Šta literarni prevodioci zapravo prevode

Opće je vjerovanje da prevodioci rade s riječima, ali ovo je samo djelimično istinito. Bez obzira

na vrstu prevođenja, oni rade i s idejama. Literarni prevodioci rade s kulturama. U doista

stvarnom smislu, U Time magazineu su bili u pravu kada su prije više od desetljeća literarne

prevodioce nazvali „kuririma kulture“.

E Annie Proulx, pred primanje PEN/Faulkner nagrade u 1994. godini, ozloglasila je ideju da je

vrijeme knjiga prošlo i da danas živimo u postliterarnom dobu. Nekima to znači usporene

prodaje knjiga... drugima da stari sivi roman nije što je nekad bio“. Dobro pogledajte italiziranu

frazu, pogotovo ako vam američki engleski jezik nije maternji. Da li ste rezonirali? Da li je

aluzija (ne osnonvno značenje) bila jasna.

Ako nije, zamislite kako bi to argentinski prevodilac mogao interpretirati. Roman (novel eng. –

novela. ) tu nema problema. Ali stari sivi? Da li autro misli na fikciju iz prošlog stoljeća, koja

sada sivi kako godine prolaze? Da li u engleskom postoji žanr sivih romana, možda u redu crne

komedije ili noir filmova? I zašto je Proulx izabrala negramtično ain't? Da li se sivi roman

prodaje samo na sivom tržištu polupismenima?

S obzirom na kulturalni bezdan, osim za one koji su živjeli u SAD-u posljednjih nekoliko

godina, najvjerovatniji španski prevod i opravdan s obzirom na okolnosti - mogao bi biti nešto

kao novela tradicional ili venerable novela. Ali u tom slučaju niti prevodilac niti TL čitalac ne

bi cijenili kulturalni kolokvijalizam u Proulxinom izboru riječi. Doista, skoro je pa nemoguće

osobi izvan date kulture da dovedu u red dubinu i domet koju oni rođeni u SAD-u automatski i

nesvjesno asimiliraju; zato je kritično za prevodioca da uspostavi pouzdane i autoritativne

kontakte sa osoboama kojima je engleski maternji jezik u SL kulturi. Nedvojbeno je da ne mogu

sve kulturalne aluzije biti predvodljive, neprepoznatljiva aluzija ne može se ispravno prevesti.

Kako bi cijenili ekstremnu važnost razumijevanja SL kulture, uradimo kratki test. Svi se

ponosimo znanjem jezika, pa vidite kako ćete se snaći sa sljedećim izrazima koji su svi

autentični u upotrebi u savremenom engleskom jeziku.

Šta je drkanje (wanking eng.)? Šta je recimo cjenkalo (higler)? Koje značenje ima izraz

„majmunsko vjenčanje (monkey's wedding)? Mickle? I na kraju, esky ?

Prije nego što počnete sumnjati u vaše poznavanje engleskog jezika, trebate znati da se ovi izraza

ne koriste u u SAD-u. Wanking (drkanje) je engleska riječ, higgler (cjenkalo) je jamajkanski

izraz za putujućeg prodavača, monkey's wedding (majmunsko vjenčanje) je južnoafrički izraz za

kišu sa suncem, mickle je škotski za veliki , kao recimo veliki momak, esky je australijski izraz

za portabilni frižider za pivo izveden od eskimo (eskim). Koristim ove english to english iztraze

da bih demonstrirao težinu razumijevanjaa čak i u maternjem jeziku. Radi ilustracije pogledajmo

britansku riječ wanking (drkanje). To je trenutni britanski izraz za masturbaciju. (to wank –

drkati, wanker – drkadžija). Recimo da želimo prevesti riječ wanker na drugi jezik, recimo

francuski. Iako sada razumijemo osnovno značenje, moramo i dalje znati koji nivo diskursa ova

riječ predstavlja prije nego što nađemo ekvivalent u jeziku koji se prevodi. Da li je wanking

slang ili je samo kolokvijalno. (Sigurno možemo presuditi da nije ni tehničko niti naučno). Da li

je vulgarno, da li se treba izbjegavati u pristojnom društvu? Ako je tako, da li evoluira ka širem

prihvaćanju. Za to nam trebaju informacije koje jako rijetko nalazimo i u najboljim rječnicima.

To je kulturalno znanje koje dolazi iz temeljitog poznavanja sa kulturom u kojoj se jezik priča

prije nego iz čistog vladanja jezikom.

Svaki literarni prevod često prikazuje razliku između poznavanja jezika i poznavanja kulture.

Kada sam prevodio Esta Noite ou Nunca (Noćas ili nikad) Marcosa Reya, naišao sam na frazu:

„Otrcane detektivske priče prodaju se na trafikama u predgrađu i ABC-u. ABC? Rječnici su se

pokazali neplodnim. Konačno, paulista me je prosvijetlio : U Sao Paolu, ABC označava radničke

distrikte Santo Andre, Sao Bernardo i Sao Caetano do Sul.

Primamljivo je pretpostaviti da je potpuno poznavanje gramatike, sintakse i vokabulara stranog

jezika dovoljno da se kvalifikujete za literarnog prevodioca. Podjednako bitno, možda i bitnije je

sveobuhvatno poštivanje kulture koja je proizvela djelo.

Jezik ima krivulju – on se govori i reflektira određenu okolinu i varirat će od mjesta do mjesta

čak i u komparativno manjim udaljenostima. Dokaz za ovo može se naći u preobilju evropskih

regionalnih dijalekta, koji su evidentni čak i u geografski ograničenim zemljama poput

Holandije.

Kultura oblikuje i mijenja jezik i nikada razdvaja prije nego što ujedinjuje. Primjeri u kojima

jedna riječ ima različito značenje u dvije zemlje koje dijele isti jezik su rijetki, ali razlike u

korištenju su česte. U mojoj zemlji, jednom sam nehotice uvrijedio Oregonce pozivajući ih na

večeru i dodavši „You have to take pot luck“ . U nekim područjima, otkrio sam, pot luck nema

značenja koje sam mu uvijek pridavao – šta god budemo jeli – već da svaki gost donese

pripremljenu hranu, praksa na jugu poznata kao večera sa pokrivenim suđem „covered dish

supper“. U Britaniji npr. bonnet i boot se poistovjećuju sa automobilom, ali i sa odjećom.

Priznat ćemo, nekad je teško razlikovati nepotpuno znanje jezika i nepotpuno znanje kulture tog

jezika.

Zbog toga što je i najnoviji rječnik zastario prije nego što biva odštampan – neologija uvijek

pretekne leksikografiju – duboka imerzija u SL kulturu, ako nije neophodan, jako je poželjan. Da

bi bili sigurni, naučnici su proizveli odlične prevode bez da su ikada kročili u Homerovu Grčku

ili Virgilijanski Rim, ali ipak su ušli u kulturu kroz čitanje, istraživanje i druge zamjene za

iskustvo iz prve ruke.

Srećom, u slučaju kada se radi s živim jezicima prevodilac se ne suočava sa takvim

ograničenjima. Limitiran samo resursima interesa, energije, vremena i novca, današnji

prevodilac može vrebati divlju aluziju dok je ne zgrabi.

Npr. brazilska kratka priča sadržila je frazu „Fumamos. Esvaziamos uma pitu“ (Mi smo popušili.

Mi smo ispraznili pitu.) Pošto priča govori o bandi kriminalaca koji sjede oko srušenog stana 31.

decembra, puše marihuanu i piju dok planiraju prvu pljačku banke u novoj godini, kontekst

trebao biti od neke pomoći. Korijensko značenje riječi pitu jeste velika škampa (Bithynus

acanthurus). Ali izraz ispraznili smo škampi je u najmanju ruku tajnovit.

Postoji sljedeći znak: pitu je muški rod, ali tekst se čita uma pitu , ženski rod. Ovdje bi svjesnost

o kulturi prevodioca spasilo gafa. Jer i u Aureliju koji se smatra najboljim rječnikom među

brazilskim rječnicima, nema u svojoj listi sekundarno značenje ove riječi, prevodilac je to

prikazao kao dovršili smo zalihu trave. Poziv bilo kojem Brazilcu bi odmah rezultirao

odgovorom, kulturalna referenca poznata gotovo svakome u zemlji. Pitu kao što će se ispostaviti

je ime marke jeftinog ruma koje je postalo generično da se koristi kada se misli na jeftino

alkoholno piće. Ispravan prevod bi s toga bio ispraznili smo flašu . Mala razlika, ali ipak

značajna.

Naša prva lekcija je onda u važnosti kulturalnog poznavanja i u načinima prevladavanja

nedostatka istog. Za slučaj da ne živite u SL zemlji, pokušajte uspostaviti kontakte koje možete

pozvati kada je potrebno razriješiti sumnje o određenoj nepoznatim referencama. Čak ako i ne

poznajete domaćeg govornika lično , najobrazovaniji individualci iz akademske zajednice rado

će vam pomoći. Imao sam jednom priliku tražiti originalnu verziju neidentifikovanog citataaa

Curzia Malapartea citiranog u Esta Noite ou Nunca. Radije nego da se ponovno prevodi s

talijanskog na engleski do portugalskog, odlučio sam se da lociram englesku verziju,

pretpostavljajući da je roman preveden. Kao prvo međutim, bilo je potrebno otkriti gdje se pasos

prvi put pojavio. Ne znajući ništa o savremenoj talijanskoj književnosti, pozvao sam Odsjek za

talijanski jezik na Columbia univerzitetu, predstavio se i zamolio da pričam sa profesorom

talijanskog jezika. Unutar nekoliko minuta dobio sam svoj odgovor: bilo je to iz La Pelle (Koža)

, objavjenoj na engleskom 1952. godine; ostalo je bilo jednostavno. Danas bi naravno moj prvi

resurs bio Internet.

Osim onih koji su dovoljno sretni da se rode u okruženju u kojem se priča više jezika, postati

bilingualnim nasuprot samo tečno poznavati drugi jezik je dosta teško. Postati bikulturalnim je

još veći izazov. Šta zapravo znači prava bikulturalnost? Za početak to znači da se individua

podjednako osjeća kod kuće u obje kulture, da je adaptirana na obje kulture i da može da

mijenja jednu i drugu bez doživljavanja kulturalnog šoka ili psihološke dislokacije. Za veliki broj

bikulturalnih osoba, to znači da su živjeli u oba društva, obično tokom formativnih godina. I

pored toga može doći do problema. Svi znamo za pojedince koji su iako bilingualni, nisu i

bikulturalni. Npr. neko ko je napustio Kolumbiju s 11 godina da bi otišao u SAD vjerovatno

priča perfektno engleski jezik i kulturalno može biti Amerikanac. Iako ona ili on možda

gramatički priča ispravan španski jezik, to je često španski jedanaestogodišnjaka, nevin i lišen

bogatog rječnika starijeg govornika. To se dešava zbog toga što je razvoj imigrantovog prvog

jezika zautsavljen u dobu kada je on ili ona napustio kulturu u kojoj je rođen. Čak i oni koji su

prošli kroz visoko obrazovanje u novoj kulturi mogu biti slabo pripremljeni da raspravljaju o

tehničkim ili filozofskim pitanjima na svom maternjem jeziku, dok će to bez problema raditi na

jeziku koji su usvojili kasnije.

Ipak treba razumijeti da je dvojezičnost više od dometa i dubine vokabulara i vladanja

strukturom jezika. Sa solidnom dvojezičnom bazom praznina u vladanju jezikom može se

popuniti kroz izučavanje , proširivanje vokabulara, česte dijaloge sa domaćim govornicima – i

biti time se postiže znatno više od popunjavanja praznina. Sve u svemu, niko ne raspravlja o

činjenici da li je nepismen Amerikanac sa vokabularom manjim od 10.000 riječi u biti domaći

govornik. Problem nastaje kada se pokuša ostvariti posteriori bikulturalnost. Po definiciji, to je

gotovo nemoguće. Da bi u potpunosti shvatili kulturu, ne u sociološkom ili antropološkom

smislu, već kao funkcionalan član iste, podrazumijeva življenje u toj kulturi. Grk kaže, ko dođe

živjeti u SAD-u sa namjerom da postane dio nove nacije, nakon nekoliko godina će razumijeti

američki način življenja, engleski jezik i najčutljivije kulturalne znakove koje Amerikanci koriste

u međusobnoj interakciji i u interakciji s njihovim društvom. Iako će zadržati svoje vladanje

grčkim jezikom njegovo znanje o kulturi počinje okoštavati u trenutku kada se ukrca na avion ili

brod.

Osobni primjer: Stigao sam u Rio de Janeiro 1965. radi istraživanja koje me je trebalo ostaviti u

Brazilu godinu i pol dana. Tri mjeseca kasnije, vidio sam kako se u međunarodnoj verziji Timesa

spominju „flower children“ (djeca cvijeća), šta su za ime Božije, upitao sam se, djeca cvijeća?

Za nekoliko kratkih mjeseci koliko sam bio daleko od kuće postao sam stranac u makar jednom

dijelu svoje kulture. U puno većoj mjeri, ovo se isto događa pojedincima koji žive u inostranstvu.

Zbog toga State Department insistira na minimalnom godišnjem boravku od 30 dana kod kuće za

službenike koji rade vani. Za prevodioca, implikacje mogu biti neprijatne. Recimo uzimite za

primjer sleng (žargon). Ništa se u jeziku ne mijenja brže, a ipak samo nas izloženost kulturi

upozorava da se krećemo u skladu s promjenama u slengu. I dok možemo pokupiti neke slang

izraze čitanjem, ništa osim življenja unutar kulture nas može obavijestiti o tome koji su izrazi

izašli iz upotrebe. Strani entuzijasta američke književnosti čije ga razumijevanje engleskog

jezika tjera da čita Fitzgeralda, npr. može misliti da ljudi u SAD-u i dalje govore „Swell“. Oni

koji su odgojeni na Johnu O'Hari mogu koristiti izraz „in a jiffy“ u koktelskim razgovorima.

Učenje slenga puno je lakše nego odučavanje od njega i književni prevodilac mora biti

konstantno svijestan u kojim se trenucima u SL tekstu namjerno koriste zastarijeli izrazi radi

postizanja efekta.

Da bi uistinu bili bikulturalni trebate na jedinstven naćin uočiti znakove, simbole i čak tabue obje

kulture; da primaju signale čak i na podsvijesnom nivou i da dijele svoju podsvijest sa onom

kolektivnom. Bikulturalna osoba reaguje na znakove ne samo intelektualno, nego i afektivno.

Npr. na španskom riječ cono može biti ekstremno grub uzvik na Kubi ili blago naglašavanje koje

koriste osmogodišnjaci u susjednoj Dominikanskoj Republici. Bilingvista zna da je to psovka i

vulgarizam i prevodi to kako treba, bikulturalna osoba može, ovisno o okolnostima izabrati

mnogo mekši prikaz.

Još jedna stvar koja odvaja bikulturalnu od bilingualne osobe jeste da je bikulturalna osoba,

osoba s internaliziranim određenim elementima dvije kulture kojima bilingualna osoba

najvjerovatnije neće biti izložena. Mislim na one stimulanse koje rezerviramo specifično za

djetinjstvo i koji ne samo da doprinose našem formiranju već mogu biti i referentni kasnije u

životu: bajke, dječije rime, dječije igre, zagonetke, brzalice, infantilne šale. Ovo su stvari koje

nikad nećemo učiti kao odrasle osobe, ali su dio kulture isto kao što su to univerziteti, koktel

zabave i neboderi. Npr. samo kulturalna upoznatost je upozorila Suzanne Jill Levine da izbjegne

literalizam i prevede Tres tigres tristes kao Tri zarobljena tigra. Na sličan način svaki

Amerikanac trenutačno razumije šta se podrazumijeva pod pojmom Dagwood sandwich ili da se

par svađa kao Tom i Jerry. (Dagwood je Lorenzo na španskom, tako da iako se strip štampa u

Latinskoj Americi, aluzija bi vjerovatno bila izgubljena za svakog ko nije upoznat sa američkom

kulturom.

S obzirom da ili jesmo ili nismo bikulturalni, kako 99.99% nas koji to nismo da radimo prema

cilju minimiziranja našeg kulturalnog neznanja da bi postali bolji prevodioci. Može li bilingualna

osoba ili čisto osoba sa tečnim poznavanjem jezika zatvoriti kulturalnu prazninu na pravi način.

Sa posvečenošću i sa trudom, odgovor je potvrdan. Nekoliko konkretnih sugestija:

1) Prva i najpoželjnija metoda jeste naravno, življenje u SL kulturi što je duže moguće –

minimalno šest mjeseci, po mogućnosti godinu ili i više – i potrebno je uzimati

„refresher“ puteve u čestim intervalima. Dok ste tamo, udubite se u u svoje okruženje,

ali pogotovo u popularnu kulturu. Na kraju krajeva, tzv. visoka kultura – npr. književnost,

umjetnost i muzika – ima tendenciju da bude univerzalna i potrebno joj je malo ili skoro

nikako međukulturalne interpretacije. Naučite nešto o borbi pijetlova , otiđite i pogledajte

borbu s bikovima, posjetite fudbalsku utakmicu. Popričajte s djecom i učiteljima

osnovnih škol. Za književnog prevodioca ne postoje granice. On ili ona će možda morati

prevesti pasos koji se odnosi na šah ili ovisnost o drogama jedan dan, a pasos sa lutrijom

i baletom drugi dan. Ništa nije zabranjeno.

2) Sljedeća najbolja metoda je da čitate što je više moguće literature iz SL kulture – ne samo

materijal kojeg treba prevoditi koji obično zadovoljava visoke literarne standarde, već i

novine i časopise. Nemojte zanemariti filmove, pogotovo one čija je produkcija SL

kulture. Filmovi i televizija imaju dodatnu prednost pružanja vizuelne dimenzije onome

što bi inače moglo biti neshvatljiva referenca.

3) Kao što smo spomenuli ranije, kultivirajte kontakte sa članovima SL kulture, kako u

vašoj kući, tako i u zemljama u inostranstvu koje ćete konsultirati kada dođe do dvojbi.

Najbolji izvor je autor SL teksta – priznat ćemo teško izvodivo, ukoliko prevodite pisca

koji više nije živ. Priče Rubema Fonsece često uključuju sleng i podzemni šatrovački

jezik i ponekad on pruža prevod nekih ezoteričnijih termina. Predao sam mnogo zahtjeva

samom autoru Fonseci tokom svojih prevoda i priznajem kako su njegove sugestije bile

neprocjenljive, iako je u konačnici odgovornost za izgled finalnog produkta bila samo

moja. Ipak, čak i autor i oni njemu ili njoj najbliži ne mogu znati sve. Kada sam preveo

klasičnu priču Osmana Linsa „Retabulo de Santa Joana Carolina“ , putovao sam u Sao

Paolo, gdje živi njegova udovica Julieta de Godoy Ladeira, da bih se posavjetovao oko

ruralnog vokabulara koji se koristi u priči. Gradsko čeljade skoro cijeli život, nije bila

sigurna u par slučajeva , ali je obavila telefonski razgovor sa svojim sinom Gracilianom

Ramosom koji je sam iz ruralne države Alagoas koji je riješio problem.

Ove observacije ni u kojem slučaju nisu namijenjene da obeshrabre one koji nisu

bikulturalni da pokušaju prevoditi; da je polje ovisilo samo o nekolicini bikulturalnih

osoba Garcia Marquez i Jorge Amado ne bi bili poznati američkoj javnosti. Moja namjera

je da upozorim na kulturalne zamke i provalije na koje će budući prevodilac naići.

Nadam se da će svi književni prevodioci da se udube u kako u izvorni jezik, tako i u

kulturu kako ne bi ponovili iskustvo Brazilca koji ne poznaje engleski u njegovom prvom

putu za New York City. Sjedeći u svojoj hotelskoj sobi, čuje kucanje na vratima. Dok

užurbano traži riječ entre u svom portugalsko-engleskim rječniku , viče Between.

Kada ne prevoditi kulturalne znakove

Osim možda u iznimno kosmopolitskim spisima, tekst napisan na drugom jeziku i kulturi

referira na osobe, objekte i institucije koje druga kultura nije u potpunosti spremna

prihvatiti. Dok su poznate SL čitaocu, često su beznačajne TL čitaocu. Kako postupiti u

rješavanju tok problema?

Iznenađujuće, postoje trenuci kada je najbolji način ophođenja sa naizgled mutnim

dijelovima izvorne kulture da ih se uopće ne prevodi. To ne znači njihovo izbjegavanje;

više govori o samo-definirajućem kapacitetu riječi u kontekstu. U drugom dijelu ovog

vodiča objašnjavam svoj uobičajeni pristup prevođenja novca: dopuštajući internim

znakovima da informišu čitaoca o približnoj vrijednosti u vremenu i mjestu u kojem je

priča smiještena. Ovaj modus operandi može se također primjeniti na druge SL predmete

– uvijek naravno sa razumnom procjenom kolika je moć širine interpretacije TL publike.

Ozloglašena je među književnim prevodiocima terminologija hrane. Osim jela tako

međunarodno poznatih da im ne treba prevod kao recimo gulaš, suši itd. prevođenje

hrane može biti nezgodno. Moj prijedlog je da podijelite prehrambene proizvode u one

koji moraju biti objašnjeni, one koji ne trebaju biti objašnjeni i one koji će sami pružiti

objašnjenje kroz kontekst. Uzmite za primjer ovaj brazilski bife Josephine Humpreys u

New York Times časopisu 4. marta, 2001. godine.

abara and acaraje, mješavina komadića veličine zalogaja manioke, dende ulje, škampe,

ljute paprike, luk, kikiriki, indijski oraščić, đumbir i kokos, ... i moquecas, pire od

škampi, riba, rak, mušule ili hobotnica, sve to umiješati u crveno dende ulje i caruru,

sjajno jelo sa okrom i škampama. (dodani italicsi)

Razumijet ću ako čitalac bude htio da pobjegne na ručak u ovom trenutku. Ako niste,

udubimo se dalje. Svaki od italiziranih termina tražio bi od prevodioca temeljno

proučavanje. Ukoliko bi se slična lista pojavila u fikciji, prevodilac b i morao postaviti

prioritete. Kuhar ili roman? Potpunost ili intimacija? Tačnost ili aproksimacija?

U gore navedenoj listi, kratka interpolacija bi funkcionirala u nekim slučajevma: dende

ulje od palme; pire od ribe koji se zove moqueca, caruru okre i škampi. Ali da se ne bi

išlo u detaljno objašnjavanje sastojaka u abari i acaraji prevodilac radije koristi izvorne

izraze bez obzira na rizik djelimičnog nerazumijevanja.

Koji god bio izvorni jezik, šta god bila specijalizirana tema, princip važi: pružite samo

onoliko informacija koliko se mogu sprovesti bez pribjegavanja neprirodnosti. Sigurno je

poželjno razgraničiti da li je manjar dezert ili glavno jelo i dati do znanja da je caldo

verde supa, a ne salata, ali specifikacije koje idu dalje samo će se činiti čudnim.

Briga i hranjenje autora

Jedan od najkrucijalnih aspekata književnog prevođenja može biti prevodiočev odnos sa

autorom teksta. Odluka da li da se u proces prevođenja aktivno uključi autor ne treba se

shvatiti olako, a njegova ili njena ponuda da pomogne ili da pogleda rukopis ne bi

trebaala biti prihvaćena samo iz ljubaznosti. Autori su individualni u temperamentu i

osobnosti kao i druga ljudska bića, ako ne i više i postoje lagani autori i tako reći teški

autori. Narušeno je više prevoda samo zbog pretjeranog autorskog uplitanja.

U nekim slučajevima autorovu ulogu će diktirati izdavač, koji će insistirati na piščevom

aktivnom sudjelovanju u svaki stadij prevoda. Čak i ovdje, ima prostora za manevar.

Radije nego poglavlje po poglavlje, mogu se predati veće količine teksta. I mnogi autori

će poštovati superiorno TL znanje u slučaju sumnje. (Pisci proze, općenito su

pristupačniji po ovom pitanju nego poete iz očiglednih razloga.)

Neki autori jednostavno peru ruke od djela u trenutku kada se ono prodaje prevedeno,

kao što se to piscima također savjetuje kada Hollywood kupi njihovo djelo. Posebno ako

je prevod na jezik koji ne čitaju – mađarski ili japanski su dobri primjeri. - prisiljeni su

da se oslonjaju na riječi drugih ljudi da ocijene uspjeh prevoda. Ovo je rijetko slučaj sa

engleskim prevodom, sa kojim većina intelektualaca je makar malo upoznata. Fer je da se

nađe monolingualni autor koji u potpunosti ne poznaje engleski jezik i koji zbog toga u

potpunosti ne poznaje poteškoće s kojima će se prevodilac suočiti.

U drugom smjeru, nažalost, u monolingualnoj Sjevernoj Americi neki pisci su

ozloglašeni po svojoj neosjetljivosti za položaj njihovih prevodioca koji su preko bare.

Mordecai Richler, jedan od najboljih kanadskih pisaca, prisjeća se kako je bio ispitivan

od strane evropskog prevodioca njegovog romana „Solomon Grusky was Here“ –

„Solomon Grusky je bio ovdje“. Ovo su neki dijelovi koje je prevodilac htio pojasniti:

cloakworkers, Clean for gene, the Slo-Ball league, a half-trunk, Bergdorf Goodman, „a

wet T-shirt girls basketball league in which he held the rights to Miami Jigglers“,

Howard Cosell, the Cliveden set, Denys Finch Hatton, the Sherry-Netherland, Wiccans. (

dalje nema ja se zezno nisam ovo trebao ni prevoditi)

Fikcija i fusnote

Jako često, poteškoće se pojavljuju ne samo iz vokabulara, već i iz kulturalnih predmeta

koje ne pronađemo u ciljanoj kulturi. Što je veća kulturalna distanca između izvorne

kulture i ciljane kulture, to će više prevodilac morati popunjavati prazninu. Koliko

objašnjavanja je potrebno TL čitaocu kako bi mu tekst imao smisla – mnogo, ne puno,

uopće mu nije potrebno objašnjavanje? Svaka velika praznina između SL i TL kultura će

predstavljati problem: da li omogućiti dovoljno pozadine da bi se približila reakcija SL

čitaoca na riječ ili frazu.

Postoje tri osnovna načina da se izborite sa šupljinom u znanju TL čitaoca o SL kulturi;

fusnote, interpolacije i izostavljanje. (Ova disusija odnosi se samo na fikciju; inkluzija

objašnjenja u djelima koja nisu fiktivna nije tema ove diskusije.)

Fusnote

Neki prevodioci prihvaćaju rutinski ovaj pristup, posebno akademici, koji imaju

tendenciju da dominiraju književnim prevođenjme u SAD-u. Na osnovu rigoroznog

treninga u svojim disciplinama, oni žele prenijeti maksimalno moguću količinu

informacija i zbog toga se drže naučnih standarda objektivnosti i razumljivosti dok

omogućavaju priliku drugima da verificiraju njihov rad.

Vrijedni ciljevi zasigurno, ali jesu li dovoljno konsistentni sa književnošću. Izostankom

fusnota u originalu prevod koji ih uključuje u svinutom izdanju. Zašto? Jer uništavaju

mimetički efekt, pokušaj svih pisaca fikcije da stvore iluziju da čitalac ostvari biva

svjedok i da doživljava događaje koji se opisuju. Fusnote razbijaju slijed događaja,

opstruirajući kontinuitet odvlačenjem pažnje oka iako nakratko, dalje od teksta na dio

informacije koji je koliko god bio koristan i dalje uzurpator „voljne suspenzije

nepovjerenja“. Naklonost za fusnote u prevodu izgleda da prati nacionalne linije.

Francuzi npr. ih koriste redovno, čak uključuju zvjezdice kako bi označili fraze kao što

„en francais dans l original“; moji francuski prijatelji će mi oprostiti ako propustim

vidjeti šta se to dodaje zadovoljstvu čitaocu ukoliko on zna da je SL autor napisao pas de

deux ili plus ca change. U SAD-u praksa varira, a vaša odluka da koristite fusnote mora

biti osobna.

Dok je donosite morate odrediti sami šta je primarna svrha knjige . Npr. prilikom

prevođenja Donne Flor i njena dva muža , Hariet de Onis se mudro obuzdala od

objašnjavanja funkcije i sastava različitih začinaa i ostalih egzotičnih sastojaka koji su

opisani kao Flor daje časove kuhanja. Sjevernoamerički čitalac nije morao znati šta su

dende, vatapa ili caruru vere, sve dok je kontekst njihove kulinarne asocijacije činio

jasnim. Ukratko, bez obzira na nekoliko recepta koji se pojavljuju u knjizi , Armadova

svrha nije bila napisati kuhar već da kroz grubu prozu prikaže strast koja je bukvalno

premašivala smrt.

Interpolacija

Još jedan način da se priopće esencijalne informacije koje su već poznate SL čitaocu je

interpolacija. U svom osnovnom obliku to nije ništa drugo nego dodavanje riječi ili fraze

u zagradi najnenametljivije što je to moguće, kao u ovom primjeru „Zlatne žetve“ ( Sao

Jorge dos Ilheus) Jorgea Amada, koji govori kako je religija candomble prakticirana od

strane mnogih crnih Brazilaca. U njoj se pojavljuju izraz nepoznati gotovo svim

engleskim govornicima:

[Slavlje] je bilo u Olivenci, na otoku Pontal, domu Salua, pai-de-santo, ili svećenik crne

fetišističke religije koja je došla iz Afrike. Rosa, Martinova ljubavnica također je došla.

Ona je aio, svećenica i pleše nasred mjesta događaja.

Sve što slijedi nakon pai-de-santoa u prvoj rečenici jeste srašćivanje kao što je i

eksplantorna fraza svećenica. Oba su primjeri interpolacije. Ako se uradi oprezno i sa

obzirom prema ritmičkom toku jezika, interpolacija može biti neprimjetna. Mali broj

autora će se uvrijediti zbog tako malih modifikacija njihovog teksta. Ipak je njihova želja

da pronađu publiku van njihovog jezičnog područja i da budu razumljivi toj publici kao

što su i čitaocima u domovini. Ukoliko imate sumnje konsultirajte se sa autorom kako bi

dobili njegov ili njen pristanak za ovu kozmetičku operaciju. U realnosti, razumna

interpolacija niti dodaje niti oduzima od teksta; ona ga samo čini pristupačnijim TL

čitaocu poštujući jedinstvene zahtjeve mimeze. Interpolacije uvijek trebaju biti kratke

(zapamtite, ne pišete ponovno knjigu), nikada više od nekoliko riječi. Izbjegavajte

iskušenje da pretjerate. Referenca u brazilskom romanu „Dom Pedru II“ mogla bi se

proširiti na „Imperator Dom Pedro“ stranim čitateljima, ali nema potrebe da se stavlja

„svrgnut 1899.“, datumi rođenja i smrti ili slične biografske informacije.

Pravilo je u odlučivanju da li interpolirati: koliko je važna informacija? Da li je to samo

jedno spominjanje ili igra ključnu ulogu u razumijevanju priče. Napomena o Benedictu

Arnoldu u američkom romanu može se veoma lako zamijeniti u švedskom prevodu sa

riječju izdajnik jer van Amerike Arnoldove ime nema značenja koje ima u SAD-u. Ili ako

bi se upotrijebilo u generičnom smislu referenca na Benedikta Arnolda mogla bi se u

norveškom prikazati kao Quisling.

Velika prednost interpolacije je da nakon što je izraz objašnjen po prvi put može se

slobodno koristi SL izraz koji je vjerovatno precizniji i svakako denotativniji od prevoda.

Npr. u prevođenju Cidade de Deusa, Paula Linsa, na prvo pominjanje riječi favela,

interpolirao sam kratku frazu: favela ili shantytown. Ova taktika omogućila mi je da

koristim brazilski izraz u ostalih 500 stranica knjige.

Izostavljanje

Ova opcija ne podrazumijeva rezanje dijela teksta koji predstavlja poteškoće – brisanje

bilo kojeg dijela teksta značilo bi bezuvjetnu predaju, priznanje da je određena riječ, fraza

ili konstrukcija iznad prevodiočeve sposobnosti da prevede. Radije ono što se izostavlja

je objašnjenje, ostavljajući čitatelju da ga pribavi uz pomoć svojih alata.

U slučaju novčanih referenci ovo je možda najbolja alternativa. Pokušaji da se monetarne

jedinice prevedu u TL ekvivalente nailaze na poteškoće. Čak i ako autor ostavi

napomenu „oko 500$“ ovo ostavlja neriješenim problem koliko suma predstavlja

današnjeg novca. Kao što svaki potrošač može posvjedočiti jako se teško prisjetiti

relativne cijene stvari u prošlosti.

Kada se suočavamo sa prevođenjem novca, težim ka jednom od dva pristupa. Prvi je da

uvijek sa autorovim pristankom zamijenim to količinom u dolarima kako bi imalo smisla

u kontekstu ili broj može da se spomene bez specificranja valute. Ukoliko novac nije

ključna tačka priče čitateljeva percepcija neće biti bitno narušena.

Drugi pristup je samo-levelisanje : ostavite sume u originalu i pustite da kontekst

prezentira približnu vrijednost valute.

Koji od tri metode izaberete fusnote, interpolacije ili izostavljanje vaša je odluka. Iako

nema ispitivanja po ovom pitanju dokazi iz anegdota da većina autora izbjegava fusnote u

prevodu. U slučaju apsolutne nužde mogu se odlučiti za endnote ili pojmovnik na kraju

knjige. Tako daju čitaocu mogućnost da odluči da li da prekine mimetički tok. U

idelanom svijetu čitalac bi pročitao rječnik pojmova na kraju knjige prije nego što je

počne čitati . Ipak u takvom svijetu prevodiocu bi se tretiralo jednako kao autori, a

šampanjac bi bio jeftin kao pivo.