L I ANE M OR I ART YMajka troje djece i John-Paulova supruga Cecilia na tavanu pronalazi staru

omotnicu. Rukopisom njezina supruga piše: otvoriti samo u slučaju moje smrti.

Otvara ga iz znatiželje i vrijeme stane.

John-Paul u pismu priznaje strašnu pogrešku koja bi, kada bi se otkrila, uništila njihovu obitelj kao i živote drugih.

Cecilia želi ispravno postupiti, ali ispravno prema komu? Ako zaštiti svoju obitelj ne govoreći ništa, istina će ju izjedati. No ako otkrije

suprugovu tajnu, povrijedit će one koje najviše voli...

ISBN 978-953-14-1672-699,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Prekrasno, intrigantno, napeto. – SUN

Zapanjujuće briljantan roman koji nećete moći odložiti.SOPHIE HANNAH

NEW YORK TIMES – BESTSELLER BROJ 1

Svi u sebi krijemo tajne, ali nitko ovakvu!Krivnja i grizodušje, oprost i kazna, ljubav i izdaja. Napeta,

zanimljiva priča... Odlično štivo. Mail on Sunday

Prekrasno: duhovito, tužno, napeto. Good Housekeeping

Pametno osmišljena priča puna neizvjesnosti, uvlači vas u radnju od prve stranice. Sunday Mirror

Mračno i napeto... Mora se pročitati. Sun on Sunday

LIANE MORIARTY autorica je pet romana: Suprugova tajna, Hipnotizerova ljubavna priča, Što je Alice zaboravila, Posljednja godišnjica i Tri želje, kao i serije knjiga za djecu Svemirska brigada. Živi u Sydneyju sa suprugom i dvoje djece.

LIA

NE

MO

RIA

RT

YSu

prug

ova

tajn

a

Liane Moriarty

SUPRUGOVA TAJNA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stodevedesetreća

Naslov izvornikaThe Husband's Secret

Copyright © Liane Moriarty, 2013Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

KorektorDinko Petriševac

Ilustracija na naslovnici© Mark Owen / Arcangel Images

TisakDenona, Zagreb, listopad 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1672-6CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 888043.

Liane Moriarty

Suprugova tajnaS engleskoga prevela

SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

Za Adama, Georgea i Annu.

I za Ameliju.

Griješiti je ljudski, opraštati božanski.

Alexander Pope

Jadna, jadna Pandora. Zeus ju pošalje da se uda za Epimeteja, ne pre-tjerano bistrog muškarca kojeg nikada nije ni upoznala, te joj daje zagonetan zatvoren ćup. Pandori nitko ništa ne govori u vezi s ću-pom. Nitko joj ne govori da ne otvori ćup. Naravno, ona ga otvara. A što drugo da radi? Kako je mogla znati da će iz njega izaći sva ta strašna zla i obrušiti se na čovječanstvo? I da će u ćupu jedino ostati nada? Zašto na ćupu nije pisalo upozorenje?

A onda svi govore: – Jao, Pandora. Gdje ti je snaga volje? Rečeno ti je da ne otvaraš tu kutiju, ti radoznala djevojko, ti tipična ženo s nezasitnom znatiželjom. Vidi što si sad učinila. – No kao prvo, to uopće nije bila kutija, nego ćup, a kao drugo, koliko to puta mora reći: nitko nije rekao ni riječ da ga ne smije otvoriti!

PONEDJELJAK

15

PRVO POGLAVLJE

Sve se to dogodilo zbog Berlinskog zida.Da nije bilo Berlinskog zida, Cecilia nikad ne bi pronašla pi-

smo, i ne bi sjedila za kuhinjskim stolom suzdržavajući se da ga ne otvori.

Omotnica je bila siva i bila je prekrivena tankim slojem prašine. Riječi sprijeda bile su naškrabane plavom kemijskom olovkom, a rukopis joj je bio poznat kao da je njezin. Okrenula ju je. Bila je zapečaćena požutjelim selotejpom. Kad je pismo napisano? Ima-la je dojam da je staro, kao da je napisano prije mnogo godina, ali to nije mogla znati sa sigurnošću.

Nije ga namjeravala otvoriti. Bilo je posve jasno da ga ne bi smjela otvoriti. Ona je bila najodlučnija osoba koju je poznavala, a s obzirom na to da je već odlučila kako neće otvoriti pismo, vi-še nije imala što razmišljati.

Iako, iskreno rečeno, ako ga i otvori, u čemu bi bio problem? Bilo koja druga žena otvorila bi ga brzinom munje. Nabrojila je sve svoje prijateljice i njihove odgovore koje bi čula kada bi ih na-zvala i pitala što misle o tome.

Miriam Openheimer: Da. Otvori ga.Erica Edgecliff: Šališ se? Odmah ga otvaraj!Laura Marks: Da, trebala bi ga otvoriti i onda mi pročitati što

piše.Sarah Sacks: Nije imalo smisla pitati Saru jer ona nije bila spo-

sobna donijeti odluku. Da ju Cecilia pita želi li čaj ili kavu, cijelu bi minutu sjedila naboranog čela i mučila se odvagujući prednosti

Liane Moriarty

16

i nedostatke oba pića, a onda bi rekla: – Kavu! Ne, čekaj, čaj! – Donošenje ovakve odluke izludjelo bi ju.

Mahalia Ramachandran: Nikako. To bi pokazalo nedostatak poštovanja prema tvojemu suprugu. Ne smiješ ga otvoriti.

Mahalia je ponekad imala previše samopouzdanja, s tim svojim velikim, smeđim, moralnim očima.

Cecilia je ostavila pismo na kuhinjskom stolu i pošla uključi-ti kuhalo.

Prokleti Berlinski zid, i taj hladni rat, i tko god je sjedio ondje tisuću devetsto četrdeset i koje god, razmišljajući o tome što da se napravi s tim nezahvalnim Nijemcima i tko je iznenada pucnuo prstima i rekao: – Pobogu, znam! Sagradit ćemo veliki prokleti zid i zadržati hulje iza njega!

Vjerojatno pritom nije zvučao kao britanski stožerni narednik.Esther bi znala komu je pala na pamet ideja o izgradnji Berlin-

skog zida. Esther bi joj vjerojatno znala reći i datum rođenja te osobe. To bi svakako bio muškarac. Samo bi se muškarac mogao sjetiti nečega tako okrutnoga: tako nevjerojatno glupoga, a opet tako strašno učinkovitoga.

Je li to seksistički?Napunila je kuhalo, uključila ga i papirnatim ubrusom obrisala

kapljice vode u sudoperu koji je potom zablistao.Jedna od mama u školi, koja je imala tri sina gotovo iste dobi

kao Cecilijine tri kćeri, rekla je kako je jedna Cecilijina primjed-ba bila “malo seksistička”, i to uoči prošlotjednog sastanka u sve-zi godišnje proslave. Cecilia se nije mogla sjetiti što je rekla, no samo se šalila. No, nije li ženama bilo dopušteno da budu seksisti sljedećih dvije tisuće godina, dok se ne izjednače s muškarcima?

Možda je i bila seksist.Voda je proključala. Ubacila je vrećicu čaja Earl Grey i gledala

kako se crna boja širi vodom poput tinte. Bilo je i gorih stvari od

Suprugova tajna

17

toga da ste seksist. Na primjer, mogli biste biti tip osobe koji spaja prste dok govori “malo”.

Pogledala je u čaj i uzdahnula. Bilo bi lijepo popiti čašu vina sa-da, no u korizmi se odrekla alkohola. Još samo šest dana. Za Uskrs se spremala otvoriti shiraz, kad joj na ručak dođe trideset i pete-ro odraslih osoba i dvadeset troje djece, tako da će joj tada treba-ti. Iako je, naravno, bila prava veteranka u organiziranju prosla-va. Organizirala je proslavu Uskrsa, Majčinog dana, Dana očeva i Božića. John-Paul imao je petoricu mlađe braće, koji su svi bili oženjeni i imali djecu. Tako da je to bilo dosta ljudi. Ključ je bio u planiranju. Pomnom planiranju.

Uzela je čaj i odnijela ga na stol. Zašto se odrekla vina u ko-rizmi? Polly je bila razumnija. Ona se odrekla džema od jagoda. Cecilia nikad nije primijetila da je Polly bila ljubitelj džema od jagoda, iako ju je sada, naravno, često znala uhvatiti kako sto-ji ispred otvorenog hladnjaka i čeznutljivo gleda u njega. Moć uskraćivanja.

– Esther! – povikala je.Esther je u susjednoj sobi sa sestrama gledala Najvećega gubitnika,

uz ogromnu vrećicu slanog čipsa s octom, koji je ostao još otkako su roštiljali na Dan Australije prije nekoliko mjeseci. Cecilia nije znala zašto njezine tri vitke kćeri vole gledati pretile ljude kako se znoje, plaču i izgladnjuju. Očito ih ta emisija nije učila zdravijim prehrambenim navikama. Trebala bi ući i zaplijeniti im vrećicu s čipsom, no za večeru su bez prigovora pojele lososa i brokulu na pari, pa nije imala snage svađati se s njima.

Čula je kako s televizije tutnji glas: – Za ništa dobijete ništa!To nije bilo nešto tako loše da njezine kćeri to ne bi smjele čuti.

Cecilia je to najbolje znala! No svejedno, nije joj se svidio taj izraz blagoga gađenja koji je proletio preko njihovih glatkih, mladih li-ca. Uvijek je jako pazila da u prisustvu svojih kćeri ne komentira

Liane Moriarty

18

ništa u vezi s tjelesnim nedostacima, iako se to ne bi moglo reći za njezine prijateljice. Neki je dan Miriam Openheimer dovoljno glasno rekla: – Jao, pogledaj mi trbuh! – i sve njihove povodljive kćeri mogle su to čuti, a onda je još k tome vršcima prstiju stisnula to meso kao da je nešto odvratno. Odlično, Miriam, kao da naše kćeri ne dobivaju milijun poruka svakog dana koje im govore da trebaju mrziti svoje tijelo.

Ustvari, Miriamin trbuh i jest bio malo debeljuškast.– Esther! – ponovno je povikala.– Što je? – uzvratila je Esther strpljivim, prijetvornim glasom za

koji je Cecilia sumnjala da je nesvjesno oponašanje njezina glasa.– Čija je ideja bila izgraditi Berlinski zid?– Pa, prilično su sigurni da je to bila ideja Nikite Hruščova! –

odmah je odgovorila Esther, izgovarajući egzotično prezime s ve-likim užitkom i vlastitom inačicom ruskog naglaska. – On je bio premijer Rusije. Ali možda je to bio...

Sestre su joj odmah reagirale besprijekorno ljubazno, kao i inače.– Ušuti, Esther!– Esther! Ne čujem televiziju!– Hvala, ljubavi! – Cecilia je pijuckala čaj i zamišljala kako od-

lazi u prošlost i dovodi tog Hruščova u red.Ne, gospodine Hruščov, ne možete sagraditi zid. To neće dokazati da

komunizam funkcionira. To uopće neće ispasti dobro. Slušajte, slažem se da kapitalizam nije početak i kraj svega! Da vam pokažem svoj posljednji račun za kreditnu karticu. Ali stvarno biste trebali malo bolje razmisliti o tome.

I onda pedeset godina poslije Cecilia ne bi pronašla ovo pismo zbog kojeg se osjećala tako... Koja je prava riječ?

Neusredotočeno. To je bila prava riječ.Voljela se osjećati usredotočeno. Bila je ponosna na svoju spo-

sobnost da se usredotoči. Njezina svakodnevica sastojala se od ti-suću malih dijelova: “Trebam korijander”, “Isabel se mora šišati”,

Suprugova tajna

19

“Tko će gledati Polly kako pleše balet u utorak dok ja vodim Esther na govornu terapiju?” – poput velike slagalice koju je Isa-bel nekoć slagala satima. No Cecilia, koja nije imala strpljenja za slagalice, točno je znala gdje pripada određeni djelić njezina života i kamo se treba umetnuti sljedeći dio.

No dobro, možda Cecilijin život nije bio toliko neobičan ili doj-mljiv. Ona je bila mama koja se brinula o svojim školarkama, te je na pola radnog vremena radila kao predstavnik za Tupperware. Nije bila glumica ni prodavač osiguranja, ni... Pjesnik koji živi u Vermontu. (Cecilia je nedavno saznala da je Liz Brogan, jedna dje-vojka s kojom je išla u srednju školu, nagrađivana pjesnikinja koja živi u Vermontu. Liz, koja je jela sendviče sa sirom i namazom od kvasca i koja je uvijek gubila pokaz za autobus. Cecilia je morala skupiti svu snagu svojeg karaktera da joj to ne bude iritantno. Nije ona htjela pisati poeziju. Ali opet. Ako ste za ikoga mislili da će vo-diti običan život, onda je to bila Liz Brogan.) Naravno, Cecilia ni-kada nije težila nečemu višemu od običnoga. To sam ja, tipična mama iz predgrađa, uhvatila bi se ponekad kako misli, kao da ju je netko optužio da se predstavlja kao nešto drugo, kao nešto više od toga.

Druge su majke govorile kako im je to previše, kako im je teš-ko usredotočiti se na jednu stvar, i uvijek su govorile: – Kako ti to sve uspijevaš, Cecilia? – a ona nije znala što da im odgovori. Ustvari, nije shvaćala što im je toliko teško.

No sada, iz nekoga razloga, imala je osjećaj da je sve nekako ugroženo. To nije bilo logično.

Možda to nije imalo veze s pismom. Možda je bila riječ o hor-monalnom poremećaju. Kako je rekao doktor McArthur, postoji mogućnost da je “u perimenopauzi”. ( – Ma, nisam! – automat-ski je rekla Cecilia, kao da odgovara na blagu, duhovitu uvredu.)

Možda je to bio slučaj one blage tjeskobe koju su osjećale neke žene. Druge žene. Tjeskobne je ljude uvijek smatrala dražesnima.

Liane Moriarty

20

Dragi mali tjeskobni ljudi poput Sare Sacks. Htjela ih je pogladiti po glavi punoj briga.

Možda će se moći ponovno usredotočiti ako otvori pismo i vidi da nije ništa. Imala je obveza. Morala je složiti dvije košare rublja. Morala je obaviti tri hitna telefonska poziva. Mora ispeći kolač bez glutena za članove projektne skupine za školsku internetsku stranicu koji ne podnose gluten (a to je Janine Davidson), čiji će se sastanak održati sutradan.

Možda se osjećala tjeskobno zbog nekih drugih stvari, a ne zbog pisma.

Zbog onoga sa seksom, na primjer. To joj je uvijek negdje u podsvijesti.

Namrštila se i rukama prešla preko struka. Preko bočnih trbuš-nih mišića, kako kaže njezina instruktorica iz pilatesa. Ma, to sa seksom nije bilo ništa. To ju nije stvarno mučilo. Nije htjela da ju to muči. To uopće nije bilo bitno.

No, možda je bila istina da je od onog jutra prošle godine bila svjesna tog sveprisutnog osjećaja krhkosti, novog shvaćanja da bi život s korijanderom i rubljem mogao u trenutku biti ukraden, da bi taj običan život mogao nestati i da bi iznenada mogla biti žena na koljenima, lica podignutog prema nebu, kojoj druge žene trče u pomoć, no neke već okreću glavu na drugu stranu i u sebi iz-govaraju riječi: Ne želim biti dio toga.

Cecilia je to ponovno vidjela po tisućiti put: malog Spiderma-na kako leti. Ona je bila jedna od žena koje su trčale u pomoć. Pa, naravno da je bila, odmah je otvorila vrata od automobila, iako je znala da njezina djela ništa neće moći promijeniti. To nije bila njezina škola, njezina četvrt, njezina župa. Njezina djeca nikad se nisu igrala s tim dječačićem. Nikada nije pila kavu sa ženom koja je klečala na koljenima. Ona je stajala na semaforu s druge stra-ne raskrižja kad se to dogodilo. Jedan dječačić, koji je vjerojatno

Suprugova tajna

21

imao pet godina, bio je odjeven u crveno-plavo Spidermanovo odijelo i čekao na pločniku, držeći majku za ruku. Bio je tjedan knjige. Zato je dječačić bio tako odjeven. Cecilia ga je gledala mi-sleći: Pa, Spiderman ustvari nije lik iz knjige, kad je iz njoj nepozna-tog razloga dječačić istrgnuo ruku iz majčine i sišao s pločnika na cestu. Cecilia je zavrištala. Poslije se sjetila da je i ona instinktivno lupila šakom po sireni.

Da se Cecilia našla ondje tek nekoliko trenutaka kasnije, ne bi vidjela kako se to dogodilo. Deset minuta poslije, i smrt dječačića ne bi joj značila ništa više od još jednog obilaska u prometu. No u ovom slučaju, to joj se toliko urezalo u sjećanje, da će joj vje-rojatno unučad jednog dana reći: – Bako, nemoj me tako čvrsto držati za ruku.

Očito nije bilo nikakve veze između malog Spidermana i ovog pisma.

Samo ga se znala prisjetiti u neobičnim trenucima.Cecilia je vrhom prsta kvrcnula pismo koje je poletjelo preko

stola i uzela Estherinu knjigu iz knjižnice: Podizanje i pad Berlin-skog zida.

Dakle, Berlinski zid. Prekrasno.Jutros je za doručkom saznala da će Berlinski zid biti značajan

dio njezina života.Samo su Cecilia i Esther sjedile za kuhinjskim stolom. John-Pa-

ul bio je na putu u Chicagu do petka, a Isabel i Polly još su spavale.Cecilia inače nije doručkovala za stolom. Obično je doručkova-

la stojeći za radnom plohom dok je pripremala ručak, provjeravala narudžbe za Tupperware na iPadu, slagala posuđe iz perilice, slala poruke klijentima u vezi s prezentacijama, što god, no rijetko je imala priliku sama provoditi vrijeme sa svojom čudnom, dragom srednjom kćeri, tako da je sjela i jela žitne pahuljice, dok se Esther borila s rižinim pahuljicama, i čekala.

Liane Moriarty

22

Naučila je tako se ponašati sa svojim kćerima. Ne reci ni riječ. Ništa ne pitaj. Daj im dosta vremena i one će ti na kraju reći što ih muči. To je bilo poput pecanja. Zahtijevalo je tišinu i strplje-nje. (Barem je tako čula. Cecilia bi si radije zabijala čavle u čelo nego išla pecati.)

Tišina joj nije bila prirodna. Cecilia je voljela pričati. – Zar ti nikada ne šutiš? – jednom ju je upitao bivši dečko. Mnogo je pri-čala kad je bila nervozna. Taj bivši dečko sigurno ju je činio ner-voznom. Doduše, mnogo je pričala i kad je bila sretna.

Ali tog jutra nije ništa govorila. Samo je jela i čekala, i naravno, Esther je počela pričati.

– Mama – rekla je svojim promuklim, jasnim glasićem uz bla-go šuškanje. – Jesi znala da su neki ljudi pobjegli preko Berlinskog zida u balonu na vrući zrak koji su sami napravili?

– Nisam to znala – rekla je Cecilia, iako je to mogla znati.Zbogom Titanic, dobrodošao Berlinski zid, pomislila je.Bilo bi joj draže da joj je Esther rekla kako se osjeća, da je po-

dijelila s njom svoje brige oko škole, prijateljica, ili da ju je pitala nešto o seksu. Ali ne, ona je htjela razgovarati o Berlinskom zidu.

Esther je još od treće godine počela razvijati različite interese, ili točnije rečeno, opsesije. Prvo je riječ bila o dinosaurima. Naravno, mnogo se djece zanima za dinosaure, ali Estherin je interes, iskreno rečeno, bio iscrpljujuć i pomalo neobičan. To dijete nije zanimalo ništa drugo. Crtala je dinosaure, igrala se s dinosaurima, oblačila se kao dinosaur. – Ja nisam Esther – rekla bi. – Ja sam T. rex. – Sva-ka priča za laku noć morala je biti o dinosaurima. Svaki razgovor nekako je morao biti povezan s dinosaurima. Srećom, i Johna-Pa-ula to je zanimalo, jer je Ceciliji ta tema dosadila nakon otprilike pet minuta. (Oni su izumrli! Nisu više imali što reći!) John-Pa-ul vodio je Esther na posebne izlete u muzej. Kući joj je donosio knjige. Satima su sjedili i razgovarali o biljojedima i mesojedima.

Suprugova tajna

23

Otada je raspon Estherinih interesa sezao od vlakova smrti do žaba krastača. Nedavno je to bio Titanic. Sada je imala deset godi-na i bila je dovoljno stara da sama istražuje u knjižnici i na interne-tu, a Cecilia je bila zapanjena zbog informacija koje je pronalazila. Koja je još desetogodišnjakinja ležala u krevetu i čitala povijesne knjige koje su bile tako velike i glomazne da ih jedva može podići?

– Potičite to! – rekli su njezini učitelji, no Cecilia se ponekad brinula. Činilo joj se da je Esther možda malo autistična, ili da se barem nalazi negdje na spektru autizma. Cecilijina majka nasmi-jala se kad joj je Cecilia spomenula zbog čega je zabrinuta. – Ali Esther je točno onakva kakva si ti bila! – rekla je. (To nije bila istina. To se nije moglo usporediti s njezinim savršenim održa-vanjem Barbika.)

– Ja imam dio Berlinskog zida – tog je jutra Cecilia rekla Esther, iznenada se prisjetivši toga, te joj je bilo drago kada su Estheri-ne oči znatiželjno zaiskrile. – Bila sam u Njemačkoj nakon što je srušen Zid.

– Mogu li ga vidjeti? – pitala je Esther.– Možeš ga dobiti, ljubavi.Nakit i odjeća za Isabel i Polly. Komadić Berlinskog zida za

Esther.S dvadeset godina, Cecilia je 1990. godine šest tjedana putovala

Europom s prijateljicom Sarah Sacks, tek nekoliko mjeseci nakon objave da će se Zid srušiti. (Zbog kombinacije Sarine poznate ne-odlučnosti i Cecilijine poznate odlučnosti, bile su savršene suput-nice. Uopće se nisu sukobljavale.)

Kad su stigle u Berlin, zatekle su turiste poredane uza Zid, ka-ko pokušavaju odlomiti dijelove Zida za suvenire, koristeći klju-čeve, kamenje, bilo što što su mogli pronaći. Zid je bio kao ogro-mno truplo zmaja koji je nekoć ugnjetavao građane, a turisti su bili vrane koje su kljucale njegove ostatke.

Liane Moriarty

24

Bilo je gotovo nemoguće odlomiti pošten dio bez ikakvih alata, pa su Cecilia i Sarah odlučile (dobro, Cecilia je odlučila) da kupe svoje komadiće od poduzetnih mještana koji su na tepisima pro-davali razne stvari. Kapitalizam je uistinu pobijedio. Mogli ste kupiti bilo što: od sivih djelića veličine klikera do velikih bloko-va oslikanih grafitima.

Cecilia se nije mogla sjetiti koliko je platila taj sivi kamenčić koji je izgledao kao da je došao iz nečijeg dvorišta. – Vjerojatno i jest – rekla je Sarah dok su se vlakom te noći vozile iz Berlina, te su se smijale vlastitoj lakovjernosti, ali barem su se osjećale dije-lom povijesti. Cecilia je svoj komadić stavila u papirnatu vrećicu i sprijeda napisala MOJ KOMADIĆ BERLINSKOG ZIDA, a kad se vratila u Australiju, stavila ga je u kutiju s ostalim suvenirima koje je skupila: podmetačima, kartama za vlak, jelovnicima, stra-nim kovanicama, hotelskim ključevima.

Ceciliji je sada bilo žao što se nije više usredotočila na Zid, više ga slikala, skupila više anegdota koje bi mogla podijeliti s Esther. Ustvari, od puta u Berlin najviše se sjećala toga da se u disku lju-bila s nekim zgodnim smeđokosim Nijemcem. On je stalno va-dio kocke leda iz svog pića i njima prelazio preko njezine ključne kosti, što joj se tada činilo nevjerojatno erotično, no sada joj se či-nilo nehigijenskim i ljepljivim.

Da je barem bila znatiželjna, politički osviještena djevojka koja je započinjala razgovore s mještanima o tome kako je bilo živjeti u sjeni Zida. Umjesto toga, s kćeri je jedino mogla podijeliti priču o ljubljenju i kockama leda. Naravno, Isabel i Polly jedva bi čekale čuti priču o ljubljenju i kockama leda. Ili barem Polly bi, jer Isa-bel je možda ušla u godine kada joj je pomisao da joj majka ljubi ikoga bila zastrašujuća.

Na popis obaveza toga dana Cecilia je stavila: “Nađi koma-dić Berlinskog zida za E” (bilo je dvadeset pet natuknica – za

Suprugova tajna

25

popisivanje je koristila aplikaciju na iPhoneu), te je oko dva sata poslijepodne pošla na tavan pronaći ga.

Tavan je vjerojatno bila previše velikodušna riječ za spremište u njihovu potkrovlju. Do njega se dolazilo spuštanjem ljestvi sa zaklopnih vrata na stropu.

Kad se popela, morala je hodati savijenih koljena da se ne uda-ri u glavu. John-Paul odlučno je odbijao dolaziti ovamo. Patio je od teške klaustrofobije te se svaki dan penjao stepenicama na še-sti kat do svojega ureda, kako ne bi morao ići dizalom. Jadnik je redovito imao noćne more da je zatočen u sobi u kojoj se zidovi sužavaju. – Zidovi! – viknuo bi prije nego što bi se probudio sav znojan i pomahnitalog pogleda. – Misliš li da te majka možda za-ključala u ormar dok si bio dijete? – jednom ga je pitala Cecilia (ne bi ju iznenadilo da je njegova majka to stvarno učinila), ali on je rekao da je prilično siguran da nije. – Ustvari, John-Paul nikada nije imao noćne more dok je bio dječak – rekla je njegova majka kad ju je Cecilia to jednom pitala. – Prekrasno je spavao. Možda mu daješ pretešku hranu prije spavanja? – Cecilia se sada navikla na noćne more.

Tavan je bio mal i natrpan raznim stvarima, ali bio je uredan i sve je bilo dobro posloženo, naravno. Tijekom posljednjih godi-na “organiziranost” joj je postala ključna karakteristika. Kao da je bila malo manje slavna osoba, poznata po toj osobini. Bilo je smiješno kako je to bilo nešto što su njezina obitelj i prijatelji po-čeli komentirati, a potom ju i zadirkivati zbog toga, a onda se to ustalilo, tako da joj je život sada bio iznimno dobro organiziran, kao da je majčinstvo bilo sport u kojem je ona najbolja sportašica. Kao da je mislila: Koliko daleko mogu ići? Koliko toga mogu uvrstiti u život da ne izgubim kontrolu?

I zbog toga su drugi ljudi, poput njezine sestre Bridget, imali so-be pune prašnjavog smeća, dok je Cecilijin tavan bio ispunjen jasno

Liane Moriarty

26

označenim bijelim plastičnim kutijama. Jedini dio koji nije naliko-vao Ceciliji bio je toranj u kutu od kutija od cipela. One su pripa-dale John-Paulu. Potvrde iz svake financijske godine volio je drža-ti u posebnoj kutiji za cipele. Radio je to godinama, još i prije nego što je upoznao Ceciliju. Bio je ponosan na svoje kutije za cipele, tako da se uspjela suzdržati da mu ne kaže da bi ormarić s ladica-ma bio mnogo bolje rješenje za učinkovito iskorištavanje prostora.

Zahvaljujući njezinim označenim kutijama, gotovo je odmah pronašla svoj komadić Berlinskog zida. Maknula je poklopac od kutije na kojoj je pisalo: Cecilia: Putovanja/suveniri. 1985. – 1990. i pronašla ga u izblijedjeloj smeđoj papirnatoj vrećici. Njezin ko-madić povijesti. Izvadila je komadić kamena (cementa?) i stavila ga na dlan. Bio je još manji nego što je mislila. Nije izgledao pre-tjerano dojmljivo, ali nadala se da će biti dovoljan da izmami rije-dak, nakošen osmijeh na Estherinim usnama. Za Estherin osmijeh trebalo se strašno potruditi.

Potom si je Cecilia dopustila da malo obrati pozornost na nešto što nije planirala (da, svakog je dana napravila mnogo toga, ali nije bila stroj, te je ponekad znala protratiti malo vremena), i pregleda kutiju. Nasmijala se kad je ugledala fotografiju na kojoj su bili ona i Nijemac koji je radio ono s kockama leda. Kao ni komadić Ber-linskog zida, ni on baš nije bio dojmljiv kako je mislila. Zatim je zazvonio kućni telefon i prenuo ju iz prošlosti te je prebrzo ustala i glavom bolno udarila u strop. Zidovi, zidovi! Opsovala je, izgubila ravnotežu i laktom udarila John-Paulov toranj od kutija od cipela.

S najmanje tri kutije ispao je poklopac te je iz njih pojurila ma-la lavina papira. Baš zbog ovoga kutije za cipele nisu bile dobro rješenje.

Cecilia je ponovno opsovala i protrljala glavu, koja ju je uistinu boljela. Pogledala je kutije od cipela i vidjela da je riječ o financij-skim godinama iz osamdesetih. Počela je trpati hrpu potvrda u

Suprugova tajna

27

jednu kutiju, kad je ugledala svoje ime na bijeloj poslovnoj omot-nici.

Podigla ju je i vidjela da je to rukopis John-Paula.Pisalo je:Za moju ženu, Ceciliju FitzpatrickOtvoriti samo u slučaju moje smrtiNaglas se nasmijala, a onda je naglo ušutjela, kao da je na za-

bavi na kojoj se nasmijala na nešto što je netko rekao, a potom je shvatila da to nije bila šala, nego nešto jako ozbiljno.

Ponovno je pročitala što piše: Za moju ženu, Ceciliju Fitzpatrick – i na trenutak je imala neobičan osjećaj kao da su joj se obrazi zacrvenjeli, kao da joj je neugodno. Zbog njega ili zbog nje? Nije bila sigurna. Kao da je naletjela na nešto sramotno, kao da ga je uhvatila kako masturbira pod tušem. (Miriam Openheimer jed-nom je uhvatila Douga kako masturbira pod tušem. Bilo je gro-zno što su sada to sve znale, ali dok je Miriam ispijala drugu čašu šampanjca, tajne su samo izlazile iz nje, a sada kada su to znale, nisu se više mogle pretvarati da to ne znaju.)

Što je pisalo u njem? Razmišljala je o tome da ga otvori iste se-kunde, prije nego što bude imala vremena razmisliti, kao što je nekad (ne prečesto) u usta znala strpati zadnji keks ili čokoladu, prije nego što joj savjest proradi i pobijedi pohlepu.

Telefon je ponovno zazvonio. Nije nosila sat, te je iznenada imala osjećaj da je potpuno izgubila pojam o vremenu.

Ostale papire bacila je u kutiju od cipela i dolje ponijela koma-dić Berlinskog zida i pismo.

Čim je sišla s tavana, ponio ju je vrtlog njezina svakodnevnog života. Morala je dostaviti veliku narudžbu Tupperwarea, pokupiti cure iz škole, kupiti ribu za večeru (jele su mnogo ribe kad je John-Paul bio na poslovnom putu jer je on mrzio ribu), uzvratiti telefonske pozive. Zvao ju je župnik, velečasni Joe, da ju

Liane Moriarty

28

podsjeti da je sutra pogreb sestre Ursule. Bio je zabrinut zbog toga koliko će se ljudi pojaviti. Ona će doći, naravno. Zagonetno pismo John-Paula stavila je na hladnjak i dala Esther komadić Berlinskog zida prije večere.

– Hvala – Esther je s nevjerojatnim poštovanjem rukovala s ko-madićem kamena. – S kojeg točno dijela Zida dolazi?

– Pa, mislim da dolazi iz blizine Checkpoint Charlieja – veselo i samouvjereno rekla je Cecilia. Nije imala pojma.

Ali mogu ti reći da je dečko s kockama leda nosio crvenu majicu i bijele traperice te da je uhvatio moj konjski rep i rekao: – Jako lijepo.

– Može li se dobiti što novca za to? – upitala je Polly.– Sumnjam. Kako se može dokazati da je stvarno bio dio Zida?

– upitala je Isabel. – Izgleda kao komad kamena.– DMA testiranjem – rekla je Polly. Dijete je previše gledalo

televiziju.– DNA, a ne DMA, i testiranje se odnosi na ljude – rekla je

Esther.– Znam to! – Polly je stigla na svijet i poludjela kad je saznala

da su njezine sestre stigle onamo prije nje.– Pa zašto onda...– I, što mislite koga će večeras izbaciti iz Najvećega gubitnika? –

pitala je Cecilia i istovremeno mislila: Da, tko god da promatra moj život, ja uistinu mijenjam temu s fascinatnog razdoblja moderne povijesti koje bi zapravo moglo moju djecu nešto i naučiti, na loš televizijski show koji ih ničemu neće naučiti, ali će barem biti mir i neće me boljeti glava. Da je John-Paul bio kod kuće, vjerojatno ne bi promijenila temu. Bi-la je mnogo bolja majka kad je imala publiku.

Cure su ostatak večere razgovarale o Najvećem gubitniku, a Ce-cilia se pretvarala da ju to zanima, no ustvari je razmišljala o pi-smu na hladnjaku. Kad je pospremila stol, a cure su otišle gledati televiziju, uzela ga je i zurila u njega.

Suprugova tajna

29

Sada je na stol stavila i šalicu s čajem te je podigla omotnicu prema svjetlu i nasmijala se samoj sebi. Izgledalo je kao da je pi-smo napisano rukom na papiru s crtama. Nije mogla odgonetnu-ti ni riječ.

Je li John-Paul možda vidio na televiziji kako vojnici u Afga-nistanu pišu pisma obiteljima koja im se šalju u slučaju smrti, po-put poruka iz groba, pa je pomislio kako bi bilo lijepo učiniti ne-što slično tomu?

Nije ga mogla zamisliti da radi takvo što. To je bilo jako osje-ćajno.

Ali prekrasno. Ako umre, želi da znaju koliko ih je volio.... u slučaju moje smrti. Zašto je razmišljao o smrti? Zar je bio bo-

lestan? Ali činilo se da je pismo napisano prije mnogo godina, a on je još uvijek živ. Osim toga, prije nekoliko tjedana bio je na pregledu i doktor Kluger je rekao da je “zdrav ko pastuh”. Slje-dećih nekoliko dana zabacivao je glavom i rzao i njištao po kući, dok mu je Polly jahala na leđima i mahala krpom kao da je bič.

Cecilia se nasmiješila kad se tog prisjetila te je prestala biti ner-vozna. Znači, prije nekoliko godina John-Paul napravio je nešto netipično osjećajno i napisao ovo pismo. To nije bilo ništa zbog čega se trebalo uzrujavati, i naravno, ne bi ga trebala otvoriti sa-mo zato što je znatiželjna.

Pogledala je na sat. Bilo je skoro osam navečer. Uskoro će na-zvati. Inače je zvao u ovo doba svake večeri kad je bio na putu.

Čak mu neće ni spomenuti pismo. Bit će mu neugodno, a to baš i nije bila prikladna tema za razgovor preko telefona.

Ali kako je ona trebala naći to pismo da je on umro? Možda ga nikad ne bi ni pronašla! Zašto ga nije dao njihovu odvjetniku, Mi-riaminu suprugu Dougu Openheimeru? Bilo je teško ne zamišljati ga pod tušem svaki put kad bi ga se sjetila. Naravno, to nije imalo nikakvog utjecaja na njegove odvjetničke sposobnosti, vjerojatno

Liane Moriarty

30

je to govorilo više o Miriaminim sposobnostima u krevetu. (Ce-cilia je imala blago natjecateljski odnos s Miriam.)

Naravno, s obzirom na trenutačne okolnosti, sada nije bilo vri-jeme osjećati se nadmoćno u vezi sa seksom. Prestani. Nemoj raz-mišljati o problemu sa seksom.

Uglavnom, bilo je glupo što John-Paul nije dao to pismo Do-ugu. Da je umro, ona bi vjerojatno tijekom manije čišćenja bacila sve njegove kutije od cipela ni ne pregledavši ih. Ako je htio da pronađe pismo, bilo je suludo gurnuti ga u neku kutiju od cipela.

Zašto ga nije stavio u fascikl s kopijama njihovih oporuka, ži-votnim osiguranjem i slično?

John-Paul bio je jedan od najpametnijih ljudi koje je poznavala, osim kada je bila riječ o životnoj logistici.

– Stvarno ne razumijem kako to da muškarci upravljaju svije-tom – jutros je rekla svojoj sestri Bridget, nakon što joj je ispričala kako je John-Paul izgubio ključeve od unajmljenog automobila u Chicagu. Cecilia je poludjela kad je vidjela tu poruku. Ona ni-šta nije mogla učiniti! On nije ni očekivao da će ona nešto učini-ti, ali ipak!

Johnu-Paulu to se uvijek događalo. Prošli put kad je bio u Ame-rici, ostavio je prijenosno računalo u taksiju. Taj je čovjek stalno gubio stvari. Novčanike, telefone, ključeve, vjenčani prsten. Stva-ri kao da su bježale od njega.

– Dosta su dobri u građenju – rekla joj je sestra. – Poput mo-stova i cesta. Mislim, bi li ti mogla izgraditi kolibu? Jednostavnu kolibu od blata?

– Ja bih mogla izgraditi kolibu – rekla je Cecilia.– Vjerojatno bi i mogla – uzdahnula je Bridget, kao da je to ma-

na. – Uglavnom, muškarci ne upravljaju svijetom. Mi imamo pre-mijerku. A ti upravljaš svojim svijetom. I kućanstvom Fitzpatricko-vih. Ti upravljaš St. Angelom. Ti upravljaš svijetom Tupperwarea.

Suprugova tajna

31

Cecilia je bila predsjednica Udruge roditelja i građana Osnov-ne škole St. Angela. Također je bila jedanaesta na popisu najbo-ljih prodavača Tupperwarea u Australiji. Njezinoj sestri te su obje uloge bile strašno smiješne.

– Ja ne upravljam kućanstvom Fitzpatrickovih – rekla je Ce-cilia.

– Naravno – Bridget je prasnula u smijeh.No, kada bi Cecilia umrla, istina je da bi kućanstvo Fitzpatric-

kovih, pa... Bilo je nepodnošljivo zamisliti što bi se dogodilo. Jo-hnu-Paulu bilo bi potrebno više od njezina pisma. Trebao bi mu cijeli priručnik, zajedno s tlocrtom kuće na kojemu je istaknuto gdje se nalazi praonica i ormar s posteljinom.

Zazvonio je telefon i ona ga je zgrabila.– Da pogodim. Naše kćeri gledaju punašne ljude, zar ne? – re-

kao je John-Paul. Voljela je čuti njegov glas preko telefona: bio je dubok, topao i srdačan. Da, njezin je muž bio nemoguć, gubio je stvari i kasnio, ali brinuo se o svojoj ženi i svojim kćerima na sta-romodan, odgovoran način koji je govorio da je on muškarac i da je to njegov posao. Bridget je bila u pravu, Cecilia je upravljala svojim svijetom, no uvijek je znala da kad bi došlo do neke kritič-ne situacije – da se pojavi pomahnitali naoružani napadač, da bu-de poplava, požar – John-Paul spasio bi im život. Bacio bi se pred metak, sagradio splav, sigurno ih proveo kroz razbuktali pakao, a kad bi bio gotov, kontrolu bi ponovno prepustio Ceciliji, potap-šao bi se po džepovima i rekao: – Je li netko vidio moj novčanik?

Nakon što je vidjela kako mali Spiderman umire, prvo je na-zvala Johna-Paula, a prsti su joj drhtali dok je birala broj.

– Pronašla sam jedno pismo – sada je rekla Cecilia. Vršcima pr-stiju prešla je preko njegova rukopisa na prednjoj strani omotni-ce. Čim je čula njegov glas, znala je da će ga te sekunde pitati za pismo. Bili su u braku petnaest godina. Nikada si ništa nisu tajili.

Liane Moriarty

32

– Kakvo pismo?– Tvoje pismo – rekla je Cecilia. Pokušala je zvučati bezbriž-

no, razigrano, tako da cijela situacija bude tamo gdje treba biti, tako da što god da se nalazi u pismu neće ništa značiti, ništa pro-mijeniti. – Za mene, da ga otvorim nakon tvoje smrti. – Bilo je nemoguće izreći svom suprugu riječi “nakon tvoje smrti”, a da ti glas ne zvuči čudno.

Uslijedila je tišina. Na trenutak je pomislila da je veza pukla, ali je u pozadini čula nježan žamor i zveckanje. Kao da je zvao iz restorana.

Želudac joj se stegnuo.– John-Paule?

L I ANE M OR I ART YMajka troje djece i John-Paulova supruga Cecilia na tavanu pronalazi staru

omotnicu. Rukopisom njezina supruga piše: otvoriti samo u slučaju moje smrti.

Otvara ga iz znatiželje i vrijeme stane.

John-Paul u pismu priznaje strašnu pogrešku koja bi, kada bi se otkrila, uništila njihovu obitelj kao i živote drugih.

Cecilia želi ispravno postupiti, ali ispravno prema komu? Ako zaštiti svoju obitelj ne govoreći ništa, istina će ju izjedati. No ako otkrije

suprugovu tajnu, povrijedit će one koje najviše voli...

ISBN 978-953-14-1672-699,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

Prekrasno, intrigantno, napeto. – SUN

Zapanjujuće briljantan roman koji nećete moći odložiti.SOPHIE HANNAH

NEW YORK TIMES – BESTSELLER BROJ 1

Svi u sebi krijemo tajne, ali nitko ovakvu!Krivnja i grizodušje, oprost i kazna, ljubav i izdaja. Napeta,

zanimljiva priča... Odlično štivo. Mail on Sunday

Prekrasno: duhovito, tužno, napeto. Good Housekeeping

Pametno osmišljena priča puna neizvjesnosti, uvlači vas u radnju od prve stranice. Sunday Mirror

Mračno i napeto... Mora se pročitati. Sun on Sunday

LIANE MORIARTY autorica je pet romana: Suprugova tajna, Hipnotizerova ljubavna priča, Što je Alice zaboravila, Posljednja godišnjica i Tri želje, kao i serije knjiga za djecu Svemirska brigada. Živi u Sydneyju sa suprugom i dvoje djece.

LIA

NE

MO

RIA

RT

YSu

prug

ova

tajn

a