Univerzitet u ZeniciFilozofski fakultetOdsjek za b/h/s jezik i knjievnostPostdiplomski studij

TEORIJA POLICENTRINOSTIPredmet: Standardni jezici tokavskog podruja

Mentor: doc. dr. Alisa Mahmutovi Student: Ajla AbdulahZenica, maj, 2014.Sadraj

Uvod..........................................................................................................................................2.Standardni jezik, dijalekt, sociolekt...........................................................................................3.Standardizacija jezika na junoslavenskom podruju...............................................................5.Policentrini standardni jezik....................................................................................................6.Sociolingvistika i politika...........................................................................................................7.Policentrizam i nacionalizam.....................................................................................................9.Zakljuak.................................................................................................................................10.Literatura................................................................................................................................11.

Uvod

U ovom radu e biti govora o teoriji policentrinosti u jeziku, nainu i uzroku njene formacije, o pokuaju adaptacije i prihvatljivosti kao argumentovane jezike teorije, o specifinostima junoslavenskih naspram ostalih svjetskih jezika u kojima je prihvaena i usvojena ova teorija.Takoer, neophodno je rei neto o terminima koji su vezani za teoriju policentrinosti, kao to su pojmovi standardni jezik, dijalekat, sociolekat, polivalentnost i polifunkcionalnost u jeziku, ali i pojam nacionalizma i unitarizma koji se dovode u vezu sa teorijom policentrinosti u jeziku, konkretnije, stoje u oprenosti prema njoj.

Standardni jezik, dijalekt, socijolekt Da bi se na adekvatan nain moglo govoriti o teoriji policentrinosti i policentrinom standardnom jeziku neophodno je objasniti lingvistike pojmove kao to su standardni jezik, dijalekt i sociolekt. Standardni jezik je prestini varijetet jezika kojim se vri sporazumijevanje (usmeno i pismeno) u svim vidovima javne upotrebe jezika u odreenoj jezikoj zajednici.To je jezik kojim se govori i pie u koli, u administraciji, u sredstvima masovne komunikacije (tampa, radio i televizija), tim jezikom se razvija kultura i nauka, a u knjievnosti je sredstvo umjetnikog stvaranja.Jezik postaje standardom putem tzv. jezike standardizacije a ona podrazumijeva proces utvrivanja norme jedne jezike zajednice i stvaranja standardnog jezika.Najee se za zajedniki standardni jezik izabere jeziki varijetet koji je zbog odreenih razloga najprihvatljiviji za jeziku zajednicu.Standardni jezik ne ukida dijalekte, ali govorom obrazovanih ljudi, upotrebom u koli i sredstvima masovne komunikacije potiskuje dijalekatske govore. Dijalekt je govor nekoga mjesta, kraja, pokrajine za razliku od knjievnoga, slubenoga istandardnoga jezika, poseban tip ivoga (govornog) jezika proiren na nekom uem ili irem geografskom podruju, s izrazitim vlastitimfonetskim, morfolokim, rjenikim i drugim obiljejima kojima se odvaja od drugih tipova istoga jezika, dok je sociolekt naziv za jezik odreene drutvene skupine, drutvenog sloja, nacije i sl. Iz navedenih strunih definicija moemo navesti da je standardni jezik nadregionalni jezik svih slojeva drutva te da je nadregionalnost njegovo osnovno svojstvo i istovremeno glavni motiv njegovog nastanka. Svojom nadregionalnou standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni jezici. A svojstvom da obuhvata sve slojeve drutva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva drutva. U definicijama standardnog jezika navodi se stoga da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[footnoteRef:1] [1: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Standardizacija jezika na junoslavenskom podruju Proces izgraivanja jezikih normi naziva se jezika standardizacija, a njegov rezultat je standardni ili knjievni jezik. lako je njen predmet jezik, ona je u sutini drutveni in jer pored toga to mora biti struno oblikovana, ona mora biti i druveno prihvaena jer u suprotnom ona gubi svoje opstajanje i svrhu. Glavni uzrok standardizacije jezika je potreba za formiranjem jednog univerzalnog jezika, razumljivog svima i institucionalno prihvaenog, jer zbog prirode i osobina velikog broja dijalekata javlja se tekoa u komunikacijskom kanalu iako se on sporovodi na istoj graninoj teritoriji. Kad se takve potekoe u komunikaciji izmeu jezino razliitih regija i slojeva drutva ele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi drutva za koje do tada nije bio karakteristian pristaju na njegovo koritenje. Tako su u 19. stoljeu jezino razliite kajkavska, akavska i tokavska regija odluile uzeti tokavski za nadregionalni jezik, a na teritoriji ondanje Srbije odlueno je da se ukloni jezina raslojenost koja se sastojala u tome to su nii slojevi drutva govorili tokavski, a vii slojevi drutva pisali slavjanoserbski.[footnoteRef:2] Prelaskom i viih slojeva drutva na tokavski potisnuta je sociolekatska podvojenost.tokavski jezik je tako postao standardni jezik, a kako je ve spomenuto u definiciji, jezik standardizacijom postaje nadregionalan jer natkriljuje i dijalekte i sociolekte. Uzimanjem jednog jezika za standardni jezik podrazumijeva se da ostali gube na znaaju to je bio sluaj sa kajkavskim i akavskim jezikom. [2: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Koritenje standardnog jezika u najraznovrsnijim podrujima drutvenog ivota, npr. u znanosti, novinstvu, administraciji, knjievnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opsluuje sve sfere drutvenog ivota, meu kojima je sfera neposrednog sporazumijevanja u svakidanjim ivotnim prilikama ak najhitnija. Polifunkcionalnost se sastoji u tome daje standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a meu njima se uz znanstveni, novinski, administrativni i knjievni, nalazi i razgovorni stil.[footnoteRef:3] [3: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Policentrini standardni jezik

Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci imaju isti standardni jezik (tokavski), ali nemaju iste dijalekte pa iz ove injenice zakljuujemo da je laka razmljivost izmeu govornika standardnog jezika Hrvatske, Srbije, Bosne i Crne Gore nego izmeu govornika razliitih dijalekata unutar odreene drave.Da bi svaka drava imala svoj standardni jezik neophodno je da za osnovicu tih jezika uzmu razliiti dijalekti, ali kod standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori to nije bio sluaj jer je samo tokavica uzeta kao osnovica, dok su akavica i kajkavica ostale kao dio regionalnih i dijalektolokih govora. Tako je na naem podruju nastao jedan standardni jezik s nekoliko nacionalno razliitih centara-policentrini standardni jezik. U lingvistikim leksikonima se policentrini ili pluricentrini standardni jezik definira kao jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se dodue u pojedinim takama meusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike. Iz definicije se vidi daje svaki policentrini jezik standardan, da su njegove varijante standardne, da su vezane za nacije i da izmeu varijanata postoje razlike ali ne tolike da bi se moglo govoriti o razliitim jezicima. injenica je da i jako normirani jezici imaju razliite standardizacije i zato se u lingivistici standardni jezici klasificiraju s obzirom na to imaju li jedan jedinstveni tj. ujednaeni standard bez varijanata pa se radi o monocentrinom standardnom jeziku kakav je slovenski ili maarski, ili imaju standardizirane varijante vezane za nacije pa se radi o policentrinom standardnom jeziku kakav je engleski, njemaki, srpskohrvatski.[footnoteRef:4] [4: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Policentrinost je relativno esta pojava jer jezici kojima govori nekoliko nacija daju u toku vremena nacionalne jezine varijante, prvenstveno na fonetskoj i leksikoj razini, dijelom i na gramatikoj, ali one ne ugroavaju meusobnu razumljivost.

Govornici standardnog jezika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore se meusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici razliitih dijalekata: kajkavskog i akavskog. Kajkavci i akavci se meusobno vrlo teko mogu razumjeti, a katkada im je meusobna komunikacija sasvim onemoguena. Sve to znai da iako izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga to je jednako u standardnom jeziku tih zemalja. Osim toga, radi se o sistemski nebitnim razlikama jer one ne ometaju sporazumijevanje. Zbog svega toga ne moe se govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentrinog standardnog jezika. Zato i u onim situacijama kada se isti tekst prebacuje iz jedne varijante u drugu nije rije o prevoenju nego o adaptiranju.Takoer ne treba smetnuti s uma da je mogunostsporazumijevanja s pripadnicima drugih nacija prednost svakog jezika, a ne mana i kao to pokazuju brojni takvi primjeri u svijetu, mogunost sporazumijevanja ne negira zasebnost nacija i drava.

Sociolingvistika i politika

Sociolingvistika je poddisciplina lingvistike koja se bavi uzajamnim odnosima izmeu drutvene strukture i jezine strukture, a zadatak joj je pokazati sistematsku povezanost jezine i socijalne strukture te utvrditi uzrone odnose u jednom ili u drugom smjeru. [footnoteRef:5] [5: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Proglaavanje jezika slubenim i njegovo imenovanje nisu sociolingvistikog karaktera, nego politikog jer jezik esto predstavlja oruje koje politikim vrhovima slui za ostvarenje vlastitih ciljeva.Konkretno u naoj dravi, Bosni i Hercegovini, problemi i diskusije oko imenovanja slubenih jezika ine da se prikrije realnost i ozbiljni politiki problemi. Mnoge razvijene drave se bave prioritetima koji dravu vode do napretka i nisu optereene time to im jezik nije ustavom odreen.Kad bi ustav bio kriterij za postojanje jezika, onda onih 98% jezika na svijetu koji ustavom nisu proglaeni slubenima ne bi postojali. Takvu odredbu u ustavu nemaju ni skandinavske zemlje Danska, Norveka, vedska, Velika Britanije, SAD, Njemaka. Ovakvi primjeri potvruju da je ustavno proglaavanje slubenog jezika suvino jer navedene drave sasvim dobro funkcioniraju bez toga, bilo da se radi o jednojezinoj ili o viejezinoj dravi.Ljudi koji se ne bave lingvistikom i jezikom kao naukom, nego ga tretiraju kao sredstvo idelogije i nacionalnog obiljeja, misle da je ustavno proglaavanje slubenog jezika znak da postoji jezik kojim oni govore. Potrebno je stoga podsjetiti da proglaavanje slubenim jezikom neke drave nije kriterij za postojanje ili nepostojanje nekog standardnog jezika.Situacija na naim prostorima i nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bonjaki) nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi znaile da se radi o nekoliko jezika, to nije sluaj.Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala itavo jezino podruje. Kod veine drugih policentrinih jezika i koristi se od starta jedan jednodijelni naziv, npr. engleski, panjolski, njemaki.[footnoteRef:6] To ne znai da nacija po kojoj se jezik naziva moe nametati drugim nacijama svoju varijantu, niti znai da nacije koje nisu spomenute u imenu jezika nisu nacije, a ne znai ni da meu njima nema jezinih razlika. [6: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Policentrizam i nacionalizam Junoslavenski filolozi neutemeljeno odbacuju teoriju policentrinosti tamo gdje je primjenjiva (na srpskohrvatski jezik), a istovremeno je neutemeljeno zastupaju tamo gdje nije primjenjiva: tvrde da je danas srpski jezik policentrian, i da su njegove varijante crnogorska, srpska i varijanta bosanskih Srba ravna prema nacionalnoj pripadnosti govornika kako bi dobila rezultat u skladu s aktualnom politikom. Jezik bosanskih i crnogorskih Srba se tu ukljuuje u isti policentrini jezik jer se radi o istoj nacionalnoj pripadnosti. A iskljuuje se jezik bosanskih Muslimana i Hrvata u Hrvatskoj i BiH jer se radi o razliitoj nacionalnoj pripadnosti. Meutim, ba je tipino za policentrini jezik da njegovim varijantama govore razliite nacije u razliitim dravama, npr. engleskim se slui i amerika i britanska i australijska nacija, njemakim se slui i njemaka i austrijska i vicarska nacija itd. To znai da je u suprotnosti s jednim od osnovnih svojstava policentrinog jezika ako se zbog iste nacionalnosti uvrtava u policentrini jezik ili ako se zbog razliite nacionalnosti iskljuuje iz policentrinog jezika.

Kako bi odvratili panju od teorije policentrinosti, pojedini kroatisti kau daje ona unitarizam. No, teorija policentrinosti je suprotno od unitarizma: dok jezini unitarizam znai nasilno ujednaavanje jezika, policentrinost znai da govornici neujednaeno govore, a to je suprotno od ujednaavanja. Uvaavanje nacionalno-varijantske raslojenosti jezika ini samu bit teorije policentrinosti. Ona iskljuuje bilo kakvo nametanje govornicima, nimalo ne utjee na samostalnost drava, na odvojenost nacija, na varijantske razlike u jeziku tih nacija, na jezine navike ljudi. Nita ne mijenja u stvarnosti, nego ljudima osvjetava kakva je ta stvarnost. Budui da definiranje jezika kao policentrinog istie postojanje jezinih posebnosti izmeu naroda ili drava, znai da u potpunosti uvaava jezinu realnost. tovie, jezine varijante diferencirane prema nacijama znaju biti bolje prilagoene stvarnoj jezinoj upotrebi stanovnitva nego ujednaeni, nacionalno nadreeni standard. Jedan od klasinih nacionalistikih mitova koji je pustio duboko korijenje na Balkanu je onaj da svaka nacija mora imati svoj zaseban jezik. Ukoliko nema samo svoj jezik, drugaiji si i onda ne postoji kao zasena nacija. To, naravno, nije tono.Postoje nacije koje govore vie jezika, kao to postoje i jezici koji su maternji pripadnicima vie nacija. Npr., vicarci su jedna nacija koja govori ak etiri jezika (njemaki, francuski, talijanski i retoromanski), Belgijanci su nacija koja govori tri jezika (francuski, nizozemski i njemaki), Kanaani govore engleski i francuski, Brazilci su nacija koja veinom govori portugalski, ali postoje i velike njemake i talijanske jezine zajednice koje su dio brazilske nacije, kao i brojne zajednice autohtonog indijanskog stanovnitva koje govori raznim plemenskim jezicima.

Austrijanci, Nijemci, vicarci (dio), Belgijanci (dio) i Luksemburani (dio) govore njemakim jezikom. Englezi, Amerikanci, Kanaani (dio), Australci govore engleskim jezikom. panjolci, Meksikanci, Kolumbijci, Urugvajci, Peruanci, Argentinci, Bolivijanci, ileanci i dr. govore panjolskim jezikom. A opet, svi su zasebne nacije. Treba rei da se semantika znaenja rijei kroz vrijeme mijenjaju. Ono to je jedna rije u jednom vremenskom periodu znaila, ne mora nuno znaiti isto i u drugom vremenskom periodu.Meutim, vaditi ova imena iz povijesnog konteksta (Harvati, Bonjaci, Sarbli) kako bi se dokazalo tobonje postojanje triju zasebnih nacija u srednjem vijeku izvan je svake pameti. U srednjem vijeku nacije nisu niti postojale. Nacije su imaginarne zajednice (Benedict Anderson) koje se pojavljuju tek krajem 18. i u 19. stoljeu. Kada se govori o Harvatima, Bonjacima i Sarblima iz MarulieveMolitve suprotive Turkom, onda se tim imenima ne mogu pripisivati semantika znaenja koja danas veemo uz te pojmove. Proeti su nacionalizmom, a nacionalizam je, po rijeima filozofa Karla Poppera, ustanak protiv razuma i otvorenog drutva, nacionalizam uzgaja predrasude.Poistovjeivati naciju i jezik je nedopustivo jer oni time negiraju postojanje austrijske nacije, vicarske nacije, amerike nacije i veine drugih nacija u svijetu. Nije nita neobino da se varijante zasebno normiraju i kodificiraju, naprotiv, to je normalna pojava u policentrinim jezicima. Zasebna kodifikacija ne znai da se radi o razliitim standardnim jezicima.[footnoteRef:7] Na primjer, amerika varijanta ima zasebnu kodifikaciju naspram britanske, a svejedno je rije o jednom policentrinom standardnom jeziku. Isto tako, austrijska varijanta je kodificirana u zasebnom austrijskom rjeniku, po kojem se ravnaju kole u Austriji i svi mediji. Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled. Sve ovo znai da se u Bosni i Hercegovini ne govore tri razliita standardna jezika, nego jedan te isti standardni jezik, i da taj jezik nije ogranien na BiH, nego istim policentrinim standardnim jezikom govore i susjedne zemlje. A prilikom kodificiranja varijanti treba se rukovoditi po tome kako u praksi govori veina govornika dotine varijante na nekom prostoru. Ne smiju se izmiljati razlike i propisivati ih jer time se ini nasilje nad govornicima, to je suprotno od povelje Ujedinjenih naroda koja garantira svakom pojedincu pravo da se slobodno slui svojim materinskim jezikom. [7: Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.]

Zakljuak Policentrinost je relativno esta pojava jer jezici kojima govori nekoliko nacija daju u toku vremena nacionalne jezine varijante, prvenstveno na fonetskoj i leksikoj razini, dijelom i na gramatikoj, ali one ne ugroavaju meusobnu razumljivost. Sve to znai da iako izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga to je jednako u standardnom jeziku tih zemalja. Osim toga, radi se o sistemski nebitnim razlikama jer one ne ometaju sporazumijevanje. Zbog svega toga ne moe se govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentrinog standardnog jezika. Zato i u onim situacijama kada se isti tekst prebacuje iz jedne varijante u drugu nije rije o prevoenju nego o adaptiranju.Takoer ne treba smetnuti s uma da je mogunost sporazumijevanja s pripadnicima drugih nacija prednost svakog jezika, a ne mana i kao to pokazuju brojni takvi primjeri u svijetu, mogunost sporazumijevanja ne negira zasebnost nacija i drava.

Literatura:

-Kordi, S. (2010) Jezik i nacionalizam. Zagreb:Tipotisak.

-Bugarski, R. (2010) Jezik i identitet. Beograd:Biblioteka XX vijek.

-Bugarski, R. (20039 Uvod u optu lingvistiku. Beograd.

-Radovanovi, M. (2003) Sociolingvistika. Beograd: IK Zorana Stojanovia

-Brozovi, D. (1970) Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska

Izvori:

http://www.magazinplus.eu/clanak/ladislav-babic-policentricni-ili-policisticni-jezik/

http://www.prometej.ba/index.php/home-3/1279-bosanski-jezik-ne-postoji

http://www.novinar.me/index.php/drustvo/item/576-snjezana-kordic-jezik-nacija-i-lazi