FILOZOFSKI FAKULTET I TEOLOŠKI INSTITUT DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU

Stjepan Fridl DI

UVOD U DUHOVNU TEOLOGIJUUVOD U DUHOVNU TEOLOGIJU

Bilješke za upotrebu slušača FTI

Zagreb, 2007.

PREDGOVOR

Veliki njemački teolog Karl Rahner je rekao pred kraj prošloga stoljeća, da će kršćani trećeg tisućljeća biti ili mistici ili ih neće uopće biti! Možda će neki s osmijehom primiti ovu tvrdnju, jer na prvi pogled kao da nema mnogo znakova mistične duhovnosti oko nas. No, to je varka. Pažljivom promatraču ne će izmaći činjenica, da je potražnja za duhovnim iskustvom postala globalna pojava, a paralelno s time i ponuda različitih duhovnih pokreta. Treba, međutim, znati razlikovati zdravu kršćansku duhovnost od ezoteričnih pokreta. Svrha ovih predavanja jest upravo to, da prikaže temelje autentične kršćanske duhovnosti.

Kršćansko duhovno iskustvo studira teološka znanstvena disciplina «Duhovna teologija». Možda ovaj naziv nije najsretnije odabran, budući da je svaka teologija «duhovna»; bilo bi ispravnije reći «teologija duhovnog iskustva», ili «teologija duhovnog života». Ova teološka disciplina je stekla svoju samostalnost prije pedesetak godina i ima svoje mjesto među drugim teološkim disciplinama te se poučava na gotovo svim teološkim učilištima.

S druge strane treba reći, budući da se radi o relativno mladoj teološkoj disciplini, duhovna teologija još uvijek traži svoj pravi identitet. Stoga nas ne iznenađuje da postoje različite škole i različita usmjerenja duhovne teologije. Mi u našim izlaganjima slijedimo u glavnim crtama postavku francuskog isusovca Charles André Bernard-a. On je jedan od utemeljitelja Instituta za Duhovnost Papinskog Sveučilišta Gregorijana u Rimu, a ove godine slavi 50. godina svog postojanja i rada. Ipak, naše bilješke uzimaju u obzir i novija istraživanja na području duhovne teologije.

Budući da je duhovna teologija ne samo teoretska, nego i praktična znanstvena disciplina, predajemo ove bilješke u ruke našim studentima i drugim dobronamjernim čitateljima s nakanom da uz obilne teoretske spoznaje nađu također poticaje za konkretan duhovni život i rast u svetosti.

Zagreb, 12. rujna 2007.

Stjepan Fridl DI

2

Prvo poglavlje

DUHOVNA TEOLOGIJA

U ovom poglavlju iznijet ćemo neke osnovne spoznaje o naravi, području, metodama i povijesti duhovne teologije.

Definicija

Zbog složenosti duhovnog života i samo određenje duhovne teologije predstavlja određeni izazov za stručnjake ovog područja, da ponude općeprihvatljivu definiciju. Među mnogima koji su studirali taj predmet, bio je i pokojni francuski isusovac, profesor na Institutu za Duhovnost Papinskog Sveučilišta Gregorijana u Rimu, Charles André Bernarda.1 Mi ćemo se poslužiti njegovim razmišljanjima o naravi duhovne teologije. On predlaže slijedeću definiciju duhovne teologije:

Duhovna teologija je teološka disciplina koja, utemeljena na principima Objave, proučava kršćansko duhovno iskustvo, opisuje njegov progresivni razvoj te otkriva njegove strukture i zakone.

Ova definicija omeđuje sadržaj duhovne teologije s obzirom na druge teološke discipline. Dogmatska teologija proučava objavljene i od Crkve definirane istine vjere. Moralna teologija proučava moralne zakone i principe ponašanja. Biblijska teologija proučava sadržaj, stil i teologiju Svetog Psima. Pastoralna teologija proučava principe prenošenja sadržaja vjere.

Premda se duhovna teologija razlikuje od ostalih teoloških disciplina, ona je upućena na sve njih i služi se rezultatima njihova istraživanja. Tako iz dogmatske teologije uzima temelje za kršćansku duhovnost, iz moralne teologije uzima principe za moralno ponašanje, iz biblijske teologije uzima spoznaje za biblijsku duhovnost.

Duhovna teologija ima i svojih specifičnih područja zbog kojih se obraća i filozofiji i psihologiji. Radi se upravo o osnovnom polazištu duhovne teologije, a to je duhovno iskustvo, čiju narav tumači filozofija i psihologija.

Metoda duhovne teologije

Svaka znanost ima svoju vlastitu metodu istraživanja. Duhovna se teologija služi sljedećim metodama:

a) Deskriptivna (opisna) – znači da kritički promatra i opisuje duhovno iskustvo. Ovo opisivanje, međutim, nikad nije temeljeno samo na sadržaju iskustva, već mora promatrati i razna duševna stanja, pa je prema tome metoda složena. b) Deduktivna – znači da uzima kao temelj objavljene istine s nakanom da se iz njih izvedu konkretne primjene za duhovni život.

c) Mješovita – ujedinjuje deskriptivnu i deduktivnu metodu.d) Metode drugih znanosti – Duhovna teologija može zakonito upotrijebiti sve

metode drugih znanosti o čovjeku. Uvjet takve upotrebe jest: zaključak ne smije

1 Ch. A. Bernard, Teologia spirituale, Ed. Paoline, Roma 1982.

3

nikada protusloviti dogmatskim istinama, jer se subjektivno iskustvo uvijek podlaže objektivnim činjenicama i formulacijama Crkve.

Vrela duhovne teologije

Duhovna teologija crpi svoje spoznaje iz različitih izvora. Sveto Pismo – Ono je izvorište proučavanja objavljene istine te pokazuje kakvu

ima vezu s intimnim duhovnim životom čovjeka. Posebno mjesto zauzima proučava-nje Isusove osobe u njegovoj riječi i djelu.

Crkveni dokumenti - Među mnogim izvorima spomenimo dokumente novijeg datuma: Dokumenti Drugog Vatikanskog Sabora, Katekizam Katoličke Crkve, pisma i dokumenti Papa čiji sadržaj izravno ili neizravno obrađuje pitanja duhovnog života (npr. o svećeničkom i redovničkom životu, laicima, ženama, braku, euharistiji).

Dokumenti, autobiografije i spisi svetaca – Ova vrela pružaju dublji uvid u strukturu osobe koja je subjekt proučavanja duhovne teologije. U njima dolazi do izražaja dvostruka dinamika duhovnog života, a to je područje duhovne teologije: čovjek kao materijalni predmet i milost koja usavršuje narav.

Osobno iskustvo – Duhovna teologija je praktična znanost i bez osobnog iskustva ne bi imala svoj sadržaj. Npr. teško bi bio zamisliv duhovni vođa bez življenog osobnog iskustva (molitva, meditacija, itd.). Ipak treba dodati: u osobnom prakticiranju duhovnog života s obzirom na vlastito iskustvo i u vođenju drugih, potrebno je poštivati osobnu slobodu.

Spoznaje drugih znanosti – Budući da duhovna teologija ima široki duhovni pogled na čovjeka, ona se zakonito služi spoznajama srodnih znanosti (teološka i filozofska antropologija, sociologija, pedagogija, psihologija itd.).

Kratka povijest duhovne teologije

Raymond Darricau i Bernard Peyrous2 polaze od definicije duhovnosti koju je teško jednoznačno odrediti. Tako pridjev «duhovan» (Francuska 13. st.) prevodi se od riječi «spiritualis», a znači nešto što je duhovnog reda i nadilazi materiju. Pojam «duhovnost» pojavljuje se u 16. stoljeću, a s izričitom kršćanskom antropološkom potkom: čovjek je sastavljen od duše i tijela. Tijelo je materijalno, opipljivo počelo, podložno zakonima prostora. Duša je duhovno počelo koje ima svoje zakonitosti. Bit religioznog života zbiva se u duši koja je besmrtna, a to znači da se pojam «duhovan» ne odnosi samo na život duše, nego i na život razuma. Tako se u 17. st. pojam «duhovan» rabio da označi ono što je razumno i mudro, a to značenje ima i danas.

Jasno je da je i prije tog vremena postojalo zanimanje za duhovni život, ali pod raznim imenima. Najčešće je to bio izraz «mističan» koji se javlja u 3. stoljeću. A početkom 4. st. počelo se govoriti o «mističnoj teologiji». Može se reći da je značenje ovog izričaja upravo to što mi danas označavamo «duhovnošću» ili «duhovnim životom». Pojam «mistična teologija» rabio se vrlo široko do konca 18. st., ali se postupno napuštao zbog sužavanja smisla riječi «mistika».

U početku je, naime, pojam «mistika» označavao i praktične i teoretske vidike Božjega života u vjerničkome biću. Postupno je značenje toga pojma suženo pa se mistika svela na to da označi samo izvanredna očitovanja Božjega djelovanja: ekstaze i

2 R. Darricau i B. Peyrous, Duhovnost, (preveo V. Halambek), FTI, Zagreb 2002.

4

vizije. Jednako se tako pojmu «mistična teologija» dodavao od 17. st. pojam «asketska teologija». Ona je označavala prvo razdoblje duhovnoga života odnosno pripravu za mističko sjedinjenje. Ta se podjela duhovnog života na mistični i asketski nametnula te je nalazimo i u ranom 20. st.

Suvremeno stanje

Sredinom 20. stoljeća duhovna se teologija «osamostalila» kao znanstvena disciplina, a kao plod toga osamostaljivanja počeli su se osnivati Instituti za duhovnost na različitim crkvenim sveučilištima. Tako npr. Papinsko Sveučilište Gregorijana slavi 50. godišnjicu osnivanja Instituta za duhovnost. Letimičan pregled ponuđenih predmeta može nam dati uvid u kompleksnost i bogatstvo područja duhovne teologije.

1. Sistematska duhovna teologija – U ovoj grupi predmeta istražuje se narav i metode duhovne teologije, njezin odnos prema dogmatskoj teologiji, uloga Duha Svetoga, crkvenost duhovnog života te naravne strukture ljudske osobe koja je subjekt i nositelj svega.

2. Biblijski temelji duhovnosti – Sveto Pismo je nezaobilazni izvor za proučavanje duhovnog iskustva i duhovnog života. Studira se antropologija Staroga i Novoga Zavjeta, zatim duhovno iskustvo kako je opisano kod različitih proroka Staroga Zavjeta (Izaija, Jeremija, Psalmi, itd.). Novi Zavjet nam donosi Isusovu nauku, a u spisima apostola posebno mjesto zauzima proučavanje iskustva obraćenja sv. Pavla.

3. Povijest duhovnosti – Iako se duhovna teologija kao znanstvena disciplina osamostalila tek u nedavnoj prošlosti, u crkvenoj tradiciji je uvijek postojalo veliko zanimanje za zakonitosti duhovnog života, pa imamo obilje spisa i dokumenata koji potječu još od otačkih vremena. Tako se povijest duhovnosti dijeli na različite epohe: povijest duhovnosti otačkih vremena, povijest duhovnosti srednjeg vijeka, povijest duhovnosti pokoncilskog vremena.

4. Pastoralna teologija i psihologija – Duhovni život je eminentno osobna stvar, ali istovremeno ima i komunitarnu dimenziju. Stoga se na poseban način proučava duhovno vodstvo te psihološki vidovi duhovnog iskustva.

5. Duhovnost različitih staleža – Svaki stalež ima svoju vlastitu duhovnost, koja se ravna po vlastitim principima. Tako se proučava duhovnost bračnog i obiteljskog života, svećenička i redovnička duhovnost te duhovnost laika.

Razne škole duhovnosti

U povijesti Crkve razvile su se razne škole duhovnosti koje su redovito pokretali veliki karizmatici. Tako su nastale:

a) Benediktinska škola – osnovao sv. Benedikt (u. 543). Posebno je tu školu razradio sv. Grgur Veliki (u.604.), a kasnije i sv. Bernard (u. 1153.). Karakteristike te duhovnosti jesu mir i sabranost u radu, naglašavanje afektivne pobožnosti prema misterijima Kristova života i njihovo ostvarivanje u liturgiji.

b) Augustinska škola – začetnik i nadahnitelj sv. Augustin (u. 430.). U srednjem vijeku tu su školu zastupali regularni kanonici sa sv. Hugom od sv. Viktora (1141.), zatim su tu regularni augustinci. Karakteristika te škole je izraziti svijest vlastite bijede: Bog je onaj koji jedini smiruje ljudski razum i volju.

5

c) Kartuzijanska škola – Karakteristika te škole je kontemplativni i pustinjački život a njihov je začetnik sv. Bruno (u. 1101.).

d) Dominikanska škola – sv. Dominik kao predstavnik te škole isticao je kontemplativni život povezan s propovijedanjem i poučavanjem.

e) Franjevačka škola – središte franjevačke škole (sv. Franjo Asiški, u. 1226.) je siromašni Krist koji provodi život u poniznosti i jednostavnosti.

f) Flandrijska škola - od 14. do 16. st. u Nizozemskoj napose ju je zastupala zajednica pod imenom «Fratres vitae communis». Glavna je crta te duhovnosti «devotio moderna», a škola duhovnosti se naziva flandrijska. Srž te duhovnosti je dijalog između duše i Krista, kako to nalazimo u «Nasljeduj Krista». Ta je škola imala velik utjecaj na kasniji razvoj duhovnosti; spomenimo Tomu Kempenca (u. 1471.) koji je naglašavao asketski život prožet ljubavlju, utemeljen na razmatranju i ispitu savjesti.

g) Karmelićanska škola – razrađena je od sv. Terezije od Isusa (u. 1582.) i sv. Ivana od Križa (u. 1591.). Oni ističu negativni i pozitivni vid mističnog života.

h) Ignacijanska škola – Ignacije Loyolski (u. 1556.). Njegovu duhovnost možemo kratko sažeti u rečenicu: Svrha života je slava Božja. Da se to ostvari treba Boga tražiti u svemu (contemplatio in actione).

i) Salezijanska škola – Ivan Bosco (u. 1888.). Njegova duhovnost sva je protkana naukom sv. Franje Saleškoga (u. 1622).

Bogatstvo duhovnosti naznačenih škola nije samo privilegij pojedinih redova u kojima su nastale, nego je to duhovno blago čitave Crkve i svakoga onoga koji želi nasljedovati Krista.

6

Drugo poglavlje

DUHOVNO ISKUSTVO

Prije svega moramo pokušati opisati narav i bit duhovnog iskustva. Duhovno se iskustvo može vrlo jednostavno opisati kao intuitivno opažanje (percepcija) znakova Božje prisutnosti. Da bi se moglo govoriti o duhovnom iskustvu, potreban nam je "kvalificirani sugovornik", a to je Bog. Bez osobnog odnosa prema Bogu nema duhovnog iskustva.

Gledano s psihološke točke gledišta, iskustvo je posvješćivanje određenih psihičkih sadržaja koje svi imamo, ali nismo uvijek svjesni njihovog postojanja. To je također bitni element za duhovno iskustvo, jer se ne radi samo o intelektualnom znanju, nego o dubljem doživljaju. Jedno je znati da Bog postoji, drugo je to doživjeti i primijeniti na sebi. Drugim riječima: iskustvo Boga uvijek mijenja, obogaćuje čovjekovu psihu.

a) Primat Božje inicijative - Bog je onaj koji poziva. Tako nas uči i Katekizam Katoličke Crkve. Ustvari, naslov drugog poglavlja glasi: "Bog dolazi ususret čovjeku". Na što Bog poziva? Čini se da se Božja inicijativa može izreći u slijedećem teološkom aksiomu: Bog zove slobodna čovjeka po imenu na poslanje za spas duše po ljubavi. Kad čovjek postane svjestan kojeg od gore naznačenih elemenata poziva, javlja se duhovno iskustvo. Konkretno: obraćenje, askeza, identitet, karizma, granice, mistika.

b) Naravna težnja ljudske duše (psihe) - duhovni život možemo izraziti i iz perspektive čovjekova traganja (Augustinovo: "Nemirno je naše srce, dok se ne smiri u Bogu"). Čini se da se duhovni razvoj oslanja na šest egzistencijalnih pitanja: Kamo idem, kako idem, tko sam, što mi je činiti, kako postići spasenje, kako moram živjeti i djelovati? Kad netko u ovim pitanjima nađe zadovoljavajući odgovor, javlja se duhovno iskustvo koje savršeno odgovara gornjim kategorijama.

Narav religioznog iskustva

Duhovni bismo život mogli definirati jednostavno kao osobni odnos prema Bogu. Ovaj odnos je podložan dinamičnom razvoju, što se obično izražava dosjetkom da se nitko ne rađa svet. Dapače, psihologija religije dodaje tome i to da se nitko ne rađa religiozan, premda postoji u čovjeku neka naravna otvorenost, spremnost potrage za Bogom.3 Napredovanje na tom putu moguće je opisati kao niz duhovnih iskustava. Da bismo mogli shvatiti ovu dinamiku, potrebno je najprije razraditi sam pojam religioznog, odnosno duhovnog iskustva.

Iskustvo u psihologijskom značenju riječi može se opisati kao «skup nutarnjih sadržaja koji progresivno i sa sve većom jasnoćom ulaze u svijest».4 Primijenimo li ovu opću definiciju na religiozno iskustvo, onda su spomenuti sadržaji Božji znakovi, pa imamo opisnu definiciju: Religiozno (duhovno) iskustvo je intuitivna percepcija

3 Usp. A. VERGOTE, Psicologia religiosa, Borla, Torino 1967. Zanimljiva je u tom smislu knjiga R. Coles-a, koji istražuje upravo duhovni život djece i tvrdi da religiozna i duhovna misao tvore neodvojivi aspekt općeg dječjeg razvoja. R. COLES, La vita spirituale dei bambini, Rizzoli, Milano 1990, 121.

4 Usp. “Esperienza” u W. ARNOLD - H. J. EYSENCK - R. MEILI, Dizionario di Psicologia, Paoline, Cinisello Balsamo (Mi) 1986.

7

Božjih znakova.5 Slično opisuje narav religioznog iskustva i Christopher Bryant u svojoj klasičnoj knjizi o odnosu dubinske psihologije i vjere. Za vjernika, Bog je prisutan kao dominanti djelatnik u svemu što se događa: u strukturi atoma, u evoluciji životinjskih vrsta, u životu ljudi, u odnosu između muškaraca i žena, između grupa i nacija, u povijesti ljudskog roda. Stoga je Bog nevidljivi, možda upravo zbog toga često zanemarivan, djelatnik svake osobe bez iznimke.

Religiozno se iskustvo često promatra kao nešto što se rijetko događa, nešto što jedni imaju, drugi ne. Ali ako gornja definicija vrijedi, onda svi ljudi stoje u trajnom odnosu s Bogom, znali to oni ili ne. To je dio nauke o Bogu Stvoritelju. Prema tome, religiozno iskustvo možemo protumačiti kao posvješćivanje ovog odnosa s Bogom, ili izraženo drugim riječima: kao tumačenje života u svjetlu tih odnosa. Neki su svjesni Boga na više ili manje trajan način, neki imaju samo povremeno iskustvo. Ta iskustva mogu biti jaka ili slaba, ali ih uvijek karakterizira okolnost da su to intuitivne, često neočekivane spoznaje odnosa koji je uvijek prisutan.6

U gornjem smislu svaka religija poznaje duhovno iskustvo, budući da Božja transcendencija, bitna za svaku religiju, uključuje čovjekovu težnju za jedinstvom s njim. Sv. Pavao je formulirao ovu univerzalnu težnju u svom govoru na Areopagu: «Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu... izveo sav ljudski rod od jednog čovjeka... s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas. Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo…» (Djela, 17,24-27). Prema tome, religiozno iskustvo, u svojim različitim oblicima u kojima se manifestira, jest normalna pojava vjerskog života.7

Ključ svakog istinskog religioznog iskustva je osobni Bog s kojim se može stupiti u osobni odnos.8 Osim toga, da bismo mogli razlučiti jedno istinsko religiozno iskustvo od bilo kojeg drugog iskustva punine, mogu nam poslužiti kriteriji koje je na vrlo jasan način razradio William Keilbach, nekadašnji profesor religiozne psihologije na Teološkom fakultetu u Zagrebu, kasnije međunarodno priznati autoritet na tom području.9

a) Iskustvo treba biti shvaćeno u religioznom značenju. Za procjenu istinitosti religioznog iskustva koje je umjetno proizvedeno (npr. putem psihodeličnih droga ili putem različitih psihotehnika), Keilbach polazi od samog pojma religioznosti koja je, prema njegovoj definiciji, uvijek «odnos». Religioznost, naime, nije «nešto», nego jedan poklonstveni stav. Dva su, dakle, faktora koji determiniraju postojanje religioznog iskustva: čovjek i Bog (premda ovo drugo može biti označeno s različitim imenima, kao Drugi, Transcendentni, Apsolutni). Radi se, dakle, o dva procesa: jedan koji dolazi odozgo, tj. Božja inicijativa i drugi koji polazi odozdo, tj. čovjekov odgovor. Psihologija može analizirati samo ovaj drugi proces. Da bismo prosudili autentičnost iskustva Boga moramo biti otvoreni prema mogućnosti Božje objave. Istinitost kršćanskog religioznog iskustva znači «Božje djelovanje». Odmah se uočava bitna razlika: u slučaju religioznog, duhovnog iskustva, djelatnik je Bog, dok je u drugim, pseudoreligioznim iskustvima to neki drugi faktor.

b) Iskustvo treba prihvatiti po svom značenju i pretvoriti u djelovanje. Specifična karakteristika religioznog iskustva ne proizlazi samo iz njegove pojavnosti, nego prije

5 A. VERGOTE, Psicologia religiosa, Borla, Torino 1967, 97.

6 Usp. C. BRYANT, Psicologia del profondo e fede religiosa, Cittadella, Assisi 1989, 62.

7 Usp. L. MOUROUX, “Esperienza religiosa”, u K. RAHNER, ed., Sacramentum mundi Vol. 3., Morcelliana, Brescia 1975, 600-603.

8 Usp. E. UNDERHILL, L'educazione dello spirito, Bocca, Torino 1926, 17-46.

9 Usp. W. KEILBACH, Religiöses Erleben, Schöningh, Paderborn 1973, 93-97.

8

svega iz slobodne volje subjekta koji ga prihvaća. Istinsko religiozno iskustvo uvijek znači i etički zahtjev za osobu.

Kršćansko religiozno-duhovno iskustvo

U okviru kršćanske vizije, belgijski isusovac i psiholog André Godin predlaže četiri karakteristike koje, ako su prisutne, garantiraju istinitost kršćanskog duhovnog iskustva.10

a) Iskustvo preobražava. Polazimo li od nekih bazičnih tekstova u NZ naći ćemo da se iskustvo Boga uvijek uklapa u individualnu povijest osobe. Obraćenje sv. Pavla nije krenulo od ništa; prethodila je sva konfuznost Pavlove izgubljenosti u svom odnosu prema Bogu. Posljednji udarac koji ruši njegov duhovni svijet dolazi od pitanja: «Zašto me progoniš?» (Dj 9,4). Ovo iskustvo radikalno mijenja Pavlov životni put, počinje sasvim novo razdoblje njegove osobne povijesti.

b) Aktivna sinteza. Nova sinteza, međutim, nije plod jednog momenta, niti se događa automatski, nego zahtijeva dugotrajan rad u pronalaženju nove sinteze. Mogli bismo reći da počinje put askeze. U svagdanjem religioznom životu privilegirana sredstva za izgradnju «novog čovjeka» su sakramenti, Sveto pismo i molitva.

c) Otpor. Svako istinsko kršćansko iskustvo nailazi na otpor u čovjeku. Čovjek se nađe u blizini Božje svetosti što ga plaši, ili se osjeća nesposobnim za povjereno mu poslanje. Među velikim biblijskim i evanđeoskim likovima uvijek nalazimo ovaj početni otpor. Jeremija odgovara Bogu da je još premlad za povjereno poslanje. Ali možemo se sjetiti i Marije u času navještenja, koja se uplašila kad je čula anđeoske riječi i ponudu te se pitala kako će to biti moguće. Možda se osjećamo bliže Petru, vidjevši Isusovu božansku moć kod stišavanja oluje. Postao je svjestan svoje griješnosti i molio je Isusa da se udalji od njega.

d) Identifikacija. Religiozno iskustvo nije samo ishodište novog hoda, nego je u određenom smislu i obećanje novog cilja, tj. Boga. Osoba se mjeri s tim idealima i nastoji izgraditi sklad između stvarnog stanja duše i idealnog. Psihologija govori o «aktivnoj identifikaciji u ljubavi» što znači živjeti u stalnoj čežnji za ljubljenom osobom uz želju da joj se što više približi. U kršćanskom iskustvu takva identifikacija se označuje kao želja za nasljedovanjem Isusa Krista.11

Gornji kriteriji nisu samo akademska razmišljanja, nego imaju vrlo praktičnu pastoralnu primjenu. Premda nemamo nikakvu namjeru polemizirati s bilo kim, nameću se neka osnovna pitanja: Kakva je vrijednost nekih olako stečenih, izravno traženih «religioznih iskustava» u nekim molitvenim ili karizmatskim grupama?

Putovi religioznog iskustva

Ako je religiozno iskustvo posvješćivanje Božje prisutnosti u svijetu i u nama, vjerojatno je broj takvih iskustava bezbroj, odnosno toliko individualan, da je nemoguće ponuditi bilo kakvu sistematizaciju. Međutim, ako polazimo od tradicije duhovne teologije, neka iskustva postaju prepoznatljiva s točno određenom fizionomijom.

10 Usp. A. GODIN, Psicologia delle esperienze religiose, Queriniana, Brescia 1983, 91.

11 Usp. J. NAVONE, “Aspetti dell'esperienza religiosa cristiana”, Vita Consacrata, 31 (1995) 222-231.

9

1) Obraćenje je intuitivna percepcija teološke istine da Bog postoji i da je stvorio čovjeka za sebe. Psihološki odraz ovog iskustva jest svijest da je osnovna smjernica našeg postojanja Bog. Ovo iskustvo stoji na početku religioznog identiteta, tj. osoba postaje vjernik u širokom smislu te riječi.

2) Askeza je intuitivna percepcija teološke istine da je Božji poziv uvijek samo ponuda. Na psihološkoj razini rađa se svijest vlastite slobode sa svim konotacijama te slobode: ranjiva, nestabilna, uvjetovana. Ovo iskustvo stoji na početku svjesnog surađivanja s milošću u smislu izgrađivanja kreposti, prepoznatljivog puta prema vlastitom savršenstvu.

3) Punina je intuitivna percepcija teološke istine da Bog stvara svakoga pojedinačno, da svakoga poznaje po imenu. Psihološki izražaj ovog iskustva je otkriće vlastite veličine, neponovljivosti; psihologija poznaje ovo iskustvo i kao «iskustvo vrhunca» (peak experience). Ovo iskustvo stoji na početku traganja za vlastitim identitetom u Božjem planu.

4) Karizma je intuitivna percepcija teološke istine da Bog svakoga stvara za nešto, da svatko ima svoje jedinstveno i neponovljivo poslanje u svijetu. Psihološki izražaj je otkriće vlastite karizme, vlastite misije. Ovo iskustvo stoji na početku traganja za vlastitim zvanjem i poslanjem.

5) Granice su intuitivna percepcija teološke istine da je čovjek grijehom otuđen od Boga, odcijepljen od svog izvorišta. Psihološki ga označava otkriće vlastite ništetnosti. Ovo iskustvo stoji na početku traganja za spasenjem, a pozitivan ishod je označen otkrivanjem poniznosti koja priznaje da je jedini spas u Božjoj bezuvjetnoj ljubavi.

6) Mistika je intuitivna percepcija teološke istine da smo voljeni od Boga. Psihološki ga označava povjerenje i potpuno predanje u Božju ljubav. Ovo iskustvo stoji na početku traganja za univerzalnim principom svega života, a to je ljubav u onom smislu kako je to sv. Pavao opjevao u himnu o ljubavi: «Ako ljubavi nemam, ništa sam...»

Smatramo da su sva ta iskustva pristupačna svakom čovjeku, svakom vjerniku. Potvrdu za to imamo u Katekizmu Katoličke Crkve koji izričito naučava da Bog svakog poziva na najviši stupanj predanja u ljubavi: «Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To sjedinjenje zove se “mistično” jer po sakramentima, svetim misterijima, sudjeluje u Kristovu otajstvu a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog svakog od nas zove na ovo intimno sjedinjenje s njim, iako su samo nekima dani izvanredni znakovi ovog mističnog života sa svrhom da se objavi besplatan dar namijenjen svima» (2014).

10

Treće poglavlje

BOG

Kad govorimo o duhovnosti, prvo pomišljamo da je polazna točka čovjek koji proučava svoje nutarnje stanje. Međutim, Katekizam Katoličke Crkve nas usmjerava na Boga kao polaznu točku. Polazi od činjenice da sve što činimo u duhovnom životu (obraćenje, kajanje, molitva) jest zapravo već naš odgovor na poticaje milosti.12

Bog Otac

Prva istina naše vjere jest da je Bog stvorio čovjeka za sebe. Evo, kako to odmah na početku, u 1. broju donosi Katekizam Katoličke Crkve: «Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženoga života. Zato je Bog uvijek i posvuda bliz čovjeku. On ga poziva i pomaže mu da ga traži, da ga upozna i da ga ljubi svim svojim silama». Zbog toga čovjek nije shvatljiv bez usmjerenja na Boga, svoga stvoritelja, ili kako je to sv. Augustin lijepo rekao: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu». Pogledajmo stoga što ova osnovna istina naše vjere znači za naš konkretan život. 1. Stvaranje je čin ljubavi. Sv. Franjo Asiški promatrao je sve stvari oko sebe kao da su ovaj čas izišle iz Božje ruke, stvorene upravo za njega, Franju, siromaška iz Asiza. To je stav svetaca i svih onih koji shvaćaju dubinu i širinu Božje ljubavi. Tako to doživljavaju i jednostavne duše.

Priča se o nekom prostodušnom starom monahu, kako je govorio cvijeću, dok se šetao samostanskim vrtom: "Znam da mi pjevate o ljubavi moga Stvoritelja prema meni!" Stvaranje je teofanija, Božja objava samoga sebe i svoje ljubavi. Sve dolazi od Boga. Odstranite Boga i ne ostaje ništa - rekao je jedan mislilac. Ovoj osnovnoj istini pripada i druga istina: izvan Boga sve je sporedno. Ili drugim riječima, sve što nije Bog, nije bitno.

2. I ja dolazim od Boga. Pripadam njemu. To je u svim regijama moga bića: moje tijelo, moj um, moja savjest, moje sposobnosti. "Bez mene ne možete učiniti ništa" - rekao je Isus. Od Boga primam stalno svoje dane, svaki trenutak je njegov dar. Njegov sam oduvijek i bit ću uvijek. Ovisim o njemu kao što zrake ovise o suncu, potok od izvora. Sve je dar.

Ovaj život je samo epizoda jedne veće cjeline

Istina o Bogu Stvoritelju ima za posljedicu shvaćanje našeg životnog hoda. Život svakog čovjeka je omeđen sa dva datuma: datum rođenja i datum smrti. U enciklopedijama, u životopisima, na grobnim spomenicima naći ćemo ova dva datuma kao najvažnija odredišta života dotične osobe: rođen tada i tada, umro tada i tada. Svaka osoba je ograničena u ovom prostoru: rodi se, uči prve korake i prve riječi, sprema se za život tijekom mladost, živi svoj odrasli život, da bi onda nestala s pozornice povijesti, ostavivši mjesto za druge, nove naraštaje.

12 Neuner, SJ, WALKING WITH HIM, A Biblical guide through thirty days of Spiritual Exercises, Centrum Ignatianum Spiritualitatis, Borgo S. Spirito 5, 00195 Rome, Italy, 1985. Hrv. Prijevod, HOD S NJIM, priredio: F. Pšeničnjak, SJ.

11

Vrijeme tiho i nemilosrdno ulazi na scenu i briše najprije tragove, a onda pomalo i uspomene na milijune i milijarde ljudi koji su živjeli prije nas, da bi drugi mogli pisati vlastitu povijest. Tako se vremena mijenjaju, mijenjaju se povijesna razdoblja te se na kraju sve smiruje u dubokoj šutnji smrti. Nijedan otac i nijedna majka, unatoč svoj ljubavi prema vlastitom djetetu, ne mogu spriječiti da im vrijeme na kraju ne skonča život njihova potomka.

Božje gledanje na čovjeka

Bog, međutim, ispravlja ovaj način gledanja na čovjekov život. Vjera nam kaže da je povijest svakog čovjeka započela mnogo prije datuma njegova rođenja i da se nastavlja i nakon smrti. Vjera nam na neki način razvlači zastore vječnosti i stavlja nas kao pred neki stakleni, prozirni zid, preko kojeg možemo promatrati sve horizonte našeg postojanja koji se sa svake strane prostiru u beskonačnost.

Mislili bi smo da se život sastoji samo u ovom zemaljskom postojanju da nas vjera ne uči kako je ovaj zemaljski život zapravo samo kratko poglavlje našeg stvarnog života koji je velika avantura bez kraja. Počinje od vječnosti u Bogu i nastavlja se kroz čitavu vječnost s Bogom.

Mjesto našeg pravog rođenja je, dakle, Božje srce. Mi postojimo oduvijek u Božjoj zamisli i njegovoj ljubavi i prošlo je tek nekoliko godina kako smo ušli u vremensku dimenziju našeg postojanja. Sveti Pavao izričito naučava: «Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. » (Ef. 1, 3-5).

Osobe koje nazivamo ocem i majkom jesu naši roditelji u pravom smislu te riječi, tj. rodili su nas, ali samo za ovaj dio našeg postojanja, tj. za ovaj život u vremenu i u tijelu, no nisu nas stvorili. Jedino Otac nebeski nadilazi ograničenja vremena i prostora. U njemu se nalaze pravi korijeni našeg života. Suvremenim znanstvenim jezikom mogli bismo reći da mi ne nosimo u sebi DNA, tj. gene naših roditelja, nego gene Boga Stvoritelja. Mi smo djeca Božja i sv. Ivan evanđelist ne može se načuditi ovoj osnovnoj istini kad ovako kliče: «Gledajte, koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja, a to i jesmo!» (1Iv 3,1).

Djeca smo Božja

Isus nas sve gleda kao djecu Oca nebeskog. Zbog toga nas upozorava da Boga moramo ljubiti iznad svega, čak više nego naše roditelje, budući da se i njihov život, prije našega, nalazio u Bogu svoj puni smisao. Svi: roditelji i djeca, dolazimo od Boga, on nas prati s ljubavlju na našem životnom putu, on nas čuva i brani za čitavog zemaljskog postojanja.

Ima ova istina još jednu dalekosežnu antropološku posljedicu: Slika o Bogu, Stvoritelju neba, zemlje i čovjeka daje nam sigurnost da u njegovu svijetu nema «neželjene djece», nego da smo svi željeni i voljeni, kao muško ili žensko, Hrvat ili Madžar, bez obzira na boju kože itd. Slika o Bogu kao dobrom pastiru daje nam potrebni optimizam u nedaćama ljudskog života. Dovoljno je sjetiti se psalma 23 koji na pjesnički način nabraja hrabrost življenja čovjeka koji zna da je Gospodin njegov pastir. Vjerujem da su betlehemski pastiri morali otkriti upravo ovakvu sliku o Bogu,

12

koji je poslao svog anđela da im javi radosnu vijest o rođenju obećanog Mesije, povrh svega shvatiti da nisu zaboravljeni, nego da njihov Bog bdije zajedno s njima u noći i misli na njih.

Što Bog očekuje od nas?

Vjera u Boga, dobrog Oca ima velikih posljedica za naš ljudski život. Možemo se ovdje pitati, što Bog očekuje od nas, svoje djece? Kao odgovor može nam poslužiti natpis na pročelju jedne crkve: «Ovamo se ulazi da se ljubi Bog, a izlazi se da se ljubi bližnji».

Bog od nas očekuje da pomognemo u ostvarivanju njegova Kraljevstva među ljudima našeg vremena. Da bismo mogli surađivati s njim u ovom veličanstvenom projektu, moramo najprije izvršiti velike promjene u nama samima.

Bog traži od nas da naučimo gledati na ljude i na sve stvari na jedan novi način i odnositi se prema svemu kao što se on odnosi prema svemu, tj. kao dobri otac. Bog hoće da mi odstranimo iz našeg srca svako neprijateljstvo i ravnodušnost; da ne gledamo u drugima rivale ili osobe od kojih bismo mogli izvući kakvu korist, nego da u svakome nastojimo gledati brata, dijete istoga Oca nebeskog koji je i nas stvorio.

Ovo ima za posljedicu revoluciju u međuljudskim odnosima. Moramo uskladiti svoj život položajem djeteta Božjega. Boga ne možemo smatrati svojim Ocem ako nismo sposobni vidjeti u drugima braću i sestre, smatrajući i njih djecom Božjom. Bog se služi svakim čovjekom za ostvarivanje svoga spasenja.

Bog od nas traži da preuzmemo dio odgovornosti za drugoga. Zbog toga naše ponašanje mora nadići običnu logiku i slijediti logiku našeg nebeskog Oca, koji jednako daje kišu i sunce dobrima i zlima, koji je dobar i milosrdan te ne prestaje opraštati naše slabosti, koji nas traži kao pastir izgubljenu ovcu i koji nas ne prestaje očekivati s ljubavlju kao otac svog izgubljenog sina.

Bog ne samo da je stvorio čovjeka, on je dobri Otac koji se brine za čovjeka. Moj život je plod Božje osobne ljubavi prema meni. Nije me zavolio tek onda kad sam postao, kad me je ugledao, nego obratno: nastao sam zato jer me je volio i htio da budem. I upravo stoga me stalno privlači na najrazličitije načine. No, osobitu je ljubav iskazao trostrukim svojim pozivom:

1. Prvi poziv: iz ničega u život. Presveto Trojstvo me od čitave vječnosti promatra kao objekt svoje ljubavi. I kad dođe vrijeme predviđeno od njegove božanske Mudrosti, moj život započinje u vremenu. Od tada me neprestano ljubi jer me inače ne bi uzdržavao.

2. Drugi poziv: od naravnog na nadnaravni život. Dobro je češće se sjetiti tajne našeg krštenja. Nismo mi odabrali Boga, nego je on odabrao nas. Što znači ta tajna, to nam najbolje tumači sv. Petar u Dj 10,37-43. Bog je uskrisio Isusa i on se nije pokazao svima, nego od Boga unaprijed odabranim svjedocima. A to smo mi. Svjedoci smo uskrslog Krista u ovom času povijesti, ovdje i sada. To svoje odabranje Bog je zapečatio neizbrisivim znakom u krštenju. Njegovi smo zauvijek.

3. Treći poziv: učenik. "Dođi i slijedi me!" Nećemo nikad moći do kraja shvatiti tajnu našeg poziva. O Bože, zar si pozvao mene?" Ovaj poziv može biti poziv u redovništvo, ali brak i roditeljstvo je također Božji poziv. Sv. Pavao izričito naučava da svaki ima od Boga svoj vlastiti milosni dar.

13

Moje trostruko "da" u ljubavi

Kao Isus, i ja se moram stalno i uvijek nanovo prikazati Ocu. To svoje prikazanje vršimo s trostrukim odgovorom "da":. prihvaćamo našu potpunu ovisnost o njemu, tj. živimo svoj život u poslušnosti prema njegovim zapovijedima;. prihvaćamo njegov poziv da budemo svjedoci Isusova uskrsnuća, tj. živimo svoj život prema evanđeoskim principima Isusovih učenika;. prihvaćamo njegov poziv na poslanje, tj. živimo svoj život u skladu sa staleškim dužnostima.

Tko sam dakle ja?

1. Stvorenje. Pripadam Bogu; nisam apsolutni gospodar svoga života i svog djelovanja. Odgovoran sam Bogu, njemu polažem račun o svom životu i svojim djelima. Moja savjest je moj podsjetnik. A putokaz ispravnog puta su Božje zapovijedi. One nisu zabrane, nego garancija da je Bog na mojoj strani!

2. Osoba. Pripadam sebi; svatko se rađa sam i umire sam; imam svoju slobodu s kojom odlučujem o sebi i snosim posljedice svojih odluka. Imam svoje osobno dostojanstvo: ja nisam broj, slučaj, element, nego imam svoje ime kod Boga. Tu se postavlja zadatak izgradnje osobnog identiteta, razvijanje svojih sposobnosti.

3. Muško ili žensko. Pripadam drugima. Seksualnost nije nešto, to sam ja, u čitavom biću, muško ili žensko. Moja spolnost - to sam ja. Ova misao može biti od velike koristi da shvatimo sebe u dimenziji svoje spolnosti. Po spolnosti čovjek je biće upućeno na drugi spol. Svrha je biti suradnik Božji u stvaranju. Stoga spolnost nije igračka, nije puki izvor radosti, nego područje božanske odgovornosti.

Kad se govori o "komplementarnosti" između spolova, treba ipak dodati, da se to odnosi na razvoj djeteta, a ne za osobnu puninu. Spolni nagon nije životna potreba kao glad ili žeđ, stoga ga se može i odreći u vidu nekog većeg dobra, uzvišenije vrijednosti.

Seksualnost nije tabù, nešto ružno o čemu se ne bi smjelo govoriti. Bog je stvorio muško i žensko, stoga se ne treba bojati vlastite seksualnosti, ali ju se ne smije pretvoriti ni u idol; seksualna radost nije "najveća sreća" na ovom svijetu, nije "raj na zemlji".

Iz naravi seksualnosti proizlazi i njen moral, tzv. imanentni moral: svrha je seksualnosti rađanje novog života, pa se iz te svrhovitosti rađa odgovornost pred Bogom. I brak je zvanje. Ne ulazi se u brak samo zbog vlastite sreće, nego se prihvaća kao Božji plan, kao njegov poziv upućen osobi.

Tajna čovjeka je, dakle, neodjeljivo isprepletena s tajnom Boga. Stoga je jedini put do ljudske punine sve veća okrenutost prema Bogu. Molimo Duha Svetoga da nam otvori pamet da to shvatimo, učvrsti volju da to hoćemo i podari ustrajnost da to dostignemo.

Isus Krist

“Sve je meni predao Otac moj” (Mt 11, 27).Ovo razmišljanje o Isusu Kristu Kralju, vodi prema središnjoj temi našeg

kršćanskog života. Bog želi da ovaj naš razlomljeni svijet bude obnovljen preko Isusa,

14

njegova Sina, i tako postane novo stvorenje, njegovo kraljevstvo. Čak i više: Isus nije samo lijek za naš bolesni svijet. Bog nam u njemu govori kako je zamislio čovjeka u svom naumu, što je naš ljudski život sa svojom borbom i smrću i u svom konačnom određenju, u Bogu: “Konačno, u ove dane progovori nama u Sinu” (Heb 1, 2). U toj je čovjekovoj sudbini sažeto i značenje svega stvorenja. Po Isusu Kristu ono će biti uključeno u Božju ljubav: “Njega postavi baštinikom svega; njega po kome sazda svjetove” (Heb 1, 2).

Osobni susret s IsusomKršćanska se poruka ne sastoji, dakle, u nekom doktrinalnom sustavu, nego je

sadržana u osobi Isusa Krista. Vidjeti njega znači susresti Boga (usp. Iv 14, 9). On, prema riječima Sabora, “sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine, Objavi daje puninu i dovršava je te je božanskim svjedočanstvom potvrđuje” (DV 4).

Osobni susret s Isusom mora se dogoditi u našem vlastitom svijetu i u našoj situaciji. On mora postati nadahnuće koje preobražava i snaga za naš život.

Najveća prepreka u susretu s Isusom je naša familijarnost s njim. Mi mislimo da ga poznajemo. Već kao djeca smo od roditelja učili vjerovati u njega. Čitali smo evanđelja, slušali bezbroj puta o njemu govoriti. Poznajemo drevne formule Sabora koje su ga definirale: pravi Bog i pravi čovjek. Svakodnevno se molimo njemu u liturgiji i u razmatranju. Isus nam je zacijelo najbliskija osoba u našoj duhovnoj obitelji. No lako se može dogoditi da mi njega nikada osobno ne sretnemo, nikada ne budemo od njega izazvani.

Drukčije je bilo s učenicima: Katkad bismo im pozavidjeli jer su imali jedinstvenu povlasticu da budu s njime na Galilejskom jezeru, bilo im je dopušteno da slušaju njegove riječi pa bismo mogli pomisliti da je njima moralo biti lako vjerovati u njega. To sigurno nije istina. Pokušajmo proći kroz njihovo iskustvo.

Isus je vršio snažan utjecaj na ljude, privlačio ih je. Privlačio ih je način kojim je govorio o Ocu, apsolutno siguran da nam je život zaštićen njegovom brigom; privlačila ih je njegova ljubav prema ljudima, prema svima, čak i prema onima koji su izgubili svaku nadu; privlačio ih je njegov poziv u novo zajedništvo muškaraca i žena kao braće i sestara, u ljubavi Božjoj. Posjedovao je moć da ozdravlja tijelo, dušu i duh. U njegovoj je prisutnosti sav svijet izgledao promijenjen; dnevne brige izgledale su malene, ljudi su pristizali k njemu sa sela, zaboravljali su svoje obroke i slijedili ga u pusta mjesta. Bio je uistinu “Isus iz Nazareta, kojeg je Bog pomazao Duhom Svetim i snagom, i jer Bog bijaše s njime, prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući... “ (Dj 10,37 sl). Ono što je govorio bilo je jednostavno, zbiljsko; sve je dolazilo iz dubine njegova bića i očito je odisalo istinom, jedinom istinom koja dolazi samo od Boga i dotiče svako srce, koja ne treba dokaza, nego mora biti prihvaćena u jednostavnoj vjeri. Oni su počeli uviđati što znači pravi život kojim svi imamo živjeti.

No vodeći židovski krugovi okrenuli su se protiv njega. Osjetili su se ugroženima. Političari su bili uznemireni zbog sveopćeg pokreta među narodom čija su iščekivanja uvijek bila povezana s politikom. Bili su osjetljivi na rimsku vlast koja je mogla pooštriti svoj vojni nadzor.

Bili su uznemireni i ljudi vjerskih nazora: s kojim ovlaštenjem je govorio taj čovjek o stvarima tradicije i Zakona? Nikada nije navodio nekog od velikih rabina koji su bili poznati po svom poznavanju Tore. Govorio je oslanjajući se samo na vlastiti ugled, a da nije imao neke akademske priprave niti službenog odobrenja. Pravci

15

njegovog naučavanja bili su pogibeljni: svi su smatrali da je strogo obdržavanje subote znak prave vjere prema Zakonu. Isus je o tom imao vrlo slobodne ideje i izazvao je otvorene sukobe kad je ozdravljao ljude za vrijeme subotnje službe u sinagogi, kao da je on gospodar subote. Olako je govorio u obrednoj čistoći što se tiče hrane i drugih odredaba, kao da je važna samo čistoća srca. Primao je grešnike, jeo je s carinicima i izjavljivao da je na nebu veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego zbog dvadesetidevet vjernih izvršitelja Zakona. Njegovo shvaćanje Božje apsolutne ljubavi i zajedničkog bratstva svih izazvalo je kod njih osjećaj superiornosti i položaj moći u društvu.

Može li netko biti protiv cijele svete predaje iz prošlosti, jedan protiv svih drugih, političara, učitelja, vjerskih vođa? Uskoro se vidjelo da je postao izoliran. Šačica učenika još je išla za njim, očarana njegovom osobnošću. No kad je postao očit njegov poraz i oni su ga napustili, a on je ostao sam. Bila mu je dana posljednja prilika kad je visio na križu: ako je Mesija, Bog će ga sigurno spasiti: “Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo” (Mk 15, 32). Ništa se nije dogodilo, a on je sam izjavio: “Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15, 34).

Osjećate li još uvijek da je Isusa bilo lakše slijediti u vremenu njegova zemaljskog života, lakše nego danas? Da li biste vi bili jedini Isusov učenik, koji bi zajedno s Marijom, njegovom Majkom i s učenikom kojeg je Isus ljubio ostao pod križem? Čini se doista nemogućim stajati sam nasuprot cijelom svijetu: nasuprot političkoj moći, javnom mišljenju, vjerskim vlastima, i vjerovati baš u Isusa, Sina Božjega, bez drugih dokaza osim njegovih riječi, njegove osobe.

Danas mnogi smatraju da je lako vjerovati u Isusa, no to zato što ga ne susreću u njegovoj osobi; oni prihvaćaju samo formule u koje je predaja obukla njegovo otajstvo: pravi Bog i pravi čovjek. Ne bi nam bilo lako kad bismo i danas trebali biti spremni da osjetimo njegov izazov.

Isus je došao proglasiti i uspostaviti Božje Kraljevstvo, novi svijet i novo ljudsko društvo, različito od ovog našeg propalog svijeta punog podjela i tlačenja, koji smo stvorili svojom sebičnošću i griješnim srcima. Isus pruža alternativu, jedinu stvarnu alternativu našem društvu: kako Bog gleda na naš svijet, kako trebamo živjeti svoj osobni život i život u uzajamnom zajedništvu. Jesmo li spremni prihvatiti Isusa i čuti njegov poziv?

Stoga, da bismo našli Isusa, nije dovoljno proučavati, ostati na razini pojmova. Pojmovi osamljuju istinu i štite nas od njezinog utjecaja; u svojim pojmovima možemo sigurno baratati s najopasnijim stvarima: možemo govoriti o životu i smrti, o svijetu i vječnosti bez opasnosti, kao što možemo baratati smrtonosnom električnom strujom što dolazi iz centrale, bez opasnosti od električnog udara, samo ako se čuvamo dobro izolirani. Mi se obično čuvamo u sigurnoj izolaciji kad čitamo evanđelje i studiramo teologiju. Tako možemo govoriti o Isusu kao da ga poznajemo, bez opasnosti, jer ga susrećemo samo u dobro zaštićenoj sferi liturgije i doktrine. No mi trebamo ponovno pronaći njegovu osobu. Potrebno se otvoriti njegovu utjecaju bez zaštite, spremni dopustiti njegovoj snazi i svjetlosti da struji našim životom i preobrazi ga.

Isus - prorokSinoptici objašnjavaju Isusovo poslanje mnogo konkretnijim izrazima. Isusov

proročki navještaj obuhvaća, prema Marku, četiri kratke crte: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte

evanđelju!” (Mk 1, 15).

16

Isusov dolazak je uistinu odlučujući trenutak. Vrijeme traženja i čekanja se dovršilo, drevna se obećanja obistinjuju. Sviće novo stvaranje.

Isus naziva to novo stvaranje “Božjim kraljevstvom”. Jahve je od Izraela načinio svoj narod, “kraljevstvo svećenika, sveti puk” (Izl 19, 6). Proroci su govorili o razdoblju Božjeg kraljevstva kao o eri pravednosti, pravde i mira. Oni su to vidjeli u velikoj viziji svetog grada mira, gdje će Bog “sabrati raspršene”, a mi, njegov narod, “ići ćemo u imenu Jahve, Boga našega, uvijek i dovijeka”, jer “Gospodin će kraljevati na gori Sionu” (Mih 4, 5-7).

O tom kraljevstvu Božjem Isus veli da se “približilo”, da dolazi, da još nije uspostavljeno, ali je nazočno. Ono nije san o budućoj slavi nego se ozbiljuje u našem svijetu, u obiteljima, selima, među ljudima u ovom životu. Ono neće pasti s neba kao čudo, nego se mora ostvariti u svakom ljudskom srcu, u našoj ljudskoj zajednici, i otuda će teći od osobe do osobe da obnovi i preobrazi ljudsko društvo u mnogim njegovim područjima: kulture, privrede, politike.

Stoga proroci nikada nisu govorili o Božjem kraljevstvu, a da nisu pozivali na obraćenje, na promjenu srca. Očekivanje Božjeg kraljevstva nije smjelo postati umirujući san. Proroci su žigosali nepravde i izrabljivanja (npr. Amos 2, 6-8), i odbacivali iluzije da će po svetim obredima u hramu naći Božju naklonost (Iz 1, 12-17). Ivan Krstitelj je proročki iznio poruku u svom pozivu na pokoru. Poticao je ljude da ne okrivljuju druge ljude za svoje nedaće. Izrael, Božji narod, mora se obnoviti. Kao znak ozbiljnosti pozvani su da prihvate krštenje pokore, jer prava bit njihova poziva je u pitanju: “Već je sjekira položena na korijen stablima” (Mt 3,10).

I Isus isto tako poziva na obraćenje. Novo stvorenje, Božje kraljevstvo, neće doći kao senzacionalno očitovanje Božje snage s nebesa, nego mora cvjetati u ljudskim srcima. Ipak, postoji neka razlika u Isusovu propovijedanju: on je upotrijebio obratan postupak u slijedu svojih zahtjeva: Božje kraljevstvo je čak i prije obraćenja i pokore. Isusova poruka je Radosna vijest, dolazak novog stvaranja. Ono dolazi u ljubavi, ono neće ni na koga praviti pritisak, no mora biti prihvaćeno i ostvareno u našem osobnom i društvenom životu. Ono mora postati početak novog stvaranja, koje je ujedno i Božji dar i naša zadaća. Isusovo naviještanje završava s pozivom da povjerujemo u Radosnu vijest, da otvorimo svoja srca Božjem dolasku.

Isus UčiteljOvu proročku Isusovu poruku moramo protumačiti u svim njezinim

implikacijama, tj. sa svime što ona obuhvaća, u svim područjima života i društva. Isus pak nije samo prorok, on je i Učitelj. U Markovu pripovijedanju o Isusovu javnom životu prva zgoda se zbiva u Kafarnaumu: “Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati” (Mk 1,21). Ništa se ne veli o sadržaju naučavanja, no Marko naglašava karakterističnu crtu: “Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci” (Mk 1, 22). I pismoznanci su imali ugled među Židovima, ugled učitelja koji su poznavali svoje izvore i bili sposobni navoditi druge učitelje da potvrde svoja mišljenja. Isus je bio drukčiji. Nikad se nije nadovezivao na drugi autoritet. I Pisma je navodio sa suverenom slobodom: “Čuli ste da je rečeno starima... A ja vam kažem” (Mt 5, 21-48). On govori iz dubine svoje svijesti. “Govorimo što znamo” (Iv 3, 11). Sve Isusove riječi imaju zvuk istine, zvuče po istini, i jednostavno poučavanje, i njegovi razgovori, i raspravljanja, i usporedbe. Naša doživotna zadaća je slušati Isusovo izvorno, nekrivotvoreno, autentično učenje.

17

Isus GospodinIsus je više nego Učitelj, on je Gospodin. Ona nema svoje “đake” u školskom

značenju riječi - koji uče od svog učitelja - nego “sljedbenike” koji daju da im njihov Gospodin oblikuje i preobražava život. To su doživjeli svi Isusovi učenici: Njihova sredina i odgoj bili su bijedni, a njihov društveni položaj kao ribara nije obećavao mnogo. Već od početka evanđelja ih vide u novoj perspektivi. Isus ih poziva i daje obećanje: “Učinit ću vas ribarima ljudi” (Mk 1,17). Tkogod dolazi s Isusom u dodir poprima novi identitet, novi obzor za svoj život i djelovanje. Isus ih poziva da sudjeluju u njegovu vlastitom poslanju.

Isus prijateljČak i više, Isus ih naziva prijateljima: “Vi ste moji prijatelji, ako činite što vam

zapovijedam.” To prijateljstvo uključuje potpuno povjerenje. Sluga izvršava poslove, ali ne sudjeluje u gospodarevim planovima i nakanama. Isus nema tajni pred svojim učenicima, saopćuje im svoju poruku, pravi smisao svog života i djelovanja: “Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15, 14 sl). Isus je svjestan opasnosti, rizika, uključenih u tom povjerenju: jedan je od njegovih učenika izdajica. I on je bio spor u razumijevanju kao i drugi, iskusio je nedostatak dubine u želji da ispravno razumije njegove riječi, nepouzdanost u prianjanju, svjetovne nazore i osobne ambicije koje su prevladavale u njihovim glavama i srcima. Ipak, Isus je imao povjerenja u njih. To povjerenje traje kroz stoljeća poslanja Crkve, sve dok Isusovi poslanici proglašavaju njegovu riječ. Nevjerojatna je odvažnost u povjeravanju svog poslanja ljudskim bićima. Možda netko osjeća da bi bilo sigurnije povjeriti to nekoj knjizi (kao što je učinio Muhamed). No sama je bit Božjeg kraljevstva da ga moraju ostvariti muškarci i žene, da ga proglašavaju oni koje je nazvao svojim učenicima.

Isus moliIsus može preuzeti taj rizik jer sama Božja moć štiti njegovo djelo i poslanje.

Evo Isusove molitve za njegove: “Riječi koje si mi dao njima predadoh... i povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim... za one koje si mi dao: Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu... da budu jedno... sačuvaj ih od zloga... posveti ih u istini... I za njih posvećujem sama sebe da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17, 6-19). Isus se moli Ocu za konačnog jamca istine i jedinstva, za Duha Svetoga: “I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek” (Iv 14, 16 sl).

Isus naš ŽivotIsus ne samo da moli za njih, već on sam želi biti s njima blisko povezan u

njihovu poslanju. U ranim danima svog života s učenicima Isus ih poziva da dođu, vide, slijede ga, da vjeruju; sada im veli da ostanu u njemu tako da im život bude plodan: “Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni... ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15, 4-11). To sjedinjenje slavimo svakog dana u Euharistiji. On im za to jamči na koncu svog života: “Ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta” (Mt 28, 20).

Pozvani smo na izručenje, angažiranje za Krista, na novi život i na novo gleda-

18

nje: obnovljeni i ujedinjeni svijet u Božjoj ljubavi, u Isusu Kristu.

Poznavanje Isusa (Mt 11,25-30; Lk 10,21)Kakvo se raspoloženje (dispozicija) zahtijeva da bi se došlo do poznavanja

Isusa?- Matej daje kao pozadinu tekst Isusova oplakivanja nad gradovima koji ga nisu

primili (Mt 11, 20-24); Luka daje kao neposrednu okolnost radosni povratak sedamdesetorice nakon njihova prvog naviještanja Radosne vijesti, s pobjedom nad silama zla. Zašto je prihvaćanje evanđelja tako različito?

- “Oče, sakrio si ovo od mudrih i umnih”: od onih koji već znadu, koji ne žele učiti, koji su već fiksirali svoja očekivanja o kraljevstvu Božjem (političko, eshatološko itd.), mjere Isusa svojim vlastitim idejama i Božju riječ žele staviti u okvir svoga vlastitog plana. Ljudi su u sva vremena bili napastovani da tako rade i postaju slijepi za njegovu poruku.

- “Ovo si objavio malenima”: djeci u biblijskom smislu: čija pamet još nije programirana; ljudima koji su otvoreni istini i čuđenju; koji se ne oslanjaju na svoje vlastite izvore, ne kalkuliraju, koji su još sposobni primiti dar ljubavi, same Božje ljubavi.

- “Sve je meni predao Otac”: Isus nema svjetovne moći, nego samo Božje kraljevstvo ljubavi, utjelovljeno u njemu, koje će trajati dulje od zemaljskih kraljevstava.

- “Nitko ne po zna Oca doli Sina”: ljudi mogu Isusa vidjeti i čuti, no nitko ne može dokučiti dubinu njegove osobe bez Božjeg svjetla. Petru koji ga je priznao Mesijom, Isus odgovara: “To ti ne objavi tijelo i krv nego Otac moj koji je na nebesima” (Mt 16, 17).

- “Nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti”: Po Isusu smo pozvani da uđemo u unutrašnji život, u ono što je Bog, što je on nama.

- “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti”. Isus nudi subotnji počinak, konačnu sigurnost i mir nakon napora i tjeskoba, posla i borbi, zoru novog stvorenja, Božjega kraljevstva.

- “Moje breme je lako”: Isus ne dodaje bremena na Zakon. Njegova jedina zapovijed je ljubav.

ISUS, NAŠ BRAT

“A kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4, 4).

Isus je početak novog stvaranja. Kako će se taj novi svijet dogoditi? Kako će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo?

Za Židove Isusovog vremena dolazak Božjeg kraljevstva bio je dio njihove vjere. Unatoč raspadanja i propadanja u njihovoj povijesti, čvrsto su se držali proročkih obećanja: Jeruzalem će biti grad mira kojem će grnuti narodi (usp. Iz 2, 1-4).

Kako su Židovi očekivali Kraljevstvo Božje?

Dolazak Kraljevstva bio je shvaćan na dva različita načina: mnogi su svoju nadu stavljali u neki politički prevrat, u oružanu pobunu, preko kojih će biti prevladana tuđinska vladavina Rimljana, a obnovljena nacionalna suverenost samog

19

Božjeg naroda nad poganskim narodima i protiv njih. Kroz čitav svoj život Isus je bio okružen i izazivan takvim očekivanjima.

Različita su očekivanja bila izražena u apokalitpičkim spisima koji su obilovali u Isusovo vrijeme: Božje kraljevstvo bilo je promatrano na koncu vremena. Danijelova je knjiga već naznačavala uzorak tog očekivanja u tumačenju Nabukodonozorova sna: kralj je vidio kip kojem je “glava bila od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline”. No kamen “nedodirnut ljudskom rukom” razbija sliku i bilo je kao da “pljeva na gumnu leti, i vjetar sve odnese bez traga... a kamen postade veliko brdo te napuni svu zemlju” (Dn 2, 32-35). Taj kip označava buduća kraljevstva u povijesti, koja će sve više propadati. No, upravo kao što je kamen razbio kip, tako će “Bog nebeski podići kraljevstvo koje neće nikada propasti... Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka” (Dn 2, 44).To je apokaliptičko očekivanje: ljudska povijest neće biti otkupljena. Ona ide svojim putem, k propasti i bit će uništena, no nad uništenim svijetom bit će uspostavljeno vječno Božje kraljevstvo.

Oba očekivanja Božjeg kraljevstva sadrže nešto istine koju će preuzeti Isus i staviti u svoje naviještanje. Politički model se zasniva na čvrstom uvjerenju da se Božje kraljevstvo mora ostvariti na ovom svijetu. Proročka vizija novog Jeruzalema (Iz 2, 1-4; Mih 4, 1-6; Iz 60, 1-7) nije utopijski san nego znači bolji svijet sklada s prirodom i svijet mira među narodima. U svako vrijeme, pa i danas, u napasti smo da odbacimo svoj svijet i svoju povijest kao nešto zlo i da svu nadu stavimo u svijet koji dolazi. To nije Isusova misao: on naviješta otkupljeni svijet, novu zajednicu braće i sestara. No opasnost je u tom da se sadašnja iskrivljenost političke koncepcije Božjeg kraljevstva identificira s konkretnom nacionalnom i političkom strukturom. Židovi su u Isusovo vrijeme identificirali Božje kraljevstvo s oživljavanjem nacionalnog suvereniteta i pobjedom nad drugim narodima. U Srednjem je vijeku Crkva to pokušala ostvariti gospodstvom nad svjetovnom vlašću. Ista napast i iskrivljenje još se uvijek prepoznavaju u oslanjanju Crkve na institucionalne potpore, financijsku sigurnost i politički utjecaj. Ništa od tog nije prisutno u Isusovu naviještanju Božjega kraljevstva.

S druge strane, apokaliptičko se očekivanje zasniva na dubokoj svijesti da samo Bog može izvesti novo stvaranje. Biblija poznaje Jahvu kao Boga koji daje život, koji govori potlačenom narodu: “Ja ću otvoriti vaše grobove... i odvesti vas u zemlju Izraelovu” (Ez 37, 12). Te apokaliptičke vizije gledale su obnovu Izraela ne više kao dio naše povijesti. Božje kraljevstvo dolazi samo na ruševine sadašnjeg svijeta jer, tako oni osjećaju, ovaj naš svijet ne može biti otkupljen. On će biti razoren i iz njegova pepela podići će se Božje kraljevstvo.

Takvo shvaćanje Božjeg kraljevstva uključuje Božji neuspjeh. Ako on treba stvoriti novi svijet koji bi nadomjestio ovaj naš sadašnji, znači da treba otpisati svoje prvo stvaranje o kojem je rečeno u početku da “je dobro”. Naš svijet je Božje djelo koje ne može biti odbačeno.

I dalje: može li Bog spasiti naš svijet i čovjeka bez našeg sudjelovanja. On nas je stvorio u slobodi i smjestio je naš život i budućnost u naše ruke. To je naše jedinstveno dostojanstvo iznad svih drugih stvorenja. Ako Bog sam treba izvesti novo stvaranje mimo naše slobode, to ne bi bilo pravo spasenje koje bi obnovilo čovjeka u cjelini; to bi bila potvrda o potpunoj ljudskoj nesposobnosti. To bi bilo nasilno djelo, trijumfalna pobjeda nad mrakom. To ne bi bilo djelo ljubavi. Čovjek bi bio ponižen, lišen svog dostojanstva stvaranja svoje sudbine.

20

Utjelovljenje

Što dakle valja Bogu činiti? Ostaje istina da samo Bog može spasiti, obnoviti i ispuniti naš ljudski život i ovaj naš svijet. No Božje spašavanje je djelo njegove ljubavi - on je ljubio svijet - a ljubav ne može razarati. Ona ne može čovjeka poniziti. “On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja” (Iz 42, 3). Stoga će spasenje biti Božje djelo, čak i više nego djelo stvaranja. Ali ipak ono mora biti i čovjekovo ostvarenje. Kako je to moguće?

Meditacije nisu zamišljene tako da daju građu za teološka razmišljanja; one će biti više tihe kontemplacije nad Božjim čudom i ljubavlju u jedinstvenom daru nama: ”Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca” (Iv 3, 16). Usredotoči ih na Pavlove riječi koje govore o utjelovljenju:

“A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4, 4).

Kad dođe punina vremena

O kojem vremenu govori Pavao? Postoji li na zemlji neko vrijeme koje Bogu pruža neke bolje pogodnosti za djelo spasenja?

U Palestini u kojoj se Isus rodio, to je vrijeme nedaća: vrijeme političke nemoći pod tuđinskom vlašću, društvene nepravde, vjerskog propadanja pod velikim svećenicima koji su upotrebljavali svoju moć za obiteljske interese i političku udobnost. Glas je proroka već odavna umuknuo, a na njegovo je mjesto došao glas književnika koji su narodu tumačili norme zakona. Isus će imati sućuti s tim narodom “jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira” (Mt 9,36).

Široki svijet Isusova vremena bilo je Rimsko carstvo pod Augustom. Na svijet je došao mir, no to je bio ugnjetavački mir, zajamčen željeznim rimskim legijama; mir pod cijenu slobode i dostojanstva.

To je bio svijet napretka, no koji se zasnivao na radu milijuna robova koji su bili bespomoćni, premda su brojili više od pola stanovništva.

“Timing” Božjeg dolaska ne ovisi o događajima u povijesti. Nijedno vrijeme nije dostojno da ga Bog blagoslovi, nijedno vrijeme nije ni isključeno od spasenja. On dolazi u Bogu vlastito vrijeme, “sve do dana koje je odredio Otac” (Gal 4, 2). To je istina kroz svu povijest, u svakom životu. Da bismo Boga pronašli, nije nam potrebna neka posebna konstelacija pogodnih okolnosti, primjerenih psiholoških ili socioloških uvjeta. Gdje god da smo i kakvo god bilo naše stanje, Bog dolazi, dira nam srce i ulazi u naš život kad dođe njegovo vrijeme, kad nas dosegne njegova ljubav.

Bog je poslao svoga Sina

Bog je vlastitom pobudom naumio nas spasiti, ozdraviti naše rane i rane našeg društva, uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. To je čak i više nego njegov pothvat stvaranja: Bog šalje svoga Sina, koji je s njim prije početka vremena, kojem je cijelo biće od Oca, čije je sjedinjenje s Ocem onkraj promjena. On ga šalje da bude s nama, da proživljava naš život, pravi ljudski život s njegovim radostima i ljepotom, s njegovim nesigurnostima, tjeskobom, mukama, sukobima i odbačenošću, sa smrću. On ga šalje, ne da bude našim vladarom, nego bratom u neraskidivoj solidarnosti.

U Isusu nam Bog pokazuje što znači biti čovjek, ne u nakaznosti grijeha, ne u oholosti ili strahu, kao što zapažamo svuda uokolo, kao što je svatko sklon živjeti,

21

nego kao sinovi i kćeri Božje: Isus živi svoje vječno sinovstvo kao ljudsko biće, u zemaljskom životu. U njemu vidimo kako bi naš život mogao izgledati nov i kako bi naš svijet mogao postati drukčijim. Nismo projektirani da budemo robovi tlačiteljskih snaga, niti izvana niti iznutra. Unatoč siromaštva i slabosti možemo biti slobodni i živjeti životom ljubavi. U Isusu vidimo da ta sloboda nije tlapnja nego Božje obećanje. I kad se čini da je Isus potonuo u mraku i mržnji svijeta, kad umire, on ostaje Božji Sin. Ima jamstvo vječnoga života, uskrsnut će. Jer Bog je nama poslao svoga Sina.

Od žene bi rođen

Isus svoj zemaljski život počinje u siromaštvu u Betlehemu kao nemoćno dijete. Stara je teologija često Isusu pripisivala posebne povlastice: budući da je bio Sin Božji, morao je imati izvanrednu spoznaju čak i kao dijete. Takva su shvaćanja nastala mimo biblijskih izvještaja. Od velikog je značenja da je došao kao naš brat i preuzeo naš ljudski život sa svim njegovim ograničenostima. On je doista “sebe oplijenio” (Fil 2, 7) i “premda bogat, radi nas posta siromašan” (2 Kor 8, 9). Bio je dijete siromašnih roditelja, i rastao kao seoski dječak. Njegovo prvo iskustvo bilo je iskustvo seljačke Palestine, a njegov vjerski svijet bio je svijet pobožnih Židova. Ono što se isticalo u njegovoj svijesti, kako to možemo naslutiti preko evanđeoskih izvještaja, jest njegova jedinstvena blizina Bogu, njegovu Ocu. To ga prati cijelog života. Boga je nazivao “Ocem”. Tu riječ djeca izgovaraju svom Ocu. To je naslov lišen liturgijske svečanosti, koji Židovi nikad nisu upotrebljavali dok su se molili Bogu. Riječ izražava bliskost koja je bila posve nova i tako je u Evanđelju ostala neprevedena (Mk 14, 36). On je srž stvari, Božji Sin, no svoje sinovstvo sada proživljava u ograničenosti ljudskog života, rođen od žene.

Zakonu podložan

U ovom kontekstu poslanice Galaćanima Pavao govori o židovskom Zakonu, vjersko-društvenom svijetu Izraela, koji se zasniva na savezu. To je okvir Isusova života koji on prihvaća, u kojem živi, koji on dovodi do savršenstva. Svaki je ljudski život oblikovan u svojoj konkretnoj društvenoj sredini koja znači i obogaćenje i ograničenje; ona pruža i prigodu za rast i izazov za kritički susret s okolnim svijetom. No sredina ograničava obzor ljudskih mogućnosti na jednu kulturu i na kratko vrijeme ljudske povijesti i razvoja. Prema tome Isus živi kao Židov u kulturnom i društvenom ambijentu daleke izraelske prošlosti. To su sastavni elementi utjelovljenja. On treba živjeti svojim životom i ispuniti svoje poslanje u tim ograničenjima.

Kako onda Isusov život i poslanje mogu biti značajni za ljude drugih vremena i kultura? Kako Isus može govoriti suvremenom svijetu?

Da podložnike Zakona otkupi

To je značenje Isusova života i poruke: da otkupi svoj vlastiti narod, da otkupi sve ljude. Otkupiti znači raskinuti lance, osloboditi, obnoviti puni život. Svaka osoba treba biti otkupljena, oslobođena od zatvora i spona koje joj je nametnulo društvo preko tisuću veza po kojima ovisi o tijelu, mentalitetu, srcu, kako bi živjela pravim životom u svoje tri dimenzije: pred Bogom, u društvu s drugima i s okolnim svijetom.

Isus je živio svoj život i ispunio poslanje u malom svijetu Palestine no ipak u slobodi. To je najkarakterističnija crta njegove osobnosti: bio je potpuno svoj,

22

samosvjestan, bez straha, ne ovisan niti navezan na materijalna sredstva, na ljude ili na njihov stav prema njemu. Bilo da ga ljube i kliču mu, bilo da ga odbacuju i osuđuju, on je uvijek svoj, dosljedan sebi, autentičan, s neuništivom sviješću o svojim odlukama. On je siguran u svog Oca na nebu i u svoje poslanje za ljude na zemlji - ljubav prema Bogu i brat sviju.

U toj slobodi Isus je više nego Židov; on pripada svim ljudima. On nije usvajao druge kulture, niti je uklanjao društvene razlike, nego je pokazao kako možemo biti ljudi u svakoj kulturi i društvenom ambijentu. On posjeduje tu slobodu jer mu je život ukorijenjen u Ocu. Čovjek može biti uistinu slobodan samo ako ima svoje korijenje u Božjoj apsolutnoj moći i ljubavi.

Da primimo posinstvo

Potpuno otkupljenje uključuje mnogo dimenzija našeg života: materijalnu sigurnost, prihvaćanje u društvu, otklanjanje psiholoških zapreka koje otežavaju pravi rast i slobodne odnose prema drugima. O svemu tome treba voditi računa no sve je to ipak od drugotnog značenja; sve bi to sada bilo bez vrijednosti, ako jezgra našeg cijelog bića ne bi bila otkupljena. Moj život mora biti zaštićen u njem, u konačnoj istini, moći i ljubavi, jer su mi potrebni sigurnost i jamstvo da je moj život vrijedan i bogat i da posjeduje obećanje koje će biti ispunjeno. Samo tako mogu biti slobodan, unatoč mnogih spona koje me sputavaju u ovom zemaljskom životu, unatoč uskim granicama koje me okružuju sa svih strana i ograničavaju obzore mojih pogleda i mog djelovanja. To je Isusov dar: pripadamo Bogu, mi smo Božji sinovi i kćeri, jer je on (Sin) postao našim bratom; dao nam je da budemo dionici njegova sinovstva. Na taj način čini nas i članovima nove zajednice braće i sestara koja se temelji ne na naravnim, obiteljskim vezama ili kulturnoj bliskosti, nego na zajedničkom Božjem sinovstvu.

DUH SVETI

Nauka o Duhu Svetom naziva se pneumatologija.13 To je sustavno teološko razmišljanje o trećoj božanskoj osobi i o njezinoj ulozi u povijesti spasenja. Možemo li uopće govoriti o Duhu Svetome? On je neizreciva tajna na dnu našega bića. «Nitko ne može reći 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetome» (1 kor 12, 3). To znači, ne govorimo mi, nego Duh govori u nama. On je svjetlo koje osvjetljava horizont naše spoznaje. Stalno nam izmiče i ne može se odvojiti kao predmet spoznaje. Školski rečeno: Duh Sveti nije materijalni predmet našeg promatranja, nego je formalni vidik pod kojim sve u sebi i oko sebe doživljavamo i gledamo. Kao što je Isus posrednik između Boga i čovjeka i Duh Sveti jest posrednik, ali na drugačiji način. Isus je «most» koji spaja razdaljinu između nas i Boga. Duh Sveti je onaj koji sve obuhvaća, sve je u njemu i on u svemu. On je sama neposrednost. Priopćujući sama sebe, daje iskustvo svih stvari, u prvom redu iskustvo Isusa Krista. Tu ćemo biti smjeli pa ćemo reći: Duh Sveti nam daje da možemo imati iskustvo njega samoga. Tako postaje predmet našega promatranja po svojim darovima i po učincima koje izvodi u nama. On je Posrednik bez posrednika, a ipak posredovan ljudima. To apriorno, transcendentalno, neposredno

13 Alfred Schneider, Na putovima Duha Svetoga, FTI, Zagreb, 1991.

23

iskustvo Duha Svetoga nedjeljivo je vezano s aposteriornim iskustvom ljudi (pa i grešnika) koji su nosioci Duha u ekonomiji spasa. Iskustvo Duha upravlja naše korake prema Kristu, a Isus se po Duhu Svetome vezao uz zajednicu. Zato i mjesto susreta jest zajednica Isusovih učenika, Crkva. Mi smo spasopovijesnom potkom – u jednom Duhu – kroz Crkvu - povezani s povijesnim Kristom. Duh Sveti je prije svega «duhovna» prisutnost uskrsloga Isusa u Crkvi.14 On je duša Crkve. Ta prisutnost nastavlja povijesnu prisutnost Isusovu iz jednog vremena kroz zbilju povijesti koja nas po istome Duhu uvodi u istinu da je Isus Božji Sin – Bogočovjek, spasitelj svijeta. Što je Duh Sveti u sebi, njegov život u Presvetome Trojstvu, izlaženje od Oca i Sina to je uža specijalnost dogmatske teologije. Nas u našem predmetu zanima kako Duh Sveti ulazi u ljudsko iskustvo, ljudske misli i usmjeruje nas na djelovanje. Ako se zanemari djelovanje Duha u našem životu, teološki pojmovi bez vjerskog iskustva postaju mrtvo slovo na papiru. Bez životne snage. Duhovnost ostaje bez temelja teološke refleksije, prepuštena samoj sebi; nastaje rascjep između duhovnosti i dogmatike. Kad kažemo: imam iskustvo o nečemu, to je subjektivna kategorija u redu naravi. Takvo iskustvo mogu donekle pripremiti i njime upravljati. Međutim, iskustvo u redu milosti je nešto drugačije. Ono je objektivna stvarnost, koja ne ovisi o nama, nadilazi nas i uzima u posjed. Tu pod «iskustvom» podrazumijevamo činjenicu da se Bog objavio, došao među nas i djeluje u i po nama. Iskustvo zahvaćeno milošću vlada sa mnom, a ne ja s njim. Ukoliko se predam toj objektivnoj stvarnosti, ona zahvaća sve predjele moga bića, daje osobni doživljaj i mogu kazati: imam iskustvo Duha Svetoga djelovanje njegovih darova. Iskustvo Duha Svetoga, ako ga iskreno tražimo, a pročišćeno je od sebičnosti, daje nam istinsku svijest zahvalnosti i potiče nas na prijateljevanje s Bogom. Najvažniji učinak duhovnog iskustva jest sigurnost da smo ljubljena djeca Božja. Ušavši u našu povijest, Bog nam se priopćio i dao nam iskustvo samoga sebe. Po tom iskustvu vodi povijest spasenja. Po Isusu Kristu i svima koji su ugrađeni u njegovo «mistično tijelo», Crkvu, dostupno nam je to iskustvo. Duh koji djeluje u svim povijesnim zbivanjima, povezuje nas sa svime što je bilo prije nas. Iskustvo Duha Svetoga kroz spasopovijest, znak je i mjera izvornosti našem duhovnom iskustvu. Na izvorištima tog povijesnog iskustva i vodstva, mi susrećemo Boga, primamo darove Duha Svetoga.

14 Bonaventura Duda, U plemenitu srcu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.

24

Četvrto poglavlje

ČOVJEK – SLIKA BOŽJA

“Načinimo čovjeka na svoju sliku, da bude gospodar... svoj zemlji” (Post 1,26).

U ovom poglavlju želimo opisati smisao našeg postojanja i života u svijetu.15

To pitanje svih vremena vodilo je ljude do najdubljih, nikad dovršenih traženja istine. U početku naših predavanja osjećamo potrebu za takvim usmjerenjem, ali ne kao za dijelom filozofskog misaonog sustava, nego je to potreba za autentičnim razumijevanjem onoga što jesmo i što bismo trebali biti. Teoretsko promišljanje vodi nas u područje pojmova; no mi trebamo vidjeti život cjelovito. Možemo li dokučiti smisao svojega života? Jesmo li sposobni da ga izreknemo? Već je sv. Ignacije smjestio razmatranje o čovjeku na početak Duhovnih vježbi, pod naslovom “Načelo i temelj” (br. 23). Tekst je sažet, izrečen skolastičkim jezikom, pa stoga nije lako proniknuti u njegovu egzistencijalnu dubinu. Ipak za svakoga koji je pokušao ući u svečev duhovni svijet, on podrhtava snagom mističnog iskustva. Za njega je on sve prije nego apstraktna formula; to je zgusnuti izričaj njegove cjelovite vizije života i svijeta. Pokušat ćemo slijediti ključne riječi u tekstu i probiti se do osobnog iskustva koje je u njem izrečeno.

Čovjek je stvoren

Te se riječi nalaze u svakom katekizmu i na prvi pogled izgledaju kao da za vjernika tvrde nešto najobičnije. Ignaciju one znače najdublje i najbogatije mistično iskustvo u životu, koje mu se dogodilo u Manrezi. Tu je doživio “s velikom duhovnom radošću kako je Bog stvorio svijet”. Od tog vremena pa nadalje na posve je nov način shvaćao život i svijet. Svijet je “odozgo”, a svi stvorovi su “transparentni”, prozirni, jer odražavaju Božji misterij. Hugo Rahner vidi u tim izrazima dva ključna pojma ignacijevske duhovnosti: “Sva zemaljska ljepota, mudrost i pravednost su samo odražena krasota onoga što je on dohvatio neposredno u mističnoj kontemplaciji Boga samog” (H.Rahner, Ignacije kao teolog, Herder 1963, str.4). Nijedno stvorenje nema konačnog značenja i smisla u sebi, i ljudski je život prazan ako ga ne ispunja i ne obuhvaća Bog. Bog nije samo uzrok svijeta, njegov skroviti izvor, već samo u njemu sve stvorenje, sklad i povijest, imaju smisao. To ne znači da mi možemo protumačiti sve stvari. Protumačiti znači raščlaniti različite sastavnice i utjecaje od kojih se sastoji svijet našeg iskustva. No sve se nalazi tu, gledano je u Bogu, baš kao što sve boje vidimo sadržane u sunčevu svjetlu. O svom iskustvu u Manrezi Ignacije veli: “Opazio sam, osjetio u sebi i u duhu pronikao sva otajstva kršćanske vjere”. On je još morao studirati teologiju u kasnijim godinama i, tako reći, izreći svoju vjeru no intuicija, sveobuhvatna vizija, dolazi prije njegovih studija; to je našao u Bogu: svijet je odozgo. On je njemu proziran.

To je temeljni pogled na čovjeka i na svijet, sadržan u Duhovnim vježbama. Naravno, mi se ne možemo pozivati na vlastito iskustvo, no bilo bi krivo ne uvažiti ga kao iznimni mistični dar kod Sveca, što je izvan našeg dohvata. Što je Ignacije vidio u

15 J. Neuner, SJ, WALKING WITH HIM, A Biblical guide through thirty days of Spiritual Exercises, Centrum Ignatianum Spiritualitatis, Borgo S. Spirito 5, 00195 Rome, Italy, 1985. Hrv. Prijevod, HOD S NJIM, priredio: F. Pšeničnjak, SJ.

25

neodoljivu svjetlu, mi znamo vjerom u nejasnoj svijesti o Božjoj ljubavi i nazočnosti. Neka to raste do veće jasnoće sljedećih tjedana Duhovnih vježbi, kao što je i cijeli njihov dinamizam utemeljen na Božjoj riječi i vodstvu njegova Duha. Sve više ćemo upoznavati da život i svijet imaju smisao samo u Bogu, odozgo. Značenje ljudskoga života izriče se u tri riječi: slaviti, klanjati se i služiti.

Da slavi Boga

Čovjek je stvoren da Boga slavi. Slava nije nešto dodano osobi, aureola dostojanstva i uvaženosti. U biblijskom jeziku Božja slava je Bog sam kad je sa svojim narodom i kad mu se objavljuje u moći, a za njegovo spasenje. Izraelci su zamjećivali opipljivu prisutnost i snagu Jahvinu za vrijeme svog putovanja kroz pustinju, npr. u mani, kad je Mojsije rekao narodu: “Ujutro ćete vidjeti svojim očima Jahvinu slavu” (Izl 16,7), a oni su našli manu kojom ih je Bog hranio. Vidljivi znak Božje nazočnosti je oblak koji ispunja sveti šator (Izl 40,34) i ide pred njima vodeći ih na njihovu putu. To sam Bog ide sa svojim narodom.

Po Isusu, Božja prisutnost i slava su s nama na novi način. U njemu učenici susreću Božju brižljivost i ljubav: “I vidjesmo slavu njegovu” (Iv 1,14). Još više, po Isusu Božja slava postaje našom. Bog daje da sudjelujemo u njegovu životu i slavi. “Dičimo se nadom slave Božje” (Rim 5,2). Na koncu vremena i naše tijelo “uskršava u slavi” (1 Kor 15,43). Snaga Božja koja preobražava na djelu je u nama čak za vrijeme našeg zemaljskog života: “A svi mi, koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu” (2 Kor 3,18).

Slavljenje i veličanje Boga znači priznavanje Božje ljubavi koja spašava, njegove moći i nazočnosti. To činimo u molitvama i himnima koji su “žrtva hvalbena, tj. plod usana što ispovijedaju njegovo ime” (Hebr 13,15). No riječi imaju vrijednost samo ako dolaze iz srca i ako imaju zvuk životne istine. Zbiljsko slavljenje Boga je naš život. Nije u onom što govorimo, ni u onom što činimo, već u onom što jesmo. To je važno u našem svjetovnom društvu u kojem smo skloni ljude vrjednovati samo po onome što proizvode, ne po onome što jesu.

I tako slaviti Boga, prvi smisao našeg života, znači živjeti u bogatstvu i u dubini, transparentni u Božjoj nazočnosti i ljubavi. Izvan toga život nema pravog značenja ni smisla. Istina, on je s tisuću niti povezan uz povijest i društvo; ipak ima vrijednost i dostojanstvo u sebi. Jedan cvijet nikad ne pita zašto cvate; to je dio njegove naravi. Danas razvija svoju neusporedivu ljepotu i ispunja zrak svojim mirisom, a sutra se može baciti u peć. Isus je gledao cvjetove, a gleda i naše živote. Nismo li vrjedniji nego ptice i ljiljani? (Usp. Mt 6, 25-33). Mi slavimo Boga živeći život koji nam je dao te u njemu razvijamo Božji život i ljubav.

Da se klanja Bogu

Biblija govori o strahu Božjem. Više bi odgovarao izraz “strahopoštovanje”, osjećaj beskrajnog misterija Božjeg koji ostaje izvan našeg dohvata, izvan naših provjera, kontrola. Strahopoštovanje nam daje svijest o potpunoj ovisnosti o njem i u isto vrijeme o potpunoj sigurnosti, jer Bog okružuje naš život, prošlost, sadašnjost i budućnost. To je strahopoštovanje potpuno različito od “straha” koji je nagonski

26

uzmak pred trenutnom opasnošću i prijetnjom, stvarnom ili pak mogućom. Bilo bi posve krivo, dapače i vrlo štetno, govoriti o strahu Božjem u smislu da nas Bog ugrožava. Nikad ne bismo trebali biti ustrašeni pred Bogom.

No strahopoštovanje pred Bogom se povećava koliko rastemo u shvaćanju. Samo površni ljudi misle i djeluju u svom odnosu prema Bogu kao što surađuju s dobrim susjedom čiju pomoć od vremena do vremena trebaju, kojeg katkada i prevare. Takvi ljudi ništa ne znaju o Bogu. Bog je Gospodin, Gospodar. Ignacije voli govoriti o njemu kao o Božanskom Veličanstvu koje nema ništa s ugnjetavačkim gospodarenjem, nego znači prisutnost i moć koja sve obuhvaća, sveznajuću mudrost i sveobuhvatnu ljubav Božju koja grli naš život i daje mu potpunu sigurnost što ju ne može dati nijedno stvorenje.

Tako štovanje Boga nije samo način ponašanja kakvo izražavamo npr. u liturgiji, nego svijest o onostranosti, o moći odozgo koja vodi naš život i proniče svemir. To je stav šutnje i klanjanja pred čudom, Bogom.

Da služi Bogu

Možemo osjetiti zadovoljstvo da je bar ova posljednja riječ kojom Ignacije izražava smisao našeg života, kako se čini, naišla na široko prihvaćanje. Služenje je ključna riječ Koncila kad govori o dužnostima i odgovornostima u Crkvi. Ona je čak postala slogan u svjetovnom društvu kad političke stranke žele dokazati svoju brigu za ljude. Takav je stav nužan za obnovu crkvenog života i za izgradnju ljudskog društva.

No ta riječ uključuje moguće nesporazume. Ta riječ označuje djelovanje. Služenje se mjeri po ulogama koje se pružaju zajednici. Tako bi se služenje moglo shvatiti kao mnoštvo djelatnosti u kojima Bog nema svog pravog mjesta. Možemo ga čak upotrijebiti kao slogan koji veli “moja molitva je moje djelovanje”.

Služenje zacijelo uključuje djelovanje, no ono je ipak više. Isus je živio među svojim učenicima kao onaj koji je služio, no njegov utjecaj se nije mjerio po broju usluga koje im je učinio nego po načinu kojim je davao i izgrađivao, pomirivao, ozdravljao i oblikovao zajednicu. On je u sebi ispunjavao drevni lik “Sluge Jahvina” čije se poslanje sastojalo da u Izrael donese pravo i pravednost, čak do kraja zemlje (usp. Iz 42, 1-4; 49, 5 sl.). Njegovo se služenje sastojalo u vršenju Božjeg djela, u donošenju pomirenja, novog stvaranja (usp. 2 Kor 5,17 sl).

Stoga, služiti Bogu znači svoj život integrirati u Božje djelo. Bog je s nama ne da bude beskorisno kontempliran, nego je tu u djelu stvaranja i spašavanja, ujedinjavanja i usavršavanja ovog našeg svijeta u njemu. Ovaj moj mali život preuzet je u taj pokret. Pozvan sam u njemu sudjelovati sa svim svojim bićem, u ograničenom krugu svog svijeta, živjeti ne samo sa sobom i za sebe, nego i u Božjem kraljevstvu.

Da spasi dušu

Kako ćemo onda naći svoje savršenstvo i ljudsko ispunjenje, cjelinu i puninu koje tražimo i prema kojima se naprežemo? Nema ispunjenja odijeljenog od istine i od samog smisla našeg života. Živimo svoj život otvoren Božjoj nazočnosti... slavimo Boga, u klanjanju prihvatimo svoje stanje i dužnosti kako su nam dane odozgo... Štujmo Boga i gledajmo sebe sa svime što jesmo i što smo utkali u Božje djelo

27

stvaranja i spasenja... služimo Bogu . To je jedini put prema spasenju svoje duše, tj. prema tome da nađemo i živimo svoj pravi život.

Druge stvari na licu zemlje stvorene su za čovjeka

Ove nas riječi pozivaju na duboke filozofske i teološke refleksije o čovjeku, kruni stvorenja. Duhovne vježbe ipak nisu tečaj u sistematskoj teologiji nego upućivanje u duhovni život. Naš je odnos prema Bogu i svijetu izražen jednostavnim jezikom u paraboli o izgubljenom sinu gdje otac govori starijem sinu: “Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje tvoje je” (Lk 15, 31).Te riječi nježne ljubavi bolje pokazuju naše mjesto u svijetu nego doktrinalna izlaganja. Pošto smo jednom upoznali smisao svoga života, čudo Božje nazočnosti i cijeli svijet kao nešto što dolazi od Boga, jasno je da stvorene stvari ne smiju nikad stajati između Boga i nas i ne smiju nikad biti zaprekom na putu prema našem cilju. Stvari su divno, lijepo i šaroliko Božje stvorenje koje nam je on dao da ga promatramo, kontempliramo, usavršujemo i dopunjujemo. One su sredstvo po kojem se Bog brine i proviđa za nas i u kojima mi nastojimo naći njega. U svijetu koji nam on daje mi moramo ostvariti kraljevstvo Božje.

Bog je htio preko naše odgovornosti ostvariti cilj stvorenja, svoje kraljevstvo, “da baveći se vremenitim stvarima uređuju ih po Bogu” (LG 31). To zahtijeva duboke uvide i uvijek nove osobne odluke. Naš je život trajni pokret prema našem određenju, utkan u svijet i društvo. Taj pokret je slobodni odgovor na Božji poziv, nama dan odozgo, od Boga. Štogod radimo, svaki naš odabir treba biti na crti smisla našeg života, hvale, štovanja i služenja Bogu. Norme za naše odabire sadržane su u kratkoj formuli:

Stvorenim stvarima čovjek se može poslužiti toliko koliko ga podupiru u postizavanju njegova cilja; on ih se mora osloboditi onoliko koliko ga u tome priječe (Duhovne vježbe, br.23).

Ta formula može izgledati previše racionalna za stvarni život; čini se da ona guši kreativnost. Da li je moguće trajno razmišljati o svojim činima? Čineći tako izgleda da sebe stavljamo izvan zbiljskog života, slični smo menedžerima koji svoj posao organiziraju hladno i objektivno, ili vrtlarima koji planiraju svoj vrt i obrađuju ga - ne bismo li radije bili cvijeće koje cvate? To je bio prigovor protiv ignacijevske duhovnosti da život svodi na racionalno planiranje i sprečava spontanu kreativnost.

Ta opasnost sigurno postoji. Ipak Ignacije ovdje izražava samo jedno apstraktno načelo koje se mora primijeniti u kontekstu stvarnog života. Prema Duhovnim vježbama zapravo donošenje odluka se ne zbiva na razini razuma, premda je uvijek uključen racionalni element, nego se to događa u dubini osobe, u njezinom intimnom području gdje je na djelu Duh Sveti. Kad zrela osoba donosi odluke, onda spontano izražava život koji se po svom urođenom dinamizmu kreće prema svom ostvarenju, s nepokolebljivom dosljednošću, no ipak se uvijek prilagođava zbiljskom stanju. To možemo usporediti s brdskim putem: on ne prisiljava svoju putanju da ide kroz pećinu, nego je mimoilazi, ponekad izgleda da je pravac izgubljen, često vrhunac izmiče pogledu, no dosljedno i odlučno taj put vodi prema cilju. Takvo je i umijeće kršćanskog življenja. To je življenje istinski ljudsko, utkano u svijet i prilagodljivo situacijama koje se mijenjaju, ne luta nego se uvijek kreće prema svom ispunjenju. Svaki korak je otvaranje prema Bogu.

Primijeni te norme na život: na naviku glede hrane, spavanja, odijevanja, poslova i slobodnog vremena. Te norme zahvaćaju osobno područje našeg života,

28

molitvu i studij, naše ophođenje s ljudima. Takve norme nam pomažu naći prava stanovišta prema osobama i, konačno, pomažu nam da donesemo važne odluke koje mogu imati trajni utjecaj na nas.

Moramo osloboditi svoj odnos prema stvorenim stvarima

Nećemo moći upoznati tu osnovnu normu u našim odabirima i živjeti trajno otvoreni prema Bogu ako nismo pronašli unutrašnju slobodu. Riječ “indiferencija” (stanje u kojem se čovjek još nije opredijelio) koja se često upotrebljava da izrazi taj stav, ne nadahnjuje: previše je hladna i lako može podsjećati na uzdržanost što bi pak bilo potpuno izopačenje Ignacijeva stava prema stvorenim stvarima. I riječ “rezervirano držanje” (detachment) može voditi prema nesporazumu kao da bi izražavala samo negativnu stranu, tj. nenavezanost uz nešto. Mi trebamo imati pozitivni i konstruktivni stav koji najbolje izražava riječ “sloboda”. Ta evanđeoska riječ izražava pobjedu nad bolesnim stanjem i nad okovima, nad silama mraka koje prijete da progutaju naš život i uvijek nas odvlače od našeg cilja prema štetnim (kompromisima) nagodbama. To izražava u isto vrijeme i radost i jamstvo za život koji se povjerava Bogu: “Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!» (Gal 5,1).

To evanđelje slobode mora se pronaći i biti provjereno u raznim životnim područjima. Ono uključuje radosno prihvaćanje sreće i nesreće u životu, zdravstvenih uvjeta, životnih situacija okoline, posla, uspjeha i neuspjeha. Ta sloboda donosi mir, to je ozračje u kojoj donosimo prave odluke. Sloboda poznaje ljepotu i vrijednost svega što je ljudsko; sve to ima svoje središte u Bogu, mogli bismo reći da je sve to u Božjoj okruženju, a u Božjoj nazočnosti sva stvorenja postaju bestežinska. Ostaje zadnja želja, izražena u završnoj rečenici Ignacijeva teksta:

Želimo i biramo jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni (Br.23).

Naglasak je stavljen na “više”. Istina, cijelo stvaranje ima svoj cilj. U Duhovnim vježbama taj cilj postaje osobna briga i predanje egzercitanta; to je srž njegova života i djelovanja. Tako prividno hladan i racionalan tekst iz “Načela i temelja” završava s dinamičkim i osobnim poticajem, ne da se padne natrag u tromu samodopadnost, nego da čovjek uvijek ostane otvoren i budan za Boga.

29

Peto poglavlje

ČOVJEK GREŠNIK – UPUĆEN NA BOGA

A) POKVARENI SVIJET

“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” (Mk 1, 15).

Još jednom tražimo polaznu točku za duhovni život. Sveto nam Pismo jasno govori kakav je svijet Bog želio i stvorio. No, mi ne živimo u takvom svijetu niti život doživljavamo tako. Nisu potrebni opširni dokazi da pokažemo da je u stvorenom svijetu nešto krivo. Svjedoci smo stalnog porasta naših sredstava i ubrzanog tempa u našoj proizvodnji koji nadmašuju sve naše potrebe. Ipak, postoje milijuni gladnih ljudi i beskućnika. Naše su knjižnice preplavljene stvarnim znanjem. Pružaju nam se sve moguće udobnosti; sposobni smo svoje kuće ispuniti ljepotom i glazbom. Trgovine su nam napunjene lijekovima protiv svih vrsta zala i bolesti. Izgleda nam ipak da nismo postali mudriji, sretniji, zdraviji. Satkali smo gustu mrežu prijevoza i povezanosti preko kontinenata i oceana, a ipak naša je ljudska obitelj više podijeljena nego ikad, a mi se međusobno sve manje razumijemo.16

Tako je tu stvarna polazna točka naših razmišljanja o duhovnom životu. Želimo li biti realni, moramo započeti s našim slomljenim svijetom. Ni Evanđelje ne počinje s ljepotom i redom u stvorenju nego s Isusom, koji je došao “spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1, 21).

Zašto govor o grijehu?

Neke uvodne napomene mogu biti korisne. Ponajprije, grijeh nije središte kršćanske poruke. Ponekad se moglo pričiniti da je baš tako. Neki su propovjednici smatrali glavnom temom svojih propovijedi da kršćane opomenu na grijeh i njegove strašne posljedice. Često je Crkva nosila neko ozračje mraka i straha. To sigurno nije Isusov duh jer on je cijeli svoj život posvetio tome da navijesti radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, o Božjoj ljubavi i brizi za nas, te o novom stvaranju mira i bratstva. Njegovo propovijedanje ima novi zvuk koji se razlikuje od onog što se čulo kod Ivana Krstitelja koji je optuživao ljude jer su uživali u samodostatnosti i pozivali se na to da su Abrahamovo potomstvo pa ih je upozoravao na predstojeći sud: "Sjekira je stavljena na korijen stabla"(usp. Mt 3, 7-10). Isus je govorio novim jezikom; njegove ključne riječi su ljubav i radost tako da na koncu on može reći: “To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15, 11). To je atmosfera svega kršćanskog života, to je i duh našeg razmatranja o grijehu.

Mi kršćani na grijeh gledamo očima Boga samoga koji je “tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne” (Iv 3,

16 J. Neuner, SJ, WALKING WITH HIM, A Biblical guide through thirty days of Spiritual Exercises, Centrum Ignatianum Spiritualitatis, Borgo S. Spirito 5, 00195 Rome, Italy, 1985. Hrv. Prijevod, HOD S NJIM, priredio: F. Pšeničnjak, SJ.

30

16). Bog je veći nego grijeh. Njegova ljubav i moć zagrlila je naš slomljeni svijet. Katkada smo shrvani osjećajem bespomoći usred svijeta zla i podjela. To nije Isusov duh koji se neustrašivo i hrabro borio protiv snaga tame i konačno ih svladao kao uskrsli Gospodin. U svom razmatranju o grijehu potrebno nam je to radosno jamstvo. Ne možemo se suprotstaviti mraku zla ako nam nije osigurana Božja stvaralačka snaga koja će nas ozdraviti, koja će obnoviti svijet.

No, bilo bi jednako opasno podcijeniti ozbiljnost grijeha. Neki su skloni da grijeh svedu na propuste u društvenim odnosima ili na psihološke zapreke koje nam priječe da se uključimo u društvo. Sigurno moramo mnogo naučiti od društvenih i psiholoških nauka koje su proširile naše spoznanje ljudskog ponašanja i silno ih obogatile. Više ne možemo biti zadovoljni jednostavnom klasifikacijom ljudskih čina na dobre i zle. Ipak mi u svim svojim činima i stavovima nešto izričemo od onog konačnog usmjerenja svoga života. Ti čini imaju duboku dimenziju koja pripada samoj biti naše osobnosti kojom se odnosimo prema bližnjem i društvu, koja naš život u našem svijetu čini ili konstruktivnim ili pak onim koji podriva jedinstvo. Bavimo se tom dubokom dimenzijom. Jesmo li dopustili snagama koje narušavaju naš život da prodru u naša srca i da nas pridobiju za se u rušilačko zlo koje je preplavilo naš svijet?

Postoji još jedna opasnost. Mnogi u svom srcu nose neko tajnovito divljenje zlu, očarani su zlom. Čitajte novine i proučavajte sredstva za društveno priopćivanje i usporedite prostor koji se daje zločinu i nasilju s prostorom koji se daje dobru i miru. Naravno, dosta često se zlo osuđuje, no njegovo prikazivanje u medijima hrani očekivanja ljudi koji sa zločinom povezuju odvažnost, hrabrost, snagu, stvaralačku maštu; dok se krepost i dobro veličaju najviše u nekrolozima, a u dušama mnogih kreposti se povezuju s dosadom, konformizmom i tradicionalnim običajima. Zlobno se znalo primijetiti da je nebo dobro mjesto, a pakao neugodno, no da će društvo u paklu biti mnogo zanimljivije nego u nebu! Takva, izokrenuta i romantična slika o grijehu, nasuprot dobru je opasna osobito za mlade. Možda smo kroz nezemaljske i nerealistične životopise prikazali neprivlačnu sliku svetaca. Bilo bi važno pokazati kako su mnogi zločini i nasilja kukavički bijeg od konstruktivnog rada i zalaganja. Sam Isus zapravo može nam biti najveći primjer. Bio je optužen za mnoge prijestupe, nepoštivanje zakona, da jede i pije, no nitko ga nije nazvao dosadnim. Da on nije bio izazov koji uznemiruje, ne bi bio ubijen.

Što je grijeh?

Pravi odgovor na te lažne poglede mora doći iz dubljeg uvida u to što grijeh stvarno jest. Grijeh se definirao kao kršenje Božjih zapovijedi. To je istina, no to zvuči previše individualistički i legalistički i ne izražava svu zbilju grijeha. Dublju duhovnu svijest izražavamo ako grijeh opišemo kao odbijanje Božje ljubavi. Bog nije zakonodavac koji nalaže da se vrše zapovijedi uz sankcije, nego nas okružuje i vodi svojom ljubavlju kojoj moramo odgovoriti. No i taj opis ostaje u sferi individualnog odnosa prema Bogu koji ne uključuje sav naš život. Za mnoge je to neuhvatljivo. To bi mogao biti jedan od razloga zašto se kod toliko ljudi smanjuje osjećaj za grijeh. Moramo i na grijeh gledati očima evanđelja: grijeh je destruktivna i otrovna snaga i prožima naš svijet, prodire i u naša srca, uključuje se u naše društvo, u društvene strukture, u politiku, u privredne sustave; on postaje grijehom svijeta.

Ima svoje korijene u ljudskom srcu, u našoj slobodi. Čovjek sam sebe čini autonomnim. To je bit izvještaja o prvom grijehu u knjizi Postanka! A to je istina i

31

danas: “Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađa...” (Mt 15, 19). Po grijehu čovjek se odvaja od Boga i tako se rastavlja od izvora života. To je radikalna izolacija u grijehu. Čovjek je narušio Božji poredak ljubavi i stvaranja, sam je sebi postao cilj i središte života i djelovanja.

Grijeh ne ostaje skriven u srcu, on se kreće na svom rušilačkom putu. On ponajprije djeluje na samog grešnika. Usredotočen na sebe, on je uprljao svoj pogled: “.. Oni ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći sebe mudrima, poludješe” (Rim 1, 21 sl). U svojoj sljepoći grešnik se počinje opravdavati i tako čini svoju grešnu opciju sve više svojom. Teško je priznati svoje padove i odvratiti se od njih.

Usredotočen na sebe, grešnik se postavlja protiv svoje okoline. Odnos prema bližnjem više nije u solidarnosti, nego u nadmetanju. Grijeh postaje društvena stvarnost. Pravda, istina, mir mijenjaju se u mržnju, zavist i osvetu. U knjizi Postanka grijeh se u raju nastavlja u ubojstvu Abelovu (Post 4).

Grijeh ne uključuje samo osobne odnose nego se sam uključuje u šire društvo. Skupine ljudi okupljaju se zajedno sa zajedničkim interesom protiv drugih: društvene i privredne skupine, etničke i kulturne jedinice, nacije, često sukobljene u okorjelom neprijateljstvu uz državne granice, slijepi za uzajamne dužnosti, za potrebe i interese jednih za druge. Ratuju služeći se smrtonosnim oružjem i jednako smrtonosnim masovnim medijima. Grijeh je zaogrnuo ljudsku obitelj i zatrovao atmosferu u kojoj živimo i dišemo.

Tako valja gledati na grijeh; ne samo kao na pojedinačni pad, nego kao na rušenje našeg svijeta i društva. Sveti Ignacije je htio započeti razmatranje o grijehu (1) s drevnom predajom o pobuni anđela protiv Boga (usp. 1 Pt 2, 4; Juda 6); (2) tada svratiti pogled na grijeh naših praroditelja i na pokvarenost koja je odatle proizašla na cijelo čovječanstvo; (3) konačno na grijeh i na osudu onih koji su možda sagriješili manje nego ja. To razmatranje o “trostrukom grijehu”, o njegovu izvoru i sve većem širenju njegove snage po svem svijetu nije nikako zamišljeno kao odvraćanje misli od mene, od svijesti o meni kao grešniku. Naprotiv, u tim razmišljanjima čovjek sebe promatra pred Bogom kao grešnika. Ta rijeka grijeha koja dolazi od izvorišta kojem ne možemo ući u trag i koja je prodrla u naše društvo i povijest te prožima naš svijet, ušla je i u moje srce.

Naša razmišljanja nikad se ne smiju svesti samo na subjektivnu duhovnost koja se bavi samo osobnim odnosom s Bogom. Mi pripadamo slomljenom svijetu; a pozvani smo da budemo novo stvorenje. No, ta solidarnost sa svijetom ne umanjuje moju osobnu odgovornost. Samo ako priznam sebe kao grešnika, mogu odgovoriti na Božju riječ milosti i sebe prikazati Isusu za njegovo poslanje u obnovi svijeta.

Pred raspetim Isusom

No, i sa svim tim razmišljanjima teško je doći do duboke osobne svijesti o grijehu. Mi gledamo njegovo razorno djelovanje u svijetu; možda smo iskusili i njegov utjecaj na nas jer nas zasljepljuje, paralizira i razara. Ipak, sve to ne dira srce našeg bića. Sam Bog nam mora progovoriti da bismo spoznali što je grijeh, što znači biti grešnik. Bog je progovorio u svom Sinu, raspetom Isusu.

Ignacije završava razmatranje o grijehu “kolokvijem”, razgovorom s raspetim Isusom (br. 53). Taj zaključak izgleda jedva povezan s prethodnim razmišljanjima o grijesima anđela, praroditelja i drugim grijesima te posljedicama tih grijeha. Ipak

32

osjećamo da taj kolokvij, kad napušta racionalno razmišljanje i ulazi u Isusovu prisutnost, dolazi na svoje. Taj razgovor sadrži bit razmatranja o grijehu.

Što je grijeh? Kad jednom prekinemo svoje uže za spašavanje s Bogom, ostajemo sami. Svoj život punimo mnogim stvarima i poslovima, no oni nas ne mogu održati. Upadamo u dezolacije i smrt. Nema potpore ni nade.

Ipak nismo sami. Isus je s nama da s nama podijeli dezolaciju. On je i umro, ne jer bi sagriješio, nego jer je postao našim bratom, bratom u našoj slomljenoj obitelji. S nama dijeli dezolaciju i napuštenost.

Zašto je došao? To ga pitamo u kolokviju: “Kako je on, mada je Stvoritelj, prihvatio to da se učini čovjekom te je od vječnog života dospio do vremenite smrti, da tako umre za moje grijehe?” (Br. 53). Isus ne odgovara, on ne govori - Bog govori u Isusu svom Sinu. Njegova ljubav prema nama dala je svoga Sina tako da ne budemo sami u svom progonstvu, da nam da sigurnost da imamo dom, da je Božja ljubav s nama u svim našim tminama. Tako postavljam tri pitanja:

1. “Što sam učinio za Krista?” Ako me Bog toliko ljubi, kako se dogodilo da sam se odvratio od njega i sebe zatvorio u svoj uski život?

2. “Što radim za Krista?” Trenutak je odluke, odgovora Božjoj ljubavi i pozivu.

3. “Što da odsada učinim za Krista? “ Moram gledati prema budućnosti, pripraviti se za predanje i tada ću naći usmjerenje za svoj život.

Tako razmatranje o grijehu vodi prema prvom susretu s Isusom Kristom. Vidim ga kako ulazi u naš ljudski svijet gdje smo napušteni, preplavljeni snagama mraka. On je s nama, ne kao moćni Spasitelj, nego kao naš brat, dijeleći s nama naš život i smrt kako bi nas poveo u novi život. U njemu, u njegovoj smrtnoj borbi i smrti, vidimo gdje zapravo jesmo, što je grijeh, kamo nas je odvela naduta autonomija grijeha. U njemu se budimo na radosnu svijest da nismo sami nego da su svi grijesi obuhvaćeni Božjom ljubavlju i ozdravljeni Isusovim ranama.

B) OBRAĆENJE

Duhovni rast ima kao polazište čovjeka grešnika, a kao metu čovjeka preobraženog u milosti. Ovaj prijelaz iz grijeha u milosni život zove se obraćenje. U ovom predavanju razmotrit ćemo teološke i psihološke vidove procesa obraćenja.

Novozavjetna radosna vijest počinje pozivom na obraćenje: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!". Svaku sv. misu započinjemo opomenom na obraćenje: "Priznajmo svoje grijehe, da bismo mogli dostojno proslaviti sveta otajstva." A u novom Katekizmu Katoličke Crkve čitamo ove istine o našem duhovnom životu:

Isus zove na obraćenje. Ovaj poziv je bitna sastavnica naviještanja Kraljevstva: "Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu Vijest!" (Mk 1,15). U naviještanju Crkve ovaj se poziv upućuje ponajprije onima koji još ne poznaju Krista i njegovo Evanđelje. Posredstvom naime vjere u Radosnu Vijest i posredstvom Krštenja odriče se zla i stiže se spasenje, tj. oproštenje svih grijeha i dar novog života. (Br. 1427).

Ali Kristov poziv na obraćenje dalje odjekuje i u životu kršćana. Ovo drugo obraćenje je trajan zadatak za čitavu Crkvu koja "obuhvaća u svom krilu grešnike" i koja je "istovremeno sveta i uvijek potrebna čišćenja, stalno čini

33

pokoru i obnavlja se". Ovaj napor oko obraćenja nije samo ljudsko djelo. To je "dinamizam slomljenog srca" (Ps 51,19) što ga je pokrenula i privukla milost da odgovori na milosrdnu ljubav Boga koji nas je prije ljubio. (Br. 1428)

To nam svjedoči obraćenje sv. Petra nakon što je triput zatajio svoga Učitelja. Pogled Isusova beskrajnog milosrđa pokrenuo je u njemu suze kajanja (Lk 22,61) a nakon Gospodinova Uskrsnuća trostruku ispovijest svoje ljubavi prema njemu. Ovo drugo obraćenje ima i zajedničarsku dimenziju. Ovo se očituje u pozivu Gospodina čitavoj jednoj Crkvi: "Obrati se" (Crkvi u Efezu) (Otk 2,5). (Br. 1429)

Tako nas Crkva uči. Iz gornjih navoda, koji stoje kao uvod u sakrament pokore u Katekizmu, postaje jasno da obraćenje predstavlja jedno od središnjeg događanja našeg duhovnog života. Stoga ćemo naše razmišljanje posvetiti proučavanju obraćenja; pritom ćemo se obilno služiti podatcima psihologije religije, ali se kod toga nećemo zaustaviti, nego ćemo svaku spoznatu istinu nastojati produbiti spoznajama iz duhovne teologije, a na kraju tražiti načine kako to primijeniti na svoj duhovni život.

Pojam obraćenja

Pojam "obraćenje" je višeznačan pojam, tj. upotrebljava se za različita duhovna iskustva. Općenito govoreći, obraćenje znači promjenu života, napuštanje dosadašnjeg ponašanja i preuzimanje novog, drugačijeg. Znači također okrenuti se od vlastitih sebičnih želja i ciljeva te dati se u službu Bogu i bližnjemu. Obraćenje je, nadalje, svaka odluka koja nas na bilo koji način više približi Bogu.

Teolog Yves CONGAR ističe kako obraćenje ne znači nužno obraćenje Bogu ni po sebi obraćenje na bolje. Moguće je "obratiti se" i u obrnutom smislu: okrenuti se zlu napuštajući put dobra, prigrliti neku filozofiju, svjetonazor, npr. postati racionalist, ili vegetarijanac. Obratiti se može na katoličku vjeru, ali i na pravoslavlje, na islam, na židovstvo, na ezoterične religije, a može se postati i ateistom.

Gledano s točke gledišta psihologije, tj. proučavajući procese koji se zbivaju u čovjeku za vrijeme obraćenja, uočava se dvostruko događanje: obraćenje je raspad dosadašnje mentalne sinteze i izgrađivanje nove. U tom smislu obraćenje je restrukturiranje osobnosti. Proces obraćenja osim toga uključuje niz psiholoških i moralnih preobražaja koji su pokrenuti ili intelektualnim ili čuvstvenim motivima.

Samom procesu obraćenja prethodi faza pripreme koja može započeti nekim pozitivnim uzrokom (npr. otkrivanje nekih novih vrednota, kao što je vjera, evanđelje, duhovno zvanje, itd.) ili negativnim uzrokom (npr. neka kušnja, nesreća, bolest); zatim slijedi faza prijelaza koja može trajati dulje ili kraće vrijeme, kad osoba još ne nalazi pravo rješenje za svoju krizu ili još ne vidi jasno domet nove sinteze koju treba izgraditi (npr. period neoplatonizma kod sv. Augustina, ili traganje za svojim zvanjem i poslanjem u slušaju sv. Ignacija, koji se čitajući životopise pustinjaka, uspoređuje s njima i traži svoj put); konačno, treba uzeti u obzir i sve utjecaje kulture, okoline, odgoja (npr. otkrivanje vjere svojih otaca, korijene svoga naroda).17

17 CONGAR Y.M., « La conversion. Étude théologique et psychologique », in Parole et Mission, 3 (1960) 494-523.

34

Vrste obraćenja

Obraćenje je, dakle, složeno ljudsko iskustvo: uključuje moralne, društvene, povijesne, čak genetske komponente. Stoga, prije nego što govorimo o obraćenju, potrebno je nabrojiti različite vrste obraćenja, kako bismo mogli znati o čemu je riječ. Pri tome možemo upotrebljavati različite kriterije.

1. S obzirom na pokretač, možemo razlikovati ove oblike obraćenja: obraćenje iz nemira (potreba da se nađe istina, to je slučaj kad se netko obrati na katolicizam, npr. kardinal Newman, ili slučaj sv. Augustina, koji se ne može smiriti dok ne nađe pravu istinu u katoličkoj Crkvi); obraćenje u smislu želje i htijenja da se ostvari neki ideal (pristup u Crkvu, prihvaćanje redovničkog poziva, napuštanje neke mane zbog uvida u ljepotu neporočnog života); obraćenje koje je prvenstveno čuvstvenog naboja (takva su često "obraćenja" različitim sektama, gdje se ne prihvaća toliko sadržaj nauke, nego osoba je vođena potrebom da pripada nekoj zajednici, da ne bude sama).

2. S obzirom na odjek koji ostavlja u životu osobe, možemo razlikovati ove oblike obraćenja: obraćenje može biti postupno ili naglo, no treba napomenuti da u oba slučaja prethodi određena priprava, svjesna ili nesvjesna, budući da su nužna oba elementa: razmišljanje i čuvstvo.

3. S obzirom na dimenziju, obraćenje može biti osobno (kako to naglašava Evanđelje i propovijeda Crkva), ili kolektivno (što po sebi ne isključuje mogućnost da se događa zajedno s osobnim obraćenjem, ali moguće je da se radi o pukoj pojavi na razini jedne grupe pa se pojedinac priklanja odluci grupe bez osobnog uvjerenja). U slučaju grupnog obraćenja uvijek postoji opasnost da se prenaglase spektakularni znaci obraćenja pa pod velom romantičnosti mogu preživjeti jučerašnji problemi.

Ovome treba dodati da danas postoji potreba obraćenja za svakog kršćanina, budući da krštenje primamo u ranom djetinjstvu, pa osobna odluka s obzirom na prihvaćanje dogmi, nauke, obreda, morala, nastupa u kasnijem momentu osobnog razvoja. Bez takve nove odluke, posviješćene na različitim stupnjevima osobnog razvoja, nije moguće govoriti o zreloj religioznosti.

Oblici obraćenja

Antoine Vergote18, belgijski isusovac-psiholog, promatra više one pokretače koji djeluju na početku procesa obraćenja pa nabraja slijedeće vrste:

1. Obraćenje zbog «moralnog jada» - Ova vrsta obraćenja mnogo se proučavalo u prošlom stoljeću i mnogi vjerski pokreti su imali kao osnovnu formulu za "buđenje religiozne svijesti" u ljudima upravo ovaj element moralnog jada; i katoličke pučke misije su upotrebljavale ovaj način djelovanja na ljude. O čemu se radi, to ćemo podrobno promotriti malo kasnije. Evanđeoski model za ovu vrstu obraćenja je izgubljeni sin.

2. Progresivno (postupno) obraćenje - Radi se o takvom obraćenju koje karakterizira trajno produbljivanje vjerskih istina te onih osnovnih religioznih i moralnih vrednota koje osoba smatra važnima za svoj život (npr. naš izbor zvanja, zavjeti koji se moraju uvijek nanovo ispitati i dublje živjeti, zahtjevi duhovnosti). Nakon određenog vremena, mirnog i ustrajnog rada na sebi, osoba se možda i sama začudi kako je postala drugačija, kako je sada strpljivija u mnogim stvarima koje su je ispočetka smetale, kako je vjernija svojim dužnostima, velikodušnija u svom služenju.

18 A. VERGOTE, Psicologia religiosa, Borla, Torino 1967, str. 228-240

35

To je ideal kršćanske duhovnosti, ovakav tihi, ali ustrajan rast u svim vidovima našeg duhovnog života. Kod ovog obraćenja ranije spomenuta dva procesa razgradnje i nove sinteze događaju se istovremeno: izvana se ništa ne primjećuje, ali iznutra osoba raste i postaje sve bogatija.

3. Obraćenje kao posljedica vjerskog iskustva - Premda svako istinsko obraćenje pretpostavlja vjersko iskustvo, može se uočiti jedna vrsta gdje to iskustvo igra središnju ulogu. To su slučajevi kad osoba postane naglo svjesna Božje prisutnosti u svom životu, prisutnosti svetoga kao nečeg korjenito novog u svom životu. Znakovi Božje ljubavi i prisutnosti mogu biti najrazličitiji, npr. jedna ljudska ljubav, čitanje jedne rečenice u Evanđelju (npr. sv. Franjo Asiški, Franjo Ksaverski), simbolizam bogoslužja (Paul Claudel), polaganje zavjeta, svećeničko ređenje.

4. Obraćenje zbog psihičkih problema - Ima ljudi koji su opterećeni nekim psihičkim problemom za koji ne mogu naći drugdje rješenje, nego se obraćaju vjeri. Može se raditi o traženju mira, nježnosti, prihvaćenosti, životne snage. No, neki se mogu posvetiti karitativnom djelovanju u krilu Crkve i zbog toga što se smatraju ružnima, neprihvaćenima od svoje obitelji. Posebno treba upozoriti na slučajeve kad netko zbog vlastitih problema želi stupiti u samostan ili postati svećenik. To nikad nije dovoljan razlog za zvanje pa prije ili kasnije nastupa kriza. (Primjer iz Glasnika: djevojka koja traži samostan jer je život kod kuće pakao.

5. Obraćenje zbog dramatičnih događaja - Dramatično (iznenadno) obraćenje obično se događa kad je čovjek duboko potresen nekim događajem do te mjere da mu se razbije u komadiće sav dosadašnji misaoni svijet, sve njegove vrijednosti na kojima je gradio svoj identitet, a njegovo gledanje na stvari, ljude, na sebe postaju odjednom neupotrebljivi. Osoba nema više nikakva uporišta za koja se može hvatati pa se okrene Bogu koji ostaje kao jedina čvrsta točka u tom rasapu.

Kao primjer pozitivnog obraćenja nakon dramatičnog iskustva možemo spomenuti slučaj Joni, osamnaestogodišnje američke djevojke koja je ostala paralizirana nakon skoka u plitko more. Nakon prve faze očajanja i druge faze misaone obrade vlastite situacije, nalazi svoj mir i svoje poslanje u svojoj vjeri (protestantkinja) i u davanju svjedočanstva o smislu života i u takvom stanju.

U životu svakog od nas je bilo ili će biti dramatičnih, tragičnih događaja i doživljaja, npr. ovaj rat sa svim svojim strahotama. Međutim, da bi oni postali put do Boga, potrebno je da su naše obične, svagdanje, na prvi pogled nevažne odluke također donošene u skladu s našom savješću i uz misao na Božji zakon. Velike odluke se ne rađaju odjednom, iznenada, nego su izgrađene kao mozaik od mnoštva kamenčića svagdanjih odluka.

Važno je na kraju napomenuti da naglo i iznenadno obraćenje po sebi još nije garancija za ustrajnost. Mnogo su stabilnija, trajnija i sigurnija polagana, postupna obraćenja, gdje vjera postepeno raste prema svojoj punini. Čak ni oni obraćenici koji smatraju svoju vjeru nepokolebljivom nisu izuzeti iz zadaće da istu tu vjeru osvajaju i grade. Naime, sam proces obraćenja nije kraj jednog puta, nego novi početak nakon kojeg slijedi sistematski rad na sebi, što duhovna literatura naziva askezom. Nema duhovnog života bez sistematskog truda, napora, rada, ciljeva, ostvarenja.

6. Naglo obraćenje - Posljednjih godina dosta se čulo o naglim obraćenjima. Najglasovitiji slučaj jest obraćenje Andrè Frossarda, što ga je sam ovjekovječio u svojoj knjizi "Bog postoji, ja sam ga susreo". U toj knjizi opisuje onu naglu, korjenitu promjenu koja se u jednom momentu dogodila u njemu uslijed jednog snažnog vjerskog doživljaja. Frossard je, bez ikakvog cilja ili posebne namjere, ušao jednog dana u jednu crkvu i tu, pred oltarom, postao svjestan Božje opstojnosti.

36

Ali, nije on jedini slučaj; među karizmaticima i u sektama se čuje katkad o sličnim naglim, spektakularnim promjenama. Pri tom se poziva na obraćenje sv. Pavla, kao da se njegov slučaj ponavlja od vremena do vremena. Nažalost, treba reći, da je sam naslov Frossardove knjige promašen, premda jako zavodljiv. Znamo iz SZ da nitko ne može susresti Boga i ostati živ, a Isus u NZ izričito veli da nitko nije Boga vidio. Svi bismo željeli iskusiti Boga, susresti ga na neki način, ali vidjeti ga svojim očima nije nam dano u ovom životu. Boga se može iskusiti i tako da ga čovjek ne vidi, kao što je Isus poučio Tomu.

Proces obraćenja

Obraćenje, pa čak i ono koje obično nazivamo iznenadnim, nije događaj jednog trenutka, nego je događanje, proces. U tom procesu možemo razlikovati dva momenta, dvije etape: raslojavanja i novog ujedinjenja.19

1. Etapa raslojavanja - Ovaj raspad sustava može se dogoditi prilično iznenada, naglo, kao u slučaju sv. Pavla, ilipostupno, kao u slučaju sv. Augustina. U oba slučaja postoji unutarnji nemir, nezadovoljstvo. Općenito govoreći, osoba se osjeća iznutra slaba i nezadovoljna, osjeća nemir zbog neispravnog stava prema svom Stvoritelju, krivnju zbog promašenih odluka i pogrešaka u prošlom životu. Pavao je osjećao nemir zbog svoje moralne nemoći: "Vidim što je dobro, a ipak ga ne činim, nego slijedim jedan drugi zakon u sebi što ga ne želim slijediti." I Augustin se jada zbog svoje nemoći da vlastitom snagom napusti svoj dotadašnji put, osjeća stid zbog svoje grešnosti čak u dječačkom dobu. Njegove Ispovijesti su duboka psihološka analiza osobnosti u raspadu.

2. Etapa ujedinjenja - I proces ujedinjenja može se dogoditi iznenada i brzo, ili postupno i sporo. No, kako god se dogodio, ostavlja osjećaj oslobođenja, izbavljenja. I opet se možemo pozivati na dva gore spomenuta primjera. Pavao kliče: "Tko će me osloboditi od ovog tijela, pa odmah dodaje, hvala Bogu, Krist me je oslobodio". A sv. Augustin pjesnički to kaže: «O, ljepoto božanska, prekasno sam te upoznao».

Ovdje treba spomenuti da je religija bez sumnje najjače sredstvo da se stekne novo duhovno jedinstvo, ali nije jedino. Isti proces se može dogoditi u obrnutom smjeru, npr. napuštanje religije ili zvanja; može to biti nova ljubav ili nova strast, nova ambicija, ljubav prema domovini, pa čak i osveta. U svim tim slučajevima psihološki se događa ista stvar, isti proces i ishod je isti: stanje čvrstoće, nepokolebljivosti, stabilnosti, uravnoteženosti, koje nastupa nakon jednog perioda nemira, napora i razbijenosti. Također u ovim nereligioznim slučajevima novi čovjek se može roditi iznenada ili postupno.

Imajući pred očima sve ove elemente, možemo posuditi opisnu definiciju obraćenja velikog psihologa Williama Jamesa:

Obratiti se, preporoditi se, primiti milost, osjećati vjeru, primiti svjedočanstvo su različiti izrazi koji označuju isti proces, postupan ili nagli, pomoću kojeg jedno Ja koje je prije bilo razjedinjeno i ispunjeno sviješću pogrešnosti, manje vrijednosti i nesreće, ujedinjuje se i stiče svijest superiornosti i sreće kao posljedicu činjenice da je našlo čvrste religiozne temelje.20

19 W. JAMES, Le varie forme della coscienza religiosa, Bocca, Milano 1945.

20 W. JAMES, Le varie forme della coscienza religiosa, str. 166.

37

Da bi ovaj opis postao jasniji, treba reći nešto o još jednom psihološkom pojmu: o "središtu osobne energije". Radi se o onim mislima i idealima kojima osoba posvećuje svoj život i za koje djeluje. Jedna grupa misli i ideala može ostati na rubu svjesnog ja, dok druga grupa zauzima središnje mjesto. Svaki od nas ima svoje središte osobne energije. Promatrajući stvari s ove točke gledišta, obraćenje znači premještanje određenih misli i ideala s ruba svjesnog ja u središte istog tog ja. Kad je riječ o religioznom obraćenju, to znači da religiozne misli i vrijednosti postaju središnja osobna energija. (Kasnije ćemo vidjeti da to znači "svetost").

Ova se definicija obraćenja može primijeniti na mnoga područja našeg života. Da bi netko bio dobar roditelj, otac ili majka obitelji, u središtu njegovog svjesnog ja trebaju biti misli, brige i vrednote vlastite obitelji. Kad je netko zanemarivao svoju obitelj kroz dugo vrijeme pa se obrati, to znači da te misli i brige stavlja opet u središte svoga ja. Slično se može reći za redovnički život. Biti dobar redovnik/redovnica znači imati u središtu svjesnog ja misli, vrednote, ideale i zahtjeve našeg zvanja i sve usmjeriti prema tome. To postaje ideja vodilja, pokretač, snaga našeg djelovanja. To postaje i princip ujedinjenja našeg života, jer sve drugo postaje sekundarno, nevažno, relativno. To je upravo ono što sv. Ignacije traži na početku duhovnih vježbi, da se stekne indiferentnost, da sve znamo relativizirati.

Proces obraćenja može se smatrati završenim tek kad je osoba proradila novo iskustvo. Oko novog centra energije treba sada razvijati nove značajne odnose s Bogom, s ljudima i sa svijetom. Stoga je neizbježno da se javljaju odbojnosti, teškoće, nejasnoće, jasno je da nova sinteza nije plod jednog trenutka, nego pretpostavlja sustavan rad na sebi. Ovaj sustavni rad se obično naziva "askeza".

Prvo i drugo obraćenje

U uvodnom razmišljanju čitali smo odlomak iz Katekizma Katoličke Crkve gdje se jasno govori o "drugom obraćenju" u životu svakog kršćanina. Pogledajmo na kraju ovaj trajan zadatak našeg duhovnog života.

Općenito govoreći, drugo obraćenje znači uzeti ozbiljno zadatak oko posvećenja sebe. To uključuje volju da postanemo autentični kršćani prihvaćajući svaku žrtvu koju taj cilj eventualno zahtjeva. Duša se ne zadovoljava više osrednjošću, osoba ne želi biti "samo dobra", nego teži za boljim, za višim.

Dok je u stanju prvog obraćenja vjernik (redovnik) želi živjeti po Božjim zapovijedima, nakon drugog obraćenja on teži za sudjelovanjem u uskrsnom otajstvu. Postupno sve dobiva drugačiji smisao: zvanje se ne živi više kao odricanje, nego kao odabranje i poslanje, zavjeti nisu više teret, nego privilegij, znak posebne Božje ljubavi, odricanje nije više puko sredstvo samodiscipline, nego unutarnji izražaj ozbiljnosti kojom shvaćamo Božju blizinu.

Sv. Terezija iz Lisieuxa ovako piše Majci Gonzagi u lipnju 1897: "Ove godine, draga Majko, dobri Bog mi je dao milost da shvatim što je ljubav." Ona, dakle, na taj način svjedoči o svom drugom obraćenju s obzirom na ljubav, a sastoji se u tome da odjednom shvaća kako sam Isus voli njezine susestre po njoj, u njenoj ljubavi. "Da, osjećam da kad sam ljubazna, sam Isus djeluje u meni; i što sam više sjedinjena s njim, to više volim svoje susestre". A sv. Franjo Asiški ovako započinje svoju oporuku: "I tako je Gospodin darovao meni, Franji, milost da započnem pokoru... ono što mi se prije činilo gorko, odjednom mi se pretvori u slast duše i tijela".

38

Drugo obraćenje je uvod u mistični život. Zbog toga je Pavao mogao klicati: "Raspet sam s Kristom i ne živim više ja, nego Krist u meni." (Gal 2,20).

39

Šesto poglavlje

PLODOVI DUHA

Ovo razmišljanje posvećujemo temi PLODOVI DUHA. Često čujemo tu riječ, često se molimo za darove Duha Svetoga, ali možda nismo uvijek svjesni u čemu se zapravo ti darovi Duha i ti plodovi duha sastoje.21

Sveti Pavao je u Pismu Galaćanima htio dati ideju o ponašanju čovjeka duha, pa opisuje kako se želje Duha protive željama tijela: "A velim: živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli" (Gal 5,16-17). Nije potrebno posebno naglašavati kako u čovjeku djeluju suprotne sile te kako je on pozvan da snagom Duha Svetoga pretvori tjelesnog čovjeka u duhovni. Rezultat takvog života po Duhu isti Pavao opisuje ovako: "Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost" (Gal 5,22).

U ovom se tekstu sv. Pavla ne protive djela tijela i djela Duha Svetoga, nego plod duha. Čini se, naime, da Apostol zapravo ne govori o Duhu Svetom, nego o duhu, tj. o plodovima koje donosi čovjek koji živi duhovnim životom, koji živi duhom Evanđelja. Ono što Pavao želi naglasiti jest to, da duhovan čovjek, tj. čovjek koji je obnovljen Duhom Isusovim, ne čini više djela tijela, nego se ponaša kao dijete Božje. Onaj koji živi u duhu Evanđelja, taj je sjedinjen s Isusom: "A tko se združi s Gospodinom, s njim je jedan duh" (1Kor 6,17). Ovo u biti znači da naš duhovni i moralni lik, koji je već oblikovan naravnim krepostima, biva obnovljen i oplemenjen od Duha Svetoga te se sve više približava svojoj punini pa možemo slobodno ustvrditi da je čovjek više čovjek što je više bogolik. Ovo pretpostavlja trajnu spremnost da se odcijepimo od sebeljublja te da se sve više okrećemo prema drugom čovjeku i tako vinemo do osobne svetosti.

Ovo što smo gore rekli ne događa se samo u unutrašnjosti čovjeka, nego se nužno pokazuje i u izvanjskom ponašanju. U Pismu Galaćanima Pavao izričito naučava kako se vanjsko ponašanje duhovnog čovjeka u društvu korjenito suprotstavlja ponašanju tjelesnog čovjeka. Konačni plod koji Pavao ima pred očima jest ljubav koja je kopija Božje ljubavi, a svi drugi oblici proizlaze iz ove temeljne forme.

Tradicija povezuje Pavlov izraz "plod Duha" s jednim odsjekom iz Matejeva evanđelja u kojem Gospodin uspoređuje lažne proroke sa zlim stablima i opominje da ih se čuvamo jer "Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom" (Mt 7,16-17). To ujedno znači da dobri plodovi koji proizlaze iz djelovanja Duha Svetoga služe istom tom čovjeku za radost i zadovoljstvo. Mi se često bojimo biti dobri, plemeniti, kreposni, velikodušni, itd. jer mislimo da to znači trajan napor, da to čini život dosadnim i praznim. A istina je upravo suprotno: griješan, prosječan život je vrlo monoton, svi su griješnici jednaki. Istinski originalan i zadovoljan čovjek je krepostan čovjek.

Nešto slično moramo reći i s obzirom na naš apostolat; krepostan život ima svojih posljedica i na društvenom planu i toga će drugi vrlo brzo postati svjesni. Ljudi naslućuju i najtajniju krepost duhovnog čovjeka, kao što naslućuju i najtajnije mane, jer one polako, ali sigurno rastaču nutarnje zadovoljstvo i to se neminovno pokazuje i

21 (Priređeno prema knjizi: J. JANSSENS - M. LEDRUS, I frutti dello Spirito. Ancora, Milano 1984).

40

prema van. Možda bismo se tu mogli malo poigrati riječima: plodovi se u prvom redu donose, a tek zatim se uživaju. I mi ćemo moći uživati plodove duhovnog života tek kad ih najprije donesemo. Upravo to nas razlikuje od ljudi koji ne žive u Duhu: i oni mogu činiti dobra djela i stvarno ih čine, ali to nisu trajni plodovi.

Klasifikacija plodova Duha Svetoga

Sveti Pavao riše duhovnog čovjeka i opisuje ga s različitim stavovima, točnije, navodi devet oblika ponašanja koja ga rese. U tzv. Klementovoj Vulgati nalazimo zapravo dvanaest plodova, jer osim nabrojenih dodaje još tri: strpljivost, čednost i samosvladavanje. To je posljedica vjerojatno mistike brojeva gdje 12 znači savršen broj pa se govori o "stablu života" koji donosi dvanaest plodova.

Sveti Toma je razdijelio plodove Duha u tri skupine: u prvu pripadaju plodovi koji se odnose na život u Bogu (ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost i vjera), u drugu oni koji se odnose na bližnjega (dobrota, dobrohotnost, blagost i vjernost), a u treću grupu pripadaju plodovi koji se odnose na tjelesne stvarnosti (čednost, umjerenost i čistoća). P. M. Ledrus je predložio drugu razdiobu na temelju dvostrukog principa: s jedne strane je kriterij: djelovanje-riječi-osjećaji, s druge strane su plodovi koji se odnose na stožerne kreposti (pravednost, razboritost, jakost, umjerenost).

Vjernik koji je poučljiv poticajima Duha nastoji se uvijek više otvoriti ljubavi Božjoj, znajući pritom da duhovna borba protiv tijela traje čitav život. Istovremeno nošen je iskustvom da ga plodovi Duha čine sve sposobnijim za tu borbu što se očituje porastom volje i želje da čini dobro te da se prepusti vodstvu Duha. U biti radi se o vrlo ohrabrujućem poimanju duhovnog života: nema sumnje, da je cilj vrlo visoko postavljen, ali nipošto nije nedohvatljiv. Nitko ne može reći: "Ovo je previsoko za mene! To nije za mene!" Nema smisla uspoređivati tko koliko darova ima; ono što je bitno, jest to da budemo uvijek poučljivi poticajima Duha u svagdašnjem životu. Ova naša razmišljanja o plodovima duha imaju upravo to za svrhu: da nas učine poučljivima Duhu Svetom.

Ljubav kao srdačnost

Sveti Pavao smatra prvim plodom Duha "ljubav", jer ona je zapravo jedini dar Duha, svi ostali potječu iz nje. Biblijski pojam ljubavi je vrlo bogat značenjem, ali mi ćemo je ovdje promatrati samo pod jednim vidom, tj. kao čuvstvena povezanost koju obično nazivamo srdačnost.

Kao što je poznato bitna oznaka svake ljubavi je darivanje sebe i traženje dobra drugoga, stoga ljubav moramo shvatiti u prvom redu kao dobrohotnost prema drugima i kao spremnost da činimo dobro drugima. Naš osnovni stav prema drugome treba biti kreativan, tj. takvo ponašanje i djelovanje koje gradi, koji unapređuje i koji stvara, kako kaže Pavao: "Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!" (Fil 2,4). Ovaj vid ljubavi prema drugima najljepše je naznačen u opisu posljednjeg suda: "Bio sam gladan i dali ste mi jesti..." (Mt 25,31-46). Ljubiti drugoga znači u prvom redu zauzeti pozitivan stav prema njemu i djelovati u njegovu korist, željeti mu koristiti za njega i pomoći mu, govoriti o njemu dobro, prihvatiti ga, poštivati ga. Radi se o dobrohotnom djelovanju.

41

Premda se ljubav prema bližnjemu ne sastoji u prvom redu od osjećaja nego od djelovanja, ipak ne možemo zaboraviti važnost ni pozitivnih osjećaja. Isus je bio nježan prema svima koji su dolazili u dodir s njim i koji su bili spremni prihvatiti njegovu ljubav. Možemo se sjetiti kako je cijenio Nikodema, kako je pazio da ne povrijedi Samarijanku u njezinoj ljudskosti, kako je imao srca i za umor i za glad i apostola i naroda koji ga je slijedio. Mogli bismo reći: Isus je bio čovjek srca, čovjek nježnih osjećaja.

Postoji naravna srdačnost kao karakterna crta i kao plod dobrog odgoja, a znači bogatu osjećajnost bilo u smislu da se pokazuje srdačnost prema drugima bilo u smislu da se ona prihvati sa strane drugih. Jer srdačan čovjek nije sposoban samo za to da suosjeća s drugima, nego da to i pokaže. Mnogima manjka upravo ova sposobnost, tj. da pokažu i da usmjeravaju svoje osjećaje. Neki ih potiskuju, drugi ih ne znaju kontrolirati pa se daju voditi od samih osjećaja; zajedničko im je da ne znaju upotrebljavati svoje osjećaje kao sredstvo za stvaranje zajedništva. Zanimljivo je uočiti, da danas i sama riječ gubi izvorno značenje. Sentimentalnost je nekad značila čuvstveno bogatstvo, a danas znači sladunjavost.

Moramo nanovo otkriti izvorno značenje riječi srdačnosti: pokazati i izvana da imamo srca. Mi zapravo i ne možemo sakriti pokrete srca, jer to ljudi osjećaju. Osjećaju da li ih volimo, cijenimo, poštujemo ili ih preziremo, podcjenjujemo i odbacujemo. No ne samo ljudi, već i životinje osjećaju kad ih čovjek voli, a također i cvijeće. Iz toga bismo htjeli naučiti, da je zapravo srdačnost taj činilac koji stvara međuljudske odnose. Osjećati se voljenim znači imati mjesta u srcu drugoga. Ravnodušnost nas stavlja pred zatvorena vrata i osjećamo da nemamo mjesta u srcu drugoga.

Ako to znamo, možemo shvatiti i to, da se ljudi mogu osvajati i mijenjati samo dobrohotnošću, srdačnošću, a nikako silom ili prijetnjama. Jer drugi čovjek ne može ne osjećati ižarivanje naše srdačnosti prema njemu i to će jednoga dana sigurno pokrenuti i njegove osjećaje. Tim više, što duhovan čovjek ne ljubi samo ljudskom ljubavlju, nego ižaruje Božju srdačnost, a to je uvijek stvaralačka ljubav koja potiče drugoga.

Istinska ljubav dakle nije samo stvar volje, nego i stvar srca. Stoga je uvijek sumnjivo kad netko tvrdi da voli nekoga "iz dužnosti" ili kad kaže "radim to zbog ljubavi", a ne "iz ljubavi". Kršćanska se ljubav ne zadovoljava samo izvanjskim djelima, nego želi uspostaviti nutarnji dodir sa srcem drugoga. To je bila tajna Isusova utjecaja na ljude. Ljudi su jednostavno osjećali da ih on voli i onda kad im to nije govorio riječima. Ljubav mora postati tajnom i našeg života i rada s ljudima.

Srce u Svetom Pismu ne znači samo čuvstvenost kao što mi često upotrebljavamo danas govorimo. Ono je sjedište čovjekove okrenutosti prema drugome, njegove osobne ljubavi, strahova i nadanja, radosti i žalosti, u kojima se izražava ljubav. Srce će usmjeravati i njegove misli. Gospodin upozorava: "Gdje je tvoje blago, tamo će biti i tvoje srce". Time naznačuje da će se naše misli usmjeriti prema onome što nam je drago. Na drugom mjestu pita farizeje zašto misle zlo u svome srcu, jer u biblijskom smislu srce je izvor čitave osobnosti.

Čini se kao da su današnji kršćani izgubili smisao za bratsku i sestrinsku ljubav, onakvu kakvu nalazimo u Djelima Apostolskim. Sam Pavao piše: "Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavlju" (Rim 12,10). A na drugom mjestu, kad govori o poganima, označuje ih kao one koji su "bez ljubavi i bez milosrđa" (Rim 1,31) odnosno "bez ljubavi" (2 Tim 3,3) ukoliko njihovo odbijanje da vjeruju u jednoga Boga ima kao posljedicu otvrdnuće srca. Općenito vrijedi da Novi zavjet radije

42

upotrebljava riječ "ljubav" nego "prijateljstvo" jer ljubav sama po sebi izaziva ideju "osjećaja".

Da bismo bolje shvatili bit kršćanske ljubavi u njezinu čuvstvenom bogatstvu, pogledajmo karakteristike ljubavi u spisima Novoga Zavjeta.

a) Prva karakteristika ljubavi jest iskrenost. Sv. Pavao preporučuje Rimljanima: "neka vaša ljubav bude bez pretvaranja" (Rim 12,9), a na drugom mjestu govori o "iskrenoj ljubavi" (2Kor 6,6), budući da je njezin temelj čistoća srca, kako to snažno ističe u pismu Timoteju: "ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere" (1Tim 1,5). Istu ideju nalazimo i kod Petra: "Pošto ste pokoravanjem istini očistili svoje duše da postignete bratsku ljubav, čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga, jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga" (1Pet 1,22-23) . Prema ovom naučavanju snaga i iskrenost kršćanske ljubavi proizlaze iz pročišćenog srca pa možemo reći da se radi o bogolikoj ljubavi koja je plod Duha.

Svi ovi gornji izrazi ne odnose se samo na nutrinu, nego se moraju pokazivati i prema van. Moramo nastojati svoju afektivnost pokazivati i svojim pokretima, izražajima lica, očiju, smiješkom, stiskom ruke. Prvi i najosnovniji stupanj takvog srdačnog odnosa prema drugima jesu pravila uljudnosti. Moramo se pritom znati oduprijeti nekim napastima suvremenog svijeta, gdje se olako dijele superlativi: najdraži/a, najintimniji/a prijatelj/ica i sl.

b) Druga karakteristika kršćanske ljubavi jest suosjećanje. Sv. Petar ovako potiče vjernike: "Na kraju, svi budite jednodušni, puni suosjećanja, bratske ljubavi, milosrđa i poniznosti" (1Pet 3,8). Suosjećanje o kojemu govori Apostol, odnosi se na sudjelovanju u žalosti i radosti drugih. Slično se izražava i Pavao: "Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču!" (Rim 12,15). Ovo suosjećanje je istinska novost kršćanstva: poganski narodi ga ne poznaju, dapače, smatraju ga slabošću. Pavao nam može poslužiti kao primjer, kad kaže za sebe: "Tko je slabić a da ja nisam slabić? Tko se od drugoga navodi na grijeh, a ja da ne izgaram?" (2Kor 11,29) .

Suosjećanje je više od onoga što se obično podrazumijeva pod simpatijom. Simpatije se rađaju spontano, a suosjećanje iz dubokog osobnog odnosa prema nekome. Upravo to nas upozorava da se tu ne radi o samo naravnim pokretima duše, nego o daru Duha za koji treba i moliti i spremati se svjesnim uvježbavanjem kreposti zainteresiranosti za drugoga, za njegove probleme, općenito, traži se stav okrenutosti prema drugome.

c) Treća karakteristika ljubavi je nježnost u izražajima. Pavao Lijepo opisuje tu karakteristiku kršćanske ljubavi u pismu Solunjanima: "Bili smo među vama blagi. Kao majka koja s ljubavlju njeguje svoju djecu, tako smo vam, ovladani ljubavlju prema vama, jer ste nam omiljeli, htjeli predati ne samo Radosnu vijest Božju nego i svoj život" (1Sol 2,7-8). Ne radi se samo o naravnoj nježnosti, nego o odsjaju Božje nježnosti prema čovjeku. I to je dar Duha za koji treba moliti. U međuljudskim odnosima treba izbjegavati grube izraze, jer oni uvijek vrijeđaju i stvaraju zlu krv.

Isusovo ponašanje nije samo primjer iz kojega trebamo učiti, nego i trajan izvor inspiracije za naš život. Promatrajući njega, nalazimo prava rješenja za sebe.

Jedna topla karakteristika njegove osobnosti dolazi do izražaja kad je prihvatio poziv na svadbu u Kani Galilejskoj. To je znak prijateljstva prema tim ljudima. Možemo odmah spomenuti i Marijinu ljubav prema mladencima, ali i svima ostalima, jer zabrinuto nastoji otkloniti neugodnu situaciju koja je nastala iz nestanka vina. I kod Isusa i kod Marije osjećamo toplu osjećajnost. A dobro je podsjetiti se da se ovdje radi o sudjelovanju u radosti drugih.

43

Druga karakteristika Isusove osjećajne ljubavi jest njegova osjetljivost prema patnicima. Dirljiv je primjer susreta s majkom sina jedinca iz Naina. Nitko ne traži Isusovu pomoć, on sam vidi patnju i djeluje da je umanji. Primjera imamo bezbroj: dvojica jerihonskih slijepaca, gladni narod, itd.

No jedna riječ se ponavlja u tri različita primjera: kod nemilosrdnog sluge, kod izgubljenog sina i kod dobrog Samaritanca: sažaljenje. Opisujući nježnu radost oca kod povratka sina Isus kaže ove riječi: "Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20).

Posebnu pažnju moramo posvetiti Isusovim nježnim osjećajima prema svojima. Vidimo ga kako plače nad grobom prijatelja Lazara te svi zadivljeni primjećuju koliko ga je volio.

Evanđeoska srdačnost ne ukida ljudske osjećaje, nego ih pretpostavlja, pročišćuje i rasvjetljava. Stoga naša kršćanska askeza ne ide za tim da zatomi osjećajnost, nego da je ugradi u ljubav. A posljedice takve ljubavi osjećat ćemo vrlo brzo svi zajedno. Ona, u prvom redu, stvara i jača prijateljstvo među nama. Kakve bi bile naše zajednice, da nemamo barem minimalnih prijateljskih osjećaja jednih prema drugima. Ne može se živjeti, raditi i stvarati zajedno s neprijateljem.

Duh Sveti je spreman da nas pretvara polako, postupno u duhovne ljude koji će sve više ižarivati iste osjećaje koje je Krist imao u sebi. Od nas se traži poučljivost Duhu, spremnost da radimo na sebi. Prve kršćane su prepoznavali po tome jer su se međusobno voljeli. Znači da je ljubav imala svoje vidljive znakove. Ljubav mora postati i našim znakom raspoznavanja. Pokazujmo ljubav jedni prema drugima!

Radost

Čovjek je oduvijek težio za srećom, a tako je i danas. No, što je sreća? Mogli bismo reći da je to jedan od načina na koji je čovjek svjestan sebe. Znamo iz vlastitog iskustva da postoje trenuci sreće koja stiže iznenada; to su snažni osjećaji, ali obično kratkotrajni i prolazni. To su časovi kad postignemo željeni cilj, kad susretnemo voljenu osobu. Postoji, međutim, i drugi oblik sreće koju možemo opisati kao stanje radosti: razlijeva se u dubinama duše i doživljavamo je kao temeljno zadovoljstvo. Možda bi bilo bolje opisati je kao stanje nutarnjeg mira i radosti koje ostaje i u danima kušnje i teškoća. Ovakvo stanje plod je moralne ispravnosti i uvjerenja da život ima smisla, tj. da postoji jedan nadređeni red stvari koji ostaje netaknut i onda kad ne shvaćamo što se događa oko nas.

Težnja za srećom urođena je čovjeku, treba samo shvatiti da osim što je plod ispravnog života, ona je i dar Božji. To saznajemo iz učenja Svetog Pavla koji upravo tvrdi da je radost "plod Duha" (usp. Gal 5,22). Stoga je istinska radost djelo milosti, pa bez ukorijenjenosti u milost postoji opasnost da čovjekove težnje ostanu neispunjene i umjesto željene radosti da upada sve dublje u životno nezadovoljstvo.

Čovjek ima u sebi mnogo izvora da bude zadovoljan i radostan. Sve to, međutim, zahtijeva njegovu posebnu pažnju i ulaganje. Jer ako se izvori radosti i zadovoljstva i nalaze u nama, ne znači da svojim ponašanjem i svojim postupcima nismo u stanju zatomiti ih ili ih usmjeriti krivo. Ostaje uvijek istinito ono što kaže sv. Augustin: "Nema čovjeka koji ne bi htio biti sretan, ali malo ih želi prihvatiti trud oko toga". U istom smislu govori i sv. Ivan Zlatousti kad kaže da nas nitko ne može učiniti nesretnima ako to ne učinimo sami, ali isto tako i da nas nitko ne može učiniti sretnima, osim nas samih.

44

Važnost je radosti u ljudskom životu ali i u apostolatu ogromna. Potrebna je radost da se može rasti u duhovnom životu te da se može posvetiti drugima. Pogledajmo stoga od čega zavisi i koji su sastavni elementi istinske radosti.

Nauka je katoličke teologije da milost pretpostavlja narav i u tom je smislu papa Pavao VI. tvrdio kako kršćanska radost pretpostavlja sposobnost za naravnu radost. Stoga iako radost shvaćamo s jedne strane kao dar Božji, s druge strane mi moramo priskrbiti sve ljudske pretpostavke koje će nas osposobiti da prihvatimo Božju milost.

Treba, međutim, dobro shvatiti što se misli pod izrazom "sve ljudske pretpostavke", budući radost nije krepost koja bi se mogla uvježbati vlastitim snagama. Ako bilo koje djelovanje ima kao neposredan cilj radost, ona neće stići. Radost je stanje duha, duhovna stvarnost koja prati djelovanje, a proistječe iz ispravnog života. Vanjske okolnosti, npr. fizičko zdravlje, neophodna materijalna dobra itd. mogu pridonijeti na naravnom planu radosti, ali po sebi nisu dostatna da je proizvedu. Radost je vezana za naš duh i ovisi o životnom usmjerenju.

Budući da radost i sreća ne ovise o bogatstvu niti o užicima, jasno je da ne postoje niti recepti za nju. Katkad se čuje kako se moramo pokazivati radosni i nasmiješeni pred drugima, kao da se radost može glumiti ili proizvoditi na pritisak dugmeta ili snagom volje. Istinska radost koju čovjek nosi u svojoj nutrini ne pokazuje se kao njegovo ostvarenje s čime se može hvaliti; ona se može naslutiti, jer se pokazuje na licu, u ophođenju. Obično je trijezna i čedna, ali stvara atmosferu smirenosti. Ipak, može se naznačiti životni put kojim se treba ići da bi se stiglo do radosti, a to je put evanđelja.

Radost i sreća temelje se na načinu života, a ne na posjedovanju, pa se može govoriti o "biti sretan i zadovoljan", a ne o "posjedovanju sreće i zadovoljstva". Samo duhovan čovjek može biti istinski radostan. Jer osnovni uvjeti radosnog života su mir savjesti, zadovoljstvo zbog dobrog djela, radost davanja, a da se ne očekuje plaća, vjernost vlastitim uvjerenjima, zahvalnost za dar života. Ukratko, put do radosnog i zadovoljnog života sastoji se u težnji prema svetosti.

Ako netko izravno traži radost, neće je naći iz jednostavnog razloga, što je pritom zauzet samo sobom, tj. traži je zbog sebičnih razloga. Takav će čovjek i drugoga gledati samo kao sredstvo za vlastitu radost. S druge strane iskustvo nas uči da nitko ne može ostati dugo sam sa svojom radošću, jer ona teži da bude podijeljena s drugima. Čovjek je u biti odnosno biće. Za radost je potrebno da postoje drugi s kojima stojimo u prijateljskom odnosu. Iz toga slijedi da je samo onaj čovjek istinski radostan koji želi i druge učiniti radosnima. Vrhunac ljudske radosti rađa se tamo gdje se živi nesebična ljubav.

Osnovno je pravilo da se ne može biti radostan ako nam u tome ne pomognu drugi. Duhovna radost se rađa iz života posvećenog drugima. Onaj, koji uzrokuje bol i nesreću drugima, samim tim gasi i vlastitu radost. Radost se rađa tamo gdje smo okrenuti prema drugima, gdje pokazujemo uljudnost, dobrohotnost, velikodušnost prema drugima, gdje se trudimo biti strpljivi, uviđavni, otvoreni prema drugima. Onaj koji je velikodušan i obazriv prema drugom, taj će naći zadovoljstvo. U tom smislu tvrdimo da je radost plod ljubavi, zraka kršćanske ljubavi koja stvara zajedništvo.

Iz gore rečenog postaje jasno da nije moguće pružiti ruku prema drugome i podijeliti s njim jednostavne životne radosti, ako čovjek nema iskreno srce. Kako drugoga može susresti u radosti onaj tko nije u miru sa samim sobom? Knjiga Izreka nas uči: "Veselo srce razvedrava lice, a bol u srcu tjeskoba je duhu" (Izr 15,13); a Sirah veli: "Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro bilo na zlo. Vedro je lice znak vesela srca; a mučan je posao smišljati izreke" (Sir 13,25-26). Ovakva je vedrina srca

45

plod vjernosti vlastitim idealima i truda da se ustraje na dobrom putu, osobito vjernosti idealima vlastitog poziva, npr. zavjeti, molitva, služenje.

Korisno je na ovom mjestu poslušati savjete mudrog Siraha: "Ne prepuštaj se žalosti i ne kinji se mračnim mislima. Veselje srca život je čovjeku, i radost mu produljuje dane životne. Prevari svoje brige i utješi srce svoje, otjeraj od sebe žalost: jer je žalost pogubila mnoge, od nje nema koristi nikomu. Zavist i srdžba skraćuju dane, i briga donosi starost prije vremena" (Sir 30,21-25). Ove preporuke nose jednu trajnu poruku koja glasi: mi moramo čuvati i štititi vedrinu srca. To pretpostavlja aktivan stav, a prije svega nastojanje da se odstrane od sebe svi nezdravi i nepotrebni oblici žalosti i briga. Često se brinemo oko nepotrebnih stvari, npr. zato što nam je pobjego autobus, što nam se zaprljala haljina, što se pojavila prva sijeda vlas... "Ne brinite se tjeskobno" - upozoravao je Isus svoje učenike. Zašto molitva žalosnog čovjeka ne stiže do oltara? - pita se jedan učitelj duhovnog života i ovako odgovara: Zato, jer žalost ima svoje sjedište u srcu i ne dopušta da molitva izađe iz njega. Kao što vino i ocat, kad se pomiješaju nemaju više isti okus, tako ni molitva pomiješana sa žalošću nema više snage.

Ova nezdrava žalost potječe od grijeha, od nemirne savjesti, od mlakosti i nemara, iz mentaliteta žrtve. Ona oduzima životni polet, dovodi do toga da čovjek zamrzi život. Žalost čini čovjeka slabim pred napastima i oduzima mu raspoloženje da čini dobro.

Kao pouku iz svega dosad rečenog htjeli bismo uočiti to da nam je potrebna higijena duše, tj. kontrola misli, utisaka, negativnih primisli. "Sve mi je dopušteno", rekao je Pavao, "ali sve mi ne služi". To mora biti i naš stav s obzirom na knjige koje čitamo, filmove koje gledamo, razgovore koje vodimo, šale koje slušamo. Istovremeno treba puniti dušu lijepim slikama, pozitivnim mislima, korisnim štivom. To su sve stvari koje mi moramo učiniti da bismo mogli primiti radost kao dar Duha.

U svakom čovjeku postoji neka životna žalost, budući da smo svi skupa podložni zakonu grijeha. Toga moramo biti svjesni. Upravo zbog toga ne smijemo se prepustiti tom raspoloženju, nego nastojati da gradimo pozitivan životni stav. Jer radost nije neka "stvar" koju čovjek posjeduje, nego je svijest o tome da je Gospodin prisutan i da nas voli. Tako su se obradovali pastiri kad su ugledali malog Isusa, tako su se obradovali učenici kad su ugledali uskrslog Gospodina. Izvor kršćanske radosti je susret s Gospodinom.

Postaje stoga jasno da je radost kao plod Duha rezultat njegove prisutnosti u našem srcu. Stoga moramo tražiti uvijek nanovo susret s njim: u molitvi, u sakramentima, u praštanju, u kajanju. Učenici su radosni i nakon Uzašašća, budući da žive od susreta s Isusom, a isto se kaže i za prve vjernike nakon obraćenja, tj. da su bili puni radosti i Duha Svetoga. Ova vedra radost ne znači odsutnost svake patnje ili briga. Na to nas upozorava Sv. Pavao kad kaže: "I vi ste, primajući riječ u velikoj nevolji s radošću koju daje Duh Sveti, postali naši i Gospodinovi nasljedovatelji" (1Sol 1,6).

Nije lako sačuvati nutarnju vedrinu i radost usred kušnja i nevolja, kad vidimo sve ove nesreće i razaranja: naše srce krvari i pati, suze naviru na oči i čovjek postaje žalostan. Postoji jedan jedini način da se unatoč svemu sačuva radost srca, a to je ponizno povjerenje u Božju Providnost koja sve vodi očinskom brigom. U časovima kušnje Gospodin nas ne napušta, nego nam daje snagu da nadvladamo teškoće i damo svjedočanstvo naše vjernosti i dobrote.dost kao plod duha nije samo karakterna crta, tj. samo naša privatna stvar, nego ima i apostolsko značenje, budući da ulijeva povjerenje i nadu. Poznata su svjedočanstva velikih patnika, koji su znali ohrabrivati druge i

46

poticati na radost. Npr. sv. Franjo Asiški unatoč velikih tjelesnih patnji ne prestaje pjevati Bogu i poticati subraću na radost.

U temeljima radosti nalazi se duboko duhovno zadovoljstvo koje se očituje u životnoj vedrini. Istinska radost ne proizlazi iz nikakvih vanjskih okolnosti ili stvari, nego iz duše. Mi nosimo ili ne nosimo u sebi radost, nitko nam je ne može ni dati ni oduzeti silom. Da bismo postigli to stanje, potrebno je stalno razmišljati o događajima oko nas u Božjem svjetlu, kao što je činila Marija.

Duhovna radost ima svoj izvor u Bogu, u ispravnosti naših nakana i u miru savjesti. Ona se hrani u molitvi shvaćenoj kao povjerljivi razgovor s Bogom, u ljubavi shvaćenoj kao nesebično služenje drugima, u radu što ga vršimo savjesno. Duhovna radost kao dar Duha Svetoga na poseban način se očituje u Mariji koja živi svoj život upravo tako: u molitvi, radu i služenju. Tako je pozdravlja anđeo: raduj se. To je imperativ, naređenje, a ta radost potječe iz svijesti da je Bog voli. To je i naš put do radosti. Svjedoci smo radosti Marije i Elizabete koja se rađa iz njihova nesebičnog susreta. Čitav Marijin život je služenje, tihi rad. To je put radosti. Molimo je da nas nauči tom putu.

Mir

Jedna od najčešće upotrebljavanih riječi, uz ljubav, je vjerojatno mir. Osobito se često upotrebljava u danima čestitanja, a za nas i našu domovinu poprima posebno značenje zbog ratnih strahota. Sigurno da ima nešto vrlo važno u toj želji, inače ne bi ljudi tako strastveno težili za mirom; vjerojatno slute da je mir temelj zadovoljstva i radosti. Još nešto možemo zaključiti iz toga: da je mir često samo željena stvarnost, a rijetko ostvarena, dobro koje nam nedostaje, a rjeđe blago koje posjedujemo. To nas upozorava, da moramo učiniti sve da otklonimo zapreke miru te da stvorimo uvjete za njegovo ostvarenje. Treba imati uvjerenje da je mir ostvarljiv, da je put prema miru otvoren svakome čovjeku te da zapreke na putu do njega nisu neotklonjive.

Poznata je klasična definicija mira: tranquillitas ordinis, tj. uredni odnosi između pojedinaca, pojedinaca i grupa te unutar samih nas. Ova definicija je u prvom redu primjenljiva na duhovni mir, stanje kad postoji uredan odnos između različitih nutarnjih činilaca, ili još radikalnije, kad postoji uredan odnos između osobe i Boga. Ovo nutarnje stanje mira se očituje kao duševna smirenost koja ostaje netaknuta i u poteškoćama. To je stanje koje nadilazi čisto naravno stanje, ostvaruje se u čovjekovoj religioznoj i duhovnoj sferi. U tom smislu mir je plod duha, dar Duha Svetoga.

U Bibliji se mir opisuje kao mesijanski dar. Na to upućuju i Isusove riječi kad kaže: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem" (Iv 14,27). To je mir čovjeka koji zna da mu je život u Božjim rukama. Mir se rađa iz ovog osjećaja sigurnosti za vlastiti život. To je ono što Gospodin obećava kad govori o sebi kao o dobrom pastiru pa kaže da njegove ovce nitko neće oteti iz njegovih ruku. Suprotno od mira nije rat, nego nemir srca.

U stvari evanđeoski mir se sastoji u jednodušnosti između vjernika i ostalih ljudi. Jedna od prvih pretpostavki za taj mir jest pravednost, što ovdje ne znači samo socijalnu pravdu, nego duhovnu opravdanost, tj. spašenost. Bog je dobar prema svakom čovjeku, Isus je umro za grijehe svakog od nas. Znači da nitko nije isključen iz spasenja. S tim osnovnim raspoloženjem morali bismo se približavati svakom čovjeku, jer jedino na taj način možemo postati širitelji mira u našoj sredini, budući da sudjelujemo u Božjem gledanju na čovjeka.

47

Biti mirotvoracIma osoba čija puka prisutnost ižaruje mir i vedrinu, tjera iz srca nemir, vraća

povjerenje, smiruje dušu i daje joj sigurnost. Duše tih osoba su pune ljubavi prema Bogu i ljudima te svaka pomisao na agresiju i napad ostaje strana. Ne žele ništa uzeti, ništa oteti od drugih, nego su uvijek spremni dati sve. Ne teže za tim da postignu svoje ciljeve, nego se trude da grade nove putove za ljubav. Druge ne smatraju rivalima, nego braćom i sestrama vrijednima poštovanja. Ukratko, to su mirotvorci, jer su u miru s Bogom i sa samim sobom pa tako mogu ulijevati mir i u druge. Oni ne moraju propovijedati o miru, govoriti riječima, njihova prisutnost ižarava smirenost.

Korisno je zaustaviti se upravo na toj okolnosti da su mirotvorci ljudi puni Boga, što znači da su to kontemplativne duše, osobe koje žive u Božjoj prisutnosti. Naš Bog je Bog mira, kako kaže Pavao u Pismu Solunjanima (5,23). Takav čovjek živi u miru, širi mir i pokazuje putove mira. Duša koja je uronjena u Božji mir širi oko sebe taj mir i potiče druge na mir. Uvijek nanovo moramo sebe preispitivati cijenimo li kontemplativni život, imamo li smisla za šutnju i osobnu molitvu, za razmatranje i kontemplaciju. Bez sabranosti naš će se život postupno rasuti, a nemir ušuljati na mala vrata.

Drugi uvjet da budemo mirotvorci jest mir sa samim sobom. Sveti Ambrozije piše: "Ako prije sam nisi očistio dušu od sebičnih interesa, osobito od grešnih običaja, nećeš moći ni drugima nositi mir". Poznato je iz psihologije da se agresivnost prema drugima rađa iz frustracije, iz osjećenja nekih želja, kad osoba postaje nezadovoljna a kao uzrok nezadovoljstvu nalazi druge oko sebe, njih okrivljuje za svoj neuspjeh. Svadljiv čovjek nosi u sebi neki problem što ga ne može riješiti, nešto što ga uznemiruje i muči. Uvjet da bismo mogli postati mirotvorci jest da ugasimo u sebi neprijateljske osjećaje prema drugima, da prestanemo druge okrivljavati.

Ovako velikodušno držanje nalazimo kod Abrahama. Pošto je bio istjeran iz Egipta po nalogu faraona, odlazi u Negeb sa ženom Sarom i svim svojim imanjem. S njim je bio i nećak Lot. Poznato je kako je među njima došlo do napetosti zbog paše. Tada reče Abraham Lotu: "Neka ne bude svađe između mene i tebe, između pastira mojih i tvojih - ta mi smo braća. Nije li sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Kreneš li ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo!" (Post 13,8-9). Da se Abraham prepustio agresivnim, napadačkim ponašanjima, pozivao bi se na prava svojih pastira i nastao bi rat između njih dvojice. Ali on se pokazao velikodušnim i razboritim i tako je spriječio daljnje zaoštravanje situacije. Budući da je bio stariji, mogao je barem zadržati za sebe pravo da prvi bira, ali on se i toga odriče u korist mlađega.

Ono što nas ovdje zanima s točke gledišta duhovnog života, nije način kako se razriješio ovaj sukob i ova napetost, nego onaj duh kojim Abraham pristupa problemu, a to je duh mirotvorca, duh pomirljivosti, duh bratstva kako to sam Abraham ističe: "ta braća smo". Ne radi se, dakle, o pacifizmu, zatvaranju očiju pred problemima, o kukavičluku, o bijegu pred istinom, nego o pravom duhu mirotvorstva,. Da Abraham nije bio ni kukavica ni pacifist, dolazi do izražaja malo kasnije, kad je Lot postao žrtvom razbojničkog napada; Abraham mu ide upomoć s tri stotine svojih ljudi.

Istinski mirotvoran čovjek nastojat će ukloniti sve one uzroke koji mogu stvarati ili povećavati napetost u međuljudskim odnosima. No pritom ne ide samo za tim, da nađe neki kompromisni način suživota, nego želi da se osobe pomire s Bogom i sa sobom. To je vrlo uspješno apostolsko sredstvo, uostalom i sam Gospodin preporučuje svojim apostolima, da ulazeći u nečiju kuću zazovu Božji mir na tu kuću i

48

sve ukućane, i uvijek će se naći netko tko će prihvatiti taj mir. Neka to postane i naš česti pozdrav: "Mir kući ovoj i svima koji u njoj stanuju!"

Svaki kršćanin je pozvan da postane čovjek mira, čovjek koji živi u miru i za mir, koji nosi u sebi mir i koji širi oko sebe mir. Živjeti u miru, imati mir u srcu, to je milost. To je plod Duha Svetoga koji prebiva u nama. To je čovjek koji je stavio u svoje srce Evanđelje. Mir srca počiva na istinitosti evanđelja, a to se ne odnosi samo na prošlost, nego i na budućnost. Moramo ponovo naučiti čekati dolazak Zaručnika koji će sigurno doći, ali ne znamo ni dana ni časa, stoga moramo imati upaljene svjetiljke, a to su: sabranost, molitva, razmišljanje, šutnja, zauzetost za mir među ljudima, prije svega među onima s kojima živimo.

Osobito danas moramo mnogo i ustrajno moliti za mir. Istovremeno moramo sami postati ljudi mira, inače naša molitva nema "pokrića", nije vjerodostojna. To znači treba otkloniti iz srca svaku misao na osvetu, svaku mržnju, svaku zluradost. Ne samo iz srca, nego i iz svoga rječnika. Velika je napast govoriti ružne riječi protiv naših neprijatelja, generalizirati, optuživati ih najružnijim riječima. Oni od toga nemaju nikakvu štetu, mi nikakvu korist. Samo ćemo zatrovati svoju dušu i srce, pa se nećemo moći ni moliti ni razmatrati. Katkad je možda bolje izbjeći kakvu temu koja nas može odvesti na skliski teren mržnje.

Pravi čovjek mira zna neke stvari zadržati za sebe, ne izreći naglas ako sluti da bi to moglo poticati drugoga na mržnju, na osvetu. To sigurno nije lako, za to se traži zrelost. Nezrela osoba ne zna čuvati tajne, sve kaže što joj pada na pamet, dok razborit čovjek važe svoje riječi i neće reći ono što bi moglo biti bilo komu na štetu. Pitajmo se slobodno, kakav je naš rječnik i nastojmo izbjegavati grube riječi.

Evanđeoski mir intimno je povezan s Božjim spasenjskim zahvatom u ljudsku povijest, pa je stoga dar i milost. Tako počinje naše spasenje, tim proglasom Božje dobre volje, naklonosti prema čovjeku: "Mir ljudima dobre volje". Iz toga slijedi da mir, kao uostalom i svi ostali darovi i plodovi Duha, sazrijevaju u srcu koje je otvoreno prema Bogu. Taj se mir onda širi u koncentričnim krugovima. To ne znači, da će svi uvijek htjeti prihvatiti naš ponuđeni mir, možda će neki to nazvati slabošću, ali to ne mijenja na stvarima: dobro uvijek pobjeđuje. Mi ne moramo izvoditi čudesa na međunarodnom planu, naša je zadaća da širimo mir u našoj neposrednoj sredini.

Strpljivost

Život kršćanina je život u Kristu, što znači "obući se u Krista", a počinje krštenjem i traje čitav život pod vodstvom Duha Svetoga. Moglo bi se također reći da je više dijete Božje onaj koji je više obučen u ljubav. Upravo su plodovi Duha ono što daje oznaku kršćanskog života. Među tim plodovima važno mjesto zauzima strpljivost. Ali što je strpljivost: slabost ili krepost? U očima svijeta nerijetko slabost, a za čovjeka duboka duhovnog života ona je božanska krepost.

Jedna od velikih napasti u duhovnom životu kao i u apostolatu jest obeshrabrenost, pesimizam pred neuspjesima i porazima osobito kad se ne vidi neposredan učinak ili kad se nađemo pred otporom drugih. A upravo takve situacije bi nam trebale služiti kao izazov, kao što nas upozorava apostol Pavao: "ljubav je strpljiva" (1Kor 13,4), podsjećajući nas tako da je strpljivost plod Duha.

U Svetom Pismu često čitamo o Božjoj strpljivosti. Svetopisamsko shvaćanje strpljivosti je vrlo bogato detaljima; mi ćemo je ovdje promotriti samo kao sastavni dio ljubavi.

49

Grčki izraz za strpljivost je pridjev koji stoji u suprotnosti od razdražljivosti, a sastavni dijelovi strpljivosti su sposobnost znati podnositi i ustrajnost u dobru. Kršćanski pojam strpljivosti dobiva svoju specifičnost činjenicom da se Božji stav prema svijetu opisuje tom riječju. Bog se ne prepušta razdražljivosti zbog nevjere svoga naroda i ustrajan je u svojoj zamisli da spasi čovjeka. I u Novom zavjetu Božje djelovanje označava se strpljivošću: daje uvijek nove šanse grešnicima da se obrate. Ta Božja strpljivost trajat će do sudnjeg dana, kako nas uči sam Isus u prispodobi o pšenici i kukolju.

Kad je riječ o ljudskoj strpljivosti, treba reći da ona nije jednostavna krepost koja se može steći i uvježbati, nego je pravi plod Duha, dar Duha Svetoga. Jasno je ipak, da i ovaj dar počiva na ljudskim elementima koje moramo mi gajiti. Jer to je krepost teških trenutaka, bilo da se radi o situacijama, bilo o osobama. Prema sv. Tomi strpljivost je ustrajnost u naporima kao i u nadi da će nam Bog dati obećana dobra. Radi se dakle o jakosti duha. To vrijedi općenito za svaku krepost. One nisu slabosti, nego naprotiv, izrazi jakosti duha.

Da bismo shvatili u kojem smislu je strpljivost plod Duha, treba imati pred očima dva bitna elementa: prvo, Božja strpljivost je povezana sa zaustavljanjem njegove opravdane srdžbe i drugo,, strpljivost kao derivat ljubavi Božji je dar. Iz toga slijedi da se strpljivost kao plod Duha na poseban način odnosi na ona dobra koja mi želimo za drugoga. Prispodoba o neplodnoj smokvi može nam pomoći da to bolje shvatimo. Tu dolazi do izražaja Božja strpljivost. Ove dvije osobe, gospodar i vrtlar predstavljaju dva aspekta, dva vida Božjeg djelovanja, oboje na dobro čovjeka: strpljivost i pravednost. Gospodar smokve je utjelovljeni glas pravde: smokva nije donijela roda u određeno vrijeme, nema više pravo da zauzima mjesto u vrtu. Vinogradar je glas milosrđa, on još daje mogućnost. To je slika našega Boga koji daje šanse, koji čeka, koji je beskrajno strpljiv s našim neplodnim životom. Ako je Bog takav, ni mi nemamo pravo odmah osuditi na propast čovjeka, subrata samo zato, što se ne ravna po našem nahođenju. Slika strpljivosti je pravednost koja biva zaustavljena od strpljivosti, a motiv je ljubav i nada u buduću promjenu.

Drugi primjer o Božjoj strpljivosti imamo u prispodobi o nemilosrdnom sluzi koji nema strpljenja sa svojim kolegom, dok se sam nada Božjem strpljenju. Tu vidimo sasvim jasno da je strpljivost plod duha, duhovnog života, što je nedostajalo tom čovjeku.

Iz ova dva primjera možemo izvući dva sastavna dijela strpljivosti. Prvi element se sastoji u sporosti u pokazivanju opravdane srdžbe ili primjeni kakve zaslužene kazne, pa bismo mogli reći da se radi o znati čekati. Drugi pak element označava dugotrajnost tog istog čekanja, podržanu od ljubavi i dobrote. U koliko se ne prestaje činiti dobro s nadom da će željena promjena kad tad stići.

U pozadini strpljivosti stoji dakle ustrajnost u dobru i onda kad to drugi još ne znaju cijeniti. Ovdje dotičemo jedno vrlo osjetljivo pitanje koje muči tolike dobre duše: zašto Bog šuti, zašto ne stiže njegova pravedna kazna na grešnike, na one koji nas ponižavaju, muče, ubijaju? Odgovor treba tražiti u Božjoj strpljivosti: on će pustiti svoju pravednu srdžbu kad on hoće, nije nam povjerio svoje naume. Ali ako imamo imalo vjere u dobroga Boga, onda moramo prihvatiti da je on zabrinut i za one, koji čine zlo, želi i njihovo spasenje. Njegova strpljivost ima upravo tu svrhu. Ne treba puno apostolskog iskustva da čovjek shvati koliko strpljivosti treba u radu s ljudima. Treba znati čekati i nadati se, istovremeno ustrajno raditi i činiti dobro bez da se vide neposredni plodovi. Treba međutim odmah dodati, da se strpljivost ne može shvatiti samo kao uspješno sredstvo apostolata, jer se ne može glumiti.

50

Strpljivost je izražaj kršćanske ljubavi prema bližnjemu, to je stav onoga koji ustraje unatoč teškoćama, jer mu je duh prosvijetljen i oblikovan božanskom strpljivošću pa se ponaša kao što se Bog ponaša prema ljudima, prema nama svima: daje šanse, ne otpisuje nikoga, zna čekati, ustrajan je u davanju svojih darova. Sjetimo se samo Isusovih riječi kad govori o dobroti nebeskog Oca koji daje kišu i sunce i dobrima i zlima.

Strpljivost ima za učinak ne samo to da nas čuva od potištenosti zbog toga sto ne vidimo učinak naših napora, nego nas održava u našim odlukama. S ljudskog gledišta brzo bismo napustili većinu naših poslova i služenja, ali strpljivost, koja je plod Duha, drži nas ustrajnima i u teškim situacijama. Vrhunac strpljivosti je molitva za one koji nas proganjaju ili čine nam zlo. Takva je bila molitva sv. Stjepana prvomučenika dok su ga kamenovali, pa je njegova ljubav prema progoniteljima urodila čudesnim plodom, obraćenjem Savla. Stjepan to čudo nije vidio svojim tjelesnim očima, ali plodovi toga osjećat će se do svršetka svijeta.

Da bi se pomoglo drugome potrebno ga je katkad i opomenuti, možda čak ukoriti. Ali i kod toga treba biti razborit, jer nije samo moja istinoljubivost onaj činilac koji nalaže ukor, nego treba voditi računa i o sposobnosti drugoga da shvati i prihvati taj ukor, inače bi bio uzaludan. I to je plod strpljivosti, tj. ona nas čini razboritima. Strpljivost je oblik kršćanske ljubavi prema drugima, i to upravo prema najslabijima, možda upravo prema okorjelim grešnicima.

Treba ipak precizirati da se strpljivost ne sastoji u podnošenju samovolje drugoga, to se može i treba prekinuti, nego u nadi u promjenu. Ne gleda se na djela bližnjega, nego na njegovu osobu, a svatko može prepoznati milost jer Bog djeluje.

Konačno, strpljivost nas podsjeća na ozbiljnost kršćanskog života. Božja strpljivost je izraz njegove milosrdne ljubavi, svemoćne dobrote, ali je i djelo pravednosti. Milosrđe nije na štetu njegove pravednosti. Bog je jedini sudac svih naših djela i on je taj koji određuje vrijeme kad će se to dogoditi. Zbog toga je dobro gajiti u duhovnom životu onaj sveti strah Božji koji je vezan uz ljubav, tj. čovjek se boji da bi nekim svojim djelom mogao uvrijediti ljubljenu osobu, Boga.

Strpljivost kao plod Duha sastoji se u odlučnosti da se čini dobro za spasenje bližnjega, bez obzira na njegov neposredan odgovor; to je oblik ljubavi koja se ne obeshrabruje pred neplodnošću momentalnog truda jer se nada u djelotvornost Božje milosti. Ona nas čuva od suvišne ili pretjerane zabrinutosti u duhovnom životu za sebe ili za spas drugoga, jer ga predajemo Bogu. Ima trenutaka, kad nam ne preostaje drugo nego čekati, kad smo učinili sve, što smo mogli. Strpljivost će nas čuvati i od osvete i strogosti u suđenju, jer znamo da svatko odgovara Bogu za svoja djela. Bog će na kraju svakom uputiti pitanje koje je uputio Adamu: "Gdje si?", i svatko će morati odgovoriti sam za sebe.

Blagost

U Pismu Galaćanima među plodovima Duha nalazimo i blagost, a u Prvom pismu Korinćanima Pavao tvrdi da je "ljubav dobrostiva" (1 Kor 13,4). Čini se da blagost i dobrostivost ovdje označuju isto duševno raspoloženje pa ćemo i mi razmišljati o njima zajedno.

Uvijek je korisno tražiti izvorno značenje pojedinih riječi, osobito onih koje često upotrebljavamo u svagdanjem govoru, pa možda i ne znamo više što one zapravo znače. Ovo vrijedi i za riječ "blagost" za koju mnogi misle da znači nekakvu slabost i

51

manjak čvrstoće. Tako govorimo o "blagom profesoru", o "preblagom poglavaru ili odgojitelju" i to u smislu kao da im nedostaje snaga i čvrstoća. Nasuprot tome treba reći da je blagost krepost velikih duhova, plod dubokog i sustavnog duhovnog života. Blagost se ne može glumiti ili usvojiti pomoću nekih tehnika. Dovoljno je sjetiti se da je sam Gospodin opisao samoga sebe riječima: "blag i ponizna srca".

Tražimo li izvorno značenje riječi "blagost", trebamo krenuti od grčke riječi chrestós što označava da je nešto za upotrebu, npr. neko jelo je dobro i ukusno. Primijenjena na osobu riječ "blagost" znači moralnu prikladnost, krepost. Podrazumijeva osobu koja je ljubazna, uslužna, koja nastoji biti od koristi drugima, koja je uljudna i velikodušna, a iznad svega poštena. Sva ta značenja sadrži grčka riječ "chrestós".

Blagost se dosta često poistovjećuje s dobrotom, budući da se te dvije karakteristike obično nalaze zajedno u istoj osobi. Blagost je ustvari vid dobrote. Međutim, blagost i dobrota nisu jednoznačni pojmovi. Sv. Jeronim, za koga se obično ne kaže da je bio blage naravi, dapače, bio je poznat po svojoj žestini ("Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!"), ostavio je u svojim spisima hvalospjev o blagosti. "Blagost je draga, ponizna, mirna krepost, svojstvena dobrima, privlači svakoga, ugodna je u razgovoru, umjerena u ponašanju!" Jeronim, dakle, jasno razlikuje blagost od dobrote. On je takvo shvaćanje blagosti jamačno preuzeo od stoika koji su je definirali kao "krepost koja je spontano okrenuta prema dobrom djelovanju".

Polazeći od gornjeg shvaćanja blagosti, Jeronim tumači kako je dobrota spremnost da se pomogne drugima, a blagost daje toj kreposti onu zaraznu radost i lakoću kojom se osvajaju srca. Slično gledište zastupa i Izidor Seviljski pa ovako tumači razliku između dobrote i blagosti: "Blagost je krepost koja je okrenuta prema dobročinstvu, draga je i privlačna; isto to čini i dobrota, ali joj nedostaje ljupkosti". Možemo, dakle označiti blagost kao ljupku, ljubaznu dobrotu.

Prvi izražaj blagosti je uljudnost u riječima i ponašanju. Blagost je, naime, spremnost da se drugome stavimo na raspolaganje pa ne poznaje hladnoću, odmjerenost ili proračunljivost. Na taj način blag čovjek postaje privlačan, jer ljudi osjećaju da je tu za njih, da im stoji na raspolaganju.

Kad sv. Pavao govori o blagosti kao daru Duha Svetoga, izvodi je iz Božje ljubavi tvrdeći da je Božja ljubav razlivena u našim srcima i čini nas blagima ukoliko nas Duh Sveti uvodi u sudioništvo u Božjoj blagosti koja se objavila u Isusu Kristu. Na taj način postajemo slični Isusu koji nije ulijevao straha ni u koga od onih koji bi mu se dobronamjerno približavali.

Važan tekst koji tumači kako Duh Sveti potiče vjernike na blagost imamo u pismu Efežanima: "Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima. Ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja! Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!" (Ef 4,29-32).

Na temelju ovog teksta mogli bismo napraviti čitav jedan životni program, podsjetnik za samoizgradnju. Za naš duhovni život je uvijek aktualna opomena sv. Pavla s obzirom na riječi koje izgovaramo. Koliko grubih, uvredljivih, pogrdnih, nepristojnih riječi izlazi iz naših usta? Sve su one protiv ploda Duha koji se zove blagost.

U pobudi koju Pavao upućuje Efežanima, blagost je intimno povezana s milosrđem i teži za jedinstvom među braćom i to upravo uklanjanjem svih vrsta

52

grubosti. Dapače, Pavao ide još dalje i dublje tvrdeći da se Krist otkriva drugima upravo po našoj blagosti: "Nasljeđujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je Krist ljubio vas i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu - Bogu na ugodan miomiris" (Ef 5,1-2). Drugim riječima, kao što svaka kršćanska krepost ima svoju apostolsku dimenziju, tako i blagost teži k tome da privede ljude Bogu svjedočeći im o njegovoj ljubavi. Pavao je jasan kad govori o Božjoj ljubavi. Pritom misli na Božju nježnost: "Očitova se dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima" (Tit 3,4).

Blagost nije samo plod Duha, nego se u Novom zavjetu samo spasenje opisuje kao "blagost Božja". Premda se Bog već u Starom zavjetu očituje kao Bog dobrote, još ne postoji teologija dobroga Boga. Stari zavjet više promatra Božju pravednost, bilo u obliku da kažnjava izabrani narod zbog nevjere, bilo u obliku njegove kazne onih koji tlače narod. Misao o Božjoj dobroti dobiva točno određeni sadržaj tek u Novom zavjetu, i to upravo u izrazu svetog Pavla "čovjekoljublje našega Boga". Isus je utjelovljena Božja nježnost, stoga sve ono što smo rekli o blagosti, možemo promatrati u liku Isusa Krista.

Možemo općenito promatrati Isusovu blagost kroz prizmu njegove privlačne snage. Sve je privlačio sebi: zdrave i bolesne, učene i neuke, bogate i siromašne, žene i muškarce, djecu i starce. Nitko se nije bojao pristupiti mu: griješnica, Samarijanka, Kananejka, satnik, carinik Zakej i još mnogi drugi mogu nam poslužiti kao primjer. Sve su to ljudi koji se ne bi usudili pristupiti ni jednom drugom židovskom rabinu, učitelju. O gubavcima koji se nisu smjeli pojaviti među ljudima da i ne govorimo. Svi su ovi ljudi osjećali da se Isusa ne moraju bojati, privlačila ih je njegova blagost.

Možemo se osvrnuti na tipične primjere u kojima jasno dolazi do izražaja način na koji je Isus privlačio ljude, kako je u tim susretima dolazila do izražaja njegova blagost.

Prvi učenici. - Isusov susret s prvom dvojicom učenika lijep je primjer njegove blagosti. Možemo uočiti da je on taj koji im se prvi obraća riječima: "Što tražite?", a zatim inicijativom: "Dođite i vidite!" Iz toga možemo naučiti da blagost nije nipošto plahost, nego potiče na inicijativu, na djelovanje. Blag čovjek zna prvi pristupiti drugome, kad vidi da je potišten predložiti mu razgovor, upitati što ga muči, da li mu što treba. Blag čovjek će prvi pristupiti i zamoliti za oproštenje ako je možda došlo do nesporazuma. Blagost je, naime, okrenutost prema drugome i to nas čini osjetljivima za duševno stanje drugoga.

Nikodem. - I u ovom susretu dolazi do izražaja Isusova blagost, točnije ona karakteristika koja se obično naziva "poštivanje osobe drugoga". Nikodem se bojao svojih kolega, ali se nije bojao Isusa te ga se usuđuje uznemirivati po noći. Ovaj razgovor ostaje nenadmašenim primjerom poštivanja drugoga i onda kad se s njim ne slažemo u nekim stvarima te nam pokazuje kako treba znati poslušati njegove stavove. Dok Isus razgovara s Nikodemom, još se ne zna hoće li njegove riječi naići na plodno tlo ili ne. Kasniji događaji svjedoče da te riječi nisu ostale bez traga u Nikodemu. Počele su klijati i mijenjati njegov život. Blagost se očituje, dakle, kao poštivanje osobe drugoga. Blagost znači uzeti drugu osobu ozbiljno, posvetiti joj vremena, poslušati je. Sve su to izražaji blagosti. Grub, nestrpljiv čovjek nema vremena za drugoga, a umišljeni čovjek ne zna poslušati drugoga, budući da je uvijek zabavljen samim sobom. Stoga ljudi rado prilaze blagom čovjeku jer se osjećaju prihvaćenima i poštovanima.

Samarijanka. - Ovdje dolazi do izražaja treća karakteristika blagosti: povje-

53

renje u drugu osobu. Blag čovjek ima povjerenje u drugoga, ne boji se da će ga drugi izigrati. Isus pokazuje silno povjerenje u Samarijanku kad joj se obraća prvi i traži od nje da mu da vode. Njeno je iznenađenje toliko da uzvraća povjerenjem; pripovijeda Isusu svoje probleme, svoje sumnje, a na kraju i sav svoj život. U tom povjerenju, naime, blag čovjek pokazuje drugome da mu stoji na raspolaganju, da na njega može računati.

Blag čovjek je osoba kojoj se rado obraćamo. Blagost ulijeva sigurnost da nećemo biti izigrani ili prevareni. Isusovu blagost uočili su i njegovi neprijatelji, nazvavši to njegovom sposobnošću da "zavodi ljude". Nije on nikoga zavodio, nije nikoga silio ni na što. Ljudi su jednostavno osjećali snagu njegove blagosti jer blagost je snaga koja razoružava i osvaja ljude.

Željeli bismo sada promotriti, na temelju svetopisamskih podataka, karakteristi-ke kršćanske blagosti. Na poseban način ćemo istaknuti tri karakteristike: prijateljstvo,govoriti dobro o drugima i gostoprimstvo.

Prijateljstvo. - Ne govorimo ovdje o prijateljstvu kao pojavi, nego o tome kako blagost potiče prijateljske odnose. Isusa su optužila upravo tim riječima, tj. kao "prijatelja griješnika i carinika", samo zato što je s njima ljudski razgovarao. Tajna dobrih međuljudskih odnosa jest u tome da drugoga cijenimo i priznajemo njegovo ljudsko dostojanstvo. Činjenica da nas Pavao poziva na blagost koja je izvor svakog dobra svjedoči o tome, da kršćanska blagost nije neka puka fasada, još manje zabrinutost da se svidimo ljudima, nego iskreno zanimanje za čovjeka. S puno strasti Pavao o tome piše: "Nastojim li sada steći naklonost ljudi ili naklonost Boga? Tražim li da se svidim ljudima? Kad bih još nastojao svidjeti se ljudima, ne bih bio sluga Kristov" (Gal 1,10). Kršćanska blagost ide za tim da nas drugi ljudi vole, ali ne za to, da steknemo njihovu naklonost, nego da se u njima također probudi ljubav.

U pozadini ovakve brige za dobro drugoga stoji i spremnost da ne damo priliku drugome za sablazan. Čujmo ponovno Pavla: "Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, baš kao i ja u svemu svima ugađam i ne tražim svoje osobne koristi, nego korist mnogih da se spase. Nasljedujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista" (1Kor 10,32-11,1). Također u Drugoj poslanici Korinćanima Pavao se vraća na istu temu i kaže: "Mi ničim ne dajemo nikakva povoda sablazni, da se ne bi ozloglasila naša služba" (2Kor 6,3).

Govoriti dobro o drugima. - Blagost nema nikakve veze sa slatkorječivosti, nego bi se moglo reći da je ona "blago slovi je"; to je ono što Gospodin preporučuje svojima kad kaže da treba blagoslivljati i one koji nas proganjaju. Blagost uključuje, dakle, i sposobnost da čovjek zna vladati svojim jezikom. Sv. Jakov piše: "Ako tko umišlja da štuje Boga, a ne zauzdava svog jezika, štoviše vara srce svoje, njegovo je bogoslužje bez ikakve vrijednosti" (Jak 1,26). A Pavao opominje vjernike da "nikome ne nanose uvrede, da se ne svađaju, da budu susretljivi i posve blagi prema svim ljudima" (Tit 3,2).

Nema valjda češće teme u ljudskom razgovoru od razgovora o drugima koji se često pretvara u ogovaranje. Upravo od toga nas želi očuvati kršćanska krepost blagosti. Uvijek nanovo moramo ispitivati sebe u tom pogledu. Kao pravila mogu nam poslužiti principi: Da li bih iste stvari rekao i onda kad bi onaj drugi bio prisutan? Govorimo o drugima tako, kako bismo željeli da se o nama govori!

U uskoj povezanost s ovim principima stoji još jedna situacija koja zahtijeva veliku mudrost i blagost: Kako reći drugome "istinu u lice"? Prije nego što se čovjek odluči na takav čin, potrebno je razmisliti, da mi gotovo nikad ne poznajemo čitavu istinu, ne znamo motive, okolnosti, ne poznamo drugu osobu pa ne možemo

54

predvidjeti kakvo razaranje može proizvesti u njegovoj duši neka kriva osuda. Nije dovoljan razlog ono što se često čuje: "Ja ću mu reći istinu, ne tiče me se, hoće li on to prihvatiti ili neće" Takvo razmišljanje odaje da zapravo sama osoba ima određeni problem što ga želi razriješiti na ovaj način, a nije je briga za dobro drugoga. U našoj se svijesti mora pojaviti pitanje da li će onaj drugi moći i htjeti prihvatiti istinu jer ako ne može to učiniti, onda nema smisla ni govoriti.

Gostoprimstvo. - Blagost dobiva poseban oblik u gostoprimstvu. U Pismu Hebrejima čitamo: "Bratska ljubav neka i dalje ostane! Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, da nisu znali, pogostili anđele!" (Heb 13,1-2). Gostoljubivost danas dobiva novo ime: poštivanje stranaca. To je problem koji postaje sve prisutniji u bogatim zemljama, ali prisutan je i drugdje, jer stranaca svuda ima. Ljudi se sele iz sela u grad, iz jednog dijela domovine u drugi pa se olako pojavi osjećaj ugroženosti od njih.

Kao zaključak možemo ponoviti, da kršćanska blagost nije puka karakterna crta, nego izražaj plemenite duše, plod dubokog i sustavnog duhovnog života, hrani se stavovima kao što je poštivanje osobe drugoga, ispravnost života, poučljivost Duhu Svetom. Takvim je dano obećanje o blaženstvu: "Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju" (Mt 5,5). Na kraju se sjetimo Franje Asiškog koji je bio krotak i blag, poput svoga Božanskog Učitelja, pa ga danas čitav svijet voli i zaziva.

Dobrota

Među plodovima Duha koje nabraja sv. Pavao nalazimo i dobrotu i dobrohotnost. Riječ "dobrohotnost" izražava osnovnu karakteristiku dobrote, tj. okrenutost prema dobru drugoga. Poznata je grčka riječ za tu kvalitetu duha: filantropija, ljubav prema čovjeku.

Svi su plodovi Duha izražaj ljubavi. Već Ciceron ističe: "Što zapravo znači ljubiti ako ne, željeti drugome najveće moguće dobro?" A na drugom mjestu nastavlja: "Voljeti, u stvari ne može značiti ništa drugo, osim imati rado neku osobu zbog nje same, a ne zbog zadovoljavanja bilo kakve vlastite potrebe." Znači dobročinstvo proizlazi iz srca, a ne iz koristoljublja. Seneka tome dodaje, da činiti dobro drugima izvor je radosti za onoga koji čini dobro.

Istu misao usavršuje Sveto Pismo, osobito Pavao, kad piše Rimljanima: "Tko čini milosrđe, neka ga čini veselo!" (Rim 12,8). A kad se oprašta od Efežana u Miletu, podsjeća ih "kako je radosnije davati nego primati" (Dj 20,35) . Već u SZ nalazimo opomenu: "Sine, dobročinstvo ne popraćuj ukorom ni darove zajedljivim riječima" (Sir 18,15).

Gornja opomena nije nipošto suvišna jer uopće nije rijetkost da ljudi ne shvaćaju nesebičnu dobrotu. Danas je ona gotovo predmet šale i izrugivanja; kad ljudi vide nekoga da čini dobro, ili će ga proglasiti šašavim, ili će se pitati kakvu potajnu korist od toga očekuje. To nas podsjeća da je istinska dobrota plod Duha, a ne uvježbana krepost. Upravo zbog toga činiti dobro može ispuniti nečiji život smislom.

Dobrohotnost ne pretpostavlja velika materijalna dobra jer je prije svega izražaj duha i ljudskosti. Lijep primjer za to imamo upravu u evanđelju, u osobi siromašne udovice koja je dala par novčića, a Isus je hvali zbog velikodušnosti. Valjda jedna od najtežih stvari jest darivati nekoga tako da pri tome ne pokazujemo svoju superiornost.

Biblijski primjer dobrote imamo u liku Rebeke (Post 24,1-28). Čitamo kako je Abraham, već starac, u želji da osigura svom sinu Izaku ženu iz vlastitog plemena,

55

šalje starog slugu u Mezopotamiju da odande dovede djevojku koja će biti dostojna njegova sina. Kad sluga stigne tamo u predvečer, ostaje izvan grada i odmara se pokraj bunara zajedno sa svojim devama. Upućuje Bogu vruću molitvu za uspjeh svoje misije. Moli da mu Bog pokaže znak kako će prepoznati djevojku koja je odabrana za Izaka. Usuđuje se čak precizirati taj znak: neka bude velikodušna gesta da mu ona da vode. Tek što je završio svoju molitvu, stiže Rebeka, puni svoj vrč i želi se vratiti kući. Tad je starac moli za malo vode. Rebeka se zaustavlja, daje mu vode, a onda spontano, sama od sebe dodaje, da će napojiti i njegove deve. I tako učini, brzo, bez okolišanja, iskazujući dobrotu prema nepoznatom starcu od kojeg stvarno ne može očekivati nikakvu protuuslugu. Starac po tom znaku nesebične dobrote prepoznaje odabranu osobu. On se tada duboko pokloni i ovako zahvali Bogu: "Neka je blagoslovljen Jahve, Bog moga gospodara Abrahama, što nije uskratio svoju ljubav i svoju vjernost mome gospodaru." Dakle, po ljudskoj nesebičnoj dobroti ovaj poslanik prepoznaje Božju dobrotu. Ili drugim riječima, Božja se dobrota očituje po našoj ljudskoj dobroti.

Najosnovniji oblik vršenja dobra jest ne činiti nikome zlo, izbjegavati da bilo tko trpi nepravedno zbog nas, ne nanositi nikome patnju. Nije suvišno upozoriti na ovaj prvi stupanj dobrote jer nije rijetkost da drugima nepotrebno zadajemo bol svojom nepažnjom, grubošću, neosjetljivošću. Da je to opća opasnost, saznajemo od Pavla koji je ovako upozoravao Rimljane: "Ljubav ne čini bližnjemu zla!" (Rim 13,10).

Evanđeosku dobrotu nadalje karakterizira jedinstvo u nakani, mislima, riječima i djelovanju. To znači da postoji sklad između ova četiri momenta našeg djelovanja. To je važno naglasiti, jer lako upadamo u zamku licemjerstva misleći da smo dobri, ako činimo dobra djela. U takvu zamku je upao onaj farizej o kojemu Isus govori u evanđelju: čovjek je stvarno činio ono što je dobro, na toj razini dakle nije bio licemjer. Njegova pogreška je bila u pretpostavci da je tim činom postao pravedan, te nema nikakve račune prema Bogu, dapače, Bog njemu duguje nagradu, dok onaj carinik, naprotiv, može biti osuđen kao običan grešnik, jer ne čini dobra djela (usp. Lk 18,12). Njegov osnovni promašaj je u neskladu između dobrih djela i krivih misli, što se obično zove oholost ili umišljenost, pa farizej postaje licemjer na ovoj razini. Osim toga, nedostaje mu dobrota srca, tj. ispravna nakana, budući da čini dobro samo zbog zakona, samo zbog propisa.

Da sama činjenica da netko čini dobro još ne znači dobrotu, jasno je i iz druge Isusove pouke: "Ima li tko među vama da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha, pružio kamen, ili, ako bi ga zamolio ribu, pružio zmiju? Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati djeci svojoj dobre darove, koliko li će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?" (Mt 7,9-11). Gospodin ovdje jasno naznačuje mjeru dobrote koju zemaljski otac ima prema svome sinu. To je naravna dobrota, a ipak ga naziva "zlim". Znači, činiti dobro još po sebi ne čini čovjeka dobrim. Svako dobro djelo ostaje, naime, zasjenjeno, ako je istovremeno naše srce opterećeno gorčinom, antipatijom, zlobom ili tvrdoćom prema drugome. Dobrota se rađa iz velikog i otvorenog srca.

Bit dobrote je okrenutost prema drugome, ljubav prema drugome. S tim u vezi Evanđelje postavlja ovo mjerilo: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt 22,34-40). Ova zapovijed na prvi pogled izgleda jednostavna, ta tko ne voli samoga sebe! No ovdje nije riječ zapravo o mjeri, nego o načinu ljubavi. Ne kaže se koliko moramo voljeti drugoga (ljubav se ne može mjeriti, ona uvijek teži za bezgraničnim darivanjem), nego kako moramo voljeti drugoga. Sveti Augustin ovako tumači ovu

56

zapovijed: "Sebe ćeš ljubiti istinski ako Boga voliš više od sebe. Drugoga ne voliš kao sebe, ako ga ne vodiš prema onom najvećem dobru prema kojem ti težiš."

Iz gore rečenog postaje jasno da dobrota gradi zajedništvo, jer ima osjećaj za pravednost, tj. želi dati svakome ono što mu pripada. Velika je napast "otimati" ono što nam ne pripada, tako da već u SZ Bog upozorava kako je osveta njegova, a ne naša. A mi bismo katkad tako rado preuzeli osvetu u svoje ruke.

Osnovno je uvjerenje u kršćanskoj duhovnosti da vjernik treba pružiti svjedočanstvo o odsjaju Božje prisutnosti u svome životu. Mi se izgrađujemo preko iskustva dobrote drugoga a da toga nismo ni svjesni. To mora biti idejom vodiljom u ophođenju sa svima: naša dobrota ih oplemenjuje, kako to svjedoči Pavao: "Neka nam ne dodija činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako sad ne malakšemo. Prema tome, ako imamo povoljnu priliku, činimo dobro svima, posebno onima koji po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji" (Gal 6,9-10).

Vjernost

Među plodovima Duha posebnu pažnju zaslužuje vjernost. Ona se živi u prvom redu prema Bogu, u vršenju njegove volje. Ali vjernost ima i svoj zajedničarski karakter. U svemu tome odražava se Božja vjernost prema čovjeku.

Da bismo shvatili pravu narav vjernosti, moramo krenuti od Božje vjernosti. Pavao svjedoči: "Vjeran je Bog koji vas je pozvao u zajednicu sa Sinom svojim, Isusom Kristom, Gospodinom našim" (1Kor 1,9). On je vjeran u svojim obećanjima i vjeran je svojim obećanjima. To konkretno znači da Bog ustraje u svom naumu da spasi čovjeka. Njegova vjernost je garancija da se možemo slobodno prepustiti njegovu planu.

Vjernost je oduvijek cijenjena krepost, čak i pogani je cijene. Epiktet se ovako izražava: "Čovjek je rođen za vjernost pa onaj koji je ruši, ruši ono što je najdublje u čovjeku". Vjernost je karakteristika duhovne plemenitosti i osobnog dostojanstva.

Vjernost je temelj suživota s drugima jer daje sigurnost da možemo imati povjerenja u druge. Suprotno od vjernosti nije nevjernost (ona je jednostavno nedostatak vjernosti), nego laž. Pragrijeh se također zove laž, a đavao otac laži. Jedno od važnih područja duhovnog života jest istinoljubivost, ili u ovom kontekstu: vjernost zadanoj riječi, zadanom obećanju. Neka svatko ispita sebe i prepoznat će da mu je život pun manjih i većih laži: lažemo Bogu, ljudima i sebi.

Krotkost

Kršćanski život neminovno nas stavlja u situacije sukoba s našom okolinom: ljudi nas ne shvaćaju, ne cijene naš način života, izruguju se našim krepostima (čistoći, poslušnosti). Neki se brane od toga tako da se povlače u sebe, u svoju samoću. To je shvatljiva ljudska reakcija. No istinski kršćanski pristup takvim situacijama jest krotkost. Ona je plod Duha a, istovremeno plod našeg svjesnog nastojanja oko kreposti.

Pokušajmo uhvatiti značenje krotkosti kako to shvaća sveti Pavao. Potrebno je ovo produbljenje, jer u običnom rječniku ta riječ ima uglavnom negativno značenje: podsjeća na ovcu koja ne pokazuje nikakav otpor. Međutim, da krotkost nije slabost, nego obratno, izražaj jakosti duha, saznajemo od samog Isusa koji je sebe nazvao

57

krotkim, a među blaženstvima stoji o krotkosti: "Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju" (Mt 5,5).

Prema nekim autorima krotkost se odnosi na riječi, na način govora, prema drugima krotkost je nutarnje povezana sa siromaštvom duha i odnosi se na poučljivost prema Duhu Svetom. Čini se da krotkost možemo opisati kao duhovnu kvalitetu, kao nutarnju spremnost da se poštuje druga osoba.

Da bismo bolje shvatili značenje krotkosti, dobro je promotriti srodne riječi s kojima se ona povezuje. Takve su riječi "blagost" i "čednost". Pavao upućuje ove riječi Korinćanima: "Ja, Pavao osobno, zaklinjem vas krotkošću i blagošću Kristovom" (2Kor 10,1). A na drugom mjestu povezuje krotkost s čednošću: "Neka vaša blagost bude poznata svima" (Fil 4,5). U latinskom jeziku umjesto "blagosti" stoji riječ "modestia" što znači čednost.

Shvatit ćemo bolje sve bogatstvo kreposti krotkosti i čednosti, ako promotrimo protivnosti tim krepostima: aroganciju, umišljenost ili bahatost. Opis kršćanske čednosti nalazimo i u pismu Timoteju: "Nadglednik mora biti besprijekoran, samo jedanput ženjen, trijezan, razborit, otmjen, gostoljubiv, sposoban za poučavanje. Ne smije biti goropadan ni svadljivac, već blag, tuđ prepirci i lakomstvu" (Tim 3,2-3). Ista misao se vraća u pismu Titu: "vjernici neka budu poslušni, da budu spremni na svako dobro djelo, da nikome ne nanose uvrede, da se ne svađaju, da budu susretljivi i posve blagi prema svim ljudima" (Tit 3,2). Osnovna misao ovdje je da krotak čovjek nije svadljiv, nego dobrohotan prema svima. Ono što bismo htjeli ovdje na poseban način uočiti jest to da je krotkost socijalna krepost koja ima široko područje primjene.

S etičke točke gledišta krotkost je sposobnost da se podnosi zlo, i nepravda. Koji u nama izazivaju opravdani osjećaj srdžbe i osvete. Krepost krotkosti je ona snaga koja pomaže čovjeku da se ne prepusti iracionalnim osjećajima srdžbe i osvete. Ne radi se o tome da se čovjek ne naljuti ili ne rastuži, nego se radi o sposobnosti da kontrolira izraze tih osjećaja.

Ako na uvredu odgovori protuuvredom, neprijateljstvo se pojačava i nema rješenja. Krotkost je kao štit od kojeg se odbijaju udarci pa drugome nije više zanimljivo napadati. Možda o tome premalo mislimo u našim međuljudskim odnosima. Krotak čovjek je zapravo neranjiv, zna da mu dušu nitko ne može raniti. Sam Gospodin je tako hrabrio svoje učenike: "Ne bojte se onih koji žele ubiti tijelo, a duši ne mogu nauditi".

Ako je netko u miru s Bogom i sa sobom, onda ga ne može uvrijediti ni najteža riječ. Za Isusa nigdje ne čitamo da je uzeo k srcu koju optužbu ili da se uvrijeđen povukao ili da je prešao u protunapad kad su ga javno optuživali da se druži s griješnicima, da je izjelica i pijanica, da ne plaća porez, itd. Nije reagirao protuudarcem niti onda kad su ga vojnici vrijeđali u Pilatovu dvorištu ni na podrugljive riječi koje su mu na križu upućivali veliki svećenici ("druge je spasio, neka spasi sada sebe"). Nije im odgovorio: već ćete vi vidjeti moju pobjedu, već će vas stići kazna Božja, nego se molio za njih. Isto tako nije odgovorio na uvredljive riječi lijevog razbojnika. Njegova krotkost je bila onaj štit s kojeg su se odbijali svi niski udarci. Mi se prebrzo vrijeđamo, kao da svijet nema drugih briga osim nas napadati i vrijeđati. Ako se čovjek dublje zamisli u vlastitu situaciju, onda će shvatiti da zapravo krivo zaključuje kad misli da ga drugi vrijeđaju. U većini slučajeva oni samo očituju neki vlastiti problem u njegovoj prisutnosti.

Evanđeoska krotkost čini vjernika sposobnim da otkloni silu kao rješenje međuljudskih sukoba, da ne sili nikoga ni na što, nego da mu pomaže da se slobodno odluči za dobro. To je put evangelizacije. Isus nikoga nije prisiljavao, nego je samo

58

pozivao: ako hoćeš biti moj učenik, ako želiš ozdraviti, ako tko hoće ići za mnom, itd. To je ispravan stav u naviještanju evanđelja. Sv. Franjo Asiški bio je krotak čovjek, njegov glas i njegovo svjedočenje čuje se još i danas po čitavom svijetu.

Uzdržljivost

S riječju "uzdržljivost" želimo opisati onu duhovnu kvalitetu koju suvremena psihologija naziva "kontrola sebe". Pritom postoji jedna važna distinkcija, razlika, s obzirom na to gdje se nalazi točka samokontrole: unutar osobe (neko uvjerenje, neka vrednota koju prihvaća kao svoju), ili je točka kontrole izvan osobe (neka zapovijed, zabrana, strah od kazne). Prva situacija je znak zrelosti, druga je znak nezrelosti. Plod Duha koji nazivamo "uzdržljivost" želi nas uvesti u ljudsku zrelost pružajući duhovna uporišta za samokontrolu.

Kad Pavao govori o plodovima Duha, suprotstavlja ih plodovima tijela. Iz toga slijedi da se ne radi samo o kontroli svojih čina, nego o slobodi da se čini dobro, sloboda "za". To može samo čovjek koji je okrenut prema dobru, na osobit način prema dobru drugoga. Uzdržljivost je u tom smislu uvijek društvena krepost.

Uzdržljivost ima svoj smisao u čuvanju Božjih darova darovanih osobi. O tome sveti Petar piše u svojoj poslanici: "Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske slave. Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavi ljubav uopće!" (2Pet 1,4-7).

Korisno je uočiti, na temelju gornjeg citata, kako su sve kreposti povezane međusobno. Ne može se biti pobožan bez poštenja ili bez uzdržljivosti. Jer kontrola samoga sebe ne odnosi se samo na vladanje svojim strastima, nego je to izražaj ljubavi prema drugima.

***

Kad govorimo o plodovima Duha, onda zapravo želimo orisati ideal kršćanskog življenja. Nitko ne niječe da je to visok ideal, ali upravo to nas može i mora ohrabriti, da se isplati uvijek nanovo preispitati sebe i krenuti dalje u osvajanje vrhunaca. Na to smo pozvani, jedino na taj način imamo Isusovu garanciju da će nam u tom pomoći njegova sveta milost.

Karakteristika je velikih ideala da su s jedne strane visoki, a s druge strane se čine tako banalnima, svagdanjima, da ih neki smatraju slabostima. Takvi su ideali upravo nabrojeni plodovi Duha. Stoga prvi korak u našem duhovnom rastu jest poznavanje tih ideala, poznavanje njihovog pravog značenja i vrijednosti. Zatim treba pustiti da djeluju na nas snagom svoje ljepote. Biti dijete Božje pretvoreno u život - to su plodovi Duha.

Plodovi Duha su naše duhovne "karakterne crte". Kad psiholog vidi jedan test osobnosti, iz pojedinih karakteristika može zaključiti o kakvoj se osobi radi: o introvertiranoj, ekstrovertiranoj, tjeskobnoj, sklonoj lažima, poštenoj, itd. Slično bi

59

trebalo biti za nas vjernike: prema opisau naših karakteristika nekome tko nas ne poznaje, taj bi morao zaključiti da se radi o kršćaninu, vjerniku, redovniku.

Odale bi ga njegove kreposti: plodovi Duha.

60

Sedmo poglavlje

DUHOVNI USPON

Milost i „nadnaravni egzistencijal“22

Govor o milosti je srce Rahnerove teologije. Ona je datost u najdubljem

središtu čovjekove egzistencije; ne postoji religija u kojoj, premda potisnuto i iskrivljeno, ne bi bilo i Božje milosti.

Milost je svakome čovjeku ponuđena. Ona nije samo teorija, nije čovjeku samo izvanjska, nego kao ponuda, ona toliko određuje čovjeka u spoznaji i slobodi, da ostaje njegova istinska odrednica i onda kad se taj isti čovjek uskrati Božjoj milosti. Prema tome, milost kao «nadnaravni egzistencijal» besplatno je darovan čovjeku od Boga koji je sama dobrota i sam dar. „Ontički" i „ontološki" bitno prethodi svakoj čovjekovoj odluci.

U svome transcendentalnom ustrojstvu čovjek nikad nije naravni čovjek; štoviše on je uvijek i čovjek od Boga pozvan u nadnaravni spas. Ovo – biti pozvan od Boga, po milosti koja je sam Bog, čini trajnu i bitnu odrednicu svih ljudi, tako da je samo iskustvo čovjeka - iskustvo Boga i, istodobno, iskustvo milosti.

Pitanje odnosa naravi i milosti postaje Rahneru poticaj i povod za razvoj misli o nadnaravnom egzistencijalu - Transcendencija kao iskustvo milosti. Narav je ono što čovjek jest i način na koji je ustrojen. Nema posve «naravnog» čovjekova djelovanja kojemu je svrha u samome sebi. Narav je usmjerena prema milosti. Možemo ustvditi da je vać sama narav po sebi milost. Narav i milost muđusobno se prožimlju. Milost je na djelu u svemu što čovjek živi u vjeri i pratiteljica je njegovih djela. Plod duhovnoga rasta je djelo milosti i po milosti, život postiže svoju puninu. Milošću naš razum i naša volja dosižu svoj krajnji cilj: Bog postaje objekt spoznaje i ljubavi. Milost nam je bliža no što smo mi samima sebi.

Nama je, na osnovi poznavanja sadržaja kršćanske vjere, misao o Bogu koji se čovjeku uskraćuje tako strana da je gotovo nismo više sposobni oživotvoriti. No, je li to tako po sebi razumljivo da se Bog nama ljudima, meni i svakome pojedincu, milosno priklanja i daruje u svojoj blaženoj tajni? Bog se ne uskraćuje darivati čovjeku. Otkuda ljudima ipak ono uvijek ponovno „prapovjerenje", otkuda „anđeoski tragovi”, uvjerenje da će u konačnici sve biti na čovjekovo dobro? Rahnerov je odgovor, da je ondje gdje je kršćanstvo nepoznato i nevjerovano (anonimni kršćani) na djelu Božja milost koja daruje nadu i prapovjerenje; tu je Bog i njegova osloboditeljska milost. Tu je iskustvo što je u životu, i ondje gdje ga se potiskuje, neizbježno. Nudi se našoj slobodi pitanje hoćemo li ga prihvatiti ili se pred njim zatvoriti u pakao slobode na koji se sami osuđujemo.

Bog želi da se svi ljudi spase. Da bi to dokazao, polazi od unutarnje dinamike transcendentalnog iskustva čovjeka i tu unutarnju dinamiku proglašava čovjekovim «nadnaravnim egzistencijalom». To će reći: ta čovjekova dinamika transcendentalnim iskustvima nikad nije samo naravna nego je već nadnaravna, tako da i nekršćanin ostvaruje nadnaravna djela. Milost, u smislu nadnaravnog egzistencijala, svakom

22 Usp. Karl-Heinz WEGER, Uvod u teološku misao Karla Rahnera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986., str. 68-81.

61

čovjeku već uvijek data kao apriorna, transcendentalna svjesnost, kao ponuda Božja što prethodi svakom čovjekovu djelu, odluci i spoznaji. Kao Božja ponuda i kao njegova stvarna volja za spasenjem, ovaj je nadnaravni egzistencijal stvarnost u čovjeku, tako da je svaki čovjek u svojoj najskrivenijoj biti usmjeren na milost Božju. Pomilošćenje čovjekovih mogućnosti nije samo naravna transcendencija, nego njezina nadnaravna finaliziranost: čovjek oduvijek, apriorno, tj. prethodno svojim ostvarenjima spoznaje i slobode, stoji pod zovom i pod djelatnom voljom Božjom, „činjenična narav” nikad nije “čista” narav, nego narav u nadnaravnom redu iz kojeg čovjek (i nevjernik i grešnik) ne može istupiti, i narav koja je trajno preoblikovana ponuđenom, nadnaravnom milošću spasenja.

Nadnaravnu milost vjere i opravdanja, što je ljudima od Boga ponuđena, može se jednostavno shvatiti kao trajno darovani egzistencijal čovjeku koji ga usmjeruje na neposrednost s Bogom.

Milost kao unutarnja snaga i usmjerenost po kojoj čovjek ostvaruje svoju povijest, svjesna je na način one svjesnosti koja još nužno ne znači i predmetno znanje. Po milosti koja je čovjekovoj slobodi darovana u vidu ponude, usmjeruje ga na neposrednost s Bogom, znao on to ili ne. U slobodi i spoznaji ostvaruje svoj duhovni život i postaje svjestan da je Bog cilj vječnoga života.

"Homo viator": čovjek je biće na putu

Hodanje je praiskustvo koje omogućuje čovjeku da se oslobodi određenog mjesta, da stigne do novih krajeva i da osvoji nove ciljeve. Čovjek je u biti „biće na putu”, u hodu prema svojoj punini. Ovakvo gledanje na čovjeka izražava unutarnju dinamiku koja nas pokreće uvijek prema naprijed, prema višem. Znači li to da je čovjek biće u hodu? To znači tri istine: da je čovjek povijesno biće, da je biće u nastajanju i da je odgovoran za sebe.23

1. Čovjek je povijesno biće. Ova istina je duboko biblijska i kršćanska. Nitko se ne može ostvariti u jednom momentu, odjednom, potpuno. Zrelost, savršenstvo, svetost - sve su to događanja u vremenu, to su procesi koji se događaju polako i postepeno.

Ova spoznaja je od velikog značenja za duhovni život. Meditacija je događanje u vremenu. Uvježbavanje kreposti je događanje u vremenu. Moramo težiti oslobođanju od ropstva vremena koje je tako tipično za našu dob: stalno jurimo, nikad i ni za što nemamo vremena. Postoji netočna filozofija života koja tvrdi, da je vrijeme novac. Vrijeme nije u sebi vrijednost, ono dobiva svoju vrijednost od onoga u što ga utrošimo. Vrijeme "bačeno" u službi drugoga je dragocjeno vrijeme, vrijeme "potrošeno" na razmatranje je veliko blago.

Ova istina da čovjek živi u vremenu ne znači, međutim, da je on rob vremena, da je izručen povijesnim tijkovima, nego se nameće kao zadaća. Vrijeme nije neka praznina koju mi ispunjavamo sadržajem, niti pozornica na kojoj izvodimo svoju ulogu. Vrijeme je Božji dar, vrijeme milosti: kairos. Spasenje se događa u vremenu, ovdje i sada. Vrijeme je ispunjeno Bogom, Božjim događanjem.

Povijesnost znači da čovjek živi vezan uz vrijeme, ali istovremeno proizvodi promjene u svijetu u kojem živi, također u samom sebi. Čovjek nije rob vremena, nego

23 Prema: "Itinerario spirituale" in DE FIORES S., GOFFI T., EDD., Nuovo Dizionario di Spiritualità, San Paolo, Cinisello Balsamo 1985.

62

akter. Hod čovjekov je neodjeljiv od vremena i od povijesti. To znači da je čovjek biće u...

2. Čovjek je biće u nastajanju. Mi smo bića u nastajanju i nitko ne može tvrditi za sebe da je "dovršen" dok živi. Ljudski život je velika avantura koja teži za puninom, za zrelošću, za jedinstvom. Ovaj hod istovremeno poznaje zastoje, krize i gubitke.

Ova spoznaja se primjenjuje na sve vidove našeg života: duhovnog i psihičkog. Mi moramo rasti u našem shvaćanju zvanja, zavjeta, poslanja, prijateljstva, molitve; moramo rasti intelektualno, duhovno, moralno. Nikad se ne može pozivati na to, da smo već zreli, da smo stigli do punine, da smo osvojili vrhunce.

Čovjek je dinamično biće. Naši motivi su dinamične snage. Sama hagiografija, tj. studij života svetaca napustila je statički pristup i promatra svece u njihovom nastajanju, odnosno kako su postupno, uporno osvajali svetost. Nitko se nije rodio svet. Iz toga slijedi:

3. Čovjek je odgovoran za sebe. Ništa se ne događa automatski na putu prema punini, zrelosti i svetosti. Sav čovjekov život je usmjeren na izgradnji sudbine, polazeći od svakidašnjice do osmišljenja života čovjek mora prihvatiti svoju situaciju kao biće koje ima za svrhu Boga.

Ova odgovornost u prvom redu znači da život nije puki slučaj, nego zvanje koje treba prihvatiti, zadatak koji treba ostvariti, poslanje koje treba izvršiti.

Nadalje, ova odgovornost za sebe znači i to, da čovjek treba tražiti ono najbolje u sebi. Nikad se ne smijemo zadovoljiti osrednjošću, nikad ne smijemo mjeriti sebe s drugima, nego težiti da postanemo ono što možemo postati.

Jasno, ovaj se ideal nikad ne ostvaruje do kraja jer postoje ograničenja naravi i društva, ali težnju ne smijemo napustiti. Nećemo se spasiti pozivajući se na ono što nemamo, nego po upotrebi onih talenata koje smo dobili. Dovoljno je sjetiti se Isusove prispodobe o talentima: onaj, koji je dobio jedan talent, nije prokockao svoj talent, ali nije ga ni uložio, pa je bio osuđen.

Osobnost se gradi po ljubavi koju ugrađujemo u svaki čin i djelo pa i u one sitne svakidašnje dužnosti koje naizgled ostaju neopažene. Svetost se mjeri vjernošću dobivenim milostima, a ne brojem herojskih čina.

Moramo smjelo prihvatiti i produbiti ovu spoznaju o sebi da smo nedovršena bića te da naš rad na nama samima ne smije nikad prestati.

Ovakav dinamičan pristup čovjeku kao biću u nastajanju vrijedi i za duhovni život. Duhovni život ima svojih ritmova, ima svoj tijek rasta, ima vlastitu dinamiku koju treba proučavati u svjetlu Božje riječi, u svjetlu crkvene tradicije i u svjetlu kulture u kojoj živimo. Promotrit ćemo upravo ove dinamike duhovnog života.

Dinamika duhovnog života po Svetom Pismu

Biblijski opis života vjernika daje nam naslutiti da se složenost duhovnog iskustva ne može lako izraziti u pojmovima i simbolima. Vrlo često nalazimo da je život kršćanina opisan po antonimima, tj. suprotnostima. Kršćanin je pozvan da živi život istovremeno kao služenje i kao sinovstvo (kao sluga i kao dijete Božje), kao radost i kao mrtvljenje, kao prisutnost u svijetu i kao bijeg od svijeta, kao uski put i kao nebesku gozbu, kao klanjanje i kao djelovanje, kao stalnost i kao hod.

Mogli bismo pokušati opisati jedan po jedan ove pojmove, ali nikad nećemo stići do krajnjeg rješenja, do savršene pomirbe tih suprotnosti. Te suprotnosti izražavaju

63

složenu narav situacije kršćanina u kojoj nužno moraju suživjeti "već" i "još ne", povijest i vječnost, teret prošlosti i djelovanje Duha Svetoga.

Upravo zbog toga što vjernik mora živjeti u jednom prolaznom stadiju ne smije se zakopati u jedan statičan pogled, već mora uvijek biti svjestan toga da ima pred sobom jedan put. Početak, smjer i cilj toga puta su ocrtani u Svetom pismu koje se često izražava upravo u terminima "puta" i "života". Ako analiziramo ove slike, otkrit ćemo i dinamiku koja usmjeruje naš put prema onim ciljevima za koje nas poziva Gospodin u svom planu spasenja.

1. Duhovni život kao putSemiti koji govore u slikama, često upotrebljavaju upravo ove pojmove za opis

duhovnog života- put:hod-, da bi naznačili način kako treba živjeti, kako treba djelovati moralno i kako živjeti duhovnim životom.

Sveto pismo govori o čovjeku kao onom koji stoji na raskrižju i treba birati između dobra i zla, Boga i đavla. Tako čitamo u Ponovljenom Zakonu: "Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš..." (Pnz 30, 15-16).

Tema dvostrukog puta razvija suprotnost između puta zločestih koji je mučan i vodi u propast i puta pravednih koji je ravan i savršen, a sastoji se u traženju pravednosti, vjernosti i mira te vodi u život. Na upit vjernika o moralnom životu vjernog Židova, prorok Miheja ovako sažima bit takvog života: "Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti, i smjerno sa svojim Bogom hoditi!" (Mih 6,8).

Bog Izraela ne zadovoljava se općim moralom; traži da se hoda njegovim divnim, premda često neshvatljivim putovima: "Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55, 8-9).

Božji putovi nadilaze naše zamisli i stoje pred nama kao odlazak, izlazak, exodus. Abraham mora izići iz svoje zemlje da bi krenuo u nepoznatu zemlju; izabrani narod nosi na sebi pečat iskustva izlaska iz Egipta, kad pod vodstvom Boga mora krenuti na dugačak i naporan put što ga nikako ne mogu shvatiti. Ali samo tako, u poslušnosti tom božanskom planu, mogu stići u obećanu zemlju. Sinovi izabranog naroda u babilonskom prognanstvu doživljavaju novi izlazak i oslobođenje od političkog ropstva, znak onog oslobođenja što će ga izvršiti "sluga Jahvin" koji će nas osloboditi od ropstva grijeha.

Novi Zavjet preuzima temu puta i izlaska, davši joj duhovni, kristološki sadržaj. Poznate su nam Isusove riječi o dvama putovima (Mt 7, 13-14) od kojih jedan vodi u život, drugi u propast. Samo se kršćanstvo često naziva "putem". (Dap 9,2; 18,25; 19,9.23; 24,14.22) kao da se želi naznačiti da je to konačna volja Božja.

Isus često govori o "ulasku" u kraljevstvo Božje, povezujući ga s obraćenjem kao nužnim uvjetom da se uđe u Kraljevstvo. Nadalje, poziva da ga se slijedi, da se uđe u uvjete njegova života, da se hoda s njim, da se dijeli njegova sudbina.

Najveća novost duhovnog napretka je Isusov poziv da se poistovjeti s njim, budući da je on "put, istina i život" (Iv 14,6). To znači da hodanje Božjim putovima i život u skladu s njegovom voljom ne sastoji se više u obdržavanju velikog broja zakona i zapovijedi, nego se mjeri sudjelovanjem u Isusovu životu. Nema drugog puta do Oca osim po Isusu. Ona je sam novi put koji nam omogućuje da prijeđemo ponor

64

grijeha koji nas odvaja od svetosti. Stoga će Sveti Pavao ovako poticati vjernike: "Hodite u Gospodinu Isusu Kristu!"

Hod kršćanina katkad uzima oblik trke i hodočašća. Prvi oblik izražava važnost napora koji se traži za duhovni rast. Sveti Pavao predstavlja duhovni put vjernika slikom iz športskog svijeta: trčanje u stadiju (1Kor 9,24-27). Primjenjujući to na sebe, kaže da se odriče svega samo da može bolje trčati kako bi stigao do nagrade: "Braćo, ja još ne mislim da sam to dohvatio. Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu - nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu" (Fil 3,13-14).

Ova "napetost prema budućem", okrenutost prema budućnosti, težnja prema cilju osnovna je karakteristika kršćanina. Pavao piše Židovima: "Zato i mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka, odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena. Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te otada sjedi s desnu Božjeg prijestolja!" (Heb 12,1-2).

Božji je narod nadalje putnički i izbjeglički narod koji ne posjeduje grad, nema stalnog boravka. Njegov život ovdje na zemlji je hodočašće. Kršćani u stvari, premda su u svijetu, nisu od ovoga svijeta, njihova je domovina u nebu. Abrahamova definicija sebe da je "stranac i samo na proputovanju" postala je definicija kršćanske duše. Na temelju toga Sveti Petar riše karakteristike duhovnosti putnika, koji se ne prilagođuje običajima onog kraja na kojem se upravo nalazi: "Ljubljeni, opominjem vas, budući da ste tuđinci i stranci, klonite se tjelesnih požuda, jer one vojuju protiv duše! Vladajte se lijepo među poganima da bi u onome u čemu vas sada kleveću kao zločince, zbog vaših dobrih djela, kad ih promatraju, pomno hvalili Boga na dan pohođenja!" (1Pt 2,11).

Kršćani međutim nisu lutalice bez cilja, nego hodočasnici prema svetosti kamo ih je Krist predusreo osiguravši im vječno spasenje. Krist nije samo put, nego i cilj našeg putovanja.

2. Duhovni život kao rast i sazrijevanjeHod vjernika, opisan u Novom Zavjetu riječima puta i života, ima tri faze:

početak je označen novim rođenjem u Kristu po krštenju, rast ili napredovanje koje traje čitav život i završnica koja nas čeka u dan pobjede.

Kršćanin se rađa u krštenju koje nas smješta uz Isusa i njegov križ, čini nas djecom Božjom i članovima Crkve. Treba odmah dodati da krštenje, koje je istina, djelo Božje, ipak ne djeluje na magičan način, nego pretpostavlja vjeru i obraćenje te zahtjeva hod u novom životu. U stvari, stanje pokrštenog je neobično: dobivamo velike darove Duha Svetoga, a ipak se nalazimo u ovom svijetu punom ograničenja, slabosti, opasnosti i grijeha. Obećana su nam dobra, ali ih još ne posjedujemo. Još smo zarobljeni zemaljskim tijelom, još samo čeznemo za potpunim oslobođenjem. Nosimo ovo dragocjeno blago u zemljanim posudama i izloženi smo svim mogućim patnjama, naporima, borbama. Stalno se moramo boriti i protiv tijela, i protiv svijeta. Naš istinski život je još uvijek sakriven u Kristu, tek će se u budućnosti otkriti.

Stoga, prije nego što stignemo do konačnog cilja, potrebno je prevaliti dugačak put i treba ustrajno raditi na vlastitom usavršenju. Ovaj duhovni rast označen je nizom suprotnosti koje nas podsjećaju na razvojna razdoblja ljudskog bića i na točku odakle treba krenuti i kamo treba stići.

a) Djeca/odrasli. Istina, Isus nam stavlja pred oči djecu kao uzor da bi se ušlo u njegovo kraljevstvo, ali to ne znači da moramo biti djeca. Poslanice nas više puta i

65

snažno pozivaju da moramo napustiti stanje i ponašanje djeteta te postati odrasli ljudi. Sv. Pavao se tuži na Korinćane da su ostala "nejaka djeca" u Kristu, pa stoga nesposobni za čvrstu duhovnu hranu, tj. za dublje ulaženje i shvaćanje Kristova otajstva. Snažne su njegove riječi opomene: "Braćo, ne budite više djeca po razboritosti, već po zloći budite djeca, a po razboritosti budite zreli ljudi" (1Kor 14,20). Kršćanin, dakle, ne smije ostati u početnom stadiju uvođenja u tajne spasenja, u nekom infantilnom stanju neiskustva, nesposobnosti produbljivanja božanske mudrosti. Mi smo pozvani da postanemo odrasli u Kristu stekavši zrelost u rasuđivanju, otpornost na zablude, ustrajnost u istini.

b) Nesavršeni/savršeni. Nedovršenost kršćanina je stvarnost koju sveti Pavao suprotstavlja konačnom dovršenju. Ali moramo ustrajno hodati prema sve većem savršenstvu. Savršen je onaj koji stalno ima pred očima Isusov primjer dobrote, praštanja, ljubavi.

c) Neuki/učitelji. Mimo posebne karizme poučavanja što je neki dobivaju od Duha Svetoga za služenje u Crkvi, postoji dar poučavanja koji je svojstven svakom vjerniku. Moramo stalno rasti u poznavanju Isusa Krista.

d) Tjelesni/duhovni. U naučavanju svetog Pavla ove suprotnosti označavaju dva tipa ljudi: tjelesni su oni koji se ravnaju po ljudskoj naravi, ranjenoj grijehom; duhovni su oni koji se daju voditi po Duhu Svetom. Tjelesni čovjek živi unutar uskih horizonata zemaljskih stvarnosti, dok duhovni čovjek gleda svijet s Božjih vidika.

Sažimajući dosadašnje misli, možemo zaključiti da kršćanin nikad ne može reći da je "stigao", nego da se nalazi na putu, ide prema zrelosti, svetosti. Stoga se nikad ne smije zaustaviti, zadovoljiti se sadašnjim stanjem, uživati u prošlim ostvarenjima, nego poput Pavla, treba zaboraviti ono što je iza i ići za onim što je još ispred njega.

Duhovni putovi u povijesti Crkve

Pisci duhovne teologije svih vremena su nastojali prevesti naučavanje Svetog Pisma na iskustvo onog doba u kojem su živjeli. Promotrit ćemo nekoliko poznatijih duhovnih putova.

1. Dva puta. Nauka o dvama putovima iz Govora na gori ubrzo je ušla u kršćansku katehezu. Didaché počinje ovim riječima: "Dva su puta, jedan života, drugi smrti i razlika je ogromna između ova dva puta". Barnabino pismo još više zaoštrava kad kaže: "Dva su puta naučavanja i djelovanja: put svjetlosti i put mraka". Naglasak nije toliko na načinu, kako treba ići, nego na poticaju da novi krštenik mora birati jednom zauvijek put života i put svjetlosti.

2. Trostruki put. Podjela duhovnog uspona na tri puta veže se uz ime Dionizija, koji je živio na prijelazu između V. i VI. stoljeća: put čišćenja, put rasvjetljenja i put sjedinjenja. Ova tri puta podudaraju se s razvojnim fazama početnika, uznapredovalih i savršenih. Put čišćenja, odnosno faza početnika, odnosi se na borbu protiv grijeha. Put prosvjetljenja, odnosno faza, uznapredovanih sastoji se u vršenju kreposti. Put sjedinjenja odn. faza savršenih je život mističnog jedinstva s Bogom.

3. Put razuma u Bogu. Srednji vijek obiluje novim slikama o duhovnom napretku, od kojih najpoznatiji je "Put razuma u Bogu" sv. Bonaventure, velikog predstavnika franjevačke kontemplativne mistike. Karakteristika ovog puta je da obuhvaća sav stvoreni svijet. Da bi se stiglo do prvog stadija, potrebno je krenuti od stvorenog svijeta i tu tražiti Boga. Zatim se prelazi na traženje Boga u nama samima. Na kraju treba tražiti Boga u njemu samom, tj. u klanjanju njegovom veličanstvu.

66

4. Uspon na brdo Karmel. Sveti Ivan od Križa (+1591) predlaže simbol brda kao sliku duhovnog uspona. Ovaj pristup naglašava čovjekov napor i aktivno sudjelovanje u vlastitom usavršenju. Najprije se mora osloboditi svega što nije Bog kako bi se mogao sjediniti s njim u ljubavi. Ovaj prvi stadij, tj. vrijeme čišćenja putem askeze zove se noć duše i uključuje tri stupnja: noć sjetila koja se sastoji u mrtvljenju neurednih sklonosti i čuvstava; noć razuma u kojoj se napreduje u čistoj vjeri; noć pamćenja i volje, kad se ove sposobnosti pročišćuju u nadi i ljubavi.

5. Mali put. Ovaj model je živjela i opisala sv. Mala Tereza, kao maleni ravan put, koji se sastoji u spremnosti srca da se kao mala djeca bacimo u naručje Oca nebeskog, svjesni svojih nesavršenosti, a ipak se uzdajući u Boga do granica smjelosti.

Svi ovi i drugi mogući modeli imaju nekoliko zajedničkih elemenata.a) Duhovni život je dinamičan proces, tj. u stalnom razvoju. Napredak je osnovni

zakon svetosti, tako da se svi slažu sa sv. Bernardom koji je ustvrdio da onaj koji ne napreduje, zapravo nazaduje. "Nagrada trke je Isus Krist. Ako se zaustavite dok on napreduje velikim koracima, ne samo da se ne približavate cilju, nego se sam cilj udaljuje od vas."

b) Velika raznolikost različitih modela znači da svi oni imaju relativnu vrijednost. Ni jedan od opisanih modela ne može sebi prisvajati apsolutnu vrijednost. Svatko mora pronaći vlastiti put, a opisani modeli mogu nam služiti kao orijentacija.

Duhovni put za čovjeka današnjice

Kad promatramo sebe i život oko nas, možda se osjećamo nelagodno studirajući ove modele, jer kao da nijedan ne odgovara današnjoj situaciji. Imajući pred očima kulturu u kojoj živimo i u kojoj moramo rasti duhovno, možemo uočiti neke nove naglaske, nove zahtjeve za duhovni život.

a) Duboki osjećaj za ljudsku osobu kao nešto originalno i neponovljivo. Ljudska se osoba ne može smjestiti ni u kakve krute sheme koje ne uzimaju u obzir individualni ritam rasta. Stoga duhovni put mora biti usmjerujući, onaj koji se prilagođuje pojedincu.

b) Današnja duhovnost je više uronjena u socijalnu stvarnost nego u prijašnjim vremenima. Čak i kontemplativni redovnici i redovnice, koji žive u klauzuri, dolaze više u kontakt sa stvarnošću nego ranije: vijesti, kontakti, itd. Iz toga slijedi da se duhovni rast ne može "privatizirati", tj. ostvarivati u izolaciji. Danas je puno izraženija svijest o tome da imamo jednu misiju, da smo pozvani i poslani da naviještamo radosnu vijest spasenja, i to na konkretan način, zauzimajući se za ljudska prava, za siromašne, izbjeglice, i druge potrebite.

c) Danas je izraženiji osjećaj pripadnosti Crkvi i osjećaj za zajedništvo. To znači da ni duhovnost ne može biti individualistička, tj. ne živimo svako za sebe kao mali otočići. Drugim riječima, nije dovoljno brinuti se samo za vlastitu svetost, za vlastito spasenje, nego se moramo osjećati odgovorni i za druge. A i mi imamo potrebu potpore i primjere drugih. Katekizam Katoličke Crkve snažno naglašava zajedničarski karakter kršćanstva i vjere.

Iz gornjega slijedi i to da naša duhovnost ne može ići mimo ritmova i sadržaja crkvene godine, mimo sakramenata i ostalih službenih molitava i događanja crkvenog života. Sveta Misa nije samo moja "privatna pobožnost", nego se po njoj uključujemo u spasenjsko događanje same Crkve. Sveta ispovijed nije samo moja "privatna stvar", jer se po njoj pomirujemo ne samo s Bogom i s vlastitom savješću, nego i s ljudima.

67

Odrješenje se dobije u ime Isusa Krista, po vlasti Crkve: "Bog, milosrdni Otac, pomirio je svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir."Časoslov je molitva čitave Crkve i po njemu mi se uključujemo u tijekove duhovne snage koja daje vitalnost naviještanju evanđelja.

Morali bismo svjesnije i dublje živjeti tajne crkvene godine, budući da nam liturgijski ciklus stavlja pred oči Kristov misterij na didaktičan način, korak po korak, uvodeći nas sve dublje u njegov život i njegov duh.

Nerijetko se čuje tužba da nam nedostaje osobno duhovno vodstvo. Ima mnogo istine u toj konstataciji. I nitko ne niječe važnost osobnog duhovnog vodstva. Ali, u nedostatku toga, uvijek nam je pri ruci "vodstvo crkvene godine" sa svojim velikim temama, pozivima i izazovima. Promotrimo malo neke momente tog itinerarija.

Advent je vrijeme čekanja i iščekivanja. To su dvije osnovne kršćanske kreposti: znati čekati znači da prihvaćamo da milost, spasenje i oproštenje dolazi od Boga, da je sve njegov dar. Iščekivati znači da smo aktivni u čekanju, da se spremamo, da pripremamo teren za dolazak milosti. To su velike teme naše osnovne nesposobnosti da spasimo sebe: Bog je jedini spasitelj.

Božić je vrijeme kad se živi radost spasenja. Produbljuju se teme naše pripadnosti Bogu, naše sinovstvo.

Vrijeme kroz godinu stavlja nam pred oči stvarnost ljudskog života, važnost ustrajnosti u služenju, u vršenju svagdanjih dužnosti.

Korizma je vrijeme produbljenja tajne grijeha u svijetu i u našem životu.Uskrs je period radosti spasenja i predokus buduće slave.d) Danas smo svjesniji važnosti otkrića znanosti o čovjeku, osobito psihologije i

pedagogije. Milost pretpostavlja narav, gradi na naravi. Moramo se znati služiti svim naravnim sredstvima da uskladimo svoj život s velikim idealima kršćanstva i vlastitog zvanja. Ne možemo se oslanjati samo na spontanost, nego je potrebno imati plan, izrađen i razrađen, koji želimo ostvariti.

Jedno od otkrića suvremene psihologije jest da se ljudski život razvija ne toliko linearno, koliko u koncentričnim krugovima. To znači, da se isto iskustvo ponavlja više puta u životu, uvijek na dubljoj razini. Poimence, stalno se moramo obraćati i to obraćenje se događa na uvijek svjesnijem, punijem smislu. Stalno moramo produbljivati svijest i shvaćanje vlastitog zvanja, smisao naših zavjeta, našeg poslanja, uvijek nanovo moramo produbiti našu ljubav, itd.

Ova cikličnost ima nekoliko karakterističnih momenata. Ima svoj početak, svoju puninu, krizu i novu, dublju sintezu. Krize su nužan preduvjet za prelazak na višu razinu života. Dijete mora napustiti sigurnost i bezbrižnost djetinjstva da bi moglo postati mladić i djevojka. Adolescent mora napustiti ovisnost od svojih roditelja da bi mogao postati samostalna osoba. Postoji kriza odrasle dobi, kad počinjemo shvaćati granice života i neuspjeh mnogih naših mladenačkih snova i ideala.

Sigurno smo drugačije zamišljali redovnički život na početku, u novicijatu. Očekivali smo da ćemo tu naći toplu zajednicu, a moramo se suočavati s toliko ljudskih ograničenosti; očekivali smo dublji molitveni život, a moramo se suočiti s toliko osrednjosti; očekivali smo više oduševljenja u služenju, a moramo se suočiti s umorom tolikih. Sve su to izazovi da se ne damo obeshrabriti, nego da se s još više napora trudimo oko toga, da slijedimo svoj poziv.

68

Razvojni stupnjevi duhovnog života

Primjenjujući ove spoznaje na kršćanski život što ga već živimo, hod duhovnog života možemo promatrati u tri razvojna stupnja: uvod u kršćanski život, dob duhovnog sazrijevanja, zrelost mističnog sjedinjenja.

1. Uvod u kršćanski životDanas se rado govori o "inicijaciji". U svim religijama postoje rituali uvođenja

pojedinca u zajednicu kako bi mogao naći svoj identitet kao punopravni član dotične zajednice. Jedan od najdrevnijih kršćanskih rituala uvođenja jest katekumenat, tj. period priprave za kršćanski život, kada Crkva želi od novih članova obraćenje i potpuno prihvaćanje vjere. Taj se čin konačne odluke slavi svečanim uskrsnim slavljem. Tijekom povijesti katekumenat je gotovo nestao, osobito kad se počelo prakticirati krštenje djece. Ali, upravo zbog toga bismo morali nanovo pronaći načina dubljeg i svjesnijeg prihvaćanja svoje vjere koju smo dobili u krštenju.

Drugi Vatikanski Sabor uspostavio je nanovo ustanovu katekumenata i odnosi se na prvi period svjesnog prihvaćanja i življenja svoje vjere. Ovaj period ima sljedeće zadatke:

a) Stjecanje mentaliteta vjere. Svako obraćenje pretpostavlja raspad prijašnjeg vrijednosnog sistema i izgradnju novog sistema. Kao Kristov učenik, vjernik se treba prosvijetliti od evanđeoskog svjetla i božanske mudrosti koja nadilazi kratkovidne ljudske horizonte. U tu svrhu potrebno je sve dublje i sve osobnije poznavati objavu i Božji plan spasenja. To se postiže proučavanjem Svetog Pisma, osobito Evanđelja i to mora biti glavna duhovna hrana ovog perioda. Božja Riječ, kad se prihvaća, stvara jedan novi "mentalitet vjere". Taj novi mentalitet nas osposobljava da stvari i događaje možemo vidjeti i tumačiti po Kristovoj misli te da nađemo u objavljenoj nauci vrijednosti i motive koji nadahnjuju život.

b) Posvijestiti zahtjeve krštenja. Nanovo otkriće svog krštenja, njegovog teološkog sadržaja i posljedice za život, snažno je sredstvo da se preobrazi kršćanski život. U krštenju se, kao u klici, nalazi budući duhovni život u svim svojim dimenzijama: sudjelovanje u Kristovom pashalnom otajstvu, novi život u Duhu, ugrađivanje u Tijelo Kristovo sve do točke da se postane jedno s njim, uvođenje u svećeničku, kraljevsku i proročku zajednicu Božjeg naroda. Kršćani koji su svjesni svog krštenja, prihvatit će zahtjeve krštenja kako su izrečeni u NZ: odložiti ponašanje starog čovjeka koji je bio rob grijeha, obući se u Kristu, u novog čovjeka koji je od Boga odabran i posvećen, hoditi u Duhu živeći novu slobodu koja se ne da zarobiti od sebičnih želja. Svi skupa moramo uvijek nanovo posvijestiti i prihvatiti svoje krštenje.

c) Uključiti se aktivno u crkvenu zajednicu. Zajedničarski karakter spasenja (usp. Katekizam Katoličke Crkve) i odnos što ga sjedinjuje Krista s Crkvom, zahtjeva aktivno i odgovorno sudjelovanje u životu Crkve, zajednici vjere, u bogoslužju i apostolskom svjedočenju. Kršćanska inicijacija pretpostavlja intenzivni liturgijski život koji ima svoj vrhunac u euharistijskoj tajni. "Sve duhovno blago Crkve uključeno je u Euharistiji, u kojoj je prisutan Krist, naša Pasha, i daje život svim ljudima, pozivajući ih da prikažu same sebe zajedno s njim za spasenje svijeta." Moramo se sve više poistovjetiti s Crkvom: ona je ne samo "naša" Crkva (to je već veliki znak zdrave duhovnosti!), nego moramo stići do svijesti da smo mi Crkva.

d) Integrirati, dovesti u sklad vjeru i svagdanji život. Duhovni se život ne zadovoljava pukim vanjskim ritualnim činima, nego traži predanje sebe u svagdanjem

69

životu u solidarnosti s drugima u pravdi i ljubavi. U svagdanjem životu moramo svjedočiti odgovornost za rad, snagu opraštanja, istinoljubivost, prijateljstvo.

Jasno je, da takav životni plan nije lako ostvarivati: ima otpora u nama, obrana, suprotnosti sa strane drugih, vraćanje u prošlost. To je napast izlaska iz egipatskog ropstva gdje su Židovi plakali za punim zdjelama; to je nostalgija za jednom situacijom koja je bila manje zahtjevna. Stoga moramo pronaći uporišta za trenutke kušnje. Model i izvor vječnog života je Krist Gospodin, uzor ljubavi. Ostala uporišta su: trajan dijalog s Ocem i istraživanje njegova plana o nama, poučljivost Duhu Svetom koji potiče duhovni rast, inspiracija zajednice.

2. Duhovno sazrijevanjeKad je osoba nadišla napasti povratka na prijašnji život, ulazi u jedan novi stadij

duhovnog života: ulazi se u "odraslu dob". Karakteristike tog stanja su duboka harmonija, sklad unutar osobe, ukorijenjenost u istinu, sposobnost da se žrtvuje, jasna svijest o odgovornostima u Crkvi i u suživotu s drugima. Primjenjujući na taj stadij nauku svetog Pavla o kršćanskoj zrelosti, nalazimo četiri odrednice, odn. sadržaja:

a) Sloboda djece Božje. Sveti Pavao suprotstavlja nezrelu vjeru sa zrelom uspoređujući prvu sa stanjem roba, drugu sa stanjem djece. Pavao poziva vjernike da se ne daju zarobiti idolima ovoga svijeta. Vjernik ne smije ovisiti ni o čemu drugom, osim o svom Stvoritelju, čije je postao dijete po milosti Isusa Krista i dara Duha Svetoga.

Ostvarenje života djeteta Božjeg događa se u povjerenju i ljubavi prema Ocu nebeskom i u osjećaju solidarnosti sa svim ljudima koje doživljavamo kao braću i sestre (usporedi Majka Terezija).

b) Čvrsta osobna vjera. Zrelu vjeru karakterizira čvrstoća uvjerenja i prianjanje uz Isusovu osobu s puno povjerenja. Logika takve vjere je ona Pavlova: "Znam komu sam povjerovao" (2Tim 1,12). Model za to je Abrahamova vjera koji se nije pokolebao pred kušnjama, nego se nadao protiv svake nade. Uzor zrele vjere je Marija, Majka Isusova, proglašena blaženom upravo zbog svoje savršene vjere, s potpunom spremnošću bez traženja znakova. Rasla u toj vjeri, razmišljajući o događajima, o Isusovim riječima, sve do križa.

c) Duhovno razlučivanje. Zrela vjera stavlja nas u situaciju trajnog traženja Božje volje i razlikovanja dobrog od zla. Zreli u vjeri imaju tu sposobnost razlikovanja (Heb 5,14), imaju gotovo jedan novi instinkt koji im signalizira što je u skladu s Božjim planom spasenja, a što nije. Sveti Ivan svjedoči u svojoj prvoj poslanici: "Znamo, također, da je Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinitoga" (1Iv 5,20).

Razlučivanje, koje se u prošlosti većinom smještavalo u odlučujuće momente života, kao npr. izbor zvanja, danas se primjenjuje na čitav kršćanski život u svagdašnjici. Mi imamo dar razuma od Duha Svetoga koji nas čini sposobnima da vrednujemo događaje, da procjenjujemo zbivanja oko nas.

d) Stvaralački i konstruktivni društveni (međuljudski) odnosi. Zreli vjernik je u stanj nadići u uski, sebični, posesivni vidokrug te stupiti u stvaralački odnos s drugima. Kraljevski put svetosti ostaje djelatna ljubav prema drugima. Danas ta djelatna ljubav ima novih oblika i mogu nam služiti da vrednujemo svoju zrelost:

Crkvena ljubav. Zreli vjernik vjeruje zajedno s Crkvom i crpi snagu od vjere zajednice. Ljubiti Crkvu znači hodati zajedno s njom, preuzimati njene dužnosti, shvaćati je kao vidljivi znak veze i jedinstva s Bogom. Ipak, nije to nekritično gledanje

70

na Crkvu: smijemo i moramo vidjeti nedostatke i ograničenosti unutar Crkve, ali uvijek u svrhu poboljšanja.

Ekumenska ljubav. Ljubav koja ne ostaje indiferentna pred činjenicom razdijeljenosti Kristove Crkve, nego pati zbog toga i moli za jedinstvo. Živjeti duhovni ekumenizam znači napustiti stav netolerantnosti prema drugima. Znači nadalje, obraćenje srca i reformu života koji sve više ima za središte Krista, temelj svakog jedinstva.

Djelatna ljubav za ovaj čas povijesti. Ne smijemo bježati od ovoga svijeta, plakati za boljim vremenima, sanjati o idealnim zajednicama, nego moramo voljeti ovaj svijet u kojem živimo. Naša ljubav mora biti univerzalna.

3. Mistično sjedinjenjeKršćanin se ne smije zaustaviti na putu prema zrelosti. U zreloj dobi nadolazi

kriza. To je noć duše. Ta "zrela dob" ne mora se nužno podudarati sa srednjom dobi života: sveta Mala Terezija je umrla mlada, imala svega 24 godine, a ipak je prošla noć duše. Sadržaj te krize je svijest o vlastitim granicama, o vlastitoj nedoraslosti veličini zvanja, o nesposobnosti da spasimo sebe, da budemo savršeni oslanjajući se samo na vlastite snage. Svi su veliki proroci iskusili taj raskorak između svoje sićušnosti i veličine poslanja.

Drugi oblik ove krize jest iskustvo Božje šutnje, osobito kad gledamo prisutnost i napredovanje zla u svijetu. Gdje je bio Bog u Auschwitzu, gdje je bio Bog u Siberiji, gdje je bio Bog u Bosni za vrijeme ubijanja?

Kriza može biti izazvana i tjeskobnim pitanjima bolesti i smrti. Naučava Katekizam Katoličke Crkve: Bolest i smrt mogu dovesti do ruba očaja. (Br. 1501).

Ishod te borbe je poniznost: osoba prihvaća svoju nemoć i oslanja se potpuno na bezuvjetnu Božju ljubav. Počinje mistični uspon, odnosno ono stanje u kojem je čovjek svjestan da mu je jedini oslonac Bog. Karakteristike tog stanja su sljedeće:

a) Dojam da smo uronjeni u jedan veći, dublji život, od našeg osobnog osobni, da smo sudionici Božjeg života.

b) Osjećaj pripadnosti Bogu zajedno s predanjem u njegove ruke. Sveti Pavao je izrekao ove osjećaje prekrasnim riječima: "Tko će nas otrgnuti od ljubavi Kristove?" "Ne živim više ja, nego Krist u meni" (Gal 2,20).

c) Osjećaj beskrajnog povjerenja u Boga i bezbrižnost za sebe. Osoba nije više zabrinuta samo za vlastito spasenje, nego za dobrobit drugih (Majka Terezija). Osoba se osjeća svemoćna u Bogu: "Sve mogu u onom koji me jača" (Fil 4,13). Nalazi radost čak i u patnjama: "Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše" (2Kor 7,4).

d) Prevladavaju pozitivni osjećaji ljubavi, praštanja, pomirbe, strpljivosti. Smiruju se ljutnja zbog ljudskih slabosti, agresivnost zbog ljudske zlobe, nestrpljivost zbog nesavršenosti ovog svijeta.

Ovaj naznačeni put svatko od nas mora poosobiti za sebe. Važno je da shvatimo da je duhovni život u stalnom pokretu, u stalnom rastu. Moramo započeti uvijek nanovo, svaki novi dan, zaboravljajući ono što je iza nas i pružajući se prema onom, što je još ispred nas, sve dok ne ispunimo svoje zvanje u vječnosti, u Božjem srcu.

71

Osmo poglavlje

SAKRAMENTI

Nije dobro vjerovati da je redovito molitva dostatna za duhovni život, premda joj je važnost neporeciva. Postoji, također, drugi kanal milosti Božje čija je moć vrlo velika, čvrsto povezan s molitvom,: riječ je o sakramentima.24 Sakramenti su vidljivi znakovi, čini, vanjski obredi koje prati nevidljiva milost. No, snaga njihova prihvaćanja ovisi, očito, o raspoloženju onoga koji ih prima. Primiti sakrament može samo onaj tko ima vjeru. Drugi vatikanski sabor veli da je svrha sakramenata posvećivati ljude, izgraditi Tijelo Kristovo i napokon iskazati štovanje Bogu. Svrha je sakramenta poistovjećivanje s Kristom, pobožanstvenjenje kršćanina. Tako se sam Kristov život daje po sakramentima. U Kristovu Tijelu (Crkvi), ističe također Drugi vatikanski sabor, život se Kristov širi u s vjernicima koje sakramenti tajnovito združuje s Kristom koji trpi i koji je proslavljen. Ne valja misliti da su sakramenti tek jednostavna pomoć, dodatak molitvi. Bit će prije da je obratno, ali, zapravo, molitva i sakramenti idu zajedno. Kristov život u duhovnoga čovjeka ulazi prvotno preko sakramenata: oni su pokretači duhovnoga života. Oni u čovjeku tvore nevidljivi organizam. Ali, naravno, postoji samo jedna Kristova milost koja nam se daje, bilo preko sakramenata, bilo rastom u ljubavi preko molitve.

Pojedini sakramenti

Krštenje je prvi sakrament. To nije u prvome redu čin socijalnog uključenja kao neka formula pripadnosti Crkvi. To je sakrament preporađanja, novoga života. Isus je govoreći Nikodemu kazao: «Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je. … Treba da se odozgo rodite» (Iv. 3, 5-7). Nešto posve novo zbiva se po krštenju u ljudskome biću, novi život, život «odozgor» koji upravo počinje. Krštenjem se pritjelovljuje Kristu i dobiva poziv na svetost. Ono čovjeku dopušta da postupno postane on sam u istini i svoj širini svojega bića. Drugi vatikanski sabor veli da su krštenici doista po preporođenju i pomazanju Duha Svetoga posvećeni da budu duhovno boravište i sveto svećeništvo, da bi mogli prinositi preko svih svojih kršćanskih djelatnosti duhovne žrtve i razglašavati predivna djela onoga koji ih je pozvao u čudesno svjetlo svoje. Krštenje je doista sakrament ulaska u istinsko svjetlo. Je li onda to prepušteno slobodnom izboru, kad Isus veli: «Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!» (Mt 28, 19) i kad to valja doslovno shvatiti? Duhovni se život obično razvija u kršteničkom ozračju. To ne znači da milost ne može taknuti nekrštene i boraviti u njima, ali krštenje pritjelovljuje Kristu i ništa ga ne može zamijeniti.

Krštenje je neponovljivo. Ono zahvati biće u najdubljim njegovim dubinama. Ono mu daje posebni bijeg za svagda. Istodobno, ono je kao klica. Krsna milost mora se razviti i postupno iznutra poticati čovjeka na svetost i na vječni život.

«Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po odluci i milosti Njegovoj i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po krštenju vjere uistinu

24 Iz knjige R. Darricau i B. Peyrous, Duhovnost, FTI, Zagreb 2002, str. 85-91.

72

Božja djeca i sudionici božanske naravi, i zato uistinu sveti. Oni dakle moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavršavati svetost koju su primili» (LG, br. 40).

Potvrda je u izravnoj vezi s krštenjem. Taj sakrament jest potpuni silazak Duha. On kršteniku daruje posebnu snagu da svjedoči za svoju vjeru i da živi sukladno s njom kao zreo čovjek unutar životnih sukoba. On ne daje tek milost da se čovjek brine samo za svoje spasenje, nego ga okreće i prema drugima da ih ljubi, pomaže im i otkriva im Krista.

Ženidba je sakrament kršćanske obitelji. Kršćanska obitelj nije samo jedinstvo muškarca i žene da imaju djecu. To je istinska domaća Crkva, mjesto gdje Bog boravi i gdje njegova nazočnost raste. To je područje gdje se obistinjuje bratska ljubav koju si iskazuju supruzi i djeca. Stoga to nije jednostavni ugovor, nego savez, sličan onomu između Krista i Crkve, to je potpuni dar jednoga drugog, u dubokome JA, u duši kao klica koja s vremenom raste i traje čitav život. Njezini se učinci šire na sve okolnosti života, posebno na plodnost i na odgoj djece. Rast i potvrda toga sakramenta jest u rastu ljubavi koja cvate u obitelji i koja se iz obitelji širi.

Sveti red se daje nekima, posebno pozvanima od Gospodina, i taj se posebni poziv ima provjeriti po Crkvi. Tri su stupnja toga sakramenta: biskupstvo (punina sakramenta), svećeništvo i đakonat. To je zapravo dioništvo u jedincatom Kristovu svećeništvu. Oni koji su obdareni tim sakramentom svetoga reda nastavljaju, svatko sa svojom ulogom. Kristovo poslanje proroka, svećenika i kralja. Oni su na službu Crkve, tj. na službu Kristu, kršćanima i drugim ljudima, da tako pridonesu rastu Kraljevstva Božjega, a da svećenici i biskupi još mogu otpuštati grijehe i prinositi euharistijsku žrtvu. Od onih koji su zaređeni zahtijeva se bespridržajno i potpuno odano zalaganje. Činjenica je da se duhovni život Crkve uvijek povezivao s intenzitetom duhovnoga života ljudi posvećenih sakramentom svetoga reda.

Kršćanski se život jednako tako prožima i ostalim trima sakramentima koji se svakoga tiču na različit, ali ipak na temeljit način.

Euharistija u prvome redu. Valjalo bi čitavu raspravu napisati da bi se istaknula važnost Euharistije. Bez Euharistije nema duhovnoga života. Kršćanski se život na određeni način uvijek povezuje sa sv. misom. Misa je spomen na Kristovu žrtvu na križu, ali spomen u smislu stvarnoga jedinstva s događajem koji je prošao, a s kojim se sjedinjujemo kao da se sada zbiva. Na križu je Krist išao do krajnosti ljubavi. Po sv. misi mi smo prisutni pred križem i žrtva nam se ponazočuje i neprestano se ostvaruje za nas. Tako je moguće neprestance doživljavati taj vrhunac ljubavi koji se zbio u točno određenome mjestu i vremenu i onda se na sva mjesta za sva vremena proširio. Misa stoga nije tek bilo koji puki obred. Ona je najviše jedinstvo u najviše ispunjenu djelu što ga je na ovoj zemlji izvršio sam Bog. To Drugi vatikanski sabor ovako izriče:

«Naš je Spasitelj na posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svojega Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave» (SC, br. 47).

Tako se na sv. misi događa ta Božja ludost koja nadilazi sve naše zamislive ljudske obzore: Krist doista postaje stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina. Govori se o stvarnoj prisutnosti, a nju je sam Isus nagovijestio Židovima: «Ja sam kruh života… Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta…Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo

73

je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu» (Iv 6, 48.5154-56).

Uoči svoje smrti Isus je slavio prvu Euharistiju i s njom se povezuju sve mise, kako piše sv. Matej: «Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje! Zatim uze kalež te zahvalni i dade im ga veleći: Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega» (Mt 26, 26-29).

Opisujući isti događaj sv. Pavao nadopunjuje to važnim objašnjenjem: Krist nakon što je prelomio kruh veli: «Ovo činite na moju uspomenu», a nakon što je uzeo kalež: «Ovo činite, svaki puta kad ga pijete, na moju uspomenu!» (1Kor 11,25-26).

Ti su tekstovi posve jasni. Krist je nazočan u Euharistiji, uistinu nazočan, premda prilike kruha i vina nisu promjenjene. I on želi da ga vjernici primaju u srce. Euharistija je stoga prava hrana za čovjeka. Krštenjem se stvara novi organizam u Ljudskome biću. Euharistijom taj organizam može rasti ì dostići svoj puni razvoj. Euharistija i krštenje, dakle, dva su sakramenta najhitnija za duhovni život, a njihov je učinak rast u ljubavi. Jedva si možemo predstaviti posljedice koje u ljudskome vjerničkom životu može imati redoviti kontakt s Euharistijom. Čitav se život na određeni način odvija u vezi s njom. Valja također pripomenuti da se Euharistija čuva i izvan mise. Tako ići moliti pred Krista nazočnoga u tabernakulu neke crkve ili izloženu na oltaru znači izvršiti najuzvišeniji čin klanjanja.

Duhovni život ipak nije nikad savršen na zemlji. Pa i nakon krštenja ljudsko biće ostaje lomno i podložno grijehu. Krist je više puta očitovao da on ima moć i vlast opraštati grijehe: «Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi!» (Mt 9,2), kazao je uze-tomu u Kafarnaumu, a književnicima: «Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe« (Mt 9,6). Sakrament pomirenja (sakrament pokore, ispovijed) primjena je te Isusove vlasti. Opraštaju se priznati i okajani grijesi. Danas smo svjedoci, nakon teška razdoblja, ponovnog otkrivanja toga sakramenta i njegove uloge u rastu duhovnoga života. To nije neka psihološka kura, premda postiže i psihološke učinke, nego je više od toga: to je obnova krsnoga saveza s Kristom, povratak dinamizmu sakramenta krštenja, oslobađanje duha i srca, ozdravljenje i novi polet Duha u čovječjem srcu.

Napokon, sedmi sakrament jest sakrament bolesničkoga pomazanja. Nekad se taj sakrament nazìvao «posljednja pomast» i davao se umirućima. Postupno se bolje uočilo kako je to sakrament snage koji daje mogućnost da se podnesu kušnje na zdravlje ili one vezane uz starost. To je biljeg Krìstove ljubavi za teška vremena, posebno suobličenje s trpećim Kristom, osobita veza s Isusovim darom sve do kraja. On ima važnu ulogu u poistovjećivanju s Kristom i pripravlja susret u kojem će to poistovjećivanje biti potpuno.

Plodovi svete pričesti

Mogli bismo govoriti o svim sakramentima, ali smatram najprikladnijim govoriti o sv. pričesti, budući da je ona, ako ne baš svagdanja, ali najredovitija hrana našeg duhovnog života. Slijedeći učenje Katekizma Katoličke Crkve, produbit ćemo važnost svete pričesti za duhovni život (Brojevi 1391-1405).

Krist Gospodin je na Posljednjoj Večeri ustanovio Svetu Misu i ostavio svoju trajnu prisutnost među nama pod prilikama kruha i vina u Presv. Euharistiji. Ona stoga

74

stoji u temelji našeg kršćanskog duhovnog života. Potrebna je i zajednička i osobna molitva te proučavanje sv. Pisma i duhovno štivo, ali na prvom mjestu mora stajati Euharistija. Sjetimo se da su dvojica učenika na putu u Emaus prepoznali Isusa upravo u lomljenju kruha, tj. u svetoj pričesti, a ne u svojim razmišljanjima.

Htio bih vas stoga potaknuti na još svjesniji, još gorljiviji euharistijski život. Da bismo bolje shvatili važnost Svete Pričesti, moramo poznavati njeno značenje, stoga ću vam iznijeti nekoliko prekrasnih misli iz Katekizma Katoličke Crkve o plodovima svete Pričesti.

1. Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Glavni je plod svete Pričesti sjedinjenje s Isusom Kristom. Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi, kako nas je učio sam Isus: «Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni» (Iv 6,57). Moramo, naime, ovo shvatiti: ono što je stvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini sveta pričest u našem duhovnom životu, tj. ona čuva, povećava i obnavlja u nama život milosti što smo ga primili po krštenju.

2. Pričest nas odvaja od grijeha. Dok nas Euharistija sjedinjuje s Kristom, istovremeno nas odvaja od grijeha. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi, i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Snagom iste ljubavi koja zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha.

3. Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo-Crkvu. Mi smo po Euharistiji dio sveopće Crkve, a to znači ne samo da naš apostolat postaje bezgraničan, tj. da iz naše molitve i ljubavi crpe snagu misionari i svi oni za koje se molimo, nego da i mi postajemo sudionici plodova molitava drugih, primamo snagu od vjere i ustrajnosti drugih. Stoga je vrlo korisno prikazati svetu Pričest na neku nakanu: za mir u svijetu, za bolesnike, za umiruće, itd. Isto vrijedi i za naše obitelji i za naše redovničke zajednice: po Euharistiji postajemo Isusova Družba! Euharistija je, naime, kao neka relej stanica, kamo su priključene sve linije – sva srca. Isus ih sve skuplja, skuplja sve naše molitve i hvale i raspoređuje ih po potrebi svakoga. To se zove duhovna riznica Crkve. Dobro je koji put razmišljati i o tome, koliko nepoznatih osoba moli za nas, moleći jednostavno za one koji su žalosni ili u bilo kojoj duhovnoj ili materijalnoj potrebi. Ako smo mi ta osoba, znači da se netko moli upravo za nas.

Pogledajmo sada neka sredstva koja nam mogu pomoći da produbimo svijest o Isusovoj prisutnosti u sv. Pričesti.

1. Moliti za svoje najosobnije, najintimnije potrebe i nakane u času Pretvorbe, a onda osobito nakon Svete Pričesti. Već se preko dana može spremati na to ovakvim ili sličnim mislima: «Ja to moram reći Isusu!» ili: «Ja se moram za to zahvaliti Isusu!» Na taj način u nama će se gotovo neprimjetno stvoriti jedan novi stav: očekivanje novog susreta s Isusom.

2. Obući se nešto drugačije, svečanije. Kad idemo u posjet nekoj osobi, obično se malo dotjeramo, odjenemo nešto ljepše. Za svetu misu i svećenik se odjeva vrlo svečano, nekad je misna odjeća bila rukom pravljena, sva izvezena zlatnim nitima, da se i na taj način naznači svečanost događaja. U nekim zemljama još je i danas običaj da žene pokriju crnom svilenom koprenom glavu u znak poštovanja prema Isusu. Nije primjereno vidjeti ljude u crkvi u papučama ili mlade u športskim cipelama i trenrkama, kao da idu na igralište.

Deveto poglavlje

75

OBITELJSKA MOLITVA – UVOĐENJE U OSOBNU MOLITVU25

Pisati ili čitati o molitvi; govoriti, misliti i željeti molitvu - sve to još uvijek ne znači i moliti. Za početak istaknimo: moliti znači staviti se pred Boga potpuno praznih ruku i ostati u Njegovoj blizini. Molitva je pred Bogom uvijek priznanje - klanjanje: jer je Bog; hvala: jer je predivan i svemoćan; zahvalnost: jer je dobrota i pomoć; molba: jer je Otac i Ljubav koji će nam dati i ribu, i kruh, i sunce, i kišu ... , kako je to Isus obećao. Slijedit ćemo onu staru, a ipak novu i uvijek važeću istinu: čovjek ne živi zato da bi izgovarao molitve, nego moli da bi mogao živjeti. Neću se posebno zadržavati na teološkoj utemeljenosti ili svetopisamskoj zahtjevnosti molitve; to jednostavno pretpostavljamo. Najprije ćemo ukratko iznijeti što za kršćanina znači molitva, a glavni naglasak stavljamo na obiteljsku molitvu kao na bitni element u roditeljskoj odgajateljskoj službi. Bit kršćanske molitve Povijest spasenja počinje onda kada čovjek u svojem od-govoru i molitvi postaje sposoban prihvatiti Objavu. Za nas se čovjek ne definira od onoga trenutka kada je sposoban upotrebljavati sredstva ili kad je sposoban mijenjati okoliš u kojem živi. Nepotpuna je i definicija da je čovjek »homo sapiens«, nego se on definira i kao »homo orans«, ako se klanja, sluša i odgovara Bogu u sebedarju. Bez molitve čovjek ne otkriva pravu istinu, ne otkriva sebe. Život je dar: na nj smo pozvani po Božjoj stvaralačkoj riječi i ta je riječ poziv da pred Njim svjesno živimo upravo taj poziv na život; tako se možemo naći u pravom svjetlu odgovarajući na Božji zov koji nam daruje naše pravo ime i sve što posjedujemo i jesmo. Bez toga odnosa s Bogom ne možemo govoriti o čovjekovu identitetu. Molitva je, dakle, bitna sastojnica kršćanskoga života; pripada našem »čovještvu«: »Ona je prvotni izražaj unutarnje istine o čovjeku, prvi uvjet istinske slobode duha.« (F. C. br. 62) Bez pravog poimanja molitve ne možemo definirati čovjeka, kao što ne možemo razumjeti bit i značenje molitve ako ne razumijemo cjelovit pristup čovjeka. Tko je čovjek koji se moli? Je li molitva čin onoga koji se divi veličini i ljepoti svemira i traži da shvati bit i smisao svoje egzistencije? Sigurno, to su temeljni čovjekovi čini u kojima on izražava svoje dostojanstvo i svoju usmjerenost prema onome što je istinito i dobro, ali ipak to ne možemo definirati molitvom. Onaj koji ima pravo iskustvo o molitvi, nalazi u njezinoj nutarnjoj strukturi tri bitne značajke. Vjera u osobnog Boga. Bog nije neka neosobna ideja ili sila. Onaj koji moli zna i svjestan je da se nalazi u «oči u oči» s vječnom Mudrošću koja ga prožima i poznaje. Vjera u smisao našega života ili ljudsku osobu nije dovoljna. Potrebna je vjera u Boga koji je Ljubav. Vjera u stvarnu Božju prisutnost. Onaj koji se moli vjeruje u stvarnu i aktivnu prisutnost Boga, koji se čovjeku objavljuje i potiče ga na odgovor. Ta prisutnost moguća je samo kao odgovor čovjeka Bogu, koji mu se objavljuje. Vjera da je Bog prisutan raste i živi po molitvi. Zapravo, živa vjera, pretočena u riječi, nije ništa drugo nego molitva. Taj čovjekov odgovor Bogu, govor je koji uvijek odgovara na Stvoriteljevu milosnu inicijativu, jer je On nas prvi ljubio i u nas vjerovao. Onoga trenutka kad čovjek doista vjeruje, izriče to molitvom. Tamo gdje prestaje molitva, gasne također i vjera. Molitva je čuvar vjere, a to isto možemo reći i za vjeru. Zato molitva i vjera uzajamno rastu, ali i zajedno stradavaju.

25 Stjepan FRIDL, Obiteljska molitva – uvođenje u osobnu molitvu, u: Život u obitelji u godini obitelji (uredio: I. Koprek), Zagreb 1994.

76

Vjerujemo da Bog, koji nam je progovorio i još se uvijek objavljuje, sluša našu molitvu. Molitva ima smisla jer Bog uvijek ima smisla. Ona računa s Bogom. Na molitvu Bog odgovara. On nije šutljiv bog Baalovih proroka što nam ih predstavlja Ilija prorok. (l Kr 18,27) Molitva predstavlja odnos Ti - Ja, Ja - Ti vjeru, koja daje snagu i značenje molitvi, možemo se ovako izraziti: Ti jesi i ja jesam, ali posredstvom Tebe i Ti me pozivaš na suživot s Tobom. Obiteljska molitva Obiteljska molitva počinje zaručništvom. Po sakramentu ženidbe Isus daruje supruzima novi način bivovanja po kojemu postaju slični Njemu, Zaručniku Crkve i time su stavljeni u posebni odnos Božjega naroda. Molitva združuje bračne drugove u prisni odnos s drugim osobama u Crkvi. Iz toga slijedi da molitva supruga ne ovisi samo o sadržaju ili obliku, nego se u prvom redu kvalificira po njihovoj pripadnosti Crkvi. Takva je molitva izvorna jer se po njoj skladno povezuje bogatstvo dviju osoba; ona je samostalna po specifičnoj duhovnosti bračnih drugova čiji je povlašteni znak; jedinstvena je po svojem osobitom značenju laičke službe bračnih drugova. Molitvu ne smijemo shvaćati jednostavno kao pomoć ili oslonac u raznim teškoćama, nego kao izraz vjere i ljubavi prema Stvoritelju. Moliti zajedno - za supruge postaje način osobnog prepoznavanja, otkrivanja i planiranja vlastitog života u svjetlu vjere. Takva molitva čini bračne drugove »molitvenim parom« pred Bogom koji ih poziva da zauvijek i nerazdruživo dijele svoj život jedno za drugoga. Tako se pripremaju da u susretu i dijalogu s Bogom grade »domaće svetište Crkve« koje će karakterizirati njihov budući život. Supruzi koji se znaju naći zajedno pred svojim Bogom, otkrivaju neizmjernu vrijednost darovana života. Postaje im jasno da je čovjek dar i slava samoga Stvoritelja; a gdje je život, prisutan je i Stvoriteljev Duh; njegov pečat i znak ljubavi. Kad to spoznaju, supruzi se neće sustezati darovati život novome biću i na taj će način dati čast i hvalu Stvoritelju. Pobudnica pape Ivana Pavla II. Obiteljska zajednica naglašava da je obiteljska molitva zajednička molitva muža i žene, roditelja i djece. Na temelju svojeg dostojanstva i poslanja kršćanski roditelji imaju osobitu dužnost da svoju djecu odgajaju u molitvi, da ih uvode u potpuno otkrivanje Božjih otajstava i osobnog susreta s njim. Temelj i nezamjenjivi element odgoja za molitvu jest konkretan roditeljski primjer. Moleći sa svojom djecom, otac i majka ispunjavaju svoje kraljevsko svećenstvo, prodiru duboko u srce svoje djece i u njemu ostavljaju tragove, koje životni događaji neće uspjeti izbrisati. Papa Pavao VI. uputio je roditeljima ove riječi: »Majke, učite li svoje mališane molitve kršćanina? ... Molite li s njima krunicu? I vi, očevi, znate li moliti sa svojom djecom, s cijelom obiteljskom zajednicom, bar koji put? Vaš primjer, praćen ispravnošću vaše misli i vaših čina podržavan kojom zajedničkom molitvom, doista je životna pouka, bogoštovni čin od posebnog značenja.« (F.C. br. 60) Važno je napomenuti da su supruzi dužni, snagom ženidbenog veza, upriličiti razgovor s Bogom. Ako roditelji prednjače primjerom i zajedničkom obiteljskom molitvom, djeca će lakše naći put osobnog dijaloga s Bogom, a time i put čovječnosti, spasenja i svetosti. Pod izrazom »prednjače« razumijevamo trajno bračno iskustvo roditelja u dijalogu s Bogom, iskustvo koje se po svojem uspjehu i djelotvornosti proširuje na sve članove obitelji. U obiteljskoj molitvi nitko nije izuzet; nijedan član ne smije biti promatrač ili tuđinac, već treba u njoj sudjelovati, jer ona je govor svih članova obitelji i ne smije biti svedena samo na molitvu roditelja ni na molitvu djece, ili pak na molitvu s malom

77

djecom. Važno je, dakle, ozračje obiteljske solidarnosti i zajedništva koje obilježava zajedništvo u jednakim osjećajima svih članova.

Molitva je obiteljska ukoliko se:

1. U krugu obitelji čita Božja riječ i traži njezina izvornost i značenje; 2. Prati stvarnost koja se živi u obitelji, izbjegavajući uobičajene postupke bez

ikakva značenja;3. Isprepleće s obiteljskim odnosima i prenosi ih u dijalog s Bogom, u dijalog

koji ujedinjuje roditelje i djecu kao braću pred jednim Ocem, pokazujući tako da ne postoji vjera za odrasle i vjera za djecu. Obiteljska je sredina najpogodnije mjesto u kojem se može i treba doživjeti da nam je Bog otac, a mi njegova djeca.

Kao vjernički čin, obiteljska molitva izražava povezanost roditeljske vlasti s Božjom vlašću. Naime, roditelji pokazuju svoju ovisnost o Bogu, prenose i tumače Božju volju i u njegovo ime traže poslušnost.

Obiteljska je molitva vrlo važna za odgoj djece jer po načinu moljenja djeca otkrivaju vjeru roditelja i, kao takva, molitva postaje složena katehetska stvarnost koja u isto vrijeme prenosi sliku o Bogu te odgovarajuće stavove i odnose prema njemu.

Dužnost poučavanja djece u molitvi roditelji imaju kroz sva razdoblja u kojima sazrijeva vjernička osobnost njihove djece. U danom trenutku, kad roditeljski oslonac više ne bude potreban, djeca će biti sposobna osobno ostvarivati dijalog s Bogom.

Roditelji - učitelji molitve

Religiozni se odgoj sastoji u postavljanju i usavršavanju usmjerenja prema temeljnim vrednotama bića: prema Bogu kao čovjekovu izvoru i njegovu cilju; prema duši i njezinoj besmrtnosti; prema nadosjetnim i trajnim vrijednostima.Obiteljska molitva, u prvom redu, treba biti služba postupnog uvođenja u osobnu molitvu djece kako bi ona jednoga dana mogla postati samostalni molitelji. Rezultat odgoja i odgajateljske skrbi nije samo plod sposobnosti oca ili majke u odgoju, nego je plod milosti koju Bog daje, milosti koja daje značenje i smisao svakom roditeljskom potezu i interventu. Prema tome, cilj koji žele postići u djece, roditelji trebaju izmoliti. Oni su, na neki način, na početku dječjeg dijaloga s Bogom. Prije nego su došli na svijet, bili su uključeni u molitvu nade, strpljenja i radosnog iščekivanja. Još je više potrebno da se i prvi koraci novorođenog bića ostvaruju u ozračju roditeljske molitve. Neobičan je doživljaj za dijete kad se i ono na neki način osjeti sudionikom razgovora s Bogom preko svojih roditelja. Nakon prvih spoznaja, kad se dijete osjeti ganutim pred Raspetim, ostvarena je njegova molitva. Intuitivna sposobnost mališana pred Božjom stvarnošću jest pokret Duha prisutnog u njemu. Duh je Sveti onaj koji ga uvodi u molitvu. (usp. Rim 8,15)

Premda je molitva, na određeni način, Božji dar, ona je i ljudski čin i, kao takva, uključuje vidljive činitelje i fenomene - ravna se prema zakonima psihološkog razvoja i zahtijeva odgojni pristup. Na pedagoškom planu roditelji imaju nezamjenjivu ulogu; oni, jednostavno rečeno, trebaju pripremiti tlo za djelovanje Duha Svetoga.

Dubinska psihologija - imajući u vidu religiozni odgoj daje presudnu važnost ranom i srednjem djetinjstvu te pubertetu. To je razdoblje utemeljenja ljudskoga bića i stoga je najsudbonosnije za djetetov budući život. Kloneći se krajnosti, djetetovo zanimanje treba usmjeriti na Boga jer se i život završava s Bogom. Religiozni odgoj,

78

prema tome, neće biti suvišan, nego je priprema za odlučujuće životne trenutke i određenja.

Rano djetinjstvo (do 3. god.) Opće značajke.

Rođenje je prvi šok za novorođenče. Na početku jedini kontakt sa svijetom dijete prima preko kože, a nešto poslije sluhom i vidom dobiva prve dojmove i spoznaje o okolini; razlikuje svjetlost i tamu; rado se okreće prema svijetlu. Od vanjskih slušnih podražaja najpažljivije sluša majčin glas. Majka ima glavnu ulogu u obitelji: ona predstavlja biće nježnosti i zaštite. Osim plača, dijete počinje sricati prve riječi; u trećoj godini može imenovati osobe.

Religiozni odgoj. Preko roditelja dijete oblikuje sliku Boga. Ozračje topline i skladan život roditelja najvažniji su činitelji koji mališana upućuju na Boga. Djetetova se molitva sastoji u tome da u ljubavi roditelja dijeli njihove stavove. Ako u obitelji vlada religiozno ozračje, onda za djetetovu vjeru nema smetnje. Treba napomenuti da kršteno dijete već posjeduje uliveni dar vjere, no njezin rast sad je pitanje odgoja. U početku, vjera se u djetetu budi roditeljskim primjerom. Nije potrebno da roditelji tjeraju mališane da se križaju. Za njih je dovoljno da vide kako njihov otac i majka, starija braća i sestre sklapaju ruke i mole. Osobito je majka prirodni posrednik između molitve i djeteta, jer ono na emotivan način upija sve što vidi u njezinim pokretima i postupcima. Dijete jednostavno oponaša starije. Dovoljno je poljubiti križ i time je i mališanov poljubac osiguran, jer ono što vole roditelji, vole i djeca.

U ranom djetinjstvu dovoljno je da roditelji mole pred djetetom. Promatrajući mamu i tatu, prije ili poslije, i ono će se samo uključiti u molitvu, i to s najvećim užit-kom. Među mnogim imenima koje dijete nauči jest i ime Bog. Kad roditelji izgovaraju tu riječ, dobro je da pripaze na svoje držanje te da ga izgovaraju s poštovanjem, jer više od same riječi za mališana je važna boja glasa, izraz lica, pokret ruke. Dijete će na osnovi tih gesta, kao po nekoj vrsti telepatije, razumjeti njihovo značenje.

U trećoj godini djeca rado i pažljivo slušaju mamino pripovijedanje. Dobro je da im majka na jednostavan i njima razumljiv način priča o Isusu, anđelima ... Rado izgovaraju male i lagane molitvice. Mnoge su majke u napasti da djecu uče različite molitve. To se ne preporučuje, ne treba forsirati. Za cijelo je ovo razdoblje važnije da dijete bude svjedok ozračja međusobne ljubavi oca i majke, jer će to za njega biti najveći dar i siguran uvod u osobnu molitvu kad za nju bude sposoban.

Djetinjstvo (3-6. god) Opće oznake

Dijete je još uvijek na poseban način vezano uz majku, traži njezinu zaštitu, ali i počinje borbu za osobnu samostalnost i otvaranje prema okolini i svijetu. Dijete teži o-kolini i svijetu. To je doba laganog ostvarivanja osobnosti. Dijete teži za afirmacijom vlastitog »ja«, svjesno je da postaje netko, subjekt. Majka prestaje biti jedini autoritet; uz nju je i otac koji predstavlja moć, snagu i sigurnost.

Počeci vjere. Dijete rado upoznaje i otkriva stvari oko sebe. To otkrivanje. predmet je divljenja i radosti. Ono je sposobno svoje iskustvo pretvoriti u molitvu, osobito ako mu roditelji pomažu da u stvorenom otkriva Stvoriteljevu moć i veličinu. Zanimanje za slušanje priča i događaja vrlo je veliko. Dobro je da roditelji djetetov spoznajni svijet obogaćuju svetopisamskim događajima iz Isusova života. Molitva

79

polagano postaje razmatranje i rađa se iz unutrašnjeg povjerenja koje omogućuje susret s Bogom. Zajednička je molitva neobično važna. Dijete već može aktivno sudjelovati u: njoj. Najprikladnije su molitve prije i poslije jela, te večernja molitva. Neka to budu molitve zahvale, slave i klanjanja kako bi mališani već pomalo rasli u spoznaji da je Bog veći i moćniji od tate u kojeg imaju silno povjerenje. Trebalo bi da molitve budu kratke i prilagođene dobi mališana. Za djecu može biti vrlo značajno da se razgovor s Bogom upriliči pred nekom svetom slikom koja stoji kao upozorenje. Kad djeca, zbog bilo kojih razloga, ne mogu sudjelovati s odraslima u molitvi, sveta slika postaje motiv obiteljske pripadnosti zajedničkoj molitvi.

Opće značajke. U ovom se razdoblju u djeteta zbivaju velike promjene na tjelesnom i psihičkom području. Afektivnost se odjeljuje od ostalih funkcija i postaje sekundarno zbivanje. Dijete dolazi k »razumu«; postaje sposobno za stvarno i logičko razmišljanje. Za mnogu djecu polazak u školu pravi je duševni šok, osobito ako su bila zastrašivana njome. Odlaskom u školu i na vjeronauk ostvaruju se novi susreti:učitelj, vjeroučitelj, novi drugovi iz razreda čime roditelji postupno prestaju biti jedini autoritet. Nova sredina, novi autoriteti i nova poznanstva, školske brige, dovode do to-ga da dijete na mahove sumnja u sebe, doživljava trenutke klonuća i očaja, lako plače i očekuje pomoć starijih.

Religiozni odgoj (1). Poznata je činjenica da u ovom razdoblju života dijete vrlo lako i uravnoteženo usklađuje osobne i zajedničke oblike molitve; stoga se može govoriti o djetetovu molitvenom životu koji ima posebna obilježja: Redovitost. Rado se mole. Vjerni su svagdašnjoj praksi večernje i jutarnje molitve. Da se ta praksa ne bi pretvorila u rutinsku naviku, dužnost je roditelja da dijete upute na razloge molitve, kako bi molitva za njega postala izraz i unutarnja potreba. Dijete se ne stidi moliti. Jednako rado moli u kući i u crkvi; voli obrede i trudi se da bude dobro i pažljivo. Budući da si želi sve predočiti, Boga uglavnom zamišlja poput oca ili majke. Nije potrebno ponovno isticati koliko je važan međusobni odnos oca i majke i primjer njihova osobnog života.

Isusovo rođenje, život i muka, drage su teme mališanu. U svoja razmišljanja unosi bogatstvo osjećajnosti i iz njega izvire njegova molitva. Za zajedničku obiteljsku molitvu prikladno je uzeti lakše tekstove iz Isusova života, kratko ih razložiti, a onda pustiti dijete da izrekne ono što mu leži na srcu.

Osjećajnost. Iz osjećajnosti, koja je vrlo naglašena, izvire djelotvorna suosjećajnost za potrebe drugih: pogađa ih nesreća, glad, katastrofe u svijetu. Ona se rado mole za gladne u Africi, pogođene poplavom u Indiji, nastradale u ratu ili prometnoj nesreći, za prijatelja koji je bolestan ... Dobro je u njima razvijati taj osjećaj za potrebe drugih, ali valja pritom istaknuti da Bog ništa ne čini bez naše suradnje; Bog mijenja svijet onoliko koliko ljudi dopuštaju da ga promijeni; molitva nije prisila kojom želimo Boga prikloniti našim željama, ona je izraz naše odanosti i ljubavi.

Raspored obiteljske molitve može uzeti u obzir ove oblike: poziv na molitvu, uz uvodnu napomenu koja iznosi motive i nakanu; čitanje prikladnog teksta iz Isusova života nakon čega može uslijediti kratka

šutnja;   izricanje spontanih molitava (bilo bi poželjno da sudjeluju svi sudionici); moljenje “Slava Bogu«, »Vjerujem«, »Oče naš« itd. na kraju neka roditelji podijele blagoslov.

80

Molitveno ozračje može biti popraćeno slušanjem prigodne glazbe koja omogućuje sabranost i razmišljanje.

Pubertet (11.-14. god.)

Opće značajke. Općenito se smatra da s jedanaestom godinom završava djetinjstvo i počinje novo, prijelazno doba, put u dječaštvo i djevojaštvo. Taj se prijelaz odvija neprimjetno i skladno; uglavnom ga možemo okarakterizirati kao razdoblje naglog tjelesnog i duševnog sazrijevanja. Na prijelazu iz 11. u 12. god. većina djevojčica ulazi u pubertet dok u dječaka on nastupa nešto poslije. Uz rano djetinjstvo, ovo je razdoblje najvažnije doba ljudskog života, jer pretpostavlja kasniju čovjekovu budućnost.

Pubertet je, na neki način, drugo rođenje. Dječak i djevojčica teže za osamostaljenjem, otkrivaju svoj „ja« i ne trpe nikakvo »tutorstvo« nad sobom. Česti su sukobi sa starijima, osobito s roditeljima, jer se smatraju sposobnima samostalno planirati svoju budućnost. Uz nagli rast nastaju i tjelesne tegobe: glavobolja, zamor, pojačani krvni tlak ... Osjećaju se nesigurnima. Stide se svoje vanjštine, a budući da pretjerano drže do sebe, postaju osjetljivi i razdražljvi. Uz tjelesne teškoće, još ih više muči psihička kriza, kriza identiteta: Tko sam ja? Što ću biti? Koje je moje mjesto u društvu? Sve to potiče mlado biće na neprestano traženje i otkrivanje.

Religiozni odgoj (2). Do sada je pubescentova vjera bila samo sociološka: plod utjecaja sredine i roditeljskog odgoja. Razumljivo je da sada, prijelazom iz djetinjstva u odrasla čovjeka, kad se razvija osobnost, mladić ili djevojka moraju steći osobnu vjeru i sebi obrazložiti njezinu opravdanost.

Religiozno je iskustvo polje na kojem izrasta najviše pitanja za pubescenta. Kršćansku praksu promatra na problematičan način. Prihvaćanje vjere popraćeno je kompleksom vrijednosti, odnosa, značenja, stavova i obreda koji prate djetinjstvo i obiteljsku tradiciju pa ih se žele otarasiti.

U svjetlu opće krize koju pubescent proživljava, treba promatrati i njegov stav prema molitvi. Ipak treba naglasiti da on ne sumnja toliko u molitvu kao takvu, nego nema sigurnosti u njezin uspjeh i vrijednost. Želi biti dosljedan svojim još neuravnoteženim stavovima pa smjelo odbacuje sve što ne odgovara njegovu psihičkom razvoju. Roditelji mogu upasti u zamku i ne prihvatiti djetetov novi način molitve, smatrajući istinsko traženje novih načina pristupa k Bogu odbijanjem i tako dovesti u pitanje njegovu svjesnu zrelost. Pubescenti u ovom razdoblju humanistički pristupa velikim problemima koji remete društveni život: pravdu u svijetu, mir, bratsku ljubav, jednakost ... Stječu socijalni osjećaj, dapače, spremni su na plemenitost i žrtvu, a osjetljivi na svaku nepravdu. Upravo ti i takvi problemi koje susreću u životu odgovaraju interesima njihova psihičkog razvoja i mogu postati razlogom molitve.

Neka obilježja pubescentove molitve

Osobna. Budući da je pubescent pretjerano svjestan svojega »ja«, teži k individualnoj molitvi, molitvi u kojoj je nevažna vanjština, ali je zato stvar osobne nutrine stvarnost koju ljubomorno čuva, pogotovo od roditelja. Ne voli moliti pred drugima; dopada mu se samotna, različita i rezervirana molitva. Dobro je da roditelji

81

izbjegavaju bilo kakav oblik prisile te da usmjerava na odgoj za osobnu molitvu, pomažući tako svojem djetetu da takav postupak shvati kao prirođen čovjekovu staležu i ucijepljen u vjerski osjećaj, što ga kršćanin živi u nadnaravnoj perspektivi.

Isprekidana. Pubescent je sav u osjećajima i afektu, sve prosuđuje po svojem srcu. Sve to utječe na njegovu molitvu koja je često isprekidana, popraćena zanosom, smutnjama, pitanjima ... Osjetljiv je to trenutak za budući razvoj i stav prema molitvi. Potreba za spontanošću, u molitvi, koja izvire iz pubescentove osjećajnosti, može biti uzrokom njezina odbacivanja. Postoji rizik da molitva izgubi svoju istinsku dimenziju otvorenosti prema Bogu, da izgubi izraz prijateljstva prema Isusu i osluškivanju Duha Svetoga.

Na roditeljima je da dijete upućuju na sve ono što je veliko u našoj vjeri: Božju ljubav prema ljudima; Isusa kao prijatelja i onoga koji prašta i komu se mogu povjeriti; Isusa koji oduševljava svojim pozivom i idealima, ali koji je i zahtjevan zbog uvjeta koje postavlja onima koji ga žele slijediti. Pubescent teži za idealima. Ništa mu nije teško učiniti kad se radi o njegovim uvjerenjima, štoviše, sretan je kad za njih može nešto i trpjeti. Treba im, dakle, ponuditi prave vrijednosti i u njihovu ostvarivanju zahtjevati heroizam. Isus, kao osoba, ima sve odlike da za mlade postane ideal koji se isplati slijediti i prijatelj vrijedan povjerenja s kojim se rado razgovara.

Sudionička. U skupini vršnjaka pubescent se nastoji suobličiti njihovu ponašanju i na vjerskoj razini; otkriva nove modele s kojima se želi poistovjetiti. Ti ga modeli razlikuju od ostalih, a osobito od roditelja.

S procesom socijalizacije pubescentova molitva postaje sudionička, tj. rađa se i razvija unutar skupine. Ako je vjeronaučna skupina dobro organizirana, a svećenik daje sebi truda da vjersku pouku učini privlačnom, skupina postaje sredinom u kojoj pubescent otkriva svoju povezanost s Crkvom i usvaja perspektivu zajedništva s Bogom, upravo su srećući svoje vršnjake kao braću koja se mole. Nažalost, mnogi mladi u ovom razdoblju zanemaruju vjersku pouku. Roditelji tu ne bi smjeli ostati ravnodušni. Korisnije je da roditelji, u ovom prijelaznom razdoblju, omoguće svojem djetetu vjersku pouku i da ga uključe u neku vjersku skupinu vršnjaka, nego da ga prisiljavaju da bude prisutan u zajedničkoj obiteljskoj molitvi.

Zaključak

Odgajanje se ne smije poistovjetiti samo s izvanjskom aktivnošću: riječ, savjet, pouke ... Ne može se postati pravi kršćanski odgojitelj bez osobnog susreta s Bogom u molitvi. Ako roditelji, kao odgajatelji, nemaju vremena za iskren i intiman razgovor s Bogom, mnogi njihovi savjeti i pouke u odgajateljskoj službi ostat će bez ploda. Molitva je bitni element u toj službi. Molitvom roditelji otkrivaju plan nad svakim svojim djetetom, otkrivaju mudrost i snagu da bi mogli ostati vjerni svojoj roditeljskoj i odgajateljskoj zadaći.

 Deseto poglavlje

MISTIČNA DUHOVNOST

82

Duhovni rast usmjeren je prema savršenom sjedinjenju s Bogom. To je sasvim prirodna težnja koja proizlazi iz čovjekove duhovne naravi. Bog nas je stvorio iz ljubavi za sebe i "nemirno je naše srce dok se ne smiri u Bogu", kako je to prekrasno izrekao sv. Augustin u ime svih nas. U konkretnom životu ovo traganje se pretvara u jedno pitanje: "Kako moramo živjeti i djelovati da naš život bude smislen, sadržajan i pun?" Radi se o pitanju kvalitete života i služenja, ali i svih ostalih pojava života: kako patiti, kako umrijeti? Odgovor je jedna riječ: u ljubavi.

Ljubav, i samo ljubav, može osmisliti život i svako djelovanje. Ovu logiku je na besmrtan način izrekao sv. Pavao u himni o ljubavi: "Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi" (1Kor 13, 1-3). Izrečeno jezikom naših razmišljanja, ovo znači da sve: obraćenje, askeza, identitet, služenje dobivaju svoju vrijednost od ljubavi. Ovo traganje za kvalitetom uvodi u mistično iskustvo.

Život u ljubavi

Smisao života i služenja nalazi se u ljubavi. Dvije su osnovne karakteristike života u ljubavi: svijest da smo voljeni i svijest da živimo u Božjoj prisutnosti.

1. Svijest o tome da smo dio povijesti jedne ljubavi - Osnovno polazište kršćanstva je da se Bog objavio i darovao u Isusu Kristu. Katekizam Katoličke Crkve, kad govori o mističnom iskustvu, ističe upravo kristocentričnost kao osnovnu karakteristiku vrhunca duhovnog života:

Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To se sjedinjenje zove "mistično" jer po sakramentima, "svetim misterijima", sudjeluje u Kristovu otajstvu a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog nas sve zove u to intimno jedinstvo s njime, iako se samo nekima daju posebne milosti ili izvanredni znakovi toga mističnoga života kako bi se očitovalo da je nezasluženi dar koji je dan svima (Br. 2014).

Iz ove osnovne istine rađa se kršćansko mistično iskustvo. Osoba shvaća da je dio povijesti jedne ljubavi, tj. Božjeg ulaska u svijet koji se i danas daruje po svom Svetom Duhu. Za vjernika Bog je osoba koja nas voli. Odgovor na ovu ljubav može biti samo ljubav.

Bog ne uništava čovjeka, nego ga diže na neslućene visine, vodi ga do punine ljudskosti. Duša postaje osjetljiva na znakove Božje ljubavi, njegovu prisutnost vidi svuda, pa se rađa ushit sv. Franje Asiškog koji pjeva himnu stvorenjima. Znak prepoznavanja života u ljubavi jest da čovjek vidi sebe, život, druge ljude i sav svijet kao dar. Rađa se duboka poslušnost Božjem planu zajedno sa zahvalnošću za život.

2. Iskustvo susreta - Život u ljubavi, nadalje, karakteriziran je iskustvom susreta s Bogom. Mistici rado govore o "Božjem licu". Ovo "vidjeti i čuti" postaju odrednice života. Tajna života svetaca je bila u tome da su oni u svemu i svakom susretali Isusa. Sv. Franjo Asiški poljubio je gubavca i prepoznao Isusa. Sv. Elizabeta Ugarska stavila je u svoj krevet bolesnika i našla Isusa. Počinje se živjeti evanđelje: "Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće" ( Mt 25, 40).

83

Bit kršćanstva je ljubav, jedina mjera savršenstva. Ona je odgovor duše Bogu koji se daruje. Prestaje uobičajena ljudska logika uma, i započinje logika srca. Kad se govori o mističnom iskustvu, ne moramo odmah pomisliti samo na velike svece i poznate mistike. Život u ljubavi je kvaliteta duhovnog života svakog kršćanina. Katekizam Katoličke Crkve izričito naučava sveopći poziv na savršenu ljubav: "Svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani su na potpun kršćanski život i na savršenu ljubav. Svi su pozvani na svetost: «Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski» (Mt 5,48)" (Br. 2013).

Mistika svagdašnjeg života

Koja je razlika između mistične duhovnosti i običnog života u vjeri? Mistik se razlikuje od običnog vjernika po tome, što su u njemu sadržaji vjere postali življena stvarnost. Ovi sadržaji su: stvaranje, otkupljenje, zvanje, poslanje, ljubav Božja. Razlika je u ovome: običan vjernik "zna" za ove sadržaje vjere, mistik ih "živi". Jedna je stvar znati da smo grešnici i potrebni otkupljenja, druga je stvar živjeti ovu stvarnost.26 Radi se, dakle, o jednom hodu, o sazrijevanju u vjeri. Vjera je po svojoj naravi otvorena prema mistici, jer su i jedna i druga nadahnute od iste milosti.

Život u vjeri počinje krštenjem, učvršćuje se potvrdom i euharistijom. Ali, potrebno je stalno rasti, otvoriti se novim poticajima milosti da bismo "postali odrasli u vjeri", kao što nas potiče sv. Pavao (usp. 1Kor 14, 20). Možemo sažeti u četiri odrednice mistični život u svagdašnjici. Te su odrednice ujedno pokazatelji naše zrelosti u vjeri:

a) Svijest o Božjoj prisutnosti: Mistik osjeća da je Bog prisutan uvijek i svuda te ga uvijek i svuda prati. Zbog toga rado traži samoću gdje može razmišljati o Bogu. Postaje kontemplativan, uronjen u Boga. Mistik je "zaljubljenik šutnje". Nažalost, vrijednost šutnje i samoće u današnjem zahuktalom svijetu postaje sve manje cijenjena. Ima previše buke oko nas, ali i u nama. Znamo iz Svetog pisma, da se Bog objavljuje u "tihom lahoru", a ne u gromovima i oluji, kao što nas uči primjer proroka Ilije, ali i svih velikih mistika u povijesti kršćanske duhovnosti. Stoga, ako želimo iskusiti Božju prisutnost u svijetu, moramo se znati svjesno suprotstavljati teroru informacija koje nas upravo bombardiraju.

b) Potpuno predanje Bogu: Mistik zna da njegov život pripada Bogu, stoga sve što radi, čini na slavu Božju. Upravo ovo predanje čini mistika vrlo aktivnim, npr. sv. Tereza Avilska je osnovala 60 samostana. Mistik je uvijek spreman ići kamo treba, činiti što je potrebo, on je čovjek "spreman na akciju za Boga". - Ne može se oteti dojmu, da su mnogi suvremeni kršćani postali nekako umorni, kao da su izgubili entuzijazam, oduševljenje, inicijativu. Moramo nanovo otkriti, upravo po predanju Bogu, silinu vjere sv. Franje Ksaverskog, koji je htio osvojiti čitavu Kinu za Isusa, žar molitve sv. Male Terezije, koja je htjela postati misionarka svijeta.

c) Osjećaj unutarnje slobode i povjerenja: Mistik je svjestan da se njegov život i čitav svijet nalazi u Božjim rukama pa se ne boji nikakvog poslanja, nikakvih promjena, nikakvih prividnih tragedija. Mistik razmišlja u kategorijama "beskrajnih horizonata", a ne gleda samo na sljedeći korak. On je kao dobar vozač automobila koji zna da za sigurnu vožnju mora gledati daleko naprijed, a ne neposredno pred kotače. I mi moramo nanovo otkriti osnovnu istinu da je ovaj svijet stvoren po Božjoj riječi i da je ta božanska stvaralačka riječ ostala u svijetu. Stoga se ne moramo bojati nikakvih

26 Usp. P. MOMMAERS, Was ist Mystik?, Insel Verlag, Frankfurt/Main 1979, str. 72-73.

84

novih izazova, nikakvih teškoća. Dobro je katkad "proširiti horizonte" pa prebrojiti koliko mučenika ima Crkva svake godine, koliko svećeničkih ređenja i redovničkih posvećenja, koliko kršćanski sklopljenih i življenih brakova da bismo shvatili da je sila Duha i danas među nama.

d) Iskustvo harmonije s prirodom: Mistik nalazi Boga svuda pa postaje pažljiv prema svim Božjim stvorenjima: ne uništava prirodu, nego promatra, divi se Stvoritelju u leptiru, u travi i u zvijezdama. Ne proklinje ovaj "pokvareni svijet", nego ga ljubi i moli se za njega. - I mi bismo morali naučiti manje jadikovati, a više moliti, nikad proklinjati nego uvijek blagoslivljati svijet.

Primjer za takvu mističnu ljubav u svagdanjem životu imamo opet u Charles de Foucauld. Ovako piše: "Ljubav se ne sastoji u osjećaju da smo voljeni, nego u težnji da volimo; i kad se hoće voljeti nešto ili neko iznad svega, onda se voli iznad svega." Ljubav se pretvara u nasljedovanje Krista. Ali što to znači nasljedovati Krista, ako ne trajno promatrati njega zaljubljenim očima? Stoga će Nazaret za njega postati skriveni život kontemplacije, samozatajivanja i skrajnjeg siromaštva. To je bit svake ljubavi: želja da se potpuno daruje.

Brat Karlo promatra Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu i on postaje trajna inspiracija njegove ljubavi. Ovako kliče: "Moj Gospodine, ti si tu, u Euharistiji! Tu si samo jedan metar daleko od mene, ovdje u ovom tabernakulu: tvoje tijelo, tvoja duša, tvoje čovještvo, tvoje božanstvo. Kako li si mi blizu, moj Bože!"27

Ali ova pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu ne ostaje teorija u duši br. Karla, nego se nastavlja u suživotu s ljudima. Naći i prepoznati Krista u svakom bratu postaje nutarnja dinamika njegove mistične ljubavi. Uvijek stoji na raspolaganje svima, njegova vrata su uvijek otvorena. On je čovjek za druge. To je osnovna oznaka svake mistične duše.

Sjedinjenje s Bogom

Prirođena čežnja za puninom života nalazi svoje ispunjenje u potpunom sjedinjenju s Bogom. Jasno, kod ove točke nisu više moguće generalizacije, budući da svaka duša doživljava sjedinjenje s Bogom na vlastiti način. Ipak, kršćanska tradicija poznaje nekoliko osnovnih oblika mistične duhovnosti. Duša, naime, može biti zahvaćena različitim vidicima Božje tajne, npr. od Božje velične, od Osoba Presvetog Trojstva, od Osobe Isusa Krista.

a) Zaručnička mistika temelji se na svetopisamskom shvaćanju odnosa Boga i njegova naroda koji se vrlo često opisuje odnosom zaručnika i zaručnice, muža i žene. I sv. Pavao uspoređuje odnos Krista prema Crkvi kao zaručnika prema zaručnici. Duša doživljava svoj odnos prema Bogu kao zaruke, a prauzor postaje Pjesma nad pjesmama. Bog se približava duši kao ljubav, a osoba osjeća silnu potrebu da odgovori na tu ljubav. Primjere za ovu vrstu mistične duhovnosti imamo bezbroj: sv. Katarina Sijenska, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Križa i mnogi drugi.

b) Trojstvena mistika je iskustvo odnosa duše prema trima Božanskim Osobama. Sadržaj ovog iskustva opisao je na sažet način sv. Ivan Evanđelista: "Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje...U taj dan spoznat ćete da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama" (Iv 14, 16, 20).

27 A. FURIOLI, L'amicizia con Cristo in Charles de Foucauld, Morcelliana, Brescia 1980, str. 59. i dalje.

85

c) Kristovska mistika temelji se na začaranosti Isusovom osobom, na svijesti da smo dio njegova mističnog tijela. Pisma sv. Pavla su puna te zaljubljenosti u Isusovu osobu. Među velikim misticima prepoznajemo tu sv. Pavla, sv. Ivana, ali i sv. Malu Tereziju.

d) Mistika Božje odsutnosti temelji se na iskustvu beskrajnog jaza između Božje svetosti i vlastite grešnosti. Paradigma je upravo Isus na Križu: s jedne strane potpuno je svjestan da ga Otac beskrajno ljubi, s druge strane, budući da je preuzeo na se grijeh svijeta, doživljava sebe kao odbačenog: "Bože moj, Bože, moj, zašto si me napustio?" (Mk 15, 34). Istu ambivalentnost doživljava i mistična duša: dok je potiče težnja za savršenom ljubavlju, istovremeno je muči tjeskoba napuštenosti. Klasičan primjer ove duhovnosti je sv. Ivan od Križa. Duhovni život postaje sudjelovanje u Isusovoj tjeskobi u Getsemaniju.

e) Mistika služenja u ljubavi rađa se iz jasne svijesti jednog poslanja koji se temelji na iskustvu Božje volje. U Starom Zavjetu prepoznajemo u toj duhovnosti proroka Izaiju koji je u jednom viđenju susreo Boga koji ga čisti i povjerava mu specifičnu misiju: "Idi i reci tom narodu...(usp. Iz 6, 1-13). Sv. Ignacije Loyolski također prepoznaje svoje životno poslanje u viziji kod La Storte, kod Rima. Vidio je Krista s Križem na ramenu i čuo riječi nebeskog Oca: "Hoću da mu služiš". Od tog časa Isus Krist postaje pokretač njegove aktivnosti da se osvoji svijet za Boga.28

Uronjenost mistika u Boga nije nepokretnost u savršenosti, nego dinamika Duha Svetoga. Autentični mistici ne žive u svijetloj izolaciji promatrajući Apsolutno u intimnoj atmosferi, nego su "uobičajene" osobe koje žive među nama, osjetljive za svaku potrebu ovog svijeta. Paradoks mistične duhovnosti jest upravo u tome da čovjek, premda živi u Božjem zagrljaju, ne gubi svoju individualnost, nego naprotiv, postaje još više ono što jest, dobiva kao dar puninu života.

28 Usp. J. SUDBRACK, Mistica, Piemme, Casale Monferrato 1992, str. 132-133.

86

BIBLIOGRAFIJA

BERNARD, Ch. A., Teologia spirituale, Ed. Paoline, Roma, 1982.

BRYANT, C., Psicologia del profondo e fede religiosa, Cittadella, Assisi, 1989.

COLES, R.,La vita spirituale dei bambini, Rizzoli, Milano, 1990.

CONGAR, Y. M., “La conversion. Étude théologique et psychologique”, Parole et Mission, 3 (1960) ; str. 494-523.

DARRICAU, R. – PEYROUS, R., Duhovnost, (preveo V. Halambek), FTI, Zagreb, 2002.

DUDA, B., U plemenitu srcu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.

“Esperienza”, u: W. ARNOLD - H. J. EYSENCK - R. MEILI, Dizionario di Psicologia, Paoline, Cinisello Balsamo (Mi) 1986.

FURIOLI, A., L'amicizia con Cristo in Charles de Foucauld, Morcelliana, Brescia, 1980.

GODIN, A., Psicologia delle esperienze religiose, Queriniana, Brescia, 1983.

“Itinerario spirituale”, u: DE FIORES S. - GOFFI T., Nuovo Dizionario di Spiritualità, San Paolo, Cinisello Balsamo, 1985.

JAMES, W., Le varie forme della coscienza religiosa, Bocca, Milano, 1945.

JANSSENS J. - LEDRUS, M., I frutti dello Spirito, Ancora, Milano, 1984.

KEILBACH, W., Religiöses Erleben, Schöningh, Paderborn, 1973.

MOMMAERS, P., Was ist Mystik?, Insel Verlag, Frankfurt/Main, 1979.

MOUROUX, L.,“Esperienza religiosa”, u: K. RAHNER, ed., Sacramentum mundi Vol. 3., Morcelliana, Brescia, 1975.

NAVONE, J., “Aspetti dell'esperienza religiosa cristiana”, Vita Consacrata, 31 (1995); str. 222-231.

NEUNER, SJ, Walking with Him - A Biblical guide through thirty days of Spiritual Exercises, Centrum Ignatianum Spiritualitatis, Borgo S. Spirito 5, Rome, 1985.

SCHNEIDER, A., Na putovima Duha Svetoga, FTI, Zagreb, 1991.

87

SUDBRACK, J., Mistica, Piemme, Casale Monferrato 1992.

UNDERHILL, E., L'educazione dello spirito, Bocca, Torino, 1926.

VERGOTE, A., Psicologia religiosa, Borla, Torino, 1967.

WEGER, K., Uvod u teološku misao Karla Rahnera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.

Život u obitelji u godini obitelji (ur. Ivan Koprek), FTI, Zagreb, 1994.

88

SADRŽAJ

PREDGOVOR................................................................................................................2Prvo poglavlje.................................................................................................................3

DUHOVNA TEOLOGIJA..........................................................................................3Definicija.................................................................................................................3Metoda duhovne teologije.......................................................................................3Vrela duhovne teologije..........................................................................................4Kratka povijest duhovne teologije...........................................................................4Suvremeno stanje....................................................................................................5Razne škole duhovnosti...........................................................................................5

Drugo poglavlje...............................................................................................................7DUHOVNO ISKUSTVO............................................................................................7

Narav religioznog iskustva......................................................................................7Kršćansko religiozno-duhovno iskustvo.................................................................9Putovi religioznog iskustva.....................................................................................9

Treće poglavlje..............................................................................................................11BOG..........................................................................................................................11

Bog Otac................................................................................................................11Isus Krist...............................................................................................................14DUH SVETI..........................................................................................................23

Četvrto poglavlavlje......................................................................................................25ČOVJEK – SLIKA BOŽJA......................................................................................25

Čovjek je stvoren...................................................................................................25Da slavi Boga........................................................................................................26Da se klanja Bogu.................................................................................................26Da služi Bogu........................................................................................................27Da spasi dušu.........................................................................................................27Druge stvari na licu zemlje stvorene su za čovjeka...............................................28Moramo osloboditi svoj odnos prema stvorenim stvarima...................................29

Peto poglavlje................................................................................................................30ČOVJEK GREŠNIK – UPUĆEN NA BOGA..........................................................30

A) POKVARENI SVIJET.....................................................................................30Zašto govor o grijehu?...........................................................................................30Što je grijeh?..........................................................................................................31Pred raspetim Isusom............................................................................................32B) OBRAĆENJE...................................................................................................33Pojam obraćenja....................................................................................................34Vrste obraćenja......................................................................................................35Oblici obraćenja....................................................................................................35Proces obraćenja....................................................................................................37Prvo i drugo obraćenje..........................................................................................38

Šesto poglavlje..............................................................................................................40PLODOVI DUHA....................................................................................................40

Klasifikacija plodova Duha Svetoga.....................................................................41Ljubav kao srdačnost...........................................................................................41Radost....................................................................................................................44Mir.........................................................................................................................47Strpljivost..............................................................................................................49

89

Blagost...................................................................................................................51Dobrota..................................................................................................................55Vjernost.................................................................................................................57Krotkost.................................................................................................................57Uzdržljivost...........................................................................................................59

Sedmo poglavlje............................................................................................................61DUHOVNI USPON..................................................................................................61

Milost i „nadnaravni egzistencijal“.......................................................................61"Homo viator": čovjek je biće na putu..................................................................62Dinamika duhovnog života po Svetom Pismu......................................................63Duhovni putovi u povijesti Crkve.........................................................................66Duhovni put za čovjeka današnjice.......................................................................67Razvojni stupnjevi duhovnog života.....................................................................69

Osmo poglavlje.............................................................................................................72SAKRAMENTI.........................................................................................................72

Pojedini sakramenti...............................................................................................72Plodovi svete pričesti............................................................................................74

Deveto poglavlje...........................................................................................................76OBITELJSKA MOLITVA – UVOĐENJE U OSOBNU MOLITVU......................76

Roditelji - učitelji molitve.....................................................................................78Rano djetinjstvo (do 3. god.) Opće značajke........................................................79Djetinjstvo (3-6. god) Opće oznake......................................................................79Pubertet (11-14.god)..............................................................................................81Neka obilježja pubescentove molitve....................................................................82Zaključak...............................................................................................................82

Deseto poglavlje............................................................................................................83MISTIČNA DUHOVNOST......................................................................................83

Život u ljubavi.......................................................................................................83Mistika svagdašnjeg života...................................................................................84Sjedinjenje s Bogom..............................................................................................85

BIBLIOGRAFIJA.........................................................................................................87SADRŽAJ

90