godina xx. broj 122. oÆujak-travanj / mart-april 2020. · u potresu koji je pogodio zagreb u ranim...

1 C r n o g o r s k i g l a s n i k

GODINA XX. _ BROJ 122. _ OÆUJAK-TRAVANJ / MART-APRIL _ 2020.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba

Hristos Vaskrse! Sretan Uskrs!

2 3 C r n o g o r s k i g l a s n i k C r n o g o r s k i g l a s n i k

Izdavači: NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE I VIJEĆE CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264, E-mail: [email protected], [email protected], Internet adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr

* Za izdavače: Danilo Ivezić i Dušan Mišković * Glavni i odgovorni urednik: Maša Savićević * Redakcija: Milanka Bulatović, Danilo Ivezić, Nikola Čulić, Jovan Abramović, Dušica Malada, Dušan Roganović * Grafička priprema i tisak: Skaner studio d.o.o. * Rukopisi se ne vraćaju * Naklada /Tiraža 1000Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financirano iz državnog proračuna RH, putem Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, iz proračuna Grada Zagreba i putem predstavnice crnogorske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji iz proračuna Zagrebačke županije. Pozivamo Crnogorke, Crnogorce i sve prijatelje da svojim sugestijama, prijedlozima i prilozima pomognu redakciji "Glasnika" na poboljšanju i daljnjem izlaženju lista. Tekstovi nijesu lektorisani te se izvinjavamo autorima i čitaocima.

ĐE JE ŠTO

ZAGREBTribina - Pravno uređenje države 4

STAVVirus Litija 9

Ecclesia militans protiv Crne Gore 12

Vlast, crkva i slaba država 17

USKRS - VASKRSUmijeće umiranja 20

KOMENTARNaličje rata protiv pandemije 22

Priroda nas opominje 26

Poetika praznine 28

SAVJET ZA NACIONALNE MANJINESjednice Savjeta za nacionalne manjine 30

Financiranje 2020. 30

Sjednica Predsjedništva NZCH 30

KULTURA I UMJETNOSTBiblioteka je najdemokratičnije mjesto na svijetu 31

Značajna uloga u izgradnji Crne Gore 34

ISTORIJA GRADITELJSTVA NA TLU CRNE GORERukopisi majstora ostaju 35

LIJEPA RIJEČPismo mojim nepoznatim mađarskim čitateljima 38

PRILOGZapisano je 40

CRNOGORSKA TRPEZAUkusi Crne Gore 50

Proteklih nekoliko tjedana suočeni smo s događajima koji su promijenili živote svih nas.

26. veljače potvrđen je prvi zaraženi od korona virusa u Hrvatskoj, a već 16. ožujka pojačane su mjere za prevenciju širenja korona virusa (SARS-CoV-2).

U potresu koji je pogodio Zagreb u ranim jutarnjim satima jačine 5,5, za kojim je uslijedio i drugi jačine 5,0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici nastala su brojna oštećenja i rušenja objekata, a nažalost odnio je i jedan život za sobom. Ošte-ćene su i prostorije našeg Crnogorskog doma u Trnjanskoj 35, a na zgradi su zarušeni dimnjaci.

Nadam se kako ste svi vi koji ste se zadesili u Zagrebu tog kobnog 22. marta 2020. godine dobro i da niste pretrpjeli veće gubitke.

Nadam se kako ste ovo vrijeme provedeno u izolaciji jedni od drugih, od svojih voljenih, od poznate svakodnevice imali nekoga da vam pomogne i da niste bili sami.

Nadam se da ste dobro.

Nadam se da su i svi vaši voljeni dobro.

I nadam se da se uskoro vidimo.

Vaša urednica,

Maša Savićević

Zagreb ranjeni gradZemljotres, 22.3.2020.


ZAGREB ZAGREB

PRAVNO UREĐENJE DRŽAVE

Tekst i fotografije: NZCH

U Crnogorskom domu u Zagrebu u organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba 4. užujka održana TRIBINA - PRAVNO UREĐENJE DRŽAVE?- Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, uz učešće publiciste Marka Špadijera i prof. dr. sc. Dragutina Lalovića.

Crna Gora nije ono što je bila devedesetih godina, ona nije država na drugoj adresi, drugoj strani koja nema sposobnost da se odupre - Marko Špadijer.

Ili ćemo imati pristojnu pravnu državu ili je nećemo imati - Dragutin Lalović

Pitanje pravnog uređenja države i zakonom definira-nog statusa vjerskih zajednica u Crnoj Gori, i kao

odgovor tzv. druge strane u šetnjama u po Crnoj Gori je tema koja privukla u Crnogorski dom veliki broj zainteresiranih, i Crnogorki i Crnogoraca, ali i prijatelja

Crne Gore. Među njima i ambasador Crne Gore u RH Nj.E. Boro Vučinić, prvi sekretar Ambasade gđu Irena Prelević, zamjenica pročelnice Ureda za međugradsku i međunarodnu suradnju i ljudska prava gđa Elizabeta Knor, posebni savjetnik gradonačelnika Grada Zagreba Radovan Simović, akademik Tonko Maroević i drugi.

Na početku tribine Danilo Ivezić je ukratko naznačio tematiku kao i svrhu i namjeru organizatora tribine kroz pitanja:

Što je cilj organizatora šetnji po Crnoj Gori?

Radi li se doista o litijama i molebanima ili o "događanju naroda" po uzoru na devedesete godine prošlog stoljeća?

Što kažu dokumenti o Crkvi u Crnoj Gori?

Suština zakona nije u prvom dijelu njegovog naziva, već u drugom - o pravnom položaju vjerskih zajed-nica u Crnoj Gori. U Crnoj Gori je na sceni puzajuća destrukcija direktno usmjerena na temelje Crne Gore kao države. Kako kaže prof Lalović: Crna Gora ima

problem sa SPC ne zato što je srpska već zato što nije crkva-naglasio je Ivezić

U svom obraćanju MARKO ŠPADIJER je rekao:

"Govoriću o dvije stvari za koje smatram da su potrebne, za razumijevanje ovoga što se dešava u Crnoj Gori.

Prvo pitanje je: Kao se formirala, i kako je došlo do onoga što nazivamo "srpska svijest" u Crnoj Gori, odnosno kako se ona sada politički predstavlja?

Što se tiče srpskog nacionalističkog korpusa njima nikada nije bilo važno je li Crna Gora, republika, kra-ljevina, knjaževina ili bilo kakav drugi oblik vladavine, važno je da bude srpska. I ta svijest koja dublje dira odnose u Crnoj Gori počiva na, više od jednog vijeka, kontinuiranom djelovanju ne samo SPC, i programu koji Crnu Goru tretira kao dio srpstva. U Crnoj Gori tog vremena nije bilo institucija preko kojih bi se crno-gorske odrednice uobličile, pa je i prihvatila je ulogu tzv. ratnog logora jednog vremena, postajući tzv. srpska Sparta. Na tome se gradila čitav vijek jedna svijest. A oni koji su je formirali, kroz različite oblike, nauka, informisanje, obrazovanje i sl. bili su intelektualci iz Srbije ili iz srpskih krajeva, počevši od Sima Milutino-vića, preko glavnog urednika Glasa Crnogorca Jovan Pavlović, koji je u isto vrijeme bio ministar prosvjete, pa nadalje.. Sve do 1905. godine u svim listovima se dinastija Petrovića uzdiže na pijedestal najznačajnije

dinastije u Srba što je njima i godilo. Poslije 1905. se počinje javljati i institucionalni oblik srpstva u CG. Osnivaju se dvije partije (s pojavom parlamentarnog života) bjelaši i zelenaši. Proces se sa Podgoričkom skupštinom završio tako da su bjelaši dobili apsolutni prioritet, Crna Gora izgubila svaku državnost, a srpska svijest postaje dominantnom. Kao primjer je i istup po-slanika Fatića na Podgoričkoj skupštini koji kaže "Od danas nama Crnogoraca svi smo Srbi". Ta podjela se dešava i '41 na četnike i partizane. Jednini period kada ta podjela nije bila izražena je poslijeratni period od '45 do '90 godina prošlog vijeka. To je onaj period kada je crnogorstvo funkcioniralo po Đilasovoj definiciji, što je tadašnju crnogorsku elitu zadovoljavalo. U tom periodu je uspostavljena politika balansa, napadani su i bjelaši i zelenaši, nije postojala jasna definicija niti izlaz iz toga. Ravnomjerno su kažnjavani i oni koji su bili za velikosrpski koncept, i oni koje su nazivali separatisti-ma u pokušaju da se redefiniše crnogorska svijest. Tek 1970. dolazi do uspostavljanja crnogorskih institucija čiji zadatak je redefinisanje osnova na kojima je počivao tzv. srpski koncept. Od tada pa do '90-tih godina traje neko doba crnogorske samosvijesti- osniva se akade-mija nauka, univerzitet, dnevne novine, radio televizija. Problem je bio što su sastavni dio tih institucija činili "beogradski đaci", oni koji su dolazili s beogradskog univerziteta i koji su svjesno ili nesvjesno stvarali otpor


ZAGREB ZAGREB

prema ovim idejama, stvarajući na tak način ponovo dvojstvo u nacionalnom pitanju. "Događanjem naroda" došlo je do pobjede srpske svijesti a rezultat je bio stvaranje srpsko-crnogorske države sve pod idejom "očuvanja Jugoslavije" i "očuvanja srpstva". Međutim u isto vrijeme se oblikuje i suverenistička ideja, koja sa rascjepom unutar DPS dobiva prevagu nad unitari-stičkim ili prosrpskim. Na društvenoj razini to se desilo referendumom iz 2006. godine i na demokratski način riješilo to nacionalno dvojstvo u Crnoj Gori. Odnos na referendumu se zadržao kao i situacije uoči referenduma. Danas imamo opoziciju koja je toliko agresivna (uz po-moć Srbije i Rusije) i koja teži povratu na staro stanje, napuštanje prozapadne orijentacije Crne Gore. Na ovu globalnu liniju nadovezuje se SPS koja je od '90- tih godina pa nadalje postala glavni nosilac velikosrpske politike i važan faktor zbivanja u Crnoj Gori- peta ko-lona velikosrpstva u Crnoj Gori. U manastirima u Crnoj Gori imate preko 2000 mjesta u konacima, preko 1000 popova i monahinja, koji uglavnom nijesu iz Crne Gore, najveći dio je iz Bosne, i oni predstavljaju jednu vrstu paravojne organizacije u mantijama, koja drži tenzije u Crnoj Gori. S druge strane prosrpske partije stalnim uznemiravanjem i stvaranjem tenzija pokušavaju njenu destabilizaciju (pokušaj državnog udara, mitinzi, nasilje u Skupštini i sl), i održavaju anticrnogorsku atmosferu. Ovo ima dugu tradiciju, pogotovu u najvišim srpskim krugovima, o čemu piše i u svojim memoarima vojvoda Gavro Vuković (tadašnji ministar inostranih poslova). Što znači da anticrnogorska politika nije novost, ona

se samo prilagođava novim uslovima, argumentacija ostaje ista. Počinje obično propagandom i nalazi svoje pristaše i saveznike u samoj Crnoj Gori, što se najbolje vidi na trenutnim litijama i molebanima.

Pa je drugo pitanje što je smisao i sadržaj ovih šetnji Crnom Gorom?

Gledajući stalne litije, koje prolaze pored moga stana, pokušavam da odgonetnem kako je to moguće, što se to desilo, i kako tako brojni narod, čudnog sastava, izlazi na te šetnje? Htio sam i viđeti značenje pojma LITIJA i nađem jedno interesantno tumačenje: "Ako u snu vidite litiju, to znači da ćete biti zabrinuti"! Zabrinut sam, ali hoću da ih razgradim iznutra, da pronađem racionalno objašnjenje kako je došlo do tog masovnog odaziva. Evidentno je da je priprema trajala, da je vlast dozvolila da se sve razmahane, od događanja naroda koji je osnova za ovakav koncept masovnog protesta

do današnjih dana. Stvarao se jedan ritual, od Rumije, preko krstionice, bacanja krstova u rijeku, koji je odr-žavao tu klero-nacionalnu ideju živom. Odjednom se u okviru crkve objedinila crnogorska opozicija, postajući bezličnom, bez programa i identiteta, jer je Amfilohije sve te ambicije partija stavio pod jedno "čuvamo sve-tinje"! U tom odnosu "čuvamo svetinje" i "nikad više 1918." se odvija cjelokupni politički život Crne Gore. Litijama selo ulazi u gard iako je ono stvarno već u gradu, jer ti ljudi žive u njemu, na selu nema nikoga, ali oni odu do "svog" sela i onda se upućuju prema gradu litijom. Ta potreba održavanja sela, odnosno plemena na okupu je jaka. Mnoštvo obilježja (znakova) pokazuje da je to veoma organizovano, marketinški moderno pripremljeno i pod kontrolom. Ono što je fenomen je broj ljudi, s posebnom vrstom napetosti i tzv. lažne solidarnosti. Potreba da se pokaže da ima mnogo tih ljudi koji su protiv, to protiv vlasti ne bi bilo čudno jer se u tranzicijama dešavaju različite stvari, no ovđe je to mnogo kompleksnije s osnovom okupljanja na vjeri što je crnogorski apsurd s obzirom na crnogorski odnos prema crkvi, s veoma čudnom propagandom koja rastače odnose u Crnoj Gori, sa zabrinjavajućim djelovanjem na djecu i njihovo korištenje u ovim procesima. Sve govori o tome da je to jedna podmukla opasna igra kojoj za sada nema kraja.

Kako će se ove ovo rasplesti?

Država smatra da je to sastavni dio demokratije, da se slobodno izražava nezadovoljstvo, dozvoljena je šetnja

(oni su zauzeli ulicu) i da će nakon određenog vremena to splasnuti, što se ne dešava. Rasplet je moguć kroz eventualnu radikalizaciju đe onda država drugačije djeluje kroz zabrane i sl. ili će se to pretvoriti u masovni opasni sukob, što ni u kom slučaju nije poželjno. Crna Gora nema u okruženju i EU nekakvog saveznika koji bi čvršće stao na stranu crnogorske opcije. Sve te sugestije izvana su opšteg karaktera tipa razgovarajte i sl. Ovo međutim nije za razgovor, razgovora nema. Možemo fingirati, ali od toga ništa jer druga strana ne prihvata razgovor, oni postavljaju ultimatume. U tom smislu dijelim zabrinutost i s vama i ljudima u Crnoj Gori, ali i svijest da Crna Gora nije ono što je bila devedesetih godina, ona nije država na drugoj adresi, drugoj strani koja nema sposobnost da se odupre."

"Meni se čini za razliku od Marka, građanina Crne Gore i njenog istaknutog intelektualca, mi kad ovdje razgo-varamo o tome moramo imati jednu vrstu analitičke skromnosti i političke mudrosti, da se ne ponašamo kao da se radi o Austriji, da smo nezainteresirani i ne uključujemo se u priču o ne zauzimanju strana, pa ću odmah definirati svoju poziciju - rekao je prof. Dr. sc. DRAGUTIN LALOVIĆ i nastavio - U potpunosti po-državam i u potpunosti sam suglasan sa stavom Matice crnogorske, njenom Saopštenju, rečenica iz njega se nalazi u pozivu za ovu tribinu, gdje se Matica crnogorska poziva na svoj Program (ona ima dva programa iz 1999. i 2013.) "Crna Gora na evropskom putu", u kojem se kaže: "…U skladu sa tim Matica crnogorska dvadeset pet godina upozorava crnogorsku javnost i vlas, na


ZAGREB STAV

razorno političko djelovanje SPC u našoj državi.

Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i do-minacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i crnogorskog identiteta. Ona se ponaša kao politički faktor, prkosi društvu, ignoriše zakone! Ona slijedi duh Podgoričke skupštine i ukaze regenta o ukidanju Crnogorske crkve, naroda i drža-ve! Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori.

Vlast je tolerisala takvo ponašanje, nečinjenjem i uste-zanjem da primijeni zakon…"

Ovo je kao što vidite pokušaj da se upozori da problem nije od danas i nije od jučer nego da je već 25 godina u njegovom akutnom obliku. CPC je formirana 1993. godine i ona je skroz na margini, ako bi to bio kriterij između SPC u Crnoj Gori i CPC onda bismo mogli zaključiti, ako je samo taj kriterij u pitanju, da to nije Crna Gora. To je fascinantna neravnoteža. Čak postoji i neravnoteža između Matice crnogorske i Matice srpske u Crnoj Gori, što ukazujući na slabiju poziciju crnogor-skih institucija u odnosu na srpske u državi.

Postavlja se pitanje "Zašto tek sada crnogorska vlast reagira?" Po onome što ja znam, rasprava o ovom zakonu traje već nekoliko godina. Ona je podvedena i pod neke međunarodne instance ala Venecijanska komisija, da kažu o usklađenosti zakona sa europskim standardima o odnosu crkve i države. To su četiri godine, i to nije

ništa neočekivano, ništa što bi nas trebalo iznenaditi. I onda se na ovaj zakon reagira kao da nikada prije toga u Crnoj Gori nije donesen nijedan zakon tipa: "Gdje ste na nas našli da primjenjujete zakon?". "Zašto bi sada trebalo ozbiljno shvatiti zakon ako do sada to nije bio slučaj?". Reakcija je takva kao da je Milo Đukanović prekršio nekakav sporazum s Amfilohijem.

Ako promatrate djelovanje Mila Đukanovića u zadnjih dvadesetak godina onda će te uočiti da povlači poteze koji su stalno na rubu toga da li mogu uspjeti ili ne. Od 1997., preko 2001. pa do referenduma 2006., priznanja Kosova i do ulaska Crne Gore u NATO. Osobno mi se čini da je ovo potez u tom kontinuitetu i procjena da se ovo mora napraviti. Razlika između devedesetih i sada je da Crna Gora ima gazdu. Nezadovoljstvo se kanalizira prema njemu i sliva se mnoštvo toga što u osnovi nema veze sa crkvom. Sada je tu igra živaca i u njoj je jedino jasno da se zakon ne može povući, jer ako ga povlačite vi priznajete da Crna Gora neće pravno uređivati položaj crkve. Fascinantno je da se bune baš na tome.

SPC se u Crnoj Gori pokreće na pitanju gdje je zapravo najslabija. Zato je i tema ove Tribine Pravno uređivanje države, i suštinsko je pravno uređenje statusa SPC u državi. Iza zakona ne vidim nikakvu osvetničku volju, već borbu za samoodržanja, nije ovo ofenzivni već obrambeni potez, pitanje života ili smrti. Ili ćemo imati pristojnu pravnu državu ili je nećemo imati. I ovo je najviše iskušenje u toj pravnoj bitki sa Amfilohijem.

VIRUS LITIJA

Tekst: Marko Špadijer

Živimo u zemlji koja sa mnogo napora savladava nasljeđe prošlosti i unutrašnje nejedinstvo što us-

porava stasavanje institucija demokratije i stvaranje socijalne i pravne države. I takva kakva je Crna Gora je najbliža Evropi od svih u okruženju. Ohrabrenje na tom putu dobija iz svijeta i od susjeda, a međunarodni faktori nastoje da se Balkan konsoliduje kako bi postao region mira i prosperiteta. Jedino Srpska pravoslavna crkva sa svojim ideološkim saveznicima istrajava na revanšizmu i hegemonizmu i vraća na scenu zloduh nacionalizma.

SPC slavi dan kad je poništila druge pravoslavne au-tokefalne crkve, preuzela njihovu istoriju, prigrabila njihove posjede i dobila privilegije kojim se i danas koristi. Ona se ponaša kao da se u proteklih sto godina ništa nije promijenilo i živi u svojim samoobmanama koje su mnogo zla nanijele narodima u okruženju.

Pri crnogorskim manastirima i crkvama koje je zapo-sjela SPC su sagrađeni konaci sa više stotina soba za sveštenstvo i stalne goste.

Srpski legionari, a možda i zločinci, iz rata u Bosni su uniformisani u popove. Cetinjska bogoslovija obez-bjeđuje podmladak. Stotine monahinja, žena iz pra-voslavnog svijeta koje su iz najrazličitijih pobuda i raloga dospjele u Crnu Goru, postale su vezilje, pletilje, slikarke, sakupljačice bilja za čajeve i meleme. One su dio svake crkvene parade, što je gotovo nepoznato u crnogorskoj crkvenoj praksi. U manastirima je i nešto momaka liječenih od uticaja psihoaktivnih supstanci. To predstavlja lokalni kadrovski potencijal SPS koji obučava vjernike protiv "nevjerne" Crne Gore. Ma-terijalni resursi su izdašni i dobrim dijelom potiču od neoporezovanih prihoda i nelegalnog vlasništva, pa se zbog toga grčevito bori da crnogorske manastire, crkve i


STAV STAV

zemljišta zadrži u svom posjedu. SPC ne želi da rješenje izbori na sudu, već nastavlja praksu da ignoriše pravni poredak Crne Gora.

Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bio dan "D" za obračun SPC sa državom Crnom Gorom. Na svoju stranu crkva je okupila sve koji krive vlast za svoj položaj, koji protestuju zbog nepravdi, a naročito one koji se protive savremenoj Crnoj Gori i njenoj orijentaciji. Njih povezuje vjera da SPC može srušiti ovu građansku i uspostaviti srpsku Crnu Goru. Naci-onalistička Srbija ima veće ambicije- da Crnu Goru uvede u svoje katastarske knjiga.

Ta nakana nije nova, niti nepoznata. Paralela sa "do-gađanjem naroda" i litija se sama nameće. Devedese-tih je iza protestanata stajalo Miloševićevo obećanje "niko ne smije da vas bije" i sila JNA za posijedanje teritorija đe je bilo Srba. Mediji i vlast iz Beograda i njihovi saradnici iz Crne Gore su odradili propagandu za smjenu rukovodstva i organizovali mitinge. Kad su izvršili takvu pripremu, za Crnu Goru nijesu morali ratovati, već dovesti svoje ljude na vlast. Devedesetih je bilo više parola, mnogo Titovih i Njegoševih slika, a sada su se nekih od tih svetinja odrekli i ostao je samo zahtjev da ne daju Crnu Goru koju su prisvojili 1918. godine, a 1990. "imali u džepu".

Međutim, od toga doba mnogo toga se promijenilo. Bog je bio sa Crnom Gorom na referendumu 2006. godine. Crna Gora je ne samo povratila suverenost, već i utvrdila društveni dogovor da kao građanska i multetnička zajednica pripada evropskoj demokratiji i njenim vrijednostima. Najljući protivnik takve Crne Gore i svakog njenog identiteta bio je mitropolit Anfi-lohije. On je odlično prilagođen ovom vremenu. Znao je da vješto vesla kroz mutne političke vode, da trguje i koristi slabosti administracije. Pravio je saveze koji su mu donosili korist i osilio se do samovolje i ismijavanja vlasti. On je biznismen, prkosnik, pakosnik, uzurpator, manipulator i čovjek bez iluzija. Pored ovozemaljskih marifektuluka sa parama, on je postao i medijska zvi-jezda i zadobio povjerenje lakovjernih. Mijenja zlaćane odežde, epetrahilje i mitre za televizijska šepurenja sa trona Svetog Petra Cetinjskog, služi se anatemama, daje ordene zločincima, proglašava Njegoša za privatnog sveca, dijeli medalje i prokletstva…On je čovjek misije i, treba priznati, to uspješno radi.

Anfilohije je vrač koji režira velike masovke i nastoji od njih napraviti mitske scene, ali ipak postiže samo karnevalski efekat. On modernizuje stare i izmišlja nove crkvene ritale. U treningu je.

Godinama je izvodio male litije i uvježbavao koreogra-fiju šetnji od Hrama do Ribnice da bi pokazao da je na putu Nemanjića, pravio naoko bezazlene slave i šetnje po Crnoj Gori, izvršio desant na Rumiju, od porodične svetkovine nalaganja badnjaka napravio protestni oganj, uveo priredbu ronjenja krsta za Bogojavljenje, davao anticrnogorske izjave i odlikovanja… Litija je crkvena molitva uoči velikih crkvenih praznika ili prizivanje kiše za vrijeme suše, molepstvije za prestanak kiše, suše, neke zarazne bolesti… Ona je poslužila kao dramska forma za politički performans. Za ispovijedanje vjere je dovoljna crkva, ali za politiku treba izaći na ulicu. Ta pučka priredba treba da umilostivi Boga da pomo-gne obespravljenom srpskom narodu u Crnoj Gori i natjera vlast da povuče zakon. Iza te litijske koprene, uz vjernike, marširaju mnogo agresivniji članovi partija frustrirani mnogobrojnim neuspjesima da milom ili silom sruše crnogorsku vlast. Sve je to već viđeno, sa istim idejama i istim protagonistima.

Na internetu sam našao ovakvu formulaciju "Ako u snu vidite litiju to implicira da ćete biti zabrinuti". Naši sugrađani litijaši nijesu se opredijelili za šetnju da bi propagirali zdrave stilove života, niti da prizivaju kišu, već da destabilizuju državu, a to zabrinjava i traži da se jasnije sagleda anatomija litije kao takve, a posebno političkog modela koji je izmislio Amfilohije.

Litije nastoje da homogenizuju pleme i da zaustave vrijeme koje protiče. Da bi održali patrijarhalnu svijest popovi pribjegavaju infantilnom vraćanju najgoreg iz tradicije. Za njih nove vrijednosti ne nastaju stvaranjem, već spasavanjem.

Litije ne počinju stihijno, a još manje spontano. Sve je marketinški organizovano i finansijski i medijski podržano. Na tom poslu rade profesionalci i volonteri, plaćeni radnici na terenu, ekipe zadužene za transport, pisanje transparenata, muziku, snimanje pomoću drona, za čuuvanje ikona, onih iz crkava, tako i onih "za poni-jeti"… Litije vode popovi sa ustaljenom ikonografijom i određenom maršrutom i, što bi rekao Dositej Obra-dović, zamajavaju kolonu praporcima i kadnilima. Da litija ne bi se pretvorila u karneval treba obezbijediti ozbiljnost. Tako nastaje gorljiva šutnja gomile sa po-vremnim navijačkim krikovima "Ne damo svetinje!". Litija je organizovani populistički pokret kojem crkva nastoji da udahne magičnu moć.

Amfilohije u svom samoljublju proglašava litije jedin-stvenim pokretom u Evropi. Zaboravio je slične povorke tridesetih u Njamačkoj i Italiji. Šetnje u polumraku koje se ritmično ponavljaju su režirane večernje priredbe sa nešto važnih uloga i mnoštvom statista.

Šetajuća gomila je nagon, a ne duh. Pojedinac postaje hipnotisan mnoštvom i dobija sklonost agresiji. Crkva ih drži u anonimnosti sem one iz policije, vojske, iz reda popularnih sportista i glumaca, ili članove DPS, čijim primjerom pokazuje da su se između lojalnosti državi i crkvi, opredijelili za crkvu. Na TV se sa počet-ka molebana pojave crkveni poglavari i neki politički lideri koji se nadmeću za mjesto na freskama u novim srpskim manastirima. Grupa univerzitetskih profesora je iskoristila priliku da se slika i preporuči ako se nešto promijeni.

Litije propagiraju njihovi navijači u Srbiji i Crnoj Gori.

Predstavljaju ih kao duh naroda koji se buni protiv antisrpskog režima, a Amfilohija veličaju kao Mesiju. Svaki javni kritički stav ili neslaganje sa litijma do-čekuje na nož inkvizicija koja goni jeretike. Armija komentatora, pljuvača, proizvođača lažnih vijesti, mr-zitelja raspisala se po medijima i društvenim mrežama i reciklira antikomunistički i anticrnogorski materijal. Pored provjerenih eksperata za posrbljavanje, falsifiko-vanje istorije i za egzekucije, ne fali ni dobrovoljaca i pripravnika. Mitropolit i niži činovnici SPC su poganim jezikom mnogo puta ocrnili svaku crnogorsku svetinju, a služe se i prokletstvima u rasponu od jedan do tri stotine ili tri hiljade puta. Već su naselili svoje virtuelne logore prokletih, a za glavnog neprijatelja pripremaju deseti krug Pakla.

Organizatori litija nastoje da sakupe što veći broj šetača, a naročito đece i omladine. Žele da sugeriraju da se digla "kuka i motika", cio narod. U tome su dosta uspješni, ali brojnost naroda u gomili malo koga impresionira. Desetine hiljada navijača gledamo na velikim fudbal-

skim mečevima, hiljade trkača na svjetskim maratoni-ma, ogromne mase na političkim skupovima, milione muslimanskih hodočasnika u posjeti Meki i obilasku Kebe. Međutim, ono što uznemirava jeste da su ta lica iz litije vaši susjedi. Omladina drži ikone i lojanice. Da li traže odgovor na socijalnu nepravdu u svijetu, neiz-vjesnu budućnost, nemogućnost zapošljenja, reaguju li na korupciju, nepravdu, na stanje u zemlji, ili ih je na protest dovela partijska disciplina, vjerska zaslijeplje-nost, odanost tuđoj državi…Da li su ih muka ili bijes najerali da protestuju, pa misle da je to način da svoju državu učine boljom. Treba imati veliko srce i otvoren um da ne prevlada mržnja prema onima koji pokazuju da te mrze. To je humana i izvorno hrišćanska poruka za sve kojima je sudbina da zajedno žive.

Anfilohije je postigao privlačenjem na proteste i onih koji ne duvaju u svetosavsku trubu da neki građani po-misle da su litije bezazlene. Ta kamuflaža je providna. Litije su šetajuća gomila srpskih etnonacionalističkih predrasuda o Crnoj Gori i Crnogorcima. One pokazuju kakav model budućnosti može skrojiti ta svijest. Dobili smo očigledno svjedočanstvo o krizi prosvećenosti, o nepovjerenju u demokratske i zakonske metode uređenja društvenih odnosa.

Molebani i popovske povorke na bolan način otkrivaju da se crnogorsko društvo ne homogenizuje na osnovama civilizacijskih dostignuća. Ako Crna Gora budućnosti ne bude imala u prvom planu obrazovanje i kulturu, s mukom će izgrađivati moderan identitet. Pouka koje crnogorsko društvo mora izvući iz ovih iskušenja je da je put do temeljne patriotske svijesti dugotrajan proces i da se mora stalno i pažljivo njegovati.


STAV STAV

ECCLESIA MILITANS PROTIV CRNE GORE

Tekst i fotografije: Dragutin Lalović

Cuius ecclesia, eius regio?

Gostujući u SAD-u, u septembra 2015. godine, po-glavar svesrspske svetosavske crkve Irinej birani-

jem je riječima upozorio okupljenu pastvu na iznimno sumoran položaj vjerskih sloboda i građanskih prava Srba u Crnoj Gori:

"Ono što je radio režim u Hrvatskoj, ono što je Pavelić radio tokom rata, to sada čini vrh Crne Gore. Međutim veliki deo srpskog naroda u Crnoj Gori je protiv toga. Neće dozvoliti osamostaljene crkve, Amfilohije je napra-vio najveći posao... koji je razvio život Crne Gore bolje nego što je ikad u istoriji. Mi se nadamo da taj pakleni plan neće uspeti. Mnogi veruju sa odlaskom današnje strukture državne da će stvar krenuti mnogo bolje... Tako da će crkva i narod srpski u Crnoj Gori opstati."

Da bi se ovaj istinoljubivi velikodostojnik do kraja pro-slavio 2018. godine, nezaboravno skarednom izjavom: "U Crnoj Gori Crkvi gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH"!

Ni nakon nekoliko godina, patrijarh Irinej ne sustaje u svojoj zlehudoj misiji. Tako 7. maja 2020. u pismu jednom od lidera Demokratskog fronta Andriji Mandiću (četničkom vojvodi) s nesmanjenom uznemirenošću dijagnositicira velje zlo: "virus koji potresa Crnu Goru nije ništa manje opasan i poguban od virusa korona".

Traži da se odmah nakon popuštanja epidemije ponovno počne s organizovanjem protestnih litija zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Taj Zakon naime "prijeti da u potpunosti duhovno razori svetosavsku i Njegoševu Crnu Goru. Istrajte u svome podvigu. Gospod prav-de i istine pomoći će Vam da odbranite Crnu Goru i njene svetinje. Crkva na čelu sa visokopreosvećenim mitropolitom crnogorsko-primorskim g. Amfilohijem, arhijerejima, sveštenstvom, monaštvom i narodom, uz pomoć Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Vasilija Ostroškog i drugih svetitelja, koji su prosijali na tlu Crne Gore, pomoći će Vam da odbranite svetinje u Crnoj Gori od bezakonja".

Od 2015, kada je u javnu raspravu poslan Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, do kraja 2019. kada je napokon usvojen (27. decembra), na crnogorski se režim s najvišeg mjesta Srpske crkve obrušavaju istovjetnim najcrnjim kletvama i anatemama.

Bjesomučno sve do danas, uz dvomjesečnu stanku zbog pandemije. SPC gorljivo mobilizira pristaše, or-ganizira svakodevne ulične proteste protiv dušmanske crnogorske vlasti, a u ime "čuvanja srpskih svetinja" (napose imovinskih).

O čemu je riječ? Zašto SPC objavljuje krstaški rat crnogorskom režimu? Čemu taj manihejski rječnik, "do istrage vaše ili naše", koji spaljuje sve mostove i onemogućuje bilo kakav dijalog?

Ako je suditi prema javno iznijetim stavovima u že-stokoj polemici koja se vodi i u Crnoj Gori, i šire, suprotstavljene su strane nedvosmisleno pozicionisane. Za protivnike zakona, SPC i njezine pristaše (ne samo u Crnoj Gori) zakon je antisrpski i voluntaristički akt nenarodne vlasti. Za zagovornike zakona pak SPC je anticrnogorska vojujuća kvazicrkva koja dovodi u pitanje sam opstanak Crne Gore kao suverene države.

Klasični spor o primatu između Crkve i Države, duhovne i svjetovne vlasti? I da i ne. Ovdje je na djelu specifič-na, veoma zakašnjela varijanta tog epohalnog sukoba, u povijesno jedinstvenim prilikama Crne Gore, ali ne kao sukob između univerzalne nadnacionalne Crkve i partikularne nacionalne države, koji je barem načel-no riješen Augsburškim mirom 1655. ustanovljenjem principa "cuius regio, eius religio" (doslovno: "čija je vladavina, njegova je i vjera", u smislu da vjera vladara određuje vjersku pripadnost državljana).

Na djelu nije čak ni sukob između crnogorske državne vlasti i crnogorske crkve, nego sukob između Srpske pravoslavne crkve, nadcrnogorske i ne-crnogorske i crnogorske države. Ta crkva ne pretendira samo na to da vlada nacionalnom dušom nego i političkim tijelom

Crne Gore, ne bori se samo za primat nad političkom vlašću niti za preuzimanje vlasti, nego mnogo opakije smjera likvidaciji same države kao neprijateljske, kao privremene i privremeno zabludjele antisrpske forma-cije.

SPC ne skriva svoje namjere i ambicije, već tri decenije ujelovljuje načelo "cuius ecclesia, eius regio", čija je crkva, njegova je i država. Ako je crkva srpska, tada je i njezina država srpska, bez obzira na to što se samo-zavarava da je crnogorska.

Ako je sve to izvan svakog spora, kako je moguće i kako objasniti da tek 2019. crnogorska politička vlast uspijeva smoći snage, hrabrosti i pameti da napokon pokuša pravno obuzdati hegemonijsku megalomaniju i protivdržavno djelovanje SPC, privesti je poznaniju prava, njegoševski rečeno?

Pitanje se može postaviti u drukčijem obliku: ako sve do 2015-2019. crnogorska državna vlast nije mogla ili smjela podvesti SPC pod zakonske norme ponašanja, je li u pravu kada danas smatra da to ipak može i smije učinjeti?

Kako razumjeti do kraja zaoštrenu crnogorsku dramu: je li na djelu početak kraja SPC kao povlaštene poli-tičke sile u Crnoj Gori ili pak kraj početka crnogorske države, nemoćne da se uspostavi kao suvereni zastupnik

temeljnih crnogorskih nacionalnih atributa?

Matica crnogorska o položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori

Među mnoštvom saopštenja, lucidnih komentara i oz-biljnih analiza povodom donošenja zakona o vjerskim zajednicama odabirem najrelevantnije, izvode iz mje-rodavnih javnih ocjena središnje crnogorske kulturne institucije Matice crnogorske, koje, po mom sudu, osvi-ješteno, odlučno i odgovorno iskazuju stav crnogorske demokratske i patriotske javnosti o našem problemu.

Obraćam stoga pažnju na izvode iz programa, saopšte-nja i drugih reagovanja Matice crnogorske povodom tog zakona o vjerskim zajednicama u raznim fazama rasprave o njemu.

Saopštenjem "Zakon na temelju međunarodnog prava", Matica je 2015. pozitivno ocjenila kvalitet Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti, ustvrdivši da se temelji na savremenim tekovinama međunarodnog prava i da je usklađen sa pravom EU. Stari zakon iz 1977. otvarao je prostor da vjerske zajednice "nekontrolisano raspolažu materijalnim dobrima i kulturnom baštinom Crne Gore. Rezultat takvog odnosa vjerskih zajednica prema spo-menutim vrijednostima prepoznajemo u nenamjenskoj prodaji nepokretnosti, kao i u evidentnoj devastaciji sakralnih spomenika, čija je obnova obavljana mimo


STAVSTAV

standarda struke i nadzora države. Tipičan primjer navedenog je Manastir Ostrog."

Vjerske zajednice u Crnoj Gori u zadnjih četvrt vijeka uživale su veliku državnu materijalnu podršku, "mili-onski iznosi donirani za izgradnju novih ili obnavljanje postojećih objekata... što jedino može ukazati na činje-nicu da se radi o procvatu vjerskog biznisa u našem društvu. "Najbrojnija vjerska zajednica" permanentno je zloupotrebljavala zajamčenu autonomnost, "često upo-trebljavajući govor mržnje u obrazlaganju tzv. vjerskih ubjeđenja", uz otvoreno negiranje "državnog suvere-niteta Crne Gore i nacionalnog identiteta Crnogoraca bez ikakvih pravnih posljedica".

Zahtjevi za preispitivanjem Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti zbog navodne neustavnosti sračunati su na opstruiranje njegovog usvajanja.

U saopštenju se ističe da se Nacrt Zakona osporava kako bi se zadržali "brojni benefiti nastali kao proi-zvod deregulacije i inertnog pristupa organa državne uprave", zbog čega se stiče "utisak da se na pojedine vjerske zajednice ne primjenjuje pozitivno pravo Crne Gore, što jeste protivustavno, i upućuje na stav da je sekularna država izložena klerikalizaciji.

Središnja je ocjena: "Odredbe nacrta koje se tiču sti-canja pravnog svojstva vjerske zajednice, vezivanje jurisdikcije vjerske zajednice za granice Crne Gore i uspostavljanje državne svojine nad vjerskim objektima i zemljištem u skladu sa stanjem do 1. decembra 1918. godine vraćaju potreban institucionalni kapacitet državi u uređenju i rješavanju brojnih problema u ovoj oblasti".

Zaključno se snažno upozorava da se "civilizacijska vrijednost sekularizma mora braniti pravnim sredstvima, zbog čega tražimo usvajanje Zakona o slobodi vjerois-povijesti po hitnom postupku, na jesenjem zasijedanju Skupštine Crne Gore. (Saopštenje Matice crnogorske povodom javne rasprave o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovijesti, 17.8.2015; istaknuo - D.L.).

Parlament se oglušio. Matica se ubrzo oglašava još jed-nim saopštenjem "Pokušaj destabilizacije države Crne Gore" u kojem se znatno oštrije i određenije kritički komentira negativna kampanja protiv Nacrta zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ocjenjuje se: "protesti jed-nog dijela opozicije u Podgorici, praćeni političkim primitivizmom i nasiljem, izrodili su se u antidržavnu manifestaciju. Siledžijstvo i nepoštovanje zakona i in-stitucija se nastoji prikazati kao demokratija". U tome je "prednjačila Srpska pravoslavna crkva".

Zatim se obrazlaže da je na djelu "model koji smo već ranije viđeli u Crnoj Gori: govor mržnje i zapaljiva re-torika, četnička ikonografija, odioznost prema suverenoj Crnoj Gori, atmosfera linča". Riječ je o "dirigovanom pokušaju destabilizacije države Crne Gore". Ne nudi se nikakva razumna alternativa postojećoj vlasti, koja zaslužuju ozbiljnu kritiku, ali "opravdano socijalno nezadovoljstvo crnogorskom vlašću ne smije biti alibi za uništenje države, te dvije stvari se uvijek moraju razlikovati. Vlast je obnovu državnosti dobrim dijelom razumjela kao priliku za svoje opstajanje, bez valjanih napora da se reformišu i osposobe institucije sistema, koje su, nažalost, trome i zastarjele, a često, i bez ele-mentarnog profesionalizma, pa i patriotizma".

Središnja je teza da je "crnogorska vlast sklona skla-panju trulih nagodbi sa onim političkim subjektima koji neprekidno rade na uništenju države Crne Gore. U prvom redu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je podstrekač aktuelnih antidržavnih zbivanja, a to čini uz jasno prepoznatljivu podršku centara moći, ne samo iz regiona."

Zaključno se ocjenjuje da se "strateški odnosi velikih sila prelamaju i preko Crne Gore, čine je posebno ra-njivom u ovim turbulentim vremenima, što može pro-izvesti pogubne posljedice", pa se opominje i poziva na "odlučnost vlasti u sprovođenju zakona i Ustava", i apelira na "mudrost dobronamjernih i politički mislećih građana da sačuvaju mir i stabilnost naše domovine, jer u protivnom – i zgarište će nam biti nedostižan luksuz" (20. 10. 2015; istaknuo - D.L.).

Uprkos svim tim razboritim upozorenjima upućenim vlasti i demokratskoj javnosti, trule nagodbe vlasti s pro-tivdržavnomoporbom potrajaće još pune četiri godine, pa se uoči jedva dočekanog usvajanja zakona o vjerskim zajednicama Matica još jednom oglašava dramatičnim saopštenjem "Upozorenje na razorno djelovanje SPC".

Zbog njegove pregnantnosti, valja ga navesti u cijelosti.

"Matica crnogorska se prema sekularnoj građanskoj Cr-noj Gori, kao i prema Crnogorskoj i Srpskoj pravoslav-noj crkvi, nedvosmisleno odredila svojim Programom 'Crna Gora na evropskom putu'. U skladu sa tim Matica crnogorska dvadesetpet godina upozorava crnogorsku javnost i vlast, na razorno političko djelovanje SPC u našoj državi.

Instalirana kao mesija i jatak srpskog šovinizma i do-minacije, SPC se bavi ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i crnogorskog identiteta. Ona se

ponaša kao politički faktor, prkosi društvu, ignoriše zakone! Ona slijedi duh Podgoričke skupštine i ukaze regenta o ukidanju Crnogorske crkve, naroda i drža-ve! Ona razvija ideologiju četništva kao jedinstvenu anticrnogorsku matricu i predstavlja štab pete kolone velikosrpskog hegemonizma u Crnoj Gori.

Vlast je tolerisala takvo ponašanje saradnjom, nečinje-njem i ustezanjem da primijeni zakon. Poglavar SPC u Crnoj Gori je tako uspio da stvori državu u državi i da beskrupulozno sije laži o Crnogorcima i crnogorskoj kulturi.

Sad kad je vlast konačno odlučila da zakonski uredi status vjerskih zajednica, on organizuje puč na suverenu državu, politički trguje sa dijelom opozicionih partija, koje ostrašćeno pozivaju na građanski rat. Kulmina-ciju ove histerije predstavlja namjera da zloupotrijebi ćivot i mošti Svetog Vasilija Ostroškog, ali ne za slavu i milost Crne Gore, već za njen rastur i zlu krv. On kopa jamu iz 1918. koju je zauvijek zaravnila antifašistička oslobodilačka borba i referendum o nezavisnosti.

Država ima obavezu da štiti integritet i dostojanstvo Crne Gore svim zakonitim sredstvima, bez odstupanja i ustupanja. Zakon o slobodi vjeroispovijesti obezbjeđuje građanima punu vjersku slobodu, a državi vlasništvo nad objektima koji su dio njene istorije, kulture, svijesti o sebi, njenog suvereniteta i identiteta". (18. 12. 2019. Saopštenje Matice crnogorske povodom najavljenih skupova SPC; sve istaknuo - D.L.).

Saopštenje se s punim pravom poziva na Program Crna Gora na evropskom putu (iz 2014) u kojemu je Matica crnogorska veoma precizno i jasno prepoznala najkrupnija iskušenja s kojima se suočava Crna Gora, kao društvo i država. Među njima, ističe se nelojalnost državi od strane prosrpskih političkih snaga, koje ne-giraju "crnogorsku državnu, nacionalnu i kulturnu po-sebnost". Te snage predvodi, ne samo duhovno, "Srpska pravoslavna crkva koja djeluje kao oruđe velikosrpske politike u regionu i kao klero-nacionalistička anticrno-gorska organizacija" (str. 17). Uz izravnu pomoć matične države, "Srpska crkva djeluje danas u nezavisnoj Crnoj Gori, otima njenu imovinu i otvoreno podriva njene institucije. Crna Gora je jedinstven primjer u pravo-slavnom svijetu u kojoj tuđa crkva ima vodeću riječ u pitanjima vjere i otvoreno se miješa u poslove države".

U programu se decidirano zahtijeva: "Država Crna Gora mora sve crkvene objekte, pośede i vrijednosti koje je Srpska pravoslavna crkva prisvojila, zakonito vratiti u državnu svojinu i omogućiti Crnogorskoj pravoslavnoj

crkvi njihovo korišćenje" (str. 30).

Politička je poanta ovog programa da je "razobličenje ideja i ciljeva crnogorskog velikosrpstva i njegovo svođenje na marginalni politički nivo" moguće samo u demokratskom političkom sistemu, kroz konstituisanje "državotvornih i opozicionih političkih snaga koje će predstavljati alternativu vladajućim partijama" (str. 17).

Cjelovit pregled pogleda, stavova i analiza Matice i intelektualnog kruga u njoj i oko nje o problematici odnosa države i crkve nudi najnoviji tematski broj ča-sopisa Matica (br. 81), koji je izašao iz štampe sredinom aprila ali je za sada, zbog pandemije, dostupan samo u elektroničkom obliku (vidi: http://maticacrnogorska.me81.html).

Cuius regio, eius religio!

Suočimo se sa činjenicom da je Matica punih četvrt vijeka uzaludno upozoravala crnogorsku "javnost i vlast na razorno političko djelovanje SPC u našoj državi". Kako razumjeti da je politička vlast tolerisala takvo političko djelovanje SPC, koja se bavi "ukidanjem i kompromitovanjem crnogorske države i crnogorskog identiteta", a "prkosi društvu i ignoriše zakone"? Kako je vlast mogla dopustiti da poglavar SPC izgradi moćnu državu u državi? Možemo li se zadovoljiti objašnjenjem da je "vlast tolerisala takvo ponašanje "saradnjom, ne-činjenjem i ustezanjem da primijeni zakon"?

Niko se nije mogao, sve da je i htio, zavaravati: crno-gorska filijala SPC agresivno i neskriveno je politički djelovala u sklopu hegemonijskog projekta "zvaničnog


STAV STAV

VLAST, CRKVA I SLABA DRŽAVA

Tekst: Andrej Nikolaidis

Država koju je stvorio i odgojio DPS nije imala snage ukloniti, čak ni zaustaviti, niti jednu od Amfilohi-jevih divljih gradnji, niti jedan od njegovih zločina nad duhovnim nasljeđem Crne Gore; nije ta država imala snage sankcionisati čak ni sveštenike koji su skrivili smrt drugih ljudi… Da li je onda neko zaista očekivao da će ta malokrvna država imati snage da, recimo novčano, jer niko pri zdravoj svijesti ne bi čovjeka od osamdeset godina poslao u zatvor, kazni Amfilohija. Tekst je objavljen i na portalu Pobjeda 24. aprila 2020.

Vlast, crkva i slaba država

Još jedna ovakva pobjeda "građanske i pravne Crne Gore" nad Amfilohijem i ovoj državi doista - spasa

više nema. Preduskršnji igrokaz koji su izveli crnogorska vlast i Amfilohije medijski je obrađen kao prekretnica u odnosnima države i crkve, kao dokaz tobožnje od-lučnosti i snage države.

Ako je neupućen čovjek čitao naslove provladinih me-dija i javne pohvale junaštvu državotvornog represivnog aparata, mogao je steći utisak da je Vlada Crne Gore upravo rekla "ne" Staljinu. Nažalost, bila je to tek još jedna epizoda sapunice o burnoj romansi DPS-a i Am-filohija, čiji smo i zaplet i kraj već toliko puta vidjeli.

Kad država zaćuti

Što se desilo? Amfilohije je opet prekršio zakon. Privelo ga je da im ispriča zašto je to učinio, potom žurno pusti-lo. Dok su mediji veličali neviđeno junaštvo crnogorske vlasti, ljudi u nezavisnom i profesionalnom tužilaštvu znojili su se od muke.

Građani Crne Gore, uključujući tu i komandanta nje-ne mornarice, koji su naredbe prekršili jednako kao Amfilohije i njegova bulumenta, za to su ekspresno kažnjeni. Brza presuda – nekome karantnin, nekome zatvor. Nekome – komandantnu mornarice – i javno sramoćenje.

Beograda da se Crna Gora vrati u državni okvir sa Srbijom i da se na taj način spreči njena konsolidacija kao samostalne i suverene države", kao što se uvjerljivo ističe u "Apelu za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda" (koji su krajem prošle i početkom ove godine potpisale brojne ugledne ličnosti iz cijelog regiona, počevši od Srbije).

Svega je toga morala biti svjesna i crnogorska vlast. Ako se i moglo razumjeti, ne i opravdati, da se nije usudila izravno suočiti s velikosrpskim crkvenim političkim aspiracijama prije 2006, što ju je spriječavalo da to učini nakon što je izborena suverenost Crne Gore kao države?

Paradoks je još konkretniji: što je vlast onemogućavalo da zakonski reguliše pravni status vjerskih zajednica uopšte, a SPC posebno? Paradoksalno je da moćna SPC reaguje tako pomamno na sam zakon o vjerskim zajednicama, kao da se problem "države u državi" može riješiti pukim zakonom. Mnogo bi logičnije bilo da je tako reagovala na državotvorni referendum i osamosta-ljenje Crne Gore. A nije. Takav istorijski čin nije bio anatemisan kao protivsrpski "pakleni plan", a raspame-ćuje je obična zakonska regulacija!

Odgovor koji se nameće je da vrh SPC i velikosrpski politički krugovi ocijenjuju da se upravo tim zakonom zaokružuje i dovršava crnogorska suverena državnost. No sam je takav odgovor ipak neuvjerljiv, jer ni SPC ni politička vlast nijesu do sada pokazali da im je za-konska norma svetinja i da je se striktno pridržavaju. Otkud odjednom uvjerenje, cjelokupnom dosadašnjem

iskustvu uprkos, da vlast "misli ozbiljno", da nikakvo nečinjenje i ustezanje da se provodi zakon ne dolazi u obzir?

Povjerujemo li SPC-a i njezinim sluganskim partijskim formacijama u Crnoj Gori da je vrag odnio šalu, da im je tim zakonom objavljen rat, čemu su se spremni suprotstaviti svim sredstvima, uključujući i pučistička, iz toga valja zaključiti da su nedvosmisleno zaključili da se poglavar Crne Gore nepovratno odlučio za prekid kohabitacije s poglavarom SPC.

Ako je doista tako, riječ je o još jednom strateškom političkom potezu, koje već decenijama poglavar Crne Gore veoma promišljeno povlači u nizu, kada ocijeni da su mogući s obzirom na odnose snaga i interesne kon-stelacije u zemlji, okruženju i međunarodnoj zajednici (1997. - razlaz s Miloševićem: 1999. - desolidariziranje sa srpskom okupacijom Kosova; 2003 - pretvaranje fe-derativne Jugoslavije u konfederaciju; 2006. - suverena država; 2008. - priznanje Kosova kao države; 2017. uključivanje Crne Gore u NATO).

Svaki od tih poteza bio je iznimno riskantan, na rubu realno mogućega, a svaki je do sada uspješno proveden, bez unutarnjih oružanih sukoba i strane intervencije.

Zašto je ovaj posljednji veliki potez, zakonsko obuzda-vanje SPC, bilo tako teško povući, zašto se decenijama odugovlačilo s njime? Po mom sudu, nije se primarno radilo o političkoj igri nadmudrivanja čelnika duhovne i političke vlasti u Crnoj Gori, nego prije svega o suo-čavanju ne sa vanjskim neprijateljem nego s najtežim, unutarnjim protivnikom, s neprijateljskim drugim u sebi, koji se u protekla dva vijeka ugradio u identitetsko dvojstvo našega čovjeka.

Strateška logika tih odlučujućih političkih poteza mož-da pruža ključ za poimanje i ove faze zaokruživanja projekta crnogorske državne samostalnosti. Smijemo li se završno pouzdati da ni ovog puta kormilara nije iznevjerilo njegovo osvjedočeno taktičko umijeće, da je tajming znalački odabrao, da se ni SPC u cjelini, ni njezini sponzori u Srbiji i Rusiji tome neće niti mogu uspješno suprotstaviti?

S mislećim crnogorskim prijateljima dijelim uvjerenje da je crnogorska država doista kadra da svlada i ovu strukturnu zapreku, da će i u njoj najzad zavladati evropsko načelo: cuius regio, eius religio, čija država, njegova je i vjera.


natjerati Amfilohija da učini bilo šta.

Ima tu mnogo onoga: da je babi ono, bila bi djed. Da crnogorska vlast nije sustavno slabila državu, zapravo od početka gradila slabu neoliberalnu državu – a to je činila da bi obezbijedila neometanu krađu - ne bi, koliko juče, Amfilohije uspio tu državu zateturati. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je trebalo donijeti u prve tri-če-tiri godine nakon referenduma, kada su indipendistički pobjednici, po inerciji, po pravilu da stado prati jačeg, bili na vrhuncu moći, a unionisti ako ne u nokautu, ono u nokdaunu.

No nije bilo tako: u to doba pobjednici su razmišlja-li samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine, koju dugujemo Svetome Augustinu.

Država bez daha

Treće. Kao što rekosmo, malokrvnu državu Crnu Goru nije stvorio Amfilohije, nego DPS. Neoliberalni kon-cept ekonomije koji je rukama i nogama, stanovništvu naviklom na državni intervencionizam, nametao DPS, podrazumijeva slabu državu. Slaba država im je, re-kosmo, bila nužna da ih ne bi ometala u "prvobitnoj akumulaciji kapitala" bez kraja.

Pojava korona virusa i energične mjere koje je država poduzela praktično su ispraćene aplauzima velikog dijela stanovništva, koje je sada, prvi put nakon 2006, dobilo dokaz da država postoji i u stanju je da efikasno djeluje.

Zato je Amfilohijeva diverzija bila tako razorna a re-akcija vlasti bijedna i destruktivna i po državu koju navodno brane i po njih same: Riki je ponovo, i ne trudeći se, očitim učinio nemoć države. Amfilohije i njegovo bezakonje je cijena bezakonja DPS-ovih taj-kuna, partijskih finansijera, rođaka i kumova.

Četvrto. Slaba država ne može efikasno obaviti ta-kozvani nation building – kojemu je, ako ikad, bilo vrijeme nakon obnove nezavisnosti. Ekonomski model je odredio katastrofalan kulturni model. Kada se DPS, na posljednjem kongresu, sjetio nation buildinga, bilo je kasno. Bilo je kasnije od kasno. Prošlost je, kao što znamo, moguće retuširati – no propuštene šanse su pro-puštene šanse, ma kako ih ti predstavljao. Kao rezultat svega toga, Crna Gora danas "snaži nacionalni identitet" razvijajući neoliberalne fantazije kakve su "kulturne industrije" i "kreativne industrije", konceptima koji su primjenjivi u razvijenim, odavno-konsolidovanim-da-nas-dekadentnim-kulturama… No, sigurna katastrofa u maloj kulturi siromašne zajednice pod konstantnom prijetnjom asimilacije.

STAV

Sindrom litija

Koliko je Amfilohijev nacionalistički srednjevjekovni kulturni model efikasniji, upravo superioran u odnosu na postnacionalne neoliberalne kreativno-industrijske budalaštine DPS-a, pokazale su litije. To ne vidi samo onaj ko neće da vidi. Koja je količina gluposti i nera-zumijevanja realnosti potrebna da bi se populaciji koja liječi rak tako što ljubi ikone nametala posve joj tuđa kultura tržišta i efikasnosti?

Nakon što je DPS trijumfalnom kraju priveo deindu-strijalizaciju Crne Gore, riješili su da industrijalizuju baš kulturu? Ma bravo, majstori. Nuditi kreativne in-dustrije učesnicima Amfilohijevih litija, to je DPS-ova verzija znamenitih riječi koje (ni)je izgovorila Marija Antoaneta: "Neka jedu kolače".

Peto. Nakon kuge, u Evropi je uslijedila renesansa. Između ostalog i zato što su ljudi bili u prilici da se praktično i nepobitno uvjere u svu bijedu religijskih dogmi. Ništa slično neće se desiti u Crnoj Gori. Ova će se zemlja nakon korona virusa vratiti tamo gdje je tokom litija odlučno zakoračila: još dublje u prošlost.

Umjesto u renesansu, u restauraciju. Čega? Punu, tri-jumfalnu restauraciju srpskog nacionalizma i društva u čijem je centru crkva. Taj povratak u prošlost je samo naizgled u suprotnosti sa neoliberalnim politikama vla-sti. Razarajući državu i društvo, akumulirajući kapital u džepovima nekolicine, uništavajući srednju klasu i sprovodeći deindustrijalizaciju, neoliberalizam praktič-no vodi restauraciji feudalnog poretka sa 5G mrežom.

Šesto. Ako DPS dobije sljedeće izbore, biće to posljednji put i samo zbog deus ex machina pojave korona virusa. Neovisno od toga, ta partija niti hoće niti može obuzdati ni tajkunsko-rođačko ni Amfilohijevo bezakonje, niti dalju regresiju države i društva. Bezuslovna podrška građanskih suverenista DPS-u nije imala efekta. Trpiti jedno da bi se obuzdalo drugo bezakonje je ne samo etički dubiozno, nego i očito nedjelotvorno. Neko je rekao: bijeli glasački listići?

Amfilohije i njegovi su pušteni bez kazne. Nesretno tužilaštvo ne usuđuje se oglasiti: još vaga. Jer slučaj je, nije li, iznimno kompleksan: je li Amfilohije naredbu prekršio ili je prekršio?

Onda se ušlo u igru natezanja oko toga hoće li SPC poštovati naredbe o zabrani okupljanja za Uskrs. SPC je jasno stavila do znanja da ih ne zanima šta o tome kaže vlast. Poručili su: dobro, nećemo okupiti narod i širiti zarazu, ali ne zato što to zapovijeda vlast, nego zato što tako kažu medicinari. Amfilohijevi su dobro vodili računa o tome da niko niti ne pomisli kako su se povinovali zakonu države.

Što je uradila država? Čestitala srpskoj crkvi na "civilizovanom" odnosu.

U međuvremenu je Amfilohije, očito fasciniran hrabro-šću DPS-a, procijenio da ih nije dovoljno ponizio, pa je u uskršnjoj poslanici, iz dubine duše, hraknuo na vlast i s prezirom ih šutnuo – što su oni, kako bi se reklo, svojim cjelokupnim zalaganjem, itekako i zaslužili.

Što bi rekli provladini mediji: kakva odlučnost, kakav trijum države, koja je Amfilohiju napokon rekla "dosta"!

Zlostavljanje

Ono što Amfilohije radi DPS-u danas se popularno zove bullying – dakle zlostavljanje kojim se potvrđuje vlastita dominacija, a onaj koga zlostavljaju biva ponižen.

Slaba država koju je stvorio i odgojio DPS nije imala snage ukloniti, čak ni zaustaviti, niti jednu od Amfilohi-jevih divljih gradnji, niti jedan od njegovih zločina nad duhovnim nasljeđem Crne Gore. Nije ta država imala snage sankcionisati čak ni sveštenike koji su skrivili smrt drugih ljudi. Ta vlast, koja je izbrisala granicu između sebe i države, Amfilohijeve najgore uvrede na račun Crnogoraca i muslimana proglasila je porukama ljubavi i tolerancije. Da li je neko zaista očekivao da će ta malokrvna država imati snage da, recimo novčano, jer niko pri zdravoj svijesti ne bi čovjeka od osamdeset godina poslao u zatvor, kazni Amfilohija?

Naravno da ne. DPS-u, nakon svakog – a takvima nema broja - javnog poniženja koje im priredi Amfilo-hije, preostaje da pričaju lovačke priče o tome kako su Ristu stali na rep. Preostaje im da to što su Ristu, koji se pritom vidno dosađuje, uručili nekakav bezvrijedni papir, predstave kao svoju Bitku na Neretvi.

Logika nereda

Ovako, dragi moji suverenisti.

Prvo. Nije bio potreban novi zakon o slobodi vjerois-povijesti da bi država uklonila limenku na Rumiji. Ona

je to i po postojećim zakonima bila dužna, da ponovim: bila dužna učiniti. Pa nije. I po onda postojećim zako-nima, država je bila dužna zaustaviti svaku divlju, pa i "sakralnu" gradnju te masakriranje kulturnog naslje-đa. Pa nije. Bila je dužna spriječiti i sankcionisati sve nezakonite radnje kojima je SPC crnogorske sakralne objekte prebacivala u svoje vlasništvo. Pa nije. Uzgred: što bi sa onim obećanjem da će odgovorni za to biti kažnjeni… Prohujalo s virusom?

Sve se to, ponovimo, ne moglo, nego moralo riješiti i po onda postojećim zakonima.

Drugo. Ne postoji garancija, a naročito DPS nije garan-cija, da Crna Gora neće postati "pravoslavna država" – dakle militantna, velikosrpska, proruska utvrda. Ili bi trebalo reći: opet postati, jer ona je to pod vlašću DPS-a do pred kraj devedesetih bila.

Ono što ja vidim kao opominjući, ili katastrofični sce-nario, za druge je obećavajuće. A tih drugih je u Crnoj Gori - mnogo.

Njih je tako mnogo da su, u posljednje dvije, dvije i po decenije, sve progresivne odluke u Crnoj Gori, sve od-luke koje su vodile u smjeru modernizacije crnogorskog društva, donešene na jedvite jade, minimalnom većinom, a ponekad su bile i oktroisane. Poseban problem je to što su, kada su jednom donesene, upravo zbog ogromnog otpora na koji su nailazile, plus nemoći države, plus odsustva istinske volje države, takve odluke sprovedene ili djelimično, ili nisu sprovedene.

Život mimo zakona

Otud je od prvoga trena bilo jasno da Amfilohijevi pro-testi nemaju ama baš nikakve veze sa navodno spornim zakonom, osim što je donošenje zakona iskorišteno kao povod za njih. Naime... Šanse da, iščitavajući zakone Crne Gore, naiđete na neki koji se dosljedno sprovodi (osim onog o pušenju), nešto su manje nego izgledi da šetajući Podgoricom sretnete Jetija.

Moj susjed 30 godina drži krave, na pet metara od prozora spaveće sobe mojih roditelja, koji žive u kući blizu moje. Kada dobijem neku zgodnu književnu na-gradu, ili mi stignu prevodi mojih knjiga na njemački, engleski ili perzijski, ja to lijepo stavim pod ruku pa preskačući balege odnosem kući. Što je dobro: jer ako bih se zanio iluzijom o vlastitoj bitnosti i zaboravio ko sam i odakle sam, smrad štale u naseljenom mjestu je tu da me vrati u realnost.

Postoji čitava biblioteka zakona koji kažu da štala tu ne bi smjela biti. Ova država nije u stanju natjerati mog susjeda da krave skloni iz naseljenog mjesta, kamoli

STAV


USKRS - VASKRS USKRS - VASKRS

UMIJEĆE UMIRANJA

Tekst: Dimitrije Popović

Uz čestitke za najveći hrišćanski praznik Uskrsni dan, kojim se proslavlja Hristov povratak među žive – vaskresenje (koje su u ranu zoru prve vidjele Marija iz Magdale i Marija Jakovljeva), a koji smo ove godine dočekali suočeni s jednim od najvećih savremenih izazova čovječanstva — pandemijom korona virusa i sa željama za dobro zdravlje i radost, prenosimo vam tekst Dimitrija Popovića "Umijeće umiranja" koji su objavile i crnogorske "Vijesti".

Umijeće umiranja

Posmatrano u kontekstu religijskog fenomena sklo-ni smo pomisliti kako je u novije vrijeme, nakon

španjolske gripe, hrišćanski vjernički svijet rijetko bio tako blizak tajanstvenom biću smrti kao što je to danas u pandemiji koronavirusa. Ovogodišnji katolički Veliki tjedan i nastupajuća pravoslavna Velika sedmica dani su u kojima se, posebno na Veliki petak, patnja i umiranje oboljelih vjernika od razarajućeg kovida – 19 poistovje-ćuje s Hristovim mukama i njegovom smrti na raspeću. U preduskršnjim danima svijest o neminovnosti smrti stvara mističnu harmoniju između umirućeg vjernika i žrtvovanog spasitelja. Prizor s raspetim Mesijinim tijelom istovremeno postaje slika straha i nade. Intimno raspeće umirućeg stvara mrak golgotskog ništavila i vjeru u blještavo svjetlo spektakularnog uskrsnuća.

Hristovo raspeće bilo je čest motiv u likovnoj umjetnosti posebno u srednjem vijeku, renesansi i baroku. Ako bi se napravio izbor samo deset vrhunskih slikarskih ostva-renja na ovu temu, među tim djelima bila bi uvrštena i Velaskezova slika "Raspeti Hrist" (Cristo crucificado) danas izložena u madridskom Pradu. Premda je slika Hristovog raspeća koju je uradio kasnogotički slikar Matijas Grinevald za oltar crkve svetog Antuna u Izenhajmu, najimpresivnija kompozicija ovog motiva, Velaskezova slika ima neke posebnosti koje je čine remek djelom majstora iz Sevilje. Raspeti Hrist je pri-kazan u času smrti. Oborio je glavu nakon izgovorenih posljednjih riječi: "Svršeno je". Njegovo skladno tijelo, gotovo idealiziranih oblika (što je zasigurno uticaj ta-

lijanskih renesansnih majstora prilikom Velaskezovog boravka u Rimu) svijetle je puti koja kao da zari sop-stvenom božanskom svjetlošću. Taj "lumen Cristi" daje Spasiteljevoj figuri dojam uzvišene mirnoće i skladne ljepote koja kao da navješćuje njegovo uskrsnuće od mrtvih. Hristovo tijelo je lišeno barokne dramatičnosti i patetičnih pretjerivanja. Daleko je od El Grekove manirističke izuvijanosti ili Zurbaranovog mistič-nog naturalizma. Tome posebno doprinosi činjenica da Isusovo tijelo nije naslikano u modricama od udaraca

i ranama od bičevanja zadobijenih na putu do Golgote kao što je to Mesijino tijelo koje je naslikao Matijas Grinevald na spomenutom raspeću iz Izenhajma.

Tragovi martirija na Spasiteljevom tijelu, moglo bi se reći, diskretno su naslikani. Krv se cijedi iz rana od trnove krune, iz nosa i usta te iz desnog boka kojeg je kopljem probo rimski vojnik Longin, koji je nakon Hri-stove smrti povikao, kako piše u Markovom jevanđelju "Zaista je ovaj čovjek bio sin Božji". Obilno krvarenje vidljivo je iz rana prikovanih šaka i stopala na glatkim površinama krsta. Velaskezovo majstorstvo se ogleda i u načinu kako je komponovano Hristovo tijelo.

Premda je pred nama beživotan korpus slikar je izbjegao monotoniju simetrije koju umjetnicima zna nametnuti forma raspetog tijela. Iako su stopala simerično zakova-na za supedaneum (dodatno postolje za oslonac nogu da se raspeto tijelo od sopstvene težine ne bi srušilo), desna strana Hristovog tijela je blago izvijena, s osloncem na desnoj nozi, dok je lijeva noga povijena u koljenu i neznatno isturena naprijed. Ta "životnost" mrtvog Hristovog tijela daje slici tajanstvenu posebnost. Potre-snu veličinu naslikanog prizora čini Kristova samoća u času njegove smrti na Golgoti. Likovi podno krsta, koji se često slikaju u motivu raspeća, izostavljeni su. Neutješna Bogorodica, ucviljena Marija Magdalena i "ljubljeni učenik" apostol Ivan.

Posebnost Velaskezove kompozicije čini jedan izuze-tan detalj. Pola Hristovog lica je prekriveno kosom. Ta pojedinost, svjesno ili instinktivno urađena, stvara mistično jezgro kompozicije i otvara mogućnost tu-mačenja zanimljive simbolike. "Dvojni aspekt Boga i Bogočovjeka, ta dihotomija Boga", kako bi rekao K.G. Jung, Velaskezovom Hristu sugerira tragičnu dimen-ziju. Da li polovina lica zaklonjena kosom simbolizuje onu ljudsku slabost kojom je u jednom času podleglo božansko Hristovo biće? Nevidljivi dio lica može se interpretirati kao strana njegove zemaljske sudbine, progona i poniženja kada je Hrist osjetio strah i poko-lebao se u svom poslanju.

Prije smrti na Golgoti Spasitelj je doživio, kako nalazimo u jevanđelju po Luki, "smrtnu borbu i molitvu". Prije nego što će biti izdan od Jude uputio se sa učenicima na Maslinsku goru, u zaselak Getsemani. Od njih se odvojio i u samoći klečeći na koljenima započeo molitvu koja upravo dokazuje ranjivost njegovog ljudskog bića. Hrist je bio u "žalosti i tjeskobi". Dirljive su Mesijine riječi "Oče! ako hoćeš otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!" U kojoj je mjeri proživljavao tu unutarnju borbu moleći da ga kalež (putir) smrti zaobiđe, odražava se na psihosomatskoj

reakciji njegovog organizma. "Kad se nađe u smrtnoj borbi – piše jevanđelist Luka – još je žarkije molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju".

Otkrivena polovina Hristovog lica na slici baroknog maj-stora kao da simbolizira nadilaženje njegove prolazne, dramatično proživljene slabosti. Volja Boga Oca bila je žrtvovanje svog sina. Zato je mirnoća lica Hristove po-gnute glave izraz snage trpljenja i veličine otkupiteljske moći. Ta uzvišena mirnoća naslikanog prizora Mesijine smrti potvrđuje spomenutu sposobnost dvorskog slikara španskog kralja Filipa IV da se podjednako superiorno izražava u svjetovnim i sakralnim motivima. Svojim slikarskmi genijem, svojom umjetničkom "čarolijom" kako bi rekao E. H. Gombrih, Velaskez je ostvario ne-nadmašne portrete kralja i kraljice, infanta i infantkinja u njihovim raskošnim odjećama, gdje se vidi istančan smisao za kolorit, za bogatu strukturu slikane materije. Nasuprot takvim motivima asketski izraz "Hristovog raspeća", u svojoj formalnoj jednostavnosti živi mističnu tajnu žrtvovane smrti na Golgoti.

Aktuelizovanje značenja ovog remek djela španske barokne umjetnosti u preduskršnjim danima, kada tri-jumfuje smrt izazvana koronavirusom, samo potencira vjernički odnos prema smrti koja je u hrišćanskoj es-hatologiji prva od "četiri posljednje stvari" (ostale su sud, raj i pakao). Pandemija kovida 19 podsjetila nas je na smisao i značenje srednjovjekovnih priručnika o "umijeću umiranja" (Ars moriendi) isčezle iz svijesti i prakse modernog čovjeka. Ti su priručnici u vrijeme velikih epidemija, kuga i ratnih stradanja nastojali uči-niti smrt lakšom i podnošljivijom. Raspeti Hrist daje nadu u uskrsnuće umirućem vjerniku. Ta nada čini podnošljivijim njegove posljednje ovozemaljske dane.


KOMENTAR KOMENTAR

NALIČJE RATA PROTIV PANDEMIJE

Tekst: Petar Popović

Sklonost "faustovske" duše zapadnog čovjeka da nepo-kolebljivo vjeruje u znanost kao lijek za sve društvene

probleme, očituje se u političkom prihvaćanju tehničkog pristupa medicinske struke, koja zagrnuta ogrtačem si-gurnosnih nauka bije bitku s pandemijom koronavirusa. Vrijednosno neutralnom karakteru zdravstveno-sigurno-snog pristupa, oslobođenom svake političke predrasude, svojstveno je da poziva na ublažavanje, ako ne i na pre-vladavanje, aktualnih političkih i geopolitičkih rivalstava. Javnost sama spontano prenosi politički autoritet na ek-sperte, javno-zdravstvene agencije i druge specijalizirane institucije, ističući međudržavnu suzdržanost i suradnju kao političke vrline par excellence.

I onda na opće zgražanje svjetske javnosti, voluntaristič-kom odlukom američki predsjednik Donald Trump sredi-nom travnja ove godine privremeno obustavi financiranje Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organi-zation, WHO), specijalizirane UN-ove agencije zadužene za globalno javno zdravstvo! Odluka je donijeta, navodno, zbog lošeg upravljanja krizom i suučesništva WHO-a u kineskom zataškavanju stvarnih razmjera opasnosti širenja pandemije iz njenog epicentra, grada Wuhana, početkom ove godine. Za medije i javno mnijenje, dvojbe nije bilo: on prebacuje krivnju kako bi umanjio vlastite propuste u pripremama za suočavanje s pandemijom, a za to mu je WHO – danas potrebnija nego ikad – poslužila kao "žrtveni jarac". U uvjetima ove gotovo apokaliptične situacije, Trumpova je politička odluka ocijenjena kao opasna i kao neodgovorno politikantstvo s potencijalno nesagledivim posljedicama.

Takva je odluka, međutim, nešto mnogo više: dokaz da dok ekonomski, kulturni, vjerski, sportski ili bilo koji drugi oblik društvenog života može i mora biti privre-meno obustavljen zbog opsadnog stanja, to s politikom nije slučaj. S dvije trećine svjetske populacije u izolaciji i mogućim globalnim ekonomskim slomom, izvjesno je da će pandemija koronavirusa korjenito izmijeniti međuna-rodni poredak. Stoga je jedino relevantno pitanje koje se nameće u području međunarodne politike ono o budućoj raspodjeli snaga među velikim silama. Ne smije se izgubiti iz vida da je preslagivanje globalnih odnosa moći proces koji traje još od izbijanja globalne recesije 2008. Tada je po prvi puta nakon devedesetih godina dvadesetog

stoljeća uzdrman legitimitet takozvanog "međunarodnog liberalnog poretka" predvođenog SAD-om. Kriza je tog poretka egzistencijalna: dok ga iznutra osporavaju sve snažniji radikalno desni populistički pokreti, izvana ga ozbiljno nagrizaju i izazivaju velike sile u usponu, Rusija i Kina. Pandemija koronavirusa ove će procese, nakon otrežnjenja od prvotnog šoka zbog njenog naleta, samo ubrzati i amplificirati.

U tom se kontekstu politika – shvaćena u tradicionalnom realističkom ključu kao borba za moć – koja će oblikovati budući post-covid-19 svijet, ipak potiskuje stanovitim funkcionalističkim, bitno anti-političkim idealizmom. Idealistički globalistički zahtjev da politika moći ušuti dok traje borba s pandemijom ne razlikuje se bitno od pojedinih dobro znanih slučajeva bliže i daljnje prošlosti. Tako je prije stotinu godina Liga naroda nastojala lega-lističkim procedurama rješavati političke sporove među državama. No, talijanska okupacija Etiopije, japanska okupacija Mandžurije i sve agresivniji zahtjevi Njemačke za revizijom ugovora iz Versaillesa bili su izravni izazov sustavu koji je imao samo jedan mehanizam sprječavanja agresije: moralnu osudu svjetskog javnog mnijenja. Tre-bao je još jedan svjetski rat da se razriješi tenzija između političke zbilje i moralno-pravne iluzije. Nedavno pak, nakon globalne recesije 2008, nametnuta je tehnokracija (posebice u Grčkoj i Italiji) s vojskom ekonomskih struč-njaka "sanirala" jedan bitno politički problem granično kriminalnog financijskog sustava. I dok su zapadne države spašavale banke a "ostalima" namijenile stroge mjere štednje, elite su se konsolidirale i nastojale zadržati status quo. Od tada počinje nezaustavljivo urušavanje "liberal-nog međunarodnog poretka" s reakcijom koja kulminira 2016. godine Trumpovom izbornom pobjedom, Brexitom i Erdoganovim protuudarom na tursku vojsku.

Borba za moć zahuktavala se u pozadini ovih slučajeva kao što se zahuktava trenutno u borbi protiv koronavirusa. No idealistički um iznova to ne vidi, imajući predodžbu o koronavirusu kao utjelovljenom "neprijatelju", kojemu se, s obzirom na to da ne bira naciju i ne poznaje granice, jedino "čovječanstvo" kao takvo može suprotstaviti. Ta se predodžba iskazuje u sustavnoj militarizaciji pandemiolo-gije i biomedicine. Bilo da sebi pripisuju ili da ih javnost sama časti epitetima vojno-sigurnosne terminologije,

današnji su šefovi vlada mahom "ratni predsjednici" (ili premijeri); njihovi uredi za javno zdravlje "glavni stože-ri", a doktori, liječnici i svo vezano osoblje vojska "na prvoj liniji obrane". To nije tek kontekstom uvjetovana metaforika, nego već ustaljena norma suvremene političke kulture. Opći trend "objavljivanja rata" nečemu što nije u tradicionalnom smislu suprotstavljena politička jedinica počeo je u Americi krajem prošlog stoljeća i od onda zagospodario globalnim diskursom, pa se posljednjih decenija uobičajeno objavljuje "rat protiv droge", "rat protiv gladi", "rat protiv siromaštva" itd. Tek posljednji u nizu je "rat protiv koronavirusa", koji svoje intelektualno uporište nalazi u "zdravstvenoj sigurnosti"; konceptu koji je početkom ovog milenija skovala grupa autora na čelu s Andrewom Price-Smithom i Davidom Findlerom.

U čisto pojmovnom smislu, "rat protiv pandemije" veliki je nesporazum. Cjelokupna civilizacijska tradicija naučava kako su pojmovi rata i pandemije (smrtonosne bolesti) kategorijalno srodni jer im je učinak isti: smrt. Knjiga Otkrivenja, kao i drugi proročki spisi, kao primjerice starozavjetna Ezekielova Knjiga (Skori svršetak 7, 1-27), govore o jahačima apokalipse, ratu i kugi. Po Matejevom Evanđelju ove pošasti na kraju vremena "doista se trebaju dogoditi" (MT 24, 6-7). Ta neizbježnost kazne je događaj radi nužnog uravnoteživanja fizičkoga i metafizičkog svijeta, kao jedne jedinstvene cjeline. Tukidid, koji nije vjerovao u "božje kazne", ipak obznanjuje tu "univerzalnu istinu", koja se u svojoj cikličnosti potvrđuje u obrascima ljudskog ponašanja. U Povijesti Peloponeskog rata izbija-nje kuge u Ateni opisano je kao istovjetno rasplamsavanju građanskog rata; to je situacija u kojoj te pošasti čine da čovjek izgubi svako poštovanje prema zakonu, pravdi i vjerskom običaju. Zbog toga, svijet – nažalost – mora bit takav kakav je, a rat i bolest potvrđuju da ciklus patnje nastavlja svoj tok "sve dok ljudska priroda ostaje ista" (Tukidid, 3.84.2.).

Ako je rat (kao i bolest) pošast, onda je on nužno zlo izvan ljudske kontrole (u našem se jeziku njegova priroda sasvim prikladno iskazuje izrazom "zaratiti", baš kao što će se zemlja zatresti ili nebo zagrmjeti). Stoga, "objaviti rat ratu" je formalnologički apsurd, ali je i povijesna činjenica: imali smo Prvi svjetski rat kao rat koji će za-vršiti sve ratove. Nedosanjani trajni mir kojemu su težili liberalni i republikanski idealisti od osamnaestoga stoljeća na ovamo, politički je cilj utemeljen na zabludi da rat nije nužno zlo, nego tek posljedica manjka prosvjećenosti. To je duhovni izraz samouvjerenosti u emancipacijske poten-cijale znanstveno-tehnološke epohe. Samo takav hybris u stavu prema svijetu može objaviti rat i pandemiji. Čini se da u doba pandemije koronavirusa ovu civilizaciju više vrijeđa nego plaši činjenica što mora živjeti u uvjetima koje doživljava kao povratak u srednjovjekovna vremena crne smrti. (Tome u prilog govori svjesno kršenje mjera

izolacije kao izraz protesta). Međutim, "pobjeda" u ratu s virusom ne može biti drugo do privremeno odsustvo poraza, baš kao što i kraj rata, kako kaže Platon, vide samo oni koji u njemu poginu. Aktualni "rat protiv terorizma" tipični je primjer rata koji se vodi u nedogled upravo jer ne može biti dobiven. Virus je latentan društvu i "napast će" čim počne kolektivno opadati imunitet zbog objek-tivno nepovoljnih okolnosti (npr. rat, siromaštvo, niski higijenski ili prehrambeni standardi, itd.). To se smatra toliko samorazumljivom činjenicom, da posrijedi mora biti nešto drugo. Konkretno, ova vojno-sigurnosna ter-minologija u sferi zdravstva ima svoj konkretni ideološki motiv i političku svrhu.

O čemu se radi?

Profesor John Mearsheimer u memorijalnom predavanju posvećenom Edwardu Carru (2004) iznio je provokativnu tezu kako se transgeneracijski cilj liberalnih idealista, od međuratnih do post-hladnoratovskih, u načelu nije izmijenio. To je ideal harmoničnog svijeta u kojemu bi države odbacile moć i sigurnosno rivalstvo u korist jed-ne globalne zajednice naroda koja skrbi o blagostanju cjelokupnog čovječanstva. Cilj je dakle isti, ali s jednom značajnom razlikom: izmijenila se strategija. Pristup me-đuratnih idealista oslanjao se na akumulirano znanje i konstruiranje racionalističkih koncepcija s kojima bi se prevladala politika moći. Njihovi suvremeni sljednici uvi-djeli su koliko je naivna bila ta vjera u razum. U potrazi za novom glavnom kauzalnom varijablom, otkrili su da je ključ – diskurs.

Naime, pod pretpostavkom da govor i misao uvjetuju praksu, a praksa oblikuje zbilju, nametanjem jednog po-mno konstruiranog liberalnog diskursa u svakodnevnom govoru i mišljenju vanjske politike i sigurnosti ("visoke politike"), stvorio bi se globalni poredak u kojemu više ne bi bilo mjesta politici moći. Kako bi osujetili državu, njezin interes i "visoku politiku" kao takvu, idealisti su primijenili strategiju proširivanja sigurnosnog diskursa na tradicionalno ne-političke probleme, i tako upleli države u kompleksnu mrežu i tokove "niske politike". Akademska zajednica, mediji i političke elite sigurnosnim su diskur-som obuhvatili područja kao što su okoliš, siromaštvo i – zdravlje. Apsurdni "rat protiv pandemije", baš kao i protiv siromaštva ili gladi, postao je zbiljnost suvremene međunarodne politike. No političke su konsekvence te strategije, koja posebice nakon kraja Hladnog rata hvata zamah, nesagledive.

To što Mearsheimer u svom izlaganju opisuje, liberalna je strategija – strategija depolitizacije međunarodnog poretka. Svrha je da "niska politika" – po karakteru po-tencijalno neograničeno područje društvenih aktivnosti – zbiljski disperzira moć države. Međutim, depolitizacija i disperzija moći ne završavaju s harmoničnim svijetom,


KOMENTAR KOMENTAR

nego, paradoksalno, u općoj politizaciji svega i nevi-đenoj koncentraciji moći u stanovitim – što vidljivim što nevidljivim – centrima. Disperzija moći znači da je borba za moć, inherentna ljudskoj prirodi, s konkretnih i ograničenih ciljeva "visoke politike" naprosto kapilarno metastazirala u sve pore međudržavnih odnosa. Bilo koje efemerno pitanje potencijalno prijeti da preraste u prvo-razredni politički spor. Posljedično, centri moći liberalne hegemonije bivaju primorani, po bitno imperijalnoj logici djelovanja, trajno intervenirati u bilo koje područje "niske politike", bilo gdje u svijetu. Kako bi rješavala probleme ekonomije i terorizma, ljudskih prava i gladi, nepismenosti i zdravlja, liberalna hegemonija upada u začarani krug trajnog "ratovanja" zbog vlastite opstojnosti.

Takav poredak još samo formalno počiva na konvenci-onalnoj frazi o "državi kao glavnom akteru". Države su po prirodi ograničene resursima i ostalim kapacitetima, a posebice sebi konstitutivnim glomaznim birokratskim aparatima. Čak niti Amerika, u vojnom smislu najmoćnija država svijeta, ne bi bila sposobna sama, pa čak niti u suradnji sa svojim atlantskim krugom partnera, održa-vati liberalnu hegemoniju. Država je stoga primorana svoj autoritet i suverenost u donošenju odluka dijeliti s međunarodnim organizacijama, civilnim društvom i privatnim sektorom, od multinacionalnih korporacija do bankarskih kartela. U takvoj zbrci koja podsjeća na feu-dalizam, jasnih razgraničenja nema, nego je riječ o često konfliktnom sustavu preklapanja moći, kompetencija i autoriteta. Tako je primjerice Svjetska banka, ničim iza-zvana, odlučila proširiti svoj vidokrug djelovanja i 1993. financirala stanovite zdravstvene inicijative. Time je de facto izvršila "invaziju" u područje nadležnosti WHO-a i potkopala mu autoritet.

No, jezgru ovog sustava difuzne moći čini "privatno-jav-no partnerstvo". Od 1998. kada je čelno mjesto WHO-a preuzela Gro Harlem Brundtland, privatni će sektor dobiti odriješene ruke kao nikada u povijesti i zagospodariti globalnim javnim zdravstvom. Globalni javni interes tako se povlači pred privatnim, koji sve više počinje uvjetovati politike država. I dok vlast može biti pozvana na odgovornost i izbornim putem smijenjena, korporativni transnacionalni akteri koji oblikuju globalnu politiku, kao primjerice Globalni savez za cjepiva – zajednički pothvat fondacije Billa Gatesa, WHO-a i Svjetske banke – oslo-bođen je bilo kakvog nadzornog mehanizma.

Globalni zdravstveni režim se u tom kontekstu ni po čemu ne razlikuje od drugih globalnih režima, koji za-hvaćeni neminovnim borbama za moć još uvijek iluzorno podsjećaju na civilizacijski relikt "visoke politike" (npr. političke manipulacije oko ugovora o zabrani proliferacije nuklearnog naoružanja ili sukobi unutar Svjetske trgo-vinske organizacije). Tome u prilog govori spor WHO-a

i Indonezije krajem 2006. u vrijeme izbijanja epidemije H5N1 virusa (poznatijeg kao "ptičja gripa"). Indonezija je bila epicentar, ali je po pravilima WHO-a bila dužna patogene i ostale spoznaje o virusu prosljeđivati farmace-utskoj industriji radi izrade cjepiva. Cjepivo je proizvela jedna australska farmaceutska kompanija, te ga patentirala. Indonezija ne samo da se nije mogla opskrbiti potrebnom količinom cjepiva zbog nevjerojatno visoke cijene, nego i zato što su već postojali potpisani privatno-javni ugovori s razvijenim zemljama, koji im jamče prednost kupnje. Očekivano, razvijene su države u strahu od pandemije razgrabile većinu ionako ograničenih zaliha. Izbio je spor i Indonezija je unilateralno proglasila takozvanu "suverenost nad virusom" (viral soveregnity), otkazavši suradnju WHO-u. (U svibnju 2007. Indonezija će se ipak sporazumjeti s WHO-om, koji pristaje uvažiti zahtjev za većom dostupnošću cjepiva nerazvijenim državama).

Takve turbulencije i pukotine u globalnom sustavu, doduše, ne ugrožavaju liberalnu hegemoniju; barem ne kada je riječ o sporovima koji uključuju države kao što je Indonezija. Međutim, kada se radi o velikim silama kakve su SAD i Kina, onda to zaista jest egzistencijalno pitanje samoga međunarodnog poretka i globalne sigurnosti, koja se tiče svake države. Pandemija koronavirusa, čini se, samo je čimbenik koji će uvelike ubrzati dosadašnje geopolitič-ke tenzije ovih dviju sila. Tako, s onu stranu rata protiv koronavirusa, postojeći sukobi poprimaju jednu sasvim novu dimenziju. U tom svijetlu treba sagledati dvojbe koje pobuđuje sudbina jednog od najznačajnijih, ako ne i najznačajnijeg događaja od početka krize međunarodnog poretka 2008. – trgovinskog rata kojega je prije dvije godine protiv Kine pokrenula Trumpova administracija.

Trgovinskim se ratom nastojalo ne samo obuzdati ucje-njivačku kinesku trgovinsku politiku, zasnovanu na krađi intelektualnog vlasništva i manipulacijama svih vrsta (koje su, među ostalim, samo u Americi izazvale ogroman trgo-vinski deficit i odljev tehnologije), nego i pokušaj da se preusmjeri globalni lanac opskrbe koji prema Kini gravitira od njenog ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. Trgovinski je rat okončan sporazumom u prosincu 2019, pod nazivom "Prva faza". U to vrijeme izbija epidemija u Wuhanu i neosporno je da su kineske vlasti zataškavale stvarne razmjere opasnosti. Sredinom siječnja ove godi-ne, uoči uvođenja karantene u tom gradu, uvjeravali su svjetsku javnost da se virus ne prenosi s osobe na osobu, te da stoga nema opasnosti od pandemije. WHO je samo ponavljao ono što su kineske vlasti tvrdile.

Slučaj zataškavanja posebice je dvojben u kontekstu stu-panja kinesko-američkog sporazuma na snagu. Sporazum je potpisan 15. siječnja, obvezavši Kinu na niz trgovinskih ustupaka i obustavu krađe intelektualnog vlasništva. Time se otvorila dugoročna mogućnost zbiljskom ograničavanju

kineske ekspanzije. No jedna klauzula, u posljednjem trenu umetnuta u sporazum, nalaže da ako Kina ne ispuni svoje obveze "u slučaju prirodne katastrofe ili neke dru-ge nepredvidljive nepogode (…) stranke će se dodatno savjetovati" (čl. 7.6. § 2). Petnaest dana kasnije, WHO je proglasio globalno izvanredno stanje. Do sredine ožujka, iz objektivnih razloga potpune paralize ekonomije zbog epidemije, Kina pojedine ugovorne obaveze očekivano nije mogla ispuniti.

Postavlja se pitanje: ukoliko zbog objektivnih okolnosti razornih učinaka pandemije te dvije države budu primo-rane ponovo sjesti za pregovarački stol i počnu, kako ugovor nalaže, "savjetovanje" – o kakvim će izmjenama ugovora biti riječ?

U trenutku pisanja ovog eseja (20.04.), smrtnost od koro-navirusa na 100.000 stanovnika u Kini je 0,33% a u SAD-u 11,24%. U Kini mjere izolacije popuštaju, karantena u Wuhanu je ukinuta i broj oboljelih pada. Nakon Europe koja je doživjela najteži udarac pandemije, u SAD-u se vrhunac tek očekuje. Po predviđanjima Trumpova eko-nomskog savjetnika Petera Navarre, i do pola milijuna Amerikanca moglo bi umrijeti od zaraze. Ekonomski, s dvadeset i dva milijuna nezaposlenih u malo više od mjesec dana, SAD-u (kao i Europi) prijeti slom. To ne znači da Kina jednako tako ne trpi teške posljedice uda-ra pandemije; to samo znači da s obzirom na totalitarni karakter vlasti, oporavak može biti ili silom potaknut ili lažno propagiran (što u pozicioniranju prema svijetu i pregovorima može imati isti učinak kao i da je stvaran). O izmjenama sporazuma o kojem uvelike ovisi budući svjetski poredak po završetku pandemije, odlučivat će isključivo odnos snaga i moći onih koji pregovaraju; a na prvi mah stječe se dojam da taj odnos snaga, za sada, ne ide u korist Zapadu.

Toga je očito svjestan i kripto-realist Henry Kissinger, koji u kratkom novinskom komentaru (Wall Street Journal, 3. travnja 2020.) napominje kako se zbog teške borbe protiv pandemije ne smiju zanemariti napori za oblikovanje strategije za post-covid-19 razdoblje. Po njemu, pouke treba izvući iz Marshallovog plana i Projekta Manhattan, s kojima se Amerika po završetku Drugog svjetskog pro-metnula u globalnu silu. Je li ovo poziv za izradu strategije za neki novi hladni rat? Kissinger je nedorečen. On poziva na očuvanje "Prosvjetiteljskih ideala" na kojima počiva "liberalni međunarodni poredak" tako što s jedne stane zagovara uspostavu ravnoteže snaga (za pretpostaviti je s Kinom); dok, s druge strane, kaže kako se s pandemijom "pojavio jedan anakronizam; zidom ograđeni grad u doba kada prosperitet ovisi o globalnoj trgovini i slobodnom kretanju ljudi". Riječ je o kontradikciji koja dodatno ra-svjetljava ovdje razmatranu problematiku.

"Zidom ograđeni grad" simbolizira suverenu državu kao

glavnu jedinicu međunarodnog sustava, koja je u bitnom smislu suprotstavljena liberalnoj hegemoniji. U takvoj predodžbi svijeta, ravnoteža snaga je moguća jer posto-ji obostrano uvažavanje država. Rat nije pošast nego, eventualno, ograničena nepogoda; kako kaže Clausewitz, nastavak politike drugim sredstvima. Pandemija je također političko pitanje, ali pitanje "niske politike". Od 1851. kada se počinju održavati međunarodni sanitarni kongresi europskih država, pitanja oko, primjerice, uvođenje karan-tene zbog pandemije kolere rijetko kada su bila uspješno razriješena. Ali niti u jednom trenutku diplomatski sporovi oko takvih pitanja ne bi doveli do međunarodne krize, a kamoli ugrozili poredak kao takav. Razlog je taj što je "zidom ograđeni grad" ono što su antički Grci nazivali nomos. Kako je pokazala Hannah Arendt, taj višeznačni pojam znači zakon, ali i granicu i mjesto političkog.

Liberalna hegemonija je bez nomosa – granice su goto-vo simbolične u sustavu slobodnih trgovinskih zona i u kontekstu zbiljske moći transnacionalnih organizacija. To je i bezakonje, čemu u prilog govori prethodno opisani neofeudalni karakter poretka u kojemu se redovno krši međunarodno pravo na ovaj ili onaj način, ili pak ostaje nedorečen oko stanovitih pitanja. Ravnoteža snaga kao načelo odnosa naprosto nije moguća jer je moć difuzna. Naprotiv, u međudržavnim odnosima potrebno je ono što je Inis Claude nazvao power management. Sustav je to slobodnog protoka ljudi, roba i usluga, koji s nega-tivnog stajališta, kako sama logika nalaže, čini svaki rat neograničenim, odnosno totalnim (od Prvog svjetskog rata na ovamo nema jednog rata koji nije stavio na ras-polaganje cijele populacije i raspoložive resurse). Zbog neometane i visokofrekventne mobilnosti, epidemije sve češće prerastaju u pandemije. Izbijanje pandemije HIV/AIDS osamdesetih godina dvadesetog stoljeća po prvi je put osvijestio ovu problematiku. Zbog bitnog karaktera i rata i bolesti, politika može tek ograničavati ove pošasti. Ograničavanje je vrlina državničke mudrosti. Ona strepi i kao najveću opasnost vidi hybris, koji pokreće "ratove" do istrebljenja, odnosno iskorjenjivanja svega što se ne uklapa u njegovu viziju svijeta. Sve ovo govori, u konačnici, o stanju političkog u suvremenom dobu. Ratovi i pandemije u takvim okolnostima neravnoteže i nereda opet su samo pošasti; jahači apokalipse i teološkim rječnikom rečeno "Božje kazne".

Svijet nakon pandemije koronavirusa, kako kaže Kissin-ger, više nikada neće biti isti. Ukoliko je u pravu, onda nije pitanje tko će biti budući hegemon međunarodnog poretka, nego hoće li međunarodni poredak u ovakvom obliku uopće opstati.


KOMENTAR KOMENTAR

PRIRODA NAS OPOMINJE

Tekst: Anastazija Miranović

Kad se čovjek previše "zaigra" i osili u svojoj nadmoći nad svim ovozemaljskim po pravilu usljedi korek-

tivna reakcija prirode. Uzalud sva tehničko-tehnološka dostignuća – spram prirode ostajemo nemoćni i mali, kao sto smo uvijek bili. Ovih dana se, nažalost, to potvrđuje.

Čovjek je sklon zaboravljanju, pa nas priroda u ci-vilizacijskom hodu ciklički opominje, s manje-više uspjeha, da smo neraskidivi dio nje, da ćemo opstati kao vrsta i razvijati se jedino u korelaciji sa njom. Za brojne pošasti upravo je kriv čovjek – požari, poplave, epidemije, zagađenost životne sredine. Kuga, španska groznica, kolera i sl. dolazile su kao kazna i opomena, usljed svekolike prekomjernosti, pohlepe, nebrige.

Plašim se samo da ćemo ubrzo i ovu pandemiju za-boraviti i vratiti se starim navikama. I tako do neke nove…nažalost.

Ostavićemo za neku drugu priliku polemisanje da li je korona fabrikovani, ljudskim faktorom stvoreni patogen ili pak stvar prirodne i/ili njome uslovljene mutacije s životinjske vrste na čovjeka.

Ključno pitanje sada je što preduzeti kako bismo ostali

nezaraženi… kako bismo preživjeli? Da li je ovo pita-nje realno/irealno? Stotine života u jednom danu… u našem "komšiluku". Naša postupanja u ovim situaci-jama ne odnose se samo na nas, već i na naše bližnje i širu zajednicu. Zbog toga moramo biti svjesni vlastite odgovornosti i ozbiljnosti datih okolnosti u kojima se nalazimo.

Doživljavam ovaj usud kao svojevrsnu katarzu društva i pojedinca, kao osobenu lekciju koju konačno moramo naučiti da je ne bi naša đeca i njihova sjutra učila na sličan način.

Poštovanje propisanih mjera Vlade CG i Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti se podrazumi-jeva ukoliko želimo što skorije ozdravljenje, manje po-sljedice pandemije i vraćanje redovnim aktivnostima… Samoizolacija mi je obezbijedila dovoljno vremena, a to je upravo ono što mi je neprestano "izmicalo" i bilo u deficitu. Takođe, samoizolacija mi omogućava osobeni luksuz i do skora "nemoguću misiju" – da dijelim svo vrijeme sa svojom porodicom. Kao direktorica ključne, identitetske nacionalne institucije kulture – Narodnog muzeja Crne Gore, koordiniram od kuće rad muzeja u

redukovanim aktivnostima. Ovih dana radimo na pri-premama trenutno aktuelnih izložbi za online posjetu i tv prezentaciju.

Od kuće se rade tekstovi publikacija – monografija, ostalih knjiga, kataloga koje smo planirali izdati u tekućoj godini od kojih ću pomenuti kapitalne – sveo-buhvatna monografija Narodnog muzeja, prva te vrste od njegovog osnivanja 1926, zatim, monografija povo-dom 100 – godišnjice rođenja slikara Aleksandra-Aca Prijića, knjiga "Petrovići u egzilu", posvećena životu članova porodice Petrović-Njegoš u egzilu, dok u ediciji Nasljeđe, planiramo ove godine izdati prvu knjigu – Sakralna kulturna dobra Crne Gore itd. Nadamo se da ćemo uspijeti realizovati planirano i pored novonastalih okolnosti.

Želim da poručim građanima Crne Gore, da se pridr-žavaju propisanih mjera prevencije od zaraze, da budu odgovorni, strpljivi i kreativni jer onog trenutka kada vlastitu sudbinu svedemo na kalendar koji se ispisuju mimo naših želja i zasluga odrekli smo se svake mo-gućnosti da bilo što promijenimo.

Virtuelno prikazivanje izložbi Narodnog muzeja

Narodni muzej Crne Gore počeo je virtuelno prikazi-vanje svojih izložbi koje su bile u postavci prilikom donošenja mjera o zatvaranju muzeja za posjetioce, usljed pandemije korona virusa. Prva izložba koja se

virtuelno može posjetiti je "Plamene zore – 100 godi-na Komunističke partije Jugoslavije" u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag Dado Đurić" na Cetinju. Prezentacija izložbe se može pogledati na YouTube kanalu NMCG.

Narodni muzej će u narednom periodu javnosti pred-staviti virtuelne prezentacije ostalih aktuelnih izložbi – "Juta i zemlja Crnih brda", "Pečati iz fondova Dvor-skog arhiva", "I bi slovo", vajara Milivoja – Miška Babovića, posvećenu 500 godina štamparstva Božidara Vukovića i retrospektivnu izložbu Toma Pavićevića. U danima socijalno izolovanog funkcionisanja javnosti će se on-line predstaviti i najznačajniji muzejski eksponati koji se čuvaju u Narodnom muzeju Crne Gore.

Narodni muzej je proteklih dana otvorio svoja vrata za virtuelnu posjetu stalnih postavki, u okviru kampanje "Živimo kulturu #ostanidoma", koju je Ministarstvo kulture pokrenulo sa ciljem da građanima Crne Gore, u danima socijalno izolovanog funkcionisanja, po-nudi kulturne i umjetničke sadržaje onim kanalima komunikacije koji su dostupni iz kuće, poštujući mjere Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti. Kroz virtuelne ture mogu se posjetiti Umjetnički muzej, Muzej kralja Nikole, Njegoševa Biljarda i Arheološka zbirka Istorijskog muzeja, dok će uskoro biti dostupne i virtuelne posjete Etnografskog i Istorijskog muzeja.


KOMENTAR KOMENTAR

POETIKA PRAZNINE

Tekst: Dimitrije Popović

U Novom zavjetu ima jedno mjesto koje je posebno zaokupljalo moju pažnju. Riječ je o praznom Isuso-

vom grobu. Ta praznina na metafizički način razdvaja i spaja Hrista i Magdalenu. Razmišljao sam o problemu "prikazivanja neprikazivog" problemu kojeg su podjed-nako svjesni , svako na svoj način, filozof i kjiževnik odnosno likovni umjetnik. Stoga me zanimalo kako bi se mogla izratiti praznina biblijskog groba a da se pritom ne radi o banalnom književnom opisu, teškom filozof-skom hermetizmu ili doslovnoj slikarskoj ilustraciji.

U Jevanđelju po Ivanu,u poglavlju "Uskrsni dan" u pasusu naslovljenom "Prazan grob" čitamo: "Prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba." Lijepa žena iz Magdale, hrabra sljedbenica Spasiteljevog uče-nja, suočena je s praznim grobom. To je jedino mjesto u Bibliji između Hristovog života na zemlji i njegovog uskrsnuća koje je obilježeno prazninom. Međutim, tu nije riječ o običnoj praznini. O tome upravo svjedoči Magdalenina zaprepašćenost i strah koji ju je bio obuzeo. Nestalo je tijelo Onoga koji je za života činio čuda , istjerao je iz Magdalene sedam demona, pretvario vodu u vino, slijepima vraćao vid,mrtvog Lazara digao iz groba, obećavao Carstvo nebesko. Riječ je o mističnoj praznini. Magdalena je bila pogođena tom prazninom u tolikoj mjeri da nije vidjela odbačen pokrov, platno u kojem je bilo zamotano Hristovo mrtvo tijelo. Zašto je platno ostalo u grobu? Uskrsli Mesija se na slikama prikazuje kao "prvorođeni od mrtvih" omotan posmrt-nom tkaninom i kad se nakon smrti javlja Magdaleni u vrtu i kada odlazi na nebo. Posmrtni pokrov nije obična tkanina. Ozračena Hristovom tjelešnošću pred-stavlja posredovanje nevidljive prisutnosti Odsutnog. (Danas se ova po mnogima najznačajnija hrišćanska relikvija, poznata kao "Torinsko platno" ( "Sindone di Torino"), čuva u Katedrali Svetog Ivana Krstitelja u Torinu ). Dojam što ga je ostavila praznina groba bio je za Magdalenu šokantan. Jevanđelje govori kako je bivša grešnica u panici otrčala apostolima Petru i Ivanu rekavši im: "Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili" Na ovakav posredan način učenici

Hristovi su već bili "pripremljeni " na susret s prazninom groba prema kome su s Magdalenom tog uskršnjeg jutra hitali. Prazan grob je prizor odsustva fizičkog Spasi-teljevog tijela i istovremeno izraz njegove duhovne moći. Taj trenutak suočenja s prazninom o kojem nam govori jevanđelje, jest trenutak koji predstavlja duboko proživljeni onaj emocionalni "punctum" onaj duboki "ubod" u biću lijepe žene iz Magdale. Jer Hrist je pre-ma Magdaleni imao poseban odnos. Ovdje ne mislim samo na one spekulacije o njihovoj ljubavnoj vezi o čemu govori gnostičko Jevanđelje po Filipu. Mislim na kanonsko Jevanđelje po svetom Luki iz Novog zavjeta. U dijelu naslovljenom "Marta i Marija "nalazimo zani-mljivu pojedinost. Starija sestra Marta kori mlađu sestru Mariju zašto joj ne pomaže u posluživanju Isusa nego sjedi pored njegovih nogu i sluša Gospodove riječi. Na to joj Isus odgovara: "Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti" ( Lk 10,42). Stvar-nost praznine groba bez Hristovog tijela bivša gešnica doživljava i kao trenutno mistično odsustvo sebstva, kao ogledalo s unutarnjim odrazom. Jer preobraćena je bludnica projicirana u Hristu, odnosno Isus u njoj. Ona živi Mesiju na poseban način. Kao što tama rađa svjetlost, smrt uskrsnuće, šok od praznine potencirat će Magdalenin intenzitet vjere.

Slijedom izazvane asocijacije prazna grobnica bez svetog tijela Kristovog, taj uznemirujući mistični novo-zavjetni događaj vratio mi je u sjećanje "naturalistički objektivizam fantastične literature", i podsjetio na priču "Noć" francuskog pisca Gi de Mopasana. Stvarnost koju živimo danas i štivo klasika XIX vijeka se na bizaran način rimuju. Kada autor "Noći" luta noću Parizom u njemu raste očajanje, tjeskoba i beznađe. Praznina gradskih prostora obespokojavala je pisca kao što danas pustoš uzrokavana koronavirusom obespokojava njego-ve stanovnike i sve one koji simbolički doživljavaju tu mopasanovsku parišku priču, kao noć usred bijela dana praznog "Grada svjetlosti". Ljepota ambijenata otmenih i atraktivnih zdanja zastrta je nevidljivom a prisutnom patinom smti i prožeta tišinom grobljanskog ambijenta prazne metropole. Zahvaćen prazninom grad počinje

živjeti sopstvenu otuđenost.

"I odjednom, piše Mopasan, vidjeh da dolazim na pjacu Les Halles. Tržnica je bila pusta, bez ijednog šuma, ijednog čovjeka, ijednog sanduka povrća ili cvijeća. Bila je prazna, napuštena, mrtva. Obuze me strava. O, Bože moj! Što se događa?

Otišao sam. A vrijeme? Vrijeme? Ko će mi reći koliko je sati? Niti jedan sat nije otkucavao sa zvonika ili spomenika ... Ničega, ničega više nije bilo, ni treptaja u gradu, ni tračka svjetlosti, ni traga zvuka u zraku. Ništa!

Bio sam na kejovima i ledena svježina prodirala je sa rijeke. Teče li još Sena? Htio sam znati, Našao sam stepenice. Sišao sam. Nijesam čuo maticu da žubori pod lukovima mosta... Opet stepenice... Pa pijesak... Pa mulj... Pa voda... Umočio sam ruku... Tekla je ... Hladna , hladna, hladna.. Skoro sleđena,...Skoro pre-sahla.Skoro mrtva. I lijepo sam osjetio da nikad više neću imati snage da se ispnem.... I da ću tu umrijeti... Od gladi - od umora - od hladnoće ".

Što bi danas rekao Danilo Kiš , koji je živio svu punoću života, kada bi vidio ili doživio ovako prazan Pariz. U jednom tekstu uvrštenom u knjizi "Homo poeticus" naslovljenom"Pariz, velika kuhinja ideja" pisac ističe kako ovaj grad posebno voli i zato, jer se u njemu "kafane i knjižare dodiruju ramenima". Što bi rekao za ironiju više sile vidjevši u "Gradu slobode" prazne Jelisejske poljane i dominantnu tužnu monumentalnost "Trijumfalne kapije" na pustom "Etualu", kada korona-

virus svakodnevno kruniše svoj pohod novim žrtvama. Apstraktno prisustvo virusa parališe slobodu.

Ljudsko se biće osjeća ugroženim. Svijest o praznini i njenom doživljaju vraća temu današnjeg čovjeka u fokus literature, filozofije i umjetnosti . Ovaj se problem u izvjesnom smislu reflektira na autore francuskog No-vog romana zato što je u njihovim djelima dimenzija ljudskog gotovo nestala. Nema narativnosti ni zapleta, te se na izvjestan način sprovodi dokinuće lika u odnosu na koncepte tradicionalnog romana. Treba stoga podsje-titi u vrijeme aktuelne praznine i njenog fenomena, na Kišovu predanost temama u kojima dominira problem čovjekove egzistencije. Prazninu generalno percipiramo kao simboličku sliku smrti. Odsustvo života koje se, paradoksalno kazano, osmišljava životom. Jer prazninu osjećamo kroz projekciju svoga bića. Praznina ne postoji po sebi. Postoji samo naše iskustvo praznine. Bilo da se radi o stvarnoj ili metafizičkoj praznini.

"Poštovalac svih pustolovina duha, pobuna razuma i srca, piše Danilo Kiš, ostajem pun poštovanja prema onome ko je prezreo frazu "Markiza je izašla u 5 sati", no i duboko uvjeren da u toj frazi ima više umjetnosti i više života nego u krckanju pijeska u kome nema ljudskih stopala, i koji ne govori ljudskim jezikom. Poštovalac eksperimenata i trpljenja, odan ideji pobune protiv konvencija, zastajem na granici gdje počinje mucanje, makar morao započeti svoj roman rečenicom: zatekoh ujutru ljudske tragove u pijesku".


SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE KULTURA I UMJETNOST

SJEDNICESAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE

Borba - velika riječ socijalizma. Na kojoj su odrastale generacije. Mojim je roditeljima bila glavna mantra. Oni su se zaista izborili - za posao, stan, kola, pa potom i za bolest

Nije Novembar. Junij je. Nisam ni novi Flaubert.

Zato i započinjem lipanjski, simboličkim drvetom.

Lipa - Miriše opojno, meka je i blagorodna. Donose prijatelji sovjetske suvenire od lipova drveta. Oslikane, sjajne, lake. No, to je i čaj koji škodi plućima.To su drvoredi koji mirišu u sumaglicama varoških večeri. To je mjesto na kojem se nasmiješ misleći o prostoti koju tvoji domoroci kažu: Lipov k.

To su i oni spominjani kiševski drvoredi u njegovoj i očevoj, mojeg oca, cetinjskoj Njegoševoj ulici. To je miris kontinentalnog ljeta. Žene koje traže momke pod lipovim drvoredom. Pronalaze samo sjene očeva...

*Aluzija na slavnu Flaubertovu pripovijest Novembar i na njegov manje poznati Rječnik uvriježenih mjesta (Dictionaire des idees recues), koji su sjajna stilska, jezička i duhovna lektira...

Slijedi abecedni poredak, jedini koji kaosu daje smisao.

AAddio - pozdrav pri susretu češće nego na odlasku među Dalmatama i Slovencima, s naglaskom na prvo a; znatno više nego među talijanskim domorocima.

Amen - kojim završava neki litirgijski ritual ili molitva. Mladi rođeni uoči zadnjeg rata kažu ironično: Aleluja.

Ambicija - mantra modernog doba. Živjeti bez ambicija postaje rijetkost.

Alkemija - koliko buke oko alternative kemiji. Koliko romana, posebno u latinoameričkoj kulturi. Koliko fantazama podignutih do kanona. Stara znanja novim ljupkim stilom jednako zaglupljivanje na kub.

Anno sabatico - izlika za dvosemestralni nerad. Postoji samo za svete krave, sveučilišne nastavnike. I nas, koji to nismo trajno postali. Pa sami sebi određujemo, propisujemo neradne godine.

Advent - sve donedavno nepoznato na slavenskom hrvatskom katoličkom prostoru. Zalijepilo se iz pro-testantskih, skandinavskih zemalja, s vijencima na vratima. Otkad je moj rodni grad postao prvijenac po Ad., šutim kao riba. Em smo prvaci u sintetiziranju, eklektici, manipulatori!

Abortus - nezamislivo za vjernike svih fela. Na tom se pitanju slamaju politički izbori. Ma kako dijete bilo već u naznakama bolesno, nijedna ga kršćanka neće pobaciti. Sve da bi isukala iz sebe Majku žrtvenicu.

Alajbegova slama - impresionira te zvučnost ovih skladnih riječi i sada a i kada si mala. Ništa ne značiti, nedogledan projekt, skoro kao Potemkinova sela. Ne-rijetko i prigoda za rastošni komformizam. Isto ti je to kao Alajbegova slama… govorio ti je otac kad je htio izazvati salve smijeha.

Američki san - kako smo ga priželjkivali svega svog vijeka. I sad mi je negdje u podsvijesti žudnja za ame-ričkim raznolikim zemljama i njihovim prostranstvima. Na pameti mi je i majčina sestra koja je otišla ravno pred sto godina sa svojim ženikom u američku pustolovinu, brodom preko Bare. Nikad se nije žalila iako su se us-pinjali i padali. Mislim se, bi li joj bilo išta teže da je ostala doma. Možda i ne bi. Ali sinovi kao mobilizirani piloti ne bi vidjeli Japan iz zraka na kraju rata.

Američki se san, možda jedino utopijsko utočište, odav-na istopio, kao sladoled. U mome malom gradu ne vidi se više čak ni onaj američki, vuneni sladoled.

Aspera ad astra - Per aspera ad astra: trnjem do zvi-jezda. Nije sve tako crno. Mnogi je trn porodio divlju ružu, što bjelinom i ljepotom nadmašuje ostale. Trn u oku bližnjima ostavili su oni koji su uspjeli.

Aspirin - američka je medicina uspjela nametnuti sveko-likoj europskoj, ovaj stari lijek kao novi panaceutik. Posebno je djelotvoran u liječenju srčanih bolesti. Ra-zrjeđuju njime krv mnogi ljudi, bilo u prevenciji bilo nakon ozbiljnijih udara, po preporuci specijalista. Moja ga je majka uzimala u talijanskoj izvedbi. Slao bi joj moj prvi talijanski nakladnik sve dok se i kod nas nije

BIBLIOTEKA JE NAJDEMOKRATIČNIJE MJESTO NA SVIJETU

Tekst: Lidija VukčevićSavjet za nacionalne manjine zbog pandemije

uzrokovane virusom COVID-19 održao je telefonski 88. sjednicu 8. travnja ove godine.

Na sjednici je usvojeno Godišnje izvješće o utrošku sredstava osiguranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina za 2019. godinu. Sredsva potpore za programe ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina planirana su u iznosu od 36.460.157 kuna. 639.800 kuna je planirano i utoršeno na programe kulturne autonomije Crnogoraca, od čega 170.000 kuna na programe informiranja, 75.000 kuna na programe izdavaštva, 190.000 kuna na kulturne manifestacije.

Na 89. sjednici održanoj telefonski 21. travnja, Savjet za nacionalne manjine donio je Odluku o raspodjeli sredstava državnog proračuna RH za programe kulturne autonomije naiconalnih manjina.

Za Nacionalnu zajednicu Crnogoraca Hrvatske i druge članice odobreno je 700.000 kuna.

1. NZCH, Zagreb

Informiranje - 160.000 kn; Izdavaštvo - 95.000 kn; Kulturne manifestacije - 105.000 kn

2. Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Bujština", Umag

Kulturni amaterizam - 20.000 kn; Kulturne manifestacije - 11.000 kn

3. Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro", Zagreb


4. Društvo perojskih Crnogoraca "Peroj 1657", Peroj


5. Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeka


6. Zajednica Crnogoraca Split


FINANCIRANJE ZA 2020.

Savjet za nacionalne manjine 10. travnja uputio je dopis svim udrugama, korisnicima sredstava potpore za ostvarivanje programa kulturne autonomije nacionalnih manjina u 2020., o produženju vremenskog roka trajanja predugovora sklopljenih s udrugama i ustanovama nacionalnih manjine.

S obzirom na novonastalu situaciju u vezi sa epidemijom bolesti COVID-19, Odluka o rasporedu sredstava za 2020. godinu neće se moći donijeti u predviđenom tj. planiranom roku, te se sklopljeni predugovori sa udrugama i ustano-vama nacionalnih manjina koji su potpisani za prva tri mjeseca 2020. godine za ostvarivanje programa kulturne autonomije produžuju za travanj, svibanj i lipanj, s time da će se isplatiti sredstava u istim iznosima navedenih u predugovorima. Doznačena sredstva akontacija po predu-govorima mogu se koristiti isključivo za najneophodnije indirektne (režijske) troškove.

Nisu dozvoljeni troškovi za programe izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija iz razloga zabrane okupljanja i donošenja Odluke o rasporedu sredstava. Za programe informiranja se mogu koristiti sredstva akontacija isključivo za tiskovine koje su bile odobrena za prošlu go-dinu. Isplata sredstava za naredna razdoblja ovise isključivo o mogućnostima Državnog proračuna.

SJEDNICAPREDSJEDNIŠTVA NZCH

Predsjedništvo NZCH 24. travnja održalo je 3. sjednicu telefonski.

Na sjednici se razgovaralo o organizaciji i radu u novo-nastalim uvjetima vezanim uz epidemiju corona virusa. Predloženo je da predsjednici udruga članica NZCH pri-lagode svoj rad trenutnoj situaciji uz nastojanje da odr-žavaju komunikaciju sa članstvom.

Druga točka dnevnog reda je bilo korištenje sredstava koja su doznačena udrugama u vidu akontacije za peri-od do srpnja 2020. godine. Sukladno dopisu Savjeta za nacionalne manjine, Predsjedništvo je donijelo odluku da se doznačena sredstva akontacija po predugovorima mogu koristiti isključivo za najneophodnije indirektne (režijske) troškove.


KULTURA I UMJETNOST KULTURA I UMJETNOST

mogla nabaviti filmovana verzija tabletice od 100 mg. Voljela sam majku u tim njenim ritualima. Kad nakon jela, punog stomaka, polaže na dlan blagotvornu pilulicu. Ispijala je aspirin pobožno, posebno u vremena kad je ponovo uvela lijek poslije jedne operacije. Bila je tada sama, omršavjela. Ja u inozemstvu, na francuskom sve-učilištu. Prođe odonda skoro tri petoljetke. Odnedavno doma i meni ordinirali Andolprotect. Domaće je domaće.

Alfabet, analfabet - grčka pismena koja su postala sve-toj braći Kirilu i Metodu podloga za slavensko pismo. Analfabete i analfabetizam, finiji nazivi za sveopću nepismenost. Francuzi, kraljevi pismenosti, prvo što poduzmu sa strancima koje adoptiraju, alfabetiziraju ih. Za njih su pismenost i plivanje znaci elementarne kulture.

Ali - najdraži veznik Južnih Slavena, tih najnepostoja-nijih Evropljana.

Ansieta - u hispano-američkom duhu tjeskoba, anksi-oznost nije manjak već prisustvo osjećaja. Blagi nagib ka depresiji. Poželjan i lak jer je izravni produkt koji katoličanstvo ujedinjeno s kasnim, rasipajućim i samo-razarajućim kapitalizmom vrši na čovjeka.

Arapska polovica - pune su ih naše memorije. Svuda ih se citiralo. Posebno onu o karavanama i psima. Zadnje ih je vrijeme progutalo. Zapadnjaci, stari ksenofobi, svuda očituju svoju pritajenu mržnju prema svem arapskom svijetu. Zanimljivo, ne smrde im nafta ni denaro koje većina srednjeistočnih imaju u izobilju.

BBudzašto - riječ preuzeta iz kriza. Koje od inflaci-ja, stabilizacija ili bankrota ne prolaze. Zaista prodali su budzašto zemlje nakon što su izašli iz veće: plaže, jezera, brda. Ma svaki kamen. Nekima ne vrijedi ništa nasljeđe. Dvije kune plaža, jednu marku fabrika, ojros radionica. Nazdravlje.

Blaženi socijalizam - to već govore i njegovi najveći neprijatelji ili rušitelji. Svi znamo kakav je bio, s koliko mana. U usporedbi s ovim sada real-klero-kapitalizmom, čini se da je bio kao Njemačka i Francuska uoči ratova 90ih na Balkanu. Raj na zemlji.

Bog i batina - metafora za političku moć. Česta i u socijalizmu. Sviđala se mojim francuskim studentima. Sad je: tajkun, nalik tajfunu, taliban ili Nounejms prava batina. S paradržavom u džepu ili dokumentima u broju kartica. Krticama i prilježnicama. Svijećom lojanicom i viskom brojanica. Voskom ili vojskom, svejedno. Spasa? Od suzavaca na licima prosvjednika.

Bizarno - je lijepo, i obratno, lijepo je bizarno. To

mu je odredba. Bodlerovska filozofija lijepog. Nama, poklonicima simetrije, naopake. Bliskost s opasnošću, slavljenje njeno ljepotom.

Borba - velika riječ socijalizma. Na kojoj su odrastale generacije. Mojim je roditeljima bila glavna mantra. Oni su se zaista izborili - za posao, stan, kola, pa potom i za bolest. Protiv nje svako od njih dvoje borilo se pola svog života. Kapitalističkom, zapadnjačkom medicinom, tehnologijom i medikamentima. Mi, njihova djeca, izborili smo se, cinično, za pravo na nezaposlenost, na mjesto u zavodima za zapošljavanje, socijalnu pomoć, za paviljone broj 12. Za rastrojene nerve, za protraćene godine, za pravo na ratište i na uzbune. Nijednog dana nismo zanovijetali, nijedan ušićarili. Sve ih nam je prorarajtao kotač tzv. povijesti.

Biser - upućuje na čistoću i izvornost. Obilježava sta-leški. Pepeljuge ga nose u ušima na balovima kamo su se iskrale. Kose im mirišu na ugarke, na pepeo.

Biblioteka - najprotežnije opće mjesto od Prosvijećeno-sti. Borghes je bibliotekama vratio metafizički značaj. Ipak su prazne. Izuzmu li se kompjutorske usluge. Možda najdemokratičnije mjesto na svijetu. Gdje je sve moguće. Jer je sve, makar u knjigama, poželjno. Poželjno i dopušteno.

Biciklizam - kako je ponovo u modi nakon modernizma. Sve sam go velosipedist. Jahači apokalipse. Okupirali su nogostupe. Sad ova smiješna riječ ima smisla. I ne daju nam stupati njima, nego se jede ako im dio nije obilježen. Pa su okupirali i parkove, pješačke staze, šetnice. Ježim se i srdim. Ne čujem ih a oni jezde pro-lazeći bešumno visokim brzinama. Biciklizam navodno smanjuje masnoće u krvi i stražnjici, oslobađa anksio-znosti, podaruje osjećaj slobode. Koliko je muškaraca ostalo neplodno u trkama? Dvokotač naznačuje ideju o jednostavnim putovanjima. Brus. Ništa od toga.Samo šminka i mondenost.

Bijelo - čak i u naslovima romana, o srcu. Kako to? Sve je izblijedilo, pa i srce Isusovo. Mi smo stare varalice. Šporki, zapomažemo bjelinu i higijenu na sva zvona. Bosanski grb - pogrdan znak, gesta tijela, podignut lakat jedne ruje dohvaćen drugom. Vulgarnije nego: taman posla, ili fack you. Oboje i ujedno zamjena za: nikako, ne dolazi u obzir.

Brada i brkovi - najčešće pokrivaju nepravilnosti lica, nesigurnost vlasnika. Mnoge priče o balkanskim muškarcima s mustačima ili bez njih, samo su filmske fabulacije.

Brbljavost - osobina provincijalaca, ljudi nesigurnih u

sebe. Ne znači, srela sam vrlo pričljive svjetske ljude. Nisu znali ništa zadržati, sve bi izbacili iz sebe. Pitala bih se s podsmijehom, jesu li tako brzi i u tjelesnoj ljubavi?

Buridanov magarac - koji neodlučan i naposljetku gladan stoji između dva plasta sijena. Filozofski primjer za manjak volje, odsustvo odlučnosti.

Buvljak - preferirani prostor periferije i dokolice ostatka treće klase, intelektualaca, umjetnika i ostalih svje rje-đih, mahom bizarnih vrsta. Tamo i traže svoje bizarno, najčešće u začudnim tipovima trgovaca, drangulijama preuzetim s bečkog otpada ili samo staretinarnicu pri-bora za očaj koji su koristili njihovi stari: burmutice, duhankese, porculanske čajnike, srebrninu ruske dra-me… Uglavnom, ćorke literarne artiljerije…

CCara do duvara - malo ih zna što znači ova druga riječ; dimnjak kojim se komuniciralo u rano vrijeme, privesti nekoga vlastitoj mjeri, drugačije rečeno - svesti ga na mjeru koju zaslužuje; dovesti cara do duvara - pritisnuti do valjana razloga, iznuditi priznanje.

Chash and kery - načelo konzumerizma. Malo ih je otpornih na gomilanje hrane, odjeće, namještaja. Jer je kupovina jedan od boljih i anksiolitika.

C’est la vie - ne volim ovo relativiziranje. Što, a ostalo je ne-život? Čuje se najprije uz nagle i tajnovite smrti lijepih i mladih ljudi. Zašto da to prihvaćamo slijega-njem ramena.

Cigani - kaže mi mladi čovjek, Ciganin koji radi za mog majstora o toj riječi da je pogrdna. I kako valja reći Rom. I udari u neku nabeđenu fabulaciju iz Transilvanije u kojoj ispada da su jeli sami sebe, a riječ Ciganin da znači proždrljivac. I dodaje kako su tužili Kusturicu za negativno prikazivanje Roma. ‘Em ti sreću! Prvo, što ćemo s romantičarskim poemama o Ciganima posebno francusko-ruskima, pa s ciganskim romansama-jeste li čuli da itko kaže romske romanse? I Kusturica, zar ih nije lijepo prikazao kako se kupaju na Đurđevda-nak? Tužili ga Strasbourgu i dobili tužbu… Naopake li Evrope. A Esma rahmetli Redžepova? Koja je stvorila Cigansku akademiju glazbe u Makedoniji. U kojoj i kada?Znat će arhivi.

Coca-cola - najdemokratičnije piće rock i beat gene-racije. Osvojilo je planetu. Nije. Prije Cole pili smo Coctu. I ona mulzira i pecka jezik i desni. Malo je par-fumirana. No svejedno, sudeći po reklamama, sve rase i klase kugle zemaljske obožavaju Coca-colu. Zaustavlja proljev. Mnogi je ne vole, jer ne vole karamel, ni ništa nagorjelo. Coca-cola, nakon Heil-H!, prvi pravi slogan

globalnog vremena. Nova sveprisutna mantra.

Crna čokolada - koliko fame od 80ih naovamo oko ove slastice. Zapravo, ona je gorka, najčešće s vrlo visokim udjelom kakaovca. Pomiješana s korama naranče, limu-na, cimeta. Oblikovana u fine table od 10 dkg. Nijedna mlada dama više ne može bez njih, posebno onih dana u mjesecu. U francusko vrijeme moj ih je džep mogao podnijeti, bile su od jednog do dva eura. Puno su bolje od belgijskih, švicarskih i naših. Sada, sada su oko je-dan posto moje mirovine. Ne izgleda puno, no prema količini mesa koju dobijem za taj novac, čine se luksuz.

Crvene i crne - garde, revolucije, vojske. Roman sličnog naslova skup je moraliziranja glavnoga lika Luciena, što ih Stendhal pribavlja sebi i čitatelju ne bi li iskupio savjest zbog zabranjene ljubavi. Danas je svaka odo-brena. Posebno istospolna. A da nijedan valjan roman o tome nemamo u povijesti zapadne književnosti. Tek neke naznake, među modernistima i vrlim postmo-dernistima. Ispade da su i u partizane naši književnici išli za ljubav drugome dragome. U stvarnosti slikanja crvena i crna tvore smeđu. Tako omiljenu u svesaveznim državama Reicha.

Crni petak - megalomanska sniženja koja kao utjecaj i trgovačka praksa dolaze sa zapadne strane: kod nas ne pojeftini ne devedeset nego samo dvadeset posto, no malo ih je koji odolijevaju groznici kupovanja. Nije čudo, nešto dulje od kolača šoping je štit depresiji.

Cvijet - koliki ste ubrali ili bili sami ubrani, ne misleći kakav je? I s koliko otrova natopljen?

Crvi - ima crve u stražnjici. Nemiran je, nesposoban biti duže na jednom mjestu. Većina naših političara. Crvi u siru, u kompjuteru. Prvi su na cijeni, drugi ruše mreže.

Cyber-inteligencija - oni vladaju nama. Intelektualci koji to nisu. Kopipejstuju neprovjerene podatke s neta. Podmeću ta kukavičja jaja za zadnju riječ znanosti. Politike. Filologije. Pobrkaju godišta i stoljeća. Kažu da vole romantizam i renesansu jer misle da je to blizu vremenski i stilski. Neprestance pjevaju o katastrofi. Pomodni su i prazni, nesuvisli i bešćutni. Temeljno nepismeni. Ne samo time što svi pišu minuskulama. Već i što su im strana elementarna znanja. Ne rade na sebi ni higijenski. Idu u pohabanim trapericama već trideset godina. Šuplji kao sir, zaštićeni kao rijetke zvijeri. Već pilotiraju i operiraju. Na njima ostaje svijet. Jao si ga nama.

Crno pod noktima - ni za toliko vam netko ne bi dao čega. Sinonim za škrtost.


KULTURA I UMJETNOST ISTORIJA GRADITELJSTVA NA TLU CRNE GORE

ZNAČAJNA ULOGA U IZGRADNJI CRNE GOREOBJAVLJENA MONOGRAFIJA O DJELU JOSIPA SLADEA

Monografija "Josip Slade Šilović, graditeljska djela u Knjaževini Crnoj Gori 1877-1900", autora Slobodana Mitrovića, izašla je iz štampe nakon dugogodišnjeg dokumentacionog istraživanja.

Monografiju su izdali Nacionalna zajednica Crno-goraca Hrvatske, Ministarstvo održivog razvoja

Crne Gore i Skaner studio iz Zagreba, uz potporu Ministarstva održivog razvoja i turizma Crne Gore.

U uvodu djela, autor i urednik monografije Slobodan Mitrović navodi da je urbani razvoj Knjaževine Crne Gore započet univerzalnim znanjima arhitekte Josipa Sladea Šilovića (1828-1911) iz Trogira u Dalmaciji.

- Nakon priznavanja Crne Gore na Berlinskom kongre-su 1878. godine, za dvadeset sedmu nezavisnu državu Evrope, prestaju ratni sukobi, prevladava mir, vrijeme vjekovnog ratovanja se transformiše u vrijeme izgrad-nje i razvoja države. Pokreću se sve oblasti života "male Knjaževine u brdima", a odlučujuću ulogu uz knjaza Nikolu I – Gospodara, imaju strani inženjeri i struč-njaci svih zanimanja i profesija – zapisao je Mitrović.

Prema njegovim riječima, arhitekta Šilović ima pio-nirsku ulogu u izgradnji saobraćaja, infrastrukturnih kopnenih i morskih utvrđenja, arhitektonskih zdanja, palata, crkava, pozorišta i urbanog planiranja.

Mitrović je ukazao da uprkos Šilovićevoj značajnoj ulozi u istoriografiji graditeljstva Crne Gore kraja XIX i početka XX vijeka, on nije bio predmet naučnog izučavanja, ni u Crnoj Gori, ni u Hrvatskoj.

- Muzej grada Trogira je 1987. godine objavio biogra-fiju Josipa Sladea, autora Cvita Fiskovića (1908-1996) istoričara umjetnosti i arheologa – zapisao je Mitrović i dodao da monografija obrađuje opus graditeljskih djela u Knjaževini Crnoj Gori ove svestrane, visoko učene i društveno angažovane ličnosti.

- Pored arhitektonsko-inženjerske i estetske prezenta-cije i valorizacije, stvaralaštva Josipa Sladea, prikazan je opšte pozicioni kontekst ruralne, plemenske Crne

Gore u koju je Slade došao 1877. godine. Obrađen je društveni i privredno-istorijski kontekst izgradnje drža-ve u njenoj prirodnoj dispoziciji, tehnologiji građenja, ambijentu, strateškom planiranju i počecima izgradne jednog rudimentalnog prostora – naveo je Mitrović.

On je pojasnio da se u trinaest poglavlja obrađuje ličnost Josipa Slada od studentskih dana do zrelih godina narodnog tribuna sa početnim iskustvima u Dalmaciji – Austrougarskoj, postojeće stanje ruralne Crne Gore, a u deset poglavlja Sladeova graditeljska djelanost, koju je projektovao ili realizovao za samo deset godina svog boravka u Crnoj Gori.

- Kroz ovu monografiju, stručna i kulturna javnost u Crnoj Gori i Hrvatskoj se prvi put susrijeće na cjelo-vit način sa protagonistom urbanog razvoja moderne Crne Gore – zapisao je on i istakao da je ovoj knjizi je prethodilo višegodišnje dokumentaciono istraživanje.

Donosimo vam prvi tekst iz serijala Istorija graditeljstva na tlu Crne Gore koji izlazi i na portalu Pobjeda, a piše ge arhitekt Slobodan Boba Mitrović.

Crna Gora nije do sada uspjevala da institucionalno spozna i valorizuje i registruje graditeljsku istoriju

koju baštini nekoliko vjekova na ovom djelu Mediterana.

Desetinu međunarodnih konvencija je na to obavezuju. Posebne su u slučaju arhitekture: Konvenciju o zaštiti arhitektonskog naslijeđa Evrope iz Granade 1985 godine a Savjet Evrope je još 1991 donio "Preporuke o zaštiti arhitektonskog naslijeđa XX vijeka"

Ni sada kad se bavimo Poglavljem 27 za pristup EU baza podataka o arhitekturi XXv nije ušla u pripremne poslove.

Na ovu temu često se čuju glasovi mnogih NVO i po-svećenih pojedinaca – bez uspjeha.

Pobjeda – Kult će u narednih nekoliko brojeva ukazati na značajna arhitektonska djela koja krase djelove naših gradova, pored kojih sa zadovoljstvom prolazimo a

često neznamo autore tih zdanja koja nam uljepšavaju našu stvarnost.

ISTORIJA GRADITELJSTVA NA TLU CRNE GORE.

Mediteranske civilizacije: Helenska, Romanska, Vi-zantijska, Islamska, u različitim epohama, ostavlja-le su svjedočanstva kontinuiranog života na prostoru današnje Crne Gore. Nepotpuna saznanja o nestalim građevinama, još uvijek su u domenu arheoloških tajni, jer dvadeset katastrofalnih zemljotresa u proteklih 2000.godina i brojni ratovi, nemilosrdno su razarali prostor ovog dijela Mediterana.

Ostaci kasne antike – brojnih, impozantnih ranohri-šćanskih bazilika (V/VI v.) enormnih dimenzija su brojni i ukazuju na razvijeno graditeljstvo Prevalisa, što istovremeno govori o ekonomski moćnoj zajednici.

Srednji i Novi vijek su prisutni u kontinuitetu do današ-njih dana. Istorijska jezgra: Ulcinj, Budva, Kotor, Risan, Herceg Novi, Stara Podgorica, su živi gradovi i danas, koliko god je urbana transformacija uzela maha u XX vijeku. Mnogi srednjevjekovni gradovi su u ruševinama

RUKOPISI MAJSTORA OSTAJU

Tekst: Slobodan Mitrović


ISTORIJA GRADITELJSTVA NA TLU CRNE GORE ISTORIJA GRADITELJSTVA NA TLU CRNE GORE

ili su nestali, a utvrđeni gradići i danas se prepoznaju i upućuju na prolaznost ljudskih i državnih zajednica: Svač, Stari Bar, Đurđevac, Onogošt, Samobor,Soko grad, Oblum…

Prostor Crne Gore nije bio jedinstven proteklih vjekova kao danas. Primorje, posljednjih stotinu godina, sve do 1918.godine, pripadalo je Austrougarskoj monarhiji, a prethodnih 400 godina Mletačkoj republici i djelimično Otomanskoj imperiji. Razlika u stilu i načinu života, izgrađenosti samih gradskih struktura bitno je drugačija od središnjeg djela Crne Gore. Činjenica da su gradovi – komune imali svoje statute: u Kotoru 1301.godine, u Budvi 1350. godine ukazuje da su to bile pravno ure-đene i organizovane zajednice, što pisane zakone čini jednako značajnim za spoznaju istorije prostora CG.

U Boki Kotorskoj tokom srednjeg i novog vijeka, pod Mletačkom upravom cijela regija doživljava sveuku-pan rast i razvoj, a krajem XVIII i tokom čitavog XIX vijeka intezivno cvjeta "Bokeški barok" najraskošniji arhitektonski stil sa reprezentativnim palatama pomor-skih kapetana i brodovlasnika.

U tom vremenu u Staroj Crnoj Gori -"Maloj Knjaževini u brdima", Cetinje u XIX vijeku počinje da izlazi van Manastira Njegoševom izgradnjom Biljarde (ing. Ozereckovski 1838.) čime počinje spontano formiranje naselja. Svoje potrebe Crnogorci riješavaju odlazeći na pazar u Kotor, Podgoricu i Skadar pa knjaz Danilo razmišlja da trgovinu robama pokrene unutar Crne Gore, na Ćeranića Glavici (Danilovgrad) gdje bi iz-gradio prijestoni grad. Za to vrijeme formiraju se dva pazarišta na Virpazaru i Rijeci Crnojevića, iz kojih

nastaju nukleusi naselja. U višedecenijskom ratovanju Crnogoraca nije bilo sigurno baviti se izgradnjom. Tek priznavanjem suverenosti Crnoj Gori na Berlinskom kongresu (1878. godine), počinje da prevladava mir i može se govoriti o smišljenoj i planskoj izgradnji države. Knjaz Nikola I se obraća stranim vladama za pomoć u stručnjacima svih profila čim je stupio na vlast, tako da je već 1864. godine imao izgrađen hotel Lokandu sa 22 kreveta, a 1867. godine dvorac gdje je živio sa porodicom i upravljao Knjaževinom. Inžinjer Pakler izvodi Đevojački institut 1872. godine a 1873. godine je završena bolnica Danilo I. Vlaška Crkva se obnavlja i povećava 1876. godine, a Cetinje doživljava izuzetno dinamičan rast i preobražaj, izgradnjom javnih objekata i stranih diplomatskih poslanstava.

Graditeljsku istoriju na prostoru današnje Crne Gore su stvarali arhitekti iz drugih sredina, Mletački i Austrou-garski arhitekti na primorju, a u Knjaževini Crnoj Gori, nakon Berlinskog kongresa, projekte su radili dalma-tinski, italijanski, ruski, francuski a kasnije Jugoslo-venski arhitekti, intenzivnije učestvujući u urbanizaciji i izgradnji Crne Gore sve do II svjetskog rata (1941.godine.) U vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crna Gora je odškolovala dva svoja inžinjera: Marka Đukanovića (1860.-1930.) i Andriju Radovića (1872.-1947.).

Kasnije, nakon I svjetskog rata jedini inžinjeri su Grigorije Vukčević (1888.-1968.), Veliša Popović (1894.-1969.) Periša Vukotić (1894.-1988.),Vojislav Đokić (1902-1984) i Mirko Đukić (1921-2005). To je vrijeme, kada je armirani beton intezivno u primjeni, kada tehnologija gradnje mijenja stil i estetiku arhi-tekture Moderne, u inače revolucionarnom vremenu.

Nastaju korijenite promjene u konstruktivnom sistemu građevina, funkcionalnosti objekata i njihovom izgledu. Uopšte rađaju se nove arhitektonske filozofije i estetike.

Poslije II svjetskog rata crnogorski inžinjeri su preza-posleni a glavne državne investicije i dalje projektuju Jugoslovenski arhitekti: Arh. Branko Bon (1912-2001) radi Vilu Gorica u Titogradu u duhu bogate Moderne, adaptira i restaurira naselje Sv.Stefan u Grad hotel. Jako puno je inžinjera u Crnoj Gori za izgradnju puteva, mostova, uopšte saobraćajne infrastrukture, pristaništa i naročito fabričkih hala jer industijska gradnja dominira u poslijeratnom razvoju Crne Gore.

Naša saznanja o graditeljskoj istoriji Crne Gore su vrlo slaba. Nesačuvane evidencije i dokumentacione baze podataka, odsustvo istraživanja, nemanja enciklopedija i leksikona, instituticija tipa muzeja graditeljstva i sl. su razlog takvom stanju.

Arhitekt Vujadin Popović (1912.–1999.)

Sa njim počinje preuzimanje arhitektonske scene u do-micilne graditeljske ruke pedesetih godina XX vijeka. Diplomirao je 1938. godine na Beogradskom univerzi-tetu. Svojom arhitekturom je dao Titogradu (Podgorici) izraziti rukopis arhitekture Moderne, sa novim snažnim volumenima objekata sa ravnim krovovima kojih do tada nije bilo. Vujadin Popović je postavio arhitekturu Titograda, izgradio vizuelne simbole, prostorni identitet, po kojima se grad prepoznavao. Njegovi objekti svojim izgledom, proporcijom, likovnim sklopovima pobuđuju ona uzvišena osjećanja dostojanstva građana, što i jeste plemeniti cilj arhitektonskog posla.

Urbanističkom postavkom (1948-52) odnosa Stare varoši, tada Nove Podgorice sa formiranjem buleva-ra i šetališne avenije nad Ribnicom i Moračom širo-kom 90m, sa parkovskom strukturom podržavajući prirodno okruženje uz rijeke, grad je dobio okosnicu sa dva reda platana sve do Preko Morače. Ova pro-storna transverzala nije samo funkcionalna okosnica.

Ona spaja vremenske slojeve autentičnih arhitektura kroz četiri vijeka, održavajući ih u svom istorijskom okviru, istovremeno integrišući ih u novu urbanu tvo-revinu XX vijeka.

Hotel Crna Gora (1947.-1953.), dominantnim izdi-gnutim hotelskim blokom stvara početak velike tran-sverzalne promenade i uspostavlja reprezentativnu poziciju u prostoru. On uspostavlja rukopis arhitektu-re u sledećim državnim objektima koje će se graditi u nizu planirane avenije.

Generacijama centar društvenog i političkog života, raskošan i bogat parter hotela sa klubskim salonima na spratu, izuzetno bogatom kolekcijom crnogorskog slikarstva, neponovljivom ljetnom baštom sa ložama u zelenilu, nudio je jedno gospodstveno osjećanje koje nije bilo u duhu socrealizma vladajuće ideologije i estetike.

Drugačije arhitektonike, svedenih fasada, ugaone po-zicije je objekat Pošte, preko puta hotela. Istih volume-na, formiraju početak ulice Slobode u nepogriješivom odnosu. Na pročelju pošte Vujadin postavlja izuzetan reljef u kamenu Heroine u naglašenom pokretu u Art Deco stilizaciji. Svi sljedeći objekti u nizu: Centralne banke, Skupštine i Vlade Crne Gore se skladno razli-kuju u bliskim gabaritima.

Narodno pozorište je decenijama predstavljalo dra-gulj moderne arhitekture, kojom unutrašnja sadržina i funkcija prostora, razuđenim formama grade jedin-stveno arhitektonsko djelo.

Popović se bavio slikarstvom i skulpturom što se po-drazumijevalo za arhitekte toga vremena.

Samo slojevita i iskonski talentovana ličnost V. Po-povića je mogla da ostvari takvo bogatsvo autorske arhitekture i urbanih sklopova, i to u najvažnijem času kada se formirao novi glavni grad Crne Gore.

Tokom izgradnje Narodnog pozorišta 1953. godine, usled laičkih i zlonamjernih optužbi, Vujadin Popović emigrira iz Crne Gore. Nepotpuni su nam podaci o bi-bliotekama i djelima koje je projektovao u Australiji.

U državi Viktorija u Australiji, ime Vujadina Popovi-ća se navodi među četrnaest arhitekata iz Evrope koji su izvršili snažan uticaj na arhitekturu tog vremena.

U Australiji je završio svoj život čovjek čije ime se u Crnoj Gori izgovara sa punim poštovanjem.

Hotel Crna Gora je srušen 2013. godine. Srušen je identitet centra Podgorice. Nestala je memorija grada. Nijesu ga srušili ni zemljotresi ni ratovi.


LIJEPA RIJEČ LIJEPA RIJEČ

PISMO MOJIM NEPOZNATIM MAĐARSKIM ČITATELJIMA

Tekst: Lidija Vukčević

Ovo je pismo, naizgled kao svako drugo.

No ja vas još ne poznajem, vi me ne znate. Smiš-ljala sam kako ću stajati pred vama i govoriti vam svoje stihove. Ili vam ispripovijedati neku od istinitih sličica svog rasutog života, kako to lijepo kaže Mirko Kovač.

Onu na primjer, o maminoj kavi. Koju je ona zvala jednostavno: mađarska kava. Kava sa žutanjkom i šećerom, malo čokolade i par kapi vinjaka.

Ili o tome, kako sam one antipatične, moje zadnje ma-turalne gimnazijske godine 1971/72., od svoje školske kolegice Vesne O., naučila prve mađarske riječi: Eši, kozeši. Kiša pada. Kiši. Naučila me to dok smo se ugrijavale za košarku s A razredom, i pokušavala me naučiti nešto što je tada bilo u modi, postajati nacio-nalist. Izgovarala sam ljupko, naziv postojbine njenog oca: Madjarorsag nepsesag. No sada bi to možda bilo neprilično. Nijedna od naših država nije u svome imenu više narodna.

Govorila bih vam o tome kako se u hrvatskom jeziku može pisati jednako mađarski i madžarski. I kako je riječ Madžar često prezime, kao i vaša izvedenica našeg etnonima: Horvat. Pa o našim historijskim dodirima, ne baš uvijek prijateljskima. Nagodbama, kruni Sve-toga Stjepana.

O svom prvom i zasad jedinom putovanju u Mađarsku, u ranu jesen 1974., kad mi se Budimpešta ukazala u svom svojem, dopustite, imperijalnom sjaju. Neću zaboraviti prostranstvo Trga Arpadovića, katedralu Sv. Stjepana, čudesnu zvučnost imena gradova kojima smo prolazili: Šekezfehervar? Bješe li to tako? Ravne šorove, kuće uz cestu obojane u paralelama nalik ko-lačima koje smo zvali mađarica.

Moji su roditelji bili srednjoškolski profesori povijesti u gradiću iz kojeg vam pišem, od početka 6o.-ih pa skoro kraja 80.-ih, a to je bilo delikatno, ili delikatesno, zavisi s koje strane gledate. Ja sam slušajući njihove otpore da upišem išta slično, ipak, između medicine i prava, odlučila upisati studij južnoslavenskih jezika i književnosti, i filozofiju.

Njih su dvoje sa svojim kolegama i prije mene odlazili u Mađarsku. Imam i neke fotografije o tome. Stoje pred brodom na Balatonu i svi su vedri, nasmijani. Donosili su mi suvenire, keramičke šalice.

Mislila sam o tome kako ću izgovoriti neku od kurto-aznih fraza koje se kazuju u sličnim prilikama, pred slavistima, studentima, ili pak sve rjeđim poklonicima literature.

Nešto o tome kako sam naučila o mađarskoj kulturi najprije iz filozofskih lektira, dvojice Georga, Lukača i Konrada. Prvi je svojom ranom knjigom Duša i oblici pokazao kako se može biti i književnik bivajući filozof.

Drugi je govorio o svome umu kao o stranci u koju prima čitavo čovječanstvo. To me oduševljavalo, i ja sam sve do 90.-ih vjerovala u riječ čovječanstvo, um.

Potom sam i u srpskom i u hrvatskom prijevodu čitala Belu Hamvaša. Najprije knjige o vinu i hrani, pa potom onu o svetoj znanosti.

Već sam se vidjela pred vama kako vas frapiram pričom o svom jedinom susretu s Danilom Kišem u Parizu u jesen 1984., kad me poveo kod svoje subotičke kole-gice. Izgovorili su pri susretu neku frazu, za koju smo njen sin i ja pitali što znači. Bila je lascivna, pogađate.

Danilo je, znam, prevodio E. Adyija. Kad je umro, sjećam se da je književnik mađarskoga imena napisao lijep nekrolog u novosadskim Poljima koja, koliko znam, još uvijek izlaze.

Potefi je bio u našim srednjoškolskim programima, Kassaka sama sam otkrila. Moram vam priznati, fas-cinirala me šumnost, voluminoznost, zvonkost, duljina vokala u vašem jeziku. Nešto slično, doduše iz svoje američke udaljenosti, kaže Bella Bartok o balkanskoj muzici, kao najboljoj.

Da, nije čudno, sinkopirani ritmovi, balade i romanse, violine i udaraljke, strast i bujnost. Pa potom stišavanja, neočekivanosti, začudnosti.

Riječi dert, varoš, ili samo boja (za potonju nisam

donedavno znala da je porijeklom vaša) izazivaju i sad u meni drhtavicu. Htjela bih izbjeći opća mjesta, ali moram vam reći da sam dio djetinjstva provela sam u Titogradu, današnjoj Podgorici, gdje se su se dijelovi grada zvali Stara varoš, Nova varoš, Mirkova varoš.

Starovaroške sevdalinke teško je otpjevati, znane su samo znalcima.

Kad im prizovem melodijske linije i stihove, treba mi podrška snimki koje sam dobila prošlog ljeta, koliko su zahtjevne.

Samobor s poveljom Belle IV. o slobodi statusa grada, iz kojem vam ovo pišem, pjeva o sebi: "Samobor je lepa varoš, jedan dva, med gorami obstoji, jedan dva…"

Međimurske pjesme koje sam naučila u osnovnoj školi-u zbornom pjevanju, ali i u tamburaškom or-kestru-svirala sam tada nešto kao gitaru, možda su najsličnije onim mađarskim romancama koje smo, moje malo provincijsko društvo i ja, u mladosti slušali u Piroš čardi.

Koliko je u ovom našem svijetu takvih crvenih čarda-ka, to ni Onaj gore ne zna. Blizu je možda onoj kuli bjelokosnoj, čardaku ni na nebu ni na zemlji, kojim se ne bez ironije, određuje naš pjesnički zanat.

Pisci na kojima sam odrastala, Matoš, Krleža, Crnjan-ski, Kiš, svi su oni nekako granični. Crnjanski je rođen u Čongradu, a učio je gimnaziju u Temišvaru. Bio je austrougarski vojnik u I. svjetskom ratu, pa potom diplomat, i bijedni londonski emigrant. Na kraju se ži-vota vratio u "svoju zemlju". Bilo bi bolje reći, nebesa.

Krleža je bio, iz sličnih razloga, opsjednut u svojim ranim lirskim i dramskim fantazijama, sličnim sindro-mom granice, svoj vehementnosti svoga izraza usprkos. Nikad nije prestao da se boji. I dopustite mi, nikad nije prestao biti melankolični ekspresionist.

Matoš, koji je stranstvovao od Srijema do Beograda i Pariza, sklonio se i u Samobor. On je bio i glazbenik, violončelist, pjesnik soneta, novelist, publicist. U prize-mlju zgrade u kojoj je ovdje stanovao, bila je slastičarna s kremšnitama. Mogli ste jesti krempite i gledati kako vas gleda Matoš s uvećanih velikih fotografija.

Moja je srednjoevropska matrica – ne mogu napisati riječ korijeni – jer neke riječi detoniraju, kako kaže Tin Ujević – i već je opisana je u mom tekstu Šlag paprikaš, valcer – jedno od delikatnih, decentnih, dolorantnih, ako hoćete, mjesta koje se počelo koristiti zadnjih dvadesetak i više godina.

Zaklinjanje u zavičajnost, etnologiju, tradiciju, vjeru, zazivanje predaka, isticanje prvenstva u pismenosti , sve sam to već čula, kažem one militantne 1971/2. maturalne godine. Ponovilo se, u mojoj generaciji, burno, bolno, tragično. No ja sam se donekle i navikla na tragediju, katarzu, katastrofično poimanje svijeta, nihilizam – sve to dobro poslije naplate dežurni hu-manisti. Mišljenje koje je globalno, djelovanje koje je lokalno.

Možete to čitati i zdesna: Djelovanje koje je globalno, mišljenje koje je lokalno. Naravno, logika je u pitanju. A tu smo već na ravni jezika.

Da vam ne kažem kako mi kažemo kad se ne možemo nečega sjetiti: na vrhu jezika.

A to je jezik koji na Balkanu svi dobro razumijemo. Bio on iz traktata L.Wittgensteina: " Granice moga jezika granice su moga svijeta", ili Dubrovčanina I. Vojnovića: "Sve što sam imao rijeti (reći) rekao sam".

Šutnja i nihilizam, zatvorenost kao zamjena za sveko-liko glagoljanje.

Ipak, ako zatvorimo vrata svojih jezika, prestat ćemo postavljati pitanja.

Jer ja vam govorim jezikom koji ako i nije mađarski, vi ga razumijete. Jezikom poezije, istraživanja, jezi-kom pitanja.

Možda i nezgodnih pitanja, nepristojnih. Pitanja koja ne bismo smjeli postavljati. Moja generacija, ako i ne zna od čega živi, djeluje kao da zna zašto to čini. Kamo ide. Doduše, nije uvijek sigurna i kojim putem.

Zvjezdano je nebo uvijek nad nama.

Čak i sad s jeseni, kad su jutarnje magle guste.

U prividno bezgraničnom, hoću reći: svijetu bez grani-ca, koji uživamo – kako se uživa u mirovini ili statusu slobodnog umjetnika – umreženi i virtualni, jeziku svjetla ili tame, zastire mi se jedna dnevna fantazija: pogled na pustu mađarske i panonske stepe o kojoj često sanjam otvorenih očiju. Doduše, pomalo se bo-jim kako sam starija. Visine vodostaja, razlivenosti, prostora bez brda, vremena koje intimno, računam prema negdašnjem, srednjoevropskom.

U toj velikoj niziji, kako se kaže srodnim, a ne istim jezikom, tamo sunce izlazi kao velika rumena jabuka, kakve najviše volim.

Mislim da sam vam možda sada rekla i odviše.


PRILOGPRILOG

ZAPISANO JE

Tekst: Branko Borilović; Prilog pripremio: Vesko Pejović

Poštovani čitaoci, prenosim vam drugi dio teksta pod naslovom ZAPISANO JE, koji je pripremio Branko Borilović, a objavila Matica crnogorka u svom časopisu za društvena pitanja, nauku i kulturu broj 80.

1. Da je njemački književnik Sigfrid Kaper o Crno-gorcima rekao: "Privrženost svojoj otadžbini, ljubav prema slobodi, istrajnost i upornost, smjernost do drskosti, koja čak nije lišena izvjesnog humora, hrabrost do suludosti, ali i spremnost da se potčini vođstvu i slijede zapovijesti, strogo poštujući običaje i red u kući i porodici, trezvenost i odmjerenost, to su bitne osobine Crnogoraca koje niko do sada nije osporio."

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, br. 66, ljeto 2016, str. 46.

2. Da je Karl Nojmajer, u svom poznatom djelu "Uvod u velike pravne sisteme savremenosti (1987) rekao da Crnogorci jedini u Slovena imaju svoje, autentič-no pravo (budući da Rusi koriste njemačko, Poljaci francusko, Srbi austrijsko, a Bugari vizantijsko i italijansko)"

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, br. 66, ljeto 2016, str. 49.

3. Da je holandski putopisac Henrik van der Mandere govoreći o Crnogorcima zapisao: "Zaista ima nečega od biblijske jednostavnosti u ovom narodu: Ima tu najoriginalnije poetičnosti, a samim tim i nepojmlji-vo originalnih ideja ljudskosti, časti i kulture". Na kraju zaključuje: "Crnogorci se ne smiju porediti sa prosječnim Evropljanima".

Matica:časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, br.66 ljeto 2016, str. 41.

4. Da je Vitni Voren o Crnogorcima rekao sljedece: "Crna Gora ne može biti osvojena, jer će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek".

Matica:časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, br. 66 ljeto 2016, str. 45.

5. Da je Žan Pol Sartr Trinaestojulski ustanak smatrao najfrapantnijim i najveličanstvenijim događajem svekolike evropske revolucionarne istorije XX vi-jeka.

Stanišić, Milija: Dubinski slojevi Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica 2005, str. 88.

6. Da je Vinston Čerčil,povodom Trinajestojulskog ustanka, rekao "da Crna Gora, ne samo zbog svog geostrateškog položaja, predstavlja izuzetno po-željnog partnera za bilo koju vojnu alijansu u ovom dijelu svijeta".

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, br. 66 ljeto 2016, str. 45-46.

7. Da je Fridrih Engels 1882. godine o Crnogorcima izjavio: "Crnogorci i njihovi prijatelji, primitivni narodi Krivošija i Hercegovine, braniće svoju ne-zavisnost protiv Beograda i svake druge centralne vlade, bila ona srpska ili ne, isto kao sto su to činili protiv Turaka i Austrijanaca".

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, br. 66, ljeto 2016, str. 39-40.

8. Da je "Crna Gora majka junaka. Krvlju svojih sinova prolivenu za Krst časni i slobodu zlatnu, napisala je istoriju, jedinstvenu u našem narodu, koji vrije-me neće izbrisati kao što nije izbrisalo uspomenu termopilskih i maratonskih junaka.Taj plemeniti krš, koji je rodio toliko heroja i dao nam besmrtnog Njegoša, odnjihao je i Blaženu Ozanu, veliku ne na bojnom i književnom polju, nego u krepostima i požrtvovanju".

Luković, don Niko: Prčanj, 2010, str. 15.

9. Da ako je Cetinje najmanja prijestonica na svijetu, onda je i mjesto sastajanja senata bez sumnje najveće na planeti jer se drži pod otvorenim nebom, ispod čuvenog brijesta, u središtu prijestonice.

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, ljeto 2014. str. 275.

10. Da je Napoleonov oficir Viala de Somijer, govoreći o Crnogorcima i njihovom odnosu prema otadžbi-ni,rekao: "Ta riječ se kod njih ne izgovara napra-zno. Za njih nema sredine. Pobijediti ili umrijeti za domovinu. Iz takvog osjećanja oni crpe ovu silnu snagu koja rađa junačka djela".

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, br. 66, Podgorica, ljeto 2016, str. 41.

11. Da je Roj Trevor, govoreći o stasu i visini Crno-goraca zapisao ,,da su visoki i po šest stopa i više […] da nijesu rijetki ljudi visoki šest stopa i sedam ili osam inča", te da biEnglezi gledali"na nj gledali kao na diva".

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, zima 2009, str. 178.

12. Da se čuveni francuski pisac Viktor Igo "kao dijete igrao Crnogoraca i Turaka i da je želio u tim igrama da bude Crnogorac".

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, Podgorica, jesen 2010, str. 356.

13. Da su se Crnogorci sporazumijevali "posebnom vrstom telefona" i da su se mogli čuti na "pet milja". Naime, oni su po pisanju Roja Trevora mogli da se dozivaju bez problema sa brda na brdo i da su još dok su bili mali izučavali tehniku govora "dozivanjem". Na kraju kaže da nijedan stranac makar vježbao mjesecima"ne može zadobiti takav dar. Uz pomoć takvog telefona" otkrivali su lopove, ubice, itd.


14. Da je za crnogorsku đecu Roj Trevor rekao "da uče da pucaju čim se rode".


15. Da je R. Trevor napisao: "U figurativnom smislu Crna Gora jeste Robin Hud Evrope, neustrašivi šampion slobode već stotinama godina, s frulom slobode na usnama, ne bojeći se ljudi a bojeći se jedino Boga,,.


16. Da se Crna Gora prvi put pominje kao "Montene-gro" 1348. godine, u dubrovačkim arivima 1376, a u kotorskim 1443. godine.

Sazdanje Cetinja, Cetinje/Podgorica 1984, str. 170.

17. Da je Crna Gora 1591. godine imala 14.000 ognjišta,

a oko 50.000 duša 1641. godine.

Arhiv za albansku starinu, jezik i etnologiju, knj. II, Beograd 1925, str. 237.

18. Da je Vijala de Somijer u svom putopisu po Crnoj Gori zabilježio da u Ćeklićima u jednoj porodici živi 6 generacija. Najstariji član familije imao je 117 godina, njegov sin 100, unuk 82, praunuk 60, njegov nasljednik 43, sljedeći potomak 21, a naj-mlađi je imao 2 godine.

Somijer, Viala de: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, Cetinje 1925, str. 68.

19. Da je Stanislav Vinaver u svojoj knjizi "Goč Gora" opisao dominantne osobine Crnogoraca. Kaže da Crnogorci nemaju "specifično srpske osobine". Dalje nastavlja: "To su osobine jednog viteškog i borbenog plemena, kome je ponos iznad svega, a slavoljublje osovina života. I kad čitamo Ilijadu, vidimo da su Crnogorci, u mnogome, posve slični starim Homerovim Ahajcima."

Vinaver, Stanislav: Goč Gora jedna jugoslovenska simfonija, Beograd 1927, str. 126.

20. Da je vladika Vasilije poslao pismo ruskom senatu "u kojem izjavljuje da želi da se ne primaju u Ru-siju drugi Srbi pod imenom Crnogoraca i da će on davati svedodžbe Crnogorcima, koji bi željeli oditi u Rusiju."

Spomenik, Srpska kraljevska akademija XXV, Beograd 1895, str. 16.

21. Da je 22.04.1753. godine vladika Vasilije Petrović poslao pismo Kolegiju inostranih djela sa popisom "koja plemena ulaze u sastav Crnogorske drzave".

Katunska nahija Grahovo i VilusiRiječka nahija Pješivačka nahija

Lješanska nahija Bjelopavlićka nahija Šestanska nahija Piperska nahija

Spič i Šušanj Rovačka nahijaZeta Crmnička nahija

Primorje BrđaniPaštrovska nahija Kuči

Grbalj BratonožićiMiholjski srez Vasojevići

KlimentiTuzi i Grude

Hoti i Kastrati

Spomenik, Srpska kraljevska akademija XXV, Beograd 1895, str. 16.

22. Da je još 1714. godine Crna Gora pomenuta kao "Montenegrinski narod" i to u ruskim izvorima.


PRILOG PRILOG

Spomenik Srpske kraljevske akademije LIII, Drugi razred, 1922, str. 58.

23. Da je Njegoš jednom prilikom, družeći se sa talijan-skim piscem Frančeskom D’ Ongarom, izjavio: "Ja ću od Crne Gore napraviti uzornu državu".

Ongaro, Frančesko d’: Crnogorka, Novi Sad 1876, str. 11.

24. Da je Vuk Karadžić zabilježio da se Crnogorci rijetko opijaju iako vole da piju i da je najveći cr-nogorski porok žudnja za novcem i potkupljivost. Kaže da prośaka nema i ako ih ima, oni su iz su-sjednih zemalja.

Karadžić, Vuk Stefanović, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica 2017, str. 30.

25. Da je Vuk Karadžić, govoreći o bliskosti Crnogoraca i Bokelja, rekao "da Crnogorci trguju sa Kotorom i Budvom kao i Bokelji sa Crnom Gorom, da se žene i udaju između sebe, da mnogi Crnogorci imaju imanja u primorju, da su stalno kao i Crnogorci pod oružjem, da su u 16 i 17 vijeku zajedno sa Crnogor-cima ratovali protiv Turaka i sad se ne razlikuju od Crnogoraca ni u čemu".


26. Da je Vuk Karadžić u svojoj knjizi opisao kako su se Crnogorci obračunavali sa lupežima:

"Najprije je lupež morao sedmostruko platiti ukrade-nu stvar (Srbi dvostruko), zatim se objavi na sve strane da je neko pokraden a i kolika nagrada čeka onoga koji prokaže.U tom slučaju uključuje se i treći koji šalje svog čovjeka i obavještava ga da je označen kao lupež i da vrati pokradeno. Ako je lupež siguran da je "provaljen" on odmah ide na dogovor sa oštećenim. Ako lopov odriče krađu prokazivač mora svoje tvrdnje dokazati. Takvi su se u narodu zvali: Pokazivač sok, njegov posrednik sokodržica, a obećana nagrada sodžbina".

Karadžić, Vuk Stefanović, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica 2017, str. 69-70.

27. Da je Vijala de Somijer, koji je 1813. godine obišao Crnu Goru, zapisao "daje crnogorski jezik (kojim je, veli, za nevolju govorio) dijalekat grčkog".


28. Da je u staroj Crnoj Gori još 1905. godine donešen "Zakon o štampi". Po tom zakonu štampar je bio dužan da od svake štampane stvari Državnoj bibli-

oteci dostavi tri primjerka knjige.

Vijesti, Podgorica 22. jul 2007, str. 17

29. Da je u Crnoj Gori i Brdima "živjelo 196.238 duša. Popis je izvršen od Petrova-dana 1863 na 1864 go-dinu.Od toga je bilo 99.889 muških i 99.339 ženskih čeljadi. Katunska nahija je bila najbrojnija sa 32.723 muška i 31.015 ženskih osoba. Slijedi Riječka sa 13.127 muških i 12.970 ženskih. Zatim Crmnička sa 14.272 muških a 13.997 ženskih. Lješanska na-hija je imala 7.978 muških i 7.389 ženskih a Brda s Moračom i Vasojevićima 31.789 muških i 30.978 ženskih osoba".

Orlić: crnogorski godišnjak stari i novi za prostu godinu 1865, Cetinje 1865, str. 75.

30. Da je ruski car Petar Veliki prvi put pozvao Crno-gorce da "udare" na Turke u Rusko-turskom ratu 1710-1711.Depešu Petra Velikog u Crnu Goru do-nijeli su Podgoričanin Ivan Lukačević i Mihailo Mi-loradović Hercegovac. Zbog toga je vladika Danilo sazvao skupštinu i predložio da pomognu Rusiji.Rekao je: "Pa i ja isti,ne žaleći svoga života, gotov sam s vama poći na službu caru hrišćanskome i našem otačestvu.Crnogorci listom ustaše. Ali, kad Rusija morade sklopiti mir s Turskom dve velike turske vojske pođu da kazne Crnu Goru.Crnogorci se junački boriše ali Crnu Goru Turci opustošiše".

Ilić,Drago:Jugoslovenski narodi vladari i vladike, Beograd 1936, str. 116-117.

31. Da su u boju "na Taru na Šarance i Uskoke" hra-bro učestvovale i Crnogorke. "Samuila žena Vasa Kneževića, žena Gavrila Rajčevića,udovica Marija sestra Ivana Kneževića posekoše svaka po dva živa Turčina".

Dva Petrovića-Njegoša vladika Danilo Petrović i knjaz Nikola, Beograd 1896, str. 38.

32. Da je Vilijam Gledston (engleski državnik i politi-čar), pišući komentar čuvenog Tenisonovog soneta o Crnoj Gori, rekao: "i najromantičnije i potresajuće slike drugih istorija blede pred običnim životom Crne Gore".

Đukić, Trifun: Mišljenje o Crnoj Gori i Crnogorcima, Beograd 1936, str. 6.

33. Da je grčki "Novi svijet", koji je izlazio u Parizu za vrijeme Prvog svjetskog rata o Crnogorcima zapisao: "Crna Gora je jedan simbol celoga čovječanstva".


34. Da je Jovan Pavlović, pišući o Crnogorcima i njiho-voj književnoj radnji, rekao: "Vanrednom jačinom volje Crnogorci su održali Crnu Goru kroz toliko vjekova…"


35. Da je Miler, poznati engleski istoričar, govoreći o napretku Crne Gore posebno o "telegrafskom sistemu" rekao: "Crna Gora je prišla Poštanskoj uniji prije Francuske".


36. Da je Jaša Ignjatović o Crnoj Gori zapisao: "O tu je stenu Mars svoj mač oštrio".


37. Da je vladika Nikolaj Velimirović jednom rekao o crnogorskom rodoljublju da je "svojom čudnova-tom silom održalo Crnu Goru više od deset stoljeća nepotčinjenom i slobodnom".


38. Da su mnogi Crnogorci radili u Etiopiji i Džibutiju. Njihove interese su zastupala ruska predstavništva. Izbijanjem Italijansko-etiopskog rata 1896. godine oni su se stavili u službu etiopske vojske za što su dobili mnogo priznanja i odlikovanja.

Pejović, Đorđije-Đoko: Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeka, Titograd 1962, str. 369.

39. Da su mnogi Crnogorci radili u Aziji,tačnije u Man-džuriji (Kuči i Vasojevići), zatim Šangaju (Crmnica, Katunjani i Vasojevići), zatim u Port Haifinu, Hong Kongu, itd.


40. Da su Crnogorci radili na prokopavanju Sueckog kanala.Najviše podataka o njihovom radu ima u prepisci ruskih predstavnika u Carigradu,Aleksan-driji i Dubrovniku (1865 godine).


41. Da su Crnogorci trbuhom za kruhom stizali i do Brazilije i Amazona.Najčešće su radili u rudoko-pima, najteže, ali dobro plaćene poslove.

Pejović, Đorđije-Đoko: Iseljavanje Crnogoraca u XIX

vijeka, Titograd 1962, str. 389.

42. Da je u Port Saidu(Egipat) još od 1865. godine bila dosta brojna kolonija Crnogoraca.Tamo su radili na raznim poslovima, a njihove interese zastupao je austrougarski konzularni agent.


43. Da Crnogorci govore "najčistijim slavenskim je-zikom". To je izrekao maršal Marmont koji dalje kaže da "nijesu morali modificirati svoj jezik, tako je jezik crnogorskih seljaka ostao nepromijenjen.To je isti jezik na kojem je napisana Ruska Biblija".

Maršal Marmont: Memoari, Split 1984, str. 28.

44. Da su Rusi često zaboravljali Crnogorce prilikom sklapanja mira. Stjepan Mitrov Ljubiša u tekstu o Šćepanu Malom piše: "Rusija se pomiri s Turčinom bez Crne Gore, niti se uvrsti u ugovoru mira Ka-jinargjinskoga, sklopljena 10 Julija 1774 ni jedna riječ o Crnogorcima".

Dubrovnik: zabavnik narodne štedionice Dubrovačke za godinu 1868, Split 1868, str. 161.

45. Da je 1916. godine popisano stanovništvo u Cetinju. Po popisu u gradu je živjelo 5240, od toga 2427 muških i 2813 ženskih čeljadi.U rubrici državljan-stvo stoji:

Državljanstvo Broj Državljanstvo BrojAustro-Ugarsko 96 Francusko 2

Crnogorsko 4957 Rusko 2Srbijansko 16 Švajcarsko 6Italijansko 7 Bugarsko 12

Grčko 7 Tursko 28Arbanaško 104 Amerikansko 3

Broj kuća u varoši 438 Škola je bilo 6Broj kuća u okolici 247 Ukupno kuća 680

Državni arhiv Crne Gore, UBC, 1916, f 118.

46. Da je Crnogorska vlada Švajcarskom savjetu javila da "Crna Gora prvim julom ove godine stupa u Uniju za zaštitu književnog i umjetničkog vlasniš-tva.Ostale države u toj Uniji su Njemačka,Belgija, Španjolska,Francuska,Velika Britanija,Italija, Luk-semburg,Monako,Tunis,Haiti".

Stražilovo, Novi Sad 1893, str. 191.

47. Da je Sima Milutinović u svojoj "Istoriji Crne Gore" zapisao da je carica Jelisaveta(šćer Petra Velikog, ruska imperatorka, 1741-1762) predložila vladici Vasiliju "da joj pošalje toliko Crnogoraca da od njih


PRILOG PRILOG

sastavi naročiti "Crnogorski puk".

Đorđević, Vladan: Evropa i Crna Gora, Beograd 1912, str. 87.

48. Da je vladika Sava Petrović imao dobre veze sa napuljskim dvorom. Zbog toga je u Napulj (1751. godine) sa crnogorskim pasošem uputio Stanoja Humca i Vučetu Martinovića "iz slobodne knjaže-vine Crne Gore…." da ispitaju teren za preseljenje jednog broja Crnogoraca u Kraljevinu dvije Sicilije (Napulj). Planirano je bilo da se iseli trideset poro-dica iz Cetinja, Ćeklića i Bjelopavlića.

Istorija Crne Gore, III knjiga, tom I, Titograd 1975, str. 311.

49. Da je "Crna Gora među prvim zemljama koje su uzele sudbinu svog naroda u svoje ruke.I ne znam da li je veća ratnička genijalnost njenog knjaza ili je heroizam samog crnogorskog naroda kome nema premca".

Montegaci, Viko: U Crnoj Gori, CID, Podgorica 2008. str. 119.

50. Da je Marko Vujaćič citirao Jovana Cvijića, koji je za Crnogorke rekao da su "najotmjeniji tip juž-noslovenske žene". U istoj knjizi, Vujačić kaže da je Crnogorka "odana mužu bez rezerve, a prema braći epski osjetljiva, samoprijegorna do samoodricanja".

Vujačić, Marko: Znamenite crnogorke, Titograd 1961, str. 13.

51. Da je Kralj Nikola pisao američkom predsjedniku Vilsonu povodom odnosa Srbije spram Crne Gore, pa kaže: "Ma kako da su bili bestidni ja sam bio prvi da im pružim ruku, objavljujući Austriji rat, prem-da sam bio uvjeren, da izazivanje potiče s njihove strane ubistvom u Sarajevu od njihove Crne Ruke. Zločinstvo nad prestolonadsljednikom i njegovom ženom bilo je uzrok, za što svijet danas oplakuje dvadeset miliona žrtava. Strašna pomisao, da ta zemlja neće da uvidi počinjeni zločin za koji je ona odgovorna pred čovječanstvom".

Nikola Petrović i njegov dvor, Sarajevo 1919, str. 31.

52. Da je Fridrih fon Tajzen rekao o Crnoj Gori: "U duši ovih hrabrih,stasitih i poštenih Crnogoraca koji ne znaju šta je to krađa, plamti i greje kao topla struja ljubav prema otadžbini."

Tajzen, Fridrih fon: Jugoslovenski problem, Beo-grad1928, str. 17.

53. Da je Napoleon rekao za Crnogorce, zbog njihovog

učešća na ruskoj strani protiv Francuza, 1807. go-dine: "Crnu ću Goru krvlju njenih žitelja obliti te se neće više zvati Crna nego Crvena Gora".

Backović, Marko: Crna Gora pri kraju devetnajestog vijeka, Beograd 1895, str. 60.

54. Da je Pukvil (francuski konzul u Janjini) manastir Stanjeviće vidio kao "Versaj Luja XIV. Računa se da ima više od 300 soba, zauzete od kaluđera ili mona-ha i 500 đaka upućenih iz raznih sela Crne Gore".

Zapisi: časopis zanauku i književnost, jul-decembar, Cetinje 1927, str. 6.

55. Da se u Evropi o Crnoj Gori prije 1800. godine vrlo malo znalo. Do pojave "Istorije" Vasilije Petrovića o njoj "nema ni jedne napisane knjige,ne samo na stranim nego ni na našim jezicima".

Zapisi: časopis zanauku i književnost, jul-decembar, Cetinje 1927, str. 2.

56. Da je Crna Gora 1912. godine imala "učuvanih stvari dobivenih u raznim bojevima, oko 180 topova, blizu 20.000 svakovrsnih pušaka, preko 5.000 noževa i sablji, 300 barjaka itd. Svi ovi eksponati dati su mahom po unutrašnjosti Crne Gore".

Hajduković, Ilija: U časovima odmora, Cetinje 1912, str. 119-120.

57. Da je poznati češki slikar i muzičar Ludvik Kuba za Crnogorce rekao: "Crnogorci su narod koji nije nikad sklanjao svoj vrat pod tuđi jaram i uvijek znao je održati svoju samostalnost […] Okolnosti su stvorile od Crnogoraca ritere i junake, zbog čega nepovjerenje, kao majka straha, sasvim je tuđe Crnogorcima".

Hajduković, Ilija: U časovima odmora, Cetinje 1912, str. 166.

58. Da su Crnogorci išli ponajviše na zaradu u Tursku, ali ih to nije smetalo da "o svom kruhu i ruhu, hitno odlaze iz Carigrada, hrleći u pomoć svojoj domovini".Pri ponovnom povratku u Carigrad pri-bjegavali su raznim "trikovima". "Pribijali su se uz njihovu jednokrvnu,jednovjernu i po porijeklu, po običaju po tipu po haljinama i svemu drugome sličnu braću Primorce (Grbljane, Paštroviće itd.) koji su kao austrijski podanici uživali sva prava. U drugim slučajevima su se predstavljali kao Hrvati pa su prozvani Hrvatima a njihov šef hrvatbaša. Pred Balkanski rat u Carigradu je radilo između 800 i 1.500 druga".

Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu,

proljeće 2019, br. 77, str. 484-486.

59. Da je ruski oficir Pučkov rekao da među Crno-gorcima vladaju tri duha: pravoslavno-crnogorski, venecijanski i turski.


60. Da je vladika Vasilije smatrao da sa 50.000 dukata novčane pomoći, koju bi mu Rusija dala, mogao urediti državu i tako "braniti svoju nezavisnost". Vjerovao je da Crna Gora u svojem "stenju" krije zalihe srebra i zlata, pa traži od Rusa da mu poša-lju stručnjake koji će rudno blago vaditi iz zemlje. Zauzvrat, Crnogorci bi kovali novac sa likom ruske carice. Htio je da nabavi i štampariju "da ne bi do veka prosjačio po Rusiji potrebne crkvene knjige".


61. Da je Šćepan Mali znao iz priča svojih Crnogoraca "da je Rusija, kojoj su ovi pomagali u ratu protiv Turske, pri uglavljivanju mira redovno zaboravljala na svoje crnogorske saveznike i ostavljala ih Turskoj da ih po volji kazni za to savezništvo…."


62. Da je vladika Vasilije u pismu 29.04.1753 godine Praviteljstvujušćem Senatu rekao i ovo: "No kako sam za vreme moga bavljenja ovde video, da mnogi Srbi (srbijanski ljudi) dolaze u Rusiju i da od milosti Njenog Imperatorskog Veličanstva dobiju časti i dostojanstva, to sumlje ne može biti da će se neki Srbi bez osnovanazivati Crnogorcima i plemićima (šljahtičami) te na taj način dobijati časti i dosto-janstva, i takvih može biti već ima". Dalje kaže da će on ubuduće davati "svedodžbe" Crnogorcima koji budu željeli da stupe u službi Nj.I. Veličanstva "da se ne bi koje kakve varalice izdavale za dobre Crnogorce i da ne bi ružili čast crnogorskog naroda".


63. Da je Napoleon bio ljut na svog maršala Marmona zato što nije ostvario bolje kontakte sa Crnogorcima, pa kaže: "Kako to da nikada ne govorite o Crno-gorcima? Ne treba biti krute naravi, treba poslati agente među njih i pridobiti vođe te zemlje". Zato je Marmon za Vladiku bio spremio bogati poklon – "jedan Napoleonov portret okićen izvanredno lijepim dijamantima".Od toga nije bilo ništa jer su se u međuvremenu umiješale austrijske intrige i

ruski savjetnici koji su kompromitovali njegov plan.

Lekić, Dušan: Spoljna politika Petra I Petrovića Nje-goša, Cetinje 1950, str. 231.

64. Da se stara Crna Gora dijeli na četri nahije, i to Ka-tunsku, Lješansku, Riječku i Crmničku. Tu podjelu su uveli Turci u prvoj polovini 17. vijeka.Katunskoj pripada Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići (Kčevo), Pješivci, Zagarač i Komani. Lje-šanska se nahija ne dijeli, kao ostale, na plemena. U Riječkoj nahiji je varošica Rijeka Crnojevića, Ceklin, Kosijeri, Dobrsko selo, Ljubotinj i Građa-ni. Crmnička nahija ima devet manjih plemena i varošicu Vir.

Cetinje i Crna Gora, Beograd 1927, str. 11.

65. Da je kod Crnogoraca junaštvo zavisilo od hrabro-sti muža, a čojstvo od žene. Naime, Crnogorac je davao "svojim sinovima primjere junaštva a mati ih je učila čojstvu."

Đonovoć, Nikola: Rad i karakter Crnogoraca, Beograd 1935, str. 149.

66. Da je Petar Veliki 1710. godine preko Hercegovca Miloradovića uputio Crnoj Gori poziv sa ciljem da objavi rat Turskoj. Očito da je "Petru Velikom Crna Gora iako mala izgledala mnogo veća", čim je računao na njenu pomoć. Crnogorci su mu izašli u susret i objavili rat Turskoj kuražeći se riječima "Nijesmo sami, nas i Rusa sto miliona."


67. Da su Crnogorci teško prihvatali pravila i zakone. Zbog toga su govorili: "Ove gore ne trpe regule." Više su voljeli "regule" koje je sami život nametao i u kojima su se dobro snalazili.


68. Da su Crnogorci imali čudne nazive kojim su isti-cali karakter čovjeka. Takve ljude su zvali: soko, munja,krilatica,vatra,sablja,orao,strijela, grom, itd. Po ovim nazivima se vidi kakav bi trebao da "bude idealan čovjek u Crnoj Gori."


69. Da su stari Crnogorci rijetko psovali. "Psovka se nije mogla razviti među ljudima koji toliko polažu na lično dostojanstvo." Takođe nijesu skoro nikada pričali "pornografske priče, što im je bilo ispod časti.


PRILOG PRILOG

Smatrali su da takvim pričama kumuje alkohol zbog čega su ga iz duše mrzjeli".


70. Da se ni u jednoj crnogorskoj epskoj pjesmi ne po-minju janjičari "jer nisu iz Crne Gore odveli nikoga u janičare." Upravo zbog toga što Turci nijesu bili gospodari Crne Gore.


71. Da su Crnogorci "pod vodstvom Ivana Vukotića 1524. godine učestvovali u zauzimanju gradaJajca u Bosni, pomažući Mađare protiv Turaka."


72. Da je u vrijeme Mirovne konferencije 1919. godine, Francuz Žan Arsil pisao: "Svi Crnogorci su se žr-tvovali za zajedničku stvar; hoćemo li dozvoliti da srpski imperijalizam anektira Crnu Goru? Francuzi! Vi nećete dopustiti da "Živjela Jugoslavija" znači na lošem srpskom: "Smrt Crnoj Gori"!

Crnogorsko pitanje (1918-1931), Cetinje 1914, str. 278.

73. Da se Crnogorci nijesu htjeli potčiniti turskoj vlasti bez obzira na veličinu sultanovih ustupaka. Nudio im je "da im obnovi crkvu i manastir na Cetinju, pa čak da im podigne veće nego što su bili." Sve im to nije valjalo. Crnogorci, a naročito Katunjani nijesu htjeli potčiniti se turskoj vlasti.

Tomić, Jovan: Pohod Numan-Paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714 godine, str. 59.

74. Da je po Nikoli Ericu (mletački providur iz Kotora) 1692. godine Crna Gora imala 2279 odrasle osobe(-puške) i 4230 žena i staraca, 5909 djece, ukupno 12.418 duša.U ovom tekstu nalaze se i mnogi sta-tistički podaci Crne Gore iz različitih perioda.

Cetinje i Crna Gora, Beograd, 1927, str. 282.

75. Da je po Marjanu Bolici (mletački plemić) 1614. godine u cijeloj Crnoj Gori (Katuni,Ljubotinj,Pješiv-ci,Crmnica,Lješkopolje) bilo 90 sela, sa 3524 doma i 8027 vojnika. U barskoj opštini sa Spičom 2726 vojnika, u Ulcinju i okolini 800, u Podgorici 4.376 vojnika, u Grahovu 200, u Nikšiću i Onogoštu 700.


76. Da Crnogorci po kapetanu Baumanu, izgledaju "karakterni i moralni. Ne odaju se porocima čak ni piću, i ne kradu. Možda nema zemlje u Evropi u kojoj se manje krade nego u Crnoj Gori".


77. Da je geograf, istraživač i putopisac Saksonac Ber-nardŠvarc za Crnogorce rekao: "Na terenu koji djelimično pripada u najžalosnije oblasti naše ze-mljine kugle, nalazi se pleme koje treba ubrajati u najplemenitije nacije. Narod fizički i moralno zdrav, spoljašnje surov, ali obdaren dubokom naravi, lavov-ski hrabar, a ipak djetinjasto bezazlen, ponosan-oz-biljan, a opet najpredusretljiv i najgostoprimljiv."


78. Da je kralj Nikola dobio telegram od američkog pšredsjednika Vudroa Vilsona, sljedeće sadržine: "Njegovu Veličanstvu Nikoli, Kralju Crne Gore. Iskreno zahvaljujem Vašem Veličanstvu na pleme-nitim čestitkama koje ste mi tako ijubazno uputiii 4. jula, i koje visoko cijenim. Duboko saosjećam sa Vašim Veličanstvom u nesreći koja je snašla Crnu Goru najezdom nemilosrdnog neprijatelja. Uvjeren sam da Vaše Veličanstvo i blagorodni i junački narod Crne Gore neće biti potlačen, nego da će vjerovatno, da su Sjedinjene Države odlučne da vide da će, sa konačnom pobjedom koja će doći, biti osiguran i priznat integritet i pravo Crne Gore. Šaljem Vašem Veličanstvu svoje najbolje želje."

Vijesti, 27. Maj 2006, str. X.

79. Da "tajni uzrok zbog kojega su Saveznici poslije toga uzeli prema Crnoj Gori ovakvo držanje leži u tome što Srbija, od samoga početka, umjesto da je Crnu Goru držalakao svog junačkog saveznika i bratsku zemlju, počela je prema njoj voditi otimačku politiku; u tome je i uspjela, blagodareći čitavom sistemuintriga kako u Parizu tako i svud drugdje. Bilo bi žalosno da Crnogorci izgube nezavisnost, koju su herojski sačuvali od Turaka za nekoliko vjekova."

Mak Nil, narodni poslanik, prilikom značajne debate o Crnoj Gori u engleskom Parlamentu, 11. novembra 1919.

80. Da "junaštva i borbe Crnogoraca za nezavisnost prevazilaze junaštvo Starih Jelina kod Termopila i na Maratonu."

Gledston, Viljem, britanski političar i državnik, u više navrata premijer vlade.

81. Da "ako ima u Evropi zemlje koja zaslužuje svoju nezavisnost, zbog svoje istorije, svog geografskog položaja i okoline, to je Crna Gora. Sloboda i neza-visnost treba da budu dah narodnog individualnog života Crnogoraca, i svako rješenje koje tome ne

odgovara, bila bi surova nepravda i gorko razoča-renje za sve one koji su se zauzimali za sreću ove male istorijske zemlje."

Gledston lord Herbert sin Viljema Gledstona, veliki prijatelj Crne Gore, ministar i vođa Liberalne stranke.

82. Da "vrlinama Crnogoraca duguju se opšte priznanje i divljenje".

Harmsvort, ministar za spoljnje poslove Velike Bri-tanije.

84. Da"što se tiče Crne Gore, njena slavna istorija i proš-lost neće nikad biti ugašene ni jednim diplomatom, ma ko on bio, niti nasiljem. Istorija se piše polako ali sigurno, a crnogorska, za vrijeme velikog rata, nije ništa drugo nego jedan niz besprimjernih nepravdi. Ali će pravda pobijediti, a čelični i duhom veliki crnogorski narod, podići će glavu, sam odlučiti o svojoj sudbini i uskrsnuti iz mučeništva u kome se sad nalazi."

Divajn, Aleks, engleski publicista i prijatelj Crne Gore.

83. Da "pored Jadranskog mora u svom surom stijenju nalazi se Crna Gora. Istorija slavi ovo gnijezdo orlova. To je Otadžbina nenadmašna, slavna kao Sparta".

Gaston Rupnel.

86. Da "mali crnogorski narod vazda je na visini oču-vao svoju čast i u najmučnijim danima na Balkanu. Crnogorac je ponosno držao glavu, pogled smio i srce neustrašivo.

Augusten Rej.

87. Da "ljubav, koju Crnogorci imaju prema svojoj maloj zemlji, dolazi otuda, što su se duge godine borili i zajedno osjećali, s oca na sina, vjekoviina imajući iste običaje, a ovi zajednički običaji su najjača veza, najsolidniji lanac između ljudi i između vremena. Čvrsti brđani, Crnogorci nose sa sobom, ako se tako može reći, obilježje svoje Otadžbine. Zemlju svoju oni, uprkos njene sirotinje ljube onako, kao što je njihovi preci voljahu, kad sa vrha Lovćena posma-trahu stijenje i kada rekoše:’ Evo! Mi izabrasmo ovu zemlju!’ I pošto je njihova i pošto je vole, ko im je može oduzeti?"

Luj Аvеnје, Švajcarac, član Internacionalnog komiteta za nasavisnost Crne Gore.

88. Da "nikad nije bilo hrabrijeg i čestitijeg od crno-gorskog naroda. Nikad nije bilo više mučeništva i nepravde nego što ga je podnio crnogorski narod.

Nikad svetijeg prava nego рrаvo Crne Gore. To je zaloga njene pobjede."

Makelar, književnik.

89. Da "istorija bdije nad malenim ali slavnim crnogor-skim narodom, koji sada brani, kao što je i vjekovima branio, svoju slobodu i nezavisnost."

Hugo Movnikel

90. Da "istorija Crne Gore jeste nepobjedivi David koji se, bez straha i bez prestanka, bori sa novim Golijatima. Ona je bila prvak u borbi za slobodu i hrišćanstvo, a danas je prvak u borbi za pravo malih naroda. Hvala joj u ime malih naroda."

Hektor de Vik.

91. Da "Crna Gora je jedan simbol cijeloga čovječan-stva. Država koja je, mada onako malena, umje-la kroz čitava stoljeća očuvati svoju nezavisnost. Mišljenja smo da je nezavisnost Crne Gore jedna svetinja i da oni koji drznu rukom taknuti je nijesu prijatelji slobode, mira i čovječnosti"

Grčki list "Novi svijet" koji js izlazio u Parizu (5. de-cembra 1918) u članku "Herojska Crna Gora".

92. Da "pošto on želi da živi slobodno u svojim gorama, zašto silom od njega činiti podanike Srbiji? Ovaj mali, ali junački narod treba da slobodno raspolaže svojom sudbinom, shodno načelima predsjednika Vilsona."

"La Suisse", list iz Ženeve (jul 1819).

93. Da se "ne mogu udaviti oni koji su bili lavovi na Jadranu."

Al-Anri Besie (La France de l’Est).

94.Da je "Crna Gora sa vjekovnim tradicijama, kolijev-ka naroda epopeje, zemlja slavne prošlosti, zublja slobode, hrabrosti i plemenitih podviga".

L’ Action Radicale, Ženeva.

95. Da je"Crna Gora slovenska predstraža na Balkanu. Ona je ogledalo čojstva, kolijevka junaštva. Muče-nička Crna Gora nosi krst, kakav još nijedan narod nosio nije. Njene borbe i patnje čine je velikom. Istorija ljubi mučenike i sveti ih; ona će čašću oba-suti uzor njene vrline i vjernosti."

Iz knjige "Le Montenegro".

96. Da je Mihailo Ivanović, vođa federalističke stranke u Crnoj Gori izjavio na Narodnoj skupštini 1924. godine sljedeće: "Dok su se najhrabriji srbijanci nalazili na obali Jadrana, u Valonipa čak i u Rimu i


PRILOG PRILOG

Parizu, dotle su jadni Crnogorci bili u rovovima kod Čačka, Užica i na Javoru, pa prvi dobijaju medalju za bježanje, a drugi se sumnjiče za izdaju."

Vijesti, Podgorica, 11. mart 2006, str. 21.

97. Da bi u Crnoj Gori Pompej mogao uskliknuti: "Čim udarim nogom o zemljici, iz nje odmah izviru ratnici, a ni deukalionski mit o stvaranju čovjeka od kame-nja nigdje neće naći slikovitiju potvrdu nego među Crnogorcima. […]Zbog toga su oni takav tvrd soj".

Štiglic, Hajnrih: Posjeta Crnoj Gori, Štutgart, 1841, prijevod, 2004. str. 45.

98. Da je ruska carica Katarina za Crnogorce rekla slje-deće: "Crnogorci su ne samo slobodni ljudi koji ne priznaju vlast Porte, niti joj plaćaju nikakvoga danka, no se oni nalaze u neprestanoj borbi s Turcima".

Mitropolit Crnogorski Vasilije Petrović - Njegoš ili Istorija Crne Gore od 1750-1766. godine. Napisao Marko Daković, Cetinje 1881, str. 100.

99. Da je norveški kapetan Henrih Angel u svojoj knjizi o Crnogorcima rekao: "Koliko su srećni bili Crno-gorci u svojoj nemaštini? Svojom nezavisnošću su se, kao najsiromašniji, popeli tako visoko u svakom pogledu i još uvijek su, zbog svojih mnogobrojnih posebnih kvaliteta, daleko iznad svakog drugog balkanskog naroda".

Angel, Henrih: Sinovi crnih gora, Nikšić 2016, str. 116.

100. Da su Crnogorci bistri i odvažni i da njihova "osamljenost u kojoj su bili prinuđeni da žive i stalne borbe usporile su njihov društveni razvoj, ali su im sačuvali veliku osobinu-dostojanstvo".

Delari, Anri: Crna Gora, Pariz, 1862, prijevod, 2003. str. 16.

101. Govoreći o Crnoj Gori Stivenson je rekao: "Sko-ro pet vjekova njeni stameni gorštaci vodili su borbu za opstanak protiv mnogo brojnijeg neprijatelja i dok su preostali Sloveni na Balkanskom poluostrvu bili prinuđeni većim dijelom barem, u tom periodu da prihvate stranu dominaciju, samo su Crnogor-ci uspjeli da zadrže svoju nacionalnu nezavisnost nedirnutom".

Stivenson, Frensis S.: Istorija Crne Gore, Podgorica 2001. str. 7.

102. Da je Antonio Baldači, govoreći o Crnoj Gori,za-pisao: "U ovakve predjele, koje Evropejac napušta, Crnogorac se sklanja sa toliko zadovoljstva, jer tu nalazi mir i utjehu. To je njegova otadžbina, a pod

ovim kamenjem počivaju kosti njegovih predaka".

Baldači, Antonio: Boka Kotorska i Crnogorci, u Crna Gora – vrata Balkana, Cetinje 2004, str. 451.

103. Da je Bugarka Krunka Šarova o Crnogorcima kazala da su: "slobodoljubivi i herojski narod, koji je branio svoju nezavisnost u neposrednoj borbi protiv turskog osvajača".

Bibliografski vjesnik, broj. 1-3, Cetinje 1963. str. 181.

104. Da bi se Crna Gora mogla nazvati "balkanska Švajcarska", zapravo je zemlja velikih kontrasta koji plijene. Zaključuje da Crna Gora podsjeća na "okamenjeno ustalasano more".

Morgan, Kamilo: Crna Gora, Beč, Cetinje 1912, pri-jevod 2004. str. 9.

105. Da je Vitni Voren o Crnogorcima rekao i ovo: "Ti gorštaci odrastaju poput drveća koje je puštilo korijene u pukotinama stijena, što se razdragano rvu s vjetrovima, odporni na oluju".

Voren, Vitni: Crna Gora – zločin Mirovne konferencije, Njujork, 1922, prijevod 2000. str. 62-63.

106. Da, govoreći o nepravdi koja je učinjena 1918. godine Crnoj Gori, Jozef Bajza citira Gledstona koji je rekao: "I zaista okrutnije sudbine nije moglo zadesiti malu Crnu Goru da je, umjesto što se borila uz nas, okrenula oružje protiv nas".

Bajza, Jozef: Crnogorsko pitanje, Budimpešta, 1928, prijevod 2011. str. 17.

107. Da "za Crnogorca nema dražeg stvorenja na zemlji od majke, za nju je ustanju sve da učini, za njenu čast će dati i svoj život i žrtvovati čak i kuću […] Zbog toga se kod Crnogoraca često čuje i izreka: Tako mi majčine râne".

Kaper, Sigfrid: O Crnoj Gori, Podgorica, prijevod, 1999, str. 64.

108. Da ranjenom Crnogorcu "kuršume iz tijela vade pomoću dugih kliješta slične našima, a kuršume iz kostiju pomoću kuke bez zaštitnog naglavka".

Bulonj, Alfred: Crna Gora – zemlja i stanovništvo, Podgorica, 2002. str. 51.

109. Da Crna Gora ima "pravo suvereniteta, jer su ispunili zadatak kao samostalna država spontano, to jest, ustanovili su vladu, naziv, titulu i počasne oznake, bez protivljenja drugih država i ispunili su sva prava suvereniteta uskladu sa unutrašnjim i međunarodnim pravom".

Vaclik, Jan: Suverenitet Crne Gore i savremeno me-đunarodno pravo u Evropi, Lajpcig, 1858, prijevod 1996, str. 197-200.

110. Da o crnogorskom gostoprimstvu Rohlena kaže: "Na Lukavici se kapetan iselio iz svoje kolibe, samo da bih ja imao udobnosti. Mlijeka, skorupa i sira mi nije falilo. Žene su mi donosile snijega za piće, djeca su hvatala i penjali se kao kozorozi po planini i za cvijeće".

Rohlena, Jožef: S Holečekom po Crnoj Gori, u Crna Gora - vrata Balkana, str. 392.

111. Da su Crnogorci koje je srijetao po Cetinju zračili svojim izgledom i harmoničnim bojama. "Bili su to velikaši, to su zaista bili vitezovi koji pobuđuju divljenje i poštovanje".

Svjatek, Jozef Jan: Crna Gora i Skadar, Prag 1914, prijevod 2000, str. 41.

112. Da su Crnogorci "ponosni na svoju nezavisnost, čiji su običaji jednostavni i ne dopuštaju da ih iskvari luksuz bogatstva".

Nolt, Alis: Esej o Crnoj Gori, Pariz 1907. prijevod, Podgorica 1996, str. 39.

113. Da za Crnogorku Markoti kaže: "Bila je, zaista, neobične ljepote, onu koju nazivaju grčkom, jer se približavala idealnom klasičnom savršenstvu linija iz antičke umjetnosti, kojom se izražavala božanska ljupkost i harmonija".

Markoti, Đuzepe: Crna Gora i njene žene, Milano, 1896, prijevod 1997, str. 79-80.

114. Da Crna Gora zaslužuje da se upozna ne samo zbog hrabrosti njenog naroda već "ona to zaslužuje i zato što je to značajna zemlja u prošlosti, zemlja sa priznatim značajem za sadašnjost i zemlja puna mogućih obećanja za budućnost".

Mandere, Henri van: Crna Gora, Amsterdam 1913, prijevod 2002, str. 29.

115. Da su Crnogorci "paladini, lutajući vitezovi a za sada, u savremenom svijetu u kojem je taj karak-terni tip izumro i kada je i sama potražnja za njim presahla, čak i kada je u pitanju borba za opstanak, oni mogu biti samo paladini".

Bašmakov, Aleksandar: Preko Crne Gore u zemlju Gega, S. Peterburg, 1913. prijevod 1996, str. 12.

116. Da Crnogorci "jedu tako malo đe se treba čuditi odakle im snaga. Rijetko jedu meso, a o parčetu rumetinova leba i malo luka provedu dan".

Bronevski, Vladimir: Zapisi o Crnoj Gori i Boki, S. Peterburg. 1836, prijevod 1996, str. 126-128.

117. Da je Crnogorac ograničen u svojim željama, pa lako može da ih zadovolji, zbog čega živi srećno i spokojno. On umire za svoj zavičaj, u ratu u krva-vim bojevima. Smrt svoga člana familije ne može ga lišiti društvene ravnoteže […] Jednom riječju, i vaspitanje koje ga približuje prirodi (a on je čedo prirode) oslobađa ga od mnogih bolesti koje potiču od neprirodnog načina i pretjerane osjetljivosti".

Bronevski, Vladimir: zapisi o Crnoj Gori i Boki, S. Peterburg 1836, prijevod 1996, str. 100.

118. Da Crnogorci vole da grade crkve. "Rijetko se može naći selo, najsiromašnije i najmanje koje ima desetak ili petnaestak domova, a da nema crkvu, bez obzira na to što se sela kad-kada nađu veoma blizu jedno drugom […] U Crnoj Gori, reklo bi se da na120.000 stanovnika ima 140 crkava i 11 manastira".

Petković, Konstantin: Crna Gora i Crnogorci, S. Pe-terburg 1877, prijevod 2005, str. 74-75.

119. Da o Crnogorcima Rovinski kaže: "Takva je sudbina čitavog crnogorskog naroda, jedna polovina da se vječno bori i gine, druga da sirotuje i oplakuje poginule. Takav život stvara narodu junake, no ubija u njemu sve ostalo: građansko držanje, društvenost, privrženost porodici, manire".

Rovinski, Pavel Apolonovič: Iz ratnog života Crne Gore, Cetinje 1880, str. 71.

120. Da o crnogorskom gostoprimstvu Eugen Markov kaže: "Možda se u toj dubokoj ljudskoj osobini prvih ljudi Crne Gore održava ono odavnina ukorijenjeno u crnogorskom narodu sveto osjećanje gostoprimstva, koje se sada izkazuje u drugim, kulturnim običajima više nego u prošlom vremenu".

Markov, Eugen: Putovanje po Srbiji i Crnoj Gori, S. Peterburg 1903, prijevod 2005, str. 442.

121. Da je 40.000 Crnogoraca u Prvom svjetskom ratu držalo front od oko 650 km. Hrabrost crnogorskih vojnika je još veća pogotovo ako znamo da je dužina francusko-njemačkog fronta iznosila oko 750 km, a branili su ga miloni vojnika.

Zapisi, knjiga XV, sveska 6, jun 1936, str. 383.

122. Da je Napoleon Bonaparta preporučio svom mar-šalu Ogist Marmonu "da uključi dvije regimente svoje garde iz Beča, kako bi se u borbama protiv Crnogo-raca izvještili i naučili pravom i viteškom ratovanju."

51 C r n o g o r s k i g l a s n i k 50 C r n o g o r s k i g l a s n i k

UKUSI CRNE GORE

Izvor: Ukusi Crne Gore

Smočani kačamak sa lukomSastojci:

- krompir……………………………………2 kg

- pšenično brašno…………………………300 g

- crni luk……………………………………500 g

- ulje………………………………………1/2 dl

- skorup……………………………………200 g

- sir…………………………………………200 g

- kisjelo mlijeko………………………………2 l

Priprema: Krompir oljuštiti i isjeći, naliti vodom, posoliti i kuvati dok ne omekša. Dodati prosijano brašno, napraviti udubljenje i lagano kuvati 30-40 minuta. Crni luk sjeći na rebarca, popržiti, da malo porumeni.

U posudi sir i skorup upola rastopiti. Iz kačamaka ocijediti višak tečnosti, kačamarom dobro izmiješati i istuću smješu, da nema grudvica. Kad postane kom-paktna dodati sir i kajmak, pa promiješati.

U sve ovo dodati crni luk, zajedno sve izmiješati i od-mah servirati. Kačamak oblikujemo kašikom u obliku kila. Servira se uz kisjelo mlijeko ili jardum.

Jagnjetina kuvana u mlijekuSastojci:

- jagnjeće meso (nez kostiju)……………2,2 kg- mlijeko……………………………………2 dl- mileram……………………………………80 g- krompir…………………………………600 g- šargarepa…………………………………120 g- brokoli……………………………………120 g- crni luk……………………………………100 g- celer…………………………………1 stabljika- biber u zrnu- list lorbera- peršun- začini

Priprema: Pripremljeno jagnjeće meso naliti hladnom vodom, kuvati i začiniti. Polukuvanom mesu dodavati obli-kovanu šargarepu i mlijeko. Dio tekućine procijediti, preliti oblikovani krompir i kuvati. Jagnjetini dodati cvjetove brokolija, pa dokuvati. Dijelu bujona dodati sitno isjeckani peršun, mileram i povrće.

Meso izvaditi iz bujona. Servirati toplo. Posebno oplemeniti mileramom.

CRNOGORSKA TRPEZA

Dekirikovski grad, Zagreb u doba korone

52 C r n o g o r s k i g l a s n i k

Grada Zagreba 4. užujka održana TRIBINA - PRAVNO UREĐENJE DRŽAVE?- Zakon oslobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori,

uz učešće publiciste Marka Špadijera i prof. dr. sc. Dragutina Lalovića.

godina xx. broj 122. oÆujak-travanj / mart-april 2020. · u potresu koji je pogodio zagreb u ranim...

Documents