2

Richelle Mead

Vampirska akademija

ZOV DUHAKnjiga peta

Mojem agentu, Jimu McCarthyju.Hvala ti što si odradio sve naporne poslove. Ove knjige ne bipostojale bez tebe!

MIN@

3

Prvo poglavlje

Velika je razlika između prijetnji smrću i ljubavnih pisama, čak i kadosoba koja piše prijetnje još uvijek tvrdi da te doista voli. Naravno,uzmemo li u obzir to da sam ja jednom pokušala ubiti nekoga koga samvoljela, možda nemam pravo suditi o tome.Današnje pismo došlo je u pravo vrijeme, baš kako sam i očekivala. Dosada sam ga pročitala već četiri puta i, iako sam već kasnila, nisam semogla suzdržati da ga ne pročitam i peti put.Moja najdraža Rose,jedna od malobrojnih mana koje imaš kada si probuđen jest ta da ti sanviše nije potreban. Šteta jer, kada bih mogao sanjati, znam da bih sanjaotebe. Sanjao bih tvoj miris i pod prstima tvoju tamnu svilenu kosu. Sanjaobih tvoju glatku kožu i tvoje vatrene usne dok se ljubimo.Bez snova, moram se zadovoljiti vlastitom maštom, što je gotovo jednakodobro. Sve to mogu savršeno dobro zamisliti, kao i to kako će biti nakonšto te ubijem. To ću obaviti teška srca, ali ti si moj izbor učinilaneminovnim. Nakon što si mi se odbila pridružiti u vječnom životu iljubavi, ništa mi drugo nije preostalo jer ne mogu dopustiti da netko takoopasan poput tebe nastavi živjeti. Osim toga, čak i da sam te prisilio nabuđenje, već sada imaš toliko neprijatelja medu strigojima da bi te netkood njih sigurno ubio. Ako moraš umrijeti, bit će to od moje ruke. Ni odčije druge.Ipak, želim ti danas puno sreće u polaganju ispita, nije da ti je srećauopće potrebna. Ako te doista natjeraju da polažeš ispite, bit će togubljenje vremena. Najbolja si u svojoj grupi i još večeras ćeš nositi svojzavjetni znak. Naravno, što znači da ćeš mi biti još veći izazov kada seponovno sretnemo, u čemu ću neizmjerno uživati.A sigurno ćemo se ponovno sresti. Kada diplomiraš, izići ćeš izAkademije, a jednom kada budeš izvan tih štitova, ja ću te naći. Ne postojimjesto na ovome svijetu gdje se možeš sakriti od mene. Promatram.S ljubavlju, DimitriUnatoč njegovim »toplim željama« nisam mislila da je pismo tolikonadahnjujuće kad sam ga bacila na krevet i u magli napustila sobu.Pokušala sam ne dopustiti da me njegove riječi dirnu iako je bilo nekakonemoguće ne zgroziti se nečeg takvog. Ne postoji mjesto na ovomesvijetu gdje se možeš sakriti od mene.Nisam ni sumnjala. Znala sam da Dimitri ima špijune. Otkada se mojbivši instruktor-ljubavnik pretvorio u zlog, besmrtnog vampira, postao jenjihov vođa, a ja sam to ubrzala ubivši njegovu prijašnju šeficu. Vjerovala

4

sam da su većina tih špijuna ljudi koji čekaju kada ću kročiti izvanškolskih granica. Ni jedan strigoj ne bi mogao biti u cjelodnevnoj zasjedi.Ljudi to mogu, a nedavno sam doznala da postoji mnogo ljudi kojidobrovoljno služe strigojima u zamjenu za obećanje da će jednoga danabiti probuđeni. Ti ljudi misle da je vječni život vrijedan prodaje duše iubijanja drugih kako bi preživjeli. Od njih mi je bilo muka.Međutim, nisu mi zbog ljudi drhtale noge dok sam hodala kroz travu kojaje sada bila svijetlozelena od dodira ljeta. Bilo je to zbog Dimitrija.Uvijek Dimitri. Dimitri, onaj kojeg sam voljela.Dimitri, strigoj kojeg sam željela spasiti. Dimitri, čudovište koje bihnajradije ubila. Ljubav koju smo dijelili uvijek je gorjela u meni, bezobzira na to koliko sam puta sama sebi rekla da moram krenuti dalje, bezobzira na to koliko je svijet mislio da sam krenula dalje. On je uvijek biosa mnom, uvijek u mojim mislima, uvijek me tjerao na preispitivanjemojih odluka.»Izgledaš kao da si spremna sukobiti se s vojskom.«Bila sam toliko usmjerena na Dimitrija i njegovo pismo da sam hodalakampusom ne zamjećujući ništa, čak ni to da mi se pridružila najboljaprijateljica Lissa. Iznenadila me, što je bila rijetkost s obzirom na to dasmo dijelile psihičku vezu zbog koje sam uvijek bila svjesna njezineprisutnosti i osjećaja. Bila sam prilično odsutna kad je nisam uočila i, akoje ikada postojalo išta što bi mi moglo odvući pozornost, bio je to sadanetko tko me želio ubiti.Pokušala sam joj uputiti uvjerljiv osmijeh. Znala je što se dogodiloDimitriju, kao i to kako on sada čeka priliku da me ubije nakon što sam japokušala ubiti njega, i podbacila u tome. Ipak, pisma koja sam od njegadobivala svakoga tjedna zabrinjavala su je, a imala je dovoljno briga usvome životu i bez mog besmrtnog progonitelja.»Na neki se način zapravo i suprotstavljam vojsci«, rekla sam. Bila jerana večer, ali na nebu se još uvijek vidjelo kasnoljetno sunce koje nas jeobasjavalo svojom zlatnom svjetlošću dok smo hodale. Voljela sam to, alikao moroj, miran, živi vampir, Lissa bi nakon nekog vremena postalaslaba.Nasmijala se i prebacila svoju platinastu kosu preko jednog ramena.Sunce je svijetlu boju pretvorilo u anđeosko blještavilo.»Pretpostavljam da je tako. Mislim da se zapravo ne trebaš brinuti.«Shvaćala sam je. Čak je i Dimitri rekao da je ovo gubljenje vremena.Između ostalog, ipak sam ga otišla tražiti u Rusiju i suočila se s pravimstrigojima i nekolicinu njih ubila sam posve sama. Možda se nisamtrebala bojati ispita, ali odjednom su me pritisnuli sva ta pompa i

5

iščekivanje. Srce mi je počelo brže kucati. Što ako ne uspijem? Što akonisam toliko dobra koliko mislim da jesam? Čuvari s kojima ću se tamosuočiti nisu pravi strigoji, ali su iskusni i bore se puno dulje nego ja.Drskost bi me mogla uvaliti u velike nevolje, a ako ne uspijem, to će sedogoditi pred svim onim ljudima kojima je do mene stalo. Svim ljudimakoji vjeruju u mene.Još me nešto brinulo.»Brinem se kako će moje ocjene utjecati na moju budućnost«, rekla sam.Bila je to istina. Ispit je bio konačni test za novakinju poput mene. On jejamčio kako mogu diplomirati na Akademiji sv. Vladimira i zauzetimjesto među pravim čuvarima koji brane moroje od strigoja. Ispiti manje-više odlučuju i kojem ću moroju biti pridružena.Kroz našu vezu, osjetila sam Lissino suosjećanje i njezinu zabrinutost.»Alberta misli da je velika vjerojatnost da ćemo ostati zajedno, da ćeš idalje biti moja čuvarica.«Namrštila sam se.»Mislim da je Alberta to rekla samo kako bi me zadržala u školi.«Napustila sam školu prije nekoliko mjeseci kako bih lovila Dimitrija ionda sam se vratila, što nije baš dobro izgledalo u mojim podacima oobrazovanju. Uzmimo u obzir i činjenicu da me morojska kraljica Tatianamrzila i vjerojatno bi dala sve od sebe da me udalji od Lisse, ali to je biladruga priča. »Mislim da Alberta zna kako je jedini način da mi dopustepostati tvojom čuvaricom taj da ostanem posljednja čuvarica na svijetu. Ačak i tada, moji bi izgledi još uvijek bili jako slabi.«Ispred nas čula se jeka gomile. Jedno od mnogih sportskih igralištapretvoreno je u arenu koja bi se mogla usporediti s onom iz doba rimskihgladijatora. Postavljene su obične tribine, od jednostavnih drvenih do onihluksuznih obloženih jastucima pod platnenim krovom koji moroje štiti odsunca. Zastavice su okruživale cijeli teren i mogle smo vidjeti kakolepršaju na vjetru. Pretpostavljala sam da su napravili nekakve barakeblizu ulaza u stadion u kojima čekaju novaci na rubu živaca iako ih jošnisam vidjela. Sam teren sigurno je pretvoren u niz opasnih prepreka.Prema zaglušujućem zvuku navijanja očito je bilo puno onih koji su došlisvjedočiti ovom događaju.»Neću se prestati nadati«, rekla je Lissa. Kroz vezu sam osjetila da touistinu i misli. To je bila jedna od prekrasnih stvari u vezi s Lissom,njezina nepokolebljiva vjera i optimizam koji su olakšavali većinugroznih iskušenja. Bila je to oštra suprotnost mojemu cinizmu uposljednje vrijeme.»I imam nešto što bi ti danas moglo pomoći.«

6

Stala je i posegnula u džep traperica pa izvukla mali srebrni prsten skamenčićima koji su izgledali poput maslinastozelenih kristalića. Nisamtrebala ulaziti u našu vezu kako bih znala što mi nudi.»Oh, Liss... ne znam. Ne želim, hm, nikakvu nepravednu prednost.«Lissa je zakolutala očima.»Nije u tome problem i ti to znaš. Ovaj je u redu, časna riječ.«Prsten koji mi je nudila bio je hamajlija s rijetkom vrstom čarolije kojomje Lissa vladala. Svaki moroj vladao je jednim od pet elemenata:zemljom, zrakom, vodom, vatrom ili duhom. Duh je bio najrjeđi, tolikorijedak da je stoljećima bio zaboravljen. Tek nedavno Lissa i nekolicinadrugih ponovno su vladanje njime učinili koliko-toliko uobičajenim. Zarazliku od drugih elemenata koji su bili više fizičke prirode, duh je bioutkan u misli i svakakve psihičke fenomene. Nitko to nije potpunorazumio.Izrada hamajlija s duhom bilo je nešto s čim je Lissa tek nedavno počelaeksperimentirati, i nije baš bila dobra u tome. Njezina najbolja sposobnostduha bilo je iscjeljenje, stoga je pokušavala napraviti hamajlije zaizlječenje. Posljednja je bila narukvica koja mi je spalila kožu.»Ovaj djeluje. Samo kratko, ali će ti odagnati mračne misli tijekomispita.«Govorila je lagano, ali obje smo bile svjesne ozbiljnosti njezinih riječi. Sasvim darovima duha dolazila je i njihova cijena: tama koja se sadaispoljavala kao ljutnja i zbunjenost, a čak je vodila i u ludilo. Tama kojase kroz našu vezu često prelijevala u mene. Doznala sam da se tomemožemo oduprijeti hamajlijama i njezinim iscjeljenjem. To je, dakle,nešto čime tek moramo ovladati.Dirnuta njezinom brigom uputila sam joj blijed osmijeh i prihvatilaprsten. Nije mi opekao ruku, što je bilo obećavajuće. Bio je malen i staomi je samo na mali prst. Kad sam ga stavila, nisam osjetila ništa. Ponekadse to događalo s iscjeljujućim hamajlijama. Ili je to jednostavno značiloda je prsten potpuno nedjelotvoran. U svakom slučaju, nije bilo nikakveštete.»Hvala«, rekla sam. Osjetila sam kroz nju zamah olakšanja i nastavilahodati.Ispružila sam ruku ispred sebe i divila se svjeducanju zelenih kamenčića.Nakit i nije baš odgovarao fizičkim iskušenjima s kojima ću se suočiti, aliionako ću imati rukavice koje će ga sakriti.»Teško mi je povjerovati da smo nakon ovoga gotovi i da idemo van upravi svijet«, razmišljala sam naglas ne shvaćajući zapravo pravoznačenje svojih riječi.

7

Lissa se pokraj mene ukočila i odmah sam zažalila što sam progovorila.»Biti vani u pravom svijetu« značilo je da ćemo se Lissa i ja prihvatitizadatka koji mi je prije nekoliko mjeseci ona, ne baš sretno, obećalapomoći izvršiti.Kada sam bila u Sibiru, doznala sam kako možda postoji način dapovratim Dimitrija i da ponovno postane dhampir poput mene. Bio je tovelik rizik, možda i laž, a s obzirom na to koliko je bio opčinjen odlukomda me ubije, nisam gajila iluzije o tome da ću imati ikakva drugog izboraosim ubiti ga nađemo li se u situaciji on ili ja. Ipak, ako je postojao načinda ga spasim prije negoli se to dogodi, morala sam saznati kako to učiniti.Nažalost, jedini trag koji me mogao odvesti do ostvarenja tog čuda bio jepreko kriminalca. I to ne bilo kojeg kriminalca, nego preko ViktoraDaškova, plemićkog moroja koji je mučio Lissu i počinio još grozota kojesu nam živote pretvorile u pakao. Viktor je završio u zatvoru, što jedodatno zakompliciralo stvar. Doznali smo da sve dok je osuđen na životiza rešetaka nije bilo razloga da otkrije ono što je znao o svom polubratu,jedinoj osobi koja je navodno spasila strigoja. Zaključila sam, vjerojatnonelogično, da bi nam Viktor mogao dati informacije ako mu ponudimoono što nitko drugi ne može: slobodu.Ideja nije bila posebno dobra zbog mnoštva razloga. Prvo, nisam znalahoće li upaliti. To je bila velika stvar. Drugo, nisam imala pojma kakoizvesti bijeg iz zatvora, a ni gdje je zatvor. I konačno, činjenica da ćemoosloboditi smrtnoga neprijatelja. To je bilo dovoljno razarajuće za mene, aposebno za Lissu. Ipak, koliko god ju je moja zamisao mučila, čvrsto sezaklela da će mi pomoći.Posljednjih sam joj mjeseci često nudila da povuče dano obećanje, aličvrsto je ostala pri svojoj odluci. Naravno, uzmemo li u obzir to da nemanačina ni otkriti gdje je zatvor, njezino obećanje na kraju možda neće bitivažno.Pokušala sam ispuniti čudnu tišinu koja je nastala medu namaobjašnjavajući da sam mislila o tome kako ćemo sljedećega tjedna moćiproslaviti njezin rođendan u velikom stilu. Moje pokušaje prekinuo jeStan, jedan od dugogodišnjih instruktora.»Hathaway!« viknuo je dolazeći iz smjera terena. »Lijepo od tebe što sinam se pridružila. Sada uđi unutra!«Misao na Viktora nestala je iz Lissine glave. Kratko me zagrlila.»Sretno«, prošaptala je. »Iako ti sreća nije potrebna.«Izraz na Stanovu licu jasno mi je govorio kako je ovaj naš pozdrav koji jetrajao deset sekundi možda predug. Kimnula sam Lissi u znak zahvalnosti

8

i ona je krenula pronaći naše prijatelje na tribinama dok sam ja jurila zaStanom.»Imaš sreće što nisi među prvima na redu«, režao je. »Neki su se čakkladili na to hoćeš li se uopće pojaviti.«»Zbilja?« veselo sam upitala. »Kakav je omjer? Još uvijek se stignempredomisliti i sama okladiti. Možda zaradim džeparac.«Ošinuo me strogim pogledom koji nije zahtijevao riječi dok smo ulazili učekaonicu uz teren preko puta tribina. Tijekom godina uvijek bi meiznenadilo koliko je truda utrošeno u ove ispite, a i sada kada to vidimizbliza nisam ništa manje impresionirana. Barake u kojima su čekalinovaci bile su od drva i imale su krovove. Izgledale su kao da su oduvijekdio stadiona. Izgrađene su nevjerojatnom brzinom i jednako brzo bit ćemaknute nakon što završe ispiti. Široka vrata omogućivala su djelomičanpogled na teren, gdje je jedna od mojih kolegica uznemireno čekala da jeprozovu. Postavljene su različite prepreke, izazovi koji će testiratiravnotežu i koordinaciju tijekom borbe i izbjegavanja starijih čuvara kojiće biti sakriveni. Na jednom kraju terena napravljeni su drveni zidovi kojitvore mračan i zbunjujući labirint. Preko drugog dijela terena visjele sumreže i klimave platforme, načinjene s ciljem da se provjeri kako seborimo u teškim uvjetima.Nekoliko drugih novaka naguralo se oko vrata nadajući se da će im bitilakše budu li gledali one ispred sebe. Ali ja ne. Ići ću tamo naslijepo, snamjerom da se suočim s bilo čim što stave pred mene. Proučavanjeterena samo bi prouzročilo paniku i nagnalo me na pretjeranorazmišljanje. Sada sam trebala biti smirena, stoga sam se naslonila najedan od zidova i gledala novake oko sebe. Ispalo je da sam se doistapojavila zadnja i pitala sam se jesu li neki zbilja izgubili novac kladeći sena mene. Neki od mojih kolega šaptali su u grupicama. Drugi su se pakzagrijavali i istezali. Neki su stajali s instruktorima koji su im bili mentori.Ti su učitelji usredotočeno govorili svojim učenicima dajući im posljednjesavjete. Stalno sam čula riječi koncentrirati i smiriti se.Vidjevši instruktore, stegnulo mi se srce. Ne tako davno i ja sam takozamišljala ovaj dan. Zamišljala sam kako Dimitri i ja stojimo jedno pokrajdrugoga i kako mi govori da ovo shvatim ozbiljno, da ne izgubim mirnoćukada iziđem na teren. Alberta je preuzela ulogu mojega mentora otkadasam se vratila iz Rusije, ali sada je i sama bila na terenu, zauzetamnogobrojnim zaduženjima. Nije imala vremena doći k meni i držati meza ruku. Moji prijatelji koji su mi mogli pružiti potporu, Eddie, Meredith idrugi, bili su omotani vlastitim strahovima. Bila sam sama.

9

Bez Alberte ili Dimitrija, ili bez ikoga, osjetila sam kako me obuzima bolzbog samoće. To nije bilo u redu. Ne bih trebala biti sama. Dimitri bitrebao biti ovdje sa mnom. Tako bi trebalo biti. Zatvorivši oči, zamislilasam da je doista tu, udaljen samo nekoliko centimetara dok razgovaramo.»Ne brini, druže. Mogu to i zavezanih očiju. Prokletstvo, pa možda ihoću. Imaš li nešto što mogu koristiti? Ako budeš dobar prema meni, čakću ti dopustiti da mi staviš povez.« S obzirom na to da bi se ova fantazijadogađala nakon što smo spavali zajedno, postojala bi velika vjerojatnostda bi mi kasnije pomogao skinuti povez, između svega ostaloga.Savršeno sam mogla zamisliti njegovo bijesno odmahivanje glavom kojebi ovakva izjava prouzročila.»Zaklinjem se, Rose, ponekad mi se čini da je svaki dan proveden stobom moj vlastiti ispit.«Ipak, znala sam da bi se usprkos svemu nasmijao pa bi mi uputio pogledpun ponosa i ohrabrenja kad bih krenula prema terenu. Taj pogled bio bisve što mi je potrebno da prođem ispit.»Meditiraš?«Zapanjena glasom otvorila sam svoje oči.»Mama? Što ti radiš ovdje?«Moja majka, Janine Hathaway, stajala je preda mnom. Bila je nekolikocentimetara niža od mene, ali je u sebi imala dovoljno borbenosti zanekoga dvostruko višeg. Opasan izgled njezina potamnjelog lica kazivaoje da bi se mogla usuditi izazvati bilo koga. Nasmijala mi se i jednu rukustavila na bok.»Zar si doista mislila da te neću doći gledati?«»Ne znam«, priznala sam osjećajući krivnju što sam posumnjala u nju.Tijekom godina nismo bile često u kontaktu i tek su nedavni osjećaji,uglavnom loši, doveli do ponovnog uspostavljanja naše veze. Većinuvremena ipak nisam znala što bih osjećala prema njoj. Oscilirala samizmeđu potrebe malene djevojčice za odsutnom majkom i tinejdžerskogzamjeranja zbog napuštanja. Nisam bila potpuno sigurna jesam li jojoprostila ono kada me je »slučajno« udarila. »Pretpostavljala sam da ćešimati, znaš... važnijeg posla.«»Nije bilo šanse da ovo propustim.« Nagnula je glavu prema tribinama,zbog čega su joj se zanjihale kovrče. »Kao ni tvoj otac.«»Što?!«Požurila sam prema vratima i provirila na teren. Pogled na tribine nije biobaš dobar zbog brojnih prepreka na terenu, ali i to je bilo dovoljno. Bio jetamo: Abe Mazur. Bilo ga je lako primijetiti, zbog one crne brade ibrkova, kao i zbog šala boje zelenoga smaragda koji je stavio na košulju.

10

Jedva sam mogla zamijetiti bljesak njegove zlatne naušnice. Vjerojatno sekuhao na ovoj vrućini, ali sam pretpostavljala da je potrebno puno više odmalo znoja kako bi se ukrotio njegov kričavi smisao za modu.Kada bismo moj odnos s majkom definirali kao nepotpun, onda mojodnos s ocem zapravo i nije postojao. Upoznala sam ga u svibnju, a čak itada nisam znala da sam njegova kći sve dok se nisam vratila. Svidhampiri imali su jednog roditelja moroja i on je bio moj. Još uvijeknisam imala čiste osjećaje prema njemu. Većina njegove prošlosti ostalaje tajnovita, ali je bilo puno tračeva o tome da je upleten u ilegalneposlove. Ljudi su se ponašali kao da je tip koji lomi koljena i, iako samvidjela malo dokaza o tome, nije me čudilo. U Rusiji su ga zvali Zmey.zmija.Dok sam ga zapanjeno promatrala, prišla mi je majka.»Bit će sretan što si stigla na vrijeme«, rekla je. »Pokrenuo je velikuokladu hoćeš li se pojaviti. On je novac stavio na tebe, ako ti to ištaznači.«Uzdahnula sam.»Naravno. Naravno da je on kladioničar koji stoji iza ovoga. To samtrebala znati čim sam...« Zastala sam otvorenih usta. »Je 1' on torazgovara s Adrianom?«Aha... Pokraj Abea sjedio je Adrian Ivaškov, moj manje-više dečko.Adrian je bio plemićki moroj, i još jedan korisnik duha kao i Lissa. Bio jelud za mnom (često i samo lud) otkad smo se upoznali, ali moje očividjele su samo Dimitrija. Nakon neuspjeha u Rusiji, vratila sam se iobećala da ću Adrianu pružiti priliku. Na moje iznenađenje, između nasstvari su krenule... dobro. Čak odlično. Napisao mi je ponudu u kojoj jenaveo zašto bi bilo dobro da budemo zajedno. Uključivala je stvari poput»odreći ću se cigareta osim ako mi stvarno, stvarno ne budu potrebne« i»pripremat ću romantična iznenađenja svaki tjedan, kao što su:improvizirani izlet, ruže ili put u Pariz, ali zapravo, ništa od navedenog jersada to više ne bi bilo iznenađenje«.Biti s njim nije bilo isto kao biti s Dimitrijem, ali s druge strane,pretpostavljam da dvije veze i ne mogu biti potpuno slične. Ipak, oni surazličiti muškarci. Još uvijek sam se budila osjećajući bol zbog gubitkaDimitrija i naše ljubavi. Mučila sam se zbog toga što ga nisam uspjelaubiti u Sibiru i osloboditi ga njegova besmrtnog stanja. Ipak, taj očaj nijeznačio da je moj romantični život završio, što mi je dugo trebalo dashvatim. Bilo je teško krenuti dalje, ali Adrian me činio sretnom. I zasadmi je to bilo dovoljno.

11

To ipak nije nužno značilo da sam htjela da se zbliži s mojim ocem,mafijašem.»On loše utječe na sve!« bunila sam se.Moja je majka frknula nosom.»Sumnjam da će Adrian toliko utjecati na Abea.«»Ne Adrian! Abe. Adrian se trudi lijepo ponašati. Abe će sve pokvariti.«Uz pušenje, Adrian se zaklinjao u svojoj ponudi veze da će se odreći ialkohola i ostalih poroka. Škiljila sam prema njemu i Abeu preko punihtribina i pokušavala shvatiti koja bi im tema mogla biti toliko zanimljiva.»O čemu razgovaraju?«»Mislim da ti je to trenutačno najmanji problem.« Janine Hathaway jeprije svega bila praktična. »Manje brini za njih, a više za teren.«»Misliš da razgovaraju o men?.«»Rose!« Lagano me gurnula u rame pa sam usmjerila pogled prema njoj.»Moraš ovo shvatiti ozbiljno. Ostani mirna i usredotočena.«Njezine su riječi bile iste kao one koje sam zamišljala da mi govoriDimitri i na licu mi se pojavio osmijeh. Ipak nisam bila sama.»Što je smiješno?« oprezno me pitala.»Ništa«, odgovorila sam zagrlivši je. Na početku je bila ukočena, a ondase opustila i zapravo mi kratko uzvratila zagrljaj prije negoli seodmaknula. »Drago mi je što si ovdje.«Moja majka nije bila pretjerano nježan tip i zaskočila sam je nespremnu.»Pa«, odvratila je jasno uzbuđena, »rekla sam ti da ovo ne bih propustila.«Ponovno sam pogledala prema tribinama. »Ali, s druge strane, za Abeanisam posve sigurna.«Ili... čekaj. Pala mi je na pamet čudna ideja. Zapravo i ne, ne toliko čudna.Mutan ili ne, Abe je imao puno veza, dovoljno važnih da se ubaci porukaViktoru Daškovu u zatvor. Abe je bio onaj koji se raspitao za RobertaDorua, Viktorova brata koji je bio korisnik duha. I to kao iz usluge meni.Kad je Viktor odgovorio porukom u kojoj je stajalo da nema tog razlogazbog kojeg bi pomogao Abeu, odmah sam otpisala pomoć svoga oca iokrenula se ideji bijega iz zatvora. Ali sada...»Rosemarie Hathaway!«Bila je to Alberta koja me je prozvala. Glas joj je odzvanjao jasno iglasno. Bio je poput trube koja zove u borbu. Sve misli o Abeu, Adrianu, ida, čak o Dimitriju, nestale su. Mislim da mi je majka zaželjela sreću, alitočne riječi izgubile su se dok sam kretala prema Alberti i terenu.U meni se uzburkao adrenalin. Sva moja pozornost bila je usmjerena naono što me čekalo: test koji će me napokon učiniti čuvaricom.

12

Drugo poglavlje

Moj ispit je prošao je u magli.Budući da su ispiti bili najvažniji dio mojega obrazovanja u Akademiji sv.Vladimira, mislila sam da ću sve savršeno zapamtiti, i to do posljednjegdetalja. Ipak su se ostvarile moje prijašnje slutnje. Kako bi se ovo moglomjeriti s onim s čim sam se već suočila? Kako bi se ove lažne borbemogle usporediti s gomilom strigoja koji su upali u našu školu? Moralasam se suprotstaviti osjećajima koji su me obuzimali ne znajući jesu li onikoje volim živi ili mrtvi. I kako da se bojim takozvane borbe s nekim odškolskih instruktora nakon što sam se borila s Dimitrijem? Bio jesmrtonosan kao dhampir i još gori kao strigoj.Nije da sam kanila omalovažiti ispit. Bio je ozbiljan. Novaci su taj ispitpadali sve vrijeme i odbijala sam biti jedna od njih. Bila sam napadnuta sasvih strana, i to od čuvara koji su se borili i štitili moroje još i prije negolisam se ja rodila. Arena nije bila ravna, što je dodatno zakompliciralostvari. Ispunili su je raznim preprekama, gredama i stubama koje suispitivale moju ravnotežu, uključujući i most koji me bolno podsjećao nazadnju noć kada sam vidjela Dimitrija. Gurnula sam ga nakon što sam muzarila srebrni kolac u srce, kolac koji je ispao dok je padao u rijeku.Most u areni bio je drugačiji od masivnog drvenog mosta u Sibiru nakojem smo se borili Dimitri i ja. Ovaj je bio klimav, loše načinjen daščaninogostup s ogradom od užeta koje je služilo za držanje. Svaki koraleuzrokovao je njihanje mosta, a rupe u daskama pokazivale su mi gdje sumoji bivši kolege (na svoju nesreću) otkrili slabe točke. Test koji su midodijelili na mostu bio je najgori. Moj zadatak bio je skloniti »moroja« odskupine »strigoja« koji su nas lovili. Moroja je glumio Daniel, novi čuvarkoji je stigao u školu s ostalima koji su došli zamijeniti one koji supoginuli u napadu. Nisam ga dobro poznavala, ali u ovoj vježbi glumio jeposlušna i bespomoćna moroja, čak i malo uplašena, upravo onakvakakav bi mogao biti bilo koji moroj kojeg bih čuvala.Pružao mi je otpor kada je trebalo kročiti na most i upotrijebila samnajmirniji glas kako bih ga nagovorila da počne hodati ispred mene. Biloje očito da su osim borbenih vještina testirali i društvene sposobnosti.Znala sam da se iza nas približavaju čuvari koji glume strigoje.Daniel je koraknuo i ja sam ga pratila još uvijek ga uvjeravajući dok susva moja osjetila bila na oprezu. Most se divlje zaljuljao i taj potres jasnomi je govorio da su nam se pridružili progonitelji. Osvrnula sam se ividjela trojicu »strigoja« kako idu na nas. Čuvari koji su ih glumili radili

13

su to izvanredno, kretali su se velikom brzinom i jako spretno, upravopoput pravih strigoja. Ako se ne pokrenemo, sigurno će nas dostići.»Ide ti jako dobro«, rekla sam Danielu. Bilo je teško zadržati pravi tonglasa. Kada bih vikala na moroja, vjerojatno bih ih šokirala. Zbogprevelike nježnosti mogli bi pomisliti da nisam ozbiljna. »I znam damožeš ići brže. Moramo zadržati prednost, približavaju nam se. Znam dato možeš. Daj.«Činilo se da sam prošla taj dio testa s uvjeravanjem jer je doista ubrzao,ne dovoljno da pobjegnemo progoniteljima, ali i to je bilo nešto. Most seponovno luđački tresao. Daniel je uvjerljivo zacvilio i stao čvrsto sedržeći za užad. Ispred njega vidjela sam da na suprotnoj strani čeka jošjedan čuvar, »strigoj«. Mislim da se zvao Randall, još jedan noviinstruktor. Bila sam u sendviču između njega i skupine koja me je slijedilau stopu. Međutim, Randall je ostao miran i čekao na prvoj dasci kako bimogao tresti most i otežavati nam.»Nastavi hodati«, navaljivala sam dok mi se vrtjelo u glavi. »Možeš ti to.«»Ali, tamo je strigoj! Mi smo u klopci!« vikao je Daniel.»Ne brini. Ja ću se pobrinuti za njega. Samo idi.«Moj glas ovaj put bio je bijesan i Daniel je puzao naprijed, na što ga jenatjerala moja zapovijed. Sljedećih nekoliko trenutaka zahtijevalo jesavršenu koordinaciju s moje strane. Morala sam paziti na »strigoje« sobje strane i držati Daniela u pokretu sve vrijeme pazeći na to gdje senalazimo na mostu. Kada smo prošli gotovo trećinu, prosiktala sam:»Odmah se spusti na sve četiri! Požuri!«Poslušao je i stao. Ja sam odmah kleknula još uvijek tiho govoreći:»Sada ću vikati na tebe. Ne obaziri se na to.« Glasno, zbog onih koji nasproganjaju, viknula sam: »Što radiš?! Ne smijemo stati!«Daniel se nije ni pomaknuo i ponovno sam tiho rekla:»Dobro. Vidiš gdje je uže povezano s ogradom? Uhvati to. Drži što čvršćemožeš i ne puštaj, bez obzira na to što se događa. Uhvati sada!«Poslušao je. Vrijeme je protjecalo i nisam htjela gubiti ni sekunde. Ujednom pokretu, još uvijek u čučnju, okrenula sam se i zasjekla po užadinožem koji su mi dali s kolcem. Hvala bogu što je nož bio oštar. Čuvarikoji su bili zaduženi za ispit nisu se šalili. Nije presjekao uže istoga trena,ali sam ga ipak toliko brzo odrezala da »strigoji« s obiju strana nisu imalivremena reagirati. Užad je pukla baš kada sam podsjetila Daniela da sedrži. Dvije polovice mosta zaljuljale su se prema drvenoj skeli, opterećenetežinom ljudi na njemu. Daniel i ja bili smo spremni. Trojica našihprogonitelja nisu. Dvojica su pala. Jedan se jedva uspio uhvatiti za dasku.Visina je bila oko dva metra, ali mi je rečeno da se ponašam kao da je sto

14

pedeset metara, udaljenost koja bi mene i Daniela ubila da smo pali.Suprotno svim očekivanjima, još uvijek je čvrsto držao uže. I ja samvisjela i, kada je uže bilo paralelno s drvom na skeli, počela sam se penjatikao po improviziranim ljestvama. Nije bilo lako popeti se preko Daniela,ali uspjela sam i to mi je bila još jedna prilika da mu kažem neka se drži.Randall, koji je čekao ispred nas, nije pao, ali sam ga, presjekavši konope,ipak iznenadila dovoljno da izgubi ravnotežu. Brzo se ispravio i sada senesigurno penjao po užetu pokušavajući se domoći stabilne površine. Biojoj je puno bliže nego ja, ali sam ga uspjela uhvatiti za nogu i zaustavitiga. Povukla sam ga prema sebi. Uspio se i dalje držati za most i počelismo se boriti. Znala sam da ga vjerojatno ne mogu povući, ali sam mogladoći bliže. Na kraju sam pustila nož koji sam držala i izvukla kolac izpojasa, to je bio test moje ravnoteže. Nezgodan položaj u kojem je bioRandall pružio mi je priliku da ga probodem kolcem kroz srce i ja sam jeiskoristila.Tijekom ispita koristili smo kolce otupljenih vrhova koji ne mogu probitikožu, ali upotrijebimo li ih dovoljno snažno, naši protivnici mogu osjetitida znamo što radimo. Moj udarac bio je savršen i Randall je priznao da bibio ubojit pa je pustio uže i pao s mosta.Ostalo mi je nagovoriti Daniela da se popne. Trebalo mu je punovremena, ali s druge strane, njegovo ponašanje bilo je u skladu s onimkako bi se ponašao uplašen moroj. Bila sam sretna što nije pustio uže ipao.Nakon ovog izazova slijedili su mnogi drugi, ali ja sam se nastavila boritine usporivši niti dopustivši da na mene utječe iscrpljenost. Zauzela samborbeni stav, moja osjetila bila su usredotočena na osnovne instinkte:boriti se, izbjeći, ubiti. Uspjela sam boreći se s mišlju kako trebamispuniti zadatke pred sobom. Pokušala sam ne razmišljati o svojiminstruktorima kao o onima koje poznajem. Tretirala sam ih kao strigoje.Nisam ublažavala udarce.Kada sam konačno završila, nisam toga ni bila svjesna. Jednostavno samstajala nasred terena i nitko me više nije napadao. Bila sam sama. Polakosam postajala svjesna svijeta oko sebe. Gomile koja navija na tribinama.Nekolicine instruktora koji kimaju jedni drugima dok mi se pridružuju.Lupanja svoga srca.Tek kada je nasmiješena Alberta povukla moju ruku, shvatila sam da jegotovo. Ispit koji sam čekala cijeli život završio je tako brzo da mi seučinio kao treptaj oka.»Dođi«, rekla je i obuhvatila rukom moja ramena vodeći me prema izlazu.»Trebaš popiti malo vode i sjesti.«

15

Nesigurna, dopustila sam joj da me odvede s terena oko kojeg je gomilajoš uvijek navijala i izvikivala moje ime. Iza nas čula sam kako netkogovori da trebaju napraviti stanku kako bi popravili most. Ponovno meodvela u čekaonicu i nježno me posjela na klupu. Netko drugi je sjeopokraj mene i dao mi bočicu vode. Pogledala sam i vidjela svoju majku.Njezino lice imalo je izraz koji nikada prije nisam vidjela: čisti, isijavajućiponos.»To je bilo to?« napokon sam pitala.Ponovno me iznenadila pravim, iskrenim smijehom.»To je bilo to?« ponovila je. »Rose, pa bila si vani gotovo jedan sat.Prošla si ispit kao od šale, vjerojatno je ovo bio najbolji ispit koji je školaikada vidjela.«»Stvarno? Samo se zapravo činilo...« Lako nije bila baš odgovarajućariječ. »Bilo je malo nejasno, to je sve.«Mama mi je stisnula ruku.»Bila si nevjerojatna. Tako sam ponosna na tebe.«Tada sam zapravo shvatila sve i osjetila sam kako se osmijeh širi mojimlicem.»I što sada?« pitala sam.»Sada postaješ čuvarica.«Puno puta su me tetovirali, ali ništa nije bilo ni blizu pompe i ceremonijekoja se odvijala dok sam dobivala zavjetni znak. Prije sam dobivalaoznake molnija za ubijanja u neočekivanim, tragičnim okolnostima: borilasam se protiv strigoja u Spokaneu, tijekom napada na školu i spašavanja,ti su događaji bili uzrok tugovanja, a ne povod za slavlje. Nakon svih tihubijanja, nekako smo zaboravili njihov točan broj, dok se čuvar koji je biomajstor tetoviranja trudio upisati svako pojedinačno ubijanje, na kraju sumi stavili znak u obliku zvijezde, što je bio lijep način da se kaže kako setočan broj i ne zna.Tetoviranje nije jednostavan proces, čak i kada dobiješ malu tetovažu, atrebala ju je dobiti cijela moja generacija. Ceremonija se odvijala uprostoru koji je inače bio blagovaonica Akademije, u prostoru koji suizvanredno dobro uspjeli preobraziti u nešto toliko veliko i dotjerano štobi se moglo naći na kraljevskom dvoru. Gledatelji, prijatelji, obitelj,čuvari, ispunili su prostoriju dok nas je Alberta poimence prozivala ičitala rezultate kako smo prilazili majstoru za tetoviranje. Rezultati su bilivažni. Bit će javni i zajedno sa školskim ocjenama utjecat će nazaduženja. Moroji su mogli zahtijevati da njihovi čuvari imaju određeneocjene. Lissa je, naravno, zahtijevala mene, ali čak i najbolji rezultati na

16

svijetu možda neće biti dovoljno dobri da kompenziraju slabe ocjene kojeimam zbog lošeg ponašanja.Ipak, na ceremoniji nije bilo moroja osim šačice njih koji su pozvani kaogosti novih diplomaca. Svi ostali koji su došli bili su dhampiri: ili onietablirani čuvari ili oni koji će postati čuvari poput mene.Gosti su sjedili odostraga, a stariji čuvari ispred njih. Moji kolege i ja svevrijeme smo stajali, možda je to bio posljednji test izdržljivosti.Nije mi smetalo. Presvukla sam se iz svoje poderane i prljave odjeće ujednostavne široke hlače i pulover, odjeću koja je izgledala službeno, aipak je zadržala svečan ton. Bio je to dobar izbor jer je atmosfera uprostoriji bila iznimno napeta. Na licima se mogao vidjeti izraz radostizbog našeg uspjeha pomiješane sa zabrinutosti zbog naše nove i smrtneuloge u pravom svijetu. Sa sjajem u očima promatrala sam prijatelje doksu ih prozivali, iznenađena i impresionirana njihovim rezultatima.Eddie Castile, moj bliski prijatelj, postigao je posebno dobar rezultat u»jedan na jedan« zaštiti moroja. Nisam mogla sakriti osmijeh dok samgledala kako ga tetoviraju.»Pitam se kako je on svog moroja preveo preko mosta«, tiho sammrmljala. Eddie je bio prilično snalažljiv.Meredith, prijateljica koja je stajala pokraj mene, začuđeno me pogledala.»O čemu ti to?« Glas joj je bio jednako tih.»Lovili su nas na mostu s morojem. Moj je bio Daniel.« Još uvijek jeizgledala zbunjeno pa sam nastavila. »I stavili su strigoje s obje strane?«»Ja sam prešla most«, šaptala je, »ali su lovili samo mene. Svog morojavodila sam kroz labirint.«Kolega koji je stajao u neposrednoj blizini ušutkao nas je pogledom pasam prikrila svoje mrgođenje. Možda nisam samo ja prošla ispit u magli. IMeredith je očito pobrkala detalje.Kada su me prozvali, čula sam šaputanja dok je Alberta čitala mojerezultate. Imala sam daleko najbolje rezultate od svih. Bilo mi je drago štonije čitala moje ocjene s Akademije. One bi u potpunosti otele slavuostatku moje izvedbe. Uvijek sam bila dobra na borbenim satovima, alimatematika i povijest... pa, to je bilo manjkavo, najviše zbog toga što sečinilo da svako malo odlazim i vraćam se u školu.Moja kosa bila je čvrsto svezana u punđu i svaki zalutali pramen bio jepričvršćen ukosnicom tako da majstora ništa ne omete u poslu. Nagnulasam se naprijed kako bih mu omogućila dobar pogled i čula sam ga kakoiznenađeno gunđa. S obzirom na to da je moj zatiljak bio prekrivenoznakama, morao se snalaziti. Obično bi novi čuvar bio prazno platno.Ipak, ovaj je bio dobar i uspio je nježno staviti zavjetni znak koji je

17

izgledao kao produženo S sa zavijenim krajevima. Stao je između oznakamolnija, kao da ih grli. Sam proces bio je bolan, ali lice mi je ostalonepomično odbijajući trzaje. Konačan izgled pokazali su mi u ogledaluprije negoli je tetovažu pokrio zavojem kako bi uspješno zacijelila.Nakon toga pridružila sam se svojim kolegama i promatrala kako i ostalidobivaju tetovaže. To je značilo još dva sata stajanja, ali nije mi smetalo.U glavi mi se još uvijek sve ljuljalo zbog današnjih događaja. Bila samčuvarica. Prava pravcata čuvarica. I s tom mišlju nametala su se pitanja.Što će se sada dogoditi? Hoće li moji rezultati biti dovoljno dobri damogu izbrisati zapisnike mojeg lošeg ponašanja? Hoću li biti Lissinačuvarica? I što s Viktorom? Što s Dimitrijem?Nelagodno sam se ukočila. Nije to bilo samo zbog Dimitrija i Viktora. Toje bilo zbog mene, zbog ostatka moga života. Škola je gotova. Više nećebiti profesora koji prate svaki moj korak i koji me ispravljaju kadpogriješim. Sve odluke bit će na meni dok vani budem nekoga štitila.Moroji i mladi dhampiri u meni će vidjeti autoritet. I neću više imatiluksuz vježbati borbu jedne minute, a već sljedeće odmarati se u sobi.Nema više jasno definiranih predavanja.Bit ću sve vrijeme na dužnosti. Misao je bila zastrašujuća, pritisak gotovoneizdrživ. Uvijek sam poistovjećivala diplomiranje sa slobodom. Sadanisam bila tako sigurna. Kojim će putem sada krenuti moj život? Tko ćeto odlučiti? I kako ću doći do Viktora ako me kao čuvaricu dodijelenekom drugom, a ne Lissi?Na suprotnoj strani prostorije, među gledateljima, vidjela sam Lissu. Očisu joj gorjele od ponosa kao i mojoj majci i namrštila se kad su nam sepogledi sreli.Odagnaj taj izraz s lica, bijesno mi je govorila kroz vezu. Ne bi smjelabiti tako zabrinuta, ne danas. Trebaš slaviti.Znala sam da je u pravu. Mogla sam se nositi sa svime što slijedi.Moje brige, kojih je bilo puno, mogu čekati još jedan dan, posebno sadakada je izvrsno raspoloženje mojih prijatelja i obitelji jamčilo slavlje.Abe, sa svojim utjecajem koji je uvijek koristio, osigurao je maluprostoriju za domjenke i u moju čast priredio zabavu koja je bilaprikladnija za kraljevskog debitanta nego za nekog nižeg, nerazboritogdhampira.Prije toga, ponovno sam se presvukla. Sada se prikladnijom činila ležernaodjeća od one formalne za ceremoniju molnija. Obukla samsmaragdnozelenu haljinu kratkih rukava i objesila nazar oko vrata iakonije pasao. Nazar je bio mali privjesak koji je izgledao poput oka, srazličitim nijansama plave boje koje su ga okruživale. U Turskoj, odakle

18

je Abe, vjerovalo se da pruža zaštitu. On ga je prije puno godina daomojoj majci, a ona ga je dala meni.Kad sam se našminkala i raščešljala zamršenu kosu (zavoji na tetovažiuopće nisu išli s ovakvom haljinom), teško da sam izgledala kao netkosposoban boriti se s čudovištima ili čak udariti nekoga. Ne, to nije bilopotpuno točno, shvatila sam trenutak poslije. Gledajući u ogledalo, bilasam iznenađena što vidim sjaj u svojim smeđim očima. Tu je bila bol, boli gubitak koji nisu mogli sakriti ni najbolja haljina ni šminka.Ignorirala sam sve i krenula na zabavu. Čim sam izišla iz svoga doma,naletjela sam na Adriana. Bez riječi, obujmio me rukama i ušutkaopoljupcem. Zatekao me potpuno nespremnu. Logično. Nisu me moglaiznenaditi besmrtna stvorenja, ali jedan neozbiljni moroj jest.Bio je to i te kakav poljubac, onaj zbog kojeg sam se gotovo osjećalakrivom što sam se u njega upustila. Kada sam počela izlaziti s Adrianom,bila sam zabrinuta zbog mnoštva stvari, ali većina toga nestala je tijekomvremena. Nakon što sam dugo gledala kako mi se besramno upucava i neuzima ništa zaozbiljno, nisam ni očekivala da ću od njega doživjeti takvupredanost. Nisam očekivala ni to da će jačati moji osjećaju prema njemu,što se činilo potpuno proturječno činjenici da još uvijek volim Dimitrija iizmišljam nemoguće kako bih ga spasila.Kada smo se razdvojili, smijala sam se. U blizini zaustavilo se nekolikomlađih moroja i promatralo nas. Nije bilo neobično vidjeti par moroja idhampira naših godina, ali zloglasnu dhampiricu i pranećaka morojskekraljice u vezi? To je bilo poznato, posebno uzme li se u obzir to da sviznaju koliko me kraljica Tatiana mrzi. Nije bilo puno svjedoka našemposljednjem susretu kad je urlala na mene da se klonim Adriana, ali vijesto nečemu takvome brzo se proširi.»Svidjela vam se predstava?« pitala sam voajere. Shvativši da suuhvaćeni, morojska su djeca nastavila žurno hodati. Okrenula sam seAdrianu i nasmiješila se. »Što je ovo bilo? Bio je to malo prejak poljubacza javnost.«»To je«, rekao je važno, »bila tvoja nagrada jer si rasturila sve one likovena ispitu.« Zastao je. »I zato što si mi totalno napeta u toj haljini.«Začuđeno sam ga pogledala.»Nagrada, ha? Meredith je od dečka dobila dijamantne naušnice.«Uhvatio me za ruku i nesigurno slegnuo ramenima.»Hoćeš dijamante? Dat ću ti dijamante. Zasut ću te dijamantima. K vragu,odjenut ću te u haljinu od dijamanata. Ali, bit će oskudna.«»Mislim da ću se ipak zadovoljiti poljupcem«, rekla sam zamišljajućikako me Adrian odijeva poput modela za kupaće kostime. Ili kao

19

plesačicu na šipki. Odjednom je pomisao na nakit donijela neželjenosjećanje. Kada me Dimitri zarobio u Sibiru dovodeći me svojim ugrizimado blažene ugode, i on me obasipao nakitom.»Znao sam da si opaka«, nastavio je Adrian. Topao ljetni povjetarac mrsiomu je smeđu kosu koju je brižno uređivao svaki dan i slobodnom ju jerukom nesvjesno pokušavao vratiti na mjesto. »Ali nisam znao koliko dokte nisam vidio kako tamo bacaš čuvare.«»To znači da ćeš biti bolji prema meni?« zadirkivala sam ga.»Pa već sam dobar prema tebi«, uzvišeno je rekao. »Znaš li kako jakosada želim cigaretu? Ali, ne. Muški prolazim kroz nikotinsku krizu, sve zatebe. Ipak, mislim da ću zbog onoga što sam vidio biti malo oprezniji uvezi s tobom. A i tvoj ludi otac također me tjera na oprez.«Nešto sam progunđala sjetivši se kako su Adrian i Abe zajedno sjedili.»Bože. Zar si se morao družiti s njim?«»Ej, pa on je izvrstan. Malo nestabilan, ali izvrstan. Odlično smo sesložili.« Adrian je otvorio vrata zgrade koju smo tražili. »I on je opak nasvoj način. Hoću reći, koji bi drugi muškarac tako nosio marame?Ismijavali bi ga dok ne bi pobjegao. Ne Abe. On bi prebio nekoga gotovokao ti. Zapravo...«Adrianov glas postao je nervozan. Začuđeno sam ga pogledala.»Zapravo što?«»Pa... Abe je rekao da mu se sviđam. Ali isto tako mi je pojasnio što će miučiniti ako te ikada povrijedim ili učinim nešto loše.« Napravio jegrimasu. »Ustvari, jako je slikovito i detaljno opisao što bi mi učinio.Onda se, samo tako, prebacio na neku običnu veselu temu. Sviđa mi selik, ali je malo jeziv.«»Pretjerao je!« stala sam ispred sobe u kojoj se održavala zabava. Krozvrata sam čula brujanje razgovora. Očito smo se pojavili međuposljednjima. Znači da ću imati veliki ulazak kao počasna gošća. »Nemapravo prijetiti mom dečku. Imam osamnaest. Odrasla sam. Ne trebamnjegovu pomoć. Mogu sama prijetiti svojim dečkima.«Moja ozlojeđenost zabavljala je Adriana pa mi se lijeno nasmiješio.»Slažem se s tobom. Ali to ne znači da njegov savjet neću uzetizaozbiljno. Moje lice prelijepo je da bih riskirao.«Njegovo je lice doista bilo lijepo, ali to me nije spriječilo da ogorčenoodmahnem glavom. Krenula sam dohvatiti kvaku, ali me Adrian povukaonatrag.»Čekaj«, rekao je.

20

Ponovno me povukao k sebi i usne su nam se srele u još jednom vrućempoljupcu. Moje je tijelo bilo pritisnuto uz njegovo i zbunilo me to što samdosegla trenutak u kojem sam poželjela više od poljupca.»O. K.«, rekao je Adrian kada smo se napokon razdvojili. »Sada možemounutra.«Glas mu je bio lagan kao uvijek, ali u njegovim tamnozelenim očimavidjela sam vatru. Nisam bila jedina koja razmišlja o nečemu većem odpoljupca. Do sada smo izbjegavali razgovor o seksu i bio je uistinu dobaršto me nije požurivao. Mislim da je znao kako nisam bila spremna na tonakon Dimitrija, ali u trenucima poput ovog mogla sam jasno vidjetikoliko se Adrianu bilo teško suzdržavati.U meni se nešto smekšalo i, stojeći na vrhovima prstiju, još sam gajednom poljubila.»A što je bilo to?« pitao je malo poslije. Namrštila sam se.»Tvoja nagrada.«Kada smo konačno stigli na zabavu, svi su me pozdravljali navijajući iponosno se smiješeći. Nekada davno odgovaralo mi je biti u središtupozornosti. Ta je želja izblijedjela, ali sada sam uspjela na licu namjestitiizraz pun samopouzdanja i prihvatiti pohvale onih koje sam voljela, sretnai ponosna. Trijumfalno sam podigla ruke, zbog čega su mi svi pljeskali iodobravali.Zabava organizirana u moju čast činila mi se isto toliko zamagljenom inejasnom kao i ispit. Nikad ne znaš koliko je ljudi kojima je stalo do tebesve dok te ne počnu podržavati. Gotovo sam zaplakala. Ipak, uspjela samse suzdržati. Pa, nisam mogla plakati na vlastitoj slavljeničkoj zabavi.Svi su željeli sa mnom razgovarati i bila sam iznenađena i oduševljenasvaki put kada bi mi prišla neka nova osoba. Nisam često viđala svenajdraže osobe na jednom mjestu i nevoljko sam shvatila da se ovakvaprilika možda više neće pružiti.»Dakle, konačno imaš dozvolu za ubijanje. Bilo je i vrijeme.«Okrenula sam se i srela zabavljen pogled Christiana Ozere, nekadašnjegagnjavatora koji mi je postao dobar prijatelj. Zapravo, tako dobar da sam usvom radosnom oduševljenju posegla i zagrlila ga, što očito nije očekivao.Danas sam svih iznenađivala.»Ideš«, rekao je izmičući se i pocrvenio. »Pa jasno. Ti si jedina djevojkakoja se raznježi od pomisli na ubijanje. Ne želim ni misliti što se događadok ste ti i Ivaškov sami.«»Ej, gle tko to govori. I sam goriš od želje za izlaskom odavde.«Christian je u znak potvrde slegnuo ramenima. Bilo je to standardnopravilo u našem svijetu: čuvari štite moroje. Moroji ne sudjeluju u borbi.

MIN@

21

Tek nakon nedavnih napada strigoja dosta moroja, iako teško da se radiloo većini, počeli su zagovarati to kako je vrijeme da i moroji izađu van ipočnu pomagati čuvarima. Korisnici vatre poput Christiana bili suposebno vrijedni jer je paljenje bilo jedan od najboljih načina za ubijanjestrigoja (uz probadanje kolcem i obezglavljenje). Morojska vlada trenutnoje, i namjerno, odugovlačila pokret tijekom kojega bi se moroje učiloboriti, ali to nije spriječilo neke moroje da vježbaju u tajnosti. Christian jebio jedan od njih. Usmjerivši pogled pored njega, počela sam zapanjenožmirkati. Netko je bio s njim, netko koga sam jedva primijetila.Jill Mastrano kružila je oko njega kao sjena. Ona je bila morojski brucoš,dobro, skoro student druge godine, a istupila je kao netko tko se isto želiboriti. Time je, tako reći, postala Christianov učenik.»Ej, Jill«, rekla sam uputivši joj topli osmijeh. »Hvala što si došla.«Jill se zarumenila. Bila je odlučna u tome da se nauči braniti, ali izmeđuostalog bila je uzbuđena, posebno u blizini »poznatih« poput mene.Nejasna mi je bila samo njezina nervozna reakcija.»Morala sam«, rekla je mičući svoju dugu svijetlosmeđu kosu s lica. Kaoi uvijek, bio je to zapetljanac kovrča. »Hoću reći, ono što si napravila biloje tako cool. Na ispitu. Svi su bili oduševljeni. Čula sam da je jedan odčuvara rekao kako nikad nije vidio nikoga poput tebe i, kada me Christianpitao želim li doći, naravno da sam morala pristati. Oh!« Njezine zeleneoči raširile su se. »Nisam ti ni čestitala. Sorry. Čestitam.«Pored nje Christian se trudio ostati ozbiljan. Ja nisam to ni pokušala, većsam se nasmiješila i zagrlila je. Bila sam u ozbiljnoj opasnosti da serastopim te postanem topla i zbunjena. Nastavim li ovako, vjerojatno ćuuništiti svoj status opake čuvarice.»Hvala. Jeste vas dvoje već spremni uništiti vojsku strigoja?«»Uskoro«, rekao je Christian. »Ali, možda ćemo trebati tvoju podršku.«Znao je kao i ja da su strigoji van njihove lige. Njegova magija vatre mi jepuno pomogla, ali odvažiti se na borbu sam? To bi bila druga priča. On iJill uče kako se magijom služiti u napadima i, kada sam imala vremenaizmeđu predavanja, učila sam ih nekim borbenim pokretima.Jill je postala neraspoložena.»To će prestati kada Christian ode.«Okrenula sam se prema njemu. Nije me iznenadilo što će otići. Svi ćemootići.»Što ćeš raditi?« pitala sam. Slegnuo je ramenima.»Ići ću na dvor s vama ostalima. Teta Tasha je rekla da moramo'razgovarati' o mojoj budućnosti.«

22

Namrštio se. Kakve god da je planove imao, činilo se da nisu isti kaoTashini. Većina morojskih plemića ići će na elitne koledže. Nisam bilasigurna da je Christian imao to u planu.Bila je standardna praksa da nakon što diplomiraju, novi čuvari idu nakraljevski dvor. Tamo bi išli na orijentaciju i dobili svoja zaduženja. Svićemo otići sljedećih nekoliko dana. Prateći Christianov pogled, vidjelasam njegovu tetu preko puta koja je, bože, pomogni, pričala s Abeom.Tasha Ozera bila je u kasnim dvadesetima, iste sjajne crne kose isvijetloplavih očiju kakve je imao Christian. Ipak, njezino prekrasno licebilo je upropašteno groznim ožiljkom na jednoj strani, posljedica ozljedakoje su joj nanijeli Christianovi roditelji. Dimitri je bio pretvoren ustrigoja protiv svoje volje, ali Ozere su to namjerno izabrali radibesmrtnosti. Ironično, ali to ih je koštalo života kada su ih uhvatili čuvari.Tasha je odgojila Christiana (dok nije bio u školi) i bila je jedna odglavnih vođa u pokretu koji je podržavao moroje koji su se željeli boritiprotiv strigoja.S ožiljkom ili ne, još sam joj se uvijek divila i mislila sam da je lijepa.Prema napetom stavu mog oca bilo je jasno da i on tako misli. Natočio jojje čašu šampanjca i rekao nešto što ju je nasmijalo. Nagnula se naprijed,kao da mu govori tajnu, i on se nasmijao. Ispala mi je vilica. Čak iz oveudaljenosti bilo je jasno da je posrijedi flert.»Dragi bože«, rekla sam zgrozivši se i naglo se okrenula natrag premaChristianu i Jill.Christian se činio rastrgan između zadovoljstva prouzročena mojomneugodom i vlastite nelagode zbog gledanja kako se ženi koju je smatraomajkom upucava moj mafijaški otac, lopov. Trenutak kasnije njegovo selice smekšalo kad se okrenuo prema Jill te smo nastavili svoj razgovor.»Ej, pa ti me ne trebaš«, rekao je. »Pronaći ćeš druge. Imat ćeš vlastitiklub superheroja i prije nego što toga budeš svjesna.«Ponovno sam se smiješila, ali moje dobronamjerne osjećaje naglo jesrušio trzaj ljubomore. Ipak, ne moje vlastite. Bila je to Lissina ljubomorai dolazila je kroz vezu. Preneražena, pogledala sam uokolo i primijetila jena drugoj strani kako gleda Christiana ubojitim pogledom dok onrazgovara s Jill.Bilo bi dobro spomenuti da su Christian i Lissa bili par. Više nego par.Bili su strašno zaljubljeni i, iskreno, još uvijek to jesu. Nažalost, nedavnidogađaji jako su oštetili njihovu vezu i Christian je prekinuo s njom.Volio ju je, ali je izgubio povjerenje u nju. Lissa je izgubila kontrolu nadsobom kada ju je još jedna korisnica duha Avery Lazar počelakontrolirati. Nakon nekog vremena zaustavili smo Avery i ona je, koliko

23

znam, trenutno bila zatvorena u mentalnoj instituciji. Christian je sadaznao razlog zbog kojeg se Lissa grozno ponašala, ali šteta je učinjena.Lissa je na početku bila u depresiji, ali njezina tuga sada se pretvorila uljutnju.Tvrdila je da ne želi ništa s njim, ali veza ju je odavala. Uvijek je bilaljubomorna na svaku djevojku s kojom je razgovarao, posebno Jill, skojom je u posljednje vrijeme provodio puno vremena. Jill ga jeidealizirala kao nekog mudrog učitelja, ništa više. Ako je bila u nekogzaljubljena, to je bio Adrian koji se uvijek prema njoj ponašao kao premamlađoj sestri. Zapravo, poput svih nas ostalih.Christian je slijedio moj pogled i lice mu se ukočilo. Shvativši da imanjegovu pažnju, Lissa se odmah okrenula i počela pričati s prvim dečkomkojeg je vidjela, zgodnim dhampirom iz mog razreda. Prebacila se na onajzavodnički šarm koji je tako lako dolazio korisnicima duha i uskoro suoboje pričali i smijali se slično kao Abe i Tasha. Moja se zabavapretvorila u rundu brzih spojeva.Christian se ponovno okrenuo prema meni.»Pa, izgleda kao da ima dovoljno posla.«Okrenula sam očima. Lissa nije bila jedina ljubomorna. Baš kao što bi unjoj porasla ljutnja kada bi se on družio s drugim djevojkama, Christian bipostao nervozan kada bi ona razgovarala s drugim dečkima. Da serazbjesniš. Umjesto da priznaju kako još uvijek nešto osjećaju jednoprema drugome, to dvoje idiota i dalje su iskazivali sve višeneprijateljstva između sebe.»Hoćeš konačno prestati i već jedanput razgovarati s njom kao razumnaosoba?« obrecnula sam se.»Naravno«, ogorčeno je rekao. »Onog dana kada se ona počne ponašatikao razumna osoba.«»O, moj bože. Zbog vas bih mogla iščupati kosu.«»Bila bi šteta lijepe kose«, rekao je Christian. »Osim toga, ona seizjasnila.«Počela sam se protiviti i govoriti mu kako je glup, ali nije imao namjeruostati i slušati lekciju koju sam mu izbiflala već sto puta.»Jill, dođi«, rekao je. »Rose se treba više družiti okolo.«Brzo se maknuo i već sam bila na pola puta da ga urazumim kada jeprogovorio drugi glas.»Kada misliš to srediti?« Pored mene stajala je Tasha i odmahivalaglavom na Christianovo povlačenje. »To dvoje trebaju biti ponovnoskupa.«»Znam to. I ti to znaš. Ali čini se da oni to ne mogu utuviti u svoje glave.«

24

»Pa, bolje ti je da se primiš posla«, rekla je. »Ako Christian ode na koledžna drugi kraj države, bit će kasno.« Kada je spomenula koledž, njezin glaspoprimio je suh, i gorak, prizvuk. Lissa će ići u Lehigh, sveučilište blizudvora, prema dogovoru s Tatianom. Lissa će pohađati veće sveučilište odonih na koja obično idu moroji, a u zamjenu za to provodit će vrijeme nadvoru i učit će o kraljevskim običajima.»Znam«, očajno sam rekla. »Ali, zašto sam ja ona koja to morapopraviti?« Tasha se namrštila.»Zato što si ti dovoljno moćna da ih uvjeriš u bilo što.«Odlučila sam se ne obazirati na Tashinu drskost, i to većinom zbog togašto ipak razgovara sa mnom, a to znači da ne razgovara s Abeom. Doksam pogledom kružila po prostoriji, odjednom sam se ukočila. On sadarazgovara s mojom majkom.Kroz buku do mene su dolazili djelići razgovora.»Janine«, pobjedonosno je rekao, »nisi ostarjela ni dana. Mogla bi bitiRoseina sestra. Sjećaš li se one noći u Cappadocii?«Moja majka zapravo se smijuljila. Nikada nisam vidjela da to radi.»Naravno, sjećam se i kako si mi nestrpljivo htio pomoći kada mi je puklanaramenica od haljine.«»Dragi bože«, rekla sam. »On je nezaustavljiv.«Tasha je bila zbunjena dok nije uvidjela o čemu govorim.»Abe? Zapravo je prilično šarmantan.«Gunđala sam.»Ispričavam se.«Krenula sam prema svojim roditeljima. Prihvatila sam to da su nekadimali romantičnu priču, onu koja je dovela do mog začeća, ali to nijeznačilo da ih želim gledati kako je ponovno oživljavaju. Kad sam stiglado njih, prepričavali su neku šetnju po plaži. Odmah sam povukla Abea zaruku. Stajao joj je preblizu.»Ej, mogu li s tobom razgovarati?« pitala sam.Iznenadio se, ali je slegnuo ramenima.»Naravno.« Mojoj majci uputio je značajan osmijeh. »Nastavit ćemokasnije.«»Nijedna žena ovdje nije sigurna?« ustrajala sam dok sam ga odvodila.»O čemu pričaš?« Stali smo pored zdjele s punčem.»Očijukaš sa svakom ženom koja je ovdje!« Moja kritika nije ga zbunila.»Pa, kada je ovdje tako puno lijepih žena... to je ono o čemu si htjelarazgovarati?«»Ne! Htjela sam s tobom razgovarati o prijetnjama mom dečku. Nisi imaopravo to učiniti.«

25

Njegove tamne obrve su se podigle.»Što, to? To nije bilo ništa. Samo otac koji se brine za kćer.«»Većina očeva ne prijeti kako će izvaditi utrobu dečkima svojih kćeri.«»To nije istina. I osim toga, to nije ono što sam ja uistinu rekao. Ono štosam ja rekao bilo je mnogo gore.« Uzdahnula sam. Činilo se da jeoduševljen mojim bijesom. »Shvati to kao dar za diplomu. Ponosan samna tebe. Svi su znali da ćeš biti dobra, ali nitko nije znao da ćeš biti takodobra.« Namignuo je. »Sigurno nisu mislili da ćeš uništiti njihovovlasništvo.«»Koje vlasništvo?«»Most.« Namrštila sam se.»Morala sam. To je bio najučinkovitiji način. To je bio vraški izazov. Ašto su drugi učinili? Vjerojatno se nisu borili na sredini tog mosta ili?«Abe je odmahnuo glavom uživajući u svakoj minuti svoje prednosti.»Nitko drugi nije stavljen u tu situaciju.«»Naravno da jest. Svi imamo isti ispit.«»Ali, ne i ti. Dok su planirali ispit, čuvari su odlučili da ti trebaš učinitinešto... ekstra. Nešto posebno. Ipak si se već borila u pravom svijetu.«»Molim?« Ton mog glasa privukao je pažnju nekolicine. Stišala sam se ivratile su mi se riječi koje je ranije rekla Meredith. »To nije fer!«Nije izgledao zabrinuto.»Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, to ne bi bilo fer.«Suočila sam se s mnogo besmislenih situacija u životu, ali ova jc biladaleko iznad svih.»Umjesto toga su me natjerali na onu ludu vratolomiju na mostu? I, akosu tako iznenađeni što sam ga odsjekla, što su onda očekivali danapravim? Kako sam to drugačije trebala preživjeti?«»Hmm.« Odsutno je pogladio bradu. »Iskreno, mislim da to nisu znali.«»O, za boga miloga. Ovo je nevjerojatno.«»Zašto si tako ljuta? Pa, prošla si.«»Zato što su me stavili u situaciju iz koje ni sami ne znaju kako izaći.«Sumnjičavo sam ga pogledala. »A kako ti sve to znaš? To se tiče čuvara.«Na licu mu se pojavio izraz koji mi se nije svidio. »Ah, pa, sinoć sam bio s tvojom majkom i...«»Oh, O. K. Samo prestani«, prekinula sam ga. »Ne želim čuti što ste ti imoja majka sinoć radili. Mislim da bi to bilo gore od mosta.«Namrštio se.»Oboje je prošlost, tako da se sada ne trebaš time zamarati. Uživaj u svomuspjehu.«

26

»Probat ću. Samo mi više nemoj činiti nikakve usluge s Adrianom, O. K?Hoću reći, drago mi je što si me došao podržati, ali to je i više negodovoljno.«Abe mi je uputio lukav pogled podsjećajući me na to da je ispod togšepurenja uistinu pronicljiv i opasan muškarac.»Bila si i više nego sretna kada sam ti učinio uslugu nakon tvog povratkaiz Rusije.«Namrštila sam se. Imao je pravo, kada razmislim, on je uspio predatiporuku u strogo čuvani zatvor. Čak i ako nije bilo rezultata, iskazao se.»O. K.«, priznala sam. »To je bilo poprilično nevjerojatno. I zahvalna samti. Još uvijek mi nije jasno kako si to izveo.« Odjednom, kao kada sekasnije prisjećaš sna, sjetila sam se misli prije svog ispita. Stišala samglas. »Zapravo, nije da si ti išao tamo ili?« Frknuo je.»Pa, naravno da nisam. Ne bih kročio nogom na to mjesto. Jednostavnosam upotrijebio svoju mrežu.«»Gdje je to mjesto?« pitala sam se i nadala da zvučim nezainteresirano.Nije se dao zavarati. »Zašto to želiš znati?«»Iz čiste znatiželje! Osuđeni kriminalci uvijek nestanu bez traga. Sadasam čuvarica, a ne znam ništa o našem zatvorskom sustavu. Imamo samojedan zatvor? Ili ih imamo puno?«Abe nije odmah odgovorio. Pažljivo me proučavao. U poslu kao što jenjegov sumnjao je kako svi imaju skrivene motive. Zbog toga što samnjegova kći, u mene je vjerojatno dvostruko sumnjao. To mu je bilo ugenima. Vjerojatno je podcijenio moj potencijal za ludost jer jenaposljetku rekao:»Imamo ih više. Viktor je u jednom od najgorih. Zove se Tarasov.«»Gdje je taj?«»Sada?« Razmišljao je. »Mislim da je na Aljasci.«»Kako to misliš sada?«»Seli se tijekom godine. Sada je na Aljasci. Kasnije će biti u Argentini.«Lukavo mi se nasmiješio očito se pitajući koliko sam pronicljiva. »Možešli pogoditi zašto?«»Ne. Ja, čekaj. Sunčeva svjetlost.« Savršeno jasno. »U ovo doba godinena Aljasci je stalno dan, a zimi stalno noć.«Čini se da je bio ponosniji mojim zaključkom nego ispitom.»Svaki zatvorenik koji bi pokušao pobjeći ne bi se dobro proveo.« Najakom svjetlu ni jedan morojski bjegunac ne bi daleko stigao. »Ionakonitko ne bi uspio pobjeći uzimemo li u obzir takav stupanj osiguranja.«Pokušala sam ignorirati koliko to proročanski zvuči.

27

»Izgleda da su ga smjestili poprilično daleko na sjeveru Aljaske«, reklasam u nadi da ću indirektno saznati malo točniju lokaciju. »Tamo ima višesvjetla.« Smijuljio se.»Čak ni ja ti to ne mogu reći. Tu informaciju čuvari drže za sebe,zakopanu u svom stožeru.«Smrzla sam se. Stožer...Abe, iako je odlično zapažao, nije primijetio moju reakciju. Njegov jepogled bio usmjeren prema drugoj strani prostorije.»Je 1' ono Renee Szelsky? Bože, bože... izrasla je u ljepoticu.«Mahnula sam mu gunđajući, najviše zbog toga što sam htjela u svojojglavi istjerati novi plan i zbog toga što Renee nije bila osoba koju samdobro poznavala, a to je činjenicu da će joj se upucavati činilonezanimljivom.»Pa, neću te zadržavati. Idi i namami još žena u svoju mrežu.«Abea nije trebalo puno podbadati. Sama, pustila sam da mi se misli vrtepitajući se ima li ikakve šanse da uspije plan koji sam razvijala. Njegoveriječi u mojoj su glavi skovale novi plan. Nije bio puno luđi od većinemojih drugih planova. S druge strane sobe pogled mi se ponovno susreo sLissinim očima boje žada. Popravilo joj se raspoloženje otkad Christiananije bilo na vidiku. Uživala je i bila je uzbuđena zbog avantura koje supred nama sada kada smo slobodne i kad možemo izaći van u svijet. Mojesu misli poletjele onoj tjeskobi koju sam osjetila ranije tog dana. Moždasada i jesmo slobodne, ali stvarnost će nas uskoro dostići. Sat jeotkucavao. Dimitri je čekao, promatrao. Kratko sam se pitala hoću li sadanakon što napustim školu još uvijek dobivati njegova tjedna pisma.Nasmiješila sam joj se osjećajući se pomalo loše zbog toga što ću jojpokvariti raspoloženje informacijom kako sada možda postoji realnašansa da izvučemo Viktora Daškova.

Treće poglavlje

Sljedećih nekoliko dana sve je bilo neobično. Ostali novaci i ja, iakomožda i jesmo doživjeli svoj najljepši dan diplomiravši, nismo bili jedinikoji završavaju obrazovanje u Sv. Vladimiru. Moroji su imali vlastituceremoniju promocije i kampus se napunio gostima. Zatim, gotovojednako brzo kako su i došli, roditelji su nestali i poveli svoje sinove ikćeri sa sobom. Plemićki moroji otišli su kako bi proveli ljeto naluksuznim imanjima sa svojim roditeljima, mnogi na južnoj polutki, gdjesu dani u ovo vrijeme bili kraći. »Obični« moroji su također otišli s

28

roditeljima, ali u skromnije domove i s nadom da će naći nekakve ljetneposlove prije koledža.I, naravno, kako se škola ljeti zatvarala, svi su ostali studenti otišli. Onikoji nisu imali obitelj kojoj bi se mogli vratiti, obično dhampiri, ostajalisu kako bi upisali posebne izborne kolegije, ali oni su spadali u manjinu.Kampus je svakim danom bivao sve prazniji, dok smo moji kolege i jačekali dan kada će nas odvesti na kraljevski dvor. Pozdravili smo se sostalima, morojima koji idu dalje ili mlađim dhamprima koji će uskorokrenuti našim stopama.Postoji jedna osoba s kojom sam se tužno oprostila, a to je bila Jili.Slučajno sam je srela dan prije svog polaska na dvor, dok sam hodalaprema Lissinu domu. S njom je bila žena za koju sam pretpostavljala dajoj je majka. Obje su nosile kutije. Jillino lice razvedrilo se kada me jeugledala.»Bok, Rose! Već sam se sa svima pozdravila, samo tebe nisam uspjelapronaći«, uzbuđeno je rekla. Nasmiješila sam se.»Pa, drago mi je što si me uhvatila.«Nisam joj mogla reći da sam se i ja također pozdravljala. Svoje posljednjedane u Sv. Vladimiru provodila sam obilazeći poznata mjesta, počevši odosnovnog kampusa gdje smo se Lissa i ja srele još u vrtiću. Proučavalasam predvorja i hodnike svog doma, hodala pored omiljenih učionica ičak posjetila kapelicu. Često sam prolazila i prostorijama za koje me vežugorko-slatka sjećanja, kao što su prostorije za treninge gdje sam zapravo iupoznala Dimitrija. Staza po kojoj me tjerao da trčim. Koliba u kojoj smose napokon predali jedno drugome. To je bila jedna od najnevjerojatnijihnoći u mom životu i razmišljanje o toj noći uvijek je u meni budilo oboje,i radost i bol.Ipak, Jill nije trebala biti opterećena time. Okrenula sam se prema njezinojmajci i počela pružati ruku, a onda sam shvatila da je ne može stisnuti dokima kutiju.»Ja sam Rose Hathaway. Dajte, ja ću to ponijeti.«Uzela sam kutiju prije nego što se uspjela pobuniti, a bila sam sigurna dahoće.»Hvala«, rekla je ugodno iznenađena. Hodala sam zajedno s njima. »Jasam Emily Mastriano. Jill mi je puno pričala o tebi.«»A da?« pitala sam uputivši zadirkujući smiješak prema Jill.»Ne tako puno. Samo sam rekla da se ponekad družimo.«U njezinim zelenim očima pojavilo se blago upozorenje i sinulo mi je daEmily vjerojatno ne zna kako je njezina kći u slobodno vrijeme vježbalazabranjene oblike magije koja ubija strigoje.

29

»Drago nam je imati Jill u društvu«, rekla sam ne odajući je. »I jednogdana naučit ćemo je kako da ukroti tu svoju kosu.« Emily se smijala.»Ja sam pokušavala skoro petnaest godina. Sretno.«Jillina majka izgledala je izvanredno. Njih dvije nisu bile jako slične, barne površno gledano. Emilyna sjajna kosa bila je ravna i crna, oči su jojbile plave i imala je duge trepavice. Kretala se graciozno, potpunodrugačije od zbunjenog Jillina hoda. Ipak, tu i tamo sam mogla prepoznatizajedničke gene, srcoliko lice i oblik usana. Jill je još bila mlada i, kadaizraste, vjerojatno će i sama biti slamateljica srca, a toga je očito sadanesvjesna. Nadam se da će joj samopouzdanje porasti.»Gdje je vaš dom?« pitala sam.»Detroit«, rekla je Jill napravivši grimasu.»Nije tako loše«, nasmijala se njezina mama.»Nema planina. Samo autoceste.«»Tamo plešem u baletnoj skupini«, objasnila je Emily. »Ostajemo tamogdje možemo plaćati račune.« Mislim da sam bila više iznenađena timešto ljudi u Detroitu gledaju balet, nego time što je Emily balerina.Gledajući je, to je imalo smisla i, stvarno, zbog svoje visoke i vitke građemoroji su bili idealni plesači, bar u usporedbi s ljudima.»Ej, pa velik je to grad«, rekla sam Jill. »Uživaj u uzbuđenjima dokmožeš, prije nego što se vratiš natrag u dosadu bogu iza nogu.« Naravno,zabranjeni borbeni treninzi i napadi strigoja teško bi se nazvali dosadnim,ali željela sam da se Jill osjeća bolje. »Osim toga, to i nije tako dugo.«Morojski ljetni praznici trajali su jedva i dva mjeseca. Roditelji su željelisvoju djecu vratiti u sigurnu Akademiju.»Pretpostavljam«, rekla je Jill, ali nije zvučala uvjerljivo. Stigli smo donjihova auta te sam kutije natovarila u prdjažnik.»Kad god budem mogla, slat ću ti mailove«, obećala sam. »A mogu sekladiti da će i Christian. Možda nagovorim i Adriana da ti pošalje koji.«Jill se razvedrila, a ja sam bila sretna što se vratila natrag u svojepreuzbuđeno stanje.»Stvarno? To bi bilo super. Želim čuti sve što se događa na dvoru.Vjerojatno ćeš raditi puno cool stvari s Lissom i Adrianom i kladim se daće Christian saznati još puno toga... o nekim stvarima.«Činilo se da Emily nije primijetila jadan Jillin pokušaj da uredi rečenicu,već se umjesto toga fokusirala na mene promatrajući me lijepo seosmjehujući.»Hvala na pomoći, Rose. Drago mi je što sam te upoznala.«»Također… ups!«Jill se bacila na mene i zagrlila me.

30

»Sretno sa svime« rekla je. »Baš si srećković, sada ćeš imati super život!«Uzvratila sam zagrljaj ne pokušavši objasniti koliko sam sada bila na njuljubomorna. Možda joj se ne sviđa provesti ljeto u Detroitu, ali njezinboravak tamo bit će kratak i uskoro će se vratiti natrag u poznati bezbrižnisvijet Sv. Vladimira. Neće se uputiti u opasnosti nepoznatog.Tek nakon što su se ona i njezina majka odvezle mogla sam odgovoriti nanjezin komentar.»Nadam se«, promrmljala sam razmišljajući o onome što će tek doći.»Nadam se.«Moji kolege i odabrani moroji imali su let rano sljedećeg jutra kada su zasobom ostavili kamene planine Montane i krenuli u brdovituPennsylvaniju. Kraljevski dvor bio je onakav kakvog sam se sjećala,pružao je osjećaj iste impozantnosti i drevnosti koji je Sv. Vladimirpokušavao dati svojim građevinama s tornjevima i kompliciranomkamenom arhitekturom. Međutim, činilo se kako škola želi stvoriti imudru, učenjačku atmosferu, dok je dvor bio više razmetljiv. Izgledalo jekao da se zgrade same trude biti sigurne kako bismo svi mi znali da je ovosjedište kraljevske moći moroja. Kraljevski dvor želio nas je zadiviti imožda malo zastrašiti.Ipak, usprkos tome što sam već bila ovdje, bila sam zadivljena. Vrata iprozori tamne kamene zgrade bili su izbočeni i uokvireni prastarimzlatnim dekoracijama. Bili su daleko od blještavila koje sam vidjela uRusiji, ali sam shvatila da su kreatori dvora oblikovali ove zgrade pouzoru na stare europske građevine, tvrđave i palače u Sankt Peterburgu.Sv. Vladimir imao je klupe i staze u ograđenim prostorima između zgradai dvorišta, dok je dvor ipak otišao korak dalje. Fontane i dotjerane statuebivših vladara ukrašavale su travnjake, izvrsna mramorna djela koja sudonedavno bila sakrivena pod snijegom. Sada, u punom jeku ljeta, bili sublještavi i izloženi. I posvuda, posvuda je bilo cvijeće, na drveću, nagrmlju, na stazama, bilo je blistavo.Logično je da će novi diplomci posjetiti središnju čuvarskuadministraciju, ali pao mi je na pamet još jedan razlog zbog kojeg su nasdoveli ovamo ljeti. Željeli su da moji kolege i ja vidimo sve ovo, da nassve to obuzme i da budemo zahvalni slavi za koju se borimo. Vidjevšiizraze lica svojih kolega, znala sam da je taktika djelovala. Većina ihnikada nije bila ovdje.Lissa i Adrian imali su let skupa sa mnom te smo nas troje šaptalimeđusobno dok smo hodali s grupom. Bilo je toplo kao i u Montani, ali jevlaga ovdje bila mnogo veća. Već nakon kratkog hodanja počela sam seznojiti.

31

»Ovaj put jesi ponijela haljinu, je 1' tako?« pitao je Adrian.»Naravno«, rekla sam. »Osim glavnog prijema bit će još neko fensidogađanje na koje moramo ići. Ipak, za to bi mi mogli dati formalnuuniformu.«Odmahnuo je glavom i primijetila sam da mu je ruka krenula premadžepu, ali je odustao i povukao ju je natrag. Sigurno je napredovao uprestanku pušenja, ali bila sam sigurna da je imao podsvjesnu potrebuautomatski posegnuti za njima kada smo duže vremena boravili vani.»Mislio sam za večeras. Za večeru.«Upitno sam pogledala Lissu. U njezin raspored dok je boravila na dvoruuvijek su bila ubačena obavljanja dužnosti kojima nisu prisustvovali»obični ljudi«. Zbog svog novog nesigurnog statusa nisam bila sigurnahoću li ići s njom. Osjetila sam njezinu zbunjenost kroz vezu i mogla samrazaznati kako ona nema pojma o nikakvim posebnim planovima zavečeru.»Koju večeru?« pitala sam.»Onu koju sam dogovorio sa svojom obitelji.«»Onu koji si...« naglo sam zastala i pogledala ga širom otvorenih očiju, anjegovo samouvjereno lice nije mi se nimalo svidjelo. »Adrian!«Nekoliko novih diplomaca znatiželjno me pogledalo i nastavilo hodatioko nas.»Hajde, pa hodamo već nekoliko mjeseci. Upoznavanje roditelja je diohodanja. Ja sam upoznao tvoju mamu. Čak sam upoznao i tvog opakogtatu. Sada si ti na redu. Garantiram ti da nitko od moje obitelji neće imatiprimjedbe kakve je imao tvoj tata.«Zapravo sam na neki način već upoznala Adrianova tatu. Ili, dobro,vidjela sam ga na zabavi. Sumnjam da je znao tko sam ja, stavimo li nastranu moju ludu reputaciju. O Adrianovoj majci nisam znala ništa.Zapravo je jako malo govorio o članovima svoje obitelji, dobro, o većininjih.»Samo tvoji roditelji?« oprezno sam upitala. »Još neki član obitelji zakojeg bih trebala znati?«»Pa...« Adrianova ruka ponovno se trznula. Mislim da je sada želiocigaretu kao neku vrstu zaštite od prijetećeg tona mog glasa. Zapazila samda Lissu ovo sve jako zabavlja. »Možda navrati, moja najmilija prateta.«»Tatiana?« viknula sam. Po stoti put sam se pitala kako sam završila stipom koji je u rodu s vođom cijelog morojskog svijeta. »Ona me mrzi!Znaš što se dogodilo kada smo posljednji put razgovarale.« Njezinokraljevsko Veličanstvo okomilo se na mene i vikalo kako sam previše loša

32

da bih se petljala s njezinim nećakom i kako ona ima velike »planove« zanjega i Lissu.»Mislim da se predomislila.«»Oh, ma daj.«»Ne, stvarno.« Skoro je izgledao kao da govori istinu. »Neki dan samrazgovarao s mamom i... ne znam. Izgleda da te teta Tatiana više nemrzi.«Namrštila sam se, a nas troje ponovno smo nastavili hodati.»Možda se divi tvom nedavnom čuvarskom djelu«, razmišljala je Lissa.»Možda«, rekla sam. Ali nisam u to zapravo vjerovala. Ako išta, činjenicada sam bila nedisciplinirana trebala bi me u kraljičinim očima učinitivrijednom prezira još više.Osjećala sam se malo izdanom zbog toga što me je Adrian ovom večeromdoveo pred gotov čin, ali sada nisam mogla ništa učiniti. Jedino pozitivnobilo je to što sam imala osjećaj da me zeza u vezi toga kako bi moglanavratiti njegova teta. Rekla sam mu da ću ići i moja odluka ga je tolikooraspoložila da nije imao previše pitanja kada smo mu Lissa i ja rekle daćemo poslijepodne raditi »neke svoje stvari«. Moje kolege razgledavali sudvor i njegovu okolicu kao dio indoktrinacije, ali ja sam to sve već vidjelapa sam uspjela to izbjeći. Lissa i ja ostavile smo svoje stvari u sobe ikrenule prema udaljenom kraju dvora, gdje su živjeli neplemići.»Hoćeš mi reći što je drugi dio tvog plana?« pitala je Lissa.Otkada je Abe govorio o Viktorovu zatvoru, u glavi sam složila listuproblema u koje ćemo morati uletjeti. Uglavnom, radilo se o dvjemapreprekama, a jedna od njih bila je manja otkada sam razgovarala sAbeom. Nije da su stvari postale mnogo jednostavnije. Prvo, nismo imalepojma gdje se na Aljasci nalazi zatvor. Drugo, nismo znale kakav mu jesustav obrane i razmještaj. Nismo imale pojma u što trebamo provaliti.Ipak, nešto mi je govorilo da sve ove odgovore možemo pronaći najednom mjestu, što je značilo da sam zapravo imala samo jedan hitanproblem: kako doći do tog izvora. Na sreću, znala sam nekog tko nammožda može pomoći da tamo stignemo.»Idemo posjetiti Miju«, rekla sam joj.Mia Rinaldi bila je morojka, naša bivša školska kolegica, bivši neprijatelj,zapravo. Ona je bila lice koje bi krasilo poster koji prikazuje potpunupromjenu osobnosti. Ta promjena protezala bi se od proračunate kuje kojaje voljna zavesti svakog i spavati sa svakim u svojoj potrazi zapopularnošću, do prizemljene, samopouzdane djevojke koja čezne naučitibraniti sebe i druge od strigoja. Ovdje na dvoru živjela je sa svojim ocem.»Misliš da Mia zna kako provaliti u zatvor?«

33

»Mia je dobra, ali mislim da nije tako dobra. Ipak, ona nam vjerojatnomože pomoći da dođemo do intela.« Lissa je uzdahnula.»Ne mogu vjerovati da si upotrijebila riječ intel. Ovo se stvarno pretvara ušpijunski film.« Nastojala je govoriti bezbrižno, ali mogla sam osjetitizabrinutost u njoj. Opušteni je ton maskirao njezin strah, nelagodu koju jeosjećala zbog oslobađanja Viktora, usprkos obećanju koje mi je dala.Neplemstvo koje je radilo i činilo obične stvari na dvoru živjelo je ustanovima daleko od kraljičinih odaja i sale za primanja.Unaprijed sam nabavila Mijinu adresu i uputile smo se preko savršenouređenih površina, cijelo vrijeme prigovarajući jedna drugoj. Pronašlesmo je doma. Bila je ležerno odjevena u traperice i majicu kratkih rukava,a u ruci je držala zamrznutu lizalicu. Kada nas je ugledala ispred vrata,raširila je oči od iznenađenja.»Dakle, nek' me vrag odnese«, rekla je.Nasmijala sam se. To bih i ja rekla.»I tebe je također lijepo vidjeti. Možemo ući?«»Naravno.« Pomaknula se u stranu. »Hoćete zamrznutu lizalicu?«To me ne mora ni pitati. Uzela sam onu od grožđa i zajedno s njom iLissom sjela u mali boravak. Bio je daleko od bogatstva kraljevskih kućaza goste, ali je bio udoban i čist i, bez sumnje, Mia i njezin otac dobro suga održavali.»Znala sam da dolaze diplomci«, rekla je Mia dok je micala plave uvojkes lica. »Ali nisam bila sigurna jeste li s njima ili ne. Jeste uopćediplomirale?«»Ja jesam«, rekla sam. »Dobila zavjetni znak i sve.« Podigla sam kosukako bi vidjela zavoj.»Iznenađena sam što su te primili natrag, nakon što si otišla na ubojitijuriš. Ili si za to možda dobila ekstra bodove?«Očito je Mia čula iste bapske priče o mojim avanturama kao i svi drugi.To mi nije smetalo. Nisam željela razgovarati o istini. Nisam željelarazgovarati o Dimitriju.»Misliš da netko može spriječiti Rose da napravi ono što želi?« pitala jeLissa smiješeći se. Pokušavala nas je držati podalje od ulaženja u previšedetalja oko mojih prošlih lutanja, na čemu sam joj bila zahvalna.Mia se nasmijala i zagrizla velik komad zamrznute limete. Čudno što jojse nije zamrznuo mozak.»Istina.« Njezin osmijeh izblijedio je kad je progutala zalogaj. Njezineplave oči, uvijek pronicljive, nekoliko trenutaka proučavale su me u tišini.»Rose i sada nešto želi.«»Ej, pa samo smo sretne što te vidimo«, rekla sam.

34

»Vjerujem ti. Ali isto tako vjerujem da imaš i neki skriveni motiv.«Lissin osmijeh postao je veći. Zabavljalo ju je to što sam uhvaćena uvlastitoj špijunskoj igri.»Zašto to misliš? Tako dobro čitaš Rose ili pretpostavljaš da ona uvijekima skriveni motiv?«Sada se Mia ponovno nasmijala.»Oboje.« Uspravila se fiksirajući me ozbiljnim pogledom. Kada je steklaovakvu sposobnost opažanja? »O. K. Nema smisla tratiti vrijeme. U vezi sčim trebaš moju pomoć?«Uhvaćena, uzdahnula sam.»Trebam ući u glavni ured čuvarskog osiguranja.«Lissa je pored mene proizvela nekakav zvuk gušenja. Na neki način bilomi je žao Lisse. Dok je povremeno mogla sakriti svoje misli od mene, nijebilo mnogo toga što je napravila ili rekla a da me uistinu iznenadilo. Ja?Ja sam je cijelo vrijeme hvatala nespremnu. Većinu vremena nije imalapojma što slijedi, ali iskreno, planiramo li izbaviti čuvenog kriminalca izzatvora, onda provaljivanje u ured osiguranja i nije veliki šok.»Opa!« rekla je Mia. »Ne trošiš vrijeme na male stvari.« Njezin osmijehmalo je zatitrao. »Naravno, ne bi došla tražiti pomoć od mene u vezi smalim stvarima. To bi mogla napraviti sama.«»Možeš li me, nas, uvesti unutra?« pitala sam. »Ovdje si dobra s nekimčuvarima... i tvoj tata ima pristup mnogim mjestima...« Nisam točno znalašto je posao gospodina Rinaldija, ali mislila sam da je povezan sodržavanjem.»Što tražiš?« pitala je. Podigla je ruku kad sam otvorila usta kako bih sepobunila. »Ne, ne. Ne trebam detalje. Samo generalnu ideju kako bihmogla shvatiti. Znam da ne ideš tamo u obilazak.«»Trebam neke zabilješke«, objasnila sam. Podigla je obrve.»Kadrovske? Pokušavaš se zaposliti?«»Ja, ne.« Uh. To nije bila loša ideja s obzirom na nesiguran položaj u vezis mojim zaduženjem za Lissu. Ali ne. Jedno po jedno. »Trebam nekezabilješke o vanjskom osiguranju na drugim mjestima, školama,plemićkim domovima, zatvorima.« Pokušala sam zadržati ležeran izrazlica dok sam izgovarala ovo zadnje. Mia je bila sposobna za neke ludorije,ali čak je i ona imala svoje granice. »Pretpostavljam da takve stvari držetamo?«»Drže«, rekla je. »Ali, većina je u elektroničkom obliku. I, bez uvrede,mislim da bi to moglo biti čak van tvojih sposobnosti. Čak i da dođemodo jednog od njihovih kompjutera, sve je zaštićeno lozinkama. I, kada

35

odlaze, zaključavaju kompjutere. Pretpostavljam da nisi postala haker odkada sam te zadnji put vidjela.«Ne, naravno da ne. I, za razliku od heroja u onim špijunskim filmovima uvezi kojih me zezala Lissa, nisam imala ni jednog prijatelja koji se tolikodobro razumio u kompjutere da bi se mogao barem približiti takvomdešifriranju i osiguranju. Natmureno sam gledala u svoja stopala pitajućise postoji li ikakva šansa da izvučem više informacija od Abea.»Ali«, rekla je Mia, »ako informacija koju tražiš nije potpuno aktualna,možda još uvijek imaju i papirnate kopije.«Podigla sam glavu.»Gdje?«»Imaju ogromne skladišne prostore, uvučene u jedan od podruma. Spisi ispisi. I oni su pod ključem, ali vjerojatno je lakše doći do njih nego dokompjutera. Ponavljam, ovisi o tome što trebaš. Koliko je to staro.«Abe mi je dao pomisliti kako zatvor Tarasov postoji već duže vrijeme.Sigurno su u arhivi postojali nekakvi podaci. Nisam ni sumnjala da čuvarinisu prešli na digitalni oblik čuvanja podataka, što je značilo da moždanećemo moći naći detalje o osiguranju zatvora u minutu, ali bit ćuzadovoljna i s nacrtom.»Moglo bi postojati ono što tražim. Možeš li nas uvesti?«Mia je nekoliko sekundi šutjela i mogla sam osjetiti kako joj zuji u glavi.»Moguće.« Pogledala je Lissu. »Možeš li ti još uvijek natjerati druge da tibudu robovi?«Lissa se namrštila.»Ne volim misliti o tome na taj način, ali da, mogu.« To je bila još jednaod koristi duha. Mia je razmišljala još neko vrijeme i onda brzo kimnula.»O. K. Vratite se natrag oko dva i vidjet ćemo što mogu učiniti.«Dva poslijepodne u ostatku svijeta morojima, koji su živjeli premanoćnom rasporedu, značilo je sredinu noći. Biti vani po jasnoj svjetlostinije se činilo jako lukavo, ali morala sam shvatiti da je Mijin plan biotemeljen na činjenici da će u to doba dana okolo biti manje ljudi.Pokušavala sam odlučiti trebamo li se još družiti ili otići, kad je kucanjeprekinulo moje misli. Ustala se kako bi otvorila vrata, a do nas je nizhodnik došao poznati glas.»Oprosti što sam uranio, ali ja...«U boravak je ušao Christian. Naglo je zašutio kada je vidio Lissu i mene.Činilo se da smo se svi smrzli, stoga je, izgleda, na meni ostalo da sepretvaram kako ovo nije užasno čudna situacija.»Ej, Christian«, vedro sam rekla. »Kako si?«

36

Pogled mu je počivao na Lissi i trebao mu je trenutak da ga odvuče namene.»Dobro.« Pogledao je Miju. »Mogu se vratiti...« Lissa je naglo ustala.»Ne«, rekla je. Glas joj je bio cool i zvučala je poput princeze. »Rose i jaionako moramo ići.«»Aha«, složila sam se slijedeći je. »Imamo... posla. I ne želimo prekidativaš...« Prokletstvo, nisam imala pojma što će raditi. Nisam bila sigurnaželim li uopće znati. Mia je pronašla vlastiti glas.»Christian je želio vidjeti neke pokrete koje sam uvježbala s čuvarimakampusa.«»Cool.« Zadržala sam osmijeh na licu dok smo Lissa i ja kretale premavratima. Prošla je što je dalje mogla od Christiana. »Jill će bitiljubomorna.«I ne samo Jill. Nakon još jednog pozdrava, Lissa i ja smo otišle i uputilese preko ograđenih površina. Osjećala sam kako kroz vezu isijavajuljutnja i ljubomora.»Liss, to je samo njihov klub boraca«, rekla sam ne tražeći njezinodgovor. »Ništa se ne događa. Razgovarat će o udarcima i ostalimdosadnim stvarima tog tipa.«Dobro, zapravo su te stvari bile baš slatke, ali nisam namjeravala veličatiChristianovo i Mijino druženje.»Možda se sada ništa ne događa«, gunđala je tupo gledajući naprijed.»Ali, tko zna što se može dogoditi? Provest će vrijeme zajedno, vježbatineke fizičke pokrete, jedna stvar vodi drugoj...«»To je smiješno«, rekla sam. »Takve stvari uopće nisu romantične.« Jošjedna laž jer je upravo tako započela moja veza s Dimitrijem. Ponovno,bolje da to ne spominjem. »Osim toga, Christian ne može biti u vezi sasvakom curom s kojom se druži. Mia, Jill, bez uvrede, ali nije baš takoneodoljiv ženama.«»On stvarno dobro izgleda«, suprotstavila se dok su u njoj još uvijekkipjeli ti mračni osjećaji.»Aha«, predala sam se držeći oči na stazi. »Ali, potrebno je više od toga.Osim toga, mislila sam da te baš briga što on radi.«»Pa i jest«, složila se. Nije uspjela uvjeriti samu sebe, a kamoli mene.»Uopće me nije briga.«Moji pokušaji odvlačenja pažnje bili su poprilično uzaludni ostatak dana.Vratile su mi se Tashine riječi: Zašto to još nisi riješila? Zato što suChristian i Lissa bili tako prokleto nerazumni, oboje zarobljeni vlastitimbijesnim osjećajima koji su zapravo razbjesnili mene. Christian bi mi

37

prilično pomogao u mojim nedopuštenim ludorijama, ali sam ga moraladržati na udaljenosti zbog Lisse.Konačno sam je prepustila njezinu lošem raspoloženju, kad je došlovrijeme večere. U usporedbi s njezinom ljubavnom situacijom, moja vezas polurazmaženim plemićkim plejbojem koju nije odobravala obitelj,činila se sasvim optimističnom. Kako je ovo postao tužan i strašan svijet.Uvjerila sam Lissu da ću se vratiti odmah nakon večere i da ćemo zajednootići do Mije. Spomen Mije nije usrećio Lissu, ali pomisao na mogućuprovalu trenutno ju je odvratila od Christiana.Haljina kojom sam raspolagala za večeru bila je smeđe-crvena, odlaganog, tankog materijala koji je bio idealan za ljetno vrijeme. Izrez jebio decentan i mali rukavi preko ramena davali su joj otmjen štih. Kosusam svezala u niski rep, što je decentno pokrilo tetovažu koja je jošzarastala. Skoro sam izgledala kao pristojna djevojka, što je samopokazivalo kako izgled vara, uzmemo li u obzir to da sam bila u divljojshemi vraćanja bivšeg dečka iz mrtvih.Kada sam stigla pred gradsku kuću Adrianovih roditelja, odmjerio me jeod glave do pete. Ovdje na dvoru imali su stalni boravak. Mali osmijeh nanjegovu licu jasno mi je govorio da mu se sviđa ono što vidi.»Odobravaš?« pitala sam vrteći se.Ruka mu je kliznula oko mog struka.»Nažalost, da. Nadao sam se da ćeš se pojaviti u nečem više droljastom.Nečem što bi šokiralo moje roditelje.«»Ponekad mi se čini da ti nije stalo do mene kao osobe«, rekla sam doksmo ulazili unutra. »Kao da me samo koristiš kako bi šokirao.«»Oboje, mala dhampirice. Stalo mi je do tebe i koristim te kako bišokirao.«Sakrila sam osmijeh dok nas je domaćica obitelji Ivaškov vodila premablagovaoni. Dvor je inače imao restorane i kafiće uglavljene u svojezgrade, ali plemići poput Adrianovih roditelja smatrali su da je otmjenijeimati fensi večere u svom domu. Ja, ja bih više voljela biti vani u javnosti.Više je mogućnosti za bijeg.»Ti si sigurno Rose.«Moje procjenjivanje izlaza prekinuto je kada je u sobu ušla vrlo visoka ivrlo elegantna morojka. Nosila je dugu haljinu od tamnozelenog satenazbog koje sam odmah osjetila kako mi ovdje nije mjesto. Haljina jesavršeno odgovarala boji njezinih i Adrianovih očiju. Njezina kosa bila jepovučena u punđu i smiješila mi se iskrenom toplinom dok mi jeprihvaćala ruku.

38

»Ja sam Daniella Ivaškov«, rekla je. »Drago mi je što te konačnoupoznajem.«Stvarno? Automatski sam joj odgovorila stiskom ruke:»Drago mi je što smo se konačno upoznale, Lady Ivaškov.«»Molim te, zovi me Daniella.« Okrenula se prema Adrianu i cvoknula dokje poravnala ovratnik njegove zakopčane košulje. »Dragi, iskreno«, reklaje, »pogledaš li se uopće u ogledalo prije nego što izađeš? Kosa ti jeneuredna.«Izmaknuo joj se dok je posezala prema njegovoj kosi.»Šališ se? Potrošim nekoliko sati ispred ogledala kako bih napravio daovako izgleda.« Mučno je uzdahnula.»Neke dane ne mogu odlučiti jesam li sretna ili ne što nemam više djece.«Iza nje tiha posluga donosila je hranu na stol. S pladnjeva se dizala para ikruljio mi je želudac. Nadala sam se da nitko drugi nije čuo.Daniella je pogledala niz hodnik iza sebe.»Nathane, hoćeš li se požuriti? Ohladit će se večera.«Nekoliko trenutaka kasnije, po ukrašenom drvenom podu čuli su se teškikoraci i Nathan Ivaškov ušao je u sobu. Poput svoje supruge bio jeformalno odjeven. Plavi saten njegove kravate sjao je pored ukočenostiteškog crnog sakoa. Bilo mi je drago što imaju klimu, inače bi se topiopod teškom tkaninom. Na njemu se najviše isticala osobina koje sam sesjećala od prije: izrazito srebrna glava zbog kose i brkova. Pitala sam sehoće li Adrianova kosa tako izgledati kada bude stariji. Ah, nikada nećusaznati. Adrian će vjerojatno obojiti kosu čim primijeti prve znakovesijedog, ili srebrnog. Adrianov otac je možda bio upravo onakav kakvogsam se sjećala, ali bilo je jasno da nema pojma tko sam ja. Zapravo, činiose istinski iznenađen što me vidi.»Ovo je Adrianova, ah, prijateljica Rose Hathaway«, nježno je reklaDaniella. »Sjećaš se, rekao je da će je večeras dovesti.«»Drago mi je što Vas upoznajem, Lorde Ivaškov.«Za razliku od svoje supruge, on nije predložio da budemo samo na imenu,zbog čega mi je bilo malo lakše. Strigoj koji je Dimitrija nasilno pretvoriou strigoja također se zvao Nathan, tako da to nije bilo ime koje sam željelaizgovarati na glas. Adrianov me otac promotrio, ali ne s uvažavanjemkakvo je Adrian pokazao ranije. Bilo je to više kao da sam nekačudakinja.»Oh. Dhampirica.«Nije bio baš točno bezobrazan, samo nezainteresiran. Hoću reći, nije menazvao krvnom kurvom ili slično. Sjeli smo za stol i, iako je Adrianzadržao svoj nemaran osmijeh na licu, ponovno sam osjetila vibru kao da

39

stvarno, stvarno želi cigaretu. Vjerojatno i neku žesticu, također. Nijeuživao u provođenju vremena sa svojim roditeljima. Kada nam je netkood posluge natočio vino, Adrian je izgledao kao da ga je preplavilogolemo olakšanje i nije se ustručavao. Dobacila sam mu oprezan pogled,ali on ga je ignorirao.Nathan je uspio brzinski progutati svoje svinjske medaljone još uvijekizgledajući elegantno i pristojno.»Dakle«, rekao je usmjerivši pažnju na Adriana, »sada kada je Vasilisadiplomirala, što ćeš ti sa sobom? Nećeš se valjda nastaviti skitati sasrednjoškolcima, ili? Nema smisla da i dalje budeš tamo.«»Ne znam«, nemarno je rekao Adrian. Odmahnuo je glavom i jošrazbarušio svoju pažljivo raščupanu kosu. »Na neki način sviđa mi sedružiti s njima. Misle da sam zabavniji nego što stvarno jesam.«»Ne iznenađuje«, odgovorio je njegov otac. »Uopće nisi zabavan.Vrijeme je da počneš raditi nešto korisno. Ako se ne misliš vratiti nakoledž, vrijeme je da počneš prisustvovati nekim obiteljskim poslovnimsastancima. Tatiana te razmazila, ali puno bi toga mogao naučiti odRufusa.«Znala sam dovoljno o kraljevskoj politici da znam o kome je riječ.Najstariji član svake obitelji bio je obično njezin »princ« ili »princeza« idržao je položaj u kraljevskom vijeću i bilo je pogodno da postanekraljem ili kraljicom. Kada je Tatiana preuzela krunu, Rufas je postaoprinc obitelji Ivaškov jer je bio sljedeći najstariji.»Istina«, rekao je Adrian mrtav ozbiljan. Nije toliko jeo koliko je guraohranu po tanjuru. »Baš bih volio znati kako skriva svoje dvije ljubavniceod žene.«»Adriane«, obrecnula se Daniella dok joj je crvenilo oblijevalo blijedeobraze. »Nemoj govoriti takve stvari dok večeramo, a naročito ne predgošćom.«Čini se da me Nathan ponovno primijetio, ali je nezainteresirano slegnuoramenima.»Ona nije važna.« Na to sam se ugrizla za jezik potiskujući potrebu da mubacim u glavu svoj porculanski tanjur, i to onako u frizbi stilu. Odlučilasam ne učiniti to. Ne samo da bi to pokvarilo večeru, nego tanjur ne bipostigao onaj zamah koji mi je trebao. Nathan je vratio svoj mrk pogledna Adriana. Ali, ti jesi. Neću dopustiti da sjediš i ne radiš ništa i trošiš našnovac na to.«Nešto mi je govorilo da se ne petljam u ovo, ali nisam mogla podnijeti daAdriana ponižava njegov naporni otac. Adrian je sjedio i trošio novac, ali

40

Nathan ga nije imao pravo zbog toga ismijavati. Hoću reći, naravno, jasam stalno to radila. Ali to je drugačije.»Možda možeš ići na Lehigh s Lissom«, predložila sam. »Nastaviš s njomproučavati duh i onda... raditi ono što si radio dok si zadnji put bio nakoledžu...«»Pio i markirao nastavu«, rekao je Nathan.»Umjetnost«, rekla je Daniella. »Adrian je pohađao satove umjetnosti.«»Stvarno?« upitala sam iznenađeno okrenuvši se prema njemu. Nekako,baš sam ga mogla zamisliti kao umjetnika. Odgovaralo je to njegovojčudnoj osobnosti. »Onda bi to bilo savršeno. Mogao bi nastaviti s tim.«Slegnuo je ramenima i dovršio drugu čašu vina.»Ne znam. Na tom koledžu vjerojatno bih imao isti problem kao i naonom prošlom.«Namrštila sam se. »Koji to?«»Zadaću.«»Adriane«, progunđao je njegov otac.»U redu je«, živahno je rekao Adrian. Ležerno je položio ruke na stol.»Zapravo ne trebam posao niti još novaca. Nakon što se Rose i javjenčamo, djeca i ja ćemo jednostavno živjeti od njezine plaće čuvarice.«Svi smo se sledili, čak i ja. Znala sam savršeno dobro da se šali. Mislim,čak i ako je imao fantazije o braku i djeci (a bila sam poprilično sigurnada nije), loša plaća čuvara nikada ne bi bila dovoljna da mu pružiluksuzan život koji je zahtijevao.Ipak, Adrianov otac očito nije mislio da se on šali. Daniella se činilaneodlučnom. Ja… meni je samo bilo neugodno. Bila je to jako, jako lošatema načeta za vrijeme večere kao što je ova i nisam vjerovala da seAdrian u to upustio. Čak mislim da nije krivo vino. Adrian je samo voliosvog oca ovako mučiti.Grozna tišina postajala je sve mučnija. Moj instinkt koji mi je govorio daispunim praznine u razgovoru jačao je, ali nešto mi je govorilo da šutim.Napetost je rasla. Kada se čulo zvono na ulaznim vratima, nas četveroskoro je skočilo sa stolaca. Domaćica Torrie požurila je otvoriti vrata i jasam mentalno odahnula od olakšanja. Neočekivani gost pomoći ćesmanjiti napetost.Ili možda ne.Kada se vratila, Torrie je pročistila grlo, vidno uzbuđena dok jepogledavala Daniellu i Nathana.»Njezino kraljevsko Visočanstvo, kraljica Tatiana.«Nema šanse.

MIN@

41

Sve troje Ivaškova naglo su ustali, a ja sam im se pola sekunde kasnijepridružila. Ranije nisam vjerovala Adrianu kad je rekao da bi moglasvratiti Tatiana. Prema izrazu njegova lica činilo se da je i on priličnoiznenađen. Ali, jedna je stvar jasna, ona je ovdje. Ušla je u sobu,elegantna u onome što je za nju bilo poslovno ležerno: ručno šivane crneširoke hlače i jaknica s crvenom svilom i ispod toga bluza od čipke. Utamnoj kosi su se sjajile špange optočene dragim kamenjem i zapovjedneoči gledale su nas dok smo se brzinski klanjali. Čak je i njezina vlastitaobitelj poštovala formalnosti.»Teta Tatiana«, rekao je Nathan forsirajući nešto na svom licu, što jetrebalo izgledati kao osmijeh. Mislim da to nije radio često. »Hoćeš namse pridružiti na večeri?«Mahnula je rukom kao da otpušta podanike.»Ne, ne. Ne mogu ostati. Krenula sam se naći s Priscillom, ali kada samčula da se Adrian vratio, odlučila sam navratiti.« Pogled je skrenula nanjega. »Ne mogu vjerovati da si ovdje cijeli dan, a da me nisi došaoposjetiti.« Njezin je glas bio hladan, ali mogla bih se zakleti da joj se uočima pojavio zanimljiv sjaj. Nije bila netko kog sam smatrala toplim inježnim. Vidjeti je izvan neke od njezinih ceremonijalnih prostora bilo jepotpuno nestvarno.Adrian joj se nasmiješio. Očito je upravo on bio najopuštenija osoba uprostoriji. Iz razloga koje nikada nisam razumjela, Tatiana je obožavala irazmazila Adriana. Nije da druge članove obitelji nije voljela; samo jebilo jasno kako joj je on bio miljenik. To me uvijek iznenađivalo,pogotovo jer je ponekad bio takva ništarija.»Pa, mislio sam da imaš važnijih stvari od susreta sa mnom«, rekao joj je.»Osim toga, prestao sam pušiti, tako da sada nećemo moći zajedno krasticigarete iza sobe gdje se nalazi prijestolje.«»Adrian!« prosiktao je Nathan i potpuno pocrvenio. Palo mi je na pametda sam mogla započeti igru, svaki put kada bi ne odobravajući uzviknuosinovo ime, popije se piće.»Tetice, žao mi je...«Tatiana je ponovno podigla ruku.»Oh, daj zašuti, Nathane. Nitko to ne želi čuti.« Skoro sam se ugušila.Bilo je strašno biti u istoj prostoriji s kraljicom, ali vrijedilo je vidjetikako verbalno šamara Lorda Ivaškova. Okrenula se natrag premaAdrianu, a lice joj se topilo. »Konačno si prestao? Bilo je vrijeme.Pretpostavljam da je to tvoje djelo?«Trebao mi je trenutak da shvatim da se obraća meni. Do tog trenutka,nekako sam se nadala da me možda nije ni primijetila. To mi se činilo

42

jedino objašnjenje za to što nije počela urlati na njih da maknu buntovnukrvnu kurvu. Bio je to šok. Njezin glas čak nije bio ni optužujući. Bio je...impresioniran.»P-pa, nije, Vaša Visosti«, rekla sam. Moja pokornost bila je daleko odmojeg ponašanja prošli put. »Adrian je sam to odlučio.«Tako mi svega, Tatiana se smijuljila.»Vrlo diplomatski. Trebalo bi te dati u političare.«Nathanu se nije svidjelo što je pažnja usmjerena na mene. Ni ja nisam bilasigurna sviđa li mi se to, bilo napola ugodno ili ne.»S Priscillom imaš poslovni sastanak? Ili samo prijateljsku večeru?«Tatiana je maknula pogled s mene.»Oboje. Između obitelji su se pojavile prepirke. Nije još javno, ali jepočelo curiti. Bune se u vezi sa sigurnosti. Neki su spremni sada započetis treningom. Drugi se pitaju mogu li čuvari bez sna.« Okrenula je očima.»I to su još blagi prijedlozi.«Nema sumnje. Ovaj je posjet postao zanimljiviji.»Nadam se da ćeš ušutkati one koji žele postati vojska«, gunđao jeNathan. »To da se mi borimo skupa s čuvarima je apsurdno.«»Ono što je apsurdno,« rekla je Tatiana, »jest postojanje sukoba međuplemićkim klasama. To je ono što ja želim ušutkati.« Ton njezina glasapostao je uzvišen, kraljevski. »Mi smo vođe među morojima. Moramo bitiuzor. Moramo biti ujedinjeni kako bismo preživjeli.«Pažljivo sam je proučavala. Što je to značilo? Nije se izjasnila ni za niprotiv Nathanova stava o tome trebaju li se moroji boriti. Spomenula jesamo uspostavu mira među svojima. Ali, kako? Je li njezina metoda bilapodupiranje novog pokreta ili njegovo zaustavljanje? Sigurnost je svimapostala ogromna briga nakon napada i na nju je palo da pronađe rješenje.»Meni zvuči prilično teško«, rekao je Adrian glumeći da je zaboravio naozbiljnost stvari. »Budeš li kasnije željela cigaretu, napravit ću iznimku.«»Zadovoljit ću se time da sutra dođeš u posjet, baš kao što i pristoji«, suhoje rekla. »Cigarete ostavi doma.« Pogledala je njegovu praznu čašu. »Kaoi ostale stvari.«U pogledu joj se pojavio bljesak čelične odlučnosti i, iako se otopio istombrzinom kojom se pojavio, skoro sam osjetila olakšanje. Evo ledeneTatiane kakvu poznajem.Salutirao je.»Primljeno na znanje.«Tatiana je nama ostalima uputila kratak pogled.»Želim vam ugodan ostatak večeri«, bio je njezin jedini pozdrav.Ponovno smo naklonili, a onda je krenula prema izlazu. Dok je kretala,

43

čula sam metež i mrmljanje. Shvatila sam da je imala pratnju koju jeostavila u hodniku prije nego što je došla pozdraviti Adriana. Nakon togavečera je bila tiha. Tatianin posjet nekako nas je zapanjio. Bar nisam višetrebala slušati kako se prepiru Adrian i njegov otac. Daniella je uglavnomodržavala ono malo razgovora sro nam je bilo preostalo, pokušavajući seraspitivati o mojim interesima, i tada sam shvatila da tijekom Tatianinakratkog posjeta nije rekla niti riječ. Daniella je vjenčanjem ušla u obiteljIvaškov i pitala sam se je li kraljicu smatrala zastrašujućom.Kada je došlo vrijeme našeg odlaska, Daniella je bila sva nasmijana, dokse Nathan povukao u radnu sobu.»Moraš češće dolaziti«, rekla je Adrianu pogladivši ga po kosi unatočnjegovu protivljenju. »Rose, i ti si uvijek dobrodošla.«»Hvala«, zaprepašteno sam rekla.Nastavila sam proučavati njezino lice ne bih li otkrila da laže, ali mislimda nije lagala. To nije imalo smisla. Moroji nisu odobravali duge veze sdhampirima. Posebno ne plemićki moroji. A plemićki moroji u rodu skraljicom osobito nisu to odobravali, barem koliko su prošla iskustva topokazivala.Adrian je uzdahnuo.»Možda ako njega ne bude. Oh, prokletstvo. To me podsjetilo. Prošli putkada sam bio ovdje ostavio sam kaput, želio sam prebrzo otići.«»Imaš oko cirka pedeset kaputa«, primijetila sam.»Pitaj Torrie«, rekla je Daniella. »Ona će znati gdje je.«Adrian je otišao potražiti domaćicu ostavivši me sa svojom majkom.Trebala sam voditi pristojan, neobavezan razgovor, ali je moja znatiželjapobijedila.»Večera je bila uistinu odlična«, iskreno sam joj rekla. »I nadam se daovo nećete krivo protumačiti... ali mislim... pa, izgleda da vi nemate ništaprotiv toga da smo Adrian i ja zajedno.«Jasno je kimnula.»I nemam.«»I...« dobro, morala sam reći. »Tat… kraljica Tatiana, isto se činilo da jenjoj to O. K.«»I jest.«Pokušala sam zadržati vilicu da doslovno ne tresne u pod.»Ali... hoću reći, kada sam zadnji put s njom razgovarala, bila je uistinuljuta. Stalno je ponavljala da nikada neće dopustiti da budemo zajedno ubudućnosti ili da se vjenčamo ili bilo što slično.« Ulagivala sam joj seprisjećajući se Adrianove šale. »Pretpostavljala sam da Vi mislite isto.

44

Lord Ivaškov misli. Ne želite stvarno da vaš sin bude zauvijek sdhampiricom.«Daniellin osmijeh bio je ljubazan, ali malo ukrivljen.»Planiraš li ti biti s njim zauvijek? Planiraš li se ti za njega udati i smiritise?«Pitanje me uhvatilo potpuno nespremnu.»Ja.... ne... mislim, bez uvrede Adrianu. Samo nisam nikada planirala...«»Uopće se smiriti?« Mudro je kimnula. »Tako sam i mislila. Vjeruj mi,znam da se Adrian šalio. Svi odmah brzaju sa zaključcima o nečemu štose još nije ni dogodilo. Čula sam za tebe, Rose, svi su čuli za tebe. I divimti se. I na temelju onog što sam čula pretpostavljam da nisi tip koji će seodreći posla čuvarice kako bi postala kućanica.«»U pravu ste«, priznala sam.»Onda ne vidim u čemu je problem. Oboje ste još mladi. Imate se pravozabavljati i sada raditi što želite, ali ja, ti i ja, znamo da, čak i budeš li seviđala s Adrianom ostatak života, nećeš se udati i smiriti. I to nema veze sonim što govori Nathan ili netko drugi. Takav je svijet. Ti si takva osoba.Vidim to u tvojim očima. I Tatiana je to shvatila i zato je popustila. Ti setrebaš tamo vani boriti i to je ono što ćeš i učiniti. Naravno, ako uistinuželiš biti čuvarica.«»Želim.«Zurila sam u nju u čudu. Njezin stav bio je nevjerojatan. Ona je prvaplemkinja koja nije isprva poludjela i pobješnjela zbog spoja moroja idhampira. Kada bi ostali dijelili njezino mišljenje, olakšali bi tako mnogeživote. I bila je u pravu. Nije bilo važno ono što misli Nathan.Ne bi bilo važno ni da je ovdje Dimitri.Poanta je u tome da Adrian i ja nećemo biti zajedno do kraja života jer ćuja uvijek biti čuvarica na dužnosti i neću se odmarati kao on. Bilo jeoslobađajuće to shvatiti... no ipak me malo i rastužilo.Vidjela sam iza nje kako se Adrian približava hodnikom. Daniella senagnula naprijed stišavši glas. U njezinu glasu bilo je sjetnog prizvukadok je govorila tonom zabrinute majke.»Ali, Rose? Iako se ja slažem da vas dvoje budete zajedno i sretni, molimte, pokušaj inu ne slomiti srce prejako kada za to dođe vrijeme.«

45

Četvrto poglavlje

Odlučila sam da je najbolje ne spominjati Adrianu razgovor s njegovommajkom. Nisam trebala psihičke moći kako bih osjetila njegovoizmiješano raspoloženje dok smo hodali natrag prema gostinjskimkućama. Otac mu je išao na živce, ali majčino prihvaćanje ga jeoraspoložilo. Nisam to htjela pokvariti dajući Adrianu do znanja kakonjegova majka odobrava našu vezu samo zato što misli da je toprivremena zabava.»Znači, ideš s Lissom?« pitao je kad smo došli do moje sobe.»Aha, sorry. Znaš, ženske spike.«A pod ženskim spikama mislila sam na provaljivanje.Činilo se da je Adrian malo razočaran, ali sam znala da nam ne zavidi naprijateljstvu. Lagano se nasmiješio i omotao ruke oko mog strukanaginjući se kako bi me poljubio. Naše usne su se spojile i obuzela meona toplina koja me uvijek iznenađivala. Odvojili smo se nakon nekolikoslatkih trenutaka, ali njegov je pogled govorio da mu to nije bilo lako.»Vidimo se kasnije«, rekla sam. Još jednom me kratko poljubio i krenuoprema svojoj sobi.Odmah sam potražila Lissu koja je bila u svojoj sobi. Koncentrirano jezurila u srebrnu žlicu, a kroz našu vezu mogla sam osjetiti njezinunamjeru. Pokušavala ju je napuniti pomoću kompulzije duha, tako da serazveseli svatko tko bi je držao. Pitala sam se je li ju namijenila sebi ili jeto samo slučajni eksperiment. Nisam istraživala njezin um kako bih todoznala.»Žlica?« veselo sam upitala.Slegnula je ramenima i spustila je.»Ej, pa nije baš lako doći do srebra. Moram uzeti što god mogu.«»Dobro, poslužit će za vesele večere.«Nasmijala se i stavila noge na stolić od ebanovine koji je stajao u srediniboravka njezina malog apartmana. Svaki put kada bih ga vidjela,podsjetio bi me na sjajni crni namještaj koji sam imala u vlastitomapartmanu dok sam bila u zatvoru u Rusiji. Borila sam se protiv Dimitrijakolcem napravljenim od noge stolca koji je bio u sličnom stilu kao ovajstolić.»Kad smo kod toga... kakva je bila tvoja večera?«»Nije bila tako loša kao što sam zamišljala«, priznala sam. »Ipak, nisamprije shvaćala kakav je kreten Adrianov tata. Njegova mama je pakpoprilično cool. Ne stvara probleme u vezi s našom vezom.«

46

»Da, upoznala sam je. Draga je... iako nisam mislila da je toliko draga daprihvati skandaloznu vezu. Pretpostavljam da se Njezino KraljevskoVisočanstvo nije pojavilo?« Lissa se zezala, stoga ju je moj odgovoroborio s nogu.»Jest, i... nije bilo grozno.«»Molim? Jesi rekla nije?«»Znam, znam. Bilo je tako ludo. Bio je to stvarno kratak posjet Adrianu iponašala se kao da je to što sam ja tamo normalna stvar.« Nije mi se daloprekapati po politici Tatianina pogleda na treniranje moroja za borbu.»Naravno, tko zna što bi se dogodilo da je ostala? Možda bi se pretvorilau onu staru sebe. U tom slučaju trebao bi mi cijeli set magičnog srebrnogposuđa, kako bi me zaustavio da je ne napadnem nožem.«Lissa je uzdahnula.»Rose, ne možeš se tako šaliti.«Nacerila sam se.»Ja kažem ono što se ti bojiš reći.« Na to se nasmiješila.»Prošlo je dugo vremena otkada to nisam čula«, nježno je rekla.Zbog mog puta u Rusiju naše je prijateljstvo malo napuklo, a to jezavršilo mojom spoznajom koliko mi puno zapravo znači.Ostatak vremena smo se družile pričajući o Adrianu i ostalim tračevima.Laknulo mi je što više nije neraspoložena zbog Christiana, ali kako je danprolazio, njezina tjeskoba zbog naše neizbježne misije s Mijom je rasla.»Sve će biti u redu«, rekla sam joj kada je došlo vrijeme.Krenule smo natrag preko ukrašenih dvorskih površina, u udobnimtrapericama i majicama kratkih rukava. Lijepo je biti oslobođen odškolskog policijskog sata, ali s druge strane, nisam se baš osjećalaskrivenom vani na jakom suncu.»Ovo će biti lako.«Lissa me ošinula pogledom, ali nije ništa rekla. Čuvari su bili zaštitna silanašeg svijeta, a ovo je bio njihov stožer. Provaliti u njega bit će sve osimlako.Ipak, kada smo stigli do Mije, ona je izgledala odlučno i njezin stav meohrabrio, kao i to što je bila obučena u crno. Istina je da joj to neće punokoristiti na suncu, ali tako ovo izgleda više legitimno. Umirala sam odznatiželje da saznam što je bilo s Christianom, kao i Lissa. Ali opet, bilaje to jedna od onih tema koju je bolje ostaviti netaknutom.Ipak, Mia nam je objasnila svoj plan i ja sam iskreno vjerovala da je imaooko šezdeset pet posto šanse da bude uspješan. Lissi je bilo nelagodnozbog njezine uloge zbog toga što je uključivala kompulziju, ali bila jetimski igrač te je pristala. Još jednom prošle smo sve u detalje i zatim se

47

uputile prema zgradi u kojoj su se nalazile čuvarske operacije. Već samjednom bila tamo, i to kada me Dimitri poveo sa sobom kako bih vidjelaViktora u pritvoru koji je graničio s čuvarskim stožerom. Prije toga nisamnikada provela toliko vremena u glavnom uredu i, kao što je Miapredvidjela, u ovo doba dana nije bilo puno osoblja.Kada smo ušle, našle smo se kod recepcije koja je izgledala kao i svakadruga u bilo kojem administrativnom uredu. Za stolom, predkompjuterom, sjedio je strogi čuvar. Oko njega su bili ormarići puniregistratora i razni spisi. U ovo doba noći vjerojatno nije imao puno posla,ali je očito bio u stanju visoke pripravnosti. Iza njega bila su vrata koja sumi privukla pažnju. Mia je rekla da su ta vrata prolaz koji vodi svimčuvarskim tajnama, njihovim podacima i glavnim uredima, kao i uprostorije s nadzorom pomoću kojeg se nadgledaju visokorizična područjadvora.Strog ili ne, čuvar se lagano nasmiješio Miji.»Zar nije malo kasno za tebe? Nisi došla na poduku ili?«Odvratila mu je smiješkom. Vjerojatno je to bio jedan od čuvara s kojimse sprijateljila tijekom vremena koje je provela na dvoru.»Ne, sa mnom su moji prijatelji pa sam ih htjela malo provesti okolo.«Kada je pogledao mene i Lissu, podigao je obrvu. Lagano je kimnuo uznak potvrde.»Princezo Dragomir. Čuvarice Hathaway.«Očito se pročulo o nama. Ovo je bilo prvi put da su mi se obratiliizgovorivši moju novu titulu. To me malo prenerazilo, i zbog toga samosjećala laganu grižnju savjesti što sam izdala grupu čiji sam član tekpostala.»Ovo je Don«, objasnila je Mia. »Done, princeza te želi zamoliti zauslugu.« Značajno je pogledala Lissu.Lissa je duboko udahnula i ja sam kroz našu vezu osjetila magijukompulzije dok je koncentrirano gledala u njega.»Done«, rekla je čvrsto, »daj nam ključeve i šifre od arhive koja je dolje,a zatim se pobrini da ugasiš kamere na tom dijelu.«Namrštio se.»Zašto bih ja...« Ali, dok su njezine oči hvatale njegov pogled, vidjelasam kako ga obuzima kompulzija. Crte njegova lica omekšale su i postalesuglasne i ja sam odahnula s olakšanjem. Mnogi su bili dovoljno jaki dase odupru kompulziji, posebno onoj koja je dolazila od običnih moroja.Lissa je bila puno jača zbog duha iako nikad ne znaš hoće li netkopopustiti.

48

»Naravno«, rekao je ustajući. Otvorio je ladicu stola i predao Miji snopključeva koje je ona odmah dala meni. »Šifra je 4312578.« Zapamtila samje te nas je pozvao kroz svemoćna vrata. Iza njih hodnici su se dijelili usvim smjerovima. Pokazao je na onaj desno od nas. »Tamo dolje. Nakraju skrenite lijevo, spustite se po stepenicama dva puta i prođite krozvrata na desnoj strani.«Mia me pogledala kako bi se uvjerila da sam sve zapamtila. Kimnula sami ponovno se okrenula prema njemu.»Sada se pobrini da su sigurnosne kamere isključene.«»Odvedi nas«, čvrsto je rekla Lissa.Don se nije mogao oduprijeti njezinoj naredbi. Mia i Lissa su ga slijedileostavljajući me samu. Ovaj dio plana ticao se mene i požurila sam nizhodnik. Sada je u zgradi bilo malo osoblja, ali još sam uvijek moglanaletjeti na nekoga i ne bih imala kompulziju koja bi mi pomogla da seizvučem.Donove upute bile su točne, ali bez obzira na to, nisam bila spremna kadasam ukucala šifru i ušla u trezor. Kroz ogromnu halu protezali su seredovi i redovi puni ladica. Nisam im vidjela kraj. Ladice su bilenaslagane u visinu, a blijedo fluorescentno svjetlo i jeziva tišina svemu sudale sablastan osjećaj kao da je mjesto opsjednuto. Sve čuvarskeinformacije prije digitalnog doba. Samo je Bog znao koliko daleko sežu uprošlost. U dane srednjovjekovne Europe? Odjednom sam se uplašila ipočela se pitati mogu li to uopće izvesti.Prišla sam prvom redu sa svoje lijeve strane i laknulo mi je kada samvidjela da je označen. Pisalo je AA1. Ispod je pisalo AA2 i tako dalje. Oh,bože. Samo slovo A zauzima nekoliko redova. Bila sam zahvalna što jebilo jednostavno organizirano po abecedi i shvaćala sam zašto ti redoviidu u beskonačnost. Trebala sam proći pored više od tri četvrtine njihkako bih došla do T. I tek kada sam došla do TA27, pronašla sam spis ozatvoru Tarasov.Bila sam zadihana. Fascikl je bio debeo, pun svakojakih dokumenata. Bilesu tu stranice ispisane poviješću zatvora i sustavom seljenja, kao i nacrtiza svaku lokaciju. Nisam mogla vjerovati. Tako mnogo informacija... ališto mi treba? Što će mi biti korisno? Odgovor je stigao brzo: sve.Zatvorila sam ladicu i stavila fascikl pod ruku. O. K. Vrijeme je dazbrišem.Okrenula sam se i lagano cupkala prema izlazu. Sada kada sam imala štomi je trebalo, morala sam brzo pobjeći. Gotovo sam stigla do izlaza, kadsam začula lagan klik i vrata su se otvorila. Smrzla sam se kad je ušaonepoznati dhampir. Očito zapanjen i on se skamenio, što sam protumačila

49

kao mali blagoslov što me nije istog trena pritisnuo uza zid i počeoispitivati.»Ti si Rose Hathaway«, rekao je. Dragi bože. Je 1' postojao netko tko nijeznao tko sam?Bila sam napeta jer nisam znala što očekivati, ali sam progovo¬rila kao daje naš susret logična stvar.»Tako se čini. Tko si ti?«»Mikhail Tanner«, rekao je još uvijek zbunjeno. »Što radiš ovdje?«»Došla sam po zadatku«, rekla sam živahno. Pokazala sam na fascikl.»Čuvar koji je ovdje na dužnosti trebao je nešto.«»Lažeš«, rekao je. »Ja sam čuvar na dužnosti u arhivu. Da je netko neštotrebao, poslali bi mene.«Oh, sranje. Kao, najbolji planovi ne propadaju. Ipak, dok sam tako stajala,na pamet mi je pala čudna misao. Po izgledu mi uopće nije bio poznat:kovrčava smeđa kosa, prosječna visina, kasne dvadesete. Zapravo,prilično zgodan. Ali, po imenu... nešto s njegovim imenom...»Gospođica Karp«, prošaptala sam. »Ti si taj... ti si bio u vezi sgospođicom Karp.«Ukočio se i oprezno je suzio svoje plave oči.»Što ti znaš o tome?«Progutala sam knedlu. Ono što sam napravila, ili pokušala napravitiDimitriju, nije bio prvi slučaj.»Volio si je. Otišao si kako bi je ubio... nakon što je pretvorena...«Gospođica Karp je prije nekoliko godina bila naša profesorica. Bila jekorisnik duha i posljedice su je tjerale u ludilo. Napravila je jedino što jemogla kako bi se spasila od ludila: postala je strigoj. Mikhail, njezinljubavnik, učinio je ono jedino što je znao kako bi je oslobodio tog zlogstanja: potražio ju je kako bi je ubio. Shvatila sam da stojim licem u lice sherojem ljubavne priče koja je dramatična kao i moja vlastita.»Ali je nikada nisi pronašao«, nježno sam rekla. »Je 1' tako?«Dugo nije odgovorio, a njegove oči su me detaljno prosuđivale. Pitala samse o čemu razmišlja. Njoj? Vlastitoj boli? Ili proučava mene.»Ne«, konačno je rekao. »Morao sam prestati. Čuvari su me više trebali.«Govorio je smireno, kontrolirano poput svih izvrsnih čuvara, ali unjegovim očima vidjela sam tugu, tugu koju sam i više nego razumjela.Oklijevala sam prije nego što sam ugrabila jedinu priliku da me ne uhvatei da ne završim u zatvorskoj ćeliji.»Znam... znam da imaš potpuno pravo izvući me odavde i prijaviti.Trebao bi. To je ono što ti je dužnost, ono što bih i ja napravila. Ali, stvar

50

je u tome da...« Ponovno sam kimnula prema fasciklu. »Dakle, ja zapravopokušavam napraviti ono što si ti htio. Pokušavam nekoga spasiti.«I dalje je šutio. Vjerojatno je mogao naslutiti na koga sam mislila ipretpostaviti da je »spasiti« značilo »ubiti«. Ako je znao tko sam, znao je itko mi je bio mentor. Samo je nekolicina znala za moju ljubavnu vezu sDimitrijem, ali to da mi je do njega bilo stalo, logičan je zaključak.»Znaš, to je uzaludno«, napokon je rekao Mikhail. Ovaj put mu je glaslagano podrhtavao. »Pokušao sam... silno sam je pokušavao pronaći. Ali,kada žele nestati... kada ne žele biti pronađeni...« Odmahnuo je glavom.»Ne možemo ništa učiniti. Razumijem zašto to želiš napraviti. Vjeruj mi,razumijem. Ali, nemoguće je. Nikada ga nećeš pronaći ako on to ne želi.«Razmišljala sam o tome koliko mogu reći Mikhailu, koliko bih uopćetrebala. Zapravo sam shvatila da, ako postoji itko na svijetu tko razumijeto kroz što prolazim, to je on. Osim toga, nije da sam imala drugih opcija.»Stvar je u tome da mislim da ga mogu pronaći«, polako sam rekla.»Traži me.«»Molim?« podigle su mu se obrve. »Kako znaš?«»Zato što mi on, ovaj, šalje pisma o tome.«Odmah mu se vratio onaj izgled neustrašivog vojnika.»Ako to znaš, ako ga možeš pronaći... trebala bi skupiti snage i ubiti ga.«Klonula sam kada je izrekao zadnje riječi i bojala sam se reakcije na mojesljedeće riječi.»Bi li mi vjerovao kada bih ti rekla da postoji način da ga spasim?«»Misliš tako da ga uništiš.«Odmahnula sam glavom.»Ne... mislim da ga stvarno spasim. Način da ga vratim u prvobitnostanje.«»Ne«, ukočeno je rekao Mikhail. »To je nemoguće.«»Možda i nije. Znam nekoga tko je to napravio, vratio strigoja u život.«O. K., to je bila mala laž. Zapravo i ne poznam tu osobu, ali namjeravamdoći do znati-nekog-tko-zna-nekog...»To je nemoguće«, ponovio je. »Strigoji su mrtvi. Besmrtni. Nemarazlike.«»Što ako postoji način?« rekla sam. »Što ako se to može napraviti? Štoako gđica Karp, ako Šonja, može ponovno postati morojka? Što akoponovno možete biti zajedno?« To bi značilo da bi ponovno bila luda, alito je tehnikalija za kasnije.Činilo mi se da je prošla vječnost prije nego što je odgovorio i mojatjeskoba je rasla. Lissa nije mogla vršiti kompulziju zauvijek, a rekla samMiji da ću biti brza. Ako se brzo ne vratim, sve će propasti. Ipak,

51

promatrajući ga kako razmišlja, vidjela sam kolebanje. Nakon tolikovremena, još uvijek je volio Šonju.»Ako je to što govoriš istina, a ne vjerujem, onda idem s tobom.«Opa, ne. To nije u planu.»Ne možeš«, brzo sam rekla. »Već imam raspoređenu ekipu.« Još jednamala laž. »Ako još koga dodam, mogla bih sve pokvariti. Neću tonapraviti sama«, rekla sam i isključila ono što sam mislila da će mu bitisljedeći argument. »Ako mi stvarno želiš pomoći, stvarno želiš priliku daje vratiš, moraš me pustiti.«»To može biti istina«, ponovio je. Ali, u njegovu glasu čula sam sumnju iiskoristila je.»Možeš li riskirati?«Još tišine. Sada sam se počela znojiti. Mikhail je na trenutak zatvorio oči iduboko udahnuo. Zatim se pomaknuo u stranu i pokazao prema vratima.»Idi.«Skoro sam pala od olakšanja i odmah zgrabila kvaku.»Hvala ti. Puno ti hvala.«»Mogao bih nastradati zbog ovoga«, ozbiljno je rekao. »I još uvijekmislim da to nije moguće.«»Ali se nadaš da jest.« Nije mi trebao odgovoriti kako bih znala da sam upravu. Otvorila sam vrata, ali prije nego što sam izašla, zastala sam ipogledala ga. Ovaj put nije krio tugu i bol na licu. »Ako to misliš... akoželiš pomoći... možda ćeš na neki način i moći.«Otkrio mi se još jedan dio slagalice, još jedan način na koji bismo ovomogli izvesti. Objasnila sam mu što trebam od njega i bila samiznenađena kako je brzo pristao. Shvatila sam da je stvarno sličan meni.Oboje smo znali da je ideja o vraćanju strigoja nemoguća... ali ipak smotako, tako jako željeli vjerovati da se to može napraviti.Nakon toga sam se sama uspela stepenicama. Don nije bio za svojimstolom i pitala sam se što je Mia s njim napravila. Nisam pokušavalasaznati i umjesto toga krenula sam van prema malom dvorištu gdje smo sedogovorile sastati. Mia i Lissa čekale su i nestrpljivo koračale. Kako višenisam bila uznemirena, otvorila sam se vezi i osjetila Lissin nemir.»Hvala bogu«, rekla je kad me ugledala. »Mislile smo da su te uhvatili.«»Pa... to je duga priča.« S time se nisam htjela zamarati. »Imam ono štotrebam. I... zapravo, imam puno više. Mislim da to možemo učiniti.«Mia mi je uputila pogled koji je bio oboje: i iskosa i sjetan.»Stvarno bih željela znati što ste naumile.«Krenule smo, a ja sam odmahnula glavom.»Ne«, odgovorila sam. »Nisam sigurna da to želiš.«

52

Peto poglavlje

Odlučila sam da je najbolje da, nakon što se vratimo u Lissinu sobu,ostanemo dugo budne i proučavamo dokumente. Kada sam joj ispričalasvoj susret s Mikhailom, koji nisam spomenula Miji, njezini osjećajipostali su potpuno zbrkani. Prva joj je reakcija bila iznenađenje, ali bilo jetu i drugih osjećaja. Strah zbog problema u koje sam mogla upasti. Maloromantike zbog toga što smo oboje, i Mikhail i ja, spremni učiniti za onekoje volimo. Pitanje je bi li ona učinila isto da je Christian u toj situaciji.Odmah je odlučila da bi; njezina ljubav je još uvijek bila toliko jaka.Zatim je sama sebi rekla da je za njega nije briga, što bi me strašnoiživciralo da nisam bila toliko zaokupljena drugim mislima.»Što nije u redu?« pitala je.Uznemireno sam naglas uzdahnula dok sam čitala njezine misli, a da tonisam ni primijetila. Nisam htjela da sazna kako sam joj kopala po glavi,stoga sam joj pokazala papire koji su bili rašireni na krevetu.»Samo pokušavam skužiti ovo.« To nije ni bilo daleko od istine.Raspored zatvora bio je zamršen. Ćelije su zauzimale dva kata i bile sumalene, samo jedan zatvorenik po svakoj. U papirima nije pisalo zašto, alito je bilo očito. To se slagalo s onim što je rekao Abe, da čuvajukriminalce kako ne bi postali strigoji. Da sam ja zatvorena godinama,razumjela bih kako mogu doći u kušnju da puknem i ubijem cimera kakobih postala strigoj i pobjegla. Ćelije su također smještene u samom centrugrađevine, okružene su čuvarima, uredima, »prostorijama za vježbanje«,kuhinjom i sobom za hranitelje. Dokumenti su sadržavali i smjenu straže,kao i raspored hranjenja. Na hranjenje su navodno išli u pratnji, jedan pojedan, praćeni jakim osiguranjem i bilo im je dopušteno popiti samokratak mlaz krvi. Ponovno, kako bi zatvorenici bili slabi i kako bi ihspriječili u tome da postanu strigoji.Sve su to bile korisne informacije, ali bilo je teško vjerovati da su jošaktualne s obzirom na to da su ovi papiri stari pet godina. Postojala jevelika vjerojatnost da sada zatvor ima novu nadzornu opremu. Jedinipodaci na koje možemo računati jesu lokacija zatvora i docrt zgrade.»Kako napreduje tvoja vještina izrađivanja amajlija?« pitala sam Lissu.Iako nije mogla pretočiti toliko iscjeliteljskog duha u moj prsten kao ženapo imenu Oksana koju sam poznavala, primijetila sam da se moja tamompobuđena narav malo smirila. Lissa je napravila jedan prsten i Adrianuiako nisam sa sigurnošću mogla tvrditi da mu je on pomogao kontroliratiporoke u posljednje vrijeme, poroke kojima se inače odavao kako bikontrolirao duh.

53

Slegnula je ramenima i izvalila se na leđa. Ispunila ju je iscrpljenost, ali setrudila ostati budna radi mene.»Ide mi sve bolje. Voljela bih da mogu upoznati Oksanu.«»Možda jednog dana«, neodređeno sam rekla. Mislim da Oksana nikadane bi napustila Sibir. Pobjegla je sa svojim čuvarom i htjela je da se o njojništa više ne zna. Osim toga, nakon svojih muka ne želim da i Lissa idetamo. »Jesi li uspjela staviti unutra nešto osim iscjeljenja?« Trenutakkasnije sama sam odgovorila na svoje pitanje. »Ah, da. Žlica.«Lissa je napravila grimasu koja se pretvorila u zijevanje.»Mislim da nije baš dobro ispalo.«»Hmm.«»Hmm?«Ponovno sam pogledala nacrte.»Razmišljam o tome kako bi nam puno pomogla da to izvedemo kad biuspjela napraviti još nekoliko kompulzivnih amajlija. Moramo natjeratiljude da vide ono što mi želimo da vide.«Pogotovo ako je Viktor, čije kompulzivne moći nisu ni blizu njezinih,uspio upotrijebiti privjesak s magijom požude, ona bi mogla napraviti onošto meni treba. Samo treba više vježbati. Razumjela je osnovni postupak,ali je imala problema s trajanjem željenih efekata. Jedini problem u vezi stim što tražim od nje da to čini jest to što je tjeram da više koristi duh.Čak i ako se posljedice ne pokažu odmah, vjerojatno će se vratiti iprogoniti je u budućnosti.Znatiželjno me pogledala, ali kada sam vidjela kako opet zijeva, rekla samjoj da ne brine. Objasnit ću joj sutra. Nije se bunila i, nakon kratkogzagrljaja, svaka je otišla u svoj krevet. Nećemo se puno naspavati, alitrebamo iskoristiti koliko god vremena možemo. Sutra je veliki dan.Kada sam išla na suđenje Viktoru, nosila sam varijaciju službene crno-bijele odjeće. U normalnim situacijama čuvari su nosili običnu odjeću.No, za svečane događaje željeli su da izgledamo uredno i profesionalno.Jutro nakon našeg hrabrog provaljivanja prvi sam put doživjela istinskiosjećaj čuvarske mode. Na Viktorovu suđenju nosila sam rabljenu odjeću,ali sada sam imala službenu čuvarsku odjeću, skrojenu po mojimmjerama: crne hlače ravnog kroja, bijelu košulju i crni sakoić koji mi jesavršeno pristajao. On sigurno nije zamišljen kako bi izgledao seksi, alinačin na koji mi je obgrlio struk i bokove učinio je dobro mom tijelu. Bilasam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu i, nakon nekoliko minutarazmišljanja, kosu sam podigla u jednostavno spletenu punđu pa su sejasno vidjele sve moje oznake molnija. Koža je još uvijek bila maloiziritirana, ali bar nisam više imala zavoj. Izgledala sam jako...

54

profesionalno. Sjetila sam se Sydney. Ona je bila čovjek, alkemičarkakoja je radila s morojima i dhampirima kako bi spriječila ostatak svijetada dozna za postojanje vampira. Svojim pravim smislom za modu uvijekje izgledala kao da je spremna za poslovni sastanak. Stalno sam joj htjelaposlati aktovku za Božić.Ako je ikad bilo pravo vrijeme za pokazivanje, onda je to bilo danas.Nakon ispita i diplome ovo je bio sljedeći veliki korak u postajanjučuvarom. Radilo se o svečanom ručku kojem će prisustvovati svi novidiplomanti. Tamo će biti moroji koji dobivaju svoje nove čuvare, s nadomda će procijeniti kandidate. Do sada su naši rezultati iz škole i s ispita većbili objavljeni i ovo je bila prilika da nas moroji upoznaju i daju ponudeza željenog čuvara. Naravno, većina će gostiju biti plemići, ali bit će inekolicina drugih važnih moroja.Stvarno se nisam htjela isticati kako bi me dopala neka otmjena obitelj.Jedina osoba koju sam željela čuvati bila je Lissa. Ipak, morala samostaviti dobar dojam. Trebala sam im dati do znanja da sam ja ta koja bitrebala biti s njom.Zajedno smo otišle u kraljevsku dvoranu za bal. To je bilo jedino mjestodovoljno veliko da primi ovoliki broj ljudi jer nisu tu bili samo oni koji sudiplomirali na Sv. Vladimiru. Sve američke škole poslale su svoje regrutei na trenutak mi se zavrtjelo od crno-bijelog mora. Poneke boje, plemićiodjeveni u najbolju odjeću, malo su oživljavale paletu. Oko nas se činiloda zidovi sjaje zbog freski u vodenim bojama. Lissa nije obukla haljinu zabal, ali je izgledala vrlo lijepo u plavozelenoj haljini od svile koja pratiliniju tijela.Plemići koji su još tijekom odgoja bili naučeni na druženja kružili suokolo, ali moji kolege su se nelagodno kretali. Nikome to nije smetalo.Naš posao nije bio tražiti druge; mi ćemo biti oni kojima će se prilaziti.Diplomci su nosili metalne pločice s imenima ugraviranima u njih. Nanjima nije pisalo POZDRAV, ZOVEM SE... Te pločice su nasidentificirale, tako da su nam plemići mogli prići i ispitivati nas.Nisam očekivala da će sa mnom razgovarati itko osim mojih prijatelja,tako da smo Lissa i ja krenule ravno prema bifeu i zauzele tihi kut kakobismo mljackale dok jedemo kanapee i kavijar. Dobro, Lissa je jelakavijar. Mene je previše podsjećao na Rusiju.Adrian nas je, naravno, prvi potražio. Uputila sam mu nakrivljensmiješak.»Što ti radiš ovdje? Znaš da nisi podoban da dobiješ čuvara.«

55

Bez konkretnih planova za budućnost, pretpostavljalo se da će Adrianjednostavno živjeti na dvoru. Zbog toga mu nije trebala vanjska zaštita,iako bi se sigurno kvalificirao kad bi odlučio ići u svijet.»Istina, ali nikako nisam mogao propustiti zabavu«, rekao je. U ruci jedržao čašu šampanjca i pitala sam se je li oslabilo djelovanje Lissinaprstena. Jasno da povremeno piće nije kraj svijeta, a i njegova je pisanaponuda u tom dijelu bila neodredena. Najviše sam željela da se drži daljeod pušenja. »Je li ti već prišlo brdo ljudi punih nade?«Odmahnula sam glavom.»Pa, tko bi želio nemarnu Rose Hathaway? Onu koja odlazi bezupozorenja kako bi radila po svome?«»Mnogi«, rekao je. »Ja sigurno želim. Rasturila si u borbi i, sjeti se, svimisle da si pošla u ubilački pohod na strigoje. Neki smatraju da je tvojaluda osobnost i te kako vrijedna.«»U pravu je«, iznenada je rekao glas. Podigla sam pogled i vidjela TashuOzeru kako stoji blizu nas s laganim osmijehom na licu. Usprkos njezinojunakaženosti smatrala sam da izgleda prekrasno, plemićkije no ikad.Duga sjajna crna kosa, odjevena u mornarski plavu suknju i čipkani top.Imala je na sebi nakit i obukla je visoke pete, u čemu je sigurno nikadanisam vidjela. Bila sam sretna što je vidim; nisam znala da je stigla nadvor. Na pamet mi je pala čudna misao.»Jesu li ti konačno dopustili da imaš čuvara?«Plemići su se dobro znali tiho, pristojno kloniti onih koji su u nemilosti.Obitelji Ozera ukinuli su mogućnost dodjeljivanja čuvara, kao neku vrstukazne za ono što su napravili Christianovi roditelji. Totalna nepravda.Ozere su zaslužili ista prava kao i bilo koja druga plemićka obitelj.Kimnula je.»Mislim da se nadaju kako će me time ušutkati pa više neću htjeti da semoroji bore zajedno s dhampirima. Neka vrsta mita.«»Na to si sigurno pala.«»Ma kakvi. Ako ništa drugo, bar će mi dati nekoga s kim mogu vježbati.«Njezin osmijeh lagano je izblijedio i pogledala nas je nesigurno. »Nadamse da se nećeš uvrijediti... ali, Rose, predala sam zahtjev za tebe.«Lissa i ja smo se zapanjeno pogledale.»Oh.« Nisam znala što drugo reći.»Nadam se da će te dodijeliti Lissi«, brzo je dodala Tasha. Vidjelo se dajoj je neugodno. »Ali, kraljica je poprilično čvrsta u svojim odlukama.Ako je tako...«»U redu je«, rekla sam. »Ako ne budem mogla biti s Lissom, onda ćuradije biti s tobom.« To je bila istina. Više od ičega na svijetu htjela sam

56

biti s Lissom, ali ako nas odvoje, onda će mi u svakom slučaju biti bolje sTashom nego s nekim snobovskim plemićem. Jasno, bila sam popriličnosigurna kako su moji izgledi da me dodijele njoj jednako slabi kao i to dame dodijele Lissi. Oni koji su se ljutili na mene zbog toga što sampobjegla sigurno će se svojski potruditi da me stave u najneugodnijumoguću situaciju. Čak i ako su joj odobrili čuvara, imala sam osjećaj daim ispunjavanje Tashinih želja neće biti prioritet. Moja budućnost je jošuvijek veliki upitnik.»Ej«, poviknuo je Adrian uvrijeđen zbog toga što ga nisam spomenulakao svoj drugi izbor. Pogledala sam ga i odmahnula glavom.»Dobro, znaš da će me ionako dodijeliti ženi. Osim toga, moraš neštonapraviti sa svojim životom da zaslužiš čuvara.«Rekla sam to u šali, ali malo mrgođenja nagnalo me da pomislim kakosam ga zapravo povrijedila. U međuvremenu je Tashi, izgleda, laknulo.»Drago mi je što ti ne smeta. U međuvremenu učinit ću sve što mogukako bih pomogla vama dvjema.« Okrenula je očima. »Nije da se mojemišljenje uopće uvažava.«Činilo se besmislenim spomenuti moju sumnju u to da će me dodijelitiTashi. Umjesto toga, počela sam joj zahvaljivati na ponudi, a onda nam sepridružio još jedan posjetitelj: Daniella Ivaškov.»Adriane«, nježno je rekla lagano se smiješeći, »ne možeš Rose i Vasilisuimati samo za sebe.« Okrenula se prema Lissi i meni. »Kraljica vas obježeli vidjeti.«Divno. Obje smo ustale, ali Adrian je i dalje sjedio ne pokazujući željuvidjeti tetu. Očito, kao i Tasha. Vidjevši je, Daniella joj je kratko,pristojno kimnula.»Lady Ozera.«Nakon toga je otišla pretpostavljajući da ćemo je slijediti. Ironično je tošto se činilo kako me Daniella želi prihvatiti, a i dalje ima ono tipičnohladno držanje prema Ozerama, s predrasudama. Mislim da je to bilagranica njezine ljubaznosti.Tasha je pak odavno postala imuna na ovakav tretman.»Uživajte«, rekla je. Pogledala je Adriana. »Još šampanjca?«»Lady Ozera«, rekao je značajno, »Vi i ja smo dvije glave koje istomisle.«Oklijevala sam prije nego što sam krenula s Lissom ususret Tatiani.Odmah sam primijetila divnu Tashinu pojavu, ali tek sada sam opazila jošnešto. »Je 1' sav ovaj nakit od srebra?« upitala sam.Odsutno je dotakla svoju ogrlicu. Prste su joj krasila tri prstena.

57

»Da«, zbunjeno je rekla. »Zašto?«»Ovo će zvučati malo čudno... ustvari, možda i neće u usporedbi s mojomuobičajenom čudnovatošću. Ali, možemo li mi, ovaj, posuditi sve to?«Lissa me ošinula pogledom pogađajući moje motive. Trebale smo višeamajlija, a nedostajalo nam je srebra. Tasha je podigla obrve, ali poputvećine mojih prijatelja imala je odličnu sposobnost nošenja s čudnimidejama.»Naravno«, rekla je. »Ali, je 1' vam mogu to dati kasnije? Ne bih bašhtjela skidati svoj nakit usred zabave.«»Nema problema.«»Poslat ću ga u tvoju sobu.«Nakon što smo to dogovorili, Lissa i ja krenule smo prema Tatiani koja jebila okružena obožavateljima i ulizicama. Daniella se sigurno zabunilakada je rekla da nas Tatiana želi vidjeti obje. Još uvijek mi je u glavi bilapoprilično živa slika susreta kada se derala na mene, a večera kodIvaškova nije me zavarala pa da pomislim da smo kraljica i ja odjednomnajbolje prijateljice.Ipak, začudo, kada je ugledala Lissu i mene, lice joj se razvuklo uosmijeh.»Vasilisa. I Rosemarie.« Pozvala nas je bliže i grupa se udaljila.Prišla sam joj s Lissom koračajući s oklijevanjem. Hoće li urlati na menepred svim ovim ljudima? Izgleda da ne. Uvijek je tu bilo nepoznatihplemića i Tatiana je prvo svima predstavila Lissu. Svi su bili znatiželjni uvezi princeze Dragomir. Kraljica je zatim predstavila i mene iako se nijetrudila hvaliti me kao Lissu. Ipak, nevjerojatno je bilo i to priznanje.»Vasilisa«, rekla je Tatiana kad je završila s formalnostima. »Razmišljalasam o tome da uskoro posjetiš Lehigh. Dogovoreno je da ideš tamo,recimo, za tjedan i pol. Smatrali smo da bi to bila lijepa gesta za tvojrođendan. Serena i Grant će te pratiti, naravno, a poslat ću i nekolikodrugih.«Serena i Grant bili su čuvari koji su zamijenili Dimitrija i mene u uloziLissinih budućih čuvara. Jasno je da će oni ići s njom. Zatim je Tatianarekla nešto što me zapanjilo više od svega.»Rose, i ti možeš ići ako želiš. Vasilisa bi to teško proslavila bez tebe.«Lissa se oraspoložila. Sveučilište Lehigh. Mamac koji ju je naveo daprihvati živjeti na dvoru. Lissa je zaslužila sva priznanja koja je mogladobiti i kraljica joj je dala priliku. Mogućnost odlaska tamo ispunilo ju jenestrpljivošću i uzbuđenjem, posebno zbog toga što je mogla proslavitisvoj osamnaesti rođendan tamo sa mnom. To je bilo dovoljno da jojskrene misli od Viktora i Christiana, a to je nešto govorilo.

58

»Hvala Vam, Vaše Visočanstvo. To je sjajno.«Znala sam kako je postojala velika mogućnost da ne budemo ovdje uvrijeme tog posjeta, ako moj plan s Viktorom uspije. Ipak, nisam željelapokvariti Lissinu sreću, a i teško da bih to spomenula u kraljevskomdruštvu. Bila sam na neki način iznenađena što sam uopće pozvana.Nakon objave poziva, kraljica mi ništa više nije rekla i nastavila jerazgovarati s ostalima oko sebe. Ipak, bila je ugodna barem dok mi seobraćala, prema njezinim mjerilima, kao i one večeri kod Ivaškovih.Ne draga u stilu najbolje frendice, ali sigurno ne i luda u stilu bijesnekuje. Možda je Daniella bila u pravu.Uslijedilo je još ljubaznosti dok su svi čavrljali i trudili se impresioniratikraljicu te je uskoro postalo jasno kako mene više ne trebaju. Dok sampromatrala društvo oko sebe, ugledala sam nekog s kim trebamrazgovarati i ponizno sam se udaljila imajući na umu da se Lissa možebraniti sama.»Eddie«, zazvala sam dolazeći na drugu stranu dvorane. »Konačno sam.«Eddie Castile, moj dugogodišnji prijatelj, nasmiješio se kada me ugledao.I on je također bio dhampir, visok, dugog, uskog lica koje je još uvijekimalo sladak, dječački izgled. Za promjenu je ukrotio svoju kosu bojepijeska. Lissa se nekoć nadala da ćemo Eddie i ja postati par, ali bili smostrogo samo prijatelji. Njegov najbolji prijatelj bio je Mason; sladak dečkokoji je bio lud za mnom, a ubili su ga strigoji. Nakon njegove smrti, Eddiei ja smo usvojili zaštitnički stav jedno prema drugome. Kasnije, tijekomnapada strigoja na Sv. Vladimir, bio je otet i njegova iskustva su gaučinila ozbiljnim i odlučnim čuvarom, ponekad i malo previše ozbiljnim.Željela sam da se više zabavlja i veselilo me što vidim bljesak sreće unjegovim očima boje lješnjaka.»Mislim da te svaki plemić u ovoj prostoriji želi podmititi«, zezala samga. Nije to bila samo šala. Tijekom zabave držala sam ga na oku i stalnoje netko bio s njim. Grozne stvari koje je preživio mogle su ga uplašiti, alisu se dobro odrazile na njegove vještine. Imao je super ocjene i rezultateispita. Najvažnije od svega, nije imao moju bezobraznu reputaciju. Bio jedobra prilika.»Nekako tako izgleda.« Smijao se. »Nisam to baš očekivao.«»Tako si skroman. Najtraženiji si u ovoj prostoriji.«»Ne, u usporedbi s tobom.«»Aha. Kao što se može i vidjeti po broju onih koji stoje u redu kako bi samnom razgovarali. Koliko ja znam, zasad me želi jedino Tasha Ozera. Ijasno, Lissa.«Lice mu se naboralo.

59

»Moglo je biti i gore.«»I bit će gore. Nema šanse da dobijem ijednu od njih.«Šutjeli smo i ispunila me tjeskoba. Došla sam Eddieja zamoliti za uslugu isada mi se to više nije činilo kao dobra ideja. Eddie je bio nadomakblistave karijere. Bio je odan prijatelj i bila sam sigurna da bi mi pomogaou mome naumu... ali odjednom nisam mislila da ga to mogu pitati. Ipak,kao i Mia, Eddie je dobro zapažao.»Rose, što nije u redu?« Njegov glas bio je zabrinut, javio se onajzaštitnički stav. Odmahnula sam glavom. Nisam mogla.»Ništa.«»Rose«, rekao je prijeteći.Maknula sam pogled zbog toga što nisam mogla sresti njegov.»Nije važno. Stvarno.« Pronaći ću drugi način, nekog drugog.Na moje iznenađenje, krenuo je rukom prema mome licu, dodirnuo mibradu i podigao mi glavu gore. Njegov pogled uhvatio je moj i više ganisam mogla izbjeći.»Što trebaš?«Dugo sam vremena zurila u njega. Bila sam tako sebična riskirajući životei ugled prijatelja do kojih mi je stalo. Da Christian i Lissa nisu posvađani,molila bih i njega za pomoć. Ipak, još mi je jedino Eddie preostao.»Trebam nešto... nešto poprilično ekstremno.«Lice mu je i dalje bilo ozbiljno, ali usne su mu se razvukle u iskrivljenosmijeh.»Rose, sve što ti radiš je ekstremno.«»Ne kao ovo. Ovo je... pa, to je nešto što ti može sve upropastiti. Možešimati velike probleme. Ne mogu ti to napraviti.« Osmijeh je nestao.»Nema veze«, rekao je neustrašivo. »Ako me trebaš, tu sam. Bez obzirana sve.«»Ne znaš o čemu se radi.«»Vjerujem ti.«»To je protuzakonito. Čak izdajnički.«To ga je malo iznenadilo, ali je i dalje bio odlučan.»Što god trebaš. Nije me briga. Čuvam ti leđa.«Dva puta sam Eddieju spasila život i znala sam da je mislio ono što jerekao. Osjećao je da mi duguje. Išao bi kamo god bih mu rekla da ide, nezbog ljubavi, već zbog prijateljstva i odanosti.»Protuzakonito je«, ponovila sam. »Trebao bi se iskrasti s dvora... noćas. Ine znam kada bismo se vratili.«Bilo je u potpunosti moguće da se nećemo vratiti. Iskrsne li okršaj sazatvorskim čuvarima... pa, moglo bi se dogoditi da poduzmu smrtonosne

60

mjere kako bi izvršili svoju dužnost. Za to su svih nas trenirali. Međutim,nisam mogla izvesti taj upad s Lissinom kompulzijom sama. Trebala samjoš jednog borca koji bi mi čuvao leđa.»Samo mi reci kad.«I to je bilo sve. Nisam mu iznijela cijeli nacrt našeg plana, ali sam muotkrila mjesto večerašnjeg sastanka i rekla sam mu što treba ponijeti.Ništa nije pitao. Rekao je da će biti tamo. Upravo tada su prišli noviplemići kako bi s njim razgovarali i ja sam ga ostavila znajući da će sepojaviti. Bilo mi je teško, ali sam stavila na stranu svoju krivnju zbogmogućnosti da mu ugrozim budućnost.Kada su se kasnije te noći stvari počele odvijati prema mome planu, Eddieje stigao kako je i obećao. I Lissa. Još jednom, noć je značila »bijeli dan«.Osjećala sam istu tjeskobu kao i onda kada smo se šunjale okolo s Mijom.Svjetlost je sve otkrivala, no ipak, većina je u ovo doba spavala. Usprkostome, Lissa, Eddie i ja kretali smo se po dvorskim površinama tajnovitokoliko god smo mogli. Sastali smo se s Mikhailom u ograđenom dijeluprostora gdje su bila svakojaka garažirana vozila. Garaže su bile velike imetalne zgrade industrijskog izgleda, smještene na rubu dvora, i nikogdrugog nije bilo vani.Ušli smo u garažu koju je spomenuo sinoć i odahnula sam kada samvidjela da nema nikog osim nas. Pregledao nas je svih troje i izgledaoiznenađen mojim »udarnim timom«, ali nije ništa pitao i nije nam se opetpokušao pridružiti. Još se više krivnje uzburkalo u meni. Ovdje je bio jošnetko tko je riskirao svoju budućnost radi mene.»Bit će usko«, razmišljao je.Prisilila sam se na osmijeh.»Svi smo prijatelji.«Mikhail se nije nasmijao mojoj šali, nego je otvorio prdjažnik crnogDodge Chargera. Nije se šalio kad je rekao da će biti usko. Šteta što je bionoviji. Stariji model bio bi veći, ali čuvari su imali samo vrhunske stvari.»Kada budemo dovoljno daleko, stat ću sa strane i pustiti vas van«, rekaoje.»Bit ćemo dobro«, uvjeravala sam ga. »Idemo.«Lissa, Eddie i ja uvukli smo se u prdjažnik.»O, bože«, promrmljala je Lissa. »Nadam se da nitko nijeklaustrofobičan.«Bilo je to poput loše igrice tvister. Prtljažnik je bio dovoljno velik zaodređenu vrstu prdjage, ali nije bio namijenjen za to da u njega stanu triosobe. Svi skupa smo se stisnuli i nije ostalo ništa prostora. Svi smo bilijako blizu i dodirivali smo se. Zadovoljan što smo se svi uspjeli smjestiti,

MIN@

61

Mikhail je zatvorio prdjažnik i progutao nas je mrak. Minutu kasnijepokrenuo je motor i osjetila sam kako se auto kreće.»Što misliš za koliko će stati?« pitala je Lissa. »Ili ćemo umrijeti odtrovanja ugljičnim monoksidom?«»Još nismo ni napustili dvor«, rekla sam. Uzdahnula je.Auto se odvezao i uskoro smo stali. Mikhail je vjerojatno stigao doglavnih vrata i čavrljao s čuvarom. Već mi je ranije rekao da će izmislitineki izgovor kako mora nešto obaviti i da nema razloga da brinemo jer gačuvari neće ispitivati ili pretraživati auto. Na dvoru, za razliku od prakse unašoj školi, nitko se nije brinuo oko toga hoće li se tko pokušati iskrasti.Ovdje su najveća briga bili oni koji ulaze.Prolazile su minute i već sam se počela pitati je li nastao problem. Zatimje auto ponovno krenuo i sve troje smo izdahnuli od olakšanja. Ubrzalismo i, nakon onog što se meni činilo kao kilometar i pol, auto je skrenuou stranu i stao. Prtljažnik se otvorio i svi smo izašli van. Nikada nisambila ovako zahvalna na svježem zraku. Sjela sam na suvozačevo mjestopored Mikhaila, a Lissa i Eddie su sjeli otraga. Kad smo se smjestili,Mikhail je bez riječi nastavio voziti.Uslijedilo je još nekoliko trenutaka krivnje zbog ljudi koje sam uplela uovo i zatim sam prestala o tome razmišljati. Sada je bilo prekasno zabrigu. Prestala sam osjećati i krivnju zbog Adriana. Bio bi dobar saveznik,ali u ovome nisam mogla tražiti njegovu pomoć.I tako, naslonila sam se i misli posvetila poslu koji nas je čekao.Trebat će nam otprilike sat vremena da stignemo do aerodroma, a ondanas troje nastavljamo za Aljasku.

Šesto poglavlje

»Znaš što trebamo?«Tijekom leta iz Seattlea u Fairbanks, sjedila sam između Eddieja i Lisse.Kao najniža, granično, i mozak operacije, zaglavila sam na srednjemsjedalu.»Novi plan?« pitala je Lissa.»Čudo?« pitao je Eddie.Zastala sam i pogledala ih oboje prije nego što sam odgovorila. Kad smopostali komičari?»Ne. Alat. Trebaju nam i cool uređaji mislimo li ovo izvesti.«

62

Lagano sam udarila po nacrtu zatvora koji je skoro cijelo vrijeme do sadabio u mom krilu. Mikhail nas je ostavio na malom aerodromu, satvremena udaljenom od dvora. Uhvatili smo redovni putnički let zaPhiladelphiju, odande za Seatle i onda za Fairbanks. To me podsjetilo nalude male letove koje sam morala hvatati na povratku iz Sibira u SAD. Itada sam prolazila kroz Seatle. Počela sam smatrati taj grad prolazom kojivodi u mračna mjesta.»Mislio sam da je jedini alat koji trebamo naša pamet«, razmišljao jeEddie. Možda je većini vremena bio ozbiljan u vezi čuvarskog posla, alikada je bio opušten, znao se našaliti upotrijebivši onaj svoj suhi humor.Nije da je sada u ovoj našoj misiji bio potpuno opušten, kada je znao višedetalja (ali ne i sve). Znala sam da će se, čim sletimo, odmah vratiti ustanje pripravnosti. Kada sam mu otkrila da ćemo osloboditi ViktoraDaškova, razumljivo je što je bio šokiran. Nisam mu rekla ništa oDimitriju i duhu, samo to da će oslobađanje Viktora igrati veliku ulogu uvećem dobru. Eddiejeva vjera u mene bila je toliko bezuvjetna da medržao za riječ i nije dalje zapitkivao. Pitala sam se kako će reagirati nakonšto sazna istinu.»I na kraju treba nam GPS«, rekla sam. »Na ovom imamo samokoordinate. Nemamo točne upute.«»To ne bi trebalo biti teško nabaviti«, rekla je Lissa premještajućinarukvicu iz ruke u ruku. Otvorila je svoj blok i po njemu raširila Tashinnakit. »Sigurna sam da i na Aljasci imaju modernu tehnologiju.« I ona jezauzela opušten stav usprkos tome što je iz veze zračila tjeskoba.Eddiejevo dobro raspoloženje malo je splasnulo.»Nadam se da ne misliš na pištolje ili nešto slično.«»Ne. Naravno da ne. Želimo li ovo napraviti kako treba, nitko neće niznati da smo bili tamo.«Fizički sukob bio je moguć, ali nadala sam se da ćemo izbjeći ozbiljneozlijede.Lissa je uzdahnula i predala mi narukvicu. Bila je zabrinuta jer se velikidio mog plana temeljio na njezinim čarolijama, doslovno i figurativno.»Ne znam hoće li upaliti, ali možda će ti dati više otpornosti.«Uzela sam narukvicu i stavila je oko zapešća. Nisam ništa osjetila, ali to jeionako bila rijetkost sa začaranim stvarima. Ostavila sam Adrianu porukuda smo Lissa i ja pobjegle na »žensko druženje« prije mog zaduženja injezina posjeta koledžu. Znala sam da će biti povrijeđen. Uvažavao ježenska druženja, ali povrijedit će ga to što nije pozvan da s nama provedeodvažne praznike, ako je uopće povjerovao da se o tome radilo. Do sadame vjerojatno upoznao dovoljno dobro kako bi znao da se iza svakog mog

63

djela krije skriveni motiv. Ja sam se nadala da će tu priču proširiti međudvorskim službenicima kada primijete naš nestanak. Ionako ćemo imatiproblema, ali divlji vikend bolje zvuči od posjeta zatvoru. A, iskreno,može li biti gore što se tiče moje situacije? Jedina mana bila je ta što bime Adrian mogao posjetiti u snovima i postavljati mi pitanja o čemu jezapravo riječ. Bila je to još jedna zanimljiva, i ponekad dosadna,mogućnost koju je pružao duh. Lissa nije naučila šetati po snovima, ali jeznala grube osnove. Između toga i kompulzije pokušala je začaratinarukvicu kako bi blokirala Adriana kad poslije zaspim.Avion je počeo slijetati u Fairbanks i pogledala sam kroz prozor premavisokim borovima i protegnutim zelenim površinama. U Lissinim mislimasam pročitala kako je ipak očekivala da će vidjeti glečere i nanose snijegaiako je znala da je ovdje ljeto. Nakon Sibira naučila sam prihvaćatiregionalne stereotipe. Moja najveća briga bilo je sunce. Napustili smodvor usred dana i, kako nas je put odveo na zapad, promjena vremenskezone značila je da je sunce ostalo s nama. Sada, iako je bilo skoro devetnavečer, nebo je bilo jasno, sunčano i plavo zahvaljujući tome što smo senalazili na sjevernoj zemljopisnoj širini.Izgledalo je poput velikog sigurnosnog pokrivača. Lissi i Eddieju nisamspomenula to da je Dimitri vjerojatno imao svoje špijune posvuda. U Sv.Vladimiru bila sam nedodirljiva kao i na dvoru, ali njegova su pismajamčila da će me čekati kada dospijem van tih granica. Nisam znala kolikije opseg njegove logistike, ali ljudi koji promatraju dvor tijekom dana nebi me iznenadili. Iako sam izašla skrivena u prtljažniku, postojala jevelika mogućnost da je Dimitri već bio u potjeri. Ipak, ista svjetlost kojaje čuvala zatvorenike i nas će držati na sigurnom. Jedva će biti nekolikosati noći kada se moramo čuvati, ali ako ovo izvedemo dovoljno brzo,izaći ćemo iz Aljaske začas. Naravno, to možda i neće biti tako dobro.Izgubit ćemo sunce.Nakon što smo sletjeli i poželjeli iznajmiti auto, naletjeli smo na prvukomplikaciju. Eddie i ja smo imali osamnaest, ali ni jedna rent a carkompanija nije iznajmljivala aute tako mladim osobama. Nakon što su nasodbili treći put, razljutila sam se. Tko bi pomislio da ćemo kasniti zbognečeg tako glupog? Konačno, na četvrtom mjestu, žena nam jeoklijevajući rekla da postoji neki tip kilometar i pol od aerodroma, koji binam vjerojatno rentao auto kad bismo mu dali dovoljno novaca.Hodali smo i vrijeme je bilo ugodno, ali primijetila sam da je suncepočelo smetati Lissi dok smo se približavali svom odredištu.Bud, iz kompanije Bud's Rental Cars, nije se činio toliko ljigav kolikosam očekivala i stvarno nam je iznajmio auto nakon što smo izvadili

64

dovoljno love. Otamo smo otišli u skroman motel, uzeli sobu i još jednomponovili plan.Sve naše informacije ukazivale su na to da zatvor radi prema vampirskomrasporedu, što je značilo da su u ovo doba dana bili aktivni. Naš je planbio ostati u hotelu do sljedećeg dana kada pada morojska »noć« te prijetoga uhvatiti malo sna. To je dalo Lissi još malo vremena za njezineamajlije. Našu sobu bilo je lako obraniti.Moje spavanje prošlo je bez Adriana i na tome sam bila zahvalna te je toujedno značilo ili da je prihvatio žensko putovanje ili da se nije mogaonositi s magijom Lissine narukvice. Ujutro smo na brzinu nabavili krafneza doručak i pojeli ih mutnih očiju. Malo nas je morilo to što trenutnonismo živjeli prema vampirskom rasporedu.Ipak, šećer nam je pomogao da se malo podignemo te smo Eddie i jaostavili Lissu i krenuli u izvidnicu. U sportskoj trgovini, koja nam je bilausput, kupili smo GPS koji sam željela i nekoliko drugih stvari. GPS smoupotrijebili na zabačenim seoskim cestama koje su izgledale kao da nevode nikuda. Kada je GPS tvrdio da smo oko kilometar udaljeni odzatvora, stali smo sa strane na nekoj malenoj prljavoj cesti i krenulipješice preko polja visoke trave koje se protezalo ispred nas u beskraj.»Mislio sam da je na Aljasci tundra«, rekao je Eddie dok je gnječio visokestabljike. Nebo je ponovno bilo plavo i jasno, a nekoliko oblaka nijemoglo zakloniti sunce. Krenula sam u laganoj jakni, ali sada sam je većsvezala oko struka jer sam se znojila. Povremeno bi zapuhao povjetaracljuljajući travu i zapuhujući moju kosu.»Izgleda da nije baš svugdje. Ili možda treba ići dublje na sjever. Oh, ej.Ovo izgleda obećavajuće.«Stali smo ispred visoke ograde od bodljikave žice s ogromnim znakom nakojem je pisaloPRIVATNO VLASNIŠTVO - ZABRANJEN ULAZ NEOVLAŠTENIMOSOBAMA.Slova su bila crvena, očito kako bi se naglasilo da to misle stvarnoozbiljno. Da se mene pita, ja bih još dodala i lubanju i prekrižene kostikako bi se stvarno prenijela poruka.Nekoliko trenutaka Eddie i ja proučavali smo ogradu i rezignirano sepogledali.»Lissa će nam iscijeliti sve ozljede koje zaradimo«, rekla samoptimistično.Penjanje po bodljikavoj ogradi nije nemoguće, ali nije nimalo zabavno.Puno mi je pomoglo što sam prebacila svoju jaknu preko žice, ali usprkostome moj je pothvat završio s nekoliko ogrebotina i zakačenom odjećom.

65

Jednom kada sam dospjela na vrh, skočila sam dolje jer mi je bilo dražetresnuti o tlo nego se ponovno spuštati po toj ogradi. Eddie je učinio istonapravivši grimasu tijekom jakog udara.Hodali smo dalje dok nismo spazili crnu liniju zgrada. Oboje smoistodobno stali i kleknuli tražeći zaklon u travi ukoliko je to bilo moguće.Zatvorski spisi koje smo imah sa sobom dali su naslutiti da imaju kamerei izvana, što je značilo da, ako se previše približimo, riskiramo da nasotkriju. Zajedno s GPS-om kupila sam dobar dalekozor i sada sam gaizvadila kako bi proučila vanjski izgled zgrade.Dalekozor je bio dobar, stvarno dobar, što bi i trebao biti s obzirom nacijenu. Detalji su se nevjerojatno dobro vidjeli. Kao i mnoge tvorevinemoroja, zgrada je bila mješavina starog i novog. Zidovi su bili odtamnosivih kamenih blokova i skoro su sasvim zamračili cijeli zatvor, akrov mu je jedva virio. Nekoliko figura koračalo je po vrhu zidova; živeoči koje motre skupa s kamerama. Mjesto je izgledalo poput tvrđave,neprobojno i nije pružalo mogućnost bijega. Zaslužilo je biti na kamenojlitici, okruženo mračnim nebom. Polje i sunce činili su se kao da ovdje nepripadaju.Dala sam dalekozor Eddieju. On je izveo vlastitu procjenu i pokazao nalijevo.»Tamo.«Škiljeći, jedva sam razaznala kamion ili terenac koji ide prema zatvoru.Otišao je iza ugla i nestao nam iz vida.»Naš jedini put unutra«, promrmljala sam prisjećajući se nacrta.Znali smo da nema šanse popeti se po zidovima niti pješice doći dovoljnoblizu, a da nas ne vide. Trebamo doslovno ušetati kroz glavna vrata i tu jeplan postao malo nepotpun.Eddie je spustio dalekozor i pogledao me namrštenog čela.»Mislio sam ono što sam rekao. To znaš. Vjerujem ti. Koji je god tvojrazlog za ovo, znam da je dobar. Ali, prije nego što počnemo s tim, jesi lisigurna da je ovo to što želiš?«Grubo sam se nasmijala.»Želim? Ne. Ali, to je ono što moramo napraviti.« Kimnuo je.»Dovoljno dobro.«Još smo neko vrijeme promatrali zatvor krećući se okolo kako bismo gavidjeli iz različitih kutova zadržavajući istu udaljenost. Scenarij je bio baškakav sam i očekivala, ali 3D slika koju smo imali svakako nam je bila odpomoći.Nakon otprilike pola sata vratili smo se u hotel. Lissa je sjedilaprekriženih nogu na jednom od kreveta i još uvijek radila na amajlijama.

66

Iz nje je dolazio osjećaj topline i zadovoljstva. Uvijek se dobro osjećalaod duha, čak i ako bi kasnije imala posljedice, i mislila je da napreduje.»Adrian me već dva puta zvao na mobitel«, rekla mi je kad smo ušli.»Ali, nisi se javila?«»Ne. Jadan dečko.«Slegnula sam ramenima.»Bolje je ovako.«Kratko smo joj prenijeli što smo vidjeli i njezino sretno raspoloženje jesplasnulo. Naš posjet učinio je stvarnijim ono što planiramo učiniti neštokasnije danas, a zbog toliko rada s duhom već je bila na rubu. Nakonnekoliko trenutaka osjetila sam kako je progutala svoj strah. Postala jeodlučna. Rekla mi je da će to napraviti i namjeravala je održati svoju riječiako je strepila svake sekunde koja ju je dovodila bliže Viktora Daškova.Slijedio je ručak, a nekoliko sati kasnije došlo je vrijeme da započnemo splanom. Za ljude je bila rana večer, što je značilo da će vampirska noćuskoro završiti. Sad ili nikad. Lissa je nervozno podijelila amajlije koje jenapravila za nas brinući se hoće li djelovati. Eddie se presvukao uformalnu crno-bijelu čuvarsku odjeću koju je nedavno dobio, dok smoLissa i ja ostale u našoj uličnoj odjeći, uz nekoliko promjena. Lissina kosabila je mišje smeđa, kao rezultat neke privremene boje koja se lako ispire.Moja kosa bila je uredno svezana ispod kovrčave crvene perike koja menelagodno podsjećala na moju majku. Sjedile smo na stražnjim sjedalimaauta dok nas je Eddie u šoferskom stilu vozio po zabačenim cestamakojima smo prolazili ranije. Za razliku od prije, sada nismo stali. Ostalismo na cesti vozeći se ravno prema zatvoru, ili, ovaj, njegovu ulazu. Doksmo se vozili, nitko nije govorio, ali se osjećalo kako u nama rastunapetost i tjeskoba.Prije nego što smo se mogli približiti vanjskom zidu, morali smo proćikroz kontrolno mjesto kojim je upravljao čuvar. Eddie je zaustavio auto ija sam se trudila izgledati smireno. Spustio je prozor i čuvar na dužnostije prišao i kleknuo kako bi bili na istoj razini.»Što tražite ovdje?«Eddie mu je pružio komad papira, pun samopouzdanja i bezbrižan kao daje ovo potpuno normalno.»Dostavljam nove hranitelje.«U fasciklu su bili razni obrasci i formulari za zatvorske posloveuključujući izvještaje i formulare za nabavu, na primjer hranitelja.Napravili smo kopiju zahtjeva za hranitelje i ispunili je.»Nisam obaviješten o dostavi«, rekao je čuvar, ne toliko sumnjičavokoliko zapanjeno. Gledao je u papire.

67

»Ovo je stari obrazac.« Eddie je kimnuo ramenima.»To su mi dali. Ja sam nov u ovome.«Čuvar se nasmiješio.»Aha, izgledaš jedva dovoljno star da bi završio školu.«Pogledao je Lissu i mene i, usprkos mojoj izvježbanoj kontroli, postalasam napeta. Kada nas je proučavao, čuvar se mrštio. Lissa mi je dalaogrlicu, a ona je uzela prsten, a oba su predmeta bila začarana laganomkompulzijom koja nas je drugima predstavljala kao ljude. Bilo bi lakšekada bi njezina žrtva nosila amajliju koja bi ih prisiljavala na to da mislekako vide ljude, ali to je bilo nemoguće. Na ovaj način je magija teža.Škiljio je, skoro kao da nas promatra kroz maglu. Ako amajlije savršenorade, ne bi nas trebao drugi put pogledati. Izgleda da su imale neke mane.Mijenjale su našu pojavu, ali očito ne tako čisto kako smo se nadale. Zbogtoga smo i mijenjale izgled kose: ako izostane iluzija da smo ljudi, jošuvijek bismo imale nekakvu zaštitu identiteta. Lissa se pripremala zadirektnu kompulziju iako smo se nadale da to neće biti potrebno baš sasvakom osobom na koju naiđemo.Nekoliko trenutaka kasnije čuvar se okrenuo od nas očito zaključivši dasmo ipak ljudi. Izdahnula sam i opustila šaku. Nisam ni shvaćala da ihdržim stisnute.»Pričekaj malo i prijavit ću ovo«, rekao je Eddieju.Čuvar se odmaknuo i podignuo slušalicu u svojoj kućici. Eddie nas jepogledao.»Za sada sve O. K.?«»Osim starog obrasca«, gunđala sam.»Nema šanse saznati djeluje li moja amajlija?« pitao je Eddie.Lissa mu je dala jedan od Tashinih prstena, začaran s ciljem da ga videtamnoputog i crne kose. Kako mu nije mijenjala rasu, magija je trebalasamo zamutiti njegovu pojavu. Poput naših ljudskih amajlija, sumnjalasam da projicira točno onakvu sliku kakvu je željela, ali je trebalapromijeniti njegov izgled dovoljno da kasnije nitko ne bi mogaoprepoznati Eddieja.Zbog svoje otpornosti prema kompulziji i saznanju da je tu amajlija kojana nas nije imala utjecaja, Lissa i ja nismo mogle reći kako je izgledaodrugima.»Sigurna sam da je u redu«, razuvjeravala ga je Lissa.Čuvar se vratio.»Rekli su da možete unutra pa će oni to srediti.«»Hvala«, rekao je Eddie uzimajući natrag papir.

68

Stav čuvara upućivao je na to da pretpostavlja da se radi oadministrativnoj pogrešci. I dalje je bio ustrajan, ali ideja da bi netkoprokrijumčario hranitelje u zatvor teško je bilo nešto što bi očekivali, ilismatrali kao rizik za osiguranje. Jadan dečko.Kada smo prišli vratima u zidinama zatvora, dočekala su nas dvojicačuvara. Nas troje smo izašli i odveli su nas u dio između zidova i samogzatvora. Dok su površine Sv. Vladimira i dvora bile bogate i ispunjenebiljkama i drvećem, zemlja je ovdje bila ukočena i usamljena. Nije biločak ni trave, samo čvrsto ugažena zemlja. Je li ovo zatvorenicima bilo»područje za vježbu«? Jesu li uopće smjeli izlaziti van? Bila samiznenađena što nisu okruženi nekakvim jarkom.Unutrašnjost zgrade bila je mrgodna kao i vanjština. Ćelije pritvora nadvoru bile su sterilne i hladne, metalne i imale su prazne zidove.Očekivala sam nešto slično. Međutim, tko god da je dizajnirao zatvorTarasov, unaprijed je odlučio odbaciti moderan izgled i umjesto toga jeoponašao tip zatvora kakav se u srednjem vijeku mogao naći uRumunjskoj. Grubi kameni zidovi su se nastavljali niz hodnik, sivi iproročanski, a zrak je bio hladan i vlažan. Bili su to teški uvjeti rada začuvare koji su ovdje zaduženi. Vjerojatno su se željeli pobrinuti da fasadabude zastrašujuća svuda, čak i tijekom ulaza zatvorenika. Prema našemnacrtu ovdje se nalazio mali dio spavaonica u kojima su živjelizaposlenici. Nadam se da su one ljepše.Dekor mračnog doba ili ne, tu i tamo prošli smo pored neke nadzornekamere dok smo se kretali hodnikom. Osiguranje ove zgrade ni u komslučaju nije bilo primitivno. Povremeno bismo čuli glasno lupanje teškihvrata, ali sve u svemu, vladala je savršena, jeziva tišina koja je bilastrašnija od vrištanja i vike.Odveli su nas u upraviteljev ured, sobu koja je još uvijek imala istusumornu arhitekturu, a ipak je bila puna uobičajenih administrativnihpomagala: stol, kompjuter itd. Izgledala je učinkovito, ništa više. Našipratioci objasnili su nam kako idemo asistentu upravitelja zbog toga što jeupravitelj još u krevetu. Jasno. Podređenog je zapala noćna smjena.Nadala sam se da to znači da je umoran i da slabije zapaža. Možda i ne.To se rijetko događalo čuvarima, bez obzira na njihove dužnosti.»Theo Marx«, rekao je asistent upravitelja rukujući se s Eddijem. Bio jedhampir, ne mnogo stariji od nas, i pitala sam se je li nedavno došaoovdje.»Larry Brown«, odgovorio je Eddie. Smislili smo mu dosadno ime, onokoje se ne ističe i upotrijebili smo ga u obrascu.

69

Theo se nije obratio Lissi i meni, ali nas je pogledao istim zbunjenimpogledom kao i prvi tip, dok je iluzija čarolije pokušavala izvesti obmanu.Slijedilo je još jedno odugovlačenje, ali ponovno smo se provukle. Theoje svoju pažnju usmjerio natrag na Eddia i uzeo od njega obrazac.»Ovaj je drugačiji nego inače«, rekao je.»Nemam pojma«, rekao je Eddie ispričavajući se. »Ovo mi je prvi put.«Theo je uzdahnuo i pogledao na sat.»Upravitelj će biti na dužnosti za nekoliko sati. Mislim da ćemo moratipričekati dok ne stigne kako bismo vidjeli o čemu se radi. Sommerfieldobično radi kako treba.«U zemlji je bilo nekoliko morojskih ustanova koje su skupljale hranitelje,one na rubu ljudskog društva koji bi se zadovoljili s provođenjem ostatkaživota pod utjecajem vampirskih endorfina, i raspoređivale ih.Sommerfield je bila jedna takva ustanova, smještena u Kansas Cityju.»Nisam ja jedina nova osoba koju su dobili«, rekao je Eddie. »Možda senetko zabunio.«»Tipično«, obrecnuo se Theo. »Pa, dobro, možete sjesti i čekati. Mogudonijeti kavu ako želiš.«»Kada ćemo ići na hranjenje?« odjednom sam upitala upotrijebivši sanjivii najplačljiviji glas koji sam mogla. »Prošlo je puno vremena.«Lissa me slijedila.»Rekli su da ćemo moći čim dođemo ovdje.«Eddie je okrenuo očima na ono što je bilo tipično ponašanje hranitelja.»Ovakve su cijelo vrijeme.«»Mogu zamisliti«, rekao je Theo. »Hm. Hranitelji.« Vrata njegova uredabila su djelomično odškrinuta i viknuo je prema van. »Ej, Wes? Možešdoći?«Jedan od čuvara iz pratnje je provirio glavom.»Da?« Theo je mahnuo prema nama.»Odvedi ove dvije dolje u prostorije za hranjenje, tako da nas ne izlude.Ako je netko budan, neka koristi njih.«Wes je kimnuo i pozvao nas van. Eddie i ja smo izmijenili najkraćimogući pogled. Njegovo lice nije ništa otkrivalo, ali sam znala da jenervozan. Sada je naš posao bio dovesti Viktora i nije mu bilo drago štonas šalje u lavlji brlog.Dok smo ulazili dublje u zatvor, Wes nas je proveo kroz puno vrata ikontrolnih točaka osiguranja. Shvatila sam da ću kroz svaki nivoosiguranja kroz koji sam ušla morati ponovno i pobjeći. Prema nacrtuprostorije za hranjenje su na suprotnoj strani zatvora. Pretpostavljala samda ćemo ići nekim okolnim putem, no išli smo kroz centar zgrade, gdje su

70

smješteni zatvorenici. Zahvaljujući proučavanju nacrta, bila sam upoznatas tlocrtom, ali Lissa nije shvatila kojim putem idemo dok nismo naišli naupozoravajući natpis:UPOZORENJE - SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA(KRIMINAL).Mislila sam da je to čudan izbor riječi. Zar nisu svi ovdje bili kriminalci?Ovaj odjel su blokirala teška dvostruka vrata te je Wes upotrijebio oboje; ielektronsku šifru i fizički ključ kako bi otvorio ta vrata. Lissin korak nijese promijenio, ali sam osjetila kako u njoj raste tjeskoba dok smo ulazili uuski koridor s redovima ćelija prekrivenim rešetkama. Ni ja se nisamosjećala ništa bolje, ali Wes, još uvijek na oprezu, nije pokazao nikakveznakove straha. Shvaćala sam da je to tako zbog toga što je stalno ulazio uovaj odjel. Poznavao je njegovo osiguranje. Zatvorenici možda i jesu biliopasni, ali prolaženje pored njih za njega je bila rutina.Ipak, kad sam pogledala u unutrašnjost ćelije, skoro mi je stalo srce. Maliodjeljci su bili mračni i sumorni kao i sve drago, samo s osnovnimnamještajem. Nasreću, većina zatvorenika je spavala. Ipak ih je nekolikopromatralo dok smo prolazili. Nitko od njih nije ništa rekao, ali tišina jebila još strasnija. Neki moroji ovdje izgledali su poput običnih prolaznikakoje srećeš na ulici i pitala sam se što su to mogli učiniti da završe ovdje.Njihova su lica bila tužna, lišena svake nade. Pogledala sam još jednom ishvatila da nisu svi zatvorenici moroji; bili su to dhampiri. Bilo je tologično, ali me zaskočilo nespremnu. Među pripadnicima moje vlastiterase također ima kriminalaca koje treba zbrinuti.Ipak, nisu se svi zatvorenici činili dobroćudnima. Drugi su izgledali kaoda definitivno pripadaju u Tarasov. Bilo je zlobe u njima, zlokobanosjećaj kada su svoj pogled prikovali na nas i nisu popuštali. Temeljito suproučavali svaki detalj na nama iako ne bih znala reći iz kojeg razloga.Jesu li tražili nešto što bi im omogućilo bijeg? Jesu li mogli vidjeti kroznašu fasadu? Ili su jednostavno bili gladni? Nisam znala odgovor, ali sambila zahvalna na tihim čuvarima koji su stupali kroz hodnik. Također sambila zahvalna što nisam vidjela Viktora i pretpostavila sam da živi unekom drugom hodniku. Nismo mogli riskirati da nas odmah prepozna.Konačno smo izašli iz zatvoreničkog koridora kroz još jedan setdvostrukih vrata i došli do prostorija za hranjenje. I taj je dio izgledao kaosrednjevjekovne tamnice, ali morali su zadržati imidž zbog zatvorenika.Ostavimo li uređenje na stranu, prostorija za hranjenje bila je slična onimau Sv. Vladimiru, jedino što je bila manja. Nekoliko kabina nudilo jeumjerenu privatnost i moroj koji se, izgleda, dosađivao za stolom je čitaoknjigu, ali je izgledao spreman za spavanje. U prostoriji je bio samo jedan

71

hranitelj; neurednog izgleda, čovjek srednjih godina, koji je sjedio nastolcu buljeći u prazno s glupavim osmijehom na licu.Kada smo ušli, moroj se trznuo i raširile su mu se oči. Očito je da smo mumi bili najuzbudljivija stvar koja mu se noćas dogodila. Nije imao onajtrenutak dezorijentacije kad nas je pogledao; očito je imao niski otporprema kompulziji, što je bilo dobro znati.»Što je ovo?«»Dvije nove upravo su stigle«, rekao je Wes.»Ali još nije red«, rekao je moroj. »I nikada ne dobijemo ovako mlade.Uvijek nam daju stare, korištene.«»Nemoj mene pitati«, rekao je Wes nakon što je Lissi i meni pokazaostolce i krenuo prema vratima. Bilo je jasno kako smatra da je pratnjahranitelja posao ispod njegova nivoa. »Marx želi da budu ovdje dok seSullivan ne probudi. Ja pretpostavljam da će ovo na kraju ispastipogreška, ali su se žalile kako trebaju fiks.«»Krasno«, gunđao je moroj. »Pa, naš sljedeći obrok je na rasporedu zapetnaestak minuta, tako da onda Bradleyju mogu dati pauzu. I tako je vansebe, stoga neće ni primijetiti da je netko dao krv umjesto njega.«Wes je kimnuo.»Nazvat ćemo te kada ovo riješimo.«Čuvar je otišao i moroj je uzdahnuvši uzeo papir. Imala sam osjećaj da jesvima ovdje dojadio njihov posao. Mogla sam razumjeti zašto. Ovdje jebilo jadno raditi. Nikad to ne bih mogla.»Tko je na redu za petnaest minuta?« pitala sam.Moroj je u nevjerici naglo podignuo glavu. To nije bilo pitanje kakvo bipostavio hranitelj.»Što si rekla?«Lissa je ustala i uhvatila njegov pogled.»Odgovori joj na pitanje.«Njegovo lice postalo je mlitavo. Bilo ga je lako primorati.»Rudolf Kaiser.«Nitko koga smo poznavale. Što se mene tiče, mogao je biti ovdje zbogmasovnih ubojstava ili pronevjere.»Kada je na redu Viktor Daškov?« pitala je Lissa.»Za dva sata.«»Promijeni raspored. Reci njegovu čuvaru da je došlo do promjene i damora doći sada umjesto Rudolfa.«Morojeve prazne oči, sada omamljene kao i kod hranitelja Bradleyja,izgledale su kao da im je potreban trenutak kako bi to probavile.»Da«, rekao je.

72

»To je normalna pojava. Neće pobuditi sumnju.«»Neće pobuditi sumnju«, ponovio je u jednom tonu.»Učini to«, naredila mu je odlučnim glasom. »Nazovi ih, dogovori to i neskidaj pogled s mene.« Moroj je poslušao. Dok je razgovarao na telefon,predstavio se kao Northwood. Kada je spustio slušalicu, sve je bilodogovoreno. Sada smo trebale samo čekati. Moje cijelo tijelo bilo jeomotano napetošću. Theo je rekao da će upravitelj biti na dužnosti za satvremena. Do tada nitko neće postavljati pitanja. Eddie jednostavno trebaubiti vrijeme s Theom bez da podiže sumnju oko administrativnepogreške. Smiri se, Rose. Možeš ti ovo.Dok smo čekale, Lissa je primorala hranitelja Bradleyja da čvrsto zaspi.Nisam željela nikakvog svjedoka, pa čak ni drogiranog. Također samsasvim lagano okrenula kameru kako više ne bi prikazivala cijeluprostoriju. Naravno, još ćemo se morati pozabaviti s cijelim zatvorskimnadzornim sustavom prije nego što odemo, ali za sada nam nije trebalo daosoblje osiguranja ugleda ono što će se dogoditi.Upravo sam se smjestila u jednu kabinu, kada su se otvorila vrata. Lissa jenastavila sjediti blizu Northwoodova stola, tako da i dalje može održavatikompulziju nad njim. Dale smo mu upute kako ću ja biti hranitelj. Bilasam ograđena, ali pomoću Lissinih očiju vidjela sam grupu kako ulazi:dva čuvara... i Viktor Daškov.U njoj se pojavila ista bol koju je osjećala kada ga je vidjela na suđenju.Srce joj je počelo brže kucati. Tresle su joj se ruke. Jedina stvar koja ju jesmirila onda na suđenju bilo je saznanje da će Viktor biti zatvorenzauvijek i da je više neće moći povrijediti.A sada ćemo sve to promijeniti.Lissa je snažno izgurala strah iz svojih misli kako bi mogla i daljekontrolirati Northwooda. Čuvari pored Viktora bili su odlučni i spremniza akciju iako zapravo to i nisu trebali biti. Bolest koja ga je godinamamučila, ona ista koju je Lissa privremeno iscijelila, počela je ponovnodizati glavu. Manjak vježbe i svježeg zraka također je uzimao svoj danak,kao i ograničena količina krvi koju su zatvorenici smjeli dobiti. Kaoekstra mjera opreza, čuvari su ga sputali okovima i težina ga je vukladolje, zbog čega je skoro vukao noge.»Tamo«, rekao je Northvvood pokazujući na mene. »Ona.«Čuvari su poveli Viktora pored Lisse i jedva da ju je pogledao. Morala ječiniti dvostruku kompulziju: držati Northwooda pod kontrolom i usmjeritidio nje na drugu stranu kako bi se Viktoru učinila beznačajnom kad prođepored nje. Čuvari su ga posjeli na stolac pored mene i odstupili unatrag negubeći ga iz vida. Jedan od njih započeo je razgovor s Northwoodom,

73

ništa u vezi nas novih niti o našim godinama. Budem li ikada moralaponovno ovo raditi, pobrinuti ću se da Lissa učini da izgledamo starije.Sjedeći pored mene, Viktor se nagnuo naprijed i otvorio usta. Hranjenje jebilo prirodno, pokret uvijek isti, stoga teško da je morao misliti što trebaraditi. Izgledalo je kao da me i ne vidi.Osim što me zatim... vidio.Skamenio se, oči su mu se raširile. Određene karakteristike bila surasprostranjene u kraljevskim morojskim obiteljima, a svijetle, zelene očipoput žada bile su karakteristične i za Daškove i za Dragomire. Iznjegovih očiju nestao je iscrpljen i rezigniran pogled te se pojavila lukavaoštrina koja je za njega bila karakteristična, pronicljiv intelekt koji samdobro poznavala. Jezivo me podsjetilo na neke zatvorenike pored kojihsmo ranije prošli.Međutim, bio je zbunjen. Kao i kod ostalih koje smo sreli, moja amajlijamu je pomutila misli. Njegova osjetila govorila su mu da sam čovjek... paipak, iluzija nije bila savršena. Uzmimo u obzir još i činjenicu da jeViktor, kao jaki neduhovni korisnik kompulzije, bio relativno imun nanju. Stoga, baš kao što smo Eddie, Lissa i ja ostali imuni na tuđe amajlijejer smo znali svoje prave identitete, Viktor je doživio isti efekt. Njegovmozak je možda inzistirao na tome da sam čovjek, ali njegove očigovorile su mu da sam ja Rose Hathaway, čak i s perikom. I jednom kadase njegova spoznaja o tome učvrstila, iluzija o meni kao o čovjekuraspršila se.Polagan, intrigirajući osmijeh raširio se njegovim licem neukusnootkrivajući njegove očnjake.»Oho. Ovo bi mogao biti najbolji obrok koji sam ikada imao.«Njegov glas bio je jedva čujan, prekriven razgovorom ostalih.»Stavi svoje zube bilo gdje blizu mene i to će biti tvoj zadnji obrok«,promrmljala sam isto tako tihim glasom. »Ali, ako želiš dobiti ikakvušansu da izađeš odavde i ponovno vidiš svijet, napravit ćeš točno ono štoću ti reći.«Upitno me pogledao. Duboko sam udahnula bojeći se svojih sljedećihriječi.»Napadni me.«

74

Sedmo poglavlje

»Ali ne zubima«, brzo sam dodala. »Baci se na mene. Zatresi okovima.Što god možeš.«Viktor Daškov nije bio glup. Netko drugi bi oklijevao ili postavio jošpitanja. Možda nije znao točno što se događa, ali je osjetio da mu je ovoprilika za slobodu. Najvjerojatnije jedina koju će ikad imati. Bio je osobakoja je veliki dio života potrošila na usavršavanje složenih zapleta, takoda je bio profesionalac u uskakanju u njih.Podigavši ruke koliko je mogao, zamahnuo je napravivši dobra predstavuod pokušaja da me uguši lancem između svojih lisica. Kad je to učinio,vrisnula sam tako da se ledila krv. U trenu su tu bili čuvari kako bizaustavili ovog ludog zatvorenika koji je besmisleno napao jadnudjevojku. No, kad su ga krenuli obuzdati, ustala sam i napala njih. Čak ida su to očekivali, a nisu, toliko sam ih iznenadila da nisu imali vremenareagirati. Skoro sam se osjećala loše zbog toga koliko je to prema njimabilo nepravedno.Prvog sam udarila dovoljno jako da je ispustio Viktora i odletio unatragudarivši u zid blizu Lisse koja je mahnito primoravala Northwooda daostane miran i ne pozove nikoga u ovaj kaos. Drugi čuvar imao je mrvicuviše vremena za reakciju, ali je još uvijek bio spor u puštanju Viktora iokretanju prema meni. Iskoristila sam priliku i udarila prisilivši nas dvojeda se pograbimo. Bio je velik i zastrašujući i, jednom kada je shvatio dasam prijetnja, nije se suzdržavao. Udarac u rame izazvao je probadajućubol u mojoj ruci i ja sam odgovorila žustrim udarcem koljena u njegovtrbuh. U međuvremenu, njegov partner digao se na noge i krenuo premanama. Morala sam ovo brzo završiti, ne samo radi sebe, nego i zbog togašto će bez sumnje pozvati pojačanje dobiju li i najmanju priliku za to.Zgrabila sam onog bliže sebi i gurnula ga što sam mogla jače u zid,glavom. Pokleknuo je omamljen i to sam ponovila još jednom, upravokada je do mene stigao njegov partner. Taj prvi čuvar onesvijestio se isrušio na pod. Mrzila sam to činiti, ali dio mojih treninga bilo je učenjerazlikovanja između onesposobljavanja i ubijanja. Trebao bi se probuditisamo s glavoboljom. Nadala sam se tome. Ipak, drugi čuvar je krenuo unapad pa smo kružili jedan oko drugog udarajući i izbjegavajući udarce.»Ne mogu ga nokautirati!« viknula sam Lissi. »Trebamo ga. Primorajga.«Njezin je odgovor došao kroz vezu. Mogla je rabiti kompulziju na dvojeljudi istodobno, a to je zahtijevalo jako puno snage. Još nismo bili ni blizu

75

kraja ovome i nije mogla riskirati iscrpiti se tako rano. Umjesto strahasada je osjećala frustriranost.»Northwood, spavaj«, naredila je. »Sada. Na svom stolu. Iscrpljen si ispavat ćeš satima.«Krajičkom oka vidjela sam kako mu je glava pala i tupo udarila o stol.Kad završimo, svi koji ovdje rade imat će potres mozga. Zatim sam sebacila na čuvara koristeći svu svoju težinu kako bih ga usmjerila premaLissi. Progurala se u našu borbu. Iznenađeno ju je pogledao, a to je bilosve što je trebala.»Stani!«Nije reagirao brzo kao Northwood, nego je malo oklijevao. Ovaj je biootporniji.»Prestani se boriti!« ponovila je ovaj put žešće, intenzivirajući svojuvolju.Jak ili ne, nije se mogao oduprijeti tolikoj snazi duha. Ruke su mu pale sastrane i prestao se hrvati sa mnom. Koraknula sam unatrag kako bih došlado daha i poravnala periku.»Ovog će biti teško držati«, rekla mi je Lissa.»Teško pet minuta ili pet sati?«»Negdje između.«»Onda idemo. Uzmi mu ključeve od Viktorove ćelije.«Zahtijevala je ključeve od čuvara. Rekao je da su kod drugog čuvara.Naravno, istog trena sam skočila prema onesviještenom, hvala bogu,mirno je disao, i uzela ključ. Sada sam svu svoju pažnju usmjerila premaViktoru. Kada je počela borba, maknuo se u stranu i jednostavno u tišinipromatrao dok su se u njegovu poremećenom umu formirale svakakvenove mogućnosti. Približila sam se i nabacila svoju »zastrašujuću facu«dok sam podizala ključ.»Sada ću ti otključati lisice«, rekla sam mu slatkim i prijetećim glasomistodobno. »Radit ćeš točno ono što ću ti govoriti. Nećeš bježati, napadatiili na bilo koji način ometati naš plan.«»Oh? Ovih dana i ti koristiš kompulziju, Rose?« suho je upitao.»Ne trebam je.« Otključala sam okove. »Mogu te onesvijestiti lako kao iovog tipa i izvući te van. Meni je svejedno.«Teški okovi i lanci pali su na pod. Onaj lukav, samodopadan izgled ostaomu je na licu, ali ruke su mu nježno dotakle zapešća. Primijetila sam nanjima ogrebotine i ožiljke. Ti okovi nisu namijenjeni za ugodu, aliodbijala sam ga žaliti. Ponovno nas je pogledao.

76

»Kako šarmantno«, razmišljao je. »Od svih ljudi koji bi me moglipokušati spasiti nikada ne bih očekivao vas dvije... a ipak, kad seosvrnem, vi ste najsposobnije.«»Ne trebamo tvoje komentare, Hannibal«, ispalila sam. »I neupotrebljavaj riječ spasiti. Zvuči kao da si nepravedno zatvoreni heroj.«Podignuo je obrvu kao da stvarno to i misli. Umjesto da me osporava,okrenuo se prema Bradleyju koji je stvarno prespavao sve. Uzmemo li uobzir njegovo drogirano stanje, Lissina kompulzija bila je i više negodovoljna da ga svlada.»Daj mi ga«, rekao je Viktor.»Molim?« viknula sam. »Nemamo vremena za ovo!«»A ja nemam snage za što god da si imala u planu«, obrecnuo se Viktor.Nestala je ona ugodna i sveznajuća maska, a zamijenila ju je ona zlobna iočajna. »Zatočeništvo se svodi na puno više od samih rešetki, Rose.Izgladnjuju nas kako bi nas održali slabima. Hodanje do hranitelja jedinaje vježba koju radim, a i to od mene zahtijeva napor. Ako me stvarnoplaniraš izvući odavde, daj mi krvi!«Lissa je prekinula i prije nego što sam mogla odgovoriti.»Budi brz.«Zaprepašteno sam zurila u nju. Spremala sam se oduprijeti Viktoru, alikroz vezu sam osjetila njezinu neobičnu mješavinu osjećaja. Suosjećanjei... razumijevanje. O, još uvijek ga je mrzila, apsolutno. Ali isto tako jeznala kako je živjeti s ograničenom količinom krvi.Milostivo, Viktor je bio brz. Njegova usta bila su na vratu čovjeka i prijenego što je Lissa završila rečenicu. Omamljen ili ne, osjetivši zube uvratu, Bradley se probudio. Probudio se trznuvši se, ali njegovo lice jeuskoro poprimilo izraz uživanja u vampirskim endorfinima. Kratak mlazkrvi bio je sve što je Viktor trebao, ali kada su se Bradleyjeve oči počeleširiti od uzbuđenja, shvatila sam da je Viktor uzeo više od nekolikogutljaja. Skočila sam naprijed i otrgnula Viktora od rasturenog hranitelja.»Što to, do vraga, izvodiš?« vikala sam snažno tresući Viktora. To je biloono što sam željela učiniti dugo vremena. »Mislio si da ga možeš iscijeditii pretvoriti u strigoja ispred nas?«»Teško«, rekao je Viktor zgrčivši se od jačine mog stiska.»Nije to radio«, rekla je Lissa. »Samo je na trenutak izgubio kontrolu.«Viktorovo smireno ponašanje se vratilo sada kada je utažio požudu zakrvi.»Ah, Vasilisa. Uvijek puna razumijevanja.«»Nemoj nagađati«, režala je. Ošinula sam ih pogledom.

77

»Moramo ići. Sada.« Okrenula sam se prema začaranom čuvaru. »Odvedinas u sobu u kojoj se prate snimke nadzornih kamera.«Nije reagirao na mene i, uzdahnuvši, s očekivanjem sam pogledala Lissu.Ponovila je moje riječi i istog trena je krenuo iz sobe. Adrenalin mi jeskočio za vrijeme borbe i s nestrpljenjem sam čekala da sve ovo završiti ida izađemo van. Kroz vezu sam osjetila njezin nemir. Možda je obranilaViktorovu potrebu za krvlju, ali dok smo hodali, držala je najvećuudaljenost od njega koju je mogla. Počela je u cjelosti shvaćati tko je on išto mi zapravo radimo. Željela sam je utješiti, ali nije bilo vremena.Slijedili smo čuvara, Lissa je pitala kako se zove; Giovanni, kroz višehodnika i kontrolnih točaka. Vodio nas je putem koji je išao po rubuzatvora, a ne kroz ćelije. Skoro cijelo vrijeme sam držala dah, užasnuta odpomisli kako bi mogli na nekoga naletjeti. Ipak, naša sreća je potrajala inismo naišli ni na koga, vjerojatno je razlog tome bio to što smo ovo radilipred kraj noći i što nismo prolazili kroz visoko osiguranu zonu.Lissa i Mia uspjele su natjerati dvorskog čuvara da izbriše sve snimke, alitome nisam svjedočila. Sada kada nas je Giovanni uveo u zatvorskuprostoriju gdje se vršio nadzor, sekundu sam ostala bez daha. Monitori suprekrivali zid, a ispred njih su bile smještene konzole s kompliciranimgumbima i prekidačima. Kompjuteri su prekrivali sve stolove. Činilo seda ova prostorija ima moć lansiranja u svemir. Moglo se vidjeti sve uzatvoru: svaka ćelija, nekoliko hodnika, čak i upraviteljev ured u kojem jeEddie čavrljao s Theom.Ovdje su bila dva čuvara i pitala sam se jesu li nas vidjeli u hodnicima.Ali ne, bili su previše usredotočeni na nešto drugo: kameru koja je bilaokrenuta prema praznom zidu. Bila je to ona u sobi za hranjenje koju samja namjestila. Naslanjali su se naprijed i jedan je govorio kako bi trebalinekog poslati tamo da provjeri. Tada su obojica pogledali prema gore iugledali nas.»Pomogni joj svladati ih«, naredila je Lissa Giovanniju.Ponovno oklijevanje. Bilo bi nam bolje s »pomagačem« koji ima slabijuvolju, ali Lissa to nije mogla znati kada ga je odabrala.Kao i ranije, nakon nekoliko trenutaka krenuo je u akciju. Isto kao iranije, iznenađenje je pomoglo u savladavanju tih dvojice čuvara. Ja sambila stranac, istog trena su prema meni zauzeli obrambeni stav, ali ipaksam im djelovala kao čovjek. Giovanni im je bio kolega; nisu očekivali daće ih napasti.Ipak, nije ih bilo lako obuzdati. Bilo je dobro to što sam imala pomoć, aGiovanni je bio jako dobar u svom poslu. Jednog čuvara smo popriličnobrzo onesvijestili jer je Giovanni primijenio zahvat gušenja i kratko mu

78

uskratio zrak dok se nije srušio. Drugi čuvar je držao distancu i primijetilasam da mu pogled neprestano bježi prema jednom zidu. Na zidu je bioaparat za gašenje požara, prekidač za svjetlo i okrugli srebrni gumb.»To je alarm!« viknuo je Viktor upravo kada je čuvar jurnuo premanjemu. Giovanni i ja smo istodobno krenuli na njega zaustavivši ga bašprije nego što je njegova ruka mogla dotaći gumb i dozvati legiju čuvara.Udarac u glavu onesvijestio je i ovog čuvara. Sa svakom osobom kojusam sredila tijekom ovoga bijega iz zatvora, čvor krivnje i mučnineokretao mi se sve čvršće i čvršće u želucu. Čuvari su bili oni dobri, inisam mogla prestati misliti kako se borim na strani zla.Sada kada smo bili prepušteni sami sebi, Lissa je znala sljedeći korak.»Giovanni, onesposobi sve kamere i izbriši snimke zadnjih sat vremena.«Ovaj je put još više oklijevao. Navesti ga da se bori protiv svojih prijateljazahtijevalo je puno snažne kompulzije s njezine strane. Držala je kontrolu,ali iscrpljenost je rasla i postajalo je sve teže tjerati ga da sluša našenaredbe.»Učini to«, zarežao je Viktor i stao uz Lissu. Trznula se zbog njegoveblizine, ali kad se njegov pogled pridružio njezinu, Giovanni je poštovaonaredbu i počeo okretati prekidače na konzoli. Viktor nije ni približnoimao snagu kakvu je imala Lissa, ali mali mlaz njegove kompulzijepojačao je njezinu.Jedan po jedan gasili su se monitori i Giovanni je unio nekoliko naredbi ukompjuter koji je pohranjivao digitalne snimke kamera. Na konzoli susvijetlile crvene lampice za pogrešku, ali ovdje nije bilo nikoga tko bi ihpopravio.»Čak i ako ih izbriše, postoje oni koji ih mogu vratiti s hard diska«,primijetio je Viktor.»Morat ćemo riskirati«, rekla sam razdražljivo. »Reprogramiranje ili štogod nije baš na mom popisu vještina.«Viktor je okrenuo očima.»Možda, ali uništavanje sigurno jest.«Trebala mi je sekunda prije nego što sam shvatila što je želio reći, a ondami je kliknulo. Uzdahnuvši, uzela sam aparat za gašenje požara i izudaralakompjuter do kraja, sve dok nije ostala samo hrpa plastičnih i metalnihdijelova. Lissa se trznula na svaki udarac i stalno pogledavala premavratima.»Nadam se da je zvučna izolacija dobra«, promrmljala je.»Izgleda otporno«, rekla sam samopouzdano. »A sada je vrijeme dakrenemo.«

79

Lissa je naredila Giovanniu da nas vrati u ured upravitelja na početkuzatvora. Poslušao je i odveo nas natrag kroz labirint kroz koji smoprolazili ranije. Njegove šifre i iskaznica osiguranja provele su nas krozsve kontrolne točke.»Pretpostavljam da ne možeš primorati Thea da nas pusti van?« pitalasam Lissu.Usne su joj bile namrgođena crta. Odmahnula je glavom.»I ne znam koliko još mogu držati Giovannija. Nikada prije nisam nekogakoristila kao marionetu.«»U redu je«, rekla sam pokušavajući uvjeriti oboje, »skoro smo gotovi sovim.«Međutim, još nas je čekala jedna borba. Nakon što sam prebila polastrigoja u Rusiji, još uvijek sam se osjećala dobro zbog svoje snage, aliosjećaj krivnje nije me napuštao. Naletimo li na hrpu čuvara, čak ni mojasnaga neće izdržati. Izgubila sam pojam o svom položaju u nacrtu, aliispalo je da nas je Giovannijev put vodio natrag do glavnog ureda krozdio s ćelijama. Iznad glava nam je visio još jedan znakUPOZORENJE - SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA(PSIHIJATRIJA).»Psihijatrija?« začuđeno sam pitala.»Naravno«, promrmljao je Viktor. »Što misliš gdje šalju zatvorenike smentalnim problemima?«»U bolnice«, odgovorila sam i zadržala za sebe šalu kako svi kriminalciimaju mentalnih problema.»Pa, to nije uvijek...«»Stop!«Lissa ga je prekinula i naglo stala prije vrata. Mi ostali smo se skorozaletjeli u nju. Povukla se nekoliko koraka unatrag.»Što nije u redu?« pitala sam.Okrenula se prema Giovanniju.»Nađi drugi put do ureda.«»Ovo je najbrži put«, progovorio je.Lissa je polako odmahnula glavom.»Ne zanima me. Pronađi drugi gdje nećemo ni na koga naletjeti.«Namrštio se, ali njezina kompulzija je izdržala. Naglo se okrenuo i jurilismo kako bismo ga dostigli.»Što nije u redu?« ponovila sam. Lissine misli bile su previše zapletene davidim razlog njezine odluke. Napravila je grimasu.»Osjećam tamo aure duha.«»Molim?. Koliko njih?«

80

»Bar dvije. Ne znam jesu li me osjetili ili ne.«Da nije Giovannijeva brzog hodanja i žurbe, ja bih stala.»Korisnici duha...«Lissa je tako dugo tražila druge koji su poput nje. Tko bi mislio da ćemoih pronaći ovdje? Zapravo... možda smo to trebali očekivati. Znamo da sukorisnici duha plesali s ludilom. Zašto ne bi završili na ovakvom mjestu?Uzmemo li u obzir kroz kakve smo muke trebali proći kako bismo saznalinešto o zatvoru, nije čudo da su ovi korisnici duha ostali skriveni.Sumnjam da je itko tko radi ovdje znao tko su oni.Lissa i ja smo kradom izmijenile poglede. Znala sam koliko žarko želi toistražiti, ali sada nije bilo vrijeme za to. Viktor je ionako izgledao previšezainteresiran za to što smo govorile, tako da su Lissine sljedeće riječi bileu mojoj glavi: poprilično sam sigurna da bi bilo koji korisnik duha vidiokroz moje amajlije. Ne možemo riskirati da se otkrije naš stvarni opis, čaki ako ga daju oni koji su navodno ludi.Kimnula sam u znak razumijevanja i gurnula u stranu znatiželju, čak ižaljenje. Ovo ćemo provjeriti neki drugi put, recimo, sljedeći put kadodlučimo provaliti u zatvor s najboljim mogućim osiguranjem.Bez novog incidenta konačno smo stigli do upraviteljeva ureda. Iako mi jecijelo vrijeme srce divlje lupalo, mozak mi je neprestano govorio Idi! Idi!Idi! Kada je naša grupa ušla, Theo i Eddie pričali su o politici na dvoru.Eddie je odmah ustao i krenuo na Thea shvativši kako je vrijeme daidemo. Upotrijebio je zahvat gušenja uspješno kao i Giovanni ranije i bilomi je drago što netko drugi osim mene radi prljavi posao. Nažalost, prijenego što je pao, Theo je uspio glasno viknuti.Istog trenutka dvojica čuvara koja su nas ranije dopratila do ureda uletilasu u prostoriju. Eddie i ja smo skočili u borbu, a Lissa i Viktor suprimorali Giovannija da nam se pridruži. Da bi stvari postale još teže,upravo nakon što smo svladali jednog od čuvara, Giovanni je probiokompulziju i počeo se boriti protiv nas. Još gore, potrčao je prema zidu nakojem sam otkrila, prekasno, još jedan srebrni gumb. Šakom je udario ugumb i probadajući zvuk sirene napunio je zrak.»Sranje!« viknula sam.Među Lissinim vještinama nije bila fizička borba, a ni Viktor nije biopuno bolji. Ostalo je na meni i Eddieju da završimo s ovom dvojicom, imorali smo to učiniti brzo. Riješili smo se ovog drugog iz pratnje i ostalismo samo mi i Giovanni. Uspio me dobro udariti, tako da mi je glavaudarila u zid. Nije bilo dovoljno jako da bih se onesvijestila, ali vrtjelo mise i pred očima su mi plesale crne i bijele točkice. Na trenutak sam se

MIN@

81

skamenila, ali zatim se Eddie bacio na njega i Giovanni uskoro više nijebio prijetnja.Eddie me uzeo za ruku kako bi me smirio i zatim smo nas četvero odmahizjurili iz sobe. Pogledala sam unazad na onesviještena tijela ponovno semrzeći zbog toga. Ipak, nije bilo vremena za krivnju. Morali smo izaći. Zamanje od minute ovdje će biti svi zatvorski čuvari.Otrčali smo do prednjih vrata i vidjeli da su zaključana iznutra. Eddie jeopsovao i rekao nam da ga pričekamo. Otrčao je natrag do Theova ureda ivratio se s jednom karticom osiguranja, istom onakvom kakvom jeGiovanni često mahao ispred vrata. To je bilo dovoljno da izađemo te smoluđački jurili prema autu. Nagrnuli smo unutra i bilo mi je drago što jeViktor držao korak sa svima nama i što nije imao nikakvih svojihnapornih komentara.Eddie je stisnuo gas i krenuo istim putem natrag kojim smo i došli. Ja samsjedila naprijed pored njega.»Sigurno ovaj na ulazu zna za alarm«, upozorila sam. Naša prva verzijabila je da jednostavno izađemo nakon što mu kažemo da je ipak došlo dozamjene papira.»Aha«, složio se Eddie čvrstog lica. Čuvar je izašao iz kućice i počeomahati rukama.»Je I' to pištolj?« viknula sam.»Neću stati kako bismo saznali.« Eddie je snažno pritisnuo gas i, kada ječuvar shvatio da ćemo bez obzira na njega proći, skočio je u stranu.Probili smo drvenu polugu koja je blokirala cestu ostavljajući iza sebehrpu daščica.»Bud će zadržati naš polog«, rekla sam.Iza nas čula se pucnjava. Eddie je ponovno opsovao, ali kako smo seudaljavali, pucnjevi su postajali slabiji i uskoro smo bili izvan dometa.Odahnuo je.»Da su nam pogodili gume ili prozore, imali bismo puno više briga od togpologa.«»Krenut će u potjeru za nama«, rekao je Viktor sa stražnjeg sjedala.Ponovno se Lissa odmaknula od njega koliko je mogla. »Vjerojatno suveć krenuli.«»Ne misliš li da smo to pretpostavili?« obrecnula sam se. Znala sam da setrudi pomoći, ali on je zadnja osoba koju sam trenutno željela čuti. Doksam govorila, gledala sam unatrag i vidjela tamne obrise dva vozila kakoubrzavaju niz cestu za nama. Brzo su nam se približavali i nije bilo upitnohoće li terenci uskoro dostići naš mali kompaktni auto.Pogledala sam u GPS.

82

»Uskoro moramo skrenuti«, upozorila sam Eddieja iako mu nije trebaomoj savjet.Unaprijed smo isplanirali rutu za bijeg, onu koja ima jako, jako punooštrih zavoja na ovoj zabačenoj sporednoj cesti. Sreća što ih je bilo puno.Eddie je oštro skrenuo ulijevo i uskoro odmah desno. Ipak, u retrovizorusam vidjela da je naša pratnja još iza nas. Tek nakon nekoliko takvihzavoja, cesta iza nas je bila prazna.Auto je ispunila napeta tišina dok smo čekali hoće li se čuvari pojaviti izanas. Nisu. Napravili smo toliko zbunjujućih skretanja, a trebalo mi jegotovo deset minuta kako bih shvatila da smo sve ovo doista izveli.»Mislim da smo ih izgubili«, rekao je Eddie, a čuđenje u njegovu glasuodgovaralo je mojim osjećajima. Njegovo lice još je uvijek bilo naboranoi zabrinuto i čvrsto je držao volan.»Nećemo ih izgubiti dok ne odemo iz Fairbanksa«, rekla sam. »Sigurnasam da će ga pretražiti, a nije tako velik.«»Kamo idemo?« pitao je Viktor. »Ako smijem pitati.« Izvijala sam se nasjedalu kako bih ga mogla gledati u oči.»To je ono što ćeš nam ti reći. Iako teško za povjerovati, nismo napravilisve ovo samo zato što nam je nedostajalo tvoje ugodno društvo.«»To je teško za povjerovati.« Stisnula sam pogled. »Želimo pronaći tvog brata. Roberta Dorua.«Imala sam zadovoljstvo nakratko uhvatiti Viktora nespremnog.»Naravno. Ovo je nastavak zahtjeva Abea Mazura, je 1' tako? Trebao samznati da neće prihvatiti ne kao odgovor. Makar, nikad ne bih pomislio daste vi s njim bili u savezu.«Viktor očito nije znao da sam ja s Abeom zapravo u obiteljskom savezu inisam ga imala namjeru prosvijetliti.»Nevažno«, hladno sam rekla. »Tako, a sada ćeš nas odvesti do Roberta.Gdje je on?«»Rose, zaboravljaš«, zamišljeno je rekao. »Ti nisi ona koja imakompulziju.«»Ne, ali ja sam ona koja te može svezanog ostaviti na cesti i anonimnodojaviti u zatvor tvoju lokaciju.«»Kako da znam da me ionako nećeš prijaviti nakon što od mene dobiješono što želiš?« pitao je. »Nemam ti razloga vjerovati.«»U pravu si. Ja sama sebi sigurno ne bih vjerovala. Ali, ako ovo uspije,postoji mogućnost da te ipak kasnije pustimo.«Ne, zapravo ta mogućnost nije postojala.»Želiš se s tim kockati? Nikada nećeš dobiti ovakvu priliku, i ti to znaš.«

83

Viktor nije imao nikakvu oštroumnu dosjetku na ovo. Još jedan bod zamene. »Dakle«, nastavila sam, »hoćeš nas odvesti k njemu ili ne?« Iza njegovapogleda mućkale su se misli koje nisam mogla pročitati. Nema sumnje daje proučavao kako bi ovo mogao pretvoriti u svoju prednost, vjerojatnorazmišljajući o bijegu i prije nego što dodemo do Roberta. To je bilo onošto bih ja učinila.»Las Vegas«, napokon je rekao. »Moramo ići u Las Vegas.«

Osmo poglavlje

Nakon dugog zanovijetanja Abeu kako stalno idem u neka zabačena,usrana mjesta, trebala bih se veseliti mogućnosti odlaska u Grad Grijeha.Ipak, imala sam nekoliko predrasuda u vezi svog sljedećeg epskogputovanja. Kao prvo, zadnje mjesto na kojem bih očekivala pronaćipoluludog pustinjaka, bio bi Las Vegas. Iz onih malih dijelova priče kojusam čula o njemu, Robert je nestao s radara i želio biti sam. Užurbanigrad pun turista nije odgovarao tom zahtjevu. Osim toga, takvi su gradovibili idealna mjesta za strigoje. Prenapučeni. Bezbrižni. Male smetnje.Ljudi lako nestaju, posebno kada ih je većina vani noću.Dio mene bio je uvjeren u to da je ovo neki trik s Viktorove strane, ali onse zaklinjao uzduž i poprijeko da je to istina. I tako, bez drugih tragova,Las Vegas je postao naše sljedeće odredište. Ionako nismo imali punovremena za razgovor o tome znajući da će čuvari pretraživati Fairbanks.Istina je da je Lissina čarolija promijenila naš izgled, stoga će tražiti ljudetog opisa. Ipak, znali su kako izgleda Viktor i, što se prije maknemo izAljaske, to bolje.Nažalost, imali smo mali problem.»Viktor nema dokumente«, rekao je Eddie. »Ne može na avion.«To je bilo točno. Sva Viktorova imovina bila je zaplijenjena od stranezatvorskih vlasti, a uslijed onemogućavanja nadzora i borbe s hrpomčuvara, nismo imali vremena potražiti njegove osobne stvari. Lissinakompulzija bila je fenomenalna, ali je bila iscrpljena još od zatvora. Osimtoga, čuvari će sigurno nadgledati aerodrom.Naš »frend« Bud koji nam je rentao auto, ponudio nam je rješenje. Nijebio oduševljen kada je vidio da smo mu vratili auto izgreban zahvaljujućiEddiejevoj suludo hrabroj vožnji, ali dovoljno love konačno je utišalonjegovo mrmljanje zbog »iznajmljivanja auta grupi klinaca«. Viktor je biotaj koji je smislio alternativni plan i predložio ga Budu.

84

»Ima li u blizini privatni aerodrom? Možda možemo unajmiti avion?«»Naravno«, rekao je Bud. »Ali, to neće biti jeftino.«»To nije problem«, rekla sam.Bud nas je sumnjičavo pogledao.»Opljačkali ste banku ili nešto?«Ne, ali smo ponijeli dosta novca. Lissa je imala zakladu koja joj jemjesečno isplaćivala novac dok ne navrši osamnaest, a imala je i kreditnukarticu s velikim limitom. I ja sam imala kreditnu karticu koja mi je ostalanakon što sam slatkorječivo nagovorila Adriana da mi financira put uRusiju. Odrekla sam se svega ostaloga, kao što je, na primjer, ogromanračun koji mi je otvorio u banci. Međutim, bilo to u redu ili ne, odlučilasam ostaviti jednu karticu pri ruci, samo za hitne slučajeve. Ovo jesvakako bio hitan slučaj, tako da smo upotrijebili karticu kako bismoplatili dio troškova privatnog aviona. Pilot nas nije mogao odvesti skrozdo Las Vegasa, ali je mogao do Seattlea, gdje nas je mogao povezati sdrugim pilotom kojeg pozna i koji nas može odvesti do kraja. Još višelove.»I opet Seattle«, razmišljala sam baš prije nego što smo uzletjeli.U unutrašnjosti aviona bio je niz od četiri sjedala, dva na svakoj strani,koja su gledala jedna prema drugima. Ja sam sjela pored Viktora, a Eddiemu je sjeo preko puta. Mislili smo da je to najzaštićenija varijanta.»Što sa Seattleom?« zbunjeno je pitao Eddie.»Nema veze.«Mali privatni avioni nisu ni približno brzi kao veliki komercijalni, stoganam je na putu prošao veliki dio dana. Tijekom puta, nastavila samispitivati Viktora u vezi uloge njegova brata u Las Vegasu i konačno samdobila odgovor koji sam čekala. Viktor bi nam to prije ili kasnije moraoreći, ali mislim da mu je odugovlačenje pričinjalo neko sadističkozadovoljstvo.»Robert ne živi baš u Las Vegasu«, objasnio je. »Ima malu kuću, kolibu,pretpostavljam, negdje oko kanjona Red Rock, kilometrima izvan grada.«Aha. No, to je bilo više u skladu s očekivanjem. Lissa se ukočila naspomen kolibe i osjetila sam njezinu nelagodu kroz vezu. Kada ju jeViktor oteo, odveo ju je u malu kolibu u šumi i mučio je. Uputila sam jojpogled pun ohrabrenja i umirenja. U ovakvim trenucima poželim da vezafunkcionira u oba smjera kako bih joj uistinu mogla poslati utjehu.»Znači, ići ćemo tamo?« Viktor je frknuo.»Naravno da ne. Robert previše cijeni svoju privatnost. Ne bi dopustio damu stranci dođu u kuću. Ali, ako ga zamolim, on će doći u grad.«

85

Lissa me pogledala. Viktor bi nam mogao smjestiti. Ima puno onih koji gapodržavaju. Sada kada je vani, mogao bi pozvati njih umjesto Roberta.Lagano sam kimnula i ponovno poželjela da joj mogu odgovoriti krozvezu. Nismo smjeli ispuštati Viktora iz vida i dopustiti mu da obavljaikakve pozive bez nadzora. Zapravo mi je bio draži plan da se nađemo snjim u Las Vegasu. Radi naše vlastite sigurnosti od Viktorovih vjernihsljedbenika bilo bi bolje da smo u gradu nego negdje usred ničega.»Budući da sam vam bio od koristi«, rekao je Viktor, »imam pravo znatišto želite od mog brata.« Pogledao je u Lissu. »Trebaš lekcije o duhu?Sigurno si dobro istraživala kada si saznala za njega.«»Nemaš nikakva prava znati kakvi su naši planovi«, oštro sam odgovorila.»I, stvarno? Izračunaš li tko je ovdje bio najviše od koristi, mi imamototalno vođstvo na ljestvici. Nakon onoga što smo napravili u Tarasovu,moraš štošta proći da bi nas dostigao.«Jedini Viktorov odgovor bio je mali osmijeh.Dio puta odvijao se po noći, što je značilo da smo sletjeli u Las Vegas urano jutro. Sigurnost sunca. Bila sam iznenađena gužvom na aerodromu.Na onome privatnome u Seatlleu bilo je više aviona, a onaj u Fairbanksubio je gotovo napušten. Ova pista bila je zagušena malim avionima, odkojih su mnogi vrištali »luksuz«. Nisam trebala biti iznenađena. LasVegas je bio igralište slavnih i drugih bogataša, od kojih se mnogi nisumogli spuštati na razinu putovanja u komercijalnim avionima s običnimputnicima.Tamo je bilo taksija koji su nas riješili muka od ponovnog iznajmljivanjaauta. No, kada nas je vozač upitao kamo idemo, svi smo šutjeli. Okrenulasam se prema Viktoru.»U centar grada, je 1'? Strip?«»Da«, složio se. Bio je siguran da Robert neće imati ništa protiv sastankasa strancima u javnosti. Negdje gdje može lako pobjeći.»Strip je širok pojam«, rekao je vozač. »Imate li neko određeno mjesto ilida vas ostavim nasred ulice?«Nastala je potpuna tišina. Lissa me značajno pogledala.»Witching Hour?«Razmišljala sam. Las Vegas bio je omiljeno mjesto nekim morojima.Jarko sunce ga ne čini toliko primamljivim za strigoje, a kasina bezprozora stvaraju ugodnu, mračnu atmosferu. Witching Hour bio je hotel ikasino za koji smo čuli. Iako je imao puno ljudskih klijenata, zapravo jebio u vlasništvu moroja, tako da je bilo mnogo skrivenih obilježja i zbogtoga je bio idealno mjesto za bijeg vampira. Hranitelji u stražnjimsobama. Posebna odmarališta za moroje. Veliki broj čuvara na straži.

86

Čuvari...Odmahnula sam glavom i pogledala prema Viktoru.»Ne možemo ga tamo odvesti.« Od svih hotela u Las Vegasu WitchingHour bio je posljednji u koji smo željeli ići. Viktorov bijeg je sigurno bilanajveća vijest u cijelom morojskom svijetu. U ovom trenutku bila bivjerojatno najgora stvar odvesti ga u Vegasovo najveće okupljalištemoroja i čuvara.U retrovizoru sam vidjela nestrpljivo lice vozača. Na kraju je Eddie bio tajkoji je rekao:»Luxor.«On i ja smo sjedili otraga, Viktor između nas i pogledala sam preko.»Odakle to?«»Na sigurnoj je udaljenosti od Witching Houra.« Eddie je odjednomizgledao malo smeteno. »I oduvijek sam želio ovdje boraviti. Hoću reći,kad već dolaziš u Vegas, zašto ne odsjesti u piramidi?«»Ne možeš pogriješti«, rekla je Lissa.»Onda Luxor«, rekao je vozač.Vozili smo se u tišini i svi smo, dobro, osim Viktora, zurili sastrahopoštovanjem u znamenitosti. Čak i po danu ulice Las Vegasavrvjele su ljudima. Mladi i glamurozni hodali su bok uz bok sa starijimparovima iz Srednje Amerike, koji su vjerojatno dugo, dugo štedjeli kakobi mogli doputovati ovdje. Hoteli i kasina pored kojih smo prolazili bili suogromni, sjajni i primamljivi.A kad smo stigli pred Luxor.... aha. Bilo je baš kao što je Eddie rekao.Hotel u obliku piramide. Zurila sam u njega kad smo izašli iz auta i jakose trudila da mi ne ispadne vilica kao nekom preoduševljenom turistukakav sam ja bila. Platila sam vozaču i ušli smo unutra. Nisam znalakoliko dugo ćemo ostati, ali smo definitivno trebali sobu kao bazu našeoperacije.Ulazak u hotel naveo me na pomisao da sam se vratila u noćne klubove uSankt Peterburg i Novosibirsk. Sjajna svjetla i nadmoćan miris dima. Ibuka. Buka, buka, buka. Automati su pištali, žetoni su padali, ljudi suvikali od užasa ili veselja, a slabo brujanje razgovora ispunilo je prostorijukao zujanje pčela. Napravila sam grimasu. Stimulativni poticaji su miuznemiravali sva osjetila.Prošli smo pored ruba kasina kako bismo došli do recepcije, gdjeslužbenica nije ni trepnula na to što su tri tinejdžera i starac zajedno uzelisobu. Vjerojatno su ovdje već sve vidjeli. Naša je soba bila prosječneveličine s dva dupla kreveta i nekako smo dobili fenomenalan pogled.

87

Lissa je stajala kod prozora očarana pogledom na ljude i aute dolje naStripu, ali ja sam se odmah bacila na posao.»O. K., nazovi ga«, naredila sam Viktoru.Smjestio se na jedan krevet, prekrižio ruke i nabacio spokojan izraz lica,kao da smo uistinu na odmoru. Usprkos tom samodopadnom osmijehumogla sam vidjeti urezani umor na njegovu licu. Čak i s nadopunom krvi,bijeg i dug put bili su iscrpljujući, a posljedice njegove bolesti koja sesporo vraćala polako su uzimale danak njegovoj fizičkoj snazi. Viktor jeodmah posegnuo prema telefonu u hotelskoj sobi, ali sam odmahnulaglavom.»Lissa, daj mu mobitel. Želim da mi ostane broj.«Oprezno mu je predala mobitel, kao da bi ga mogao zaraziti. Uzeo ga je ipogledao me gotovo anđeoskim pogledom.»Pretpostavljam da ne mogu dobiti malo privatnosti? Prošlo je dugovremena otkada smo Robert i ja razgovarali.«»Ne«, obrecnula sam se.Grubost mog glasa zapanjila je čak i mene te mi je palo na pamet da nijeLissa jedina koja pati zbog količine duha koji je danas korišten.Viktor je lagano slegnuo ramenima i utipkao broj. Rekao nam je na putukako zna Robertov broj napamet i morala sam mu vjerovati da uistinunjega i zove. Isto tako sam se nadala da se Robertov broj nije promijenio.Naravno, čak i ako Viktor nije vidio brata godinama, a nije bio u zatvorudugo, i vjerojatno je prije pozorno pratio Roberta.Napetost je ispunila sobu dok smo čekali da se netko javi s druge strane.Trenutak kasnije, kroz slušalicu sam čula glas, nisam razumjela točneriječi.»Roberte«, ugodno je rekao Viktor, »Viktor je.«S druge strane ovo je rezultiralo bijesnim odgovorom. Mogla sam čutisamo dio razgovora i bio je intrigantan. Viktor je prvo morao potrošitipuno vremena kako bi Roberta uvjerio da nije u zatvoru. Očito da Robertnije bio toliko udaljen od morojskog društva da ne bi čuo aktualne vijesti.Viktor mu je rekao da će mu kasnije otkriti detalje i počeo je ubacivatinaznake toga kako želi da se Robert sastane s nama.Trebalo mu je dugo. Imala sam osjećaj da je Robert živio u strahu iparanoji, što me podsjetilo na gospođicu Karp kada je već bila uuznapredovalom stanju ludila zbog duha. Tijekom cijelog poziva Lissa jegledala kroz prozor, a njezini su osjećaji bili ogledalo mojih: strah da bi tojednog dana mogla biti njezina sudbina. Ili moja također, nastavim li odnje crpiti utjecaje duha. Natpis iz Tarasova joj je kratko proletio glavom:

88

UPOZORENJE — SADA ULAZITE U DIO SA ZATVORENICIMA(PSIHIJATRIJA).Viktorov glas odjednom je postao iznenađujuće molećiv dok jerazgovarao s bratom, čak nježan. Nerado me podsjetilo na davne dane,prije nego što smo saznali za Viktorove poremećene planove zapreuzimanje dominacije morojima. Tada je i prema nama bio ljubazan ipraktički član Lissine obitelji. Pitala sam se je li ikada bio iskren ili je sveto bila samo gluma.Konačno, nakon skoro dvadeset minuta, Viktor je uvjerio Roberta da senađe s nama. Nerazgovjetne riječi s druge strane telefona bile suispunjene tjeskobom i u tom trenu bila sam uvjerena da Viktor uistinurazgovara sa svojim ludim bratom, a ne s nekim od svojih suradnika.Viktor je dogovorio sastanak na večeri u jednom hotelskom restoranu i nakraju poklopio.»Večera?« pitala sam kad je Viktor spustio telefon. »Ne brine ga biti vanipo noći?«»To je rana večera«, odgovorio je Viktor. »Pola pet. I sunce neće zaći doosam.«»Pola pet?« pitala sam. »Dragi bože. Hoćemo dobiti i popust zaumirovljenike?«Međutim, imao je pravo u vezi vremena i sunca. Bez sigurnosti stalnogljetnog sunca u Aljasci počela sam se gušiti od pritiska izlaska i zalaskasunca iako je i ovdje bilo ljeto. Nažalost, sigurna rana večera još je uvijekznačila da moraju proći sati.Viktor se naslonio leđima na krevet i ruke stavio iza glave. Mislim da jehtio postići opuštenu atmosferu, ali sam pretpostavljala da ga je zapravoiscrpljenost natjerala da potraži udobnost kreveta.»Hoćeš li isprobati sreću dolje?« Pogledao je Lissu. »Korisnici duha sunevjerojatno dobri igrači. A ne moram ti reći kako dobro čitate ljude.«Nije odgovorila.»Nitko neće napustiti sobu«, rekla sam. Nije mi se sviđala ideja da sviostanemo ovdje zatvoreni, ali nisam mogla riskirati pokušaj bijega ilipojavu skrivenih strigoja u mračnim kutovima kasina.Nakon što je isprala boju s kose, Lissa je privukla stolac do prozora.Odbijala je biti bliže Viktora. Ja sam prekriženih nogu sjedila na drugomkrevetu gdje je bilo dovoljno mjesta i za Eddieja, ali on je ostao naslonjenna zidu, u savršenoj čuvarskoj pozi, dok je čuvao Viktora. Nisamsumnjala da u toj pozi može ostati satima, bez obzira na to koliko jeneudobna. Svi smo bili istrenirani kako bismo izdržali u teškim uvjetima.Uspijevalo mu je izgledati neumoljivo, ali s vremena na vrijeme uhvatila

89

bih ga kako znatiželjno promatra Viktora. Eddie je bio uz mene u ovomčinu izdaje, ali još uvijek nije znao zašto sam to napravila.Bili smo ovdje nekoliko sati, kad je netko pokucao na vrata. Brzo samustala.Eddie i ja smo se pogledali, oboje smo se uspravili u kruto stanje opreza iruke su nam krenule prema kolcima. Prije sat vremena naručili smo ručak,ali je posluga u sobu davno bila otišla. Bilo je prerano da bi to bio Robert,a osim toga, nije ni znao u kojoj smo sobi. Ipak, nije bilo mučno. Nijepred vratima bio strigoj. Srela sam Eddiejev pogled i između nas su seizmjenjivale tihe poruke što napraviti.Međutim, Lissa je bila ta koja je reagirala prva ustavši se sa stolca inapravivši nekoliko koraka po sobi.»To je Adrian.«»Molim?« viknula sam. »Jesi sigurna?«Kimnula je. Korisnici duha su obično vidjeli aure, a mogli su i osjetitijedno drugog kad su bili dovoljno blizu, baš kao što ih je ona osjetila uzatvoru. Ipak, nitko od nas nije se pomaknuo. Lissa mi je uputilasuhoparan pogled.»Zna da sam ovdje«, naglasila je. »I on mene osjeća.«Uzdahnula sam, još uvijek držeći ruku na kolcu, i krenula prema vratima.Pogledala sam kroz špijunku. Adrian je stajao ispred, bezbrižnog iveselog izraza lica. Nisam mogla vidjeti nikog dragog i, budući da nijebilo naznaka strigoja, konačno sam otvorila vrata. Kada me ugledao, licemu se ozarilo. Nagnuo se i kratko me poljubio u obraz prije nego što jeušao u sobu.»Niste valjda mislili da možete ići na vikend tulumarenja bez mene ili?Posebno ovdje od svih mjesta...« Skamenio se, a to je bio jedan odrijetkih trenutaka kada je Adrian Ivaškov uhvaćen potpuno nespreman.»Vi znate«, rekao je polako, »da Viktor Daškov sjedi na vašem krevetu?«»Aha«, rekla sam. »I mi smo se šokirali.«Adrian je skrenuo svoj pogled od Viktora, pogledao po sobi i tada je prviputa primijetio Eddieja. Eddie je stajao tako mirno da je praktičkiizgledao kao dio namještaja. Adrian se okrenuo prema meni.»Što se, k vragu, događa? Svi ga traže!«Lissa mi je govorila kroz vezu.Sada bi mu mogla i reći. Znaš da sada neće otići.Bila je u pravu. Nisam znala kako nas je Adrian našao, ali sada kada jest,nije bilo šanse da ode. Oklijevajući sam pogledala Eddieja koji je znao štomislim.»Bit ćemo dobro«, rekao je. »Idi. Neću dopustiti da se išta loše dogodi.«

90

I ja sam opet dovoljno jaka da upotrijebim kompulziju ako išta pokuša,dodala je Lissa.Uzdahnula sam.»O. K. Brzo ćemo se vratiti.«Uzela sam Adriana za ruku i izvela ga van. Čim smo izašli u hodnik,počeo je:»Rose, pa što...«Odmahnula sam glavom. U ovo kratko vrijeme našeg boravka ovdje čulasam dovoljno buke koja je dolazila od ostalih gostiju hotela da znam kakobi naši prijatelji čuli naš razgovor kada bismo ovdje pričali. Umjesto toga,Adrian i ja ušli smo u lift i spustili se tamo gdje će buka iz kasinanadglasati naše riječi. Našli smo kut koji nije na putu i Adrian mepraktički gurnuo na zid, s mračnim izrazom na licu. Njegov vedar stav meponekad iritirao, ali mi je bio draži nego kada je bio uzrujan, i to većinomzbog toga što sam se bojala kako bi duh mogao tome dodati nestabilnost.»Ostavila si mi poruku da se iskradaš na posljednji vikend tulumarenja, aumjesto toga nađem te u društvu jednog od najozloglašenijih kriminalacaikad? Dok sam napuštao dvor, to je bila tema o kojoj su svi pričali! Zar tenije taj tip pokušao ubiti?«Odgovorila sam na pitanje pitanjem.»Kako si nas uopće pronašao?«»Kreditna kartica«, rekao je. »Čekao sam da je upotrijebiš.«Oči su mi se raširile.»Kada sam je dobila, obećao si mi da me nećeš špijunirati!«Budući da mi je on pomogao s karticama i računima, znala sam da imapristup podacima, ali sam mu vjerovala kad mi je rekao da će poštovatimoju privatnost.»Kada si bila u Rusiji, održao sam obećanje. Ovo je drugačije. Stalno samprovjeravao i provjeravao i, čim se pokazala upotreba kartice za privatnilet, nazvao sam i saznao kamo ideš.« Adrianov brzi dolazak ovdje i nijebio toliko nevjerojatan kad je pratio karticu. Jednom kada je imaopotrebnu informaciju, lako je odmah rezervirao let. Stalni komercijalniletovi lako su nadoknadili vrijeme koje smo mi potrošili na svoj dugi put.»Nisam nikad htio propustiti Las Vegas«, nastavio je. »Tako sam mislioda ću te iznenaditi i pojaviti se kako bismo tulumarili zajedno.«Sjetila sam se da sam upotrijebila karticu i za sobu ponovno otkrivajućilokaciju. Nitko drugi nije povezan ni s mojom ni s Lissinom kreditnomkarticom, ali bilo mi je nelagodno što nas je pronašao tako lako.»Nisi smio to napraviti«, naprasno sam rekla. »Možemo biti zajedno, alitrebaju se poštovati određene granice. Ovo nije tvoja stvar.«

91

»Pa, nije to kao da sam čitao tvoj dnevnik! Samo sam želio pronaći svojudjevojku...« Bio je to znak Adrianove rastresenosti zbog koje je njegovmozak tek sada počeo unazad pratiti događaje i spajati njihove dijelove.»O, bože, Rose, samo mi reci da ga niste vi izvukli van? Oni su u potraziza dvjema ljudskim djevojkama i dhampirom. Opis uopće ne odgovara...«protisnuo je. »Ali, to ste bili vi, je 1' tako? Nekako si uspjela upasti uzatvor s najboljim mogućim osiguranjem. S Eddiejem.«»Izgleda da i nema tako dobro osiguranje«, bezbrižno sam primijetila.»Rose! Pa taj lik vam je objema zaribao živote. Zašto biste gaoslobađale?«»Zato što...« oklijevala sam. Kako da to objasnim Adrianu? Kako da muobjasnim nešto što je prema svim dokazima u našem svijetu bilonemoguće? I kako da mu objasnim koji me cilj vodio u svemu ovome?»Viktor ima informaciju koju trebamo. Odnosno, ovaj, ima pristupnekome koga trebamo. To je bio jedini način da dođemo do toga.«»Što bi on uopće mogao znati da te natjera na sve ovo?«Progutala sam knedlu. Upadala sam u zatvore i brloge strigoja, ali rećiAdrianu zašto sam to učinila ispunilo me strahom.»Zato što možda postoji način za spas strigoja. Da ih pretvorimo natrag uono što su bili. I Viktor... Viktor pozna nekoga tko je to možda učinio.«Adrian je zurio u mene nekoliko dugih sekundi, čak usred buke i kretanjau kasinu, činilo se da je svijet stao i utihnuo.»Rose, to je nemoguće.«»Možda i nije.«»Kada bi postojao način, to bismo znali.«»Uključuje korisnike duha. A za njih smo tek nedavno saznali.«»To ne znači da, oh. Kužim.« Sijevnulo je u njegovim dubokim zelenimočima i sada je bio ljut. »To je zbog njega, je 1' tako? To je tvoj posljednjiludi pokušaj da dođeš do njega. Do Dimitrija.«»Ne samo njega«, nejasno sam rekla. »Mogli bismo spasiti sve strigoje.«»Mislio sam da je to gotovo!« viknuo je Adrian. Njegov glas je biodovoljno glasan da je nekoliko ljudi ispred obližnjih automata pogledalo unas. »Rekla si mi da je gotovo. Rekla si da možeš krenuti dalje i biti samnom.«»I mislila sam tako«, rekla sam i sama iznenađena očajnim tonom svogaglasa. »Ovo smo tek nedavno saznali. Morali smo pokušati.«»I što onda? Što kada bi ova glupa fantazija upalila? Nekim čudom bioslobodila Dimitrija i odbacila me samo tako.« Pucnuo je prstima.»Ne znam«, iscrpljeno sam rekla. »Idemo korak po korak. Volim biti stobom. Stvarno. Ali ne mogu ovo ignorirati.«

92

»Naravno da ne možeš.« Okrenuo je očima prema nebu. »Snovi, snovi.Hodam po snovima; živim ih. Zavaravam sebe s njima. Više ne moguznati što je stvarnost.« Čudan zvuk njegova glasa me uznemirio. Znalasam prepoznati jedan od njegovih lagano ludih ispada prouzročenihduhom. Zatim se, uzdahnuvši, okrenuo od mene. »Trebam piće.«Sve žaljenje koje sam osjećala prema njemu pretvorilo se u ljutnju.»O, dobro. To će sve riješiti. Drago mi je što u ovom cijelom ludilu jošuvijek ne napuštaš svoja stara uvjerenja.«Trznula sam se od njegova bijesnog pogleda. Nije to često radio, a kadajest, bilo je to prilično snažno.»Što očekuješ od mene?« pitao je.»Mogao bi... mogao bi...« Oh, bože. »Pa, sada kada si ovdje, mogao binam pomoći. Osim toga, taj tip s kojim se nalazimo. On je još jedankorisnik duha.«Adrian mi nije odao svoje misli, ali imala sam osjećaj da sam potaklainteres u njemu.»Aha, to je baš ono što želim. Pomoći svojoj djevojci da vrati bivšegdečka.« Ponovno se okrenuo i čula sam ga kako mrmlja: »Trebam duplopiće.«»Pola pet«, viknula sam mu. »Naći ćemo se u pola pet.«Nije bilo odgovora i Adrian se stopio s gomilom. Vratila sam se u sobuokružena tamnim oblakom koji je bio očit svima. Lissa i Eddie bili sudovoljno pametni da ne postavljaju nikakva pitanja, ali Viktor, naravno,nije bio tako suzdržan.»Što? Gospodin Ivaškov nam se neće pridružiti? A tako sam se radovaonjegovu društvu.«»Začepi«, rekla sam prekriživši ruke i naslonivši se na zid blizu Eddieja.»Ne govori dok ti se ne obratimo.«Sljedeći sati su se vukli. Bila sam uvjerena da će se Adrian vratiti svakuminutu i nevoljko pristati pomoći nam. Mogli bismo upotrijebiti njegovukompulziju krene li po zlu iako se ona nije mogla mjeriti s Lissinom.Sigurno... sigurno me volio dovoljno da mi priskoči u pomoć? Ne bi menapustio? Rose, ti si idiot. Bio je to moj vlastiti glas koji me kažnjavao uglavi, ne Lissin. Nisi mu dala razloga da ti pomogne. Samo si ga ponovnopovrijedila. Baš kao što si se ponašala i s Masonom.Kada se približilo pola pet, Eddie me pogledao.»Hoćemo osigurati stol?«»Da.« Bila sam nestrpljiva i uzrujana. Nisam htjela više biti u ovoj sobi,zarobljena u mračnim osjećajima koji nisu htjeli otići. Viktor je ustao izkreveta i protegnuo se kao da se ustao iz relaksirajućeg drijemeža. Ipak,

93

mogla sam se zakleti da sam u dubini njegovih očiju vidjela skriveni,nestrpljivi bljesak. U svakom slučaju, bio je blizak sa svojim polubratomiako nisu postojali nikakvi pokazatelji da je Viktor prema ikomepokazivao odanost i ljubav. Tko zna?Možda je negdje i postojala prava naklonost prema Robertu.Formirali smo nekakvu zaštitnu postavu; ja sam bila naprijed, Eddie nakraju i dva moroja između nas. Otvorila sam vrata sobe i licem u licestajala pred Adrianom. Ruka mu je bila podignuta u namjeri da pokuca.Podignuo je obrvu.»O, bok«, rekao je. Na licu mu se očitavao uobičajeni opušteni izraz a laAdrian iako mu je glas bio malo napet. Znala sam da nije sretan zbogovoga. Mogla sam to iščitati iz položaja njegove čvrsto stisnute vilice iuznemirenosti u njegovim očima. Ipak, za drage je stavio dobru masku, načemu sam mu bila zahvalna. Najvažnije je to što se vratio. To je bilo onobitno, stoga sam ignorirala miris alkohola i dima koji ga je okruživao.»Pa... čujem da je ovdje neka zabava. Slobodno se pridružim?«Uputila sam mu malen, zahvalan osmijeh.»Dođi.«Sada nas je bilo petero u grupi i krenuli smo hodnikom prema liftu.»Rasturao sam na pokeru, znaš«, dodao je Adrian. »Neka ovo budedobro.«»Ne znam hoće li biti dobro«, rekla sam zamišljeno. Otvorila su se vratalifta. »Ali, mislim da će biti vrijedno spomena.«Izašli smo i krenuli u potragu za Robertom Doruom.I onim što bi mogao biti jedini spas za Dimitrija.

Deveto poglavlje

Roberta Dorua bilo je lako zamijetiti.Ne zbog toga što je sličio Viktoru. Ni zbog ikakva dramatičnog trčanjajedan prema drugom zbog ponovnog susreta dvojice braće. Zapravo, Lissaje bila ta koja ga je odala. Vidjela sam Roberta njezinim očima, zlatnuaureolu korisnika duha koja je rasvijetlila kut restorana poput zvijezde. Toju je uhvatilo nespremnu i kratko se spotakla. Za nju su korisnici duha bilipreviše rijetki da bi se navikla na njih. To što je vidjela aure za nju je bilonešto što je mogla upaliti ili ugasiti i, upravo prije nego što je »ugasilanjegovu«, primijetila je da, iako je i njegova imala zlatni sjaj poputAdrianove, sačinjavao ju je i osjećaj nestabilnosti. Svijetlili su i tračci

94

drugih boja, ali su treperili i podrhtavali. Pitala se je li to oznaka ludiladuha.Njegove su se oči razvedrile dok je Viktor prišao stolu, ali nisu se zagrlilini dodirnuli. Viktor je jednostavno sjeo pored brata. Mi ostali na trenutaksmo čudno zastali. Cijela situacija je bila pomalo čudna. Međutim, sjetilismo se razloga zbog kojeg smo došli i, nakon nekoliko sekundi, mojiprijatelji i ja pridružili smo se braći za stol.»Viktor...« disao je Robert raširenih očiju. Robert je možda i imao nekihDaškovih crta lica, ali su mu oči bile smeđe, ne zelene. Njegove ruke suse igrale sa salvetom. »Ne mogu vjerovati... tako dugo sam te želiovidjeti...«Viktorov glas bio je nježan, baš kao i preko telefona, kao da govoridjetetu.»Znam, Roberte. I ti si meni nedostajao.«»Hoćeš li ostati? Možeš doći i ostati sa mnom?« Dio mene htio je ispalitikako je to smiješna ideja, ali očaj u Robertovu glasu u meni je pobudiomrvicu sažaljenja. Nisam ništa rekla i jednostavno sam nastavilapromatrati razvoj drame ispred sebe. »Ja ću te sakriti. Bit će super, samonas dvojica.«Viktor je oklijevao. Nije bio glup. Usprkos mojim nejasnim tvrdnjama uavionu, znao je da nema izgleda da ga pustim.»Ne znam«, tiho je rekao. »Ne znam.«Dolazak konobara prenuo nas je iz naše zbunjenosti i naručili smo piće.Adrian je naručio džin-tonik i čak ga nisu ni tražili osobnu. Nisam bilasigurna je li to zbog toga što izgleda kao da ima dvadeset i jednu ili ga jedovoljno uvjerio pomoću duha. Bez obzira na to, nisam bila oduševljena.Alkohol je prigušivao duh. Bili smo u neizvjesnoj situaciji i voljela bih daje u punoj snazi. Naravno, uzmem li u obzir da je već pio, vjerojatno sadaviše to i nije važno.Nakon što je konobar otišao, izgleda da je Robert primijetio i nas ostale.Oči su mu brzo prešle preko Eddieja, izoštrile se na Lissi i Adrianu te suse zadržale na meni dosta dugo. Ukočila sam se jer mi se nije sviđalopromatranje. Konačno je ponovno pogledao brata.»Viktore, koga si to doveo?« Robert je još uvijek imao taj zaboravljiv,raspršen izraz lica dok se obraćao njemu, ali je sada bio prožet sumnjom.Strah i paranoja. »Tko su ova djeca? Dva korisnika duha i...« Njegovpogled ponovno se našao na meni. Čitao je moju aura. »Jedna od sjenkepoljubljena?«Trenutak sam bila zapanjena zbog njegove upotrebe riječi. Onda sam sesjetila što mi je rekao Mark, Oksanin suprug. Robert je nekoć bio povezan

95

s dhampirom, i taj dhampir je umro, što je drastično ubrzalo procespropadanja Robertova razuma.»Oni su prijatelji«, mirno je rekao Viktor. »Prijatelji koji bi htjeli s tobomrazgovarati i postaviti ti nekoliko pitanja.«Robert se namrštio.»Lažeš. Mogu vidjeti. I oni te ne smatraju prijateljem. Napeti su. Trude sedržati dalje od tebe.«Viktor nije pobio te tvrdnje.»Ipak, trebaju tvoju pomoć i ja sam im je obećao. Bila je to cijena mogaposjeta tebi.«»Nisi trebao obećavati u moje ime.« Robertova salveta sada je bila ukomadićima. Nekako sam mu željela dati svoju.»Ali, zar me nisi želio vidjeti?« pitao je Viktor dobitnički.Njegov ton bio je topao, osmijeh skoro iskren.Robert se činio zabrinut. Zbunjen. Ponovno me podsjetio na dijete ipočela sam sumnjati da je taj tip ikada transformirao strigoja.Ponovno je bio pošteđen odgovora jer nam je stiglo piće. Nitko od nas jošnije ni pogledao jelovnik, čime smo jasno uznemirili konobara. Otišao je ija sam otvorila svoj, a da ga uopće nisam ni gledala.Viktor nas je zatim predstavio Robertu, formalno kao da smo udiplomatskim odnosima. Zatvor nije otupio njegov osjećaj za formalnost.Viktor je rekao samo naša imena. Robert se ponovno okrenuo premameni, još uvijek namršten, i pogledavao između Lisse i mene. Adrian jejednom rekao da, dok smo ona i ja zajedno, naše aure pokazuju kako smospojene.»Veza... skoro sam zaboravio kako je to... ali, Alden. Nikada nisamzaboravio Aldena...« Njegove oči postale su sanjive i gotovo prazne.Prisjećao se.»Žao mi je«, rekla sam iznenađena zbog suosjećanja koje su odavale mojeriječi. Ovo bi se teško moglo nazvati grubim ispitivanjem kakvo sampredviđala. »Mogu samo zamisliti kako je bilo... izgubiti ga...«Sanjive oči postale su oštre i čvrste.»Ne. Ne možeš. To nije poput ničega što možeš zamisliti. Ničega. Sada...sada... imaš svijet. Svemir osjetila koja su iznad svih ostalih,razumijevanje druge osobe koje nitko drugi nema. Izgubiti to... da ti tonetko iščupa... poželjela bi smrt.«Opa! Robert je bio prilično dobar u ubijanju razgovora i svi smo tamosjedili nadajući se da će se svakog trenutka vratiti konobar. Kada sevratio, svi smo bezvoljno pokušavali naručiti hranu, osim Roberta, većinanas je odlučila odmah. Restoran je posluživao azijske specijalitete i ja sam

96

naručila prvu stvar s jelovnika: rolice. Naručivši hranu, Viktor je čvrsteruke nastavio razgovarati s Robertom, za što sam se ja činilanesposobnom.»Hoćeš li im pomoći? Hoćeš li odgovoriti na njihova pitanja?«Imala sam osjećaj da Viktor toliko navaljuje na Roberta ne toliko da namse oduži što smo ga spasili, nego još više zbog svoje lukave prirode kojaga je tjerala na znatiželju te je morao znati svačije tajne i motive.Robert je uzdahnuo. Kad god je pogledao Viktora, vidjeli smo jak izrazodanosti, čak i idealiziranja. Vjerojatno Robert nije mogao odbiti brata štogod tražio od njega. Bio je savršen tip za Viktorove planove i shvatila samda bih zapravo trebala biti zahvalna što je Robert postao nestabilan.Da je bio u punoj snazi, Viktor se ne bi gnjavio s Lissom prošli put. Većbi imao privatnog korisnika duha kojeg bi upotrebljavao kad god bi toželio.»Što želite znati?« nejasno je pitao Robert.Obratio se meni, prepoznavši me očito kao vođu.Pogledala sam svoje prijatelje očekujući moralnu podršku, ali je nisamdobila. Kao prvo, ovu misiju nisu odobravali ni Lissa ni Adrian, a Eddiejoš uvijek nije znao njezin cilj. Progutala sam knedlu, pokušala se očeličitii punu pažnju usmjerila sam na Roberta.»Čuli smo da si jednom oslobodio strigoja. Da si ga uspio preobratiti, ilinju, u prvobitno stanje.«Na inače mirnom Viktorovu licu sijevnulo je iznenađenje. Zasigurno ovonije očekivao.»Od koga si to čula?« zahtijevao je Robert odgovor.»Od para kojeg sam srela u Rusiji. Zovu se Mark i Oksana.«»Mark i Oksana...« Robertov je pogled ponovno odlutao na trenutak.Imala sam osjećaj da mu se to često događa i da nije previše vremenaprovodio u stvarnosti. »Nisam znao da su još uvijek zajedno.«»Jesu. Super im je.« Trebala sam ga natrag u sadašnjosti. »Je li to istina?Jesi li napravio to što su rekli? Je li moguće?«Robertovim odgovorima uvijek je prethodila pauza.»Nju.«»Ha?«»Bila je žena. Nju sam oslobodio.«Unatoč samoj sebi, ostala sam bez daha ne usuđujući se obraditi njegoveriječi.»Lažeš.« Adrian je progovorio grubim tonom.Robert ga je pogledao kao da se zabavlja i omalovažava ga.

97

»A tko si ti da to govoriš? Kako znaš? Toliko si povrijedio i iskoristiosvoje moći da je čudo što više uopće možeš upotrebljavati magiju. I sve testvari koje radiš sebi... baš i ne pomažu, zar ne? Još uvijek utječe na tebekazna duha... uskoro nećeš moći razlikovati javu od sna...«Riječi su na trenutak prenerazile Adriana, ali je nastavio.»Ne trebam nikakve fizičke znakove kako bih znao da lažeš. To znam jerje ono što govoriš potpuno nemoguće. Nema načina na koji se možespasiti strigoja. Kada ih nema, nema ih. Mrtvi su. Besmrtni. Zauvijek.«»Ono što je mrtvo ne ostaje uvijek mrtvo...«Robertove riječi nisu bile upućene Adrianu.Bile su upućene meni. Zadrhtala sam.»Kako? Kako si to učinio?«»Kolcem. Ubijena je kolcem, i time vraćena u život.«»O. K«, rekla sam. »To je laž. Ubila sam hrpu strigoja kolcem i, vjerujmi, i dalje su mrtvi.«»Ne bilo kojim kolcem.« Robert je prstima plesao po rubu čaše.»Posebnim kolcem.«»Kolcem začaranim duhom«, odjednom je rekla Lissa.Podigao je pogled prema njoj i nasmiješio se. Bio je to jeziv osmijeh.»Da. Ti si pametna, pametna djevojka. Pametna, nježna djevojka. Nježna idobra. Vidim to u tvojoj auri.«Zurila sam u stol, mozak mi je radio punom parom. Kolac začaran duhom.Srebrni kolci su bili začarani četirima glavnim morojskim elementima:zemljom, zrakom, vodom i vatrom. Znači, ubrizgati život u strigojauništilo bi njegovu besmrtnu moć. Bez obzira na naša nedavna otkrićakako čarolijom duha možemo začarati predmete, nikada nam nije palo napamet napuniti kolac duhom. Duh je iscjeljivao. Duh je mene vratio izmrtvih. Ujedini li se s drugim elementima u kolcu, je li uistinu mogućeuništiti taj izopačeni mrak koji je obuzimao strigoje i time ih vratiti uprvobitno stanje?Bila sam zahvalna na hrani jer mi je mozak još uvijek sporo radio. Rolicesu se pobrinule za to da opet budem u stanju razmišljati.»Je li stvarno tako lako?« konačno sam pitala.Robert se rugao.»Uopće nije lako.«»Ali, upravo si rekao... upravo si rekao da je potreban kolac začaranduhom. I onda njim ubijem strigoja.« Ili dobro, ne ubijem. Ma,pojedinosti su nevažne. Vratio mu se osmijeh.»Ne ti. Ti to ne možeš učiniti.«

98

»Nego tko...« zastala sam, a ostatak rečenice umro mi je na usnama. »Ne.Ne.«»Od sjenke poljubljeni nemaju dar života. Samo blagoslovljeni duhom«,objasnio je. »Samo je pitanje: tko je sposoban za to? Nježna djevojka ilipijani tip?« Njegov pogled bio je usmjeren na Lissu i Adriana. »Ja bih seprije kladio na nježnu djevojku.«Te riječi su me trgle iz mog preneraženog stanja. Zapravo, razbile sunesiguran san spašavanja Dimitrija.»Ne«, ponovila sam. »Čak i da je moguće, i nisam sigurna da ti vjerujem,ona to ne može učiniti. Neću joj to dopustiti.«Tijekom preokreta događaja, skoro zapanjujuće kao i Robertovo otkriće,Lissa se okrenula prema meni. Kroz vezu je dopirala ljutnja.»A otkada mi ti govoriš što mogu, a što ne mogu učiniti?«»Otkada se ne sjećam da si ikada bila na treningu za čuvare i učila ubitistrigoja«, uzvratila sam joj istom mjerom pokušavajući zvučati smireno.»Jednom si samo udarila Reeda, a i to ti je bilo dovoljno teško.«Kada je Avery Lazar pokušala preuzeti Lissine misli i poslala svog brataod sjenke poljubljenog da obavi prljavi posao. Zahvaljujući mojojpomoći, Lissa ga je udarila i maknula ga od sebe. Bio je to divno izvedenudarac, ali ona ga je mrzila.»I jesam ga udarila, zar ne?« viknula je.»Lissa, udarac nije ni blizu ubijanja strigoja. I to čak ne računajućičinjenicu da se prvo moraš jednom i približiti. Misliš da bi mu mogla prićiblizu prije nego što te zgrabi za vrat? Ne.«»Naučit ću.« Odlučnost u njezinu glasu i glavi bila je vrijedna divljenja,ali trebala bi joj stoljeća čuvarskog iskustva kako bi naučila ono što smomi znali, i još uvijek ih je mnogo izginulo.Činilo se da je Adrianu i Eddieju bilo neugodno usred našegprepucavanja, ali činilo se da su Viktor i Robert obojica bili zaintrigirani izabavljeni. To mi se nije svidjelo. Nismo bili ovdje radi njihove zabave.Pokušala sam odvratiti pažnju s opasne teme, stoga sam se ponovnookrenula prema Robertu.»Ako korisnik duha vrati strigoja, onda postaje od sjenke poljubljen.«Nisam Lissi naglasila očiti zaključak. Ono što je Avery doveo do ludila(osim normalnog korištenja duha) bila je veza s više osoba. Učinivši to,stvorila je nestabilnu situaciju koja je sve koji su bili upleteni brzo odvelau mračnost i ludilo.Robertove oči postale su sanjive dok je zurio iza mene.»Veze nastaju kada netko umre, kada njihova duša zapravo ode u svijetmrtvih. Vraćanje duše je ono što ih čini od sjenke poljubljenima. Nad

99

njima stoji oznaka smrti.« Njegov pogled se naglo vratio na mene. »Baškao i nad tobom.«Nisam htjela izbjeći njegov pogled usprkos hladnoći koju su njegoveriječi izazvale u meni.»Strigoji su mrtvi. Spasenje bi značilo da je njegova duša također vraćenaiz svijeta mrtvih.«»Ne«, suprotstavio se. »Njihove duše ne idu dalje. Njihove dušeoklijevaju... nisu ni u ovom ni u drugom svijetu. To je krivo i neprirodno.To ih čini onim što jesu. Ubijanje ili spašavanje strigoja šalje dušu unormalno stanje. Ne nastaje veza.«»Znači da nema opasnosti«, rekla je Lissa meni.»Osim da te ubije strigoj«, naglasila sam.»Rose...«»Razgovarat ćemo kasnije.«Oštro sam je pogledala. Trenutak smo se gledale, a onda se okrenulaprema Robertu. U vezi je još uvijek bila svojeglavost koja mi se nijesviđala.»Kako začaraš kolac?« pitala ga je. »Još uvijek učim.«Ponovno sam je htjela kritizirati, ali sam razmislila. Možda je Robert ukrivu. Možda kako bi se obratilo strigoja treba samo kolac napunjenduhom. Možda samo misli da to treba napraviti korisnik duha, zato što jeon to učinio. Navodno. Osim toga, bilo bi mi draže da se Lissa bavimagijom nego borbom. Bude li taj dio s čaranjem kolca zvučao preteško,možda će od svega skupa odustati.Robert je pogledao u mene i zatim u Eddieja.»Jedan od vas sigurno ima kolac. Pokazat ću vam.«»Ne možete izvaditi kolac u javnosti«, viknuo je Adrian, što sam smatralanevjerojatno mudrom primjedbom. »Možda bi ljudima to bilo čudno jerjoš uvijek je očito da je to oružje.«»U pravu je«, rekao je Eddie.»Nakon večere možemo otići u sobu«, rekao je Viktor.Na licu mu je bio savršeno ugodan i blag izraz. Proučavala sam ga inadala se da moj izraz lica odražava nepovjerenje. Usprkos njezinojpredanosti osjetila sam oklijevanje i kod Lisse. Nije željela slijediti nijedan Viktorov prijedlog. Već smo u prošlosti doživjele da je Viktor ustanju ići očajnički daleko kako bi ispunio svoje planove. Svoju je vlastitukćer uvjerio da se pretvori u strigoja kako bi mu pomogla pobjeći izzatvora. Tko zna, možda je isto planirao i za...»To je to«, prodahtala sam osjećajući kako mi oči postaju sve šire doksam zurila u njega.

100

»To je što?« pitao je Viktor.»Zato si rekao Nathalie da postane srtigoj. Mislio si... znao si za ovo. Tošto je Robert učinio. Htio si iskoristiti njezinu snagu strigoja i onda bi jeRobert vratio.«Viktorovo inače blijedo lice postalo je još bljeđe te se činilo da stari prednašim očima. Nestao je njegov samodopadni izraz lica i gledao je udaljinu.»Nathalie je mrtva i više je nema«, ukočeno je rekao. »Nema smislaraspravljati o njoj.«Nakon toga su neki od nas pokušali jesti, ali meni se jelo činilobezukusno. Lissa i ja smo razmišljale o istome. Od svih Viktorovihgrijeha, uvijek sam najgorim smatrala to što je vlastitu kćer nagovorio dapostane strigoj. To je stavilo točku na i; bilo je to ono zbog čega sam gasmatrala čudovištem. Odjednom, bila sam prisiljena ponovno procijenitistvari, prisiljena ponovno procijeniti njega. Ako je znao da je može vratiti,ono što je učinio i dalje bi bilo grozno, ali ne tako grozno. Naravno, idalje je u mojim očima bio zao. No, ako je vjerovao da može vratitiNathalie, to je značilo da vjeruje u Robertove moći. I dalje nije dolazilo uobzir da Lissu pustim blizu strigoja, ali ova nevjerojatna priča upravo jepostala malo više vjerojatna. Morala sam nastaviti istraživati.»Možemo nakon ovog ići gore u sobu«, napokon sam rekla. »Ali nedugo.« Moje riječi bile su upućene Viktoru i Robertu. Robert je, čini se,ponovno odlutao u neki svoj svijet, ali Viktor je kimnuo.Kratko sam pogledala Eddieja koji je kratko kimnuo, ali na drugačijinačin. Shvaćao je rizik odvedemo li braću na privatno mjesto. Eddie mi jedao do znanja da će biti posebno oprezan, nije da dosad nije bio.Kad smo završili s večerom, Eddie i ja smo oboje bili ukočeni i napeti. Onje hodao uz Roberta, a ja sam ostala kod Viktora. Lissu i Adriana držalismo između braće. Ipak, bez obzira na to što smo se držali blizu, bilo seteško probijati kroz gužvu u kasinu. Ljudi su nam stalno bili na putu,hodali oko nas, kroz nas... bio je kaos.Dva puta se naša grupa razdvojila zbog zaboravljivih turista. Nismo bilidaleko od dizala, ali ja sam osjećala nelagodu zbog mogućnosti da Viktorili Robert pobjegnu kroz rulju.»Moramo se maknuti iz ove gužve«, viknula sam Eddieju.Ponovno mi je kratko kimnuo i naglo skrenuo ulijevo te me uhvationespremnu. Navodila sam Viktora u istom smjeru, a Lissa i Adrian suposkočili u stranu kako bi držali korak s nama. Bila sam zbunjena kadasam vidjela da se približavamo hodniku gdje je na ulazu bio znakIZLAZ U SLUČAJU NUŽDE.

MIN@

101

Dalje od punog kasina, smanjila se količina buke.»Pretpostavljam da su ovdje stepenice«, objasnio je Eddie.»Vješt čuvar«, nasmijala sam mu se.Na sljedećem zavoju ukazalo nam se spremište s desne strane, a isprednas pojavila su se vrata s oznakom za stepenice. Kroz ta vrata moglo se ićina niže i više katove.»Savršeno«, rekla sam.»Vi ste, ono, na desetom katu«, naglasio je Adrian. Progovorio je prvi putnakon dužeg vremena.»Malo vježbe za, prokletstvo.«Naglo sam stala ispred vrata. Bio je tu mali natpis da će se upaliti alarmako se otvore vrata.»Jasno.«»Sorry«, rekao je Eddie kao da je on za to osobno odgovoran.»Nisi ti kriv«, rekla sam i okrenula se. »Idemo natrag.«Morali smo iskušati sreću u gužvi. Možda je ovo zaobilaženje izmoriloViktora i Roberta dovoljno da im se bijeg više nije činio primamljivim. Nijedan od njih dvojice nije bio više mlad, a Viktor je i dalje bio u lošemstanju.Lissa je bila previše napeta da bi razmišljala o tome kojim putem idemo,ali mi je Adrian uputio pogled koji je jasno govorio kako misli da je ovoskitanje gubljenje njegova vremena. Naravno, on je mislio da je sve to sRobertom gubljenje vremena. Bila sam iskreno iznenađena što se sasvima nama vraća u sobu. Očekivala sam da će ostati u kasinu scigaretama i novim pićem.Eddie, koji je vodio grupu, napravio je nekoliko koraka unatrag nizhodnik prema kasinu. I onda mi je sinulo.»Stani!« vrisnula sam.Istog trena je reagirao i stao u najbliži prostor. Viktor se iznenađenozaletio u Eddieja, a Lissa se onda zaletjela u Viktora. Eddie je instinktivnoposegnuo za kolcem, ali moj je već bio vani.Zgrabila sam ga čim sam osjetila mučninu.Između nas i kasina bili su strigoji.

102

Deseto poglavlje

A jedan od njih... Jedan od njih...»Ne«, izdisala sam skočivši do najbližeg, žene. Tu su bila tri strigoja.Eddie je također bio u pokretu, a oboje smo pokušavali gurnuti moroje izasebe. Nismo ih trebali puno nagovarati. Vidjevši strigoje, moroji su sepočeli povlačiti, stvarajući neku vrstu uskog grla. Između brze Eddijevereakcije i panike moroja bila sam poprilično sigurna da nitko nijeprimijetio ono što sam odmah vidjela.Među njima je bio Dimitri.Ne, ne, ne, rekla sam, ovaj puta sama sebi. Upozorio me. Svaki put iznovau svojim pismima napominjao je kako će doći po mene čim izađem izsigurno zaštićenog područja. Vjerovala sam mu, a ipak... potpunodrugačije bilo ga je vidjeti u stvarnosti. Prošla su tri mjeseca, ali u tomtrenu, kroz glavu mi je prošlo milijun sjećanja, kristalno jasnih. Mojezatočeništvo s Dimitrijem. Način na koji su njegove usne, tako, takotoplo, unatoč njegovoj hladnoj koži, ljubile moje. Osjećaj prodiranjanjegovih očnjaka u moj vrat i blaženstvo koje bi slijedilo...Izgledao je potpuno isto, s tim bljedilom bijelim poput kreča i crvenimkrugom u očima koje su bile takva suprotnost nježnoj, smeđoj kosi dobrade i inače predivnim crtama lica. Na sebi je imao čak i kožni kaput.Morao je biti nov, s obzirom na to da je onaj koji je prije nosio biopoprilično razderan u našoj zadnjoj borbi na mostu. Gdje ih je nabavljao ?»Izlazite!« viknula sam. Moje riječi bile su upućene morojima, dok samsrce strigojke probola kolcem. Trenutna zbunjenost svih nas u hodnikuviše je naštetila njoj nego meni. Dobro sam je naciljala i bilo je očito kakonije očekivala toliku brzinu. Puno strigoja sam ubila baš zbog toga što sume podcijenili.Eddie nije bio moje sreće. Dok se Viktor progurao uz njega, spotaknuo sei time omogućio drugom strigoju, dečku, koji je bio blizu, baciti Eddiea uzid. Ipak, to smo stalno susretali i Eddie je odlično reagirao. Odmah seoporavio od udarca i, sada kada mu nisu smetali moroji, Eddie je bio umogućnosti jurnuti prema strigoju i potpuno ga zaokupiti.A ja? Usmjerila sam svu svoju pažnju na Dimitrija.Zakoračila sam preko mrtve strigojke, bez da sam je pogledala.Dimitri je ostao otraga poslavši svoje ulizice u prve redove borbe. Moždazbog toga što sam tako dobro poznavala Dimitrija znala sam da nijeiznenađen što sam tako brzo sredila jednog strigoja i što je Eddie ovomdrugom zadao muke. Sumnjala sam da je Dimitriju bilo stalo do toga hoće

103

li oni živjeti ili umrijeti. Oni su mu poslužili samo kao razbibriga kako bidošao do mene.»Rekao sam ti«, rekao je Dimitri, očiju oštrih i veselih istodobno.Promatrao je svaki moj pokret, svatko od nas podsvjesno je kopiraodrugog dok smo čekali priliku za napad.»Rekao sam ti da ću te pronaći.«»Da«, rekla sam trudeći se ignorirati gunđanje Eddieja i drugog strigoja.Eddie ga može srediti. Znala sam da može. »Dobila sam dopise.«Tračak smiješka pojavio se na Dimitrijevim usnama odajući očnjake kojisu u meni nekako pokrenuli mješavinu žudnje i gnušanja. Odmah sam teosjećaje gurnula u stranu. Prošli put sam oklijevala s Dimitrijem i skorozbog toga umrla. Odbila sam to učiniti ponovno i adrenalin koji je kolaomojim tijelom bio je dobar podsjetnik kako je ovo situacija biti ili ne biti.On je učinio prvi korak, ali izbjegla sam ga, kao da sam ga osjetila. To jebio naš problem. Znali smo jedno drugo previše dobro, znali smomeđusobne pokrete previše dobro. Naravno, to je teško značilo da smobili jednakih snaga. Čak i u životu on je imao puno više iskustva od mene,a njegove strigojske vještine gurnule su ga više na ljestvici.»Ipak, evo te ovdje«, rekao je još uvijek se smiješeći. »Glupavo si kročilavan kada si trebala ostati na sigurnom dvoru. Nisam mogao vjerovati kadasu mi moji špijuni to rekli.«Nisam ništa rekla, nego sam pokušala zamahnuti svojim kolcem. On jepredvidio moj pokret i skočio u stranu. To da je imao špijune nije meiznenadilo, čak i danju. Kontrolirao je mrežu strigoja, baš kao i ljudi, iznala sam da je imao oči i uši koje su promatrale dvor. Ipak je postojalopitanje: Kako je, do vraga, uspio doći u ovaj hotel usred bijela dana? Čaki da je imao ljude koji su promatrali aerodrom ili provjeravali kreditnekartice kao što je to napravio Adrian, Dimitri i njegovi strigoji trebali sučekati da padne noć kako bi došli ovamo.Trenutak kasnije shvatila sam da nije tako, ne zapravo. Strigoji supovremeno imali neke poslove. Kamioni i kombiji s tamnim, potpunozatvorenim kabinama. Podzemni ulazi. Moroji koji su htjeli skoknuti dokasina Witching Hour znali su za tunele koji povezuju određene zgrade.Dimitri je sigurno znao za njih. Ako je čekao da izađem iz štitova, bio binapravio što god je bilo potrebno kako bi došao do mene. Znala sam boljeod ikoga da je snalažljiv.I znala sam da me pokušava omesti razgovorom.»A najčudnije od svega je«, nastavio je, »što nisi došla sama. Dovela simoroje. Uvijek si riskirala svoj život, ali nisam očekivao da ćeš biti takobrzopleta što se tiče njihovih.«

104

Onda mi je nešto sinulo. Osim slabog žamora koji je dolazio iz kasina najednom kraju i zvukova naše borbe na drugom kraju, sve je ostalo bilotiho. Nedostajao nam je važan zvuk. Recimo, na primjer, zvuk alarma kodizlaznih vrata u slučaju požara.»Lissa!« viknula sam. »Gubite se odavde! Izvedi ih sve!«Trebala je znati. Svi su trebali znati. Ta su vrata vodila na gornje katove ivan. Vani je još uvijek bilo sunce. Nije bilo važno što bi alarm privukaohotelsko osiguranje. K vragu, pa to bi čak preplašilo strigoje. Bilo jevažno da su moroji na sigurnom.Međutim, brza provjera veze ukazala mi je na problem. Lissa je bilaskamenjena. Preneražena. Odjednom je vidjela s kim se borim, i to ju jepreviše šokiralo. Znati da je Dimitrij strigoj bilo je jedno. Vidjeti to,stvarno, stvarno vidjeti to, pa, to je bilo nešto potpuno drugačije. Znalasam to iz vlastitog iskustva. Čak i nakon što sam se pripremila, njegovame pojava još uvijek obeshrabrivala. Bila je iznenađena, nesposobnamisliti i kretati se.Trebao mi je samo jedan otkucaj srca kako bih procijenila njezineosjećaje, ali u borbi sa strigojem, jedna sekunda mogla bi odlučiti izmeđuživota i smrti. Dimitrijevo brbljanje je upalilo i, iako sam ga cijelovrijeme gledala i mislila da sam na oprezu, probio se do mene i gurnuome u zid, dlanovima mi je pritisnuo ruke tako bolno da sam ispustilakolac.Unio se svojim licem u moje tako blizu da su nam se čela dodirivala.»Roza...« šapnuo je. Njegov dah bio je topao i sladak na mojoj koži.Činilo mi se da bi trebao mirisati na smrt ili starost, ali nije. »Zašto? Zaštosi morala biti tako teška? Mogli smo provesti vječnost zajedno...«Srce mi je skoro iskočilo. Bojala sam se, prestravljena smrću za koju samznala da će doći svakog trena. Istodobno, bila sam ispunjena tugom zbogtoga što sam ga izgubila. Vidjevši ponovno njegovo lice, čuvši ponovnotaj glas s blagim naglaskom, koji se čak i sada omatao oko mene kaobaršun... osjetila sam kako mi se srce ponovno slama. Zašto? Zašto namse ovo dogodilo? Zašto je svemir bio tako okrutan?Uspjela sam ponovno pritisnuti prekidač, još jednom odbacujući činjenicuda je ovo Dimitri. Bili smo grabežljivac i plijen, i ja sam bila u opasnostida me on pojede.»Sorry«, rekla sam kroz stisnute zube jako ga gurnuvši, i ne uspjevšiistrgnuti se iz njegova stiska. »Moja vječnost ne podrazumijeva biti diobesmrtne mafije.«»Znam«, rekao je. Mogla bih se zakleti da je na njegovu licu bilo tuge, alikasnije sam sama sebe uvjerila da sam to sigurno zamislila.

105

»Vječnost će biti samotna bez tebe.«Odjednom mi je uši probolo pištanje. Oboje smo se trgnuli. Zvuk koji jetrebao preneraziti ljude bio je pakao za osjedjiv sluh kakav smo mi imali.Ipak sam osjetila olakšanje. Vrata. Konačno, ti idioti, i da, nisam seoklijevala svoje prijatelje nazvati idiotima kada su se tako ponašali,napustili su zgradu. Osjetila sam sunce kroz vezu i to me utješilo dok suse Dimitrijevi očnjaci približavali arteriji iz koje će se izliti krv života izmoga vrata.Nadala sam se da će ga alarm omesti, ali bio je predobar. Još jednom samse pokušala otrgnuti nadajući se da će ga to iznenaditi, ali od toga nije bilokoristi. Ono što ga jesi iznenadilo, bio je Eddiejev kolac koji se zabio ubočni dio njegova trbuha.Dimitri je zarežao od boli i pustio me te je krenuo na Eddieja. Eddiejevolice je bilo čvrsto, neustrašivo. Ako ga je zbunilo to što je vidio Dimitrija,moj prijatelj to nije pokazao. Koliko znam, Eddie nije ni shvatio da je toDimitri. Vjerojatno je on vidio samo strigoja. Tako smo i bili trenirani.Vidjeti čudovišta, ne osobe.Na trenutak Dimitri je skrenuo pažnju s mene na Eddieja. Želio je iz meneizvući smrt. Eddie je jednostavno bio mala smetnja koje se trebao riješitikako bi mogao nastaviti igru. Eddie i Dimitri bili su zauzeti plesom,sličnim mome i Dimitrijevu maloprije, osim što Eddie nije poznavaoDimitrijeve pokrete kao ja. Zbog toga Eddie nije mogao izbjeći Dimitrijakoji ga je zgrabio za ramena i bacio u zid. Pokret je trebao razbitiEddiejevu lubanju, ali Eddie se uspio namjestiti tako da mu tijelo pretrpiglavninu udarca. Još uvijek je boljelo, ali je bio živ.Sve se ovo odvijalo u milisekundama. Tijekom tih kratkotrajnih trenutakamoj stav se promijenio. Kada je Dimitrij visio nada mnom i spremao seugristi me, uspjela sam prevladati nagon da mislim o njemu kao oDimitriju, osobi koju sam nekoć poznavala i voljela. Stalno sam seprisiljavala zamisliti se kao žrtva misleći kako će moj život završiti te samzauzimala borbeni stav.Međutim, sada, gledajući kako se netko dragi bori s Dimitrijem... vidjevšikako mu prijeti Eddiejev kolac... pa, odjednom sam izgubila tu hladnuobjektivnost. Sjetila sam se zašto sam došla ovdje. Sjetila sam se što samupravo čula od Roberta.Krhko. Još uvijek je to sve bilo krhko. Zaklela sam se sama sebi da ću,dođe li trenutak kad će me Dimitri stvarno pokušati ubiti, iako nisamsaznala više o spašavanju strigoja, to učiniti. Ubit ću ga. I ovo mi je bilaprilika. Ja i Eddie mogli bismo ga srediti. Mogli bismo prekinuti to zlostanje, baš kao što je to on nekad želio.

106

Ipak... prije manje od pola sata pronašla sam zrno nade da strigoj možebiti spašen. Istina, onaj dio kako to mora učiniti korisnik duha jeapsurdan, ali Viktor je vjerovao u to. A, ako je vjerovao netko poputnjega...Nisam mogla. Dimitri ne smije umrijeti. Ne još.Zamahnula sam kolcem, čvrst udarac srebrnim vrhom okrznuo je stražnjidio Dimitrijeve glave. Čuo se bijesan urlik i uspio se okrenuti i gurnuti mejoš uvijek se braneći od Eddieja. Dimitri je bio tako dobar. No, Eddiejevkolac približavao se Dimitrijevu srcu, a pogled mog prijatelja bio jenepokolebljiv u namjeri da ga ubije.Dimitrijeva pažnja letjela je između mene i Eddieja i tijekom jedne malepogreške, koja je trajala pola daha, vidjela sam kako je Eddie namjestiokolac, spreman pokušati udariti Dimitrija u srce. Udarac kojim će postićiono što ja nisam uspjela.I to je razlog zašto sam zamahnula svojim kolcem po Dimitrijevu licu itime srušila Eddiejevu ruku. Bilo je to prekrasno lice. Morala sam ganagrditi, ali znala sam da će se Dimitri oporaviti. Dok sam napadala,progurala sam se uz njega i zabila se u Eddieja te smo se spotakli premapožarnim vratima koja su još uvijek upozoravajuće pištala. Eddiejevokameno lice odavalo je iznenađenost i na trenutak smo bili na mrtvojtočki: ja sam ga gurala prema vratima, a on je mene gurao natrag premaDimitriju. Ipak sam primijetila oklijevanje. Položaj je bio nezgodan iEddie je bio na rubu da me gurne u strigoja, što se protivilo onome za štoje bio istreniran.Međutim, Dimitri je već iskoristio priliku. Ispružio je ruku i zgrabio meza rame pokušavajući me povući natrag. Eddie me uhvatio za ruku ivukao naprijed. Vrisnula sam od boli i iznenađenja. Osjećala sam kao daće me rastrgati na dva dijela. Dimitri je bio daleko jači, ali iako samzapela u sredini, moja težina odigrala je svoju ulogu te sam se nagnulaprema Eddieju i to nam je pomoglo da steknemo neki temelj. Ipak, to jeišlo jako sporo. Kao da hodam po medu. Za svaki korak naprijed koji samuspjela napraviti Dimitri me je povukao natrag.Ipak, Eddie i ja smo sporo i jako, jako bolno, napredovali prema pištećimvratima. Nekoliko trenutaka kasnije čula sam lupanje koraka i glasove.»Osiguranje«, progunđao je Eddie i naglo me povukao.»Sranje«, rekla sam.»Ne možeš pobijediti«, prosiktao je Dimitri. Uspio je staviti obje ruke namoja ramena i nadvladati nas.»A, da? Uskoro će ovdje biti cijeli Luxorov tim osiguranja.«»Uskoro će ovdje biti hrpa tijela. Ljudskih«, rekao je prezirno.

107

Ti ljudi su nam se približavali. Nisam sigurna kakav su dojam stekli. Nekitip koji napada tinejdžere? Vikali su da prestanemo i da se okrenemoprema njima, što smo nas troje ignorirali u svojoj epskoj ratnoj borbinavlačenja. Onda su posegnuli za Dimitrijem. Još uvijek me držao, ali muje stisak dovoljno popustio da me jako povlačenje od Eddieja i moj skokoslobode. Eddie i ja nismo ni pogledali iza sebe iako su sada zaštitarivikali i nama.Nisu bili jedini koji su vikali. Upravo prije nego što sam otvorila vrata,čula sam kako mi Dimitri dovikuje. U njegovu glasu čuo se prizvuksmijeha.»Nije gotovo, Roza. Misliš da na ovom svijetu postoji mjesto na kojemožeš otići, a da te ja ne nađem?«Isto upozorenje, uvijek isto upozorenje.Trudila sam se najbolje što sam mogla kako bih ignorirala strah koji su umeni budile te riječi. Eddie i ja uletjeli smo u pustinjski zrak zagađensmogom. Sunčeva svjetlost još uvijek je sjala iako je već bila rana večer.Bili smo na parkiralištu Luxora, koje nije bio dovoljno prometno dabismo se tu mogli sakriti. Ne rekavši ni riječi, on i ja smo pojurili premaprometnom Stripu, svjesni činjenice da naše fizičke sposobnostipremašuju vještine svih ljudi koji nas proganjaju i odlučili smo se izgubitiu masi ljudi.Upalilo je. Nisam ni vidjela koliko nas je ljudi slijedilo. Pretpostavljam daje osoblje osiguranja posvetilo pažnju visokom tipu koji je ubijao ljude uhotelu. Glasovi koji su vikali za nama izbljedili su pa smo Eddie i jakonačno usporili i stali ispred New York-New Yorka te smo, ponovno, neprogovorivši ni jednu riječ, odmah ušli u hotel. Bio je kompleksniji odLuxora i primao je puno više ljudi, tako da smo se lako uklopili doknismo našli prazno mjesto na zidu na udaljenoj strani hotelskog kasina.Trčanje je čak i nama bilo teško, stoga nam je, kad smo stali tamo, trebalonekoliko trenutaka da dođemo do daha. Znala sam da je situacija ozbiljnakad se Eddie konačno okrenuo prema meni, a ljutnja mu je sijevala izočiju. Eddie je uvijek bio oličenje mirnoće i kontrole, još od kada su gaprošle godine prvi put oteli strigoji. To ga je očvrsnulo i učinilo ga jošodlučnijim u suočavanju s izazovima. Ali, uh, sada je fakat bio ljut namene.»A što je, k vragu, bilo ovo?« vikao je Eddie. »Pustila si ga!«Nabacila sam najbolji izraz frajerice, ali činilo se da me danas nadmašio.»Što, zar nisi vidio ono kada sam ga posjekla kolcem?«»Naciljao sam mu srce! Bio bi to čist pogodak, a ti si me zaustavila!«

108

»Dolazilo je osiguranje. Nismo imali vremena. Morali smo izaći odande inismo mogli dopustiti da nas vide kako ubijamo.«»Mislim da od njih nije ostao nitko tko bi mogao izvijestiti da je ištavidio«, odgovorio je Eddie istom mjerom. Izgledalo je da se pokušavaponovno pribrati. »Dimitri je tamo ostavio hrpu trupala. Znaš to. Ljudi suumrli zbog toga što mi ti nisi dala da zabijem kolac.«Trznula sam se shvativši da je Eddie u pravu. Sve je trebalo tamo završiti.Nisam dobro pogledala koliko je bilo zaštitara. Koliko ih je mrtvo? Tonije bilo važno. Jedino je bilo važno što su ubijeni nedužni ljudi. I jedan jebio previše. I ja sam za to kriva.Moja tišina omogućila je Eddieju da odlučnije iskoristi priliku.»Kako je moguće da si baš ti od svih zaboravila tu lekciju? Znam da ti jenekad bio instruktor, nekad bio. Ali, nije više isti. To su nam tupili stalno,i opet i opet. Ne oklijevajte. Ne mislite o njima kao o stvarnim osobama.«»Volim ga«, izletjelo mi je nenamjerno. Eddie nije znao. Samo je šačicaljudi znala za moju ljubavnu vezu s Dimitrijem i za ono što se dogodilo uSibiru.»Molim?« Eddie je viknuo hvatajući dah. Njegov bijes se transformirao ušok.»Dimitri... on je više od mog instruktora...«Eddie je nastavio zuriti u mene još nekoliko teških sekundi.»Bio je«, na kraju je rekao.»Ha?«»On je bio više od tvog instruktora. Ti si ga voljela.« Eddiejevazbunjenost je nestala. Opet je zauzeo onaj čvrsti čuvarski stav u kojemnije bilo suosjećanja. »Žao mi je, ali što god da je bilo između vas, to jeprošlost. Moraš to znati. Osobe koju si voljela više nema. Tip kojeg smoupravo vidjeli? Nije isti.«Polako sam odmahnula glavom.»Ja... znam. Znam da to nije on. Znam da je čudovište, ali možemo gaspasiti... ako možemo učiniti ono o čemu nam je Robert pričao...«Eddiejeve oči su se raširile i na trenutak je bio zabezeknut.»O tome se zapravo radi? Rose, pa to je smiješno! Pa ne možeš u tovjerovati. Strigoji su mrtvi. Za nas su oni nestali. Robert i Viktor pune tiglavu hrpom gluposti.«Sada sam ja bila iznenađena.»Pa, zašto si onda uopće ovdje? Zašto si ostao s nama?«Bijesno je odmahnuo rukama.»Zato što si moja prijateljica. Ostao sam s tobom u svemu ovome...otmica Viktora, slušanje njegova ludog brata... jer sam znao da me trebaš.

109

Svi ste me trebali kako bih vas čuvao. Mislio sam da imaš neki pravirazlog zbog kojeg si izvukla Viktora, i da ćeš ga vratiti. Zvuči li to ludo?Da, ali to je za tebe normalno. Uvijek imaš dobre razloge za ono štočiniš.« Uzdahnuo je. »Ali ovo... ovo prelazi granicu. Pustiti strigoja zbogustrajanja u nekoj ideji, ideji koju je nemoguće provesti, deset je puta goreod onog što smo napravili s Viktorom. Sto puta gore. Dok god Dimitribude na ovom svijetu, ljudi će umirati.«Srušila sam se na zid i zatvorila oči osjećajući mučninu u trbuhu. Eddie jebio u pravu. Zeznula sam. Obećala sam sama sebi da ću ubiti Dimitrijasretnem li ga prije nego što budem sigurna kako mogu učiniti ono o čemuje Robert govorio. Sve je trebalo danas završiti... ali ukočila sam se. Opet.Otvorila sam oči i uspravila se pokušavajući pronaći novi smisao prijenego što briznem u plač usred ovog kasina.»Moramo pronaći ostale. Negdje su vani nezaštićeni.«To je vjerojatno bilo jedino što je moglo zaustaviti Eddiejevo psovanje.Instinktivna dužnost je odmah proradila. Štititi moroje.»Možeš li odrediti gdje je Lissa?«Moja veza održala me povezanu s njom tijekom bijega, ali nisam htjela ićidalje od potvrde da je živa i da je dobro. Sada sam malo dublje ušla uvezu.»Preko ceste. U MGM-u.«Vidjela sam gigantski hotel kad smo utrčali u ovaj, ali nisam shvatila da jeLissa tamo. Sada sam je mogla osjetiti, kako se krije među ljudima kao imi, uplašena, ali neozlijeđena. Bilo bi mi draže da su ona i ostali odlučiliostati vani na suncu, ali instinkt ju je odveo unutar sigurnih zidova.Eddie i ja više nismo pričali o Dimitriju kad smo krenuli van i prešliprometnu ulicu. Nebo je postajalo narančasto, ali još uvijek sam seosjećala sigurno vani. Puno sigurnije nego u predvorju Luxora. Pomoćuveze uvijek sam mogla pronaći Lissu i, ne oklijevajući, vodila samEddieja kroz MGM-ove uglove i zavoje, a iskreno, docrt ovih mjestazbunjivao me sve više i više, kad smo ugledali Lissu i Adriana kako stojekod niza automata. On je pušio. Ugledala me, skočila prema meni izagrlila me.»O, bože. Tako sam se bojala. Doista nisam znala što je s vama. Mrzim tujednostranost veze.«Prisilila sam se na smiješak radi nje.»Dobro smo.«»S modricama«, zamišljeno je rekao Adrian dok se prešetavao. Nisam nisumnjala. U adrenalinu zbog borbe, bilo je lako ne primijetiti ozlijede ibol. Kasnije, kada bi uzbuđenost zbog borbe nestala, počinješ shvaćati

110

kroz što je prošlo tvoje tijelo. Bila sam tako zahvalna što je Lissa dobro dasam propustila ono što je Eddie već primijetio.»Ej, a gdje su Viktor i Robert?«Lissino veselo lice se namrštilo i čak je i Adrian izgledao namrgođeno.»Prokletstvo«, rekla sam ne zahtijevajući objašnjenje.Lissa je kimnula raširenih i izbezumljenih očiju.»Izgubili smo ih.«

Jedanaesto poglavlje

Dobro. Baš savršeno.Trebalo nam je malo vremena da odlučimo što je naš sljedeći korak. Imalismo nekoliko loših ideja o traženju Roberta i Viktora od kojih smo nakraju odustali. Robert je koristio mobitel i, dok bi CIA mogla ući u tragtakvim stvarima, mi to sigurno nismo mogli. Čak i da je Robertova adresabila navedena u telefonskom imeniku, znala sam da mu Viktor ne bidopustio da ga tamo odvede. I bez obzira na to što su Lissa i Adrian moglividjeti korisnike duha zahvaljujući njihovoj auri, ipak nismo baš moglibesciljno lutati okolo po gradu očekujući kako ćemo ih pronaći.Ne, nismo imali sreće s tom dvojicom. Nije nam preostalo ništa drugoosim da se vratimo natrag na dvor i suočimo se s bilo kojom kaznom kojanas čeka.Mi, ja sam zeznula.Budući da se približavao zalazak sunca, a i više nismo sa sobom vodilipoznatog kriminalca zbog kojeg bismo mogli nadrapati, naša grupaneraspoloženo je odlučila krenuti u Witching Hour i isplanirati put.Postojala je opasnost da Lissu i mene tamo prepoznaju, ali cure u bijegune spadaju u istu kategoriju kao i izdajice u bijegu. Odlučili smo da ćemoradije baciti kocku (nije igra riječima) i biti okruženi čuvarima, negoriskirati još koji napad strigoja prije nego što odemo iz Vegasa.Witching Hour nije se puno razlikovao od svih ostalih kasina u kojimasmo bili, osim ako znaš što tražiš. Ljudi unutra bili su previše zaokupljeniigrama i blještavilom da bi primijetili kako je tu puno ostalih klijenatakoji su podjednako visoki, vitki i blijedi. A dhampiri? Ljudi nisu moglirazaznati to da mi nismo ljudi. Samo tajanstveno osjetilo koje su imalimoroji i dhampiri odavalo je tko je tko.Raspoređeni u jeci veselja, razgovora i, povremeno, jadikovanja rulje,stajali su čuvari. Budući da su čuvari bili dodjeljivani na zahtjev, samo ih

111

je nekoliko moglo biti postavljeno ovdje na puno radno vrijeme. Na sreću,povećali su njihov broj zbog bogatih i moćnih moroja koji su ovdjedolazili igrati. Uzbuđeni moroji vikali su nad automatima i ruletom dok suoprezni i tihi čuvari čekali iza njih, sve promatrajući. Ni jedan strigoj nebi ušao ovamo.»Što sad?« pitala je Lissa skoro urlajući kako bi nadglasala buku. To jebio prvi put da je netko od nas progovorio otkada smo došli ovdje. Stalismo pored nekih stolova za ajnc, usred prostorije.Uzdahnula sam. Moje raspoloženje bilo je potpuno mračno, nisu mitrebale posljedice duha. Izgubila sam Viktora, izgubila sam Viktora. Mojevlastite mentalne optužbe nizale su se poput karika kojima nisam vidjelakraj.»Moramo pronaći njihov poslovni centar i bukirati karte« rekla sam.»Ovisno o tome koliko budemo trebali čekati let, možda ćemo ponovnomorati uzeti sobu.«Adrianove oči već su skenirale akciju oko nas i najdulje se zadržale najednom od mnogih barova.»Ne bi nas ubilo da provedemo malo vremena ovdje.«Ispalila sam:»Stvarno? Nakon svega što se dogodilo to je sve o čemu možešrazmišljati?«Usmjerio je svoj zaneseni pogled prema meni i namrštio se.»Ovdje je sve puno kamera. Ljudi koji vas mogu prepoznati. Ostavitičvrst dokaz da ste bile u ovom kasinu, a ne na Aljasci, bilo bi jakodobro.«»Istina«, priznala sam. Mislim da je Adrianova tipična flegmatičnostsamo maskirala uznemirenost. Osim toga što je saznao zašto sam zapravodošla u Las Vegas, također je naletio na strigoje i na Dimitrija. To nikadanije bilo lako iskustvo za moroja. »Iako nemamo alibi za ono vrijemekada smo stvarno bili na Aljasci.«»Toliko dugo dok Viktora ovdje ne opaze, nitko neće povezati.« Adrianovglas bio je ogorčen. »Što zapravo pokazuje koliko su svi oni glupi.«»Mi smo pomogle da zatvore Viktora«, rekla je Lissa. »Nitko nećepomisliti da smo dovoljno lude da ga izvučemo van.«Eddie mi je uputio značajan pogled ne progovorivši ni riječ.»Onda je to sređeno«, rekao je Adrian. »Neka netko bukira karte. Ja idemnešto popiti i probati nekoliko igara. Svemir mi duguje neku sreću.«»Ja idem po karte«, rekla je Lissa opazivši znak koji je usmjeravao premabazenu, WC-ima i poslovnom centru.

112

»Idem s tobom«, rekao je Eddie. Dok mu je prije izraz bio pun optužbi,sada je potpuno izbjegavao moj pogled.»Dobro«, rekla sam i prekrižila ruke. »Javi mi kad ste gotovi i pronaći ćuvas.« To sam rekla Lissi misleći time da mi to kaže kroz vezu.Uvjeren u to da je slobodan, Adrian je krenuo ravno prema baru, a ja samga pratila.»Tom Collins, molim«, rekao je konobaru, moroju. Činilo se kao da jeAdrian u glavi imao rječnik koktela i pića i samo je jedno po jednoisprobavao. Skoro nikada nisam vidjela da je dva puta pio isto.»Želite pojačano?« pitao je konobar. Imao je bijelu košulju i crnu leptirmašnu i činilo se da nije puno stariji od mene. Adrian je napravio facu.»Ne.«Konobar je slegnuo ramenima i okrenuo se kako bi mu natočio piće.»Pojačano« je bila morojska šifra za stavljanje šuta krvi u piće. Iza bara jebilo nekoliko vrata koja su vjerojatno vodila do hranitelja. Gledajućiokolo, mogla sam vidjeti sretne i nasmijane moroje s pićima obojanim ucrveno. Nekima se sviđala ideja alkohola s krvi. Većina, poput Adriana,očito, ne bi uzela krv osim »izravno s izvora.« Navodno nije imala istiokus.Dok smo čekali, stariji moroj koji je stajao pored Adriana, pogledao me ikimnuo kao da odobrava.»Našao si dobru«, rekao je Adrianu. »Mladu, ali to je i najbolje.«Tip, koji je pio ili crveno vino ili čistu krv, trznuo je glavom u smjeruostalih koji su stajali u baru.»Većina ovih je iskorištena i istrošena.«Pratila sam njegov pogled iako za to nije bilo potrebe.Među ljudima i morojima bilo je nekoliko dhampirskih žena, odjevenihvrlo glamurozno u svilu i baršun, što nije puno toga prepuštalo mašti.Većina ih je bila dosta starija od mene. One druge imale su umoranpogled u očima usprkos svom zavodničkom smijehu. Krvne kurve. Ljutitosam pogledala moroja.»Da se nisi usudio tako govoriti o njima, inače ću ti razbiti tu čašu vina oglavu.«Oči su mu se raširile i pogledao je Adriana.»Borbena je.«»Nemaš pojma koliko«, rekao je Adrian. Konobar se vratio s pićem.»Imala je nekako loš dan.«Šupčina od moroja nije me ni pogledala. Očito je da moju prijetnju nijedoživio dovoljno ozbiljno.»Svi imaju nekako loš dan. Jesi čuo vijesti?«

113

Adrian je djelovao opušteno i zabavljeno dok je pijuckao piće, ali stojećitako blizu njega, osjetila sam da je postao malo napet.»Koje vijesti?«»Viktor Daškov. Znaš, tip koji je oteo Dragomirku i kovao zavjeru protivkraljice? Pobjegao je.«Adrian je podignuo obrve.»Pobjegao? To je ludost. Čuo sam da je bio u zatvoru s najvećimmogućim osiguranjem.«»I bio je. Nitko zapravo ne zna što se dogodilo. Navodno da su upleteniljudi... i onda priča postaje čudna.«»Kako čudna?« pitala sam.Adrian je stavio svoju ruku oko mene, što sam shvatila kao tihu poruku danjemu prepustim razgovor. Je li to učinio zbog toga što je mislio da je to»pravilno« ponašanje krvne kurve ili se bojao da ću udariti tipa, nisammogla odgonetnuti.»Jedan od čuvara je sudjelovao u tome, iako tvrdi kako je bio pod nečijimutjecajem. Također, u skladu s tom izjavom tvrdi kako mu je sve u magli ida se ničega ne sjeća. Čuo sam to od nekih plemića koji pomažu uistrazi.«Adrian se nasmijao i popio veliki gutljaj svog pića.»To je baš zgodno. Meni zvuči kao posao dogovoren iznutra. Viktor jenavodno pun love. Ima dovoljno da podmiti čuvara. Ja mislim da se todogodilo.«Adrianov glas bio je ugodno gladak i, kada se na licu tipa pojavio blagoglupav osmijeh, shvatila sam da je Adrian dodao malo kompulzije.»Kladim se da si u pravu.«»Trebao bi to reći svojim plemićkim prijateljima«, dodao je Adrian.»Posao dogovoren iznutra.«Tip je žestoko kimnuo.»Hoću.«Adrian je zadržao pogled još nekoliko trenutaka, a zatim konačnopogledao prema dolje u svoj Tom Collins. Staklen pogled polako jenestajao, ali znala sam da je Adrianova naredba da proširi »posaodogovoren iznutra« ostala. Adrian je popio piće do kraja i stavio praznučašu na šank. Upravo je htio progovoriti, kad mu je pogled privuklo neštona drugoj strani prostorije. I ovaj je moroj primijetio to isto pa sam pratilanjihove poglede kako bih vidjela što ih je obojicu tako fasciniralo.Zagunđala sam. Žene, naravno. Isprva sam pomislila da su dhampiricezbog toga što je moja rasa ovdje privlačila najviše pažnje. Pogledavši opettamo, iznenadila sam se: bile su to morojke. Morojske striptizete, točnije.

114

Nekoliko njih, a bile su odjevene u slične kratke haljine sa šljokicama.Samo što je svaka imala drugačiju boju šljokica: bakrena, tirkizna... Perjei cirkoni sjali su im u kosi, a one su se smiješile dok su prolazile krozrazmaknutu gomilu, prekrasne i seksi na drugačiji način od moje rase.To i nije bilo čudno. Primjećivala sam da su muški moroji češćezaljubljeno gledali dhampirice, jednostavno zbog toga što sam i sama biladhampirica. Ipak, prirodno, muškim morojima bile su privlačne izavodljive žene njihove rase. Tako se njihova rasa i održala i, iako su semoroji željeli zabavljati s dhampiricama, na kraju bi uvijek završili snekim iz svoje rase.Plesačice su bile visoke i otmjene, a njihova svježa, blistava pojava navelame na pomisao da idu nastupati. Mogla sam samo zamisliti kakavblještavi plesni prizor priređuju. Mogla sam to cijeniti, ali očito je Adriancijenio to još više s obzirom na to da su mu skoro ispale oči.Udarila sam ga laktom.»Ej!«Posljednja plesačica nestala je u masi kasina, uputivši se prema znakuKAZALIŠTE, baš kao što sam i pretpostavila. Adrian me ponovnopogledao i nabacio vragolasti osmijeh.»Nema ničeg lošeg u gledanju.« Potapšao me po ramenu.Moroj koji je stajao pored njega odobravajući je kimnuo.»Mislim da bih danas mogao pogledati predstavu.« Vrtio je svoju čašu.»Sve ovo oko Daškova i nered s Dragomirima... tužan sam zbog jadnogErica. Bio je dobra osoba.«Postala sam sumnjičava.»Znali ste Lissina oca, Erica Dragomira?«»Naravno«, moroj je dao znak da mu se napuni čaša. »Ovdje samupravitelj već godinama. Bio je ovdje stalno. Vjerujte mi, on je znaocijeniti te cure.«»Lažeš«, hladno sam rekla. »Obožavao je svoju ženu.«Vidjela sam Lissine roditelje zajedno. Čak i kad sam bila mala, moglasam vidjeti koliko su ludo bili zaljubljeni.»Nisam rekao da je išta činio. Kao što je rekao tvoj dečko, nema ničeglošeg u gledanju. Ali, puno njih zna da se princ Dragomir znao zabavljatikamo god je išao, posebno ako je u pitanju bilo žensko društvo.« Moroj jeuzdahnuo i podigao čašu. »Prokleta je šteta ono što mu se dogodilo.Nazdravljam u nadi da će uhvatiti onoga gada Daškova i ostaviti Ericovukćer na miru.«Nisu mi se sviđale aluzije ovog moroja u vezi s Lissinim ocem i bilo mi jedrago što ona nije ovdje. Bilo mi je nelagodno zbog toga što smo nedavno

115

otkrili da je Lissin brat Andre isto bio ljubitelj zabava te se čestozabavljao okolo i slamao srca. Možda im je to bila obiteljska crta? Onošto je Andre radio nije bilo u redu, ali velika je razlika kad se zabavljatinejdžer ili oženjeni muškarac. Nisam to htjela priznati, ali čak inajzaljubljeniji tipovi pogledavali su druge žene, a nisu varali. Adrian jedokaz. Ipak, mislim da se Lissi ne bi svidjela ideja o tome da joj se tatazabavljao s drugim ženama. Istina o Andreu bila je dovoljno teška i nisamželjela da išta pokvari lijepu uspomenu na njezine roditelje. Uputila samAdrianu pogled koji je govorio da će, budemo li još malo slušali ovogtipa, doći do tučnjave. Nisam htjela stajati ovdje ako nas Lissa dođetražiti. Adrian, uvijek puno lukaviji nego što se čini, nasmiješio mi se.»Dakle, draga moja, hoćemo li iskušati sreću? Nešto mi govori da ćešuspjeti bez obzira na izglede, kao i uvijek.«Pogledala sam ga.»Slatko.« Adrian mi je namignuo i ustao.»Drago mi je što smo razgovarali«, rekao je moroju.»Također«, odgovorio je. Utjecaj kompulzije je popuštao. »Znaš, trebaobi je bolje odijevati.«»Nisam zainteresiran za stavljanje odjeće na nju«, rekao je Adrian i poveome.»Pazi se«, upozorila sam ga stisnutih zubi, »ili bi ti mogao biti onaj sčašom vina na glavi.«»Mala dhampirice, samo sam se uživio u ulogu. Onu koja te čuva da neupadneš u nevolje.« Stali smo pored prostorije za poker i Adrian mepogledom snimao od glave do pete. »Ipak, tip je imao pravo u veziodjeće.«Stisnula sam zube.»Ne mogu vjerovati da je rekao ono o Lissinom tati.«»Tračevi i glasine nikada ne nestanu, ti bi najbolje od svih to trebala znati.Nije važno jesi li mrtav. Osim toga, taj je razgovor bio u našu, pod timezapravo mislim tvoju, korist. Vjerojatno još netko razmišlja o tome da seradilo o poslu dogovorenom iznutra. Ako taj tip pomogne u širenju teteorije, osigurat će da nitko ne pomisli kako je upetljana najopasnijačuvarica.«»Pretpostavljam.« Prisilila sam se odgurnuti nemir.Uvijek sam imala naglu narav i znala sam da su dijelovi tame koje sampokupila od Lisse u zadnja dvadeset i četiri sata sve pogoršali, baš kakosam i slutila. Promijenila sam temu uplovivši u sigurnije vode.»S obzirom na to kako si ranije bio ljut, sada si jako ljubazan.«»Nisam baš lud od sreće, ali malo sam razmišljao«, rekao je Adrian.

116

»Oh? Možeš me prosvijediti?«»Ne ovdje. Razgovarat ćemo kasnije. Sada trebamo brinuti o drugimstvarima.«»Kao na primjer, sakriti zločin i otići iz ovoga grada, a da nas ne napadnustrigoji?«»Ne. Kao na primjer, o tome da ja dobijem neku lovu.«»Poludio si?« To pitanje postaviti Adrianu nikada nije bila dobra ideja.»Upravo smo pobjegli od čudovišta žednih krvi, a ti misliš samo nakockanje?«»Činjenica da smo živi znači da bismo trebali živjeti«, suprotstavio se.»Posebno kad ionako imamo vremena.«»Ne trebaš novac.«»Trebat ću ga ako me tata prestane uzdržavati. Osim toga, zapravo se radio uživanju u igri.«Uskoro sam shvatila da pod »uživanjem u igri« Adrian misli na»varanje«. Smatra li se korištenje duha varanjem. U duhu se nalazi tolikomentalne snage da njegovi korisnici izvrsno čitaju druge. Viktor je bio upravu. Adrian se šalio i naručivao pića, ali vidjela sam kako pažljivoproučava druge. I, iako je bio dovoljno pažljiv da ništa izričito ne kaže,njegov izraz lica govorio je umjesto njega, pun samopouzdanja,nesiguran, uznemiren. Bez riječi, još uvijek je mogao provoditikompulziju i blefirati s ostalim igračima.»Odmah se vraćam«, rekla sam mu osjećajući Lissin poziv.Bezbrižno mi je odmahnuo. Nisam bila zabrinuta zbog njegove sigurnostijer sam vidjela da je u prostoriji nekoliko čuvara. Ono što me zabrinjavaloje bila mogućnost da netko od službenika kasina primijeti njegovukompulziju i sve nas izbaciti van. Korisnici duha najjače su gospodarilinjome, ali svi su je vampiri donekle imali. Korištenje kompulzije smatralose nemoralnim, stoga je bila zabranjena među morojima. Kasino bidefinitivno imao razloga budno paziti na to.Ispalo je da je poslovni centar u blizini sobe za poker, stoga sam Lissu iEddieja brzo pronašla.»Kakvo je stanje?« pitala sam dok smo kretali natrag.»Let nam je ujutro«, rekla je Lissa. Oklijevala je. »Mogli bismo otići inoćas, ali...«Nije trebala završiti. Nakon onoga s čime smo se danas suočili, nitko niježelio ni najmanje riskirati da opet naletimo na strigoje. Do aerodromavozili bismo se taksijem, ali svejedno bismo riskirali kad bismo nakonvožnje izašli u mrak.Odmahnula sam glavom i povela ih prema sobi za poker.

117

»Dobro si odlučila. Sada moramo ubiti vrijeme... Da uzmemo sobu inaspavamo se?«»Ne.« Zadrhtala je i osjetila sam strah u njoj. »Ne želim napustiti ovugužvu. I bojim se onoga što bih mogla sanjati...«Adrian je možda mogao glumiti kako mu je svejedno zbog strigoja, aliona lica još su uvijek proganjala Lissu, posebno Dimitrijevo.»Pa«, rekla sam nadajući se da ću je oraspoložiti, »ostanemo li budne,lakše ćemo se vratiti na raspored dvora. Također, možeš i gledati kako ćeosiguranje kasina izbaciti Adriana van.«Kao što sam se i nadala, gledanje kako Adrian vara zahvaljujućikorištenju duha Lissi je stvarno odvuklo pozornost, čak toliko da je i samahtjela pokušati. Odlično. Natjerala sam je na bezopasnije igre te sam jojkratko ispričala kako je Adrian posijao ideju o posla dogovorenom iznutrau glavu onome moroju. Izostavila sam onaj dio o njezinu ocu. Noć je,začudo, prošla bez ijednog incidenta, što se tiče strigoja i osiguranja, anekoliko osoba je čak i prepoznalo Lissu, što bi trebalo pomoći našemalibiju. Eddie nije progovorio sa mnom cijelu noć.Ujutro smo napustili Witching Hour. Nitko od nas nije bio sretan zbogčinjenice da smo izgubili Viktora, kao ni zbog napada, ali kasino nas jemalo utješio, bar dok nismo stigli na aerodrom. U kasinu smo bilipreplavljeni vijestima iz morojskog svijeta, izolirani od ljudskog svijeta.Međutim, dok smo čekali avion, nismo mogli izbjeći gledanje TV-a jer sečinilo da su bili posvuda.Udarna vijest je svugdje bio masovni pokolj u Luxoru, onaj koji nijeostavio puno tragova policiji. Većina upletenih zaštitara su umrli zbogslomljenih vratova, a drugih tijela nije bilo. Pretpostavljala sam da jeDimitri bacio svoje prijatelje van, gdje ih je sunce pretvorilo u prah. Umeđuvremenu je Dimitri nestao ne ostavljajući nikakve svjedoke. Čak nikamere nisu ništa snimile, što me nije iznenadilo. Ako sam ja moglaonesposobiti kamere u zatvoru, Dimitri je to svakako mogao u ljudskomhotelu.Bilo kakvo poboljšanje raspoloženja koje smo postigli istog je trenanestalo i nismo mnogo razgovarali. Ostala sam van Lissinih misli jernisam trebala još i njezine depresivne osjećaje koji bi pojačali moje.Dogovorili smo direktan let do Philadelphije i onda ćemo hvatati putničkilet natrag do aerodroma u blizini dvora. S čime ćemo se tamo suočiti... pa,to je bila vjerojatno naša zadnja briga.Nisam se brinula kako bi se strigoji mogli ukrcati na naš avion po danu i,bez zatvorenika na kojeg sam trebala paziti, dopustila sam samoj sebitoliko potreban san. Nisam se mogla sjetiti posljednjeg puta kada sam

118

spavala tijekom ovog putovanja. Čvrsto sam zaspala, ali moje snoveopsjedala je činjenica da sam dopustila jednom od najopasnijih morojskihkriminalaca da pobjegne i nisam spriječila strigoja da ode i pustila sam dahrpa ljudi bude ubijena. Nisam smatrala nikoga od svojih prijateljaodgovornim. Cijela katastrofa dogodila se zbog mene.

Dvanaesto poglavlje

A to je i potvrđeno kada smo smo se konačno vratili natrag na kraljevskidvor.Naravno, nisam samo ja nadrapala. Lissu su pozvali kod kraljice radiizricanja kazne iako sam znala da neće stvarno dobiti kaznu. Ne kaoEddie i ja. Možda jesmo završili školu, ali tehnički smo bili u nadležnostičuvarske službe, što je značilo da ćemo se suočiti s kaznom kao i bilo kojineposlušni zaposlenik. Jedino je Adrian prošao bez ikakvih posljedica.Mogao je raditi što god je htio.Ipak, moja kazna nije bila toliko strašna koliko je mogla biti. Zapravo, štosam u ovom trenutku mogla izgubiti? Moji izgledi da postanem Lissinačuvarica ionako su bili skoro ravni nuli, a uz to me nitko drugi nije htio začuvaricu osim Tashe. Ludi vikend u Vegasu, priča koja je bila samoparavan, teško da je bio dovoljan da je odvrati od toga da me izabere.Ipak, bilo je to dovoljno da se predomisle neki od onih koji su zahtijevalida Eddie bude njihov čuvar. Još uvijek je bilo dovoljno onih koji su gahtjeli, tako da nije bio u opasnosti od gubitka dobrog mjesta, ali ja sam seosjećala užasno krivom. Nikom nije ni pisnuo o onome što smo napravili,ali svaki put kada bi me pogledao, vidjela bih u njegovim očima osudu. Asljedećih nekoliko dana često sam ga viđala. Ispalo je da su čuvarirazradili sustav koji im je omogućavao da se nose s neposlušnima.»Ono što ste napravili toliko je neodgovorno da izgleda kao da ste još uškoli. K vragu, čak u osnovnoj školi.«Bili smo u jednom od ureda u čuvarskom stožeru gdje je na nas urlaoHans Croft, tip koji je zadužen za sve čuvare na dvoru te je utjecajan udodjeljivanju novih zaduženja. Bio je dhampir u ranim pedesetima, sbujnim sivobijelim brkovima. Također je bio i šupak. Uvijek ga jeokruživao dim cigare. Eddie i ja smo pokorno sjedili ispred njega dok jekoračao s rukama iza leđa.»Zbog vas je mogla poginuti zadnja pripadnica obitelji Dragomir, da i nespominjemo Ivaškova. Što mislite kako bi kraljica reagirala na smrt svogpranećaka? A tek tajming! Odete tulumariti baš dok je tip koji je oteo

119

princezu na slobodi. Nije da ste to znali jer ste vjerojatno bili prezauzetiigrama na automatima i upotrebom lažnih osobnih.«Trznula sam se na spomen Viktora iako pretpostavljam da bih trebalaodahnuti što nismo osumnjičeni za njegov bijeg. Hans je moju grimasushvatio kao priznanje krivnje.»Možda i jeste diplomirali«, izjavio je, »ali to ne znači da stenepobjedivi.«Ovaj cijeli susret podsjetio me na ono kada smo se Lissa i ja vratile u Sv.Vladimir, a mene su kaznili za istu stvar: bezobrazan bijeg i ugrožavanjeLisse. Samo ovaj put nije bilo Dimitrija da me brani. To sjećanje stvoriloje knedlu u mom grlu jer sam se sjetila njegova lica, ozbiljnog ipredivnog, tih smeđih očiju, intenzivnih i strastvenih dok je zagovaraomoju nevinost i uvjeravao druge u moje vrijednosti.Ali, ne. Ovdje nema Dimitrija. Sami Eddie i ja suočavamo se sposljedicama u stvarnome svijetu.»Ti.« Hans je uperio svoj zdepasti prst u Eddieja. »Možda ćeš imatidovoljno sreće da iz ovog izađeš s nevelikom štetom. Naravno, u tvojimpodacima zauvijek će ostati crna mrlja. I potpuno si upropastio svojeizglede za elitno kraljevsko mjesto i izgubio podršku ostalih čuvara. Ipak,nekome ćeš biti dodijeljen. Vjerojatno ćeš raditi sam za nekog nižegplemića.«Plemići višeg ranga imali su više čuvara, što je znatno olakšavalo tajposao. Hans je htio istaknuti kako će Eddie dobiti nizak položaj, što će zanjega stvoriti više posla i opasnosti. Postrance sam ga pogledala iponovno vidjela taj čvrsti, odlučni pogled na njegovu licu. Činilo se dagovori kako mu je svejedno hoće li sam čuvati obitelj. Ili čak desetobitelji. Zapravo, slao je vibru koja je poručivala da bi ga samog mogliposlati u brlog strigoja i on bi ih sve sredio.»A ti.« Hansov oštar glas privukao je moj pogled natrag njemu. »Ti ćešbiti sretna ako uopće dobiješ posao.«Kao i uvijek, progovorila sam bez razmišljanja. Trebala sam ovo podnijetiu tišini, kao Eddie.»Naravno da ću ga dobiti. Želi me Tasha Ozera. A budući da nedostaječuvara, nećete me pustiti da besposleno sjedim.«Njegove oči gorko su sjale.»Da, nedostaje nam čuvara, ali postoji mnogo poslova koje trebaobavljati, ne radi se samo o osobnoj zaštiti. Treba nam osoblja i uuredima. Netko tko bi sjedio i čuvao ulazna vrata.«Skamenila sam se. Uredski posao. Hans mi je prijetio uredskim poslom.Sve moje grozne misli bile su usmjerene na čuvanje nekog slučajnog

120

moroja, nekoga koga nisam poznavala i koga bih možda mrzila. A u bilokojem od tih scenarija, bila bih vani na terenu. Borila bih se i branila.Ali ovo? Hans je bio u pravu. Trebalo im je čuvara koji bi obavljali iadministrativne poslove na dvoru. Istina, tamo ih je bila samo šačica, bilismo previše dragocjeni, ali netko je morao i to raditi. Ipak, da sam tajnetko ja, to mi je bilo prestrašno za pojmiti. Svaki dan sjediti satima isatima... kao čuvari u Tarasovu. Život čuvara sastojao se od punoneglamuroznih, ali potrebnih zadataka.Tad sam stvarno, stvarno shvatila da se nalazim u pravom svijetu. Uhvatiome strah. Kada sam diplomirala, dobila sam titulu čuvara, ali jesam lidoista razumjela što to znači? Jesam li se igrala pretvaranja, uživala urazmetanju i ignoriranju posljedica? Nisam više bila u školi. Za ovo višenema pritvora. Ovo je stvarno. Ovo je život ili smrt.Moje lice je zasigurno odalo moje osjećaje. Hans se okrutno nasmiješio.»To je tako. Imamo puno načina za ukrotiti problematične. Na tvojusreću, tvoja konačna sudbina još nije odlučena. A u međuvremenu, ovdjeima puno posla koji treba obaviti, u čemu ćete pomoći i vas dvoje.«Taj »posao« tijekom sljedećih nekoliko dana predstavljao je zapravoropski rad rukama. Ustvari, nije bio puno drugačiji od pritvora i bila sampoprilično sigurna da je bio stvoren kako bi grešnici poput nas radili neštoodvratno. Radili smo po dvanaest sati dnevno, većinom vani. Podizalismo kamenje i čistili blato kako bismo uredili novo, ljepše dvorište ispredniza kraljevskih gradskih kuća. Ponekad smo bili i čistači te smo ribalipodove. Znala sam da za takve stvari postoje morojski radnici, ali su ihvjerojatno sada pustili na odmor.Još je uvijek to bilo bolje od drugog posla koji bi nam davao Hans:sortiranje i ispunjavanje hrpetina i hrpetina papira. Zbog toga sam još višepočela cijeniti to što su sada informacije u digitalnom obliku... i ponovnosam se zabrinula zbog svoje budućnosti. Stalno mi se po glavi vrtio onajprvi razgovor s Hansom. Prijetnja kako bi ovo mogao biti moj život. Kakonikada neću biti čuvarica, u pravom smislu te riječi, Lissina ili od nekogdrugog moroja. Tijekom svih treninga uvijek smo imali mantru: Oni suprvi. Ako sam uistinu upropastila svoju budućnost, imat ću novu mantru:Prvo je A. Onda B, C, D...Ti radni dani razdvojili su me od Lisse, a i osoblje na ulazima našihzgrada dalo je sve od sebe kako bismo i ostale razdvojene. To je bilofrustrirajuće. Mogla sam je pratiti kroz vezu, ali željela sam s njomrazgovarati. Željela sam s bilo kim razgovarati. Adrian se isto držaopostrani i nije mi dolazio u snove, zbog čega sam se pitala kako se osjeća.Nikada nismo obavili svoj »razgovor« nakon Las Vegasa. Eddie i ja često

MIN@

121

smo radili skupa, ali ni on nije sa mnom razgovarao, što mi je donijelosate i sate zarobljenosti vlastitim mislima i problemima.A, vjerujte, postojalo je puno toga što je pojačavalo moju krivnju. Nadvoru nitko zapravo nije ni primjećivao radnike. Bilo da sam unutra ilivani, uvijek bi razgovarali kao da me nema. Najčešća tema bio je Viktor.Opasni Viktor Daškov u bijegu. Kako se to moglo dogoditi? Je li imaoneke moći za koje se nije znalo? Ljudi su se bojali, neki su bili uvjereni daće se pojaviti na dvoru i pokušati sve pobiti dok spavaju. Teorija o »posludogovorenom iznutra« jako se raširila, što nas je držalo dalje od sumnje.Nažalost, to je značilo da se puno njih sada brinulo kako su među namaizdajice. Tko zna tko bi mogao raditi s Viktorom Daškovim? Špijuni ipobunjenici mogli bi vrebati dvor planirajući svakakve grozote. Znalasam da su sve te priče pretjerane, ali to nije bilo važno. U svima njimapostojalo je zrno istine: Viktor Daškov je slobodno šetao svijetom. Asamo ja, i moji suradnici, znali smo da se sve to zbilo mojom krivnjom.Činjenica da smo viđeni u Las Vegasu i dalje nam je pružala alibi zaViktorov bijeg iz zatvora te je dovela do toga da ono što smo napraviliizgleda još nepromišljenije. Svi su bili prestravljeni zbog toga što smodopustili da princeza Dragomir pobjegne dok je opasan tip na slobodi, tipkoji ju je napao! Svi su zahvaljivali Bogu što nas je kraljica izvuklaodande prije nego što nas je Viktor našao. Putovanje u Las Vegaspokrenulo je i cijeli niz novih pretpostavki, a jedna od njih me i osobnouplitala.»Pa, ne iznenađuje me to o Vasilisi«, načula sam kako neka žena govorijedan dan dok sam radila vani. Ona se s nekim prijateljicama šetala premazgradi hranitelja i nije me ni primijetila. »Već je jednom pobjegla, zar ne?Ti Dragomiri stvarno znaju biti divlji. Kada uhvate Viktora Daškova,vjerojatno će otići na prvi tulum za koji čuje.«»Nisi u pravu«, rekla je njezina prijateljica. »To nije pravi uzrok njezinapostupka. Zapravo je poprilično razumna. Radi se o onoj dhampirici kojaje uvijek s njom, ona cura po imenu Hathaway. Čula sam da su ona iAdrian Ivaškov otišli u Las Vegas jer su htjeli pobjeći. Tatiana je bijesna,posebno otkada je Hathaway izjavila kako ništa neće razdvojiti nju iAdriana.«Opa. To je bio lagani šok. Hoću reći, pretpostavljala sam kako je bolje dadrugi misle da smo Adrian i ja pobjegli, nego da me optuže za skrivanje ipomaganje bjeguncu, ali ipak... bila sam nekako iznenađena što su došlido tog zaključka. Nadala sam se da Tatiana nije čula za naš takozvanibijeg. Bila sam sigurna da će to pokvariti sav napredak koji smo nas dvijeostvarile.

122

Moj prvi kontakt s društvom odvio se zahvaljujući neočekivanom izvoruinformacija. Upravo sam kopala blato u povišenoj cvjetnoj gredici iznojila se k'o luda. Bilo je vrijeme kada se većina moroja spremala zaspavanje, što znači da je sunce sjalo svojim punim sjajem. Bar smo imalilijep pogled dok smo radili: na gigantsku dvorsku crkvu.Na Akademiji provela sam puno vremena u kapelici, ali ovu sam crkvurijetko posjećivala jer je bila udaljena od glavnih dvorskih zgrada. Bila jepravoslavna, zbog dominantne religije među morojima, i jako mepodsjećala na neke katedrale koje sam vidjela kada sam bila u Rusiji, iakonije bila ni približno velika poput njih. Napravljena je od prekrasnogcrvenog isklesanog kamena, njezini tornjevi bili su natkriveni zelenimkupolama od crijepa, na vrhovima kojih su bili zlatni križevi.Dva čuvara nalazila su se na udaljenim granicama prostranog crkvenogzemljišta, na jednom od kojih smo mi radili. Blizu nas bili su najljepšiprizori na Dvoru: ogroman kip neke davne morojske kraljice koji je bioskoro deset puta viši od mene. Odgovarajući kip kralja bio je na suprotnojstrani dvorišta. Nikada nisam uspjela zapamtiti njihova imena, ali sambila poprilično sigurna da smo o njima govorili na satu povijesti. Bili suvizionari koji su svojevremeno promijenili svijet moroja.Na periferiji mog vidokruga pojavila se figura i pretpostavila sam da je toHans koji će nam zadati neki novi očajni posao. Pogledavši gore,iznenadila sam se kada sam ugledala Christiana.»Pa jasno«, rekla sam. »Znaš da ćeš nadrapati ako te netko vidi kakorazgovaraš sa mnom.«Christian je slegnuo ramenima i sjeo na rub djelomično završenogkamenog zida.»Sumnjam. Ti si ona koja će nadrapati, a stvarno ne vjerujem tebi možebiti gore nego što jest.«»Istina«, progunđala sam.Nekoliko trenutaka sjedio je u tišini promatrajući kako kopam hrpe i hrpeblata. Konačno je pitao:»O. K. Dakle, kako i zašto si to učinila?«»Učinila što?«»Znaš ti dobro što. Tvoja mala avantura.«»Sjeli smo na avion i otišli u Las Vegas. Zašto? Hmm. Da razmislim.«Zastala sam kako bih obrisala znoj s čela. »Gdje bismo drugdje moglipronaći hotele gusarske tematike i konobare koji ne traže osobnu?«Christian se nakašljao.»Rose, dosta sranja. Nisi išla u Las Vegas.«

123

»Imamo avionske karte i račun iz hotela ako hoćeš dokaz, a da nespominjem one koji su vidjeli princezu Dragomir kako rastura naautomatima.«Bila sam usredotočena na rad, ali pretpostavljala sam da Christianogorčeno odmahuje glavom.»Čim sam čuo da je troje ljudi izvuklo Viktora Daškova iz zatvora, znaosam da ste to vi. A vas troje nestali? Nije uopće bilo upitno.«Malo dalje vidjela sam kako se Eddie ukočio te je nelagodno gledaookolo. I ja sam radila isto. Možda i jesam bila očajna u potrazi zadruštvom, ali nisam željela riskirati da nas čuje netko opasan. Kada bi našzločin izašao na površinu, ovaj rad u vrtu činio bi se poput odmora. Bilismo sami, ali sam ipak stišala glas i pokušala nabaciti iskren izraz lica.»A ja sam čula da su to napravili ljudi koje je unajmio Viktor.« To je bilajoš jedna teorija koja se širila, baš kao i ova: »Zapravo, mislim da sepretvorio u strigoja.«»Baš«, rekao je podrugljivo Christian. Znao me je i previše dobro da bi mivjerovao. »I čuo sam da se jedan od čuvara ne sjeća ničega o napadu nasvoje prijatelje. Zaklinjao se da je bio pod nečijim utjecajem. Netko tkoima takvu vrstu kompulzije vjerojatno bi mogao natjerati druge da videljude, klokane, mimičare...«Odbijala sam ga pogledati i jako gurnula lopatu u zemlju. Ugrizla samusnu kako mu ne bih dala neki bijesni odgovor.»Učinila je to zbog toga što misli da strigoji mogu biti vraćeni u prvobitnostanje.«Naglo sam podigla glavu i u nevjerici zurila u Eddieja, zapanjena što jeprogovorio.»Što to radiš?«»Govorim istinu«, odgovorio je Eddie ne zastavši s poslom. »On je našprijatelj. Misliš da će nas prijaviti?«Ne, buntovnik Christian Ozera neće nas prijaviti. Ipak, to nije značilo dasam htjela da se ovo pročuje. Životna istina je: što više ljudi zna tajnu,vjerojatnije je da će procuriti. Nimalo iznenađujuće, Christianova reakcijanije se puno razlikovala od ostalih.»Molim?. To je nemoguće. Svi to znaju.«»Nije uzmeš li u obzir ono što misli Viktorov brat«, rekao je Eddie.»Hoćeš li prestati?« viknula sam.»Možeš mu reći ti ili ću to učiniti ja.«Uzdahnula sam. U nas su zurile Christianove svijetloplave oči, raširene išokirane. Kao i većina mojih prijatelja, i on je bio za lude ideje, ali ovo jebilo van granica ludosti.

124

»Mislio sam da je Viktor Daškov jedinac«, rekao je Christian.Odmahnula sam glavom.»Ne. Njegov je tata imao aferu, tako da Viktor ima nezakonitog polubrata.Roberta. I on je korisnik duha.«»Samo ti...« rekao je Christian. »Samo ti možeš doznati nešto takvo.«Ignorirala sam ono što se činilo kao povratak njegova uobičajenogcinizma.»Robert tvrdi da je izliječio strigojku, ubio onaj besmrtni dio nje i vratioje natrag u život.«»Rose, i duh ima granice. Ti si možda vraćena natrag, ali strigoji suizgubljen slučaj.«»Ne znamo još koliki je puni potencijal duha«, istaknula sam. »Većina jejoš tajna.«»Znamo za sv. Vladimira. Ako je on mogao vratiti strigoje, zar ne mislišda bi tip poput njega to i radio? Hoću reći, ako to nije čudo, onda što jest?Nešto takvo sačuvalo bi se u legendama«, suprotstavio se Christian.»Možda. Možda ne.« Ponovno sam zavezala svoj rep ponavljajući u glavinaš susret s Robertom po stoti put. » Možda Vlad to nije znao. Nije to bašlako.«»Ah, da«, složio se Eddie. »To je onaj najbolji dio.«»Ej«, uzvratila sam mu. »Znam da si ljut na mene, ali budući da jeChristian ovdje, ne treba nam još netko sa zajedljivim komentarima.«»Ne znam«, rekao je Christian. »Za nešto takvo, zapravo, možda trebašdvoje ljudi. Sada mi objasni kako se to čudo navodno radi.«Uzdahnula sam.»Kolac se napuni duhom, zajedno s ostalim četirima elementima.«Amajlije duha još uvijek su za Christiana bile stran pojam.»Nikada ne bih na to pomislio. Pretpostavljam da bi duh malo uzburkaostvari... ali, ne mogu zamisliti da je dovoljno samo probosti strigojakolcem punim duha.«»Pa... zapravo u tome i jest stvar. Prema onome što je rekao Robert, ja tone mogu učiniti. To mora učiniti korisnik duha.«Još više tišine. Opet sam ostavila Christiana bez riječi. Napokon je rekao:»Ne znamo tako mnogo korisnika duha. A pogotovo ne one koji bi semogli boriti ili probosti strigoja.«»Poznajemo dva korisnika duha«, namrštila sam se prisjećajući se Oksaneu Sibiru i zatvaranja Avery... gdje? U bolnicu? U mjesto poput Tarasova?»Ne, četiri. Pet, brojim li Roberta. Ali, da, nitko od njih ne bi to stvarnomogao učiniti.«»Nije ni važno jer se i ne može«, rekao je Eddie.

125

»To ne znamo!« Zapanjio me očaj u mom glasu. »Robert u to vjeruje. Čaki Viktor vjeruje.« Oklijevala sam. »I Lissa, također.«»I želi to učiniti«, rekao je Christian brzo shvativši. »Zbog toga što bi onanapravila sve za tebe.«»Ne može.«»Zbog toga što nije sposobna ili zbog toga što joj ti to ne dopuštaš?«»Oboje«, rekla sam. »Neću joj dopustiti da dođe ni blizu strigoja. Većje...« progunđala sam mrzeći otkrivati ono što sam saznala kroz vezutijekom ovog vremena dok smo bile razdvojene. »Došla je do kolca ipokušava ga začarati. Hvala bogu, do sada i nije imala puno sreće.«»Kada bi to bilo moguće«, polako je počeo Christian. »To bi moglopromijeniti naš svijet. Kad bi to naučila...«»Molim? Ne!« Koliko sam nestrpljivo željela da mi Christian povjeruje, asada sam zažalila zbog toga. Jedina dobra stvar u svemu tome bilo je tošto, osim toga što nitko od mojih prijatelja nije vjerovao da je to moguće,nitko od njih nije ni pomislio na to kako bi se Lissa zapravo pokušalaboriti sa strigojem. »Lissa nije ratnik. Kao i ni jedan drugi korisnik duhakojeg poznajemo. Stoga, ne pronađemo li jednog takvog, radije bih...«zadrhtala sam, »radije bih da Dimitri umre.«To je natjeralo Eddieja da ipak prestane raditi. Bacio je lopatu.»Stvarno? Nikada to ne bih pomislio.«Sarkazam koji je konkurirao mojemu.Okrenula sam se i krupnim koracima krenula prema njemu stisnutih šaka.»Gle! Ne mogu to više podnijeti! Žao mi je. Ne znam što bih drugo rekla.Znam da sam zabrljala. Pustila sam Dimitrija. Pustila sam Viktora.«»Pustila si Viktora?« začuđeno je pitao Christian.Ignorirala sam ga i nastavila vikati na Eddieja.»Bila je to pogreška. S Dimitrijem... to je bio trenutak slabosti. Podbacilasam u onom za što sam trenirana. Znam to. Oboje to znamo. Ali, ti znašda nisam namjeravala prouzrokovati toliku štetu. Ako si mi stvarnoprijatelj, moraš to znati. Da se mogu vratiti...« progutala sam riječi,iznenađena zbog osjećaja da me peku oči. »Učinila bih to. Kunem se dabih, Eddie.«Lice mu je ostalo savršeno mirno.»Vjerujem ti. Ja sam tvoj prijatelj i znam... znam da nisi htjela da ispadneonako kako je ispalo.«Smirila sam se, iznenađena time koliko sam zapravo bila zabrinutamisleći da ću izgubiti njegovo poštovanje i prijateljstvo. Pogledavši dolje,zapanjilo me što su mi šake bile stisnute. Opustila sam ih ne vjerujući dasam bila toliko uzrujana.

126

»Hvala ti. Puno ti hvala.«»Kakva je to vika?«Oboje smo se okrenuli i vidjeli Hansa kako ide prema nama. I izgledao jebijesno. Tada sam još primijetila da je Christian praktički nestao. I bolje.»Ovo nije vrijeme druženja!« režao je Hans. »Vas dvoje imate danas jošsat vremena posla. Ako namjeravate jedno drugo ometati, bolje da vasrazdvojim.« Mahnuo je Eddieju. »Dođi. Imam gomilu papira koje trebasrediti.«Dok ga je Hans odvodio, dobacila sam Eddieju pogled pun suosjećanja.Ipak, odahnula sam što ne moram ja sređivati tu papirologiju.Nastavila sam s radom dok su mi se po glavi motala pitanja koja su mezaokupljala cijeli tjedan. Mislila sam sve ono što sam rekla Eddieju. Takosam jako željela da ovaj san o spašavanju Dmitrija postane stvaran.Željela sam to više od svega, samo ne da Lissa riskira svoj život. Nisamtrebala oklijevati. Trebala sam jednostavno ubiti Dimitrija. Viktor ne bipobjegao. Lissa ne bi ni trenutka posumnjala u Robertove riječi.Razmišljanje o Lissi navelo me da joj uđem u misli. Bila je u svojoj sobi ipakirala se zadnji čas prije spavanja. Sutra ide u posjet Lehighu. Nimaloiznenađujuće, poziv da idem s njom bio je povučen zahvaljujućinedavnim događajima. Njezin rođendan, nešto što smo strašno previdjeliu ovom neredu, također je bio ovaj vikend i nije se činilo u redu da budemodvojena od nje na taj dan. Trebale smo slaviti zajedno. Bila je zabrinuta ito ju je obuzelo, kad je poskočila zbog iznenadnog kucanja na vrata.Pitajući se tko bi je mogao posjećivati u ovo doba, otvorila je vrata iostala bez daha kada je ugledala Christiana. I meni se to činilonestvarnim. Dio mene je još uvijek mislima bio u školskom domu gdje jepravilo, teorijski, da dečki i cure ne ulaze jedni drugima u sobe. Ipak, višenismo tamo. Sada smo, takoreći, odrasli. Shvatila sam da je, nakon štosmo se vidjeli, otišao ravno u njezinu sobu.Bilo je zapanjujuće kako je brzo narasla napetost između njih. Hrpaosjećaja pulsirala je Lissinim prsima, uobičajena mješavina ljutnje, tuge izbunjenosti.»Što radiš ovdje?« pitala je.Isti osjećaji vidjeli su se na njegovu licu.»Želio sam razgovarati s tobom.«»Kasno je«, rekla je ukočeno. »Osim toga, koliko se sjećam, ti ne volišrazgovarati.«»Želim s tobom razgovarati o onome što se dogodilo s Viktorom iRobertom.«

127

To je bilo dovoljno iznenađujuće da je udalji od ljutnje. Zabrinuto jepogledala u hodnik i zatim mu mahnula da uđe.»Kako ti znaš za to?« prosiktala je i brzo zatvorila vrata.»Upravo sam bio s Rose.«»Kako si je uspio vidjeti? Ja je ne mogu vidjeti.« Lissa je bila frustriranakao i ja zbog toga što nam nadređeni ne daju da se vidimo.Christian je slegnuo ramenima pomno pazeći na siguran razmak izmeđunjih u malom boravku apartmana. Oboje su obrambeno prekrižili rukeiako mislim da nisu bili svjesni da su jedno drugome preslika.»Ušuljao sam se u kažnjenički kamp. Natjerali su je da satima kopablato.«Lissa je napravila grimasu. Zbog načina na koji smo bile razdvojene, nijepuno znala o mojim aktivnostima.»Jadna Rose.«»Snalazi se. Kao i uvijek.« Christianov pogled krenuo je prema kauču izaustavio se na otvorenom koferu, u kojem je na svilenoj košulji ležaosrebrni kolac. Sumnjam da će ta košulja preživjeti let bez milijun nabora.»Zanimljiva stvarčica za posjet koledžu.«Lissa je brzo zatvorila kofer.»To nije tvoja stvar.«»Ti stvarno u to vjeruješ?« pitao je ignorirajući njezin komentar.Koraknuo je naprijed, a zbog svoje nestrpljivosti očito je zaboravio da želidržati razmak. Čak i ovako zbunjena zbog ove situacije, Lissa je istogtrenutka postala svjesna njihove nove blizine, njegova mirisa, načina nakoji je sjala njegova crna kosa... »Misliš da možeš vratiti strigoja?«Ponovno je usmjerila pažnju na razgovor i odmahnula glavom.»Ne znam. Stvarno ne znam. Ali osjećam se kao... osjećam da moramprobati. Ako ništa drugo, želim znati što može učiniti duh u kolcu. To nijetako štetno.«»Rose ne misli tako.«Lissa mu je uputila žalostan osmijeh, ali kada je shvatila što radi, odmahje prestala.»Ne. Rose ne želi ni da se približim toj ideji, iako želi da je to istina.«»Reci mi istinu.« Pogled mu je gorio dok je gledao u nju. »Misliš li daimaš ikakvih izgleda probosti strigoja?«»Ne«, priznala je. »Jedva mogu zadati udarac. Ali... kao što sam rekla,osjećam da bih trebala pokušati. Trebala bih pokušati naučiti. Kako gaprobosti, hoću reći.«Christian je nekoliko trenutaka razmišljao o tome i onda ponovnopokazao rukom prema koferu.

128

»Ujutro ideš u Lehigh?«Kimnula je glavom.»A Rose su otkazali put?«»Naravno.«»Je li ti kraljica ponudila da povedeš nekog drugog?«»Jest«, priznala je Lissa. »Konkretno, predložila je Adriana. Ali, on seduri... i nisam sigurna da sam baš raspoložena za njega.«Činilo se da je Christianu drago.»Onda povedi mene.«Jadni moji prijatelji. Nisam bila sigurna koliko još šokova ijedno od njihdanas može podnijeti.»Zašto bih, do vraga, povela tebe?« viknula je. Zbog njegovesamouvjerenosti vratila se sva njezina ljutnja. To što je opsovala bio jeznak te uznemirenosti.»Zato«, mirno je rekao, »što te ja mogu naučiti kako probosti strigoja.«

Trinaesto poglavlje

»Vraga možeš«, rekla sam naglas.»Ne, ne možeš«, rekla je Lissa, a izraz njezina lica odgovarao je mojojnevjerici. »Znam da si učio boriti se pomoću vatre, ali nikada nisiprobadao.«Christianovo lice bilo je čvrsto.»Jesam, malo. I mogu naučiti još više. Mia ima ovdje neke prijatelje,čuvare koji je uče kako se fizički boriti i ja sam isto naučio nešto odtoga.«Pomisao na njega i Miju kako rade zajedno nije baš poboljšala Lissinomišljenje.»Ovdje si jedva tjedan dana! Zvučiš kao da si trenirao godinama s nekimstručnjakom.«»Bolje išta nego ništa«, rekao je. »A gdje drugdje ćeš ti naučiti? OdRose?«Lissin bijes i nevjerica malo su oslabili.»Ne«, priznala je. »Nikada. Zapravo, da me Rose ulovi, spriječila bi me utome.«Prokleto jasno da bi. Zapravo, usprkos preprekama i osoblju koje medržalo dalje od nje, bila sam u iskušenju da istog trenutka odmarširamtamo.

129

»Onda ti je ovo prilika«, rekao je. Glas mu se promijenio. »Gle, znam dasituacija između nas nije... baš dobra, ali to nije važno ako želiš to naučiti.Reci Tatiani da me želiš voditi u Lehigh. Neće joj se svidjeti, ali dopustitće ti. U slobodno vrijeme ja ću ti pokazati što znam. Onda kad se vratimo,odvest ću te kod Mije i njezinih prijatelja.«Lissa je zadrhtala.»Kad bi Rose znala...«»Zbog toga i moramo početi dok nisi na dvoru. Ona će biti predaleko dabi išta poduzela.«O, dragi bože. Dala bih ja njima lekciju o borbi, počevši sa šakom uChristianovo lice.»A kad se vratimo?« pitala je Lissa. »Saznat će. To je neizbježno, zbogveze.« Slegnuo je ramenima.»Bude li još zadužena za vrtlarenje, moći ćemo se izvući. Hoću reći, znatće, ali se neće moći petljati. Puno.«»Možda to neće biti dovoljno«, rekla je Lissa uzdahnuvši. »Rose je bila upravu u vezi s tim, ne mogu očekivati naučiti u nekoliko tjedana ono zašto su njoj trebale godine.«Tjedni ? To je bio vremenski rok za ovo ?»Moraš probati«, rekao je skoro nježno. Skoro.»Zašto si toliko zainteresiran za ovo?« sumnjičavo ga je pitala Lissa.»Zašto ti je toliko stalo da vratimo Dimitrija? Mislim, znam da ti je biodrag, ali nemaš istu motivaciju kao Rose.«»Bio je dobar tip«, rekao je Christian. »A, ako postoji način da gaponovno pretvorimo u dhampira? Da, to bi bilo savršeno. Ali, ne radi sesamo o tome... ili samo o njemu. Ako postoji način da spasimo svestrigoje, to bi promijenilo naš svijet. Hoću reći, nije da zapaljenje strigojanije cool nakon njihovih ubijajućih pohoda, ali kada bismo u startuzaustavili te pohode? To je ključ našeg spasa. Spasa svih nas.«Lissa je trenutak ostala bez riječi. Christian je govorio strastveno i iznjega je isijavala nada koju ona nije očekivala. Bilo je... dirljivo.Iskoristio je prednost zbog njezine tišine.»Osim toga, ne zna se što bi napravila bez ikakvih uputa. I ja bih voliosmanjiti rizik od tvoje smrti jer, čak i ako Rose ne želi sebi priznati, znamda ćeš ustrajati u ovome.«Lissa je ponovno šutjela razmišljajući o situaciji. Osluškivala sam njezinemisli i nije mi se svidjelo to što sam čula.»Krećemo u šest«, na kraju je rekla. »Možemo se naći dolje u pola šest?«Tatiana sigurno neće biti oduševljena novim izborom gosta, ali Lissa jebila poprilično sigurna da ujutro može odraditi malo nagovaranja.

130

Kimnuo je glavom.»Bit ću tamo.«Ponovno u svojoj sobi, bila sam potpuno užasnuta. Lissa se spremalapokušati naučiti kako probosti strigoja, iza mojih leđa, i Christiana jeizabrala da joj pomogne. To dvoje reži jedno na drugo od prekida. Trebalasam biti sretna što ih njihovo skrivanje od mene ponovno spaja, ali nisam.Bila sam bijesna.Razmišljala sam o svojim mogućnostima. Zgrade u kojima smo boravileLissa i ja nisu imale onakav tip recepcije s osiguranjem za vrijemezabrane izlaska, ali je osoblje ovdje dobilo upute kako odmah morajudojaviti čuvarima svako moje druženje. Hans mi je također rekao da se dodaljnjeg držim podalje od Lisse. Malo sam razmišljala o tome, smatrajućida bi možda vrijedilo otići do Lissine sobe iako će me nakon toga Hansjoš gore kazniti, a onda sam na kraju ipak smislila alternativni plan. Biloje kasno, ali ne previše kasno, i uputila sam se u susjednu sobu. Pokucalasam na vrata i nadala se da je moja susjeda još budna.Bila je dhampirica mojih godina, nedavno je diplomirala u drugoj školi. Janisam imala mobitel, a nešto ranije danas vidjela sam nju kako razgovarana mobitel. Nekoliko trenutaka kasnije otvorila je vrata i, nasreću, nije sečinilo kao da je bila u krevetu.»Ej«, rekla je razumljivo iznenađena.»Ej, mogu li poslati poruku s tvog mobitela?«Nisam joj htjela zaposjesti mobitel pozivom, a osim toga, Lissa bi mimogla spustiti slušalicu. Moja je susjeda slegnula ramenima, ušla u sobu idonijela mi mobitel. Lissin broj znala sam napamet i poslala sam jojsljedeću poruku:Znam što se spremaš učiniti i to je LOŠA ideja. Kad vas dohvatim, isprašitću vam guzice.Mobitel sam vratila vlasnici.»Hvala. Ako netko vrati poruku, možeš li mi javiti?«Rekla mi je da hoće, ali nisam očekivala povratnu informaciju utekstualnom obliku. Poruku sam dobila na drugačiji način. Kada sam sevratila u sobu i Lissine misli, upravo sam pogodila vrijeme kad joj seoglasio mobitel. Christian je otišao, a moju je poruku pročitala spokajničkim smiješkom. Odgovor je došao kroz vezu. Znala je da gledam.Sorry, Rose. To je rizik koji moram preuzeti. Učinit ću to.Tu noć sam se okretala i bacala, još uvijek ljuta zbog toga što Lissa iChristian namjeravaju učiniti. Mislila sam da nikada neću zaspati, ali kadmi se u snu pojavio Adrian, bilo mi je jasno da je iscrpljenost mog tijelapobijedila uznemirenost mojih misli.

131

»Las Vegas ?« pitala sam.Adrianovi snovi uvijek su se događali na različitim mjestima koje je onbirao. Noćas smo stajali na Stripu, blizu mjesta gdje smo se Eddie i janašli s njim i Lissom u MGM Grandu. U tami su sjala jarka svjetla ineonke hotela i restorana, ali sve je bilo jezivo tiho u usporedbi sastvarnošću. Adrian nije u san doveo aute i ljude iz pravog Vegasa. Činiose kao grad duhova. Nasmiješio se naslanjajući se na stup prekrivenplakatima koncerata i ostalih usluga.»Pa, kad već nismo imali prilike uživati dok smo bili tamo.«»Istina.« Stajala sam dva metra dalje i prekrižila ruke preko prsiju. Imalasam na sebi traperice i majicu kratkih rukava, kao i svoj nazar. Adrian jeočito odlučio ne odijevati me večeras, na čemu sam mu bila zahvalna.Mogla sam završiti kao one morojske plesačice u perju i šljokicama.»Mislila sam da me izbjegavaš.« Još uvijek nisam bila sigurna kako stojinaša veza, bez obzira na njegovo neozbiljno ponašanje u Witching Houru.Uzdahnuo je.»Nisam to ja izabrao, mala dhampirice. Čuvari daju sve od sebe kako bi teizolirali. Dobro, na neki način.«»Christian se ranije uspio prikrasti i razgovarati sa mnom«, rekla samnadajući se da ćemo izbjeći temu koja je morala biti u Adrianovoj glavi:kako sam riskirala živote spašavajući bivšeg dečka. »Pokušat će Lissunaučiti kako da probode strigoja.«Čekala sam da se Adrian pridruži mom bijesu, ali činio se opušten izajedljiv kao inače.»Nisam iznenađen što ona želi pokušati. Ono što me iznenađuje je to štoje on zapravo pristao pomoći joj u vezi neke lude teorije.«»Pa, dovoljno je luda da ga privuče... i očito može nadvladati njihovumržnju u posljednje vrijeme.«Adrian je nagnuo glavu i nekoliko pramenova mu je prekrilo oči. Zgrada splavim neonskim palmama bacala mu je na lice jeziv sjaj dok me jeznalački gledao.»Daj, oboje znamo zašto to čini.«»Zato što misli da ga njegova skupina koju je nakon završetka školestvorio s Jill i Mijom kvalificira dovoljno da to predaje?«»Zato što mu je to dobar izgovor da bude pored nje, bez da izgleda kao daje prvi popustio. Na taj način i dalje će se činiti muževnim.«Malo sam se pomaknula kako mi svjetlo reklame za automate ne bibliještalo u oči.»To je smiješno.« Naročito onaj dio o tome da je Christian bio muževan.

132

»Dečki rade smiješne stvari radi ljubavi.« Adrian je posegnuo u džep iizvadio kutiju cigareta. »Znaš li koliko jako želim sada zapaliti? Ipak,patim, Rose. Radi tebe.«»Nemoj mi sad postati romantičan«, upozorila sam ga pokušavajućisakriti smiješak. »Nemamo vremena za to, ne dok se moja najboljaprijateljica sprema u lov na čudovišta.«»Da, ali kako bi ga ona uopće pronašla? To je, recimo, problem.« Adriannije trebao objasniti ovo »ga«.»Istina«, priznala sam.»Osim toga, još nije uspjela začarati kolac i, dok to ne uspije, sve kung-fuvještine svijeta neće biti važne.«»Čuvari ne uče kung-fu. I kako znaš za kolac?«»Nekoliko puta me tražila pomoć«, objasnio je.»Oh. Nisam to znala.«»Pa, nekako si bila zauzeta. Nisi čak ni pomislila na svog jadnog dečkakoji vene.«Zbog svih svojih obaveza nisam puno vremena provodila u Lissinoj glavi,samo koliko mi je bilo dovoljno da provjerim kako je.»Ej, radije bih izabrala tebe nego papirologiju svaki dan.« Toliko sam sebojala da će Adrian nakon Vegasa biti bijesan na mene, a ipak, evo gaovdje, veseo i zaigran. Malo previše veseo. Htjela sam da se koncentrirana nastali problem. »Što ti misliš o Lissi i amajlijama? Misliš da ćeuskoro uspjeti?«Adrian se odsutno igrao cigaretama, a ja sam bila na rubu iskušenja da mukažem da zapali jednu. Naposljetku, ipak je ovo njegov san.»Nejasno. Nisam shvatio amajlije isto kao ona. Čudno je što su tu i drugielementi... to otežava upravljanje duhom.«»Je 1' joj svejedno pomažeš?« sumnjičavo sam pitala.Zabavljajući se, odmahnuo je glavom.»Što ti misliš?«Oklijevala sam.»Pa... ne znam. Pomažeš joj u većini toga kao i oko duha, ali ako jojpomažeš i oko ovoga, to bi značilo...«»... da pomažem Dimitriju?«Kimnula sam ne usuđujući se objašnjavati.»Ne«, konačno je rekao Adrian. »Ne pomažem joj jer jednostavno neznam kako.« Odahnula sam od olakšanja.»Stvarno mi je žao«, rekla sam mu. »Zbog svega... zbog toga što samlagala o tome gdje sam i što radim. To nije bilo u redu. I ne razumijem...pa, ne kužim zašto si tako ljubazan prema meni.«

133

»Trebam biti zao?« Namignuo je. »Na to se pališ?«»Ne! Naravno da ne. Ali, hoću reći, bio si tako ljut kad si došao u Vegas isaznao što se događa. Mislila sam... ne znam. Mislila sam da me mrziš.«Razigranost je nestala iz njega. Prišao mi je i položio ruku na moje rame.Njegove tamne zelene oči bile su smrtno ozbiljne.»Rose, ništa na ovom svijetu ne može me natjerati da te mrzim.«»Čak ni pokušaj da svog bivšeg dečka vratim iz mrtvih?«Adrian se držao za mene i, čak i u snu, mogla sam osjetiti miris njegovekože i kolonjske.»O. K., bit ću iskren. Da Belikov sada hoda okolo živ kao i prije? Bilo binekih problema. Ne želim misliti što bi se dogodilo s nama da... ovaj, nijese vrijedno s tim zamarati. On nije ovdje.«»Ipak... još uvijek želim da mi uspijemo«, rekla sam blago. »Još uvijekbih željela pokušati, čak i da se on vrati. Teško mi je pustiti nekoga dokoga mi je stalo.«»Znam. Ono što si napravila, napravila si iz ljubavi. Ne mogu zbog togabiti ljut. Bio sam glup, ali takva je ljubav. Imaš li pojma što bih ja učinioza tebe? Da te zaštitim?«»Adriane...«Nisam ga mogla pogledati u oči. Odjednom sam se osjećala nedostojnom.Tako sam ga lako podcijenila. Jedino što sam mogla učiniti je naslonitiglavu na njegova prsa i pustiti ga da me zagrli.»Oprosti.«»Treba ti biti žao što si lagala«, rekao je i dao mi poljubac u čelo. »Netreba ti biti žao što si ga voljela. To je dio tebe, ono što moraš zaboraviti,da, ali još je uvijek i ono što te učinilo ovakvom kakva jesi.«Ono što moraš zaboraviti...Adrian je bio u pravu, a to je bilo prokleto teško priznati. Imala sampriliku. Riskirala sam kako bih spasila Dimitrija i podbacila. Lissa nećeništa postići s kolcem, što znači da stvarno moram tretirati Dimitrija kao isvi drugi: bio je mrtav. Moram krenuti dalje.»Prokletstvo«, promrmljala sam.»Što?« pitao je Adrian.»Mrzim kada si ti onaj razuman. To je moj posao.«»Rose«, rekao je prisiljavajući se ostati ozbiljan, »mogu pronaći punoriječi koje te opisuju, seksi i vatrena na vrhu su liste. Ali, znaš li što nijena listi ? Razumna.«Smijala sam se.»O. K., dobro, onda je moj posao biti ona manje luda.« Razmišljao je.»To prihvaćam.«

134

Primaknula sam svoje usne njegovim i, iako je u našoj vezi bilo još nekihtrzavica, u našem poljupcu nije bilo nikakve nesigurnosti. Ljubljenje usnu bilo je isto kao i u stvarnosti.Između nas procvala je vrućina i osjetila sam kako uzbuđenje prožimacijelo moje tijelo. Pustio mi je ruke i obujmio me oko struka te meprivukao bliže. Shvatila sam da je ovo vrijeme da počnem vjerovati u onošto sam govorila. Život je išao dalje. Dimitrija nema, a s Adrianom bihstvarno mogla imati nešto, barem dok me posao ne udalji. Naravno, uslučaju da ću imati posao. Zapravo, ako me Hans zadrži ovdje u uredu iAdrian nastavi ljenčariti, bit ćemo skupa zauvijek.Adrian i ja smo se dugo ljubili približavajući se sve više i više. Na krajusam ja prestala. Ako se seksaš u snu, znači li to da si stvarno to napravio?Nisam znala i sigurno nisam namjeravala saznati. Još uvijek nisam bilaspremna. Koraknula sam korak unazad i Adrian je shvatio.»Potraži me kada budeš slobodna.«»Nadam se uskoro«, rekla sam. »Čuvari me ne mogu kažnjavatizauvijek.«Adrian je djelovao skeptično, ali je pustio da se san rastopi bez drugihkomentara. Vratila sam se u svoj krevet i u svoje snove.Jedino što me zaustavilo u tome da idući dan ne odem presresti Lissu iChristiana dok su se rano ujutro nalazili u predvorju, bilo je to što meHans pozvao na posao ranije. Zadužio me za rješavanje papirologije, upodrumu, dovoljno ironično, ostavljajući me da arhiviram i da se pržimzbog Lisse i Christiana dok ih promatram kroz vezu. Smatrala sam topotvrdom svoje vještine obavljanja više stvari istovremeno; uspijevalasam slagati papire po abecedi i špijunirati u isto vrijeme.Ipak je moje promatranje prekinuto kad sam začula glas:»Nisam mislio da ću te ovdje vidjeti.«Izašla sam iz Lissine glave i digla pogled s papirologije. Ispred menestajao je Mikhail. Zbog komplikacija koje su nastale tijekom incidenta sViktorom, skoro sam zaboravila Mikhailovu upetljanost u naš »bijeg«.Spustila sam papire i lagano mu se nasmiješila.»Da, sudbina bira čudne načine, ha? Sada me žele ovdje.«»Upravo tako. Čuo sam da si u velikoj nevolji.«Moj smiješak pretvorio se u grimasu.»Pričaj mi.« Pogledala sam okolo iako sam znala da smo sami. » Ti nisiupao u nikakve nevolje, zar ne?«Odmahnuo je glavom.»Nitko ne zna što sam učinio.«

135

»Dobro.« Bar je jedna osoba tijekom ovog debakla ostala čista. Ne znambih li se mogla nositi s krivnjom da su ga uhvatili.Mikhail je kleknuo kako bi nam oči bile u istoj razini, a ruke je stavio nastol za kojim sam radila.»Je li bilo uspješno? Je li vrijedilo?«»Teško pitanje.« Podigao je obrvu.»Dogodile su se... neke neuspješne stvari. Ali, saznali smo ono što smoželjeli znati, ili, ovaj, mislimo da jesmo.«Stao mu je dah.»Kako povratiti strigoja?«»Pretpostavljam. Ako nam je naš izvor govorio istinu, onda da. Samo, akoi jest tako... pa, nije to baš lako izvedivo. Zapravo, skoro je nemoguće.«»O čemu je riječ?«Oklijevala sam. Mikhail nam je pomogao, ali nije bio u mojem krugupouzdanih. Čak i sada sam vidjela onaj opsjednuti pogled u njegovimočima, isti koji sam vidjela ranije. Još uvijek ga je mučilo što je izgubioosobu koju je volio. Vjerojatno će ga to uvijek mučiti. Hoću li napravitiviše štete nego koristi ako mu kažem ono što sam saznala? Hoće li ga takratkotrajna nada još više povrijediti?Na kraju sam mu odlučila reći. Čak i kada bi rekao ostalima, a mislim daneće, vjerojatno bi ga većina ismijala. Ne bi bilo nikakve štete. Problemibi nastali kada bi nekome rekao za Viktora i Roberta, ali zapravo mu inisam trebala spomenuti njihovu umiješanost. Za razliku od Christiana,njemu očito nije palo na pamet da su tako veliku stvar, glavnu vijest umorojskom svijetu, kao što je upad u zatvor, mogli izvesti tinejdžerikojima je pomogao da se iskradu. Mikhail vjerojatno nije mislio ni na štoosim na spašavanje svoje Šonje.»Potreban je korisnik duha«, objasnila sam mu. »Koji ima začarani kolac,i onda on... ili ona... mora probosti strigoja.«»Duh...« Taj element još je uvijek bio nepoznat većini moroja i dhampira,ali ne i njemu. »Poput Šonje. Znam da bi ih duh, navodno, trebao činitijoš privlačnijima... ali ona ga nikada nije trebala. Bila je prekrasna samapo sebi.« Kao i uvijek, Mikhailovo lice poprimilo je onaj isti tužan izgledkoji je imao uvijek kada je bila riječ o gospođici Karp. Otkad sam gaupoznala, nikada ga nisam vidjela uistinu sretnog pa sam pomislila kakobi izgledao poprilično dobro kada bi se iskreno nasmijao. Odjednom sečinilo da mu je neugodno zbog njegove romantičnosti te se vratio poslu.»Koji bi korisnik duha mogao probosti strigoja?«»Ni jedan«, rekla sam bezlično. »Lissa Dragomir i Adrian Ivaškov jedinasu dva korisnika duha koje znam, dobro, izuzmemo li Avery Lazar.«

136

Oksanu i Roberta nisam htjela spominjati. »Nijedan od njih nije dovoljnovješt kako bi to učinio, to znaš kao i ja. A Adrian uopće nijezainteresiran.«Mikhail je bio oštrouman i čuo je ono što nisam rekla naglas.»Ali, Lissa jest?«»Da«, priznala sam. »Ali, trebale bi joj godine da nauči kako se to radi. Aposljednja je od svoje obitelji. Ne možemo toliko riskirati.«Istinitost mojih riječi ga je šokirala i nisam se mogla suzdržati da nepodijelim s njim njegovu bol i razočaranje. Poput mene, ulagao je punonade u ovaj zadnji pokušaj ponovnog sjedinjenja sa svojom ljubavi.Upravo sam mu potvrdila da je moguće... a ipak nemoguće. Mislim da binam oboma bilo puno lakše da je ispalo kako je ovo sve prijevara.Uzdahnuo je i ustao.»Pa... cijenim što si išla to istražiti. Žao mi je što si bezrazložnokažnjena.« Slegnula sam ramenima.»U redu je. Vrijedilo je.«»Nadam se...« oklijevao je. »Nadam se da će uskoro završiti i da neće bitiposljedica.«»Kakvih posljedica?« oštro sam pitala čuvši prizvuk u njegovu glasu.»Samo... ovaj, čuvari koji se ogluše na zapovijedi ponekad se suočavaju sdugim kaznama.«»Oh. To.« Mislio je na moj stalni strah da ću završiti kao činovnik uuredu. Pokušala sam glumiti opuštenost i ne pokazati koliko me stvarnoplaši ta mogućnost. »Sigurno je Hans blefirao. Hoću reći, zar bi mestvarno natjerao da radim ovo zauvijek samo zbog toga što sam pobjeglai...«Zastala sam otvorenih usta, kad se pojavio znalački bljesak uMikhailovim očima. Već davno sam čula kako je pokušao pronaćigospođicu Karp, ali do sada mi još nije palo na pamet ništa više vezano uzto. Nitko mu nije zaboravio potjeru. Sigurno je otišao sam, prekršioprotokol i potišteno se vratio nakon što je odustao od traženja. Bio je uistim problemima kao i ja zbog toga što sam otišla i nestala u akciji.»To je...« progutala sam knedlu. »Jesi li zbog toga... zbog toga sada radišovdje dolje u podrumu?«Mikhail nije odgovorio na pitanje. Umjesto toga, spustio je pogled laganose smiješeći i pogledao prema hrpi mojih papira.»F dolazi prije L«, rekao je prije nego što se okrenuo i otišao.»K vragu«, promrmljala sam i pogledala dolje. Bio je u pravu. Izgleda dabaš i ne mogu sortirati po abecednom redu dok promatram Lissu. Ipak,kad sam ostala sama, to me nije spriječilo da se ponovno vratim u njezinu

137

glavu. Željela sam znati što radi... i nisam željela razmišljati o tome kakoovo što sam ja učinila možda čuvarima izgleda gore od onoga što jeučinio Mikhail. Ili o tome kako bi slična, ili gora, kazna mogla menečekati.Lissa i Christian nalazili su se u hotelu blizu sveučilišnog kampusa.Sredina vampirskog dana značila je večer na ljudskom sveučilištu. Lissinobilazak neće početi prije njihova jutra sljedeći dan, što je značilo kakosada mora provesti vrijeme u hotelu i pokušati se prilagoditi ljudskomrasporedu.Lissini »novi« čuvari Serena i Grant bili su s njom, zajedno s još troječuvara ekstra koje je poslala kraljica. Tatiana je dopustila da ide iChristian i nije se bunila ni približno koliko je Lissa mislila da hoće, štome natjeralo da se zapitam je li kraljica toliko grozna koliko sam oduvijekvjerovala.Priscilla Voda, bliska kraljičina savjetnica koju smo obje voljele, i Lissa ija, također je bila u Lissinoj pratnji dok su razgledavali školu. Dvadodatna čuvara bili su s Priscillom; treći je bio s Christianom. Večerali susvi zajedno kao grupa i povukli se u svoje sobe. Serena je bila s Lissom usobi, dok je Grant čuvao stražu ispred vrata. Promatranje svega toga umeni je izazvalo tjeskobu. Čuvanje u paru, to je bilo ono za što samtrenirala cijeli život. Ono što sam očekivala cijeli život, da ću se posvetitiLissi čuvajući je u paru.Serena je bila savršen primjer čuvarske ravnodušnosti, bila je tamo, a opetkao da nije bila pokraj Lisse dok je spremala odjeću u ormar. Začuvšikucanje na vratima, Serena se odmah bacila u akciju. Kolac joj je bio uruci i krenula je prema vratima i pogledala kroz špijunku. Nisam moglaodoljeti a da se ne divim brzini njezine reakcije iako je dio mene vjerovaoda nitko nikad ne bi mogao čuvati Lissu bolje od mene.»Ostani otraga«, rekla je Lissi.Trenutak kasnije, napetost u Sereni malo je popustila i otvorila je vrata.Ispred je stajao Grant pored kojeg je bio Christian.»Došao te vidjeti«, rekao je Grant kao da to nije očito.Lissa je kimnula.»Aha. Uđi.«Kad se Grant odmaknuo, Christian je ušao unutra. Christian je uputioLissi značajan pogled kimnuvši prema Sereni.»Ej, ovaj, možeš li nas ostaviti same?« Čim je to izgovorila, Lissa sezarumenila. »Hoću reći... trebamo samo... trebamo razgovarati o nekimstvarima, to je sve.«

138

Serenino lice bilo je skoro neutralno, ali bilo je jasno da misli kako će tubiti više od razgovora. Tinejdžerski spojevi nisu bili vruć trač umorojskom svijetu, ali Lissa, zbog svoje popularnosti, uvijek je višeprivlačila pažnju svojim ljubavnim vezama. Serena je vjerojatno znala dasu Christian i Lissa hodali i prekinuli. Što se nje tiče, možda su sadaponovno bili zajedno. To što ga je Lissa pozvala na ovaj put, zasigurno jepotkrijepilo tu tvrdnju.Serena je oprezno pogledavala okolo. Održati ravnotežu između zaštite iprivatnosti uvijek je bilo teško kad se radilo o morojima i čuvarima, ahotelske sobe poput ove to su još više otežavale. Da su se ravnali premavampirskom rasporedu, što bi značilo da svi spavaju dok je vani sunce,nisam sumnjala da bi Serena izašla u hodnik s Grantom. Međutim, vani jebio mrak, a čak i prozor na petom katu mogao bi namamiti strigoja.Serena nije bila oduševljena što mora zanemariti svoje novo zaduženje.Lissin hotelski apartman imao je veliki boravak i prostor za rad, koji jegraničio sa spavaonicom u koju se ulazilo kroz francuska vrata odpjeskarenog stakla. Serena je kimnula prema tim vratima.»Kako bi bilo da jednostavno odem tamo?« Pametna ideja. Omogućila bijoj privatnost, a još uvijek bi bila blizu. Odjednom je Serena shvatila onošto se podrazumijevalo te se ona zarumenila. »Hoću reći... osim ako vi neželite ići tamo, a ja...«»Ne«, rekla je Lissa dok joj je postajalo sve neugodnije. »To je u redu. Mićemo ostati ovdje. Samo ćemo razgovarati.«Nisam bila sigurna kome je to bilo namijenjeno, Sereni ili Christianu.Serena je kimnula i nestala s knjigom u spavaćoj sobi, što me jezivopodsjetilo na Dimitrija. Zatvorila je vrata. Lissa nije bila sigurna koliko sečuju zvukovi, stoga je upalila TV.»Bože, ovo je bilo očajno«, gunđala je.Christian je izgledao potpuno opušteno dok se naslanjao na zid. Nije biotip koji je patio od formalnosti, ali se ranije dotjerao za večeru i još jeuvijek bio u toj odjeći. Dobro mu je stajalo, bez obzira na to što se uvijekžalio. »Zašto?«»Zato što ona misli da ćemo mi, misli da ćemo, ovaj, znaš.«»Pa? Čemu panika?«Lissa je okrenula očima.»Ti si muško. Naravno da je tebe baš briga.«»Ej, pa nije da nismo. Osim toga, bolje da misli to, nego da zna istinu.«Spominjanje njihova seksualnog života pobudilo je mnogo osjećaja,neugodu, ljutnju i požudu, ali odbijala je to pokazati.

139

»Dobro. Prijeđimo na stvar već jednom. Čeka nas veliki dan, a san će namionako biti loš. Gdje ćemo početi? Da odem po kolac?«»Još nema potrebe. Trebali bismo prvo vježbati neke osnovne obrambenepokrete.«Uspravio se, krenuo prema sredini prostorije i maknuo stolić s puta.Časna riječ, u drugačijim okolnostima gledati ovo dvoje kako pokušavajutrenirati borbene pokrete sami, bilo bi urnebesno.»O. K.«, rekao je. »Znači, već znaš kako udarati.«»Molim? Ne znam!« Skamenio se.»Pa udarila si Reeda Lazara. Rose je to spomenula, otprilike, jedno stoputa. Nikad nije bila tako ponosna.«»Udarila sam jednu osobu,jednom u životu«, naglasila je. »I Rose mi jedavala upute. Ne znam bih li to mogla ponoviti.«Christian je kimnuo pomalo razočaran, ne zbog njezinih vještina, negozbog toga što je imao nestrpljivu narav i želio je odmah uskočiti u žestokuborbu. Ipak, dok je pokazivao osnove udaranja rukom i nogom, pokazaose kao iznenađujuće strpljiv učitelj. Bilo je tu puno pokreta koje jezapravo pokupio od mene.Bio je pristojan student. Je li bio na čuvarskom nivou? Ne. Ni blizu. ALissa? Bila je pametna i sposobna, ali nije imala žicu za borbu, bez obzirana to koliko je htjela pomoći. To što je udarila Reeda Lazara bilo jeprekrasno, ali nije izgledalo kao nešto što bi za nju postalo prirodno. Nasreću, Christian je krenuo s jednostavnim izbjegavanjem i proučavanjemprotivnika. Lissa je tek bila početnica, ali je obećavala. Christian je, činise, to pripisao svojim trenerskim vještinama, ali sam oduvijek mislilakako korisnici duha imaju nekakav natprirodan instinkt u vezi toga što bidrugi mogli sljedeće učiniti. Ipak, sumnjam da bi to upalilo sa strigojem.Nakon toga Christian se konačno vratio na napad i tada je sve otišlonizbrdo.U Lissinoj nježnoj, iscjeljiteljskoj prirodi nije bilo mjesta nasilju, stoga jeodbijala zamahnuti punom snagom jer se bojala da će ga ozlijediti. Kadaje shvatio što se događa, njegov zajedljiv temperament polako je počeobujati.»Daj! Ne suzdržavaj se.«»Ne suzdržavam se«, protestirala je udarivši ga u prsa, zbog čega se nijeni promeškoljio.Nervozno je prošao rukom kroz kosu.»Suzdržavaš se! Vidio sam da jače lupaš po vratima nego što meneudaraš.«»To je smiješna usporedba.«

140

»I«, dodao je, »ne ciljaš mi u lice.«»Ne želim da ti ostane trag!«»Pa, zahvaljujući tempu kojim mi idemo, ne postoji opasnost od toga«,promrmljao je. »Osim toga, možeš to iscijeliti.«Zabavljalo me njihovo prepiranje, ali nije mi se svidjelo usputnospominjanje duha. Još uvijek se nisam riješila krivnje zbog dugoročneštete koju je mogao uzrokovati onaj upad u zatvor.Posegnuvši naprijed, Christian ju je zgrabio za zglob i povukao premasebi. Obujmio je njezine prste svojom drugom rukom i polako joj pokazaokako udariti prema gore vukući njezinu ruku prema svom licu. Bio jekoncentriraniji na pokazivanje tehnike pokreta, tako da ga je ruka samoočešala.»Vidiš? Luk prema gore. Udari točno tu. Nemoj se bojati udariti me.«»Nije tako jednostavno...«Njezino suprotstavljanje je prestalo i odjednom su oboje postali svjesnisituacije u kojoj su se nalazili. Između njih skoro da i nije bilo prostora, anjegovi su prsti još uvijek bili omotani oko njezina zgloba. Lissa ih jeosjećala kao toplinu na svojoj koži i elektricitet joj se širio po cijelomtijelu. Zrak između njih činio se gust i težak, kao da bi ih mogao omotati ispojiti. Zbog Christianovih raširenih očiju i naglog udaha, bila sam sevoljna kladiti da se u njemu dogodila slična reakcija zbog blizine njezinatijela.Došao je k sebi i naglo pustio njezinu ruku te odstupio.»Dakle«, grubo je rekao iako je još uvijek bio vidljivo nervozan zbogblizine, »izgleda da nisi ozbiljna u namjeri da pomogneš Rose.«To je upalilo. Bez obzira na seksualnu napetost, taj je komentar u Lissipotpalio ljutnju. Stisnula je šaku i uhvatila Christiana nespremnog kad jezamahnula i opalila ga u lice. Udarac nije bio lijep kao onda kad je udarilaReeda, ali jako ga je pogodio. Nažalost, tijekom pokreta izgubila jeravnotežu i posrnula prema njemu. Zajedno su pali, udarili u pod i pritomsrušili stolić i lampu u blizini. Lampa je udarila u rub stola i razbila se.U međuvremenu, Lissa je završila na Christianu. Njegove ruke su jeinstinktivno obgrlile i, ako je ranije prostor između njih bio sužen, sadanije ni postojao. Gledali su jedno drugome u oči i Lissino srce je snažnoudaralo. Taj mučan osjećaj elektriciteta ponovno ih je okružio i činilo seda se njezin cijeli svijet usredotočio na njegove usne. Obje, i ona i ja,kasnije smo se pitale bi li se bili poljubili da u sobu nije uletjela Serena.Bila je u stanju pripravnosti, tijelo joj je bilo napeto i, s kolcem u ruci,činila se spremnom suočiti se s vojskom strigoja. Žurno je uletjela i naglostala kad je vidjela scenu ispred sebe: ono što se činilo kao romantična

MIN@

141

predigra. Priznajem, bila je malo čudna, što zbog razbijene lampe, štozbog crvene otekline na Christianovu licu. Bilo je poprilično neugodnosvima, a Serenin napadački stav pretvorio se u zbunjenost.»Oh«, nesigurno je rekla. »Sorry.«Neugodnost je preplavila Lissu te je počela zamjerati samoj sebi što jeChristian toliko utjecao na nju. Ipak, bila je bijesna na njega. Naglo seodmaknula i sjela, a u tom svom uzbuđenom stanju osjećala je da morapojasniti kako se ovdje nije događalo ništa romantično.»Ovo nije... nije to što misliš«, zamuckivala je gledajući posvuda osim uChristiana koji je pokušavao ustati, a činio se jednako ponižen kao i Lissa.»Borili smo se. Hoću reći, vježbali smo se boriti. Želim se naučiti branitiod strigoja. I napadati ih. I probadati ih kolcima. Tako da mi je Christianna neki način pomagao, to je sve.«Bilo je nešto slatko u tom njezinu brbljanju i dražesno me podsjetilo naJill.Serena se vidno opustila i usavršavala ono bezizražajno lice koje je bilotipično za čuvare. Bilo je jasno da je ovo zabavlja.»Pa«, rekla je, »ne izgleda kao da vam baš dobro ide.«Christian se naljutio dok je prelazio rukom po svom ozlijeđenom obrazu.»Hej! Ide nam dobro. Ja sam je to naučio.«Serena je još uvijek mislila da je to smiješno, ali ozbiljan i zamišljenbljesak počeo joj se stvarati u očima.»Čini se da je to imalo više veze sa srećom.« Oklijevala je kao da je nagranici velike odluke. Napokon je rekla: »Gledajte, ako ste ozbiljni u vezitoga, onda to morate učiti na pravi način. Ja ću vam pokazati.«Nema šanse!Stvarno sam bila na rubu odluke da pobjegnem s dvora i stopiram doLehigha kako bih im zapravo pokazala kako treba udariti, Serena bislužila kao primjer, kada me nešto trgnulo od Lisse i vratilo u vlastitustvarnost. Hans.Na usnama mi je titrao sarkastičan pozdrav, ali nije mi pružio priliku.»Zaboravi papire i slijedi me. Pozvana si.«»Ja, što?« Totalno neočekivano. »Pozvana gdje?«Bio je namrgođen.»Kod kraljice.«

142

Četrnaesto poglavlje

Posljednji put kad je Tatiana željela vikati na mene, jednostavno meodvela u jednu od svojih privatnih soba za prijem. To je doprinijeločudnoj atmosferi, kao da smo na čaju, osim što za vrijeme čaja ljudiobično nisu vikali jedni na druge. Nisam imala razloga misliti da će ovajputa biti drugačije... dok nisam shvatila da me moja pratnja vodi premaglavnoj poslovnoj zgradi dvora, mjestu gdje su se odvijali svi vladiniposlovi. Sranje. Ovo je bilo puno ozbiljnije nego što sam mislila.I, uistinu, kada su me konačno požurili u sobu gdje je čekala Tatiana... pa,skoro sam zastala i nisam mogla ući. Lagani dodir jednog čuvara pomojim leđima tjerao me naprijed. Prostorija je bila ukrašena.Nisam bila sigurna u kojoj sam točno sobi. Moroji su se stvarno poštenopotrudili oko uređenja sobe s prijestoljem za svoju kraljicu ili kralja, alimislim da to nije bilo to. Ova je soba ipak bila previše ukrašena, prenosilaje kraljevski osjećaj starog svijeta, s pažljivo isklesanim cvjetnimoblicima i sjajnim zlatnim svijećnjacima po zidovima. Zapravo su u njimabile upaljene svijeće. Njihova svjetlost se reflektirala po metalnimukrasima u sobi. Sve se svjetlucalo i osjećala sam se kao da sam upala ukazališnu predstavu.I, stvarno, kao da jesam. Nakon nekoliko trenutaka ogledavanja oko sebe,shvatila sam gdje sam. Osobe u sobi bile su podijeljene. Njih dvanaestsjedilo je za dugim stolom na podiju koji je zacijelo bio zamišljen kaožarište sobe. Tatiana je sjedila kod sredine stola, sa šest moroja s jedne ipet moroja s druge strane. Na drugoj strani bio je samo niz stolica, i njihsu dotjerali satenskim jastucima, na kojima su također sjedili moroji.Publika.Oni koji su sjedili s obje Tatianine strane bili su savjetnici. Bili su tostariji moroji, ali svi podrijetlom iz kraljevskih obitelji. Jedanaest morojaiz jedanaest vladajućih kraljevskih obitelji. Lissa još nije imala osamnaest,samo što nije; trznula sam se kad sam to shvatila, i zbog toga još nijeimala svoje mjesto. Netko drugi sjedio je umjesto Priscille Voda. Gledalasam u Vijeće, prinčeve i princeze iz morojskog svijeta. Najstariji člansvake obitelji imao je pravo na kraljevsku titulu i mjesto savjetnika uzTatianu. Ponekad bi se najstariji odrekao svojega mjesta i dao ga nekomekoga je obitelj smatrala sposobnijim, ali odabrani bi uvijek imao baremčetrdeset pet godina. Vijeće je biralo morojsku kraljicu ili kralja koji biostao na položaju do smrti ili mirovine. U rijetkim okolnostima, uz velikupodršku kraljevskih obitelji, vladar bi mogao biti prisilno smijenjen.

143

Svakog princa ili princezu u Vijeću zauzvrat bi savjetovalo obiteljskovijeće, a pogledavši natrag u publiku, prepoznala sam skupine članovaobitelji koji sjede zajedno: Ivaškovi, Lazari, Badicasi... Činilo se da su oniu posljednjim redovima bili samo promatrači. Tasha i Adrian sjedili suzajedno, a pouzdano sam znala da nisu članovi Kraljevskog vijeća nitiobiteljskih vijeća. Ipak, vidjevši ih, malo sam se opustila.Ostala sam blizu ulaza u prostoriju, nelagodno se premještajući s noge nanogu i pitajući se o čemu se radi. Nisam zavrijedila samo javno poniženje;očito sam ga zavrijedila i pred najvažnijim morojima u svijetu. Prekrasno.Istupio je dugonogi moroj nejednako bijele kose, zaobišao jednu stranudugog stola i pročistio grlo. Istog trenutka žamor je nestao. Tišina jeispunila prostoriju.»Otvaram sjednicu Morojskog kraljevskog vijeća«, rekao je. »PredsjedaNjezino Kraljevsko Visočanstvo Tatiana Marina Ivaškov.« Lagano senaklonio u njezinu smjeru, zatim se diskretno povukao sa strane i staopored čuvara koji su stajali uz zidove kao ukrasi.Tatiana je uvijek bila dotjerana na zabavama na kojima sam je vidjela, aliza formalan događaj poput ovog izgledala je poput prave kraljice. Imala jemornarski plavu, svilenu haljinu dugih rukava, a na njezinoj prekrasnoispletenoj kosi bila je blistava kruna s bijelim i plavim kamenjem. Da jeovo bio izbor ljepote, rekla bih da se radi o umjetnom kamenju. Na njoj,ni trenutak nisam pomislila da to nisu pravi safiri i dijamanti.»Hvala«, rekla je. Također je govorila svojim kraljevskim tonom, jasnim iimpresivnim, ispunjavajući prostoriju. »Nastavit ćemo raspravu od jučer.«Čekaj... što? Raspravljali su o meni i jučer? Tada sam primijetila kakosam se u nekakvom obrambenom stavu obgrlila rukama i odmah sam ihspustila. Nisam željela izgledati slabo bez obzira na to što mi spremaju.»Danas ćemo čuti svjedočenje nove čuvarice.« Tatianin oštar pogled bioje na meni. I pogled svih prisutnih. »Rosemary Hathaway, možeš li,molim te, istupiti naprijed?«Učinila sam tako, glave visoko podignute, i zauzela stav punsamopouzdanja. Nisam znala gdje točno trebam stati, stoga sam izabralasredinu sobe i okrenula se izravno prema Tatiani. Ako me čekaloparadiranje u javnosti, voljela bih da mi je netko to dojavio pa bih navuklačuvarsku crno-bijelu kombinaciju. Nema veze. Nisam pokazivala strahčak ni u trapericama i majici kratkih rukava. Lagano i propisno sam senaklonila i zatim joj pogledala ravno u oči i čekala ono što slijedi.»Možeš li, molim te, reći svoje ime?« pitala je.Već je to ona napravila za mene, ali ipak sam rekla:»Rosemarie Hathaway.«

144

»Koliko imaš godina?«»Osamnaest.«»Kad si navršila osamnaest godina?«»Prije nekoliko mjeseci.«Pričekala je nekoliko trenutaka kako bi pustila da se napetost slegne, kaoda je to neka važna informacija.»Gospođice Hathaway, koliko smo upoznati, negdje u to vrijeme napustiliste Akademiju sv. Vladimira. Je li to točno?«Dakle, o tome je riječ? Ne o putu u Vegas s Lissom?»Da.« Nisam dala nikakve druge informacije. O, bože. Nadam se da seneće dotaknuti Dimitrija. Ona ne bi trebala znati za moju vezu s njim, alinikad ne znaš kakve informacije kolaju okolo.»Otišli ste u Rusiju loviti strigoje?«»Da.«»Kao iz neke vrste osobne osvete za napad na Sv. Vladimir?«»Hm... da.«Nitko nije ništa rekao, ali je moj odgovor zasigurno uzrokovao komešanjeu prostoriji. Nelagodno su se namještali i pogledavali one do sebe. Strigojisu uvijek izazivali strah, a to da ih je netko išao tražiti još je uvijek biloneobično. Začudo, Tatiana se činila jako zadovoljna tom potvrdom. Hoćeli to upotrijebiti kao dodatno oružje protiv mene?»Možemo onda pretpostaviti«, nastavila je, »da si ti jedna od onih kojivjeruju u izravne napade na strigoje?«»Da.«»Mnogi su imali različite reakcije na strašan napad na Sv. Vladimir«,rekla je. »Ti nisi jedini dhampir koji je želio uzvratiti napad strigojima,iako si zasigurno najmlađi.«Nisam znala da su drugi išli u nasilne pohode, dobro, osim nekihbezbrižnih dhampira u Rusiji. Ako je to priča o mom putu u koju je voljnavjerovati, to mi odgovara.»Imamo izvještaje oba izvora, i čuvara i alkemičara u Rusiji o tome da sibila uspješna.« Ovo je bilo prvi put da čujem kako se alkemičari spominjuu javnosti, ali naravno da je to bila uobičajena tema u Vijeću. »Možeš lireći koliko si ih ubila?«»Ja...« Iznenađeno sam zurila. »Nisam sigurna, Vaše Visočanstvo.Barem...« upregnula sam mozak. »Sedam.« Možda ih je ipak bilo više.I ona je mislila tako.»To je vrlo skromna procjena prema onome što nam kažu naši izvori«,značajno je primijetila. »Međutim, to je još uvijek impresivna brojka. Jesili ubijanja izvela sama?«

145

»Kako kad. Ponekad sam imala pomoć. Bili su tamo... neki drugidhampiri s kojima sam povremeno radila.« Tehnički, imala sam i pomoćstrigoja, ali nisam namjeravala to spomenuti.»Bili su tvojih godina?«»Da.«Tatiana nije više ništa rekla, ali žena pored nje je progovorila, kao da jojje netko dao znak. Mislim da je ona princeza Conta.»Kada si prvi put ubila strigoja?« Namrštila sam se.»Prošlog prosinca.«»Imala si sedamnaest?«»Da.«»Jesi li to ubijanje izvela sama?«»Pa... uglavnom. Nekoliko prijatelja pomoglo je u odvlačenju pažnje.«Nadala sam da neće tražiti više detalja. Moje prvo ubijanje dogodilo sekad je poginuo Mason i, osim događaja u vezi Dimitrija, to me sjećanjenajviše mučilo.Ipak, princeza Conta nije željela čuti previše drugih detalja. Ona i ostali,koji su se uskoro pridružili ispitivanju, uglavnom su željeli znati o mojimubijanjima. Bili su ponešto zainteresirani za pomoć ostalih dhampira, alinisu previše ulazili u detalje što se tiče pomoći moroja. Jedva su se dotaklimojeg disciplinskog dosjea, što me potpuno zbunilo. Spomenuli su ostaledetalje mog obrazovanja, moje izvanredne ocjene u borbi, kako sam bilajedna od najboljih kada smo Lissa i ja pobjegle na drugoj godini i kakosam brzo nadoknadila izgubljeno vrijeme i ponovno postala najbolja nagodini (barem što se tiče borbe). Razgovarali su i o tome kako sam štitilaLissu dok smo bile same vani u svijetu te su konačno došli do krajaspomenuvši moje izvanredne rezultate završnog ispita.»Hvala, čuvarice Hathaway. Možete ići.«Tatianin otpuštajući glas nije ostavljao prostora sumnji. Htjela je daizađem. Jedva sam čekala udovoljiti joj, ponovno sam se naklonila ijurnula van. Pri tome sam uputila brzi pogled Tashi i Adrianu te sam,izlazeći kroz vrata, čula kako odjekuje kraljičin glas:»Ovdje završava današnja sjednica. Bit će sazvana ponovno sutra.«Nisam se iznenadila kada me nekoliko minuta kasnije dostigao Adrian.Hans mi nije naredio da se odmah vratim i nastavim raditi, stoga samodlučila to protumačiti kao malo slobode.»O. K.« rekla sam i stavila svoju ruku u Adrianovu. »Prosvijetli mesvojom kraljevskom političkom mudrosti. Što je bilo ovo?«»Nemam pojma. Ja sam zadnja osoba koju treba pitati o politici«, rekaoje. »Ja čak i ne idem na ovakve stvari, ali Tasha me pronašla zadnju

146

minutu i rekla da idem s njom. Pretpostavljam da je dobila dojavu kakoćeš ti doći, ali, bila je isto tako zbunjena.«Nitko od nas nije više ništa rekao i shvatila sam da ga vodim prema jednojod zgrada gdje se nalazio trgovački dio, restorani, trgovine itd. Odjednomsam umirala od gladi.»Imam dojam da je ovo dio nečega o čemu su već razgovarali, spomenulaje posljednju sjednicu.«»Bila je zatvorenog tipa. Kao i ona sutra. Nitko ne zna o čemuraspravljaju.«»Zašto je onda ova bila javna?« Nije se činilo pravednim što su kraljica iVijeće mogli birati što će podijeliti s drugima. Sve bi trebalo biti javno.Namrštio se.»Vjerojatno zbog toga što će ionako uskoro održati glasovanje, a ono ćebiti javno. Ako tvoje svjedočenje igra nekakvu ulogu, onda je, valjda,Vijeće htjelo da mu prisustvuju i ostali moroji, kako bi svi razumjeliodluku koju će kasnije donijeti.« Zastao je. »Ali, što ja znam? Nisampolitičar.«»Čini se kao da je već odlučeno«, gunđala sam. »Zašto onda glasovati? Izašto bih ja imala ikakve veze s vladom?«Otvorio je vrata malog kafića koji je prodavao brzu hranu, burgere isendviče. Adrian je odrastao na finim restoranima i gurmanskoj hrani.Mislim da mu je to bilo draže, ali je znao da nisam uvijek voljelapokazivati ili biti podsjećana da sam s plemićem iz elitne obitelji. Cijenilasam to što je znao kako danas želim nešto obično.Ipak, zbog toga što smo se pojavili zajedno, zaradili smo nekolikoznatiželjnih pogleda i došaptavanja kupaca. U školi nas se ponekadspominjalo, ali ovdje na dvoru? Bili smo atrakcija na glavnoj pozornici.Imidž je bio važan na dvoru, a većina morojsko-dhampirskih vezaodvijala se u tajnosti. To što smo se mi pokazivali tako javno, posebnouzmemo li u obzir Adrianove veze, bilo je skandalozno i šokantno te ljudičesto nisu bili diskretni u svojim reakcijama. Otkad sam se vratila nadvor, čula sam svakakve komentare. Jedna žena me nazvala besramnom.Druga je naglas razmišljala zašto me Tatiana nije jednostavno »riješila«.Nasreću, danas se većina naše publike zadovoljila s promatranjem, zbogčega ih je bilo lako ignorirati. Dok smo sjedali za stol, na Adrianovu čelupojavila se mala bora razmišljanja.»Možda glasuju o tome hoćeš li ponovno postati Lissina čuvarica.«Bila sam toliko zapanjena da sljedećih nekoliko sekundi nisam moglaprozboriti, kada se odjednom pojavila konobarica. Konačno sampromucala svoju narudžbu i zurila u Adriana raširenih očiju.

147

»Ozbiljno?« Naposljetku, sjednica je bila ispitivanje mojih vještina. Imaloje smisla. Osim...»Ne. Mislim da Vijeće ne bi održavalo sjednice zbog dodjeljivanja jednečuvarice.« Moje nade su potonule.Adrian je potvrdno slegnuo ramenima.»Istina. Ali ovo nije obično dodjeljivanje čuvara. Lissa je posljednja izsvog roda. Svi, uključujući i moju tetu, posvećuju joj posebnu pažnju.Dati joj nekog poput tebe tako...«, opasno sam ga pogledala dok je tražioriječ, »... kontroverznog moglo bi uzrujati neke ljude.«»I to je zapravo razlog zbog kojeg su htjeli da ja dođem i opišem što samučinila. Kako bih ih uvjerila da sam sposobna.« Čak i dok sam izgovaralate riječi, nisam se usudila povjerovati u njih. Bilo je predobro da bi biloistinito. »Ne mogu to zamisliti s obzirom na to da imam takve nevolje sčuvarima.«»Ne znam«, rekao je. »To je samo pretpostavka. Tko zna? Možda misleda je Las Vegas bio samo bezopasni nestašluk.« Ovo je imalo gorak ton.»I rekao sam ti da se teta Tatiana predomislila u vezi tebe. Možda sadaželi da čuvaš Lissu, ali treba to predstaviti javnosti kako bi imalaopravdanje za to.«To je bilo dovoljno iznenađujuće.»Ali, ako stvarno završim s Lissom, što ćeš ti napraviti? Upristojiti se idoći na koledž?«»Ne znam«, rekao je zamišljenih zelenih očiju dok je sipao piće. »Moždai hoću.«To je također bilo neočekivano i na pamet mi je pao razgovor s njegovumajkom. Što ako postanem Lissina čuvarica i on provede s nama sljedećečetiri godine? Bila sam poprilično sigurna da je Daniella mislila kakoćemo se razdvojiti ovog ljeta. I ja sam tako mislila... i bila sam iznenađenakakvo sam osjetila olakšanje što ću moći ostati s njim. Dimitri mi jeuvijek ispunjavao srce boli i žudnjom, ali još uvijek sam željela Adriana usvom životu.Nasmijala sam mu se i stavila ruku na njegovu.»Nisam sigurna što ću s tobom kada postaneš pristojan.«Uzeo je moju ruku i poljubio je.»Imam nekoliko prijedloga«, rekao je. Nisam znala jesu li njegove riječiili osjećaj njegovih usana na mojoj koži činili da mi trnci prolaze tijelom.Upravo sam ga htjela pitati kakvi su to prijedlozi, kad je našu igruprekinuo... Hans.»Hathaway«, rekao je i podignuo jednu obrvu dok je stajao iznad nas. »Tii ja imamo potpuno različito shvaćanje riječi kazna.«

148

Imao je pravo. U mojoj glavi kazna je obuhvaćala jednostavne stvaripoput šibanja i izgladnjivanja. Ne papirologiju.Umjesto toga sam odgovorila:»Niste mi rekli da se odmah moram vratiti nakon što vidim kraljicu.«Bijesno me pogledao.»Ali ti isto tako nisam rekao da odeš na spoj. Idemo. Natrag u podrum.«»Ali, dolazi mi veliki sendvič s rajčicom i salatom!«»Imat ćeš stanku za ručak za nekoliko sati, kao i svi ostali.«Pokušala sam potisnuti bijes. Nije da me hrane koricom kruha i vodom,ali nije postojalo ništa boljeg okusa. Upravo tada se vratila konobarica snašom hranom. Zgrabila sam sendvič i umotala ga u salvetu prije nego štoje stigla spustiti pladnjeve.»Mogu li ga ponijeti sa sobom?«»Ako ga uspiješ pojesti prije nego što stignemo tamo.« Glas mu je bioskeptičan s obzirom na to da je trezor bio poprilično blizu. Jasno, totalnoje podcijenio moju mogućnost konzumiranja hrane.Bez obzira na neodbravajući izraz Hansova lica, poljubila sam Adriana zarastanak i uputila mu pogled koji mu je govorio da ćemo možda nastavitirazgovor. Uputio mi je sretan, znalački osmijeh koji sam vidjela sekunduprije nego što me Hans odveo. Kao što sam i očekivala, uspjela samsmazati sendvič prije nego što smo stigli do čuvarske zgrade iako samsljedećih pola sata osjećala mučninu.Moj ručak bio je skoro vrijeme Lissine večere u ljudskom svijetu. Vratilasam se svojoj očajnoj kazni, ali sam se ipak malo razvedrila jer sam semogla pridružiti Lissi zahvaljujući našoj vezi. Cijeli dan je provela urazgledavanju Lehigha i bio je sve ono čemu se nadala. Sve joj se sviđalo.Prekrasne zgrade, dvorišta, domovi... i posebno predavanja. Pogled ukatalog predavanja otvorio je svijet predmeta koje čak nije nudilo nisuperiorno obrazovanje u Sv. Vladimiru. Željela je vidjeti i učiniti sve štoje škola nudila.I, iako je željela da sam tamo, još uvijek je bila uzbuđena zbog činjeniceda joj je rođendan. Priscilla joj je dala neki otmjeni nakit i obećala jojsvečanu večeru. Nije to bila baš proslava kakvoj se Lissa nadala, alioduševljenje zbog osamnaestog rođendana bilo je opojno, osobito dok jepromatrala školu iz snova koju će pohađati. Priznajem, osjetila sam ubodljubomore. Usprkos Adrianovoj teoriji zašto me kraljica danas pozvala ksebi, znala sam, kao i Lissa, da su izgledi da idem s njom na koledž jošuvijek vjerojatno nepostojeći. Jedan beznačajan dio mene nije mogaorazumjeti kako Lissa može biti uzbuđena zbog toga ako ja neću biti snjom. Djetinjasto od mene, znam.

149

Ipak, nisam imala puno vremena za durenje jer, nakon obilaska, Lissina sepratnja vratila u hotel. Priscilla im je rekla da imaju više od sat vremenaza spremanje prije nego što krenu na večeru. Za Lissu je to značilo da imavremena za vježbanje borbe.Moje turobne misli odmah su postale bijesne.Stvari su se pogoršale kad sam ranije tog dana shvatila da je Serena reklaGrantu za Lissinu i Christianovu želju da se nauče braniti. I on je očitomislio da je to dobra ideja. Naravno. Lissa je imala dva napredna čuvara.Zašto nije dobila neke dosadne pripadnike stare škole koji bi bili zgroženipomisli da moroji uopće i pomišljaju na borbu sa strigojima?Tako, dok sam ja bespomoćno sjedila i nisam mogla dozvati k pametinikoga od njih, Lissa i Christian imali su sada već dva instruktora. Nesamo da je to značilo kako imaju više mogućnosti za učenje, nego jeznačilo i to da Serena ima sposobnog partnera za demonstraciju određenihpokreta. Ona i Grant glumili su da se bore, objašnjavajući pokrete, dok suih Lissa i Christian promatrali širom otvorenih očiju.Na sreću (dobro, ne za Lissu), i ona i ja smo uskoro primijetile nešto.Čuvari nisu znali pravi razlog zbog kojeg je Lissa zainteresirana za borbu.Nisu imali pojma, i kako bi? da je htjela uloviti i probosti strigoje u nadida će ih vratiti natrag u život. Mislili su da samo želi naučiti osnovnuobranu, nešto što se njima činilo razumnim. To je bilo ono što su onimislili.Grant i Serena dopustili su i da Lissa i Christian međusobno vježbaju.Pretpostavljala sam da za to imaju nekoliko valjanih razloga. Jedan je bioto što Lissa i Christian nisu bili toliko vješti da ozlijede jedno drugo.Drugi razlog bio je to što su se čuvari vjerojatno zabavljali.Ali, to nije zabavljalo Lissu i Christiana. Još uvijek je između njih bilopuno napetosti, i seksualnosti i ljutnje, tako da im se nije sviđala tolikabliskost. Grant i Serena zabranili su im udarce u lice, ali jednostavnaizbjegavanja često su rezultirala češanjem jedno o drugo, prsti bi kliznulipo koži u žestini borbe. S vremena na vrijeme, čuvari bi odlučili da netkoglumi strigoja, postavljajući Lissu ili Christiana u napad. Oba moroja tosu rado prihvaćala do određene granice: uostalom, ono što su htjeli naučitibili su izravni udarci.Međutim, kada je Christian (glumeći strigoja) nasrnuo na Lissu i gurnuoje u zid, učenje napada odjednom se više nije činilo tako dobra ideja.Pokret ih je pritisnuo izravno jedno uz drugo, njegove ruke su je držale.Mogla ga je namirisati i osjetiti te ju je obuzelo maštanje o tome kako jedrži i ljubi.

150

»Mislim da bi se trebali vratiti osnovama obrane«, rekao je Grant iprekinuo njezine izdajničke misli. Zvučao je kao da se više bojao da će seozlijediti, nego se početi maziti.Lissi i Christianu bio je potreban trenutak kako bi uopće registriralinjegove riječi, a kamoli se odvojili. Kada su se konačno razdvojili, obojesu izbjegavali kontakt očima i vratili se na kauč. Čuvari su im krenulipokazivati još više primjera kako izbjegavati napadača. Lissa i Christianvidjeli su to već toliko puta da su lekciju znali napamet, a njihovu ranijuprivlačnost zamijenila je frustracija.Lissa je bila previše pristojna da išta kaže, ali nakon petnaest minutapokazivanja kako blokirati rukama i izbjegavati nekoga kada posegneprema tebi, Christian je napokon progovorio:»Kako probosti strigoja?«Serena se na njegove riječi skamenila.»Rekao si probosti?« Više u šoku, Grant se nasmijao.»Mislim da to nije nešto o čemu trebate brinuti. Trebate se usredotočiti nato da pobjegnete od strigoja, a ne da im se približite.«Lissa i Christian izmijenili su nelagodne poglede.»Već sam prije pomagao u ubijanju strigoja«, istaknuo je Christian. »Uškolskom napadu sam upotrijebio vatru. Hoćete reći da to nije u redu? Dato nisam trebao učiniti?«Sada su Serena i Grant izmijenili poglede. Aha, pomislila sam. Ovo dvojei nisu bili toliko napredni koliko sam mislila. Polazili su sa stajalištaobrane, a ne napada.»Naravno da si trebao«, napokon je rekao Grant. »Ono što si učinio bilo jenevjerojatno. A u sličnoj situaciji? Naravno. Ne želiš biti bespomoćan.Ali, u tome je stvar, ti imaš svoju vatru. Dođe li do toga da se moraš boritisa strigojem, to ćeš činiti pomoću svoje magije. Već znaš kako jeupotrijebiti i osigurat će ti sigurnu udaljenost od njih.«»A što sa mnom?» pitala je Lissa. »Ja ne posjedujem takvu magiju.«»Ti nikada nećeš dospjeti ni dovoljno blizu strigoja da bi to bio problem«,rekla je neustrašivo Serena. »Nećemo to nikada dopustiti.«»Osim toga«, dodao je Grant zabavljajući se, »pa, nije baš da hodamookolo i dajemo kolce.«Sve bih dala da upravo sad bace pogled na njezin kofer.Lissa se ugrizla za usnu i nije htjela pogledati Christianu u oči od strahada ne oda njihove namjere. Ovo se nije odvijalo prema njihovu ludomplanu. Christian je ponovno preuzeo vođstvo.

151

»Možete li nam bar pokazati?« pitao je pokušavajući, u čemu je i uspio,izgledati kao netko tko samo traži senzaciju i uzbuđenje. »Je 1' teško?Čini se da samo morate naciljati i udariti?« Grant je frknuo.»Teško da je tako. Ima tu puno više od toga.«Lissa se naslonila naprijed i pljesnula rukama dok je slijedila Christianovprimjer.»Dobro, onda ne morate brinuti da ćemo to naučiti. Samo nam pokažite.«»Da. Da vidimo.« Christian se bezbrižno namjestio pored nje. U tompokretu slučajno su se okrznuli ramenima i odmah udaljili.»To nije igra«, rekao je Grant. Ipak, otišao je do kaputa i izvadio svojkolac. Serena je zurila u nevjerici.»Što kaniš napraviti?« pitala je. »Probosti mene?«Lagano se smijuljio kako je on to znao i oštrim pogledom prešao po sobi.»Naravno da ne. Ah. Evo.« Krenuo je prema maloj fotelji na kojoj senalazio ukrasni jastuk. Podigao ga je i ispitao njegovu širinu. Bio je debeoi gusto napunjen nekom vrstom bujnog punjenja. Vratio se do Lisse ipokazao joj da ustane. Na svačije iznenađenje, dao joj je svoj kolac.Ukočio je svoje tijelo, uhvatio jastuk rukama i ispružio ih koliko jemogao.»Hajde«, rekao je. »Naciljaj i pogodi.«»Jesi poludio?« pitala je Serena.»Ne brini«, rekao je. »Princeza Voda može si priuštiti usputnu štetu.Dokazujem nešto. Udari jastuk.«Lissa je oklijevala samo nekoliko trenutaka. Ispunilo ju je uzbuđenje kojese činilo neuobičajeno jakim. Znala sam da je nestrpljivo čekala da tonauči, ali njezina želja činila se jačom nego prije. Stisnula je zube,zakoračila naprijed i nezgodno pokušala svoj kolac nabiti u jastuk. Bila jeoprezna, bojala se kako bi mogla ozlijediti Granta, ali nije bilo razloga zanjezinu brigu. Nije ga čak ni pomaknula, sve što je uspjela s kolcem biloje lagano zakačiti tkaninu na površini. Pokušala je još nekoliko puta, alinije postigla puno više.Christian, takav kakav je, rekao je:»To je sve što možeš?«Bijesno ga pogledavši, predala mu je kolac.»Da vidimo tebe.«Christian je ustao, zajedljiv osmijeh mu je nestao s lica dok je kritičkiproučavao jastuk i procjenjivao udarac. Dok je to radio, Lissa je pogledalaokolo i vidjela smijeh u očima čuvara. Čak se i Serena opustila. Dokazalisu da nije lako naučiti baratati s kolcem. Bilo mi je drago te je mojemišljenje o njima poraslo.

152

Christian je konačno pokušao. Zapravo je probio tkaninu, ali punjenjejastuka pokazalo se prečvrstim da bi ga probio. Grant se ponovno nije nipomaknuo. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja Christian jeponovno sjeo i vratio kolac. Bilo je nekako zabavno vidjeti kako seChristianova uobraženost polako gasi. Čak je i Lissa u tome uživala,usprkos vlastitoj frustriranosti zbog toga koliko je ovo postalo teško.»Punjenje pruža preveliki otpor«, žalio se Christian.Grant je predao kolac Sereni.»Što, zar misliš da je lakše probosti tijelo strigoja? S mišićima i rebrimana putu?«Grant se vratio na položaj i, ne oklijevajući, Serena je udarila kolcem.Njegov vrh izbio je na drugoj strani jastuka i stao ispred Grantovih prsiju,dok su komadići punjenja popadali na pod. Potegnula ga je natrag i vratilakolac Grantu kao da je ovo bila najjednostavnija stvar na svijetu.Christian i Lissa su zaprepašteno zurili.»Daj da ponovno probam«, rekao je.Do Priscillina poziva na večeru, u toj sobi ni jedan jastuk nije ostaonetaknut. Mislim da će se iznenaditi kada dobije račun. Lissa i Christiansu i dalje samo zasijecali jastuke dok su ih čuvari nadmoćno promatrali,uvjereni kako su uspjeli prenijeti poruku. Nije lako probosti strigoja.Lissa je polako to počela shvaćati. Shvatila je da, na neki način, probostijastuk, ili strigoja, nije samo vezano za razumijevanje načela. Naravno,čula me je kada sam govorila o usmjeravanju udarca prema srcu krozrebra, ali ovo je bilo više od znanja. Puno toga bilo je i u snazi, fizičkojsnazi koju nije imala. Serena, iako se činila malena, provela je godineizgrađujući svoje mišiće i mogla je zabiti taj kolac kroz skoro sve. Lekcijau trajanju od jednog sata nije Lissi mogla dati takvu snagu i o tome ješaptala Christianu kad je grupa krenula van na večeru.»Već odustaješ?« pitao ju je jednako tiho dok su ulazili na stražnje sjedaloterenca. Tu su bili i Grant, Serena te treći čuvar, ali oni su bili udubljeni urazgovor.»Ne!« prosiktala je Lissa. »Ali, moram trenirati prije nego što ponovnoprobam.«»Misliš na dizanje utega?«»Pa... ne znam.« Ostali su još uvijek razgovarali, ali za Lissu je bilopreopasno riskirati da oni čuju o čemu je govorila. Nagnula se bližeChristianu, ponovno uznemirena zbog toga kako njegova blizina i njihovameđusobna bliskost utječu na nju. Progutavši knedlu, pokušala je zadržatimirno lice i držati se teme. »Ali, još nisam dovoljno jaka. To je fizičkinemoguće.«

153

»Zvuči kao da odustaješ.«»Ej! Ni ti nisi probio ni jedan jastuk.« Lagano je porumenio.»Skoro sam probio onaj zeleni.«»Ali, taj je bio skoro prazan!«»Samo trebam više vježbati.«»Ti ne trebaš ništa«, uzvratila mu je boreći se da joj glas bude tih sobzirom na ljutnju. »To nije tvoja borba. Moja je.«»Ej«, odbrusio je, a oči su mu sjale poput svijetloplavih dijamanata, »ti siluda ako misliš da ću te jednostavno pustiti da odeš i riskiraš...«Naglo je stao i doslovno se ugrizao za usnu, kao da mu vlastita volja nijebila dovoljna da prestane govoriti. Lissa je gledala u njega i oboje su sepitali kako bi završio rečenicu. Što bi on riskirao? To što se ona izlažeopasnosti? To je bilo ono što sam ja pretpostavljala.Čak i bez riječi, puno je govorio svojim izrazom lica. Kroz Lissine očividjela sam ga kako je upija i pokušava sakriti osjećaje. Na kraju se nagloodmaknuo i prekinuo taj intimni prostor između njih, odmaknuvši se odnje što je dalje mogao.»Dobro. Napravi što želiš. Nije me briga.«Nakon toga nitko od njih nije ništa rekao, a s obzirom na to da je menibilo vrijeme ručka, vratila sam se u svoju stvarnost i radosno dočekalastanku od papirologije, samo kako bi me Hans obavijestio kako moramnastaviti raditi.»Ma daj! Zar nije vrijeme ručka? Morate me nahraniti«, vikala sam. »Ovoje i više nego okrutno. Bar mi bacite neke mrvice.«»Nahranio sam te. Ili, dobro, nahranila si se kad si udahnula onaj sendvič.Onda si htjela stanku za ručak. Dobila si je. Sada nastavi raditi.«Udarila sam šakom po beskrajnoj hrpi papira ispred sebe.»Mogu li onda bar raditi nešto drugo? Ličiti zgrade? Nositi kamenje?«»Bojim se da ne.« Na rubovima usana pojavio mu se smiješak. »Trebapuno toga razvrstati.«»Koliko dugo? Koliko me još mislite kažnjavati?«Hans je slegnuo ramenima.»Dok mi netko ne kaže da prestanem.«Ponovno me ostavio samu te sam se naslonila na stolac trudeći se svimsilama da ne okrenem stol ispred sebe. Mislila sam da ću se trenutnoosjećati bolje, ali to je značilo da ću morati ponovno raditi ono što samveć napravila. Uzdahnula sam i vratila se svom zadatku.Kada sam se kasnije vratila Lissi, bila je na na večeri. Možda je totehnički i bila večera u čast njezina rođendana, ali zapravo, bio je tokraljevski razgovor s Priscillom. Zaključila sam kako to nikako nije način

154

na koji se slavi rođendan. Jednom kada zaslužim slobodu, morat ću joj tonadoknaditi. Imat ćemo pravu zabavu i moći ću joj dati svoj rođendanskipoklon: prekrasne kožne čizme koje mi je Adrian pomogao nabaviti jošdok smo bile u školi.Vjerojatno bi bilo zanimljivije biti u Christianovoj glavi, ali budući da tonije bilo moguće, vratila sam se svojim mislima i razmišljala o razgovorukoji sam ranije vodila s Adrianom. Hoće li ova kazna konačno završiti?Hoće li me službenim kraljevskim proglasom na kraju vratiti Lissiusprkos uobičajenoj čuvarskoj politici? Pokušavajući to shvatiti, osjećalasam se poput hrčka na vrtuljku. Puno posla. Nema napretka. Ipak, to mi jepomoglo tijekom razgovora za večerom te, prije nego što sam shvatila,Lissina je grupa ustala i krenula prema izlazu iz restorana. Vani je sadabio mrak i Lissa se nije mogla suzdržati da se ne osjeća čudno zbog togašto se prilagodila ljudskom rasporedu. U školi ili na dvoru ovo bi bilasredina dana. Umjesto toga, sada su se vraćali u hotel i išli su na spavanje.Dobro, vjerojatno ne baš odmah. Nisam sumnjala da će Lissa i Christian,uspiju li prijeći preko trenutne ljutnje, vjerojatno nastaviti s probadanjemjastuka. Koliko god sam željela da oni ponovno postanu par, nisam semogla suzdržati da ne pomislim kako su puno sigurniji dok su odvojeni.Ili možda ne.Grupa se zadržala ispred restorana dulje nego što je bilo uobičajeno zatrajanje večere, tako da je taj predio sada bio pretežno prazan dok sunjime prolazili. Čuvari se nisu parkirali baš otraga, ali isto tako nisu bili niblizu glavnog ulaza. Ipak, odlučili su se parkirati kod svjetiljke koja jedosta osvjetljavala ulicu.Međutim, sada nije bila upaljena. Svjetiljka je bila razbijena.Grant i Priscillin čuvar to su odmah primijetili. Bili smo izučeni uočitisitne detalje: bilo što neobično, bilo što novo. U sekundi su izvadili kolcei stali uz bok morojima. Trebala je sekunda kako bi Serena i Christianovčuvar napravili isto. To je još nešto što smo istrenirali. Biti na oprezu.Reagirati. Slijediti kolege. Bili su brzi. Svi su bili brzi. Ali, to nije bilovažno. Jer, odjednom, posvuda su bili strigoji.Nisam sasvim sigurna odakle su se pojavili. Možda su se nalazili izaautomobila parkiranih niz ulicu. Da sam mogla vidjeti iz ptičjeperspektive ili biti sama tamo sa svojim »alarmom mučnine«, možda bihimala bolji osjećaj za sve. Ipak, ja sam to gledala Lissinim očima, a čuvarisu se svim silama trudili zapriječiti put strigojima koji su se stvoriliniotkuda, bar što se nje tiče. Većina akcije njoj je prošla kao u magli.Njezini zaštitari su je naguravali okolo, trudeći se držati je na sigurnom,

155

dok su se bijela, crvenooka lica pojavljivala niotkuda. Ona je to svegledala preplavljena strahom.Ipak, uskoro, obje smo mogle vidjeti kako neki umiru. Serena, jednakobrza i jaka kao što je bila u hotelskoj sobi, probola je muškog strigojaravno u srce. Onda, zauzvrat, strigojka je skočila na Priscillina čuvara islomila mu vrat. Lissa je u daljini postala svjesna Christianove ruke okosebe i toga kako ju je gurao prema terencu i štitio je svojim tijelom. Ostaličuvari su se trudili koliko su god mogli kako bi formirali zaštitni obruč,ali ih je nešto omelo. Njihov obruč je drhtao, i padali su.Strigoji su ubijali jednog po jednog čuvara. Nije to bilo zbog nedostatkavještina čuvara. Jednostavno su bili brojčano nadmašeni. Jedna jestrigojka Grantu iščupala grkljan svojim zubima. Serenu su gurnuli naasfalt i pala je licem prema dolje te se nije micala. I, užas nad užasima,činilo se da strigoji neće poštedjeti ni moroje. Lissa, gurajući se tako jakou terenac da se činilo kako bi se mogla stopiti s njim, širokih očiju jegledala kako je jedan strigoj okretno i učinkovito rasporio Priscillin vratzastajući kako bi popio krv.Morojka nije imala vremena ni iznenaditi se, ali barem nije patila.Endorfini su ublažili bol dok su krv i život isisani iz njezina tijela.Lissini osjećaji pretvorili su se u nešto više od straha, nešto što se jedvamoglo i osjetiti. Bila je u šoku. Zanijemila. Bila je potpuno sigurna kakoje čeka smrt i to je prihvatila. Njezina je ruka pronašla Christianovu ičvrsto je stisnula te, okrenuvši se prema njemu, pronašla je malu utjehu utome što će njegove predivne, kristalne svijetloplave oči biti posljednješto će vidjeti u ovom životu. Sudeći prema izrazu njegova lica, i njegovesu misli imale sličan tijek. U njegovim je očima bila toplina, toplina iljubav i...Totalna i potpuna zapanjenost.Njegove su se oči raširile i usredotočile na nešto točno iza nje.U istom trenutku ruka je zgrabila Lissino rame i okrenula je.To je to, šaptao je mali glas u njoj. Sada ću umrijeti.Zatim je shvatila Christianovu zapanjenost.Gledala je u Dimitrija.Kao i ja, imala je taj nestvarni osjećaj da je to Dimitri, a opet ne Dimitri.Toliko istih crta lica... a ipak toliko drugačijih. Pokušavala je nešto reći,bilo što, ali dok su joj se riječi formirale na usnama, jednostavno ih nijeuspijevala izgovoriti. Jaka vrućina odjednom je planula iza nje i blještavasvjetlost osvijetlila je Dimitrijevu blijedu put. Ni Lissa ni ja nismo trebalepogledati u Christiana kako bismo znale da je svojom magijom napraviovatrenu kuglu. Ili šok što je vidio Dimitrija ili strah za Lissu natjerali su

156

Christiana u akciju. Dimitri je lagano škiljio zbog svjetlosti, ali mu seokrutan osmijeh pojavio na licu i ruka koja je bila na njezinu ramenukliznula je na njezin vrat.»Ugasi«, rekao je Dimitri. »Ugasi ili je mrtva.«Lissa je konačno izustila, usprkos prekinutom dotoku zraka.»Ne slušaj ga«, prodahtala je. »Ionako će nas ubiti.«Ipak, iza nje vrućina je nestala. Sjene su ponovno pale na Dimitrijevo lice.Christian nije želio riskirati Lissin život, čak i ako je bila u pravu. To nijebilo važno.»Zapravo«, rekao je Dimitri ugodnim glasom usred mučne scene, »radijebih da vas dvoje ostanete živi. Barem još neko vrijeme.«Osjetila sam kako se Lissa namrštila. Ne bih se iznenadila da je istonapravio i Christian, sudeći po zbunjenosti u njegovu glasu. Nije čakuspio složiti zajedljiv komentar. Samo je mogao pitati ono što je biloočito:»Zašto?«Dimitrijeve oči su zasjale.»Zato što vas trebam kao mamac za Rose.«

Petnaesto poglavlje

U mojem uspaničenom umu upravo tada, ustati se i otrčati do Lehigha,usprkos tome što je kilometre i kilometre daleko, činilo se kao dobar plan.Stotinku kasnije znala sam da je to daleko od mojih mogućnosti. Skroz,skroz daleko od mojih mogućnosti.Čim sam odmakla od stola i izjurila iz sobe, osjetila sam naglu čežnju zaAlbertom. Vidjela sam je kako uskače u akciju u Sv. Vladimiru i znalasam da se može nositi s bilo kakvom situacijom. U ovom trenutku našegodnosa, reagirat će na svaku opasnost o kojoj je obavijestim. Čuvari nadvoru za mene su još uvijek bili stranci. Kome bih mogla otići? Hansu?Tipu koji me mrzi? Ne bi mi vjerovao, ne kao Alberta ili moja majka.Trčeći niz tihe hodnike, odbacila sam te brige. To nije bilo važno.Natjerala bih ga da mi pomogne. Pronašla bih nekoga tko može. Bilokoga tko može izvući Lissu i Christiana iz ovoga.Samo ti možeš, čula sam glas u svojoj glavi. Ti si ona koju želi Dimitri.Ignorirala sam i tu pomisao, najviše zbog toga što sam se u svojojzamišljenosti sudarila s nekim iza ugla. Ispustila sam prigušeni zvuk kojije zvučao kao »hm«, kad mi je lice udarilo u nečija prsa. Podigla sampogled. Mikhail. Trebala sam osjetiti olakšanje, ali sam bila prepuna

157

adrenalina i brige. Zgrabila sam ga za rukav i počela ga vući premastepenicama.»Dođi! Moramo ići po pomoć!«Mikhail je ostao na mjestu ne mrdnuvši se od mog povlačenja. Namrštiose mirna lica.»O čemu govoriš?«»Lissa! Lissa i Christian. Odveli su ih strigoji, Dimitri. Možemo ihpronaći. Ja ih mogu pronaći. Ali, moramo se požuriti.«Mikhail je postao još zbunjeniji.»Rose... koliko dugo si bila dolje?«Nisam imala vremena za ovo. Ostavivši ga, jurnula sam uz stepeniceprema glavnim razinama kompleksa. Trenutak kasnije iza sebe sam čulakorake. Kada sam stigla u glavni ured, očekivala sam da će me netkoukoriti što sam zanemarila svoju kaznu, ali... nitko me nije ni primijetio.Ured je bio u kaosu. Čuvari su trčali uokolo, obavljali su se pozivi iglasovi su se dizali do luđačkih razina.Shvatila sam da znaju. Već znaju.»Hans!« zvala sam probijajući se kroz gomilu. Bio je na drugom krajuprostorije i upravo sklopio mobitel. »Hans, znam gdje su. Znam kamo sustrigoji odveli Lissu i Christiana.«»Hathaway, nemam vremena za tvoje...« Njegovo mrgođenje je popustilo.»Imate onu vezu.«Gledala sam ga zapanjeno. Bila sam spremna na to da me odbaci kaosmetnju. Bila sam spremna na žestoku svađu kako bih ga uvjerila. Brzosam kimnula.»Vidjela sam. Vidjela sam sve što se dogodilo.« Sada sam se ja namrštila.»Kako ste već saznali?«»Serena«, mrgudno je rekao.»Serena je mrtva...«Odmahnuo je glavom.»Ne, još nije. Iako je tako zvučala preko telefona. Što god se dogodilo,svim preostalim snagama uputila je poziv. Alkemičari idu po nju i...počistiti.«Prevrtila sam događaje i sjetila se kako je Serena bačena na asfalt. Bio jeto težak udarac i, zbog toga što se nije micala, pretpostavila sam najgore.Ipak, ako je preživjela, a očito jest, jedva sam je mogla zamisliti kakovadi mobitel iz džepa krvavim rukama...Molim te, molim te da je živa, pomislila sam, nesigurna kome se molim.»Dođi«, rekao je Hans. »Trebamo te. Već smo formirali timove.«

158

To je bilo još jedno iznenađenje. Nisam očekivala da će me tako brzopovesti. U meni je nastalo novo poštovanje prema Hansu. Možda se iponašao kao šupak, ali je bio vođa. Kada bi prepoznao sredstvo,upotrijebio bi ga. Okretno je jurio kroz vrata, a slijedilo ga je nekolikočuvara. Trudila sam se pratiti njihove duge korake i vidjela sam kakodolazi i Mikhail.»Ideš spašavati«, rekla sam Hansu. »To je... rijetko.«Oklijevala sam čak i izgovoriti te riječi. Sigurno nisam htjela da odustanuod ovoga. Ipak, spašavanje moroja nije bilo uobičajeno. Kada bi ih odvelistrigoji, uglavnom bi ih smatrali mrtvima. Spašavanje koje smo izvršilinakon napada na Akademiju bilo je neobično te je zahtijevalo mnogouvjeravanja. Hans me iskosa pogledao.»Kao i princeza Dragomir.«Lissa je meni bila dragocjena, vrednija od ičega na svijetu. Shvatila sam,bila je dragocjena i morojima. Većinu moroja koje su oteli strigojismatrali su mrtvima, ali ona nije pripadala većini moroja. Ona je bilaposljednja iz obitelji, posljednja iz jedne od dvanaest drevnih obitelji.Njezin gubitak bio bi udarac za morojsku kulturu. To bi bio znak,znamenje da smo poraženi od strigoja. Radi nje bi čuvari riskirali u akcijispašavanja.Zapravo, činilo se kao da bi riskirali puno toga. Kada smo stigli do garažau kojima su bila dvorska vozila, vidjela sam kako dolazi masa čuvara,zajedno s morojima. Prepoznala sam neke. Među njima bila je i TashaOzera te su, poput nje, i ostali bili korisnici vatre. Ako smo nešto naučili,bilo je to koliko su vrijedili u borbi. Ispalo je kako je spor oko togatrebaju li moroji ići u borbu sada zaboravljen i bila sam iznenađena kakosu brzo pozvali ovu grupu. Tashine oči srele su moje, lice joj je biloozbiljno i izobličeno. Nije mi ništa rekla.Nije ni trebala.Hans je davao naredbe podijelivši čuvare i vozila. Sa svakom mrvicomsamokontrole koju sam mogla pronaći strpljivo sam čekala pored njega.Moja divlja narav tjerala me da skočim i zahtijevam saznati što moguučiniti. Stići će do mene, uvjeravala sam se. Imao je ulogu za mene; samotrebam čekati.Moja samokontrola bila je na kušnji i zbog Lisse.Nakon što je Dimitri odveo nju i Christiana izašla sam joj iz glave. Nisamse mogla vratiti, ne još. Nisam mogla podnijeti vidjeti ih, vidjeti Dimitrija.Morat ću kad počnem navoditi čuvare, ali za sada sam se još ipaksuzdržavala. Znala sam da je Lissa živa. Za sada je to jedino važno.

159

Ipak, bila sam toliko obavijena i napunjena napetošću da sam skoroupotrijebila kolac kada me je netko dodirnuo po ramenu.»Adrian...« uzdahnula sam. »Što radiš ovdje?«Stajao je, gledao me i rukom me nježno pomilovao po obrazu. Samo samnekoliko puta vidjela njegovo lice tako ozbiljno i namrgođeno. Kao iobično, nije mi se svidjelo. Adrian je bio jedan od onih koji bi uvijektrebali biti nasmiješeni.»Čim sam čuo vijest, znao sam gdje ćeš biti.«Odmahnula sam glavom.»To se dogodilo otprilike... ne znam, prije deset minuta?« Vrijeme mi jeprolazilo u magli. »Kako je moguće da već svi to znaju?«»Objavili su na dvorskom radiju čim su saznali. Imaju sustav zaiznenadnu uzbunu. Zapravo, kraljica je osigurana.«»Molim? Zašto?« Nekako me to uzrujalo. Tatiana nije bila ona koja je uopasnosti. »Zašto trošiti snage na nju?.«Čuvar u blizini kritički me pogledao zbog toga. Adrian je slegnuoramenima.»Napad strigoja u blizini? Oni to smatraju popriličnom prijetnjom.«Popriličnom je bila ključna riječ. Lehigh je bio oko sat vremena udaljenod dvora. Čuvari su uvijek bili na oprezu iako svakom sekundom koja jeprošla poželjela sam da su brži i spremni. Da se nije pojavio Adrian, bilasam poprilično sigurna kako bih izgubila strpljenje i rekla Hansu da sepožuri.»To je Dimitri«, tiho sam mu rekla. Nisam bila sigurna bih li to rekla idrugima. »On je taj koji ih je odveo. Koristi ih kako bi me namamio.«Adrianovo lice se smračilo.»Rose, ne možeš...«Nije dovršio, ali znala sam što misli.»Imam li izbora?« viknula sam. »Moram ići. Ona je moja najboljaprijateljica, a ja sam jedina koja ih može odvesti k njoj.«»To je zamka.«»Znam. I on zna da znam.«»Što ćeš učiniti?« Ponovno sam točno znala što Adrian misli.Pogledala sam u kolac koji sam nesvjesno izvukla ranije.»Ono što moram. Moram... moram ga ubiti.«»Dobro«, rekao je Adrian s olakšanjem. »Drago mi je.«Iz nekog razloga to me uzrujalo.»Bože«, odbrusila sam. »Toliko se želiš riješiti svake konkurencije?«Adrian je ostao ozbiljan.

160

»Ne. Samo znam da, dok god je on još živ, ili, ovaj, nekako živ, ti si uopasnosti. A to ne mogu podnijeti. Ne mogu podnijeti saznanje da je tvojživot na kocki. I jest tako, Rose. Nikada nećeš biti sigurna, sve dok on nenestane. Želim da budeš sigurna. Ne mogu... ne bih podnio da ti se neštodogodi.«Moja obuzetost ljutnjom nestala je jednakom brzinom kojom se pojavila.»Oh, Adriane, oprosti...«Dopustila sam mu da me zagrli. Odmarajući glavu na njegovim prsima,osjetila sam kucanje njegova srca i mekoću njegove majice te sam seprepustila kratkom trenutaku utjehe. Samo sam se željela utopiti u njemu,sada i ovdje. Nisam željela da me obuzmu osjećaji straha: strah zbogLisse i strah od Dimitrija. Osjetila sam hladnoću kada sam odjednomnešto shvatila. Bez obzira na to što će se dogoditi, jednog od njih dvojenoćas ću izgubiti. Ako spasimo Lissu, Dimitri će umrijeti. Ako on preživi,ona će umrijeti. Nije bilo sretnog završetka ovoj priči, ništa što bi spasilomoje srce od toga da bude smlavljeno u komadiće.Adrian je usnama prešao po mom čelu i nagnuo se prema mojim usnama.»Budi oprezna, Rose. Bez obzira na to što će se događati, molim te,molim te, budi oprezna. Ne mogu te izgubiti.«Nisam znala što reći na ovo, kako odgovoriti na sve ove osjećaje koji suizlazili iz njega. Moje vlastite misli i srce bili su preplavljeni tolikimmiješanim osjećajima da sam jedva uspijevala pronaći dosljednu misao.Umjesto toga, svoje sam usne prinijela njegovima i poljubila ga. Uslijedsvih smrti večeras, onih koje su se dogodile i onih koje tek dolaze, tajpoljubac bio je snažniji od ijednog koji smo ikada podijelili. Bio je živ.Bio je živ i željela sam da takav i ostane. Željela sam vratiti Lissu i željelasam se vratiti u Adrianov zagrljaj, vratiti se njegovim usnama i ovomživotu...»Hathaway! Dragi bože, zar te moram navlačiti?«Naglo sam se odvojila od Adriana i vidjela kako me Hans bijesno gleda.Većina terenaca je bila puna. Sada je bilo vrijeme da ja djelujem. Adrianusam uputila pogled koji je nagoviještao rastanak te se prisilio na blagismiješak koji je, pretpostavljam, trebao izgledati hrabro.»Budi oprezna«, ponovio je. »Dovedi ih natrag, i sebe isto tako.«Brzo sam mu kimnula i slijedila nestrpljivog Hansa u jedan od terenaca.Dok sam ulazila na stražnje sjedalo, dogodio mi se najbizarniji déjà vu.Ovo je nevjerojatno sličilo onome kada je Viktor oteo Lissu da sam seskoro skamenila. I onda sam se vozila u sličnom terencu navodeći čuvareprema mjestu gdje se nalazila Lissa. Međutim, tada je pored mene sjedioDimitri, prekrasan, hrabar Dimitri kojeg sam odavno poznavala. Ipak, te

MIN@

161

su uspomene bile toliko utkane u moje misli i srce da sam mogla zamislitisvaki detalj: način na koji je zataknuo kosu iza uha, neustrašiv pogled unjegovim smeđim očima dok je nagazio na gas kako bismo stigli do Lissešto prije. Bio je tako odlučan, tako spreman učiniti ono što je ispravno.Ovaj Dimitri, Dimitri strigoj, jednako je odlučan. Ali, na drugačiji način.»Hoćeš li moći ovo?« pitao je Hans s prednjeg sjedala. Neka ruka jenježno stisnula moju i bila sam iznenađena kada sam vidjela Tashu poredsebe. Nisam ni primijetila da se vozi s nama. »Računamo na tebe.«Kimnula sam želeći zavrijediti njegovo poštovanje. Na najbolji čuvarskinačin maknula sam osjećaje s lica pokušavajući ne osjećati taj sukobizmeđu dva Dimitrija. Pokušavala sam se ne prisjećati kako je ta večerkada smo krenuli za Lissom i Viktorom bila ista večer kada smo Dimitri ija bili žrtve čarolije požude...»Idemo prema Lehighu«, rekla sam hladnim tonom. Sada sam bilačuvarica. »Kada se približimo, navodit ću vas dalje.«Vozili smo se dvadesetak minuta, kada sam osjetila da je Lissina grupastala. Dimitri je očito izabrao skrovište nedaleko od sveučilišta, zbog čegaćemo ih lakše naći nego da su se nastavili kretati. Naravno, trebala sam sepodsjećati da je Dimitri želio da ga se nađe. Znajući da čuvari neće trebatimoje upute dok se ne približimo Lehighu, očeličila sam se i skočila uLissinu glavu kako bih vidjela što se događa.Lissa i Christian nisu bili ni ozlijeđeni ni napadnuti, samo su ih gurali ivukli naokolo. Sjedili su negdje što je izgledalo kao skladište, skladištekoje nije korišteno dugo vremena. Gusti slojevi prašine sve su prekrivali,čak toliko da je bilo teško razaznati stvari naslagane na klimavimpolicama. Možda neki alati. Tu i tamo papir, kao i povremeno neka kutija.Jedino svjetlo u prostoriji bila je slaba žarulja koja je svemu davala grub iprljav osjećaj.Lissa i Christian sjedili su na drvenim stolcima s uspravnim naslonima,ruku zavezanih iza leđa nekakvim užetom. Na trenutak mi se opet javiodéjà vu. Sjetila sam se prošle zime kada sam i ja, zajedno sa svojimprijateljima, bila vezana u stolcu i zatočena od strigoja. Pili su Eddiejevukrv i Mason je poginuo...Ne. Nemoj tako razmišljati, Rose. Lissa i Christian su živi. Još im se ništanije dogodilo. Ništa im se neće dogoditi.Lissine misli sada su bile unutra, ali malo prčkanja omogućilo mi jevidjeti kako je izgledala zgrada kada su dolazili. Izgleda da je to zaistabilo skladište, staro, napušteno, što je bilo idealno mjesto koje bi strigojiiskoristili za čuvanje zarobljenika.

162

U prostoriji su bila četiri strigoja, ali što se ticalo Lisse, samo je jedan biodoista važan. Dimitri. Razumjela sam njezinu reakciju. Vidjeti ga kaostrigoja meni je bilo teško. Čak nestvarno. Nekako sam to prihvatila,jednostavno zbog vremena koje sam provela s njim. Ipak, čak bih se i japonekad iznenadila vidjeti ga takvog. Lissa uopće nije bila pripremljena ibila je u potpunom šoku.Dimitrijeva tamna smeđa kosa bila je danas raspuštena do brade, što samuvijek voljela na njemu, i brzo je koračao dok se njegov kaput njihao okonjega. Većinu vremena bio je leđima okrenut Lissi i Christianu, što ju jejoš više mučilo. Dok nije gledala u njegovo lice, skoro je vjerovala da jeto Dimitri kojeg je oduvijek poznavala. Svađao se s ostalom trojicom dokje hodao gore-dolje u malom prostoru, iz njega je isijavala uzrujanost uskoro očitim valovima.»Ako čuvari zaista dolaze«, režao je jedan strigoj, »onda trebamo bitivani.« Javila se visoka, dugonoga crvenokosa koja je, izgleda, prije bilamorojka. Njezin ton dao je naslutiti kako nije mislila da čuvari stvarnodolaze.»Dolaze«, rekao je Dimitri tiho, ljupkim naglaskom od kojeg mezaboljelo srce. »Znam to.«»Onda me pusti van kako bih bila korisna!« obrecnula se. »Ne trebaš naskako bismo dadiljali ovo dvoje.« Njezin ton bio je odlučan. Čakomalovažavajući. To je bilo razumljivo. Svi u vampirskom svijetu suznali da moroji neće uzvratiti borbu, a Lissa i Christian su bili čvrstovezani.»Ne poznaješ ih«, rekao je Dimitri. »Oni su opasni. Nisam nimalo siguranda je ovo dovoljna zaštita.«»To je smiješno!«Glatkim pokretom Dimitri se okrenuo i udario je. Udarac ju je odbacionekoliko metara, oči su joj se raširile od bijesa i šoka. Nastavio je koračatikao da se ništa nije dogodilo.»Ostat ćeš ovdje i čuvat ćeš ih onoliko dugo koliko ti kažem, jesirazumjela?« Bijesno ga je pogledala i oprezno dotaknula svoje lice, alinije ništa rekla. Dimitri je pogledao ostale. »I vi ćete isto ostati. Akočuvari uspiju doći toliko duboko unutra, morat ćete učiniti više negočuvati stražu.«»Kako znaš?« zahtijevao je drugi strigoj, crnokosi koji je možda prije biočovjek. Rijetkost među strigojima. »Kako znaš da će doći?«Strigoji su imali izvanredan sluh, ali dok su se svađali, Lissa je iskoristilakratku priliku da neprimijećeno došapne Christianu.

163

»Možeš li spaliti moje uže?« mrmljala je skoro nečujnim glasom. »Kaošto si Roseino?«Christian se namrštio. Kada smo on i ja bili zarobljeni, to je bilo ono što jeučinio kako bi me oslobodio. Prokleto je boljelo i ostavilo opekline namojim zglobovima.»Primijetit će«, prodahtao je. Razgovor se prekinuo jer se Dimitri naglozaustavio i okrenuo prema Lissi.Zabezeknula se zbog tog naglog i neočekivanog pokreta. Prišao joj je,kleknuo pred nju i zagledao joj se u oči. Usprkos svom trudu, zadrhtala je.Nikada nije bila tako blizu strigoja, a činjenica da je to bio Dimitri samoje sve pogoršala. Crveni krugovi oko njegovih zjenica izgledali su kao dagore u nju. Njegovi očnjaci činili su se spremni za napad. Izvukao je rukui uhvatio je za vrat namještajući joj glavu kako bi imao bolji pogled unjezine oči. Njegovi prsti žarili su joj se u kožu nedovoljno da bizaustavili dovod zraka, ali dovoljno da joj kasnije ostave modrice. Akopostoji kasnije.»Znam da će doći čuvari jer Rose gleda«, rekao je Dimitri. »Zar ne,Rose?« Lagano je opustio stisak i prstima prešao preko kože na Lissinuvratu, tako nježno... ipak, nije bilo upitno ima li snage zakrenuti joj vrat.Činilo se kao da u tom trenutku gleda u moje oči. Moju dušu. Čak samosjetila kako gladi moj vrat. Znala sam da je to nemoguće. Veza jepostojala između Lisse i mene. Nitko drugi nije ju mogao vidjeti. Ipak,upravo tada činilo se kao da ne postoji nitko drugi osim njega i mene.Činilo se je kao da nema Lisse između nas.»Unutra si, Rose.« Mrvica poluosmijeha pojavila se na njegovim usnama.»I nećeš ni jednog od njih napustiti. Nisi ni toliko luda da dođeš sama, zarne? Možda si nekada i bila, ali više ne.«Povukla sam se iz njezine glave, nisam mogla gledati u te oči i vidjetikako one gledaju u mene. Ili zbog svog vlastitog straha ili odraza Lissina,vidjela sam kako i moje tijelo dršće. Prisilila sam se to zaustaviti te sampokušala smiriti lupanje srca. Progutavši knedlu, pogledala sam okolokako bih provjerila je li to netko primijetio, ali svi su bili prezauzetipravljenjem strategija, osim Tashe. Proučavao me njezin hladan plavipogled, njezino lice izobličeno od brige.»Što si vidjela?«Odmahnula sam glavom ne mogavši pogledati u nju.»Noćnu moru«, promrmljala sam.»Ostvarenje moje najveće noćne more.«

164

Šesnaesto poglavlje

Nisam znala točan broj strigoja u Dimitrijevoj grupi. Toliko toga što samvidjela kroz Lissu bilo je u magli zbog zbunjenosti i užasa. Čuvari sumorali sami dobro procijeniti koliko nas poslati tamo, s obzirom na to dasu znali kako nas strigoji očekuju. Hans se nadao da će velikom silomnadoknaditi element iznenađenja. Pozvao je onoliko čuvara koliko je bilorazumno uzeti s dvora. Istina, dvor je bio zaštićen štitovima, ali ipak nijemogao ostati potpuno bez obrane.Pomoglo je to što je na dvoru bilo puno svježe diplomiranih. Većina ih jeostala na dvoru omogućujući tako onima starijima da idu u lov. Tako nasje bilo približno četrdeset. Bilo je to jednako neobično kao i udruživanjevelikog broja strigoja. Čuvari su obično išli u paru, najviše tri u grupi, smorojskim obiteljima. Ovako velika snaga mogla je stvoriti borbujednaku onoj tijekom napada na Akademiju.Znajući da prikradanje u mraku neće biti od koristi, Hans je zaustaviokonvoj malo prije skladišta u kojem su bili strigoji. Zgrada je bilasmještena na sporednoj cesti odsječenoj od autoputa. Bila je toindustrijska zona, ne baš poput napuštenog šumskog puta, ali svi uredi ipostrojenja bili su zatvoreni u ovo doba noći.Izašla sam iz terenca i dopustila da me obuzme topla večer. Zrak je biovlažan, što je bilo posebno okrutno jer sam se već gušila od straha.Dok sam stajala uz cestu, nisam osjećala mučninu. Dimitri nije postaviostrigoje tako daleko, što je značilo da je naš dolazak još uvijek bio,recimo, iznenađenje. Prišao mi je Hans i iznijela sam mu svoju najboljuprocjenu situacije, temeljenu na ograničenim informacijama.»Ali, možeš pronaći Vasilisu?« pitao je.Kimnula sam.»Čim uđem u zgradu, veza će me odvesti ravno do nje.«Okrenuo se i pogledao u noć dok su prolazili automobili po obližnjojautocesti.»Ako nas već čekaju vani, namirisat će nas i čuti puno prije nego što ih mibudemo mogli vidjeti.« Svjetla automobila kratko su mu osvijetlila licekoje je bilo izborano od brige. »Rekla si da su tri reda strigoja?«»Koliko sam mogla vidjeti. Neki su kod Lisse i Christiana, a neki vani.«Zastala sam i pokušala razmisliti što bi Dimitri napravio u ovoj situaciji.Zasigurno sam ga dovoljno dobro poznavala, čak i kao strigoja, kako bihotkrila njegovu strategiju.»I zatim još jedan red u zgradi, prije skladišne prostorije.« Nisam bilasasvim sigurna u to, ali nisam rekla Hansu. Pretpostavila sam to prema

165

vlastitom instinktu, vođena onime što sam mislila da bi učinio Dimitri.Pretpostavila sam kako bi najbolje bilo da Hans računa na tri vala strigoja.I to je točno ono što je napravio.»Onda ćemo ići u tri grupe. Ti ćeš voditi grupu koja ide unutra izbaviti ih.Još jedan tim će pratiti tvoj i na kraju se udaljiti. Borit će se unutra protivkoga god zatreba kako bi omogućili tvojoj grupi da ode po zatočenike.«To je zvučalo tako... vojnički. Udaljiti. Zatočenike. I ja... vođa tima. Imaloje smisla s obzirom na vezu, ali prije su jednostavno koristili moje znanjei ostavili me postrani. Dobrodošla u svijet čuvara, Rose. U školi smo imalirazne vježbe tijekom kojih smo prešli toliko različitih scenarija sastrigojima, što god su naši instruktori mogli izmisliti. Ipak, dok samgledala u skladište, sve te vježbe činile su se poput igrarije, igre koja se niu kom slučaju ne može mjeriti s onim s čim ću se upravo suočiti. Djelićsekunde odgovornost za sve ovo činila mi se zastrašujuća, ali sam brzoodgurnula takve brige. To je bilo ono za što su me trenirali, ono za štosam rođena. Moji vlastiti strahovi nisu važni. Oni su prvi. Vrijeme je to idokazati.»Što ćemo napraviti s obzirom na to da im se ne možemo prikrasti?«pitala sam. Hans je imao pravo kad je rekao da će nas strigoji ranijeprimijetiti.Skoro vragolast osmijeh se pojavio na njegovu licu i objasnio je svoj plangrupi dok nas je istodobno dijelio u timove. Njegova taktika prilaženjabila je hrabra i bezobrazna. Moj tip plana.I, samo tako, krenuli smo. Da nas je analizirao autsajder, mislio bi da smou samoubilačkoj misiji. Možda smo i bili. Čuvari neće napustitiposljednjeg Dragomira. A ja ne bih napustila Lissu i da je vani još milijunDragomira.Tako, ostavivši prikradanje postrani, Hans je izabrao napad punomsnagom. Naša grupa se ponovno ukrcala u osam terenaca i jurnula nizcestu nedopuštenom brzinom. Zauzeli smo cijelu širinu ceste računajućina to da neće biti prometa. Dva terenca, jedan pored drugog, predvodili sujoš dva reda po tri vozila. Jurili smo do kraja ceste i, škripeći gumama,zaustavili smo se ispred skladišta te smo izašli iz automobila. Ako sporoprikradanje nije bilo moguće, dobili smo na iznenađenju time što smo bilibrzi i žestoki.Neki strigoji su zaista bili iznenađeni. Očito je da su vidjeli kako im sepribližavamo, ali to se dogodilo tako brzo da su imali malo vremena zareagirati. Naravno, kada si brz i smrtonosan poput strigoja, malo jevremena za sve što ti je potrebno. Grupa strigoja je navalila na nas iHansov »vanjski tim« uzvratio je napad, tako da su se ti čuvari postavili

166

između moje grupe i onih koji su išli unutra. Moroji koji su bili korisnicivatre dodijeljeni su vanjskom timu zbog straha kako bi mogli zapalitiskladište ako uđu unutra. Moj se tim pomicao dalje od borbe, ali jeneizbježno naletio na nekoliko strigoja koji nisu pali tijekom napadaprvog tima. Dobro uvježbane odlučnosti, ignorirala sam mučninu koja meobuzimala u blizini strigoja. Hans mi je strogo naredio da ne zastajemosim ako mi izravno na putu ne budu strigoji, a on i još jedan čuvarnalazili su se pored mene kako bi odgovorili na bilo kakvu prijetnju kojabi se pojavila. Nije htio da me išta ometa u vođenju grupa prema Lissi iChristianu.Izborili smo svoj put prema unutra i ušli u prljavi ulaz zapriječenstrigojima. Bila sam u pravu što se tiče Dimitrijevih redova osiguranja. Umalom prostoru formiralo se usko grlo te je nekoliko trenutaka bilokaotično. Lissa je bila tako blizu. Činilo se kao da me zove i gorjela samod nestrpljivosti dok sam čekala da se hodnik raščisti. Moj tim je biootraga puštajući da se druge grupe bore. Vidjela sam kako podjednakopadaju strigoji i čuvari i trudila sam se ne dopustiti da me to omete. Borise sada, tuguj poslije. Morala sam se usredotočiti na njih dvoje.»Tamo«, rekao je Hans povlačeći me za ruku. Nastala je praznina isprednas. Još uvijek je bilo puno strigoja, ali su bili dovoljno ometeni da se ja imoji suučesnici provučemo. Išli smo niz hodnik koji se otvarao u ogromniprazni prostor koji je bio središte skladišta. Nekoliko komada smeća ikrhotina bilo je sve što je ostalo od robe koja je nekoć bila tu uskladištena.Iz prostorije su vodila vrata, ali sada nisam trebala vezu kako bih znalagdje je Lissa. Tri strigoja čuvala su stražu ispred vrata. Tako. Znači, četirireda osiguranja. Dimitri me prešao za jedan. To nije bilo važno. U mojojgrupi bilo nas je deset. Strigoji su režali iščekujući da dođemo do njih.Bez ijedne izgovorene naredbe, pola mojeg tima ih je napalo. Mi ostalinavalili smo na vrata.Usprkos svojoj intenzivnoj usredotočenosti na to da stignem do Lisse iChristiana, jedna sićušna misao mi je cijelo vrijeme plesala po glavi.Dimitri. Nisam vidjela Dimtrija nigdje među strigojima koje smo sreli.Budući da sam bila potpuno usredotočena na napadače, nisam otišla uLissinu glavu provjeriti situaciju, ali bila sam potpuno uvjerena da je onjoš uvijek u prostoriji. On je sigurno ostao s njom znajući da ću doći. Onvjerojatno čeka da se suočimo.Jedno od njih noćas umire. Lissa ili Dimitri.Kako smo stigli do cilja, više nisam trebala dodatnu zaštitu. Hans jeizvukao svoj kolac čim je sreo prvog strigoja, progurao se pored mene iskočio u borbu. Ostatak moje grupe učinio je isto. Ulazili smo u prostoriju

167

i, ako sam mislila da je ono ranije bio kaos, to nije bilo ništa u usporedbi sonim s čim smo se sada suočili. Svi mi, čuvari i strigoji, jedva smo stali uprostoriju, što je značilo da se borimo u jako, jako malo kvadrata.Strigojka, ona koju je Dimitri ranije udario, nasrnula je na mene. Borilasam se automatski, jedva svjesna kada joj je moj kolac probio srce. U ovojsobi, punoj vike i smrti i sudaranja, samo su mi tri osobe sada bile važne:Lissa, Christian i Dimitri.Konačno sam ga pronašla. Dimitri je bio s mojim prijateljima kod dalekogzida. Nitko se nije s njim borio. Stajao je prekriženih ruku, kralj kojipromatra svoje kraljevstvo dok se njegova vojska bori protiv neprijatelja.Pogled mu je pao na mene, izraz lica bio mu je veseo i pun očekivanja.Ovo je mjesto na kojem će završiti. Oboje smo to znali. Progurala sam sekroz gomilu izbjegavajući strigoje. Moji kolege su se gurali u borbu poredmene, otpremivši svakoga tko mi se našao na putu. Prepustila sam ihnjihovoj borbi kretajući se prema cilju. Sve ovo, sva događanja morala sudovesti do ovog trenutka: konačnog sukoba između Dimitrija i mene.»Prekrasna si dok se boriš«, rekao je Dimitri. Njegov hladan glas jasno jestigao do mene usprkos svoj galami borbe. »Kao anđeo osvete koji jedošao donijeti pravdu raja.«»Zabavno«, rekla sam čvršće uhvativši kolac. »To je nekako razlog zaštosam ovdje.«»Anđeli padnu, Rose.«Skoro sam ga dohvatila. Kroz vezu sam osjetila Lissinu kratkotrajnu bol.Opeklinu. Nitko je još nije napadao, ali kada sam krajičkom oka vidjelada joj se miču ruke, shvatila sam što se dogodilo. Christian je učinio onošto ga je molila: spalio je njezino uže. Vidjela sam kako se pomaknulakako bi sada ona njega odvezala, a onda se cijela moja pažnja vratila naDimitrija. Ako su Lissa i Christian slobodni, još bolje. Lakše će pobjećinakon što riješimo strigoje. Ako riješimo strigoje.»Stvarno si se pomučio da me namamiš ovamo«, rekla sam Dimitriju.»Puno će ih poginuti, tvojih i mojih.«Nimalo zabrinut slegnuo je ramenima. Skoro sam stigla. Ispred menečuvar se borio s ćelavim strigojem. Nedostatak kose nije bio privlačan uznjegovu put bijelu poput krede. Zaobišla sam ih.»Nije važno«, rekao je Dimitri. Postao je napet dok sam prilazila. »Nitkood njih nije važan. Umru li, znači da očito nisu bili vrijedni.«»Plijen i grabežljivac«, promrmljala sam sjetivši se što mi je rekao kadame držao zarobljenu.Stigla sam do njega. Sada nije bilo nikoga između nas. Ovo je bilodrugačije od naših prijašnjih borbi kada smo imali puno više prostora za

168

međusobno procjenjivanje i planiranje napada. Još uvijek je bila gužva uprostoriji i, držeći se podalje od drugih, smanjili smo razmak izmeđusebe. To je za mene bio nedostatak. Strigoji su fizički nadmašivali čuvare;više prostora omogućavalo nam je više pokretnosti.Ipak još nisam trebala ništa raditi. Dimitri me pokušavao čekati želeći daja napravim prvi korak. Zadržao je dobro mjesto, ono koje je priječiloizravan put prema njegovu srcu. Mogla sam prouzročiti neku štetu i dasam ga posjekla kolcem negdje drugdje, ali vjerojatno bi mi zadao udarackoji bi bio prejak ovako izbliza. Tako sam i ja isto čekala njega.»Sve ove smrti događaju se zbog tebe, znaš«, rekao je. »Da si midopustila da te probudim... da budemo zajedno... pa, ništa od ovoga ne bise dogodilo. Još uvijek bismo bili u Rusiji, zagrljeni, i svi tvoji prijateljiovdje bili bi sigurni. Nitko od njih ne bi stradao. Ti si kriva.«»A što je s onima koje sam ja morala ubiti u Rusiji?« zahtijevala samodgovor. Prebacio je težinu. Je li to bilo otvorenje? »Oni ne bi bili sigurnida sam...«Tresak s moje lijeve strane me preplašio. Christian, sada slobodan, upravoje razbio stolac o strigoja koji se borio s čuvarom. Strigoj ga je otkloniokao muhu. Christian je odletio unazad i udario u zid pa skliznuo na podblago ošamućenog pogleda. Usprkos samoj sebi, skrenula sam pogled ividjela kako Lissa trči prema njemu. I, molim te, u rukama je imala kolac.Nisam imala pojma kako je to uspjela. Možda ga je uzela od mrtvogčuvara. Možda nitko od strigoja nije ni pomislio pretražiti je kada jedošla. Između ostalog, pa zašto bi, naposljetku, moroj nosio kolac?»Prestanite! Maknite se!« viknula sam im i okrenula se opet premaDimitriju. To što sam dopustila da mi to dvoje odvuku pažnju, koštalo me.Shvativši da je Dimitri krenuo u napad, uspjela sam ga izbjeći ne vidjevšišto radi. Izgleda da je krenuo prema mom vratu, a moje nepreciznoizbjegavanje spasilo me od potpune štete. Ipak, rukom mi je dohvatiorame srušivši me natrag skoro jednako daleko kao i Christiana. Ipak, zarazliku od mog prijatelja, bile su tu godine treninga tijekom kojih samnaučila kako se oporaviti od nečeg takvog. Izbrusila sam vještinuravnoteže i oporavljanja. Malo sam posrtala, zatim brzo vratila stabilnost.Mogla sam se samo moliti da Lissa i Christian ne učine nešto glupo. Mojapažnja morala je biti usmjerena na Dimitrija ili sam gotova. A, ako jaumrem, Lissa i Christian će sigurno umrijeti. Imala sam dojam kada smoulazili unutra da su čuvari mnogobrojniji od strigoja iako je to ponekadmalo značilo. Ipak, nadala sam se da će moje kolege uništiti našeneprijatelje i pustiti me da učinim ono što moram.Dimitri se smijao mom izbjegavanju.

169

»Bio bih impresioniran kad bi to bilo nešto što ne može izvestidesetogodišnjak. Sada se tvoji prijatelji... dakle, i oni se bore poputdesetogodišnjaka. A za moroje? To je zapravo jako dobro.«»Da, pa dobro, vidjet ćemo kakva ti je procjena kada te ubijem«, reklasam mu. Odglumila sam pokret kako bih vidjela koliko je usredotočen.Jedva primjetno je iskoračio, graciozno poput plesača.»Ne možeš, Rose. Nisi to do sada već shvatila? Nisi li to vidjela i Nemožeš me poraziti. Ne možeš me ubiti. Sve i da možeš, ne možeš senatjerati to učiniti. Oklijevat ćeš. Opet.«Ne, neću. To je ono što nije shvatio. Napravio je pogrešku kad je doveoLissu ovdje. Povisila je uloge, nije igra riječima, na sve. Bila je ovdje.Bila je stvarna. Radilo se o njezinu životu i zbog toga... zbog toga nećuoklijevati.Dimitriju je, izgleda, dosadilo čekati me. Iznenada je skočio i ruka mu jeponovno krenula prema mom vratu. I opet sam ga izbjegla, ali je mojerame preuzelo glavni udarac. Ovoga puta zadržao se na mom ramenu.Povukao me prema sebi, u tim crvenim očima pojavio se trijumf. Uprostoru u kakvom smo se nalazili to je vjerojatno bilo sve što je trebaoučiniti kako bi me ubio. Imao je što je želio. Očito, ipak nije bio jedinikoji me želio. Drugi strigoj, možda misleći da će pomoći Dimitriju,progurao se između nas i posegnuo za mnom. Dimitri je pokazao očnjakeuputivši drugom strigoju pogled pun mržnje i bijesa.»Moje!« bijesno je protisnuo Dimitri i udario tog strigoja na način na kojiovaj to očito nije očekivao.I sad je bila moja prilika. To je Dimitriju kratko odvuklo pažnju i stisakmu je popustio. Ista mala udaljenost koja je njega činila tako ubojitim zamene sada me učinila jednako opasnom. Nalazila sam se blizu njegovihprsiju, blizu njegova srca i imala sam kolac u ruci.Nikada neću moći sigurno reći koliko dugo su se odvijali sljedećidogađaji. Na neki način, osjećala sam se kao da je trajalo samo otkucajsrca. U istom trenutku činilo se kao da smo skamenjeni u vremenu. Kaoda je cijeli svijet stao.Moj kolac je išao prema njemu i, kada su Dimitrijeve oči ponovnopogledale u mene, mislim da je konačno povjerovao da ću ga ubiti. Nisamoklijevala. Ovo se događalo. Moj kolac je bio tamo. I onda nije.Nešto me jako udarilo s desne strane odgurnuvši me od Dimitrija ipokvarivši moj pogodak. Posrnula sam, jedva sam uspjela izbjeći danekoga udarim. Trudeći se uvijek biti na oprezu u vezi svega oko sebetijekom borbe, zanemarila sam tu stranu. Strigoji i čuvari su se borili smoje lijeve strane. Na mojoj desnoj strani bio je zid, i Lissa i Christian.

170

I Lissa i Christian bili su oni koji su me gurnuli s puta.Mislim da je Dimitri bio zapanjen kao i ja. Bio je jednako zapanjen kadaje Lissa krenula prema njemu s kolcem u ruci. I poput munje kroz vezuvidjela sam ono što je posljednjih dana jako, jako pažljivo skrivala odmene: uspjela je začarati kolac duhom. To je bio razlog zbog kojeg je bilatako napeta tijekom posljednje vježbe zabijanja kolca s Grantom iSerenom. Spoznaja kako ima oruđe koje je trebala povećala je njezinuželju da ga upotrijebi. To što je krila sve te informacije od mene bio jepodvig jednak čaranju kolca.Nije da je sada to bilo važno. Začaran kolac ili ne, nije se mogla približitiDimitriju. I on je to znao, stoga se njegovo čuđenje odmah pretvorilo uoduševljenu zabavu, skoro se prepustio, kao kada netko gleda kako dijeteradi nešto neodoljivo. Lissin napad bio je čudan. Nije bila dovoljno brza.Nije bila dovoljno jaka.»Ne!« vrisnula sam i skočila prema njima iako sam bila popriličnosigurna kako ni ja neću biti dovoljno brza.Odjednom se ispred mene pojavio plamteći zid vrućine i vatre te sammorala dozvati ono malo razuma što sam još imala kako bih odustala odnapada. Vatra se podigla s poda i formirala prsten oko Dimitrija koji medržao dalje od njega. To me zbunilo, ali samo na trenutak.Poznavala sam djelo Christianovih ruku.»Prestani!« Nisam znala što napraviti, napasti Christiana ili skočiti uvatru. »Spalit ćeš nas žive!« Vatra je bila dobro kontrolirana, Christian jebio dovoljno vješt, ali u prostoriji ove veličine čak je i vatra podkontrolom bila smrtna. Čak su i ostali strigoji uzmakli.Vatra se približavala Dimitriju postajući sve gušća i gušća. Čula sam kakovrišti, mogla sam vidjeti pogled pun agonije, čak i kroz vatru. Zahvatila jenjegov kaput, a iz plamena je sukljao dim. Instinkt mi je govorio da ovotrebam zaustaviti... a ipak, zar je to i bilo važno? Došla sam ga ubiti. Je livažno hoće li to učiniti netko drugi umjesto mene?I tada sam primijetila da je Lissa još uvijek u napadu. Dimitrijeva pažnjabila je odvučena, vrištao je dok ga je okruživala vatra. I ja sam vrištala...zbog njega, zbog nje... to je bilo teško reći. Lissina ruka je poletjela krozplamen i ponovno je kroz vezu prodrla bol, bol koja je umanjila ranijuopeklinu kada je Christian spalio uže. Ipak se nastavila kretati ignorirajućiagoniju vatre. Njezin položaj bio je dobar. Držala je kolac usmjerenprema srcu.Kolac je ušao probijajući ga. Pa, na neki način.Baš kao kada je vježbala na jastuku, nije imala dovoljno snage kako biusmjerila kolac kamo treba. Osjećala sam kako se čelici, kako skuplja

171

svaku mrvicu snage koju je imala. Prebacivši svu svoju težinu na to,ponovno je gurnula, objema rukama. Kolac je ušao dublje. Još uvijeknedovoljno. U drugačijoj situaciji ova odgoda koštala bi je života. Ovonije bila uobičajena situacija. Dimitri nije imao namjeru zaustaviti je,barem dok ga je polako nagrizala vatra. Uspio se malo izmaknuti, što jeolabavilo kolac unazadivši ono malo napretka koji je postigla. Namrštivšise, pokušala je ponovno gurajući kolac u raniji položaj.Ipak, to nije bilo dovoljno. Tada sam došla k pameti znajući da moramovo zaustaviti. Lissa će se jako opeći ako ga nastavi probadati.Nedostajalo joj je vještine. Ili sam ga ja trebala probosti ili sam trebalapustiti da ga dokrajči vatra. Krenula sam naprijed. Lissa me ugledala uperifernom vidu i poslala snop kompulzije prema meni.Ne! Pusti me da to napravim!Zapovijed me žestoko udarila, nevidljivi zid koji me natjerao da stanem.Stajala sam omamljena, i samom kompulzijom i činjenicom da ju jeupotrijebila na meni. Trebao mi je samo trenutak da je se otresem. Bila jepreviše rastresena kako bi u zapovijed unijela punu snagu, a i ja samionako bila prilično otporna na kompulziju.Ipak, to malo kašnjenja spriječilo me da dođem do nje. Lissa je iskoristilaposljednju priliku znajući da drugu neće dobiti.Još jednom, boreći se s boli od opeklina, dala je sve od sebe kako bigurnula kolac u Dimitrijevo srce. Udarac joj je još uvijek bio čudan i to jezahtijevalo još malo više vrpoljenja i guranja nego što bi trebaloistreniranom čuvaru tijekom čistog udarca. Nespretno ili ne, kolac je tokonačno učinio. Probo je njegovo srce. I kada se to dogodilo, osjetila samkako je magija potekla našom vezom, ta poznata magija koju sam osjetilatoliko puta dok je obavljala iscjeljenje.Jedino što... ovo je bilo sto puta jače od ičega što sam prije osjetila.Jednostavno me skamenilo, kao i njezina kompulzija. Osjećala sam kaoda će mi eksplodirati živci, kao da me udarila munja.Odjednom je oko nje izbila bijela svjetlost, svjetlo koje je umanjilo jačinuvatre. Činilo se kao da je netko bacio sunce u sredinu te prostorije.Jauknula sam i instinktivno podigla ruke kako bih zaštitila oči kad samkoraknula unazad. Sudeći po zvukovima iz prostorije, i svi ostali slično sureagirali.Na trenutak se činilo kao da više ne postoji veza. Nisam osjećala da ištadolazi od Lisse, ni bol ni magija. Veza je bila bezbojna i prazna kao bijelasvijetlost koja je ispunjavala prostoriju. Snaga koju je koristila prepunilaje i ispunila našu vezu otupivši je.

172

Onda je svjetlo jednostavno nestalo. Bez slabljenja. Samo je... nestalo ujednom treptaju. Kao da je netko pritisnuo prekidač. U prostoriji je nastalatišina, čulo se samo neko nelagodno i zbunjeno mrmljanje. To je svjetlosigurno bilo otrovno za osjetljive oči strigoja. Bilo je dovoljno teško i zamene. Pred mojim očima plesali su odbljesci. Nisam se moglausredotočiti ni na šta dok su mi vid pekle blještave slike.Napokon, pomalo škiljeći, mogla sam nejasno vidjeti.Vatra je nestala iako su po zidovima i stropu crne mrlje zabilježile njezinuprisutnost, kao i malo dima. Prema mojoj procjeni, trebalo je biti punoviše štete. Ipak, nisam mogla trošiti vrijeme na to čudo jer se drugo čudoodvijalo ispred mene.Ne samo čudo. Bajka.I Lissa i Dimitri bili su na podu. Njihova odjeća bila je nagorena ispaljena. Jake crvene i ružičaste mrlje ostavile su traga na njezinojprekrasnoj koži na dijelovima koje je vatra najviše nagrizla. Ruke izglobovi bili su u pogotovo lošem stanju. Mogla sam vidjeti tragove krvina mjestima na kojima joj je vatra doslovno spalila kožu. Opekline trećegstupnja ako se sjećam sa sata fiziologije. Ipak, činilo se da ne osjeća bolniti su opekline utjecale na pokrete njezinih ruku.Gladila je Dimitrijevu kosu.Dok je ona sjedila u nekoj vrsti uspravnog položaja, on je bio nespretnoispružen. Glava mu je bila u njezinu krilu te je ona prstima prolazila kroznjegovu kosu nježnim ponavljajućim pokretima, kao netko tko tješi dijeteili čak životinju. Njezino lice uprljano groznom štetom od vatre, bilo jesjajno i puno suosjećanja. Dimitri me nazvao anđelom osvete, ali ona jebila anđeo milosti dok ga je gledala i tiho pjevušila umirujuće riječi beznekog prevelikog smisla.S obzirom na stanje njegove odjeće i na ono što sam vidjela u vatri,očekivala sam da će biti potpuno opečen, neka vrsta noćne more poputpocrnjelog kostura. Ipak, kad je podigao glavu i kada sam mu prvi putamogla vidjeti cijelo lice, shvatila sam da je potpuno neozlijeđen. Nikakvihopeklina nije bilo na njegovoj koži, koži koja je bila topla i osunčanakakva je bila i prvog dana kad sam ga srela. Uhvatila sam samo tračaknjegova pogleda prije nego što je zakopao svoje lice u Lissino koljeno.Vidjela sam beskrajnu smeđu dubinu, dubinu u koju sam upala tolikoputa.Nije bilo crvenih krugova.Dimitri... nije bio strigoj.I plakao je.

173

Sedamnaesto poglavlje

Činilo se da cijela prostorija zadržava dah.Ipak, čak i suočene s čudom, čuvare, ili strigoje, što se toga tiče, bilo jeteško omesti. Borbe koje su bile prekinute sada su se nastavile s jednakimgnjevom. Čuvari su imali prednost te su oni koji nisu bili zauzeti borbomprotiv preživjelih strigoja odjednom skočili prema Lissi pokušavajući jeodvući od Dimitrija. Na svačije iznenađenje, čvrsto ga je držala i nekolikose puta uzalud pokušala otresti onih koji su se skupili oko nje. Bila jeneustrašiva i branila ga je, što me navelo da ponovno pomislim na majkukoja brani dijete.Dimitri se jednako jako držao za nju, ali su oboje bili svladani. Čuvari suih konačno razdvojili. Čulo se nekoliko zbunjenih povika dok su čuvaripokušavali odlučiti bi li trebali ubiti Dimitrija. To ne bi bilo teško. Jedvaje mogao stajati kada su ga podigli na noge.To me probudilo. Do sada sam jednostavno zurila, skamenjena inepokretna. Omamljenost je nestala i jurnula sam naprijed iako nisamsigurna prema kome: Lissi ili Dimitriju.»Ne! Nemojte!« zaurlala sam kada sam vidjela kako neki čuvari iduprema njemu i vade kolce. »Nije ono što mislite! Nije strigoj! Pogledajtega!«Lissa i Christian vikali su nešto slično tome. Netko me zgrabio i povukaonatrag rekavši mi da pustim da se drugi pobrinu za to. Bez razmišljanjaokrenula sam se i udarila tu osobu u lice, prekasno otkrivši da je to Hans.Malo se zaljuljao unatrag, više iznenađen nego uvrijeđen. To što samnapala njega privuklo je pažnju drugih i zamalo sam se morala boriti shrpom čuvara. Moj trud bio je uzaludan, dijelom zbog toga što ih je bilopuno, dijelom zbog toga što se s njima nisam mogla boriti na isti načinkao sa strigojima.Dok su me čuvari vukli van, primijetila sam da Lissa i Dimitri više nisu uprostoriji. Zahtijevala sam znati gdje su i vikala kako ih moram vidjeti.Vukli su me kroz skladište, kroz uznemirujuću količinu tijela. Većinomstrigojskih, ali prepoznala sam neka lica iz čuvarskih postrojbi dvora.Namrštila sam se iako ih nisam dobro poznavala. Borba je završila i našastrana je pobijedila, ali cijena je bila velika. Preživjeli čuvari sada morajuovo počistiti. Ne bih bila iznenađena da se pojave alkemičari, ali trenutnoništa od toga nije bila moja briga.»Gdje je Lissa?« stalno sam zahtijevala, kad su me ugurali u jedan odterenaca. Dva čuvara su ušla sa mnom. Nisam poznavala ni jednog odnjih. »Gdje je Dimitri?«

174

»Princeza je na sigurnom«, otresito mi je rekao jedan od čuvara. On idrugi čuvar gledali su ravno ispred sebe te sam shvatila kako mi ni jedanneće odgovoriti na pitanje o Dimitriju. Kao da ne postoji ni za jednog odnjih.»Gdje je Dimitri?« ponovila sam puno glasnije u nadi da ću dobitiodgovor. »Je li s Lissom?«Na to sam dobila odgovor.»Naravno da ne«, rekao je čuvar koji je i prije govorio.»Je li... je li živ?« bilo je to jedno od najtežih pitanja koje sam ikadpostavila, ali morala sam znati. Nisam željela priznati, ali da sam ja naHansovu mjestu, ne bih tražila čuda. Uništavala bih sve što bih doživjelakao prijetnju.»Da«, konačno je odgovorio vozač. »On... to... je živo.«To je sve što sam mogla izvući od njih, bez obzira na to koliko sam sebunila i zahtijevala da me puste iz auta, i, vjerujte mi, jako sam se trudilau tome. Njihova sposobnost da me ignoriraju bila je prilično dojmljiva.Da budem iskrena, nisam ni bila sigurna jesu li uopće znali što sedogodilo. Sve se odvijalo jako brzo. Jedino što su ova dvojica znali bilo jeto da im je naređeno da me otprate iz zgrade.Nadala sam se da će nam se još netko pridružiti u terencu. Ništa. Samo jošviše čuvara. Ni Christiana, ni Tashe. Čak ni Hansa, naravno, to je bilorazumljivo. Vjerojatno se bojao da ću ga opet slučajno udariti.Kad se terenac napunio, krenuli smo te sam konačno prestala gnjaviti iutonula sam u sjedalo. I ostali terenci su krenuli s našim, ali nisam imalapojma jesu li u njima moji prijatelji.Veza između mene i Lisse još uvijek je bila nijema. Nakon tog početnogšoka kada nisam osjetila ništa, polako sam povratila lagani osjet Lisse kojimi je govorio da smo još uvijek povezane i da je živa. To je bilo sve.Zbog sve te siline koja je prošla kroz nju, činilo se kao da je vezaprivremeno spržena. Magija između nas bila je krhka. Svaki put kada sampokušala upotrijebiti vezu kako bih provjerila kako je, činilo se kao daprejako zurim u nešto i još sam zaslijepljena. Jednostavno sampretpostavila da će se veza sama oporaviti jer sam trebala Lissin uvid uono što se dogodilo.Ne, zaboravi uvid. Trebala sam znati što se dogodilo i točka. Još uvijeksam bila nekako u šoku, a duga vožnja do dvora dala mi je vremena daprođem tih nekoliko činjenica koje su mi bile poznate. Odmah sam željelaskoknuti do Dimitrija, ali trebala sam početi od početka ako sam uistinuhtjela analizirati ono što se dogodilo.

175

Prvo: Lissa je začarala kolac i informaciju zadržala za sebe. Kada? Prijeputa na koledž? U Lehighu? Dok je bila zarobljena? To nije bilo važno.Drugo, usprkos njezinim propalim pokušajima s jastukom, uspjela jezabiti kolac u Dimitrijevo srce. Bilo joj je teško, ali to joj je omogućilaChristianova vatra. Zadrhtala sam sjetivši se kakve je opekline zadobilatijekom tog mučenja. Osjećala sam tu bol prije nego što je veza nestala ividjela sam opekline na njoj. Adrian nije bio najbolji iscjelitelj na svijetu,ali nadam se da će njegova magija biti dovoljna da zaliječi njezineozlijede.Treća i posljednja činjenica bila je... dobro... je li to činjenica? Lissa jeprobola Dimitrija i upotrijebila istu magiju kao i tijekom iscjeljenja... ionda? To je bilo veliko pitanje. Što se dogodilo, osim onoga što se krozvezu činilo kao nuklearna eksplozija magije? Jesam li stvarno vidjela onošto mislim da jesam?Dimitri je... promijenjen.Više nije strigoj. Osjećala sam to u svom srcu iako sam ga vidjela samona trenutak. Bilo je to dovoljno da vidim istinu. Obilježja strigoja sunestala. Lissa je napravila sve za što se Robert zaklinjao da je potrebnoučiniti kako bi se povratio strigoja nakon ove magije sigurno... pa, bilo jelako vjerovati kako je sve moguće. Vratila mi se ta slika Dimitrija,prilijepljenog za Lissu, dok su mu suze tekle niz obraze. Nikada ga nisamvidjela tako ranjivog. Nekako nisam vjerovala da strigoji plaču.Nešto mi se bolno stislo u srcu i brzo sam trepnula da se i sama nerasplačem. Gledajući okolo, uključila sam se u svoje okruženje. Vani serasvjetljavalo nebo. Bilo je vrijeme izlaska sunca. Na licima čuvara kojisu bili sa mnom vidjela sam znakove umora, ali oprezni izrazi u njihovimočima nisu nimalo oslabili. Izgubila sam pojam vremena, ali mojunutarnji sat govorio mi je da se već dugo vozimo. Uskoro bismo trebalistići na dvor.Dotakla sam vezu samo probno i vidjela da je tu, ali je još uvijek bilakrhka. Činilo se kao da se palila i gasila još uvijek se oporavljajući. Kadase otprilike prije godinu dana prvi put pojavila veza, to mi je bilo čudno...nestvarno. Sada sam je prihvatila kao dio života. Njezina odsutnost danasbila je potpuno neprirodna.Gledajući kroz Lissine oči dok sam se vozila u terencu, odmah sam seponadala da ću vidjeti Dimitrija s njom. Taj jedan kratki pogled uskladištu nije mi bio dovoljan. Trebala sam ga ponovno vidjeti, trebalasam vidjeti je li se to čudo uistinu dogodilo. Željela sam upiti te crte lica,promatrati Dimitrija onakvog kakav je nekad bio. Dimitrija kojeg samvoljela.

176

Međutim, nije bio s Lissom. Ipak, tamo je bio Christian i gledao ju je dokse budila. Spavala je i još uvijek se osjećala nestabilno. To u kombinacijis posljedicama one ranije goruće snage, našu je vezu činilo nejasnom.Povremeno se nisam mogla usredotočiti, ah sve u svemu mogla sampratiti što se događalo.»Kako se osjećaš?« pitao je Christian. Dok ju je gledao, njegov glas injegove oči bili su ispunjeni tolikom pažnjom da se činilo nemogućim dato nije primijetila. A opet, trenutno je bila previše zaokupljena.»Umorno. Isprazno. Onako... ne znam. Kao da me uragan bacao okolo. Ilipregazio auto. Izaberi bilo što užasno i, eto, tako se osjećam.«Lagano joj se nasmiješio i nježno joj dodirnuo obraz. Prepustivši se jošviše njezinim osjećajima, prožela me njezina bol od opeklina i osjećalasam kako je on prelazio po koži blizu jedne iako je bio dovoljno pažljivkako je ne bi dodirnuo.»Je li grozno?« pitala ga je. »Je 1' mi se rastopila koža? Izgledam li kaoizvanzemaljac?«»Ne«, rekao je i malo se nasmijao. »Nije tako strašno. Lijepa si, kao iuvijek. Trebalo bi puno više kako bi se to promijenilo.«Zbog pulsirajuće boli koju je osjećala mislila je da je u pitanju puno višeštete nego što je priznao, ali kompliment i način na koji ga je izrekaodosta su je utješili. Na trenutak, njezino cijelo biće usredotočilo se nanjegovo lice i način na koji ga je izlazeće sunce osvjetljavalo.Zatim se ostatak svijeta srušio na nju.»Dimitri! Moram vidjeti Dimitrija!«U autu su bili čuvari koje je pogledala dok je govorila. Slično kao samnom, nitko se nije činio voljan prihvatiti ga ili priznati ono što sedogodilo.»Zašto ga ne mogu vidjeti? Zašto ste ga odveli?« Ovo je bilo upućeno bilokome tko će odgovoriti i, na kraju, progovorio je Christian.»Zato što misle da je opasan.«»Nije. On samo... On me treba. Pati iznutra.«Christianove oči su se odjednom raširile, lice mu je obuzela panika.»On nije... Nisi valjda povezana s njim ili?«Prema izgledu njegova lica pretpostavila sam da se prisjeća Avery i kakoju je veza s više ljudi gurnula preko ruba. Christian nije bio prisutan kadaje Robert objašnjavao kako duša ide u svijet mrtvih i kako vraćanjemstrigoja ne nastaje veza.Lissa je polako odmahnula glavom.»Ne... jednostavno znam. Kada sam... kada sam ga iscijelila, imali smo tupovezanost i osjetila sam je. To što sam morala učiniti... ne mogu

177

objasniti.« Rukom je prošla kroz kosu osjećajući se bespomoćnom zbogtoga što nije mogla riječima opisati svoju magiju. Svladavao ju je umor.»Bilo je kao da sam mu operirala dušu«, na kraju je rekla.»Misle da je opasan«, nježno je ponovio Christian.»Nije opasan!« Lissa je bijesno gledala ostale u autu, ali svi oni su gledalinegdje drugdje. »Više nije strigoj.«»Princezo«, nelagodno je počeo jedan od čuvara, »nitko uistinu ne zna štose dogodilo. Ne možete biti sigurni da...«»Ja sam sigurna!« rekla je preglasno za mali prostor. U tome je bilokraljevskog, zapovjednog tona. »Ja znam. Ja sam ga spasila. Ja sam gavratila. Svakim dijelom svoga bića osjećam da više nije strigoj!«Čuvarima je bilo neugodno, ponovno nisu govorili. Mislim da su samobili zbunjeni i, stvarno, kako i ne bi bili? To se nikada prije nije dogodilo.»Pst«, rekao je Christian stavljajući svoju ruku na njezinu. »Ništa nemožeš učiniti dok se ne vratimo na dvor. Još uvijek si ozlijeđena iiscrpljena, vidi se na tebi.«Lissa je znala da je Christian u pravu. Bila je ozlijeđena i bila jeiscrpljena. Ta magija ju je uništila. Istodobno, ono što je učinila zaDimitrija stvorilo je vezu s njim, ne onu magičnu, nego psihološku.Stvarno se ponašala poput majke. Bila je očajna i zaštitnički zabrinuta.»Moram ga vidjeti«, rekla je.Ona je morala? A što sa mnom?»Hoćeš«, rekao je Christian zvučeći više sigurno nego što sam mislila dajest. »Ali, sada se pokušaj odmoriti.«»Ne mogu«, rekla je dok je zijevala.Osmijeh je zatitrao na njegovu licu i provukao je svoju ruku oko nje te juje povukao bliže koliko su pojasevi dopuštali.»Pokušaj«, rekao joj je.Naslonila je svoju glavu na njegova prsa i njegova blizina je za nju bilasama po sebi ljekovita. Briga i uznemirenost zbog Dimitrija i dalje sukolali kroz nju, ali tjelesne potrebe su za sada bile jače. Napokon jezaspala u Christianovu zagrljaju i jedva ga je čula kad je promrmljao:»Sretan rođendan.«Dvadeset minuta kasnije naš konvoj stigao je na dvor. Mislila sam da je toznačilo trenutnu slobodu, ali moji čuvari dosta su dugo izlazili čekajućineki znak koji mi se nitko nije potrudio spomenuti. Ispalo je da su čekaliHansa.»Ne«, rekao je i čvrsto stavio ruku na moje rame kad sam iskočila iz autai pokušala potrčati prema... pa dobro, nisam sigurna kamo. Gdje god senalazio Dimitri. »Čekaj.«

178

»Moram ga vidjeti!« vikala sam i pokušavala se progurati. Hans je biopoput zida. Budući da se večeras borio s puno više strigoja nego ja,pomislila sam da je umoran. »Moraš mi reći gdje je.«Na moje iznenađenje, to je i učinio.»Zatvoren. Daleko, daleko od tvog dosega. Ili ičijeg drugog. Znam da ti jenekada bio mentor, ali sada je bolje da je dalje.«Mom mozgu, iscrpljenom od večerašnjih aktivnosti i razdraženosti, bio jepotreban trenutak kako bi to obradio. Vratile su mi se Christianove riječi.»Nije opasan«, rekla sam. »Više nije strigoj.«»Kako možeš biti tako sigurna?«Isto pitanje koje su postavili i Lissi. Kako smo zaista na to trebaleodgovoriti? Znale smo jer smo prolazile kroz velike muke da bismosaznale kako transformirati strigoja i, kada smo završile s tim, nastala jemagična atomska bomba. Zar to nije dovoljan dokaz svima? Nije liDimitrijev izgled bio dovoljan?Umjesto toga, odgovorila sam kao i Lissa.»Jednostavno znam.«Hans je odmahnuo glavom i sada sam mogla vidjeti koliko je uistinuiscrpljen.»Nitko ne zna što se događa s Belikovom. Mi koji smo bili prisutni... pa,nisam siguran što sam vidio. Sve što znam je to da je do maloprije biovođa strigoja, a sada je vani na suncu. Nema smisla. Nitko ne zna što jeon.«»On je dhampir.«»I dok ne saznamo«, nastavio je ignorirajući moj komentar, »Belikovmora ostati zatvoren kako bismo ga pregledali.«Pregledali? Nije mi se sviđalo kako to zvuči. Kao da je Dimitrilaboratorijska životinja. Izgubila sam živce i skoro sam počela vikati naHansa. Trenutak kasnije uspjela sam zadržati kontrolu.»Onda moram vidjeti Lissu.«»Otišla je u medicinski centar na terapiju, što joj je jako potrebno. Nemožeš ići tamo«, dodao je predvidjevši moje sljedeće pitanje. »Tamo jepolovica čuvara. Potpuni je kaos i samo bi smetala.«»Što bih onda trebala raditi?«»Naspavati se.« Iskosa me pogledao. »Još uvijek mislim da imašproblema s ponašanjem, ali nakon ovoga što sam tamo vidio... dakle,moram ovo reći. Stvarno se znaš boriti. Trebamo te, za više odpapirologije. Sada se idi pobrinuti za sebe.«I to je bilo to. Otpuštanje je u njegovu glasu bilo očito i dok su čuvarijurcali naokolo, činilo se kao da ne postojim. Bilo koja nevolja u kojoj

179

sam se našla ranije činila se davno zaboravljenom. Zbog toga ne moramviše razvrstavati papirologiju. Ipak, što bih trebala raditi? Je li Hanspoludio? Kako bih mogla spavati? Moram nešto raditi. Moram vidjetiDimitrija, ali ne znam kamo su ga odveli. Možda u isti zatvor u kojem sudržali Viktora, ali tamo nisam imala pristup. Isto tako trebala sam vidjetiLissu, ali ona je bila u medicinskom centru. Tamo nisam imala nikakveovlasti. Trebala sam se obratiti nekom tko je imao utjecaja.Adrianu!Ako odem do Adriana, možda povuče neke veze. Imao je svoje plemićkeveze. K vragu, kraljica ga je obožavala bez obzira na njegovo ljenčarenje.Koliko god me ubijalo to prihvatiti, shvatila sam da je gotovo nemogućeda odmah vidim Dimitrija. No, medicinski centar? Adrian bi me mogaoodvesti tamo da vidim Lissu, čak i ako je kaotičan i pun. Veza je jošuvijek bila maglovita, a izravan razgovor s njom omogućio bi mi da bržedoznam odgovore u vezi Dimitrija. Osim toga, željela sam se na svoje očiuvjeriti da je dobro.Ipak, kad sam stigla do mjesta gdje je Adrian stanovao na dvoru, portirme je obavijestio da je Adrian već otišao, dovoljno ironično, u medicinskicentar. Progunđala sam. Pa, naravno da je već tamo. S obzirom nanjegove iscijeliteljske sposobnosti, pozvali bi ga i iz kreveta. Pouzdan iline, svakako bi mogao pomoći.»Jesi bila tamo?« pitao me portir dok sam kretala natrag.»Molim?« Tu minutu sam mislila da govori o medicinskom centru.»U borbi sa strigojima! Spašavanju. Čuli smo svakakve stvari.«»Već? Što ste čuli?«Oči su mu bile raširene i uzbuđene.»Rekli su da su skoro svi čuvari poginuli. Ali, uhvatili su strigoja i doveliga ovdje.«»Ne, ne... više je ozlijeđenih nego poginulih. A ovo drugo...« Na trenutaknisam mogla disati. Što se dogodilo? Što se stvarno dogodilo sDimitrijem? »Strigoj je preobražen natrag u dhampira.«Portir je zurio.»Jesi ti dobila udarac u glavu?«»Govorim istinu! Vasilisa Dragomir je to učinila. Svojom magijom duha.Proširi to okolo.«Ostavila sam ga otvorenih ustiju. I tako nisam imala više mogućnosti,nikoga drugoga od koga bih mogla dobiti odgovore. Otišla sam u svojusobu osjećajući se poraženo, ali bila sam previše napeta da bih spavala.Barem sam tako u početku mislila. Nakon nekoliko minuta koračanja po

180

sobi, sjela sam na krevet pokušavajući smisliti neki plan. Ipak, nedugozatim čvrsto sam zaspala.Probudila sam se trgnuvši se, zbunjena i s bolovima u dijelovima tijela zakoje nisam shvatila da su primili udarce u borbi. Pogledala sam na sat,zapanjena koliko sam dugo spavala. Po vampirskom vremenu bilo jekasno jutro. U pet minuta sam se istuširala i navukla na sebe odjeću kojanije bila poderana ni krvava. Samo tako izašla sam iz sobe.Vani je, kao i obično, većina obavljala svoje dnevne obaveze, ali ipak sečinilo kao da svaki par ili grupa pored koje sam prošla pričaju o borbi uskladištu i o Dimitriju.»Znaš da može iscijeliti«, čula sam kako jedan moroj govori svojoj ženi.»Zašto ne strigoje? Zašto ne mrtve?«»To je ludo«, suprotstavila mu se žena. »Ionako nikada nisam vjerovala ute priče o duhu. To je laž kako bi se prikrila činjenica da se princezaDragomir nije ni u čemu specijalizirala.«Nisam čula ostatak razgovora, ali i drugi pored kojih sam prolazila imalisu slične teme. Bili su uvjereni da je cijela stvar prijevara ili su pak Lissuveć proglašavali sveticom. Tu i tamo čula bih nešto čudno, na primjer toda su čuvari uhvatili hrpu strigoja kako bi na njima vršili eksperimente. Usvim nagađanjima ipak nisam čula da su spomenuli Dimitrijevo ime ili štomu se stvarno dogodilo.Držala sam se jedinog plana koji sam imala: otići u čuvarsku zgradu ukojoj se nalazio dvorski zatvor iako nisam bila sigurna što ću napravitikada dođem tamo. Uopće nisam bila sigurna je li tamo Dimitri, ali to mise činilo najvjerojatnijim mjestom na kojem bi ga držali. Kada sam prošlapored čuvara, trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim kako gapoznajem. Stala sam i okrenula se.»Mikhail!« Pogledao je iza sebe i, kada me vidio, prišao mi je. »Što sedogađa?« pitala sam s olakšanjem zbog toga što vidim prijateljsko lice.»Jesu pustili Dimitrija?«Odmahnuo je glavom.»Ne, još uvijek pokušavaju shvatiti što se dogodilo. Svi su zbunjeni iakose princeza, nakon što ga je vidjela, zaklinjala svim i svačim da više nijestrigoj.«Bilo je čuđenja u Mikhailovu glasu, i sjete. Nadao se da je to istina, kakopostoji šansa da njegova voljena bude spašena. Srce me zaboljelo zbognjega. Nadala sam se da će i on i Šonja imati sretan završetak baš kao...»Čekaj. Što si to rekao?« Njegove riječi zaustavile su moje romantičnosanjarenje. »Jesi rekao da ga je Lissa vidjela? Misliš nakon borbe?«

MIN@

181

Odmah sam posegnula za vezom. Postupno je postajala jasnija, ali Lissaje spavala, tako da nisam saznala ništa.»Tražio ju je«, objasnio je Mikhail. »Pa su je pustili unutra, s čuvarima,naravno.«Zurila sam i skoro mi je ispala vilica. Dimitri je primao posjete. Oni sumu zapravo dopustili posjete. Ta spoznaja ugasila je mračno raspoloženjekoje je raslo u meni. Okrenula sam se.»Hvala, Mikhail.«»Rose, čekaj...«Ipak, nisam stala. Trčala sam prema čuvarskoj zgradi punim sprintom nemareći za poglede koje su mi upućivali. Bila sam previše uzbuđena,previše ponesena ovim novim saznanjem. Mogla sam vidjeti Dimitrija.Mogla sam konačno biti s njim onakvim kakav je i trebao biti.»Ne možeš ga vidjeti.«Doslovno sam stala kada me je čuvar koji je bio na recepciji zaustavio.»St-što? Moram vidjeti Dimitrija.«»Nema posjeta.«»Ali, Lissa, hm, Vasilisa Dragomir ga je vidjela.«»Tražio je da je vidi.«U nevjerici sam zurila u njega.»Sigurno je tražio i mene.«Čuvar je slegnuo ramenima.»Ako i jest, nitko mi to nije rekao.«Ljutnja koju sam sinoć potiskivala upravo se probudila.»Onda pronađi nekoga tko to zna! Dimitri me želi vidjeti. Moraš mepustiti unutra. Tko ti je šef?«Čuvar se namrštio.»Ne idem nikamo dok mi ne završi smjena. Ako imaš odobrenje, netko ćeti javiti. Do tada, nitko bez posebne dozvole ne smije ući tamo.«Nakon što sam sredila polovicu osiguranja u Tarasovu, bila sampoprilično sigurna da mogu lako onesposobiti i ovog tipa. Ipak, bila samjednako sigurna u to da, kada bih jednom ušla dublje u zatvor, sigurno bihnaišla na puno više čuvara. Sekundu sam pomislila kako bi ih bilorazumno srediti. Radilo se o Dimitriju. Za njega bih učinila sve. Laganokomešanje me urazumilo. Lissa se upravo probudila.»Dobro«, rekla sam. Podigla sam bradu i bahato ga pogledala. »Hvala napomoći.« Nisam trebala ovog luzera. Idem k Lissi.Ona je odsjela na skoro suprotnom kraju dvora od ovoga i laganim trkomprešla sam udaljenost. Kada sam konačno stigla do nje i nakon što jeotvorila vrata, vidjela sam da se spremila gotovo jednakom brzinom kao i

182

ja kada sam se ustala. Zapravo, vidjela sam da je već na izlasku. Proučivšinjezino lice i ruke, bilo mi je lakše kada sam vidjela da su skoro sveopekline nestale. Još joj je na prstima bilo nekoliko crvenih točkica, i to jesve. Adrianovo djelo. Ni jedan doktor to nije mogao učiniti. Odjenula jesvijetloplavi top na bretelice i svezala svoju plavu kosu. Uopće nijeizgledala kao netko tko je prije manje od dvadeset i četiri sata prošao krozveliko mučenje.»Jesi dobro?« pitala je. Usprkos svemu što se dogodilo, nije se prestalabrinuti za mene.»Da, dobro.« Barem fizički. »Ti?«Kimnulaje.»Dobro.«»Dobro izgledaš«, rekla sam. »Sinoć... hoću reći, bila sam popriličnouplašena. S vatrom...« nisam baš mogla završiti.»Da«, rekla je i pogledala sa strane. Činilo se da je nervozna i da joj jeneugodno. »Adrian je sve super izliječio.«»Je 1' tamo ideš?« Kroz vezu sam osjetila uznemirenost i nestrpljivost.Bilo je razumljivo da žuri u medicinski centar kako bi pomogla. Osim...daljnje ispipavanje otkrilo mi je istinu koja me prenerazila. »Ideš vidjetiDimitrija!«»Rose...«»Ne«, rekla sam oštro. »Savršeno. Ići ću s tobom. Upravo sam bila tamo inisu me pustili.«»Rose...« Sada je izgledala kao da joj je jako neugodno.»Rekli su mi neku glupost kako je on tražio tebe, a ne mene, i da me zatonisu pustili. Ali, ako ti ideš, morat će me pustiti.«»Rose«, čvrsto je rekla konačno prekinuvši moje brbljanje. »Ne možešići.«»Ja… molim?« Ponovila sam njezine riječi u slučaju da sam nešto krivočula. »Naravno da mogu. Moram ga vidjeti. Znaš da moram. I on moravidjeti mene.«Polako je odmahnula glavom, još uvijek uznemirena, ali isto takosuosjećajna.»Taj čuvar je bio u pravu«, rekla je. »Dimitri nije tražio tebe. Samomene.«Sva moja nestrpljivost, sva ta vatra, smrzla se. Obamrla sam, zbunjenaviše od svega.»Pa...« sjetila sam se kako se prilijepio za nju sinoć, onog očajnog izrazalica. Mrzila sam to priznati, ali nekako mi je imalo smisla što prvo traži

183

nju. »Naravno da te želio vidjeti. Sve je tako novo i čudno, a ti si ona kojaga je spasila. Jednom kada dođe k sebi, željet će me vidjeti.«»Rose, ne možeš ići.« Ovaj put se tuga u njezinu glasu odrazila kroz vezui ušla u mene.»Nije stvar samo u tome da Dimitri nije tražio tebe. On je posebnonaglasio da te ne želi vidjeti.«

Osamnaesto poglavlje

Ono što stvarno smrdi u psihičkoj povezanosti s nekim jest to što točnoznaš kada ta osoba laže, ili, u ovom slučaju, ne laže. Ipak, moj odgovorbio je instinktivan i ishitren.»To nije istina.«»Nije?« Pogledala me oštro. I ona je znala da mogu osjetiti istinu unjezinim riječima.»Ali to... ne može...« Nisam često ostajala bez riječi, naročito s Lissom.Tako često ja sam bila ta u našoj vezi koja je bila napadna i objašnjavalanjoj zašto stvari moraju biti onakve kakve jesu. Negdje usput, bez da samto primijetila, Lissa je izgubila tu krhkost.»Žao mi je«, rekla je. Glas joj je još uvijek bio nježan, ali isto tako i čvrst.Veza je odavala koliko je mrzila što mi mora govoriti neugodne stvari.»Molio me... posebno mi je naglasio da te ne pustim k njemu. Da te neželi vidjeti.«Molećivo sam je gledala, glas mi je bio skoro kao u djeteta.»Ali, zašto? Zašto bi to rekao? Naravno da me želi vidjeti. Vjerojatno jezbunjen...«»Ne znam, Rose. Sve što znam je ono što mi je rekao. Stvarno mi je žao.«Posegnula je prema meni kao da će me zagrliti, ali izmaknula sam se.Glava mi se još uvijek vrtjela.»Ipak idem s tobom. Čekat ću gore s ostalim čuvarima. Onda, kada kažešDimitriju da sam tamo, promijenit će mišljenje.«»Mislim da ne bi trebala«, rekla je. »Činio se prilično ozbiljan u vezi togada ne dolaziš, skoro bijesan. Kad bi znao da si tamo, samo bi se uzrujao.«»Uzrujao? Uzrujao? Liss, to sam ja! On me voli. Treba me.«Trznula se i shvatila sam da vičem na nju.»Samo radim onako kako mi je rekao. Sve je jako zbunjujuće... molim te.Nemoj me dovoditi u ovakav položaj. Samo... pričekaj da vidimo što će sedogoditi. A, ako želiš znati što se događa, uvijek možeš...«

184

Lissa nije završila, ali znala sam što predlaže. Nudila mi je da gledamnjezin sastanak s Dimitrijem kroz vezu. To je bila velika gesta s njezinestrane, nije me ni mogla zaustaviti da sam htjela to učiniti. Ipak, običnojoj se nije sviđala ideja da je »špijunirana.« Ovo je bilo najviše što jemogla učiniti kako bih se osjećala bolje.Nije da je u tome uspjela. Sve je ovo bilo ludo. Meni zabraniti pristupDimitriju. Dimitri me navodno nije želio vidjeti! Kakva gluparija! Mojainstinktivna reakcija bila je zanemariti sve što je upravo rekla i ići s njom,zahtijevati pristup kada stignemo tamo. Ipak, osjećaji kroz vezu molili sume da shvatim situaciju. Ni ona možda ne razumije Dimitrijeve želje, aliosjećala je da ih treba poštovati dok se situacija ne promijeni.»Molim te«, rekla je. Molećivi ton konačno me slomio.»O. K.« Ubijalo me što sam morala to izgovoriti. Bilo je to kao dapriznajem poraz. Razmišljaj o tome kao o taktičkom uzmicanju.»Hvala ti.« Ovaj put me zagrlila. »Pokušat ću izvući od njega višeinformacija i pokušat ću shvatiti što se događa, O. K.?«Kimnula sam, još uvijek obeshrabrena, te smo zajedno izašle iz zgrade.Nevoljko sam se razišla od nje kada smo došle blizu i pustila je da otiđeprema čuvarskoj zgradi, a ja sam krenula prema svojoj sobi. Čim sam jeizgubila iz vida, skliznula sam u njezinu glavu i kroz njezine očipromatrala kako korača po savršeno uređenoj travi. Veza je još uvijek bilamalo nejasna, ali je postajala jasnija iz minute u minutu.Njezini osjećaji bili su zbunjujući. Bilo joj je žao zbog mene, osjećala sekrivom što me morala odbiti. U isto vrijeme bila je nestrpljiva zbog togašto će posjetiti Dimitrija. I ona ga je također morala vidjeti, ali ne na istinačin kao ja. Još uvijek se osjećala odgovornom za njega i tu goruću željuda ga zaštiti.Kada je stigla do glavnog ureda zgrade, čuvar koji je mene zaustavio,kimnuo joj je u znak pozdrava i brzo telefonirao. Nekoliko trenutakakasnije ušla su tri čuvara i pokazala Lissi da ih slijedi u dubinu zgrade.Svi su izgledali neuobičajeno mrko, čak i za čuvare.»Ne moraš to činiti«, rekao joj je jedan od njih. »Samo zbog toga što testalno traži...«»U redu je«, rekla je hladnim, ponosnim tonom, kraljevski. »Ne smetami.«»Bit će dovoljno čuvara, kao i prošli put. Ne trebaš se brinuti za svojusigurnost.«Sve ih je oštro pogledala.»Nikada se nisam ni brinula zbog toga, kao prvo.«

185

Njihov silazak na niže razine zgrade vratio mi je bolno sjećanje navrijeme kada smo Dimitri i ja posjetili Viktora. To je bio Dimitri s kojimsam imala savršeni odnos, Dimitri koji me potpuno razumio. I nakon togposjeta, bio je bijesan zbog Viktorovih prijetnji upućenih meni. Dimitrime toliko volio da je bio voljan napraviti sve kako bi me zaštitio.Vrata zaštićena karticom napokon su dopustila pristup u dio pritvora kojise uglavnom sastojao od dugih hodnika punih ćelija. Nije pružao onajdepresivni osjećaj kao Tarasov, ali njegov ukočen i čeličan zrak nije bašpoticao osjećaje topline i ugode.Lissa je jedva hodala niz hodnik jer je bio prepun čuvara. Sve toosiguranje za jednu osobu. Nije bilo nemoguće da strigoj provali krozčelične rešetke ćelije, ali Dimitri nije bio strigoj. Kako to nisu moglividjeti? Zar su bili slijepi?Lissa i njezina pratnja probili su se kroz čuvare i zaustavili se isprednjegove ćelije. Izgledala je hladno kao i sve ostalo u području zatvora iunutra nije bilo ništa više namještaja nego što je potrebno. Dimitri jesjedio na krevetu sa strane, nogu privučenih k sebi dok se naslanjao naugao zida i leđima bio okrenut ulazu u ćeliju. To nije bilo ono što samočekivala. Zašto ne udara po rešetkama? Zašto ne zahtijeva da ga puste ine govori im da nije strigoj? Zašto ovo tako mirno podnosi?»Dimitri.«Lissin glas bio je mekan i nježan, ispunjen toplinom koja se isticala ugrubosti ćelije. Bio je to glas anđela. I dok se Dimitri polako okretao, biloje jasno da i on tako misli. Njegov izraz lica prešao je pred našim očima izpraznine u divljenje. Nije samo on bio ispunjen divljenjem. Moje misli sumožda bile povezane s Lissinim, ali na drugoj strani dvora moje vlastitotijelo skoro je prestalo disati. Brz pogled na njega sinoć bilo je neštopredivno. Ali ovo... ovaj potpuni pogled u njega kako gleda Lissu, mene,izazvao je osjećaj strahopoštovanja. To je bilo iznenađenje. Dar. Čudo.Ozbiljno. Kako je itko mogao misliti da je strigoj? I kako sam uopćemogla pomisliti da je Dimitri s kojim sam bila u Sibiru isti ovaj. Očistilisu ga od borbe i imao je obične traperice i jednostavnu crnu majicukratkih rukava. Njegova smeđa kosa bila je svezana u kratki rep i blijedasjena na donjem dijelu lica ukazivala je na to da mu je potrebno brijanje.Vjerojatno ga nitko ne bi pustio ni blizu britvice. Bez obzira na to, to ga ječinilo još više seksi, više stvarnim, više dhampirom. Više živim. Njegoveoči bile su ono što je zaokružilo sliku. Njegova mrtvački bijela koža, sadanestala, uvijek je bila zastrašujuća, ali one crvene oči bile su najgore. Sadasu bile savršene. Točno onakve kao nekada. Tople, smeđe i dugihtrepavica. Mogla bih ih gledati zauvijek.

186

»Vasilisa«, uzdahnuo je. Zbog zvuka njegova glasa nešto mi se steglo uprsima. Bože, kako mi je nedostajao taj glas. »Vratila si se.«Čim se počeo približavati rešetkama, čuvari oko Lisse počeli su segrupirati, spremni zaustaviti ga ako se pokuša probiti kroz njih.»Odstupite!« obrecnula se kraljevskim tonom bijesno gledajući u sve okosebe. »Dajte nam malo prostora.« Nitko nije odmah reagirao, stoga je uglas unijela još više oštrine. »Ozbiljno mislim! Odstupite!«Kroz vezu sam osjetila mrvicu magije. Nije to bila velika količina, ali jesvoje riječi potkrijepila s malo kompulzije izazvane duhom. Teško bimogla kontrolirati ovako veliku grupu, ali u zapovijedi je bilo dovoljnojačine da se oni odmaknu i stvore prostor između nje i Dimitrija. Svojupažnju usmjerila je nazad prema njemu i u trenutku ponašanje joj sepromijenilo iz bijesnog u ljubazno.»Naravno da sam se vratila. Kako si? Kako se...« Opasno je pogledalačuvara u hodniku. »Ponašaju li se O. K. prema tebi?«Slegnuo je ramenima.»Dobro. Nitko me ne napada.« Da je imalo sličan sebi otprije, nikada nebi priznao da ga netko i napada. »Samo puno pitanja. Toliko pitanja.«Zvučao je umorno, ponovno... potpuno suprotno od strigoja kojima nikadanije bio potreban odmor. »I moje oči. Stalno mi žele pregledavati oči.«»Ali, kako se osjećaš?« pitala je. »U mislima? U srcu?«Da cijela situacija nije ovako mirna, meni bi ovo bilo zabavno. Nisu tobila baš zacrtana pitanja psihologa, nešto što smo iskusile obje, i Lissa ija. Mrzila sam kada bi mi postavljali takva pitanja, ali sada sam uistinuželjela znati kako se osjeća Dimitri.Njegov pogled koji je bio tako snažno usredotočen na nju, sada je odlutaoi postao nemiran.»Pa... teško je opisati. Kao da sam se probudio iz sna. Iz noćne more. Kaoda sam gledao nekog drugog kako se služi mojim tijelom, kao da samgledao film ili predstavu. Ali, nisam bio netko drugi. To sam bio ja. Svesam to bio ja i cijeli svijet se pomaknuo. Osjećam kao da sve učim izpočetka.«»Proći će. Kada se još malo smjestiš u starog sebe, naviknut ćeš se.« To jebila pretpostavka s njezine strane, ali ona je u to čvrsto vjerovala.Kimnuo je glavom u smjeru čuvara.»Oni ne misle tako.«»Mislit će«, rekla je čvrsto. »Samo trebaju više vremena.« Nastala jetišina i Lissa je oklijevala prije nego što je progovorila sljedeće riječi.»Rose... želi te vidjeti.«

187

Dimitrijevo sanjivo, mrzovoljno raspoloženje u sekundi je puklo. Njegoveoči su se ponovno usredotočile na Lissu i upila sam prvi trag istinskih,snažnih osjećaja od njega.»Ne. Bilo tko osim nje. Ne mogu je vidjeti. Nemoj joj dopustiti da dođe.Molim te.«Lissa je progutala knedlu, nesigurna što odgovoriti. Činjenica da je imalapubliku to je dodatno otežavala. Najbolje što je mogla bilo je stišati glaskako je ostali ne bi čuli.»Ali... ona te voli. Zabrinuta je za tebe. Ono što se dogodilo... to što smote uspjeli spasiti? Pa, većinom je njezina zasluga.«»Ti si me spasila.«»Ja sam samo izvela zavšni dio. Ostalo... dakle, Rose je napravila, hm,većinu.«Kao što je, na primjer, upad u zatvor i oslobađanje bjegunca.Dimitri se okrenuo od Lisse i vatra koja je nakratko osvijetlila njegovecrte lica izblijedila je. Otišao je do ruba ćelije i naslonio se na zid.Zatvorio je oči na nekoliko sekundi, duboko udahnuo i onda ih otvorio.»Bilo tko osim nje«, ponovio je. »Ne nakon onog što sam joj učinio.Učinio sam puno toga... grozne stvari.« Okrenuo je ruke kako bi mudlanovi gledali prema gore i zurio u njih nekoliko trenutaka, kao da moževidjeti krv. »Ono što sam njoj učinio bilo je najgore od svega, posebnozato što je to bila. ona. Došla je kako bi me izbavila iz tog stanja, a ja...«Odmahnuo je glavom. »Učinio sam joj grozne stvari. Grozne stvaridrugima. Ne mogu se s njom suočiti nakon toga. Ono što sam napravioneoprostivo je.«»Nije«, brzo je rekla Lissa. »To nisi bio ti. Ne zapravo. Oprostit će ti.«»Ne. Za mene nema oprosta, ne nakon onoga što sam učinio. Nezaslužujem je, ne zaslužujem čak ni biti pored nje. Jedino što moguučiniti...« Ponovno je otišao do Lisse i, iznenadivši nas obje, pao je nakoljena ispred nje. »Jedino što mogu učiniti, jedina pokora koju mogupokušati, odužiti se tebi za to što si me spasila.«»Dimitri«, počela je nesigurno, »rekla sam ti...«»Osjetio sam tu moć. U tom trenutku osjetio sam kako si mi vratila dušu.Osjetio sam kako si je izliječila. To je dug koji ti nikada neću moći vratiti,ali zaklinjem se da ću se truditi cijeli život.«Gledao ju je tim zanesenim pogledom.»Ne želim to. Nemaš mi što vratiti.«»Moram ti sve vratiti«, usprotivio se. »Dugujem ti svoj život, svoju dušu.To je jedini način da se iskupim za sve što sam napravio. Još uvijek jenedovoljno... ali, to je sve što mogu učiniti.« Sklopio je ruke. »Zaklinjem

188

se, što god trebaš, bilo što, ako je u mojoj moći, napravit ću. Služit ću ti ištitit ću te do kraja života. Napravit ću sve što želiš. Imaš moju odanostzauvijek.«Lissa je ponovno počela govoriti kako to ne želi, ali joj je na pamet palalukava misao.»Hoćeš vidjeti Rose?«Namrštio se.»Sve osim toga.«»Dimitri...«»Molim te. Napravit ću za tebe bilo što drugo, ali vidim li je... bit će topreviše bolno.«To je vjerojatno jedini razlog koji je mogao natjerati Lissu da odustane odte teme. To i očajan, tužan izgled njegova lica. Takav izraz na njegovulicu još nikada nije vidjela, takvog ga ni ja nikada nisam vidjela. U mojimočima uvijek je bio tako nepobjediv i ovaj znak ranjivosti nije ga učinioništa slabijim. Jednostavno ga je učinio potpunijim. Zbog toga sam gavoljela još više i željela sam mu pomoći.Lissa mu je mogla samo lagano kimnuti glavom prije nego što je jedan odčuvara koji je bio na dužnosti rekao Lissi kako mora ići. Dimitri je jošuvijek bio na koljenima dok su je ispraćali, gledajući je pogledom koji jegovorio da je ona jedina nada koju ima na svijetu.Moje srce se stegnulo istodobno i od tuge i ljubomore, a pomalo i odljutnje. Ja sam trebala biti ona koju tako gleda. Kako se usuđuje? Kako seusuđuje ponašati kao da je Lissa najbolja na svijetu? Istina, učinila jepuno kako bi ga spasila, ali ja sam bila ta koja je prošla pola svijeta radinjega. Ja sam ta koja je stalno riskirala svoj život za njega. Najvažnije odsvega, ja sam ta koja sam ga voljela. Kako je mogao okrenuti leđa tome?Obje, i Lissa i ja smo bile zbunjene i uzrujane kada je izašla iz zgrade.Obje smo bile izbezumljene zbog Dimitrijeva stanja. Usprkos svojojljutnji zbog toga što me odbio vidjeti, ipak sam se osjećala užasno što gavidim takvog. To me ubijalo. Nikada prije nije se tako ponašao. Nakonnapada na Akademiju bio je, naravno, žalostan i tugovao je zboggubitaka. Ovo je ipak bila drugačija vrsta očaja. Bio je to duboki osjećajdepresije i krivnje od koje nije mogao pobjeći. To je šokiralo i Lissu imene. Dimitri je uvijek bio osoba od akcije, netko tko bi se uvijek nakontragedije osovio na noge i borio u sljedećoj borbi.Ali ovo? To nije bilo slično ničemu što sam ikada u njemu vidjela, i Lissii meni su naizmjenično padale ideje na pamet kako da to riješimo. Njezinnježan, suosjećajan pristup značio je da će nastaviti razgovarati s njim iujedno mirno uvjeravati dvorske službenike kako Dimitri više nije

189

prijetnja. Moje rješenje problema bilo je otići kod Dmitrija ne uzimajući uobzir to što on tvrdi da želi. Upala sam u zatvor i izašla iz njega. Ući uzatvorsku ćeliju trebala bi biti sitnica. Još sam uvijek bila sigurna da ćejednom kada me vidi promijeniti mišljenje u vezi te priče o iskupljenju.Kako može stvarno misliti kako mu ne bih oprostila? Volim ga.Razumijem. A kada smo već kod uvjeravanja službenika da nije opasan...pa, tu je moja metoda bila još malo nejasna, ali imala sam osjećaj kako biuključivala puno vikanja i lupanja po vratima.Lissa je savršeno dobro znala da sam promatrala njezin sastanak sDimitrijem, stoga nije osjećala obavezu doći me vidjeti, ne dok je znalada može biti korisna u medicinskom centru. Čula je da se Adrian skorosrušio zbog tolikog korištenja magije dok je pomagao drugima. To se niječinilo nalik njemu, tako nesebično... napravio je nevjerojatna djela, ali jepritom nanio štetu samome sebi.Adrian.To je bio problem. Nisam ga imala prilike vidjeti još od borbe u skladištu.I, osim toga što sam čula kako liječi druge, uopće nisam mislila na njega.Rekla sam da, kad bi Dimitri uistinu mogao biti spašen, to ne bi značilokraj za Adriana i mene. Ipak, Dimitri je bio ovdje jedva dvadeset i četirisata i, evo me, već opsjednuta zb...»Lissa?«Usprkos tome što sam se povukla u svoju glavu, dio mene je nesvjesnopratio Lissu. Christian je stajao ispred medicinskog centra, naslonjen nazid. Prema njegovu stavu, činilo se da je ovdje već neko vrijeme i danešto čeka, ili bolje, nekoga.Zastala je i, neobjašnjivo, sve misli o Dimitriju nestale su iz njezine glave.Oh, ma daj. Htjela sam da se ovo dvoje pomiri, ali sada nismo imalivremena za to. Dimitrijeva sudbina bila je puno važnija od zafrkavanja sChristianom.Ipak, Christian nije izgledao kao da je zajedljivog raspoloženja. Imao jeznatiželjan i zabrinut izraz lica kad ju je pozdravio.»Kako se osjećaš?« pitao je. Nisu razgovarali od vožnje natrag, a ona jebila veoma nejasna veći dio vožnje.»Dobro.« Nesvjesno je dotakla lice. »Adrian me izliječio.«»Pretpostavljam da i on nečemu služi.« O. K., možda je Christian ipak biomalo zajedljiv danas. Ali, samo malo.»Adrian je dobar u mnogim stvarima«, rekla je iako nije mogla odoljeti dase malo ne nasmije. »Cijelu noć je davao sve od sebe i već je padao snogu.«

190

»A što je s tobom? Znam kako si. Čim si se ustala, vjerojatno si odmahbila pored njega.«Odmahnula je glavom.»Ne. Nakon što me izliječio, otišla sam vidjeti Dimitrija.«S Christianovog lica nestalo je sve veselje.»Razgovarala si s njim?«»Već dva puta. Ali, da. Jesam.«»I?«»Što i?«»Kakav je?«»Isti Dimitri.« Odjednom se namrštila razmišljajući o svojim riječima.»Dobro... ne baš isti Dimitri.«»Što, zar još uvijek u njemu ima i malo strigoja?« uspravio se Christiandok su mu sijevale plave oči. »Ako je još uvijek opasan, nemaš što ićiblizu...«»Ne!« viknula je. »Nije opasan. I...« Napravila je nekoliko korakanaprijed i bijesno ga pogledala. »Čak i da jest, ti mi nećeš govoriti štomogu ili ne mogu raditi!«Christian je dramatično uzdahnuo. »A ja sam mislio da jc Rose jedina koja se dovodi u glupe situacije, nerazmišljajući kako je to može ubiti.«Lissina ljutnja se brzo raspalila, najvjerojatnije zbog količine duha koju jekoristila.»Ej, nije bilo problema kad si mi pomagao probosti Dimitrija! Trenirao sime za to.«»To je bilo drugačije. Ionako smo bili u lošoj situaciji, a da je krenulo pozlu... pa, mogao sam ga spaliti.«Christian ju je pogledao od glave do pete, a u njegovu pogledu bilo jenešto... nešto što se činilo više od same objektivne procjene.»Ali, nisam trebao. Bila si nevjerojatna. Učinila si to. Nisam znao hoćeš limoći, ali jesi... a vatra... Nisi se ni trznula, ali sigurno je bilo grozno...«Dok je govorio, u glasu mu je bio nekakav prizvuk, kao da je tek sadauistinu shvatio što se moglo dogoditi Lissi. Zarumenila se zbog njegovebrige i divljenja te je nagnula glavu, stari trik, tako da su pramenovi kosekoji su pobjegli iz repa pali naprijed i sakrili joj dio lica. Ali, za to nijebilo potrebe. Christian je sada oštro zurio u pod.»Morala sam to napraviti«, konačno je rekla. »Morala sam vidjeti je limoguće.«Podignuo je pogled.»I bilo je... zar ne? Stvarno nema ni traga strigoju?«

191

»Nikakvog. Sigurna sam. Ali, nitko to ne vjeruje.«»Možeš li ih kriviti? Hoću reći, ja sam u tom pomogao i želio da budeistina... ali, nisam siguran jesam li ikada stvarno, iskreno mislio da senetko može vratiti natrag iz tog stanja.«Ponovno mu je odlutao pogled koji se zaustavio na grmu jorgovana. Lissaje mogla osjetiti njegov miris, ali dalek i zabrinut izgled njegova licagovorio joj je da njegove misli nisu usmjerene na prirodu. Shvatila sam danisu usmjerene ni na Dimitrija. Mislio je na svoje roditelje. Što da je tadabilo korisnika duha, onda kada su se Ozere pretvorili u strigoje? Što akoje postojao način da ih se spasi?Lissa, ne pretpostavljajući isto što i ja, dodala je:»Čak ni ja ne znam jesam li vjerovala. Ali, čim se dogodilo, pa... znalasam. Znam. U njemu nema strigoja. Moram mu pomoći. Moram i drugenavesti da to shvate. Ne mogu im dopustiti da ga drže zaključanogzauvijek, ili nešto gore.«Njoj nije bilo lako izvesti Dimitrija iz skladišta bez da ga ostali čuvari nepokušaju probosti te je zadrhtala prisjećajući se prvih nekoliko sekundinakon njegove promjene, kada su svi vikali kako će ga ubiti.Christian se okrenuo natrag i znatiželjno pogledao u njezine oči.»Na što si mislila kada si rekla da je isti Dimitri, ali ne baš potpuno istiDimitri?«Glas joj je podrhtavao dok je govorila.»On je... tužan.«»Tužan? Čini mi se da bi trebao biti sretan jer je spašen.«»Ne... ne razumiješ. Osjeća se užasno zbog svega što je učinio kao strigoj.Krivnja, depresija. Kažnjava se zbog toga što misli da mu se ne možeoprostiti.«»Ti bokca«, rekao je Christian očito uhvaćen nepripremljen. Nekolikomorojki koje su upravo prolazile sablaznile su se zbog njegova psovanja.Požurile su se pored njih i nešto šapnule između sebe. Christian ih jeignorirao. »Ali, nije mogao drugačije...«»Znam, znam. Već sam to prošla s njim.«»Može li Rose pomoći?«»Ne«, rekla je Lissa grubo.Christian je čekao, očito u nadi da će mu to objasniti. Uznemirio se kadnije.»Kako to misliš da ne može? Ona bi trebala biti više od pomoći od ikogadrugoga!«»Ne želim ulaziti u to.«

192

Jako ju je opterećivala moja situacija s Dimitrijem. Nije bila jedina. Lissase okrenula prema medicinskom centru. Izgledao je kraljevski, izvanapoput dvorca, ali unutra je bio sterilan i moderan poput bilo koje drugebolnice.»Gle, moram ići unutra. I nemoj me tako gledati.«»Kako?« zahtijevao je odgovor i napravio nekoliko koraka prema njoj.»Tim neodobravajućim, razbješnjenim pogledom koji imaš kada neštonije po tvom.«»Nemam taj pogled!«»Imaš ga upravo sad.« Odmaknula se od njega i krenula prema vratimacentra. »Ako želiš čuti cijelu priču, možemo razgovarati kasnije, ali sadanemam vremena... i iskreno... ne da mi se.«Taj razbješnjeli pogled, i bila je u pravu, da, imao ga je, malo je oslabio.Skoro uzrujano je rekao je:»O. K. Onda kasnije. I, Lissa...«»Hmm?«»Drago mi je što si dobro. Ono što si sinoć napravila... pa, stvarno je bilonevjerojatno.«Lissa je zurila u njega nekoliko teških sekundi, njezino srce počelo je bržekucati dok je promatrala kako lagani povjetarac mrsi njegovu crnu kosu.»Ne bih to mogla učiniti bez tvoje pomoći«, na kraju je rekla.Nakon toga se okrenula i ušla unutra, a ja sam se potpuno vratila u svojuglavu.Kao i ranije, bila sam na gubitku. Lissa će ostatak dana biti zauzeta, astajanje i i vikanje u čuvarskom uredu neće mi pomoći da dođem doDimitrija. Tako da pretpostavljam kako otpada mogućnost da im tolikodosađujem kako bi i mene bacili u zatvor. Onda bismo Dimitri i ja bilijedno pokraj drugoga. Odmah sam odbacila taj plan zbog straha da će midonijeti samo više papirologije.Što sam mogla napraviti? Ništa. Trebala sam ga opet vidjeti, ali nisamznala kako. Mrzila sam to što nemam plan. Lissin susret s Dimitrijem zamene nije bio dovoljno dug, a osim toga osjećala sam kako je važno da gaupijem kroz svoje oči, ne njezine. I, da, ta tuga... taj krajnje beznadnipogled. Nisam to mogla podnijeti. Željela sam ga zagrliti, reći mu da ćesve biti u redu. Htjela sam mu reći da mu opraštam i da će sve biti kao iprije. Mogli bismo biti zajedno, baš kao što smo i planirali...Pomisao na to izmamila mi je suze na oči te sam se, prepuštena svojojbespomoćnosti i neučinkovitosti, vratila u svoju sobu i bacila na krevet.Sama, konačno sam mogla pustiti jecaje koje sam držala u sebi od sinoć.Nisam u potpunosti ni znala zašto plačem.

193

Šok i krv od jučer. Moje vlastito slomljeno srce. Dimitrijeva tuga.Okrutne okolnosti koje su nam upropastile živote. Stvarno, imala samdosta izbora.Ostala sam u sobi veći dio dana, izgubljena u vlastitoj tuzi i nespokoju.Ponovno i ponovno, vrtjela sam Lissin sastanak s Dimitrijem, što jegovorio i kako je izgledao. Izgubila sam pojam o vremenu, a kucanje navratima trgnulo me iz vlastitih zaglušujućih osjećaja. Užurbano samrukom prešla preko očiju i otvorila vrata pred kojima je stajao Adrian.»Ej«, rekla sam malo iznenađena njegovom prisutnošću, da ne govorim okrivnji, uzmemo li u obzir to da cmizdrim zbog drugog dečka. Još senisam bila spremna suočiti s Adrianom, ali očito je da sada nisam imalaizbora. »Hoćeš... hoćeš ući unutra?«»Volio bih da mogu, mala dhampirice.« Činilo se da mu se žuri, a ne kaoda je došao razgovarati o našoj vezi. »Ali, samo sam kratko navratio kakobih ti uručio pozivnicu.«»Pozivnicu?« pitala sam. Moje misli su još uvijek bile na Dimitriju.Dimitri, Dimitri, Dimitri.»Poziv na zabavu.«

Devetnaesto poglavlje

»Jesi poludio?« pitala sam.Uputio mi je pogled bez riječi kao i uvijek kada bih mu postavila topitanje. Uzdahnula sam i pokušala ponovno.»Zabava?. To je pretjerano, čak i za tebe. Puno ih je upravo poginulo!Čuvari. Priscilla Voda.« Da ne spominjem da su se neki vratili iz mrtvih.Ali, bolje da to izostavim. »Ovo nije vrijeme za opijanje i igranje pivskogping-ponga.«Očekivala sam da će Adrian reći da je uvijek dobro vrijeme za pivskiping-pong, ali i dalje je bio ozbiljan.»Zapravo, baš zbog toga što su mnogi poginuli, i bit će zabava. Ne tipzabave s bačvama. Možda zabava i nije prava riječ. To je...« Namrštio setražeći riječ. »Poseban događaj. Elitni.«»Sve plemićke zabave su elitne«, izjavila sam.»Da, ali na ovu nije pozvan svaki plemić. To je... ovaj, elita elite.«To mi nije pomagalo.»Adriane...«

194

»Ne, slušaj.« Uobičajenom kretnjom koja je pokazivala ljutnju prstima jeprošao kroz kosu. »Nije to toliko zabava, više ceremonija. Stari, stariobičaj iz.... ne znam. Mislim da je iz Rumunjske. Zovu ga bdijenje. To jenačin na koji se odaje poštovanje mrtvima, tajna koja se prenosila izkoljena u koljeno.«Počeli su mi se vraćati u glavu scene tajnog društva iz Sv. Vladimira.»To nije nešto kao Mana, je 1' tako?«»Ne, časna riječ. Molim te, Rose. Ni meni se baš ne ide, ali mama metjera, i stvarno bih volio da si tamo sa mnom.«Elitni iz koljena u koljeno za mene su bile riječi upozorenja.»Hoće li tamo biti drugih dhampira?«»Ne.« Zatim je brzo dodao: »Ali, sredio sam da tamo budu neki ljudi kojisu ti dragi. Bit će bolje i tebi i meni.«»Lissa?« pretpostavila sam.Ako je ikada postojala cijenjena obiteljska loza, to je bila njezina.»Da. Upravo sam je sreo u medicinskom centru. Reakcija joj je bila sličnatvojoj.«Zbog toga sam se nasmiješila. Također, počelo me zanimati sve to.Željela sam s njom još više razgovarati o tome što se dogodilo za vrijemenjezina posjeta Dimitriju, a znala sam da me zbog toga izbjegava. Ako ćeme odlazak na neki smiješni plemićki ritual ili što god drugo približitinjoj, još bolje.»Tko još?«»Oni koji su ti dragi.«»Dobro. Budi tajnovit. Ići ću na tvoj okultni sastanak.«Time sam zaradila osmijeh.»Teško da je okultni, mala dhampirice. Zapravo je to način da se odaposljednja počast svima koji su poginuli u toj borbi.« Posegnuo je ipomilovao me po obrazu. »I drago mi je... Bože, tako mi je drago što tinisi jedna od njih. Ti ne znaš...« Glas mu je bio zatečen, opušten osmijehtrenutak je podrhtavao i zatim se ponovno stabilizirao. »Ne znaš kolikosam se brinuo. Svaka minuta koje te nije bilo, svaka minuta koju nisamznao što ti se dogodilo... bila je agonija. Čak i nakon što sam čuo da sidobro, stalno sam ispitivao svakoga u medicinskom centru zna li nešto.Jesu li te vidjeli u borbi, jesi li ozlijeđena...«Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam uspjela vidjeti Adriana otkad sam sevratila, ali barem sam mu trebala poslati poruku. Stisnula sam mu ruku ipokušala se našaliti s nečim što uopće nije smiješno.»Što su rekli? Da sam rasturala?«

195

»Zapravo, da. Nisu mogli prestati pričati kako si bila nevjerojatna u borbi.I do tete Tatiane došla je riječ o tome što si napravila i čak je i ona bilazadivljena.«Opa. To je bilo iznenađenje. Počela sam postavljati još pitanja, alinjegove sljedeće riječi su me iznenadile.»Čuo sam da si isto tako vikala na koga god si mogla kako bi došla doinformacija o Belikovu. I da si jutros nabijala po čuvarskim vratima.«Pogledala sam ustranu.»Oh. Da. Ja... gledaj, žao mi je, ali morala sam...«»Ej, ej.« Glas mu je bio težak i ozbiljan. »Nemoj se ispričavati.Razumijem.«Pogledala sam ga.»Razumiješ?«»Gle, nije da nisam to očekivao u slučaju da se on vrati.«Oklijevajući, pogledala sam ga proučavajući njegov ozbiljan izraz.»Znam. Sjećam se što si ranije rekao...«Kimnuo je i zatim se žalosno nasmiješio.»Naravno, nisam stvarno mislio da će to upaliti. Lissa je pokušalaobjasniti magiju koju je upotrijebila... ali, dragi bože. Mislim da nikada nebih mogao učiniti nešto poput onoga što je ona učinila.«»Ti vjeruješ?« pitala sam. »Vjeruješ da više nije strigoj?«»Da. Lissa je rekla da nije i ja joj vjerujem. A vidio sam ga izdaleka vanina suncu. Ali, nisam siguran je li dobra ideja to što ga ti pokušavašvidjeti.«»To progovara tvoja ljubomora.«Nisam imala apsolutno nikakvo pravo zvučati kao da ga optužujem sobzirom na to da mi je srce bilo potpuno zapleteno oko Dimitrija.»Naravno da se radi o ljubomori«, opušteno je rekao Adrian. »Što siočekivala? Vratila se bivša ljubav tvog života, iz mrtvih, ni manje ni više.To nije nešto oko čega se uzbuđujem. Ali, ne krivim te što se osjećašzbunjeno.«»Rekla sam ti prije...«»Znam, znam.« Adrian nije zvučao naročito uzrujano. Zapravo, u njegovuje glasu bio iznenađujuće strpljiv ton. »Znam da si rekla kako njegovpovratak neće utjecati na našu vezu. Ali, reći nešto prije nego što sedogodi i onda kada se to stvarno dogodi, to su dvije potpuno različitestvari.«»Na što ciljaš?« pitala sam nekako zbunjena.»Želim te, Rose.« Stisnuo mi je ruku jače. »Uvijek sam te želio. Želim bitis tobom. Želim biti poput drugih dečkiju i reći da se želim brinuti o tebi,

196

ali... dobro. Kada dođe do toga, vjerojatno ćeš ti biti ona koja će se brinutiza mene.«Usprkos samoj sebi, nasmijala sam se.»Ponekad pomislim da si u većoj opasnosti od samoga sebe nego odnekoga drugoga. Znaš, i smrdiš po cigaretama.«»Ej, nisam nikada, nikada rekao da sam savršen. I nisi u pravu. Ononajopasnije u mom životu si ti.«»Adriane...«»Čekaj.« Prstom druge ruke pritisnuo je moju usnu. »Samo me slušaj.Bilo bi glupo od mene da pomislim kako činjenica da se vratio tvoj staridečko neće utjecati na tebe. Pa, sviđa li mi se to što ga želiš vidjeti? Ne,naravno da ne. To je instinkt. Ali, ima tu više, znaš. Vjerujem da jeponovno dhampir. Potpuno. Ali...«»Ali, što?« Adrianove riječi sada su me zainteresirale više no ikad.»Ali, samo to što nije strigoj ne znači da je on potpuno nestao iz njega.Pričekaj.« Adrian je mogao vidjeti kako bijesno otvaram usta. »Ne kažemda je zao ili misli biti zao ili bilo što takvo. Ali, što je sve prošao... To jenešto golemo. Epski. Mi baš i ne znamo puno o procesu promjene. Kakavje utjecaj na njega imao takav način života? Postoje li u njemu ostacinasilja koji bi se odjednom mogli pojaviti? Te stvari me brinu, Rose.Poznajem te. Znam da se ne možeš suzdržati. Morat ćeš ga vidjeti irazgovarati s njim. Ali, je li to sigurno? To je ono što nitko ne zna. Neznamo ništa o tome. Ne znamo je li opasan.«Christian je isto to rekao Lissi. Pažljivo sam proučila Adriana. Zvučalo jeto kao prikladan izgovor kako bismo ja i Dimitri bili odvojeni. Ipak, u timdubokim zelenim očima vidjela sam istinu. Ozbiljno je to mislio. Bio jeuzrujan zbog toga što bi Dimitri mogao učiniti.Adrian je isto tako bio iskren u vezi ljubomore, zbog čega sam mu semorala diviti. Nije mi zapovjedio da ne smijem vidjeti Dimitrija niti mi jepokušao narediti kako bih se morala ponašati. I meni se to sviđalo.Ispružila sam ruku i ispreplela prste s njegovima.»Nije opasan. On je... tužan. Tužan zbog onoga što je učinio. Ubija gakrivnja.«»Mogu misliti. Ni ja sebi vjerojatno ne bih mogao oprostiti kada bihodjednom saznao da sam brutalno ubijao ljude posljednja četiri mjeseca.«Adrian me povukao k sebi i poljubio u vrh glave. »I, radi svačijeg dobra,da, čak i njegova, stvarno se nadam da je isti kakav je bio. Samo budioprezna, O. K.?«»Bit ću«, rekla sam i poljubila ga u obraz. »Onoliko koliko i uvijek.«Nasmijao se i pustio me.

197

»To je najbolje čemu se mogu nadati. Za sada se moram vratiti roditeljimana neko vrijeme. Vratit ću se po tebe oko četiri, O. K.?«»O. K. Postoji li nešto što bih trebala odjenuti za tu tajnu zabavu?«»Lijepa odjeća je dobrodošla.«Nešto mi je palo na pamet.»Ako je to tako elitno i prestižno, kako ćeš uvući unutra nižu dhampiricupoput mene?«»Pomoću ovoga.« Adrian je posegnuo u torbu koju je stavio na pod kad jeulazio. Predao mi ju je.Znatiželjno sam otvorila torbu i zabezeknula se zbog onoga što samvidjela. Bila je to maska koja je pokrivala samo gornju polovicu lica okoočiju. Bila je zamršeno ukrašena zlatnim i zelenim lišćem i draguljimaoptočenim cvijećem.»Maska?« viknula sam. »Nosimo maske na tu zabavu? Što je to, Noćvještica?«Namignuo mi je.»Vidimo se u četiri.«Nismo stavili maske sve dok nismo stigli na bdijenje. Kao diotajanstvenosti svega ovoga, Adrian je rekao kako ne želimo na sebeprivući nikakvu pažnju dok idemo tamo. Tako smo hodali preko dvorskogdvorišta sređeni, imala sam istu haljinu koju sam nosila na večeri kodnjegovih roditelja, ali nismo privukli više pažnje nego inače kada smo bilizajedno. Osim toga, bilo je kasno i većina na dvoru spremala se naspavanje.Naše odredište me iznenadilo. Bila je to jedna od zgrada u kojoj su živjelineplemićki dvorski radnici, a bila je jako blizu Mijine. Pa, pretpostavljamda bi zadnje mjesto koje bi potražio za plemićku zabavu bio nečiji običnidom. Međutim, nismo ušli ni u jedan od stanova. Kada smo ušli upredvorje zgrade, Adrian je rekao da trebamo staviti maske. Zatim mepoveo prema nečemu što se činilo kao ured domara.Ali, nije bio. Baš suprotno, vrata su se otvarala prema stepeništu koje jevodilo dolje u tamu. Nisam mogla vidjeti dno, što me odmah nagnalo ustanje visoke pripravnosti. Instinktivno sam željela znati detalje svakesituacije u koju bih ušla. Adrian se činio smiren i siguran dok me vodiodolje, stoga sam vjerovala da me ne vodi prema nekom žrtvenom oltaru.Mrzila sam to priznati, ali ovo s bdijenjem privremeno je skrenulo mojemisli s Dimitrija.Adrian i ja smo konačno stigli do još jednih vrata, a ovdje su bila dvačuvara. Obojica su bili moroji, obojica maskirani kao Adrian i ja. Njihovstav bio je ukočen i obramben. Nisu ništa rekli, već su nas pogledali kao

198

da nas očekuju. Adrian je rekao nekoliko riječi koje su zvučale rumunjskii, trenutak kasnije, jedan od njih je otključao vrata i pokazao nam dauđemo.»Tajna lozinka?« promrmljala sam prema Adrianu dok smo ulazili.»Zapravo, lozinke. Jedna za tebe i jedna za mene. Svaki gost imajedinstvenu.«Ušli smo u uski tunel osvijetljen jedino bakljama ugrađenima u zidove.Dok smo prolazili blizu njih, njihov je plamen plesao i bacao maštovitesjene. Iz daleka je do nas dopirao žamor razgovora. Zvučao jeiznenađujuće uobičajeno, kao bilo koji razgovor koji se čuje na zabavi.Prema Adrianovu opisu, napola sam očekivala čuti pjevanje ili bubnjeve.Odmahnula sam glavom.»Znala sam. Ispod dvora imaju srednjovjekovnu tamnicu. Čudi me što pozidovima ne vise lanci.«»Uplašena si?« šalio se Adrian i čvrsto me primio za ruku.»Zbog ovoga? Teško. Hoću reći, na Hathawayinoj ljestvici strašnog, ovoje jedva...«Izašli smo iz hodnika prije nego što sam uspjela završiti. Ispred nasprostirala se široka prostorija sa zasvođenim stropom, što je zapanjilo mojmozak kojem je procjena veličine prostora predstavljala izazov dok samse pokušavala sjetiti koliko smo duboko pod zemljom. Lusteri od kovanogželjeza visjeli su sa stropa. Na njima su bile upaljene svijeće koje subacale isto sablasno svjetlo kakvo su bacale one baklje. Zidovi su bilinapravljeni od kamena, ali to je bio jako lijep, umjetnički kamen: siveboje s crvenkastim pjegama, ispoliran u glatke okrugle komade. Netko ježelio zadržati osjećaj tamnice Starog svijeta, ali ipak je mjesto moralo bitiotmjeno. Tipičan način plemićkog razmišljanja.Po prostoriji se muvalo pedesetak ljudi, a neki su bili skupljeni u grupe.Poput Adriana i mene, bili su svečano odjeveni i polumaskirani. Sve sumaske bile drugačije. Neke su imale cvjetni uzorak poput moje, dok sudruge bile ukrašene životinjama. Neke su jednostavno imale okruglevitice ili geometrijske ukrase. Iako su maske pokrivale samo polovicu licagostiju, površno svjetlo uvelike je pomoglo zamračiti bilo koje obilježjeidentiteta. Pažljivo sam ih proučavala nadajući se da ću zamijetiti nekidetalj koji bi odao nečiji identitet.Adrian me je odveo od ulaza prema nekom uglu. Kada mi se proširiopogled na prostor, vidjela sam veliko udubljenje za vatru u kamenompodu na sredini prostorije. U njoj nije gorjela vatra, ali svi su se držalipodalje. Na trenutak mi se dogodio déjà vu, podsjetivši me na vrijemekoje sam provela u Sibiru, i to me omelo. I tamo sam bila na nekom tipu

199

memorijalne ceremonije, iako teško na onoj s maskama i lozinkama, i svisu sjedili vani oko vatre. Bilo je to Dimitriju u čast, stoga su oni koji su gavoljeli sjedili i pričali priče o njemu.Htjela sam bolje pogledati to udubljenje, ali Adrian je inzistirao daostanemo iza gomile.»Nemoj privlačiti pažnju«, upozorio me.»Samo sam gledala.«»Da, ali ako te bilo tko od njih bolje pogleda, mogao bi primijetiti da siovdje najniža osoba. Bit će poprilično očito da si dhampir. Ovo je elitnastara krv, sjećaš se?«Namrštila sam se koliko sam mogla kroz masku.»Ali, mislila sam da si rekao kako si sredio da ja dođem?« gunđala samkada nije odgovorio. »Znači li 'srediti' prokrijumčariti me unutra? Ako jetako, oni tipovi su katastrofalno osiguranje.«Adrian se nakašljao.»Ej, pa imali smo točne lozinke. To je sve što je potrebno. Ukrao sam,ovaj, posudio sam ih s mamine liste.«»Tvoja mama je jedna od onih koji su pomogli ovo organizirati?«»Aha. Obitelj Tarus, iz koje je ona, duboko je u ovoj grupi već stoljećima.Navodno da su ovdje imali stvarno veliku ceremoniju nakon napada naškolu.«Sve sam to prevrtala po glavi pokušavajući shvatiti kako se osjećam.Mrzila sam kada su osobe bile opsjednute statusom i izgledom, no bilo ihje teško osuđivati zbog toga što su htjeli odati počast onima koji suubijeni, pogotovo kada su oni većinom bili dhampiri. Sjećanje na napadstrigoja na Sv. Vladimir progonit će me zauvijek. Prije nego što sammogla dalje proučavati, obuzeo me poznati osjećaj.»Lissa je ovdje«, rekla sam gledajući okolo. Mogla sam osjetiti da jeblizu, ali nisam je odmah opazila u moru maski i sjena. »Tamo.«Stajala je izdvojena od drugih. Na sebi je imala haljinu ružičaste nijanse izlatno-bijelu masku s labudovima. Kroz vezu sam osjetila da i ona tražinekog poznatog. Impulzivno sam krenula prema njoj, ali Adrian mezadržao i rekao mi da čekam dok je on dovede.»Što je sve ovo?« pitala me kad je došla do mene.»Pretpostavljala sam da ti znaš«, rekla sam joj. »Sve je to neka strogopovjerljiva plemićka spika.«»Previše povjerljiva za mene«, rekla je. »Dobila sam pozivnicu odkraljice. Rekla mi je da je to dio mog nasljedstva i da to zadržim za sebe,a onda je došao Adrian i rekao da moram doći za tvoje dobro.«

200

»Tatiana te je izravno pozvala?« viknula sam. Možda i nisam trebala bitiiznenađena. Lissa bi teško bila u položaju da se mora prikradati kao ja.Pretpostavljala sam da bi se netko pobrinuo da dobije pozivnicu, ali samipak mislila da je sve to bilo Adrianovo djelo. Nelagodno sam pogledalaokolo. »Je li Tatiana ovdje?«»Vrlo vjerojatno«, rekao je Adrian uznemiravajuće mirnim glasom. Kao iobično, prisutnost njegove tete nije imala isti utjecaj na njega kao i na nasostale. »Oh, ej. Evo Christiana. S maskom koja predstavlja vatru.«Nisam znala kako je Adrian primijetio Christiana, osim po ne bašdomišljatoj maski. Svojom visinom i tamnom kosom, Christian se lakostopio s ostalim morojima oko sebe i čak je čavrljao s curom koja jestajala blizu njega, što se činilo neprikladnim.»On nikako nije dobio službeni poziv«, rekla sam. Da je bilo koji Ozerabio procijenjen dovoljno posebnim da dođe ovdje, Christian sigurno ne bibio jedan od tih.»Nije«, složio se Adrian pozivajući Christiana da nam se pridruži. »Daosam mu jednu od lozinki koju sam ukrao mami.«Zapanjeno sam pogledala Adriana.»Pa, dobro, koliko si ih ukrao?«»Dovoljno da...«»Molim malo pažnje.«Kroz prostoriju je zatutnjio muški glas zaustavivši Adrianove riječi iChristianove korake. S grimasom na licu Christian se vratio na mjesto nakojem je prije stajao, odsječen od nas, na drugoj strani prostorije. Činilose da ipak neću moći pitati Lissu za Dimitrija.Bez ikakvih uputa ostali su počeli formirati krug oko udubljenja za vatru.Prostorija nije bila toliko velika da bismo svi stali u krug od jednog reda,tako da sam još uvijek mogla ostati iza ostalih moroja i promatratispektakl. Lissa je stajala pored mene, ali njezina je pažnja bila usmjerenapreko puta nas, na Christiana. Bila je razočarana što nam se nije uspiopridružiti.»Večeras smo došli odati počast dušama onih koji su poginuli boreći seprotiv velikog zla koje nas je tako dugo mučilo.«To je govorio isti muškarac koji nas je zamolio za pažnju. Nosio je crnumasku koja je bila ukrašena sjajnim okruglim oblicima. Nije bio nitkoposeban koga bih prepoznala. Bilo je vjerojatno najsigurnije pretpostavitikako je to netko u krvnom srodstvu s nekim važnim te ima dobar glas zaokupljanje prisutnih. Adrian je to potvrdio.»To je Anthony Badicas. Uvijek ga izaberu za voditelja ceremonije.«

MIN@

201

Anthony se trenutno činio više kao duhovni vođa nego voditeljceremonije, ali nisam htjela ništa komentirati i privući pažnju.»Večeras im odajemo počast«, nastavio je Anthony.Trznula sam se kada su skoro svi oko nas ponovili te riječi. Lissa i jaizmijenile smo iznenađene poglede. Očito je postojao scenarij koji namnitko nije spomenuo.»Njihovi životi oduzeti su prerano«, nastavio je Anthony.»Večeras im odajemo počast.«O. K., možda ipak nije bilo tako teško slijediti scenarij. Anthony jenastavio govoriti o tome koliko je užasna ta tragedija, a mi smo ponavljaliisti odgovor. Još uvijek mi je bila čudna ta ideja bdijenja, ali Lissina tugaširila se vezom te je počela utjecati i na mene. Priscilla je uvijek biladobra prema njoj, i pristojna prema meni. Grant je možda bio kratkovrijeme Lissin čuvar, ali ju je štitio i pomogao joj. Zapravo, da Grant nijeradio s njom, Dimitri bi možda još uvijek bio strigoj. Zbog toga mi jepolako sinula važnost svega ovoga, čak ako su i postojali bolji načini zatugovanje, cijenila sam priznanje koje su dobivali mrtvi.Nakon još nekoliko ponavljanja Anthony je pozvao nekoga da priđe.Naprijed je istupila žena sa sjajnom smaragdnom maskom i nosila jebaklju. Adrian se promeškoljio pored mene.»Moja draga majka«, promrmljao je.Očito. Sada kada je to rekao, jasno sam mogla razabrati Danielline crtelica. Bacila je baklju u udubljenje i zapalila se vatra kao na Dannezavisnosti. Netko je morao natopiti ta drva ili benzinom ili ruskomvotkom. Možda i jednim i drugim. Nije ni čudo što su se ostali gostizadržali na sigurnoj udaljenosti. Daniella se stopila s gomilom, a naprijedje istupila druga žena držeći pladanj sa zlatnim peharima. Hodajući okokruga, svakoj je osobi dala po jedan. Kada je ispraznila pladanj, pojavilase druga žena s pladnjem.Kada su pehari bili podijeljeni, Anthony je objasnio:»Sada ćemo nazdraviti i popiti za mrtve, tako da njihove duše mogukrenuti dalje i pronaći mir.«Nelagodno sam se pomaknula. Govorili su o nemirnim dušama i mrtvimakoji pronalaze mir, a nisu zapravo znali što to znači. To što sam od sjenkepoljubljena omogućilo mi je vidjeti nemirne duhove i trebalo mi je dugovremena kako bih ovladala time da ih ne vidim. Uvijek su bili oko mene;morala sam raditi na tome kako bih im zapriječila put do sebe. Pitala samse što bih sada vidjela kada bih spustila svoje zidove. Bi li oko naslebdjeli duhovi onih koji su poginuli u noći napada na Dimitrija?

202

Adrian je iskapio svoje piće čim ga je dobio i namrštio se. Na trenutaksam osjetila paniku, dok nisam pomirisala svoje.»Vino, hvala bogu«, šapnula sam mu. »Prema tvojoj faci, mislila sam daje krv.« Sjetila sam se koliko mrzi krv koja ne dolazi izravno iz izvora.»Ne«, promrmljao je. »Samo loša berba.«Kada su svi dobili svoje vino, Anthony je podigao svoj pehar iznad glavedržeći ga objema rukama. Dok je vatra gorila iza njega, izgledao jemračno kao da je s drugog svijeta.»Pijemo za Priscillu Voda«, rekao je.»Pijemo za Priscillu Voda«, svi su ponovili.Spustio je pehar i otpio gutljaj. Tako su učinili i svi drugi, dobro, osimAdriana. On je svoje ispio, bila loša berba ili ne. Anthony je ponovnodigao pehar iznad glave.»Pijemo za Jamesa Wilketa.«Dok sam ponavljala riječi, shvatila sam da je James Wilket bio jedan odPriscillinih čuvara. Ova luda skupina moroja stvarno odaje poštovanjedhampirima. Prešli smo i druge čuvare, jednog po jednog, ali sam pilajako male gutljaje jer sam htjela imati trijeznu glavu. Bila sam sigurna daAdrian glumi svoje gutljaje jer je prije svih popio pola.Kada je Anthony završio s nabrajanjem svih koji su poginuli, ponovno jepodigao pehar i prišao rasplamsaloj vatri koja je već neugodno zagrijalamalu prostoriju. Stražnja strana moje haljine već je bila mokra od znoja.»Za sve izgubljene zbog velikog zla, odajemo počast vašim dušama inadamo se da će mirno otići na drugi svijet.«Zatim je ostatke vina bacio u plamen.Sva ova priča o zadržavanju duhova na ovome svijetu sigurno nije išla uprilog uobičajenom kršćanskom vjerovanju koje je dominantna religijameđu morojima. To me natjeralo da se pitam koliko je uistinu stara ovaceremonija. Još jednom osjetila sam potrebu da zanemarim vlastitestavove i da saznam je li išta od ovoga stvarno privuklo duhove k nama,ali sam se bojala onoga što bih mogla vidjeti. Osim toga, odmah meomelo to što su svi počeli bacati svoje vino u vatru. Jedan po jedan, usmjeru kazaljke na satu, pristupala je svaka osoba. Dok se to odvijalo, bilaje tišina, osim pucketanja vatre i pomicanja cjepanica. Svi su promatrali spoštovanjem.Kada je došao red na mene, jako sam se trudila da ne drhtim. Nisamzaboravila da me je Adrian krišom uveo. Niži moroji nisu imali pristup, akamoli dhampiri. Što bi napravili? Proglasili prostor oskvrnjenim?Protjerali me? Bacili me u vatru?

203

Moji strahovi ispali su neutemeljeni. Nitko nije rekao niti napravio ništaneobično dok sam prolijevala svoje vino i, trenutak kasnije, Adrian jeistupio kada je na njega došao red. Ja sam se povukla natrag do Lisse.Kada se izredao cijeli krug, nastupio je trenutak šutnje za pokojne. Zbogtoga što sam bila svjedok Lissine otmice i kasnijeg spašavanja, bilo jepuno smrti o kojim bih trebala razmišljati. Nikakva količina šutnje ne bibila dovoljna.Činilo se da je prostorijom prošla još jedna neizgovorena poruka. Krug seraspršio i napetost je nestala. Ponovno su se formirale male grupice, kao ina svakoj drugoj zabavi, iako sam na nekim licima mogla vidjeti suze.»Izgleda daje Priscilla mnogima bila draga«, primijetila sam.Adrian se okrenuo prema stolu koji su tajanstveno uredili tijekomceremonije. Postavili su ga ispred zida na dnu prostorije i napunili gavoćem, sirom i s još vina. Naravno, natočio je čašu.»Ne plaču svi zbog nje«, rekao je.»Teško mi je povjerovati da plaču zbog dhampira«, istaknula sam. »Nitkoovdje nije ih ni poznavao.«»Nije istina«, rekao je.Lissa je brzo shvatila na što misli.»Većina onih koji su išli u spašavanje bili su čuvari dodijeljeni morojima.Nisu svi bili dvorski čuvari.«Shvatila sam da je bila u pravu. Bilo nas je strašno puno u skladištu. Bezsumnje puno je ovih moroja izgubilo čuvare s kojima su bili bliski.Usprkos prijeziru koji sam često osjećala prema ovome tipu moroja, znalasam da su neki vjerojatno razvili prava prijateljstva i da su bili vezani zasvoje čuvare.»Ovo je jadna zabava«, odjednom je rekao neki glas. Okrenuli smo se ividjeli da je Christian konačno došao do nas. »Nisam mogao reći bismo litrebali imati ispraćaj ili dozivanje vraga. Izgledalo je kao polovičnipokušaj i jednog i drugog.«»Prestani«, rekla sam i sama sebe iznenadila. »Oni su poginuli jučer zatebe. Što god ovo bilo, još uvijek je iz poštovanja prema njima.«Christian se uozbiljio.»U pravu si.«Osjetila sam kako se pored mene Lissa oraspoložila kada ga je ugledala.Užas njihova djela približio ih je te sam se sjetila nježnosti koju supodijelili na povratku. U zamjenu mu je ponudila topao pogled i pokušajosmijeha. Možda će iz onog što se dogodilo ipak proizaći nešto dobro.Možda će moći riješiti probleme.Ili možda neće.

204

Adrian se nasmiješio.»Ej. Drago mi je što si uspio doći.«Na trenutak sam mislila da govori Christianu. Zatim sam pogledala ividjela da nam se pridružila djevojka s maskom pauna. Uza sve tomuvanje ljudi i maski nisam primijetila da namjerno stoji blizu nas. Zurilasam u nju vidjevši samo plave oči i zlatne uvojke prije nego što sam jekonačno prepoznala. Mia.»Što radiš ovdje?« pitala sam.Nasmiješila se.»Adrian mi je nabavio lozinku.«»Adrian je očito nabavio lozinku za polovicu prisutnih.«Činio se jako zadovoljan sobom.»Vidiš?« rekao je smiješeći mi se. »Rekao sam da ti se isplati doći. Cijelaekipa je tu. Skoro.«»Ovo je nešto najčudnije što sam ikada vidjela«, rekla je Mia gledajućiokolo. »Ne vidim zašto bi to morala biti tajna, to da su oni koji supoginuli heroji. Zašto ne mogu čekati zajedničku sahranu?«Adrian je slegnuo ramenima.»Rekao sam ti, to je drevna ceremonija. Zadržana je iz rodnog kraja i onimisle da je važna. Prema onome što znam, prije je bila puno složenija.Ovo je modernizirana verzija.«Tada mi je palo na pamet da, otkada smo primijetili da je Christian došaos Mijom, Lissa nije rekla ni riječ. Otvorila sam se vezi i osjetila bujiculjubomore i zamjeranja. Još uvijek sam smatrala da je Mia posljednjaosoba s kojom bi Christian bio u vezi. (O. K., bilo mi je teško zamislitiChristiana kako petlja s bilo kime. Pomirenje s Lissom sada mu jeneopisivo značilo.) Ipak, Lissa to nije mogla gledati. Sve što je ona vidjelabilo je to da se on stalno druži s nekim curama. Kako se razgovornastavio, Lissin stav postao je još ledeniji, a prijateljski pogledi koje joj jeupućivao postali su slabiji.»Znači, istina je?« pitala je Mia ne obazirući se na dramu koja se odvijalaispred nje. »Dimitri se stvarno... vratio?«Lissa i ja izmijenile smo poglede.»Da«, čvrsto sam rekla. »On je dhampir, ali nitko to još ne vjeruje. Jer suidioti.«»To se tek nedavno dogodilo, mala dhampirice.« Adrianov ton bio jenježan iako je bilo jasno koliko mu je tema neugodna. »Ne možešočekivati da svi to odmah prihvate.«

205

»Ali, jesu idioti«, bijesno je rekla Lissa. »Svatko tko s njim razgovaramože vidjeti da nije strigoj. Nagovaram ih da ga puste iz ćelije kako bi seostali mogli sami u to uvjeriti.«Nadala sam se da će ih malo više nagovarati kako bih ga ja mogla vidjeti,ali sada nije bilo vrijeme za razgovor o tome. Gledajući po prostoriji,pitala sam se hoće li drugima biti problem prihvatiti Dimitrija zbognjegove uloge u smrti njihovih bližnjih. Nije se mogao svladati, ali to nijebilo dovoljno da ih vrati iz mrtvih.Osjećajući se još uvijek nelagodno pored Christiana, Lissa je postalanemirna. Htjela je otići i provjeriti kako je Dimitri.»Koliko još moramo ovdje ostati? Ima li još...?«»Tko si, do vraga, ti?«Naša mala grupa u isti tren se okrenula te smo vidjeli Anthonyja kakostoji pored nas. Budući da je većini nas bilo zabranjeno biti ovdje, mogaose obraćati bilo kome. Ali, na temelju toga kamo mu je pogled biousmjeren, nije bilo upitno na koga je mislio.Govorio je meni.

Dvadeseto poglavlje

»Ti nisi moroj!« Nastavio je. Nije vikao, ali smo definitivno privuklipažnju onih koji su stajali blizu nas. »Ti si Rose Hathaway, zar ne? Kakose usuđuješ, ti i tvoja nečista krv, upasti u svetost našeg...«»Dosta je«, odjednom je rekao uzvišeni glas. »Ja ću preuzeti.«Iako je njezino lice bilo pokriveno, nije bilo zabune oko ovoga glasa.Tatiana se provukla pored tipa. Imala je srebrnu cvjetnu masku i nosila jesivu haljinu dugih rukava. Vjerojatno sam je ranije vidjela u mnoštvu inisam je prepoznala. Dok nije progovorila, stapala se s ostalima.Cijela je prostorija sada bila u tišini. Daniella Ivaškov stala je iza Tatiane.Kada me prepoznala, oči su joj se raširile iza maske.»Adriane...« počela je.Međutim, Tatiana je vladala situacijom.»Dođi sa mnom.«Bilo je neupitno je li to bila naredba meni ili hoću li poslušati. Okrenulase i ukočeno krenula prema ulazu u prostoriju. Požurila sam za njom, kaoi Adrian i Daniella. Čim smo ušli u hodnik osvijetljen bakljama, Daniellaje napala Adriana.»Što si mislio? Znaš da nemam ništa protiv da dovedeš Rose na određenedogađaje, ali ovo je...«

206

»Neprikladno«, oštro je rekla Tatiana. »Ipak, možda i odgovara dadhampir vidi koliko se poštuju žrtve njezina roda.«To nas je sve šokiralo te je nastao trenutak tišine. Daniella je prva došla ksebi.»Da, ali tradicija nalaže da...«Tatiana ju je ponovno prekinula.»Ja sam itekako svjesna tradicije. Ovo je veliko kršenje pravila, ali to štoje Rosemarie ovdje ne kvari naše namjere. Gubitak Priscille...«Tatiana se nije izgubila, ali je nestalo njezine uobičajene pribranosti.Nisam razmišljala kako bi netko poput nje mogao imati najboljuprijateljicu, ali Priscilla je upravo to bila. Kako bih se ja ponašala daizgubim Lissu? Ni približno tako pribrano.»Gubitak Priscille je nešto što će me dirati još dugo, dugo vremena«,napokon je uspjela izgovoriti Tatiana. Njezine oštre oči bile su na meni.»I nadam se da stvarno razumiješ koliko jako trebamo i cijenimo tebe isve druge čuvare. Znam da se ponekad tvoja rasa čini podcijenjenom.Niste. Oni koji su poginuli ostavili su prazne rupe u našim redovima, onekoje nas čine još nezaštićenijima, kao što sam sigurna da znaš.«Kimnula sam još uvijek iznenađena što Tatiana ne vrišti da odem.»To je veliki gubitak«, rekla sam. »I čini situacijom još gorom jer brojkenam štete polovicu vremena, posebno kada strigoji formiraju velike grupe.Ne možemo uvijek to nadvladati.«Tatiana je kimnula glavom čineći se ugodno iznenađena što smo se unečemu složile. Nije bila jedina, i ja sam osjećala isto.»Znala sam da ćeš razumjeti. Ipak...« Okrenula se Adrianu. »Ti nisitrebao ovo napraviti. Neke granice ispravnosti moraju se zadržati.«Adrian je bio iznenađujuće pokoran.»Oprosti, teta Tatiana. Samo sam mislio da je ovo nešto što Rose moravidjeti.«»Zadržat ćeš ovo za sebe, zar ne?« pitala je Daniella okrenuvši se premameni. »Puno, puno gostiju veoma je konzervativno. Ne bi im bilo dragokad bi se ovo pročulo.«Da su se sastali pored svjetlosti vatre i igrali se dotjerivanja? Da, vidimzbog čega bi to trebala ostati tajna.»Neću nikome reći«, uvjeravala sam ih.»Dobro«, rekla je Tatiana. »Sada bi ipak bilo dobro da odeš prije… je liovo Christian Ozera?« Njezine oči ponovno su odlutale prema napunjenojsobi.»Da«, rekli smo oboje, i Adrian i ja.»On nije dobio pozivnicu«, viknula je Daniella. »Jesi li i za ovo ti krv?«

207

»Nije to toliko moja krivnja koliko moja genijalnost«, rekao je Adrian.»Sumnjam da će netko znati dokle god se pristojno ponaša«, rekla jeTatiana uzdahnuvši. »A sigurna sam kako bi iskoristio svaku priliku kojumože za razgovor s Vasilisom.«»Oh«, rekla sam bez razmišljanja. »To nije Lissa.« Lissa je zapravookrenula leđa Christianu i pričala s nekim drugim dok je kroz vrata bacalazabrinute poglede prema meni.»Tko je to?« pitala je Tatiana.Sranje.»To je, hm, Mia Rinaldi. Ona je naša prijateljica iz Sv. Vladimira.«Pomislila sam lagati i skoro joj dala neko plemićko ime. Neke su obiteljibile tako velike da ih je bilo nemoguće pratiti.»Rinaldi.« Tatiana se namrštila. »Mislim da znam slugu tog prezimena.«Zapravo sam bila prilično zadivljena što zna one koji su za nju radili.Ipak, još jednom moje mišljenje o njoj se promijenilo.»Sluga?« pitala je Daniella pogledavši prijeteći svog sina. »Je li ovdje jošnetko za koga bih trebala znati?«»Ne. Da sam imao više vremena, vjerojatno bih doveo i Eddieja.Prokletstvo, možda čak i maloljetnice.«Daniella je izgledala šokirano.»Jesi li upravo rekao maloljetnice?«»Samo se šali«, brzo sam rekla ne želeći pogoršati situaciju. Bojala samse onoga što bi Adrian mogao izgovoriti. »Tako ponekad zovemo JillMastriano.«Ni jedna, ni Tatiana ni Daniella, nisu mislile da je to šala.»Pa, dobro, izgleda da nitko nije primijetio kako oni ovdje ne pripadaju«,rekla je Daniella kimnuvši prema Christianu i Miji. »Iako će, bez sumnje,ovuda krenuti tračevi kako je Rose prekinula ovaj događaj.«»Oprostite«, rekla sam osjećajući se loše zbog toga što bih je mogladovesti u neprilike.»Sada se ne može ništa učiniti«, rekla je umorno. »Sada bi bilo dobro daodeš, tako da svi misle kako si teško kažnjena. Adriane, ti se vrati s namai pobrini se da ostali tvoji 'gosti' ne privlače na sebe pozornost. I nemojviše ponoviti nešto takvo.«»Neću«, rekao je skoro uvjerljivo. Njih troje počeli su se okretati ostavivšime da se odšuljam, ali Tatiana je zastala i pogledala unatrag.»Krivo ili ne, nemoj zaboraviti što si ovdje vidjela. Mi uistinu trebamočuvare.«Kimnula sam, a zbog njezina priznanja kroz mene je prošao val ponosa.Zatim su se oni vratili u prostoriju. Sjetno sam ih promatrala mrzeći to što

208

će svi tamo misliti da sam sramotno izbačena. Uzevši u obzir to da jemoglo biti još gore, odlučila sam se pozabaviti samo primljenimblagoslovima. Maknula sam masku, nisam više imala što kriti i krenulanatrag gore pa van. Nisam daleko stigla, kad se netko pojavio ispredmene. Skoro sam skočila dva metra u zrak, to je znak koliko sam bilaudubljena.»Mikhail«, viknula sam. »Skoro sam umrla od straha. Što radiš ovdje?«»Zapravo, tražim tebe.« Bilo je nešto u njegovu izgledu, nešto nemirno,nervozno. »Već sam te tražio u tvojoj zgradi, ali nije te bilo.«»Da, bila sam na maskaradi prokletih.«Blijedo me gledao.»Ma, zaboravi. Što se događa?«»Mislim da možda imamo izgleda.«»Izgleda za što?«»Čuo sam da si danas pokušala vidjeti Dimitrija.«Oh, da. Tema o kojoj sam definitivno željela više razgovarati.»Da. 'Pokušati' je poprilično optimistično. On me ne želi vidjeti, nemaveze ni vojska čuvara koji mi to ne dopuštaju.«Mikhail se nelagodno premjestio s noge na nogu gledajući okolo poputuplašene životinje.»Zato sam te tražio.«»O. K., stvarno ne pratim ovo.«Počela me je i boljeti glava od onoga vina. Mikhail je duboko udahnuo iizdahnuo.»Mislim da te mogu prokrijumčariti kako bi ga vidjela.«Čekala sam trenutak pitajući se koja je svrha ovoga ili je li ovo nekaprijevara nastala zbog mojih napetih osjećaja. Ne. Mikhailovo lice bilo jesmrtno ozbiljno i, iako ga još nisam tako dobro poznavala, vidjela samdovoljno kako bih znala da se ne šali.»Kako?« pitala sam. »Pokušala sam i...«Mikhail me pozvao da ga slijedim.»Dođi i objasnit ću ti. Nemamo puno vremena.«Nisam htjela tratiti vrijeme i požurila sam za njim.»Zar se nešto dogodilo?« Pitala sam kada sam dostigla njegov dugačakkorak. »Zar je... zar me tražio?« Bilo je to više nego što sam se usudilanadati. Ionako, Mikhailova upotreba riječi »prokrijumčariti« nijepodupirala tu ideju.»Smanjili su njegovu stražu«, objasnio je Mikhail.»Stvarno? Koliko?« Kada je Lissa išla u posjet, dolje ih je bilo hrpauključujući i njezinu pratnju. Ako su došli k pameti i shvatili da im je

209

potreban jedan ili dvojica za Dimitrija, onda je to išlo u prilog tome da ćesvi prihvatiti kako više nije strigoj.»Smanjili su ih na oko pet.«»Oh.« Ne baš super. Ali, nije ni strašno. »Ali, pretpostavljam da to značida su malo bliže uvjerenja da nije opasan?«Mikhail je slegnuo ramenima, pogleda uperenog na stazu ispred nas.Padala je kiša tijekom bdijenja i zrak se malo ohladio iako je još vlažan.»Neki od čuvara vjeruju. Ali, potreban je kraljevski proglas Vijeća kakobi se službeno proglasilo što je.«Skoro sam stala.»Proglasiti što je!« viknula sam. »On nije ono! On je osoba. Dhampirpoput nas.«»Znam, ali to nije u našim rukama.«»U pravu si. Oprosti«, promumljala sam. Nema koristi kažnjavatiglasnika. »Pa, nadam se da će obaviti procjenu i uskoro odlučiti.«Tišina koja je uslijedila govorila je puno. Oštro bijesno pogledala samMikhaila.»Što? Što mi ne govoriš?« zahtijevala sam.Slegnuo je ramenima.»Glasina je kako se sada u Vijeću raspravlja o nekoj drugoj velikoj stvari,nečemu što ima prednost.«To me još više razbjesnilo. Što bi uopće moglo biti važnije od Dimitrija?Smiri se, Rose. Ostani mirna. Usredotoči se. Nemoj dopustiti tami da ovoučini još gorim. Uvijek sam se borila da ostane zakopana, ali često bieksplodirala za vrijeme stresa. A sada? Da, bilo je prilično stresnovrijeme. Prebacila sam se natrag na prvobitnu temu.Stigli smo do zgrade u kojoj se nalazio pritvor i prelazila sam dvijestepenice odjednom.»Čak i ako Dimitri ima manje čuvara, još uvijek me neće pustiti. Oni kojisu tamo već znaju da je naređeno da me ne puste.«»Moj prijatelj sada pokriva prvu smjenu. Nećemo imati puno vremena, alion će reći čuvarima u pritvoru kako imaš dopuštenje za ići dolje.«Mikhail je upravo krenuo otvarati vrata, kada sam ga zaustavila stavivširuku na njegovo rame.»Zašto ovo radiš za mene? Moroji možda misle kako Dimitri nije važan,ali čuvari misle drugačije. Mogao bi zbog ovoga poprilično nadrapati.«Pogledao je dolje prema meni, ponovno s tim malim, gorkim osmijehom.»Moraš to pitati?«Razmislila sam.»Ne«, blago sam rekla.

210

»Kada sam izgubio Sonyu...« Mikhail je na sekundu zatvorio oči i, kadaih je ponovno otvorio, činilo se kako zure u prošlost. »Kada sam jeizgubio, nisam želio više živjeti. Bila je dobra osoba, stvarno. Postala jestrigoj iz očaja. Nije vidjela da je postojao drugi način da se spasi odduha. Dao bih sve, sve, za priliku da joj pomognem, da popravim stvariizmeđu nas. Ne znam hoće li za nas to ikada biti moguće, ali je moguće zatebe sada. Ne mogu dopustiti da to izgubiš.«Tako nas je uveo unutra i, istina, na dužnosti je bio drugi čuvar. Baš kakoje i Mikhail rekao, tip je nazvao čuvare dolje u zatvor i rekao da Dimitriima posjet. Mikhailov prijatelj činio se dosta uznemiren zbog ovoga, štoje bilo razumljivo. Ipak, bio je voljan pomoći. Pomislila sam kako je tozapanjujuće, što bi sve prijatelji učinili jedan za drugog. Ovih nekolikoposljednjih tjedana bili su neopozivi dokazi za to.Baš kao i tijekom Lissina posjeta, pojavila su se dva čuvara kako bi meotpratila dolje. Prepoznala sam ih odonda kada sam bila u njezinoj glavi ičinili su se iznenađeni što me vide. Ako su načuli kako Dimitri odlučnogovori kako ne želi da mu dođem u posjet, onda je moja prisutnostitekako bila šokantna. Ipak, što se njih tiče, netko važan mi je dopustio dabudem ovdje, stoga nisu postavljali nikakva pitanja.Mikhail je išao za nama dok smo vijugali prema dolje i osjetila sam kakomi se ubrzava kucanje srca i disanje. Dimitri. Sada ću vidjeti Dimitrija.Što ću reći? Što ću napraviti? To mi je bilo preteško shvatiti. Morala samse psihički šamarati kako bih ostala prisebna ili ću kliznuti u nijemi šok.Kada smo stigli do hodnika u kojem su bile ćelije, vidjela sam da ispredDimitrijeve ćelije stoje dva čuvara, jedan skroz na kraju, i još dvojica naulazu kuda smo ušli. Zastala sam, osjećala sam nelagodu zbog pomisli nato da će drugi čuti moj razgovor s Dimitrijem. Nisam željela publikukakvu je imala Lissa, ali s obzirom na osiguranje, možda neću imatiizbora.»Mogu li dobiti malo privatnosti?« pitala sam.Jedan od mojih pratitelja odmahnuo je glavom.»Službene naredbe. Dva čuvara moraju biti ispred ćelije cijelo vrijeme.«»Ona je čuvarica«, istaknuo je Mikhail. »Kao i ja. Pustite nas. Ostali nekačekaju pokraj vrata.«Dobacila sam Mikhailu zahvalan pogled. Mogu se nositi s tim da onostane blizu. Ostali su se, zaključivši da ćemo biti dovoljno sigurni,neprimjetno pomaknuli na kraj hodnika. Nije to bila baš potpunaprivatnost, ali neće baš sve čuti.

211

Osjećala sam da će mi srce eksplodirati dok smo Mikhail i ja prilaziliDimitrijevoj ćeliji, a onda stali ispred nje. Sjedio je skoro kao i onda kadaje došla Lissa: na krevetu, sklupčan u sebe, leđima okrenut prema nama.Riječi su mi zapele u grlu. Usklađene misli utekle su mi iz glave. Činilose kao da sam potpuno zaboravila razlog zbog kojeg sam došla ovdje.»Dimitri«, rekla sam. Barem je to bilo ono što sam pokušala reći. Malosam se gušila, tako da je ono što je izašlo iz mojih usta bilo nekakvogrgljanje. Ipak, očito je i to bilo dovoljno jer su se Dimitrijeva leđaodjednom ukočila. Nije se okrenuo.»Dimitri«, ponovila sam ovog puta jasnije. »To sam... ja.«Nije bilo potrebe da kažem išta drugo. Znao je već tijekom onog prvogpokušaja izgovaranja njegova imena tko sam. Osjećala sam kako biprepoznao moj glas u bilo kojoj situaciji. Vjerojatno je poznavao i zvukotkucaja mog srca i mog disanja. U tom trenu, mislim da sam prestaladisati dok sam čekala njegov odgovor. Kada je stigao, bio jerazočaravajući.»Ne.«»Što ne?« pitala sam. »Kao ne, nisam ja?«Ljutito je izdahnuo, zvuk skoro, ali ne u potpunosti, sličan onome koji jeobičavao ispustiti kada bih na treningu napravila nešto posebno glupavo.»Ne, kao ne želim te vidjeti.« Glas mu je bio nabijen emocijama. »Nisu tetrebali pustiti.«»Da. Pa, nekako sam se snašla.«»Naravno da jesi.«Još uvijek me nije htio pogledati, što mi je bilo mučno. Pogledala samprema Mikhailu koji mi je ohrabrujuće kimnuo. Pretpostavljala sam da bimi trebalo biti drago što Dimitri uopće razgovara sa mnom.»Morala sam te vidjeti. Morala sam se uvjeriti da si dobro.«»Siguran sam da te je Lissa već obavijestila.«»Morala sam sama vidjeti.«»Pa, sada vidiš.«»Sve što vidim su tvoja leđa.«To me izluđivalo, ali svaka njegova izgovorena riječ bila je poputpoklona. Osjećala sam da je prošlo tisuću godina otkada nisam čulanjegov glas. Kao i prije, pitala sam se kako sam ikada mogla pomiješatiDimitrija iz Sibira s ovim. Njegov je glas bio isti i onda i sada, iste visinei naglaska, no ipak njegov strigojski glas uvijek je ostavljao nekuhladnoću u zraku. Ovaj je bio topao. Med i baršun i svakakve predivnestvari omotavale su se oko mene, bez obzira na to koliko je grozno biloono što je izgovarao.

212

»Ne želim te vidjeti ovdje«, rekao je Dimitri bezlično. »Ne želim tevidjeti.«Uzela sam trenutak kako bih smislila taktiku. Dimitri je još uvijek širiooko sebe taj depresivni, beznadni osjećaj. Lissa mu je prišla ljubazno isuosjećajno. Doprla je do njega iako je većinom za to bilo zaslužnačinjenica da ju je smatrao svojom spasiteljicom. Mogla sam pokušati sistom taktikom. Mogla sam biti nježna i pružati podršku i biti punaljubavi, što je sve i istina. Voljela sam ga. Toliko sam mu željela pomoći.Ipak nisam bila sigurna bi li baš ta metoda odgovarala. Rose Hathawaynije poznavala blagi pristup. Ipak sam računala na njegov smisao zaobavezu.»Ne možeš me ignorirati«, rekla sam i pokušala zadržati ton glasa kakome ne bi čuli ostali čuvari. »Duguješ mi. Spasila sam te.«Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini.»Lissa me spasila«, oprezno je rekao.U prsima mi je gorjela ljutnja, baš kao i onda kada sam promatrala Lissinposjet. Kako je nju mogao toliko cijeniti, a mene ne?»Što misliš, kako je došla do toga?« zahtijevala sam odgovor. »Što misliš,kako je naučila kako te spasiti? Imaš li ikakvog pojma što smo mi, štosam ja, morala napraviti kako bih saznala taj podatak? Misliš li da jeludost što sam išla u Sibir? Vjeruj mi, to nije ni blizu ludosti. Poznaješme. Znaš za što sam sposobna. A ovaj put sam prešla i svoje granice. Ti.Meni duguješ.«Bilo je to grubo, ali bio mi je potreban njegov odgovor. Neki osjećaj. Idobila sam ga. Naglo se okrenuo, oči su mu bljeskale i snaga je pucala unjegovu tijelu. Kao i uvijek, pokreti su mu bili istovremeno i neustrašivi igraciozni. Na isti način i glas mu je bio mješavina osjećaja: ljutnje,bespomoćnosti i brige.»Onda je najbolje što mogu učiniti...«Skamenio se. Smeđe oči koje su bile sužene zbog težine trenutkaodjednom su se raširile zbog... čega? Divljenja? Strahopoštovanja? Ili togosjećaja zapanjenosti koji sam imala uvijek kada bih ga vidjela?Odjednom sam bila poprilično sigurna da doživljava isto ono što i jaranije. U Sibiru me vidio puno puta. Vidio me i onu večer u skladištu. Alisada... sada me uistinu promatrao svojim vlastitim očima. Sada kada višenije bio strigoj njegov se cijeli svijet promijenio. Njegovo gledište iosjećaji bili su drugačiji. Čak je i njegova duša bila drugačija.Činilo se to poput jednog od onih trenutaka kada ti život preleti predočima. Naime, dok smo gledali jedno u drugo, u mojim su se mislimaodvijali svi dijelovi naše veze. Sjetila sam se kako je bio jak i neuništiv

213

kada smo se prvi put sreli, kada je došao vratiti Lissu i mene pod okriljemorojskog društva. Sjetila sam se nježnosti njegova dodira kada mi jezamatao krvave i razbijene ruke. Sjetila sam se kako me nosio u naručjunakon što me napala Viktorova kći Natalie. Najviše od svega, sjetila samse noći kad smo bili zajedno u kolibi, baš prije nego što su ga odvelistrigoji. Jedna godina. Znali smo jedno drugo tek godinu dana, ali kao dasmo proživjeli životni vijek zajedno.Znala sam da je i on zaključio isto dok me promatrao. Njegov je pogledbio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U maglisam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imalahaljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji. Moje su očivjerojatno još uvijek bile crvene od ranijeg plakanja, a imala sam samomalo vremena počešljati kosu prije nego što sam otišla s Adrianom.Nekako, sumnjala sam da je išta od toga važno. Način na koji me gledaoDimitri... potvrđivao je sve što sam pretpostavljala. Osjećaji koje je imaoprema meni prije nego što je pretvoren, osjećaji koji su se isprevrtali dokje bio strigoj, još uvijek su svi ovdje. Moraju biti. Možda i je Lissa bilanjegova spasiteljica. Možda ostatak dvora misli da je ona božica. Znalasam da, upravo tada, bez obzira na to koliko mlitavo izgledam ili kolikose god on trudio da mu lice izgleda prazno, ja sam bila za njega božica.Progutao je i prisilio se ponovno zavladati sobom, baš kao i uvijek. Nekese stvari nikad ne mijenjaju.»Onda je najbolje što mogu učiniti«, mirno je nastavio, »to da se držimdalje od tebe. To je najbolji način da vratim dug.«Bilo mi je teško svladati se i održati nekakav logičan razgovor. Bila samzapanjena isto koliko i on. Bila sam i bijesna.»Da bi se odužio Lissi, ponudio si biti uz nju zauvijek!«»Nisam napravio...« Maknuo je pogled na trenutak ponovno se boreći sasvladavanjem samog sebe i zatim me opet pogledao. »Njoj nisamnapravio ono što sam napravio tebi.«»Nisi bio svoj! Nije me briga.« Počelo je opet u meni gorjeti.»Koliko?« vikao je. »Koliko je čuvara poginulo zbog onog što samučinio?«»Mislim... šest ili sedam.« Okrutan gubitak. Bocnulo me u prsima kadasam se prisjetila imena pročitanih u onom podrumu.»Šest ili sedam«, ponovio je bezlično Dimitri, a u glasu mu se osjećalabol. »Mrtvih u jednoj noći. Zbog mene.«»Nisi to radio sam! I već sam ti rekla, nisi bio svoj. Nisi se mogaosvladati. Meni nije važno...«

214

»Meni je važno!« vikao je, glas mu je odzvanjao hodnikom. Svi čuvari suse ukočili, ali nisu prilazili. Kada je ponovno progovorio, Dimitri je stišaoglas, ali je još uvijek drhtao zbog divljih osjećaja. »Meni je važno. To jeono što ti ne razumiješ. Ne možeš razumjeti. Ne možeš razumjeti kako jebiti svjestan onog što sam učinio. To cijelo vrijeme dok sam bio strigoj...sada se čini poput sna, ali poput onog kojeg se jasno sjećam. I ono što sedogodilo tebi? Toga se sjećam više od ičega. Sve što sam učinio. Sve štosam želio učiniti.«»Nećeš to sada učiniti«, rekla sam. »I pusti to. Prije, prije nego što se sveto dogodilo, rekao si da možemo biti zajedno. Da ćemo dobiti zaduženjajedno blizu drugog i...«»Roza«, prekinuo me, nadimak mi je probadao srce. Mislim da mu jeizletjelo, nije me stvarno mislio tako nazvati. Na njegovim usnama bio jenakrivljen osmijeh, ali neveseo. »Stvarno misliš da će mi ikada dopustitida ponovno budem čuvar ? Bit će čudo ako me uopće ostave na životu!«»To nije istina. Jednom kada shvate da si se promijenio i da si stvarno kaoi prije... sve će biti kao što je i bilo.«Tužno je odmahnuo glavom.»Tvoj optimizam... tvoje vjerovanje kako sve možeš učiniti. Oh, Rose. Toje jedna od nevjerojatnih činjenica o tebi. Isto tako, to je jedna odčinjenica koja najviše razbješnjuje što se tiče tebe.«»Vjerovala sam da možeš prestati biti strigoj«, istaknula sam. »Moždamoje vjerovanje u nemoguće i nije tolika ludost.«Ovaj razgovor bio je toliko ozbiljan, toliko mi je ranjavao srce, a ipak mejoš uvijek podsjećao na neke od naših starih lekcija tijekom treninga.Pokušao bi me uvjeriti u nešto važno, a ja sam to protumačila nekomRoseinom logikom. Obično bi to dovelo do nastanka mješavine zabave ibijesa. Imala sam osjećaj da je situacija malo drugačija da bi sada zauzeotaj isti stav. Ipak, ovo nije bila vježba. Neće se nasmijati i zakolutatiočima. Ovo je bilo ozbiljno. Ovo je bilo pitanje života i smrti.»Zahvalan sam zbog svega što si učinila«, rekao je službeno boreći se jošuvijek s neukrotivim osjećajima. To je bila još jedna osobina koju smodijelili, oboje smo se uvijek nastojali svladati. On je u tome uvijek biobolji od mene. »Jesam, dužan sam ti. I to je dug koji ne mogu platiti. Kaošto sam rekao, najbolje što mogu učiniti je ostati izvan tvog života.«»Ako si dio Lissina, onda me ne možeš izbjeći.«»Može se biti zajedno... bez da tu ima išta više od toga«, čvrsto je rekao.Rekao je to tako dimitrijevski. Logika pobjeđuje osjećaje.I tada sam pukla. Kao što sam rekla, on je uvijek bio bolji u svladavanjusamog sebe. Ja? Ne baš.

215

Bacila sam se na rešetke takvom brzinom da se čak i Mikhail trznuo.»Ali, volim te!« obrecnula sam se. »I znam da i ti voliš mene. Misliš damožeš provesti ostatak života u mojoj blizini ignorirajući to?«Ono što me mučilo bilo je to što je dugo vremena na Akademiji Dimitribio uvjeren kako može upravo to učiniti. I bio je spreman provesti ostatakživota ne povodeći se osjećajima prema meni.»Voliš me«, ponovila sam. »Znam to.« Ispružila sam ruku kroz rešetke.Nisam bila ni blizu toga da ga dotaknem, ali moji su prsti očajnoposegnuli, kao da bi odjednom mogli narasti i dotaći ga. To je bilo sve štosam trebala. Jedan njegov dodir kako bih znala da mu je još uvijek stalo,jedan dodir kako bih osjetila toplinu njegove kože i...»Zar nije istina«, tiho je rekao Dimitri, »da si u vezi s AdrianomIvaškovim?«Ruka mi je pala.»Gd-gdje si to čuo?«»Stvari se pročuju«, rekao je.»Sigurno«, promrmljala sam.»Pa, jesi li?« pitao je čvršće.Oklijevala sam prije nego što sam odgovorila. Kažem li mu istinu, imat ćejoš jači temelj za istaknuti kako moramo biti razdvojeni. Ipak, nisam mumogla lagati.»Jesam, ali...«»Dobro.« Nisam sigurna što sam od njega očekivala. Ljubomoru? Šok?Umjesto toga, naslonio se na zid, osjetio je... olakšanje. »Adrian je boljaosoba nego što ga smatraju. Bit će dobar prema tebi.«»Ali...«»To je tvoja budućnost, Rose.« Vratio se dio tog beznadnog stava, kao daje sit svega. »Ne razumiješ kako je proći kroz ono što sam ja prošao,vratiti se nakon toga što sam bio strigoj. To je sve promijenilo. Ne samoda je ono što sam tebi učinio neoprostivo. Svi moji osjećaji... moji osjećajiprema tebi... promijenili su se. Ne osjećam se isto kao i prije. Možda ijesam ponovno dhampir, ali nakon onog što sam prošao... dakle, ostali suožiljci. To mi je promijenilo dušu. Sada ne mogu nikoga voljeti. Nemogu, ne… volim te. Između tebe i mene nema više ničega.«Sledila mi se krv. Odbijala sam vjerovati njegovim riječima, ne nakon štome maloprije onako gledao.»Ne! To nije istina! Ja te volim i ti...«»Straža!« Viknuo je Dimitri, toliko glasno da je bilo čudo što se nijezatresla cijela zgrada. »Odvedite je van. Odvedite je van!«

216

Zahvaljujući svojim nevjerojatnim refleksima, čuvari su bili dolje u trenu.Kao zatvorenik Dimitri nije imao pravo na zahtjeve, ali vlasti ovdjesigurno neće poduprijeti situaciju koja bi mogla izazvati metež. Počeli suispraćati Mikhaila i mene van, ali ja sam se opirala.»Ne, čekajte...«»Ne opiri se«, mrmljao je Mikhail u moje uho. »Naše vrijeme je isteklo, ati ne bi mogla ništa drugo danas postići.«Htjela sam se pobuniti, ali riječi su mi zastale na usnama. Pustila sam dame čuvari otprate van, ali ne prije nego što sam uputila Dimitriju jošjedan, čeznutljiv pogled. Na licu mu je bio savršen bezizražajan čuvarskiizraz, ali zbog prodornog načina na koji me gledao bila sam sigurna da seu njemu svašta događa.Gore je na dužnosti još uvijek bio Mikhailov prijatelj, što nam jeomogućilo da izađemo van bez da upadnemo u više problema. Čim smobili vani, stala sam i bijesno nogom udarila u jednu od stepenica.»Prokletstvo!« viknula sam. Nekoliko moroja koji su upravo prolazilidvorištem, vraćajući se vjerojatno s neke zabave, preneraženo mepogledalo.»Smiri se«, rekao je Mikhail. »Ovo je prvi put da ga vidiš nakonpromjene. Ne možeš očekivati odmah toliko čuda. Doći će k sebi.«»Nisam tako sigurna«, gunđala sam. Uzdahnuvši, pogledala sam u nebo.Mah oblačići su se lijeno kretali, ali jedva sam ih primjećivala. »Nepoznaješ ga kao ja.«Iako je dio mene mislio da je većina onog što je rekao Dimitri stvarno biorezultat šoka od povratka samog sebi, dio mene ipak se pitao. Poznavalasam Dimitrija. Poznavala sam njegov osjećaj za čast, njegovo čvrstovjerovanje u ono što je ispravno i ono što je pogrešno. Držao se svojihuvjerenja. Po njima je živio život. Ako je stvarno, iskreno vjerovao da meje ispravno izbjegavati i pustiti da izblijedi bilo kakva veza između nas...onda je bilo vrlo vjerojatno da će se ponašati u skladu s tom idejom, bezobzira na našu ljubav. Kao što sam se prisjetila ranije, stvarno je pokazaopuno otpora u Sv. Vladimiru.Što se tiče ostalog... onaj dio da me više ne voli ili da nije sposobannikoga voljeti... pa, kada bi to bilo istina, to bi bio drugačiji problem.Obojica, i Christian i Adrian, bili su zabrinuti da je u njemu ostao joškomadić strigoja, ali njihovi strahovi ticali su se nasilja i krvoprolića.Nitko ne bi pretpostavio sljedeće: da je strigojski život mogao otvrdnutinjegovo srce, poništiti bilo kakve izgleda da nekoga voli.Uništiti bilo kakve izglede da voli mene.I u tom slučaju, bila sam poprilično sigurna da će umrijeti i dio mene.

217

Dvadesetprvo poglavlje

Nije bilo mnogo toga što smo Mikhail i ja imali reći jedno drugome nakontoga. Nisam željela da ima probleme zbog toga što je učinio i pustila samda nas tiho odvede iz čuvarske zgrade. Kada smo izašli van, vidjela samda je na istoku nebo ružičasto. Skoro će izaći sunce označavajući sredinunaše noći. Kratko sam skočila u Lissinu glavu, saznala da je bdijenjezavršilo i da je krenula prema svojoj sobi, zabrinuta za mene i još uvijekuznemirena jer se Christian pojavio s Mijom.Slijedila sam Lissin primjer i pitala se može li mi san pomoći olakšatiagoniju koju je u mom srcu ostavio Dimitri. Vjerojatno ne. Ipak, zahvalilasam Mikhailu na njegovoj pomoći i zbog rizika u koji se upustio. Jedva jekimnuo, kao da mu nemam na čemu zahvaljivati. Bilo je to upravo onošto bi on želio da ja napravim za njega kada bi uloge bile obrnute i da jegospođica Karp iza rešetaka.U svom krevetu utonula sam u dubok san, ali su mi snovi bih opterećeni.Neprestano sam slušala kako mi Dimitri govori da me ne može viševoljeti. To nabijanje ponavljalo se razbijajući moje srce u sitne komadiće.U nekom trenutku pretvorilo se u nešto više od sna. Čula sam pravonabijanje. Netko mi je lupao na vrata i polako sam se izvukla iz svogagroznoga sna.Zamagljenih očiju otišla sam do vrata i ugledala Adriana. Prizor je bioogledalo onog od sinoć, kada me došao pozvati na bdijenje. Samo mu jeovog puta lice bilo namrštenije. Na trenutak sam pomislila da je čuo zamoj posjet Dimitriju. Ili je možda upao u još veće probleme nego što smomislili, zbog toga što je svoje prijatelje prokrijumčario na tajni ispraćaj.»Adriane... ovo je rano za tebe...« Pogledala sam na sat i vidjela da samzapravo dosta dugo spavala.»Uopće nije rano«, potvrdio je još uvijek ozbiljan. »Puno se toga događa.Morao sam ti doći reći novosti prije nego što ih čuješ od nekog drugog.«»Kakve novosti?«»Presuda Vijeća. Konačno su donijeli tu veliku odluku o kojoj suraspravljali. Radi koje si dala iskaz.«»Čekaj. Završili su?« Sjetila sam se onoga što je rekao Mikhail, kako jeVijeće zauzeto nekim tajnim problemom. Ako su s tim završili, znači damogu započeti s nečim drugim, recimo, na primjer, službeno izjaviti da jeDimitri ponovno dhampir. »To je lijepa novost.« A ako je to stvarnopovezano s onim kada me Tatiana pozvala da opišem svoje vještine... pa,postoje li možda izgledi da ipak postanem Lissina čuvarica? Je li moguće

218

da se kraljica predomislila? Sinoć se činila dovoljno prijateljskinastrojena.Adrian me pogledao kao nikad dosad: kao da me sažalijeva.»Ti nemaš pojma, zar ne?«»Pojma o čemu?«»Rose...« Nježno je stavio ruku na moje rame. »Vijeće je upravo donijeloproglas da se čuvarska dobna granica spušta na šesnaest godina. Dhampiriće diplomirati na drugoj godini i onda ići van na zadatak.«»Molim?« Sigurno sam krivo čula.»Znaš koliko su paničarili oko zaštite i zbog toga što nemaju dovoljnočuvara?« Uzdahnuo je. »Ovo je njihovo rješenje da vam povećaju broj.«»Ali, oni su premladi!« Zapomagala sam. »Kako netko može pomisliti dasu šesnaestogodišnjaci spremni ići van i boriti se?«»Pa«, rekao je Adrian, »zbog toga što si ti posvjedočila da jesu.«Ispala mi je vilica, sve oko mene se smrzlo. Ti si posvjedočila da jesu...Ne. Nije moguće.Adrian je nježno gurnuo moju ruku pokušavajući me probuditi iz mojeošamućenosti.»Hajde, još uvijek to završavaju. Izjavili su to na otvorenoj sjednici i nekisu... malo uzrujani.«»Da, mogu misliti.«Nije mi trebao reći dvaput. Odmah sam krenula, a onda sam shvatila dasam još u pidžami. Na brzinu sam se presvukla i počešljala kosu, jošuvijek jedva sposobna vjerovati u ono što je upravo rekao. Mojespremanje trajalo je samo pet minuta i zatim smo izašli. Adrian nije biopretjerano sportski tip, ali je držao korak dok smo išli prema Vijećnici.»Kako se to dogodilo?« pitala sam. »Ne misliš valjda da... da je ono štosam rekla odigralo neku ulogu?« Izrekla sam ovo više kao zahtjev, alizvučalo je molećivo. Zapalio je cigaretu ne prekinuvši korak i nisam sezamarala gnjaviti ga zbog toga.»Izgleda da je to bila vruća tema već neko vrijeme. Navodno da je biloskoro izjednačeno glasovanje. Oni koji su gurali tu ideju morali su imatipuno dokaza kako bi pobijedili. Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer,dhampir koji kolje strigoje naveliko, puno prije diplome.«»Ne toliko prije«, promrmljala sam dok je bijes u meni kipio. Šesnaest? Jeli oni to ozbiljno? To je bilo smiješno. Činjenica da sam ja nesvjesnoiskorištena kako bih podržala ovaj proglas izazvala je mučninu u momželucu. Bila sam budala jer sam mislila da su ignorirali moje kršenjepravila i jednostavno me pozvali kako bi me pohvalili. Iskoristili su me.Tatiana me iskoristila.

219

Kada smo stigli, Vijećnica je bila u zbrci, baš kako je Adrian i daonaslutiti. Istina, nisam provodila vrijeme na takvim sastancima, ali sambila sigurna da to što mnogi stoje u grupama i viču jedni na druge nijeuobičajeno. Vjerojatno ni glasnik Vijeća nije inače vrištao do promuklostipokušavajući uvesti reda među okupljenima.Jedina mirna točka bila je sama Tatiana i strpljivo je sjedila u sredinistola, baš kao što je to nalagalo pravilo Vijeća. Izgledala je vrlozadovoljna sobom. Ostatak njezinih kolega je izgubio svaki smisao zapristojnost i bili su na nogama poput publike, svađajući se međusobno ili sbilo kim tko je bio spreman na svađu. Zapanjeno sam gledala, nesigurnašto učiniti u cijelom ovom neredu.»Tko je glasovao za što?« pitala sam.Adrian je proučavao članove Vijeća i nabrajao ih na prste. »Szelsky,Ozera, Badica, Daškov, Conta i Drozdov. Oni su bili protiv.«»Ozera?« iznenađeno sam pitala. Nisam poznala princezu Ozera, Evette,jako dobro, ali uvijek se činila jako ukočena i neljubazna. Sada sam imalapoštovanja prema njoj.Adrian je kimnuo prema mjestu na kojem se Tasha bijesno obraćalavelikoj grupi dok joj je sijevalo iz očiju te je divlje mahala rukama.»Evette su nagovorili neki članovi njezine obitelji.«To je i mene nasmijalo, ali samo na trenutak. Bilo je dobro što su Tasha iChristian ponovno bili priznati od svog klana, ali drugi dio problema jošje uvijek bio prisutan i živ. Mogla sam zaključiti koja su preostala imena.»Dakle... princ Ivaškov je glasovao za to«, rekla sam. Adrian je slegnuoramenima kao da se ispričava za svoju obitelj. »Lazar, Zeklos, Tarus iVoda.« To da je obitelj Voda glasovala za dodatnu zaštitu nije potpunoiznenađenje s obzirom na nedavno ubojstvo jedne njihove članice.Priscilla još nije ni bila u grobu, a novi princ Voda, Alexander, očito nijebio siguran kako se ponašati nakon što je iznenada promaknut.Oštro sam pogledala Adriana.»To je samo pet naprama šest. Oh.« Potonula sam. »Sranje. Kraljevskoizjednačenje.«Morojski sustav glasovanja imao je dvanaest članova, po jedan za svakuobitelj, i onda još vladajući kralj ili kraljica. Istina, to je često značilo dajedna obitelj ima dva glasa s obzirom na to da je vladar vrlo rijetkoglasovao protiv svoje obitelji. Znalo se i to dogoditi. Ipak, sustav bi trebaoimati trinaest glasova kako bi se onemogućilo izjednačenje. Osim... nastaoje i nedavni problem. U Vijeću više nije bilo Dragomira, što znači da jeizjednačenje moguće. U takvim rijetkim okolnostima, morojski je zakonnalagao da glas vladara nosi dodatnu težinu. Čula sam da je to oduvijek

220

bilo sporno, ali ipak, istodobno, ništa se nije moglo učiniti što se toga tiče.Izjednačenja u Vijeću značila bi da se nikada ništa ne bi riješilo i, otkad subirani vladari, većina se nadala da će oni djelovati u korist morojima.»Tatiana je bila šesta«, rekla sam. »I to je prevagnulo.«Gledajući okolo, vidjela sam ljutnju na licima onih obitelji koje suglasovale protiv. Očito nisu svi vjerovali da je Tatiana postupila u koristmorojima.Lissina prisutnost dopirala je do mene kroz vezu, tako da me nijeiznenadio njezin dolazak nekoliko trenutaka kasnije. Vijesti su se brzoširile iako nije znala najsitnije detalje. Adrian i ja smo joj mahnuli. Bila jezaprepaštena kao i mi.»Kako su mogli to učiniti?« pitala je.»Zato što se previše boje da kako bi ih netko mogao natjerati da se naučebraniti. Tashina grupa je bila previše glasna.«Lissa je odmahnula glavom.»Ne, ne samo to. Hoću reći, zašto su uopće zasjedali? Trebali bi svi biti užalosti zbog onog što se dogodilo neki dan, javno. Cijeli dvor, ne samoneki tajni dio. Poginula je čak i jedna članica Vijeća! Zar nisu moglipričekati do sahrane?« U njezinoj glavi mogla sam vidjeti slike onegrozne noći u kojoj je Priscilla ubijena pred Lissinim očima.»Ali, bilo ju je lako zamijeniti«, rekao je novi glas. Pridružio nam seChristian. Lissa se odmaknula nekoliko koraka od njega, još uvijekiživcirana zbog Mije. »I, zapravo, sada je savršeno vrijeme. Oni koji suovo željeli morali su skočiti kada su prepoznali priliku. Uvijek kada jevelika bitka sa strigojima, svi paničare. Strah će natjerati dosta njih da seslože s ovim. A ako su članovi Vijeća i bili neodlučni prije ovoga, taborba ih je vjerojatno pogurnula.«To je bilo poprilično mudro od Christiana i Lissa je bila zadivljena,usprkos trenutnim osjećajima za njega. Glasnik Vijeća je konačno uspionadglasati viku publike. Pitala sam se bi li zašutjeli da je sama Tatianaviknula da se smire. Ali, ne. To je vjerojatno bilo ispod njezine časti. Jošuvijek je mirno sjedila, kao da se ne događa ništa neobično.Ipak, trebalo je nekoliko trenutaka kako bi se svi smirili i zauzeli svojasjedala. Moji prijatelji i ja brzo smo ugrabili prva mjesta koja smo našli.Kada je konačno postignut mir i tišina, umorni je glasnik predao riječkraljici.Otmjenim osmijehom prema okupljenima, obratila se najvišimkraljevskim tonom.»Želimo zahvaliti svima što su došli danas i izrazili svoja... mišljenja.Znam da su neki još uvijek nesigurni što se tiče ove odluke, ali slijedili

MIN@

221

smo morojske zakone, zakone koji postoje već stoljećima. Uskoro ćemoimati još jednu sjednicu na kojoj ćemo poslušati ono što vi imate za rećina uredan način.« Nešto mi je govorilo da je to samo isprazna gesta.Mogli su govoriti koliko su htjeli; ona neće slušati. »Ova odluka, ovapresuda, koristit će morojima. Naši su čuvari već dovoljno izvrsni.«Dostojno je kimnula prema čuvarima koji su stajali uza zidove prostorije.Imali su tipično neutralna lica, ali sam pretpostavljala da su poput menevjerojatno htjeli izudarati polovicu Vijeća. »Oni su zapravo toliko izvrsniu treniranju svojih učenika da su oni spremni braniti nas u ranijoj dobi.Svi ćemo biti sigurniji od tragedija poput one koja se nedavno dogodila.«Spustila je glavu na trenutak, što je vjerojatno bio znak žalosti. Sjetila samse prošle noći kada je jecala zbog Priscille. Je li to bila gluma? Je li jojsmrt njezine najbolje prijateljice pomogla da progura svoj plan. Sigurno...sigurno nije toliko hladna.Kraljica je podigla glavu i nastavila.»A opet, bit će nam drago čuti vaša mišljenja iako je, prema našimzakonima, ova stvar riješena. Sljedeća sjednica morat će pričekati daprođe vrijeme žalovanja za nesretno poginulima.«Njezin ton i govor tijela dali su jasno naslutiti da je ovo uistinu krajrasprave. Onda je drzak glas odjednom prekinuo tišinu u prostoriji.Moj glas.»Dakle, ja bih sada željela iznijeti svoje mišljenje.«U mojoj glavi čula sam Lissu kako viče:Sjedni dolje, sjedni dolje! No, ja sam već bila na nogama i krenula samprema stolu Vijeća. Zastala sam na dovoljnoj udaljenosti, onoj koja im jeomogućavala da me vide, ali izvan dometa čuvara. I, oh, primijetili su me.Glasnik je pocrvenio zbog kršenja pravila.»Prešla si granicu i kršiš sve protokole Vijeća! Sjedni prije nego što teizbacimo.«Pogledao je prema čuvarima kao da je očekivao da će tada krenuti namene. Nitko od njih nije se ni pomaknuo. Ili me nisu doživjeli kaoprijetnju ili su se pitali što ću učiniti. I ja sam se pitala isto.Malom, otmjenom gestom ruke, Tatiana je mahnula glasniku da se smiri.»Usuđujem se reći da je danas bilo toliko kršenja protokola da još jedanincident neće puno značiti.« Pogledala me ljubazno se osmjehnuvši iželeći nas prikazati kao prijateljice. »Osim toga, čuvarica Hathaway jednaje od naših najcjenjenijih. Uvijek me zanima što ona ima za reći.«Stvarno? Vrijeme je da saznamo. Obratila sam se Vijeću.»Ovo što ste upravo izglasali je sasvim i potpuno ludo.«

222

Velikim sam dijelom smatrala da sa svoje strane nisam upotrijebilanikakve psovke s obzirom na to da sam na umu imala pridjeve koji su bilipuno prikladniji. Tko je rekao da ne razumijem pravila Vijeća?»Kako možete sjediti ovdje i misliti da je u redu poslatišesnaestogodišnjake da riskiraju svoj život?«»Razlika je u samo dvije godine«, rekao je princ Tarus. »Nije da šaljemodesetogodišnjake.«»Dvije godine je puno.« Trenutak sam razmišljala o vremenu kada sam jaimala šesnaest godina. Što se dogodilo u te dvije godine? Pobjegla sam sLissom, vidjela sam kako mi umiru prijatelji, putovala sam oko svijeta,zaljubila se... »Možete proživjeti život u dvije godine. A ako želite da idalje ostanemo na prvim linijama, što većina od nas radi dobrovoljnonakon diplome, onda nam dugujete te dvije godine.«Ovaj sam put pogledala publiku. Reakcije su bile izmiješane. Neki su sejasno slagali sa mnom kimajući. Neki su izgledali kao da im ništa nasvijetu ne bi promijenilo mišljenje u vezi ovog proglasa. Neki me nisuželjeli pogledati u oči... Jesam li ih pokolebala? Jesu li neodlučni? Srameli se svoje sebičnosti? Oni bi mogli biti ključni.»Vjeruj mi, volio bih da tvoji uživaju u svojoj mladosti.« Sada je govorioNathan Ivaškov. »Ali sada to nije moguće. Strigoji su nam sve bliže.Svakim danom gubimo sve više moroja i čuvara. Puštanje više boraca vanto će zaustaviti, a i ovako samo puštamo da vještine tih dhampirapropadaju čekajući par godina. Ovaj plan spasit će obje rase.«»Brže će ubiti moju!« rekla sam. Shvativši kako bih mogla početi vikatiako izgubim kontrolu, duboko sam udahnula prije nego što sam nastavila.»Neće biti spremni. Neće imati sve treninge koji su im potrebni.«I tu je Tatiana sama odigrala svoju glavnu predstavu.»Da, ali prema tvojoj vlastitoj izjavi, ti si bila spremna tako mlada. Ubilasi više strigoja prije osamnaeste nego što su neki čuvari tijekom cijelogživota.«Iskosa sam je gledala.»Ja sam«, rekla sam hladno, »imala izvrsnog instruktora. Onog kojegtrenutno držite zatvorenog. Ako pričate o vještinama koje propadaju, iditepogledati u vlastiti zatvor.«U publici je nastalo lagano komešanje i Tatianino lice koje je poručivalo»mi smo frendice« postalo je malo hladnije.»To nije tema o kojoj je danas riječ. Povećanje zaštite jest. Vjerujem da siti čak prije i komentirala kako nam nedostaje čuvara.« Moje vlastite riječiod sinoć izgovorene protiv mene. »To treba popraviti. Ti, kao i mnogitvoji kolege, dokazali ste da ste nas sposobni braniti.«

223

»Mi smo bili iznimke!« Bilo je to pomalo sebično, ali to je bila istina.»Nisu svi novaci na tom stupnju.«U oku joj se pojavio opasan bljesak, a njezin je glas ponovno postaosvilenkasto gladak.»Pa, dobro, možda onda trebamo bolje treninge. Možda bismo trebaliposlati tebe u Sv. Vladimir ili u neku drugu akademiju, tako da možešpoboljšati obrazovanje mladih. Koliko znam, bit ćeš stalno zaposlena uadministraciji ovdje na dvoru. Ako želiš pomoći da ovaj novi proglasuspije, možemo promijeniti to zaduženje i, umjesto toga, postaviti te zainstruktoricu. Možda bi to ubrzalo tvoj povratak dužnostima čuvara.«Uputila sam joj svoj opasan osmijeh.»Nemojte mi«, upozorila sam, »pokušati prijetiti, podmititi me ili meucijeniti. Ikada. Ne bi Vam se svidjele posljedice.«Ovo je možda prešlo sve granice. U publici su izmijenili zaprepaštenepoglede. Neki su izražavali gađenje, kao da od mene i nisu mogliočekivati bolje. Prepoznala sam neke od tih moroja. Bili su to oni kojesam čula kako govore o mojoj vezi s Adrianom i kako to kraljica mrzi.Sumnjala sam da su tu i oni plemići s jučerašnje ceremonije. Vidjeli sukako me Tatiana izvodi van i bez sumnje su mislili da je ovaj moj ispad inepoštovanje neka vrsta osvete.Moroji nisu bili jedini koji su reagirali. Bez obzira na to jesu li dijelilimoje mišljenje, istupilo je nekoliko čuvara. Pobrinula sam se da ostanemtočno tamo gdje sam bila, i to, zajedno s Tatianinim nedostatkom straha,zadržalo ih je na mjestu.»Iscrpljuje nas ovaj razgovor«, rekla je Tatiana prebacivši se nakraljevsko mi. »Moći ćeš još govoriti, i to na pristojan način, kadabudemo imali sljedeći sastanak otvorenog tipa na kojem su komentaridobrodošli. Za sada, sviđalo se to tebi ili ne, ova je odluka prošla. To jezakon.«Pušta te! Lissin mi je glas bio u glavi. Odustani od ovoga prije nego štonapraviš nešto zbog čega bi stvarno mogla nastradati. Svađaj se kasnije.To je bilo ironično jer sam bila na rubu toga da eksplodiram i pustim vansav bijes. Lissine riječi su me zaustavile, ali ne zbog svog sadržaja. Bila jeto sama Lissa. Kada smo Adrian i ja ranije raspravljali o rezultatima,primijetila sam komadić manjkave logike.»Glasovanje nije bilo pravedno«, izjavila sam. »Nije bilo zakonito.«»Gospođice Hathaway, sada ste i odvjetnik?« Kraljica se zabavljala, a tošto je ispustila moju titulu čuvarice bio je očit znak nedostatka poštovanja.»Ako mislite na to što glas vladara ima veću težinu od drugih glasova uVijeću, uvjeravam Vas da je morojski zakon takav već stoljećima.«

224

Pogledala je kolege, članove Vijeća, od kojih se nitko nije bunio. Čak ioni koji su glasovali protiv nisu mogli osporiti njezinu tvrdnju.»Da, ali nije glasovalo cijelo Vijeće«, rekla sam. »Nekoliko posljednjihgodina imate prazno mjesto u Vijeću, ah ne više.« Okrenula sam se premamjestu na kojem su sjedili moji prijatelji.»Vasilisa Dragomir sada ima osamnaest godina i može popuniti mjestosvoje obitelji.«U svoj toj zbrci previdjeli su njezin rođendan, čak i ja.Oči su se okrenule prema Lissi, to joj se nije sviđalo. Ipak, Lissa jenavikla na to da je prate oči javnosti. Znala je što se očekuje odplemkinje, kako treba izgledati i ponašati se. Tako je, umjesto da sedodvorava, uspravno sjedila i hladno gledala naprijed, kraljevskimpogledom koji je govorio da bi istog trenutka mogla krenuti prema tomstolu i zahtijevati mjesto koje joj pripada po rođenju. Je li to bilo zbog togveličanstvenog stava samog po sebi ili zbog malo karizme duha, ali bilo jenemoguće spustiti pogled s nje. Njezina ljepota je uobičajeno svijetlila i uprostoriji je puno lica bilo zapanjeno njome na isti način na koji su jepromatrali na dvoru. Dimitrijeva pretvorba još je uvijek bila zagonetna,ali oni koji su u nju vjerovali smatrali su Lissu sveticom. U mnogim jeočima postala veća od života, i zbog prezimena i zbog tajnovitih moći isada navodne sposobnosti da vrati strigoja.Samozadovoljno sam ponovno pogledala Tatianu.»Zar nije osamnaest zakonska granica za glasovanje?« Šah-mat, kujo.»Da«, vedro je rekla. »Da Dragomiri imaju kvorum broj prisutnih.«Ne bih baš rekla da se moja nevjerojatna pobjeda u tom trenutku slomila,ali je sigurno izgubila malo svog sjaja.»Što?«»Kvorum. Prema zakonu, kako bi morojska obitelj imala pravo glasa uVijeću, mora postojati obitelj. Ona je nema. Sama je.«Zurila sam u nevjerici.»Što, želite reći da mora imati dijete kako bi mogla glasovati?«Tatiana se namrštila.»Ne sada, naravno. Ali jednom sigurno. Kako bi obitelj imala pravo glasa,mora imati barem dva člana od kojih jedan mora biti stariji od osamnaest.Ponavljam, takav je morojski zakon, koji postoji već stoljećima.«Nekolicina je izmijenila zbunjene i iznenađene poglede. Ovo je očito biozakon s kojim mnogi nisu bili upoznati. Naravno, ova situacija, smanjenjekraljevske loze na jednog člana, nije se pojavila u nedavnoj povijesti, akose uopće ikad pojavila.»Istina je«, rekla je nevoljko Ariana Szelsky. »Pročitala sam ga.«

225

O. K, ovo je bio trenutak u kojem se moja nevjerojatna pobjeda slomila.Obitelj Szelsky je bila jedna od obitelji kojoj sam vjerovala, a Ariana jebila starija sestra od tipa kojeg je čuvala moja mama. Ariana je bilapoprilično načitana osoba i, vidjevši da je glasovala protiv promjenečuvarske dobne granice, nije se činilo vjerojatno da bi dala ovaj dokaz danije istinit.Bez municije, vratila sam se starim uvjerenjima.»To je«, rekla sam Tatiani, »najsjebaniji zakon za koji sam ikad čula.«To je učinilo svoje. Publika je šokirano počela brbljati i Tatiana jeodbacila bilo kakav privid prijateljstva koji je pružala. Preduhitrila jeglasnika u bilo kakvim zapovijedima koje je mogao dati.»Izbacite je!« viknula je Tatiana. Čak i tijekom brzog dizanja razine buke,njezin je glas jasno odzvanjao prostorijom. »Nećemo dopustiti ovakvovulgarno ponašanje!«U sekundi su čuvari bili na meni. Iskreno, s obzirom na to koliko su meputa izbacivali i izvlačili u zadnje vrijeme, bilo je u tome nečeg ugodnopoznatog. Nisam se suprotstavila čuvarima dok su me vodili premavratima, ali im nisam dopustila da me odvedu bez nekoliko oproštajnihriječi.»Da si htjela, mogla si promijeniti zakon o kvorumu, ti, licemjerna kujo!«Vikala sam. »Okrećeš zakone jer si sebična i bojiš se! Činiš pogreškusvog života. Požalit ćeš! Čekaj i vidjet ćeš, poželjet ćeš da to nikada nisinapravila!«Ne znam je li itko čuo moju bujicu riječi jer je tada već sve bilo u kaosukao na početku kada sam ušla. Čuvari, njih trojica, nisu me puštali doknismo izašli van. Kada su me pustili, svi smo čudno stajali trenutak.»Što sad?« pitala sam. Pokušala sam maknuti ljutnju iz glasa. Još uvijeksam bila bijesna i uzrujana, ali nisu oni bili krivi. »Hoćete me zatvoriti?«Budući da bih tako bila bliže Dimitriju, to bi skoro bila nagrada.»Samo su rekli da te izbacimo«, rekao je jedan od njih. »Nitko nije rekaošto bismo trebali s tobom nakon toga.«Drugi čuvar, star i sijed, ali još uvijek zastrašujućeg izgleda, iskosa mepogledao.»Savjetujem ti da odeš dok još možeš, prije nego što dobiju priliku da testvarno kazne.«»Nije da te neće pronaći ako budu htjeli«, dodao je prvi čuvar.Tim riječima njih trojica krenuli su natrag unutra ostavljajući mezbunjenu i uzrujanu. Moje je tijelo još bilo u punom gasu za borbu i bilasam preplavljena ljutnjom koju sam osjećala uvijek kada bih se suočila sa

226

situacijom u kojoj sam bespomoćna. Sva ta vika nizašto. Ništa nisampostigla.»Rose?«Trgnula sam se iz vrtloga svojih osjećaja i pogledala prema zgradi. Starijičuvar nije ušao unutra, nego je još stajao na vratima. Njegovo je lice bilohladnokrvno, ali mislim da sam vidjela bljesak u njegovim očima.»Ako išta vrijedi«, rekao mi je, »mislim da si unutra bila fantastična.«Nije mi se baš smješkalo, ali su me usne izdale.»Hvala«, rekla sam.Pa, možda sam nešto i postigla.

Dvadesetdrugo poglavlje

Nisam poslušala savjet da pobjegnem iako nisam baš ni sjela na prvustepenicu. Zadržala sam se u blizini kod skupine stabala trešnjepretpostavljajući da će svaki čas završiti skup i da će svi nagrnuti krozvrata. Nakon što je prošlo nekoliko minuta tijekom kojih se ništa nijedogodilo, kliznula sam u Lissinu glavu i vidjela da je sve još u punomjeku. Usprkos tome što je Tatiana dva puta proglasila kraj sjednice, svi sujoš stajali okolo i raspravljali u grupama.Tasha je stajala u jednoj takvoj grupi s Lissom i Adrianom i držala jedanod strastvenih govora u kojima je bila dobra. Tasha možda nije bila tolikohladno proračunata kao Tatiana kada se radilo o političkim potezima, alije imala oštroumno osjetilo za mreškanje sustava i prepoznavanje prilikakada bi se pojavile. Bila je protiv proglasa o smanjenju dobne granice.Podržavala je ideju da se moroji nauče boriti. Ni u jednom nije bilauspješna, stoga je skočila na sljedeću najbolju temu: Lissu.»Zašto se međusobno svađamo oko toga kako najbolje ubiti strigoje kadaih možemo spasiti?« Tasha je jednu ruku stavila oko Lisse, a drugu okoAdriana vukući ih naprijed. Lissa je imala onaj svoj spokojni pouzdaniizgled, ali Adrian je izgledao spreman pobjeći kada bi ugledao ikakvupriliku za to. »Vasilisa, kojoj je, usput, uistinu zanijekano njezino pravoglasa ovdje zahvaljujući zastarjelom zakonu, dokazala je da se strigojimogu vratiti.«»To nije dokazano«, viknuo je muškarac iz gomile.»Šališ se?« pitala je žena do njega. »Moja sestra bila je u skupini koja gaje dovela. Rekla je da je sigurno dhampir. Čak je bio i vani na suncu!«Tasha je, odobravajući, kimnula ženi.

227

»I ja sam bila tamo. A sada imamo dvoje korisnika duha koji su tosposobni napraviti i s drugim strigojima.«Koliko god sam poštovala Tashu, nisam se u potpunosti slagala s ovim.Količina moći, da ne spominjem trud potreban za probadanje, koja jeLissi bila potrebna s Dimitrijem, bila je zapanjujuća. Čak je privremenooštetila vezu. To nije značilo da ona to ne bi mogla ponoviti. Niti jeznačilo da ona to ne bi željela ponovno učiniti. Bila je dovoljno naivnosuosjećajna da bi se bacila u vatru kako bi pomogla drugima. Ipak, ja samznala da, što više magije koristi korisnik duha, brže putuje cestom kojavodi u ludilo.A Adrian... pa, on ovdje nije ni u pitanju. Čak i da je želio probostistrigoja, nije imao takvu moć iscjeljenja koja je potrebna kako bi gavratio, barem ne za sada. Nije bilo neobično za moroje da svoje elementekoriste na različite načine. Neki korisnici vatre, poput Christiana, imali suvještinu kontroliranja samog plamena. Drugi su samo mogli upotrebljavatisvoju magiju kako bi, na primjer, zagrijali zrak u prostoriji. Isto tako suLissa i Adrian imali svoju snagu duha. Njegovo najveće postignućeiscjeljenja bilo je izliječenje prijeloma, a ona još uvijek nije mogla šetatikroz snove, bez obzira na to koliko je vježbala.Tako je, zapravo, Tasha imala samo jednog korisnika duha sposobnog zaspašavanje strigoja, a i taj je teško mogao preobraziti legije tih čudovišta.Činilo se da Tasha to nije prepoznala.»Vijeće ne bi trebalo trošiti vrijeme na zakone o dobi«, nastavila je.»Trebamo skupiti svoje izvore i pronaći još korisnika duha i regrutirati ihkako bi pomogli u spašavanju strigoja.« Pogled je usmjerila na nekoga ugomili. »Martine, zar nisu tvog brata pretvorili protiv njegove volje? Uzdovoljno rada, mogli bismo ga ponovno vratiti tebi. Živog. Baš onakvogkakvog ga poznaješ. Inače, vjerojatno će biti proboden kada ga pronađučuvari i naravno da će on usput klati nedužne.«Aha, Tasha je bila dobra. Mogla je to dobro dočarati i skoro je togMartina dovela do suza. Nije spomenula one koji su svojom voljompostali strigoji. Lissa, koja je još uvijek stajala s njom, nije bila sigurnašto misli o ideji vojske duha koja spašava strigoje, ali je prepoznala da jeovo dio nekoliko drugih planova koje je imala Tasha, uključujući i onaj daLissa dobije svoje pravo glasa.Tasha je igrala na Lissine sposobnosti i karakter rugajući se onome što jeočito bio zastarjeli zakon iz vremena u kojem se nisu mogle predvidjetiovakve okolnosti. Tasha je dalje naglasila kako bi potpuno Vijeće mogloposvuda poslati poruku strigojima o morojskom ujedinjenju.

228

Nisam je željela više slušati. Pustila sam je neka odašilje svoju magičnupolitiku i kasnije nastavi pričati s Lissom. Još sam bila tako nervoznazbog onog što se dogodilo kada sam vikala na Vijeće da više nisam moglapodnijeti vidjeti tu prostoriju. Izašla sam iz njezinih misli i vratila sesvojima ciknuvši kada sam točno ispred sebe ugledala lice.»Ambrose!«Jedan od najzgodnijih dhampira na planeti, nakon Dimitrija, jasno, obasuome sjajnim osmijehom, poput filmske zvijezde.»Bila si tako mirna da sam pomislio kako se trudiš biti šumska vila.«Trepnula sam.»Biti što?«Pokazao je prema stablima.»Duhovi prirode. Prekrasna žena koja postaje jedno s drvećem.«»Nisam sigurna je li to bio kompliment ili ne«, rekla sam. »Ali, lijepo teje ponovno vidjeti.«Ambrose je bio prava čudnovatost u našoj kulturi: muški dhampir kojinije položio čuvarske zavjete niti je pobjegao kako bi se skrivao međuljudima. Žene dhampiri često bi odlučile ne pridružiti se čuvarima kako bise usredotočile na podizanje obitelji. Zbog toga nas je bilo tako malo. Ali,muškarci? Za njih nije bilo opravdanja, barem što se tiče većine. Bolje tonego sramotno zabušavanje, ipak, Ambrose je izabrao ostati i jednostavnona drugi način raditi za moroje. Prvenstveno je bio sluga, onaj iz višeklase koji je posluživao pića na elitnim zabavama i masirao plemkinje.Isto tako, ako su glasine istinite, u fizičkom smislu služio je Tatianu. Ipak,to mi je bilo tako grozno da sam to odmah izbacila iz glave.»I tebe, također«, rekao mi je. »Ali, ako se ne spajaš s prirodom, što ondaradiš?«»Duga priča. Na neki sam način izbačena sa sjednice Vijeća.«Izgledao je impresioniran.»Doslovno izbačena?«»Izvučena, pretpostavljam. Čudim se što te nisam baš viđala ovuda«,zamišljeno sam rekla. »Jasno, bila sam, na neki način, ovaj, rastrzanaposljednji tjedan.«»Tako sam čuo«, rekao je i suosjećajno me pogledao. »Iako, zapravo inisam bio ovdje. Baš sam se sinoć vratio.«»Na vrijeme što se tiče zabave«, promrmljala sam.Bezazlen izraz na njegovu licu govorio mi je kako još nije čuo za proglas.»Što radiš sada?« pitao je. »Ovo ne izgleda kao kazna. Odradila sipresudu?«»Tako nešto. Na neki način čekam nekog. Samo ću biti u svojoj sobi.«

229

»Pa, ako ubijaš vrijeme, zašto ne bi došla vidjeti tetu Rhondu?«»Rhondu?« namrštila sam se. »Bez uvrede, ali tvoja teta nije me bašzadivila svojim sposobnostima posljednji put.«»Nisi me uvrijedila«, rekao je vedro. »Ali, pitala je za tebe. I Vasilisu. Pa,ako već tratiš vrijeme...«Oklijevala sam. Imao je pravo u tome da sada nisam imala pametnijegposla. Zapela sam između Dimitrija i idiotskih odluka Vijeća. Ipak,Rhonda, njegova teta, morojka koja proriče budućnost, nije bila netkokoga sam željela ponovno vidjeti. Usprkos mojoj vlastitoj izjavi, osvrnemli se, istina je da se jesu ostvarila neka od Rhondinih proročanstava. Samose meni nisu svidjela.»Dobro«, rekla sam pokušavajući izgledati kao da mi je dosadno. »Ali,ubrzaj to.«Ponovno se nasmiješio, kao da je mogao vidjeti kroz moju smicalicu, ipoveo me prema zgradi u kojoj sam jednom već bila. Unutra su bilismješteni luksuzan salon i toplice koje su često posjećivali moroji. Lissa ija smo ovdje uredile nokte i, dok smo Ambrose i ja išli prema Rhondinubrlogu, osjetila sam neobičnu bol u sebi. Maniküre i pediküre... činile suse najbeznačajnijom stvari na svijetu. Ali, tog je dana bilo prekrasno.Lissa i ja smo se smijale i približile se jedna drugoj... upravo prije negošto su napali školu i sve se raspalo...Rhonda je predvidala budućnost u stražnjoj sobi koja je bila udaljena odužurbanih toplica. Usprkos nekakvom otrcanom dojmu, ona je pokrenulaživahan posao i čak je imala i vlastitu recepcionarku. Ili, dobro, nekad juje imala. Ovaj put stol je bio prazan i Ambrose me odveo ravno uRhondinu sobu. Izgledala je potpuno isto kao i prije, kao da se nalaziš usrcu. Sve je bilo crveno: tapete, ukrasi i jastuci koji su prekrivali pod.Rhonda je, pak, sama sjedila na podu i jela jogurt koji se činio strašnoobičnim za nekog tko je navodno koristio mistične moći. Crna kovrčavakosa joj je stepenasto padala po ramenima i činila da sjaje veliki zlatniringovi na njezinim ušima.»Rose Hathaway«, sretno je rekla i stavila jogurt na stranu. »Kakvo lijepoiznenađenje.«»Zar niste trebali vidjeti da dolazim?« ravnodušno sam pitala.Usne su joj zatreperile od veselja.»To nije u mojoj moći.«»Oprosti što ti prekidamo večeru«, rekao je Ambrose graciozno složivšisvoje mišićavo tijelo dok je sjedao. »Ali, Rose nije lako uhvatiti.«»Mogu misliti«, rekla je. »Zadivljena sam što si je uopće doveo. Što moguučiniti danas za tebe, Rose?«

230

Slegnula sam ramenima i sjela pored Ambrosa.»Ne znam. Ovdje sam samo zato što me Ambrose nagovorio.«»Misli da tvoje zadnje proricanje nije baš bilo dobro«, rekao je.»Ej!« prostrijelila sam ga ljutitim pogledom. »To nije baš ono što samrekla.«Prošli put sa mnom su bili Lissa i Dimitri. Rhondine karte za proricanjebudućnosti prikazale su Lissu okrunjenu snagom i svjetlom, što neiznenađuje. Rhonda je rekla da će Dimitri izgubiti ono što najviše cijeni ijest: svoju dušu. A ja? Rhonda mi je tupo rekla da ću ubiti nemrtve. Na tosam se namrštila jer sam znala da pred sobom imam čitav život zaubijanje strigoja. Sada sam se pitala je li »nemrtvo« značilo strigojski dioDimitrija. Čak i ako nisam ja zabila kolac, sigurno sam odigrala velikuulogu u tome.»Možda bi ti još jedno čitanje pomoglo da ono prvo dobije više smisla?«ponudila je.Moj mozak sastavljao je još jednu šalu na račun prevarantskevidovnjakinje, zbog čega sam bila toliko zapanjena kada su moja ustarekla:»U tome i jest problem. Ono prvo imalo je smisla. Bojim se... bojim seonoga što bi karte još mogle pokazati.«»Karte ne određuju budućnost«, nježno je rekla. »Ako nešto mora biti, bitće, bez obzira na to vidiš li to ovdje. I čak i tada... pa, budućnost se stalnomijenja. Kada ne bismo imali izbora, ne bi imalo smisla živjeti.«»Evo, vidite«, rekla sam brzopleto, »to je ta vrsta nejasnog ciganskogodgovora kakvom sam se nadala.«»Romkinja«, ispravila me. »Ne ciganka.« Usprkos mom sarkazmu i daljese činila dobre volje. Lagodan stav im je, izgleda, bio u obitelji. »Želiš lite karte ili ne?«Želim li ? Imala je pravo u vezi jedne stvari, budućnost će se dogoditividjela ja karte ili ne. A čak i da karte to pokažu, vjerojatno to nećurazumjeti prije nego što se to dogodi.»O. K.« rekla sam. »Samo iz zabave. Hoću reći, posljednji put to stevjerojatno pogodili pukom srećom.«Rhonda je okrenula očima, ali nije ništa rekla te je počela miješati špiltarota. Činila je to takvom preciznošću da je izgledalo kao da se kartepokreću same. Kada je napokon završila, predala mi je kako bih presjekla.Učinila sam to te ih je ponovno spojila.»Prošli put smo vadili tri karte«, rekla je. »Danas imam vremena, stogamožemo i više ako želiš. Možda pet?«»Što ih je više, vjerojatnije je da će se moći bolje objasniti.«

231

»Ako ne vjeruješ u njih, onda to neće biti problem.«»Dobro onda. Pet.«Uozbiljila se dok je okretala karte. Njezine oči su ih pažljivo proučavale.Dvije od njih izašle su naopako. Nisam to shvatila kao dobar znak. Prošliput sam shvatila da su to bile naizgled sretne karte... dobro, ne baš takosretne.Prva je bila ona s dva pehara, koja prikazuje muškarca i ženu zajedno natravnatoj livadi punoj cvijeća dok iznad njih sja sunce. Naravno, bila jenaopako.»Pehari su povezani s osjećajima«, objasnila je Rhonda. »Dva peharapokazuju sjedinjenje, savršenu ljubav i cvjetanje sretnih osjećaja. Ali, sobzirom na to da je preokrenuto...«»Znate što?« prekinula sam je. »Shvaćam značenje ove. Možete jepreskočiti. Imam dobru predodžbu o tome što znači.« Mogli bi ovo bitiDimitri i ja na toj karti, pehar prazan i pun boli u srcu... nisam željela čutiRhondu kako objašnjava ono što je već trgalo moje srce.Tako je prešla na drugu: kraljicu mačeva, isto preokrenutu.»Karte poput ove odnose se na točno određene osobe«, rekla mi jeRhonda. Kraljica mačeva je izgledala vrlo moćno, imala je crvenkastukosu i srebrni plašt. »Kraljica mačeva je jako mudra. Napreduje u znanju,može nadmudriti svoje neprijatelje i ambiciozna je.«Uzdahnula sam.»Ali preokrenuto...«»Preokrenuto«, rekla je Rhonda, »sve te stvari se izvrću. Još uvijek jepametna, još uvijek pokušava postići svoje... ali ići će neiskrenimputovima. Ima tu puno neprijateljstva i prijevare. Rekla bih da imašneprijatelja.«»Aha«, rekla sam i gledala krunu. »Mislim da mogu pretpostaviti tko jetaj. Upravo sam je nazvala licemjernom kujom.«Rhonda nije komentirala i nastavila je sa sljedećom. Ta je bila pravilnookrenuta, ali sam nekako poželjela da nije. Na njoj je bilo jako punomačeva zabodenih u zemlju i žena privezana za jedan. Osam mačeva.»Oh, ma daj«, rekla sam. »Što je to sa mnom i tim mačevima? Ovakvudepresivnu imala sam i prošli put.« Prošli put prikazivala je ženu kojaplače ispred zida mačeva.»Ono je bilo devet mačeva«, složila se. »Uvijek može biti gore.«»Teško mi je u to povjerovati.«Uzela je ostatak špila i pregledala ga te konačno izvukla kartu. Desetmačeva.»Ovo si mogla prizvati.«

232

Na njoj je bila slika mrtvog tipa koji leži na zemlji proboden hrpommačeva.»O. K., skužila sam spiku«, rekla sam. Ambrose se zahihotao pored mene.»Što znači devet?«»Devet znači da si u zamci. Ne možeš izaći iz situacije. Isto tako možeznačiti i klevetu ili optužbe. Dozivanje hrabrosti kako bi se neštoizbjeglo.«Pogledala sam ponovno u kraljicu misleći na ono što sam rekla uVijećnici. To se sigurno broji pod optužbe. A zamka? Pa, uvijek je tu bilamogućnost doživotne papirologije... Uzdahnula sam.»O. K., koja je sljedeća?« Ta je najbolje izgledala od svih do sada, šestmačeva. Bila je tu cijela gomila osoba u čamcu koji veslaju po vodiobasjanoj mjesečinom.»Putovanje«, rekla je.»Nedavno sam bila na putovanju. Nekoliko njih.« Sumnjičavo sam jepogledala. »Čovječe, pa nije ovo valjda, tipa, neko duhovno putovanjeili?«Ambrose se ponovno nasmijao.»Rose, želim da se tebi čita tarot svaki dan.«Rhonda ga je ignorirala.»Da su ovdje pehari, možda. Ali, mačevi su opipljivi. Akcija. Pravoputovanje tamo-amo.«A kamo bih ipak mogla ići? Znači li to da ću otputovati na Akademiju,kao što je to predložila Tatiana? Ili je bilo moguće da ću, usprkos svojemkršenju pravila i nazivanju nje kraljevskim uzvišenim imenima, bitinekome dodijeljena? Nekom izvan dvora?»Možda ćeš nekog tražiti. Možda će to biti fizičko putovanje ukombinaciji s duhovnim«, rekla je, što je zvučalo kao da spašava svojuguzicu. »Ovo zadnje...« Njezine su se obrve namrgodile zbog pete karte.»Ovo je od mene sakriveno.«Pogledala sam u kartu.»Paž pehara. Čini se poprilično očito. To je karta, ovaj, s peharima.«»Obično imam jasnu viziju... Karte mi govore kako su povezane. Ova nijejasna.«»Jedina što nije jasno je li cura ili dečko.« Osoba na karti je izgledalamlado, ali je imala kosu i androginsko lice zbog kojeg je bilo nemogućeodrediti spol. Plave tajice i tunika nisu bile od pomoći iako je sunčanalivada u pozadini izgledala obećavajuće.»Može biti i jedno i drugo«, rekla je Rhonda. »To je najniži rang kartikoje predstavlja osobe u različitim odijelima: kralja, kraljicu, viteza i onda

233

paža. Tko god da je paž, to je netko od povjerenja i kreativan.Optimističan. Može predstavljati nekoga tko će ići s tobom na putovanje,ili možda razlog tvog putovanja.«S tim je nestao bilo kakav optimizam ili vjera koju sam imala u karte.Budući da mi je ponudila sto stvari koje karta može značiti, nisam jesmatrala vjerodostojnom. Inače bi primijetila moju sumnju, ali njezina jepažnja još uvijek bila na karti dok se mrštila.»Ali, jednostavno ne mogu reći... Oko toga je oblak. Zašto? Nemasmisla.«Zbog nečega u njezinoj zbunjenosti prošli su me trnci. Uvijek sam samasebi govorila da je to lažno, ali da je ona to izmišljala... pa, zar ne biizmislila nešto i pažu pehara? Nije baš uvjerljivo odglumila ako ju je ovazadnja karta natjerala da se preispituje. Pomisao na to da možda ipakpostoji neka mistična sila koja ju blokira, malo je otrijeznila moj ciničanstav. Uzdahnuvši, napokon je podigla pogled.»Oprosti, ovo je sve što ti mogu reći. Je li ostalo išta pomoglo?«Pregledala sam karte. Bol u srcu. Neprijatelj. Optužbe. Zamka. Putovanje.»Neke od njih govore mi ono što već znam. Ostalo me ostavlja samo s jošviše pitanja.«Znalački se nasmiješila.»To je obično tako.«Zahvalila sam joj na čitanju karata, potajno zadovoljna što nisam trebalaplatiti. Ambrose je sa mnom izašao van i pokušala sam otrestiraspoloženje koje mi je izazvalo Rhondino proricanje. Imala samdovoljno problema u životu i bez zamaranja glupim kartama.»Hoćeš biti dobro?« pitao me kada smo konačno izašli. Sunce se višepopelo. Uskoro će kraljevski dvor ići u krevet završavajući ovajturbulentan dan... »Ja... ja te ne bih doveo da sam znao da će te tolikouznemiriti.«»Ne, ne«, rekla sam. »Nije stvar u kartama. Ne zapravo. Puno drugihstvari mi se petlja... jedna za koju vjerojatno znaš.«Kada smo se sreli, nisam htjela spominjati proglas, ali kao dhampir imaoje pravo čuti što se dogodilo. Njegovo lice bilo je savršeno mirno dok samgovorila, osim njegovih tamno smeđih očiju koje su postajale sve širekako je priča napredovala.»To je neka pogreška«, na kraju je rekao. »Ne bi to učinili. Ne bi toučinili šesnaestogodišnjacima.«»Pa, dakle, nisam ni ja to mislila, ali očito su bili dovoljno ozbiljni da sume izbacili kada sam, ovaj, u to posumnjala.«

234

»Mogu zamisliti tvoje 'sumnjanje'. Ovo će samo dovesti do toga da će sveviše dhampira odustati od čuvarstva... osim, naravno, ako to što su mladiznači da im je i lakše isprati mozak.«»Malo osjetljivo područje za tebe, ha?« pitala sam. Ipak, i on je takođerodustao od toga da postane čuvar. Odmahnuo je glavom.»Skoro mi je bilo nemoguće ostati u ovom društvu. Ako netko od te djeceodluči isto, neće imati utjecajne prijatelje kakve sam ja imao. Bit ćeizopćeni. To je sve što će proizaći iz ovoga. Ili ubij tinejdžere ili ih odrežiod njihovog društva.«Pitala sam se koje je to utjecajne prijatelje imao, ali ovo je bilo teškovrijeme za slušanje njegove životne priče.»Pa, izgleda da tu kraljevsku kuju nije briga.«Zamišljen, odsutan pogled u njegovim očima odjednom se zaoštrio.»Ne zovi je tako«, upozorio me bijesnog pogleda. »Nije ona kriva.«Vao. Znak iznenađenja. Skoro nikada nisam vidjela seksi, karizmatičnogAmbrosa da se ponaša ikako drugačije osim prijateljski.»Naravno da je ona kriva. Ona je vrhovni vladar moroja, sjećaš se?«Još više se namrštio.»I Vijeće je također glasovalo. Ne samo ona.«»Da, ah je ona glasovala tako da je podržala taj proglas. Njezin glas jepresudio.«»Sigurno je imala razlog. Ne poznaješ je kao ja. Ne bi htjela tako nešto.«Htjela sam ga pitati je li poludio, ali sam se zaustavila sjetivši se njegoveveze s kraljicom. Osjećala sam se nelagodno zbog tih ljubavnih tračeva,ali ako su istiniti, pretpostavljam da ima pravo biti zabrinut za nju.Odlučila sam da je i bolje da je ne poznajem onako kako je on poznaje.Ugrizi na njegovu vratu sigurno su pokazivali neku vrstu intimneaktivnosti.»Što god je između vas vaša je stvar«, smireno sam mu rekla, »ali naviklaje prevariti te kako bi mislio da je netko tko ustvari nije. I meni je toučinila i pala sam na to. Sve je to prijevara.«»Ne vjerujem to«, rekao je još uvijek skamenjenog lica. »Kao kraljicastavljena je u svakakve teške situacije. Mora biti tu nečeg većeg,promijenit će proglas, siguran sam u to.«»Kao kraljica«, rekla sam oponašajući njegov ton, »trebala bi imatisposobnost da...«Moje riječi su propale kada sam čula glas koji je govorio u mojoj glavi.Lissin.Rose, željet ćeš ovo vidjeti. Ali, moraš mi obećati da nećeš izazivatinevolje. Lissa mi je dobacila lokaciju zajedno s naznakom hitnosti.

235

Ambroseov se pogled promijenio u onaj zabrinuti.»Jesi dobro?«»Ja, aha. Lissa me treba.« Uzdahnula sam. »Vidi, ne želim da se svađamo,O. K.? Očito svatko od nas ima drugačiji pogled na situaciju... ali mislimda se oboje slažemo u ključnoj stvari.«»Da djecu ne bi trebalo slati u smrt? Da, u tome se možemo složiti.«Provizorno smo se nasmiješili jedan drugome i ljutnja između nas serazlila.»Razgovarat ću s njom, Rose. Saznat ću pravu priču i reći ću ti, O. K.?«»O. K.« Teško mi je bilo vjerovati daje netko mogao iskreno i otvorenorazgovarati s Tatianom, ali opet, možda u njihovoj vezi ima više toganego što sam mislila. »Hvala. Drago mi je što smo se vidjeli.«»I meni. Sada idi, idi Lissi.«Nije me trebao dalje požurivati. Zajedno s naznakom hitnosti, Lissa mi jeposlala još jednu poruku kroz vezu koja mi je unijela vjetar u noge:Radi se o Dimitriju.

Dvadesettreće poglavlje

Nisam trebala vezu kako bih pronašla Lissu. Gomila mi je pokazala gdjeona i Dimitri jesu.Moja prva pomisao bila je da se događala neka vrsta kamenovanja ilisrednjovjekovnog mučenja. Onda sam shvatila da svi ti koje stoje okolojednostavno nešto promatraju. Progurala sam se kroz njih ne mareći zbogneodobravajućih pogleda koje su mi upućivali, dok nisam stala u prvi redpromatrača. Ono što sam vidjela naglo me zaustavilo.Lissa i Dimitri su sjedili jedno pored drugog na klupi dok su tri moroja i…ups… Hans sjedili preko puta njih. Oko njih stajali su raspoređeničuvari, očito napeti i spremni uskočiti ako stvari krenu na gore. Prije negošto sam čula i riječ, točno sam znala o čemu se radi. Ovo je biloispitivanje, istraga kako bi se odlučilo što je točno Dimitri.U većini slučajeva ovo bi bilo čudno mjesto za službenu istragu. Ironično,bilo je to jedno od onih dvorišta na kojima smo radili Eddie i ja, ono kojeje bilo u sjeni kipa mlade kraljice. Blizu je bila crkva. Ova travnatapovršina nije bila baš sveto tlo, ali je bila dovoljno blizu crkve kako biokupljeni mogli pobjeći u nju u slučaju opasnosti. Križevi nisu moglipovrijediti strigoje, ali oni nisu mogli ući u crkvu, džamiju ili neko drugosveto mjesto. Između toga i jutarnjeg sunca, ovo je bilo najvjerojatnije

236

najsigurnija lokacija i vrijeme koje su službenici mogli izabrati kako biispitali Dimitrija.Prepoznala sam jednog od morojskih ispitivača, Reecea Tarusa. On je biou rodu s Adrianom po maminoj strani, ali je isto tako glasao za proglas odobnoj granici. Tako mi se odmah nije svidio, pogotovo kada sam uzela uobzir grubi ton kojim se obraćao Dimitriju.»Zasljepljuje li te sunce?« pitao je Reese. Ispred sebe imao je mapu ičinilo se da postavlja pitanja s neke liste.»Ne«, rekao je Dimitri glatko i kontrolirano. Pažnja mu je bila potpunousmjerena na ispitivače. Nije imao pojma da sam ovdje i to mi je na nekinačin bilo drago. Samo sam ga željela neko vrijeme promatrati i diviti muse.»Što kada bi gledao u sunce?«Dimitri je oklijevao i nisam sigurna je li itko osim mene primijetio bljesaku njegovim očima, ili znao što znači. Pitanje je bilo glupo i mislim da seDimitri, možda, samo možda, htio nasmijati. Posluživši se svojimuobičajenim vještinama, zadržao je pribranost.»Svatko bi oslijepio kada bi dugo zurio u sunce«, odgovorio je. »Napravitću ono što bi i svatko ovdje prisutan napravio.«Činilo se da se Reeceu nije svidio odgovor, ali logika je bila u redu.Stisnuo je usnice i prešao na sljedeće pitanje.»Peče li ti kožu?«»Trenutno ne.«Lissa je pogledala prema okupljenima i vidjela me. Nije me mogla osjetitikroz vezu na način na koji sam ja mogla, ali ponekad se činilo da imatajanstveno osjetilo kada sam u blizini. Mislim da je osjećala moju aurukad sam bila dovoljno blizu, s obzirom na to da su svi korisnici duhatvrdili kako je polje svjetla oko osoba od sjenke poljubljenih vrloupečatljivo. Blago mi se nasmiješila prije nego što se ponovno okrenulaprema ispitivaču.Dimitri, uvijek na oprezu, primijetio je njezin sitni pokret. Pogledao jekako bi vidio što joj je privuklo pažnju, uhvatio me pogledom i malozamuckivao tijekom odgovora na sljedeće Reeceovo pitanje koje jeglasilo:»Jesi li primijetio da tvoje oči ponekad postanu crvene?«»Ja...« Dimitri je zurio u mene nekoliko trenutaka i zatim naglo okrenuoglavu prema Reeceu. »Nisam bio baš blizu ogledala. Ali, mislim da bimoji čuvari to primijetili, a ni jedan od njih nije ništa rekao.«U blizini, od jednog čuvara došao je prigušeni zvuk. Jedva je uspiozadržati ozbiljno lice, ali mislim da se i on želio nasmijati nizu

237

besmislenih pitanja. Nisam se mogla sjetiti njegova imena, ali jednomdavno, dok sam bila na dvoru, on i Dimitri pričali bi i smijali se dostadugo kad bi bili zajedno. Ako je stari Dimitrijev prijatelj vjerovao da je onponovno dhampir, to je trebao biti dobar znak.Moroj pored Reecea gledao je okolo pokušavajući odgonetnuti odakle jedošao zvuk, ali nije ništa otkrio. Ispitivanje se nastavilo, ovaj put o tomebi li Dimitri ušao u crkvu kada bi to od njega tražili.»Mogu odmah«, rekao im je. »Mogu sutra ići i na misu ako želite.«Reece je ponovno nešto zapisao, bez sumnje se pitajući bi li mogaonagovoriti svećenika da namoči Dimitrija svetom vodom.»To je sve odvlačenje pažnje«, rekao mi je poznati glas u uho. »Mazanjeočiju. Tako kaže moja teta Tasha.« Sada je pored mene stajao Christian.»Moraju to napraviti«, promrmljala sam. »Moraju shvatiti da više nijestrigoj.«»Da, ali su upravo potpisali zakon o dobnoj granici. Kraljica je ovomedala zeleno svjetlo čim se raspustila sjednica jer je ovo senzacija i natjeratće sve da usmjere pažnju na nešto novo. Tako su raščistili dvoranu. Hej,idite van gledati predstavu!«Skoro sam mogla čuti kako Tasha to govori, riječ po riječ. Bez obzira nato, bilo je u tome istine. Osjećala sam sukob. Htjela sam da Dimitri budeslobodan. Htjela sam da bude kakav je nekad bio. Ipak, nije mi se svidjelošto je Tatiana ovo radila radi svoje političke koristi, a ne zbog toga što jojje zapravo stalo do pravde. Ovo je možda bio najveći događaj u našojpovijesti. Dimitrijeva sudbina ne bi trebala biti prikladna »sporednapredstava« koja bi svima odvukla pažnju od nepravednog zakona.Reece je sada tražio oboje, i Lissu i Dimitrija, kako bi točno opisali što sudoživjeli onu noć kada je dogodio napad. Imala sam osjećaj da je ovo bilonešto što su puno puta prepričavali. Iako je Dimitri do sada bio oličenjepribranosti, osjetila sam da je još uvijek u njemu tmuran osjećaj, krivnja imuka koju je osjećao zbog onog što je učinio kao strigoj. Ipak, kada seokrenuo prema Lissi kako bi čuo dok ona govori svoju stranu priče,njegovo je lice zasjalo od čuđenja. Strahopoštovanja. Obožavanja.Zapljusnula me je ljubomora. Njegovi osjećaji nisu bili ljubavni, ali tonije važno. Važno je to što je odbio mene, a nju je smatrao nekimnajvećim na svijetu. Rekao mi je da nikad više s njim ne razgovaram izakleo se da će sve učiniti za nju. Ponovno sam imala onaj zlovoljniosjećaj da nisam u pravu. Odbijala sam vjerovati da me više ne moževoljeti. Nije moguće, ne nakon svega što smo on i ja zajedno prošli. Nenakon svega što smo osjećali jedno za drugo.

238

»Čini se da su doista bliski«, primijetio je Christian sa sumnjičavimprizvukom u glasu. Nisam imala vremena reći mu da su mu sumnjeneosnovane jer sam željela čuti što Dimitri ima za reći.Ostali su teško pratili priču o njegovoj promjeni, većinom zbog toga što jeduh još uvijek bio nešto nerazumljivo. Reece je izvukao iz toga koliko jemogao i zatim prepustio ispitivanje Hansu. Hans, uvijek praktičan, nijeimao potrebu za opširnim ispitivanjem. Bio je od djela, ne riječi.Uhvativši kolac u ruku, rekao je Dimitriju neka ga dotakne. Čuvari su sena to trznuli, vjerojatno bi zbog straha Dimitri mogao zgrabiti kolac ipobjesniti.Umjesto toga, Dimitri je mirno pružio ruku i nekoliko trenutaka držao vrhkolca. Kolektivno su svi ostali bez daha čekajući da vrisne od boli sobzirom na to da strigoji ne mogu dirati začarano srebro. Umjesto toga,Dimitri je izgledao kao da se dosađuje.Zatim ih je sve zapanjio. Povukao je ruku nazad i pružio mišićavupodlakticu prema Hansu. Budući da je bilo sunčano, Dimitri je bio umajici kratkih rukava ostavljajući dio kože gol.»Poreži me njime«, rekao je Hansu.Hans je podignuo obrvu.»Ako te porežem njime, boljet će te bez obzira na to što si.«»Ako sam strigoj, bit će nepodnošljivo«, naglasio je Dimitri. Lice mu jebilo čvrsto i odlučno. Bio je to Dimitri kojeg sam vidjela u borbi, Dimitrikoji nikada ne odustaje. »Učini to. Ne štedi me.«Isprva, Hans nije reagirao. Očito je ovo bio neočekivani rasplet. Konačnomu se pojavila odluka na licu te je zamahnuo i udario vrškom kolca poDimitrijevoj koži. Kao što je Dimitri i zahtijevao, Hans se nijesuzdržavao. Vrh je ušao duboko i navrla je krv. Nekoliko moroja,nenaviknutih vidjeti krv (osim kada je piju), ostali su bez daha zbognasilja. Kao jedno, svi smo se nagnuli naprijed.Na Dimitrijevu licu vidjelo se da ga sigurno boli, ali začarano srebro nastrigoju ne bi ga samo ozlijedilo, opeklo bi ga. Porezala sam dovoljnostrigoja kolcem i čula ih kako vrište u mukama. Dimitri je napraviogrimasu i ugrizao usnu dok je krv curila po njegovoj ruci. Zaklinjem se, unjegovim očima bio je ponos zbog njegove sposobnosti da tijekom togaostane jak.Kada je postalo očito da neće početi mlatiti, Lissa je posegnula premanjemu. Osjetila sam njezinu namjeru: htjela ga je izliječiti.»Čekaj«, rekao je Hans. »Strigoj bi se nakon nekoliko minuta samizliječio.«

239

Morala sam Hansu odati priznanje. Napravio je dva testa u jednom.Dimitri ga je zahvalno pogledao i Hans mu je lagano kimnuo u znakodobravanja. Shvatila sam da Hans vjeruje. Bez obzira na njegove mane,Hans je iskreno vjerovao da je Dimitri ponovno dhampir. Voljela ću gazbog toga bez obzira na to koliko papirologije mi dao.Tako smo svi stajali i gledali jadnog Dimitrija kako krvari. Bilo mi je naneki način mučno, stvarno, ali test je djelovao. Bilo je svima jasno daposjekotina ne ide nikamo. Lissi su konačno dopustili da ga iscijeli i to jeuzrokovalo veću reakciju među okupljenima. Okružilo me oduševljenomrmljanje i oni zaneseni pogledi zbog obožavane, božice vidjeli su se nanjihovim licima.Reece je pogledao okupljene.»Ima li još tko ikakvih pitanja za dodati?«Nitko nije progovorio. Svi su bili ukipljeni zbog onog što su vidjeli.Ipak, netko je istupio naprijed. Doslovno.»Imam ja«, rekla sam krenuvši prema njima.Ne, Rose, molila me Lissa.Dimitri je imao jednaki pogled koji je govorio da mu nije drago. Zapravo,kao i svi ostali koji su sjedili blizu njega. Kada je na meni završioReeceov pogled, imala sam osjećaj da me ponovno gleda u Vijećnici kakonazivam Tatianu licemjernom kujom. Ovo je bila moja prilika da prisilimDimitrija da me prizna.»Nekad dok si bio strigoj«, počela sam naglasivši da vjerujem kako je toprošlost, »imao si dobre veze. Znao si za mnoga boravišta strigoja uRusiji i SAD-u, zar ne?«Dimitri me pažljivo promatrao pokušavajući shvatiti smisao.»Da.«»Znaš li još uvijek za njih?«Lissa se namrštila. Mislila je da ću nesvjesno dati naslutiti da je Dimitrijoš uvijek u dosluhu sa strigojima.»Da«, rekao je. »Ako se nisu preselili.«Ovaj put odgovor je brže stigao. Nisam bila sigurna je li odgonetnuo mojutaktiku ili je jednostavno vjerovao da će Roseina logika biti korisna.»Jesi li voljan tu informaciju podijeliti s čuvarima?« pitala sam. »Hoćešnam reći za skrovišta strigoja, tako da ih možemo napasti?«To je izazvalo reakciju. O traženju strigoja kako bi ih se preduhitrilovruće se raspravljalo, kao i o drugim stvarima koje se sada događaju, sčvrstim mišljenjima obiju strana. Čula sam kako se ta mišljenja ponavljajuiza mene u gomili. Neki su govorili da predlažem samoubojstvo, dok sudrugi priznali kako imamo dragocjeno oružje.

240

Dimitrijeve oči su sjale. Nije to bio pogled obožavanja koji je čestoupućivao Lissi, ali nije me bilo briga. Bio je sličan onome koji smonekada dijelili, u onim trenucima kada smo se tako savršeno razumjeli danismo trebali ni izgovoriti ono što smo mislili. Između nas je bljesnula tapovezanost, kao i odobravanje i zahvalnost.»Da«, odgovorio je, čvrsto i glasno. »Mogu vam reći sve što znam oplanovima strigoja i njihovim lokacijama. Mogu se suočiti s njima iliostati, kako budete htjeli.«Hans se naslonio naprijed u svom stolcu s gorljivim izrazom lica.»To bi bilo dragocjeno.« Više bodova za Hansa. Bio je za udar na strigojeprije nego što oni dođu na nas.Reece je porumenio, ili je samo osjećao sunce. U svojim pokušajima daotkrije hoće li Dimitri izgorjeti na suncu moroji su se izlagali neugodi.»Sada stanite malo«, viknuo je Reece dok se buka povećavala. »To nikadanije bila odobrena taktika. Osim toga, mogao bi lagati...«Njegov protest bio je prekinut ženskim vriskom. Mali morojski dječak, nestariji od šest godina, odjednom se odmaknuo od gomile i potrčao premanama. Ona koja je zavrištala bila je njegova majka. Pomaknula sam sekako bih ga zaustavila uhvativši ga za ruku. Nisam se bojala kako bi gaDimitri ozlijedio, nego da bi njegova majka mogla dobiti srčani udar.Prišla je naprijed sa zahvalnim izrazom lica.»Ja imam pitanja«, rekao je tanašnim glasom dječak očito pokušavajućibiti hrabar. Njegova majka je posegnula za njim, ali ja sam i dalje držalanjegovu ruku.»Pričekajte sekundu.« Nasmiješila sam mu se. »Što želiš pitati? Hajde.«Iza njega strah se pojavio na licu njegove majke i dobacila je tjeskobanpogled Dimitriju. »Neću dopustiti da mu se išta dogodi«, šapnula samiako nije mogla znati jesam li za to sposobna. Ipak, nije se pomaknula.Reece je okrenuo očima.»Ma, to je smiješ...«»Ako si strigoj«, glasno je prekinuo dječak, »zašto onda nemaš rogove?Moj prijatelj Jeffrey je rekao da strigoji imaju rogove.«Dimitrijeve oči na trenutak nisu počivale na dječaku, već na meni.Ponovno se između nas pojavila ona poznata iskra. Zatim, blagog, aliozbiljnog lica, Dimitri se okrenuo prema dječaku i odgovorio:»Strigoji nemaju rogove. A čak i da imaju, to ne bi bilo važno jer ja nisamstrigoj.«»Strigoji imaju crvene oči«, objasnila sam. »Izgledaju li njegove očidoista crveno?« Dječak se nagnuo naprijed.»Ne. Smeđe su.«

MIN@

241

»Što još znaš o strigojima?« pitala sam.»Imaju očnjake poput nas«, odgovorio je dječak.»Imaš li očnjake«, pitala sam Dimitrija jednoličnim glasom. Imala samosjećaj da je to već bilo ustanovljeno, ali je poprimilo novo značenje kadaje pitano iz dječje perspektive.Dimitri se široko nasmiješio, prekrasan osmijeh koji me je uhvationespremnu. Takva vrsta osmijeha na njemu bila je prava rijetkost. Čak ikada je sretan ili se zabavlja, obično se napola nasmije. Ovo je bio praviosmijeh koji pokazuje sve zube, ravne kao i u bilo kojeg čovjeka ilidhampira. Bez očnjaka.Dečko je izgledao zadivljen.»O. K., Jonathane«, rekla je njegova majka tjeskobno. »Pitao si. Sadaidemo.«»Strigoji su superjaki«, nastavio je Jonathan koji je vjerojatno težiopostati odvjetnik u budućnosti. »Ništa ih ne može ozlijediti.« Nisam sezamarala time da ga ispravim, od straha da ne bi poželio vidjeti kolacgurnut kroz Dimitrijevo srce. Zapravo, bilo je to na neki načinnevjerojatno, što Reece to već nije zahtijevao. Jonathan je gledaoDimitrija probadajućim pogledom. »Jesi ti superjak? Može li se tebeozlijediti?«»Naravno da može«, odgovorio je Dimitri. »Ja jesam jak, ali svašta memože ozlijediti.«I onda, budući da sam ja Rose Hathaway, rekla sam dječaku nešto štonisam trebala.»Trebaš ga ići udariti i provjeriti.«Jonathanova majka ponovno je vrisnula, ali on je bio neko brzo derište iizbjegnuo njezin doseg. Potrčao je Dimitriju prije nego što ga je itkopokušao spriječiti, dobro, mogla sam ja, i malom šakom udario Dimitrijau koljeno.Zatim, zahvaljujući istim refleksima koji su mu omogućavali da izbjegavaneprijateljske napade, Dimitri je istog trenutka odglumio kako padaunazad, kao da ga je Jonathan oborio s nogu. Uhvativši se za koljeno,Dimitri je gunđao kao da ga užasno boli.Nekolicina se nasmijala, a do tada već je jedan od ostalih čuvara uhvatioJonathana i vratio ga skoro histeričnoj majci. Dok su ga vukli, Jonathan jepreko ramena pogledao u Dimitrija.»Ne izgleda mi baš jak. Mislim da nije strigoj.«Ovo je uzrokovalo još više smijeha i treći moroj, ispitivač koji je šutio,smijao se i ustao sa stolca.

242

»Vidio sam što sam trebao. Mislim da ne bi trebao hodati okolo beznadzora, ali nije strigoj. Nađite mu normalno mjesto boravka i čuvajte gadok se ne donesu daljnje odluke.«Reece se ustao.»Ali...«Drugi mu je samo odmahnuo.»Ne troši vrijeme. Vruće je i želim leći. Ne kažem da razumijem to što sedogodilo, ali sada nam je to najmanji problem, kada polovica Vijeća čekada onoj drugoj polovici zavrne vratom zbog proglasa o dobnoj granici.Ako išta, ovo što smo danas vidjeli je dobro, čak čudesno. Moglo bipromijeniti način na koji živimo. Izvijestit ću Njezino Visočanstvo.«I nakon tih riječi okupljeni su se počeli razilaziti, ali bilo je čuđenja nanekim licima. I oni su počeli shvaćati da, ako je ono što se dogodiloDimitriju stvarno, onda će se promijeniti sve što smo ikada znali ostrigojima. Čuvari su ostali kod Dimitrija, naravno, dok su on i Lissaustajali. Odmah sam krenula prema njima, gorljivo želeći uživati u našojpobjedi. Kada ga je sićušna Jonathanova šaka »oborila s nogu«, Dimiti mije uputio mali osmijeh i poskočilo mi je srce. Tada sam znala da samimala pravo. Još uvijek osjeća nešto prema meni. Ali sada, u treptaju oka,ta povezanost je nestala. Vidjevši me kako im prilazim, Dimitrijevo liceponovno je postalo hladno i čuvarsko.Rose, rekla je Lissa kroz vezu. Idi sada. Ostavi ga na miru.»Vraga hoću«, rekla sam istodobno joj odgovorivši na glas i obrativši senjemu. »Upravo sam pogurnula tvoj slučaj.«»Išlo nam je dobro i bez tebe«, ukočeno je rekao Dimitri.»A da?« nisam mogla vjerovati svojim ušima. »Prije nekoliko minutačinio si se poprilično zahvalan na ideji koju sam imala protiv strigoja.«Dimitri se okrenuo prema Lissi. Glas mu je bio tih, ali sam ga čula.»Ne želim je vidjeti.«»Moraš!« viknula sam. Nekoliko prolaznika okrenulo se kako bi vidjeli očemu se radi. »Ne možeš me ignorirati.«»Natjeraj ju da ode«, režao je Dimitri.»Nisam...«ROSE!Lissa je vikala u mojoj glavi i ušutkavala me. Te probadajuće oči boježada bijesno su me gledale.Želiš mu pomoći ili ne? To što tu stojiš i vičeš na njega samo će ga jošviše uzrujati! Je li to ono što želiš? Želiš da drugi to vide? Da ga videbijesnog, kako viče na tebe samo kako se ne bi osjećala nevidljivom?

243

Moraju ga vidjeti smirenog. Moraju ga vidjeti... normalnog. Istina je,upravo si pomogla. Ali, ako sada ne odeš, mogla bi sve pokvariti.Prestravljeno sam zurila u njih oboje. Njezine riječi bile su u mojimmislima, ali mogla je jednostavno došetati do mene i glasno me sažvakati.Još više sam se iživcirala. Željela sam im očitati bukvicu, ah unatoč mojojljutnji dopirala je istinitost njezinih riječi. Kada bih napravila scenu, ne bipomogla Dimitriju. Je li bilo u redu to što me tjeraju? Je li bilo u redu danjih dvoje postanu tim i ignoriraju ono što sam upravo učinila? Ne. Ipak,nisam htjela dopustiti da moj povrijeđeni ponos uništi ono što sam upravopostigla. Ostali moraju prihvatiti Dimitrija. Ošinula sam ih obojepogledom koji je jasno pokazivao moje osjećaje i zatim sam odjurila.Kroz vezu su se Lissini osjećaji pretvorili u suosjećanje, ali sam jojzapriječila put. Nisam to željela slušati.Jedva sam izašla iz dvorišta crkve, kada sam naletjela na DanielluIvaškov. Znoj je počeo kvariti njezinu prekrasno nanesenu šminku, zbogčega sam pomislila da je već neko vrijeme ovdje i da je i ona gledalaspektakl s Dimitrijem. Činilo se da je s njom nekoliko prijatelja, alizadržali su svoju udaljenost i pričali, kad je ona zastala ispred mene.Progutavši ljutnju, podsjetila sam se da ona nije učinila ništa kako bi merazbjesnila. Prisilila sam se na osmijeh.»Bok, Lady Ivaškov.«»Daniella«, ljubazno je rekla. »Bez titula.«»Oprosti. Još mi je to čudno.«Kimnula je prema Dimitriju i Lissi koji su odlazili s njegovim čuvarima.»Upravo sam te vidjela tamo. Pomogla si u njegovu slučaju, mislim.Jadan Reece se poprilično uskomešao.«Sjetila sam se da joj je Reece u rodu.»Oh... žao mi je. Nisam mislila...«»Nemoj se ispričavati. Reece je moj ujak, ali u ovom slučaju, vjerujem uono što govore Vasilisa i gospodin Belikov.«Usprkos tome koliko me Dimitri upravo naljutio, moja narav jeinstinktivno zamjerila ispuštanje njegove titule »čuvara«. Ipak, uzevši uobzir njezin stav, mogla sam joj oprostiti.»Ti... ti vjeruješ da ga je Lissa izliječila? Da se strigoji mogu vratiti?«shvatila sam da je bilo mnogo onih koji su vjerovali. Gomila je upravopokazala koliko, a Lissa je još uvijek okupljala svoje sljedbenike. Nekako,moj smjer razmišljanja uvijek je nastojao pretpostavljati da su svi plemićiprotiv mene. Daniellin osmijeh se nakrivio.»Moj vlastiti sin je korisnik duha. Otkada sam to prihvatila, morala samprihvatiti mnogo toga što nisam smatrala mogućim.«

244

»Pretpostavljam«, priznala sam. Iza nje primijetila sam moroja koji jestajao u blizini drveća. Njegov pogled je povremeno bio na nama i moglasam se zakleti da sam ga već prije vidjela. Danielline sljedeće riječiponovno su usmjerile moju pažnju na nju.»Kad smo već kod Adriana... ranije te tražio. Znam da je sada za tomožda premalo vremena, ali neki Nathanovi rođaci imaju kasnu koktelzabavu za nekih sat vremena i Adrian je želio da ideš s njim.«Opet zabava. Je li to sve što rade ovdje na dvoru? Masakri, čuda... nijevažno. Sve je bilo razlog za zabavu, ogorčeno sam mislila.Vjerojatno sam bila s Ambroseom i Rhondom kada me tražio Adrian.Bilo je zanimljivo. Tijekom predaje pozivnice, Daniella je također reklakako bi i ona voljela da idem. Nažalost, nije mi baš bilo lako biti otvorenaprema tome. Nathanova obitelj značila je Ivaškovi, a oni neće biti takoljubazni.»Hoće li tamo biti kraljica?« sumnjičavo sam pitala.»Ne, ima neke druge dogovore.«»Sigurno? Bez iznenadnih posjeta?«Nasmijala se.»Ne, sigurna sam. Postoje glasine o tome kako vas dvije u istojprostoriji... ne bi bila baš dobra ideja.«Mogla sam samo zamisliti priče o mojoj predstavi pred Vijećem, naročitojer je Adrianov otac bio tamo i može posvjedočiti.»Ne, nakon te odluke. Ono što je učinila...« Ponovno se počelarasplamsavati ona ljutnja koju sam osjećala ranije. »To je neoprostivo.«Onaj čudan tip kod drveća još je uvijek čekao. Zašto?Daniella nije potvrdila niti zanijekala moju izjavu i pitala sam se što ona otome misli.»Još uvijek si joj draga.«Zadirkivala sam je.»Teško mogu to povjerovati.«Obično kad osobe koje na tebe javno urlaju, nisi im baš previše »draga«, ačak i Tatianin hladan stav puknuo je pri kraju naše svađe.»Istina je. Ovo će splasnuti i možda postoje izgledi da te dodijeleVasilisi.«»Ne misliš valjda ozbiljno«, viknula sam. Trebala sam znati bolje.Daniella Ivaškov nije se baš činila kao tip osobe koja se šali, ali samstvarno bila uvjerena da sam s Tatianom prešla granicu.»Nakon svega što se dogodilo, ne žele potratiti dobre čuvare. Osim toga,ona ne želi da između vas bude netrpeljivosti.«

245

»Da? Pa, ja ne želim njezin mito! Ako misli da će to što je izvelaDimitrija van i zapustila kraljevski posao promijeniti moj stav, vara se.Ona je lažljiva, podmukla...«Naglo sam stala. Moj glas je postao dovoljno glasan da su Da- nielliniprijatelji koji su stajali u blizini sada zurili u nas. I stvarno nisam na glaspred Daniellom htjela izgovoriti imena za koja sam mislila da ih Tatianazaslužuje.»Oprosti«, rekla sam. Pokušala sam biti civilizirana. »Reci Adrianu da ćudoći na zabavu... ali, stvarno želite da dođem? Nakon što sam neki danonako upala na zabavu? I nakon, ovaj, drugih stvari koje sam napravila?«Odmahnula je glavom. »Ono što se dogodilo na ceremoniji Adrianova je krivica koliko i tvoja.To je gotovo i Tatiana je to zaboravila. Ova zabava je mnogo ležernijidogađaj i, ako on želi da dođeš, onda ja želim da je on sretan.«»Idem se sada istuširati i presvući pa se mogu naći s njim kod vas za satvremena.«Bila je dovoljno obazriva da zanemari moj raniji ispad.»Odlično. Znam da će biti sretan kad to čuje.«Nisam joj rekla da se zapravo veselim pomisli na šepurenje pred nekimIvaškovima u nadi da ću se tako osvetiti Tatiani. Nisam više vjerovala nitrenutka da je ona prihvatila vezu između Adriana i mene ili da ćedopustiti da se moj ispad zaboravi. A iskreno, i željela sam ga vidjeti. Uzadnje vrijeme nismo baš imali puno vremena za razgovor.Nakon što su Daniella i njezini prijatelji otišli, shvatila sam da moramriješiti ovo u korijenu. Krenula sam ravno prema moroju koji je viriouokolo. Ruke su mi bile na bokovima.»O. K.« zahtijevala sam odgovor. »Tko si ti i što hoćeš?«Bio je samo nekoliko godina stariji od mene i uopće se nije činio zbunjenmojim stavom opake cure. Nakrivio mi je osmijeh i ponovno sam počelarazmišljati gdje sam ga vidjela.»Imam poruku za tebe«, rekao je. »I neke darove.«Predao mi je veliku ručnu torbu. Pogledala sam unutra i vidjela laptop,neke kablove i nekoliko papira. U nevjerici sam ga pogledala.»Što je ovo?«»Nešto što trebaš pokrenuti, i nikome ne smiješ za to reći. Poruka će sveobjasniti.«»Nemoj se sa mnom igrati kao da smo u špijunskom filmu! Nećunapraviti ništa dok mi...« Proradili su mi klikeri. Vidjela sam ga u Sv.Vladimiru, oko svoje diplome, uvijek je lebdio u pozadini. Gunđala samodjednom shvativši tajnu prirodu, i bahat stav. »Radiš za Abea.«

246

Dvadesetčetvrto poglavlje

Nacerio se.»Zvuči kao da je to nešto loše.«Napravila sam facu i ponovno pogledala u tehnotorbu s novimuvažavanjem.»Što se dogada?«»Ja sam samo glasnik. Samo obavljam stvari za gospodina Mazura.«»Je li to lijep način da kažeš da špijuniraš za njega? Otkrivaš svačijeprljave tajne kako bi ih on mogao upotrijebiti protiv njih i dalje igratisvoje igrice?«Činilo se kako Abe zna sve o svakome, posebno o plemićkoj politici.Kako bi u tome uspijevao da nema oči i uši posvuda? Recimo, na dvoru?Koliko ja znam, možda je moja soba ozvučena mikrofonima.»Špijuniranje je gruba riječ.« Primijetila sam da tip to nije zanijekao.»Osim toga, dobro plaća. I dobar je šef.« Okrenuo se od mene nakonobavljenog posla, ali imao je zadnje upozorenje. »Kao što sam rekao,hitno je. Pročitaj poruku što prije.«Bila sam negdje na pola puta da mu sve bacim natrag. Priviknula sam sena ideju da sam Abeova kći, ali to nije značilo da sam htjela biti upletenau neke njegove nastrane spletke. Torba puna hardvera činila se kaonagovještaj.Ipak, odvukla sam je u svoj stan i ispraznila njezin sadržaj na krevet. Biloje tu nekoliko listova papira, a na onom prvom bila je uvodna poruka.Rose,nadam se da ti je Ted ovo dostavio u kratkom roku. I nadam se da premanjemu nisi bila jako zla. Ovo radim za nekog tko ti se želi obratiti zboghitne stvari. Ipak, to je razgovor koji nitko drugi ne smije čuti. Laptop isatelitski modem u ovoj torbi omogućit će ti da obaviš privatan razgovor,sve dok si na privatnoj lokaciji. Uključena su ti korak po korak uputstvakako to složiti. Tvoj sastanak održat će se u devetnaest sati.Na dnu nije bilo nikakvog imena, ali ga nisam ni trebala. Spustila sampismo i zurila u spetljane kablove. Devetnaest sati bilo je za manje od satvremena.»Oh, ma daj, starče«, jaukala sam.Abeu u prilog, ostali papiri imali su vrlo jednostavne upute koje nisuzahtijevale pristup inženjera za kompjutere. Jedini problem bio je u tomešto je toga bilo puno, detaljno kamo ide koji kabel, koja je lozinka zaulogirati se, kako složiti modem i tako dalje. Na trenutak sam pomislila

247

sve to ignorirati. Opet, ako je netko poput Abea koristio riječ hitno, tjeralome na pomisao da ne budem tako ishitrena što se tiče odbacivanja.Tako da sam se pripremila na neke tehničke akrobacije i počela slijeditiupute. Uzelo mi je skoro sve vrijeme koje sam imala, ali sam uspjelapovezati modem i kameru i pristupiti sigurnom programu koji će miomogućiti videokonferenciju s Abeovim tajanstvenim kontaktom.Završila sam s nekoliko minuta viška i čekala vrijeme zureći u crni prozorna sredini ekrana pitajući se u što sam se uvalila.Točno u sedam prozor je oživio i poznato, ali neočekivano, lice sepojavilo.»Sydney?« iznenađeno sam pitala.Video je imao iste one lagane smetnje kakve je imala većina prijenosaputem interneta, ali ipak, smiješilo mi se lice moje (nazovimo) prijateljiceSydney Sage. Smijala se onim bez humora, ali to je bilo tipično za nju.»Dobro jutro«, rekla je i obuzdala zijevanje. Prema stanju njezine plavekose do brade jasno se dalo zaključiti da je upravo izašla iz kreveta. Čak ipri ovoj lošoj rezoluciji vidjela sam kako se na njezinu obrazu sjaji zlatnatetovaža ljiljana. Svi alkemičari imali su istu tetovažu. Sastojala se odtinte i morojske krvi, što donosi dobro zdravlje i dugovječnost onima kojije nose. Sadržavala je i malo umiješane kompulzije kako bi spriječilaalkemičarsko tajno društvo da ne oda ništa što ne bi trebali o vampirima.»Večer«, rekla sam. »Ne jutro.«»Možemo se neki drugi put prepirati o vašem zbrkanom nesvetomrasporedu«, rekla je. »Nisam zato ovdje.«»Zašto si ovdje?« pitala sam, još uvijek iznenađena što je vidim.Alkemičari su svoj posao obavljali skoro bezvoljno i, dok sam Sydneybila draža od većine moroja ili dhampira, nije bila tip za prijateljskepozive.»Čekaj... ne možeš biti u Rusiji. Ne, ako je jutro...« pokušavala sam sesjetiti vremenske razlike. Da, kod njih tamo sunce bi sada bilo na zalaskuili bi već zašlo.»Vratila sam se u rodni kraj«, rekla je hvalisavo. »Imam novo mjesto uNew Orleansu.«»Lijepo.« Sydney je mrzila biti poslana u Rusiju, ali ja sam imala osjećajda je morala biti tamo dok ne završi alkemičarki pripravnički. »Kako siuspjela?«Njezin osmijeh pretvorio se u izraz nelagode.»Ah, da. Abe, ovaj, na neki način napravio mi je uslugu. On je toomogućio.«

248

»Dogovorila si se s njim?« Sydney je očito jako mrzila Rusiju. A Abeovutjecaj je sigurno bio ogroman kada je mogao utjecati na ljudskuorganizaciju. »Što si mu dala zauzvrat? Svoju dušu?« Ovako se šaliti snekim tko je religiozan poput nje i nije baš bilo prikladno. Naravno,mislim da je ona vjerovala da moroji i dhampiri jedu duše, stoga mojkomentar možda i nije bio tako neumjesan.»U tome je stvar«, rekla je. »Bilo je to ono; pustit ću te i javit ću ti kadabudem trebala uslugu u budućnosti.«»Luzerica«, rekla sam.»Ej«, obrecnula se. »Ne moram to činiti. Ja zapravo činim tebi uslugu štopričam s tobom.«»Zapravo, zašto ti točno pričaš sa mnom?« htjela sam je više ispitivati onjezinom neodređenom dogovoru s vragom, ali sam shvatila kako bi miprekinula vezu. Uzdahnula je i maknula kosu s lica.»Moram te nešto pitati. I zaklinjem se da te neću tužiti... samo želim znatiistinu kako ne bih trošila vrijeme uzalud na nešto.«»O. K...« Molim te, samo me nemoj pitati za Viktora, molilasam.»Jesi li nedavno nekamo provalila?«Prokletstvo. Uspjela sam održati lice potpuno prirodnim.»Na što misliš?«»Nedavno su alkemičarima ukradeni neki podaci«, objasnila je. Sada jebila sva službeno, ozbiljna. »I svi su već ludi jer pokušavaju saznati tko jeto učinio, i zašto.«U glavi sam odahnula od olakšanja. O. K. Nije bilo zbog Tarasova. Hvalabogu što je postojao zločin koji ja nisam skrivila. Zatim mi je sinulo pravoznačenje njezinih riječi. Bijesno sam je pogledala.»Čekaj. Vi ste opljačkani i ja sam ta koja je osumnjičena? Mislila sam danisam na vašoj listi zlih stvorenja?«»Nema dhampira koji nije na listi zlih stvorenja«, rekla je.Vratio se onaj njezin polovični osmijeh, ali nisam mogla raspoznati šali lise ili ne. Brzo je nestao, što mi je pokazalo koliko je ovo za nju ozbiljno.»I vjeruj mi, ako bi itko mogao provaliti u našu arhivu, to si ti. Nije lako.Skoro je nemoguće.«»Hmm, hvala?« nisam bila sigurna bih li se trebala osjećati polaskanomili ne.»Jasno«, prezirno je nastavila, »ukrali su samo papirnate podatke, što jebilo jako glupo. Sada je sve podržano digitalno, tako da nisam sigurnazašto su išli kopati po dinosaurskim ormarima s registratorima.«

249

Mogla sam joj iznijeti puno razloga zašto bi to netko učinio, ali mi je bilovažnije saznati zašto sam ja njezin osumnjičenik broj jedan.»To je glupo. Dakle, zašto misliš da sam ja to učinila?«»Zbog onoga što je ukradeno. Bile su to informacije o moroju koji se zoveEric Dragomir.«»A, što?«»To je tvoj prijatelj, zar ne? Hoću reći, njegova kći.«»Da...« Skoro sam ostala bez riječi. Skoro. »Imate dosjee o morojima?«»Imamo dosjee o svemu«, ponosno je rekla. »A, dok sam se trudilarazmisliti tko bi mogao počiniti takav zločin i biti zainteresiran zaDragomire... pa, tvoje ime mi je iskočilo u glavi.«»To nisam ja učinila. Radim svašta, ali to ne. Nisam čak ni znala da imatetakvu vrstu podataka.«Sydney me sumnjičavo pogledala.»Istina je!«»Kao što sam već rekla«, ponovila je, »neću te prijaviti. Ozbiljno. Samoželim znati kako bih rekla ljudima da prestanu trošiti vrijeme na određenetragove.« Njezina samozadovoljnost je nestala. »I, ovaj, ako si ti toučinila... morat ću pripaziti na tebe. Obećala sam Abeu.«»Ne znam što trebam učiniti da povjeruješ, ali ja to nisam učinila! Ali,sada ja želim znati tko jest. Što su ukrali? Sve o njemu?«Ugrizla se za usnu. To što je dužna Abeu značilo je da mora raditi iza leđasvojih ljudi, ali očito je imala granicu koliko toga može otkriti.»Joj, daj! Ako imaš to sve u digitalnom obliku, znaš što su uzeli.Govorimo o Lissi.« Pala mi je na pamet ideja. »Možeš li mi poslatikopiju?«»Ne«, brzo je rekla. »Apsolutno ne.«»Onda te molim... samo mi nagovijesti o čemu se radi! Lissa mi jenajbolja prijateljica. Ne mogu dopustiti da joj se išta dogodi.«Potpuno sam bila spremna na odbijanje. Sydney se nije činila jakougodna. Je li imala prijatelje? Je li mogla razumjeti što osjećam?»Većinom biografske stvari«, napokon je rekla. »Nešto o njegovojpovijesti i neka naša opažanja.«»Opaž...« pustila sam to odlučivši kako ne želim znati više nego što samtrebala o tome kako nas alkemičari špijuniraju. »Još što?«»Financijske podatke.« Namrštila se. »Posebno o nekim velikim polozimakoje je stavio na bankovni račun u Las Vegasu. Polozi koje se svimsilama trudio sakriti.«»Las Vegas? Baš sam bila tamo...« Nije da je bilo važno.

250

»Znam«, rekla je. »Vidjela sam neke snimke tvoje avanture s osiguranjemu Witching Houru. Činjenica da si tako pobjegla dio je razloga zašto samposumnjala u tebe. Činilo se da se uklapa.« Oklijevala je. »Onaj tip koji jebio s tobom... visoki moroj tamne kose... je li to tvoj dečko?«»A, da.«Trebalo je dosta vremena i velikog truda s njezine strane kako bi uspjelaizgovoriti sljedeće riječi.»Sladak je.«»Zajedno zlo stvorenje noći?«»Naravno.« Ponovno je oklijevala. »Je li istina da ste otišli tamo kakobiste pobjegli?«»Molim? Ne! Te priče su došle i do vas?« odmahnula sam glavom skorose smijući zbog toga koliko je sve to skupa bilo smiješno, ali sam znala dase moram vratiti činjenicama. »Znači, Eric je imao račun u Vegasu na kojije stavljao novac?«»Nije bio njegov. Bio je od neke žene.«»Koje žene?«»Nijedne, dobro, ni jedne koju možemo naći. Bila je prijavljena pod JaneDoe.«»Originalno«, promrmljala sam. »Zašto bi to radio?«»To ne znamo. Ili nam nije baš važno. Samo želimo znati tko nam jeprovalio i ukrao stvari.«»Jedina stvar koju znam o tome je to da to nisam bila ja.« Vidjevši kakome pažljivo proučava, odmahnula sam rukama. »Ma daj! Da sam htjelanešto saznati o njemu, pitala bih Lissu. Ili bih ukrala naše podatke.«Prošlo je nekoliko trenutaka u tišini.»O. K. Vjerujem ti«, rekla je.»Stvarno?«»Želiš da ti ne vjerujem?«»Ne, bilo je jednostavnije uvjeriti te nego što sam mislila.«Uzdahnula je.»Želim znati više o tim podacima«, odlučno sam rekla. »Želim znati tkoje Jane Doe. Kada bi mi mogla dati ostale podatke...«Sydney je odmahnula glavom.»Ne. Vrijeme je da te otkačim. Ionako sam već previše rekla. Abe je htioda te držim na sigurnom i to sam učinila. Učinila sam svoj dio.«»Mislim da te Abe neće tako lako pustiti. Posebno ako imate dogovorneodređenog tipa.«Nije to htjela priznati, ali pogled u njezinim smeđim očima dao mi jenaslutiti kako se s tim slaže.

251

»Laku noć, Rose. Jutro. Što već.«»Čekaj, ja...«Ekran se zacrnio.»Prokletstvo«, progunđala sam i zatvorila laptop malo snažnije nego štosam trebala. Svaki dio tog razgovora bio je šokantan počevši sa Sydney izavršivši s time da je netko ukrao podatke o Lissinu ocu koji pripadajualkemičarima. Zašto bi ikoga bilo briga za mrtvaca? I zašto uopće ukrastipodatke? Kako bi nešto saznali? Ili kako bi pokušali sakriti podatke? Akoje ovo posljednje bilo točno, onda je Sydney bila u pravu da je to biouzaludan trud.Sve sam ponovno prevrtjela u svojoj glavi dok sam se spremala zaspavanje i gledala u svoj odraz dok sam prala zube. Zašto? Zašto? Zašto?Zašto bi to učinili? I tko? Nisam trebala više novih spletki u životu, ali svešto je uplitalo Lissu morala sam ozbiljno shvatiti. Nažalost, uskoro jepostalo jasno da večeras neću moći ništa saznati te sam zaspala dok su mise sva ta pitanja vrtjela po glavi.

* * *Sljedeće sam se jutro probudila nešto manje opterećena, ali još uvijek sumi nedostajali odgovori. Razmišljala sam bih li trebala reći Lissi za ovošto sam saznala i na kraju sam odlučila da bih. Ako je netko skupljaopodatke o njezinu ocu, imala je pravo znati, a osim toga, ovo nije bilo kaoone glasine o njegovu...Pojavila mi se misao usred šamponiranja kose. Sinoć sam bila previšeumorna i iznenađena da bih povezala konce. Onaj tip u Witching Hoururekao je da je Lissin otac puno vremena provodio tamo. Sada suSydneyini podaci pokazali da je velike pologe stavljao na račun u LasVegasu. Slučajnost? Možda. Ali, kako je vrijeme prolazilo, prestala samvjerovati u slučajnosti.Kada sam izgledala pristojno, krenula sam prema dijelu dvora gdje senalazila Lissa, ali, nisam daleko došla. U predvorju zgrade čekao meAdrian, zavaljen u fotelji.»Rano je za tebe, zar ne?« zezala sam ga kad sam stala ispred njega.Očekivala sam kako će odgovoriti smiješkom, ali Adrian se ovog jutranije činio baš vedro raspoložen. Zapravo, izgledao je kao da ga je vodadonijela. Njegova kosa nije imala uobičajeni styling, a njegova odjeća,neobično dotjerana za ovo doba dana, bila je zgužvana. Oko njega osjećaose miris cigareta.»Lako je uraniti ako se dovoljno ne naspavaš«, odgovorio je. »Većinunoći sam probdio čekajući nekoga.«

252

»Čekajući ko… oh. Bože.« Zabava. Potpuno sam zaboravila na zabavu nakoju me pozvala njegova majka. Abe i Sydney potpuno su me omeli.»Adriane, tako mi je žao.«Slegnuo je ramenima i nije me dotaknuo dok sam sjedala na naslon zaruku na njegovoj fotelji.»Što god. Vjerojatno me više ne bi trebalo iznenađivati. Počinjemshvaćati kako sam sebe držim u zabludi.«»Ne, ne. Htjela sam ići, ali nećeš vjerovati što...«»Prestani. Molim te.« Njegov glas bio je iscrpljen, oči su mu bile crvene.»Nema potrebe. Moja mama mi je rekla da te vidjela na ispitivanjuDimitrija.«Namrštila sam se.»Ali, to nije razlog zašto nisam došla na zabavu. Bio je tamo jedan tip...«»Ne radi se o tome, Rose. Stvar je u tome da si uspjela pronaći vremenaza to, i posjet njegovoj ćeliji ako je točno ono što sam čuo. Ipak, nisi seudostojala pojaviti nakon što si rekla da ćeš ići sa mnom, čak ni poslatiporuku. To je sve što si trebala napraviti: reći da ne možeš ići. Čekao samkod roditelja više od sat vremena prije nego što sam odustao.«Počela sam govoriti kako me trebao pokušati potražiti nekako, ali iskreno,zašto bi? Nisam bila njegova odgovornost. Ja sam bila ta koja je reklaDanielli kako ću se tamo naći s njim. Ja sam bila kriva što se nisampojavila.»Adriane, žao mi je.« Stisnula sam njegovu ruku, ali nije mi uzvratio.»Stvarno sam namjeravala, ali...«»Ne«, ponovno me prekinuo. »Otkad se vratio Dimitri..., ne, izbriši to.Otkada si postala opsjednuta time da ga promijeniš, udaljila si se odmene. Bez obzira na to što se događalo između nas, nikada nisi bilapotpuno predana našoj vezi. Želio sam vjerovati u ono što si mi rekla.Mislio sam da si spremna... ali nisi bila.«Ponovno sam se htjela pobuniti, ali sam se ponovno zaustavila. Bio je upravu. Rekla sam da ću iskreno pokušati biti s njim. Čak sam se i uživjelau ugodnu ulogu njegove cure, a ipak, cijelo vrijeme... cijelo vrijeme dio jemene bio opsjednut Dimitrijem. I ja sam to znala, ali sam nastavila živjetis podijeljenim osjećajima. Javilo mi se čudno sjećanje na Masona. I snjim sam vodila isti dvostruki život i zbog toga je poginuo. Bila samzbrkana. Nisam poznala vlastito srce.»Oprosti«, ponovno sam rekla. »Stvarno želim da imamo nešto...« Ovo jezvučalo veoma jadno čak i meni. Adrian mi se nasmiješio.

253

»Ne vjerujem to. Ni ti.« Ustao je i rukom prošao kroz kosu, nije da je toimalo koristi. »Ako stvarno želiš biti sa mnom, ovaj put to moraš uistinu imisliti.«Mrzila sam ga gledati ovako neraspoloženog. Posebno sam mrzila to štosam ja razlog tome. Slijedila sam ga prema vratima.»Adriane, čekaj. Daj da još razgovaramo.«»Ne sada, mala dhampirice. Moram spavati. Sada ne mogu podnijeti ovuigricu.«Mogla sam ići za njim. Mogla sam ga oboriti na zemlju. Ali, ne bivrijedilo... jer nisam imala odgovore koje je trebao. Bio je u pravu u vezisvega i, dok se ne odlučim u svojoj zbunjenoj glavi, nisam imala pravoprisiljavati ga na razgovor. Osim toga, uzmem li u obzir stanje u kojem jebio, sumnjam da bi daljnji razgovor išta riješio.Ipak, dok je izlazio, nisam se mogla suzdržati da ne progovorim.»Prije nego što odeš, i razumijem da moraš, moram te nešto pitati. Neštonevezano za nas. Radi se… tiče se Lisse.«To ga je polako zaustavilo.»Uvijek važno.« S uzdahom svjetske iscrpljenosti, pogledao me prekoramena. »Samo brzo.«»Netko je provalio u arhivu alkemičara i ukrao podatke o Lissinu ocu.Nešto od toga bile su obične činjenice o njegovu životu, ali bili su tamo ineki dokumenti o tome kako je u tajnosti uplaćivao novac na račun u LasVegasu. Račun neke žene.«Adrian je čekao nekoliko trenutaka.»I?«»Pokušavam shvatiti zašto bi to netko učinio. Ne želim da itko njuška poičemu što se tiče njezine obitelji. Imaš li kakvu ideju o tome što je njezintata mogao raditi?«»Čula si onog tipa u kasinu. Njezin je tata tamo provodio puno vremena.Možda je nekom zelenašu otplaćivao novac koji je prokockao.«»Lissina obitelj uvijek je imala novaca«, istaknula sam. »Sigurno nijeimao tolike dugove. I zašto je nekom toliko stalo da ukrade te podatke?«Adrian je odmahnuo rukama.»Ne znam. To je sve što znam, bar ovako rano ujutro. Nemam snagemisliti na spletke. Ipak, ne gledam to kao ikakvu prijetnju Lissi.«Razočarano sam kimnula.»O. K. Hvala.«Nastavio je svojim putem i gledala sam ga kako odlazi. Lissa je živjelablizu njega, ali nisam željela da misli kako ga pratim. Kada je bio nadovoljnoj udaljenosti, izašla sam van i krenula u istom smjeru. Zaustavio

254

me tihi zvuk zvona. Oklijevala sam, odjednom nesigurna u to kamotrebam ići.Željela sam razgovarati s Lissom i reći joj što mi je rekla Sydney. Lissa jeza promjenu bila sama; ovo je savršena prilika. A opet... zvona. Bila jenedjelja ujutro. U dvorskoj crkvi upravo počinje misa. Imala sampredosjećaj u vezi nečega i, usprkos svemu što se dogodilo, uključujućiovo s Adrianom, morala sam vidjeti jesam li u pravu.Tako sam krenula prema crkvi, u suprotnom smjeru od Lissine zgrade.Kada sam stigla na odredište, vrata su bila zatvorena, ali još nekoliko njihje kasnilo i pokušavalo nečujno ući. Ušla sam zajedno s njima zaustavivšise kako bih vidjela kuda dalje. U zraku su visjeli oblaci tamjana i mojimočima je trebao trenutak da se nakon sunčeva svjetla priviknu na svjetlosvijeća. Kako se ova crkva činila puno veća od kapelice u Sv. Vladimiru,u njoj je bilo puno više osoba nego što sam navikla vidjeti na misi. Većinasjedala bila je zauzeta.Ipak, ne sva.Moj predosjećaj bio je točan. Dimitri je sjedio u jednoj od stražnjih klupa.Naravno, u njegovoj blizini bilo je nekoliko čuvara, ali to je bilo to. Čak iu prepunoj crkvi nitko drugi mu se nije pridružio u klupi. Reece je jučerpitao Dimitrija bi li ušao u crkvu, ali Dimitri je otišao korak dalje i rekaoda će čak ići na nedjeljna služenja.Svećenik je već počeo govoriti, stoga sam se pomaknula premaDimitrijevoj klupi što sam tiše mogla. Tišina nije bila važna jer sam ipakprivukla dosta pažnje onih u blizini koji su bili zapanjeni što sam sjelapored dhampira, preobraženog iz strigoja. Oči su me gledale i počela suneka šaputanja.Čuvari su ostavili mjesta blizu Dimitrija i, kada sam sjela pored njega,izraz njegova lica govorio je da je i nije iznenađen.»Nemoj«, rekao je šapatom. »Ne počinji, ne ovdje...«»Nisam ni mislila, druže«, promrmljala sam. »Samo sam došla za dobrosvoje duše, to je sve.«Nije trebao reći ni riječ kako bi mi prenio kako sumnja da sam ovdje izikakvog svetog razloga. Ipak, tijekom cijele mise bila sam tiha. Čak sam ija poštovala neke granice. Nakon nekoliko minuta napetost u njegovutijelu je popustila. Bio je na oprezu kada sam mu se pridružila, ali jenakon nekog vremena zaključio da ću se dobro ponašati. Njegova pažnjase maknula s mene i usmjerila na pjevanje i molitvu, a ja sam se trudila,koliko sam mogla, da ga promatram a da ne budem očita.Dimitri je išao u školsku kapelicu jer mu je donosila mir. Uvijek jegovorio da, iako je ubijajući uništavao zlo u svijetu, još uvijek je osjećao

255

kako treba doći razmišljati o svom životu i tražiti oprost za svoje grijehe.Vidjevši ga sada, shvatila sam da je iskreniji no ikad.Izraz njegova lica bio je poseban. Toliko sam navikla vidjeti ga kakoskriva svoje osjećaje da je bilo pomalo zastrašujuće vidjeti gomilu njih nanjegovu licu. Bio je obuzet riječima svećenika, njegovo prekrasno licebilo je potpuno usredotočeno. I shvatila sam kako sve što svećenik govorio grijehu on shvaća osobno. Dimitri se prisjećao svih grozota koje jenapravio kao strigoj. Iz očaja na njegovu licu pomislili biste da je Dimitrisam odgovoran za sve grijehe na svijetu, o kojima je govorio svećenik.Na trenutak mi se učinilo da na njegovu licu vidim i nadu, samo tračak njepomiješan s njegovom krivnjom i tugom. Ne, shvatila sam. Ne nadu.Nada daje naslutiti kako misliš da imaš izgleda za nešto. Ono što samvidjela na Dimitriju bila je čežnja. Sjeta. Dimitri je želio da, zahvaljujućitome što sjedi ovdje na svetom mjestu i sluša prenesene poruke, pronađeiskupljenje za ono što je učinio. Ipak... u isto vrijeme, bilo je jasno damisli kako to nije moguće. To je želio, ali to nikada neće dobiti, barem štose njega tiče.Boljelo me što to vidim na njemu. Nisam znala kako se postaviti premaovakvom turobnom stavu. Mislio je da za njega nema nade. Ja? Nisammogla ni zamisliti svijet bez nade.Nisam nikada mogla ni zamisliti da ću citirati crkvenu lekciju, ali kada jeostatak gomile ustao kako bi se pričestio, zatekla sam se kako govorimDimitriju:»Zar ne misliš da je, ako ti Bog navodno oprašta, na neki način sebično odtebe što sam sebi ne možeš oprostiti?«»Koliko si dugo čekala da upotrijebiš tu rečenicu u razgovoru sa mnom?«pitao je.»Zapravo, tek mi je sada došlo. Poprilično dobro, zar ne? Kladim se da simislio kako ne pazim.«»Nisi pazila. Nikada ne paziš. Promatrala si mene.«Zanimljivo. Kako bi znao da sam ga promatrala, je li Dimitri moraopromatrati mene kako ga promatram? Zagolicalo mi je misli.»Nisi mi odgovorio na pitanje.«Dok je smišljao odgovor, pogled mu je počivao na redu za pričest.»Nije važno. Ne moram oprostiti sebi čak i ako Bog to hoće. A nisamsiguran da hoće.«»Svećenik je upravo rekao da Bog oprašta. Rekao je da Bog oprašta sve.Hoćeš reći da svećenik laže ? To je poprilično bogohuljenje.«Dimitri je gunđao. Nikada nisam mislila da će me veseliti mučiti ga, alibespomoćni izgled njegova lica nije proizašao iz osobne tuge. Nastao je

256

zbog moje drskosti. Vidjela sam taj izraz na njemu stotinu puta ipoznatost osjećaja ulijevala mi je toplinu, koliko god to ludo zvučalo.»Rose, ti si ta koja bogohuli. Okrećeš ovu vjeru u vlastitu korist. Nikadanisi vjerovala ni u što od ovoga. Još uvijek ne vjeruješ.«»Vjerujem da se mrtvi mogu vratiti natrag u život«, rekla sam ozbiljno.»Dokaz sjedi pored mene. Ako je to istina, onda mislim da opraštanje sebii nije takva nebuloza.«Njegov pogled postao je tvrđi i, ako je u tom trenutku za nešto molio, biloje to da se pričest ubrza, tako da može otići van i što dalje od mene. Obojesmo znali kako mora pričekati da završi misa. Ako pobjegne, mislit će daje još uvijek strigoj.»Ne znaš o čemu pričaš«, rekao je.»Ne znam?« režala sam nagnuvši se bliže. Učinila sam to kako bihistaknula poantu, ali sve što sam je to donijelo (barem što se mene tiče)bio je bolji pogled na to kako svjetlost svijeće obasjava njegovu kosu ikako je njegovo tijelo dugo i tanko. Netko je očito odlučio da mu se moževjerovati dovoljno da se obrije i lice mu je bilo glatko pokazujući njegoveprekrasne, savršene crte.»Znam točno o čemu govorim«, nastavila sam pokušavajući ignoriratiutjecaj njegove prisutnosti. »Znam da si svašta prošao. Znam da si učiniogrozne stvari, vidjela sam. Ali, to je prošlost. Nisi se mogao svladati. Nijeda ćeš to ponoviti.«Preko lica mu je prešao čudan, opsjednut pogled.»Kako znaš? Možda čudovište nije otišlo. Možda u meni još negdje čučinešto strigojsko.«»Onda to moraš pobijediti tako da nastaviš sa svojim životom! I ne samou skladu sa svojim plemenitim zavjetom kako ćeš štititi Lissu. Morašponovno živjeti. Moraš se otvoriti onima koji te vole. Tako ćeš se spasiti.«»Ne mogu dopustiti da me itko voli«, gunđao je. »Nisam sposoban ikogavoljeti zauzvrat.«»Možda bi trebao pokušati umjesto da sam sebe žališ!«»Nije tako lako.«»Pro...« jedva sam se zaustavila da ne opsujem u crkvi. »Ništa što smoikada činili nije bilo lako! Naš život prije…prije napada nije bio lak, auspjeli smo kroz to proći! Možemo proći i kroz ovo. Zajedno možemoproći kroz bilo što. Nije važno vjeruješ li u ovo mjesto. Nije mi važno.Važno je da vjeruješ u nas.«»Nema nas. Već sam ti to rekao.«»A ti znaš da ne slušam baš dobro.«

257

Govorili smo tiho, ali govor tijela jasno je pokazivao da raspravljamo.Ostali su bili previše zaokupljeni kako bi to primijetili, ali Dimitrijevičuvari pažljivo su nas promatrali. Ponovno sam se prisjetila onoga što surekli Lissa i Mikhail. Ne bi koristilo da naljutim Dimitrija u javnosti.Problem je bio u tome što reći kako ga ne bih naljutila.»Volio bih da nisi došla ovdje«, na kraju je rekao. »Za nas je stvarno boljeda smo razdvojeni.«»To je baš smiješno jer bih se mogla zakleti da si jednom rekao kako namje suđeno da budemo zajedno.«»Želim da mi se ne približavaš«, rekao je ignorirajući moj komentar. »Neželim da se trudiš vratiti osjećaje koji su nestali. To je prošlost. Ništa odtoga neće se ponoviti. Nikada. Za nas je bolje da se ponašamo kao stranci.Bolje je za tebe.«Brižna suosjećajnost koju je pokrenuo u meni zahuktala se u bijes.»Ako mi već kaniš govoriti što trebam ili ne trebam raditi«, režala samnajtiše što sam mogla, »onda bar imaj hrabrosti reći mi to u lice!«Okrenuo se tako brzo, kao da je još uvijek strigoj. Njegovo je lice biloispunjeno... čime? Ne onom depresijom od prije. Čak ni bijesom iako je tubilo malo ljutnje. Ipak, bilo je tu više... malo očaja, bespomoćnosti, amožda čak i straha. Kroz to sve se povlačila bol, kao da je u groznoj,posebnoj agoniji.»Ne želim da budeš ovdje«, rekao je dok su mu oči plamtjele. Riječi suboljele, ali me nešto u vezi svega toga oduševljavalo, kao i njegova ranijauznemirenost zbog mojih podmuklih komentara. To nije bio hladan iproračunat strigoj. To nije bio poraženi muškarac iz ćelije. Bio je to mojstari instruktor, moj ljubavnik koji se sa svime u životu obračunavaosnažno i strastveno. »Koliko ti puta moram reći? Moraš se maknuti odmene.«»Ali, nećeš me povrijediti. Znam to.«»Već sam te povrijedio. Kako to ne možeš razumjeti ? Koliko ti puta tomoram reći?«»Rekao si mi... rekao si mi prije nego si otišao da me voliš.« Glas mi jedrhtao. »Kako si to mogao zaboraviti?«»Zbog toga što je prekasno! I lakše je nego da se stalno podsjećam štosam ti učinio!« Njegovo strpljenje je puklo i glas mu je odzvanjaostražnjim dijelom crkve. Svećenik i oni koji su čekali na pričest nisuprimijetili, ali smo sigurno privukli pažnju onih u stražnjoj polovici crkve.Nekoliko čuvara se ukočilo i ponovno sam morala ponoviti upozorenjesamoj sebi. Bez obzira na to koliko sam bijesna na Dimitrija, bez obzirana to koliko se osjećam izdanom zbog toga što se okrenuo protiv mene...

258

nisam mogla riskirati da drugi pomisle da je opasan. Dimitri je teškoizgledao kao netko tko namjerava nekome slomiti vrat, ali bio je jasnouzrujan i netko bi mogao zamijeniti njegovu ljutnju i bol s nečim mnogozlokobnijim.Okrenula sam se od njega pokušavajući smiriti svoje uzavrele osjećaje.Kada sam ga ponovno pogledala, pogledi su nam se zadržali. Između nasgorjela je snaga i elektricitet. Dimitri je to mogao ignorirati koliko je htio,ali ta povezanost, taj duboki zov naših duša, još uvijek je postojao.Željela sam ga dodirnuti, ne samo ovako slučajno, tako da prislonimnogu, nego potpuno. Željela sam ga priviti uz sebe i zagrliti ga, uvjeriti gada zajedno možemo učiniti sve. I ne shvativši, posegnula sam premanjemu.Trebala sam taj dodir.Skočio je kao da sam zmija i svi njegovi čuvari krenuli su naprijed,spremni na bilo što što bi mogao učiniti. Ipak, nije učinio ništa. Ništaosim što je zurio u mene gledajući me tako da mi se ledila krv. Kao dasam ja nešto strano i loše.»Rose. Molim te, stani. Molim te, idi od mene.«Jako se trudio ostati miran.Ustala sam, sada jednako ljuta i bespomoćna kao i on. Imala sam osjećajda ćemo oboje puknuti ako ostanem.Skoro nečujno sam promrmljala:»Ovo nije gotovo. Neću odustati od tebe.«»Ja sam odustao od tebe«, rekao je isto tako tiho. »Ljubav blijedi. Mojajest.«Gledala sam ga u nevjerici. Sve ovo vrijeme nikada se nije ovakoizražavao. Uvijek se vadio na neko veće dobro, na žaljenje što je biočudovište ih kako ga je to otupjelo za ljubav.Ja sam odustao od tebe.Ljubav blijedi.Moja jest.Ustuknula sam, te riječi su me ubole pogodivši me tolikom snagom kaoda me je udario. Nešto se na njemu promijenilo, kao da je možda znaokoliko me je povrijedio. Nisam ostala kako bih to saznala. Umjesto toga,progurala sam se kroz sjedala i istrčala kroz stražnja vrata u strahu jer,ostanem li malo duže, svi u crkvi vidjet će me kako plačem.

259

Dvadesetpeto poglavlje

Nisam željela nikoga vidjeti nakon toga. Išla sam prema sobi koliko sambrže mogla ne obraćajući pažnju na prepreke i osobe na putu. Stalnoispočetka u glavi su mi odzvanjale Dimitrijeve riječi:Ljubav blijedi. Moja jest.Nekako, to je bila najgora stvar koju je mogao reći. Nemojte me krivoshvatiti: ostalo mi isto nije bilo lako. To što mi je rekao da će meizbjegavati i ignorirati našu vezu iz prošlosti također je doprinijelo tomeda se osjećam grozno. Ipak, u tome, bez obzira koliko je boljelo, bilo jemalo nade da između nas još uvijek postoje ljubavne iskre. Da me jošuvijek voli.Ali... ljubav blijedi.To je bilo nešto potpuno drugačije. Značilo je da će ono što smo imaliumrijeti, da blijedi dok ne postane mrvica i onda nestane poput osušenoglišća na vjetru. Misao na to uzrokovala je bol u mom srcu i želucu te samse sklupčala na krevetu, obgrlila sam se rukama kao da to može umanjitibol. Nisam mogla prihvatiti to što je rekao. Nisam mogla prihvatiti da je,nekako, nakon njegove muke, nestala njegova ljubav prema meni. Željelasam ostati do kraja dana u svojoj sobi, sklupčana u mraku podpokrivačem. Zaboravila sam na Sydney i svoje ranije brige u vezi Lissinaoca. Pustila sam čak i samu Lissu. Imala je danas nekih obaveza, ali svakomalo do mene bi došla poruka kroz vezu:Hoćeš mi se pridružiti?Kako joj se nisam javljala, počela se brinuti. Odjednom sam se bojalakako bi me ona, ili netko drugi, mogao doći potražiti u moju sobu. Takosam odlučila otići. Nisam imala točno odredište; samo sam se trebalakretati. Šetala sam po dvoru i tražila mjesta koja nikada prije nisamvidjela. Na dvoru je bilo puno više kipova i fontana nego što sam mislila.Ipak, njihova ljepota bila mi je nevažna i, kada sam se nekoliko satikasnije vratila u svoju sobu, bila sam iscrpljena od svega toga hodanja.Ah, dobro. Barem sam izbjegla razgovarati s kime god.Ili nisam? Bilo je kasno, kasnije od mog uobičajenog odlaska u krevet,kada je netko pokucao na vrata. Oklijevala sam otvoriti. Tko bi došaoovako kasno? Jesam li željela ometanje ili sam željela nastaviti samovati?Nisam imala pojma tko bi to mogao biti, osim Lisse. Dobro. Što se menetiče, mogao je to biti i Hans i zahtijevati razlog zašto se nisam došlaraspitati o poslu. Nakon dosta razmišljanja (i upornog kucanja) odlučilasam otvoriti vrata.Bio je to Adrian.

260

»Malena dhampirice«, rekao je malim, opreznim osmijehom. »Izgledaškao da si vidjela duha.«Ne duha, zapravo. Vjerujte mi, znala bih kako izgleda duh da sam gavidjela.»Samo... samo te nisam očekivala nakon onog jutros...«Ušao je i sjeo na moj krevet i bilo mi je drago što više nije neuredan kaoujutro. Imao je na sebi svježu odjeću i kosa mu je bila uobičajenosavršena. Još uvijek sam primjećivala miris dima, ali nakon onog što sammu priuštila, imao je pravo na svoje poroke.»Da, dobro, nisam ni ja očekivao da ću navratiti«, priznao je. »Ali, ti...ovaj... natjerala si me da razmislim o nečemu.«Sjela sam pored njega na zdravoj udaljenosti.»O nama?«»Ne. O Lissi.«»Oh.« Optužila sam Dimitrija da je sebičan, a evo me, prirodno sampretpostavljala da je ljubav jedino što je moglo dovesti Adriana.Njegove zelene oči postale su zamišljene.»Razmišljao sam o onome što si rekla, ono o njezinom tati. I bila si upravu, u vezi onoga s kockanjem. Imao je novaca za platiti svaki dug. Nebi to trebao čuvati kao tajnu. Pa sam išao pitati svoju mamu.«»Molim?« viknula sam. »Nitko za to ne bi trebao znati...«»Da, da, skužio sam da je tvoja informacija top tajna. Ne brini. Rekao samda smo čuli kako neki pričaju o tome dok smo bili u Vegasu, o tome da jeLissin tata potajno uplaćivao novce.«»Što je rekla?«»Isto što i ja. Zapravo, prvo me napala. Rekla je da je Eric Dragomir biodobar čovjek i da ne bi smio širiti glasine o mrtvima. Pretpostavila je da jeimao problema s kockom, ali ako je tako, ne bismo se na to smjeliobazirati zbog toga što je napravio puno lijepih stvari. Nakon bdijenjamislim da se ona boji kako ću napraviti još javnih scena.«»U pravu je. U vezi Erica«, rekla sam. Možda je netko ukrao te podatkekao dio neke spletke. Priznajem da je širenje glasina o mrtvimabesmisleno, ali je možda netko želio ocrniti ugled Dragomira i tako seriješiti mogućnosti da se pravo glasanja promijeni zbog Lisse? Htjela samto upravo reći Adrianu, kada me prekinuo rekavši nešto još šokantnije.»I onda nas je čuo moj tata i reagirao kao 'Vjerojatno je financirao nekuljubavnicu. U pravu si, bio je dobar tip. Ali, volio je flertovati. I volio ježene'.« Adrian je preokrenuo očima. »To je izravan citat: 'Volio je žene'.Moj tata je takav glupan.«Uhvatila sam ga za ruku i ne primijetivši.

MIN@

261

»I što je rekao nakon toga?«Adrian je slegnuo ramenima, ali je ostavio moju ruku tamo gdje je bila.»Ništa. Moja mama se naljutila i rekla mu je isto što je rekla i meni, da jeokrutno širiti priče koje nitko ne može dokazati.«»Misliš da je to istina? Misliš da je Lissin tata imao ljubavnicu? Da jezato uplaćivao novac?«»Ne znam, mala dhampirice. Iskreno? Moj tata je tip koji bi skočio nasvaku glasinu koju može. Ili bi je izmislio. Hoću reći, znamo da je Lissintata volio zabave. Iz toga je lako donositi krive zaključke. Vjerojatno jeimao neku prljavu tajnu. K vragu, pa svi mi je imamo. Možda je onaj tkoje ukrao te podatke samo to želio iskoristiti.«Rekla sam mu svoju teoriju o tome kako se to može iskoristiti protivLisse.»Ili«, rekla sam razmislivši, »možda je uzeo to netko tko je podržava.Tako da se ne dozna.«Adrian je kimnuo.»U svakom slučaju, mislim da Lissa nije u smrtnoj opasnosti.«Krenuo je ustati i povukla sam ga natrag.»Adriane, čekaj... ja...« progutala sam knedlu. »Želim se ispričati. Zbognačina na koji sam se ponašala prema tebi, onoga što sam radila... nije uredu prema tebi. Oprosti.«Maknuo je pogled s mene i pogledao u pod.»Ne možeš protiv onog što osjećaš.«»Stvar je u tome... ne znam što osjećam. To zvuči glupo, ali je istina.Stalo mi je do Dimitrija. Bila sam glupa što sam mislila da njegovpovratak neće utjecati na mene. Ali, sada shvaćam...« Ljubav blijedi.Moja jest. »Sada shvaćam da je s njim gotovo. Nisam rekla da je to lakoprihvatiti. Trebat će neko vrijeme i lagala bih nam oboma kada bih reklada neće.«»To ima smisla«, rekao je Adrian.»Ima?«Pogledao me i u očima mu je zabljesnulo malo veselja.»Da, mala dhampirice. Nekad i ti imaš smisla. Nastavi.«»Ja... ovaj, kao što sam rekla... moram se izliječiti od njega. Ali, stalo mije do tebe... i mislim da te malo volim.« To je rezultiralo malimosmijehom. »Želim probati ponovno. Stvarno želim. Sviđa mi se kada si umom životu, ali možda sam ranije uletjela u to nespremna. Nemaš razlogaželjeti me nakon toga kako sam te zavlačila, ali ako želiš da budemoponovno zajedno, onda to želim.«

262

Dugo me promatrao i dah mi je stao. Mislila sam ono što sam rekla: Imaoje potpuno pravo prekinuti naš odnos... pa ipak, zgražala sam se odpomisli na to.Napokon, povukao me k sebi i legao na krevet.»Rose, imam svakakvih razloga željeti te. Nisam se mogao držati dalje odtebe otkada sam te vidio na skijanju.«Pomaknula sam se bliže Adrianu na krevetu i prislonila glavu na njegovaprsa.»Možemo uspjeti. Znam da možemo. Ako ponovno zeznem, možeš otići.«»Kada bi bar bilo tako jednostavno«, nasmijao se. »Zaboravljaš: imamovisničku narav. Ovisan sam o tebi. Nekako mislim da mi možeš učinitisvakakve loše stvari i da ću ti se svejedno uvijek vratiti. Samo budiiskrena, O. K.? Reci mi što osjećaš. Ako osjećaš nešto za Dimitrija što tezbunjuje, reci mi. Riješit ćemo to.«Htjela sam mu reći da, bez obzira na moje osjećaje, on ne treba brinuti zaDimitrija jer me Dimitri odbio sada već puno puta. Mogla sam trčati zaDimitrijem koliko sam htjela i od toga ne bih imala nikakve koristi.Ljubav blijedi. Te riječi još su uvijek pekle i ne bih mogla podnijeti datiglas toj boli. Ipak, dok me Adrian držao i dok sam mislila kako imarazumijevanja za sve ovo, jedan ranjeni dio mene priznao je da je iobrnuto isto tako istina: Ljubav jača. Pokušat ću s njim. Stvarno hoću.Uzdahnula sam.»Ti ne bi trebao biti tako pametan. Trebao bi biti plitak i nerazuman i...i...«Pritisnuo mi je poljubac u čelo.»I?«»Mmm... smiješan.«»Smiješan nekako prolazi. A ostalo... samo u posebnim prilikama.«Sada smo bili obavijeni čvršće i podigla sam glavu kako bih gapromatrala, visoke jagodice i umjetnički razbarušenu kosu koja ga ječinila tako divnim. Sjetila sam se riječi njegove majke, da bez obzira na tošto želimo, on i ja ćemo se na kraju razići. Možda će takav biti moj život.Uvijek ću gubiti muškarce koje zavolim.Snažno sam ga privukla sebi ljubeći njegova usta snagom koja je i njegaiznenadila. Ako sam naučila išta o životu i ljubavi, bila je to spoznajakako su to beznačajne stvari koje mogu završiti svakog trenutka. Oprez jebio ključan, ali ne pod cijenu uzaludnog trošenja života. Odlučila sam daga sada neću trošiti.Prije nego što sam i stvorila tu misao, moje ruke već su vukle Adrianovumajicu. Nije postavljao pitanja niti je oklijevao u skidanju moje odjeće

263

zauzvrat. Možda je i imao trenutke dubokoumnosti i razumijevanja, ali jošuvijek je bio... pa, Adrian. Adrian je svoj život živio sada, radeći ono štoje želio bez puno razmišljanja. A želio me je već jako dugo.Bio je isto jako dobar u ovome, zbog čega je moja odjeća nestala brže odnjegove. Njegove usne bile su vruće i gorljive na mom vratu, ali bio jeoprezan i nije dopustio da njegovi očnjaci dotaknu moju kožu. Ja sam bilamalo manje nježna, iznenađena sama sobom kada sam zabila nokte u golukožu njegovih leđa. Njegove su se usne spuštale niže prateći liniju mojeključne kosti dok je spretno jednom rukom skinuo moj grudnjak.Malo sam bila zapanjena reakcijom svog tijela dok smo se oboje borili dašto prije skinemo traperice onom drugom. Uvjeravala sam samu sebe danakon Dimitrija nikada neću željeti seks, ali sada? Oh, željela sam ga.Možda je to bila neka psihološka reakcija na Dimitrijevo odbijanje.Možda je to bio nagon za proživljavanjem trenutka. Možda je to bilaljubav prema Adrianu. A možda je to bila jednostavno požuda.Što god da je bilo, učinilo me bespomoćnom pod njegovim rukama iusnama koje su imale namjeru istražiti svaki dio mene. Jedini trenutak ukojem je stao bilo je kada sam konačno ostala bez ijednog komada odjećei ležala s njim gola. I on je bio skoro gol, ali još nisam uspjela skinutinjegove bokserice. (Bile su svilene jer, iskreno, što bi drugo Adriannosio?) Rukama mi je obujmio lice, oči su mu bile pune snage i želje, apomalo i čuđenja.»Što si ti, Rose Hathaway? Jesi li stvarna? Ti si san u snu. Bojim se da ćuse probuditi ako te nastavim dirati. Da ćeš nestati.« Prepoznala sam malopjesničkog zanosa koji bi ga ponekad obuzeo, čarolija zbog koje sam sepitala hvata li ga nešto od onog duhom potaknutog ludila.»Diraj me pa ćeš saznati«, rekla sam i povukla ga sebi.Ponovno nije oklijevao. Pao je i posljednji komad njegove odjeće i mojecijelo tijelo se užarilo od dodira njegove kože i načina na koji su njegoveruke klizile po meni. Moje fizičke želje brzo su prevagnule nad razumomi logikom. Nisu postojale misli, samo mi, i vatrene žurbe koja nas jespajala. Gorjela sam od potrebe i želje i uzbuđenja i...»O, sranje.«Čulo se to kao neko mumljanje s obzirom na to da smo se ljubili, a našeusne su gorljivo tražile usne onog drugog. Usprkos čuvarskim refleksimajedva sam se uspjela pomaknuti, upravo kada su se naši bokovi krenulispajati. To što ga nisam više osjećala šokiralo me, a njega još više. Bio jezbunjen, jednostavno je gledao zapanjeno dok sam se još više izmigoljilaod njega i konačno uspjela sjesti na krevet.»Što... što nije u redu? Predomislila si se?«

264

»Trebamo zaštitu«, rekla sam. »Imaš kondom?«Nekoliko je sekundi razmišljao i uzdahnuo.»Rose, samo ti možeš izabrati ovakav trenutak da bi se toga sjetila.«To je bila istina. Tajming mi je bio katastrofa. Ipak, bilo je bolje nego dasam se sjetila nakon toga. Usprkos divljoj želji mog tijela, još uvijek jebila tu, vjerujte, odjednom mi se pojavila zbunjujuća, živa slikaDimitrijeve sestre Karoline. Upoznala sam je u Sibiru i imala je dijete odšest mjeseci. Beba je bila preslatka, kao što bebe obično i jesu, ali božemili, koliko je imala posla s njom. Karolina je radila kao konobarica i,čim bi se vratila kući s posla, njezina pažnja bila je posvećena djetetu.Kada je radila, o djetetu se brinula Dimitrijeva majka. A dijete je uvijeknešto trebalo: hranu, čiste pelene, spašavanje od gušenja malimpredmetima. Njegova sestra Sonya trebala je uskoro roditi i, uzevši uobzir situaciju u kojoj se nalazila njegova najmlađa sestra Viktorija, ne bime iznenadilo da je i ona u međuvremenu ostala trudna. Velike životnepromjene nastale iz malih neopreznih situacija.Tako da sam bila poprilično sigurna da trenutno ne želim dijete, ne takomlada. S Dimitrijem to nije bio problem s obzirom na dhampirskuneplodnost. S Adrianom? Bio je problem, kao i činjenica da, iako subolesti vrlo rijetke u objema našim rasama, ja nisam bila prva cura skojom je Adrian bio. Ili druga. Ili treća...»Pa, je 1' imaš?« nestrpljivo sam rekla. Samo to što sam bila odgovorna,nije značilo da želim seks išta manje.»Da«, rekao je Adrian i sjeo. »Tamo u mojoj spavaćoj sobi.«Zurili smo jedno u drugo. Njegova spavaća soba bila je jako daleko, skrozu morojskom dijelu dvora.Približio mi se, stavio ruku oko mene i grickao mi uho.»Izgledi da se nešto loše dogodi prilično su mali.«Zatvorila sam oči i naslonila glavu unatrag na njega. Rukama je obujmiomoje bokove i gladio moju kožu.»Što si ti, doktor?« pitala sam.Nježno se nasmijao i ljubio me iza uha.»Ne. Samo netko voljan riskirati. Ne možeš mi reći da ne želiš to.«Otvorila sam oči i povukla se dovoljno kako bih ga mogla pogledati ravnou oči. Bio je u pravu. Jesam, željela sam to. Jako, jako snažno. A diomene, što je zapravo manje-više značilo cijela ja, gorio je od požude kojame je pokušavala pridobiti. Izgledi su vjerojatno bili mali, zar ne? Zarnisu postojali oni koji se željeli ostati trudni pa nisu mogli? Moja žudnjapronašla je dobar argument, stoga je nekako bilo iznenađujuće što je mojalogika pobijedila.

265

»Ja ne mogu riskirati«, rekla sam.Sada je Adrian proučavao mene i na kraju kimnuo.»O. K. Onda drugi put. Večeras ćemo biti... odgovorni.«»To je sve što imaš za reći?«Namrštio se.»A što bih drugo rekao? Rekla si ne.«»Ali ti... ti bi me mogao natjerati.«Sada je stvarno bio zapanjen.»Želiš li da te natjeram?«»Ne. Naravno da ne. Samo mi je palo na pamet da... pa, mogao si.«Adrian je rukama obujmio moje lice.»Rose, varam dok kartam i kupujem alkohol za maloljetnike. Ali ne bih tenikada, nikada prisilio na ono što ne želiš. Pogotovo ne ovo...«Njegova rečenica prekinula se jer sam se opet privila uz njega i počela galjubiti. Iznenađenje ga je spriječilo da istog trenutka reagira, ali uskoro meodmaknuo, i to velikom mukom.»Mala dhampirice«, rekao je pribrano, »ako želiš biti odgovorna, ovo nijedobar način za to.«»Ne moramo odustati od ovoga. A i možemo biti odgovorni.«»Sve te priče su...«Tihim vriskom zastao je kada sam zabacila kosu i ponudila mu svoj vrat.Uspjela sam se lagano okrenuti tako da nam se pogledi sretnu, ali nisamrekla ni riječ. Nisam trebala. Poziv je bio očit.»Rose...«, nesigurno je rekao, iako sam mogla vidjeti kako mu se željapojavila na licu.Pijenje krvi nije isto kao seks, ali to je čežnja svakog vampira, a kada torade dok su uzbuđeni, tako sam čula, iskustvo je poput nevjerojatneeksplozije. Isto tako to je bio tabu i teško da je to itko radio, tako su bartvrdili. Tako je nastao izraz krvne kurve: dhampiri koji su dali krv zavrijeme seksa. Ideja da dhampiri daju krv uopće, bila je smatranasramotnom, ali već sam to radila: s Lissom dok je trebala hranu i sDimitrijem dok je bio strigoj. I bilo je božanstveno.Pokušao je ponovno, ovaj put mirnijim glasom.»Rose, znaš li što tražiš?«»Da«, čvrsto sam rekla. Prstom sam nježno prešla preko njegovih usana izatim nježno dotakla njegove očnjake. Uzvratila sam mu njegovimriječima. »Ne možeš mi reći da ne želiš to.«Želio je. U sekundi su njegova usta bila na mom vratu i njegovi očnjaciprobadali su mi kožu. Viknula sam zbog iznenadne boli, zvuk koji jeomekšao u jecanje dok su me obuzimali endorfini koji su dolazili

266

vampirskom krvlju. Opčinilo me posebno blaženstvo. Čvrsto me povukaosebi dok je pio, skoro u svoje krilo, pritišćući moja leđa na svoja prsa. Umagli sam bila svjesna njegovih ruku po mom cijelom tijelu, njegovihusana na mom vratu. Najviše od svega znala sam da se utapam u čistoj,ekstatičnoj slatkoći. Savršena omamljenost.Kada se odmaknuo, bilo je kao da sam izgubila dio sebe. Kao da nisampotpuna. Zbunjena, trebala sam ga natrag, posegnula sam za njim. Nježnoje maknuo moju ruku i smiješio se dok je oblizivao usne.»Pažljivo, mala dhampirice. Ionako sam išao dulje nego što sam trebao.Sada bi ti vjerojatno mogla narasti krila i mogla bi odletjeti.«Zapravo, to i nije zvučalo kao loša ideja. Za nekoliko trenutaka, ipak,izblijedio je onaj snažni, ludi dio omamljenosti i ja sam se ponovnopribrala. Još uvijek sam se osjećala prekrasno i malo mi se vrtjelo;endorfini su nahranili želju mog tijela. Polako mi se vraćala razboritost,dopustivši mi (recimo) dosljednu misao kako bih prodrla u tu sretnusumaglicu. Kada se Adrian uvjerio da sam dovoljno trijezna, opustio se ilegao na krevet. Trenutak kasnije pridružila sam mu se i sklupčala uznjega. Činio se zadovoljan kao i ja.»To«, zamišljeno je rekao, »je bio najbolji neseks ikad.«Moj jedini odgovor bio je pospani osmijeh. Bilo je kasno i, što sam seviše budila iz navale endorfina, bila sam sve pospanija. Jedan sićušni diomene govorio je da je ovo, iako sam to željela i iako mi je stalo doAdriana, bilo potpuno pogrešno. Nisam to učinila iz pravih razloga, negosam dopustila da me ponesu vlastita tuga i zbunjenost.Ostali dio mene smatrao je da to nije istina i zanovijetajući glas uskoro jenestao u iscrpljenosti. Zaspala sam uz Adriana i odlično se naspavalanakon dugo vremena.Nisam se potpuno iznenadila kada sam se uspjela ustati, istuširati,odjenuti i čak osušiti kosu ne probudivši Adriana. U prošlosti smo mojiprijatelji i ja potrošili puno vremena pokušavajući ga izvući iz kreveta.Mamuran ili trijezan, čvrsto je spavao.Potrošila sam više vremena na kosu nego inače. Znak vampirskog ugrizajoš je bio svjež na mom vratu. Tako sam spustila kosu, pažljivo jenamjestila tako da su duge kovrče visjele na strani ugriza. Zadovoljna štoće ogrebotina biti sakrivena, razmišljala sam što dalje. Za oko sat vremenaVijeće će slušati argumente grupa koje imaju drugačije ideje vezano zanovi proglas o dobnoj granici, morojima u borbi i glasu Dragomira.Predvidjevši da će me pustiti u dvoranu, nisam imala namjeru propustitiraspravljanje o trenutno najvažnijim stvarima u našem svijetu.

267

Ipak, nisam željela probuditi Adriana. Bio je omotan plahtom i mirno jespavao. Kad bih ga probudila, osjećala bih se obaveznom čekati ga da sespremi. Kroz vezu sam osjetila Lissu i vidjela kako sjedi sama u kafiću.Htjela sam je vidjeti i doručkovati, stoga sam zaključila da se Adrian sammože snaći. Ostavila sam mu poruku gdje ću biti, rekla mu da će se vratazaključati kad ode i nacrtala mu puno pusa.Ipak, dok sam bila na pola puta do kafića, osjetila sam nešto što jepokvarilo moje planove za doručak. Christian je sjeo pokraj Lisse.»Da, da«, promrmljala sam. Uza sve ostalo što se događalo, nisampoklanjala puno pažnje Lissinu osobnom životu. Nakon onog što sedogodilo u skladištu nisam bila potpuno iznenađena što ih vidim zajednoiako su mi njezini osjećaji govorili da nije bilo romantičnog pomirenja...još. Ovo je bio nesiguran pokušaj prijateljstva, prilika da se riješeneprestane ljubomore i nepovjerenja.Daleko od toga da sam pomislila ometati ljubav na djelu. Znala sam zadrugo mjesto u blizini čuvarske zgrade koje je isto posluživalo kavu ikrafne. Bit će dovoljno ako se nitko ondje ne sjeti da sam ja zapravo jošuvijek na uvjetnoj i da sam napravila scenu u kraljevskoj vijećnici.Izgledi za to vjerojatno su bili mali.Ipak sam odlučila pokušati i krenula sam tamo nelagodno gledajući uoblačno nebo. Kiša ne bi doprinijela mom raspoloženju. Kada sam stiglado kafića, otkrila sam da ne trebam brinuti o tome hoću li privući nečijupažnju. Tamo je bio netko tko je veća meta: Dimitri.Bio je vani s osobnim čuvarima i, ako mi je čak i bilo drago što je dobiomalo slobode, još uvijek me ljutilo mišljenje kako mu je potrebna straža.Barem danas nije bilo velike gomile. Oni koji su došli doručkovati nisu semogli suzdržati da ne bulje, ali nekoliko ih je oklijevalo. Sada je imao petčuvara, što je bilo znatno smanjenje. To je bio dobar znak. Sjedio je samza stolom, pred njim je bila kava i napola pojedena prelivena krafna.Čitao je knjigu mekog uveza za koju bih mogla dati život da je vestern.Nitko nije sjedio s njim. Njegova pratnja jednostavno je ostala u kruguzaštite, neki blizu zidova, jedan na ulazu i dva za obližnjim stolovima.Osiguranje se činilo besmislenim. Dimitri je bio potpuno udubljen uknjigu, nesvjestan čuvara i povremenih promatrača, ili je jednostavnopriredio dobru predstavu nezainteresiranosti. Činio se popriličnoneopasan, ali vratile su mi se Adrianove riječi. Je li išta strigoja ostalo unjemu? Neki mračni dio? Dimitri je sam tvrdio da još uvijek nosi onaj diokoji mu nije dopuštao da ikad ikoga iskreno voli. On i ja uvijek smo imalitu tajanstvenu svijest jedno za drugo. U prepunoj prostoriji uvijek sam gamogla pronaći. I, usprkos svojoj zaokupljenosti knjigom, podigao jc

268

pogled kada sam prišla blagajni. Pogledi su nam se sreli na milisekundu.Na licu nije imao nikakav izraz... a ipak, imala sam osjećaj da nešto čeka.Mene, iznenađeno sam shvatila. Usprkos svemu, usprkos našoj svađi ucrkvi... još uvijek je mislio da ću nastaviti i založiti se za ljubav. Zašto?Mislio je da ću biti tako nerazumna? Ili je bilo moguće... je li bilo mogućeda on želi da mu priđem?Pa, bez obzira na razlog, odlučila sam da mu to neću priuštiti. Već mepreviše puta povrijedio. Rekao mi je da mu se ne približavam, a ako je tobio dio neke razrađene igre s mojim osjećajima, neću se igrati. Bahatosam ga pogledala i oštro se okrenula dok sam išla prema blagajni.Naručila sam čaj i čokoladni kolač. Nakon malo razmišljanja naručila samjoš jedan kolač. Imala sam osjećaj da će ovo biti jedan od onih dana.Moj je plan bio jesti vani, ali kad sam pogledala prema zatamnjenimprozorima, jedva sam mogla primijetiti obrise kapljica kako udaraju ponjima. Prokletstvo. Kratko sam razmišljala o borbi s vremenom i odlaskunegdje drugdje sa svojom hranom, ali sam odlučila da neću dopustiti dame Dimitri otjera. Spazivši stol daleko od njega, krenula sam tamo i svimsilama se trudila ne pogledati ili mu dati do znanja da sam ga vidjela.»Ej, Rose. Je 1' ideš danas u Vijećnicu?«Zastala sam. Obratio mi se jedan od Dimitrijevih čuvara prijateljskimsmiješkom. Nisam se mogla sjetiti njegova imena, ali je uvijek bio dragkada bismo se sreli. Nisam htjela biti bezobrazna i tako sam nevoljkoodgovorila, iako je to značilo ostati blizu Dimitrija.»Aha«, rekla sam i pobrinula sam se da sva moja pažnja bude usmjerenasamo na čuvara. »Samo da prije nešto prigrizem.«»Hoće li te pustiti unutra?« pitao je drugi čuvar. I on se smiješio. Natrenutak sam pomislila da se rugaju zbog mojeg ispada prošli put. Ali ne...to nije bilo to. Na licima im se vidjelo odobravanje.»To je odlično pitanje«, priznala sam. Zagrizla sam kolač. »Ali, pomislilasam kako bih mogla pokušati. Također ću pokušati biti pristojna.«Prvi se čuvar zahihotao.»Iskreno se nadam da nećeš. Ta skupina zaslužuje svu bol koju im možešzadati zbog tog glupog zakona o dobnoj granici.« Drugi čuvar je kimnuo.»Kakvog zakona o dobnoj granici?« pitao je Dimitri.Nevoljko sam ga pogledala. Kao i uvijek, ostavio me je bez daha.Prestani, Rose, korila sam se. Ljuta si na njega, sjećaš se? I sada siodabrala Adriana.»Proglas kojim plemići misle da je slati šesnaestogodišnje dhampire uborbu protiv strigoja isto kao slati i osamnaestogodišnjake«, rekla sam.Opet sam zagrizla kolač.

269

Dimitri je tako brzo podigao glavu da sam se skoro ugušila.»Koji se šesnaestogodišnjaci bore sa strigojima?« Njegovi su se čuvaritrznuli, ali ništa više.Trebao mi je trenutak da progutam zalogaj. Kada sam konačno moglagovoriti, skoro sam se bojala reći.»To je proglas. Sada će dhampiri diplomirati sa šesnaest.«»Kad se to dogodilo?« zahtijevao je odgovor.»Neki dan. Nitko ti nije rekao?« pogledala sam u čuvare. Jedan od njih jeslegnuo ramenima. Imala sam dojam da možda i vjeruju da je Dimitristvarno dhampir, ali da još nisu spremni na čavrljanje s njim. Njegovojedino društvo bila je Lissa i ispitivači.»Ne.« Dimitrijeve obrve namrštile su se dok je razmišljao o toj vijesti.Pojela sam kolač u tišini nadajući se da će ga to natjerati da još govori. Ijest.»To je ludost«, rekao je. »Ako i ostavimo smrtnost po strani, oni nisuspremni tako mladi. To je samoubojstvo.«»Znam. Tasha je dala dobar argument protiv toga. I ja isto.«Dimitri me je sumnjičavo pogledao kad sam izgovorila ovo posljednje,posebno kada se nekolicina njegovih čuvara nasmiješila.»Je li glasovanje bilo blizu?« pitao je. Govorio mi je ispitivačkim stilom,ozbiljano i usredotočeno, što ga je tako svrstavalo u čuvare.Odlučila sam da je to bolje od depresije. Bilo je bolje i od toga da migovori neka odem.»Jako blizu. Da je Lissa mogla glasovati, ne bi prošlo.«»Ah«, rekao je igrajući se sa šalicom kave. »Kvorum.«»Ti znaš za to?« iznenađeno sam pitala.»To je stari morojski zakon.«»Tako čujem.«»Što opozicija pokušava? Pokolebati Vijeće ili dati Lissi glasDragomira?«»Oboje. I druge stvari.« Odmahnuo je glavom i stavio kosu iza uha.»Ne mogu tako. Moraju izabrati samo jedno od toga i svu važnost datitome. Lissa je najpametniji izbor. Vijeće ponovno treba Dragomire, a ividio sam kako je gledaju dok su me javno ispitivali.«Samo je malo ogorčenosti bilo u njegovim riječima, po čemu se moglonaslutiti kako se osjeća zbog toga. Onda se opet radilo samo o poslu.»Ne bi bilo teško dobiti podršku za to, ako se ne podijele snage.«Počela sam jesti svoj drugi kolač zaboravljajući svoju odluku da ću gaignorirati. Nisam ga željela odvući s teme. Bila je prvo što je njegovimočima vratila stari žar, jedino za što se činio uistinu zainteresiran, dobro,

270

osim doživotnog zavjeta koji je podrazumijevao odanost Lissi i to da migovori neka mu se ne približavam. Sviđao mi se ovaj Dimitri.Bio je to onaj isti Dimitri iz davnih dana, onaj neustrašivi koji je voljanriskirati život za ono što je pravedno. Skoro sam poželjela da postane opetonaj dosadan, udaljen Dimitri, onaj koji mi je rekao da se držim podalje.Vidjevši ga ovakvog, vratila su mi se mnoga sjećanja, da ne spominjemprivlačnost za koju sam mislila da sam je uništila. Sada, sa svom tomstrasti u sebi, činio se više seksi no ikad. Tu je istu snagu imao kada smose zajedno borili. Čak i kada smo se seksali. To je bio Dimitri kakav jetrebao biti: jak i vođa. Bilo mi je drago, a opet... vidjevši ga ovakvogkakvog sam voljela, samo se moje srce osjećalo gore. Bio je izgubljen zamene.Ako je Dimitri i pogodio moje misli, nije to pokazao. Izravno je gledao umene i, baš kao uvijek, moć tog pogleda omotala se oko mene.»Sljedeći put kad vidiš Tashu hoćeš li je poslati k meni? Trebamorazgovarati o ovome.«»Znači, Tasha može biti tvoja prijateljica, ali ja ne?« Oštre riječi izašle sui prije nego što sam ih mogla zaustaviti. Zacrvenila sam se, bilo mi jeneugodno što sam se izlajala pred ostalim čuvarima. Dimitri očito isto niježelio publiku. Pogledao je onog koji mi se prvi obratio.»Je li moguće dobiti malo privatnosti?«Čuvari su razmijenili poglede i zatim, kao jedan, svi su odstupili. Nije tobila velika udaljenost i još su uvijek stajali u krugu oko Dimitrija. Ipak,bilo je dovoljno da se ne čuje cijeli naš razgovor. Dimitri se okrenuoprema meni. Sjela sam.»Ti i Tasha u potpuno ste drugačijoj situaciji. Ona može bez problema bitiu mom životu. Ti ne možeš.«»A ipak«, rekla sam i ljutito zabacila kosu, »očito je O. K. to da sam utvom životu kada ti to odgovara, recimo, na primjer, kada obavljam stvarii prenosim poruke.«»Baš se i ne čini da me trebaš u svom životu«, ravnodušno je primijetionagnuvši glavu u smjeru mog desnog ramena.Trebao mi je trenutak da shvatim što se dogodilo. Kada sam zabacilakosu, pokazala sam svoj vrat i ugriz. Trudila sam se ne zacrvenjeti opetznajući da se nemam zašto sramiti. Vratila sam kosu natrag.»To te se ne tiče«, prosiktala sam u nadi da ostali čuvari to nisu vidjeli.»Točno«, zvučao je pobjednički. »Zato što ti trebaš živjeti svoj život,daleko od mene.«»O, daj, molim te«, viknula sam. »Hoćeš li konačno prestati sa...«Moje su se oči podigle od njegova lica jer nas je uskoro opkolila vojska.

271

O. K., nije to bila baš vojska, ali je i mogla biti. Jedan trenutak postojalismo samo Dimitri, ja i njegovo osiguranje i odjednom, prostorija jevrvjela čuvarima. I to ne bilo kojim čuvarima. Nosili su crno-bijela odijelakakva su nosili čuvari u službenim prilikama, ali mali crveni gumbi nanjihovim ovratnicima označavali su ili kao posebno pripadnike kraljičinegarde. Bilo ih je bar dvadeset.Bili su opasni i smrtonosni, najbolji od najboljih. Kroz povijest, ubojicekoje su napadale vladare brzo su pale od kraljevske garde. Bili suhodajuća smrt i skupili su se oko nas. I Dimitri i ja smo ustali, nesigurništo se događa, ali sigurni da je prijetnja usmjerena prema nama. Izmeđunas nalazio se njegov stol i stolci, ali smo ipak odmah zauzeli standardniborbeni stav kada bismo bili okruženi neprijateljem: leđa uz leđa.Dimitrijevo osiguranje imalo je običnu odjeću i činilo se pomalozapanjenim što vide svoje kolege, ali zahvaljujući čuvarskoj učinkovitosti,pratnja se odmah pridružila naprednoj kraljevskoj gardi. Više nije bilošala ni osmijeha. Željela sam se baciti ispred Dimitrija, ali je to u ovojsituaciji bilo malo teže.»Moraš odmah poći s nama«, rekao je jedan iz kraljevske garde. »Budeš lise opirao, privest ćemo te silom.«»Ostavite ga na miru!« vrisnula sam gledajući lice do lica. U meni jeeksplodirala ljuta tama. Kako je moguće da još ne vjeruju? Zašto jošuvijek idu na njega? »Nije ništa učinio! Zašto jednostavno ne možeteprihvatiti da je sada dhampir?«Onaj koji je govorio podigao je obrvu.»Nisam se obraćao njemu.«»Vi ste... vi ste ovdje zbog mene?« pitala sam. Pokušala sam se sjetitikakav sam spektakl mogla uzrokovati u posljednje vrijeme. Čak mi jepalo na pamet da je kraljica saznala da sam provela noć s Adrianom i daje zbog toga bijesna. Ipak, to je teško bio dovoljan razlog da na menepošalje kraljevsku gardu... ili? Jesam li stvarno pretjerala sa svojimbudalaštinama?»Zbog čega?« zahtijevao je Dimitri. To njegovo visoko, prekrasno tijelo,ono koje je ponekad znalo biti tako senzualno, sada je bilo puno napetostii prijetnje.Tip je svoj pogled zadržao na meni i totalno ignorirao Dimitrija.»Nemoj da se moram ponavljati: pođi s nama mirno ili ćemo te natjerati.«U njegovim rukama pojavile su se lisice. Oči su mi se raširile.»To je ludo! Ne idem nikamo dok mi ne kažete koji vrag...«To je bio trenutak u kojem su oni očito zaključili da neću poći mirno.Dvojica iz kraljevske garde jurnuli su na mene i, iako smo tehnički radili

272

za istu stranu, upalili su mi se instinkti. Nisam razumjela ništa osim daneću dopustiti da me odvuku kao nekakvog teškog kriminalca. Gurnulasam stolac na kojoj sam maloprije sjedila u jednog od čuvara i naciljalašakom kako bih udarila drugog. Bio je to šlampav udarac, a ispao je jošgori jer je on bio viši od mene. Ta razlika u visini omogućila mi je daizbjegnem njegov sljedeći pokušaj da me dograbi i, kada sam snažnoudarila nogom u njegove noge, lagani jauk rekao mi je da sam muuzvratila.Čula sam još neke raspršene vriskove. Oni koji su radili u kafiću sakrili suse iza šanka kao da očekuju da će se sada vaditi automatsko oružje. Ostaligosti koji su jeli doručak brzo su skočili od stolova i pritom bezglavoprevrnuli hranu i posude. Potrčali su prema izlazima, izlazima koji su biliblokirani s još više čuvara. To je uzrokovalo još vriske iako su izlazi bilizatvoreni zbog mene.U međuvremenu i ostali čuvari su se pridružili svađi. Iako sam uspjelazadati nekoliko dobrih udaraca, znala sam da imaju brojčanu prevlast.Jedan me čuvar primio za ruku i pokušao mi staviti lisice. Zastao je kadame drugi par ruku zgrabio s druge strane i povukao me u stranu.Dimitri.»Ne diraj je«, režao je.U glasu mu je bio prizvuk za koji sam se preplašila da je usmjeren meni.Gurnuo me iza sebe i zaštitnički postavio svoje tijelo ispred mojeg, dok jemeni iza leđa bio stol. Čuvari su dolazili na nas iz svih smjerova i Dimitriih je počeo otpremati istim smrtnim skladom zbog kojeg su ga nekad zvalibogom. Nije ubio ni jednog s kojim se borio, ali se pobrinuo da ihonesposobi za napad. Ako je netko pomislio da je njegova muka dok jebio strigoj ili to što je bio zaključan umanjilo njegove sposobnosti zaborbu, grdno su se varali. Dimitri je imao prirodnu snagu uspijevajući seodržati i s nemogućim izgledima i zaustaviti mene svaki put kada sam sepokušala pridružiti borbi. Kraljevska garda možda i jest bila najbolja odnajboljih, ali Dimitri... pa, moj bivši ljubavnik i instruktor bio jekategorija iznad. Njegove borbene vještine bile su daleko iznad vještinasvih ostalih i koristio ih je sve kako bi mene obranio.»Ostani otraga«, naredio mi je. »Neće te ni taknuti.«Isprva sam bila oduševljena zbog njegove zaštite, usprkos to me što sammrzila što ne sudjelujem u borbi. Promatrati ga kako se bori bilo je istoprihvatljivo. Činio je to tako da istodobno izgleda prekrasno ismrtnonosno. Bio je vojska sastavljena od jedne osobe, neka vrsta ratnikakoji je štitio one koje voli i donosio užas svojim neprijateljima...I tada mi je sinulo grozno otkrivenje.

273

»Stanite!« odjednom sam povikala. »Idem! Idem s vama!«Isprva me nitko nije čuo. Bili su previše zaokupljeni borbom. Čuvari su sepokušali provući iza Dimitrija, ali činilo se kao da ih osjeća te bi gurnuostolac ili bilo što čime bi ih mogao dohvatiti, dok je još uspijevao udaratione koji su dolazili na nas. Tko bi znao? Možda je stvarno mogao samsrediti vojsku.Međutim, nisam mu mogla to dopustiti.Tresla sam Dimitrijevu ruku.»Stani«, ponovila sam. »Nemoj se više boriti.«»Rose...«»Stanite!«Bila sam poprilično sigurna da nikada nisam ovako glasno vrištala uživotu. Odzvonilo je prostorijom. Koliko znam, moglo je odzvoniti icijelim dvorom. Nisu baš svi istog trenutka stali, ali većina ih je usporila.Nekoliko radnika je preko šanka pogledalo u nas. Dimitri je još uvijek biou pokretu, još uvijek spreman sve srediti i praktički sam se morala bacitina njega kako bi me primijetio.»Stani.« Ovaj sam put šaptala. Zavladala je neugodna tišina. »Nemoj seviše boriti protiv njih. Ići ću s njima.«»Ne. Neću im dopustiti da te odvedu.«»Moraš«, molila sam.Teško je disao, svaki dio njega bio je pripravan i spreman za napad.Pogledali smo se i činilo se da između nas leti tisuću poruka dok je starielektricitet pucao zrakom. Samo se nadam da je primio pravu poruku.Jedan od čuvara pokušao je krenuti naprijed, trebao je ići oko svogonesviještenog kolege i Dimitrijeva napetost je pukla. Počeo jezaustavljati čuvara i ponovno me braniti, ali umjesto toga ja sam stalaizmeđu njih maknuvši Dimitrijevu ruku još ga uvijek gledajući u oči.Njegova koža bila je topla i osjećala sam da je tako ispravno kadadodiruje moju.»Molim te. Ne više.«Tada sam vidjela da je konačno razumio ono što sam pokušavala reći. Jošsu ga se bojali. Nitko nije znao što je on. Lissa je rekla da će umanjitistrah ako se bude ponašao normalno i mirno. Ali, ovo? Da svlada vojskučuvara? To mu neće donijeti bodove za dobro ponašanje. Koliko samznala, možda je već bilo kasno nakon ovog, ali morala sam pokušatiumanjiti štetu. Nisam mogla dopustiti da ga ponovno zatvore, ne zbogmene.Kada me pogledao, činilo se da šalje svoju poruku: da bi se još uvijekborio za mene, da bi se borio dok se ne sruši kako me ne bi odveli.

274

Odmahnula sam glavom i lagano mu stisnula ruku. Njegovi prsti bili suupravo onakvi kakvih sam se sjećala, dugi i elegantni sa zadebljanjimazbog godina treniranja. Pustila sam ga i okrenula se onom koji je govoriona početku. Pretpostavljala sam da je neka vrsta vođe.Pružila sam ruke i polako krenula naprijed.»Ići ću mirno. Ali, molim vas... nemojte ga opet zatvoriti. Samo jemislio... jednostavno je mislio da sam u opasnosti.«Stvar je u tome da sam i ja, kada su zaključali lisice oko mojih zglobova,počela misliti da sam u opasnosti. Dok su čuvari pomagali jedan drugome,njihov vođa duboko je udahnuo i krenuo objaviti ono što je pokušavaocijelo vrijeme. Progutala sam knedlu čekajući da spomenu Viktorovo ime.»Rose Hathaway, uhićena si zbog velike izdaje.« Nije baš ono što samočekivala. Nadajući se da mi je pokornost donijela neke bodove, pitalasam:»Kakve velike izdaje?«»Ubojstva Njezina Visočanstva, kraljice Tatiane.«

Dvadesetšesto poglavlje

Možda je to bio nečiji bolesni smisao za humor, ali završila sam uDimitrijevoj ćeliji koja je sada bila napuštena.Mirno sam otišla nakon što je onaj čuvar iznio optužbe protiv mene.Zapravo, postala sam omamljena jer mi je previše toga što je rekao biloneshvatljivo. Nisam čak došla do onog dijela koji je uključivao mene.Nisam mogla osjećati bijes ili ozlojeđenost zbog optužbi jer sam jošuvijek bila na onom dijelu da je Tatiana mrtva.Ne samo mrtva. Ubijena.Ubijena?Kako se to dogodilo? Kako se to ovdje dogodilo? Dvor je bio najsigurnijemjesto na svijetu, a Tatiana je uvijek bila posebno čuvana, od iste grupekoja je tako brzo opkolila Dimitrija i mene. Osim ako nije napustila dvor,a bila sam poprilično sigurna da nije, nije ju mogao ubiti nikakav strigoj.Zbog neprestanih prijetnji s kojima smo bili suočeni, ubojstvo međudhampirima i morojima bilo je nečuveno. Jasno, događalo se. Bilo je toneizbježno u svakom društvu, ali s obzirom na to kako je naše bioopsjedano, rijetko smo se imali vremena okrenuti jedni protiv drugih (akose urlanje u Vijeću stavi sa strane). To je bio razlog zbog kojeg je Viktorbio tako osuđivan. Njegov je zločin bio grozan koliko je god mogao biti.Do sada.

275

Jednom kada sam mogla prihvatiti nemoguću ideju da je Tatiana mrtva,bila sam sposobna pitati se pravo pitanje: Zašto ja? Zašto optužuju mene?Nisam bila odvjetnik, ali bila sam sigurna da to što sam nekog nazvalalicemjernom kujom nije čvrst dokaz na sudu.Pokušala sam saznati više detalja od čuvara koji je bio ispred moje ćelije,ali oni su ostali čvrstih lica i tihi. Nakon što sam skoro promukla odvikanja, bacila sam se na krevet i otišla u Lissinu glavu, gdje sam bilasigurna da ću pronaći više informacija.Lissa je bila luda pokušavajući dobiti odgovore od svakog od koga jemogla. Christian je još uvijek bio s njom i stajali su u predvorju jedne odzgrada koja je vrvjela od događanja. Dhampiri i moroji jednako suposvuda trčali, neki uplašeni zbog nestabilnosti nove vlade, a druginadajući se da će to iskoristiti. Lissa i Christian stajali su usred svega,poput listova odnesenih strašnom olujom.Dok je Lissa sada tehnički bila odrasla, još uvijek je bila pod okriljemneke starije osobe na dvoru, obično Priscille Voda i, povremeno, čakTatiane. Sada ni jedna od njih nije bila na raspolaganju, iz očitih razloga.Iako su je mnogi plemići poštovali, Lissa se nije imala kome obratiti.Vidjevši je tako uznemirenu, Christian ju je primio za ruku.»Teta Tasha će znati što se događa«, rekao je. »Pojavit će se prije ilikasnije. Znaš da neće dopustiti da se išta dogodi Rose.«Lissa je znala da u toj izjavi postoji malo nesigurnosti, ali nije tospomenula. Tasha možda i nije htjela da mi se išta dogodi, ali zasigurnonije bila tako moćna.»Lissa!«Adrianov glas učinio je da se oboje, i Lissa i Christian, okrenu. Upravo jeušao zajedno sa svojom majkom. Adrian je izgledao kao da je tamo došaoizravno iz moje sobe. Na sebi je imao jučerašnju odjeću, laganozgužvanu, i kosa mu nije bila uređena kao obično. U usporedbi s njim,Daniella je izgledala uglađeno i uređeno, savršena slika poslovne ženekoja nije izgubila svoju ženstvenost.Konačno! Ovdje su bili ljudi koji možda znaju odgovore. Lissa jezahvalno potrčala k njima.»Hvala bogu«, rekla je Lissa. »Nitko nam iu želi reći što se dogodilo...osim da je kraljica mrtva, a Rose pritvorena. Ona je molećivo pogledalaDaniellu. »Recite mi da je došlo do zabune.«Daniella je potapšala Lissu po ramenu i uputila joj najutješniji pogled kojije mogla, s obzirom na okolnosti.»Bojim se da ne. Tatiana je sinoć ubijena, a Rose im je glavniosumnjičenik.«

276

»Ali, ona to nikada ne bi učinila!« viknula je Lissa.Christian se pridružio njezinu opravdanom bijesu.»Njezino vikanje na Vijeće nije dovoljno kako bi je optužili za ubojstvo.«Ah, Christian i ja jednako smo razmišljali. Bilo je to gotovo jezivo. »Kaoni ono s bdijenja.«»U pravu si. Nije dovoljno«, složila se Daniella. »Ali, isto tako ne izgledani dobro za nju. A očito imaju druge dokaze koji potvrđuju njezinukrivnju.«»Kakve dokaze?« Lissa je zahtijevala odgovor.Daniella je počela kao da se ispričava.»Ne znam. To je još uvijek pod istragom. Održat će saslušanje kako biiznijeli dokaze i ispitali je o tome gdje je bila, mogućim motivima... takvestvari.« Pogledala je prema prolaznicima koji su jurili. »Ako uopće dođutako daleko. Ovo se... nije dogodilo stoljećima. Vijeće ima potpunu vlastdok se ne izabere novi vladar, ali još uvijek će biti kaos. Svi se boje. Ne bime iznenadilo da dvor padne pod ratni zakon.«Christian se okrenuo prema Lissi, licem punim nade.»Jesi vidjela Rose sinoć? Je li bila s tobom?«Lissa se namrštila.»Ne. Mislim da je bila u svojoj sobi. Zadnji sam je put vidjela prekjučer.«Daniella nije izgledala baš sretno zbog toga.»To neće pomoći. Ako je bila sama, znači da nema alibi.«»Nije bila sama.«Tri para očiju okrenula su se prema Adrianu. Bilo je to prvi put da jeprogovorio otkada je zazvao Lissu. Lissa se do sada nije na njega punoobazirala, što je značilo da nisam ni ja. Samo je površno promotrilanjegovu pojavu kada je došao, ali sada je mogla vidjeti sitne detalje. Brigai bol ostavljali su svoje znakove, zbog čega se činio starijim nego što jest.Kada se okrenula njegovoj auri, vidjela je uobičajeno zlato korisnikaduha, ali ono, kao i njegove druge boje, bilo je mutno i obrubljeno tamom.Bilo je tu i treperenja, upozorenje da i nestabilnost duha uzima svoje. Toje sve došlo prebrzo za njega da bi reagirao, ali pretpostavljala sam da ćezgrabiti cigaretu i piće čim bude mogao. Bio je to način na koji se Adriansuočavao s ovakvim situacijama.»Što hoćeš reći?« oštro je pitala Daniella.Adrian je slegnuo ramenima.»Nije bila sama. Ja sam bio s njom cijelu noć.«Lissa i Christian dobro su uspjeli zadržati neutralna lica, ali Daniellinolice pokazalo je šok kakav bi doživio svaki roditelj na spomen seksualnogživota svog djeteta. Adrian je također primijetio tu reakciju.

277

»Ne trudi se«, upozorio je. »Tvoji morali, tvoje mišljenje... ništa mi sadanije važno.« Pokazao je na skupinu uspaničenih prolaznika koji su juriliokolo i vikali da je sigurno Viktor Daškov došao na dvor kako bi ih svepoubijao. Adrian je odmahnuo glavom i okrenuo se natrag prema svojojmajci. »Ja sam bio s Rose. To je dokaz da ona to nije učinila. Kasnijećemo se pozabaviti s tvojim majčinskim neodobravanjem mog ljubavnogživota.«»To nije ono što me brine! Ako imaju čvrst dokaz i ti se u ovo umiješaš,mogli bi i tebe sumnjičiti.« Držanje koje je Daniella imala kad je ušlapočelo je pucati.»Ona mi je bila teta«, rekao je Adrian u nevjerici. »Zašto bismo je,pobogu, Rose i ja ubili?«»Zato što nije odobravala vašu vezu. I zato što je Rose bila uzrujana zbogproglasa u vezi dobne granice.« To je došlo od Christiana. Lissa ga jebijesno gledala, ali je on jedva slegnuo ramenima. »Što? Samo samizjavio očito. Netko drugi bi to napravio da nisam ja. I svi smo čuli priče,neki su izmišljali stvari koje su ekstremne čak i za Rose.« Doista jakkomentar.»Kada?« pitala je Daniella držeći Adriana za rukav. »Kada si bio s Rose?Kada si došao tamo?«»Ne znam. Ne sjećam se«, rekao je.Uhvatila ga je čvršće.»Adriane! Shvati ovo ozbiljno, ovo će jako utjecati na to kako će se sverazvijati. Ako si stigao tamo prije nego što je Tatiana ubijena, onda teneće moći s tim povezati. A ako si bio s Rose poslije...«»Onda ona ima alibi«, prekinuo ju je. »I nema problema»Nadam se da je to istina«, mrmljala je Daniella. Činilo si da njezinpogled više nije usmjeren na moje prijatelje. U glavi su joj se okretalikotačići, njezine su misli iskakale dok je pokušavala smisliti kako najboljezaštititi svog sina. Ja sam za nju bila nesrc tan slučaj. On je, razumljivo,bio za nju alarmantna hitnost. »Ipak ćemo ti morati nabaviti odvjetnika.Razgovarat ću sa Damonom. Moram ga pronaći prije večerašnjegsaslušanja. I Rufus će morati saznati za ovo. Prokletstvo.« Na to je Adrianpodigao obrvu. Imala sam dojam da Lady Ivaškov nije često psovala.»Moramo otkriti kada si stigao tamo.«Adrian je još uvijek bio omotan patnjom kao ogrtačem i izgledao je kaoda bi se mogao srušiti ako uskoro ne dobije nikotina ili alkohola. Mrzilasam ga gledati takvog, posebno zbog mene. Sigurno je tu postojala snaga,ali njegova priroda, i zeznute posljedice duha, učinile su da se s ovimteško nosi.

278

Ipak, usprkos svom bijesu, uspio je dozvati sjećanje kako bi pomogaosvojoj ludoj majci.»Netko je bio u predvorju zgrade kada sam došao... domar ili nešto,mislim. Ipak, nikoga nije bilo na recepciji.« Većina zgrada imala ječlanove osoblja za hitne slučajeve ili portira.Daniellino lice se oraspoložilo.»To je to. To je ono što trebamo. Damon će saznati u koje vrijeme si biotamo, tako da te možemo osloboditi i očistiti od ovoga.«»I tako da me može obraniti ako stvari krenu po zlu?«»Naravno«, vedro je odgovorila.»Što s Rose?«»Što s Rose?«Adrian je još uvijek izgledao kao da će se slomiti, ali u njegovim zelenimočima bilo je ozbiljnosti i usredotočenosti.»Ako se dozna da je teta Tatiana ubijena prije nego što sam stigao tamo iRose bace samu među vukove, hoće li Damon biti njezin odvjetnik?«Njegova majka se smela.»Oh, pa, dragi... Damon zapravo i nije za te stvari...«»Bit će ako ga zamoliš«, rekao je Adrian odlučno.»Adriane«, oprezno je rekla, »ne znaš o čemu govoriš. Kažu da su dokaziprotiv nje čvrsti. Ako naša obitelj pruži podršku...«»Nije kao da podržavamo ubojstvo! Upoznala si Rose. Svidjela ti se.Možeš li me pogledati u oči i reći da je O. K. da ima neku tko zna kakvupolovičnu obranu koju će iskopati za nju? Možeš li?«Daniella je problijedjela i, časna riječ, zapravo se pokunjila. Mislim danije navikla na ovakvu neustrašivu odlučnost kod svog bezbrižnog sina. I,iako su njegove riječi imale smisla, u njegovu je glasu bilo nekogluđačkog očaja i stava koji je bio pomalo jezovit. Nisam mogla reći je li tozbog duha ili samo zbog njegovih osjećaja.»Ja... razgovarat ću sa Damonom«, na kraju je rekla Daniella. Morala jenekoliko puta progutati knedlu prije nego što je uspjela izgovoriti te riječi.Adrian je duboko izdahnuo i s izdahom je otišlo i malo bijesa.»Hvala.«Jurnula je i stopila se s gomilom i ostavila Adriana samog s Lissom iChristianom. Njih dvoje izgledali su mrvicu manje zabezeknuti odDanielle.»Damon Tarus?« pogađala je Lissa. Adrian je kimnuo.»Tko je to?« pitao je Christian.»Majčin rođak«, rekao je Adrian. »Obiteljski odvjetnik. Pravi morski pas.Nekako je i ljigav, ali skoro da može svakoga izvući iz svačega.«

279

»I to je nešto, pretpostavljam«, zamišljeno je rekao Christian. »Ali, je lidovoljno dobar da se bori protiv takozvanog čvrstog dokaza?«»Ne znam. Stvarno ne znam.« Adrian je nesvjesno posegnuo prema džepui uobičajenom mjestu gdje je držao cigarete, ali ih danas nije imao.Uzdahnuo je. »Ne znam kakav je njihov dokaz niti kako je ubijena tetaTatiana. Sve što sam čuo je to da su je jutros pronašli mrtvu.«Lissa i Christian izmijenili su grimase. Christian je slegnuo ramenima, aLissa se okrenula natrag Adrianu preuzevši ulogu glasnika.»Kolcem«, rekla je Lissa. »Našli su je u krevetu sa srebrnim kolcem usrcu.«Adrian nije ništa rekao i njegov izraz na licu nije se promijenio. Lissi jepalo napamet da tijekom čitava tog razgovora o nedužnosti, dokazima iodvjetnicima svi su nekako previdjeli činjenicu da je Tatiana bilaAdrianova prateta. On nije odobravao neke njezine odluke i šalio se nanjezin račun iza njezinih leđa. Međutim, ipak mu je ona bila obitelj, netkokoga je poznavao cijeli život. Uza sve ostalo sigurno osjeća i bol zbognjezine smrti. Čak sam se i ja osjećala malo zbunjeno. Mrzila sam je zbogonoga što mi je učinila, ali nikad nisam željela da umre. I nisam se moglasuzdržati da se ne sjetim kako mi se ponekad obraćala kao da sam pravaosoba. Možda je to bila gluma, ali bila sam poprilično sigurna da je bilaiskrena one večeri kada je navratila kod Ivaškovih. Bila je oprezna iobazriva, većinom se samo brinula kako svom narodu osigurati mir.Lissa je gledala Adriana kako odlazi dok su kroz nju kolali suosjećanje ituga. Christian ju je nježno potapšao po ramenu.»Dođi«, rekao je. »Saznali smo što smo trebali. Ovdje samo smetamo.«Osjećajući se bespomoćno, Lissa mu je dopustila da je izvede vanizbjegavajući sve jače uspaničenu gomilu. Narančasta boja niskog suncaobasjala je svaki list i drvo zlatnim, toplim osjećajem. Kada smo se vratiliiz skladišta s Dimitrijem, vani je bilo jako puno ljudi, ali ništa u usporedbis ovim. Brujali su od straha, žurili se prenositi vijest. Neki su već bili užalosti, odjeveni u crninu, lica punih suza. Pitala sam se koliko je od togaiskreno. Čak i usred tragedije i zločina, plemići će se grebati za moć.I svaki put kada bi čula moje ime, Lissa bi postajala sve više ljuta. To jebila ona loša ljutnja, ona koja se osjećala kao crni dim u našoj vezi i kojabi je često izudarala. Bilo je to prokletstvo duha.»Ne mogu vjerovati!« viknula je Christianu. Primijetila sam, čak i akoona nije, da ju je brzo želio odvesti negdje gdje nema nikoga. »Kako tonetko može pomisliti za Rose? To je podmetnuto. Mora biti.«»Znam, znam«, rekao je. I on je znao za opasne znakove duha ipokušavao ju je smiriti. Stigli su do male travnate površine u sjeni velikog

280

stabla oraha i sjeli na zemlju. »Znamo da to nije učinila. To je sve što jevažno. Dokazat ćemo to. Ne može biti kažnjena za nešto što nije učinila.«»Ti ne znaš njih«, gunđala je Lissa. »Ako se netko okomio na nju, mogusvašta učiniti.« Uz prisutnost mrvice svijesti, povukla sam malo njezinetame u sebe pokušavajući je smiriti. Nažalost, samo me još jače naljutilo.Christian se smijao.»Zaboravljaš. I ja sam odrastao među njima. Išao sam u školu s njihovomdjecom. Znam ih, ali, nećemo paničariti dok ne saznamo više, u redu?«Lissa je odahnula osjećajući se puno bolje. Preuzet ću previše tame ako nebudem pažljiva. Pokušala se lagano nasmiješiti Christianu.»Ne sjećam se da si prije bio tako razborit.«»Zato što svako ima drugačiju definiciju 'razboritosti'. Moja je samo krivoshvaćena, to je sve.« Glas mu je bio uzvišen.»Mislim da si jako puno krivo shvaćen«, nasmijala se.Njegove oči gledale su njezine i osmijeh na njegovu licu pretvorio se unešto toplije i nježnije.»Pa, nadam se da ovo neće biti krivo shvaćeno. Inače ću možda primitiudarac.«Nagnuvši se, prinio je svoje usne njezinima. Lissa je odgovorila bezikakvog pogovora i prepustila se slatkoći poljupca. Nažalost, i ja sampometena skupa s njom. Kada su se razdvojili, Lissa je osjećala kako jojsrce kuca brže i kako joj obrazi gore.»Čega je to točno bila definicija?« pitala je oživljavajući osjećaj njegovihusana.»Znači 'žao mi je',« rekao je.Maknula je pogled i nervozno cupkala neku travu. Konačno, uzdahnuvši,ponovno ga je pogledala.»Christiane... je li ikada... bilo išta između tebe i Jill? Ili Mije?«Iznenađeno ju je pogledao.»Molim? Kako to možeš misliti?«»Puno si vremena provodio s njima.«»Samo je jedna osoba koju sam ikad želio«, rekao je. Mirnoća njegovapogleda, tih kristalno plavih očiju, nije ostavljala mjesta pitanju tko je taosoba. »Nitko drugi nije nikada došao blizu. Usprkos svemu, čak i sAvery...«»Christian, žao mi je zbog toga...«»Ne moraš to...«»Moram...«»Prokletstvo«, rekao je. »Hoćeš mi dati da završim reč...«

MIN@

281

»Ne«, prekinula ga je Lissa. I onda se nagnula i poljubila ga, snažan ičvrst poljubac koji je gorio njezinim tijelom, onaj koji joj je govorio da iza nju nije postojao nitko drugi na svijetu.Dobro. Očito da je Tasha bila u pravu: ja sam ona koja ih može ponovnospojiti. Jednostavno nisam mislila da će moje uhićenje odigrati tu ulogu.Izvukla sam se iz njezine glave kako bih im dala privatnosti i spasila se odtoga da gledam kako se maze. Nisam im zamjerala njihov trenutak. Nijebilo ničeg što sada mogu za mene učiniti i zaslužili su svoje pomirenje.Jedino što im je preostalo bilo čekati više informacija i, stvarno, njihovametoda pomoću koje im je brže prolazilo vrijeme bila je puno zdravija odone koju je vjerojatno izabrao Adrian.Legla sam na krevet i buljila u strop. Oko mene nije bilo ničega osimobičnog metala i neutralnih boja. Izluđivalo me. Nisam imala što gledati,ništa za čitati. Osjećala sam se kao životinja u kavezu. Činilo mi se daprostorija postaje sve manja i manja. Sve što sam mogla bilo je ponovnoprevrtjeti ono što sam saznala od Lisse analizirajući svaku izrečenu riječ.Naravno, imala sam pitanja o svemu, ali jedna stvar koja mi je zapela zauho bilo je saslušanje koje je spomenula Daniella. Morala sam saznativiše o tome.Dobila sam svoj odgovor, nekoliko sati kasnije.Zapala sam u nekakvo tupo stanje i skoro nisam prepoznala Mikhailakako stoji ispred vrata moje ćelije. Skočila sam iz kreveta premarešetkama i vidjela da otključava vrata. Kroz mene je prozujala nada.»Što se događa?« pitala sam. »Puštaju me?«»Bojim se da ne«, rekao je. Njegove riječi obistinile su se nakon što mi jestavio lisice na ruke, i to čim je otvorio vrata. Nisam se opirala. »Došaosam te odvesti na saslušanje.«Kročivši u hodnik, vidjela sam kako se skupljaju ostali čuvari. Mojevlastito osiguranje, točnije. Odraz Dimitrijeva. Divno. Mikhail i ja hodalismo zajedno i, umjesto da zadrži onu groznu tišinu koja se činila kaouobičajeni tretman zatvorenika, on je suosjećajno pričao.»Što je točno saslušanje? Suđenje?«»Ne, ne. Prerano je za suđenje. Saslušanjem će odlučiti ideš li nasuđenje.«»To mi nekako zvuči kao gubljenje vremena«, istaknula sam. Izašli smoiz čuvarske zgrade i taj svjež i vlažan zrak bio je najslađa stvar na svijetu.»Još je veći gubitak vremena ako se ide na veliko skupo suđenje paustanove da nemaju dobar slučaj. Na saslušanju oni iznose dokaze kojeimaju i sudac, ili, dakle, netko tko predstavlja suca, odlučuje treba li se ići

282

na suđenje. Suđenjem postaje službeno. Tamo donose presudu i određujukaznu.«»Zašto im treba tako dugo za saslušanje? Zašto su me natjerali da čekamcijeli dan u ćeliji?«Nasmijao se, ali ne zato što je mislio da je smiješno.»Rose, to je bilo brzo. Jako brzo. Može potrajati danima ili tjednima dokse ne dobije saslušanje, a ako ideš na suđenje, ostaješ do tada zatvoren.«Progutala sam knedlu.»Hoće li i to požuriti?«»Ne znam. Skoro sto godina nije ubijen ni jedan vladar. Svi su poludjeli iVijeće želi uspostaviti red. Već rade velike planove za kraljičin sprovod,veliki spektakl koji će svima odvući pažnju. Tvoje je saslušanje takođerpokušaj uspostavljanja reda.«»Molim? Kako?«»Što prije osude ubojicu, to prije će se svi osjećati sigurnije. Misle da jeoptužba protiv tebe tako čvrsta da se žele požuriti. Žele da si kriva. Žele jepokopati znajući da je njezin ubojica priveden pravdi, tako da svi mogučvrsto spavati kada izaberu novog kralja ili kraljicu.«»Ali, ja nisam...« pustila sam svoje poricanje. To nije imalo smisla.Ispred nas pojavila se zgrada u kojoj je bila sudnica. Činila se odbojnomprvi put kada sam bila tamo na Viktorovu suđenju, ali to je bilo iz strahaod sjećanja koje je budio u meni. Sada... sada je na kocki moja vlastitabudućnost. I očito ne samo moja budućnost, morojski svijet je gledao ičekao nadajući se da sam ja zločinac kojeg se može zauvijek zatvoriti.Progutavši, nervozno sam pogledala Mikhaila.»Misliš li... misliš da će me poslati na suđenje?«Nije odgovorio. Jedan od čuvara nam je držao otvorena vrata.»Mikhail?« ubrzala sam. »Hoće li mi suditi za ubojstvo?«»Da«, rekao je suosjećajno. »Prilično sam siguran da hoće.«

Dvadesetsedmo poglavlje

Ulazak u sudnicu bilo je jedno od najnestvarnijih iskustava u mom životu,i ne samo zbog toga što sam ja ovdje optužena. Jednostavno me stalnopodsjećalo na Viktorovo suđenje, a to da sam sada na njegovu mjestu biloje previše čudno za shvatiti.Ulazak u prostoriju s hrpom čuvara učini da svi zure i, vjerujte mi, unutraje bilo krcato, pa naravno, nisam se skupila niti sam izgledala kao da sesramim. Hodala sam samouvjereno i glavu držala visoko. Opet, pojavilo

283

mi se to jezivo sjećanje na Viktora. I on je ušao prkosno i bila samzaprepaštena kako se netko tko je počinio takve zločine može takoponašati. Misle li ovdje prisutni isto o meni?Na podiju u prednjem djelu prostorije sjedila je žena koju nisamprepoznala. Među morojima sudac je obično bio odvjetnik kojeg supostavili na tu funkciju za potrebe saslušanja ili čega već. Samimsuđenjem, bar onim velikim poput Viktorova, predsjedala je kraljica. Onaje bila ta koja je odlučivala o konačnoj presudi. Ovdje, oni koji ćeodlučivati o tome članovi su Vijeća, ako uopće dođem do te faze.Suđenjem postaje službeno. Tamo donose presudu i određuju kaznu.Moja pratnja dovela me do prednjeg sjedala prostorije prolazeći poredrešetke koja je odvajala ključne igrače od publike te su me usmjeriliprema mjestu pored moroja srednjih godina, u vrlo službenom idizajnerskom crnom odijelu. Odijelo je vrištalo:Žao mi je što je kraljica mrtva, a ja ću izgledati moderno dok pokazujemtugu. Njegova kosa bila je svijetloplava, lagano prošarana prvim sijedima.Nekako je uspio da mu to dobro stoji. Pretpostavljala sam da je to DamonTarus, moj odvjetnik, ali nije mi rekao ni riječiMikhail je isto sjedio pored mene i bilo mi je drago što su izabrali njegatko me doslovno neće napuštati. Pogledajući unazad, vidjela sam Daniellui Nathana Ivaškova kako sjede s ostalim visokopozicioniranim članovimasvoje obitelji. Adrian je odlučio da im se neće pridružiti. On je sjediodublje odostraga, s Lissom, Christianom i Eddiejem. Sva njihova lica bilasu jako zabrinuta.Sutkinja, starija morojka sive kose koja je izgledala kao da još možerasturati, zamolila je za pažnju u prostoriji i ja sam se okrenula kako bihgledala ravno. Ulazilo je Vijeće i ona ih je najavila jedno po jedno. Zanjih su složili dva reda klupa, dva reda od šest, s trinaestim povišenimmjestom otraga. Naravno, ispunjeno je samo jedanaest mjesta i pokušalasam se ne mrštiti. Lissa bi trebala sjediti ondje.Kada se Vijeće smjestilo, sutkinja se okrenula prema nama ostalima igovorila glasom koji je odzvanjao prostorijom.»Ovo saslušanje sada zasjeda, tijekom toga odlučit ćemo ima li dovoljnodokaza za...«Prekinulo ju je komešanje kod vrata i publika je istegnula vratove kako bividjela što se događa.»Kakve su ovo smetnje?« ljutila se sutkinja.Jedan od čuvara djelomično je otvorio vrata i naginjao se prema van očitogovoreći nekome tko je bio u hodniku. Ponovno je provirio unutra.»Ovdje je odvjetnik optužene, Vaša Visosti.«

284

Sutkinja je pogledala u mene i Damona i zatim se namrštila čuvaru.»Ona već ima odvjetnika.«Čuvar je slegnuo ramenima i izgledao smiješno bespomoćno. Da je vanibio strigoj, znao bi što treba učiniti. U ovom bizarnom prekidu protokolanjegove vještine nisu mu bile korisne. Sutkinja je uzdahnula.»Dobro. Pošaljite toga tko je već vani pa da to sredimo.«Ušao je Abe.»O dragi bože«, rekla sam naglas.Nisam se trebala namrštiti što mi je izletjelo jer je istog trenutka žamorrazgovora ispunio prostoriju. Pretpostavljala sam da je polovica osjećalastrahopoštovanje jer su čuli za Abea i njegovu reputaciju. Druga polovicavjerojatno je bila zatečena njegovom pojavom.Imao je sivo odijelo od kašmira, znatno svjetlije od Damonova mračnocrnog. Ispod je bila košulja koja je bila tako jako bijela da se činilo dasvijetli, posebno uz sjajnu grimiznu crvenu kravatu koju je nosio. Premanjegovoj odjeći bile su raspoređene ostale točke crvene, rupčić u džepu imanžete crvene poput rubina. Naravno, to je sve bilo savršeno skrojeno iskupo, kao i Damonovo odijelo. Međutim, Abe nije izgledao kao da je užalosti. Čak nije izgledao ni kao da ide na suđenje. Činilo se kao da su gaprekinuli na putu prema zabavi. I, naravno, stavio je svoje uobičajenezlatne ringove na uši i podšišao je crnu bradicu.Sutkinja je ušutkala prostoriju pokretom ruke dok joj je on prilazio.»Ibrahim Mazur«, rekao je i kimnuo glavom. U njezinu glasu bilo jepodjednako i zapanjenosti i negodovanja.»Ovo je... neočekivano.«Abe joj se galantno naklonio.»Lijepo Vas je ponovno vidjeti, Paula. Niste ostarjeli ni dana.«»Nismo u ladanjskom klubu, gospodine Mazur«, obavijestila ga je. »I,dok smo ovdje, naslovit ćete me mojom titulom.«»Ah. U redu.« Namignuo je. »Moje isprike, Vaša Visosti.«Okrenuvši se, gledao je okolo dok mu se pogled nije zaustavio na meni.»Evo je. Oprostite što smo ovo malo odgodili. Možemo početi.«Damon je ustao.»Što je ovo? Tko ste vi? Ja sam njezin odvjetnik.«Abe je odmahnuo glavom.»Sigurno je došlo do pogreške. Trebalo mi je malo vremena kako bihuzeo let, tako da mogu razumjeti što ste uzeli građanskog odvjetnika dauskoči.«

285

»Građanskog odvjetnika!« Damonovo lice je bilo crveno odozlojeđenosti. »Ja sam jedan od najpoznatijih odvjetnika među američkimmorojima.«»Poznat, građanski.« Abe je slegnuo ramenima i oslonio se na svoje pete.»Ne sudim. Nisam se namjeravao igrati riječima.«»Gospodine Mazur«, prekinula je sutkinja, »jeste li odvjetnik?«»Ja sam puno toga, Paula, Vaša Visosti. Osim toga, je li to važno? Onasamo treba nekoga kako bi govorio za nju.«»I ima nekoga«, viknuo je Damon. »Mene.«»Više ne«, rekao je Abe još uvijek vrlo ugodnog držanja. Nije se prestaosmiješiti, ali mi se učinilo da vidim onaj opasan bljesak u njegovim očimakojeg se bojalo toliko njegovih neprijatelja. Bio je oličenje smirenosti,dok je Damon izgledao kao da će imati napadaj.»Vaša Visosti...«»Dosta!« rekla je svojim glasom koji odjekuje. »Neka djevojka izabere.«Svoj je pogled zadržala na meni. »Koga želiš da te zastupa?«»Ja...« Otvorila su mi se usta od naglog usmjerenja pažnje na mene.Promatrala sam dramu između dva muškarca kao teniski meč, a sada meloptica udarila u glavu.»Rose.« Zapanjena, polako sam se okrenula. Daniella Ivaškov dovukla seu red iza mene. »Rose«, ponovno je prošaptala, »i ne znaš tko je tajMazur.« Oh, ne znam? »Ne želiš imati ništa s njim. Damon je najbolji. Nemože ga svatko dobiti.«Otišla je natrag na svoje sjedalo, a ja sam gledala lica svojih potencijalnihodvjetnika. Razumjela sam što mi je Daniella htjela reći. Adrian ju jenagovorio da dogovori Damona za mene i ona je stvarno nagovorilaDamona da to učini. Ako ga odbijem, bit će za nju to uvreda, a s obziromna to da je ona jedna od rijetkih plemićkih moroja koja je bila dobraprema meni radi Adriana, nisam htjela zaraditi njezinu nenaklonost. Osimtoga, ako je ovo bila neka namještaljka od strane plemića, imati jednog odnjih na svojoj strani pružalo je najbolje izglede da se izvučem.A ipak... bio je tu Abe gledajući me tim svojim lukavim smiješkom. On jesigurno bio dobar u postizanju onog što je htio, ali puno toga dogodilo sesilom zahvaljući njegovoj prisutnosti i reputaciji. Ako uistinu postoji nekiapsurdni dokaz protiv mene, Abeov stav bit će dovoljan da učini danestane. Naravno, on je bio lukav. Zmija. Mogao je dovesti do toga da sedogodi nemoguće; sigurno bi povukao puno veza za mene.To ipak nije mijenjalo činjenicu da on nije odvjetnik.S druge strane, on je moj otac.

286

On je moj otac i, iako smo se jedva znali, prešao je veliku udaljenost kakobi stigao ovdje i besposličario u svom sivom odijelu kako bi me branio. Jeli se očinska ljubav pokvarila? Je li on stvarno bio ikakav odvjetnik? Je lina kraju krajeva istina da krv nije voda? Nisam znala. Zapravo nisam nivoljela tu izreku. Možda je ona funkcionirala za ljude, ali nije imalasmisla vampirima.Bilo kako bilo, Abe je napeto zurio u mene svojim tamnosmeđim očima,skoro identičnim mojima. Činilo se da govori vjeruj mi. Ali, jesam limogla? Vjerovala bih majci da je ovdje, a znala sam da ona vjeruje Abeu.Uzdahnula sam i pokazala prema njemu.»Uzet ću njega.« Tišim glasom sam dodala: »Zmey, nemoj meiznevjeriti.«Abeov osmijeh postao je širi dok su šokirani uzvici ispunili publiku iDamon je bijesno protestirao. Možda ga je na početku Daniella i trebalauvjeravati da me brani, ali sada je za njega ovaj slučaj postao stvarponosa. Sada mu je bačena mrlja na ugled jer sam ga zaobišla. Međutim,izabrala sam i razbješnjena sutkinja nije više željela slušati primjedbe nato. Rekla je Damonu da se makne i Abe je sjeo na njegovo mjesto.Sutkinja je počela sa standardnim uvodnim govorom objašnjavajući zaštosmo ovdje itd., itd. Dok je govorila, nagnula sam se prema Abeu.»U što si me uvalio?« prosiktala sam mu.»Ja? U što si se ti uvalila? Zašto te nisam mogao pokupiti u policijskojpostaji zbog maloljetnog pijančevanja kao što to radi većina očeva?«Počela sam shvaćati zašto je neke jako živciralo kada sam se šalila uopasnim situacijama.»Moja jebena budućnost je na kocki! Poslat će me na suđenje i osuditi!«S njegova lica nestao je svaki trag humora i veselja. Izraz mu je postaočvrst, smrtno ozbiljan. Kralježnicom su mi prošli trnci»To«, rekao je tihim, ravnim glasom, »je nešto za što zaklinjem da senikada, nikada neće dogoditi.«Sutkinja je svoju pažnju usmjerila natrag na nas i na tu odvetnicu, ženu poimenu Iris Kane. To nije plemićko ime, ali je ipak izgledala popriličnotvrdokorna. Možda je to bila samo stvar odvjetnika.Prije nego što su iznijeli dokaze protiv mene, opisali su kraljičinoubojstvo, i to sve užasne detalje. Kako su je jutros pronašli u krevetu sasrebrnim kolcem zabijenim u srce i s izrazom dubokog užasa i šoka nanjezinu licu. Krv je bila posvuda: na njezinoj spavaćici, plahtama,njezinoj koži... Fotografije su pokazali svima u sudnici pokrenuvši timeraznolike reakcije. Iznenađene uzdahe. Još više straha i panike. A neki...neki su jecali. Neke su suze, bez sumnje, bile zbog čitave grozne situacije,

287

ali mislim da su mnogi plakali jer su voljeli Tatianu ili im je bila draga.Ponekad je bila hladna i ukočena, ali većinom je njezina vladavina bilamirna i pravedna.Nakon fotografija prozvali su me. Saslušanje nije imalo isti redoslijed kaosuđenje. Nije bilo službenog izmjenjivanja odvjetnika koji bi preispitalisvjedoke. Oni su na neki način samo stajali te su krenuli postavljatipitanja dok je sutkinja održavala red.»Gospođice Hathaway«, počela je Iris izbacivši moju titulu. »Kada ste sejučer vratili u svoju sobu?«»Ne znam točno vrijeme...« usredotočila sam se na nju i Abea, a ne namore lica tamo. »Mislim da negdje oko sedamnaest sati. Moždaosamnaest.«»Je li netko bio s vama?«»Ne, pa.. da. Kasnije.« O, bože. Evo ga. »Ovaj, hm, posjetio me AdrianIvaškov.«»U koliko sati je došao?« pitao je Abe.»Nisam ni u to sigurna. Nekoliko sati nakon što sam se ja vratila,pretpostavljam.«Abe se okrenuo svojim šarmantnim osmijehom prema Iris koja jeprekapala po nekim papirima.»Kraljičino ubojstvo poprilično je suženo na točno vrijeme između sedami osam. Rose nije bila sama, naravno, gospodin Ivaškov trebao bi potvrditinavedeno.«Moje su oči kratko skrenule u publiku. Daniella je bila blijeda. Ovo je bilanjezina noćna mora: petljanje Adriana. Gledajući dalje, vidjela sam da sesam Adrian čini dosta smiren. Stvarno sam se nadala da nije pijan.Iris je trijumfalno držala papire.»Imamo potpisanu izjavu domara iz zgrade optužene da je gospodinIvaškov stigao oko otprilike pola deset navečer.«»To je poprilično konkretno«, rekao je Abe. Zvučao je kao da se zabavlja,kao da je ona rekla nešto slatko. »Ima li itko od osoblja recepcije kako bise to potvrdilo?«»Ne«, rekla je Iris ledeno. »Ali, ovo je dovoljno. Domar se sjeća jer je bašnamjeravao ići na stanku. Gospođica Hathaway bila je sama kada sedogodilo ubojstvo. Nema alibi.«»Pa«, rekao je Abe, »bar prema nekim nepouzdanim činjenicama.«Ipak, ništa više nije rečeno. Dokaz je unesen u službeni zapisnik i ja samduboko udahnula. Nije mi se sviđao ovaj tip ispitivanja, ali to je biloočekivano na temelju ranijeg razgovora koji sam čula preko Lisse. To štonemam alibija nije bilo dobro, ali sam na neki način dijelila Abeovu

288

vibru. Ono što su iznijeli do sada još uvijek se nije činilo dovoljno da mepošalju na suđenje. Osim toga, nisu još ništa pitali o Adrianu, što ga jedržalo van svega ovoga.»Sljedeći dokaz«, rekla je Iris. Lice joj je bilo preplavljeno lukavimtrijumfom. Znala je da je ono s vremenom malo škakljivo, ali što god daje slijedilo, mislila je da je zlata vrijedno.Ali, zapravo, bilo je srebrno. Srebrni kolac.Stvarno, u prozirnom plastičnom najlonu bio je srebrni kolac. Sjao je podusijanom rasvjetom, osim njegova vrha. On je bio taman. Od krvi.»Ovim je kolcem ubijena kraljica«, izjavila je Iris. »Kolcem gospođiceHathaway.«Abe se zapravo počeo smijati.»Oh, ma daj! Čuvarima se stalno izdaju kolci. Imaju veliku zalihupotpuno istih«Iris ga je ignorirala i pogledala mene.»Gdje je tvoj kolac sada?«Namrštila sam se.»U mojoj sobi.«Okrenula se i pogledala prema gomili.»Čuvaru Stone?«Visoki dhampir čupavih crnih brkova ustao se iz gomile.»Da?«»Vi ste vodili pretres sobe gospođice Hathaway, točno?«Bijesno sam zurila.»Pretražili ste moju...«Ušutkao me oštar Abeov pogled.»Točno«, rekao je čuvar.»I, jeste li pronašli srebrni kolac?« pitala je Iris.»Ne.«Okrenula se prema nama, lukavo, ali se činilo da je Abeu ova novainformacija još smješnija od one prve.»To ništa ne dokazuje. Mogla ga je izgubiti a da nije to primijetila.«»Izgubiti u kraljičinu srcu?«»Gospođice Kane«, upozorila ju je sutkinja.»Ispričavam se, Vaša Visosti«, rekla je glatko Iris. Okrenula se premameni. »Gospođice Hathaway, ima li nešto posebno u vezi Vašeg kolca?Nešto što bi ga razlikovalo od ostalih?«»D-da.«»Možete li to objasniti?«Nešto mi je zapelo u grlu. Imala sam loš osjećaj u vezi ovoga.

289

»Ima ugravirani uzorak na vrhu. Nekakav geometrijski znak.«Čuvari su ponekad znali nešto ugravirati. Taj kolac sam pronašla u Sibirui zadržala ga. Pa, zapravo mi ga je poslao Dimitri nakon što je izašao iznjegovih prsa.Iris je prišla Vijeću i držala najlon tako da ga svaki od njih možepregledati. Vrativši se meni, dala mi je da ga pogledam.»Je li ovo taj uzorak? Tvoj kolac?«Zurila sam. Uistinu je bio. Otvorila su mi se usta, spremna izgovoriti da,ali sam uhvatila Abeov pogled. Jasno, nije mi mogao izravno govoriti, alije puno poruka slao pogledom. Najveća poruka je da budem oprezna,lukava. Što bi učinila ljigava osoba poput Abea?»Čini se... izgleda slično dizajnu na mom«, konačno sam rekla. »Ali, nemogu sa sigurnošću tvrditi da je isti.« Abeov smiješak mi je govorio dasam ispravno odgovorila.»Naravno da ne možeš«, rekla je Iris, kao da bolje nije ni očekivala.Predala je najlon jednom od sudskih službenika. »Ali, sada kada je Vijećevidjelo da dizajn odgovara njezinu opisu i da je skoro kao njezin kolac,željela bih istaknuti da je ispitivanje pokazalo« uzela je još papira,pobjeda joj se vidjela na cijelom licu... »da su na njemu njezini otisci.«Evo ga. Veliki zgoditak. To je »čvrst dokaz«.»Ima li još kakvih otisaka?« pitala je sutkinja.»Ne, Vaša Visosti. Samo njezinih.«»To ne znači ništa«, rekao je Abe slegnuvši ramenima. Imala sam osjećajda bi on, kada bih se sada ustala i priznala ubojstvo, i dalje tvrdio da su tonebulozni dokazi. »Netko joj ukrade kolac, a nosi rukavice. Njezini otiscibili na njemu jer je njezin.«»To postaje malo uvrnuto, ne mislite li?« pitala je Iris.»Dokazi su još uvijek puni rupa«, bunio se. »To je ono što je uvrnuto.Kako je mogla ući u kraljičinu sobu? Kako je mogla proći stražu?«»Pa«, zamišljeno je rekla Iris, »ta pitanja najbolje bi se objasnila tijekomsuđenja, ali s obzirom na opsežne podatke o provaljivanjima gospođiceHathaway u svakakva mjesta, kao i bezbrojne disciplinske oznake kojeima, vjerujem da je mogla pronaći puno putova za ulazak.«»Nemate dokaza za to«, rekao je Abe. »Nemate teoriju.«»I ne trebamo je«, rekla je Iris. »Ne za sada. Imamo i više nego što jedovoljno za ići na suđenje, zar ne? Hoću reći, nismo čak ni došli do onogdijela kada su brojni svjedoci čuli kako gospođica Hathaway govorikraljici da će zažaliti zbog donošenja nedavnog čuvarskog zakona. Mogupronaći prepisku ako želite, da ne spominjem ostale 'izraze' iz komentarakoje je gospođica Hathaway javno izgovorila.«

290

Sjetila sam se, kada sam stajala vani sa Daniellom, dok su drugi gledali, otome kako me kraljica nije mogla kupiti dodjeljivanjem. To nije bio dobarpotez s moje strane. Ni kad su nas uhvatili na bdijenju niti kada sam sežalila na čuvanje kraljice dok je Lissa uhvaćena. Dala sam Iris popriličnomaterijala.»Oh, da«, nastavila je Iris. »Isto tako imamo i saznanje o tome kako jekraljica izjavila da ne odobrava vezu gospođice Hathaway s AdrianomIvaškovim, posebno nakon što su njih dvoji pobjegli.« Na to sam otvorilausta, ali me Abe utišao. »Postoji bezbroj drugih podataka o javnimsvađama Njezina Visočanstva i gospođice Hathaway. Želite li da sadapronađem i te papire ili možemo glasovati za suđenje?«Ovo je bilo upućeno sutkinji. Nije bilo zakonskog uporišta, ali dokazi subili prilično uvjerljivi. Rekla bih da definitivno postoji razlog da mesmatraju sumnjivom za ubojstvo, osim...»Vaša Visosti?« pitala sam. Mislim da je upravo namjeravala reći svojuodluku. »Mogu li ja nešto reći?«Sutkinja je malo razmišljala i onda slegnula ramenima.»Ne vidim razlog zašto ne. Skupljamo sve dokaze koji postoje.«Oh, to da budem samostalna nije bilo uopće u Abeovim planovima.Hodao je prema meni nadajući se da će me zaustaviti svojim savjetom, alinije bio dovoljno brz.»O. K.« rekla sam nadajući se da zvučim razumno i da neću izgubitikontrolu. »Iznijeli ste ovdje dosta sumnjivih stvari. To razumijem.« Abeje izgledao kao da ga boli. To nije bio izraz koji sam na njemu prijevidjela. Nije često gubio kontrolu ili konce. »Ali, u tome je stvar. To jesve previše sumnjivo. Da idem nekoga ubiti, ne bih bila tako glupa. Zarmislite da bih ostavila svoj kolac u njezinim prsima? Mislite li da ne bihnosila rukavice? Dajte. To me vrijeđa. Ako sam tako iskusna kao štogovore podaci o meni, zašto bih to učinila na taj način? Hoću reći,ozbiljno? Da sam to ja učinila, izgledalo bi to puno bolje. Ne bi me čak niuzeli u obzir kao sumnjivu. Ovo je na neki način uvreda mojojinteligenciji.«»Rose...« počeo je Abe opasnim prizvukom u glasu. Ja sam nastavila.»Svi ovi dokazi koje imate bolno su očiti. K vragu, tko god da je ovosmjestio, mogao je i nacrtati strelicu prema meni, a netko mi i jestsmjestio, ali vi ste previše glupi da biste na to uopće pomislili.« Ton mogaglasa podizao se i svjesno sam ga ponovno vratila u normalu. »Želite lakiodgovor. Brzi odgovor. A posebno želite nekoga tko nema veze, tko nemamoćnu obitelj kako bi ga štitila...« tu sam oklijevala nesigurna gdjesvrstati Abea. »Zato što je to uvijek tako. Tako je bilo i sa zakonom o

291

dobnoj granici. Nitko nije bio sposoban zauzeti se za dhampire jer to ovajprokleti sistem ne dopušta.«Palo mi je napamet da sam se poprilično udaljila od teme i da samu sebejoš više okrivljujem zbog blaćenja dobnog zakona. Ponovno sam sesabrala.»Hm, bilo kako bilo, Vaša Visosti... ono što pokušavam reći je da ovidokazi ne bi trebali biti dovoljni da me se optuži ili pošalje na suđenje. Jane bih isplanirala ubojstvo ovako loše.«»Hvala, gospođice Hathaway«, rekla je sutkinja. »To je bilo vrlo...informativno. Sada možete sjesti dok Vijeće glasuje.«Abe i ja smo se vratili u našu klupu.»Što si uopće mislila?« šaptao je.»Rekla sam ono što jest. Branila sam se.«»Ne bih išao tako daleko. Ti nisi odvjetnik.«Iskosa sam ga pogledala.»Nisi ni ti, stari.«Sutkinja je zatražila od Vijeća neka glasuje vjeruju li da je ovdje iznesenodovoljno dokaza da ostanem osumnjičena i da idem na suđenje. Da.Podiglo se jedanaest ruku. Upravo tako, sve je završilo.Kroz vezu osjetila sam uzbunu od Lisse. Kada smo se Abe i ja ustali kakobismo krenuli, pogledala sam u publiku koja se počela razilaziti i brujati otome što će se sada dogoditi. Njezine svijetlozelene oči bile su raširene,njezino lice bilo je neobično blijedo. Pored nje, Adrian je također izgledaopotresen, ali dok me gledao, mogla sam osjetiti kako isijava ljubav iodlučnost. A otraga, iza njih...Dimitri.Nisam čak ni znala da je ovdje. I njegove su oči bile također na meni,tamne i beskrajne. Ipak, nisam mogla pročitati što osjeća. Njegovo licenije ništa odavalo, ali je bilo nešto u njegovim očima...nešto napeto izastrašujuće. Kroz glavu mi je prošla njegova slika spremnog da uništionu grupu čuvara i nešto mi je govorilo da bi to ponovio kad bih gatražila. Izborio bi se za put do mene kroz sudnicu i učinio sve što možekako bi me spasio od toga.Dodirnula sam nešto rukom i to mi je odvuklo pažnju od njega. Abe i japočeli smo izlaziti, ali je prolaz ispred nas bio krcat, zbog čega smo stali.Ono što je dotaklo moju ruku bio je komad papira gurnut među mojeprste. Podigla sam pogled i vidjela da Ambrose sjedi blizu prolaza i gledaravno. Željela sam ga pitati što se događa, ali neki instinkt rekao mi je dašutim. Vidjevši da se red još uvijek ne miče, brzo sam otvorila papir idržala ga van Abeova pogleda.

292

Papir je bio jako malen, elegantan kurziv skoro je bilo nemogućepročitati.Rose,ako ovo čitaš, znači da se dogodilo nešto strašno. Vjerojatno me mrziš, alite ne krivim. Mogu te samo zamoliti da mi vjeruješ da je ono što samnapravila s proglasom o dobnoj granici bolje za tvoj narod od onoga štosu planirali drugi. Postoje neki moroji koji žele prisiliti sve dhampire dasluže, bez obzira na to žele li to oni ili ne, i to pomoću kompulzije.Proglas o dobnoj granici tu je grupu usporio.Ipak, pišem ti u vezi tajne koji moraš ispraviti, i to je tajna koju morašpodijeliti sa što manje osoba ukoliko je to moguće. Vasilisa treba svojemjesto u Vijeću, i to se može napraviti. Ona nije posljednji Dragomir. Živijoš jedan, nezakonito dijete Erica Dragomira. Ne znam ništa drugo, aliako možeš pronaći njegova sina ili kćer, dat ćeš Vasilisi moć kojuzaslužuje. Bez obzira na tvoje mane i temperament, ti si jedina za kojuosjećam da možeš odraditi taj zadatak. Nemoj gubiti vrijeme, nego ga štoprije izvrši.Tatiana IvaškovBuljila sam u taj komad papira, rukopis u njemu vrtio se ispred mene, aliporuka u njemu gorjela mi je u glavi. Ona nije posljednji Dragomir. Živijoš jedan.Ako je to istina, ako Lissa ima polubrata ili polusestru... to će svepromijeniti. Dobila bi glas u Vijeću. Više ne bi bila sama. Ako je to istina.Ako je to bilo od Tatiane. Bilo tko se mogao potpisati kao ona na papiru.Nije se činilo stvarnim. Ipak, zadrhtala sam od pomisli da sam dobilapismo od mrtve žene. Kad bih dopustila sebi da vidim duhove oko nas, bili ovdje bila Tatiana, nemirna i osvetoljubiva? Nisam se mogla natjeratispustiti zidove i pogledati. Ne još. Moralo je tu biti drugih odgovora.Ambrose mi je dao poruku. Trebala sam njega pitati... osim što se sadamičemo kroz prolaz. Čuvar me lagano gurkao.»Što je to?« pitao je Abe, uvijek na oprezu i sumnjičav.Brzo sam zamotala papir.»Ništa.«Pogled koji mi je uputio jasno je govorio kako mi uopće nije povjerovao.Pitala sam se bih li mu trebala reći. To je tajna koju moraš podijeliti sa štomanje osoba ukoliko je to moguće. Ako on i jest jedan od manje osoba,ovo nije mjesto. Pokušala sam mu skrenuti pozornost i maknula sam onajšokirani pogled koji sam vjerojatno imala na licu. Ova poruka bila jeveliki problem, ah, ni upola toliko veliki kao onaj s kojim se odmahmoram suočiti.

293

»Rekao si mi da neću ići na suđenje«, rekla sam Abeu. Ponovno mi sevratila prijašnja muka. »S tobom sam jako riskirala!«»Nije to bio veliki rizik. Ni Tarus te ne bi mogao izvući iz ovoga.«Još uvijek me živcirao njegov bezbrižan stav u vezi svega ovoga.»Hoćeš reći da si od početka znao kako je ovo saslušanje izgubljeno?«To je ono što je i Mikhail rekao. Kako je lijepo od svih dobiti toliko vjere.»Ovo saslušanje nije bilo važno«, rekao je Abe nejasno. »Ono što slijedijest.«»A što je to točno?«Ponovno me pogledao mračnim, lukavim pogledom.»Ništa o čemu moraš već sad brinuti.«Jedan od čuvara stavio je svoju ruku na moju govoreći mi da se moramkretati. Oduprla sam se njemu i naslonila na Abea.»Vraga ne moram! Govorimo o mom životu«, viknula sam. Znala sam štoslijedi. Zatvor do suđenja. I onda još zatvora ako me osude. »Ovo jeozbiljno! Ne želim ići na suđenje! Ne želim provesti ostatak života namjestu poput Tarasova.«Čuvar me povukao jače gurajući nas naprijed, a Abe me fiksiraoprobadajućim pogledom koji mi je sledio krv.»Nećeš ići na suđenje. Nećeš ići u zatvor«, prosiktao je, ali da ga ne čuječuvar. »Neću to dopustiti. Razumiješ?«Odmahnula sam glavom, zbunjena zbog toliko toga i neznanja što raditi uvezi s bilo čim od toga.»Čak i ti imaš svoja ograničenja, stari.« Vratio mu se osmijeh.»Iznenadila bi se. Osim toga, oni čak i ne šalju izdajice kraljevstva uzatvor, Rose. Svi to znaju.«Ismijavala sam ga.»Jesi lud? Naravno da šalju. Što misliš da drugo rade s izdajicama?Oslobode ih i kažu im da to više ne ponove?«»Ne«, rekao je Abe upravo prije nego što se okrenuo. »Izdajice pogube.«

K R A JPete knjige

Prevela s engleskoga Iva Radoš Kostić

MIN@