LIČNOST U SOCIJALNOM OGLEDALU

SADRŽAJ:

I . S A M O P O I M A N J E ...............................................1 3

A. AKTUELNA SHVATANJA O PRIRODI SAMOEVALUATIVNOG SISTEMA.................................18

1. Da li su za objašnjenje ljudskog ponašanja važnije objektivne okolnosti ili interpretacija tih okolnosti............19

2. Subjektivna procjena vlastitih sposobnosti kao faktor uspješnosti u pojedinim aktivnostima................................20

3. Principi funkcionisanja samoevaluativnog sistema...........224. Odnos između pretpostavljenih principa funkcionisanja...33

B. KONCEPT O SEBI I NEKI DODIRNI KONSTRUKTI.....371. Samoopažanje i opažanje drugih ljudi...............................372. Samoevaluacija i motivacija..............................................423. Samoopažanje i lokus kontrole..........................................464. Samoopažanje i inteligencija.............................................485. Samoopažanje i emocije....................................................50

C. UMJESTO ZAKLJUČKA....................................................51

D. POKU[AJI OPERACIONALIZACIJE KONCEPTA O SEBI..............................................................................................53

1. Instrumenti za ispitivanje...................................................532. Dimenzionalnost koncepta o sebi......................................54

E. RAZVOJ KONCEPTA O SEBI...........................................571. Metodološki problemi........................................................572. Osnovni razvojni pravci.....................................................573. Rani razvoj koncepta o sebi...............................................594. Koncept o sebi u djetinjstvu...............................................615. Koncept o sebi u adolescenciji...........................................626. Polne razlike.......................................................................69

I I . [ I R E S O C I J A L N O O K R U Ž E N J E I S A M O P O I M A N J E ..........................................7 1

A. SOCIOKULTURNI MILJE.................................................72

B. SOCIJALNI STATUS..........................................................781. Osnovni pojmovi................................................................782. Empirijska istraživanja.......................................................88

I I I . P O R O D I Č N I O D N O S I I S A M O P O I M A N J E .......................................1 2 8

A. PORODIČNI ODNOSI......................................................1291. Shvatanja uloge porodice u razvoju: familiogeneza

nasuprot interakciji...........................................................1302. Metodološki problemi......................................................1323. Razvojne promjene u interakciji roditelj-dijete...............1534. Polne razlike.....................................................................166

B. PORODIČNI ODNOSI I SAMOPOIMANJE....................1711. Teorijska ishodišta...........................................................1712. Empirijski radovi..............................................................176

I V . Z A K L J U Č C I .....................................................2 2 0

V . D O D A T A K : .........................................................2 4 1

V I . C O N C L U S I O N S .............................................2 4 7

V I I . A P S T R A K T .....................................................2 6 9

V I I I . S U M M A R Y ...................................................2 7 2

I X . I N D E K S P O J M O V A ...................................2 7 4

X . I N D E K S A U T O R A .........................................2 8 0

X I . L I T E R A T U R A .................................................2 8 6

PREDGOVOR

Sam naslov knjige Ličnost u socijalnom ogledalu govori da se u radu razmatraju dvije veoma široke teme - ličnost i socijalizacija. Radi se svakako o temama koje spadaju među najeksploatisanije u psihologiji, temama o kojima je prikupljena impozantna empirijska građa, o kojima je napisano mnoštvo knjiga i članaka, čije bi iščitavanje i razumijevanje zahtjevalo daleko više od jednog ljudskog vijeka.

Ta činjenica nametnula je neophodnost svođenja našeg interesovanja unutar jednog teorijskog okvira i dominantnu orijentaciju na empirijske radove kojih je u odnosu na sve što je o ovim temama napisano neuporedivo manje. Odnos između socijalizacijskog kruga i ličnosti razmatran je iz kognitivističke perspektive. Stavovi koje zastupaju drugi pristupi u proučavnju ličnosti iznešeni su veoma uprošteno, što neupućenog čitaoca može da navede na pogrešan zaključak da u tim shvatanjima nema ničeg dobrog. Ovo se posebno odnosi na izvorna psihoanalitička i bihevioristička shvatanja čiji je doprinos razvoju psihologije neosporan.

Ovaj rad predstavlja pokušaj integracije empirijskih nalaza do kojih sam zajedno sa saradnicima došao u periodu od 1986. do 1993. godine i nalaza do kojih se u vezi s istim problemima došlo u svijetu. U tim istraživanjima prikupljena je solidna količina empirijskih nalaza. Dobar dio njih publikovan je ranije, ali je njihovo tumačenje danas, kao posljedica jasnijeg uvida u cjelinu, umnogome izmijenjeno.

Zbog obilja empirijskih nalaza koje je bilo neophodno saopštiti čitaocu odabrana je forma prezentacije koja nije uobičajena za empirijske radove. Naime, nisu jasno odvojeni teorijski i empirijski dio rada već su naši nalazi diskutovani u kontekstu nalaza drugih autora. Nadalje, neki rezultati koji su ranije publikovani dati su u sažetoj formi ili je navedena samo njihova interpretacija, nije se ulazilo u detaljnije razmatranje metrijskih karakteristika upotrijebljenih instrumenata. .

U prvom dijelu rada iznešena su shvatanja o principima funkcionisanja samoevaluativnog sistema, njegovoj strukturi i ulozi, te vezama s nekim dodirnim konstruktima.

Druga cjelina sadrži razmišljanja koja se odnose na socijalni status porodice, kontraverze vezane uz njegovo empirijsko proučavanje, te empirijske nalaze o vezama sa kvalitetom intereakcije i samopoimanjem.

Treća tematska cjelina razmatra probleme u vezi sa strukturom i mjerenjem kvaliteta interakcije roditelj - dijete. U ovom dijelu razmatraju se različita teorijska shvatanja uticaja porodičnih odnosa na razvoj djeteta, sa posebnim naglaskom na uticaj subjektivnih faktora na opažanje interakcije. Iznose se empirijski nalazi do kojih se u istraživanju došlo.

Nastanak ovog rada pomogli su mnogi, u prvom redu, kolege s Filozofskog fakulteta u Zadru - prof. dr Katica Lacković-Grgin i prof. dr Branko Milosavljević; zatim koleginice s Instituta za pedagoška istraživanja u Beogradu - Dr Ljiljana Miočinović, Dr Snežana Joksimović i mr Slavica [evkušić. Posebnu zahvalnost dugujem Biljani Branković koja mi je mnogo pomogla oko prečišćavanja teksta. Zahvaljujem se profesorima dr Konstantinu Momiroviću i dr Panti Kovačeviću koji su me podsticali da ovaj rad što brže završim.

Goran Opačić

Mojim roditeljima

I . S A M O P O I M A N J E

Čini se nespornim da se čovjek mora promatrati istovremeno kao biološko (fizičko), socijalno i duhovno biće. Razvoj ljudske jedinke odvija se kroz složenu interakciju bioloških, socijalnih i subjektivnih faktora, tako da karakteristike i ponašanje jedinke nisu prost zbir njihovih uticaja. Ako prihvatimo ove uopštene konstatacije nužno pretpostavljamo:

a) da su biološki, socijalni i subjektivni faktori izvori varijabiliteta koji se ne mogu svesti jedan na drugi;

b) postojanje tačaka, polja ili kontinuuma (kanala) preko kojih ovi faktori dolaze u dodir;

c) postojanje zakonomjernosti po kojima se promjena u jednoj sferi odražava na druge sfere, tj. postojanje koda (jezika) koji omogućava "komunikaciju" među njima; te

d) postojanje struktura koje regulišu i integrišu ove uticaje.

Ono što se kolokvijalno naziva sviješću predstavlja najvjerovatnije područje dodira. U svijesti se reflektuju impulsi iz organizma i okoline, ti impulsi se na određeni način interpretiraju i strukturiraju, vrši se koordinacija i regulacija i na kraju odabire način reagovanja.

Ponašanje ljudske jedinke od najranijih stadija razvoja zavisi, dakle, od interpretacije informacija koje dolaze iz organizma i okoline. Kako će se prispjele informacije interpretirati zavisi od dostignutog nivoa kognitivnog razvoja, principa funkcionisanja kognitivnog sistema te prethodnog iskustva koje se mora promatrati u kontekstu ova dva faktora.

U najranijim fazama razvoja biološki faktori imaju prevagu nad ostalim, a principi po kojima funkcioniše ljudska jedinka baziraju se na urođenim "biološkim programima". Ponašanje i razvoj djeteta, u najvećoj mjeri, određuju njegovi urođeni biološki potencijali. Vremenom na scenu stupaju socijalni faktori koji modifikuju "biološke programe". Oni od samog početka određuju izbor stimulacije (iskustva) kojom će dijete biti okruženo te načine zadovoljenja potreba, odnosno modalitete potkrepljenja. S druge strane, urođene karakteristike djeteta, u značajnoj mjeri, modifikuju ponašanje roditelja definisano socijalnim ulogama.

7

Nerijetko se dešava da je djelovanje sredinskih, unutrašnjih i iskustvenih faktora međusobno suprotstavljeno. Kada bi čovjek bio samo pasivni primalac uticaja, ili reaktivna biološka mašina, ta suprotstavljenost bi nužno vodila do blokade ponašanja. Dakle, postoji funkcionalna potreba da se uspostavi određena organizacija iskustva, koja će smanjiti haotičnost i neizvjesnost i olakšati osobi snalaženje u svijetu koji je okružuje.

Posebno je važno na koji način se strukturišu iskustva o sebi, svojim potencijalima i efektima vlastitog ponašanja. Organizovana shema iskustva koje osoba ima o sebi naziva se samopoimanjem1 (engl. Self-Concept).

U zavisnosti od bazične orijentacije autora, samopoimanje se različito definiše.

Tako Lecky (1965. prema Epstein 1982. str. 91) definiše ličnost kao "integrisanu, cjelovitu organizaciju iskustva" ili alternativno kao "jedinstvenu shemu iskustva, te njoj konzistentnu organizaciju vrijednosti".

Slično tome Rogers (1951, str 498) definiše samopoimanje kao "organizovan, fluidan, ali u isto vrijeme konzistentan sklop percepcija različitih obilježja i odnosa između "Ja" i "Mene" zajedno sa vrijednosnom strukturom koja se vezuje uz ove koncepte". Pri tome, Rogers misli na one percepcije i vrijednosti koje su svjesne ili lako postaju svjesne.

Dok je za Burnsa (1982) samopoimanje "kompozit svih vjerovanja i procjena koje osoba ima o sebi samoj" za Coombsa (1981) je to "... fenomenološka organizacija iskustva i ideja koje osoba ima o sebi samoj".

Bilo da tvrde da čovjek zauzima stav (Burns op. cit), stvara teoriju (Kelly 1957, Epstein 1982), formira sistem (Sorbin 1952 prema Epstein op. cit), percepciju, konceptualizaciju ili shemu iskustva (Lecky 1965, Shavelson i Marsh, 1986, Coombs, 1981) svi navedeni autori ukazuju na postojanje psihološkog entiteta koji u sebi subsumira iskustva osobe o sebi.

1 U na{oj literaturi engleski pojam Self se prevodi na razli~ite na~ine kao Jastvo, Sebstvo, Samstvo, Pojam o sebi, Koncept o sebi.

8

Pojam samopoimanja prvi u psihologiju uvodi W. James (1890). Drugi značajan podsticaj istraživači koncepta o sebi nalaze u tzv. teorijama simboličkog interakcionizma (Cooley, 1902, Mead 1933). Nadalje, Freudove revizije početnih postavki psihoanalitičke teorije posebno insistiranje na činjenici da nije važno da li su se stvari o kojima klijent govori stvarno desile ili su plod fantazija, u mnogome su približile psihoanalitičko shvatanje fenomenološko-kognitivističkoj perspektivi. Vidan doprinos fenomenološko-kognitivističkom shvatanju ljudskog ponašanja dali su i neki neoanalitičari kao što su Adler, Horney itd.

Uvođenjem u klasičnu S-R shemu organizmičkih varijabli neobihevioristički orijentisani autori su "otvorili vrata" proučavanju samopoimanja, pri čemu je njihov uticaj na razvoj metodologije od neprocjenjive važnosti. Poseban doprinos u tom smjeru dao je Bandura svojim teorijama socijalnog učenja i samoefikasnosti.

Shvatanje čovjeka kao slobodnog i razumnog bića koje ima aktivan odnos prema sebi i okolini, bića orijentisanog prema budućnosti, svojstveno humanistčkoj orijentaciji u psihologiji (Lewin, Allport, Rogers, Kelly, Marry, Marphy, Maslow i dr), koje svoje korijene nalazi u egzistencijalističkoj filozofiji Sartrea i Heideggera te u Husserelovoj fenomenologiji, potaklo je veliki broj istraživanja i imalo možda presudan uticaj na razvoj teorija samopoimanja (Selfa). Nastavši kao reakcija na redukcionizam svojstven biheviorizmu i psihoanalizi, ovo stanovište, u suštini, predstavlja negaciju nomotetičkog pristupa proučavanju ličnosti. Ipak uvođenjem pojmova, kao što su sržni konstrukti, socijalni korolari (Kelly, 1957), samopoštovanje (Maslow, 1954), samoprihvaćanje (Rogers, 1954), u suštini se definišu neke stabilne dimenzije na kojima se mogu utvrđivati individualne razlike čime se otvaraju mogućnosti naučnog proučavanja ovih fenomena. To je, od kraja šezdesetih godina pa do danas, rezultiralo impozantnim brojem teorijskih i empirijskih radova koji su se bavili problemima samopoimanja. Među njima se posebno ističu radovi Wilyjeve (Wily, 1974, 1979, 1993), Burnsa (Burns 1979, 1982), Epsteina (Epstein, 1982, 1983), Harterove (Harter, 1986, 1987) itd.

O sadržaju, ulozi i načinu funkcionisanja samoevaluativnog sistema biće više riječi u poglavlju koje slijedi..

9

A. AKTUELNA SHVATANJA O PRIRODI SAMOEVALUATIVNOG SISTEMA

Iako je od kraja sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina uočljivo pojačano interesovanje za samopoimanje, naročito za njegovu strukturu, individualne razlike i razvoj, čini se da je njegovoj funkciji posvećena nedovoljna pažnja (Harter 1987). Postavlja se pitanje - da li se radi o epifenomenu koji nema veze s ostalim psihologijskim konstruktima kao što su inteligencija, emocije, motivacija, ili pak ispoljene individualne razlike imaju neku važnosti za svakodnevno ponašanje. Nadalje, postavlja se pitanje da li se radi o dinamičnoj strukturi ili o statičnom sistemu otpornom na promjene.

Kada se osvrnemo na mnoštvo radova koji su u vezi s ovom problematikom publikovani, možemo uočiti da preovladavaju empirijski radovi (vidjeti npr. Wilye, 1974, 1979), dok su ozbiljni pokušaji integracije empirijskih nalaza u neku koherentnu teoriju relativno rijetki (Burns, 1981; Epstein, 1982, 1983; Bandura, 1977, 1981, 1982). Drugo, primjetna je zatvorenost istraživača unutar svog teorijskog pristupa uz veoma rijetko prisutno uvažavanje empirijskih nalaza do kojih se došlo korištenjem drugih pristupa. Osnovni utisak koji se nakon prvog čitanja dobija može se okarakterisati kao konfuzija i haos, doživljaj nalik onom što ga ima promatrač koji neki ogromni mozaik promatra iz neposredne blizine, pri čemu je moguće vidjeti samo dijelove, dok se cjelina ne može niti nazrijeti.

Slijedeće poglavlje predstavlja pokušaj integracije tih fragmenata u jednu cjelinu. To je ponekad iziskivalo reinterpretaciju rezultata empirijskih istraživanja, plastičnije shvatanje pojmova koji su u različitim teorijama zastupljeni i pozivanje na analogije s ostalim pojavama u prirodi.

10

1. Da li su za objašnjenje ljudskog ponašanja važnije objektivne okolnosti ili interpretacija tih okolnosti

Složićemo se s tvrdnjom da nekoj aktivnosti prethodi saznanje o unutrašnjim i vanjskim okolnostima, što će reći kognitivna obrada i definicija situacije. Htjeli mi to ili ne, prihvatajući ovu tvrdnju pitanje objašnjenja ljudskog ponašanja dovodimo u vezu s gnoseološkim pitanjima - kako spoznajemo svijet i da li je uopšte moguće spoznati stvari onakve kakve same po sebi jesu? Definišući problem na ovaj način uvodimo u igru dva prostora (svijeta), svijet realnih stvari (stvari po sebi) i svijet predstava o stvarima - svijet ideja2. Pitanje saznanja je pitanje uspostavljanja korespodencije između ova dva svijeta. Radi se, dakle, o procesu preslikavanja iz "realnog prostora" u "prostor svijesti" (kognitivni prostor). Ako problem postavimo na ovaj način, otvaramo dva pitanja - da li se radi o potpunom preslikavanju, tj. da li se sve informacije sadržane u prvom skupu prenose u drugi skup te da li se radi o direktnom preslikavanju ili tom preslikavanju prethodi neka transformacija.

Potvrdan odgovor na prvo pitanje značio bi da u perceptu ne postoji ništa što ne postoji u objektivnom svijetu te da nema ništa u objektivnom svijetu što nije preneseno u doživljaj. Postoji veliki broj dokaza da čak i kad se radi o najjednostavnijim procesima opažanja vanjskog svijeta ova tvrdnja nije istinita. Ova tvrdnja nije istinita zbog činjenice da su informacije koje dobijamo, kako iz okoline tako i iz "unutrašnjeg svijeta", podložne transformaciji. Ako su transformacije prisutne, onda možemo tvrditi da čovjek ne reaguje na realnost već na transformisanu sliku te realnosti, pri čemu je stepen transformacije različit od situacije do situacije. Ako ovo važi za niže kognitivne procese i opažanje veoma zornih i objektivno mjerljivih objekata, onda sigurno važi za samoprocjenu psihičkih svojstava, koja nije moguće direktno opažati i mjeriti.

Dakle, možemo tvrditi da ljudsko ponašanje zavisi, prije svega, od opažanja realnosti a onda od objektivnih okolnosti i to samo toliko

2 Evo opet Platona.

11

koliko između realnosti i doživljaja te realnosti postoji korespondencija.

2. Subjektivna procjena vlastitih sposobnosti kao faktor uspješnosti u pojedinim aktivnostima

Uspješnost u nekoj aktivnosti je posljedica mnogih faktora. Neki od njih su unutrašnji (sposobnosti, iskustvo, motivacija), drugi su vanjski i proističu iz same prirode aktivnosti. Ulazeći u neku aktivnost čovjek komparira zahtjeve aktivnosti i vlastite sposobnosti (u najširem smislu) da tu aktivnost izvrši. Dakako, imajući vidu prethodno izneseno ne radi se o komparaciji stvarnih nego opaženih svojstava. Procjena da smo sposobni da određenu aktivnost uspješno izvedemo jedan je od osnovnih uslova da se neka aktivnost uopšte i započne, a bez započinjanja aktivnosti nema ni uspjeha.

Od ovog pravila se naravno mogu naći izuzeci, ali kada je riječ o aktivnostima u kojima uspjeh podrazumijeva angažman u dugom vremenskom periodu ovo pravilo, čini se, važi bez izuzetaka. Takvu aktivnost predstavlja obrazovanje. Uspješnost usvajanja znanja u obrazovnom procesu će, prema tome, zavisiti od stvarnih sposobnosti(kompetentnosti3) pojedinca i njegovog subjektivnog uvjerenja o tim sposobnostima. U prilog tome idu nalazi prema kojima postoje pozitivne korelacije između samopoimanja (Self-concept) i školskog uspjeha (Coopersmith, 1959; Piers and Hrris, 1964; Purkey, 19704). Heckhausen (1980) je utvrdio da se podsticanjem pozitivnog samovrednovanja vlastitih sposobnosti kod učenika značajno povećava školsko postignuće. Neki autori (Shavelson i Bolus, 1982, Marsh et al, 1983, Hart, 1985) smatraju da je samopoštovanje (Self-esteem) ključni faktor učenja i uspjeha i neuspjeha u nastavnom procesu. Gomage (1982) nalazi da je procjena vlastitih sposobnosti jednak ili čak nešto bolji prediktor školskog postignuća nego sama inteligencija. Neki autori (Rosenthal i Jacobsen, 1968, Finn, 1970) čak

3 Sposobnosti i kompetentnosti se ovdje shva}aju u naj{irem smislu {to, }e re}i da uklju~uju prirođene dispozicije i ste~ene vje{tine i znanja.

4 Svi prema Alban Metcalfe, 1981.

12

pokazuju da se podsticanjem pozitivnog vrednovanja vlastitih sposobnosti povećavaju rezultati na testovima inteligencije5.

Navedeni empirijski radovi ukazuju na povezanost subjektivne procjene vlastitih intelektualnih sposobnosti i uspjeha u nastavnom procesu. Kada je riječ o drugim aspektima samoprocjene, empirijskih radova je znatno manje, ali je vrlo vjerovatno da isti principi važe i za druga područja ljudskog života. Do ovakvog zaključka moguće je doći na osnovu nekih zakonitosti po kojima funkcioniše samoevaluativni sistem.

3. Principi funkcionisanja samoevaluativnog sistema

a. Čovjek kao prirodni sistemMože se reći da je čovjek složen prirodni sistem čije

funkcionisanje zavisi od: usklađenosti sa širim sistemima (fizičkim,

socijalnim) u čijem se prostoru njegovo funkcionisanje odvija i od

unutrašnje usklađenosti elemenata (subsistema) koji ga čine.

Kao i za funkcionisanje svakog sistema i za funkcionisanje ljudskih bića potrebna je energija (u svim oblicima postojanja) i komunikacija, kako s vanjskim svijetom tako i između pojedinih subsistema koji ga čine. Kao što nema energije bez promjene (što će reći informacije) nema ni informacije bez energije. Prirodni sistemi teže da se organizuju i funkcionišu tako da minimiziraju utrošak energije i entropiju (nered unutar sistema). Isto vrijedi i za čovjekov samoevaluativni sistem. Mogu se uočiti dvije dominantne tendencije - tendencija sistema da se očuva i tendencija sistema da se adaptira i proširi (Rogers, 1951). Ove dvije tendencije su međusobno

5 ^ini se da ovaj nalaz ne treba shvatiti kao pove}anje intelektualnih sposobnosti. Neki nalazi Bezinovi}a pokazuju da osobe sa povoljnijim samovrednovanjem u testovnim situacijama poku{avaju da rije{e vi{e zadataka, {to dovodi do pove}anja broja ta~nih, ali i neta~nih odgovora.

13

suprotstavljene (Epstein, 1982), zbog čega je sistem neprekidno u situaciji traganja za dinamičkim ekvilibrijem.

b. Koncept o sebi kao sistem za organizaciju informacija o sebi

Tokom života dobijamo veliki broj informacija o sebi. Ove informacije ne bi bilo moguće, a ni svrsishodno, čuvati u sirovom obliku. Čovjekov kognitivni sistem teži da minimizira broj informacija neophodnih za njegovo funkcionisanje. Ova redukcija se odvija na dva nivoa. Na primarnom nivou vrši se selekcija tj. odvajnje bitnih od nebitnih, na drugom uopštavanje informacija. Konačni proizvod ovih transformacija je formiranje određene klasifikacione sheme koja služi za strukturisanje budućih informacija. U psihološkoj literaturi ova klasifikaciona shema se podrazumijeva kada se upotrebljava termin slika o sebi (self image). Elementi ove klasifikacione sheme vežu uz sebe različita čuvstva. Čak ni objektivni podaci, kao što su pol, dob, težina visina, članstvo u nekoj partiji nisu vrijednosno nezavisni (Burns, 1981). Vrijednosni sudovi koje vežemo uz elemente slike o sebi predstavljaju okosnicu onog što se u literaturi naziva samopoštovanjem (Self-Esteem). Vezivanje određenih vrijednosnih sudova uz elemente slike o sebi daje tim elementima različitu važnost tj. dovodi do uspostavljanja vrijednosne hijerarhije različitih obilježja, što nekim informacijama o sebi daje primat u odnosu na druge.

Emocionalna vrijednost neke osobine, odnosno sposobnosti, zavisi od niza faktora među kojima je najvažniji globalni kontekst u kojem se samoevaluacija odvija. Još krajem prošlog vijeka James(1892) uočava činjenicu da osoba ne definiše uspjeh odnosno neuspjeh u apsolutnim kategorijama već da je za to neophodno definisati uporišne tačke na osnovu kojih se uspješnost procjenjuje. On definiše samopoštovanje kao omjer očekivanja i postignuća. Rogers (1954), kao i Horney (1979) samopoštovanje definišu kao odnos između ja i idealnog ja (mene kakav jesam i kakav bih želio biti). Važnu uporišnu tačku predstavlja i naše mišljenje o tome kako neko naše svojstvo vrednuju drugi ljudi naročito oni koji su za nas značajni (Cooley,1904; Mead, 1902 itd.), te kakav status u grupi kojoj neko pripada ili bi želio da pripada, to svojstvo omogućava. Uloga drugih ljudi u formiranju i održanju samopoštovanja se, dakle, ogleda

14

u činjenici da se pojedinac neprekidno upoređuje s drugim ljudima u pogledu sposobnosti i postignuća (self-comparison), kao i u činjenici da drugi neprekidno procjenjuju naše kvalitete i sposobnosti (self-evaluation), što dalje služi pojedincu kao povratna informacija o njegovim stvarnim kvalitetima (Tesser i Campbell, 1983).

Iz navedenog proizilazi da slika o sebi predstavlja reprezentativno-deskriptivnu, a samopoštovanje evaluativnu komponentu samopoimanja (Bandura, 1979). Mada ima svoje teorijsko opravdanje, ovakva podjela se teško može operacionalno definisati i to zato što se uz svaki deskriptivni podatak veže i određeni vrijednosni sud. Odraz ove činjenice je velika terminološka zbrka koja prati empirijske radove u ovom području. Naime, različiti autori, iako mjere istu stvar, upotrebljavaju u jednom slučaju pojam "slika o sebi" a u drugom "samopoštovanje". Čini se da je izlaz iz ovakve situacije u tome da se za sada pomirimo s činjenicom da je odvojena operacionalizacija ovih konstrukata nemoguća i da koristimo nadređeni pojam samopoimanje.

c. Usklađivanje s vanjskim svijetom

Informacije koje osoba o sebi dobija omogućavaju joj usklađivanje s vanjskim svijetom. Ovo usklađivanje je najčešće potaknuto informacijama iz dva izvora - informacijama koje kroz socijalnu refleksiju dobijamo od drugih ljudi i informacijama o uspjehu ili neuspjehu u različitim aktivnostima. Osoba će biti bolje prilagođena što je njena slika o sebi usklađenija sa realnošću. Iz ovog se može dedukovati prvi princip optimalnog funkcionisanja samoevaluativnog sistema - princip maksimizacije usklađenosti s realnošću.

Kada bi samoevaluativni sistem bio zasnovan samo na ovom principu, to bi značilo njegovu stalnu promjenu u zavisnosti od toga kako se mijenjaju okolnosti (situacionizam). Ipak, možemo naći mnoštvo dokaza da postoje neke konstante u ljudskom ponašanju. To dalje znači da usklađivanje s realnošću funkcioniše do one mjere do koje unutrašnje zakonitosti ili ograničenja organizacije sistema omogućavaju njegovu promjenu.

15

d. Unutrašnje usklađivanje

(1) AsimilacijaBudući da predstavlja integrisanu i uravnoteženu strukturu koja

"teži" da svaku novu informaciju uklopi i uskladi s već postojećim iskustvom, sistem se različito "ponaša" u zavisnosti od toga da li je nova informacija u skladu s postojećim iskustvom ili nije. Ako je nova informacija u skladu s postojećim iskustvom, ona se jednostavno uklapa u postojeće sheme učvršćujući postojeću strukturu (asimilacija). S druge strane, informacije koje nisu u skladu s postojećim iskustvom ne mogu se jednostavno asimilirti. Neusklađenost postojećeg iskustva i nove informacije ne može dugo da opstoji. Naime, od ranije je poznato da kognitivna disonanca6 izaziva osjećaj neugode, koji motiviše osobu da takvo stanje promjeni. Dva su moguća izlaza - promjena (transformacija) informacije ili promjena postojeće strukture iskustva. Kako već formirana struktura ima tendenciju da se očuva transformacija neusklađene informacije je za sistem daleko "lakši posao". Transformacija informacija se odvija uz pomoć niza mehanizama od ranije dobro poznatih u psihologiji (slično Freudovim Ego mehanizmima), kao što su:

izbjegavanje izvora (osoba i situacija) informacija

racionalizacija (omalovažavanje izvora i motiva, eksternalizacija uzroka itd)

potiskivanje i izolovanje negativnih informacija (selektivnost pažnje i pamćenja).

(2) AkomodacijaAko prethodno navedeni mehanizmi nisu dovoljni da

transformišu neusklađenu informaciju, onda se pred sistem postavlja zadatak prilagođavanja (akomodacije) novonastaloj situaciji (Piaget). Ovo je za samoevaluativni sistem znatno teži zadatak zbog činjenice da je njegova organizacija takva da omogućuje maksimalnu stabilnost. Ova stabilnost se, prije svega, postiže formiranjem tako opštih bazičnih stavova (Burns, 1981) odnosno bazičnih korolara (Kelly, 1956) koje je nemoguće potvrditi ili pobiti. Stabilnost je, takođe,

6 Neusklađenost dviju informacija (Festinger, 1976)

16

potpomognuta uspostavljanjem čvrstih veza među tako formiranim generalnim stavovima. Na ovaj način se, u suštini, maksimizira prediktivnost sistema, odnosno minimizira entropija.

Smanjenje neizvjesnosti kao princip organizovanja sistema najvjerovatnije je posljedica potrebe za sigurnošću. Naime, dolaskom na svijet, ili veoma kratko nakon toga, životinje stiču sav potreban repertoar ponašajnih oblika koji im je neophodan za život. Vjerovatnost da će životinja doći u situaciju za koju već nema spreman način reagovanja je veoma mala. S druge strane, čovjek je, budući da ima ogromnu plastičnost u ponašanju, suočen s ogromnim brojem životnih situacija za koje nema gotove odgovore. Dakle, neizvjesnost koja prati čovjekov život je daleko veća nego neizvjesnost prisutna u životu životinja. Neizvjesnost je obično popraćena neugodnošću. Zato kognitivni sistem teži da je svede na najmanju moguću mjeru. Prema Kellyju (1955) čovjek se u svakodnevnom životu ponaša slično naučniku koji postavlja i testira hipoteze. Kad god je to moguće, čovjek pokušava da "uoči pravilnosti" ili "formuliše zakone", koji će mu pomoći da "predvidi" buduće događaje. Ta "pravila" i "zakoni" baziraju se na postojećem nivou kognitivnog razvoja te prethodnom iskustvu i znanju. Ako, na osnovu tako utvrđenih "pravila" i "zakona", osoba uspješno predviđa događaje, uvjerenje u njihovu ispravnost se učvršćuje, a ako ne, neugodne posljedice pogrešnih predviđanja pokreću procese usklađivanja postojećeg shvatanja svijeta sa realnošću. [to su postulati za osobu važniji, to su posljedice lošeg predviđanja bolnije, i to zato što je ukupna količina neophodnih promjena7 sistema daleko veća nego u slučaju manje važnih postulata. Prihvatanjem uopštenih koncepata koje nije moguće niti potvrditi, niti pobiti sistem se štiti od ovako temeljitih promjena, maksimizujući, u isto vrijeme, prediktivnost sistema. U ovom mehanizmu mnogi pronalaze razloge za prihvatanje većine stereotipija, predrasuda i praznovjerja8.

7 Ve}a promjena podrazumijeva ve}e naru{avanje integriteta sistema.

8 U najnovijem periodu burnih promjena i mnogih nepredvidivih preokreta primjetna je poplava la`nih proroka. Ova poplava je posljedica ~injenice da ljudi nisu u stanju da racionalno shvate i u svoj konceptualni sistem uklope teku}a događanja. Kao prvo, ljudi nisu u stanju da

17

Ako je prilagođavanje sistema novim informacijama manifestacija tendencije prilagođavanja sistema vanjskim okolnostima, a prethodno opisani mehanizam tendencije sistema da se održi, onda je očito da je potreba za stabilnošću, odnosno održanjem postojećeg stanja, sistema nadređena tendenciji sistema da se adaptira novonastalim okolnostima.

pravilno odrede uzroke, odnosno da odvoje one događaje koji su izvan njihove kontrole i mo}i i one na koje mogu da uti~u. Kao posljedica toga javlja se sklonost da se svakodnevni `ivotni usponi i padovi shvate kao igra sudbine, {to je popra}eno osje}ajem nesigurnosti i bespomo}nosti. U takvoj situaciji pojavljuju se "ljudi" koji nude odgovore na pitanje {ta sudbina donosi. "Proroci" u su{tini koriste neke mehanizme koji podilaze ljudskoj potrebi za sigurno{}u i samopo{tovanjem. U svom diskursu koriste se uop{tenim formulacijama, sudovima koje je nemogu}e potvrditi ili pobiti, delfskim dvosmislenim tvrdnjama i na kraju predviđanjem događaja koji se, gotovo u pravilu, svima događaju. Ova "proro~anstva", kao prvo, redukuju napetost i strah koji je posljedica nesigurnosti {to jako doprinosi njihovom prihvatanju. Nadalje, ona uti~u na selektivnost pa`nje, ~ime se pove}ava uo~ljivost događaja koji su u skladu s proro~anstvom, a smanjuje uo~ljivost onih događaja koji nisu u skladu s njim. Nadalje, ona uti~u na to da izbor naknadnih obja{njenja za ono {to se ljudima događa bude u skladu sa predviđanjima. Sve ovo omogu}ava da izjave "proroka" postanu proro~anstvo koje samo sebe ispunjava. To kod osobe stvara uvjerenje o ispravnosti "proro~anstva" koje ona prenosi na druge ljude, ~ime se uticaj i materijalno bogatstvo la`nih proroka pove}ava.

18

(3) Elementi od kojih zavisi akomodacija sistema

(a) [irina nekongruencije

Postavlja se pitanje treba li iz ovog izvući zaključak da je adaptacija samoevaluativnog sistema nemoguća? Da bismo na ovo pitanje dali odgovor potrebno je vidjeti šta je to što sistemu povećava plastičnost. Odgovor, možda, možemo naći ako pogledamo šta se u toku razvoja dešava s faktorima koji omogućavaju stabilnost sistema9. Prema mišljenju većine autora, koji su se bavili ovom problematikom (Dammon i Hurt, 1982; Harter, 1986, 1987; Marsh, & Shavelson, 1985), u razvoju samoevaluativnog sistema mogu se uočiti slijedeće tendencije:

a) povećava se diferencijacija elemenata sistema;b) povećava se integracija elemenata sistema, pri čemu

se ne radi o jačanju veza nego, prije svega, o boljoj organizaciji elemenata sistema;

c) mijenja se važnost pojedinih elemenata slike o sebi za globalno samovrednovanje.

Slaba raščlanjenost pojedinih domena samovrednovanja znači da je praktički nemoguće promjeniti samo jedan dio, bez promjene cijelog samoevaluativnog sistema. To bi dalje značilo da bi svaka negativna informacija (događaj ili ishod) imala negativne posljedice po globalno samopoštovanje. Diferencijacija omogućava da se nekongruentna informacija izoluje unutar jednog segmenta, što dalje smanjuje ukupne zahtjeve za promjenom koji se pred sistem postavljaju. Dakle, potrebna promjena sistema uslijed nekongruentnosti sistema i nove informacije će biti manja što je područje na koje se odnosi nekongruencija uže. Nadalje, sistem će moći da integriše više kontradiktornih informacija što je više izdiferenciran. Diferencijacija samoevaluativnog sistema predstavlja jedan od oblika adaptacije sistema, a način na koji se ta adaptacija odvija je takav da omogućava minimizaciju unutrašnje nekongruencije.

9 Smisao razvoja je pove}anje adaptivne mo}i sistema.

19

(b) Intenzitet nekongruencije

Osim širine područja nekongruencije važan faktor predstavlja i intenzitet nekongruencije. Naime, iz socijalne psihologije je dobro poznato da se stavovi mogu mijenjati samo u malim koracima. Visoka nekongruencija između postojećeg i stava koji se propagira izaziva samo učvršćivanje (petrifikaciju) već postojećeg stava. Nasuprot tome, premali intenzitet nesklada neće biti dovoljan da pobudi proces akomodacije sistema, već se prije može očekivati transformacija neusklađene informacije. Dakle, odnos između intenziteta neusklađenosti i vjerovatnosti akomodacije sistema najvjerovatnije nije linearan, već kvadratičan, čime se pretpostavlja postojanje optimalne neusklađenosti10 . Taj optimum treba tražiti kao funkciju djelovanja principa usklađivanja s realnošću i principa unutrašnje kongruencije. Iz ovog se može izvući zaključak da će akomodacija biti uspješna do tog nivoa nekonzistencije realiteta i konceptualnog sistema do kojeg potreba za održanjem sistema i težnja za promjenom odnosno adaptacijom funkcionišu simultano. Doziranje intenziteta promjena sistema omogućava, nadalje, da se kroz promjene održi (konzervira) identitet.

U onim slučajevima u kojima je novo iskustvo u tolikom neskladu s postojećim da to zahtjeva bitnije promjene sistema, može doći do značajnih poremećaja. Vjerovatno je da neće doći do promjene sistema, već do podnošenja neugode sve dok se neusklađena informacija ne potisne. U krajnje ekstremnim situacijama kada je potiskivanje nemoguće, može doći do potpunog raspada sistema (shizofrenija, podvojena ličnost).

(c) Važnost informacije

Slijedeći faktor od koga zavisi da li će i na koji način doći do akomodacije sistema jest emocionalna važnost neusklađene informacije i područja samoevaluacije na koje se ta informacija odnosi. Adaptivna reakcija sistema na neusklađenu informaciju će biti

10 Postoji cijela grupa teorija intrinzi~ne motivacije, koje se nazivaju teorijama optimalne nekongruencije.

20

jača što je njena emocionalna važnost veća, a po smjeru će biti takva da u datim okolnostima maksimizira samopoštovanje.

Optimalna organizacija samoevaluativnog sistema podrazumijeva, dakle, mogućnost uklapanja što više informacija iz okolnog svijeta bez potrebe za promjenom, odnosno minimizaciju potrebnih promjena sistema u situaciji kada su te promjene neophodne. Dobra organizacija sistema, nadalje, podrazumijeva takvu organizaciju koja će osobi u datim okolnostima omogućiti maksimalno zadovoljstvo.

e. Maksimizacija samopoštovanja

Iz ovog se može dedukovati slijedeći princip optimalnog funkcionisanja samoevaluativnog sistema - princip maksimizacije samopoštovanja. Može se reći da je samoevaluativni sistem organizovan tako da u datim okolnostima omogućuje maksimalno samopoštovanje.

Ako u ovom trenutku dozvolimo sebi malo slobode i pokušamo da spekulišemo, možemo tvrditi da je princip maksimizacije samopoštovanja samo specijalni slučaj globalnijeg principa funkcionisanja živih sistema - principa minimizacije utroška energije. Kako je već ranije naglašeno, za funkcionisanje svakog sistema potrebna je energija. Kod većine autora, bez obzira na pravac u psihologiji kome pripadaju, opšteprihvaćeno je uvjerenje da pokretačku snagu sistema predstavlja zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo koje je posljedica njegovog funkcionisanja. Sistem funkcioniše tako da izbjegava neugodu i teži doživljaju ugode. Izvori zadovoljstva su prema uvriježenom mišljenju posljedica zadovoljenja različitih potreba, ali ne manje važno, i optimalnog funkcionisanja sistema.

Budući da održanje optimalnog nivoa samopoštovanjapredstavlja jednu od primarnih potreba ličnosti (Maslow, Horney), uspjeh u nekoj aktivnosti i povećanje samopoštovanja kao posljedica tog uspjeha, rezultiraće osjećanjem ugode. Kako čovjek, kao i sva živa bića teži izbjegavanju neugode i traženju ugode, za očekivati je da njegova konceptualizacija svijeta bude takva da odnos između očekivane ugode ili neugode bude što povoljniji. Pri tom se ne radi o

21

aktuelnom odnosu, već odnosu koji se očekuje u budućnosti. Time se može objasniti činjenica da se ljudi ponekad izlažu neugodnostima očekujući zadovoljstvo u budućnosti.

Još je James (1894) pretpostavio da svi aspekti samoevaluacije nemaju za osobu jednaku važnost. To je potvrđeno u nekim empirijskim radovima (npr. S. Hurter, rukopis). Uticaj svakog od domena samoprocjene na globalno samopoštovanje zavisi od subjektivne važnosti tog domena. Takođe, uticaj neke informacije zavisi i od subjektivne važnosti samog izvora informacije. Dobra adaptacija pretpostavlja da osoba svoje samopoštovanje gradi na onim osobinama koje joj omogućuju da njeno globalno samovrednovanje bude što veće.

Postavlja se pitanje zašto ovo ne funkcioniše u svim uslovima i kod svih osoba (npr. depresivaca) . Očito je da kod depresivaca povoljna okolnost ili pozitivna informacija koju o sebi dobija narušava unutrašnju usklađenost sistema, a narušavanje unutršnje usklađenosti, kako je rečeno, izaziva osjećaj neugode. Ako imamo u vidu prethodno izneseno, možemo pretpostaviti da će ukupan bilans zadovoljstvo-nezadovoljstvp (ugoda-neugoda) biti povoljniji što je broj neusklađenih informacija manji, a broj neusklađenih informacija će biti manji što je sistem sposobniji da primi više informacija bez potrebe za promjenom.

22

4. Odnos između pretpostavljenih principa funkcionisanja

Valja primijetiti da je prethodno postuliran princip maksimizacije zadovoljstva, takođe, u suštini suprotstavljen principu usklađenosti s realnošću kao i principu maksimizacije unutrašnje usklađenosti (prediktivnosti) te je vjerovatno da ti principi ne djeluju odvojeno nego su funkcionalno povezani. Nadalje, nije logično pretpostaviti da je njihova funkcija hijerarhijski jednako važna. Hijerarhija principa ne dolazi do izražaja u situacijama u kojima sva tri principa djeluju usklađeno (npr. kada osoba s visokim samopoštovanjem dobije pozitivnu informaciju o sebi). Pitanje njihove relativne važnosti postavlja se tek u situacijama neusklađenosti informacije i postojeće strukture. Očito je da se u slučaju suprotstavljenosti postuliranih principa, princip maksimizacije usklađenosti s realnošću prvi napušta na račun principa maksimizacije samopoštovanja i prediktivnosti sistema. Kada je riječ o odnosu principa maksimizacije samopoštovanja i principa maksimizacije prediktivnosti situacija je manje jasna. Neki autori su skloni da primat daju maksimizaciji samopoštovanja, drugi maksimizaciji unutrašnje usklađenosti. Dilema se, u suštini, svodi na pitanje da li je dominantnija potreba za sigurnošću ili potreba za samopoštovanjem. Na primjeru depresivne strukture pokazuje se dominacija principa maksimizacije prediktivnosti sistema.

Rezimirajući sve do sada izneseno možemo reći da je samoevaluativni sistem organizovan tako da se njegovom organizacijom i funkcionisanjem maksimizira:

1. usklađenost sistema s realnošću2. unutrašnja kongruencija odnosno

prediktivnost sistema3. globalno samopoštovanje odnosno, posredno,

odnos između očekivanog zadovoljstva i nezadovoljstva.

Ovi principi nisu jednako važni za funkcionisanje samoevaluativnog sistema. Ima dosta indicija da je u slučaju neusklađenosti postuliranih principa dominantan princip unutrašnje kongruencije, zatim, po relativnoj važnosti, slijedi princip

23

maksimizacije samopoštovanja, dok je princip usklađenosti s realnošću najmanje važan.

Postavljeni model funkcionisanja samoevaluativnog sistema dobro objašnjava nama poznate empirijske nalaze. Model je u svojoj suštini procesni, a ne sadržajni, pa se, prema tome, ne kosi sa drugim modelima koji se bave elementima samoevaluativnog sistema. Budući da su pretpostavke o funkcionisanju modela dedukovane iz principa po kojima funkcionišu svi prirodni sistemi, očita je njegova zasnovanost na opštim biološkim zakonima.

Očite su sličnosti izloženih teza sa osnovnim postulatima Freudove teorije ličnosti. Suštinske razlike između Freudovog i predloženog modela ogledaju se u slijedećem:

1. Ne podrazumijeva se potreba postojanja posebnih struktura koje su nosioci principa.

2. Ne daje se apsolutni primat seksualnom nagonu već se isti principi podrazumijevaju za sve ostale nagone odnosno motive, a aktuelnosti motiva (prisustvo u svijesti) pripisuje se važnost za ponašanje u datim okolnostima. Ponašanje sistema pod uticajem libida je samo specijalni slučaj funkcionisanja sistema u stanju neusklađenosti. Svi motivi, dakako, nemaju jednaku važnost, dakle, uvažava se hijerarhija motiva koja proizilazi iz Maslovljeve teorije.

3. Uvažava se postojanje mehanizama odbrane, ali se ne podrazumijeva da se oni uključuju samo u situacijama kada dolazi do konflikta između ida i superega nego da odbrambeni mehanizmi djeluju uvijek kada postoji nesklad između postojeće strukture i neke informacije koja je trenutno prisutna u svijesti. Npr. očito je da depresivci potiskuju (zaboravljaju) pozitivne događaje jer nisu u skladu s postojećom shemom, ili da psihopatske strukture ne potiskuju nemoralne želje i postupke jer su oni u skladu s postojećom strukturom.

24

4. Podrazumijeva se postojanje podsvijesti, ali zbog činjenice da procesor za trajno skladištenje informacija čuva sve što do njega dođe, a filteri koji regulišu šta će doći do svijesti (glavnog odnosno centralnog procesora) ne mogu da istovremeno drže kontradiktorne informacije. Dakle, postojanje podsvijesti je posljedica funkcionisanja kognitivnog aparata, što će reći da model uvažava njegovu empirijski utvrđenu strukturu.

5. Za objašnjenje, predviđanje i modifikaciju ponašanja prema navedenom modelu nije neophodno ulaziti u istoriju nastanka određene strukture samoevaluativnog sistema, dakle, model je sinhron a ne dijahron.

6. Model je parsimoničan, bazira se na samo tri osnovna principa i ne iziskuje uvođenje konstrukata, kao što su npr. Edipov i Elektrin kompleks, kastracioni sindrom i sl.

7. Model omogućava postavljanje jednoznačnih hipoteza i njihovu operacionalizaciju i empirijsku potvrdu ili odbacivanje.

Pomoću predloženog modela može se objasniti i većina drugih činjenica na kojima se bazira Freudova teorija ličnosti, ali zbog prostornog ograničenja to se ovom prilikom neće šire elaborirati.

Model se ne kosi, već u suštini uvažava nalaze koji proizilaze iz teorija učenja, u sebi subsumira mnoge dodirne konstrukte, kao što su: kompetentnost (samoefikasnost - Self-efficacy), samopoštovannje (Self-esteem), očekivanja (Outcome expectations), socijalna percepcija, lokus kontrole (Locus of control) itd. O nekima je bilo riječi ranije, a o drugima će biti više riječi u poglavlju koje slijedi.

25

B. KONCEPT O SEBI I NEKI DODIRNI KONSTRUKTI

1. Samoopažanje i opažanje drugih ljudi

Naši stavovi, procjene i namjere utiču na to kako ćemo interpretirati ponašanje drugih prema nama. Rezultati većeg broja istraživanja pokazuju da je pozitivno mišljenje o sebi povezano s pozitivnim mišljenjem o drugim ljudima. U vezi s tim valja spomenuti nalaze Sullivana (1953) čiji radovi ukazuju na usku vezu između doživljavanja sebe i drugih, kao i interpretacije svog i tuđeg ponašanja.

Koncept o sebi se razvija u interakciji s drugim ljudima. Drugi ljudi su najvažniji izvor informacija koje dobijamo o sebi, i to: kroz reakcije drugih prema nama te kroz direktnu komparaciju s drugim ljudima.

Cooly (1902) smatra da se ljudi uče socijalnom ponašanju predviđajući akcije drugih i to zamišljajući kako bi se oni ponašali da su u poziciji tih drugih. Kao posljedica toga, ljudi počinju obraćati pažnju na svoje unutrašnje reakcije, čime postaju svjesni značenja (smisla) vlastitog "ja". Kao i Cooly, Mead (1959) smatra da pojedinac počinje misliti o sebi kao objektu zamišljajući kako ga vide drugi. On uvodi termin "generalizovani drugi" da bi označio onu klasu ljudi koji reagiraju na nas. Predviđajući mišljene tih "generalizovnih drugih" o nama i našem ponašanju, ljudi u mnogome usmjeravaju svoje postupke.

Kako je ranije rečeno, osoba ima tendenciju izbjegavanja onih izvora informacija koji nisu u skladu s njenim doživljajem sebe. To, naravno, u najvećoj mjeri, važi za druge ljude koji su najvažniji izvor informacija o nama. Pri tome, osoba koja ima pozitivno mišljenje o sebi, pozitivne stavove i ljude koji ih iznose prihvata, a negativne izbjegava ili potpuno odbacuje. S druge strane, osoba koja ima negativno mišljenje o sebi doživljava negativno druge ljude, bilo da iznose negativno ili pozitivno mišljenje o njoj, prve zbog same

26

činjenice da negativno mišljenje izaziva osjećanje neugodnosti, a druge zato što njihovo mišljenje doživljava kao neiskrenost.

Komparacija s drugim ljudima može biti izvor kako povoljnog, tako i nepovoljnog mišljenja o sebi. Kakav će ishod komparacije biti zavisi od niza faktora, među kojima su najvažniji: procjena sposobnosti tih drugih, vrednovanje grupe kojoj ti drugi pripadaju, važnost svojstva po kome se upoređuje, vrednovanje moralnih svojstava tih drugih te atribucija razloga uspjeha ili neuspjeha tih drugih.

Proces komparacije podrazumijeva da već imamo određeno mišljenje o nekoj našoj osobini ili skupu osobina, te da se po tom svojstu ili grupi svojstava poredimo s drugim ljudima, što će reći da na određeni način opažamo druge osobe. Rezultat komparacije je sud da smo od nekoga bolji ili lošiji. Kakve će povratne efekte na naše globalno samopoštovanje imati takav ishod komparacije zavisi od mnogo faktora.

27

Ako je ishod komparacije u skladu s nečijim globalnim mišljenjem o sebi, rezultat će biti učvršćivanje tog mišljenja. Ako pak ishod nije u skladu s tim mišljenjem, onda na scenu stupaju razni odbrambeni mehanizmi:

1. Prvi mehanizam uslovljava izbjegavanje onih ljudi koji, kada se s njima poredimo, narušavaju našu sliku o sebi, i druženje s ljudima koji ovu sliku potvrđuju. Ljude s kojima se družimo i sarađujemo biraćemo, dakle, tako da u komparaciji s njima potvrđujemo postojeću sliku o sebi. Zato ne treba da čudi činjenica da rukovodioci - saradnike, profesori - asistente, najčešće, ne biraju iz redova najsposobnijih. Gotovo, po pravilu, dešava se da rukovodioci imaju povoljnu sliku o svojim osobinama pa će posljedica toga biti izbor za saradnika osobe koja se po relevantnom svojstvu opaža kao lošija11. Nasuprot tome, ljudi koji su nesigurni u sebe biraće za prijatelje i saradnika ljude koje po relevantnom svojstvu opažaju kao bolje. 12

11 Ovo u mnogome podsje}a na Petersovo na~elo po kojem ~ovjek napreduje do granica svoje nesposobnosti.

12 Interesantanu ilustraciju za navedeni princip predstavlja fenomen "umi{ljene ljepotice i njene debele prijateljice". Naime, ~est je slu~aj da se udru`uju dvije djevojke od kojih je jedna samo osrednje lijepa ali za sebe misli da je "neodoljiva" i druga koja je fizi~ki neugledna. Prva svoj izbor prijateljice pravi, jer u poređenju s njom ona ima daleko vi{e uspjeha u odnosima s mladi}ima ~ime potvrđuje da je stvarno "ljepotica" kao {to to ona o sebi misli. Druga pak ostaje u takvom odnosu iako to nije njen stvarni interes, jer joj to potvrđuje njenu lo{u sliku o svom fizi~kom izgledu.

28

2. Drugi odbrambeni mehanizam odnosi se na izbor referentne grupe za poređenje. Pri tom, će izbor referentne grupe opet biti takav da potvrđuje našu sliku o sebi. Naime, logično i jedino realno bi bilo da osoba svoje kvalitete procjenjuje u odnosu na prosjek. To u pravilu nije slučaj. Osobe koje imaju nepovoljno mišljenje o sebi najčešće se porede sa onima koji su iznadprosječni i obrnuto, oni koji imaju dobro mišljenje o sebi najčešće uzimaju u obzir poređenja sa osobama koje su po datom svojstvu lošije.

3. Treći mehanizam koji osobi stoji na raspolaganju jest omalovažavanje ili negativna procjena drugih osoba kao izvora negativnih informacija o sebi, što kumulativno može da rezultira generalno negativnim stavom o drugim ljudima uopšte (Opačić, 1986). Ovo se naročito odnosi na procjenu moralnih svojstava, pri čemu se uspjeh osobe koju doživljavamo kao uspješniju pripisuje njenoj bezobzirnosti i nemoralu, a vlastiti neuspjeh moralnoj dosljednosti i čistoti .

4. Četvrti mehanizam se manifestuje kao sklonost da se okolnosti, sreća i drugi faktori koji "potpomažu" uspjeh osoba koje opažamo kao uspješnije percipiraju kao povoljniji od naših.

Iz navedenog proizilazi da će ljudi koji su po svojim svojstvima bolji i koji su u životu uspješniji, u principu, biti vrednovani lošije, i to zbog prirodne potrebe svakog čovjeka da ima povoljno mišljenje o sebi. To vodi ka negativnom odnosu i podozrenju prosječnog čovjeka prema svim vrstama elita i, u krajnjoj liniji, društvenoj stagnaciji i tendenciji ka egalitarizmu.

Ipak, ne može se zanemariti uticaj našeg ponašanja na to kako nas drugi ljudi doživljavaju. Ljudi, u principu, ne vole kada im neko jasno pokazuje da je bolji i uspješniji od njih. S druge strane, većina ljudi voli da im se pothranjuje samopoštovanje i utisak o vlastitoj veličini i vrijednosti. Nadalje, na omiljenost nekog čovjeka utiče i

29

odnos između toga kako sam sebe predstavlja u društvu i toga kako njegove "stvarne" osobine vide drugi ljudi. Ako ljudi opažaju neku osobu kao nekog ko se predstavlja boljim nego što ustvari jest, imaće negativno mišljenje o njemu. To negativno mišljenje može da posluži kao korektiv ponašanja koji proističe iz potrebe da se dopadnemo drugim ljudima, ali može da kod osobe proizvede globalno negativan stav prema drugim ljudima. Nasuprot tome, ljudi koji se predstavljaju lošijima nego što u stvarnosti jesu, u principu, su pozitivnije vrednovai. Ovakvo pnašanje često vodi u konformizam i može imati za posljedicu vezivanje naše slike o sebi za mišljenje drugih ljudi13.

Sve navedeno upućuje na zaključak da se negativan stav o ljudima, izbor prijatelja i saradnika može shvatiti kao odbrambeni mehanizam samoevaluativnog sistema čija je funkcija zaštita globalnog samopoštovanja i unutrašnje kongruencije. Dakle, može se reći da je odnos između samoopažanja i opažanja drugih ljudi samo specijalni slučaj principa minimalne promjene, odnosno očuvanja integriteta samoevaluacionog sistema (Self-evaluation maintenance -Tesser i Campbell, 1983), pri čemu je potreba za održanjem optimalnog nivoa samopoštovanja pokretač procesa usklađivanja informacija koje dobijamo kroz socijalnu refleksiju i postojećeg stanja sistema.

2. Samoevaluacija i motivacija

a. Samoopažanje i očekivanjaSlijedeća važna funkcija koncepta o sebi je predviđanje

posljedica vlastitog ponašanja i u vezi s tim regulacija nivoa aspiracija. Ovom pitanju je najviše pažnje posvećeno unutar Bandurine teorije samoefikasnosti (Bandura, 1987). Ova teorija predstavlja specijalnu formu teorija koncepta o sebi koja je nešto bliža biheviorističkim stajalištima, a svoje korijene ima u Bandurinoj ranijoj teoriji socijalnog učenja. Termin samoefikasnost se koristi da bi se označila specifična uvjerenja pojedinca o tome kakve su njegove sposobnosti da izvrši neku aktivnost i očekivanja pojedinca vezana uz ishod te aktivnosti. Ova su uvjerenja, mada, takođe, relativno specifična, generalnija i situaciono nezavisnija od očekivanja vezanih za konkretni zadatak. Bandura (1977, 1982) te Bandura i Schunk

13 Barometarsko Ja u adolescenciji.

30

(1981) su pokazali da uvjerenje u vlastitu efikasnost determiniše koliko truda osoba ulaže da bi postigla određeni cilj, odnosno koliko u nekoj aktivnosti perzistira u situaciji u kojoj je suočena s preprekama i teškoćama. Bezinović (1986) je identifikovao faktor globalne kompetentnosti koja predstavlja generalizaciju kompetentnosti unutar različitih domena, a u uskoj je vezi s globalnim samopoštovanjem.

Iskustveno gledano, uU osnovi uvjerenja u vlastitu efikasnost stoje različiti mehanizmi učenja od onih koji proizilaze iz klasičnih teorija učenja (uslovljavanje) do onih koji su vezani uz Bandurinu teoriju učenja (neposredno iskustvo, vikarijsko iskustvo, verbalno ubjeđivanje-persuazija te fiziološki signali). Naime, prethodno iskustvo, uspjesi ili neuspjesi, odnosno pozitivni ili negativni ishodi rezultiraju subjektivne funkcije vjerovtano}ekonstituisanjem "subjektivne funkcije vjerovtanoće" nekog ishoda (Atkinson, 1974, 1978). Ova funkcija nije eksplicitna tj. osoba najčešće nije svjesna njenog postojanja. Ona se ne podudara s realnom distribucijom uspjeha i neuspjeha, nego je usklađena s globalnim samopoštovanjem. Selektivnost pamćenja, kao jedan od mehanizama za zaštitu globalnog Prije navedeni mehanizmi iskrivljavanja informacija za rezultat imaju selektivnost pam}enja, pri ~emusamopoštovanja, utiče na to da se bolje pamte oni ishodi koji su u skladu s aktuelnim nivoom samopo{tovanja. Ishodi s aktuelnom slikom o sebi.

koji nisu u skladu s tim do`ivljavaju se kao izuzetak koji potvr|uje pravilo i jo{ vi{e u~vr{}uju ve} formirane stavove. Ovakvoj tvrdnji idu u prilog i vi{estruko potvr|eni nalazi po kojima nedovoljno jaki argumenti protiv postoje}eg stava jo{ vi{e u~vr{}uju (petrifikuju) taj stav, kao i nalazi po kojima intermitentno (povremeno) potkrepljenje najvi{e poma`e formiranju navika.

Ovako formirana očekivanja imaju za posljedicu izbjegavanje aktivnosti za kojeu kojima se ne očekuje uspjeh, odnosno motivaciju za bavljenje onim aktivnostima u kojima se očekuje uspjeh (Wroom, Bandura)14. Budući da su ova očekivanja formirana na prethodno opisan način, dakle, najčešće nerealna, izbjegavanje aktivnosti dalje doprinosi učvršćivanju uvjerenja u nesposobnost za uspješno izvođenje neke aktivnosti, čime se zatvara začarani krug, a naša očekivanja postaju proročanstvo koje samo sebe ispunjava. Lako je

14 O ovome govore tzv. "procesne teorije motivacije", npr. Wroomova teorija o~ekivanja.

31

uočiti da odnos između očekivanja i postignuća nije ništa drugo nego opet specijalni slučaj tendencije sistema za samoodržanjem (principa maksimalne kongruencije).

b. Motivi i važnost pojedinih aspekata slike o sebi

Sigurno je da pored navedenih faktora koji su uključeni u međusobni odnos samoopažanja i opažanja nekog zadatka15 postoji i niz drugih, kao što su: trenutno aktuelni motiv (aktuelno ja), važnost zadatka, prisutnost grupe itd.

Naime, relativna važnost pojedinih domena za generalno samovrednovanje mijenja se kako razvojno, tako i situaciono. Ako je u određenom trenutku aktuelan neki motiv, onda se važnost svojstava koja su važna za ostvarenje tog motiva povećava. Na primjer, važnost fizičkog izgleda za globalno samopoštovanje će biti veća u situaciji frustracije seksualnog nagona nego u situaciji kada je seksualni nagon zadovoljen. Isto tako, važnost samoprocjene intelektualnih potencijala će biti veća u ispitnim situacijama. Zato su neki autori skloniji da ponašanje u nekoj situaciji pripišu "aktuelnom ja" (Current Self) nego generalnom samovrednovanju (Cantor et al. 1986).

Važnost nekog zadatka će biti veća što je motiv koji iza njega stoji jači. Jačina nekog motiva povezana je s intenzitetom napetosti i uzbuđenja koje osoba u datoj situaciji osjeća. Tumačenje, a samim tim, i suočavanje s tim uzbuđenjem povezano je s kognitivnom interpretacijom situacije. Ovdje valja naglasiti da uticaj fizioloških faktora na doživljaj važnosti situacije nije jednostran. Naprotiv, iskustveni argumenti koji idu u prilog tezi da doživljaj važnosti situacije utiče na intenzitet uzbuđenja koje osoba doživljava su daleko jači. [to osoba neku situaciju doživljava kao važniju i presudniju, to će i uzbuđenje koje prati tu situaciju biti jače. Situacija će biti interpretirana kao važnija ako se povoljan ili nepovoljan ishod više odražava na globalno samopoštovanje. Osoba s višim samopoštovanjem i bolje izdiferenciranom slikom o sebi biće suočena s potencijalno manjim brojem situacija koje mogu imati jake efekte na globalno samopoštovanje. Samim tim, ove osobe će se susretati s manje stresnih situacija, pri čemu će se, najvjerovatnije, sa stresnom

15 Ovdje se zadatak treba shvatiti u naj{irem smislu.

32

situacijom lakše suočiti i u datoj aktivnosti postići bolje rezultate, što će doprinijeti daljem učvršćivanju globalnog samopoštovanja.

Pri tom valja imati u vidu da manje uzbuđenje ne podrazumijeva uvijek i bolje postignuće. Naime, dobro je poznato da između uzbuđenja (motivacije) i postignuća u nekoj aktivnosti ne postoji linearna veza. Pokazalo se da s porastom uzbuđenja do nekog optimuma raste postignuće, poslije koga, zbog dezintegracije sistema, koja je posljedica pretjeranog uzbuđenja, uspjeh opada. Nisko uzbuđenje je, dakle, povezano s energijom koja se u neku aktivnost ulaže, odnosno sa mobilizacijom sistema i njegovom pripremom za optimalno izvršenje zadatka, dok je visoko uzbuđenje asocirano s dezintegracijom osnovnih funkcija sistema.

Od interpretacije situacije, takođe, zavisi i to kakve će efekte na globalno samopoštovanje imati rezultati koji su u datoj situaciji postignuti. Uzbuđenje i napetost mogu poslužiti kao opravdanje za eventualne neuspjehe ili kao faktor koji dodatno povećava uticaj uspjeha na globalno samopoštovanje. Nasuprot tome, uzbuđenje se može doživjeti kao dodatni argument koji ide u prilog nepovoljnoj atribuciji vlastitih sposobnosti.

c. Drugi ljudi kao dodatni motivator

Uočeno je, takođe, da izvjesne razlike u ponašanju postoje u situacijama kada je čovjek sam i u situacijama kada su prisutni drugi ljudi. Neki autori naglašavaju razliku između toga šta je osoba stvarno i toga kako se predstavlja (private and public self - Fenigstein, Scheiner i Buss, 1975; Buss, 1980; Scheirer i Carver, 1983 u Sulls i Greenvald, 1983). Cijeli koncept u mnogome podsjeća na razliku između "Ja " i "Idealnog ja" kod Rogersa, pri čemu se podrazumijeva da se čovjek pred drugima predstavlja u povoljnijem svjetlu u tom smislu da se trudi da dojam koji ostavlja na druge bude što bliži njegovom "Idealnom ja". U principu, čovjek to radi namjerno ne bi li ostavio bolji dojam i pridobio simpatije i poštovanje drugih ljudi. Može se pretpostaviti da će diskrepanca između privatnoga i javnog jau velikoj mjeri određivati efekte prisustva ljudi na uzbuđenje koje u nekoj situaciji imamo, a samim tim, i uspjeh u nekoj aktivnosti. Odavno je uočeno da prisustvo drugih ljudi na specifičan način facilitira odnosno inhibira izvođenje neke aktivnosti (Ego-involved). Ovo se posebno odnosi na onaj krug osoba koje Mead naziva

33

značajnim drugim. [to je diskrepanca između Stvarnog ja i toga kako nas vide značajni drugi veća, veće je uzbuđenje koje data situacija produkuje. Ovo je vjerovatno povezano sa strahom od gubitka simpatija ili, bolje rečeno, rušenja slike koju drugi imaju o nama. Osobe čija je samoprocjena usklađenija sa realnošću imaće manju diskrepancu između Privatnog ja i Javnoga ja pa će i uticaj prisutnosti drugih biti manji.

Često se dešava da mišljenje drugih ljudi o nama opažamo kao drugačije, ponekad bolje, ponekad lošije od onog kako sami sebe vidimo. Budući da je to kako mislimo da nas drugi vrednuju veoma važno za samoevaluaciju (Mead, Cooly, Rogers), dešava se da pred sebe postavljamo zahtjeve koji su primjereniji mišljenju drugih nego našem vlastitom. Ovo pogotovo važi za situacije u kojima je mišljenje drugih ljudi, iz bilo kog razloga, povoljnije od onog koje imamo o sebi, jer takva situacija pogoduje maksimizaciji samopoštovanja. Posljedica činjenice da nas drugi ljudi vide kao bolje nego što mi mislimo da jesmo je, najčešće privremeno, povećanje samopoštovanja, odnosno približavanje našeg vlastitog mišljenja o sebi mišljenju drugih. "Napuhano" samopoštovanje u prisustvu značajnih drugih, ili javnosti upšte, predstavlja snažan izvor anksioznosti u čijoj je osnovi strah od neuspjeha. Neugodnost koja prati ovu situaciju utiče na opažanje, tako da se, u pravilu, postignuto opaža kao lošije od mogućeg. Često dešava da, u situaciji kada se osoba nalazi pred uspjehom, koji je iznad opaženih potencijala, stvarno dođe do naglog zastoja i pada u efikasnosti. Ta situacija je naročito karakteristična za sportiste, što često dovodi do gubitka već dobijenih utakmica16. Čovjek ne treba biti pretjerano pronicljiv da bi shvatio da su strah od neuspjeha i "strah od uspjeha" samo specifična manifestacija principa maksimizacije unutrašnje kongruencije.

3. Samoopažanje i lokus kontroleKad govorimo o odnosu između očekivanja u vezi s nekom

aktivnošću i prethodnog iskustva ne smijemo izgubiti iz vida ni način na koji osoba procjenjuje uzroke uspjeha odnosno neuspjeha u nekoj djelatnosti. O ovom odnosu najviše je govoreno u okviru psihologijskog konstrukta poznatog kao lokus kontrole (Locus of control, Rotter, 1966). Lokus kontrole je u literaturi primarno tretiran

16 Ponekad se u literaturi ova situacija karakteri{e kao "strah od uspjeka".

34

kao motivacioni faktor, pri čemu Weiner (1979) razlikuje tri aspekta situcije koji utiču na njenu interpretaciju u funkciji procjene uzroka, i to: lokus, stabilnost i kontrolabilnost. Uzroke onoga što joj se dešava osoba može nalaziti u njoj samoj ili u vanjskim faktorima. Ti faktori mogu biti trenutni (raspoloženje, trud nasuprot slučaju i sreći) ili stalni (osobine i sposobnosti nasuprot sudbini), pri čemu sama osoba može da ima osjećaj manje ili veće kontrole situacije. Weiner (1974, 1984) primjećuje da način na koji učenici procjenjuju uzroke uspjeha ili neuspjeha utiče na njihove buduće rezultate. Pri tome je uočljiva sklonost individue da uspjehe pripisuje sebi i svojim stabilnim sposobnostima, a neuspjehe trenutnim vanjskim faktorima. Ovo implicira da se lokus kontrole može shvatiti i kao odbrambeni mehanizam koji je u funkciji zaštite globalnog samopoštovanja.

Činjenica da osoba, u principu, nije svjesna da je ona ta koja "određuje uzroke", bez obzira na to koji su stvarni uzroci, navodi nas na pomisao da ta procjena, takođe, nije nezavisna od globalnog samopoštovanja i procjene vlastite kompetentnosti. U prilog tome idu i naši nalazi (Opačić, 1986) koji pokazuju da između ovih konstrukata postoje relativno snažne veze. Pokazalo se, naime, da je više samopoštovanje asocirano s internalnim lokusom kontrole. Tumačanje ovog nalaza može ići u dva smjera. Moguće je pretpostaviti da internalni lokus kontrole povećava mobilizaciju učenika za izvršenje različitih zadataka, što rezultira njihovom većom uspješnošću, a ova dalje povećanjem samopoštovanja. Nalazi po kojima je povoljnije viđenje sebe povezano s većom uspješnošću u raznim aktivnostima, te ranije opisana sklonost osoba da uspjehe pripisuju sebi a neuspjehe vanjskim faktorima, idu u prilog shvatanju da je veće samopoštovanje i uspješnost koja ga prati izvor internalnosti.

Pored činjenice da će osoba biti bolje motivisana da izvršava one aktivnosti za čije ishode smatra da su u djelokrugu njene kontrole, stoji i zaključak da samoevaluativni sistem ima tendenciju održanja unutrašnje kongruencije. Određeno mišljenje o sebi, u principu, vodi do "rezultata" koji su u skladu s tim mišljenjem. Logično je pretpostaviti da će ishod koji je u skladu s postojećom shemom iskustva biti pripisan unutrašnjim, dok će neusklađen ishod biti pripisan vanjskim uzrocima. Kumulativno, to bi trebalo da rezultira internalnim lokusom kontrole kod osoba čije je mišljenje o sebi više usklađeno s realitetom, odnosno onim što im se stvarno događa, dok bi kod osoba koje su slabo usklađene sa realitetom to trebalo da vodi

35

eksternalnom lokusu kontrole. Sve ovo ide u prilog tezi da je eksternalizacija kontrole mehanizam kojim samoevaluativni sistem štiti svoju unutrašnju kongruenciju od uticaja realiteta.

Brojni nalazi koji ukazuju na pozitivne veze između internalnosti i školskog postignuća, kao i internalnosti i globalnog samopoštovanja doveli su do prihvatanja stanovišta da je internalnostsama po sebi poželjna osobina. U velikoj mjeri ovo stanovište je ispravno kada se radi o normalnom i svakodnevnom životu zapadnog čovjeka. Međutim, kada je riječ o burnim događanjima koja karakterišu naše trenutne prilike, ovo stanovište je veoma sporno. Preuzimanje lične odgovornosti za događaje koji su stvarno izvan vlastite kontrole može dovesti do ozbiljnih psihičkih poremećaja. Čini se ispravnijim uslišiti molitvu onog rimskog političara koji je rekao otprilike ovo "Bože, daj mi snage da savladam sve prepreke koje mogu da savladam, daj mi strpljenja da otrpim sve poteškoće koje me zadese a koje ne mogu da savladam i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugoga".

4. Samoopažanje i inteligencija

Jasno je da je način na koji konceptualiziramo sebe i svijet u kome živimo u uskoj vezi s dostignutim nivoom intelektualnog razvoja. O tome će biti više riječi u poglavlju Razvoj koncepta o sebi.

Ovdje ćemo nešto više reći o odnosu globalnog samopoštovanja i inteligencije. Naime, veći broj empirijskih nalaza ukazuje na to da osobe s višim nivoom inteligencije imaju povoljniju sliku o sebi.

Takav nalaz može imati više uzroka. Prvo, veću inteligenciju prati i veće postignuće, što se povoljno odražava na globalno samovrednovanje. Nadalje, vjerovatno je da je kod inteligentnijih osoba koncept o sebi bolje izdiferenciran te se eventualne negativne informacije o sebi lociraju na uži segment samovrednovanja pa samim tim imaju i manji odraz na globalno samopoštovanje. Kao treće, vjerovatno je da su inteligentnije osobe u stanju da uspostave bolju unutrašnju kongruenciju i da koriste rafiniranije mehanizme odbrane.

Međutim, valja naglasiti da intenzitet veza između inteligencijei globalnog samopoštovanja nije toliko visok koliko bi se moglo očekivati (r oko .22). Osim toga, niz nalaza pokazuje da postoji visoka

36

sklonost manje inteligentnih da se prikazuju u boljem svjetlu (projekcije rezultata na Eisenkovoj L-skali na G-faktor inteligencije iznosi oko -.60). Neki su skloni ovaj nalaz pripisati činjenici da su inteligentniji sposobniji da prozru tvrdnje koje se odnose na L-skalu (Bezinović, 1986). Nama se ipak čini da je ovaj nalaz posljedica toga što su manje inteligentni skloniji da svijet promatraju u crno-bijeloj tehnici i da sebe vide boljima nego što ustvari jesu. Inteligentniji pak shvataju da niko nije savršen pa su više skloni da priznaju neke svoje sitnije propuste. Drugim riječima inteligentniji su više kritični prema sebi. Zbog toga nam se čini da je opravdano očekivati da će odnos između inteligencije i globalnog samopoštovanja biti kvadratan a ne linearan. Naime, može se očekivati da oni niže inteligencije zbog slabe izdiferenciranosti i nekritičnosti imaju povoljnije mišljenje o sebi nego oni prosječno inteligentni. Takođe se može očekivati da oni iznadprosječno inteligentni zbog prije navedenih razloga, takođe, povoljnije vrednuju sebe i svoje sposobnosti.

Budući da prethodno navedene hipoteze nisu empirijski provjerene, ostaje samo zaključak da između inteligencije i globalnog samopoštovanja postoje blage pozitivne veze.

5. Samoopažanje i emocijeNa kraju razmatranja uloge koncepta o sebi i njegovog odnosa

prema srodnim psihologijskim konstruktima ostaje otvoreno pitanje odnosa samopoimanja i emocija. Poznato je da je jedan od osnovnih prigovora kognitivističkim teorijama ličnosti da zanemaruju emocije. Jasno je da u razmatranjima funkcije koncepta o sebi nije moguće zaobići emocije. Epstein (1982) smatra da je, iako je, u prvom redu, konceptualni sistem, koncept o sebi uvijek blisko povezan s emocijama. Kako je već rečeno, ovaj sistem se u početku, prije svega, razvija da bi se održao najoptimalniji odnos zadovoljstva i boli. Po njemu je u ranim fazama razvoja koncept o sebi subordiniran emocijama, da bi se s razvojem njegova relativna važnost povećavala. Emocije se po Leckyju (196917) mogu razumjeti samo iz perspektive koja prepoznaje i uvažava potrebu osobe da održi samopoštovanje i jedinstvo svog konceptualnog sistema. Važnost kognitivne interpretacije emocionalnog uzbuđenja potvrđuju i dobro poznati Schachterovi eksperimenti (Schachter, 1962).

17 Prema Epstein 1982.

37

S druge strane, samoevaluativni sistem nije imun na "argumente jakih emocija". Snažne emocije koje prate neka iskustva dovode do situacije u kojoj "zaključci" koji se iz date situacije izvedu imaju veoma veliku specifičnu težinu. Oni, s jedne strane mogu da pokrenu veoma snažnu rekonstrukciju sistema, a s druge strane, ovako formirani sudovi se kasnije veoma teško mijenjaju.

38

C. UMJESTO ZAKLJUČKAAko se osvrnemo na nalaze iznešene u prethodnim poglavljima,

možemo reći da dosadašnja istraživanja pokazuju da subjektivna uvjerenja imaju važnu ulogu u životu svake osobe. Zbog specifičnih okolnosti koje prate njihov nastanak, ova uvjerenja najčešće ne odgovaraju realnosti. Iako je tako, strukture koje se na osnovu njih formiraju imaju niz važnih funkcija, među kojima su najvažnije:

1. asimilacija informacija iz vanjskog svijeta, 2. održavanje unutrašnje konzistentnosti kroz

različite uloge i situacije,3. održavanje optimalnog nivoa samopoštovanja,4. održavanje pozitivnog bilansa očekivanog

užitka nasuprot bolu,5. regulacija aspiracija i očekivanja,,6. predikcija posljedica svog ponašanja i tuđeg

ponašanja,7. interpretacija posljedica svog i tuđeg

ponašanja.

Funkcionisanje samoevaluativnog sistema počiva na tri principa:

a) principu maksimizacije samopoštovanja koji predstavlja vezu ovog subsistema s konativnim sistemom,

b) principu minimizacije neizvjesnosti koji predstavlja princip unutrašnje organizacije, a koji se ogleda u težnji sistema da maksimizira unutrašnju usklađenost i minimizira promjene, te

c) principu maksimizacije usklađenosti s realnošću koji predstavlja vezu samoevaluativnog sistema s vanjskim svijetom, a čija je uloga kontrolna i adaptivna.

Postojanje trećeg principa sprečava nerealnu maksimizaciju samopoštovanja a "energiju" crpi iz dva izvora - iz rezultata vlastitog ponašanja i reakcija koje na ponašanje pojedinca ima socijalno okruženje. Prvi i treći princip su međusobno suprotstavljeni, što otvara pitanje da li svi principi funkcionisanja imaju jednaku važnost ili postoji nadređenost jednog principa.

39

Samoevaluativni sistem je, očito, važan i složen sistem, koji predstavlja vezu između fizičkog, socijalnog, biološkog i psihičkog aspekta ljudskog bića. Ovaj funkcionalni sklop omogućava čovjeku da uvede red u svijet koji u mnogome podsjeća na fluid čiji su elementi u stalnom haotičnom kretanju. Taj red se uspostavlja kroz različite kognitivne procese tokom kojih se stvaraju strukture koje smanjuju neizvjesnost i haotičnost. Na taj način, ljudskoj jedinki biva olakšano snalaženje u svijetu koji je okružuje. Sadržaj tih struktura je, zbog razlika u urođenim potencijalima, okolnostima i iskustvu, različit i jedinstven za svaku osobu ali su zakonitosti i principi na osnovu kojih se date strukture formiraju i funkcionišu univerzalni.

Rezimirajući prethodno, možemo reći da koncept o sebi nije nekakav epifenomen, već da ima mnoge, za svaku osobu, važne funkcije. Pored toga, očite su uske veze koncepta o sebi sa kognitivnim i konativnim područjem.

40

D. POKU[AJI OPERACIONALIZACIJE KONCEPTA O SEBI

1. Instrumenti za ispitivanjeO tome šta neka osoba o sebi misli, za sada, najtačnije možemo

saznati tako - da je o tome pitamo. Pri tome se u situacijama koje nisu kompetitivne i kad je ispitivanje anonimno neopravdanim čini strah od namjernog iskrivljavanja odgovora. Prije se može pretpostaviti da je nesklad između odgovora ispitanika i tzv. objektivnih podataka, koji je ponekad prisutan, rezultat nerealnog viđenja sebe nego li svjesne tendencije ka iskrivljavanju odgovora.

Metodi prikupljanja podataka o konceptu o sebi isti su kao i u drugim pristupima proučavanju ličnosti. Dominiraju dva pristupa. Prvi, dominantniji, jest ispitivanje pomoću klasičnih upitnika, pri čemu se od ispitanika traže kvantitativne samoprocjene na unaprijed određenom setu pitanja ili tvrdnji. Najčešće upotrebljavani su Coopersmithov i Rosenbergov upitnik za ispitivanje samopoštovanja, Offerov upitnik za ispitivanje slike o sebi, a u novije vrijeme SDQ (Self Description Questionnaire ), Marsha i Shavelsona (1985), PCS (Perceived Competence Scale), S. Harter (1979, 1982) i PH (Piers-Harris instrument).

Drugi pristup, čiji je glavni predstavnik McGuire (1986), koji zastupa tezu da je apriorno definisanje kategorija pogrešno jer tako dobijeni podaci (tzv. reaktivni self) ne odražavaju realnu strukturu samopoimanja već su prije odraz teorija koje autori zastupaju, orijentisan je na prikupljanje podataka o konceptu o sebi na osnovu spontanih odgovora ispitanika na pitanja tzv, otvorenog tipa (tzv. spontani self). On, nadalje, smatra da je ekološka validnost tako dobijenih odgovora mnogo veća, jer ispitanicima omogućava da sami odrede dimenzije na kojima će se procjenjivati. Osim toga, iz takvih odgovora mogu se dobiti i neki dodatni podaci. Tako npr. redoslijed pojavljivanja pojedinih samoopisa po njemu predstavlja mjeru aktualnosti i važnosti pojedinih aspekata samopoimanja. Nedostatak ovakvog načina prikupljanja podataka je, između ostalog, u tome što su odgovori najčešće usmjereni kontekstom u kome se vrši istraživanje, a postoje i poteškoće u kvantifikaciji odgovora. Zato se

41

najprihvatljivijim čini pokušati kombinirati ove dvije metode, pri čemu kod odabira čestica upitnika treba poći od spontanih odgovora ispitanika na pitanjima otvorenog tipa prikupljenih u različitim situacijama, a tako sastavljeni upitnici, nadalje trebaju biti podvrgnuti svim onim analizama koje zahtjeva razvoj psihologijskih mjernih instrumenata. Tako se mogu izbjeći nedostaci obe metode, ali pitanje operacionalizacije time se ne iscrpljuje. Naime, naročito kada se radi o samopoštovanju, ostaje otvoreno pitanje dimenzionalnosti konstrukta.

2. Dimenzionalnost koncepta o sebi

Na pitanje dimenzionalnosti koncepta o sebi još uvijek nema jasnog odgovora. Dok neki autori (Rogers, Coombs) koncept o sebi tretiraju kao jednodimenzionalni konstrukt, drugi smatraju da se radi o konstruktu sastavljenom iz dobro diferenciranih domena (Coopersmith, 1967), treći pak pokušavaju pomiriti ova dva koncepta, tvrdeći da je koncept o sebi, u isto vrijeme, i cjelovit i dobro izdiferenciran.

Ako prihvatimo ovo, danas dominirajuće mišljenje o konceptu o sebi, postavlja se pitanje odnosa dijelova i cjeline, kao i načina njihovog mjerenja. Coopersmith (1967) smatra da se globalno samopoštovanje najbolje može procjeniti tako da se kombiniraju samoprocjene na česticama koje se odnose na različita područja života individue, pri čemu svaka čestica, po njemu, ima jednaku važnost. Za razliku od njega, Rosenberg (1979) smatra da globalno samopoštovanje ne predstavlja prostu linearnu kombinaciju samoprocjena unutar različitih domena već generalnu procjenu o sebi kao osobi koja je produkt kompleksne kombinacije pojedinačnih samoprocjena. Zato, prema Harterovoj (1986), globalno samopoštovanje treba procjenjivati nezavisnim setom čestica na upitniku, pri čemu ne treba zanemariti važnost pojedinih domena. Odvojeno ispitivanje globalnog koncepta o sebi i njegovih dijelova omogućava, nadalje, utvrđivanje relativnog doprinosa tih dijelova globalnom samovrednovanju (self worth).

Model koji su ponudili Marsh i Shavelson (1986), čini se, najadekvatnije rješava dileme oko odnosa dijelova i cjeline koncepta o

42

sebi. Naime, ovi autori smatraju da je koncept o sebi hijerarhijski organizovan. Pritom se niži stratumi u hijerarhiji odnose na specifičnija područja samoprocjene. Te specifične samoprocjene se integriraju na višim nivoima, pri čemu je generalni koncept o sebi najviši faktor u hijerarhiji, odnosno generalni faktor. Ovaj model, nadalje, ukazuje na činjenicu da broj faktora koji čine koncept o sebi zavisi od nivoa generalnosti ispitivanja.

Kategorije unutar (pomoću) kojih neko definiše sebe u odnosu na spoljni svijet podložne su promjenama u toku razvoja. Ontogenetski, te promjene su u uskoj vezi s promjenama u kognitivnim kapacitetima osobe i brojem uloga (odnosa) koje osoba ima u društvu. Neke kategorije, kao npr. pol, ostaju nepromjenjene, dok se druge, kao što su veličina, snaga i kompetencija mijenjaju s razvojem. Tako su za adolescenta sportske sposobnosti, izgled, odijevanje jako važna obilježja. Za odraslog na važnosti dobijaju kompetencija i kreativnost.

Imajući u vidu novije nalaze Marsha (1990), koji je napravio konfirmatornu analizu podataka dobijenih primjenom tri najupotrebljavanije skale (SDQ, PH, PCS) za procjenu različitih domena koncepta o sebi na predadolescentskom i adolescentskom uzrastu ( Confirmatory Factor Analysis of Multitrait-Multimethod data), možemo reći da postoji visoko slaganje oko egzistencije faktora koji se odnose na fizički, socijalni i intelektualni domen (domen školskih sposobnosti). Pritome, po njemu, unutar fizičkog domena treba razlikovati faktore fizičkog izgleda i fizičkih sposobnosti te evaluaciju od strane roditelja i vršnjaka unutar socijalnog domena. Njegovi nalazi, takođe, potvrđuju visoku podudarnost rezultata na subskalama za procjenu tzv. generalnog koncepta o sebi.

43

E. RAZVOJ KONCEPTA O SEBI

1. Metodološki problemiAutori koji su se bavili proučavanjem razvoja koncepta o sebi,

kao i svi razvojni psiholozi, nailaze na niz problema od kojih su najveći oni metodološke prirode. Wylie (1979) ukazuje na niz metodoloških nedostataka postojećih studija koje su se bavile razvojem samopoimanja. Pritom ona, naročito, ističe činjenicu da su za ispitivanja korišteni najčešće ideosinkretički instrumenti nepoznatih metrijskih karakteristika, čime je praktički onemogućena uporedba različitih nalaza, a sama interpretabilnost bitno umanjena. Osim toga, istraživanja su često rađena na premalim uzorcima. Dok su u transverzalnim istraživanjima često korišteni nekomparabilni uzorci, dotle su u longitudinalnim studijama mjerenja vršena u nekompatibilnim uslovima, nekompatibilnim instrumentima, nerijetko bez uvažavanja efekata ponovljenog mjerenja. Budući da su razvojne promjene najčešće kvalitativne prirode, besmislena je, često prisutna, primjena instrumentarija razvijenog za odrasle (Damon i Hart, 1982). Dakle, instrumenti namijenjeni proučavanju razvojnih promjena, pored individualnih razlika, moraju uvažavati kvalitativne promjene koje su posljedica razvoja. Kako ističe Harter (1986), u obzir moraju biti uzeti osnovni razvojni pravci. O tim razvojnim pravcima, i pored svih navedenih nedostataka razvojnih studija, kod većine autora (Harter, 1986, 1987.; Damon i Hart, 1982.; Rosenberg, 1979.; Livesley i Bromely, 1973 prema Branthaupt i Lipke 1985) postoji evidentna saglasnost.

2. Osnovni razvojni pravciRazvoj konceptualnog sistema se u početku bazira na

konkretnim tjelesnim obilježjima da bi se fokus konceptualizacije, preko bihevioralnih karakteristika u ranom djetinjstvu, pomjerao prema apstraktnim konstruktima u adolescenciji. Zato Rosenberg(1979) poredi malu djecu s bihevioristima, djecu u srednjem djetinjstvu s teoretičarima crta, a adolescente s psihoanalitičarima.

Dakle, može se reći da razvoj samopoimanja slijedi pravac od konkretnog ka apstraktnom.

44

Drugi razvojni pravac usmjerava razvoj samopoimanja ka sve većoj diferencijaciji pojedinih domena, što se ogleda u povećanju broja faktora i smanjenju korelacija među njima (Marsh, H. W. i Shavelson, 1985).Paralelno s tim, dešava se proces sve veće integracije elemenata koncepta o sebi. Ovdje valja naglasiti da faktor integracije predstavlja globalno samovrednovanje koje na početku, zbog ograničenih kognitivnih kapaciteta, nije prisutno (Harter, 1986, 1987).

Lako je uočiti da se razvoj koncepta o sebi ne odvija izolovano, već na neki način slijedi intelektualni razvoj onako kako ga vidi Piaget (1974) ili još bolje, neopiagetovci, kao npr. Fisher (1980). Osim toga, uočljiva je veza između razvoja koncepta o sebi i promjena socijalnog konteksta, tj. povećanja broja uloga i socijalnih interakcija koje pojedinac ima. Važnost socijalnog konteksta naglašavaju teoretičari socijalnog ogledala Cooley (1902) i Sullivan, (1953), kao i socijalni interakcionisti u tradiciji G. H. Meada (Strauss 1964, Berger, 1966, Hewitt, 1983, Felson, 1985, Schafer i Keith, 198518), koji smatraju da je smisao identiteta uvijek formuliran u skladu s određenim socijalnim kontekstom.

Može se, dakle, reći da se razvoj koncepta o sebi odvija pod uticajem kompleksnih interakcija između razvoja kognitivnih kapaciteta i socijalnog iskustva, osobito interakcija s tzv. značajnim drugim (Harter, rukopis). Kao posljedica toga, koncept o sebi postaje sve prilagođeniji svojim funkcijama.

3. Rani razvoj koncepta o sebiProblemi vezani uz uticaj ranog razvoja na kasniji rast i razvoj

omiljena su tema različitih teorijskih rasprava. Biološki gledano, opravdano je uvjerenje po kome su posljedice za kasniji razvoj to veće što se neki poremećaj desi ranije. O tome postoji gotovo apsolutno slaganje među različitim teorijama. Međutim, uočljive su razlike u shvatanju na koji način se uticaji u ranom djetinjstvu odražavaju na kasniji razvoj.

Prema Freudovom shvatanju psihički razvoj je, u stvari, psihoseksualni razvoj. Dijete obavezno prolazi kroz određene stadijume razvoja koje karakteriše vezivanje libida (seksualnog

18 Svi prema Mc Guire i sar. 1986.

45

nagona) uz određene dijelove tijela. Prvi stadijum razvoja je oralni, drugi analni, zatim falusni i na kraju genitalni. Uspješan razvoj podrazumijeva prelazak iz jednog u drugi stadijum i rješavanje unutrašnjih konflikata vezanih za svaki stadijum. Glavnu ulogu u tome imaju roditelji, pri čemu ispravnost razvoja zavisi od odnosa roditelja prema djetetu. Veoma važnu ulogu imaju postupci majke pri dojenju, učenju kontrole sfiktera. Neuspjeh u rješavanju konflikata vezanih za određeni stadijum ili pretjerano vezivanje libida za pojedine dijelove tijela karakteristične za pojedine faze psihoseksualnog razvoja određuje kasniji karakter osobe. Prema K. Horneyrani razvoj je važan zato što se u tom periodu stiče bazična sigurnost te bazično povjerenje u ljude.

Bihevioristički orijentisani autori smatraju da se navike lakše formiraju nego što se mijenjaju. Loše navike, stečene različitim mehanizmima uslovljavanja određuju, dakle, kasnije ponašanje osobe. Osim toga, postoji tendencija autonomije u djelovanju određenih navika (Allport), pri čemu jednom stečene navike kasnije postaju samostalni motivi.

Unutar socijalne psihologije prihvaćeno je stanovište po kome jednom formirani stavovi imaju tendenciju da se sve više učvršćuju što otežava mijenjanje stavova. Kako o svemu možemo imati određeni stav to važi i za stav o sebi. Iskustva o sebi stečena u najranijim fazama razvoja rezultiraju formiranjem određenog stava o sebi koji se kasnije veoma teško mijenja (Burns, 1982). Do sličnog zaključka možemo doći ako prihvatimo da je princip maksimizacije unutrašnje konzistencije dominantan princip organizacije samoevaluativnog sistema.

Iz svega ovoga, sa velikom dozom sigurnosti, možemo zaključiti da je rani razvoj koncepta o sebi veoma važan za kasniji razvoj ličnosti. Izuzimajući Freudova shvatanja i zanemarujući terminološke razlike, može se čak i tvrditi da postoji ozbiljno slaganje među pristalicama različitih psiholoških škola oko toga na koji način se taj uticaj odvija.

Radovi koji su se bavili razvojem koncepta o sebi u najranijim fazama djetinjstva uglavnom su spekulativni, ili pak zasnovani na vanjskom opažanju i posrednom zaključivanju, ponajviše zato što su, zbog nerazvijenosti govora, u to doba gotovo nemoguća empirijska istraživanja koja bi uključivala aktivnu suradnju ispitanika.

46

Ključnu tačku u najranijoj fazi razvoja predstavlja trenutak kada dijete postaje svjesno vlastitog ja, odnosno sebe kao odvojene osobe. Naime, u početku koncept o sebi nije odvojen od ostatka fenomenološkog polja djeteta. Rogers (1951), kao i mnogi drugi, smatra da je malo dijete "uvjereno" da je sve što može "kontrolisati", od dijelova vlastitog tijela do bočice, igračaka, roditelja i sl. sastavni dio vlastitog ja. S daljnim razvojem dijete može sve tačnije razlikovati "ja" od "ne ja". O tome posredno možemo zaključivati na osnovu upotrebe svog imena ili ličnih zamjenica, te na osnovu prepoznavanja svoga lika u ogledalu, na fotografijama ili video-snimcima (Dixson, 1957.; Amsterdam, 1982. ; Lewis i Brooks-Gun, 1979). U početku, prema Sorbinu (1952 prema Epstein 1982) tjelesni aspekt predstavlja srž koncepta o sebi. Razlikovanje "ja" od "ne ja", na primitivnijem nivou, započinje "uviđanjem" razlike između svog tijela i drugih objekata. Naime, dodirujući vlastito tijelo dijete dobija povratnu informaciju koja izostaje kada dijete dodiruje neki predmet ili drugu osobu. Većina autora misli da o svijesti o vlastitom ja možemo govoriti tek krajem druge godine kada dijete ovlada jezikom i počne pravilno upotrebljavati lične zamjenice.

4. Koncept o sebi u djetinjstvuPojava govora kod djece u mnogome olakšava ispitivanje

dječje konceptualizacije. Ipak, zbog nepoznavanja pisma, ostaju značajne poteškoće metodološke prirode. Zato se, izuzimajući neke pokušaje (S. Harter), većina nalaza zasniva na spontanim iskazima ispitanika, odnosno na odgovorima na tzv. pitanja otvorenog tipa (spontani self). Ti su samoopisi u ranom djetinjstvu nekonzistentni i slabo organizovani. Pritom, djeca najčešće ističu svoj pol, pripadnost roditeljima, posjedovanje igračaka i kućnih ljubimaca. Ponekad se sreću iskazi o konkretnim vještinama, sposobnostima i preferencijama. Djeca ne govore o osobinama nego o konkretnom ponašanju, a ti iskazi su često praćeni konkretnim demonstracijama. Postojanje isključivo pozitivnog viđenja sebe ukazuje na nerazlikovanje "ja" i "idealnog ja" (Harter u štampi). Ovakvi samoopisi djece posljedica su kognitivnih ograničenja. U to doba dijete se, prema Piagetu (1974), nalazi u prelogičkom odnosno preoperacionalnom periodu razvoja. Dijete nije sposobno za konzervaciju objekata pa je i razumljivo da nema punu svijest o identitetu i kontinuitetu sebe kao osobe (Harter u štampi), kao što ne

47

razlikuje fizičku i psihičku komponentu valastitog bića (Brougthon 1978, prema Damon i Hart 1982).

U dobi od 3 do 5 godina uočljiv je pomak od definisanja sebe preko materijalnih obilježja ka definisanju sebe u terminima djelatnosti odnosno kompetentnosti (Keller, 1978.prema Damon i Hart 1982). U srednjem i kasnom djetinjstvu samoopisi postaju duži i koherentniji. Djeca se počinju služiti nazivima osobina, kao što su popularan, pametan, duhovit i sl, a u definisanju sebe pridaju sve veću pažnju svojim unutrašnjim stanjima (Selman, 1980, prema Damon i Hart 1982). Očito je da djeca postaju svjesna da su i psihičke osobine ono po čemu se ljudi razlikuju. Svijest o kontinuitetu vlastitih doživljaja, osobina i interesovanja (Guardo i Bohn, 1971, prema Damon i Hart, 1982) ukazuje na to da su djeca stekla sposobnost konzervacije objekata. U samoopisima se pojavljuju i negativne osobine, što ukazuje na početak razlikovanja "ja" i "idealnog ja". Sposobnost serijacije i decentracije (zauzimanja kognitivne perspektive druge osobe), omogućava djetetu da se poredi sa vršnjacima i da počinje uvažavati mišljenje koje o njemu imaju drugi ljudi. Inkorporacija ovih elemenata u samoiskaze potvrđuje Cooleyev koncept o socijalnom ogledalu kao sastavnom dijelu koncepta o sebi (Looking-glass self).

Ove promjene predstavljaju prelaznu fazu između djetinjastva i adolescencije.

5. Koncept o sebi u adolescencijiMnogi nalazi (Damon i Hart, 1982; Harter 1983; Rosenberg

1979, 1986) potvrđuju činjenicu da se sadržaj samoopisa u adolescenciji mijenja od konkretnih opisa ponašanja i socijalne okoline ka unutarnjem psihičkom svijetu.

Razvojne promjene u sadržaju samopoimanja povezane su s pomacima u kognitivnom razvoju koje uočava Piaget (1974 ). Taj pomak je predstavljen stvaranjem novih kognitivnih struktura za procesiranje informacija o sebi, a očituje se u mogućnosti izgradnje apstraktnih koncepata ili jednostavnih apstrakcija ( Fisher, 1980), što dovodi do formiranja koncepta o sebi u skladu s zahtjevima formalne logike. U predadolescenciji se to manifestuje kao mogućnost formiranja crta iz pojedinačnih ponašanja i doživljavanja, da bi se kasnije počeli stvarati konstrukti višeg reda apstraktnosti. Za razliku

48

od konkretnih ponašanja, ovakvi apstraktni konstrukti su teže provjerljivi i zbog toga potencijalno manje realistični. Na tom stepenu razvoja adolescenti su u stanju razvrstati informacije o sebi u veći broj apstrakcija, ali još uvijek nemaju sposobnost integracije tih informacija u koherentnu i konzistentnu implicitnu teoriju svoje ličnosti. Stoga, ovi unutarnji konstrukti mogu izgledati kontradiktorni, što izaziva zbunjenost i konfuziju.

Promjene u socijalno kognitivnim procesima, takođe, su relevantne za promjenu samopimanja. Kao prvo, to uključuje sposobnost za prihvatanje informacija koje donose poređenja s drugima, ali ne na onaj način kako je to bilo u srednjem djetinjstvu, kada su te informacije bile barometar vlastitih sposobnosti i karakteristika, već tako što se pri poređenju u obzir uzima više različitih karakteristika, što zahtjeva sposobnost konzervacije i multiplikacije. Prema Damonu i Hartu (1982), takvi komparativni sudovi nisu mogući do osme ili devete godine. Mogućnost poređenja s drugima povezana je, dakle, s kognitivnim napretkom, ali s druge strane, uvodi mogućnost povredljivosti (Maccoby, 1983). Popularnost među vršnjacima, izgled i školska kompetentnost su one domene kojima se počinje pridavati važnost na prelazu iz kasnog djetinjstva. Neadekvatnost u bilo kojoj domeni može bitno smanjiti opšte samopoštovanje. Ruble i saradnici (197619) nalaze da važnost poređenja s vršnjacima raste na prelazu iz kasnog djetinjstva prema adolescenciji.

Kako je ranije rečeno, osnovni princip razvoja jest princip diferencijacije (Werner, 1975), a taj princip se može primijeniti i na koncept o sebi (Harter, 1983; 1989; Montemayor i Eisen, 1987; Livesly i Bromley, 1973; Mullenar i Laird, 1971; Secord i Peevers, 1974; Rosenberg, 1986). Između djetinjstva i adolescencije može se uočiti mnoštvo manifestacija koje ukazuju na diferencijaciju ne samo u pogledu broja kategorija na kojima se pojedinac opisuje, već i u broju osobina i crta koje se kasnije, takođe, diferenciraju. Dokazi o porastu diferencijacije u skladu s povećanjem broja uloga su brojni (Gaces, 1972; Hart, 1988; Harter, 1986a, Griffin, Chassin i Young, 1981; Smolar i Younis, 1985). S porastom broja domena sve češće se događa da su samoprocjene po pojedinim domenama potpuno suprotne.

19 Prema Harter, 1990.

49

Budući da mnogi autori (Allport, 1955;1961; Brim, 1976; Epstein, 1973; Horney, 1950; Jung, 1928; Kelly, 1955, Lecky; 1945; Maslow,1961; Rogers, 1950) naglašavaju tendenciju uobličavajna različitih imformacija o sebi u jednu cjelovitu koherentnu teoriju, pred adolescente postavlja problem kako te suprotne samoprocjene integrisati u jedinstvenu kognitivnu shemu ili implicitnu teorijuličnost.

Brojni nalazi (Harter 1986; Monsour, 1985; Harter i Bresnick, 1989)20 pokazuju da se prilagođavanje ovakvoj situaciji odvija kroz tri faze.

U prvoj fazi (11-13) mladi generišu odvojene nizove atributa za svaku ulogu. Iako ti samoopisi često sadrže suprotne fakte najmlađi adolescenti rijetko izvještavaju o tim suprotnostima. Između 14 i 16 godina adolescenti počinju sve više uočavati te suprotnosti, što izaziva unutrašnji konflikt, a ponekad i patnju. Adolescenti postaju jako uznemireni ovim kontradikcijama u svojoj ličnosti. Često si postavljaju pitanja što sam stvarni ja. Ovaj konflikt se rješava u kasnijoj adolescenciji. Opozitne tvrdnje i dalje su prisutne ali sada ne izazivaju konflikt. Vallacher (1980 prema Harter, 1990) smatra da se konzistencija postiže unutar pojedinih uloga, ali se uviđa da ona nije neophodna između različitih uloga, što je znak diferencijacije i dezidealizacije.

U samoopise adolescenata sve se češće uključuju i razmišljanja o tome kakav bi on kao pojedinac trebalo da bude, te se počinje uočavati diskrepanca između "Ja" i "Idealnog Ja" (Secord i Peevers, 1974 ; Marcus i Nurius, 1986) . Ova diskrepanca je, po Rogersu (1954), rezultat loše prilagođenosti pojedinca. Suprotno tome, prema Glicku i Zigleru (1985), ova razlika je indikator sazrijevanja. Strachen i Jones (1982) zaključuju da se razlika između "Ja" i "Idealnog Ja" povećava u periodu između rane i kasne adolescencije.

Mnogi radovi (Adams, 1977; Harter, 1987; 1989; Lerner i Brackney, 1987; Lerner, Orlos i Knapp, 1976; Simmons i Rosenberg, 1975; Simmons i Blyth, 1987) ukazuju na to da je najvažnija okosnica globalnog samopoštovanja fizički izgled (r između .65 i .80), a zatim prihvaćenost od vršnjaka. Ovi rezultati su u skladu s važnošću vanjskog izgleda u zapadnoj kulturi. Osim toga, vanjski izgled predstavlja sponu između vanjskog i unutrašnjeg svijeta.

20 Prema Harter, 1990.

50

Istraživanja o pitanjima stabilnosti, odnosno promjenjivosti, samopoštovanja rezultirala su nesaglasnim nalazima. Ta neusaglašenost nalaza može se djelimično objasniti različitim pristupima u istraživanju i primjenom različitih mjera samopoštovanja. Istraživanja koja su koristila transferzalni pristup uglavnom referišu o znatnijem opadanju samopoštovanja tokom srednje adolescencije (Rosenberg, 1979).

Rezultati longitudinalnih istraživanja ukazuju na konzistentno povećanje samopoštovanja između 7. i 12. godine školovanja ( Engel, 1959; McCarthy i Hoge, 1982; O'Malley i Bachman, 1983; Rosenberg, 1986; Simmons, Rosenberg i Rosenberg, 1973). Slika promjena u ranoj adolescenciji nešto je složenija. Samopoštovanje opada između 12. i 13. godine.

Magnituda promjena je povezana s dva faktora : promjenom školske sredine i pubertetskim sazrijevanjem (Simmons i Blyth, 1987). Ispitanici, osobito djevojčice, koji ranije prelaze u novu sredinu sporije oporavljaju svoje samopoštovanje. Brooks-Gunn i Peterson (1983), kao i Simmons i Blyth (1987) izvještavaju o nižem samopoštovanju kod ranije sazrelih djevojčica. Ulman (prema McGory, 1990) nalazi da su ranije polno sazrele djevojčice depresivnije.

Nasuprot tome, Brack i saradnici (1988) nisu našli nikakva variranja samopoštovanja kroz pet Tunerovih stadija polnog sazrijevanja. Slično tome, McGory (1990) kod djevojčica između 11 i 14 godina, podjeljenih na one koje su dobile prvu menstruaciju i one koje još nisu, ne nalazi nikakve razlike u samopoštovanju.

Naši nalazi (Lacković-Grgin, Opačić, 1991) pokazuju da ove kntradiktornosti u nalazima imaju svoje uzroke u metodološkim faktorima, pogotovu načinu operacionalizacije polne zrelosti. Pokazalo se da su trendovi promjena u samopoštovanja različiti, u zavisnosti od perioda proteklog od prve menstruacije.

U prvoj fazi, neposredno nakon dobijanja prve menstruacije, uočava se blagi porast samopoštovanja pogotovo kod djevojčica koje su ranije polno sazrele. Tjelesne promjene u periodu neposredno prije i po dobijanju prve menstruacije, same po sebi, mogu biti faktor povećanja samopoštovanja, ponajprije zato što se desio očekivani razvoj, a zatim i zbog toga što se mijenja socijalni status i uloga djevojčice. Ona prestaje biti dijete, o tome raspravlja sa svojim

51

vršnjakinjama, tom događaju se pridaje velika pažnja. Polna zrelost se na subjektivnom planu poistovjećuje s ukupnom zrelošću. U tom periodu, pogotovu u modernim porodicama, djevojčici se posvećuje dodatna pažnja, što dodatno utiče na povećanje samopoštovanja.

Već nakon šest mjeseci dolazi do promjene trenda i povratka samopoštovanja na nivo koji je bio prije prve menstruacije, pri čemu se samopoštovanje ne zadržava na tom nivou već i dalje opada. U tom periodu počinju da djeluju faktori koji negativno utiču na globalno samopoštovanje. Tjelesne promjene uzrokuju pojavu bobuljica i akni, te neproporcionalni razvoj pojedinih organa, što se odražava negativno na procjenu vlastitog izgleda koji u tom periodu predstavlja okosnicu samopoštovanja. Nadalje, pojačan seksualni nagon uglavnom biva frustriran, jer u najvećem broju slučajeva ne dolazi do ostvarenja ljubavne veze i polnog odnosa.

U porodičnim odnosima uočava se tendencija pojačavanja kontrole, pogotovo majčine (korelacija između dužine polne zrelosti i opažene kontrole od strane majke iznosi .72). S druge strane, smanjuje se intimnost s roditeljima, pri čemu djevojčice roditeljske kazne i ograničenja doživljavaju kao neprimjerene, bezrazložne i neprincipjelne. Pojačanje kontrole može se protumačiti kao odraz straha roditelja da ne dođe do neželjene trudnoće, ali je, takođe, moguće da, i kada ne dolazi do stvarnog povećanja kontrole, fizički zrelije djevojke zadržavanje istog nivoa kontrole doživljavaju kao neprimjereno dostignutom razvoju. Roditelji su izgleda skloniji da svoje ponašanje prilagode hronološkoj dobi nego stvarnoj fizičkoj zrelosti, što je posljedica njihove implicitne teorije razvoja. Kada je riječ o onim aspektima ponašanja koji su bili prihvatljivi u doba prije polnog sazrijevanja, vjerovatno ne dolazi do povećanja kontrole, ali se zabrane postavljaju za ona ponašanja što ih fizička zrelost podrazumijeva.

Negativne promjene u percepciji porodičnih odnosa su prema našim nalazima relevantnije za objašnjenje pada globalnog samopoštovanja od same polne zrelosti. Trend opadanja samopoštovanja se zadržava i poslije godinu dana od dobijanja prve menstruacije, pri čemu dob u kojoj je došlo do prve menstruacije(rano ili kasno pojavljivanje) nije važna. Dakle, može se reći da su kontradiktornosti u nalazima o uticaju rane polne zrelosti na samopoštovanje u stvari posljedica činjenice da nije vođeno računa o

52

dužini polne zrelosti u trenutku ispitivanja, pri čemu je trend vezan za dužinu polne zrelosti kao prikrivena varijabla doveo do pojave razlika.

Fluktuacije u samopoštovanju koje su posljedica različitih uloga Harter pripisuje nemogućnosti konzervacije "Ja". Rosenberg(1986) tu pojavu naziva "Barometarskim Ja", a pripisuje je uticaju socijalnih interakcija i nužno različitim impresijama o sebi koje iz tih interakcija proizilaze.

Socijalni faktor utiče i na pojavu "kameleonstva". Adolescenti naime, počinju uočavati razliku između Pravog Ja i Lažnog Ja, pri čemu Pravo Ja pretstavlja ono intrapsihičko, unutarnje, neprovjerljivo, dok je Lažno Ja ono koje se pokazuje u socijalnim interakcijama. Kao razlozi za "kameleonstvo" najčešće se navode ohrabrivanje i potkrepljivanje ovakvog ponašanja od strane značajnih drugih; potreba da se impresioniraju drugi; eksperimentiranje sa socijalnim značenjem pojedinih socijalnih atributa; potreba da se zaštiti "pravo Ja" od nerazumijevanja i iskorištavanja (Harter i Lee, 1989).

Dakle, može se reći da je jedan od osnovnih karakteristika razvoja samopoimanja u adolescenciji, integracija obilježja koji se ispoljavaju u različitim socijalnim ulogama, u skladu s generalnim identitetom kojeg pojedinac ima u širem društvu (Blasi, 1988; Damon i Hart 1988; Ericson, 1968; Hauser i Follansbee, 1984; Josselson, 1980).

Pri tome se mogu uočiti dvije, naizgled suprotne, a u suštini komplementarne tendencije koje proizilaze iz potrebe za različitošću i jedinstvenošću vlastite osobe te potrebe za konstruiranjem takvog identiteta koji će biti prihvaćen od strane značajnih drugih odnosno biti društveno prihvatljiv. Dok je razvoj samopoimanja u ranijem periodu vezan uz procese identifikacije i introjekcije, glavna tendencija u adolescenciji je tendencija diferencijacije od roditelja (Blasi, 1988; Grovent & Cooper, 1983; Hauser & Follansbee, 1984; Josselson, 1980).

Identifikacijski procesi s vršnjacima postaju alternativa roditeljskom uticaju. Tako Rosenberg (1979) primjećuje da se za razliku od ranog djetinjstva, kada su roditeljske procjene od presudne važnosti za samoevaluaciju u adolescenciji povećava uticaj vršnjaka. U ranoj adolescenciji nema razlika između uticaja roditelja i vršnjaka, dok je u kasnijoj adolescenciji izraženiji uticaj vršnjaka (HarterR, 1987). Ovdje valja razdvojiti uticaj koji imaju bliski prijatelji i ostali

53

vršnjaci. Rezultati pokazuju da na globalno samopoštovanje više utiču mišljenja ostalih vršnjaka nego mišljenje bliskih prijatelja. Taj nalaz je potvrđen u svim studijama.

Ove generalne tendencije u razvoju imaju svoje specifičnosti određene polom djeteta.

6. Polne razlikeOpšte prihvaćena činjenica da se muška i ženska djeca u većini

društava socijaliziraju na različite načine ima svoje implikacije na razvoj koncepta o sebi. Polne razlike mogu se uočiti od samog rođenja djeteta. Izbor boje odjeće, igračaka i sl. prve su manifestacije tih razlika. Dijete postaje svjesno svog pola negdje oko treće godine. Od tada pa nadalje pripadnost polu postaje sastavni dio samoopisa djece (McGuire i McGuire, 1982). Polne razlike se javljaju od ranog djetinjstva i traju do kraja života. Nalaze koje u vezi s tim navodi Burns (1982) možemo sumirati na slijedeći način:

a) Razlike se javljaju relativno rano i konstantne su po smjeru. Prescott (1978 ) nalazi da se dječaci opisuju kao moćniji (uticajniji), snažniji i aktivniji, djevojke kao ljubaznije, zavisnije i časnije. Djevojke nalaze oslonac za samopoštovanje u socijalnoj adekvatnosti, a muškarci na različite načine: kroz direktnu polnu ekspresiju, nezavisnost i autonomiju, kompetenciju u različitim oblastima, kao što su sport, intelektualne aktivnosti, liderstvo i odgovornost prema zadacima. Razlike slične onima kod djece nalazimo i kod odraslih. Prema nalazima Willsona i Willsonove (1976), izvore samopoštovanja muškarci nalaze u položaju u hijerahiji moći, a žene u ostvarenju ličnih ciljeva, izgledu, porodičnim odnosima i brizi o sopstvenoj egzistenciji. Žene se procjenjuju bolje u dobroti, ljubaznosti, čistoći, kooperativnosti, prijateljstvu i nesebičnosti (Bledsoe, 1973).

b) Ove razlike nisu toliko vezane za pol koliko za prihvatanje polne uloge. Sears (1970) je na uzorku 11-godišnjaka utvrdio da je generalno govoreći maskulinost povezana s boljim samovrednovanjem, bez obzira na pol. Slično nalaze i Connell i Jonson (1970) kod adolescenata. Tolor, Kelly i Stebbins

54

(1976) nalaze da se žene koje su odbacile polni stereotip bolje vrednuju.

c) Razlike su još izraženije, a jednake po smijeru, i kada je riječ o idealnom Ja. Pritom su potpuno u skladu s polnim stereotipima (Broverman et. al. 1972), a poklapaju se i s relativnom važnošću koje pojedine osobine imaju za pripadnike različitog pola (Douvan i Andelson, 1966).

d) Razloge razlikama koje se s obzirom na pol pojavljuju u velikom broju studija, treba tražiti u činjenici da su muški atributi, generalno gledano, društveno bolje vrednovani (Sheriff i McKee, 1957).

Sve prethodno navedeno, pred istraživače postavlja pitanje da li se, kada je riječ o polnim razlikama, smije govoriti o boljem ili lošijem viđenju sebe kod muškaraca i žena, ili je samo riječ o različitim kvalitetima kod kojih ne važe relacije bolje-lošije već jednostavno - različito. Ovo nas, nadalje, upućuje na to da je kod ispitivanja koncepta o sebi, muškarce i žene neophodno odvojeno analizirati.

Na kraju treba reći da su polne razlike evidentan primjer uticaja socijalne okoline na koncept o sebi. O nekim drugim aspektima socijalnog uticaja, naročito uticaja socijalnog statusa i porodice, biće više riječi u poglavljima koja slijede.

55

I I . [ I R E S O C I J A L N O O K R U Ž E N J E I

S A M O P O I M A N J E

A. SOCIOKULTURNI MILJETriandis (197721) smatra da se sociokulturni uticaji na razvoj i

ponašanje odvijaju kroz interakciju četiri subsistema: ekološkog, sociokulturnog, socijalizacijskog i individualnog.

Kroeber i Kluckhon (195222) smatraju da pod kulturom treba podrazumijevati sistem eksplicitnih i implicitnih načina ponašanja i propisa o ponašanju, formiranih tokom života grupe, a koji se prenose s generacije na generaciju. Visoko slaganje između triju generacija unutar porodice u pogledu stavova prema vaspitanju djece i međuzavisnosti članova porodice, koje su u svom istraživanju utvrdilili Fu, Hinke i Hanna (1985), potvrđuje važnost porodice u prenošenju kulturalnih obilježja.

Eksplicitnu kulturu čine vidljivi običaji, ishrana, folklor i sl. Implicitna kultura vezana je uz psihičke fenomene (znanja, vjerovanja, praznovjerja, mitovi, vrijednosti) te pravila i standarde prihvaćene od određene grupe ljudi.

Društveni kontekst u kome pojedinac živi, a koji na određeni način modelira kulturne uticaje, možemo razlikovati po nekoliko obilježja:

a) dominantnom načinu proizvodnje (proizvodnim odnosima) - uočavaju se razlike između predindustrijskih, industrijskih i postindustrijskih društava, pri čemu je za predindustrijska društva karakterističan niži životni standard, nezaposlenost žene, tradiconalna privreda, rano uključivanje djece u proces rada, niže obrazovne aspiracije, kraća adolescencija odnosno priprema za ulazak u svijet odraslih. Za industrijska, a pogotovo postindustrijska društva, karakteristične su male porodice s jednim djetetom ili dvoje djece, zaposlenost žene, visoki obrazovni zahtjevi, produžena adolescencija, manja diferenciranost polnih uloga i sl. Od dominantnog načina

21 Prema Shluderman i Shluderman, 1983.22 Prema Rot, 1983.

57

proizvodnje zavisi i odnos prema tradicionalnim vrijednostima;

b) odnosu prema tradicionalnim vrijednostima - društva se dijele na tradicionalna, tranzitivna i moderna. Karakteristike tradicionalnih društava, nasuprot modernim, jesu velike porodice u kojima živi više generacija, stroga hijerarhija, podređen položaj žene, veliki broj djece, rano uključivanje djece u proces proizvodnje;

c) dominantnoj religiji, koja značajno utiče na poimanje polnih uloga, braka, odnosa prema rađanju i kontracepciji i sl. Pri tome se uočavaju bitne razlike između dominantnih religija: hrišćanstva, islama, judeizma, budizma i šintoizma te hinduizma;

d) ruralnom nasuprot urbanom načinu života - razlika između grada i sela se ogleda u načinu stanovanja, odnosu prema proizvodnim odnosima, tradicionalnim vrijednostima i religiji, te u stepenu socijalne kontrole odnosno pritiska. Pri tome je za selo karakterističan ekstenzivni način proizvodnje, tradicionalne vrijednosti, jači uticaj religije, veći socijalni pritisak i kontrola, stanovanje u porodičnim kućama (nasuprot stanovanju u stanovima, koji je karakterističan za gradove).

Istraživanja koja se bave međukulturalnim razlikama nailaze na mnoge poteškoće. Najizraženije su one metodološke prirode, kao što su:

1. adaptacija instrumenata, konstruisanih na uzorcima koji pripadaju drugoj kulturi, bez provjere metrijskih karakteristika,

2. komparacija rezultata dobijenih na nekompatibilnim i nereprezentativnimuzorcima,

3. slaba kontrola uticaja intervenišućih varijabli, pri čemu se dobijene razlike često mogu pripisati uticaju tih varijabli, a ne kulturnim razlikama.

58

Pored toga, ponekad se može dovesti u pitanje transkulturalna univerzalnost ispitivanih obilježja. Istraživanja su najčešće vršena u multikulturnim sredinama, kao što su SAD i Australija, te bivšim britanskim kolonijama u kojima je u službenoj upotrebi engleski jezik (npr. Indija, Hongkong itd). Zbog toga je mogućnost generalizacije rezultata ograničena. Može se, ipak, reći da postoje brojni dokazi o razlikama među pojedinim kulturama u pogledu filozofije vaspitanja tj. vaspitnih ciljeva (Fisher i Fisher, 1963; Goodnow, Knight, Cashmor, 198323; Hoffman, 1987) i vaspitnih ideala (Holloway, Gorman, Fuller, 1986, 1987), stavova prema rađanju i kontracepciji. Na osnovu toga, javljaju se razlike u poželjnom broju djece, veličini i strukturi porodice (Edigton i Hays, 1978 prema Stefanko, 1987, Holloway, Gorman, Fuller, 1986). Razlike se, osim toga, uočavaju i u zahtjevima koji se pred pojedinca postavljaju, odnosno u pogledu poželjnosti pojedinih vidova ponašanja (vidjeti npr. Haring, 1956; Zigler i Child, 1969, Holloway, Gorman, Fuller, 1986 ).

Postavlja se pitanje kako te razlike djeluju na roditeljski pristup vaspitanju djece, te da li se odražavaju na ličnost pojedinca. Goode (197024) misli da uspješnost porodice u ostvarivanju uloge koja joj je namijenjena zavisi od toga koliko su njeni ciljevi, struktura autoriteta i vaspitna praksa u skladu sa kulturom. Lawton i saradnici (1983) su ustanovili bitne razlike u stavovima prema roditeljstvu između gradskih i seoskih porodica. Bradly i Caldvel (1984) navode niz radova o razlikama u kvalitetu podrške u porodicama koje pripadaju različitim etničkim skupinama. McColdrick i Rohnbaugh (1987) su, u svom istraživanju, našli da porodice različite etničke pripadnosti u vaspitanju djece podstiču one osobine i vrijednosti koje su u skladu s etničkim stereotipima. Tako, na primjer, jevrejske porodice visoko cijene i kod djece potsdiču ciljeve i karakteristike, kao što su: visoko obrazovanje, poslovni uspjeh, dobro izražavanje. One koriste vaspitne postupke u kojima se forsira dijeljenje hrane i zajednička krivica. Anglosaksonske porodice potenciraju samokontrolu, stoicizam, individualnost i usmjerenost ka vanjskom i vidljivom. Irske, pak, porodice potenciraju samokontrolu, ljubaznost, uživanje alkohola, snagu žene i ulogu crkve. Italijanske porodice insistiraju na pridržavanju polnih uloga, zajedništvu te korištenju veza i poznanstava za postizanje ciljeva. Do sličnih zaključaka je, sumirajući

23 Oba prema: Constanzo i Woody, 1985.24 Prema Shluderman i Shluderman 1983.

59

podatke prikupljene u ranijim etnološkim istraživanjima provedenim na 110 društava, došao i Zern (1984). On je utvrdio da su najizraženiji uticaji kulture na: polne razlike, grupnu nasuprot individualističkoj orijentaciji, te ispoljavanje emocija.

Marjoribanks (1981) je utvrdio da se, između grčke, južnoitalijanske i anglosaksonske etničke skupine u Australiji, mogu uočiti razlike u aspiracijama, orijentaciji prema postignuću i insistiranju na nezavisnosti. Pored toga, nalazimo veliki broj istraživanja koja ukazuju na međukulturalne razlike u samopoimanju. Agrawa (1978 prema Turner i Mo 1984) ukazuje na visoku sličnost koncepta o sebi kod mladih u zapadnim zemljama. Istovremeno se mogu uočiti razlike između pripadnika zapadne i istočne kulture (npr. Indije). Te razlike se mogu pripisati razlikama u strukturi uloga u porodici, strogosti primjene običajnih normi i snazi tradicije te odnosu prema seksualnosti u adolescenciji. Odvajanje od roditelja je nešto što se u zapadnoj kulturi od adolescenata očekuje, dok su u istočnoj kulturi socijalizacijske vrijednosti bitno drugačije (Makil, 1977. prema Turner i Mo 1984). Veze između roditelja i djece su u istočnoj kulturi znatno čvršće nego na zapadu. Takođe su uočljive razlike u pogledu uzrasta u kome se djeca uključuju u proces rada. Dok je na istoku, marljivost i teški rad djece i mladih osnova za egzistenciju porodice, na zapadu je privremeno angažovanje djece i adolescenata na raznim poslovima više vaspitna mjera nego stvarna egzistencijalna potreba.

Mnogi autori smatraju da su razlike u samopoimanju između pripadnika različitih kultura prije posljedica socijalnih nego kulturnih razlika. Ovo treba imati u vidu kada se razmatraju neki nalazi; npr. nalaz da indijski đaci od 10 do 14 godina imaju značajno (mada ne i znatno) niže samopoštovanje nego američki đaci iste dobi (Sethi i Calhun, 1986). Prikriveni uticaji socijalnog statusa i drugih faktora, povezanih sa socijalnim statusom, mogu biti objašnjenje za mnoge druge nalaze koji govore o razlikama u samopoimanju kod pripadnika različitih etničkih skupina.

Dobar primjer olakog zaključivanja o kulturalnim razlikama u samopoimanju je rad Panga i saradnika (1985). Naime, ovi autori su utvrdili da postoje značajne razlike u samopoštovanju između Amerikanaca japanskog porijekla i bijelih Amerikanaca. Ta je razlika bila osobito izražena u vrednovanju vlastitog izgleda kod djece japanskog porijekla. Mada se ovaj nalaz tumači u smislu uticaja kulture na samopoimanje, čini se da ga je moguće i drugačije

60

interpretirati. Kako je istraživanje provedeno u SAD, gdje Japanci predstavljaju manjinu kojoj vanjski izgled u suštini predstavlja stigmu, odnosno prepreku za zadovoljenje nekih bazičnih motiva (pronalaženje partnera, prihvatanje od strane užeg socijalnog okruženja itd.), logično je de se u takvom kontekstu vlastiti izgled vrednuje lošije. Postavlja se pitanje da li bi se iste razlike dobile da je istraživanje provedeno u Japanu.

Budući da je samopoštovanje jedna od bazičnih potreba svakog pojedinca, pri čemu je, prema našem shvatanju, samoevaluativni sistem strukturisan tako da se maksimizira globalno samopoštovanje, teško je uopšte i pretpostaviti da u tom pogledu postoje značajne razlike među kulturama, nacijama ili nekim širim društvenim grupama. Nema, dakle, osnova za pretpostavku da postoje kulture ili nacije sa realno višim odnosno nižim samopoštovanjem. Može se, medjutim, pretpostaviti da je struktura globalnog samopoštovanja (odnosno sadržaji na kojima se ono gradi) drugačija, tj. da razlike nisu kvantitativne nego kvalitativne . Očito je, naime, da različite kulture postavljaju različite standarde i zahtjeve pred svakog pojedinca. Ti standardi se vjerovatno odražavaju na lične standarde, odnosno na strukturu Idealnog ja (Rogers) tj. Ego ideala (Freud). Zbog toga se isti kvaliteti i postignuća u različitim kulturama mogu različito vrednovati. To, nadalje, može imati za posljedicu da se isti nivo globalnog samopoštovanja postiže kao kombinacija različito ponderisanih elemenata.

Za provođenje istraživanja i donošenje korektnih zaključaka u istraživanjima koja se bave ovom problematikom, potrebna je solidna metodološka izobrazba, što znači da u svom bazičnom obrazovanju etnolozi treba veću pažnju da posvete statistici, posebno metodama za utvrđivanje kvalitativnih razlika.

61

B. SOCIJALNI STATUS

1. Osnovni pojmoviSocijalni status, ili neki slični konstrukti, kao što su socijalna

klasa ili socioekonomski status su vjerovatno najčešće korišćeni konstrukti u psihologijskim i sociologijskim istraživanjima.

Socijalne razlike, kao opšti fenomen, nastaju u procesu stvaranja i raspodjele materijalnih i duhovnih dobara. One se, prema Hošekovoj (1993), očituju kroz:

a) društvenu podjelu rada i različit položaj pojedinih djelatnosti u društvenoj reprodukciji i, s tim u vezi, različit položaj pojedinaca i grupa u procesu stvaranja materijalnih i duhovnih dobara;

b) različite objektivne mogućnosti pojedinaca i pojedinih grupa ljudi da koriste društvena materijalna, i duhovna dobra, posebno ona koja spadaju u različite oblike društvene nadgradnje;

c) različite startne mogućnosti ljudi, posebno djece i omladine za dobijanje i formiranje odgovarajućeg fonda znanja i, na osnovu toga, zauzimanje određenog mjesta u društvenoj podjeli rada i u društvenom životu uopšte;

d) različit sistem vrijednosti i sankcija, koji, kao moralni činioc,i djeluju na ponašanje ljudi u međusobnim odnosima i u procesu rada;

e) različite fizičke i psihičke karakteristike pojedinaca, koje djeluju na strukturu motivacije, socijalnih stavova i sistema vrijednosti.

S obzirom na homogenost socijalnih grupa, institucionalnu regulaciju razlika, kao i mogućnost prelaza iz jedne u drugu socijalnu grupu, u sociologiji su prisutna tri modela za opisivanje socijalnih razlika:

a) model klasnih razlika,b) model socijalne stratifikacije,c) model socijalne diferencijacije.

62

Iako se često međusobno poistovjećuju, ovi modeli podrazumijevaju bitne razlike, kako u teorijskom pristupu, tako i u načinu operacionalizacije osnovnih konstrukata.

Model klasnih razlika podrazumijeva takve odnose u društvu u kojima postoje regularni društveni mehanizmi, koji osiguravaju opstojnost relativno homogenih, po pravilu distinktnih, društvenih grupa, ili klasa. Za ove grupe karakteristična je visoka usaglašenost svih statusnih obilježja, a naročito onih koji se odnose na stepen i raspon društvene, ekspertne, političke i, naravno, ekonomske moći. Društveni mehanizmi koji osiguravaju ovu kongruenciju mogu biti brojne formalne, institucionalizovane norme, ali i neformalni, tradicionalni ili običajni modeli ponašanja (kao npr. u kastinskom sistemu u Indiji). Ti mehanizmi trajno održavaju potreban stepen interne statusne kongruencije homogeniziranih grupa ili klasa, ograničavajući socijalnu mobilnost na proklamirani minimum. Postojanje institucionalnih ograničenja za prelazak iz jedne u drugu klasu podrazumijeva suprotstavljenost klasa i postulira revolucionarni način promjena u cilju postizanja socijalne pravde, koja je najčešće poistovjećivana sa socijalnom kvazijednakošću. To je, u nekim svojim praktičnim formama, dovelo do velikih zastranjenja (Marks, Lenjin) i nesagledivih posljedica.

U praktičnom smislu, ovaj model pretpostavlja postojanje jednog obilježja ili nekog izvedenog kompozita obilježja , na osnovu kojeg je odredjenog pojedinca, bez greške, moguće svrstati u neku od socijalnih klasa. U modernim društvima takvo obilježje nije moguće definisati; samim tim, operacionalna definicija ovakvog modela je nemoguća.

Socijalno stratificirana društva, takođe, podrazumijevaju postojanje grupa, odnosno stratuma, koje su relativno homogene i hijerarhijski raspoređene s obzirom na statusne karakteristike. Za razliku od modela klasnih razlika, ovaj model podrazumijeva djelimično preklapanje stratuma, te mogućnost kretanja pojedinca na statusnoj ljestvici. Kretanje po hijerarhijskoj ljestvici se u praksi odnosi samo na pojedince koji se nalaze na krajevima distribucije pojedinih stratuma. Iako ne postoje čvrsti institucionalni mehanizmi koji sprečavaju socijalnu mobilnost, reprodukcija socijalnih razlika se omogućava kroz startne razlike u posjedovanju kapitala i sredstava za proizvodnju, razlike u obrazovanju, pristupu strukturama vlasti itd. Dok je institucionalne mehanizme koji održavaju klasne razlike, u

63

pravilu, moguće neutralizirati samo revolucionarnim društvenim intervencijama, prohodnost između stratuma, ma kolika da je, omogućava intervencije demokratskim, kulturnim, političkim i drugim neagresivnim sredstvima. Operacionalizacija ovog modela bazira se na sličnim pretpostavkama kao i operacionalizacija modela klasnih razlika. U okviru ovog modela se, medjutim, ne zahtjeva da vjerovatnća "pogrešne" klasifikacije bude nula, već bliska nuli, ali to veća što je neki pojedinac udaljeniji od srednje vrijednosti stratuma u koji treba da bude klasifikovan. Budući da su statusna obilježja uglavnom normalno distribuirana (i kad nisu, zajednička distribucija je multinormalna), statistički je nemoguće definisati neko obilježje ili kompozit koji će zadovoljavati prethodno definisane uslove.

Socijalna diferencijacija je termin koji podrazumijeva socijalne razlike, ali isključuje institucionalne i vaninstitucionalne izvore nastanka, kao i prepreke za kretanje po statusnoj ljestvici. Prema ovom modelu, socijalne razlike su posljedica isključivo individualnih razlika u sposobnostima, motivaciji, ambicijama, radu i radnim navikama. Dok modeli klasnih razlika i socijalne stratifikacije podrazumijevaju postojanje visoke usaglašenosti pojedinih aspekata socijalnog statusa (što će reći postojanje nekog generalnog faktora socijalnog statusa), model socijalne diferencijacije to nužno ne podrazumijeva.

Zbog navedenih teškoća u matematičkoj formalizaciji modela klasnih razlika i modela socijalne stratifikacije, razmatranje ovih modela ne bazira se na empirijskim nalazima, već se zadržava na nivou spekulacija. Model socijalne diferencijacije baziran je na empirijskim nalazima i pretpostavlja mogućnost kvantifikacije.

Empirijski nalazi koji ukazuju na niske veze između pojedinih indikatora socioekonomskog statusa dovodi u pitanje konstruktnu, kao i eksternu valjanost koncepta socijalnog statusa. Dodatni metodološki problem predstavlja činjenica da korelacije između pojedinih statusnih

64

obilježja nisu simetrične, a ni jednake u cijelom rasponu vrijednosti pojedinih indikatora. Tako, na primjer, vjerovatnost da ćemo na osnovu poznavanja obrazovanja oca tačno predvidjeti obrazovanje majke je veća ako je obrazovanje oca niže. Nadalje, ako poznajemo obrazovanje majke, moći ćemo bolje predvidjeti obrazovanje oca, nego u obrnutom slučaju. Ovo je posljedica stereotipa po kojem muž treba da ima jednako ili veće obrazovanje nego žena. Zbog toga se muškarci rjeđe žene djevojkama koje imaju više obrazovanje od njih, dok je kod žena situacija obrnuta25. Sličnu situaciju imamo i kada je riječ o vezi između veličine mjesta i obrazovanja. Obrazovanje neke osobe ćemo moći bolje predvidjeti ako ona živi na selu, nego ako živi u gradu. Nizak homosedascitet pojedinih indikatora socijalnog statusa ograničava broj dopuštenih metoda za analizu podataka. U principu, ne bi se smjele primjenjivati parametrijske metode, niti metode koje počivaju na pretpostavci o linearnosti veza. Imajući u vidu dostupnost pojedinih metoda, dosljedno poštovanje ovih ograničenja praktično bi onemogućilo ozbiljnije analize varijabli socijalnog statusa.

Prenebregavajući prethodno navedena ograničenja, istraživači, koji su se bavili problemima socijalnih razlika, pokušali su da odgovore na pitanje koji su to faktori koji se nalaze u osnovi varijabiliteta mnogobrojnih indikatora socijalnog statusa.

Iz tog su proizašla dva tipa modela - unidimenzionalni (Blau i Dunckan 1967; Hollingshed 1957; Werner, Meeker i Ellis, 194926) te multidimenzionalni (Benoit-Sumullyan, 1944; Lenski, 1954; Saksida, Caserman, Petrovič, 1974; Hošek, 1993). Koristeći faktorsku analizu, Ekherman i saradnici (1986) su utvrdili da samo obrazovno-profesionalni faktor ima visoku podudarnost za sve zemlje.

Saksida, Caserman, iPetrovič (1974) su ponudili tzv. fenomenološki model socijalnih razlika. Ovaj model tretira socijalni status kao sistem čija se regulacija odvija na tri hijerarhijska nivoa. Glavna pretpostavka ovog modela je da u društvu postoji dobro uređena hijerarhijska mreža društvenih uloga, pri čemu se podrazumijeva da su uloge koje imaju hijerarhijski višu poziciju, u

25 Scater dijagram koji prikazuje korelaciju između ove dvije varijable nema elipsast ve} trouglast oblik.

26 Svi prema Ekherman et all. 1986.

65

isto vrijeme, supraordinirane svim ulogama koje imaju hijerarhijski nižu poziciju.

Najviši (treći) nivo modela pretpostavlja da postoji jedinstvena dimenzija, vrlo širokog obima, koja se može definisati kao generalni socijalni status. Struktura generalnog socijalnog statusa je, sa značajnim, ali različitim, koeficijentima učešća određena dimenzijama drugog reda, koje su po definiciji užeg obima i nešto specifičnije strukture. Model pretpostavlja postojanje tri takva faktora koji imaju karakteristike subsistema. Oni su definisani kao:

a) institucionalni subsistem, b) socijalizacijski subsistem, c) sankcijski subsistem.

Institucionalni subsistem definisan je položajem pojedinca u sistemu institucionalizovanih društvenih uloga. Pretpostavka je, dakle, da postoji hijerarhijska mreža međusobno povezanih profesionalnih, društvenih i političkih uloga koje, zbog svoje institucionalne i vaninstitucionalne prestižnosti, utiču na socijalno razlikovanje ljudi. Porodice, radne organizacije, obrazovne ustanove, društveno-političke organizacije, religiozne organizacije su, u biti, institucije u kojima, više ili manje formalno, postoji hijerarhija društvenih uloga.

Socijalizacijski subsistem ima funkciju pripremanja pojedinca za zauzimanje određenog položaja u mreži uloga institucionalnog subsistema. U operacionalizaciji modela, ovaj se subsistem najčešće ograničava na formalni nivo i vrstu obrazovanja, kao i one okolnosti pod kojima se socijalizacijski proces odvijao, ali pod uslovom da ih je moguće neposredno registrovati, izmjeriti ili procjeniti.

Sankcijski ili posljedični subsistem je odgovoran za društvenu evaluaciju ostvarivanja uloga u institucionalnom subsistemu. Kao i prethodna dva, i ovaj se subsistem sastoji od hijerarhijske mreže društvenih uloga, ovoga puta u sistemu posjedovanja, potrošnje i drugih mjerljivih efekata položaja u institucionalnom subsistemu.

Prvim nivoom modela definisane su dimenzije socijalnog statusa još užeg obima, koje se, zbog načina identifikacije, nazivaju faktorima socijalnog statusa prvoga reda. Njihove kroskorelacije ne dozvoljavaju, po pravilu, striktno vezivanje za faktore drugog reda, pa ih je, prema Hošekovoj (op. cit) bolje shvatiti kao skup značajnih, međusobno povezanih, primarnih komponenata socijalnog statusa. Na ovom nivou najčešće nalazimo dimenzije, kao što su: obrazovni

66

status, bazični i aktualni rezidencijalni status, društveni status, politički status, bazični ekonomski status i životni stil, odnosno odnos prema potrošnji i posjedovanju različitih ekonomskih i kulturnih dobara. Broj dimenzija prvog reda zavisi od:

a) broja indikatora koji su uključeni u istraživanje (tj. polazne definicije relevantnih aspekata socijalnog statusa) i

b) primjenjenog statističkog kriterija za ekstrakciju faktora. Navedeni faktori prvog reda mogu se dalje raščlanjivati, ali se time smanjuje generabilnost faktora.

Prethodno opisani model je, u nama pristupačnoj literaturi, jedini koji konstrukt socijalnog statusa razmatra kao cjelovit sistem. Osim toga, njegove elemente je moguće operacionalno definisati i empirijski utvrditi relacije među njima. Iako po tim svojim svojstvima (operativnosti i praktičnoj upotrebljivosti) daleko odskače od drugih "modela", mogu se postaviti neka pitanja u vezi sa njegovom primjenjivošću u istraživanju veza socijalnog statusa i psiholoških varijabli.

1. Koje od mnoštva indikatora socijalnog statusa uzeti u obzir kada smo, u realnim situacijama, suočeni s ograničenjima fizičke prirode i na kojem se hijerarhijskom nivou modela zadržati pri izboru varijabli? Ovo pitanje je, naravno, u uskoj vezi sa pouzdanošću mjerenja pojedinih dimenzija socijalnog statusa, pri čemu se smanjenjem broja indikatora smanjuje i pouzdanost. Smanjena pouzdanost ima za posljedicu snižavanje korelacija. U tom slučaju, nismo sigurni da li su niske korelacije posljedica slabe pouzdanosti ili činjenice da veze stvarno ne postoje. Opisani model nam može barem pomoći da odaberemo najvaljanije indikatore pojedinih faktora; pritom, broj indikatora koji će neki istraživač uzeti treba da zavisi od relativne važnosti varijabli socijalnog statusa u konkretnom istraživanju. Slično važi i za odluku koji hijerarhiski nivo modela uzeti u obzir pri provođenju istraživanja, pri čemu veći hijerarhijski nivo znači i manje specifičnih informacija i obrnuto.

2. Slijedeće pitanje vezano je u vezi s izvorom informacija o socijalnom statusu, naročito kada su ispitanici djeca i mladi. Čini se da nije sporno da je socijalni status djece i adolescenta, u najvećoj mjeri, definisan preko socijalnog statusa roditelja. Za prikupljanje podataka dostupno nam je više izvora: objektivni podaci, iskazi roditelja, iskazi

67

samih adolescenata. Odluka o tome koji izvor izabrati zavisiće od konkretne teme, ali i od koncepta koji konkretni autor zastupa. Ako prihvatimo koncepciju po kojoj pojedini aspekti socijalnog statusa djeluju sami po sebi, odnosno da određene objektivne okolnosti vode određenim osobinama, onda je nužno da autor prikupi što objektivnije podatke, a to znači da je neophodno da za ocjenu socijalnog statusa koristi više izvora. Ne smije da se, dakle, oslanjati samo na mlade ili djecu kao jedine izvore informacija. Treba, medjutim, imati na umu da su, pri praktičnom provodjenju istraživanja, djeca i mladi gotovo jedini dostupan izvor informacija (mada najmanje objektivan i pouzdan). Zato, o pomenutim nedostacima, valja voditi računa pri interpretaciji ovako prikupljenih rezultata.

S druge strane, ako nam je bazični postulat da nije važno ono što jest, već ono što čovjek misli da jest, onda nepouzdanost djece i mladih kao izvora informacija o socijalnom statusu gubi na značaju. Prema ovoj koncepciji, za psihologiju je, ipak, najrelevantnija (mada ne i jedino važna) subjektivna procjena socijalnog statusa, pogotovo ako znamo da se objektivni i subjektivni aspekti ne moraju nužno podudarati (Centers, 194927).

U jednom našem istraživanju na relativno malom, ali reprezentativnom uzorku od 360 srednjoškolaca, postavili smo pitanje kako ocjenjuju svoje materijalne prilike. Tabela 1 prikazuje distribuciju rezultata. Iz tabele je vidljivo da postoji dominantna sklonost ispitanika da svoje materijalno stanje procjenjuju kao osrednje i dobro (81%), bez obzira na stvarni socioekonomski status.

Tabela 1: Distribucija odgovora ispitanika na pitanje: kako ocjenjuju materijalne prilike u kojima živi njihova

porodica?

odgovor frekvencija

%

izuzetno loše 3 .8loše 7 1.9

osrednje 133 36.9dobre 159 44.2

izuzetno dobre

58 16.1

27 Prema Ekherman i sar. 1986.

68

Da bismo provjerili u kakvoj su relaciji navedena procjena i "objektivni podaci" o materijalnom stanju (prikupljeni na osnovu izjava tih istih ispitanika), izvršili smo regresijsku analizu. Pritom je 27 indikatora socijalnog statusa predstavljalo prediktore, a subjektivna ocjena materijalnog stanja kriterijsku varijablu. Rezultati su pokazali da između objektivnih indikatora socijalnog statusa i subjektivne procjene postoji značajna, ali mala, korelacija. Na osnovu varijabiliteta u prediktorskim varijablama može se predvidjeti samo 19% varijanse kriterija. Očito je da se subjektivna procjena socijalnog statusa, samo u veoma ograničenom stepenu, bazira na objektivnom stanju. Postoji, dakle, niz drugih faktora koji na tu procjenu utiču. Istraživanje je rađeno 1986. godine, dakle, socijalistički sistem je u to vrijeme još bio aktualan. Tendencija usrednjavanja, prisutna u distribuciji odgovora, vjerovatno je posljedica činjenice da se u vaninstitucijonalnom dijelu socijalnog okruženja siromaštvo tretiralo kao sramota, dok se, s druge strane, na pretjerano odskakanje u smislu bogatstva gledalo s podozrenjem (naročito u institucijama socijalističkog sistema, ali i u širem socijalnom okruženju). Slične tendencije su i danas prisutne, medjutim, uslijed znatnih promjena socijalne strukture, slika se prilično promjenila.

U komunističkim društvima bio je uočljiv jedan veoma interesantan fenomen koji dobro odslikava važnost subjektivne procjene vlastitog socijalnog statusa - fenomen razvlašćenog i osiromašenog plemstva i građanske klase. Po svim objektivnim parametrima, izuzimajući možda obrazovanje, predstavnici bivše građanske klase su pripadali nižem (u najboljem slučaju - srednjem) socijalnom sloju. I pored toga, oni su perzistirali u uvjerenju da su, po svojim socijalnim obilježjima, iznad prosjeka. To se ogledalo u sistemu vrijednosti, manirima, odijevanju, stavu prema prosječnom čovjeku i svim drugim psihološkim aspektima socijalnog statusa. U tom maniru su vaspitali i svoje potomke, prenoseći na njih mitove o svom nekadašnjem bogatstvu i okrenutost ka prošlosti. Sve to je imalo vidnog uticaja na njihovo samopoštovanje i sliku o sebi. Budući da se baziralo na nerealnom opažanju situacije, ovakav doživljaj vlastitog statusa često je vodio lošoj prilagođenosti i objektivno slabijem postignuću u odnosu na potencijale. Interesantno je, nadalje, da se lošije postignuće, u principu, nije moralo negativno odražavati na globalno samopoštovanje, s obzirom da se opravdanje za neuspjehe moglo tražiti (često s razlogom) u onom što im je režim učinio. Ovo je

69

još jedna ilustracija principa maksimizacije samopoštovanja i unutrašnje konzistencije.

Sadašnje, često nagle, promjene u socijalnoj strukturi koje se dešavaju u našem društvu, takođe, su zanimljiv fenomen za istraživanje odnosa izmedju realnog i opaženog socioekonomskog statusa. Za društva u tranziciji karakteristično je da čitave grupacije ljudi relativno naglo napreduju (ili nazaduju) na socijalnoj ljestvici. Ostaje da se tek istraži kako se to odražava na globalno samopoštovanje, a naročito kako se popratna obilježja novostečenog socijalnog statusa (često, neusaglašena sa sistemom vrijednosti, koji je jedan od "zaostataka" položaja u socijalnoj hijerarhiji koji je pojedinac prethodno zauzimao) inkoroporiraju u koncept o sebi.

Empirijska istraživanja koja se bave relacijama socijalnog statusa i raznih psiholoških varijabli o navedenim problemima govore malo ili gotovo nikako. U tom kontekstu valja tumačiti i nalaze tih istraživanja.

Kada je riječ o vezama između socijalnog statusa i porodičnih odnosa, kao i socijalnog statusa i koncepta o sebi, glavne varijable, čiji se efekti empirijski proučavaju, jesu: ekonomska situacija, veličina porodice i red rođenja, zaposlenost majke, te potpunost i nepotpunost porodice.

70

2. Empirijska istraživanja

a. Socioekonomski status (SES)

(1) Socioekonomski status i porodični odnosi

Empirijska istraživanja su potvrdila veze između sociekonomskog statusa i kvaliteta porodičnih odnosa. Te razlike su najizraženije u stilu komunikacije i emocionalnoj ekspresiji. Tako Bernstein (1961 prema Rasku-Puttonen 1983) uočava razliku između komunikacijskih "kodova" (restriktivnog i elaboriranog), koji su karakteristični za nižu odnosno srednju klasu. On ih dovodi u vezu sa specifičnostima socijalizacijskih postupaka (stepen verbalne elaboracije pri opisu različitih psihičkih stanja, razlike u sistemu sankcija itd.). Hess i Shipman (1965), kao i Bee (1971) obojica prema Rasku - Puttonen (1983) navode da roditelji iz srednje klase više verbaliziraju. Rasku - Puttonen (1983) je utvrdila razlike u stepenu planiranja koji prethodi konverzaciji.

Mnoga istaživanja, osim toga, dosljedno ukazuju da se u porodicama koje potiču iz nižih klasa manje ispoljavaju pozitivne emocije (Bayley i Shaefer, 1960; Hess i Shipman, 1965; Radin 1972; Sears i Maccoby 1957 svi prema Henggeler i Tavorimina, 1980), te da u njima ima više konflikata (Jacob, 1974. prema Hall, 1987). Winch navodi da roditelji iz srednje klase više tolerišu izražavanje dječjih impulsa. Oni nastoje disciplinovati dijete pri samim očitim namjerama nekog neprihvatljivog ponašanja, dok roditelji iz niže klase to čine tek kad dođe do posljedica. Rezultati istraživanja, takođe, pokazuju da roditelji iz srednje klase djeci postavljaju veće zahtjeve i imaju viša očekivanja. Slično je utvrdjeno i pri uporedjivanju porodica bijelaca i crnaca (Blood i Wolfe, 1969; Davis i Havighurst, 196428). Grabb i Waugh (1987) su utvrdili da je viša klasna pripadnost povezana s kasnijim postavljanjem samoaktualizirajućih ciljeva. Pokazalo se da

28 Svi prema Henggeler i Tavorimina, 1980.

71

ovi efekti nisu direktni, već posredovani obrazovnim statusom ispitanika.

Bradley i Caldwell (1984) su, korištenjem skale sačinjene od čestica koje reflektiraju kvalitet podrške porodice djetetu, utvrdili da je ta podrška izraženija u u porodicama bijelaca, u porodicama više klase, i to samo prema ženskoj djeci. Kod ženske djece iz niže srednje klase nema razlika između bijelih i crnih porodica. Značajne su korelacije SES-a sa prihvatanjem djeteta i brojem igračaka. Marjorbanks (1981, 1981a) je utvrdio da su odnosi prema djeci različitog pola i reda rodjenja povezani sa SES-om. Pokazalo se, nadalje, da je SES bolji prediktor odnosa roditelja prema djeci nego struktura porodice. Slično tome, Edler (1979) nalazi da je ekonomski status u isto vrijeme u negativnoj vezi s emocionalnom toplinom oca i u pozitivnoj vezi s emocionalnom toplinom majke. Pri tome, navodi da su negativni efekti ekonomske deprivacije na emocionalnu toplinu u odnosu s ocem veći za mladiće nego za djevojke, dok su pozitivni efekti na emocionalnu toplinu u odnosu prema majci veći za djevojke nego za mladiće.

S druge strane, nema podataka o razlikama u "generalnim vaspitnim stilovima" (Mack, 1974; Midelton i Putney, 1973; Tenhouten, 197029). Henggeler i Tavormina (1980) su utvrdili da nema efekta socijalne klase i rase na porodičnu interakciju, operacionalizovanu pomoću tri dimenzije (vezanost, konflikti, dominacija). Uzorak je, doduše, bio mali - svega 64 porodične trijade (otac, majka, dijete). Prijašnje nalaze po kojima postoje razlike u vaspitnim postupcima roditelja s obzirom na socijalni status, oni pripisuju metodološkim nedostacima - slabostima u načinu izbora uzorka, operacionalizaciji varijabli itd.

U našem istraživanju pokušali smo da odgovorimo na dva pitanja:

1. da li postoje veze između socijalnog statusa i opažanja odnosa s roditeljima, i

2. ako postoje, na koji način se ostvaruju te veze.

29 Svi prema Henggeler i Tavorimina, 1980.

72

I. Izvršena je faktorska analiza 27 indikatora socijalnog statusa koji su prethodno normalizovani. Na osnovu Cattellovog scree testa ekstrahovano je pet faktora:

1. obrazovno-ekonomski status - obrazovanje roditelja, veličina primanja, posjedovanje odredjenih materijalnih dobara itd.(OBREKO),

2. veličina i struktura porodice (VELPOR).3. rezidencijalni status - mjesto stanovanja i

porijeklo roditelja (VELMESTA) 4. kvalitet stanovanja - tip i veličina stana,

posjedovanje vlastite sobe itd.(STAMBPRI),5. odnos prema religiji - upražnjavanje vjerskih

obreda, proslavljanje praznika (RELIGIJA). Drugi pol faktora bio je odredjen članstvom u bivšem SKJ i drugim DPO.

73

Tabela 2: Faktorska struktura indikatora socijalnog statusa (matrica sklopa-OBLIMIN)

Faktor1 Faktor2 Faktor3 Faktor4 Faktor5ZANMAJ .79497ZANOCA .75896SKOLOC .71377SKOLMA .71032PARMAJ .69062ZAPOCA .65541POSJED .58294 .39150PAROTA .55598PRIHOD .48535 .43902POLDOB .87978REDROD .79512BROJDJ .75228CLADOM .69747POLPOL .44773OTACZI -.90435MJESTO -.90146SADZIV -.88757MAJKAZ -.87614KVADRA .72967MATPRI .55880STAN -.30657 .50567SOBA .42785RELMAJ -.41255 .66694RELOCA -.37428 .65911TIPPOR -.38674ZAPMAJ .37180PARISP .30652

I. Na osnovu rezultata na skali za procjenu porodične interakcije(SRDI), definisano je šest varijabli:

1. intimnost s ocem (INTIOCA),2. intimnost s majkom (INTIMAJ),3. nesistematsko kažnjavanje od strane oca

(GRUBOCA),4. nesistematsko kažnjavanje od strane majke

(GRUBMAJ),5. kontrola od strane oca (KONTOCA),6. kontrola od strane majke (KONTMAJ).

Rezultat na varijabli bio je definisan kao projekcija ispitanika na prvu glavnu komponentu subskale.

74

Tabela 3: Skale porodične interakcije - najreprezentativnije tvrdnje i pouzdanost

BRA NAJREPREZENTATIVNIJA TVRDNJA ALFA EIGEN

INTIOCA 8 Sa svojim ocem sam jako blizak .8797 4.37697INTIMAJ 8 Svojoj majci se uvijek mogu povjeriti .8193 3.56645GRUBOCA

8 Ponekad mi zapravo nije jasno šta sam u stvari skrivio da bi me trbalo kazniti

.8636 4.09848

GRUBMAJ 8 Moja majka često viče na mene .8276 3.63447KONTOCA

9 Moj otac mi daje premalo slobde za moje godine .8321 4.00513

KONMAJ 9 Moja majka mi daje premalo slobode za moje godine. .8039 3.65517

Istraživanje je provedeno 1986. godine na klasterisanom slučajnom uzorku od 500 učenika prvih i trećih razreda srednjih škola s područja opštine Bihać. Klasteri su formirani s obzirom na tip škole, pri čemu je na slučajan način izabran po jedan razred za svako usmjerenje koje se obrazuje u datoj školi. Daljoj analizi podvrgnuto je 159 muških i 200 ženskih ispitanika koji potiču isključivo iz tzv. nuklearnih porodica, tj. porodica u kojima sa djecom žive zajedno još samo oba roditelja. Za analizu podataka primjenjen je model kvazikanoničke analize30. Rezultati su prikazani odvojeno za muški i ženski poduzorak.

30 U dodatku I data su dodatna uputstva za tuma~enje rezultata. Model kvazikanoni~ke analize je izabran zato {to je od dostupnih modela najmanje osjetljiv na nepravilnosti u distribuciji rezultata.

75

(a) Veze između socioekonomskog statusa i porodičnih odnosa kod mladića

Tabela 4: Veze između faktora socioekonomskog statusa i percepcije odnosa s roditeljima

R F-test DF1 DF2 Sig. Px Pxy Py Pyx1 .182 5.405 1 158 .021 .380 .011 .412 .0122 .226 8.476 1 158 .004 .212 .011 .232 .008

Kao što se vidi iz tabele (Tabela 4), ekstrahovana su dva para kvazikanoničkih komponenti, čija je karakteristična vrijednost spektra matrice kroskovarijansi iznad genereliziranog kvazikanoničkogindeksa. Kvazikanoničke korelacije između ta dva para su relativno slabe, ali statistički značajne. Prvi mehanizam je relevantniji za objašnjenje varijanse svakog od analiziranih skupova varijabli, međutim, drugi mehanizam je relevantniji za ostvarivanje veza između socijalnog statusa i opažanja odnosa s roditeljima.

Prva kvazikanonička komponenta objašnjava oko 38 % varijanse (Px) faktora socijalnog statusa (SS). Prema veličini osnovnih pokazatelja: kvazikanoničkog pondera (Wx), koeficijenta strukture (rx) te koeficijenta krosstrukture (rxy), definišu je - rezidencijalni status, obrazovno-ekonomski status roditelja, a u manjoj mjeri (i sa negativnim predznakom), veličina i struktura porodice, te religioznost roditelja (Tabela 5). Na jednom svom kraju, ova kvazikanonička komponenta, dakle, opisuje porodice gradskog porijekla, višeg obrazovanja roditelja, sa manjim brojem djece.

76

Tabela 5: Kvazikanoničke komponente u prostoru socijalnog statusa kod mladića

MALDIĆI Wx1 Wx2 rx1 rx2 ryx1 ryx2OBREKO .728 -.231 .799 -.256 .133 -.052

VELMESTA

1.038 .076 .879 -.083 .189 .017

STAMBPRI -.049 -.940 .035 -.944 -.009 -.213RELIGIJA -.130 .194 -.387 .153 -.024 .044VELPOR -.309 -.221 -.579 -.268 -.056 -.050

Interkorelacije kvazikan. faktora, -.0951

Mladići iz ovakvih porodica procjenjuju da ih njihovi roditelji manje kažnjavaju i kontrolišu (Tabela 6), odnosno da su eventualne kazne i zabrane od strane roditelja primjerenije. Jasno se uočava da su se funkcionalni aspekti interakcije izdvojili u poseban faktor. Pritom, doživljaj primjerenosti kontrole i kažnjavanja ne zavisi od toga dolazi li od oca ili od majke. Odatle slijedi da se primjerenost kontrole i kažnjavanja od strane oba roditelja pripisuje istom izvoru.

Tabela 6: Kvazikanoničke komponente u prostoru odnosa s roditeljima kod mladića

Wy1 Wy2 ry1 ry2 rxy1 rxy2*INTIOCA .175 .607 -.034 .850 .032 .137*INTIMAJ .383 .146 .075 .384 .070 .033GRUBOC

A-.973 .040 -.878 .345 -.177 .009

GRUBMAJ -.752 -.334 -.807 .025 -.137 -.075KONTOC

A-.613 .660 -.812 .619 -.112 .149

KONMAJ -.196 -.159 -.619 .144 -.036 -.036Interkorelacije kvazikan. =-.2219* varijable su obrnuto bodovane

Drugi kvazikanonički par u prostoru socijalnog statusa (Tabela5) gotovo je isključivo definisan ukupnim kvalitetom stanovanja: stambenim prilikama (privatne kuće ili stambene zgrade), veličinom stana te postojanjem vlastite prostorije za rad i boravak. Sve su to elementi koji određuju stepen roditeljske, kao i šire socijalne kontrole, odnosno mogućnost čuvanja vlastite privatnosti. Nemogućnost ostvarivanja privatnosti povezana je s manjim osjećajem bliskosti s roditeljima, naročito ocem, te doživljavanjem očeve kontrole kao

77

stroge i neprimjerene (Tabela 6). Ovaj nalaz je u skladu sa rezultatima koji pokazuju da fizička odvojenost adolescenata i roditelja doprinosi porastu osjećaja nezavisnosti. S druge strane, nemogućnost ostvarivanja autonomije dovodi do smanjenja osjećaja emocionalne bliskosti s roditeljima (Sullivan i Sullivan, 1980; Shaver i sar, 198531).

(b) Veze između socioekonomskog statusa i porodičnih odnosa kod djevojaka

Kod djevojaka su veze (R) između socijalnog statusa i porodičnih odnosa nešto jače nego kod mladića (Tabela 7), ali još uvijek slabe. Ekstrahovani kvazikanonički faktori su relativno jaki izvori varijabiliteta (Px i Py). S druge strane, predvidljiva varijansa jednog seta (Pxy, Pyx) na osnovu faktora iz drugog seta je veoma mala.

Tabela 7: Veze između faktora socioekonomskog statusa i percepcije odnosa s roditeljima kod djevojaka

R F-test DF1 DF2 Sig. Px Pxy Py Pyx1 .282 17.253 1 198 .000 .379 .027 .552 .0442 .290 18.236 1 198 .000 .296 .022 .159 .012

Tabela 7. pokazuje da su ekstrahovana dva značajna kanonička para, čiji je sadržaj prikazan u tabelama koje slijede.

31 Svi prema Pipp i sar., 1987.

78

Tabela 8: Kvazikanoničke komponente u prostoru socijalnog statusa kod djevojaka

DJEVOJKE Wx1 Wx2 rx1 rx2 ryx1 ryx2OBREKO -.737 -.165 -.820 -.320 -.208 -.048

VELMESTA -.472 -.176 -.739 -.315 -.133 -.051STAMBPRI -.569 .996 -.248 .850 -.161 .289

RELIGIJA .231 .013 .356 .325 .065 .004VELPOR .744 .483 .699 .672 .210 .140

Interkorelacije kvazikan. faktora, SET-1: .2806

Struktura prvog kvazikanoničkog faktora (rx1), koji se odnosi na socijalni status gotovo je identična onoj kod mladića (Tabela 8). Doduše, može se uočiti da su projekcije varijabli na kvazikanonički faktor suprotne po predznaku. Međutim, iz logike kvazikanoničke analize proističe da to ništa suštinski ne mijenja u samom značenju faktora. Obrnute projekcije varijabli mijenjaju samo njihov položaj u odnosu na polove faktora što je važno samo za određivanje smijera globalnih veza. Dakle, prva kvazikanonička komponenta, s jedne strane, opisuje porodice: seoskog porijekla, nižeg obrazovanja roditelja, koje broje više članova i koje su više okrenute religiji i tradiciji.

Kada je riječ o opažanju porodičnih odnosa, struktura prvog kvazikanoničkog faktora (Tabela 9) je nešto drugačija nego kod mladića. Za razliku od mladića, kod djevojaka nema odvajanja funkcionalnih i emocionalnih aspekata interakcije. Nadalje, može se uočiti da je skriveni izvor varijabiliteta u opažanju odnosa s ocem i odnosa s majkom u nekom zajedničkom faktoru - najvjerovatnije generalnom faktoru opažanja porodičnih odnosa. Može se zaključiti da djevojke iz porodica koje su globalno nižeg obrazovanja, seoskog porijekla, a u kojima živi više članova, odnose sa svojim roditeljima doživljavaju kao manje tople i prisne. Ograničenja koja im roditelji postavljaju one opažaju kao neprimjerena, a kazne kao pretjerane i neopravdane.

79

Tabela 9: Kvazikanoničke komponente u prostoru odnosa s roditeljima kod djevojaka

DJEVOJKE Wy1 Wy2 ry1 ry2 rxy1 rxy2*INTIOCA .714 -.484 .680 -.479 .202 -.140*INTIMAJ .725 .447 .700 .375 .205 .130

GRUBOCA .722 -.392 .737 -.502 .204 -.114GRUBMAJ .776 -.051 .793 .060 .219 -.015KONTOCA .669 -.131 .793 -.328 .189 -.038

KONMAJ .828 .522 .750 .468 .234 .151Interkorelacije kvazikan. faktora, SET-2=-.0662

* varijable su obrnuto bodovane

Razlike između mladića i djevojaka su primjetne i u strukturi drugog kvazikanoničkog faktora socijalnog statusa. Za razliku od mladića (kod kojih je drugi kvazikanonički faktor definisan isključivo kvalitetom stanovanja), značenje ovog faktora je kod djevojaka, u znatnoj mjeri, određeno drugim varijablama, posebno veličinom porodice. Jedan pol faktora opisuje porodice koje :

1. žive u individualnim stambenim objektima, veće kvadrature i sa više prostorija,

2. imaju veći broj članova domaćinstva,3. potiču uglavnom iz seoske sredine, 4. imaju niži obrazovno-ekonomski status, 5. više drže do religije i tradicije, manje su

uključene u oficijelne organizacije tipa SKJ.

Na osnovu navedenog opisa, može se zaključiti da se zapravo radi o porodicama radničko-seljačkog porijekla.

Drugi pol faktora opisuje porodice koje imaju obilježja upravo suprotna navedenim;, dakle, manji broj članova, gradsko porijeklo, viši obrazovno-ekonomski status, manja okrenutost tradiciji itd. To odgovara sociokulturnom "profilu" porodice iz srednjeg socijalnog sloja, koja živi u urbanoj sredini.

Kada je riječ o percepciji odnosa u porodici, značenje drugog kvazikanoničkiog faktora treba tražiti u području odnosa s ocem (Tabela 9). Pored toga, može se uočiti da su projekcije varijabli koje se tiču odnosa s ocem i odnosa s majkom suprotne po predznaku.

Na jednom svom kraju, koji se odnosi na radničko-seljačke porodice, ovaj faktor opisuje takve odnose s ocem koje kćerka

80

doživljava kao manje prisne, ali i manje restriktivne, drugim riječima, odnose koje karakterizira globalno nizak intenzitet interakcije. U isto vrijeme, odnose s majkom kćerka doživljava kao prisne, ali ograničavajuće. Na drugom svom polu, ovaj faktor opisuje odnose sa roditeljima koje karakteriše veći stepen emocionalne (izraženija bliskost, povjerenje itd.) i funkcionalne interakcije (jača kontrola) s ocem i manji intenzitet interakcije s majkom u odnosu na radničko-seljačke porodice. Može se zaključiti da je socijalni status u pozitivnoj vezi s globalnim intenzitetom interakcije kćerka-otac, a u negativnoj vezi s intenzitetom interakcije kćerka-majka, što je donekle u suprotnosti sa već navedenim nalazima Edlerove (1979).

Naši rezultati, nadalje, upućuju na zaključak da u radničko-seljačkim porodicama brigu oko vaspitanja kćerke otac prepušta majci, dok u porodicama višeg obrazovno-ekonomskog statusa, koje žive u urbanoj sredini, otac preuzima više odgovornosti, pa samim tim i značajniju ulogu u kćerkinom vaspitanju.

Ovakav odnos između SES-a i intenziteta interakcije djevojaka i roditelja najvjerovatnije je posljedica interakcije dva faktora - specifikacije roditeljskih uloga i zaposlenosti majke. Naime, u porodicama nižeg socijalnog statusa veća je specifikacija uloga oca i majke, pri čemu se uloga oko vaspitanja ženskog djeteta najčešće prepušta majci. Istovremeno, viši socijalni status najčešće podrazumijeva zaposlenost majke i njen veći angažman van kuće, što se najvjerovatnije održava na učestalost interakcije. Kako pokazuju neki naši raniji nalazi (Opačić i Milosavljević, 1986) čestina interakcije je povezana s kvalitetom interakcije, pri čemu manja učestalost (kvantitet) odnosa rezultira manjom bliskošću (kvalitet) u odnosima.

Rezultati se mogu sumirati na slijedeći način:a) Postoje slabe, ali statistički značajne veze

između socijalnog statusa porodice i doživljaja porodičnih odnosa, čime su potvrđeni neki od nalaza ranijih istraživanja.

b) Te veze su nešto jače kod djevojaka nego kod mladića, što može biti indikator veće diferencijacje u shvatanju pozicije žene s obzirom na socijalni status. Naime, čini se da je podjeljenost polnih uloga veća u

81

porodicama globalno nižeg socijalnog statusa. Ove porodice naginju ka tradicionalizmu iz kojeg proizilazi shvatanje da se muška i ženska djeca trebaju različito vaspitati. S druge strane, porodice višeg socijalnog statusa najčešće prihvataju shvatanje o ravnopravnosti među polovima, liberalnije su u odnosu prema ženskom djetetu, pri čemu se pristup vaspitanju ženskog djeteta značajno približava pristupu vaspitanju muškog djeteta. Kada je riječ o vaspitanju muškog djeteta, razlike između porodica nižeg i višeg socijalnog statusa su znatno manje.

c) Pokazalo se da je kod mladića koji žive u manjim porodicama višeg ekonomsko-obrazovnog nivoa, gradskog porijekla, prisutna veća autonomija i ravnopravnost u odnosima roditelj-dijete, odnosno da se oni aspekti interakcije koji proističu iz roditeljske uloge i razlike u psihološkoj poziciji roditelja i djece ispoljavaju na način koji mladići doživljavaju kao primjeren, manje nasilan. Nadalje, pokazalo se da je intimnost s roditeljima to veća što uslovi života omogućavaju više autonomije i privatnosti, pri čemu sloboda u izboru vremena za interakciju, mogućnost samostalnog planiranja vlastitih aktivnosti u kući, manja mogućnost stalnog fizičkog nadzora, najvjerovatnije smanjuje broj svakodnevnih konflikata oko najbanalnijih stvari, kao što je slušanje muzike, gledanje TV programa itd.

d) Kod djevojaka se uočavaju dvije tendencije: prva, koja ukazuje da je niži obrazovno-ekonomski status roditelja povezan s globalno lošijom percepcijom odnosa s roditeljima i druga, koja se manifestira kao specifikacija uloga oca i

82

majke. U radničko-seljačkim porodicamaotac brigu oko vaspitanja kćeri najvećim dijelom prepušta majci. Odnose s ocem karakterizira slaba prisnost, uz istovremeni izostanak kontrole i kažnjavanja. S druge strane, odnosi s majkom, na koju otac prenosi svu psihološku odgovornost za staranje o djeci, su istovremeno prisniji nego odnosi s ocem, ali su i konfliktne situacije, koje su posljedica zabrana i kazni, češće.

(2) Socioekonomski status i koncept o sebi

Eventualne veze između socijalnog statusa i samopoimanjamogu imati više izvora. Shodno svojim teorijskim i metodološkim opredjeljenjima, različiti autori koriste različita objašnjenja među kojima su najčešća slijedeća:

a) Različit socijalni status u socijalno diferenciranim društvima i društvima koja im se u nekoj mjeri približavaju, predstavlja odraz različitih genetskih potencijala roditelja, a samim tim i njihove djece;

b) Život u različitim uslovima pruža različitu stimulaciju za razvoj potencijala, sticanje određenih znanja, vještina i navika, koje su sastavni dio slike o sebi i globalnog samopoštovanja;

c) Različit socijalni status donosi i razlike u stavovima prema vaspitanju djece, implicitnim teorijama vaspitanja i drugim elementima koji utiču na način podizanja djece, a samim tim i na razvoj;

d) Socijalni status predstavlja sastavni dio identiteta, odnosno proširenog ja i kao takav može da posluži kao jedan od mogućih osnova za komparaciju s drugim ljudima.

83

Nećemo ulaziti u uopštenu (a samim tim i nedovoljno zasnovanu) raspravu o opravdanosti nabrojanih tumačenja. Može se samo reći da u svakom od njih ima istine. Socijalne razlike se mogu na više načina odraziti na psihu ljudi. Neki od navedenih faktora djeluju direktno (d), neki posredovano, preko faktora koji su posljedica socijalnog statusa (b,c), treći su, pak, samo prividno posljedica socijalnog statusa (a). Zato je, bez kontrole velikog broja faktora, gotovo nemoguće utvrditi pravu prirodu veza. O tome se, u najvećem broju istraživanja, ne vodi računa.

Iako se veze između socijalnog statusa i koncepta o sebi implicitno podrazumijevaju, empirijskih radova, koji se bave ovim problemima, je relativno malo. U jednom od malobrojnih istraživanja, Kemmer (1968 prema Erhard 1979) je utvrdio da su djevojke iz najnižih slojeva mirnije, pasivnije, da se one iz srednjih slojeva ponašaju konformistički, dok su djevojke iz viših slojeva prirodnije i "raspuštenije". On uočava da su socijalni status i samopoimanje na različit način povezane kod mladića i kod djevojaka. Niži socijalni status je, prema njegovim nalazima, povezan s izraženijim osjećajem nekompetentnosti kod mladića. Kod djevojaka iz siromašnijih porodica nizak socijalni status može biti izvor povjerenja u sebe.

Erhardova (1979) nalazi da je depresivnost najizraženija kod pripadnica najnižih slojeva. Prema rezultatima ovog istraživanja, djevojčice iz najviših i najnižih slojeva se procjenjuju kao najuticajnije i najkomunikativnije. Takođe se pokazalo da je samoprocjena školskih sposobnosti najviša kod djevojaka iz srednjih slojeva. Ovi nalazi upućuju na zaključak da veze između samoopažanja i socijalnog statusa nisu linearne.

Pored materijalnog stanja porodice i socijalni uticaj zanimanja roditelja, takođe, bitno utiče na samoprocjenu, pri čemu djeca iz porodica čiji su roditelji na uticajnijim mjestima imaju povoljniju sliku o sebi. Utvrđeni su i značajni efekti tipa škole na sliku o sebi - djevojke iz opšteobrazovnih škola (koje su statusno više vrednovane) imaju bolju sliku o sebi nego one iz stručnih škola.

Treba imati u vidu da, u krajnjoj liniji, efekti socijalnog statusa na samopoimanje nisu nezavisni od cjeline vlastitog konceptualnog sistema. Doživljaj vlastitog statusa predstavlja faktor koji modulira efekte socijalnih razlika. Vrednovanje vlastite pozicije u odnosu na

84

željenu, što je u vezi s važnošću statusnih obilježja unutar sistema vrijednosti dotične osobe, u značajnoj mjeri određuje u kojoj će se mjeri socijalni status reflektovati na samopoštovanje. Može se pretpostaviti da će efekti materijalnog stanja biti veći što je ono u nečijem sistemu vrijednosti važnije.

Drugi faktor, koji modulira efekte socijalnog statusa, je samoprocjena vlastite uloge i odgovornosti za postizanje određenog socijalnog statusa. Određeni socijalni status će, najvjerovatnije, imati različite efekte ukoliko osoba zaslugu za postizanje takvog statusa pripisuje samoj sebi, nego ako je pripisuje eksternim faktorima, kao što su sreća i slučaj, sudbina i sl.

Nadalje, efekti socijalnog statusa nisu nezavisni od socijalnog konteksta u kome pojedinac živi. Može se očekivati da će važnost socijalnog statusa biti manja ako osoba živi u okruženju istog socijalnog statusa. Ako su, u grupi u kojoj se pojedinac kreće, socijalne razlike jako izražene, onda će one imati veći značaj za definisanje vlastitog identiteta. U prilog tome idu nalazi Mc Guire i Mc Guire (1982) koji su u svojim istraživanjima pokazali da kontekst u kome se samoprocjena vrši ima veliki uticaj na važnost pojedinih obilježja u definisanju sebe. U njihovom istraživanju se pokazalo da svoju rasnu pripadnost, kao dio samoodređenja, češće navode pripadnici one rasne grupe koji u konkretnoj situaciji predstavljaju manjinu. Navođenje rasne pripadnosti je češće što je proporcija učešća određene rase u socijalnoj grupi manja. Sličnu situaciju nalazimo i kada je riječ o polnoj pripadnosti.

85

U jednom našem istraživanju koje je izvršeno na prethodno opisanom uzorku (str. 76) pokušali smo da odgovorimo na pitanje da li postoje veze između socijalnog statusa i samopimanja. Socijalni status je bio operecionaliziran na isti način, kao i u ranije opisanom istraživanju, dok je koncept o sebi bio operacionalizovan sa šest varijabli:

1. polna privlačnost (ATRAKTI)2. fizička snaga i spretnost (FIZICKI)3. procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti

(INTELE)4. evaluacija od strane roditelja (RODITE)5. evaluacija od strane vršnjaka (OMILJE)6. globalna nekompetentnost (NEKOMP)

Tabela 10: Skale koncepta o sebi - najreprezentativnije tvrdnje i pouzdanost

IME VAR BRA NAJREPREZENTATIVNIJA TVRDNJA ALFA EIGENATRAKTI 14 Izgledam sasvim dopadljivo. .9055 6.35659

FIZICKI 11 Ja sam snažan. .8617 4.71165INTELE 7 Ja sam bistar. .7823 3.07564RODITE 7 Moji roditelji o meni misle sve najbolje .6933 2.54427OMILJE 7 Drugi ljudi misle da sam dobar čovjek .7034 2.61567

NEKOMP 10 Plašeći se neuspjeha, odustajem od posla prije nego ga počnem

.8422 4.19525

Rezultati su analizirani odvojeno za mladiće i za djevojke. O nalazima do kojih se došlo biće više riječi u poglavljima koja slijede.

86

(a) Veze između faktora socioekonomskog statusa i samopoimanja kod mladića

Tabela 11. prikazuje globalne veze između socijalnog statusa i samopoimanja kod mladića. Ekstarahovana su dva para kvazikanoničkih komponenata čija je vrijednost spektra iznad generaliziranog kvazikanoničkog indeksa. Oni relativno dobro reprezentuju analizirane skupove varijabli (Px i Py). Kvazikanoničke korelacije (R) koje ova dva skupa ostvaruju preko kvazikanoničkih varijata su relativno slabe, ali statistički značajne. Isto vrijedi i za indekse redundance (Pxy, Pyx).

Tabela 11: Veze između faktora socioekonomskog statusa i koncepta o sebi kod mladića

R F-test DF1 DF2 Sig. Px Pxy Py Pyx 1 .371 25.129 1 158 .000 .362 .047 .437 .051 2 .341 20.604 1 158 .000 .292 .030 .238 .020

Struktura kvazikanoničkih komponenti prikazana je u tabelama koje slijede. Prvu kvazikanoničku komponentu socijalnog statusa (Tabela 12) u najvećoj mjeri definišu obrazovno-ekonomski status porodice, rezidencijalni status, a i ostale varijable imaju projekcije koje ne treba zanemariti. Na jednom svom polu ovaj faktor opisuje adolescente koji potiču iz porodice nižeg obrazovanja, lošijeg materijalnog stanja, seoskog porijekla, porodice sa velikim brojem članova, koje žive u stanovima ili kućama sa manje prostorija i manje kvadrature, sve u svemu porodice generalno lošijeg socijalnog statusa.

87

Tabela 12: Kvazikanoničke komponente u prostoru socijalnog statusa kod mladića

MLADIĆI Wx1 Wx2 rx1 rx2 rxy1 rxy2OBREKO -.725 -.363 -.795 -.468 -.269 -.124

VELMESTA -.779 -.108 -.787 -.341 -.290 -.037STAMBPRI -.647 .838 -.424 .691 -.240 .286

RELIGIJA .277 .022 .410 .265 .103 .008VELPOR .279 .678 .460 .759 .103 .231

Korelacija između kvazikanoničkih komponenata u setu faktora socijalnog statusa .2596

Ovakav socijalni status povezan je sa globalno nepovoljnijim samovrednovanjem (Tabela 13). Pri tom, je najuočljivije lošije vrednovanje vlastitih intelektualnih sposobnosti, fizičkog izgleda i globalne kompetentnosti. Obrazovna, kulturna i ekonomska deprivacija ima, dakle, svoj odraz u nepovoljnijem doživljaju sebe i vlastitih sposobnosti. Mladi koji potiču iz sredina u kojima ne dobijaju intelektualne podsticaje, u kojoj je obrazovni i opštekulturni nivo niži, imaju manje prilike da steknu neka opšta znanja, vještinu verbalnog izražavanja, koju oni i njihovo društvo poistovjećuju s inteligencijom (Burns, 1982). Ako se pritom u školi, u svakodnevnom druženju, susreću sa mladima koji rastu u socijalno povoljnijim uslovima i upoređuju s njima, logično je da i svoje opšte intelektualne potencijale doživljavaju kao niže.

Tabela 13: Kvazikanoničke komponente u prostoru koncepta o sebi kod mladića

MLADIĆI Wy1 Wy2 Ry1 Ry2 Ryx1 Ryx2ATRAKTI -.596 .690 -.727 .785 -.221 .235

FIZICKI -.423 .474 -.610 .702 -.158 .161INTELE -.731 -.162 -.801 .237 -.272 -.055RODITE -.053 .279 -.481 .458 -.020 .095OMILJE -.302 -.212 -.585 .092 -.112 -.072

NEKOMP 1.021 .435 .710 .217 .379 .148Korelacija između kvazikanoničkih komponenata u setu iznosi

-.3487

Ovaj podatak bi možda izgledao trivijalan da za sobom ne povlači i neke jače socijalne posljedice. Naime, mnoga istraživanja

88

(Coopersmith, 1959; Piers i Hrris, 1964; Purkey, 197032; Heckhausen, 1980; Shavelson i Bolus, 1982, Marsh et al, 1983, Hart, 1985; Gomage, 1982; Rosenthal i Jacobsen, 1968; Finn, 1979), a i neki preliminarni nalazi koje smo dobili u našim istraživanjima, pokazuju da je procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti daleko bolji prediktor aspiracija na intelektualnom planu, nego što su to rezultati na testovima inteligencije. Iz ovoga se, uz sve ograde koje proističu iz individualnih razlika, može predvidjeti da će i obrazovne aspiracije mladih iz porodica nižeg socijalnog statusa biti manje, a samim tim, i njihov budući obrazovni status niži. Dakle, samopoimanje može da se shvati kao psihološki filter koji otežava prelaz iz nižeg u viši socijalni status.

Drugi kvazikanonički faktor u prostoru varijabli socijalnog statusa (Tabela 12) u najvećoj mjeri definišu veličina porodice (broj članova, broj djece, red rođenja) i stambene prilike, pri čemu na jednom polu faktora nalazimo mladiće iz većih porodica, koje žive u većim stambenim jedinicama, ali čiji su roditelji nižeg obrazovanja i seoskog porijekla. Ovakva konstelacija socijalnih prilika povezana je s boljim vrednovanjem vlastitog izgleda i fizičke snage i spretnosti, uz nešto izraženiji osjećaj pozitivne evaluacije od strane roditelja. Prethodno opisana socijalna situacija je vjerovatno u vezi s ranijim uključivanjem mladih u poslove vezane za egzistenciju porodice. Rad u poljoprivredi, pomoć roditeteljima u fizičkim poslovima kod kuće, vjerovatno, rezultira, ako ne stvarnim onda bar opaženim, povećanjem fizičke snage, što, najvjerovatnije, prati više vrednovanje fizičke snage unutar vlastitog sistema vrijednosti. U skladu s tim se najvjerovatnije ocjenjuje i vlastita polna privlačnost koja je kod muškaraca u velikoj mjeri zasnovana i na fizičkoj snazi i građi tijela. Osim toga, uključivanje mladih u brigu oko egzistencije porodice vjerovatno rezultira i njihovim ranijim prihvatanjem kao odraslih osoba što se doživljava kao bolja evaluacija od strane roditelja.

32 Svi prema Alban Metcalfe, 1981.

89

(b) Veze između faktora socioekonomskog statusa i samopoimanja kod djevojaka

Tabela 14: Veze između faktora socioekonomskog statusa i koncepta o sebi kod djevojaka

R F-test DF1 DF2 Sig. Px Pxy Py Pyx 1 .347 27.281 1 198 .000 .354 .038 .375 .039

Veze između socijalnog statusa i koncepta o sebi kod djevojaka (Tabela 14) su nešto slabije i čini se da se ostvaruju na globalnijem nivou. Ekstarhovan je samo jedan kvazikanonički par iznadprosječne spektralne vrijednosti.

Tabela 15: Kvazikanoničke komponente u prostoru socijalnog statusa kod djevojaka

DJEVOJKE Wx1 rx1 rxy1OBREKO -.689 -.805 -.239

VELMESTA

-.472 -.734 -.164

STAMBPRI -.672 -.376 -.233RELIGIJA .021 .214 .007

VELICPOR .641 .627 .222

Struktura kvazikanoničkog faktora u prostoru varijabli socijalnog statusa (Tabela 15) definisana je obrazovno-ekonomskim statusom roditelja, rezidencijalnim statusom, veličinom porodice, ali i stambenim prilikama u kojima porodica živi.

Na drugoj strani u prostoru varijabli koncepta o sebi (Tabela16) ovaj faktor definišu sve varijable, izuzev procjene fizičke snage i spretnosti. Najveće projekcije imaju evaluacija od strane vršnjaka, procjena intelektualnih sposobnosti i globalna nekompetentnost. Možemo zaključiti da je niži socijalni status porodice povezan s globalno nepovoljnijim doživljajem sebe i svojih sposobnosti.

90

Tabela 16: Kvazikanoničke komponente u prostoru koncepta o sebi kod djevojaka

DJEVOJKE

Wy1 ry1 ryx1

ATRAKTI -.291 -.571 -.101FIZICKI .271 -.155 .094INTELE -.523 -.701 -.182RODITE -.445 -.600 -.155OMILJE -.852 -.746 -.296

NEKOMP .750 .700 .260

Sve u svemu, rezultati pokazuju da:a) Između socijalnog statusa i koncepta o sebi

postoje značajne veze. Te veze su nešto izraženije i složenije kod mladića nego kod djevojaka. Međutim, i kod mladića i kod djevojaka, jačina veza je takva da ni izdaleka ne možemo tvrditi da je socijalni status od presudne važnosti za samoevaluaciju. Ipak, razlike u socijalni statusu se ne mogu ni zanemariti kada se razmatraju razlike u samopoimanju. Ovaj nalaz donekle ide u prilog shvatanju da se odgovornost za socijalni status, a samim tim i njegova važnost za samoevaluaciju, više pripisuje muškarcu nego ženi.

b) Kada je riječ o mladićima, uočavaju se dva različita smijera "uticaja" socijalnog statusa na samopoimanje. Globalno gledano, nepovoljno socijalno okruženje povezano je sa lošijim samovrednovanjem posebno u intelektualnoj sferi. Imajući u vidu odnos između samoprocjene, aspiracija i postignuća, može se pretpostaviti da ovaj mehanizam predstavlja filter koji omogućava reprodukciju socijalnog statusa. S druge strane, nepovoljne socijalne prilike, koje najčešće prati težak fizički rad u domaćinstvu, su povezane sa povoljnijim vrednovanjem vlastitog fizičkog izgleda,

91

snage i spretnosti. Kroz povoljnije vrednovanje vlastitog fizičkog izgleda i snage vjerovatno se kompenzuju negativni učinci socijalne deprivacije na opšte samovrednovanje. Prvi mehanizam se vjerovatno ostvaruje na višem nivou integracije samoevaluativnog sistema, a drugi na nižem nivou. Relativno visoka negativna korelacija između kvazikanoničkih komponenti u prostoru varijabli samopoimanja, kao i odnos u proporciji objašnjene varijanse idu u prilog ovakvoj interpretaciji.

c) Kod djevojaka se veze između socijalnog statusa i samopoimanja ostvaruju preko jednog mehanizma u čijoj je osnovi globalni socijalni status, s jedne strane, a globalno samopoimanje, s druge strane. Ovaj kvazikanonički par je gotovo identičan prvom kvazikanoničkom paru kod muškaraca pa se u skladu s tim može i interpretirati.

d) Čini se opravdanim pretpostaviti da se dio veza ostvaruje direktno, dok je drugi dio posredovan vezama između socijalnog statusa i porodičnih odnosa. O stepenu učešća direktnih i indirektnih veza ne može se ništa preciznije reći bez uvida u veze između porodičnih odnosa i koncepta o sebi, o čemu će kasnije biti riječi.

Nalazi koji su izloženi u ovom poglavlju ukazuju na neospornu važnost socijalnog statusa, kako za objašnjenje razlika u opažanju odnosa s roditeljima tako i za objašnjenje razlika u samoopažanju. Kada je riječ o mladićima i djevojkama, socijalne razlike se na različite načine odražavaju na samopoimanje. Razlike su, dakle, kvalitativne, a ne kvantitativne.

Iako su varijable zaposlenost majke, red rođenja i potpunost porodice subsumirane u ranije iznesenim rezultatima, zbog njihove

92

relevantnosti u nekim teorijskim konceptima ili zbog velikog broja istraživanja koja su se bavila tim aspektima socijalnog statusa, o njima će biti nešto više riječi u tekstu koji slijedi.

b. Zaposlenost majkeZaposlenost majke je jedna od varijabli koja se relativno često

dovodi u vezu s odnosima u porodici. Huston i Alvarez (1990) navode nekoliko elemenata kroz koje zaposlenost majke djeluje na odnose u porodice:

1. zaposlena majka služi kao model; 2. kućni poslovi se više distribuiraju na članove

porodice; 3. smanjuje se specifikacija polnih uloga; 4. mijenja se materijalni status porodice.

Istraživanja pokazuju da u porodicama u kojima je majka zaposlena ima manje polnih stereotipija (Handler, Sawicki i Stryffeler, 1981; Hoffman, 1989; Huston, 1983; Robb i Raven, 1982; Rollins i White, 1982)33. Evidentni su efekti i na razvoj djeteta (Bronfenbrenner i Crouter, 1982; Lamb, 1982)34. Lerner i Galambos (1985) smatraju da ti efekti nisu jednaki za sve porodice. Po njima, zadovoljstvo majkeulogom u porodici predstavlja medijacijsku varijablu, pri čemu zadovoljstvo majke ulogom u porodici ima pozitivan efekt na razvoj djeteta, bez obzira na zaposlenost ili nezaposlenost.

U uskoj vezi sa socijalnim okruženjem je i struktura porodice. Kako je već naglašeno, pripadnici različitih kultura i klasa razlikuju se po veličini porodice i broju djece. U tom kontekstu najčešće su ispitivani odnosi između reda rođenja, nepotpunosti porodice i samopimanja.

c. Red rođenjaIstraživanja individualnih razlika povezanih sa redom rođenja

su potaknuta, sada već klasičnim, teorijskim postavkama Adlerove teorije ličnosti. Naime, Adler (1931 prema Hall i Lindzey, 1983) je primijetio izvjesnu tendenciju razlikovanja između najstarijeg,

33 Svi prema Huston i Alvarez, 1990.34 Svi prema Lerner i Galambos, 1985.

93

srednjeg i najmlađeg djeteta po različitim aspektima ličnosti. Ove razlike on pripisuje različitim socijalnim iskustvima koje svako dijete ima u socijalnom okruženju u kojem se nalazi. Prvorođeno dijete je do rođenja drugog djeteta jedini objekt ljubavi i pažnje roditelja. Rođenjem drugog djeteta ono biva detronizirano i počinje dijeliti naklonost roditelja s novorođenim djetetom. Ovo, prema Adleru, može rezultirati mržnjom prema ljudima, nesklonosti riziku, tj. osiguravanjem od naglih prevrata, osjećajem nesigurnosti, te okretanjem prošlosti. Drugo dijete je, po njemu, ambicioznije, sklonije buntovništvu, ljubomorno, ali sve u svemu bolje prilagođeno. Najmlađe dijete je razmaženo i odmah poslije najstarijeg djeteta ima najveću šansu da postane neprilagođeno.

Drugi važan teorijski okvir za razmatranje reda rođenja predstavlja Zajonc-Markusova teorija. Zajonc-Markusov model (1976. prema Munroue i Munroe, 1983) pretpostavlja da je intelektualni razvoj svakog člana porodice (koji je u razvoju) u funkciji intelektualnog razvoja svih ostalih članova porodice. Pri tome je prvorođeno dijete u prednosti zbog toga što njegovu okolinu čine samo odrasli članovi porodice, pa je njegova intelektualna okolina "superiornija" u odnosu na kasnije rođenu djecu.

Istraživanja koja su se bavila uticajem reda rođenja dala su sasvim oprečne rezultate (Rhine, 1983). Neka istraživanja nalaze pozitivne, druga pak negativne a treća nikakve veze između reda rođenja i ponašanja.

Ordinalnoj poziciji djeteta u porodici često se pripisuje medijativni efekt na interakcije roditelj-dijete (Beckwith. 1980; Bell, 1972; Lewis i Coates, 1980; Yarov i Anderson, 1979; Bradley i Caldwell, 197635) te na intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj (Cicirelli, 1977; Deutch, 1981; Lamb & Suton - Smith, 1982: Miller i Maruyama, 1976; Snow, Jacklin i Maccoby, 1981; Sutton - Smith i Rosenberg, 197036). U tim radovima se starija djeca opisuju kao nezavisna, samodovoljna, kao djeca u prosjeku višeg postignuća, djeca sklonija liderstvu i upućenija na odrasle. Pored toga, potvrđena je Adlerova hipoteza da su prvorođena djeca orijentirana prema prošlosti (De Man, 1983), te da imaju internalni lokus kontrole (Fraser i Nystul, 1983). Kasnije rođena djeca, s druge strane, češće se opisuju

35 Svi prema Bendersky i Lewis, 1986.36 Svi prema Baskett, 1984.

94

kao nekonformistična i omiljena među vršnjacima. De Schachter (1959 prema Rhine, 1983), pak, navodi sasvim suprotne rezultate. Drugi autori (Rosenberg, 1965; Backman, 1970; Shooler, 197237) ne nalaze značajne veze između reda rođenja i samopoštovanja.

U ovom kontekstu valja spomenuti i specifičnost pozicije jedinog djeteta. Falbo i Polit (1986) su, komparirajući jedince sa djecom iz porodica koje imaju više djece, po postignuću, prilagođenosti, karakteru, inteligenciji, odnosu sa roditeljima i vršnjacima, utvrdili da jedinci premašuju sve, osim prvorođenih. Globalno gledajući, jedinci su u istom rangu s prvorođenima i onima iz malih porodica. Oni ipak naglašavaju da je odnos roditelj-dijetevažniji faktor razvoja nego sama pozicija djeteta.

Istraživanja najčešće ne navode razloge koji uslovljavaju razlike povezane s redom rođenja. Neka istraživanja ukazuju na to da postoje razlike u ponašanju majke prema prvorođenoj i kasnije rođenoj djeci ( Cicirelli, 1978; Cohen i Beckowith; 1977; Dunn i Kendrick, 1979; Hilton, 1967; Jacobs i Moss, 1976; Lewis i Kreitzberg, 1979; Rathbart, 1971). U ovom kontekstu, Field i Reite (1984) naglašavaju da odvajanja od majke u vrijeme rađanja novog djeteta može biti izvor traume. Lewis (1979 prema Bendersky i Lewis, 1986) nalazi da su prvorođeni pažljiviji prema roditeljima (majci), ali u isto vrijeme doživljavaju više psihičkih problema (Klein i Durffe, 1978 prema Bendersky i Lewis, 1986).

Druga istraživanja ukazuju na značaj odnosa među braćom i sestrama (Abramovitch, Corter i Lando, 1979; Abramovich, Corter i Pepler, 1980; Abramovich, Pepler i Corter, 1982; Lamb, 1978, Samuels, 1980)38. Baskett (1984) nalazi da su najstarija djeca više usmjerena na roditelje nego na braću i sestre. Za mlađu djecu ova razlika nije značajna. Najstarija djeca, po njemu, češće trpe posljedice negativnih reakcija roditelja nego najmlađa djeca iste dobi.

Na osnovu navedenog, ne čini se logičnim pretpostaviti da je red rođenja sam po sebi faktor koji utiče na osobine djeteta. Prije se može reći da red rođenja moderira složene porodične okolnosti koje utiču na interakciju. Prema Bendersky i Lewisu, (1986) red rođenja djeluje kroz interakciju nekoliko faktora, kao što su: prethodno

37 Svi prema Wylie 1979.38 Svi prema Baskett, 1984.

95

roditeljsko iskustvo, proporcija pažnje koju su roditelji u stanju posvetiti pojedinom djetetu, te uticaj druge djece odnosno drugih članova porodice. Adler (prema Rhine, 1983) smatra da red rođenja nije taj koji utiče na karakter pojedinca, već je to situacija u kojoj je dijete rođeno i način na koji tu situaciju dijete interpretira. U skladu s tim, Lohman i suradnici (1985. prema Pulakos, 1987) smatraju da je psihološka pozicija djeteta u porodici važnija od reda rođenja. Tome u prilog idu i rezultati koje navode Daniels i Plomin (1985), koji su utvrdili da pojedina djeca u istoj porodici potpuno različito percipiraju svoju poziciju u odnosu na drugu djecu.

Istraživačima reda rođenja najčešće se zamjera da ne vode dovoljno računa o faktorima, kao što su pol, dob, socioekonomski status, tepol druge djece. (Steelman i Powel, 1985 prema Pulakos, 1987)

Neki nalazi ukazuju da efekti reda rođenja mogu biti moderirani drugim sociodemografskim varijablama (Adams, 1972; Lahey i sar, 1980; Sampson, 196539). Razlike u agresivnosti, s obzirom na red rođenja, izražene su samo kod muških, ali ne i kod ženskih ispitanika. (Koch, 1955). Jacobs i Moss (1976 ) su utvrdili da majka provodi više vremena, te da pokazuje više emocija i brige prema prvorođenoj djeci. Taj odnos je osobito izražen kada je prvorođeno dijete muškog pola, ako je drugorođeno dijete ženskog pola, dok u suprotnoj situaciji ovaj odnos ne važi. Hauser i Sewell (1985) nalaze da red rođenja nema efekta na školsko postignuće ako su ostale varijable pod kontrolom. Munroue i Munroe (1983) su utvrdili da intelektualne sposobnosti opadaju u funkciji reda rođenja, a da, pri tom, veličina porodice nije važna. Razlike dobijene u ranijim isitraživanjima autori pripisuju uticaju sociokulturnih faktora na interakciju s roditeljima.

Naši nalazi pokazuju da su individualne razlike između adolescenata relevantnije za kvalitet interakcije i samoopažanje nego što je to red rođenja. Naime, pokazalo se da između prvorođene, drugorođene i trećerođene djece ne postoje statistički značajne razlike u opažanju interakcije, kao ni u samoopažanju.

39 Svi prema Knight, 1982.

96

d. Nepotpunost porodice

Uobičajeno je stanovište da potpuna porodica, u kojoj su prisutna oba biološka roditelja predstavlja optimalan milje za razvojdjeteta. Roditelji predstavljaju izvor emocionalne, socijalne i materijalne podrške. U isto vrijeme, oni služe kao model na osnovu kojeg djeca stiču iskustva o različitim tipovima socijalnih relacija pripremajući se tako za život u širem socijalnom okruženju. Imajući to u vidu, gubitak jednog ili oba roditelja može da ima velike posljedice na dalji razvoj djeteta. Nedostatak roditelja može imati različite posljedice s obzirom na to koji su uzroci doveli do toga da dijete ne živi sa oba roditelja.

Može se uočiti razlika u psihološkoj poziciji djece koja ne žive s oba roditelja zbog toga:

a) što roditelji nisu mogli ili nisu željeli da se brinu o djetetu, pri čemu treba razlikovati usvojenu i "domsku" djecu;

b) što su oba roditelja poginula ili umrla;c) što je jedan roditelj poginuo ili umro;d) što jedan roditelj ne živi s djetetom zbog razvoda

braka ili je dijete vanbračno;e) što je jedan roditelj dugo odsutan zbog posla

(mornari, gastarbeiteri).

Djecu iz nepotpunih porodica, dakle, možemo razlikovati s obzirom na nekoliko kriterijuma:

1. Da li nedostaje jedan ili oba roditelja;2. Da li su roditelji živi;3. U kom su periodu ostali bez roditelja;4. Da li imaju zamjenu za nedostajućeg roditelja

ili roditelje.

Čini se da je, s obzirom na psihološku važnost, manje značajno to da li dijete živi sa biološkim roditeljima od ostalih faktora. Za adaptaciju djeteta na život bez roditelja, presudno je to kako dijete vidi uzroke takve situacije i da li u blizini ima osobu koja će mu psihloški nadomjestiti roditelja. Nepotpunost porodice daleko lakše podnose

97

ona djeca koja eksternalizuju uzroke te djeca koja imaju osobu koja će im nadomjestiti roditelja.

S obzirom na to, veoma je karakteristična pozicija djece koja su ostala bez roditelja tako što ih je majka, kao male bebe, ostavila, nakon čega su dospjela u dom za nezbrinutu djecu. Nerijetko se dešava da ova djeca, u nekom periodu razvoja, krivicu za to što su ostavljena počnu da pripisuju sebi što se veoma negativno odražava na njihovo globalno samopoštovanje. U njima se najčešće javlja potreba da saznaju razloge zašto su ostavljena, pa traganje za biološkim roditeljima za njih postaje opsesija. Slična je i pozicija usvojenog djeteta, koje naknadno saznaje da njegovi pravi roditelji nisu one osobe za koje je sve do tada smatralo da to jesu. Samoodbacivanje, koje je povezano sa činjenicom da je odbačeno od vlastitih bioloških roditelja, ponekad karakteriše i vanbračnu djecu. Njihova pozicija je specifična i s obzirom na činjenicu da ona najčešće žive u širem socijalnom okruženju koje s podozrenjem gleda na njihovu majku, što su često podvrgnuta izrugivanju druge djece i ostatka socijalnog okruženja. Kako su ova djeca najčešće jače vezana za majku nego ostala djeca javljaju se konflikti sa socijalnim okruženjem što može da dovede do generalno negativnog stava prema ljudima.

Djeca razvedenih roditelja obično se razlikuju od prethodno opisane djece po tome što su ostala bez jednog roditelja, najčešće oca, nešto kasnije, što su tome prethodile konfliktne situacije u porodici, a često i fizička maltretiranja. U velikom broju slučajeva umjesto biološkog oca ili majke žive s očuhom ili maćehom, a roditelj sa kojim su ostali da žive ima djecu iz novog braka. Efekti koje će razvod roditelja imati na dijete zavisiće od toga kakvi su odnosi bili prije razvoda braka, da li je dijete maltretirano ili ne, kako je razvod interpretiralo, kako je preostali roditelj doživio razvod, tj. da li dijete doživljava kao smetnju za vlastiti život, te da li roditelj prenosi na dijete svoj negativan stav prema onom drugom roditelju. Nadalje, kada roditelji stupe u novu bračnu zajednicu psihološka pozicija djeteta zavisi od toga da li "novi roditelj" prihvata dijete i kakav je odnos roditelja prema njemu u odnosu na djecu iz novog braka. Zbog toga što efekti razvoda braka zavise od mnoštva faktora, koje je sve zajedno teško kontrolisati, njihovo empirijsko istraživanje je veoma teško.

Smrt roditelja kao uzrok nepotpunosti porodice je nešto lakša za proučavanje pa je i empirijskih radova nešto više. U poglavljima

98

koja slijede prikazaćemo neka empirijska istraživanja u kojima se razmatraju veze između smrti oca, interakcije s preostalim roditeljem i samopoimanja.

(1) Nepotpunost porodice i porodična interakcija

Neki podaci pokazuju da ako dijete ostaje samo s jednim roditeljem, to je u 85 posto slučajeva majka (Dornbusch i saradnici 1985). Zbog toga je znatno više radova koji se bave promjenama u porodici koje su posljedica nedostatka oca.

Nakon očeve smrti, dolazi do promjene porodične strukture koja izaziva barem tri značajne, neposredne posljedice po djecu:

1. gubitak emocionalne podrške jednog roditelja,

2. gubitak modela za identifikaciju, 3. opadanje ekonomske moći porodice.

Te posljedice u početku izazivaju neravnotežu u porodičnom sistemu, ali istovremeno iniciraju i procese koji vode prema njegovom uravnoteženju (Lacković-Grgin, Opačić, 1988). Kroz proces uravnoteženja modifikuje se, između ostalog, dotadašnji položaj i uloge preostalih članova porodice. Pored toga, kao što ističe Merton (prema Golubović, 1981), zbog gubitka oca može započeti proces mijenjanja ciljeva i individualnih aspiracija preostalih članova porodice. Najvjerovatniji pravac tih promjena je takav da osigurava funkcioniranje porodičnog sistema, ali, dakako, na nešto drugačijem nivou od onog prije očeve smrti.

Prije nego što se uspostavi nova integracija, moguće je da porodice bez oca budu zahvaćene i dezintegracijskim procesima. No, dezintegracija ne mora biti (i najčešće nije) trajnije stanje takvih porodice. Takvo, najčešće privremeno, stanje relativno se brzo nadvladava, zahvaljujući činjenici da se kod preostalih članova porodice zadržava, pa čak i povećava, osjećaj zajedništva i uzajamnosti i čvrste emocionalne povezanosti. Takvim pozitivnim procesima u deficijentnoj porodici u većini kultura pogoduje i podrška

99

što je članovima porodice pružaju rođaci, prijatelji pa i neke društvene institucije. U tome se značajno razlikuje položaj takvih deficijentnih porodice od onih u kojima je gubitak oca posljedica razvoda braka. Prema Parishu (1987), rođaci i prijatelji se neposredno nakon razvoda distanciraju od razvedenih porodica. To udaljavanje traje u prosjeku oko dvije godine. Naprotiv, budući da se smrt oca percipira kao nesreća koja je, bez krivice njenih članova zadesila porodicu, rođaci i prijatelji se nakon očeve smrti približavaju porodici te je psihološki i materijalno podržavaju. Tek kasnije, kad porodica povrati svoju ravnotežu, oni se udaljavaju. Upravo u vrijeme dok su još podržavani od drugih izvan užeg porodičnog kruga, članovi deficijentne porodice tragaju za modalitetima života, pa u novonastalim okolnostima uspostavljaju integraciju na novim načelima.

Ako se položaj i uloga mladih uslijed gubitka oca zaista mijenja kao što se to teorijski pretpostavlja, onda bi se te promjene mogle očitovati u nešto drukčijoj prirodi interakcija s majkom. Weiss (1979) je mišljenja da djeca u takvim porodicama, ranije nego u potpunim, dobijaju veće obaveze ali i prava. Tako se, na primjer, može očekivati da će majka, delegirajući dio odgovornosti djetetu, imati prema njemu veće zahtjeve. Ali, kad se zna da takvu porodica društvena sredina podržava i na taj način što prema njoj snižava svoje zahtjeve, moguća je i alternativna pretpostavka - da majke iz takvih porodica imaju niže zahtjeve prema svojoj djeci. Zatim, dosljedno Weissovoj teorijskoj pretpostavci, može se očekivati da su interakcije majki i djece u takvim porodicama više simetrične. Naime, u skladu s navedenom pretpostavkom u takvim porodicama se ranije smanjuje diskrepanca između statusa i snage majki i djece. To bi onda značilo da je intimnost u odnosima majka-dijete nešto veća nego što je u potpunim porodicama.

Nije logično očekivati emocionalno zahlađenje u odnosima majka - djeca, naprotiv, treba očekivati jačanje porodične kohezije i emocionalno zbližavanje članova porodice. Zato, ako se u deficijentnim porodicama uspostavi integracija na novim osnovama, onda nije za očekivati da se zadovoljstvo životom u nepotpunoj porodici bitno razlikuje od zadovoljstva životom u potpunoj porodici. Razlike pogotovo ne bi trebalo očekivati ako se zna da se zadovoljstvo životom u porodici, u najvećoj mjeri, bazira na dimenzijama interakcije koje reflektuju emocionalni odnos, a manje ulogu osoba u interakciji. Ova pretpostavka osnažena je nalazima koje navode Kurdek i Sinclair, (1988 a, b), te Edwards (1987).

100

Ovu pretpostavku potvrđuju i neki naši nalazi (Lacković-Grgin, Opačić, 1988) na osnovu kojih se može konstatovati da se zadovoljstvo porodicom, kao jedna od konstitutivnih domena zadovoljstva životom, statistički značajno ne razlikuje u dvije upoređivane skupine ispitanika. To znači da su mladi iz potpunih i nepotpunih porodica podjednako zadovoljni svojim porodicama. Rezultati regresijske analize, dobijeni na našem uzorku, pokazuju da su intimnost i požrtvovanje majke najbolji prediktori globalnog zadovoljstva porodicom. Taj naš nalaz, upotpunjen i podatkom da između strukture porodice i zadovoljstva porodicom nema praktički nikakve korelacije, u skladu je sa najnovijim nalazima nekoliko stranih autora. Ti nalazi upozoravaju da se u dosadašnjim istraživanjima prilično dramatizirao značaj gubitka oca za funkcionisanje porodice. Naime, spomenuto je da su Kurdek i Sinclair (1988) našli kako su varijable porodičnih odnosa znatno bolji prediktori prilagođavanja adolescenata nego što je to struktura porodice sama po sebi.

Iz rezultata ovog istraživanja, takođe, je vidljivo da je zadovoljstvo porodicom povezano sa tim da li dijete zabrane i kazneod strane majke doživljava kao primjerene i pravedne, te da li se osjeća zanemarenim. To je u skladu sa spomenutim nalazima da je konfliktnost odnosa u porodici važniji izvor nezadovoljstva nego sama činjenica da li je porodica potpuna ili ne. Upravo u tim dimenzijama interakcije mladih sa majkom nema razlika između onih iz potpunih i nepotpunih porodica.

Jedine značajne razlike odnose se na percepciju primjerenosti zahtjeva od strane majke. Naime, rezultati su pokazali da djevojke iz potpunih porodica zahtjeve od strane majke doživljavaju kao više i neprimjerenije nego sinovi. To, s jedne strane, može da pokazuje da su majke taj instrumentalni aspekt svoje uloge u odnosu prema sinovima delegirale ocu, ali da su ga zadržale u odnosu prema kćerima. S druge strane, to može biti znak da djevojke, svoje sposobnosti u odnosu na ono što se od njih traži, a po čemu ne moraju postojati stvarne razlike u odnosu na mladiće, doživljavaju kao neadekvatne. U nepotpunim pak porodicama, djevojke opažaju zahtjeve svojih majki kao niže i primjerenije. Nasuprot tome, zahtjeve koji se pred njih postavljaju, sinovi opažaju kao više i neprimjerenije nego mladići iz potpunih porodica, ali i u odnosu na djevojke iz nepotpunih porodica. Ovo bi moglo biti posljedica toga što majke iz nepotpunih porodica dio uloge oca prenose na sinove, što ovi

101

doživljavaju kao pretjerano i neprimjereno opterećivanje. Ovakav nalaz ide u prilog tezi da je u porodicama bez oca, u odnosu na potpune porodice, modifikovana upravo ona dimenzija interakcije koja odražava instrumentalnu funkciju majke i njenu ulogu prema zahtjevima društvene sredine.

Ostale dimenzije interakcije mladih s majkom ne razlikuju se prvenstveno zato što su one izraz ekspresivne funkcije majke, a ta se funkcija ne mijenja, bez obzira na strukturu porodice. Čini se da upravo ta, nepromjenjena ekspresivna funkcija majki u porodicama bez oca, objašnjava da je zadovoljstvo porodicom podjednako u mladih iz potpunih i nepotpunih porodica.

(2) Nepotpunost porodice i koncept o sebi

Pregledom literature može se konstatovati da je uloga nedostatka oca u porodici, u istraživanjima koja su koristila statistički a ne klinički pristup, najčešće proučavana u komparativnim studijama djece iz potpunih i deficijentnih porodica. Obično su birane tri vrste porodica bez oca: porodice u kojima otac vrlo dugo izbiva (npr. mornari), porodice u kojima oca nema zbog razvoda i porodice u kojima je otac umro. U takvim porodicama nedostaje osoba koja u porodičnom sistemu zauzima poziciju supruga i oca, što znači da nedostaje model koji će stimulirati dijete na identifikaciju sa njim. Vjerovatno su zato raniji istraživački radovi u ovom području bili usmjereni na probleme identifikacije uloge pola kod djece iz porodica bez oca. Lynn i Sawrey (1959) su, proučavajući porodice norveških mornara iz kojih su očevi izbivali dvije i više godina, utvrdili da je odsutnost oca značajnije utjecala na mušku nego na žensku djecu. Dječaci iz tih porodica bili su manje maskulino orijentirani od dječaka iz potpunih porodica. I druge studije pokazuju da se u porodicama bez oca javlja nepotpuna identifikacija pola u muške djece (Biller, 1971, prema Johnson, 1982; Boyd i Parish, 1984). Također je nađeno da se u djevojčica koje rastu bez oca javlja osjećaj bespomoćnosti kao i teškoće u prilagođavanju, a u djevojaštvu i problemi u ophođenju s muškarcima (Hetherington, 1972, prema Johnson, 1982).

Neke studije su bile usmjerene na proučavanje lokusa kontrole, odnosa s preostalim roditeljima, kao i koncepta o sebi mladih iz

102

deficijentnih porodica. Parish i Copeland (1980) su nastojali utvrditi da li studenti oba pola, koji su ostali bez oca, pokazuju razlike u lokusu kontrole u odnosu na studente iz porodica s ocem. Pošli su od Rotterova koncepta da djeca gubitak roditelja doživljavaju kao izraz sudbine koja upravlja njihovim životom. Zbog toga se očekivalo da će studenti bez oca biti eksternalniji. Rezultati su potvrdili ovu pretpostavku i pokazali da su muški ispitanici iz porodica gdje je otac umro značajno eksternalniji od svih ostalih grupa studenata. Parish (1981) nalazi da je eksternalizacija kontrole najizraženija u mladih koji su oca izgubili u periodu od sedme do trinaeste godine života. Autor iz toga zaključuje da je u tom periodu nešto izraženija osjetljivosti djece. Proučavajući koncept o sebi kod djece iz razvedenih i potpunih porodica, Parish i Wigle (1985) su našli da djeca iz potpunih porodica tendiraju mnogo povoljnijoj procjeni sebe i svojih roditelja nego djeca iz razvedenih porodica.

Na osnovu ovakvih i sličnih studija neki su autori skloni da generalizuju učinke deficijentne porodice. Pri tome obično navode da je identifikacija pola kod djece iz porodica bez oca nepotpuna, da takva djeca imaju teškoća u prilagođavanju na osobe suprotnog pola, da su podložniji negativnim uticajima socijalne sredine i stoga delinkventniji i sl. Takve generalizacije valja primati s oprezom, jer efekti života u porodicama bez oca uvelike zavise od porodične situacije koja je prethodila gubitku oca, od mogućnosti preostalog roditelja da uravnoteži porodičnu situaciju i od uzroka gubitka oca. Jer, kada je uzrok gubitka oca razvod braka, obično se radi o dugogodišnjim nesuglasicama i netrpeljivosti koje kulminiraju razvodom, dakle, radi se o procesu. Vrlo je vjerojatno da na dijete utiče i taj proces i njegov krajnji ishod. Suprotno tome, smrt oca češće je događaj nego proces. Zbog toga je u slučaju takvog uzroka gubitak oca varijabla "porodica bez oca" nešto "čistije" operacionalizirana. Metodološke reperkusije toga su, po našem mišljenju, neadekvatnost transverzalnog pristupa u proučavanju učinaka odsutnosti oca u porodicama koje su razvedene, jer se samo u longitudinalnim studijama mogu uspješno razgraničiti učinci procesa koji prethode razvodu, od učinaka gubitka oca.

Weiss (1979) smatra da domaćinstvo sa dva roditelja obilježava hijerarhijska ili "ešalonska" struktura. U toj strukturi dva odrasla su krajnost autoriteta ili superordinirane uloge, dok su djeca na drugom kraju - subordinirana. Bez jednog roditelja ešalonska se struktura gubi. Njezin krah omogućuje razvoj novih relacija u porodici pri čemu kako

103

je već rečeno, djeca dobiju više odgovornosti, ali i više prava. To vjerojatno ubrzava razvoj njihove nezavisnosti. Čitav taj proces Weiss naziva "growing up a little faster".

Rezultati jednog našeg istraživanja idu u prilog Weissovim pretpostavkama (Lacković-Grgin, Opačić, 1988). Upoređivanje rezultata, dobijenih na nekoliko skala indikatora samoevaluacije, te odnosa s drugim ljudima i socijalne poželjnosti, pokazalo je da postoje značajne razlike između ciljne (bez oca) i komparativne (iz potpunih porodica) grupe. Pritom se mladići iz porodica bez oca procjenjuju kao kompetentniji, efikasniji, manje usamljeni. Strah da će ih drugi negativno vrednovati bio je kod njih manje izražen, ali su, u isto vrijeme, bili skloniji davanju socijalno poželjnih odgovora.

Pokazalo se da postoji visoka kongruencija među faktorima drugog reda (samoevaluacija, odnos prema drugim ljudima i socijalna poželjnost) na oba uzorka što ukazuje na činjenicu da se ne radi o kvalitativnim već o kvantitativnim razlikama. Nadalje, pokazalo se da neme korelacije između dužine života bez oca i varijabli koncepta o sebi, pri čemu valja imati u vidu da se radi o djeci kod koje je od smrti oca pa do dana ispitivanja prošlo najmanje godinu dana što je relativno dugačak period za uspostavljanje nove ravnoteže, kako u porodičnim odnosima tako i unutar vlastitog konceptualnog sistema. Doživljaj smrti oca djeluje kao "udarac sudbine" i taj gubitak djeca vjerovatno nastoje nadoknaditi pojačanim sudjelovanjem u akcijama preostalog roditelja i prihvatanjem odgovornosti. To potvrđuju nalazi Parisha i Nunna (1981) o povećanoj autonomiji djece iz porodica u kojima je otac umro. Izgleda da se neravnoteža u porodičnom sistemu zaista nadvladava bržim odrastanjem.

Prethodni nalazi su, mora se priznati, iznenadili i same autore. Nema sumnje da bi istraživanje trebalo ponoviti uz striktniju kontrolu uzorka i uvrštavanje većeg broja varijabli koje bi nam mogle objasniti zbog čega dolazi od ovakvih rezultata.

S druge strane, ako se imaju u vidu principi funkcionisanja samoevaluativnog sistema, rezutati nisu iznenađujući. Naime, nepotpuna porodica znači nepovoljnije uslove za život, u kojima se djeci, pogotovo sinovima, delegiraju odgovornosti koje su u potpunim porodicama odgovornosti oca. Ako se jednak rezutat postiže u nepovoljnijim uslovima, onda je, dakako, njegova psihološka vrijednost veća. Pored toga, nedostatak oca ovoj djeci može uvijek da

104

posluži kao opravdanje za eventualne neuspjehe, čime se brani povoljna slika o sebi.

Ne treba smetnuti s uma da gubitak oca, pored gubitka podrške, znači i gubitak ograničenja koja proizilaze iz uloge oca prema djetetu. Veća sloboda izbora načina života i organizacije vremena, oslanjanje na vlastite snage može da bude izvor samopoštovanja i osjećaja vlastite kompetentnosti.

Slijedeći uzrok, koji može doprinijeti povoljnijem doživljaju sebe i svojih sposobnosti, može biti u tretmanu sredine, naročito porodice koja dijete bez oca prihvata sa više uvažavanja, kao zrelije te sa određenom dozom sažaljenja i tolerancije. U takvom odnosu sredine se možda može naći i objašnjenje za činjenicu da mladi iz porodica bez oca imaju povoljniji stav o drugim ljudima nego mladi iz potpunih porodica.

Sve ovo, naravno, ne znači da je gubitak oca povoljna datost budući da se rezultati odnose samo na jedan ograničen skup indikatora psihološke zrelosti, koji ni izdaleka ne pokriva sve moguće aspekte psiholoških promjena povezanih s gubitkom oca. Ipak, rezultati su toliko provokativni da čovjeka ne mogu ostaviti ravnodušnim.

105

I I I . P O R O D I Č N I O D N O S I I

S A M O P O I M A N J E

A. PORODIČNI ODNOSIPorodica je složen sistem čije se funkcionisanje bazira na

interpersonalnim relacijama njenih članova, kao i pravilima koja su kulturalno ustrojena. Ona, dakle, predstavlja zonu interakcije socijalnog i individualnih subsistema. Porodični odnosi, odnosno interakcija među članovima porodice, prema tome, zavise od ličnih karakteristika njenih članova, ali i od implicitnih i eksplicitnih normi koje propisuje socijalna zajednica. U potpunoj nuklearnoj porodiciu mogu se definisati tri, za razvoj relevantne, grupe relacija: odnos roditelj-dijete, odnos roditelj-roditelj i odnos dijete-dijete.

U ovom dijelu posebnu pažnju posvetićemo odnosima roditelj-dijete. Za interakciju rodititelj-dijete može se reći:

1. da nije dobrovoljna, već je najčešće biološki definisana,

2. da počinje rano, rođenjem djeteta,3. da traje dugo,4. da počiva na čvrsto definisanim ulogama,5. da je tim ulogama definisana asimetrična

(neravnopravna) pozicija učesnika u interakciji,6. da ima veliku emocionalnu važnosti za sve

učesnike u interakciji.

Ove karakteristike određuju važnost koju porodica ima za razvo djeteta. Važnost porodičnih odnosa za razvoj djeteta naglašavaju pristalice svih psihologijskih škola, ali prirodu tih uticaja različito sagledavaju.

1. Shvatanja uloge porodice u razvoju: familiogeneza nasuprot interakciji

Razlike su najuočljivije u poimanju načina djelovanja porodice na razvoj, a odražavaju shvatanje prirode djeteta. Na jednoj strani, nalazimo tradicionalno poimanje djeteta kao pasivnog primaoca socijalnih uticaja, a na drugoj - shvatanje djeteta kao aktivnog

107

učesnika u interakciji, pri čemu dijete od samog rođenja, donoseći na svijet svoja naslijeđena svojstva, značajno utiče na ponašanje roditelja i samim tim na interakciju (Lacković-Grgin, 1982).

Različito shvatanje prirode odnosa u porodici uzrokuje razlike u određivanju faktora relevantnih za razumijevanje interakcije i predviđanje njenih efekata. Dok jedni govore o roditeljskom uticaju (Lawton et all; 1984), drugi stavljaju naglasak na interakciju, i to na njene intrasubjektivne aspekte (Bacon i Ashmore, 1988; Wolfe i Bourdeau, 1987; Petterson, 1990; Collins, 1990).

Tako psihoanalitički orijentisani autori (Freud i njegovi sljedbenici) naročito naglašavaju važnost ranih iskustava. Daje se, čini se, pretjerana važnost postupcima vezanim uz hranjenje, učenje kontrole sfinktera itd. Konstrukti, kao što su Edipov i Elektrin kompleks impliciraju nužnost konflikta između djeteta i istopolnog roditelja. Po Freudu, dijete prolazi nekoliko faza u psihoseksualnom razvoju za koje je karakteristično vezivanje libida za određene zone tijela. Problemi vezani za određeni razvojni period, koji su najčešće određeni postupcima roditelja, dovode do fiksacija libida za karakterističnu tjelesnu zonu. To određuje kasniji karakter osobe. Postupci roditelja prema djeci baziraju se na ranim iskustvima koja su oni imali u svojim porodicama.

S druge strane, bihevioristički pristup pretpostavlja da se ponašanje roditelja prema djeci, takođe, bazira na iskustvima koja su roditelji ponijeli iz svoje porodice, ali se naglašava da su ona stečena kroz proces učenja. U zavisnosti od toga da li se radi o "tvrdim" ili "mekim" bihevioristima, osnovni modeli učenja roditeljske uloge su klasično ili instrumentalno uslovljavanje, učenje po modelu, vikarijsko uslovljavanje itd. Ponašanje djece u budućnosti40 zavisi od toga koje je ponašanje potkrepljivano, a koje inhibirano (bilo kod njih samih bilo kod modela s kojima su se identifikovali).

Pristalice socijalnog interakcionizma (Mead, Cooly itd.) primat daju činjenici da je dijete od prvog dana u interakciji s okolinom i da se ne može smatrati pasivnim primaocem uticaja. U prvoj godini života majka je glavni "socijalni objekt". Ipak, već od prvog dana dijete biva u stalnoj interakciji sa "strukturisanim sistemom socijalnih objekata"41. Prema ovim autorima, porodica djeluje uglavnom stihijno, kroz splet akcija i reakcija tokom kojih svi učesnici u interakciji

40 [to je za mnoge bihevijoriste identi~no li~nosti

108

mijenjaju svoje ponašanje. Roditeljske reakcije služe djetetu kao "socijalno ogledalo" u kome se odražavaju efekti vlastitog ponašanja - u njemu dijete "vidi" svoje vrijednosti i nedostatke.

Fenomenološko-kognitivistički pristup poseban naglasak stavlja na intrasubjektivne aspekte interakcije. Polazno stanovište je - nije važno kakva je interakcija stvarno, već kako je učesnici doživljavaju. Pritom se ističe značaj nekoliko elemenata: stav koji učesnici u porodičnoj interakciji imaju o sebi i jedni o drugima, očekivanja, implicitne teorije razvoja, implicitne teorije ličnosti itd. Interpretacija nekog postupka, pa samim tim i njegove posljedice, zavisiće od međusobne interakcije ovih elemenata. Za razliku od drugih pristupa, ne podrazumijeva se da je ponašanje roditelja uzrok, a ličnost djeteta posljedica, već se veza između porodičnih odnosa i ličnosti shvata kao lanac međusobnih uticaja. Doživljaj roditeljskih postupaka prema nama odražava se na to kako doživljavamo sebe, a to povratno utiče na kasniju interpretaciju njihovih postupaka.

2. Metodološki problemi

a. Problemi koji proističu iz same prirode fenomena

Sve teorije, dakle, naglašavaju važnost porodičnih odnosa, što nije uvijek potkrijepljeno adekvatnim empirijskim nalazima. Jedan od mogućih razloga je i to što je mjerenje porodične interakcije povezano s nizom poteškoća koje proističu iz same prirode opažanja socijalne interakcije42. Naime, socijalna percepcija se, prema Havelki (1992), razlikuje od percepcije fizičkih objekata, s obzitom na:

a) prirodu objekta - u prvom slučaju, objekt opažanja su ljudi, a u drugom predmeti. Iako i ljudi imaju fizička svojstva koja se mogu opažati, to nije primarno za

41 Kao {to Parsons (1964 prema Milosavljevi} u {tampi) defini{e porodicu.

42 Detaljnije o ovom problemu vidjeti u: Havelka, N. "Socijalna percepcija", Zavod za ud`benike i nastavna sredstva, Beograd 1992.

109

socijalnu percepciju. Ono što nas kod socijalne percepcije zanima su osobine druge osobe i njen odnos prema nama. Pritom, predmete doživljavamo kao pasivne i pokretane vanjskim faktorima, dok ljudima pripisujemo unutrašnju motivaciju.

b) karakter odnosa izmađu opažača i objekta - pri opažanju fizičkih objekata, odnos između opažača i objekta je najčešće neutralan, što ne važi za socijalnu percepciju.

c) dinamiku samog procesa - drugim osobama se pripisuju određene karakteristike i motivi, što ne vrijedi za opažanje fizičkih objekata. To opažača dovodi u situaciju da razlikuje fenomenološki i kauzalni aspekt interakcije. Pod fenomenološkim aspektom interakcije se podrazumijeva ono što je u interakciji eksplicitno rečeno ili pokazano. Kauzalni aspekt se odnosi na značenje i "stvarne" namjere koje se nalaze u osnovi vidljivog ponašanja. Znajući da se ni ona sama ne ponaša uvijek iskreno, osoba to ne očekuje ni od drugih ljudi. Odatle slijedi potreba za razlikovanjem eksplicitnog i skrivenog u ponašanju. Ova činjenica dovodi u vezu fenomen socijalne percepcije i fenomen samopercepcije.

Iz svega navedenog proističe prvi problem u vezi s mjerenjem porodične interakcije - ovaj veoma složen fenomen ne da se lako objektivno zahvatiti. Problem objektivnosti principijelno se može riješiti na dva načina:

a) uvođenjem u "igru" tzv. "objektivnog promatrača",

b) paralelnim ispitivanjem učesnika u interakciji.

110

Razvoj tehnike u smislu veće dostupnosti sredstava za snimanje povećao je mogućnost objektivnog registrovanja porodičnih odnosa. Potreba objektivnog promatranja interakcije, naročito kod male djece, je neosporna i daje veoma zanimljive rezultate. Uvođenje u istraživanje treće osobe koja promatra i objektivno evidentira činjenice vezane uz interakciju je, medjutim, loše rješenje. Kao prvo, objektivno opažanje, bilo da se odvija u prirodnim ili u strogo kontrolisanim uslovima laboratorije, nužno mijenja ponašanje u odnosu na situaciju kad opažač nije prisutan. Kao drugo, postavlja se pitanje da li je to što evidentira objektivni promatrač ono na šta ispitanik u stvari reaguje.

Pokušaji istovremenog ispitivanja djece i roditelja dali su interesantne nalaze. Jesopova (1981) navodi niz radova (Hess i Torney, 1965; Kohn i Carroll, 1960; Niemi, 1968; Larson, 1974) koji ukazuju na značajne razlike u doživljavanju interakcije između roditelja i djece. Te razlike ogledaju se u slijedećem:

a) intimnost u porodici roditelji, u odnosu na djecu, opažaju kao višu,

b) kontrolu i kažnjavanje djeca procjenjuju kao više izraženu nego njihovi roditelji,

c) značaj uloge koju dijete ima u porodici roditelji procjenjuju višim nego njihova djeca.

Autorica zaključuje da su roditelji skloniji davanju socijalno poželjnih odgovora, jer se smatraju odgovornijim za interakciju. Složili se mi ili ne sa ovom interpretacijom navedenih nalaza, stoji činjenica da roditelji i djeca iste postupke različito doživljavaju, čime se otvara pitanje značenja "objektivno" izmjerene interakcije. Drugim riječima, postavlja se pitanje: ako učesnici u interakciji različito opažaju iste interaktivne sklopove - da li oni reaguju na objektivno zahvatljivo ponašanje drugih učesnika u interakciji ili na svoj doživljaj tog ponašanja?

Problemi razlika u opažanju interakcije roditelj-dijete, sami po sebi, su veoma interesantni, ali istraživače najčešće zanima pitanje kakav je "uticaj" porodičnih odnosa na razvoj djeteta. Na osnovu svega navedenog, nameće se zaključak da i nije toliko važno kakvi su odnosi u porodici objektivno, već kako ih doživljavaju djeca.

Drugi problem vezan uz ispitivanje porodične interakcije je konceptualne prirode. Postavlja se pitanje - da li ponašanje učesnika u

111

interakciji ima neke stabilne karakteristike ili je situaciono uslovljeno, sporadično i stihijno?

Constanzo i Woody (1985) dovode u pitanje konzistentnost ponašanja roditelja u različitim situacijama. Oni smatraju da je, umjesto proučavanja generalnih roditeljskih stilova, bolje pažnju usmjeriti na manifestacije tih generalnih stilova u specifičnim situacijama (kao što su npr. hranjenje, održavanje čistoće, podučavanje, održavanje discipline i sl). S ovom konstatacijom možemo se samo djelimično složiti. Možda je i tačno da je, gledano sa strane, roditeljsko ponašanje nekonzistentno. Ipak, ako same učesnike u interakciji pitamo kako doživljavaju odnose, vidjećemo da oni ne dijele mišljenje s "objektivnim opažačem". Objašnjenje činjenice da učesnici u interakciji uzajamno ponašanje opažaju kao relativno stabilno (za razliku od "objektivnog" opažača), možemo tražiti u slijedećem:

a) Opažanje interakcije se bazira na iskustvu nastalom u relativno dugom vremenskom periodu, pa se postupci učesnika u interakciji ne mogu promatrati izolovano od tog iskustva;

b) Postoje izvjesne konstante u ponašanju, i u opažanju tog ponašanja, koje su posljedica ličnih karakteristika učesnika u interakciji, principa funkcionisanja kognitivnog sistema i društveno propisane strukture uloga. Ima dosta dokaza o prirodnoj "sklonost" kognitivnog sistema da pojedinačna iskustva ne tretira izolovano, već ih integriše i generalizira, čime se smanjuje količina informacija neophodna za normalno funkcionisanje jedinke43;

c) Opažena konzistentnost u doživljaju interakcije je, takođe, posljedica pripisivanja stabilinih karakteristika i motiva drugim učesnicima u interakciji.

43 Postojanje psiholo{kih entiteta koji predstavljaju integraciju iskustava vezanih uz porodi~nu interakciju potvrđuju i rezultati faktorskoanaliti~kih studija o kojima }e kasnije biti rije~i.

112

Havelka (op. cit) navodi još četiri elementa koji doprinose kros-situacionoj invarijantnosti:

a) primarna socijabilnost koja se ogleda u osjetljivosti na socijalne podražaje i težnji za kontaktom s drugim osobama, iz koje se razvijaju sposobnosti socijalne percepcije;

b) pripadnost istoj kulturi;c) pripadnost istim grupama; id) sličnost pojedinih svojstava opažača.

Postojanje određenih invarijanti, kao i individualne razlike koje se ispoljavaju prilikom procjene porodičnih odnosa, dovoljna su osnova za njihovo mjerenje. Prvi pokušaji mjerenja roditeljskog ponašanja pripisuju se Levyju (1928 prema Lacković-Grgin, 1982). Od tada do danas publikovano je mnoštvo radova koji su se bavili ovom problematikom. Glavni cilj ovih radova bio je da se mnoštvo spoljnih manifestacija roditeljskih pristupa i postupaka prema djeci svede na što manji broj faktora, dimenzija ili sindroma, koji bi olakšali interpretaciju i klasifikaciju roditeljskog ponašanja. Konstruisan je i veliki broj skala, čime je omogućena operacionalizacija konstrukata.

b. Operacionalizacija varijabli Jedna od najupotrebljavanijih skala je PCR (Parent-Child

Relationship Scale), koju su konstruirali Roe i Sigelman (1963 prema Tzurel i Haywood, 1985). Skala je u početnoj verziji imala deset faktora koji su nazvani: Ljubav, Zaštita, Zahtjevi, Odbacivanje, Zanemarivanje, Stihijnost, Simbolička nagrada, Konkretna nagrada, Simboličko kažnjavanje i Konkretno kažnjavanje. Autori su kasnije revidirali skalu svodeći je na pet subskala: Ljubav, Odbacivanje, Nekonzistentnost, Zahtjevi i Pažnja; koeficijenti pouzdanosti su bili u rasponu od .64 do .90.

U jednom našem istraživanju u kome je korištena PCR skala, izvršena je faktorska analiza rezultata na upitniku i to posebno za odnos s ocem, posebno za odnos s majkom. Ekstrahovano je jedanaest faktora prvog reda na kojima je izvršena Oblimin rotacija. Ovi faktori prvog reda ponovo su analizirani na identičan način. Pri tom su ekstrahovana četiri faktora drugog reda koji se odnose na vaspitne postupke majke, te tri faktora koji se odnose na vaspitne postupke oca. Ova razlika u faktorskoj strukturi dovodi u nedoumicu;. radi li se o

113

stvarnim razlikama u tumačenju istih postupaka majke i oca ili je nastala razlika statistički artefakt? U prilog mišljenju da se radi o statističkom artefaktu idu i veoma niski koeficijenti generabilnosti vezani uz četvrti faktor vaspitnih postupaka majke. Faktori višeg reda su se jasno grupisali prema dominantnom potkrepljivaču koji se koristi pri pokušajima uticaja na dječje ponašanje. Iz konkretnog uzorka ponašanja roditelja prema djeci jasno se izdvajaju tri vrste potkrepljivača, odnosno inhibitora: 1. pažnja i ljubav; 2. fizička snaga i socijalna moć odnosno kazna; 3. konkretna materijalna nagrada. Na našem uzorku, dakle, ne reprodukuje se struktura koju su dobili autori skale.

Osim ove skale, često je spominjana i Shaferova CRPBI (Children's report of Parent Behavior Inventory; Shafer, 1965 prema Shluderman i Shluderman, 1983). Ona se satoji od osamnaest subskala pomoću kojih se odvojeno procjenjuje ponašanje oca i majke. Subskale mjere tri faktora višeg reda: Prihvaćanje-Odbijanje, Kontrolu i Psihičku kontrolu. U novije vrijeme često se upotrebljava tzv. EMBU (Perris et al, 1980 prema Arrindell i Van Der Ende, 1984; Ross et al. 1982, 1983 Clayer, Ross, Campbell,. 1984), koja mjeri četrnaest faktora interakcije, posebno za oca, posebno za majku, svrstanih u tri subskale nazvane: Odbacivanje, Emocionalna toplina i Prezaštićivanje. Ova skala pokazala se pogodnom za kros-kulturalna istraživanja, tj. pokazalo se da se faktori reproduciraju u zemljama s različitom kulturom i jezikom. Izuzetak čini mađarski uzorak (Arrindell et al. 1986).

Radovi koji se bave ovom problematikom su kod nas relativno rijetki. U novije vrijeme nalazimo nekoliko pokušaja konstrukcije novih (Opačić, Kos, 1986, Berger, Knežević, 1993) ili adaptacije stranih (Kuburević, 1994, Pjurkovska-Petrović, rukopis) instrumenata za mjerenje porodične interakcije.

c. Generalni roditeljski stiloviMeđu autorima koji su se bavili ispitivanjem faktorske

strukture interakcije roditelj-dijete ne postoji slaganje oko vrste i broja faktora neophodnih za opis roditeljskog ponašanja, tako da do danas nema prihvatljive tipologije. Prema Arrindellu i Van Der Endeu (1984), komparacija među pojedinim istraživanjima je gotovo nemoguća, jer među njima postoje brojne razlike. Neke su formalne prirode - proističu iz razlika u broju čestica, karakteristikama uzorka,

114

upotrijebljenim statističkim postupcima. Značajnije su, dakako, one suštinske, koji svoje korijene imaju u različitim teorijskim pristupima. Postoje, ipak, izvjesna slaganja u pogledu faktora višeg reda. Većina autora (Jonson i Medinus, 1965; Schluderman i Schluderman, 1983; Mussen, Conger, Kagan, 1984; Arindell i Van der Ende, 1986; Opačići Kos, 1987) ukazuje da se mnogobrojni aspekti porodične interakcije mogu svesti na dvije osnovne dimenzije: prihvatanje-odbijanje (toplina-hladnoća, ljubav-neprijateljstvo, bliskost-udaljenost) i kontrola-autonomija (dominantnost-submisivnost, restriktivnost-permisivnost, visoki nasuprot niskim zahtjevima i sl.). Navedeni nalazi, u suštini, odražavaju činjenicu da se kvalitet interakcije može promatrati s obzirom na uloge i emocionalni odnos učesnika u interakciji, odnosno s obzirom na njene funkcionalne i emocionalne aspekte.

Ovakvo uprošćavanje nije, kako bi se moglo očekivati, rezultiralo stvaranjem neke teorije ili funkcionalnog modela odnosa roditelj-dijete. Nešto nalik tome nalazimo kod Baumrindove (1967, 1971, 1973), koja na porodične odnose primjenjuje od ranije poznate modele rukovođenja grupom: autoritarni - rijetko ispoljavanje pozitivnih emocija, čvrsta kontrola, autoritativni - ispoljavanje pozitivnih emocija uz istovremeno čvrstu kontrolu, permisivni (laisez-faire) - ispoljavanje pozitivnih emocija, slaba kontrola.

Ona smatra da ovi modeli roditeljskog postupanja prema djeci dovode do različitih posljedica:

a) autoritarni - nesamostalnost, samo prosječna socijalna odgovornost,

b) autoritativni - uspješno prilagođavanje, nezavisnost, visoka socijalna odgovornost,

c) permisivni - prividna nezavisnost, niska socijalna odgovornost.

Rhonerova (Rhoner prema Kuburević, 1994) teorija se više bavi roditeljskim prihvatanjem odnosno odbacivanjem djece. On pokušava da predvidi posljedice individualnih razlika na dimenziji prihvatanje-odbijanje. Prihvatanje definiše kao otvoreno ispoljavanje ljubavi: ljubljenjem, grljenjem, verbalnim komplimentima ili govorenjem lijepih stvari. Zanemarivanje, pak, definiše kao neodobravanje, otpor prema djeci, često davanje zamjerki. U mnogim slučajevima, ovi roditelji doživljavaju svoje dijete kao teret, a u

115

poređenju s drugom djecom, smatraju ga nesposobnim i beskorisnim. Ova netrpeljivost se očituje kroz dva moguća vida ponašanja - neprijateljstvo i agresivnost odnosno zanemarivanje i ravnodušnost .

Iako autori o tome eksplicitno ne govore44, razlike između ova dva pristupa implicitno odražavaju razliku u shvatanju prirode faktora višeg reda. Baumrindova očito prihvatanje-odbijanje i kontrolu-autonomiju shvata kao ortogonalne dimenzije. Njena tipologija predstavlja pokušaj kombinovanja faktorskih polova, pri čemu su njeni tipovi u stvari projekcije ispitanika u različitim kvadrantima koordinatnog sistema definisanog pomoću dva navedena faktora. Budući da u klasičnom modelu rukovođenja ne nalazi analogiju za četvrtu grupu koju je na ovaj način moguće definisati, ona je i ne spominje. S druge strane, Rhoner implicitno pretpostavlja korelaciju među faktorima višeg reda (postojanje generalnog faktora); time u suštini tvrdi da pojedine kombinacije rezultata na faktorima višeg reda nisu jednako vjerovatne. Iako su oba modela sa stanovišta statistike jednako valjana, izgleda da je Rhonerov nešto bliži realnosti.

Oba modela se direktno odnose na interakciju roditelj-dijete. Ima, medjutim, modela šireg porodičnog funkcionisanja (Cirkumplex, GRADIR), koji koriste druge pojmove, ali u suštini govore o istim faktorima interakcije.

Svi navedeni modeli, na ovaj ili onaj način, sadrže funkcionalne i emocionalne veze među učesnicima u interakciji. Iako je jasno da se uloge svakog roditelja bitno razlikuju, te da njihovo ponašanje uopšte ne mora biti usklađeno, u ovim se modelima roditelji promatraju kao funkcionalna cjelina. Ne vodi se računa ni o činjenici da se muška i ženska djeca različito socijalizuju, te da jedno te isto ponašanje roditelja prema sinovima i kćerima može imati različite efekte. U literaturi se može pronaći relativno veliki broj radova koji se bave razlikama u ponašanju oca i majke, kao i razlikama vezanim uz pol djeteta.

44 Na osnovu navedene konceptualizacije problema mo`e se ~ak i posumnjati da su ovi autori uop{te imali u vidu rezultate faktorskih analiza, aku jesu, postavlja se pitanje da li su razumjeli njihovo stvarno zna~enje.

116

d. Kvalitativne razlike u opažanju porodičnih odnosa s obzirom na pol djeteta

U jednom našem istraživanju, provedenom na uzorku od 197 mladića i 203 djevojke, iznadprosječnih intelektualnih sposobnosti uzrasta između 15 i 18 godina, primjenjena je jedna od modifikovanih verzija SRDI skale (Opačić i Kos, 1986). Skala je namijenjena za procjenu sedam aspekata interakcije s roditeljima: intimnost, zanemarivanje, kontrola žrtvovanjem, nesistematsko kažnjavanje, zahtjevi, kontrola i unutašnja kontrola. Ovi aspekti interakcie procjenjivani su posebno za interakciju s ocem, posebno za interakciju s majkom. U tabeli koja slijedi (Tabela 17) prikazani su podaci o pouzdanosti, a sadržaj skale reprezentovan je tvrdnjom koja je u najvećoj korelaciji sa ukupnim skorom.

Tabela 17: Pouzdanost skala opažanja porodične interakcije (Cronbach alfa)

SKALA NAJREPREZENTATIVNIJA TVRDNJA M ŽIntimnost -otac Svom ocu se uvijek mogu poveriti. .90 .93Intimnost-majka Sa svojom majkom mogu pričati o intimnim stvarima. .89 .93Zanemarivanje-otac Moj otac pokazuje mali interes za ono što ja osećam. .89 .92Zanemarivanje-majka Moju maju ne zanima kako ja u stvari živim. .91 .90Žrtvovanje-otac Moj otac ulaže velike napore da bi meni bilo bolje. .88 .90Žrtvovanje-majka Moja majka se puno žrtvuje da bi mi udovoljila. .90 .86Kažnjavanje-otac Moj otac me ponekad kažnjava samo zato što je neraspoložen. .88 .90Kažnjavanje-majka Moja majka me ponekad kažnjava samo zato što je neraspoložena. .90 .90Zahtjevi-otac Moj otac pred mene postavlja takve zahteve kao da sam čudo od

djeteta..86 .87

Zahtjevi-majka Moja majka previše traži od mene. .85 .87Kontrola-otac Moj otac me u mnogočemu ograničava. .87 .90Kontrola-majka Moja majka me u mnogočemu ograničava. .88 .92Pounutrena kontrola-otac Bilo bi mi jako teško kada bih razočarao svog oca .85 .89Pounutrena kontrola-majka

Bilo bi mi jako teško kada bih razočarao svoju majku. .84 .89

Rezultati su analizirani odvojeno za mladiće i djevojke. Za analizu rezultata korišten je postupak analize glavnih komponenata, te različiti modeli faktorske analize. Inicijalne matrice struktura rotirane su po Varimax i Oblimin kriteriju. Budući da su različiti modeli analize i rotacije podataka dali gotovo identična rješenja, ovdje će biti izloženi rezultati dobijeni analizom glavnih komponenata uz Oblimin rotaciju faktora. Biće prikazana samo matrica faktorskog obrasca, jer

117

nam daje jasniji uvid u strukturu opažanja interakcije. Rezultati ovih analiza pokazali su veoma interesantnu razliku izmedju mladića i djevojaka u načinu doživljavanja interakcije.

(1) Kako odnose s roditeljima opažaju mladići?

Tabela 18: Nerotirana matrica strukture odnosa s ocem i majkom(mladići)

Varijabla Faktor 1 Faktor 2 Faktor 3 Faktor 4 KomunalIntimnost-otac -.73206 .28495 -.36046 .07240 .75228

Zanemarivanje-otac .65551 -.20789 .57582 -.16154 .83057Žrtvovanje-otac -.68092 .45132 -.39073 .11243 .83265

Kažnjavanje-otac .63892 .35277 .29011 .18783 .65210Zahtjevi-otac .66195 .41610 .18057 .03927 .64547Kontrola-otac .69085 .34092 .09519 .33858 .71720

Pounutrena kontrola-otac

-.41807 .71660 -.00845 -.46267 .90243

Intimnost-majka -.71620 .16353 .36610 .32909 .78202Zanemarivanje-majka .67840 .02239 -.19298 -.43999 .69156

Žrtvovanje-majka -.73475 .25253 .37879 .28304 .82722Kažnjavanje-majka .66963 .35582 -.27632 .05466 .65435

Zahtjevi-majka .73633 .35105 -.16835 -.07600 .69954Kontrola-majka .65039 .40552 -.17811 .39946 .77874

Pounutrena kontrolamajka

-.41789 .61642 .44342 -.39200 .90490

eigen 6.02897 2.14071 1.38786 1.11349 ukupno% varijan. 43.1 15.3 9.9 8.0 76.2

Kako se vidi iz tabele (Tabela 18), 76.2% varijabiliteta promatranog skupa varijabli može se objasniti uz pomoć tri glavne komponente ekstrahovane po Guttman-Keiserovom kriteriju. Sve varijable imaju visoke ili zadovoljavajuće komunalitete, a projekcije na prvi glavni predmet mjerenja prelaze .40;, dakle, navedene varijable svoj varijabilitet u velikoj mjeri (43.1 %) duguju nekom generalnom faktoru porodičnih odnosa. Ostala tri specifična faktora objašnjavaju preostalih 23.1 % ukupne varijanse. Kada ekstrahovane komponente dovedemo u prirodnu poziciju (Tabela 19) koja zadovoljava zahtjeve jednostavne strukture uz dopuštanje korelacije među osama (Oblimin rotacija), dobijamo jasnu sliku strukture doživljaja odnosa s roditeljima kod mladića.

118

Vidljivo je da, u konstruisanju prvog faktora učestvuju funkcionalni oblici interakcije (kontrola, kažnjavanje, zahtjevi). Pritom se kontroli, kažnjavanju i zahtjevima, bez obzira na to da li dolazi od strane oca ili od strane majke, pripisuje jedan zajednički izvor. Uzrok ovakvog ponašanja se, dakle, ne traži u roditelju kao osobi, već u nečem drugom, što je zajedničko i ocu i majci. To je, vjerovatno, socijalna definicija uloga, koja roditeljima i djeci propisuje različitu poziciju u interakciji. Nadalje, ovakav složaj varijabli upućuje na zaključak da mladići oba roditelja doživljavaju kao cjelinu u obavljanju roditeljske funkcije.

Drugi faktor u najvećoj mjeri definišu varijable koje se odnose na pounutrenu kontrolu; bojazan da se svojim postupcima i ponašanjem ne iznevjere otac odnosno majka. Ovaj faktor je relativno čist, što ukazuje na činjenicu da ove varijable predstavljaju nezavisan entitet u odnosu na ostale varijable iz promatranog skupa varijabli. To je i logično, budući da sve ostale varijable predstavljaju doživljaj roditeljskog ponašanja i stava prema adolescentima, dok je pounutrena kontrola indikator odnosa (stava) adolescenta prema svakom od roditelja.

Nasuprot dominantnim teorijskim postavkama, po kojima unutrašnja kontrola predstavlja pounutrenu spoljašnju kontrolu, vidljivo je da su ovom faktoru od preostalih varijabli najbliže one koje se odnose na opaženu spremnost roditelja da se žrtvuje za dijete45 (Tabela 19). Faktor pounutrene kontrole je, takođe, u značajnoj vezi s faktorima koji opisuju emocionalni aspekt odnosa s roditeljem (o njima će biti riječi kasnije). Sve ovo dovodi u pitanje sam naziv varijable, jer se očito ne radi o pounutrenoj spoljašnjoj kontroli, već o osjećaju koji se u najvećoj mjeri bazira na emocionalnoj bliskodti s roditeljem.

Treći faktor definišu varijable indikatori emocionalnih odnosa s ocem. Pozitivni pol ovog faktora definiše: doživljaj međusobnog povjerenja i bliskosti, percepcija oca kao osobe koja je spremna na žrtvovanje da bi udovoljila potrebama adolescenta, koja posvećuje pažnju i u potpunosti prihvata dijete, dajući mu do znanja da je željeno. Negativan pol definisan je doživljajem zanemarivanja, hladnoće u odnosima, izostanka bliskosti, kao i osjećajem da otac nije

45 Jedna od najreprezentativnijih tvrdnji u ovoj skali je "Moj otac /majka bi za mene sve `rtvovao/la".

119

spreman da se žrtvuje i da djetetu pruži oslonac. Ovu dimenziju možemo poistovijetiti s dimenzijom prihvatanje-odbijanje koja je, kako je rečeno, identifikovana u mnogim istraživanjima.

Četvrti faktor je identičan prethodnom, samo što se odnosi na interakciju s majkom. Projekcije varijabli na ovaj faktor su, doduše, suprotne po smjeru, ali je dimenzija koju faktor definiše ista.

Kako smo vidjeli u opisu prvog faktora, oba roditelja se doživljavaju kao cjelina u pogledu ostvarivanja roditeljskih uloga. U isto vrijeme, roditelji se opažaju kao odvojene osobe s obzirom na to kakav emocionalni ton karakteriše interakciju sa svakim od njih. To upućuje na zaključak da mladići emocionalni ton pripisuju ličnim motivima i karakteristikama roditelja, dok se način obavljanja roditeljske uloge pripisuje društvenom određenju tih uloga. Doživljaj bliskosti, povjerenja, ljubavi i požrtvovanja adolescent vezuje za roditelja kao konkretnu osobu. S druge strane, izvore kontrole, kažnjavanja i zahtjeva eksternalizuje, locirajući ih u socijalno okruženje. Na taj način adolescent "konzervira" pozitivno mišljenje o roditelju, nalazeći u samoj strukturi uloga opravdanje za neke postupke koje opaža kao nepravedne. Otuda su "roditelji koji kažnjavaju" opaženi kao cjelina, nezavisno od toga radi li se o majci ili o ocu.

Ako bi se "pounutrena kontrola", kao što se to uobičajeno misli, bazirala na spoljašnjoj kontroli i kažnjavanju, bilo bi logično očekivati da bude ćvršće asocirana sa funkcionalnim nego emocionalnim aspektima interakcije. Rezultati, međutim, daju sasvim suprotnu sliku. Na osnovu korelacija među faktorima (Tabela 20), može se zaključiti da je pounutrena kontrola veća što su odnosi topliji. Pored toga, nema značajnije veze pounutrene kontrole sa vanjskom kontrolom i kažnjavanjem. Može se, dakle, zaključiti da unutrašnja kontrola nije posljedica pounutrenih vanjskih normi, već prije posljedica straha da se ne izgubi ljubav i podrška roditelja.

Ako posmatramo faktorski sklop (Tabela 19), možemo uočiti da je bojazan da se ne iznevjeri otac asocirana s emocionalnim vezama s ocem, dok je bojazan da se ne iznevjeri majka povezana s emocionalnim odnosom s majkom. Činjenica da se obje varijable "pounutrene kontrole" projektuju na isti faktor najvjerovatnije se može pripisati statičkim razlozima, odnosno izboru varijabli koje reprezentuju faktore. Funkcionalni i emocionalni aspekti interakcije su definisani većim brojem varijabli koje opisuju odnos sa svakim od

120

roditelja, dok je unutrašnja kontrola reprezentovana samo po jednom varijablom. Nijedna od ove dvije varijable nije generisala dovoljno varijabiliteta koji bi rezultirao izdvajanjem posebnih faktora "pounutrene kontrole" za oca i za majku.

Tabela 19: Percepcija odnosa s ocem i s majkom kod mladića: matrica sklopa (Oblimin)

Varijabla Faktor 1 Faktor 2 Faktor 3 faktor 4Kontrola-majka .89863

Kontrola-otac .83547Kažnjavanje-otac .71402

Zahtjevi-otac .66214Kažnjavanje-majka .62448 -.37461

Zahtjevi-majka .56371 -.44029Pounutrena kontrola-

majka.89688

Pounutrena kontrolaotac .86258 -.32873Zanemarivanje-otac .87341

Žrtvovanje-otac -.80188Intimnost-otac -.71591

Intimnost-majka .82925Žrtvovanje-majka .81797

Zanemarivanje-majka -.76985

Iako mladići, kao što je već navedeno, razlikuju roditelje po emocionalnom kriteriju, na osnovu korelacije među faktorima (Tabela20) mora se dodati da između emocionalnog odnosa s ocem i emocionalnog odnosa s majkom postoji slaba pozitivna veza46. Ova veza može biti posljedica usklađenosti postupaka oba roditelja, ali je vjerovatnije da se odnos s jednim od roditelja generalizuje na emocionalni odnos s roditeljima uopšte. Drugim riječima, ima indikatora koji ukazuju na postojanje generalnog faktora emocionalnog odnosa s roditeljima.

46 Negativan predznak je posljedica suprotnih projekcija varijabli na faktore.

121

Takođe je rečeno da mladići jasno odvajaju emocionalni od funkcionalnog aspekta interakcije. Na osnovu korelacije među faktorima se, međutim, može uočiti da su i ova dva aspekta interakcije povezana. Veza između emocionalnih i funkcionalnih aspekata interakcije je, kao što se moglo i pretpostaviti, negativna. [to se kažnjavanje, kontrola i zahtjevi roditelja opažaju kao izraženiji, to je toplina u odnosima manja, i obrnuto. Ova veza je izraženija kada je riječ o majci, što je i razumljivo, jer je emocionalna toplina i podrška sastavni dio uloge majke.

Tabela 20: Korelacija među faktorima opažanja porodične interakcije(mladići)

Faktor 1 Faktor 2 Faktor 3 faktor 4Faktor 1 1.00000Faktor 2 -.02339 1.00000Faktor 3 .29841 -.16863 1.00000Faktor 4 -.41263 .20099 -.27981 1.00000

Jasno je da je opažanje odnosa s roditeljimaa veoma složen fenomen koji uključuje intersubjektivne i intrasubjektivne elemente, s jedne strane i socijalno definisanu strukturu uloga, s druge strane. Međusobna interakcija i isprepletenost ovih faktora može stvoriti utisak da se radi o nesređenom i haotičnom sistemu. Rezultati, međutim, pokazuju da porodični odnosi predstavljaju integrisan sistem. Pritom, treba razlikovati nekoliko nivoa integracije. Najviši nivo integracije predstavlja generalni faktor odnosa prema roditeljima (Tabela 18). Na slijedećem nivou integracije mogu se razlikovati emocionalni i funkcionalni aspekti interakcije. U ovoj konstelaciji varijabli roditelji se u vršenju uloga (kontrola, kažnjavanje i zahtjevi) doživljavaju kao cjelina, dok se emocionalna ekspresija (intimnost, povjerenje, spremnost na žrtvovanje, pažnja) pripisuje ličnim karakteristikama i motivima svakog od roditelja ponaosob. Odnos roditelja prema adolescentu se interiorizira, pri čemu prema našim nalazima, strah da se ne izgubi emocionalna podrška (prije nego strah od kazne) predstavlja osnovu za prosuđivanje ispravnosti sopstvenog ponašanja.

122

(2) Kako odnose s roditeljima opažaju djevojke

Tabela 21. pokazuje da se oko 70% varijanse porodične interakcije kod djevojaka može objasniti preko tri glavne komponente pozitivne pouzdanosti. Od toga, prvi predmet mjerenja objašnjava 46% ukupne varijanse. Na osnovu visine projekcija može se, slično kao i kod muškaraca, zaključiti da se dobar dio varijanse promatranih varijabli da objasniti preko nekog generalnog faktora porodične interakcije. Dvije preostale komponente objašnjavaju po približno 12 posto varijanse analiziranih varijabli. Komunaliteti promatranih varijabli su relativno visoki što, takođe, ukazuje na zajedničku psihološku osnovu promatranih varijabli.

Tabela 21: Nerotirana matrica strukture odnosa s ocem i s majkom (djevojke)

Varijabla Faktor 1 Faktor 2 Faktor 3 KomunalIntimnost-otac -.70659 .48462 -.18394 .76796

Zanemarivanje-otac .76821 -.34756 .11612 .72443Žrtvovanje-otac -.75761 .50072 -.08245 .83150

Kažnjavanje-otac .63088 -.06166 .42727 .58437Zahtjevi-otac .65320 -.03854 .29816 .51705Kontrola-otac .66440 -.02760 .50472 .69693

Pounutrena kontrolaotac -.46960 .60649 .43636 .77877Intimnost-majka -.73226 -.22383 .28172 .66567

Zanemarivanje-majka .70101 .31148 -.23843 .64529Žrtvovanje-majka -.80246 -.19827 .36926 .81961

Kažnjavanje-majka .65314 .46359 .02606 .64219Zahtjevi-majka .68333 .44558 .01678 .66577Kontrola-majka .72526 .36223 .16125 .68321

Pounutrena kontrola-majka

-.46410 .11925 .75862 .80511

eigen 6.45652 1.72559 1.64576 ukupno% varijan. 46.1 12.3 11.8 70.2

Oblimin rotacija dala je rješenje koje se po strukturi bitno razlikuje od rješenja dobijenog na muškom uzorku. Naime, kriterij po kome su se grupisale varijable nije tip interakcije, već roditeljska osoba. Dakle, odnos s majkom i odnos s ocem opažaju se kao dvije odvojene cjeline. Bojazan da se ne iznevjeri otac odnosno majka, kao i kod muškaraca, izdvojila se iz konteksta ostalih varijabli formirajući, zaseban faktor. Dobar dio varijabiliteta pounutrene kontrole ima svoje

123

izvore u globalnom odnosu sa dotičnim roditeljem, ali, najveći dio varijanse potiče od nekog drugog izvora. Spremnost majke da se žrtvuje i doživljaj očeve kontrole su one varijable, iz ostatka skupa analiziranih varijabli, čije su korelacije s faktorom pounutrene kontrole najveće (Tabela 22). Dakle, za razliku od mladića, kod kojih je percipirana spremnost oba roditelja da se žrtvuju bila najviše projektovana na faktor "pounutrene kontrole", kod djevojaka uočavamo razlike u pogledu odnosa s ocem i smajkom. Rezultati upućuju na zaključak da je kod djevojaka pounutrena kontrolanajvjerovatnije kombinacija bojazni da se ne izgubi emocionalna podrška majke i interiorizirane očeve kontrole .

Činjenica da se preostale varijable grupišu s obzirom na to na kojeg se roditelja odnose, ukazuje da djevojke ne odvajaju ulogu od emocionalnog odnosa prema roditelju. Drugim riječima, način ostvarivanja uloge, za razliku od mladića, ne pripisuju izvanjskim faktorima, već osobinama ličnosti i motivima svakog od roditelja ponaosob. Prema veličini saturacija možemo zaključiti da su za definisanje globalnog odnosa prema majci nešto važniji funkcionalni aspekti (zahtjevi i kažnjavanje), dok su za definisanje odnosa prema ocu nešto važniji emocionalni aspekti interakcije (intimnost, žrtvovanje, zanemarivanje).

Tabela 22: Percepcija odnosa s ocem i s majkom kod djevojaka - matrica sklopa (Oblimin)

Varijabla Faktor 1 Faktor 2 Faktor 3Zahtjevi-majka .79903

Kažnjavanje-majka .79438Žrtvovanje-majka -.77738 .34909

Zanemarivanje-majka .77536Intimnost-majka -.72929Kontrola-majka .69898Intimnost-otac .88791

Žrtvovanje-otac .87066Zanemarivanje-otac -.77287

Kontrola-otac -.68216 .34877Kažnjavanje-otac -.64626

Zahtjevi-otac -.56563Pounutrena kontrola-

majka-.42430 .79135

Pounutrena kontrola-otac .49658 .72026* iz tabele su izostavljene saturacije manje od .30

124

Korelacije među faktorima (Tabela 23) pokazuju da postoji relativno snažna veza između opažanja odnosa s ocem i opažanja odnosa s majkom, što je vjerovatno posljedica djelovanja generalnog faktora odnosa s roditeljima. Pounutrena kontrola je gotovo ortogonalna na druga dva faktora.

Tabela 23: Korelacija među faktorima porodične interakcije (djevojke)

Faktor 1 Faktor 2 Faktor 3Faktor 1 1.00000Faktor 2 -.46750 1.00000Faktor 3 -.05538 .09117 1.00000

Dobijeni rezultati potvrđuju naše ranije nalaze (Opačić, 1993) da su razlike u doživljavanju odnosa s roditeljima između mladića i djevojaka prvenstveno kvalitativne. Pri procjeni onih aspekata porodične interakcije koji se odnose na ostvarivanje roditeljske uloge mladići doživljavaju roditelje kao funkcionalnu cjelinu. Kada je pak riječ o emocionalnim aspektima interakcije postoji jasna diferencijacija emocionalnog stava prema ocu i prema majci. S druge strane, djevojke doživljavaju svakog od roditelja kao zasebnu funkcionalnu cjelinu, ne odvajajući ulogu od emocija. I kod mladića i kod djevojaka unutrašnja kontrola se izdvaja kao zaseban faktor, pri čemu se jasno vidi da je untrašnja kontrola čvršće asocirana s emocionalnim aspektima interakcije sa svakim od roditelja nego li sa vanjskom kontrolom.

Postavlja se pitanje kako tumačiti dobijene nalaze? Da li su dobijene razlike u strukturi posljedica razlika u odnosu roditelja prema muškoj i ženskoj djeci ili su, pak, posljedica različitih specifičnih karakteristika mladića i djevojaka? Podaci kojima raspolažemo ne daju nam pravo da na ova pitanja damo eksplicitan odgovor.

Naši rezultati dovode u pitanje opšteprihvaćeno mišljenje po kome se interakcija s roditeljima može promatrati s obzirom na njene funkcionalne i emocionalne aspekte. Ovo djelimično važi za mladiće, ali ne i za djevojke. Dobijeni nalazi dovode u pitanje i tipologije porodičnih odnosa koje su iz takvog mišljenja proizašli. Samim tim, dovode se u pitanje i nalazi o uticaju odnosa roditelj-dijete na razvoj, do kojih se došlo korištenjem navedenih tipologija.

U daljem tekstu biće više riječi o rezultatima do kojih se došlo u proučavanju razvojnih promjena u interakciji roditelj-dijete.

125

3. Razvojne promjene u interakciji roditelj-dijete

a. Osnovni razvojni pravci

Promjene u odnosima u porodici povezane su s fizičkim, kognitivnim i socijalnim razvojem djeteta. Paralelno s razvojem djeteta, mijenjaju se i odnosi roditelja i djece, prateći nekoliko razvojnih pravaca:

a) od potpune zavisnosti djeteta od roditelja do potpune nezavisnosti pa čak, u nekim slučajevima, zavisnosti roditelja od djece;

b) od fizičke povezanosti preko ekonomske, do psihičke (od funkcionalne do emocionalne povezanosti);

c) od potpune asimetričnosti, do potpune simetričnosti u odnosima;

d) od relativne dominantnosti uloge majke ka sve većoj važnosti uloge oca;

e) ka sve većoj specifikaciji uloga, s obzirom na pol roditelja i pol djeteta.

Pojedinačne reakcije djeteta uzrokuju reakcije roditelja koje dovode do određenih ishoda u obliku zadovoljenja ili izostanka zadovoljenja potreba, osjećaja ugode ili neugode. Ta iskustva se strukturišu u skladu s postignutim nivoom kognitivnog razvoja. Novostvorene strukture postaju okvir za interpretaciju iskustava, pri čemu se nova iskustva integriraju u postojeće sheme (asimilacija) ujedno ih mijenjajući (akomodacija). Pored toga, ove strukture determinišu očekivanja ishoda ponašanja, a preko toga i samo ponašanje djeteta.

Bacon i Ashmore (1985) smatraju da roditelji stvaraju implicitnu teoriju razvoja koja, iako je rijetko verbalizirana i slabo strukturirana, sadrži elemente koji se odnose na važnost pojedinih oblika dječjeg ponašanja, međusobne veze i uzroke ponašanja. Ovu implicitnu teoriju treba shvatiti kao kognitivnu strukturu ili shemu koja sadrži lična iskustva i znanja o razvoju djece i dječjem

126

ponašanju, a koja služi kao osnov za interpretaciju dječjeg ponašanja. Važnu ulogu imaju i vjerovanja roditelja u efikasnost pojedinih odgojnih postupaka, a sve to povezano je s kulturom, socijalnim statusom (Fisher i Fisher, 1965; Goodnow i sar, 1983 oba prema Constanzo i Woody, 1985), obrazovanjem (Clarke-Stewart, 1978 prema Lawton i saradnici 1985), roditeljskom vrijednosnom hijerarhijom te iskustvom s drugom djecom (Constanzo i Woody, 1985).

U prilog shvatanju odnosa roditelj-dijete kao spleta međusobnih uticaja roditelja i djece idu i razmišljanja Pattersona (1985 prema Wolfe i Bourdeau, 1987) koji, polazeći od teorije sistema, smatra da je aktuelno ponašanje i roditelja i djece u funkciji prijašnjeg ponašanja i reakcija na to ponašanje.

Sve navedeno upućuje na zaključak da je u proučavanju interakcije roditelj-dijete potrebno obratiti pažnju na intersubjektivne aspekte odnosa roditelja i djece.

b. Interakcija roditelj-dijete u najranijem periodu razvoja

Odnos majka-dijete u ovom periodu bolje je proučen nego odnos otac-dijete (Hartup, 1989). U ranim fazama razvoja funkcija majke je da osigura direktno zadovoljenje svih fizioloških potreba djeteta. Odnos između majke i djeteta baziran je na stvarnoj tjelesnoj bliskosti. Odvajanje od majke ili one osobe koja se brine o djetetu izaziva uznemirenje (Maccoby, 1980.prema Hartup, 1989).

Fizički rast i razvoj, te usvajanje pojedinih vještina, omogućavaju da dijete od bespomoćnog bića, potpuno vezanog za roditelje, postupno dobija mogućnost samostalnog kretanja i odvajanja od majke. Kognitivni razvoj odnosno sposobnost konzervacije omogućavaju djetetu da shvati prisutnost majke, iako ona fizički nije prisutna. Tako, nakon trideset mjeseci, signali s udaljenosti bivaju dovoljni da smire dijete, a tjelesna prisutnost nije uvijek neophodna.

Razvoj govora omogućava bolju komunikaciju, uočava se pomak od fizičkog zadovoljenja potreba djeteta ka simboličkom načinu zadovoljenja tih potreba. Uopštenije, centar roditeljske funkcije odgoja počinje se pomicati od "služenja" dječjim tjelesnim

127

potrebama do "služenja" njegovim psihičkim potrebama, kao što je suzbijanje straha, davanje poklona ili održavanje psihičke topline.

c. Interakcija roditelj-dijete u djetinjstvu

Priroda i kontekst interakcije roditelj-dijete mijenja se u skladu s razvojem djeteta. Briga oko djeteta, igra i svakodnevne kognitivne, socijalne i emocionalne potrebe školskog djeteta su različite u odnosu na dojenče i predškolsko dijete. Verbalna komunikacija postaje dominantan vid interakcije. U odnosu na predškolsko dijete, smanjuje se potreba za fizičkom brigom o njemu (hranjenje, odijevanje, održavanje čistoće). Ujedno se smanjuje i vrijeme koje djeca i roditelji provode zajedno (Russell i Russel, rukopis). Nasuprot tome, povećava se diferenciranost odnosa roditelj - dijete s obzirom na pol (Block, 1978; prema Russell i Russell op. cit, Bronstein, 1984).

Dalji razvoj dovodi do labavljenja veza a sve veću važnost počinju dobijati vršnjaci. Iako od osme godine vršnjaci počinju dobijati sve veću važnost u životu djeteta, roditeljska uloga u razvoju djeteta ostaje dominantna sve do sredine adolescencije (Jones i Dembo, 1989, Youniss i Smollar, 1985).

Do početka adolescencije odnosi u porodici imaju relativno stabilan tok (Petterson i Bank, 1989 prema Petterson, 1990).

d. Promjene u interakciji roditelj-dijete u adolescenciji

(1) Globalne promjene u odnosima

Promjene u interkcije u adolescenciji počinju tendencijom ka separaciji i nezavisnosti od roditelja, a završavaju povratkom reoditeljima na novi način, baziran na relativnoj jednakosti. Relacije bazirane na relativnoj emocionalnoj zavisnosti djeteta od roditelja se transformišu u nezavisnije i simetričnije relacije adolescenata i roditelja (Hill i Steinberg, 1976 prema Papini i Sebby, 1987). Kako se ta transformacija dešava nije u potpunosti jasno, ali paralelno sa sazrijevanjem jednostrani konstrukti, kao što su roditeljska toplina ili, pak, kontrola ustupaju mjesto recipročnijim konstruktima.

128

Individualnost, kao i povezanost počinju dobijati podjednaku važnost za zadovoljstvo životom članova porodice (Grotevant i Cooper, 1985). Isti autori smatraju da identitet čine dvije komponente: individualnost (posebnost) i povezanost (sličnost), tj. aspekti po kojima je neka osoba različita od drugih (ili se s drugima ne slaže) te aspekti po kojima je osoba slična drugim ljudima (po kojima se slaže s drugim). U porodici se individualnost očituje kao mogućnost adolescenta da ima različito mišljene od drugih članova porodice, dok se povezanost očituje u uzajamnosti koja se ogleda u poštovanju i otvorenosti za mišljenje drugih članova porodice. Zbog toga, u generalno pozitivnoj porodičnoj klimi povremeni konflikti mogu imati pozitivan učinak (Papini i Sebby, 1987).

Promjene u odnosima u porodici indukovane su promjenom jednog njenog člana, i to na tjelesnom, kognitivnom i socijalnom planu (Collins, 1990). U daljem tekstu će biti više riječi o tome kako se te promjene odražavaju na odnose u porodici.

(2) Tjelesne promjeneTjelesne promjene u adolescenciji imaju značajan uticaj na

porodični sistem. Veza između tjelesne zrelosti i odnosa u porodici nije dobro proučena. Rezultati dostupnih istraživanja (Jacob, 1974 prema Steinberg, 1981) ukazuju da odnosi u porodici onih dječaka koji su razvijeniji od svojih vršnjaka odgovaraju više odnosima u porodici adolescenata nego li odnosima u porodici dječaka iste dobi. U funkciji dužine polne zrelosti dolazi do povećanja kontrole u odnosu prema djevojčicama i to posebno od strane majke ( Lacković-Grgin i Opačić, 1991). Na vrhuncu tjelesnog razvoja smanjuje se intenzitet odnosa s majkom a odnosi u porodici postaju rigidniji (Steinberg, 1981). Steinberg i Hill (1978 prema Steinberg, 1981) nalaze da su odnosi u porodici adolescentica povezani s polnom zrelošću, a da su nezavisni od godina i sposobnosti formalnog rezonovanja. Autori, nadalje nalaze da zreliji adolescenti imaju više sukoba s roditeljima i daleko manje objašnjavaju roditeljima svoje postupke nego manje zreli adolescenti iste dobi. Petersen i Taylor (1980 prema Steinberg, 1981) u svom razmatranju bioloških i sociokulturalnih aspekata puberteta, sugerišu da roditeljske reakcije na pojavu sekundarnih polnih oznaka imaju značjan uticaj na doživljavanje puberteta.

129

(3) Kognitivne promjeneBarenboim (1981. prema Alessandri i Wozniak, 1987)

zaključuje da razvoj kognitivnih sposobnosti u ranoj adolescenciji (sposobnost formalno logičkog rezonovanja) omogućava adolescentima stvaranje implicitne teorije ličnosti. Adolescenti se počinju zanimati za svoje i tuđe lične karakteristike. Paralelno s tim (Higgin i Pearsons, 1982 Alessandri i Wozniak, 1987), adolescentipočinju preispitivati porodične uloge tražeći veću slobodu u donošenju odluka. S druge strane, na nagle promjene koje se u adolescenciji dešavaju roditelji ne reaguju adekvatnim promjenama odnosa prema adolescentu. Ovo dovodi do nesklada između očekivanja djevojke u pogledu roditeljskih postupaka i stvarnog ponašanja roditelja. To dalje rezultira osjećanjem da su kontrola i kažnjavanje pretjerani i neprimjereni uzrastu. Najvjerovatnije ne dolazi do povećanja kontrole, već do promjene očekivanja adolescenta vezanih za njegovo sazrijevanje, što u prethodno razmatranje uvodi i pitanje kriterija na osnovu kojeg se roditeljsko ponašanja procjenjuje47. Ako referenični okvir za procjenu odnosa predstavljaju promjenjena očekivanja djevojaka, onda i kod ovog faktora, u suštini, možemo govoriti o uticaju samoopažanja na opažanje porodičnih odnosa. Kognitivne promjene im omogućavju da počnu razumijevati roditelje i njihovu poziciju te da ih počnu gledati kao osobe a ne kao figure (Youniss i Smollar, 1985).

(4) Promjene u socijalnom kontekstu

Kako je ranije naglašeno vršnjaci počinju zauzimati sve važniju poziciju u životu djeteta. Prijatelji, pri tom, predstavljaju izvor prihvaćanja i samopoštovanja (La Gaipa, 1979 prema Rawlins i Holl, 1988). U periodu između 9 i 14 godine uočava se transformacija u odnosima s vršnjacima, od zajedničkog učešća u aktivnostima do međusobnog podržavanja i provjere vlastite vrijednosti.

47 Varijable koje su uvr{tene predstavljaju procjenu razli~itih aspekata interakcije, a ne mjeru stvarnih odnosa. Kao i kod svake procjene, pitanje refereni~nog okvira na osnovu koga se ne{to procjenjuje predstavlja najva`nije pitanje.

130

Tradicionalni pristup u proučavanju uloge vršnjaka zaokupljen je pitanjem relativnog uticaja roditelja i vršnjaka kroz period adolescencije. Mnogi autori naglašavaju da je za razvoj identiteta neophodno labavljenje veza s roditeljima i povećanje veza s vršnjacima. Pri tom je često naglašena suprotstavljenost uloga roditelja i vršnjaka. ( vidjeti detaljnije Hunter i Youniss, 1982, Yoyniss i Smollar, 1985, Rowlins i Holl, 1988). U novije vrijeme uočljiva je tendencija da se odnosi s vršnjacima tretiraju kao kompatibilni odnosima s roditeljima. Tako Youniss (1980) i Brendt (1979)48 nalaze da se uticaj roditelja i vršnjaka u adolescenciji mijena, od međusobne opozicije preko relativne nezavisnosti i ponovne suprotstavljenosti do kongruencije. Rawlins i Holl (1988) smatraju da je shvatanje po kome je uloga vršnjaka i roditelja suprotstavljena pogrešno, jer ulogu roditelja i vršnjaka ne promatra u funkciji globalnog razvoja adolescenta. Po njemu je distanciranje od roditelja neophodno za razvoj identiteta, jer je identitet, u isto vrijeme, i svijest o razlikama i svijest o sličnostima sa drugim ljudima. U ranijoj adolescenciji više se pažnje pridaje razlikama, pri čemu je razlika u odnosu na roditelje najvažnija.

Osim promjena u relacijama roditelji-adolescent-vršnjaci, adolescencija je često povezana s promjenama socijalnog konteksta, prelazom iz osnovne u srednju školu a kasnije i na fakultet. U porodicima srednje klase u zapadnim zemljama to je vrijeme u kojem adolescent odlazi od kuće. Fizička izolacija doprinosi porastu osjećaja nezavisnosti što potiče restrukturaciju odnosa adolescenata i roditelja. Uočljiva je veza između povećane nezavisnosti adolescenata i osjećaja emocionalne bliskosti s roditeljima (Sullivan i Sullivan, 1980; Shaver i sar, 198549). Isti autori nalaze povećanje emocionalne vezanosti, poboljšanje komunikacije, nezavisnosti i zadovoljstva kod adolescenata koji su napustili dom radi studija ili nekog drugog razloga u odnosu na one koji su ostali u roditeljskom domu.

48 Oba prema Hunter i Youniss, 1982.49 Svi prema Pipp i sar., 1987.

131

(5) Da li je sukob roditelj-adolescent neminovan?

Ovakve, najčešće burne promjene dovele su do shvatanja adolescencije kao perioda "bure i stresa" ( Douvan i Adelson, 1966; Pearson, 1958; Stone i Churc, 1973 svi prema Hall, 1987). Konflikt između roditelja i adolescenata je, po mišljenju mnogih autora, neizbježana posljedica ovakvih promjena. Tako Dubbe (1975 prema Hall, 1987) navodi da se konflikti javljaju u čak 95% porodica ali da ih neke porodice lako, a druge nikako ne uspijevaju riješiti.

(a) Psihoanalitički pristup

Psihoanalitički orijentisani psiholozi zastupaju tezu o neophodnosti i neizbježnosti konflikta (Pearson,1958 prema Hall 1987). Po njemu je za period adolescencije karakteristična emocionalna ambivalencija tj. istovremena mržnja i ljubav prema roditeljima. Osjećaj mržnje i seksualne privlačnosti se potiskuju. Konflikt je unutrašnjeg porijekla i potiče iz same podsvijesti adolescenta. Roditelji, s druge strane, osjećaju kompetitivnost prema novom odraslom i na njega prenose osjećaje koje su imali prema svojim roditeljima. Oni potiskuju sjećanja iz svoje mladosti, zajedno s nekim od neriješenih ličnih problema iz tog perioda te, kako tvrdi Pearson, na adolescenciju gledaju negativno, težeći zadržati adolescenta u položaju djeteta, što predstavlja naknadnu agresiju.

(b) Teorije socijalnog učenja

Drugi teorijski pristup predstavlja pristup koji polazi od teorije socijalnog učenja (TSU). Smetnje u adolescenciji, prema Batesonu i saradnicima (1956 prema Hall, 1987) nastaju kao rezultat siromašne komunikacije među članovima porodice. Teorija socijalnog učenja pretpostavlja da do konflikta u adolescenciji dolazi zbog defekata u komunikacijskim navikama. Način komunikacije, strategije u rješavanju problema nešto su što se u toku života uči i to najčešće učenjem po modelu. Budući da roditelji imaju loše komunikacijske

132

navike i strategije rješavanja problema, loši interakcijski obrasci prenose se i na djecu. Zbog toga, adolescente i njihove roditelje adolescencija zatiče u stanju komunikacijskog deficita. Taj deficit uključuje nedostatak pozitivne interakcije i nedostatak ispravnih strategija u rješavanju problema (D'Zurilla i Goldfried, 1971; Spivak i Shure, 1974 svi prema Hall, 1987). Budući da i roditelji i djeca imaju loše komunikacijske obrasce izostaju međusobni korektivni uticaji. Ovo produbljuje konflikte, a učesnici u interakciji počinju jedni druge percipirati kao loše (Prinz, 1976 prema Hall, 1987). To dalje vodi do toga da učesnici u interakciji opažaju ponašanje onih drugih kao zlonamjerno, čime se negativna slika roditelja o adolescentima i adolescenata o roditeljima učvršćuje, što dovodi do produbljivanja konflikta.

(c) Sistemsko-kognitivistički pristup

Dok je naglasak psihoanalitičkih teorija na adolescentu, pristalice teorije sistema opisuju konflikt roditelj-adolescent kao multipersonalni problem. Konflikt je prije problem adaptacije cijelog porodičnog sistema, nego samog adolescenta. Javlja se nesklad između ponašanja koje adolescenti očekuju od roditelja, s jedne, i očekivanja koja roditelji imaju prema adolescentima, s druge strane. Ta diskrepanca u doživljavanju odnosa od strane adolescenata je veća u adolescenciji (14-17 godina) nego u predadolescenciji, posebno na faktorima prihvaćanja i kontrole. S druge strane, roditelji, osobito majke, smatraju da je ponašanje adolescenata lošije od onog koje očekuju. Razlika je najizraženija u sredini adolescencije. Ipak, roditelji konzistentno procjenjuju svoje dijete kao bolje od tipičnog, što je više izraženo na početku i na kraju adolescencije.

Kakvi će odnosi u porodici biti u adolescenciji u mnogome ovisi o tome kakvi su ti odnosi bili prije ( Collins, 1990). Postoji tzv. homeostatska povratna sprega između prijašnjeg ponašanja roditelja i ponašanja adolescenata (Petterson i Bank, 1987. prema Petterson, 1990). Naime, prijašnje interakcije utječu na očekivanja, emocije, percepciju ponašanja u kasnijem periodu i na taj način usmjeravaju reakcije roditelja prema djeci i obrnuto. Prelaz prema adolescenciji je period kada se uticaj ovih očekivanja osobito jako ispoljava zato što nagle promjene čine prošlo ponašanje nerealnom osnovom za

133

predviđanje budućeg ponašanja te zato što ove promjene nameću i nova očekivanja koja prije nisu bila primjerena.

Kao posljedica neefikasnosti u funkcionisanju sistema, čija je dinamika zasnovana na neprimjerenim očekivanjima, javljaju se konflikti iz kojih je izlaz kompromis između starih i novonastalih očekivanja, što vremenom dovodi do uravnoteženja porodičnog sistema i njegovog usklađivanja novonastalim okolnostima. Izostanak kompromisa uzrokuje sve veći nesklada između postojećeg i željenog stanja, čime se konflikt produbljuje.

(d) Empirijski radoviIako postoji poprilično slaganje među teoretičarima da konflikt

roditelj -adolescent postoji, empirijski dokazi o tome su relativno oskudni. Tako, Offer i Offer (1975), u svojoj dosta zapaženoj longitudinalnoj studiji, ne nalaze potvrdu za shvatanje adolescencije kao perioda "bure i stresa". Rezultati njihovog istraživanja pokazuju da većina adolescenata prolazi mirno kroz ovaj razvojni stadij, dok samo negdje oko 20% adolescenata ima problema. Slično mišljenje dijele Youniss i Smollar (1985), kao i mnogi autori čije radove navode, koji nalaze da roditelji i djeca u adolescenciji zadržavaju dobre odnose, ali da se njihov sadržaj mijenja.

Lipsitz (1979) smatra da su mnoga ranija shvaćanja adolescencije više na razini mita nego li stvarnih fakata. On navodi pet mitova karakterističnih za poimanje adolescencije, čija je empirijska osnova u najmanju ruku sumljiva. To su:

134

1. Adolescencija je doba bure i stresa: empirijski nalazi , međutim, pokazuju da to razdblje života nije stresnije od bilo kojeg drugog (Offer i Offer, 1975).

2. Adolescenti su homogena grupa: u stvari unutar grupa adolescenata postoje razlike, kao i unutar svake druge grupe ljudi.

3. Adolescenti su djeca: neki jesu a neki nisu.4. Rast je kroz adolescenciju jednoličan,

kontinuiran i harmoničan: kognitivne, neuronske, skeletne, muskularne promjene često se dešavaju u skokovitim intervalima i mogu uzrokovati fizički rast koji je nekoordiniran.

5. Adolescencija je prelazni period: adolescencija nije ništa više prelazni period nego bilo koji drugi.

To ipak ne znači da u adolescenciji ne dolazi do nekih specifičnih promjena. Naprotiv, utvrđene su promjene u porodici, i to:

a) u odnosima roditelj-dijete, b) povećavaju se razlike u odnosima s majkom i

s ocem, c) povećavaju se razlike u viđenju tih odnosa s

aspekta roditelja i s aspekta djece.

U tekstu koji slijedi sumiraćemo nalaze do kojih se došlo u empirijskim radovima.

(6) Kratak prikaz empirijskih nalaza o promjenama u interakciji roditelj - dijete u adolescenciji

Na osnovu nama raspoložive literature, promjene u odnosima u porodici mogu se sumirati na slijedeći način:

Smanjuje se trajanje interakcije (Montemayor & Brownlee, 1987).

135

Primjetno je stalno, ali postepeno, povećanje distance između roditelja i adolescenata (Papini i Sebby, 1987; Steinberg, 1981, 1987). Primjetnije su razlike između 18-godišnjaka i 15-godišnjaka, nego između 12-godišnjaka i 15-godišnjaka. Opadanje bliskosti naročito je izraženo kod ženske djece prema majci, dok sa ocem to nije slučaj (Hill, 1987).

Individualnost i povezanost počinju dobijati podjednaku važnost u doživljavanju odnosa u porodici (Grotevant i Cooper, 1985).

Povećava se stepen uzajamnosti i reciprociteta (Youniss i Smollar, 1985). Promjene u interakciji u adolescenciji počinju tendencijom ka separaciji i nezavisnosti od roditelja, a završavaju se povratkom reoditeljima na novi način, baziran na relativnoj jednakosti. Relacije bazirane na relativnoj emocionalnoj zavisnosti od roditelja se transformišu u autonomnije i ravnopravnije relacije između roditelja i adolescenata (Hill i Steinberg, 1976 cit Papini i Sebby, 1987).

Mijenja se sadržaj komunikacije. Sukobi su najčešće vezani za uspješnost izbora zanimanja, odijevanje, izlaske i sastanke, a ponekad i za pušenje, konzumiranje alkohola i droga.

Adolescenti imaju doživljaj sve većeg uticaja na ono što se dešava u porodici (Hill et al. 1985).

Emocionalni ton u odnosima ostaje uglavnom isti kao i prije (Steinberg, 1987). U generalno pozitivnoj porodičnoj klimi povremeni konflikti mogu imati pozitivan učinak (Papini i Sebby, 1987). Sredinom puberteta javljaju se i incidenti u emocionalnoj ekspresiji. Samanjuje se učestalost ispoljavanja pozitivnih emocija, a za povećanje negativnih nema dokaza (Papini i Datan 1983 cit. Collins, 1990).

Prethodno navedene generalne razvojne tendencije u odnosima roditelj-dijete imaju svoje specifičnosti u vezi s polom roditelja i djece. O tim specifičnostima biće više riječi u poglavlju koje slijedi.

136

4. Polne razlikeRazvoj polnih uloga predstavlja proces u kome dijete preuzima

ponašanje, stavove, interesovanja, emocionalne reakcije i motive, koji su kulturalno definisani za pripadnike određenog pola (Perry & Bussey, 1984. prema Huston i Alvarez, 1990). Blockova (1984 prema Huston i Alvarez, 1990) smatra da je razvoj polnih uloga baziran na razvoju Ega i pritom ističe da je srednje djetinjstvo naročito značajno. Razvojem polnih uloga potiskuju se one individualne karakteristike koje ne odgovaraju polnim stereotipima. Odnosi s istopolnim odnosno drugopolnim roditeljem predstavljaju osnovu za druge socijalne odnose, kako s vršnjacima istog pola, tako i s vršnjacima drugog pola.

Razlike između očeva i majki počinju se uočavati već od samog rođenja djeteta. Istraživaja koja su se bavila interakcijom oca i majke s djetetom u prve dvije godine života i komparacijom ponašanja majke i oca (Russel i Russel rukopis; Bronstein, 1984; Lamb, 1980), ukazuju da majka provodi više vremena u interakciji nego otac, ali je otac uključen u mnogo aktivniju i stimulativniju interakciju nego majka. Osim toga, majke provode više vremena u brizi oko djeteta, dok su očevi više angažovani u igri.

Nadalje, otac ispoljava veće razlike u tome kako se ponaša prema sinovima i prema kćerima: češće je u interakciji sa sinovima nego s kćerima, odnosi se negativno prema sinovljevim igrama s lutkama i mekim igračkama, a, kada je riječ o kćerima, ohrabruje bliskost i ne insistira na striktnom poštovanju polnih stereotipa vezanih za igru (Block et al. 1974 prema Bronstein, 1984).

Odnosi su slični i u predškolskom periodu. Otac pokazuje manje pozitivnih ali i manje negativnih emocija. Pokazalo se, takođe, da je on aktivniji i prisutniji nego majka, prekida razgovor ili govori pralelno s djetetom, direktivniji je, daje više funkcionalnih informacija i podstiče izvođenje aktivnosti.

Kao i u ranijem periodu, djeca procjenjuju oca kao osobu koja ih više ograničava, nasuprot majci koju procjenjuju toplijom.

Bronstein (1984) smatra da se diferencijacija roditeljskih uloga najbolje očituje na dimenziji restriktivnost/toplina, pri čemu otac postaje sve restriktivniji a majka sve toplija. Nasuprot tome, Russell i Russell (rukopis) ukazuju da i očevi pokazuju sve više topline i zaigranosti.

137

Na prelazu između djetinjstva i adolescencije, roditelji počinju dopuštati maladićima više slobode, dok se stege prema djevojkama povećavaju kako one više polno sazrijevaju (Block, 1984; prema Huston i Alvarez, 1990). Rezultati dostupnih istraživanja (Jacob, 1974; prema Steinberg, 1981) ukazuju da odnosi u porodici onih dječaka koji su razvijeniji od svojih vršnjaka odgovaraju više odnosima u porodici adolescenata nego li odnosima u porodici dječaka iste dobi. U porodicama djevojčica koje su ranije polno sazrele roditeljska kontrola je naglašenija, nego u porodicama kasnije sazrelih djevojčica iste dobi (Lacković-Grgin i Opačić u štampi). U porodicama maladih djevojaka javlja se više konflikata oko polnosti, izbora prijatelja i vremena izlaska (Papini i Sebby, 1988). Primjetno je povećanje distance (Steinberg, 1981; 1987) s roditeljima, naročito s majkom. Konflikt između oca i kćerke najčešće se javlja oko vremena izlaska.

Adolescenti imaju različit odnos prema ocu i majci. Pritom, majku opisuju kao otvoreniju za razgovor o problemima i lakše joj se obraćaju za pomoć nego očevima. To je naročito izraženo u odnosima prema kćerkama (Youniss i Katterlinus, 1987). Očevi češće postavljaju ograničenja, usmjereniji su na neke aspekte života, kao što su buduće školovanje, izbor zanimanja i slično, a druge, kao što su samostalni izlasci s vršnjacima podcjenjuju minimalizirajući njihovu važnost. Roditeljska očekivanja u vezi s postignućima imaju smjerove koji su tipični za polne uloge (Marini 1978; Eccles, Adler, and Kaczala 1982). Istraživanja Younissa i Smollareve (1985) te Silvenberga (1986) pokazuju da je interakcija kćerka-otac karakteristična po niskom intenzitetu interakcije i emocionalnih veza.

Nasuprot tome, Hauser i saradnici (1987) kao i Steinberg (1986), nalaze da djevojke komuniciraju s očevima čak i više nego dječaci, te da prema ocu pokazuju veću empatiju. Pritom, autori uočavaju porast konflikta između majki i dječaka u ranoj adolescenciji i majki i djevojčica u kasnijoj adolescenciji. Ovaj porast se ne uočava u odnosima otac-dijete. Rezultati su, nadalje, pokazali da i mladići i djevojke više komuniciraju s očevima nego s majkama, imaju mnogo više kognitivnih i emocionalnih izgleda da razgovaraju direktno s ocem, te oca smatraju boljim sagovornikom u rješavanju problema, iako otac u samom odnosu postavlja veću distancu. Osim toga, i dječaci i djevojčice sa vršnjacima pričaju pozitivnije i prihvatljivije o ocu, a kada je riječ o svađama između roditelja češće staju na njegovu stranu.

138

Oni nalaze da je komunikacija između majke i djece zasnovane na empatiji, a između oca i djece na kognitivnom načinu rješavanja problema. Ovi nalazi potvrđuju da ponašanje roditelja, koje pojačava kognitivno rješavanje problema, dovodi do recipročnog odnosa adolescenata.

Rezultati navedenih empirijskih istraživanja dosta su nekonzistentni, i uglavnom potvrđuju polne stereotipe tipične za porodične odnose. Sa velikom sigurnošću može se zaključiti je da su razlike prije kvalitativne nego kvantitativne, što dovodi u pitanje logičku opravdanost kvantitativnog upoređivanja (Opači, 1993). Razlike u kvalitetu odnosa imaju više uzroka.

Kao prvo, snažan izvor razlika jest različit uticaj socijalnog statusa (SES) roditelja na interakciju s obzirom na pol. Naime, razlike u SES-u rezultiraju različitim ponašanjem prema ženskom, dok su u ponašanju prema muškom djetetu te razlike znatno manje izražene. Nadalje SES je povezan s diferencijacijom polnih uloga, pri čemu su polne uloge jasnije podjeljene u porodicama nižeg socijalnog statusa.

Drugi razlog nalazimo u činjenici da djevojke različito od mladića percipiraju odnos s roditeljima, o čemu je ranije bilo riječi. Izgleda da su djevojke sklonije geštaltističkom pristupu u doživljavanju interakcije, dok su mladići pokazuju tendenciju odvajanja uloge od same roditeljske osobe.

Treći razlog za ovakvo stanje stvari može se naći u činjenici da je odnos s roditeljima čvršće inkorporiran u sliku o sebi (McGuire i McGuire, 1986) a samim tim i važniji za djevojke nego za mladiće.

Na kraju, umjesto zaključka možemo reći da ova obrazloženja, kao i empirijski nalazi potvrđuju važnost kognitivnih faktora, naročito subjektivnog doživljaja odnosa, implicitnih teorija razvoja i očekivanja za razumijevanje interakcije roditelj-dijete. Ponašanje učesnika u interakciji rezultanta je objektivnih okolnosti, s jedne, i osobina ličnosti, motiva, iskustva i stavova samih učesnike u interakciji, s druge strane. Iz svega navedenog lako je uočiti da razvojne promjene u interakciji roditelj-dijete i razvojne promjene koncepta o sebi imaju niz sličnosti. Te su sličnosti naročito vidljive kroz veze s kognitivnim i socijalnim razvojem. O vezama koncepta o sebi i porodične interakcije biće više riječi u poglavlju koje slijedi.

139

B. PORODIČNI ODNOSI I SAMOPOIMANJE

1. Teorijska ishodištaVećina teoretičara se slaže u zaključku da se samopoimanje ne

može promatrati odvojeno od socijalnog okruženja. Pritom, treba posebno istaći važnost roditeljskih postupaka i porodične interakcije u procesu socijalizacije. Prema Brownu (1967), interesovanja za veze između samopoimanja i porodične interakcije unutar socijalne psihologije bila su usmjerena pokušajima da se odgovori na dva pitanja:

a) na koji način porodična interakcija utiče na koncept o sebi (Sullivan, Mead, Adler, Rogers, Horney, Fromm itd),

b) na koji način ostvarenje potreba pojedinca, doživljavanje i vrednovanje vlastite ličnosti utiče na porodične odnose (Huntington, 1958).

Pretpostavke o vezama između tzv. varijabli porodične interakcije i samopimanja, mogu se dedukovati iz nekoliko teorijskih i empirijskih postavki koje ukazuju na:

a) činjenicu da u najranijoj fazi razvoja koncept o sebi nije izdvojen od ostatka fenomenološkog polja u kome, u toj fazi, centralno mjesto zauzimaju roditelji (Rogers, 1954);

b) važnost procesa identifikacije, introjekcije i oponašanja roditelja koje zastupaju psihoanalitički orijentirani autori;

c) važnnost procjene drugih, naročito onih koje Cooly naziva značajnim drugim, za samoprocjenu;

d) važnost samoprocjene za procjenu drugih ljudi i odnosa s njima (Mead, 1959; Sullivan, 1953).

140

Ranije je bilo riječi o činjenici da u početku razvoja dijete doživljava kao sastavni dio svoga Ja sve što ga okružuje i što "može" da kontrolira. Pritom, svaki aspekt fenomenološkog polja dobija svoj vrijednosni predznak na osnovu činjenice da li kod djeteta izaziva ugodu ili neugodu. Ovako formirane vrijednosne strukture ("stavovi") postaju referenični okvir za regulaciju očekivanja, s jedne, i samoprocjenu, s druge strane. Kako je, na osnovu brojnih istraživanja, poznato ranije formirani stavovi imaju tendenciju petrifikacije (okamenjenja), a samim time i prednost u odnosu na nove stavove, pa, prema tome, i ranije formirana slika o sebi i drugima, u ovom slučaju roditeljima, predstavlja osnovu za interpretaciju novih informacija o sebi i drugima. Važnost najranijeg perioda za razvoj ličnosti i odnosa prema drugim ljudima uočava i Horney (1974), identificirajući ovaj period s periodom formiranja tzv. bazične anksioznosti odnosno povjerenja.

Ipak, kada govorimo o psihoanalitičkom tumačenju odnosa roditelj-dijete i njihove veze sa samopoimanjem, centralno mjesto zauzima fenomen identifikacije50. Prema klasičnom shvatanju, identifikacija " .... predstavlja niz promena u Egu koje započinju introjekcijom spoljašnjih uskraćenja i zabrana, a završavaju se unošenjem i preuzimanjem roditeljskih funkcija - dakle, stvaranjem Nad-ja" (Popović, 1992 str. 361). Prema istom autoru, identifikacija počiva na strahu od gubitka objekta koji je izvor zadovoljstva. U najranijoj fazi razvoja nema objekta identifikacije, budući da dijete ne razlikuje spoljašnji svijet i sebe (primarni narcizam), već identifikacija predstavlja čisto pounutrenje (introjekciju) objekta identifikacije te se zato naziva primarnom identifikacijom. Sekundarna identifikacija započinje kada je dijete u stanju da izabere objekt identifikacije. "Ovo predstavlja izraz prve emocionalne veze s drugom osobom i ima veoma važnu ulogu u predistoriji Edipovog kompleksa".

I u tumačenju ponašanja koje se odnosi na razrješenje Edipovog kompleksa može se uočiti važnost kognitivnih faktora i dostignutog nivoa kognitivnog razvoja. Naime, majčina ljubav i nježnost u ranom djetinjstvu predstavljaju bazičnu potrebu i izvor sigurnosti djeteta i to je neosporna činjenica. Kao i mladunci drugih viših životinjskih vrsta51 i dijete želi da produži stanje ugode koje proizilazi iz osjećaja tjelesne bliskosti. Na putu zadovoljenja ove želje stoje mu drugi

50 Detaljnije u: Popovi}, B "Psihologija li~nosti", Savez dru{tava psihologa Srbije, Beograd, 1992.

141

članovi porodice, u konkretnom slučaju otac, koji "kradu" ljubav majke. Ako zanemarimo onaj dio priče koji se odnosi na oceubistvo i "strah djeteta da će otac uzvratiti istom mjerom"52, u okviru razmatranja Edipovog kompleksa, Freud otprilike tvrdi da sin počinje oponašati oca zato što je ovaj uspješan u zadobijanju majčine ljubavi. Razloge očevog "uspjeha" sin nalazi u njegovom ponašanju, odijevanju i sl. Nadajući se da će na taj način pridobiti naklonost majke dijete se počinje ponašati slično ocu, oblačiti očevu odjeću itd. Ovdje je jasno da i sam Freud uočava da dijete na određen način opaža i kognitivno elaborira situaciju "krađe ljubavi majke" od strane oca. Nadalje, očito je da je takva elaboracija situacije, sa stanovišta odraslog, neispravna, ali je primjerena dječjem iskustvu, dostignutom nivou kognitivnog razvoja i shvatanja kauzalnosti. Sklonost nekih psihoanalitički orjentisanih autora da dječje ponašanje interpretiraju sa stanovišta odraslog, očito nema nikakvo opravdanje.

Na važnost uloge roditelja ukazuju i teoretičari tzv. socijalnog interakcionizma. O njihovim shvatanjima bilo je riječi ranije. U ovom kontekstu valja naglasiti da roditelji i njihovo ponašanje prema djetetu predstavljaju prvi i dugo vremena najvažniji indikator ispravnosti dječjeg ponašanja, njegovih "kvaliteta i mana", prihvaćenosti odnosno neprihvaćenosti. Drugim riječima, oni predstavljaju "socijalno ogledalo" u kome se, za razliku od pravog ogledala u kome se odražavaju dječje fizičke karakteristike, odražavaju dječje psihičke karakteristike i kvaliteti. Nalazi McGuireovih (McGuire i McGuire, 1982), predstavljaju jasnu potvrdu teze o socijalnom ogledalu kao sastavnom dijelu koncepta o sebi. Prema njihovim nalazima, iskazi vrednovanja od strane značajnih drugih zauzimaju oko 23% mjesta u samoopisima adolescenata. Pritom se mogu uočiti razlike s obzirom

51 Argument za ovakvo tuma~enje predstavljaju i Harlovljevi eksperimenti na majmunima koji pokazuju da ako je mlado majmun~e zatvoreno u kavez sa dvije vje{ta~ke "majke", od kojih je jedna `i~ana i ima bo~icu s hranom, a druga pli{ana i nema bo~icu s hranom, najvi{e vremena provodi s pli{anom majkom.

52 Veliki broj istra`ivanja pokazuje da dijete, ~ak ni do devete godine, nema jasan pojam smrti, a da ne govorimo o poimanju incesta i sl. pojmova pa ovakvo tuma~enje ukazuje na nedopustiv androcentrizam u tuma~enju pona{anja djeteta.

142

na pol djeteta. U iskazima djevojaka, značajni drugi zauzimaju znatno više prostora, pri čemu se u tom kontekstu najčešće pojavljuju članovi uže porodice, dok su kod mladića među zančajnim drugim više zastupljene osobe iz šireg socijalnog okruženja. Rano uspostavljanje veze između ponašanja djeteta i reakcija roditelja, kao i dugotrajnost i emocionalna težina ove veze, još više potenciraju važnost odnosa roditelj-dijete u odnosu na druge socijalne interakcije.

Već spominjani radovi Meada (1959) upućuju na nešto drukčiju poziciju u promatranju odnosa između samoopažanja i opažanja porodične interakcije. Naime, Mead smatra da ponašanje drugih procjenjujemo na osnovu pretpostavki kako bi se sami ponašali u datoj situaciji. Pri tom, mora doći do decentracije, što će reći zauzimanja pozicije tog drugog u odnosu na promatrani objekt. Budući da je u ovom slučaju sama osoba objekt, ona ima određenu, već formiranu i čvrsto strukturiranu sliku o sebi, kao i određeni sud o vlastitom ponašanju koje je u datoj situaciji ispoljeno. Ponašanje druge osobe je, takođe, nešto što je vidljivo. Ono što o ovom slučaju predstavlja nepoznanicu su karakteristike i motivi koji stoje iza ponašanja druge osobe. O tome osoba donosi sud na osnovu toga kakavi bi, prema njenom viđenju, motivi stajali iza tog ponašanja kada bi se ona sama nalazila u sličnoj situaciji. Pritom, efekti ponašanja drugih na samoevaluaciju zavise od atribucije karakteristika i motiva onog čije ponašanje u odnosu na nas evaluiramo. Valja još jednom naglasiti, da su, gotovo svi elmenti, na osnovu kojih se donosi sud o nečijem ponašanju u suštini subjektivna uvjerenja onog koji evaluaciju vrši, od mišljenja o sebi, preko opažanja vlastitog ponašanja do atribucije motiva i karakteristika onog čije ponašanje evaluiramo.

Doživljavanje ponašanja druge osobe će, prema Epsteinu (1982), zavisiti od toga kakvi su efekti tog ponašanja na globalno samopoštovanje. Lične karakteristike i motivi koji stoje iza ponašanja neke osobe prema nama biće vrednovani kao pozitivni ako reflektuju pozitivno mišljenje o nama. Nasuprot tome, osobi koja ispoljava takvo ponašanje koje reflektuje negativno mišljenje o nama biće pripisane loše karakteristike i motivi. Ovo naravno vrijedi za osobe koje imaju dobro mišljenje o sebi. Kod osoba koje imaju globalno loše mišljenje o sebi može se očekivati da drugim ljudima pripisuju loše osobine, bez obzira na to da li njihovo ponašanje reflektuje negativan ili pozitivan stav. Prvo, jer negativan stav ugrožva potrebu za održanjem globalnog samopoštovanja, a drugo - jer se tumači kao neiskreno.

143

Posljedica toga su pozitivne korelacije između samovrednovanja i vrednovanja drugih ljudi (Opačić, 1986). Slična razmišljanja nalazimo kod Horney (1974) i Sullivana (1959). Dakle, u široko prihvaćenom stavu po kome onaj koji ne voli sebe ne voli ni druge ljude ima mnogo istine.

Sve ono što generalno važi za evaluaciju ponašanja drugih prema nama važi iz za opažanje roditeljskog ponašanja. Specifičnosti su vezane uz funkcionisanje ranije opisanih mehanizama odbrane. Naime, izbjegavanje i omalovažavanje drugih kao izvora negativnih odnosno neusklađenih informacija u slučaju vlastitih roditelja ne funkcioniše. Ne funkcioniše zbog proste činjenice da su djeca, bez ozira na to da li im se takva situacija sviđa ili ne, prisiljena da provode vrijeme sa svojim roditeljima. Pored toga, pred njih se postavlja moralni imperativ da vole svoje roditelje i imaju dobro mišljenje o njima. Zbog toga, kao i zbog velike emocionalne važnosti roditelja za dijete, djeca su upućena da iznalaze neke druge mehanizme kojima će zaštititi svoje samopoštovanje a koji će, u isto vrijeme, održati globalno povoljnu sliku o roditeljima. Na ove mehanizme upućuju neka naša istraživanja o kojima će kasnije biti riječi.

Na kraju se može reći da gotovo nema značajnijeg teorijskog rada iz ove oblasti koji ne naglašava važnost porodice za razvojkoncepta o sebi. Nasuprot tome, vrlo su rijetki empirijski radovi koji bi pokušali da potvrde ovakve teorijske pretpostavke.

2. Empirijski radovi

a. Radovi stranih autoraPrvi koji je empirijski potvrdio vezu između roditeljskih

postupaka prema djetetu i samopoimanja bio je Stott (1939 prema Burns, 1982) koji je na osnovu ispitivanja 1800 adolescenata i njihovih porodica došao do zaključka da su prihvatanje, međusobno povjerenje i nadopunjavanje povezani s pozitivnim samoprocjenama. U nama dostupnim fundamentalnim preglednim radovima (Wylie, 1974, 1979; Burns, 1982 itd) uglavnom se referira o tri kapitalna istraživanja: Rosenberg (1965), Coopersmith (1967), Sears (1970).

Coopersmithovo (Coopersmith, 1967) istraživanje je provedeno na uzorku od 85 dječaka između 10 i 12 godina te njihovih majki i nastavnika. Svi dječaci bili su normalnog ponašanja i fizičkog

144

zdravlja, njihove porodice su bile potpune, poticale su iz urbane sredine i pripadale srednjoj klasi. Podaci o porodičnoj interakciji prikupljeni su na osnovu intervjua s majkama koje su uz to odgovarale na upitnik od 88 pitanja koja su se odnosila na stavove o roditeljstvu, s jedne strane, te na osnovu odgovora dječaka na Testu tematske apercepcije (TAT), s druge strane. Samopoštovanje dječaka procjenjivano je na osnovu odgovora dječaka na Coopersmithovom upitniku za procjenu samopoštovanja (SEI- "Self-esteem Inventory"), kao i na osnovu nastavničkih procjena dječjeg ponašanja na 15 skala Lickertovog tipa (BRF- "Behavior Rating Form"), koje su se odnosile na dječje samopoštovanje, samouvažavanja i pridavanje važnosti sebi samom.

Obrada rezultata zaustavila se na deskriptivnom nivou. Pokušalo se utvrditi kakva je procentualna zastupljenost pojedinih vidova roditeljskog ponašanja unutar grupa s niskim, srednjim i visokim samopoštovanjem. Dobijeni rezultati su pokazali da je nisko samopoštovanje najviše zastupljeno kod djece čiji roditelji potenciraju poslušnost, podešavanje prema drugim ljudima, bespomoćnost, uslužnost, jednom riječju snažno izraženu kontrolou dječjeg ponašanja. Roditelji dječaka s prosječnim samopoštovanjem, prema Coopersmithovim nalazima, najčešće se ponašaju zaštitnički, skloni su praštanju i imaju niske aspiracije. Ovakav odnos roditelja onemogućava djetetu sticanje vlastitih iskustava i rezultira visokom zavisnošću od roditelja. Za porodice dječaka s visokim samopoštovanjem bilo je karakteristično jasno definisanje uloga i normi ponašanja. Kažnjavanje djeteta u ovim porodicama uvijek je vezano za kršenje tih normi, pri čemu ovakvo kažnjavanje dijete doživljava kao opravdano. S druge strane, dozvoljena je maksimalna sloboda ponašanja unutar utvrđenih normi. Pored toga za ove porodice je karakteristično visoko povjerenje dječaka u odnosu prema ocu, pri čemu se otac najčešće doživljava kao prijatelj. Pozitivni efekti odnosa s ocem bili su potpomognuti visokim zadovoljstvom majke očevim ponašanjem prema sinu.

Coopersmithova interpretacija ovih nalaza ide u tri pravca:

145

1. Čvrsto rukovođenje facilitira razvoj jake unutarašnje kontrole koja djetetu daje jasne ideje o ispravnom načinu ponašanja, čime se maksimizira uspješnost interakcije a minimizira strah od roditeljskih reakcija. Zato dijete doživljava socijalni svijet kao predvidljiv i kontrolabilan što mu daje osjećaj uspješnosti i sigurnosti. Nasuprot tome, nisko samopoštovanje proizilazi iz nedefinisanosti i nekonzistentnosti programa socijalnog potkrepljenja;

2. Jasna pravila pomažu djetetu da se jasno definiše što ga osposobljava da ispravno procjeni potrebe i snagu drugih ljudi. Dijete, nadalje, dobija priliku da nauči razlike između želja i stvarnosti te sebe i drugih;

3. Dijete doživljava restrikcije kao dokaz zaintresovanosti za njega i njegovo dobro. Nasuprot tome, roditelji koji kažu "Radi što želiš samo me ostavi na miru" - šalju djetetu poruku da nije vrijedno pažnje.

Kontrola, sama po sebi, čini se, ne predstavlja ni dobru ni lošu osnovu za razvoj djeteta. Kao što odsustvo ograničenja predstavlja za dijete indikator zanemarenosti, tako i pretjerana grubost u kažnjavanju i restriktivnost u odnosu na dječje želje i potrebe može da predstavlja indikator nevoljenosti (čak i mržnje) i odbačenosti. Iz same pozicije djeteta i roditelja, koja je unaprijed definisana kako socijalnim normama, tako objektivnim razlikama u fizičkoj i ekonomskoj moći, proizilazi i neophodnost razlika u ulogama. Optimalni nivo kontrole i uticaja na dječje ponašanje predstavlja kompromis između prepuštanja djeteta samom sebi i učenju na vlastitim greškama, i potpunog upravljanja dječjim ponašanjem u kome se dijete u potpunosti štiti od neizvjesnosti, davanjem gotovih recepata, ali postaje nesposobno za samostalan život i odlučivanje. Iako o tome u ovom radu nema podataka, čini se da se ovaj optimum s uzrastom pomjera od jake kontrole prema potpunoj autonomiji.

Prihvatanje djeteta i jasno postuliranje normi, kao i insistiranje na njihovoj primjeni ni u kom slučaju nisu u suprotnosti. Naprotiv, može se reći da ova dva uslova, koja karakteriziraju tzv. demokratsku

146

(autoritativnu) vaspitnu praksu, predstavljaju osnovu razvoja visokog samopoštovanja. Lošije učinke ima permisivni pristup roditelja, dok su, prema ovim nalazima, učinci autoritarnog pristupa vaspitanju djece, koje karakteriziraju hladni odnosi prema djetetu, bespogovorno insistiranje na normama, izostanak elaboracije pri postavljanju ograničenja i kažnjavanja djeteta, najlošiji. Ove rezultate potvrđuju i nalazi Greybilla (Greybill, 1978 prema Burns 1982).

U istraživanju koje je provedeno na oko 5000 adolescenata, Rosenberg (1965) je pokušao pronaći socijalne preduslove (antecedente) koji su u vezi sa samopoštovanjem. Pažnja ovog istraživanja bila je usmjerena na mnoge faktore, od onih vezanih za generalnu strukturu društva (klasa, rasa, religija), do onih vezanih za unutrašnju strukturu porodice (veličina porodice, red rođenja, potpunost-nepotpunost porodice), te onih koji se odnose na odnose s roditeljima, interesovanje roditelja za dijete itd.

Podaci prikupljeni na osnovu nezavisnih samoopisa adolescenata i oba roditelja pokazuju da je visoko samopoštovanje i stabilna slika o sebi povezana s bliskim odnosima adolescenata s ocem. Nadalje, Rosenberg nalazi blagu povezanost između interesovanja majke za osobe s kojima se adolescent druži i samopoštovanja53. Za razliku od Meadovih pretpostvavki, prema kojima suportivno ponašanje roditelja vezano za dječje postignuće ima pozitivne efekte na samopoštovanje, indiferentno -srednje, a restriktivno (kažnjavanje) najlošije, Rosenberg nalazi da je indiferentno ponašanje to koje ima najlošije efekte, a da se relativno često dešava da i adolescenti čiji se roditelji ponašaju suportivno imaju nisko samopoštovanje, ponekad čak i niže nego oni iz restriktivnih porodica. Ipak, utvrđeno je da je najviše adolescenata s visokim samopoštovanjem poticalo iz porodica u kojima su roditelji davali podršku dječjim naporima vezanim uz postignuće.

Searsovo (Sears, 1970 prema Burns 1982) istraživanje je u odnosu na istraživanja Coopersmitha i Rosenberga specifično po tome što je u njemu u obzir uzeta i vremenska dimenzija. Naime, radi se o jedinom longitudinalnom istraživanju u ovom području. U prvom istraživanju koje je provedene 1957 godine na uzorku od 379 ispitanika uzrasta dvanaest godina primjenjena je PCR skala (Patterns of Child Rearing) koja je služila za procjenu šest aspekata porodičnih

53 Ova veza nije zna~ajna kada se radi o o~evima.

147

odnosa (permisivnost, podešavanje porodici, orijentacija prema odgovornosti, dominantnost u odnosima otac-majka, roditeljska toplina i prihvatanje). U drugom istraživanju koje je provedeno nakon sedam godina, a u tom trenutku dostupnih 160 ispitanika iz prvog uzorka, primjenjena je mjera za ispitivanje koncepta o sebi koja se odnosila na domene kao što su fizičke sposobnosti, socijalni odnosi, radne navike, akademska kompetentnost i akademsko postignuće te samokritičnost. Pored toga, primjenjena je skala za mjerenje maskulinosti-femininosti.

Rezultati su pokazali da su ispitanici s visokim konceptom o sebi dolazili uglavnom iz manjih porodica, bili ranije rođena djeca u odnosu na drugu djecu u porodici, pri čemu su njihovi odnosi s roditeljima bili topliji nego odnosi u porodicama djece s niskim samopoštovanjem. Generalno gledano, nisu utvrđene razlike s obzirom na pol roditelja i djeteta. Samo je kod dječaka niža dominantnost oca u odnosima otac-majka bila povezana s povoljnijim konceptom o sebi.

Dobijeni rezultati nisu bili u skladu s polaznim očekivanjima. Naime, na osnovu činjenice da u najranijoj fazi razvoja za djecu oba pola majka ima važniju ulogu nego otac, pretpostavljeno je da će veze između ponašanja majke i koncepta o sebi biti važnije za djecu oba pola nego veze između ponašanja oca i koncepta o sebi. Pritom se očekivalo da će ovaj efekat biti izraženiji kada je riječ o djevojčicama. Budući da uloga oca postepeno dobija na važnosti, naročito za dječake, očekivalo se da će uticaj očevih postupaka na koncept o sebi dječaka biti mnogo veći nego uticaj na koncept o sebi djevojčica. Rezultati nisu potvrdili pretpostavku po kojoj toplina u odnosima s istopolnim roditeljem ima značajniji uticaj na razvoj djeteta. Naprotiv, pokazalo se da oba roditelja imaju podjednak uticaj. Značajna odstupanja u smjeru nepovoljnijeg koncepta o sebi utvrđen je samo kod one djece kod koje su odnosi s oba roditelja hladni.

Druga hipoteza od koje se u ovom radu pošlo je bila da će adekvatno prihvatanje polne uloge biti povezano s višim samopoštovanjem. Pokazalo se, međutim, da je prihvatanje maskuline orijentacije povezano s povoljnijim samovrednovanjem bez obzira na pol. Rezultati koji ukazuju na to da je dominatnost oca u bračnim odnosima povezana s nižim konceptom o sebi su, u izvjesnom smislu, u skladu s Coopersmithovim nalazima. Naknadni intervju s dječacima pokazao je da oni dominantnost oca, ustvari, ne povezuju s

148

dominantnošću u donošenju odluka, već s dominatnošću u kontroli i kažnjavanju.

Na kraju valja ukazati na činjenicu da, iako rezultati ukazuju na nesumljive veze između odnosa roditelj-dijete i koncepta o sebi, visina utvrđenih korelacija ne impresionira (sve korelacije su manje od .30). Ovo, međutim, ne znači da su te veze zaista tako niske. Razloge prije treba tražiti u univarijatnom pristupu obradi rezultata. S druge strane, ovakva obrada rezultata ne vodi računa o multidimenzinalnosti koncepta o sebi kao i skrivenim efektima međusobnih odnosa ispitivanih varijabli (spurious inflation or deflation of correlation efecct).

U prilog tome idu nalazi Dickstena i Posnera (1978. prema Burns op. cit) koji su utvrdili da veze između samopoštovanja i odnosa roditelj-dijete kod dječaka iznose oko .50 i oko .35 kod djevojčica. Kada su rezultati analizirani posebno za svakog od roditelja dobijena je se sasvim drugačija slika - korelacije odnosa s ocem i globalnog samopoštovanja dječaka iznosile su oko .49, a djevojčica .21, dok su, kada je riječ o odnosu s majkom, korelacije bile .34 na muškom i .53 na ženskom uzorku. Parcijalizacija efekta interakcije s drugim roditeljem učinila je ove razlike u korelacijama još drastičnijim. Nakon parcijalizacije korelacija interakcije s ocem i samopoštovanja iznosila je .40, a s majkom .16 kod dječaka, a .51 i .006 kod djevojčica. Na osnovu navedenih nalaza autori su zaključili da je za formiranje dječjeg samopoštovanja važniji odnos s roditeljem istog pola nego odnos s roditeljem suprotnog pola.

Za razliku od Searsa te Dickstena i Posnera, Growe (1980. prema Burns 1982) je utvrdio da je ponašanje majke značajniji prediktor samopoštovanja nego ponašanje oca, kada je riječ o djeci oba pola. U prilog ovom nalazu idu raniji nalazi po kojima je majka mnogo češće u interakciji s djecom nego otac pa je i logično za očekivati da efekti njenog ponašanja budu izraženiji. S druge strane, otac je, govoreći uopšteno, rjeđe u interakciji s djecom, ali je ipak nešto češće u interakciji sa sinovima nego sa kćerima (Woolner, 1966 prema Burns op. cit) pa je logično očekivati da efekti očevog ponašanja budu nešto izraženiji kada je riječ o sinovima. Za razliku od većine drugih istraživanja, ovi autori su utvrdili da ponašanje roditelja ima veće efekte na samopoštovanje dječaka nego djevojčica. U prilog ovom idu i nalazi Musena i saradnika (1963) koji su, u svom multikulturalnom istraživanju, utvrdili da su dječaci, čiji očevi

149

pokazuju manju afektivnu toplinu, nesigurniji, da imaju manje povjerenja u ljude, te da su slabije prilagođeni.

Rezimirajući navedeno, možemo reći da, o vezi između tzv. varijabli porodične interakcije i koncepta o sebi, postoji izrazito slaganje među empirijskim nalazima. O kvalitetu te veze, a posebno o polnim razlikama slaganje nije ni izbliza toliko. Ne postoje jedinstveni nalazi koji bi ukazali na to kakva je uloga oca i majke u formiranju koncepta o sebi kod sinova i kćeri. Valja naglasiti i niz nedostataka metodološke prirode na koje ukazuje Wylie (1979), kao što su:

a) mali uzorci koji, s izuzetkom Rosenbergovog istraživanja, ne prelaze 200 ispitanika;

b) korištenje ideosinkretičkih postupaka ili instrumenata nejasne faktorske strukture i nepoznate pouzdanosti;

c) nekonzistentnost u načinu prikupljanja podataka o interakciji roditelj-dijete, pri čemu se premalo vodilo računa o tome kako djeca vide (doživljavaju) tu interakciju.

d) korištenje univarijatnih metoda statističke obrade rezultata, koja često podrazumijeva samo deskriptivni nivo statističke analize (Coopersmith, Rosenberg), čime se tumačenje rezultata dovodi do ivice na kojoj moramo sumnjati u tačnost. Ako su i korištene multivarijatne metode, nisu uzimane u obzir specifičnosti pojedinih varijabli.

Može se pretpostaviti da su kontradiktornosti, koje ponekad karakterišu empirijske nalaze, u velikoj mjeri, posljedica ovih metodoloških nedostataka. Površnost u statističkim analizama ostavlja, s jedne strane, empirijsku osnovu na samoj površini, gubi se uvid u cjelinu odnosa, međusobne veze i skrivene efekte među varijablama. S druge strane, ostavlja se veliki prostor za spekulacije.

Osim ovih, čisto metodoloških nedostataka, moguće je dovesti u pitanje i neke teorijske postavke na kojima počivaju ovi radovi. Naime, uobičajena istraživačka paradigma zasniva se na pretpostavci da su porodični odnosi uzrok, a psihološki aspekti posljedica tih odnosa, da se roditeljski postupci mogu locirati u područje objektivnih, a psihološki aspekti u područje subjektivnih varijabli.

150

U novije vrijeme istraživači stavljaju naglasak na intrasubjektivne aspekte interakcije, pri čemu naročito naglašavaju važnost očekivanja, implicitnih "teorija" razvoja i prethodnog iskustva u podizanju djece54. Pored toga, valja imati u vidu i uticaj opšte porodične klime (konteksta) na interpretaciju roditeljskih postupaka (Opačić, 1993). Prema nalazima McGuire-a i McGuire-ove porodica i porodični odnosi imaju značajano mjesto u opštoj slici o sebi, što implicitno prihvataju i neki drugi autori (Marsh et all) koji porodične odnose uvrštavaju u svoje modele koncepta o sebi. Budući da je koncept o sebi visoko integrisan sistem u kojem su svi elementi u međusobnoj interakciji, teško je odrediti šta su zavisne a šta nezavisne varijable.

Važnost subjektivnih faktora za razumijevanje veza između porodičnih odnosa i psihičkog razvoja, kao i način operacionalizacije porodičnih odnosa, prisutan u većini radova koji su se bavili ovom tematikom, dovodi u pitanje opravdanost smještanja ovako ispitivanih porodičnih odnosa u objektivnu domenu.

b. Naši nalazi o vezama između samoopažanja i opažanja porodičnih odnosa

U jednom našem radu (Opačić, 1993), za razliku od većine autora, problem veza između porodičnih odnosa i samoevaluacije i teorijski i operacionalno locirali smo u subjektivnu domenu.

Cilj ovog rada je bio da se utvrde načini na koje se ostvaruju veze između opažanja porodične interakcije i samopoimanja, s obzirom na pol ispitanika.

Problemi ovog istraživanja bili su:I. Da li postoje veze između percepcije odnosa s roditeljima i

načina na koji adolescenti doživljavaju sebe.

54 Bacon i Ashmore, 1988, Petterson, 1985 prema Wolfe i Bourdeau, 1987; Wolfe i Bourdeau, 1987; Petterson i Bank 1987 prema Petterson; 1990, Collins, 1990.

151

II. Da li postoje razlike u ostvarenju potencijalnih veza kada je riječ o muškim i ženskim ispitanicima i da li su te razlike kvalitativne ili kvantitativne prirode.

III. Koliko je mehanizama neophodno uzeti u obzir za objašnjenje potencijalnih veza:A. kod mladićaB. kod djevojaka.

IV. Koji su to mehanizmi (latentne dimenzije) koji se nalaze u osnovi potencijalnih veza:A. kod mladićaB. kod djevojaka.

Ispitivanje je provedeno na uzorku od 200 djevojaka i 159 mladića iz potpunih nuklearnih porodica. Uzorak je bio reprezentativan s obzirom na tip škole i niz sociodemografski varijabli.

Samopoimanje je konceptualno definisano kao multidimenzionalna, ali, istovremeno, visoko integrisana i dobro organizovana struktura. Marsh (1990) je, koristeći MTMMA, utvrdio izrazito slaganje strukture različitih mijera samoprocjene u tri glavna domena - fizičkog, socijalnog i intelektualnog. Unutar fizičkog domena model Marsa i saradnika podrazumijeva relativnu nezavisnost samoprocjena fizičke privlačnosti i tjelesnih sposobnosti. Unutar socijalne domene pretpostavljena je relativna nezavisnost evaluaciju od strane roditelja i vršnjaka.S Samoprocjene u intelektualnoj sferi, kod mlađih uzrasta, povezane su s postignućem u školi, pri čemu se najčešće pronalaze dva faktora - jedan, koji se odnosi na postignuće u društvenim, a drugi, na postignuće u prirodnim naukama i matematici55. Pored ovih varijabli, u istraživanje je uvrštena skala generalne nekompetentnosti koju je Bezinović, sa saradnicima, generisao na osnovu Bandurine teorije ličnosti56.

55 ^ini se da je ovaj model vi{e heuristi~ki nego realni.

56 Podaci o skalama dati su u poglavlju o vezama između socijalnog statusa i samopoimanja.

152

Rezultati na skalama definisani su kao projekcija ispitanika na prvu glavnu komponentu. Skorovi su izračunati regresionim postupkom.

Porodičnu interakcija operacionalno je definisana pomoću sedam varijabli: intimnost (međusobno povjerenje), kažnjavanje i kontrola, posebno za oca, posebno za majku (pri čemu se iz sadržaja varijabli može vidjeti da se radi o ekstrmnim oblicima kažnjavanja i kontrole) te, da bismo zahvatili i nešto od prostalog dijela varijanse, opšte zadovoljstvo porodicom57.

U radovima drugih autora, razlike između mladića i djevojaka su utvrđivane na osnovu pretpostavke da se radi o kvantitativnim razlikama. Međutim, postoje jake indicije da su te razlike kvalitativne, a ne kvantitativne. Ovo ima dalekosežne posljedice na načn obrade rezultata. Naime, nameće se pitanje da li rezultate muških i ženskih ispitanika analizirati zajednički ili odvojeno. Naši rezultati (Box-M) su pokazali da su odnosi među ispitivanim varijablama te njihove međusobne veze kod mladića i djevojaka takve da možemo govoriti o različitim kvalitetima. Sličnu situaciju nalazimo u hemiji, npr. kada je riječ o grafitu i dijamantu koje čine isti atomi ali su veze među njima drukčije, što rezultira izrazito drukčijim svojstvima. Ovo nadalje implicira neophodnost odvojene analize po polu.

Niz empirijskih radova (Musen et all, 1963, Rosenberg, 1965, Woolner, 1966, Coopersmith, 1967, Sears, 1970, Greybill, 1978, Dicksten i Posner, 1978, Growe, 1980) ukazuje na postojanje veza između kvaliteta porodične interakcije i globalne samoevaluacije. Uz navede metodološke nedostatke, ovim radovima se može pripisati i jedan ozbiljan nedostatak konceptualne prirode - u najvećem broju njih koncept o sebi se tretira kao jednodimenzionalni konstrukt, što je na osnovu novijih empirijskih radova sporno (Marsh, Harter, itd). Naime, koncept o sebi je izdiferenciran u različite domene i, u isto vrijeme, visoko integrisan sistem. Ako se koncept o sebi tretira kao jednodimenzionalni konstrukt, gubi se iz vida niz korisnih informacija, kako o kvalitetu veza, tako i o načinu na koji se ostvaruju, te pojedinačnoj važnosti pojedinih aspekata porodične

57 Podaci o skalama dati su u poglavlju o vezama između socijalnog statusa i opa`anja porodi~ne interakcije.

153

interakcije i samopoimanja za funkcionisanje tih veza. Postupak kanoničke korelacione analize (Hotelling, 1937. prema Dillon i Goldstein, 1984) omogućava nam uvid, kako u globalne veze tako i specifične odnose među varijablama.

U ovom radu je za utvrđivanje veza između varijabli porodične interakcije (VPI) i varijabli samopoimanja (VKS) korišten Hotellingov postupak kanoničke analize58. Ovaj postupkak nam omogućava utvrđivanje veza između dva seta varijabli, kao i latentnih dimenzija koje se nalaze u osnovi tih veza. Zbog obilja podaka koje nam ova analiza daje, nećemo se posebno osvrtati na pojedinačne numeričke pokazatelje, nego ćemo, u sintetizovanoj formi, ukazati na njihovo psihološko značenje.

(1) Globalni pokazatelji veza između samoopažanja i opažanja porodičnih odnosa

U tabelama koje slijede (Tabela 18 i Tabela 19) prikazani su globalni pokazatelji veza između ispitivanih skupova varijabli (R), kao i pokazatelji relevantnosti ekstrahovanih kanoničkih komponenti za svaki od navedenih skupova (Px, Pxy, Py, Pyx).

Kako je vidljivo, između opažanja porodične interakcije i samopoimanja postoje značajne veze. Time su na nešto drugačiji način potvrđeni raniji nalazi o postojanju veza između ovih konstrukata (Musena et all, 1963, Rosenberg, 1965, Woolner, 1966, Coopersmith, 1967, Sears, 1970, Greybill, 1978, Dicksten i Posner, 1978, Growe, 1980). Nadalje, vidljivo je da između muškaraca i žena postoje određene razlike, kako u pogledu kvantiteta tako i u pogledu kvaliteta tih veza. Rezultati ukazuju da su veze između opažanja porodičnih odnosa i samoevaluacije nešto čvršće kod djevojaka nego kod mladića, što je potpuno u skladu s nalazime McGuire-a (McGuire i McGuire, 1982). Kod mladića su veze zasnovane na dva, a kod djevojaka na tri mehanizma.

58 Vi{e o na~inu tuma~enja rezultata ove analize vidjeti u dodatku.

154

Tabela 18: Globalni pokazatelji veza između porodičnih varijabli i varijabli koncepta o sebi kod mladića

rb R Px Pxy Py Pyx Hi d.f. sig.1 .594616 .240751 .085122 .428735 .151587 123.7532 42 .00000

02 .461937 .283420 .060478 .191849 .040938 57.8740 30 .00166

53 .291239 .078362 .006647 .122812 .010417 21.6313 20 .36091

74 .191418 .085253 .003124 .084934 .003112 8.2475 12 .76548

55 .124074 .130204 .002004 .096448 .001485 2.6108 6 .85585

76 .042127 .088121 .000156 .075224 .000133 .2682 2 .87449

8ukupno .906110 .157531 1.000000 .207672

Tabela 19: Globalni pokazatelji veza između porodičnih varijabli i varijabli koncepta o sebi kod djevojaka

rb. R Px Pxy Py Pyx Hi d.f. sig.1 .766391 .455537 .267562 .344968 .202619 242.8565 42 .0000002 .438085 .155658 .029874 .126020 .024186 72.9041 30 .0000203 .291212 .097048 .008230 .093503 .007929 31.9905 20 .0434754 .232524 .061224 .003310 .158892 .008591 14.9759 12 .2428215 .134187 .079677 .001435 .174078 .003134 4.3038 6 .6356476 .065086 .065454 .000277 .102539 .000434 .8151 2 .665290

ukupno .914598 .3106881 1.000000 .246893

Na osnovu rezultata se, nadalje, može zaključiti da, kada govorimo o muškarcima, mehanizam koji je najodgovorniji za veze između opažanja porodične interakcije i samopoimanja nije ujedno i najreprezentativniji faktor porodične interakcije. To nas usmjerava da njegovo značenje tražimo u nekim sekundarnim efektima porodične interakcije, što ne možemo reći i za žene. Nadalje, vidljivo je (indeksi redundanse - Pxy i Pyx) da kod muškaraca uticaj ide iz prostora porodičnh varijabli prema prostoru varijabli koncepta o sebi, dok je kod žena smjer uticaja obrnut59.

59 @elimo li biti potpuno statisti~ki precizni mo`emo re}i da se na osnovu poznavanja percepcije interakcije mo`e bolje predvidjeti opa`anje sebe kod mu{karaca i, obrnuto, da se kod `ena na osnovu toga kako vide sebe mo`e bolje predvidjeti

155

Uopšteno govoreći, rezultati pokazuju da između opažanja porodične interakcije i samopoimanja postoje značajne veze. Ipak, preostaje veći dio varijanse koji se ne može objasniti varijablama uključenim u analizu. Dakle, navedeni nalazi potvrđuju važnost porodične interakcije za samopoimanje, ali ostavljaju dosta širok prostor koji se ne može objasniti odnosima s roditeljima. Rezultati dobijeni na ženskom uzorku dovode u pitanje istrživačku paradigmu po kojoj su VPI nezavisne, a VKS zavisne varijable.

Postupak kanoničke analize omogućava nam da odemo korak dalje i pokušamo odgovoriti na pitanje - koji su to mehanizmi?

Iz same biti kanoničke analize proizilazi da se kanoničke komponente ekstrahuju simultano u jednom i drugom skupu varijabli. Zato ćemo ih i prezentovati tako da prvo prikažemo kanoničke komponente iz skupa VPI a zatim njihove parove u skupu VKS. Pritom ćemo uz svaku varijablu navesti odgovarajuće kanoničke koeficijente (kanoničke pondere- W), zatim koeficijente strukture (korelacije s kanoničkom komponentom definisanom u tom skupu varijabli-r) te koeficijente krosstrukture (korelacije s kanoničkom komponentom definisanom u opozitnom skupu varijabli- rxy i ryx). Na dnu tabele će biti prikazana proporcija varijanse koju odgovarajuća kanonička komponenta objašnjava u datom skupu varijabli.

U daljem tekstu biće više riječi o specifičnim pitanjima vezanim uz mehanizme koji se nalaze u osnovi globalnih veza.

kako do`ivljava interakciju u porodici. Dakle, nije opravdano govoriti u terminima kauzalnosti. Obazrivost u tuma~enju indeksa redundanse u terminima kauzalnosti proizilazi iz ~injenice da njegova veli~ina zavisi od reprezentativnosti date kanoni~ke komponente za odgovaraju}i set varijabli i veli~ine kanoni~ke korelacije. Drugim rije~ima, veli~ina indeksa redundance mo`e da zavisi i od na~ina izbora varijabli. Ako je jedan set varijabli homogen a drugi heterogen, indeks redundance }e biti ve}i za homogeni set varijabli.

156

(2) Veze između samoopažanja i opažanja porodičnih odnosa kod mladića

Opisati prvi kanonički par znači odgovoriti na pitanje: koji je to mehanizam koji je najvažniji za ostvarenje veza između interakcije i koncepta o sebi?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje prethodno treba utvrditi koji su elementi najvažniji za funkcionisanje ovog mehanizma i kako su ti elementi povezani. Kada je riječ o varijablama opažanja porodične interakcije, prva kanonička komponenta (Tabela 20) definiše takav doživljaj odnosa u porodici koji se može opisati kao opšte zadovoljstvo porodičnim odnosima, bliskost u odnosima s ocem, popustljivost (niska kontrola, izostanak kažnjavanja) roditelja, osobito majke60.

Tabela 20: Kanoničke komponente u prostoru porodičnih odnosa kod mladića

VARIJABLA Wx1 rx1 rxy1 Wx2 rx2 rxy2

INTIMNOST-OTAC .5467 .6890 .4097 -.1142 -.0233 -.0107INTIMNOST-MAJKA -.3657 .2851 .1695 .0949 -.0203 -.0094

KAŽNJAVANJE-OTAC -.0335 -.2209 -.1314 .3898 .7377 .3408KAŽNJAVANJE-MAJKA -.1328 -.2977 -.1770 .5205 .8088 .3736

KONTROLA-OTAC .2853 -.3649 -.2170 -.0547 .4845 .2238KONTROLA-MAJKA -.3937 -.4011 -.2385 .2493 .6571 .3035

ZADOVOLJSTVO PORODICOM

.7503 .8354 .4967 .4462 .3437 .1588

PROPORCIJA VARIJANSE .2408 .0851 .2834 .0605

Prema rezultatima prikazanim u tabeli kontrola i kažnjavanje imaju relativno mali, ali ne i zanemarljiv doprinos definisanju ove

60 Kanoni~ka komponenta se mo`e promatrati kao bipolarni takson. Iako je tako, mi }emo se kod opisa kanoni~ke komponente orijentisati na samo jedan njen pol, i to onaj koji je indiciran smjerom korelacija indikatora i kanoni~ke komponente.

157

kanoničke komponente. Vjerovatno je da takva pozicija ovih varijabli proističe iz njihove važnosti za stvaranje opšteg zadovoljstva porodicom. Budući da je zadovoljstvo porodicom indikator opšte porodične klime, čini se da je povjerenje i doživljaj ravnopravnosti (simetričnosti) u odnosima s ocem onaj aspekt interakcije koji čini srž ovog faktora i daje mu specifično značenje. Struktura ove kanoničke komponente je u skladu s nalazima Dickstena i Posnera (1978 prema Burns op. cit) koji su utvrdili da su, kada se parcijaliziraju efekti korelacija samopoštovanja61 i odnosa s drugim roditeljem, za korelacije samopoštovanja i odnosa s roditeljima odgovorniji odnosi s roditeljem istog pola.

Očevo prihvatanje vjerovatno ima svoj odraz na globalno zadovoljstvo životom u porodici, ali i na to kako mladići doživljavaju sebe (koeficijent krosstrukture .4097). Kako je i opšte zadovoljstvo porodicom relativno snažno inkorporirano u prostor samoopažanja (.4967), čini se da ne možemo govoriti o jednostavnom uticaju porodičnih odnosa na samoevaluaciju već, prije, o složenoj interakciji socijalnog prostora i prostora samoevaluacije.

Za razumijevanje ovog nalaza potrebno je imati u vidu dvije činjenice: Prvo, opšte zadovoljstvo porodicom je, prema našim ranijim nalazima, indikator generalnog faktora porodičnih odnosa,posebno njihovog emocionalnog aspekta; Drugo, prema nekim autorima, zadovoljstvo porodicom je jedan od aspekata opšteg životnog zadovoljstva koje je opet, prema nalazima Bezinovića (1987) i autora koje on navodi, čvrsto povezano s globalnim samopoštovanjem. Dakle, opšte zadovoljstvo porodicom ima dva snažna izvora varijabiliteta, jedan u području porodice i porodičnih odnosa, drugi u samoevaluativnom području. Kako su i veze između intimnosti s ocem i opšteg zadovoljstva porodicom dvosmjerne, jasno je da se radi o veoma komplikovanom sklopu veza u kome je teško reći šta je uzrok a šta posljedica.

Ovakav doživljaj odnosa s roditeljima je, uopšteno govoreći, povezan s povoljnim doživljavanjem sebe. posebno u socijalnoj sferi (Tabela 21). Drugim riječima, ovaj faktor odražava uvjerenje ispitanika o tome kako ga vrednuju vršnjaci i roditelji. Veze drugih

61 U literaturi koja se bavi problemima samoevaluacije upotrebljava se pojam Self-esteem kao sinonim za Self-concept, {to je i ovdje slu~aj.

158

varijabli s ovom komponentom, koje nisu za potcjenjivanje, indiciraju postojanje generalnog faktora koncepta o sebi što ide u prilog nalazima Marsh i Shavelsona (1985), kao i nekih drugih autora (Coopersmith, Rosenberg, Harter i td).

Tabela 21: Kanoničke komponente u prostoru koncepta o sebi kod mladića

VARIJABLA Wy1 ry1 ryx1 Wy2 ry2 ryx2

POLNA PRIVLAČNOST -.0549 .5522 .3283 .7394 .6905 .3190FIZIČKE SPOSOBNOSTI .0082 .4585 .2726 .2494 .5322 .2458

INTEL. SPOSOBNOSTI -.0904 .5515 .3279 .0135 .2141 .0989EVALUACIJA-RODITELJI .5353 .8298 .4934 -.2545 -.0113 -.0052EVALUACIJA-VR[NJACI .5408 .8336 .4957 .1094 .3636 .1680

GEN. NEKOMPETENTNOST

-.2984 -.6080 -.3615 .6744 .4614 .2131

PROPORCIJA VARIJANSE .4287 .1516 .1918 .0409

Specifično značenje ovoj komponenti ipak daje evaluacija od strane vršnjaka i roditelja budući da su to varijable karakteristične i po veličini ostalih parametara (kanonički ponderi, koeficijenti krosstrukture). Imajući u vidu da se obe varijable odnose na onaj aspekt samopoimanja kojeg Marsh i saradnici označavaju kao "Socijalno ja", te relativno visok parcijalni doprinos generalne kompetentnosti u definisanju komponente, čini se da značenje ove komponente treba tražiti u području socijalne kompetentnosti i socijalnih odnosa. Dakle, možemo tvrditi da je intimnost s roditeljima, posebno s ocem, povezana sa socijalnim aspektima samoevaluacije.

Tumačenje ove činjenice može ići u nekoliko pravaca. Prvo, to može značiti da dijete ispravne komunikacijske navike, stečene u porodici, transferiše na ostale socijalne odnose, što rezultira pozitivnim vrednovanjem od strane socijalnog okruženja. Odnosi međusobnog povjerenja i uvažavanja, koji potiču iz porodice, generalizuju se na ostale socijalne odnose, s jedne, te na samovrednovanje, s druge strane, što ide u prilog shvatanjima K. Horney (1979).

U cjelini, mehanizam podsjeća na ono što Cooly naziva "Ja u ogledalu" (Looking-glass Self). Pri tome, ponašanje roditelja predstavlja indikator njihovog opšteg vrednovanja djeteta. Emocionalna toplina, međusobno povjerenje, dopuštanje autonomije u ponašanju, izostanak kažnjavanja doživljavaju se kao indikatori

159

pozitivnog vrednovanja vlastite osobe. Pored toga, međusobno povjerenje i reciprocitet u odnosima s ocem, kao istopolnim roditeljem, dalje se prenose i proširuju na odnose s prijateljima i vršnjacima, a ovi na opštu sliku o tome kako nas drugi vide. Pounutrena slika drugih (osobito roditelja i vršnjaka) o nama je, prema mnogim autorima, sastavni dio samoevaluativnog sistema i kao takva predstavlja jedan od najvažnijih repera za procjenu vlastitih vrijednosti (Mead, Sulss, McGuire). Budući da koncept o sebi predstavlja visoko integrisani sistem (Lecky 1965; Allport, 1955; 1961; Brim, 1976; Epstein, 1973; Horney, 1950; Jung, 1928; Kelly, 1955, Lecky, 1945; Maslow,1961; Rogers, 195062), vjerovatno je da se kroz složene mehanizme uravnoteživanja (ekvilibracije) i uopštavanja (generalizacije) ova iskustva odražavaju na ostale aspekte samoevaluacije. Ovaj mehanizam, dakle, pokazuje način na koji se informacije dobijene iz socijalnog okruženja inkorporiraju u opštu sliku koju imamo o sebi.

Navedeni mehanizam, takođe, ima dosta sličnosti s procesom pounutrenja (introjekcije) koji Freud opisuje u vezi sa razrješenjem Edipovog kompleksa. Prema Freudu, ovaj proces se završava tako što sin potiskuje podsvjesnu netrpeljivost prema ocu, poistovjećuje se s njim i pounutruje njegove moralne vrijednosti, standarde i ego-ideale. Ti standardi predstavljaju osnov za procjenu svojih i tuđih kvaliteta. Uklapanje u očev vrijednosni sistem, doživljaj ravnopravnosti i reciprociteta u odnosima s ocem može se tumačiti kao uspješno riješen Edipov kompleks.

Druga kanonička komponenta opažanja porodične interakcije (Tabela 20) definisana je kroz funkcionalne aspekte interakcije - pretjeranu kontrolu i kažnjavanje, naročito od strane majke, praćenu relativno pozitivnim doživljajem ukupne porodične atmosfere. Konstelacija varijabli koja definiše drugu kanoničku komponentu u prostoru varijabli porodične interakcije, čini se, opisuje ono što se u svakodnevnom životu naziva roditeljskim autoritetom. Ono što autoritativnost razlikuje od autoritarnosti (diktature) jest način na koji se koriste ovlaštenja koja proizilaze iz razlika u socijalnim pozicijama. Kada je riječ o roditeljima, autoritet predstavlja kompromis između takve kontrole koju adolescent doživljava kao grubost, agresiju i odbacivanje i one koju doživljava kao nebrigu, napuštanje i zanemarivanje.

62 Svi prema Epstein 1982.

160

Ovaj interakcijski sklop povezan je s pozitivnom evalucaijom vanjskog izgleda i odnosa s osobama suprotnog pola te fizičke snage i spretnosti, ali u isto vrijeme, i osjećajem globalne nekompetentnosti (Tabela 21). Iza samoopisa definisanog drugog kanoničkom komponentom najvjerovatnije stoji, djevojkama naročito prepoznatljiv, lik mladića koji ističe vlastitu snagu i atletsku građu tijela, koji ima arogantan i pomalo agresivan pristup, a koji je u suštini nesiguran u sebe. Ovakve mladiće, često i ne sluteći koliko su u pravu, djevojke nazivaju kompleksašima.

Prema prikazanim rezultatima opisano ponašanje mladića povezano je s autoritarnim ponašanjem roditelja, posebno majke, te umjereno pozitivnim doživljavanjem vlastite porodice. Dobijeni rezultati predstavljaju relativno jasnu potvrdu teze da porijeklo osjećaja globalne nekompetentnosti treba tražiti u odnosima roditelj-dijete. Prema nalazima Wolfea i Bourdeaua (1987) kažnjavanje bez obrazloženja, praćeno agresijom, dijete doživljava kao nasilje. Budući da ne razumije razloge, dijete nije u stanju da koriguje svoje ponašanje, što pojačava ljutnju i agresiju roditelja, a kod djeteta stvara osjećaj nesigurnosti. Tako nastao osjećaj nesigurnosti smanjuje uspješnost djeteta u izvođenju različitih aktivnosti što dodatno povećava nesigurnost, a kumulativno rezultira osjećajem globalne nekompetentnosti.

Dakle, nesistematsko potkrepljenje koje mladić dobija u porodici, a koje je indicirano varijablom nesistematskog kažnjavanja predstavlja, najvjerovatniji izvor "naučene bespomoćnosti" koja se manifestuje kroz osjećaj globalne nekompetentnosti. Međutim, nisu samo roditelji ti od kojih zavisi globalno samopoštovanje. Poznato je da povoljno vrednovanje vlastite osobe predstavlja jednu od bazičnih ljudskih potreba pa je normalno da osoba traži neke druge izvore za potvrdu vlastite vrijednosti. U ovom slučaju, taj izvor predstavlja doživljaj uspješnosti u području fizičkih aktivnosti kao i u području odnosa sa suprotnim polom. Naime, veliki broj istraživanja (Adams, 1977; Harter, 1987; 1989; Lerner i Brackney, 1987; Lerner, Orlos i Knapp, 1976; Simmons i Rosenberg, 1975; Simmons i Blyth, 1987) ukazuje da je fizički izgled najvažnija okosnica globalnog samopoštovanja (r između .65 i .80). Fizički izgled, snaga, omiljenost među vršnjacima te intelektualna kompetentnost predstavljaju elemente koje muškarci vrednuju kao glavne aspekte polne privlačnosti. Pritom, odnosi s drugim polom za adolescenta predstavljaju možda najznačajnije područje interesa, a u razvojnom

161

smislu to predstavlja najvažniji razvojni zadatak adolescencije63. U suštini, najvjerovatnije se radi u uklapanju u muški polni stereotip, čime se postiže povećanje samopoštovanja kroz osjećaj pripadnosti grupi koja se opaža kao bolja, te povećanje sigurnosti kroz ukalupljavanje u određenu, dobro uhodanu, shemu. Time se, u određenoj mjeri, kompenzuju negativni učinci nesistematskog kažnjavanja.

Izneseni rezultati, kao i rezultati nekih dodatnih analiza koji će kasnije biti prikazani, upućuju na zaključak da dobar dio varijanse globalne nekompetentnosti ima svoje izvore u porodičnoj interakciji, dok se drugi izvor varijabiliteta, koji je prema našim nalazima suprotan po smjeru, nalazi u području generalnog koncepta o sebi.

Podatak da se zadovoljstvo porodicom u izvjesnoj mjeri zadržava i pored negativnog doživljavanja interakcije s roditeljima traži posebno objašnjenje. Naime, jaka kontrola i nesistematsko kažnjavanje morali bi rezultirati formiranjem jedne od racionalizacija:

* ili "Ja sam loš pa me roditelji s razlogom kažnjavaju i ograničavaju"

* ili "Ja sam dobar ali moji roditelji su loši pa me bez razloga kažnjavaju"

Svaka od ovih racionalizacija negativno bi se odrazila na globalno samopoštovanje, prva, kroz direktnu negativnu samoevaluaciju, druga, posredno kroz negativnu samoevaluaciju koja proizilazi iz kršenja moralnog imperativa da se vole vlastiti roditelji. Rješenje ovog konflikta moralo bi voditi racionalizaciji "Ja sam dobar i moji roditelji su dobri". Do takvog rješenja moguće je doći ili potiskivanjem netrpeljivosti prema roditeljima ili pronalaženjem određenih racionalizacija kojima će se roditeljsko ponašanje opravdati, uz kompenzaciju negativnih učinaka tog ponašanja na globalno samovrednovanje. Rezultati prikazani u prethodnom poglavlju daju nam neke indikacije o sadržaju tih racionalizacija. Prisjetimo se da su se funkcionalni aspekti interakcije grupisali kao poseban faktor, pri čemu se pol roditelja nije pokazao relevantnim za definisanje faktora. Ovo upućuje na zaključak da se roditeljska uloga opaža kao nešto izvana nametnuto i nezavisno od roditeljske osobe. Drugim riječima, uzroke ovakvog ponašanja roditelja mladići nalaze u, od društva propisanim, obrascima ponašanja, dakle, van njihove

63 Ovo potvrđuju i rezultati faktorske analize na na{em uzorku, koji }e biti prikazani kasnije.

162

ličnosti. Ovakav način opažanja odnosa omogućava da se roditelji i dalje povoljno vrednuju, bez obzira na to što je njihovo ponašanje takvo da ne zaslužuje pozitivno vrednovanje. Rezultati, koji upućuju na zaključak da se pozitivno vrednovanje vlastite porodice, u određenoj mjeri, zadržava, područje negativnog samovrednovanja sužava i izoluje, a globalno samopoštovanje, vjerovatno, pothranjuje pozitivnim vrednovanjem ili idealizacijom vlastitog izgleda, fizičke snage i spretnosti, tj. vlastite polne privlačnostvnosti, idu u prilog ovoj pretpostavci.

Ako imamo u vidu strukturu prve kanoničke komponente opažanja porodične interakcije, možemo uočiti da je opšte zadovoljstvo porodicom u jednom slučaju negativno, a u drugom pozitivno asocirano s kontrolom i kažnjavanjem, što se u ranijim radovima smatralo kontradiktornim nalazom. Međutim, ima osnova i za tvrdnju da opšte zadovoljstvo porodicom utiče na to kako će dijete doživljavati kontrolu i kažnjavanje. Taj doživljaj će biti različit u zavisnosti od opšteg porodičnog konteksta. Drugim riječima, opšte zadovoljstvo porodicom predstavlja onaj faktor koji ovim aspektima interakcije daje značenje. U pozitivnoj porodičnoj klimi kontrola i kazna mogu imati pozitivne efekte i obrnuto.

Prisjetimo li se, pak, teorijskih rasprava o efektima kažnjavanja na razvoj djeteta, pri čemu nalazimo dvije dosta jake i empirijski dosta utemeljene grupe autora, od kojih jedni zastupaju tezu o štetnosti kažnjavanja (Putallaz i Heflin u štampi, Wolfe i Bourdeau, 1987), a drugi tezu o njegovoj neophodnosti za ispravan razvoj djeteta (Coopersmith, Rosenberg itd), vidjećemo da naši rezultati idu u prilog i jednom i drugom stajalištu. Čini se da ekstremizacija na jednu ili drugu stranu ima negativne efekte, što će reći da između ovih varijabli odnos najvjerovatnije nije linearan, već se, slično odnosu motivacije i postignuća, radi o kvadratnom odnosu, pri čemu se maksimalno pozitivni efekti mogu očekivati ako se primjeni optimalni nivo modulacije i kontrole ponašanja.

Nadalje, iz dobijenih rezultata proizilazi da čvrsta disciplina ne djeluje jednako na sve aspekte samoevaluacije. Čini se da ona doprinosi povoljnijem samovrednovanju na osobinama koje su stereotipno muške. Istovremeno, čvrsta disciplina negativno utiče na samoinicijativnost i vrednovanje vlastitih sposobnosti u drugim sferama.

163

Drugi pravac interpretacije uvažava kognitivne aspekte veza među varijablama. Naime, adolescencija je vezana uz doživljavanje sebe kao odraslog muškarca, što podrazumijeva da se svako uplitanje roditelja, posebno majke, u život doživljava kao pretjerano ograničavanje. Dakle, doživljavanje sebe kao odraslog muškarca koje se manifestuje kao uklapanje u muški polni stereotip (maskulina orijentacija) predstavlja kriterij na osnovu kojeg se vrši evaluacija ponašanja roditelja. U prilog ovom tumačenju idu i blage razlike u indeksima redundance (Tabela 18) koje ukazuju da smijer uticaja ide iz prostora samoevaluacije u prostor opažanja porodičnih odnosa.

Na osnovu rezultata dobijenih na muškom uzorku možemo zaključiti slijedeće:

a) Između varijabli porodične interakcije i varijabli koncepta o sebi postoje značajne veze;

b) Za objašnjenje tih veza kod mladića neophodno je uzeti u obzir dva mehanizma. Prvi mehanizam podsjeća na ono što Cooly naziva socijalnim ogledalom. Informacije dobijene iz socijalnog okruženja inkorporiraju se u sliku koju imamo o sebi. Drugi mehanizam u suštini odražava proces nastajanja i održavanja osjećaja globalne nekompetentnosti ("kompleksa niže vrijednosti"), u čijoj osnovi je odbacivanje djeteta od strane roditelja i neprincipijelno i nesistematsko kažnjavanje. Kao protivteža ovom, a u funkciji održanja globalnog samopoštovanja, javlja se zaštitno-kompenzatorni mehanizam koji možemo opisati kao uklapanje u muški polni stereotip (maskulinost). Izvor samopoštovanja u ovom slučaju predstavlja pozitivno samovrednovanje u domeni fizičkog izgleda i odnosa sa suprotnim polom;

c) Dobijene nalaze moguće je tumačiti na dva nivoa. Na prvi pogled je vidljivo da su indikatori simetričnih odnosa (emocionalni

164

aspekti interakcije) povezani s socijalnim aspektom koncepta o sebi, dok su indikatori asimetričnih odnosa (funkcionalni aspekti interakcije) povezani sa fizičkim aspektima samoevaluacije. Procjena intelektualnih sposobnosti očito svoje ishodište ima u nekim faktorima koji nisu uvršteni u ovo istraživanje;

d) Drugi nivo interpretacije, koji se ne uočava na prvi pogled, vezan je uz polne uloge, pri čemu se simetrični odnosi, posebno s ocem, reflektuju na odnose s istopolnim vršnjacima, a asimetrični odnosi, naročito s majkom, na odnose sa suprotnim polom. Kao što je, kad je bilo riječi o prvoj kanoničkoj komponenti, intimnost s ocem bila indikatar jednakosti, sličnosti i emocionalne bliskosti adolescenta i oca,koji svoju generalizaciju nalazi u pozitivnoj procjeni odnosa s drugim ljidima istog pola, tako funkcionalni aspekti interakcije mogu da se tretiraju kao indikator razlika, kako onih statusnih, tako i polnih. Svijest o sličnosti i svijest o razlikama predstavljaju dva osnovna elementa identiteta, pa tako i polnog identiteta. Iako to nije na prvi pogled jasno, čini se da na osnovu naših rezultata možemo tvrditi da odnosi s ocem za mladiće predstavljaju osnovu za odnose i evaluaciju odnosa s vršnjacima istog pola, a odnosi s majkom predstavljaju osnovu za evaluaciju odnosa s drugim polom. Ovim su djelomično potvrđeni nalazi Blockove (1984. prema Huston i Alvarez, 1990).

O vezama između opažanja odnosa s roditeljima i samopoimanja kod djevojaka biće riječi u poglavlju koje slijedi.

165

(3) Veze između samoopažanja i opažanja porodičnih odnosa kod djevojaka

Veze između opažanja odnosa s roditeljima i samopoimanja kod djevojaka nešto su izraženije. Mehanizam koji je najodgovorniji za te veze može se okarakterisati kao generalni integrativni faktor evaluacionog sistema. U području percepcije porodičnih odnosa ovaj faktor čine opšte zadovoljstvo porodicom te faktori interakcije koji mu se nalaze u osnovi (Tabela 22).

Tabela 22: Kanoničke komponente u prostoru porodičnih odnosa kod djevojaka

VARIJABLA Wx1 rx1 rxy1 Wx2 rx2 rxy2 Wx3 rx3 rxy3

INTIMNOST-OTAC .1597 .6874 .5268 -.1510 -.0494 -.0217 1.1482 .7113 .2071INTIMNOST-MAJKA .3173 .7541 .5779 .2758 .0142 .0062 -.3102 -.0579 -.0169

KAŽNJAVANJE-OTAC

.1985 .6701 -.5135 .1621 .3346 .1466 .3192 .0124 .0036

KAŽNJAV. -MAJKA .2076 .6470 -.4959 .7037 .6624 .2902 .3502 .2483 .0723KONTROLA-OTAC .1187 .5224 -.4003 .1526 .3579 .1568 -.2217 -.3290 -.0958

KONTROLA-MAJKA .0180 .4604 -.3528 .3198 .5621 .2463 -.1664 -.0001 -.0000ZADOVOLJ. POROD. .5091 .8916 .6833 .7701 .3037 .1331 -.3447 -.0041 -.0012

PROPOR. VARIJANSE

.4555 .2676 .1557 .0299 .0970 .0082

S druge strane, u području samoopažanja nalazimo pounutrenu sliku roditeljskih evaluacija (Tabela 23). "Ja viđena očima roditelja" čini jezgro ovog faktora. Projekcije drugih varijabli (ry 1 od .35. do .68) na ovu komponentu, uz izvjesne ograde, mogu se shvatiti kao indikatori upliva evaluacije od strane roditelja na ostale aspekte samoevaluacije. Ovakvi rezultati predstavljaju jasnu potvrdu Coolijevog konstrukta "Ja u ogledalu". Evaluacija od strane roditelja, kao okosnica ovog mehanizma, prema našim rezultatima ima dvojaku ulogu. Ona, prvo, predstavlja osnovu za procjenu interakcije s roditeljima i, drugo, ona je indikator vlastitih vrijednosti.

166

Tabela 23: Kanoničke komponente u prostoru varijabli koncepta o sebi kod djevojaka

VARIJABLA Wy1 ry1 ryx1 Wy2 ry2 ryx2 Wy3 ry3 ryx3

POLNA PRIVLAČNOST -.0107 .4329 .3318 -.2038 .0981 .0430 -.7078 -.2068 -.0602FIZIČKE SPOSOBNOSTI .1596 .3723 .2853 .2014 .2486 .1089 .9258 .6196 .1804

INTELE... SPOSOBNOSTI

-.0102 .4531 .3473 .3850 .2946 .1291 -.3592 -.1603 -.0467

EVALUACIJA-ODITELJI

.8152 .9607 .7363 .1413 .0232 .0102 -.3435 -.1947 -.0567

EVALUACIJA-VR[NJACI

.1286 .5214 .3996 .5268 .4268 .1870 .4527 .1925 .0560

GEN. NEKOMPETEN. -.1699 -.5862 -.4492 .9752 .6444 .2823 -.3726 -.1837 -.0535PROP. VARIJANSE .3450 .2026 .1260 .0242 .0935 .0079

Nalaz koji ukazuje da smjer uticaja ide iz samoevaluacionog prema porodičnom sistemu predstavlja najsporniji nalaz istraživanja i zaslužuje da mu se obrati više pažnje.

Odmah se nameće pitanje nije li možda nešto u samoj metodologiji dovelo do ovakvog nalaza? Iako je prema nalazima Marsha i saradnika (1985, 1990) te McGuirea (1982), evaluacija od strane roditelja sastavni dio koncepta o sebi, nameće se pomisao da evaluacija od strane raoditelja pripada skupu porodičnih varijabli na šta i ukazuju rezultati dobijeni na ženskom uzorku. Odmah zatim, i ne manje jasno, otvara se pitanje, ako je to tako, zašto isti slučaj nemamo i kod muškaraca.

Jedan od mogućih razloga za to možemo naći u činjenici da je istraživanje vršeno u patrijarhalnoj sredini, u kojoj je žensko dijete generalno niže vrednovano. Prihvatanje takvog stava i njegova inkorporacija u opštu strukturu samopoimanja negativno bi se odrazila na opšte samopoštovanje. U funkciji održanja generalnog samopoštovanja informacije koje narušavaju generalno pozitivnu samoevaluaciju imaju tendenciju da se izoluju i odvoje u zasebnu cjelinu. Diferencijacijom evaluacije od strane roditelja, od ostatka samoevaluativnog sistema, omogućava se da se samopoštovanje "gradi" na nekim drugim elementima, čime se osoba štiti od negativnog uticaja sredine. Ovakva potreba ne postoji kod muške djece, jer je pripadnost muškom polu u takvim sredinama sama po sebi pozitivna činjenica pa inkorporacija pozitivnog vrednovanja od strane sredine u sopstveni samoevaluacijski sistem pomaže povećanju samopoštovanja.

167

Ovakva interpretacija ima, međutim, jake empirijske kontraargumente. Naime, već više puta spominjani nalazi McGuire pokazuju da djevojke, češće nego mladići, u svoje samoopise uvrštavaju odnose s tzv. značajnim drugima, pri čemu su mnogo više orijentisani na užu porodicu i roditelje, dok su kod mladića više prisutna viđenja vršnjaka i odnosi s njima, te apstraktni aspekti socijalnih odnosa i ljudi kao opšta kategorija (npr. ljudsko biće i sl). Nadalje, veze ostalih aspekata koncepta o sebi i evaluacije od strane roditelja su relativno snažne. Čini se, zato, da nalazi koji ukazuju na neočekivan pravac uticaja imaju prije neke suštinske nego metodološke izvore.

Ranije smo vidjeli da djevojke na drukčiji način nego mladići opažaju odnose s roditeljima. One su orjentisane na roditeljsku osobu kao cjelinu a ne na specifične postupke. Nadalje, one ne odvajaju ulogu od emocionalnog odnosa, pri čemu su za globalni stav o majci nešto relevantniji emocionalni, a prema ocu funkcionalni aspekti interakcije. Djevojke izgleda procjenjuju odnos sa svakim od roditelja na osnovu toga kakav stav dotični roditelj ima o njima. Kako smo već ranije vidjeli, mehanizmi funkcionisanja samoevaluativnog sistema određuju način na koji ćemo opažati odnose s drugim ljudima i druge ljude uošte. Dakle, može se očekivati da će postupci koji odražavaju pozitivan stav roditelja rezultirati i pozitivnim doživljajem odnosa i obrnuto, sve u funkciji održanja globalnog samopoštovanja.

Ovakva interpretacija ostavlja otvorenim dva pitanja: prvo, zašto to isto ne vrijedi i za muškarce i, drugo, da li navedeni smjer uticaja važi za sve razvojne periode?

Odgovor na prvo pitanje moguće je naći u relativnoj važnosti koju za muškarce i žene imaju porodični odnosi. Naime, opšteprihvaćena je činjenica da su žene znatno više vezane za porodicu i da izvore svog samopoštovanja češće nalaze u porodici nego u vanjskim faktorima (Prescott, 1978; Willson i Willson, 1976; Bledsoe, 1973). Zbog toga su odnosi s roditeljima kod djevojaka snažno inkorporirani u koncept o sebi, a važnost koju za njih imaju predstavlja faktor koji pojačava njihov uticaj na generalno samopoštovanje. Kod mladića su odnosi u porodici manje važni pa je samim tim i njihova važnost za globalno samopoštovanje manja. U ovoj činjenici možemo naći razlog zašto su veze između opažanja porodičnih odnosa i samoevaluacije kod djevojaka jače nego kod mladića.

168

O tome da li je samoopažanje važnije za opažanje odnosa s roditeljima ili je obrnuto, ne možemo govoriti ako u obzir ne uzmemo razvojni period o kome govorimao. Ako se i možemo složiti da je u adolescentskom periodu to kako vidimo sebe važnije za evaluaciju odnosa s roditeljima, vrlo teško ovakvu konstataciju možemo prihvatiti kada je riječ o djeci, pogotovo o djeci u ranim razvojnim fazama. Mehanizam "Socijalnog ogledala" po kome roditelji služe kao indikator ispravnosti ili neispravnosti dječjeg ponašanja, najvjerovatnije je dominantniji u ranom razvojnom periodu. Konkretnim ili simboličkim potkrepljivanjem jednog ili kažnjavanjem drugog ponašanja, davanjem informacija o tome da li je dijete voljeno ili nevoljeno, vrijedno ili bezvrijedno, dobro ili loše, roditelji najvjerovatnije utiču na stvaranje primarne slike koju dijete ima o sebi. Ova slika, zatim, postaje osnova za vrednovanje roditeljskog ponašanja i tako u krug.

S jedne strane, ovim se nalazima, kada je riječ o odnosu samopoimanja i porodičnih varijabli, ali ne samo njih, dovodi u pitanje opravdanost definisanja jedne grupe varijabli kao zavisnih a druge kao nezavisnih. S druge strane, ovakav odnos promatranih varijabli daje mjesta optimizmu u pogledu terapijskog tretmana porodičnih problema.

Drugi kanonički par definišu funkcionalni aspekti interakcije (kontrola i kažnjavanje), s jedne (Tabela 22) i generalizovana nekompetentnost te pozitivna evaluacija od vršnjaka, s druge strane (Tabela 23).

Vjerovatno se radi o mehanizmu koji je po funkciji sličan konpenzatornom mehanizmu identifikovanom na muškom uzorku, ali koji je po sadržaju različit. Za razliku od mladića kod kojih strogost i nesistematičnost u vaspitanju rezultira uklapanjem u muški stereotip (spretnost, snaga, dominantnost) kojim se pokriva osjećaj globalne nekompetentnosti, kod djevojaka se osjećaj globalne nekompetentnosti pokriva uklapanjaem u ženski stereotip koga, u prvom redu, karakterizira socijabilnost.

Ovo je i razumljivao, s obzirom na nalaze Prescotta (1978) po kojima djevojke nalaze oslonac za samopoštovanje u socijalnoj adekvatnosti, a muškarci na različite načine: kroz direktnu polnu ekspresiju, nezavisnost i autonomiju, kompetenciju u različitim oblastima, kao što su sport, intelektualne aktivnosti, liderstvo i odgovornost prema zadacima. Ove razlike nisu toliko vezane za pol

169

koliko za prihvatanje polne uloge. Pritom su potpuno u skladu s polnim stereotipima (Broverman et. al. 1972), a poklapaju se i s relativnom važnošću pojedinih osobina za pripadnike različitih polova (Douvan i Andelson, 1966).

Prisjetimo se činjenice da identifikacijski procesi s vršnjacima postaju alternativa roditeljskom uticaju. Rosenberg (1979) primjećuje da se, za razliku od ranog djetinjstva kada su roditeljske procjene od presudne važnosti za samoevaluciju, u adolescenciji povećava uticaj vršnjaka. Naime, čini se da socijalne relacije predstavljaju protivtežu negativnim uticajima čvrste kontrole i nesistematskog kažnjavanja na globalno samopoštovanje. Prijateljice vjerovatno počinju zauzimati sve važniju poziciju u životu djevojke. One postaju izvor prihvatanja i samopoštovanja (La Gaipa, 1979 prema Rawlins i Holl, 1988). Prema tome, dobijeni nalazi idu u prilog onih autora koji zastupaju tezu o suprotstavljenosti uloga roditelja i vršnjaka.

Čini se da jako roditeljsko uplitanje u život adolescenta, postavljanje čvrstih i, iz pozicije adolescenta, neprimjerenih zabrana i kažnjavanje bez jasnog definisanja razloga dovode do stvaranja osjećaja nesigurnosti. Nejasnoće koje proizilaze iz takvog ponašanja dovode do toga da se adolescent plaši bilo šta da preduzme bez jasne direkcije roditelja. S druge strane, jaka ograničenja osujećuju ostvarenje novonastalih potreba. I bez toga, asimetrične relacije, u situaciji kada dijete počinje sebe doživljavati kao odrasloga nepovoljno utiču na globalno samopoštovanje. U funkciji zaštite globalnog samopoštovanja najvjerovatnije dolazi do traženja uporišta među vršnjacima. Ovo traženje uporišta, kako to navodi Youniss (Youniss, 1980 prema Hunter i Youniss, 1982), očituje se u težnji stvaranja recipročnih odnosa koji se zasnivaju na razumijevanju, empatiji, povjerenju, lojalnosti i moralitetu koji predstavljaju protivtežu formalno definisanim odnosima između roditelja i djece. Svakodnevna iskustva u igri i odnosima s vršnjacima djeluju, dakle, korektivno u odnosu na roditeljsko ponašanje. Simetrične relacije, generalno gledano, pogoduju jačanju samopoštovanja.

Sve u svemu, ima osnova za zaključak da drugi kanonički par predstavlja mehanizam socijalne kompenzacije negativnih učinaka nesistematskog kažnjavanja i čvrste kontrole na globalno samopoštovanje. Rezultati se mogu promatrati u dvije ravni. S jedne strane, može se pretpostaviti da čvrsta kontrola dovodi do uklapanja u ženski stereotip (femininost). S druge strane, moguće je da se u

170

odnosima s vršnjacima traže izvori samopoštovanja koji će biti protivteža asimetričnosti prisutnoj u odnosima s roditeljima.

Za interpretaciju trećeg para dostupno nam je veoma malo elemenata. Praktički, obe kanoničke komponente koje čine ovaj par definisane su samo sa po jednom varijablom, što će reći da se radi o unikvitetnim faktorima, pa interpretacija ovog kanoničkog para više liči na gatanje, nego na naučni rad. Ipak, budući da nam na raspolaganju stoji niz dodatnih informacija, o prirodi tog faktora treba reći nekoliko riječi.

Prvo što se može uočiti (Tabela 22) jest to da konstelacija varijabli, umnogome, podsjeća na prvi kanonički par na muškom uzorku (Tabela 20). Odnosi s ocem, koje karakterizira bliskost i međusobno povjerenje, uz izraženu kontrolu, povezani s visokim vrednovanjem vlastitih fizčkih sposobnosti i lošom procjenom vanjskog izgleda ukazuju na "poremećaj" u definisanju polnih uloga, odnosno na muški tip socijalizacije kod djevojaka.

Naime, struktura treće kanoničke komponente unutar samoevaluativnog sistema tipično je muška, tj. ukazuje na visoko vrednovanje vlastite fizičke snage i sposobnosti koje imaju značajno mjesto u muškom samoevaluativnom sistemu. Dodamo li tome blage indikacije koje ukazuju na nepovoljno vrednovanje polne privlačnosti koja zauzima visoko mjesto u tipično ženskom sistemu vrijednosti, s izvjesnom dozom sigurnosti možemo zaključiti o izraženoj maskulinosti djevojaka koje su opisane na ovom faktoru. Iz rezultata proizilazi da je maskulinost kod djevojaka najvjerovatnije povezana s identifikacijom s ocem. Pozitivne emocije prema ocu predstavljaju dobar osnov za identifikaciju te ,ako su još popraćene čvrstom disciplinom, najvjerovatnije dovode do usvajanja muškog sistema vrijednosti.

Ako se, u svjetlu ovih nalaza, osvrnemo na, već više puta spominjani, rad Searsa (1970) koji je utvrdio da je maskulina orijentacija, bez obzira na pol, povezana s globalno boljom samoevaluacijom, možemo reći da je to tačno, samo ako imamo o vidu one aspekte samoprocjene koji zauzimaju visoko mjesto u muškom sistemu vrijednosti (fizička snaga, spretnost), ali je potpuno netačno ako imamo u vidu one aspekte samoevaluacije koji su važni u tipično ženskom sistemu vrijednosti (ljepota, socijabilnost). Ovaj nalaz je još jedna potvrda opravdanosti tretiranja koncepta o sebi kao složenog i multidimenzionalnog sistema.

171

Relativno slaba kanonička korelacija, kao i slaba reprezentativnost faktora unutar oba skupa varijabli, upućuje na moguće vanjske izvore uticaja koje bi trebalo tražiti u faktorima, kao što su:

a) izostanak polne identifikacije koji je posljedica stvarnog izgleda djevojke;

b) otpor prihvatanju ženskog sistema vrijednosti koji se javlja kod žena koje najčešće potiču iz više socijalne klase;

c) slaba podjela polnih uloga unutar same porodice koja je izraženija u porodicama više klase u kojoj je majka zaposlena pa nema jasne podjele muških i ženskih poslova;

d) tendencija oca koji nema muško dijete da izabere jedno od ženske djece i odgaja ga kao muško, što je u nekim zaostalim krajevima još i danas prisutno64.

Sve ovo je više u sferi nagađanja, budući da nam nedostaju dodatni podaci koji su neophodni za ispravnu identifikaciju razloga. Zbog toga je izložene hipoteze potrebno, a čini se i moguće, provjeriti.

Na osnovu rezultata dobijenih na ženskom uzorku možemo reći slijedeće:

a) Postoje jasne indicije da su ženski samoevaluativni sistem i opažanje porodičnih odnosa daleko integrisaniji nego kada je riječ o mladićima, tj. daleko je teže napraviti jasnu granicu između varijabli porodičnog i varijabli samoevaluativnog sistema, čime su na drugi način potvrđeni nalazi Mc Guireovih (McGuire i McGuire, 1982).

b) Pokazalo se, nadalje, da djevojke roditeljsko ponašanje, u najvećoj mjeri, procjenjuju na osnovu toga da li ono odražava pozitivno ili negativno vrednovanje njihovih kvaliteta, pri čemu se

64 Ovaj fenomen je dobro prikazan u filmu "Vird`ina" Srđana Karanovi}a.

172

ponašanje koje je indikator pozitivne evaluacije pozitivno vrednuje, dok se ponašanje koje je indikator negativne evaluacije vrednuje negativno. Ovaj nalaz potvrđuje na početku knjige iznijete hipoteze po kojima je opažanje ponašanja drugih, u najvećoj mjeri, posljedica načina funkcionisanja samoevaluativnog sistema. U konkretnom slučaju, radi se o posljedicama djelovanja mehanizma maksimizacije samopoštovanja.

c) Drugi mehanizam na kome se zasnivaju veze između opažanja porodičnih odnosa i samoevaluativnog sistema može se shvatiti kao pokazatelj faktora porodičnih odnosa koji djeluju na uklapanje u ženski polni stereotip (femininost). Istovremeno, može da se shvati i kao mehanizam pomoću koga se negativno djelovanje asimetričnih relacija s roditeljima (koje se, u principu, doživljavaju kao indikatori lošeg mišljenja roditelja) na globalno samopoštovanjekompenzuje kroz odnose sa vršnjacima. Pozitivna evaluacija od strane vršnjaka predstavlja, dakle, protivtežu "negativnoj evaluaciji od strane roditelja".

d) Treći mehanizam najvjerovatnije otkriva etiologiju nastanka maskuline orijentacije djevojaka. Identifikacija s ocem popraćena čvrstom disciplinom izgleda predstavlja osnov maskulinosti. Kako je veća maskulinost, bez obzira na pol, prema nalazima Searsa povezana s generalno povoljnijom slikom o sebi, i ovaj mehanizam se može shvatiti kao specifična manifestacija tendencije sistema da maksimizira globalno samopoštovanje. Ipak, valja naglasiti da se radi o mehanizmu koji podstiče povoljnije samovrednovanje na onim dimenzijama koje su tipično muške, dok na samovrednovanje na dimenzijama koje su tipično ženske ima negativne učinke.

173

(4) O razlikama između mladića i djevojaka na drugi način

Na kraju ovog poglavlja valja reći da je način interpretacije dobijenih rezultata umnogome uslovljen ograničenjima upotrijebljene metode za obradu rezultata. Iako na osnovu rezultata kanoničkeanalize dobijamo niz podataka korisnih za razumijevanje veza između promatranih varijabli, ova metoda postavlja pred istraživača niz ograničenja.

Prvi problem, na koji smo već ranije ukazali proizilazi iz načina određivanja pripadnosti pojedinih varijabli nekom od skupova varijabli koji je aprioran i zbog toga često arbitraran. Drugi problem je, takođe, vezan uz definisanje skupova varijabli, a odnosi se na to da uvijek definišemo dva skupa, iako je često nužno definisati više takvih skupova. Ovo dodatno komplikuje situaciju vezanu uz prvo ograničenje. Mada je preliminarnim analizama moguće izbjeći arbitrarnost u definisanju skupova varijabli, zbog činjenice da je pozicija nekih varijabli takva da pripadaju i jednom i drugom skupu odnosno predstavljaju neke mediacione mehanizme preko kojih se ostvaruju veze među varijablama, pojavljuje se potreba da se takve varijable definišu kao zaseban skup. Slijedeći problem vezan je za utvrđivanje dimenzija, pri čemu se kanoničke komponente ekstrahuju u parovima, tako da je minimalan broj dimenzija neophodan za objašnjenje varijanse jednog skupa determinisan minimalnim brojem dimenzija neophodnih za objašnjenje varijanse drugog skupa. Treći problem, koji se javlja u vezi s upotrijebljenom metodom, nalazimo u činjenici da ovaj postupak ne daje najparsimoničniju sliku odnosa među skupovima varijabli. Naime, uslov pod kojim se ekstrahuju kanonički faktori (uslov maksimalne korelacije) čini besmislenim rotaciju kanoničkih komponenata pa matrice kanoničke strukture ne zadovoljavaju uslove jednostavne strukture (Thurstone).

Imajući sve ovo u vidu, a da bismo upotpunili sliku koju smo dobili kanoničkom korelacionom analizom, izvršili smo faktorsku analizu prethodno opisanih varijabli. Primjenjen je postupak analize glavnih komponenata. Faktori su ekstrahovani po Guttman-Keiserovom kriteriju. Na tako dobijenoj faktorskoj matrici izvršena je oblimin rotacija.

174

U tabelama koje slijede prikazane su nerotirane faktorske matrice i matrice sklopa - posebno za ženski, posebno za muški uzorak. Budući da su komponente ekstrahovane po drukčijem kriterijumu, logično je da se položaj varijabli na njima ne poklapa u potpunosti s onim koji je dobijen kada je primjenjena kvazikanonička korelaciona analiza. Međutim, neke tendencije koje su bile uočljive na osnovu rezultata kanoničke analize uočavaju se i nakon faktorske analize.

Ovoaj prikaz je u funkciji dokumentovanja pretpostavki iznesenih u prethodnom tekstu, pa pri interpretaciji faktorske strukture nećemo ulaziti u detalje, već ćemo se koncentrisati na upoređivanje rezultata dobijenih na muškom i ženskom uzorku.

175

Kako je vidljivo iz tabela koje slijede i na muškom i na ženskom uzorku ekstrahovana su po tri faktora. Razlike se, međutim, mogu uočiti, s obzirom na:

1. komunalitet i količinu varijanse koju objašnjava prva glavna komponenta (Tabela24 i Tabela 27);

2. korelaciju među faktorima (Tabela 26 i Tabela29 );

3. položaj varijabli u odnosu na faktore (Tabela25 i Tabela 28)

Tabela 24: Porodični odnosi i samoevaluacija - nerotirana matrica strukture

mladići Faktor1 Faktor2 Faktor3 komun.*INTIMNOST-OTAC .53505 -.00290 .63339 .68748

*INTIMNOST-MAJKA .42734 .07916 .73470 .72867KAŽNJAVANJE-OTAC .44236 .61616 -.24783 .63676

KAŽNJAVANJE-MAJKA .49799 .70572 -.12585 .76187KONTROLA-OTAC .58178 .55290 -.15196 .66726

KONTROLA-MAJKA .57524 .56003 -.03772 .64597ZADOVOLJSTVO POROD. -.66932 .24145 -.29463 .59310

GEN. NEKOMPETENTNOST .57747 .04952 -.30623 .42970POLNA PRIVLAČNOST -.51685 .63453 .13990 .68933

FIZIČKE SPOSOBNOSTI -.39874 .57998 .16404 .52228INTELEKTUAL. SPOSOBNOSTI

-.59387 .44458 .28842 .63352

EVALUACIJA-RODITELJI -.57653 .24665 .00469 .39325EVALUACIJA-VR[NJACI -.50185 .40181 .15765 .43815

Eigen vrijednost 3.72646 2.72300 1.37787% varijanse 28.7 20.9 10.6 60.2

176

Tabela 25: Porodični odnosi i samoevaluacija - matrica sklopa (OBLIMIN)

mladići Faktor1 Faktor2 Faktor3POLNA PRIVLAČNOST -.82208

INTELEKTUAL. SPOSOBNOSTI

-.79933

FIZIČKE SPOSOBNOSTI -.72203EVALUACIJA-VR[NJACI -.65679

EVALUACIJA-RODITELJI -.52731KAŽNJAVANJE-MAJKA .86626

KAŽNJAVANJE-OTAC .81377KONTROLA-OTAC .80116

KONTROLA-MAJKA .75904GEN. NEKOMPETENTNOST .44927 .46422

*INTIMNOST-MAJKA .86988*INTIMNOST-OTAC .80692

ZADOVOLJSTV POR. -.45139 -.51904

Tabela 26: Korelacije među faktorima

mladići Faktor1 Faktor2 Faktor3Faktor1 1.00000Faktor2 .09896 1.00000Faktor3 .21666 .20225 1.00000

Tabela 27: Porodični odnosi i samoevaluacija - nerotirana matrica strukture

djevojke Faktor1 Faktor2 Faktor3 komun.INTIMNOST-OTAC .68775 .10506 -.44485 .68193

INTIMNOST-MAJKA .70576 -.04386 .19978 .53993KAŽNJAVANJE-OTAC .71073 .33249 -.19583 .65404

KAŽNJAVANJE-MAJKA .70505 .34420 .35649 .74265KONTROLA-OTAC .69387 .41422 -.22078 .70178

KONTROLA-MAJKA .61200 .30169 .49991 .71547ZADOVOLJSTVO POROD. -.75781 -.00954 .31011 .67054

GEN. NEKOMPETENTNOST .61926 -.01899 .31334 .48203POLNA PRIVLAČNOST -.48198 .55070 -.04696 .53778

FIZIČKE SPOSOBNOSTI -.32941 .42421 .40268 .45062IINTELEKTUAL.

SPOSOBNOSTI -.40112 .65781 -.19473 .63154

EVALUACIJA-RODITELJI -.70471 .11998 .11791 .52492EVALUACIJA-VR[NJACI -.39618 .59122 -.14133 .52648

Eigen vrijednost 4.94240 1.78491 1.13240% varijanse 38.0 13.7 8.7 60.5

177

Tabela 28: Porodični odnosi i samoevaluacija-matrica sklopa (OBLIMIN)

djevojke Faktor1 Faktor2 Faktor3*INTIMNOST-OTAC .85507

KONTROLA-OTAC .76025ZADOVOLJSTV POR. -.75119

KAŽNJAVANJE-OTAC .72328EVALUACIJA-RODITELJI -.50883 .30452

FIZIČKE SPOSOBNOSTI -.42601 .39145 .39630 INTELEKTUAL. SPOSOBNOSTI

.81815

EVALUACIJA-VR[NJACI .73658POLNA PRIVLAČNOST .69667

KONTROLA-MAJKA .82206 KAŽNJAVANJE-MAJKA .74718

GEN. NEKOMPETENTNOST -.30985 .52997 *INTIMNOST-MAJKA -.32719 .45289

Tabela 29: Korelacije među faktorima

djevojke Faktor1 Faktor2 Faktor3Faktor1 1.00000Faktor2 -.31954 1.00000Faktor3 .35186 -.09318 1.00000

U najkraćem, rezultati potvrđuju nalaz da su opažanje porodičnih odnosa i samoopažanje kod djevojaka nešto čvršće integrisani. Prvi predmet mjerenja objašnjava više varijanse, projekcije varijabli na prvu glavnu komponentu, kao i komunaliteti analiziranih varijabli su veći. U prilog hipoteze o većoj integraciji idu i korelacije među faktorima koje su, na ženskom uzorku, nešto više.

Kada je riječ o faktorskoj strukturi, na oba uzorka se jasno izdvaja jedan faktor samopoimanja i po dva faktora porodičnih odnosa. Iako se i na faktoru samopoimanja mogu uočiti izvjesne razlike u značaju pojedinih varijabli za njegovo definisanje, njegovo značenje je, u suštini, isto za oba uzorka - radi se o generalnom faktoru samopoimanja. To što su kod mladića i kod djevojaka pojedine varijable različito važne razumljivo je samo po sebi, međutim, raspoloživi pokazatelji nisu dovoljni da bismo mogli ozbiljnije razmatrati te razlike.

Faktori porodičnih odnosa odslikavaju ranije uočene polne razlike u strukturi opažanja porodičnih odnosa. Možemo uočiti da se,

178

kao i u prethodno opisanom istraživanju, kod muškaraca jasno izdvajaju funkcionalni i emocionalni, odnosno simetrični i asimetrični aspekti interakcije, dok su kod djevojaka varijable grupisane u zavisnosti od toga o kom roditelju je riječ.

Po specifičnosti svog položaja, u strukturi opažanja porodičnih odnosa i samoopažanja ističu se varijable globalnog zadovoljstva porodicom i globalne nekompetentnosti. Za razliku od ostalih, ove varijable se na muškom uzorku projektuju i na faktore porodičnih odnosa i samopimanja. Ovo može biti argument u prilog iznesenoj tezi da se radi o varijablama preko kojih se uspostavljaju veze između porodične interakcije i samopimanja.

Jasno se potvrđuje da je globalna nekompetentnost čvršće inkorporirana u prostor porodičnih odnosa nego u samoevaluativni sistem. To je još jedan dokaz u prilog tezi da porijeklo naučene bespomoćnosti treba tražiti u sferi porodičnih odnosa i to posebno sistematičnosti kažnjavanja. Imajući u vidu činjenicu da je globalna nekompetentnost snažno povezana sa globalnim samopoštovanjem te da je samoevaluativni sistem visoko integrisan, može se pretpostaviti da se ovo nepovoljno odražava i na ostale aspekte samoprocjene.

Sličnu poziciju ima i globalno zadovoljstvo porodicom. Ono svoje ishodište, prvenstveno ima u emocionalnim aspektima porodične interakcije, ali je, s druge strane, povezano s globalnim zadovoljstvom životom, koje je opet u uskoj vezi s globalnim samopoštovanjem. Najvjerovatnije je da povjerenje u odnosima s roditeljima rezultira osjećajem sigurnosti i globalnog zadovoljstva što se pozitivno odražava na samoprocjenu. Emocionalni aspekt odnosa je, po svemu sudeći, čvršće vezan za samopoimanje (Tabela 26).

Kod djevojaka je struktura znatno manje čista. Zadovoljstvo porodicom je gotovo u potpunosti locirano u područje odnosa s ocem, dok se evaluacija od strane roditelja raspoređuje na faktor odnosa s ocem i generalni faktor samopimanja. Procjena fizičkih sposobnosti je gotovo podjednako raspoređena na sva tri faktora. Globalna nekompetentnost je locirana u područje odnosa s majkom i, u znatno manjoj mjeri, područje samopimanja. Opažena intimnost s majkom se, jednim svojim značajnim dijelom, projektuje na generalni faktor samopimanja. Opažanje odnosa s ocem se, u najvećoj mjeri, bazira na emocionalnim, dok se opažanje odnosa s majkom bazira na funkcionalnim aspektima interakcije. Odnos s ocem je, kako pokazuju

179

korelacije među faktorima, daleko relevantniji za samoprocjenu, nego što je odnos s majkom.

Imajući u vidu ove, kao i rezultate kanoničke analize, možemo zaključiti:

a) da je samoevaluativni sistem visoko integrisan, a ta se integracija očituje u generalnom faktoru samopoimanja. Globalno samopoimanje predstavlja integraciju samoprocjena unutar različitih aspekata samoevaluativnog sistema. Ono je zanačajno povezano s porodičnim odnosima, ali je očito da nije jednostavna rezultanta opažanja porodičnih odnosa. Isti interakcijski sklopovi različito se odražavaju na globalno samovrednovanje, zahvaljujući tome što se su na različitim nivoima integracije i u različitim oblastima samovrednovanja veze ostvaruju na drugi način. Pritom su posebno interesantne polne razlike. Kod djevojaka, smjer uticaja, izgleda, ide od višeg nivoa integracije prema nižim nivoima, dok je kod mladića obrnuto;

b) I kod mladića i kod djevojaka odnosi sa roditeljima, koji se percipiraju kao bliski, koji su bazirani na međusobnom povjerenju i jednakosti, u principu, se odražavaju pozitivno na globalno samovrednovanje. Funkcionalni aspekti odnosa (jaka kontrola, neprimjereno kažnjavanje) se, nasuprot tome, generalno negativno odražavaju na globalno samovrednovanje, ali potpomažu uklapanje u polne stereotipe, što vodi do povoljnijeg samovrednovanja u onim osobinama koje su stereotipno muške, odnosno stereotipno ženske;

c) Budući da je struktura opažanja porodičnih odnosa kod mladića i kod djevojaka različita, logično je pretpostaviti

180

da postoje specifičnosti u odnosu na globalni princip. Kod mladića se veze s globalnim samopoimanjem primarno baziraju na emocionalnom aspektu odnosa, dok se kod djevojaka baziraju na odnosu s ocem. Doduše, i globalni stav o ocu se kod djevojaka, prvenstveno, zasniva na emocionalnim aspektima odnosa.

d) Tri varijable: globalno zadovoljstvo porodicom, globalna nekompetentnost i evaluacija od strane roditelja imaju specifičnu poziciju po tome što se ne može jasno odrediti njihova pripadnost nekom od promatranih skupova varijabli. Te se tri varijable od ostalih razlikuju po nivou generalnosti i sve su na ovaj ili onaj način povezane s generalnim samopoštovanjem.

e) Procjena fizičke snage i spretnosti može se shvatiti kao indikator maskulinosti, pri čemu se, na ženskom uzorku, jasno vide njena tri izvora - odnosi s ocem, odnosi s majkom i samopimanje. Kao što se moglo očekivati, uticaji odnosa s majkom i ocem suprotni su po smjeru.

181

I V. Z A K L J U Č C I

a. Opšte pretpostavke o prirodi razvoja ljudske jedinke

U ovom radu čovjek je shvaćen istovremeno kao biološko, socijalno, i svjesno biće. Prihvaćena je teza da se razvoj ljudske jedinke odvija kroz složenu interakciju bioloških, socijalnih i subjektivnih faktora. Djelovanje tih faktora ima svoj odraz u svijesti koja predstavlja polje njihovog međusobnog dodira, odnosno komunikacijski kanal. Pretpostavljeno je da od najranijih stadija razvoja ponašanje zavisi od interpretacije informacija koje dolaze iz organizma i okoline. Ova interpretacija zavisi od dostignutog nivoa kognitivnog razvoja, principa funkcionisanja kognitivnog sistema te prethodnog iskustva koje je strukturisano na bazi prethodna dva faktora.

Nadalje, prihvaćeno je stanovište da biološki faktori i socijalno okruženje na početku imaju formativni karakter, ali da u kasnijim fazama razvoja već formirane strukture (karakteristike osobe) modifikuju efekte tih faktora, tako da možemo govoriti o povratnom djelovanju ličnosti.

Pored toga, pretpostavljena je funkcionalna neophodnost postojanja određenih struktura (ili mehanizama) koje integrišu informacije i iskustva što ih osoba dobija iz tijela i okoline. Posebna važnost data je strukturama koje integrišu iskustva koja osoba ima o sebi. Ta iskustva nazvali smo samopoimanjem (engl. Self-Concept).

b. Uloga samopoimanja i principi funkcionisanja

Na osnovu uvida u literaturu (Burns 1979, 1981, Epstein, Hurter, Bandura, itd.) može se reći da samoevaluativni sistem ima niz funkcija, važnih za funkcionisanje jedinke:

183

1. asimilacija informacija iz vanjskog svijeta, 2. održavanje unutrašnje konzistentnosti kroz

različite uloge i situacije,3. održavanje optimalnog nivoa samopoštovanja,4. održavanje pozitivnog bilansa očekivanog

užitka nasuprot bolu,5. regulacija aspiracija i očekivanja.6. predikcija posljedica svog i tuđeg ponašanja,7. interpretacija posljedica svog i tuđeg

ponašanja

Ove funkcije omogućavaju uspostavljanje koordinacije između fizičkog, socijalnog, biološkog i psihičkog aspekta ljudskog bića. One pomažu čovjeku da uvede red u svijet koji u mnogome podsjeća na fluid čiji su elementi u stalnom haotičnom kretanju. Taj red se uspostavlja kroz različite kognitivne procese koji smanjuju neizvjesnost i haotičnost, što osobi olakšava snalaženje u svijetu koji je okružuje. Zbog razlika u urođenim potencijalima i životnim okolnostima, svaka osoba je jedinstvena. Međutim, ima dosta razloga da se vjeruje da su zakonitosti i principi na osnovu kojih se formira i funkcioniše samoevaluativni sistem univerzalni.

Na osnovu analogije s drugim prirodnim sistemima pretpostavljeno je da se funkcionisanje samoevaluativnog sistema bazira na tri principa:

184

1. principu maksimizacije samopoštovanja koji kaže da se čovjek ponaša ili interpretira svoje i tuđe ponašanje tako da rezultat tog ponašanja ili njegova interpretacija omogućava najpovoljniji globalni doživljaj sebe. Ovaj princip omogućava maksimizaciju bilansa zadovoljstva i nezadovoljstva i predstavlja vezu između samoevaluativnog i konativnog sistema;

2. principu minimizacije neizvjesnosti koji kaže da osoba opaža, interpretira i pamti događaje tako da ukupna količina neusklađenosti unutar sistema bude minimalna za date okolnosti. Ovaj princip predstavlja princip unutrašnje organizacije sistema, a ogleda se u težnji sistema da minimizira potrebu za vlastitom promjenom i maksimizira osjećaj sigurnosti (izvjesnosti);

3. principu maksimizacije usklađenosti s realnošću koji kaže da će osoba opažati i interpretirati vlastito ponašanje tako da razlika između stvarnog i opaženog bude minimalna za date okolnosti. Ovaj princip predstavlja vezu samoevaluativnog sistema s vanjskim svijetom. Njegova uloga je kontrolna i adaptivna, a zasniva se na efektima vlastitog (a i tuđeg) ponašanja i reakcija koje na to ponašanje ima socijalno okruženje65.

Ponašanje, u najširem smislu, je posljedica simultanog djelovanja sva tri principa. U idealnom slučaju sva tri principa djeluju usklađeno i nemoguće ih je razlučiti jedan od drugoga. Diskriminacija postaje moguća tek onda kada neka informacija narušava samopoštovanje ili unutrašnju usklađenost sistema. U tom slučaju princip maksimizacije usklađenosti s realnošću se napušta na račun preostala dva, najčešće principa maksimizacije samopoštovanja. Princip maksimizacije samopoštovanja i princip maksimizacije unutrašnje konzistencije moguće je razlučiti tek na primjeru

65 Instrumentalno uslovljavanje.

185

depresivnih osoba gdje se pokazuje primat principa maksimizacije unutrašnje konzistencije.

U ovom radu smo pokušali rasvijetliti međuodnos bioloških, makrosocijalnih i mikrosocijalnih faktora, i samoevaluativnog sistema. Adolescencija je, u tom smislu, veoma interesantan period budući da su formativni procesi daleko odmakli, ali još nisu završeni66. U isto vrijeme, ona predstavlja period krupnih promjena na biološkom socijalnom i intelektualnom planu. U tu svrhu provedeno je više istraživanja.

c. Biološki faktoriUticaj bioloških faktora analiziran je kroz odnos polne zrelosti,

porodičnih odnosa i samopoimanja. Imajući u vidu nalaze stranih autora, koji su pokazali da je rana polna zrelost djevojčica povezana s nižim globalnim samopoštovanjem, a i zbog činjenice da je ove promjene lakše operacionalno definisati, naročitu pažnju smo obratili uticaju bioloških promjena na samoevaluaciju djevojčica. Rezultati naših istraživanja pokazuju da se biološke promjene uglavnom posredno, preko promjena u porodičnoj interakciji, ili, vjerovatnije, preko promjena očekivanja vezanih za porodičnu interakciju, odražavaju na samoevaluaciju.

Pokazalo se da se polna zrelost, u prvih šest mjeseci nakon dobijanja prve menstruacije, pozitivno odražava na samopoštovanje, ali kasnije, tokom perioda od oko godinu dana, dolazi do njegovog postepenog opadanja. Pokazalo se da je ključni faktor, koji određuje efekte polne zrelosti na samopoštovanje djevojaka, percepcija majčine kontrole (korelacija između trajanja polne zrelosti i kontrole majke iznosi .75). Moguće je pretpostaviti da majka, zbog straha od neželjene trudnoće, stvarno povećava kontrolu. Ipak je vjerovatnije, da se kontrola, u odnosu na raniji period, ne povećava stvarno, već se, u skladu sa polnom zrelošću, mijenjaju očekivanja adolescenta, pa se isti stepen kontrole doživljava kao neprimjeren dostignutom razvoju. Roditelji su izgleda skloniji da svoje ponašanje podese hronološkoj dobi nego stvarnoj fizičkoj zrelosti adolescenta, pri čemu do izražaja dolaze njihove implicitne teorije razvoja. Ovakva interpretacija nalaza

66 Po na{em mi{ljenju razvoj se nikad ne zavr{ava, ~ovjek se neprestano mijenja, ali u sitnim koracima.

186

počiva ne pretpostavci da je interpretacija realiteta važnija za ponašanje nego sam realitet.

d. Socijalni faktori

(1) Socijalni status i porodični odnosi

Pretpostavili smo, takođe, da i socijalni faktori modifikuju ponašanje roditelja koje je vezano za polnu zrelost. Naime, poznato je da roditelji višeg obrazovanja i boljeg socijalnog statusa imaju liberalniji stav prema seksualnim slobodama. Naši rezultati pokazuju da je viši socijalni status povezan sa fleksibilnijim odnosom prema polnim ulogama. Roditelji višeg socijalnog statusa su izgleda, permisivniji, a kažnjavanje djece je sistematičnije i primjerenije učinjenom prijestupu. Kada je riječ o bliskosti s roditeljima pokazalo se (samo na muškom uzorku) da je bliskost veća što je mogućnost fizičkog nadzora manja, odnosno ako dijete ima više prostora za privatnosti i fizičku izolaciju, što je u skladu s nalazima stranih autora.

Nadalje, pokazalo se da je socijalni status značajniji izvor razlika u ponašanju oca i majke prema ženskoj nego prema muškoj djeci. Polarizacija roditeljskih uloga je, kada je riječ o ženskom djetetu, veća u porodicama nižeg socijalnog statusa. Izgleda da u porodicama seoskog porijekla i nižeg obrazovnog nivoa otac vaspitanje kćerke, u najvećoj mjeri, prepušta majci. Razlike u angažmanu oca i majke oko vaspitanja ženskog djeteta, u porodicamavišeg obrazovnog statusa i gradskog porijekla, znatno su manje.

(2) Socijalni status i samopoimanje

Socijalni status ima svoj odraz i na samopoimanje. Generalno govoreći, niži socijalni status je povezan s globalno nepovoljnijim samovrednovanjem, posebno u sferi intelektualnih sposobnosti. Čini se da adolescenti svoje intelektualne sposobnosti poistovjećuju s opštim obrazovanjem i vještinom izražavanja, u čemu su, zbog kulturne deprivacije u okruženju u kome žive, djeca nižeg socijalnog statusa inferiornija. Budući da je subjektivna ocjena vlastitih sposobnosti, čak više nego stvarne sposobnosti, povezana s

187

aspiracijama i postignućem, ovakva samoprocjena vodi do reprodukcije socijalnog statusa roditelja. Ovo je moguće objašnjenje krosgeneracijske reprodukcije obrazovnog statusa koju su neki naši autori utvrdili67.

Pored ove globalne tendencije, koja se pokazuje u vezama između socijalnog statusa i samopimanja, kod mladića nižeg socijalnog statusa uočava se tendencija povoljnijeg samovrednovanja na onim karakteristikama koje su stereotipno muške. Uklapanje u macho stereotip je vjerovatno povezano sa činjenicom da je fizički rad u porodicama nižeg socijalnog statusa osnov egzistencije, da je fizička snaga visoko vrednovana u sistemu poželjnih osobina (Idealno ja) i da je nerijetko jedini osnov za dokazivanje i komparaciju s vršnjacima.

(3) Struktura porodice

(a) Red rođenjaOsim uticajima socijalnog statusa, u mnogim se istraživanjima

velika pažnja pridaje uticaju strukture porodice na porodične odnose i samopoimanje. Najveći broj istraživanja bavio se efektima reda rođenja te uticajima potpunosti i nepotpunosti porodice. U našim istraživanjima nisu utvrđeni efekti reda rođenja na opažanje interakcije s roditeljima, kao ni na samopoimanje. Može se reći da red rođenja, sam po sebi, nije taj koji određuje psihološke karakteristike. Pozicija djeteta unutar porodice prije je određena drugim faktorima, koji u ranijim istraživanjima nisu bili kontrolisani. Kao prvo, roditelji se, ma koliko se trudili, različito ponašaju prema svakom djetetu. Nadalje, djeca unutar iste porodice različito percipiraju svoju psihološku poziciju i to s obzirom na to kako se roditelji prema njima ponašaju, te obzirom na to kako percipiraju svoje karakteristike u poređenju s drugom djecom u porodici. Kao intervenišući faktor pojavljuje se pol djeteta, u odnosu na pol druge djece u porodici, a sve je to moderirano efektima socijalnog statusa porodice.

67 Radi se o nalazima Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu..

188

(b) Nepotpunost porodice

Nepotunost porodice se u većini teorija tretira kao patogeni faktor razvoja. Efekti nepotpune porodice se u mnogim slučajevima dramatiziraju, a neke teorije im pripisuju kriminogeno dejstvo. Prema našem shvatanju, potpunost odnosno nepotpunost porodice nije, sama po sebi, faktor kojem se mogu pripisati ovakva svojstva. Djeca iz nepotpunih porodica razlikuju se s obzirom na nekoliko kriterija koji određuju njihovu psihološku poziciju, pri čemu je naročito važno:

1. Da li nedostaje jedan ili oba roditelja;2. Da li su roditelji živi;3. U kom su periodu ostali bez roditelja;4. Da li imaju "nadomjestak" za nedostajućeg

roditelja ili roditelje

Čini se da je, s obzirom na psihološku poziciju, manje od ostalih faktora značajno to da li dijete živi sa biološkim roditeljima. Za adaptaciju djeteta na život bez roditelja presudno je to kako dijete vidi uzroke takve situacije i da li u blizini ima osobu koja će mu psihloški nadomjestiti roditelja. Nepotpunost porodice daleko lakše podnose ona djeca koja eksternalizuju uzroke, te djeca koja pronađu osobu koja će im nadomjestiti nedostajućeg roditelja. U našim istraživanjima pokušali smo da utvrdimo kako se nedostatak oca, koji je posljedica smrti, odražava na interakciju sa preostalim roditeljem te kako se takva situacija odražava na samopimanje.

(i) Odnosi s majkom

Kada je riječ o odnosima s majkom, naši rezultati idu u prilog Weisovim hipotezama o redistribuciji uloge oca na preostale članove. Potpunost odnosno nepotpunost porodice nije se pokazala faktorom relevantnim za doživljaj zadovoljstva životom u porodici. Jedina razlika između potpunih porodica i porodica bez oca, s obzirom na percepciju odnosa s majkom, ispoljila se u pogledu opažanja zahtjeva. Mladići iz nepotpunih porodica opažaju zahtjeve majke kao veće i neprimjerenije u odnosu na mladiće iz potpunih porodica. Djevojke, međutim, zahtjeve majke opažaju kao niže i primjerenije u odnosu na njihove vršnjakinje iz potpunih porodica. Ovo se može pripisati činjenici da se u ovakvim porodicama dio dužnosti oca prenosi na mladiće,bez obzira na činjenicu da oni tim dužnostima ponekad nisu

189

dorasli. S druge strane, nedostatak oca se djevojkama uzima kao otežavajuća životna okolnost pa se, u skladu s tim, snižavaju zahtjevikoji se pred njih postavljaju.

(ii) Samopoimanje

U drugom istraživanju pokušali smo da utvrdimo na koji se način nepotpunost porodice, koja je posljedica smrti oca, odražava na samopoimanje. Nasuprot očekivanjima, rezultati su pokazali da se mladići iz nepotpunih porodica percipiraju kao kompetentniji, efikasniji, manje usamljeni. Strah od negativne evaluacije okoline bio je kod njih manje izražen, ali su, u isto vrijeme, bili skloniji davanju socijalno poželjnih odgovora. Zbog kontraverzi koje proističu iz ovih nalaza, istraživanje bi u svakom slučaju trebalo ponoviti. Međutim, ako se imaju u vidu principi funkcionisanja samoevaluativnog sistema rezultati su logični. Nekoliko faktora pogoduje povoljnijem samovrednovanju mladića bez oca. Kao prvo, oni žive u uslovima koji se opažaju kao nepovoljniji u odnosu na mladiće iz potpunih porodica. U takvoj situaciji jednak uspjeh ima znatno veću relativnu težinu, pa se povoljnije odražava na samoevaluaciju. Nadalje, kako pokazuju neka istraživanja, djeca iz nepotpunih porodica u kojima je nedostatak oca uzrokovan smrću imaju vanjski lokus kontrole. U njihovom slučaju, eksternalizacija vjerovatno djeluje kao efikasniji mehanizam zaštite globalnog samopoštovanja. Eventulani neuspjesi uvijek mogu da se opravdaju činjenicom da dijete raste bez oca. Sama činjenica da se u odnosu s majkom uspostavljaju ravnopravnije relacije, kao i to da se u, nepotpunim porodicama, dio odgovornosti delegira na sinove djeluje povoljno na samopoštovanje i osjećaj vlastite kompetentnosti.

Nadalje, u potpunim porodicama otac je najčešće izvor emocionalne podrške, model za identifikaciju, ali i izvor ograničenja i "referenca" za komparaciju. Zbog razlike u socijalnoj moći, adolescent pri toj komparaciji djluje kao slabiji. Veća sloboda izbora načina života i organizacije vremena, oslanjanje na vlastite snage može da bude izvor višeg samopoštovanja i osjećaja vlastite kompetentnosti. I na kraju, treba imati u vidu da sredina, naročito šira porodica, dijete bez oca prihvata sa više uvažavanja kao zrelije te sa određenom dozom samilosti i tolerancije. U takvom odnosu sredine možda se može naći i objašnjenje za činjenicu da mladi iz porodica bez oca imaju povoljniji stav o drugim ljudima nego mladi iz potpunih porodica.

190

Iz svega navedenog možemo zaključiti da struktura porodice, sama po sebi, ne predstavlja izvor razlika na psihičkom planu. Uzroke razlika povezanih sa strukturom treba tražiti u različitoj psihološkoj poziciji unutar porodica, razlikama u odnosu sa roditeljima, te socijalnim faktorima.

e. Interakcija roditelj-dijetePorodična interakcija je područje u kome se prelamaju uticaji

bioloških, socijalnih i individualnih faktora. Zato se čini opravdanim uvjerenje da su porodični odnosi spona između šireg socijalnog okruženja i samoevaluativnog sistema. Rezultati našeg istraživanja potvrđuju ranije nalaze koji ukazuju na postojanje veza između opažanja porodične interakcije i samopoimanja. Važno je istaći činjenica da su razlike između mladića i djevojaka kvalitativne a ne kvantitativne, što kvantitativna poredjenja, često prisutna u ranijim istraživanjima, čini besmislenim.

Kako je ranije rečeno, samoeveluacija se odvija kroz interakciju sa okolinom. Informacije o našim vrijednostima, u najvećoj mjeri, dobijamo na osnovu dva izvora: iz rezultata koji su posljedica vlastite aktivnosti i odnosa koji prema našim aktivnostima (ponašanju) imaju drugi ljudi. Uticaji ovih informacija modifikovani su važnošću neke osobine, koja se ispoljava u konkretnom ponašanju, za globalno samopoštovanje. Sva tri elementa u su uskoj vezi sa porodičnim sistemom.

(1) Sistematičnost potkrepljenja

Uspješnost u različitim aktivnostima rezultira zadovoljstvom, a kumulativno - osjećanjem kompetentnosti. Nasuprot tome, neuspjesi rezultiraju nezadovoljstvom i smanjenjem osjećaja globalne kompetentnosti. Kako proističe iz principa instrumentalnog uslovljavanja, oblici ponašanja koji proizvode pozitivne efekte zadržavaju se, dok se oni vidovi ponašanja koji imaju negativne efekte "gase". Nesistematsko potkrepljenje, tj. potkrepljenje koje se ne bazira na efektima aktivnosti već na drugim, nesistematskim, faktorima, dovodi jedinku u stanje tzv. "naučene bespomoćnosti", koji se manifestira kao odustajanje od bilo kakve aktivnosti.

191

Odustajanje od aktivnosti, što proističe iz straha od kazne (averzivne stimulacije), dovodi do izostanka uspjeha, jer uspjeh nije moguće ni ostvariti bez započinjanja aktivnosti. Dakle, dolazi do redukcije količine pozitivnih informacija koje su posljedica vlastite aktivnosti. To pothranjuje osjećaj globalne nekompetentnosti koji zadržava jedinku u pasivnoj poziciji, čime se zatvara začarani krug. U kontekstu porodičnih odnosa, roditeljski postupci su potkrepljivač dječjeg ponašanja. Ključno pitanje, vezano uz efekte roditeljskih postupaka, jeste da li ih i na koji način dijete povezuje sa vlastitim ponašanjem.

Kažnjavanje koje dijete ne može da poveže sa vlastitim ponašanjem, u suštini predstavlja nesistematsko potkrepljenje pa je logično da ono dovodi do gubitka samoinicijativnosti, eksternalizacije uzroka uspjeha i neuspjeha, a sve to biva popraćeno osjećajem globalne nekompetentnosti. Preko prethodno opisanog mehanizma, ponašanje roditelja, dakle, utiče na količinu pozitivnih informacija koje na osnovu vlastite aktivnosti dijete dobija o sebi. Dokaz u prilog ovoj tezi je činjenica da je globalna nekompetentnost (koja se može shvatiti kao operacionalizacija konstrukta naučene bespomoćnosti), snažnije vezana za porodične odnose nego za ostale aspekte samopoimanja. Prema našim nalazima, globalna nekompetentnost je kod mladića više uključena u područje funkcionalnih aspekata interakcije, a kod djevojaka u područje odnosa s majkom.

(2) Emocionalna podrškaPored toga što roditelji utiču na količinu pozitivnih informacija

koje dijete dobija na osnovu vlastite aktivnosti, oni predstavljaju jedan od primarnih izvora informacija iz socijalne okoline. Informacije iz socijalne okoline prikupljaju se kroz socijalnu evaluaciju i komparaciju s drugim ljudima. Bliskost, povjerenje i ljubav predstavljaju osnovu za stvaranje osjećaja sigurnosti i povjerenja u druge ljude. Djeca iz porodica u kojima vladaju ovakvi odnosi opažaju da ih roditelji i šira socijalna okolina pozitivno vrednuju. To, takodje, pogoduje identifikaciji i stvaranju unutrašnje kontrole koja se manifestuje kao bojazan da se ne iznevjere roditeljska očekivanja. S druge strane, asimetrične relacije - kontrola i kažnjavanje predstavljaju manifestaciju nejednake socijalne pozicije i, samim tim, niže "vrijednosti" djeteta. Ovo je naročito važno u adolescenciji, kada djeca imaju potrebu za uvažavanjem i uspostavljanjem ravnopravnijih odnosa.

192

(3) Polne ulogeUticaj socijalne uloge može da se promatra s obzirom na -

važnost uloge u kontekstu ostalih socijalnih uloga te hijerarhiju poželjnosti različitih osobina.

(a) Prestižnost ulogeU ovom istraživanju, naročito se ispoljila važnost polnih uloga i

to s obzirom na oba ova aspekta. Pripadnost određenoj grupi predstavlja sastavni dio "proširenog ja" i kao takva može da bude izvor pozitivnog ili negativnog samovrednovanja. U sredini u kojoj je istraživanje izvršeno pozicija muškog djeteta je daleko više vrednovana nego pozicija ženskog djeteta. Ako imamo u vidu princip maksimizacije samopoštovanja, logično je da pretpostavimo da će uloga koja ima prestižniji status biti lakše inkorporirana u vlastiti samoevaluativni sistem, dok će uloga nižeg prestiža imati tendenciju da se modifikuje ili isključi iz samoevaluativnog sistema. Kao manifestacija otpora prihvatanju niže vrednovane uloge, kod djevojaka se može uočiti tendencija uklapanja u muški stereotip (maskulinosti). Ova tendencija je vezana za kvalitet odnosa s roditeljima, posebno ocem, koji su, kako smo ranije vidjeli, modifikovani socijalnim statusom.

Rezultati pokazuju da je veza maskulinosti (procjena fizičke snage i spretnosti) i odnosa sa svakim od roditelja kvalitativno slična vezi socijalnog statusa i samopoimanja. Dobri odnosi s ocem pogoduju usvajanju maskuline orijentacije, dok bliski odnosi s majkom imaju suprotne efekte. Ovo upućuje na zaključak da se, kada je riječ o maskulinoj orijentaciji kod djevojaka, radi o prikrivenim efektima socijalnog statusa. Kako je ženska uloga prestižno niža, imajući u vidu princip maksimizacije samopoštovanja, logično je da, kod mladića, nije identifikovan sličan mehanizam koji bi vodio uklapanju u ženski stereotip (femininost68).

68 Da ne bi do{lo do zabune, ~italac treba da ima u vidu da maskulinost i femininost nisu dva pola iste dimenzije ve} dva kvalitativno razli~ita sklopa osobina. Dakle, manja femininost ne zna~i istovremeno i ve}i maskulinost i obrnuto. U tom kontekstu neki autori uvode pojam androgenosti koji se manifestuje kao visoka maskulinost uz

193

(b) Poželjnost pojedinih svojstava

Načelno govoreći, što je neka oblast samoevaluacije odredjenoj osobi važnija, to će se pozitivno ili negativno vrednovanje u toj oblasti više odraziti na globalno samopoštovanje. Prihvatanje polne uloge povlači za sobom različitu poželjnost pojedinih osobina, pri čemu se u muškom sistemu preferencija visoko vrednuju fizička snaga i spretnost, a kod djevojaka prihvatanje od vršnjaka odnosno socijabilnost. Tako na primjer, informacija o nedovoljnoj fizičkoj snazi neće imati nikakakav efekat na globalno samopoštovanje kod djevojaka koje su se uklopile u ženski stereotip, ali će zato kod mladića imati negativne posljedice. Pored toga, uklapanje u stereotip (u ovom slučaju polni) povećava kongruenciju samoevaluativnog sistema, smanjuje neizvjesnost, a kroz to pojačava osjećaj sigurnosti. Rezultati pokazuju da striktno poštovanje roditeljskih uloga i stroga disciplina dovode do uklapanja u muški odnosno ženski stereotip, što dovodi do povoljnijeg samovrednovanja na osobinama koje su u skladu sa stereotipom.

(4) Faktori preko kojih samopoimanje utiče na opažanje porodičnih odnosa

Opažanje odnosa s drugim ljudima i interpretacija njihovog ponašanja jedna je od važnih funkcija samopoimanja. Opažanje je, s jedne strane, određeno trenutnim raspoloženjima i stanjima, a s druge strane, principima funkcionisanja samoevaluativnog sistema. Opažanje odnosa s roditeljima je samo specijalni slučaj socijalne percepcije.

istovremeno visoku femininost.

194

(a) Globalno zadovoljstvo

Zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo je rezultanta određenih raspoloženja i stanja. Ono se iz jedne prenosi u druge oblasti života. Osjećaj sigurnosti, kompetentnosti i samopoštovanja predstavljaju unutrašnje izvore zadovoljstva. Vanjski izvori su vezani uz porodicu, posao (uspjeh), zdravlje, prijatelje i slobodno vrijeme (Brief i Hollenbeck, 1985).

Efekti trenutnih stanja se kumuliraju te za pojedine oblasti života poprimaju stabilne karakteristike. Naši rezultati pokazuju de se opšte zadovoljstvo porodicom kod mladića bazira na emocionalnim aspektima interakcije s roditeljima, a kod djevojaka na opažanju odnosa s ocem. Drugi izvor predstavlja globalno životno zadovoljstvo koje je pod uticajem drugih, vanjskih ili unutršnjih faktora, naročito globalnog samopoštovanja. Kao posljedica visoke integracije samoevaluativnog sistema samopoimanje modifikuje doživljaj odnosa s roditeljima i opšte zadovoljstvo porodicom. Rezultati nadalje pokazuju da globalno zadovoljstvo porodicom modifikuje efekte kontrole i kažnjavanja. U globalno pozitivnom porodičnom kontekstu kontrola i kažnjavanje mogu imati pozitivne efekte.

Iz svega navedenog može se izvesti zaključak da se opšte zadovoljstvo porodicom, kroz splet međusobnih veza globalnog zadovoljstva i samopoimanja, odražava na to kako doživljavamo sebe, ali da se s druge strane, samopoimanje odražava na to kako doživllavamo porodične odnose.

(b) Odbrambeni mehanizmi samoevaluativnog sistema i opažanje porodičnih odnosa

Ustrojstvo samoevaluativnog sistema je takvo da omogućava odbranu integriteta (unutrašnje kongruencije) i globalnog samopoštovanja. Odbrana samoevaluativnog sistema od negativnih uticaja informacija koje dobijamo iz socijalnog okruženja obično uključuje nekoliko mehanizama, među kojima su najvažniji:

195

izbjegavanje ljudi i situacija koji predstavljaju izvor negativnih informacija (bilo kroz komparaciju, bilo kroz direktnu evaluaciju), pripisivanje negativnih motiva onim ljudima koji o nama imaju negativno mišljenje te pripisivanje uzroka njihovog uspjeha boljim uslovima ili nemoralu.

Ovi mehanizmi najčešće ne funkcionišu kada su u pitanju roditelji iz najmanje dva razloga: prvo, adolescenti su prisiljeni da žive i budu u stalnoj interakciji s roditeljima i, kao drugo, postoji moralni imperativ da se vlastiti roditelji pozitivno vrednuju.

Sa ovim ograničenjima samoevaluativni sistem izlazi na kraj kroz restrukturaciju ulaznih informacija i promjenu atribucije uzroka roditeljskog ponašanja.

Rezultati faktorske analize pokazuju da djevojke promatraju roditelja kao osobu u cjelini, a način na koji roditelj obavlja ulogu pripisuju njegovim ličnim karakteristikama roditelja. Mladići, pak, način obavljana uloge lociraju izvan roditeljske osobe, vjerovatno u šire socijalno okruženje koje uloge "propisuje".

To se dvojako odražava na veze između samopoimanja i opažanja porodičnih odnosa.

Kod djevojaka, čini se , način na koji se opažaju odnosi jače je zasnovan na samopoimanju. Uočava se sklonost da se ponašanje roditelja interpretira u zavisnosti od toga da li odražava njihovo pozitivno ili negativno mišljenje. Ovo, prvenstveno, važi za opažanje odnosa s ocem. Uopšteno govoreći, područje samopoimanja i područje socijalne evaluacije su tješnje povezana i čvršće integrisana nego što je to slučaj kod mladića. "Socijalno ogledalo" je okosnica samoevaluacije pa je izražena težnja za dopadanjem ljudima. U isto vrijeme, samopoimanje snažnije utiče na socijalnu percepciju.

Način na koji mladići opažaju porodične odnose najvjerovatnije je u uskoj vezi sa ograničenjima djelovanja navedenih odbrambenih mehanizama. Naime, nesistematsko kažnjavanje i kontrola predstavljaju izvor negativnih informacija o sebi. Da se ne radi o roditeljima negativni učinci ovih nepovoljnih informacija bili bi neutralizovani izbjegavanjem interakcije ili negativnim vrednovanjem izvora informacija. Ovo bi, međutim, bilo protivno moralnom imperativu da se vole vlastiti roditelji, a kršenje ovog imperativa negativno bi se odrazilo na globalno samopoštovanje. Zato klasični mehanizmi odbrane globalnog samopoštovanja nisu djelotvorni.

196

Mehanizam koji omogućava da se zadrži i povoljno mišljenje o sebi i povoljno mišljenje o roditeljima jest izmještanje odgovornosti za ponašanje definisano roditeljskom ulogom izvan konkretne roditeljske osobe, najvjerovatnije u šire socijalno okruženje.

Iz svega dosad navedenog proističe da su samoopažanje i socijalno okruženje međusobno povezani na više načina. Socijalno okruženje predstavlja izvor informacija o sebi i kao takvo ima formativnu ulogu u razvoju samopoimanja.

Socijalni status porodice odražava se na samopoimanje u zavisnosti od nekoliko faktora:

subjektivnog doživljaja statusa, važnosti socijalnog statusa u vlastitom

vrijednosnom sistemu i njegove integracije u sliku o sebi odnosno "prošireno ja",

doživljaja vlastitog udjela u postizanju takvog statusa,

varijabiliteta različitih statusnih obilježja u užem socijalnom okruženju.

Uopšteno govoreći povoljniji socijalni status je povezan sa povoljnijom slikom o sebi. Pored toga, socijalni status modifikuje ponašanje roditelja prema djetetu, posebno u pogledu načina ostvarivanja i strogosti u podjeli socijalnih uloga.

Pokazalo se da roditeljski postupci prema djetetu imaju važnu ulogu u razvoju samopoimanja.

Roditeljski postupci mogu se analizirati s obzirom na nekoliko elemenata, među kojima je najvažnije:

a) Da li je u ponašanju roditelja prisutna sistematičnost potkrepljivanja i inhibicije, odnosno da li dijete uočava vezu između svog ponašanja i odgovora roditelja na to ponašanje i da li je potkrepljenje stalno ili povremeno? Jasno je da sistematsko i povremeno potkrepljenje imaju najpovoljnije i najdugotrajnije efekte;

b) Kakvo vrednovanje djeteta proizilazi iz roditeljskih postupaka, tj. da li se neki roditeljski postupak opaža kao pozitivno ili negativno mišljenje, odnosno kao ispoljavanje pozitivnih ili negativnih emocija?

197

Ispoljavanje pozitivnih emocija i pozitivnog vrednovanja ima povoljne učinke na samopoimanje;

c) Kakav je intenzitet emocionalne veze između djeteta i roditelja, pri čemu intenzitet veze određuje efekte roditeljskih postupaka i evaluacija. Intenzitet emocionalne veze i ispoljavanje pozitivnih emocijapogoduju procesima identifikacije i pounutrenja roditeljskih normi i standarda.

d) Kakva je struktura uloga i koliko se one striktno primjenjuju u porodičnom životu.

S druge strane, kroz djelovanje principa maksimizacije samopoštovanja i maksimizacije unutrašnje konzistencije, samopoimanje djeluje na opažanje porodičnih odnosa. Zbog specifičnosti vezanih za porodične odnose neki od ovih mehanizamanisu djelotvorni, osobito mehanizmi izbjegavanja i omalovažavanje roditelja kao izvora negativnih informacija. Eksternalizacija i izolacija negativnih sadržaja su identifikovani kao najreleevantniji mehanizmi za zaštitu globalnog samopoštovanja od negativnih informacija koje se dobijaju na osnovu roditeljskih postupaka.

Generalizacije koje proizilaze iz ovog rada imaju niz ograničenja.

a) Uzorak ispitanika na kojem je istraživanje provedeno relativno je mali i specifičan, s obzirom na sredinu u kojoj je istraživanje obavljeno.

b) Slična konstatacija vrijedi i kada je riječ o uzorku varijabli koji je obuhvatio dosta uzak obim potencijalno relevantnih aspekata interakcije roditelj-dijete.

c) Nadalje, model Marsha i saradnika, na osnovu koga su generisane varijable koncepta o sebi relativno je nov i malo provjeravan, a varijable su definisane apriori, tako što su skale generisane deduktivnim putem na osnovu elemenata koje model pretpostavlja. Pokušaj konfirmacije modela induktivnim putem nije se pokazao uspješnim.

d) Osim toga, samo područje kojim se ovaj rad bavio na dosta mjesta ne ostavlja mogućnost postavljanja jednoznačnih hipoteza tako da je moguće u teorijski okvir uklopiti sve moguće empirijske nalaze. Zato i

198

ne začuđuje činjenica da se svi rezultati uklapaju u teorijske postavke.

e) Na kraju, valja istaći da je za provjeru većeg broja iznesenih hipoteza potrebno izvršiti dodatna istraživanja. To se odnosi kako na provjeru i eventualnu modifikaciju predloženog modela koncepta o sebi, tako i na pokušaj stvaranja sveobuhvatnijeg modela porodičnih odnosa ili aplikaciju nekog od već postojećih (npr. Circumplex modela ).

f) Kada je riječ o odnosu socijalnog statusa, porodičnih odnosa i samopoimanja bilo bi interesantno odrediti i kvantifikovati specifični doprinos i ulogu svakoga skupa nastanku njihovih međusobnih veza.

Vratimo se na kraju nekim pretpostavkama koje metodološki pristup u ovom radu čine specifičnim.

199

Efekte ovih specifičnosti možemo sumirati na slijedeći način:I. Iako je, za razliku od drugih radova, porodična interakcija

tretirana kao subjektivna varijabla, naši rezultati potvrđuju sve ranije nalaze, štaviše omogućavaju objašnjenje prividnih kontradiktornosti koje u tim radovima nalazimo. Implikacije ove činjenice su dvojake:

A. Ili su u ranijim radovima, iako to ne priznaju, autori ipak zahvatali subjektivni a ne objektivni aspekt interakcije,

B. ili su porodični odnosi zaista toliko stabilna kategorija da je učesnici u interakciji mogu objektivno ocijeniti

II. Pokazalo se ispravnim shvatanje da porodične odnose i širi socijalni kontekst ne treba promatrati samo kao faktor koji formativno djeluje na samopoimanje. Naprotiv, pokazalo se da način na koji neko doživljava sebe te principi po kojima funkcioniše samoevaluativni sistem u mnogome određuju način na koji se doživljavaju postupci roditelja. To kako neko doživljava porodične odnose dalje utiče na to kakve će efekte na razvoj imati roditeljski postupci.

III. Pristup konceptu o sebi kao multidimenzionalnom konstruktu pokazao se ispravnim. Naime, pokazalo se da su različiti aspekti interakcije različito asocirani sa pojedinim domenama samoevaluacije. Ima dosta jakih indicija o postojanju generalnog faktora.

IV. Nadalje, rezultati potvrđuju hipotezu da razlike između muškaraca i žena nisu samo kvantitativne već i kvalitativne. Iako u osnovi veza između VPI i VKS stoje, u principu, slični elementi, njihov sadržaj i struktura su kvalitativno različiti.

200

V . D O D A T A K : KAKO TUMAČITI REZULTATE KANONIČKE I KVAZIKANONIČKE KORELACIONE ANALIZE

Postupak kanoničke korelacione analize predstavlja generalizaciju postupka multiple regresije na situaciju kada imamo više nezavisnih (prediktorskih) varijabli (x) a umjesto jedne imamo više zavisnih varijabli (y). Postupak se svodi na rješenje problema pronalaženja takve linearne kombinacije "nezavisnih" (X) varijabli, s jedne strane i "zavisnih" (Y) varijabli, s druge strane, tako da korelacija među njima bude maksimalna. Ova procedura, nadalje, omogućava ekstrahovanje parova latentnih varijabli iz jednog i drugog seta varijabli pomoću kojih se mogu otkriti mahanizmi koji se nalaze u osnovi veza među promatranim skupovima varijabli.

Procedura Cancorr u standardnom statističkom paketu SAS i procedura QCCR.SPS, koju je napisao Goran Knežević na programskom jeziku SPSSWIN-makro, omogućava nam utvrđivanje i testiranje slijedećih parametara:

I. Utvrđivanje veličine i značajnosti koeficijenata kanoničke korelacije i determinacije, koji predstavlja standardnu produktmoment (Pearsonovu) korelaciju između parova kanoničkih komponenata (varijabli, varijata), ekstrahiranih tako da je korelacija među njima maksimalna. Maksimalan broj komponenti, a samim tim i kanoničkih korelacija koje je moguće ekstrahovati jednak je broju varijabli u setu koji ima manji broj varijabli. Iz tog je jasno da je u slučaju obične regresije moguća samo jedna kanonička korelacija. Koeficijent multiple regresije je, dakle, samo specijalni slučaj kanoničke korelacije. Naravno, postavlja se pitanje načina ekstrakcije kanoničkih komponenti. Budući da se veličina kanoničke korelacije bazira na veličini karakterističnog korijena matrice korelacija kao i kod faktorske analize, prva kanonička korelacija je najveća, a svaka slijedeća je manja.

II. Značajnost koeficijenta korelacije najčešće se utvrđuje tako da se testira značajnost razlika između sukcesivno ekstrahovanih svojstvenih vrijednosti, odnosno kvadrata koeficijenta kanoničke korelacije. Ako razlika između prethodno ekstrahirane komponente i one čiju značajnost

201

testiramo nije statistički značajna, onda tu i sve slijedeće kononičke korelacije možemo smatrati jednakim nuli.

III. Drugi važan podatak predstavlja proporcija varijanse koju data kanonička komponeta objašnjava u svom setu varijabli (P). U slučaju kada su varijable u standardiziranoj formi (M=0, SD=1), ukupna varijansa je jednaka broju varijabli u datom setu, dok je varijansa objašnjena faktorom jednaka sumi kvadrata koeficijenata strukture za datu komponentu. Ovaj podatak ukazuje na reprezentativnost određene komponente za dati set varijabli. Pri tome nije nužno da pojedina kanonička komponenta bude jednako važna za oba seta, što znači da se može dogoditi da poredak kanoničkih komponenti prema proporciji objašnjene varijanse ne bude jednak u oba skupa varijabli te da kanonička komponenta preko koje se ostvaruje najveća korelacija ne bude najreprezentativnija za dati set.

IV. Indeks (koeficijent) redundance se dobija kao umnožak između koeficijenta kanoničke korelacije i proporcije varijanse koju data kanonička komponenta objašnjava u dotičnom setu varijabli. Ovaj podatak je ono što bitno razlikuje kanoničku korelacionu analizu od obične korelacione analize. Naime, kada se radi o običnoj korelaciji, obe varijable su normalizovane na jediničnu varijansu pa je samim tim i njihov presjek takav da predstavlja jednak dio varijanse i jedne i druge varijable. Međutim, kako smo ranije vidjeli, pojedine kanoničke komponente nemaju jednak udio u objašnjenju ukupne varijanse svakog pojedinačnog skupa varijabli, odnosno njihova dužina u ovako definisanom prostoru nije jednaka. Samim tim, ni područje preklapanja, odnosno veličina projekcije jednog vektora na drugi, ne predstavlja jednak dio varijanse oba vektora. To znači da proporcija ukupne varijanse koju kanoničke varijable (varijati) iz jednog seta objašnjavaju u drugom setu varijabli najčešće nije jednaka. Veličina koeficijenta redundance može da ukazuje na smjer uticaja ali za ovakvo njegovo tumačenje treba da bude zadovoljeno mnogo dodatnih uslova. Inače, indeks redundance u odnosu na ukupnu varijansu manifestnih varijabli (indikatora) ima potpuno analogno značenje kao multipli R2 u odnosu na ukupnu varijansu zavisne varijable u običnoj regresionoj analizi.

202

V. Multivarijatni statistici predstavljaju grupu parametara pomoću kojih možemo utvrditi globalnu veličinu veza. Njihovo računanje se bazira na veličini karakterističnih korjenova, a pogodni su za testiranje statističke značajnosti, jer se njihova distribucija lako transformira u neku od poznatih distribucija (najčešće F ili distribuciju).

VI. Slijedeći parametri upućuju na vezu između kanoničkih varijabli i manifestnih varijabli tzv. indikatora i služe za identifikaciju kanoničkih faktora. Među njma su najvažniji:

A. kanonički koeficijenti (Wx i Wy) koji imaju značenje analogno regresijskim koeficijentima u regresionoj analizi, dakle, ukazuju na parcijalni doprinos pojedinih indikatora objašnjenju kanoničke varijable. Budući da veličina ovih koeficijenata zavisi od veličine korelacije date varijable indikatora i kanoničke komponente, te korelacija date varijable s ostalim varijablama iz seta, može doći do bitnih odstupanja u veličini ovih koeficijenata i koeficijenata strukture. Ove razlike imaju važnosti u situacijama kada se želi koncipirati prediktivna baterija za rješavanje praktičnih problema predikcije, dok njihovo tumačenje u substancijalnom smislu može odvesti na pogrešan put.

B. koeficijenti kanoničke strukture (Rx i Ry) koji predstavljaju korelaciju između kanoničke varijable iz jednog seta i varijabli indikatora iz istog seta (saturacija indikatora komponentom). Na osnovu ovih koeficijenata, kao i kod faktorske analize, možemo posredno zaključiti o prirodi kanoničke komponente, s jedne strane, te o latentnoj kompoziciji same varijable, s druge strane. Osim toga, moguće je, na osnovu sume kvadrata koeficijenata korelacije manifestne varijable i n značajnih komponenti utvrditi proporciju varijanse neke varijable, koju je moguće objasniti preko tih n-značajnih kanoničkih komponenti (h-komunalitet). Valja naglasiti da matrica kanoničke strukture ima potpuno analogno značenje kao nerotirana matrica strukture u analizi

203

glavnih komponenata, odnosno faktorskoj analizi, dakle, ne zadovoljava principe jednostavne strukture.

C. koeficijenti kanoničke krosstrukture (Rxy i Ryx) predsavljaju projekcije varijabli iz jednog seta u prostoru kanoničkih varijabli iz drugog seta. Njihova veličina zavisi od proporcije varijanse koju varijabla indikator dijeli sa kanoničkom varijablom u vlastitom setu i kanoničke korelacije dotičnog para kanoničkih komponenti. Tumačenje ovih koeficijenata je slično tumačenju koeficijenta strukture, s jedne, i indeksa redundance, s druge strane. Pri tom, suma kvadrata, koeficijenata krosstrukture neke varijable i n značajnih komponenti iz opozitnog seta, predstavlja koeficijent multiple determinacije, između manifestne varijable iz jednog seta, kao kriterija, i n kanoničkih varijabli iz drugog seta kao prediktora. Tumači se kao proporcija varijanse manifestne varijable iz jednog seta koja se može objasniti preko kanoničkih varijabli iz drugog seta, odnosno ima značenje analogno komunalitetu u matrici strukture.

Kao što je rečeno, identifikacija kanoničkih faktora se, u najvećoj mjeri, bazira na koeficijentima strukture, pri čemu veća apsolutna vrijednost koeficijenta strukture znači veću važnost date varijable za definisanje faktora. Drugo važno obilježje koeficijenta strukture jest predznak. Budući da kanonička korelacija može imati vrijednosti od 0 do 1 (dakle uvijek je pozitivnog predznaka), smjer projekcija varijabli na komponente određuje smjer veza.

Valja imati u vidu da kanonička analiza ne daje rješenja koja zadovoljavaju zahtjeve jednostavne strukture pa je čest slučaj da je jedna varijabla visoko projektovana na više kanoničkih komponenti. U ovakvim slučajevima veoma je važno uzeti u obzir kontekst u kome se varijabla nalazi, odnosno druge varijable koje su značajne za definisanje faktora.

Sve u svemu, kanonička korelaciona analiza omogućava nam da dublje proniknemo u prirodu odnosa između različitih grupa varijabli, pri čemu nam ovaj postupak bolje od većine ostalih omogućava uvid u kvalitet tih odnosa. Ovaj postupak, međutim, ima i nekoliko nedostataka:

204

1. traži normalnu distribuciju i najmanje intervalni nivo mjerenja,

2. "vodi računa" samo o korelaciji među kanoničkim komponentama, ali ne i o reprezentativnosti ekstahovanih kanoničkih komponenti za date setove varijabli. Zato se može dogoditi da, ako je korelacija jedne varijable iz jednog seta s linearnom kombinacijom varijabli iz drugog seta jednaka ili približna maksimalnoj pa da se cijela komponenta bazira na toj varijabli, odnosno da ne dođe do nikakve transformacije varijabli. Pritom, se dešava da koeficijenti strukture i krosstrukture budu jednaki ili približno jednaki korelacijama date varijable s ostalim varijablama uključenim u analizu.

Kao odgovor na ove nedostatke kanoničke korelacione analize Momirović, i saradnici su ponudili model kvazikanoničke korelacione analize. Model je veoma sličan modelu kanoničke korelacione analize. Osnovna razlika je u tome da se ne traži takva linearna kombinacija varijabli koja maksimizira korelaciju već kovarijansu među ekstrahovanim parovima komponenti. Dakle, ne odgovara na pitamje koja linearna kombonacija varijabli daje najveću korelaciju među promatranim setovima varijabli, već koji su najbitniji faktori za ostvarenje veza maeđu setovima.

Drugu razlika je da komponente unutar jednog seta nisu ortogonalne, odnosno da je dozvoljena korelacija među njima. Uslov ortogonalnosti se postavlja samo za komponente iz jednog i drugog seta koje nisu par. Razlike su prisutne i kod određivanja broja značajnih kvazikanoničkih komponenti, pri čemu se kod kvazikanoničke korelacione analize ne koristi neki test značajnosti, već se kao značajne uzimaju sve komponente čija je vrijednost spektra iznad prosjeka (generalizovanog kvazikanoničkog indeksa). Budući da su kod ove analize korelacije između parova kvazikanoničkih komponenti samo nusprodukt, njihova značajnost se određuje kasnije na isti način kao i značajnost običnog koeficijenta korelacije. Kvazikanoničke korelacije su nužno manje nego kanoničke, ali je zato njihova reprezentativnost za svaki set veća.

Kvazikanonička korelaciona analiza nam daje sve parametre kao i kanonička, a njihova interpretacija je identična, pri čemu treba voditi računa o činjenici da su kvazikanoničke komponente unutar jednog seta u međusobnoj korelaciji, pa ukupno objašnjena varijansa i komunaliteti svakog od setova varijabli nisu prosta suma pojedinačnih elemenata.

205

V I . C O N C L U S I O N S

a. General assumptions on the nature of human development

In the present study, an individual is viewed as biological, social, but, at the same time, conscious being. It is presumed that human development comes about through a complex interaction between biological, social as well as subjective factors. The influence of these factors is reflected in human consciousness, which represents the point of their inter-section, i.e. the "communication channel." It is also assumed that human behavior, from the earliest stages of development, relies upon interpretation of both internal and environmental input. How this information is to be interpreted depend upon a cognitive level, the principles of cognitive functioning, as well as prior experience, which has been structured on the basis of the factors mentioned above.

Furthermore, it is proposed that both biological factors and social setting play a formative role at the earliest phases of development, whereas in subsequent stages, structures (personality traits) which have been already formed, modify the effects of the factors referred to above. Therefore, personality might be viewed as having a return impact upon these factors.

Additionally, the structures (or mechanisms) which integrate internal as well as environmental information and experience are presumed as being functionally indispensable. A particular attention is given to those structures that integrate one's experiences of oneself. Those experiences are identified as the self-concept.

b. The role of self-concept and its functioning principles

207

Literature on self-concept (Burns 1979, 1981; Epstein, Hurter, Bandura, etc.) revealed several functions of self-evaluating system that might be considered important for human functioning:

1. assimilation of external information2. maintenance of the inner consistency

across different roles and situations3. sustenance of the optimal level of self-

esteem4. maintenance of a favorable ratio between

expected pleasure versus displeasure. 5. aspirations and expectations regulation6. prediction of one's own as well as others'

behavioral outcomes7. interpretation of those outcomes.

These functions relate biological, physical, social and psychological aspects of human being. It enables a person to implement some kind of order into the world in flux, which gives an impression of a fluid in a never-ending, chaotic movement and change. That order is established by means of different cognitive processes, which reduce the level of uncertainty and attenuate confusion. Person's attempt to handle the surrounding world is, therefore, alleviated. Due to differences in ingenious potential and particular existential circumstances, every person is the unique entity. Nevertheless, due to many reasons, constructive as well as functional principles of the self-evaluating system might be considered as universal.

On a basis of the analogy with other living systems, it is assumed that the following three principles underlie the functioning of the self-evaluating system:

208

1. self-esteem maximization principle, which maintains that individual behaves or interprets his/her own as well as behavior of others in such a manner that it enables the most favorable self-evaluation. This principle provides the most desirable ratio between pleasure and displeasure. It relates the self-evaluating system with emotions and motivation.

2. reduction of uncertainty principle that assumes that individual perceives, interprets and memorizes events in a manner that entails the minimum level of dissonance within the system at given circumstances. This is the principle of inner organization that is reflected in the system's tendency to minimize the need for change and, at the same time, maximize the feeling of safety (certainty)

3. the principle of maximal congruence with reality; it postulates that one's perception (as well as interpretation) of one's own behavior preserves the least difference between the real and perceived in a specific situation. This principle relates self-evaluating system to the external world. Its role is controlling and adaptive one. It is based on the outcomes of one's own behavior (and behavior of others, as well) and the responses obtained from a social setting.69

Behavior, in general, can be viewed as a result of synchronous influence of all principles mentioned above. In the imaginary ideal case, all those principles operate in a harmonious way and it is not possible to distinguish them clearly. They might be perceived as distinct ones only in a

69 Instrumental conditioning

209

case when some information challenges either the self-esteem or the inner consistency of the system. In that case, the principle of maximal congruency with reality would be the first one to be abandoned on a behalf of the other two (mostly, the self-esteem maximization principle). Only in the case of depressed individuals it becomes possible to distinguish the principles of self-esteem maximization and the maximization of the inner consistency. In depressed persons, it can be revealed that the inner consistency maximization principle has primacy over others.

This study aimed to shed light to interrelations between biological as well as macro and micro social factors on the one hand, and the self-evaluating system, on the other. Adolescence is quite an interesting period in this respect, since formative processes are developed to a great extent, but yet not completed.70 At the same time, extensive changes on biological, social as well as intellectual level come about during this period of development. In order to shed light on the phenomena referred to above, several studies have been conducted.

c. Biological factors

The impact of these factors was taken into account through the analysis of interrelations between sexual maturity, family interaction and self-concept. Bearing in mind the findings of other authors, which indicated that, in girls, the earlier sexual maturity has been related with the lower global self-esteem, a particular attention was paid to the influence of these biological changes on

70 In our opinion, development is a never-ending process; a person constantly changes, but in a step-wise fashion.

210

the girls' self-evaluation. The second reason was that these changes could have been more readily subjected to the operational definition. Our data revealed that the impact of these biological changes upon self-evaluation was primarily mediated by changes in a family interaction, or more likely, by the changes in expectations related to that interaction.

It was obtained that sexual maturity positively influenced the self-esteem within the first six months immediately following the first menstruation. However, the self-esteem gradually decreased afterwards (during a period of approximately one year). It was demonstrated that perceived control by a mother might be considered as the essential factor that determined the impact of sexual maturity on the self-esteem in girls (correlation between the perceived control by a mother and the duration of sexual maturity was .75.). This finding could be given different interpretations. It might be presumed that a mother, due to a fear of an involuntary pregnancy, actually increased control. Yet it was more likely that the control, in comparison to preceding periods, was not actually increased. Rather, the expectations of an adolescent were changed, due to actual level of sexual maturity, so the same level of control was perceived as inappropriate. It might be concluded that the parents were inclined to adjust their behavior to the chronological age rather than to actual maturity of an adolescent, wherein their implicit theory of development expressed itself. The explanation given above relied upon the assumption that the interpretation of reality should be viewed as the essential factor in determining behavior, even more than the actual reality per se.

d. Social factors

(1) Social status and family interaction

It was also assumed that social factors modified parental behavior regarding sexual maturity. It is indeed a well-known fact

211

that highly educated, higher SES parents are more liberal concerning sexual freedom.

Our data proved that higher SES was related to more flexible attitude towards gender roles. It seemed that high SES parents were more permissive. Also, children from high SES families were punished in more consistent way, which was more appropriate to the offense committed. Regarding the closeness with the parents, it was showed (on a male sample only) that as a degree of physical surveillance decreased (i.e. the child was granted a possibility for privacy and physical isolation), the closeness increased. This result was consistent with the previous findings of other authors.

Furthermore, it was obtained that SES was more significant source of differences in parental behavior when female children were concerned. For instance, differentiation of parental roles was greater in lower SES families. It appeared that in families of rural residence, with a lower educational level, a father assigned the upbringing of a female child almost completely to a mother. In higher SES families of urban background, differences in engagement of a mother and a father in raising female children were much lower.

(2) Social status and self-concept

SES had an impact upon the self-concept as well. Generally speaking, lower SES was related to lower global self-evaluation, especially in intellectual domain. It seemed that adolescents equalized their intellectual abilities with general educational level and verbal fluency. In that respect, low SES children, due to cultural deprivation, were inferior. In should be kept in mind that, as some studies demonstrated, subjective evaluation of one's own competence was closely related to a level of aspirations and achievement. Furthermore, it was even more closely related to it than the actual competence itself. Therefore, the kind of self-estimation referred to above might lead to a reproduction of parental social status. These considerations could serve as a

212

possible explanation for the finding obtained by some authors, that, in our country, the educational level has been reproduced across generations.71

In addition to this global tendency, which was revealed in relations between SES and self-concept, boys from lower SES families demonstrated tendency of higher self-evaluation on those characteristics that conformed with the macho stereotype. Adherence to the macho stereotype was probably related to a fact that physical labor has always served as a basis for making a living in lower SES families. Therefore, physical strength has always been highly evaluated within the system of desirable traits (Ideal self). Also, it has often been the only possible basis for self-affirmation and comparison with peers.

(3) The family structure

(a) Birth order

Besides the impact of SES, in many researchers a particular emphasis has being put on the influences of the family structure upon the family interaction and self-concept. Most researchers have dealt with the effects of birth order as well as with the impact of a family structure (whether the family is complete or a single parent one). In our research, it was not proved that birth order had an impact upon the perceived interaction with parents. The impact upon the self-concept was not demonstrated as well. It could be argued that psychological characteristics have not been influenced by the birth order itself. Rather, the position of a child within the family has been determined by other factors, which have not been

71 The findings were obtained by the Institute of Psychology at the Faculty of Philosophy in Belgrade.

213

properly controlled in previous research. First of all, no matter how hard they try, parents could not treat each child alike. Besides, children from the same family might view their own psychological position differently; first, regarding their treatment by the parents, and second, regarding perception of their own features in comparison with other children in the family. The child's sex in relation to his/her siblings' sex appeared as an intervening factor. As well, everything we have considered thus far was further modified by the impact of family's SES.

(b) Single parent families

Single parent families have often been considered in most theories as having a pathogenic influence on development. As a rule, the presumed effects of such a condition have been exaggerated. In some theories it has even been considered as the origin of delinquent behavior. In our opinion, this situation could not a priori imply these consequences. A psychological position of a child from the single parent family might differ regarding several conditions. The particularly important are the following:

1. whether one or both parents are missing2. whether the parents are still alive3. if the parents were lost or missing, at what

developmental period it came about 4. whether some other person could serve as a

replacement ("compensation") for the missing parent (or parents)

A person who can compensate for the missing parent might considerably support the child's attempts to overcome the loss. Also, coping with such situation might be alleviated if the child externalized the causes of the loss.

One of our studies aimed to ascertain how the loss of a father, caused by death, could influence an interaction with the remaining parent, as well as the self-evaluation.

214

(i) The interaction with a mother

Concerning the relationship with a mother, our findings supported Weiss' hypotheses about redistribution of a father's role among the remaining members of a family. The factor whether a family was complete or not did not proved significant for the perceived satisfaction with the family climate. The only difference between complete families and ones without the father was in regard with perceived requests. In comparison with their peers from complete families, boys from single parent ones perceived mother's requests as greater and less appropriate. On the contrary, girls from single parent families perceived those requests as lower and more appropriate, relative to their peers from complete families. This finding could be explained by the fact that in single parent families father's duties have partially been transferred to sons, regardless of their actual capability to bear it. On the other hand, the loss of a father has always been considered as an unfortunate condition in girls' lives. As a consequence, the requests posed to them have often been reduced.

(ii) The self-concept

The purpose of another research was to determine the impact of father's death upon the self-concept. Contrary to our expectations, the results revealed that the boys from single parent families perceived themselves as more competent, more efficient, less lonesome. They expressed a considerably lower level of social fear, but at the same time, they were more inclined to socially desirable responses. Due to controversies that have emerged from the findings mentioned above, the research definitely needs to be replicated.

However, given the functioning principles of the self-evaluating system, the results might appear as comprehensible. A few factors seemed to facilitate more positive self-evaluation among the boys who lost the father. First, they managed to get

215

along under circumstances that have been generally perceived as less appropriate comparing to life conditions of boys from complete families. In such situation, equal success has had greater relative importance, therefore it might have a more positive impact upon the self-evaluation. As some researches demonstrated, if the loss of a father was caused by death, children from these families had the external locus of control. In case of these children, externalization operated as an efficient mechanism of global self-esteem protection. Possible failures could always be justified by the fact that the child has been raised without the father. The very fact that their relationship with the mother has been established on equal terms might positively affect the self-esteem and the perception of their own competence. The same conclusion might hold if we keep in mind that their responsibility within the family has been increased.

Furthermore, in complete families, a father could serve as the source of emotional support as well as the identification model. However, at the same time, he could be the source of constraints and the "standard" for comparison. Due to differences in social position, adolescent, in comparison with his father, might often appear as inferior one. On the other hand, among boys who have been raised without the father, greater freedom of choice in life-style and the organization of time, as well as relying upon their own strengths might be the source of greater self-esteem and self-efficacy. Finally, it should be kept in mind that a social setting in general (as well as the relatives in particular), has mostly approached the child who had lost the father with higher regard, as more mature, as well as with certain degree of compassion and tolerance. Such social attitude might account for the finding that adolescents from single parent families had more positive attitude towards other people relative to their peers from complete families.

On the basis of the findings considered thus far, we might conclude that the family structure per se could not account for the differences on psychological level. Rather, the sources of differences related to family structure should be found in different psychological position within the family, differences in relations with the parents as well as in social factors.

216

e. The parent-child interaction

Family interaction might be viewed as a point of intersection of various influences - biological, social, as well as personal. Therefore, it could be properly considered as a link between the wider social setting and the self-evaluating system. Our results supported previous findings on the relations between perceived family interaction and the self-evaluation. It should be particularly emphasized that gender differences were qualitative, rather than quantitative. Therefore, the quantitative comparison proved meaningless, although it has often been done in previous research.

As it was already said before, the self-evaluation came about through interaction with the environment. Information about our self-worth has been primarily based on two sources: the outcomes of our own activity, as well as responses of others to our conduct (behavior). The impact of this information has been further modified by the relative importance of a particular trait for the global self-esteem. All the elements referred to above have been proved to be closely related to family interaction.

In general, a success in different activities results in satisfaction, whereas the cumulative effects of failures might cause the perceived global incompetence. As the instrumental conditioning principles imply, behaviors that lead to positive effects maintain in the behavioral repertoire, while those which produce negative effects cease to exist. Irregular reinforcement, i.e. the one not based on the actual behavioral outcomes, but on other, non-systematic factors, leads to "learned helplessness", which is manifested as giving up any activity whatsoever.

Giving up the activity, due to a fear of punishment (aversive stimulation), generally leads to a lack of success. That might be expected, since the success could not be achieved if no activity has been initiated. As a result, an overall amount of positive information regarding the outcomes of one's own activity has been

217

reduced. That, further, could strengthen the perceived global incompetence and, as a consequence, a person might get stuck in a passive position. Therefore, the circulus vitiosus has been created.

Within the context of family interaction, parental conduct might serve as the reinforcer for child's behavior. However, the effects of parental actions depend upon the child's interpretation - whether he/she perceives them as related to his/her behavior.

If the child could not relate a punishment to his/her behavior, that punishment might be viewed as the irregular reinforcement. Therefore, it would be reasonable to expect that such reinforcement would lead to a loss of self-initiative, as well as externalization of the causes of success and failure. As a result, the perceived global incompetence might be generated. Hence, parental behavior, through the mechanism described above, could account for the amount of positive information the child might obtain as the result of her/his activity.

Some other findings could serve as additional support for this interpretation. In general, the perceived global incompetence (which could be viewed as the operationalization of "learned helplessness" construct) was more closely related to family interaction than to other domains of self-concept. According to our findings, the global incompetence among boys was mainly involved in the domain of functional aspects of interaction, whereas in girls, it was embodied within the field of relations with a mother.

(1) The emotional support

As it was mentioned, the amount of positive information regarding the child's activity was primarily influenced by parental actions. Moreover, the parents could be viewed as one of the most relevant sources of information from the social environment. This information has been accumulated through social evaluation and comparison with other people. Self-confidence as well as trust in others has been primarily based on emotional closeness, faith and

218

love within the family. According to our findings, children from such families perceived themselves as being positively evaluated by the parents and peers. This particular kind of family interaction also gave rise to identification processes and an establishment of internalized control. The latter was manifested as an apprehension whether one would be able to fulfill parental expectations. On the other hand, asymmetric relations, such as control and punishment indicated an unequal social position that could entail an inferiority feeling in children.

These aspects of family interaction should be given a particular attention in adolescence, since the need for being respected and establishing relations with others on equal terms has been notably emphasized in children of adolescent age.

(2) Gender rolesThe impact of social roles can be analyzed with respect to -

1. the relevance of a particular role within the context of other roles; 2. the hierarchy of desirable traits.

(a) Prestige associated with a role

In this research, the relevance of gender roles was particularly expressed, with regard to both aspects mentioned above. Being a member of the particular group might be considered as the intrinsic component of "Extended self". As such, it could originate both positive and negative self-evaluation. In a particular setting the research was carried out, the position of a male child has been held in higher regard relative to the position of a female one.

Bearing in mind the self-esteem maximization principle, it seemed reasonable to presume that the role which has been associated with higher status could be more easily incorporated into one's self-evaluating system, while the one associated with lower prestige would display tendency to be modified or even

219

excluded from the self-evaluating system. According to our results, a tendency to fit into a masculine stereotype was observed in girls. It could be viewed as a manifestation of a resistance towards adherence to the low esteemed role. This inclination was associated with the quality of a relationship with parents, especially a father, which was (as we already explained earlier), modified by SES.

Our results indicated that the connection between masculinity (the evaluation of one's physical strength and skillfulness) and relationship with parents qualitatively resembled the relation between the self-concept and SES. Good relationship with a father supported the acquirement of masculine orientation, whereas close relationship with a mother had an opposite effect. This finding led to the conclusion that the masculine orientation among girls could be viewed as a "hidden" effect of SES. Not surprisingly, the similar mechanism of fitting into female stereotype (femininity)72 was not identified among boys (as it was already explained, the feminine role has been treated as a less prestigious one in the particular setting). The self-esteem maximization principle might account for this finding.

72 In order to avoid confusion, the reader should keep in mind that masculinity and femininity do not represent the two opposites on the same dimension; rather, they should be considered as two qualitatively different patterns of traits. Hence, lower femininity do not imply higher masculinity and vice versa. Within this context, some authors introduce the concept of androgyny, which is manifested as high masculinity associated with high femininity.

220

(b) Hierarchy of desirable traits

In general, as a particular domain of self-evaluation is more relevant for a person, the positive or negative assessment in that domain would achieve a higher impact upon the global self-esteem. Furthermore, an acceptance of a particular gender role entails a distinct hierarchy of desirable personality traits. In the male preference system, physical strength and skillfulness are being held in high regard, while amongst girls the acceptance among peers, i.e. sociability appears to gain the highest relevance. Thus, for example, information about physical weakness would not affect the global self-esteem among girls who conformed to a feminine stereotype, whereas the boys would be negatively affected. Furthermore, conforming to a stereotype (gender one, in particular) amplifies the consistency within the self-evaluating system and reduces the uncertainty, therefore, the feeling of self-confidence is increased.

The obtained results indicated that strict adherence to parental roles and rigid discipline within the family resulted in conforming to a masculine or feminine stereotype, respectively. That further led to higher self-evaluation on those characteristics that conformed to a particular stereotype.

(3) The impact of self-concept upon perception of family interaction

The social perception as well as the interpretation of others' behavior could be recognized as one of the most important functions of the self-evaluating system. On the one hand, the social perception has been determined by current conditions and prevalent state of a perceiver, and by functional principles of the self-evaluating system, on the other. Perception of parent-child interaction could be viewed as a special case of social perception.

221

(a) Global life satisfaction

Global life satisfaction is a cumulative result of numerous factors. Satisfaction or dissatisfaction has often been transferred from one particular area into another. The feeling of security, self-efficacy and self-esteem could be seen as the internal sources of satisfaction. The external sources have been primarily associated with the family life, career (success), health, friends, and leisure time (Brief and Hollenbeck, 1985).

Our results indicated that among boys, global satisfaction with family life was based upon the emotional aspects of interaction with parents, whereas in girls the perceived relationship with a father formed the foundation for it. Global life satisfaction (determined by other, external as well as internal factors, especially the global self-esteem) also had an impact upon satisfaction with family life. Due to internal consistency of the self-evaluating system, the self-concept modified the perception of family interaction and the global satisfaction with family life.

The results also demonstrated that the effects of control and punishment were modified by the global satisfaction with family life. In generally positive family climate, the control and punishment might have favorable effects.

All the findings considered above supported the conclusion that global family satisfaction, through the complex interrelations between global life satisfaction and self-concept, had an impact upon one's perception of oneself. On the other hand, the self-concept, in return, affected the perception of family interaction.

222

(b) The self-evaluating system defense mechanisms and the perception of family interaction

A protection of personal integrity (inner consistency) and the global self-esteem is insured by the very structure of the self-evaluating system. Negative social influences are hindered by several defense mechanisms. The most important are the following: avoidance of persons and situations which present the source of negative information (either through comparison or direct evaluation), ascribing negative motives to persons who have negative opinion about one; also, if those persons' success is perceived as greater than one's own, that success is often attributed to more favorable life conditions or dishonesty.

Due to many reasons, these mechanisms are not operative when one's parents are concerned. First of all, adolescents ought to live and permanently interact with their parents. Also, the moral law that one should love one's parents is firmly established.

The self-evaluating system deals with those constraints through reexamination of input information as well as the change in causal attribution of parental behavior.

The results of factor analysis revealed that girls perceived a parent as one entity, a person as a whole. As a result, a particular way of performing the parental role was assigned to parent's personal traits. Boys, on the contrary, located it beyond the parent's personality, most likely into the broader social setting that has been "prescribed" the roles.

The obtained finding affected relations between self-concept and perceived family interaction in a twofold way. The results suggested that, in girls, the manner the relations were perceived primarily relied upon the self-concept. One important tendency was evident - girls' interpretation of parental behavior was

223

dependent upon a fact whether it reflected positive or negative opinion.

This was particularly true in case of perceived relationship with the father. In general, among girls the self-concept domain and the social evaluation one were more closely related and more tightly integrated than in boys. "Looking-glass self" formed the foundation for the self-evaluating system, therefore, a tendency to attract others' attention and approval was more evident. At the same time, the self-concept had the higher impact upon the social perception.

The way the family relations were perceived by boys was probably intimately connected to functioning limits of the above mentioned defense mechanisms. In fact, inconsistent (irregular) punishment and control might be seen as the source of negative information about oneself. If the parents had not been involved, the negative outcomes of these disturbing facts would have been neutralized either by avoidance of interaction or by negative assessment of the information source.

That solution would, however, challenge the moral canon that one should love one's parents. Moreover, rejecting that canon would negatively affect the global self-esteem. Therefore, the mechanisms which have been commonly used in the self-esteem protection could not be applied herein. The only mechanism that could permit the maintenance of favorable opinion about both oneself and about parents might be a displacement of the responsibility for a behavior defined by the parental role beyond the actual parent's personality. Presumably, the responsibility might be transferred to a broader social setting.

All the above implied that the self-perception and social setting were interrelated in various ways. It was also demonstrated that the social setting, as the most important source of information about oneself, played a constructive role in the development of self-concept.

The obtained data implied that the influence of family's SES on the self-concept was dependent upon the following factors:

224

1. one's subjective perception of the status2. the importance of the social status in one's

value system and, additionally, whether the social status has been incorporated into the self-image, i.e. the "Extended self"

3. the perception of one's own role in achieving the actual status

4. a degree of differentiation of status symbols in a narrow social setting.

Generally speaking, higher social status was associated with more favorable self-concept. Furthermore, the social status modified parental behavior toward a child, especially regarding the ways of performing and a degree of rigidity in prescribing social roles.

It was further indicated that parental conduct toward a child played the vital role in the development of self-concept. The parental behavior could be analyzed regarding a few components. The most important were the following:

225

1. Whether parental behavior implied a regular (consistent) reinforcement delivery, i.e. whether the reinforcement was continuous or intermittent? In other words, it was proved important whether the child could relate his/her behavior to parents' responses. It was also clearly demonstrated that continuous as well as intermittent reinforcement had the most enduring effects.

2. What kind of evaluation was implied in the parents' conduct, i.e. whether a certain parents' conduct was observed as positive or negative opinion, an expression of positive or negative emotions? Positive emotions and positive evaluation had a favorable impact upon the self-concept.

3. How strong was the parent-child emotional relationship, wherein the strength of a relationship determined the effects of parents' actions and evaluations. The intensity of emotional involvement and the expression of positive feelings gave rise to identification processes as well as the internalization of parental norms and standards.

4. The structure of roles within the family; on this point, it was demonstrated as particularly important whether in family life the ascribed roles were strictly adhered to.

On the other hand, it was proved correct that the self-concept had an impact upon the perception of family interaction. That influence was mediated by the principles of self-esteem maximization and inner consistency maximization. Since family relations might be considered as specific in certain respect, some ordinary defense mechanisms were not operative, particularly the avoidance and depreciation of parents as the negative information source. Externalization and isolation of negative material were

226

identified as the most relevant mechanisms for the global self-esteem protection from unfavorable information implied in parental

227

V I I . A P S T R A K TLIČNOST U SOCIJALNOM OGLEDALU

Cilj ovog rada je bio da se utvrdi da li postoje veze između samopoimanja i socijalnog okruženja i na koji način se eventualne veze ostvaruju. Na osnovu nalaza više istraživanja koja smo proveli u tom cilju može se zaključiti da su samoopažanje i socijalno okruženje međusobno povezani na više načina. Socijalno okruženje predstavlja izvor informacija o sebi i kao takvo ima formativnu ulogu u razvoju samopoimanja.

Socijalni status porodice se odražava na samopoimanje u zavisnosti od nekoliko faktora: subjektivnog doživljaja statusa, važnosti socijalnog statusa u vlastitom rijednosnom sistemu i njegove integracije u sliku o sebi odnosno "prošireno ja", doživljaja vlastitog udjela u postizanju takvog statusa, varijabiliteta različitih statusnih obilježja u užem socijalnom okruženju. Uopšteno govoreći povoljniji socijalni status je povezan sa povoljnijom slikom o sebi. Pored toga socijalni status modifikuje ponašanje roditelja prema djetetu posebno u pogledu načina ostvarivanja i strogosti u podjeli socijalnih uloga. Pokazalo se da socijalni status značajnije modifikuje ostvarivanje uloge roditelja prema ženskoj nego prema muškoj djeci. Pokazalo se nadalje da ako se kontroliše uticaj ostalih relevantnih faktora struktura porodice ne utiče značajno na samopoimanje.

Pokazalo se da roditeljski postupci prema djetetu imaju važnu ulogu u razvoju samopoimanja. Uticaj roditeljskih postupaka zavisi od mnoštva elemenata među kojima su najvažniji:

a) Da li je u ponašanju roditelja prisutna sistematičnost potkrepljivanja i inhibicije, odnosno da li dijete uočava vezu između svog ponašanja i odgovora roditelja na to ponašanje i da li je potkrepljenje stalno ili povremeno? Jasno je da sistematsko i povremeno potkrepljenje imaju najpovoljnije i najdugotrajnije efekte;

b) Kakav je intenzitet emocionalne veze između djeteta i roditelja, pri čemu intenzitet veze određuje efekte roditeljskih postupaka i evaluacija. Intenzitet emocionalne veze i ispoljavanje pozitivnih emocija pogoduju procesima identifikacije i pounutrenja roditeljskih normi i standarda.

c) Kakvo vrednovanje djeteta proističe iz roditeljskih postupaka, tj. da li se neki roditeljski postupak opaža kao pozitivno ili negativno mišljenje, odnosno kao ispoljavanje pozitivnih ili negativnih emocija? Ispoljavanje pozitivnih emocija i pozitivnog vrednovanja ima povoljne učinke na samopoimanje;

d) Kakva je struktura uloga i koliko se one striktno primjenjuju u porodičnom životu.

S druge strane, kroz djelovanje principa maksimizacije samopoštovanja i maksimizacije unutrašnje konzistencije, samopoimanje djeluje na opažanje porodičnih odnosa. Zbog specifičnosti vezanih za porodične odnose neki od ovih mehanizama nisu dijelotvorni posebno mehanizmi izbjegavanja i omalovažavanje roditelja kao izvora negativnih informacija. Eksternalizacija i izolacija negativnih sadržaja su identifikovani kao najrelaevantniji mehanizmi za zaštitu globalnog samopoštovanja od negativnih informacija koje se dobijaju na osnovu roditeljskih postupaka.

KLJUČNE RIJEČI: adolescenti, socijalizacija, socijalni status, porodica, samopoimanje, kanoničke korelacije, kanonička analiza kovarijanse.

229

V I I I . S U M M A R YSELF-CONCEPT AND SOCIAL SETTING

The purpose of this study was to determine the eventual relations between self-concept and social setting and the way how these possible relations come into being. Several researches has been performed in order to achieve this goal. The results imply that the self-concept and the social setting are inter-related in a number of ways. Since the social setting represents a source of information about oneself, it plays a formative role in the development of self-concept.

Several factors determine the influence of family's SES upon the self-concept: subjective perception of a status, the importance of SES in one's value system, and a degree of its integration into the self-image i.e. the "Extended self", the perception of one's own part in the achieving of such a status, as well as a degree of social differentiation in a narrow social setting. In general, better social status is associated with more favorable self-concept. Furthermore, SES modifies parental behavior toward a child, espacially with regard to the ways of performing and the degree of rigidity in attribution of social roles. It is obtained that a treatment of female children is more intensively modified by SES than a treatment of male ones.It is also obtained that, if other relavant factors are controled, self-concept is not influenced by a family structure.

Further, parental treatment of a child plays a great role in the development of self-concept. The influence of parental behavior depends on many factors. The most important are the following:

a) whether the consistency in reiforcement is displayed in a parental behavior, i.e. whether a

child can observe the relation between his7her own behavior and the parents' resposes to that behavior. It is obvious that systematic as well as intermitent reinforcement have the most persisting effects.

b) the intensity of emotional relationship between a parent and a child determines the impact of parental actions and evaluations. Strong emotional relationship and expression of positive emotions strengthen identification processes and internalization of parental norms and standards.

c) what kind of evaluation is implied in parental behavior, i.e. whether a certain parental act is perceived as positive or negative evaluation, an expression of positive or negative emotions? Positive emotions and positive evaluation have a favorable impact on self-concept.

d) the family roles structure; also, it is important whether these roles are strictly adhered to in a family life or not.

From the other hand, the self-concept influences perception of family interaction, through mediation of the principle of self-esteem maximization and the principle of inner consistency. However, since family relations are specific in certain respect, some of mechanisms which support self-esteem maximization are not operative, especially the ones which comprise avoidance and depreciation of the parents as the source of negative information. Externalization and isolation of negative material are identified as the most relevant mechanisms for the protection of the global self-esteem from negative information implied in parental acts.

KEY WORDS: adolescents, socialization, SES, family, self-concept, cannonical correlations, cannonical covariance analysis.

231

I X . I N D E K S P O J M O VA

232

adaptacija instrumenata, 61adolescencija, adolescenti, 48,

52, 53, 54, 56, 57, 62, 63, 69, 77, 93, 97, 121, 122, 123, 124, 125, 126, 127, 129, 130, 133, 135, 137, 141, 156, 172, 176, 179, 209kognitivne promjene, 122mitovi o adolescenciji, 126neminovnost konflikta?,

124, 125socijalni odnosi, 128, 147,

148tjelesne promjene, 121vršnjaci, 123

akomodacija, 23, 26aktuelno ja, 37analiza glavnih komponenata,

112, 116asimilacija, 23, 43, 119, 169barometarsko Ja, 55biheviorizam, 50biološki faktori, 14, 168, 171damopoimanje

dimenzionalnost, 46deficijentna porodica, 96depresivnost, 54dezidealizacija, 53diferencijacija, 53dinamički ekvilibrij, 20djevojke, 34, 55, 57, 73, 78, 82,

84, 97, 110, 111, 116, 117, 118, 122, 129, 130, 149, 155, 156, 158, 159, 179

društveni kontekst, 60Ego ideali, 63Ego mehanizmi, 23Ego-involved, 38ekonomska deprivacija, 73, 86eksternalnost, 40emocije, 17, 42, 62, 93, 109,

118, 125, 128, 158, 181, 209entropija, 23etničke skupine, 62

faktorski sklop, 114Fenomenološko-kognitivistički

pristup, 103fenomenološko-kognitivističko

shvatanje, 15fiksacija libida, 103fizička snaga, 87, 88, 149, 150,

158, 165, 177generalni roditeljski stilovi,

108generalni vaspitni stilovi, 73globalno samopoštovanje, 25,

27, 29, 33, 35, 37, 38, 40, 41, 46, 53, 55, 63, 70, 71, 81, 94, 134, 139, 149, 150, 152, 155, 156, 157, 159, 174, 175, 178, 179, 180, 181, 209

građanska klasa, 70gradske i seoske porodice, 62humanistčka orijentacija, 16Idealno ja, 38, 53, 63identifikacija, 56, 98, 131, 132,

181, 209identitet, 49, 56, 83, 123, 153implicitne teorije, 52, 53, 119inhibicija, 103Institucionalni subsistem, 67instrumentalno uslovljavanje,

103intelektualni razvoj, 49, 91inteligencija, 19, 41, 86internalnost, 40iskustvo, 19, 26, 36, 92Ja u ogledalu, 148, 154kanoničke korelacije, 143, 144,

145, 146, 151, 157, 160, 161, 164, 184, 185, 186, 187, 188, 209

klasne razlike, 65kognitivna disonanca, 23komparacija, 32kompatibilnost uzoraka, 61

233

kompetentnost, 19, 31, 36, 40, 51, 52, 86, 100, 138, 147, 149, 174, 175, 178

komunikacija, 72konzervacija Ja, 55konzistentnost ponašanja

roditelja, 106kroskulturalna istraživanja, 108kultura, 60, 62, 119

eksplicitna kultura, 60kulturalne razlike, 63kvazikanoničke korelacije, 75,

76, 78, 79, 85, 86, 88, 188lokus kontrole, 31, 39, 40, 91,

174maksimizacija

samopoštovanja, 29, 39maskulinost, 57, 152, 158, 159,

177međukulturalne razlike, 61mladići, 73, 84, 86, 97, 111,

118, 130, 149, 153, 174motiv, 37motivacija, 17, 19, 36neobiheviorizam, 16nepotpunost porodice, 71, 93,

94, 95, 96, 98, 137, 173, 174nivo intelektualnog razvoja, 41očekivanja, 21, 31, 36, 39, 43,

72, 104, 122, 125, 129, 130, 132, 140, 169, 171, 176

Oblimin rotacija, 108, 111, 112, 114, 116, 117

odbrambeni mehanizmi, 34, 40opažanje odnosa s roditeljima,

73, 153Percepcija porodičnih odnosa,

114, 117plemstvo, 70poželjnost pojedinih svojstava,

178pol, 57, 93, 98, 99, 128, 138,

139, 146, 149, 152, 153, 177polna identifikacija, 158polna zrelost, 54, 55, 129

polne razlike, 21, 46, 51, 57, 58, 62, 74, 79, 93, 110, 113, 119, 120, 128, 130, 133, 138, 141, 146, 150, 156, 158, 159, 163, 165, 173

polne uloge, 60, 61, 62, 80, 90, 128, 130, 157, 158, 177

porodična interakcija, 74, 75, 104, 105, 106, 108, 111, 116, 118, 130, 131, 133, 139, 141, 142, 143, 144, 145, 148, 151, 164, 175generalni roditeljski stilovi,

109intenziteta interakcije, 80

porodični odnosi, 54, 55, 62, 71, 72, 73, 77, 78, 79, 80, 81, 89, 90, 96, 97, 98, 99, 100, 104, 110, 112, 118, 122, 129, 130, 136, 137, 138, 140, 141, 143, 145, 146, 147, 151, 153, 155, 158, 159, 163, 164, 165, 171, 172, 174, 176, 178, 179, 181, 182, 209biheviorističko shvatanje,

103emocionalna podrška, 95,

174emocionalna toplina, 73emocionalni aspekt

interakcije, 91, 109, 113, 114, 115, 117, 152, 155, 163

funkcionalni aspekt interakcije, 115

funkcionalni aspekti interakcije, 76, 109, 115, 150, 152, 155, 156

i razvoj, 102, 106implicitne teorije razvoja,

119integracija, 96intenzitet interakcije, 79, 80interakcija roditelj-dijete

234

adolescencija, 90, 118, 121, 127, 129

emocionalni aspekti interakcije, 110

funkcionalni aspekti interakcije, 79, 109, 110, 118, 119, 148

intrasubjektivni aspekti interakcije, 103, 140

ispoljavanje emocija, 72, 73, 109

kažnjavanje, 55, 74, 76, 78, 97, 105, 107, 110, 112, 115, 117, 122, 136, 137, 142, 146, 148, 149, 150, 151, 152, 156, 157, 165, 171, 176, 179, 180

kontrola, 39, 61, 74, 79, 109, 110, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 121, 122, 129, 142, 146, 150, 151, 156, 157, 165, 171, 176, 179, 180

kontrola-autonomija, 109majka, 49, 55, 66, 71, 73, 74,

76, 80, 81, 90, 92, 95, 96, 97, 98, 108, 110, 112, 115, 116, 117, 119, 120, 121, 125, 128, 129, 132, 133, 135, 136, 137, 138, 139, 146, 148, 149, 151, 171, 172, 174

metodološki problemi, 104, 105, 107

očekivanja, 119odnosi roditelj dijete

autoritarni vaspitni stil, 109

autoritatinni vaspitni stil, 109

permisivnii vaspitni stil, 109

odnosi roditelj-dijete, 80, 92, 102, 106, 108, 109, 110, 118, 119, 120, 126, 128,

130, 132, 133, 138, 139, 175, 181adolescencija, 127razvoj, 118u djetinjstvu, 120

otac, 66, 73, 74, 76, 80, 81, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 108, 110, 112, 113, 114, 116, 117, 119, 128, 129, 133, 138, 139, 142, 152, 158, 172, 173, 174, 175

patrijarhalna sredina, 154prihvatanje-odbijanje, 109,

110, 113psihoanalitičko shvatanje,

103razvoj, 136socijalni interakcionizam,

103, 133zahtjevi, 60, 110, 112, 115,

117, 174porodičniodnosi

ispoljavanje pozitivnih emocijaemocije, 127

porodicadefinisanost uloga, 102interpersonalni odnosi, 102

porodica kao sistem, 102potkrepljenje, 103potreba za sigurnošću, 24praznovjerja, 24, 60predrasude, 24princip maksimzacije unutršnje

kongruencije, 37princip minimizacije

neizvjesnosti, 43privatno i javno ja, 38, 39proizvodni odnosi, 60, 61prva menstruacija, 54, 55, 171psihoanaliza, 15, 103, 124,

131, 133pubertetet, 54razvod braka, 94, 95, 96razvod btaka, 94

235

razvoj, 14, 16, 17, 45, 48, 49, 50, 52, 54, 56, 57, 60, 81, 82, 90, 91, 93, 99, 118, 120, 122, 123, 132, 135, 136, 138, 151, 168, 170, 182

red rođenja, 90, 91, 92, 93, 173red rodjenja, 73religija, 61reprezentativnost, 61roditelji, 62, 140, 176, 181,

182, 208, 209roditeljske uloge

diferencijacija, 128samoaktualizirajući ciljevi, 72samoevaluativni sistem, 20, 22,

23, 27, 29, 40, 42, 63, 159, 164, 168, 169, 177, 179, 182

samoevaluativni sistemu, 43, 158

samoopažanje, 35, 37, 82, 122, 133, 141, 143, 145, 146, 153, 163

samopimanje, 15, 16, 52, 84, 90, 131, 164, 172

samopoštovanje, 16, 19, 21, 25, 27, 29, 33, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 45, 46, 53, 54, 55, 57, 63, 70, 71, 91, 100, 122, 134, 135, 136, 137, 139, 146, 149, 150, 152, 154, 155, 156, 157, 159, 169, 170, 171, 174, 175, 177, 178, 179, 180, 181, 209

samopoimanje, 15, 16, 17, 19, 21, 42, 45, 48, 52, 56, 63, 82, 86, 89, 90, 95, 131, 135, 141, 142, 143, 144, 145, 147, 153, 154, 156, 163, 164, 168, 171, 172, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 182, 208, 209adaptacija samoevaluativnog

sistema, 25

diferencijacija, 25, 26, 53, 118

efekti vlastitih aktivnosti, 18, 19, 27, 36, 37, 38, 40, 57, 81, 128, 149, 156, 175, 176

emocionalna važnost, 26, 27globalno samovrednovanje,

25, 28, 41, 49, 150, 165integracija, 25, 96, 164interpretacija informacija,

14, 168maksimizacija

samopoštovanja, 27, 29, 43, 71, 159, 170, 177, 181, 209

maksimizacija unutrašnje usklađenosti, 23

maksimizacije usklađenosti s realnošću, 22, 29, 43, 170

metodi prikupljanja podataka, 45

nekongruencijapodručje nekongruencije,

26nekonzistencija, 26neusklađenost, 23odbrambeni mehanizmi, 23,

30, 35, 134, 141, 168, 179, 180, 181, 209

princip maksimizacije unutrašnje kongruencije, 29, 39, 40

princip minimizacije neizvjesnosti, 170

razvoj, 48, 49razvoj samoevaluativnog

sistema, 25stabilnost, 23, 25, 39struktura, 17, 23, 30, 45, 63,

64, 98, 111, 115, 119, 137, 151, 154

usklađivanje s vanjskim svijetom, 22

Sankcijski subsistem, 68

236

seksualni nagon, 37, 55simbolički interakcionizam, 15sistem vrijednosti, 83, 87, 158slika o sebi, 21, 22, 100, 137smopoštovanje, 21smrt oca, 100smrt roditelja, 95socijalizacijski subsistem, 67socijalna diferencijacija, 64, 66socijalna evaluacija, 35, 39socijalna interakcija, 104, 133socijalna klasa, 64, 65, 72, 90,

137socijalna percepcija, 31, 104,

180Socijalna stratifikacija, 65socijalne razlike, 64, 65, 67,

82, 83socijalni faktorima, 175socijalni interakcionizam, 103,

133socijalni status, 58, 63, 64, 66,

67, 68, 69, 70, 71, 73, 74, 76, 77, 78, 79, 80, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 130, 142, 171, 172, 173, 177, 180, 182, 208i opažanje odnosa s

roditeljima, 76i porodični odnosi, 75, 77,

79, 80i samopoimanje, 81, 82identitet, 82obrazovni status, 72polne razlike, 73porodični odnosi, 73

samopoštovanje, 83subjektivna procjena, 69, 70

socijalni status i porodični odnosi, 72

socijalno ogledalo, 10, 51, 133socijalno okruženje, 43, 89,

113, 168, 170, 179, 180, 208sposobnosti, 19, 20, 21, 32, 36,

38, 39, 41, 47, 52, 82, 84, 85, 86, 88, 93, 97, 100, 107, 110, 122, 138, 141, 151, 152, 157, 158, 164, 172

stav prema ljudima, 94stavovi

stavovima prema roditeljstvu, 62

stereotipije, 24struktura, 23subjektivna funkcija

vjerovtanoće, 36teorije socijalnog učenja, 124tradicionalizam, 80tradicionalne vrijednosti, 60,

61transkulturalna univerzalnost,

61učenje po modelu, 103važnost statusnih obilježja, 83vanjski izgled, 54, 149, 157vaspitanje djece, 60, 62, 81,

137vaspitni postupci, 62, 108vikarijsko uslovljavanje, 103vršnjaci, 47, 53, 56, 84, 88,

121, 123, 129, 141, 147, 148, 155, 156, 157, 159, 178

237

X . I N D E K S A U T O R A

CASES

Abramowitz, R. H.-----------237Abramson, L.Y.---------231, 239Adams, G. R.53, 93, 149, 225, 226, 231, 233, 237Alessandri, S.M.--------122, 223Alvarez, M. M.90, 128, 129, 153, 231Amorso, D. M.----------------223Amsterdam, B.K.--------50, 223Arrindell-----------------108, 223Aschenbrenner, B.------------227Baber, F. M.-------------------234Baker, R. L.-------------------235Bank, L.------121, 125, 140, 237Barclay, M. S.-----------------240Barton, K.---------------------224Baskett, L. M:------------92, 224Batten, G.M.------------------226Battle, J.-----------------------242Bendersky, M.------------92, 224Berkowitz, L:-----------------224Bezinović, P.---36, 41, 142, 224Bjorck, J. P.-------------------225Block, J. H.- -120, 128, 129, 241Božičević, V.------------------233Book, B. K.--------------------230Bourdeau, P. A.103, 119, 140, 149, 151, 242Boyd, D. A.---------------98, 224Brachfeld-Child, S-----------224Brack, C. J.---------------54, 224Bradley, R. H.--------72, 91, 224Brannigan, G.G.--------------225Brief, A. P.--------------178, 225Brighton-Cleghorn, J.--------225Bronstein, P.-------120, 128, 225Brooks-Gunn, J.----------54, 234Brown, M.M.------------------237Brown, W. D.-----------------225Buri, J. R.----------------------225Buriel, R.----------------------232Burns, R.X.15, 16, 17, 21, 23, 50, 57, 86, 135, 137, 139, 146, 168, 225Burt, C. E.---------------------225

239

Caldwell, B. M. X.- -72, 91, 224Calhoun, G, Jr. X.------------240Campbell, R. L. 21, 36, 108, 225Carlson, C. I.------------------229Chiam, H.----------------------225Clayer, J. R.-------------108, 225Clewes, J. L.------------------232Cohen, L. H.--------------92, 225Coleman, M.------------------233College, B.---------------224, 235Cooper, C. R.- 56, 121, 127, 229Coopersmith, S.19, 46, 86, 135, 140, 142, 143, 147, 151, 225, 240Copeland, T.--------------98, 237Costanzo, P. R.---------------226Covington, M.V.--------------226Daniels, D.----------------92, 226De Man, A. F.------------91, 226Deal J.E.-----------------------236Dembo, M. H.-----------120, 231Demo, D.H.-------------------239Dilon, W. R.-------------------226Donald, P.---------------------224Dornbusch, S. M.--------95, 226Duval, T.S.--------------------226Eccles, S. J.--------------129, 226Edler, G. H. Jr.-----73, 226, 227Edwards, J. N.----------------227Ekehammar, B.---------------227Epstein, S.15, 16, 17, 20, 42, 50, 53, 148, 168, 227Erhard, R.-----------------82, 227Ericksen, L.K:----------------224Falbo, T.-------------------92, 227Feldman, S. S.----------------227Field, T.-------------------92, 227Fischer, K.W.-----------------237Forsyth, D. R.-----------------228Fowell, N.---------------------233Fraser, R.------------------91, 228Fristad, M. A.-----------------228Fu, V. R-------------------60, 228Fulgosi, A.---------------------228Fuller, B.------------------61, 230Galambos, N. L.----------90, 234Gamble, Ch.W.---------------228Gehring, T. M.----------------228

240

Gergen, K. J.------------------228Gjerde, P. F.-------------------228Goldstein, M.------------143, 226Golubović, Z.-----------------228Gordon, C.---------------------228Gorman, K. S.------------61, 230Grabb, E. G.--------------72, 229Grater, H.----------------------237Grebstein, L.C.----------------241Green,C. D.--------226, 229, 241Grotevant, H. D.- -121, 127, 229Gullotta, N. N.225, 226, 231, 233, 237Hakim-Larson, J.-------------229Hall, J. A. X.72, 90, 124, 227, 229, 240Hanna, M. K.-------------60, 228Harrison, T. M----------------240Harter, S. X.16, 17, 25, 45, 46, 48, 49, 51, 52, 53, 55, 56, 142, 147, 149,

229Hartup, W. W.----------120, 229Hauser, R. M.- -56, 93, 129, 230Havelka, N.--------------107, 230Haywood, H.C.---------107, 241Heflin, A. H.------------151, 238Henggeler, S. W.-- - -72, 73, 230Hinkle, D. E.------------------228Hošek, A.------67, 230, 235, 237Hobart, C. J.-------------------229Hocevar, D.-------------------235Hoelter, J.W.------------------230Hoffman, L.W.-------61, 90, 230Holl, M. R.- -122, 123, 156, 238Hollenbeck J. A.--------178, 225Holloway, S. D.----------61, 230Horn, J. L.---------------------225Houlihan, J.-------------------230Hunter, F.T.-------123, 157, 231Hurley, J. R.-------------------231Huston, A. C.90, 128, 129, 153, 231Jackson, L. A.-----------------231James, W.--------15, 21, 27, 231Jennings, S.--------------------237Johnson, M. M.-----------98, 231Jones, G. P.- - -53, 120, 231, 240Jordan, E. W.------------------231Kaplan, H. B.------------228, 238

241

Karpowitz, D. H.-------------228Kawash, G. F.-----------------232Kelly, G. A15, 16, 23, 53, 57, 148, 232Kermoian, R.------------------232Kerr, E. N.---------------------232Ketterlinus, R. D.-------------242Kinard, E.M.------------------232Kirchner, P.A.-----------------225Knap, Ž.------------232, 235, 239Knight, G. P.---------61, 93, 232Kuczynski, L.-----------------241Kurdek, L. A.-------------97, 232Kushnir, T.--------------------232Lacković - Grgin, K.---------233Lamborn, S.-------------------237Lapsley, D. K.----------------233Larrance, D. T.----------------231Lawton, J.T.- -62, 103, 119, 233Leary, M. M.------------------233Lee, M.Y.-----------------56, 233Leiderman, P.H.--------------232Lerman, D.--------------------241Lerner, J. V.----53, 90, 149, 234Leung, P. W. L.---------------234Lewis, M:- -50, 91, 92, 224, 234Lubiner, J.---------------------241Lynn, D. B.---------------98, 234MacTurk, R.H.----------------231Madsen, M. K.----------------233Marjoribanks, K.---------62, 234Marsh, H. W.15, 19, 25, 46, 48, 86, 140, 142, 147, 234Mc Millan, J. H.--------------228McCarthy, M. E.---------54, 231McFarland, C.-----------------234McGoldrick, M.--------------235McGory, A.---------------54, 235McGuire, W. J.45, 49, 57, 130, 133, 140, 143, 148, 159, 235McLellarn, R.-----------------241Mead, G. H.15, 21, 32, 38, 39, 103, 131, 133, 148, 235Mednick, B.R.----------------235Melillo, D.---------------------235Midgley, C.--------------------226Milosavljevi--------------------11Milosavljević, B.80, 103, 233, 236Mizokawa, D.T.--------------236

242

Mo, L.20, 27, 38, 49, 61, 62, 63, 78, 79, 82, 83, 88, 93, 106, 114, 140, 163, 173, 241

Momirović, K.-----187, 230, 235Montemayor, R.52, 127, 225, 226, 231, 233, 237Morishima, J.K.---------------236Munroe, R.L.---------91, 93, 235Myhrman, A.------------------236Nelson, R.S.-------------------238Nilsson, I.----------------------227Nunn, G.-----------------------236Nystul, M. S.--------------91, 228Offer, D.-----126, 236, 237, 241Olstad, R.G.-------------------236Omelich, C, L.----------------226Paguio, L.P.-------------------236Pang, V.O.---------------------236Papini, D. R.-121, 127, 129, 236Parish, T.------98, 224, 236, 237Perlin, M.----------------------237Petersen, A.C.-----------122, 237Peterson, G. R.-----------54, 237Petrovič, K.----------67, 237, 239Pillay, A. L.-------------------237Pipp, S.-------------------------237Plomin, R.-----------------92, 226Polit, D. P.----------------92, 227Ponzoha, C.-------------------241Popović, V. B.----------132, 238Porst, R.------------------------238Powers, S.---------------230, 240Pratto, D. J.--------------------238Pulakos, J.------------92, 93, 238Putallaz, M.--------------151, 238Rasku-Puttonen, H.------72, 238Rawlins, W. K.122, 123, 156, 238Reinherz, H.-------------------232Reite, M.------------------92, 227Rhine, W. R.---------91, 92, 238Rijavec, M.--------------------233Robinson, B.E.----------------236Rodman, H.-------------------238Rogers, C. R.15, 16, 20, 21, 39, 46, 50, 53, 63, 131, 148, 238Rohrbaugh, M.----------------235Ross, M. W.- 108, 223, 225, 234Russel, D.----------120, 128, 241

243

Russell, G.---------120, 129, 239Saksida, S.-----------------67, 239Salili, F.------------------------234Savin-Williams, R. C.--------239Savrey, W. L.-----------------234Schluderman, S.--------109, 239Schulenberg, J. E.------------237Schuler, S.G.------------------233Sebby A. R. X.121, 127, 129, 236Seligman, M. E. P.-----231, 239Semmel, L.Y.-----------------239Sethi, R.-------------------63, 240Sewell, W. H.-------------93, 230Shavelson, R.15, 19, 25, 46, 48, 86, 234Shaver, P.-----------77, 123, 237Sherman, R.-------------------240Shiller, V. M.-----------------240Sidanius, J.--------------------227Siegal, M.----------------------240Sinclair, R. J.-------------97, 232Skeen, P.-----------------------236Sohn, D.-----------------240, 242Starr, R.H.---------------------240Staub, E.-----------------227, 240Stefanko, M.--------------61, 240Steinberg, L. D.121, 127, 129, 240Stephen, T. D.-----------------240Stevens, L.---------------------240Suls, J.--------223, 227, 229, 235Tavitian, M. L.----------------241Tavormina, J. B.----------73, 230Tisak, M.S.--------------------241Trickett, P. K.-----------------241Turner,S.M.---------------62, 241Tzuriel, D.---------------------241Van Vliet, W.-----------------241Vaughn, B.--------------------241Vietze, P. M.------------------231Viteze, P. M.------------------231Von Bayer, C.-----------------239Walsh, J.M.--------------------225Ware, E.X .--------------------223Warren, R.---------------------241Watkins, C. E.----------------228Waugh, S.L.--------------72, 229

244

Weiner, B.-----------39, 241, 242Weinstein, L.------------------226Weiss, R. S.-- - -96, 99, 230, 242Weiss-Perry, B.---------------230Werebe, M. J. G.--------------242Whiteside, M. M.-------------231Wigle, S. E.---------------99, 237Wolfe, D. A.72, 103, 119, 140, 149, 151, 242Woody, E. Z.------106, 119, 226Wozniak, R.H.----------------223Wyler, I. L.--------------------228Wylie, R. C.48, 91, 135, 139, 242Youniss, J.120, 122, 123, 126, 127, 129, 157, 231, 242Zeifang, K.--------------------238Zern, D. S.----------------62, 242Žitnik, E.-----------------------233

245

X I . L I T E R A T U R A

1. Alessandri, S.M. i Wozniak, R.H: " The Child's Awareness of Parental Beliefs concerning the Child: A Developmental Study ",Child Development, 1987, 58, 316-323

2. Amorso, D. M; Ware, E.X : " Adolescents' Perception of Aspects of the Home Environment and Their Attituds Toward Parents, Self, and External Authority", Adolescence, Vol. XXI No. 81, 1986.

3. Amsterdam, B.K, : "Mirror self-image reactions before the age two, ",Developmental Psychologu, no 5, 1972.

4. Amsterdam, B.K, Mirror self-image reactions befor the age two, Developmental Psychologu, no 5, 1972.

5. Arrindell, W.A. i van der Ende, J: " Replicability and Invariance of Dimensions of Parental Rearing Behaviour: Further Dutch Experiences with the EMBU", Person. individ. Diff, Vol.5, No.6, 1984, 671-682

6. Arrindell,W.A, Perris, C, Eiseman, M, Perris,H, van der Ende,J,: " Cross-National generalizability of Patterns of Parental Rearing Behaviour: Invariance of EMBU Dimensional Representations", Person. individ. Diff, Vol.7, No1, 1986, 103-112

7. Bacon, M.K. i Ashmore, R.D: " How Mothers and Fathers categorize Descriptions of Social Behavior Attributed to Daughters and Sons", Social Cognition, Vol.3, No.2, 1985, 193-217

8. Bandura, A. : "Self-efficacy: Towards a unifyng theory of behavioral change", Psychological Review, 1977, 84, 191 -215

9. Bandura, A. : "Self-referent thought: The development of self-Efficacy", u J. H. Flavell i L. D. Ross (Eds) , : "Social cognitive development: Frontiers and possibile futures", Cambridge University Press, 1981

10. Bandura, A. : "The Self and Mechanisms of Agency", u Suls, J. (eds) : "Psychological Perspectives on the Self", (Vol.1), LEA Publishers London, 1982

11. Barton, K. i Ericksen, L.K: " Differences Between Mothers and Fathers in teaching Style and Child-

Rearing Practices", Psychological Reports, 1981, 49, 237-238

12. Baskett, L. M: " Ordinal Position Differences in Children's Family Interactions", Developmental Psychology, 1984, Vol.20, No.6, 1026-1031

13. Bendersky, M. i Lewis, M: " The Impact of Birth Order on Mother-Infant Interactions in Preterm and Sick Infants", Journal of Developmental and Behavioral Pediatrics, August 1986, Vol. 7/ Number 4

14. Berkowitz, L:" Cognitive Theories in Social Psyhology", Academic Press, N.J. 1987.

15. Bezinović, P. Koncept o sebi i interpersonalna orijentacija, Primjenjena psihologija, 1987.

16. Bezinović, P. Beram, I. Domazet. D. Lenić, M. & Radnić, J. Konstrukcija i faktorska validacija skale generalizirane samoefikasnosti, Dani psihologije 85 (Zbornik radova), Zadar, 1986, 225-231.

17. Bezinović, P: "Generalizirana nekompetentnost i koncept o sebi", doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 1986.

18. Boyd, D. A. & Parish, t. S. An Investigation of Father. Loss and College Students' Androgyny Scores, The Journal of Genetic Psychology, 1984, 145, 279-280.

19. Brachfeld-Child, S: " Parents as Teachers: Comparisons of Mothers' and Fathers' Instructional Interactions with Infants", Infant Behavior and Development, 9, 1986, 127-131

20. Brack, C. J; Donald, P: & Ingeersoll, G: "Pubertal maturation and Adolescent Self-esteem" , Journal of Adolescent Health Care, 9, 1988, 280-285.

21. Bradley, R. H. i Caldwell, B. M. X : "The HOME Inventory and Family Demographics ",Developmental Psychology, 1984, Vol.20, No.2, 315-320

22. Bradley, R.H. i Caldwell, B.M: " The HOME Inventory and Family Demographics", Developmental Psychology, 1984, Vol.20, No.2, 315-320

23. Brannigan, G.G. i Horn, J. L: " Parental Identification and Personal Control in Young Adults", The Journal of Genetic Psychology, 146 (4), 495-500

24. Brief, A. P. and Hollenbeck J. A.: Work and Quality of Life, International Journal of Psychology, 1985, 20, 199-206.

25. Brighton-Cleghorn, J: " Formulations of Self and Family Systems", Family Process, 26, 1987, 185-201

26. Bronstein, P: " Differences in Mothers' and Fathers' Behaviors Toward Children: A Cross-Cultural Comparison", Developmental Psychology, 1984, Vol.20, No.6, 995-1003

27. Brown, W. D: "A Social-Psychological Conceptual Fremework of the Family", u Nye, I. F : " Emerging Conceptual Fremeworks in Family Analysis", The Macmilan Company, N.Y. 1966.

28. Buri, J.R, Kirchner, P.A. i Walsh, J.M: " Familial Correlates of Self-Esteem in Young American Adults", The Journal of Social Psychology, 127 (6), 583-588

29. Burns, R.X. : "Introducing the Self-Concept",Holt, Rinehart and Winston, London, 1982 .

30. Burt, C. E, Cohen, L. H, i Bjorck, J. P: " Perceived Family Environment as a Moderator of Young Adolescents' Life Stress Adjustment", American Journal of Community Psychology, Vol. 16, No.1, 1988

31. Chiam, H: " Change in Self-Concept during Adolescence", Adolescence, Vol.XXII, No.85, Spring 1987

32. Clayer, J. R, Ross, M. W. i Campbell, R.L: " Child-Rearing Patterns and Dimensions of Personality", Social Behavior and Personality, 1984, 12 (2), 153-156

33. Collins, W. A. : "Parent-child Relationships in the Transition to Adolescence: Continuity and Change in Interaction, Affect, and Cognition", u Montemayor, R.; Adams, G. R.; Gullotta ed. : " From Childhood to Adolescence a Transitional Period ? ", Sage Publicatins, Inc. London, Newbury Parc, New Delhi 1990.

34. Coopersmith, S : : "The Antecedentes of Self-esteem", San Francisco: W.H. Freeman , 1967.

35. Costanzo, P. R. i Woody, E. Z: " Domain-Specific Parenting Styles and their Impact on the Child's Development of Particular Deviance: The Example of Obesit", Journal of Social and Clinical Psychology, Vol.3, No.4, 1985, 425-445

36. Covington, M.V. & Omelich, C,L.: As failures Mount: Affective and Cognitive Consequences of Ability Demotion in the Classroom", Journal of Educational Psychology, Vol. 73, No. 6, 1981,796-808.

37. Covington, M.V. & Omelich, C, L: "Ar Causal Attributions Causal? A Path Analysis of the Cognitive model of Achievement Motivation" Journal of Personality and Social Psychology, Vol. 37, No.9, 1979, 1487-1504.

38. Daniels, D. i Plomin, R : " Differential Experience of Siblings in the Same Family", Developmental Psychology, 1985, Vol.21, No.5, 747-760.

39. De Man, A. F , Batten, G.M, Green,C. D. i Weinstein, L: " Birth Order and Past-Orientation", Psychological Reports, 1983, 53, 425-426.

40. Dilon, W. R; Goldstein, M: "Multivariate Analysis Methods and Aplications" John Wiley and Sons, 1984.

41. Dornbusch, S. M. Carlsmith, J. M. Bushwall, S.J. Ritter, P.L. Leidermann, H. Hastrof, A. H. & Gross, R. T. Single Parents Extended House nolds and the Control of Adolescents, Child Development, 1985, 56, 326-341.

42. Duval, T.S. i Duval, V.H: " Level of Perceived Coping Ability and Attributions for Negative Events", Journal of Social and Clinical Psychology, Vol.5, No.4, 1987, 452-468

43. Eccles, S. J.; Midgley, C. : "Changes in Academic Motivation and Self-Perception During Erly Adolescence", u Montemayor, R.; Adams, G. R.; Gullotta ed. : " From Childhood to Adolescence a Transitional Period ? ",Sage Publicatins, Inc. London, Newbury Parc, New Delhi 1990.

44. Edler, G. H. Jr. : "Historical Change in Life Patterns and Personality u ",Baltes, P. B. : "Life-Span Developmeny and Behavior", Academic Press New York SanFrancisco London, 1979

45. Edler, G. H. Jr. Historical Change in Life Patterns and Personality u Baltes, P. B. Life-Span Developmeny and Behavior, Academic Press New York SanFrancisco London, 1979

46. Edwards, J. N.:Changing Family Structure and Youthful Weill -Being, Journal of Family Issues, 1987, 4, 355-372.

47. Ekehammar, B, Sidanius, J. i Nilsson, I: " Social Status: Construct and External Validity", The Journal of Social Psychology, 127 (5), 437-481

48. Epstein, S. : "The Unconscious, the Preconscious and the Self-Concept", In u Suls, J, Greenwald, G. A. (eds) : "Psychological Perspectives on the Self", (Vol.2), LEA Publishers London, 1983

49. Epstein, S: " The Self-concept: A review and the proposal of an integrated theory of personality", In E. Staub (Ed) : "Personality: Basic issuses and curent research", Engelwood CLiffs, N. J. Prentice-Hall, 1982: " ",

50. Erhard, R. : "Das Selbstbild junger Madchen und ihre Familienstruktur", u Janig, H, Erhard, R, Kirsh, K, Stary, J. : "Selbstbild und Vorurteil im Fruhen Jugendler", Wolfgang Neugebauer, Salzburg, austrija, 1979: "",

51. Erhard, R. Das Selbstbild junger Madchen und ihre Familienstruktur u Janig, H. Erhard, R. Kirsh, K. Stary, J. Selbstbild und Vorurteil im Fruhen Jugendler, Wolfgang Neugebauer, Salzburg, austrija, 1979.

52. Falbo, T. i Polit, D.P: " Quantitative Review of the Only Child Literature: Research Evidence and Theory Development", Psychological Bulletin, 1986, Vol.100, No.2, 176-189.

53. Feldman, S. S. i Aschenbrenner, B: " Impact of Parenthood on Various Aspects of Masculinity and

Femininity: A Short-Term Longitudinal Study", Developmental Psychology, 1983, Vol.19, No.2, 278-289

54. Field, T. i Reite, M: " Children's Responses to Separation from Mother during the Birth of Another Child", Child Development, 1984, 55, 1308-1316

55. Forsyth, D. R. & Mc Millan, J. H : "The attribution Cube and Reactions to Educational autcomes", Journal of Educational Psychology, Vol. 73, No. 5, 1981, 632-641.

56. Fraser, R. i Nystul, M. S: " The Effects of Birth Order and Sex on Locus of Control", Individual Psychology, Vol.39, No.1, March 1983.

57. Fristad, M. A. i Karpowitz, D. H: " Norms for the Children's Report of Parental Behavior Inventory-Modified Form", Psychological Reports, 1988, 62, 665-666

58. Fu, V. R, Hinkle, D. E. i Hanna, M. K: " A Three-Generational Study of the Development of Individual Dependency and Family Interdependence", Genetic, Social, and General Psychology Monographs, 112, (2), 153-171

59. Fulgosi, A: "Faktorska analiza", [kolska knjiga, Zagreb, 1981.

60. Gamble, Ch.W. i Watkins, C. E: " Combining the Child DisciplineApproaches of Alfred Adler and William Glasser: A Case Study", Individual Psychology, Vol.39, No.2, June 1983

61. Gehring, T. M. i Wyler, I. L: " Family-System-Test (FAST): A Three Dimensional Approach to Investigate Family Relationships", Child Psychiatry and Human Development, Vol.16 (4), Summer 1986

62. Gergen, K. J. and Gergen, M. M. : "Social Psychology", Springer Verlag, New York, 1986.

63. Gergen, K.J: " Theory of the Self: Impasse and Evolution", Advances in Experimental Social Psychology, Vol.17

64. Gjerde, P. F: " Parental Concordance on Child Rearing and the Interactive Emphases of Parents: Sex-Differentiated Relationships During the", Developmental Psychology, 1988, Vol.24, No.5, 700-706

65. Golubović, Z.: Porodica kao ljudska zajednica, Naprijed, Zagreb, 1981, str.219.

66. Gordon, C: : "Self-conceptions: Configurations of content structure", u Gordon, C. and K: Gergen (eds): : "The Self in Social Interaction", Wiley, New York, 1968: Rosenberg and Kaplan, 1982, 12-23.

67. Grabb, E. G. i Waugh, S.L: " Family Background, Socioeconomic Attainment, and the Ranking of Self-Actualization Values", Sociological Focus, Vol.20, No.3, August 1987.

68. Green, R.G: " Self-Report Measures of Family Competence", u "Family Measurement Techniques", Bagarozzi, D.A. (ed), The American Journal of Family Therapy, Vol.15, No.2, 1987

69. Grotevant, H. D, i Carlson, C. I: " Family Interaction Coding Systems: A Descriptive Review", Family Process, Vol.26, March 1987, 49-74

70. Grotevant, H. D. i Cooper, C.R: " Individuation in Family Relationships", Human Develoment, 29, 1986, 82-100.

71. Grotevant, H.D.i Cooper, C.R: " Patterns of Interaction in Family Relationships and the Development of Identity Exploration in Adolescence", Child Development, 1985, 56, 415-428.

72. Hakim-Larson, J. i Hobart, C. J: " Maternal Regulation and Adolescent Autonomy: Mother-Daughter Resolution of Story Conflicts", Journal of Youth and Adolescence, Vol.16, No.2, 1987.

73. Hall, J. A. X : "Parent - Adolescent Conflict: an Empirical Review", Adolescence, Vol. XXII No. 88, 1987.

74. Harter, S. X : "Processes":Underlying the Construction, Maintenance, and Enhancement of the Self-Conception

in Children ", u Suls, J. i Greenwald, A. G.(eds): "Psychological Perspectives on the Self" Vol 2, Lawrence Erlbaum Assoc, Hillsdale, N.J , 1986.

75. Harter, S.X : "Causes, correlates and the functional role of global self-worth: A life-span perspective", u Kolligian,J. and Sternberg,R.(eds):"Perceptions of Competence and Incompetence Across the Life-Span",New Haven, Ct: Yale University Press, 1988.

76. Harter, S: " Developmental Processes in the Construction of the Self", in press.

77. Hartup, W. W: " Social Relationships and Their Developmental Significance", American Psychologist, February 1989, Vol.44, No.2, 120-126.

78. Hauser, R. M. i Sewell, W. H: " Birth Order and Educational Attainment in Full Sibships", American Educational Research Journal, Spring 1985, Vol.22, No.1, 1-23.

79. Hauser,S.T, Book, B. K, Houlihan, J, Powers, S, Weiss-Perry, B,: " Sex Differences Within the Family: Studies of Adolescent and Parent Family Interactions", Journal of Youth and Adolescence,Vol.16, No.3, 1987.

80. Havelka, N. "Socijalna percepcija", Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1992.

81. Henggeler, S.W. i Tavormina, J.B: " Social Class and Race differences in Family Interaction: Pathological, Normative, or Confounding methodological Factors?", The Journal of Genetic Psychology, 1980, 137, 211-222.

82. Hošek, A. (1988): Struktura socijalnog statusa muške omladine u SFRJ. Revija za sociologiju, 19, 3:275-295.

83. Hošek, A. (1992): Latentna struktura socijalnog statusa mladih žena. Sociologija, 34, 1:39-54.

84. Hošek, A.; Momirović, K; (1985): Neki metodološki problemi u ispitivanjima socijalne diferencijacije. Revija za sociologiju, 15, 1-2:37-51.

85. Hoelter, J.W: " The Structure of Self-Conception: Conceptualization and Measurement", Journal of

Personality and Social Psychology, 1985, Vol.49, N0.5, 1392-1407.

86. Hoffman, L.W: " The Value of Children to Parents and Childrearing Patterns", Social Behaviour, Vol.2, 1987, 123-141.

87. Holloway, S. D, Gorman, K. S, i Fuller, B: " Child-Rearing Attributions and Efficacy among Mexican Mothers and Teachers", The Journal of Social Psychology, 17 (5), 499-510.

88. Holloway, S.D, Gorman, K.S, i Fuller, B: " Child-Rearing Beliefs within Diverse Social Structures: Mothers and Preschool Teachers in Mexico", presented at the annual meeting of the American Psychological Assn: Washington, D.C.

89. Hunter, F.T, McCarthy, M. E, MacTurk,R.H. i Vietze, P. M: " Infants' Social-Constructive Interactions With Mothers and Fathers", Developmental Psychology, 1987, Vol.23, N0.2, 249-254.

90. Hunter, F.T. i Youniss, J: " Changes in Functions of Three Relations During Adolescence", Devgelopmental Psychology, 1982, Vol.18, No.6, 806-811.

91. Hurley, J. R: " Interpersonal Behavior, Range of Ratings, and Personal Security", Psychological Reports, 1986, 59, 219-228.

92. Huston, A. C.; Alvarez, M. M: "The Sotialization Context of Gender Role Development in Early Adolescence", u Montemayor, R.; Adams, G. R.; Gullotta ed. : " From Childhood to Adolescence a Transitional Period ? ",Sage Publicatins, Inc. London, Newbury Parc, New Delhi 1990.

93. Jackson, L. A. & Larrance, D. T: "Is a 'refinement' of Attribution Theory Necessary to Accommodate the Lerrned Helplessness Reformulation of Abramson, Seligman and Teasdale", Journal of Abnormal Psychology, Vol. 88, No.6, 1979, 681-682.

94. James, W. : "The principles of psychology ", (vol. 1). New York, Holt, 1890.

95. James, W. Psychology, New York: Fawcett, 1890.

96. Johnson, M. M. Očevi, majke i usvajanje uloge vezane za pol, u Proces socijalizacije kod dece, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982, 99-123.

97. Jones, G. P. i Dembo, M. H: " Age and Sex Role Differences in Intimate Friendships During Childhood and Adolescence", Merrill-Palmer Quarterly, Vol.35, No.4.

98. Jones, G.P: " The Boy Is Father to the Man: A Men's Studies Exploration of Intergenerational Interaction", Men's Studies Review, Vol.7, No.1, Winter 1990.

99. Jordan, E. W, Whiteside, M. M. i Manaster, G.J: " A Practical and Effective Research Measure of Birth Order", Individual Psychology, Vol.38, No.3, September 1982.

100. Kawash, G. F, Kerr, E. N. i Clewes, J. L: " Self-Esteem in Children as a Function of Perceived Parental Behavior", The Journal of Psychology, 119 (3), 235-242.

101. Kelly, G. A. : "The psychology of personal constructs ",N. Y: Norton, 1955.

102. Kermoian, R. i Leiderman, P.H: " Infant Attachment to Mother and Child Caretaker in an East African Community", International Journal of Behavioral Development, 9 (1986), 455-469.

103. Kinard, E.M. i Reinherz, H: " Birthdate Effects on School Performance and Adjustment: A Longitudinal Study", Journal of Educational Research, July/August 1986, Vol.79,No.6.

104. Knap, Ž. (1971): Model za multivarijatno analizo socialne stratifikacije. Simpozijum "Struktura socijalističkog društva u Jugoslaviji", Sarajevo.

105. Knap, Ž. (1971): Nekateri kvantitativni modeli za analizo socialne mobilnosti in stratifikacije. Anthropos, 1-2:99-114.

106. Knight, G.P, Kagan, S. i Buriel, R: " Perceived Parental Practices and prosocial Development", The Journal of Genetic Psychology, 1982, 141, 57-65.

107. Knight, G.P: " Cooperative-Competitive Social Orientation: Interactions of Birth Order with Sex and Economic Class", Child Development, 1982, 53, 664-667.

108. Kurdek, L. A. and Sinclair, R. J.: Adjustment of Young Adolescents in Two-Parent Nuclear, Stepfather, and Mother - Custody Families, Journal of Consulting and Clinical Psychology, 1988, 56, 91-96.

109. Kurdek, L. A. and Sinclair, R. J.: Relation of Eighth Graders' Family Structure, Gender, and Family Environment with Academic Performance and School Behavior, Journal of Educational Psychology, 1988, 80, 90-94.

110. Kushnir, T: " Parental Anxiety and Children's Attendance at Emergency Departments in Relation to the Child's Birth Order", The Journal of Social Psychology, 1984, 123, 123-129.

111. Lacković - Grgin, K. Opačić, G. i Žitnik, E.: Neki aspekti self koncepta mladih iz porodice s ocem i bez oca, Radovi filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filozofija, psihologija, sociologija i pedagogija, 1988, 27 (4), 115-126.

112. Lacković - Grgin, K., Opačić, G: "Pubertetski status, interakcije sa značajnim osobama i samopoštovanje adolescentica", Radovi filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filozofija, psihologija, sociologija i pedagogija, 1991.

113. Lacković - Grgin, K., Opačić, G: Interakcija s majkom i zadovoljstvo obiteljskim životom mladih iz obitelji s ocem i bez oca, Radovi filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filozofija, psihologija, sociologija i pedagogija, 1989, 28 (5), 155-164.

114. Lacković-Grgingin, K. Božičević, V. Milosavljević, B. & Rijavec, M. Problemi adolescenata iz gradskih sredina, 1986.

115. Lapsley, D. K: " Continuity and Discontinuity in Adolescent Social Cognitive Development", u Montemayor, R.; Adams, G. R.; Gullotta ed. : " From Childhood to Adolescence a Transitional Period ?

",Sage Publicatins, Inc: London, Newbury Parc, New Delhi 1990.

116. Lawton, J.T, Schuler, S.G, Fowell, N. i Madsen, M.K: " Parents' Perceptions of Actual and Ideal Child-Rearing Practices", The Journal of Genetic Psychology, Vol.145, First Half, September 1984.

117. Lawton, J.T. i Coleman, M: " Parents' Perceptions of Parenting", Infant Mental Health Journal, Vol.4, No.4, Winter 1983.

118. Lawton,J, Coleman, M, Boger, R, Pease, D, Galejs, I, Poresky,: " A Q-Sort Assessment of Parents' Beliefs about Parenting in Six Midwestern States", Infant Mental Health Journal, Vol.4, No.4, Winter 1983.

119. Leary, M. M. A brief version of the fear of negative evaluation scale, Personality and Social Psychology Bulletin, 1983, 371-375.

120. Lee, M.Y: " Prestige of Home Country and Self-Concept of Students from Four Developing Countries", The Journal of Social Psychology, 126 (4), 485-491.

121. Lerner, J. V. i Galambos, N. L: " Maternal Role Satisfaction, Mother-Child Interaction, and Child Temperament: A Process Model", DevelopmentalPsychology, 1985, Vol.21, No.6, 1157-1164.

122. Leung, P.W.L, Salili, F. i Baber, F.M: " Common Adolescent Problems in Hong Kong: Their relationship with Self-Esteem, Locus of Control, Intelligence and Family En", Psychologia-An International Journal of Psychology in the Orient, Vol.XXIX, No.2, June 1986.

123. Lewis, M. & Brooks-Gunn, J. : "Social Cognition and the Acquisition of Self,", N. Y. & London:Plenum Press, 1979.

124. Lewis, M. & Brooks-Gunn, J. Social Cognition and the Acquisition of Self, N. Y. & London:Plenum Press, 1979.

125. Lynn, D. B. & Savrey, W. L. The Effects of Father-Absence on Norwegian Boys and Girls, Journal of Abnormal and Social Psychology, 1959, 59, 258-262.

126. Marjoribanks, K: " Family Environments and Children's Academic Achievement: Sex and Social Group Differences", The Journal of Psychology, 1981 b, 109, 155-164.

127. Marjoribanks, K: " Sibling Correlates of Family Environment Dimensions: Ethnic Group Differences", The Journal of Psychology, 1981 a, 107, 29-40.

128. Marsh, H. W. & Shavelson, R. Self-Concept: Its Multifaceted, Hierarchical Structure, Educational Psychology, 1985, 3, 107-123.

129. Marsh, H.W.X : "Confirmatory Factor Analysis of Multitrait-Multimethod Data: The Construct Validation of Multidimensional Self-Concept Responses", Journal of Personality 58:4 December 1990.

130. Marsh, H.W.X : "The Factorial Invariance of Responsesby Males and Females to Multidimensional Self-Concept Instrument: Substantive and Methodological Iss",. Multivariate Behavioral Research, 1987, 22, 457-480 .

131. McFarland, C. & Ross, M: "Impact of Causal Attribution process in Person perception", Journal of Personality Psychology, Vol. 43, No. 5, 1979, 937-946.

132. McGoldrick, M, i Rohrbaugh, M: " Researching Ethnic Family Stereotypes", Family Process, Vol.26, March 1987.

133. McGory, A: "Menarche: Responses of early adolescent females", Adolescence, 98, 1990, 265-270.

134. McGuire, W. J. and Padawer-Singer: : "Trait salience in the spontaneous Self-concept", Journal of Personality and Social Psychology, 1976, 33, 743-754.

135. McGuire, W. J, McGuire, C.V. i Cheever, J: " The self in society: Effects of social contexts on the sense of self", British Journal of Social Psychology, 1986, 25, 259-270

136. McGuire, W.J, McGuire, C.V:"Significant Others in Self-Space: Sex Differences and Developmental Trends in the Social Self" u Suls, J. (ed):": "Psychological

Perspectives on the Self", Vol 1, Lawrence Erlbaum Assoc, Hillsdale, N.J , 1982

137. Mead, G. H. : "Mind, Self and Society", Chicago: Chicago University Press, 1959.

138. Mednick, B.R, Baker, R. L. i Hocevar, D: " Family Size and Birth Order Correlates of Intellectual, Psychosocial, and Physical Growth", Merril-Palmer Quarterly, January 1985, Vol.31, No.1, 67-84.

139. Melillo, D. i College, B: " Birth Order, Perceived Birth Order, and Family Position of Academic Women", Individual Psychology, Vol.39,No.1, March 1983.

140. Momirović, K.; Hošek, A. i saradnici (1975): Latentna struktura dimenzija socijalne stratifikacije. CKS, Studije i analize, Beograd.

141. Momirović, K.; Knap, Ž. (1974): Some simple models of social mobility. In Some Yugoslav papers presented to the 8th World congress of I.S.A. Ljubljana-Toronto, 119-133.

142. Munroe, R.L. i Munroe, R.H: " Birth Order and Intellectual Performance in East Africa", Journal of Cross-Cultural Psychology, Vol. 14, No.1, March 1983,3-16

143. Munroe, R.L. i Munroe, R.H: " Birth Order and Its Psychological Correlates in East Africa", u "The Content of Cultures: Constants and Variants", Ralph Bolton, Ed, New Haven, HRAF Press

144. Myhrman, A: " Family relation and social competence of children unwanted at birth", Acta psychiatr. scand. 1988, 77, 181-187

145. Nottelmann, E.D: " Competence and Self-Esteem During Transition From Childhood to Adolescence", Developmental Psychology, 1987, Vol.23, No.3, 441-450

146. O'Malley, P.M. i Bachman, J.G: " Self-Esteem: Change and Stability Between Ages 13 and 23", Developmental Psychology, 1983, Vol.19, No.2, 257-268

147. Offer, D. & Offer, J. From teenage to young manhood, Basic Books, New York, 1975.

148. Opačić, G, Kos, G: "Pokušaj identifikacije faktorske strukture porodične interakcije", Zbornik VI Dani psihologije u Zadru 87, Zbornik radova, Vol.4, 1987, str 61-71.

149. Opačić, G. Interpersonalna orijentacija - konstrukcija skale i validacija konstrukta, Diplomski rad, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1986.

150. Opačić, G; Milosavljević, B; Kos, G: "Indeks SOPUS i neke kvalitativne karakteristike porodične interakcije", Zbornik VI Dani psihologije u Zadru 87, Zbornik radova, Vol.4, 1987, str 61-71.

151. Paguio, L.P, Robinson, B.E, Skeen, P. i Deal J.E: " Relationship between Fathers' and Mothers' Socialization Practices and Children's Locus Of Control in Brazil, the Philippi", Journal of Genetic Psychology, 148 (3), 303-313

152. Pang, V.O, Mizokawa, D.T, Morishima, J.K. i Olstad, R.G: " Self-Concepts of Japanese-American Children", Journal of Cross-Cultural Psychology, Vol.16,No.1,March 1985, 99-109

153. Papini, D. R. i Sebby A. R.X: " Adolescent Pubertal Status and Affective Family Relationships: A Multivariate Assessment", Journal of Youth and Adolescence, Vol.16, No.1, 1987.

154. Parish, T. & Nunn, G. How relationship vary between children's self-concepts and evalutions of parents as a function of family structure and process. Journal of Psychology, 1981, 107, 105-107.

155. Parish, T. & Wigle, S. E. A longitudinal study of the impact of parental divorce on adolescents' evaluations of self and parents, Adolescence, 1985, 77, 239-244.

156. Parish, T. S. & Copeland, T. Locus of control and father loss, The Journal of Genetic Psychology, 1980, 36, 147-148.

157. Parish, T. S.: Family and Environment, u knjizi : Van Hasselt, V. B. and Hersen, M. (Eds.): Handbook of Adolescent Psychology, Pergamon Press, New York, 1987, 168-183.

158. Parish, T.: The relationship between years of father absence and locus of control, The Journal of Genetic Psychology, 1981, 301-302.

159. Perlin, M. i Grater, H: " The Relationship between Birth Order and Reported Interpersonal Behavior", Individual Psychology, Vol.40, No.1, March 1984, 22-28

160. Petersen, A.C, Schulenberg, J. E, Abramowitz, R.H, Offer, D. i: " A Self-Image Questionnaire for Young Adolescents (SIQYA): Reliability and Validity Studies", Journal of Youth and Adolescence, Vol.13, No.2, 1984

161. Peterson, G. R.; Bank, L.; Stoolmiller : "The Predadolescent Contributions to Disrupted Family Procss ",u Montemayor, R.; Adams, G. R.; Gullotta ed. : " From Childhood to Adolescence a Transitional Period ? ",Sage Publicatins, Inc. London, Newbury Parc, New Delhi 1990.

162. Petrovič, K.; Hošek, A. (1974): Određivanje položajasportske aktivnosti u strukturi manifestnih i latentnih dimenzija socijalne stratifikacije. Inštitut za kineziologijo, Ljubljana.

163. Petrovič, K.; Hošek, A. (1986): Prilozi za sociologiju sporta. Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.

164. Pettit, G.S, Dodge, K.A. i Brown, M.M: " Early Family Experience, Social Problem Solving Patterns, and Children's Social Competence", Child Development, 1988, 59, 107-120

165. Pillay, A.L: " Psychological Disturbances in Children of single Parents", Psychological Reports, 1987, 61, 803-806

166. Pipp, S, Shaver, P, Jennings, S, Lamborn, S. i Fischer, K.W: " Adolescents' Theories About the Development of Their Relationships With Parents", Journal of Personality and Social Psychology, 1985, Vol.48, No.4, 991-1001

167. Popović, B: "Psihologija Ličnosti", Savez društava psihologa Srbije, Beograd, 1992.

168. Porst, R. i Zeifang, K: " A Description of the German General Social Survey Test-Retest Study and a Report

on the Stabilities of the Sociodemographi", Sociological Methods & Research, Vol.15, No.3, February 1987, 177-218

169. Pulakos, J: " The Effects of Birth Order on Perceived Family Roles", Individual Psychology, Vol.43, No.3, September 1987.

170. Putallaz, M. i Heflin, A.H: " Parent-Child Interaction", u Asher, S.R. i Coie, J.D. (eds):"Peer rejection in childhood", New York: Cambridge Univ. Press

171. Rasku-Puttonen, H: " Parent-child communication in families of different educational background", Scandinavian Journal of Psychology, 1983, 24, 223-230

172. Rawlins, W.K. i Holl, M.R: " Adlescents' Interaction with Parents and Friends: Dialectics of Temporal Perspective and Evaluation", Journal of Social and Personal Relationships, Vol.5, 1988, 27-46

173. Rhine, W.R: " Birth Order and Conformity: An Interaction Approach to Integrating Research Results", Psychological Reports, 1983, 53, 379-390

174. Rodman, H, Pratto, D.J, i Nelson, R.S: " Child Care Arrangements and Children's Functioning: A Comparison of Self-Care and Adult-Care Children", Developmental Psychology, 1985, Vol.21, No.3, 413-418

175. Rogers, C. R. : "Client-centred therapy: its current practice, inplications, and theory ",Boston: Houghton, 1951.

176. Rosenberg, M. :: " Society and the Adolescent Self Image", Princeton University Press, Princeton, 1965.

177. Rosenberg, M. and H. B. Kaplan (eds): : "Social psychology of the Self-Concept", Harlan Davidson, inc, Arlington Heits, Illinois, 1982: " ",

178. Rosenberg, M. Conceiving the self. Basic Books, New York, 1979.

179. Russell, G. i Russell, A: " Mother-Child and Father-Child Relationships in Middle Childhood", rukopis

180. Saksida, S. (1964): Social stratification of Yugoslav society. I. Problemi, 49.

181. Saksida, S. (1964): Social stratification of Yugoslav society. II. Problemi, 58.

182. Saksida, S. (1971): Konfliktni, institucionalni in operacionalni modeli socialne stratifikacije. Simpozij "Struktura socijalističkog društva u Jugoslaviji", Sarajevo.

183. Saksida, S.; Caserman, A.; Petrovič, K. (1974): Social stratification and mobility in Yugoslav society. In Some Yugoslav papers presentet to the 8th World congress of I.S.A. Ljubljana-Toronto, 213-363.

184. Saksida, S.; Knap, Ž. (1970): Poskus kvantifikacije matematičnega modela za analizo socialne stratifikacije. Inštitut za sociologijo in filozofijo, Ljubljana.

185. Saksida, S.; Petrovič, K. (1972): Teoretični model socijalne stratifikacije. Poskus kvantitativne verifikacije. Teorija in praksa, 9, 10:1407-1419.

186. Saksida, S.; Petrovič, K. (1973): Numerično-taksonomska klasifikacija družbenih grup - faktorska analiza. Inštitut za sociologijo in filozofijo, Ljubljana.

187. Savin-Williams, R. C. & Demo, D. H. Developmental change and stability in adolescent self-concept, Developmental Psychology, 1984, 6, 1100-1110.

188. Savin-Williams, R.C. i Demo, D.H: " Developmental Change and Stability in Adolescent Self-Concept", Developmental Psychology, 1984, Vol.20, No.6, 1100-1110

189. Schluderman, S. & Schluderman, E. : "Sociocultural Change and Adolescents Perceptions of Parent Behavior", Developmental Psychology, VOL. 19, No. 5, 1983, pp. 574-685: " ",

190. Seligman, M. E. P, Abramson, L.Y, Semmel, L.Y. & Von Bayer, C: "Depressive Attributional Style", Journal of Abnormal Psychology, Vol. 88, No.3, 1979, 242-247.

191. Sethi, R. i Calhoun, G, Jr.X : "Comparison of total Self-Esteem scores on Coopersmith's Inventory for Pupils

from India and the United States", Psychological Reports, 1986, 59, 523-526

192. Sherman, R: " The Power Dimension in the Family: A Synthesis of Adlerian Perspectives", The American Journal of Family Therapy, Vol.11, No.3, 1983.

193. Shiller, V.M: " Loyalty Conflicts and Family Relationships in Latency Age Boys: A Comparison of Joint and Maternal Custody", Journal of Divorce, Vol.9 (4), Summer 1986

194. Siegal, M. i Barclay, M.S: " Children's Evaluations of Fathers' Socialization Behavior", Developmental Psychology, 1985, Vol.21, No.6, 1090-1096

195. Sohn, D: Affect - Generating Powers of Effort and Ability Self Attribution and Kelley Cube", Journal of Educational Psychology, Vol. 69, No.5, 1977, 500-505.

196. Starr, R.H: " Clinical Judgment of Abuse-Proneness based on Parent-Child Interactions", Child Abuse & Neglect, Vol.11, 1987, 87-92

197. Staub, E. (Ed) : "Personality: Basic issuses and curent research", Engelwood CLiffs, N. Y. Prentice-Hall, 1982.

198. Stefanko, M: " Adolescents and Adults: Ratings and Expected Ratings of themselves and each other", Adolescence, Vol.XXII, No.85, Spring 1987

199. Steinberg, L.D: " Transformations in Family Relations at Puberty", Developmental Psychology, 1981, Vol.17, No.6, 833-840

200. Steinberg, L: " Recent Research on the Family at Adolescence: The Extent and Nature of Sex Differences", Journal of Youth and Adolescence, Vol.16, No.3, 1987

201. Stephen, T. D. i Harrison, T.M: " Assessing Communication Style: A New Measure", The American Journal of Family Therapy, Vol.14, No.3, 1986

202. Stevens, L. & Jones, E. E.: "Defensive Attribution and the Kelley Cube", Journal of Personality and Social Psychology, Vol. 34, No.5, 1976, 809-820.

203. Sullivan, H. S. (1953) : "The interpersonal theory of psychiatry", N.Y: Noreton, 1953.

204. Tavitian, M.L, Lubiner, J, Green, L, Grebstein, L.C. i Velicer,: " Dimensions of Family Functioning", Journal of Social Behavior and Personality, 1987, Vol.2, No.2 (Part 1), 191-204

205. Tisak, M.S: " Children's Conceptions of Parental Authority", Child Development, 1986, 57, 166-176

206. Trickett, P.K. i Kuczynski, L: " Children's Misbehaviors and Parental Discipline Strategies in Abusive and Nonabusive Families", Developmental Psychology, 1986, Vol.22, No.1, 115-123

207. Turner,S.M. i Mo, L: " Chinese Adolescents' Self-Concept as Measured by the Offer Self-Image Questionnaire", Journal of Youth and Adolescence, Vol.13, No.2, 1984

208. Tzuriel, D. i Haywood, H.C: " Locus of Control and Child-Rearing Practices in Intrinsically Motivated and Extrinsically Motivated Children", Psychological Reports, 1985, 57, 887-894

209. Van Vliet, W: " Families in Apartment Buildings: Sad Storeys for Children?", Environment and Behavior, Vol.15, No.2, March 1983, 211-234

210. Vaughn, B. E, Block, J.H. i Block, J: " Parental Agreement on Child Rearing during Early Childhood and the Psychological Characteristics of Adolescents", Child Development, 1988, 59, 1020-1033

211. Warren, R, McLellarn, R. i Ponzoha, C: " Rational-Emotive Therapy vs General Cognitive-Behavior Therapy in the Treatment of Low Self-Esteem and Related Emotional D", Cognitive Therapy and Research, Vol.12, No.1, 1988, 21-38

212. Weiner, B, Frieze, I, Kuka, A, Reed, L. Rest, S. & Rosenbaum, R. M: "Perceiving the Causes of Success and Failure", Morristown, General Learning Press, N. J, 1971

213. Weiner, B, Russel, D. & Lerman, D:"The Cognition - Emotion Process in Achievement - Related Context",

Journal of Personality and Social Psychology, Vol. 37, No.7, 1979, 1211-1220.

214. Weiner, B.: "AN Attributional Theory of Achievement Motivation and Emotion", Psychological Review, Vol. 92, No. 4, 1985, 548-573.

215. Weiner, B.: "Attribution and Affect: Comments on Sohn's Critique", Journal of Educational Psychology, Vol. 69, No.5, 1977, 505-511.

216. Weiner, B: "An Attributional Interpretation of Expectancy - Value Theory" in Wein B. (ed): "Cognitive views of human motivation", Academic Press, N. J, 1971

217. Weiner, B:"An Attribution Theory of Motivation and Emotion", Journal of Educational Psychology, Vol. 71, 1979, 3-25.

218. Weiss, R. S. Growing up a little faster: The expirience of growing up in a single-parent household, Journal of Sociological Issues, 1979, 35, 97-111.

219. Werebe, M. J.G: " How Adolescents Perceive Their Relationships", Adolescence, Vol.XXII, No.85, Spring 1987

220. Wolfe, D. A. i Bourdeau, P. A: " Current Issues in the Assessment of Abusive and Neglectful Parent-Child Relationships", Behavioral Assessment, Vol.9, 1987, 271-290

221. Wylie, R. C : "The self-concept: A review of methodological considerations and measuring instruments", (Vol. 1). Lincoln: University of Nebraska Press, 1974.

222. Wylie, R. C: "The self-concept", (Vol. 2). Lincoln: University of Nebraska Press, 1979

223. Yanish, D.L. i Battle, J : " Relationship Between Self-Esteem, Depression and Alcohol Consumption among Adolescents", Psychological Reports, 1985, 57, 331-334

224. Youniss, J. i Ketterlinus, R. D: " Communication and Connectedness in Mother- and Father-Adolescent

Relationships", Journal of Youth and Adolescence, Vol. 16, No.3, 1987

225. Zern, D. S: " The Relationships among selected Child-Rearing Variables in a Cross-Cultural Sample of 110 Societies", Developmental Psychology, 1984, 20, 683-690