bbiilltteenn - genubihosnove za pojavne karakteristike, npr. oblik ušiju ili kovrdžavost kose ili...

ISSN 2566-2899

BBiilltteenn UUddrruužžeennjjaa ggeenneettiiččaarraa uu BBoossnnii ii HHeerrcceeggoovviinnii

Br. 6 | Januar 2019.

Izdvajamo:

Međunarodni Darwinov dan, 12.

februar

Str. 23

Predstavljamo:

Regionalna baza o biodiverzitetu –

REBIDA

Str. 12

Tema broja:

Rijetke bolesti u fokusu: Zašto bi dijagnosticiranje, registrovanje i

terapija rijetkih bolesti trebali biti budući prioriteti nauke, struke i politike

Str. 16

2019 Bilten, 6

2 Udruženje genetičara u Bosni i Hercegovini – GENuBiH

Izdavač Udruženje genetičara u Bosni i Hercegovini (GENuBiH)

Urednik Prof. dr. Sanin Haverić, naučni savjetnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Urednički odbor Akademik Rifat Hadžiselimović, naučni savjetnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Stojko Vidović, Medicinski fakultet, Univerzitet u Banjoj Luci

Prof. dr. Kasim Bajrović, naučni savjetnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Naris Pojskić, naučni savjetnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Lejla Pojskić, naučni savjetnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Adaleta Durmić Pašić, viši naučni saradnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Doc. dr. Jasmina Čakar, viši naučni saradnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Doc. dr. Anja Haverić, viši naučni saradnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Dr. Naida Lojo Kadrić, viši naučni saradnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Dr. Amra Kazić, naučni saradnik, Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Semina Hadžiabulić, Agromediteranski fakultet, Univerzitet Džemal Bijedić

Prof. dr. Izet Eminović, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Slavka Ibrulj, naučni savjetnik Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Emina Kiseljaković, Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Doc. dr. Mirela Mačkić Đurović, Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Dunja Rukavina, Veterinarski fakultet, Univerzitet u Sarajevu

Prof. dr. Azra Skender, Biotehnički fakultet, Univerzitet u Bihaću

Mr. Radmila Malešević, Klinički centar, Banja Luka

Zadnja stranica: Najava Prvog kongresa genetičara u Bosni i Hercegovini - Jasna Hanjalić, MA, viši stručni saradnik Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu

URL: http://www.genubih.ba/Bilten.html

Udruženje genetičara u Bosni i Hercegovini – GENuBiH 3

SADRŽAJ

Prve dvije godine Biltena ................................................................................................................ 4

Saopštenje za javnost ...................................................................................................................... 5

PREDSTAVLJAMO

Regionalna baza o biodiverzitetu - REBIDA ............................................................................ 12

TEMA BROJA

Rijetke bolesti u fokusu: Zašto bi dijagnosticiranje, registrovanje i terapija

rijetkih bolesti trebali biti budući prioriteti nauke, struke i politike .......................................... 16

IZDVAJAMO

Međunarodni Darwinov dan - 12. februar ................................................................................. 23

U povodu Dana rijetkih bolesti 28.02.2019. EURORDIS: Rare disease day

2019: Show your rare, Show you care / Pokaži svoju rijetkost, Pokaži da ti je

stalo ........................................................................................................................................... 27

NAJAVE KONFERENCIJA ......................................................................................................... 29

2019 Bilten, 6


Prve dvije godine Biltena

Urednički odbor

Urednički odbor Biltena Udruženja genetičara u Bosni i Hercegovini izražava zahvalnost svim

autorima, članovima i simpatizerima Udruženja, koji su svojim prilozima i nesebičnom

podrškom, doprinijeli uspješnom publiciranju ovog časopisa tokom prve dvije godine. Uz ovakvu

podršku ne sumnjamo u budući uspjeh Biltena u ostvarivanju svih postavljenih ciljeva.

Autori koji su publicirali svoje članke i priloge u prvih šest brojeva Biltena Udruženja

genetičara u Bosni i Hercegovini su:

Abdurahim Kalajdžić, BSc, stručni saradnik

Doc. dr. Adaleta Durmić-Pašić, viša naučna

saradnica

Admir Papić, BA

Amela Pilav, MA, viša stručna saradnica

Anesa Ahatović, MA, viša stručna saradnica

Doc. dr. Anja Haverić, viša naučna saradnica

Doc. dr. Belma Kalamujić Stroil, viša naučna

saradnica

Edin Bujak, MA

Dr. Jasmin Ramić, naučni saradnik

Doc. dr. Jasmina Čakar, viša naučna

saradnica

Jasna Hanjalić, MA, viša stručna saradnica

Prof. dr. Kasim Bajrović, naučni savjetnik

Doc. dr. Lejla Lasić, naučna saradnica

Lejla Ušanović, MA, stručna saradnica

Prof. dr. Lejla Pojskić, naučna savjetnica

Maida Hadžić, MA, viša stručna saradnica

Marija Vuković, dipl. mol. biolog i fiziolog,

spec. genetike

Prim. dr. Mensuda Hasanhodžić, MA, Msc

Mirela Džehverović, MA

Dr. Naida Lojo-Kadrić, viša naučna saradnica

Prof. dr. Naris Pojskić, naučni savjetnik

Nikolina Elez-Burnjaković, MA

Akademik Rifat Hadžiselimović, naučni

savjetnik

Sabina Vinković

Prof. dr. Sanin Haverić, naučni savjetnik

Semir Dorić, MA

Prof. dr. Stojko Vidović

Bilten, 6 2019


Saopštenje za javnost

Prof. dr. Lejla Pojskić, naučna savjetnica

Prim. dr. Mensuda Hasanhodžić, MD, Msc


Akademik Rifat Hadžiselimović, naučni savjetnik

Motivisani brojnim marketinškim

istupima kompanija koje u BiH komercijalno

nude genetičke analize, a u cilju zaštite

građana BiH od naučnih dezinformacija i

zloupotrebe, Udruženje genetičara u BiH

smatra neophodnim da se oglasi sljedećim

saopštenjem za javnost.

Kome trebaju genetički testovi?

U epohi rastuće komercijalizacije

različitih genetičkih analiza kao široko

dostupnih usluga, među kojima se posebno

reklamiraju one koje gotovo da obećavaju

potomstvo bez genetičke greške ili

besprijekorno zdrav život, Udruženje

genetičara u BiH smatra važnim i potrebnim

da širu javnost upozna sa potencijalnim i

realnim značajem takvih ponuda i

postupaka.

Znanstveni napredak genetike,

omogućio je istraživanje i čitanje humanog

genoma, te interpretaciju utvrđenih genskih

specifičnosti npr. u kontekstu podložnosti za

određene zdravstvene poremećaje. Svaki

laboratorijski test proveden s ciljem

prikupljanja informacija vezanih za

genetičku osnovu (humani genom)

pojedinca ili porodice naziva se genetičkim

testom.

Genom je ona komponenta ćelije koja

određuje njenu sveukupnu funkcionalnost,

dakle sadrži kompletnu genetičku

informaciju za esencijalne životne procese

ćelije kao što su uputstvo za sintezu

gradivnih tjelesnih proteina (npr. mišićnu

ćeliju) ili imaju neku metaboličku funkciju

(npr. sintezu insulina).

Iako su genetički uslovljena oboljenja i

sindromi posljedica „grešaka“ u nasljednom

materijalu, primarna funkcija gena nije da

uzrokuju bolesti (što im se često pripisuje)

nego da obezbijede normalno

funkcionisanje cijelog organizma.

Važna je činjenica da geni samo

djelimično utiču na mogući nastanak i razvoj

većine bolesti, a da faktori kao što su

životne navike i okruženje, odnosno okolina

često imaju podjednako važnu ulogu u

definiranju uzroka, toka i nasljednog

opeterećenja bolesti. Od svojih roditelja

potomci, dakle, ne nasljeđuju „gotove“

osobine, nego samo gene čiji se učinci

očituju tokom individualnog rasta i razvoja.

Zbog mogućih ozbiljnih posljedica

genetičkog testiranja, osobama i

porodicama koje razmišljaju o podvrgavanju

takvim postupcima strogo se preporučuje

prethodno genetičko savjetovanje. Njega

provode specijalno obučeni stručnjaci, a

uključuje podatke koje će im pomoći da

2019 Bilten, 6


donesu informisanu odluku o testiranju, te o

vrsti i načinu testiranja. Tokom genetičkog

savjetovanja pruža se informacija o svim

dostupnim opcijama dijagnostike bez

potencijalnog uticaja na konačnu odluku

pojedinca ili porodice. Rezultati genetičkog

testiranja su osjetljivi osobni podaci koji se

odnose na “biološku privatnost” pojedinca,

zbog čega se trebaju smatrati povjerljivim.

Osim toga, osobama koje su se podvrgle

genetičkom testiranju, preporučuje se

potpora genetičara, da bi se osiguralo

potpuno razumijevanje značenja i posljedica

dobivenih rezultata.

Tehnološki napredak na polju

genomskih tehnologija rezultirao je

ekspanzijom privatnih genetičkih

laboratorija koji svoju komercijalnu

opravdanost vide u prodaji genetičkih

testova za „sve i svašta“. Pozivajući se na

komercijalnu relaciju „kompanija-klijent“,

ove laboratorije se oslobađaju bilo kakve

medicinske ili etičke odgovornosti prema

osobama koji su u ovom slučaju kupci

komercijalne usluge. Djelatnost laboratorija

koja se nudi na internetu i na društvenim

mrežama rijetko je usklađena sa

odgovarajućom zakonskom regulativom i

stručnim smjernicama za opravdanost i

postupke humanog genetičkog testiranja.

Etičnost komercijalnog genetičkog

testiranja

Primjena komercijalnog genetičkog

testiranja u nekom društvu je u velikoj mjeri

posljedica kolektivnih svjetonazora, a ne

tehnoloških ograničenja. Poznato je da su u

Rusiji rađeni prekidi trudnoće kada se

posumnjalo da dijete nosi mutacije gena

odgovornih za sklonost ka dijabetesu, dok se

u Kini većina genetičara bavi predbračnim i

prenatalnim prediktivnim testiranjem.

Dodatno etičko pitanje je i kome će

rezultati genetičkih analiza biti dostupni, te

da li će uticati, naprimjer, na zapošljavanje

ili zdravstveno osiguranje nosioca

genetičkog opterećenja. Ko je vlasnik

genetičke informacije o mutaciji koja je

porodičnog karaktera? Genetičke analize

nikako ne smiju predstavljati filtere za

nesavršenost, a istovremeno ne mogu biti

garant rađanja i očuvanja „genetički

besprijekornih“ ljudi. Pojam „genetičke

besprijekornosti“ je posebno upitan s

obzirom da je genetički materijal dinamična

struktura, te je kao takav podložan

promjenama, a osobine koje kodira realizuju

se u sadejstvu sa okolišnim faktorima.

Jednom ustanovljeno odsustvo stečenih

genetičkih mutacija povezanih sa

određenim oboljenjem ne znači da je takvo

stanje cjeloživotno zagarantovano, jer je

genom podložan i spoljašnjim voljnim i

nevoljnim uticajima (pušenje, zračenja,

zagađenja i slično).

Kako nastaju mutacije?

Skoro sve ćelije (stanice) ljudskog tijela

nose jezgru (jedro ili nukleus) u kojoj su

pohranjene sve potrebne informacije za

razvoj i njeno ispravno funkcioniranje i u

konačnici cijelog organizma. Informacije su

“zapisane” u formi gena, tj. u biološkoj

podlozi zvanoj deoksiribonukleinska kiselina

Bilten, 6 2019


(DNK). Svi geni jedne biološke vrste čine

njen genom smješten u ćelijskoj jezgri.

Svako dijete nasljeđuje pola svog genoma

od majke, a pola od oca. Genetički test

predstavlja ciljanu analizu dijela genoma tj.

molekule DNK i njime se može otkriti da li

postoji promjena u strukturi određenih gena

neke osobe. Promjena, koja se najčešće

naziva mutacijom ili varijantom, može

zahvatiti dio ili sve ćelije organizma i može

biti nasljedna, ali i nenasljedna.

Genetička informacija se tokom

reprodukcije prenosi sa roditelja na

potomstvo prilikom formiranja zigota, pri

čemu oba roditelja djetetu prenose po

jednu kopiju svakog od svojih 23 para

hromosoma. Na ovaj način roditelji na

potomke prenose iste ili slične genetičke

osnove za pojavne karakteristike, npr. oblik

ušiju ili kovrdžavost kose ili potpuno nove

osobine koje nastaju kombinovanjem

roditeljskih svojstava, pa čak i vlastite

urođene greške DNK (mutacije).

Ove mutacije se nazivaju familijarnim i

prenose se s generacije na generaciju po

jasno definisanim zakonima genetike. Na

ovaj način objašnjavaju se pojave određenih

oboljenja u porodicama koje se mogu javiti

u svakoj generaciji (neurofibromatoza) ili

mogu preskočiti jednu ili više generacija

(metaboličke bolesti) ili se, pak, javiti

isključivo kod muških potomaka (Duchenne-

ova mišićna distrofija, hemofilija A ili X-

vezana leukodistrofija).

S druge strane, mutacije se u

porodicama mogu javiti prvi put ili de novo,

tj. nastati usljed djelovanja različitih fizičkih,

hemijskih ili bioloških faktora (radioaktivnog

zračenja, djelovanja lijekova, bakterijskih ili

virusnih infekcija). Ovakve greške nastaju u

samim roditeljskim spolnim ćelijama

(gametama) prije spajanja u zigot ili ćelijama

zigota tokom prvih dioba u ranom razvoju.

Naime, nakon formiranja zigota spajanjem

roditeljskih gameta, nastupa intenzivan

period rasta i umnožavanja broja ćelija gdje

se greške neminovno javljaju. Iako većina

grešaka u DNK uglavnom budu popravljene

u normalnim kontrolnim procesima unutar

same ćelije, dio grešaka ostaje izazivajući

različite posljedice za organizam.

Kao posljedica mutacija u nasljednom

materijalu nastaju tri glavna tipa bolesti.

Hromosomske abnormalnosti događaju

se kad osoba ima jedan ili više oštećenih

hromosoma (npr. premještanje dijelova

između hromosomima ili izgubljeni dijelovi

hromosoma) ili kad osoba ima manje ili više

od 46 hromosoma. To je slučaj kod

pojedinaca s Down sindromom, koje prate

ozbiljne intelektualne poteškoće, a koji

imaju dodatnu kopiju 21. hromosoma, u

ukupnoj garnituri od 47 hromosoma.

Drugi tip su monogenske bolesti koje su

rezultat suptilnih strukturnih promjena u

jednom genu. Ove bolesti najčešće su teške,

hronične i rijetke, iako pogađaju milione

ljudi širom svijeta. Vrsta i težina bolesti ovisi

o funkciji koju obavlja mutirani gen. Sva

ljudska bića imaju dvije kopije svakog gena

koje se nazivaju “alelima” (alelogenima).

Jedan alel nasljeđuje se od oca, a drugi od

majke. Neke monogenske bolesti povezane

su s dominantnom promjenom u jednom

alelu. Takav je slučaj Huntingtonova bolest

koja utiče na kordinaciju mišića i kognitivne

2019 Bilten, 6


funkcije. Druge monogenske bolesti razviju

se samo kad su oba alela mutirana. Takav je

slučaj kod cistične fibroze, hronične bolesti

koja pogađa pluća i probavni sistem. Kod

ovakvih bolesti dovoljno je da osoba ima

barem jedan nemutirani alel i neće doći do

razvoja bolesti. Takve osobe nemaju

zdravstvene poremećaje, ali nose mutaciju i

nazivaju se (zdravim) nositeljima. Nositelji

rijetko imaju simptome bolesti, ali ako dva

nositelja imaju zajedničko dijete postoji

precizno određena vjerovatnoća da će

njihovo potomstvo naslijediti kombinaciju

obje mutirane kopije gena i zbog toga

oboljeti.

Posebnu grupu monogenskih bolesti

čine metaboličke bolesti. Centralnu ulogu u

metaboličkim procesima imaju specifični

proteini - enzimi koji ih omogućavaju i

ubrzavaju. Metabolički poremećaji nastaju

kada je oštećen gen koji nosi genetičku

informaciju za proizvodnju tog enzima. Neki

od metaboličkih poremećaja ili urođenih

grešaka metabolizma su hipoglikemija,

hiperinsulinizam, lipodistrofija, poremećaji

oksidacije masnih kiselina i slično. Različiti

metabolički sindromi se razlikuju po

ozbiljnosti simptoma i efektima na kvalitet i

dužinu života. Očekivana dob u kojoj će se

pojaviti prvi simptomi bolesti u nositelja

mutacije također varira.

Treći tip bolesti nastaje usljed promjena

na više gena koji kodiraju istu osobinu. To su

tzv. poligenske osobine koje su pod velikim

uticajem faktora okoline pa se nazivaju i

kompleksne osobine. Kompleksni genski

poremećaji rezultat su međudjelovanja

nekoliko genskih promjena u kombinaciji s

faktorima okoline i načinom života.

Kompleksni genski poremećaji uključuju vrlo

česte bolesti kao što su dijabetes, karcinomi,

autoimune bolesti, astma ili bolesti srca. Za

razliku od monogenskih, za pojavu i razvoj

ovih bolesti odgovoran je poremećaj u

strukturi ili funkciji većeg broja gena. Iako su

genetička istraživanja usmjerena na

pronalaženje genetičke komponente ovih

bolesti, one su i dalje velika nepoznanica u

pokušajima univerzalnog pristupa u

dijagnostici i liječenju. Testovi vezani za

kompleksne genske poremećaje još uvijek

se smatraju nedovoljno pouzdanim ili čak

nemoćnim u preciznom predviđanju

potencijalnog razvoja kompleksnih

poligenskih i multifaktorskih bolesti.

Medicinska opravdanost genetičkog

testiranja

U posljednjih nekoliko godina, povećan

je broj genetičkih testova koji su reklamirani

i/ili se prodaju preko interneta od strane

tvrtki koje nisu dio nacionalnih zdravstvenih

sistema. Mnoge rade bez liječničkog

nadzora i bez susreta pacijenta s liječnikom.

Većinu testova koji se prodaju direktno

korisnicima, državni zdravstveni sistemi ne

smatraju valjanima i ne prihvataju ih kao

validne za postupke u svojim ustanovama.

To znači da kvaliteta i korisnost tih testova

nije potvrđena u ovlaštenim državnim

institucijama za kontrolu kvaliteta

zdravstvenih usluga.

Kao što je već spomenuto, za veći broj

bolesti, geni određuju samo predispoziciju

za bolest, a ne bolest. Pa ipak, različite

Bilten, 6 2019


tvrtke prodaju genetičke testove koji bi

trebali odrediti rizik za obolijevanje od

čestih i kompleksnih genskih bolesti, iako je

poznato da ovi testova ne mogu predvidjeti

hoće li neko razviti određenu bolest i koliko

će ona biti ozbiljna, jer osim gena i drugi

faktori igraju značajnu ulogu.

Rana dijagnostika metaboličkih bolesti i

nekih od genetičkih sindroma i oboljenja je

u većini slučajeva izuzetno važna jer

značajna oštećenja pojedinih organskih

sistema i cijelog tijela mogu nastati vrlo

rano, prije pojave prvih simptoma bolesti, te

se adekvatnim tretmanom takvi sistemski

efekti mogu ublažiti ili odgoditi. U

razvijenijim zemljama svijeta, rutinski se

novorođenčad testira na dvije do pedesetak

najčešćih, genetički uslovljenih metaboličkih

bolesti, komercijalno se nudi testiranje na

preko 100 metaboličkih bolesti. Ukupan broj

mogućih genetičkih oboljenja nastalih usljed

mutacija u genima se procjenjuje na oko

6000.

Tehnološki napredak u oblasti genetike

omogućava da se već i prenatalno izvrši

testiranje na prisustvo mutacija koje mogu

ugroziti zdravlje i život još nerođenog

djeteta što roditeljima omogućava da

pravovremeno donesu odluku o

eventualnom daljem planiranju toka

trudnoće.

Međutim, postavlja se pitanje da li je

potrebno prenatalno ili odmah po rođenju

testirati svakog novog člana ljudske

zajednice i na koje genetički uslovljene

bolesti?

Adekvatan proces prenatalne

dijagnostike obavezno treba uzeti u obzir

prisustvo drugih faktora rizika u trudnoći ili

u porodici, ranije rađanje djeteta s teškim

urođenim anomalijama ili bolestima,

tadašnje i ranije faktore rizika kod roditelja,

te prethodnu dijagnostiku. Dalje, potrebno

je istovremeno poštovati pravo roditelja na

zdravo potomstvo, ali i pravo nerođenog

djeteta na život. Mora se znati šta se

očekuje od nekog genetičkog testa i šta taj

test može da pruži od potrebnih genetičkih

informacija, te kad se i kako uzimaju uzorci

za neki prenatalni genetički test. Ne

preporučuje se prenatalno genetičko

testiranje bez prethodnog savjetovanja s

nadležnim ginekologom i/ili genetičarem.

Niti jedan genetički test ne može

garantovati rađanje zdravog djeteta. Test

može govoriti samo o prisustvu ili odsustvu

genetičkog poremećaja koji je analizira i/ili

vjerovatnoći njegovog ispoljavanja.

Za veliki broj genetičkih oboljenja,

genetičko testiranje se vrši postnatalno po

preporuci ljekara genetičara, a u svrhu

medicinske dijagnostike izmijenjenog

zdravstvenog stanja pacijenta bilo koje

životne dobi, za potrebe dalje evaluacije i

tretmana, te eventualno daljeg

informiranog planiranja porodice.

Iako sve veće komercijalne laboratorije

stalno nude ovakva testiranja, genetičko

testiranje djece se ne savjetuje izvan

postojećeg zdravstvenog sistema. Državni

skrining programi za otkrivanje metaboličkih

i drugih genetičkih poremećaja, oslanjaju se

na regionalnu učestalost bolesti, njenu

težinu, posljedice, mogućnost liječenja,

cijenu i dostupnost testa, a specifični su za

2019 Bilten, 6


svaku državu ponaosob, tj. predmet su

programiranja u javnom zdravstvu.

Isto tako, prvi simptomi nekih oboljenja

uzrokovanih greškama u nasljednom

materijalu, postaju uočljivi tek u kasnijem

periodu života, za neke još uvijek nema

lijeka, dok je za druga oboljenja dostupna (ili

će uskoro biti) adekvatna terapija. Zbog toga

je uvijek potrebno kritički procjenjivati

vrijeme genetičkog testiranja i vrstu testa

koji će se predložiti i realizovati za svakog

pojedinca, što i jeste cilj personalizirane

medicine kojoj težimo.

Raspoloživi genetički testovi u medicini

Dijagnostički genetički testovi

namijenjeni su potvrdi ili odbacivanju

suspektne medicinske dijagnoze genetički

uvjetovane bolesti ili poremećaja kod osobe

koja već ima simptome. Rezultati testa

mogu pomoći pri donošenju odluka o načinu

liječenja ili rješavanju drugih zdravstvenih

problema. Također, mogu riješiti problem

dijagnostičke neizvjesnosti i omogućiti osobi

da sa sigurnošću sazna od koje bolesti

boluje i organizuje život u cilju poboljšanja

njegovog kvaliteta.

Prediktivno genetičko testiranje

obavlja se kod osoba koje još ne pokazuju

simptome bolesti. Oni su predviđeni za

otkrivanje genskih promjena koje uzrokuju

sklonost nastanku bolesti. Pouzdanost testa

se može jako razlikovati od testa do testa. U

rijetkim slučajevima, genetičko testiranje

može ukazati na visoku vjerovatnoću za

razvitak bolesti tokom života (npr. test za

Huntingtonovu bolest). U većini slučajeva,

testiranje pruža samo indikaciju rizika za

razvoj bolesti tokom života, jer uz genetiku, i

uticaj okoline ima važnu ulogu u razvoju

bolesti. Takve prediktivne testove zovu i

testovima sklonosti.

Testiranje nositelja mutacija, delecija ili

duplikacija gena koristi se za identifikaciju

osoba koje nose promjenu na genu koji je

povezan s određenom bolesti (npr. cistična

fibroza, spinalna mišićna atrofija). Nositelji

ne moraju pokazivati nikakve znake bolesti.

Međutim, rizik da će svako od njihove djece

oboljeti iznosi 25%, pa se i ovakvim

osobama preporučuje podrška genetičkog

savjetovanja u budućem planiranju

potomstva.

Farmakogenetički testovi provode se

kako bi se ustanovila osjetljivost osobe na

specifičnu terapiju. Naprimjer, nekim

osobama može biti potrebna veća doza

nekog lijeka od druge (urođeni nedostatak

receptora za lijek), dok druge mogu lošije

reagirati na određene lijekove (npr. gluhoća

nastala nakon primjene garamicina).

Kada, kako i kome se preporučuju genetički

testovi?

Sekvenciranjem ljudskog genoma izvukli

smo mnogo lekcija: od preciznije slike o

broju i rasporedu gena u genomu do

definitivnog poznavanja strukture i moguće

funkcije velikog broja gena. Međutim, ono

što ne znamo jesu sve moguće varijacije u

ljudskom genomu, međusobne interakcije

gena i zavisnost funkcije gena od pojedinih

faktora unutrašnje (hormoni, međućelijska

komunikacija) i vanjske sredine (hrana,

Bilten, 6 2019


lijekovi i drugi nano-sintetski materijali).

Naučna istina je da je zbog strukture,

plastičnosti i kompenzacijskog kapaciteta

genoma, u ljudskoj populaciji daleko više

nositelja mutacije nego onih s utvrđenim

oboljenjem. Gotovo je izvjesno da je svaka

osoba nositelj potencijalne patogene

varijante bar jednog gena koja može imati

efekte na njegovo zdravlje, dugovječnost ili

je osoba može prenijeti na svoje potomstvo.

Komercijalni genetički testovi obično ili

ciljaju na detekciju najčešćih genetičkih

mutacija koje mogu varirati od jedne do

druge skupine ljudi, pa čak i unutar jedne

porodice, ili se sve češće nudi „skeniranje“

cijelog genoma aludirajući tako na

imanentnu ljudsku potrebu da „zna i

kontroliše“.

Dakle, genetički testovi imaju svoj

smisao samo onda kada im je svrha

pravovremena i pouzdana dijagnostika

genetičkog poremećaja ili bolesti, u

kontekstu šire porodične istorije i/ili

ispoljenih simptoma. Obavezno ih treba

predlagati, tumačiti i pacijentima

interpretirati obučeni tim ljekara i

genetičara. To se posebno odnosi na pojave

rizika od lažno pozitivnih ili lažno negativnih

rezultata ili, što je najčešće slučaj, rezultata

sa značenjem koje, u ovom stadiju razvoja,

nauka i struka ne mogu egzaktno objasniti.

Takvi rezultati i njihovo tumačenje mogu

imati dramatičan psiho-socijalni uticaj na

pojedince i njihove porodice. Zato sve

analize i intervencije u ovoj oblasti

podrazumjevaju punu kompetentnost

njihovih realizatora, uz potpunu

informiranost pacijenata i pripadajućih

porodica.

2019 Bilten, 6


PREDSTAVLJAMO

Regionalna baza o biodiverzitetu - REBIDA

Lejla Ušanović, MA, stručna saradnica

Jasna Hanjalić, MA, viša stručna saradnica

Doc. dr. Lejla Lasić, naučna saradnica

Abdurahim Kalajdžić, BSc, stručni saradnik

Doc. dr. Belma Kalamujić Stroil, viša naučna saradnica

U doba „taksonomske krize“, kada

samo mali broj taksonoma može pouzdano

identificirati vrste primjenom morfoloških

metoda, uspostava brzog, pouzdanog i

ekonomičnog alata za identifikaciju vrsta

radi povećanja našeg znanja o vrstama na

Zemlji postaje globalna potreba. Ovaj

taksonomski problem bio je glavni razlog za

razvoj nove metode – DNK barkodinga,

dizajnirane da omogući brzu i preciznu

identifikaciju vrsta koristeći jednu ili više

kratkih sekvenci gena iz cjelokupnog

genoma, tzv. barkodove (1).

Identifikacija vrsta primjenom DNK

barkoding metodologije počinje od

uzorkovanja jedinki iz različitih izvora

(sakupljenih na terenu, iz kolekcija i zbirki

pohranjenih u muzejima, zoološkim

vrtovima, botaničkim baštama, iz banaka

sjemena, itd). Zatim se u laboratoriji uzima

mali dio tkiva uzorka iz kojeg se izoluje DNK.

Kroz proces PCR amplifikacije generiraju se

produkti koji se nakon toga sekvenciraju.

Dobijena sekvenca predstavlja barkod

istraživane vrste i koristi se za pretraživanje

baza podataka na osnovu kojih se dobija

rezultat odnosno najveća vjerovatnoća da

pretraživana sekvenca pripada nekoj vrsti

(slika 1) (2).

Slika 1. Princip DNK barkoding metode

Bilten, 6 2019


U toku posljednjih 15 godina, upotreba

barkodova je postepeno i opsežno

primjenjivana na sve veće grupe

eukariotskih organizama. Varijacija sekvenci

kratkih fragmenata mitohondrijalne DNK u

različitim životinjskim taksama je pružila

uvid u diverzitet vrsta, njihovu ekologiju,

biogeografiju i evoluciju. Za brojne vrste

DNK barkodovi su jedine genetičke

informacije o njima. Stoga, DNK barkodovi

mogu biti vrlo korisni kao osnovni skrining

alat u ranije navedenim poljima (3). Kao

standardni barkod markeri za biljke izdvojila

su se tri plastidna regiona (rbcL, matK i

trnH-psbA) i jedan nuklearni (ITS) koji je

ujedno barkod za gljive. Kada su životinjske

vrste u pitanju, najčešće korišteni barkod

marker je citohrom c oksidaza podjedinica I

(COI).

DNK barkoding podrazumijeva dva

osnovna koraka: (1) izgradnju referentne

baze barkodova već poznatih vrsta

(nacionalne ili međunarodne) i (2)

pridruživanje barkod sekvenci nepoznatih

uzoraka već unesenim barkodovima iz baze.

DNK barkodingom je moguće identifikovati

vrstu i kada to klasičnom, morfološkom

metodom nije moguće, npr. u različitim

razvojnim stadijima (poput larve npr.), iz

oštećenih uzoraka organizama, iz sadržaja

crijeva, iz fekalnog uzorka i drugo. DNK

barkoding se također koristi u identifikaciji

potencijalno novih vrsta ili kriptičnih, kao i

za rješavanje fundamentalnih ekoloških i

evolucionih pitanja (4).

Iz projekta Instituta za genetičko

inženjerstvo i biotehnologiju, koji je imao za

cilj ubrzanje procesa identifikacije

autohtonih i invazivnih vrsta, pomoć u

uspostavljanju novih zaštićenih područja i

općenito olakšanog implementiranja

Konvencije o biološkom diverzitetu, nastala

je Regionalna baza o biodiverzitetu -

REBIDA. DNK barkoding segment u okviru

REBIDA-e je u fazi razvoja, finansiran od

strane Fonda za zaštitu okoliša Federacije

Bosne i Hercegovine i Ministarstva za

obrazovanje, nauku i mlade Kantona

Sarajevo. REBIDA baza podataka se sastoji iz

tri segmenta: baze tkiva, DNK baze i

digitalne genetičke baze biljnih, animalnih i

humanih uzoraka (5). REBIDA je jedna

veoma koncizna, ali informativna baza,

jednostavna za korištenje i javno dostupna

na www.rebida.ba (slika 2).

2019 Bilten, 6


Slika 2. Početna stranica Regionalne baze o biodiverzitetu, dostupna na www.rebida.ba

Dva su načina pretraživanja baze. Prvi

podrazumijeva unošenje naziva željene vrste

u pretraživač na početnoj stranici. Drugi

način je otvaranje liste svih unešenih

organizama odabirom „PUBLIC DATA“.

Pored fotografskog prikaza, za svaku vrstu

su obezbijeđene bitne informacije koje

uključuju opšte podatke (grupa organizama

kojoj pripada vrsta, populacija, areal, naziv

vrste na latinskom, bosanskom i engleskom

jeziku), sekvencijske podatke (DNK

barkodovi) i ostale informacije (taksonomiju

i ekologiju vrste). Pored ovih podataka

prikazan je i IUCN status vrste (slike 3 i 4).

Slika 3. Prikaz fotografije, opštih i sekvencijskih podataka za vrstu Salmo marmoratus

Bilten, 6 2019


Slika 4. Prikaz ostalih informacija za vrstu Salmo marmoratus

U okviru razvoja Regionalne baze o

biodiverzitetu planirano je i kreiranje

besplatne mobilne aplikacije za iOS i

Android telefone pod nazivom Rebida

Scanner, koja će omogućavati svim

zainteresiranim istraživačima da budu dio

jednog velikog projekta i lijepe naučne priče

kroz prikupljanje podataka, uzorkovanja i

dokumentovanja bosanskohercegovačkog

biodiverziteta.

Literatura

1. Herbert PDN., Cywinska A., Ball SL., de Waard JR. (2003). Biological identifications through DNA

barcodes. Proceedings of the Royal Society of London B: Biological Sciences, 270, 313–321.

2. iBOL (2017). What is DNA Barcoding? How DNA Barcoding Works and What it Will Do

(http://www.ibol.org/phase1/about-us/what-is-dna-barcoding/) Preuzeto: 03.08.2018.

3. Costa F., Mamos T., Vieira PE. (2018). Aquatic macroinvertebrates diversity and evolution: some novel

perspectives after 15 years of DNA barcoding. 3rd Central European Symposium for

Macroinvertebrate Research. Book of abstracts, p.19.

4. Kress WJ, Erickson DL. (2012). DNA barcodes: Methods and protocols. Springer New York Dordrecht

Heidelberg London, pp 3-7.

5. Kalamujić Stroil B., Dorić S., Hanjalić J., Lasić L., Pojskić N. (2017). Regional biodiversity database

(REBIDA) – The first comprehensive database of biological diversity of Bosnia and Herzegovina.

Genetics & Applications, 1(2):59-65.

2019 Bilten, 6


TEMA BROJA

Rijetke bolesti u fokusu: Zašto bi dijagnosticiranje, registrovanje i terapija rijetkih bolesti trebali biti budući prioriteti nauke, struke i politike

Prim. dr. Mensuda Hasanhodžić, MD, MSc

U svakodnevnom riječniku pod pojmom

zdravlja najčešće se označava odsustvo

bolesti, a od uslova se pominje

uravnotežena prehrana, tjelesna aktivnost i

higijena. Prema definiciji u Ustavu Svjetske

zdravstvene organizacije (SZO), Zdravlje se

definira kao stanje potpunog fizičkog,

duševnog i socijalnog blagostanja, a ne

samo odsustvo bolesti i iznemoglosti (1).

Opšte prihvaćena definicija bolesti opisuje

bolest kao narušavanje zdravlja ili stanje

abnormalnog funkcionisanja organizma. To

je patološko stanje dijela organizma, organa

ili organskog sistema, koje je posljedica

različitih uzroka, kao što su infekcije,

genetski defekti, štetni ili stresni uticaji iz

okoline, a karakterizira ga prepoznatljiva

grupa znakova i simptoma koji su specifični

za svako navedeno patološko stanje (1,2).

Pojam rijetkosti

Za razliku od bolesti s kojima se svi

susrećemo u svakodnevnom životu, rijetka

bolest je ona koja se javlja vrlo rijetko u

općoj populaciji. Što znači, da bi se jedna

bolest ili poremećaj smatrali rijetkima, oni

ne mogu zahvatiti više od ograničenog broja

ljudi iz cijele populacije. Prema definiciji

Europske komisije (EC) u Uredbi o lijekovima

za rijetke bolesti, koja je prihvaćena u cijeloj

Europskoj Uniji (EU), rijetkom bolešću se

smatra ona bolest ili poremećaj čija je

učestalost u populaciji manja od 1 na 2.000

osoba (3,4,5). Ova brojka se može izraziti i

definicijom rijetke bolesti s učestalošću od

1-5 na 10.000 ili kao 500 oboljelih s rijetkim

bolestima na 1 milion osoba u općoj

populaciji (5,6).

Nije neobično čitati dokumente i

publikacije u kojima koncepti rijetkih

bolesti, zanemarenih bolesti, lijekova za

rijetke bolesti i bolesti siročadi nisu jasno

definirani i koriste se kao zamjenjivi

koncepti. Ova situacija je dovela do

pogrešne percepcije i konfuzije u pogledu

toga na šta se tačno odnosi svaki od ovih

pojmova i / ili na ono što svaki od njih

pokriva u stvarnosti.

Kao prvo, rijetke bolesti karakterizira

njihova niska prevalencija i heterogenost.

One utiču i na djecu i na odrasle bilo gdje u

svijetu. Budući da su oboljeli od rijetkih

bolesti manjina, postoji nedostatak javne

svijesti o njihovoj važnosti. Zbog toga, ove

bolesti u većini zemalja svijeta ne

predstavljaju prioritet ni javnog zdravstva, ni

privatnog sektora, a rijetko su

zainteresovane farmaceutska industrija i

naučna javnost. Svi se pravdaju činjenicom

da je bolest rijetka, da su istraživanja skupa i

https://sh.wikipedia.org/wiki/Bolest

Bilten, 6 2019


da su rezultati neizvjesni. Farmaceutska

industrija suzdržava se da ulaže u

istraživanja ili razvijanja lijekova za rijetke

bolesti, jer je tržište toliko usko za svaku

pojedinu bolest da ne postoji ekonomska

računica kojom se vode. Prema tome,

postoji stalna potreba za ekonomskom

regulacijom kao što su nacionalni podsticaji,

što je predviđeno i Uredbom EC o lijekovima

za rijetke bolesti (3,5).

U drugoj grupi su zanemarene bolesti,

koje su uobičajeno zarazne bolesti koje

uglavnom pogađaju pacijente koji žive u

zemljama u razvoju. Budući da one nisu

farmaceutski prioritet u industrijski

razvijenim zemljama, malo je istraživanja u

razvoj lijekova za ove bolesti. Naučna

javnost ih zanemaruje jer su pacijenti daleko

od velikih naučnih ustanova, a farmaceutska

industrija ih zanemaruje jer se siromašno

tržište obično smatra neprofitabilnim. Zbog

toga i u ovoj oblasti postoji potreba za

ekonomskom regulacijom i alternativnim

pristupima u finansiranju kako bi se stvorili

podsticaji usmjereni na ohrabrivanje

istraživanja i razvoj lijekova za borbu protiv

zanemarenih bolesti. Zanemarene bolesti

stoga nisu rijetke bolesti, samo imaju vrlo

slabu ekonomsku i socijalnu podršku (5).

Treći pojam obuhvata bolesti siročadi,

koje mogu biti iz obje prethodne grupe,

grupe rijetkih ili zanemarenih bolesti. One

su siročad jer takođe nisu u fokusu naučnih

istraživanja, interesa farmaceutskog tržišta,

kao ni strategija i politika javnog zdravstva.

I na kraju, prema svojoj definiciji lijekovi

siročad su lijekovi namijenjeni za dijagnozu,

prevenciju ili liječenje rijetkih bolesti. Ovi

lijekovi se nazivaju siročad, jer pod

normalnim tržišnim uslovima, nije isplativo

za farmaceutsku industriju da razvija i

plasira proizvode namijenjene samo malom

broju pacijenata koji pate od rijetkih stanja.

Lijekovi koji su razvijeni za ovo

neprofitabilno tržište ne bi bili finansijski

održivi za proizvođača koji drži patent, a

troškovi dovođenja lijeka za rijetke bolesti

na tržište ne bi mogli biti nadoknađeni

očekivanom prodajom proizvoda. Iz tog

razloga, vlade i organizacije pacijenata s

rijetkim bolestima su naglasile potrebu za

uvođenjem ekonomskih podsticaja za

farmaceutske kompanije koje bi mogle da

razviju i plasiraju lijekove namijenjene

osobama s rijetkim bolestima u što

povoljnijim uslovima za proizvođača, ali i za

oboljele (5).

Zbog svega što smo prethodno naveli,

rijetke bolesti su u posljednjih dvadeset

godina, konačno, istaknute kao važno

javnozdravstveno pitanje u mnogim

zemljama Europe i svijeta. Uprkos tome,

javna prezentacija i animiranje društva o

rijetkim bolestima, koje negativno utiču na

zdravlje ljudi, narušavajući njihove fizičke,

mentalne, osjetilne sposobnosti i ponašanje,

uslijedila je intenzivnije tek s formiranjem

velikih nacionalnih organizacija pacijenata s

rijetkim bolestima. Europska organizacija za

rijetke bolesti osnovana je 1997. godine i

danas okuplja više od 826 organizacija iz 70

država i pacijente s više od 1000 različitih

dijagnoza. Uprkos napornom radu i stalnoj

borbi za prepoznavanjem rijetkih bolesti u

zdravstvenim sistemima, tek nakon 2008.

godine, uspostavljanjem Dana rijetkih

2019 Bilten, 6


bolesti, ove bolesti su konačno počele

dobijati zasluženu medijsku i društvenu

pažnju, ali borba za sistemska rješenja u

ovoj oblasti i dalje je svakodnevna, naporna

i često neizvjesna, a njeni rezultati su još

uvijek daleko od očekivanih (5,6).

Epidemiologija rijetkih bolesti

U Osnovnom dokumentu o rijetkim

bolestima i Izvještaju SZO o prioritetnim

lijekovima za Evropu i svijet od 7. oktobra

2004. godine navodi se da su dostupni

epidemiološki podaci o rijetkim bolestima,

nažalost neadekvatni ili nedostatni za većinu

rijetkih bolesti, da bi se na osnovu njih mogli

dati dovoljno čvrsti statistički podaci o broju

oboljelih od neke specifične rijetke bolesti

(7). Oboljeli od rijetkih bolesti najčešće nisu

registrovani ni u jednoj statističkoj bazi

podataka, jer često nemaju preciznu

dijagnozu, ili njihova dijagnoza nije u

registru kodova Međunarodne klasifikacije

bolesti (MKB-10), pa se njihova bolest

svrstava samo u grupne dijagnoze kao što su

primjerice drugi endokrini i metabolički

poremećaji, čime ta bolest gubi karakter

rijetkosti. U manje razvijenim državama

nedostatna laboratorijska i klinička

dijagnostika, kao i nedovoljna educiranost

zdravstvenog i laboratorijskog stručnog

kadra, ima za posljedicu veći broj oboljelih s

još nedijagnostikovanom rijetkom bolešću

(8). U slučaju rijetkih vrsta raka, iako se zna

da većina karcinoma u odraslih pripada

rijetkim bolestima, a oni u dječijoj dobi čak

svi, pojedinačni ili nacionalni registri

malignih bolesti ne objavljuju dovoljno

podataka o histološkoj strukturi tumora

(informacije su dostupne iz pathistološkog

nalaza tumorskog tkiva) i time ruše brojke

rijetkih tumora razvrstanih po tipovima

(5,7). Zbog toga su, tokom proteklih godina,

u cijelom svijetu određeni timovi stručnjaka

i pacijenata koji se bave rijetkim bolestima iz

različitih aspekata. Svi oni pokušavaju

dijagnosticirati i registrirati oboljele s

rijetkom bolešću na nacionalnoj ili

međunarodnoj osnovi, te na pouzdan i

međunarodno usklađen način. Registar

rijetkih bolesti je popis dijagnostikovanih

slučajeva oboljelih od rijetkih bolesti u jednoj

populaciji. Registracija rijetkih bolesti je proces

sistematskog prikupljanja i analiziranja

podataka o osobama oboljelim od rijetkih

bolesti, s ciljem da pruži što tačniji uvid u broj

rijetkih bolesti i broj oboljelih od neke rijetke

bolesti u nekoj društvenoj zajednici (9). Dok

registri ne budu uspostavljeni, statističari

procjenju epidemiološke podatke na osnovu

brojnih objavljenih istraživanja i demografskih

parametara.

Danas se procjenjuje da postoji između

6.000 i 7.000 različitih rijetkih bolesti. Iako

se prema maloj učestalosti u populaciji

(1/2000 ili rjeđe) čini da je u svijetu mali broj

oboljelih od rijetkih bolesti, statističke

procjene govore o milionima oboljelih.

Procjenuje se da 6% do 8% opće populacije

čine oboljeli s rijetkim bolestima. To

praktično znači da u svjetskoj populaciji ima

između 480 i 640 miliona oboljelih, a u

cijeloj Europi između 45 i 60 miliona. Za

javnost je bila iznenađujuća objava da

prema dobro prihvaćenoj procjeni, od

ukupne populacije u 25 zemalja EU, ima

između 30 i 40 miliona ljudi oboljelih od

Bilten, 6 2019


rijetkih bolesti. Ova brojka je jednaka

kombinovanoj populaciji čak 3 europske

države zajedno (Holandija, Belgija i

Luksemburg). To je istovremeno značilo da u

EU ima prosječno od 230.000- 245.000

oboljelih od svake rijetke bolesti

pojedinačno (3,5,7,8,9). Iako ne postoje

zvanični registri oboljelih u državama na

Balkanu, slijedeći ovu zasad opće

prihvaćenu procjenu (6-8% populacije), a u

odnosu na brojke iz Finalnog

izvještaja/Konsenzusa jedinstvenog popisa

stanovništva i domaćinstava u Bosni i

Hercegovini (BiH) iz 2013. godine, izračunali

smo da bi se u BiH moglo očekivati preko

210.000 oboljelih od rijetkih bolesti.

Koristeći iste statističke metode u Hrvatskoj

se procjenjuje da ima oko 250.000 oboljelih

od rijetkih bolesti (8), a u Srbiji čak oko pola

miliona (9). Kad se brojevi ovako poslože, kao

statistički podaci i procjene, tek onda se

može govoriti o veličini problema rijetkih

bolesti u nekoj društvenoj zajednici.

Navedene brojke znače da su rijetke bolesti

u populaciji ipak prilično brojne u konačnici,

iako su pojedinačno rijetke. Brojevi

predstavljaju, ukupno gledano, ogroman

broj oboljelih ili potencijalno oboljelih od

rijetkih bolesti. Ipak, ne treba zaboraviti da

je riječ o vrlo heterogenoj skupini pojedinih

rijetkih stanja od kojih mnoga zahvataju tek

nekoliko desetaka oboljelih, nekoliko ili čak

samo jednog oboljelog u svijetu. S obzirom

na to da su bolesti rijetke ili vrlo rijetke, šira

javnost, ali i medicinski stručnjaci rijetko su,

nakon klasičnog stručnog obrazovanja i

edukacija, upoznati s kliničkom slikom,

mogućim tokom, mogućnostima

dijagnostike, liječenja ili prevencije rijetkih

bolesti.

Psihosocijalni, klinički i naučni aspekti

rijetkih bolesti

Iz kliničke perspektive posmatrano,

rijetke bolesti karakteriše veliki broj i široka

raznolikost poremećaja i simptoma koji se

razlikuju ne samo od bolesti do bolesti, već i

unutar iste bolesti. U smislu psihosocijalnog

opterećenja, rijetke bolesti uvijek izazivaju

patnje oboljelih, ali i njihovih porodica,

pogoršavaju psihološki očaj zbog nedostatka

terapeutske nade i odsustva praktične

podrške za svakodnevni život. Danas je

gotovo nemoguće pronaći porodicu u kojoj

niko, nikad nije imao člana ili pretka koji je

bio pogođen nekom rijetkom, čudnom,

neobjašnjenom, i narodu i doktorima u to

vrijeme nepoznatom bolešću. Stoga danas,

nije neobično kad se kaže da neko boluje od

rijetke bolesti, niti da rijetka bolest pogađa

osobu i porodicu, jer su oboljeli i cijela

porodica zaista pogođeni bolešću na

direktan ili indirektan način.

Psihosocijalni problemi se dodatno

usložnjavaju s činjenicom da je u oko 80%

od svih rijetkih bolesti identifikovano

genetičko porijeklo bolesti ili poremećaja.

Oni uključuju hromozomske ili genske

abnormalnosti, hromozomske aberacije ili

različite varijante (mutacije) u jednom ili

više gena. Ovi poremećaji mogu biti

naslijeđeni ili sporadični, nastali iz de novo

mutacija gena i viđaju se u 3-4%

novorođenčadi svake godine (6,10). Uprkos

činjenici da je svaki čovjek nosilac čak

nekoliko malih genetičkih abnormalnosti

2019 Bilten, 6


tokom svog života, ove abnormalnosti

generalno uglavnom nemaju, iako ne uvijek,

ni funkcionalne, ni fenotipske posljedice,

nevidljive su i recesivne u njihovoj

transmisiji. Ipak, kad dvije osobe koje nose

istu recesivnu genetičku abnormalnost a

imaju potomke, posljedica genetičke

abnormalnosti, može postati i fenotipski i

funkcionalno jasno predstavljena, bilo

bolešću, bilo funkcionalnim poremećajem.

Tako, isti genetički poremećaj može dati i

vrlo različite kliničke manifestacije od jedne

pogođene osobe do druge. Za mnoge rijetke

bolesti zato postoji široka raznolikost

podtipova iste bolesti. S druge strane,

dokazano je i da jednu bolest mogu izazvati

različite mutacije istog gena, mutacije u

različitim genima, ili kombinacija mutacija u

jednom ili više gena. Osim toga, neke rijetke

bolesti su uzrokovane kombinacijom

genetičkih i okolišnih faktora, dok su ostale

uzrokovane negenetičkim uzrocima

(infekcijama - bakterijskim ili virusnim,

alergijskim ili imunološkim reakcijama,

degenerativnim ili proliferativnim

procesima, fizičko-hemijskim ili drugim

teratogenim uzrocima itd.) (5,8,9).

Rijetke bolesti se međusobno veoma

razlikuju i prema težini kliničkog toka. Uticaj

na očekivano trajanje života uveliko varira

od jedne do druge bolesti; neke uzrokuju

smrt pri rođenju, mnoge su degenerativne ili

opasne po život na duže staze, dok su druge

kompatibilne s normalnim životom ako se

dijagnosticiraju na vrijeme, pravilno

zbrinjavaju i liječe (11).

Postoji i velika raznolikost u životnoj

dobi u kojoj se javljaju prvi simptomi bolesti.

Simptomi velikog broja rijetkih bolesti

javljaju se pri rođenju ili u ranom djetinjstvu,

uključujući infantilnu spinalnu mišićnu

atrofiju, neurofibromatozu, osteogenezu

imperfekta, Rettov sindrom i većinu

metaboličkih bolesti, kao što su

mukopolisaharidoze (Hurler, Hunter,

Sanfilippo i druge), mukolipidoza tip II,

Krabbeova bolesti, hondrodisplazija i druge.

U nekim slučajevima, prvi simptomi bolesti,

kao što je neurofibromatoza, mogu se

pojaviti u djetinjstvu, ali pojava mnogo težih

simptoma nastupa tek u kasnijoj fazi života.

Neke druge rijetke bolesti, kao što je

Huntingtonova bolest, spinocerebelarna

ataksija, Charcot-Marie-Toothova bolest,

amiotrofična lateralna skleroza, Kaposijev

sarkom ili rak štitnjače, specifični su za

adultnu dob. Tako neke od rijetkih bolesti

uzrokuju pojavu prvih simptoma u

djetinjstvu, ali su oni nespecifični za

dijagnozu neke specifične rijetke bolesti u

djetinjstva i sve do odrasle dobi, kada

postaju jasniji, očiti i prepoznatljivi. Osim

toga, neki od relativno češće vidljivih

simptoma mogu sakriti osnovne znake

rijetke bolesti, npr. autistični poremećaj

ponašanja može sakriti Rettov sindrom,

Usherov sindrom tipa II, Sotosov cerebralni

gigantizam, Fragilni X ili Angelmanov

sindrom, fenilketonuriju u odrasloj dobi ili

Sanfilippo mukopolisaharidozu; ili recimo,

epilepsija, koja može biti tek jedan simptom

Shokeir sindroma, Feigenbaum Bergeron

Richardson sindroma, Kohlschutter Tonz

sindroma, Dravet sindroma i mnogih drugih

(5,11,12).

Bilten, 6 2019


Uprkos ovoj velikoj raznolikosti, rijetke

bolesti imaju neke glavne zajedničke

osobine. Rijetke bolesti su teške ili vrlo

teške, hronične, često degenerativne i

doživotne bolesti. Početak bolesti javlja se u

djetinjstvu za oko 50% rijetkih bolesti, dok

se ostale mogu javiti u bilo kojoj životnoj

dobi (5,8,9). Kvaliteta života oboljelih često

je ugrožena nedostatkom ili gubitkom

autonomije oboljelog i nastankom

invalidnosti. Nije rijetko da više invalidnosti

koegzistirati u iste osobe kako se dešava u

osoba s Usher sindromom, čije su

karakteristike urođeno ili progresivno

oštećenje sluha, a potom i progresivni

gubitak vida do potpune sljepoće.

Za neka klinička stanja koja su u

prošlosti bila opisana samo kao klinički

simptomi i karakteristike (mentalno

zaostajanje, cerebralna paraliza, autizam ili

psihoza), danas se sa sigurnošću zna da

određen broj ima genetičko porijeklo. To

znači da rijetka bolest može biti maskirana

nizom drugih kliničkih stanja i simptoma, što

može dovesti do pogrešne dijagnoze.

Naravno, nivo postojećeg medicinskog

znanja značajno varira između rijetkih i vrlo

rijetkih bolesti. Koliko će biti proučavana i

poznata neka rijetka bolest, ne određuje

isključivo broj oboljelih u svijetu ili nekoj

državi, nego i pitanje kako brzo i koliko

skupo se može dijagnosticirati ta bolest, te

kakva je njena medicinska i socijalna

pokrivenost (5,7,11).

Rijetke bolesti su uvijek veoma teško

breme za oboljelog, porodicu, ali i liječnike

koji se i nakon dijagnosticiranja rijetke

bolesti suočavaju s ogromnim teškoćama u

pronalaženju adekvatnog liječenja i načina

skrbi. Većina rijetkih bolesti su, nažalost, još

uvijek uglavnom neizlječive bolesti, bez

dosad pronađenog učinkovitog liječenja.

Ipak s razvojem nauke i tehnologije danas se

sve više otkrivaju lijekovi za rijetke bolesti.

Oni mogu biti biološki, enzimski, ćelijski,

genski ili hemijski produkti, ili su pak

tehnološki izumi namijenjeni otklanjanju

prepreka u funkcionisanju oštećenog

organa, organskog sistema ili cijelog

organizma. U ostalim slučajevima se, zasad,

mogu tretirati samo pojedinačni simptomi

kako bi se poboljšao kvalitet i očekivano

trajanje života. Prema navodima istraživanja

SZO, percepcija pacijenata o kvalitetu

njihovih života više je povezana s kvalitetom

pružene skrbi, nego s primarnom

ozbiljnošću bolesti ili stepenom povezanih

poteškoća (7).

Ciljevi i zadaci umjesto zaključka

Generalno gledano, zbog ograničenog

nivoa znanja medicinske zajednice,

pokrivenost koju pruža javni zdravstveni

sistem oboljelima od rijetkih bolesti

potpuno je neadekvatna. Evidentan je

nedostatak dijagnostike, posebno skupih

metaboličkih i genetičkih analiza,

nedostupnost ne samo skupe enzimske ili

genske terapije, nego najčešće i svih drugih

manje skupih, ali neophodnih lijekova;

neefikasnost konvencionalnih tretmana,

neorganizovanost kliničkih centara radi

uključivanja pacijenata u kliničke studije i

nedostatak bilo kakvih istraživanja za veliki

broj rijetkih bolesti. U malim zemljama i

zemljama u razvoju, kakva je i Bosna i

2019 Bilten, 6


Hercegovina, dodatno frustrira i činjenica da

razvoj ili puštanje u promet lijekova za malu

populaciju oboljelih od rijetkih bolesti, nisu

komercijalno održivi bez ekonomskih

poticaja koje ove zemlje uglavnom nemaju

ili ih ne znaju povući iz velikih svjetskih

fondova u ovu svrhu. Međutim, mora se

imati u vidu da se rijetke bolesti, njih čak

80% koje imaju genetičku osnovu, prenose i

narednim generacijama, bilo dominantnim,

recesivnim, X vezanim ili mitohondrijskim

načinom nasljeđivanja, čime se u općoj

populaciji stalno povećava broj oboljelih,

invalidnih osoba i osoba u stanju potrebe.

Zato bi ulaganje u borbu za bolje poznavanje

rijetkih bolesti, bolju dijagnostiku i bolji

tretman oboljelih od rijetkih bolesti, trebao

danas biti dovoljan motiv i dovoljno

profitabilna investicija za sve zainteresovane

u ovoj oblasti.

Literatura

1. World Health Organization. WHO definition of Health, Preambula Ustava Svetske zdravstvene

organizacije koji je donijela Međunarodna zdravstvena konferencija u New Yorku, 19. – 22. juna

1946.; potpisali 22. jula 1946. predstavnici 61 države (Official Records of the World Health

Organization, no. 2, p. 100) i na snagu stupio 7. aprila 1948. U: Grad, Frank P. (2002). "The Preamble

of the Constitution of the World Health Organization". Bulletin of the World Health Organization

80(12): 982.

2. World Health Organization. Constitution of the World Health Organization – Basic Documents,

pedeset peto izdanje, dodatak, oktobar 2006.

3. EC.europa.eu: Regulation on drugs for rare diseases; Regulation EC 141/2000 ("Orphan" Regulation)

and Regulation EC 847/2000.

4. Halmed, Agencija za lijekove i medicinske proizvode, www.halmed.hr

5. EURORDIS – Plateforme Maladies Rares: “Rare Diseases: understanding this Public Health Priority”,

November 2005. www.eurordis.org

6. Eurordis, Rare diseases: http://www.eurordis.org/content/what-rare-disease

7. World Health Organization. Background Paper on Orphan Diseases: Report on Priority Medicines for

Europe and the World, October 2004.

8. HSRB Hrvatski savez za rijetke bolesti, www.rijetke-bolesti.hr

9. NORBS Nacionalna organizacija za retke bolesti Srbije, www.norbs.rs

10. Popis /Census 2013, Knjige 0-08, Knjiga 06, Izvodi iz Tabele 4.1

11. Orphanet Report Series - List of rare diseases and synonyms listed in alphabetical order The

indicated Orphanumber should now be used - January 2019,

www.orpha.net/orphacom/cahiers/docs/GB/List_of_rare_diseases_in_alphabetical_order.pdf

12. Orphanet: Rare diseases: http://www.orpha.net/consor/cgi-bin/Disease.php?lng=EN

13. http://www.rarediseaseday.org/poster

http://www.who.int/bulletin/archives/80(12)981.pdf

http://www.eurordis.org/content/what-rare-disease

http://www.orpha.net/consor/cgi-bin/Disease.php?lng=EN

Bilten, 6 2019


IZDVAJAMO

Međunarodni Darwinov dan - 12. februar


Charles Robert Darwin (1809 - 1882) je

rođen 12. februara 1809. godine u malom

trgovačkom gradu Shrewsbury u Engleskoj.

Njegova majka Susanna je umrla kada mu je

bilo 8 godina, a Charles je, kao sin ljekara i

unuk poznatog botaničara Erasmusa

Darwina, utjehu pronalazio u prirodi,

istražujući je. U oktobru 1825. upisuje se ne

Edinburgh University ali se dvije godine

nakon toga, spoznavši da lječnički poziv nije

za njega, prabacuje na Christ's College u

Cambridge-u gdje je 1831. i diplomirao

teologiju. Nikada se zaista nije posvetio

svetim dužnostima ali je izučavao radove

teologa Williama Paleya, koji je u prirodi i

prirodnim pojavama i procesima tražio

dokaze Božijeg djelovanja.

Po preporuci mentora, Darwinu se

pruža životna prilika da se kao prirodnjak

(naučno prosvijetljeni civil) pridruži

petogodišnjoj istraživačkoj ekspediciji broda

HMS Beagle, iako je sam morao snositi

troškove putovanja. Pod komandom

kapetana Roberta FitzRoya, HMS Beagle je

isplovio 27. decembra 1831. iz Plymouth

Sounda. Putovanje je obuhvatilo obilazak

Afrike, južne Amerike, Novog Zelanda,

Australije i brojnih pacifičkih ostrva. Tokom

putovanja Darwin je sakupio niz biljnih,

životinjskih i fosilnih ostataka, uočavajući i

analizirajući principe botanike, geologije i

zoologije. Po povratku u Englesku 1836.

Darwin je počeo sistematično objavljivati

svoja zapažanja. Putovanje je imalo izuzetan

uticaj na Darwinovo poimanje prirode i

njene historije. Potaklo ga je na razvoj

revolucionarne teorije o porijeklu živih bića,

potpuno oprečne dotadašnjim mišljenjima i

stavovima, što je u konačnici, nakon 22

godine rada, rezultiralo i objavljivanjem

knjige za koju mnogi kažu da je “šokirala

svijet”. Knjiga je u potpunosti rasprodata

već prvi dan po objavljivanju, a naknadno je

publicirano još šest izdanja.

Darwin je tokom svog petogodišnjeg

putovanja otkrio različite primjerke iz biljnog

i životinjskog svijeta uočavajući sličnosti

između vrsta ali i varijacije uzrokovane

specifičnostima lokaliteta. Ova zapažanja su

ga ponukala na razmišljanja o zajedničkom

pretku svih živa bića. Počeo je spoznavati da

su vrste opstajale procesom “prirodne

selekcije” u kojem su preživljavali samo

najbolje prilagođeni i najsposobniji da se

prilagode promjenama u okolišu. Evolucija

putem prirodne selekcije je teorija

2019 Bilten, 6


zasnovana na stalnim promjenama i

principima varijacije (određenih svojstava

unutar vrste, generacije i slično),

kompeticije za ograničene prirodne resurse)

i nasljeđivanja (prenošenja na naredne

generacije onih svojstava koja imaju

genetičku osnovu a potrebna su za uspješno

preživljavanje). Prirodna selekcija kao ideja

svoje korijene ima još u djelu “Esej o

principima populacije” od Thomasa

Malthusa (1766 - 1834) u kojem je istaknuo

da divlje populacije živih bića imaju

ograničene raspoložive resurse, a

pobjednike u borbi za tim resursima upravo

određuje prirodna selekcija na osnovu

stepena varijacije i favoriziranja onih

varijanti osobina koje u datom trenutku

osiguravaju opstanak.

Nakon dugogodšnjeg istraživanja i

proučavanja, 1858. godine, Darwin je javno

predstavio svoju revolucionarnu teoriju

evolucije u pismu upućenom i pročitanom

na sastanku Lineovog udruženja (Linnean

Society). Gotovo u isto vrijeme, mladi

prirodoslovac Alfred Russel Wallace objavio

je svoje rezultate do kojih je nezavisno

došao putujući kroz Maleziju i Indoneziju -

koljevku predaka vrsta koje danas

naseljavaju Australiju s jedne i Aziju s druge

strane. Izvjesno je da je čak sam Wallace,

pišući Darwinu (1858.) i tražeći komentar za

svoje ideje i dokaze evolucije, potakao

Darwina da javno prezentira svoju dugo

sazrijevanu ideju, ali ipak nikada nije osporio

Wallaceov jednaki doprinos razvoju teorije

evolucije. Detaljnija pojašnjenja svoje teorije

Darwin je dao u najpoznatijem djelu

“Porijeklo vrsta uz pomoć prirodne selekcije

ili preživljavanje povlaštenih rasa u borbi za

opstanak” objavljenom 24. novembra 1859.

1871. godine Darwin je objavio i knjigu

pod naslovom “Porijeklo čovjeka i spolna

selekcija” u kojoj objašnjava principe izbora

partnera kod vrsta sa spolnim

razmnožavanjem. Ovakva selekcija nije

uvijek u skladu sa najboljim adaptivnim

sposobnostima, nego čak, može biti i

kontraproduktivna te rezultirati sve

izraženijom spolnom dihotomijom.

Evolucija teorija evolucije

Ideja o promjenjljivosti organizama i

njihovom evoluiranju kroz vrijeme se

najčešće dovodi u vezu sa Charles

Darwinom. Ipak, prve ideje, iole bliske

današnjem poimanju evolucije potiču još od

grka iz šestog vijeka prije nove ere. Poema

koju je napisao Anixamander od Mileta prva

govori o prirodnom stvaranju živih bića i

njihovoj promjenjljivosti kroz vrijeme.

Aristotel i Platon su u suštini bili protivnici

evolucije ubjeđeni da su bogovi odgovorni

za Zemlju. Aristotel je razvijajući sistem za

klasificiranje i imenovanje organizma prema

njihovoj složenosti u svojoj “velikoj skali

prirode” podrazumijevao da se svaka vrsta

individualno formira sa vlastitim ciljem i

mjestom u prirodi, te mijenja u forme koje

će omogućiti ostvarivanje tih ciljeva.

Ironično, iako suštinski protivnik

evolucionističkih ideja sa svojim teološkim

pogledima na svijet, Aristotel je u značajnoj

mjeri uticao na kasnije evolucioniste,

Lamarcka (1744 - 1829) i Darwina i razvoj

moderne teorije evolucije.

Bilten, 6 2019


Prije nego što je Lamarck objelodanio

svoju teoriju adaptacije u knjizi “Philosophie

Zoologique” u godini kada je Charles Darwin

rođen (1809.), Charlesov djed, Erasmus

Darwin je u svom djelu Zoonomia,

objavljenom 1794. godine, opisao

nasljeđivanje stečenih osobina i zajedničko

porijeklo svog organskog svijeta, obrazlažući

da i velike životinje vode porijeklo od

mikroskopskih predaka. Iako evolucijske

teorije nisu počele sa Lamarckom, on je bio

prvi koji je u potpunosti razvio cjelovitu

teoriju evolucije. U svojoj teoriji on je

istakao da okoliš utiče na mijenjanje živog

svijeta pri čemu i upotreba organa ima

značajan uticaj na razvoj fizičkih osobina, a

stečene osobine se prenose na potomstvo.

Koncept nasljeđivanja stečenih osobina je

uglavnom odbačen početkom 20. vijeka,

međutim, još uvijek su aktuelne debate o

ispravnosti Lamarckove teorije u kontekstu

transgeneracijske epigenetike, tj. prenosa

informacije koja utiče na neku osobinu sa

roditelja na potomstvo - bez promjena u

primarnoj strukturi molekule DNK. U nekim

slučajevima epigenetički efekti mogu biti

inducirani okolišnim faktorima te se genima

mogu i prenositi bar jednu ili dvije

generacije, zbog čega se epigenetika smatra

poveznicom sa lamarkizmom i

nasljeđivanjem stečenih osobina.

Značajan uticaj na Lamarcka imao je i

rad francuskog prirodnjaka, matematičara,

kosmologa i enciklopediste Georges-Louis

Leclerc, Comte de Buffona. Čak je i Charles

Darwin istaknuo da je Buffon bio “prvi autor

koji je u moderno vrijeme tretirao evoluciju

na naučni način”. Buffona, s obzirom na

navedeno, čak smatraju ocem

evolucionizma. On je uveo kriterij vrste na

osnovu fertiliteta, koncept “borbe za

opstanak” te ukazao na nasljeđivanje

roditeljskih osobina.

Buffon je razvio teoriju nasljeđivanja

sličnu Darwinovoj hipotezi pangeneze (grčki

pan - cijeli, cjelovit; prefix; grčki genesis -

rođenje ili grčki genos - porijeklo). Za

Darwina je pangeneza predstavljala

hipotetički mehanizam nasljeđivanja koji je

u formi “privremene hipoteze” prezentirao

1868. u svom radu “Varijacija životinja i

biljaka pod domestifikacijom”, a zamijenili

su je tek Mendelovi zakoni nasljeđivanja.

Hipotezu o pangenezi postavili su još grčki

filozofi Hipokrat i Demokrit. Naziv potiče iz

vjerovanja da cijeli roditeljski organizam

utiče u nasljeđivanju te odatle prefix pan.

Darwin je pisao da je Hipokratova pangenza

gotovo identična njegovoj te da se razlikuju

samo u pogledu terminologije i ranije

nepoznatih činjenica. Darwin je isticao da

samo ćelije mogu dati nova tkiva ili novi

organ, a za nasljeđivanje je smatrao

odgovorne partikule - gemule (plastidue ili

pangeni) za koje je vjerovao da se šire kroz

organe u tijelu te putem krvotoka

dospijevaju u reproduktivne organe gdje se

akumuliraju u spolnim ćelijama.

Sličnu teoriju su zagovarali i neki drugi

mislioci iz ovog perioda uključujući i

Herberta Spencera koji je u svojoj knjizi

“Principi biologije” (1864) predložio teoriju

“fizioloških jedinica”. Tek nakon ovih objava

Mendelovi zakoni i teorija o parikularnoj

prirodi nasljeđivanje su dobili na značaju.

2019 Bilten, 6


Porodični život i značaj

Darwin je 1839. godine oženio svoju

rodicu Emmu Wedgwood sa kojom se

preselio na imanje Down House u mjestu

Downe (Grofovija Kent) u blizini Londona.

Imali su desetoro djece od kojih je troje

umrlo u ranom djetinjstvu.

Charles Darwin je umro 19. aprila 1882.

u svojoj porodičnoj kući na imanju Down

House, a sahranjen je u crkvi Westminster

Abbey.

Darwinov rad je nedvojbeno imao

značajan uticaj na nauku i poimanje svijeta i

prirode uopće te kao takav pomogao brojna

otkrića u prvenstveno u biologiji i filozofiji. U

vremenu kojem svjedočimo, brojna

molekulsko genetička istraživanja otkrivaju

nove dokaze teorije evolucije.

Iako je slavljenje lika i djela Darwina

sporadično organizovano još od njegove

smrti, na 100. godišnjicu od Darwinovog

rođenja (1909.) brojne institucije i naučnici

iz cijelog svijeta u Cambridge-u, SAD i

Novom Zelandu su različitim proslavama

odali počast Darwinovom općenaučnom

doprinosu, a na 200. godišnjicu, BBC je

emitovao izvanredan serijski program o

Darwinu i njegovom radu. Datum rođenja

Darwina, 12. februar, utemeljen je kao

Darwinov dan i slavi se širom svijeta s ciljem

promocije nauke i podsjećanja na Darwinov

doprinos nauci.

Literatura

1. Costa J.T. (2009). The Darwinian Revelation: Tracing the Origin and Evolution of an Idea. BioScience,

59(10):886-894.

2. Keith A.F. (2007). Charles Darwin and The Origin of Species. Greenwood press, London.

Bilten, 6 2019


U povodu Dana rijetkih bolesti 28.02.2019. EURORDIS: Rare disease day 2019: Show your rare, Show you care / Pokaži svoju rijetkost, Pokaži da ti je stalo

Tekst prevela i prilagodila: Prim. dr. Mensuda Hasanhodžić, MD, Msc

Dan rijetkih bolesti održava se

posljednjeg dana februara mjeseca svake

godine. Glavni cilj Dana rijetkih bolesti je

podizanje svijesti javnosti i donositelja

odluka o rijetkim bolestima i njihovom

uticaju na živote pacijenata. Kampanja je

prvenstveno usmjerena na širu javnost, ali

također nastoji podići nivo svijesti o rijetkim

bolestima i među kreatorima politike,

javnim tijelima, predstavnicima industrije,

istraživačima, zdravstvenim radnicima i

svima koji imaju istinski interes za rijetke

bolesti.

Gradnja svjesnosti o rijetkim bolestima

je zaista važna jer će, u nekom trenutku

svog života, bar jedna osoba od njih 20

živjeti s rijetkom bolešću. Uprkos ovoj

činjenici, za većinu rijetkih bolesti ne postoji

lijek, a mnoge od njih se još uvijek teško

dijagnosticiraju. Dan rijetkih bolesti

poboljšava znanje o rijetkim bolestima u

široj javnosti, i potiče istraživače i

donositelje odluka na rješavanje potreba

onih koji žive s rijetkim bolestima.

Događaji koji prate Dan rijetkih bolesti

odnose se na stotine organizacija pacijenata

diljem svijeta koje rade na lokalnom i

nacionalnom nivou kako bi podigli svijest o

zajednici oboljelih od rijetkih bolesti u

njihovim zemljama.

Od kada su EURORDIS i Vijeće

nacionalnih saveza za rijetke bolesti 2008.

godine pokrenuli Dan rijetkih bolesti, diljem

svijeta odvijalo se na hiljade događaja koji

su obuhvatali stotine hiljada ljudi koje je

pratio veliki broj medija. Za ove događaje

najzaslužniji su Nacionalni savezi za rijetke

bolesti koji su krovne organizacije koje

grupiraju manje organizacije za rijetke

bolesti u određenoj zemlji ili regiji.

Kampanja je započela kao europski

događaj i postupno je postala svjetski

fenomen, kad su se pridružile SAD 2009. i

drugi učesnici iz više od 90 zemalja diljem

svijeta tokom 2017. i 2018. Stotine gradova

nastavljaju sudjelovati u Danu rijetkih

bolesti i očekuje se da će ih se još više

pridružiti ove 2019. godine.

Neke su zemlje odlučile dodatno

povećati svijest o rijetkim bolestima,

primjerice, Španija koja je 2013. proglasila

Nacionalnom godinom za rijetke bolesti.

Prvi Dan rijetkih bolesti obilježen je

2008. godine 29. februara, rijedak datum

2019 Bilten, 6


koji se događa samo jednom u četiri godine.

Od tada se Dan rijetkih bolesti održavao

posljednjeg dana februara, mjeseca za koji

se zna da ima rijetke dane.

Na rarediseaseday.org možete pronaći

informacije o mnogobrojnim događajima

koji se događaju širom svijeta posljednjeg

dana februara. Ako se želite priključiti ovoj

globalnoj akciji i ako planirate neki događaj

povodom Dana rijetkih bolesti, registrirajte

pojedinosti o događaju na stranici

rarediseaseday.org u rubrici Objavite svoj

događaj, kako biste svoj događaj najavili i

naveli na web-lokaciji!

Bilten, 6 2019


NAJAVE KONFERENCIJA

Pripremila: Maida Hadžić, MA, viši stručni saradnik

22nd Global Congress on

Biotechnology

Feb 28- March 2, 2019 Berlin, Germany

Theme: Addressing New Challenges and emerging issues in Biotechnology

Web: https://biotechnology.insightconferences.com

32nd Euro Congress on

Cancer Science & Therapy

March 07-08, 2019 Barcelona, Spain

Theme: Enlightening latest advancements in cancer diagnosis and therapy

Web: https://cancerscience.insightconferences.com

13th Annual Conference on

Stem Cell & Regenerative Medicine

March 11-12, 2019 Nice, France Theme: Stem Cells: A Novel Approach towards Regenerative Medicine

Web: https://stemcellcongress.conferenceseries.com

Web: https://vibconferences.be/event/international-conference-on-polyploidy

https://biotechnology.insightconferences.com/

https://cancerscience.insightconferences.com/

https://stemcellcongress.conferenceseries.com/

https://vibconferences.be/event/international-conference-on-polyploidy

2019 Bilten, 6


14th International Conference on

Tissue Engineering & Regenerative Medicine

April 25-27, 2019 Amsterdam, Netherlands Theme: Exploring new Ideas in regenerative medicine to treat degenerative diseases

Web: https://tissue-engineering.conferenceseries.com

BAGECO 15

15th Symposium on Bacterial Genetics and Ecology

"Ecosystem drivers in a changing planet"

26–30 May 2019 Lisbon,Portugal

Web: https://www.bageco.org/index.php?id=5738

ISBR2019 1ST

INTERNATIONAL SYMPOSIUM ON BIODIVERSITY RESEARCH 02 - 04 May 2019 ÇANAKKALE, Turkey

Web: http://isbr2019.comu.edu.tr

Web: https://vibconferences.be/event/revolutionizing-next-generation-sequencing-3rd-edition

9th International Conference and Exhibition on

Advanced Cell and Gene Therapy

March 21-22, 2019 Rome, Italy

Theme: Novel innovations and breakthroughs in Cell and Gene Therapy

Web: https://cellgenetherapy.annualcongress.com

https://tissue-engineering.conferenceseries.com/

https://www.bageco.org/index.php?id=5738

http://isbr2019.comu.edu.tr/

https://vibconferences.be/event/revolutionizing-next-generation-sequencing-3rd-edition

https://cellgenetherapy.annualcongress.com/

Bilten, 6 2019



Integrative Biology

April 15-16, 2019 Berlin, Germany

Theme: Investigate interdisciplinary methodologies of Cellular and Molecular Life Sciences

Web: https://integrativebiology.insightconferences.com

Web: http://www.iaria.org/conferences2019/BIOTECHNO19.html


Genomics and Molecular Biology

April 15-17, 2019 Berlin, Germany

Theme: Analysing the Innovation & Future Trends in Genomics and Molecular Biology

Web: https://genomics.insightconferences.com

Web: http://www.mutagenesisambiental.com/13th-international-comet-assay-workshop/

https://integrativebiology.insightconferences.com/

http://www.iaria.org/conferences2019/BIOTECHNO19.html

https://genomics.insightconferences.com/

http://www.mutagenesisambiental.com/13th-international-comet-assay-workshop/