskih verzija, s bogatim kriminalističkim sadržajem, kao misaonih pretpostavki, hipoteza sui generis o kaznenom djelu i počinitelju. Tijelo koje provodi rekonstrukciju i aktivni sudionici u rekonstrukciji na temelju rezultata procesnih i kriminalističkih radnji i mjera, primarno rezultata očevida traže sukladno stadijima počinjenja djela, dakle, po njegovim etapama, nove alternativne misaone pretpostavke. Ovaj misaoni rad implicite podrazumijeva i provođenje taktičkog i psihološkog ocjenjivanja postignutih rezultata tijekom istraživanja s motrišta kriminalističke i eksperimentalne psihologije. Tijelo rekon-strukcije pri tome nužno ostvaruje kontakt s procesnim sudionicima i ocjenjuje njihove informacije i dokaze iz personalnih izvora informacija s gledišta psihologije iskaza. U tom procesu od velike pomoći je misaona rekonstrukcija.

Svaki oblik istraživanja mjesta rekonstrukcije uvjetovan je metodološkim razlozima i odlikuje se time, da među elementima koji ga čine, postoji niz povezanosti i odnosa. Zbog toga način i redoslijed realizacije tih elemenata u obliku pojedinih taktičko-tehničkih radnji i mjera u tijeku rekonstrukcije u pravilu izaziva određen utjecaj na mogućnost nastajanja, učinkovitost i svrsishodnost manifestiranja drugih elemenata danog sustava. Neizbježan uvjet za odvijanje složenog procesa rada tijekom rekonstrukcije je izrada odgovarajućeg sustava njihove provedbe, sustava organizacije rada, utemeljene na klasificiranju parci-jalnih radnji što tvore te procese sukladno s utvrđenim redom koji obuhvaća karakter, svrhu i mogućnost tih aktivnosti.

Neizbježan uvjet za pravilno provođenje i odvijanje rekonstrukcije u smislu provedbe službenih procesa rada, je izrada plana provođenja rekonstrukcije, kao organizacijskog sustava provedbe rekonstrukcije. Da bi se izradio plan rekonstrukcije treba se upoznati s do tada utvrđenim činjeničnim stanjem. Činjenično stanje određuje granice i cilj rekon-

142


strukcije. Plan je temelj za klasifikaciju parcijalnih radnji koje tvore procese provođenja rekonstrukcije.

Opisivanje kod rekonstrukcije je prevođenje osjetilnih doživljaja (opaženih činjenica) u simbolički jezik pravne i kriminalističke znanosti. Pri tome uvijek treba klasificirati objekte opisivanja. Korištena tehnička sredstva i metode u tijeku rekonstrukcije treba naznačiti, ali ne detaljno opisivati primjenu, jer je to naglašavanje tehnike, a ne svrhe njene primjene.

Provođenje rekonstrukcije je u velikom dijelu rad s materijalnim indicijama (doka-znim informacijama). U praksi se postavlja pitanje: O čemu ovisi njihov dokazni opseg? Smatra se da on ovisi: 1. o njihovoj vrsti, broju i kakvoći (sustav indicija), 2. o načinu njihove spoznaje, 3. o utvrđivanju po stadijima počinjenja kaznenog djela ili kriminalnog događaja, 4. o stručnom profilu osoba koje ih procjenjuju i 5. o protoku vremena od trenut-ka počinjenja kaznenog djela. Indicije mogu biti očigledne, bliske i daleke. O tome ovisi njihova dokazna snaga. Vjerodostojnost indicija uvjetovana je, uz ostalo, vjerodostojnošću promatranja (percepcije). Objektivna vjerojatnost indicija se spoznajno manifestira kao subjektivna vjerojatnost.

Nestručno ili nepravilno provođenje rekonstrukcije umanjuje ili anulira dokaznu vrijednost rezultata rekonstrukcije.9 Provođenje rekonstrukcije predstavlja određeni intelektualni i fizički napor, usmjeren na utvrđivanje i razjašnjavanja činjeničnog stanja kao svojevrsne nepoznanice, uvijek nove i s novim elementima, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja. Materijalne informacije u obliku tragova i predmeta na mjestu rekon-strukcije su "kodirane", pa se za njihovo tumačenje, a koji puta i otkrivanje, traže posebna stručna znanja već pri samom neposrednom osjetilnom opažanju, kao i kriminalistički školovana i usmjerena sposobnost opažanja i bogata znanja i iskustva, primarno iz po-dručja kriminalističke znanosti.

Ponekad je temeljni uvjet za provođenje rekonstrukcije točna identifikacija mjesta kaznenog djela ili događaja. To mjesto kada bude identificirano postaje mjesto rekon-strukcije. Nakon toga slijedi približno obnavljanje materijalne situacije kakva je bila

9 U predmetu I Kž 795/1995-3 VS RH optuženi S. M. proglašen je krivim presudom ŽS u Gradu Zagre-bu od 12. rujna 1995. godine br. K-69/95., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZ RH u svezi s čl. 17. st. 2. OKZ RH, pa je temeljem čl. 79. st. 1. KZ RH uz primjenu čl. 38. t. 1. i čl. 39. st. 1. t. 3. OKZ RH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. "Stoga se ne mogu prihvatiti sugestije iz žalbe da je iskaz oštećenice nepouzdan i da neosnovano tereti optuženika, jer da je on htio počiniti neko drugo djelo, ali ni sada u žalbi kao i tijekom cijelog postupka pred sudom prvog stupnja, ne govori što je htio od oštećenice. Ne može se prihvatiti niti žalbeni prijedlog da se provede rekonstrukcija događaja da bi se dobila slika terena, mjesta događaja. Naime, rekonstrukcija događaja se obavlja na način da se ponove radnje ili situacije u uvjetima uz koje se prema izvedenim dokazima događaj odigrao, a prikaz situacije po oštećenici nije doveden u pitanje da bi to bilo neophodno, dok se optuženik cijelo vrijeme postupka brani šutnjom. Provjera mogućnosti odlaska oštećenice kući drugim putem mogla bi se even-tualno obaviti očevidom međutim, u konkretnom slučaju ta okolnost nije bitna, ne radi se o odlučnoj činjenici, jer oštećenica nije bila dužna tražiti neki zaobilazni put do kuće, koji vjerojatno postoji. Osim toga, poduzela je sve da pobjegne od optuženika skrećući s puta, skrivajući se i čekajući da se on udalji međutim, zbog njegove upornosti u tome nije uspjela jer ju je ponovo presreo. Stoga se provođenjem ovog dokaznog prijedloga ne bi mogla utvrđivati odlučna činjenica koja bi dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja. "

143


tempore delicti postavljanjem predmeta kriminalnog događaja na odgovarajuća mjesta i u odgovarajuće položaje, kao i sudionika u kaznenom djelu. Riječ je o umjetno stvorenim (insceniranim) uvjetima koji moraju biti što sličniji izvornim na mjestu rekonstrukcije. Slijedi provjeravanje jesu li ispunjeni svi potrebiti vremenski, atmosferski i svjetlosno čujni uvjeti s obzirom na uvjete koji su postojali u vrijeme počinjenja djela. Navedene pripremne djelatnosti su vrsta startnih osnova. Njih karakterizira određena doza statičnosti. Tek nakon navedenog pristupa se rekonstrukciji (uvjetno rečeno u užem smislu), koja ima izrazito dinamički karakter. Riječ je o ponavljanju radnje ili radnji događanja u potpunosti ili djelomično, ovisno o karakteristikama konkretnog slučaja i ciljevima rekonstrukcije. Tijek rekonstrukcije treba se odvijati prema planu njenog provođenja. Prilikom planiranja rekonstrukcije treba putem misaone rekonstrukcije asocijativno-rekonstrukcijskom meto-dom predočiti događaj koji treba rekonstruirati u pojedinostima. U mislima se rekonstruira pretpostavljeni tijek odvijanja spornog kriminalnog događaja. I misaona rekonstrukcija, kao i realna, provodi se na temelju postojećih informacija i podataka i o njoj ovisi pravilna usmjerenost i pravilan način provođenja realne rekonstrukcije. Da bi se pravilno provela misaona rekonstrukcija traži se na strani onih koji provode rekonstrukciju dobro pozna-vanje fenomenologije (morfologije) kaznenih djela i kriminalnih događaja.

Tijek rekonstrukcije treba se odvijati prema planu provođenja rekonstrukcije koji se tijekom njenog provođenja može, a koji puta i mora mijenjati. U svim složenim slučajevima plan treba biti sadržajno bogat. Sadržaj plana u osnovi odnosi se na redoslijed i način po-navljanja u simuliranim uvjetima mjera i radnji počinjenog kaznenog djela ili kriminalnog događaja. Modaliteti provođenja rekonstrukcije ovise o njezinim ciljevima, raspoloživim dokazima, prisutnosti osoba, poglavito svih sudionika u kriminalnom događaju, stručnih osoba i pomoćnika, kao i vještaka. Provođenjem rekonstrukcije čini se imitacija krimi-nalnog događaja ili kaznenog djela koje se istražuje (razjašnjava). Ta imitacija ne svodi se samo na obnavljanje (ponavljanje) situacija i radnji, prema postavljenim verzijama, nego se stvaraju i svi potrebiti uvjeti koji su postojali tempore delicti.

Uvijek treba brinuti o stadijima počinjenja kaznenog djela. Uvjeti se odnose kako na samo mjesto kriminalnog događaja tako i druge uvjete. Problem mogu predstavljati prirodni uvjeti. Budući da se rekonstrukcija provodi pod umjetno stvorenim uvjetima postavlja se pitanje: Mogu li se kod sudionika kriminalnog događaja ponoviti sva ona psi-hička zbivanja i doživljavanja koja su se događala tempore delicti? Suvremena forenzička psihologija uči da to nije u potpunosti moguće. Ipak, proces rekonstrukcije može imati jak asocijativno-rekonstrukcijski utjecaj na prisjećanje pojedinaca. Treba voditi brigu i o tome da su neke rekonstrukcije jak stresni čimbenik, pa pri procjenjivanju psihičkog stanja sudionika treba biti oprezan, iako se može raditi o pojavi značajnih indicija u ponašanju osoba u obliku tzv. psihološki uvjetovanih dokaza kao što su plač, uzrujanost, drhtanje, okretanje glave, bljedilo, znojenje i slično. Treba biti oprezan jer u stresnoj prinudnoj situaciji kakva je rekonstrukcija i nevin čovjek može manifestirati "izdajničke" indicije "govorom tijela", kao što je npr. strah.

Tijekom provođenja rekonstrukcije u užem smislu rukovoditelj (tijelo) rekonstrukcije ne smije utjecati na ponašanje sudionika (aktera) rekonstrukcije. Bit rekonstrukcije, kada je riječ o onom dijelu gdje se umjetno ponavlja kriminalni događaj ili kazneno djelo, kada je riječ o sudionicima kriminalnog događaja ogleda se u tome, da oni ovisno o stvarnim

144


ulogama koje su imali u vrijeme počinjenja kaznenog djela (počinitelj, žrtva, svjedok) ponavljaju u obliku "glume" cijeli tijek kriminalnog događaja ili kaznenog djela ili samo neke njegove sekvence i to tako kako se prema njihovom sjećanju sve odigralo. Ukoliko ta "gluma" odstupa od utvrđenih činjenica drugim dokazima, nakon što su odigrali svoju ulogu može im se to priopćiti i zatražiti da se po tom pitanju očituju. U ovom stadiju rekonstrukcije neki sudionici se počnu ponašati kao glumci u kazalištu, što ide na štetu vjerodostojnosti obnavljanja kriminalnog događaja. Rukovoditelj rekonstrukcije i članovi njegovog tima (aktivni sudionici) stječu utisak o istinitosti ili neistinitosti pojedinih verzija koje se provjeravaju neposrednim opažanjem tijekom rekonstrukcije.

Uspjeh rekonstrukcije ovisi od pravilnosti rada ekipe koja ju provodi. Upozoreno je da rekonstrukcija nije rutinska radnja koja se može mehanički provoditi na temelju šablone, kakvih pristupa ima u svakodnevnoj praksi. Ona za ekipu koja provodi rekonstrukciju predstavlja intelektualni i tjelesni napor te profesionalni izazov, usmjeren na utvrđivanje i razjašnjavanje spornog činjeničnog stanja, nerijetko uz izvođenje dokaza i istražnog eksperimenta. Zbog navedenog proces rekonstrukcije imperativno traži postavljanje radnih verzija i izvođenje zaključaka u kojima je naglašen spoznajni (gnoseološki) aspekt problema. To je racionalan i dijalektički pristup provođenju rekonstrukcije.

Rekonstrukcijom se treba rekonstruirati situacija kaznenog djela ili kriminalnog događaja. To se postiže, kao i kod očevida, dobivanjem odgovora na devet temeljnih pitanja kriminalističke znanosti.10 Ta situacija sadrži u sebi, osim materijalnih okolnosti u obliku relevantnih tragova i predmeta kaznenog slučaja i ponašanje sudionika u kazne-nom djelu ili kriminalnom događaju, psihološke odnose među njima, redoslijed i tempo, dinamiku (ritam operandi) zbivanja, slijed odvijanja događaja, uloge sudionika i slično. Zato je situacija kaznenog djela širi pojam od pojma situacije na mjestu kaznenog djela, koju uključuje u sebi. Situacija na mjestu kaznenog djela je posljedična pojava kaznenog djela, njegov rezultat, koji se manifestira u ambijentu kaznenog djela određenog prostora i vremena.

Iako norme ZKP-a ne normiraju izravno način provođenja rekonstrukcije s organiza-cijsko taktičkog i metodološko tehničkog motrišta, posredno je provođenje rekonstrukcije

10 U predmetu I Kž 835/06-4 VS RH optuženi D. M. proglašen je krivim presudom ŽS u Požegi od 6. rujna 2006. godine, broj K-13/06, zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz čl. 90. u svezi s čl. 29. KZ-a, zbog počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede sa smrt-nom posljedicom u prekoračenju nužne obrane iz čl. 99. st. 3. u svezi s čl. 29. KZ-a, te zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju nužne obrane iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. i čl. 29. KZ-a pa je, temeljem odredbe čl. 60. st. 1. i 2. t. c KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina. U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika u svezi s tvrdnjom kako je pobi-jenom presudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje glede postojanja prekoračenja nužne obrane, u odnosu na neprovedenu rekonstrukciju tijekom dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom VS RH iznosi svoje gledište: "Ne stoji niti navod državnog odvjetnika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog toga što sud prvog stupnja nije proveo rekonstrukciju događaja. Po ocjeni ovoga suda, rekonstrukcija ne bi odgovorila na pitanja koja se navode u žalbi, kao što su mjesto i položaj pojedinih sudionika u sukobu i njegovo vremensko trajanje, s obzirom na broj ljudi koji su se nalazili na mjestu događaja, metež koji je vladao tijekom sukoba, slabu vidljivost u vrijeme događaja, mijenjanje položaja sudionika i okolnost da dvojica od četvorice sudionika ne bi sudjelovala u rekonstrukciji, dok su s druge strane, provedeni dokazi pružili dovoljno elemenata za utvrđivanje činjeničnog stanja."

145


regulirano normama kojima je reguliran procesni položaj aktivnih i pasivnih sudionika u rekonstrukciji, propisima koji tretiraju dokaze, osobito materijalne i postupak s njima (proces dokazivanja) itd. U širem smislu to su i propisi koji normiraju način fiksiranja činjeničnog stanja utvrđenog rekonstrukcijom. Samo pravilnom organizacijom provođe-nja rekonstrukcije mogu se postići optimalni rezultati i ostvariti načelo ekonomičnosti i istine u postupku. Iz navedenog proizlazi da se ne može unaprijed propisati točan način provođenja rekonstrukcije i slijed taktičko-tehničkih mjera i radnji koje treba poduzeti u svakom konkretnom slučaju, jer način provođenja i slijed mjera i radnji ovisi o objek-tivnoj činjeničnoj situaciji svakog kaznenog djela ili događaja koja je postojala u vrijeme počinjenja djela, kao i objektivnoj činjeničnoj situaciji koja postoji u vrijeme provođenja rekonstrukcije. Pri tome priroda, karakter i modaliteti kaznenog djela koje se rekonstruira diktiraju prirodu i karakter rekonstrukcije.

Pri provođenju rekonstrukcije treba stalno voditi brigu o primjeni brojnih načela kao što su načelo: zakonitog postupanja, istine, humanosti, operativnosti, potpunosti, pa-žljivosti, svestranosti, objektivnosti, svrsishodnosti, programiranja djelovanja, temeljitosti itd. Svako od navedenih načela ima svoje etimološko značenje.

5. OSNOVNI KORACI U PROVOĐENJU REKONSTRUKCIJE

Osnovni koraci u provođenju rekonstrukcije su: 1. promatraj sve, 2. prepoznaj potencijalne dokaze i njihove izvore, 3. fiksiraj sve očevidno ili sumnjivo izvan mjesta rekonstrukcije što se može dovesti u svezu s mjestom rekonstrukcije, 4. dokumentiraj pisanim, grafičkim i tehničkim registracijama objektivni i subjektivni nalaz, 5. procijeni nalaze sa što više raspoloživih informacija, 6. postavi radne verzije o tome kako su se radnje kaznenog djela događale, 7. usporedi (testiraj) verzije sukladno okolnostima događaja, često uz simulaciju onoga što se pretpostavlja da se dogodilo, da se vidi način odvijanja događaja, 8. koristi sve dostupno što koristi rekonstrukciji, aktivnosti sudionika u događaju na mje-stu počinjenja tempore delicti, 9. posebnu pozornost posveti tzv. sjedištu zločina. To je područje na kome je lociran najveći traseološki utjecaj počinitelja na objektu, 10. poštuj proces dokumentiranja u smislu: a) vizualne inspekcije, b) grafičkih prikaza, c) primjene tehničkih registracija, d) primjene grafičkih prikaza, e) traženja dokaza itd. Uvijek treba voditi brigu o mogućim nedostacima u dokumentaciji kao što su: nepoznavanje primjene pravilnih tehnika na mjestu rekonstrukcije, nedostatak opreme, vremenska ograničenja, nedostatak kvalificiranog osoblja, nedostatak motivacije kod sudionika u rekonstrukciji (lijenost, loš odnos prema radu, apatija, nezadovoljstvo i slično).

Provođenje rekonstrukcije spada, s obzirom na način provođenja, u kriminalističke procedure. Riječ je o istraživanju kriminalističkim metodama (kriminalističko istraživa-nje) činjeničnih okolnosti koje izravno ili neizravno ukazuju na postojanje kaznenog djela ili kriminalnog događaja i/ili počinitelja. Kriminalističko istraživanje može se odvijati na dva načina: poduzimanjem formalnih i neformalnih mjera i radnji ili jednih i drugih, što je slučaj kod rekonstrukcije. Stadij postupka u kojem se poduzimaju radnje i mjere diktira formalnost ili neformalnost postupanja. Riječ je o posebnom procesu spoznaje, sličnom procesu znanstvenog istraživanja. Srž kriminalističkog istraživanja je otkrivanje i dokazivanje novoga, nepoznatoga ili provjera postojećeg. Ta djelatnost obilježena je

146


istodobnom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija: promatranja, mišljenja i prakse. U okviru kriminalističkog istraživanja važnu ulogu igra struktura istraživanja. U širem smislu riječ je o materijalnim informacijama i energetskim vezama koje omogućavaju djelovanje te strukture. U užem smislu to je sustav istraživanja kaznenog djela ili kriminalnog događaja koji uključuje mjere i radnje otkrivanja kaznenog djela i počinitelja primjenom neformalnih i formalnih radnji (hitne procesne radnje). Istraživanje u kriminalističkoj znanosti je spoj teorijskog znanja i vještine (umijeća) koje u svom radu primjenjuju tijela postupka i sudionici u postupku.

Kriminalističke procedure mogu biti standardne i nestandardne. Sa sociološkog motrišta one su relativno autonomne strukture s različitim ulogama, neovisne od ostalih društvenih uloga. Temelje se na svojstvima strukture, transformaciji i autoregulaciji. Kriminalističku strukturu operativno-postupovnog sustava istraživanja kaznenih djela, kao sekundarnog sustava, treba odrediti prema primarnom sustavu, sustavu kaznenog djela i njegovog društvenog okružja. Da bi se kriminalističku proceduru provelo lege artis potrebno je temeljito poznavati strukturu i funkcije sustava kaznenog djela kao primar-nog sustava. Drugim riječima, za uspješno provođenje kriminalističke procedure traži se dobro poznavanje kaznenih djela iz kataloga inkriminacija važećeg Kaznenog zakona i pravnih vrela posebnog pratećeg kaznenog zakonodavstva. Svakako se traži izrazito dobro poznavanje kriminalističkog i kriminološko-viktimološkog područja, posebno onih elemenata iz tih područja koji utječu na strukturiranje kriminalističke procedure, odnosno sustava istraživanja.

U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi razlikuju se: primarni, sekundarni i terci-jarni stadij kriminalističkih procedura. Primarni stadij obuhvaća događanja ante delictum i tempore delicti, sekundarni stadij obuhvaća postupanja post delictum, a tercijarni stadij je rekonstrukcijski stadij. Iz do sada navedenog proizlazi da su kriminalističke procedure postupci s brojnim stadijima neformalne i formalne prirode u kojima ključnu ulogu igraju informacije iz materijalnih i personalnih izvora informacija. Temeljni sustavni koncept kriminalističkog istraživanja kaznenog djela, da bi izrazio ciljeve svog postojanja, mora od polaznih informacija (polaznih veličina) procesom transformacije dovesti do dokaznih informacija (indicije kao neizravni dokazi) i izravnih dokaza u formalno-procesnom smislu, koji omogućavaju donošenje odluke. Ova transformacija se ostvaruje nizom mjera i radnji i ocjenom rezultata tih mjera i radnji od polaznih saznanja o kaznenom djelu ili događaju do davanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze (teorije o zločinu), de facto kriminalističke prognoze.

Istraživanje koje se provodi u okvirima kriminalističkih procedura je sustavna metoda ispitivanja činjenica koja je danas sve više znanost, nego vještina.11 Logika znan-

11 U predmetu I Kž 682/04-6 VS RH optuženi M. N. proglašen je krivim presudom ŽS u Zagrebu od 8. travnja 2004. godine, br. K-185/94., zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 34. st.1. KZ RH u svezi s čl. 17. OKZ RH, te ga temeljem istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 38. i 39. OKZ RH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine. "U žalbi po branitelju prigovara se da je prvostupanjski sud neosnovano otklonio utvrditi situaciju nužne obrane, oslanjajući se na nalaze i mišljenja vještaka za balistiku V. M. i R. S., s kojima je vještak za sudsku medicinu D. Z. uskladio mišljenje o činjenici da je projektil koji je iz pištolja ispalio optuženik, oštećenika pogodio u nogu sa stražnje strane, iako u spisu postoji nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka J. Š., po kojem je ulazna rana s prednje

147


stvene metode mora biti nadopunjena inicijativom i okretnošću istražitelja (duhovnom i tjelesnom). Slijed istraživanja treba poglavito smatrati znanstvenim operativnim okvirom koji, kada se primjenjuje na konkretni slučaj, može koji put zahtijevati improvizaciju istražitelja. Istraživanje može biti povezano s nizom pristupa u odnosu na koje treba prethodno učiniti evaluaciju i prosudbu prije nego se primijeni drugi pristup. Pri tome se težište stavlja na induktivno-deduktivni pristup. Iz navedenog proizlazi da je istraživanje u kriminalističkoj znanosti spoj teorijskog znanja i vještine (umijeća) koje u svom radu primjenjuju tijela postupka i sudionici u postupku. Sve navedeno treba uzimati u obzir kod provođenja rekonstrukcije.

5.1. Prostorni sklop mjesta rekonstrukcije

Prostorni sklop mjesta rekonstrukcije javlja se u obliku užeg i šireg geografskog prostora. Važan je u svezi s nastankom i distribucijom tragova i predmeta. Koji put će se ukazati potreba da se prostor provedenog očevida kod rekonstrukcije proširi ili suzi. Kod određenih kategorija kaznenih djela i događaja, postoje posebne istražne situacije u različitim varijacijama, osobito u traseološkom smislu o čemu treba voditi brigu kod provođenja rekonstrukcije. Za svaku istražnu situaciju treba izraditi algoritam koji omogućava da se pravila kriminalističkih metodika podignu na višu razinu. Za tipične istražne situacije unutar kriminalističke znanosti izrađene su metodičke preporuke tak-tičko-tehničke prirode.

strane, a izlazna rana sa stražnje strane nogu oštećenika i to u približno istoj visini, te da je cijev pištolja u vrijeme ispaljivanja projektila bila ispred tijela oštećenika, nešto desno, a njihov međusobni položaj uspravan ili bilo koji drugi, ali tako da natkoljenica oštećenika bude dostupna ozljeđivanju, koje mi-šljenje vještak za balistiku R. S. nije mogao otkloniti razjašnjenjem da kirurzi koji su opisali tjelesnu ozljedu oštećenika po njegovom prijemu u bolnicu, nisu dovoljno educirani za opise strijelnih rana. Uz to da je i sam oštećenik iskazivao da ga je projektil pogodio s prednje strane dok je bio u stojećem stavu, licem okrenut prema optuženiku. Drugostupanjski sud uočava da u naprijed označenom smislu postoji proturječje između nalaza i mišljenja sudsko-medicinskih vještaka J. Š. i D. Z., koje prvostupanjski sud nije otklanjao uz primjenu odredaba čl. 256. i čl. 257. ZKP-a. Međutim, zbog toga što žalitelj nije ista-knuo žalbenu osnovu iz čl. 367. st. 3. u svezi čl. 256. odnosno čl. 257. ZKP-a, drugostupanjski sud po službenoj dužnosti nije imao ovlaštenja ispitivati je li bilo neprimjene ili pogrešne primjene navedenih odredaba kaznenog postupka iz čl. 256. odnosno 257. ZKP-a i je li to moglo utjecati, odnosno je li to utjecalo na donošenje pravilne presude. Zbog toga preostaje da se prvostupanjska presuda ispituje u ovome dijelu po žalbenom osnovu kojim se ona pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da su dvojica vještaka za balistiku i sudsko-medicinski vještak D. Z. uskladili svoja mišljenja o međusobnom položaju optuženika i oštećenika u momentu kada je optuženik pucao iz pištolja i nanio tjelesne ozljede oštećeniku i to u kasnijem stadiju kaznenog postupka, nakon provedenih rekonstrukcija, drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje pouzdano utvrđeno time što je prvostupanjski sud prihvatio nalaze i mišljenje potonje navedenih vještaka, ocjenjujući ih, kako zasebno, tako i u svezi s ostalim dokazima, sukladno odredbi čl. 351. st. 2. ZKP-a. Zato žalitelj ukazivanjem na postojanje ranijeg nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka J. Š. koji je iznijet na temelju medicinske do-kumentacije o ozljedama oštećenika, koja je načinjena neposredno nakon njegovog prijema u bolnici ne dovodi u ozbiljniju sumnju utvrđeno činjenično stanje. Takvo utvrđenje međusobnog položaja op-tuženika i oštećenika, putanja projektila i tjelesne ozljede oštećenika koje su izazvane, opravdavaju u punom mjeri ocjenu prvostupanjskog suda da optuženik tada nije bio u situaciji nužne obrane, kako je to podrobno i sveobuhvatno obrazloženo u pobijanoj presudi."

148


5.2. Pripremanje provođenja rekonstrukcije

Brojni kriminalisti, domaći i strani, smatraju da u pripremanje provođenja rekon-strukcije spada: 1. utvrđivanje činjenica i okolnosti koje treba rekonstruirati ili provjeriti, 2. određivanje mjesta i vremena provođenja rekonstrukcije, 3. utvrđivanje uvjeta u kojima se rekonstrukcija mora provoditi, 4. utvrđivanje metoda i sredstava koje treba tijekom rekonstrukcije primijeniti, 5. utvrđivanje aktivnih sudionika u rekonstrukciji, trebaju li stručni savjetnici, pomoćnici i vještaci sudjelovati u provođenju rekonstrukcije i kakve specijalnosti moraju biti, 6. utvrđivanje načina fiksiranja tijeka i rezultata rekonstrukcije, 7. plan provođenja rekonstrukcije, 8. obavještavanje onih koji imaju pravo prisustvovati provođenju rekonstrukcije itd.

5.3. Mjesto i objekti provođenja rekonstrukcije

Načelno mjesta provođenja rekonstrukcije mogu biti sva mjesta koja su u nekoj rele-vantnoj svezi s počinjenim ili pokušanim kaznenim djelom ili kriminalnim događajem. Pri-marno su to mjesta na kojima je kazneno djelo ili kriminalni događaj pripremano, počinjeno ili gdje su nastupile posljedice. Može se raditi o otvorenim i zatvorenim prostorima. Mjesto rekonstrukcije uključuje svako mjesto (prostor) koji je objekt provođenja rekonstrukcije kao sustavna cjelina. Mjesto rekonstrukcije treba prethodno identificirati, a to znači odrediti: 1. njegovu preciznu lokaciju, 2. granice rasprostranjenosti, 3. objekte koji ga čine, 4. stanje koje je na njemu vladalo u vrijeme počinjenja kaznenog djela s obzirom na stadije počinjenja i 5. okvirne odrednice pristupa daljnjoj obradi mjesta rekonstrukcije. Postoje različite vrste mje-sta rekonstrukcije. Neke je moguće rekonstruirati uz pomoć opće stručnosti tijela postupka i sudionika u postupku, dok druga traže učešće specijalista. Treba razvijati osjećaj za mjesto rekonstrukcije i dobiti odgovor na devet temeljnih pitanja kriminalističke znanosti.

Mjesto rekonstrukcije složen je materijalni sustav sastavljen od brojnih podsustava. Počinjenjem kaznenog djela postiglo se međusobno djelovanje različitih podsustava.12 Prvi

12 U pravu je žalitelj kad navodi u žalbi da je drugostupanjski sud za sada nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije prihvatio prijedlog da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja i ispitaju vještaci za promet koji su dali nalaze o istom događaju u kaznenom i parničnom postupku. Naime, kako je vješta-čenje obavljeno u različitim postupcima na iste okolnosti i odnosi se na isti događaj, to je sud bio dužan provjeriti ove dokaze i usporediti nalaze i mišljenja, neovisno o činjenici što se radi o različitim vrsta-ma postupka. To tim više, što je trebalo provjeriti prigovor da su vještaci dali različita mišljenja na iste okolnosti pa je sud trebao razmotriti mogućnost postupanja u skladu s odredbom čl. 256. ZKP-a. Osim toga, prvostupanjski sud je propustio provjeriti osnovu obrane okrivljenika s tvrdnjom da je skrenuo u lijevu traku zbog nailaska vozila iz suprotnog smjera, pri čemu je ostalo nejasno brani li se okrivljeni zaslijepljenošću svjetla tog vozila ili činjenicom da se to vozilo našlo na traci za promet njegovim smjerom vožnje. Takvu provjeru obrane iskaza ispitanih svjedoka u ovom slučaju je moguće obaviti provođenjem rekonstrukcije događaja, uz sudjelovanje vještaka za promet, jer se oni tada nalaze u situaciji da na mjestu događaja pokažu pozicije na kojima su se nalazili i opišu svoju varijantu dinamike događaja, što podliježe računskoj kontroli putem vještaka i time pouzdanoj ocjeni vjerodostojnosti njihova iskazivanja. Također je na mjestu događaja potrebno utvrditi točan nagib ceste i radijus zavoja, na temelju čega je vještak za promet u mogućnosti pouzdano izračunati graničnu brzinu za savlada-vanje zavoja u uvjetima koji su vladali tempore criminis. Stoga je žalbu oštećenog kao tužitelja valjalo prihvatiti kao osnovanu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kž-1601/01. od 18. 1. 2002. ŽS u Zagrebu

149


materijalni podsustav čini ličnost počinitelja. Drugi podsustav čine mjesto kaznenog djela ili kriminalnog događaja i oštećeni (žrtva), ali ne kao svjedok. Počinjenjem kaznenog djela oba podsustava dolaze u međusobni odnos, svezu i djelovanje. Treći materijalni podsustav čine svi elementi koji teku od mjesta kaznenog djela prema počinitelju. U njega ulaze tragovi i predmeti kaznenog djela, korist od djela, tzv. materijalne posljedice djela i psihičko djelovanje djela na počinitelja. Četvrti podsustav čine svjedoci, stručne osobe i vještaci. Navedeni složeni dinamički sustav uz vođenje brige o mjestu i vremenu počinjenja djela, objektivno diktira način provođenja rekonstrukcije.

Objekt rekonstrukcije može biti bilo što, bez obzira gdje se nalazi, pod uvjetom da je taj objekt dostupan, makar i uz pomoć tehničkih pomagala i da je u određenoj relevantnoj svezi s kaznenim djelom ili kriminalnog događajem. Objekti rekonstrukcije mogu biti mjesta, stvari (predmeti), tvari u svim agregatnim stanjima i živa bića.

Provođenje rekonstrukcije koji put komplicira plurilokalizacija mjesta rekonstrukcije. To su slučajevi kada se mjesto rekonstrukcije prostire na više lokaliteta u geografskom, pravnom (stvarna i mjesna nadležnost), strukturalno-morfologijskom (prostor radnje počinjenja i nastupanja posljedice), dinamičkom, uzročnom, i drugom smislu. Drugi je slučaj tzv. diskontinuitet mjesta rekonstrukcije. On iskazuje odlike dinamike kaznenog djela ili događaja, modalitet djelovanja aktera i slično.

Važnu ulogu igra pozicioniranje mjesta rekonstrukcije. To je određivanje prostor-nog odnosa cjeline mjesta rekonstrukcije prema drugim objektima koji su značajni za djelatnost obrade mjesta rekonstrukcije. Pozicioniranje znači i određivanje unutarnjeg odnosa u okviru prostora mjesta rekonstrukcije. Koji puta će plurilokalizacija mjesta rekonstrukcije zahtijevati paralelno provođenje više rekonstrukcija u svezi s jednim kaznenim djelom ili kriminalnim događajem. Tada se traži najuža suradnja timova koji provode rekonstrukcije.

Predmeti kao objekti rekonstrukcije s identifikacijskog motrišta u kriminalističkoj znanosti obično se dijele: 1. na one koji su poslužili kao sredstvo počinjenja ili su tome bili namijenjeni, 2. na one koji su nastali počinjenjem kaznenog djela, 3. na one koji su pribavljeni počinjenjem kaznenog djela ili su dobiveni kao nagrada za počinjeno djelo, 4. na one koji na sebi nose tragove kaznenog djela tzv. nositelji tragova (makrotragova i mikrotragova), 5. na one koji omogućavaju identifikaciju ili pronalaženje počinitelja, žrtve ili svjedoka i 6. na zaboravljene, odbačene ili ostavljene predmete.

O vremenu provođenja i trajanja rekonstrukcije, ciljevima provođenja rekonstrukcije, modelima rekonstrukcije itd. bit će riječi u drugom dijelu ovog rada.

150


LITERATURA

1. Bayer, V. (1995). Kazneno procesno pravo - odabrana poglavlja. Knjiga I. Uvod u teoriju kaznenog procesnog prava. Priredio Krapac, D. Zagreb: MUP RH.

2. Bevel, T. (1991). Crime Scene Reconstruction. Journal of Forensic Identification: 41(4).3. Clemens, D. W. (1998). The Art and Science Reconstruction for the Criminal Profiler.

http:www.law-forensic.com/behavioral-evidence-analysis. htm. (25. 5. 2007.)4. Chisum, J. (1994). Crime Scene Reconstruction: A Holistic View. Oklahoma City: Annual

ACSR Conference.5. Chisum, J. (1997). The History of Crime Scene Reconstruction. California: California

Association and Criminalistics Workshop.6. Craig M. C. (2005). Crime Scene Reconstruction. http:www.law-forensic.com/behavi

oral-evidence-analysis. htm. (25. 5. 2007.)7. Garrison, D. H. (1996). Why Crime Scene Reconstruction does not Amswer the why

question? www.crimesandclues.com (25. 5. 2007.)8. Goc, M. (1980). Organizacija uviđaja i kriminalističkih istraživanja mjesta događaja.

Problemy Kryminalistiky: br. 144.9. Krapac, D. (1997). Posebne mjere i radnje za otkrivanje i suzbijanje kaznenih djela or

ganiziranog kriminaliteta u novom Zakonu o kaznenom postupku Republike Hrvatske. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu: vol. 4. br. 2.

10. Lee, H. (2001). Crime Scene Handbook. San Diego: Academic Press.11. Marković, T. (1977). Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela - Kriminalistika.

Zagreb: Narodne novine.12. Modly, D. (1990). Organi unutarnjih poslova i primjena člana 154. ZKP-a. Zagreb: MUP

RH.13. Modly, D. (1999). Metodika uviđaja. Sarajevo: Fakultet kriminalističkih nauka.14. Modly, D., Korajlić, N. (2002). Kriminalistički rječnik. Tešanj: Centar za kulturu i

obrazovanje.15. Pavišić, B. (2003). Komentar zakona o kaznenom postupku. IV. izdanje. Rijeka: Žagar.16. Pavišić, B., Modly, D. i Veić, P. (2006). Kriminalistika. Knjiga 1. Zagreb: Golden mar-

keting - Tehnička knjiga.17. Rynearson, J. (1998). Evidence and Crime Scene Reconstruction. 5. izdanje. National

Crime Investigation and Training.18. Saferstein, R. (1998). Criminalistics. An Introduction to Forensic Science. 6. izdanje.

New Jersey: Prentice Hall.19. Šuperina, M. (2001). Kaznenopravni položaj policijskih službenika tijela unutarnjih

poslova u hrvatskom materijalnom kaznenom pravu. Zagreb: Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu i MUP RH.

20. Vodinelić, V. (1985). Kriminalistika-otkrivanje i dokazivanje. Teoretski i praktični kriminalistički i dokazni problemi. Tom I. i II. Skopje: Univerzitet Kiril i Metodij.

21. Vodinelić, V., Aleksić, Ž. (1990). Kriminalistika. Zagreb: Informator.

151


Summary

Duško Modly, Marijan Šuperina

CRIMINALISTIC CONTENTS OF RECONSTRUCTIONIn the last 10 years there were few publications and studies in the field of criminalistic science and Criminal Procedure Law concerned with reconstruction as procedural, primarily investigative act, which is conducted with the purpose of: a) verifying derived evidence, b) establishing facts important for clarification, c) if necessary, rederiving of particular evidence. Therefore this article analyzes fundamental theoretical standpoints regarding reconstruction and points out the difference between reconstruction and crime scene investigation, as well as the difference between investigative reconstruction and operational reconstruction which is conducted in an informal police procedure. Important for purposeful and efficient reconstruction is meaningfully and correctly composed order for conducting a reconstruction which establishes motives, aim, content and partially manner in which it is conducted, as well as complete and adequate information gathered in connection with the crime scene in the form of a record of crime scene investigation (with appendixes), search, interviews with suspects, witnesses, experts etc. It is precisely the shortcomings in these important sources of information for conducting a reconstruction that may lead to mistakes during its conduction. Since the form of conducting a reconstruction is not regulated by Criminal Procedure Law, the organ conducting a reconstruction performs it in a way it deems most suitable in a given case and at a given time in order to achieve its goal. In the choice of methods and means it relies on the rules of criminalistic science. One of the important contents of reconstruction is the setup and elaboration of reconstruction versions with abundant criminalistic content as speculative assumptions about the criminal offence and the perpetrator. In fulfilling these requirements the criminalistics will unavoidably be forced to employ the principles of logic and criminalistic reasoning, information retrieved from various sources, experience and skills in interpreting the circumstances which surround the perpetrated criminal offence. For criminalists speculative reconstruction represents a special subsystem of reconstruction which is subject to certain mental impediments which must be taken into account as a potential generator of mistakes in the reconstruction itself. Since conducting a reconstruction represents a form of criminalistic procedure in which factual circumstances, which directly or indirectly indicate the existence of criminal offence and/or perpetrators, are investigated through the use of criminalistic methods, this article analyzes stages of reconstruction process. The selection of cases from current judicial practice in the footnotes additionally emphasizes certain questions in connection with the stages of reconstruction.

152

STRUČNI ČLANAK UDK: 796.012Primljeno: srpanj 2007.

DAVORIN JOSIP RUBEŠA*, DAVOR ZIDAR**

Neki pokazatelji generiranja metaboličkog sindroma policijskih službenika

Sažetak

Znatna dinamička i statička opterećenja te psihička napetost policijskih službenika gotovo su svakodnevno prisutna u njihovom radu i životu. S vremenom uzrokuju čitav niz negativnih posljedica, koje se na početku mogu prepoznati u disfunkciji pojedinih sustava organizma, pa do narušenosti općeg psihosomatskog statusa. Razumjeti ove procese znači aktivno se suprotstaviti njihovom bržem nastajanju. Na koji način? Svakako, između ostalog i provedbom različitih kinezioloških programa za koje je nizom znanstveno-istraživačkih i stručnih radova iz opće i policijske kineziologije potvrđeno da imaju izuzetno povoljan prevencijski utjecaj.Postavlja se pitanje: ostavlja li dosadašnje sudjelovanje policijskih službenika u kineziološkim programima dovoljan kineziološki trag kako bi isti bio zaštita generiranja metaboličkog sindroma?Naime, metabolički sindrom je skup poremećaja koji uključuje poremećaj regulacije masti u tijelu, neosjetljivost na inzulin, povišen krvni tlak i trbušni tip debljine. Osobe kod kojih je sindrom prisutan imaju povećan rizik za obolijevanje od bolesti srca i krvnih žila te dijabetesa tip II. Znanstvenici raspolažu dokazima o uzrocima ovog sindroma, a to su: prekomjerna tjelesna masa, tjelesna neaktivnost i visok udio ugljikohidrata u prehrani (više od 60%).Konačno, ima li nekih pokazatelja koji upućuju na pojavu metaboličkog sindroma kod policijskih službenika? Što učiniti ukoliko se utvrdi da je već prisutan? Medikamentozna kurativa ili pojačana prevencija?Na uzorku od 120 policijskih službenika, uposlenih u Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj prišlo se prikupljanju podataka o ovoj pojavi. Iako se pojavnost metaboličkog sindroma utvrđivala izborom manjeg broja varijabli,

* dr. sc. Davorin Josip Rubeša, djelatnik Visoke policijske škole MUP-a RH, Zagreb.** Davor Zidar, predavač na Visokoj policijskoj školi MUP-a RH, Zagreb.

153

Rubeša, Zidar: …pokazatelji generiranja metaboličkog sindroma …Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 152-158

utvrđeno je da je on prisutan kod policijskih službenika. Radi sprečavanja razvoja sindroma do prepoznatljivih bolesti, neophodna je urgentna provedba kontroliranog kineziološkog procesa.Ključne riječi: metabolički sindrom, policijski službenici.

1. UVOD

Znatna dinamička i statička opterećenja te psihička napetost policijskih službenika gotovo su svakodnevno prisutna u njihovom radu i životu. S vremenom uzrokuju čitav niz negativnih posljedica, koje se na početku mogu prepoznati u disfunkciji pojedinih sustava organizma, pa do narušenosti općeg psihosomatskog statusa. Razumjeti ove procese znači aktivno se suprotstaviti njihovom bržem nastajanju. Na koji način? Između ostalog i provedbom različitih kinezioloških programa za koje je nizom znanstveno-istraživačkih i stručnih radova iz opće i policijske kineziologije potvrđeno da imaju izuzetno povoljan prevencijski utjecaj.

Nadalje, unazad dvanaestak godina znanstveno-istraživačkog i stručnog rada iz područja policijske kineziologije (grč. kinesis = kretanje, aktivnost, gibanje; logos = učenje, spoznaja) strukturirana je opća kineziološka slika sadržaja, aktivnosti i programa za policijske službenike MUP-a RH. Isti su podijeljeni u dvije skupine.

Prvi pripadaju temeljnim kineziološkim programima (program opće tjelesne pri-preme, program borilačkih znanja i vještina, program vježbovnog i ocjenskog ciljanja, a drugi - kompenzacijskim kineziološkim programima, za koje je poznato da su utemeljeni potrebom nadoknade svega onog što policijski službenik gubi načinom rada ili života (boravak u prirodi zbog dužeg zadržavanja u zatvorenim radnim i drugim prostorima te urbaniziranoj sredini, provedba aktivnog odmora zbog pojave različitih znakova umora, provedba zajedničkih obiteljskih kinezioloških programa zbog češćeg izostanka iz obi-telji itd.). Postavlja se pitanje: ostavlja li dosadašnje sudjelovanje policijskih službenika u kineziološkim programima dovoljan kineziološki trag kako bi isti bio zaštita generiranja metaboličkog sindroma? Što je metabolički sindrom?

Naime, metabolički sindrom je skup poremećaja koji uključuje poremećaj regulacije masti u tijelu, neosjetljivost na inzulin, povišen krvni tlak i trbušni tip debljine. Osobe kod kojih je prisutan sindrom imaju povećan rizik za obolijevanje od bolesti srca i krvnih žila te dijabetesa tip II. Znanstvenici raspolažu dokazima o uzrocima ovog sindroma, a to su: prekomjerna tjelesna masa, tjelesna neaktivnost i visok udio ugljikohidrata u prehrani (više od 60%). Svakako, ovome treba pridodati i stres, budući da on remeti hormonsku ravnotežu i povećava sklonost nakupljanju masnog tkiva u predjelu trbuha te s tim povezanih bolesti. Istodobno je potrebno napomenuti da je pretilost karakteristična za ovaj sindrom. Radi se o karakterističnoj, tzv. centralnoj pretilosti gdje se masno tkivo nakuplja uglavnom oko struka, i gdje slojevi masnog tkiva djeluju na veće izlučivanje masnih kiselina u jetrenu cirkulaciju i porast koncentracije masnoća u krvi. Svaki od navedenih zdravstvenih problema povećava opasnost pojave bolesti poput dijabetesa i bolesti srca. Kako spomenuti problemi imaju tendenciju pojavljivanja u kombinaciji, smatra se da zajednički tvore ovaj sindrom.

Nameću se pitanja: ima li nekih pokazatelja koji upućuju na pojavu metaboličkog sindroma kod policijskih službenika? Što učiniti ukoliko se utvrdi da je već prisutan? Medikamentozna kurativa ili pojačana prevencija?

154


2. PRIKUPLJANJE I OBRADA PODATAKA

Populacija ispitanika za potrebe ovog istraživanja definirana je kao populacija policijskih djelatnika sa statusom ovlaštenih službenih osoba, uposlenih u jednoj policijskoj upravi MUP-a. Slučajnim izborom izabrana je Policijska uprava sisačko-moslavačka. Određe-nim kriterijima je utvrđen stvarni uzorak ispitanika iz navedene uprave. U postupcima prikupljanja podataka (skreće se pažnja da oni čine dio ukupnih podataka iz projekta čiji su autori Rubeša, D. J. i Zidar, D. /2003/: Struktura mjernih instrumenata za godišnju ocjenu somatskog statusa policijskih službenika) nisu obuhvaćene one osobe koje su imale status: zapovjednog kadra, RVI, spol (ž), školovanja, bolovanja ili angažiranost na određenim poslovima izvan policijske uprave. Temeljem navedenih kriterija te tablicom slučajnih brojeva, izabran je uzorak od 120 ispitanika. Prikupljanje podataka izvršeno je tijekom svibnja 2003. godine, a za mjerenje su angažirane visokostručne osobe iz područja medicine i kineziologije, pri čemu je korištena uobičajena metodologija istraživačkog rada iz tzv. humanih istraživanja. Zapis podataka je izvršen u posebno pripremljenim listama, u kojima su se ispitanicima objasnili ciljevi ispitivanja te zamolila njihova suradnja u realizaciji projekta.

Obrada podataka izvršena je primjenom osnovnih statističko-matematičkih po-stupaka, prije svega grupiranjem podataka u stratumske tablice (mlađi, stariji ispitanici) te izračunom postotaka analiziranih pojava. U obradi podataka korištena je metoda odstupanja dobivenih vrijednosti od standardnih, čime je bilo moguće utvrditi strukturu ponašanja rezultata u varijablama.

3. REZULTATI I DISKUSIJA

U skladu s načinom obrade dobivenih podataka, iskazuje se, prije svega pregledna tablica pokazatelja odstupanja rezultata od standardnih vrijednosti.

Oznake: CP = frekvencija pulsa, RR = srčani tlak, GUK = šećer u krvi, ITM = indeks tjelesne mase ispitanika, da = odstupanje rezultata od standardnih vrijednosti, ne = vrijednosti ne odstupaju, f = frekvencija ispitanika, % = postotak od f .

Tablica 1: Pokazatelji odstupanja rezultata od standardnih vrijednosti

155


Prema dobivenim podacima, prije svega je moguće zapaziti da rezultati ispitanika u svim varijablama pokazuju odstupanja od standardnih vrijednosti. S obzirom na specifičnu problematiku, autori rada je u nekim elementima izlažu opširnije.

Da bi se razumio pojam arterijske hipertenzije, potrebno je pojasniti što u stvari znači arterijski krvni tlak. Naime, srce poput mišićne crpke istiskuje krv preko aortnog zaliska u aortu, a potom krv struji iz aorte, raspodjeljujući se u sve njezine ogranke do najmanjih arterija - arteriola i kapilara. Pri mjerenju krvnog tlaka određuju se vrijednosti sistoličkog i dijastoličkog arterijskog tlaka. Za vrijeme sistole (srčanog stiska, kontrakcije) krvni tlak je bitno viši nego tijekom dijastole (razdoblje punjenja klijetki krvlju iz pret-klijetki). Tlak se može izražavati i kao srednji arterijski tlak koji se računa iz vrijednosti sistoličkog i dijastoličkog tlaka. Vrijednosti krvnog tlaka nisu stalne, nego se mijenjaju ovisno o tjelesnoj aktivnosti, stupnju psihičkog stresa, dobu dana (ujutro su u pravilu više nego navečer), itd.

Hipertenzija (grč. hyper - prijeko, više, nad i tenio - napinjem, težim prema gore, širim se), točnije arterijska hipertenzija je bolest povišenog krvnog tlaka. Opetovano izmjerene vrijednosti krvnog tlaka koji prelazi graničnu vrijednost od 140/90 mm Hg dostatne su za dijagnozu arterijske hipertenzije. Neliječena bolest povišenog arterijskog tlaka povećava rizik razvoja bolesti miokarda, odnosno sindroma popuštanja srca, ko-ronarne bolesti - infarkta miokarda i angine pektoris, zatim moždanog udara, oštećenja bubrega, sljepoće, generalizirane ateroskleroze i sl.

Arterijska hipertenzija je u više od 90% slučajeva nepoznata uzroka, tzv. esenci-jalna, a u manje od 10% sekundarna, dakle s poznatim uzrokom, pri čemu se liječenjem njezina uzroka neizravno može izliječiti i hipertenzija. Obrnuto, esencijalna hipertenzija liječi se isključivo lijekovima te, ne manje važnim, usvajanjem zdravih životnih navika (nepušenje, kretanje, izbjegavanje psihičkog stresa, manje slana hrana itd.).

Neovisno o primarnom poremećaju, arterijska hipertenzija najčešće traje godina-ma bez bitnih simptoma pa je zbog toga zovu i "tihi ubojica". Upravo zato ponovo treba naglasiti važnost redovitih kontrola krvnog tlaka.

Arterijska hipertenzija je nesumnjivo jedan od glavnih rizika za nastanak koronarne bolesti (angina pektoris i infarkt miokarda), moždane kapi, srčanog zatajenja i kronične bubrežne bolesti. Drugim riječima, bolesnici s visokim vrijednostima krvnog tlaka imaju više od 6 puta veći rizik obolijevanja od koronarne bolesti i više od 19 puta veći rizik od cerebrovaskularne smrti. Najveći dio ukupnog populacijskog rizika vezan je, zbog broj-nosti populacije, upravo uz skupinu s granično povišenim (130-139/85-89 mm Hg) i blago povišenim arterijskim tlakom. Danas je dobro poznato da nema crte koja dijeli normalne vrijednosti od patoloških. Granica je arbitrarna i postavljena je na temelju iskustva i praćenja, a zadnjih se desetljeća postupno spuštala prema nižim vrijednostima.

Nadalje, šećer (glukoza) je najznačajniji izvor energije i pokretač svih aktivnosti u tijelu. U prirodi se nalazi više vrsta različitih šećera, a u tijelu od izuzetne važnosti je glukoza. Zbog toga tijelo mora imati na raspolaganju dovoljne količine glukoze koja unutar stanice služi kao osnovni izvor energije.

Glukoza ulazi u krv iz probavnih organa razgradnjom hrane ili iz jetre koja pre-tvara razne osnovne sastojke hrane (šećere, masti, bjelančevine) jedne u druge, ovisno o

156


potrebama tijela. Dok je pregradnja tvari u tijelu stabilna, glukoza krvlju putuje do svih stanica tijela. Po dolasku do većine stanica, glukoza uz pomoć inzulina mora savladati otpor površine stanice ("otključati vrata") i ući u nju. Tamo glukozu prihvaćaju enzimi koji za potrebe stvaranja energije cijepaju dio po dio molekule glukoze. Na taj način stvorena energija daje stanici snagu za njeno djelovanje (npr. mišićnoj stanici za pokretanje ili crijevnoj stanici za probavu hrane).

Inzulin se stvara u gušterači, žlijezdi smještenoj iza želuca uz dvanaesnik (početni dio tankog crijeva), koja je ime dobila zbog sličnosti s gušterom. U gušterači se nalaze nepravilno raspoređeni otočići tzv. beta stanica koje izlučuju inzulin - "ključ" koji otva-ra vrata stanica i omogućuje glukozi ulazak u stanicu. Najjači podražaj za izlučivanje inzulina je povišenje razine glukoze u krvi. Ako nema dovoljno inzulina (ključa) koji bi savladao otpor površine stanice (otvorio vrata) za ulazak glukoze iz krvi, nastaje šećerna bolest. Posljedično dolazi do osiromašenja svih tjelesnih stanica energijom i snagom, a time i do slabosti cijelog organizma. Na signal iz osiromašenih stanica reagira jetra koja prerađuje osnovne sastojke u povećanu količinu glukoze i otpušta je u krv. Ukoliko se ne uspostavi ravnoteža između potrebne količine inzulina i otpora površine stanica za ulazak glukoze iz krvi nastaju prvi znaci šećerne bolesti - žeđ, obilno mokrenje, umor, a ukoliko je stanje teže i smanjenje tjelesne težine. Naime, svaki put kada razina glukoze u krvi naraste iznad 10 mmol/L, višak glukoze počinje se "lijepiti" na stijenke malih, ali i velikih krvnih žila te ih oštećuje. Oštećenja koja se događaju godinama, iako nisu bolna, mogu ozbiljno narušiti rad organa u kojima se nalaze krvne žile. Jednom nastala ošteće-nja se, nažalost, ne mogu uspješno izliječiti. Najčešće pogođeni organi, odnosno dijelovi tijela su oči, bubrezi, živčane stanice, srce, ali i noge te probavni sustav. Te se promjene nazivaju kroničnim komplikacijama šećerne bolesti. Kako se ne mogu uspješno liječiti, svrha liječenja šećerne bolesti jest njihovo sprečavanje.

Dok je količina inzulina u krvi dovoljna za svladavanje otpora prolaza glukoze kroz površinu stanice, u tijelu postoji ravnoteža i nema šećerne bolesti. Glukoza se uredno ko-risti, tj. razgrađuje se u stanicama dajući im energiju i snagu. Ukoliko dođe do povećanja otpora površine stanica za ulaz glukoze (inzulinska rezistencija), a beta stanice gušterače ne mogu stvoriti odgovarajuću količinu inzulina za svladavanje tog otpora, glukoza se nakuplja u krvi te se razvijaju simptomi šećerne bolesti.

Iako postoji veći broj uzroka povećanja otpora ulasku glukoze u stanice, zbog jed-nostavnosti i razumijevanja se najčešće spominje prekomjerna tjelesna težina. Usporedno s porastom tjelesne težine i povećanjem broja masnih stanica povećava se i ukupni otpor ulaska glukoze u stanice pa je potrebna i veća količina inzulina koja će omogućiti ulazak glukoze u te stanice. Prema tome, tip 2 šećerne bolesti prvenstveno nastaje zbog povećanja otpora na prolaz inzulina kroz površinu stanice, a ne zbog apsolutnog nedostatka inzulina. Drugim riječima, usporedo s porastom otpora, tj. s porastom tjelesne težine, povećava se i razina inzulina u krvi, ali šećerna bolest se pojavljuje tek onda kada beta stanice gušterače nisu više u mogućnosti stvoriti dovoljno inzulina koji bi nadvladao taj otpor.

Konačno, indeks tjelesne mase (ITM) jedno je od najčešće korištenih mjerila za određivanje debljine prema medicinskim kriterijima. Pojam debljine često se nepreci-zno određuje, dok je ITM točan pokazatelj prekomjerne tjelesne težine ili debljine. On procjenjuje težinu u odnosu na visinu i može poslužiti kao pokazatelj rizika obolijevanja

157


i smrti zbog prekomjerne težine. Prema njegovim vrijednostima težina odraslih osoba klasificira se kao normalna, prekomjerna ili debljina. ITM koji osobu svrstava u katego-riju pretilih može ukazivati na povećani rizik obolijevanja od teških bolesti kao što su šećerna bolest, srčane bolesti, povišeni krvni tlak, pa čak i prerana smrt. Debljina nije samo problem težine, nego je i zdravstveni problem koji treba pravodobno dijagnosticirati i primjereno liječiti.

Važno je da osobe koje se smatraju "punijima" izračunaju svoj ITM kako bi utvr-dile nisu li zapravo već pretile. Naime, poput krvnog tlaka i razine kolesterola, ITM je važan pokazatelj pri procjeni općeg zdravstvenog stanja jer ugroženu osobu upozorava da poduzme potrebne mjere i tako spriječi buduće zdravstvene probleme.

4. ZAKLJUČAK

Jedinstveno je moguće zaključiti da su kod većine ispitanika utvrđena odstupanja stan-dardnih vrijednosti u ispitivanim varijablama. Ukoliko se ovi pokazatelji promatraju iz aspekta nedovoljne količine kinezioloških stimulusa koje bi policijski službenici trebali imati (što je dodatnim analizama utvrđeno), moguće je očekivati da će kod većine ispi-tanika (s vremenom) metabolički sindrom predstavljati izraziti problem. To iz razloga što je proces stabilizacije zahtjevan, posebno ukoliko se organizam dovede u stanje ku-rativnih medicinskih procedura. Sve to na štetu svakom policijskom službeniku i policije u cijelosti.

158


LITERATURA

1. Rubeša, D. J., Zidar, D. (1998). Doživljavanje rada i pojava umora kod djelatnika temeljne policije MUP-a RH te potreba njegovog uklanjanja provedbom različitih kinezioloških programa. Zagreb: Policija i sigurnost, 7(1-2), 59.-64.

2. Rubeša, D. J., Zidar, D., Vukosav, J. (1999). Provjera vrijednosti jednog hipotetičkog modela kineziološkog tretmana ovlaštenih službenih osoba. Zagreb: Policija i sigurnost, 8(1-2), 26.-38.

3. Rubeša, D. J., Zidar, D., Vukosav, J. (2000). Utjecaj različite tjedne učestalosti trčanja na promjenu funkcionalnih sposobnosti policajaca. Zagreb: Policija i sigurnost, 9(3-6), 160.-165.

4. Rubeša, D. J., Zidar, D., Ribičić, G. (2001). Profesionalni trening policijskih službenika temeljne policije. Zagreb: Policijska akademija, Odjel za usavršavanje i specijalizaciju.

5. Rubeša, D. J., Zidar, D. (2005). Pasivni način provedbe godišnjeg odmora policijskih službenika temeljne policije - paradigma ili paradoks. Bled: Fakulteta za policijsko-varnostne vede.

6. Rubeša, D. J., Zidar, D. (2006). Policijska kineziologija. Zbornik radova 1995.–2005., Zagreb: MUP RH.

7. www. pliva.hr8. www. medicina.hr9. www. kardio.hr

Summary

Davorin Josip Rubeša, Davor Zidar

SOME INDICATORS OF METABOLIC SYNDROME INCEPTION IN POLICE OFFI-CERSThe sample of 120 police officers employed in Police Principality of Sisačko-Moslavačka County was used in compiling the data about the inception of metabolic syndrome. Although the mani-festation was established on choice of lesser number of variables, it can be concluded that the syndrome is present in police officers.In order to prevent the progress of syndrome into recognizable disease, the urgent implementation of controlled kinesiologic process is necessary.Key words: metabolic process, police officers.

159

STRUČNI ČLANAK UDK: 57.08:343.982Primljeno: kolovoz 2008.

ŽELIMIR RADMILOVIĆ∗

Biometrijska identifikacija

Sažetak

Biometrija je disciplina koja razvojem znanosti, a prije svega digitalno-informacijske tehnologije, dobiva sve značajnije mjesto u različitim područjima društvenog života, ljudskog rada i interesa. Tako se dostignuća biometrije vrlo često koriste u područjima medicinske dijagnostike, privatne zaštite, nadzora kretanja na određenim javnim prostorima (autentifikacija), identifikacije osoba za nekriminalističke potrebe, poput nadzora izbora, dokazivanja očinstva i dr.U radu se prikazuju mogućnosti primjene biometrije u kriminalističkom istraživanju. Istaknuto je da se može raditi o tri aspekta aplikacije biometrijskih dostignuća u kriminalistici. Prvo je područje biometrijske identifikacije osoba, drugo je područje traseološke identifikacije, a treće područje je ono na kojem se biometrijske karakteristike manje diferencijalne vrijednosti koriste u otkrivačko-spoznajnom dijelu kriminalističkog istraživanja.Biometrija se koristi od davnih vremena i razvijala se sukladno razvoju ljudskog znanja, odnosno tehnologije i znanosti, čiji vrtoglavi razvoj u zadnjim desetljećima otvara neslućene mogućnosti njihovog apliciranja u područjima identifikacije. Klasične metode identifikacije u novom okruženju dobivaju novu, dodatnu kvalitetu, a ustanovljuju se i potpuno nove metode.

1. UVOD

Pitanje svih mogućih aspekata razlikovanja, prepoznavanja i identifikacije javlja se još u dalekoj povijesti. U plemenskom sustavu prvobitne zajednice, nepoćudne članove plemena koji su se ogriješili o plemenska pravila uz progon kao mjeru s vrlo izvjesnom smrtnošću (nije se moglo preživjeti sam, bez vatre, hrane i lovačke opreme), određivalo se i označavanje istih sakaćenjem, ožiljcima ili žigosanjem, kako bi svi znali da se radi o prognaniku, pa ga obično, nakon što je prepoznat kao takav, nije prihvaćalo niti drugo

* Želimir Radmilović, univ. spec. crim., predavač na Visokoj policijskoj školi MUP-a RH, Zagreb.

160

Želimir Radmilović: Biometrijska identifikacijaPolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 159-180

pleme. Poznati su slični načini označavanja ubojica, lopova i nemoralnih u srednjovje-kovnoj Europi, ali i diljem svijeta.

Pojedine metode identifikacije koristile su se i u humanije svrhe, pa je poznato da su prije četiri tisućljeća u pisanim dokumentima Asiraca i Babilonaca kao znak pisca i dokaz autorstva na dokument otiskivani otisci papilarnih linija prsta (tzv. Supur), a još stari Kinezi daktiloskopirali su novorođenčad kako bi izbjegli zamjenu djece.

U novom vijeku, a posebno razvojem humanističkih i prirodnih znanosti došlo je do procvata brojnih metoda koje su trebale pridonijeti identifikaciji, prepoznavanju i razlikovanju određenih osoba. Prije svega radi se o apliciranju medicinskih znanosti u području kriminalističke identifikacije osoba i o traseološkoj identifikaciji.

Kriminalistika se definira kao disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znanstvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i razjašnjavanju pojava kaznenih djela i utvrđivanju njihovih počinitelja1. Kriminalistika koristi znanja, metode i sredstva različitih znanosti pri sprječavanju i otkrivanju kriminaliteta, ali stvara i razvija vlastite, originalne kriminalističke metode koje koristi u ostvarenju deklariranog cilja.

Suvremeni kriminalitet također je u znatnoj mjeri determiniran znanstveno-tehnološkom suvremenošću, jer počinitelji pri počinjenju kaznenih djela sve češće pri-bjegavaju sofisticiranim metodama i tehnikama rada te pri tom primjenjuju najmodernija sredstva i pomagala.

U ovoj eri, koju bismo mogli nazvati informatičkom, kompjutorskom ili digital-nom, spomenute tehnologije otvaraju potpuno novu stranicu u klasičnom poimanju nekih pojmova vezanih uz predmete kaznenog djela (sredstva počinjenja, predmete na kojima je počinjeno kazneno djelo, odnosno predmete nastale kaznenim djelom), materijalni dokaz, modus operandi kao i razne druge aspekte važne za kriminalističko istraživanje.

Jedno od područja kriminalističkog istraživanja koje je sukladno tome doživjelo ogromne promjene, područje je kriminalističke identifikacije, bilo da se radi o identifikaciji osoba ili predmeta, bilo o traseološkoj identifikaciji.

Neke od klasičnih identifikacijskih metoda, koje su prema općim karakteristikama biometrijske, dobivaju potpuno novo značenje i kvalitetu i doživljavaju svoj remake u informatičko-digitalnom okruženju. Naime, primjenom modernih tehnologija iz domene elektrotehnike i računalstva, kroz suvremene hardverske uređaje i softverske alate, neke svojevremeno kroz povijest odbačene identifikacijske metode, doživljavaju svoj procvat i novu afirmaciju. To je posebno znakovito u području antropološke identifikacije koja je zbog tehnoloških ograničenja tijekom 20. stoljeća gotovo napuštena, osim u zoni sud-sko-medicinskih ekspertiza. Također, suvremena tehnološka i znanstvena dostignuća omogućuju nastanak i razvitak potpuno novih metoda identifikacije, koje se temelje na tjelesnim i ponašajnim individualnim karakteristikama osoba koje prije nije bilo moguće registrirati, izdvojiti i koristiti kao i na tehnološkim, prije svega elektroničkim dostignu-ćima za apliciranje istih.

1 Pavišić, B., Modly, D., Veić, P., Kriminalistika 1, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., 33.

161


Glede kriminalističkog istraživanja a posebno u području razjašnjavanja kaznenih djela (osobne i traseološke identifikacije), identifikacije nepoznatih počinitelja kaznenih djela ili utvrđivanja identiteta drugih osoba, a u širem smislu i u području održavanja povoljnog stanja sigurnosti i ograničavanja pristupa u štićeni prostor za određenu kate-goriju osoba, izuzetno je velika mogućnost aplikacije različitih biometrijskih metoda i postupaka.

2. IDENTITET I IDENTIFIKACIJA

Svaka osoba, životinja, predmet ili bolje kazano svaki objekt2 u prirodi razlikuje se od svih drugih i svega drugoga. Ponekad su diferencijalna obilježja notorna, očita, pa je identitet objekta jednostavno utvrditi. No, često su objekti iste vrste vrlo slični i ne mogu se razlikovati bez primjene određenih metoda, kojima će se detektirati i u postupku iden-tifikacije koristiti detalji po kojima se objekti ipak razlikuju.

Identitet predstavlja ukupnost nepromjenjivih obilježja koja čine određenu osobu ili predmet, a prema kojima se ona/ono može razlikovati od svih drugih. Taj skup obilježja, odnosno individualnih karakteristika predstavlja individualnost3.

Identifikacija osoba je utvrđivanje istovjetnosti nepoznatog s otprije poznatim, na temelju određenih identifikacijskih obilježja. To je postupak usporedbe određenog broja identifikacijskih obilježja, pri čemu se ustanovljava podudarnost ili različitost između objekata koji se uspoređuju.

Pod pojmom provjeravanje identiteta osobe podrazumijevamo postupak koji se provodi uvidom u javnu ispravu ili bazu podataka radi provjere podataka o identitetu iz isprave ili baze, s podacima ili osobnim izgledom osobe. Ovaj postupak provodi se kada identitet osobe nije sporan i potrebno je samo usporediti istinitost podataka. Po-jam utvrđivanja identiteta osobe predstavlja složeniji postupak od provjere identiteta, a podrazumijeva utvrđivanje identiteta nepoznate osobe ili utvrđivanje točnosti podataka o identitetu kada se sumnja u točnost istoga, pomoću posebnih metoda i tehnika identi-fikacije kao što je daktiloskopija4.

2.1. Identifikacijska obilježja

Svaki čovjek, životinja ili predmet (objekt) jedinstven je, neponovljiv, istovjetan samo sam sa sobom, odnosno razlikuje se od svih drugih. Kriterij po kojem se razlikuje od svih drugih su individualna obilježja, a jedan dio tih obilježja, koja se mogu koristiti u postupku kriminalističke identifikacije zovemo identifikacijska obilježja. Da bi se neko obilježje moglo koristiti u procesu identifikacije treba zadovoljiti sljedeće zahtjeve:

- univerzalnost (da ga posjeduje svaka osoba)- individualnost ili originalnost (da je različito kod svake osobe)- trajnost i nepromjenjivost

2 Neki autori koriste pojam entitet.3 Kolar-Gregorić, T., Kriminalistička identifikacija osoba, Krimarak 9, Zagreb: MUP RH, 2002., 3.-5.4 Pavišić, B., op. cit. 530.

162


- mogućnost izdvajanja iz ukupnosti obilježja (zbog mogućnosti stvaranja baza i komparacije)

- jednostavno prikupljanje i korištenje.Kad je riječ o postupku utvrđivanja i provjere identiteta osobe koriste se ne samo

tjelesna obilježja koja se nazivaju i stvarnim ili faktičkim obilježjima, već i pravna obilježja. Pod pravnim obilježjima podrazumijevaju se činjenice koje svaki čovjek dobiva temeljem određenih pravnih propisa, poput imena, prezimena, državljanstva, prebivališta i dr. Kad je riječ o predmetima za utvrđivanje istovjetnosti odnosno za razlikovanje, također se koriste pravna obilježja (predmeti više vrijednosti dobivaju niz podataka, od serijskog ili tvorničkog broja, modela, tipa, registarskih oznaka i sl.), ali i fizičko-faktička obilježja, odnosno izgled predmeta.

Identifikacijska obilježja, prema diferencijalnoj ili individualnoj vrijednosti mogu biti opća ili skupna, obilježja koja se mogu koristiti za definiranje određene grupe (npr. Rasa, krvna grupa, oblik crteža papilarnih linija…) ili za eliminaciju, i posebna ili in-dividualna, koja determiniraju upravo tu, određenu osobu (npr. građa molekule DNK, crtež papilarnih linija).

2.2. Traseološka identifikacija

Radi se o specifičnom području kriminalističke identifikacije, u traseologiji, koje pretpostavlja identifikaciju spornog traga čije podrijetlo je nepoznato, odnosno utvrđivanje njegovih karatkeristika, specifičnih obilježja i drugih okolnosti važnih za kriminalističko istraživanje.

U postupku traseološke identifikacije treba razlikovati postupak tumačenja tragova radi razjašnjavanja okolnosti događaja, međusobnih interakcija, kontakata, dinamike i tijeka događanja, od postupka kojim se utvrđuje podrijetlo traga, odnosno identificiraju osobe i predmeti kojima trag pripada.

U svakodnevnoj praksi naglašava se značaj i uglavnom se eksploatiraju tragovi koji trebaju identificirati osobe, a zanemaruju se tragovi koji govore o okolnostima događaja, mada oni često mogu biti kriterij za određivanje vrste kaznenog djela, stupnja kaznene odgovornosti osoba i drugih okolnosti važnih za vođenje kaznenog postupka (npr. kazneno djelo počinjeno s namjerom, u nužnoj obrani…).

3. BIOMETRIJA

Pojam biometrija potječe od grčkih riječi: bios=život i metron=mjera. Dakle, radi se o mjerenju određenih tjelesnih i ponašajnih karakteristika živog bića, u ovom kontekstu čovjeka. Glede biometrije i biometrijskih metoda identifikacije postoje određene dvojbe, u kojima jedna skupina autora zastupa stajalište da su sve (klasične) metode identifi-kacije u stvari biometrijske, te da se radi o klasičnim metodama u novom, digitalnom okruženju, dok druga skupina autora akceptira suvremene tehnološke mogućnosti koje omogućuju jednostavnije apliciranje "klasičnih" identifikacijskih metoda, ali i razvoj novih identifikacijskih metoda temeljenih na identifikacijskim obilježjima koja se nisu mogla prepoznati i koristiti u ranijem, tehnološki limitiranom razdoblju. Neovisno o različitosti

163


stavova, nema spora da se radi o identifikacijskoj metodi koja je primarno determinirana informacijsko-digitalnim okruženjem.

Biometrija je znanost o automatiziranim postupcima za jedinstveno prepoznava-nje ljudi na temelju jednog ili više urođenih tjelesnih obilježja, ili obilježja čovjekovog ponašanja5.

Biometrija se također može definirati i kao matematičko statistička metoda za istra-živanje živih bića s obzirom na njihove odnose mjere i broja koji se utvrđuju korištenjem automatiziranih tehničkih sustava mjerenja i registracije6.

Biometrijske metode temelje se na klasičnim, standardnim identifikacijskim meto-dama koje datiraju iz davne povijesti čovječanstva. Kao što je spomenuto, prema nekim podacima, u srednjovjekovnoj Kini uzimani su otisci stopala novorođene djece, da bi se očuvao njihov identitet i onemogućila zamjena. Sustavno korištenje biometrije u policij-skom području djelovanja ipak se veže za zapadnu kulturu, odnosno Europu. Krajem 19. stoljeća, točnije 1883. godine Alphonse Bertillon razvio je sustav identifikacije (eviden-tiranja i prepoznavanja) počinitelja kaznenih djela koji se bazirao na mjerama pojedinih dijelova tijela, koji je po njemu dobio naziv Bertillonage.

Preciznim mjerenjem dimenzija glave i dijelova tijela (Bertillon je konstruirao ure-đaje za precizno mjerenje parametara, identifikacijskih obilježja), kao i evidentiranjem osobitih osobnih oznaka kao što su tjelesna oštećenja, deformacije, tetovaže ili ožiljci, razvijen je sustav evidentiranja poznatih počinitelja kaznenih djela s mogućnošću iden-tifikacije nepoznatih počinitelja. Bertillonov antropološki sustav osobne identifikacije sastojao se od tri dijela: 1. mjerenja tjelesnih proporcija, preciznim uređajima uz detaljno propisana pravila mjerenja, 2. morfološkog određenja izgleda i oblika tijela i njegovih dijelova i 3. opisa osobitih osobnih obilježja poput deformacija, ožiljaka, tetovaža i sl.7

Razlog tome, što je nakon početne fascinacije Bertillonov sustav uskoro odbačen, neki su njegovi nedostaci koji su primarno uvjetovani tehnološkom limitiranošću i nemo-gućnosti dovoljno preciznog mjerenja, kao i kompliciranošću samog postupka. Štoviše, dokazana je i znanstvena neutemeljenost nekih postavki, poput stava o nepromjenjivosti veličine kostiju ljudskog tijela. Neovisno o tome, treba priznati da je bila riječ o prvom, u policijske svrhe primijenjenom biometrijskom sustavu.

U novije vrijeme biometrija je doživjela punu afirmaciju i procvat, a razlog tome leži ponajviše u vrtoglavom razvoju tehnologije koja klasičnim biometrijskim metodama daje novu dimenziju, a posebno, kao što je kazano u uvodu, razvoju računalne industrije (hardverskih, tehničkih mogućnosti, ali i softverskih alata) čime se mogućnosti primjene otvaraju do neslućenih granica, koje su u bliskoj prošlosti bile nezamislive. Prisjetimo se samo činjenice, da je prije desetak godina rijetko tko imao mobilni telefon, a danas, gotovo da ne postoji netko tko ga nema.

Suvremena biometrijska tehnologija omogućuje gotovo neograničena precizna mjerenja i registriranja tjelesnih, ali i ponašajnih obilježja.

5 http://www.statinfo.mefos.hr/0708/sminfo/defslgl.doc6 Pavišić, B., op. cit., 555.7 http://www.forensic-evidence.com/site/ID/ID_bertillion.html

164


4. BIOMETRIJSKA IDENTIFIKACIJA

Suvremena biometrijska identifikacija temelji se na fiziološkim osobinama i osobitostima ponašanja određene osobe, dakle na prepoznavanju obrazaca ponašanja, odnosno pre-poznavanju određenih biometrijskih karakteristika, te usporedbi istih s uzorkom prije pohranjenim u podatkovnom obliku unutar baze podataka određenog sustava. Važno je dodati da je osnovni uvjet za provedbu biometrijske identifikacije mogućnost da se tjelesne i ponašajne karakteristike mogu koristiti u postupku automatske identifikacije8.

Svaki biometrijski sustav sastoji se od četiri osnovna dijela: 1. ulazne jedinice: služi za mjerenje i registriranje određenog biometrijska obilježja, 2. ekstraktora: jedinica za izdvajanje određenog obilježja iz cjeline, 3. baze: evidencija identifikacijskih obilježja (npr. DNK baza), 4. jedinice za verifikaciju i komparaciju: provjerava kvantitetu i kvalitetu spornih obilježja, a potom ih uspoređuje s ranije pohranjenim.

Metode tjelesne biometrije temelje se na individualnosti i nepromjenjivosti dimen-zija pojedinih dijelova ljudskog tijela i njihovih međusobnih odnosa. Brojni sigurnosni sustavi temelje se na identifikaciji osoba biometrijskim metodama, da bi se utvrdilo je li neka osoba ta za koju se predstavlja. Takva provjera mora biti jeftina, brza, pouzdana, te ne smije zadirati u tjelesni integritet osobe.

U suvremenom svijetu, život je prožet s jedne strane opasnostima terorizma, glo-balizma, s druge strane potrebom osobne i društvene sigurnosti i zaštite imovine, sigur-nosti i privatnosti, kvalitetna zaštita sigurnosti osoba, predmeta i sustava je imperativ. Bez pouzdanog osiguranja dovode se u pitanje neke od svakodnevnih aktivnosti čije se održavanje podrazumijeva i ne dovodi u pitanje, poput: a) zaštite osobnih računala, pri-jenosnih računala, mobilnih telefona, internetskih radnji i sličnih pomagala od uporabe neovlaštenih osoba, b) zaštite motornih vozila, strojeva i drugih vrijednih predmeta od neovlaštene uporabe ili pristupa, c) sprječavanja krađe i krivotvorenja pri financijskim transakcijama, a posebno elektronskih radnji, uključujući plaćanja s kreditnim karticama i plaćanja preko interneta, d) omogućavanja pristupa radnim mjestima, skladištima i po-dručjima povećane sigurnosti, kao i vojnim područjima, isključivo ovlaštenim osobama, e) nadzora pristupa obavljanja usluga javnog prijevoza, posebno u zračnom prometu, f) provjere identiteta pojedinaca u osobnim dokumentima, primjerice vozačke dozvole, kartice zdravstvenog osiguranja, osobne iskaznice i sličnim dokumentima.

Kroz povijest takve provjere u raznim sigurnosnim sustavima temeljile su se prije svega na vizualnom prepoznavanju određenih osoba od strane za to ovlaštene osobe, vratara ili sl. Nakon toga uvode se različite tehničke metode osiguranja poput magnetskih kartica, autorizacije kretanja ukucavanjem PIN kodova i sl.

S obzirom na porast sigurnosnih zahtjeva i pad pouzdanosti pobrojenih metoda nadzora ulaska i izlaska iz štićenog prostora, s vremenom su se kao najpouzdanije i najprimjenljivije identifikacijske metode iskristalizirale upravo biometrijske metode, te daktiloskopija i metoda identifikacije na temelju analize DNK koje također možemo svrstati među metode biometrijske identifikacije.

8 www.biometricscatalog/org/nstcsubcommittee/Documents/Biometrics, mogućnost automatske iden-tifikacije je jedan od presudnih kriterija koji definiraju biometrijsku identifikaciju.

165


Biometrijski način identifikacije pojedinca podrazumijeva korištenje čovjekovih individualnih tjelesnih obilježja i obilježja ponašanja, njihovo izdvajanje, evidentiranje i pohranu izdvojenog uzorka ("živi uzorak") u standardnom podatkovnom obliku koji omo-gućuje usporedbu sa spornim uzorkom u postupku identifikacije. Usporedbom nespornog i spornog uzorka potvrđuje se ili negira istovjetnost osobe (traga, predmeta i dr.).

Sustavi sigurnosti temeljeni na biometrijskim karakteristikama prepoznavanja obično se koriste za kontrolu pristupa. Kroz taj se sustav osoba prvo identificira, a zatim joj se omogućuje pristup i radnje u skladu s prije određenim ovlastima i dužnostima. Taj vid primjene biometrijskih sustava spada u režim provjere (verifikacije, autentifikacije) identiteta.

U ovom radu će biti riječi o mogućnostima primjene biometrije u području krimi-nalističkog istraživanja radi utvrđivanja identiteta nepoznate osobe, identiteta nepoznatog počinitelja kaznenog djela, identiteta mrtvog tijela nepoznate osobe ili identifikacije traga. Taj postupak u mnogome se razlikuje od prije opisanih postupaka verifikacije i auten-tifikacije, koji se temelje na usporedbi jedan na jedan, odnosno ograničenog, unaprijed definiranog kruga osoba, dok je u kriminalističkoj identifikaciji potrebno izvršiti usporedbu s neograničenim brojem jedinki, često ne samo onih koji su pohranjeni u kriminalističke i druge zbirke. Pojednostavljeno, kod identifikacije se traži odgovor na pitanje: Tko sam?, a kod autentifikacije: Jesam li onaj za koga se predstavljam?9

Režim utvrđivanja identiteta posebice se primjenjuje za identifikaciju osoba u kri-minalistici, odnosno u području kriminalističke traseološke identifikacije koje se bavi proučavanjem identifikacijskih obilježja tragova. Drugim riječima, na temelju proučavanja spornog traga pronađenog na mjestu događaja provodi se provjera i usporedba s drugim nespornim tragovima čije nam je porijeklo poznato, kako bismo utvrdili identitet osobe od koje sporni trag potječe.

Da bi neka biometrijska karakteristika bila pogodno sredstvo za identifikaciju, mora ispunjavati ranije spomenute uvjete: 1. univerzalnost – mora biti prisutna kod svake osobe; 2. jedinstvenost ili individualnost – kod svake osobe karakteristika mora biti različita, odnosno ne smije se dogoditi da kod dvije ili više osoba bude identična; 3. trajnost i ne-promjenjivost – ne smije i ne može se promijeniti protekom vremena; 4. jednostavnost prikupljanja i usporedbe – najveća prednost u odnosu na druge metode.

U osobnoj identifikaciji usmjerava se na određeni broj tjelesnih obilježja koja ima-ju vrlo veliku diferencijalnu vrijednost, odnosno visoku identifikacijsku kvalitetu, koja određuje nespornu pripadnost obilježja određenoj osobi. U ta obilježja spadaju: glas, hod, izgled lica, šarenica i mrežnica oka, otisci papilarnih linija, genotip, a prema najnovijim saznanjima i neke druge tjelesne karakteristike poput građe i rasporeda krvnih žila, mirisa itd. Karakteristike na kojima se temelje suvremene metode biometrije možemo podijeliti u dvije skupine. Prva skupina predstavlja fiziološke karakteristike, a temelji se na karakteristikama izgleda i tjelesnih obilježja osobe. Druga skupina predstavlja ponašajne, odnosno bihevioralne karakteristike osobe, a temelji se kao što sam naziv govori na spe-cifičnostima u ponašanju osobe. U skupinu fizioloških karakteristika spadaju specifična

9 http://www.ip-rs.si/varstvo-osebnih-podatkov/informacijske-tehnologije-in-osebni-podatki/ biometrija.

166


tjelesna obilježja: izgled otisaka papilarnih linija prstiju i dlanova, crte lica, geometrija dlana, ruke i raspored krvnih žila, izgled šarenice i mrežnice oka, prokrvljenost i termička slika lica i tijela, tjelesna razvijenost (antropološke karakteristike), tjelesni mirisi, status zubala te DNK osobe.

Ova fiziološka, egzaktna obilježja svake pojedine osobe, uglavnom u potpunosti zadovoljavaju sve kriterije potrebne za neupitnu biometrijsku identifikaciju osobe.

U skupinu ponašajnih ili behaviorističkih karakteristika spadaju: osobine glasa, pot-pis, dinamika tipkanja i hod osobe. U širem smislu u ovu skupinu spadaju i mnoge druge ponašajne karakteristike kao što su navike ili svakodnevni rituali osobe (osoba svaki dan u isto vrijeme pije kavu s hladnim mlijekom i jednom vrećicom smeđeg šećera, u istom kafiću, sjedeći pri tom na uvijek na istom mjestu, čitajući Vjesnik) koji su karakteristični za pojedinu osobu, no one nisu dovoljno specifične da bi se koristile za identifikaciju, već mogu poslužiti kao određeni indicij koji upućuje na neku osobu.

Na ovim obilježjima ne može se temeljiti identifikacija, ali svakako se radi o karakteristikama koje mogu biti značajne u postupku skupne identifikacije, odnosno u kriminalističkom istraživanju.

5. PREGLED BIOMETRIJSKIH METODA

Temeljem navedenih fizioloških i bihevioralnih karakteristika nastale su sljedeće biometrij-ske metode identifikacije osoba10: identifikacija temeljem otisaka prstiju i dlanova – AFIS, geometrija lica, geometrija dlana, ruke i raspored vena, izgled šarenice i mrežnice oka, termogram lica i tijela, 3D fotogrametrijska antropologija i 3D facijalna rekonstrukcija, tjelesni mirisi, odontologijska identifikacija – utvrđivanje identiteta temeljem statusa zubala, analiza DNK, analiza glasa i analiza rukopisa i potpisa.

5.1. Identifikacija temeljem otisaka prstiju

Identifikacija otiscima papilarnih linija prstiju i dlanova temelji se na jedinstvenom rasporedu udubljenja i ispupčenja kože – dermatoglifa.

Jedan od prvih sustava za kriminalističku identifikaciju s pomoću otisaka prstiju, 1891. godine u Argentini, razvio je policijski službenik hrvatskog podrijetla Ivan Vučetić. Vučetić je prvi uveo deseteroprstno daktiloskopiranje i evidentiranje kriminalaca teme-ljeno na razvrstavanju otisaka prstiju desne i lijeve ruke te posebnim klasifikacijskim oznakama za svaki oblik crteža papilarnih linija. Ubrzo je ta metoda poznata pod nazivom daktiloskopija, unatoč žestokom suprotstavljanju Bertillona, postala vrijedno i neosporno sredstvo identifikacije osoba u radu policije i pravosuđa. U svijetu su razvijani raznovrsni sustavi klasifikacije, a jedan od njih je u Europi, u njemačkom gradu Hamburgu, 1903. godine, utemeljio ondašnji šef policije Gustav Roscher. Taj sustav, uz manje modifikacije donedavna je primjenjivan u Hrvatskoj.

10 Pavišić, B., op. cit., 557., ovdje dat prikaz metoda biometrijske identifikacije djelomično je aktua-liziran, mada nisu navedene sve postojeće metode, akceptirajući vrtoglavi razvoj tehnologije i znanosti i svakodnevno otkrivanje i razvoj novih metoda.

167


Klasična daktiloskopija u digitalnom okruženju dobiva novi oblik i široko područje primjene. U području policijske djelatnosti implementiran je sustav za automatsku obradu otisaka papilarnih linija, tzv. AFIS, a u području privatne zaštite sustavi za autorizaciju i autentifikaciju, odnosno kontrolu ulaska i kretanja po štićenom prostoru koji se također baziraju na daktiloskopiji.

Naravno, načela daktiloskopije temeljena na klasičnim sustavima klasifikacije poput Vučetićevog ili Roscherovog, u automatiziranom postupku klasifikacije više se ne primjenjuju.

5.1.1. Sustav automatizirane identifikacije otisaka prstiju – AFIS

Suvremene metode identifikacije na temelju otisaka prstiju koriste se automati-ziranim sustavom klasifikacije i identifikacije, poznatim pod nazivom AFIS. AFIS je skraćenica engleskog naziva Automated fingerprint identification system što bi u prijevodu značilo Sustav automatizirane identifikacije otisaka prstiju.

AFIS je moderni računalni sustav za automatiziranu obradu otisaka papilarnih linija prstiju i dlanova, a u svojoj bazi podataka sadrži otiske iz opće deseteroprstne DKT zbirke, otiske dlanova i sporne tragove papilarnih linija, uključujući i fragmente otisaka. Uporabom AFIS-a znatno se skraćuje vrijeme potrebno za unos podataka, a dobivaju se mnogo veće mogućnosti za provjeru cijele baze podataka.

Sustav radi na načelu nekoliko provjera: 1. provjera deseteroprstnog s deseteropr-stnim obrascima, dakle otiscima svih deset prstiju, a služi za sravnjivanje baze izbjega-vanjem duplikata u bazi podataka, za utvrđivanje lažnih imena i zamjenjuje dosadašnji način ručne klasifikacije i perlustracije (pretraživanja daktiloskopske baze podataka); 2. provjera deseteroprstnog obrasca s bazom spornih tragova, odnosno uspoređivanje svake novoevidentirane osobe s bazom spornih otisaka, odnosno tragova koji pripadaju dotad nepoznatim osobama, počiniteljima kaznenih djela; 3. provjera spornog traga s bazom spornih tragova. Ovom provjerom moguće je povezivati počinitelja kaznenog djela sa serijama kaznenih djela; 4. usporedba spornog traga s bazom deseteroprstnih obrazaca, odnosno sa svim do tada daktiloskopiranim osobama; 5. mogućnost različitih obrada (povećanje kontrasta, svjetlosti, izražajnosti i dr.) spornih tragova u svrhu poboljšanja kvalitete, što olakšava ili omogućava identifikaciju.

Način rada AFIS-a je sljedeći: otisci se digitaliziraju, odnosno unose u bazu po-dataka skeniranjem otisaka na mjestu događaja (od osoba ili mrtvih tijela ili tragova otisaka papilarnih linija), skeniranjem traga-otiska s mjesta događaja izuzetog na foliju ili fotografiranog. Poradi kompatibilnosti i mogućnosti korištenja otiska, fotografije se trebaju izrađivati u traženoj rezoluciji od 500 dpi, jer se ista koristi u čitačima otisaka prstiju, uspoređivačima otisaka i algoritmima kompresije otisaka.

Nakon što je slika otiska papilarnih linija unijeta u bazu podataka, ona se analizira i to na način da se analiziraju mjesta spajanja i završetaka zavijutaka papilarnih linija ili se analizira cjelokupni pravac svake pojedine linije. Dakle za analiziranje otisaka papi-larnih linija AFIS se ne koristi klasifikacija temeljena na tri osnovna uzorka luka, zamke ili kruga, kao što je to slučaj u daktiloskopskim zbirkama.

168


5.1.2. Komercijalna primjena identifikacije otiscima prstiju – tehnologije čitača otisaka prstiju

Za evidentiranje otisaka prstiju i njihovu usporedbu postoje na tržištu brojne teh-nologije. Najpoznatije su: 1. optička, gdje se za očitavanje papilarnih linija prsta koriste digitalne kamere. Prst se polaže na staklenu ploču, te se kroz nju papilarne linije snimaju s CMOS ili CCD optičkim čipom, odgovarajuće rezolucije. Nedostatak te tehnike je za-ostajanje otiska prsta na staklenoj ploči i može ga se "pojačati" prašcima i sl. te ponovno uporabiti (zlorabiti). Isto tako, izuzetno je teško razlikovati prst žive osobe od dobro izrađene imitacije; 2. kapacitivna, temelji se na razlikama napona između ispupčenja - dermatoglifa i zraka u udubinama, koje se zapisuju. Nedostatak ove metode je osjetljivost na elektromagnetska i elektrostatska zračenja, te mogućnost "varanja" imitacijama prstiju; 3. radijska, bazira se na radiovalovima niskog intenziteta, kojima se ozrači prst, a razlike u udaljenosti između grebena i dolina raspoznaju se kao mnoštvo odgovarajuće usmjerenih točkastih antena. Prst mora biti u dodiru s odašiljajućom površinom senzora. Budući da se taj način temelji na fiziološkim značajkama kože, teško je radijski senzor prevariti s umjetnim prstom. Slaba točka te tehnike je dodir između prsta i prstena odašiljača koji se može neugodno zagrijati; 4. tehnologija tlaka, čitač je mnoštvo točki sastavljenih od piezo-električnih elemenata, koji su osjetljivi na tlak i evidentiraju uzorak grebena, kad na njega položimo prst. Nedostaci su slaba osjetljivost, nemogućnost razlikovanja između pravih i umjetnih prstiju i osjetljivost na prejak pritisak; 5. mikro-elektro-mehanička metoda ostala je na stupnju između istraživanja i razvoja, te u eksperimentalnoj uporabi u različitim aplikacijama. Bazira se na mnoštvu mikro-mehaničkih tipki koje raspo-znaju grebene i doline otiska prsta. Kod ove metode također je nemoguće razlikovanje živog prsta od imitacije; 6. toplotna, temelji se na tzv. piroelektričnim materijalima koji mogu razliku u temperaturi pretvoriti u određeni napon. Ovo je načelo na kojem počiva termografija. Termički čitač otiska prsta, mjeri temperaturnu razliku između točki koje su u spoju (grebeni) i onih koje to nisu (doline). Ova metoda ima brojne prednosti poput neosjetljivosti na statički elektricitet i nepostojanja signala poslanog iz čitača na prst. Termički način djeluje u ekstremnim kao i u normalnim temperaturnim uvjetima. Stoga je praktički nemoguća zamjena živog prsta i imitacije. Slaba strana termičkog načina je da slika brzo nestane. Kad prst položimo na senzor, na početku je razlika u temperaturi velika, ali nakon kratkog vremena (manje od jedne sekunde) slika nestane jer se tempe-ratura izjednači. Zato se koristi način evidentiranja slike.

Većina ranije opisanih tehnika može se koristiti na dva načina: 1. kao statična slika, koja funkcionira tako da na površinu prozora pritisnemo prst i zadržimo ga za vrijeme koje je potrebno da se isti snimi. Ova tehnika je dobra jer se snima cijeli otisak; 2. skeni-ranjem, koje se odvija tako da se prstom prođe okomito preko prozora, pa se slika snima sekcijski, a onda se softverski rekonstruira u cijelosti.

Postoje brojni računalni programi i aplikacije za prepoznavanje otisaka prstiju, ali se sve baziraju na temeljnom postupku. Prvi korak u postupku je prikupljanje otisaka prstiju osoba u zbirku. Ova registracija sastoji se od digitaliziranja i pohrane otisaka pr-sta određene osobe. Uzet otisak prsta ili zbroj izvađenih podataka o otisku prsta naziva se predložak osobe. U tijeku funkcioniranja sustava odnosno provedbe identifikacije ili

169


autentifikacije, snimaju se otisci prstiju osoba, a takvi podaci zovu se uzorci. U automat-skom postupku uspoređuju se predložak i uzorak (nesporni i sporni).

Za usporedbu predloška i uzorka koristi se usporedni algoritam koji provjerava i uspoređuje različita usmjerenja slike i stupanj sukladnosti s minucijama, i izražava je u brojčanoj vrijednosti poklapanja. Podudarnost koja je iznad određene razine potvrđuje istovjetnost ili bliskost. Stupanj pouzdanosti, razine kvalitete sustava procjenjuje se te-meljem dvije vrste mogućih pogreški: 1. pogrešna potvrda jer neodgovarajući uzorak i predložak daju dovoljno visoku vrijednost da budu označeni kao sukladni. To je neovla-štenoj osobi dostatno da uđe u sustav. Vjerojatnost da se to dogodi određuje stupanj FAR (False Acceptance Rate – omjer prihvaćenih lažnih uzorka i ukupnog broja obrađenih uzoraka) i 2. pogrešno odbijanje jer odgovarajući uzorak i predložak ne daju dovoljno visoku vrijednost pa se označavaju kao nesukladni. Odbijanje sprječava ovlaštenoj osobi uporabu. Vjerojatnost da se to dogodi, određuje stupanj FRR (False Rejection Rate – omjer odbačenih ispravnih uzoraka i ukupnog broja obrađenih uzoraka). Presjek je točka gdje se sijeku vrijednosti FAR i FRR, a cilj kvalitetnog sustava je postići što niže vrijednosti ova dva koeficijenta.

5.2. Raspored crta lica

U svakodnevnom životu ljude prepoznajemo prema izgledu lica, koje, uz ostale tjelesne i ponašajne karakteristike definira ono što primarno doživljavamo izgledom neke osobe. Otuda i inačica naziva osoba-lice. U klasičnim postupcima identifikacije, a prije svega u postupku prepoznavanja, identifikacija se bazira na izgledu lica.

Izgled lica uvjetovan je i građom kostura glave-lica, rasporedom muskulature, kvalitetom kože, izgledom dijelova lica poput čela, očiju, nosa, usta i dr. Dakle, lice svakog pojedinog čovjeka po svom izgledu i građi razlikuje od lica svih drugih osoba, ono je individualno. Međutim, identifikacija prepoznavanjem je zbog vida čovjeka koji prepoznaje, psiholoških procesa vezanih uz percepciju, pamćenje i dosjećanje11, vrlo subjektivna, pa se u postupku prepoznavanja ili pribavljanja osobnog opisa mogu dobiti nepouzdani podaci.

U klasičnoj identifikaciji poznata je identifikacija osoba putom fotografije. Oso-ba čiji je identitet potrebno utvrditi fotografira se u istom mjerilu u kojem je fotografija osobe s kojom je želimo uspoređivati, a zatim se metodama linearnih i kutnih mjerenja uspoređuju razmaci između pojedinih dijelova lica, odnosno konstantnih točaka. U po-vijesti dosta se primjenjivala i metoda tzv. superpozicije, odnosno preklapanja spornog i nespornog negativa filma ili dijapozitiva jednog preko drugog i provjerom poklapanja određenih točaka i detalja utvrđivala se istovjetnost12.

Kad je riječ o računalnom, biometrijskom prepoznavanju lica, uglavnom se radi o usporedbi na temelju fotografije ili videosnimke. Lice se dijeli na oko 80 karakteristika, npr. razmak između očiju, dimenzije nosa, položaj i razmak između jagodičnih kostiju,

11 Gluščić, S., Klemenčić, G., Ljubin, T., Novosel, D., Tripalo, D., Vermeulen, G., Zaštita svjedoka kod teških kaznenih djela, Priručnik za obuku policije, državnih odvjetnika i sudaca, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2006. 184.-195.12 Kolar-Gregorić, T., op. cit., 15.

170


dimenzije i oblik brade itd., po obilježjima koja ispunjavaju uvjete tražene za identifikacijska obilježja13.

Da bi prepoznavanje bilo na razini identifikacije potrebno je utvrditi traženi broj podudarnosti (između 15 i 20 obilježja). Kako su odabrana obilježja konstantna i rela-tivno nepromjenjiva, osoba se može prepoznati i nakon kirurških korekcija izgleda lica, promjene frizure i bojanja kose, nošenja naočala i slično. S obzirom na to da fotografija zauzima malo memorije, sustav može uspoređivati više milijuna fotografija u minuti, što je izuzetno važno, posebno ako se radi o velikom broju i velikoj frekvenciji ljudi koje je potrebno provjeravati kroz bazu (npr. zračne luke).

5.3. Geometrija dlana i prstiju

Kad govorimo o identifikaciji na temelju izgleda i geometrije dlana i prstiju ruke, treba napomenuti da se radi o metodi čija provedba je gotovo podudarna s ranije opisanom identifikacijom na temelju izgleda i proporcija lica. Također se provodi snimanjem ruku, te automatskom usporedbom obilježja poput rasporeda, oblika i duljine kostiju. Postoji oko 90 obilježja koja se temelje na spomenutim diferencijalnim karakteristikama.

S obzirom na to da geometrija ruke nema zadovoljavajuću razinu jedinstvenosti kod svake osobe, odnosno radi se o relativno nepouzdanoj metodi, ona se uglavnom može koristiti u postupcima provjere identiteta, odnosno autentifikacije14. U postupku identifi-kacije može se koristiti u kombinaciji s drugim metodama kao indicijalna metoda.

Jedna od novijih metoda identifikacije na temelju ruku, bazirane na suvremenim tehnologijama je i metoda usporedbe rasporeda vena na šaci, prilikom koje se traže mje-sta spajanja krvnih žila, koja čine karakterističnu šaru. Ova metoda poput prije opisane, također spada u neinvazivne metode i vrlo je primjenjiva u sustavima gdje je potrebno u kratko vrijeme usporediti veliki broj objekata, bez visokih zahtjeva pouzdanosti.

5.4. Šarenica i mrežnica oka

Ljudsko oko sadrži iznimno veliki broj individualnih karakteristika koje ga čine izuzetno povoljnim za postupak identifikacije osoba. Posebno pogodnim za identifikaciju pokazali su se šarenica ili iris i mrežnica ili retina oka.

Šarenica je obojeni dio oka koji okružuje zjenicu, a sastoji se od prstena, brazdi i pjega u različitim bojama, koji čine jedinstveni vremenski nepromjenjiv kompleks boja i šara kod svakog pojedinca. Na šarenici je definirano oko 200 karakteristika, koje su pogodne za identifikaciju. Šarenica ispunjava pretežiti broj zahtjeva koji se traže za identifikacijska obilježja. Univerzalna je (razumljivo, ima je svaki čovjek), trajna (svoj izgled poprima u najranijem djetinjstvu i ne mijenja se tijekom vremena), nemoguće ju je mijenjati bez velikog rizika od gubitka vida.

Sustav za identifikaciju na temelju šarenice ne može se prevariti lećama, staklenim ili pravim okom odstranjenim s mrtvog čovjeka. Naime, kad je riječ o lećama postoje

13 Vidi supra, 4.14 Vidi supra, 10.

171


algoritmi koji registriraju leće, a kod staklenog oka ili oka mrtve osobe nema očekivane kontrakcije ili širenja zjenice pri obasjavanju oka.

Ova tehnika identifikacije vrlo je jednostavna i pouzdana, neinvazivna je jer nije potreban fizički kontakt osobe sa skenerom. Može se obaviti i snimanjem šarenice oka s običnom kamerom s udaljenosti i do pola metra. Za pregled baze potrebno je par sekundi.

Prepoznavanje osoba skeniranjem šarenice (irisologija) jedna je od najpouzdanijih biometrijskih metoda, ponajviše zbog prirodnih karakteristika šarenice. Metoda je po-godna kako za provjeru tako i za utvrđivanje identiteta.

Mrežnica je tanki sloj stanica, splet krvnih žila koji se nalazi u stražnjem dijelu oka. Njena struktura je individualna, jedinstvena karakteristika svake osobe. Ovo je jedno od najsigurnijih biometrijskih identifikacijskih obilježja, jer nije moguće promijeniti ili repli-cirati unutarnju strukturu oka, niti se ona mijenja tijekom čitavog života, a mrežnica mrtve osobe toliko brzo propada da nisu neophodne dodatne mjere utvrđivanja znakova smrti.

Za uspješno skeniranje mrežnice oka potrebno je skinuti naočale i oko približiti skeneru, te fokusirati pogled na određenu točku. Proces skeniranja traje između 10 i 15 sekundi i oko se za vrijeme skeniranja osvjetljava blagim snopom svjetlosti, zbog čega ova metoda spada u neugodnije i nametljive biometrijske metode.

Zbog visoke cijene, ali i visoke pouzdanosti ova metoda koristi se u područjima i objektima visokog stupnja sigurnosti gdje cijena opreme nije odlučujući čimbenik.

5.5. Termogram lica i tijela

Splet krvnih žila kojima je prožeto ljudsko tijelo, a posebno njegov potkožni dio, predstavlja jedinstveno obilježje i individualan je kod svakog pojedinog čovjeka. Snima-njem infracrvenom kamerom (mjerenjem razlika u temperaturi na površini ljudske kože) omogućuje se registriranje toplinskog zračenja koje krvne žile emitiraju kroz kožu.

Ovakvim postupkom dobiva se snimka, koja se naziva termogram, a isti je jedin-stven za svaku osobu15.

Termogrami lica i tijela ispunjavaju gotovo sve uvjete tražene za identifikacijska obilježja, jer su univerzalni, individualni i konstantni, međutim, postoje i određene limi-tiranosti. Pod utjecajem različitih unutarnjih i vanjskih čimbenika moguće je manipulirati s promjenama u termogramu, npr. izjednačavanjem temperature okoline i tijela, pod utjecajem opojnih sredstava i sl. Daljnji limit je izrazito visoka cijena opreme, prije svega termovizijske infracrvene kamere. Nadalje, slike dobivene ovom metodom zauzimaju puno memorijskog prostora, pa metoda nije pogodna za velike digitalne baze podataka.

Identifikaciju je moguće obaviti pod raznim svjetlosnim uvjetima, kao i bez svjetla (u potpunom mraku). Ova metoda omogućuje prepoznavanje i bez suradnje osobe, te snimanje s veće udaljenosti, jer spada u grupu neinvazivnih metoda identifikacije, gdje osoba ne mora surađivati u postupku provedbe.

Jedna od jednostavnih metoda identifikacije rasporedom krvnih žila može biti i prosvjetljavanje u potpunom mraku. S jedne strane objekta, npr. šake, postavlja se jak

15 Pavišić, B., op. cit., 665., termogram je različit čak i kod blizanaca.

172


izvor svjetlosti, a sa suprotne strane se snima, čime se može dobiti sličan rezultat kao i pri snimaju infracrvenom kamerom.

5.6. 3D fotogrametrijska antropologija i 3D facijalna rekonstrukcija

3D fotogrametrijska antropologija i 3D facijalna rekonstrukcija su metode identifi-kacije koje se temelje na geodetskim disciplinama fotogrametriji i stereofotogrametriji.

3D fotogrametrijska antropologija je metoda kojom se iz snimaka dobivenih vide-okamerama (npr. iz postojećeg sustava videonadzora) uz pomoć odgovarajućeg softvera mogu izmjeriti pojedini dijelovi tijela osobe, te na osnovi tih mjera vrlo precizno razli-kovati tu osobu od drugih.

Ova metoda doživljava punu primjenu pri kriminalističkom istraživanju u postup-cima identifikacije nepoznatih i maskiranih počinitelja razbojništava ili drugih sličnih kaznenih djela, prilikom kojih su počinitelji snimljeni kamerama videonadzora ili drugim sustavima tehničkog snimanja.

3D facijalna rekonstrukcija je metoda identifikacije primjenom odgovarajućeg sof-tvera radi rekonstrukcije izgleda lica osobe na temelju izgleda kostura lica i glave.

U prvom stadiju obavlja se detaljno snimanje lubanje sinkroniziranim stereo vide-okamerama ili fotoaparatima. Fotogrametrijskim načelom obavljaju se izmjere određenih točaka na licu i lubanji16. Mjerenje se može obaviti i laserskim skenerom kojim se tako-đer mogu obaviti vrlo precizna mjerenja, softverskim alatima izračunava se udaljenost svake točke na lubanji i izrađuje se digitalni model. CT snimka glave osobe koju želimo usporediti stavlja se u superpozciju (preklapa se) s izrađenim digitalnim modelom, radi simuliranja konačnog izgleda dodaje se meko tkivo na lubanju i dobiva temelj vanjskog izgleda lica, da bi se zatim na temelju određenih karakteristika i procjene odredila boja kože, izgled očiju, kose i drugi detalji izgleda.

Iako se ovom metodom može postići velika vizualna sličnost digitalne slike lica i glave sa stvarnim izgledom osobe, temelj metode je subjektivna procjena osobe koja izrađuje sliku lica nepoznate osobe i zbog toga metoda nije u potpunosti pouzdana.

Obje od ovih metoda vrlo su važne za identifikaciju osoba, osobito u slučajevima posjedovanja videosnimke s mjesta počinjenja kaznenog djela na kojoj su vidljivi nepo-znati počinitelji kao i kod identifikacije pronađenih nepoznatih mrtvih tijela na kojima je uništeno meko tkivo.

5.7. Tjelesni mirisi

Vrlo značajno i perspektivno područje, posebno traseološke identifikacije u krimi-nalističkom istraživanju je područje ljudskih, tjelesnih mirisa. Tjelesnim mirisima bavi se posebna grana kriminalistike, odorologija (lat. odor: miris)17.

Miris je skup izlučevina ljudskog tijela koji je individualan za svaku osobu. Zahva-ljujući činjenici da ljudsko tijelo u okolnu atmosferu ispušta oko 300 različitih mirisnih

16 Vidi supra, 18.17 Pavišić, B., op. cit., 561.

173


sastojaka, koje je različitim metodama i sredstvima moguće registrirati i razlikovati, otvaraju se široke mogućnosti apliciranja tragova mirisa u kriminalistici. Prepoznavanje počinitelja kaznenog djela njuhom psa nije potpuno nepoznata (operativna) metoda iden-tifikacije. Kad je riječ o egzaktnijim metodama, danas je uz pomoć spektrometra masa moguće identificirati oko 130 specifičnih sastojaka tjelesnog mirisa. Većina mirisa luči se iz površine tijela, kože i potkožnog tkiva, ali znatan dio potječe iz pluća i gastrointestinalnog trakta. Mirisi tog podrijetla imaju vrlo veliku diferencijalnu vrijednost, nastalu specifičnom prehranom, životnim stilom i brojnim dodatnim specifičnostima određene osobe.

Prema dosadašnjim istraživanjima nepobitno je utvrđena individualnost i nepro-mjenljivost temeljnih karakteristika mirisa čovjeka. Ljudski miris predstavlja posebnu vrstu mikrotraga, jer čovjek prilikom kretanja iza sebe u zraku ostavlja molekule mirisa koje se sastoje od individualnog mirisa osobe i raznovrsnih mirisa sredine u kojima boravi. Složenost takvog traga pridonosi njegovoj individualnosti. Posebno su značajni tragovi mirisa koji se mogu pronaći na uporabnim predmetima određene osobe, odnosno predmetima koji povezuju određenu osobu i kazneno djelo (npr. sredstvo počinjenja, kapa, cipele i sl.).

Velika je mogućnost operativnog korištenja tragova mirisa, naglašeno uzimajući u obzir moderne načine počinjenja kaznenih djela poput maskiranih razbojništava, gdje počinitelj ne ostavlja vidljive tragove, već samo tragove svoje nazočnosti poput mirisa, ali u našoj svakodnevnoj praksi nema značajnijih primjera njihovog korištenja u krimi-nalističkom istraživanju.

Sporni uzorci, odnosno tragovi mirisa mogu se prikupljati na mjestu događaja u sterilne hermetičke kontejnere, uz pomoć specijalnih usisavača. S obzirom na to da se radi o kratkotrajnim ili promjenjivim tragovima18, izražena je potreba žurnog postupanja.

Ekspertize kojima se mogu analizirati i identificirati tragovi mirisa su plinska kromatografija i spektrometrija masa.

Danas se intenzivno radi na iznalaženju metoda prikladnih za prikupljanje i pohranu nespornih uzoraka, kako bi se omogućilo stvaranje baza podataka mirisa.

5.8. Odontologija – utvrđivanje identiteta temeljem statusa zubala

Kad je riječ o identifikacijskoj odontologiji treba razmatrati dva aspekta, tra-seološki i identifikacijski. Prvi se odnosi na identifikaciju osoba temeljem tragova zuba (ugriza, odgriza i sl.) pronađenih na mjestu događaja, a drugi se odnosi na identifikaciju osoba i mrtvih tijela.

Usporedba statusa zubala pronađenog mrtvog tijela nepoznate osobe čini se sa statusom zubala iz zubnih kartona, rendgenskih snimaka zubala, medicinske dokumen-tacije o preboljenim traumama ili bolestima i slično. Osim utvrđivanja identiteta mrtve

18 O podijeli tragova vidi više: Pavišić, B., op. cit., 580. Jedan od osnovnih kriterija za hitne istražne radnje je opasnost od odgode, koja je pak definirana i potrebom osiguranja okolnosti koje će protokom vremena nestati ili se promijeniti. Jedna od tih okolnosti su i tzv. kratkotrajni li promjenjivi tragovi poput tragova mirisa, topline, svjetlosti i sl.

174


osobe može se raditi i o identifikaciji počinitelja i/ili žrtve koji je ostavio tragove zubi na drugoj osobi ili predmetima.

U postupku klasične identifikacije gleda se broj zubi, njihov položaj i raspored, veli-čina, razmak, a zatim i osobitosti zuba i zubala. Mogu se koristiti i tragovi stomatoloških zahvata poput popravaka, plombi, kruna, mostova, proteza i dr. Dakle više se uspoređuje vizualno, dok se u području biometrijske identifikacije najviše koristi dentalna radiologija, odnosno rendgenske snimke.

5.9. Analiza glasa

Glas osobe također predstavlja individualno obilježje, koje je ponekad vrlo lako registrirati i razlikovati, odnosno utvrditi istovjetnost glasa ljudskim sluhom. Naravno da ovakvo prepoznavanje može dati određeni rezultat, pa postati i izvor dokaza u postupku, ali treba uvažavati činjenicu da se radi o subjektivnom doživljaju baziranom na subjektivnim karakteristikama slušatelja. Vjerodostojna i neupitna identifikacija treba biti zasnovana na egzaktnim, znanstveno utemeljenim parametrima. Kad je riječ o identifikaciji osobe temeljem glasa, radi se o karakteristikama glasa poput boje glasa, modulacije, frekvencije, specifičnostima izgovora određenih glasova, govornim manama i drugo. Ovo područje identifikacije zove se fonoskopska identifikacija.

Kriminalističko-tehničke biometrijske ekspertize mogu se poduzimati samo sa snimljenim glasovima. U takvim slučajevima postupak identifikacije slijedi na način da se glas osobe snimi (nesporni uzorak) i zajedno sa snimkom spornog glasa dostavi na vještačenje. Eksperti posebnim uređajem glas pretvaraju u električne signale i vizuali-ziraju kroz grafikone čije se amplitude uspoređuju. Temeljem poklapanja ili odstupanja grafičkih prikaza zaključuje se o podudarnosti ili nepodudarnosti glasa određene osobe sa spornim glasom. Očitovanje eksperta o stupnju podudarnosti ili nepodudarnosti glasa može biti formulirano kroz pet kategorija: 1. sigurno isti govornik, 2. sigurno nije isti govornik, 3. vjerojatno isti govornik, 4. vjerojatno nije isti govornik i 5. nemogućnost identifikacije zbog loše snimke.

Suvremena tehnologija omogućuje znatno podizanje razine pozitivne manipulacije snimkama, odnosno restituciju loših i djelomično uništenih snimaka, izdvajanje stranih, a naglašavanje spornog zvuka, lociranje mjesta na kojem je stajao govornik u vrijeme snimanja i dr.

5.10. Rukopis i potpis

Od davnih vremena poznata je identifikacijska vrijednost rukopisa i potpisa. Či-njenica da svaka osoba ima jedinstven rukopis, a potpis je neka vrsta otiska prsta, otvara mogućnost koja se može iskoristiti u identifikaciji osoba.

U klasičnoj identifikaciji rukopisa i potpisa provodi se grafološka analiza koja se uglavnom temelji na grafičkim, ali i nekim psihološkim i biheviorističkim premisama skriptora, odnosno osobe kojoj pripada rukopis ili potpis. Grafologija se može definirati kao disciplina namijenjena otkrivanju i definiranju širokog spektra osobina i sposobnosti. Katkad se naziva i psihologija rukopisa. Grafologijom se u širem

175


smislu može smatrati i analiza rukopisa kao vrsta ekspertize kojom se utvrđuje identitet osobe19.

Kad je riječ o biometrijskoj metodi analize potpisa i rukopisa, treba kazati da je prihvatljiva iako postoji mogućnost krivotvorenja (još uvijek vlada mišljenje da je za mjerodavnu analizu potrebno tumačenje eksperta – subjektivno mišljenje temeljeno na objektivnom nalazu). Ipak, određena obilježja rukopisa, odnosno potpisa mogu se grafički determinirati i klasificirati, jer ostaju nepromijenjena unatoč pokušajima namjernog iskriv-ljavanja načina pisanja, pa postoji prostor za automatsku klasifikaciju i identifikaciju.

Svaki rukopis ima svoja opća i posebna obilježja. Opća obilježja su opći izgled ru-kopisa, stupanj ispisanosti, raspored teksta, odnos prema liniji pisanja, veličina rukopisa, razmaci, vezanost i nevezanost slova, rastavljanje riječi, brzina pisanja, pritisak na papir, nagib rukopisa, ukrašavanje i dr.

Posebna obilježja se za razliku od općih ne mogu u potpunosti definirati, jer su indivi-dualna od osobe do osobe, ali se baziraju na mjerenju nagiba, brzine, jačine pritiska, duljine poteza ruke. Upravo na ovim obilježjima temelji se biometrijska identifikacija skriptora.

Ova identifikacijska metoda koristi bihevioralne karakteristike osobe. Velika prednost ovakvih identifikacija je jednostavnost, koja ne zahtijeva sofisticirani i skupi instrumentarij. S druge strane, unatoč mogućnostima automatske obrade, ipak se radi o psihološko-grafičkoj ekspertizi koja zahtijeva izuzetnu stručnost i subjektivni angažman eksperta-vještaka.

5.11. Dinamika tipkanja

Tijekom Drugog svjetskog rata u nadigravanju obavještajnih službi i postupcima dešifriranja radiotelegrafskih poruka, ustanovljeno je da se po brzini, ritmu i dinamici tipkanja može razlikovati pojedine operatere, radiotelegrafiste. Identificiranje pošiljatelja poruke moglo je pridonijeti prepoznavanju korištenog koda i dešifriranju poruke.

U današnjem kontekstu može se govoriti o dinamici tipkanja na tipkovnici računala, odnosno vremenskom razmaku između pritiskanja dvije tipke, dinamici otipkavanja PIN koda na uređajima za autentifikaciju i sl. Naime, svaki korisnik ima jedinstven način tipkanja definiran vremenom potrebnim da se napravi prijelaz između kombinacije tipki i duljine pritiska, a informacijski sustav može pohraniti i analizirati dinamiku tipkanja. Posebno je značajno područje identifikacije korisnika računala po dinamici tipkanja pri tzv. On line tipkanju na tipkovnici računala, zbog poznatih oblika kaznenih djela vezanih uz internet.

Ukupno gledano radi se o perspektivnoj i značajnoj metodi identifikacije, koja spada u skupinu neinvazivnih tehnika, a čije korištenje može biti vrlo jednostavno i jeftino.

5.12. Hod

Hod je identifikacijska karakteristika koja predstavlja složenu tjelesno i prostor-no-vremensku karakteristiku ponašanja. Njegova diferencijalna vrijednost limitirana

19 Pavišić, B., op. cit. 67.

176


je nemogućnošću izdvajanja egzaktnih parametara i njihovom registracijom, pa nema individualnu vrijednost, međutim može biti značajna za eliminaciju, tzv. operativnu identifikaciju.

Idući problem s hodom je što se on mijenja protokom vremena, odnosno uvjetovan je brojnim tjelesnim i drugim karakteristikama.

Primjenom suvremene, prije svega videotehnologije, značajke hoda (pojedina obi-lježja) pokušavaju se detektirati i izdvojiti analizom videosnimke osobe u hodu20.

Ova metoda slična je biometrijskoj metodi 3D fotogrametrijske antropologije po tome što se također koristi analizom videozapisa, no razlika je u tome što se ne mjere precizne dimenzije određenih dijelova tijela, već se ustanovljavaju ponašajne karakteristika hoda kroz amplitude gibanja, međusobne pokrete, položaj zglobova i ostalih dijelova tijela.

5.13. Analiza DNK

5.13.1. DNK – deoksiribonukleinska kiselina

Razvojem prirodnih znanosti, a prije svega molekularne biologije, došlo se do spoznaje o genetskoj uvjetovanosti brojnih ljudskih psiho-tjelesnih karakteristika, ali i o individualnosti i neponovljivosti ljudske stanice. Ustanovljavanjem činjenice da je molekula deoksiribonukleinske kiseline – DNK (deoxyribonucleic acid – DNA) različita kod svakog čovjeka, počinje primjena ove metode u kriminalistici.

Paralelno s humanom genetikom razvija se animalna i botanička genetika, koja također ima potencijalno široku primjenu u kriminalistici21.

Britanski znanstvenik sir Alec Jeffreys prvi je 1984. godine primijenio činjenicu o jedinstvenosti građe molekule DNK na identifikaciju nepoznatih počinitelja kaznenih djela, pa je metodu nazvao DNA-fingerprinting po uzoru na do tada neprikosnovenu daktiloskopsku metodu identifikacije.

Ova metoda temelji se na činjenici da je ljudski organizam sastavljen od oko 100 trilijuna živih stanica. Svaka stanica građena je od jezgre kao središnjeg dijela i citoplazme koja okružuje jezgru, a koja je s vanjske strane obavijena membranom koja stanicu odvaja od drugih stanica. U jezgri se nalaze kromosomi koji su nositelji osnovnog nasljednog materijala. U kromosomima je smještena jezgrina ili nuklearna DNK, dok se u citoplazmi nalaze brojne stanične strukture među kojima i mitohondriji, u kojima se nalazi mitohon-drijska DNK. Cjelokupni genetički organizma zove se genom.

DNK ili deoksiribonukleinska kiselina je molekula građena u obliku dvostruke spiralne zavojnice koja je međusobno povezana parovima baza. Svaka molekula sadrži oko 3 000 000 000 takvih parova baza. DNK sadrži genetičke odrednice za specifični biološki razvoj i jedinstvena je za svaku osobu s iznimkom jednojajčanih blizanaca čija je struktura DNK identična. Molekula DNK nalazi se u svakoj stanici ljudskog organizma

20 Medicinska 3D analiza hodanja provodi se na uređaju koji se zove tredmil. Mjere se i utvrđuju para-metri hoda, a prije svega položaj zglobova, dužina koraka, širina koračanja, itd.21 Životinjskom DNK može se utvrditi ne samo vrsta životinje, nego i njeno podrijetlo….isto tako biljnom genetikom može se utvrditi vrsta i dr. karakteristike biljke, ili npr. peluda, ali i geografsko podrijetlo i dr.

177


i njena struktura predstavlja genetsku šifru kao osnovu nasljeđivanja. Oko 99,5% DNK molekule je zajedničko svim ljudima i to područje DNK naziva se nekodirajuće područje, dok preostalih 0,5% predstavlja kodirajuća područja koja su visoko varijabilna (polimor-fna), te čine svaku osobu jedinstvenom. Na proučavanju kodirajućih područja temelji se kriminalistička identifikacija osoba22.

Genetičke odrednice nalaze se u 23 para kromosoma, odnosno u 46 kromosoma koji se nalaze u jezgri svake tjelesne stanice. Unutar kromosoma na točno određenim mjestima nalazi se približno 30 000 do 40 000 gena, koji određuju sva svojstva jednog organizma. Polovica od ukupno 46 kromosoma, odnosno 23 kromosoma nasljeđuju se od majke, a 23 od oca. Jedan od tih parova čine spolni kromosomi (X, Y), koji određuju spol osobe. Preostala 22 kromosomska para, koji se nazivaju autosomi, prenose nasljedna svojstva. To je osnova za određivanje spola temeljem analize DNK.

5.13.2. Analiza DNK

Analiza DNK je zasigurno jedna od najznačajnijih i najpouzdanijih biometrijskih metoda identifikacije. Koristi se u mnogim područjima istraživanja, a nama najzanimljivija primjena je u području kriminalistike i sudske medicine gdje se analiza DNK koristi za utvrđivanje identiteta nepoznate osobe, dokazivanje roditeljstva, posmrtnu identifikaciju ostataka mrtvog tijela, određivanje spola osoba, odnosno za traseološku identifikaciju, te kriminalistička istraživanja kaznenih djela. Primjena analize DNK za traseološku identifikaciju podrazumijeva identifikaciju osoba koji su u svezi s kaznenim djelom ana-liziranjem tragova biološkog podrijetla pronađenih na mjestu događaja.

Kod analize DNK koriste se unaprijed određeni lokusi, za koje je poznato da sadrže određene parove baza koji se uzastopno ponavljaju, a istodobno pokrivaju veliku varija-bilnost u ljudskoj populaciji, odnosno koji sadrže VNTR.

VNTR ili varijabilni (polimorfni) ponavljajući sljedovi (engl. Variable number tandem repeats) su visoko polimorfni sljedovi i određeni su brojem ponavljajućih DNK sekvenci. Većina DNK sljedova odnosno sekvenci ne sadrži gene, već služi isključivo kao pomoćni genetički materijal. Kratke sekvence parova baza koji se učestalo ponav-ljaju, nazivaju se kratki ponavljajući sljedovi ili STR (short tandem repeats). Iako se ove sekvence pojavljuju u DNK svake osobe, broj ponavljanja sekvenci jako se razlikuje od osobe do osobe. Upravo se na utvrđivanju broja i dužine ponavljanja tih sekvenci temelji identifikacija osoba metodama analize DNK.

Sve do sada navedeno odnosi se na jezgrinu ili nuklearnu DNK koja se nalazi u strukturi kromosoma u staničnoj jezgri. No, nije uvijek lako i moguće pronaći na mjestu događaja kaznenog djela uzorke koji sadrže dovoljne količine jezgrine DNK. Tijekom vremena je razvijena druga mogućnost identifikacije, analizom mitohondrijske DNK koja je s mnogim drugim staničnim strukturama sastavni dio citoplazme.

Iako je po strukturi slična jezgrinoj DNK, mitohondrijska DNK se od jezgrine razlikuje po tome što je znatno manja i u svojoj strukturi ima oko 10.000 puta manje

22 Jurković, K. i dr., Vrednovanje DNA analize u predmetima vještačenja prije DNA tehnologije. Policija i sigurnost br. 1-2/04., str. 22.

178


parova baza, ali zato ima više stotina kopija od jezgrine. Također bitna razlika u odnosu na jezgrinu DNK je u načinu nasljeđivanja. Mitohondrijska DNK nasljeđuje se isključivo po majci tako da sva braća i sestre imaju slijed nukleotida mitohondrijske DNK identičan majčinom. Razlog tome leži u činjenici što jajna stanica ima nekoliko tisuća mitohondrija i stotine tisuća kopija mitohondrijske DNK, a spermij svega nekoliko mitohondrija.

Budući da je način nasljeđivanja samo po majčinoj liniji, prilikom identifikacije primjenom analize mitohondrijske DNK moguće je koristiti nesporne uzorke pribavljene od srodnika koji su u obiteljskom stablu relativno daleko od sporne osobe, bilo vodoravno ili okomito u načinu nasljeđivanja.

Prednost mitohondrijske pred jezgrinom DNK je upravo u činjenici da svaka sta-nica sadrži više stotina kopija mitohondrijske DNK, zbog čega je lako izdvojiti dovoljnu količinu DNK potrebnu za analizu, čak i u slučaju mikrotragova i problematičnih i starih tragova koji su djelomično kontaminirani ili degradirani.

Uzorak mitohondrijske DNK moguće je dobiti i iz stanica bez korijena, pošto nije uvijek lako na mjestu događaja pronaći biološki trag koji sadrži dovoljnu količinu jezgrine DNK. Prije svega to se odnosi na tragove vlasi i dlaka koje se najčešće na mjestu događaja pronađu bez korijena23.

6. ZAKLJUČAK

Primjena biometrije i biometrijskih metoda identifikacije u svim područjima ljudskog života, pa i kriminalističkog istraživanja, već danas je prisutna realnost. U radu su prika-zane metode identifikacije, kod većine ljudi bit će doživljene kao znanstvena fantastika, no realnost je činjenica da se na temelju mikro traga biološkog materijala (djelića žive stanice) može identificirati počinitelj kaznenog djela, da se temeljem snimki sigurnosnog videosustava, antropološko-geodetskim mjernim metodama može identificirati snimljenog počinitelja.

Većina poznatih biometrijskih metoda tek je u povojima, a mogućnosti razvoja tih i ustanovljavanje novih može se širiti unedogled. Interes društva, bilo da se radi o području policijsko-kriminalističke ili području privatne sigurnosti, je da se istraživanje i razvitak biometrijskih mogućnosti u području identifikacije nastavi.

Primjena metoda biometrijske identifikacije sve značajnije će doprinositi uspješnom radu tijela koja se bave suzbijanjem kriminaliteta, pa će osim već etabliranih metoda po-put analize DNK, daktiloskopije (AFIS-a) i usporedbe rukopisa i potpisa i druge metode biometrijske identifikacije kao i moderna digitalna tehnologija pronaći zasluženo mjesto i primjenu u radu tih tijela. Nalazimo se u razdoblju postojanja brojnih prijepora vezanih uz valorizaciju i optimalizaciju ponuđenih biometrijskih metoda kako u komercijalnoj tako i u policijskoj primjeni, koje su neizbježne pri pojavi svega novog i nepoznatog. Stječe se dojam da se zbog trenutne fasciniranosti novim metodama zapostavljaju neke klasične metode identifikacije, koje u biometrijskom okruženju dobivaju na kvaliteti i primjenjivosti. Tako se npr., daktiloskopija koja je prema svim pokazateljima vrlo pouz-

23 Primorac, D., op. cit., 12.-18.

179


dana, neupitno visoke identifikacijske razine, s izrazito malom mogućnošću pogreške, koja je i u kadrovskom i u materijalno-tehničkom aspektu vrlo prihvatljiva, jer za njenu provedbu nije potreban sofisticiran i skup instrumentarij, niti ekspertni kadrovski poten-cijali, nepravedno zapostavlja.

Treba vjerovati, da će nakon velikih amplituda – od skeptičnosti do fascinira-nosti, protokom vremena, senzibiliziranjem mjerodavnih i usavršavanjem pojedinih biometrijskih metoda, slijediti osvješćivanje i primjena ponuđenih mogućnosti s pravom mjerom.

LITERATURA

Knjige1. Gluščić, S., Klemenčić, G., Ljubin, T., Novosel, D., Tripalo, D., Vermeulen, G. (2006).

Zaštita svjedoka kod teških kaznenih djela, Priručnik za obuku policije, državnih od-vjetnika i sudaca, Council of Europe Publishing, Strasbourg.

2. Hong, C., Jain, K. A. (2004). Tooth Contour Extraction for Matching Dentar Radiographs. Washington: IEE Computer Society.

3. Keller, C., Huelsmann, U. (2001). Der genetische Fingerabdruck. Stuttgart: Hinweise fuer die polizeiliche Praxis.

4. Kolar-Gregorić, T. (2002). Kriminalistička identifikacija osoba. Krimarak 9. Zagreb: MUP RH.

6. Pavišić, B., Modly, D., Veić, P. (2006). Kriminalistika 1. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.

7. Pavišić, B. (2005). Komentar Zakona o kaznenom postupku. 5. izdanje. Rijeka: Žagar.8. Pllat, R. (2004). Mjesto zločina. Vodič kroz forenzičnu znanost. Zagreb: Naša djeca.9. Primorac, D. (2001). Primjena DNA analize u sudskoj medicini i pravosuđu. Zagreb:

Matica Hrvatska.10. Woodward, D., J., Horn, C., Gatune, J., Thomas, A., Biometrics, A. (2003). Look at Facial

Recognition. RAND Public Safety and Justice for the Virginia State Crime Comision. Pittsburgh: PA.

11. Lu, X., Colbry, D., Jain, A. K. (2004). Three-Dimensional Model Based Face Recogniti-on. Proc. International Conference on Pattern Recognition (ICPR), vol. I, pp. 362-366, Cambridge, UK.

Članci1. Jurković, K. i dr. (2004). Vrednovanje DNA analize u predmetima vještačenja prije DNA

tehnologije. Policija i sigurnost. 1-2/04. Zagreb: MUP RH.2. Coleman, S. (2000). Biometrics-Solving Cases of Mistaken Identity and More. FBI Law

Enforcement Bulletin, 6.

Vrela s interneta1. http://biochem.mefos.hr/biokemija, 12. travnja 2008.2. http://ctl.ncsc.dni.us/biomet%20web/BMCompare.html, 15. svibnja 2008.3. http://www.statinfo.mefos.hr/0708/sminfo/defs1g1.doc, 15. svibnja 2008.

180


4. http://www.forensic-evidence.com/site/ID/ID_bertillion.html, 12. travnja 2008.5. http://en.wikipedia.org/wiki/Alphonse_Bertillon, 12. travnja 2008.6. http://www.nlm.nih.gov/visibleproofs/galleries/biographies/bertillon.html,

22. svibnja 2008.7. http://www.biometricscatalog/org/nstcsubcommittee/Documents/Biometrics,

12. travnja 2008.8. http://www.ip-rs.si/varstvo-osebnih-podatkov/informacijske-tehnologije-in-osebni-po

datki, 20. svibnja 2008.9. http://www.fbi.gov/hq/cjisd/iafis.htm, 15. svibnja 2008.10. http://www.ekoms.hr/3.php, 20. svibnja 2008.11. http://www.biometricscatalog/org/nstcsubcommittee/Documents/Biometrics, 12. travnja

2008.12. http://cnx.org/content/m12495/latest/, 15. travnja 2008.13. http://www. Argus-solutions.com/how_iris_recognition_works.htm, 15. travnja 2008.14. http://statinfo.mefos.hr/0708/sminfo/defs2g7.doc, 15. travnja 2008.

Pravni akti1. Zakon o kaznenom postupku - pročišćeni tekst. NN 62/03.2. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. NN 115/06.3. Zakon o policiji. NN 129/00.4. Pravilnik o načinu policijskog postupanja. NN 81/03.5. Pravilnik o načinu izuzimanja uzoraka biološkog materijala za analizu deoksiribonukle

inske kiseline. NN 107/99.

Summary

Želimir Radmilović

BIOMETRIC IDENTIFICATIONThe field of biometry is becoming very important in different areas of human life, work and interest with the developments made in science and especially in digital information. The achievements of biometry are used in the areas of medical diagnostics, private security, surveillance on various public spaces (autentification) and identification of persons for non-investigative reasons such as monitoring elections and the process of proving paternity.This paper focuses on the possibilities of applying biometry in the course of investigation. There are three aspects of biometrical achievements that can be applied in criminalistics. First, the area of biometrical identification of persons; the second area is the so called identification by trace and the third accounts for biometrical characteristics of lesser differential value used in the discovery procedure in the course of a criminal investigation.Biometry has been used for a long time and it has been developing along with human knowledge, human technology and science. Significant development in the latter areas made in the last decades opens the door to applying biometry in the process of identification. Classical methods of identifi-cation in new surroundings are thereby improving in quality while new methods surface as well.

181

STRUČNI ČLANAK UDK: 343.85Primljeno: listopad 2008.

DEAN SAVIĆ*, BRANIMIR LIKER**, DANIJEL MENDAŠ***

Suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari: strateško planiranje

Sažetak

Suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari može biti uspješno samo ukoliko ga prati sveobuhvatno i multidisciplinarno strateško planiranje. Pri tome je potrebno jasno definirati konkretne ciljeve, mjere i zadaće, te precizno odrediti rokove, izvršitelje i potrebna sredstva. Uloga menadžmenta strateške razine presudna je u svim stadijima strateškog planiranja, dok je uloga nižeg menadžmenta i službenika stručne razine neophodna samo u vezi s tehničkim aspektima planiranja i konkretnom provedbom zadaća.Ključne riječi: oružje, eksplozivne tvari, nedozvoljeno posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari, strategija, planiranje, akcijski plan, provedbeni plan, menadžment, Nacionalno povjerenstvo za oružje i streljivo.

UVOD

Ukupnost problematike nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari sastoji se od širokog spektra različitih protupravnih radnji koje se javljaju u svim segmentima ljud-skog djelovanja koje je u vezi s oružjem i eksplozivnim tvarima. Učinkovito suzbijanje tih radnji moguće je isključivo uz sveobuhvatan pristup usmjeren na sve aspekte problematike. To znači da, osim represivnih i preventivnih mjera koje se poduzimaju radi suzbijanja kaznenih djela i prekršaja, postoji potreba i za poduzimanjem čitavog niza drugih mjera kako bi se uklonili uvjeti koji omogućuju i pospješuju takvo protupravno ponašanje. Uz potrebu za sveobuhvatnim pristupom ovoj vrsti delikata, preduvjet za učinkovitost jest i adekvatno strateško planiranje. S obzirom na to da problematika oružja i eksplozivnih tvari obuhvaća nadležnost više državnih tijela te različitih službi unutar njih, strateško planiranje potrebno je obaviti vrlo pažljivo uz uvažavanje svih specifičnosti problema-

* mr. sc. Dean Savić, predavač na Visokoj policijskoj školi MUP-a RH, Zagreb.** Branimir Liker, načelnik Odjela organiziranog kriminaliteta, PU primorsko-goranske.*** Danijel Mendaš, policijski službenik, Odjel organiziranog kriminaliteta, PU primorsko-goranska.

182

Savić, Liker, Mendaš: Suzbijanje posjedovanja oružja …Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 181-191

tike, kao i uz uvažavanje potrebe za primjenom spomenutog sveobuhvatnog, odnosno multidisciplinarnog pristupa.

Pojam strateškog planiranja treba shvatiti kao proces definiranja strategije (kao kon-cepta za postizanje zacrtanih ciljeva) na razini najvišeg rukovodstva, uključujući i preciznu operacionalizaciju ciljeva i zadaća, kao i parcijalne strategije za njihovo ostvarivanje.

Spomenuta operacionalizacija, odnosno daljnja razrada strategije, zadaća je nižih razina rukovođenja i obavlja se kroz akcijske planove.

Kako strategije i akcijski planovi u vezi s problematikom oružja i eksplozivnih tvari ne bi ostali sami sebi svrha, odnosno kako bi se osigurala njihova provedba, pro-ces planiranja potrebno je obaviti ne preskačući niti jednu od njegovih osnovnih etapa. Isto tako, nakon usvajanja strateških planova potrebno je osigurati njihovu provedbu, nadzor i korekciju, u čemu ključnu ulogu ima razina najvišeg rukovodstva, tzv. strateški menadžment.1

1. ODREĐIVANJE OPSEGA PROBLEMATIKE

Pojam "oružje i eksplozivne tvari" koji se koristi u Kaznenom zakonu2 odnosi se na pojmove koji su posebno definirani Zakonom o oružju3 i Zakonom o eksplozivnim tvarima.4 Te su definicije donesene uz uvažavanje međunarodnih standarda te zapravo obuhvaćaju sva sredstva koja se jednom općom definicijom mogu svrstati pod oružje i eksplozivne tvari (razne vrste oružja i oruđa, streljiva, eksploziva, pirotehničkih sredstava i sl.). Sukladno tome, za potrebe određivanja opsega problematike najprikladnije je korištenje pojma "oružje i eksplozivne tvari", koji treba shvatiti što je moguće šire kako bi se prilikom izrade strateških planova osigurala njegova primjena i na aspekte na koje se u početku nije računalo, a koji tek kasnije mogu postati aktualni. Drugim riječima, spomenuti pojam nije dobro ograničiti na, primjerice, "vatreno oružje" ili "malo i lako oružje", jer u određenom trenutku problem hladnog oružja,5 ili vojnog oružja koje ne potpada pod pojam malog i lakog oružja, mogu postati gorućim predmetom interesa. Ukoliko se takvi problemi pojave, širi pristup omogućuje primjenu strategije i na nove oblike ugrožavanja,

1 Jurina, M.: Rukovođenje i organizacijsko ponašanje, Zagreb: MUP RH, 1994., 10.2 Kazneni zakon, NN 110/97., 27/98., 50/00., Odluka USRH U-I-241/00. od 10. 5. 2000., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., Odluka USRH U-I-2566/03. i U-I-2892/03. od 27. 11. 2003, 105/04., 84/05., 71/06., čl. 335.3 U čl. 3. Zakona o oružju (NN 63/07.) oružje je definirano kao naprava izrađena ili prilagođena da pod pritiskom zraka, barutnih i drugih plinova ili drugog potisnog sredstva može izbaciti zrno, kuglu, sačmu ili neki drugi projektil, odnosno raspršiti plin ili tekućinu te druge naprave koje su namijenjene za samoobranu, lov ili šport. Oružjem se smatraju i bitni dijelovi oružja (cijev s ležištem metka, cijevni umetak, zatvarač, navlaka, rukohvat s mehanizmom za okidanje te bubanj kod revolvera). Pojam oružja detaljno je razrađen u čl. 4. do 7. istog Zakona.4 U čl. 3. st. 1. Zakona o eksplozivnim tvarima (NN 178/04., 109/07., 67/08.) kao eksplozivne tvari navedene su gospodarski eksplozivi, sredstva za iniciranje eksplozivnih tvari, pirotehnička sredstva, streljivo, baruti, proizvodi punjeni eksplozivnim tvarima, te sirovine eksplozivnih svojstava koje služe za proizvodnju eksplozivnih tvari.5 Kao primjer može se navesti vrlo aktualni problem uličnih obračuna noževima maloljetnika u Lon-donu.

183


pa tada nema potrebe za donošenjem novog strateškog plana, već je dovoljno modificirati provedbene planove te na temelju toga pristupiti rješavanju novonastale situacije.

Nakon određivanja pojma potrebno je odrediti i opseg problematike. Ona može obuhvaćati dvije sfere: legalnu i ilegalnu. Legalna sfera odnosi se na sve sigurnosno re-levantne aspekte problematike oružja i eksplozivnih tvari u kojima se subjekti primarno pridržavaju propisa, a do zloporaba dolazi tek sporadično i ovisno o specifičnim okolno-stima. S druge strane, ilegalna sfera obuhvaća one vidove problematike u kojima subjekti u svim ili većini segmenata svog ponašanja krše zakon.

Sukladno navedenom, legalna sfera može obuhvaćati sljedeće sigurnosno relevantne aspekte: držanje i nošenje oružja od strane građana; držanje i nošenje službenog oružja; proizvodnju oružja i eksplozivnih tvari; popravljanje, prepravljanje, promet i prijevoz oružja i eksplozivnih tvari; ispitivanje i obilježavanje žigom vatrenog oružja; proizvodnju, nabavljanje i promet vojnog i policijskog oružja; lov; sportsko streljaštvo; uvoz i izvoz oružja i eksplozivnih tvari; uništavanje oružja i eksplozivnih tvari; skladištenje vojnog i policijskog oružja; upravljanje viškovima vojnog i policijskog oružja; te druge aspekte.

Ilegalna sfera obuhvaća sljedeće aspekte: nedozvoljeno posjedovanje oružja i ek-splozivnih tvari; nedozvoljenu trgovinu oružjem i eksplozivnim tvarima; nedozvoljenu proizvodnju oružja i eksplozivnih tvari; krijumčarenje oružja i eksplozivnih tvari; zlopo-rabu oružja i eksplozivnih tvari; krađe oružja i eksplozivnih tvari; te druge aspekte.

Osim što je širenje interesa na legalnu sferu nužno zbog osnovnih sigurnosnih parametara (poput korelacije između količine oružja u legalnom posjedu i broja nesret-nih slučajeva, samoubojstava i ubojstava počinjenih tim oružjem), ono je nužno i zbog činjenice što se legalna sfera često isprepleće s ilegalnom ili čak u potpunosti zalazi u nju (npr. krijumčarenje oružja od strane trgovačkog društva koje ga legalno proizvodi, fiktivno uništavanje oružja od strane nadležne komisije i njegova ilegalna prodaja, izvoz oružja u zemlju koja je pod međunarodnim embargom uz pomoć krivotvorene potvrde krajnjeg korisnika). Stoga je širim strateškim pristupom nužno stvoriti preduvjete ne samo za učinkovitu borbu protiv ilegalnih aspekata problematike oružja i eksplozivnih tvari, već i za stvaranja uvjeta u kojima subjekti koji djeluju u legalnoj sferi ne mogu zaći u ilegalnu ili im je to znatno otežano.

Štoviše, takvim pristupom potrebno je spriječiti i obrnuto: mogućnost legalizira-nja ilegalne sfere izborom pogrešnih instrumenata za njezinu kontrolu. Takav je slučaj nastupio, primjerice, kada je tijekom akcija dobrovoljne predaje i legalizacije oružja primjenjivan loše definiran institut amnestije, što je praktički dovelo do legalizacije ilegalnog tržišta oružja.

2. ODREĐIVANJE NADLEŽNOSTI

Ukoliko se prihvati potreba za širim određenjem pojma i opsega problematike oružja i eksplozivnih tvari, ukazuje se i potreba za širim odabirom državnih tijela koja se bave tom problematikom i koja trebaju preuzeti ulogu nositelja zaduženih za ostvarivanje strateških ciljeva.

184


Uzevši u obzir aspekte koje ova problematika obuhvaća, u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova potpadaju svi ilegalni i većina legalnih aspekata. Tako je policija za-dužena za otkrivanje kaznenih dijela i prekršaja u vezi s nedozvoljenim posjedovanjem, proizvodnjom, trgovinom i krijumčarenjem oružja i eksplozivnih tvari, kao i drugim zloporabama s tim u vezi. Ustrojstvene jedinice nadležne za upravne i inspekcijske poslove zadužene su za nadzor nad držanjem, nošenjem, proizvodnjom, prometom, popravljanjem, prepravljanjem, prijevozom, ispitivanjem i obilježavanjem oružja, te za druga područja na koje se odnosi upravni i inspekcijski nadzor građana i pravnih osoba. Nadalje, poseb-na komisija Ministarstva unutarnjih poslova zadužena je za postupanje s oružjem koje je nakon okončanja sudskih postupaka pravomoćno oduzeto građanima, a ustrojstvene jedinice nadležne za materijalno-financijske poslove zadužene su za nabavljanje, skladi-štenje, i upravljanje viškovima policijskog oružja. Provođenje javnih kampanja u vezi s podizanjem svijesti građana o opasnostima koje nosi posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari u nadležnosti je odjela zaduženog za odnose s javnošću.

Ovako gruba podjela prikriva činjenicu da u vezi s većinom navedenih aspekata dolazi do preklapanja nadležnosti nekih ustrojstvenih jedinica. Tako je za provedbu pojedinih radnji u vezi s upravnim nadzorom oružja zadužena policija, dok detektiranje kažnjivih radnji u određenoj mjeri obavljaju ustrojstvene jedinice nadležne za upravne i inspekcijske poslove. S druge strane, za pojedine vidove problematike nije jasno tko je nadležan ili je nadležnost neprirodno rascjepkana. Na primjer, prekršajnu problematiku u vezi s nedozvoljenim posjedovanjem oružja6 prati odjel policije nadležan za praćenje javnog reda i mira, kaznena djela nedozvoljenog posjedovanja veće količine oružja7 prati odjel zadužen za suzbijanje organiziranog kriminala, dok kaznena djela nedozvoljenog posjedovanja manje količine oružja8 prati odjel zadužen za suzbijanje općeg kriminaliteta. Ovakva umjetna podjela praćenja ilegalnih aspekata rezultat je nepostojanja ustrojstvene jedinice u čijoj bi nadležnosti bilo praćenje čitave problematike, što dovodi do određenih problema u vezi s cjelokupnim sagledavanjem pojave i iniciranjem potrebnih mjera za njezino suzbijanje, odnosno u vezi sa strateškim planiranjem i provedbom konkretnih planova.

Vrlo važnu ulogu u kontroli legalnih aspekata ima Carinska uprava Ministarstva financija u čijoj je nadležnosti nadzor uvoza, izvoza, provoza, te nadzor drugih oblika prijenosa oružja i eksplozivnih tvari preko državne granice. Carinska uprava također je zadužena za ilegalne aspekte problematike te poduzima konkretne mjere u vezi sa suzbijanjem krijumčarenja.

U vezi s ulogom drugih državnih tijela značajnu zadaću ima ministarstvo nadležno za poslove gospodarstva koje obavlja poslove u vezi s izdavanjem dozvola za uvoz i izvoz oružja i eksplozivnih tvari. Iako bi odgovornost za izdavanje spomenutih dozvola treba-la u cijelosti biti u nadležnosti navedenog ministarstva, ta je odgovornost disperzirana

6 Prekršaji iz čl. 91. Zakona o oružju, NN 63/07.7 Kazneno djelo iz čl. 335. st. 2. KZ-a, NN 110/97., 27/98., 50/00., Odluka USRH U-I-241/00. od 10. 5. 2000., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., Odluka USRH U-I-2566/03. i U-I-2892/03. od 27. 11. 2003., 105/04., 84/05., 71/06.8 Kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. istog Zakona.

185


na komisiju u čiji su rad uključeni i predstavnici ministarstava nadležnih za obranu, te unutarnje i vanjske poslove.

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske nadležno je za skladištenje, upravljanje viškovima te za inspekcijski nadzor proizvodnje vojnog oružja. Određeni aspekti tog nadzora spadaju i u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova. Ilegalni aspekti proble-matike oružja unutar Oružanih snaga u nadležnosti su Vojne policije. Uloga sigurnosnih službi ogleda se u prvom redu u prikupljanju informacija o ilegalnom posjedovanju oružja i eksplozivnih tvari te prosljeđivanju takvih informacija drugim korisnicima. U nadlež-nost pravosudnih tijela spada procesuiranje počinitelja kaznenih djela i prekršaja u vezi s nedozvoljenim posjedovanjem oružja i eksplozivnih tvari.

Nadležnost Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija ogleda se u pred-stavljanju države na međunarodnim forumima na kojima se na političkoj razini raspravlja o problematici oružja i eksplozivnih tvari, te u objedinjavanju određenih godišnjih iz-vješća u vezi s kontrolom oružja i njihovom dostavljanju zainteresiranim međunarodnim subjektima.

3. ODREĐIVANJE STRATEŠKE RAZINE PLANIRANJA

S obzirom na činjenicu da je za većinu razmatranih aspekata zaduženo Ministarstvo unutarnjih poslova, ono bi trebalo preuzeti i vodeću ulogu u izradi strateških dokume-nata za učinkovito suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari. U nedostatku ustrojstvene jedinice u čijoj bi nadležnosti bila cjelokupna problematika, jedino adekvatno rješenje bilo bi formiranje ad hoc povjerenstva kojim bi rukovodio menadžer strateške razine i koje bi bilo zaduženo za iniciranje i koordiniranje izrade strateških planova.

Budući da opseg problematike u vrlo važnim segmentima nadilazi nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, temeljni strateški dokument koji je potrebno izraditi bila bi strategija na nacionalnoj razini. Ona bi se trebala odnositi na točno određeno vremensko razdoblje. Uzevši u obzir prethodna razmatranja u vezi s pojmom i opsegom problematike, najprihvatljiviji naziv takvog dokumenta bio bi npr. Nacionalna strategija za kontrolu oružja i eksplozivnih tvari 2009.-2014.

Zbog regionalnih specifičnosti postoji potreba i za izradom strateških dokumenata niže razine, bez obzira na to što akcijski plan koji proizlazi iz nacionalne strategije može predvidjeti i izravno poduzimanje nekih mjera na regionalnoj razini. Regionalni strateški dokumenti s akcijskim planovima trebali bi pratiti logiku i ciljeve nacionalne strategije uz uvažavanje posebnosti koje vladaju na određenom području. S obzirom na to da pro-blematika oružja i eksplozivnih tvari koja je u nadležnosti drugih državnih tijela može biti pokrivena nacionalnim strateškim dokumentima, potreba za regionalnim strateškim planiranjem odnosi se samo na neke dijelove problematike koji su u nadležnosti Ministar-stva unutarnjih poslova. Prilikom izrade tih dokumenata potrebno je koristiti metodike za izradu sigurnosnih prosudbi.9 Pri tome je potrebno dati jasan naziv dokumentu iz kojeg

9 Pušeljić, M.: Programiranje i planiranje rada u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Krimarak 7, Zagreb: MUP RH, 1999., 12.-19.

186


treba biti vidljiv njegov karakter, problematika, područje i vremensko razdoblje na koji se odnosi (npr. Strategija suzbijanja nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari Policijske uprave primorsko-goranske 2009.-2014.).

4. ODREĐIVANJE PODRUČJA INTERESA, ANALIZA STANJA I IZVOĐENJE ZAKLJUČAKA

Uzimajući u obzir sve aspekte problematike oružja i eksplozivnih tvari moguće je gru-pirati ih, te odrediti općenita područja interesa na koja će se strategija odnositi i koja će biti potrebno analizirati. Nakon toga moguće je izvesti određene zaključke. Ukoliko se strategija odnosi na šestogodišnje razdoblje, potrebno je za isto prethodno razdoblje obu-hvatiti pojave koje su predmet analize. Zaključke je potrebno izvesti na temelju pokazatelja dobivenih iz kvalitetno obrađenih podataka.

Sukladno navedenom, jedno od područja interesa moglo bi biti "ilegalno posjedova-nje oružja i eksplozivnih tvari" koje kao krovni pojam može obuhvaćati i nedozvoljenu proizvodnju, trgovinu, krijumčarenje i druge zloporabe. S tim u vezi analizom je moguće obuhvatiti podatke o prekršajima i kaznenim djelima u ciljanom vremenskom razdoblju te količini oduzetog, nađenog i predanog oružja i eksplozivnih tvari. Na temelju toga moguće je izvesti zaključak o opasnosti koja trenutno prijeti od nedozvoljenog posjedo-vanja oružja i eksplozivnih tvari te iznijeti predviđanje daljnjeg kretanja i opasnosti koju će promatrana pojava predstavljati u narednom razdoblju.

Drugo područje interesa moglo bi biti "legalno posjedovanje oružja i eksploziv-nih tvari". Moguće je analizirati podatke u vezi s količinom oružja u legalnom posjedu, incidentima izazvanim takvim oružjem (ubojstva, samoubojstva, nesretni slučajevi i drugi incidenti), omjerom broja uspješnih i neuspješnih uporabi oružja za samoobranu i slično. Na temelju dobivenih pokazatelja također je potrebno izvesti zaključke o opasnosti koju predstavljaju oružje i eksplozivne tvari u legalnom posjedu i jesu li opravdani razlozi radi kojih se oni posjeduju, te provesti odgovarajuća predviđanja.

Neka od područja interesa bi mogla biti "uvoz i izvoz oružja i eksplozivnih tvari", "skladištenje oružja i eksplozivnih tvari", "upravljanje viškovima oružja i eksplo-zivnih tvari", "upravni i inspekcijski nadzor" i slično.

5. ODREĐIVANJE CILJEVA I ODABIR MJERA

Na temelju zaključaka dobivenih analizom podataka u vezi s određenim područjima interesa moguće je postaviti ciljeve koji se namjeravaju ostvariti. Glavni ciljevi mogu biti postavljeni vrlo precizno, ali i općenito uz preciziranje hijerarhijski nižih ciljeva. Također mora biti proveden odabir konkretnih mjera kako bi čitav strateški koncept bio zaokružen. Pri tome se ne misli na razradu konkretnih koraka s nositeljima i rokovima izvršenja, jer je to potrebno razraditi u akcijskom planu. Treba navesti i okvire, prepreke i ograničenja za ostvarivanje ciljeva, a u sklopu toga moguće je navesti i preduvjete koji moraju biti ostvareni. Ti preduvjeti mogu biti definirani i kao neke od konkretnih mjera koje je potrebno poduzeti.

187


Sukladno navedenom, glavni strateški cilj mogao bi biti povećanje stupnja opće sigurnosti koji načelno može biti zajednički općim ciljevima drugih strategija koje se odnose na područje sigurnosti. Takav generalni cilj moguće je ostvariti ispunjenjem hijerarhijski nižih, konkretnijih ciljeva koji su u izravnoj vezi s problematikom oružja i eksplozivnih tvari i koji mogu biti definirani na sljedeći način:

- smanjenje količine oružja i eksplozivnih tvari u ilegalnom posjedu: ostvare-nje ovako postavljenog cilja moglo bi biti mjerljivo ukupnom količinom oružja i eksplozivnih tvari oduzetih tijekom policijskog postupanja, omjerom ukupnog broja pretraga i broja pretraga u kojima je pronađeno ilegalno oružje i slično

- smanjenje količine oružja i eksplozivnih tvari u legalnom posjedu: ostvarenje cilja moglo bi biti mjerljivo brojem dozvola za držanje i nošenje oružja, količinom oružja u legalnom posjedu, brojem komada oružja za samoobranu u odnosu na oružje za lov ili sportsko streljaštvo i slično

- smanjenje broja incidenata u vezi s oružjem i eksplozivnim tvarima: mjer-ljivo brojem kaznenih djela i prekršaja u kojima su oružje i eksplozivne tvari bili predmet ili sredstvo počinjenja, brojem samoubojstava počinjenih oružjem, brojem nesretnih slučajeva uslijed nestručnog ili nepažljivog rukovanja oružjem i eksplozivnim tvarima i slično.

Nakon definiranja ciljeva potrebno je odabrati mjere te odrediti okvire i prepoznati ograničenja njihove primjene. Pri tome se može dati kratki opis postojećeg stanja, navesti zakonske i institucionalne okvire te identificirati njihove manjkavosti. Tek na temelju tako dobivene cjelovite slike moguće je pristupiti izradi konkretnog akcijskog plana. Mjere za ostvarivanje strateških ciljeva mogle bi biti:

- uspostaviti učinkovit sustav za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari

- uspostaviti učinkovit sustav upravnog i inspekcijskog nadzora oružja i eksplo-zivnih tvari

- uspostaviti učinkovit sustav nadzora uvoza i izvoza oružja i eksplozivnih tvari- uspostaviti učinkovit sustav skladištenja i čuvanja oružja i eksplozivnih tvari- uspostaviti učinkovit sustav upravljanja viškovima oružja i eksplozivnih tvari- uspostaviti učinkovit sustav za praćenje i analizu podataka o oružju i eksploziv-

nim tvarima- provoditi kampanje podizanja svijesti javnosti o problemima u vezi s oružjem i

eksplozivnim tvarima- provoditi edukaciju u vezi sa sigurnim rukovanjem oružjem i eksplozivnim

tvarima i drugo.

6. DETALJNA RAZRADA CILJEVA, MJERA I KONKRETNIH ZADAĆA

Ciljeve strategije i mjere koje će se poduzeti moguće je podrobnije opisati u akcijskom planu uz odabir konkretnih zadaća i njihovu detaljnu razradu. Stoga akcijski plan treba sadržavati jasno precizirane aktivnosti, rokove, nositelje, suradnike i financijska sred-stva. Poželjno je da izrada strategije i akcijskog plana teku paralelno kako bi se izbjeglo nepotrebno čekanje između formalnog potvrđivanja i usvajanja tih dokumenata, te zato što je u strategiji potrebno okvirno navesti planirane troškove, a projekciju troškova

188


moguće je izvesti samo na temelju već izrađenog nacrta akcijskog plana. Akcijski plan je potrebno izraditi za razdoblje kraće od onog na koje se odnosi strategija kako bi bile moguće eventualne korekcije u provedbi aktivnosti.

Prilikom odabira i razrade konkretnih zadaća potrebno je biti određen i izbjeći bilo kakvu općenitost. Stoga nije dobro definirati zadaće na sljedeći način:

ZADAĆA 1.: Pojačati rad u cilju preventivnog djelovanja i suzbijanja ne-dozvoljenog posjedovanja, trgovine ili zloporabe vatrenog oružja i eksplozivnih tvari

ROK: KontinuiranoIZVRŠITELJ: Uprava kriminalističke policijeSURADNICI: Uprava policije Uprava granične policijeSREDSTVA: Redovita sredstva Ministarstva unutarnjih poslova prema

godišnjem proračunu

Naime, zadaće definirane kao "intenziviranje rada u cilju suzbijanja nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari" ili "pojačanje rada na angažiranju tajnih izvje-stitelja" teško su provedive i nije ih moguće nadzirati i korigirati na bilo koji način. Da bi se neki rad mogao pojačati ili intenzivirati trebalo bi definirati kojim se je intenzitetom on do sada obavljao. Stoga bi, primjerice, u opisu zadaće trebalo navesti koliko je kri-minalističkih obrada u vezi s oružjem i eksplozivnim tvarima provedeno u određenom vremenskom periodu, koliko od njih je većeg sigurnosnog značaja, koliko kriminalističkih obrada je provedeno u vezi s nekim drugim kaznenim djelima koja ne spadaju u nadležnost konkretne ustrojstvene jedinice i slično.

Sukladno tome, a na temelju prosudbe o stvarnoj ugroženosti, moguće je navede-ne zadaće preformulirati na sljedeći način: "povećati udio značajnijih kriminalističkih obrada u vezi s problematikom oružja i eksplozivnih tvari za 20% godišnje u odnosu na obrade kaznenih djela koje nisu u nadležnosti Odjela organiziranog kriminaliteta", ili "u krugovima u kojima se kreću ilegalni posjednici oružja angažirati pet informatora i najmanje jednog tajnog izvjestitelja" i slično. Zadaće definirane na opisani način postaju provedive te se lakše prate i korigiraju.

Sukladno navedenom, jedna od zadaća u vezi s uspostavljanjem učinkovitog su-stava za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari mogla bi biti razrađena na sljedeći način:

ZADAĆA 1.: Ustrojiti nacionalnu operativnu jedinicu za suzbijanje nedo-zvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari

ROK: 30. veljače 2009.IZVRŠITELJ: Ravnatelj policijeSURADNICI: Načelnik Uprave kriminalističke policije načelnik Uprave pravnih i kadrovskih poslovaSREDSTVA: Osoblje – 600.000,00 kn; oprema – 300.000,00 kn; prostorije

– 100.000,00 kn; ukupno – 1.000.000,00 kn

189


Uz navedenu, moguće je predvidjeti i razraditi još čitav niz konkretnih zadaća, primjerice: ustrojavanje lokalnih jedinica za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari, formiranje nacionalne baze podataka za oružje i eksplozivne tvari, izrada jedinstvene metodološke upute za postupanje s oružjem i eksplozivnim tvarima, izrada programa edukacije, nadzor primjene metodološke upute i sl.

Na temelju akcijskog plana moguće je periodično donositi provedbene planove u kojima konkretne zadaće mogu biti još detaljnije razrađene. Tako je razradu zadaće "ustrojavanja nacionalne operativne jedinice za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari" moguće započeti na sljedeći način:

ZADAĆA 1.1.: Raspisati interni natječaj za radna mjesta u Odjelu za oružje i eksplozivne tvari

ROK: 31. studenoga 2008.IZVRŠITELJ: Načelnik Uprave pravnih i kadrovskih poslova

Dodatne podaktivnosti koje je moguće planirati mogle bi biti: odabir djelatnika, izmjena pravilnika o unutarnjem redu, osiguranje prostorija, kupnja namještaja, računala, vozila i druge opreme i slično.

7. POTVRĐIVANJE I USVAJANJE STRATEGIJE I AKCIJSKOG PLANA

Prije usvajanja strategije i akcijskog plana potrebno je kroz stručnu raspravu dobiti usu-glašena mišljenja o tome jesu li analiza stanja, zaključci i predviđanja točni, odnosno vjerojatni, te mišljenja o opravdanosti, ekonomičnosti i izvedivosti mjera i zadaća koje je potrebno poduzeti kako bi se ostvarili zacrtani ciljevi. Potvrđivanje strategije ne bi smjelo biti obavljeno isključivo na način da se od nadležnih tijela pisanim putem traže mišljenja i prijedlozi, jer se na taj način najčešće dobivaju odgovori da na nacrte dokumenata nema primjedbi. Stoga je potvrđivanje strateških dokumenata potrebno obaviti kroz izravnu raspravu stručnjaka i rukovoditelja svih tijela nadležnih za provedbu strategije.

Strategiju i akcijski plan potrebno je usvojiti na razini Vlade, dok je provedbene planove moguće donositi na razini tijela zaduženih za provedbu konkretnih zadaća.

8. NADZOR I KOREKCIJA

U samoj strategiji potrebno je definirati način suradnje, koordinaciju i nadzor provedbe. U konkretnom slučaju, suradnju i koordinaciju na nacionalnoj razini moguće je ostvariti kroz postojeće Nacionalno povjerenstvo za oružje i streljivo čiji bi članovi trebali biti menadžeri strateške razine svih tijela uključenih u provedbu strategije.

Nadzor provedbe trebao bi se obaviti na ministarskoj, odnosno vladinoj razini, kroz praćenje periodičnih izvješća o provedbi strategije i akcijskog plana. Nadzor ispunjenja aktivnosti predviđenih provedbenim planovima potrebno je obavljati na razini tijela za-duženih za njihovu provedbu te kroz Nacionalno povjerenstvo za oružje i streljivo u vezi s aktivnostima za čiju je provedbu nadležno ili zainteresirano više državnih tijela.

190


Kvalitetan nadzor i korekcija provođenja strateških planova jednako su važni kao i kvalitetna izrada tih dokumenata. U protivnom oni postaju sami sebi svrha. Iz tog je razloga, kao što je već spomenuto, prilikom odabira mjera i zadaća potrebno izbjeći bilo kakvu općenitost, jer se u protivnom dobivaju dokumenti univerzalnog prostornog i vre-menskog značenja čija kvalitetna provedba i praćenje nisu mogući. Tek konkretni strateški dokumenti mogu ispuniti svoju svrhu i ostvariti ciljeve koji su u njima postavljeni.

ZAKLJUČAK

Da bi strateško planiranje u vezi sa suzbijanjem nedozvoljenog posjedovanja oružja i ek-splozivnih tvari bilo uspješno, opseg problematike potrebno je obuhvatiti dovoljno široko uz neizbježnu primjenu multidisciplinarnog pristupa. Proces planiranja potrebno je obaviti na temelju jasnih strateških smjernica menadžmenta najviše razine koji mora aktivno sudjelovati u procesu planiranja te prihvatiti i potvrditi nacrte strateških dokumenata.

Konkretni strateški ciljevi, mjere i zadaće ne smiju biti preopćenito postavljeni jer time njihova provedba, nadzor i korekcija nisu mogući. Strateški dokumenti izrađeni na taj način postaju sami sebi svrha, a u izvješćima, koje je potrebno sastaviti u vezi s njihovom provedbom, rezultate je moguće vrlo lako fingirati, što dovodi u pitanje sam smisao takvog planiranja.

S obzirom na potrebu za sveobuhvatnim i multidisciplinarnim pristupom problema-tici oružja i eksplozivnih tvari, nužno je ostvariti suradnju i koordinaciju na nacionalnoj razini. To je moguće postići kroz aktivno uključivanje rukovodstva najviše razine u već postojeće povjerenstvo čime bi se ono revitaliziralo i postalo sposobno ostvariti svrhu zbog koje je i formirano.

Uspjeh strategije u velikoj mjeri ovisi i o nadzoru provođenja aktivnosti, što je također zadaća strateškog menadžmenta. Tek je na temelju kvalitetnog nadzora moguće uvidjeti daju li planirane aktivnosti rezultate koji vode k ostvarenju zacrtanih ciljeva, te jesu li potrebne modifikacije i dodatno usklađivanje.

191


LITERATURA

1. Jurina, M. (1999). Osnove teorije planiranja. Krimarak 7. Zagreb: MUP RH.2. Jurina, M. (1994). Rukovođenje i organizacijsko ponašanje. Zagreb: MUP RH.3. Kazneni zakon. NN 110/97., 27/98., 50/00., Odluka USRH U-I-241/00. od 10. 5. 2000.,

129/00., 51/01., 111/03., 190/03., Odluka USRH U-I-2566/03. i U-I-2892/03. od 27. 11. 2003., 105/04., 84/05., 71/06.

4. Pušeljić, M. (1999). Programiranje i planiranje rada u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Krimarak 7. Zagreb: MUP RH.

5. Zakon o eksplozivnim tvarima. NN 178/04., 109/07., 67/08.6. Zakon o oružju. NN 63/07.

Summary

Dean Savić, Branimir Liker, Danijel Mendaš

SUPPRESSION OF ILLEGAL POSSESSION OF WEAPONS, AMMUNITION AND EXPLOSIVES: STRATEGIC PLANNINGSuppression of illegal possession of weapons, ammunition and explosives could be successful if it is based exclusively on comprehensive and multidisciplinary strategic planning. It is crucial to clearly define specific goals, measures and tasks, and precisely determine terms, executives and resources. The role of strategic management is crucial in all phases of strategic planning; while the role of lower managers and experts is indispensable regarding technical aspects of planning process only, and the execution of planed tasks.Key words: weapons, explosives, ammunition, illegal possession of weapons, explosives and ammunition, strategy, planning, action plan, execution plan, management, National Commission for Weapons and Ammunition.

192

STRUČNI ČLANAK UDK: 35.07:351.74Primljeno: veljača 2008.

MATO PUŠELJIĆ∗, FRANJO MAGUŠIĆ∗∗

Uprava i policija

Sažetak

Policija nastaje zajedno sa državom i oduvijek je bila dio upravnog aparata na dispoziciji vlasti, kako bi osigurala dominirajuće koncepcije javnog reda.Odnos policije i uprave je odnos dijela prema cjelini. Međutim, u počecima kada nastaje u društvu organizirana skupina sa zadaćom da osigura red, to su dakle počeci nastanka policije koja je u tom trenutku predstavljala sve ono što danas podrazumijevamo pod upravnim aparatom u državi.Razvitkom društva posljedično se i iz tog aparata prisile razvijaju zasebne funkcije i službe na dobrobit društva i zajednice.Ključne riječi: državna uprava, upravne funkcije i policija, poslovi, organizacija i funkcioniranje državne uprave, organizacije, tijela, načela djelovanja ustanova.

UVOD

Policija je sastavni dio državne uprave, a prema Zakonu1 obnaša, među ostalim, i općeu-pravne funkcije. Tako se u ostvarenju funkcija državne uprave u granicama nadležnosti, odgovarajućih područja rada, zadataka, ovlasti i dužnosti uključuju i tijela unutarnjih poslova. To od policije, kao i od drugih tijela državne uprave, zahtijeva novu kvalitetu organiziranja i djelovanja u svezi s učinkovitim obnašanjem svih funkcija u sustavu držav-ne uprave. Sva tijela državne uprave imaju iste općeupravne funkcije koje se prilagođene temeljnim funkcijama pojedinih tijela državne uprave u ukupnom sustavu s obzirom na utvrđen djelokrug rada.

Te su funkcije sljedeće:- provođenje određene politike, zakona i podzakonskih propisa na područjima za

koja su ta tijela uspostavljena

.* mr. sc. Mato Pušeljić, viši predavač na Visokoj policijskoj školi MUP-a RH, Zagreb.** mr. sc. Franjo Magušić, viši predavač na Visokoj policijskoj školi MUP-a RH, Zagreb.1 Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave, NN 55/92.-27/08.

193

Pušeljić, Magušić: Uprava i policijaPolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 192-218

- odgovornost za stanje na područjima za koja su uspostavljena- praćenje stanja na područjima za koja su uspostavljena- odlučivanje u upravnim predmetima i upravnom postupku- obavljanje upravnog nadzora i drugih upravnih poslova- priprema propisa i drugih općih akata- obavljanje drugih poslova određenih Ustavom i zakonima, kao i obavljanje drugih

stručnih poslova iz djelokruga izvršna tijela.Navedene su, dakle, općeupravne funkcije u sustavu državne uprave. Međutim, one

ne konkretiziraju poslove i zadaće pojedinih tijela, pa tako ni tijela unutarnjih poslova, niti određuju mjesto i ulogu tijela unutarnjih poslova u sustavu državne uprave. Općeupravne funkcije predstavljaju zajedničku osnovu za sva tijela državne uprave koja se nadalje oblikuju prema područjima za koja su pojedina tijela uspostavljena.

1. ORGANIZACIJA I FUNKCIONIRANJE DRŽAVNE UPRAVE

Državna uprava u suvremenom smislu, kao organizirani sustav s profesionalnim službe-nicima (stručno osposobljenim, plaćenim i određenim radnim vremenom), u Europi se počela razvijati tijekom XVII. i XVIII. stoljeća.

U Hrvatskoj se takva uprava, koja međutim nije ostavila dubljih tragova, počela uvoditi reformama Marije Terezije u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Profesionalna državna uprava u Hrvatskoj utemeljena je reformama neoapsolutističkog režima Franje Josipa I. od 1851. do 1860. godine.2 Složeniji upravni sustav u Hrvatskoj počeo se izgrađivati od 1868. do 1918. godine a politički mu je okvir Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine, koja utvrđuje autonomnu upravu Kraljevine Hrvatske i Slavonije.3

Kod pojmovnog određenja državne uprave4 potrebno je poći od nekoliko elemenata što moraju doći do izražaja. Njihovo kombiniranje može omogućiti da se pojmovnim određenjem istaknu najvažnije specifičnosti državne uprave u funkcionalnom i organiza-

2 "Od kako je kod nas dokinut feudalni sustav i nestalo povlastica pojedinih stališa a proglašena jed-nakost svih državljana, i nastupilo uvjerenje, da prvi uvjet za razvoj države i svakog naroda počiva u razvitku pojedinca, te kad je baš uslijed toga baš političkoj upravi namijenjena sve veća zadaća u javnom životu države i njezinih članova. Taj preokret nastao je 1848., od koje moramo uobće brojiti novo doba, kad god budemo htjeli prosuđivati razvoj našeg narodnog života ma bilo na kojem javnom polju." Smrekar, M., Knjiga I., 12. "Ob upravi prema modernijem i današnjem shvaćanju može se uobće govoriti počevši od 1848. godine, kad je dokinut feudalni sustav i kad je prodrlo načelo individualne pravne slobode. " Žigrović-Pretočki, I., 176.3 Pusić, E., 156.4 "Upravu možemo označiti kao skrb države oko promicanja i unapređivanja državnih i pučkih interesa, kao djelovanje države u interesu obstanka i kulturnog razvoja državne cjeline te unapređenja materi-jalnih i kulturnih težnja njezinih članova. Ovo polje uprave veoma je prostrano ono se proteže svuda, kuda god siže život države, kuda god se prostiru pojave i odnošaji, koji uopće mogu biti predmetom djelovanja onoga osobnoga organizma, što ga određuje ustav svake države, izuzev dakako djelovanja sudbene i zakonodavne vlasti". Smrekar, M. Knjiga I., 3. "Uprava je svekolika državna djelatnost, ko-liko nije zakonotvorstvo ni sudstvo. " Walka, A., 3. "Utvrđujući pojam državne uprave realna upravna nauka mora se kloniti griješke, da se orijentira prema nekom apstraktnom s svevremenskom pojmu uprave, koji bi jednako vrijedio za sve vremenske epohe države ili sve tipove država. S promjenom državne strukture mijenja se nužno i uprava – to više, što je dublja ta promjena". Krbek, I., 72.

194


cijskom smislu. Naime, državna uprava u funkcionalnom (materijalnom) i organizacijskom (formalnom) smislu čini uglavnom jedinstvenu cjelinu.

Pojam uprave u užem smislu, kombiniranjem pojedinih elemenata, može se odrediti kao "skup državnih tijela koja su pozitivnim normama određena kao upravna, čija se dje-latnost posebno izražava u neposrednoj provedbi zakona, rješavanju u upravnim stvarima, provedbi upravnog nadzora, obavljanju materijalnih radnji i obavljanju drugih upravnih i stručnih poslova koji su joj, u skladu sa zahtjevima društvene sredine i načelima pravnog sustava, stavljeni u nadležnost"5.

Današnja forma državne uprave proizvod je XX. stoljeća, a razumijeva državu javnih službi i socijalne dobrobiti u industrijskom i urbanom društvu.

Pojam javna služba nastao je krajem XIX. stoljeća u praksi francuskog Državnog savjeta.6 Prema izvornoj koncepciji javna služba se označava kao aktivnost uprave po načelima javnog prava.

U biti pojam javne službe determiniran je s formalnog i materijalnog gledišta. Formalno pojam javne službe polazi od nositelja službe, bitno je da službu obavlja javnopravna osoba pa da služba dobije karakter javne službe. Materijalno pojam javne službe težište stavlja na sadržaj, da je služba posebno važna za ostvarivanje određenih interesa društvene zajednice pa da dobije karakter javne službe. Prema tome, određenoj djelatnosti karakter javne službe priznaje društvena zajednica zbog njene važnosti za opći, odnosno širi društveni interes. Pitanje utvrđivanja kriterija tko daje nekoj službi karakter javne službe, zbog čega to čini i napokon na koji se način neka služba proglašava javnom službom ostaje najspornije.

U teoriji se kao načela na kojima počiva javna služba uzimaju osobito:7a) načelo kontinuiteta, prema kojemu javna služba mora funkcionirati neprekid-

nob) načelo prilagodljivosti, što znači da se takva služba mora prilagođavati promje-

njivim potrebama javnog pravac) načelo primata javne službe u odnosu na privatnu službu, iz čega proizlazi njezin

diferencijalni pravni režimd) načelo nemerkantilnosti, čime se želi istaknuti da za javnu službu financijsko

pitanje ne smije biti odlučno. Iako cijela uprava djeluje na načelu neprofitnosti javni službenici, poglavito javni menadžeri itekako moraju voditi brigu o ko-štanju "usluga" koje pružaju.

Iz odredaba odgovarajuće pravne norme može se zaključiti o karakteru pojedine službe, odnosno ima li ili nema značenje javne službe. U prošlosti se na našim prostorima zakonodavac široko koristio tim pojmom, išlo se toliko široko, da je pod javnim službama smatrana cjelokupna djelatnost ustanova i državnih tijela. Danas u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine samo su dvije odredbe izravno vezane za javne službe. Prva glasi: "Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudje-

5 Borković, I., 10.6 Borković, I., 12.7 Borković, I., 16.

195


lovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe."8 Druga je odredba: "U oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom može se ograničiti pravo na štrajk. "9 Pored ustavnih odredbi posebni zakoni definiraju pojedine djelatnosti kao javne službe utvrđujući ujedno bitne elemente njihova ustrojstva i djelovanja. Primjerice, Zakon o zdravstvenoj zaštiti propisuje: "Zdravstvena djelatnost je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja se obavlja kao javna služba... "10. Nadalje, Zakon o visokim učilištima propisuje sljedeće: "Za obavljanje javne službe u visokoj naobrazbi Republika Hrvatska osniva javno sveučilište, javno veleučilište i javnu visoku školu"11, te "Fakulteti, umjetničke akademije i veleučilišne škole u javnim sve-učilištima i javnim veleučilištima te javne visoke škole obavljaju javnu službu u smislu ovoga Zakona."12

Javne službe u smislu Zakona jesu: javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.13

Posebno je zanimljivo, da Borković autor citiranog udžbenika, ističe da Zakon i policiju definira kao javnu službu. Naime, prema Zakonu: "Policija je javna služba Mini-starstva unutarnjih poslova koja obavlja određene poslove propisane zakonom (policijske poslove)."14 Odgovor na to pitanje dao je Veić u komentaru Zakona o policiji. Određenjem policije kao javne službe Ministarstva hoće se toj službi dati središnje mjesto i istodobno izdvojiti određene poslove iz sklopa unutarnjih poslova te omogućiti njihovo obavljanje primjenom policijskih ovlasti. Opisano je na tragu približavanja i otvaranja hrvatske policije javnosti. Policija javno djeluje, javnost ocjenjuje.

Najveći broj javnih službi u materijalnom smislu ostvaruje se u društvenim djelat-nostima organizacijskim oblikom ustanove. Općenito, ustanova kao institucija ima svoja dva izraza, i to:

a) organizacijski, forma za ostvarivanje sadržaja funkcije radi koje se ustanova osniva (škole, fakulteti, sveučilišta, bolnice, zavodi, i dr.) i

b) sadržajni (funkcionalni), ukupnost djelatnosti koje ustanova preko forme ostva-ruje (odgoj, obrazovanje, znanost, kultura, zdravstvo i sl.).

Prema Zakonu15: "Ustanova se osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obra-zovanja, znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, skrbi o djeci, zdravstva, socijalne skrbi, skrbi o invalidima i druge djelatnosti, ako se ne obavljaju radi stjecanja dobiti." Za ustrojavanje javne ustanove primarna je, prema tome, priroda određene dje-

8 Ustav RH, čl. 44.9 Ustav RH, čl. 60. st. 2.10 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, čl. 23. st. 1.11 Zakon o visokim učilištima, čl. 9. st. 1.12 Isto, čl. 9. st. 2.13 Zakon o plaćama u javnim službama, čl. 2.14 Zakon o policiji, čl. 2. st.1.15 Zakon o ustanovama, čl. 1. st. 2. Na pravnu osobu koja pobrojene djelatnosti obavlja radi stjecanja dobiti primjenjuju se propisi o trgovačkim društvima.

196


latnosti koja se obavlja kao javna služba. Načela koja vrijede za djelovanje javne službe susreću se i kao načela za djelovanje ustanova što je, dakako, posljedica povezanosti tih pojmova. Načela za djelovanje ustanova jesu16:

- načelo samostalnosti, ustanove obavljaju svoju djelatnost u načelu samostalno, intervencija radi ograničenja moguća je samo na temelju izričite zakonske ovla-sti;

- načelo zakonitosti, na određen način se nadovezuje na prethodno načelo, u tom smislu što su ustanove samostalne u obavljanju svoje djelatnosti i u poslovanju. Zakon17 propisuje da ustanova obavlja djelatnost radi koje je osnovana pod uvjetima i na način određen zakonom, na zakonu utemeljenom propisu, aktom o osnivanju, statutom i drugim općim aktima ustanove te sukladno suvremenim znanstvenim postignućima i pravilima struke;

- načelo kontinuiteta (trajnosti, čl. 1. st. 2. Zakona). Ustanova se osniva radi obavljanja određenih djelatnosti koje imaju izuzetan društveni značaj, stoga tu djelatnost mora obavljati trajno. Kolika je važnost kontinuiteta za djelatnost javnih ustanova pokazuje i ustavna odredba kojom se predviđa mogućnost ograničavanja prava na štrajk u javnim službama;18

- načelo dužnosti pružanja usluga. Ustanova se osniva za pružanje određenih usluga pa kad se ispune uvjeti za takvo pružanje, postoji obveza pružanja usluge (npr. zdravstveni osiguranik zatraži zdravstveni pregled). Dužnost pružanja uslu-ge neovisna je o tome mora li se korisnik koristiti uslugom (osnovno školstvo), te je li usluga besplatna ili se plaća u cijelosti, odnosno djelomično (participacija);

- načelo jednakosti uživatelja službe naprama službi, nadovezuje se na prethod-no načelo, a izražava se u činjenici što ustanova mora svakom uživatelju pružiti, uz jednake uvjete, jednake usluge;

- načelo javnosti, proklamirano je principom da je rad ustanova javan, odnosno postoji zakonska obveza ustanove da pravodobno i istinito izvještava javnost o obavljanju svoje djelatnosti;

- načelo neprofitnosti (nemerkantilnosti), prema kojemu ustanove ne obavljaju djelatnost radi koje su osnovane da bi stjecale dobit, a eventualna dobit upotre-bljava se isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti ustanove.19 Štoviše, zakonom se može propisati da se pojedine djelatnosti ustanova ne mogu obavljati radi stjecanja dobiti. U suprotnom, kao što je istaknuto, na ustanove se primjenjuju propisi koji vrijede za trgovačka društva.

U razvijenim zemljama, jezgru državne uprave čini deset područja djelatnosti20, i to:

a) pet tradicionalnih resora unutarnje i vanjske sigurnosti: vojska, policija, vanjski poslovi, pravosuđe i financije21 i

16 Borković, I., 20.17 Zakon o ustanovama, čl. 3. st. 2.18 Ustav Republike Hrvatske, čl. 60. st. 2.19 Zakon o ustanovama, čl. 57. st. 2.20 Pusić, E., 87.21 "Ovu jezgru javnih (državnih) zadaća, tj. Zadaća koje su s državom "nužno" povezane, označavaju

197


b) od kraja XIX. stoljeća pet područja državne regulacije i javnih službi:- regulacija gospodarstva- društvene javne službe (prosvjeta, zdravstvo, socijalna zaštita)- tehničke javne službe (promet, komunikacije, energetika)- komunalne službe u naseljima, osobito u gradovima i- informacijske javne službe (statistika, meteorologija, katastar, patenti).

1.1. Organizacija državne uprave

Prema mjerilu globalne društvene podjele rada upravne organizacije spadaju u dvije skupine, i to:

- prvu skupinu čine državne organizacije koje obnašaju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast (parlament, vlada, sudovi)

- druga skupinu čine državne upravne organizacije, koje su determinirane državno-političkim uređenjem.

Upravna je organizacija, dakle, u najširem značenju organizacija sa svim bitnim elementima organizacije uopće. Unatoč tome moguće je ukazati na neke osobitosti upravne organizacije danih u teoriji.22

"Upravna organizacija je takva organizacija u kojoj ljudi obavljaju društvene poslove na temelju trajne dužnosti i ovlasti, kao svoje stalno zanimanje."

Raščlambom ovako široko dane definicije upravne organizacije možemo kao njene osobitosti istaknuti:

- kontinuitet (trajnost) djelovanja- pretežni profesionalizam službenika (stručno osposobljenih)- točno definiran djelokrug rada (sadržaj rada pojedinog službeničkog mjesta ili

upravne organizacijske jedinice) i ovlasti (razmjerne pravima), a sve u cilju od-govornosti

- područje djelatnosti upravnih organizacija je djelatnost od općeg društvenog interesa.

Prema tome upravna organizacija je takav oblik organizacije u kojoj djelatnici, međusobno hijerarhijski povezani i opremljeni materijalnim resursima organizacije, na profesionalnoj osnovi trajno i kontinuirano obavljaju upravne poslove, na osnovi propisane mjerodavnosti koju ostvaruju upotrebom autoriteta vlasti, odnosno korištenjem javnih ovlasti. Upravo je poštovanje hijerarhijskih odnosa u državnim upravnim organizacijama, bilo da se radi o subordinaciji ili koordinaciji, temelj uspjeha tih organizacija. Kvalitetni međuljudski odnosi između državnih službenika, odnosno između službi i organizacij-skih jedinica pridonose zajedničkom cilju, a to je da uprava bude u funkciji građana. Hijerarhija predstavlja sklop legitimnih odnosa s jedne strane, i stvarnih međuljudskih odnosa s druge strane u državnoj upravnoj organizaciji, a izražava potpuni odnos između

se kao conditio sine qua non djelatnosti ili odredbene djelatnosti. Pri tome se radi o osiguranju teritori-jalne cjelovitosti zajednice (vanjski poslovi i obrana), održanju poretka unutar zemlje, javnoj sigurnosti i pravnoj zaštiti pojedinaca (unutarnji poslovi i pravosuđe), kao i pribavljanju sredstava i novčarstvu (financije) ". Brunner, Ch., 101.22 Borković, I., 204.

198


suradnika, između službi i organizacijskih jedinica kao i odnose između rukovoditelja i pojedinog rukovodstva.

Nadalje, državne upravne organizacije karakterizira i bogatstvo organizacijskih oblika, odnosno dinamičnost organizacijske strukture. Bogatstvo organizacijskih oblika državne uprave, determinirano je širokom upravnom djelatnošću i raznolikošću upravnih funkcija. Dinamičnost u razvoju organizacijskih oblika državne uprave uvjetovana je po-trebom prilagođavanja državne uprave društvenim promjenama i potrebama za upravom. Sve društvene promjene i promjene cilja uprave zahtijevaju i zahvate u organizacijskoj strukturi državne uprave. Dana organizacija se, prema tome, ni u jednom trenutku ne može uzeti kao trajno rješenje već samo kao izraz potreba onog vremena u kojem je nastala.

Državno tijelo23 je uži organizacijski oblik državne organizacije ustrojen radi izvr-šenja određenog dijela funkcije ukupne mjerodavnosti organizacije kojoj pripada, čime doprinosi ostvarenju njezina cilja. Zbog takva položaja država se prema državnom tijelu odnosi kao cjelina prema dijelu, ali u pravnom smislu uz odnos prema kojemu istupanje državnog tijela, njegova akte i radnje država priznaje kao svoje.

Možda je najbolji primjer odnosa državno tijelo – država, odgovornost za štetu na-stalu nezakonitim ili nepravilnim radom građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci. Prema Zakonu24, štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Kod tijela uprave moguće je razlikovati sljedeće vrste:25

a) centralna (središnja) i lokalna (područna-regionalna)b) viša i niža tijela upravec) inokosna i kolegijalna tijela upraved) samostalna tijela uprave i tijela uprave u sastavu samostalnih tijela upravee) opća (jedinstvena) i posebna tijela upravef) zajednička tijela uprave.

Podjela tijela uprave na centralne i lokalne produkt je teritorijalne nadležnosti. Centralna tijela uprave ostvaruju svoju nadležnost na ukupnom (širem) području, dok lokalna (područna-regionalna) tijela uprave svoju nadležnost ostvaruju na određenom užem području.

Lokalna tijela u ostvarivanju svoje nadležnosti mogu se nalaziti u izvjesnom odnosu podređenosti prema centralnim tijelima.

Viša i niža tijela uprave determinirana su ovisnošću (podređenosti) jednih tijela (nižih) u odnosu na druga tijela (viša). Primjerice, drugostupanjsko tijelo u odnosu na odluke prvostupanjskog tijela.

Podjela tijela uprave na monokratska i kolegijalna proizlazi iz načina na koji su uređeni unutarnji odnosi u tijelu glede rukovođenja i donošenja odluka. Kod monokratskih

23 Borković, I., 206.24 Zakon o sustavu državne uprave, čl. 13.25 Borković, I., 208.

199


tijela rukovoditelj (čelnik) tijela26 ima dominantnu ulogu u rukovođenju i pri odlučivanju, daje pečat čitavoj strukturi tijela. Kod kolegijalnog tijela uprave ostvarivanje funkcije, način djelovanja i odlučivanja povjereni su određenom broju osoba (kolegij) koje su prema svom položaju jednake.27Način donošenja odluka utvrđen je tako da u donošenju sudjeluju sve osobe koje imaju isti položaj u tijelu, i to prema određenom postupku u kojem je predviđeno kada se smatra da je odluka donesena i pod kojim je uvjetima ona pravno valjana.

Samostalna tijela uprave i tijela uprave u sastavu samostalnih tijela uprave polaze od opsega radne samostalnosti koju imaju pojedina tijela uprave. Iako su tijela uprave u načelu samostalna, samostalnost je kao što smo vidjeli jedno od temeljnih načela u radu javnih službi i ustanova, ta njihova samostalnost znači prije svega, operativnu neovisnost u obavljanju poslova što spadaju u njihov djelokrug. Kao samostalna tijela uprave osnivaju se sva ona tijela koja obavljaju poslove državne uprave u pojedinim upravnim oblastima u okviru prava i dužnosti teritorijalnih jedinica, npr. ministarstva. Tijela uprave u sastavu samostalnih tijela uprave su ona koja se osnivaju unutar pojedinog samostalnog tijela kada to traži priroda i povezanost poslova koje valja obavljati, ali i kad je radi obavljanja tih poslova potrebno u međusobnim odnosima unutar tijela uspostaviti posebne relacije. Primjerice, u sastavu ministarstava nalaze se upravne organizacije koje se ustrojavaju kao uprave, zavodi i ravnateljstva28. Prema Zakonu29 za obavljanje policijskih poslova u Ministarstvu unutarnjih poslova se osniva Ravnateljstvo policije, kao upravna organizacija u sastavu Ministarstva.

Opća se tijela uprave razlikuju od posebnih prema načinu određivanja nadležnosti. Kod općih tijela uprave, nadležnost je dana uopćeno za obavljanje svih upravnih poslova.

Posebna tijela državne uprave imaju nadležnost za obavljanje samo određenih posebnih upravnih poslova iz kruga ukupne upravne nadležnosti.

Zajednička tijela državne uprave svoju djelatnost obavljaju za dvije ili više teri-torijalnih jedinica. Ona su u pravilu vezana za uže teritorijalne jedinice, a do njihova osnivanja dolazi osobito kad su opseg i priroda poslova takvi da u teritorijalnoj jedinici nema potrebe odnosno uvjeta za osnivanje posebne službe radi obavljanja određenih upravnih poslova.

1.1.1. Unutarnja organizacija tijela državne uprave

Dobro postavljena unutarnja organizacija (arhitektura organizacije) tijela državne uprave bitna je pretpostavka djelotvornosti tijela državne uprave.

Organizacijska struktura tijela državne uprave predstavlja proces raščlanjivanja poslova i radnih zadataka na uže dijelove, na temelju određenih kriterija, koji se potom stavljaju u nadležnost posebno ustrojenim organizacijskim jedinicama unutar određenog

26 Prema Zakonu o sustavu državne uprave čl. 38., ministar, između ostalog, predstavlja ministarstvo i upravlja njegovim radom.27 Prema Zakonu o Vladi Republike Hrvatske čl. 14. st. 2.: "Vlada odlučuje natpolovičnom većinom glasova svih članova Vlade."28 U sastavu se Ministarstva financija nalazi Porezna uprava i Carinska uprava. U sastavu Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva nalazi se Zavod za zaštitu okoliša, Zavod za zaštitu prirode i Zavod za prostorno planiranje, itd.29 Zakon o policiji, čl. 12.

200


tijela državne uprave. Organizacijska jedinica jest uži ustrojstveni dio tijela državne uprave (unutarnja ustrojstvena jedinica) ustrojen radi obavljanja određenog dijela poslova i zadataka iz ukupne nadležnosti tijela uprave kojemu pripada.

Prema Uredbi30 u okviru upravne organizacije mogu se ustrojiti sljedeće unutarnje ustrojstvene jedinice: službe (sektori), odjeli, odsjeci, pododsjeci i odjeljci. U državnim upravnim organizacijama mogu se ustrojiti službe (sektori), odjeli, odsjeci, pododsjeci i odjeljci. U uredima, agencijama, direkcijama i drugim službama Vlade Republike Hrvatske mogu se ustrojiti odjeli, odsjeci, pododsjeci i odjeljci.

Unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave utvrđuje se sukladno njihovom djelokru-gu i nadležnosti utvrđenih posebnim propisima kojima se uređuje ustrojstvo i djelokrug ministarstava i državnih upravnih organizacija te drugim posebnim propisima.

U okviru njihovog djelokruga i nadležnosti, unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave utvrđuje se sukladno vrsti, srodnosti, opsegu i međusobnoj povezanosti poslova državne uprave koji se u njima obavljaju31.

Proces unutarnjeg organiziranja, što obuhvaća fazu raslojavanja radnih operacija i grupiranje poslova na vrste te razdvajanje organizacijske strukture, započinje utvrđi-vanjem ukupnih zadataka i poslova tijela državne uprave. Time se precizira osnovna djelatnost radi čijeg je obavljanja ustrojeno odgovarajuće tijelo državne uprave. Tako utvrđeni zadaci i poslovi grupiraju se prema kriterijima utvrđenim Uredbom32 na radne operacije koje čine užu cjelinu.

Primjenom navedenih kriterija osnovne se djelatnosti tijela državne uprave grupiraju u posebne vrste kao na primjer:33

- upravni poslovi (rješavanje u upravnim stvarima, poslovi upravnog nadzora, poslovi izvršavanja pojedinačnih akata i dr.)

- inspekcijski poslovi (poslovi inspekcijske kontrole i drugi poslovi inspekcijskog nadzora)

- normativnopravni poslovi (izrada nacrta, propisa i drugih općih akata, izrada op-ćih akata za čije je donošenje nadležno tijelo državne uprave, davanje prijedloga, inicijativa i mišljenja za donošenje i izvršavanje propisa i općih akata i dr.)

- stručni poslovi koji mogu biti: - analitički (praćenje i analiziranje izvršavanja zakona, propisa i drugih općih

akata, izrada informacija, izvješća, analiza i drugih analitičkih i sličnih materijala i sl.)

- operativni (npr. poslovi određenih službi Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obrane, instruktorski poslovi i sl.)

- tehnički (poslovi evidencije i statističke obrade podataka, poslovi operatera i tehničara u svezi s rukovanjem i korištenjem sredstava za automatsku obradu podataka i sl.)

- posebni (publicističko-izdavački, prevodilački, knjižnični i sl.).

30 Uredba o načelima za unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave.31 Isto, čl. 3.32 Isto, čl. 1.33 Borković, I., 213.

201


Za obavljanje pojedine vrste tako grupiranih poslova osnivaju se posebne ustroj-stvene jedinice. Moguće je za dvije ili više vrsta poslova, spojenih prema srodnosti, osnovati jednu ustrojstvenu jedinicu. Između ustrojstvenih jedinica uspostavlja se sustav međusobnih veza i odnosa, vertikalna i horizontalna povezanost, što omogućuje koor-dinaciju radi uspješnog ostvarivanja ukupnih zadataka i poslova u odgovarajućem tijelu državne uprave.

Možemo zaključiti, da osnivanje ustrojstvenih jedinica slijedi samo ako postoje odgovarajući objektivni čimbenici koji opravdavaju takvo osnivanje. Među najvažnije čimbenike spadaju opseg i priroda poslova, te ljudski potencijal. Kad se kaže ljudski potencijal, ne misli se na broj djelatnika, nego na kvalitetu ljudskog potencijala, poglavito na njihovo znanje, stručnost, motiviranost, navike i vještine.

Unutarnja organizacija tijela državne uprave ima svoju odgovarajuću normativnu podlogu, a to znači da se grupiranje poslova i osnivanje ustrojstvenih jedinica provodi prema utvrđenim načelima34. S druge strane, ustrojstvo najvažnijih tijela državne uprave propisuje Vlada Republike Hrvatske uredbom, na što je obvezuju Zakon i Ustav35.

Prema Zakonu36 unutarnje ustrojstvo i uredsko poslovanje tijela državne uprave uređuju se uredbom Vlade. Uredbom Vlade određuje se unutarnje ustrojstvo, nazivi unu-tarnjih ustrojstvenih jedinica tijela državne uprave i njihov djelokrug, način upravljanja tim jedinicama, okvirni broj potrebnih državnih službenika i namještenika za obavljanje poslova iz nadležnosti tih jedinica, način planiranja poslova, radno vrijeme, održavanje uredovnih dana, kao i druga pitanja od osobitog značaja za rad tijela državne uprave.

Na temelju Uredbe o unutarnjem ustrojstvu tijela državne uprave, Pravilnikom o unutarnjem redu utvrđuje se broj potrebnih državnih službenika i namještenika s nazna-kom njihovih osnovnih poslova i zadaća i stručnih uvjeta potrebnih za njihovo obavljanje, njihove ovlasti i odgovornosti te druga pitanja od značaja za rad tijela državne uprave koja nisu uređena uredbom Vlade.

Pravilnik o unutarnjem redu donose:37

1. za ministarstvo, ministar2. za središnji državni ured, državni tajnik3. za državne upravne organizacije, ravnatelj4. za ured državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave, predstojnik.

2. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Izvršnu vlast u Republici Hrvatskoj obavlja Vlada Republike Hrvatske u skladu s Ustavom i zakonom. Ustav Republike Hrvatske sadrži odredbe o ustroju Vlade, odredbe kojima se uređuju bitna pitanja položaja Vlade, odredbe o odgovornosti Vlade kao i odredbe o

34 Uredba o načelima za unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave.35 "Ustrojstvo i poslovi državne uprave i način njihovog obavljanja uređuju se zakonom. " Ustav Repub-like Hrvatske, čl. 116. st. 1.36 Zakon o sustavu državne uprave, čl. 59.37 Isto, čl. 60.

202


odnosima Vlade i Hrvatskog sabora. Prema tim odredbama38 Vladu čine predsjednik, jedan ili više potpredsjednika i ministri. Bez odobrenja Vlade predsjednik i članovi Vlade ne mogu obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost.

Mandat za sastavljanje Vlade povjerava predsjednik Republike39 osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika. Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru. Na temelju odluke o iskazivanju povjerenja, rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi predsjednik Republike uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora, a rješenje o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora.

U slučaju da mandatar ne sastavi Vladu u roku od 30 dana od dana prihvaćanja man-data, predsjednik Republike mu može produžiti mandat za najviše još 30 dana. Ako ni u tom roku mandatar ne uspije sastaviti Vladu ili ako predložena Vlada ne dobije povjerenje Hr-vatskog sabora, predsjednik Republike povjerit će mandat za sastav Vlade drugoj osobi.

Ustavne ovlasti Vlade jesu:40

- predlaganje zakona i drugih akata Hrvatskom saboru,- predlaganje državnog proračuna i završnog računa,- provođenje zakona i drugih odluka Hrvatskog sabora,- donošenje uredaba za izvršenje zakona,- vođenje vanjske i unutarnje politike,- usmjeravanje i nadziranje rada državne uprave,- briga o gospodarskom razvitku zemlje,- usmjeravanje djelovanja i razvitka javnih službi,- obavljanje drugih poslova određenih Ustavom i zakonom.Ustroj, način rada i odlučivanje Vlade propisuje se zakonom i njenim poslovnikom.

Sva bitna pitanja organizacije i djelovanja Vlade uređena su posebnim zakonom41.Vladu predstavlja predsjednik Vlade koji saziva njene sjednice i predsjedava im,

upravlja radom Vlade i potpisuje akte koje ona donosi. Predsjednika Vlade zamjenjuje potpredsjednik Vlade koji se imenuje zamjenikom predsjednika Vlade. Potpredsjednici Vlade usklađuju rad ministarstava.

Predsjednik Vlade može članovima Vlade davati određene upute za rad, posebna zaduženja i zadaće, odnosno ovlastiti ih na provedbu i izvršavanje određenih projekata, a sve u skladu s programom Vlade, zaključcima i drugim aktima Hrvatskog sabora te preuzetim međunarodnim obvezama Republike Hrvatske.

Protiv člana Vlade ne može se voditi kazneni postupak za vrijeme trajanja mandata zbog kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zatvora do 5 godina, bez prethodnog odobrenja Vlade42.

38 Ustav Republike Hrvatske, čl. 108.39 Isto, čl. 97. st. 1. t. 3.40 Isto, čl. 112.41 Zakon o Vladi Republike Hrvatske.42 Isto, čl. 33.

203


Vlada radi na sjednici, koje su u pravilu javne, i može zasjedati ako je sjednici nazočna većina članova Vlade. Vlada odlučuje natpolovičnom većinom glasova svih članova Vlade. Iznimno, Vlada odlučuje dvotrećinskom većinom svih članova Vlade kad nadležnim državnim tijelima predlaže:

- promjenu Ustava Republike Hrvatske- udruživanje ili razdruživanje s drugim državama- promjenu granica Republike Hrvatske- raspuštanje Hrvatskog sabora- raspisivanje državnog referenduma- djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske izvan njezinih granica.Vlada ima Uži kabinet što ga čine predsjednik i potpredsjednik Vlade. Uži kabinet

Vlade predlaže provedbu politike Vlade, prati ostvarivanje programa rada Vlade, pret-hodno raspravlja određena pitanja iz nadležnosti Vlade te usklađuje rad članova Vlade u obavljanju povjerenih im zadaća. Na sjednicu Užeg kabineta Vlade mogu se pozvati i ostali članovi koje odredi predsjednik. Iznimno, u slučaju kad se Vlada ne može sastati u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti Republike Hrvatske te velikih prirodnih nepogoda, Uži kabinet Vlade odlučuje o pitanjima iz dje-lokruga Vlade.

Vlada ima tajnika kojega imenuje i razrješuje na prijedlog predsjednika Vlade. Tajnik Vlade odgovoran je za svoj rad predsjedniku Vlade i Vladi. Tajnik upravlja taj-ništvom Vlade, a u upravljanju ima prava i ovlasti čelnika tijela državne uprave. Tajnik Vlade neposredno usklađuje rad ureda, agencija, direkcija i drugih stručnih službi Vlade, sukladno Poslovniku Vlade i uredbama o ustrojavanju službi Vlade, usklađuje i nadzire rad tajnika Ureda predsjednika i tajnika Ureda potpredsjednika Vlade te pomaže pred-sjedniku Vlade u pripremanju sjednica i drugim poslovima Vlade. Tajnik Vlade ima zamjenika i pomoćnike. Zamjenika tajnika Vlade imenuje i razrješuje Vlada, na prijedlog predsjednika Vlade, dok pomoćnike Vlada imenuje ne prijedlog tajnika. Tajnik Vlade i zamjenik tajnika imaju status državnih dužnosnika.

U Vladi se ustrojava Ured predsjednika Vlade koji obavlja stručne, administrativ-ne i protokolarne poslove za potrebe predsjednika Vlade po njegovom nalogu. Uredom upravlja predstojnik Ureda u položaju državnog tajnika, kojeg imenuje Vlada na prijedlog predsjednika Vlade, koji za svoj rad odgovara predsjedniku Vlade.

U Vladi su ustrojeni sljedeći središnji državni uredi:a) Središnji državni ured za upravu, koji obavlja upravne i stručne poslove koji se

odnose na sustav i ustrojstvo državne uprave i lokalne samouprave, politički i izborni sustav.

b) Središnji državni ured za e-Hrvatsku, koji koordinira poslove iz djelokruga tijela državne uprave i povezivanje s privatnim sektorom u provedbi projekta e-Hrvatska. Cilj ovoga projekta je uspostaviti i umrežiti sustav koji će građanima omogućiti da, putem interneta, obavljaju komunikaciju s javnom upravom.

c) Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom, u čijem su djelo-krugu upravni i stručni poslovi koji se odnose na upravljanje nekretninama i pokretninama, te udjelima u trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske. Nadalje, odbor predlaže imenovanje članova nadzornih odbora, te

204


vodi evidenciju o državnoj imovini koja nije posebnim zakonom povjerena na upravljanje drugom tijelu državne uprave.

d) Središnji državni ured za razvojnu strategiju, koji obavlja upravne i stručne poslove koji se odnose na utvrđivanje prijedloga i provedbu strategije razvitka Republike Hrvatske. Odbor koordinira rad s tijelima središnje državne uprave na realizaciji ciljeva strategije.

Vlada može osnivati stalna i povremena radna tijela za davanje prijedloga, mišljenja, odnosno stručnih obrazloženja o pitanjima iz svog djelokruga.

Za obavljanje stručnih poslova u Vladi se osnivaju: Ured za zakonodavstvo, Ured za odnose s javnošću i Ured za nacionalne manjine. Na čelu pojedinog ureda nalazi se predstojnik.

Ured za zakonodavstvo daje mišljenje o usklađenosti prijedloga zakona, konačnih prijedloga zakona i drugih akata iz djelokruga Vlade, s Ustavom Republike Hrvatske i pravnim poretkom Republike Hrvatske, te daje stručna mišljenja drugim mjerodavnim tijelima.

Ured za odnose s javnošću izvješćuje javnost o radu Vlade, predsjednika i potpred-sjednika Vlade, te vodi dokumentaciju koja se odnosi na priopćenja za javnost.

Ured za nacionalne manjine obavlja stručne i druge poslove u vezi s provođenjem utvrđene politike ostvarivanja ravnopravnosti nacionalnih manjina koje žive na području Republike Hrvatske, kao njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom.

Vlada uredbom osniva urede, agencije, direkcije i druge stručne službe radi obavljanja poslova iz svojeg djelokruga i određuje njihov ustroj. Uredom, agencijom, direkcijom, odnosno drugom službom Vlade, upravlja državni tajnik, predstojnik ureda, ravnatelj agencije i direkcije, odnosno pročelnik službe kojeg imenuje Vlada, na prijedlog predsjednika Vlade. Rukovoditelji pobrojenih službi u odnosu na državne službenike i namještenike u tim službama, imaju prava i ovlasti čelnika tijela državne uprave.

Akti Vlade koje ona može donositi u ostvarivanju svojih Ustavom i zakonom utvr-đenih ovlasti su: uredbe, poslovnik, odluke, rješenja i zaključci.

Vlada donosi uredbe u skladu s Ustavom i zakonom.Poslovnikom Vlade, sukladno Zakonu o Vladi, uređuje se ustrojstvo i način rada,

te odlučivanje Vlade.Odluke, rješenja i zaključke Vlada donosi o pitanjima koja se ne uređuju uredbama.Odlukom se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje

suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis.

Zaključkom se utvrđuju stajališta Vlade u pitanjima provedbe utvrđene politike te određuju zadaće tijelima državne uprave.

Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade.

205


3. TIJELA I POSLOVI DRŽAVNE UPRAVE

Organizacija državne uprave u Republici Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine dobila je svoje nove oblike koji odgovaraju ukupnom sustavu državne vlasti, a sve u cilju prilagodbe državne uprave primjerene pravnim i demokratskim društvima. Na-kon tog razdoblja možemo govoriti o upravi u službi građana, odnosno o javnoj upravi.

Prema Zakonu43 tijela državne uprave su:- ministarstva- središnji državni uredi Vlade Republike Hrvatske (središnji državni uredi)- državne upravne organizacije- uredi državne uprave u županijama.Ministarstva, središnji državni uredi i državne upravne organizacije su središnja

tijela državne uprave, a uredi državne uprave su prvostupanjska tijela državne uprave u županijama.

Za obavljanje određenih poslova državne uprave iz nadležnosti središnjih tijela državne uprave mogu se u županiji, gradu i općini osnivati područne jedinice.

Za obavljanje određenih poslova državne uprave iz nadležnosti ureda državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave mogu se u gradu, odnosno općini osnivati ispostave.

Ustrojstvo i djelokrug rada središnjih tijela državne uprave uređena su Zakonom o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Osim toga, ostala bitna pitanja ustrojstva i rada središnjih tijela državne uprave uređena su i Zakonom o sustavu državne uprave.

Ministri, državni tajnici i pomoćnici, ravnatelji državnih upravnih organizacija, te njihovi zamjenici i pomoćnici dužnosnici su Republike Hrvatske. Kao takvi ne smiju istodobno obnašati dužnost u tijelima zakonodavne i sudbene vlasti, niti biti članovi predstavničkog tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Ministarstva se ustrojavaju za obavljanje poslova državne uprave u jednom ili više upravnih područja. U ministarstvima koja su ustrojena za više upravnih područja u pravilu se ustrojavaju upravne organizacije u sastavu ministarstva. Ministarstva jesu:

1. Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija2. Ministarstvo financija3. Ministarstvo obrane4. Ministarstvo unutarnjih poslova5. Ministarstvo pravosuđa6. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva7. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture8. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja9. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva10. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi11. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

43 Zakon o sustavu državne uprave, čl. 3.

206


12. Ministarstvo kulture13. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti14. Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva15. Ministarstvo turizma.

Ustroj i djelokrug rada ministarstava uređen je zakonom44.Ministarstvo unutarnjih poslova obavlja upravne i druge poslove koji se odnose

na: poslove policije i kriminalističke policije i to zaštitu života i osobnu sigurnost ljudi i imovine, sprječavanje i otkrivanje kaznenih djela; pronalaženje i hvatanje počinitelja kaznenih djela i njihovo privođenje nadležnim tijelima; održavanje javnog reda i mira te zaštitu određenih osoba, građevina i prostora; obavljanje kriminalističko-tehničkih poslova i vještačenja; poslove sigurnosti prometa na cestama; nadzor državne granice; kretanje i boravak stranaca te njihova prihvata; putne isprave za prelazak preko državne granice; održavanje javnih okupljanja; državljanstvo; izdavanje osobnih iskaznica, prijavljivanja prebivališta i boravišta građana; izdavanje vozačkih dozvola i registracije motornih vozila; nabavu, držanje i nošenje oružja i streljiva; eksplozivne tvari; poslove specijalne policije te nadzora nad radom zaštitarskih tvrtki.

Ministarstvo obavlja i druge poslove koji se odnose: na vođenje evidencija i statistike iz područja unutarnjih poslova; na sustav informiranja u području unutarnjih poslova; na obrazovanje i usavršavanje službenika unutarnjih poslova.

Ministarstvo obavlja i druge poslove koji su mu stavljeni u nadležnost posebnim zakonom.

Organizacija i funkcioniranje državne uprave u Republici Hrvatskoj najbolje se vidi na slici 1.

Ministarstva obavljaju upravne i druge stručne poslove iz svog djelokruga, a osobito:- neposredno primjenjuju zakone i druge propise- osiguravaju provedbu zakona i drugih propisa- pripremaju nacrte prijedloga zakona i prijedloge drugih propisa- rješavaju u upravnim stvarima u prvom stupnju kad su na to zakonom izrijekom

ovlašteni te u drugom stupnju, ako zakonom nije što drugo određeno- provode upravni odnosno inspekcijski nadzor- vode propisane očevidnike- prate stanje u svom djelokrugu te nadležnim državnim tijelima predlažu poduzi-

manje odgovarajućih mjera- izrađuju stručne prijedloge za postupak odlučivanja u državnim tijelima- osiguravaju suradnju stručnih i znanstvenih ustanova te predlažu nadležnim

državnim tijelima ustrojavanje određenih službi i stručnih ustanova.Na čelu ministarstva nalazi se ministar koji, s obzirom na karakteristike inokosnog

tijela, upravlja ministarstvom i predstavlja ga, a osobito:- provodi utvrđenu politiku Vlade- donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten

44 Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave, čl. 4.-16.

207


Slika 1: Organizacija državne uprave u Republici Hrvatskoj

208


- brine se o zakonitom i pravodobnom izvršavanju zakona i drugih propisa te u pitanjima od zajedničkog interesa osigurava suradnju ministarstva s državnim tijelima, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnim osobama koje imaju javne ovlasti te drugim pravnim osobama

- prema državnim službenicima i namještenicima poduzima mjere utvrđene zako-nom i drugim propisima u slučaju povrede službene dužnosti.

Ministar ima i druge obveze i ovlasti utvrđene posebnim zakonom, odnosno drugim propisima.

Ministar stupa na dužnost zajedno s ostalim članovima Vlade kad im povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru. Rješenje o imenovanju ministra donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora.

Ministarstvo može imati jednog ili više državnih tajnika kojeg na prijedlog pred-sjednika Vlade imenuje Vlada Republike Hrvatske. Državni tajnik za svoj rad odgovara Vladi i ministru.

Ukoliko je u ministarstvu imenovano više državnih tajnika, ministar će odrediti koji će ga od državnih tajnika zamjenjivati u slučaju odsutnosti ili spriječenosti, te obavlja druge poslove koje mu povjeri ministar.

Kao što je navedeno, u ministarstvima koja su ustrojena za više upravnih područja u pravilu se ustrojavaju upravne organizacije u sastavu ministarstva, i to: uprave, zavodi i ravnateljstva. Radom upravnih organizacija ustrojenih u sastavu ministarstva upravlja ravnatelj. Ravnatelj je za svoj rad odgovoran ministru. Naime, sukladno Zakonu i Uredbi45 imenovanje rukovodećih državnih službenika u koje spadaju: tajnik ministarstva, ravna-telj u ministarstvu, zamjenik tajnika Vlade, predstojnik ureda Vlade, zamjenik državnog tajnika središnjeg državnog ureda, zamjenik i pomoćnik ravnatelja državne upravne organizacije te predstojnik ureda državne uprave u jedinici područne (regionalne) samo-uprave provodi Vlada na temelju javnog natječaja. Javni natječaj za imenovanje tajnika ministarstva i ravnatelja u ministarstvu provodi komisija koju imenuje ministar.

Komisija za provedbu javnog natječaja utvrđuje listu kandidata koji ispunjavaju formalne uvjete iz natječaja te ih poziva na razgovor (intervju) radi utvrđivanja njihovih stručnih znanja, sposobnosti i vještina te dosadašnjih rezultata u radu. Razgovor (intervju) s kandidatima provodi čelnik tijela ili osoba koju on za to ovlasti. Na temelju rezultata provedenog razgovora (intervjua) čelnik tijela predložit će Vladi kandidata za imenovanje. Za predloženog kandidata provest će se sigurnosna provjera sukladno posebnim propisi-ma. Na temelju prijedloga čelnika tijela i rezultata sigurnosne provjere Vlada rješenjem imenuje rukovodećeg državnog službenika.

Uprave se ustrojavaju za upravno područje iz djelokruga ministarstva u kojem se obavljaju pretežito upravni poslovi s određenim stupnjem samostalnosti u radu, kao što je Porezna uprava.

Zavodi se ustrojavaju za upravno područje iz djelokruga ministarstva u kojem se obavljaju pretežito stručno-analitički poslovi koji zahtijevaju posebne načine rada unu-

45 Zakon o postupku primopredaje vlasti. Uredba o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi.

209


tar ministarstva. Zavodima se mogu povjeriti izuzetno i određeni upravni poslovi, kad obavljanje tih poslova zahtijeva posebno ustrojenu službu, ako to zahtijeva povezanost stručnih i upravnih poslova46.

Ravnateljstva se ustrojavaju za upravno područje iz djelokruga ministarstva u kojem se obavljaju određeni gospodarski i s njima vezani upravni poslovi, kad obavljanje tih poslova zahtijeva posebno ustrojenu službu, samostalnost djelovanja i posebne načine rada unutar ministarstva.

Radom upravnih organizacija ustrojenih u sastavu ministarstva upravlja pomoćnik ministra, odnosno ravnatelj s položajem pomoćnika ministra.

Središnji državni uredi ustrojavaju se za obavljanje poslova državne uprave u jed-nom ili više upravnih područja koja su od posebnog značaja za učinkovitiji rad Vlade. Središnjim državnim uredima upravljaju državni tajnici.

3.1. Državne upravne organizacije

Državne upravne organizacije se ustrojavaju za obavljanje poslova državne uprave u jednom ili više upravnih područja, a osnivaju se u pravilu kao državne uprave, državni zavodi i državna ravnateljstva. Državne upravne organizacije jesu:

1. Državna geodetska uprava2. Državni hidrometeorološki zavod3. Državni zavod za intelektualno vlasništvo4. Državni zavod za mjeriteljstvo5. Državni zavod za statistiku6. Državni inspektorat7. Državni zavod za zaštitu od zračenja8. Državna uprava za zaštitu i spašavanje9. Državni zavod za nuklearnu sigurnost.

Državne upravne organizacije obavljaju upravne, stručne i druge poslove iz svog djelokruga, a osobito:

- proučavaju i istražuju određena pitanja koja zahtijevaju primjenu posebnih načina rada, a nužno ih je obavljati u okviru državne uprave

- vode propisane očevidnike- rješavaju u upravnim stvarima kad su zakonom na to izrijekom ovlašteni- provode upravni, odnosno inspekcijski nadzor- pripremaju nacrte zakona i prijedloge drugih propisa- pripremaju stručne podloge za postupak odlučivanja u državnim tijelima- ostvaruju suradnju s tijelima državne uprave, jedinicama lokalne i područne

(regionalne) samouprave te drugim pravnim osobama- ostvaruju međunarodnu suradnju- prikupljaju, sređuju i razlučuju podatke od interesa za djelatnost za koju su ustro-

jeni- obavljaju i druge poslove utvrđene zakonom i drugim propisima.

46 Tako se pri Ministarstvu kulture nalazi Zavod za kulturu, Zavod za zaštitu spomenika kulture, itd.

210


Radom državnih upravnih organizacija upravlja ravnatelj kojega imenuje i razrješuje Vlada na prijedlog predsjednika Vlade, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog mi-nistra, a za svoj rad ravnatelj je odgovoran Vladi, odnosno nadležnom ministru. Ravnatelj predstavlja državnu upravnu organizaciju i upravlja njezinim radom, a osobito:

- brine o provedbi zakona i drugih propisa- donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten- nadzire zakonitost i pravodobnost izvršavanja poslova i poduzima mjere za osi-

guravanje učinkovitosti u radu. Raspoređuje poslove i daje naputke za rad. Brine se o stručnom osposobljavanju i usavršavanju državnih službenika i namješteni-ka u tijeku službe, te o urednom i pravilnom korištenju imovine i sredstava za rad. Poduzima mjere za utvrđivanje odgovornosti za povrede službene dužnosti određene zakonom. Ravnatelj ima i druge ovlasti i obveze utvrđene zakonom i drugim propisima.

Ured državne uprave se ustrojava za obavljanje poslova državne uprave u više upravnih područja na području jedinice područne (regionalne) samouprave. Ured obavlja upravne i druge stručne poslove u upravnim područjima za koje je ustrojen, a osobito:

- neposredno provodi zakone i druge propise i osigurava njihovu provedbu- rješava u upravnim stvarima u prvom stupnju, ako to posebnim zakonom nije

stavljeno u nadležnost središnjim tijelima državne uprave, ili pravnim osobama koje imaju javne ovlasti, te povjereno tijelima jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave

- provodi upravni, odnosno inspekcijski nadzor- prati stanje u svom djelokrugu, te središnjim tijelima državne uprave predlaže

mjere za unapređenje stanja u pojedinim upravnim područjima.Radom ureda upravlja predstojnik.Za obavljanje poslova državne uprave iz nadležnosti ureda državne uprave u jedinici

područne (regionalne) samouprave mogu se osnivati ispostave u gradovima i općinama koje odredi Vlada na prijedlog predstojnika ureda državne uprave. Ispostavom upravlja voditelj.

Iako je zakonom utvrđeno, da poslove državne uprave obavljaju tijela državne uprave, Ustav Republike Hrvatske predviđa, da se određeni poslovi državne uprave mogu zakonom povjeriti tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti.47 Stoga i Zakon48 predviđa, da tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, u povjerenim im poslovima državne uprave osobito:

- rješavaju u upravnim stvarima u prvom i drugom stupnju kad su im ti poslovi zakonom izrijekom stavljeni u nadležnost

- vode očevidnike određene zakonom i drugim propisima i izdaju propisana uvje-renja i druge potvrde

- obavljaju i druge poslove državne uprave koji su im zakonom izrijekom stavljeni u nadležnost.

47 Ustav RH čl. 116. st. 2.48 Zakon o sustavu državne uprave, čl. 56.

211


Za zakonito i stručno obavljanje povjerenih poslova državne uprave odgovorni su župan, gradonačelnik, odnosno općinski načelnik te ravnatelj pravne osobe s javnim ovlastima.

3.2. Poslovi državne uprave

Državna uprava u materijalnom (funkcionalnom) smislu, odnosno poslove državne uprave čini ukupnost svih zadataka koje tijela državne uprave, u ostvarivanju svoje uloge, moraju obavljati. Prema tome, funkcija državne uprave u materijalnom smislu izražava se ovlastima i dužnostima koje imaju pojedina tijela državne uprave za obavljanje djelatnosti za koje su ustrojena. Prema Zakonu49 poslovi državne uprave su:

1. neposredna provedba zakona2. donošenja propisa za provedbu zakona3. obavljanje upravnog nadzora (inspekcijskog nadzora)4. drugi upravni i stručni poslovi.

Takvo zakonsko određenje upravnih poslova ne proizlazi samo iz općeg pravila da se poslovi državne uprave uređuju zakonom, već je determinirano i Ustavom Republike Hrvatske. Naime, Ustav Republike Hrvatske propisuje da će se ustrojstvo, poslovi državne uprave i način njihovog obavljanja urediti zakonom.50

Poslovi neposredne provedbe zakona spadaju u klasični oblik nadležnosti tijela državne uprave. Tijela državne uprave najčešće neposredno primjenjuju propis na kon-kretni društveni odnos, i to je najširi oblik neposredne provedbe zakona od strane tijela državne uprave. Takva neposredna primjena obavlja se, dakle, najčešće autoritativnim odlučivanjem formom upravnog akta kojim se u upravnoj stvari odlučuje o pravima i obvezama različitih subjekata (građana, pravnih osoba, ili koje druge stranke). Stoga možemo zaključiti, da tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe koje imaju javne ovlasti neposredno primjenjuju zakone i druge propise prije svega rješavajući u upravnim stvarima.51 Pored toga njihova je zadaća, da vode propisane očevidnike, izdaju uvjerenja i druge potvrde te obavljaju i druge upravne i stručne poslove.

Donošenje je propisa za provedbu zakona oblik normativne funkcije tijela državne uprave, koja je u načelu u nadležnosti predstavničkih tijela. Međutim, i tijela državne uprave sukladno zakonu imaju mogućnost normativnog odlučivanja formom općih akata podzakonske prirode. Prema Zakonu52 ministri, državni tajnici središnjih državnih ureda i ravnatelji državnih upravnih organizacija donose:

a) pravilnikeb) naredbec) naputke.

Mogućnost je donošenja tih općih akata determinirana trojako:53

49 Isto, čl. 1.50 Ustav RH čl. 116. st. 1.51 Borković, I., 236.52 Zakon o sustavu državne uprave, čl. 17.53 Borković, I., 236.

212


- prvo, ti se opći akti mogu donositi samo za provedbu zakona i drugih propisa, mogu, dakle, imati isključivo provedbeni karakter,

- drugo, za njihovo donošenje spomenuti subjekti moraju biti izričito ovlašteni, i- treće, mogu se donositi samo u granicama dane ovlasti.Pravilnikom se potanje razrađuju pojedine odredbe zakona radi njihove primjene.Naredbom se naređuje ili zabranjuje određeno postupanje.Naputkom se propisuje način rada u tijelima državne uprave, tijelima jedinica lokalne

i područne (regionalne) samouprave i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti.Provodeći upravni nadzor tijela državne uprave nadziru provedbu zakona i drugih

propisa te zakonitost rada i postupanja tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i po-dručne (regionalne) samouprave te pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave.

U provedbi upravnog nadzora tijela državne uprave nadziru osobito:1. zakonitost rada i postupanja2. rješavanje u upravnim stvarima3. djelotvornost, ekonomičnost i svrhovitost rada u obavljanju poslova državne

uprave4. svrhovitost unutarnjeg ustrojstva i osposobljenost službenika i namještenika za

obavljanje poslova državne uprave, te5. odnos službenika i namještenika prema građanima i drugim strankama.

Provedba inspekcijskog nadzora, odnosno obavljanje inspekcijskih poslova dio je funkcija tijela državne uprave što se ostvaruje oblikom upravnog nadzora. U provedbi inspekcijskog nadzora, u skladu s posebnim zakonom, provodi se izravan uvid u opće i pojedinačne akte, uvjete i način rada nadziranih pravnih i fizičkih osoba, te poduzimaju zakonom i drugim propisima predviđene mjere da se ustanovljeno stanje i poslovanje uskladi sa zakonom i drugim propisima.

U posljednjoj skupini poslova državne uprave nalaze se drugi upravni i stručni poslovi. Pod tim se razumijeva, da tijela državne uprave prate stanje u okviru svog dje-lokruga prikupljanjem potrebnih podataka i obavijesti, izradom odgovarajućih stručnih prijedloga (izvješća, elaborati, analize, itd.) te na druge prikladne načine. Na temelju tako prikupljenih saznanja o stanju u svom djelokrugu, tijela državne uprave poduzimaju mjere i radnje za koje su zakonom i drugim propisima ovlašteni, te predlažu nadležnim državnim tijelima donošenje propisa i drugih akata iz njihove nadležnosti. Razvidno je, dakle, da se ta skupina poslova može svrstati u dvije grupe:

- poslovi praćenja stanja- poslovi izrade nacrta prijedloga propisa i drugi stručni poslovi.Međusobni odnosi tijela državne uprave posebna su vrsta društvenih odnosa što se

ostvaruju unutar samog društvenog aparata na relacijama između različitih ustrojstvenih oblika državne uprave. Sadržaj je tih odnosa specifičan, a njegova važnost izražava se posebno u tome što odražava položaj i ulogu jednih tijela državne uprave prema drugima u cjelokupnoj strukturi državne uprave. Za sadržaj međusobnih odnosa tijela državne uprave bitan je način na koji se, u određenom političkom sustavu, utvrđuju ovlasti i dužnosti koja tijela državne uprave mogu ostvariti jedni prema drugima. Međusobni odnos tijela

213


državne uprave zasniva se na utvrđenoj hijerarhiji.54 To je takav oblik odnosa koji označava strogu ovisnost nižih tijela o višima, gdje viša tijela imaju različite ovlasti prema nižima. Za hijerarhiju se ističe da: "u pravnom smislu znači pravno sankcioniranu ovlast jednog pojedinca u upravnoj organizaciji da izdaje naređenja drugom, da kontrolira njegov rad i da mijenja njegove odluke".55

Smatra se da hijerarhija u državnim upravnim organizacijama ima dvije glavne funkcije.

Prva je, osigurati optimalne uvjete protoka informacija, odnosno komunikacija u organizaciji, i između organizacije i okoline. Protok informacija i komunikacijska mreža obuhvaća i funkciju koordinacije, kao usklađivanje i povezivanje svih dijelova organizacije u pojedinoj akciji, što je također zadaća hijerarhije.

Druga je omogućiti kontrolu, a u državnim upravnim organizacijama to znači nadzor i eventualno isključenje svih za ostvarivanje ciljeva organizacije disfunkcionalnih, pa i samo nerelevantnih interesa.

Pored toga, u odnosu prema državi i državnoj upravi hijerarhija mora utvrditi odgovornost za uporabu državne vlasti, tj. za primjenu organizirane prisile u djelovanju državnih tijela prema građanima.56

4. NAČELA U RADU UPRAVE

Na kraju treba ukazati, a to ne znači da su najmanje važna, na načela u radu tijela državne uprave. Da bi državna uprava mogla ostvarivati svoje djelatnosti na način koji odgovara načelima društvenog i političkog sustava u kojem se te djelatnosti ostvaruju, osnovnim normama samog sustava utvrđuju se određena načela na kojima valja zasnivati djelovanje državne uprave. Stoga se u ustavnim tekstovima, kao i pojedinim zakonima koji reguliraju bitna pitanja ustrojstva i djelovanja državne uprave takva načela ističu kao rukovodna za sve vrste tijela državne uprave. Među načelima za obavljanje poslova državne uprave potrebno je izdvojiti četiri najvažnija načela57:

a) načelo zakonitostib) načelo samostalnostic) načelo učinkovitostid) načelo javnosti.

Načelo zakonitosti je temeljno načelo pravne države izraženo u zahtjevu da se svi subjekti društva u svom djelovanju i ponašanju pridržavaju pravnih pravila iz sustava pozitivnog prava. Vladavina prava i poštovanje pravne države posebno su istaknuti u Ustavu Republike Hrvatske: "Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati prav-ni poredak Republike Hrvatske."58 U pravnoj regulaciji načela zakonitosti za obavljanje

54 Grčki hieros-svet, archo-vladam. "Službena ljestvica ", poredak po rangu, npr. činovnička hijerar-hija. Klaić, B., 541.

55 Borković, I., 244.56 Abell, P., 27.57 Borković, I., 232.58 Ustav RH čl. 5. st. 2.

214


poslova državne uprave Ustav nameće opće pravilo o toj zakonitosti: "Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Zajam-čuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti."59

Načelo samostalnosti ima svoj funkcionalni i organizacijski izraz. Funkcionalni izraz samostalnosti državne uprave izražava se načelom da tijela državne uprave obavljaju poslove iz svoje nadležnosti samostalno, imajući na umu svoju potpunu odgovornost za ostvarivanje nadležnosti, ali ujedno oslobođeni bojazni od eventualnog miješanja sa strane u djelokrugu njihove ovlasti. Organizacijski se izraz samostalnosti državne uprave iska-zuje u činjenici da u svakoj teritorijalnoj jedinici predstavničko tijelo te jedinice formira vlastita upravna tijela samostalno prema svojim uvjetima i potrebama.

Načelo učinkovitosti treba osigurati da se u djelovanje državne uprave sa što manje utroška vremena i sredstava postigne što veći učinak, dakle, postigne što veća ekono-mičnost, koja se ne smije dovoditi u vezu sa nemerkantilnošću u radu tijela, ustanova i jedinica državne uprave. S druge strane, ovo načelo obvezuje tijela državne uprave da omoguće građanima da što lakše i brže ostvare svoja prava i interese, kad ostvarenje tih prava i interesa ovisi o djelovanju državne uprave.

59 Ustav RH čl. 19.

Slika 2: Zakonska određenja o odnosima Ministarstva unutarnjih poslova s javnošću

215


Načelo javnosti jedno je od izuzetno važnih načela u obavljanju poslova državne uprave. Njegovim propisivanjem i provođenjem omogućava se javnosti da bude upoznata s načinom rada državne uprave kao i s rezultatima tog rada. Na taj način javnost može reagirati u svim slučajevima kad utvrdi da se u radu tih tijela javljaju povrede ustavnosti i zakonitosti, odnosno ako je njihov rad nedjelotvoran glede ustroja, organizacijskih resursa i naročito glede sredstava koja su utrošena za obavljanje toga rada.

U hrvatskom pravnom sustavu postoji opće zakonsko načelo da je rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne uprave i samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave javan. Javnost se može isključiti samo izuzetno, u slučajevima predviđenim zakonom. To načelo posebno je zakonski izraženo za određena upravna područja, kao što je Ministarstvo unutarnjih poslova60 (vidi sliku 2).

Ministarstvo upoznaje javnost o pitanjima iz svog djelokruga koja su od interesa za građane i pravne osobe kao i o mjerama za njihovo rješavanje i o tim pitanjima daje obavijesti predstavnicima sredstava javnog priopćavanja. Ministarstvo neposredno oba-vješćuje građane i pravne osobe o pitanjima iz svog djelokruga za koja su oni neposredno zainteresirani. Obavijesti se mogu uskratiti kada se radi o državnoj, vojnoj, poslovnoj ili službenoj tajni.

5. ZAKLJUČAK

Kao aparat prisile, odvojen od naroda, policija nastaje zajedno sa državom i privatnim vlasništvom. Ovom u osnovi točnom tvrdnjom, želi se istaknuti to, da je od samog postanka države bilo neophodno da se nekome od njenih tijela povjeri održavanje reda i mogućnost primjene prisile prema svima onima koji nisu spremni na dragovoljno podčinjavanje utvr-đenom društvenom redu, odnosno na poštovanje propisanih pravila ponašanja. Tvrdnja policiju determinira i u funkcionalnom smislu (sadržaj djelatnosti) i u organizacijskom smislu (postojanje posebne organizacije).

Nastanak policije plod je narastanja potrebe društva za redom i zaštitom i apsolutnim mirom. Održavanje reda unutar društvene skupine toliko je stara potreba, koliko je star ljudski rod. Stoga je nastanak policije rezultat jedne općedruštvene i realne potrebe.61 Upravo ta nasušna potreba za redom u društvu izvor je legitimiteta policije u društvu.62

60 Zakon o policiji, čl. 7. i 8.61 Weber samu pojavu policije objašnjava narastanjem potreba društva za redom i zaštitom i njegovom težnjom ka apsolutnom miru; sve to uzdiže policajca na razinu"predstavnika Boga na zemlji". Đurić, M., 393.62 Potrebno je nešto šire pojasniti okolnosti u kojima nastaje institut prisile, ključni mehanizam za održavanje reda u društvu koji na dispoziciji ima samo policija. U procesu teritorijalizacije društva širenjem kućanstava obiteljska zajednica poprima sve više gospodarsko značenje. Širenjem obitelji širi se i njen ekonomski pogon, nije se više sve obavljalo na jednom mjestu kao u vrijeme patrijarhalnog uređenja. Stoga se ni vlast nije mogla provoditi osobnim kontaktom, nije se mogla temeljiti na odnosu autoriteta s jedne i pijeteta s druge strane, nego dominantna veza postaje ovisnost članova gospo-darstva o vlasniku zemlje i proizvodnih sredstava. Budući da se odnos između vlastodržaca i onih koji su podvrgnuti njihovoj vlasti temelji na ekonomskoj ovisnosti, tj. imovini, taj se sustav vlasti naziva patrimoni jalni sustav, te se u početku ne razlikuje od patrijarhalnog sustava. S vremenom gospodarstvo postaje sve veće, ponekad je obuhvaćalo čitave zemlje (stari Egipat), vlasništvo nad zemljom nije više

216


U ranim periodima razvitka države ne može se govoriti o posebnim policijskim službama (organizacijama) koje bi obavljale isključivo policijske poslove, a poglavito ne o policijskoj organizaciji kako je danas shvaćamo.

Međutim, policija je u početku svojeg postojanja predstavljala čitavu državnu djelat-nost, sve ono što danas razumijevamo pod državnom upravom. Razvojem društva dolazi do diferencijacije, te posljedično do odvajanja pojedinih poslova od policije i formiranja posebnih državnih (upravnih) službi. Vrlo značajan trenutak u diferencijaciji zbio se u vrijeme apsolutističke monarhije, kada nastaje kameralistika63, ponajprije kao politička disciplina. Skrb o dobro organiziranoj "policiji" bila je prvenstveno u interesu države (vlasti). Seoska i gradska gospodarstva trebala je unaprijediti "dobra policija", kako bi što više novca pritjecalo u državnu blagajnu.

Druga bitna značajka u odnosu policije spram uprave je negativno određenje unu-tarnjih (policijskih) poslova. Stvaranjem moderne državne uprave, baš kao i cijela državna uprava, i unutarnji poslovi (unutarnja uprava) negativno su definiran resor64. Takav pristup raščlambi poslova uprave ostao je do danas.

Stoga možemo zaključiti, da je policija u svim demokratskim društvima dio uprave, s naglaskom na transparentnom radu, kako bi zadobili povjerenje i naklonost javnosti za rad i probleme s kojima se policija suočava.

Kroz cijelu povijest funkcija policije se mijenjala. Od početnog širokog pojma, razvojem društva dolazi do diferencijacije upravnog aparata. Uz policiju, kao oslonac

dostatno djelotvorna osnova političke vlasti što je razlog za nastajanje organizirane tjelesne prisile u društvu, organiziranje posebnih skupina ljudi (Weber ih naziva upravnim stožerima). Iako nastajanje i organiziranje te posebne skupine (tjelesne prisile) nije svagdje teklo na isti način, svrha organizira-nja je uvijek bila ista. Radilo se o tome, da su kralj, vladar, politički vlastodržac ili grupa političkih vlastodržaca (aristokracija, plemstvo) izgubili povjerenje u tradicionalni temelj svoje vlasti (vladar je vlasnik čitave zemlje). Ekonomski oslonac vlasti pojačan je organiziranjem stalno pripravne grupe naoružanih ljudi ("policajaca") čija je zadaća bila suzbijanje svakog neposluha, odnosno održavanje reda. Kad se razvilo novčano gospodarstvo istoj su svrsi služili plaćenici. Uobičajeno su plaćenici dolazili iz drugih naroda, primjerice francuski kraljevi imali su gardu sastavljenu od Škota, i danas je poznata Papina švicarska garda. Plaćenici su bili bez ikakvih veza sa narodom, često nisu znali ni jezik i zato su bili isključivo vezani na vladara i podložni njegovim zapovijedima. Pusić, E., 35.63 Kameralistima, predstavnicima modernog državnog gospodarstva, čiji je cilj bio rast državnih pri-hoda (kneževe "kase" ili "komore") u središtu zanimanja bilo je bogatstvo države a ne blagostanje građana. Lisken/Denninger, 9.64 Naša upravna znanost čitavu upravnu djelatnost grupira u pet velikih područja ili resora, a to su:

1. uprava vanjskih poslova2. vojnička uprava3. financijska uprava4. pravosudna uprava5. unutarnja

Područje (resor) unutarnje uprave označuje se, kaže naša upravna znanost, obično negativno, te se veli: "Unutarnja uprava je ona uprava, koja neposredno i izravno o tome radi, da oživotvori fizičke, duševne i ekonomske interese državljana". Unutarnja uprava to čini neposredno i izravno, a ostala četiri upravna područja neizravno. Policija je, veli naša upravna znanost, glavna djelatnost unutarnje uprave, te je isto što i ona, jer pojam policije obuhvaća sve ono što i pojam unutarnje uprave. A. Walka, 78.

217


aparata države posljedično nastaju zasebne službe i resori. Stvaranjem moderne državne uprave, baš kao i cijela uprava, i policija postaje servis građana.

Danas građani od uprave, pa tako i od policije očekuju sve više. S druge strane ti isti građani zahtijevaju od policije, da u obavljanju poslova što je moguće manje zadireu temeljna ljudska prava i slobode građana.

LITERATURA

1. Abell, P. (1975). Organizations as Bargaining and Influence Systems. London: Heinemann.

2. Brunner, Ch., (1983). Aufgaben der Verwaltung, u "Grundriss der Verwaltungslehre" hrsg. Wien/koln. Bohlau.

3. Borković, I. (2002). Upravno pravo. Zagreb: Narodne novine.4. Đurić, M. (1987). Sociologija Maksa Webera. Zagreb: Naprijed.5. Klaić, B. (1987). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod MH.6. Krbek, I. (1950). Osnovi upravnog prava FNRJ. Zagreb: Istraživački zavod JAZU.7. Lisken, H., Deninger, E. (1992). Handbuch des Polizeirechts. Munchen: C. H. Becksche

Verlagsbuchhandlung.8. Pusić, E. (1997). Hrvatska središnja državna uprava i usporedni upravni sustavi. Zagreb:

Školska knjiga.9. Pusić, E. (1985). Upravni sistemi. Zagreb. Grafički zavod Hrvatske.10. Smrekar, M. (1900). Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i

Sloveniji. Knjiga I. Zagreb: Ignjat Granitz.11. Žigrović-Pretočki, I. (1911). Upravno pravo Kraljevina Hrvatske i Slavonije s obzirom

na Ustav. Bjelovar: vlastita naklada.12. Walka, A. (1923). Priručnik za redarstvenu službu. Zagreb: vlastita naknada.13. Ustav Republike Hrvatske. NN 56/90., 28/01. Zagreb: Narodne novine.14. Zakon o plaćama u javnim službama. NN 27/01. Zagreb: Narodne novine.15. Zakon o policiji. NN 129/00. Zagreb: Narodne novine.16. Zakon o ustanovama. NN 76/93. Zagreb: Narodne novine.17. Zakon o sustavu državne uprave. NN 199/03. Zagreb: Narodne novine.18. Zakonu o Vladi Republike Hrvatske. NN 101/98. Zagreb: Narodne novine.19. Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. NN 199/03., 44/06.

Zagreb: Narodne novine.20. Zakon o postupku primopredaje vlasti. NN 94/04. Zagreb: Narodne novine.21. Zakon o zdravstvenoj zaštiti. NN 121/03. Zagreb: Narodne novine.22. Zakon o visokim učilištima. NN 54/96. Zagreb: Narodne novine.23. Zakon o plaćama u javnim službama. NN 27/01. Zagreb: Narodne novine.24. Uredba o načelima za unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave. NN 43/01., broj 8/04.

Zagreb: Narodne novine.25. Uredba o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi.

NN 8/06. Zagreb: Narodne novine.

218


Summary

Mato Pušeljić, Franjo Magušić

ADMINISTRATION AND POLICEPolice are a part of a state and it has always been a relevant part of the state administration at the government’s disposal for assuring dominate concept of public order.The relation of police and administration is like the relation of the parts to the whole. However, when an organized group with the mission to maintain order is formed in the society, we have the beginnings of police. It represents all what we consider today as the administrative apparatus of a state.With evolution of a society, separate functions and services develop and serve as welfare of a community and a society.Key words: state administration, administrative functions and police, activities, organization and functioning of state administration, state administration organizations, bodies, principles of institutions functioning.

219

STRUČNI ČLANAK UDK: 343.575:343.98Primljeno: listopad 2007.

DUBRAVKO KLARIĆ*

Današnji trendovi kriminala u svezi sa zloporabom droga i važne karakteristike kriminalističko-

metodičkog pristupa u suzbijanju

Sažetak

U širokom spektru problema koji se pojavljuju vezano uz sociopatološku pojavu zloporabe droga, jedan od najvažnijih je kriminal u svezi sa zloporabom droga, u različitim pratećim oblicima primarni, sekundarni i tercijarni, koje treba kriminalistički prepoznavati ali isto tako u suzbijanju gledati kao nerazdvojnu cjelinu zloporabe droge. Svi ti oblici imaju dijalektičnost, međusobnu povezanost, komplementarnost, kako u počinjenju, karakteristikama počinitelja tako i štetnim posljedicama po društvo u cjelini. Kriminalistički gledano kriminal u svezi sa zloporabom droga, narkokriminal ili kriminalitet droga, bilo kako ga definirali i pojmovno nazvali, veliko je i kompleksno područje, pa sukladno i tome ne bi se mogao precizno razdvojiti, zato kada se analizira, razumijeva i istražuje jedan od oblika, treba imati u vidu njegovu komplementarnost u odnosu na ostale.Na narkoscenu u Hrvatskoj utjecaja ima svjetska narkosituacija, ali isto tako i određene domaće društvene okolnosti generator su širenju zloporabe droga, a samim time i kriminala u svezi sa zloporabom droga u cjelini, što stvara potrebu permanentne međunarodne suradnje na svim razinama suzbijanja. Nacionalna strategija i Akcijski plan suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj, strateški su važni dokumenti u kojima je razrađena borba protiv zloporabe droga i pojedinih čimbenika kao dijelova državnog tima. Sukladno tome, ali i s kriminalističko-znanstvenog polazišta, represivne ali isto tako i preventivne kriminalistike, treba imati u vidu da bez kriminalističko-metodičkog pristupa i proučavanja fenomenologije kriminala u svezi sa zloporabom

* mr. Dubravko Klarić, vanjski suradnik i predavač na Policijskoj akademiji u Zagrebu, predsjednik Povjerenstva za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Zagrebačke županije i član Međunarodnog udruženja za suzbijanje droga (I.D.E.A.).

220

Dubravko Klarić: …kriminal i zloporaba droga …Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 219-242

droga, na temelju modernih i sofisticiranih načela, nema učinkovitosti u suzbijanju. Kroz proaktivni pristup policijskog sustava prema kriminalu u svezi sa zloporabom droga, te sagledavajući najvažnije aspekte kao što su: rasprostranjenost, gomilanje i kretanje ilegalnog novca, povezanost i organiziranost, dinamičnost, dimenziju ugrožavanja značajnih vrijednosti, moguće je učiniti podjelu zadaća po pojedinim segmentima sustava MUP-a RH, a samim time i zajedničke strategije cjelokupnog sustava, i dalje cjelokupnog državnog represivno – preventivnog djelovanja.Ključne riječi: zloporaba droga, kriminal u svezi sa zloporabom droga, kriminalističke karakteristike, metodika, fenomenologija, informiranost, educiranost, kriminalističko – policijsko djelovanje, proaktivni pristup, učinkovitost.

1. DANAŠNJI TRENDOVI ZLOPORABE DROGA I KRIMINALA U SVEZI SA ZLOPORABOM DROGA

1.1. Međunarodni aspekti zloporabe droga

Stalna promjenljivost međunarodne narkoscene, kako u potrošnji – potražnji tako i ponudi – proizvodnji – krijumčarenju – ilegalnoj preprodaji, samo su neki od razloga što je cjelokupno stanje zloporabe teško iskazati egzaktnim pokazateljima.

Prema najnovijim dostupnim statističkim pokazateljima koje u svojem godišnjem izvješću, o svjetskoj situaciji zloporabe droga daje Ured za suzbijanje droga i kriminala Ujedinjenih naroda (UNODC – United Nations Office on Drugs and Crime), osnovan 1997. godine sa sjedištem u Beču, Austrija, broj osoba u 2005. godini koje troše drogu bio bi:

Broj osoba, potrošača droga u svijetu u 2005. godini prema podacima koje daje UNODC, a prosudba je učinjena na temelju izvješća koja su dostavile pojedine države

Svi tipo-vi droga

Produkti kanabisa

Amfetamini

Kokain Opijati HeroinRazličiti

tipovi amfeta-

mina

Ecstasy

Prosudba o broju potro-šača izražen u milijunima

200 162 25 10 13 5 11

Izraženo u postocima cjelokupan broj potrošača od 200 milijuna (dob 15–64 godine), u odnosu na cjeloku-pnu svjetsku populaciju iznosio bi 5%.

Tablica 1: Broj osoba koje troše drogu

Prema istom izvoru za period od 2001. do 2003. godine, ukupan broj potrošača droga kretao se oko 185 milijuna ili 4,7% ukupne svjetske populacije. Navedeni podaci su prosudbe bazirane na dobivenim podacima od država o stanju zloporabe u pojedinim lokacijama svijeta, koje su davale podatke o stanju zloporabe po pojedinim tipovima dro-ga, tako da u zbroju prema cjelokupnoj prosudbi taj broj i prelazi iskazani ukupni zbroj

221


potrošača. No, kao što je rečeno u uvodnom dijelu ovog poglavlja, teško je iskazati točne podatke zbog različitih čimbenika u pojedinim dijelovima svijeta kao što su politička situacija, ratno stanje, neučinkovitost praćenja pojavnih oblika i slično.

Prateći svjetsku situaciju zloporabe droga, prema podacima UNODC-a, godišnji odljev novca u sustav kriminala u svezi sa zloporabom droga, znači izvan kontrole dr-žavnog sustava, iznosi u svijetu preko 700 milijardi USA dolara.

Ilegalna proizvodnja droge u svijetu mjerljiva je danas u tisućama tona. Prema raspoloživim podacima (UNODC, INTERPOL – Drug report 2005., Drug situation 2004. – DEA – Drug Enforcement Administration – Uprava za suzbijanje droga SAD-a), policije, carine, službe koje se bave suzbijanjem droga tijekom 2004. godine zaplijenile su 6 189 tona marihuane i 1 471 tonu hašiša i hašiševog ulja te raznih pripravaka koje sadržavaju produkte kanabisa.

Svjetske zapljene produkata kanabisa, izražene u tonama, za period od 2002. do 2004. godine, iz kojih je vidljiv znatan porast zloporabe tog najraširenijeg tipa droge

2002. 2003. 2004.

Marihuana 4 743 5 850 6 189

Ostali produkti - hašiš 1 090 1 386 1 471

Tablica 2: Količine zaplijenjenog kanabisa tijekom 2004.

Svjetske zapljene droga u posljednje tri godine izražene u tonama(Kanabis je iskazan u gornjoj tablici) (UNODC)

Tip droge 2002. 2003. 2004.

Koka - biljka 820 880 1 207

Kokain 390 450 588,5

Opijum – sirovi i prerađeni 71 155 209

Heroin 58 60 60,3

Morfin 20 40 39,2

Metaamfetamini 10,5 12 10,9

Ecstasy 6 6 8,1

Amfetamini 6 6 6

Metakvalon 3 4 4,1

Depresori 1,5 1,7 2,3

Tablica 3: Svjetska zapljena droga u posljednje tri godine

Analizirajući svjetske zapljene vidljivo je da je u porastu zloporaba kokainskog i opijatskog tipa droge (polusintetičkih), a u posljednjih dvije godine i ecstazyja (sintetički tip). Imajući u vidu da, prema međunarodno standardiziranim prosudbama, ukoliko su

222


zapljene preko 25% od cjelokupne svjetske ilegalne proizvodnje droga, to je dobar rezultat i kreće se u prosjeku. Iz ovoga je lako vidljivo kolika je onda stvarna godišnja ilegalna proizvodnja, a samim time i distribucija.

Prikazani i opisani statistički pokazatelji dovoljno su ilustrativni prema svjetskoj narkosceni, a prema samoj tematici i razini ovog članka, ne bi bilo svrsishodno iznositi druge pokazatelje.

Danas nema lokacija na svijetu gdje zloporaba droga nije prisutna, manje ili više u nekom obliku. Posljednjih godina neke lokacije poglavito u Europi (jugoistočni dio), ali i na području Rusije (države koje su nastale raspadom SSSR-a), države u tranziciji, te središnji i sjeverni dio Afrike, doživjele su porast zloporabe droga.

Kao značajno treba naglasiti i ekspanziju sintetičkih droga na ilegalnim tržištima, te isto tako i kokaina, što je stvorilo i novi tip krijumčara, ali i profila potrošača. Veliki profiti u obrtu kapitala sumnjivog podrijetla povezuju se s pranjem novca, kao integral-nim djelom transnacionalnog organiziranog kriminala. Pojedinci, skupine i organizacije u kriminalnim sredinama, djeluju na ilegalnim tržištima droga, povezano i služeći se sofisticiranim metodama, poglavito u smislu elektroničkog transfera novca, ali i inter-netske preprodaje droga. Dojučerašnja pravila "igre" u kriminalnim sredinama, mijenjala su se posebno kad je u pitanju trgovina kokainom, jer ovdje se u profilu međunarodnog krijumčara pojavljuje i potrošač, s izrazitim sklonostima nasilju i agresiji.

Deseci tisuća ilegalnih laboratorija širom svijeta, godišnje proizvode ogromne koli-čine sintetičkih droga, poglavito svih tipova amfetamina i metaamfetamina (ATS, MDMA i sl.). Tako prema godišnjem izvješću INTERPOL-a, o situaciji zloporabe u svijetu za 2005. godinu, daje se podatak da je samo na području SAD-a u 2003. godini imobilizirano 10 000 ilegalnih laboratorija za proizvodnju sintetičkih droga, a u razdoblju od 2001. do 2005. godine povećana je zloporaba sintetičkih droga u srednjoj, srednjoistočnoj i istočnoj Europi, što podrazumijeva i područje Hrvatske.

Također u smislu porasta zloporabe sintetičkih droga, navode se jugoistočna Azija, sjeverna i središnja Afrika, te Kanada i Australija. Već ustaljeni pravci i rute krijumča-renja droge iz izvorišta proizvodnje, sa svojim direktnim i cirkularnim (zaobilaznim) smjerovima, stvorili su pravu "paukovu" mrežu nad cijelim svijetom. Kokainski putovi iz sjevernog dijela Južne Amerike (Kolumbija, Bolivija, Peru, Ekvador, Guatemala...), nisu samo usmjereni prema SAD-u, već šaroliko prekoocenskim smjerovima opskrbljuju stotinama tona kokaina gotovo sva ilegalna tržišta droge u svijetu.

Već tradicionalni putovi opijatskih tipova droge (heroina) i produkata kanabisa, idu prema Europi i dalje, a jednim dijelom i prema Kini (prema podacima INTERPOLA u Kini, u zapadnom dijelu Pokrajina Ksingjian evidentirano je 1,5 milijuna heroinskih ovisnika, a operativne prosudbe su da broj ovisnika u cijeloj Kini prelazi 7 milijuna) i Australiji, iz polazišta Zlatnog trokuta droge (jugoistočna Azija – Myanmar, Tajland, Laos) i Zlatnog polumjeseca droge (jugozapadna Azija – Afganistan, Pakistan, Iran – prema operativnim prosudbama u Iranu je oko 2 milijuna ovisnika, od toga, 1,2 milijuna heroinskih).

Tu je i za Hrvatsku značajan pravac Balkanska ruta iz pravca istoka prema zapa-du, a s obzirom na geostrateški položaj Hrvatske. Krijumčarenje tim pravcem nije samo

223


tranzitnog karaktera već i radi opskrbe ilegalnog tržišta u Hrvatskoj. Tako se Hrvatska javlja kao zemlja destinacije.

Promjenjivost svjetske narkosituacije slikovito bismo mogli promatrati kao napuhani balon. Kad se uzme u ruke i stisne, dobije nepravilan oblik, s puno udubina i ispupčenja. Kad se pusti vrati se u normalan okrugli oblik te zadržava onaj svoj cjelokupni prvobitni opseg i volumen.

1.2. Stanje zloporabe droga u Hrvatskoj (hrvatska narkoscena)

Korijeni zloporabe droga u nas potječu negdje oko 1969. godine dok se problematika droga gledala kao rijedak, ekstravagantan problem. Tadašnja državna politika promicala je stavove da je to utjecaj "trulog kapitalizma" na ondašnje "zdravo" socijalističko društvo, dok je Hrvatska bila dio bivše jugoslavenske državne asocijacije. Ipak, na Konferenciji opunomoćenika vlada, koje su prihvatile Konvenciju o psihotropnim supstancijama u Beču, 1971. godine bio je i predstavnik Jugoslavije, koji je potpisao pristupanje Konvenciji.

Interesantno je da su četiri nazočne države glasale protiv te Konvencije, smatrajući je nepotrebnom, odnosno pretjeranom i da se ne treba očekivati drastičan rast zloporabe. To su bile: Belgija, Nizozemska, Austrija i SR Njemačka. Ubrzo su shvaćeni pogrešni stavovi, i te države su doživjele drastične probleme sa zloporabom droga. Naknadno, u razdoblju od tri godine, potpisale su Konvenciju.

Širenje zloporabe droga nije se moglo zaustaviti, kako u smislu potrošnje, tako i svih drugih oblika kriminala u svezi sa zloporabom droga. Krakove "hobotnice" droge teško je bilo i nemoguće presjeći, no nastojalo se staviti u granice kontroliranog. Godine 1980. situacija postaje sve ozbiljnija, ponuda droga na ilegalnom tržištu u Hrvatskoj sve je veća i raznovrsnija (uz dotadašnju dominantnost kanabisa, sve više dolaze opijati, ali i sintetičke droge). Samo 1981. godine kriminalistička praksa bilježi na širem području Zagreba 36 ilegalnih nasada "plantaža" indijske konoplje radi dobivanja marihuane.

Sukladno porastu potrošnje raste i ponuda. Uz opijum koji je dolazio iz Turske i dijelom iz Makedonije, sve više dolazi i heroin, i to jugozapadno azijski (brown sugar), tada već utemeljenom Balkanskom rutom (u veljači 1979. godine bio sam na sastanku u tadašnjem Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova u Beogradu, gdje smo uz nazoč-nost predstavnika stranih policija - Bugarska, Turska, Rumunjska, Mađarska, Austrija, Italija, Njemačka, Cipar, Grčka - definirali i imenovali putove droge iz pravca istoka prema zapadu, Balkansku rutu).

Već 1979. godine na području Hrvatske bilježi se osam smrtnih slučajeva od pre-doziranja heroinom, 1980. godine šest, a 1981. bilo ih je dvanaest. Radi nabavke droge i sredstava za kupnju droge, raste i sekundarni kriminal ovisnika o drogama. U razdoblju od 1979. do 1985. godine učestali su napadi na legalne izvore droge ( bolnice, domovi zdravlja, ljekarne, skladišta lijekova), i to kroz krivotvorenja zdravstvenih recepata i druge medicinske dokumentacije, ali i krađe i teške krađe. Ilegalno tržište drogama bilo je snabdijevano "mravljim krijumčarenjem" droge od nekoliko desetaka grama do nekoliko stotina grama.

Porast potrošnje samo je dio slike koja je nastavila svoj kontinuitet do danas. Širenje međunarodnog narkotržišta svojim utjecajem u Hrvatskoj, uz ostalo, stvorio je narkoscenu

224


identičnu onoj svjetskoj i europskoj. Danas se kod nas zloporabe gotovo svi značajniji tipovi droga kao primjerice u Nizozemskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Rusiji.

Liberalizacija graničnog prometa kao sastavni dio integralnog procesa u Europi, stalna turistička i pomorska orijentacija Hrvatske, nazočnost naših državljana u zemljama gdje postoji izvorišna proizvodnja droga, kulturne, prijateljske, rodbinske, poslovne i druge veze hrvatskih građana s građanima drugih zemalja koje imaju značajnu ilegalnu proizvodnju i potrošnju droga, bitno utječu na dostupnost svih vrsta droga u Hrvatskoj.

1.3. Kriminal koji se veže uz zloporabu droga

Jedna činjenica od koje treba krenuti kad je u pitanju kriminal koji se veže uz zloporabu droga jest ta, da čovjek čim je posegnuo za drogom ulazi u zonu kažnjavanja i kriminala. Primjerice: Osoba je zatečena u konzumiranju marihuane! Prema našim zako-nima počinila je radnju kažnjivu s više zakonskih odrednica, i to najmanje tri: Kaznenog zakona čl. 173. st. 1. i Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga čl. 3. st. 3. i prema

225


Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naravno da će se u tijeku policijskog izvida sagledavati i razjašnjavati sve okolnosti oko počinjenja opisane kažnjive radnje, što će utjecati i na inkriminaciju i podnošenje odgovarajuće prijave nadležnom tijelu, i sam tijek postupka, bilo da se radilo o kaznenom ili prekršajnom postupku. Gledajući ovu relativno jednostavnu pretpostavku, kad bi se stvari završavale na samo tako predviđenim okolnostima u odnosu na zloporabu, situacija glede suzbijanja i ne bi bila tako složena, a samim time niti opseg zloporabe. No, to je samo početak cijelog složenog mozaika kriminala u svezi sa zloporabom droga.

Recimo ovdje da je u načelu najveći broj ovisnika prinuđen, barem jednim dijelom, sredstva za život i kupnju droge priskrbljivati preprodajom droge. Samo rijetko bogatim ljudima moguće je drogirati se, a ne nabavljati novac za drogu preprodajom droge. Droga prisiljava ljude, kako da je uzimaju, tako i da je prodaju. Najlakši i ovisniku najdostupniji način nabave novca za drogu upravo je preprodaja droge, čime se zapravo ovisnost i širi dalje. Ovo treba imati u vidu kao vrlo značajno kod uzimanja stranih modela ulaska ovi-

ODLJEV NOVCA U SUSTAV KRI-MINALA U SVEZI SA ZLOPORA-

BOM DROGA GODIŠNJE PRELA-ZI MILIJARDU I POL KUNA!

ZLOPORABA DROGA DANAS U HRVATSKOJ PREDSTAVLJA GOTOVO NERJEŠIV SOCIOPATOLOŠKI PROBLEM?!

OVISNIČKA POPULACIJA prema podacima HZJZ prelazi broj od 24 000 ovisnika o droga-ma, gdje je već klinički dijagnosticirana ovisnost. Ovdje treba uzeti u obzir i tamnu brojku

koja je prema nekim prosudbama 1: 2, što znači još barem 15 000 ovisnika.Analiza postojeće situacije u odnosu na ovu populaciju pokazala je višegodišnji raspon

od razvitka ovisnosti do traženja medicinske pomoći. Potrošnja droge onih koji konzumi-raju drogu za vrijeme vikenda, "eksperimentatora" te "povremenih" potrošača kreće se

između 50 – 80 000.

REZIME: DNEVNO U HRVATSKOJ PREKO 80 000 OSOBA NA NEKI NAČIN MANIPULIRA DROGAMA.

Prema podacima MUP-a RH, posljednjih godina prijavljuje se preko 8 000 kaznenih djela, koja se direktno odnose na sve oblike zloporabe droga (čl. 173. KZ-a). Važan detalj u

svemu rečenom je kako treba razlučiti da postoji realan kriminal neovisno o saznanjima represivnog sustava države kojim se ne operira tijekom donošenja ocjena o stanju si-

gurnosti. Smatra se da je omjer tamnog polja kriminala (postoji ali nije otkriven) u odnosu na registrirani kriminal (otkriven, razjašnjen i dokazan) dva prema jedan, to jest na jedno

otkriveno počinjena su još dva kaznena djela koja nikada neće biti otkrivena!

MORTALITET – posljednjih godina smrt-nost od droge prelazi brojku od 100 osoba

godišnje. Taj broj odnosi se na izravno predo-ziranje drogom, no broj je sigurno veći kad se uzmu u obzir i druge zadesne smrti potrošača

droga, gdje je droga neizravno utjecala na stradavanje sa smrtnom posljedicom.

226


snika u zonu kriminala, i kod primjenjivosti na našu situaciju u Hrvatskoj. Neće biti isto financiranje jednog ovisnika, koji je u četveročlanoj obitelji primjerice u Švicarskoj i onog u Hrvatskoj. Prihodi takve švicarske obitelji, ako su hipotetski gledano oko 10 000 eura mjesečno, može se odvojiti financiranje ovisnosti jednog člana s 2 000 eura. U takvom slučaju druge su i okolnosti, kad će taj član ovisnik ući dublje u zonu kriminala radi nabave sredstava za kupnju droge. Kod nas u Hrvatskoj iako cijene pojedinih tipova droge nisu u velikom raskoraku prema onim europskim, platežna je moć znatno niža, i tako će jedan ovisnik morati vrlo brzo ući u zonu kriminala, znatno brže nego u državama razvijenog zapada. To je samo jedna od realnosti u mozaiku zloporabe droga i pratećeg kriminala. Analiza i prosudba stanja je svakako složenija i kompleksnija.

Kriminal u svezi sa zloporabom droga, narkokriminal ili kriminalitet koji se veže uz zloporabu droga je veliko i kompleksno područje, pa sukladno tome ne bi se ni mogao precizno razdvojiti, jer se svi njegovi oblici miješaju i nadopunjuju, i kad se istražuje jedan od oblika treba imati u vidu njegovu komplementarnost u odnosu na ostale.

Iako bi se danas moglo reći da u odnosu na zloporabu droga, dominiraju dva glavna prateća oblika sekundarni i tercijarni, podjela koju je dao Modly, 1988. prihvatljiva je osnova za daljnju nadogradnju kriminalističke prakse u znanstveno razmišljanje u svezi s tim:

"PRIMARNI kriminalitet odnosi se na kaznena djela povezana s proizvodnjom, fabrikacijom, preradom, kupnjom, prodajom, izvozom i distribucijom droge (čl. 173. KZ-a).

SEKUNDARNI kriminalitet odnosi se na kaznena djela počinjena pod djelovanjem droga ili u tijeku apstinencijske krize radi nabave droge ili sredstava za kupnju droge.

227


TERCIJARNI kriminalitet je društveno najopasniji. To je kriminalitet vezan za međunarodne kriminalne organizacije koje se bave proizvodnjom, trgovinom i krijum-čarenjem droge. To su organizatori ilegalne trgovine drogom koje, s obzirom na druš-tvene položaje što ih zauzimaju, možemo svrstati u kategoriju kriminalaca tzv. bijelog ovratnika!"

Kad danas govorimo o PRIMARNOM kriminalitetu koji se veže uz zloporabu droga, podrazumijevamo poglavito dva ključna oblika kriminalnih radnji: neovlaštenu proizvodnju i stavljanje u promet. Neovlaštena proizvodnja podrazumijeva kako po-ljoprivrednu proizvodnju u smislu sadnje biljki iz kojih se može dobiti opojna droga, primjerice mak, indijska konoplja, različite gljive i kakteje, ali isto tako i proizvodnju sintetičkih droga, ilegalne laboratorije uz uporabu prekursora, otapala, reagensa i drugih kemijskih tvari potrebnih kao osnova u kemijskim procesima proizvodnje. Stavljanje u promet opojne droge, raščlanjeno je i inkriminirano sa lakšim i kvalificiranim oblicima u čl. 173. KZ-a, i to u Glavi 13. gdje su inkriminirana kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.

Svako kršenje odnosno počinjenje protupravnih radnji razumijeva se PRIMARNIM kriminalitetom, premda je krijumčarenje, kao oblik zloporabe isto tako i dio sekundarnog kriminala. Krijumčarenje kao pojam podrazumijeva ilegalno prenošenje i unošenje u ca-rinsko područje jedne države, preko državne granice, no u širem smislu to krijumčarenje može se događati i unutar samog teritorija države, i kao takvo biti dijelom i sekundarnog

228


kriminala u svezi sa zloporabom droga (potrošači idu u preprodaju radi ostvarivanja sredstava za daljnje financiranje svoje ovisnosti).

Primjerice ilegalno prenošenje nekoliko grama neke droge iz Zagreba u Split. Ne treba zaboraviti da se i u tom obliku krijumčarenja koriste isto takvi modaliteti ("skriveni bunkeri", skrivanje u raznim prostorima prtljage, vozila, u tijelu...) kao i u međunarodnom krijumčarenju. Današnja domaća i međunarodna kriminalistička praksa PRIMARNI i TERCIJARNI kriminalitet, podrazumijeva kao usko povezanu cjelinu. Kao akteri terci-jarnog kriminala u svezi sa zloporabom droga pojavljuju se pojedinci, skupine i organi-zacije. Ovo njihovo djelovanje svodi se isključivo na ostvarivanje imovinske koristi od proizvodnje, krijumčarenja i ilegalne trgovine. Ovdje bih uzeo kao relativno shvaćanje organiziranosti u smislu kriminalnih aktivnosti koje se vežu uz kriminal u svezi sa zlopo-rabom droga. Kriminalistički važan je detalj u kojem je pravcu bio stupanj organiziranosti. Primjerice nije isto ako je više osoba udruženo u skupinu nabavljalo i preprodavalo drogu, a svi su imali određene uloge u tome, s tim da stupanj organiziranosti nije ukazivao na veću dimenziju u smislu organizacije. Situacija se znatno mijenja ako je netko od tih članova skupine imao takvu strukovnu poziciju i položaj (primjerice: carinik, pravosudni djelatnici, policijski službenik, međunarodno otpremništvo – špediter, i slično), koja mu je zbog samog obavljanja posla omogućavala podršku kriminalnom djelovanju, spregu, u počinjenju ilegalnih poslova cijele skupine. U tom slučaju možemo govoriti o pojavljivanju sofisticiranih oblika transnacionalnog organiziranog zločina, gdje se uz kriminal u svezi sa zloporabom droga, terorizam, trgovinu oružjem, ljudskim dijelovima, nuklearnim tvarima..., pojavljuje neminovno i korupcija, pranje novca, zloporaba ovlasti i slično.

Nestabilna politička situacija u pojedinim područjima u svijetu čini mnoge zemlje u većoj mjeri izloženijima i osjetljivijima prema ilegalnoj proizvodnji, preradi, krijumčarenju i potrošnji droga. Mogućnost stjecanja brze i velike dobiti proizvodnjom, krijumčarenjem i preprodajom droga, uvjetovala je da se transnacionalni organizirani kriminal preu-smjeri na bavljenje kriminalom u svezi sa zloporabom droga kao dominantnim oblikom, a poglavito i zato što otkrivanje i dokazivanje te vrste kriminalnih aktivnosti iziskuje iznimne napore i sredstva društvene zajednice, represivnog sustava, te zahtijeva stalnu i učinkovitu suradnju na međunarodnoj razini. Imobiliziranje kriminalnih organizacija koje danas djeluju u svijetu i nije moguće u cijelosti. Kad se uhite pojedini članovi u većem ili manjem opsegu, ili s jačom razinom u hijerarhijskoj ljestvici organiziranosti, zaplijeni se veća količina droge to je slikovito gledano kao kad bi "pokidali jedan dio paukove mreže, koju će on opet obnoviti", i tako se i mreža organiziranog kriminala brzo obnovi i djelovanje se nastavlja.

Svjetski poznate kriminalne organizacije kao talijanska Mafija – Cosa Nostra, Camora, N’ drangheta i Nuova sacra corona unita, kineske Trijade, japanska Yakuza, ni-gerijske kriminalne organizacije, Ruska mafija – Čečenska, te albanske i turske kriminalne organizacije, uz niz drugih kriminalnih organizacija koje u svom organizacijskom smislu imaju etnički predznak, dominiraju u trgovini drogom. Tajnost je jedna od glavnih zna-čajki spomenutih organizacija, a samim time i unutarnja struktura. Dobra organiziranost (subordinacija, nepisana pravila, podjela rada...) očituje se u svim oblicima manipulacije drogom (proizvodnji, pakiranju, označavanju, krijumčarenju, preprodaji, kao i kod pranja ilegalno stečenog novca u legalne financijske poslove).

229


Primjerice: Pablo Eskobar bio je jedan od vodećih (ako ne i najveći) "lord" ko-lumbijskog kartela Medelin. Dominirao je kolumbijskom narkoscenom do 1991. godine. Uz sve kriminalne aktivnosti vezane uz zloporabu droge uspio je određenim političkim postupcima (dobročinitelj) prema siromašnom stanovništvu, stvoriti o sebi sliku kolum-bijskoga Robina Hooda. Njegovi poslovi mjerljivi su u bilijunima US$, a utjecaj je sezao do svih razina državne vlasti. Krajem prosinca 1993. godine, u velikoj akciji u kojoj je uhićeno mnogo vodećih ljudi Medilin kartela, ubijen je Pablo Eskobar, no velike "po-slove" s kokainom nastavili su drugi "lordovi i baruni" braća Orejuela, Jose Santa Cruz – Londonoa, Cali kartel i drugi, jer je reparabilnost kriminalnih organizacija vrlo velika. Uhićenja 2003. i 2004. godine nekih od spomenutih nasljednika Escobara nisu uništile unosne kriminalne aktivnosti vezane uz kokain.

Promet, putovanja, globalizacija kontakata na svim razinama društveno–eko-nomskih, pa tako i kriminalnih osnova, pospješili su i krijumčarenje i ilegalnu trgovinu drogama na svim svjetskim lokacijama, a također i uključenost hrvatskih državljana.

Naša kriminalistička praksa potvrdila je ovu činjenicu pa je tako 1997. godine za-plijenjena veća količina kokaina (557 kilograma) u Rijeci, a akteri toga krijumčarenja su bili hrvatski državljani, s tim da je kao supočinitelj uhićen i jedan visoki časnik MUP-a RH. Godine 1998. u Zagrebu dvojica hrvatskih državljana uhićeni su zbog osnovane sum-nje da su organizirali krijumčarenje marihuane iz Malezije u Hrvatsku, a tom prilikom zaplijenjeno je 11 tona spomenute droge. Tijekom kolovoza 1998. godine na području Koprivničko–križevačke županije zaplijenjeno je 38 kilograma heroina a uhićena su četiri hrvatska državljana. Iz Guatemale su jahtom u Hrvatsku četiri hrvatska državljana pokušala prokrijumčariti 241 kg kokaina. Kokain je 2000. godine zaplijenjen u sklopu akcije policije u Istri.

U opisanim, samo u nekim od značajnijih slučajevima bilo je različitih socijalnih i strukovnih profila ljudi, od nezaposlenih niže stručne spreme, obrtnika, do visoke struč-ne spreme, policijskih službenika, časnika HV, djelatnika međunarodnog otpremništva i drugih. Vidljivo je da organizirani kriminal ima neupitno jak međunarodni utjecaj i značaj. Međunarodne kriminalne organizacije imaju svoje "ogranke" u mnogim država-ma, pa tako i u Hrvatskoj. Zato se problematika krijumčarenja droga poglavito u smislu primarnog odnosno tercijarnog kriminala, ne može gledati izvan koncepta globalnog svjetskog problema.

Slijedom kriminalističke prakse, rekao bih da svaki pripadnik kriminalne organiza-cije ili skupine, ovisno o školovanju, položaju u kriminalnome svijetu, mogućnosti utjecaja na državna tijela i drugu javnogospodarstvenu strukturu, sposobnostima i vještinama pri počinjenju kaznenog djela, izvršava konkretne zadaće organiziranog kriminala, koje ne moraju odmah izgledati kako imaju veliku dimenziju, no u svakom slučaju mogu biti značajna podrška u strukturi samog počinjenja.

1.4. Sekundarni kriminal

Sekundarni kriminal koji se u današnjoj kriminalističkoj praksi definira kao oblik kriminalnog djelovanja pojedinaca i skupina u zloporabi droga, radi nabavljanja droge, sredstava za kupnju droge i pod utjecajem droge, obuhvaća velik broj kaznenih djela i

230


prekršaja, od krađa do najtežih imovinskih delikata, pa sve do ubojstava (što je prethodno opisano na shematskom prikazu). U odnosu na primarni i tercijarni kriminal, određeni segmenti kriminalnih aktivnosti u smislu modaliteta se ponavljaju, samo što se kao po-činitelji pojavljuju konzumenti droga, odnosno, ovisnička populacija. U osobi ovisnika sjedinjeni su kako potrošač tako i kupac, to jest preprodavač droge. Počinjenje kaznenih djela pod utjecajem droge ili u stanju apstinencijske krize, predstavlja velik sigurnosni problem jer se počinjenja ne događaju samo unutar ovisničke populacije, već viktimo-loški gledano, izravno može biti ugrožen bilo tko, neovisno od preddeliktnog odnosa s počiniteljem, što je i općeniti problem cjelokupnog sekundarnog kriminala.

Često se kao akteri jednog dijela krijumčarenja (krijumčarenje uvjetno rečeno "manjih količina" – "mravlje krijumčarenje", prema kriminalističko-metodičkom žargo-nu, od nekoliko grama do nekoliko desetaka grama, ako je u pitanju kokain ili heroin, amfetamini, do nekoliko kilograma ako je u pitanju kanabis), pojavljuju amateri, mahom mlađe osobe potrošači i ovisnici, koji krijumčare ili preprodaju spomenute količine i tipove droga, opskrbljujući sebe i skupljajući sredstva za financiranje daljnje nabave i potrošnje. Nije isključeno da su i oni dio složenog krijumčarskog lanca zloporabe droga kao kuriri ("mazge"), za račun nekog "starijeg", profesionalca, povratnika ili "jačeg" organizatora preprodaje. Ovdje isto tako treba imati u vidu da se različite kriminalne aktivnosti često događaju unutar same ovisničke i potrošačke populacije, zatvorenih skupina pa tu nema prijavljivanja. Problem neprijavljivanja pojavljuje se poglavito i unutar obiteljskog kruga gdje su kriminalnim aktivnostima ovisnika ugroženi ostali članovi osnovne socijalne grupe – obitelji, koji se u početku sami bez stručne pomoći nastoje boriti s ovisnošću svog člana, što ih nerijetko dovodi u tragične i po njih fatalne situacije.

Jedna od današnjih karakteristika potrošača, ovisnika koja se pojavila unazad 6–8 godina, ali i ranije, no sada u znatno većem opsegu je agresivnost uvjetovana trošenjem pojedinih stimulativnih tipova droga (poglavito kokain i amfetamini).

Primjerice u smislu tercijarnog kriminala, kod krijumčarenja i ilegalne trgovine drogama na organiziranoj međunarodnoj razini, pojavljuju se potrošači droge kao akteri, naravno samo određenih tipova droga, poglavito kokaina. Uz agresiju koju prati i uporaba vatrenog oružja, prisutan je veliki obrt ilegalno stečenog novca od trgovine drogom, a potrošačku populaciju čini šarolika struktura s jačim i višim socijalno–ekonomskim sta-tusom. Uvjetno rečeno, novostvoreni jet set, na temeljima sumnjivog kapitala, nepoznatog porijekla, sve više dominira gotovo u svim razinama društvenog života u Hrvatskoj.

Kao primjer iz osobne policijske prakse naveo bih jednu kriminalističku akciju širih dimenzija koja je bila poduzeta 1985. godine, a operativno–kriminalistička obrada trajala je gotovo dvije godine. U akciji je bila uhićena organizirana skupina od dvadeset međunarodnih krijumčara heroina, a sproveli smo je u suradnji s policijama više stranih država (Akcija "Lift"), te kako je Hrvatska bila u to vrijeme u sastavu bivše Jugoslavije, bilo je obuhvaćeno više lokacija tog prostora i uspjelo se zaplijeniti preko 50 kg heroi-na, a dokazano je krijumčarenje preko 120 kg heroina, pravcem Balkanske rute, prema državama zapadne Europe. Također je zaplijenjeno više stotina tisuća dolara u novcu, i velik broj nekretnina koje su bile protupravno stečena imovinska korist od krijumčarenja i ilegalne trgovine heroinom.

231


Ovaj slučaj navodim kao karakterističan, jer je jedan od njih ušao u ljubavnu vezu s jednom ovisnicom, i sam postao konzument heroina i ovisnik, te je počeo "potkradati velike pošiljke". Preko njega kao "najslabije karike" u krijumčarskom lancu došlo se i do informacija glede imobilizacije cijele grupe. Inače, kad su saznali za njegovu ovisnost, ostali su ga krijumčari isplatili nešto novcem, a djelomično heroinom, i eliminirali iz daljnjih "poslova". Ovdje bih dodao još i to da dvojica krijumčara iz te skupine i nisu znali kako izgleda heroin, a direktno su preprodali 15 kg.

Kad se govori o zaradama od preprodaje droge, treba uzeti u obzir našu gospodarsku situaciju, i uvjetnost pojma manjih zarada i količina. Primjerice, jedan ovisnik koji nabavi količinu od dva grama heroina i plati ih 100 eura (50 po gramu), odmah po kupnji pomiješa ih radi kvantitativne vrijednosti s različitim tvarima i supstancijama (prašak za pecivo, kakao, šećer, puder...pa čak i cement), i tako od dva grama dobije četiri, što mu automatski omogućuje još 100 eura zarade. Od jednoga grama može, ovisno o koncentraciji droge, dobiti između 5 do 8 jednokratnih doza (teoretski kad je u pitanju heroin i do deset, no iz osobne kriminalističke prakse znam da je to najviše 6 doza, i najčešća koncentracija he-roina koji se pojavljuje na našem ilegalnom tržištu je oko 25% diacetilmorfina, a nerijetko baš te oscilacije u čistoći mogu imati fatalne posljedice po ovisnika), koje preprodaje po cijeni od 80 do 100 kuna. Ako se ova jednodnevna zarada od primjerice samo 100 kuna, pomnoži s 30 dana u mjesecu, dobije se više od prosječne plaće u hrvatskom gospodarstvu. Na taj način i izbjegavaju ulazak u ostale kriminalne aktivnosti sekundarnog kriminala. Nažalost sa spuštanjem starosne dobi u smislu zloporabe droga, baš u rečenim aktivno-stima posljednje dvije godine pojavljuju se i 15-godišnjaci, znači mlađi maloljetnici, što dodatno daje težinu dimenziji zloporabe i kriminala u svezi sa zloporabom droga.

2. MODALITETI ULIČNE PREPRODAJE DROGE

Rečeno je da se određeni načini manipulacije drogama pojavljuju u svim oblicima krimina-la u svezi sa zloporabom droga, suvremeni trendovi krijumčarenja i ilegalne trgovine koji su prisutniji našoj narkosceni, ponekad se aktualiziraju, pojave se u izmijenjenom obliku, no u svakom su slučaju dijalektični i promjenjivi, prilagodljivi situacijama i lokacijama, te sredinama i potrebama koje nameće potražnja za drogom. U tom smislu logično je da određeni modaliteti nisu izvedivi u manjim urbanim sredinama, ili su modificirani, a često se događaju kombinacije kriminalistički prepoznatih modaliteta (Klarić, 2002.).

Primanje "narudžbi" putem telefonskih priključaka, izravna primopredaja. Preprodavač droge na svoj telefonski priključak, ili kojeg samo koristi za ostvarivanje kriminalnih aktivnosti, od krajnjih konzumenata prima pozive i traženoj količini određene droge, te nakon toga osobno određuje mjesto i vrijeme primopredaje droge i novca. Taj način preprodaje, između dealera i kupca zasniva se na određenom stupnju povjerenja i poznanstva i u znatnoj mjeri sve se manje koristi jer se osobe izlažu po njih velikoj opa-snosti da budu uhićene u počinjenju kaznenog djela – in flagranti, zajedno sa materijalnim dokazima, ključnim za uspješnu provedbu kaznenog postupka (novac – droga).

(U kriminalističkom žargonu koji se veže uz suzbijanje kriminala u svezi sa zlopo-rabom droga za preprodavača uobičajen je izraz dealer, a za rasturača, dostavljača koristi

232


se izraz pusher, s tim da su se ova dva izraza uzeta iz engleskog "udomaćila" na široj međunarodnoj narkosceni, kao i dosta drugih izraza koji se vežu uz zloporabu droga.)

Primopredaja u pokretu – uporaba prijevoznog sredstva. Uz prethodno ostvareni dogovor, preprodavač s drogom i kupac s novcem sjedaju u automobil, kojim upravlja treća osoba (suradnik preprodavača – vozač), te se prilikom vožnje u automobilu, obavi izravna primopredaja. Nakon toga kupac s "robom" izlazi iz vozila, a preprodavač nastavlja daljnju vožnju i dalje dogovara nove primopredaje s ostalim kupcima.

U tom slučaju, policiji je otežano otkriti osobu s predmetima kaznenog djela jer se počiniteljima, uz to što imaju mobilne telefone i prednost stalnog kretanja, otvara velika mogućnost brzog udaljavanja, bijega ili odbacivanja droge iz automobila. U toj varijanti preprodaje, preventivno–represivnu ulogu mogu imati prometni policajci, prilikom sva-kodnevne kontrole prometa. Osim u osobnim automobilima, spomenute osobe nerijetko primopredaju obavljaju i u vozilima javnog gradskog prijevoza (autobusi, prigradski vlakovi, tramvaji, trajekti), no zbog nazočnosti većeg broja građana u njima, postoji veći stupanj rizika da se preprodaja uoči.

Preuzimanje droge, ostavljene na za to unaprijed dogovorenim mjestima. Prepro-davač osobno ili telefonski prima narudžbe od krajnjih konzumenata, koji mu unaprijed donose novac ili ga ostavljaju na dogovorenome mjestu, ili ga predaju nekoj trećoj osobi (suradniku preprodavača), a on konzumentu priopćava točno mjesto i vrijeme gdje se nalazi ostavljena količina droge. Takav način preprodaje je vrlo teško otkriti, jer se teško dolazi do saznanja o mjestu na kojemu se ostavlja droga, a ta mjesta mogu biti razna (odre-đena mjesta u stambenima zgradama, stanovima, ugostiteljskim objektima, zatvorenim i otvorenim prostorima, javne gradske površine, parkovi, igrališta, napuštena i parkirana vozila i sl.). U ovakvim slučajevima preprodaje droge uglavnom se uhiti kupac, a vrlo rijetko preprodavač, a prioritetni je cilj uhititi preprodavača i pronaći kod njega drogu, jer se u protivnom znatno otežava daljnji tijek kaznenog postupka.

Dostavljanje droge na kućnu adresu. Takvim načinom preprodaje, uz preprodavača i kupca, uključeno je još nekoliko osoba – dostavljača, koji za preprodavača, kupcima droge dostavljaju na adresu, gdje se trenutačno nalaze. Često se radi o kućnoj dostavi pizza ili fast fooda, ali se može raditi i o bilo kojoj drugoj kućnoj dostavi (darovi, cvijeće, slastice i slično). Ovdje se novac preprodavaču isplaćuje prije same kućne dostave, osobno, ili se novac predaje dostavljaču prilikom same kućne dostave, koji zatim taj novac predaje preprodavaču.

Dostava putem poštanskih pošiljki. Osim uhodanog međunarodnog krijumčarskog lanca krijumčarenja raznih tipova droga, putem međunarodne žurne pošte, preprodavači na ilegalnom tržištu droga u Hrvatskoj, koristeći se uslugama HP–a, u raznim poštanskim pošiljkama kupcima dostavljaju na određene adrese "manje" količine droge (od nekoliko doza, nekoliko grama do više desetaka grama). Takav način preprodaje obavlja se između pojedinih gradova i u praksi nije u većoj mjeri zastupljen.

Primopredaja droga, tijekom održavanja kućnih zabava. Nerijetko, prilikom odr-žavanja raznih kućnih zabava, "tuluma, partyja" i sl., u stanovima ili obiteljskim kućama gdje se okuplja određeni krug bliskih osoba, preprodavači na vrlo jednostavan način, bez suvišnog izlaganja da budu zatečeni prilikom preprodaje, obavljaju prodaju raznih droga

233


tim osobama, a ujedno "časte" i potencijalne potrošače droga. Time ih "navlače" i sebi stvaraju novi, širi krug budućih potrošača, što dakako, njima osobno predstavlja daljnju novčanu dobit (iako je ustaljena praksa u kriminalnom miljeu, da se droga ne daje be-splatno, ovdje je taj modalitet uračunat u cijeni koju kupac – naručitelj plaća, tako uz sve okolnosti preprodavač rijetko može biti na gubitku, naročito u preprodaji kokaina).

Osim opisanih modaliteta tzv. ulične preprodaje, u stvarnosti ilegalnog tržišta drogama, gotovo svakodnevno preprodavači pronalaze nove načine ulične (ali i me-đunarodne), preprodaje. No, ono što im je gotovo svima zajedničko, jest uporaba GSM uređaja, poglavito novog Prepaid telekomunikacijskog sustava gdje je ponekad policija u podređenom položaju zbog nemogućnosti utvrđivanja vlasnika – korisnika nove TKC mreže, te dobivanja ispisa ostvarenog telekomunikacijskog prometa.

Korištenje prijevoznih sredstava – velika pokretljivost (osobni automobili, brzi motocikli, skuteri...), sljedeća su kombinacija kojom se koriste krijumčari i preprodavači. Skladištenje droge u stanovima i drugim mjestima trećih osoba, prijatelja, rodbine ili drugim skrovitim mjestima, otvoreni prostori ograde, razne rupe, udubljenja, šupljine...). Područje rada uličnih dealera je strogo podijeljeno, i svaki od njih ima određeni (provje-reni) krug korisnika (konzumenata), kojima preprodaju drogu, te se vrlo teško upuštaju u poslove s novim, njima nepoznatim osobama (problem kod ubacivanja prikrivenog istražitelja u kriminalne sredine). Sve manje se primopredaja obavlja izravnom kupnjom droga – novac, iz "ruke u ruku", već se pronalaze novi načini kojima preprodavači nastoje policiji otežati otkrivanje, a samim time i procesuiranje, te kazneni progon počinitelja u svezi sa zloporabom droga. Nedvojbeno je da spomenuti oblici dovoljno slikovito govore o kreativnosti kriminalnog miljea vezanog uz ilegalno tržište drogama.

3. KRIMINALISTIČKO–METODIČKE KARAKTERISTIKE U SUZBIJANJU KRIMINALA U SVEZI SA ZLOPORABOM DROGA

Na osnovi Nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj za period od 2006. do 2012. godine te Akcijskog plana suzbijanja zlouporabe opojnih droga u Republici Hrvatskoj, za 2006. do 2009. godine, postavljeni su strateški ciljevi Ministarstva unutarnjih poslova, kao segmenta državnog represivnog sustava u borbi protiv zloporabe droga, koji se odnose na suzbijanje kriminaliteta vezanog uz zloporabu i krijumčarenje droga. Navedeno podrazumijeva poduzimanje niz mjera i aktivnosti prije svega usmjerenih na suzbijanje ponude (dostupnosti) opojnih droga, te interdisciplinar-nim pristupom, a uz suradnju s drugim tijelima (resorima) i neke aktivnosti na području smanjenja potražnje za drogama.

Naglasak je stavljen na kontinuirano provođenje i poduzimanje svih mjera i radnji radi što učinkovitijeg nadzora državne granice kako bi se spriječili svi pojavni oblici krijumčarenja droga u Republici Hrvatskoj i preko nje, zatim suzbijanje organiziranih oblika proizvodnje i preprodaje, te suzbijanje zloporabe, odnosno ulične redukcije s ciljem sprječavanja uspostave otvorenih narkoscena i maksimalnog otežavanja nabavke droga na ilegalnom narkotržištu, te sprečavanje i suzbijanje pranja novca stečenog ilegalnom trgovinom.

234


Vidljivo je da je to globalno široki spektar poslova, no u operativnom smislu ostaje ono najvažnije što provode policijski službenici specijalističkih odjela za suzbijanje krimi-nala u svezi sa zloporabom droga, koji su i ključni nositelji policijskih poslova na suzbijanju zloporabe droga. Uz njih u "uličnoj redukciji" važni su i svi ostali dijelovi policijskog sustava, pozorničko–ophodna djelatnost, prometna i granična policija i drugi. Svakako treba naglasiti da je policajac–ophodnik taj koji najviše dolazi u kontakt s građanima. Njegova uloga nije samo represivna nego i preventivna, jer u suvremenoj policiji kad je u pitanju zloporaba droga, očekuje se da "pozornik–policajac bude i prijatelj obitelji", i da u određenome trenutku pomogne ljudski ne samo policijski. S druge strane treba biti "izvorom" informacija i saznanja, koje su vrlo korisne specijalističkim odjelima. U tom smislu djelovanje policajca–pozornika (kontakt-policajca prema projektu Policija u zajednici) kad je u pitanju zloporaba droga trebalo bi biti usmjereno:

- na prevenciju na lokalnoj razini- na aktivno sudjelovanje u rješavanju različitih problema, poglavito asocijalnih

ponašanja djece i mladih, na edukaciju, bez obzira što problemi u početku nisu u domeni kriminalnog ponašanja

- na kontakte s građanima prilikom kojih bi trebalo skupljati operativna saznanja koja se odnose na sve pojavne oblike zloporabe droga (zanimljiva su mjesta i punktovi gdje je moguć bilo koji oblik zloporabe droga – krijumčarenje, ilegalna trgovina, preprodaja, organiziranje kriminalnog djelovanja, hoteli, moteli, javne garaže, benzinske postaje izvan naselja i na autocestama, turističke agencije, predstavništva...).

Kad je riječ o informacijama glede zloporabe droga, a pogotovo u kontekstu "ulične redukcije" i suzbijanju zloporabe na lokalnoj razini, a u skladu s operativno–taktičkim postupanjima, policijski službenik trebao bi ustrajati na prikupljanju saznanja:

- o izvorima i preprodavačima droga (počinitelji provala i krivotvorenja recepata, "sitni i krupni dobavljači droga", preprodavači i njihovi izvori, plantaže i sadnje indijske konoplje u cilju dobivanja marihuane i slično)

- o konzumentima droga – "početnicima i eksperimentatorima" (snifanje ljepila, otapala, tabletomanija...)

- o povratnicima – recidivistima (povratnicima iz zatvora i drugih penalnih in-stitucija)

- o predmetima koji se pojavljuju "na crno" u ilegalnoj preprodaji (tehnička roba, automobili, zlato, oružje, dragocjenosti – nakit, cigarete, pića i druge stvari pribavljene sekundarnim kriminalom)

- o mjestima stanovanja (okupljanja radi zloporabe u stanovima, napuštenim kućama ...) osoba sklonih zloporabi droga, putovanjima u inozemstvo radi nabave droge, izvorima novca, o vezama u inozemstvu (rodbina, prijatelji, poznanici...)

- o skupinama i pojedincima koji se pojavljuju kao akteri u tercijarnom kriminalu, umrlim osobama od droge i u svezi s drogom, ulaganju stečenog novca sumnjivog podrijetla i naglog bogaćenja u nelegalnim poslovima, poglavito pranju novca.

Pranje novca kao važan i nezaobilazni dio kriminala u svezi sa zloporabom droga, sastoji se u ulaganju protuzakonito pribavljenog novca u legalne poslove, kako bi se mogao

235


rabiti i prikazati kao poštena i zakonita zarada. Najjednostavnije opis postupka pranja novca mogao bi se prikazati kroz tri stadija:

1. Plasman gotovine (Placement Stage), u kojem se novčana sredstva pribavljena kriminalnim radnjama u svezi sa zloporabom droga, ubacuju u legalne tokove.

2. Lažiranje (Layering Stage), podrazumijeva niz radnji kojima se spomenuta sredstva pokušavaju prikriti višestrukim poslovnim transakcijama, ulaganjem u banku jedne države, a zatim prebacivanjem u banku neke druge države. Vlasnik računa u prvoj državi zatraži zajam i pri tom kao osiguranje koristi sredstva položena u bankama drugih država.

3. Integracija u legalne poslove (Integration Stage), je zadnji stadij u kojem se novac integrira u zakonite poslove, te je nemoguće utvrditi njegovo podrijetlo. Bečkom konvencijom o drogama iz 1988. godine (UNDCP, A Drug Free World – We Can do it, 1988.) i Konvencijom o nedopuštenom prometu opojnim drogama i psihotropnim supstancijama, UN-a iz 1988., koju je prihvatila i Republika Hrvatska, utvrđena je obveza država potpisnica da u svoje kazneno zakonodavstvo unesu i pranje novca koji potječe iz zloporabe droga. Prema našem Zakonu o sprječavanju pranja novca (NN 69/97. godine), postoji zakonska obveza i građana i pravnih osoba za prijavljivanje svake sumnje, koja bi prigodom gotovinskih i negotovinskih novčanih transakcija ukazivala na pranje novca. Maksimalna dobit je motivacija svih krijumčara droga. Koliko su god zapljene velikih količina droga počinile štetu kriminalnim organizacijama koje se bave krijumčarenjem droga, one su je brzo nadoknađivale još većim pošiljkama droga, te agresivnijim prodorom na ilegalno narkotržište. Nasuprot tome, oduzimanje imovine i novca stečenog kriminalnim radnjama, kriminalnim organizacijama, skupinama i pojedincima potkopava njihovu sposobnost da organiziraju i održavaju svoje ope-racije te mogućnost da potkupljuju (korupcija), a samim time razara se u osnovi njihova moć! Tijekom 1998. i 1999. godine na području PU splitsko–dalmatinske, provodeći operativno-kriminalističke mjere, izvidne i istražne postupke u cilju suzbijanja preprodaje i krijumčarenja droga, policijski službenici uhitili su više hrvatskih državljana radi osnovane sumnje da su organizirali lanac preprodavača heroina na području Splita, ali i da su s pripadnicima Ukrajinske kriminalne or-ganizacije organizirali krijumčarenje heroina iz Afganistana u Hrvatsku. Također kod spomenute skupine je pronađeno i zaplijenjeno 6,2 kilograma heroina za kojeg se prosuđuje da bi postigao vrijednost na ilegalnom tržištu od tri milijuna kuna. Tijekom pretraga stanova i drugih prostorija, kao i iznajmljenog sefa koji se nalazio u FINI, pronađeno je više stotina tisuća deviznog novca, a dokazano je i ulaganje novca od droge u legalne poslove. Glavni akteri bračni par iz Splita, bili su i potrošači droga tako da su iz rečenih kriminalnih poslova, djelomično i financirali svoju ovisnost, no uz to su ostvarili i veliku zaradu. Oboje su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Generalno, kriminalistički gledano u opisanom slučaju nadopunjuju se sva tri oblika kriminala u svezi sa zloporabom droga.

Puno je podataka koji mogu i moraju biti zanimljivi policijskom službeniku koji radi na suzbijanju kriminala u svezi sa zloporabom droga, no uvijek ostaje veliki problem kako naći takvu osobu koja će moći dati opisane podatke, i gdje tražiti takvu osobu. Poli-cajac u svom svakodnevnom radu dolazi do raznih informacija, ali nažalost vrlo teško do

236


onih koje mu mogu koristiti. Kriminalističkim rječnikom: policijski službenik će tražiti informatora u poročnim i neporočnim sredinama, sukladno metodičkim potrebama glede suzbijanja kriminala u svezi sa zloporabom droga, ali uvijek treba razlikovati do koje granice može ići u tim kontaktima i svakako treba imati u vidu, ako kontaktira s osobom iz kriminalnog miljea, da je to kriminalac, a ne prijateljska veza ili građanin koji nije u zoni neke kriminalne aktivnosti. No, kod te komunikacije moraju postojati, osim onih zakonom (Zakon o kaznenom postupku, Kazneni zakon, Zakon o policiji, Pravilnik o načinu policijskog postupanja...) određenih i druga humana i moralna pravila.

Danas se puno govori o moralnosti i terminološkom nazivu takvih osoba, te o zakonskom tretmanu. Kriminalističko učenje definira informatora kao građanina koji policijskom službeniku jednokratno, prigodno ili trajno diskretno daje povjerljive (to treba primiti kao korisne u odnosu na suzbijanje kriminala i u tom smislu su povjerljive) infor-macije, a one su prikladne za otkrivanje, razjašnjavanje i procesuiranje zločina, to jest za policiju imaju operativni karakter kao saznanje o počinjenom kaznenom djelu. Nazivali mi tu osobu informatorom, pouzdanikom, tajnim izvjestiteljem, "drukerom", "cinkarošom", operativnom vezom..., u biti su oni ti preko kojih policija uz ostale mjere i radnje: "gleda i sluša". Danas zakonski poznajemo i pokajnike, i u smislu operativno–istražnih radnji prikrivene istražitelje, no bit svega je dobra informacija i saznanje, te njena realizacija. Ostaje problem nagrade informatora, honoriranje te njegove aktivnosti, ako se izuzme one iz časnih građanskih uvjerenja i dužnosti. U Hrvatskoj (no i u međunarodnoj praksi) pojavljuju različita mišljenja nekih kaznenopravnih, psihosocijalnih strukovnih profila, koji drukčije gledaju na informatore (nemoralnost) i odnos policije prema njima u smislu same komunikacije i dobivanja informacije.

Potrebno je naglasiti da bez informatora ne može raditi, bilo koja policija svijeta, u bilo kojem državnom uređenju. Kad je u pitanju zloporaba droga, značajne informacije su skupe i teško dostupne, a isto tako i opasne po davatelja, zato treba raditi po svim predviđenim kriminalističkim načelima, poglavito u smislu konspirativnosti te zaštite izvora i podataka.

Suzbijanje organiziranog kriminala u svezi sa zloporabom droga, traži uporabu sofisticiranih oblika policijsko-izvidnih mjera. Takva mjera je korištenje prikrivenih istražitelja i davanje potkupnine za otkup droge. Droga je skupa i u takvoj kombinatorici mora biti u "igri" veliki novac, na kojeg treba posebno paziti da ne bude otuđen. Prodiranje u kriminalne sredine i "ubacivanje" prikrivenog istražitelja u skupinu ili organizaciju nije jednostavan kriminalistički posao.

U jednoj takvoj operativnoj kombinaciji koju smo radili s njemačkom policijom, u svezi s prekidom krijumčarskog lanca heroina iz Turske preko Hrvatske u Njemačku, operativna veza (poseban suradnik – informator) je nestala i pri tom prisvojila više mili-juna njemačkih maraka (1985. godine). Doduše, poslije mjesec dana smo ga uhitili ali do tada je nestala veća količina novca. U jednoj sličnoj kombinaciji 1982. godine u suradnji s policijskim odredom Letećih brigada iz Trsta, u slučaju krijumčarenja heroina iz područja Istre u Italiju, našem informatoru, kriminalni krug koji je uspio doći do saznanja o izvoru informacija, organizirao je da mu se tehnički ošteti automobil (oslabe osovine i dovodi na sustavu kočnica), što je rezultiralo njegovim slijetanjem s ceste i teškim ozljedama. Zato je sigurno da uz sve rečeno u opisanim operativnim kombinacijama u suzbijanju kriminala u

237


svezi sa zloporabom droga, pojačana pažnja uvijek mora biti usmjerena na sigurnost bilo kojeg sudionika, na novac ako je u pitanju otkupnina droge, a zatim i na drogu.

Analizirajući 126 slučajeva zapljene droga na području PU zagrebačke, za vremensko razdoblje od 1980. do 1990. godine, uhićenja i zapljene droga, sprovedene su kao rezultat analize operativnih informacija, koje su dobivene od informatora iz kruga potrošačke populacije 82 slučaja (65%), 20 (15,8%) ih je bilo kao informacije od drugih policija i policijskih uprava i 24 (19%) informacije su bile dobivene kroz operativnu djelatnost kontakta s građanima i anonimnim informatorima. Vidljivo je da je najveći postotak značajnih informacija bio rezultat rada s informatorima.

U operativnoj kriminalističkoj kombinatorici u suzbijanju zloporabe droga, osim svih drugih izvidnih radnji koje će poduzimati policijski službenici (primjerice tražiti potrebne obavijesti od građana, primijeniti poligrafsko testiranje, analiziranje glasa, oba-viti potreban pregled prijevoznih sredstava, osoba i prtljage, za prijeko potrebno vrijeme nadzirati i ograničiti kretanje određenih osoba na određenom prostoru - promatranje, pratnja, blokada, racija, zasjeda, klopka, nadzor prijenosa stvari i dr., poduzeti potrebne mjere u svezi s utvrđivanjem istovjetnosti osoba i predmeta, raspisati potragu za osobom i stvarima, izvršiti određena vještačenja...), često se moraju primjenjivati operativne mjere i radnje kojima se zadire u slobode i prava građana.

Sukladno Zakonu o kaznenom postupku (NN 62/03.), kad je u pitanju zloporaba droga, takve mjere i aktivnosti poduzimat će se kao Posebni izvidi kaznenih djela pri-vremenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda. Iskustvo i načela kriminalistike trebaju biti odlučujući da policijski službenik postupanje radi zakonski, ali uz konspira-tivnu kombinatoriku, što znači u smislu tajnosti mjesta, vremena, identiteta osoba prema kojima se mjere poduzimaju, kao i učinkovite i svrsishodne prosudbe kod odabira tih aktivnosti.

4. VAŽNI KRIMINALISTIČKO-METODIČKI PRISTUPI U SUZBIJANJU SEKUNDARNOG KRIMINALA U SVEZI SA ZLOPORABOM DROGA

Tijekom prethodnih izlaganja opisane su zadaće i aktivnosti MUP-a, koje su pred-viđene u suzbijanju kriminala u svezi sa zloporabom droga. Proučavanje i istraživanje posebnosti (specifičnosti) otkrivanja, istraživanja i sprječavanja određenih vrsta kaznenih djela, nalazi se u domeni kriminalističkih metodika kao dijelova kriminalistike.

Sukladno ovakvoj definiciji, kriminalistička metodika suzbijanja kriminala u svezi sa zloporabom droga i onog koji počine ovisnici o drogama, ima neke karakteristi-ke koje drugi oblici nemaju, pa će i metodički pristup u suzbijanju biti različitiji. Kad je bilo riječi o sekundarnom kriminalu, vidljivo je da se pojavljuju različiti oblici zločina, kojima ovisnici i potrošači nastoje doći do droge ili sredstava za financiranje konzumacije droge. Sa znanjem samo općih taktičkih i tehničkih kriminalističkih pravila i pristupa, praktičari – kriminalisti nisu potpuno osposobljeni za optimalno obavljanje svojih zadaća, jer ne raspolažu završnim specijalističkim znanjem. Poglavito je važno uz uvažavanje kaznenopravnog pristupa, adekvatno kriminalistički modificirati postupanje sukladno pravilima kriminalistike. Zbog metodoloških razloga posebnu pozornost treba pokloniti

238


kriminalističkoj fenomenologiji,1 te je sustavno izučavati unutar problematike kriminala u svezi sa zloporabom droga.

Fenomenološke specifičnosti u odnosu na kriminal u svezi sa zloporabom droga, danas se sustavno ne proučavaju i ne prate dovoljno. Jedan od problema je da upravo na tom području nije prisutna dovoljna metodička edukacija, a uglavnom je tu prisutan opći kriminalističko-taktički pristup, što često nije dovoljno da bi se u cijelosti sagledale kriminalističke karakteristike, kod počinjenja primjerice imovinskih delikata u odnosu na potrošačku populaciju droga. Tako kod prikupljanja informacija, otkrivanja, krimina-lističke obrade – policijsko-izvidnih radnji, kad je u pitanju sekundarni kriminal, treba maksimalno doći do izražaja timski rad (timski rad u kriminalističkom smislu je zajed-ničko rješavanje složenih problema od strane jednorodnog ili raznorodnog tima. Njime

1 Kad se govori o kriminalističkoj fenomenologiji organiziranog kriminala u svezi sa zloporabom dro-ga, kroz analizu čimbenika (morfologija, tehnika zločina, kriminografija – interdeliktni odnosi, tipo-logija pojedinih zločina) koji tvore holizam sustava zločina u svezi sa zloporabom droga razlikujemo tri kategorije:

- tradicionalne kriminalne skupine (organizacije)- profesionalne kriminalne organizacije (skupine)- prilagodljive kriminalne skupine (organizacije) organiziranog kriminala – organizacijska struktura

im je pokretljiva, pa se teško uočava hijerarhijski niz – razbijanjem veće skupine nastaje niz manjih i lako se prilagođuju na sve oblike kriminalnog djelovanja – kod nas u Hrvatskoj to je najzastupljeniji oblik.

239


se osigurava primjena odgovarajućih metoda, tehničkih sredstava i postupaka u svim procesnim funkcijama rukovođenja, Modly, 2002.).

Primjerice, 1983. godine u blizini Zagreba, bilo je počinjeno ubojstvo u svezi s razbojničkom krađom u obiteljskoj kući. U tadašnjoj Kriminalističkoj upravi zagrebačke policije, formirao se tim od dvadeset inspektora iz svih specijalističkih odjela, kako bi otkrili počinitelja. Kako su indicije ukazivale na to da bi počinitelj bio iz populacije ovisnika o drogama, u početnoj fazi obrade usmjerili smo otkrivačke djelatnosti u tom pravcu. Nositelji funkcije rukovođenja bili su inspektori iz Odjela za suzbijanje imovinskih delikata, što je i bilo logično jer su najbolje poznavali sklop strukture samog kriminalnog događaja. Kroz mjesec dana uspjeli smo otkriti počinitelje i razjasniti okolnosti, te su isti procesuirani i presuđeni. Ključna informacija koja nas je odvela prema počinitelju, dobivena je od informatora iz narkomiljea, a odnosila se na prodaju "vruće" (ukradene) robe (nakita), na "crnom" tržištu ispod stvarne cijene.

Primaran čimbenik u opisanoj kriminalističkoj obradi bio je timski rad i uključiva-nje specijalističkih (linijskih) inspektora u jedan tim, što se pokazalo nužnim upravo kod analize informacija kojima smo raspolagali, i poznavanja kriminalističke fenomenologije pojedinih metodika.

5. NAČELA PROAKTIVNOG DJELOVANJA

U širem kontekstu proaktivnog strategijskog djelovanja prema kriminalu u svezi sa zlo-porabom droga, važni detalji su:

- prikupljanje informacija iz legalnih izvora (statistički pokazatelji, istraživački projekti pojedinih državnih tijela i ustanova, nevladinih udruga i medija...)

- analiza prikupljenih podataka (analitika)- pažljivo praćenje podataka (trenutačno ažuriranje)- obavijesti, omogućavanje informacija (baza podataka) u smislu dostupnosti svi-

ma koji rade na problematici suzbijanja zloporabe droga, podržavati više izvora informacija – prilagodljiv informatički sustav

- na osnovu informacija prilagođavati način djelovanja (Nacionalna strategija suzbijanja zlouporabe opojnih droga u Republici Hrvatskoj i Akcijski plan suzbijanja zlouporabe opojnih droga u Republici Hrvatskoj)

- sakupljati informacije iz izvora koji su predviđeni prema načinu policijskog postupanja glede suzbijanja zloporabe droga (uz analitičko praćenje tu su i rad s informatorima - pouzdanicima, intervjui i ostale policijsko-izvidne mjere i radnje).

6. PREVENTIVNI KRIMINALISTIČKI PRISTUP U ODNOSU NA KRIMINAL U SVEZI SA ZLOPORABOM DROGA

Uz represivnu kriminalistiku koja se danas razvila prema modernim i sofisticiranim nače-lima i zauzima središnju cjelinu u kriminalističkoj znanosti, a njena pravila se primjenjuju post delictum, pojavljuje se i razvija tzv. preventivna kriminalistika, čija se pravila koriste za djelovanje ante delictum, odnosno za sprečavanje kriminala.

240


Specifičnost predmeta preventivne kriminalistike je u tome što još nema kaznenog djela, nego se na temelju iskustva i prognoze djeluje prije njegove pojave. U tom smislu analiziranje, statističko obrađivanje pojavnih oblika kriminala u svezi sa zloporabom dro-ga, informacije o uočenim i prisutnim devijantnim ponašanjima koja mogu rezultirati ula-skom osobe u zonu kriminala, trendovi zloporabe na određenim područjima i lokacijama i dr., neće koristiti samo policijsko-represivnom sustavu već i drugim tijelima i državnim institucijama, kao važnim čimbenicima u suzbijanju i prevenciji zloporabe droga.

Proučavanja preventivne kriminalistike kad je u pitanju zloporaba droga i svi prateći oblici kriminalnog djelovanja, moraju biti u glavnim crtama usmjereni:

- prema pravodobnom uočavanju novih pojavnih oblika (modaliteti, trendovi) krijumčarenja i zloporabe opojnih droga

- prema kontinuiranom educiranju (specijalizirana izvanškolska izobrazba) te maksimalnom angažiranju svih policijskih službenika (poglavito na suzbijanju ulične distribucije opojnih droga i konzumiranja opojnih droga na javnim pro-storima i površinama)

- prema planiranju i poduzimanju preventivnih mjera i aktivnosti vezanih uz sprečavanje zloporabe opojnih droga u "zonama", blizini dječjih vrtića, odgoj-no-obrazovnih ustanova te drugih mjesta na kojima se okuplja pretežito mlađa populacija

- prema aktivnom sudjelovanju u provođenju medijskih kampanja koje imaju cilj educirati mlade ljude o štetnosti konzumiranja opojnih droga, te na taj način upoznati javnost s mjerama koje policija provodi kako bi se spriječile, reduci-rale i ublažile štete koje nastaju za pojedince i društvo u cjelini, a vezane su uz zloporabu opojnih droga

- prema unapređenju prikupljanja, obrade i analize svih oblika informacija vezanih uz kriminalitet zloporabe opojnih droga, uz međusobnu razmjenu tih informacija na regionalnoj i međunarodnoj razini i drugo.

7. ZAKLJUČNO RAZMIŠLJANJE

Rasprostranjenost i promjenjivost narkoscene, kako na domaćem tako i međunarodnom planu, treba sagledavati kroz sve oblike koji prate zloporabu droga, poglavito u odnosu ponude i potražnje droge. Isto tako treba uzeti u obzir sve oblike kriminalnih aktivnosti pojedinaca, skupina i organizacija, koje počine u vidu primarnog, sekundarnog i tercijar-nog kriminala. Suvremene trendove zloporabe droga, nije moguće definirati i prepoznati u kratkom vremenskom razdoblju, promatrajući samo mali vremenski insert od nekoliko godina. Zato se kriminalistička analiza i prosudba, te operativno postupanje, treba teme-ljiti kako na kriminalističkoj praksi, tako i na pratećem teorijskom pristupu kriminalu u svezi sa zloporabom droga, kroz duže vremensko razdoblje, uvažavajući pravila i učenja kriminalistike kao znanosti i struke. Samo takvim pristupom moguće je uspostaviti kontrolu nad trendom porasta kriminala u svezi sa zloporabom droga i svesti ga u granice međunarodnih standarda u odnosu na prihvatljivi rizik i štetne posljedice. Kriminalno djelovanje pojedinaca, skupina i organizacija u smislu kriminala u svezi sa zloporabom droga, i svih njegovih dijelova, moguće je učinkovito suzbijati samo uz stručni, zakonski i kontinuirani timski pristup.

241


LITERATURA I KORIŠTENE REFERENCE

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam se dijelovima iz svog magistarskog rada pod naslovom Sekundarni kriminal ovisnika o drogama u uvjetima hrvatske narkoscene obranjenog na Policijskoj akademiji u Zagrebu 2006. godine i svoje knjige Droga (NE)rješiv problem, Zagreb 2007. Također uz navedenu literaturu koristio sam se i internim bilješkama i evidencijama, informacijama koje sam skupljao i analizirao, tijekom svog operativnog kriminalističko–policijskog rada, te kroz međunarodne policijske kontakte, suradnju i edukacije, na planu suzbijanja zloporabe droga.

1. Babić, S., Finka, B., Moguš, M. (1994). Hrvatski pravopis. Zagreb: Školska knjiga.2. Bortner, M. A. (1988). Delinquency and Justice, School of Justice Studies. Arizona State

University.3. C. G. Davison i Neale, J. M. (1999). Psihologija abnormalnog ponašanja i doživljavanja.

Prijevod i hrvatska obrada. Jastrebarsko: Naklada Slap. 383.4. DEA: Operation Winernight. 1998.5. DEA: Drug information – International Threat Assessments. Washington D. C., 2006.6. European Monitoring Centre for Drugs and Drugs Addiction: Annual Report on the

State of Drugs Problem in the Europian Union. Lisabon: EMCDDA, 2003.7. Faber, V., Cajner – Mraović, I. (2003). Strategija djelovanja Policija u zajednici, Reforma

operativno–preventivnog djelovanja rada policije u odori. Pilot–projekt. Zagreb: MUP RH.

8. FBI (Federal Bureau of Investigation – U. S. Department of Justice) (2006). White – Collar Crime. Annual Report, Washington.

9. FBI: Drugs and Organized Crime - World Situation – Report, Washington, 2006.10. INCB (The International Narcotics Control Board – United Nations) (2006). World Drug

Report 2005. New York: INCB.11. INTERPOL (2006). Drugs and Criminal Organizations. Lyon.12. Klarić, D. (1999). Suvremeni trendovi zloporabe droga. Zagreb: Državni inspektorat

RH.13. Klarić, D. (2002). Crni trag droge. Zagreb: Državni inspektorat RH – Promotor zdravlja.

11., 20., 28., 140.–143.14. Klarić, D. (2007). Droga (NE)rješiv problem. Zagreb: Dvotočka.15. Klarić, D. (2006). Porast nasilničkog kriminala kao komplementarni dio današnjih

trendova zloporabe droga. Stručno izlaganje na Konferenciji s međunarodnim sudje-lovanjem, pod nazivom Ovisnost, zlouporaba droga, rehabilitacija, resocijalizacija i smanjenje štete, Pula.

16. Kozarić – Kovačić, D. i dr. (1996). Sociopatološka obilježja narkomana i osoba s poremećajima ličnosti (počinitelj kaznenog djela). Zagreb: MUP RH.

17. Kušević, V. (1990). Zloupotreba droga. Zagreb: RSUP RH. 50.18. Modly, D. (1994). Objašnjenje trileme - ubojstvo, samoubojstvo, nesretni slučaj. Mono-

grafija. Zagreb: MUP RH. 262.19. Modly, D., Korajlić, N (2002). Kriminalistički rječnik. Tešanj: Centar za kulturu i obra-

zovanje. 272.

242


20. Modly, D. (1988). Kriminalitet ovisnika. Priručnik za stručno odrazovanje radnika unutrašnjih poslova. 4. Zagreb: RSUP SRH. 30.

21. Modly, D., Pavišić, B. i suradnici (1995). Kriminalistika. Sveučilište u Rijeci.22. Pavišić, B., Veić, P. (1998). Komentar Kaznenog zakona. Zagreb: MUP RH.23. Petrović, B. (2004). Narko kriminal. Sarajevo: Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu. 12.24. Sakoman, S. (2001). Društvo bez droge. Zagreb: Institut Ivo Pilar. 47.25. Singer, M. (1994). Kriminologija. Zagreb: Globus. 626.26. Stanić, T. (1989). Zloupotreba droga i njeno suzbijanje. Priručnik za stručno obrazovanje

radnika unutrašnjih poslova 6. Zagreb: RSUP SRH.27. Šakić, V. (1991) Pregled važnijih teorija kriminalnog ponašanja. Penološke teme – pre-

gledni članak. Zagreb. 3.28. Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga: Nacionalna strategija suzbijanja zlouporabe

opojnih droga u RH za period od 2006. do 2012. i Akcijski plan suzbijanja zlouporabe opojnih droga u RH za period od 2006. do 2009. godine, Vlada Republike Hrvatske, Zagreb, 2006.

29. Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga: Godišnja izvješća o provedbi Nacionalne strategije suzbijanja zlouporabe opojnih droga za 2000., 2001., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006. Vlada RH, Zagreb.

30. UNODC (United Nations Office on Drugs and Crime): Wold Drug Report (2000., 2001., 2002., 2003., 2004., 2005., 2006.), Vienna.

Summary

Dubravko Klarić

CRIMINALISTIC AND METHODICAL APPROACH IN PREVENTION OF CURRENT DRUG CRIMINAL AND ITS MAIN FEATURESFrom various fields of expertise, one of the most important problem, which should be recognized as a part of drug abuse is DRUG CRIMINAL.Variety of its dialectal forms, connection between committing a crime and characteristics of criminal offender brought not only criminal act, but serious noxious consequence to modern society in general. DRUG CRIMINAL, DRUG ABUSE OR DRUG MISUSE is a very wide and complex field of science which can not be precise separated among this related terms. Research, analysis and understanding one of its forms requires complemency of other forms. International NARCO-SITUATION, has a very large influence on Croatian NARCO-SCENE. In general, social circumstances in Croatia also improved problem of drug abuse spreading. Permanent need of in-ternational co-operation on all levels should be first step of solving drug abuse problem. The most important strategic documents, which throughly worked out drug abuse in Croatia are PROGRAM OF NATIONAL STRATEGIC and ACTION PLAN OF DRUG ABUSE in Republic of Croatia. We should also have in mind, according to the plan, that there should be comparison method of modern and sophistically approach between criminal phenomenology, preventive police and crime investigation activities. It is very important to create effective co-operation, between Ministry of interior and other state institutiones to prevent this problem. Division and pro-active approach are very important, in solving problems like: expansion, accumulation and moving of illegal money. Team work and division of duty are key to successful solution of problem.Key words: drug abuse, drug criminal, criminalistics characteristics, phenomenology, information, education, criminalistic and police activity, pro-active approach and effect.

243

POGLEDI I MIŠLJENJA

Primljeno: svibanj 2007.

FRANJO PODHRAŠKI,* STJEPAN TRŠINSKI,** KREŠO KANCIR***

Prijedlog unapređenja rada policije uvođenjem videonadzora javnih prostora

Uvođenje videonadzora javnih prostora predstavljao bi veliki napredak u metodologiji rada policije jer bi, s obzirom na sve prisutniji problem nedovoljnog broja policijskih službenika u odnosu na postojeći ustroj i problematiku, omogućio da jedan policijski službenik istodobno nadzire više javnih površina.

Pored brže reakcije na konkretan problem (inkriminirano ponašanje) videonadzor bi zasigurno imao i svoje preventivne učinke, s obzirom na to da bi potencijalne počinitelje kaznenih djela i prekršaja odvraćao od njihove namjere delikventnog ponašanja.

Ukoliko bi, međutim, nadzorne kamere zabilježile inkriminirano ponašanje, video zapisi bi se mogli koristiti kao izvori saznanja i dokazi u nekom od postupaka (kazneni, prekršajni) koji bi se vodili protiv osoba koje su svojim ponašanjem ostvarile inkrimi-niranu radnju.

Iskustva policija drugih država pa i domaća, iako je uporaba videonadzora u samom začetku i nedovoljno normativno uređena, ukazuju na veliki značaj videonadzora kod unapređenja rada policije, stoga je i ovaj rad još samo jedno nastojanje da se postupanje policije u Republici Hrvatskoj unaprijedi i osuvremeni.

1. UVOD

Bez obzira na ograničenu uporabu tehničkih snimki kao dokaza u postupcima (kazneni i prekršajni), uvođenje videonadzora javnih prostora bi predstavljalo veliki i nadasve značajan korak u modernizaciji Hrvatske policije. Uspostavom takvog sustava uz uvjete

* Franjo Podhraški, dipl. krim., voditelj Odsjeka za prevenciju i metodologiju rada policije u Ravnateljstvu policije MUP-a RH.** Stjepan Tršinski, dipl. krim., policijski službenik za obrambene poslove u Ravnateljstvu policije MUP-a.*** Krešo Kancir, policijski službenik za zakonitost, taktiku i metodologiju rada policije u Ravnateljstvu policije MUP-a.

244

Podhraški, Tršinski, Kancir: …videonadzor javnih prostorija …Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 243-253

predviđene Zakonom o policiji, policiji bi se omogućio uvid u događaje na unaprijed izabranim operativno interesantnim lokacijama uz znatno manji utrošak radnog vremena policijskih službenika, jer bi jedan policijski službenik istodobno mogao nadzirati više lokacija.

Videonadzor bi predstavljao i značajan iskorak u pogledu povećanja interventne sposobnosti policije koja se promatra kroz pravodobnu detekciju, brzi izlazak na mjesto događaja s potrebnim snagama i sredstvima, te učinkovito poduzimanje mjera i radnji s ciljem sprječavanja inkriminiranog ponašanja.

S obzirom na materijalne troškove koje uspostavljanje video i sličnih sustava podra-zumijeva, nužno bi ih bilo razvijati u suradnji s lokalnom zajednicom, te ga višenamjenski koristiti (kriminalitet, javni red, promet, sigurnost objekata, zaštita osoba i sl.).

Razvijanje partnerskih odnosa na poslovima sigurnosti s lokalnom zajednicom doprinijelo bi efikasnosti policije, u pogledu poboljšanja stanja sigurnosti i jačanja po-vjerenja građana u rad policije.

2. PRAVNA OSNOVA ZA USPOSTAVU VIDEONADZORA JAVNIH PROSTORA

Ovlast snimanja na javnim mjestima temeljno proizlazi iz čl. 53. Zakona o policiji1 u kojem stoji da se pod snimanjem na javnim mjestima podrazumijeva trajni akustički i videonadzor nad javnim mjestima gdje se učestalo čine kaznena djela i prekršaji radi njihovog sprječavanja, kao i snimanje javnog skupa ukoliko postoji opasnost od ugro-žavanja života i zdravlja ljudi. Istim propisom određena je obaveza policiji da namjeru snimanja javno priopći. Način provedbe ove ovlasti razrađen je čl. 66. Pravilnika o načinu policijskog postupanja2.

S tim u svezi, jedna od predviđenih situacija u kojoj se može snimati prostor (javno mjesto) je trajno snimanje prostora na kojima je svakodnevna koncentracija ljudi, npr. trgovi, kolodvori, prolazi, šetališta i sl. s ciljem prevencije počinjenja kaznenih djela ili narušavanje javnog reda i mira i pravodobno reagiranje na određene nezakonite aktivno-sti. Temeljni uvjet za primjenu ovlasti je učestalost počinjenja kaznenih djela i prekršaja. Druga situacija takve opservacije povezana je s javnim okupljanjima kojom prilikom je moguće snimanje, kako za vrijeme, tako i prije početka održavanja javnog skupa.

Mogućnost uspostave videonadzora proizlazi i iz odredbi:- Zakona o kaznenom postupku3 - člankom 177. stavak 2. propisano je da

redarstvene vlasti radi ispunjenja zadataka opisanih u stavku 1. istog članka mogu, pored ostalog, za prijeko potrebno vrijeme nadzirati i ograničiti kretanje određenih osoba na određenom prostoru (promatranje, pratnja, blokada, racija, zasjeda, klopka, nadzor prijenosa stvari i dr.).

1 Zakon o policiji (NN 129/00.).2 Pravilnik o načinu policijskog postupanja (NN 81/03.).3 Zakon o kaznenom postupku (NN 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 62/03. – pročišćeni tekst).

245


- Zakona o prekršajima4 - člankom 157. stavak 1. propisano je da policija podu-zima sve potrebne mjere radi utvrđivanja istovjetnosti osobe protiv koje postoje osnove sumnje da je počinila prekršaj i u tom cilju može fotografirati građane, uzimati im otiske prstiju i podvrgavati prepoznavanju, snimati i fotografirati vozila i mjeriti njihovu brzinu, te poduzimati druge mjere sukladno općim pro-pisima.

- Zakona o nadzoru državne granice5 - člankom 45. propisano je da je granična policija ovlaštena pri obavljanju nadzora državne granice, u cilju traganja, utvr-đivanja identiteta i pronalaska počinitelja kaznenih djela i prekršaja, obavljati fotografiranje, snimanje i videonadzor kao i primjenjivati druga tehnička po-magala. Navedeni uređaji mogu biti automatski. Uređaji iz članka 45. stavak 1. Zakona o nadzoru državne granice, kada su postavljeni na području graničnih prijelaza, moraju biti vidljivi. Osobe koje se nalaze na takvom području moraju biti upozorene na takve uređaje. Ukoliko se primjenom uređaja i drugih tehničkih pomagala iz stavka 1. i 2. članka 45. Zakona o nadzoru državne granice, snimaju osobni podaci, potrebno je te snimke uništiti u roku od jedne godine, osim ako nisu potrebni za progon počinitelja kaznenih djela ili prekršaja.

- Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima6 - člankom 7. stavak 1. točka 3. propisano je da se novčarske insti-tucije, pored ostalog, štite i primjenom neprekidnog videonadzora s mogućnošću pohranjivanja videozapisa, kao minimalnim sigurnosnim uvjetom zaštite.

- Zakona o javnom okupljanju7 - člankom 5. propisano je da su redarstvene vlasti dužne štititi slobodu govora i javnog nastupa na mirnom okupljanju i javnom prosvjedu. Redarstvene vlasti dužne su spriječiti ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda koji se održava na temelju Zakona o javnom okupljanju i pri tome su ovlaštene rabiti tehnička i ina sredstva zaštite. Redarstvene vlasti mogu primjenjivati mjere prisile jedino kada je to nužno te na način razmjeran naravi pogibelji.

- Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima8 - člankom 16. propisano je da športski objekt, pored uvjeta propisanih posebnim propisima, mora imati dovoljan broj ulaza, odnosno izlaza, mogućnost postavljanja odgo-varajućih ograda ili drugih prepreka radi odvajanja pojedinih skupina gledatelja, uspostavljene sustave obavještavanja, zaštitu od požara, prostor za pružanje hitne medicinske pomoći, dovoljan broj sanitarnih čvorova lociranih na pojedinim dijelovima športskog objekta, a športski objekti na kojima se održavaju športska natjecanja prema pravilima iz članka 6. stavka 4. i uvjetima iz članka 8. stavka 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima i sustav nadziranja gledatelja. Ako športski objekt ima parkiralište, prostor za parkiranje autobusa

4 Zakon o prekršajima (NN 88/02., 122/02., 187/03. i 105/04.).5 Zakon o nadzoru državne granice (NN 173/03.).6 Zakon o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima (NN 173/03. i 150/05.).7 Zakon o javnom okupljanju (NN 128/99., 90/05. i 150/05.).8 Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (NN 117/03.).

246


mora biti odvojen od prostora za parkiranje osobnih automobila, a posebno mora biti osiguran odvojeni prostor za parkiranje autobusa i osobnih vozila navijača gostujućega športskog kluba. Ako športski objekt nema parkiralište ili je nje-govo parkiralište nedovoljno za prihvat očekivanog broja autobusa i osobnih automobila, o tome će organizator obavijestiti nadležno tijelo Grada Zagreba, odnosno općine ili grada na čijem području se nalazi športski objekt koje je dužno osigurati prikladan prostor za parkiranje autobusa.

- Zakona o sigurnosti prometa na cestama9 - čl. 283. propisano je da se brzina kretanja vozila utvrđuje pomoću uređaja za mjerenje brzine kretanja vozila, tahografskog zapisa ili neposrednim praćenjem s vozilom. Fotografija i vide-ozapis s podacima o utvrđenoj brzini, tahografski zapis i zapisnik o očitanju na radaru koji nema zapis ili brzinomjera, služe kao dokaz o utvrđenoj brzini kretanja vozila. Ne mogu se koristiti niti ugrađivati u motorno vozilo uređaji ili naprave koje imaju za cilj ometanje uređaja koje koriste ovlaštene osobe za nadzor prometa na cestama. Ukoliko policijski službenik nađe na vozilu ili u vozilu takav uređaj ili napravu naredit će vozaču da ga ukloni, a ukoliko vozač to odbije, uređaj ili naprava će se ukloniti o trošku vozača. Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač ako koristi ili ako ima ugrađene uređaje ili naprave koje imaju za cilj ometanje uređaja kojima ovlaštene osobe obavljaju nadzor prometa na cestama.

3. ISKUSTVA

3.1. Domaća

Određena iskustva u Republici Hrvatskoj imaju:- vatrogasne postrojbe - locirane kamere u primorskom pojasu radi brže detekcije

požara- HAK - na autocestama (protočnost i sigurnost prometa)- policija - u prometu za nadzor brzine, kod javnih okupljanja, postoji elaborat u

Policijskoj upravi zagrebačkoj o postavljanju kamera radi sprječavanja kazne-nih djela i održavanja javnog reda koji nije realiziran s Gradom Zagrebom, a u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj u začetku su dogovori s Gradom Osijekom oko mogućnosti pokrivanja Grada Osijeka, kao i u Policijskoj upravi zadarskoj

- novčarske ustanove - banaka, pošta, kladionica, mjenjačnica i sl.- shopping centri.

Na području Policijske uprave osječko-baranjske u određenim objektima u kojima je videonadzor obavezan, sukladno odredbama Zakona o minimalnim mjerama zaštite pri poslovanju gotovim novcem i vrijednostima, postavljena su u 24 takva objekta, dok u tri nije instaliran (banke, poslovnice Fine i sl.). U pojedinim slučajevima korišteni su snimljeni materijali videonadzora koji su doprinijeli tijekom 2004. godine u otkrivanju počinitelja kaznenih djela krađe (čl. 216. KZ-a) u pet i kaznenog djela razbojništva (čl. 218. KZ-a) u jednom slučaju. Tijekom 2005. godine na istovjetan način otkrivena su tri

9 Zakon o sigurnosti prometa na cestama (NN 105/04.).

247


počinitelja kaznenog djela krađe i dva počinitelja kaznenog djela teške krađe (čl. 217. KZ-a), a tijekom 2006. godine otkriveno je sedam počinitelja kaznenih djela teške krađe, te jedan počinitelj kaznenog djela uništenje i oštećenje tuđe stvari (čl. 222. KZ-a) i jedan počinitelj razbojničke krađe (čl. 219. KZ-a).

3.2. Inozemna

Raspolaže se saznanjima da sustave za sprečavanje kaznenih djela i prekršaja koristi policija SR Njemačke (gradovi Hanover, Berlin, Mainz). U Gradu Hanoveru videonadzor se obavlja iz jedne prostorije koja je u vlasništvu Grada. Videonadzor obavljaju djelatnici različitih službi kojima rukovodi visoki časnik policije. Policija i druge službe (vatrogasci, hitna pomoć, cestari i sl.) povezane su s ovim centrom (prostorijom za videonadzor).

Malo je u svijetu poznato da je petina svih videonadzora locirana na području Velike Britanije. Prateći postupanje policije u Londonu nakon nedavnih terorističkih napada vidljivo je kako je sustav videonadzora, koji je postavljen po čitavom Londonu, u vrlo kratkom vremenu omogućio policiji rekonstrukciju tijeka događaja, kretanja terorista, njihova lica i imena, što je rezultiralo brzim uhićenjem i procesuiranjem.

Slika 1: Izgled CCTV centra u gradu Granthamu

S obzirom na problematiku kaznenih djela i prekršaja svi veći gradovi u Velikoj Britaniji pokriveni su sustavom videonadzora, odnosno kamerama na javnim mjestima koje su umrežene u sustav pod nazivom CCTV (Closed Circuit TV, zatvorena kružna

248


televizija). Nadzor nad tim sustavom provode Uredi za sustav videonadzora koji su ustrojeni pri lokalnoj vlasti (gradu/okrugu). Tako je na primjer područje Grada Grant-hama pokriveno sa ukupno 72 kamere, čiji rad se nadgleda iz ovog Ureda u kojem radi ukupno 12 djelatnika (cca. 2 djelatnika u smjeni), a zaposlenici su Grada Granthama. Dakle, financiranje ovog sustava videonadzora je u domeni gradskih vlasti, s tim da po-licija ima pravo uporabe i uvida u rad kamera. Snimke se čuvaju 28 dana, nakon čega se automatski presnimavaju. U slučajevima kada je na snimci zabilježeno nešto što se može smatrati kao dokaz za sud, onda se snimka na zahtjev policije izuzima i čuva za potrebe sudskog postupka. Važno je naglasiti da snimke s ovih kamera predstavljaju, u skladu s važećim zakonskim propisima, valjan dokaz u sudskom postupku. Osim toga, u spome-nutom Uredu postoji i jedan policijski informacijski sustav, tzv. "pretraživač vozila", koji predstavlja bazu podataka od ukupno 10 milijuna vozila, a funkcionira na način da neka od spomenutih 72 kamera snimi registracijsku pločicu nekog vozila nakon čega sustav automatski pretražuje evidenciju i utvrđuje je li vozilo registrirano, je li plaćen porez, te je li za njim raspisana potraga. U slučaju da neki od spomenutih parametara nije valjan, sustav alarmira zvučno i vizualno na uočenu nepravilnost, a oni o tome žurno izvješćuju nadležnu policijsku postaju.

Slika 2: Izgled kamere CCTV-a

Zbog što bolje učinkovitosti policija, odnosno njeni operativno-komunikacijski centri (OKC) na razini okruga (županija) imaju pravo uvida u sve postavljene kamere CCTV-a kroz 24 sata. Policijski službenici-operateri koji rade u OKC-u prema određenoj problematici prate i usmjeravaju rad policijskih postaja na području policijske uprave. Kada zaprimi telefonski poziv na centrali OKC-a manipulant s obzirom na sadržaj po-ziva preusmjerava poziv na nekog od operatera. Operater koji zadužuje poziv, unosi u informacijski sustav kratku informaciju sa sadržajem (tko poziva, što navodi, što traži

249


itd.). Prilikom zaprimanja poziva nastoje dobiti što više potrebnih informacija kako ne bi nepotrebno slali policijske službenike na intervencije, odnosno nastoje određene pro-bleme građana riješiti i adekvatnim savjetima bez nepotrebne birokracije ili policijskog postupanja. Ukoliko postoji potreba za intervencijom policije, na intervenciju se upućuje najbliža ophodnja ili policijski službenici koji su slobodni, a ukoliko nitko od njih nije slobodan onda ih zadužuju za pružanje intervencije nakon što riješe prethodnu intervenciju. Operater pred sobom ima tri ekrana od kojih je na jednom baza podataka koju popunjava po pozivu, na drugom je plan područja na kojem su prikazane policijske ophodnje (prema Tetra sustavu veze na ekranu imaju označeno koja je patrola zadužena za koji incident, imaju mogućnost pratiti kretanje autoophodnji, ali ne i policijskih službenika – ophod-nika, iako i to planiraju uvesti). Na trećem ekranu je uvid u snimku prijenosa kamera CCTV s više područja na kojima su postavljene, a za koje područje je operater nadležan. Nakon što je zaprimio dojavu ili već tijekom razgovora može pogledati putem kamere (ukoliko je postavljena na tom području) što se tamo događa, te da li je dojava istinita (npr. tučnjava na ulici, prometna nezgoda i slično). Usmjeravanje kamere CCTV-a obavlja se preko Ureda za sustav videonadzora s kojim je policija stalno povezana i informacij-ski umrežena. Potom ophodnju ili policijskog službenika kojeg upućuju na intervenciju informiraju o svim bitnim podacima koji su mu u danom trenutku bitni za postupanje (npr. osoba naoružana, sklona incidentima, pijana i slično). Na sustavu gdje ima plansku kartu područja operater ima mogućnost točnog lociranja adrese na koju upućuje policiju, a jedna od opcija koju mu sustav omogućava je i ta da jednim pritiskom tipke dobije uvid u evidenciju osoba koje žive na toj adresi. Svakom pozivu dodjeljuje se određeni broj pod kojim se unosi u sustav.

Slika 3: Operativno-komunikacijski centar PU Lincolnshire

250


U Moskvi je još 2001. godine postavljeno 1 000 kamera koje se nadziru iz neko-liko centara u kojima rade zaposlenici Grada koji u slučaju kažnjivog djela signaliziraju policiji, te policija u svrhu dokazivanja može pretraživati baze pohranjenih videozapisa. (u periodu od godine dana od primjene riješeno je 12% više provala u stanove, a razboj-ništva 15%).

Naime, tvrtka ISS je, koristeći postojeću infrastrukturu (optičkih digitalnih kanala) sagradila jedinstveni centralizirani digitalni sustav videonadzora nazvanog "Siguran Grad" koji pomoću najnovijih metoda za dobivanje i obradu videoinformacije može neprekidno obavljati prikupljanje, predaju, inteligentnu analizu i arhiviranje podataka dobivenih od velikog broja aktivnih kamera koje omogućuju istodobni prikaz stvarne videoinformacije i pretraživanje videoarhive.

Kako bi se troškovi potrebni za polaganje potrebne instalacije smanjili na mi-nimum, postavljanje sustava omogućuje iskorištenje postojećih telefonskih parica i komunikacija. Princip rada sustava je taj da signal iz kamere prolazi kroz pretvarač signala na telefonsku paricu i dolazi u centar (lokalni) gdje se obavlja obrada dospjelih informacija, kompresija i predaja središnjem računalnom centru. Ovaj centar povezan je s kvartovskim odjelom zaštite, a ima mogućnost povezivanja s operativnom skupinom MUP-a u slučaju otkrivanja nezakonitih radnji.

Pored opisanog, sustav omogućuje pozivanje hitne medicinske pomoći i drugih službi Grada, zaštite od požara, terorističkog djelovanja i drugo.

U Francuskoj, u Gradu Parizu, videonadzor se koristi za sigurnost prometa na au-tocestama, brzim i ostalim cestama pomoću kamera koje su postavljene u Parizu i izvan njega na drugim važnijim cestovnim pravcima.

Osim na autocestama, 350 kamera postavljeno je i u samom Parizu za potrebe praćenja stanja javnog reda i mira. U tu svrhu posebno su opremljene dvije dvorane i to jedna za potrebe javnog reda i mira, a druga za praćenje prometne problematike. Svaka od njih ima jedan veliki videozid na kojem se nalazi digitalna kamera Grada Pariza i 40 monitora koji prenose sliku s navedenih kamera, a svaka slika se prema potrebi može prenijeti na veliki videozid.

U Švicarskoj, u Gradu Zürichu, uglavnom se koristi sustav "AFV" (sustav za au-tomatsku potragu za vozilima i nadzor prometa) za utvrđivanje prekršaja prekoračenja brzine kretanja, prekršaja prolaska kroz crveno svjetlo, prekršaja telefoniranja za vrijeme vožnje i prekršaja korištenja sigurnosnog pojasa, a može se koristiti i za potrebe statisti-ke (brojenje sudionika u prometu) i na graničnim prijelazima (ulazak i izlazak vozila). Na kritičnim raskrižjima, na ovaj uređaj može se instalirati i videokamera za bilježenje registarskih pločica, te se na taj način koristi za otkrivanje ukradenih vozila, odnosno vozila koja se potražuju.

4. MOGUĆI MODEL VIDEONADZORA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Gradsko financiranje postavljanja videonadzornih kamera na frekventnim mjestima u gradu kojima bi se nadziralo iz TV centra od strane zaposlenika policije ili grada. Naji-splativija je višenamjenska uporaba postavljene kamere (glede kriminaliteta, prekršaja,

251


traganja za osobama, promet, protupožarna zaštita, hitne intervencije u zdravstvu, druge hitne komunalne intervencije i sl.)

Gotovo svaki od mnogobrojnih bankomata diljem Hrvatske je pod nadzorom video-kamera. Svako poduzeće, a pogotovo financijske institucije na svojim zgradama imaju postavljene kamere koje snimaju ulice i prilaze. Da bi se cijeli taj sustav već postojećih videonadzora stavio u potpunu funkciju potrebno je njihovo umrežavanje i stavljanje pod jedinstveni nadzor u koji bi uvid morala imati policija. Pored toga Odjel za sigurnost ce-stovnog prometa započeo je s projektom postavljanja kamera za potrebe budućeg sustava centralnog upravljanja prometom.

Nova tehnologija uvelike bi rasteretila policijske službenike na terenu, povećala njihovu efikasnost i mogućnosti dokazivanja određenih protupravnih ponašanja, od pre-kršaja u prometu do kaznenih djela svih pojavnih oblika. Osim toga, kamere se moraju softverski ograničiti kako bi se zaštitila privatnost građana. Nakon postavljanja, odnosno instaliranja kamere softverski joj se ograničava gledanje određenih dijelova horizonta. U praksi to znači da operater ne može gledati ljudima u stanove kroz prozore, već će se u tom slučaju na ekranu pojaviti crni kvadrat koji mu onemogućuje ulazak u područje privatnosti građana.

U novoj generaciji kamera za nadzor primjenjuje se i takozvani "inteligentni softver", koji je zaslužan i za brzo otkrivanje terorista u Londonu. Naime, programi za obradu slike takvih uređaja mogu osim lica traženih ljudi prepoznati i opasne situacije. S takvom tehnologijom sustav videonadzora više nije samo album slika već proaktivni i preventivni sustav djelovanja koji pravodobno inicira postupanje određenih službi. Tako sustav, čim registrira opasnu situaciju, signalizira je operateru koji zatim može potvrditi radi li se o opasanoj situaciji, te pozvati prikladnu pomoć ili odbaciti situaciju kao bezo-pasnu. Sustav može reagirati na ljudsko kretanje, dim, preskakanje određenih prepreka, gužve u prometu na cestama ili za bilo što drugo na što ga se programira.

Samim umrežavanjem već postojećih kamera, ali i instaliranjem i povezivanjem novih kamera, u jedan središnji nadzorni sustav omogućilo bi se integrirano upravljanje i nadzor nad različitim sustavima tehničke zaštite međusobno dislociranih objekata i pro-stora. Takvi sustavi se uglavnom oslanjaju na postojeću komunikacijsku strukturu (javna telefonska mreža, mobilna telefonska mreža, ISDN mreža, korporativna računalna mreža, globalna računalna mreža), te osiguravaju dvosmjeran komunikacijski kanal za nadzor i upravljanje instaliranim sustavima tehničke zaštite u priključenim objektima.

Na tržištu sigurnosnih videonadzornih sustava nalaze se u ponudi videokamere različitih namjena i tehnologija:

- kamere kombinirane crno-bijele i tehnologije u boji- klasične i kompaktne sferne pokretne kamere s daljinskim upravljanjem optike,

mehanike i elektronike- najsuvremenije elektroničke pokretne kamere bez mehaničkih pokretnih dije-

lova.

252


5. TEHNOLOŠKE KARAKTERISTIKE SUSTAVA ZA KOJE JE ZAINTERESIRANA POLICIJA

Tehnološke karakteristike sustava su:- detekcija pokreta kod određenih objekata- prepoznavanje registarskih pločica, marke i tipa vozila- prepoznavanje osoba- mogućnost pohrane i pretraživanja zapisa radi identifikacije počinitelja kaznenog

djela ili prekršaja- korištenje zapisa kao dokaza- brzina, sigurnost i protočnost prometa, te njegov opseg- nadzor graničnih i ilegalnih prijelaza.

Sustav bi morao imati jednu ili više nadzornih jedinica, odnosno središte iz kojeg bi se putem zaštićenih videokamera nadziralo više lokacija. Jednako tako, sustav bi mogao imati stalnu i promjenljivu lokaciju nadziranja što bi se postiglo postavljanjem dodatnog broja kamera koje bi se uključivale po potrebi.

6. MOGUĆNOST KORIŠTENJA TEHNIČKIH SNIMKI U PREKRŠAJNIM i KAZNENIM POSTUPCIMA

Pitanje korištenja tehničkih snimki u kaznenom i prekršajnom postupku iznimno je slo-ženo i postoje različita rješenja koja nude različiti pravni sustavi, a koji se protežu između formalnih kriterija valjanosti dokaza i kriterija načela pretežitog interesa.

Kod formalnih kriterija valjanosti dokaza, tehničke snimke smatraju se dokazima ukoliko su načinjene u kaznenom postupku, odnosno prema uvjetima formalno zadanim zakonskim propisom.

U pravnim sustavima kod kojih vrijedi načelo pretežitog interesa postoji mogućnost uporabe tehničkih snimki te drugih dokaza pribavljenih na nezakoniti način ako interes pravde i pravičnosti preteže nad interesom zaštite dobara koja bi se mogla pojaviti kao zaštitni objekt striktnog pridržavanja pravila o dokazivanju.

Što se tiče našeg pravnog sustava on je zasnovan na formalnom negativnom defi-niranju dokaza u kaznenom postupku. Naime, članak 9. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku jasno propisuje da se sudske odluke ne mogu utemeljiti na dokazu pribavljenom na nezakonit način (nezakoniti dokaz). Prema Zakonu o kaznenom postupku nezakoniti dokazi su oni koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni Zakonom o kaznenom postupku, te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo (čl. 9. st. 2. ZKP-a).

Nadalje, Zakon o kaznenom postupku definira da se tehničke snimke i predmeti pribavljeni provođenjem posebnih izvidnih mjera po nalogu istražnog suca za "teža" kaznena djela (određena čl. 181. ZKP-a), mogu upotrijebiti kao dokaz u kaznenom po-stupku s time da se i osobe koje su provele te mjere, uključujući i prikrivenog istražitelja i pouzdanika, mogu ispitati kao svjedoci o tijeku provođenja mjera.

253


Nešto je drugačija situacija kod korištenja ovlasti iz članka 53. Zakona o policiji koji daje policiji mogućnost da uz javno priopćavanje provodi trajni video i akustički nadzor javnih mjesta radi zaprečivanja kaznenih djela ili prekršaja. Temeljem istog propisa policija je ovlaštena obaviti videosnimanje ili fotografiranje javnog okupljanja ukoliko postoji opasnost da će na tom skupu doći do ugrožavanja života ili zdravlja ljudi ili imovine.

Što se tiče valjanosti ovakvih tehničkih snimki u prekršajnom postupku ona nije upitna s obzirom na to da Zakon o prekršajima kada je u pitanju prometni prekršaj to izri-čito predviđa u svom članku 157., gdje između ostalog stoji da policija može fotografirati vozila i mjeriti njihovu brzinu ukoliko postoje osnove sumnje da je počinjen prekršaj, te poduzimati i druge mjere sukladno općim propisima. U tim situacijama takve snimke mogu poslužiti kao dokaz u prekršajnom postupku, ali i tada sud može provjeravati nji-hovu vjerodostojnost te slobodno ocjenjivati njihovu dokaznu vrijednost. To međutim, ne bi trebalo predstavljati prepreku da se ukoliko postoje takve snimke predlažu kao dokaz u prekršajnom postupku, kao i da se prilažu kao ostala prikupljena saznanja uz kaznenu prijavu.

7. PRIJEDLOG

S obzirom na sve prisutniji problem nedovoljnog broja policijskih službenika, odnosno njihov nedostatak u odnosu na postojeći ustroj, posebno onih s adekvatnim obrazovanjem, stručnom spremom i potrebnim iskustvom smatramo da bi uvođenje videonadzora javnih prostora predstavljao veliki iskorak u unapređenju rada policije. Bez obzira na najavljene promjene u ustroju prvenstveno reorganizacije Policijske uprave zagrebačke, kojeg također držimo nužnim, smatramo da bi uvođenje nove metodologije rada policije korištenjem videonadzora javnih prostora bila napravljena velika promjena u modernizaciji načina rada hrvatske policije.

Kako bi ovakav oblik rada nedvojbeno iziskivao znatna materijalna ulaganja, pogla-vito u tehnička sredstva, predlažemo da se on razvija u suradnji s lokalnom zajednicom kroz komunalnu prevenciju, odnosno partnerski odnos u razvoju sigurnosti. Kao pilot-pro-jekt predlažemo Policijsku upravu zagrebačku, odnosno Grad Zagreb gdje ujedno postoji najizraženiji interes da se u cilju podizanja razine sigurnosti takav projekt započne.

Pored utroška radnog vremena, s obzirom na to da bi jedan policijski službenik mogao nadzirati istodobno više javnih prostora, povećala bi se i interventna sposobnost policije da pravodobno reagira na pojave koje se izravno odražavaju na stanje sigurnosti. To bi pored tih primarnih željenih učinaka dalo i druge pozitivne halo-efekte, ponajprije kroz podizanje razine osjećaja osobne sigurnosti građana, te jačanja povjerenja građana u rad policije. Štoviše, reakcija na konkretan problem bila bi učinkovita, brza i djelotvorna, te bi se kod javnosti stvorio osjećaj kako je policija upravo prisutna na mjestu i u vrijeme kada je njezina prisutnost najpotrebnija.

254

Primljeno: srpanj 2007.

DANILO PETROVIĆ*

Onečišćenje kao posljedica (ne)sigurnosti prometa

Prometnice u Republici Hrvatskoj ne mogu se gledati izvan konteksta prometnica Europ-ske unije budući da se nalaze na prometnim koridorima koji su značajni za tranzit roba i usluga Europske unije. Našim teritorijem prevozi se velika količina roba od koje opasne robe čine gotovo četvrtinu ukupno prevezene robe. Nesreće u okolišu svojim intenzitetom i dugotrajnim posljedicama utječu na kvalitetu življenja.

Pravnom regulativom od strane Republike Hrvatske pokušavaju se što kvalitetnije definirati zakonski uvjeti odvijanja prometa i sigurnosti u prometu.

Ovim člankom pokušava se skrenuti pozornost na stanje u prometu i probleme koji mogu nastupiti kao rezultat nesreća.

1. UVOD

Prometni sektor ima značajnu ulogu i čini oko 8% BDP-a i u njemu je zaposleno oko 80 000 ljudi. Njegov značaj povećan je činjenicom da je prometno povezivanje preduvjet regionalnog i turističkog razvitka zemlje.

Važnost ekologije i zaštite okoliša vidi se po velikom broju propisa, od međunarodnih konvencija do pravne regulative pojedinih država kojima se reguliraju odnos prema okolišu i njegova zaštita. Kolika je važnost problema vidi se i u određivanju cijele porodice ISO norme 14000, usmjerenih na zaštitu ekologije. Također ISO norma 9001 u nekim svojim dijelovima propisuje uvjete koje treba zadovoljiti za transport roba.

Prometna politika Europske unije prema zemljama koje nisu članice Europske unije koncipirana je u odnosu na infrastrukturu definicijom tzv. multimodalnih paneuropskih prometnih koridora. Projekt identificiranja potreba prometne infrastrukture (tzv. TINA) proveden je za zemlje kandidate za ulazak u Europsku uniju. Za zemlje jugoistočne Europe u tijeku je izrada studije TIRS (Transport Infrastructure Regional Study) koja bi trebala odrediti prioritete za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Hrvatsku, Make-doniju, Rumunjsku i tadašnju SR Jugoslaviju. Zakonodavstvo Europske unije u području tehnologije i sigurnosti propisuje najveće dopuštene težine i dimenzije cestovnih vozila, licenciranje vozača, utvrđuje procedure za tehnički pregled vozila, tehničke zahtjeve za cestovna vozila te područje sigurnosti i ekološke podobnosti motornih vozila na temelju

* Danilo Petrović, Odjel za policijsku obuku MUP-a RH, Zagreb.

255

Danilo Petrović: Onečišćenje kao posljedica (ne)sigurnosti prometaPolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 254-261

CEMT-ove rezolucije, kao i područje koje uređuje međunarodni Sporazum o prijevozu opasnih tvari (Sporazum ADR).

Društvo smo u kojem je zarada osnovni cilj za koji se ne biraju sredstva, u kojem industrija i poduzetništvo smatra da su prirodni resursi briga nekog drugog. Razlog je skupa oprema za zaštitu okoliša čijim instaliranjem se smanjuje dobit. Industrija odgovorna za onečišćenje okoliša smatra da im se više isplati pokušati prikriti ekološku katastrofu, pa i eventualno platiti kaznu, koja je nedvojbeno manja od troška opreme za zaštitu okoliša. Neodgovornost pojedinih gospodarskih subjekata, nedovoljna novčana sredstva, nebriga i drugi subjektivni razlozi čije posljedice su vidljive kroz učestale prometne nesreće koje su rezultirale ekološkim zagađenjima i čiji smo svjedoci posredstvom medija u posljednje vrijeme ukazuju na ozbiljnost situacije.

Bitan element je i rasprostranjenost kriminalnih aktivnosti kroz globalni terorizam, krijumčarenje, postupanja kriminalnih grupa i pojedinaca, koji za svoje nezakonite poslove koriste prijevozna sredstva na prometnicama, prevozeći nerijetko opasne tvari s područja jedne države na područja druge države.

Prethodno navedeno treba ozbiljno i trezveno razmotriti. Sva preventivna postupanja prema sigurnosti u prometu trebaju biti maksimalna, uz zajednički napor svih struktura društva da se doprinese zaštiti okoliša, a samim time i zdravlja građana.

2. OBLICI PROMETA

Mreža cestovnih i željezničkih prometnica proteže se u ukupnoj dužini od 31 162 km, a naftovodi i plinovodi u dužini od 7 090 km1. Teritorij Republike Hrvatske čini oko 52% krškog područja2, uz ukupnu dužinu rijeka od 3 652 kilometara3. Karakteristika krškog

1 Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006., 343.-350.2 Matas, M.: Raširenost krša u Hrvatskoj, raspoloživo na www.Geografija.hr, 18. 12. 2006.3 Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006., 45.-46.

Grafikon 1: Dužina prometnica u Republici Hrvatskoj u kilometrima

256


tla je vrlo specifično kretanje vode na tlu i kroz tlo te u slučaju ekološke katastrofe štetne tvari lako prodiru u tlo dok je sanacija teško izvediva i skupa.

S obzirom na navedenu situaciju i društvenu nebrigu bilo koja osoba ili gospodarski subjekt vrlo lako može svjesno i osmišljeno utjecati na onečišćenje tla i/ili pitke vode raznim nezakonitim radnjama. Danas je neophodno vrlo ozbiljno obratiti pozornost na terorizam kao stvarnu prijetnju.

3. PRIJEVOZ OPASNE ROBE

Podaci koji se mogu interpretirati iz izvješća Državnog zavoda za statistiku Republi-ke Hrvatske o prijevozu opasne robe u području željezničkog, cestovnog, pomorskog prijevoza, prijevoza unutrašnjim vodenim putovima (riječnog prometa) te cjevovodnog transporta upućuju na potrebu ozbiljnog promišljanja o opasnostima prema onečišćenju. Prema izvješću za 2004. godinu u željezničkom prijevozu je prevezeno 1,69% (1 860 000 tona), u cestovnom prijevozu 3,31% (3 625 000 tona), u cjevovodnom transportu 9,02% (9 879 000 tona) u morskim lukama 9,33% (10 221 000 tona) i u lukama na unutrašnjim vodenim putovima 0,42% (456 000 tona) opasne robe od ukupnoga prometa robe, što daje zastrašujućih 23,76% opasne robe od sve robe koja se transportira. Od tih 23,76% na kopneni promet otpada 14,43%, a na pomorski 9,33% od 109 564 000 tona robe u prometu za 2004. godinu preko teritorija Republike Hrvatske4.

Grafikon 2: Usporedni podaci o količini opasnog tereta u odnosu na sav teret po vrsti prijevoza u tisućama tona

Napomena: Plin ima težinu od 0,74 kg po kubičnom metru (1 352 kubična metra u jednoj toni).

Treba razlikovati podatke statističkog ljetopisa koji se odnose na opasnu robu i opasni otpad.

4 Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006., 343.–353.

257


U Republici Hrvatskoj u 2004. godini transportirano je 26 041 116 tona opasne ro-be. Prema Statističkom ljetopisu u Republici Hrvatskoj je proizvedeno ukupno 113 296 tona opasnog otpada nastalog od istraživanja, industrije, ambalaže pa sve do komunalnog otpada. Od navedene količine odloženo je 10 661 tona opasnog otpada na zemlji ili u zemlju, dok je 3 417 tona utrošeno u obradi tla ili ispušteno u vode5.

Ukupna količina stvorenog otpada 2004. godine bila je 6 187 175 tona. Iz tih poda-taka nije vidljivo koliko se opasnog otpada i otpada transportiralo od mjesta nastanka do mjesta spaljivanja, odlaganja na zemlji ili u zemlju ili u obradi tla ili ispuštanju u vode. Također nije vidljivo na koje je udaljenosti transportirana ta roba. Ako za sve to pretpo-stavimo da se najčešće prevozi željeznicom i cestama, može se pretpostaviti ugroženost koja nastaje kao posljedica prometne nesreće.

Iz Biltena o sigurnosti cestovnog prometa Ministarstva unutarnjih poslova za 2005. godinu6 vidljivo je da je 9 262 vozača teretnih vozila sudjelovalo u prometnim nesrećama u godini u kojoj je u cestovnom prometu prevezeno 3 625 000 tona opasnih tereta.

Bilten o sigurnosti cestovnog prometa Ministarstva unutarnjih poslova za 2005. godinu navodi da je u prometnim nesrećama sudjelovalo 11 024 teretnih vozila, a da je prometne nesreće skrivilo 6 667 vozača teretnih vozila.

Vlada Republike Hrvatske je u Izvješću o potencijalnim opasnostima prijevoza opasnih tereta s prijedlogom mjera za poboljšanje sigurnosti prijevoza opasnih tereta7 navela nedostatak jedinstvenog informacijskog sustava u zaštiti okoliša s bazom podata-ka8, izrazito velikim troškovima sanacije ekoloških nesreća (sanacija lančane podzemne eksplozije plina u Puli koštala je oko 30.000.000,00 kuna) i problemom neutvrđenih cestovnih pravaca po kojima bi se mogle prevoziti opasne tvari. Utvrđen je problem da u pojedinim segmentima prometa ne postoji adekvatna dokumentacija za opasne tvari koje se najčešće prevoze, a posebno se odnosi na upute vozačima kao i mjere sigurnosti kod prijevoza opasnih tvari.

Uočen je problem različitih pristupa i kriterija kod određivanja pravnih osoba koje provode sanaciju posljedica izazvanih ekološkim nesrećama.

Način pakiranja opasnih tereta za transportiranje i skladištenje, uz propisani oblik, veličinu i kvalitetu materijala spremnika u koji se pakira opasan teret određen je Zako-nom o prijevozu opasnih tvari i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu opasnih tvari.9

Odredbe ovih zakona ne odnose se na pogonsko gorivo u spremniku prijevoznog sredstva, a ni na druge opasne tvari koje služe za pogon prijevoznog sredstva, a koje su

5 Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006., 481.–492.6 Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Bilten o sigurnosti cestovnog prometa 2005. godina, Zagreb, 2006.7 Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o potencijalnim opasnostima prijevoza opasnih tereta s prijed-logom mjera za poboljšanje sigurnosti prijevoza opasnih tereta, 22. ožujka 2001. godine.8 Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u svojem Prijedlogu Zakona o zaštiti okoliša iz travnja 2007. godine navodi to kao jedno od osnovnih pitanja koja se uređuju Zakonom.9 Zakon o prijevozu opasnih tvari, NN 97/93. i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu opasnih tvari, NN 151/03.

258


smještene u za to određene posude i koje čine cjelinu s prijevoznim sredstvima (čl. 10. Zakon o prijevozu opasnih tvari).

Navedeno se može uzeti kao zanimljiv podatak, s obzirom na to da zaista postoji potencijalna opasnost koja prijeti iz spremnika za gorivo svih motornih vozila koja sudjeluju u prometu. Osobna vozila imaju zapreminu spremnika goriva od oko pedeset litara, a teretna vozila oko par stotina litara. U Republici Hrvatskoj registrirano je 1 384 699 osobnih vozila i 152 663 teretnih vozila10. Također su i brodski rezervoari za gorivo ozbiljna prijetnja u slučaju pomorske havarije kad mogu ispustiti tisuće litara goriva u more. Ista opasnost prijeti i u unutarnjem riječnom prometu.

Članak 11. Zakona o prijevozu opasnih tvari zabranjuje uvoz otpada koji se u smislu ovog Zakona smatra opasnim tvarima, te ostalog opasnog otpada, radi prerade, privre-menog ili trajnog odlaganja na teritoriju Republike Hrvatske. To je dosta težak zadatak s obzirom na to da je 2004. godine u Republiku Hrvatsku uvezeno 260 696 tona otpada, uz prethodno pribavljenu dokumentaciju iz članka 4. Pravilnika o provedbi sanitarnog nadzora nad opasnim tvarima koje se uvoze ili provoze.11

Ozbiljnost problema mogućeg onečišćenja tla i voda kemikalijama vidi se u tome što je regulirano Pravilnikom o uvjetima i načinu skladištenja opasnih kemikalija u zonama sanitarne zaštite voda za piće i kemikalija12 koje djeluju u obliku plina, prašine ili aerosola. Članak 2. navodi da se opasne čvrste ili tekuće kemikalije ne smiju držati ili koristiti u zonama sanitarne zaštite vode za piće osim ako ne služe pri proizvodnji i dezinfekciji vode za piće ili u zaštiti objekta kao na primjer neutralizatori klora. Isto se odnosi i na korištenje sredstava za zaštitu bilja, mineralna gnojiva i na druge opasne kemikalije koje se koriste u poljoprivredi i šumarstvu.

U slučaju nesreće s opasnom kemikalijom na području s kojega bi mogla biti ugro-žena zona sanitarne zaštite vode za piće Krizni stožer Ministarstva zdravstva, odnosno njegov Odjel za toksikologiju naređuje mjere i nadzire provedbu mjera obuzdavanja ne-sreće i ograničavanja njezina dosega te brzog uklanjanja njezinih posljedica surađujući s drugim nadležnim službama i tijelima državne vlasti.

4. POSLJEDICE NA IMOVINI

Sve ovo treba uzeti u odnosu koji se očituje kao posredna i neposredna posljedica na imovinu. Ekološke posljedice nisu kratkotrajne niti bezazlene. Zahtijevaju puno napora i financijskih sredstava da bi se posljedice u manjoj ili većoj mjeri sanirale. Stvarne po-sljedice koje se mogu pojaviti i na nepredviđenim mjestima, shodno karakteristikama tla, mogu bitno utjecati na zdravlje manjeg ili većeg broja građana. Stoga moguća namjera

10 Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Bilten o sigurnosti cestovnog prometa 2005. godina, 54., Zagreb, 2006.11 Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006.12 Pravilnik o provedbi sanitarnog nadzora nad opasnim tvarima koje se uvoze ili provoze; Pravilnik o posebnim uvjetima koje moraju ispunjavati osobe koje se bave proizvodnjom, prometom ili korištenjem opasnih kemikalija te o uvjetima koje moraju ispunjavati pravne ili fizičke osobe koje obavljaju promet na malo ili koriste opasne kemikalije; Pravilnik o uvjetima i načinu skladištenja opasnih kemikalija u zonama sanitarne zaštite voda za piće i kemikalija koje djeluju u obliku plina, prašine ili aerosola.

259


u izazivanju posljedice s ekološkim katastrofama uz planiranje mjesta počinjenja takvog djela, treba zaista zabrinuti nadležna državna tijela i sve građane, jer nema mogućnosti da se kompletna prometna infrastruktura osigura.

Uz zakonsku domaću i međunarodnu regulativu kojom se pokušava organizirati i sankcionirati ponašanje sudionika u bilo kojem obliku prometa, treba dodati još i jednu novinu. To je nova mobilna jedinica prometne policije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, popularno nazvanu "Kobre". Jedinica je osnovana s aspekta podi-zanja općeg stanja sigurnosti, a prvenstveno će se baviti prevencijom i otkrivanjem svih oblika kriminalnih radnji na autocestama, brzim cestama, ugibalištima i odmaralištima uz autoceste, kao i prevencijom u prometu prilazima hrvatskih gradova. Obučenost i isku-stvo pripadnika jedinice, uz podršku s opremom na zavidnoj razini trebalo bi učinkovito doprinositi sigurnosti. Treba uzeti u obzir preventivno djelovanje i hvatanje eventualnih počinitelja ekoloških incidenata na prometnicama, pa čak i eventualnih terorističkih akata. Poznato je da su prometnice kao takve same po sebi zanimljiv i lako dostupan cilj svim terorističkim organizacijama. Eksplozije i požari u tunelima, na mostovima i vijaduktima, na naftovodima i plinovodima, potapanje brodova koji prevoze tvar koja može zatrovati vodu i narušiti zdravlje građana, jednostavni su ciljevi s velikim učinkom kroz ljudske žrtve i dugoročne posljedice na zdravlje građana.

5. ŠIRENJE POSLJEDICA EKOLOŠKIH NESREĆA

Specifičnost teritorija Republike Hrvatske utječe na kretanje vode. Oborine koje se saku-pljaju u vodotoke, kreću se prema konfiguraciji tla te same mogu mijenjati krajolik. Najpo-znatiji utjecaji su kod poplava uzrokovanih naglim otapanjima snijega i leda te dugotrajnim i jakim oborinama. Kao otapalo voda može rastopiti i ponijeti otpadne i otrovne tvari koje su rezultat prometne nesreće. Zbog toga se posljedice ekoloških katastrofa mogu proširiti na vrlo široka područja te ih je teško, gotovo nemoguće u potpunosti sanirati.

Za kvalitetu sanacije ekološke katastrofe bitna je brzina postupanja nadležnih tijela i kvaliteta kojom se provodi. Stoga zakašnjela sanacija na krškom tlu može izazvati ne-sagledive posljedice na bilo kojem mjestu kraškog područja. Provedba sanacija je veoma skupa i uglavnom se plaća iz državnog proračuna.13

Ozbiljnost situacije se vidi u tome što se oko 90% vodoopskrbe u Republici Hrvat-skoj osigurava iz podzemnih voda.

Nesreće u prometu roba, a naročito u prometu opasnih roba mogu se pojaviti kao izvori zagađenja strateških zaliha podzemne vode, na pojedinim crpilištima i bunarima. U skladu s prirodom podzemnih zaliha, crpilišta i bunara može se preventivnim postu-panjem spriječiti njihovo onečišćenje, povećanjem sigurnosti prometa, poboljšanjem kvalitete prometne infrastrukture, zakonske regulative i kvalitetnijim educiranjem vozača (prometne nezgode teretnih vozila najčešće su rezultat pogreške vozača ili nedovoljne obučenosti u preventivno postupanje ili postupanje nakon nesreće.14 S obzirom na to da

13 Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o potencijalnim opasnostima prijevoza opasnih tereta s prijed-logom mjera za poboljšanje sigurnosti prijevoza opasnih tereta, 22. ožujka 2001.14 Zakon o prijevozu opasnih tvari, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu opasnih tvari,

260


jedina spalionica opasnih otpada koja je postojala u Republici Hrvatskoj ne radi, izvozimo opasan otpad u Austriju na spaljivanje, čime povećavamo vrijeme i kilometre koje opasni otpad provodi na našim prometnicama.

6. NESREĆE U OKOLIŠU

Prema podacima Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i podataka Statističkog ljetopisa15 nesreće u okolišu koje su nastale u prometu od 2001. godine do 2005. godine iznose 133 nesreće od ukupno 467 nesreća, odnosno 28%. U istom razdoblju za čak 154 nesreće, odnosno 33% nije poznat počinitelj.

Grafikon 3: Nesreće u okolišu

7. ZAKLJUČAK

Današnje društvo u ovom visokotehnološkom okruženju uz brzi tempo života, nebrigu za okoliš i nesmiljenom borbom za zaradu zaboravlja našu neraskidivu simbiozu s prirodom. Prema svojem položaju Republika Hrvatska se nalazi na bitnim svjetskim prometnim pravcima koji ulaze u Europsku uniju te se mora pretpostaviti da se određena količina terorističkih sredstava od oružja, streljiva, eksploziva, bioloških, kemijskih pa sve do nuklearnih materijala transportira preko teritorija Republike Hrvatske. Postoji mogućnost da u slučaju nezgode u prometu ili opasnosti od otkrivanja takvi materijali budu odbačeni uz prometnice, a u najgorem slučaju da pod alternativnim planom posluže za napad i uništenje odnosno eventualno onečišćenje teritorija Republike Hrvatske.

Potrebno je sukladno zahtjevima Europske unije što bolje pravno regulirati sve čimbenike koji mogu poboljšati bilo koji od oblika prometa, od kvalitete i količine pro-metnica, osposobljavanja i educiranja vozača, kontrola i nadzora nad provođenjem zakona i pravilnika svih sudionika u prometu, povećanjem odgovornosti i kažnjivosti počinitelja prekršaj a i/ili kaznenih djela protiv okoliša16 čime bi se smanjio broj nesreća u prometu koje bi utjecale na ekologiju i zaštitu okoliša.

Zakon o eksplozivnim tvarima, Zakon o sigurnosti prometa na cestama.15 Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006., 480.16 Kazneni zakon, Glava 19., Kaznena djela protiv okoliša.

261


LITERATURA

1. Republika Hrvatska - Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2006.2. Matas, M. (2006). Raširenost krša u Hrvatskoj. Raspoloživo na www.Geografija.hr, 18.

12. 2006. Proizvodnja i promet opasnih tvari.3. Zakon o vodama. NN 107/95.4. Kobre potpuno spremne. www.mup.hr/4003.aspx, od 23. 3. 2007.5. Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Bilten o sigurnosti cestovnog

prometa 2005. Zagreb, 2006.6. Vlada Republike Hrvatske, Izvješće o potencijalnim opasnostima prijevoza opasnih te

reta s prijedlogom mjera za poboljšanje sigurnosti prijevoza opasnih tereta, 22. ožujka 2001. godine.

7. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Prijedlog Zakona o zaštiti okoliša iz travnja 2007. www.mzop.hr/doc/zozo_13092007.pdf

8. Pravilnik o provedbi sanitarnog nadzora nad opasnim tvarima koje se uvoze ili provoze.hzt.hr/upload/pravilniknadzor.docwww

9. Pravilnik o posebnim uvjetima koje moraju ispunjavati pravne osobe koje se bave proizvodnjom, prometom ili korištenjem opasnih kemikalija te o uvjetima koje moraju ispunjavati pravne ili fizičke osobe koje obavljaju promet na malo ili koriste opasne kemikalije. NN68/07.

10. Pravilnik o uvjetima i načinu skladištenja opasnih kemikalija u zonama sanitarne zaštite voda za piće i kemikalija koje djeluju u obliku plina, prašine ili aerosola. www.hzt.hr/upload/plinovi.doc

11. Zakon o prijevozu opasnih tvari. NN 97/93.12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu opasnih tvari. NN 151/03.13. Proizvodnja i promet opasnih tvari. www.mup.hr/400.aspx14. Zakon o eksplozivnim tvarima. NN 178/04.15. Zakon o sigurnosti prometa na cestama. NN 105/04.

263

IZ PRAKSE ZA PRAKSU

Primljeno: ožujak 2007.

MARIJAN ŠANTEK*

Postupanja policije u tuđem domu1. ULAŽENJE POLICIJSKIH SLUŽBENIKA U TUĐI DOM I POSLOVNI PROSTOR

Dom je prostor koji osoba koristi ili ima namjeru koristiti kao obitavalište (kuća, stan, vikendica, kamp prikolica, hotelska soba, unajmljeni apartman, jahte, brodska kabina i sl.), prostorije koje su povezane sa stanom istom svrhom korištenja, primjerice tavanski i podrumski prostor, šupe i ostave izvan stana; zatvoreni ili ograđeni prostor koji ne služi stanovanju, ali pripada stanu i s njim je povezan, kao što su ograđeno dvorište i okućnica te odvojene garaže i gospodarski objekti. Poslovni prostor je poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno mjesto, sukladno članku 2. stavak 1. Zakona o zakupu po-slovnog prostora.

Privatnost doma i poslovnih prostora je zaštićena: onaj tko prodre u tuđi dom ili poslovni prostor ili se na zahtjev ovlaštene osobe otuda ne udalji čini kazneno djelo naru-šavanje nepovredivosti doma iz čl. 122. st. 1. i 2. KZ-a. Treba napomenuti da to kazneno djelo može počiniti i policijski službenik u obavljanju službe, namjernim nezakonitim ulaskom i/ili zadržavanjem u tuđem domu.

1.1. Ulaženje policijskih službenika u tuđi poslovni prostor

Određene poslovne prostorije pravnih osoba i državnih tijela svima su dostupne za ulaženje, radi obavljanja njihove poslovne djelatnosti. Ulaskom u takve javne poslovne prostore ne dolazi do povrede ničije privatnosti.

Sukladno članku 48. Zakona o policiji (ZoP) i članku 63. Pravilnika o načinu po-licijskog postupanja (PoNPP), u nazočnosti odgovorne osobe policija može ući i pregle-dati tuđi poslovni prostor dostupan javnosti te obaviti pregled dokumentacije, ako je to potrebno radi pronalaska počinitelja kaznenog djela ili prekršaja, postupanja po dojavi o prisutnosti eksplozivne naprave ili druge opasnosti; primjene ovlasti iz članka 177. Zakona o kaznenom postupku (ZKP), radi provođenja izvida.

* Marijan Šantek, policijski službenik Odjela za unutarnju kontrolu Kabineta ministra MUP-a RH

264

Marijan Šantek: Postupanje policije u tuđem domuPolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 263-294

U pravilu, u poslovne prostorije pravne osobe ili državnog tijela, koje nisu dostupne za javnost, policija ne smije ući bez privole zaposlenika čija se radna mjesta nalaze u tim prostorijama.

1.2. Ulaženje policijskih službenika u tuđi dom temeljem dozvole držatelja doma

Policija može ući u tuđi dom uz privolu držatelja doma, sukladno članku 34. Ustava Republike Hrvatske (URH). Posjednik (držatelj) doma je ovlaštena osoba iz članka 122. KZ-a koja može zahtijevati od počinitelja da se udalji iz doma. Držatelj doma može u granicama zakona raspolagati s tim domom, pa može i dati dozvolu za ulazak u dom.

Posjednikom treba smatrati ne samo vlasnika doma, nego i svaku drugu osobu koja ima faktičnu vlast na domu u svrhu stanovanja - podstanara, najmoprimca, osobu koja ima pravo stanovanja (osobnu služnost). Uvjet je da se ta vlast temelji na valjanoj pravnoj osnovi - ugovor o najmu, ugovor o kupoprodaji i dr.

Privolu ne mogu dati maloljetni članovi obitelji koji žive u istom stanu zajedno sa svojim roditeljima; osoba koja se zatekne u domu kao gost; pomoćnik u posjedovanju (za ulazak u dom u čijem kućanstvu radi) - to je osoba u nečijem kućanstvu, primjerice spre-mačica, vrtlar, kuhar i sl., koja se pokorava tuđim nalozima, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast (nema posjed doma), sukladno čl. 12. Zakona o pravu vlasništva i dru gim stvarnim pravima.

Posjednik doma ne može dati privolu za ulazak policije u njegov dom, kad je sud protiv njega izrekao zaštitnu mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, sukladno članku 7. i članku 12. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, članku 17. Pravilnika o načinu provedbe zaštitnih mjera ili sukladno članku 90. stavak 3. ZKP-a.

Naime, sud može ograničiti pravo na vlastiti stan osobi koja počini prekršaj ili kazneno djelo obiteljskog nasilja, radi otklanjanja izravne životne ugroženosti članova obitelji nasilnika. To podrazumijeva da počinitelj mora odmah napustiti svoj stan uz prisutnost policijskog službenika, te da se nakon toga u njega ne smije vraćati u trajanju od minimalno mjesec dana do maksimalno tri mjeseca. Policijski službenik koji provodi zaštitnu mjeru uhitit će posjednika doma koji prekrši zabranu, kad ga zatekne u domu za vrijeme trajanja zaštitne mjere. Razvidno je da izrečena zaštitna mjera poništava zaštitu privatnosti doma za posjednika doma - počinitelja obiteljskog nasilja, iz kojeg razloga policijski službenik od njega neće ni tražiti privolu za ulazak u dom.

Punoljetni članovi obitelji (suposjednici) mogu dati privolu za ulazak u dom u ko-jem žive. Zakoniti vlasnik ili posjednik doma daje dopuštenje za ulazak policije u njemu nedostupni dom, ukoliko je njegov dom zaposjeo počinitelj kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma iz članka 122 KZ-a.

Dopuštenje za ulazak može biti usmeno ili pisano. Ne smije se dobiti na prijevaran način, uz lažan izgovor. Ne smije se iskoristiti neukost osobe. Ako je očito da je posjednik doma u zabludi da mora pustiti policijske službenike u svoj dom, mora ga se uputiti u njegova prava. Privola je valjana samo ako posjednik doma dragovoljno pusti policijske službenike da uđu u njegov dom, te se odrekne prava na zaštitu privatnosti, svjestan da nema dužnost odreći se svojih prava, već da o tome može samostalno odlučiti. Posjednik doma može opozvati danu privolu za ulazak u svakom trenutku.

265


1.2.1. Ulaženje policijskih službenika bez pretrage tuđeg doma

Policijski službenici će tražiti od držatelja privolu za ulazak u tuđi dom samo ako imaju zakoniti razlog za to, primjerice:

Prikupljanje obavijesti od građana. Policijski službenik prikuplja obavijesti na mjestu koje je za to najpogodnije, pa tako može prikupljati obavijesti od građana i na adresi njihovog stanovanja ili radnom mjestu, sukladno članku 73. PoNPP-u.

Uručivanje poziva. Policijski službenik će, prilikom uručivanja poziva na adresi stanovanja, osobi uručiti poziv na vratima stana. Iznimno, ako je pozvan da uđe u stan, policijski službenik može uručiti poziv i u stanu, sukladno članku 12. PoNPP-a.

Pregled tuđeg doma. Primjerice, policija dođe do saznanja da u tuđem domu nepri-javljeno boravi osoba koja se dovodi u svezu s počinjenjem kaznenog djela razbojništva iz članka 218. KZ-a. Osoba je od ranije nedostupna policiji, jer često mijenja mjesta boravka, nema stalno zaposlenje i sl. Uz privolu držatelja, policija uđe u dom u kojem osumnjičeni navodno povremeno boravi, radi prikupljanja obavijesti i usmenog pozivanja osobe. Do usmenog pozivanja dolazi zbog opasnosti od odgode za obavljanje poslova za čije je obav-ljanje policijski službenik ovlašten pozivati. U ovom slučaju opasnost od odgode osobito znači opasnost da se neće pronaći počinitelj i dokazi važni za kazneni postupak, ukoliko se ne bi hitno djelovalo, između ostalog i usmenim pozivanjem osumnjičene osobe. Po potrebi, policija može obaviti vizualni pregled prostorija koje koristi posjednik doma, uz njegovu privolu. Kad postoji takva potreba? Primjerice, posjednik doma tijekom priku-pljanja obavijesti ustvrdi da tražena osoba ne stanuje u njegovom domu.

Privolu za ulazak u podstanarsku sobu može dati jedino podstanar. Ako jednu pod-stanarsku sobu koriste dva ili više podstanara, svaki od njih može dati privolu za ulazak u sobu koju koristi kao suposjednik. Vlasnik doma može otključati i ući u podstanarovu sobu jedino po osnovi ugovora o najmu, ali ne može dati privolu za ulazak policije u podstanarovu sobu.

Zaprimanje prijave. Usmeno izjavljenu prijavu policijski službenik može zaprimiti i izvan prostorija Ministarstva, o čemu sastavlja službenu zabilješku, sukladno članku 79. PoNPP-a.

Privremeno oduzimanje predmeta. Osumnjičeni ili posjednik doma pozove ili da dopuštenje policiji da uđe u njegov dom, gdje dragovoljno preda traženi predmet. Može se raditi o pozivu policije na dragovoljnu predaju predmeta, prije pretrage doma. No osoba može dragovoljno predati, a policija od nje privremeno oduzeti tako predani traženi pred-met i bez pretrage doma, nakon ulaženja u tuđi dom, na poziv posjednika doma.

Dovođenje osobe. Nadležna tijela (sud, državno upravno tijelo, pravna osoba s javnim ovlastima) mogu izdati nalog za dovođenje uredno pozvane osobe (svjedoka, vještaka, okrivljenika), koja se ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda ili koja očito izbjegava primitak poziva. Kad posjednik doma otvori vrata, policijski službenik ipak neće ući u dom, ako to držatelj doma ne dopušta. Ukoliko osoba protiv koje je izdan dovedbeni nalog odbije otvoriti vrata doma policijski službenik neće ih silom otvarati, nego će o tome izvijestiti tijelo koje je izdalo nalog. Očito da je pravo na zaštitu privatnosti doma jače od dovedbenog naloga. Zašto? Tome je tako zato što nije nužno dovođenje osobe baš iz njegovog doma. Osobi se može pristupiti radi dovođenja i po izlasku iz doma, na

266


ulici ili na bilo kojem drugom pogodnom javnom mjestu. Zato policijski službenici neće smjeti uporabiti sredstva prisile prema osobi koju treba dovesti nakon što ih je dragovoljno pustila u stan, ako se u međuvremenu predomisli, odbije poći s njima i zatraži da napuste njegov dom. Ona na to ima pravo, jer se nalazi u svom domu koji je zaštićen i nepovrediv, čak i u slučaju dovedbenog naloga. Policijski službenici neće ni tražiti privolu za ulazak u dom od osobe koju treba dovesti ako postoje okolnosti koje ukazuju na eventualni bijeg, pružanje otpora, napad na policijskog službenika ili samoozljeđivanje, nego će planirati njezino dovođenje s nekog drugog, pogodnijeg mjesta.

U gore navedenim slučajevima policija ulazi u tuđi dom temeljem privole posjed-nika doma, ali nakon ulaska ne slijedi pretraga doma, nego obavljanje obavijesnog raz-govora, uručenje poziva, uručenje dovedbenog naloga, zaprimanje prijave, privremeno oduzimanje predmeta, usmeno pozivanje. Razvidno je po sadržaju policijskih radnji da za pretragu doma nije ni bilo nikakvog razloga. Policijski službenik smije boraviti samo u onim prostorijama koje mu je držatelj doma učinio dostupnim. Nakon opoziva privole za ulazak u dom policijski službenik treba prestati s obavljanjem službene radnje i otići iz tuđeg doma.

Zaključak: da nema odobrenja držatelja doma, bez naloga suda policijski službenici ne bi mogli ući u tuđi dom radi obavljanja policijskih poslova iz članka 3. ZoP-a, osim u slučajevima iz članka 216. ZKP-a.

1.2.2. Pretraga tuđeg doma uz privolu držatelja doma povodom pružanja policijskih intervencija

Građani dojavljuju policiji o remećenju javnog reda i mira, obiteljskom nasilju ili da postoji opasnost za život, zdravlje ili imovinu ljudi u nečijem domu. Policijski službenici dužni su izaći na intervenciju, provjeriti istinitost dojave, uspostaviti povoljno stanje javnog reda i mira, otkloniti opasnost za ljude ili imovinu, te poduzeti i druge potrebite mjere i radnje, bez obzira što je mjesto događaja – tuđi dom. Kako?

U teoriji je zauzet stav da kad intervenciju traži zakoniti posjednik doma koji smatra da je u stanju opasnosti, tada poziv sadrži i dozvolu za ulazak u dom. To znači da policijski službenici mogu ući u dom osobe koja je tražila intervenciju:

- iako se posjednik doma ne pojavi na vratima doma, a vrata nisu zaključana ili su otvorena

- kad vrata otvori osoba koja nije ovlaštena dati privolu za ulazak policije u tuđi dom (dijete, vrtlar, kuhar, gost i sl.)

- kad vrata otvori osoba protiv koje je zatražena intervencija, te se verbalno protivi ulaženju policije u dom.

Kad intervenciju ne traži držatelj doma, a dolaskom na mjesto događaja nema uočljivih znakova konkretne opasnosti za ljude ili imovinu (primjerice iz stana dopiru uobičajeni zvukovi, kroz prozor se ne uočavaju neuobičajeni prizori) policijski službenici neće ulaziti u dom bez privole zakonitog posjednika doma koji je ovlašten za davanje dozvole za ulaženje, čak i ako nađe otvorena ili nezaključana vrata doma.

Iznimno, kad intervenciju ne traži držatelj doma, mogu uči bez privole držatelja u njegov dom u situaciji iz članka 216. stavak 1. točke 2. i 3. ZKP-a radi hvatanja počini-

267


telja kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili ako je to prijeko potrebno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega.

Ukoliko je intervenciju zatražila osoba koja nije držatelj doma (primjerice osoba iz susjednog stana), a policijski službenici u domu osobe protiv koje je zatražena interven-cija zapaze odvijanje verbalnog napada na drugu osobu ili oštećivanja imovine (prekršaj s elementima obiteljskog nasilja), pozvonit će ili pokucati na vrata ili dozivati osobu ili pokušati uspostaviti vezu s ukućanima telefonom, predstaviti se i zatražiti dopuštenje za ulaženje. Ako napadnuti posjednik tom prilikom doma viče u pomoć treba smatrati da je dao dopuštenje za ulaženje u dom, te bi tada policijski službenici mogli ući u dom.

Ukoliko je posjednik doma dao dopuštenje za ulaženje policijskih službenika u dom (na decidiran verbalni način, pozivom u pomoć ili drugi pogodan, konkludentan način - primjerice pokazujući rukom kroz prozor), ali nitko od ukućana ne otvori zaključana vrata doma (počinitelj ne želi, djeca i supruga se boje) policijski službenici mogu nasilno ući u dom, ako počinitelj nastavi s napadom. Nasilno ulaženje podrazumijeva obijanje brave na vratima, ali i razbijanje prozora ili vrata u predjelu brave, ako je to nužno.

Dakle, ukoliko je napadom ugroženo zdravlje (fizički integritet) policijski službenici mogu ući ili po prethodno pribavljenom odobrenju držatelja doma i/ili po čl. 216. st. 1. t. 3. ZKP-a.

Ukoliko nakon ulaženja u tuđi dom policija dođe do saznanja da se počinitelj pre-kršaja s elementima nasilja sakrio u domu, može obaviti pregled ili pretragu doma uz privolu oštećene osobe radi njegovog pronalaženja.

Oštećena osoba može dati pristanak za pretragu svih zajedničkih prostorija koje koristi, primjerice spavaća soba u kojoj spava zajedno s mužem, WC, kupaonica, dnevni boravak, kuhinja, blagovaonica, garaža, ostava i dr.

Ovlast za poduzimanje pretrage prestaje kad je tražena osoba uhićena i kad su time otklonjene mogućnosti ugrožavanja sigurnosti ili bijega. Činjenicom uhićenja nije poništena privatnost u prostoru, tako da je za daljnje traženje dokaza u stanu potrebno ispunjavanje propisanih uvjeta za pretragu (nalog suda, dva svjedoka i dr.).

Nakon uhićenja počinitelja, oštećena osoba može otkloniti zaštitu privatnosti u zajed-ničkim prostorijama doma za potrebe provođenja očevida, ali ne može poništiti privatnost za prostoriju koju koristi isključivo osumnjičeni. Za očevid u toj prostoriji treba pribaviti nalog suda za pretragu doma kako bi se poništila zaštita privatnosti te prostorije.

Kad se osumnjičeni zaključa u prostoriju doma koju osim njega nitko drugi ne kori-sti, oštećena osoba ne može dati privolu za ulazak u tu prostoriju. To može biti i spavaća soba, ako su muž i žena "rastavljeni od stola i postelje", odnosno ne spavaju zajedno u istoj sobi. Ukoliko osumnjičeni obiteljski nasilnik odbije otvoriti zaključana vrata, po-licija može ući u sobu u koju se sakrio i bez njegove privole i bez naloga suda samo ako se radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine. Ako se radi o kaznenom djelu za koje je propisana minimalna kazna zatvora manja od tri godine za ulazak u njegovu prostoriju treba zatražiti nalog suda, a dotle poduzeti opservaciju prostorije i druge mjere radi sprječavanja njegovog bijega.

268


Kad policija uđe u sve prostorije tuđeg doma temeljem privole posjednika doma razvidno je po prirodi stvari da samim ulaskom dolazi do pregleda prostorija od strane policije uz korištenje osjetila vida, sluha, njuha.

Nije pretraga doma ako ne dolazi do dodatnog zahvaćanja istraživanjem sadržaja koji nisu na vidljivom mjestu, dakle ako policija ne otvara ormare, ladice, torbe i druge predmete da bi utvrdila što se u njima nalazi, nego je to pregled doma.

Zaključak: policijski službenik može ući u tuđi dom bez sudskog naloga samo u slučajevima iz članka 216. ZKP-a, koji pokriva teška kaznena djela te situaciju neposredne opasnosti za život, zdravlje ili imovinu većeg opsega. Da nema odobrenja držatelja doma, bez naloga suda policijski službenik ne bi mogao ući:

- pri počinjenju prekršaja kod kojeg doduše postoji opasnost za imovinu, ali manjeg opsega, kao što je oštećivanje namještaja

- pri počinjenju prekršaja kod kojeg nema konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi, nego se radi o verbalnom napadu, vrijeđanju i omalovažavanju, vikanju, galami, psihičkom zlostavljanju, svađi pred djecom, izbacivanju stvari iz kuće na dvorište i sl.

- nakon počinjenja prekršaja ili u situaciji privremenog prekida s počinjenjem prekršaja

- nakon počinjenja "lakših" kaznenih djela, primjerice narušavanje nepovredivosti doma iz članka 122. KZ-a.

Te praznine popunjava odobrenje držatelja doma i u tome se ogleda njegov zna-čaj.

1.3. Ulaženje u tuđi dom i pretraga doma bez naloga suda i bez privole držatelja doma sukladno članku 216. stavak 1. točka 3. ZKP-a

Situacija: postoji potreba pružanja pomoći, a policijski službenik neposredno uočava opasnost ili postoji dojava građana. Opasnost u pravilu ne dolazi od kaznenog djela, nego od nekog prirodnog događaja.

Ako se policijska radnja ne bi odmah poduzela više se ne bi mogla poduzeti, što znači da je neponovljiva. Ukoliko se policijska radnja ne bi odmah poduzela njezino kasnije poduzimanje ne bi postiglo cilj, što znači da je radnja nezamjenljiva.

Primjer prijeke potrebe za ulaženje zbog opasnosti za život i imovinu ljudi prou-zročene počinjenjem kaznenog djela: obiteljski nasilnik u stanju depresije otvori plin (ili podmetne požar) u obiteljskoj kući, zaključa je te napusti mjesto događaja. Ispuštanjem plina u prostor kuće izazove opasnost od eksplozije, odnosno počini radnju kaznenog djela dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavak 1. KZ-a. Policijski službenik koji pruža intervenciju po obiteljskom nasilju može odmah ući u tu prostoriju i nasilno, bez privole držatelja doma i bez sudskoga naloga.

Apsolutna izvjesnost znači da će šteta sigurno nastupiti. Vjerojatnost nastupanja štete postoji kad procjena odvijanja redovitog tijeka događaja dovodi do zaključka da će šteta nastupiti. Je li vjerojatnost nastupa štete mala ili velika zaključuje se na osnovu općeg iskustva. Nastupanje štete je vremenski blizu, kad se može zaključiti da će šteta nastupiti u procijenjenom vremenu, ako se ne prekine redoviti tijek događaja. Apstraktna

269


opasnost označava mogućnost nastanka konkretne opasnosti, ali prema općem iskustvu ona još ne postoji i nije izvjesno kada će nastupiti.

Odredbom članka 216. stavka 1. točke 3. ZKP-a policijskim službenicima prven-stveno je omogućeno sprječavanje štetnih posljedica u stanu uzrokovanih prirodnim događajima (primjerice, poplava, požar, eksplozija uslijed kvara na instalacijama).

Međutim, također je omogućeno i preventivno djelovanje radi sprječavanja poči-njenja kaznenih djela s elementom nasilja, gdje je dom mjesto počinjenja djela, kao što su ubojstvo, silovanje, protupravno oduzimanje slobode, spolni odnošaj s nemoćnom osobom (duševnim bolesnikom), spolni odnošaj s djetetom, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom i sl.

1.4. Ulaženje i pretraga doma bez sudskog naloga, temeljem članka 216. ZKP-a

Bez pristanka korisnika stana, pretraga se može obaviti temeljem sudskog naloga, a bez sudskog naloga pod uvjetima iz članka 216. ZKP-a.

Tom se odredbom želi pretrage tuđeg doma podvrgnuti sudskoj kontroli kako bi se smanjila mogućnost zlouporaba, što je i vjerojatni razlog zbog kojeg su iz ranijeg ZKP-a otpale točke iz članka 216. po kojoj su policijski službenici mogli ući i po potrebi obaviti pretragu doma po pozivu u pomoć i temeljem dozvole držatelja doma. Tome se priklonila i policijska praksa, u kojoj je redovni slučaj - poduzimanje pretrage temeljem sudskog naloga, a obavljanje pretrage temeljem privole držatelja doma doista je rijetkost, te se može obaviti radi uhićenja počinitelja.

Međutim, pretraga doma po pozivu u pomoć i temeljem dopuštenja držatelja doma (koje su ranije bile propisane ZKP-om) i sada su propisane u članku 34. URH, tako da ne bi bilo protuzakonito poduzimati pretrage po članku 34. URH.

Kad se radi o kaznenim djelima kod kojih je minimum propisane kazne manji od tri godine (primjerice od 6 mjeseci do 5 godina, od jedne do osam godina) te o kaznenim djelima s propisanom kaznom zatvora najmanje tri godine, ali nema prijeke potrebe za ulazak, policijski službenici ulaze u tuđi dom i obavljaju pretragu uz prethodno pribavljen sudski nalog.

Iznimno, policijski službenici mogu ući u tuđi dom te poduzeti pretragu doma i bez sudskoga naloga, sukladno članku 216. stavak 1. točka 2. ZKP-a, ako je to prijeko potrebno radi izvršenja naloga za uhićenje u svezi s kaznenim djelom za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine; radi hvatanja počinitelja kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine.

Mora postojati sumnja da se tražena osoba nalazi u stanu. Bez takve sumnje nije dopušten ulazak. Ako netko otvori vrata doma policijski službenik može ući u dom unatoč protivljenju držatelja doma. Ako posjednik doma odbije otvoriti vrata policijski službenici će, kad je to prijeko potrebno, ući nasilno.

270


1.4.1. Prijeka potreba za ulaženjem u tuđi dom

Prijeka potreba za ulaženjem u tuđi dom postoji:1. Kod izvršenja naloga o uhićenju u svezi s kaznenim djelima za koja je propisana

kazna zatvora najmanje tri godine, uvijek postoji prijeka potreba za ulaskom u tuđi dom. Unatoč ranijem postupanju policije po dovedbenom nalogu osoba nije pronađena ni dovedena tijelu koje je naredilo dovođenje. Zato to tijelo i izdaje nalog za uhićenje, koji poništava zaštitu privatnosti doma.

2. Kod hvatanja počinitelja kaznenog djela može postojati prijeka potreba za ula-skom u tuđi dom u situaciji neposredne potjere počinitelja kaznenog djela koji se sklonio u nečiji stan; kad je počinitelj naknadno otkriven i nalazi se u stanu.

U oba slučaja radi se o počinitelju kaznenog djela koji bježi, a što se očituje kroz to što nije dostupan policiji.

3. Kako bi se počinitelja onemogućilo u uništavanju tragova ili predmeta u stanu, bijegu ili aktivnostima koje bi onemogućile vođenje kaznenog postupka.

U sva tri slučaja, ukoliko se ulaženje ne bi odmah poduzelo, više se ne bi moglo po-duzeti ili se naknadnim ulaženjem ne bi postiglo cilj, a što i je značenje prijeke potrebe.

U situacijama pod 1.-2. postoji prijeka potreba za pretragom doma ako se njezinim kasnijim poduzimanjem ne bi postigao cilj - pronalaženje tražene osobe. Osoba se po ulaženju policije sakrila u stanu, pokušava pobjeći.

Policijski službenici mogu ući i pretražiti sve prostorije doma neovisno imaju li druge osobe, primjerice podstanari, zaštitu privatnosti u prostorijama koje koriste kao podstanari.

Ako se radi o stanu počinitelja, policijski službenici mogu obaviti pretragu bez sudskog naloga, radi pronalaženja i tragova ili predmeta važnih za kazneni postupak, ali jedino u prisutnosti svjedoka.

Ukoliko nema prijeke potrebe, policija će pokušati na drugi način uhititi osobu, primjerice opservacijom tuđeg doma, te će mu pristupiti radi uhićenja po izlasku iz doma. Kad opservacija tuđeg doma nije rezultirala uhićenjem počinitelja, policija će zatražiti nalog suda za pretragu doma, a ako osoba tom prilikom odbije otvoriti, policija će ući nasilno.

Postoje li saznanja koja upućuju da će osoba koju treba uhititi u domu pružiti oružani otpor, policijski službenici će načiniti plan postupanja, sukladno članku 41. PoNPP-a.

Primjeri kaznenih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine, a dom bi mogao biti mjesto događaja:

- ubojstvo iz članka 90. KZ-a (najmanje 5 godina), teško ubojstvo iz članka 91. KZ-a (najmanje 10 godina), navođenje ili pomaganje u samoubojstvu djeteta ili osobe koja nije bila u mogućnosti shvatiti značenje svoga postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom (najmanje 5 godina).

- kvalificirani oblici kaznenog djela protupravno oduzimanje slobode iz stavaka 3. i 4. članka 124. KZ-a (od 3 do 10 godina) počinjeno prema djetetu, maloljetnoj osobi

271


- kvalificirani oblici silovanja iz stavaka 4., 5., i 6. članka 188. KZ-a: silovanje na osobito okrutan način, više spolnih odnošaja, od više počinitelja, ako je prou-zročena smrt osobe ili teška tjelesna ozljeda, silovanje maloljetne osobe

- kvalificirani oblici spolnog odnošaja s nemoćnom osobom (duševni bolesnik) iz stavaka 3. i 4. članka 189. KZ-a: na osobito okrutan način, više spolnih odnošaja, više počinitelja, te da je prouzročena teška tjelesna ozljeda ili smrti dr.

- kvalificirani oblici spolnog odnošaja s djetetom iz stavaka 2., 4. i 5. članka 192. KZ-a: nasilni spolni odnošaj, s nemoćnim djetetom, na okrutan način, na poni-žavajući način, više spolnih odnošaja, više počinitelja, prouzročena smrt djeteta ili teška tjelesna ozljeda

- teška kaznena djela protiv sigurnosti: dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 271. KZ-a u svezi s člankom 263. KZ-a, ako je prouzročena smrt jedne ili više osoba.

Razvidno je da su ovim kaznenim djelima zaštićena dobra: život, tijelo, spolna sloboda, zdravlje i imovina ljudi.

Policijski službenik postupa po članku 216. stavak 1. točka 2. ZKP-a kad je kazneno djelo počinjeno, u represivnoj ulozi hvatanja počinitelja i prikupljanja dokaza, iz kojeg razloga mu treba znanje o kvalificiranim oblicima navedenih kaznenih djela kako bi znao kad može bez sudskog naloga ući u tuđi dom.

U slučajevima kad policijski službenik nije siguran postoje li kvalificirani oblici kaznenih djela ispravno je ne ulaziti u tuđi dom bez sudskog naloga ili bez privole ovla-štenog zakonitog posjednika doma.

1.5. O taktici dovođenja osoba po nalogu nadležnog tijela

Do sada je prikazano da zaštitu privatnosti doma može poništiti privola zakonitog i ovlaštenog posjednika doma, sudski nalog za pretragu doma, sudski nalog za uhićenje u svezi s kaznenim djelom za koje je propisana kazna zatvora od najmanje tri godine ili hvatanje počinitelja kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od najmanje tri godine.

No, postoje i sudski nalozi za uhićenje u svezi s kaznenim djelima za koja je mini-malna propisana kazna zatvora manja od tri godine, te dovedbeni nalozi suda, državnih upravnih i drugih nadležnih tijela, koji ne mogu poništiti zaštitu privatnosti doma, te je potrebna privola zakonitog posjednika za ulaženje u dom ili nalog suda za pretragu doma.

O nalozima za dovođenje: policijski službenik dovodi osobu, primjerice, na teme-lju pisanog naloga izdanog od suda u kaznenom, parničnom, prekršajnom postupku ili u postupku izvršenja sankcija (čl. 132. Zakona o prekršajima, čl. 89. ZKP-a); zaključka službene osobe nadležnog tijela državne uprave ili drugog državnog tijela u upravnom postupku (čl. 73. Zakona o općem upravnom postupku); pisanog naloga pravne osobe s javnim ovlastima, ako im je to posebnim zakonom izravno stavljeno u nadležnost.

Navedena nadležna tijela izdaju nalog za okrivljenika, svjedoka, vještaka, oštećenog kao svjedoka i za predstavnika pravne osobe, ako se uredno pozvana osoba ne odazove pozivu, a svoj izostanak ne opravda ili očito izbjegava primitak poziva.

272


Policija prisilno dovodi osobu u prostorije policije, u prostorije drugog tijela državne uprave ili do mjesta određenog nalogom, gdje se zahtijeva nazočnost te osobe. Trajanje dovođenja propisano je člankom 32. stavcima 5., 6. i 7. ZoP-a: dovođenje smije biti po-duzeto najranije šest sati prije određenog roka za dovođenje, ako se mora obaviti unutar županije u kojoj je osoba zatečena, a može trajati najdulje dvadeset i četiri sata kada se mora obaviti izvan županije u kojoj je osoba zatečena. Osobu se ne smije dovesti u vre-menu od 6.00 do 22.00 sata, osim iznimno kad je to nužno radi poduzimanja policijskih poslova koji ne trpe odgodu.

Nakon što dovedena osoba sudjeluje u radnji zbog koje je dovedena, primjerice da iskaz tijelu pred kojim se vodi postupak, bude puštena na slobodu. Razvidno je da se može raditi o prekršajnim i upravnim predmetima te "lakšim"kaznenim djelima. Pored okrivljenika po nalogu mogu se dovoditi i svjedoci, oštećene osobe, predstavnici pravne osobe, vještaci, koji se ne dovode pod sumnjom da su počinili kazneno djela ili prekršaj, pa ne mogu ni biti uhićenici u smislu članka 6. ZKP-a (usput budi rečeno i takve se osobe mogu smatrati uhićenima po čl. 170. ZKP-a, jer im se ograničava sloboda kretanja, a nije potrebno da se dovode pod sumnjom da su počinili kazneno ili prekršajno djelo).

To su razlozi zbog kojih takvi nalozi za dovođenje ne mogu poništiti privatnost tuđeg doma. Osim toga, za izvršavanje naloga za dovođenje nije nužno poništiti pravo na privatnost doma, jer se dovođenje može provesti i s javnog mjesta, kad osoba izađe iz svog doma. Njima se ograničava sloboda kretanja, ali ne i pravo na privatnost doma.

O nalozima za uhićenje: policija izvršava sudska rješenja o pritvoru okrivljenika (primjerice, koji izbjegava primitak poziva, ne odaziva se na uredno uručene pozive, ne dolazi u svoj stan, mijenja mjesta boravišta, pokušava ilegalno prijeći državnu granicu, nabavlja lažne isprave i tako priprema bijeg i sl.).

Nadalje, tjeralica raspisana protiv osuđenika koji se određenog dana nije javio na izvršenje kazne ili protiv bjegunca iz ustanove u kojoj je izdržavao kaznu je vrsta naloga nadležnog tijela temeljem kojeg policija tu osobu lišava slobode.

Takva dovođenja se razlikuju od drugih naloga za dovođenje po tome što se na-kon prisilnog dovođenja osobu ne pušta na slobodu, nego ide u pritvor ili u ustanovu za izvršenje sankcija. Ne dovode se oštećene osobe, svjedoci i vještaci, nego okrivljenici u kaznenom ili prekršajnom postupku, osuđenici ili zatvorenici.

Uhićenje se poduzima prisilnim mjerama i radnjama, primjerice provođenjem opservacije, zasjede, racije, blokade i sl. Uhićenje počinje trenutkom stvarnog lišenja slobode, zatjecanjem osobe na mjestu gdje je pronađena. S obzirom na to da je osoba u bijegu, po prirodi stvari, ne dolazi u obzir primjena odredbe iz članka 32. ZoP-a, o tome da se osobu ne smije dovesti u vremenu od 22.00 do 6.00 sati, te da dovođenje smije biti poduzeto najranije 6 sati prije određenog roka.

Dakle, nalozi za dovođenje mogu se razlikovati od naloga za uhićenje po osobama koje se dovode, po načinu realiziranja, po puštanju ili ne puštanju dovedene osobe na slobodu. Nalozi za uhićenje su teža mjera, koja dolazi po redu nakon što policija nije uspjela osobu dovesti po nalogu za dovođenje. Pa ipak ni tjeralice, ni rješenja o pritvoru, ne poništavaju privatnost doma, ako se odnose na kaznena djela za koje se ne može izreći kazna zatvora najmanje tri godine! Zašto?

273


Ograničenje prava na zaštitu privatnosti doma nije nužno za izvršavanje rješenja o pritvoru ili tjeralice, jer se može izvršiti blažim policijskim mjerama i radnjama, primjerice opservacijom, zasjedom, blokadom, na javnom mjestu, po izlasku osobe iz doma. Kazneno djelo nije takve "težine" da bi samo po tome poništilo privatnost doma, sukladno članku 216. ZKP-a, koji regulira pravo policije da uđe u tuđi dom bez sudskog naloga.

O postupanju policije pri izvršavanju naloga za dovođenje ili uhićenje: osobe pro-tiv koje se izvršavaju opisani nalozi o dovođenju i uhićenju redovito odobre policijskim službenicima da uđu u njihov dom, a nakon toga često imaju zamolbe da idu na WC radi nužde, kupaonicu radi brijanja, da uzmu lijekove, novac, mobilni telefon, osobne isprave, da se presvuku u spavaćoj sobi i sl.

Držatelj doma koji je dopustio policijskim službenicima da uđu u njegov dom, a usprkos tome želi spriječiti dovođenje na sud, mogao bi iskoristiti ove radnje za samo-ozljeđivanje, bijeg, napad ili otpor bez obzira na to je li bio ili nije bio upoznat sa svojim pravom na privatnost doma.

No, policijski službenici neće zabranjivati uhićeniku da obavi osobnu higijenu, presvuče se, uzme stvari i novac, jer se nalazi u svom domu u kojem ima pravo na pri-vatnost, koju mu policija ne smije ograničavati po dovedbenom nalogu, osim ako to on ne dopusti.

Naprotiv, uljudno će se ponašati, te davati odgovore na upite osobe o razlozima policijskog postupanja. Tako se izbjegavaju sukobi i podnošenje pritužbi protiv policijskih službenika, te osoba dobrovoljno izađe s policijskim službenicima iz svog doma.

Ako bi se policijski službenici ponašali arogantno, zabranjivali držatelju određena ponašanja na taj način mogu isprovocirati verbalni i fizički sukob, što treba tumačiti kao opoziv privole za ulaženje policije u stan. Odbijanje osobe da pođe s policijskim službe-nicima nije zakonita osnova za primjenu sredstava prisile dok je osoba u svom stanu!

Ukoliko se dogodi verbalni ili fizički sukob treba imati na umu da se opoziv privole držatelja doma (i odbijanje da pođe s policijskim službenicima u policijsku postaju) ne smije tumačiti kao pružanje aktivnog otpora uhićenika, jer on ima pravo na opoziv privole u svakom trenutku dok se nalazi u svom domu.

Iz istog razloga ako član obitelji nagovara uhićenika da opozove pristanak za ula-ženje policije u dom to se ne smije tumačiti kao pružanje aktivnog otpora - poticanjem drugoga na otpor.

Uhićenik je zaštićen od uporabe policijske sile radi dovođenja, dok je u svom domu. Zaštićen je pravom na privatnost doma, odnosno time što je ovlašten uskratiti danu privolu za ulaženje policije u njegov dom.

Međutim, policijski službenici mogu protiv osobe uporabiti sredstva prisile u stanu u slučaju da su fizički napadnuti ili radi sprječavanja osobe da samu sebe ozlijedi (krajnja nužda).

1.5.1. Mogući nesporazumi i problemi kod dovođenja po nalogu nadležnog tijela

Primjer prvi: policijski službenici ne upozore osobu da uzme novac, osobne isprave i mobilni telefon i odvezu je na sud, koji je naložio uhićenje ili dovođenje, pedeset kilo-

274


metara od njenog doma. Nakon što je sud obavio radnju zbog koje je naredio uhićenje ili dovođenje isti dan pusti osobu na slobodu. Policija nije dužna osobu vratiti natrag njenom domu. Osoba ostane na ulici bez novca za povratak kući, čak i bez osobnih isprava koje je po zakonu uvijek dužna imati uza se, jer je isto zaboravila sa sobom ponijeti od kuće. Tu se javlja problem ako je osoba odbila da policija o njenom uhićenju ili dovođenju nekoga obavijesti, pa joj nema tko pomoći.

Zaključak: postupajući policijski službenici bi trebali pravodobno upozoriti osobu da uzme novac i osobne isprave, odnosno trebali bi poučiti osobu o mogućim neugod-nostima kojima se izlaže odbijajući da se o njenom uhićenju nekoga obavijesti. Tako se može smanjiti broj pritužbi protiv policijskih službenika.

Primjer drugi: prilikom izvršenja dovedbenog naloga policijski službenik mora, sukladno čl. 34. ZoP-a, odgoditi dovođenje osobe kojoj je kretanje otežano uslijed njene bolesti, iznemoglosti i trudnoće ili bi joj se kretanjem pogoršalo zdravlje.

Pretpostavlja se da će osoba koju treba dovesti sama upozoriti policijskog službe-nika da je bolesna. No, ako ona to ne učini, a policijski službenik uoči znakove bolesti po ponašanju i izgledu osobe, sam će inicirati provjeru.

Ukoliko utvrdi da je osobi znatno otežano kretanje (primjerice, 9. mjesec trudnoće ili obvezno mirovanje tijekom rane trudnoće - razvidno iz medicinske dokumentacije) ili da boluje od bolesti zbog koje mora strogo mirovati, policijski službenik mora odgoditi dovođenje.

Problem može nastati kad policijski službenici ne provjeravaju okolnosti oko uzi-manja lijekova i zdravstvenog stanja osobe koju treba dovesti, jer nema očitih znakova bolesti, a ona sama na to ne upozori, pa joj pozli u prostorijama policije ili tijela kojem je dovedena. Naknadno osoba podnese pritužbu zbog nezakonitog dovođenja.

Osim toga, u namjeri da odgodi dovođenje na sud uhićenik može pokušati dovesti u zabludu policijske službenike da treba konzumirati određeni lijek, iako je zapravo zdrav. Da bi to spriječili policijski službenici će pravodobno na pogodan način izvršiti potrebite provjere o tome smije li uhićenik uzeti određeni lijek, u koje vrijeme, u kojoj dozi i sl. Ne smije se zabraniti uhićeniku uzimanje lijeka bez prethodne provjere. Uhićeniku mora biti omogućeno da koristi lijekove i druga medicinska pomagala koja su mu nužna zbog akutnih ili kroničnih bolesti. Način korištenja navedenih sredstava nakon dolaska u pro-storije policije može biti po nalogu doktora medicine promijenjen. Kada postoji opasnost zlouporabe lijekova od strane uhićenika osobi se lijekovi mogu oduzeti, a način uzimanja lijekova i njihovu dostupnost uhićeniku valja dogovoriti s doktorom medicine.

Također može nastati problem kad policijski službenici primijene silu u stanu radi dovođenja osobe koja je odbila poći s njima u policijsku postaju, ako osoba naknadno pod-nese pritužbu zbog psihičkog i fizičkog zlostavljanja i prekoračenja policijskih ovlasti.

Zaključak: temeljem članka 34. ZoP-a, policijski službenik je dužan i sam inicirati provjeru kad dovodi osobu, bez obzira je li u pitanju dovođenje bez naloga ili po nalogu, kad je očito da se osoba otežano kreće, da je iznemogla, trudna ili ima vidljive znakove bolesti. Ovo je naročito značajno kad dovodi osobu bez naloga na prekršajno zadržavanje u policijskim prostorijama ili na kriminalističku obradu, do dovođenja istražnom sucu

275


(ili puštanja na slobodu), jer osoba duže vrijeme boravi u prostorijama policije te je veća i mogućnost pogoršanja njenog zdravlja.

Odbijanje osobe da pođe s policijskim službenicima u policijsku postaju treba tu-mačiti kao opoziv dopuštenja da uđu u stan, a ne kao pružanje otpora, iz kojeg razloga protiv nje u stanu ne smiju uporabiti sredstva prisile radi dovođenja.

Primjer treći: kad osoba boravi u kupaonici, WC-u, presvlači se u spavaćoj sobi, to joj pruža mogućnost samoozljeđivanja s ciljem sprječavanja dovođenja na sud. Naime, ozlijeđenom uhićeniku treba pružiti prvu pomoć te organizirati hitnu liječničku pomoć, što može onemogućiti realizaciju naloga za dovođenje na sud.

Ako bi policijski službenici prije izvršavanja sudskog naloga imali saznanja koja ukazuju na mogućnost samoozljeđivanja, bijega, napada ili otpora uhićenika ili članova obitelji koji s njim žive u istom domu, osobu neće dovoditi iz njegovog doma.

Mogućnost samoozljeđivanja, otpora, napada ili bijega ne treba isključiti ni kad o tome nema prethodnih saznanja, stoga će policijski službenici pojačati oprez prilikom boravka u stanu osobe i stalno je "držati na oku", pri čemu će od nje tražiti privolu, ako treba nadzirati prostoriju u kojoj osoba boravi. Pretjerani bespotrebni nadzor može izner-virati osobu i isprovocirati njezino neželjeno ponašanje, što pokazuje važnost policijskog iskustva i prosudbe situacije.

Ukoliko se osoba pokuša samoozlijediti policijski službenici će to spriječiti upora-bom sredstava prisile, što je dopušteno s obzirom na to da postupaju u krajnjoj nuždi, u zaštiti tuđeg života i tijela, a ne radi dovođenja osobe.

2. POSTUPANJE POLICIJE PO KAZNENOM DJELU NARUŠAVANJE NEPOVREDIVOSTI DOMA IZ ČLANKA 122. KZ-a

Radnja kaznenog djela sastoji se u nasilnom neovlaštenom ulaženju u tuđi dom protiv volje ovlaštene osobe (prodiranje) ili u neovlaštenom ostajanju u tuđem domu protivno zahtjevu ovlaštene osobe (neudaljavanje), što podrazumijeva da je počinitelj s pristankom ušao u tuđi dom.

Kod ulaženja u tuđi dom djelo je dovršeno uspostavom protupravnog stanja, dakle na samom početku korištenja tuđeg stana. Radi se o trajnom kaznenom djelu, tako da počinitelj korištenjem tuđeg doma za stanovanje kroz dulje vrijeme samo održava ranije uspostavljeno protupravno stanje.

Tuđi je onaj dom koji je u zakonitom posjedu neke druge osobe. Ne štiti se pravo vlasništva stana, nego privatnost doma. Kazneno djelo je počinjeno neovisno o tome je li stan namješten ili nenamješten te neovisno o tome je li nastanjen ili je osoba čiji je to dom na kraće ili na dulje vrijeme odsutna. Zaštita se ne proteže na prazne stanove i prostorije u kojima nitko ne obitava, odnosno ne vrši posjed na način da stan stalno ili povremeno koristi za stanovanje.

Osoba oštećena kaznenim djelom je zakoniti posjednik stana, a to može biti ne samo vlasnik stana, nego primjerice podstanar u svojoj sobi, najmoprimac stana, ovlaštena osoba u državnim tijelima, osoba koja ima osobnu služnost - pravo stanovanja.

276


Počinitelj kaznenog djela može biti osoba koja nema nikakvo pravo na tuđi stan, pri-mjerice skitnica, beskućnik. Takav počinitelj prije ulaska u tuđi stan nije bio ni u kakvom imovinsko-pravnom odnosu s oštećenim.

Međutim, počinitelj može biti i vlasnik stana, koji protuzakonito oduzme posjed svoga stana najmoprimcu, ovlašteniku prava osobne služnosti - prava stanovanja. Nada-lje, počinitelj može biti i najmoprimac koji je stan dao u podnajam, pa podnajmoprimcu protuzakonito oduzme posjed toga stana. Počinitelji (vlasnik stana i najmoprimac) su prije počinjenja kaznenog djela bili u imovinsko-pravnom odnosu s oštećenim (zadnjim zakonitim posjednikom).

Može se raditi o kaznenom djelu narušavanje nepovredivosti doma i kad nitko u njemu trenutačno ne stanuje, ukoliko vlasnik ili neki drugi zakoniti posjednik povremeno u njemu boravi, jer se i to smatra njegovim domom, primjerice vikend kuće. Kada osoba bespravno useli u tuđi prazan, čak i nenamješten stan također čini kazneno djelo, ako se kriminalističkom obradom utvrdi da vlasnik (ili druga osoba s pravom na posjed tog stana) vrši posjed s namjerom da se useli u stan ili da ga povremeno koristi.

2.1. Obavijesti koje policija treba prikupiti tijekom kriminalističke obrade

Ako je stan bio prazan prije nego što se počinitelj u njega bespravno uselio po-licija mora tijekom kriminalističke obrade prikupiti obavijesti o tome koristi li vlasnik povremeno stan za stanovanje, odnosno u slučaju da se radi o tek izgrađenoj građevini, namjerava li useliti u stan, iz čega se ta namjera očituje, namjerava li novoizgrađenu zgradu iznajmljivati drugima za stanovanje ili prodati, s tim u svezi je li zaključio odgovarajuće ugovore. Tek kad policija utvrdi da je povrijeđeno samo pravo vlasništva, odnosno da nije povrijeđeno ničije pravo na dom u stanu u koji se osoba bespravno uselila, može se zaključiti da nema kaznenog djela, s tim da se sve prikupljene obavijesti mogu dostaviti uz opće posebno izvješće nadležnom državnom odvjetništvu na meritornu državno-od-vjetničku odluku.

Ako je počinitelj osoba koja nema nikakvo pravo na stan, a vlasnik stana je zadnji zakoniti posjednik stana, za razjašnjenje je li počinjeno kazneno djelo narušavanje ne-povredivosti doma dovoljno je utvrditi tko je vlasnik stana i da počinitelj nema ni jednu pravno valjanu ispravu, kojom bi dokazao svoje pravo na posjed stana u koji je uselio (bespravno useljenje).

Ako je počinitelj vlasnik stana ili druga osoba koja ima neko pravo na stanu, a oštećeni je zadnji zakoniti posjednik stana - tipičan primjer je odnos najmodavca (vlasnik stana) i zaštićenog najmoprimca. Najmoprimac je zakoniti posjednik stana i kao takav ima pravo neometano koristiti stan.

Vlasnik tog stana ne smije najmoprimcu oduzeti dom tako da se u isti samovoljno useli, protiv volje najmoprimca, pozivajući se samo na pravo vlasništva kao jedini razlog za to, jer time čini kazneno djelo narušavanje nepovredivosti doma.

Međutim, prema članku 40. stavku 1. Zakona o najmu stanova najmodavac može zaštićenom najmoprimcu dati otkaz ugovora o najmu stana, ako najmodavac nema riješeno stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, te ima više od 60 godina ili ima pravo na stalnu socijalnu pomoć. Također, najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana zaštićenom

277


najmoprimcu koji daje stan u podnajam, bez dopuštenja najmodavca, nadalje ako se najmoprimac stanom ne koristi za stanovanje, već za druge namjene. Ipak, vlasnik stana ne smije najmoprimcu oduzeti dom, čak i kad postoje uvjeti za otkaz ugovora o najmu, ukoliko ne poštuje zakonom propisanu proceduru za iseljenje najmoprimca.

Dakle, tijekom kriminalističke obrade treba provjeriti postoje li okolnosti koje naj-modavcu daju pravo na otkaz ugovora o najmu, je li najmodavac podnio tužbu za iseljenje najmoprimca, je li sud donio pravomoćno sudsko rješenje. Ukoliko je najmodavac zako-nito oduzeo posjed stana najmoprimcu nema kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma. Policija mora utvrditi okolnosti u svezi s pravom na posjed stana, odnosno koji od njih dvojice ima jače pravo na posjed stana (zadnji zakoniti posjednik - najmoprimac ili vlasnik stana). Vlasnik nema jače pravo na posjed stana, izuzev ako postoje uvjeti za iseljenje najmoprimca, sukladno Zakonu o najmu stanova. Počinitelj kaznenog djela može biti vlasnik stana (prodiranjem u svoj stan, kad nisu ispunjeni uvjeti za iseljenje najmoprimca). Međutim, počinitelj može biti i zaštićeni najmoprimac koji odbije iseliti iz stana kad su ispunjeni svi uvjeti za njegovo iseljenje (neovlašteno ostajanje u tuđem domu protivno zahtjevu vlasnika stana - neudaljavanje).

2.2. Zatjecanje na kaznenom djelu

Zatjecanje na kaznenom djelu postoji:- neposredno zatjecanje - kad netko opazi počinitelja u prodiranju u tuđi dom

(mijenjanje brave na vratima)- posredno zatjecanje - kad netko opazi počinitelja dok useljava svoje stvari u tuđi

dom (okolnosti koje upućuju da je upravo osoba koja useljava stvari počinitelj); s obzirom na to da postoji i pasivni način počinjenja kaznenog djela, kada se osumnjičeni na zahtjev oštećenoga ne udalji iz njegovog doma u koji je prethodno ušao uz pristanak oštećenoga, u takvoj situaciji pod zatjecanjem na počinjenju valja smatrati situaciju koja slijedi neposredno nakon što oštećeni postavi po-činitelju zahtjev za udaljenje iz doma. Policijski službenici uhićuju počinitelja koji je zatečen na počinjenju kaznenog djela, a ako postoje razlozi za pritvor, dovode istražnom sucu.

2.3. Naknadno otkrivanje

Naknadno otkrivanje: kada se izvidima utvrdi osnovana sumnja da je počinjeno predmetno kazneno djelo i počinitelj pristane osloboditi stan od osoba i stvari, a nema razloga za pritvor, policijski službenici podnose kaznenu prijavu protiv počinitelja re-dovnim putem.

2.4. O uhićenju

Uhićenje: ukoliko počinitelj odbija napustiti dom, policijski službenici ovlašteni su ga uhititi sukladno članku 95. stavak 2. ZKP-a ako postoje razlozi za pritvor iz članka 102. ZKP-a, te ga dovode istražnom sucu sukladno članku 97. ZKP-a.

ZKP ne dopušta dovođenje istražnom sucu počinitelja kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma ako postoji bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti

278


pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, tj. zbog razloga iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a (reiteracijska opasnost), a u svezi s člankom 102. stavak 2. ZKP-a.

Ne bi ga mogli dovesti istražnom sucu zato što za kazneno djelo narušavanje nepo-vredivosti doma nije moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu kaznu, te stoga što se ne radi o imovinskom kaznenom djelu. Sukladno navedenom, sama činjenica da počinitelj odbija napustiti tuđi dom nije dovoljna osnova za uhićenje i dovođenje istraž-nom sucu iako ta činjenica potpada pod pritvorski razlog iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a.

Proizlazi da, ako bi policija dovela počinitelja istražnom sucu s pozivom na pritvor-sku osnovu iz članka 102. stavak 1. točka 3. izložila bi se riziku da počinitelj podnese prijavu protiv policije zbog počinjenja kaznenog djela protupravno oduzimanje slobode iz članka 124. stavak točka 2. KZ-a, tj. kad službena osoba u obavljanju službe drugoga protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja. Razlozi za dovođenje počinitelja kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma istražnom sucu postoje kada se ostvare uvjeti iz članka 102. stavak 1. točka 1. i točka 2. ZKP-a, tj. opasnost od bijega počinitelja i koluzijska opasnost - da će počinitelj ometati kazneni postupak.

Međutim, situacija da se počinitelj krije nije izgledna kao razlog za dovođenje istražnom sucu, jer je počinitelj bespravno uselio u tuđi stan, gdje namjerava i stanovati, stoga nema opasnosti od skrivanja. Ostaje samo utvrđivanje istovjetnosti, kao pritvorska osnova iz članka 102. stavak 1. točka 1. ZKP-a., naravno ukoliko se protekom 24 sata kriminalističke obrade od trenutka uhićenja do predaje uhićenika istražnom sucu ne utvrdi identitet počinitelja. Uhićenje počinitelja i dovođenje istražnom sucu zbog pritvorskih osnova iz članka 102. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP-a, tj. zbog opasnosti od bijega i zbog opasnosti od ometanja kaznenog postupka nije izgledno, što potvrđuje i praksa.

2.5. Taktika postupanja policije prilikom kriminalističke obrade

1. Ako policija nedvojbeno utvrdi tko je osoba oštećena kaznenim djelom naruša-vanje nepovredivosti doma, policija će od oštećene osobe zatražiti dozvolu za ulazak u stan koji je počinitelj protupravno zaposjeo (o usmeno zaprimljenom dopuštenju policijski službenik će sastaviti službenu zabilješku ili će oštećeni sam sastaviti i potpisati pisano dopuštenje).

2. Ako osoba koja se nalazi u protupravno zauzetom domu otvori vrata stana policija će ući u stan temeljem dozvole osobe oštećene kaznenim djelom narušavanje nepovredivosti doma. Po ulasku će utvrditi identitet osobe zatečene u stanu, odmah je pozvati u prostorije policijske postaje radi obavljanja obavijesnog razgovora, te će joj ponuditi prijevoz policijskim vozilom. Od osobe se odmah privremeno oduzmu ključevi stana, a ispred stana ostane policijski službenik radi opservacije stana, za slučaj da u stan pokuša ući druga osoba koja nije zakoniti posjednik. Po dolasku u policijsku postaju, kroz obavijesni razgovor i poduzimanjem drugih izvida utvrdit će se je li osoba zatečena u stanu počinitelj kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma ili se ne može dovesti

279


u svezu s počinjenjem istog, odnosno od te će se osobe nastojati prikupiti obavijesti od koristi za provođenje policijskih mjera i radnji.

Osobu oštećenu kaznenim djelom policija može obavijestiti da je njezin stan sada slobodan od osoba te je može poučiti da po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pra-vima može sama vratiti posjed stana.

Oštećeni može zatražiti sudsku zaštitu, ali može i sam vratiti posjed stana. Naime, temeljem članka 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, osoba koja ima pravo na zaštitu posjeda smije sama vratiti oduzeti posjed za vrijeme rokova iz članka 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. To je vremensko razdoblje od 30 dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja. Samopomoć dopuštena ovim zakonom je posebna vrsta razloga koji isključuje protupravnost radnje. Samovlasnim ulaskom u dom oštećena osoba ne čini kazneno djelo, jer nedostaje element protupravnosti radnje.

Ako oštećeni dođe do stana, mijenja bravu na vratima, ulazi u stan, popisuje tuđe stvari uz prisutnost javnog bilježnika ili dva svjedoka, sukladno Ovršnom zakonu. Po-licijski službenik koji je na opservaciji ne miješa se u vraćanje protupravno oduzetog posjeda stana od strane oštećenog.

Ukoliko bi tijekom opservacije stana na mjesto događaja došao počinitelj ili neka druga osoba te uđe u stan po odobrenju oštećenog, primjerice radi dogovora oko preuzi-manja stvari, a nakon toga se počinitelj odbije udaljiti iz stana policijski službenik će takvu osobu uhititi, jer ju je zatekao pri počinjenju kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma. Policijski službenik u stan ulazi po odobrenju oštećenog. Može ući u stan i bez odobrenja oštećenog, ako uoči da postoji konkretna opasnost za život, tijelo ili imovinu ljudi, te pruža intervenciju.

Ako počinitelj viče ispred vrata, pokušava silom ući u stan i slično policijski službe-nik na opservaciji stana (koji je to zamijetio ili na dojavu građana) će ga u tome spriječiti, a ako postoji opasnost od nastavljanja činjenja prekršaja po javnom redu i miru i uhititi temeljem Zakona o prekršajima, dovesti u prostorije policijske postoje radi prekršajne obrade, te dovesti na prekršajni sud radi zadržavanja, uz podnošenje zahtjeva za pokre-tanje prekršajnog postupka.

3. Ako počinitelj (ili osoba koja se nalazi u protupravno zauzetom stanu, ali nije u svezi s počinjenjem kaznenog djela), odbije otvoriti vrata stana policija neće silom ulaziti u stan bez sudskog naloga, unatoč tome što je pribavila dozvolu za ulazak u stan od osobe za koju je utvrdila da je oštećena kaznenim djelom, jer nije zadovoljen uvjet hitnosti: policija je dužna prije težih, poduzeti blaže mjere i radnje (primjerice, opservaciju tuđeg doma) s kojima će postići cilj - osigurati dostupnost počinitelja radi kriminalističke obrade + nema osnova za uhićenje počinitelja, tj. nema razloga za pritvor počinitelja (ne radi se o imovinskom kaznenom djelu, odnosno nije propisana kazna zatvora najmanje tri godine).

Treba istaknuti da za ulazak u stan radi pronalaženja dokaza za kazneni postupak, prema važećem ZKP-a, policiji odobrenje (nalog) daje sud, a ne uvažava se odobrenje držatelja stana (jer se takvi ulasci žele podvrgnuti sudskoj kontroli).

280


Umjesto nasilnog ulaženja u stan bez sudskog naloga policija će poduzeti opservaciju stana te po izlasku počinitelja iz stana istom pristupiti, obaviti provjeru istovjetnosti i sigurnosni pregled osobe, oduzeti mu ključeve stana u koji se protupravno uselio, odmah usmeno pozvati osobu da dođe u policijsku postaju i ponuditi joj prijevoz do policijske postaje službenim vozilom. Ako se počinitelj odazove takvom usmenom pozivu policije s njim će se obaviti obavijesni razgovor u policijskoj postaji i nastaviti s kriminalističkom obradom. Dok je počinitelj u policijskoj postaji, policija može obavijestiti oštećenog da je stan sada slobodan od osoba i može ga poučiti da ima mogućnost sam vratiti posjed stana po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Daljnji postupak je identičan opisanome pod točkom 2.

4. Ako počinitelj (ili osoba koja se nalazi u protupravno zauzetom stanu, ali nije u svezi s počinjenjem kaznenog djela), odbije otvoriti vrata stana, a opservacija stana nije pravodobno rezultirala dostupnošću počinitelja, jer počinitelj nema namjeru uskoro izaći iz stana ili je od početka očito da opservacija neće biti uspješna:

- policija će zatražiti sudski nalog za pretragu doma, radi pronalaženja počinitelja kaznenog djela narušavanje nepovredivosti doma, s obzirom na to da je vjerojatno da se isti nalazi u stanu koji je protupravno zaposjeo.

- odmah po primitku sudskog naloga, policija će nasilno ući u tuđi dom, ako osoba odbije otvoriti vrata. Ni u kojem slučaju u nasilni ulazak kroz vrata stana ne smije se umiješati oštećenog, jer bi ga se bespotrebno izložilo pogibelji u slučaju napada počinitelja, a radi se o službenoj radnji policije, na kojoj njegova nazočnost nije potrebna.

- po nasilnom ulasku u stan, policija poduzima pretragu doma radi pronalaženja počinitelja (ako se sakrio u stanu) te radi pronalaženja predmeta važnih za ka-zneni postupak.

- nakon završetka službenih policijskih radnji u stanu oštećenog policija će zapeča-titi vrata i opservirati stan da bi spriječila eventualnog supočinitelja da ponovno protupravno zauzme stan, te može obavijestiti oštećenog da je stan slobodan od osoba i da može temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima sam vratiti posjed svoga stana, odnosno ući u stan kako je opisano pod točkom 2).

Postupak policije kad je počinitelj s dozvolom oštećenog ušao u njegov stan, ali na zahtjev ovlaštene osobe odbije da se udalji iz stana: što se tiče načina ulaska policije u stan i vraćanja posjeda doma vrijedi sve već ranije navedeno kod prodiranja; nakon što oštećeni izda zahtjev počinitelju da se udalji iz stana, policija može uhititi počinitelja, ako odbije napustiti stan, nakon što je upozoren na tu mogućnost od strane policije.

3. MJERE OPREZA PRILIKOM PRETRAGE OBITELJSKE KUĆE ILI STAMBENE ZGRADE

Slijedi pregled policijskih pravila struke o pretraživanju obiteljskih kuća i stambenih zgrada kad se u njima skriva naoružani počinitelj. Mogu se primijeniti na situacije obi-teljskog nasilja, hvatanja provalnika na djelu, intervencije protiv javnog reda i mira, stanja opasnosti za život i imovinu ljudi i dr. Baziraju se na iskustvima policije SAD-a.

281


3.1. Prilaženje zgradi

Najgore što policijski službenik može učiniti je parkirati vozilo ispred mjesta doga-đaja, otići prilaznom stazom do ulaza u kuću i pokucati stojeći ispred vrata! Kad policijski službenici rabe službeno vozilo, u blizini mjesta događaja isključe plavo rotacijsko svjetlo i sirenu, smanje brzinu da se ne čuje škripa guma i ugase svjetla na farovima. Promatraju područje ispred sebe kako bi uočili sumnjivu osobu, za slučaj da je osumnjičeni u među-vremenu napustio zgradu. Policijsko vozilo ne zaustavljaju ispred kuće, nego u njezinoj blizini. Izbjegavaju parkirati na istoj strani ulice na kojoj se nalazi i kuća gdje interveni-raju. Također izbjegavaju parkirati na strani kuće na kojoj su prozori. To omogućava brži povratak do vozila, te manju izloženost u slučaju napada.

Naime, nesporazum ukućana može eskalirati i rezultirati tučnjavom i pucnjavom, prije nego se pojavi prvi policijski službenik na mjestu događaja. Nasilje se može i po-noviti, čak i u intervalu od 5 do 10 minuta. Osim toga, ako zlostavljač "vidi" dolazak policije kao prijetnju može postaviti zasjedu izvan kuće i pucati na njih odmah po dolasku. Obje sukobljene strane mogu izaći iz kuće, jer svaka od njih želi prva utjecati na policiju svojom verzijom događaja.

Nakon parkiranja vozila ne odmah izaći, nego nekoliko sekundi slušati i promatrati. Isključiti zvučne signale na ručnom satu ili mobitelu. Sa odjeće skinuti sve predmete koji zveckaju pri kretanju ili reflektiraju svijetlost u mraku. Ostaviti ih u vozilu. Ručnu vezu stišati i staviti na selektivno. Ne zalupiti vratima službenog vozila, nego ih tiho zatvoriti. Ponijeti svjetiljku, koja može zatrebati i po danu radi pretraživanja podruma ili prostorija koje nemaju prozore i/ili svjetla. Policijski službenici tiho i bez pretjerane žurbe prilaze neočekivanim pravcem kako bi ostali nezapaženi. Zato ne koriste nogostup i ne prilaze direktno na vanjski ulaz. Policijski službenici komuniciraju između sebe dogovorenim znakovima ili šapatom.

Ako se unaprijed raspolaže informacijom da je počinitelj naoružan i opasan, poli-cijski službenici su dužni načiniti plan postupanja, sukladno člancima 41. i 42. PoNPP-a. U tom slučaju policijski službenik može već tijekom prilaženja zgradi pripremiti službeni pištolj za uporabu (izvaditi iz korica, ubaciti metak u cijev). To se ne smatra uporabom vatrenog oružja, nego mjerom opreza. Vatreno oružje upotrebljava u pravilu po zapovijedi neposrednog rukovoditelja, a iznimno i samostalno, samo kad je vatreno oružje jedino sredstvo za obranu od izravnog napada na njegov život. Pištolj treba držati s obje ruke, ispod razine očiju.

Dijagonalna formacija: po dolasku do zgrade policijski službenici (jedan ili dva) zauzmu prostor u blizini kutova zgrade, suprotnih po dijagonali, čime se izbjegava una-krsna paljba te pokrivaju svi mogući pravci za bijeg počinitelja iz zgrade.

3.2. Što poduzeti prije ulaženja na vanjski ulaz

Brzim obilaskom i provjerom kroz prozore utvrditi opći raspored prostorija kuće. Prije ulaženja treba pokušati stupiti u kontakt (telefonom ili neposredno) sa stanarima kuće koji nisu osumnjičeni, ako situacija takvo što omogućava, radi otključavanja ili otvaranja vrata i prikupljanja informacija o počinitelju.

282


Održavati vezu s operativnim dežurstvom policijske postaje o svom položaju i o tome što se radi, odnosno izvješćivati ga o prilaženju kući, ulaženju, eventualnim za-prekama za provođenje zadatka, uhićenju, potrebi pružanja pomoći i dr. Nadalje, prije pretrage uvijek treba osumnjičenog usmeno pozvati da se preda i da izađe iz kuće s rukama podignutim u vis.

Ako se ne može stupiti u kontakt sa stanarima koji nisu osumnjičeni, ako su vrata zaključana, a postoje uvjeti za nasilno i brzo ulaženje kroz vrata, pribaviti i uporabiti teži čekić. Ukoliko ima vremena pribaviti isti ili slični ključ ili na drugi način obiti bravu da bi se izbjeglo veća oštećenja vrata. Ako su vrata otključana jedan policijski službenik gurne vrata tako da se do kraja otvore, dokle god vrata mogu ići, kako bi spriječio mogućnost da netko ostane sakriven iza vrata, ukoliko se otvaraju prema unutra. Prije prolaska kroz vrata treba vizualno provjeriti unutrašnjost.

3.3. Ulaženje na glavna vanjska vrata

Glavni ulaz je zona opasnosti pogotovo za policijskog službenika koji prvi ulazi. U zgradu se u pravilu ulazi kroz vrata. Opasnije je ulaziti kroz prozor. Palicom se može pokucati na vrata, može se gurnuti vrata palicom kako bi se otvorila ili umetnuti palicu između vrata i dovratka kako bi se spriječilo da se zatvore. Treba stati pored vrata, sa strane, a ne točno ispred njih. Ne kucati po sredini vrata, nego po rubu, sa strane. Provje-riti otvaraju li se vrata prema unutra ili prema van. Ako se šarke vrata vide izvana, vrata se otvaraju prema van i obrnuto. Ne ulaziti sam u kuću, nego pričekati pojačanje. Prije ulaženja o tome izvijestiti vezom voditelja smjene.

Ovaj način ulaženja pogodan je kod širokih vrata. Policijski službenici zauzimaju položaj svaki s jedne strane vrata, leđima okrenuti zidu, ali se ne naslanjaju na zid. Ne ulaze istodobno, nego jedan za drugim, otprilike u razmaku od jedne sekunde. Prolaze kroz vrata uz dovratak, a ne po sredini, te zavijaju svaki na svoju stranu držeći leđa uza zid (bez naslanjanja).

Dijagonalno ulaženje: oba policijska službenika stoje s jedne strane ulaza, gotovo istodobno ulaze kroz vrata. Nakon ulaženja svaki zauzima zaklon na suprotnoj strani prostorije i uzima polovicu prostora kao svoju zonu odgovornosti. Prije ulaženja policij-ski službenici se dogovore koji će uzeti koju stranu, a kroz prozor uočavaju potencijalne zaklone.

3.4. O načinu pretraživanja unutrašnjosti kuće

U idealnoj situaciji, zgrada se pretražuje od prizemlja prema gore. U pretrazi sudje-luju minimalno dva policijska službenika. Ne pretraživati dva kata odjedanput, nego kat po kat, od dna prema vrhu, bez preskakanja redoslijeda. Ne koristiti dizalo za dolaženje na kat. Osmotri i mjesta za koja ti se čini da su premala da bi se u njima osoba mogla sakriti. Sagni se kad prolaziš pokraj prozora.

Ulaženje kroz sobna vrata - metoda brzog zavirivanjaPolicijski službenik proviri sa strane kroz vrata i osmotri prostoriju. Ne izloži cijelo

tijelo nego samo dio glave i brzo se povuče natrag. Ako nije uspio sve percipirati može ponovno proviriti, ali ne u istoj razini kao prvi put, nego se treba sagnuti i proviriti u

283


visini grudi ili čučnuti. Umjesto njega može proviriti drugi policijski službenik s druge strane vrata.

Metoda "sječenja torte"Policijski službenik stane korak iza vrata, sa strane, s pištoljem usmjerenim u prav-

cu gledanja i pomiče se na suprotnu stranu prema otvoru na vratima. Ako se uzme da je početna pozicija bila na nula stupnjeva, završna pozicija je na 90 stupnjeva, međutim policijski službenik ne prelazi prag vrata, nego iznutra, koristeći povoljan kut gledanja, percipira određeni dio prostora iza vrata. Poželjno je ovu metodu kombinirati s metodom brzog zavirivanja, kako bi se provjerilo dio odsječenog kuta prije ponovnog pomicanja.

Metoda zrcalaNeki policijski službenici sa sobom nose ručna, prenosiva, mala zrcala (ogledala)

ili zubarska ogledala koja gurnu iza okvira vrata i pomoću njega osmotre prostoriju, bez provirivanja i izlaganja tijela.

Načela kretanja policijskih službenika pri pretraživanjuNačelo "slijedi vođu" znači da jedan policijski službenik ide naprijed i pretražuje, a

drugi mu "čuva leđa". Podijeljenost uloga "kupuje" vrijeme za reakciju na uočenu prijetnju ili napad tražene osobe. Razdvojenost onemogućava da oba dva policijska službenika budu istodobno jedan cilj, obojica imaju različite vidokruge tako da pokrivaju i različite prostore za koje odgovaraju. Stražnji policijski službenik pokriva prednjeg te odgovara za prostor iza sebe. Prednji policijski službenik dolazi na poziciju i osigura prostor ispred sebe, signalizira stražnjem policijskom službeniku da krene. Stražnji policijski službenik prođe mimo prvog u sljedeći prostor te ga osigurava. Slaba strana ovakvog kretanja je trenutak kad policijski službenici prolaze jedan pored drugog. Prednost je u brzini pretraživanja.

Kretanje na stubištuTreba jednom nogom zakoračiti na gornju stubu, a drugu nogu pridružiti. To sprječa-

va gubitak ravnoteže. Pri silaženju ne skakati. Ako situacija nalaže da se prednji policijski službenik ne bi trebao okretati stražnji će s njim komunicirati šapatom.

Policijski službenici bi trebali povremeno zastati i osluškivati. Slušanjem mogu otkriti poziciju tražene osobe ako kašlje, kiše, duboko diše, ispušta vjetrove, vrpolji se uza zid ili namještaj, podriguje. Miris parfema ili smrad uslijed znojenja također mogu odati položaj tražene osobe.

Kreći se što je tiše moguće, pazeći da te ne odaju sjene koje praviš. Policijski službenik pri kretanju gleda ispred sebe, kontrolirajući svoje polje odgovornosti. Pištolj drži usmjeren u zonu iz koje očekuje opasnost. Prst ne drži na okidaču, nego na štitniku. Policijski službenik koji štiti partnera ispred sebe, ni u jednom trenutku ne smije imati usmjeren pištolj u njega. Obojica u svakom trenu moraju znati gdje se onaj drugi nalazi. Ne ispuštati jedan drugoga iz vida, a ako se izgube trebaju se što prije opet naći.

Prije ulaženja u kuću sa sebe skinuti i ostaviti u vozilu sve što može upozoriti osumnjičene

Sve predmete koji zveckaju, primjerice sitniše iz džepova i ključeve. Deaktivirati alarme na satu i mobitelu. Ručnu vezu držati na selektivnom i stišati čujnost. Ne naslanjati leđa na zid, jer to stvara buku (koja može odati poziciju policijskog službenika), nego držati

284


leđa neznatno udaljena od zida. Kad policijski službenik ne vidi partnera, a treba s njim komunicirati - rabiti šaptanje, a kad imaju vizualni kontakt - koristiti znakove. Znakovi rukom su bolji od signala - zviždanja, pucketanja prstima, govora. Policijski službenik smije viknuti da upozori partnera na neposrednu opasnost.

Ako to pomaže, policijski službenik će, pogotovo noću, upaliti svjetlo u prostoriji prilikom pretraživanja. To može otkriti položaj osumnjičenoga u prostoriji, direktnim iznenadnim osvjetljavanjem ili obraćanjem pažnje na tuđu sjenu. Ona odaje poziciju osumnjičenog i kad ga se direktno ne vidi. Ako svjetlo odmaže, policijski službenik će ga ugasiti. Pištolj i svjetiljka moraju biti usmjereni u istom pravcu, jedno uz drugo zajedno u rukama ili jedno iznad drugog. Svjetiljku držati tako da se može po potrebi brzo ugasiti. Ne usmjeravati je nasumično da ne bi nehajno osvijetlio partnera. Ispravno je kretanje od tame prema svjetlu! Obrnuto nije dobro zbog vremena potrebnog da se oči priviknu na tamu, pa je policijski službenik za to vrijeme "slijep". Paziti da sjena policijskog služ-benika ne otkrije njegovu poziciju.

4. O INTERVENCIJAMA PO OBITELJSKOM NASILJU

4.1. O obilježjima obiteljskog nasilja

Pretpostavka uspješnog djelovanja policijskih službenika na intervenciji je pozna-vanje obilježja obiteljskog nasilja. Nasilje u obitelji sadržajno je određeno čl. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a obuhvaća psihičko nasilje (vrijeđanje, prijetnje, izrugivanje, omalovažavanje, ucjene i sl.), ekonomsko (kontrola nad novcem koji zaradi žrtva, zabra-njivanje zapošljavanja, neplaćanje alimentacije, ostavljanje žrtve bez sredstava za život i sl.), socijalno (zabranjivanje kontakata s prijateljima, rodbinom, uhođenje, izolacija-zabranjivanje izlazaka i druga uznemiravanja i sl.), seksualno i tjelesno zlostavljanje te oštećivanje imovine. Nije nasilje u obitelji kad se muž i žena ne slažu, raspravljaju, imaju različita mišljenja ili se svađaju.

Najrasprostranjeniji je oblik nasilje muža nad ženom, u preko 60% slučajeva. Osnovni psihološki uzrok obiteljskog nasilja je borba za dominacijom ili moći u toj vezi, koja ima korijene u patrijarhalnosti društva i neravnopravnoj raspodjeli moći među spolovima. Cilj obiteljskog nasilja je stjecanje i zadržavanje kontrole nad partnericom. Motivi nasilničkog ponašanja mogu biti strah (od gubitka nečeg vrijednog), frustracija (nezadovoljene potrebe), manipulacija i zastrašivanje druge osobe da mu da što želi ili da na sebe privuče pažnju. Nasilničko ponašanje može biti i rezultat bolesti (duševnih i organskih) te s tim u svezi i odraz zloporabe opojnih droga.

Krug fizičkog nasilja može proći kroz više stadija:1. Postoji ljutnja kao osjećajno stanje. Osoba je pod stresom, u strahu, ranjiva.

Percipira određenu osobu i/ili događaj, koji je tzv. okidač nasilničkog ponašanja, tj. nešto ili nekog koji je onemogućava ili ometa u ispunjenju želja i ostvarenju potreba.

2. Razdoblje rastuće napetosti u odnosima između počinitelja i njegove žrtve pra-ćeno njihovim različitim fizičkim i psihičkim reakcijama.

3. Događaj nasilja, gubitak kontrole.

285


4. Oporavak, privremeni prekid ili završetak agresije.5. Počinitelj reagira na događaj postkriznom depresijom, osjećajem krivnje, iscr-

pljenošću, malaksalošću.6. Stanje osjećajne i fizičke ravnoteže, povratak u normalno funkcioniranje ili

ponavljanje napadačkog kruga.Krug fizičkog nasilja može se uklopiti u postojeći krug obiteljskog nasilja, kao

njegov dio:1. obiteljski nasilnik u stanju ljutnje izaziva napetosti u odnosima2. dominacija - nasilnik uspostavlja kontrolu nad žrtvom zastrašivanjem, prijet-

njama, ucjenama3. fizičko nasilje4. kajanje - nasilnik se srami svog ponašanja i osjeća krivnju (vidi gore pod krug

fizičkog nasilja - treći, četvrti i peti stadij)5. progon - ako žrtva pokuša napustiti nasilnika, ovaj je pokušava pridobiti obe-

ćanjima, poklonima. Ako ga napusti nasilnik može pokušati samoubojstvo ili ubiti žrtvu

6. medeni mjesec - ako dođe do pomirenja to je doba intenzivne intimne veze u kojoj se nasilnik privremeno udovoljava željama žrtve.

Iako je osnovno načelo u smislu sigurnosti policijskih službenika na intervenciji "ne vjeruj nikome", ipak primarnu prijetnju predstavljaju muškarci. Ako je počinitelj u stadiju neposredno pred napadom ili je napad već počeo policijski službenik neće primijeniti verbalnu metodu, nego će izdavanjem upozorenja, zapovijedi, fizičkim postavljanjem ili primjenom sredstva prisile spriječiti ili odbiti napad.

U svim ostalim stadijima kruga fizičkog nasilja treba primjenjivati verbalne metode rješavanja intervencije po obiteljskom nasilju. Nakon stadija napada može uslijediti novi napad, a ne smirivanje. Znajući to policijski službenici moraju djelovati verbalnim me-todama u pravcu smirivanja situacije. U tu svrhu policijski službenik mora sudionicima događaja ostaviti i dovoljno vremena za to da se smire. Kad policijski službenik očekuje nasilničko ponašanje pa postupa grubo prema nasilniku, vjerojatno će izazvati njegovu ponovnu agresiju.

Neki nasilnici u stadiju postkrizne depresije mogu pokušati počiniti samoubojstvo, iako se naoko doimaju mirnim. Zato policijski službenici neće ni trenutka ostaviti nasil-nika samog, bez policijskog nadzora, ni po završetku intervencije, kako bi pravodobno mogli reagirati za slučaj pokušaja samoubojstva. Tada smiju primijeniti sredstva prisile radi zaštite života i zdravlja samoubojice, po osnovi krajnje nužde. Treba imati na umu da u stadiju progona postoji povećani rizik od samoubojstva nasilnika ili ubojstva žrtve i poduzeti potrebite mjere i radnje radi sprječavanja štetnih posljedica.

Obiteljski nasilnici imaju neke zajedničke osobine, kako slijedi: oni u javnom životu, nasuprot privatnom imaju imidž poštenog obiteljskog čovjeka. Nasilnikov cilj je postići kontrolu nad žrtvom, što postiže zloporabom tjelesne nadmoći nad ženom i društvenog utjecaja. Jedan događaj može sadržajno predstavljati obiteljsko nasilje, međutim u većini slučajeva radi se o ponavljajućim ponašanjima nasilnika, što će reći da obiteljsko nasilje nije slučajni izolirani čin nasilja. Prethodni pozivi policiji ukazuju na povećani rizik da će nasilnik biti opasan po svoj ili tuđi život! Nasilnik projicira krivnju za svoje nasilničko

286


ponašanje na žrtvu govoreći da ga je ona svojim postupcima "dovela do toga". Većina obiteljskih zlostavljača ne napadaju druge ljude, nego samo svoje žene. Većina njih (oko 90%) može kontrolirati svoj bijes. Umanjuju svoja nedjela komentarima kao što je "samo sam je malo udario".

Gore navedeno ne smije zavarati policijskog službenika da propusti poduzeti potrebite mjere i radnje predviđene pozitivnim propisima.

Neki od pokazatelja potencijalnog ubilačkog ponašanja nasilnika su: kad prijeti ubojstvom ili samoubojstvom ili o tome fantazira (mašta); ako posjeduje oružje ili je njime u prošlosti prijetio ili ga uporabio na članove obitelji; nasilnik koji vjeruje kako žena nema pravo na život bez njega; nasilnik koji vjeruje kako će izgubiti partnericu, a ne može zamisliti život bez nje; kad razdvajanje uzrokuje očaj i bijes nasilnika; ako je nasilnik depresivan i ne vidi izlaz iz situacije; kad nasilnik počne djelovati bez obzira na zakonske ili socijalne posljedice, kad uzima taoce. Za napomenuti je da je oko jedne trećine ubojstava počinjenih u Hrvatskoj rezultat nasilja u obitelji!

U gore navedenim situacijama s obilježjima prekršaja počinitelja treba uhititi i dovesti prekršajnom sucu radi zadržavanja, jer postoji opasnost da će nastaviti s činjenjem prekršaja.

Razlozi zbog kojih žrtve ostaju u nasilnoj vezi: nasilnici izazivaju uvjerenje kod žene da nije dobra supruga i majka, da je to uzrok obiteljskom nasilju te se ona osjeća odgovornom za održavanje veze; obećanje nasilnika da će se promijeniti, te nada žrtve u to; moć, utjecaj i bogatstvo nasilnika - žrtva se boji da je nitko neće moći zaštiti; počinitelj poriče i umanjuje značaj nasilja u što žrtva želi povjerovati, jer suprotstavljati se takvim objašnjenjima može biti za nju opasno; strah - većina ubijenih žena zbog nasilja u obitelji su ubijene nakon što su napustile nasilnog supruga; izolirana supruga nema mogućnost provjeriti preko poznanika, prijatelja ili rodbine je li i koliko u podređenom položaju; propuštanje poduzimanja potrebitih mjera od strane nadležnih državnih tijela u prethod-nim slučajevima obiteljskog nasilja; nemogućnost žene da sebi i svojoj djeci osigura dom; siromaštvo žrtve nakon razvoda braka; uvjerenje žene da će djeci koristiti ako su njihovi roditelji zajedno; vjerovanje da im njihova religija nalaže ostanak s nasilnikom; ljubav i nasilje mogu istodobno postojati u vezi između muškarca i žene, pa neke žene ostaju iz ljubavi; muž ucjenjuje ženu da će policiji otkriti ženine kriminalne radnje iz prošlosti; strah od promjene. Nasilje u obitelji razlikuje se od drugih prekršaja i kaznenih djela po tome što su počinitelj i žrtva bili ili jesu u intimnoj vezi. Policijski službenik te okolnosti treba zanemariti kad odlučuje postoje li uvjeti za uhićenje počinitelja obiteljskog nasilja.

4.2. Provjera istinitosti dojave, ulaženje u tuđi dom i prvi kontakt policijskih služ-benika koji pružaju intervenciju sa stanarima

Ukoliko situacija to omogućuje (nema neposredne opasnosti za zdravlje ili život ljudi) policijski službenik će prije same intervencije kratko prikupiti obavijesti od pri-javitelja, susjeda, očevidaca o prirodi događaja, broju sudionika, uključenosti oružja, rasporedu prostorija, sklonost nekog od članova obitelji alkoholu, ili drogama, poremećaj u ponašanju i sl. Prijavitelja nikada ne dovoditi na mjesto događaja niti spomenuti njegovo ime pred sukobljenima!

287


Nakon toga pokucati na vrata i predstaviti se stanarima, priopćiti razlog svog dolaska te zatražiti odobrenje za ulaženje u dom. Predstaviti se imenom i prezimenom te u kojoj policijskoj postaji radi. Policajac nije dužan reći svoje ime i prezime, ako je iz ponašanja prisutnih očita mogućnost zloporabe njegovih osobnih podataka (prijetnje, vrijeđanja i sl.). U tom slučaju, ako netko zatraži njegovo ime i prezime dat će mu broj svoje značke, te ga uputiti na svoje rukovoditelje u policijskoj postaji.

Ako stanari ne otvaraju vrata, provjeriti je li osoba koja je zvala ujedno i žrtva. Naime, u teoriji je zauzet stav da kad intervenciju traži posjednik doma koji smatra da je u stanju opasnosti, tada poziv sadrži i dozvolu za ulazak u dom. To znači da policijski službenici mogu ući u dom osobe koja je tražila intervenciju iako se posjednik doma ne pojavi na vratima doma, a vrata nisu zaključana ili su otvorena; kad vrata otvori osoba koja nije ovlaštena dati privolu za ulazak policije; kad vrata otvori osoba protiv koje je zatražena intervencija, te se verbalno protivi ulaženju policije u svoj dom!

Ukoliko su vrata kuće zaključana, a policijski službenici čuju da u stanu netko zove u pomoć, ako čuju ili vide (primjerice kroz prozor u prizemlju) da je nekom u kući fizičkim napadom ugroženo zdravlje mogu u stan ući i bez odobrenja držatelja doma, po potrebi i nasilno, te bez naloga suda. Policijski službenik će se odlučiti na nasilno ulaženje kad drugačije ne bi mogao zaštiti zdravlje ili život žrtve u stanu, odnosno kad ne bi mogao spriječiti počinjenje kaznenog djela, primjerice silovanje djeteta.

Ako intervenciju nije zvao nitko iz doma, ako dolaskom na mjesto događaja policijski službenici ne zapažaju nikakve znakove nasilja u stanu, a stanari ne dopuštaju ulazak, policijski službenik bi trebao biti uporan i tražiti da vidi i razgovara sa žrtvom. Ako odluči ostati dužan se je udaljiti do ulice i otuda promatrati što se događa u prostorijama. Naime, u slučajevima kad policijski službenik nije siguran je li u stanu počinjeno prekršajno ili kazneno djelo s elementima nasilja, o kakvom se djelu radi, koje su okolnosti počinjenja djela, ispravno je ne ulaziti u tuđi dom bez sudskog naloga ili bez privole ovlaštenog zakonitog posjednika doma.

4.3. Postupanje policijskih službenika u stanu

Uporabiti mjere opreza pri ulaženju u prostorije (vidi pod 3. Pretraga zgrade radi uhićenja). Izbjegavati postupanje u kuhinji, jer se u njima nalaze predmeti pogodni za napad, primjerice noževi, vilice i drugi pribor za pripremanje i posluživanje jela, kipuća voda, teški predmeti i sl.

U sumnjivoj situaciji (nema sigurnih znakova opasnosti za napad na članove obitelji ili na policijske službenike) vještim komuniciranjem sa sudionicima događaja situaciju pretvoriti u normalnu (nema znakova mogućeg napada). Policijski službenici ne smiju nevještim postupanjem normalnu i sumnjivu situaciju pretvoriti u opasnu (uzimanje talaca, pokušaj samoubojstva, ponavljanje obiteljskog nasilja, napad na policijske službenike i sl.). To bi se moglo dogoditi kad na sumnjivu situaciju ne primijene verbalnu metodu, nego umjesto toga brzopleto i nepotrebno reagiraju zastrašivanjem ili silom na svaku nesuradnju, prijetnju, omalovažavanje ili uvredu.

288


4.3.1. Komuniciranje policijskih službenika sa sudionicima obiteljskog nasilja (ver-balna metoda "rješavanja" intervencije)

Svrha komunikacije policijskih službenika s nasilnikom je smirivanje emocija i pre-kidanje nasilja, a ne mijenjanje životnih nazora i stavova počinitelja nasilja. U normalnoj ili sumnjivoj situaciji, pri ulaženju u kuću, policijski službenici će najaviti svoj ulazak riječju "Policija!". Pri ulasku u prostoriju sa sudionicima nasilja pozdravit će, primjerice "dobra večer!", zatražit će odobrenje za pristupanje u prostoriju, primjerice "smijemo li ući, možemo li porazgovarati? ", čime omogućavaju početno slaganje sa sudionicima. Navesti razlog postupanja.

Prilikom pristupanja osobama koristiti položaje "Z" ili "H" koji policijskim služ-benicima omogućava održavanje međusobnog vizualnog kontakta. Policijski službenici neće jedan drugome okretati leđa.

Pustiti da osobe prema kojima se postupa same odrede na kojoj će udaljenosti razgovarati s policijskim službenicima. Ako fizički ne morate kontrolirati osobu prema kojoj postupate, trebali bi izbjegavati da ga okružite s više ljudi, da ga dodirujete, da ga stješnjavate u kut između dva zida. Dodir može koristiti u komunikaciji sa žrtvom ili plašljivom osobom, te čak i kod nasilnika na kraju kruga nasilja u stadiju depresije. Ne približavati se osobi u njen emocionalni prostor (15-46 cm) ni u osobnu zonu (46 cm-1,2 m), nego ostati u društvenoj zoni, udaljen od osobe oko 1,2-3,6 metara. Ne naslanjati se na stol, ogradu ili druge predmete u kući. Ne dopustiti da jedan od sudionika nasilja ode potražiti drugog. Osobe oslovljavati s "Vi" i "gospođo ili gospodine", osim ako osoba traži drukčije.

Ako osoba ne surađuje izdati zapovijed, a ne moliti, međutim izbjegavati uporabu riječi kao što su "trebaš, moraš, kad ti ja kažem, ja znam…". Provjeriti je li osoba razumjela što joj se nalaže. Imajte na umu da nesuradnja nije otpor. Nesuradnja je znak opasnosti od mogućeg otpora ili napada na policijske službenike. Na prijetnju nasilnika nemojte odmah reagirati mjerama opreza i sredstava prisile. Ne reagirati u ljutnji na psovke, uvre-de, omalovažavanje ili prijetnje nasilnika. Ne pokazivati pretjeranu zabrinutost onime što se dogodilo. Umjesto toga pokušajte pažnju nasilnika usmjeriti na njegove potrebe, primjerice ponudite mu neki izlaz iz situacije, međutim ne obećavati ono što policijski službenik ne može ispuniti. Možete komentirati ponašanje, u smislu je li neko ponašanje prihvatljivo ili nije, ali izbjegnite iznositi svoje ocjene o namjerama osoba ili razlozima zbog kojih je došlo do nasilja.

Stvoriti prvi dojam o prijateljskom autoritetu. Ljudi su po prirodi skloni oponašati autoritete, pa će prikaz smirenosti policijskog službenika imati na njih umirujući učinak. U tu svrhu policajac može sjesti na stolicu, skinuti kapu, što je prije moguće složiti se oko nečega s osobama prema kojima postupa, primjerice može reći: "stvarno ste ljuti na njega". Ne biti ni pregrub ni preblag. Govoriti mirnim, ali odlučnim glasom. Autoritet policij-skog službenika jasan je sam po sebi i vidljiv nošenjem policijske odore, stoga policijski službenik neće taj autoritet naglašavati nadmenim ili bahatim držanjem ili govorom. Ne razgovarajte s odraslom osobom kao s djetetom.

289


Prekrižene ruke i noge osobe znače odbojan stav osobe. Policijski službenik treba animirati osobu da izađe iz tog odbojnog fizičkog položaja, kako bi pokrenuo komunika-ciju, što može postići dodavanjem nekog predmeta ili zamoliti je da nešto pogleda.

Prilikom komuniciranja i prikupljanja informacija služiti se rječnikom razumljivim za osobe prema kojima se postupa. Izbjegavati rečenice s više od pet riječi, pogotovo u početku kontakta ili kad je osoba uzbuđena, jer osoba možda neće biti u stanju shvatiti i zapamtiti sadržaj svega izgovorenog. Prilikom razgovora pustiti sudionika da prvi govori, te da bez ometanja izloži svoje viđenje događaja. Nakon toga postavite ciljana potpitanja. Ukratko ponovite pred osobom njegovu verziju događaja i pitajte ga je li to ono što je on izjavio, je li se upravo to dogodilo. Razjasnite događaj što je više moguće. Pitajte što se i kako dogodilo, a ne zašto. Ne bavite se nasilnikovim problemima iz prošlosti, stoga usmjerite razgovor na događaj zbog kojeg ste došli na intervenciju. Neka osoba vidi da je pažljivo slušate dok vam govori. Ako osoba navodi suviše nebitnih stvari, treba usmjeriti tijek razgovora na bitno. Izbjegavati riječi kao što su "svaki", "nikad" ili "svi", jer djeluju uznemirujuće.

Kako bi osoba prestala vikati, plakati, vrištati, policijski službenik će je potaknuti da priča o bilo čemu, a ako osobu ne smeta može pričati i o samom događaju. U kriznoj situaciji, učinkovito sredstvo emocionalnog smirivanja može biti odvraćanje pažnje od događaja obiteljskog nasilja, tako da policajac neće pitati "što se dogodilo?", nego će pri-vremeno ignorirati njezin bijes i pričekati da je prođe ili joj odvratiti pažnju, primjerice traženjem usluge "mogu li dobiti čašu vode" ili sugeriranjem suprotnog od onoga što se očekuje, primjerice "samo se Vi isplačite", ili "psujte još, slobodno i izvičite se". Naime, osobi treba ostaviti vremena kako bi objasnila ili poricala osjećaje vezane uz svoje po-našanje. Time pokazujete da je svaka osoba vrijedna poštovanja. Ovakav način komuni-kacije može biti uspješan kod nasilnika kojeg od ranije poznajete kroz postupanja, koji nije naročito opasan, te ste s njim uspostavili dobar odnos. Kod nepoznatog nasilnika to može izazvati nepovjerenje i novo nasilje.

Kad nasilje nije došlo do kritične točke, policijski službenik može više puta ponoviti pitanje "Što se dogodilo?" i zatražiti dodatne informacije, što skreće nasilnikovu pozor-nost s vlastite ljutnje na nešto drugo. U toj situaciji policijski službenik može pokušati ponoviti pitanje i nadjačati viku. Kad nasilniku ili žrtvi treba nešto zabraniti, policijski službenik može postaviti pitanje "Biste li radije da Vas uhitim?", te mu objasniti da se treba smiriti radi sigurnosti ljudi.

Lijepa riječ i malo humora upućena osobi u krizi može je smiriti i razvedriti. Nemojte pokušavati silom razvedriti osobu u depresiji, jer će ona to shvatiti kao da ne uvažavate njegov trenutni pogled na stvari i događaje. Ako je svađa u tijeku, prilikom ulaženja policijski službenici mogu snažno zalupiti vratima stana, najavivši se riječju "Policija!", što može trenutno prekinuti svađu.

Nakon što nasilnik ispriča svoje "crno-bijelo" viđenje događaja, primjerice da mora ženu držati pod kontrolom uhođenjem, zabranjivanjem kontakata, jer će ga u protivnom prevariti s drugim, policijski službenik ga može pokušati navesti na razmišljanje o tome na koji bi drugi učinkovitiji, nenasilni način mogao zadržati svoju ženu. Kad nasilnik ima pogrešne informacije, primjerice uvjeren je da su sve žene nevjerne policijski služ-benik može pokušati navesti napadača da preispita izvore svojih informacija i njihovu

290


eventualnu neispravnost. Ako zlostavljač vidi jedan jedini uzrok problema, primjerice nasilni muž vidi želju svoje žene da ode od njega činjenicom da ima ljubavnika, policijski službenik može pokušati potaknuti ga da razmisli o tome što govori i je li to pogrešan zaključak. Ukoliko nasilni otac opravdava svoje nasilno ponašanje tvrdnjom da djecu treba "preventivno, povremeno istući", jer su lijena i neposlušna (isticanje osobnosti na štetu činjenica), te da je batina "jedina efikasna metoda preodgoja", policijski službenik može pokušati preusmjeriti nasilnikovu fokusiranost s ličnosti djeteta na činjenice. Određene riječi mogu izazvati sjećanja i osjećajne reakcije te utjecati na promjenu ponašanja kod nasilnika, primjerice zdravlje, blagostanje, djeca, mir, sreća, obitelj, školovanje, zaposle-nje. Isto to može se dogoditi pozivanjem policijskog službenika na obiteljsku čast i ime nasilnika, njegov kulturni identitet, skupinu kojoj pripada, na očekivanja ljudi iz njegove okoline. Ne rabiti riječi koje asociraju na slabosti, nego one koje s obzirom na okolnosti situacije naglašavaju pozitivne mogućnosti. Naglasiti koje bi koristi napadač mogao imati od nenasilnog ponašanja, kao i to koje bi negativne posljedice mogao izbjeći, ako to nije u suprotnosti sa zakonom.

Ako nema razloga za prekršajno uhićenje počinitelja prekršaja, policijski službenik može predložiti rješenje supruzi i suprugu, odvojeno. Kad se oni slože oko rješenja može ih se skupiti zajedno da pred policijskim službenicima zaključe sporazum.

4.3.2. Postupanje u stanu u opasnim situacijama

U opasnim situacijama, kad još nije došlo do fizičkog nasilja, ako se nitko od uku-ćana ne suprotstavlja nasilniku i "ne hrani" njegovu ljutnju, to ni policijski službenik ne smije učiniti, pa će ljutnja nasilnika uskoro splasnuti, jer je teško dugo održavati visoku razinu bijesa. Policijski službenik će to postići tako da potvrđuje nasilnikove izjave, ali bez pokazivanja emocija, bez izdavanja zapovijedi, bez uporabe sredstava prisile prema nasilniku. Čak može uvažiti neke opravdane tvrdnje nasilnika i zahvaliti mu na njima. Može ponavljati jednu te istu osnovnu poruku, primjerice "smirite se!", te navesti razlo-ge zbog kojih bi osoba trebala biti smirena. Pri tome policijski službenik ne smije imati prijeteće držanje tijela, a njegov govor ne smije odavati strah.

U složenim situacijama (primjerice, muž prijeti ženi nasiljem, istodobno starije dijete brani mamu tako da se postavi između roditelja, skupljaju se susjedi, na mjesto događaja dolazi ženin brat i sl.) policijski službenik će rješavati jedan po jedan problem, tako da prvo riješi onaj iz kojeg izvire najveća opasnost. Smatra se da sigurnost policij-skih službenika na intervenciji nije upitna kad je omjer policijskih službenika i sudionika događaja 2:1 u korist policije, da nije previše rizična kad je omjer 1,5:1 u korist policije, primjerice 3 policijska službenika postupaju prema dvije osobe. Kad je omjer snaga 1:1 policijski službenici bi svaki posebno trebali biti snažniji i okretniji od osoba prema ko-jima postupaju. Ako je omjer snaga nepovoljan za policiju, a dođe do eskalacije sukoba pa policija ne može kontrolirati situaciju trebaju se povući i pričekati pojačanje, s tim da mogu uporabiti vatreno oružje radi zaštite svog ili tuđeg života, kad je to nužno. Pri tom moraju paziti da ne naprave "više štete nego koristi", sukladno načelu razmjernosti iz članka 21. ZoP-a.

Kad su osobe u fizičkom sukobu treba zapovjediti prestanak tučnjave. Osoba koja odbija postupiti po zapovijedi (pasivni otpor) izlaže se riziku da protiv nje policija primijeni

291


sredstva prisile. Ako žrtva iskoristi dolazak policije da bi se osvetila zlostavljaču za ozljede koje joj je nanio do dolaska policije, policijski službenici će odbiti taj napad na najblaži učinkovitiji način, primjerice postavljajući se tijelom između žrtve i zlostavljača. Kad nema vremena za izdavanje zapovijedi, jer bi se time omelo izvršavanje zadatka (zaštita zdravlja ljudi) policajac može i bez prethodnog upozorenja uporabiti tjelesnu snagu ili drugo sredstvo prisile na osobu koja je trenutno u napadu. Razdvojiti ih jedne od drugih. Ne uporabiti silu na osobu koja se defanzivno brani (ne uzvraća udarce, nego ih blokira i uzmiče) ili koja rastavlja sudionike u tučnjavi! Policijski službenik neće prijaviti osobe koje su samo rastavljale žrtvu i napadača, te neće prijaviti osobu koja se samo branila. Treba prijaviti samo zlostavljača za napad, bez obzira radi li se o narušavanju javnog reda i mira u stanu (tučnjava ometa mir okolnih stanara) ili o obiteljskom nasilju.

Policijski službenik mora paziti da mu netko ne izvuče službeni pištolj iz korica, stoga neće dopustiti osobama da mu se previše približe. Prosječna odrasla osoba može prijeći sedam metara u manje od sekunde i pol, stoga se policijski službenik ne bi trebao približiti osobi koja u ruci drži hladno oružje na udaljenost manju od sedam metara, nego pripremiti vatreno oružje za uporabu i zapovjediti joj da odloži oružje na pod i legne potrbuške tri koraka dalje. Ukoliko osoba ne napada policijskog službenika nožem, ali odbija ga predati, pruža aktivni otpor. Policijski službenici neće uporabiti vatreno oružje na osobu naoružanu hladnim oružjem, nego će pripremiti vatreno oružje za uporabu za slučaj napada, blokirati mu odstupnicu, skloniti ukućane na sigurno, pozvati pojačanje i pregovarati. Neće mu se približavati, neće pokušati uporabom tjelesne snage oduzeti nož, te na taj način neće provocirati obiteljskog nasilnika da ih napadne nožem. Ako bi policijski službenici to namjerno radili s ciljem da na njega uporabe vatreno oružje radilo bi se o smišljenom ubojstvu, a ako bi to radili iz neznanja - o isprovociranoj nužnoj obrani.

Kad policijskog službenika napadne teško pijana osoba, duševni bolesnik ili dijete, policijski službenik je dužan ograničiti svoju obranu tako da se privremeno ukloni ili uz-makne pred napadačem, da ne uzvraća protunapadom, odgodi uporabu sredstava prisile, osim ako takva defanzivna obrana ne jamči uspjeh ili se pokazala nedostatnom. To je zato što takvi napadači nisu krivi ili su smanjeno neubrojivi, pa ih policijski službenik mora "čuvati od samoga sebe", iako prema njima postupa represivno. No, kad takva osoba napadne nekog od ukućana, policijski službenici će hitno pružiti nužnu pomoć i odbiti napad pijane ili duševno bolesne osobe.

Procijeniti težinu i vrstu vidljivih ozljeda te ispitati sudionike o eventualnim unutar-njim ozljedama. Po potrebi policijski službenik će pružiti prvu pomoć ozlijeđenoj osobi, ako ima takvo znanje i organizirati pružanje hitne medicinske pomoći.

4.3.3. Ostale radnje koje policijski službenici na intervenciji trebaju poduzeti u sta-nu i prekršajno uhićenje

Provjeriti identitet svih osoba zatečenih u stanu. Sve prijatelje, rođake i radoznale koji nisu sudjelovali u sukobu i nemaju informacije o događaju nagovoriti ili zapovjediti da napuste stan. Razdvojiti stanare tako da ne mogu čuti ni vidjeti što ostali izjavljuju o događaju. Najbolje ih je odvojiti zidom tako da je jedna osoba vani, a jedna unutra ili da je svaka osoba u zasebnoj sobi s policijskim službenikom.

292


Obaviti kratke obavijesne razgovore u onom opsegu u kojem to okolnosti dopušta-ju. Utvrditi prirodu spora (prekršajno ili kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji; prekršaj protiv javnog reda i mira svađom, vikom, galamom ili na drugi način, kazneno djelo, primjerice silovanje maloljetnice, pokušaj ubojstva).

Od žrtve prikupljati obavijesti u odvojenoj prostoriji, bez nazočnosti zlostavljača. Policijski službenik će pitati žrtvu o prijašnjim slučajevima nasilja u obitelji, njihovoj učestalosti i težini, postoje li zaštitne mjere (zabrana približavanja, zabrana uhođenja, udaljenje iz stana i sl.) te ako je tako može li o tome pokazati kakvu dokumentaciju. Pitati žrtvu traži li smještaj u sklonište za žrtve nasilja u obitelji. Ne davati informacije žrtvi o tome što namjerava učiniti, dok ne pribavi sve nužne informacije.

Ako je potrebno obaviti očevid, osigurati mjesto događaja do dolaska očevidne ekipe. Ukoliko se osumnjičeni sakrio negdje u kući pitati stanare gdje bi mogao biti te tko sve koristi prostorije u kojima bi se osumnjičeni mogao nalaziti. Tražiti odobrenje za pretragu kuće zakonitog posjednika doma. Provesti hitnu pretragu doma, bez sudskog naloga, radi uhićenja počinitelja obiteljskog nasilja, kad od njega i dalje prijeti opasnost.

Kad je zlostavljač uhićen prije obavljanja obavijesnog razgovora odvesti ga do službenog vozila. Prije ulaska u vozilo nad njim obaviti pregled osobe radi pronalaženja i oduzimanja predmeta pogodnih za samoozljeđivanje, bijeg, napad ili otpor. Po potrebi ga vezati. Upoznati ga s pravima uhićenika. Prije smještanja uhićenika u vozilo, pregledati vozilo i skloniti sve predmete s kojima bi se uhićenik mogao ozlijediti u prtljažnik.

Ukoliko je osumnjičeni pobjegao s mjesta događaja prije dolaska policije, od osoba zatečenih u stanu tražiti informacije o njegovom mogućem mjestu boravišta (radno mje-sto, rodbina, prijatelji i dr.). Odmah ga potražiti na tim adresama radi sprječavanja da se naknadno vrati kući, na mjesto nasilja.

Obiteljskog nasilnika - duševnog bolesnika koji izravno ugrožava svoj ili tuđi ljudski život ili zdravlje, policija može samoinicijativno dovesti u psihijatrijsku ustanovu, bez prethodnog liječničkog pregleda, sukladno članku 24. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Ako slučaj nije osobito žuran, policija traži dolazak Hitne pomoći na mjesto događaja, liječnici obavljaju liječnički pregled i odlučuju je li potrebno osobu smjestiti u psihijatrijsku ustanovu, sukladno članku 23. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smet-njama. Ukoliko ga liječnici hitne pomoći upute na liječenje, a izraze zabrinutost za svoje zdravlje, osobnu sigurnost ili život, policijski službenik će se voziti u kolima hitne pomoći i paziti da duševni bolesnik ne napadne liječnike dok ne bude predan u psihijatrijsku ustanovu. Policija podnosi zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka redovnim putem, tj. bez dovođenja počinitelja prekršajnom sudu, ako bude prisilno zadržan na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi. Prema članku 25. stavak 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama psihijatar koji primi obiteljskog nasilnika dužan je odmah poduzeti dijagno-stičke i terapijske postupke i najkasnije za 72 sata utvrditi postoje li razlozi za prisilno zadržavanje u psihijatrijskoj ustanovi. Ako psihijatar otpusti osobu nakon proteka roka od 72 sata policija može uhititi obiteljskog nasilnika po izlasku iz psihijatrijske ustanove, s tim da je dužna obrazložiti razlog zbog kojeg osobu nije odmah ili u roku od 12 sati dovela i predala prekršajnom sucu, sukladno članku 145. stavak 4. Zakona o prekršajima.

293


Ukoliko policijski službenici po ponašanju počinitelja posumnjaju da je pod utjeca-jem alkohola/opojnih droga podvrgnut će ga odgovarajućem ispitivanju. Sukladno članku 147. stavak 1. Zakona o prekršajima policija će zadržati počinitelja u policijskoj postaji do otrežnjenja, a najduže do 12 sati, kad utvrdi da je prekršaj počinio pod utjecajem opojne droge ili alkohola, a postoji bojazan da će u takvom stanju nastaviti s činjenjem prekršaja. Takva osnovana bojazan postoji, primjerice kad unatoč upozorenjima policijskog službe-nika, počinitelj nije prestao s nasiljem ili je pokušao ponoviti prekršaj tijekom policijske intervencije. Do isteka roka od 12 sati policija ne mora počinitelja predati prekršajnom sucu, nego ga može pustiti na slobodu, ako je otrežnjenjem prestala opasnost da će nastaviti s činjenjem prekršaja. Policijsko zadržavanje radi otrežnjenja uvjetovano je zatjecanjem počinitelja u prekršaju u alkoholiziranom stanju. Ako je alkoholiziranoj ili drogiranoj osobi potrebna liječnička pomoć zbog prevelike doze alkohola ili droge u krvi, neće se zadržavati u policijskoj postaji, nego će se prevesti u bolničku ustanovu koja ima odjel psihijatrije, postupajući jednako kao što je opisano za duševne bolesnike. O tome odmah obavijestiti centar za socijalnu skrb.

Policija može dovesti i trijeznog (ali agresivnog) počinitelja u policijsku postaju, ako postoje uvjeti za njegovo zadržavanje iz članka 146. Zakona o prekršajima, a jedan od tih uvjeta je i taj da je policija zatekla osobu na počinjenju prekršaja. To znači da je policija došla na mjesto događaja tijekom čina obiteljskog nasilja ili nakon počinjenja prekršaja, ali je iz okolnosti slučaja očito da se radi o obiteljskom nasilju i tko je počinitelj prekršaja. Izvedeno zatjecanje znači zatjecanje na mjestu radnje nakon počinjenja prekršaja kao i zatjecanje na nekom drugom mjestu, međutim između zatjecanja i počinjenjenja radnje obiteljskog nasilja ne smije proći dulje vremensko razdoblje. U praksi prekršajni sudovi određuju zadržavanje na prijedlog policije kad policija pronađe i dovede počinitelja na prekršajni sud tijekom dana u kojem je počinio prekršaj. Ako protekne više dana prekr-šajni sud, temeljem zahtjeva za pokretanjem prekršajnog postupka, podnijetog u redovnoj proceduri (bez dovođenja počinitelja na prekršajni sud) može sam odrediti zadržavanje protiv počinitelja za kojeg je utvrđena osnovana sumnja da je počinio prekršaj obiteljskog nasilja te osnovana bojazan da će nastaviti s počinjenjem prekršaja.

U intervenciju i prekršajnu/kriminalističku obradu uključuju se policijski službenici specijalizirani za maloljetničku delinkvenciju ukoliko je nasiljem oštećeno dijete ili je maloljetna osoba prisustvovala nasilju ili je počinjeno kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji. Ukoliko je potrebno obaviti obavijesni razgovor s djetetom ili maloljetnikom ili je dijete potrebno žurno zbrinuti odmah zatražiti dolazak i intervenciju socijalnog radnika centra za socijalnu skrb.

Žrtvu treba upoznati s mogućnostima izricanja zaštitnih mjera, što će policija po-duzeti protiv zlostavljača, dati joj adresar ustanova koje pružaju zaštitu žrtvama nasilja u obitelji, upoznati je s djelovanjem takvih ustanova i o mogućnostima sklanjanja žrtve u sklonište. Upozoriti oštećenu da samoinicijativno ne napušta sklonište, kad počinitelj pokazuje znakove ubilačkog ponašanja!

U slučaju saznanja da počinitelj posjeduje ilegalno oružje zatražiti od suda nalog za pretragu stana radi privremenog oduzimanja svega oružja koje se pronađe u stanu.

Obiteljsko nasilje može prerasti u kazneno djelo nasilničkog ponašanje u obitelji, ako je počinitelj svojim postupkom doveo žrtvu u ponižavajući položaj, primjerice pri-

294


siljavanjem da mu ljubi stopala (cipele), liže pod, pljuvanjem, šamaranjem, vučenjem za uši ili kosu, udaranjem i sl.

Podnijeti zahtjev za pokretanjem prekršajnog postupka i/ili kaznenu prijavu zbog nasilničkog ponašanja u obitelji. Policijski službenik specijaliziran za poslove maloljetničke delinkvencije supotpisat će prijavu, počinitelja dovesti na prekršajni sud ili istražnom sucu, ako postoje uvjeti za zadržavanje/uhićenje. Tražiti od suda izricanje zaštitne mjere te povratnu informaciju o tome je li sud izrekao i koju zaštitnu mjeru. U slučaju da sud nije odredio zadržavanje/pritvor, policija je dužna o tome odmah obavijestiti žrtvu! O svom postupanju policija će dostaviti izvješće nadležnom centru za socijalnu skrb kako bi se provele mjere obiteljsko pravne zaštite.

LITERATURA

1. (2005). Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

2. (2005). Adresar ustanova, organizacija i ostalih institucija koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama nasilja u obitelji. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međuge-neracijske solidarnosti.

3. United States Department of Justice, Internacional Criminal Investigative Training Assi-stance Program. (2006). Nasilje u obitelji. Priručnik za instruktore.

4. ICITAP, (2002). Building entry and searches. Priručnik ovlaštenih instruktora.5. ICITAP, (2002). Domestic violence. Priručnik ovlaštenih instruktora.7. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. NN 116/03.8. Pravilnik o načinu provedbe zaštitnih mjera koje su zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji

stavljene u nadležnost policije. NN 27/04.9. Cajner Mraović, I. i suradnici (2003). Policijski priručnik. Zagreb: MUP RH.10. Gluščić, S. (2001). Pretraga stana prema odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Zagreb: Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu: MUP RH11. Karas, Ž. (2006). Nezakoniti dokazi. Zagreb: Laserplus.12. Zakon o kaznenom postupku, NN 62/03.13. Mršić, G. (2006). Kazneni zakon, redakcijski pročišćeni tekst.14. Horvatić, Ž. i dr. (2001) Kazneno pravo-opći dio. Zagreb: MUP RH.15. Klarić, P. (2002). Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Autorski pročišćeni

tekst (NN 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01.), Zagreb: Narodne novine.16. Blažek, Nj. (1996). Sigurnost u intervenciji policije. Zagreb: MUP RH.17. Veić, P. (2001). Zakon o policiji s komentarom. Zagreb: MUP RH.18. Zakon o prekršajima. NN 88/02.19. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. NN 111/97., 128/99. - izmjene i dopune.20. Ovršni zakon, NN 57/96., 29/99., 42/00., 173/03. i 151/04.21. Pravilnik o načinu policijskog postupanja. NN 81/03.

295

PRIKAZI I OSVRTI

Primljeno: studeni 2007.

Prikaz knjige: Skupina autora - Iz forenzične psihijatrije 2

Pet godina nakon tiskanja prve knjige "Iz forenzične psihijatrije" tiskana je 2007. godine i druga knjiga pod nazivom "Iz forenzične psihijatrije 2".

Urednici knjige su: Tija Žarković Palijan i Dražen Kovačević (ISBN 978-953-267-012-7), a nakladnici su Ceres d.o.o. Zagreb, Ogranak Matice hrvatske Kutina i Neurop-sihijatrijska bolnica "Dr. Ivan Barbot" Popovača. Godina izdavanja: 2007. Tvrdni uvez, 445 str.

Knjiga je rezultat rada i suradnje stručnjaka iz Neuropsihijatrijske bolnice Popovača i drugih ustanova i sustava koji kroz svoj svakodnevni rad kontkatiraju i razmjenjuju informacije, znanja i iskustava.

Autori knjige su liječnici, specijalisti psihijatri, psiholozi, suci i drugi, svi bogatog stručnog iskustva i znanstvenih postignuća na mnogim područjima svog djelovanja. Autori su i stručnjaci iz Neuropsihijatrijske bolnice "Dr. Ivan Barbot" Popovača, Klinike za oftamologiju KBC Zagreb, Klinike za psihijatriju KB Dubrava Zagreb, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Klinike za opću i forenzičku psihijatriju PB Vrapče Zagreb, Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakultata Sveučilišta u Rijeci, Općinskog suda u Zagrebu, Psihijatrijske klinike KB Osijek, Doma zdravlja Medveščak Zagreb, Visoke policijske škole Zagreb, Hrvatskih željeznica holding d.o.o. Zagreb, Psihijatrijske bolnice "Sveti Ivan" Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Predstavljanja knjige održana su u Sisku, Zagrebu i Dubrovniku – uvijek uz veliki interes javnog mijenja.

Knjiga Iz forenzične psihijatrije 2 obrađuje zanimljive teme nešto rjeđe zastupljene u dostupnoj nam literaturi. Obrađeni sadržaji pružaju edukativni materijal za stručnjaka u području zdravstva i socijalne skrbi, pravosuđa i policije, obrazovanja i javnog infor-miranja.

Knjiga je podijeljena u četiri tematske cjeline: I. Forenzična psihijatrija između teorije i prakse, II. Forenzično-psihologijski aspekti vještačenja, III. Forenzično-psihija-trijski aspekti vještačenja i IV. Tretman forenzičnih pacijenata. U poglavlju Forenzična

296

Prikaz knjige: Skupina autora - Iz forenzične psihijatrije 2 Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 295-299

psihijatrija između teorije i prakse obuhvaćeni su sljedeći radovi: Forenzična psihijatrija u okviru reforme sustava skrbi za mentalno zdravlje, Pitanje transfera i kontratransfera u postupku sudskog vještačenja, Simulacija, Vještačenje sposobnosti sudjelovanja u sudskom procesu, Vještačenje neimovinskih šteta prema novom Zakonu o obveznim odnosima, Privatni nalazi i mišljenja vještaka kao dokaz u sudskom postupku i Etičke dileme kod privatnih vještačenja u forenzičnoj psihijatriji.

U poglavlju Forenzično-psihologijski aspekti vještačenja obuhvaćeni su sljedeći radovi: Psihologijsko sudsko vještačenje – metodološke poteškoće u procjeni, Forenzič-ni intervju s djetetom, Procjena vjerodostojnosti izjave i Rodoskvrnuće između brata i sestre.

U poglavlju Forenzično-psihijatrijski aspekti vještačenja obuhvaćeni su sljedeći radovi: Mentalno retardirani počinitelji kaznenog djela, Posttraumatski stresni poremećaj i poremećaj ličnosti, Forenzično-psihijatrijska evaluacija osoba oboljelih od posttraumatskog poremećaja, Ocjena straha u osoba s posttraumatskim stresnim poremećajem, Psihijatrijski problemi kod vještačenja nasljedno-pravnih ugovora osoba s malignim bolestima, Osobe s oštećenjima osjetilnog sustava i nasilje, Osobitosti oftamološkog sudsko-medicinskog vještačenja i Ocjena straha oboljelih od bolesti uzrokovanih azbestom.

U poglavlju Tretman forenzičnih pacijenata obuhvaćeni su sljedeći radovi: Psihofar-makoterapija shizofrenije, Supervizija grupne psihoterapije sa psihotičnim forenzičnim pacijentima, Suicidi forenzično-psihijatrijskih pacijenata i Udomljavanje forenzično-psi-hijatrijskih bolesnika. Na kraju knjige navedeni su kazalo imena i kazalo pojmova.

Osobito zanimljiv prikaz dali su Dražen Kovačević, dipl. psiholog iz NPB Popovača i doc. dr. sc. Tajana Ljubin Golub predavač pri Visokoj policijskoj školi Zagreb koji su obradili temu forenzičnog intervjua s djetetom. U slučajevima seksualnog zlostavljanja djeteta materijalni dokazi su izuzetno rijetki i/ili su nedostupni jer se zlostavljanje često odvija bez svjedoka i ima oznaku tajnosti. Dinamika seksualnog zlostavljanja čini djetetov iskaz o događanjima ključnim za evaluaciju situacije i donošenje daljnjih odluka o njegovoj zaštiti. Optužbe o zlostavljanju djece vrlo su ozbiljne i iziskuje potrebu za što točnijim informacijama. Propusti u identificiranju i adekvatnom odgovoru na zlostavljanje dovode do ozbiljnih posljedica po zdravlje djeteta, a pogrešne optužbe i eventualne presude imaju razoran učinak na okrivljenog i njegovu obitelj. Jedan od načina kojima se osigurava veća točnost dječjeg svjedočenja je forenzični intervju. Voditelj intervjua treba na umu imati osnovna načela razvoja djece i razlike u shvaćanju i upotrebi jezika između djeteta i odrasle osobe. Pri tome voditelj intervjua treba: upotrebljavati jezik prikladan razvojnoj dobi djeteta, tempo svog govora prilagoditi djetetovu, uvijek koristiti rečenice u aktivu, upotrebljavati jednostavne riječi i izraze, koristiti samo jedno potpitanje za svako pitanje, izbjegavati pripremna pitanja, koristiti izraze koje upotrebljavaju djeca, posebnu pozornost treba obratiti na svjesne ili nesvjesne znakove koji ukazuju da dijete ima poteškoća pri razumijevanju pitanja, dužinu intervjua treba prilagoditi sposobnostima djeteta.

Tijekom cjelokupnog intervjua potrebno je slijediti natuknice o ponašanju voditelja intervjua, njegovom držanju i komunikaciji: izbjegavajte nositi odoru (npr. liječničku kutu); prenosite i održavajte opuštenu i prijateljsku atmosferu – ne pokazujte iznenađenje, gađenje, nevjericu ili neke druge emocionalne reakcije prilikom opisa zlostavljanja; izbje-gavajte dodirivati dijete; ne koristite pauze za obavljanje nužde ili piće kao utvrđivanje

297


suradnje tijekom razgovora; poštujte djetetov osobni prostor; ne fiksirajte dijete i ne sjedite preblizu djetetu; ne sugerirajte djetetu emocije ili odgovore; ne obećavajte, npr. "Sve će biti uredu."; ako se dijete uznemiri, zastidi ili uplaši, prepoznajte to i pristupite djetetovim osjećajima, ali izbjegavajte duže komentare o djetetovim osjećajima; najpogodnije vrijeme za ohrabrivanje djeteta je tijekom prvog uspostavljanja emocionalnog odnosa i pri kraju intervjua, nakon što je razgovor skrenuo k neutralnim temama; ne koristite riječi kao što su pretvarati se, zamisli ili neke druge pojmove koji sugeriraju fantaziju ili igru; izbjegavajte pitanja o tome zašto se dijete ponašalo na neki određeni način (kako se u manje djece ne bi pojavio osjećaj krivnje za nastalu situaciju); voditelj razgovora treba biti opušten i treba izbjegavati nepotrebne ispravke dječjeg ponašanja ili komentare o djetetovim reakcijama na intervju; ako imate poteškoća u razumijevanju što je dijete reklo, zamolite dijete da ponovi komentar iskazima kao što su "Što si rekao?" ili "Nisam čuo, možeš li ponoviti?" tolerirajte stanke u razgovoru; izbjegavajte davati poklone djetetu.

Forenzični intervju treba obaviti educirana osoba što je prije moguće nakon saznanja o eventualnom zlostavljanju djeteta. Djeci treba pružiti mogućnost da slobodno i spontano govore o događaju, a izbjegavati postavljanje eksplicitnih pitanja. Intervju treba provoditi u stupnjevima bez ikakvih izravnih i sugestibilnih pitanja. Osoba koja provodi forenzični intervju, uz objektivnost, nužno mora biti fleksibilna. Mora se prilagoditi djetetu, slijediti njegov tijek misli i postavljati pitanja koja se nastavljaju na njegovu priču u tom trenutku intervjua, a ne rigidno se držati različitih protokola.

Tajana Ljubin Golub u daljnjim prikazima upoznaje nas s osobitostima procjene vjerodostojnosti izjava. U mnogim slučajevima, posebno u onima u kojima nedostaju drugi dokazi (npr. medicinski ili fizički), ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka je od izuzetne važnosti tijekom kriminalističke obrade i još više tijekom sudskoga postupka. Ovo pitanje je postalo još značajnije uvođenjem rasprave o mogućnosti razlikovanja naknadnih točnih i istinitih sjećanja od netočnih. Najčešće se takvi slučajevi odnose na seksualno zlostavljanje djece, a ponekad i odrasle oštećene osobe, npr. u slučaju silova-nja. Trenutne znanstvene spoznaje upućuju nas kako izjava o proživljenim traumama, sa stajališta svjedoka, može biti lažna (svjedok zna da govori neistinu o događaju) ili istinita (svjedok ne laže), a ipak istovremeno ili točna, ili netočna ili mješavina točnih i netočnih elemenata. S jurističkog stajališta važno je kako razlikovati takve izjave.

Branimir Margetić, dr. med. spec. psihijatar i suradnici u tekstu Simulacija defini-raju navedeni pojam kao namjerno prikazivanje lažnih ili preuveličanih psiholoških ili fizičkih simptoma za ispunjenje nekog vanjskog cilja (prema DM-IV-RT, 2000.). Također se smatra i stanjem koje nije povezano s duševnim poremećajem. U praksi ne postoji sindrom kojega je ovako jednostavno definirati, a ponekad teško dokazati. Najčešće se sa simulacijom susrećemo u pokušaju izbjegavanja kazne, dobivanju neke socijalne povlastice ili materijalne koristi, odnosno prilikom traženja medikamenata. Također, simulacijom se mogu poslužiti osobe koje žele izbjeći vojne obveze, zatvorenici da bi otišli u bolnicu, nezbrinute osobe kod prijma u bolnicu (npr. kada tvrde da će počiniti suicid ili da haluci-niraju). Bolesna osoba može izmisliti dodatne simptome kako bi bila primljena u bolnicu i obavila dijagnostičke pretrage brže nego da se naručuje nekoliko mjeseci unaprijed na pretrage. Forenzični vještaci češće se susreću sa simuliranjem nego kliničari. Klijenti u terapijskim uvjetima mogu nesvjesno iskriviti informacije koje daju kliničarima, ali vrlo

298


rijetko imaju namjeru svjesno zavarati i manipulirati. Tipičan forenzični klijent može imati priličnu dobit od nekih rezultata i formulacija vještaka. Velik broj forenzičnih klijenata manipulira kako bi se prikazali manje ili više bolesnima ovisno o kontekstu situacije. Smatra se da od 10 do 20% okrivljenih za kaznena djela pokušava simulirati. Simuliranje ili preuveličavanje simptoma može se pojaviti u slučajevima kada bolest može pomoći izbjegavanju ili smanjenju kazne, proglašavanju neubrojivim ili je korisna u stjecanju nekih prava i materijalnih naknada poput radne nesposobnosti ili psihičkih i tjelesnih oštećenja. Minimalizirane dokaza o psihičkim disfunkcijama, odnosno disimilacija i obrana od ekspresije psihopatoloških zbivanja mogu se javiti kada osoba nastoji zadržati određena prava, želi ih steći ili obnoviti (npr. vraćanje poslovne sposobnosti, prilikom procjene uvjetnog otpusta, otpuštanja s prisilne hospitalizacije ili skrbništva nad djecom prilikom rastave braka). Međutim, disimilacija nije rijedak fenomen ni kod procjene ubrojivosti nakon počinjenja kaznenih djela, a za forenzičnog psihijatra je osobito bitna pri procjeni mogućnosti otpusta iz forenzične ustanove.

Prim. dr. sc. Tija Žarković Palijan i suradnici u tekstu Forenzično-psihijatrijska evaluacija osoba oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja daje nam uvodne odrednice ovog specifičnog fenomena, informira nas o osobitostima procjena PTSP-a, upoznaje nas s razinama ubrojivosti osoba oboljelih od PTSP-a, te terapijskim pristupima u njihovom liječenju. Budući da je dijagnosticiranje PTSP-a u velikoj mjeri povezano sa subjektivnim simptomima, od izuzetne je važnosti u forenzičnu evaluaciju uključiti što više objektivnih elemenata. Autori rada zaključuju da postoje dvije vrste problema s kojima se susreću forenzični psihijatri prilikom evaluacije osoba oboljelih od PTSP-a. Prvi se odnose na određivanje točnosti dijagnoze, a drugi o procjeni povezanosti i utjecaju dijagnoze na počinjeno kazneno djelo. Osobe oboljele od PTSP-a značajno više čine nasilje u obitelji, te zahtijevaju uz adekvatnu forenzično-psihijatrijsku procjenu i odgovarajući psihijatrijski i psihoterapijski tretman. U forenzičnom tretmanu nastoji se osobe oboljele od PTSP-a naučiti prepoznati i kontrolirati agresiju, naučiti živjeti s traumatskim iskustvima s manje nelagode i konflikata, uz traženje novih kreativnih okupacija.

Prof. dr. sc. Ivan Urlić u tekstu Ocjena straha u osoba s posttraumatskim stresnim poremećajem upoznaje nas s osnovnim obilježjima psihičke traume, dijagnostikom i kliničkom slikom psihičke traume, o nekim parametrima procjene težine PTSP-a, s Pra-vilnikom o utvrđivanju postotka oštećenja organizma hrvatskih ratnih vojnih invalida HRVI iz Domovinskog rata, kao i s Prijedlogom načela procjene intenziteta i trajanja PTSP-a. Poznato je da određeni psihosocijalni stres, odnosno dugotrajna stresna situacija (tzv. značajan životni događaj) može ubrzati i pridonijeti pojavi različitih poremećaja, ali razvoj PTSP-a ne može se povezati samo s tim uzrokom jer je povezana i s osobnom vulnerabilnosti osobe, tj. s okolnostima njezinog rasta, razvoja i formiranja ličnosti. Ljud-sko biće posjeduje različite mentalne mehanizme, među kojima su od posebnog značenja mehanizmi obrane koji se pokreću u nastojanju prilagodbe stresnom događaju ili situaciji. Razvoj PTSP-a je znak da ti mehanizmi nisu bili dovoljno efikasni u prilagodbi na stresnu situaciju. U slučaju razvoja kroničnog PTSP-a razvidno je da "vrijeme ne liječi sve rane", te da se razvija poremećaj prilagođavanja, a ponekad i trajne promjene ličnosti. Važno je imati na umu da traumatski čimbenici, odnosno dugotrajna traumatizirajuća situacija pokazuje značajno variranje u odnosu na karakteristike funkcioniranja pojedine osobe

299


premorbidno, tj. prije nastanka kritičnog događaja, odnosno situacije. Procjena trpljenja duševnih boli (strahova u forenzičnom poimanju) predstavlja vrlo kompleksan zadatak pri vještačenju. Pri tome treba naglasiti da su osim strogo profesionalnih procjena psihijatra i psihologa, ponekad važna i mišljenja liječnika somatske medicine, te objektivni podaci iz izvješća o traumatskom događaju, kao i iskazi svjedoka ili dokumentacija koja potvrđuje psihičku traumu. PTSP se u današnje vrijeme povezuje s različitim aspektima psihološke traumatizacije (različite vrste zlostavljanja od djetinjstva, seksualno iskorištavanje, radne nesreće, prometne nesreće, ratni događaji, prirodne katastrofe i dr.) i drugim događajima koji podižu doživljaj straha, često do paničnih razmjera. Stres i strah mogu slijediti osjećaji krivnje, srama, poniženja, gubitka slike o sebi, osjećaj beznađa, suicidalna promišljanja i sl. Stres kao dio životnog iskustva često pokazuje epidemijske razmjere širenja i predstavlja sve veći javnozdravstveni i sudski problem. U identificiranju psihičke traume i njezinih posljedica sud, odnosno sudska praksa igraju jednu od ključnih uloga.

Ova knjiga također je i vrijedan udžbenik koji će naći široku primjenu u Hrvatskoj, te kao takva pomoći ne samo stručnjacima na području mentalnog zdravlja, nego i svima koji su u kontaktu s njima. Osobitu vrijednost knjizi daju mnogobrojni prikazi slučajeva iz kliničke i forenzične prakse autora.

Ostaje otvorena mogućnost i treće takve knjige, jer potreba i zanimanje uvelike postoje.

Prikaz pripremila: Daša POREDOŠ LAVOR*

* mr. sc. Daša Poredoš Lavor, dipl. socijalna radnica, NPB "Dr. Ivan Barbot" Popovača.

300

Primljeno: srpanj 2008.

Prikaz knjige: Zorislav Kaleb - Djelovanje kaznene presude na parnični postupak

/Vizura, Zagreb, 2008./

Nedavno je u izdanju nakladničke kuće Vizura objavljena knjiga mr. sc. Zorislava Ka-leba, suca Kaznenog odjela Općinskog suda u Zagrebu, Djelovanje kaznene presude na parnični postupak s podnaslovom Vezanost parničnog suda za pravomoćnu presudu kaznenog suda.

Knjiga Djelovanje kaznene presude na parnični postupak predstavlja autorov izra-đeni i obranjeni magistarski rad na poslijediplomskom znanstvenom studiju iz trgovačkog prava i prava društava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dana 4. travnja 2006. godine na temu Vezanost parničnog suda za pravomoćnu presudu kaznenog suda pred Povjerenstvom koje su činili akademik Jakša Barbić, predsjednik Povjerenstva, prof. dr. sc. Mihajlo Dika kao mentor, te prof. dr. sc. Davor Krapac i dr. sc. Branko Vukmir kao članovi Povjerenstva. Isti rad je autor u međuvremenu dijelom prilagodio radi objave kao monografije, a također je unio i izmjene koje su se u međuvremenu dogodile našem pozitivnom zakonodavstvu.

U knjizi se obrađuje odnos između parničnog i kaznenog postupka, vezanost par-ničnog suda za pravomoćnu osuđujuću presudu kaznenog suda po tužbi iz istog događaja, prejudicijelno djelovanje presude kaznenog suda na parnični postupak, djelovanje kaznene presude kao pravno relevantne činjenice u parničnom postupku, prekid postupka po od-luci suda u parničnom postupku, donošenje pravomoćne kaznene presude kao razlog za ponavljanje parničnog postupka, te neki zaključni prijedlozi de lege ferenda. Rad dijelom komparativno obrađuje istu materiju i u nekim drugim zakonodavstvima u opsegu koliko je to zanimljivo za našeg praktičara. Knjiga je rezultat dvogodišnjeg istraživanja autora prvenstveno odluka Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te potom i dostupnih odluka drugih domaćih i stranih sudova.

U knjizi je uključen i obrađen odnos te međusobna povezanost između određenih instituta parničnog i kaznenog postupka. Aktualnost knjizi posebno daje naša pravosudna situacija u kojoj se nastoji što brže riješiti stari kazneni i parnični predmeti, te upravo ona ukazuje i otkriva neke procesne mogućnosti kojima se može znatno ubrzati kazneni postupak.

Knjiga je namijenjena prvenstveno praktičarima, koji se u praksi susreću s istim kaznenim djelima, dakle kaznenim, prekršajnim i parničnim sucima, državnim odvjet-nicima, odvjetnicima te osiguravateljima, pravnicima u trgovačkim društvima. Također

301

Prikaz knjige: Zorislav Kaleb - Djelovanje kaznene presude na...Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 300-302

ona može korisno poslužiti i studentima poslijediplomskih studija iz područja građanskog procesnog prava i kaznenopravnih znanosti pri pripremanju ispita i pisanju seminarskih radova.

Recenzenti knjige su bili doc. dr. sc. Mario Jelušić docent Pravnog fakulteta Sve-učilišta u Zagrebu i novoimenovani sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, mr. sc. Ivica Pezo, predsjednik Općinskog građanskog suda u Zagrebu i Dražen Jakovina, sudac Županijskog suda u Zagrebu. Kroz knjigu autor nastoji povezati kazneni i građanski po-stupak te otkriti i razjasniti situacije gdje dolazi do preklapanja u nadležnosti i povezanosti između njih. U knjizi su uvodno pri determiniranju predmeta rada naznačena općenito osnovna obilježja gospodarskih kaznenih djela te institucija vrijednosnih papira.

U radu su dani i neki prijedlozi de lege ferenda koje bi zakonodavac trebao uvažiti pri budućim izmjenama i dopunama ZPP-a i ZKP-a. Autorova izlaganja su jednostavna, koncizna, sustavna, primjereno objašnjena i obrazložena, a u knjizi se je koristio standar-dnim hrvatskim nazivljem pravnih znanosti u odnosu na kazneno i građansko procesno pravo. Knjiga je pisana jasno i razumljivo uz u bitnome korektnu uporabu terminologije te odgovarajućih znanstvenih metoda istraživanja. Proučena i obrađena je gotovo sva relevantna domaća literatura, te dijelom i strana literatura. Uložen je značajan trud u ekspliciranju i savladavanju ključnih problema koje izabrana tema otvara.

Primjenjujući komparativnu i analitičku metodu autor je znanstveno razradio cjeline, te knjiga po načinu pristupa i obradi teme predstavlja doprinos hrvatskoj znanosti. Rezul-tati istraživanja kroz prikupljenu sudsku praksu pokazuju potrebu za većom suradnjom kaznenog i parničnog postupka.

Iako kazneni i parnični postupak predstavljaju dva srodna kognicijska sudska postupka, njihova je temeljna zadaća različita. Ova se dva postupka razlikuju u dijelu procesnih načela, te u pogledu dužnosti i načina utvrđivanja istine. Prisutna je obostrana nezavisnost parničnog i kaznenog suda, ali i određena obostrana vezanost parničnog i kaznenog pravosuđa. Kao dio jedinstvenog pravosuđa u kaznenom postupku temeljna je zadaća suda utvrditi je li određena osoba počinila neko kazneno djelo predviđeno zakonom, te utvrdi li počiniteljevu krivnju treba mu izreći zakonom propisanu sankciju. Nasuprot tome, parničnom je postupku svrha da u njemu sud riješi građanskopravni spor o prav-nom odnosu koji je nastao između pravnih subjekata. Pitanje vezanosti parničnog suda za pravomoćnu presudu kaznenog suda predstavlja jedan od aspekata šireg problemskog kompleksa djelovanja odluka sudbene vlasti, te međusobne vezanosti pojedinih grana pravosuđa za odluke koje su donesene u različitim postupcima, kaznenom odnosno par-ničnom. U tom smislu djelovanje kaznene presude u parničnom postupku ima više razina. Kaznena presuda u parničnom postupku može predstavljati dokaz određenih činjenica koje su u njoj utvrđene, pa je parnični sud vezan za pravomoćnu osuđujuću presudu kaznenog suda po tužbi iz istog događaja. Pored toga kaznena presuda u parničnom postupku može djelovati prejudicijelno, kao što se i pred kaznenim sudom može javiti prethodno pitanje iz građanskog prava. Konačno, kaznena presuda može djelovati također i kao pravno relevantna činjenica. Pored navedenoga, različiti aspekti djelovanja kaznene presude do-bivaju posebno značenje kroz odluke Europskoga suda za ljudska prava u primjeni članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine, gdje se na određeni način zahtijeva da bi odluka koja potječe iz jednog postupka

302

Prikaz knjige: Zorislav Kaleb - Djelovanje kaznene presude na...Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 300-302

smjela djelovati prema strankama u drugom postupku, tek ukoliko im je bilo omogućeno da su u svojstvu stranaka sudjelovale i u postupku iz kojega ona potječe.

Autor u svojim zaključnim razmatranjima iznosi mišljenje da bi u budućoj noveli Zakona o parničnom postupku trebalo izmijeniti članak 12. stavak 3. zato što se ukazuje potrebnim vezanost parničnog suda i na prekršajna rješenja, naročito kada se radi o prekršajima u kojima je prouzročena šteta, što proizlazi iz jedne odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske iz 1999. godine u vezi s carinskim prekršajem. Pored tog prijedloga, autor navodi i niz drugih prijedloga de lege ferenda.

Radom su u određivanju njegova predmeta izložena temeljna obilježja parnične i kaznene jurisdikcije. Izložene su i razlike i sličnosti, te potreba i mogući načini djelova-nja kaznene presude u parničnom postupku, kao i presude parničnog suda u kaznenom postupku. U dijelu rada o vezanosti parničnoga suda za pravomoćnu osuđujuću presudu kaznenoga suda po tužbi iz istog događaja, autor raspravlja o značenju osuđujuće kaznene presude kao dokaza u parničnom postupku, kao i vezanost parničnoga suda za utvrđenja činjenica u kaznenoj presudi. U dijelu rada u kojem se izlaže prejudicijelno djelovanje kaznene presude, kao i presude parničnog suda u kaznenom postupku, poredbenom metodom istražuje se opća pravila Zakona o parničnom postupku. Konačno, dio rada u kojemu se raspravlja o djelovanju kaznene presude kao pravno relevantne činjenice u parničnom postupku, autor istražuje kroz različite moguće odluke kaznenog suda, kako onih osuđujućih, tako i kroz oslobađajuće odnosno kroz one kojima se optužba odbija. U tom sklopu obrađuje se i mogućnost da se parnični postupak ponovi ukoliko bi se na-knadno donijela kaznena presuda uslijed kaznenih djela sudionika u postupku, kao i zbog promjene kaznene presude na kojoj je utemeljena presuda parničnog suda. Autorov stil pisanja je jasan, razumljiv i akribičan. Široka primjena različitih znanstvenih metoda uvjet je sveobuhvatnom promišljanju raznih aspekata zadane teme. Autor vrlo dobro poznaje relevantnu znanstvenu i stručnu literaturu, poglavito domaću, ali u velikoj mjeri i stranu. Obrađujući temu svojega rada uložio je trud vrijedan pažnje uspješno izlažući pojedina pitanja iz ove problematike, pa njegova razmatranja i zaključci svakako predstavljaju do-prinos hrvatskoj znanosti parničnoga i kaznenog procesnog prava. Knjiga u svom prilogu sadrži Zakon o sudovima, Zakon o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika te Sudski poslovnik čije je redakcijske pročišćene tekstove priredio autor.

Radi se o doista vrijednom izvornom radu koji obrađuje važnu i aktualnu temu, pa knjigu autora mr. sc. Zorislava Kaleba Djelovanje kaznene presude na parnični postupak svakako možemo preporučiti čitateljima kojima su potrebna specijalistička znanja iz predmetnog područja kao zanimljivo te korisno znanstveno i stručno štivo.

Prikaz pripremila: Renata PRAŽETINA*

* Renata Pražetina, dipl. iur., sutkinja Općinskog suda u Ivanić Gradu i izmiritelj Centra za mirenje pri HGK.

POLICIJA I SIGURNOST

SADRŽAJ 2008.

304

Sadržaj policije i sigurnosti za 2008. Polic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 303-306

AUTORI

Autor Broj Stranica

Britvec Anita 1-2 16-26Bukovčan Dragica 1-2 120-122Gačić Milica 1-2 37-89Grgić Zoran 1-2 101-104Kancir Krešo 3-4 243-253Karas Željko 1-2 1-15Klarić Dubravko 3-4 219-242Kovač Marina 1-2 90-100Kovačević Dražen 1-2 90-100Lavor Poredoš Daša 1-2; 3-4 10-104; 295-299Liker Branimir 3-4 181-191Ljubin Tajana 1-2 16-26Magušić Franjo 3-4 192-218Maršić Matko 1-2 16-26Mendaš Danijel 3-4 181-191Modly Duško 3-4 125-151Mustapić Jelena 1-2 90-100Palijan Žarković Tija 1-2 90-100Petrovič Danilo 3-4 254-261Petković Željko 1-2 111-119Podhraški Franjo 3-4 243-253Pražetina Renata 3-4 300-302Pušeljić Mato 3-4 192-218Radmilović Želimir 3-4 159-180Rubeša Davorin Josip 3-4 152-158Savić Dean 3-4 181-191Stolnik Damir 1-2 105-109Šantek Marijan 3-4 263-294Šuperina Marijan 3-4 125-151Tošić Goran 1-2 101-104Tršinski Stjepan 3-4 243-253Vrđuka Alenko 1-2 27-36Zidar Davor 3-4 152-158

305


Članci

Broj Stranica

Željko KARAS: Ujednačenost sudskih odluka o izdvajanju općih policijskih izvida (stručni članak) ........................................................ 1-2 1-15

Matko MARŠIĆ, Tajana LJUBIN, Anita BRITVEC: Evaluacija dvije metode nastave za sigurnost rukovanja vatrenim oružjem (stručni članak) ..................................................................................... 1-2 16-26

Alenko VRĐUKA: Taktika policijskog postupanja na mjestu eksplozije radiološke bombe (stručni članak) ...................................... 1-2 27-36

Milica GAČIĆ: Minimalni englesko-hrvatski vokabular propisa o sigurnosti prometa na cestama (stručni članak) .................................. 1-2 37-89

Marina KOVAČ, Tija ŽARKOVIĆ PALIJAN, Dražen KOVAČEVIĆ, Jelena MUSTAPIĆ: Neubrojivi mentalno retardirani počinitelji kaznenog djela (stručni članak) ........................................................... 1-2 90-100

Duško MODLY, Marijan ŠUPERINA: Kriminalistički sadržaji rekonstrukcije (stručni članak) ............................................................ 3-4 125-151

Davorin Josip RUBEŠA, Davor ZIDAR: Neki pokazatelji generiranja metaboličkog sindroma policijskih službenika (stručni članak) ......... 3-4 152-158

Želimir RADMILOVIĆ: Biometrijska identifikacija (stručni članak) ..... 3-4 159-180

Dean SAVIĆ, Branimir LIKER, Danijel MENDAŠ: Suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari: strateško planiranje .............................................................................. 3-4 181-191

Mato PUŠELJIĆ, Franjo MAGUŠIĆ: Uprava i policija ............................ 3-4 192-218

Dubravko KLARIĆ: Današnji trendovi kriminala u svezi sa zloporabom droga i važne karakteristike kriminalističko-metodičkog pristupa u suzbijanju .......................................................................................... 3-4 219-242

Pogledi i mišljenja

Franjo PODHRAŠKI, Stjepan TRŠINSKI, Krešo KANCIR: Prijedlog unapređenja rada policije uvođenjem videonadzora javnih prostora ..................................................................................... 3-4 243-253

306


Danilo PETROVIĆ: Onečišćenje kao posljedica (ne)sigurnosti prometa . 3-4 254-261

Iz prakse za praksu

Daša POREDOŠ LAVOR, Goran TOŠIĆ, Zoran GRGIĆ: PTSP i poteškoće obiteljskog funkcioniranja .................................................. 1-2 101-104

Damir STOLNIK: Banke kao mjesta počinjenja kaznenih djela razbojništva .......................................................................................... 1-2 105-109

Marijan ŠANTEK: Postupanja policije u tuđem domu ............................. 3-4 263-294

Prikazi i osvrti

Zastupljenost maloljetnika i mlađih punoljetnika u strukturi prijavljenih počinitelja kaznenih djela zloporabe opojnih droga iz članka 173. KZ-a, Pula 24.-26. rujna 2006. godine (Željko PETKOVIĆ) .............. 1-2 111-119

Međunarodni skup "Suvremena policijska edukacija", Skopje 10. i 11. lipnja 2007. (1st International Conference "Contemporary/Modern Police Education" Police Academy – Skopje) (Dragica BUKOVČAN) ....................................................... 1-2 120-122

Prikaz knjige: Skupina autora – Iz forenzične psihijatrije 2 (Daša POREDOŠ LAVOR) .................................................................. 3-4 295-299

Prikaz knjige: Zorislav Kaleb – Djelovanje kaznene presude na parnični postupak (Renata PRAŽETINA) .......................................... 3-4 300-302

307

Popis izdanja MUP-a RHI. KAZNENO PRAVO

1. Bayer, V.: Teorija kaznenog procesnog prava, Knjiga II., 1995 ....................... 49,00 kn

II. KRIMINALISTIKA

1. Roso, Z.: Informativni razgovor i intervju, II. dopunjeno izdanje, 1995 ......... 49,00 kn2. Roso, Z.: Poligraf u kriminalistici, 1996 .......................................................... 45,00 kn3. Sačić, Ž.: Organizirani kriminalitet u Hrvatskoj, 1997 .......................... 40,00/65,00 kn4. Tulezi, J.: Kriminalitet djece i mladeži, 1997 ......................................... 45,00/58,00 kn5. Brnetić, Gluščić, Šuperina: Kriminalistika - odabrana poglavlja iz kriminalističke

metodike, skripta, 1998 ..........................................................................50,00/60,00 kn6. Šuperina, M.: Kriminalistička praksa-dnevnik stručne prakse, 1998 ... 66,00/110,00 kn7. Tulezi, J.: Razbojništva i postupanje policije, 1998 .............................. 80,00/160,00 kn8. Pavišić, B.: Uvod u kriminalistiku, 2002 .........................................................50,00 kn9. Šimović, V.: Uvod u kriminalističku analitiku s praktikumom, 2002 ...........280,00 kn10. Modly, D.: Nasilje nad djecom i zlostavljanje djece, 2006 ........................... 150,00 kn

III. SIGURNOST PROMETA

1. Kovačić, Z.: Toksikološka vještačenja u prometu, 1996 .................................. 10,00 kn2. Gledec, M.: Sigurnost prometa I., II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 1996 .30,00 kn3. Gledec, M.: Sigurnost prometa II, 1996 ........................................................... 25,00 kn4. Gledec, M: Sigurnosni aspekti tehničkog uređenja prometa, 1997 ....... 35,00/45,00 kn5. Gledec, M.: Vježbe iz sigurnosti prometa, 1998 .................................. 72,00/120,00 kn6. Krešić, Ž.: Zaštita civilnoga zračnog prometa, 1999 .............................50,00/60,00 kn7. Stella, Jamičić: Školske prometne jedinice, 1999 ...................................30,00/40,00 kn

IV. BIBLIOTEKA ISTRAŽIVANJA

1. Kozarić-Kovačić, D.: Alkoholičari počinitelji kaznenih djela, 1996 ............... 15,00 kn2. Singer, M.: Sociodemografske i fenomenološke karakteristike kriminaliteta

maloljetnika na području Županije istarske, 1996 .......................................... 10,00 kn3. Singer, M.: Sociodemografske i fenomenološke karakteristike kriminaliteta

maloljetnika na području Županije međimurske, 1996 ...................................... 5,00 kn4. Singer, M.: Sociodemografske i fenomenološke karakteristike kriminaliteta

maloljetnika na području Županije varaždinske, 1996 .................................... 10,00 kn

308

Popis izdanja MUP-a RHPolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 307-310

5. Kovčo, I.: Sociodemografske i fenomenološke karakteristike kriminaliteta maloljetnika na području Županije splitsko-dalmatinske, 1996 ..................... 15,00 kn

6. Cajner Mraović, I.: Sociodemografske i fenomenološke karakteristike kri mi- naliteta maloljetnika na području Županije bjelovarsko-bilogorske, 1996 ...... 15,00 kn

V. UDŽBENICI IZ STRANIH JEZIKA

1. Bukovčan, D.: Wörterverzeichnis, 1995 ........................................................... 10,00 kn2. Petrić, D.: At Your service I., 1996 ...................................................................40,00 kn3. Gačić, M.: Le francais pour les policiers, 1997 ............................................. 120,00 kn4. Gačić, M.: Pregled gramatike francuskog jezika i kriminalističko

pravni rječnik,1997 ...........................................................................................80,00 kn5. Dragičević, Bukovčan: Im Dienste des Bürgers, 1997 ...................... 120,00/160,00 kn6. Dragičević, D.: Ihnen zur Verfüegung da: Deutsch fuer

Polizeibeamte, 1998 ............................................................................... 65,00/85,00 kn7. Gačić, M.: English for police officers I, II. izmijenjeno i dopunjeno

izdanje, 1998 ........................................................................................ 80,00/100,00 kn8. Petrić Dunaj, D.: English for Border Police Officers, 2005 ............................ 55,00 kn9. Bašić, T.: Crime doesn't pay (but criminal do)

Student's Book+Glossary, 2007 ...................................................................... 235,00 kn

VI. ZAKONI I PROPISI

1. Hirjan, Singer: Komentar Zakona o sudovima za mladež i kaznenih djela na štetu maloljetnika, 1998 ...................................... 160,00/200,00 kn

2. Masnjak, Kaselj.: Sprječavanje pranja novca - zakon, pravilnik, konvencija, 1998 ....................................................................................50,00/60,00 kn

3. Pavišić, Veić: Komentar Kaznenoga zakona, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 1999 ...................................................... 180,00/250,00/300,00 kn

4. Nađ/Gluščić: ZBIRKA PROPISA - KNJIGA I. Zakon o policiji i Pravilnik o načinu policijskog postupanja sa stvarnim kazalom, 2007....................................................................................30,00 kn

VII. UDŽBENICI I PRIRUČNICI ZA VISOKU POLICIJSKU ŠKOLU

1. Jurina, M.: Rukovođenje i organizacijsko ponašanje, 1994 ............................60,00 kn2. Petz, B.: Statističke metode za praksu, 1994 ................................................... 49,00 kn3. Lebeda, N.: Stožerno rukovođenje u policiji, 1996 .........................................20,00 kn4. Rubeša, D. J.: Policijska kineziologija, 1997 ......................................... 45,00/58,00 kn

309


5. Lebeda, Magušić.: Rukovođenje i zapovijedanje, 1997 ..................................40,00 kn6. Kozarić-Kovačić, D.: Forenzička psihijatrija, 1998 .......................... 120,00/160,00 kn7. Kozarić-Kovačić, D.: Materijalni tragovi (prijevod), 1998 ...............100,00/200,00 kn8. Lebeda, N.: Vojnopolicijska borbena obuka - temeljna taktička obuka

vojnika, 1998 ........................................................................................ 80,00/160,00 kn9. Horvatić, Ž.: Osnove kriminologije, 1998 ........................................... 70,00/100,00 kn10. Džoić, D.: Javno pravo, 1998 ...............................................................40,00/60,00 kn11. Šimović, Šimundić, Bača: Policija i informatika, 1998 ..................... 90,00/120,00 kn12. Matković, H.: Suvremena politička povijest Hrvatske,

III. dopunjeno izdanje, 1999 ..........................................................................96,00 kn13. Jurina, Jurković, Pušeljić: Elementi organizacije policije 1999 ...... 100,00/130,00 kn14. Kolar-Gregorić, T.: Praktikum kriminalističke tehnike, 1999 .......... 70,00/100,00 kn15. Marušić, A.: Temeljni pojmovi ustavnog prava, 1999 ................................... 35,00 kn16. Horvatić, Cvitanović: Politika suzbijanja

kriminaliteta, 1999 ...........................................................................100,00/200,00 kn17. Veić, P.: Zakonita uporaba sredstava prisile kao razlog

isključenja protupravnosti, 2000 .......................................................130,00/170,00 kn18. Modly, D.: Osiguranje mjesta kaznenog događaja, 2001 .................. 80,00/100,00 kn19. Gačić, M.: Pisanje i objavljivanje znanstvenih i stručnih radova, 2001 ...... 100,00 kn20. Ivanda, S.: Schengenski sporazumi i unutarnja sigurnost, 2001 ................ 150,00 kn21. Ivanda, S.: Zaštita državnih granica, 2003 ................................................. 150,00 kn22. Kolar-Gregorić, T.: Kriminalistička tehnika, 2004 .......................................60,00 kn23. Tatalović, Bilandžić: Osnove nacionalne sigurnosti, 2005 ......................... 100,00 kn

VIII. PRIRUČNICI I MONOGRAFIJE ZA PERMANENTNO OBRAZOVANJE

1. Čukljaš, Đ.: Tajno komuniciranje špijuna, 1994 .............................................. 25,00 kn2. Gorkić, S.: Postupak policajca na mjestu nasilne smrti, 1994 ..........................6,50 kn3. Blažek, Nj.: Sigurnost u intervenciji policije, 1996 .........................................30,00 kn4. Pervan, V.: Osnove prve med. pomoći za prometne

policajce, 1998 .......................................................................................20,00/32,00 kn5. Purišić, A.: Uređaji i oprema za protueksplozijsku zaštitu,

(prijevod), 1998 ......................................................................................40,00/52,00 kn6. Akmadžić, Z.: Informacijski sustav MUP-a RH, 1998.,

(za internu uporabu) ......................................................................................... 70,00 kn7. Kopal, R.: Primjena analitičkog softvera, 2002 ............................................ 150,00 kn8. Mršić, Ž.: Prevencija i represija u suzbijanju cestovne prometne

delinkvencije, 2005 ........................................................................................ 150,00 kn9. Kratohvil, M.: Priručnik prve pomoći za policajce, 2006 ................................20,00 kn

310


10. Zmijarević, M.: Policija u Hrvatskoj od 1941. do 2001., 2007 ......................200,00 kn Krimarak 5: Metodika istraživanja čedomorstva

(Modly, Barišić), 1998 .......................................................... 35,00/50,00 kn Krimarak 6: Kaznena djela protiv spolne slobode i ćudoređa na štetu djece

i maloljetnika (D. Modly), 1999 ...........................................40,00/70,00 kn Krimarak 8: Utvrđivanje i razjašnjavanje samoubojstva

pomoću indicija, (D. Modly), 2001 ..................................................40,00 kn Krimarak 9: Kriminalistička identifikacija osoba

(T. Kolar-Gregorić), 2002 ............................................................... 70,00 kn Krimarak 10: Kriminalistička taktika – pojam, načela,

prijave (D. Modly), 2002 ...............................................................60,00 kn Krimarak 11: Način saznanja o pripremanju ili postojanju

kriminalnih događaja - izvori saznanja (otkrivačka djelatnost policije) (M. Jelenski), 2003 ........................................................................ 35,00 kn

Infoarak 1: Dijagramske metode projektiranja informacijskih sustava (Z. Golubić), 2003 .......................................90,00 kn

IX. OSTALA IZDANJA

1. Golubić, Ž.: Zrakoplovno naoružanje, 1998 ...................................... 120,00/150,00 kn2. Mršić, G.: Identifikacija vozila na osnovi FIN oznaka, 1998 ................60,00/80,00 kn3. Bilandžić, M.: Politički i obavještajno-sigurnosni sustav

Ujedinjenog Kraljevstva, 2000 ............................................................ 80,00/100,00 kn4. Taletović, H.: Kemijska sredstva za policijsku uporabu

s taktikom postupanja, 2006 ............................................................................ 45,00 kn

X. NOVA IZDANJA

1. Krimarak 12: Rad na mjestu događaja (Ž. Radmilović), 2008. ....................... 25,00 kn2. Pušeljić/Magušić/Nađ: Organizacija i funkcioniranje policije, 2008. ............. 70,00 kn3. Krimarak 13: Privremeno oduzimanje predmeta (D. Savić), 2008. ................ 35,00 kn

Narudžbe se šalju na adresu:

MUP RH, Policijska akademija, Odjel za nakladničko-knjižničnu djelatnost, Avenija G. Šuška 1, 10 040 Zagreb, tel.: (01) 23 91 595, fax.: (01) 23 91 419.Uplata se vrši na žiro-račun državne riznice: 1001005-1863000160s pozivom na broj 63 7005-713-22365.Devizni račun MUP-a RH: IBAN HR1023400091510296936 SWIFT PBZGHR2X s pozivom na broj 05-22721.

Potvrdu o uplati potrebno je dostaviti na broj faksa: (01) 23 91 419.

311

Upute suradnicima

Policija i sigurnost objavljuje recenzirane znanstvene i stručne radove iz područja po-licije i policijske znanosti, kriminalistike, kaznenog materijalnog, procesnog i izvršnog prava, međunarodnoga javnog i kaznenog prava, nacionalne sigurnosti, kriminologije, penologije, viktimologije, sudske medicine, forenzičke psihologije i psihijatrije te srodnih grana (npr. povijest policije, forenzička antropologija, kriminalistička statistika i sl.). Ta-kođer objavljuje radove koji ne podliježu recenzijskom postupku u rubrikama: Iz prakse za praksu, Sudska praksa, Pogledi i mišljenja te Prikazi i osvrti.

Uredništvo prima neobjavljene radove i/ili radove koji nisu upućeni drugome radi objavljivanja. Tekst rada dostavlja se na disketi ili CD-u napisanom u Microsoft Wordu 6.0 ili novija verzija, zajedno s tri ispisa teksta u dvostrukom proredu, od kojih jedan ispis rada ne sadrži ime i prezime autora (koautora) i njegove (njihove) identifikacij-ske podatke. Tekst treba biti ispisan na formatu papira A4, pisan u Times New Roman, veličine slova (font) 12, s poravnatim obostranim marginama koje su sa sve četiri strane veličine 3 cm. Stranice teksta potrebno je numerirati na dnu stranice desno.

Opseg ukupnog rada ograničen je, u pravilu, do 1,5 autorskog arka (16 kartica čini jedan autorski arak ili 30 000 znakova). Uredništvo zadržava pravo da rukopis prilagodi općim pravilima uređivanja časopisa.

U lijevom gornjem kutu naslovne stranice rada piše se puno ime i prezime autora (ili više njih, jedan ispod drugog), a u napomenama ispod crte (fusnota) navodi se znan-stveno-nastavno i/ili nastavno zvanje, naziv ustanove u kojoj autor (i) radi i njegova funkcija. Naslov rada se piše malim slovima po sredini stranice, te mora biti koncizan i informativan.

Nastavak rada, za recenzirane članke, sadrži sažetak, koji ne treba prelaziti više od 250 riječi, kojim se na skraćeni način predstavlja sadržaj članka, opći prikaz teme, metodologija rada, postavljene teze i sl. Ispod sažetka pišu se ključne riječi, ali ne više od šest ključnih pojmova.

Tekst članka koji podliježe recenziji dijeli se na uvod, razradu teme (koja se dijeli na poglavlja i potpoglavlja) i zaključak. Naslovi uvoda, poglavlja i zaključka pišu se velikim tiskanim slovima, a naslov potpoglavlja malim slovima. Ako je tekst popraćen slikama, grafikonima i drugim prikazima, ispod njih treba stajati njihova numeracija i njihov kraći opis sadržaja (legenda do dva retka). Napomena ispod crte (fusnota) koristi se za popratni komentar ili objašnjenje koji opsegom zadovoljava informativnost napo-mene. Podaci o citiranom tekstu ili pozivanje na tuđi rad pišu se na kraju teksta, ili u samom tekstu − u zagradi. Navodi se: prezime autora, godina izdanja, a ukoliko se dio teksta citira, navodi se i broj stranice. [Primjerice, za pozivanje na tekst (Dujmović, 2003) ili citiranje teksta (Modly, 1996:53).]

Na kraju rada navodi se popis korištene literature poredane i numerirane po abe-cednom redu prezimena autora (ili prvog autora). Ukoliko se koristilo više radova istog autora, oni se navode po kronološkom redu objavljivanja od kasnijeg prema ranijem.

312

Upute suradnicimaPolic. sigur. (Zagreb), godina 17. (2008), broj 3-4, str. 311-312

Radovi se citiraju na sljedeći način:

a) iz knjige Matković, H. (2006). Na vrelima hrvatske povijesti. Zagreb: Golden marketing

– Tehnička knjiga. Horvatić, Ž., Cvitanović, L. (1999). Politika suzbijanja kriminaliteta. Zagreb:

MUP-a RH.b) iz članka Solomun, D. (2006). Ekonomski aspekti nacionalne sigurnosti. Policija i sigur-

nost, 15(1-2), 1-21.c) iz dijela knjige ili zbornika Josipović, I. (1996). Pravni i politički aspekti nastanka Međunarodnog kaznenog

suda za bivšu Jugoslaviju. U: Šimonović, I., Vukas, B., Vukmir, B. (urednici). Hrvatska i Ujedinjeni narodi. Zagreb: Organizator, 183-196.

d) iz diplomskog, magistarskog ili doktorskog rada ili disertacije Pogačić, K. (2006). Zadaci, ovlasti i mogućnosti Hrvatske gorske službe spašava

nja u akcijama traganja za nestalim osobama. Diplomski rad. Zagreb: Policijska akademija, Visoka policijska škola.

Ako se koristio rad objavljen na internetu, pored navedenih podataka potrebno je navesti punu adresu www stranice i dan kada je stranica korištena (npr. http://www.mup.hr - 20. 12. 2006.).

Na kraju teksta se prilaže sažetak članka napisan u trećem licu i preveden na engleski jezik.

Ispod sažetka navode se ključne riječi prevedene na engleski jezik.Za članke koji ne podliježu recenziji nije potrebno izraditi sažetak članka.Rukopise (koji se ne vraćaju) i dopise (koji pored ostalog sadrže: adresu autora,

kontakt telefon i/ili e-adresu, broj žiro-računa i naziv banke) Uredništvu se šalju na adresu: Policijska akademija, Odjel za nakladničko-knjižničnu djelatnost, za časopis Policija i sigurnost, Avenija Gojka Šuška 1, 10 040 Zagreb.

Uredništvo