radovi ff historija 2014

http://slidepdf.com/reader/full/radovi-ff-historija-2014 1/509
TRAVAUX TOME 3
SARAJEVO 2014
Ova knjiga Radova posveena je prof. dr. Ibrahimu Karabegoviu (1931-2011)
SARAJEVO 2014
Knjiga 3 2014.
Ova knjiga Radova posveena je prof. dr. Ibrahimu Karabegoviu (1931-2011)
REDAKCIONI ODBOR
Amila Kasumovi, Fahd Kasumovi, Amra Šai, Adnan Kaljanac, Haris Derviševi, Andrea Baoti, Amir Duranovi, Emir O. Filipovi
SEKRETAR REDAKCIJE Emir O. Filipovi
UREDNIK Esad Kurtovi
Nauna gledišta u pojedinim prilozima odraz su stavova autora, a ne nuno i Redakcije asopisa.
Ovaj broj Radova dio je izdavake aktivnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu planirane za 2013. godinu.
8/20/2019 Radovi FF Historija 2014
(1931-2011)
• 7
Sadraj
Rije redakcije ............................................................................................. 15 Amila Kasumovi, ivotni put prof. dr. Ibrahima Karabegovia (5. juni 1931 – 27. august 2011) .............................................................................. 17
OKRUGLI STOL ENE U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
Pejo oškovi, Krstjanice, bosanske redovnice, u oima suvremenika ...................... 23
Elmedina Duranovi, ene iz Bosne na trištu roblja u Dubrovniku 1279-1301 ...... 47
Enes Dedi, Uestalost enskih imena u srednjovjekovnoj Bosni ............................... 63
Narcisa Semi, Predstava ena na stecima u srednjovjekovnoj Bosni ...................... 75
Slaven Tadi, Nakit i nošnja ena u srednjovjekovnoj Bosni ..................................... 85
Irfan Teskeredi, Dvorske dame u srednjovjekovnoj Bosni ......................................93
Nedim Rabi, Maria ...on Bosnien, bosanska ojvotkinja – njemaka grofica ..... 105
Amer Sulejmanagi, “Anna de Bosna, de regno Dalmacie” – Ana od Švidnice (1339-1362) ................................................................................. 131
Denan Dautovi, Bosansko-ugarski odnosi kroz prizmu braka Ludovika I Velikog i Elizabete, kerke Stjepana II Kotromania ............................141
Amer Dardagan, O bugarskim princezama na bosanskom dvoru sa posebnim osvrtom na kraljicu Doroteju ..................................................... 159
Emir O. Filipovi, Kerka i unuk bosanskog vladara? Prilog prosopografiji i heraldici Kotromania ..........................................................169
Marjan Drma, Kraljevske svadbene sveanosti u srednjovjekovnoj Bosni ............... 185
Husein Sejko Mekanovi, Portret i nadgrobna ploa bosanske kraljice Katarine Kotromani (1425-1478) u Rimu .............................................. 199
Senja Mahini, ivotni put posljednje bosanske kraljice Mare, nakon propasti Bosanskog kraljevstva....................................................................... 211
Semir Hambo, Samostalnost u poslovnoj inicijativi dvije bosanske ojvotkinje: Jelena Hrani i Jelena Nelipi .............................................. 225
Esad Kurtovi, Najmljeno dojenje i odgoj malodobne djece u Dubrovniku i dubrovakom zaleu u razvijenom srednjem vijeku .........................235
Devad Drino – Benjamina Londrc, Posebnost pravnog poloaja ene u bosanskom srednjovjekovlju ........................................................................... 253
LANCI I RASPRAVE
Amra Šai, Mithraism in the territory of today’s Herzegovina ..............................263
Edin Veletovac, Kasnoantike bazilike u Bosni i Hercegovini .................................277
Esad Kurtovi, Vlasi Pilatovci ................................................................................. 301
Amila Kasumovi, ojek iz sjene: Eugen Sladovi pl. Sladoeviki ....................... 311
Mitsutoshi Inaba, Obitelj u modernoj Bosni i Hercegovini iz perspektive pedagogije Herberta Spencera ................................................................321
Amir Kliko, Prilog prouavanju stradanja Bošnjaka i Hrvata Prijedora 1992. ........................................................................................... 341
Mesud Šadinlija, Prsten za glavu adaje: Sarajevo u strateškim ciljevima Republike Srpske 1992-1995 ..................................................355
PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI
podruja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela, Knj. LXXXIII,Centar za balkanološka ispitivanja, Knj. 9, Sarajevo, 2012, 543 str. ..................... 387
Denan Brigi, Salmedin Mesihovi, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2011, 495 str. ................................392
Edin Veletovac, , IV i V , , , . 26, , 2002, 220 str. ...............................................................................395
Midhat Dizdarevi, , . ,
, 3, , 2005, 224 str. .......... 400 Midhat Dizdarevi, , – | Jewelry from Novo Brdo – From the Archaeological Collection of the Late Middle Ages, , , 2006, 301 str. ................................................................405
Senja Mahini, Esad Kurtovi, Vlasi Bobani, Društvo za prouavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, knj. I, sv. 1, Sarajevo, 2012, 162 str. ...........................................................................................409
Enes Dedi, Zrinka Pešorda Vardi, U predvorju vlasti. Dubrovaki antunini u kasnom srednjem vijeku, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku – Hrvatski institut za povijest, Zagreb-Dubrovnik, 2012, 240 str..........................415
Irfan Teskeredi, Dubravko Lovrenovi, Bosanska kvadratura kruga, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2012, 495 str. ............................................................ 418
Enes Dedi, Nenad Vekari, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 1: Korijeni, struktura i razvoj dubrovakog plemstva, Svezak 2: Vlasteoski rodovi (A-L), Svezak 3: Vlasteoski rodovi (M-Z), Zavod za
poijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Posebna izdanja, Serija: Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, Knjiga 17, Svezak 1-3, Zagreb-Dubrovnik, 2011-2012, 352, 336, 384 str. ................................................421
Enes Dedi, Zbornik radova: Stjepan Tomaševi (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva, ur. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest – Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu, Zagreb – Sarajevo, 2013, 294 str. ...........................................................................425
Nedim Rabi, Miroslav Palameta – Miro Ragu – Marinko Šutalo, Tajna Boljuni | The Mystery of Boljuni, Stolac, 2012, 170 str. ...............................429
, , , , , 2011, 254 . ...........................432
Lorens Kugi, Mustafa Spahi – Osman Lavi, Reis Mehmed Teufik efendija Azabagi, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, 280 str............................ 435
Lorens Kugi, Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi (Zbornik radova), Institut za istoriju, Posebna izdanja, Knjiga 9, Sarajevo, 2012, 259 str. ................438
Sanja Gladanac, Davor Kovai, Redarstveno-obavještajni sustav Nezavisne Drave Hrvatske od 1941. do 1945. godine, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009, 328 str. ..............................................................441
Mitsutoshi Inaba, Stefan Willer – Sigrid Weigel – Bernhard Jussen (Hg.), Erbe Übertragungskonzepte zwischen Natur und Kultur, Suhrkamp, Berlin, 2013, 274 str. ............................................................................444
Enes Dedi, Pedeset godina Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1963. – 2013. (istorijat i bibliografija izdanja), ur. Devad Juzbaši, prir. Melisa Fori – Minela elmo, ANUBiH CBI, Sarajevo, 2013, 170 str. ........................................................................ 450
Nedim Rabi, Ekonomska i ekohistorija: asopis za gospodarsku povijest i poijest okoliša, br. 6, Zagreb – Samobor, 2010, 271 str. ........................................453
Denan Dautovi, – , . 1,
, , 2013, 348 str. .................456
AKTIVNOSTI ODSJEKA ZA HISTORIJU
Kemal Abdi, Okrugli stol “Zemlje antikog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta”, Filozofski fakultet u Sarajevu, 7. maj 2013. godine .................. 463
Denan Dautovi, Šesta bijenalna konvencija Asocijacije za izuavanje perzijaniziranih društava (Sixth Biennial Convention of Persianate Societies), Sarajevo, 1 – 6. septembar 2013. godine .................................................469
Denan Dautovi, Izvještaj o radu Društva za prouavanje srednjovjekovne bosanske historije za 2012. i 2013. godinu ....................................473
Denan Dautovi, Okrugli stol “ene u srednjovjekovnoj Bosni”, Filozofski fakultet u Sarajevu, 29. novembar 2012. godine .....................................477
Denan Dautovi, Obiljeavanje 550 godina od pada srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva (1463 – 2013) ..........................................481
Amila Kasumovi, Znanstveni skup “Nijemci u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini – Nova istraivanja i perspektive | Die Deutschen in Kroatien und Bosnien und Herzegowina – Neue Forschungen und Perspektiven”, Filozofski fakultet u Sarajevu, 4-5. oktobar 2013. godine ........................................................................................ 487
IN MEMORIAM
Diplomirani studenti Prvog i Drugog ciklusa po Bolonjskom sistemu studiranja na Odsjeku za historiju, Katedri Historija umjetnosti i Katedri Arheologija (2012-2013) ..............................................................499
Spisak suradnika ....................................................................................... 505
A word from the Editor ......................................................................................................15
Amila Kasumovi, The Life Path of prof. dr. Ibrahim Karabegovi(5th June 1931 – 27 th August 2011) .......................................................................... 17
ROUND TABLE WOMEN IN MEDIEVAL BOSNIA
Pejo oškovi, Krstjanice, Bosnian nuns, in the eyes of contemporaries ......................23
Elmedina Duranovi, Women from Bosnia on the Slave Market in Dubrovnik 1279-1301 .............................................................................................. 47
Enes Dedi, Frequency of Female Names in Medieval Bosnia .................................. 63
Narcisa Semi, Representations of Women on the Steci of Medieval Bosnia ............ 75
Slaven Tadi, Jewellery and Clothing of Women in Medieval Bosnia ....................... 85
Irfan Teskeredi, Court Ladies in Medieval Bosnia ................................................ 93
Nedim Rabi, Maria …on Bosnien: Bosnian Dutchess – German Countess ........105
Amer Sulejmanagi, “Anna de Bosna de Regno Dalmacie” – Anna of Schweidnitz (1339-1362) .........................................................................131
Denan Dautovi, Relations between Bosnia and Hungary through the prism of the Marriage between Louis the Great and Elizabeth, the Daughter of Stjepan II Kotromani .................................................................1441
Amer Dardagan, Bulgarian Princesses on the Bosnian Court with special regard to Queen Doroteja .............................................................................159
Emir O. Filipovi, The Daughter and Grandson of a Bosnian ruler? A Contribution to the Prosopography and Heraldry of the Kotromani dynasty....................................................................................... 169
Marjan Drma, Royal Nuptial Festivities in Medieval Bosnia................................185
Husein Sejko Mekanovi, The Portrait and Tombstone of Bosnian Queen Katarina Kotromani (1425-1478) in Rome ..............................................199
Senja Mahini, The Life of the Last Bosnian Queen Mara after the fall of the Bosnian Kingdom.....................................................................................211
Semir Hambo, The Independece in Business Initiative of two Bosnian Dutchessess: Jelena Hrani and Jelena Nelipi .......................................................225
• 12
Esad Kurtovi, Breastfeeding for Hire and the upbringing of Under-Age Children in Dubrovnik and its Hinterland in the Late Middle Ages ..................... 235
Devad Drino – Benjamina Londrc, The Particularity of the Legal
Position of Women in Medieval Bosnia ................................................................... 253
ARTICLES AND TREATISES
Amra Šai, Mithraism in the territory of today’s Herzegovina ..............................263
Edin Veletovac, Late Antique Basilicas in Bosnia and Herzegovina ......................277
Esad Kurtovi, The Pilatovci Vlachs .......................................................................301
Amila Kasumovi, The Man from the Shadows:
Eugen Sladovi pl. Sladoeviki ................................................................................. 311 Mitsutoshi Inaba, The Family in Modern Bosnia and Herzegovina
from the perspective of the Pedagogy of Herbert Spencer ..........................................321
Amir Kliko, A Contribution to the Study of the Suffering of Bosniaks and Croats of Prijedor in 1992 .................................................................341
Mesud Šadinlija, A Ring for the Head of a Dragon: Sarajevo in the Strategic Goals of Republika Srpska 1992-1995 ..................................................... 355
BOOK REVIEWS AND RECENSIONS
Ivana Boi, Veljko Paškvalin, Antiki sepulkralni spomenici s podruja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela, Knj. LXXXIII, Centar za balkanološka ispitivanja, Knj. 9, Sarajevo, 2012, 543 str. ..................... 387
Denan Brigi, Salmedin Mesihovi, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2011, 495 str. ................................392
Edin Veletovac, ,
IV i V , , ,. 26, , 2002, 220 str. ...............................................................................395
Midhat Dizdarevi, , . , , 3, , 2005, 224 str. .......... 400
Midhat Dizdarevi, , – | Jewelry from Novo Brdo – From the Archaeological Collection of the Late Middle Ages, , , 2006, 301 str. ............................................................................................ 405
Emir O. Filipovi, Jagoda Juri-Kappel, Bosnien im Spiegel älterer Schriften. Philologisch-linguistische Studien | Bosna u ogledalu starije pismenosti. Filološko-lingvistike studije, Liaunigg, Wien, 2013, str. 172. ................................412
Enes Dedi, Zrinka Pešorda Vardi, U predvorju vlasti. Dubrovaki antunini u kasnom srednjem vijeku, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku – Hrvatski institut za povijest, Zagreb-Dubrovnik, 2012, 240 str..........................415
Irfan Teskeredi, Dubravko Lovrenovi, Bosanska kvadratura kruga, Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2012, 495 str. ............................................................ 418
Enes Dedi, Nenad Vekari, Vlastela grada Dubrovnika, Svezak 1: Korijeni, struktura i razvoj dubrovakog plemstva, Svezak 2: Vlasteoski rodovi (A-L), Svezak 3: Vlasteoski rodovi (M-Z), Zavod za poijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Posebna izdanja, Serija: Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, Knjiga 17, Svezak 1-3, Zagreb-Dubrovnik, 2011-2012, 352, 336, 384 str. ................................................421
Enes Dedi, Zbornik radova: Stjepan Tomaševi (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva, ur. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest – Katoliki bogoslovni fakultet u Sarajevu,
Zagreb – Sarajevo, 2013, 294 str. ...........................................................................421 Nedim Rabi, Miroslav Palameta – Miro Ragu – Marinko Šutalo, Tajna Boljuni | The Mystery of Boljuni, Stolac, 2012, 170 str. ...............................429
, , , , , 2011, 254 . ...........................432
Lorens Kugi, Mustafa Spahi – Osman Lavi, Reis Mehmed Teufik efendija Azabagi, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, 280 str............................ 435
Lorens Kugi, Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi (Zbornik radova), Institut za istoriju, Posebna izdanja, Knjiga 9, Sarajevo, 2012, 259 str. ................438
Sanja Gladanac, Davor Kovai, Redarstveno-obavještajni sustav Nezavisne Drave Hrvatske od 1941. do 1945. godine, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009, 328 str. ..............................................................441
Mitsutoshi Inaba, Stefan Willer – Sigrid Weigel – Bernhard Jussen (Hg.), Erbe Übertragungskonzepte zwischen Natur und Kultur, Suhrkamp, Berlin, 2013, 274 str. ............................................................................444
• 14
Enes Dedi, Pedeset godina Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1963. – 2013. (istorijat i bibliografija izdanja), ur. Devad Juzbaši, prir. Melisa Fori – Minela elmo,
ANUBiH CBI, Sarajevo, 2013, 170 str. ........................................................................ 450 Nedim Rabi, Ekonomska i ekohistorija: asopis za gospodarsku povijest i poijest okoliša, br. 6, Zagreb – Samobor, 2010, 271 str. ........................................453
Denan Dautovi, – , . 1, , , 2013, 348 str. .................456
ACTIVITIES OF THE HISTORY DEPARTMENT
Kemal Abdi, Round table “The Lands of the Ancient Illyricum before and after the Edict of Milan”, Faculty of Philosophy in Sarajevo, 7 th of May 2013 ................. 463
Denan Dautovi, Sixth Biennial Convention of Persianate Societies, Sarajevo, 1 st – 6 th of September 2013 .......................................................................469
Denan Dautovi, Report about the Activities of the Society for the Study of Medieval Bosnian History for 2012 and 2013 .......................................... 473
Denan Dautovi, Round table “Women in Medieval Bosnia”, Faculty of Philosophy in Sarajevo, 29th of November 2012 ...................................... 477
Denan Dautovi, Marking of the 550 th
Anniversary of the fallof the Bosnian Kingdom (1463 – 2013) .................................................................481
Amila Kasumovi, Scientific conference “Germans in Croatia and Bosnia and Herzegovina – New research and perspectives”, Faculty of Philosophy in Sarajevo, 4th – 5th of October 2013 ....................................487
IN MEMORIAM
Emir O. Filipovi, In memoriam Tibor ivkovi ........................................................ 495
Graduate students of the First and Second cycle of the Bologna system of education at the History Department, the Chair for the History of art and the Chair for Archaeology (2012-2013)............. 499
List of contributors ................................................................................... 505
Rije Redakcije
Poštovani itaoci.Trei broj naših Radova odraava praksu dvogodišnjeg izlaenja koja postaje prepoznatljivom i ustaljenom. Ovaj broj posveujemo našem nedavno preminulom prof. dr Ibrahimu Karabegoviu (1931-2011). Iako kao ve dokazani i istaknut na- uni radnik, profesor Karabegovi došao je na Odsjek za historiju kada je to bilo najpotrebnije, u presudnim trenucima ratne opsade Sarajeva. Njegovo ranije bogato nauno i radno iskustvo u Institutu za istoriju sa veim brojem iskusnih i mlaih naunih saradnika omoguilo mu je lakše prilagoavanje u novoj sredini i rad sa kolegama i studentima koji su ga svesrdno prihvatili. Profesor Karabegovi ostavio
je znaajnog traga u preivljavanju, stabilizaciji imida i nastavnoj i naunoj obnoviOdsjeka za historiju. Kao šef Odsjeka istrajno se zalagao za njegovo pozicionira- nje meu najvanijim naunim institucijama u Bosni i Hercegovini. Ovim brojem Radova izraavamo duboku zahvalnost našem Šefu i Profesoru. Biranim rijeima o profesoru Karabegoviu dr. Amila Kasumovi otvara stranice našeg asopisa.
Rubrike koje nudi naš asopis i koje odraavaju djelatnost Odsjeka za historiju i katedri Historija umjetnosti i Arheologija zapoinjemo prezentacijom izlaganja sa okruglog stola posveenog temi ene u srednjovjekovnoj Bosni kojeg je organiziralo i njegove rezultate za štampu pripremilo Društvo za prouavanje srednjovjekovne bosanske historije. Ustaljenim rubrikama u kojima je svoj doprinos dao vei broj autora, studenata svih ciklusa, saradnika i nastavnika, pripadaju lanci i rasprave, Prikazi, recenzije i osvrti, Izvještaji i pregled Aktivnosti Odsjeka za historiju. Na kraju asopisa, u rubrici In memoriam, prisjeamo se nedavno rano preminulog ista- knutog djelatnika i našeg prijatelja dr. Tibora ivkovia.
U ime Redakcije koristim priliku da se zahvalim autorima na njihovim dopri- nosima i našoj kui, Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na omoguava- nju izlaenja ovog broja. Za oekivati je da e ponueni sadraji opravdati uloene napore i predstavljati prijatne trenutke za ljubitelje historije, historije umjetnosti i arheologije.
Esad Kurtovi Urednik

ivotni put prof. dr. Ibrahima Karabegovia (5. juni 1931 – 27. august 2011)
Postoje ljudi koji ostave dubog trag u našem sjeanju. To su ljudi ije šale, zgode
i nezgode rado prepriavamo, ijoj se jednostavnosti i neposrednosti uvijek iznova
divimo. Njihov odlazak ostavlja prazninu i sjetu. Profesora Karabegovia srela sam prvi put kao studentica etvrte godine. Mojoj
generaciji je ostao u sjeanju po lakoi kojom je pripovijedao povijest Jugoslavije, ubacujui uzgred neku prikladnu šalu i anegdotu. Nedugo nakon toga smo postali kolege; istina, vrlo kratko jer je profesor otišao u penziju, a ja sam naslijedila njegov kabinet: soba broj 139. Sudbina je htjela da povodom profesorova odlaska u penziju upravo ja napišem njegovu biografiju i bibliografiju. Tada sam došla na ideju da ura- dimo i jedan intervju, koji neu nikada zaboraviti. Taj mi je intervju dao mogunost da doivim Ibrahima Karabegovia kao ovjeka, a ne samo kao profesora. Upravo
zbog toga, nikada mi nee biti teško pisati o profesoru Karabegoviu. Profesor Ibrahim Karabegovi roen je 5. juna 1931. godine u Modrii, gdje je
završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje je nastavio u Banjoj Luci, Doboju i Derventi. Studij historije je upisao na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sa- rajevu. Diplomirao je 1956. godine. Postdiplomski studij je nastavio na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je 1966. godine odbranio magistarski rad Rascjep u radnikom pokretu BiH 1919-1920. godine. Deset godina poslije je odbranio i doktorsku disertaciju Reformizam u radnikom pokretu u Bosni i Hercegovini izmeu dva svjetska rata (1919-1941). Disertacija je odbranjena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Nakon završenog studija historije, profesor Ibrahim Karabegovi se vratio u rod- ni kraj, gdje je radio kao profesor historije u osnovnoj školi i gimaniziji. Godine 1963. je primljen na mjesto asistenta na Institutu za istoriju radnikog pokreta (danas Institut za istoriju). Zvanje naunog savjetnika je stekao 1985. godine. U nared- nom periodu je biran na poziciju direktora Instituta, u dva navrata. Takoer, bio je glavni i odgovorni urednik asopisa Prilozi, koje je izdaje Institut za istoriju.
Od 1994. godine je bio angairan na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Biran je u zvanje redovnog profesora. Drao je nastavu iz predmeta Istorija

• 18
Jugoslavije. Profesor Karabegovi je bio mentor za nekoliko magistarskih radnji i doktorskih disertacija. Takoer, bio je i lan komisija za odreeni broj magistarskih i doktorskih radnji koje su odbranjene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te Filo-
zofskom fakultetu u Zadru. Predmet profesorovog naunog interesovanja predstavljali su problemi iz so-
cijalne povijesti i povijesti reformistikog radnikog pokreta u Bosni i Hercegovi- ni. Rezultat njegova naunog angamana su dvije knjige ( Radniki pokret u Bosni i Hercegovini izmeu revolucionarne i reformistike orijentacije 1909-1929. godine, Svjetlost, Sarajevo1973; Reformistiki pravac u radnikom pokretu Bosne i Hercego- vine 1919-1941, Svjetlost, Sarajevo 1979). Pojavio se kao koautor u još šest izdanja, objavio je znaajan broj naunih i strunih radova, prikaza i ocjena u respektabilnim asopisima kao što su Godišnjak Društva istoriara Bosne i Hercegovine, Prilozi
Instituta za istoriju, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika i sl.Nagrade Veselin Masleša i 27. juli predstavljaju krunu profesorova naunog i društvenog angamana.
Umro je 27. augusta 2011. godine, sedam godina nakon što je penzioniran. Osta- vio je dubok trag u sjeanjima svojih kolega i prijatelja, ostavio je toplinu u srcima onih koji su ga poznavali, ostavio je djeli svoje ljudskosti da nas podsjea na ono što je uistinu bitno.
OKRUGLI STOL
27-87.645-055.2(497.6)“04/14”
P
Krstjanice, bosanske redovnice, u oima suvremenika*
Apstrakt: Rad je zamišljen kao prilog razmatranju velike teme o poloaju i ulozi ene u
srednjovjekovnom bosanskom društvu. S obzirom na injenicu da je ta tema iznimno široka i sveobuhvatna, autor je svoju znatielju usmjerio prema posebnoj skupini koja je svojim
ivotnim pozivom i djelovanjem u slubi drugih uivala veliki ugled, ali joj sve to nije osigu- ralo pozornost suvremenika. Rije je o eni u crkvi, tonije o bosanskim redovnicama, kako onima u katolikoj Bosanskoj biskupiji tako i onima koje se poslije javljaju kao krstjanice u okviru heterodoksne Crkve bosanske. Prednost muških lanova crkve je izrazita, ene su neizbjene pratilje koje “u tišini” obavljaju svoje “enske poslove” i pomau redovnicima u ispunjenju svojega poslanja. Svakodnevni ivot je pred njih znao stavljati svakovrsna isku- šenja, napose u vremenima kada je popuštala stega i razmahale se strasti, što je mješovitim redovnikim zajednicama nanosilo velike i nepopravljive štete, pa su crkvene i redovnike
vlasti nalagale izbjegavanje sumnjivih prilika koje su poslije u zlobnim prepriavanjima su-
vremenika usporeivane s teškim scenama biblijskih iskustava. Stvarni ivot je oduvijek biodrukiji kako u nesebinoj plemenitosti tako i u neokajanoj grješnosti, pobonost je bila protokol kojega su se iskreno drali bogobojazni, a oni drugi su više brinuli o ovozemalj- skim dobrima i udobnostima ivota. Benediktinsko naelo “ora et labora” podijelilo je poslove i dnevne obveze društvene zajednice “oratores” i preporodilo privredni ivot Zapadne Evrope. Bosanske redovnice su pod starost i u bolestima bile upuene na dobrotu i pomo drugih. Je li njihova “poslovina” pobonost prezrela ovozemaljska dobra ili je siromaštvo stalea iz kojega dolaze lanovi njihova reda i Crkve ozbiljno pritiskalo osobito nemone, ostaje u ovom trenutku bez odgovora.
Kljune rijei: Bosanska biskupija, bosanske redovnice, krstjanice, krstjani, povijesna vrela, ena, bosansko društvo, poloaj, uloga
Abstract: The paper is conceived as a contribution to the study of a larger topic about the role and position of women in the medieval Bosnian society. Considering that this su- bject is extremely broad and all encompassing, the author only directed his curiosity towar- ds the members of a distinct group which did not draw much attention of contemporaries
* Rad je izvadak iz veega rukopisa.

• 24
despite of their great reputation achieved by their life calling and work in the service. This concerns females in the Church, more specifically Bosnian nuns, those within the Catholic Bosnian bishopric, as well as those which appear later as Krstjanice within the heterodox
Bosnian Church. The advantage of male Church members was obvious, females were sim- ply their inevitable followers who “quietly” performed their “female chores” and helped the monks in the fulfilment of their mission. Everyday life placed in front of them various lures, especially in those times when discipline slackened and passions flared, which inflic- ted great and irreparable damage to the mixed monastic communities, so the Church and monastic authorities ordered the avoidance of suspicious circumstances which were later compared by contemporaries to the difficult scenes of Biblical temptations. The real life
was always different in the altruistic dignity but also in the unrepentant sinfulness, piety was a protocol which was strictly adhered to by god-fearing individuals, while others took more care about worldly goods and the comforts of life. The Benedictine motto “ora et labora” divided jobs and daily tasks of the social community of “oratores” and revived the economic life of Western Europe. Bosnian nuns in their old age and sickness were depen- dent on the goodness and help of others. The question whether they rejected the worldly goods because of their “proverbial” piety or whether this was merely a result of the poverty of their class still remains unanswered.
Key words: Bosnian bishopric, Bosnian nuns, krstjanice, krstjani, historical sources, women, Bosnian society, position, role
Redovništvo pravovjernoga i heretikoga usmjerenja na podruju srednjovjekov-ne bosanske drave pokazalo se iznimno izazovnom i zahvalnom temom te je o njemu nastala opsena struna i popularna literatura. Moglo bi se stoga olako pomisliti kako su sva vana pitanja s tom problematikom u cijelosti istraena i znanstveno obraena te da više generacija povjesniara nee dulje vremena imati potrebu baviti se njima. Ipak, nije baš tako! Dok je primjerice o redovnicima, heterodoksnim krstjanima i pravovjernim franjevcima mnogo pisano i puno se toga o njima saznalo – ali, ni priblino sve što bismo o njima rado eljeli znati – o redovnicama oba usmjerenja, koliko nam je poznato, nije posebice pisano, a o krstjanicama nije napisan nijedan samostalan rad. Usmjeravanjem pozornosti prema eni, njezinu poloaju i ulozi u srednjovjekovnom društvu u velikim historiografijama otvoreno je istrai- vanju novo veliko podruje prošlosti u kome je smješten i od oiju javnosti sakriven itav jedan svijet u kojemu eni pripada središnje mjesto. Zanimanje za enu i enske zajednice u srednjovjekovnom bosanskom društvu, kako za one laikoga tako i za one klerikoga statusa, u današnje vrijeme takoer je u porastu i za oekivati je da se i na tom polju razmaknu granice saznanja i smanji prostor “mranoga srednjega vije- ka”. Ovim radom pokušat emo pridonijeti tom nastojanju tako što emo svoju istra- ivaku radoznalost ciljano usmjeriti prema onoj malobrojnoj skupini bosanskih
, ,
• 25
ena koje su odluile ivjeti pobonim i svetim ivotom, a suvremeni ih izvori na- zivaju krstjanicama. Okolnosti u kojima se rodila ideja za ovu temu te prigodni ka- rakter rada nameu ogranienja zbog kojih se naslovljena problematika nee moi
cjelovito zahvatiti i iscrpno obraditi tako e se i nakon ovoga rada traganje za izgu-bljenom prošlošu bosanskih redovnica moi nastaviti ugledajui se na entuzijazam s kojim su znani i neznani pisali o Crkvi bosanskoj, uz upozorenje da budui istra- ivai koji se budu bavili djelovanjem bosanskih redovnica nee biti u tako dobrom poloaju kao oni koji su napisali tolike radove o bosanskim redovnicima. I u toj se injenici jasno oitava podreeni poloaj ene u društvu i njezina potpuna iskljue- nost iz vršenja javnih, graanskih i crkvenih slubi.
Pravna i teološka shvaanja te tadašnja prirodoznanstvena mišljenja o eni ostavila su vidljivoga traga na stupanj naše obaviještenosti o naslovljenoj temi. Unato tome
vrlo oskudna svjedoanstva njihovih suvremenika ipak pruaju nepobitan dokaz dasu redovnice na podruju srednjovjekovne bosanske drave doista postojale, da su ih tretirali potpuno ravnopravno stavljajui ih uz bok muškim lanovima reda te da im je, prema oekivanju, molitva propisana pravilom njihove redovnike zajednice bila jedna od glavnih obveza. Krstjani su inili okosnicu Crkve bosanske, bili su nosioci njezina javnog i duhovnog djelovanja i sva je pozornost crkvene i društvene javnosti bila usmjerena prema njima, pa stoga suvremena izvorna svjedoanstva biljee samo njihove nastupe i istiu ugled koji su uivali ne samo u bosanskome društvu nego i šire, kako se primjerice hvalio i u toj ulozi uivao gost Milutin Crnianin. Protivno njima, o krstjanicama se uope nije govorilo, kao da ih suvremenici nisu primjeiva- li, njihov doprinos duhovnosti kao da nisu cijenili, a zbog šutnje izvora moglo bi se pomisliti da ih uope nije ni bilo ili da im je pojava u srednjovjekovnom bosanskom društvu ostala potpuno nevana. Sve to valja staviti u širi društveni kontekst poloaja i uloge ene u društvu toga doba u kome je za nju i njezino djelovanje bio re- zerviran zatvoreni prostor uglavnom omeen sa etiri kuna zida, a ona svedena na domaicu i roditeljicu u laikim te moliteljicu u crkvenim krugovima. S obzirom na injenicu da je prostor za djelovanje srednjovjekovne ene, prema tadašnjim shvaanjima, openito bio vezan uz kuu, voenje kuanstva i obavljanje svih uobiajenih poslova, redovnicama je, kao osobama posveenim Bogu, bila nametnuta obveza
dnevne molitve. Ostavši zatvorene unutar samostanskih zidina,1 one nisu mogle na sebe svratiti pozornost suvremenika koji bi o njima i njihovim djelima zabiljeili poneku zanimljivu pojedinost i tako na njih sauvali uspomenu i otrgnuli ih od
1 ak je i Franjo Asiški nalagao enama da ostanu zatvorene meu samostanskim zidovima, usp. Raoul Manselli, Sveti Franjo Asiški, Svjetlo rijei, Franjevaka provincija Bosna Srebrena, Sarajevo, 2011, 250. Strah pred enom kao moguom zavodnicom nagnao je najviše crkvene vlasti da zabrane klericima da posjeuju ene, da ih zadravaju kod sebe ili da s njima zajedno stanuju, od zabrane su izuzete njihove majke, sestre ili druge enske osobe koje su radi poodmakle ivotne dobi bile izvan svake sumnje, Codex iuris canonici Pii X, 32, can. 133.

• 26
potpunoga zaborava. Njihove molitve koje su po svojoj redovnikoj obvezi bile du- ne moliti u odreene sate u toku dana i u sve dane u tjednu, mjesecu i liturgijskoj godini bile su jednostavnije i ogranienije od molitava i liturgijskih obreda pridra-
nih muškim lanovima njihova reda, one su u molitvama obvezno sudjelovale, ali ih, po svemu sudei, nisu predvodile. U takvim okolnostima uobiajeni kuni, to jest samostanski poslovi za potrebe svoje redovnike zajednice ispunjavali su najveim dijelom njihovu svakodnevicu, a to se njihovim suvremenicima, kako laicima tako i klericima, inilo obinim i nevrijednim da bi o tome ostavili traga u svojim spisima i djelima. Taj opsegom i raznovrsnošu svoga sadraja vrelima ne opisani posao mo- gao bi se, ini nam se, najprikladnije usporediti s onim kakav je obavljala posluga na vlastelinstvima s veim brojem lanova.
Jedan od razloga zašto o krstjanicama nije ni znanstveno ni popularno pisano
treba potraiti u injenici da o njima gotovo uope nema vijesti u sauvanim povijesnim vrelima na temelju kojih bi se moglo govoriti o njihovu ivotu i radu te izvoditi cjeloviti i pouzdani zakljuci. Objašnjenje takvog stanja u izravnoj je vezi s tadašnjim shvaanjima ene i njezina podlonog poloaja u društvu u kojemu je ona bila iskljuena iz javnih slubi, iako su se od vremena razvijenoga srednjega vijeku mogli sve eše uti glasovi koji su zagovarali njezinu punu ravnopravnost s muškar- cem. Prvi spomen redovnica u srednjovjekovnoj Bosni zabiljeen je u Bilinopoljskoj izjavi od 8. travnja 1203, gdje se za njih jednostavno kae da su “ene našega reda” za koje se priori krstjanskih samostana obvezuju pred papinskim legatom Ivanom de Casamarisom da e ubudue one biti odvojene od muškaraca u spavaonicama i blagovaonicama.2 Potpuno je suglasna tom obeanju bosanskih redovnika odred- ba pariške sinode iz 1212. ili 1213, odrana zauzimanjem kardinala i papinskoga legata u Francuskoj Roberta Courçona, kojom se zabranjuju posjeti enskih osoba redovnicima,3 uz napomenu da su istovjetne zabrane našle svoje mjesto u pravilima nekih prosjakih redova, poput Reda manje brae, utemeljitelja Franje Asiškoga, koji je svojim sljedbenicima, uz druge propise, strogo zapovijedao da se nasamo ne drue i ne razgovaraju sa enama i da ne ulaze u samostane redovnica, kako zbog
2 “Femine vero, que de nostra erunt religione, a viris separate erunt, tam in dormitoriis quam refectoriis,
et nullus fratrum solus cum sola confabulabitur, unde possit sinistra suspicio suboriri,” AugustinTheiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia (= Monumenta Slavorum) I, Osnabrück, 1968, 20; usp. Joseph Koller, Historia epsicopatus Quinqueeccelsiarum I, Posonii, 1782, 311; Tadija Smiiklas, Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (= CD), III, Zagrebiae, 1905, 25; Dragutin Kniewald, “Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU , knj. 270, Zagreb, 1949, 128; Pejo oškovi, “Interpretacija Kniewaldova kritikog izdanja Bilinopoljske izjave”, Prilozi, br. 32, Institut za istoriju, Sarajevo, 2003, 114.
3 Karl Joseph von Hefele, Conciliengeschichte, nach den Quellen bearbeiter V, Freiburg im Breisgau, 1866, 867; usp. Leo Petrovi, “Kršani bosanske crkve”, Hrvatski narodni kalendar br. XXXV, Napredak, Sarajevo, 1944, 186, bilj. 290.
, ,
• 27
toga meu njima ne bi nastala sablazan.4 Oito loša iskustva iz ranije prakse redov- nikih zajednica i novih pokreta s vjerskim predznakom utjecala su na najviše crkvene vlasti da preventivno porade na suzbijanju negativnih pojava i neodgovornoga
ponašanja meu svojim posveenim lanovima. Naš jedini pisani izvor nepobitno potvruje da je na podruju katolike Bosan-
ske biskupije potkraj XII. i u poetku XIII. st. na duhovnom polju djelovalo redov- ništvo, ali ništa odreeno ne kae kojemu su crkvenom redu pripadali bilinopoljski krstjani i “ene njihova reda”, kako su ih sami u spomenutome spisu nazvali. To je pitanje zaokupljalo povjesniare od samih poetaka zanimanja za vjerske i crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni, pa su pokušavali na njega dati odgovor, ali jedin- stveno rješenje još nije pronaeno jer bi se slinost koju bi u njih našli, rasplinula kad kod bi ih gledali oima velikih crkava.5 Tu nemo u sagledavanju zorno je i nehotice
izrazio Dragutin Kniewald napisavši da se za krstjane s kraja XII. i poetka XIII. st. jedva moe pretpostaviti da su redovnici a njihova zajednica samostan u zapadnom ili istonom znaenju te rijei.6 Upravo gledanje na bosanske redovnike oima velikih crkava onemoguivalo je istraivaima da kau što su i kakvi su oni uistinu bili jer ih je u svakom pokušaju usmjeravalo da istiu kod njih ono što oni nisu. Ukratko, oni nisu lanovi nijedne od dviju velikih crkava, njihova vjera “koju vjeruju” je “vjera bosanska” (la fede bosignana), a crkva kojoj pripadaju je Crkva bosanska.
Što se stanja povijesnih vrela tie i njihovih vijesti relevantnih za naslovljenu temu, nakon sporazuma predstavnika krstjana s papinskim legatom de Casama-
risom na Bilinom Polju i njegove potvrde pred kraljem Emerikom na dunavskomotoku Csepelu 30. travnja 1203, gdje su u ime bosanskoga redovništva obveze pre- uzeli njihovi priori Ljubin i Draeta (Brageta),7 krstjani i krstjanice, odnosno “ene njihova reda” koji su djelovali na podruju i u sastavu katolike Bosanske biskupije više se ne spominju. Unato postignutome sporazumu i preuzetim obvezama
4 Ta zabrana nalazi se u oba Franjina pravila, onom nepotvrenom pravilu (Prvo pravilo) iz 1221. i potvrenom pravilu (Drugo pravilo) iz 1223, usp. Franjevaki izvori, 168, 195. Na strah od kompromitacije upuuje oštar prijekor biskupa Marboda iz Rennesa koji je uputio Robertu d’ Arbrisselu što u svom pokretu ima iznimno velik priliv ena, napomenuvši u duhu poznate izreke da je teško, ako ne i nemogue zamisliti, da se ne zapali slama blizu vatre. Manselli, Sveti Franjo Asiški, 241.
5 Daniele Farlati, Illyricum sacrum IV, Venetiis, 1769, 46, je pretpostavljao da su krstjani Bilinopoljske izjave po svoj prilici bili bazilijanci. Traganja za odgovorom nastavljena su a da neslaganja nisu prevladana, usp. Pejo oškovi, Crkva bosanska u XV. stoljeu, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005, 241-242, 246-247, napose bilj. 54-66, gdje su navedeni vaniji autori.
6 Kniewald, “Vjerodostojnost”, 138; usp. Aleksandar Hoffer, “Dva odlomka iz poveeg rada o kršanskoj crkvi u Bosni”, Spomen knjiga iz Bosne, Zagreb 1910, 80.
7 Theiner, Monumenta Slavorum I, 20; usp. Koller, Historia I, 312; Smiiklas, CD III, 25; oškovi, “Interpretacija”, 114-115.

• 28
pred hrvatsko-ugarskim kraljem Emerikom,8 crkveni je ivot u zemlji bana Kulina nastavio, po svemu sudei, tei bez bitnih promjena jer se u vrelima nepunih dvadeset godina poslije ponovo govori o jaanju krivovjerja u Bosni, gdje heretici – kako je pisao
papa Honorije III. svojemu legatu Akociju i ostrogonskome nadbiskupu Ivanu – “javno propovijedaju bludnje svoje zloe na veliku štetu stada Gospodnjega”,9 ali u tim vijestima, kao i onima što su slijedile potom, nema spomena ni krstjanima ni krstjanicama.
Potkraj vladavine bana Prijezde u njegovoj se dravi pojavila nova crkvena orga- nizacija iz suvremenih vrela XIV. i XV. st. poznata kao dualistika Crkva bosanska sa svojim redovnicima – krstjanima i redovnicama – krstjanicama. O njima izrijekom govori najpoznatiji lan crkvene hijerarhije, gost Radin Butkovi u svojoj oporuci od 5. sijenja 1466. Prema njemu “pravi krstjani” i “prave krstjanice” su kršteni i “prave su vjere apostolske” za koje navodi da su se sastajali na odreenim mjestima
radi molitve “svaki veliki dan” – u sve nedjelje, petke i velike blagdane tijekom itavegodine, a s obzirom na podrijetlo dolazili su iz oba društvena stalea, iz reda seljaš- tva (kmetova) i plemstva (dobri mui). Osim tih podataka, gost Radin u oporuci navodi po imenu tri krstjanice, bratuedu Vukavu, sinovicu brata mu Tvrtka, zatim sestrinu Vukavu mlau, ker sestre Vukne i Milisavu, koja s njim nije rodbinski povezana nego je pripadala uskom krugu onih crkvenih osoba zajedno s dvojicom krstjana, Radojem i Radanom, za koje se kae da su pošli za njim.10 Po stilizaciji tog 8 “…obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios homines in heresi scienter manutenere vel
defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti persolvet, quarum medietas vobis, altera vero fisco nostro medietas obvenit,” Theiner, Monumenta Slavorum I, 22; Smiiklas, CD III, 36- 37. Odorico Raynaldi, Annales ecclesiastici ab anno 1198. ubi desinit Cardinalis Baronius I, Lucae 1747, 120-121, ispravu je objavio pod 1202. godinom, a Georgius Pray, Annales regnum Hungariae ab anno Christi 997 ad annum 1564 I, Vindobonae, 1763, 192; i J. P. Migne, Patrologiae cursus completus, ser. secunda, Patrologia latina CCXV, Prope Portam Lutetiae Parisiorum, 1855, 240; CCXVI, 289-290, navode 1204. kao godinu njezina izdavanja. Usp. Vjekoslav Klai, Poiest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882, 43-64; , “ ”, , . 15, 1903, 364, Marko Perojevi, “Ban Bori i ban Kulin”, u: Poiest Hrvatskih zemalja BiH od najstarijih vremena do godine 1463. I, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 213-214, navode da je obveze u ime bosanske strane, uz plaanje novane kazne od 1000 srebrenih maraka ako bi se hereza u zemlji ponovno javila ili bi sumnjieni bosanski redovnici otpali od katolike vjere, preuzeo banov sin koji se nalazio na ugarskome dvoru. Franjo Raki,
Bogomili i patareni, , .LXXXVII, , .38, 1931, 395, je pogrešno ustvrdio da je tom prigodom u Ugarsku išao sam ban Kulin, a , , , , . CXXIX, . 53, 1940, 173, bilj. 1, izrijekom upozorio na njegovu pogrešku.
9 “…sicut audivimus, in partibus Bosnie tamquam in cubilibus structionum heretici receptati, velut lamie nudatis mammis catulos suos lactent, dogmatizando palam sue pravitatis errores in enorme gregis dominici detrimentum”, Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia (= Monumenta Hungarorum) I, Osnabrück, 1968, 31; Smiiklas, CD III, 196.
10 iro Truhelka, “Testamenat gosta Radina. Prinos patarenskom pitanju”, GZM , knj. 23, Sarajevo, 1911, 371-375 i Tab. I-IV; Jaroslav Šidak, Studije o ‘’Crkvi bosanskoj’’ i bogumilstvu, Zagreb, 1975, 170-172; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.), Zagreb,
, ,
• 29
dijela oporuke dalo bi se pomisliti da se tu oporuitelj namjeravao pobrinuti za duhovne osobe, krstjane i krstjanice. Uz neka tu navedena imena, poput “Stojsave mla- e moje”, Radinove sestre Vukne i njegove sinovice Vuice, oznaka o njihovoj redov-
nikoj pripadnosti nema, pa se pred istraivaima otvara široko polje mogunosti ukojemu plodno niu nesigurne pretpostavke, stoga je ovdje dovoljno upozoriti na Truhelkino mišljenje da bi i one mogle biti redovnice.11 Toj pretpostavci protivi se spominjanje oporuiteljeve sestre Vukne koja je bila udana ena i imala potomstvo, njezina je ker spomenuta krstjanica Vukna mlaa. Vijesti o krstjanicama u oporuci gosta Radina mnogo su vanije kao podloga za pretpostavku da je njihov ukupan broj morao biti razmjerno velik, ak da ih je bilo više od samih krstjana, budui da je samo ua rodbina najpoznatijega lana hijerarhije Crkve bosanske dala dvije redovnice, a još jedna se vezala slubom uz njega. Podlogu za takvo promišljanje prua
porast raspoloenja u tadašnjih ena koje su osjeale potrebu da slue redovnicima isveenicima, a oni da ih zauzvrat štite i paze na stegu, odnosno iskrena elja velikog broja muškarca i ena da provode ivot potpuno predan Bogu.12
Tim pojedinanim imenima krstjanica moglo bi se, uz duan oprez, pridodati još ime krstjanice Beoke (Bjelka, Bjeloka) koje se, prema Šefiku Bešlagiu, 13 spominje u natpisu na njezinu nadgrobnom spomeniku pronaenom u selu Vlaholju kraj Kalinovika. Na oprez pri korištenju toga podataka upozorio je Marko Vego, prema kojemu se u natpisu ne govori i krstjanici Beoki nego o Krstjašinu, njezinu muu.14 Prihvati li se Bešlagievo itanje navedenoga natpisa, podatak o toj krstjanici obogatio bi naše poznavanje Crkve bosanske jednim podatkom više i postao bi upotrebljiv za
2003, 362-367, s prijevodom na suvremeni hrvatski jezik, a Alexandar Solovjev, “Le testament du gost Radin”, Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, Mandiev zbornik, br. 1, Rim 1965, 152-155, objavio ga je u francuskom prijevodu i uinio dostupnim znanstvenim krugovima na Zapadu.
11 Truhelka, “Testamenat gosta Radina”, 367. Aleksandar Solovjev, “Gost Radin i njegov testamenat”, Pregled knj. 2, Sarajevo,1947, 316; Isti, “Le testament”, 148, ne dvoji da su sva navedena imena bili “pravi krstjani.”
12 Usp. Jacques Dubois, Monaški redovi, Novi Sad, 1988, 7. 13 Šefik Bešlagi, “Nekoliko novopronaenih natpisa na stecima”, GZM , Nova serija (Arheologija),
knj. 14, Sarajevo, 1959, 242-243; Isti, Steci i njihova umjetnost , Sarajevo, 1971, 96; Isti, Leksikon steaka, Sarajevo, 2004, 68, 129. 14 Marko Vego, “Novi i revidirani natpisi II”, GZM , Nova serija (Arheologija), knj. br.15-16, Sarajevo,
1961, 231; Isti, “Novi i revidirani natpisi III”, GZM , Nova serija (Arheologija), knj. br.17, Sarajevo, 1962, 201-202; Isti, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine III, Sarajevo, 1964, 51, br. 186; Isti, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980, 215, 266-267. Tek su rijetki povjesniari obratili pozornost na ta neslaganja, usp. John V. A. Fine Jr, Bosnian Church: A New Interpretation. A study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15thCenturies, New York – London, 1975, 286, bilj. 149. , , , 1988, 152, 163, Beoku jednostavno naziva “gospojom”, kako se oslovljavaju ugledne svjetovne osobe.

• 30
dokazivanje teze o društvenom podrijetlu njezinih lanova, dotino da je ta crkvena zajednica primala svoje lanove iz kruga bosanskoga plemstva.
Oekivali bismo da bogata graa Dravnog arhiva u Dubrovniku u svome obilju
i raznovrsnosti ponudi istraivaima poneki podataka o krstjanicama, ali njima u dubrovakim vrelima nema ni traga. Takvo stanje treba ponajprije potraiti u i- njenici da su Dubrovani iz praktinih razloga pomno biljeili svoje poslovne veze i sklapanje unosnih poslova s ljudima iz zalea te da im bosanske redovnice u tome, koliko je danas poznato, nisu bile poslovni partneri niti su im se obraale nekim poslom. Na temelju poznatih dubrovakih vijesti o krstjanima15 razlono se namee pitanje jesu li narudbama i isporukama dubrovake robe bile rješavane i njihove potrebe. Takvo razmišljanje ini se vjerojatnim, što nas vodi na pomisao da su one boravile sa krstjanima u istim hiama ime bi ve spominjana elja pobonih ena da
slue redovnike i sveenike, a da oni o njima brinu i da ih štite, dobila svoje ispunje-nje u opem stremljenju društva da svaki pojedinac nae svojega zaštitnika.16
Dubrovake vijesti o trgovini robljem iz Bosne, koje su uglavnom inile ene, dje- vojke i djeca, ne mogu se niti u jednom poznatom primjeru dovesti u izravnu vezu s bosanskim redovnicama, iako je društveno priznato opravdanje za takvu trgovinu bila tvrdnja da su prodavane osobe bile sljedbenice patarenske vjere ili uz neki drugi izraz opravdanja iz kojega je suvremenicima vidljiva povezanost prodavanih osoba s bosanskim krivovjerjem.17 Naprotiv, u brojnim sudskim postupcima se esto doka- zivalo da su dotine osobe bile roene od kršanskih roditelja, nerijetko katolikih,
nakon ega su oslobaane, kako to pokazuje primjer Grlice, Stojane i Tvrdisave. 18
Tvrdnje koje sam svojedobno iznio o Dragoslavi, prodanoj u roblje 7. listopada 1392. i Tvrdisavi, prodanoj u roblje 14. travnja 1394, nisu vrste da bih i dalje bra- nio njihovu pripadnost krstjanicama, rije je naprosto o neophodnom uvjeravanju druge strane u poslu da je dotina trgovina dozvoljena i da se prodaja moe “valjano” obaviti.19 Isto vrijedi i za izvore nastale u drugim sredinama, na primjer u Barceloni, u povodu prodaje bosanskoga roblja. U tim ispravama javljaju se pojmovi “bosanski” i “patarenski” u razliitim jezinim cjelinama, ali u svijesti suvremenika imaju isto znaenje20 te ne pruaju nikakav oslonac za razmatranje naše problematike.
15 Najveim dijelom objavio ih je , III , , ,1967, 181-236. 16 Usp. Hefele, Conciliengeschichte, V, 867; Petrovi, “Kršani bosanske crkve”, 186; usp. Marc Bloch,
Feudalno društvo, Zagreb, 2001, 240, 337. 17 Npr. “de natione et genere Bosinensium patarenorum; dicentem se esse patarenam; generis
patarenorum”, , III , 54, 57, 75. 18 , III , 63-64; usp. , “
. 1661.” GZM , Nova serija (Društvene nauke), knj. 1, Sarajevo, 1946, 148. 19 oškovi, Crkva bosanska, 29. 20 , “ XIV XV ”,
, ,
• 31
Za našu temu neobino je vaan stav Srpske pravoslavne crkve koja je bila neprija- teljski raspoloena prema Crkvi bosanskoj koju je smatrala krivovjernom te je njezine redovnike i redovnice i obine vjernike osuivala kao “zle heretike”. To je najsnanije
dolazilo do izraaja u nomokanonu ili krmiji, slubenom zborniku graanskih i cr-kvenih propisa i sinodicima, slubenim crkvenim propisima koji su sadravali ispovi- jedanje pravoslavne vjere i osudu krivovjerja, a itali su se u svim sabornim (patrijaršij- skim i episkopskim) crkvama za vrijeme liturgije u prvu nedjelju korizme (Veliki post) za koju se uobiajio naziv “nedjelja pravoslavlja”. Ovom prigodom bismo upozorili da oskudne vijesti o Crkvi bosanskoj, njezinim krstjanima i krstjanicama upotpunjuju na svoj nain opu predstavu koja je o tome vladala na širem junoslavenskom prostoru. Tako se primjerice podatci sadrani u Sarajevskoj krmiji iz prve polovice XIV. st. ne tiu izravno naše naslovljene teme, ali su vani za njezino promatranje u širem kon-
tekstu uzrono-posljedinih veza, jer se u glosi srpskoga redaktora masalijani nazivajuuiteljima bogumila, a oni se pak izjednauju s babunima.21
Sljedei korak u tom povezivanju predstavlja poistovjeivanje babuna s bosanskim hereticima – krstjanima i krstjanicama. O tom postupku svjedoe dopune srpskoga preraivaa unesene u sinodik pravoslavlja danas dostupnom u tri prijepisa njegove srpske redakcije. Pljevaljski prijepis, nastao u posljednja dva desetljea XIV. st. najprije donosi etiri ope anateme upuene protiv “zlih heretika, prokletih babuna i lanih krstjana koji se rugaju pravoj vjeri”, zatim protiv onih koji “vjeruju u babunsku vjeru i prihvaaju uenje babuna”, protiv onih koji “primaju babune u svoju zemlju i štite ih” te protiv onih koji “ne proklinju heretike babune”. Nakon tih navoda i “vjene pameti” Savi jeromonahu slijede anateme pojedinaca, meu kojima se izrijekom navode, dobro poznati Rastudije bosanski, zatim potpuno nepoznati Radomir, Drailo, Tolko, Tvrdoš te “svi oni koji se zovu krstjani i krstjanice a ne klanjaju se svetim ikonama i asnome kriu”, a drugom je rukom naknadno anate- miziranima dopisano ime hercegova gosta Radina.22 Zagrebaki prijepis sinodika, nastao prema Vladimiru Mošinu najvjerojatnije 1380-ih godine,23 takoer sadri
, . XXVIII, , 1981, 37; usp. , “ ”, , . 10, , 1982, 7-32.
21 Aleksandar Solovjev, “Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu”, Godišnjak Istorijskog društva BiH , br. V, Sarajevo, 1953, 32-33; usp. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962, 39-40.
22 , “ ” , , . XVI, , 1959, 301-302; Isti, “Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja”, Slovo, br. 6/8, Zagreb, 1957, 158-161; usp. , “‘’’’, . . . . ”, , . LVI, , 1922, 25-28; Solovjev, “Svedoanstva”, 54-64.
23 Mošin, “Rukopis”, 155, bilj. 6; usp. Solovjev, “Svedoanstva”, 54-64; Jaroslav Šidak, “Današnje stanje pitanja ‘’Crkve bosanske’’ u historijskoj nauci”, Historijski zbornik, br. 7, Zagreb, 1954, 133 i bilj. 19 (= Studije, 75, bilj. 19).

• 32
srpsku dopunu s osudama heretika, najprije openito svih krivovjeraca, a potom slijede dvije skupine pojedinano navedenih osoba, u prvoj su Belizmenac, Rastudije, Drailo, Tvrdoš, Dobrko, Radosim, Rastina gost, pop Drug, Tvrdto, pop Braten i
Hoteš te svi krivovjerci bosanski i humski, a u drugoj Vojihna, Prijezda, Nelipac,Stogšin, Boroje i Lepin. Nakon što je navedeno još nekoliko opih anatema, opet se pristupilo poimeninom proklinjanju poznatih heretika nama danas uglavnom potpuno nepoznatih kao što su Vuko, Grubešin otac i mati mu Radoslava te Neradova baka Gradislava, pojedinci Prvoslav, Brego, Stogšin, Vojihna i Rastudije te dvije ene, Vlahinja i Voljavica, a u njihovu društvu našali su se i bosanski ban Stjepan i snaha mu Protomara.24 Deanski prijepis sinodika je najmlai, potjee iz XVI. st., najslabije je prouen i poznat je samo po ispisima koje je 1864. objavio arhimandrit Serafim Risti,25 a danas mu se zametnuo svaki trag. Poput prethodna dva prijepisa
i ovaj sadri naelne anateme protiv svih heretika, napose se izdvajaju ikonoborci, pavliani, bogumili te svi bosanski i humski krstjani. Potom se pojedinano navodi prvih devet imena za koja zna i Zagrebaki prijepis sinodika, to su Belizmenac, Rastudije, Drailo, Rastima gost, pop Tvrdoš, Dobrko, Radosim, Tvrtko i popo Braten. Znaajnija razlika izmeu popisa anatemiziranih imena u ta dva prijepisa je u tome što je u Deanskome prijepisu Tvrdoš naveden kao pop te što su u njega unesena još tri nova imena, to su poznata lica iz bosanske srednjovjekovne povijesti, Vlah Dobrovojevi i Vlah Opankovia s bratom Belošem.26
S puno razloga spominjanje krstjana i krstjanica moe se uzeti tako kao da se ti podatci odnose na redovnike i redovnice Crkve bosanske, ali nam ne mogu pomoi da bolje upoznamo ustroj, djelovanje ili organizaciju njihove redovnike zajednice. Tome nas ne mogu pribliiti ni podatci o etiri ene koje se spominju meu anatemiziranim osobama u Zagrebakome prijepisu sinodika. Za prve dvije sa sigurnošu se zna da nisu bile redovnice – krstjanice nego svjetovne osobe, tad ve u starijoj ivotnoj dobi, koje su imale svoje obitelji i potomstvo, mlaa Radoslava, imala je sina Grubešu, a starija unuka Nerada. O druge dvije ene još je tee nešto odreeno rei, Aleksandar Solovjev je dopustio mogunost da je tu rije o jednoj osobi Vlahinji Voljavici te da podatak o velikašima Dobrovojeviu i Opankoviu potvruje da su i Vlasi bili zahvaeni krivovjerjem.27 Ma u kom se smjeru tragalo za njihovim povijesnim identitetom,
24 , “ II”, 345-346; . , “ ”, , . XXXI, , 1898, 5; usp. Solovjev, “Svedoanstva”, 53-54, 60-64; Vladimir Mošin, irilski rukopisi Jugoslavenske akademije 1, Zagreb, 1955, 59-61; Šidak, “Današnje stanje”, 133 i bilj. 20 (= Studije, 75, bilj. 20).
25 , , , 1864, 24-26. 26 , , 26; usp. Solovjev, “Svedoanstva”, 54, 61-64; , “
II”, 348; Šidak, “Današnje stanje”, 133 i bilj. 20 (= Studije, 75, bilj. 20). 27 Solovjev, “Svedoanstva”, 67, bilj. 169. Ova dvojica su podanici i suvremenici banova Stjepana II.
Kotromania i Tvrtka, usp. Jaroslav Šidak, “Bogumilstvo i heretika ‘’Crkva bosanska’’”, Historijski
, ,
• 33
njihovo mjesto u Crkvi bosanskoj, po svemu sudei, valja traiti u širokom krugu njezinih vjernika kao što su to bila i spomenuta dvojica velikaša.
Navedena izvorna svjedoanstva ipak nepobitno potvruju da se izmeu Srpske
pravoslavne crkve koja ima “pravu vjeru apostolsku” i Crkve bosanske koja svoju vjeru takoer smatra “pravom vjerom apostolskom” isprijeio teško premostivi jaz mjeren snagom najtee duhovne osude – prokletstvom. Gledano oima drugih, su- protna strana je uglavnom doivljavana kao nešto strano, loše i neprihvatljivo, reeno rjenikom naših izvora tamo su “zli heretici” i “lani kršani”. Na isti nain doivljavali su ove “pravovjerne” oni koji su na njih gledali s druge obale pri emu je suprotstavljenost postala potpuna, a suvremenici zamagljena pogleda nisu u svojoj iskljuivosti propuštali proklinjanjem osuivati i ene.
U djelima humanistikih pisaca na Zapadu spominju se neke ene, tonije ugled-
ne gospoe koje su iz zavjeta, uz suglasnost svojih mueva, odlazile u manihejskaobitavališta i provodile ondje neko vrijeme sluei tamošnje redovnike. Te vijesti potjeu od humanista i povijesnoga pisca Eneje Silvija Piccolominija, poznatijega kao papa Pio II. Kao vrhovnom crkvenom poglavaru i glavnom zagovorniku protu- turske politike u vidokrug njegove politike ušlo je Bosansko Kraljevstvo s tadašnjim vladarima Stjepanom Tomašem i sinom mu Stjepanom Tomaševiem te se potrudio stei dobar uvid u sloene politike i crkve prilike u toj zemlji s kojom je imao svoje planove. Saznao je tako papa da su vjerske i crkvene prilike u zemlji Kotromania vrlo zamršene i da su izostanak svakog snanijeg politikog angairanja bosanski
vladari opravdavali strahom za svoj vladarski poloaj koji bi im ugrozili sljedbeni-ci dualistike Crkve bosanske. Pišui o bosanskim krivovjercima papa ih u maniri Rimske kurije naziva manihejcima, govori o njima kao redovnicima – monasima, spominje njihova obitavališta – samostane, odnosno hie (domus christianorum), reeno rjenikom domaih i dubrovakih vrela, a zna i za neke negativne pojave koje se s njima i sa spomenutim enama dovode u vezu zbog ega su u katolikim sredinama došli na zao glas. Za te manihejske samostane papa piše da se nalaze smješteni po zabitim planinskim uvalama i da u njima ive redovnici (monachos),28 koje on
pregled , knj. 4, vol. 2, Zagreb, 1958, 104; Isti, “O pitanju heretikog ‘’pape’’ u Bosni 1223. i 1245.”,
Razsprave SAZU , 5 (Hauptmannov zbornik), Ljubljana, 1966, 152, bilj. 24 (= Studije, 93-94, bilj.19, 217, bilj. 24). 28 Taj prigovor katolika strana je esto upuivala krstjanima, tako primjerice ini katoliki polemiar,
vjerojatno bosanski franjevac, kad u zamišljenom dijalogu zamjera bosanskome patarenu što su se odcijepili od Rimske crkve i pobjegli u bosanske planine, odnosno predbacuje im da borave u brdima i šumama meu grmljem, za razliku od franjevaca koji se nalaze u gradu, gdje su biskupi i ueni ljudi, usp. Šanjek, Krstjani u povijesnim vrelima, 176; Raki, “Prilozi za povijest bosanskih patarena”, Starine, knj. 1. Zagreb, 1869, 113; Isti, Bogomili i patareni, 517; Sima irkovi, “Bosanska crkva u bosanskoj dravi”, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I, Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Posebna izdanja, knj. LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 17, Sarajevo, 1987, 213, bilj. 66.

• 34
naziva “svetim ljudima” (sanctos viros) i bili su veoma poštovani u Bosanskome Kra- ljevstvu. K njima su, kako smo ve naveli, s privolom svojih mueva dolazile ugledne gospoe koje su se u teškim bolestima zavjetovale da e, kada budu ozdravile, neko
vrijeme ondje sluei ispuniti svoja zavjetna obeanja. Papa nije propustio primijeti-ti kako one tamo ive zajedno s redovnicima i provode s njima razvratan ivot,29 što je u njegovim oima potpuno neprihvatljivo i teško kompromitira one koji se tako ponašaju ili se na njihov raun iznose uobiajene objede.
Te podatke preuzimali su od njega poslije mlai povijesni pisci koji su ih ugrai- vali u svoja djela uz neznatne prerade. Tako je primjerice papin mlai suvremenik Marcantonio Sabellico unio u svoje povijesno djelo opis “manihejskih samostana”, to jest krstjanskih hia, izvještaj o neobinom obiaju zavjetovanja bolesnih ena u Bosni, koje su u tim samostanima u zabitim mjestima ivjele neko vrijeme s ta-
mošnjim redovnicima i sluile im, 30
ali nije ponovio onu zlobno intoniranu papinu primjedbu o njihovu razvratnome ivotu. Najmlai od tri zapadna humanista Rafa- el Volaterrano gotovo je u potpunosti preuzeo papine navode o krstjanskim samostanima, redovnicima i zavjetima uglednih ena, iako izravno ne spominje njihov razvratan ivot, ipak snano osuuje njihovo zavjetovanje te istie da ta sramota i sada traje.31
Posredovanjem Sabellica i Volaterrana tim podatcima se potom posluio i dubrovaki povijesni pisac Mavro Orbini. On je ustvrdio da su u Bosni postojale dvije hereze, jedna je bila patarenska, a druga manihejska. Sljedbenike prve pokrstio je
bosanski biskup, bivši vikar Bosanske vikarije, Peregrin Saksonac. Pripadnike drugenaziva manihejcima i ponavlja ono što su o njima zabiljeila spomenuta dva huma- nistika pisca. Tako primjerice pisac ponavlja da su manihejci stanovali u samostanima smještenim u dolinama i zabaenim mjestima te da su tamo obiavale iz zavjeta ii ugledne gospoe (matrone) kad bi ozdravile od neke bolesti da ondje kroz neko
29 “horum coenobia in abditis montium conuallibus sita feruntur, in quibus aegrotantes matronae seruituras sanctis uiris, si euaserint, ad certum tempus Deo vouent. Redditae sanitati permittentibus uiris uota persoluunt, promiscue inter monachos praefinito tempore uiuentes”, Enea Silvie Piccolomini, Cosmographia Pii Papae in Asiae et Europae eleganti descriptione, Parrhisiis, 1510,
103 r
i 102 r
; usp. Josip Matasovi, “Tri humanista o Patarenima”, , I, , 1930, 245; Mandi, Bogomilska crkva, 191, bilj. 68; oškovi, Crkva bosanska, 262.
30 “Cubant matronae morbo liberatae in templis, quae sunt in conuallibus, ex uotoque uiuunt aliquandiu cum monachis uirorum permissu”, Marco Antonio Coccio Sabellico, Rhapsodiae historicae ab Orbae condto, tomus II, Opera omnia, Basileae, 1560, 949; usp. Matasovi, “Tri humanista”, 237; Petrovi, “Kršani”, 206; Mandi, Bogomilska crkva, 191.
31 “Coenobia in abditis montium conuallibus habent: vbi matronae quae ex voto servire se dicunt: atque ita inter monachos mixtae vna viuunt: quae quidem labes adhuc durat, Raphaelis Volaterrano, Commentarii urbanorum libri octo et triginta, Basileae, 1603, 289; Matasovi, “Tri humanista”, 240; Petrovi, “Kršani”, 206; Mandi, Bogomilska crkva, 191; Fine, Bosnian Church, 67-69.
, ,
• 35
vrijeme slue spomenutim redovnicima ili, bolje rei, hereticima te zna da se taj obiaj odrao do 1520. godine.32 Orbini je nedvojbeno bio vrstan poznavalac bosanske srednjovjekovne povijesti te vjerskih i crkvenih prilika u širem dubrovakome
zaleu tako da nije osjeao potrebu u cijelosti preuzeti pisanje uenoga pape PijaII. Mljetski benediktinac nije ponovio onaj papin pomalo zajedljivi podatak kojim se cilja na nedolian ivot uglednih gospoa s moralno još uglednijim bosanskim redovnicima.
Pria o enama koje slue heretike u Bosni i tako opsluuju svoj zavjet koji su obeale u teškoj bolesti, iako je zlobno ispriana i sugerira katolikom suvremeniku i itatelju zakljuak o razbludnom ivotu manihejskih monaha, odnosno bosanskih redovnika – krstjana, bila je potkraj 1450-ih dobro poznata u susjednom Dubrovni- ku, gdje je u govornom jeziku postojao naziv “babiza de Patarinis”33 koji je, uz druge
s vrlo slinom porukom, sluio kao uvreda. O tome svjedoi dubrovaki podatak prema kojemu je 5. veljae 1457. vlastelin Nikola Marina Guetia uvrijedio Anu- klu, suprugu Nikole Alojzija Gutetia rekavši joj da je “putana de bordello”, “batessa di bordello” i “babiza de Patarinis”.34
S obzirom na našu temu umjesno je ovdje postaviti pitanje što su bile te “ugledne gospoe” o kojima su s neskrivenom zlobom pisali navedeni humanistiki pisci, a Du- brovani aludirajui na njih duboko vrijeali svoje sugraanke dobacujui im neku od navedenih uvreda. Iako je više nego jasno da ene o kojima govore spominjani podatci nisu bile bosanske redovnice – krstjanice, jer se navodi više elemenata iz kojih jasno
proistjee da su one ivjele obiteljskim ivotom, da su se iz pobonih pobuda u bole-sti zavjetovale na sluenje “svetim ljudima”, što je u njihovih katolikih suvremenika nailazilo na neodobravanje i osudu te da je njihovo sluenje trajalo odreeno vrijeme – do ispunjenja zavjeta. Govorei o toj pojavi Dominik Mandi naglašava da je takvih zavjeta doista moglo biti te da se obiaj zavjetovanja u bolesti odrao kod katolika u Bosni i Hercegovine do u suvremeno doba, ali su se odnosili samo na muškarce. Mogunost takve prakse kod redovnika Crkve bosanske, on je vidio u postojanju njezinih dvostrukih samostana.35 Iz prilino nejasno sroene njegove reenice o uesta- lom spominjanju “enskih lanova bosanskih krstjana” u polovici XV. st. te da bi one morale biti brojne i da su boravile u mnogim mjestima, dalo bi se zakljuiti da je on
32 Mauro Orbini, Il Regno de gli Slavi, 354 (= , 146). 33 M , “ ”, , . X, , 1959,
85 (= , , 1969, 200), istie da izraz pripada jeziku obrazovanih ljudi, a ne narodnom govoru.
34 , II, , 1978, 278, bilj. 129; usp. , “ ”, : , , , 1968, 344; Šidak, Studije, 332; oškovi, Crkva bosanska, 262. Opširnije je o tim uvredama pisao , “ ”, 77, 83-85 (= , 184, 198-201).
35 Mandi, Bogomilska crkva, 191.

• 36
u svim spomenutim enama, koje se dovode u vezu sa samostanima, vidio bosanske redovnice – krstjanice. Navedena povijesna vrela spominju manihejske samostane i u njima redovnike kojima im ondje iz zavjeta privremeno slue ugledne gospoe. Vijesti
koje su do nas dospjele nisu imale namjeru svjedoiti o mrei i organizaciji samostanaCrkve bosanske i djelovanju njezinih redovnika i redovnica. Vrela su ovdje nedvosmi- slena, spominju “manihejske” samostane, redovnike i neke ene koje samostanima ne pripadaju, ali ondje iz odreenoga razloga borave, bacajui mrlju na samostanski ivot. Krstjanice su pripadale tom svijetu, ali su ostale skrivene i neporone, njih zlobne pri- mjedbe kršanskih suvremenika nisu pogaale, na njih se prigovori nisu odnosili, iako su i one u dvostrukim samostanima ivjele posveenim ivotom u trajnoj opasnosti da ne nastane sumnja i izbije sablazan.
ini se, ipak, da se s pravom moe pretpostaviti kako su u Bosni redovnici i redov-
nice, ali i mnoge druge osobe, uspijevale nadvladati probleme koje je mnogima donosioivot pod istim krovom. Na takvu pomisao upuivali bi navodi u pismu pape Eugena IV. koje je 3. travnja 1446. uputio Fabijanu iz Baa, vikaru bosanskih franjevaca i njegovoj subrai. Papa im je pisao kako je razumio da na podruju njihove vikarije stanuju mnoge muške i enske osobe zajedno u stanovima koje im je odredio biskup ili u svojim privatnim kuama, ive u “istoi i pokori” i ne pripadaju nijednom od odobrenih crkvenih redova.36 U tim je ljudima Dominik Mandi vidio bosanske redovnike – krstjane i redovnice – krstjanice koji su nakon obraenja na katoliku vjeru, prema njemu, eljeli nastaviti ivjeti istim i pokornikim ivotom kakav su vodili dotada.37 Iz samoga se pak pisma vidi da papa govori o onima koji ive u dodijeljenim domovima kao i o onima koji su ostali ivjeti u svojim obiteljskim kuama. Pismo potjee iz vremena po- jaane katolike inicijative u zemlji Kotromania i valja ga promatrati i širem kontekstu koje su odreivali kraljevo ureivanje odnosa s Rimskom kurijom, pristajanje uz Kato- liku crkvu i enidba s Katarinom Kosaom te krunidba. U novim okolnostima dolazilo je do promjene u ponašanju bosanskih podanika, da su u tome prednjaila istaknutija vlastela i krugovi najblii vladaru i dvoru, pa je, sasvim razumljivo, bilo i sluajeva na- puštanja “vjere bosanske” i pristajanja uz katoliku vjeru, ali Crkva bosanska u polovici 1440-ih nije bila rastoena, kako svjedoi ljutnja franjevaca na kralja Tomaša kojega su optuivali da iskazuje ast krstjanskim prvacima i odlinicima zbog ega je papa Eugen
IV. naloio 11. studenoga 1445. Tomi Tommasiniju, svojemu legatu u Bosni da pomno ispita osnovanost franjevakih optubi, što je ovaj i obavio prihvativši kraljevo objašnje- nje da je poklon inio po starome bosanskom obiaju i iz uljudnosti”.38
36 Ulrich Hüntemann, Bullarium Franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata romanorum pontificum Eugenii IV et Nicolai V ad tres ordines S.P. N. Francisci spectantia, Nova series, I. (1431- 1455), Ad Claras Aquas (uaracchi) prope Florentiam, 1979, 496-497; Luke Wadding, Annales Mi- norum seu trium ordinum a. s. Francisco institutorum, XI, Romae, 1734, 260-262.
37 Mandi, Bogomilska crkva, 191-192. 38 Farlati, Illyricum sacrum IV , 257-258; usp. Raki, Bogomili i patareni, 456-457; Mandi, Bogomilska
, ,
• 37
Sve dostupne vijesti o Crkvi bosanskoj i njezinim krstjanima i krstjanicama upuuju na duboke promjene kroz koje je ona prolazila pratei smjer kojim su se razvijale bosanske politike i ekonomske prilike. Zaokret koji su crkvene strukture
napravile odveo ih je u slubu vlastele, trgovaca i obrtnika, a sluenje ih je inilo sveslinijima onima koji su traili njihove usluge. Ta nova uloga i poloaj u bosanskome društvu mnogima su godili i time su se ponosili, poput ve spominjanoga gosta Mi- lutina Crnianina39. Promjena o kojoj izvori svjedoe nije ostavila ravnodušnima ni susjedne Dubrovane koji su se uspješno bavili trgovinom i stjecali silno bogatstvo, a njihov je prigovor najbolje sroio Benedikt Kotruljevi zabiljeivši da je na njegove sugraane loše djelovalo ponašanje Bosanaca koji slijede manihejski obiaj pa aste bogate i rado ih primaju u svoje gostinjce, a tjeraju siromašne, tvrdei da slijede red Boga i Sree (Fortune).40 Jesu li i krstjanice pošle putem novih izazova, ugledajui
se na krstjane,
napustivši skueni prostor svojih hia, na temelju dostupnih vrela jošuvijek se ne moe sa sigurnošu odgovoriti. Neizvjesnost oko Beokine pripadnosti enskom krilu “reda krstjana” umanjuje mogunost za takva razmišljanja, a krug poznatih krstjanica vezanih uz gosta Radina potvruje da su one ostale još uvijek
crkva, 201-202; Pejo oškovi, “O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom meunarodnom priznanju”, Istorijski zbornik, knj. V, Banja Luka, 1985, 29; Isti, Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446 , Banja Luka, 1988, 111.
39 Vego, Zbornik III , 53. Natpis je u više navrata objavljivan i opisivan, pa u tom pogledu usp. , “ ”, , . 46, . 2 1934, 79-82; iro Truhelka, “Bosanska narodna (patarenska) crkva”,
u: Poiest hrvatskih zemalja BiH
I, HKD Napredak, Sarajevo, 1942, 778; 781; 788; , “ ?”, GZM , Nova serija, knj. III, Sarajevo, 1948, 91; Isti, “Le symbolisme des monuments funéraries bogomiles”, Cahiers d’ études cathares, 6, vol. 18, Arquas, 1954, 99; Alija Bejti, “Povijest i umjetnost Foe na Drini”, Naše starine knj. III, Saraje- vo 1956, 28-29; Marko Vego, “Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine III”, GZM , Nova serija (Arheologija), knj. XIX, Sarajevo, 1964, 207-208; Isti, Iz historije, 273-274; Isti, Zbornik III , 53; Bešlagi, Steci – kultura, 249; Isti, Leksikon, 119-120; Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975, 189; Isti, Bosansko-humski krstjani u poijesnim vrelima, 371; M. D. Lambert, Medieval heresy. Popular movements from Bogomil to Hus, London, 1977, 145; , “ ‘’ ’’”, , . 4, . IV, , 1983, 16-18. Najopširniji opis nadgrobnog spomenika gosta Milutina Crni- anina dala je Maja Mileti, “I ‘’Krstjani’’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di petra”, Orienta-
lia christiana analecta, no. 149, Roma, 1957, 124-178; usp. Georg Wild, Bogumilen und Katharerin ihrer Symbolik I. Die Symbolik des Katharertums und das Problem des heterodoxen Symbols im Rahmen der abendländischen Kultureinheit, Wiesbaden 1970, 28-29.
40 “Et specialmente nella nostra patria, la quale tracho non sò che dal ritto dè i Bosnesi, liquali seguonò l’ costume de Manichei, honorando li ricchi, et ricevendoli volontieri nelli loro sospity, et discacciando li poveri, allegando seguir in ciò l’ ordine di Dio et della fortuna”, . , “ ”, , . LXXX, . 47, , 1909, 101, bilj. 1; Benko Kotruljevi, O trgovini i savršenu trgovcu, JAZU, Djela znanosti Hrvastke, sv. 1, Zagreb, 1985, 196; usp. Milan Loos, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha, 1974, 325, bilj. 79; Fine, Bosnian Church, 329-330; irkovi, “Bosanska crkva”, 238; oškovi, Crkva bosanska, 222.

• 38
daleko od njegova bogatstva i ugleda. Rodbinska povezanost s njim uinila ih je poznatima, inae bi i one bile dio naše povijesti o kojoj se u vrelima ne govori.
S obzirom na stanje izvora o Crkvi bosanskoj i njezinim redovnicima, Dominik
Mandi je upozorio da se nakon propasti srednjovjekovne bosanske drave u kasno proljee 1463. u “zapadnim vrelima” o njima prestaje govoriti, sudbina im je bila zapeaena, a povijest završena.41 Dugogodišnji kroniar historiografske literature o toj temi, hrvatski povjesniar Jaroslav Šidak pomaknuo je tu granicu na 1466, godinu pisanja poznate oporuku gosta Radina Butkovia, najvrjednijeg svjedoanstva kojim završava poznati dio povijesti dualistike Crkve bosanske. Nakon toga sudbina te crkve i njezinih krstjana i krstjanica koja je snano obiljeila posljednja dva i pol stoljea bosanskoga srednjovjekovlja utonula je u šutnju jedne prošlosti koja je mrtva.42 Preostalo je još uglavnom varljivo pamenje na donedavno ivu stvarnost
što se naglo rasplinula u nepovratnoj prošlosti koja se, u oima onih koji se kao suvremenici još sjeaju ili onih što po kazivanju drugih pamte, pokazala gruba i nepra- vedna jer je krstjanima i krstjanicama dala primjerice “prokletoga kralja” za kojega je u defteru iz 1530. zabiljeeno kako je u naselju Orahovici u nahiji Neretvi odu- zeo krstjanima neku parcelu zvanu Babino brdo i dao je tamošnjim stanovnicima.43 Osmanski izvori – katastarski defteri u rasponu od 1468. do 1588, koje je ispisao i 1960. objelodanio Tyyib Okiç, spominju na više mjesta “krstjane – kristyane” i na taj su nain sauvali uspomenu na Crkvu bosansku i njezine sljedbenike.
Prema podatcima tih pisanih spomenika u njima se oko šezdesetak puta spomi-
nju krstjani i krstjanice, uglavnom vezano uz nasljedna zemljišta, te se tako doznajeza krstjanske baštine, oranice, vinograde ifluke i selišta, te da su krstjanske skupine spominjane u osmanskim vrelima tretirane kao obina raja. Jedini poznati izuzetak u tom pogledu predstavlja status poznatog i više puta spominjanoga gosta Radina Butkovia kojemu su nove vlasti priznale mulk-ifluk,44 a u selu Didevo zabiljeena su u poimeninom popisu hercegovakoga sandaka iz 1477. etiri vinograda od
41 Dominik Mandi, “Bosanski krstjani u turskim izvorima”, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske poijesti, Rim, 1963, 568.
42
Jaroslav Šidak, “‘’Bosanska crkva’’. Problem bosanskog ‘’bogumilstva’’ i sredovjena ‘’Crkvabosanska’’”, Suvremenik br. 26, vol. 11, Zagreb, 1937, 393. 43 Taib Okiç, “Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d’ après des documents inédits)”,
Südost-Forschungen XIX, München, 1960 128 (= “Bosanski kristijani (bogumili) prema nekim neobjavljenim osmanskim izvorima”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. XXI-XXII, Sarajevo, 2003 152); usp. objašnjenje toga podatka u Mandi, “Bosanski krstjani”, 574-575 i Muhamed Hadijahi, “Zemljišni posjedi ‘’Crkve bosanske’’ (Nacrt za jednu studiju), Historijski zbornik, br. XXV-XXVI, Zagreb 1974, 465.
44 Nedim Filipovi, “Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku”, Godišnjak, knj. VII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 5, Sarajevo, 1970, 151; Isti, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, 2005, 94.
, ,
• 39
kojih je jedan na temelju carske naredbe bio dodijeljen gostu Radinu.45 Kad su u pitanju osmanska izvorna svjedoanstva pada u oi da se u njima nigdje ne spominju posjedi Crkve bosanske, ali valja istaknuti da zamjetan broj krstjanskih baština
predstavlja individualni posjed pojedinih krstjana te da na takvim baštinama, kaona crkvenim zemljoposjedima nisu zabiljeena duhovna lica, niti su upisani seljaci koji su ih obraivali niti njih

radovi ff historija 2014

Documents