FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U ZAGREBU ODSJEK ZA ETNOLOGIJU I KULTURNU ANTROPOLOGIJU

KRIZA, JEDINSTVO I OSOBNE SLOBODE Seminarski rad

Ime i prezime: Matija Kovaevi Datum: 14. 01. 2011. k. godina 2010./11., trei semestar diplomskog studija Kolegij: Globalizacija i lokalne kulturne prakse Nositeljica kolegija: prof. dr. sc. Jadranka Grbi Jakopovi

1

Cilj ovog seminara je pokuati opisati procese pomou kojih kriza formira jedinstvo drutva i usmjeriti panju na problem osobnih sloboda u takvim prilikama. U tome e pomoi analiza povijesnih primjera takvih procesa koji su bili veinom regionalne prirode, ali i one globalnije prirode koji sjenovito prikazuju ono to bi se moglo oekivati u budunosti dok globalizacija sve vie napreduje. iek je u lanku Prestanite im vjerovati: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici za Jutarnji list 24. travnja 2010. povodom erupcije islandskog vulkana Eyjafjallajkulla predloio povratak striktno-egalitaristikoj pravdi, teroru i voluntarizmu kao mehanizmima kontrole stanovnitva nunim tijekom buduih kriza. Ovaj seminar e takve ideje propitati sa stajalita uvaavanja osobnih sloboda. Metoda istraivanja ukljuivala je iitavanje takvih primjera u povijesti iz dostupne literature, njihovu meusobnu komparaciju i uoavanje implikacij za nae vrijeme.

UVODNa poetku bih elio rei poneto o vlastitoj motivaciji za odabranu temu. Moram priznati da sam se oduevio im sam uoio u ponudi kolegij Globalizacija i lokalne kulturne prakse. Naime, ba sam prije toga razmiljao o svijetu u kojem se nalazimo, procesima kojima ga globalizacija preoblikuje i njezinom djelovanju na lokalne i partikularne pojave. Uvijek me zanimalo pitanje stapanja lokalnog u globalnog. Na koji nain se to odvija? Na koji nain se postie jedinstvo u raznolikosti i je li ono uope mogue ili tu dolazi do nepovratnog gubitka lokalnog i partikularnog identiteta? Takvi procesi su se odigravali u povijesti na regionalnoj razini pri formiranju zamiljenih zajednica. injenica koja se odmah nametnula jest ta da su se takve zajednice esto formirale u vrijeme kriz. Krize raznih vrsta mnogo su puta ujedinile inae razjedinjene entitete. Razmiljajui o tome, i promatrajui sadanje stanje svijeta prepunog razliitih kriz, gotovo se nametnulo pitanje: Hoe li se povijesni procesi ujedinjenja potaknuti krizom ponoviti u nae, globalno doba? U isto vrijeme, pojavilo se prijetee pitanje osobnih sloboda: Koliko se u vrijeme krize, kada je potrebno hitno ujedinjenje i suradnja, uistinu potuju graanska i ljudska prava? Jedan od znaajnijih faktora u diskursu globalne suradnje su klimatske promjene. Upravo na tom temelju Slavoj iek u lanku Prestanite im vjerovati: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici iz Jutarnjeg lista 24. travnja 2010. gradi potrebu za globalnom politikom reorganizacijom koja ljudska prava stavlja u sasvim drukiji poloaj od onoga na kojeg smo u postmoderno doba navikli (ironino to to dolazi upravo od klasinog postmodernistikog filozofa). I upravo taj lanak me ponukao na ozbiljno promiljanje i odabir ove teme. Nakon

erupcije islandskog vulkana Eyjafjallajkulla i brojnih pomutnji koje je uzrokovala u Europi i SAD-u, iek u tom lanku za budunost predvia sustav slian komunizmu, no na njegove ideje u se vratiti kasnije. Prvo elim rei poneto o literaturi koja mi je pomogla u ovom radu. Kao temelj za teorijsko i apstraktno promiljanje prirode i nastanka etnikog identiteta, posluila je knjiga Drugi i slian, urednice Martine Segalen. Pri opisu Krize treeg stoljea, od najvee koristi bila je knjiga Michaela Jordana (ne koarkaa): U ime Boje: Nasilje i razaranje u svjetskim religijama. Pouzdan izvor o progonstvima krana predstavljale su i knjige Lane Foxa: The Classical World: An Epic History of Greece and Rome i Wilkinovog lanka "The Piety of the Persecutors" u asopisu Christian History 27, zatim Colson s knjigom The Week i Halsberghe s knjigom The Cult of Sol Invictus, tudes prliminaires aux religions orientales dans Lempire romain. Od velike pomoi su bile i internetske stranice poput one Sveuilita u Michiganu, ali i jo tri knjige koje su dale uvid u njemaki mentalitet (Nenadovieva Pisma iz Nemake izdana u Celokupnim delima, Kantova Sloboda i um i Autoritarna osobnost psihologa Adornoa i drugih). Osim to je osvjetlila znaaj i okolnosti 11. rujna 2001., kvalitetan uvid u problematiku ujedinjenja svijeta pruila je knjiga Petera Singera Jedan svijet: Etika globalizacije. Za poetak bih razmotrio to odabrana literatura kae openito o formiranju zajednikog identita i politikog entiteta.

2. KAKO SE FORMIRA ETNIKI IDENTITET I POLITIKI ENTITET?Ne bih mnogo ovdje govorio o tome to su etnos, etnicitet, kultura, itd. jer je o tome zaista mnogo reeno i nita konano definirano, a rasprava o tome izlazi iz okvira ovog seminara. Meutim, ovdje bih se elio usredotoiti ne na to to je etniki identitet, ve na to kako nastaje. Smatram da je to kljuno pitanje koje nam moe dati bolju sliku o odreenom identitetu i entitetu od apstraktnog a priori raspravljanja. I taj objekt istraivanja (etniki identitet) je pogodan za metodu promatranja (moe i sa sudjelovanjem) i zato se slaem sa sljedeom izjavom: etniki identitet tako vie ne moe biti smatran injenicom, izvan vremena i svijeta, koja bi pretvarala u predodbe i ponaanje dakle preko kulturnih pokazatelja objektivnu etniku stvarnost koju se moe omeiti na odreenom teritoriju ili drutvenom prostoru, ve projektom kojim su pojedinci i skupine neprekidno zaokupljeni. U tom bi smislu te predodbe i ponaanja imale ulogu identifikacijskih procesa, a identitet koji skupina proivljava ili trai, bio bi usklaivanje tih procesa u jednom trenutku povijesti

3

grupe. (Segalen 2002:182). Dakle, stvaranje zajednikog identiteta je projekt, nita manje nego i stvaranje samog politikog entiteta. Zapravo mi se ini kako to dvoje uope ni nije toliko razdvojeno koliko se misli. Izgleda da potonje samo daje administrativna obiljeja prvome. Koja sredstva se koriste za stvaranje tog zajednikog identiteta i koje su referentne toke na koje se mogu pozvati sudionici tog projekta? Radi se o procesima koji su na djelu u povijesnom stvaranju i kontekstualnoj afirmaciji identiteta, unutar prisilnih ili strukturirajuih kulturnih okvira, kao to su habitusi i sjeanja individualna i egzistencijalna, ili kolektivna i mitska. U tom bi pogledu pojam regionalnog imaginarnog svakako zasluivao ponovno razmatranje i preciziranje, kao mjesto na kojemu se mogu oblikovati i reproducirati ta kolektivna sjeanja koja strukturiraju i hrane afirmaciju indetiteta kao i prakse koje ga simboliziraju. (Segalen 2002:183) Samo na temelju ovog citata, mogao bi se napraviti opsean rad koji bi razmatrao koji su to sve habitusi i sjeanja koja mogu ujediniti i ujedinjuju odreenu grupaciju, posebno na globalnom planu. Dotaknut u se poneto toga kasnije u seminaru, ali sada elim razmotriti samo jedno od svega toga, a za to smatram da ima zaista najvie potencijala ispuniti gore dane uvjete za oblikovanje prisilnog i strukturirajueg kulturnog okvira koji obuhvaa i potie zajednike habituse i sjeanja, i to na individualnom i egzistencijalnom, kolektivnom, pa ak i mitskom planu. To je kriza. Ako Ivica Kosteli osvoji prvo mjesto na vanom skijakom kupu, to se moda nee ticati svih Hrvata jer postoje i oni koji za to jednostavno nisu zainteresirani. Meutim, ako se dogodi razorni potres na podruju Zagreba, teko je mogue da e biti nezainteresiranih zagrepana. U tom sluaju taj dogaaj izravno i znatno utjee na egzistenciju graanina. Meutim, kako u to uklopiti mit? Vrlo jednostavno. Upravo sveopa kriza sastavni je dio gotovo svakog sustava vjerovanja. U to ne bih ukljuio samo religije koje imaju razvijenu eshatologiju, bilo da se radi o intervalu maa u budizmu, Kali Yugi u hinduizmu, Ragnaroku u nordijskoj mitologiji, 2012. godini iz majanskog kalendara ili Sudnjem Danu u kranstvu. Ne radi se samo o pojedinanim religijama. Radi se o sveopoj fascinaciji kataklizmama u globalnoj kulturi, koja moe ukljuivati i konkretne reference na spomenute religije ili pak samo znanost (od ekoloke krize preko neprijateljskih izvanzemaljaca do Big Cruncha) ili, sve ee, jedno i drugo. To su prilino omiljene teme hollywoodskih blockbustera, ali nemojmo zaboraviti niti informativni program. Ne raspravljajui o tome jesu li se katastrofe zaista umnoile ili se radi o medijskoj propagandi, injenica je da je informativni program ispunjeniji izvjetajima o krizama i katastrofama vie nego ikad. Kada se pokrivaju katastrofe, novinar odabire dijelove vijesti i vizualne imide za koje pretpostavlja da e privui pozornost publike, na primjer, vijesti o potresu e

sadravati prizore razaranja, kaosa, razorenih zgrada, estoke napore spaavanja i apele za pomo. (Philo 2005:186) Sve to nesumnjivo ima snaan utjecaj i utisak na ljudski um. Kriza, dakle, zaista ini vaan dio mitskog sjeanja gotovo svake kulture na svijetu. Usudio bih se rei da danas ivimo u kulturi krize. Iz toga proizlazi da kriza, vie nego ita drugo, posjeduje moan potencijal da ljude ujedini. Kako se to jedinstvo tada postie i pod kojim uvjetima? Prije nego sami zakljuimo, probat emo prvo doi do odgovor razmatranjem odabranih regionalnih primjera kroz povijest.

3. POVIJESNI PRIMJERI UJEDINJENJA U DOBA KRIZENisam povjesniar i ne poznajem historioloku metodologiju, pa se neu ni upustiti u detaljan povijesni prikaz danih primjera, ve iz njih elim vrlo kratko i jednostavno izvui ono to je bitno za ovaj seminar, a to e odrediti i odabir istaknutih detalja, a to bitno je: vidjeti kako kriza formira identitet i kakve posljedice to jedinstvo ima na osobne slobode. Treba napomenuti da kriza, prije nego to pridonese formiranju identiteta, u odreenom smislu uzrokuje svojevrsnu dekonstrukciju dotadanjeg identiteta, a najee to ini barem jednim dijelom istodobno. Ponekad se deava i da kriza jednostavno ubrza ve prisutne tendencije dekonstrukcije dotadanjeg i konstrukcije novog identiteta. Jednako tako treba napomenuti da krize nisu nuno nagli dogaaji, ve mogu biti akumulacija nepovoljnih dogaaja i okolnosti koja se zatim pretvara u krizu. Izabrao sam tri primjera: Rimsko Carstvo u doba Krize treeg stoljea, Weimarsku Republiku i njezinu smjenu Nacistikom Njemakom, te SAD za vrijeme i nakon teroristikih napada 11. rujna 2001.

3.1. RIMSKO CARSTVO I KRIZA TREEG STOLJEAU povijesti Rimskog Carstva postoji razdoblje koje se naziva vojna anarhija, imperijalna kriza ili jednostavno Kriza treeg stoljea. Nakon nekih 250 godina onoga to nazivamo pax romana, dolo je razdoblje ozbiljne krize. Njezinim poetkom smatra se ubojstvo Aleksandra Severa 235. godine koje je uzrokovalo borbu za mo meu generalima i pokrenulo dugi niz godina unutarnjih sukoba i graanskih ratova. S druge strane, pritisci izvana neprestane invazije barbara i borbe s Perzijancima (Sasanidsko Carstvo). Svemu tome pridruila se jo i Ciprijanova kuga i ekonomska depresija koja je drutvo skoro vratila na prirodnu ekonomiju, odnosno potpuno odbacivanje novca i uvoenje trampe. Uz to, Rim

5

se morao suoiti i s administrativnom krizom zbog slabljenja i konanog raspadanja starih polisa kao temeljnih oblika mjesne vlade. Sve to je uzrokovalo snanu kulturnu promjenu i propitivanje antikih vrijednosti. Optimistika i sekularna orijentacija klasine civilizacije je poela slabiti, a zanimanje za onostrano je sve vie jaalo. To nije bila nova pojava, ali tree stoljee je ubrzalo njezin razvoj. To zanimanje se ogledalo i u filozofiji poto su Plotin i Porfirije naglaavali ovjekovu enju za sjedinjenjem s bogom i posebno uzdizali neoplatonizam, koji je postao dominantna intelektualna paradigma meu obrazovanima. Posebno vane su bile tzv. misterijske religije koje su svojim sljedbenicima obeavale sreu u sjedinjavanju s bogovima kao to su Izis, Oziris, Kibela ili Mitra. Kult potonjeg (boga sunca) je bio najzastupljeniji u Carstvu i kasnije je dobio i institucionalnu podrku. Naime, puno ime kulta bilo je Sol Invictus Mithra i negdje na prijelazu s prvog u drugo stoljee je s istoka u Rim dospio privatnim putem. Iako je meu mitraistima bilo i sudaca, pa ak i careva, bio je to prvenstveno privatni kult. Meutim, tijekom vladavine mladoga Elagabala (218. 222.), Sol Invictus Elagabal je imenovan slubenim kultom cijeloga Carstva. Promaknut u javni kult, odmah je stekao i ogromne hramove. Halsberghe tako zakljuuje da je od prve polovice drugog stoljea kult Sol Invictus prevladavao u Rimu i u drugim dijelovima Carstva. (Halsberghe 1972:44, prev. a.) Ovdje, dakle, vidimo zanimljiv proces u kojem je lokalno i partikularno postalo globalno, odnosno privatni kult je postao slubeni. No, razvoj dogaaja je krenuo u jo zanimljivijem pravcu. Rimski planetarni tjedan (uvezen iz grke kulture) poinjao je s dies solis, odnosno danom Sunca. Paralelno s razvojem i populariziranjem kulta Sunca i dies solis je zadobio veu vanost: Religija u kojoj je najuzvieniji predmet oboavanja tako blisko povezan, ako ne i poistovjeen, sa Suncem, nee propustiti iskazati posebno potovanje prema danu koji su ak i oni koji nisu oboavali Mitru nazivali danom Sunca. (Colson 1926:41) Usporedno s time, u Rimu su ivjeli i idovi i novonastali krani. I jedni i drugi su predstavljali prilian problem za Rimljane. Prvi su dizali ustanke protiv Carstva poput poznate Bar Kohbine pobune od 132. do 135. godine na to je car Hadrijan reagirao otrim mjerama, zabranivi im ulaz u grad i ispovjedanje vjere, a posebno njegovanje dva karakteristina obiaja abata i obrezanja. Vrlo su slikoviti sljedei retci iz Talmuda u vezi s Hadrijanovom protuidovskom politikom: Rimska vlast izdala je naredbu da ne smiju prouavati Toru, da ne smiju obrezivati svoje sinove te da moraju oskvrnjivati subotu. to su Juda amua i njegovi drugovi uinili? Otili su i posavjetovali se s nekom domaicom koju su svi rimski plemenitai obiavali posjeivati. Ona im je rekla: Idite i objavite svoje jade nou. Oni su otili i objavili ih nou govorei: Jao! U ime Neba, nismo li mi vaa

braa, nismo li mi sinovi jedne majke? Zato smo mi razliiti od svih naroda i jezika da izdaje tako otre naredbe protiv nas? (Ro Haanah 19a) Krani pak nisu bili militantno nastrojeni, nego su jednostavno irili svoju vjeru unato svim progonstvima, a nisu bili samo idovskog podrijetla, ve i rimskog to je unutar poganskog javnog mnijenja uzrokovalo sumnjiavost. Ipak, krani su uivali mir sve do Neronove istke 64. godine, kada su ubijeni Petar i Pavao. Nakon poara kojeg je, prema Tacitu, sm postavio, Neron je iskoristio negativno javno miljenje o kranima i okrivio njih, te zapoeo okrutne progone protiv istih. Tacit u svojim Analima zapisuje (XV.44): Veliko mnotvo [krana] je optueno, ne toliko za zloin podmetanja poara koliko zbog mrnje ljudske rase. Njihova smrt uinjena je razonodom; zamatani su u kou divljih ivotinja i predavani psima da ih rastrgaju na komade, pribijani na krieve ili spaljivani na lomai, a kada je sunce zalo, spaljivani su, sluei kao nona rasvjeta. Ovo je tipian primjer mehanizma rtvenog jarca. Dogodio se poar, Rim je bio u rasulu i nekoga je trebalo okriviti. To su bili najsumnjiviji stanovnici grada kranska sekta. Ope je prihvaeno da je Neron htio iskoristiti krane u Rimu kao prikladne rtvene jarce kako bi skrenuo panju s vlastite rastue nepopularnosti. [...] Veina ondanjega rimskog stanovnitva prezirala je nove sektae, smatrajui ih nemoralnim neprijateljima cjelokupne ljudske vrste. (Jordan 2008:62) Iz tog razloga, Neronovo optuivanje krana za poar je bilo ope prihvaeno (ibid). Ovakav sentiment i ponaanje prema kranima nastavili su se i u 3. stoljeu o kojemu govorimo u ovom poglavlju, pa je opravdano pretpostaviti da su i tada krani zasigurno esto trpjeli kao glavni krivci za probleme Carstva. Namee nam se pitanje zato su krani bili tako pogodni za sveope negodovanje? esto se postavlja pitanje zato su Rimljani progonili idove daleko manje [...] unato injenici da su, za razliku od krana oni bili odgovorni za uvlaenje Rima u tri velika rata. [...] Ukratko, razlog za to poiva u potovanju koje je Rim gajio prema drevnim oblicima religije. idovska je religija odgovarala 'konstitucionalnim zahtjevima'. Sinagoge i idovski nain bogotovlja bili su dobro poznati i otvoreni, i stoga nisu predstavljali nikakvu skrivenu prijetnju za politiku stabilnost Rima, doim je nain na koji su krani prakticirali svoju novu vjeru, okupljajui se u privatnim kuama, bio tajnovit i zlosutan. Tako su krani postali predmetom neprijateljstva zbog novih religijskih ideja, dok se idove uglavnom trpjelo dokle god nisu izazivali nered. (Jordan 2008:61) Ve spomenuti neoplatonski filozof iz 3. stoljea, Porfirije, opisuje razloge za lo stav prema kranima sljedeim rijeima: to drugo ljudi mogu biti nego ateisti i na svaki nain bezboni, budui da su otpali od obiaja naih predaka pomou kojih se odrava svaki narod i grad? ... to su oni drugo nego borci protiv Boga? (Wilkin 1990: 18, prev. a.) 7

Dakle, glavna optuba je to se protive ustaljenim obiajima, rimskoj tradiciji i samim time protiv Boga. Zanimljivo je da se krane naziva ateistima, a pridaje im se i optuba da prakticiraju idovske obiaje. Za ove zloine je pogubljen ak i roak cara Domicijana, rimski konzul Tit Flavije Klemens. Smatram da su krani optubu da su ateisti zaradili time to su umjesto mnogo vidljivih bogova tovali jednog nevidljivog Boga, kojeg sukladno drugoj Bojoj zapovijedi (Izlazak 20, 4), nisu predstavljali u vidljivom obliku. Optubu da prakticiraju idovske obiaje najsigurnije je protumaiti tovanjem abata, etvrte Bojoj zapovijedi (Izlazak 20, 8-11) iako je mogue da se ponekad prakticiralo i obrezivanje. Progonstvo se nastavilo u neto blaem (brojano) obliku za vrijeme Trajana, Marka Aurelija, Septima Severa i Maksimina Traanina koji je ubijao samo voe. Meutim, zanimljivo je da je upravo za vrijeme Decija, koji je vladao u doba Krize treeg stoljea, progonstvo ponovno poprimilo estoki oblik. Grgur iz Toursa je u Povijesti Franaka opisao to sljedeim rijeima: Za vladavine cara Decija, mnogo progonstava se podiglo protiv Kristovog imena i odvio se takav pokolj vjernik da ih se nije moglo prebrojati (prev. a.). Zapazimo nain na koji se to odvilo. U sijenju 250. godine, Decije je izdao Edikt o rtvovanju kako bi za Carstvo osigurao pax deorum, odnosno umirio bogove, a glasio je ovako: Svi stanovnici Carstva moraju prinositi rtve ispred sudaca svojih mjesnih zajednica 'za sigurnost Carstva' odreenog dana. [...] Kada prinesu rtvu, dobit e potvrdu (libellus) na kojem pie da su posluali naredbu. (Preuzeto s: http://www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html, prev. a.) To je kranima uzrokovalo mnogo problema, jer su neki popustili i posluali naredbu dok su s druge strane krani koji su odbili posluati naredbu preuzeli rizik da budu mueni i ubijeni. U Ediktu o rtvovanju vidim primjer neizravnog progonstva. Krani ovaj puta nisu bili progonjeni zato to su krani per se, ve zato to se nisu pokorili graanskoj obvezi za dobrobit Carstva (koja je bila istodobno religijske prirode i time krila vjersku slobodu, odnosno graanska prava). Dakle, ovdje vrlo jasno vidimo kako je kriza zahtjevala jedinstvo naroda u vidu sudjelovanja u osiguravanju pax deoruma, a oni koji nisu potivali tu odredbu, a time ni nametnuto jedinstvo, doivjeli su sudbinu rtvenog jarca. Krani u Kartagi su pretrpjeli posebno teke trenutke jer se tamo pojavila Ciprijanska kuga (nazvana po kartakom biskupu) koja je dodatno rasplamsala potrebu za rtvenim jarcima, koji su bili, naravno, tamonji krani. Progone je nastavio i car Valerijan, a nakon njega je Dioklecijan vjetinu i silu progonstva postavio na novu razinu. Izdao je etiri edikta kojima je zahtjevao da krani potuju tradicionalne religijske prakse, te naredio da svi stanovnici Carstva prinose

univerzalne rtve. Osim krana, progonio je i manihejce. Iako bi se o Dioklecijanskom progonstvu moglo zaista opseno pisati, injenicu koju elim istaknuti jest da je Dioklecijan preferirao aktivistiku vladu i okruio se protivnicima kranstva. U isto vrijeme, gradio je sliku o sebi kao obnovitelju stare rimske slave. Ove dvije injenice su vrlo vane jer nam govore kakav se proces tada odvijao u Rimskom Carstvu. Bilo je to vrijeme kada je tree stoljee zavravalo i krizu je trebalo konano odgurnuti u zaborav kreiranjem novog zlatnog doba, a to se kanilo postii entuzijastinim i represivnim ujedinjenjem stanovnitva koje se oitovalo u naredbi prinoenja univerzalne rtve. Manipulativnim tehnikama je traena snana podrka naroda trebao se ostaviti dojam da sm narod eli stroge odredbe za svoju dobrobit. Carstvo je udilo za uvoenjem stroge discipline (koja je ukljuivala religijsku disciplinu). Kad god im se za to pruila prilika, poganski su govornici, vjeti u manipuliranju strastima svjetine, dodatno raspirivali mrnju meu pukom koja je rezultirala inima protukranskog nasilja. [...] Ne treba smetnuti s uma da stav krana nije uznemiravao samo careve i njihove dvorove. On je esto izazivao bijes meu pukom kao prilikom Polikarpova odbijanja prinoenja poganske rtve kad je svjetina [je] zareala: 'Evo ravnatelja iz Azije, oca krana, razaratelja naih bogova' (Jordan 2008:72). Vidimo jo jednom kako su naredbom ugroena graanska prava onih koji se toj praksi nisu htjeli pokoriti, te istodobno raspirivana mrnja protiv njih kao sredstvo dodatnog snaenja zajednikog identiteta, jer se on manje izgrauje u odnosu prema sebi i prema identinom nego u odnosu prema drugom i u razlici, koja je istodobno odreena od strane drugog i protiv tog drugog. (Segalen 2002:183) No, nakon toga se deava preokret. Naime, iako su izgubili odreeni dio manje hrabrih pripadnika, krani su tijekom svih tih edikata ipak i dalje napredovali i sve se vie irili. tovie, poela se deavati vrlo opasna stvar. Vidjevi njihovu hrabrost i ustrajnost, javnost je ih je poela polako simpatizirati (Lane Fox 2006:598-601). eljeno ujedinjenje nije se postizalo i krani su predstavljali potencijalnu opasnost za stabilnost Rima [...] odbijali su obavljati vojne i civilne slube izazivajui nezadovoljstvo vlasti i izlaui se optubama za nelojalnost. (Jordan 2008:60). Meutim, nikako ih se nije moglo istrijebiti, a niti ujediniti s poganima u rtvi. Bili su ve izuzetno proireni teritorijalno i socijalno. Zauzimali su kljune poloaje u dravnoj upravi i drugim vienijim mjestima u drutvu, bez bojazni zbog izlaganja progonu. A onda se Konstantin I. Veliki dosjetio genijalne ideje. Godine 313. je objavio Milanski edikt kojim kranstvo postaje slobodna religija. Svojevrsnim pokuajem sinkretizma, elio je konano unijeti stabilnost u Carstvo. No, i dalje je postojala velika podvojenost izmeu krana i pogana, i to ba zbog prinoenja rtava i svetkovanja razliitog 9

dana u tjednu. Dok su krani svetkovali i dalje biblijski abat, odnosno sedmi dan tjedna, pogani su svetkovali dies solis, odnosno prvi dan tjedna. Carstvo je i dalje bilo nestabilno. Meutim, Konstantin je mudro ekao da se krani u miru opuste i polako popuste zahtjevima drutva, a onda je 321. godine povukao potez kojim e dodatno osnaiti Carstvo. Izdao je Konstantinov edikt kojim, kako Justinijan I. Veliki zapisuje u djelu Corpus Juris Civilis, uvodi venerabilis die solis (lat. "asni dan Sunca") kao graansku instituciju, te zakonski nareuje njezino svetkovanje i zabranjuje bilo kakve graanske ili obrtnike poslove u taj dan. Jo jednom se manifestira ujedinjenje koje posjeduje osobine neizravnog progonstva, te tako kri graanska prava. Ipak, sada je ve velik dio krana prihvatio tovanje prvog dana tjedna i tako se u toj praksi ujedinio s poganima. Ono to svi proli carevi nisu uspjeli postii progonstvom (ujedinjenje u zajednikoj rtvi), Konstantin je uspio postii mirom. Ipak, ne sumnjam da su idovi i preostali dio krana koji su i dalje eljeli svetkovati abat bili pogoeni ovom naredbom. Ustvari, progonstvo krana se nije zaustavilo. Nakon proglaenja kranstva slubenom religijom Carstva 380. godine za vrijeme Teodozija I. Velikog, situacija za krane koji se nisu prilagodili rimskim obiajima postala je jo tea, jer su sada poeli biti progonjeni kao heretici (http://en.wikipedia.org/wiki/Persecution_of_early_Christians_in_the_Roman_Empire, zadnji pristup 13. sijenja 2011.). Meutim, sada je ova skupina bila znatno manja, a Rim je konano uspio politiki nadvladati, ironino, zaogrnut kranskim ruhom. Kroz sve ove procese koji su se odvijali u Krizi treeg stoljea, neprestano smo mogli pratiti iste obrasce zbivanja. Pojavila se kriza i za njezino rjeenje je bilo potrebno ujedinjenje (i to gotovo u pravilu religijske naravi), a oni koji se u to nisu uklapali, optueni su za uzrok krize, te iskoriteni kao rtveni jarci koji su dodatno osnaili jedinstvo. Na kraju se ispostavilo da lokalno i partikularno u procesu globalizacije Rimskog Carstva nisu mogli opstati i da se jedinstvo u raznolikosti postiglo samo za odreene kategorije raznolikosti, meu kojima se krani, odnosno heretici, kao i idovi, nisu nali. Ista praksa se s tim istim skupinama, naalost, nastavila tijekom Srednjeg vijeka, uz jo vei intezitet. No, to nije predmet ovog poglavlja i mislim da smo kroz razdoblje Krize treeg stoljea dobili sasvim jasan uvid u mehanizme ujedinjenja radi rjeavanja krize i nainu na koji su utjecali na osobne slobode.

3.2. KRIZA ZA VRIJEME WEIMARSKE REPUBLIKE I USPON

NACISTIKE NJEMAKEIako pomalo neoriginalan, Trei Reich je zaista odlian primjer u prilog tezi ovog seminara. Smatrajui se nasljednicom Svetog Rimskog Carstva (Prvog Reicha) i Njemakoga Carstva (Drugog Reicha), Nacistika Njemaka si je zadala zaista visoke ambicije. No, prije njezinog uspona, vladalo je razdoblje krize. Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, Njemaka se kao gubitnik nala u nezavidnom poloaju. Nakon revolucije, osnovana je Weimarska Republika koja je ve na svojim samim poecima bila proeta unutarnjim sukobima. Odigravala se neprestana bitka izmeu ekstremista ljevice i desnice, proeta puevima i ustancima. Godine 1923. Republika vie nije mogla plaati ratnu odtetu dogovorenu Versajskim ugovorom, to je navelo belgijske i francuske trupe na okupiranje tadanje najvanije njemake industrijske regije Ruhra. Ljudi su pozivani na trajkove i pasivan otpor. Zbog osmomjesenog trajka drava je tiskala dodatni novac kako bi isplatila plae trajkaima to je dovelo do hiperinflacije i ekonomija se nala u rasulu. Situacija neodoljivo podsjea na stanje Rima tijekom poetnog razdoblja Krize treeg stoljea; Njemaka je doivljavala svoju krizu treeg desetljea (dvadesetog stoljea). Hitler je ve 1923. pokuao puem osvojiti vlast, ali pretrpio je neuspjeh i zavrio u zatvoru. Nakon toga je za vrijeme Stresemanna uslijedilo kratko povoljno razdoblje, koje se naziva zlatnim dobom Weimarske Republike. Ipak, Stresemannove reforme nisu rijeile dubinske slabosti Republike, ve su dale samo privid stabilne demokracije, pri emu su uzrokovale znatno vanjsko zaduivanje. U to vrijeme odvija se i veliko oivljavanje urbane kulture. Pojavljuje se ulino kazalite, a scene jazza i cabareta cvjetaju. Uslijed rasta popularnosti hollywoodskih filmova, kae se da su mlade ene postale amerikanizirane, nosei minku, kratku kosu i puei cigarete. ini se kao da je Njemaka polako gubila svoj identitet. Moda se ba zahvaljujui tome kod nekih pojaalo zanimanje za germanske mitove i tradicijske koncepte okultizma to je, dodue, moglo biti dijelom ve prisutnog porasta zanimanja za ezoterizam u pokretima poput teozofije, antropozofije i ariozofije koji su dobili na popularnosti u Austriji i Njemakoj izmeu 1880. i 1945. godine. Poznato okultno drutvo Thule, koje se bavilo mistinom sjevernom zemljom iz grkih legendi, ak je financiralo Njemaku radniku partiju (koja je kasnije postala Nacistika), a njegovi pripadnici su Hitlera smatrali otkupiteljem Njemake i sebe njegovim prvim uenicima. Zanimljivo je da je ak i nakon rata nastavio postojati tzv. ezoteriki hitlerizam, 'prekranska' rasna religija s elementima hinduizma. Sve to me neodoljivo podsjea na porast zanimanja za misterijske religije u Rimu za vrijeme Krize

11

treeg stoljea. U meuvremenu, Hitler je radio na tome da doe na vlast legalnim putem. Nacistika stranka je u Bavarskoj poela mamiti nezadovoljnike, okupljajui se prvo u pivskim pubovima gdje je svatko mogao dobiti besplatno pivo. Ulanjivalo se mnogo bivih vojnika koji su simpatizirali Hitlera kao nekadanjeg dobrovoljca za vrijeme rata. Pridruivali su se i poduzetnici, radnici, javni slubenici i uitelji koji su trpjeli posljedice inflacije koju je uzrokovala socijalistika politika Republike. Poela su se organizirati stranaka okupljanja koja su pokazivala parlamentarnu mo i na kojima je Hitler mamio svojim govornim umijeem. Poeo je voditi kampanje pomou radio-propagande i aviona i postao prvi primjer uinkovitog koritenja masovnih medija za indoktriniranje mase. Nacistika stranka je ubrzano zadobivala sve vie pristaa. Ipak, pisac lanka o NSDAP-u na Wikipediji, valjano je primjetio da unato snanim pristaama, Nacistika stranka moda nikada ne bi dola na vlast da nije bilo velike krize koja je snano udarila Njemaku (http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP#Nacisti.C4.8Dke_oznake, zadnji pristup 13. 1. 2011.) Weimarska Republika je nakon zlatnog doba ponovno velikim koracima ulazila u krizu koja je nakon pobjede nacista 14. rujna 1930. i gubitka veine u Reichstagu polako prelazila u stanje graanskog rata. Tadanji predsjednik Brning je jo dvije godine pokuavao odravati dravu pomou hitnih predsjednikih dekreta, poto nije imao veinu u parlamentu. Ekonomija koja je bila neprestance u padu, uzrokovala je sve loiji ivotni standard, a injenica da Njemaka mora plaati visoke ratne odtete, sve vie je jaala ekstremistike struje. Iako isprva antisemitizam nije javno naglaavan, nota okrivljavanja idova za ekonomsko stanje nije izostajala. Odvijala se znaajna promjena njemakog mentaliteta koji je do sada bio sklon za probleme kriviti uvijek samo sebe samoga. Srpski prosvjetitelj Ljubomir Nenadovi je govorio: Nijedan narod ne izobliava sam svoje nedostatke i pogreketako otro kao Nemci. [...] Nemac, za svaku nesreu koja postigne njega ili njegovu zemlju,

krivi samo sebe. (Nenadovi 1939:603) Zbog toga ni sami idovi nisu iseljavali iz Njemake jer im ni na kraj pameti nije bilo da bi od Nijemaca mogli doivjeti onakva zvjerstva budui da su imali povjerenja u njihovu kulturu i prosvjeenost. Meutim, kao to smo ve vidjeli, drutvo je za trajanja Weimarske Republike upalo u krizu u svakom smislu i gubilo svoj jedinstveni njemaki identitet. Hitler je pruao upravo to sveopi njemaki identitet ujedinjenje njemakog naroda za tisuugodinje zlatno doba. Njemaki narod, koji je bio poznat po osobnoj odgovornosti i prosvjeenosti, poeo je traiti rjeenje u represivnoj instituciji i snanoj ideologiji koja misli umjesto njih samih. Nijemci su postajali nezreli i

gotovo proroki ispunjavali Kantovu pronicljivu definiciju te osobine: Nezrelost je nemo da se svoj razum upotrebljava bez vostva nekog drugog. [...] Lenjost i kukaviluk su uzroci zbog kojih tako veliki deo ljudi, premda ih je priroda odavno oslobodila od tueg upravljanja, ipak dragovoljno do kraja ivota ostaje nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako da im se nametnu za njihove tutore. Veoma je udobno biti nezreo. Ukoliko imam [...] duebrinika koji umesto mene ima savest [...] onda, zacelo nije potrebno da se sam trudim. Nema potrebe da mislim kada mogu samo da platim; neko drugi e ve za mene preduzeti mrski posao. [...] Poto su najpre zaglupeli svoju domau stoku, briljivo spreavajui da se ta mirna stvorenja ne odvae ni na jedan korak iz dupka u koji su ih zatvorili, ti tutori posle ukazuju na opasnost koja im preti ako pokuaju da idu sami." (Kant 1974:43) Takvo stanje uma je omoguilo razvoj antisemitizma, jer su Nijemci savjest svoga duebrinika Hitlera stavili iznad vlastite savjesti, a ne sumnjam da je mnoge, barem isprva, pekla. Meutim, oduprijeti se tome zahtjevalo je hrabrost, a takvi su bili malobrojni. Poputanjem takvom mentalitetu, Nijemci su razvili ono to su psiholozi nakon rata nazvali autoritarnom osobnou, koju su opisali pomou devet osobina: Konvencionalnost (rigidno pridravanje i odravanje vrijednosti srednje klase); autoritarna submisivnost (nekritiko prihvaanje autoritet i ovisnost o njima); agresivnost (prije svega u odnosu na osobe koje kre konvencionalne vrijednosti, zalaganje da se kazne, prezru i odbace); antiinterceptivnost (neprihvaanje subjektivnog i imaginarnog i nesklonost ka bavljenju vlastitim doivljajima); potovanje vlasti i pozitivan odnos prema njoj (identifikacija s onima koji imaju mo, naglaavanje strogosti i discipline.); destruktivnost i cinizam (negativan odnos prema humanim vrijednostima i uope odbacivanje humanosti); sklonost ka estom koritenju mehanizma projekcije (projektiranje u vanjski svijet vlastitih nesvjesnih impulsa, sklonost da se vjeruje da je svijet pun tajni i opasnih stvari); rigidnost miljenja i postojanje praznovjerja i stereotipa (sklonost da se misli u rigidnim kategorijama i vjerovanje u mistine uzroke sudbine pojedinca); pretjerano zanimanje za seksualne nastranosti (njihovo osuivanje, esto spominjanje, lano moraliziranje). (Adorno et al 1950:228) Dok je imperijalni optimizam ulijevao nadu hipnotiziranom stanovnitvu, stvarni problemi poput loe ekonomske situacije i dalje su postojali, samo su uslijed nacistikog entuzijazma bili stavljeni pod tepih. Meutim, poto su se Nijemci liili vlastite odgovornosti razmiljanja i vlastite savijesti, vie nisu traili rjeenje problema unutar sebe samih. Tada se otvorila mogunost da svoje greke i mane projektiraju na nekog drugog a to su postali idovi. I tako je sve bilo spremno za genocid. Ne bih iao dalje, jer mislim da je navedeno pruilo sasvim dovoljnu sliku u to kako su kriza i nestabilnost njemakog drutva u doba Weimarske Republike 13

otvorili put za ujedinjenje putem nacistikog reima i kako je to jedinstvo do beskrajnih granica ponitilo osnovna ljudska prava idova. Treba napomenuti ipak da je Trei Reich puno radikalniji primjer od Rimskog Carstva. Iako je Rimsko Carstvo progonilo krane i koristilo ih za ujedinjavanje, to nije inilo samu sr politike, dok je u nacizmu pitanje idova inilo glavnu okosnicu politikog programa i ideologije.

3.3. NAPADI 11. RUJNA 2001.Iako se o tome jo uvijek piu litanije svih vrsta, ne bih puno vremena utroio na analizu ovog dogaaja, ve u izvui samo kljune injenice bitne za tezu ovog seminara. Dok su protekla dva primjera prikazivala krizu kao proces, teroristiki napadi na tornjeve Svjetskog Trgovakog Centra 11. rujna 2001. godine predstavljaju krizu kao dogaaj. Odgovornost za napade je preuzela Al-Qaida, a motivi su joj bili, saeto reeno, arogancija amerike hegemonije koja se pokazuje u interveniranju i prisutstvu diljem svijeta, a potovo na Arapskom poluotoku. S druge strane, Bushova administracija je izjavila da je Al-Qaida motivirana mrnjom prema slobodi i demokraciji iji je sjajni primjer SAD. Amerika je tim napadom doivjela neto to nikada nije rat je stupio na njezino tlo. Iako je japanski napad na Pearl Harbor bio teak udarac, ovo se dogodilo usred najveeg grada i simbola Amerike New Yorka. Do tada su se Amerikanci osjeali sigurnima u ratovanjima, ali sada se neprijatelj nalazio u susjedstvu. Odmah nakon napada, Amerikom je zavladao patriotizam. Svi su bili ujedinjeni u suuti prema sunarodnjakim rtvama, zahvalnosti prema junakim spasiocima i mrnji prema neprijatelju. Prema Gallupu, sljedee nedjelje je posjeenost crkava porasla s 41% na 47% (http://www.gallup.com/poll/9208/sept-effects-though-largelyfaded-persist.aspx, zadnji posjet 14. 1. 2011.). Svi su disali, ili bolje reeno uzdisali zajedno. Takvo raspoloenje omoguilo je veliki zaokret u federalnoj politici. Ono to bi narod inae doekao sa sumnjom i otporom, sada je pozitivno prihvatio PATRIOT Act je uveo stroe mjere sigurnosti, na tetu graanskih sloboda. Ali orwellijanske metode nazdiranja u danom trenutku nisu toliko smetale koliko borba protiv terorizma. Ova fraza je postala krilatica daljnje amerike politike i usmjerila ju u sasvim novom pravcu. Ono to sam u protekla dva poglavlja tako opseno opisivao, ovdje je tako jednostavno i kratko. Neboderi su se sruili, narod se ujedinio u domoljubnom sentimentu ponosa i straha, te objeruke podrao ugroavanje graanskih prava radi vee sigurnosti. Ne mogu ni zamisliti kako su se osjeali svi muslimani, arapi, perzijanci i ostali sumnjivog izgleda u to vrijeme, a poznato je da je u

sljedeem razdoblju bilo mnogo zloina mrnje nad pripadnicima tih naroda. Meutim, ono to je meni najzanimljivije i to bi se moglo zaista opirno istraivati jest utjecaj ovog dogaaja na svijest globalnog stanovnitva. 11. rujna nije utjecao samo na ameriki narod, ve i itav preostali svijet. Osim to se osjeaj pripadnosti globalnom entitetu u ljudskoj svijesti uveao, vaan element svakodnevnice je postao strah. Ne kaem da ga prije uope nije bilo, ali u tom trenutku je zadobio gotovo institucionalnu vrijednost, kao neto inherentno globalnom identitetu. Kultura svakodnevice je definitivno poprimila pesimistiniji izgled. Terorizam je na svijet uinio cjelovitom zajednicom na nov i zastrauju nain. Ne samo djelatnosti naih susjeda, ve i stanovnika najzabaenijih planinskih dolina prostorno najrasprostranjenijih zemalja, postali su baa briga. (Singer 2005:7)

4. TO MOEMO OEKIVATI U BUDUNOSTI?Pesimizam i strah nisu iezli, ve se umnoili. Vijesti su se pretvorile u kukanje nad krizama i aferama. Zato ponavljam ono to sam rekao u uvodnom poglavlju ivimo u kulturi krize. Reuters je ak napravio mini-portal nazvan Times of Crisis s detaljnom interaktivnom tablicom svih kriza u svijetu od 9. srpnja 2007. do 10. rujna 2009 (vidi: http://widerimage.reuters.com/timesofcrisis/). Upravo protekla godina (2010.) donijela je sa sobom neobino mnogo kriz. Zapoela je serijom razornih potresa, prvo najtraginijim na Haitiju 12. sijenja s 230,000 rtava, zatim 27. veljae u ileu jaine 8.8 po Richterovoj ljestvici, te 13. travnja u kineskoj pokrajini Qinghai s najmanje 2000 poginulih i 10000 ranjenih. Dan poslije, eruptirao je islandski vulkan Eyjafjallajkull i prouzroio znajaajne smetnje zranom prometu. Zatim u Meksikom zaljevu 20. travnja dolazi do eksplozije naftne platforme i neprekidnog istjecanja nafte mjesecima kasnije. Svibanj biva obiljeen ekonomskom krizom i graanskim nemirima u Grkoj. U isto vrijeme, prosvjedi u Bangkoku 19. svibnja zavravaju krvoproliem s 91 poginulih i vie od 2100 ranjenih, dok etniki sukobi u Kirgistanu izmeu Kirgiza i Uzbeka 9. lipnja zavravaju smru stotin. Wikileaks 25. srpnja zapoinje svoj javni rad objavljivanjem vie od 90,000 tajnih izvjea o Afganistanskom ratu. etiri dana kasnije ogromne poplave u Pakistanu s vie od 1600 mrtvih. Kraj listopada obiljeili su potres i tsunami pored Sumatre koji je ubio i izgnao stotine ljudi, kao i mnogostruke erupcije vulkana Merapija na Sredinjoj Javi koji je takoer ubio stotine, a prognao tisue. Krajem studenog, Irska doivljava vrhunac financijske krize i dva puta prima poticajni paket od zemalja EU-a. Dana 23. studenog Sjeverna Koreja raketira

15

Junu Koreju, koja uzvraa udarac i stanje se zamalo pretvara u rat. Pet dana kasnije, Julian Assange objavljuje novih 250,000 zapisa diplomatskih dopisivanja, ukljuujui 100,000 pod oznakom tajno i povjerljivo. I malo zabave na kraju: 2. prosinca NASA objavljuje otkrie organizma koji poveava mogunost postojanja izvanzemaljskog ivota (koji ne mora nuno biti prijateljski nastrojen). Doista ivimo u kulturi krize. Sada emo se odvaiti i pokuati prethodne povijesne primjere transponirati u nae vrijeme i na globalni plan. Kao prvo, oito je da nam, kao i u povijesnim primjerima, slijedi neka vrsta globalnog ujedinjenja koje se ve odvija paralelno s dizintegracijom nacionalizama i dravnih suvereniteta. Takav proces je omoguen korporacijskim kapitalizmom, popularnom kulturom i medijima, ali i politikim inicijativama ujedinjavanja nacionalnih drava u kontinentalne zajednice. Tako osim Europske unije imamo ve i Afriku uniju, Uniju junoamerikih naroda, Arapsku ligu, Savez naroda jugoistone Azije, Srednjoameriki integracijski sustav, Euroazijsku ekonomsku zajednicu, Junoazijski savez za regionalnu suradnju, Forum pacifikih otoka, Karipsku zajednicu, itd. Tu su i vane meunarodne institucije kao to su UN, WTO, WHO, IMF i ICJ. Vrlo je realno pretpostaviti da e se jednom ti supranacionalni entiteti zajedno s ovim institucijama koje polako preuzimaju upravljanje svjetskom ekonomijom, zdravstvom i pravom pretopiti u Svjetsku vladu. Klasian primjer iz popularne kulture koji promie ovu ideju je pjesma Imagine u kojoj je John Lennon jo 1971. godine pjevao: Imagine there's no countries / It isn't hard to do / ... / Imagine all the people / Living life in peace / You may say that I'm a dreamer / But I'm not the only one / I hope someday you'll join us / And the world will be as one. Ne znam to dovoljno dobro izraziti ak ni u svojim mislima, pa sumnjam da u dovoljno dobro prikazati rijeima, ali zaista je neobino mnogo elemenata u globalnoj kulturi koji vrlo precizno koreliraju u istom smjeru sveopem sjedinjenju. Vaan i gotovo nezaobilazan faktor u tom procesu je ekoloka kriza. Ona kao da po potencijalu ujedinjenja svijeta ima monopol nad svim ostalim krizama. Razmotrimo dvije slike globalizacije: prvu, zrakoplove koji eksplodiraju udarajui u Svjetski trgovinski centar, i drugu, emisiju ugljinog dioksida iz ispunih cijevi snanih sportskih vozila, tih monih gutaa goriva. Prva je donijela trenutnu smrt i za sobom ostavila nezaboravne slike s televizijskih ekrana irom svijeta; druga pridonosi klimatskim promjenama koje je mogue otkriti tek upotrebom znanstvenih instrumenata. Ipak, obje ukazuju na nain na koji smo postali jedinstveni svijet, a one jedva zamjetne promjene kojima vlasnici sportskih automobila daju svoj nenamjerni prinos zasigurno e dovesti do smrti daleko veeg broja ljudi nego to je donio prvi, neposredno

vidljivi nain. (Singer 2005:1) Imajui na umu ovo agitiranje, volio bih se osvrnuti na sve veu popularnost monistikih i panteistikih filozofija putem New Age duhovnosti (ve samih po sebi sinkretistike prirode) koje podrazumijevaju da smo svi jedno, pa tako i s Geom Zemljom i da smo svi bogovi, pa tako i Zemlja. U tom smislu ekoloka skrb zadobiva neto vie od utilitarne svrhe i postaje moralnom i duhovnom obvezom. Upravo sm John Lennon bio je kljuna figura zasluna za masovni prodor istonjakih religija na Zapad, a putem razliitih oblika hinduizma i budizma, filozofija monizma i panteizma je nepovratno upisana u postmoderni zapadnjaki svjetonazor. Podsjetimo se, monizam je metafiziko uvjerenje da postoji samo jedna stvarnost, jedan princip stvarnosti i jedna supstancija. Panteizam je nauka prema kojoj sve ono to jest, jest Bog. [...] Akozmiki panteizam ... nastoji potpuno protumaiti svijet u Bogu, kao njegovo puko pojavljivanje. To je oznaka osobito indijskog panteizma, a na zapadu je prisutan u neoplatonizmu. (preuzeto s http://www.filozofija.org, zadnji pristup 14. 1. 2011.). Iako to uope nisam planirao, jednostavno me zatekla ova nevjerojatna podudarnost s duhovnim fascinacijama unutar drutva Rimskog Carstva za vrijeme Krize treeg stoljea kada je takoer prevladavalo veliko zanimanje za neoplatonizam i misterijske religije (koje su dospjele s Istoka i propovijedale sjedinjavanje s bogovima). Usudit u se usporediti i slabljenje klasinog optimizma i sekularizma u Rimskom Carstvu treeg stoljea sa slabljenjem kapitalistikog optimizma i sekularizma u naoj globalnoj kulturi. Kad su stari Rimljani vidjeli da se ne mogu osloniti na materijalno, poeli su se zanimati za onostrano, a to se vidi sve vie i u zapadnoj civilizaciji koja se ve dobrih etiri do pet desetljea nepokolebljivo okree od racionalnog i objektivnog k iracionalnom i subjektivnom. ini se da to je drutveno-ekonomska situacija nestabilnija, to je zanimanje za onostrano vee. Iako nemam statistike dokaze, ini mi se da pojave poput astrologa, gatara i vidovnjaka nisu sve rjee, ve sve ee i popularnije. Ne mogu propustiti ovdje povui i paralelu s jaanjem zanimanja za okultizam u doba Nacistike Njemake, pogotovo kada znam da je upravo tadanja teozofija postavila temelje dananjem New Ageu. Postoji jo jedna poveznica izmeu nacistikog romantizma i New Age filozofije. Sm naziv potonje filozofije implicira oekivanje ulaska u novo doba, tzv. Doba Vodenjaka zlatno doba koje e donijeti mir i blagostanje ba kao to je trebao donijeti milenij Treeg Reicha. Moda e biti pametno da se ovaj put dobro uvamo nadolazeeg otkupitelja svijeta. Ostavivi na stranu dublju analizu, moemo slobodno rei da, to se tie filozofskoreligijskog svjetonazora, danas prevladava sinkretizam pokazatelj da se ovjeanstvo i na tom planu ujedinjuje. Ni abrahamske religije iz toga nisu izostavljene jer Rimokatolika 17

crkva vrlo marljivo gradi i osnauje ekumenski pokret. Prole godine je u Ravenni ak nainjen i dokument koji postavlja temelje ujedinjenja Katolike i Pravoslavne crkve u kojem se utvruje da je Papa prvi meu patrijarsima, a Rim je prvo sjedite. (preuzeto s: http://dalje.com/hr-svijet/ujedinjenje-katolicke-i-pravoslavne-crkve/98109, zadnji pristup 14. 1. 2011.) Iako se Islam na prvi pogled ini daleko od ikakve suradnje, to vie i nije tako. Ivan Pavao II. je uspio ostvariti znaajni pomak po tom pitanju, postavi prvi katoliki voa koji je uao u damiju (Ummayad u sirijskom Damasku) gdje je sudjelovao na zajednikoj molitvi u svibnju 2001. godine. Benedikt XVI. je nastavio tu praksu, posjetivi Tursku 2006. godine ime je od neprijatelj stvorio simpatizere. Na dan kada su Amerikanci izabirali Obamu, papinski slubenici su se sastali s islamskim voama na povijesnom summitu u Vatikanu kako bi razgovarali o boljem razumijevanju i suradnji izmeu dvije najvee religije na svijetu (http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0801242.htm, zadnji pristup 14. 1. 2011.). Iz svega ovoga vidimo da se na podruju religije sjedinjenje deava i privatno i institucionalno (prisjetimo se privatne i javne prirode kulta Sol Invictusa u Rimu). Vratimo se sada ekologiji, ali iz perspektive Slavoja ieka. Nakon svih pomutnji koje je erupcija Eyjafjallajkula izazvala, iek se pita: to ako sjeverni Sibir postane pogodan za stanovanje i prikladan za poljoprivredu, a velike subsaharske regije postanu presuhe za ivot goleme populacije - kako e se organizirati preseljenje stanovnitva? [...] Jedno je sigurno: morat e se radikalno redefinirati nacionalni suverenitet i pronai nove razine globalne suradnje. A to s ogromnim promjenama u ekonomiji i konzumaciji zbog novih meteorolokih obrazaca ili nestaica vode i energetskih izvora? Kroz kakav e proces odluivanja takve promjene biti utvrivane i provoene? Ovo je trenutak u kojem bismo se trebali vratiti na etiri momenta onoga to Alain Badiou zove vjena Ideja revolucionarno-egalitaristike Pravde. Zahtijeva se: 1) striktno egalitaristika pravda: svi bi ljudi trebali plaati istu cijenu u eventualnom odricanju, tj. netko bi trebao odrediti za cijeli svijet iste norme po glavi potronje energije; 2) teror: nemilosrdno kanjavanje svih koji kre zadane protektivne mjere, ukljuujui ozbiljna ograniavanja liberalnih sloboda, tehnoloku kontrolu oekivanih kritelja zakona; 3) voluntarizam: jedini nain za suprotstavljanje prijetnji ekoloke katastrofe je kolektivnim odlukama irokog spektra koje e se suprotstaviti spontanoj imanentnoj logici kapitalistikog razvoja. I konano, ali ne posljednje, sve to kombinirano s vjerom u ljude: 4) okladiti se da velika veina ljudi podrava tako otre mjere, vidi ih kao svoje i spremna je sudjelovati u njihovoj provedbi. Uz kombinaciju terora i vjere u ljude ne treba se bojati potvrde reaktivacije jedne od figura svih egalitaristiko-

revolucionarnih terora, dounika koji krivce potkazuje vlastima. [...] Jednom smo to zvali komunizmom. (iek 2010) Zvui zastraujue, ali puno realnije od lennonovskih utopija. itajui ova etiri momenta, a pogotovo zadnji, palo mi je na pamet djelovanje sve jae anarho-sindikalne mree koja medijski moda nije toliko popraena, ili je, ali ljudi to ni ne znaju (kao npr. za vrijeme nereda u Grkoj iza kojih uvelike stoje upravo takve mree vidi: http://www.tapaidiatisgalarias.org/?page_id=105). Je li mogue da se borbom protiv neoliberalnog kapitalizma mladi ultraljeviari upliu u neto slino u to su se upleli nezadovoljnici Weimarskom Republikom? Je li mogue da e se nenamjerno nai u ulozi aktivistike vlade koja e posluiti politici nekog novog Dioklecijana koji bi provodio naela egalitaristiko-revolucionarnog terora? Hoe li taj novi Dioklecijan narediti nekakvu univerzalnu rtvu koju e svi morati prinositi, dok e neposlune dounici potkazivati vlastima? Ne elim ii u premaglovita nagaanja, meutim, usporedbom odabranih povijesnih primjera i sadanjeg globalnog stanja, mogu zakljuiti da se zaista nalazimo u stanju slinom njihovom. Svijet je u globalnoj krizi, a to znai da se pred nama nalazi izazov globalnog ujedinjenja.

ZAKLJUAKSlijedei definiciju antropologije prema Ruth Benedict koja smatra da je glavna zadaa te znanosti uiniti svijet sigurnim za ljudske razlike, osjeam odgovornost, kao kulturni antropolog, upozoriti i na najmanji mogui nagovjetaj naruavanja te sigurnosti prilikom procesa ujedinjenja. Zato je od izazova globalnog ujedinjenja daleko vei izazov izbjei svako ugroavanje osobnih sloboda, graanskih i ljudskih prava. Vidimo koliko je kroz povijest to bilo teko, i kako su se uvijek pronali rtveni jarci. Trebamo imati irom otvorene oi da bismo zamjetili koja bi skupina mogla postati rtvenim jarcem danas i u budunost, te se zauzeti protiv toga svim moguim utjecajem kojim raspolaemo. U iekovom lanku naziremo ponavljanje povijesti, to bi u dananjem svijetu moglo poprimiti samo jo gore oblike. Nitko od nas ne bio trebao eljeti biti pripadnik ujedinjenog svijeta koji bi tolerirao tisue kategorija, a ipak progonio jednu. Tolerancija i prihvaanje mora ukljuiti sve pripadnike ljudskog roda. Represivno jedinstvo nije istinsko jedinstvo i drutvo ne bi trebalo imati istu savjest sve dok funkcionira na takav nain. Humanizam nije borba za ovjeanstvo, ve borba za ovjeka svakog pojedinog ovjeka. Nadalje, napori za ujedinjenje bi se, po mojem miljenju, morali voditi na puno dubljem planu. Umjesto

19

institucionalnog nametanja jedinstva ovjeanstva, ljudi bi se trebali uiti vlastitoj odgovornosti. Trebalo bi dati vie slobode i prostora osobnom prosvjeivanju, a manje institucionalizaciji vrijednosti. Nauimo neto iz greaka Nijemaca za vrijeme nacizma. Glavni uzrok zavedenosti nacistikom ideologijom, bilo je naputanje vlastite odgovornosti da misle i vlastite odgovornosti prema svojoj savijesti. Ljude bi trebalo pustiti da sami razvijaju dobru volju, a ne im stalno puniti glavu ideologijom o ujedinjenju svijeta, jer e se onda stanovnici eljeti ujediniti zato to im je reeno, a ne zato to ele. Ako netko ne krade zato to mu to zakoni ne dozvoljavaju, to nije uspjeh. Ali ako ne krade zato to je to tako sm odluio, ak i ako ne postoji zakon protiv toga, onda je to uspjeh. Takav graanin je uistinu vrijedan i slobodan graanin. Takav graanin ispunjava Gandhijevu izjavu: Be the change you want to see in the world. Amerikanci su se poetkom 19. stoljea smijali Englezima to imaju policiju, jer su tada jo imali kulturu vlastite odgovornosti za svoje postupke. Ali kada na osobnoj razini dolazi do moralne degradacije, tada i potreba za represivnim mjerama postaje sve vea i tako nastaju totalitarizmi. Ako veina stanovnitva postaje takva, ona vie nije spremna suoiti se s odgovornou za vlastite postupke, jer bi se tada morala mijenjati. Poto joj sada razumno preispitivanje vlastitih postupaka predstavlja stres, ona ima potrebu za autoritetom koji e misliti i odluivati umesto nje, na koga e prebaciti odgovornost za svoje postupke. Neodgovornost veine tako postaje temelj vladavine totalitarnog reima. Naravno da e vlast preuzetu odgovornost zloupotrebljavati upravo onoliko koliko je narod vlastitu odgovornost sa sebe prenio u ruke svojih vladara. Eskalacija zla, koja je temelj i snaga totalitarnog reima, prirodno odlikuje i nosioce vlasti jer se oni regrutiraju upravo iz tog ve iskvarenog svijeta. S vremenom nerad, korupcija i ostalo zlo do te mjere razaraju sustav da on postaje neotporan na skoro bilo kakav stres, pa isti stres koji je ranije bio povod za snaenje i izgradnju civilizacije, sada ima samo destruktivnu ulogu. Kada doe kriza, zbog oslabljenog karaktera stanovnitva bit e potrebno poduzeti represivne mjere kojima e se nametnuti umjetno jedinstvo. I gotovo uvijek e to jedinstvo biti potrebno osnaiti rtvenim jarcem. Naime, toj truloj zajednici sada sve predstavlja iskuenje. Svijest o klasnim, ideolokim, vjerskim, nacionalnim, jezikim ili bilo kojim drugim razlikama s vremenom je postala iskuenje za sukob, jer neodgovorna savjest smatra da netko mora biti kriv za probleme u drutvu, pa krivca trai u drugoj naciji, klasi, religiji i sl. Pod ideolokim izgovorom borbe za ouvanje jedinstva poinju se initi najvea zla. Naravno, jedinstvo ostvareno politikim i ideolokim sredstvima lano je jedinstvo. Uklanjanjem nacionalnih, vjerskih i drugih razlika mogu se ukloniti povodi za sukob, ali ne i sam izvor sukoba - mrnja ovjekovog srca, i neista savjest koja trai deurnog krivca, na

koga prebacuje odgovornost za vlastite promaaje. Pokuaj da se ostvari jedinstvo politikim putem osuen je na propast. ovjeanstvo treba ivjeti u ljubavi i slozi, ali se raj na zemlji ne moe ostvariti politikim i ideolokim sredstvima. Ljudi se trebaju ujediniti, ali ne zato da bi se mogli voljeti, ve zato to se ve vole. A kako je to mogue ostvariti? Tako to e svaki pojedini graanin biti slobodna linost koja nije slijepi poslunik ideolokog sustava u kojem ivi, ve ima slobodu od sebe napraviti zrelog i dobrog ovjeka koji gaji ljubav prema zajednici. Da ne ponavljam Gandhijevu izjavu, ubacit u inaicu pokojnog srpskog premijera, velikog uma i karaktera, Zorana inia: Ne moe da se promeni Srbija, a da svi ostanemo nepromenjeni. Da bi se promenila Srbija, svako od nas mora pomalo da se promeni, u svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim radnim navikama, jer Srbija - to je zbir svih nas. Ne moe se svijet politiki ujediniti, a da mi u umovima ostanemo razjedinjeni. Ne moe svijet postati dobrim mjestom za ivot ako prije toga nai umovi i srca ne postanu dobri. Bolje je onda ostati i politiki razjedinjen i u relativno dobrim odnosima na daljinu, nego biti na silu ujedinjen. Takvo jedinstvo e pod prvom krizom pokazati svoje pravo lice, i u paranoinom pokuaju za ponovnim ujedinjenjem, posezat e za jo represivnijim zakonima, a pritom neminovno traiti rtvenog jarca. Povijest nam je to dokazala nebrojeno mnogo puta, pa zato ne bismo sluali svoju uiteljicu ivota? Svijet moda ne mogu promijeniti, ali mogu promijeniti sebe. Kada bi tako odluio svaki stanovnik svijet bi bio promijenjen.

SAETAKEtniki identitet se ne moe smatrati injenicom izvan vremena i svijeta, objektivnom etnikom stvarnou koju je mogue omeiti na odreenom teritoriju ili drutvenom prostoru, ve projektom kojim su pojedinci i skupine neprekidno zaokupljeni. U dananjem svijetu upravo krize slue kao katalizatori te neprekidne zaokupljenosti projektom stvaranja globalnog jedinstva. Referentne toke tog jedinstva moraju biti habitusi i sjeanja koja se odraavaju na individualnom i egzistencijalnom, kolektivnom i mitskom planu. Sve te uvjete najbolje ispunjava upravo kriza, jer utjee na svakog pojedinca, na kolektiv, na egzistenciju i prevalentan je dio drutvenog sjeanja i mitova na lokalnim, regionalnim i globalnim razinama. Tema ovog seminara je prikazati procese u kojima kriza formira jedinstvo nekog entiteta, te odgovoriti na pitanje kako se pri tom tretiraju osobne slobode, graanska i ljudska prava. Umjesto teoretiziranja, odabrana su tri povijesna primjera u kojima je kriza dovela do

21

ujedinjenja. Prvi primjer je Kriza treeg stoljea, kad se Rimsko Carstvo nalo u krizi unutarnjih sukoba i graanskih ratova, invazija i ekonomske depresije, to je uzrokovalo propitivanje antikih vrijednosti i pojaano zanimanje za mistine religije i neoplatonizam. Iz straha za boljitak Carstva, izdavani su esti edikti za prinaanje rtava koji su osiguravali umirivanje bogova, a koje su svi stanovnici morali prinaati. Tako se postizalo jedinstvo i osjeaj nade u izlazak iz krize. Meutim, krani su odbijali prinaati rtve i tako na sebe navukli sumnjiavost, prijezir i gnjev vladar i puka. Bili su okrivljeni za sve nepogode koje su se odvijale diljem carstva, ukljuujui i Ciprijanovu kugu. Najee progonstvo su trpjeli od strane Dioklecijana koji je izdao ak etiri edikta koji su omoguavali progonstvo, te naredio prinoenje univerzalne rtve. Poto su se krani usprkos tome sve vie irili, i polako poeli zadobivati simpatije javnosti, primjenjena je druga taktika. Da bi sauvao stabilnost carstva, Konstantin I. je 313. kranstvo uinio slobodnom religijom, a onda je priekao jo osam godina prije nego to je zapeatio uklanjanje podvojenosti izmeu pogana i krana, uvoenjem obveznog svetkovanja dana sunca, da bi 380. Teodozije kranstvo proglasio slubenom religijom. Na taj nain je kriza rijeena i eljena stabilnost i jedinstvo postignuto, ali su time ugroena prava idova i krana, sada heretika, koji nisu odustali od svetkovanja abata. Drugi primjer je Weimarska Republika koja se nakon Prvog svjetskog rata i tekih ratnih odteta nala u ozbiljnoj politikoj, drutvenoj i ekonomskoj krizi. Hitler je kao ikona obnove stare njemake slave naiao na prihvaanje bivih vojnika i nezadovoljnika socijalistikom politikom Republike koji su mnogo pretrpjeli zbog hiperinflacije. Snanom medijskom kampanjom i govorima, povratio je nadu u jedinstveni njemaki identitet. Umjesto da izravno rjeava probleme, Nacistika stranka je za ekonomsku situaciju okrivila idove, a Nijemci su tome poputali odriui se svoje ranije poznate odgovornosti i savjesnosti. Prihvaanjem autoritarne svijesti, poeli su svoje mane i propuste projektirati na idove koji su postali rtveni jarci. Postignuto je jedinstvo, ali uz cijenu nevienih krenja ljudskih prava na idovima. Trei primjer, teroristiki napadi 11. rujna 2001. omoguili su uslijed patriotskog raspoloenja zaokret u politici koja je dala vei naglasak na sigurnost nego na slobodu i privatnost (PATRIOT Act). Posljedice su se osjetile u cijelom svijetu kojim je zavladao dotad nevieni osjeaj zajednitva u strahu od terora. Pritom su u Americi nastradali brojni pripadnici sumnjivih etniciteta, ali i sami ameriki dravljani zbog otrih orwellijanskih mjera. Osjeaj krize tijekom godina se jo vie produbio, a 2010. godina je bila posebno razorna to se tie potresa. Ekoloka kriza kao vaan imbenik globalne suradnje, srodna je i sve veem zanimanju za monizam i panteizam putem New Age duhovnosti, koji skrbi za okoli daju moralnu i duhovnu dimenziju sjedinjenja s Geom. Ovdje

se moe povui snana paralela s jaanjem neoplatonizma i misticima tijekom Krize treeg stoljea. Religije doivljavaju sve vee sinkretiziranje, a ekumenizam Rimokatolike crkve je sve uspjeniji. Nainjen je dokument koji postavlja temelj katoliko-pravoslavnom pomirenju i osigurava vrhuovni poloaj Rimu i papi kao prvome meu patrijarsima. Benedikt XVI. produbljuje odnose s Islamom koji je 2001. zapoeo Ivan Pavao II. Pored ovih utopistikih pogleda na ujedinjenje svijeta, Slavoj iek potaknut erupcijom Eyjafjallajkulla daje tmurniju sliku nune vladavine Badiouove revolucionarno-egalitaristike Pravde koja svim ljudima osigurava (i ograniava) jednaku potronju energije, nemilosrdno kanjava svaku neposlunost, uvodi voluntarizam i oslanja se na podravanje terora meu ljudima, raunajui na dounike. Umjesto takvih rjeenja, ja predlaem model osobnog prosvjeivanja. Svijet jest u krizi i svijet jest pred izazovom globalnog ujedinjenja. Ali upravo najvei izazov tog jedinstva je osiguravanje potpunog potivanja ljudskih prava. Poueni povijeu, potrebno nam je drati oi irom otvorene za mogue rtvene jarce, i svim silama se truditi da se ta viktimizacija sprijei. Svijet se nikad nee uspjeti ujediniti institucionalnom represijom, ve jedino vlastitom odlukom njegovih stanovnika. Ako pritom netko ne eli biti dio tog ujedinjenog svijeta, neophodno je pustiti ga, bez ikakvih reperkusija, da ivi po svom izboru, a ne uvoditi ga u jedinstvo represijom. Takvo jedinstvo e u doba krize pokazati svoju krhkost i rezultirati uvoenjem samo jo represivnijih mjera. Klju je u osobnoj odgovornosti i intrinzinoj motivaciji.

LITERATURAADORNO, T. et al. 1950. The Authoritarian Personality. New York: Harper and Row. BIBLIJA, izdanje Kranske sadanjosti. 1997. Izlazak 20, 4; 20, 8-11, preveli S. Grubii i Lj. Rupi, ur. J. Katelan, Zagreb: Kranska sadanjost. COLSON, F. H. 1926. The Week. Cambridge: University Press. HALSBERGHE, Gaston H. l972. The Cult of Sol Invictus. tudes prliminaires aux religions orientales dans Lempire romain. Leiden: E. J. Brill. JORDAN, Michael. 2008. U ime Boje. Nasilje i razaranje u svjetskim religijama. Zagreb: Naklada Ljevak. KANT, Immanuel. 1974. Um i sloboda. Beograd: Velika edicija ideja. LANE FOX, Robin. 2006. The Classical World: An Epic History of Greece and Rome. Toronto: Penguin.

23

NENADOVI, Ljubomir. 1939. Celokupna dela, Beograd: Narodna kultura. PHILO, Greg. 2005. Masovna proizvodnja neznanja. Kolo, Zagreb: Naklada Matice hrvatske. TALMUD, The Babylonian. 1938. Ro Haanah 19a, preveo I. Epstein. SEGALEN, Martine. 2002. Drugi i slian. Pogledi na etnologiju suvremenih drutava Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. SINGER, Peter. 2005. Jedan svijet. Etika globalizacije. Zagreb: Ibis grafika. WILKIN, Robert L. 1990. The Piety of the Persecutors. Christian History 27 (Vol. IX, No. 3). (citirano na Wikipedijihttp://en.wikipedia.org/wiki/Persecution_of_early_Christians_in_the_Roman_Empire#cite_note-6, zadnji pristup 13. sijenja 2011.)

IEK, Slavoj. 2010. Ne vjerujte im: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici. Jutarnji list, 24. travnja 2010. INTERNETSKE STRANICECatholic News: http://www.catholicnews.com/data/stories/cns/0801242.htm, zadnji pristup 14. 1. 2011. Dalje: http://dalje.com/hr-svijet/ujedinjenje-katolicke-i-pravoslavne-crkve/98109, zadnji pristup 14. 1. 2011. Gallup: http://www.gallup.com/poll/9208/sept-effects-though-largely-faded-persist.aspx, zadnji pristup 14. 1. 2011. Hrvatska Wikipedija: http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP#Nacisti.C4.8Dke_oznake, zadnji pristup 13. 1. 2011. http://www.filozofija.org, zadnji pristup 14. 1. 2011. Sveuilite u Michiganu: http://www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html, zadnji pristup 13. 1. 2011.