1

rano kršćanstvo 1.st.n.e.

Rano kršćanstvo = kasna antika...isti vremenski period

Kršćanstvo-počinje Kristovim roĎenjem ; nastaje u kasnoj antici (bez obzira na to što

se u Europi srednji vijek uzima kao početak kršćanstva, a Europa je baza

kršćanstva).

300.g.Dioklecijan-zadnji veliki progoni kršćanstva

316.g.Konstantin – 313.g.prihvatio kršćanstvo kao drţavnu religiju ;

330.g.glavni grad carstva prenosi u Bizant-Konstantinopol

kraj 4.st.Teodozije I- kršćanstvo je jedina prihvaćena religija ; 476.g.pad

Zapadnog carstva

kraj 5.st.Justinijan – period ranog Bizanta (1.faza)

Kršćanstvo-širenje počinje već u prvoj generaciji nakon Kristove smrti(apostoli Petar,

Pavao šire vjeru prvo na istoku(gradovi i luke-kozmopolitsko stanovništvo) , u

Palestini –judeokršćani -,Siriji I Maloj Aziji...Tijekom drugog misionarsog putovanja

apostol Pavao stiţe do Grčke i prodire sve do Rima (Ostije, Salona) gdje 64.g.Petar i

Pavao postaju ţrtve Neronova progona. Brzo širenje kršćanstav pouspješuju i ostali

čimbenici kao : velik broj ţidovskih zajednica u dijaspori, jedinstvena organizacija

Rimskog Carstva sa sigurnim cestama i brzom komunikacijom , povoljno tlomeĎu

niţim društvenim slojevima za razvijanje religije , opće raširena tolerancija te vjerski i

filozofski sinkretizam kasnoantičkog rimsko-helenističkog društva.

Do 4.st. kršćanstvo je religija koja se katkada tolerira a kadkada ne, rijetko su progoni

krščanstva bili u isto vrijeme u svim dijelovima Carstva. QUO VADIS-legenda o

progonima kršćana. U mirnijim dijelovima carstva već se uspostavila i crkvena

hijerarhija.

Razlog progonima kršćanstva – rimska drţavna ideja bazira se na tome da je car =

boţanstvo .Dakle, progoni su bili više političkog, drţavnog karaktera nego li

religijskog. Rimska bi religija mogla prihvatiti svakog od istočnjačkih bogova (nikada

nisu progonili istočnjačku, egipatsku religiju), ali s obzirom na postojanje te ideje o

caru kao boţanstvu (kojemu se pridonosi ţrtva i još mnogo različitih tradicija i priloga)

i kršćanstva kao velike monoteistiĉke religije, to politički nije bilo moguće.

Zadnji veliki progoni kršćanstva– 300.g. za vrijeme cara Dioklecijana .Na

prijelazu iz 3.st u 4.st. Dioklecijan je učinio i par dobrih gospodarskih i političkih

poteza za carstvo, a onda dolazi Konstantinovo vrijeme.

Doba Konstantina je oko 320.g.n.e.(rano kršćanstvo se javlja u 1.st.n.e.).

Konstantin Veliki gradi, završava Konstantinovu (Maksencijevu) baziliku ali i

gradi prve velike ranokršćanske bazilike.Konstantin će omogućiti da već krizno

carstvo poţivi još 160.g.(do 476.g.koja se računa kao propast Zapadnog

rimskog carstva), a da Istočno carstvo potraje u kontinuitetu čak 1000.g.

2

Taj se istočni dio u srednjem vijeku dosta transformirao -6.st.-i postao onim što

nazivamo BIZANT.Bizant traje do 1453.g. kada su Turci osvojili Carigrad.

Dakle 2 vaţne stvari koje je napravio Konstantin :

1. Legalizirao kršćantvo (pred svoju smrt i sam je preuzeo )

2. Osnovao Konstantinopl (Carigrad, Istambul) – „Novi Rim“ ; bilo je nemoguće

upravljati golemim carstvom iz Rima, Konstantinopol ima nevjerojatan

strateški, trgovački poloţaj ; na spoju glavnih puteva izmeĎu Europe i Azije.

Zaključak : Konstantinovi potezi omogućili su kontinuitet Rima kao kršćanske

drţave

Teodozije I – kraj 4.st. – kršćanstvo postaje jedina religija, sluţbena, drţavna

a poganstvo biva zabranjeno ( rimski, grčki ili bilo kojidrugi bogovi).

Zapadni i Istočni dio carstva nikada se više neće spojiti.

Od 400-tih g.nadalje Zapadno carstvo ulazi u teške krize, prodiru i Barbari ; Istočno

carstvo takoĎer je u krizi ali uspješno se bori protiv nje.

Iako Zapadno carstvo propada Konstantin se tokom 4.st. seli u Milano koji postaje

nova prijestolnica.

Od početka 5.st., nakon podjele carstva, centar Zapadng carstva postaje Ravenna

(zbog svog geografskog poloţaja, močvarno područje, koje je nepogodno za napad-

za razliku od Milana).

Vaţniji spomenici iz tog doba (5. I 6.st.) nalaze se u Ravenni.

U neposrednoj blizini nalazi se i Classe – ratna luka.

Ravenna ostaje prijestolnica Zapadnog carstava do nj pada 476.g. od kada postaje

vaţan centar istočne rimske uprave u Italiji te ostaje pod Bizantom sve do polovice

8.st.

+ paziti na odnos ranog kršćanstva i Bizanta ; to nije isto!

Ako promataramo ranokršćanski kontinuitet, npr. U Poreču ili Saloni, vidjet ćemo da

on traje sve do 6.st. kada pred kraj tog istog dolaze Hrvati te dolazi do pada Salone,

dok se kršćanstvo ipak zadrţava, ostaje u gardovima, na otocima (Pula, Poreč,

Zadar, Split, Salona, Rab).

Povijest Bizantske umjetnosti počinje osnivanjem Carigrada.

Justinijan – od kraja 5.i tokom 6.st.uzima se kao period ranog Bizanta

(1.faza). To je ujedno i doba kontinuiteta ranog kršćanstva unutar kasne

antike.

3

Nakon toga dolazi do novih velikih kriza i na zapadu i na istoku :

Zapad – nakon osvajanja zapadnog Justinijanaovog dijela carstva (Italija, cijela

Dalmacija, Istra), sa sjevera provaljuju Langobardi (divlji barbari) te od Bizanta na

zapadu prisutan ostaje samo dio od Ravenne do Rima i jug Italije.

Tek tada Europa ulazi u Srednji vijek.

Istok – dolazi do borbe sa Perzijancima ; počinju provaljivati Avari (kraj 6.st.-ostaje

krš ali i kontinuitet kršćanstva-Salona, Poreč,sj Hrvatska) i Slaveni ; početkom 7.st

pojavljuje se islam ; dolazi do borbi protiv ikonoklaza(protiv poštivanja ikona) i onih

koji ih zastupaju.

Opet dolazi mračno doba ne samo što se tiče arhitekture i umjetnosti već i što se tiče

samog opstanka istočnorimskog carstva, Bizanta (koji će 100 g.kasnije ponovno

ojačati i prijeći u srednji bizantski period).

Od 9.st. Srednji bizantski period – Bizant u pravom smislu

Period od Konstantina do Justinijana uzima se kao početak Bizanta...temelji

bizantske ahitekture (utjecaj grčke arhitekture) bit će postavljeni u 6.st.

316.g.Konstantin – 313.g.prihvatio kršćanstvo kao drţavnu religiju ; 330.g.glavni grad

carstva prenosi u Bizant-Konstantinopol

kraj 4.st.Teodozije I- kršćanstvo je jedina prihvaćena religija ; 476.g.pad Zapadnog

carstva

kraj 5.st.Justinijan – period ranog Bizanta (1.faza)

od 9.st. Srednji bizantski period (2.faza)

RANOKRŠĆANSKA ARHITEKTURA

Za vrijeme progona kršćana ( Dioklecijan 3.st.) nisu to mogli biti hramovi ili kršćanske

crkve(iako su one postojale ali su redovito bile zapljenjene, kao i predmeti koji su se

koristili u misi : kaleţi, knjige...).

Vjernici su se sastajali na zajedničkim obredima, u početku i na zajedničkom obroku

(vezano uz čitanje evanĎelja, propovjedi i sl.). Za takve skupove nije bio potreban

posebno posvećen prostor te su prvi prostori ranog kršćanstva zapravo bile

obiteljske kuće samih kršćana.

1. Domus eklezija – privatna kuća koju je kršćanin ostavio kršćanskoj zajednici

ili je odvojio pojedine prostore u te svrhe.

2. Ranokršćanska bazilika – Konstantinovo doba bilo je doba kada kršćanstvo

počinje s monumentalnom izgradnjom ; čvrsto odreĎeni tip izgradnje (s

varijacijama u odreĎenim dijelovima carstva Sirija, Anatolija, Egipat) – u osnovi

tip kršćanske bazilike.

4

3. Katakombe – priča se da su se u njima kršćani potajno sastajali ( u rimskom

carstvu u doba Republike i prvih careva pokojni su se spaljivali, a kasnije pod

utjecajem kršćana su se inhumirali, pokapali...rimski zakon je zabranjivao

pokapanje unutar grada, izmeĎu ostalog i zato što je gradsko zemljište

skupo...Groblja su se nalazila izvan gradova, u mekanom ali čvrstom tlu,

terenu.) ; postoji niz katakombi oko Rima, Napulja ali i u Africi ; u

katakombama kasnije se javlja i prvo ranokršćčansko slikarstvo koje ostaje do

danas sačuvano.

Grĉka kapela – obzid oko iskopa ; oţbukani grobovi oslikani freskama ;

jedna od kapela s luksuznijim grobovima

Kapela papa – tijela prvih rimskih biskupa

Arhitektonski katakombe nisu zanimljive.

PRVE KRŠĆANSKE BAZILIKE :

Dakle 2 vaţne stvari koje je napravio Konstantin :

Legalizirao kršćantvo (pred svoju smrt i sam je preuzeo )

Osnovao Konstantinopl (Carigrad, Istambul) – „Novi Rim“ ; bilo je nemoguće

upravljati golemim carstvom iz Rima, Konstantinopol ima nevjerojatan strateški,

trgovački poloţaj ; na spoju glavnih puteva izmeĎu Europe i Azije. Postaje

milijunski grad.

5

100 g.nakon Konstantina, Teodozije II gradi nove zidove (opet od mora do mora).

U 7. i 8.st., grad je 3 puta bio napadan i s mora i s kopna ali zidine su izdrţale. Zidine

su ostale dobro sačuvane zbog visokih kula koje štite zid, zbog predziĎa, jarka...

Od Konstantina počinje gradnja prvih velikih kršćanskih crkava, bazilika. On gradi :

veliku baziliku i rotondu na Golgati? ; memorijalnu kruţnu crkvu u Betlehemu ; veliku

baziliku nad grobom sv.Petra u Rimu ; poklonio je posjed i palaču za gradnju

rezidencije i glavne crkve-katedrale-rimskog biskupa(pape) ; poklonio je posjed za

grdanju crkve sv.Ivana Lateranskog i sl.

Prve kršćanske bazilike – termin dolazi od profane bazilike, sudske velike dvorane

na forumu, no pravi izvori tog tipa su bazilike kao velike dvorane u carskim palačama

s apsidom na kraju. To je jednostavna utilitarna arhitektura koja se sa minimalnim

izmjenama sačuvala do danas.

Vertikalni zidovi od opeke i betona, sve pokriveno drvenim otvorenim krovištem, s

nekoliko laĎa (obično 3, kod nekih većih 5, negdje čak 7,9,11 laĎa( Egipat).

Glavna je laĎa viša od pokrajnih, a osvijetljena je u razlici krovova glavne i pokrajnih

laĎa.

Bazilike su tehnološki bile vrlo jednostavne, relativno jeftine za izgraditi. Izvana su

bile potpuno jednostavne, asketske. Opeka je bila vidljiva, a ako je graĎena od

betona opet je bila oblagana opekom. Iznutra je često bila bez ţbuke i dekoracije,

obloţena mozaicima, a u slučajevima carskih investicija obloţena mramorom.

Bazilike su bile prostori za okupljanje.

6

Sv.Petar, Rim, 4.st., 326.g. – 1500.g.(srušena da bi bila ponovno

izgraĊena)

Bazilika je u svom prvotnom obliku bila sačuvana do oko1500.g.kada se ruši i

zamijenjuje današnjom velikom bazilikom sv.Petra (nova crkva samo je po tituli

bazilika ne i arhitektonski).

ATRIJ+FONTANA – podrijetlo iz domusa

BEMA – kasnije trasnept

7

8

9

Sv.Ivan Luteranski, Rim, 4.st.

10

Sta. Maria Maggiore, Rim, 5.st

Bazilika nema transepta ; ona je gigantska ; trobrodna.

Sačuvani su originalni mozaici iz 5.st., ali strop , lukovi i prozori su renesansno

dekorirani. Apsida je sdrednjovjekovna, ali otprilike odgovara originalnoj apsidi

11

Sta. Sabina, Rim, 5.st.

Manja bazilika, izvanredno očuvana, ali kasnije barokizirana.

12

Sv. Pavao izvan zidina, Rim, 5.st

Crkva je bila sagraĎena nad grobom sv.Pavla, ali je izgorila u 18.st. Sada postoji

replika.

Petobrodna bazilika s transeptom koji je odvojen trijumfalnim lukom. Stupovi su nosili

lukove.

Poznato je da su sve to bile longitudinalne graĊevine s ritmom greda i stupova

te s usmjerenjem prema oltaru.

CIBORIJ=oltarni baldahin

13

2.GROBNICE :

U okviru centralnih graĎevina u kršćanskoj kulturi spominju se mauzoleji(grobnice) ;

kapele nad grobovima mučenika i u mjestima mučeništva ; krstionice

S. Stefano Rotondo ( Sv. Stjepan Kruţni ) , Rim, 5.st.

Kruţna crkva prvog mučenika Stjepana.

Iznutra: jonski stupovi ; Izvana : korintski u ziĎu – nose lukove

14

15

Sta. Contstanza , Rim , 4.st.

Jedna od najznačajnijih graĎevina ranog kršćanstva.

Mauzolej Sv.Konstanze ; bio priljubljen uz crkvu Sv. Agneze izvan zidina.

Karakteristike – bazilikalni presjek ; mozaici ; deambulatorij s bačvastim svodom ; zid

s apsidama/apsidiolama ; simbolika osmerokuta ; u osima Sv. Agneze izvan zidina ,

trijem.

16

17

Teodorikova grobnica, Ravenna, 4.st

18

Mauzolej Gale Placidije, Ravenna, 4.st.?

Minijaturna graĎevina ; kriţni tlocrt ; nadsvoĎena kupolom ; bazilikalno osvjetljenje ;

primjer mauzoleja samog vrha dvorske aristokracije ; značajna za arh.ranog

kršćanstva ; mozaik ; kasnije će se zidovi raščlanjivati lukovima i nišama.

19

Baptisterij, Ravenna, 5.st.

Svaki baptisterij ima u centru bazen/krstionicu i mjesto za svećenika ; ova je

krstionica osmerokut s apsidama, kupolom na vrhu ; lukovi i niše = rašlanjenje zida ;

mramorna inkrustacija, štukature, mozaici.

.

...410. su Gali opljačkali Rim isto tako i Vandali, glasoviti pljačkaši iz Afrike. IzmeĎu

tih dviju pljački (40-ak g.) izgraĎena je crkav Sta. Maria Maggiore...

20

ISTOK ( BAZILIKA ) :

Sv. Demetrije, Solun ( Thessalonica), 4. i 5.st.

Ogromna ranokršćanska bazilika itočnih korijena ; specifičan primjer zbog utjecaja

istoka ; relativno dobro sačuvana ; koristi se kao dţamija (do početka 20.st.-uništena

je u poţaru) ; obnova nije vrhunska ali prati originalne nacrte

Glavni materijali : kamen , opeka ; krovište : drveno, otovoreno

Nove karakteristike : EMPORE = galerije ( iznad bočnih laĎa) ; ispod bazilikalnog

osvijetljenja ; apsida : u potpunosti otvorena prozorima.

21

ZAPAD ( kasnije razdoblje – 6.st.) ; BAZILIKE :

Sv. Lovro izvan zidina, Rim, 6.st.

Arhitektonski zanimljiva : dva prostora odvojena lukom ; jedan je prostor tipična

bazilika s jonskim stupovima, gore i s napustima – arhitravima i prozorima iznad ; u

drugom dijelu : klasično, stupovi, galerije, osvjetljenje.

Misli se da je drugi dio originalan, iz kasne antike, koji je završavao s apsidom dok je

prvi izgraĎen u srednjem vijeku, u doba romanike.

Da je drugi dio iz kasne antike potvrĎuje klasični stupovni jonski red.

22

Sv. Agneza, Rim, 6.st.

Karakteristike : empore ; klasični antički stupovi (kapiteli) : obojana u 19.st. ; barokni

oltar

23

San Appolinare in Classe, Ravenna, 6.st.

Classe je ratna luka nekoliko kilometara od Ravenne.

Crkva je ranokršćanska bazilika s 2 karakteristike koje će se izraziti u bizantskoj

arhitekturi :

1. Poligonalna apsida : karakteristično već za 6.st. npr.ako u Dalmaciji naiĎemo

na crkvu za koju mislimo da je romanička, a ima poligonalnu apsidu, tada ona

datira 6.st.

2. Dvije prostorije : omeĎuju apsidu, a vrše funkciju sličnu onoj sakristiji u

zapadnoj crkvi PASTOFORIJE- presvlačenje, priprema....

24

Imposti nad kapitelima omogućuju više dizanje lukova.

Krovište je ravno, vidljivo nad glavnom laĎom, velikih prozora koji omogućuju

kvalitetno bazilikalno osvjetljenje.

Dekoracija glavnog broda nije u potpunosti sačuvana, ali je sačuvana kompletna

dekoracija apsidalnog prostora ( to ja danas jedan od bisera Ravenne) s trijumfalnim

lukom.

Apsida prikazuje Krista, ovčice i Sv. Appolinarea ; zelena boja – simbolika rajskog

vrta ; dojam prostranosti.

25

Ravenna malo po malo tone (doslovno) ,s obzirom na to da se nalazi na močvarnom

tlu, rade se novi nasipi, te se u neke objekte danas silazi a u druge penje ili oni koji

su imali stepenice danas su u razini poda (i panteon ima tu priču).

Ravenna kasnije dobiva provincijalni karakter, crkva je tamo dugo bila napuštena, ali

kasnije biva ipak obnovljena.

Od 530.g. car Justinijan vodi borbu za ponovno uspostavljanje rimskog carstva ;

teţak napor s tek djelomičnim uspjehom.

San Appolinare Nuovo, Ravenna, kraj 5.st. – poĉetak 6.st.

Gradnja crkve počinje u vrijeme vladavine Teodorika ( ostrogotski vladar koji je

vladao Italijom, Dalmacijom, Istrom nakon pada Rimskog carstva ; krajem 5. I

početkom 6.st.) ; misli se da je bila njegova obiteljska kapela.

Karakteristike : prava kršćanska bazilika sa svim svojim elementima : stupovi,

akpiteli, imposti, friz s maozaikom u srednjoj zoni gdje je krovište bočne laĎe s

otvorima iznad i mozaicima unutar njih.

San Appolinare Nouvo i San Appolinare in Classe mogle bi zajedno činiti jednu u

potpunosti sačuvanu baziliku jer Nuovo ima sačuvanu kompletnu mozaičku

dekoraciju uzduţnih zidova, dok Classe ima dekoraciju trijumfalnog luka i apside.

26

27

Digresija : Rim u to vrijeme jest „centar svijeta“ , čak i Carigrad je blizu toga, ali ostali

gradovi u ranom kršćanstvu (Aleksandrija, Autiohija, Kartaga ) su gradovi gdej ţive

neki od najznačajnijih ranih crkvenih otaca, pisaca, no, ti gradovi postepeno gube na

vaţnosti.

Bogata tipologija ranokršćanske arhitekture postoji u Maloj Aziji, Siriji, Palestini, u sj.

Africi, Egiptu, s malim lokalnim razlikama.

ISTOK :

Kalociman, Sirija, 5.st.?

Samostanski kompleks ; Kalociman je cijeli ţivot proveo asketski, ţiveći na stupu? ;

proglašen je svetcem i oko stupa sagraĎena je bazilika (trobrodna) ; stup se nalazi u

središtu oktogona.

U Siriji je duga tradicija upotrebe kamena ( Baalbek) ; Smatra se da su sirijski

graditelji utjecali na izgradnju Dioklecijanove palače u Splitu, ali i da je sirijska

arhitektura imala utjecaja na srednjovjekovnu arhitekturu u Europi.

Turmanin, Sirija, 5.st.?

Dva lagana tornja koji flankiraju centralni dio i ne ističu se jako ; često se spominje

rekonstrukcija te bazilike kada se govori o mogućem nastanku tornjeva u srednjem

vijeku.

28

RANOKRŠĆANSKA ARHITEKTURA U HRVATSKOJ :

Salona

Vaţan lučki grad ; centar Ilira ; vaţan centar kršćanstva ; arhitektonski : iskapanja su

bila komplicirana, osobito na mjestima gdje postoji kontinuitet.

Sakralni kompleks ( 6.st.)

Na Jadranu je bio čest slučaj graĎenja ovakvih bazilikalnih komplekasa. Uz taj

biskupski centar u samome gradu, Salona kao i Rim, kao i drugi gradova, imaju

nekoliko bazilika na grobljima ( mjestima salonitalnih mučenika npr. Sv.Duje ).

Manastirine

U saloni se od kraja 4.st. i 5.st. počinje transformacija kapitela ; što se elemenata i

dimenzija tiče, to je normalni korintski kapitel ( dvije zone lista akantusa itd.),

meĎutim lišće postaje oštro, počinje se spajati, prelazi u ornament! Nešto od tog

novog izraza je rezultat tehnike obrade materijala ; bušenje nadvladava nad

klesanjem ; to se očituje i u skulpturama tog doba ; dolazi do promjene ideala,

nestaje antički ideal prirode...

29

Drugi centar gdje moţemo pratiti razvoj kršćanstva od prostorija u kući kršćana na

rubu grada ( gdje se samo po mozaiku vidi da je to bio prostor predviĎen za kult) pa

sve do crkve, to je...

Poreĉ :

Eufrazijana, porečka katedrala. Nazvana je po biskupu Eufraziju koji je sred. VI. st.

temeljito preuredio katedralni sklop i veliku baziliku opremio mozaicima. Prije

Eufrazijeve pregradnje postojale su barem dvije faze ranokršćanskih graĎevina na

istome mjestu. U prvoj fazi podignuta je u IV. st. javna crkva ostatci koje se nalaze

sjeverno od Eufrazijeve bazilike. To je bilo zdanje s trima nejednakim četverokutnim

dvoranama, u kojima su sačuvani ostatci podnoga mozaika. Dio sjeverne dvorane

vjerojatno je sluţio kao krstionica. U crkvu se ulazilo kroz narteks koji je imao

keramični mozaični pod, a sa sjeverne strane bio je zaključen polukruţnom apsidom.

Ta je crkva podignuta na mjestu starijih rim. profanih graĎevina, zidovi kojih su

djelomično iskorišteni za crkvenu gradnju. Starija historiografija tumačila je dio

struktura tih rim. kuća kao ostatke tajne kršćanske bogomolje iz

predkonstantinovskoga razdoblja (domus ecclesia), sve povezujući s podatcima iz

natpisa koji spominje prijenos tijela biskupa Maura, zagovorom kojega je obnovljena

prvotna crkva (primitiva ecclesia). Prema tim tumačenjima, skrivenoj crkvi pripadalo

bi polje mozaika s prikazom ribe kao tajnog kršć. Simbola. Sredinom V. st. ta je prva

crkva preureĎena i povećana: tu fazu katedralnoga sklopa stručnjaci nazivaju

Predeufrazijanom. Ona se sastojala od dviju paralelnih trobrodnih bazilika, odijeljenih

uskim hodnikom i cisternom. Ispred njihovih pročelja protezao se dugački narteks s

mozaičnim podom (motiv riblje kosti). Velika bazilika (juţna) tlocrtno je identična

Eufrazijevoj, osim u istočnom dijelu, gdje je završavala ravnim zidom. Podni su joj

mozaici sačuvani ispod poda Eufrazijeve bazilike; u njezinu se svetištu nalazila

polukruţna klupa za svećenike i biskupa (sinthronos). Manja bazilika sačuvana je u

arheološkim ostatcima; u elevaciji se vide samo ostatci trijumfalnoga luka i jednoga

luka sjeverne arkature. Sintron i ostatci mozaičnoga poda sačuvani su ispod poda

sadašnje sakristije. Sklopu Predeufrazijane pripada i sačuvana osmerostrana

krstionica s ukopanim šesterostranim krsnim zdencem. IzmeĎu krstionice i velike

bazilike bilo je dvorište – atrij, a uokolo krstionice poligonalni ophod.

U temeljitom preureĎenju za biskupa Eufrazija velika je bazilika dobila novo svetište s apsidama, kolonadu i dekoraciju, izgraĎena je memorijalna kapela, novi atrij i biskupska palača, a manja bazilika i krstionica ostale su unutar novoga sklopa. Bazilika je opremljena mramornim stupovima s raskošnim kapitelima i namještajem od prokoneškoga mramora. Oltarna ograda restaurirana je u pretpostavljenom izvornom obliku od sačuvanih fragmenata. Arhitektonska plastika i namještaj pokazuju obiljeţja biz. skulpture sred. VI. st., i vjerojatno su nastali u imperijalnim klesarskim radionicama u Grčkoj, te su kao gotov proizvod dopremljeni u Poreč. Troapsidalno svetište bilo je potpuno pokriveno velikom mozaičnom kompozicijom. Ikonografski program gl. apside sastoji se od prikaza Krista s apostolima na trijumfalnom luk, niza medaljona s portretima svetica u unutrašnjoj konkavnoj površini trijumfalnoga luka (intradosu) i velikih slika u samoj apsidi. U kaloti je prikazan Krist

30

kojega drţi Bogorodica na prijestolju, sa strane su anĎeli i svetci mučenici. Natpisom je istaknut sv. Mauro, gradski zaštitnik. U pratnji svetaca i anĎela prikazani su biskup Eufrazije s modelom bazilike u rukama, Ďakon Klaudije i njegov sin Eufrazije. U donjem su registru prikazi Navještenja i Vizitacije, likovi sv. Zaharija i sv. Ivana Krstitelja. Istaknutim vijencem od štika, mozaik je odijeljen od dekoracija u prizemnom dijelu apside, koja se sastoji od niza četverokutnih polja izvedenih u tehnici raznobojnoga opus sectile. Pri dnu apside u potpunosti je sačuvana mramorna klupa za kler s biskupskim prijestoljem. 1. brod bazilike; 2. supseliji predeufrazijeve bazilike; 3. narteks; 4. atrij; 5. krstionica;

6. zvonik; 7. područje prvoga (Maurova) oratorija; 8. memorijalna kapela; 9. sakristija; 10. biskupski dvor; 11. kapele;

12. Kanonika

31

32

33

3 bazilike : 4.st., 5.st. ( predeufazijana + biskupska palača – u sklopu kompleksa ),

6.st. ( Eufrazijana – Eufrazijan, Justinijan – nezgodno doba gradnje zbog napada

Avara i Slavena ; očit je kontinuitet katolika )

Apsida bazilike je potpuno sačuvana ; mozaik ; stupovi ( zajedno s kapitelima – u

donjem dijelu luka malo je oštećeno od potresa ) ; originalna štuko-gipsana ţbuka sa

dekoracijom i tragovima boje.

Apsida je dominantna ; s untarnje strane – mramor sa sedefastim umetcima ;

polukrţna ; izvana – poligonalna ; jedan od prvih primjera gdje se Bogorodica s

Kristom pojavljuje u apsidi.

Stupovi i kapiteli su iz carskih radionica.

Kapiteli : postoje primjeri koji se baziraju na kompozitnom kapitelu ( bazilika) i oni

košarasti koji gube vezu s izravnim korintskim (atrij).

Dematerijalizacija : mozaici čine efekt da zid nestaje kao nešto opipljivo.

Eufrazijev kompleks, Poreĉ, 6.st.

Karakteristike : trobrodna bazilika ( na nešto višem nivou nego li je bazilika iz 5.st.) –

moţe se vidjeti mozaik originalne bazilike iz 5.st. koja završava apsidom ( iznutra

konkavnom, izvana poligonalnom) ; pokrajnje laĎe završavaju malim apsidama koje

su upisane u ravan zid ;

narteks – nalazi se pred bazilikom i ujedno je i jedno krilo atrija ( atrij je, osim jednog

stupa koji je zamijenjen, originalan ) ;

Baptisterij – nasuprot bazilike ; iz 6.st. ali je prva faza bila ranije ;

Biskupska palača – u zadnje vrijeme više istraţivana

Trolisna kapela – nadovezuje se na baziliku ; vjerojatno memorijalna kapela

porečkog biskupa i svećenika Sv. Maura ( cela trihora )

Mozaik – riba kao simbol kršćanstva ( nalazimo ga još i u rimskim kućama )

34

Sta. Maria Formosa ( ostatci ), Pula, 6.st.

Od 538. do 788. godine Pula je u sastavu bizantskog imperija. U 6. st. ravenatski

biskup Maksimilijan, porijeklom iz Rovinja, gradi u Puli trobrodnu baziliku Svete

Marije Formoze. Bazilika je bila duga 32 m, a široka 19 m (pretpostavlja se da su na

ovom mjestu bile ruševine Minervinog hrama).

Po zapisima iz ovog i kasnijeg razdoblja moţe se zaključiti da je bazilika bila izuzetno

raskošna (na ukrašavanju radili su carigradski majstori). U crkvi su bili mramorni

stupovi, mramorni reljefi, freske, podni mozaici. Jedan zapis iz 16. stoljeća govori o

kamenom sarkofagu nekog biskupa u memorijalnoj kapeli pa se takoĎer pretpostavlja

da su kapele u to vrijeme imale ulogu mauzoleja.

Trobrodna crkva imala je dvije kapele kriţnog oblika, potpuno simetrične. Postojao je

i zvonik koji je danas (ili ako je išta ostalo od njega) ispod susjednih zgrada. Ostaci

sjeverne kapele danas se vide samo manjim dijelom na zidu susjedne zgrade.

U potpunosti je do današnjih dana sačuvana juţna kapela. Već u 13. stoljeću crkva

je toliko zapuštena i okruţena močvarom te je nazvana crkvom Sv. Marije od Trstike.

U upropaštavanju crkve veliku su ulogu imali mlečani, uzimajući njezine raskošne

mramorne stupove i neke druge djelove koje su odnijeli u Veneciju i ugradili u niz

zgrada ovog grada. U 16. stoljeću zapisi govore o potpuno razrušenoj crkvi.

Zapadno od bazilike nalazila se benediktinska opatija koja je takoĎer potpuno

srušena, a njezini su ostaci locirani za sada isključivo arheološkim sondiranjem.

Kako je to nekad izgledalo? (iz knjige "Pula antički grad")

deblje linije označuju djelove bazilike koji još postoje (zid koji je danas preuzeo ulogu

ograde susjednog vrta, juţna kapela.

35

Ono što je u Ravenni u Gala Placidiji bilo od opeke (močvare, blato ) to je u

Dalmaciji i Istri uvijek od kamena.

36

Palaĉa, Polaĉe ( Mljet )

Rimska palaĉa u Polaĉama je naziv za fortifikacijsku cjelinu, koja se sastoji od

antičke palače, termi, dviju ranokršćanskih bazilika, arsenala i skladišta za galije, a

nalazi se u naselju Polače, u istoimenom zaljevu, na otoku Mljetu. To je treći

najočuvaniji i najveći rimski spomenik na hrvatskoj obali Jadranskog mora, odmah

poslije Dioklecijanove palače u Splitu i Arene u Puli.

Sadrţaj

1 Dolazak Grka i Rimljana na Mljet 2 Stvaranje naselja u Polačama 3 Antička palača 4 Starost palače 5 Ranokršćanske bazilike 6 Terme 7 Ţivot u palači 8 Izvori 9 Vanjske poveznice

Dolazak Grka i Rimljana na Mljet

Najstariji povijesni zapisi o otoku Mljetu datiraju iz 4. stoljeća pr. n. e. i vezani su za grčke moreplovce koji su plovili prema svojim kolonijama na otocima Korčuli, Visu i Hvaru, a prolazili su kroz današnji Mljetski kanal. Ploveći uz Mljet, zadrţavali su se na mjestima uz obalu gdje su bili izvori pitke vode, što nesumljivo znači da su zalazili i u zaljev Polače, u koji su se sklanjali za vrijeme jakih juţnih vjetrova jer je zaljev od vjetra zaštićen sa svih strana. Materijalnih ostataka na kopnu otoka Mljeta, koji bi svjedočili o boravku Grka, nema, ali zato je podmorje bogato nalazištima amfora što nesumljivo dokazuje njihov boravak.[1] Prve konkretne podatke o naseljavanju otoka daje rimski pisac Apijan u svojem djelu Rimski građanski ratovi opisujući ratove cara Augusta protiv Ilira na Mljetu i Korčuli. Apijan navodi kako je August tada razorio grad Melitusu, premda se povjesničari do danas nisu dogovorili gdje bi se taj grad točno nalazio. Najveći se broj povjesničara slaţe da to nije zapravo bio grad, već veća ilirska naseobina graĎena od suhozida te da se taj grad nalazi u luci Polače, koja ima najpogodnije uvjete za razvoj većeg naselja, jer je duboko uvučena u kopno i tako zaštićena od vjetrova, ima izvor pitke vode, a okolno je zemljište pogodno za razvoj stočarstva i ratarstva.

Stvaranje naselja u Polaĉama

Razaranjem Melituse, rimski je car August, vjerojatno zauzeo samo zapadni dio otoka Mljet, jer nije imao dovoljno vojnika da pročešlja čitav otok, koji je tada bio pokriven neprohodnim šumama. Nakon što je zauzeo otok, u zaljevu Polače postepeno se stvara carski posjed. Iliri su iz Polača otišli na istok otoka, a s vremenom se izmeĎu njih stvaraju trgovačke veze te meĎusobno upoznavanje i miješanje, što je rezultiralo potpunom romanizacijom ilirskog stanovništva. Tome u prilog idu brojni lokaliteti na kojima su pronaĎeni rimski tragovi, primjerice u Pomeni,

37

gdje su naĎeni ostaci ţara, u Ivanju polju na sredini otoka, kao i u Koritima, gdje je pronaĎen rimski novac.

Antiĉka palaĉa

Prema legendi, palaču je, prema uzoru na rimske zaseoke iz doba Carstva dao izgraditi Agezilaj iz Anazarba u Kalikiji. Agezilaj se na Mljet sklonio zajedno sa sinom, pjesnikom Opijanom, nakon što ga je rimski car, Septimije Sever, protjerao sa dvora. Legenda dalje kaže da ih je car Karakala oslobodio od zatočeništva nakon što mu je pjesnik sročio nadahnute stihove o ljepoti mora i ribarenja u svojima dvama didaktičkim epovima Kuvnyetika i Alieutika. Opijan i njegov otac odbili su povratak u Rim, opravdavajući se kako svoje malo carstvo nikad ne bi mjenjali za veliko i pritom su caru poslali granu alepskog bora sa ptičjim gnjezdom u kojem je bila školjka. Ni danas se točno ne zna kad je palača izgraĎena, ali nema sumnje da je prvi posjed dao izgraditi August, nakon što je zauzeo Mljet. Tokom vremena, izgraĎen je palacij u kojem je stolovao rimski namjesnik za područje Mljeta. Palača je podignuta zbog zaštite svojih strateških interesa: zaljev je bio siguran od vjetra, izvor pitke vode je bio niti pedeset metara od mora. Palača je jedan od najznačajnijih spomenika rimskog razdoblja, a ubraja se meĎu najmonumentalnije spomenike na našoj obali Jadrana.[

Starost palaĉe

Postoje razmimoilaţenja meĎu stručnjacima i povjesničarima u odnosu na starost rimske palače.

F. Bulić smatra da potječe iz 2. stoljeća, na temelju dvaju fragmenata naĎenih u palači.

Lj. Karaman, usporeĎujući mljetsku s Dioklecijanovom palačom, prvu uvrštava u fazu kasnorimskog, a drugu u fazu srednjerimskog carskog doba, sudeću po

38

masivnom i neraščlanjenom gornjem dijelu mljetske palače te otvorima za vrata i prozore, koji su probijeni u prizemlju. Svoju tvrdnju potkrepljuje i svojim viĎenjem mozaika u Susi u Africi iz 2. stoljeća gdje se vide podudaranja u pročelju palače i dvjema osmerokutnim kulama.

K. Prijatelj smatra kako je palača u Polačama izgraĎena pod utjecajem nešto starije Dioklecijanove palače. Glavnim se argumentom smatra podudaranja dviju palača u glavnim linijama pa se zato smatra da je palača izgraĎena krajem trećeg ili početkom 4. stoljeća.[

E. Dyggve smatra da je palača izgraĎena u 5. stoljeću, a to zaključuje po tipu gradnje i po tehnici koja je korištena za gradnju palače. Jednako tako, Dyggve usporeĎuje palaču u Polačama s palačama u Ravenni i kod Piazza Armerina, koje su graĎene u 4., odnosno 6. stoljeću.

C. Fisković smatra da se palača treba promatrati sa šireg spektra. Cvito Fisković smatra da je palača graĎena u periodu prodora Avara i Slavena na područje Raguse, kad su stanovnici Raguse, ali i Narone bjeţali na Mljet. TakoĎer, Fisković smatra da palača nikad nije ni bila do kraja izgraĎena.[

Ranokršćanske bazilike

Uz palaču ostali su sačuvani ostaci dvaju sakralnih graĎevina od kojih je najveća i najbolje očuvana ranokršćanska bazilika, koja se nalazi jugozapadno od palače na udaljenosti od 70-ak metara. Bazilika je nadograĎivana i proširivana tri puta u zasebnim vremenskim razdobljima. Prvi sloj pripada najstarijem tipu ranokršćanskog objekta na našem obalnom području, a svrstava se u razdoblje 5. stoljeća. Drugi je sloj graĎen u periodu izmeĎu 6. i 9. stoljeća, dok treći sloj već pripada u razdoblje pučke romanike iz 12. stoljeća. U bazilici je, za vrijeme istraţivanja, pronaĎen arheološki vrijedan materijal: sjedalo za svećenika s katedrom za biskupa i krstionica. Otkriven je i grob, iznutra potpuno nadsvoĎen i kostur čovjeka, star najmanje 1500 godina. Uz kostur je još pronaĎeno mnoštvo obrednih posudica, oltarska mramorna menza te ostaci razne keramike. TakoĎer, pronaĎena je i kamena ploča sa slijedećim ...latinskim tekstom:

ZA SPAS (ZA ZDRAVLJE) P.C.

BALBINIANA TVOJ HRAM

TRIJEMOM JE PROŠIRIO

VRHOVNI UPRAVITELJ IMANJA

SLOBODNOM [VOLJOM] I

RADOSTAN SAGRADIO

39

40

Terme

Ostaci kupališta su otkriveni 1980. godine i nalaze se 20-ak metara od glavnog zida palače. Ovo, autentično rimsko kupalište, se nalazi 0,5 metara pod zemljom, a u njegovoj neposrednoj blizini se nalaza i ostaci spremišta za galije. MeĎu pronaĎenim ostacima kupališta, najznačajniji je predmet okrukli mozaik ptice ţdrala i predstavlja simbol istočnih Gota. Ova su kupališta bila luksuzno opremljena, a bila su smještena uz samo more i vododerinu, kojom, za vrijeme kiše, teče obilna voda. Zid ovih kupališta je visok 1,5 metara i duljine je 4 metra. Kupalište nije do kraja istraţeno jer se mozaik pri dodiru sa zrakom vrlo brzo uništava.

Ţivot u palaĉi

Palača u Polačama je bila impozantne veličine i u njoj su stanovali upravnici ovog carskog posjeda, zajedno sa svojim dvorjanima i brojnom poslugom, niţe i više svećenstvo te narod koji je stanovao u bliţoj i daljoj okolici palače, u malim i neuglednim kućicama od kojih nije ostalo nikakvog traga. Vladajući sloj je pripadao rimsko-romanskom stanovništvu, a romanizirani su Iliri sluţili da glavna fizička snaga za vaĎenje i prijenos kamena za potrebe gradnje palače i bazilika. Kulminacija prosperiteta otoka Mljeta u 5. i 6. stoljeću dokazuje i darovnica Odoakra od 18. oţujka 489. godine, kojom svog comes domesticorum Pieriusa daruje posjedima kod Sirakuze i na Mljetu, pri čemu se posjed na Mljetu procjenjen na 200 solida godišnje, što je u ono vrijeme bio veliki novac. Tako velike prihode donosila je poljoprivreda, razvijena zemljoradnja, iskorištavanje šuma, drva za ogrjev i gradnju te trgovina koja je išla kroz luku Polače u koju su dolazili brodovi iz cijelog Carstva te su jednako tako i odlazili prema svim većim lukama Carstva.

41

ARHITEKTURA U ISTOĈNOM DIJELU RIMSKOG CARSTVA

( JUSTINIJANOVO DOBA 6.st. ) :

Sinteza hrama ranog kršćanstva i rimske organizacije i tehnologije. U početku je to čak i eksperimentalna arhitektura koja svakako doseţe svoj vrhunac i postaje veličanstveni primjer svjetske arhitektonske baštine.

Najsjajniji primjerci su Aja Sofija i Sv.Apostoli u Crigradu. Iako crkve pripadaju kasnoantičkom razdoblju uvrštene su meĎu najveća dostignuća srednjeg vijeka.

Karakteristika : nadsvoĎenje velikih prostora – crkve s kupolama

Aja Sofija ( Sveta Mudrost ), 6.st.

Aja Sofija sačuvana je do danas, nakon pada Carigrada u funkciji je dţamije, a

početkom ovog stoljeća u funkciji je muzeja.

Širok i visok prostor (gledano s ulaza ), pokriven kupolom koja kao da lebdi ;

prostorno je tešo shavtljiva zbog svoje kompeksnosti i zbog dematerijalizacije koja je

dovedena do vrhunca ; granice se teško razabiru zbog mozaika koji svjetluca...

Arhitekti : Antemije iz Tralesa (M. Azija ) i Izidor iz Mileta + investitor – Justinijan

GraĎena je kao eksperimentalna graĎevina ; novo konstruktivno rješenje

(povijesničari nisu mogli naći uzor)

Posljedica – padanje kupole ( obnavlja je Izidorov sin Izidor )

Nova kupola - nešto viša ; ustanovljen je i otklon stupca koji nose kupolu otprilike 1m

na visinu od 50m.

Novo konstruktivno rješenje – kupola nad pravokutnom bazom.

Tu se javljaju 2 osnovna problema :

1. Horizontalno opterećenje koje nekako stupovi moraju preuzeti ( kod Panteona

je to riješeno 6metarskim zidom )

2. Kupola – kako ju smjestiti na kvadratični tlocrt – upotrebom pandantiva

Aja Sofija je prvi primjer upotrebe pandantiva u te svrhe!

Rješenje kupole na kvadratični tlocrt ( 2 načina postoje ) :

1. Trompe – lukovi koji spajaju uglove tvoreći črtverokut tlocrta u osmerokut pod

kupolom ; statički gledano , 8 točaka je prihvatljivo za izvedbu ; najčešće se

realiziraju dodavanjem lukova, pa to onda ozgleda kao neka

polukupola/apsida i oblikovno nije baš lijepo.

2. Pandantivi – sferni trokuti na površini kugle ; kvadratu opišemo kruţnicu i tu

podignemo polukuglu, odsječemo okomito šnite na sve četiri strane i jednu

42

horizontalnu ; dobivamo manju kruţnu bazu za kupolu ; moţe se staviti prvo

tambur ( što se češće radi ) pa onda kupola.

43

44

45

46

Kupola – promjera 32m (Panteon 43m) ; tjeme preko 50m ; zbog vijenca i niza

prozora – kao da lebdi ; moguće zbog gustih razdijelnih rebara i pojačanja u donjem

dijelu kupole.

Prostorni sistem – longitudinalni i centralni ; kupola označava kruţni (tj. kvadratični s

kupolom ) centralni prostor ; s jedne is druge strane kupole nalaze se polukupole ; na

jednom je kraju ulaz kroz narteks a na drgom apsida s oltarom.

+ za ispit je vaţno znati presjek, čak više nego tlocrt!

Prolazi na 1.katu su zazidani jer su stupovi popuštali.

Unutrašnjost – podna obloga mramorom ; mramor rezan tako da se ţile spajaju (

dekorativna upotreba kamena, ne konstruktivna ; kamen i opeka sluţili su za jače

opterećene dijelove, od zone lukova pa naviše ) ; mozaik – većim dijelom ne

figurativan ( utjecaj Islama ) ; plohe zidova svjetlucaju/titraju ; dematerijalizacija ;

stupovi – zeleno ljubičasti mramor ; vrhunska izvedba

47

Sv. Ivan u Efezu, Mala Azija ( Turska )

Tip bazilike s više kupola - u Efezu nalazimo model koji će se pojaviti na nekim

mjestima u Europi ( juţna Francuska, juţna Italija )

Tlocrt latinskog kriţa – pastoforije ; tlocrt s kvadratičnim središnjim travejem i bočnim

travejima ( svaki travej nosi po jednu kupolu ) ; središnja kupola s vijencem prozora (

obično viša od ostalih )

Dvoetaţne arkade ; nosivi stupovi + lukovi ; ophodi ; empore

48

49

Justinijan je svoj pečat ostavio i u Europi, u Italiji, točnije oko Ravenne, koja je bila

pod istočnorimskom upravom a Justinijan je svojevremeno i ratovao za

uspostavljenje tj. obnovu cijelog carstva ( Ostrogoti ).

San. Vitale, Ravenna, 6.st.

Svetište je izvanredno dobro očuvano ; prostorno vrlo bogato ali i dekorativno

(slaganje mramornih ploča ) ; sačuvana je štukatura s bojom ; cjelokupna graĎevina

sačuvana ali na grub način barokno dekorirana.

Tloctno – osmerokut s upisanim osmerokutom ( za razliku od Sv. Sergija i Bakha ) ;

osmerokut je simetrično popločen s time da je samo svetište odvojeno.

Svi unutarnji stupovi jednako su tretirani osim onih gdje je svetište ( 2 stpa pa

galerija, pa 2 stupa pa kupola ) ; svetište – istočni dio ; kriţno bačvsti svod.

Presjek je bazilikalni s galerijama.

Apsida je iznutra polukruţna a izvana poliginalna.

San Vitale graĎena je pod utjecajem Carigrada, ali prije nego što je Justinijan osvoji

Ravennu.

Konstruktivno – kupola – svoĎena keramičkim posudama koje se ulaţu jedna u drugu

( tip kupole karakterističan za zapadni dio carstva ).

Vanjština je jednostavna : kontrafori ( grubi i dodani kasnije zbog statičke stabilizacije

graĎevine) ; opeka je vidljiva.

Kapitel – sličan onome iz atrija Eufrazijane ( košarasti – stup, kapitel, impost, luk ).

Na drgom primjeru kapitela – moţe se odgonetnuti i listi akantusa ili nešto slično

Lazbijskom kimatosu ; sve su to klasični profilirani ornamenti, ali bitno drugačije

tretirani ; pretvoreni su u apstraktno dekoriranu mreţu odvojenu od pozadine ; kapitel

ne simbolizira nošenje, on negira svoju teţinu i teţinu tereta koji nosi ; igra svjetla i

oranamenata ; slično mazaicima na zidovima...

Mozaici – prikazan Justinijan i T eodorik.

50

51

52

53

Sv. Sergije i Bakh, Carigrad, 6.st.

Crkva kvadratičnog tlocrta unutar kojeg se diţe centralni prostor, a čija se umjerenost

naglašva samo apsidom ; u sredini je osmerokut sa snaţnim stupovima ; ima

specifično rješenje svoda ( po principu samostanskog svoda ).

Ova je crkva imala dosta velik utjecaj na neke arhitekture ( raĎena je malo prije Aje

Sofije ).

54

55

56

Sv. Irena, Carigrad, 6.st.

Ova je crkva u današnjem obliku iz nešto kasnijeg razdoblja.

Prostor je bazilikalni ; longitudinalan ; pokriven s 2 kupole ( čini se da u prvoj fazinisu

bile obje kupole, već da je u prvom dijelu, prednjem, bio kriţno bačvasti svod.

+ svim ovim primjerima zajednička je višeslojnost prostora

57

Sv. Apostoli, Carigrad – bila je crkva vaţna gotovo kao Aja Sofija iako se ne

moţe govoriti o dojmu prostora – srušena u 15.st.

Tlocrt grčkog kriţa sa 5 kupola. ( sve 4 strane iste ).

+ toliko o ranokršćanskoj/kasnoantičkoj arhitekturi

58

ZAPAD

Nakon Justinijanovog doba dolazi do teške krize i uu zapadnom i u istočnom dijelu

carstva. Nakon dugotrajne borbe Justinijanovih generala konačno uspijevaju potući

Ostrogote i on je zavlado Italijom. U tom razarajućem ratu je zapravo propala antička

Italija.

U taj „prazni“ prostor ulazi novo germansko pleme, na puno niţem civilizacijskom

stupnju razvoja od Ostrogota, a to bijahu Langobardi.

Oni su osvojili cijelu sjevernu Italiju, velik dio centralne i nešto malo prema jugu.

Centar im je u Lombardiji, a utjecaj im je sve do Beneveta, Spoleta...

Ono što je ostalo bio je potez od Ravenne na sjeveru do Rima na jugu te područja

oko toga. Područje oko Rima postat će središte papinske drţave koja će biti ukinuta

870.g. Obnovljena je kasnije, ali kao minijatura – Vatikanska drţava.

Jug Italije ostaje kao provincijalni dio Bizanta.

U ostalom dijelu Zapadne Europe postepeno su se formirale barbarske drţave :

Franačka, Merovinška i niz manjih drţava. I zapad je morao proţivjeti svoje mračno

doba. Trajalo je dosta dugo ( otprilike od 7.do 9.st. ). Osim političke dogodilas ei

ekonomska kriza – trgovina prestaje, obrti takoĎer, gradovi se mijenjaju ili nestaju

npr. U Panoniji nema kontinuiteta gradova, a u Istri ima. Neki gradovi preţivljavaju, ali

se strahovito smanjuju, skupljaju se oko crkvenih, biskupspih središta.

Ukratko : Od kraja Justinijanovog doba tj. od 600.g. pa sve do cca sredine 8.st. vlada

mračno doba u arhitekturi, a i općenito u umjetnosti. Tek od 9.st. počinje nova

arhitektura, transformirana, i tek tada moţemo početi govoriti o bizantskoj arhitekturi.

ISTOK

Istočni dio carstva definitivno postaje BIZANT. I Bizant ulazi u tešku fazau u to doba (

6. I 7.st. ). U sljedećih 100 g. desile su se čak 3 opsade Carigrada, jedna od strane

Perzijanaca, Slavena i Avara, a druge od strane Arapa. I unutar samog Bizanta

vodile su se borbe izmeĎu onih koji poštuju ikone i ikonoklaza, onih koji ih odbacuju.

Ta nesuglasica trajala je oko 150 g.

Period od 7. do 9.st. period je prelaska iz antičkog u srednjevjekovno doba. To je

razdoblje gotovo nikakve arhitekture, ni na zapadu ni na istoku.

MeĎutim, pojavljuje se arhitektura koja obuhvaća gotovo polovinu rimskog carstva, a

to je arhitektura nove islamske civilizacije, počinje od 7.st. – 622.g.( Meka,

Medina...) Ionda u jednom kratkom razdoblju, od svega par generacija, islamska se

drţava proširila po gotovo cijelom istočnom carstvu, sjeveru Afrike, zapadnoj Aziji.

Nime, Arapski se svijet organizirao u veliki ratnički pohod, gdje su jedni za drugim

padali Mezopotamija, Egipat, dobar dio male Azije, sjeverna Afrika, španjolska,

59

Sicilija, juţna Italija...došli su i pred sam Carigrad, ali se on uspio obraniti.

U periodu ranjeg srednjeg vijeka, o čemu ćemo govoriti, pojavljuju se u 3 različite

kulture i 3 različite arhitektonske kulture, 3 religije (iako je kršćanstvo sluţbena vjera).

Razlike su bile velike i zato je došlo do razdvajanja u 11.st. – katoličko, pravoslavno i

islam.

Bizant i Islam bili su u ranom srednjem vijeku (do procvata romanike) na višem

civilizacijskom i kulturnom nivou od kršćanskog zapada. Carigrad je bio jedini

milijunski grad toga doba.

U 9., 10., i 11.st. jedan od najznačajnijih gradova i kulturnih centara bio je Cordoba.

Zapadnjaci su uspjeli dobiti tekstove pojedinih grčkih autora s prijevoda na arapskom,

kao i djela arapskih geografa, matematičara ali i madicinara. Medicina je vrlo vaţna

znanstvena disciplina u Arapa.

Promatramo li u kontekstu srednjeg vijeka, bizantska arhitektura ’’okoštava'' i gubi

paperje te dobiva lijepo perje, postaje shematska umjetnost i ima veličanstvenih

vrhunaca. Još u 8.st. mogla je kvalitetom nadmašiti bilo što u zapadnoj Europi.

Prve graĎevine pod utjecajem islamske kulture nastaju još u 7.st. ( Jeruzalem), a

vremenski traju sve do doba renasanse u Europi.

Veliki graditelj Sinan (alfa i omega turske arhitekture, Michelangelov je suvremenik).

Kada se sve to razluči vidimo da je Europa do tog razdoblja proţivjela cijelu

predromaniku, cijelu romaničku sintezu, cijelu gotičku sintezu i posebni, regionalni stil

kasne gotike, preţivjeli su i sve gotičke presjeke, a rana renesansa se već

udomaćila, pogotovo u Italiji. Za to vrijeme bizantska se arhitektura baš i ne razlikuje,

bilo da je graĎena u 9., 13. Ili 15.st.

U blizini naših krajeva islamski je utjecaj došao u 15. I 16.st., dakle u doba europske

renesanse. Najveći dio najlvalitetnijih reprezentativnih spomenika islamske

arhitekture u BiH je iz 16.st., što je vrijeme europske visoke renesanse i manirizma.

Postoji čak i bizantska(islamska)arhitektura pod utjecajem kasnog europskog baroka.

Dosta nejasno povijesno razdoblje čovječanstva. Zbog toga ćemo se nadovezati na

Justinijanovo doba, što u arhitektonskom smislu znači da ćemo se nadovezati na Aja

Sofiju, Sv. Sergeja i Bakha, na San Vitale i kročit ćemo u neke nove arhitektonske

vode, Bizant, Islamska drţava, Osmanlije.

60

bizant

Bizantska arhitektura gradi se na kasnoj antici i na tradicijama istočnog dijela rimskog

carstva. Tu su integrirane velike antičke civilizacije (helenizam), te predantičke

(Palestina, Sirija, Mezopotamija, Egipat).

Rani period bizantske arhitekture počinje negdje u 6.st. Nakon toga dolazi do

mračnog razdoblja koje je sadrţajno bilo bogato opsadama, internim i

eksternim sukobima.

Srednji period Bizanta, od 850.g. do 1204.g. (II kriţarski rat), period je

ponovnog civizacijskog i kulturnog procvata. U Europi se 840. Uzima kao

početak karolinške kulture i arhitekture, a 1204.g.-pad Carigrada?-već više od

50 g. u Europi je prisutna gotika. Tada su gradovi Dalmacije uglavnom

pripadali Bizantu i utjecaj bizantske arhitekture postoji (rana dubrovačka

arhitektura-elementi sa kriţem u kvadratu i 4 stupa..)

Kasni period bizantske arhitekture nema bitnih značajki i razlika od srednjeg,

no treba naglasiti da se specifična bizantska kultura razvija u Rusiji i traje sve

do 19.st. Dakle, bizantska arhitektura ima svoj kontinuitet, ali glavni centri nisu

više u Bizantu.

Od sredine 14.st. počinju nove navale, Turske. Oni su vjerojatno došli iz

Kazahstana ili okolice Kaspijskog jezera ili središnje Azije. Od sredine 14.st.

počinje se stvarati Osmanlijsko carstvo.

O arhitekturi :

Rani period – ne grade se više velike crkve tipa Aja Sofije (Justinijan) ; kupole

crkava imale obično su imale promjer 6m, ponekad 9m (Aja Sofija je imala

32m) ; nema velikih crkvi + stare se prureĊuju i dodaju se novi, mali

prostori

Srednji period – crkve monastirnog tipa (kao samostani na zapadu ; velike

su razlike izmeĎu monaštva na istoku i zapadu ; na zapadu - je u 6.st. sv.

Benedikt odredio propise ponašanja i ureĎenja samostana ; karakteristike -

vrlo zatvoren sistem van gradova često i na feudalnim zemljištima što je

utjecalo i na feudalni razvoj zapada ; na istoku – manastiri se takoĎer povlače

u izolirane krajeve.

Kasni period – monastirni tip

2 osnovna tipa monastirne crkve :

1. Standardni tip

2. Tip arhitektonskog interesa

61

Sv. Luka, Fokida, Grĉka, 9. – 10.st., standardni tip

Fokida – u brdima podno Delfa

Ovaj nadodani dio iz 10.st. je osnovni tip ( crkva na 4 stupa) ; to je u biti

centralna graĎevina a 4 stupa nose kupolu ; kupola je redobito na tamburu, a

prijelaz uz pomoć pandantiva

Ikonostasi – karakteristika istočne crkve kojima se zatvara prostor oltara i

vizualno i fizički

Crkva u Dafnama (kod Atene)

MlaĎa je stotinjak godina od sv.Luke (relativno slično ali s većom kupolom)

Trompama se formira oktogon na kojemu je kupola ; kupola (dominira) na

tamburu ; apsidalni dio

Trompe baš i nisu neko elegantno rješenje

62

63

I na zapadu i na istoku, tj. u Bizantu crkva predstavlja sliku svijeta. Kupola je redovito

simbol nebeskog svoda. U bizantskim je crkvama točno definirana hijerarhija gdje se

što prikazuje. U kupoli je Krist, do njega anĎeli, serafini (anĎeli najvišeg reda,

najbliţe bogu, s 3 para krila) u pandantivima, dakle postepeno spuštanje od svetog

ka zemaljskom, sve do onih osoba koje su financirale izgradnju crkve, bogorodica je

u apsidi. Kupola je obraĎena u mozaiku a pod u mramoru.

Sve nabrojeno su standardi. Znači da se tip crkve ne moţe mijenjati, niti jedan

element ne moţe se promijeniti, konačan rezultat – identične crkve.

Arhitektura je definirana jer se zna gdje što mora biti !

+ dekoracija u bizantskoj arhitekturi počela je s antičkim motivima da bi prešla na

arabeske, apstraktnu dekoraciju plohe ; konačno pojavljuje se arapsko pismo, vrlo

dekorativno i koristi se u raznim natpisima na frizovima...

Sv. Pantelemon, Nerezi (kod Skopja), 12.st.

Ovu je manastirsku crkvu dao graditi makedonski guverner, aristokrat ; u

unutrašnjosti su sačuvane vrhunske freske ; iako je graĎevina minijaturna sadrţi sve

elemente bizantske crkve.

Narteks ; grački kriţ ; apsida ; kupola

64

Sv. Apostoli, Solun, poĉ. 14.st.

Na tlocrtu se uočava starija crkva, kao jezgra, a onda je izvršena adicija novih

elemenata ; dodavanje novih dijelova na crkvu karakteristika je bizanta ; kupola

je dosta plitka i statički je u redu jer horizontalne sile neće biti jake, snijega tamo i

nema a kupola nema niti veliki radijus

. - kupola na tamburu

65

U Ohridu postoje crkve iz bizantskog razdoblja :

Bogorodiĉina crkva, Ohrid, 13.st. (sv. Kliment)

Jedna mala, minijaturna, a sve elementi sadrţi ; ima kvalitetne slike ; vremenski ova

crkva odgovara st. Chapelle u Parizu.

Sv. Sofija, Ohrid, 14.st.

Karakteristike : 3 broda ; dekorativni friz (tekst) preuzet iz islamske kulture ; narteks –

sličan antičkoj venecijanskoj palači

+ dekoracija u bizantskoj arhitekturi počela je s antičkim motivima da bi prešla na

arabeske, apstraktnu dekoraciju plohe ; konačno pojavljuje se arapsko pismo, vrlo

dekorativno i koristi se u raznim natpisima na frizovima...

66

islamska arhitektura

Nova civilizacija (pratimo je od početka 7.st., negdaje i 8.st. sve do kraja 16.st.

Kronološki pregled :

632.g. umire Muhamed – počinje osvajanje svijeta

635.g. kapitulirala Sirija

638.g. Palestina

639.g. Perzija

642.g. Egipat

645.g. Libija

------------------------------------------------------------------

660. – 680.g. padaju drţave centralne Azije ( Kabul, Ur, Samarkaud)

693.g. Tunis

711.g. pada Španjolska i Indija

732.g. osvajaju dijelove juţne Francuske

MeĎutim, 735.g. kad Arapi doţivljavaju poraz od Karolinga i Franačke drţave,

uspostavlja se relativna ravnoteţa (u Španjolskoj).

Civilizacija islama je eklektična, slično kao perzijska, jer prihvaća stare elemente i

upotrbljava ih, ovisno na kojem se teritoriju nalazi.

Islamska religija bliskija je ţivotu od kršćanske, puno više ureĎuje način ţivota. Islam,

kao arapsko osvajanje svijeta, nema urbanu bazu, to su više manje beduinska,

nomadska plemena.

Arapi preuzimaju lokalne tradicije osvojenih zemalja (Bizant, Perzija) i sve to zajedno

postaje baza za novu umjetnost i arhitekturu, vrlo slikovitu i dekorativnu (iako nije

bilo dozvoljeno prikazivati čovjeka), počeo od antičkih motiva cvijeća, preko

arabeska, dekorativnog pisma, do upotrebe glazirane opeke (Mezopotamija).

Bizant i Perzija te Mezopotamija 2 su osnovna prostora utjecaja na islamsku

kulturu.

Dţamija – nije kao sinagoga ili crkva, nije hram Boga u smislu njegovog boravišta i

kuće, već samo mjesto za molitvu. Kako susve dţamije orijentirane prema Meki, to

omogućuje da dţamije imaju dosta različite tlocrte (centralnog, kavadratičnog) ; u

pojedinim krajevima kršćanske su crkve bile preureĎivane u dţamije (npr. Aja Sofija,

Poţeška crkva) ; funkcija crkve u osnovi je ista, samo je druga religija

67

Postoje odreĎeni elementi koji se pojavljuju u i oko dţamije :

Zid (kib-lah) orijntiran prema Meki ; ako je orijntacija neke preuzete graĎevine

bila drugačije, postavlja se dijagonalno

Niša (mih-rab) na sredini zida orijntirana prema Meki

Minaret – toranj s kojeg se poziva na molitvu

Dakle 2 kulturna središta koji su formirali 1.fazu islamske kulture su kasnoantički

(ranobizantski) rimski istok i utjecak Sasanida iz Perzije.

U Carigradu postoje dţamije koje su imitacija Aje Sofije, ali su 1000.g. mlaĎe.

Povijesni pregled :

Jedinstvenu islamsku drţavu odrţavali su kalifi (svjetovno i vjersko jedinstvo

dinastije Omejada – Damask, Abasida- Bagdad.

Od 10.st. dolazi do raspada na 3 kalifata : Bagdad, Kairo, Kordoba

Od 13.- 15.st. kalifati se raspadaju na niz manjih drţava po cijelom islamskom

području (Iran, Egipat, Španjolska, Sj. Afrika), a u to vrijeme niti u Europi nije

blistavo (kuga)

U 16.st. nastaju velike drţave : Perzija, Indija, Turska (osmanski imperij)

Turska

Turci su zapravo narod iz srednje Azije (Turkmenistan) odakle su doselili u Anatoliju

(11.st.) i tu je dentar kasnijeg osmanlijskog carstva ; minareti kakve danas vidimo

turski su oblik minareta.

Promjene pogotovo na zemljopisnoj karti nastali su kad su turci počeli osvajati :

Ranocarigradski period (do 1500.g.)

Oko 1300.g. Turci su bili u centru Male Azije

Oko 1350. Prešli su Bospor i Dardanele te kreću u Europu, te uništavaju i

malo Bizantskog carstva koje je opstalo, okruţuju Carigrad, osvajaju ga ( tada

pada i Bosna), pa se dogodila Krbava, Mohač, Siget ; tako se tursko carstvo

proširilo , od Egipta do Irana pa skoro do Beĉa.

Klasiĉni period (od 1500. do 1700.)

U arhitektonskom kontekstu razlikuje se nekoliko perioda turske arhitekture (ima

kontinuitet kao draţavna arhitektura, no aksnije se vidi i utjecaj europskog baroka –

taj kontinuitet traje sve do 19.st.)

Stupanj civilizacije kulturnog razvitka u turskom carstvu je visok npr. Kordoba je bila

moţda i najjači intelektualni centar u tadašnjoj Europi. U meĎuvremenu u Europi biva

bolje.

68

Arhitektura islama sadrţava simbole vrta i vode, a to su simboli koji čovjeka očekuju

u raju. Ti su elementi stalno prisutni u arhitekturi, posebno stambenoj. Većina naroda

ţivjela je u pustinjskim krajevima (Bliski Istok) te je potreba za vodom i vrtom duboko

srasla s kulturom.

Dţamija na stijeni, Jeruzalem

Jeruzalem je treće sveto mjesto iza Meke i Medine.

Ova je dţamija jedna od prvih ranih dijela ali se već na njoj vide svi elemnti

islamske umjetnosti :

Centralni prostor s kupolom (direktno proizlazi iz kasnog Bizanta)

Stijena u centru – sveto mjesto

Obloge zida mramornim ploĉama

Drveni strop – dekoracija geometrijskih oblika

Simbolika bilja – kasna antika i rani Bizant (Aja Sofija, San Vitale)

Kaligrafija – karakterističnoa samo za islam ; dekorativni sveti natpis

Upotreba glazirane keramike – utjecaj Mezopotamije ; ornamenti s

geometrijskim motivima

Dţamija Al Aqsa, Jeruzalem (al aqsa = najduţa)

TakoĎer jedan od primjera ranih djela ; pripada tipu dţamije koji se u to vrijeme širi

cijelom sj. Afrikom i Španjolskom ; uzduţno (u smjeru molitve) je niz jednako

visokih laĊa (moţda nasljeĎe kršćanstva), ali multiplicirano djeluje poput dvorana

stupova u Egiptu.

69

Dţamija u Damasku, Sirija

Isprva je bila crkva, pa dţamija i crkva istovremeno, da bi na kraju ostala dţamija.

Susrećemo jedan vaţan element – veliko dvorište.

Sadrţi kavalitetan mozaik bizantrske tradicije

70

Samarra, Irak, 9.st.

Vaţan dio ove dţamije je minaret ;minareti u Mezopotamiji imaju obiljeţja zigurata

71

Dţamija Ibn'tulun, Kairo

Dominira veliko dvorište ; dţamija ima 3 laĎe, ali poprečno usmjerene ; minaret je

specifičan – egipatski ( faros- svjetionik u Aleksandriji)

Španjolska

Spanjolska je vrlo rano, još je u 8.st. bila okupirana od strane Arapa. Ostale su još

samo male drţavice na sjeveru sa tradicijom vizigotskih vladara.

Specifični mentalitet tih španjolaca rezultirao je ponovnim oslobaĎanjem Španjolske,

širenjem na jug. U 10.st. osvajaju Toledo (jedan od glavnih centara).

Zadnji ostatci islamske drţave na tlu Španjolske je Granadsko kraljevstvo s kraja

15.st., kad je 1492. Kolumbo došao na Kubu.

Urazdobljima izmeĎu ratova postojala je sinteza umjetnosti i kulture.

Islam je bio tolerantan prema drugim religijama, nisu imali prava ali nisu niti

proganjani.

Cordoba

Glavni centar ; ima ogromnu dţamiju pokrivenu nizovima uzduţnih laĊa ; izvana se

nazire vijenac u obliku grudobrana (Mezopotamija) ; potkovasti luk (pojavljuje se u

Španjolskoj prije Islama) ; fasada je tretirana polikromno, dekorativno ; upotreba fine

72

keramike, kamena i opeke.

73

U toj velikoj dţamiji u Kordobi desetci loĎa pruţaju se u jednom smjeru, a to

usmjerenje odreĎuju i dekorativni stupovi koji nose lukove.

Specifičan oblik kupole ; osmerokutna zvijezda (slično će napraviti i majstori

talijanskog baroka)

Minareti u Španjolskoj i sj.Africi su blokovi, jaki, široki i okrugli.

Alhambra, Granada, 14.st.

Vremenski je to već dosta kasna gotika (duţdeva palače u Veneciji).

Palača se sastoji od vrtova, bazena, fontana, dvorišta, paviljona ; palača se nalazi na

brijegu iznad Granade i utvrĎena je.

Lavlje dvorište, nejpoznatiji je dio palače (4 potočića što teku iz fontana prema

paviljonima)

Na stupovima su šiljasti lukovi, a na njima prozračni, čipkasti štuko na drvenom

kosturu.

Poznato je i dvorište Mirta, s velikim bazenom i biljakama koje ga okruţuju.

74

75

Ranocarigradski period turskog carstva (do 1500.g.) – vrijeme prije

osvajanja Carigrada i prvo vrijeme nakon osvajanja

Klasiĉni period (od 1500. Do 1700.g.)

Dţamije tog perioda su varijacije na temu Aja Sofije ; bez mistične

kompeksnosti prostora, ali se i dalje negira masa, čvrstoća arhitekture

(mozaik).

Turkska arhitektura ne preuzima kompleksnost longitudinalnog prostora i

dematerijalizacije zidova.

Tip postaje dţamija kojoj je osnova središnji dio s dominantnom kupolom i većim

brojem manjih ; ispred je veliko dvorište s fontanom i trijemom posvuda okolo.

Bajazidova dţamija, Carigrad

Jedan od ranijih primjera(iako je u Europi prošlo vrijeme gotike).

Kupola ove dţamije pojačana je kontraforima i dominira (slična je Aja Sofiji)

76

Sulejmanija, Craigrad

Malo kolpleksnija ali isti tip.

77

U 16.st. vrlo značajno ime u carstvu je Sinan, veliki majstor graditelj, porijeklom Grk,

ali je prihvatio islam.

Sinanu se pripisuju sve zgrade graĎene u njegovo doba, Jer je bio sultanov ministar

graditeljstva i kulture.

Dţamija sultama Selima, Carigrad

Osim što su se turci zadrţali u Bosni, treba napomenuti da je granica Osmanlijskog

carstva bila par desetaka kilometara od Zgreba čak 150g. Mnogi hrvatski gradovi bili

su pod Turskom (Kriţevci, Čazma, Koprivnica, virovitica). Jedino je u Đakovu

sačuvana mala dţamija. Na citadeli u Iloku takoĎer.

Postoje neki primjeri u Dalmaciji (Klis, Drniš).

U susjednim drţavama :

+ dţamija u Skopju (Mustafapašina) – imitirane po Bosni u 16.st.

+ ali pačina, Sarajevo

+ stolac – kvalitetna stambena arhitektura (introvertirana)

Dţamije – kvadratični tlocrt ; stalaktiti (specifični kapiteli)

78

predromanika

Od kasne Antike (6.st) pratili smo 2 pravca u arhitekturi bitna za Europu, a na koje je

kasna Antika utjecala. Jedno je bizantska arhitektura, drugo je islamska arhitektura,

a postoji i nešto treće, kontinuitet Europe. Taj kontinuitet, to je predromanika.

Radi se o meĎurazdoblju, koje se dijeli na 2 dijela :

1. Merovinško razdoblje (predkarolinško) 6. i 7.st.

2. Karolinško razdoblje 8. i 9.st.

Franci i merovinška dinastija vladali su jednim dobrim dijelom Europe, ali

značajne primjere iz arhitekture moţemo susresti i u krajevima gdje oni nisu

vladali, npr. Na Pirinejskom poluotoku (Vizigoti, Langobardi).Franci su bili vrlo

moćni, dosta toga su pokorili. SuraĎivali su sa ostrogotskim vladarom

Teodorikom prije Justinijanovih pohoda po Italiji.

Malo pomalo sve manje vladaju kraljevi a sve više majorda-upravitelji dvorova. To su

budući karolinzi. Karlo Martel je u 8.st. potukao Arape kod Poitiersa i stjerao ih u

Španjolsku.

Karla Martela nasljedio je Pipin Mali, nakon kojeg dolazi Karlo Veliki. Već je

Pipin povezan s papom. Proglasio se kraljem i odonda dinastija Karolinga

vlada kraljevstvom.

Papa je od Franačke zatraţio zaštitu protiv Langobarda pa po principu „ti meni ja

tebi“ okrunjen je Karlo Veliki. S obzirom na to je i Bizant u krizi, a kralj moţe biti

samo jedan, Karlo Veliki postao je car Rimskog carstva. U srednjem vijeku to je

carstvo obuhvaćalo dio današnje Francuske, Austrije, Slavenske pokrajine, sjevernu

Italiju...

Obnova imperija nije bila samo politička, čak je bila i kulturna. Nastoji se opismeniti

jedan odrĎeni krug ljudi, otvaraju se crkvene škole, prepisuju se latinske knjige,

obnavlja se (varijanta) rimsko pismo. U arhitekturi i umjetnosti pokušava se obnoviti

veličina Rimskog carstva.

To je razdoblje od polovice 8.st. do polovice 9.st.

Ta velika karolinška arhitektura bila je baza iz koje je izrasla rana romanika pa

romanika. Tek tada počinje razvoj zapadne kulture i arhitekture.

Hrvatski gradovi na moru i otocima pripali su Bizantu, a područja unutrašnjosti

interesnim dijelovima karolinške dinastije. Počinje pokrštavanje i intenzivno graĎenje

starohrvatskih predromaničkih crkvi 9.st.

Kontinuitet antike osjećao se u biskupijama gradova Italije gdje su seoski biskupi

upravljali gradom.

79

Velike graĎevine počele su se graditi u karolinško doba. Neki su antički elementi

preuzeti, ali postoji i utjecaj Bizanta ( od 5., 6.st.).

Europa je u to doba potpuno deurbanizirana civilizacija.

Osim Antike i Bizanta treba spomenuti i utjecaj barbara koji nisu imali višu civilizaciju,

ali kulturu, posebno izrade ukrasa, su imali.

Datiranje spomenika iz predkarolinškog razdoblja je uţasno teško, sačuvano je malo

primjera, dokumenata ništa...

Predkarolinško razdoblje- gotovo sve buduće katedrale imale su svoji karolinšku

fazu

Sv. Martin, Tours

Predromanička crkva koja je imala svog kasnoantičkog prethodnika

Crkva u Castel Sefrinu

Rezidencijalna crkva milanskog biskupa ; prostori karakteristični za predromaničku

arhitekturu općenito

80

Karolinško razdoblje

Karlo Veliki je zadnji veći okršaj imao s Avarima. Tu negdje ratovao je i sa Ljudevitom

Posavskim.

Tu počinje postepeno širenje, ali prije toga morao je potući Sase (zapadnoeropski

Germani, ne računajući skandinavce) ; bili su to teški ratovi a kršćanstvo se širilo

mačem.Malo pomalo, ono je postalo veliko carstvo.

Iz tehničkih razloga, kada je valjdar morao putovati (+ dvorske svite i inkastori –

goniči poreza) po toj velikoj drţavi, morao je imati više dvorova, za odmor.

Aachen je Karlova najvaţnija rezidencija.

81

Palatinska kapela, Aachen, 9.st.

Palatinska = dvorska (kapela od palače)

Cijela palače doţivljava kasno-gotičko ruho, iako se jasno vidi kasna

romanika,karolinška pogotovo (s obzirom da je tako gruba, izgleda neukrašeno)

Tloctno i prostorno - centralnog obika(uzor – San Vitale, Rvenna) ; ipak arhitektura u

ovim područjima je pojednostavljena.

Izvana je šesterokut, a iznutra osmerokut ; u poprečnom presjeku vidi se da je

graĎevina bila svoĎena, visoko gore iznad centralnog prostora.

Dolje je prizemni ophod s galerijama, iznad toga su visoki lukovi s paravanom

stupova, a iznad bazilikalno osvjetljenje.

Unutrašnjost : prijestolja, gotički kor ; sve je to snaţna arhitektura sa označenim

kamenjem ; to više nije mozaik, to su jaki stupovi i lukovi.

Često se upotrebljava termin „karolinška renesansa“ (baza i kapitel stupa), ali se

nezna da karolinzi ili nisu razumjeli antičke principe ili su traţii neki svoj izraz

(npr.paravan stupova koji ne nose ništa).

West-werk njem. = monumentalni dodatak crkve na zapadnom dijelu a postavljen

kao toranj ili više njih koji sadrţi ulaz a ostavlja dojam da vestibul ispod i kapela iznad

njega.

82

83

84

85

Lorsch, samostan : kapela, 9.st.

Na fotografiji se vidi ulazna kapela u samostanski kompleks ; ona ima svoja

tumačenja u svečanim procesijama.

Stube vode do prvog kata na kojemu je kapela ; na katu je niz pilastara ; umjesto

luka ili arhitrava na pilastrima se pojavljuje cik-cak linija, ornament ; trokutasti zabat

;taj ornament karakterističan je za kamenu arhitekturu ; ovaj primjer opet pokazuje

narazumijevanje antičke arhitekture.

Moţemo uočiti model rimskog slavoluka (ili rimskih gradskih vrata).

Neobična stvar kod kapele u a Lorschu je i dekoracija zida kao da je pod (trokuti i

heksadroni).

San Germiny-des-pres, poĉ. 9.st.

TakoĎer primjer vezan za karolinški dvor.

Jasan model : grčki kriţ sa središnjim longitudinalnim dijelom (tema bizantskih

crkava)

Crkva je radikalno obnovljena (9.st.), ail se moţe doţivjeti njena prostornost.

86

87

Centula, Francuska, 800.g.

Tu je nakd bio samostan (u današnjoj Belgiji) ; porušen je u francuskoj revoluciji.

Na ovom primjeru uočava se jedan vrlo značajan motiv koji će biti vaţan za ranu i

visoku romaniku carstva (njemačkog) : bazilika s 2 transepta ; na kriţištima glavnog

broda s transeptima nalaze se teornjevi.

88

Plan za St. Gelleny, Švicarska

Ovaj je plan jedan od najznačajnijih spomenika tog razdoblja, no taj spomenik nije

realiziran ; naĎen je u glasovitom samostanu u St.Gellenu (Švicarska danas) koji

je iz dosta kasnijeg razdoblja ; glasi kao idealan plan samostanskog kompleksa

kojeg su napravili intelektualci karlova dvora.

Do crkve nalazi se klaustar, otvoreno dvorište ili vrt sa trijemom (šetnja,

meditiranje) ; taj prostor postao je sastavni dio crkve.

Na planu su svi osnovni i dodatni elementi samostana.

+ inače prvi poznati izvori o asketskom ţivotu dolaze iz Egipta ( sv.Pavao – prvi

pustinjak) ; kasnije su se stvorili pristaše prema kojima su se samostani (i

manistiri u istočnoj crkvi) odršivaliu načinu ţivljenja.

89

+ u 6.st. jedna značajna osoba Sv. Benedikt odredio je pravila samostanskog

Ďivota ; od tada oni više nisu grupa pustinjaka već čvrsto organizirana zajednica ;

to je bila baza u razvoju samostana

+ poč. 6.st. Sv. Benedikt (kad je na istoku graĎena Aja Sofija) je u Montecassinu

kod Npulja osnovao prvi samostan.

Corvey, Njemaĉka

Još jedankarolinški preimjer, sa sačuvanim westwerkom.

Westwerk = zapadno ulazno pročelje crkve

San. Satiro, Milano

Predromanika, ali se osjeća utjecaj bizanta.

90

San Juan de Banos, Španjolska (Katalonija)

Poduprta na nadsvoĎenoj kupoli ; ulaz kroz stubište na uzduţnu stranu broda ; na

obje kraće strane se otvara arkadama na loggie (lukovi imaju korintske kapitele).

Sta. Maria de Naranco, Španjolska, 9.st.

Originalano nije bila crkva već prijestolnica vizigotskih kraljeva ;sadrţi nešto

karakteristično za romaniku – korespondira (unutrašnjost i vanjština tj.pojačanje

pilastara izvana odgodvara pojačanjima iznutra).

91

San Migel de Escalada, Španjolska, Leon

Trobrodna bazilika ; karakteristika – potkovasti luk

Kapela u Bradfordu, Engleska, 10.st

Jednostavna graĎevina ; za one prilike izvanrednoa izvedba

92

Toranj u Earls Barton-u, Engleska

Toranj je predromanički a crkva kasnogotička.

To je karolinško doba, ali tu nisu vladali Karolinzi već Anglosaksonci.

Model graĎevini – tradicionalni drveni kanatni sistem ( kostur drvenih greda

ispunjen drugim materijalima) ; kamen na uglovima je više dekorativan nego

konstruktivan element (cijel je srednja Europa npr. Njemačka, u srednjem vijeku

upotrebljavala takav sistem)

93

Starohrvatska arhitektura (predromanika)

Hrvatska predromanika (tzv. Starohrvatska arhitektura) je dio europske

predromanike, sa svojim lokalnim znaĉajkama, s nekim principima koji

odgovaraju cijelom tom razodblju Europe.

Najveći broj sačuvanih graĎevina je s poĉetka 9.st., neke čak s kraja 8.st., kada

je osnovana hrvatska drţava s knezovima na vlasti (Trpimir, Branimir, Domagoj),

kasnije i kraljevima (925.g. Tomislav) ; puno toga saznalo se iz natpisa sa

oltarnih pregrada u crkvama.

2 su teze o starohrvatskoj arhitekturi :

Kontinuitet antike (jer su tlocrti tih crkvica izuzetno bogati, različiti ; one

su svoĎene – longitudinalne, centralne, kriţ, višelisne)

Langobardski utjecaj (pleter – sj. Italija)

Sv. Juraj, Rovanjska (kraj Maslenice)

Moţda najjednostavniji centralni prostor (kvadratični tlocrt na rimskim ostacima?) nad

kojim je kupola s malo nespretnim prijelazom.

94

Sv. Trojica, Split

Crkvica je centralna šesterolisna graĎevina, kruţni prostor s kupolom i 6 apsida

okolo.

ZiĎe je karakteristično ; od pritesanog kamena (vapnenac) ; vanjska raščlamba ziĎa

lezenama = uske istake.

Zanimljivo : postojala je kupola koja je pala u kratkom je razdoblju obnovljena i opet

ja pala ; danas je rekonstruirana tehničkom snimkom (kamen skagan da se suţava

prema vrhu).

Sve su centralne šesterolisne crkve, dakle sa 6 apsida.

Sv. Marija, Trogir

Sv. Mihovil, Pridraga

Sv. Mihovil, Bznazi

Crkva u Kašiću

Sv. Marija, Zadar

Crkva u Zadru arheološki je utvĎena nakon bombandiranja u 2.svj. ratu ; to je takoĎer

varijacija na šesterolisnu temu ; uzorno je obnovljena ; 6 je apsida produljena, a

vjerojatno je bila baza tornja.

95

Ošlje kod Dubrovnika

Osmerolisna.

Sv. Donat, Zadar, 800.g.

Originalan naziv je Sv. Trojstvo. ; najveći i najznačajniji od primjera starohrvatske

arhitekture.

Crkva je monumentalana predromanička rotonda.

GraĎena je u 2 faze (ali odmeh jedna iza druge) : 1) kao centarlna bazilikalna

graĎevina s ophodom 2) i galerijom iznad toga.

Kao temelji graĎevineupotrebljeni su stupovi na nekadašnjem forumu.

GraĎena je 800.g. vjerojatno pod utjecajem karolinške kapele u Aachenu, a mogla bi

se usporediti i sa San Vitale ; to je ipak jedna od najznačajnijih graĎevina u Europi

toga doba.

ZiĎe je vrlo karakteristično, slikovito, ali je bilo oţbukano vapnenom ţbukom.

Ne zna se da li je kupola bila planirana, ali je nikad nije bilo.

Krovište je drveno ; plohe zida raščlanjene su lezanama.

96

U tlocrtu se uočavaju debeli stupci, ali i stupovi ; upotrebljen je jedan antički stup

(kapitel) ; u drugom slučaju na vrh stupa postavljena je baza? ; graditelji su znali da

na vrh mora doći neki arhitektonski element, no očito nisu dobro pozanavali antičku

arhitekturu.

Crkva Sv. Donata (izvorno Sv. Trojstva) najvrijedniji je spomenik predromaničkog graditeljstva ranog srednjeg vijeka (9. stoljeće) u Hrvatskoj i simbol grada Zadra, a zbog osebujnog oblika jedna od najznačajnijih takve vrste u Europi.

Po tipu gradnje slijedi oblike dvorskih crkava kruţnog tlocrta od ranobizantskog do karolinškog razdoblja. Ipak, po svojoj gruboj monumentalnosti (visina 27, a širina 22 metra), neobičnom cilindričnom obliku i dvostrukum unutrašnjim prostorom ističe se originalnošću, bez nekih izravnih uzora. Prema predaji sagradio ju je zadarski biskup sv. Donat u 9. stoljeću, a spominje je u 10. stoljeću u svom glasovitom djelu "O upravljanju drţavom" bizantski car Konstantin Porfirogenet. Izvorno je bila posvećena Svetom Trojstvu, a imenom Sv.Donata počela se nazivati tek od 15. stoljeća.

Crkva je graĎena u maniri starohrvatskih arhitektonskih rješenja s obiljem ţbuke i kamena lomljenca. Veći dio arhitektonskog ukrasa, kao i monolitni stupovi u crkvi, antičkog su podrijetla i potječu uglavnom s porušenog rimskog foruma. Kada su zbog istraţivanja ogoljeni temelji zgrade, ukazao se cijeli niz tambura rimskih stupova na kojima počiva zgrada crkve izgraĎena izravno na ostacima foruma.

GraĎevnu zamisao crkve čine dvije koncentrične cilindrične zidne konstrukcije oko središnjeg kruţnog prostora poput svoji neizravnih uzora – crkve San Vitale u Ravenni i Dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu. Širi valjak tvori vanjsko oblo zidno oplošje crkve, kojem su u pravcu istoka dodane tri polukruţne apside u punoj visini dvokatnog prostora. Troapsidalno svetište s radijalno postavljenim apsidama kreativan je doprinos koji crkvu čini bliţoj srednjovjekovnoj gradnji nego arhitektonskom izrazu kasne antike.

Vanjska ploha zida ukrašena je plitkim lezenama, a s unutrašnje strane polukruţnim nišama. MeĎu lezenama rasporeĎeni su i prozori. Periferni je zid podijeljen na prizemlje i prvi kat. U visini prvog kata periferna je zidna konstrukcija spojena sa središnjim cilindrom, tvoreći tako na prvom katu galeriju središnjem prostoru.

Središnji kruţni prostor je jedinstven u punoj visini graĎevine, a zatvara ga uţa cilindrična zidna konstrukcija koja završava središnjim tamburom s krovom u obliku plitkog stošca. U prizemlju se ova konstrukcija oslanja na šest monumentalnih pilona, meĎusobno povezanih lukovima, i dva monolitna stupa koji se s tri luka otvaraju prema apsidama. Prostorno kretanje je aktvirano i podreĎenio vertikali središnjeg prostora. Isti se raspored ponavlja i na prvom katu, ali su tamo otvori znatno niţi i kretanje je pasivnije. Do galerije (matronej) se stiţe zavojitim stubištem koje vodi u njezino predvorje.

Prostornost je minimalna unatoč većem broju prozorskih otvora, jer se svjetlost raspršuje i ne dopire do udaljenih dijelova. Masivnost, čvrstoća zida, iako blago negirana otvorima arkada i prozorima, nema gotovo ni jednog elementa kiparskog raščlanjivanja.

97

Crkva ima troja vrata: glavna su postavljena točno nasuprot svetištu, a bočna s njegove lijeve i desne strane. Prvotno zamišljena kao samostojeća zgrada, ova je crkva vjerojatno još prilikom graĎenja stekla više prigradnji pa je postala sastavni dio episkopalnog graĎevnog kompleksa uz katedralu Sv. Stošije. Tako je izraĎeno predvorje (narteks) kojim se prolazilo prema katedrali. Narteks je zadnji put pregraĎen u 18. stoljeću, od kada potječu prozori na prvom katu. Na prvom katu juţne strane crkve tri su velika zazidana prozora koji su nekada vodili u prostor prigraĎen juţnom zidu crkve i koji je srušen u 20. stoljeću.

Sv. Kriţ, Nin

Glasovita metafora „najmanja katedrala“ ; graĎevina je uzorno obnovljena i oţbukana (profesionalno – kako se to onda radilo) – da bi se vidjela reljefnost fasade.

Crkva je centralana graĎevina kriţnog tlocrt s usmjerenjem ka jednoj apsidi ; pod centralnim dijelom je svoĎena kupola.

Postoji teza (Pejaković) da su nepravilnosti namjerne i da odgovaraju nagibu padanja svjetlosti sunca u pojedino doba godine u odreĎene točke u crkvi(što se veţe na neke crkvene blagdane).

No, prof. Bedenko je osobno skeptičan prema tome. Kaţe da je predugo mjerio stare graĎevine pa da ga ne iznenaĎuje što su neke crkve totalno nepravilne, više ga iznenadi kada u kućama starijima od 100 g. negdje u Istri ili Dalmaciji naĎe prvi kut.

98

Sv. Nikola, kraj Nina

To je rana romanika ; crkvica je graĎena na prethistorijskom tumulusu.

Troapsidalna kapela centralnog tipa ; jedna od prvih kriţno-rebrastih svodova.

Sv. Petar Stari, Zadar

Adaptacija ranijeg prostora dvobrodne crkve ; to je dosta rijedak slučaj u antici (jer je centar u apsidi).

Oltar je u centru, a ispred su stupovi (opet upotrijebljeni antički). Kapitel stupa nije kapitel, već baza upotrebljena umjesto kapitela.

Njačešći oblik u Dalmaciji je jednobrodna crkva s apsidom.

Sv. Juraj, Kaštel- Stari

Ova je crkvica jedan jednostavan primjer ovog tipa ; mnogi su detalji (npr.prozori) iz kasnijeg razdoblja ; opet se susrećemo s raščlambom ziĎa lezenama (što je karakteristika mnogih kapelica tog razdoblja).

99

Sv. Petar kod Omiša (Prila)

Moţda najljepši primjer ovog tipa a, izduţena, pravokutna, jednobrodna graĎevina s apsidom i kupolom nad centralnim dijelom.

Ovdje se vidi i jedna od karakteristika predromanike, a to je raščlamba zida iznutra i izvana koje se ne podudaraju, što rezultira nekim arhitektonski grotesknim detaljima (iznutra je podjela na 3, a izvana na 5 polja uvučenih izmeĎu lezena).

Iznad srednjeg polja je kupola upisana u kubus sa piramidom.

Na prozorima se često (na okvirima)pojavljuje motiv pletera.

100

Sv. Mihael, kod Stona

Crkva je jedan od ljepših primjera tog tipa; obnavljana u par navrata.

Samostanska crkva, kapela s tri polja, vrlo visoka.

Postoje tragovi kupole u sredini, ali je više nema.

Otvorena je raščlamba s lezenama i nišama spojenim lukovima ; dosta nepravilno u odnosu na prozore.

U unutršnjosti je slika vladara koji šrinosi crkvu (motiv viĎen još u Eufrazijani) prema kojoj je postojao i toranj.

Minijaturna paravokutna apsida.

Sv. Spas na vrelu Cetine

Starohrvatska crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine jedna je od najznačajnijih i najpoznatijih srednjovjekovnih sakralnih graĎevina kojoj svi ljudi, a posebno vjernici, pristupaju s osobitim poštovanjem i pijetetom.

Crkvu su dali sagraditi i uresiti kninski zupan Gastika, majka Nemira i sinovi. Sačuvani dio natpisa u hrvatskom prijevodu glasi: ... NA ČAST GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA JA GASTIKA ŢUPAN... Crkva je posvećena Kristu Spasitelju - Svetom Spasu kako svjedoči sačuvani natpis na dijelu kamene grede oltarne pregrade: "... SALVATOR....." i sto se sačuvalo do danas u narodnom nazivu Sveti Spas.

GraĎevina potječe iz IX. st., a u XII. ili XIII. st. produljena je na začelju.

101

Njezin četverostrani zvonik najstariji je dosada poznati sačuvani starohrvatski zvonik na matičnom području stare hrvatske drţave.

Kad se kaţe zvonik misli se na zapadni dio crkve, tzv. zapadni korpus, koji je sačuvao i westwerk u kojem se na prvom katu nalazi loza iz koje je ţupan promatrao bogosluţje što je karakteristika zapadnoevropske arhitekture.

Taj karakteristični element govori nam o franačkom pokrštavanju Hrvata. Sve to ukazuje i na hrvatsku pripadnost zapadnom kulturnom i umjetničkom krugu.

U crkvi se nalazi nekoliko fragmenata s natpisima i pleternom ornamentikom, a naziru se i tragovi zidnih slika.

Arheološka istraţivanja na crkvi Sv. Spasa otkrila su i podatak kako je u naknadnoj dogradnji crkve u XIII. i XIV. stoljeću u luk bio ugraĎen i ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom.

Snaţna pojačanja (kontrafori a ne lezene!)

102

103

Sv. Barbara (Sv. Martin), Trogir

Ova crkva je bazilikalna graĎevina ; zapravo je kapela, minijaturna, trobrodna ; s pravim bazilikalnim presjekom.

Zahvaljujući visini monumentalna je iako minijaturna ; vanjština se ne moţe osjetiti jer je ugraĎena u zgrade.

Upotrebljeni su već korišteni antički stupovi s akpitelima.

Apsida je pravokutna, a preko trompi se vrši prijelaz na polukalotu?.

Sv. Ivan, Lopud

O tornjevima :

Gospa od Zvonika

Toranj kod zapadnih (ţeljeznih) vrata Duoklecijanove palače ; toranj dominira jer počinje na visini zidova palače ; prema dnu je toranj zatvoreniji, a prema gore se otvara (bifore).

Ovakvi predromanički ili ranoromanički tornjevi u osovini javljaju se na više mjesta.

104

O interijieru crkvi :

1. U prvom redu, nailazimo na velik broj oltarnih pregrada i natpisa (npr. kneza Branimira), fragmenata.

Prema nekim istraţivanjima, takav tip oltarne pregrade (moţe se naći još u ranom kršćanstvu), koji manju kapelu presjeca pa se na sredini javlja luk i zabat nad njim, taj motiv tipičan je za starohrvatsku predromaniku.

Tu nailazimo i na ploče, pluteje (npr. Bašćanska) – s natpisima pojedinih vladara.

U kapeli Sv. Martina iznad zlatnih vrata u Dioklecijanovoj palači nalazimo jedini primjer gdje je pluteja na originalnom mjestu.

Primjer oltarne pregrade: crkva Sv. Martina, Split

2. Drugi karakterističan elemnt interijera je ciborij, baldahin nad oltarom , taj se element javlja u većim crkvenim prostorima.

Jedna je rekonstrukcija u biskupiji kod Knina ; većina drugih samo su arheološki iskopani, rekonstruorani od većeg broja dijelova

Postojale su i vrlo velike trobrodne bazilike, no u vremenu od srednjeg vijeka nadalje to je sve porušeno, tek u 19.st. donekle su iskopane i istraţene.

105

romanika

Romanika je prvo veliko razdoblje arhitekture!

Na primjerima iz predromanike vidjeli smo kako su Kerolinzi eksperimentirali u arhitekturi. Karolinško doba završava mraĉnim razdobljem. Europa je napadana s čak 3 strane : islamski jahači, Vikinzi, Germani, Normani (Danska, Skandinavija) ; kolonizirni su i Grenland. Osim njih Europu su pustošili i MaĎari, koji su krajem 9.st. doseleili u Panoniju i odrţavali su redovite pljačkaške pohode, čak do Francuske i Rima. Sve dok polovicom 10.st. nisu poraţeni (i kralj Tomislav je u tome sudjelovao) te su posustali ali su se oko 1000.g. pokrštavali.

850. – 950.g. europska kriza ; lagani ali stalni uspon (zastaje samo sredinom 14.st.- kuga)

950. - 1050.g. rana romanika

1050. – 1150.g. zrela romanika

1150.g. kasna romanika

Naravno, ne moţe se točno reći gdje i kad romanika počinje i završava (npr. u centralnoj Francuskoj 1150.g. već počinje rana gotika, u Njemačkoj romanika traje do 13.st., u Italiji i Dalmaciji takoĎer...)

Srednjovjekovno doba u Europi :

- Stalni porast stanovništva - Revolucije u poljoprivredi omogućile su veće prinose - Kolonizacija unutrašnjosti Europe

Njaznačajniji primjeri romanike su samostanske crkve, a ima vrlo malo romaniĉkih katedrala.

Katedrala – crkva koja je središte biskupije (što bi značilo da katedrala ne postoji tamo gdje nema biskupije, dakle jedna je katedrala, jedan grad). Ali npr. u gradovima, pogotovo u romanici, nalazilo se i nekoliko samostana, u većim gradovima i desetak.

MeĎutim, glavni su samostani izvan gradova. Ţive kao feudalni gospodari jer, ili je vlasnik darovao zemlju samostan ili su ljudi sami osnovali samostan.

Doba feudalizma je doba romanike.

Moćni su feudalci vladari, a kralj je samo šahovska figura.

Romanika je doba regija u Europi, većina je bila s prepoznatljivim karakterom (u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj). Tada zapravo i nije bilo bilo čvrstih ganica izmeĎu velikih nacija.

Bez obzira na regionalnost postoji jasno odreĊen karakter arhitekture svojstven kompletnoj, europskoj romanici.

106

Dva su osnovna procesa koji povezuju tadašnju Europu:

1. Hodoĉašća – u kontinuitetu još od Antike ; posjećuju se sveta mjesta (Palestina, Izrael), mjesta gdje se čuvaju relikvije najvećih svetaca (Sv.Petar, Sv. Pavao) – Rim.

- u srednjem vijeku otkriveno je čudo – tijelo Sv. Jakova, apostola, u Španjolskoj – Santiago de opostela, jedno je od najznačajnijih europskih hodočašća.

- Još su neka značajna mjesta : Sv. Marko u Veneciji (čini se da su tijelo Sv.Marka venecijanski trgovci ukrali negdje, valjda u Aleksandriji) ; Sv. Nikola u Bariju – tijelo Sv. Nikole su trgovci iz Barija prošvercali iz Mire u Maloj Aziji)

- Svako mjesto traţilo je svog zaštitnika, mučenik (Sv.Duje – Split, Sv.Maur – Poreč)

2. Redovi – samostani su pripadali odreĎenim redovim, ponašali su se prema svojim zakonima a redovi nisu bili meĎusobno nikako povezani ; crkve su pokretale reforme kroz povijest pokušavajući se vratiti onoj prvoj ideji vjere.

Cluny je jedan od najznačajnijih samostana (benediktinski), posebno u arhitektonskom smislu, on je bio rezultat jedne od reformi ; postepeno su se redovi sve više povezivali (putovanja hodočasnika) kako se ne bi raspustili.

Pred kraj romanike stvorit će se idrugi značajni redovi.

Romanika – razvit će se od Švedske i Irske do Italije, od Španjolske do Poljske i granice s Bizantom ; pojavit će se i na prostorima kriţarskih ratova (od kraja11.st.).

BITNE SPOZNAJE :

Romanika izvanredno barata masama i prostorom ; jednostavne geometrijske mase rastu hijerarhijski u kompoziciju, ali na različit način u različitim dijelovima Europe.

Ranokršćanska crkva – ima duljinu koja odgovara razmaku izmeĎu stupova (ona moţe biti produljena za stup ili 2).

Romaniĉka crkva – bez obzira da li ima svodove ili ne, definirana je najčešće pojedinim odsjeĉcima ; prostor je rašĉlanjen, često na pravokutnike bliske kvadratu i ta mjera odreĎuje sve ostale elemente

Izvanredna trodimenzionalnost, plasticitet zida ; u kasnoj Antici, ranomkršćanstvu pa sve do Bozanta – zid se negira (mozaik) ; u romanici – zid je snaţan (naglašen je plohama, bridovima)

Rašĉalma zida je treća bitna stvar za romaniku (vezano uz debljinu) ; ponekad se ostveruje čvrstim, jasnim klesancima koji djeluju kao čvrsta masa. Lukovi i slijepe arkade raščlanjuju ziĎe, lezene

Prezbiterij

107

Kripta – podzemni prostor crkve ; nastala je zato što su ispod oltara u većem broju slučajeva bile relikvije svetaca ; mnoge su bazilike graĎene na grobljima van grada (Soli, Rim) ; vezano uz hodočašća (svatko je htio doći bliţe relikviji) ; tako se isprva stvara samo hodnik , a onda i cijeli podzemni prostori ispod svetišta ; kripta je redovito nizak prostor.

Postoji još jedan način gradnje kripte, prostorno interesantan, a radi se o djelomiĉno upuštenoj kripti (poluetaţa), tako da se svetište za pola etaţe diţe iznad razine glavnog prostora (laĎe).

Tornjevi – drugi element koji se pojavljuje u romanici (zapravo još u predromanici, ali u romanici počinju definirati volumen) ; u pojedinim dijelovima Europe tornjevi su na razne načine integrirani s volumenom graĊevine, ponegdje (Italija, Dalmacija) često su zvonici (tornjevi) odvojeni od same crkve (tako su ujedno i simbol grada i znak crkve) ; u Njem. I Fra. redovito su integrirani u kompletni volumen.

108

Arhitektura Romanike

U literaturi se često spominje termin „lombardska arhitektura“,jer se smatralo da je jako utjecala na njemačku arhitekturu.

Ali prof. Bedenko se s tim ne slaţe, već misli obrnuto.

Njemaĉka romanika :

Sv. Mihael (Sasha), Hildesheim, 11.st.

Ova je crkva jedan od najvećih i najkarakterističnijih primjera još rane romanike.

Sjetimo se Centule...To više nije ona klasična bazilika s ulazom s jedne a apsidom s druge strane ; ima 2 trensepta u punoj visini glavne laĎe i tornjeve nad kriţištima ; tornjevi dominiraju nad volumenom.

To je rast čistih geometrijskih volumena s obje strane graĎevine (karakteristika njemačke romanike).

Općenito za ranu romaniku karakteristični su čisti geometrijski oblici i grubo ziĊe (gotovo bez dekoracije ili vrlo jednostavno ; takvi su i prozori).

109

U tlocrtu se osjeća artikulacija prostora, izmjena ritma stupova i stupaca nije proizvoljna (oni definiraju kvadratiĉna polja).

Kapitel je karakterističan ; u ovim krajevima nije bilo nekog jačeg antičkog utjecaja i formirao se specifičani kubiĉni kapitel (teţnja što jednostavnijem mogućem prijelazu sa stupa na gredu tj. luk (slično principu pandantiva – problem je isti : prijelaz sa kruga na kvadrat).

110

111

112

Katedrala Speyer, uz Rajnu, 11.st.

Jedna od najznačajnijih spomenika njemačke romaničke arhitekture ; sam vrh romanike.

Saska škola romanike u Njemačkoj (vrlo jaka).

Speyer je bilo mjesto pokapanja karaljeva pa mu je i tebala velika katedrala ; snaţno i monumentalno djelo, bez suvišne ornamentike (masa, snaga zidova i stupaca).

Na presjecima se vidi da je raĎena u 2 faze.

Kriţni svod kakav smo dosada viĎali imao je više manje horizontalan vrh, a sada ima lagano kupolast oblik ; prije je to bio jednostavan presjek 2 valjka ; ovdje to više nije tako.

U Romanici se pojavljuju dijagonalne spojnice i to rezultira dizanjem svoda po sredini ; dobiva se lagano kupolasto nadvišenje u svakom polju ; ova je karakteristika vaţna za romaniku.

Uz Rajnu se nalazi nekoliko značajnih katedrala (Speyer, Meinz, Worms).