Feljton u listu “Vijesti”, počeo 11. završen 24. aprila 2010.

TRAGOM ZAVJETNOG KOVČEGA Povodom ove neobične relikvije (ngoma lungundu) koju vjekovima čuva narod Lemba u Zimbabveu, Tjudor Parfit komentariše da je to "najbliže originalnom zavjetnom kovčegu od svega što danas postoji”. Ovaj ngoma lugundu (u prevodu "bubanj koji grmi") nedavno je bio izložen u Harareu, na veliku radost i ponos pripadnika Lemba. Oni su svoju tajnu krili i o njoj stoljećima raspravljali isključivo u plemenskim krugovima, a sada je došlo vrijeme da cijeli svijet sazna ko su oni zapravo. TV prilog u kojem Parfit govori o narodu Lemba i "bubnju koji grmi" može se pogledati na adresi http://today.msnbc.msn.com/id/23399191/ Semitski geni na jugu Afrike ČUVARI ZAVJETNOG KOVČEGA U ZIMBABVEU: Prema vjekovnoj usmenoj tradiciji, pripadnici naroda Lemba koji žive na granici Južne Afrike i Zimbabvea tvrde da su potomci Jevreja koji su prije dva i po milenijuma iz Svete zemlje pobjegli u Afriku. Ova tvrdnja navela je britanske stručnjake da 1999. godine izvrše DNK testove, nakon čega je potvrñeno da su Lembe, kojih ima oko 80.000, preko Y hromozoma povezani sa sedmoricom Jevreja koji su se nastanili u Africi. Njihov sveštenički klan, Buba, ima genetskih veza sa jevrejskim tradicionalnim sveštenicima Koenima. Meñutim, samo muškarci Lemba posjeduju semitske gene, dok to nije slučaj sa njihovim ženama. Premda su danas uglavnom hrišćani ili muslimani, Lembe čuvaju brojne jevrejske običaje: podijeljeni su u 12 plemena, dječake obrezuju (što u Zimbabveu inače nije običaj), ritualno kolju životinje i ne konzumiraju njihovu krv, ne jedu svinjetinu, nose kapice na tjemenu, na svoje grobove stavljaju Davidovu zvijezdu, a u tokom vjerskog obreda služe se posebnim jezikom, mješavinom hebrejskog i arapskog, koji ukazuje na njihove korijene u Izraelu i Jemenu. Profesor Tjudor Parfit (Tudor Parfitt) s Londonskog univerziteta prvi se zainteresovao za usmenu tradiciju naroda Lemba još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, a svojim je otkrićem početkom devedesetih izazvao

pravu senzaciju i usmjerio pažnju naučne i svjetske javnosti na ovaj narod. Parfit je prije dvije godine, tokom novog ciklusa istraživanja običaja Lemba proveo šest mjeseci meñu njima, a prije dvije godine o tome je snimljen dokumentarac i objavljena knjiga. Za rezultate DNK analize Parfit komentariše da su “čudesni”: - Oni sa Jevrejima imaju zajedničkog pretka za kojeg genetičari kažu da je živio prije oko 3000 godina u sjevernoj Arabiji, a to je vrijeme Mojsija i Arona kad je i utemeljeno jevrejsko sveštenstvo. Profesor Parfit je 2007. pronašao najveću relikviju Lemba, koja je od sedamdesetih godina prošlog vijeka bila izgubljena (sakrivena da ne bi bila uništena tokom rata za nezavisnost), i to pravi pravcati zavjetni kovčeg, koji u hebrejskoj tradiciji spada u najsvetije relikvije. Za ovaj "ngoma lungundu" ("bubanj koji grmi") tvrdi se da je vjerna replika izvornog zavjetnog kovčega u kojem je Mojsije čuvao tablice s deset zapovijesti, a koji su prema legendi, preci Lemba donijeli sa sobom u Afriku. Zbog tih tvrdnji sprovedena je i analiza radiokarbonskom metodom, a rezultati su pokazali da drveni kovčeg, koji je u stvari bubanj s tragovima nagorjelih tvari koje ukazuju na moguću upotrebu baruta, potiče iz 14. vijeka. Ali, Lembe se zbog tih rezultata ne uzrujavaju. Profesor Parfit pojašnjava da je kovčeg bio nošen pred vojskom u bitkama, te da je, kad bi bio uništen, izrañivana vjerna replika za koju je korišćena i graña originala. O čemu govori ngoma lungundu PREDAJA O ZAVJETNOM KOVČEGU: Jerusalim je civilizacijsko ishodište u punom značenju te riječi. Riječ je o jednom od najstarijih gradova na svijetu i izvorištu tri najveće monoteističke religije – judaizma, hrišćanstva i islama. To je grad Saula, Davida i Solomona, Isusa Nazarećanina, Muhameda i Saladina i nekadašnje sveto odredište krtaša. Ali Jerusalim koji pripada "svakome i nikome" je i mjesto konstantne napetosti koja već pola vijeka vlada oko Brda hrama (muslimani ga nazivaju Haram al šarif – u prevodu Uzvišeno svetilište), odnosno mjesta na kome se u dalekoj prošlosti nalazilo najsvetije mjesto judaizma, a na kome se danas uzdižu islamske svete grañevine Kupola na stijeni (zlatna kupola) i džamija Al Aksa (treća po važnosti u islamu). Muslimani vjeruju da je prorok Muhamed uzletio na krilatom konju na nebo upravo sa stijene koja se nalazi na Haram al šarifu (pod zlatnom kupolom) dok brojni Jevreji pak smatraju da bi se na tom prostoru, na kome su se nalazili prvobitni

Solomonov hram (Prvi hram), kao i kasniji Drugi hram koji su srušili Rimljani 70. godine, mogao nalaziti sakriven pod zemljom zavjetni kovčeg u kojem su prema tradiciji, bile čuvane Mojsijeve ploče sa zapovijestima. Upravo je za ovo nerazrješivo religijsko klupko bio vezan i sukob s početka februara ove godine izmeñu izraelskih policajaca i muslimanskih demonstranata, povodom arheoloških radova u blizini džamije Al Aksa. Preciznije, riječ je o radovima i istraživanjima na oronulom putu kojim se uspinje uzastranu od Zida plača, jednog od najsvetijih mjesta u judaizmu na plato Brda hrama. Palestinski lideri i islamske voñe tvrde da ti radovi ugrožavaju temelje i strukturu džamije Al Aksa. Sve ovo nas navodi da se posvetimo detaljima priče o zavjetnom (izgubljenom) kovčegu, koji predstavlja jednu od najvećih arheoloških nepoznanica i vjekovni san istraživača. Riječ je o jednoj od najintrigantnijih tema sa istorijskom, arheološkom i političkom relevancijom. Jedan od tragača za ovom relikvijom je i arheolog-arhitekta Lin Ritmejer (Leen Ritmeyer) koji ga je opisao kao “najsvetiji komad pokućstva ikad izrañen”. Tesla: Radi se o kondenzatoru Prema biblijskoj predaji, zavjetni kovčeg bio je napravljen radi čuvanja kamenih ploča na kojima je uklesano deset božjih zapovijesti koje su prenesene Mojsiju na Sinajskoj gori. Predaja dalje kaže da je zavjetni kovčeg bio izrañen od finog drveta i obložen zlatom, sa zlatom obrubljenim poklopcem na čijoj su površini bili postavljeni kipovi kerubina, krilatih anñela. Bio je smješten u hramovskom kompleksu na Brdu hrama u starom jezgru Jerusalima. Ovaj kompleks sastojao se iz tri osnovna dijela. Spoljašnji je činilo dvorište u kojem se obavljalo žrtvovanje i koje je bilo dostupno svim Izraelitima koji su donosili priloge za žrtvu. Iz dvorišta su u unutrašnjost hrama mogli da pristupe samo sveštenici. Prvi dio hrama, poznat kao Svetinja, imao je kadionik, svijećnjake i stolove za beskvasne hljebove. Drugi dio hrama u koji se moglo ući samo iz Svetinje bio je ograñen zastorom i poznat kao Svetinja nad svetinjom. Taj dio je bio dostupan isključivo glavnom svešteniku i to jednom godišnje. Kovčeg se prema Bibliji nalazio upravo u Svetinji nad svetinjom, a u njemu su se nalazile ploče sa zapovijestima. Za kovčeg se tvrdilo da je imao različite moći. Mogao je da prestravi i uništi neprijatelja, donese dobru ili lošu sreću i uništi one koji ga dotaknu. Takoñe

je mogao da prorekne budućnost i proizvede svjetlost, iskre i izmaglicu. Prema etiopskoj predaji, imao je čak i sopstvenu volju. Pomen svjetlosti i iskrenja zaintrigirao je i jednog Nikolu Teslu, koji je u vezi toga ponudio i naučno objašnjenje. Ovaj veliki naučnik i izumitelj je 1915. godine iznio teoriju da je zavjetni kovčeg zapravo bio veliki kondenzator, sličan Lajdenskoj boci (izumljenoj 1745), ureñaju koji može da skladišti električni napon i prazni ga kroz jednu iskru ili neprekidan sjaj (efekti koji su pripisivani kovčegu). Okolnost da je električna struja koja stane u posudu zapremine od pola litre dovoljna da usmrti čovjeka, govori o tome da je kovčeg, koji je bio dug 1,3 metra i širok i dubok 76 centimetara, mogao da skladišti ogromne količine energije. Što god da je bio izvor njegove moći, kovčeg su poštovali drevni Hebreji, i radi njegovog smještaja izgradili složen tabernakul (neku vrsta šatorskog hrama), koji su nosili pred sobom tokom svojih lutanja. Prema tradiciji, kada je Solomon sagradio Prvi hram, tabernakul je obnovljen i imenovan najsvetijim mjestom, a u njega je tada pohranjen i kovčeg. Prema biblijskim izvorima, zavjetni kovčeg je povremeno bio iznošen iz hrama radi vojnih pohoda i religijskih procesija, a možda i radi toga da bi bio sklonjen od zloupotrebe \"zlih kraljeva” koji su povremeno vladali Izraelom. Posljednji put pominje se u Knjizi Ljetopisa, kad je 623. pr.n.e. kralj Jošua naredio da se kovčeg vrati u Hram i tamo ostavi. Je li uništen ili sakriven U narednim vjekovima Jevreje su snašli brojni jadi – osvajački upadi na njihovu teritoriju nijesu prestajali. Prvo iskušenje donio je vavilonski pohod koji je rezultirao osvajanjem Jerusalima, pljačkom i uništenjem Solomonovog hrama 586. prije nove ere. Premda se u Bibliji pominje da su Vavilonci iz hrama odnijeli veliki dio vrijednih zlatnih, srebrnih i bronzanih ukrasa, kovčeg se nigdje direktno ne pominje. Kad je Jevrejima kasnije dopušteno da se vrate u Jerusalim i iznova sagrade hram, dozvoljeno im je i da sobom ponesu većinu dragocjenosti iz hrama, ali kovčeg se ni u tom slučaju nigdje ne pominje, niti se išta kaže o njegovoj sudbini u Vavilonu, što je u najmanju ruku neobično, s obzirom na značaj tog artefakta. Gradnja novog hrama započeta je 535. prije nove ere, a nakon pauze rad je nastavljen oko 521. pr.n.e. da bi konačno grañevina bila dovršena 516. pr.n.e. a posvećena 515. pr.n.e. Prema Knjizi o Ezri, ponovnu gradnju je dozvolio Kir Veliki i odobrio Darije. Pet vjekova kasnije, ovaj Drugi hram je dogradio

Herod Veliki, oko godine 20. pr.n.e. Ali, nije prošao ni puni vijek a svetilište je iznova stradalo - kako je poznato, Drugi hram su 70. godine, nakon gušenja velike pobune u Judeji razorili Rimljani. Ali, kada su u njega osvajači ušli, najsvetije mjesto već je bilo prazno. U vezi sa tim se pretpostavlja da je mjesto u hramu bilo upražnjeno mnogo prije toga, jer do momenta kada su Titove legije pokorile Judeju kovčeg je već bio odsutan iz zabilježene istorije više od šest vjekova. Ovo svakako povlači pitanje o njegovoj sudbini. Što se dogodilo sa tom relikvijom i zašto se nigdje ne pominje njen nestanak? Da li je možda još zakopana u kakvoj zaboravljenoj ili tajnoj odaji? Ili je možda, odnesena u neku udaljenu zemlju kao što tvrde Etiopljani i narod Lemba? Meñu izučavaocima ovog pitanja postoji široka saglasnost da su kovčeg uništili neki od brojnih osvajača koji su pohodili Svetu zemlju, i da su to vjerovatno bili Vavilonci. U to vrijeme je bilo uobičajeno da osvajači sa sobom odnesu i “bogove” porobljenih naroda, pa je veoma moguće da je Nabukodonosor trijumfalno odvukao kovčeg. Na ovakav zaključak upućuje Ezrina apokalipsa, jedna od apokrifnih knjiga, koja kovčeg jasno navodi na popisu plijena, premda je pomenuta knjiga vjerovatno napisana više od pet vjekova nakon tog dogañaja. Možda je kovčeg bio rastavljen zbog dragocjenih metala, ili uništen na neki drugi način. Možda su kasniji pisci zbog njegovog gubitka jednostavno bili previše ozlojeñeni da bi ga pominjali. Meñutim, pored Vavilonaca, ima i drugih osvajača koji su mogli da unište ovu relikviju. Poznato je da je Drugi hram opljačkao i sirijski kralj Antioh Epifan (174.-164. pr. n. e.), a kako je već pomenuto, to su učinili i Rimljani pod Titom. Skrovište na Brdu hrama Poznato je da su Rimljani nakon gušenja pobune, dio plijena iz porušenog Drugog hrama odnijeli u prijestonicu carstva, što je dovelo i do pretpostavke da je kovčeg mogao biti premješten iz Jerusalima u Rim, gdje su ga nakon nekoliko vjekova oteli nadirući Vizigoti, a preko kojih je opet, dospio do Konstantinopolja i konačno završio u rukama vitezova templara. Meñutim, ova teorija stoji na klimavim nogama, jer je skoro izvjesno da je kovčeg nestao iz Hrama i prije rimskog osvajanja u prvom vijeku. Naime, na frizovima koji prikazuju rimski trijumf jasno je vidna menora, svijećnjak iz Hrama, dok od kovčega koji bi zasigurno bio najznačajniji komad plijena, nema ni traga.

Kada je u pitanju sudbina kovčega, odsustvo biblijskih komentara ostavlja puno prostora za nagañanja. Postoji više nekanonskih zapisa iz judeohrišćanske tradicije koji nisu dio prihvaćenog korpusa radova koji čine zvaničnu Bibliju, kao i nejevrejskih izvora koji nude smjernice. Po Talmudu (zbirci rabinskih komentara o zakonu i Bibliji), Solomon je za kovčeg konstruisao posebno skrovište za slučaj nepogode. Prema jednoj tradiciji ovo skrovište se nalazilo ispod drvenog skladišta na Brdu hrama. Talmudska tradicija dalje tvrdi da je kralj Jošua predvidio da će u nastupajućoj deceniji doći do vavilonskog osvajanja, pa je kovčeg premjestio u Solomonovu tajnu odaju, gdje navodno, zapečaćen leži i danas. Kontroverzni “biblijski arheolog” Ron Vajat (Ron Wyatt), koji je tvrdio da je izmeñu ostalog otkrio i Nojevu arku zajedno sa sidrima, izjavio je da je tokom iskopavanja kamenoloma ispod navodnog mjesta Isusovog raspeća svojim očima vidio kovčeg u tajnoj odaji. Vajat je osim toga izjavio i da je s njegovog poklopca sastrugao Mesijinu krv i odnio je na analizu, te da je štaviše, otkrio i dodatni hromozom. I pored toga što njegovim tvrdnjama nedostaje vjerodostojnost, iste su poslužile kao inspiracija za mnoge neuspješne pokušaje da se taj trag razriješi. Što se tajne prostorije tiče, mnogi njeno postojanje uzimaju zdravo za gotovo. Meñu jevrejskim fundamentalistima uvriježeno je vjerovanje da je Solomonova tajna odaja smještena unutar Brda hrama, ispod današnjeg islamskog svetilišta, Kupole na Stijeni. Brdo je inače poznato po spletovima tunela i odaja iz različitih perioda. Prema arheologu Linu Ritmeveru (Leen Ritmever), koji tvrdi da je analizom fotografija stijene pronašao tačno mjesto na kojem se nalazi kovčeg, ta relikvija bi mogla ležati u odaji vertikalno pod stijenom, na bivšoj lokaciji najsvetijeg mjesta (tako smatra Ritmever). Ova pretpostavka bi istovremeno objasnila i dilemu, kako je bilo moguće da Drugi hram bude sveto mjesto, a da se u njemu ne nalazi njegov najvažniji artefakt. Kovčeg bi u toj opciji bio prisutan duhom, projicirajući svoje prisustvo kroz stijenu. Tajni tunel do Mrtvog mora Treba imati na umu da je poput mnogih koji zagovaraju prisutnost kovčega u Brdu hrama, Lin Ritmever motivisan i idejom da se ubrza obnova (trećeg) hrama. Istu motivaciju imao je i rabin Jehuda Gec, koji je 1982. rukovodio istraživanjem tunela u brdu i izjavio da je dospio na 12 m od odaje s kovčegom. Vlasti su meñutim naredile obustavu daljih istraživanja iz

bezbjednosnih i političkih razloga - muslimanske vlasti pod čijom se upravom nalazi područje hrama, kao i širi muslimanski svijet veoma su sumnjičave prema bilo kakvim iskopavanjima oko Brda. O sasvim drugačijoj mogućnosti govore stihovi iz Mišne, zbirke usmenih predaja koje sežu sve do vremena Starog zavjeta. Po njima, kovčeg je sakriven u “pustoj dolini pod brdom, na njegovoj istočnoj strani, ispod četrdeset stijena”. U nekim stihovima pominje se i bakreni svitak koji sadrži detalje lokacija raznih blaga. Za divno čudo, ovaj svitak zbilja postoji. Otkriven je meñu svicima s Mrtvog mora. Podsjećamo, ovi drevni spisi pronañeni su u godinama nakon Drugog svjetskog rata u jedanaest pećina na obali mora, četrdesetak kilometara istočno od Jerusalima, pored ostataka naselja Hirbet Kumran – zbog čega se zovu i Kumranski rukopisi. Prema dosadašnjim saznanjima, ovi tekstovi mogu se pripisati religioznoj sekti Esena, koja se odvojila od jevrejskog centra zbog nedovoljnog poštovanja i izvršavanja učenja Tore, a nastajali su u periodu izmeñu 168. godine pr.n.e. do 233. godine nove ere. Pokazalo se da Bakreni svitak sadrži popis skrivenih dragocjenosti, zajedno s (beskorisnim) uputstvima za njihovo pronalaženje. Po nekim kontroverznim tumačenjima, meñu opisanim dragocjenostima su i najvredniji sadržaji Prvog hrama, meñu njima i zavjetni kovčeg, a svitak ponavlja uputstvo za potragu u pustoj dolini pod brdom. O navodnom otkriću mjesta na kojem se nalazi kovčeg govori još jedan kontroverzni biblijski arheolog. Riječ je o Vendilu Džonsu (Vendyl Jones) koji je ustvrdio da je otkrio tačnu lokaciju slijedeći drevni tunel od Jerusalima sve do obala Mrtvog mora. Džons je siguran da će uspjeti da dokaže da se na kraju tunela nalazi komora koja sadrži kovčeg. “Moram još samo da izbušim rupu do komore, ubacim unutra minikameru, i ugledam ga”, izjavio je Džons 2005. za Israel National News. Vendil Džons je živopisan lik koji, poput mnogih na tom polju ima sopstvene religijske interese. On smatra da će otkriće kovčega dovesti do rušenja izraelske demokratije, koju će zamijeniti koncil religijskih starješina. Osim toga, ovaj istraživač širi glasine da je upravo on bio predložak za lik Indijane Džonsa (Vendil Džons je postao Endi, a zatim Indi Džons), iako u tome nema istine. Izvorno ime “realnog" lika bilo je Indijana Smit, po imenu psa iz djetinjstva Džordža Lukasa i filma Nevada Smit - a Stiven Spilberg je “Smith” zatim promijenio u “Džons".

Je li u Arabiji ili u Etiopiji Još jedna apokrifna tradicija vezana za zavjetni kovčeg potiče iz Druge knjige o Makabejcima, koja govori o tome da je prorok Jeremija (koji je živio od vladavine Jošue do vavilonskog izgnanstva) kovčeg odnio u pećinu na goru Nebo, uzvisini na istočnoj strani Mrtvog mora, s koje je Mojsije posljednji put vidio Obećanu zemlju i gdje je navodno pokopan. Kada su Jeremijini sljedbenici došli da obilježe to mjesto, nisu mogli da ga pronañu, pa je njegova tačna lokacija i dalje nepoznata. Gora s imenom Nebo danas se nalazi u Jordanu, a u vezi toga postoji dilema da li je riječ o biblijskoj gori Nebo, i da li je to mjesto na koje se odnose stihovi iz Druge knjige o Makabejcima. Tom Kroster (Tom Croster) je još jedan istraživač koji je ustvrdio da je vidio kovčeg i to u pećini na gori Nebo, ali sva je prilika da njegov fotografski “dokaz” prikazuje relativno moderan predmet. Prema Roderiku Grirsonu (Roderick Grierson) i Stjuartu Munro-Heju (Stewart Munro-Hay), proučavaocima drevne Arabije i autorima knjige “Zavjetni kovčeg: istinita priča o najvećoj relikviji antike”, arapski izvori tvrde da kovčeg nije počivao u Jeremijinoj pećini, već da je pao u ruke Jurhuma, plemena koje je kontrolisalo Meku i Ćabu (današnje glavno svetilište islama, koje je u to doba bilo politeističko svetilište). Grirson i Munro-Hej ukazuju na veliku sličnost izmeñu Ćabe i najsvetijeg mjesta hrama, kao i na to da su arapska plemena poštovala kamenje koje je stiglo s nebesa (na primjer, crni kamen koji je ugrañen u Ćabu), i pohranjivala ih u drvene škrinje, odnosno kovčege. Da li su pripadnici plemena Jurhum kovčeg odnijeli u Meku? Da li je možda ta relikvija nadahnula njihova vjerovanja? Nalazi li se kovčeg možda još uvijek u Ćabi ili u njenoj blizini? Ne treba izgubiti iz vida i da je nepuna četiri vijeka prije vavilonskog osvajanja jerusalimski Prvi hram već bio opljačkan tokom invazije faraona koji se u Bibliji pominje kao Šišak, a pod kojim se imenom vjerovatno krije Šešonk I, koji je Egiptom vladao od 945. do 924. prije nove ere. Šešonk je za svoju prijestonicu izabrao Tanis u sjevernom Egiptu, gdje je morao odnijeti kovčeg ukoliko ga je kojim slučajem zaplijenio. Zanimljivo je da su ovu lokaciju Lukas i Spilberg izabrali za snimanje “Otimača izgubljenog kovčega”. Meñutim, budući da se kovčeg u Bibliji pominje i nakon Šiškovog pustošenja, ova teorija je malo vjerovatna. Mnogo uvjerljiviji kandidat je etiopska predaja po kojoj je Menelik, kralj

Etiopije i plod veze izmeñu Solomona i kraljice od Sabe, kovčeg ukrao ili mu je isti poklonjen, nakon čega ga je prenio u Etiopiju gdje i danas leži u gradu Aksumu u Kapeli ploče zakona. Ova priča uglavnom se zasniva na etiopskom nacionalnom epu Kebra Negast (Slava kraljeva), koji govori o tome kako je Menelik otišao da posjeti oca i susreo se s kovčegom, a ovaj je svojevoljno odlučio da ga otprati kući. Što se nalazi u crkvi u Aksumu Pomenutoj etiopskoj predaji može se puno toga prigovoriti. Kao prvo, kovčeg se u Bibliji pojavljuje i nakon Menelikove navodne posjete Solomonu, bez obzira na objašnjenje prema kojem je Menelik prvo postavio kopiju, pa tek onda otišao s pravim kovčegom. Ozbiljnija zamjerka je da se Sabom tradicionalno smatra Arabija, a ne Etiopija. Kako bilo, kovčeg je za Etiopljane postao predmet intenzivnog obožavanja. Po njemu su oblikovali oltare svih svojih crkava, a izradili su i bezbrojne kopije koje se i danas upotrebljavaju u vjerskim procesijama. Neki od posjetilaca Etiopije tokom proteklih vjekova tvrdili su da im je bio dozvoljen pristup sadržaju kovčega, uz što su išli i izvještaji o raznovrsnim kamenim pločama, od kojih su neke bile očiti falsifikati. Da li je ijedna od tih ploča prava i kako stvari stoje sa samim kovčegom? Na ovom mjestu dilemu utrostručuje vjekovna religijska običajnost. Eventualno ispitivanje "kovčega" koji se čuva u Aksumu radi utvrñivanja egzaktnih podataka nije moguće jer to brane čuvari Kapele ploča Zakona, službe koja se nasljeñuje generacijama. Čuvari su nepokolebljivi u tvrdnji da je ono što čuvaju pravi kovčeg, pri čemu su jednako istrajni u odluci da se nikome, pa ni vjerskim i političkim voñama zemlje, ne smije dozvoliti da vide kovčeg. (U vezi sa tom tradicijom postoji i jedan kontroverzan detalj o kome je bilo riječi u dokumentarcu National Geographyja. To je tvrdnja da ovi čuvari umiru relativno brzo nakon stupanja na dužnost i da se smatra da to ima direktne veze sa kovčegom, što se opet dovodi u vezu sa tvrdnjom da se u kovčegu nalazi nešto radioaktivno.) Stručnjaci za Etiopiju Roderik Grirson i Stjuart Munro-Hej ukazuju da bi u slučaju da je pravi kovčeg donesen u Aksum, u uslovima vlažne klime drvo brzo istrunulo, ali i naglašavaju da bi sadržaj mogao biti sačuvan. Kako bilo, bez pristupa sadržaju kapele u Aksumu nemoguće je provjeriti autentičnost tvrdnji. Meñutim, Grirson i Munro-Hej insistiraju na tome da “predaju koja se u Aksumu održala toliko dugo treba uzimati jednako ozbiljno kao i

najranije izvještaje o kovčegu iz hebrejske Biblije”. Ono što je dosad navedeno ni u kom slučaju nije iscrpan prikaz svih lokacija koje se dovode u vezu s nestalim zavjetnim kovčegom. On je navodno lociran i u drevnom hramu na ostrvu Elefantine na Nilu u Egiptu, zatim u Tiberijskom jezeru u Izraelu, pa na brdu Tara u Irskoj, te u državi Utah u SAD-u. Kakav se zaključak može donijeti na osnovu takve brojnosti lokacija i misterija koje okružuju kovčeg? Primjerice, Biblija je protivurječna kada opisuje konstruktora kovčega i njegov sadržaj. Na momente čak izgleda da se kovčeg istovremeno nalazi na dva različita mjesta. Da li je bilo više relikvija U vezi sa tim nejasnoćama u Bibliji, Grirson i Munro-Hej ukazuju na nešto što iz današnje pozicije može izgledati očigledno: da je možda postojalo više kovčega. Ali, ono što je možda i važnije od autentičnosti je sama ideja zavjetnog kovčega kao simbola. Možda su tako smatrali i drevni Jevreji. Postojanje nekoliko kovčega objasnilo bi tvrdnje o brojnim lokacijama. Ali, da li bi u tom slučaju ljudi iz doba antike na isti način razmišljali i o pločama zakona koje je kovčeg sadržavao? Konačno, ipak su one, a ne predmet u kojemu su bile smještene, pravi dar istorije. Dok stručnjacima ne bude dozvoljen ulazak u kapelu u Aksumu radi potvrde tvrdnji čuvara “ploča zakona", ili dok takmičarski timovi arheologa u Svetoj zemlji ne nabasaju na nešto čudesno, jedini suvisli zaključak povodom misterije o kovčegu je da su ih davno uništili osvajači i da su zauvijek izgubljeni u tami istorije. Možda fragmenti tih drevnih relikvija danas leže razasuti medu prašinom i kamenjem antičkoga Vavilona. DA LI SU POSTOJALI "BIBLIJSKI" KRALJEVI: Pripovijest o zavjetnom kovčegu u direktnoj je vezi i sa dilemom o postojanju "biblijskih" kraljeva. Oko tog još neriješenog arheološkog i istorijskog pitanja trenutno se vode oštre polemike. Tako je recimo 2008. godine, nakon otkrića keramičke ploče sa drevnim pismom u dolini Ela, stare oko 3.000 godina, izraelski arheolog Geršon Galil, profesor sa univerziteta u Haifi izjavio da "taj zapis dokazuje da je izraelska kraljevina bila realnost u 10. vijeku prije nove ere, odnosno da su neki tekstovi koji su poslije korišćeni u Bibliji napisani znatno ranije nego što se u početku mislilo".

Na ovo se nadovezao Jozef Garfinkel, arheolog zaslužan za otkriće pomenutog ispisanog fragmenta keramike, koji je ustvrdio da je taj tekst “pisan pretkananskim pismom koje je otac i majka svih abecednih tekstova uključujući, grčki, latinski, hebrejski, fenički, aramejski", te da "sva pisma potiču od ovog teksta koji se nalazi na ovom specifičnom komadu posuña". Garfinkel je, osim toga, ukazao da će taj nalaz imati mnogo širi odjek od arheoloških krugova. - Trenutno se vodi žustra rasprava o istorijskoj vrijednosti Biblije nasuprot samo teološkoj i književnoj vrijednosti. Naše otkriće jasno pokazuje da je čak i u 10. vijeku prije Hrista u Izraelu postojala kraljevina, te da je kralj David postojao i izgradio neke od utvrñenih gradova, gdje smo na ruševinama jednog od njih i došli do ovih vrijednih nalaza, kazao je Garfinkel. Na ove izjave tada je reagovao dr Rahael Grinberg iz Zavoda za arheologiju Tel Aviva preporučujući oprez. Grinberg je naime, ukazao da uprkos tome što je nalazište u dolini Ela jedno od zanimljivijih i što otkriće drevnog teksta zaista fascinira, to ipak ne dokazuje postojanje nekog kralja, pa ni kralja Davida. Drugi hram i Zid plača Polemika meñu arheolozima oko kralja Davida tek je počela da se stišava, kada je krajem februara ove godine uslijedio novi momenat koji ide u prilog tezi da su biblijski kraljevi bili istorijske ličnosti. Riječ je o otkriću ostataka drevne utvrde u starom jezgru Jerusalima koja potiče iz desetog vijeka prije nove ere, a što upućuje na postojanje jake državne organizacije na tom prostoru. Izraelska arheološkinja Eilat Mazar, profesorka na Hebrejskom univerzitetu, izjavila je povodom tog otkrića da pronañeni djelovi grnčarije ukazuju da su zidine nastale još u 10. vijeku prije nove ere. Ukoliko se njena procjena pokaže tačnom, nalazište bi moglo da pruži dokaze da je u to vrijeme u Jerusalimu postojala jaka centralna vlast, budući da su za izgradnju gradskih zidina bili potrebni veliki resursi i organizacija. Ovo otkriće bi odgovaralo i biblijskom računanju po kojem su kraljevi David i Solomon vladali tim područjem u 10. vijeku pr. n. ere. To bi potvrdilo tezu grupe arheologa, kojima pripada i sama Eilat Mazar, da "biblijski kraljevi" nisu samo mitski likovi već da su zaista postojali. Polazeći od starosti i mjesta na kome se utvrñenje nalazi, Mazar smatra da je podignuto u doba kralja Solomona. "Ovo je najznačajnije zdanje iz vremena Prvog hrama u

Izraelu. To znači da je u to doba, tj. u 10. vijeku pr. n. ere u Jerusalimu postojala vlast sposobna da sagradi impresivno i masivno utvrñenje", ističe Mazar. Monumentalno utvrñenje sa zidom dugim 70 metara pruža se nedaleko od starog jezgra Jerusalima u kojem se na Brdu hrama nalazio i Prvi hram. A ovaj nas momenat navodi da se podrobnije pozabavimo pitanjem jerusalimskog hrama u kome je, prema tradiciji, bio čuvan zavjetni kovčeg. Predaja kaže da je prije tri hiljade godina izraelski kralj Solomon u Jerusalimu sagradio veličanstveni hram jevrejskom bogu na vrhu brda Morija. U srcu tog Prvog hrama nalazilo se najsvetije mjesto, najunutrašnjije svetilište, gdje je zavjetni kovčeg bio položen na Evan ha-Šetijahu (ili Temeljnom kamenu). Kako smo već rekli, taj Solomonov hram razorili su Vavilonci pod voñstvom Nabukodonosora 586. prije n. e. Nakon što su Jevreji osloboñeni ropstva i pušteni da se vrate u Izrael, sagrañen je Drugi hram, koji je stajao od 516. godine pr. n. ere sve dok ga 70. godine nove ere nisu srušili Rimljani tokom gušenja velike pobune u Judeji. Poznati Zid plača (Zapadni zid) predstavlja ostatke hramovskog kompleksa iz tog perioda. Brojni Jevreji i hrišćani danas vjeruju da će izgradnja Trećeg hrama obilježiti ulazak u mesijansko doba i (prema hrišćanskim fundamentalistima), čak dovesti do Apokalipse, posljednjeg suda i smaka svijeta. Ali, da bi se ovo dogodilo Treći hram bi morao biti izgrañen na istom mjestu gdje su se nalazili prvobitni hramovi, dok bi zavjetni kovčeg morao biti položen tačno na isto mjesto. Problemi oko centra svijeta Problem sa strogim uslovima za eventualnu izgradnju Trećeg hrama su brojna protivrječja oko tačne lokacije nekadašnjeg Solomonovog (prvog) hrama. Poznato je da Rimljani, nakon što su Drugi hram sravnili sa zemljom, na istom mjestu izgradili hram bogu Jupiteru. Ali u vrijeme kada su u Jerusalim stigli muslimanski osvajači, na brdu više nije bilo nikakvih grañevina. Kad su muslimani preoteli Jerusalim od Vizantijskog carstva bili su šokirani kada su vidjeli da su hrišćanski poglavari to područje koristili kao odlagalište smeća, s namjerom da uvrijede Jevreje. Muslimani su kasnije tamo izgradili nekoliko svetilišta i džamija, a Brdo hrama postalo je Haram al-Šarif (Časno svetilište), treće sveto mjesto islama, s poznatom Kupolom na stijeni (zlatna kupola) i džamijom Al-Aksa. Brdo hrama danas je široki plato, pravougaonog oblika, s dugom osom koja se proteže u smjeru sjever-

jug. Kupola na stijeni nalazi se blizu središta platoa, a džamija Al-Aksa na njegovom južnom kraju. Prema sjevernoj strani brda nalazi se drevna lokacija rimske tvrñave Antonije. Na zapadnoj strani Brda hrama nalazi se Zapadni zid, poznatiji kao Zid plača, za koji se smatra da je dio zida koji je podupirao Brdo hrama u vrijeme Drugog hrama, i da je stoga posljednji ostatak izvornog kompleksa. Većina istraživača saglasna je da Kupola na stijeni, imenovana po kamenoj izbočini nad kojom je izgrañena, leži približno na istom mjestu gdje su se nalazili Prvi i Drugi hram. Za ovu stjenovitu izbočinu neki tvrde da je bila mjesto žrtvenog oltara u središtu hrama, ili čak da je u pitanju sam Evan ha-Šetijah oko kojeg je sagrañeno najsvetije mjesto. Ova stijena, poznata kao Sahra, natopljena je značenjem i tradicijom. Za nju se smatralo da je sam centar svijeta, i prvi kamen koji je položen pri stvaranju Zemlje. Takoñe se tvrdi da je riječ o stijeni na kojoj je Abraham trebalo da žrtvuje Isaka, kao i mjestu na kojem je ležao Jakov kad je sanjao ljestve koje vode do neba. Prema Linu Ritmejeru (Leen Ritmeyer), stručnjaku za hram, fotografije Sahre prikazuju konkretno ulegnuće na kojem je ležao zavjetni kovčeg. Potpuno je jasno da identifikacija Kupole na stijeni kao lokacije hrama ima značajne posljedice, kako političke, tako i eshatološke (koje se tiču vjerovanja u pogledu konačne sudbine ljudi i svijeta). Ukoliko bi jevrejski i hrišćanski graditelji novog hrama insistirali na ispunjenju svog cilja, to znači da bi prvo morali da uklone Kupolu na stijeni – a to bi bio potez koji bi, uopšteno se smatra, mogao izazvati i Treći svjetski rat, ili barem razornu buru u regiji. Već i sam predlog da bi se takvo što moglo uzeti u razmatranje strahovito uzburkava duhove u muslimanskom svijetu, uprkos činjenici da ideja o rušenju nije priznata od strane zvanične izraelske politike i da je ograničena na ekstremističke grupe. Kako pronaći novu lokaciju U svojoj knjizi iz 1999. naslovljenoj “Hramovi koje je Jerusalim zaboravio”, dr Ernest Martin izlaže teoriju da je prava lokacija hrama zapravo bila s južne strane Brda hrama, na mjestu nekada poznatom kao humka Ofel. Riječ je o južnom kraju rta ili hrbata koji na svom sjevernom kraju prelazi u Brdo hrama, smještenom tačno iznad izvora Gihon, koji je u staro doba bio glavni izvor vode za Jerusalim. Prema dr Martinu, koji tvrdi da svoju teoriju zasniva na radu porodice Mazar, arheologa koji su radili na području Brda hrama, jerusalimski hram se nije mogao nalaziti na Brdu jer je zaliha vode

bila nedovoljna da “živom” (tj. tekućom) vodom snabdijeva različite rituale čišćenja. Umjesto toga, morao se nalaziti bliže izvoru Gihon, dalje niz dolinu, dok je Brdo hrama uvijek bila samo lokacija tvrñave Antonije. Svoju teoriju Martin takoñe podupire brojnim biblijskim navodima i starim izvorima. Stručnjaci s ovog područja najčešće odbacuju Martinovu teoriju. Lin Ritmejer, na primjer, tvrdi da Martin pogrešno tumači ili pogrešno predstavlja biblijske i stare izvore i jednostavno ignoriše ogromnu količinu arheoloških i istorijskih dokaza koji hram smještaju na Brdo. On ukazuje da je Martinovo prosuñivanje možda pomućeno njegovim religijskim interesima - odnosno, njegovom željom da pronañe lokaciju za treći hram, koja bi danas bila dostupna. Po riječima Majkla Germana (Michael Germano), Martinova knjiga “može poslužiti kao dugo očekivani poticaj za izgradnju trećeg jerusalimskog hrama, premještajući kolektivni fokus s Harama al-Šarifa (tj. Brda hrama) na područje izvora Gihon”. Poput Martina, Germano je akademik usko povezan sa Svjetskom božjom crkvom, radikalnom rubnom eshatološkom hrišćanskom grupacijom, vezanom za brojne kontroverze oko Brda hrama. Dok se Martinova teorija uopšteno odbacuje, druge dvije suprotstavljene teorije o pravoj lokaciji hrama uzimaju se daleko ozbiljnije. Jedna od teorija hram smješta sjeverno od tradicionalne lokacije, s najsvetijim mjestom pod malim islamskim svetilištem zvanim Kupola nad pločama Zakona (ili Kupola duhova), koje pokriva malu stjenovitu izbočinu. Samo ime dovoljno je sugestivno, budući da islamski nazivi za mjesta obično bilježe veze s prethodnim strukturama, a najsvetije mjesto bilo je dom Zavjetnom kovčegu, kao i prebivalište Mojsijevih ploča Zakona i šekine (božanskog duha). Teorija o sjevernoj lokaciji prije svega je djelo Ašera Kaufmana (Asher Kaufman), koji svoju argumentaciju zasniva na opisima dimenzija spoljnjeg dvorišta hrama, i prostora izmeñu hrama i različitih prolaza koji su vodili na Brdo hrama, opisanih u brojnim antičkim izvorima. Kaufman, dalje, tvrdi da stijena koju pokriva Kupola nad pločama Zakona mora biti pravi Evan ha-Setijah ili Temeljni kamen, jer je najveća (pa tako i najsvetija) izbočina na Brdu hrama. Od sjeverne do južne lokacije Prema Ašeru Kaufmanu izgled stijene, nalik košnici, odgovara opisu hodočasnika iz Bordoa iz 4. vijeka, koji je naziva “probušenom stijenom”. Meñutim, drugi naučnici koji su se bavili hramom otkrili su rupe u

Kaufmanovoj teoriji. Konkretno, tvrdi se da sjeverna lokacija ne ostavlja dovoljno prostora na brdu da bi se tu smjestili temelji hrama, bez izgradnje velike potporne strukture sa sjeverne strane u dolini. Arheolog Dan Bahat napominje da za takvo nešto stari Jevreji nisu imali sredstava, ali Kaufman ne haje za to i tvrdi da u dolini postoje dokazi za upravo takvu strukturu. Još jedan ozbiljan prigovor “sjevernoj teoriji” je činjenica da su britanski arheolozi koji su istraživali ovo područje u ranom 20. vijeku, otkrili tragove jarka s vodom ili kanala, koji datira još iz biblijskih vremena, a koji se proteže preko sjevernog dijela sadašnjeg platoa Brda hrama, i koji bi sjekao lokaciju koju predlaže Kaufman. I Kaufmanovu hipotezu, baš kao Martinovu teoriju, neki obnovitelji hrama prigrlili su kao rješenje za problem “zauzete lokacije”. U Otkrovenju 11,2 apostol Jovan dobija upute za dimenzije novoga hrama, ali kaže: “A spoljnje dvorište hrama izostavi i ne mjeri ga, jer je predano \'paganima\'”. Neki fundamentalisti smatraju da ovo znači da treći hram neće morati da uključuje spoljnje dvorište izvornog hrama, što opet znači da bi se mogao uklopiti u teren koji okružuje Kupolu nad pločama Zakona, bez remećenja Kupole na stijeni. Obnovitelji hrama koji su skloni ovom tumačenju nadaju se, pomalo optimistički, da će se na ovaj način omogućiti rekonstrukcija hrama, te istovremeno izbjeći sukob ogromnih razmjera. Ovo je veoma idealističan pristup, jer islamske vlasti, da ne pominjemo stav meñunarodne muslimanske zajednice, nikad ne bi na ovaj način dovele u pitanje teritorijalni integritet Uzvišenog svetilišta. Možda najrazumnija alternativa tradicionalnom viñenju jeste teorija da je Hram bio smješten južno od Kupole na stijeni, s najsvetijim mjestom situiranim na pola puta izmeñu Kupole i džamije Al-Aksa, na mjestu gdje danas leži islamska fontana za obredno pranje, fontana El Kas. Ovu teoriju prvi put je kasnih sedamdesetih izložio franjevački učenjak, otac Belarmino Bagati, a nedavno ju je podržao izraelski arhitekt Tuvia Sagiv. Nekoliko argumenata ide u prilog za južnu lokaciju hrama. Sagiv, na primjer, tvrdi da tradicionalna pretpostavka lokacije hrama na području tvrñave Antonije nema puno smisla, i da je hram vjerovatno bio smješten na mjestu današnje Kupole na stijeni. Imalo bi daleko više smisla da se drevni jarak, koji se nalazi nešto sjevernije od Kupole, nalazio izmeñu utvrñenja i ruta potencijalnih neprijateljskih napada sa sjevera. Biblijski izvori opisuju udaljenosti različitih djelova kompleksa hrama; dok se ovi navodi ne podudaraju s lokacijom Kupole, gotovo se u potpunosti slažu s južnom lokacijom.

Nerazrješive dileme i limiti Južna lokacija takoñe ima više smisla od sjeverne kada je riječ o snabdijevanju vodom koja je hramu bila potrebna pri ritualima čišćenja, budući da glavni jerusalimski akvadukt s judejskih brda do Brda hrama ne doseže dovoljno visoko za područje Kupole. Sagiv takoñe predlaže rješenje za zbrku oko hrama i Kupole. Termalno infracrveno ispitivanje Kupole na stijeni otkriva dokaze za ogromne pentagonalne temelje pod njom, temelje koji gotovo u potpunosti odgovaraju tipičnom rasporedu rimskih hramova s ovoga područja. Moguće je da su muslimani, kad su zauzeli Jerusalim, gradili na ostacima Jupiterovog hrama koji je ležao na Brdu hrama nakon što je uništen Drugi hram, i da su ovi ostaci potakli tradicionalno gledište da je Kupola na stijeni izgrañena na području hrama. Postoje, meñutim, prigovori na teoriju o južnoj lokaciji, uključujući i onaj da ova teorija zanemaruje arheološke dokaze koji podupiru tradicionalnu lokaciju, te da implicira da se plato na Brdu hrama nekada protezao prema jugu dalje nego danas. Alternativna i politički snažno motivisana teorija iznikla je u muslimanskom svijetu nakon Šestodnevnog rata iz 1967. Mnogi autori, pripadnici sveštenstva, političari i arheolozi danas tvrde da Prvi i Drugi hram nisu nikad postojali, i da je na tom mjestu oduvijek postojala džamija Al-Aksa, još od Adamovog vremena. Odbacujući tradicionalno gledište da je Zapadni zid ili Zid plača posljednji ostatak hramovskog kompleksa, ova teorija zapravo negira ideju jevrejskog prava na Brdo hrama, pa tako i njihovog prava na sam Jerusalim. Meñutim, za ovaj argument nema dokaza, a valja istaći da prije Šestodnevnog rata i izraelske okupacije južnog Jerusalima islamski naučnici nisu imali problema s tradicionalnom istorijskom verzijom o Brdu hrama. Brdo hrama nastavlja da bude jedna od najproblematičnijih tačaka na planeti i, premda najveći dio debate oko tačne lokacije hrama vode ekstremisti jedne ili druge vrste, ne treba je odbacivati kao trivijalno govorkanje bezopasne društvene margine. Nekih 25-70 miliona Amerikanaca smatra da je obnova hrama sveta dužnost kojom će otpočeti mesijanska era, a grupacije koje ih predstavljaju vrlo su uticajne u Vašingtonu, te su dvaput potpomognule izbor Džordža Buša za predsjednika. Galupova anketa iz 1996. pokazala je da 58 odsto Izraelaca podržava obnovu hrama. Američki fundamentalisti donirali su preko sto miliona dolara za istraživačke projekte vezane za obnovu

hrama. Drugim riječima, velik broj ozbiljnih, izdašno finansiranih, uticajnih i visoko pozicioniranih ljudi aktivno se zauzima za nešto što bi moglo da prouzrokuje sukob velikih razmjera s islamskim svijetom, u kontekstu sve veće globalne nestabilnosti. U tom smislu, neizvjesnost oko tačne lokacije nekadašnjih hramova i dalje ostaje kao jedan od glavnih teoloških kamena spoticanja i nerazrješivi limit za obnovitelje. (Kraj)