- -

NOSF 23

Broj 23 listopad 2006.

Magazin za znanstvenu fantastiku

- 2 -

NOSF 23

Dragi čitatelji, Evo nas još jednom na stranicama novog NOSF Magazina. Isprva je izgledalo kako neće biti dovoljno materijala da se popuni broj, a na kraju je ispalo da se materijal mora i izbacivati. Pa su prošla i puna tri dana od zadanog roka za izlazak broja. Ali, tu smo, nismo se predali, iako je ovaj gigantski broj katkad prijetio da će

nas smožditi. Četiri priče, jedan esej, jedan intervju, najave, vijesti, izvještaji s konvencija, slike i specijal o seriji Stargate SG-1. Pune trideset tri stranice SF-a, da vas drži do sljedećeg broja koji je najavljen za Božić. Zašto specijal o seriji Stargate SG-1, možda se pitate? U kolovozu ove godine donijeta je odluka o otkazivanju snimanja te serije nakon 10. sezone. Nitko tko je pogledao barem jednu sezonu, nije tu vijest dočekao laka srca. Zato je pokrenuta akcija za spas SG-1-a, uvelike potpomognuta i domaćim fanovima. Osim toga, u ovom broju imamo dva gostujuća autora iz Slovenije - Tanju Cvitko i Petera Dobaja, koji su nam predstavili svoje zanimljive poglede na Istrakon, SFeraKon i cyberpunk u Japanu. Intervju s Aleksandrom Žiljakom i Tomislavom Šakićem, urednicima Antologije hrvatske znanstvenofantastične novele, obavila je Mihaela Marija Perković, a s nama je ponovo SuperSale koji je proputovao sustav Melquior u sazviježđu Zmijonosca i otamo nam donio nekoliko zanimljivih razglednica. Još jednom vas, dragi čitatelji, pozivamo da svojim pričama, tekstovima ilustracijama ili slikama doprinesete ovom rastućem fanzinu. Sigurni smo da imate puno toga za reći, stoga se ne sramite, već nam se javite na mail. Svoje tekstove šaljite na nosf-tekstovi@nosf.net, ukoliko želite pratiti vijesti iz SF svijeta i prenositi ih drugima na NOSF portalu, pošaljite mail na nosf-info@nosf.net, a za sve ostale informacije upitajte na mail glavne urednice: irena.raseta@nosf.net. Također su dobrodošle sve primjedbe, savjeti, pohvale ili pokude. Srdačno vaša, Irena Rašeta - Ire

UVODNIK Sadržaj:

D. Stanić: ANOMALIJA RAZ-MIŠLJATI (priča) 3

Ed Barol: VEČERNJA ZVONA (priča) 5

Danijel Gorupec: DRAGOCIJENO UHO (priča) 12

Danijel Bogdanović: SAVRŠENI ČOVJEK, TUNEL I OTKUCAJ (priča) 15

BATTLESTAR GALAC-TICA KONAČNO NA HTV-U (najava) 17

STARGATE SG-1 SPE-CIJAL 18

Peter Dobaj: CYBER-PUNK U JAPANU (esej) 22

Mihaela Marija Perković: PREKO RIJEČI DO ZVIJEZDA (intervju) 25

HRVATSKI AUTORI OBJAVLJUJU U AR-GENTINI 27

NATJEČAJI ZA SF PRIČE 28

RIKON 2006 (najava) 29

VIJESTI IZ KNJIŽEV-NOSTI 30

Tanja Cvitko: ISTRA-KON I SFERAKON 2006. (izvještaj) 31

SFIJET KNJIGE 33

SuperSale: RUŽI-ČASTI MJESEC TONE U MORE (stara razglednica) 4

SuperSale: DINA, PJEŠČANI PLANET (stara razglednica) 14

SuperSale: DO MJE-SECA I DALJE (stara razglednica) 17

Magazin za znanstvenu fantastiku Glavna urednica: IRENA RAŠETA Uredništvo: DARKO VRBAN, MIHAELA-MARIJA PERKOVIĆ Suradnici: ED BAROL, DANIJEL BOGDANOVIĆ, TANJA CVITKO, PETER DOBAJ, DANIJEL GORUPEC, MIHAELA MARIJA PERKOVIĆ, D. STANIĆ, SUPERSALE Naslovnica: Stargate SG-1, © MGM/SCI-FI

Channel Dizajn i prijelom: SUPERSALE Adresa uredništva: SORTINA 1D, ZAGREB Telefon: 091/566-9021 Mail: nosf-tekstovi@nosf.net Datum izlaska sljedećeg broja: 25. 12. 2006. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se reproducirati ni redistribuirati djelomično ili u potpunosti bez prethodne suglasnosti autora. ISSN 1845-7266 http://nosf.net

- 3 -

NOSF 23

O d prvog trenutka bio je svjestan užurbane gomile. Koračali su oko njega, pogledavali ga, pa se čudili; zabrinuto su vrtjeli glavama, spajali ga

na svakojake strojeve, očitavali mu puls, mjerili mentalne aktivnosti ... I ubadali ga. Mrzio je to, ali nije mogao ništa, nije mogao izbjeći njihove injekcije jer, naime, on nije imao ruke kojima bi ih odgurnuo.

Prva riječ koju je naučio bila je "anomalija". Često su to govorili. Isprva nije razumio značenje, ali kasnije je shvatio. Bilo je to njegovo ime.

Nedugo kasnije naučio je još jednu. "Razmišljati". To je, pak, bilo njegovo prezime. Znao je da se tako zove, jer često su govorili: – On je anomalija, on razmišlja.

"On" i "je" nije morao naučiti. Te su riječi ležale negdje duboko u njegovom umu, pohranjene u naslijeđenom znanju vrste.

Sve bi im to bio objasnio, naravno. Ali, nije mogao jer, naime, on nije imao usta kojima bi govorio.

Voljeli su ga, sigurno jesu. Uvijek je netko bio s njim, uvijek su stajali pokraj njega, pazili ga; čak je imao i svoja dva vojnika koji su neprekidno stajali u blizini, naoružani i spremni da ga štite.

Jako su ga voljeli. Ipak, bili su ponekad

grubi. Za njegovo dobro, naravno. Sve što su radili bilo je za njegovo dobro. Sigurno. Sasvim sigurno.

Katkad se pitao što je izvan sobe. Vidio je da ljudi ulaze i izlaze, a ponekad, kada bi netko od njih zastao na vratima, mogao je prepoznati obrise drugačijih ljudi u hodniku. Ovdje, u njegovoj sobi, svi su nosili bijele kute i naočale. Htio je izaći i pogledati van, ali nije mogao jer, naime, on nije imao noge na kojima bi stajao, kojima bi hodao.

Jednom je netko ostavio metalan vrč na stolu, nasuprot njemu. Zagledao se tada u taj vrč i vidio svoj odraz.

Glava, ista kao ljudske, s dva prekrasna, duboka plava oka. Umjesto usana samo elegantna, glatka koža. Mali, jedva zamjetan nos i podjednako neugledne uši.

Najviše se ponosio svojim torzom. Nalikovao je onima kakve su imali vojnici; čvrst,

fino oblikovan, mišićav. Ne kao ljudi u bijelom. Oni su bili debeljuškasti, neskladni.

Pitao se, međutim, zašto nema usta. Zašto nema ruke i noge. Da ima, mogao bi ustati, koračati s njima, pružiti im ruku, potapšati ih po leđima i reći: – Hvala što ste me stvorili.

No, što je, tu je.

K ada se probudio dvadest sedmi put u životu, sve je bilo drugačije. Bili su mirni i gledali ga sa

žaljenjem. - Moramo li? - pitao je jedan. Dugo nitko nije odgovorio, a onda se najstariji među njima gorko nasmiješio. - Smijemo li? To je ono što mene muči. Imamo li pravo na to? Smijemo li? On razmišlja. Živ je. Nakon toga Anomalija Razmišljati ih je sve teže pratio. Govorili su isprekidano, upadali jedan drugome u riječ, svađali se ... Ne svađajte se radi mene, molim vas, pomislio je, ali ... da, nije imao usta kojima bi to rekao.

D an kasnije, probudio se u drugoj sobi. To ga je ispunilo veseljem. Bili su zaista dobri. Svjesni njegovog hendikepa, odlučili su ga voditi kroz svijet, pokazati mu svu raznolikost prostora kojim je okružen. Najstariji od ljudi u bijelom ponovo je bio ovdje. Zašto je opet tužan? Ovo je divan trenutak. Eto, naginje se prema meni, on ... Govori mi! Obraća mi se, meni, direktno! On me voli ... Sigurno.

D oktor Morsden progutao je pljuvačku i poželio cigaretu. To

biće na stolu pred njim doimalo se tako puno života. Duboke plave oči pratile su svaki njegov pokret i

isijavale nečim ... nečim kao ... kao da je ... da, jest. On je ... sretan. Nema sumnje. Prekrasne plave oči, pune radosti, pune života. Doktor Morsden nije bio naročito osjećajan čovjek, ali u tom trenutku nije mogao a da se ne obrati biću. Želio je reći mnogo toga, objasniti mu sve – i život i smrt, i one divne nijanse koje oblikuju čovjeka, ali smogao je snage samo za nekoliko suhih riječi. - Oprosti nam - rekao je - Znam da ne možeš razumijeti ono što ti govorim, ali svejedno ... Mi ne želimo da umreš. Sada znamo da je sve ovo greška, velika greška. Ali prekasno je. Stvoren si za

D. S tan ić ANOMALIJA RAZMIŠLJAT I Je li moguće živjeti zadovoljan bez ruku, nogu, usta, ... imajući samo oči? Kakav je uopće to život? Zbog čega? Čemu?

Priča

"Prva riječ koju je naučio bila je 'anomalija'. Često su to govorili. Isprva nije razumio značenje, ali

kasnije je shvatio. Bilo je to njegovo ime.

Nedugo kasnije naučio je još jednu.

'Razmišljati'. To je, pak, bilo njegovo prezime.

Znao je da se tako zove, jer često su govorili: – On

je anomalija, on razmišlja."

- 4 -

NOSF 23

gospodina Kertoa i njemu pripadaš. A moral i etika nisu dio ovog svemira. Oprosti.

E bron Kerto dugo ih je gledao. Mogao je vidjeti samo obrise - još samo nekoliko tjedana djelilo

ga je od potpunog sljepila. Međutim, one su sada bile tu. Tek nakon nekoliko dugih minuta, uspio je odvojiti pogled od njih i, bolno žmirkajući, pronaći obrise doktora Morsdena. - Uspjeli ste! - uzviknuo je - Nisam vjerovao čak niti kada ste mi vi osobno to javili, ali sada kada su one tu, više ne sumnjam. Vi ste genije. Morsden je šutio. - Znam da vam je krivo zbog svega - slegao je ramenima Kerto - Ali podsjećam vas da ste vi sami htjeli reproducirati i mozak. Sjećam se vaših riječi: sjajna prilika za istraživanje. Eto, ja sam platio vaše

istraživanje, a vi ste meni isporučili njih. Sve moralne reperkusije ostavljam vama. Mordsen je konačno progovorio. - Kada smo shvatili da je živ i ima svoju svijest, trebalo je povući kočnicu i obustaviti projekt. Stvoriti mu ruke i noge. Pokušati ga ... Kerto nije slušao. Samo nekoliko tjedana djelilo ga je od potpunog sljepila. Međutim, one su sada bile tu. Prekrasne, duboke plave oči.

N a odlasku, Morsden je zastao pred Kertovom vilom. U žbunju, na rubu tratine, Ebronov sin

igrao se sa malim plastičnim revolverom. Veseo dječak. Kakve prekrasne, duboke plave oči, pomisli doktor, Srećom, dječak nikada neće znati da je na dvadeset osam dana imao dvojnika. Jer, naime, lišen očiju, njegov je klon ubijen u snu, baš kao što je Ebron Kerto želio.

~ ~ ~

SuperSale RUŽIČAST I MJESEC TONE U MORE "Prije nekoliko godina bio sam na proputovanju sustavom Melquior u sazviježđu Zmijonosca. Trebao mi je odmor od svih tih dama u nevolji. S puta sam donio nekoliko prekrasnih razglednica. Ova prva je s planeta Llorona, koji je gotovo u potpunosti prekriven oceanom. Ružičasti Djevičanski mjesec tone u podmorje u potrazi za Nesuđenim ljubavnikom."

Stara razglednica

- 5 -

NOSF 23

R ulet se okretao sve sporije praćen pogledima nekolicine igrača i kamenim licem krupijea. Martin baci brzi pogled i u hodu položi

žeton na crno ni ne osvrnuvši se kad je loptica stala. U ovoj igri je ionako uvijek gubio. Klizio je debelim sagom provjerivši svoj izgled u jednom od velikih zrcala u prolazu. Zadovoljno se nasmiješi i namigne jednoj od hostesa koja mu uzvrati osmijehom. Veliki Sam ga je čekao za šankom okružen dvojicom svojih gorila i neizbježnom cigarom u ustima. Promatrao je događanja u velikom kristalnom zrcalu iza šanka ispuštajući oblake dima. Kimnuo je glavom i mahnuo velikom mesnatom rukom pozivajući ga. Martin sjedne na visoku barsku stolicu do njega, poravna hlače i uzme piće sa šanka koje je revni konobar već stavio pred njega. Pio je polako i čekao da mu se Veliki Sam obrati. Govoriti dok ti se Veliki Sam ne obrati bila bi nepristojnost koju ovaj u svom carstvu nije trpio. Iako je izgledao i ponašao se kao lik iz prastarih filmova koje je obožavao, bio je moćna i opasna osoba. A uz to je bio i važan klijent za Martina, jedan od najboljih. Otpio je još malo čekajući i diskretno promatrajući oko sebe. Iznad njih u svjetlucavom kavezu plesala je djevojka zečica. Krupnih grudi, naelektrizirane duge kose boje bakra iz koje su virila dva mala meka krznena uha i zečjeg repića iste boje iznad njene čvrste stražnjice, s kojim je lascivno vrtjela naginjući se u svom senzualnom polaganom plesu. Primijetio ju je već kod prethodnih dolazaka. I potajno skenirao sa napravom u svom ručnom satu. Definitivno ljudsko biće a ne UI. I definitivno je odlučio provjeriti jesu li uši i rep pravi. Iako i ovakvo lice i tijelo moraju biti kirurško umjetničko djelo. Veliki Sam je sigurno trošio bogatstvo plaćajući je. Zbog takvih je ekstravagantnih stvari njegov Casino club i bio ovako popularan i pristojno popunjen već u ovim prijepodnevnim satima. - Imaš li robu? - Veliki Sam mu se kroz oblak dima napokon obratio ni ne pogledavši u njegovom smjeru. Martin posegne u unutarnji džep svog odjela i izvuče tanki mali dlanovnik. Nježno ga položi na šank od masivnog iroko drveta ispred Velikog Sama. - To je sve što Vam je potrebno da legalizirate

robu, zajedno sa ispravama koje ste tražili. Veliki Sam pogleda gromadu sa svoje lijeve strane ispuhnuvši još jedan oblak dima. Crna kreditna kartica stvori se na šanku zajedno s pićem koje je zamijenilo praznu odloženu čašu. Martin je lagano podigne i spremi u isti džep. - Dobar si u svom poslu. Najbolji – Veliki Sam ubaci dogorenu cigaru u kristalnu pepeljaru ispred sebe dok je jedan od konobara već pružao kutiju od cedrovine s njegovim cigarama. - Nisam, ali dobar jesam i imam razumne cijene. - Da, to je istina - Veliki Sam ga potapša po ramenu otpuštajući ga na taj način. – Navrati večeras, možda se nađe nešto za tebe. Nešto što već duže vremena promatraš. Namigne mu, podižući obrve prema kavezu gore. - Ne bih to propustio ni za što na svijetu – nasmije se Martin silazeći sa visoke barske stolice. Vani ispred ulaza u hladu tende, zaštićen od blještavog sunčanog dana, stajao je Loki. Crne čizme, crne hlače, crna majica od likre i kožna beretka u istoj boji pomno nakrivljena na glavi, s brižljivo njegovanom bradicom. Loki je bio nezamjenjiv dio kluba. I nepromjenjiv. Uvijek u istoj odjeći i uvijek brižljivo izbrijan osim male bradice, kao da bi bilo kakvom promjenom svog izgleda izblijedio u nepostojanje. - Što ima čovječe? – pruži mu svoju krupnu šaku. Martin ga svojom lagano kucne u njegovu. - Hej, koliko vam treba da gostu dovezete njegov auto? - Ne brini, momak upravo dolazi – prekriži krupne ruke na prsima zauzevši svoju uobičajenu pozu na ulazu. - Što sam ti rekao, evo ga s tvojim ljubljenim kolicima živim i zdravim. Cord 812 kabriolet tamnoljubičaste boje koja je djelovala gotovo crno zaustavi se ispred njega. Martin gurne poslužitelju novčanicu u ruke, natakne sunčane naočale na nos i zavali se u prostrana bijela kožna sjedala. Mahne još jednom Lokiju na pozdrav i krene polagano širokim Palm Boulevardom. Jednom je rukom držao upravljač izbacivši drugu preko vrata, gledajući djevojke što su koračale širokim šetalištem u hladu palmi pored blještavih trgovina. Pregledavao je svoje zubalo u retrovizoru vrteći glavom ljevo desno dok ne uhvati odbljesak na savršenim bijelim zubima. Smiješeći se i još uvijek gledajući u ogledalo,

Ed Baro l VEČERNJA ZVONA S još neprežaljenim ljetom za nama, donosimo vam ovu priču koja se odvija u malenom i mirnom primorskom gradiću, samo što taj gradić postoji jedino u virtualnoj stvarnosti i nije baš toliko miran ...

Priča

- 6 -

NOSF 23

zagladi gustu tamnosmeđu kosu s kraljevskom frizurom. Ne nekog Louisa ili Charlesa, kako je govorio djevojkama, nego frizuru jedinog pravog kralja. Elvisa jednog i jedinog. Usporio je još više prolazeći pokraj malog žutog Porshea iz kojeg su izlazile dvije dugonoge ljepotice u kratkim lepršavim haljinama. Bio je gotovo siguran da je jednu od njih upoznao. Nasmiješi im se i mahne i bude nagrađen njihovim osmjesima, a ona koju je odnekud poznavao prinese ruku svom licu oblikujući prstima telefon a usnama riječi nazovi me. Zadovoljan, zapamti registraciju Porshea i potjera Lycoming FC-V8 motor sa svojih gotovo 200 konjskih snaga niz široku ravnu cestu. Popipa još jednom karticu u unutarnjem džepu i odabere jednu staru stvar na playeru zapjevavši i sam – I am the one and only ... – dok je blještavi kabriolet klizio cestom masivan kao podmornica.

B režuljci iznad doline po kojima je polagano vozio uživajući u vjetru

u kosi, kupali su se u odsjaju kristalno plavog neba prekriveni svjetlucavim nijansama svježeg zelenila i ukrašeni raskošnim visokim stablima kroz čije je grane i lišće šuštao proljetni vjetar. Punim plućima je udisao mirise predivnog dana punog obećanja. Ispred prilaza svoje kuće Martin se proveze pokraj starog Camara s mnogobrojnim dodacima za ispuh i spojlerima. Tip unutra, mršav s usukanim licem i velikim nosom, ga isprati pogledom. Još jedan idiot koji pokušava izgledati opasno, pomisli dok je čekao da se garažna vrata potpuno dignu. S određenim ugledom kojeg je uživao među zbilja opasnim tipovima, Martin se nije morao brinuti zbog nekog takvog bez obzira na njegove namjere. Čuo je brektanje Camara koji se zaustavio ispred garaže još dok se vrata nisu potpuno spustila. Martin daljinskim upravljačem na automobilskim ključevima uključi Home-safe maskiran na stropu kao protupožarni aparat. Ugled je ugled, ali s nekim idiotima nikad ne znaš, a ova stvarčica gore sredit će ga daleko brže i efikasnije ako nešto pokuša nego što bi on to ikada mogao s nekim oružjem. Mala vrata na velikim garažnim vratima se otvore i tip proviri unutra istežući vrat, s velikim crnim naočalama nataknutim na svom dugom nosu. - Jesi li ti Martin Pavlin? - Tko pita? – Martin je stajao ležerno oslonjen na vrata Corda ni sam ne skinuvši sunčane naočale, uzvrativši na taj način na strančevu nepristojnost. - Tommy Criton. Tommy Crash Criton. Tip je stvarno idiot kad misli da bih ga zbog nečeg

morao poznavati, pomisli Martin već pomalo iznerviran. - Prošle godine sam tri mjeseca držao rekord u Helbounceru. Tommy Crash Criton – sad je već stajao unutar garaže samodopadno, ruku oslonjenih na bokove. - Nije moj tip zabave – odvrati Martin sad već odlučivši izbaciti tipa što prije. - Šalje me Khalil, Khalil Roha, Gordonov prijatelj, Gordona Pulaskog. - Tog posljednjeg poznajem, ali ne bih to baš smatrao preporukom. Što želiš ? – lagano se odvojio od automobila skidajući svijetli sako, ostajući samo u tamnoplavoj polo majci koja je otkrivala njegova široka ramena i istrenirane bicepse. - Čuo sam da si ti tip kojem se treba obratiti za utopiti određenu vrstu robe, znaš, vruće robe – napravi kružni pokret otvorenog desnog dlana prema džepu na svojim hlačama cerekajući se.

- Imaš nelegalnu robu i želiš da ti ja osiguram njeno legalno podrijetlo za daljnju prodaju? - Ne, frajeru, želim samo mali dio vrijednosti, odmah, što ćeš dalje s tim nije moja stvar – uvuče ruku u jedan od džepova šarene kožne jakne i izvadi malu smeđu kožnu vrećicu igrajući se s njom na dlanu. - Ne bavim se preprodajom i ne zanima me što nudiš. - Hej, imam toga još u autu, čist posao jutros, draguljarnica u

istočnoj dolini, dobit ćeš zbilja dobru cijenu – cerekao se sad već bacajući vrećicu visoko u zrak prevrćući je. Martinu je već bilo dosta pogleda tog ružnog mršavog tipa u srednjim dvadesetima, možda malo mlađim od njega, te odluči da će mu progovori li još jednom slomiti taj njegov ružni nos. - Slušaj, ti idiote ... Reski zvuk megafona natjerao je Martina da poskoči u zrak okrećući se prema vratima. Čuo je još samo mukli plump kad je vrećica tresnula o pod. - Govori vam policija, opkoljeni ste, imate trideset sekundi da izađete vani s rukama iznad glave. Ponavljam, govori ... - Ti prokleti seronjo, dovukao si ih ovamo – zgrabio je tipa za prsa, podigao ga i odbacio na garažna vrata koja su muklo zazvečala od udarca. - Hej, skuliraj se, to su samo drotovi, pogledaj – otkopčao je jaknu šireći je i pokazujući dva golema niklovana pištolja s izrezbarenim drškama od slonovače zataknuta za pojas, za koje bi svaki pistolero prodao dušu. - Ti i ja sredimo ih kao od šale i probijemo se vani, ha što kažeš? Martin položi dlan na čelo u napadu nečeg

"Smiješeći se i još uvijek gledajući u ogledalo,

zagladi gustu tamnosmeđu kosu s

kraljevskom frizurom. Ne nekog Louisa ili Charlesa,

kako je govorio djevojkama, nego frizuru jedinog pravog kralja.

Elvisa jednog i jedinog."

- 7 -

NOSF 23

između plača i smijeha. - Ne znam ispod kojeg si kamena ispuzao, ali ovo ovdje nije nikakva jebena streljana, ovo je RealNet. Polovica onih vani su igrači – pogleda kroz malo okno na sredini garažnih vrata uočavajući crne figure s kacigama razmještene iza automobila uz prilaz i dvorišnih zidića – druga polovica su UI realistično napravljene prema ljudima koji su taj posao zbilja radili i dovoljno su dobri da ti skinu tu ružnu glavu s ramena čim promoliš svoj ružni nos vani s oružjem u rukama. - Hej, a kamo vode ona vrata iza? – Tommy pokaže rukom prema drvenim vratima na drugom kraju goleme garaže. - Vode na stubište uz brijeg prema kući, tamo nas imaju na dlanu. - Pa onda predajmo se, vrlo važno – Tommy podigne ruke u zrak ponovno se cerekajući – izgubit ćemo nešto bodova, jaka stvar. - Jaka stvar, jaka stvar! – Martin počne šutati limene kante poredane uza jedan zid u napadu bijesa. – Ti idiote, ovo je RealNet, ja živim od ovoga, svaki dolar zarađen ovdje vrijedi jednako i vani, a sad ćeš mi ti štakore upropastiti cijeli moj život! Uhvati ga ponovno za prsa spremajući se odalamiti ga drugom rukom kroz dlanove što ih je zaštitnički digao ispred svog lica. - Ovdje se sve odvija jednako kao u stvarnom svijetu i zato ti ovdje izgledaš kao ispljuvak kakav si u stvarnom životu, a ne kao neki macho snagator na što si navikao u svojim debilnim igricama. - Hej, stani, stani – Tommy je izvijao glavu napola žmireći držeći još uvijek dlanove podignute ispred lica – kamo vode ona vratašca ispod stola tamo naprijed? - Tamo nema nikakvih vrata! – Martin se okrene pustivši ga i ugleda mali otvor u podu ispod stola prekriven poklopcem od neobojanih starih daski kroz koje je provirivalo slabo svijetlo. Odgurne stol i pogleda u rupu ispod poklopca kojeg je Tommy odmah podignuo. Tamna podrumska prostorija kamenog poda u kojoj pogled nije dopirao dalje od jednog metra. Oko dva metra duboka sa starim drvenim ljestvama koje su vodile dolje u zlokobnu tamu. - Što čekaš, idemo – dovikne mu s dna ljestvi Tommy još uvijek s osmijehom na licu. Vani su već odjekivali mukli koraci i povici idi, idi. Martin uzdahne, isključi Home-safe i počne se spuštati niz ljestve. Koliko gore od ovoga sada može biti. Pomisli na dan koji je tako dobro počeo i opsuje skočivši s predzadnje prečke ogledavajući se oko sebe. Ustajali truli zrak koji je sa svakim udahom gušio pluća naletom plijesni, natjera ga da diše plitko kroz nos. Znoj mu krene natapati odjeću. Čak i kameni zidovi su ovdje bili vlažni i puni plijesni. Pogleda u slabom svijetlu svoje podlaktice gotovo očekujući da na njima izrastu gljive.

Otvor kroz koji su došli zatvorio se iza njih kao da ga nikada nije ni bilo, ostavljajući samo ljestve naslonjene na stropnu gredu. Opsuje još jednom i krene, brišući znojne dlanove o hlače, za Tommyjem koji se na drugom kraju podruma već penjao uz strme trošne drvene stepenice. Izašli su u malom mračnom hodniku tik do izlaza na uličicu. Stare oronule kamene kuće nadvijale su se nad usku ulicu popločanu ispucalim nejednakim grubim kamenim pločama. Sve oko njih odisalo je napuštenošću i raspadanjem. Većina otvora na kućama od tri ili četiri kata koje su se stiskale jedna uz drugu bili su zakucani daskama. Tek poneki prozor bio je zatvoren trulim kapcima na kojima su se nazirali tragovi zelene boje. Zrak je ovdje gore bio podnošljiviji s pepeljasto sivim nebom iznad. - Ovo je nekakav grad zombija – reče Tommy pogledavajući niz strmu usku ulicu koja se račvala u iste takve ulice – sad će živi mrtvaci krenuti ili će s mrakom izaći vampiri. - Začepi – Martin je stajao neodlučno pored njega s rastućom nelagodom u grudima. - Hej, ništa ne brini dok god imam ove bebice – posegne sa obje ruke pod jaknu izvlačeći dva pištolja prekrivena hrđom sa kojih su se ljuštili smeđi listići metala. - Kog vraga! – zgađen ih ispusti iz ruke na kamene ploče. Uz mukli zveket oba se raspadnu u sitne komadiće i prašinu. Tommy je zurio dolje u njih skinuvši osmijeh sa svog lica. Iskrivljenog mršavog vrata izgledao je kao žgoljava, tužna ptica kojoj je plijen upravo pobjegao u rupu. - E sad je dosta – bijesno poviče mašući rukama – prekinimo ovo sranje – računalo, izlaz! Stajao je pognute glave osluškujući jeku sa trošnih zidova. - Kontrola, izlaz, kontrola, briši, računalo ... Martin mu stavi ruku na rame prekinuvši njegove povike. - Dosta. Nema smisla. Tko god nas je ovamo doveo napravio je nelegalni translink na jednu od najboljih mreža. Nećemo samo tako izaći odavde. - Neka dođe, neka se samo pokaže, ja ću ... - Umukni, ne urlaj više – Martin ga povuče na zid kuće nadvisujući se nad njim i gledajući ga u oči. - Smiri se i razmisli. Koliko dugo si u čahuri? - Što? Ja, pa oko sedam sati čini mi se – odvrati skidajući Martinovu ruku sa ramena. - Ja sam unutra nešto više od pet sati. U najgorem slučaju čahure će se same isključiti nakon dvadeset četiri sata. Bez obzira što je napravio, taj je sigurnosni sustav nepremostiv. Trebamo samo čekati i kloniti se nevolja. - Pa ja sasvim sigurno neću čekati u ovom štakorskom labirintu – procijedi Tommy slegnuvši ramenima – idemo potražiti izlaz iz ove truleži. Martin uz uzdah krene za njim niz popločanu uličicu promatrajući građevine oko sebe. Unatoč trošnosti i izgledu kao da je preživio meteorsku kišu,

- 8 -

NOSF 23

grad je imao stanovitu ljepotu. Kamene kuće zbijene jedna uz drugu davale su dojam kompaktnosti i prisnosti. Ovo je napravljeno prema nekom mediteranskom gradiću, pomisli Martin. Kao onaj iz kojeg je nekad davno njegov pradjed došao u Adelaide. Martin sâm nikada nije kročio izvan granica Južne Australije. Dok su koračali pustim ulicama spuštajući se sve niže, ona tjeskoba koja mu je stiskala prsa popuštala je sve više. Naposlijetku, sad je mogao sjediti u nekoj ćeliji čekajući odvjetnika, suočen sa gotovo izvjesnim gubitkom svog izvora prihoda na duže vrijeme. Posegne u džep i izvuče malu kožnu vrećicu koju je pokupio s poda garaže prije bijega. Nema dokaza, nema zločina. Baci je preko ramena sa smiješkom ni ne trudeći se pogledati unutra. Nakon onoga s Tommyjevim oružjem vjerovatno bi umjesto dijamanta isplazili crvi iz vrećice. Dolje ispred njega Tommy je zamahivao letvom koju je iščupao s jednog prozora. Imala je jedan uži kraj kojeg je obuhvatio s obje ruke i sad je s njom trenirao svoj udarac za home run. - Hajde – pogleda ga preko ramena – nađi i ti sebi jednu. Kad dođu skinut ću im glave s ramena. - Zaboravi, ninja sranja nisu moja igra – Martin stane zadihan pored njega i podboči se gledajući u strmu bočnu ulicu od širokih stepenica, na čijem se kraju u daljini vidio komadić mora. - Ja sam vješt u svim borilačkim igrama – zamahivao je Tommy ponovo s fijukom režući zrak. - Da, uvjeren sam da visiš u Sonnyjevoj mreži od rođenja i da si ubio trilijune neprijatelja i stekao bar tri naslova Velikog meštra. Ali to nije moj stil. Ja sam programer. Dodam tamo gdje treba poneku nulu i jedinicu, ispišem poneki kod i od toga živim – pokaže rukom na ulicu na čijem se kraju naziralo more – krenimo dolje, tamo je otvoreni prostor. Tommy je hodao uz njega ponovno s osmjehom na licu, lupkajući letvom po zidovima kuća. - Znači živiš od igre u mreži. Ili radiš i još nešto u stvarnom svijetu ? - Ne. Zarađujem dovoljno u RealNetu. Imam mali stan s automatiziranom kuhinjom koja se brine za hranu i nabavu i udoban krevet. Ne izlazim baš često vani, vrijeme provodim uglavnom na mreži. - Uskoro ću i ja zarađivati dovoljno na mreži da odjebem onaj svoj smrdljivi posao – nasmije se Tommy – samo čekaj, još ćeš ti čuti za Tommyja Crasha. Martin je još prije dosta godina uvidio prednosti mreže sa strogim pravilima, u kojoj su igrači zadržavali vlastiti fizički izgled i sposobnosti. To je najviše odgovaralo onom bogatijem sloju igrača čiji su roditelji imali dovoljno novaca da na njima obave genetske prilagodbe prije njihovog rođenja i onima koji su sebi mogli priuštiti skupu modernu nanokirurgiju. Idealizirani svijet u kojem su vladala pravila

stvarnog života, gdje je brzina kretanja bila ograničena na brzinu prijevoznog sredstva kojim ste se kretali, s vrijednošću novca od jedan prema jedan ubrzo je postao okupljalište najvještijih igrača i poslovnih ljudi. Danas s porastom cijena nekretnina na RealNetu, s vilom na jednoj od elitnih lokacija, koju je za sitan novac kupio na početku mreže, Martin je bio bogat čovjek. A sa svojom reputacijom i vještinom programera falsifikatora zarađivao je dovoljno za relativno raskošan način života. Na sredini ulice kojom su se spuštali napokon se desila neka promjena. Drveni kapci prozora na drugom katu jedne od kuća u nizu se otvore i na prozoru se pojavi glava starice s maramom na glavi. Buljila je niz ulicu u daljinu sitnim crnim očima izgubljenim na izboranom rožnatom licu nečitljiva izraza. - Hej! Hej gospođo! – obojica su mahali rukama ispod prozora nastojeći joj privući pažnju. U trenutku kad se okrenula prema njima i podigla rđom izjedeni metalni lavor, Martin je više instiktivno nego razmišljajući odskočio unazad. Tommy nije bio dovoljno brz u svom povlačenju i mlaz tekučine ga zalije po prsima i nogama. Dok su se drveni kapci sa treskom ponovno zatvarali, ulicu je ispunio oštar miris amonijaka. Još jedan trenutak Tommy je zapanjen stajao raširenih ruku u nevjerici, a zatim zaurla i krene mlatiti letvom i nogama po željezom okovanim vratima kuće. - Otvaraj ta vrata, luđakinjo stara! Nitko se neće zajebavati na taj način sa mnom! – glas mu je od uzbuđenosti prelazio u skvičanje dok je sve mahnitije mlatio nogama po vratima. Kad je počeo hvatati zalet i udarati ramenom po vratima koja se nisu pomicala ni za milimetar, Martin ga uhvati za ovratnik i povuče nazad. - Dosta, saberi se, stani! – morao je vikati da ga Tommy, čije su ruke mlatarale po zraku, uopće razabere. Kad je stao crvena lica i izbuljenih očiju, Martin ga gurne niz ulicu. - Idemo, boriš se sa sjenama idiote, sad zamo da se trebamo kloniti svakoga na koga naletimo. Podigne letvu, koja je odletila nekoliko metara dalje od jednog udarca u vrata i krene niz ulicu za njim. Na dnu strme ulice izašli su kroz kameni nadvojak na otvoreni prostor. Kamenom popločana cesta i obala rastezale su se lijevo i desno od njih, nestajući iza zavoja u uvalama. Istaka na kojoj su stajali je bila masivna, ravna i ulazila je najviše u more. Tommy skine promočenu i smrdljivu jaknu i zavitla je bijesno u more. Stajali su trenutak zagledani u sivozelenkastu vodu i obrise udaljenih malih otoka razbacanih po obzoru. Uz obalu je bilo privezano nekoliko drvenih brodića, starih i trulih. Svi su bez iznimke bili puni prljave tamnozelene vode, neki i toliko da su jedva

- 9 -

NOSF 23

virili iznad razine mora. Kroz plitku vodu vidjele su se školjke koje su obrastale bokove i dna brodica, kod nekih se stapajući s muljevitim dnom. Ti su djelovali kao stari, drveni poklopci crnog pješčanog sata načinjenog od školjki i okoštanog u vremenu koje mu je davno isteklo, isto kao i raspadajućem gradu iza njihovih leđa. - Nema prave ceste, nema automobila, nema ničega. – Tommy se okretao lijevo desno, šutajući kamenčiće s napuknutih kamenih ploča u vodu. Sunce se probije kroz sive oblake i Martin izvadi sunčane naočale iz džepa i ponovno ih natakne na glavu. - Mislim da je vrijeme da se zavučemo u neku rupu i sačekamo da se čahure resetiraju. - Ne, negdje mora biti nešto, nitko ne bi ovako nešto napravio samo da nas ubije dosadom. - Ni ne želim znati zašto je ovo stvoreno – Martin se povukao nekoliko metara unazad u hlad kržljavog suhog stabla. - Tamo dolje su nekakvi obrisi koji izgledaju kao moderne zgrade – govorio je Tommy pokazujući daleko na lijevu stranu gdje su se razabirali visoki sivi kockasti oblici – tamo možda nečeg ima, mislim da bi trebali doći do tog mjesta. - Ne – Martin odmahne glavom zagledan u vodu koja je blago zapljuskivala obalu ispod njihovih nogu – ja više nigdje ne idem, ako se nešto ima dogoditi može me i ovdje naći. - Pa, ja idem – uzvrati Tommy gledajući Martina preko ramena opet sa smješkom na licu – čim nađem neka kolica vratit ću se po tebe. - Samo se čuvaj i javi Webpolu ako izađeš prije mene – mahne rukom prema Tommyju za oproštaj. - Bez brige, kompa, tko god došao sredit ću ja njega. – Okrene se prema Martinu i uperi prst u njega kao da ga gađa iz pištolja i namigne mu. Krenuo je niz obalu s letvom prebačenom na desno rame, kao vojnik na paradi, izbačenih prsa i dugih koraka. Martin je još dugo stajao na istom mjestu zagledan u Tommyja koji je polako nestajao na obzoru, ispraćajući ga kao što su možda nekad žene ispraćale svoje muževe koji su u ovim brodićima ispred njega odlazili prema otvorenom moru. Zavidio je Tommyju koji je imao snage nastaviti dalje i smiješiti se u ovoj atmosferi koja je pritiskala očajem i sve bojila u uzaludnost. Još jednom baci pogled na sivozelenu vodu s tugom pomislivši na svoj bazen u kojem je namjeravao provesti popodne održavajući formu, i krene prema širokim zavojitim stubama na drugoj strani. Popne se s njima do otvorenog prostora,

trga koji je sa svoje strane okrenute prema moru bio omeđen sa velikom ruševnom crkvom. Lutajući gradom prošli su pokraj mnogih starih crkvica i vidjeli još i više ruševnih crkvenih tornjeva u daljini, ali ova je bila najveća. Golema križna građevina dominirala je velikim trgom, oronula, bez krova i samo s tragovima ukrasa i kipova koji su je nekad obilježavali. Na jednom kraju trga u uglu je stajao kameni stup promjera oko dva metra na postolju još metar širem koji je velik i crn stršao nekih sedam, osam metara u zrak. Ovo je mjesto gdje se stvari događaju, dovoljno dobro da se ostane u blizini, pomisli dok se penjao uz strme uske stepenice pored jedne od zgrada. Na njihovom vrhu, u maloj niši sa strane, skriven od pogleda s trga niskim zidom i obasjan sada toplim suncem, udobno se smjestio, naslonio na zid od kuće i zaspao.

S itni uporni zvuk zvona u daljini ga je dozvao iz njegovog sna. Polako je otvorio oči protežući bolno ukočene udove. Zvuku tog jednog zvona u daljini pridružio se zvuk još jednog. Umjesto sunca na sada sve mračnijem nebu stajao je pun mjesec. Još zvona oglasilo se u daljini prizivajući tamu koja je sve brže prekrivala grad. Martinu su grlo i usta bili suhi, ukočeno tijelo mu je vapilo za t e k u ć i n om . R a s t e z a o s e pokušavajući vizualizirati veliku čašu hladne vode u svojoj ruci kako je prinosi ustima, nadajući se da će

čežnja stvoriti dovoljno uvjerljiv privid koji bi natjerao čahuru da i bez potrebnog impulsa mreže opskrbiti njegovo tijelo tekućinom. Nije upalilo, samo je povećalo njegovu frustraciju ostavivši mu grlo još bolnije. Nije znao koliko je spavao, ali i uz najvelikodušniju procijenu imao je još barem 12 sati prije resetiranja. Mrak je sad već bio potpun, jedino svjetlo dolazilo je od mjeseca. Zvona su se sad čula sve bliže i bilo ih je sve više okružujući ga disharmoničnom melodijom. Zahladilo je, vjetar je puhao u njega mijenjajući smjer, njuškajući ga kao da je živ. Martin se naježi i stisne još dublje u svom skrovištu trljajući se rukama, pokušavajući se ugrijati. Sve bliži zvukovi zvona donosili su sa sobom još jedan zvuk. Topot brojnih nogu, gomile ljudi koji su se spuštali iz okolnih strmih ulica. Počeli su se slijevati na trg ispunjavajući ga svjetlima baklji koje su mnogi od njih držali u rukama. Martin ih je osupnut gledao sa svog povišenog položaja. Starci, sami starci i starice kao ona koja ih je zalila sa prozora. Grbavi, isušeni i

"Kroz plitku vodu vidjele su se školjke koje su

obrastale bokove i dna brodica, kod nekih se stapajući s muljevitim

dnom. Ti su djelovali kao stari, drveni poklopci crnog pješčanog sata načinjenog od školjki i okoštanog u vremenu

koje mu je davno isteklo, isto kao i raspadajućem gradu iza njihovih leđa."

- 10 -

NOSF 23

naborani, u tamnoj pohabanoj odjeći, starci s ribarskim kapama i starice s tamnim maramama na glavama. Zvonjava je polako utihnula još uvijek odjekujući u njegovoj glavi. Na trgu je masa otvorila prolaz između jedne od ulica i tamnog stršećeg stupa u uglu. Iz ulice stupi skupina staraca noseći između sebe mlohavo tijelo, sporo koračajući ispred visokog uspravnog lika zaogrnutog u crnu odjeću s kapuljačom, izgledom podsjećajući na fratarski habit, koja mu je lice ostavljala u potpunoj tami. Martin je lako sa uzvisine prepoznao Tommyja, vidio je dobro njegovu potrganu prljavu odjeću i krvavo lice. Trgnuo se kad je iz hrapavih grla počeo odjekivati zaglušujući povik: pokaj se, pokaj se ... , s otegnutim samoglasnikom u sredini. Grad možda i jeste replika nekog mediteranskog grada, pomisli Martin, ali jezik je mrežni engleski. Povorka je uz povike došla do stupa gdje je jedan starac istupio iz gomile i iz bokala izlio vodu po Tommyjevoj glavi. Vrisak probuđenog Tommyja koji se čuo između povika prekrio je zvuk zvona, dubokog snažnog zvuka koji je zatresao cijeli grad odašiljući vibracije koje su prodirale Martinu u kosti, uspostavljajući harmoničnu rezonanciju sa njegovim drhtajima. Tommyja su dolje zavezali za stup i počeli oblagati njegovo podnožje snopovima suhog pruća. Širom otvorena usta i grč na njegovom licu odražavali su njegovu stravu i bez zvuka vriskova koje je pomelo zvono. Drži se Tommy, samo te strah može ubiti. Nadao se za njegovo, ali i za svoje dobro da onaj koji ih je prebacio ovamo nije uspio isključiti baš sve zaštite čahure. Svaki tren automatski osigurači će ga isključiti i Tommy će nestati. Ali, iako se plamen već dizao oko njegovih nogu, Tommy je još uvijek bio vezan za stup vrišteći i otimajući se. Drži se, drži se samo strah te može ubit i , samo st rah, ponavljao je Martin iako je znao da to nije baš posve točno. Osjećaji koje izazivaju snovi vrlo su realni. Hormoni izazvani njima prodiru u moždanu masu stvarajući osjete straha, tuge ili euforije. U ovoj realnosti koju mozak nije mogao razlikovati od zbilje to je bilo još izraženije. Ovo je zbilja moglo ubiti čovjeka ako ga strah svlada i ne uspije sebe uvjeriti da ovo nije stvarno. Slabije srce je od ovakvih doživljaja bez kontrole čahure lako moglo otkazati. Dolje na trgu plamenovi koji su obavijali stup sve do njegovog vrha polako su gasnuli. Zvono je

utihnulo. Na stupu je ostalo visiti samo pougljeno crno truplo. Martin je drhtao u šoku gledajući u visoki lik u crnom koji se sad okrenuo od stupa i podigao glavu prekrivenu kapuljačom u njegovu smjeru. Unutar nje lice još uvijek nije bilo vidljivo, samo dva prodorna crvena oka koja su fiksirala njegove oči. Martin vrisne od straha i od boli koju je kontakt s tim očima izazvao u njegovoj glavi. Skoči na noge i krene bježati uza stube strme ulice dalje od trga i gomile koja se sad pokrenula u njegovom smjeru. Ali na vrhu ulice pojavi se još jedna gomila staraca oboružanih bakljama i štapovima, slijevajući se prema njemu. Martin urlikne i zaleti se u njih mlateći šakama, otme štap jednom starcu vitlajući s njim, krčeći sebi put kroz gomilu. Kosti su suho pucale, tijela padala pred njim, ali bilo ih je previše. Prekrili su ga iz oba smjera udarajući po njemu, vješajući se za njegove udove dok nije pao izudaran pod gomilu tijela koja su ga zatrpala. Dok su ga krvavog i vezanog nosili prema trgu ponovo se zaori poklič: pokaj se, pokaj se ... - Kajem se, kajem se – urlao je Martin kroz bolno grlo – samo me pustite, vi jebene stare prdonje! Martin zašuti ponavljajući u sebi svoju mantru. Samo te strah može ubiti, ovo nije stvarnost, samo te strah može ubiti, ovo nije ... Ali kad se u blizini stupa sa kojeg se još dimilo ponovno oglasilo duboko prodorno zvono, Martin vrisne. Vrištao je parajući si pluća dok su ga vezivali leđima za vreli stup, vrištao je dok su oko njega slagali snopove pruća, vrištao je kad ga je obavila tama nakon koje je slijedilo blještavo svjetlo, vrištao je dok su ga vadili iz čahure sve dok mu jedan bolničar nije zabio injekciju za smirenje u bedro nakon koje je potonuo u oslobađajuću nesvjesticu.

O tvoreni prozor kroz koji je dopirao miris oceana, bio je prvo što je ugledao kad je otvorio oči. Nije mu trebao pogled na metalni krevet i infuziju zataknutu u njegovu ruku da shvati da je u bolnici. Mirisi koji su preplavili njegov nos rekli su mu to jasnije od njegovog još uvijek zamućenog vida. Uz njegov krevet sjedila je krupna tamnoputa žena srednjih godina, glave pune razbarušenih kratkih kovrča, u elegantnom odijelu muškog kroja. Gledala ga je mirno u oči nakrivivši glavu, čekajući da mu se pogled fokusira.

- Gospodine Pavlin – nagne se prema njemu pružajući desnu ruku prema njemu – Marsha Barton, adelaidska policija. - Webpol? – progovori s mukom Martin. - Ne ali surađujemo s njima. Oni su nas obavijestili o

"Martin je drhtao u šoku gledajući u visoki lik u

crnom koji se sad okrenuo od stupa i

podigao glavu prekrivenu kapuljačom u njegovu smjeru. Unutar

nje lice još uvijek nije bilo vidljivo, samo dva

prodorna crvena oka koja su fiksirala njegove

oči."

- 11 -

NOSF 23

vašoj lokaciji nakon što su sigurnosni sustavi zabilježili smrt Thommasa Chritona, što je dovelo i do lociranja servera na koji ste bili priključeni. - Oh Tommy, jebi ga – prošaputa Martin spustivši pogled. - Žao mi je zbog vašeg prijatelja – uzdahne krupna žena – preminuo je od šoka. - Nije mi bio prijatelj – Martin podigne ponovno glavu – upoznao sam ga tek taj dan. Gdje je živio? - U Seattleu, bio je pomoćni radnik u kuhinji jednog restorana. Kako su mi kolege rekle, kad nije bio na poslu, vrijeme je provodio na mreži igrajući ili se opijajući s dvojicom svojih prijatelja u garaži u kojoj je živio. Martin puhne kroz nos i skrene pogled prema prozoru – Da, to je Tommy, kakav bijedan nekrolog za takvog momka. – svrne pogled ponovno na policajku – Ono što me pogađa je da bi moj bio još bijedniji. U sobu uđe šepesajući mršavi starčić u prugastoj pidžami mutnog pogleda, nesvjestan događaja oko sebe i smjesti se na jedan od dva prazna kreveta u sobi. Martin zadrhti pri pogledu na njega. Kroz otvorena masivna vrata u dnu okovana čelikom vidio je dva tipa u tamnim odijelima i s kravatama, koji su ih s hodnika promatrali. - Što ćete učiniti s ubojicom, jeste li ga uhvatili ? - Na žalost ne – Marsha Barton svrne pogled prema dvojici u hodniku – nestao je samo nekoliko minuta prije nego što je provaljena njegova lokacija. Ali sva oprema kojom se koristio je zapljenjena a sigurna sam da će i počinitelj biti ubrzo uhvaćen. - Baš, tip je kreirao translink na jednu od najboljih mreža bez njihova znanja i isključio sve sigurnosne sustave, za to mora biti prokleti genijalac. – Martin se uspravi u krevetu podižući glas – Slušajte me, o ovome morate obavijestiti javnost, igrači moraju znati kakva im opasnost prijeti! - Gospodine Pavlin, Martine – Marsha privuče bliže svoju stolicu i položi svoju ruku na njegovu smirujući njegove drhtaje – sumnjam da bi ikakva upozorenja imala utjecaja na okorjele igrače osim što bi ti galameći postao izopćenik i predmetom poruge, ali na stranu to, razmisli malo o svemu ovome. Otkad postoje hiperrealistične igre, broj zločina se drastično smanjio. Svaki psihopat može svoja maštanja ostvariti u čahuri, a većina zločina se događa iz koristoljublja Stisne njegovu šaku svojom jednako krupnom ,gledajući ga u oči. - Istina, s vremena na vrijeme se pojavi i netko ovakav, ali za ovakvo nešto je potrebno mnogo

znanja i mnogo novca, a takvi luđaci su rijetki. Vjeruj mi, moj posao bi bez igara na ovoj lopti jada s devet milijardi duša bio mnogo teži. Ustane i mahne dvojici na vratima pozivajući ih unutra. - Martine ovo su gospoda iz RealNeta. Uvjerena sam da ćete postići dogovor na obostrano zadovoljstvo, a nas dvoje ćemo se još vidjeti. Mahne mu na pozdrav i izađe iz sobe korakom neobično lakim za jednu tako krupnu ženu. Martin uzdahne češući kožu oko braunile koja je dovodila infuziju u njegovu lijevu ruku i pripremi se za tipove koji su mu prilazili sa širokim osmjesima što su u njemu izazvali takvu nelagodu da se začudio što aparati na koje je bio spojen nisu zapištali.

R ed u banci u koju je došao podmiriti račune nije bio dug. Tek nekoliko staraca ispred njega, od kojih se držao što je dalje mogao. Izabrao je šalter na kojem je radila mlada zgodna brineta. Pristupi šalteru pogledavši u skener i sa širokim osmjehom na licu pruži djevojci svoje kartice. Ova ih samo brzo provuče kroz stroj pogledavši ga hladno i vrati mu ih uz jedno glasno – Hvala, sljedeći molim. Martin je bio jedina mlada

mušterija u banci, vjerovatno ga je smatrala za nekog čudaka, pomisli izlazeći vani. Zagladio je kosu pokušavajući namjestiti frizuru koja je na ovom vlažnom zraku, bez obzira na tone gela, jednostavno odbijala stajati kako treba. Istini za volju, pomisli mrzovoljno, ovo i nije prva koja ga je hladno otpilila. I ona djevojka u trgovini u kojoj je nedavno kupovao i one dvije u restoranu s kojima je neku večer očijukao dočekale su ga prilično hladno. Da ne spominje onu u parku kraj koje je sjeo na klupu i pokušao joj se uvaljivati. Ta je nevjerovatno brzo nestala iako i nije baš bila neki komad. Stvari ovdje vani jednostavno nisu funkcionirale kako treba. Nakon nekoliko posjeta odustao je od ponovnog kontakta s rodbinom i prijateljima koje nije godinama vidio. Ionako je polovica sumnjala da umire od nečega i da se došao oprostiti, a druga polovica je mislila da je došao posuditi novac kojeg je nakon dogovora sa RealNetom imao i previše. A i teme za razgovor brzo bi se iscrpile. Tmurnog raspoloženja Martin zabije ruke u džepove svoje jakne i pognutih ramena krene prema svom stanu. Vrijeme je da se vrati na posao, pomisli. Za kajanje će biti dovoljno vremena poslije.

"Martin puhne kroz nos i skrene pogled prema

prozoru – Da, to je Tommy, kakav bijedan

nekrolog za takvog momka. – svrne pogled ponovno na policajku – Ono što me pogađa je

da bi moj bio još bijedniji."

~ ~ ~

- 12 -

NOSF 23

I malo je to uho. Makar i nije znalo da ga ima jer to mu je uho

ionako bilo čitav svijet. Pa, kako bi onda i moglo znati da to uho postoji. Ono je

jednostavno živjelo u svojem svijetu i nije pojma imalo o nekakvom uhu. A uostalom, pojam "uho" bi mu ionako bio sasvim nepojmljiv.

Svijet buči, zvrnda, svira i pjeva na milijune načina. Ono je to najbolje znalo. Na kraju krajeva samo znati je i moglo. Pojam "moći" i pojam "znati" njemu su manje-više jedno te isto. Kažem ti, moglo je jedino znati – gotovo ništa drugo. Ruku na srce, s običnim uhom teško da bi baš i moglo puno više, čak i da je znalo da ga ima.

I bilo je sretno. Zdravo. Pitaš me o inteligenciji? Rekao bi da

je to, a vjerujem da ćeš se i ti lako složiti, poprilično rijetka i neobična biljka. Ipak, oboje znamo jedno mjesto gdje baš inteligencija neobično lako hvata korijenje – tkivo ljudskog mozga.

D arko je izraziti dešnjak. Generalno gledano, lijeva ruka mu je nevješta i slabo koordinirana. I iako uz nešto truda svoju lijevu ruku može uvježbati kako god želi, Darko praktički uvijek koristi svoju desnu za sve neuvježbane pokrete.

Darko svira violinu – svira izvrsno. Budimo iskreni i priznajmo da, iako Darko zna da mu ljevica nije bog zna što, osobno tome ne pridaje neku važnost, a kamoli da sebe smatra na ikoji način hendikepiranim ... Ljudi moji, ja tu davim bez veze, a on uopće niti ne misli o tome. Na stranu, dakle, s time.

Darko ima izvrstan sluh. Toga je svjestan kao i svi njegovi frendovi i kolege studenti na akademiji. Oni mu i malo zavide - normalno. Pa korisna je stvar u sekundi pogađati tonalitete, precizno pamtiti sekvence i ostale takve stvari u koje se doduše ja baš i ne kužim, ali svaka cura ili dečko s akademije će ti rado objasniti. Kada Darka pitaju kako to radi on im odgovara: - Pa, tak' mi dođe. U stvari, ako Darko proba čisto racionalno ispitivati glazbu, uspjeh mu pada na nivo prosjeka (no dobro, malo iznad prosjeka – jer bistar je on svat).

E sad, ima jedna sitnica. Neki puta Darko jednostavno nasluti stvari. Ne u smislu nekakvog Nostradamusa, nego jednostavno tako – kao neko životinjsko "šesto čulo". Osjeti trenutak prije nego se nešto loše ili dobro dogodi. Ne svaki puta, ali ipak primjetno često. Čak najčešće niti ne zna što će se

konkretno dogoditi, ali adrenalin nekako unaprijed bude ubrizgan u njegov krvotok. On sam nikada nije uspio jasno formulirati tu svoju sposobnost. Nije niti siguran da tu ima ičega pa se nije niti trudio. (Darko to ne zna, ali ja znam pa ću ti i otkriti da ta naizgled paranormalna sposobnost ima svoje uporište u činjenici da njegov mozak može podsvjesno analizirati neke zvukove koje normalni ljudi ne mogu.)

Većinu radnih dana Darko se vozi gradskim autobusom na faks. Pri tome obično sluša neku dobru mjuzu. Poslije faksa vrijeme mu obično nije isplanirano. Kako se zalomi. Voli se dobro naspavati pa gleda da ne ide u krevet puno iza ponoći. A kada sanja, često sanja zvukove.

O no isto tako spava. Jednostavno osjeti da treba spavati. Kada spava često sanja svijet. Jasno, u snovima je svijet uvijek malo iskrivljen i prema tome zna kada spava a kada je budno. A nakon što se dobro ispava može jasnije promatrati.

"Promatrati" je naravno isto što i "slušati", ali ako možeš jedino slušati onda ionako ne trebaš oba glagola. U stvari, moglo bi biti da ti ne treba niti jedan glagol. Sami pojmovi donekle gube smisao – naime, zašto imati pojam o nečemu što je jedino moguće.

Pa je promatralo, analiziralo, memoriralo, uspoređivalo, saznavalo i znalo. To je radilo. Znanje je cilj. Znati je najviše što je moglo. I tako je ono znalo – hej, ljudi, pa ono je znalo svoj svijet!

No još je puno toga trebalo doznati. Na svaki odgovor dolaze nova pitanja koja je isto tako trebalo znati, a kraja tome nije vidjelo. A nije ti ono u stvari baš niti znalo što je to "kraj" jer oduvijek je živjelo u sasvim beskrajnoj tekućoj vrpci zvukova. Eto, tako se živi ako imaš samo uho. A da je ono živjelo - o da, ono je itekako živjelo! Dabome.

Ono što se povremeno čuje o tome da je devedeset posto ljudskog mozga neiskorišteno su gluposti. Ja ti kažem. Ali ipak jedan dio neurona mora da je neaktivan. Osim toga neke dijelove mozga možeš izolirati, a da čovjek ipak i dalje koliko-toliko normalno funkcionira. A vjerojatno je i to da neki neuroni mogu obavljati i više od jedne funkcije. Siguran sam, našlo bi se tu podosta materijala – plodnog tla za našu krhku biljčicu.

Z a Darka jutro kao i svako drugo. Truckanje u busu, slušalice na ušima i tako od semafora do semafora.

Dani je l Gorupec DRAGOCIJENO UHO Još jedna priča o jednom posebnom dijelu tijela. Što je to s domaćim SF piscima da su toliko opterećeni dijelovima ljudskog tijela?

Priča

- 13 -

NOSF 23

Zvuk je došao prvi, ali ovo je naravno bilo skroz novo iskustvo pa nikakvog predosjećaja nije bilo. Mnogi bi rekli i bolje, jer ništa se tu nije moglo. Kamionska kabina uletjela je u autobus. Klasičan prolazak kroz crveno. Nakon zaglušujuće buke loma stakla i metala, relativna tišina ljudskog zapomaganja. I naravno, krv i smrt.

Sudbina, sad sretna ili ne, nije htjela da Darku ostanu sjećanja na taj nemili događaj. Od snažnog udarca u glavu izgubio je svijest puno prije nego je shvatio da se išta dogodilo. Probudio se u bolnici dva dana kasnije. Kažu mu da se dobro oporavlja od operacije.

Trajni gubitak sluha lijevog uha. Kažu da su se dobro oznojili dok su mu komadiće slušalica vadili iz lubanje. S obzirom na to koliko je udarac bio strašan, on nije ni prošao tako loše – s jednim uhom može se sasvim normalno živjeti.

Gledao je svoje suputnike, iste one koje nastojiš ne gledati u autobusu, i sasvim dobro razumio da je njegov gubitak minimalan. A, kažu, petoro ih se nije izvuklo.

Samo jedno uho. Zanemarivo prema tome što su izgubili neki drugi.

J utro kao i svako drugo. Dobro se naspavalo i sad je, kao i obično

nakon buđen ja , s radošću promatralo taj tako dobro poznati svijet. Naravno, samo naizgled se sve ponavljalo. Milijuni varijacija i poznatih i nepoznatih. Događalo se i previše toga da bi se moglo svime pozabaviti pa je biralo samo ono najzanimljivije. A ostalo možda koji drugi put.

Dobro poznati brundavo-škripavi zvuk u pozadini, a u prvom planu ritmički duboki zvuk i melodički visoki registri. Jaakoo doobroo!

Hmm ... jedan poznati zvuk se probija. Istina. Tekstura tog zvuka je poznata ... postaje glasniji. Nešto je ipak drugačije, možda malo drugačije revibrira. Sad mu obično glasnoća počinje padati, ali ovaj put ... zanimljivo. A onda zvuk kakav nikada prije nije promatralo ...

... nije bilo sigurno je li se probudilo. Vjerojatnije je sanjalo. Ali opet, kako da zna. Problem je bio taj što je njegov svijet nestao. Ničega nije bilo. Ako ničega nema kako onda znaš da si budan. A opet, nikada nije sanjalo ovakvo što – kako bi i moglo sanjati nešto za što nije niti znalo da postoji.

Ako je to takvo mjesto, kako je nastalo? I možda još važnije, kada će prestati? Promatralo je to mjesto, ali tu baš i nije bilo puno toga za promatrati. Ništa se naročito nije moglo zaključiti. Moglo se samo znati da takvo mjesto postoji i to je sve. A i to je bilo zaključilo vrlo brzo.

Čekalo je. Ništa. Crno. Tišina. Sjećaš se onih crteža iz šarenih knjiga i

udžbenika na kojima su prikazana tzv. "specijalizirana područja" u mozgu. Takvo što - to uglavnom ne postoji. Mogli bi sada pitati nekog stručnjaka da nam to bolje rastumači, ali izgleda da su barem apstraktnije moždane funkcije nekako više distribuirani nego lokalni fenomen. Doduše, sigurno da zato što su osjetilni i motorički živci spojeni na neka konkretna mjesta u mozgu neki njegovi dijelovi imaju bolje predispozicije za određene uloge, ali ne bi se začudio da, barem teoretski, svaki komad moždanog tkiva može raditi bilo što – naravno, pod uvjetom da je taj komad dovoljno velik.

D arko se nadao da će uskoro nastaviti starim stazama. Nije se međutim dogodilo tako. Iz nepoznatog razloga hvatali su ga

napadaji straha, beznađa i tuge. I tako mjesecima. Nije mu bilo jasno zašto ne može ponovno početi uživati u životu kao prije. Već je, barem po svome laičkom uvjerenju, odavno trebao preboljeti proživljenu traumu čijeg se, zamisli ironije, najgoreg dijela u stvari nije niti sjećao.

Tek nakon mnogo mjeseci patnje, odlučio se na posjet psihijatru. Napredak po Darkovom mišljenju nezadovoljavajući. Vrijeme je prolazilo. Znajući za dobiveni snažan udarac u glavu, slali su ga na EEG, MR mozga i ostale stvari. Pa su i pronašli nešto – izgledalo je kao da jedan dio Darkovog mozga, u blizini mjesta udarca, ponekad širi neuobičajene električne valove. Također, taj dio

mozga bi u isto vrijeme lučio neke kemijske supstance koje mora da su djelovale na čitav Darkov mozak. Naravno da taj dio o kojem govorim u stvari ne predstavlja neko posebno strogo lokalizirano područje kako sam ja to ovdje zbog jednostavnosti opisao.

Darko je dobio lijekove koji su djelovali onako kako i trebaju djelovati – relativno dobro.

I to je uglavnom bilo to. Darko je funkcionirao dobro. Mogao se sam brinuti za sebe, ostvariti relativno uspješnu karijeru. I sve to uz povremene napadaje depresije koje bi većim dijelom uspješno potiskivao lijekovima.

I to je to, mislio je i Darko. Nije otišlo samo uho nego je ozlijeđen i mozak koji sada ne radi više kako treba pa mu valja piti lijekove da bi njegovu funkciju održavao što bliže ravnoteži. No jedno je racionalno sagledavati situaciju, a drugo je tu istu situaciju živjeti. Darku od takvog razmišljanja zapravo i nije bilo lakše.

Darko je doživio duboku starost. Kako je stario i on i njegov mozak tako su i napadaji slabili, ali nikada nisu potpuno prestali.

"Svijet buči, zvrnda, svira i pjeva na

milijune načina. Ono je to najbolje znalo.

Na kraju krajeva samo znati je i

moglo."

- 14 -

NOSF 23

M oglo je iz memorije vaditi stvari koje su bile, analizirati ih i uspoređivati. Ali znalo je da

pamćenje i nije baš precizan izvor podataka, a i da s vremenom ostaje sve manje od njega. Stvarno se trudilo zaokupiti zanimljivim poslovima, ali bol se nije dala suspregnuti – bilo je dovoljno samo promotriti tamnu tišinu uokolo.

Da je znalo što je kazna možda bi to tako shvatilo pa bi mu bilo lakše. Da je znalo što je smrt možda bi znalo što da čeka. Ovako je samo čekalo.

I nema razloga da se negdje u izoliranom kutku tvog mozga ne pojavi još jedna svijest. Jedna samostalna i možda sasvim osebujna osoba.

Ako imaš sreće nećeš niti znati da ono postoji. A ako nemaš sreće onda ćeš možda ponekad morati dijeliti svoje tijelo sa time. A onda će te možda smjestiti u posebnu ustanovu, svezati te i govoriti ti da si lud. A ti uopće nisi takav – to je ono drugo koje hoće svoja normalna ljudska prava. Jer i ono je ljudsko biće.

~ ~ ~

SuperSale DINA, PJEŠČANI PLANET "I u sustavu Melquior držali su se stare navade, započete tko zna kad i tko zna gdje, da se jedan od naseljivih planeta nazove po nekom SF piscu ili njegovom djelu. S Dinom, vjerujem, nisu imali puno problema oko traženja prikladnog imena, iako - osim pijeska kojeg je bilo u zraku isto koliko i na tlu - nije imala ništa zajedničkog s legendarnim Arrakisom. Nije bilo crva, nije bilo najvrijednijeg sastojka u svemiru - začina, nije bilo skrivenih plemena. Samo pijesak. I Megalopolis: najveći grad u koloniziranom svemiru ..."

Stara razglednica

- 15 -

NOSF 23

P riđi bliže. Da, da, ti. Ti što me gledaš tako čudno. Uđi, ne boj se. Ja ne mogu otvoriti vrata. Moraš ti. Tako, bravo! Uđi. Ovdje je mračno, ali ja ću te čuvati.

Mene se bojiš? Neee, ja sam ti najbolji prijatelj. Znam da izgledam malo čudno ... Previše svjetlucam, kažeš? Ha-ha, da, možda. Ali, takav sam. To nije moja krivnja.

Znaš li ti uopće tko sam ja? Želiš li čuti moju priču? Kažeš da te prijatelji čekaju vani pred ulazom u zatvor? Ne, nemoj ih zvati. Želim samo tebi ispričati priču. Slušaj... 2999. godina, 31. prosinac - Plusplus, ovdje Iok. - Reci, Iok. - Pronašli smo ih. Jedanaest otisaka je grupirano na dnu ventilacijskog tunela. Imaju samo retrolasere. - Što rade, Iok? - Ništa. Sjede ili stoje. Razgovaraju. Čuvaju Majku. - Ima li kakvih zamki? - Ništa što ne možemo izbjeći. - Dobro, Iok. Povedi petnaestoricu i sve ih pobijte. Ako se Majka porodi dok obavljate posao, ubijte i nju. - Primljeno, Plusplus.

Mogu čuti svaku riječ tih prokletih vojnika. Mogu čuti svaku riječ bilo koga na ovome svijetu. Znam što će se dogoditi, znam da će poubijati sve ljude koje sam tako dobro upoznao proteklih godinu i pol dana koliko su me čuvali (iako nitko od njih još ne poznaje mene, ne osobno), ali ne mogu učiniti ništa u vezi toga. Ne još.

Zašto se prolaz još ne otvara? Ne mogu više čekati. Želim izaći van. Moram izaći! Moram ih spasiti. Malo ću slušati svoje čuvare ... - ... nas pronaći? - pita nježni glas Sipinnk. - Nadam se da ne - odgovara joj grubi Ogonnk. - Odavde možemo bježati samo prema njima. Ali, ne bi nas smjeli pronaći. Ventilatori im ometaju matrikule. Ova prastara industrijska postrojenja bi trebala biti savršeno sklonište protiv tragača kojima se koristi vojska. - A što ako nisu savršeno sklonište? - pita Sipinnk? - Što ako je vojska predvidjela da ćemo se ovdje sakriti? Ogonnk uzdiše. Čudno je slušati androida dok uzdiše. Želiš zaplakati.

- U tome slučaju, učinit ćemo sve da spasimo Majku. - Da, ali nije ona b... Ne želim više slušati njih dvoje. Osjećam previše straha u njihovim glasovima. Želim čuti Majku. - Osjećam kako se miče - govori njen glas. Tako je topao. Volim ga slušati. - Divno! - smiješi se Rarannk, androidica koja se brine o Majci. - Možda je trenutak blizu. - Osjećam da je - kaže Majka. - Ali, ne želim da se Spasitelj rodi u ovome smradu i prljavštini. Previše je smeća i štakora ... - Majko, to je jedino preostalo sigurno mjesto za Spasitelja. Sva druga skloništa u kojima smo bili je pronašla vojska. Kad se Spasitelj rodi, nitko ga više neće moći zaustaviti. Njegova snaga i milost zaustavit će ovaj prokleti rat od tristo godina! Ni jedna vojska ga neće moći zaustaviti! - Majka se smije. - Da ... Žalosno je, Rarannk, što spas svijeta dolazi s one strane protiv koje ratuju sve vojske. Žele nas uništiti, ubiti Religiju, govore da će ona uništiti cijeli planet, a mi smo jedini koji mogu spasiti planet. - Tehnologija nije ono što će uništiti naš planet, Majko. Ali, krivo korištenje tehnologije jest. - Znam, Rarannk - Majka se opet smije. Ali sjetno. - Kako je sve to ironično. Svijet koji se toliko protivio novoj tehnologiji koju mu je htjela dati Religija, na kraju joj je preoteo tu tehnologiju i sada je pokušava uništiti njenom vlastitiom tehnologijom. - Ali, Spasitelj će sve dovesti u red. Nama vratiti tehnologiju, a ostalome svijetu blagostanje. - Da ... - kaže Majka i više ne razgovara s Rarannk. Ostao sam ponovno sâm. Mrzim biti sâm. Mrzim ovo iščekivanje. Želim izaći. Možda, ako pokušam sâm otvoriti branu ... Pokušavam nogama razbiti organska vrata, ali ovaj gusti fluid u kojemu plutam me u tome sprječava. Nespretno se okrećem u svome toplom mokrom zatvoru, tražeći nek drugi izlaz (iako znam da ga nema), kad se počnu događati stvari. Jednim djelićem sluha čujem: - Plusplus, prodrli smo u tunel - i odgovor: - Odlično! Eliminirajte čuvare. Ostatak moje svijesti se okreće prema laganome svijetlu. Brana se otvara. Napokon izlazim! Majka govori: - Počinjem rađati - a Rarannk: - Da, Majko! Uljevoda curi iz tebe. Spasitelj se rađa!

Dani je l Bogdanović SAVRŠENI ČOVJEK, TUNEL I OTKUCAJ Ova je priča najbolje ocijenjena priča na posljednjoj NOSF-ovoj literarnoj radionici, koja je imala zadani naslov "Savršeni čovjek, tunel i otkucaj". Vrlo strogi kritičari - članovi NOSF foruma i sudionici radionice - za priču su imali uglavnom samo pohvale. Nadam se da ćete i vi, dragi čitatelji.

Priča

- 16 -

NOSF 23

Sve se tada događa ubrzano, ali svega sam potpuno svjestan. Dok se mukotrpno pokušavam provući kroz pulsirajući tunel na svome putu prema vanjskome svijetu, dvije prostorije iznad mene, moji čuvari ginu pod naletom nevidljivih vojnika. U ventilacijskom tunelu je pokolj, u mome uskom tunelu bitka. Grebem, odgurujem se nogama, moram izaći prije nego poubijaju sve. Prije nego ubiju Majku. Ja sam Spasitelj, kvragu!

Tada začujem bolan glas Rarannk, a zatim Majku: - Ne! Nemojte, rađam vam Spasitelja! Rađam Onoga koji će donijeti svijetu mir!

Iokov glas se cinično smije i kaže: - Taj vaš Spasitelj je upravo osoba zbog koje smo došli ovdje.

Majka odjednom vrišti, svijet oko mene se trese, a ja gubim svijest. Posljednje što čujem prije nego se sve ugasi je Iok: - Rarzrežite tog androida i izvadite Savršenog čovjeka van. Ali, pažljivo! Ako mu se išta desi i vi i vaše obitelji bit ćete žrtvovani gargantuama.

D a, tužna priča, zar ne? Da, ja sam Spasitelj. Ili, ako ti je draže kako me vojska zove, Savršeni

čovjek. Zašto sam zatvoren u ovome zatvoru, pitaš? E, to je drugi dio moje priče. Slušaj ... 3000. godina, 1. siječanj

Otvorio sam oči. Probudili su me tihi otkucaji što mi zvone u glavi. Pi-pi-pi ... Neprestano. Zatresem glavom, ali otkucaji ne prestaju. Gledam oko sebe. Zatvoren sam u malu crnu prostoriju. Ali, ja sam Spasitelj, ja imam moći. Moje tijelo počinje svjetlucati, bljeskati i osvjetljava prostoriju. To je zatvor. Vojnički zatvor tko zna gdje na ovome prljavom svijetu. Zašto su me zatvorili? Zar ne žele da spasim svijet?

Ne znam koliko sam dugo zatvoren u toj hladnoj prostoriji, kad se otvore neka nevidljiva vrata i unutra ulazi čovjek u skafanderu. Vidim kroz skafander. To je Plusplus, zapovjednik jedinice koja je pobila moje prijatelje. Želim ga ubiti. Mogu ga ubiti ako želim. Imam moći. Ali, neka sila me spriječava da mu smrskam glavu mislima. Nešto me koči. - Ako me pokušavaš ubiti, okani se toga. Možda čuješ otkucaje u glavi? Implantirali smo čip u tebe koji spriječava bilo kakvo nepoželjno djelovanje s tvoje strane. Ili, ako želiš jednostavnije, pod našom si kontrolom, Savršeni čovječe. Ja ga samo bijesno gledam. Plusplus se smije, pa govori: - Čudna si ti spodoba. Mješavina robota i čiste energije, sposobna mijenjati oblik kako ti se svidi, sposoban koristiti energiju iz svega što ju posjeduje, sposoban biti na svim mjestima istodobno ... Savršeni čovjek. Savršen za vojsku.

- Zato ste me oteli? - pitam - Da se borim za vas? - Zar to nije dovoljno dobar razlog? - pita Plusplus šireći ruke. Pa se nasmije. - Ovaj rat traje već tristo godina, Savršeni čovječe. Iscrpljeni smo i mi i Religionisti. Kraj rata je samo stvar asa u rukavu. I onoga tko ima taj as. I, vidi slučaja, kao i s vašom tehnologijom, i Spasitelja smo vam ukrali! Da sam Religionist, ja bih se zapitao malo o svojoj sposobnosti čuvanja stvari u svojim rukama. - Mene su stvarali sto pedeset godina! - vičem - Koristili su sva znanja koja imaju. Stvorili su me da spasim planet, a ne da ga uništavam. - Evo, evo plačem ... - Ako misliš da ću se boriti za vas ... - Znam da ćeš se boriti za nas. Jer te kontroliramo. Dokle god čuješ to kucanje u glavi, pod našom si vlašću. A to će biti vrrrrlo dugo. Borit ćeš se za nas, htio ti to ili ne. Ali ne još. Tek si se rodio. Moraš još malo sazrijeti. Zato smo te i uspjeli oteti. Da smo te našli kasnije, kad se potpuno razviješ, ne bismo ti ništa mogli. I tvoji bi pobijedili. Ovako ... recimo da je sudbina bila na našoj strani. A tko si ti da se boriš protiv sudbine? - Nikad me nećete natjerati ... - Da da ... Znam te priče - govori Plusplus, odmahujući rukom i odlazi iz prostorije. Bijesan sam. Razjaren. Skačem do zida i pokušavam ga srušiti, ali nemam dovoljno snage. Pokušavam ga spržiti pogledom, ali ništa ne izlazi iz mojih očiju. Shrvan, sjedam na pod. Ukrali su mi moć. Tim prokletim čipom, ukrali su mi moć ... Svjetlo moga tijela se gasi.

D a, prijatelju maleni. Vojska čeka da odrastem kako bih se borio za njih. A ja tu ništa ne

mogu. Najmoćnije sam biće na planetu, a ništa ne mogu protiv toga. Pitaš jesam li pokušao izvaditi čip? Naravno da jesam. Ti prokleti otkucaji me ubijaju. Stalno pi-pi-pi ... Ne mogu spavati. Poušavam. Stalno pokušavam izvaditi čip. Ali, ne mogu. Čim mu se približim, neka sila me potpuno paralizira. Ne mogu ništa. Možda ... Možda možeš ti ...? Znam da te čekaju prijatelji, ali to će biti brzo gotovo. Samo pruži ruku u moja usta i pronaći ćeš ga. Ne smiješ? Ne bi smio ni ulaziti ovamo, pa si ipak ušao, zar ne? Onda smiješ napraviti i ovo. Nećemo nikome reći, u redu? Hajde, otvorit ću usta ... Pi-pi-pi-pi-pi-pip ... Nema ih! Nema više otkucaja! Hvala ti, prijatelju, hvala ti puno! Sada idi, prijatelji te čekaju vani. I bježite odavde, da vas nitko ne vidi. Postao sam bestjelesan i prošao kroz zid. Posljednje što sam čuo u toj zgradi bio je bijesan glas Plusplusa: - Sine, kojeg vraga si radio tamo dolje u zatvoru?!

~ ~ ~

- 17 -

NOSF 23

SuperSale DO MJESECA I DALJE

" Ima ta j jedan mjesec u Melquioru . . . Da, da , znate o ko jem pr ičam . . . Znate v i dobro . . . "

Stara razglednica

BATTLESTAR GALACTICA KONAČNO NA HTV-U

Najava

N a HTV-u je počelo prikazivanje višestruko nagrađivane serije Battlestar Galactica s Edwardom Jamesom Olmosom i Mary McDonnell u glavnim ulogama.

Serija je snimljena prema istoimenom uratku iz 1978. godine. Od rujna 1978. do travnja 1979. godine na američkoj TV postaji ABC prikazana je serija od 17 epizoda, no bila je ukinuta zbog lošeg rejtinga. No, već se u siječnju 1980. na ABC-u pojavljuje spin-off - Galactica 1980. Iako je početak bio obećavajuć, dolazi do pada kvalitete te je nakon deset epizoda serija ukinuta. Mnogi je smatraju jednom od najgorih serija u povijesti SF-a. Međutim, originalna je serija s godinama stekla kultni status i bilo je

nekoliko upornih, ali bezuspješnih pokušaja oživljavanja. Godine 2003. prikazana je trosatna mini-serija Battlestar Galactica, a u listopadu 2004. kreće nova serija. Do sada su prikazane dvije sezone, a treća treba krenuti na SciFi Channelu 6. listopada. Serija je nagrađena nagradom Saturn u tri kategorije: za najbolju seriju u sindikaciji, za najboljeg sporednog glumca i za najbolju sporednu glumicu. Američki je časopis Time novu Battlestar Galacticu proglasio najboljom serijom u 2005. godini. Osvojila je i nagradu Peabody, kojom se priznaje iznimno postignuće i zasluge u područjima radijskog i televizijskog programa. Naposlijetku, dobila je i Huga za najbolju dramsku seriju. A sada je nominirana i za Emmyja.

- 18 -

NOSF 23

D ana 21. kolovoza 2006. godine na Sci Fi Channelu (www.scifi.com/) najavljeno je ukidanje najdulje prikazivane SF serije u povijesti - Stargatea SG-1. Nakon

desete sezone, Stargate SG-1 više se neće snimati, barem ne u produkciji Sci Fi Channela, ako je suditi prema izjavama Roberta C. Coopera, jednog od producenata Stargatea SG-1, koji kaže kako će franšiza živjeti i dalje, samo nisu još spremni objaviti kako i gdje. Reakcija na ovu vijest u fandomu je snažno odijeknula. U kratkom roku organizirani su krizni timovi te je pokrenuta akcija Save SG-1 (www.savestargatesg-1.com/), kojojm se fanove potiče da pišu pisma podrške, emailove pa čak i da Sci Fi-ju šalju paketiće sa rupčićima s natpisom "Send more SG-1 episodes!" (referenca na prvu epizodu SG-1-a, Children of the Gods). Postoji i snažni hrvatski krizni tim za spas SG-1-a na adresi: www.savestargatesg1.com/news/?cat=35. Iako Sci Fi Channel tvrdi da odluka o ukidanju serije nema veze s njenom gledanosti, činjenica je da je gledanost 9. sezone bila ispod prosjeka. Domaći Stargate portal (www.stargate.com.hr/) prenosi kako su osim niske gledanosti na ukidanje serije utjecali i novi serijali koji su snažno konkurirali oboma Stargate serijalima, a prema nekima kriva je i nedovolja promocija franšize od strane Sonya i samog Sci Fi-a.

Specijal

REŽIJA: Peter DeLuise, Andy Mikita GLAVNE ULOGE: Christopher Judge (Teal'c), Amanda Tapping (Samantha Carter), Michael Shanks (Daniel Jackson), Richard Dean Anderson (Jack O'Neill), Don S. Davis (George Hammond), Gary Jones (Walter Harriman), Corin Nemec (Jonas Quinn), Ben Browder (Cameron Mitchell), Beau Bridges (Hank Landry), Claudia Black (Vala Mal Doran)

Spas imo S targate SG-1!

Spot Save Stargate SG-1 (01:59) www.youtube.com/watch?v=o_11tBkCAjE Spot SGC Tribute (04:53) Tura po bazi SGC s glazbenom podlogom iz filma Peti element. www.youtube.com/watch?v=bzuddPgcPtA Glumačka ekipa SG-1-a o otkazivanju serije (06:15) Michael Shanks, Ben Browder, Claudia Black, Chris Judge i Peter DeLuis govore o otkazivanju SG-1-a. Uključuje i snimke sa seta tijekom snimanja serije. www.youtube.com/watch?v=z69ohgoQjg0

- 19 -

NOSF 23

A merička TV serija Stargate SG-1, koju je

na televiziji u Hrvatskoj bilo moguće pratiti jedino onima koji vide slovenski A kanal , o r ig ina lno je započela s emitiranjem u ljeto 1997. godine na a m e r i č k o m k a n a l u Showtime, a njen su kraj najavili ovog ljeta na kanalu Sci Fi.

Radnja serije nastavlja se na istoimeni film iz 1994. godine u kojem egiptolog Daniel Jackson (James Spader), stručnjak čijim se idejama o vremenskom smještanju staroegipatske kulture kolege izruguju, pomogne timu arheologa koji rade za američku vojsku prevesti znakove pronađene na kamenu koji je natkrivao misteriozni predmet. Misteriozni predmet je, naravno, Stargate (= zvjezdana vrata), stroj pomoću kojeg je moguće stvoriti crvotočinu i putovati na druge planete. U filmu američka vojska okupi tim koji predvodi pukovnik Jack O'Neil (Kurt Russel), a u kojem je i Daniel Jackson, i pošalje ga na Abydos, planet na koji vodi crvotočina Stargatea. Tamo tim pronalazi znatno manje tehnološki razvijene pripadnike ljudske vrste koje ugnjetavaju zli vanzemaljci čije preživljavanje ovisi o ljudskim tijelima koja preuzimaju kao domaćine. Vanzemaljci sliče drevnim zemaljskim egipatskim bogovima, no poveznica sa Zemljom nije odmah jasna. Nakon uspješnog oslobađanja ljudske rase od zlog vladara, američki se vojnici vraćaju na Zemlju, no Daniel Jackson ostaje na Abydosu. Takav je kraj filma naviještao nastavke, ne bez vraga: redatelj Roland Emmerich i producent Dean Devlin imali su najbolju namjeru napraviti franšizu, no onda su zabrazdili u Dan nezavisnosti i to je bilo to. No, umjesto brojnih dugometražnih nastavaka, dobili smo deset sezona serije Stargate SG-1, spin-off seriju Stargate Atlantis, te Stargate Infintity, animiranu seriju koju su fanovi odbacili. Naravno da tu nije kraj. Postoji tako i desetak romana, dvije serije stripova, dvije video igre, i jedan RPG te jedan MMORPG.

S G-1 je naziv čeveročlanog tima čija putovanja na druge svjetove pratimo. Serija započinje

godinu dana nakon događaja u filmu. Fanovi su izračunali da se radi o godini 1996., obzirom da se film događa u "sadašnje vrijeme" 1994. godine, a serija u "sadašnje vrijeme" 1997. godine. Svaka sezona pokriva događaje jedne kalendarske godine.

Izvorni članovi SG-1 tima su pukovnik Jack O'Neill i Dr. Daniel Jackson, likovi koji su preuzeti iz filma, te dva nova lika, Samantha Carter i Teal'c. Tijekom osam sezona, SG-1 tim će se boriti protiv zle rase izvanzemljaca Goa'ulda koje smo susreli u filmu. Uništenjem Goa'ulda koji se nazivao Ra u filmu, ljudi sa zemlje su pokazali cijeloj rasi da postoje i da su potencijalni neprijatelj. SG-1 i drugi SG timovi postoje kako bi putovali na druge planete i pronašli napredno oružje kojim bi mogli obraniti Zemlja od Goa'ulda. Ova je premisa temelj za gotovu svaku epizodu.

Uobičajeno je d a s v a k a e p i z o d a započne na nekom drugom planetu. Daniel Jackson je, kao c i v i l i z n a n s t v e n i k ,

često jedini kojeg zanima kultura i civilizacije vanzemljaca. Na velikoj većini svjetova nastanjena je ljudska vrsta, koja se galaksijom proširila sa Zemlje, čime je omogućeno prikazivanje "preinačenih" starih zemaljskih kultura – asteške, majanske, nordijske, mogloske, grčke, rimske, indijanske, i naravno, staroegipatske. Česta su također i izmišljena objašnjenja nastanka stvarnih mitova i religija. Veliki događaji i strašni zlikovci se redovno bude zbog pretjerane ljudske znatiželje.

U d e v e t o j s e z o n i

ubačeni su novi likovi: pukovnik Cameron Mitchell, general Hank Landry i Vala Mal Doran. Čak dvoje glumaca u novoj

postavi dolaze iz jedne druge kultne SF serije – Farscapea. To kao je da nastavak jedne tihe tradicije ove serije. Naime, u SG-1 često u epizodnim ulogama gostuju glumci koji su glumili u drugim znanstvenofantastičnim serijama. U devetoj sezoni pojavljuju se i novi negativci - Oriji. Oriji uz pomoć evoluiranih smrtnika Priora žele našom galaksijom proširiti religiju nazvanu Origin, a sve one koji odbiju novu religiju i nove lažne bogove - poubijaju. Oriji su naizgled nepobijedivi i do sada su možda najveći izazov SG-1 timu.

Stargate SG-1

- 20 -

NOSF 23

Stargate SG-fun

E kipa koja snima Stargate SG-1 nikada se nije shvaćala preozbiljno (ali nikada nauštrb kvalitete i legitimnosti

serije), što dokazuju i brojne međusobne šale glumačke ekipe na setu i raspoloženih scenarista. Počelo je već u pilot epizodi kada lik Samanthe Carter prvi put vidi DHD i kaže: "It took fifteen years and three supercomputers to MacGyver a system for the gate on Earth", referirajući se, naravno, na ulogu Richarda Deana Andersona u seriji MacGyver. U seriji su parodirane i mnoge druge serije i filmovi, kao primjerice Ratovi zvijezda ili Zvjezdane staze, pa čak i sam film Zvjezdana vrata. Inače, najčešće fore Richarda Deana Andersona (koji je najveći šaljivdžija u ekipi) su na temu Simpsona jer mu je to najdraža serija (i njemu, ali i liku Jacku O'Neillu), kao što to više puta priznaje. Vrhunac te neozbiljnosti je jubilarna 200. epizoda, prikazana sredinom 10. sezone, puna viceva i referenci na razne serije, filmove i TV emisije, a u čijem je kreativnom nastanku sudjelovala gotovo cijela ekipa.

Amanda zeza Richarda zbog Macgyvera (00:36) www.youtube.com/watch?v=-v9sCo7xZK0 Oriji se reklamiraju (01:16) www.youtube.com/watch?v=s8jsgArAvTs Ekipa SG-1-a zahvaljuje fanovima na nagradi (01:34) www.youtube.com/watch?v=Cs_9-RjCCMQ SG-1 200: parodija na Farscape (00:50) www.youtube.com/watch?v=UCNDdlCo4rA SG-1 200: parodija na Star Trek (00:53) www.youtube.com/watch?v=vNonsqVQ4S4 SG-1 200: lutkarski SG-1 (05:52) www.youtube.com/watch?v=ypGiZtKXCkQ SG-1 200: Punk'd SG-1 (01:49) www.youtube.com/watch?v=DFG8-sCLzkQ SG-1 200: "Teen Gate" (01:16) www.youtube.com/watch?v=mV1pFDj2l2w SG-1 200: Teal'c bi svoju krimi seriju (00:42) www.youtube.com/watch?v=BQJFfdnpBRw SG-1 200: nevidljivi Jack (05:01) www.youtube.com/watch?v=MkofghZxjPw

- 21 -

NOSF 23

Glumci iz drugih SF produkcija koji se pojavljuju u SG-1-u:

Ben Browder (Farscape) Claudia Black (Farscape) Robert Picardo (Star Trek: Voyager) Jolene Blalock (Star Trek: Enterprise) Adam Baldwin (Firefly) Marina Siritis (Star Trek: The Next Generation)

Michael DeLuise (SeaQuest) Morena Baccarin (Firefly) Aaron Douglas (Battlestar Galactica) Erick Avari (Stargate the Movie) William B. Davis (X-files) Enrico Colantoni (Galaxy Quest)

Originalna glumačka postava: Jack O'Neill Bio je zapovijednik inicijalne ekspedicije na Abydos s Danielom Jacksonom. Samantha Carter Vodeći stručnjak na području fizike crvotočina. Daniel Jackson Arheolog i lingvist, ključan za dešifriranje simbola na vratima. Teal'c Bivši prvi ratnik lažnog boga Apophisa. George Hammond Zapovjednik SGC-a pod planinom Cheyenne. Janet Fraiser Na čelu saniteta SGC-a.

Stargate SG-trivia:

• Abydos se u filmu nalazio u galaksiji Kaliem, na drugoj strani ponatog svemira, a u seriji je Zemljin najbliži planet s vratima.

• U filmu se SGC nalazio ispod planine Creek, dok je u seriji ispod planine Cheyenne.

• Teal'c je lik koji se pojavio u najvećem broju epizoda.

• Samo u tri epizode Teal'c se Danielu Jacksonu obraća s "Daniel". U svim ostalim slučajevima obraća mu se i imenom i prezimenom ili "Dr. Jackson".

• Mnogi statisti koji glume članove američkog zrakoplovstva, uistinu to i jesu.

Izvori:

• www.stargate.com.hr/

• www.stargatesg1.com/

• www.imdb.com/

• http://en.wikipedia.org/

- 22 -

NOSF 23

P očeci cyberpunka na Zapadu sežu u rane osamdesete, makar se većina njegovih elemenata pojavila i ranije. Nov je bio samo način na

koji su ti elementi bili udruženi u cjelinu. Jednako je bilo u japanskim animiranim filmovima i stripovima – neki elementi cyberpunka su bili prisutni od samih početaka, odmah nakon 2. svjetskog rata. Pitanje, na koje ću pokušati odgovoriti, glasi: udruže li se ikad ti elementi na takav način, da djelo možemo nazvati cyberpunkovskim? To je zaista problematično. Cyberpunk spada u kulturno područje Zapada (sjeverne Amerike i Europe), zajedno sa svom svojom literarnom i filmskom tradicijom. Iako je Japan visoko razvijena država, on je iznimka – od ostale Azije razlikuje se po razvijenosti (među ostalim i neizravnati računi iz 2. svjetskog rata), od Zapada po geografskoj udaljenosti i "azijatnosti" (jezik, rasa, tradicije, običaji). Usto je Japan "duhovna domovina" cyberpunka. U osamdesetima je bio tehnološka meka i cyberpunk kao smjer, usredotočen na bližu budućnost, to nije mogao ignorirati. Pitanje je jesu li Japanci bili toga svjesni. Japan je u osamdesetima živio cyberpunk – ako ne cijela država, onda barem njena metropola. U članku za časopis Wired (rujan 2001.) William Gibson tvrdi da je Tokio bio njegov dućan s rekvizitima od kada je počeo pisati. Istina je da su dvije od bogatijih grana japanske zabavne industrije – anime i mange – kucali na vrata cyberpunka (ili provalili kroz stražnji ulaz). (Za svaki slučaj: japanski stripovi su mange, animirani filmovi i serije su anime.) "Akira" je prvo djelo za koje možemo reći da je blizu cyberpunku. Strip se pojavio u japanskim časopisima 1982. godine i vrlo očito je nastao neovisno od prvih velikih hitova cyberpunka: filma Blade Runner (1982.) i romana "Neuromancer" (1984.). Upravo zbog toga je njegovo usmjerenje u cyberpunk problematično. Ovdje naglasak nije na razvoju kompjuterske

tehnologije kao što bi očekivali, nego na parapsihološkim pojavama. "Akira" zato sadržajno ne pripada cyberpunku, ali mu je stilski jako blizu. Katsuhiro Otomo upotrebljava vrlo filmski način crtanja, usto za pozadine upotrebljava futurističke megametropole sa mnogo neonskih svjetala i električnih kabela. Strip je ubrzo postao hit i značajno utjecao na svoje sljedbenike. Nakon više od 2000 stranica završio je 1990., a još 1988. bio je snimljen i anime. Nesumnjivo u cyberpunk pripadaju stripovi Masamune Shirowa. Godine 1982. je počeo objavljivati mange, koje sadrže pravu mješavinu tehnologije i kriminala, smještene u bližu budućnost. "Dominion" i "Appleseed" su njegovi raniji radovi (1985., 1989.), a njegovo najpoznatije djelo je "Ghost in the Shell" – više puta pretvoren u animirane filmove i serije. Shirow se vrlo zanima za razvoj tehnologije, zato su njegovi stripovi puni napomena o futurističkoj tehnologiji. Više nego njegovi stripovi, slavu kupe anime, snimljene po njima - neki ih smatraju boljima, neki lošijima od originala, no u pravilu anime su izgubile elemente komedije prisutne u stripovima. Prva anime koja se upustila u vode cyberpunka je serijal "Bubblegum Crisis". Sadrži seriju od osam epizoda (snimljene 1987.-1991.), seriju od 3 epizode (1991.) i TV seriju od 26 epizoda (1998.). U priči nastupa velika, snažna korporacija, razvoj umjetne inteligencije i kibernetike, sve zajedno postavljeno u mračnu bližu budućnost. Da, to je još jedan od rijetkih radova, koje nesumnjivo možemo uvrstiti u cyberpunk. Ubrzo nakon "Bubblegum Crisis" pojavilo se još SF animacija koje su blizu cyberpunku. "Patlabor", priča o posebnoj policijskoj jedinici koja u borbi protiv kriminala pilotira velike robote, sadrži video seriju od 7 epizoda (1988.), TV seriju od 47 epizoda (1989.) te tri filma (1989., 1993., 2002.). Serija je postavljena u bližu budućnost, ali nema elemenata kibernetike, zato ju je teško uvrstiti u cyberpunk. Isto vrijedi i za anime "Akira", koji se pojavi u to vrijeme (1988.). Film je u svojoj domovini dosegao veliki uspjeh, ali također i u SAD-u i Europi. Bliža cyberpunku je video serija od 4 epizode (1988.) "Dominion Tank Police", snimljena po mangi Masamune Shirowa.

Esej

Peter Dobaj CYBERPUNK U JAPANU

Ova j je teks t ob jav l jen u 2 . b ro ju Neskončnos t i , fanz ina s lovenskog društva l jub i te l ja znanstvene fantast i ke i fantaz i je Pr i zma . Sa s lovenskog ga je p reve la Tan ja Cv i t ko .

- 23 -

NOSF 23

Prva polovica devedesetih ne donosi veće promjene. Elemente cyberpunka sadrži manga "Battle Angel Alita", koja je izlazila od 1991. do 1995. Ali kod nje nastupaju problemi. Naime, mjesto radnje je daleka postapokaliptička budućnost. Metropole, karakteristične za cyberpunk, su uništene. Zamijenile su ih ruševine. Po stripu je 1993. bio snimljen dvodjelni anime. Još jedan značajan anime iz vremena "produženih osamdesetih" je video serija "Armitage III" (1995., njezin nastavak iz 2002. nosi naslov "Armitage III: Dual Matrix"). Označen je kao klasičan primjerak cyberpunka: kibernetika,korupcija, korporacije. "Armitage" je bio homage "Blade Runneru", "Neuromanceru", ujedno sadrži reference na klasike popkulture (npr. film "Clockwork Orange"). Istovremeno je bio zadnje važnije postignuće tog doba, jer iste godine u kina dolazi anime, snimljen po mangi Masamune Shirowa, i postaje nova prekretnica u povijesti japanske animacije. Anime film "Ghost in the Shell" (1995.) je bio tehnički usavršen kao niti jedan anime prije njega. Sadržavao je računalnu animaciju i prognozirao kraj klasičnoj metodi animacije (crtanje pojedinih sličica). Ustanovio je trend – u mnogim ozbiljnijim animacijama, koje su se pojavile u posljednjih 10 godina se još uvijek čuje jeka pitanja koje postavlja

"Ghost in the Shell": kakav će utjecaj imati razvoj tehnologija na ljudsko tijelo i čovječanstvo? Uključio je i druge elemente cyberpunka , vjerno po stripu – cyberspace prvi puta ima značajnu ulogu, cijelo događanje je postavljeno u neonsku metropolu Hong Kong, glavni ženski lik je od svojeg organskog tijela zadržala samo svoj mozak. "Blue Submarine No. 6" (video serija, 1998.-2000.) slijedi po uzoru film "Ghost in the Shell". Dok ovaj zadnji istražuje granice čovjeka i stroja, "Blue 6" prikazuje granice razvoja genetskog inžinjeringa. Čovječanstvo mora dokazati da je humanije od inteligentne životinje. "Serial Experiments Lain" (TV serija 1998.) i ".hack//sign" (TV serija 2002.) posvećuju se i opisuju internet, virtual i cyberspace. Kreativna ekipa serije "Lain" je 2003. snimila i TV seriju "Texhnolyze". Usprkos svemu se "Ghost in the Shell" nije odrekao svojeg prijestolja kralja (odnosno kraljice) među cyberpunk animiranim filmovima i serijama. Od 2002. do 2005. su nastale dvije TV serije s istim naslovom, 2004. još jedan film – "Ghost in the Shell 2: The Innocence". Dok je film (kao i prvi) vrlo ozbiljan, u seriji su likovi prikazani u drugačijem – komičnijem – svjetlu. Unatoč tome serija je vizualno

- 24 -

NOSF 23

i sadržajno remek djelo. U međuvremenu nisu životarile niti mange. Godine 2001. je nakon deset godina konačno izašao "Ghost in the Shell 2", od 1998. do 2003. je izlazio serijal "Blame!". I "Battle Angel Alita" je dobila svoj nastavak, koji se za razliku od prethodnice za korak više približio cyberpunku. Godine 1998. počinje objavljivati i Hiroki Endo, njegov "Eden" se dosta naslanja na stil Akire, ali je sadržajno bliži pravom cyberpunku. Nekim čitataljima bi se moglo učiniti da je Japan pravo leglo cyberpunka. Ali ovih nekoliko naslova je vrlo malo za industriju animiranih filmova koja godišnje proizvede preko dvjesto novih naslova i industriju stripova, koja je ponosna na to što čini više od trideset posto svih objavljenih japanskih publikacija. Prvo pitanje, koje nam se samo nudi, je: zašto je u osamdesetima bilo tako malo cyberpunka? U devedesetima, kad je cyberpunk na Zapadu jenjavao, u Japanu je njegov razvoj tek počeo. Jedan od motiva cyberpunka je gubljenje moći države na račun velikih korporacija. SAD su u osamdesetima zaista gubile svoju moć, ali na račun Japana koji je u to vrijeme bio na svojem ekonomskom vrhuncu. Mračna bliža budućnost i propast moralnih načela je bilo nešto što si država izlazećeg sunca nije mogla predstavljati. Fabule koje su prikazivale fatalna ili disfunkcionalna društva su bile postavljene u daleku (postapokaliptičnu) budućnost ("Battle Angel Alita") ili na druge svjetove, odnosnu svemir (djela Reijia Matsumota). Ali japanska ekonomija nije izdržala pritisak, 1990. dolazi do sloma burze. U parkovima Tokia izrastu šatorska naselja beskućnika i budućnost više nije tako svijetla kao što se činila u osamdesetima. Čest žanr su bile i komedije, postavljene u cyberpunk okoliš ("Dirty Pair"), kasnije i svjetovi koji su povezivali tehnološku razvijenost i fantasy elemente ("Dragon Ball", "Nausicaa"). Pojavile su se i erotske animacije sa SF/cyberpunk pozadinom (npr. "Kite" i "Mezzo") i čak nisu ni vrlo loše. Protagonisti cyberpunka na Zapadu su većinom antijunaci, dok su u japanskim fabulama prosječni ljudi, često članovi policije ili vojske. Ali to svejedno ne znači da su poslušni državljani – najčešće postaju žrtve političkih manipulacija te su se prisiljeni boriti protiv ljudi ili ideja kojima su vjerovali u početku. Megakorporacije kojima je po cyberpunk tradiciji Japan domovina, u stripovima i animacijama ne pojavljuju često. Njihovo mjesto preuzimaju korumpirane vlade, tajni projekti, militantne stranke

itd. To možemo bolje razumijeti ako pogledamo na povijesni razvoj Japana, države koja je pod centralističkom vlašću od kraja 16. stoljeća. Zadnjih dvjesto godina na Zapadu narod bira svoje zastupnike, koji (teoretski) rade u njihovu korist, dok japanskim feudalnim vladarima to nije padalo na kraj pameti. Sasvim normalno je bilo svoje podanike iskoristiti do posljednjih snaga. Samovolja vlasti i naročito političke igre su na kraju krajeva bile razlog koji je Japan poveo u 2. svjetski rat. Cybespace je u literaturi često upotrebljen trik, koji piscu omogućuje prijeći mnoge probleme. Čitatelj saznaje da je to drukčiji medij u kojem ne funkcioniraju zakoni našeg svijeta. Predstavljen je nejasno i oskudno. U vizualnim medijima kao što su strip i anime cyberspace je potrebno prikazati, što crtačima može biti velika poteškoća. Cyberspace dolazi do izraza samo u nekim spomenutim dijelima – u inkarnacijama "Ghost in the Shell" i "Lain" je predstavljen u stilu cyberpunka, dok su se kreatori serije ".hack//sign" oslanjali na on-line i RPG računalne igrice. U drugim djelima nije toliko prisutan. Za ljubitelje cyberpunka koji još nisu otkrili medij japanskih stripova i animiranih serija / filmova ,toplo prepuručujem oba medija. Posebno "Ghost in the Shell", koji je remek djelo i svojim pričama prikazuje anime i mange u najboljem svjetlu. Cyberpunk je kao žanr / literarni smjer postigao svoj vrhunac u SAD-u u osamdesetima i iako je imao nekoliko izleta na istok, tamo se nije mogao zadržati duže nego u svojoj pravoj domovini. Opisana djela su samo kapljica u moru cijele anime i manga produkcije u Japanu, zato ne možemo reći da je cyberpunk vrlo prisutan. Ali istina je da posljednjih godina postiže veće uspjehe i popularnost nego ikada ranije.

- 25 -

NOSF 23

K ako ste došli na ideju o antologiji hrvatskih znanstvenofantastičnih novela?

Žiljak: Ideja o antologiji je visjela u zraku neko vrijeme, recimo od početka stoljeća. Znalo se da je Žarko Milenić imao nešto slično u rukopisu, s čime je tražio izdavača. Onda se na SFeraKonu 2004. na okruglom stolu o stanju u hrvatskoj znanstvenoj fantastici povela dosta žučna rasprava o bibliografiranju hrvatskog SF-a i o antologiji. Pomalo iznervirani tom "trebalo bi – moralo bi" diskusijom, Tomislav Šakić i ja smo, svaki sa svoje strane, došli Darku Macanu s idejom o antologiji. On ju je prihvatio, rekao da će "Mentor" stati iza toga kao izdavač i eto ... Zašto ste zaokružili vremensko razdoblje na trideset godina? Šakić: To vremensko razdoblje došlo nam je kao naručeno u trenutku kad smo, s "Mentorovom" potporom, krenuli u projekt pred ljeto 2004. Naime, znajući da nam za iščitavanje petnaestak godišta Siriusa i još toliko godišta Future, te dvadesetak zbirki i autorskih knjiga trebati koja godina, uočili smo da 2006. godine pada nekoliko velikih obljetnica hrvatske znanstvene fantastike. Naime, 1976. – dakle točno prije trideset godina – počeo je izlaziti Vjesnikov Sirius, a iste godine je utemeljena i SFera, prvo hrvatsko društvo za SF u Zagrebu. Sa SFerom su krenule i konvencije, fanzin, godišnja nagrada SFERA. Dakle, i Sirius i SFera bili su dva glavna kamena temeljca na kojima je izgrađena suvremena hrvatska znanstvena fantastika. Što se tiče SF književnosti, prvo Sirius, a zatim SFerine godišnje zbirke i pisci okupljeni oko njih označili su profesionalizaciju u pisanju znanstvene fantastike u Hrvatskoj i trideset godina kontinuiteta u tom pisanju. Od četrdeset predstavljenih novela, deset su ih napisale žene. Je li to velika ili malena prisutnost žena u okviru žanra u Hrvatskoj? A u inozemstvu? Je li to čudno s obzirom da se na prvi pogled SF čini "muškim" žanrom? Šakić: Samo deset? Mislio sam da je više ... Ali to, pretpostavljam, govori o njihovoj kvaliteti. Smatram da autorice ostavljaju zavidan dojam u odnosu na

svoje kolege. Deset je, znači, dvadeset pet posto antologije. U svjetskim razmjerima ne znam, mislim da je to tu negdje, jer je javni dojam da su žene zavladale kvalitativnim vrhom spekulativne fikcije još od 1970-ih. U hrvatskim razmjerima, mislim da antologija stvara pomalo pogrešan dojam, jer predstavlja najbolje autore s po jednom reprezentativnom ili ponajboljom novelom. A najveći dio autorica u našoj antologiji ima više priča za antologiju, što se ne bi moglo reći za dobar dio muškaraca u njoj. Žiljak: Što se tiče "muških" i "ženskih" žanrova, dvije povijesne opservacije. Kao prvi pravi SF roman obično se navodi "Frankenstein", kojeg je 1818. godine napisala Mary Shelley, dakle žena. Idemo potom u malo bližu prošlost. Jedna od poznatijih američkih autorica znanstvene fantastike je Leigh Brackett, koja se na sceni pojavila ranih četrdesetih. E sad, kad nije pisala SF, onda je pisala scenarije za vrlo "ženske" filmove poput vesterna (Howard Hawksov Rio Bravo) ili pustolovnih filmova kao (opet Hawksov) Hatari! iz 1961., u kojem John Wayne "ženstveno" naganja nosoroge po savani. Što se tiče SF filmova, poznata je po scenariju za film Imperij uzvraća udarac, po općem konsenzusu najboljem iz serijala Zvjezdani ratovi. "Upravo su žene ona tiha i vječna snaga hrvatskog SF-a", rekli ste na nedavnom predstavljanju antologije u Zagrebu. Zašto? Šakić: Moj je dojam da hrvatske autorice znanstvene fantastike, pogotovo one iz 1980-ih, nemaju ne samo aktualnije teme kojima se bave u svome pisanju, nego, što je još važnije, pišu modernije. Novele autorica koje su počele pisati tijekom 1980-ih su u trendu ne samo s onodobnim hrvatskim "ženskim pismom" autorica poput Vesne Krmpotić ili Dubravke Ugrešić, pa se tako bave ženskim identitetom, njihovo pisanje općenito ima mnogo i društvenih i filozofskih i rodnih implikacija. A te su teme obrađene stilom pripovijedanja, narativnim postupcima koji su sasvim suvereni i u kontekstu cjelokupne ondašnje hrvatske književnosti. Na koje se to autorice odnosi? Šakić: Govorimo u prvome redu o Veronici Santo, koja ima jedan od ponajboljih opusa u hrvatskom SF-u uopće, Biljani Mateljan, Vesni Gorše, inače

Intervju

PREKO RIJEČI DO ZVIJEZDA

M IHAELA MARIJA PERKOVIĆ ragovara la je za rev i j u Sv i je t s Aleksandrom Ž i l jakom i Tomis lavom Šakićem , u redn ic ima Antolog i je h rvat ske znanstvenofantast ične nove le 1976. -2006. "Ad as t ra" . NOSF magazin objav l j u je uncut ver z i ju tog in terv jua .

- 26 -

NOSF 23

poznatoj glazbenici, Vesni Popović, te o Tatjani Vranić, koja je svojom novelom podigla nevjerojatnu prašinu u prvoj polovici 1980-ih. U 1990-ima se na njih nastavljaju Tatjana Jambrišak, Jasmina Blažić, Marina Jadrejčić, Milena Benini, Viktoria Faust. O kakvoj je kontroverzi oko Tatjane Vranić riječ? Žiljak: Dakle, Tatjana Vranić je u Siriusu broj 44 iz veljače 1980. objavila priču "Partenogeneza", o skupini žena koje su nakon sveopćeg uništenja ostale jedine preživjele predstavnice ljudskog roda. Jedan od implicitnih zaključaka te priče, sadržan i u njenom naslovu, je da nam muškarci, zapravo, uopće nisu potrebni. Već u sljedećem broju su u uvodniku citirana pisma razljućenih čitatelja kako se radi o radikalnom feminizmu, tinejdžerskim lezbijskim fantazijama (za autoricu rođenu 1949.), ženskom šovinizmu i tako tim redom. Nije pomoglo što je Borivoj Jurković, tadašnji urednik, svim srcem branio tu priču. Skandal se nastavio kad je "Partenogeneza" zaobiđena pri dodjeli prve uopće nagrade SFERA sljedeće godine, u korist jedne prilično mršave pričice, o čemu se povremeno raspravljalo sljedećih nekoliko godina. Sasvim je moguće da je takva "pljuvačka" reakcija odvratila Tatjanu Vranić od daljnjeg pisanja SF-a. S druge strane, da priča ipak dobije i happy end, Tatjana Vranić je napisala desetak knjiga i publikacija o astronomiji (kao Tatjana Kren), kao i dvije zbirke pjesama. Ima li motiva koji više prevladavaju među autoricama u odnosu na autore? Šakić: Kako sam rekao, autorice su, čini se, bile i ostale više zainteresirane za pitanja identiteta. SF je inače pogodno tlo za takvu metafizičku problematiku i najbolji autori barataju upravo pitanjima identiteta, jer gdje ćete bolje očuditi vlastitu bogomdanu poziciju kao ne baš tako prirodnu kakvom vam se čini, nego u SF-u, kad se suočite s istinski drugim, stranim kulturama i bićima, alienima. Patrijarhalnost, rodni odnosi, kapitalizam, prevlast bijelog heteroseksualnog čovjeka, sav se taj prividno samorazumljivi poredak urušava u SF-u. Zato je SF od Ursule Le Guin nadalje izuzetno pogodno tlo za ženske teme i radikalne feminističke zahvate. Hrvatske autorice sasvim se dobro drže s ovim svjetskim trendovima, počevši od spomenute radikalne protofeminističke priče Tatjane Vranić, koja je bila svojevrstan politički projekt kakav je kasnije u našem SF-u nastavila njezina imenjakinja Tatjana Jambrišak. Ali autorice uzimaju tu temu identiteta i obrađuju je na razini koja je iznad usko rodne. Biljana Mateljan tako ima muškog protagonista u suočenju s entitetom koji je ne samo tuđinski, nego i ženski, dok Vesna Gorše tematizira problem identiteta u okviru ESP-ovske

tematike, tj. ljudi s paranormalnim moćima. Žiljak: Vesna Popović, pak, koristi tehnike vrlo bliske ljubavnom romanu, popularnom "ljubiću", da bi potražila odgovor na pitanje što je i postoji li uopće savršeni muškarac. Veronika Santo bavi se motivom sazrijevanja junakinje u svijetu daleke budućnosti u kojem senilna Zemlja (opet ženskog roda, k tome i inkarnacija majčinstva) rekapitulira cijelu svoju geološku prošlost. Marina Jadrejčić diže pitanje identiteta na nacionalnu i regionalnu (istarsku) razinu u kontekstu naseljavanja dalekih planeta, dok Milena Benini sasvim briše sve granice između čovjeka i životinje. Koje druge autorice se bave odnosom muško-žensko u žanru? Šakić: Što se tiče problematizacije muško-ženskih odnosa u žanru, važno je primijetiti da i ovdje ne dolazi do poklapanja rodnoga i spolnoga. Naime, svojevrsno "žensko pismo" mogu pisati i autori. Novele senzibilitetom bliske ovome kod autorica o kojima pričamo napisali su i Zoran Pongrašić i Darko Macan. Ženske heroine obično ima i moj suurednik Aleksandar Žiljak. Pojavljuju li se motivi seksa i ljubavi, pišu li to više muški ili ženski autori? Žiljak: Kad smo kod seksa, muški su autori daleko eksplicitniji, poput recimo Branka Belana, Zdravka Valjka (s antiutopijskom pričom o Danu žena), Hrvoja Prćića, Radovana Devlića, Predraga Raosa, Deana Fabića (s motivima homoseksualnosti) ili Dalibora Perkovića, koji je konačno došao do istog zaključka kao onomad Tatjana Vranić. Mislim da spomenute autorice pitanja seksa i ljubavi razmatraju ne kao neki izdvojeni segment života, već uklopljene u identitet i egzistenciju svojih likova. U ovoj antologiji znanstvene fantastike našlo se i autora fantasyja i horrora. Kako to? Šakić: Pa SF tradicionalno pod svoje skute okuplja i

Flam

ing sta

r - T.A. Recto

r and B

.A. W

olp

a,

NO

AO

, AURA a

nd N

SF

- 27 -

NOSF 23

horror i fantasy, kao srodne tipove spekulativne fikcije. Riječ je zapravo tek o tržišnom običaju, "science fiction, horror & fantasy" stoje desetljećima zajedno na policama. Pisci se često kreću unutar ova tri žanra, i oni su povezani na razne načine, izdavački, nagradama, konvencijama. Tako da u novelama ima i onih s elementima horrora (Branko Belan, Biljana Mateljan, Mario Berečić, Zoran Krušvar, Darko Macan, Denis Peričić) i s elementima fantasyja (Neven Jovanović, Aleksandar Žiljak). Najčišći horror u antologiji je priča Viktorije Faust, koju od milja zovu "prva dama hrvatskoga horrora". Ona u jezoviti horror transponira nasilje u obitelji. A što nasilje u obitelji i jest, nego horror svakodnevice? Kako horror jest povezan sa SF-om, i u biti dio te scene, sastaviti antologiju hrvatskoga SF-a bez Viktorije Faust bilo je nezamislivo. Antologija je na neki način podijeljena na dva dijela, iako ne formalno. Zbog čega? Žiljak: Činjenica je da u promatranom periodu od trideset godina postoje dva razdoblja, iako ona nisu potpuno strogo razdvojena, pa nismo ni radili formalnu podjelu. Prvo razdoblje, ono do rata, obilježeno je utjecajem Siriusa i autora u njemu. Tematski gledano, česte su bile antiutopije, kao refleksija jednopartijskog sustava u Jugoslaviji, te hladnog rata na svjetskoj političkoj sceni. Takve su priče Branka Belana, Zdravka Valjka, Živka Prodanovića ili Radovana Devlića, te u nešto širem kontekstu Nevena Antičevića. Bilo je i drugih

klasičnih motiva: prvog susreta (u pričama Zvonimira Furtingera i Biljane Mateljan), putovanja kroz vrijeme i nemogućnosti poimanja nečeg istinski stranog (Slobodan Petrovski, Branko Pihač i Predrag Raos). Ima i tzv. hard SF-a (Damir Mikuličić) ili space-opere (Darije Đokić). Nalazimo i humora, kao u priči Ognjena Nikolića. Drugi period je onaj od jeseni 1992., kad se javlja časopis Futura. Kasnije, od 1995., će se pokrenuti i SFerine godišnje zbirke. Tu na scenu stupa sasvim nova generacija pisaca, dolazi do proširenja tematskih motiva i značajnog porasta kvalitete napisanih priča. Osim toga, konačno se budućnost događa nama, na ovim prostorima, što je veoma važan odmak od siriusovskog perioda. Šakić: Antologija nije formalno podijeljena u dva dijela, jer ona ipak, na kraju, nije ni inherentno podijeljena u dva perioda. Premda postoji taj jaz kojeg je stvorio rat, odnosno diskontinuitet između gašenja Siriusa u prosincu 1989. i početka Future u listopadu 1992., u kojemu je nestala većina autora iz 1980-ih, od kojih su se tek neki vratili nakon dulje stanke, antologija je dokazala da, premda možemo govoriti o "dobu Siriusa" i "dobu Future i SFere", postoji kontinuitet hrvatske znanstvene fantastike. O Antologiji još možete čitati na ovim adresama:

• www.radio101.hr/?section=1&page=2&item=25316

• www.bestseler.net/2006/05/muke-po-zanru-dio-ii/

Književnost

HRVATSKI AUTORI OBJAVLJUJU U ARGENTINI

H rvatski su pisci tijekom ljeta počeli surađivati s argentinskim SF časopisom Axxón. Do sada su

objavljene dvije pripovjetke i jedan esej:

• Milena Benini: "Johnny Gobac y su maravilloso circo de ratas" (http://axxon.com.ar/rev/163/c-163cuento10.htm)

• Nikola Stjelja: "La rojez" (http://axxon.com.ar/rev/166/c-166cuento2.htm) - prevela Irena Rašeta

• Aleksandar Žiljak: "La Ciencia Ficción en Croacia" (http://axxon.com.ar/rev/164/c-164ensayo3.htm) - esej o povijesti hrvatskog SF-a

Početkom listopada očekuje se objavljivanje pripovjetke "Despierta entre las estrellas" Tatjane Jambrišak, prijevod pripovjetke objavljene u zbirci "Blog.SF". A do kraja godine bit će još objavljeni radovi Darka Macana, Aleksandra Žiljaka, Zorana Krušvara, Gorana Konvičnog, Dalibora Perkovića, Bojana Sudarevića i Irene Rašete. Osim autore, Axxón poziva na suradnju i hrvatske ilustratore. Ukoliko želite ilustrirati neku od priča domaćih autora, javite se na adresu irena.raseta@nosf.net.

http://axxon.com.ar/

Extrem

e P

lanets - N

ASA

/JPL-

Calte

ch

- 28 -

NOSF 23 Najave

NATJEČAJI ZA SF PRIČE

Sferakonski natječaj za 2007. Natječaj se raspisuje za domaće neobjavljene SF (i srodni žanrovi) pripovjetke dužine barem 10 kartica. Izabrane najbolje priče objavit će se u zbirci koja izlazi za SFeraKon 2007. u travnju. Rok je: 12. prosinac 2006. Priče možete slati poštom na adresu: Darko Vrban (ZA ZBIRKU) Siget 20 d 10020 Zagreb i/ili na e-mail: darko.vrban@zg.htnet.hr Sve ostale obavijesti na telefon: 01/6529-557

Sferakonski natječaj za 2008. Natječaj se raspisuje za domaće neobjavljene FANTASY pripovjetke dužine do 30 kartica. Izabrane najbolje priče objavit će se u zbirci koja izlazi za SFeraKon 2008. u travnju. Rok je: 12. prosinac 2007. Priče možete slati poštom na adresu: Darko Vrban (ZA ZBIRKU) Siget 20 d 10020 Zagreb i/ili na e-mail: darko.vrban@zg.htnet.hr Sve ostale obavijesti na telefon: 01/6529-557 I FANTAZI SAD PROLAZI!

Natječaj za priče o starim bogovima Za 6. Festival fantastične književnosti šaljite priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike - fantasyja - nadnaravnog horora koje na bilo koji način obrađuju ili koriste tematiku ili likove iz starohrvatske odnosno staroslavenske mitologije. Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku, duljine do 10 kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake). Priče moraju biti originalne tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra ona koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju, uključujući i internet. Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za "bilješku o piscu"). U koverti s pričom obavezno treba priložiti i disketu ili CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta). Priče treba slati na adresu: Pučko otvoreno učilište u Pazinu (za priče o starim bogovima) Šetalište Pazinske gimnazije 1 52000 Pazin Rok za slanje priča je 1. travanj 2007.

Natječaj za Istrakon 2007. Na natječaj se mogu slati samo neobjavljene SF ili fantasy priče, do 5 kartica dužine (9000 znakova, uključujući i razmake), pisane na hrvatskom jeziku. Tekst mora biti otipkan ili isprintan u jednom primjerku, na pisaćem stroju ili PC-u, a obavezno je priložiti i disketu. Svaki autor može poslati najviše tri priče. Natječaj je anoniman. Rad mora biti obilježen šifrom. Rješenje šifre - puno ime i prezime, adresu i broj telefona, te eventualno e-mail adresu - treba priložiti u zasebnom i zatvorenom pismu. Dodjeljuju se tri novčane nagrade: - Prva nagrada u iznosu od 1.500,00 kn - Druga nagrada u iznosu od 800,00 kn - Treća nagrada u iznosu od 500,00 kn. Krajnji rok za slanje radova je 15. siječanj 2007. godine. Radovi se šalju poštom na adresu: PUČKO OTVORENO UČILIŠTE U PAZINU (za Istrakon) Šetalište Pazinske gimnazije 1 52000 P A Z I N Posebna nagrada dodijelit će se za priču koja najbolje obradi neku istarsku temu. Ako prosudbena komisija veći broj pristiglih radova ocijeni iznimno kvalitetnima, odabrane priče objavit će se u zajedničkoj zbirci kratkih SF priča.

- 29 -

NOSF 23

Konkurs za kratku naučnofantastičnu priču (minijaturu) Pravo sudjelovanja imaju svi koji pošalju verziju na srpskom jeziku. Jedan autor može poslati najviše tri rada. Na natječaju mogu sudjelovati samo autorski radovi koji prethodno nigdje nisu objavljeni, niti u cjelosti, niti u dijelovima, u tiskanom obliku (elektronska i internet izdanja za sada se ne računaju). Svi radovi trebaju biti na standardnim autorskim karticama, s najviše trideset redova na strani i šezdeset slovnih mjesta u redu. Radi lakše orijentacije jedna autorska kartica ima 1800 znakova računajući i prazna mesta. Radove treba slati u dva primjerka, nepotpisane. Zajedno s pričom, u posebnoj zatvorenoj koverti poslati sve podatke o piscu: ime i prezime, adresu, broj telefona i e-mail. Rok: 30. studeni 2006. Radove slati na adresu: Fanovi naucne fantastike Milentija Popovica 9 11070 Novi Beograd www.sciencefiction.org.yu

Natječaj Balkanskog književnog glasnika Elektronski časopis Balkanski književni glasnik namjerava početi s predstavljanjem autora s balkanskih prostora koji pišu SF, horor ili fantasy. U svakom mjesečnom broju bila bi objavljena najmanje jedna priča, po mogućnosti do sada neobjavljivana. No, i ranije objavljene priče mogu biti objavljene uz napomenu u kojoj publikaciji je bila premijera priče. Nema ograničenja po pitanju dužine priče. Prilozi se šalju na adresu centralne redakcije: glasnik@sbb.co.yu. Rukopisi se ne vraćaju, a honorari se ne plaćaju. Priloge koji se šalju elektronskom poštom slati u DOC formatu kao attachment. Uz prvi prilog obavezno poslati kratku biografiju (do trideset riječi), bibliografiju i osobne podatke: ime, ime jednog roditelja, prezime, godinu i mjesto rođenja, adresu prebivališta, jedinstveni matični broj građanina i fotografiju. Ukoliko autor insistira na pseudonimu, to je neophodno naglasiti. Uredništvo s gađenjem odbija tekstove koji promoviraju rasnu, nacionalnu, vjersku, političku, seksualnu ili bilo koju drugu vrstu mržnje. http://www.glasnik.org/

RIKON 2006.

R ikon stiže i ove godine. Rikon 2006. održati će se kroz dva dana. U petak, 6. listopada 2006. s početkom oko 20 sati te u subotu, 7. listopada 2006. s početkom

oko 12 sati. Lokacija je ista kao i lani, dakle gornja zgrada Filozofskog fakulteta u Rijeci. PETAK Predavanja:

• 20:30 - Ante Jelušić: Postmodernizam horrora u mainstream filmografiji

Igre:

• 23:00 - Čudesna mistična magična igra nepoznatog imena - Specijal izdanje Lova na blago

• 23:00 - Star Trek RPG Turniri:

• 21:00 - Magic the Gathering Legacy

SUBOTA Predavanja:

• 13:00 - Andrej Novak: Relativnost, znanstvena fantastika i malo filozofije

• 15:00 - dr. sc. Saša Zelenika: Nikola Tesla • 17:00 -Giuliano Marinković: Analitička perspektiva

ufologije 1947.- 2006.

• 19:30 -dr. sc. Amir Muzur: Čudesna ozdravljenja Igre:

• 17:00 - Star Wars RPG

• 19:00 - Pogađanje theme songova raznih serija, crtića, filmova ...

Turniri:

• 15:00 - Munchkin

• 18:00 - Magic the Gathering - 2 različita turnira i igre

Na popisu za uvrstiti na raspored je još dosta toga što nije

uvršteno, a projekcije još nisu odlučene koje će se prikazivati, ali i njih će biti jedan pristojan broj. Razne

udruge imaju svojih isto dosta aktivnosti, posebno LARP udruge.

- 30 -

NOSF 23 Književnost

NOVI TOLKIENOV ROMAN

C hristopher Tolkien priprema za objavljanje nedovršeni roman svoga oca J. R. R. Tolkiena "The Children of Hurin". Tolkien je roman započeo 1918. godine, ali

je nedugo potom prekinuo s radom na njemu. Međutim, dijelovi romana mogu se naći u "Nedovršenim pripovijestima" i "Silmarillionu". Knjiga "The Children of Hurin" trebala bi izaći u proljeće 2007. u SAD-u i Velikoj Britaniji.

NESKONČNOST

N eumorna Tanja Cvitko javlja kako je i drugi broj Neskončnosti, glasila Društva ljubitelja znanstvene fantastike i fantazije Prizma, prebačen u PDF format i spreman za download. A ako do sada niste

pročitali nulti i prvi broj, i oni su dostupni za download i čitanje.

• http://ropotarnica.prizma.si/Neskoncnost/Ad_Infinitum_0.pdf

• http://ropotarnica.prizma.si/Neskoncnost/Neskoncnost_1.pdf

• http://ropotarnica.prizma.si/Neskoncnost/Neskoncnost_2.pdf

HUGO 2006.

N a 64. po redu Worldconu dodijeljene su nagrade Hugo za 2006. godinu. Dobitnici su:

• NAJBOLJI ROMAN - Robert Charles Wilson: "Spin"

• NAJBOLJA NOVELA - Connie Willis: "Inside Job"

• NAJBOLJA PRIPOVJETKA - Peter S. Beagle: "Two Hearts"

• NAJBOLJA KRATKA PRIČA - David D. Levine: "Tk’tk’tk"

• NAJBOLJE NEFIKCIJSKO DJELO - Kate Wilhelm: "Storyteller: Writing Lessons and More from 27 Years of the Clarion Writers’ Workshop " • NAJBOLJI FILM - Serenity

• NAJBOLJE EPIZODE SERIJE - Doctor Who: "The Empty Child" i "The Doctor Dances"

• NAJBOLJI PROFESIONALNI UREDNIK - David G. Hartwell

• NAJBOLJI PROFESIONALNI UMJETNIK - Donato Giancola

• NAJBOLJI SEMIPROZIN - Locus

• NAJBOLJI FANZIN - Plokta • NAJBOLJI FANOVSKI PISAC - Dave Langford • NAJBOLJI FANOVSKI UMJETNIK - Frank Wu

- 31 -

NOSF 23

K rajem ožujka i krajem travnja Prizmina je dvočlana ekipa posjetila dvije najveće

hrvatske konvencije znanstvene fantastike. Obje su nas oduševile i svakako ćemo ih ponovno posjetiti. Istrakon je u usporedbi sa SFeraKonom mlada konvencija (ove je godine bio sedmi) i svake godine privuče više od 400 ljubitelja dobre zabave. Odvija se u središtu Istre, u gradiću Pazinu, na vrlo zahvalnoj lokaciji - Spomen-domu. Njegove konferencijske dvorane i sobe za sastanke u vrijeme kona dobivaju melodična fantazijska imena: Dvorana plavog zmaja, Dvorana zlatnog zmaja, Dvorana kristalnog zmaja ... Spomenut ćemo samo nekoliko iznimno zanimljivih događaja i tako vam dati samo mali pogled u (znanstvenu) fantastičnost Istrakona. U smrtnoj borbi home-made mobilnih robota bili su uništeni skoro svi od približno sedam robota koje je sastavila ekipa mladih profesionalaca. Promatrači su vatreno navijali za svoje favorite, predvorje Spomen-doma je bilo sasvim puno, iako su djelići uništenih robota opasno frcali uokolo. LARP Čovječe ne ljuti se nas je posebno oduševio. Igra naše mladosti sa živim figurama je zauzela cijeli veliki atrij pred Spomen-domom i privukla mnoge prolaznike. Mačevanje s ogromnim mačevima od vate, presvučenim crnim ženskim najlonkama, u večernjim su satima također promatrali brojni navijači (favoriti su bile djevojke, naročito one koje su uz vitlanje mača ispuštale zvukove slične Moniki Seleš). Ovdje su se posebno pobrinuli za zaštitu - u ringu su stajali suci koji su mačevaocima davali savjete i upozoravali ih na opasna mahanja mačem (npr. "Nemoj blokirati glavom!"). Od LARP igara spomenimo još Cthulhu Larp, gdje nažalost lurkeri nisu bili dobrodošli. Zabavni program je uključivao i veliku borbu u stolnom nogometu između ljubitelja Star Warsa i Star Treka, turnire u strateškim i stolnim igrama – od Warhammera do magic karata, prezentacije igara, kvizove, projekcije, radionice ... Zabavni sadržaji su doduše najbolje posjećeni i popularni, ali su po drugoj strani predavanja i časni gost – britanski pisac Brian Aldiss – bili iznimno važne i zanimljive točke programa. Na Istrakonu je uz toliko događanja i uspostavljanja

kontakata sa starim i novim poznanicima bilo nemoguće vidjeti, slušati ili sudjelovati u svemu što bi nas zanimalo. Tako je Prizmina ekipa bila prisutna na okruglom stolu o hrvatskom SF-u, gdje smo predstavili Prizmu i naš fanzin. Slušali smo predavanje o Amazonkama i istarskom vampiru Juri Grandu te prezentaciju hrvatskog prijevoda romana "Non Stop" Briana Aldissa. U počast posjete velike legende su u Hrvatskoj objavili dva njegova dijela – uz "Non Stop" i putopis "Cities and Stones" (u prijevodu "Oxford-Ohrid"). O zadnjem smo u prošlom broju Neskončnosti u članku o Brianu Aldissu zapisali da je bio zabranjen u Jugoslaviji, ali je Aldiss na Istrakonu to negirao. Ustvari se jako začudio odakle je krenula ta kriva informacija, jer je po Jugoslaviji uvijek putovao bez problema. Glavna piščeva karakteristka koja je na konvenciji najviše došla do izražaja je njegov smisao za humor. U tri dana je Aldiss izvalio toliko štoseva da nismo više bili sigurni kada govori istinu (u međuvremenu je bio i 1. april), a kada nas kao zafrkantski djedica vuče za nos. Tako da ustvari niti nismo sigurni je li zaista Hollywoodu za lokaciju snimanja filma o Helliconiji ponudio Sloveniju, koju je na svojim putovanjima po Jugoslaviji više puta posjetio. Naime, ubrzo nakon filmova Gospodar prstenova Aldissa su pozvali iz Hollywooda, gdje su namirisali njegovu epsku SF trilogiju "Helliconia". Naravno, pristao je na ekranizaciju, a na pitanje gdje bi film mogli snimati, zamislio se i rekao: "How about Slovenia?" Ima planine, doline, šume ... sve što vam treba. Nakon tog razgovora ja Aldiss došao u Sloveniju, kontaktirao turističku zajednicu, još malo telefonirao s Hollywoodom. Ali nešto mu nije štimalo. U sljedećem razgovoru ih je upitao:

Konvencije

Tanja Cvi tko ISTRAKON I SFERAKON 2006. Ovaj je teks t ob jav l jen u 2 . b ro ju Neskončnos t i , fanz ina s lovenskog društva l jub i te l ja znanstvene fantast i ke i fantaz i je Pr i zma . Sa s lovenskog ga je p reve la Tan ja Cv i t ko .

- 32 -

NOSF 23

"Znate li vi da u mojoj knjizi nema magije?" "Aha", odgovaraju, "da, da, naravno da znamo." I nikad ga više nisu nazvali. Slovenija, očito, neće tako brzo steći filmsku slavu. Šteta. (Doduše, osobno smo zamolili Aldissa, neka još jednom nazove Hollywood i podsjeti ih na Sloveniju.) Istrakon se svake godine održava u približno isto vrijeme – krajem travnja - i iskreno vam preporučujemo da ga posjetite. Jer ako ćete ga posjetiti samo jednom, zaljubit ćete se u nj i nestrpljivo očekivati slijedećeg. Sasvim iste rečenice bi se mogle reći i za SFeraKon. Konvencija SFeraKon se u organizaciji SF društva SFera (najstarije SF društvo na području bivše Jugoslavije) održava u Zagrebu svake godine krajem travnja na Fakultetu za elektrotehniku i računarstvo. Ima vrlo dugu tradiciju, ovogodišnji je bio 23. po redu. Zbog svoje lokacije i tradicije Sferakon svake godine privuče između 800 i 1000 posjetitelja. Zagrabačka konvencija ima drugačiji koncept od pazinske – naglasak je na predavanjima, prezentacijama knjiga, okruglom stolu, svečanoj podijeli nagrada SFERA ... Prizmina ekipa je zato ulovila malo više predavanja, makar smo željeli uloviti više, ali je to zbog rasporeda punog zanimljivosti bilo praktično nemoguće. Još pogotovo jer smo susreli mnoge stare poznanike s Istrakona i nismo mogli niti željeli izbjeći ugodna čavrljanja. Slušali smo predavanje o vampirima u književnosti, opet se oduševili nad pričom o Juri Grandu, saznali smo zanimljive činjenice o Borgovima i Borg kraljici. S velikim zanimanjem smo pratili opis života i rada pisca Alfreda Bestera i predavanje o klišeima u SF-u.

Počasni gost SFeraKona je bio cyberpunk pisac Michael Swanwick, koji je nekad pisao s legendom cyberpunka Williamom Gibsonom (bili su veliki prijatelji). Pisac je konvenciju posjetio sa suprugom Marianne Porter, koja je održala stručno predavanje o

bioterorizmu. Swanwick je na jednom od svojih predavanja (više ih nažalost nismo ulovili) dijelio praktične savjete mladim hrvatskim autorima. Našu ekipu je vrlo iznenadila činjenica da su ga ispitivali bez ikakve treme ili straha (čak in na ne-tako-dobrom engleskom). Možda je k tome pripomogao piščev ležeran i neformalan pristup – nosio je šarenu kravatu i po turski sjedio na katedri. U određenom se trenutku svom snagom bacio na pod, jer je objašnjavao kako je za potrebe neke priče opisao mrtvog čovjeka na parkiralištu – tako da se sam legao na (zapušteno) parkiralište. Swanwick i hrvatski pisac te ilustrator Aleksandar Žiljak su zajedno predavali o letećim dinosaurusima. Bili su tako spontani, kao da sjede u kafiću i umjesto o vremenu ili nogometu debatiraju o izumrlim pticama. Prisustvovali smo prezentaciji romana "Vertikala" kontroverznog Predraga Raosa, ali smo nažalost propustili predstavljanja ostalih zanimljivih literarnih radova. Usto je važno napomenuti da je svaki posjetitelj konvencije uz plaćenu kotizaciju (90kn = 3000 SIT) na poklon dobio zbirku priča hrvatskih pisaca, sa značajnim naslovom – "Zagrob".

Sama Prizmina ekipa je također imala svoje minute slave na SFeraKonu – muški dio s predavanjem o cyberpunku u Japanu (za koje su slušatelji zahtijevali da se izvede na slovenskom, makar ju je predavač pripremio na engleskom). Ženski dio je namjeravao imati predavanje o nakladništvu SF-a u Sloveniji i

Hrvatskoj, ali ga nažalost nitko nije došao slušati. Razlog je u tome, da je 13h u nedjelju prerani termin za ozbiljnija predavanja, jer večernji / noćni dio SFeraKona traje sve do jutranjeg cvrkuta ptica. Nemojte misliti da na svoje nisu došli ljubitelji zabavnih sadržaja: SFeraKon Survivor, škola mačevanja, filmska pantomima, društvene igre, kvizovi, zabavna aukcija knjiga ... sve to nam je kratilo vrijeme između predavanja, ujedno smo pročavrljali sa vlasnicima štandova različitih udruga ili pojedinaca. Istrakon i Sferakon nas nisu razočarali, upravo suprotno – oduševljni smo i jedva čekamo, kada ćemo i sami organizirati veću konvenciju.

- 33 -

NOSF 23

SF IJET KNJIGE Preporuke nov ih i zdan ja domaćeg SF i je ta kn j iga.

Veselin Gatalo: "GETO" Roman "Geto", u izdanju izdavačke kuće AGM, postapokaliptička je priča iz sve bliže budućnosti, koja završava u sadašnjosti, pod lukovima Hajrudinova mosta, a, na neki način, počinje u bliskoj nam prošlosti. Mostarski pisac Veselin

Gatalo je napisao distopiju i avanturistički roman - jer život u Getu, danas još uvijek poznatom kao Bosna i Hercegovina, jest krvavim serijskim zločinima zaslužena doživotna kazna za patološke tipove jakih mišića i tankih živaca, bitka koja traje u zatvoru otvorenog tipa omeđenog Zidom.

Michio Kaku: "HIPERPROSTOR - ZNANSTVENA ODISEJA KROZ USPOREDNE SVEMIRE, VREMENSKA IZOBLIČENJA I DESETU DIMENZIJU" U posljednjih desetak godina fizičari su ustvrdili da se svemir ne sastoji samo od četiriju dimenzija s kojima nas je upoznao Einstein, nego od

desetodimenzionalnog hiperprostora, prostora u kojemu se objedinjuju sve četiri prirodne sile, odnosno jedinog prostora u kojemu je moguće valjano objasniti i primijeniti zakone moderne fizike. Michio Kaku, jedan od rodonačelnika teorije polja struna, u ovom nam izdanju Algoritma tumači da temeljne sastavnice svemira nisu kvarkovi, protoni, ili elektroni nego mnogo manje čestice, zvane "strune" ili "superstrune" koje u prostorvremenu titraju

poput onih violinskih i čije se vibracije u različitim rezonancijama potom očituju u elementarnim česticama.

Stephen King: "MOBITEL" Civilizaciju proguta mrak drugog srednjeg vijeka i ona pritom ogrezne u krv, što nikoga ne iznenadi, ali se dogodi brzinom koju nisu predvidjeli ni najpesimističniji futuristi. Kao da je civilizacija jedva čekala svoj smak. Prvog listopada Bog stolovaše na nebu, burzovni indeks dosegne

vrijednost od 10.140 poena, zrakoplovi mahom nisu kasnili (osim onih kojima je polazno ili dolazna odredište bilo Chicago, ali se to moglo očekivati). Dva tjedna potom, nebom ponovno ovladahu ptice a trgovanje dionicama bješe daleka prošlost. U Noći vještica iz svih se svjetskih velegradova od New Yorka do Moskve smrad dizao do pustog neba, a od svijeta kakav nekoć bijaše, ostane tek spomen.

Skupina autora: "VAMPIRSKE PRIČE" Zbirka "Vampirske priče", objavljena je povodom 5. Festivala fantastične književnosti (11. i 12. kolovoza). U zbirci možete pročitati 25 vampirskih priča i jednu pjesmu.

Književnost