metode istraŽivanja akaidskih tema zuhdija · pdf fileove knjige. ona će biti dragocjeno...

METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA

Zuhdija Adilović & Amel Sarajlić

METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA Vanr. prof. dr. sc. Zuhdija Adilović Amel Sarajlić, prof. Izdavač: Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici Za izdavača: Vanr. prof. dr. sc. Mejra Softić Recenzenti: Prof. dr. sc. Sulejman Topoljak Vanr. prof. dr. sc. Nusret Isanović Doc. dr. sc. Izet Pehlić Lektor: Midhat Kasap, prof. Korektor: Mr. sc. Amina Pehlić CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 28-184.3 ADILOVIĆ, Zuhdija

Metode istraživanja akaidskih tema / Zuhdija Adilović, Amel Sarajlić. – Zenica: Islamski pedagoški fakultet , 2012. – 177 str. ; 21 cm Bibliografija: str. 155-164.

ISBN 978-9958-697-23-4 1. Sarajlić, Amel COBISS.BH–ID 19963910

Zuhdija Adilović & Amel Sarajlić

METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA

Zenica, 2012.

SADRŽAJ

IZVOD IZ RECENZIJE 9

IZVOD IZ RECENZIJE 11

UVOD 13

TERMINOLOŠKO I SEMANTIČKO ODREĐENJE TERMINA ''EHLIS-SUNNET VE-L-DŽEMA’AT'' 25

Drugi nazivi za ''ehlis-sunnet'' 30

Značenje riječi El-Džema’at u sintagmi ehlis-sunneta ve-l-džema’ata 35

GLAVNE KARAKTERISTIKE EHLIS-SUNNETSKE METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA 39

1. Jedinstveni izvor 39

2. Utemeljenost isključivo na kur'ansko-sunnetskim argumentima 42

3. Izbjegavanje diskusije i rasprave u vjeri 44

4. Saglasje u akaidskim pitanjima 45

5. Srednji, umjereni put 46

ZNAČAJ I ULOGA AKAIDA U ŽIVOTU POJEDINCA I ZAJEDNICE 49

1. Islamsko vjerovanje daje nam ispravno mišljenje o čovjeku, svemiru i životu 49

2. Islamsko vjerovanje je u konstantnom suprotstavljanju različitim zabludama i praznovjerju 50

3. Islamsko vjerovanje udovoljava potrebama duše 50

4. Islamsko vjerovanje čini čovjeka odgovornim 51

5. Islamsko vjerovanje spašava čovjeka od robovanja ljudima 51

6. Islamsko vjerovanje nam pojašnjava put sreće i uspjeha 52

7. Islamsko vjerovanje je jedan od najjačih motiva za samopožrtvovanje 52

PRAVILA KOJIH SE TREBA PRIDRŽAVATI PRI ISTRAŽIVANJU AKAIDSKIH PITANJA 53

1. Prihvatanje i vjerovanje u sve kur'anske ajete i vjerodostojne hadise Poslanika, s.a.v.s. 54

2. Kur'an i sunnet obuhvataju sve temelje vjere s njihovim dokazima i pojašnjenjima. 58

3. Nepostojanje derogacije u kur'anskim kazivanjima i osnovama vjere. 66

4. Pri svakom razlazu vraćati se Kur'anu i sunnetu. 73

5. Otklanjanje kontradiktornosti između citata Kur'ana i sunneta. 83

6. Nepostojanje kontradiktornosti između Objave i razuma 90

7. Izvorno značenje kur'anskih i sunnetskih tekstova odgovara nakani Zakonodavca 96

8. Prvotna značenja (zahirun-nusus) kur'anskih i sunnetskih tekstova razumljiva su onima kojima su upućena 103

9. Vjerovati u nejasne, a raditi po jasnim ajetima. 109

10. Legitimnost razumijevanja Kur'ana i sunneta od strane prvih generacija muslimana 115

METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA ISTAKNUTIH ALIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 125

A) Hasan Kafija Pruščak 125 Naučni nivo Hasana Kafije Pruščaka, r.a. 125 Kafijino akaidsko i mezhepsko opredjeljenje 131 Metod koji je Kafija slijedio pišući djelo ''Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere'' i izvori koje je koristio, te naučna vrijednost ovog djela 135

B) Mehmed Handžić 141 Znanstveni opus hadži Mehmed-efendije Handžića 141 Handžićevo akaidsko i mezhepsko opredjeljenje 142 Metode kojim se koristio Mehmed-efendija Handžić u svojim studijama o islamskim znanostima 144

C) Dr. Ahmed Smajlović 148 Život, djelo i akaidska misao dr. Ahmed-efendije Smajlovića 148

ZAKLJUČAK 153

LITERATURA 155

INDEKS AJETA 165

INDEKS HADISA 171

INDEKS LIČNIH I GEOGRAFSKIH IMENA 173

Izvod iz recenzije

9

IZVOD IZ RECENZIJE

Nakon što sam na molbu prof. dr. Zuhdije Adilovića rad pod naslovom Metode istraživanja akaidskih tema detaljno iščitao i prostudirao, mogu dati sljedeće mišljenje i zapažanje:

Očito je i vidljivo da su autor i koautor pri izradi ovog rada uložili veliki napor i trud. Koristili su širok dijapazon relevantne literature kako domaćih tako i stranih autora. Rad je koncipiran pravilno i sastoji se od uvodnog dijela, razrade i zaključka. Korištena literatura je verifikovana u fusnotama i u popisu literature. Tokom obrazlaganja određenih stavova korištene su odgovarajuće naučne metode: historijska, deskriptivna, komparacijska i analitičko-kritična. Stil je jasan, jezik stručan, a autorovi stavovi utemeljeni na literaturi koja je referentna za ovo naučno područje. Autor i koautor su kroz cijeli rad pokušali biti nepristrasni i objektivni i u tome su uveliko uspjeli, a što je pri pisanju ovakve teme u vremenu, prostoru u kom žive i funkcije koje obnašaju veoma teško.

Ova knjiga je prvijenac u literaturi koja tretira islamsko vjerovanje – akaid. Bez dobra poznavanja tematike koju ona tretira ne može se pravilno razumjeti islamsko vjerovanje a niti detektirati propusti onih koja su mu suprotna.

Ovo djelo kvalificira autora i koautora odličnim poznavaocima nauke o islamskom vjerovanju – akidi. Veoma je značajno njihovo istraživanje u ovoj važnoj, teškoj i opasnoj islamskoj znanosti, iz koje je na bosanskom jeziku napisano sasvim malo, a iz domena ove tematike, koliko je meni poznato, nimalo. Zbog toga sam slobodan kazati da je ovo djelo dr. Zuhdije Adilovića i njegova asistenta Amela Sarajlića pionirski rad u široj elaboraciji pitanja iz akide na

Metode istraživanja akaidskih tema

10

našem jeziku, čime su otvorena vrata za još šira istraživanja i proučavanja u ovoj temeljnoj nauci. Mislim, a neću pretjerati ako kažem, da ovo djelo njegova autora svrstava u red naših najboljih poznavalaca ove discipline, njene metodologije, osnova i izvora, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u njezinom širem okruženju.

Veoma širok spektar priznatih i autoritativnih djela korišten je u toku izrade ove studije. To zorno ukazuje na ozbiljnost u pristupu, koncipiranju, rasporedu i samoj izradi ove knjige. Ona će biti dragocjeno štivo studentima, teolozima, muftijama, a posebno profesorima islamskih odgojno-obrazovnih institucija koji se bave ovom naukom i obrazuju buduću ulemu i tumače islama kod nas.

S obzirom na važnost i vrijednost ovog djela, njegovu koncepciju, učenost autora, u čije se znanje istraživač može pouzdati, te nedovoljan broj ovakvih naslova na bosanskom jeziku, preporučujem da se ovo djelo pod hitno štampa u opremi koja je valjana za vrijedna djela koja imaju trajnu naučnu vrijednost.

Bihać, 08. 06. 2009. god.

Recezent: Prof. dr. Sulejman Topoljak

Izvod iz recenzije

11

IZVOD IZ RECENZIJE

Knjiga Metode istraživanja akaidskih tema dr. Zuhdije Adilovića i Amela Sarajlića je ohrabrujući doprinos naših bosansko-hercegovačkih autora susretanju sa akaidskom znanošću, koja je više od jednog milenija jedna od središnjih vjerskih znanosti islama. Autori knjige, iz horizonta tradicionalne akaidske misli, mjerodavno tematiziraju neka od najznačajnijih pitanja iz područja ove znanosti kao što su metode istraživanja akaidskih tema, status diskusije i rasprave u tokovima islama, konsenzus glede bitnih akaidskih pitanja, značaj akaida u životu pojedinca i zajednice, islamsko vjerovanje i potrebe ljudske duše, pravila pri istraživanju akaidskih tema, aksijalno značenje Kur’ana i hadisa u mišljenju, sporenju i dokazivanju, te odnos Objave i razuma. Osim toga, autori jedan dio knjige posvečuju metodama istraživanja akaidskih tema nekih od najistaknutijih bošnjačkih vjerskih umova poput Hasana Kjafije Pruščaka, Mehmeda Handžića i dr. Ahmeda Smajlovića, ukazujući pri tome implicite na njihovo sudjelovanje u građenju golemog univerzuma islamske akaidske misli. Obradu tema svoje knjige autori zasnivaju na Kur’anu, sahih hadisima i mjerodavnoj tradiciji islamskih znanosti, napose onoj akaidskoj, što njihovo djelo naročito čini vjerodostojnim i priskrbljuje mu dodatnu doktrinarnu uvjerljivost.

Posebna značajka knjige nahodi se u njenoj, ne samo formalnoj i naslovnoj nego i stanovitoj sadržajnoj, aktulizaciji metode, u ovom slučaju metode istraživanja akaidskih tema. Iako autori metodi i njenoj primjeni u istraživanjima u području predmetne znanosti ne posvećuju prvorednu teorijsko-znanstvenu pažnju oni je nominalno


12

uvode u diskurs čime je neizravno aktualiziraju u kontekstu islamskih vjerskih znanosti koje, nažalost, stoljećima svjedoče ozbiljnu metodologijsku, odnosno epistemološku insuficijenciju muslimanskog uma. Ova knjiga je dragocjena već i zbog toga što djelomično popunjava golemu prazninu u postojanju relevantnih akaidskih djela na bosanskom jeziku, osobito onih iz pera naših autora.

Knjigom Metode istraživanja akaidskih tema njeni autori dr. Zuhdija Adilović i Amel Sarajlić uvrštavaju se u red rijetkih bosansko-hercegovačkih muslimanskih intelektualaca koji na matrici tradicionalne islamske znanosti darivaju našem čitateljstvu toliko potrebno djelo iz jedne fundamentalne vjerske discipline, čime istovremeno postaju dijelom bogatog intelektualnog horizonta akaidskog mišljenja, makar i iz dimenzije njegove rubnosti i infrapaginalnosti.

U skladu sa naprijed rečenim knjigu dr. Zuhdije Adilovića i Amela Sarajlića smatram višestruko korisnom, te je toplo preporučujem za objavljivanje. Sarajevo, 25. 06. 2012.

Recezent: Prof. dr. Nusret Isanović

Uvod

13

UVOD

Zahvala pripada Allahu, Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i uputu tražimo i Njemu se utječemo od zla samih nas i naših loših djela. Onoga koga Allah uputi na pravi put niko u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi niko ga uputiti neće. Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i da On sudruga nema. Svjedočim da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i Njegov poslanik, da je u potpunosti dostavio Objavu i izvršio povjereni mu emanet, da je pojasnio pravi put svom ummetu i da ga je ostavio na kristalno čistoj stazi s koje može skrenuti samo onaj koji je uistinu zalutao i propast zaslužio. Salavat i selam njemu, njegovoj časnoj porodici, svim njegovim ashabima i iskrenim sljedbenicima koji se drže njegovog sunneta i njegove upute do Sudnjeg dana...

Allah, dž.š., poslao je Muhammeda, s.a.v.s., kao upućivača koji donosi radosne vijesti, ali i opomene, poslao ga je s vjerom islamom, vjerom pomoću koje će izvesti čovječanstvo iz tmine u svjetlost i uputiti ljude ka onom u čemu je njihova sreća i spas i na ovom i na budućem svijetu. Zato je Poslanik, s.a.v.s., pozvao cijelo čovječanstvo u vjeru tevhida, izdvajanja Allaha, dž.š., iznad svega kada je riječ o Njegovim lijepim imenima, savršenim svojstvima i pravednom djelovanju, zatim, priznavanju samo Njega kao Tvorca i Jedinog koji zaslužuje da bude obožavan. Objasnio im je da su obavezni da Mu se najiskrenije predaju u ibadetu i pokornosti i da odbace sve vidove obožavanja bilo koga drugog.

Poslanik, s.a.v.s., je u potpunosti izvršio svoju misiju prije nego što je preselio s ovoga svijeta, tako što je Allah, dž.š., upotpunio islam kao vjeru koja predstavlja Njegovu


14

najveću blagodat prema ljudima. Zatim su ashabi, nakon njegove smrti, prenijeli Allahovu, dž.š., vjeru cijelom svijetu i uspostavili pravdu i sigurnost u zemljama koje su prihvatile Allahov, dž.š., zakon. Mnogi narodi su tada dobrovoljno prihvatili Allahovu, dž.š., vjeru, nakon što su uklonjene sve prepreke i zabrane koje su stajale između njih i Allahovog, dž.š., poziva. Na taj način je Allah, dž.š., putem njih ojačao Svoju vjeru i uzvisio Svoju riječ. Prve generacije ispovijedale su čistu – izvornu vjeru, onakvu kakvu im je dostavio Poslanik, s.a.v.s.

Međutim, vremenom su se nad islamskim akidetom (vjerovanje) nadvile brojne smutnje i devijacije, iskrivljena promišljanja i shvatanja. Najvažniji razlozi zbog kojih se to desilo su:

1) Prihvatanje islama brojnih pripadnika različitih religija i ideologija. U tome su se posebno istakli Perzijanaci i Jevreji. Oni su prihvatili islam, ali su se u njihovoj podsvijesti zadržali ostaci njihovih prijašnjih vjera i ideologija. Povrh toga, neki su samo prividno primili islam, dok su i dalje nastavili gajiti prikrivenu mržnju prema islamu i muslimanima.

2) Prevođenje knjiga iz oblasti filozofije, dijalektike, logike i slično, a koje su proizvod grčkog paganskog perioda. Te knjige ostvarile su najveći utjecaj na uvođenje zapadnih kriterija i metoda na polju izučavanja akaida i njegove odbrane.

Borba između istine i neistine počela je i među samim muslimanima i uz svaku od skupina okupio se određeni broj sljedbenika. Tako su nastale razne sekte i frakcije diljem islamskog svijeta. Najpoznatije od njih su: mu’tezile1 i šije2.

1 Mu'tezile, jedna od najvećih islamskih sekti, sljedbenici Vasila ibn Ata. Vasil čije je puno ime Ata el-Gazzal Ebu Huzejfe, prvak je mu’tezila i jedan od najpoznatijih retoričara i apologetičara. Njegovi sljedbenici se zovu mu’tezile zato što se on odvojio od halke dersa Hasan el-Basrija.

Uvod

15

Svaka od njih izrodila je poseban pravac u poimanju vjerovanja, dokazivanju njegovih glavnih temelja i odbrani njegovih postavki. Sve te sekte i frakcije su u tome pale pod utjecaj znanosti i ideologija koje su do njih došle preko nosilaca džahilijetsko-paganskih pogleda na svijet čije su ideje i vjerovanja, u to vrijeme, bile rasprostranjene. Te sekte su svojim metodama izučavanja akaida ostavile veoma negativan utjecaj na islamsku misao.

Skolastičari (mutekellimini) su osnove vjerovanja podvrgli raciometodu i tako razum stavili na mjesto Objave u pitanju izučavanja akaida i utvrđivanja njegovih temeljnih istina. Slijedili su filozofski metod utvrđivanja gajba (metafizičkog). Tako je dijalektika postala njihov metod u potvrđivanju i odbrani akaida. Zatim su postavili pravila i kriterije u akaidskoj znanosti koji nisu utemeljeni u Kur’anu i sunnetu Poslanika, s.a.v.s.

Neki mutekellimuni su pretjerali u pogledu veličanja svojih pravila i doktrina do te mjere da smatraju nevjernicima one koji ih ne poznaju. Ebu Hamid el-Gazali kaže: ''Oni su proglasili nevjernicima većinu muslimanskog svijeta, jer tvrde da onaj ko ne poznaje ilmu-l-kelam kao što ga poznaju

Među mu’tezilama postoji i sekta koja se naziva po njemu el-vasilijje. On je širio mu’tezilijski pravac tako što je poslao svoje sljedbenike po raznim pokrajinama da šire njegov mezheb. Rođen je u Medini, a odrastao u Basri. Napisao je mnoga djela od kojih su najpoznatija: Esnafu-l-murdžie, El-Menziletu bejne-l-menziletejni i Me’ani-l-Kur'ani-l-kerimi. Umro je 131. god. po H. 2 Et-Tehanevi kaže: ''Šije su jedna od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije, r.a., i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se dijele na dvadeset i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufr. Sve one imaju korijene u tri osnovne: gulati (ekstremisti), zejdije i imamije.'' Vidjeti: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764.


16

oni i ko ne spozna šerijatske dokaze, putem dokaza koje su oni pojasnili, nije vjernik.''3

U svojoj poznatoj knjizi Ihja’ ulumid-din imam Ebu Hamid el-Gazali, pojašnjavajući negativne posljedice ilmu-l-kelama, veli: ''On je izrodio nepoželjne pristrasnosti, beskorisne rasprave i svađe zaodjevene mržnjom koje su vodile prolijevanju krvi i razaranju cijelih pokrajina.''4 Govoreći o tom problemu on dalje kaže: ''Negativne posljedice koje donosi ilmu-l-kelam su: iniciranje sumnji i destabilizacija čvrstih uvjerenja. To se dešava na samom početku, a povratak čvrstine uvjerenja nakon pronalska dokaza za njih je diskutabilan i razlikuje se od čovjeka do čovjeka. To je njegova negativnost o pitanju vjerovanja u istinu, a sljedeća njegova negativnost jeste potvrda neutemeljenih novotarija u vjerovanju i njihovo ustoličenje u grudima zagovornika ilmu-l-kelama koji ih sve više i više opravdavaju. Ova negativnost je plod neopravdane pristrasnosti koju sa sobom donosi dijalektika.''5

Pred kraj svoga života Ebu Hamid el-Gazali je napisao djelo Ildžamu-l-'avam 'an 'ilmi-l-kelam, u kojem između ostalog kaže: ''Kur'anski argumenti su kao hrana od koje se okorištavaju svi ljudi, a argumenti znanstvenika 'ilmu-l-kelama su kao lijek koji koristi samo pojedincima a šteti većini ljudi. Čak su kur'anski argumenti kao voda koja koristi dojenčetu i jakom čovjeku, dok su ostali argumenti kao hrana kojom se ponekad jaki ljudi okoriste a drugi put im naštete, dok se dječica nimalo ne okorištavaju.''6

3 Vidjeti: Ebu Hamid el-Gazali, Fejsalut-tefrika bejne-l-islami vez-zendeka, str. 202. 4 Vidjeti: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja’ ulumid-din, 1/42. 5 Ibid., 1/95-96. 6 Preuzeto iz djela Imam Gazali između simpatizera i kritičara, str. 69-70, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2005, koju je sa arapskog jezika na bosanski preveo mr. Hajrudin Hodžić.

Uvod

17

Evidentno je da i sufizam predstavlja rijeku u koju su se ulijevale mnoge pritoke. Većina sufija način tarikatskog ponašanja preuzela je od tada poznatih vjera i paganskih filozofija, kao što su grčka, hinduska, perzijska i kršćanska, a prihvatili su i neke njihove ideje, kao što je (el-hulul ve-l-ittihad) utapanje u Allahovo biće i sjedinjenje s Njim i (vahdetu-l-vudžud) transcendentno jedinstvo bitka, po kome postoji samo Allah. Zatim su (kešf) otkrovenje i snove stavili na mjesto Objave kad je u pitanju izvor spoznaje, akaida i morala. Rezultat je bio da su se među njima raširile mnoge neistine i zablude, do te mjere da su neki od njih, po mišljenju mnogih islamskih učenjaka, izašli iz okvira islama.

Zbog svega navedenog, muslimanu je danas itekako potrebno kritičko ispitivanje tih i drugih pravaca i sekti i ponovno ispitivanje njihovih ideja, razotkrivanje neispravnosti i negativnih posljedica, ugledajući se u tome na naše časne prethodnike iz prvih generacija muslimana koji su na tom planu uložili veliki trud, čvrsto se pridržavajući jasnog kur’ansko-sunnetskog metoda.

Metod i pravila ehlis-sunneta su jasni i prepoznatljivi. Zastupnici ehlis-sunneta striktno se pridržavaju tih pravila pri analizi i proučavanju šerijatskih pitanja uopće, posebno akaidskih tema, i to je osnovno u čemu se razlikuju od sekti i frakcija. Međutim, metod i pravila koji su bili očiti među pripadnicima ehlis-sunneta u svim generacijama, danas gotovo da su uopće zaboravljeni. Stoga, u ovom radu, želim ukazati na neka od njih.

Muslimani su, za Poslanikovog, s.a.v.s., života i u vremenu ashaba, r.a., bili jedinstveni na polju akaida i temeljnih vjerskih propisa. To jedinstvo očitavalo se kako na naučno-teorijskoj tako i na praktičnoj osnovi.

Kur'an i sunnet su temelji od kojih su oni polazili, u njima tražili rješenja i njima dokazivali svoje stavove. Nisu se udaljavali od citata Objave, niti su se njima suprotstavljali. Nisu obezvrjeđivali propise zasnovane na njima, niti su ih


18

mijenjali. Oni nisu prihvatali govor o vjeri, ma koliko taj koji je govorio bio cijenjen, ukoliko njegov govor nije u skladu s Kur'anom i sunnetom.

Međutim, u periodu tabi'ina pojavljuju se slobodoumna promišljanja i stavovi o određenim akaidskim pitanjima, kao što su npr. pitanje Allahovih, dž.š., svojstava i pitanje odredbe (el-kader). Zatim su se razvile polemike o citatima u vezi s Džennetom i Džehennemom, te u vezi sa statusom pojedinih ashaba, r.a., koje su previše uzdizali i u tome pretjerivali, a druge opet grdili i nekorektno se prema njima odnosili i sl.

Relativno brzo se broj zastupnika takvih mišljenja i ideja povećavao, što je pogodovalo nastajanju sekti. Svaka od njih iznosila je određene stavove i zastupala određena ubjeđenja, ideje i načela koja su uglavnom bila oprečna načelima vjerovanja ehlis-sunneta ve-l-džema'ata. Tako su se, u početku, pojavile haridžije7, šije, mu'tezile i murdžije8. Zatim su se te sekte međusobno podijelile na frakcije i svaka od njih imala je stavove koji su bili međusobno različiti i

7 Haridžije su oni koji su se okrenuli protiv Alije, r.a., a zatim se podijelili na dvadeset sekti. Svim sektama zajedničko je odricanje od Osmana i Alije, r.a., i tome daju prednost nad dobrim djelima. Oni ne smatraju dozvoljenom ženidbu ili udaju, izuzev sa onima koji to potvrđuju. Smatraju da počinioci velikih grijeha izlaze iz imana, te da je ustanak protiv vladara koji se suprotstavi sunnetu stroga obaveza. Vidjeti: Mekalatu-l-islamijjin, 1/86-131; El-Ferku bejne-l-firek, str. 72-114; El-Milel ven-nihal, str. 114-137; Et-Tebsir fid-din, str. 26-37; Hutatu-l-Makrizi, 2/354. 8 Murdžije su oni koji odvajaju djela od imana, tj. smatraju da je suština imana u spoznaji Allaha, ljubavi prema Njemu i očitovanju Njegovog jedinstva, te da iman nije uslovljen djelima. I oni su se podijelili u razne sekte, od kojih većina smatra da se iman ne može dijeliti. Neki od njih smatraju da niko od muslimana neće ući u Džehennem, bez obzira kolike grijehe počinili. Vidjeti: Mekalatu-l-islamijjin, 1/132-154; El-Ferku bejne-l-firek, str. 202-205; El-Milel ven-nihal, str. 139-146; Et-Tebsir fid-din, str. 59-61.

Uvod

19

zbog kojih su jedni druge smatrali onima koji su na pogrešnom putu, a često su ih smatrali i odmetnicima od vjere.

Većina tih sekti, premda su se međusobno razlikovale i nisu imale jedinstvene stavove, preferirale su svoja mišljenja nad kur'ansko-hadiskim tekstovima. Tvrdile su da se na njih odnose hadisi koji govore o "spašenoj i potpomognutoj skupini" koja se spominje u sljedećim hadisima: "...a moj ummet će se razići na skupine, sve one će u Džehennem, izuzev jedne"9, te u drugoj predaji: "Neprestano će postojati jedna skupina u mom ummetu koja će biti na istini i njoj neće moći nauditi oni koji joj se budu suprotstavljali. Sudnji dan će nastupiti, a oni će biti takvi."10

Promatrajući doktrinu tih sekti čovjek ostaje zbunjen i začuđen, jer svaka tvrdi da je u pravu i da će jedino ona biti spašena i u tome se pozivaju na Kur'an i sunnet. Postavlja se pitanje: Kako ćemo razlikovati onu koja je u pravu od one koja to nije i onu koja istinu govori od one koja se iza te istine samo krije?

Odgovor bi bio: Muhammed, s.a.v.s., posljednji je poslanik, a Allahova

poruka upućena njemu posljednja je poruka. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., spomenuo glavnu karakteristiku po kojoj se "spašena skupina" razlikuje od ostalih. Ashabi, r.a., koji su bili najveći pobornici znanja, upitali su ga kako će je prepoznati, a on je rekao: "To su oni koji će biti na onome na čemu sam ja i moji ashabi danas."11 Dakle, "ono na čemu sam ja i moji ashabi danas" je jedino mjerilo kojim se mogu mjeriti te sekte, te put i pravac koji će dovesti do pravilnog razumijevanja Kur'ana i sunneta i koji se, tek tada, mogu uzimati kao dokaz. A ako se dozvoli da svako svoje mišljenje

9 Et-Tirmizi, "Es-Sunen". 10 Muslim, "Es-Sahih ". 11 El-Buhari, "Es-Sahih ".


20

i ubjeđenje potkrepljuje kur'ansko-hadiskim tekstovima, bez ikakvih odrednica i pravila, onda ćemo biti u situaciji da nećemo moći razlikovati istinu od neistine i onog ko je u pravu od onog koji to nije.

Riječi Poslanika, s.a.v.s., "Ono na čemu sam ja i moji ashabi danas" osnovno su i glavno mjerilo pomoću kojeg se razlučuje ehlis-sunnet od ostalih. Sve sekte nazivaju se ili nastaju na osnovu ideja koje nisu bile poznate prvoj generaciji muslimana, kao što je slučaj s kaderijama12 i džebrijama13, ili se pripisuju pokuđenom činu, kao što je slučaj s haridžijama i šiijama, ili se pripisuju nekom imamu i vođi, kao što je slučaj s kerramijama i babijama.

Ehlis-sunnet se veže isključivo za Kur'an i sunnet, te ih je Allah, dž.š., sačuvao od onoga u šta su zapale mnogobrojne sekte.

Kaže Uzvišeni Allah:

12 Kaderije su sekta koja je raspravljala o kaderu i na kraju ga zanijekala. Oni tvrde da Allah, dž.š., nije znao za dešavanje stvari prije nego što se one dese i da ih nije unaprijed odredio – a Allah je daleko od onoga što Mu oni pripisuju. Prvi ko je govorio o kaderu je Ma'bed el-Džuheni koji je ubijen 80. god. po H. Njega je u tome slijedio Gajlan ibnu Muslim ed-Dimiški koji je pogubljen za vrijeme halife 'Abdul Melika ibnu Mervana. Zatim su kaderije, u novije doba, počele govoriti da je hajr od Allaha, a zlo od nekog drugog, pa su tako priznali za tvorca nekog drugog pored Allaha. To je bio razlog da su prozvani medžusijama ovog ummeta, što ćemo navesti malo kasnije. Vidjeti: Šerhun Newewi li Sahih Muslim, 1:153; Et-Tebsiru fid-din, str. 27-29, 61; El-Ferku bejne-l-firek, str. 114-115. 13 El-Džebr je pripisivanje ljudskih djela Allahu, dž.š. Džebrije negiraju ljudska djela i bilo kakav uticaj na ono što im se dešava. Oni tvrde da im se djela pripisuju samo alegorično, kao što kažemo: ''Zid je pao'', ili ''Voda teče'' ili ''Zašlo je sunce'' i tome slično. Na čelu džebrija su džehmijje. Neki i eš'arije nazivaju džebrijama, jer oni čovjeku ne pripisuju njegova djela istinski, nego ih nazivaju realizacijom (kesbom).Vidjeti: Kitabut-tarifat, str.101; Et-Tebsiru fid-din, str. 63; El-Ferku bejne-l-firek, str. 211; Šifau-l-alil, str. 49.

Uvod

21

﴿﴾

"To je Allahova milost koju On daje onome kome hoće – a u Allaha je milost velika." (El-Džumu'a, 4)

Iščitavajući biografiju ashaba jasno vidimo da su oni u vjeri bili čvrsti i nepokolebljivi. Oni nisu istraživali značenja kur'anskih ajeta koja u stvarnosti nisu realno shvatljiva niti su pretpostavljali (teoretski) moguće implikacije tih značenja, niti logičke zaključke koji bi (eventualno) mogli biti njihov ruzultat. Ashabi su krenuli u svijet noseći poziv islama cijelom čovječanstvu. U toj misiji dali su sve od sebe i u tome su bili ustrajni, te su osvojili mnoge pokrajine i narode.

Cijelo prvo hidžretsko stoljeće proteklo je u tom znaku. Val islamskog poziva bio je jači od svega što mu se ispriječilo. Ideja islama prenosila se i tumačila s generacije na generaciju identično kao što su je prihvatili i razumjeli prvi muslimani. Bila je svijetla i preporođujuća, sa nepokolebljivim imanom i začuđujuće velikim nivoom svijesti.14

Kada su objavljeni kur'anski ajeti:

﴿﴾

"On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni (muhkemat), oni su galvnina Knjige, a drugi su manje jasni (mutešabihat)." (Ali 'Imran, 7), Poslanik, s.a.v.s., ih je dostavljao ljudima i oni su vjerovali u njih.

Takvi su ajeti:

﴿﴾

14 Vidjeti: Eš-Šahsijjetu el-islamijje, 1/35.


22

"...i kad dođe Gospodar tvoj, a meleki budu sve red do reda..." (El-Fedžr, 22);

﴿﴾

"Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog." (Er-Rahman, 26-27);

﴿...﴾

"Jevreji govore: 'Allahova ruka je stisnuta!' Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!" (El-Maida, 64);

﴿﴾

"Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, niti među petoricom a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili." (El-Mudžadele, 7)

Spomenuti ajeti nisu prouzrokovali nikakvu sumnju niti raspravu među ashabima. Oni u njima nisu vidjeli nikakvu kontradiktornost koju treba otklanjati. Svaki ajet razumijevali su shodno segmentu o kojem govori ili ga potvrđuje. Sva značenja ajeta, za njih, bila su u skladu s općim odrednicama u stvarnosti i u idejama. Oni su vjerovali u te ajete, prihvatili ih, razumjeli njihova osnovna značenja i zadovoljili se time. Razumjeli su ih kao opis realnog stanja ili pojašnjenje nepobitnih činjenica. Najumniji među njima nisu ni pomišljali da detaljiziraju o značenjima tih ajeta i da o tome polemišu. Smatrali su da od toga nema nikakve koristi za

Uvod

23

islam. Razumijevanje osnovnih značenja njima je bilo dovoljno i nisu imali potrebe za detaljima i izvođenjima novih značenja. Prva generacija muslimana je tako shvatila i prihvatila Kur'an, te se držala njegove metodologije za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i nakon njega, sve do kraja prvog stoljeća.15

Ez-Zamahšeri, tumačeći Allahove, dž.š., riječi:

﴿... ﴾

"Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put." (El-En'am, 90), kaže: ''Pod riječju ''njihov pravi put'' misli se na njihov način vjerovanja u Allaha, Njegovu jednoću i temelje vjere, a ne na konkretne propise, jer se oni razlikuju. Šerijatski propisi su, također, uputa, sve dok ne budu okategorisani kao derogirani, za razliku od osnova vjere koji ostaju uputa zauvijek.''16

Islam je jasno precizirao da je istinska vjera jedna i da su njene temeljne akaidske odrednice koje je Allah, dž.š., objavio svim poslanicima konstantne i nepromjenjive; one se ne moderniziraju mijenjanjem vremena i prilika.

Takvi su bili ashabi i njih su slijedili iskreni muslimani u svim generacijama. Napisali su brojna djela iz akaida koja stavljaju akcenat na važnu temu: vraćanje ummeta izvorima islama – Kur'anu i sunnetu i slijeđenju prvih generacija muslimana u njihovom razumijevanju, izbjegavajući novonastala nepoželjna mišljenja i pravce.

15 Ibid., 1/39. 16 Vidjeti: El-Keššaf, 2/34.


24

Terminološko i semantičko određenje termina

25

TERMINOLOŠKO I SEMANTIČKO ODREĐENJE TERMINA ''EHLIS-SUNNET VE-L-DŽEMA’AT''

Termin ''ehlis-sunnet ve-l-džema’at'' ( )

nastao je nakon pojave novotarija i nastanka sekti. Taj termin utemeljenje nalazi u brojnim hadisima i izjavama ashaba koji pozivaju u obaveznost pridržavanja sunneta Poslanika, s.a.v.s., i povezivanja sa džematom, a koji, u isto vrijeme, upozoravaju na opasnost od razilaženja, nesloge i novotarija u vjeri.17

Poslanik, s.a.v.s., kaže: ( )

''Ko se od džemata odvoji makar koliko jedan pedalj, a zatim umre, umro je džahilijjetskom smrću.''18

U drugom hadisu stoji:

''... Držite se mog sunneta i pravca pravednih halifa iza mene, čvrsto se držite toga, a čuvajte se novotarija, jer je svaka novotarija zabluda.''19

U sljedećem hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže:

17 Vidjeti: Muhammed Ahmed Durejnika, Ibn Tejmijje vet-tesavvuf, str. 8. 18 Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, poglavlje O neredima (الفتن), hadis br. 7054. Vidjeti: Fethu-l-Bari, 13/5. 19 Vidjeti: Ebu Davud, Sunen, poglavlje Es-Sunne, hadis br. 4607.Isti hadis prenosi i Et-Tirmizi u svome Sunenu u poglavlju O znanju, hadis br. 2678, i veli da je hasen-sahih. Vidjeti: El-Džami’ es-Sahih, 7/319-320.


26

( ) ''Ostavio sam vam dvije stvari, ukoliko se njih budete pridžavali, nikada nećete zalutati: Allahovu, dž.š., Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika.''20

Termin ''ehl'' u arapskom jeziku znači posjedovanje i bliskost. Zato se kaže ''ehlur-redžuli'', tj. njegovi najbliži, ''ehlu-l-bejt'' su ukućani, ''ehlu-l-islami'' su sljedbenici islama i sl.21 Termin ehlis-sunnet, dakle, označava ljude najbliže sunnetu, one koji ga se najviše pridržavaju u riječi, djelu i ubjeđenju.

''Es-sunne'' u arapskom jeziku znači put, a u ovom kontekstu put koji je zacrtao Poslanik, s.a.v.s., i naredio da se slijedi.22

Termin ''es-sunne'', u etimološkom smislu, učenjaci definišu shodno znanosti kojom se bave. Tako ga usulijjini, koji se bave osnovama islamskog prava, definišu sa svoga aspekta, muhaddisi (hadiski učenjaci) sa svog, fakihi (učenjaci u islamskom pravu) sa svog... Međutim, nas ovdje interesuje značenje termina ''es-sunne'' u slučaju onih koji se bave pitanjem odrednica islamskog akaida prve generacije muslimana (selefa). Pod pojmom ''es-sunne'' oni podrazumijevaju ono na čemu je bio Poslanik, s.a.v.s., kako na polju vjerovanja (itikada), tako na polju njegove praktične primjene, u riječi i djelu.23

20 Ovaj hadis prenosi imam Malik u Muvettau hadis br. 3. Vidjeti: El-Muvetta’, 2/899. El-Albani ovaj hadis smatra vjerodostojnim – sahih. Vidjeti: Sahihu el-Džami’is-sagir, 3/39, hadis br. 2934. 21 Vidjeti: Ebul Husejn Ahmed ibn Faris, Mu’džemu mekajisi-l-luga, 1/150. 22 Vidjeti: El-Kadi Ijad ibn Musa El-Jahsubi,Mešariku-l-envar, 2/223. 23 Vidjeti: Abdurrahman ibn Šihabuddin ibn Redžeb el-Hanbeli, Džami’u-l-ulumi ve-l-hikem, str. 230; Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-fetava, 19/306-307.


27

Termin ''ehlis-sunnet'' () ima dva značenja, opće i

posebno.24 U općem značenju taj termin označava muslimane koji

nisu šije25 i obuhvata sve sljedbe, pravce i teološke škole koje se pripisuju islamu. Na osnovu toga, muslimani u svijetu dijele se na sunnije i šije.

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, r.a., kaže: ''Termin es-sunne odnosi se na one koji su priznali hilafet prve trojice halifa i pod njim se podrazumijevaju sve sljedbe i pravci izuzev šija...''26

U svom posebnom – užem značenju taj termin označava sljedbenike sunneta tj. one koji slijede Poslanikovu, s.a.v.s., praksu u svim aspektima života, nasuprot onima koji praktikuju novotarije i upotrebljavaju termine i izraze koji su kasnije nastali, kao što su šije, haridžije, džehmijje, mu’tezile, murdžije i drugi koji su prihvatili određene novotarije. Na njih se ne odnosi termin ''ehlis-sunnet'' u svom posebnom značenju.

24 Vidjeti: Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunne en-nebevijje, 2/221; Sefer El-Havali, Menhedžu-l-eša’ireti fi-l-akide, str. 15-16; Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-fetava, 4/155; Ebi Ishak Eš-šatibi, El-Muvafekat fi usuliš-šeri’a, 4/4; Ibn Tejmijje, Er-Reddu ale-l-mantikijjin, str. 523. 25 Eš-ši’a (šije) su nazvane tim imenom zbog toga što su (ši’a) pristalice Alije, r.a., i što smatraju da je on trebao da bude halifa (imam) muslimana nakon smrti Poslanika, s.a.v.s. Nadalje, oni smatraju da imamet ne može preći na nekog ko nije od njegovih potomaka, izuzev nepravedno ili prividnim pristajanjem (tukjom) od strane nekog od imama. Imamet, kod njih spada u glavne temelje vjere. Oni smatraju da su svi poslanici i imami bezgrešni i sačuvani od velikih i malih grijeha. Njih nazivaju i rafidijama, a ponekad se tim imenom nazivaju šije koji su, nasuprot zejdijama, zato što su odbili da pomognu Zejd ibn Aliju u njegovoj borbi protiv Hišama ibn Abdul Melika. Vidjeti: Muhammed ibn Abdul-Kerim Eš-Šeherstani, El-Milel ven-nihal, 1/146-147; Ebul-Hasan El-Ešari, Mekalatu-l-islamijjin, 1/5. 26 Vidjeti: Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunne en-nebevijje, 2/221.


28

Ibn Tejmijje u nastavku već spomenutog citata kaže: ''... taj termin se može odnositi samo na one koji se pridržavaju hadisa i prakse Poslanika, s.a.v.s. U tom slučaju on obuhvata one koji pripisuju Allahu, dž.š., sva Njegova svojstva, koji kažu da Kur’an nije stvoren, da će se Allah, dž.š., vidjeti na ahiretu, zatim vjeruju u kader (odredbu) i druge temelje vjerovanja koji su poznati kod sljedbenika hadisa i prakse Poslanika, s.a.v.s.27

Zato autori poznatih biografskih djela za određene ljude kažu da su sljedbenici sunneta (sahibus-sunne), a za druge da su praktikovali novotarije (sahibu-l-bid’a) u kontekstu posebnog značenja tog termina. Muhammed ibn Sirin, r.a., kaže: ''Ashabi u početku nisu pitali za sened, ali kada se desio nered i smutnja u kojoj je poginuo Osman, r.a., onda su od svakog ko prenosi hadis tražili da kaže imena onih od kojih ga prenosi. Ukoliko bi ustanovili da se radi o sljedbenicima sunneta, prihvatali bi njihov hadis, a ako su u pitanju vlasnici novotarija, oni bi njihov hadis odbacili.''28

Prvaci prvih generacija su ispravno vjerovanje nazivali ''es-sunne.''29 Sufjan ibn Ujejne kaže: ''Es-Sunne sačinjava desetero, pa ko ih bude posjedovao taj je upotpunio sunnet, a ko ostavi bilo šta od njih ostavio je sunnet...'' zatim je naveo nekoliko akaidskih pravila koja je slijedio selef (prve generacije).30

Imam Šafija veli: ''Sunnet koji ja slijedim i na kojem sam vidio naše prvake, poznavaoce hadisa s kojim sam se

27 Ibid., 2/221. 28 Vidjeti: Muslim ibn Hadždžadž el-Kušejri, Sahih Muslim, poglavlje o tome da je isnad dio vjere, 1/15. 29 Vidjeti: Abdurrahman ibn Šihabuddin ibn Redžeb El-Hanbeli, Džami’u-l-ulumi ve-l-hikem, str. 230; Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-fetava, 19/306-307. 30 Vidjeti: Ebul Kasim el-Lalekai, Šerh usul i’itikadi ehlis-sunne ve-l-džema’a, 1/175.


29

družio i hadise od njih prenio, kao što su Sufjan,31 Malik i ostali, je: priznanje da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i Njegov poslanik, da je Allah, dž.š., na Aršu, i da se približava svojim stvorenjima kako On hoće i da silazi na dunjalučko nebo kako On hoće.''32

Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: ''Temelji sunneta za nas su pridržavanje onoga na čemu su bili ashabi Poslanika, s.a.v.s...'', zatim je spomenuo nekoliko akaidskih pravila selefa.33

Poznati alimi i prvaci napisali su djela kojima pojašnjavaju akidet selefa i obaveznost suprotstavljanja akterima novotarija. Oni su ta djela nazvali ''Es-Sunne'', kao naprimjer: Es-Sunne imama Ahmeda ibn Hanbela, zatim Es-Sunne njegova sina Abdullaha, Es-Sunne El-Hallala,34 Es-Sunne Ebu Bekra ibn Ebu Asima,35 Es-sunne Ebu Davuda,36 Kitabu-l-i’itisam bis-sunne, čiji je autor Buharija itd.37 Sva spomenuta djela su štampana izuzev trećeg koje je još uvijek u rukopisu. 31 Misli na Sufjana es-Sevrija. 32 Vidjeti: Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, Idžtima’u-l-džujuši-l-islamijje ala gazvi-l-mu’attileti ve-l-džehmijje, str. 82. 33 Vidjeti: Ebul Kasim el-Lalekai, Šerh usul i’itikadi ehlis-sunne ve-l-džema’a, 1/176. 34 Ahmed ibn Muhammed ibn Harun ibn Jezid el-Bagdadi, poznat pod nadimkom el-Hallal. Bio je čuveni muhaddis i fakih. Fikh je učio od mnogih učenika Ahmeda ibn Hanbela. Umro je 311. god. po H. Napisao je više djela. Neka od njih su: El-Džami’u fi-l-fikhi-l-hanbeli, u dvadeset tomova, El-Ilel, u tri toma, Elfazu Ahmed ved-delilu ala zalike mine-l-ehadis, u tri toma, El-Hassu alet-tidžare ver-reddu ala men jedde’i et-tevekkule fi terki-l-amel. Vidjeti: Mu’džemu-l-muellifin, 1/302. 35 Ahmed ibn Amr ibn Dahhak ibn Mahlid eš-Šejbani, Ebu Bekr, Ibnu Ebi Asim, poznati muhaddis, prošao je mnoge zemlje tražeći hadis. Bio je i fakih zahirijskog mezheba. To njegovo djelo tretira hadise koji govore o svojstvima Allaha, dž.š. Vidjeti: Sijer e’alamin-nubela’, 13/430-439; Mu’džemu-l-muellifin, 1/220. 36 To djelo dio je poznate hadiske zbirke Sunnen Ebi Davud. 37 To njegovo djelo jedno je od poglavlja njegovog čuvenog Sahiha.


30

Drugi nazivi za ''ehlis-sunnet'' Postoje i drugi nazivi i imena kojima se označavaju

pripadnici ''ehlis-sunneta ve-l-džema’ata.'' Najpoznatiji su sljedeći:

1) Sljedbenici hadisa i tradicije () Taj naziv dobili su zbog toga što su se posebno bavili

izučavanjem hadisa Poslanika, s.a.v.s., i predaja njegovih ashaba, r.a. Oni se trude da što bolje shvate hadise Poslanika, s.a.v.s., da ih primijene u praksi i koriste kao argumente u svojim stavovima. Imam Ahmed veli:

''Vjera Poslanika Muhammeda je u predajama. Divan li je put, mladiću, slijeđenje tradicije. Nipošto se ne okreći od hadisa i njegovih sljedbenika jer mišljenje je noć (tmina) a hadis dan (svjetlost)''.38

Abdul Kadir Džejlani39 kaže da ''ehlis-sunnet'' nema drugog imena osim jednog: sljedbenici hadisa ( ).40

Sljedbenici hadisa sakupljaju i prenose hadis, čvrsto vjeruju u sve što se u njemu navodi i primjenjuju ga u svojoj praksi. Ibn Tejmijje kaže: ''Mi pod pojmom sljedbenici hadisa ( ) ne mislimo na one koji ga samo sakupljaju,

prenose i bilježe, nego na one koji ga pamte, proučavaju, razumijevaju i praktično primjenjuju, formalno i suštinski. 38Ove stihove Imama Ahmeda navodi Ibn Abdu-l-Berr u svom djelu: Džami’u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/43. 39 Ebu Muhammed Abdu-l-Kadir ibn ebi Salih Abdullah ibn Džinki Dost el-Džili, poznati alim i zahid. Bio je prvi alim Bagdada u svoje doba. Zehebi za njega kaže: ''Ukratko, šejh Abdul Kadir je jedan od čuvenih velikana, iako postoje određene primjedbe na pojedine njegove izjave i tvrdnje, a pojedine su i lažno pripisane njemu.'' Umro je 561. god. po H. Napisao je mnogo djela. Jedno od najpoznatijih je El-Gunjetu litalibi tarikati-l-hakk. Vidjeti: Sijer e’alamin-nubela’, 2/439-451. 40 Vidjeti: Abdu-l-Kadir el-Džejlani, El-Gunjetu litalibi tariki-l-hakk, 1/71.


31

Isti je slučaj i sa sljedbenicima Kur’ana (أھل القرآن). Najmanje što se za njih može reći jeste da oni vole Kur’an i hadis i da istražuju njihova značenja i postupaju po onome što to saznanje zahtijeva....''41 Ehlu-l-hadis su, dakle, najupućeniji u riječi Poslanika, s.a.v.s., njegov život uopće i oni najbolje razlučuju između vjerodostojnih i slabih predaja. Njihovi prvaci su poznavaoci propisa koje hadisi u sebi sadrže, dobro poznaju njihove poruke i najviše ih slijede. Čvrsto vjeruju u njihovu istinitost i obaveznost njihove primjene u praksi. Vole i poštuju one koji ih se pridržavaju, a izbjegavaju i okreću se od onih koji ih odbacuju.42

2) Prve generacije muslimana () Pod tim nazivom misli se na sve ashabe, r.a., tabi’ine,

tabi tabi’ine i njihove sljedbenike među islamskim prvacima poslije njih koje je prihvatio ummet kao prvake u vjeri i koji su značajno utjecali na druge, kao što su bila četverica poznatih imama kojima se pripisuju priznati mezhebi, zatim Sufjan es-Sevri, Lejs ibn Se’ad, Abdullah ibn Mubarek, Ibrahim en-Neha’i, Buhari, Muslim i ostali autori poznatih hadiskih zbirki.

S druge strane, haridžije, rafidije, mu’tezile, džebrije i ostale zabludjele sekte okarakterisani su kao sljedbenici novotarija ili su nazvani imenima kojima se označava nezadovoljstvo njima. Pravac selefa je slijeđenje prvih generacija muslimana u njihovom vjerovanju, onako kako su ga oni razumijevali.43

41 Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’u-l-fetava, 4/95. 42 Ibid., 3/274. 43 Vidjeti: Ahmed ibn Hadžer el-Butami, El-Akaidus-selefijje bi edilletiha en-naklijje, 1/11; Muhammed ibn Ahmed es-Sefarini, Levami’u-l-envar el-behijje, 2/20.


32

Značenje termina selefije Termin selefije upotrebljava se u dva značenja: Prvo: Određeno historijsko razdoblje koje se odnosi na

prva tri stoljeća islama, kao što stoji u hadisu Poslanika, s.a.v.s.: ''Najodabraniji ljudi su oni koji su živjeli za moga perioda, a zatim oni poslije njih, a zatim oni poslije njih...''44

Drugo: Put koji su slijedili ashabi, tabi’ini i njihovi iskreni sljedbenici, čvrsto se držeći Kur’ana i sunneta, stavljajući ih ispred svega ostalog i primjenjujući njihove imperative shodno tome kako su ih razumijevali ashabi i prve generacije muslimana.

Iz navedenog se zaključuje da je selefizam, po prvoj definiciji, određeni vremenski period koji je zavšen smrću njegovih sudionika, a po drugoj definiciji to je pravac koji ostaje do Sudnjeg dana, i svako ko se drži njegovih pravila i principa ima pravo da mu se pripisuje.45 Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Neprestano će jedna grupa mog ummeta biti na putu istine. Njima neće moći nauditi oni koji se od njih odvoje. Sudnji dan će nastupiti, a oni će ostati takvi.''46

3) Spašena i potpomognuta skupina ( ) Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Jevreji su se razišli na 71

sljedbu, jedna će u Džennet a 70 u Džehennem, a kršćani su se razišli na 72 sljedbe, 71 će u Džehennem, a jedna u Džennet. Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, moji sljedbenici će se razići na 73 sljedbe, jedna će u Džennet, a

44 Prenosi ga Buharija u Sahihu, hadis br. 6428. i 6429. Vidjeti: Fethu-l-Bari, 11/244. 45 Vidjeti: Usman ibn Ali Hasan, Menhedžu-l-isdlilali ala mesaili-l-i’tikadi inde ehlis-sunne ve-l-džema’a, 1/35. 46 Prenosi ga Buharija u Sahihu, hadis br. 7460. Vidjeti: Fethu-l-Bari, 9/125, i Muslim u Sahihu, 3/1523.


33

72 u Džehennem.'' Neko upita: ''Ko su ti, o Allahov Poslaniče?'' On odgovori: ''Oni su el-džema’a.''47

U drugom hadisu, koji je već citiran, stoji: ''Neprestano će jedna grupa moga ummeta biti na putu istine. Njima neće moći nauditi oni koji se od njih odvoje. Sudnji dan će nastupiti, a oni će ostati takvi.''

Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: ''Ako to nisu sljedbenici hadisa (أھل الحدیث), ja neznam ko su.''48

Abdullah ibn Mubarek je o tome rekao: ''Ja smatram da su to sljedbenici hadisa ( ) .''49 Slična tumačenja

prenose se i od drugih alima iz prvih generacija muslimana.50 Termin (ehlu-l-hadis) u upotrebi prvih generacija

muslimana je sinonim za termin (ehlis-sunnet). El-Lalekai kaže: ''Kur’an, hadisi Poslanika, s.a.v.s., i

izreke ashaba podstiču na slijeđenje (), a upozoravaju na

iskrivljena i izmišljena tumačenja. Zato se samo onaj ko se ograniči na ono što se prenosi u tradiciji može nazvati sljedbenikom i on je najzaslužniji da se tim imenom nazove i njime okarakteriše (ehlu-l-hadis), jer su se upravo oni vezali za Poslanika, s.a.v.s., slijede njegove riječi, najviše se s njim druže i preuzeli su njegov nauk...''51

Imam Asbahani kaže: ''Kao što se radi upoznavanja fikhskih pravaca konsultuju fakihi (islamski pravnici), a u lingvističkim pitanjima poznavaoci jezika, tako se radi spoznaje pravca Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba moraju konsultovati poznavaoci hadisa i tradicije, jer su oni stručni

47 Pojašnjenje termina ''el-džema’a'' i šta se pod njim podrazumijeva doći će na sljedećim stranicama ovog rada. 48 Vidjeti: El-Bagdadi, Šerefu ashabi-l-hadis, str. 25, 27, 48. 49 Ibid., str. 26. 50 Kao što su Jezid ibn Harun, Buharija, Ali ibn Medini, Ahmed ibn Sinan i drugi. Vidjeti: El-Bagdadi, Šerefu ashabi-l-hadis', str. 26-27. 51 Vidjeti: El-Lalekai’, Šerh usul i’itikad ehlis-sunne ve-l-džema’a, 1/22.


34

na tom polju. Oni su odigrali veliku ulogu u očuvanju hadisa i sigurno je, da nije njih, da bi znanje Poslanikovo, s.a.v.s., nestalo i niko ne bi bio u stanju spoznati njegov sunnet.

Međutim, Allah, dž.š., je htio da istina i ispravan akidet ostanu sa sljedbenicima hadisa i tradicije, zato što su oni vjeru izvorno preuzeli i vjerno prenosili s generacije na generaciju i tako došli do tabiina koji su je uzeli od ashaba, a oni od Poslanika, s.a.v.s. Ne postoji drugi put kojim bi se mogla spoznati vjera u koju je pozivao Poslanik, s.a.v.s., osim tog puta kojim su išli sljedbenici hadisa i tradicije. Ostale grupacije tražile su vjeru na pogrešan način, obraćajući se razumskim spoznajama, idejama i mislima, pokušavajući preko njih doći do vjere. Kada bi čuli nešto iz Kur’ana i sunneta, oni bi to stavili pod lupu svojih promišljanja, pa ako im se učini ispravnim, prihvatili bi ga, a ako svojim razumom zaključe da to nije ispravno, oni bi to odbacivali. Ukoliko bi nekad bili prinuđeni da kur’anski ili hadiski tekst prihvate, onda bi ga iskrivljavali neutemeljenim tumačenjima i neprihvatljivim značenjima i tako odstupali od istine. Vjeru bi bacali za svoja leđa, a sunnet Poslanika, s.a.v.s., pod svoje noge. Allah i Njegova vjera su daleko iznad onoga što oni govore.''52

Zato je uočljivo da mnogi alimi pod terminom ''potpomognuta skupina'' ( ) označavaju pripadnike

ehlis-sunneta ve-l-džema'ata. Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u uvodu svog poznatog djela El-Akidetu-l-vasitijje kaže: ''Ovo je vjerovanje potpomognute i spašene skupine do Sudnjeg dana, ehlis-sunneta ve-l-džema'ata...''53 Na kraju tog svog djela on kaže: ''Oni – pripadnici ehlis-sunneta ve-l-džema'ata su potpomognuta skupina za koju je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 52 Vidjeti: Ebu-l-Kasim Ismail ibn Muhammed el-Asbahani, El-Hudždže fi bejani-l-mehadždže, 2/222-224. 53 Vidjeti: Ibn Tejmijje, El-Akidetu-l-vasitijje sa el-Herrasovim komentarom, str. 15-16.


35

'Neprestano će jedna skupina mog ummeta biti potpomognuta na putu istine. Njima neće moći nauditi oni koji se raziđu s njima, niti oni koji ih pokušaju obeshrabriti, sve do Sudnjeg dana.'''54

Značenje riječi El-Džema’at u sintagmi ehlis-sunneta ve-l-džema’ata

Naredba o obaveznosti pripadanja džematu evidentna je u brojnim hadisima. Prenosi Abdullah, r.a., da je njegov otac Omer ibn el-Hattab, r.a., održao govor u Džabiji55 i, između ostalog, rekao: ''Poslanik, s.a.v.s., je jednom prilikom stao između nas, kao što ja sada stojim među vama, i rekao: 'Dobro pazite na moje ashabe, zatim na one koji će doći iza njih, a zatim na one poslije njih, a zatim će se proširiti laž, do te mjere da će čovjek svjedočiti prije nego što bude upitan. Ko od vas želi džennetska prostranstva neka se drži džema’ata (zajednice), jer, sa jednim je šejtan, a od dvojice je dalje'..."56

U hadiskim predajama koje govore o razilaženju stoji: ''Sve će u vatru izuzev jedne, a ta je el-džema’a.''57

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Obavezan namaz koji se obavi nakon prethodnog je kefaret (otkup) za grijehe koji se u međuvremenu učine izuzev u tri slučaja: pripisivanja Allahu, dž.š., sudruga, pronevjere ugovora i ostavljanja sunneta. Ostavljanje sunneta je

54 Ibid., str. 183-184. 55 Džabija je jedno mjesto u blizini Damaska. Vidjeti: Tuhfetu-l-Ahvezi, 4/384. 56 Imam Ahmed u El-Musnedu 1/18, 26; Et-Tirmizi u poglavlju o fitnetima i obaveznosti pripadanja džematu, hadis br. 2165, i kaže da je hasen-sahih. El-Hakim u El-Mustedreku i kaže da je sahih, što potvrđuje i Zehebi. Vidjeti: El-Mustedrek, 1/114-115. 57 El-Hakim u El-Mustedreku kaže da skupa sva ova predanja dostižu stepen sahiha. Vidjeti: El-Mustedrek, 1/128.


36

napuštanje džemata.''58 U već citiranom hadisu stoji: ''...a ko se udalji od džema’ata, makar koliko jedan pedalj, a zatim umre, umro je džahilijjetskom smrću.''

Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav i mišljenje u vezi s tim na koji se džema’at spomenuti imperativi odnose. U tom pogledu izdvajamo sljedeća mišljenja:

- To se odnosi na muslimane općenito. Svakako je da se tu, prije svega, podrazumijevaju ulema i mudžtehidi.

- Pod tim terminom se isključivo misli na skupinu mudžtehida, bez ostalih ljudi. To mišljenje preferiraju Buhari i Tirmizi.59

- Pod tim terminom misli se samo na zajednicu ashaba. - Pod njim se misli na zajednicu muslimana koji su se

složili u nečemu što predstavlja idžma’. - Pod njim se misli na zajednicu muslimana koja se

složila u pitanju pokornosti određenom emiru (vođi), te nikome nije dozvoljeno da se od njih, u vezi s tim pitanjem odvoji. To mišljenje preferira Ebu Dža’fer et-Teberi, r.a.60

Kada se s pažnjom prouče prethodna mišljenja, može se konstatovati da ne postoji kontradiktornost između njih, jer se svi slažu u tome da se prije svega misli na ulemu i mudžtehide i da nijedno mišljenje ne zastupa tezu da se mora slijediti većina običnog naroda muslimanskog iako se oni ne slažu s ulemom. Istinski džemat, dakle, jeste džema’at koji je na istini koju je zastupao prvi džema’at muslimana (džema’at ashaba, r.a.,) i na toj istini su islamski učenjaci i fakihi u svakom vremenu. Svako ko se s njima ne saglasi spada u izuzetke koji su faktor razilaženja i nejedinstva. Zato je Abdullah ibn Mubarek, kada je upitan o džema’atu, rekao:

58 Vidjeti: Imam Ahmed u El-Musnedu, 2/229; El-Hakim u El-Mustedreku i kaže da je sahih, što potvrđuje i Ez-Zehebi. Vidjeti: El-Mustedrek, 1/119-120. 59 Vidjeti: Fethu-l-Bari, 13/316; Sunen Et-Tirmizi, 6/335. 60 Vidjeti: Fethu-l-Bari, 13/37.


37

''Džema’at su Ebu Bekr i Omer.'' Neko mu je rekao: Ebu Bekr i Omer su umrli. On odgovori: ''Taj i taj.'' ''I oni su umrli'', neko mu kaza. On tada reče: ''Ebu Hamza es-Sukeri61 je džema’at.''62

Ebu Šame63 veli: ''Kada god se spominje naredba za obaveznu pripadnost džema’atu, tu se misli na obaveznu pripadnost istini i njenom slijeđenju, pa makar oni koji je slijede bili malobrojni, a oni koji je ne slijede mnogobrojni, jer je istina ono na čemu je bio prvi džema’at – Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, r.a., a neće se gledati na mnoštvo sljedbenika neistine poslije njih.''

Ibn Mes’ud, r.a., veli: ''Većina ljudi je napustila džema’at, a džema’at je ono što je u skladu s istinom, pa makar neko bio i sam.''64 Tumačeći ove riječi Nu’ajm ibn Hammad65 veli: ''To jest, ako se džema’at iskvari, dužan si da se pridržavaš onoga na čemu je bio prije nego što se to desilo, pa makar ostao sam, jer si u tom slučaju ti taj džema’at.''66

Ehlis-sunnet ima specifičan i prepoznatljiv metod i pravila kojih se pridržava prilikom proučavanja šerijatskih

61 Muhammed ibn Mejmun el-Mervezi, poznati alim Merva. Nazvan je sukeri (sladak) zbog slatkoće govora. Umro je 168. god. po H. Vidjeti: Sijer E’alamin-nubela’, 7/385; Tarihu-l-Bagdadi, 3/266-269. 62 Vidjeti: Et-Tirmizi, Sunen, 4/383. 63 Muhammed ibn Abdurrahman ibn Ismail ibn Ibrahim el-Makdisi, poznat kao Ebu Šame, čuveni alim hadisa i fikha. Naukovao je pred poznatim autoritetima svog vremena, kao što su Ibn Asakir, Ibn Abdus Selam, El-Amidi i Ibn Kudame. Napisao je više djela. Ubijen je 665. god. po H. Vidjeti: El-Bidaje ven-nihaje, 13/250, 251. 64 Vidjeti: Muhammed ibn Abdurrahman El-Makdisi, El-Ba’is ala inkari-l-bide’i ve-l-havadis, str. 22. 65 Ebu Abdulah Nu’ajm ibn Hammad ibn Mu’avije el-Huza’i el-Mervezi, poznati alim hadisa. Prvi je sakupio i napisao musned. Umro je 229. god. po H. u zatvoru, za vrijeme nesporazuma o pitanju stvaranja Kur’ana. Vidjeti: Sijer e’alamin-nubela’, 10/595-612. 66 Vidjeti: El-Ba’is ala inkari-l-bide’i ve-l-havadis, str. 22; Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, E’alamu-l-muvekki’in, 3/307.


38

pitanja uopće, a posebno akaidskih tema, i po tome se razlikuje od sekti i frakcija. Međutim, taj metod i pravila koja su bila očita među pripadnicima ehlis-sunneta u svim generacijama, danas gotovo da se uopće ne poznaju. Stoga ću u nastavku rada ukazati na neke od tih karakteristika i pravila.

Glavne karakteristike ehlis-sunnetske metode

39

GLAVNE KARAKTERISTIKE EHLIS-SUNNETSKE METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA

Ehlis-sunnetska metoda istraživanja akaidskih tema odlikuje se određenim karakteristikama koje su je učinile pouzdanom na putu do istine.

Neke karakteristike ehlis-sunnetske metode:

1. Jedinstveni izvor Prve generacije muslimana istine vjere prihvatale su

isključivo putem Objave, to jest iz Kur'ana i vjerodostojnih Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa, a ne putem razuma, duševnih iskustava (zevka) i otkrovenja (kešfa). Naime, i razum, i zevk i otkrovenje, ukoliko su ispravno postavljeni, mogli su poslužiti kao potpora tradicionalnim dokazima, dok oni koji su razum, zevk i kešf suprotstavljali kur'ansko-sunnetskim argumentima, iako su to bila, u većini slučajeva, samo njihova pogrešna sanjarenja i mašta, nisu uzimani u obzir.

Zbog toga razumijemo zašto je Poslanik, s.a.v.s., tako oštro reagovao na Omerovo, r.a., čitanje stranice Tevrata, iako je Tevrat knjiga koju je objavio Gospodar, bez obzira što je iskrivljena. Ona je u mnogo čemu bolja od ljudskih špekulacija i uobrazilje isposnika.67

Imam Ahmed u "Musnedu" prenosi od Abdullaha b. Sabita da je rekao: "Omer b. el-Hattab je došao Poslaniku, s.a.v.s., i upitao ga: 'O Allahov poslaniče, ja sam prošao pored moga brata iz plemena Kurejza, pa mi je napisao nekoliko sadržajnih rečenica iz Tevrata. Hoćeš li da ti ih pročitam?' Tada se promijeni Poslanikovo, s.a.v.s., lice te 67 Vidjeti: Menhedžu-l-istidlal, 1/40-41.


40

Abdullah reče Omeru: 'Zar ne vidiš promjenu na Poslanikovom, s.a.v.s., licu?' Omer tada reče: 'Zadovoljni smo s Allahom, našim gospodarom, islamom, našom vjerom i Muhammedom, s.a.v.s., našim poslanikom.' Tada se Poslanikovom, s.a.v.s., licu vrati vedrina i on reče: 'Kada bi se među vama pojavio Musa, a.s., pa ga vi slijedili, a mene napustili otišli biste u zabludu. Vi ste, među narodima, moja sudbina, a ja sam, među Poslanicima, a.s.,vaša sudbina.'"68

U drugom predanju ovog hadisa stoji: "...zar ste posrnuli na istoj grešci, o sine Hattabov?69 Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ja sam vam došao s potpuno čistom i jasnom vjerom... Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, da je Musa danas živ, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da mene slijedi."70

Omer, r.a., uzeo je pouku iz tog slučaja, te je kaznio čovjeka koji je prepisao jednu od prijašnjih knjiga i naredio mu da to izbriše.71

Sljedbenici ehlis-sunneta ve-l-džema'ata u akaidskim pitanjima oslanjaju se na pet izvora:

- Kur'an, - sunnet, - idžma', - razum i - urođenu sklonost (fitret).

68 Prenosi ga imam Ahmed u El-Musnedu, 3/470-471; Abdur-Rezzak u El-Musannefu, 6/113; spominje ga i el-Hejsemi u Medžme'uz-zevaidu i kaže da su njegovi prenosioci prihvatljivi, izuzev Džabira el-Džu'fija, koji je slab. Vidjeti: Medžme'uz-zevaid, 1/173. 69 Tj. grešku koju su počinili Jevreji i kršćani. 70 Ovaj rivajet prenosi Ahmed u El-Musnedu, 3/387; El-Bejheki u El-Džami' li šu'abi-l-iman, 1/479-480 i Ibnu Ebi Asim u Es-Sunne, 1/27. El-Albani za ovaj rivajet kaže: "Hadis je hasen a njegovi prenosioci su pouzdani izuzev Mudžalida b. Se'ida – on je slab. Međutim, hadis je hasen li gajrihi zbog drugih predaja koje ga jačaju ..." 71 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 4/296.


41

Spomenuti izvori dijele se na primarne i sekundarne. Primarni su Kur'an, sunnet i idžma', a sekundarni su

nepatvoreni ljudski razum i čista ljudska narav.72 Sljedbenici ehlis-sunneta ve-l-džema'ata čvrsto vjeruju

da se Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, Njegov Džennet i spas od Njegove kazne ne mogu postići izuzev vjerovanjem i prihvatanjem Kur'ana i sunneta, te postupanjem po onome što oni naređuju. Musliman je obavezan da cjelokupan svoj život: vjerovanje, djela i moral uskladi s Kur'anom i sunnetom i da ni u jednom momentu od njih ne odstupa, niti da prekoračuje njihove granice. To, između ostalog, podrazumijeva da je musliman obavezan da se povinuje Kur'anu i sunnetu pri bilo kakvome sporu i razilaženju. U tom pogledu kaže Uzvišeni Allah:

﴿

﴾

"O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše." (En-Nisa', 59)

Takođe veli:

﴿﴾

"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda 72 Opširnije o ovim izvorima pogledaj: Menhedžu-l-istidlal ala mesail-l-i'tikad, 1/51-218.


42

zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa', 65)

Jedna od prepoznatljivih karakteristika ehlis-sunnetske metode jeste prihvatanje hadisa kao validnih argumenata u oblasti akaida, čak ako se radi i o ahad hadisima. Prve generacije muslimana (selef) nisu pravile razliku između hadisa koji se odnose na konkretne propise i hadisa koji se odnose na vjerovanje, sve dok se nisu pojavile mu'tezile i iznijele tvrdnju da ahad hadisi ne upućuju na sigurno znanje, te zbog toga ne mogu poslužiti kao argument u oblasti akaida.73

Ibn Abdu-l-Berr, r.a., kaže: "Cjelokupna oblast akaida koja tretira Allahova, dž.š., svojstva i Njegova imena isključivo se temelji na Kur'anu, sunnetu i idžma'u ummeta. Što se tiče ahad hadisa koji tretiraju taj segment, u potpunosti se uzimaju u obzir i o njima se uopće ne diskutuje."74

2. Utemeljenost isključivo na kur'ansko-sunnetskim argumentima

Ovo je metod koji se temelji na potpunoj predanosti i povinovanju tekstovima Kur'ana i sunneta. Praktičari ovog metoda ne odbacuju nijedan kur'ansko-sunnetski dokaz niti mu se bilo čime suprotstavljaju: ni razumom, ni duševnim iskustvima (zevk), niti viđenjem u snu, niti bilo čim drugim. Oni se zaustavljaju tamo gdje su citati stali. Oni ne prelaze granice citata koristeći se razumom, analogijom ili zevkom. Oni se pridržavaju Allahovih, dž.š., riječi:

﴿﴾

73 Vidjeti: El-Kadi Abdul-Džebbar, Šerhu-l-usuli el-hamse, str. 768. i 770. 74 Vidjeti: Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/117- 118.


43

"O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna." (El-Hudžurat, 1)

Er-Rebi' b. Husejm,75 r.a., kaže: "O Božiji robe, zahvali se Allahu za znanje koje ti je podario u Svojoj Knjizi. Ono što ti nije otkrio – prepustiNjemu i nemoj se truditi da to spoznaš, jer Allah, dž.š., kaže Svome Poslaniku:

﴿﴾

"Reci: ''Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen (u traganju za njegovim značenjima)." (Sad, 86)

El-Evza'i, r.a., kaže: "Mekhul i Zuhri su govorili: 'Ove hadise prihvatite onako kako su preneseni i nemojte o njima raspravljati.'"76 Misli se na hadise koji govore o Allahovim, dž.š., svojstvima.

Što se tiče drugih, mimo ehlis-sunneta ve-l-džema'ata, oni su sami izmislili određena pravila kojima su podvrgli kur'ansko-sunnetske citate. Ukoliko citati nisu bili oprečni tim pravilima, prihvatali su ih kao potvrdu za svoja pravila, a odbacivali su one koji su im bili oprečni. Ako su bili u pitanju hadisi, oni bi ih okvalifikovali slabim, a ajete bi alegorično prokomentarisali.

Skupina koja je najbolje postupila među njima je ona koja je značenja kur'ansko-sunnetskih citata prepustila Allahu i stavila ih van upotrebe kao dokaze. Takav njihov odnos

75 Ebu Jezid er-Rebi' b. Aid es-Sevri el-Kufi, bio je jedan od poznatih imama, pobožnjak i uzor. Rođen je u vremenu Poslanika, s.a.v.s. i indirektno (irsal) prenosi od njega. Jednom prilikom Ibnu Mes'ud, r.a., mu je rekao: "O Ebu Jezide, da te je Poslanik, s.a.v.s., vidio, sigurno bi te zavolio. Kad god te vidim podsjetiš me na Allahu iskreno predane." Kaže se da je preselio na ahiret prije 65. god. po H. Vidjeti: Sijeru e'alamin-nubela, 4/258-262; Tehzibut-tehzib, 3/242, biografija br. 467. 76 Vidjeti: Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/118.


44

spram kur'anskih ajeta i hadiskih predaja iznjedrio je mišljenja i ideje koje su slične ili čak i gore od onih čiji su zagovornici bili Jevreji, kršćani i idolopoklonici.

3. Izbjegavanje diskusije i rasprave u vjeri S obzirom na izneseno, prve generacije muslimana

imale su kristalno jasan stav prema diskusiji i rasparavi o pitanjima vjerovanja. Smatrali su novotarijom upuštanje u ilmulkelamske i filozofske rasprave, a pobornike tih rasprava izlagali su žestokoj kritici.

Malik b. Enes, r.a., je rekao: "Ja prezirem raspravu u vjeri. Stanovnici našeg grada su to uvijek prezirali i zabranjivali. To se odnosi i na rasprave o mišljenjima džehmija, kaderija i njima sličnih. Ne volim razgovarati o onome što ne donosi djelo. Kada je u pitanju govor o Allahovoj vjeri i o Allahu, draže mi je kada šutim, jer sam vidio da stanovnici ovog grada zabranjuju diskusiju u vjeri, izuzev ako će uroditi korisnim djelom."77

Ebu Omer Ibn Abdul-Berr, r.a., kaže: "Ovakav stav imami Malika zastupa veliki broj prijašnjih i sadašnjih alima hadisa i fetvi. Tome su se suprotstavili samo pobornici novotarija: mu'tezile i ostale sekte, dok sljedbenici ehlis-sunneta zastupaju mišljenje Malika."78 Ovakvo je pravilo, u osnovi, kada se radi o značenjima kur'ansko-sunnetskih citata, izuzev ukoliko je neophodno odgovoriti na neistine, ili zbog bojaznosti od širenja zablude, tada je obaveza objasniti istinu i odagnati neistinu (batil), kao što je rekao Ibn Abdul-Berr, r.a.79

77 Vidjeti: Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/116. Pod "stanovnicima ovog grada" imam Malik misli na stanovnike Medine koji su najvjerodostojnije primjenjivali sunnet Poslanika, s.a.v.s., što on uvažava kao argument u islamskoj tradiciji. 78 Ibid., 2/116. 79 Isti izvor, 2/116. Vidjeti:Eš-Šeri'a, od Adžurrija, str. 60-90.


45

S druge strane, prve generacije muslimana bile su uporne u sticanju znanja koje su primjenjivali u praksi. Postoje dvije vrste znanja: korisno znanje, koje rezultira djelom od kojeg će počinilac imati koristi i na ovom i na onom svijetu, i beskorisno znanje, od kojeg njegov vlasnik neće imati nikakve koristi na ahiretu. Ta podjela nalazi se u Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima, u kojima se on utječe od beskorisnog znanja, a dovu čini da mu bude podareno korisno. U Muslimovom Sahihu zabilježeno je od Zejd b. Erkama da je Poslanik, s.a.v.s., često učio sljedeću dovu: "Gospodaru moj, Tebi se utječem od znanja koje ne koristi, srca koje nije skrušeno, duše (pohlepne) koja se ne može zasititi i dove koja neće biti udovoljena!"80

4. Saglasje u akaidskim pitanjima Jedan od vidnih rezultata ispravnosti ovog metoda i

njegovih postavki jeste saglasnost ehlis-sunneta o akaidskim pitanjima, i pored činjenice da su živjeli u različitim vremenima i udaljenim mjestima.

Imam El-Asbahani, r.a., kaže: "Jedan od dokaza da su muhaddisi na istini je i to da kada bi prelistao sve knjige koje su oni napisali, od prve do posljednje, prijašnjih i sadašnjih, iako su iz različitih predjela, veoma udaljeni jedan od drugoga i živjeli u različitim vremenima, ustanovio bih da su u oblasti akaida bili istomišljenici i imali jasan pravac kojeg su se držali i od kojeg nisu nimalo odstupali. Potpuno su isto govorili, iste citate navodili, nikakve razlike, u tome među njima nije bilo, makar se radilo i o neznatno malim pitanjima vjere. Kada bi sakupio sve što su kazali i prenijeli od svojih prethodnika, ustanovio bi da je to kazano jezikom jednog

80 Prenosi ga Muslim u Sahihu u poglavlju o zikru i dovi, hadis br. 2722. Vidjeti: Fadlu ilmis-selefi ale-l-halefi, str. 13-14.


46

čovjeka. Ima li jasnijeg dokaza od toga da su oni zaista na istini?"81

5. Srednji, umjereni put Ehlis-sunnet predstavlja središnji, umjereni put: niti

pretjeruju, niti su nemarni spram akaidskih pitanja. Taj središnji put uzeli su iz Kur'ana i sunneta. Jedan od prvaka ehlis-sunneta imam Ahmed b. Hanbel, r.a., u poznatoj hutbi kaže: "Hvala Allahu koji u svakom vremenu daje istinske nasljednike nauke koji pozivaju zalutale uputi i trpe njihove uvrede, razotkrivaju pokušaje iskrivljavanja kur'anskih značenja što čine zlonamjerni, te neispravno tumačenje, a što je karakteristika neznalica i greška zabludjelih."82

Ehlis-sunnet su najuspješniji u svim pitanjima u kojima je došlo do nesaglasja među sljedbama unutar islama i najbliži su istini zato što se pridržavaju srednjeg pravca utemeljenog na Kur'anu i sunnetu.

Kada je riječ o Allahovim, dž.š., imenima i svojstvima, ehlis-sunnet su umjereni. Oni su između onih koji potpuno niječu Allahove, dž.š., atribute i poriču smisao ajeta koji o njima govore, do te mjere da su Allaha, dž.š., poistovijetili s nepostojanjem i neživim, te između onih koji su Allaha, dž.š., uporedili s Njegovim stvorenjima. Ehlis-sunnet Allahu, dž.š., pripisuju svojstva koja se spominju u Kur'anu i sunnetu, a negiraju ono što negiraju Kur'an i sunnet. Allahu, dž.š., pripisuju lijepa imena i uzvišena svojstva, a negiraju spoznaju njihove suštine i bilo kakvu sličnost sa svojstvima stvorenja. To je pripisivanje bez poređenja i nijekanje bez obezvređivanja. Oni su postupili po Allahovim, dž.š., riječima:

﴿......﴾

81 Vidjeti: El-Hudždždetu fi bejani-l-mehadždže, 2/224-225. 82 Vidjeti: Er-Reddu ale-l-džehmijje vez-zenadika, str. 85.


47

"Niko nije kao On!" (Eš-Šura, 11)

O pitanju kadera, Allahove, dž.š., odredbe, ehlis-sunnet predstavljaju srednji umjereni pravac, između onih koji poriču Allahovu, dž.š., moć, sveobuhvatnost Njegovog znanja, Njegovu volju i Njegovo stvaranje, i onih koji su potpuno izopačili Allahovu vjeru i poriču volju čovjekovu, njegov slobodni izbor, njegovu moć i njegovo djelovanje, do te mjere da su postali slični mušricima koji su kazali:

﴿......﴾

"Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili." (El-En'am, 148)

Ehlis-sunnet pripisuju Allahu, dž.š., Njegovo sveobuhvatno znanje, volju, moć i stvaranje svega postojećeg, u šta spadaju i ljudska djela. Međutim, čovjeku su priznali njegovu slobodnu volju, izbor, moć i djela, zbog čega će biti nagrađen ili kažnjen, a Allah, dž.š., sve to najbolje zna.83

Na polju fikhskih propisa i nagrade i kazne oni zastupaju srednji put, između onih koji su muslimane proglasili nevjernicima zbog velikih grijeha i smatraju da će zbog toga vječno ostati u vatri bez ikakve šanse za šefa'atom, s jedne strane, i murdžija koji kažu: "iman grješnika i iman poslanika i pobožnjaka je isti" s druge strane.

Kada je riječ o ashabima, ehlis-sunnet su umjereni. Ne pretjeruju u veličanju pojedinih, kao što su ekstremi među šijama koji su posvetili "ehlu-l-bejt" i njima pripisali imamet i nepogrešivost, niti pak gaje veliko neprijateljstvo prema većini ashaba do te mjere da im pripisuju kufr i odmetništvo od dini islama, kao što su haridžije i šije kada su u pitanju ostali ashabi. 83 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 3/141 i 373-375.


48

Ehlis-sunnet kažu: "Ashabi su najbolji muslimani, nakon Poslanika, s.a.v.s. Oni se međusobno razlikuju po zaslugama. Najzaslužnija su prva četverica halifa, zatim deseterica kojima je obećan Džennet. Oni ne smatraju nikog od ashaba nepogrešivim i ne govore o nemilim događajima koji su se među njima desili. Oni jednostavno kažu:

﴿﴾

"Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima." (El-Hašr, 10)

Ovo su samo neke od osnovnih karakteristika ehlis-sunnetske metode istraživanja akaidskih tema. Tih karakteristika ima više i o svakoj od njih može se opširnije govoriti s jasnim dokazima i konkretnim primjerima iz života prvih generacija muslimana (selefis-salih).

Značaj i uloga akaida u životu pojedinca i zajednice

49

ZNAČAJ I ULOGA AKAIDA U ŽIVOTU POJEDINCA I ZAJEDNICE84

Islamsko vjerovanje – akaid ima veliki značaj i ulogu u životu čovjeka s obzirom na ambicije koje u njega ulijeva, kao i čast i ugled akaida, od čijih plodova se koriste i pojedinac i zajednica. Razlog je u tome što je islamsko vjerovanje sazdano na postojanim temeljima ubjeđenja i na istinskim načelima.

1. Islamsko vjerovanje daje nam ispravno mišljenje o čovjeku, svemiru i životu

Prema islamskom vjerovanju čovjek je Božiji namjesnik na Zemlji. Bog mu je tu ulogu povjerio da bi na Zemlji gradio i da bi na njenim predjelima funkcionisao ljudski život.

Čovjek je vladar/prvak na Zemlji. Tu mu je počast i slavu darovao njegov Gospodar. Uzvišeni Allah ga je za to osposobio podarivši mu razum. Cijeli kosmos i galaksije sa svom svojom energijom, potencijalom i zakonitostima sazdani su isključivo da bi bili u hizmetu insanu, kojeg je Uzvišeni osposobio da bi se svim tim koristio. Uzvišeni Allah stvorio je ovaj kosmos Svojom moći nakon što nije bio sa zakonitostima koje potpomažu opstanak ljudskoj vrsti na Zemlji do vremena koje je Uzvišeni odredio za njeno opstojanje. Naime, čovjeku ne preostaje drugo do, da uposli svoj razum i da promisli kako da iznađe način kako da se okoristi kosmosom.

Islamsko vjerovanje svom svojom snagom učinilo je prirodu poslužiteljem i poslušnikom, a ne božanstvom koje će biti obožavano. Tako je čovjeka sačuvalo i spasilo višeboštva. Život na Zemlji, s aspekta islamskog vjerovanja, jest put ka

84 Vidjeti: Mustafa Seidu al-Han, El-Akidetu el-islamije arkanuha – hakaikuha – mufsidatuha, Bejrut, 1996, str. 599-602.


50

vječnome životu koji insan priželjkuje i za koji upućuje molitvu. Do čovjeka je da na ovom svijetu ide pravim putem (siratu-l-mustekim), da se pokorava Božijoj naredbi i da bude u tome iskren kako bi sebi zajamčio stvarni ispravni vječni život koji priželjkuje i za koji u dovi moli. Zbog toga islamsko vjerovanje podstiče čovjeka da čini dobra djela i da se okorištava iz kosmosa na halal način, da postigne najviše stupnjeve sreće i da ide samo u pozitivnom smjeru.

2. Islamsko vjerovanje je u konstantnom suprotstavljanju različitim zabludama i praznovjerju

Čovjek je u prošlosti uzimao za božanstva neke prirodne sile kojima se pokoravao, robujući im i prinoseći žrtve kako bi sebi zagarantovao mir i kako bi se zaštitio od njihova uznemiravanja – da ne bi potpao pod njihovu vlast i kontrolu, ili, pak, da bi ih molio za milost i blagostanje.

Međutim, islamsko vjerovanje – akaid, čovjeka oslobađa od takvih praznovjerja. Pojašnjava mu da ono što on smatra božanstvom ustvari nije ništa drugo nego sluga kojom se možemo potpomoći i okoristiti ukoliko poznajemo način kako da dospijemo do nje.

3. Islamsko vjerovanje udovoljava potrebama duše Čovjekov osjećaj da ima Boga Stvaraoca, prirodan je,

kao što je već spomenuto. Prirodna su i njegova nastojanja da spozna Uzvišenog Allaha, da je u kontaktu s Njim (posredstvom dove ili zikra), da Uzvišenog doziva u tajnosti i da kod njega nađe pribježište i utočište. Ukoliko čovjeku ne bi bila udovoljena potreba, on će nastojati da sam udovolji toj potrebi. Često se dešava da u tom nastojanju čovjek odabere pogrešan način i put ka ostvarenju svojih potreba.

Međutim, islamsko vjerovanje udovoljava prirodnoj potrebi čovjeka i ukazuje mu na Njegovog Stvoritelja i Kreatora u čijoj ruci je sva vlast i odredba. Kaže Uzvišeni:

Značaj i uloga akaida u životu pojedinca i zajednice

51

﴿

﴾

"Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda se nadvisio nad Aršom; On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!" (El-Earaf, 54)

4. Islamsko vjerovanje čini čovjeka odgovornim Mnogi ljudi svoje obaveze i poslove ne obavljaju

dosljedno zbog osjećaja da nisu odgovorni za ono što rade. Naime, ljudski osjećaj za odgovornošću najjači je motiv i podsticaj čovjeku da svoje obaveze i poslove savjesno i profesionalno obavlja, naročito ukoliko tome pridodamo svijest i osjećaj čovjeka da je pod stalnom prismotrom. Međutim, islamsko vjerovanje, sa svim onim što nosi sa sobom, kao što su: vjerovanje u Posljednji dan, vjerovanje u slijed događaja koji će se odviti do proživljenja, vjerovanje u okupljanje, obračun i nagradu, najvažniji su faktori koji u čovjeka ulijevaju osjećaj odgovornosti. Ti faktori nisu skriveni i nisu tajna nikome ni na nebesima a ni na Zemlji. Oni čovjeka podstiču da čini najčasnija i najplemenitija djela.

5. Islamsko vjerovanje spašava čovjeka od robovanja ljudima

Islamsko vjerovanje usmjerava ljude da robuju samo Jednome Bogu i da su stvoreni samo zato. I vladari i podanici jednaki su pred Allahom, Gospodarom svih svjetova.


52

6. Islamsko vjerovanje nam pojašnjava put sreće i uspjeha

Umjesto da čovjek protrati svoj život u traganju za putem sreće koji će možda, pronaći a možda i neće, islamsko vjerovanje ga pošteđuje tog napora i neuspjeha. Islamsko vjerovanje pojašnjava mu put koji će mu donijeti sreću i na dunjaluku i na ahiretu – posredstvom potpune i sveobuhvatne poslanice Muhammedove, s.a.v.s.

Čovjeku tako ne preostaje drugo do da postupa po toj poslanici i da iskoristi ograničenu životnu priliku za ono što će mu donijeti sreću i blagostanje.

7. Islamsko vjerovanje je jedan od najjačih motiva za samopožrtvovanje

Islamsko vjerovanje, ukoliko se nastani u ljudskome srcu, ovlada njegovim udovima i osjećanjima. Postane jedini njegov usmjeritelj i vodič bez kojeg čovjek izgubi kontrolu nad svojim osjećanjima i bez kojeg mu život postane besmislen. On svu svoju energiju i imetak investira i zalaže za njegovo unapređenje i razvoj. To je realnost koju posmatramo svakodnevno. Islamsko vjerovanje je razlog zbog kojeg šehidi žrtvuju svoje živote. Islamsko vjerovanje jedini je razlog zbog kojeg učenjaci noćima bdiju iščitavajući knjige i pišući djela, zadovoljni oskudnim, mučnim i okrutnim životom.

Pravila kojih se treba pridržavati pri istraživanju

53

PRAVILA KOJIH SE TREBA PRIDRŽAVATI PRI ISTRAŽIVANJU AKAIDSKIH PITANJA

Metod i pravila ehlis-sunneta su specifični i prepoznatljivi. Zastupnici ehlis-sunneta se striktno pridržavaju tih pravila pri analizi i proučavanju šerijatskih pitanja uopće, posebno akaidskih tema i to je osnovno po čemu se razlikuju od sekti i frakcija. Međutim, taj metod i pravila, koji su bili očiti kod pripadnika ehlis-sunneta u svim generacijama, danas gotovo da se uopće ne poznaju. Stoga ću, u ovom radu, ukazati na sljedeća pravila:

1. Prvo pravilo: Prihvatanje i vjerovanje u sve kur'anske ajete i vjerodostojne hadise Poslanika, s.a.v.s.

2. Drugo pravilo: Kur'an i sunnet obuhvataju sve temelje vjere sa njihovim dokazima i pojašnjenjima.

3. Treće pravilo: Derogacije nema u kur'anskim kazivanjima i osnovama vjere.

4. Četvrto pravilo: Pri svakom razlazu vraćati se Kur'anu i sunnetu.

5. Peto pravilo: Otklanjanje kontradiktornosti između citata Kur'ana i sunneta.

6. Šesto pravilo: Nepostojanje kontradiktornosti između Objave i razuma.

7. Sedmo pravilo: Izvorno značenje kur'anskih i sunnetskih tekstova odgovara nakani Zakonodavca.

8. Osmo pravilo: Prvotna značenja (zahirun-nusus) kur'ansko-sunnetskih citata razumljiva su onima kojima su upućena.


54

9. Deveto pravilo: Vjerovati u nejasne, a raditi po jasnim ajetima.

10. Deseto pravilo: Legitimnost razumijevanja Kur'ana i sunneta u slučaju prvih generacija muslimana.

1. Prihvatanje i vjerovanje u sve kur'anske ajete i vjerodostojne hadise Poslanika, s.a.v.s.

Obavezno treba da vjerujemo u sve ono s čime je došao Poslanik, s.a.v.s., od Gospodara, bez obzira da li mi razumjeli njegovo značenje ili ne, jer Poslanik, s.a.v.s., govori samo istinu. Zato je svaki musliman dužan prihvatiti sve što se nalazi u Kur'anu i vjerodostojnom hadisu. To se naročito odnosi na područje akaida gdje za sva pitanja postoje citati iz Kur' ana i sunneta i u čemu se slaže prva generacija muslimana.

Uzvišeni Allah kaže:

﴿ ﴾

"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa, 65)

Poslanik, s.a.v.s., kada je čuo grupu svojih ashaba koji se o jednom kur'anskom ajetu raspravljaju do te mjere da su podigli svoje glasove, izašao je ljutit i bacajući im prašinu u oči rekao: "Polahko! Zbog ovoga su uništeni narodi prije vas. Oni su se razišli sa svojim poslanicima i pobijali su jedne knjige drugima. Kur'an nije objavljen da se jednim njegovim dijelom pobija drugi. Naprotiv, njegovi dijelovi potvrđuju jedan drugog. Zato primijenite iz njega ono što ste


55

spoznali, a ono što ne znate – predočite onome ko to poznaje."85

Ovaj ajet i hadis jasni su u zabrani suprotstavljanja jednog dijela istine drugom. Čovjek nema pravo da vjeruje u značenje ajeta koje njemu služi kao dokaz, a odbija značenje ajeta koje kao dokaz koristi njegov sagovornik.86

Ljudi se dijele na četiri kategorije u pogledu svog odnosa spram Upute koju je Allah, dž.š., poslao preko Poslanika, s.a.v.s. Na to jasno ukazuje početak sure "El-Bekare"87 i hadis koji prenosi Ebu Musa, r.a., a u kome Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Primjer upute i znanja sa kojim me je poslao Allah, dž.š., jeste kao primjer kiše koja je pala na zemlju. Jedan dio zemlje je dobar i plodan, te je primio vodu i iz njega je nikla trava i razno bilje, a drugi dio je glinast i on je primio i zadržao vodu kojom se ljudi koriste tako što je piju, napajaju stoku i navodnjavaju, dok je treći bio pjeskovit i niti je zadržao vodu niti je na njemu izraslo bilje. To je primjer onoga kome je Allah, dž.š., omogućio da se pouči Allahovoj vjeri, te mu je koristilo ono s čime sam poslat, pa je spoznao i druge poučavao i primjer onoga ko nije ni glavu svoju podigao za tim i uopće nije prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslat."88

Prva kategorija su oni koji su prihvatili Objavu – formalno i suštinski. Druga kategorija su oni koji su odbili objavu – formalno i suštinski. Treća kategorija su oni koji su je prihvatili formalno, ali je suštinski odbacuju. To su munafici. I četvrta kategorija su oni koji su je prihvatili suštinski a odbacili formalno (javno). To su bespomoćni 85 Vidjeti: Ahmed ibn Hanbel, El-Musned, 10/228-230, hadis br. 6702. Ahmed Šakir kaže da je vjerodostojnog seneda. Muslim ga prenosi u skraćenoj verziji, 4/2053, hadis br. 2666. 86 Vidjeti: Ibn Tejmijje, Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, 8/404. 87 Od početka sure do 30. ajeta. 88 Vidjeti: Sahihu Muslim, 4/1787, hadis br.: 2282; Sahihu-l-Buhari, 1/175, hadis br. 79.


56

slabići koji su u potpunoj suprotnosti od munafika, bili su istinski vjernici, ali se tako nisu mogli deklarisati.89

Istinski sljedbenici upute su samo oni koji su u pravoj vjeri, baštinici korisnog znanja i primljenih djela. Oni su povjerovali u sve ono o čemu ih je obavijestio Poslanik, s.a.v.s. Oni se tome nisu suprotstavljali raznim mišljenjima i pretpostavkama. Allah, dž.š., kaže:

﴿ ...﴾

"...oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa." (En-Nedžm, 23)

Oni su prihvatili Poslanikove, s.a.v.s., naredbe i zabrane i bili dosljedni u njihovom izvršavanju. Nisu dozvolili da ih zapostave zbog svojih grijeha i strasti. Uzvišeni Allah kaže:

﴿﴾

"A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći." (Merjem, 59)

Rezultati primjene ovog pravila su: - Opovrgavanje mišljenja onih koji tvrde da se do

vjerske spoznaje stiže isključivo razumom, ili da je razum uvjet spoznaje, te da tekst Objave možemo prihvatiti i vjerovati u njegovo značenje tek onda kada ustanovimo da nije u kontradiktornosti s razumom. Isto važi za one koji umjesto razuma uvažavaju otkrovenje (kešf).

- Primjena ovog pravila je štit od pravaca i mišljenja raznih sekti koje su zabludjele u vezi s ovim pitanjem, pošto je svaka od njih zanijekala sve kur'ansko-hadiske citate koje su smatrali oprečnim istini koju oni zastupaju. Uz

89 Vidjeti: El-Kurtubi, El-Džami'u li ahkami-l-Kur'an, 4/322.


57

to, oni su prigovarali i iznosili različite neosnovane primjedbe i sumnje protiv dokaza i argumenata njihovih oponenata. Dok istinski vjernik vjeruje u sve ajete iz Kur'ana i smatra da su oni potpuno suglasni i bez ikakve kontradiktornosti, to sljedbenici frakcija i sekti nisu shvatili.

- Primjenom ovog pravila zatvaraju se vrata neosnovanog alegoričkog tumačenja (et-te'vilu-1-bed'ijju - et-tahrif) zato što su se pobornici tog pravca usudili da mijenjaju značenja Objave tek nakon što su ustvrdili da su značenja na koja upućuje prvotni tekst neispravna. Oni su slični onima za koje Uzvišeni Allah kaže:

﴿ ...﴾

"...a neki među njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli." (El-Bekare, 75)

- Ovim pravilom otklanja se prividna kontradiktornost među citatima Objave, jer je to oprečno znanju Gospodara i Njegovoj mudrosti. Kaže Uzvišeni Allah:

﴿ ﴾

"A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti." (En-Nisa, 82)

- Ovim pravilom se niječe i postojanje kontradiktornosti između Objave i razuma, za razliku od pripadnika pojedinih pravaca koji su zbog te pretpostavke zanijekali citate u vezi sa berzehom (zagrobnim životom), Sirat-ćuprijom, vagom na Sudnjem danu, viđenjem Allaha, dž.š., na budućem svijetu i slično.

- Ono upućuje na prihvatanje istine, bez obzira odakle ona dolazila, pa čak ako bi bila suprotna onome u šta je čovjek prije toga bio uvjeren, ili oprečna onome što je


58

naslijedio od svojih predaka, jer istina je kao izgubljena stvar za vjernika, gdje god da je nađe, uzet će je.

2. Kur'an i sunnet obuhvataju sve temelje vjere s njihovim dokazima i pojašnjenjima.

Sve za što se, s pravom, može reći da je temelj vjere ima adekvatno pojašnjenje u Kur'anu i sunnetu, s nedvosmislenim dokazima i jasnim naznakama koje na njega upućuju.

Svi temelji vjere, kao tematske jedinice, ili dokazi na kojima se one temelje, navedeni su u Kur'anu i sunnetu s jasnim dokazima. Sama činjenica da su to teme koje spadaju u temelje vjere dvoljno govori o tome da je neminovno da ih pojasni Poslanik, s.a.v.s. Obznana i pojašnjenje temelja vjere najvažniji su dio poslaničke misije i najveći Allahov, dž.š., dokaz Njegovim robovima. Allahova Knjiga, čije su riječi i značenja vjerno prenijeli ashabi i generacije poslije njih, zatim "El-Hikme" tj. sunnet Poslanika, s.a.v.s., najbolji su i najefikasniji način da se pojasni sve što je u vezi s temeljima vjere.90

Ibn Tejmijje, r.a., kaže: "Poslanik, s.a.v.s., je objasnio kompletan islam, njegove temelje i detalje, suštinu i formu, teoriju i praksu. To je osnov spoznaje i imana. Ko se te istine bude konstantno pridržavao njegovo znanje i postupci bit će bliže istini..."91

Kur'an i sunnet su osnovni izvori spoznaje vjere, njenih osnova i detalja, osnovnih pitanja i njihovih dokaza. Zato je uzimanje Kur'ana i sunneta kao vodiča u osnovama i detaljima vjere put ashaba, njihovih istinskih nasljednika i poznatih imama. Oni nisu prihvatali promišljanja i maštanja koja su bila oprečna Kur'anu i sunnetu,92 nego su riječi i 90 Vidjeti: Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, 1/26-28. 91 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 19/155-156. 92 Vidjeti: Medžmu'atu tefsir šejhu-l-islam ibn Tejmijje, str. 387.


59

mišljenja ljudi posmatrali i preispitivali kroz prizmu kur'ansko-sunnetskih citata i po njima ih cijenili. Prihvatali su ono što je sukladno principima Kur'ana i sunneta, a odbacivali ono što od njih odudara, bez obzira na to ko takve stavove zastupa.

Novotari se, međutim, uopće ne oslanjaju na ono s čime je došao Poslanik, s.a.v.s., niti uputu uzimaju od njega. Oni izmišljaju nove ideje i osnivaju nove pravce, da bi se, tek nakon toga, okrenuli kur'ansko-sunnetskim citatima i uzeli ono što je sukladno njihovom mišljenju i ubjeđenju kao dokaz (a ne kao temelj). Ono što im ne odgovara oni bi protumačili na drugi način a njegovo značenje perepustili Allahu, ili ga otvoreno odbacili tvrdeći da nije vjerodostojno preneseno.93

Komentator Tahavijeve poslanice kaže: "Nemoguće je dospjeti do lijeka, upute, znanja i ubjeđenja posredstvom govora izgubljenih ljudi, a ne dospjeti posredstvom knjige Uzvišenog Allaha i govora Njegova Poslanika, s.a.v.s. Obaveza je prihvatiti Allahove riječi i riječi Poslanika, s.a.v.s., kao osnovu, zatim razmišljati o njihovim značenjima, razmotriti ih, spoznati njihove dokaze, kako racionalne, tako i tradicionalne. Spoznati sve ono na šta citati ukazuju, smatrati dvosmislenim govor ljudi koji se djelimično slaže, a djelimično ne slaže s njima i za njega kazati: ove riječi mogu da znače to i to, pa ako su njima željeli ono što je sukladno hadisu Poslanika, s.a.v.s., one se prihvataju, a ako su njima željeli nešto što je suprotno hadisu, one će biti odbačene,94 a zatim će se zabraniti upotreba takvih riječi zbog toga što prouzrokuju sumnju i zabludu. Allah, dž.š., kaže:

﴿... ﴾

"U Knjizi Mi nismo ništa izostavili." (El-En'am, 38); 93 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 17/444. 94 Vidjeti: Šerhu-l-akide et-Tahavijje, 1/239-240.


60

﴿ ﴾

"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve." (En-Nahl, 89);

﴿﴾

"Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje." (Jusuf, 111).

Imam Kurtubi, r.a., tumačeći Allahove, dž.š., riječi: "U Knjizi Mi nismo ništa izostavili," kaže: Tj. u Levhi mahfuzu, jer je Allah, dž.š., u njoj zabilježio sve što će se desiti. Drugi kažu da se to odnosi na Kur'an, da nismo ostavili ništa od pitanja vjere, a da to u Kur'anu nismo spomenuli, bilo direktno, sa jasnim dokazom, ili objašnjenjem, ili sažeto, zašto je potrebno pojašnjenje Poslanika, s.a.v.s., ili idžma'a i kijasa, koji je utemeljen na kur'anskom tekstu... Allah, dž.š., je istinu rekao. On u Knjizi ništa nije izostavio, sve je spomenuo, detaljno, ili ukratko."95

Ibnu Madže prenosi od Ebu Derda'a, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Tako mi Allaha, ja sam vas ostavio na čistoj bijeloj stazi koja se podjednako vidi i danju i noću." Ebu Derda' reče: "Tako mi Allaha, istinu je rekao Poslanik, s.a.v.s. Ostavio nas je na čistoj bijeloj stazi koja se jasno vidi i noću i danju."96 U drugom rivajetu stoji da je Ebu Derda'

95 Vidjeti: El-Džami' liahkami-l-Kur'an, 6/420. 96 Vidjeti: Sunen Ibn Madže, hadis br. 5. El-Albani smatra da je ovaj hadis hasen. Vidjeti: Sahih Ibn Madže, 1/6. Ovaj hadis prenosi i Ibnu Ebi Asim, u svom djelu Es-Sunne, 1/26.


61

dodao: "S nje će skrenuti samo onaj koji je zaslužio propast."97

Ovaj hadis je dokaz da je Poslanik, s.a.v.s., objasnio ljudima sve što im je potrebno za uspjeh na ovom i onom svijetu, a objašnjenje je nešto više od dostavljanja. Poslanik, s.a.v.s., je ostavio svoj ummet na jasnoj stazi. Osnove vjere zauzele su najviše mjesta u njegovom objašnjenju, jer je njihovo objašnjenje najpreče i njih su prenosioci najviše tretirali.

Što se tiče onih čije su metode bile oprečne Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., metodama i metodama njihovih sljedbenika, a naročito učenjaka među njima, oni su zalutali zbog svog pogrešnog mišljenja o Objavi i njenim citatima. Oni smatraju da su značenja tih citata relativna, jer su ona utemeljena na iskrenosti i realnosti prenosioca (izvjestitelja) – Poslanika, s.a.v.s., a spoznaja njegove iskrenosti ovisi o spoznaji postojanosti Tvorca, onoga što je obaveza Uzvišenom (da je Sveznajući, da je Svemoćan, da sve Svojom voljom čini i dr.), onoga što Mu je dozvoljeno (kao što je slanje poslanika, uzimanje duše, spuštanje kiše itd.), onoga što Mu je zabranjeno (kao što je dijete ili porod, slabost i dr.) i spoznaja dokaza koji ukazuju na iskrenost Poslanika, s.a.v.s. Sve navedeno se spoznaje putem razuma, a spoznaja spomenutih temelja ovisna je o vjerovanju i posvjedočenju utemeljenom na slušanju izvjestitelja – Poslanika, s.a.v.s. Tako oni tvrde da osnove vjere nisu definisane Objavom. To je osnovni razlog njihove zablude. Naprotiv, Objava je došla na najbolji način, s jasnim razumskim dokazima za sve što oni smatraju temeljima, bez grešaka u koje su zapali filozofi i apologetičari. Zato je Ebu

97 Vidjeti: Sunen Ibn Madže, hadis br. 41. El-Albani smatra da je ovaj hadis sahih. Vidjeti: Sahih Ibn Madže, 1/13-14. Ovaj hadis prenosi i Ibnu Ebi Asim, u svom djelu Es-Sunne, 1/26-27, hadis br. 48.


62

Abdullah er-Razi, i pored dobrog poznavanja njihovih teza i pravaca, rekao: "Dobro sam prostudirao kelamske (apologetske) škole i filozofske pravce i ustanovio da oni ne daju nikakve valjane odgovore. Uvidio sam da je najbolji put, put Kur'ana. Čitaj o Allahovim, dž.š., svojstvima (el-isbat) kada Uzvišeni kaže:

﴿﴾

"Milostivi, koji se nad aršom uzvisio." (Ta-ha, 5) I kada kaže:

﴿﴾

"K Njemu se dižu lijepe riječi." (Fatir, 10)

Zatim o poricanju sličnosti Njegovih svojstava i svojstava stvorenja (en-nefj), kada Uzvišeni veli:

﴿﴾

"Niko nije kao On!" (Eš-Šura, 11)

﴿﴾

"...a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti." (Ta-ha, 110)

A zatim je rekao: ''Ko prođe moje iskustvo (s njima) saznat će ovo što sam ja saznao."98

Ovo je slučaj sa filozofima i apologetičarima koji su pobornici spomenutih pravila, a što se tiče pojedinih sufija oni su se okrenuli od Kur'ana, sunneta i razuma i usmjerili se prema svojim duševnim iskustvima (ezvak) i stanjima (halovima) tražeći u njima puteve spasa.

98 Er-Razi to navodi u svome djelu Aksamu-l-lezzat. Vidjeti: Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, 1/160.


63

Rezultati primjene ovog pravila su: – Obaveznost gledanja na šerijat kao kompletan i

potpun zakonik, a ne kao na zakonik s nedostacima. Šerijat je sveobuhvatan i sadrži akaid – vjerovanje, ibadete i međuljudske pravne odnose, zato uopće nije dozvoljeno izlaziti iz njegovih okvira. Izlazak iz njegovih okvira je lutanje, zabluda i tumaranje u nepoznato. Kako ne, kada se njegova sveobuhvatnost potvrdila? Onaj koji želi bilo šta dodati, ili oduzeti šerijatu on je novotar koji je s pravog puta skrenuo na stranputicu. Tu činjenicu zanemarili su novotari i pokušali da nešto dodaju šerijatu.

– Obaveznost čitanja kur'ansko-sunnetskih citata i izreka prve generacije muslimana radi spoznaje akaidskih tema i njihovih racionalnih i tradicionalnih dokaza vjerujući u njih i prihvatajući ih s ubjeđenjem i predanošću. Istovremeno se udaljiti od svih novotarija i izvještačenih raciodokaza i halova. Ibn Tejmijje, r.a., kaže: "Ko se bude ovog pravila čvrsto pridržavao, njegovo znanje i djela bit će bliže istini.''99

– Nema potrebe da se pored Kur'ana i sunneta, izučavaju prijašnje knjige, kao što su Tevrat i Zebur, zbog toga što su iskrivljene i doživjele su razne izmjene, dodavanjem i oduzimanjem. Kur'an je knjiga neovisna o drugima i derogirao je sve prijašnje Objave. Allah, dž.š., je sljedbenike Kur'ana poštedio potrebe za drugim knjigama, kao što je slučaj sa Zeburom i Indžilom u odnosu na Tevrat. Kur'an sadrži sve što je pozitivno u prijašnjim knjigama i još više od toga, uz garanciju njegovog očuvanja od svakog vida iskrivljavanja. Zato je Kur'an potvrda prijašnjih knjiga, iznad njih je i potvrđuje ono što je istinito u njima, a upozorava na ono što je iskrivljeno i derogira ono što je Allah htio da derogira.100

99 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 19/155-156. 100 Vidjeti: Ibid., 19/184-185.


64

– Oni koji kažu da su istinu spoznali svojim razumom i posredstvom svojih duševnih iskustava (ezvak) time tvrde da Kur'an i sunnet ne sadrže istinu. Po njihovom mišljenju, bilo bi bolje ostaviti ljude bez Objave kada su u pitanju temelji vjere, jer se oni obraćaju istom izvoru prije i poslije Objave, a Objava im samo povećava zbunjenost i zabludu.101

– Apologetičari tvrde da oni svojim pravilima, dokazima i metodama otklanjaju sumnje u vjeri, a nisu ni svjesni da ih, na taj način, samo povećavaju. Zato je konačnica onih koji su se okrenuli od kur'ansko-sunnetskih citata bila – nesigurnost i zbunjenost. O tome je najbolje kazao, u svoje ime i ime svih njih, njihov prvak Ebu Abdullah er-Razi:

Krajnji domet razuma je zaplet, i većina ljudi traži uzaludno. Naše duše su strane u našim tijelima, a rezultat ovodunjalučkog života je patnja i propast. Nismo se okoristili našim traganjima cijelog života i nismo dobili izuzev onog što smo sabrali čula-kazala.102

– Izbjegavanje negativnih posljedica pravca koji se oslanja na razum, duševna iskustva (zevk) i slično, a ne na šerijat, od čega su:

– Tvrdnja da Allahova, dž.š., vjera, koju je On upotpunio i kao posebnu blagodat ljudima poslao nije potpuna, što je nijekanje Njegove mudrosti.

– Tvrdnja da Poslanik, s.a.v.s., nije objasnio temelje vjere, a to podrazumijeva jednu od tri mogućnosti, a sve tri su neispravne:

a) da je Poslanik, s.a.v.s., prikrio ono što mu je Allah, dž.š., naredio da dostavi i objasni;

101 Vidjeti: Ibid., 19/5, 18, 19. 102 Vidjeti: Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, 1/159.


65

b) da je Poslanik, s.a.v.s., zanemario ono što je važno i neophodno potrebno ljudima u njihovoj vjeri, a vrijeme utrošio na ono što je sporedno;

c) da je Poslanik, s.a.v.s., objasnio temelje vjere, ali je njegov ummet zakazao u prenošenju njegovog znanja.

– Učenjaci ehlis-sunneta upotrijebili su ovo pravilo u odgovoru i pobijanju tvrdnji novotara. Tako je bilo i u slučaju jednog alima u vrijeme halife el-Muhtedija, kada je bila aktuelna polemika o tome da li je Kur'an stvoren ili ne i kada su pojedine halife nastojale da silom nametnu mišljenje onih koji tvrde da je Kur'an stvoren. Alimu koji je doveden zavezanih ruku prišao je Ebu Abdullah Ahmed bin Ebu Davud103, jedan od prvaka mu'tezila, i zatražio da s njime diskutuje. Tada mu je alim rekao: "Kaži mi nešto o tome čemu pozivaš ljude? Je li to nešto u šta je pozivao Poslanik, s.a.v.s.?" On odgovori da nije. "Nešto u šta je pozivao Ebu Bekr es-Siddik, r.a., nakon njega?" Nije, odgovori on. "Nešto u šta je pozivao Omer, r.a., poslije njih?" Nije, odgovori on. Zatim je spomenuo Osmana i Aliju, r.a., a zatim je alim rekao: "Nešto u šta nije pozivao Poslanik, s.a.v.s., niti Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a., a ti u to pozivaš!? Ti možeš tvrditi samo dvoje: da su to oni poznavali, ili da to nisu poznavali. Ako tvrdiš da su to oni poznavali i prešutjeli, mi ih slijedimo u njihovoj šutnji. A ako kažeš da to oni nisu znali, a da si to ti spoznao, ti si onda Lukke' bin Lukke'!104 Poslanik, s.a.v.s., i njegove pravedne halife nešto ne znaju, a ti i tvoji drugovi to znate?!" El-Muhtedi, halifa pred kojim se sve to

103 Poznati mu'tezilija i džehmijja, bio je vrhovni kadija za vrijeme El-Mu'tesima i El-Vasika. Poznat po darežljivosti i lijepom ahlaku, izuzev što je javno podržavao pravac džehmijja i nastojao da ga ljudi silom prihvate. Darakutni za njega kaže: "On je ljude silom uvodio u svoj pravac." Umro je 240. god. po H. Vidjeti: Lisanu-l-mizan, 1/171, Fadlu-l-'itizal, str. 105. 104 Sintagma kojom se izražava grdnja. El-Luke' je pokvaren čovjek. Vidjeti: El-Džewherij, Es-Sihah, 3/280.


66

dešavalo, kaže: "Vidio sam Ebu Vesba (tog mu'teziliju) kako ustade i ode zbunjen, zatim se nasmiješi i reče: "Istinu je rekao: nešto u šta nije pozivao Poslanik, s.a.v.s., niti Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a., a ti u to pozivaš!? Ti možeš tvrditi samo dvoje: da su to oni poznavali, ili da to nisu poznavali. Ako tvrdiš da su to oni poznavali i prešutjeli, mi ih slijedimo u njihovoj šutnji. A ako kažeš da to oni nisu znali, a da si to ti spoznao, ti si onda Lukke' bin Lukke'! Poslanik, s.a.v.s. i njegove pravedne halife nešto ne znaju, a ti i tvoji drugovi to znate?!"

Ovaj događaj bio je razlog da El-Muhtedi odustane od tvrdnje da je Kur'an stvoren, kada je rekao: "Od tada sam ja odustao od te tvrdnje i mislim da je i El-Vasik odustao od nje."105

3. Nepostojanje derogacije u kur'anskim kazivanjima i osnovama vjere.

Pitanja vjerovanja, kao što su: vjerovanje u Allaha, Njegova imena, svojstva, djela, Objave, budući svijet i slično, jesu strogo definisane teme koje su objasnili svi poslanici, a.s., od Adema, a.s., do Muhammeda, s.a.v.s. U ovim pitanjima nema derogacije niti ispravke. Šerijat se sastoji iz dvije osnovne komponente: izvješće i naredba. U izvješće se ubrajaju govor o prošlosti, budućnosti, obećanju i prijetnji, kao i sve ono što nam je Svevišnji Allah kazao o Sebi, Svome biću, svojstvima i djelima. Zatim sve ono o čemu nas Kur'an obavještava da se desilo, ili će se desiti od Allahovih, dž.š., djela, kur'anska kazivanja o prijašnjim narodima, poslanicima i njihovim misijama, o tome šta je Allah uradio sa svojim neprijateljima i šta je pripremio za Svoje prijatelje. Zatim, sve što nam je Allah, dž.š., rekao o stvaranju nebesa i Zemlje, o živim i mrtvim stvorenjima, kazivanja o Džennetu i 105 Vidjeti: El-Adžurri, Eš-Šeri'a, str. 67. V. također, Murudžuz-zeheb ve me'adinu-l-dževher, 4/104-106.


67

Džehennemu, obračunu, proživljenju, sakupljanju i presudi. Sve to i tome slično ubraja se u kazivanja koja je vjernik obavezan prihvatiti s čvrstim ubjeđenjem da među njima nema kontradiktornosti. Ako se kontradiktornost ponekad pojavi, on zna da je to samo prividno ljudskom razumu, ali se nakon proučavanja pokaže da nije tako. Zbog toga nije moguće da se desi derogacija, ili izmjena u Allahovim kazivanjma. Allahova kazivanja su potpuna i nepromjenljiva, jer kada Allah, dž.š., obavještava o nečemu, On to čini iz Svog znanja, a Njegovo znanje je oduvijek i potpuno odgovara stvarnosti. On zna sve što je bilo, što biva i što će biti. Kada bi obavijestio o nečemu što je već bilo, ili što će biti, zatim nas obavijestio suprotno tome, ili da On to poništava, to bi značilo da jedno od to dvoje nije tačno, ili je iznevjerenje obećanog, iz čega proizlazi da On to nije znao, ili da je nešto tek poslije saznao, a sve to je, u slučaju Allaha, nemoguće. To je svojstveno stvorenjima, a ne Onom ko ih je stvorio.106

Onaj koji nas obavijesti o nečemu, a zatim nas obavijesti o nečemu što je tome suprotno, on sam sebe demantuje. To nije moguće kada su u pitanju Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s.

Onaj ko kaže: Čuo sam to i to, a zatim porekne to što je rekao, on je sam sebe demantirao, ili je pokazao da je govorio o nečemu što uopće ne zna, ili je namjerno slagao, ili je to rekao misleći da je tako, a nije znao da nije tako pa je promijenio mišljenje. Bilo šta od toga nije dozvoljeno pripisati Svevišnjem Gospodaru. Naprotiv, Allah je oduvijek znao sve što se dešava, što će se desiti i sve to je On htio. Njemu se ne može desiti neko novo znanje ili želja. On poznaje ishodište svih dešavanja i radi što hoće.107

106 Vidjeti: El-Idah li nasihi-l-Kur'an ve mensuhihi, str. 57. 107 Vidjeti: Ibnu-l-Kajjim, Ahkamu ehliz-zimmeti, 2/590-591.


68

Zato je Ebu Dža'fer En-Nehhas,108 r.a., odgovarajući onima koji odobravaju derogaciju Allahovih kazivanja, rekao: "To su veoma krupne riječi koje vode u kufr. Kada bi neko rekao: 'Čovjek je ustao', a zatim kazao: 'Ne, nije ustao, ja sam to derogirao', rekli bi da je lažac."109

U drugu komponentu šerijata ubrajaju se naredbe i zabrane. U taj segment spadaju ibadeti (osnovni i dopunski), međuljudski pravni odnosi i propisi o moralu. U toj oblasti derogacija je moguća, ali se izuzimaju globalne cjeline šerijata, kao što su nužno potrebni, potrebni i poželjni propisi. Šerijat se temelji na očuvanju tih velikih cjelina.110

Isti je slučaj i s osnovnim ibadetima, kao što su: namaz, post, zekat, hadždž i sve što je potrebno da se osigura petero što je nužno svakom čovjeku. Zatim, ono što ostvaruje pravdu i dobročinstvo, što upućuje na lijep moral i odvraća od lošeg morala. U svemu tome ne može se desiti derogacija. Ona se može desiti u tančinama tih propisa koji se odnose na način, mjesto, vrijeme i broj, što je manji dio u odnosu na velike cjeline šerijata. Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje kaže: "Allahova Knjiga sadrži dvoje: kazivanja i naredbe. Što se kazivanja tiče, u njemu ne smije biti kontradiktornosti, a može se desiti da jedno kazivanje objašnjava drugo. Što se naredbi tiče, u njima postoji derogacija. Ono što je Allah objavio može derogirati samo Njegova Objava. Onaj ko bude 108 Ahmed bin Muhammed bin Isma'il bin Junus el-Muradi el-Masri, Ebu Dža'fer poznat po nadimku En-Nehhas. Njegova porodica je radila s bakrom. Bio je poznat po gramatici arapskog jezika, po komentaru Kur'ana, književnosti i fikhu. Putovao je do Bagdada i tamo sticao znanje pred El-Muberridom, El-Ahfašom, Naftavejhom i drugima. Zatim se vratio u Egipat, gdje se nastanio i umro nakon što se utopio u Nilu 338. god. po H. Iza sebe je ostavio mnogobrojna djela među kojima su: Me'ani-l-Kur'an, Ahbaruš-šu'ara', En-Nasihu ve-l-mensuhu i Tefsiru-l-Kur'an. Vidjeti: Sijeru e'alami en-nubela', 15/401-402; Mu'džemu el-muellifin, 1/251-252. 109 Vidjeti: En-Nasihu ve-l-mensuhu fi-l-Kur'ani el-kerim, str. 3. 110 Vidjeti: Eš-Šatibi, El-Muvafekat, , 3/104, 105, 117 i 118.


69

htio derogirati ono što je Allah objavio taj je nevjernik. Isti je slučaj i s onim koji svojim mišljenjem i teorijom demantuje kur'anski ajet."111

Dokaz za ovo pravilo iz Kur'ana časnog jeste činjenica da Kur'an potvrđuje da je vjera svih poslanika ista i da se svi oni pripisuju islamu, koji je jedina Allahova vjera, jer Allah, dž.š., neće ni od koga primiti drugu vjeru mimo islama. To je islam u svom općem značenju koje podrazumijeva temelje vjere, jednoću Stvoritelja, obožavanje samo Njega i odbacivanje svih sudruga i ortaka. Zatim, osnovni ibadeti, kao što su namaz, zekat, post i hadždž. Potom slijede osnove međuljudskih odnosa koje ostvaruju pravdu i sprečavaju nepravdu, te osnove morala koje ostvaruju humanost i eliminiraju primitivizam. Sve to bilo je zajedničko svim poslanicima. Allah, dž.š., kaže:

﴿﴾

"On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: "Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte! " (Eš-Šura, 13)

Poznati kadija Ebu Bekr ibn el-Arabi kaže: "Kao da kaže: Naređujemo ti, o Muhammede, ono što smo naredili Nuhu, istu vjeru. To znači, u osnovi, vjeru s temeljima, kao što su: tevhid, namaz, zekat, post, hadždž, približavanje Allahu dobrim djelima, vezanje namjera i djela za Njega, iskrenost, poštivanje ugovora, izvršavanje obećanog, pažnja rodbine, te zabrana: nevjerstva, ubistva, bluda, nanošenja štete ljudima i životinjama, razvrat i nepristojnost. Sve to su sadržavale sve vjere i zagovarali svi poslanici i pored

111 Vidjeti: Der'u tearudi-l-akli ven-nakl, 5/208.


70

njihovog velikog broja... Nakon toga su se zakonodavstva razjedinila u brojnim značenjima (poimanjima), onako kako je to htio Allah, kako su zahtijevale prilike i Njegova mudrost koja se realizirala u različitim vremenima i s različitim narodima."112

Allah, dž.š., kaže:

﴿

﴾ "Allah je od svakog vjerovjesnika, kome je Knjigu objavio i znanje dao, obavezu uzeo: ''Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?'' – Oni su odgovorili: ''Pristajemo!'' – ''Budite, onda, svjedoci'' – rekao bi On -, ''a i Ja ću s vama svjedočiti. " (Ali 'Imran, 81)

A Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Ja sam najpreči Isau, sinu Merjeminu na ovom i budućem svijetu. Poslanici su braća od različitih majki, majke su im različite, ali vjera im je ista."113

Hafiz ibn Hadžer kaže da je značenje ovog hadisa: "Da je osnova njihove vjere ista, a to je tevhid, iako su detaljni propisi različiti. El-Kastalani, r.a., kaže: "Ovdje se hoće reći da je osnova vjere svih poslanika ista, a da su detalji različiti. Oni su saglasni o pitanju akaidskih tema koje se zovu temelji vjere, kao što je tevhid i ostale akaidske teme, a razlikuju se u detaljnim propisima (fikh)"."114

112 Vidjeti: Ahkamu-l-Kur'an, 4/1654-1655. 113 Vidjeti: Fethu-l-Bari, 6/378. T. T. vidjeti Sahihu Muslim, 4/1837. 114 Vidjeti: Iršadus-sari li sahihi-l-Buhari, 5/416.


71

Ukoliko su svi poslanici bili saglasni u osnovama vjere, koje nisu bile izložene derogaciji tokom vremena i novonastalih prilika, to je dokaz da se ne može govoriti o derogaciji i izmjeni u osnovama vjere.

Rezultati primjene ovog pravila su: - Tvrdnja da su osnovi vjere postojani i da se ne mogu

derogirati niti popravljati manifestuje Allahovo, dž.š., svojstvo – znanje, koje dolikuje Njegovoj veličini. To se smatra jednom od najvećih koristi (rezultata) ovog pravila, jer smo Uzvišenom Allahu potvrdili ono što je On Sam Sebi potvrdio, kao što su svojstvo znanja i ostala svojstva savršenstva. Istovremeno, negiramo sve ono što je On sam negirao od negativnosti koje Mu ne dolikuju, kao što su neznanje, gaflet i slično. U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

﴿﴾

"Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! i mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!" (Es-Saffat, 180-182)

U ovom ajetu Svevišnji donosi selam na Poslanike, a.s., zato što su oni vjerno i ispravno prenijeli Njegova svojstva i osobine.115

- Tvrdnjom da su temelji vjere i imana postojani i da u njima nema derogacije niti izmjena postiže se autoritet vođstva svih Poslanika i Vjerovjesnika, a.s. Allah, dž.š., naredio je Poslaniku, s.a.v.s., da to obznani ljudima:

﴿...﴾

"Reci: ''Ja nisam prvi poslanik…" (El-Ahkaf, 9)

115 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 4/25.


72

Allah, dž.š., je naredio Poslaniku, s.a.v.s., da se ugleda na poslanike prije njega:

﴿...﴾

"Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put." (El-En'am, 90)

- Tvrdnja da postoji derogacija u kazivanjima i temeljima vjere predstavlja podršku rafidijama i drugim novotarima, a suprotstavljanje novotarima, naročito u onome u čemu su oni odstupili od istine, jeste jedan od prepoznatljivih znakova onih koji su na pravom putu. Allah, dž.š., kaže:

﴿﴾

"Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!" (El-Fatiha, 5-7)

- Ukoliko se odbaci mogućnost derogacije u kazivanjima i osnovama vjere, onda je preče uzeti u obzir ajete među kojima se prividno uočava kontradiktornost od odbacivanja nekih od njih, odnosno, obaveza je postupati po njima tako što ćemo pokušati pronaći saglasnost među njima. Ukoliko se u tome ne uspije, onda će se značenje dotičnih ajeta prepustiti Onome Koji sve zna. Zato je Poslanik, s.a.v.s., onima koji su raspravljali o kaderu, rekao: "Ono što ste o kaderu saznali primijenite u praksi, a ono što niste saznali prepustite Onome Ko zna!"116

116 Prenosi ga Imam Ahmed u El-Musnedu, a Ahmed Šakir kaže da je njegov sened sahih. Vidjeti: El-Musned, 10/228-230. Muslim ovaj hadis prenosi u skraćenoj verziji, hadis br. 2666. Vidjeti: Sahih Muslim, 4/2.


73

- Svaka tvrdnja kojom se odbacuje neki od citata sa akaidskom tematikom, ili iz područja kazivanja, pod izgovorom da je taj citat derogiran, smatra se neosnovanom i na nju se uopće neće osvrtati. Što se tiče predaja nekih alima iz prve generacije (selef), u kojima oni tvrde za pojedine citate da su derogirani, ako ih dobro proučimo, ustanovit ćemo da su oni time mislili na opće značenje "nesha" u koje se ubraja i "tahsis" (preciziranje), "takjid" (ograničavanje), "istisna" (izuzimanje) i "bejan" pojašnjenje, za razliku od termina "nesh" (derogacija), kako ga razumijevaju potonje generacije učanjaka osnova islamskog prava. Zato je Ibnu-l-Kajjim, r.a., rekao: "Ko dobro prostudira njihove riječi naći će mnogo primjera za to i otkloniti nejasnoću koja nastaje kada se njihov govor poredi sa značenjem termina "nesh" koji primjenjuju kasnije generacije."117

- Allah, dž.š., na više mjesta u Kur'anu obećao je, onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, pobjedu i džennetske bašče, a onima koji ne budu vjerovali – poraz i džehnnemsku patnju. Kada bi bila moguća derogacija u tim ajetima, to bi značilo da je Allah, dž.š., iznevjerio obećanja, što nije moguće. Naprotiv, Allah, dž.š., nikada ne krši Svoja obećanja. Što se tiče oslobađanja od kazne grešnika među vjernicima, nakon što im je njome zaprijetio, to je isključivo Njegova milost i blagodat koju daje kome On hoće:

﴿…﴾

"...to je u Knjizi zapisano." (El-Isra', 58)

4. Pri svakom razlazu vraćati se Kur'anu i sunnetu. Obaveza je svako pitanje u kome se muslimani raziđu,

na polju temelja vjere, ili u sporednim pitanjima, vratiti

117 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 1/35.


74

Kur'anu i sunnetu, kako bi se prevazišao razlaz i došlo do istine.

Među muslimanima se desio razlaz u osnovnim i sporednim pitanjima vjere, kao što se desilo Jevrejima i kršćanima prije njih. O tome govori i Kur'an:

﴿...﴾

"Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti." (Hud, 118);

﴿﴾

"I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika." (Ali 'Imran, 105).

Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Jevreji su se razišli na 71 ili 72 sljedbe, kršćani isto tako, a moj ummet će se razići na 73 sljedbe." U drugom rivajetu stoji: "Sve će završiti u vatri izuzev jedne." Neko reče: "Ko je ta, o Allahov Poslaniče?" Reče: "Ona koja bude na ovome na čemu smo ja i moji ashabi danas."118

Kada neki čovjek nešto kaže, njegov govor može biti tačan i argumentiran i prihvatit će se odmah, ili netačan i suprotan dokazima, te će se odmah odbaciti. Njegov govor može biti i nejasan pa će se od njega tražiti da ga pojasni, te će se prihvatiti ono što je ispravno, a ostalo odbaciti. Sve će se to razjasniti pomoću Kur'ana i sunneta.

Komentator Tahavijeve "Poslanice" kaže: "Ukoliko se sporna pitanja, u osnovnim i sporednim temama o kojima se vodi polemika među muslimanima, ne vrate Allahu i

118 Vidjeti: Iktidaus-sirati el-mustekim.


75

Njegovom Poslaniku, neće se doći do istine, nego će se polemika nastaviti bez validnih dokaza i konačnog cilja..."119

Vraćanje tih pitanja Allahu znači vraćanje Kur'anu. Ukoliko se dvojica muslimana ne saglase zbog nekog pitanja, oni su dužni da se vrate Allahovoj, dž.š., Knjizi, kako bi prevazišli to neslaganje. Vraćanje Poslaniku, s.a.v.s., jeste vraćanje njemu lično za vrijeme njegovog života i njegovom sunnetu nakon njegove smrti.120 Ko ne nađe rješenje za sporna pitanja u Kur'anu, obavezan je da ga potraži u sunnetu, jer će u ta dva izvora sigurno naći ono što će mu biti dovoljno, direktno u tekstu, ili putem analogije. Ibnu-l-Kajjim prenosi idžma' o tom pitanju.121

Ukoliko neko bude tvrdio da se obraćanje Poslaniku odnosi samo na onoga ko je bio u stanju da mu se lično obrati za vrijeme njegovog života, a da poslije njegove smrti nije obavezan obraćati se njegovom sunnetu, nego samo Kur'anu, njemu ćemo reći: Kako će prokomentarisati obraćanje Kur'anu u nemogućnosti obraćanja Allahu direktno, a ne postupanje na isti način u slučaju Poslanika, s.a.v.s.122 On mora prihvatiti oba slučaja, ili oba odbaciti, jer je besmisleno praviti razliku između onog što je identično. Uz to, ova tvrdnja sadrži negiranje validnosti sunneta kao dokaza nakon smrti Poslanika, s.a.v.s., što je velika greška.

Obraćanje Allahu i Poslaniku prilikom razlaza rezultat je istinskog imana, jer je jedina priznata vjera kod Allaha islam i On ni od koga neće primiti drugu vjeru. Tu vjeru Allah, dž.š., objasnio je Kur'anom i sunnetom Poslanika, s.a.v.s., a zatim ljudima naredio da je moraju slijediti i pridržavati se njenih propisa. Zato je obaveza muslimana, ukoliko se raziđu o nekom pitanju vjere, da se vrate Kur'anu i

119 Vidjeti: Šerhu-l-akide et-Tahawijje, 2/777. 120 Vidjeti: Džaimi'u-l-ilmi ve fadlihi, 2/35, 229. 121 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 1/49-50. 122 Vidjeti: Ibn Hazm, El-Ihkam, 1/109.


76

sunnetu kako bi došli do istine o tom pitanju i prekinuli prepirku i raspravu.

Onaj ko se u svakoj situaciji obraća Allahu i Njegovom Poslaniku istinski je vjernik koji se odaziva Allahu i Poslaniku. Na njega se odnose Allahove, dž.š., riječi:

﴿﴾

"Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ''Slušamo i pokoravamo se!'' – Oni će uspjeti." (En-Nur, 51)

Onaj ko ne postupi tako, nego se okrene od Kur'ana i sunneta i pri neslaganju obrati nečemu drugom kao prohtjevima, mišljenju, naslijeđu očeva i djedova..., on je zapao u kufr i licemjerstvo onoliko koliko se udaljio od Kur'ana i sunneta. Allah, dž.š., je uvjetovao za iskrenost imana iskreno obraćanje Njegovoj vjeri u slučaju neslaganja:

﴿﴾

"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa', 65);

﴿

﴾

"O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete,


77

obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše." (En-Nisa', 59).

Brojne su kategorije ljudi koji se suprotstavljaju tom pravilu i svima je zajedničko nesuđenje po Kur'anu i sunnetu u slučaju razilaženja u vezi s nekim pitanjem. Takve su sljedeće skupine:

1 – Oni koji za osnovu u vjeri uzimaju slijeđenje svojih očeva i djedova mimo svega drugog. Oni, pri tome, odbacuju kur'anske i racionalne dokaze, govoreći:

﴿

﴾

"Oni čak govore: ''Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na pravom putu.'' I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: ''Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.'' ''Zar i onda'' – govorio bi on – ''kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?'' A oni bi odgovarali: ''Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!'' (Ez-Zuhruf, 22-24)


78

2 – Imamije,123 koje slijepo slijede (po njihovom mišljenju) nepogrešivog imama iako on govori suprotno onome s čime je došao Poslanik, s.a.v.s., koji je istinski sačuvan od grijeha. Šerijat vrednuju i donose sud o njemu kroz prizmu ljudi a ne vrednuju ljude kroz prizmu šerijata. A Kur'an je objavljen da se po njemu sudi svim ljudima bez izuzetka.

3 – Imamijama su slični i oni koji se slijepo drže samo rješenja imama svog mezheba. Oni kao da tvrde da je njihov imam šerijat, te ne uzimaju nikakav govor ukoliko ne odgovara stavovima njihovog imama. Poznato je da su imami svih mezheba bili protivnici takvog odnosa prema njihovim stavovima i pretjerane pristrasnosti prema njima.

4 – Oni koji su izreke nekog od imama u zuhdu i tesavvufu učinili presudnim i odbacuju sve što nije u skladu sa njima, makar to bilo zasnovano na dokazima iz Kur'ana i sunneta i konsenzusu islamske uleme. Oni to opravdavaju govoreći da je evlijaluk njihovog imama neupitan i da nije moguće da nešto od njegovih riječi i djela bude u kontradiktornosti s Kur'anom i sunnetom.

5 – Oni koji se svojim mišljenjem i logikom suprotstavljaju šerijatu i koji su svoje stavove učinili temeljima od kojih polaze i prema kojima se ravnaju prilikom razlaza. U tu grupu ubrajaju se oni koji tvrde da je lijepo ili ružno ono što ocijeni ljudski razum.124

123 To su oni koji tvrde da je imamet (vođstvo muslimana) poslije smrti Poslanika, s.a.v.s., pripadao Aliji, r.a., po jasnom kur'anskom tekstu. Oni smatraju da se imamet ubraja u temelje vjere i da Poslanik, s.a.v.s., nije smio da ga zanemari niti zaboravi. Zatim su neopravdano opisali najpozantije ashabe, r.a., pogrdnim riječima i svojstvima, do te mjere da ih smatraju fasicima i nevjernicima. Zatim su imamet doveli do Dža'fera ibn Muhammeda es-Sadika, nakon koga se razilaze u vezi s pitanjem imameta. Vidjeti: El-Milel ven-nihal, 1/162. 124 To su mu'tezile koje daju prednost razumu nad Objavom.


79

6 – Oni koji se povode za praksom većine i to smatraju mjerodavnim, makar bilo u suprotnosti sa šerijatom. To je opća pojava koja je itekako uzela maha. Danas ima mnogo onih koji smatraju da su posredništvo i traženje pomoći od stvorenja sunnet Poslanikov, s.a.v.s., i dobro djelo za koje će biti nagrađeni.

Ovdje želim istaći da se šerijat (Kur'an i sunnet) mora uzeti kao osnov i sudac prilikom razlaza, te da se po njemu cijene riječi, djela, halovi i osobe, a ne obratno. To je vjera koju je Allah, dž.š., poslao preko Svoga Poslanika, s.a.v.s.125

Rezultati primjene ovog pravila su: - Vraćanjem spornih pitanja, da se o njima sudi prema

Kur'anu i sunnetu, manifestuje se vjerovanje u Allaha, dž.š., i budući svijet, jer je Allah, dž.š., to učinio rezultatom istinskog imana i uvjetom ispravnosti imana. Ako se u sporovima i razilaženju ne bude sudilo prema Kur'anu, onda je iman upitan, jer izostajanje neminovnog rezultata za sobom povlači nestanak onoga što je trebalo do njega dovesti.126


﴿

﴾

"O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše." (En-Nisa', 59)

125 Vidjeti: Menhedžu-l-istidlal ala mesaili-l-i'tikad, 1/294-295. 126 Vidjeti: E'alamu-l-muwekki'in, 1/50.


80

Zanemarivanje konsultovanja Kur'ana i sunneta u spornim pitanjima osobina je munafika, odnosno, potpuni nifak – Allah, dž.š., kaže:

﴿﴾

"Kad im se kaže: ''Prihvatite ono što Allah objavljuje i Poslanika!'' – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću." (En-Nisa', 61)

- Vraćanjem spornih pitanja, da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu, manifestuje se dobrota i lijep završetak koji je Allah, dž.š., obećao onima koji se prilikom spora vraćaju Kur'anu i sunnetu, kada je, u prethodnom ajetu kazao: "...to vam je bolje i za vas rješenje ljepše." Dobrota i lijep svršetak je, sigurno, u onome što je Allah objavio, a ne u pokušaju kompromisa između islamskog vjerovanja i drugih vjerovanja, kao što tvrde licemjeri.127 Allah, dž.š., za njih kaže: "A šta će tek biti kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu zaklinjući se Allahom:

﴿...﴾

"Mi smo samo htjeli da učinimo dobro i da bude sloge". (En-Nisa', 62)

- Vraćanjem spornih pitanja, da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu, potvrđuje se sveobuhvatnost šerijata i da on sadrži sva objašnjenja i potpunu uputu, tako da se svaki spor rješava vraćanjem njemu. Uvaženi alim Ibnu el-Kajim, r.a., kaže: "Kada u Kur'anu i sunnetu ne bi bilo rješenje za pitanje o kojem se spore i dovoljno pojašnjenje o njemu, Allah, dž.š., ne bi naredio vraćanje sporova Kur'anu i sunnetu. Jer, nemoguće je da Allah, dž.š., naredi vraćanje 127 Vidjeti: E'alamu-l-muwekki'in, 1/50.


81

spornih pitanja nekome ko za njih ne posjeduje konačne odgovore."128

- Vraćanje spornih pitanja, da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu, predstavlja dokidanje običaja slijepog slijeđenja, jer onaj ko je svoju vjeru sveo na mišljenja ljudi, on će se za njima kretati i kada su na pravom putu i kada nisu. Upravo zbog toga Allah, dž.š., kritikuje mušrike kada kaže:

﴿

﴾

"I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni, koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: ''Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.'' ''Zar i onda'' – govorio bi on – ''kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?'' A oni bi odgovarali: ''Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!'' I Mi smo ih kažnjavali, pa vidi kako su skončali oni koji su poslanike u laž ugonili." (Ez-Zuhruf, 23-25)

Zato je Ibn Mes'ud, r.a., rekao: "Ko hoće da nekog slijedi, neka slijedi onoga ko je preselio, jer se za živog ne može garantovati da neće posrnuti."129

- Vraćanjem spornih pitanja, da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu, potvrđuju se jedinstvo i ljubav a eliminišu

128 Vidjeti: Ibid., 1/49. 129 Vidjeti: Miškatu-l-mesabih, 1/76, hadis br. 193. V. također: Džami'u-l-ulum ve fadlihi, 2/119. Ovaj eser jemunkati.


82

razlaz i razdor. Svako vraćanje bilo kom drugom izvoru, mimo Kur'ana i sunneta, samo povećava razlaz i produbljuje razdor, jer svaka grupacija ima svoje "tagute" koji žele da se samo njima obraća za presudu.130

- Vraćanjem spornih pitanja, da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu, izbjegava se put novotara među mutekelliminima i sufijama koji se oslanjaju na razumske temelje i sufijska maštarenja i tumaranja u osnovama vjere. Što se tiče citata iz Kur'ana i sunneta, ukoliko odgovaraju njihovim temeljima i pravilima, oni ih prihvataju kao potvrdu, a ako se suprotstavljaju njihovim pravilima, oni ih odbacuju alegorijskim tumačenjem (te'vilom) ili prepuštanjem njihovog značenja Allahu (tefvidom), odnosno tvrdnjom da njihovi lanci prenosilaca ili citati nisu vjerodostojni.

- Iz postupka onih koji sporna pitanja ne vraćaju na rješavanje po Kur'anu i sunnetu razumije se da Kur'an i sunnet ne sadrže uputu ljudima, niti pojašnjenje za sve, lijek za ono što je u grudima njihovim, svjetlost i rješenje sporova među njima. Takva tvrdnja navodi na zaključak da je bolje bilo ostaviti ljude, o pitanjima temelja vjere, bez Objave, jer je njihov izvor, prije i poslije Objave, isti: filozofske izreke ili sufijska maštarenja, a Objava im je samo još više sve pomutila.131

- Vraćanjem spornih pitanja, da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu, potvrđuje se razgovjetnost Istine i jasnoća Puta. Učenjaci ehlis-sunneta ve-l-džema'ata su stalno, Allahovom, dž.š., voljom i zbog ovog pravila, upućivali zaslijepljene i vraćali ih sa stranputica na pravi put, kao što je učinio Ibn Abbas, r.a., sa haridžijama, kada je polemišući s njima sve njihove tvrdnje podvrgao da se o njima sudi prema Kur'anu i sunnetu. Tada se 4000 haridžija vratilo i

130 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 5/17. 131 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 5/19.


83

pokajalo.132 Slično su prvaci ehlis-sunneta uradili i sa vođama mu'tezila i džehmijja u prisustvu halifa, namjesnika i velikog broja slušalaca.133

5. Otklanjanje kontradiktornosti između citata Kur'ana i sunneta.

Obavezni smo vjerovati da su kur'anski i sunnetski citati kompatibilni i da ne postoji protivrječje među njima, bez obzira da li to bilo na relaciji ajet – ajet, ili (vjerodostojan) hadis – hadis, ili ajet – hadis, te da je sve ono što se čini takvim samo prividno, a ne stvarno.

Sve ono o čemu nas je obavijestio Poslanik, s.a.v.s., od Kur'ana i sunneta jeste iz Allahovog, dž.š., znanja koje je sveobuhvatno. Ono što nas je obavijestio Poslanik, s.a.v.s., to je od Allaha. Ono što nam je on naredio, to nam je naredio i Allah. Nemoguće je da bude nesklada u onome o čemu su nas obavijestili Allah i Njegov Poslanik ili u onome što su nam naredili.

Imam Eš-Šafi'i, r.a., kaže: "Zaista je Allah, dž.š., postavio Svoga Poslanika, s.a.v.s., u odnosu na Kur'an i islam na mjesto koje je pojasnio u Kur'anu. Zato ljudi obavezno treba da znaju da Poslanik, s.a.v.s., u Objavi ne govori ništa drugo osim onoga što mu je Allah, dž.š., objavio i da se on ni u čemu ne suprotstavlja Kur'anu, te da je objasnio značenje Allahovih riječi onako kako je to Allah htio."134

Kontradiktornost može biti samo u viđenju mudžtehida, a nikako u stvarnosti. Zato je obaveza tu prividnu kontradiktornost otkloniti, kako bi se šerijatski dokazalo i oslobodilo te optužbe, te stavovi bili validni za argumentiranje. 1320 Vidjeti: El-Musned imama Ahmeda, 2/656, 657, hadis br. 656.; Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/126-128. 133 Vidjeti: El-I'tisam, 1/225-227. 134 Vidjeti: Džima'u-l-'ilm, str. 118.


84

Stav većine islamske uleme (džumhur) jeste da se "kontadiktornost" otklanja na sljedeći način i po sljedećem redoslijedu:135

Prvo: Mudžtehid će nastojati objediniti elemente oba dokaza, jer su, možda, oba ta dokaza zasebni argumenti u dvije različite prilike, ili je jedan općeg značenja, a drugi se odnosi na posebnu situaciju, jer je preče upotrijebiti oba dokaza, nego jedan odbaciti. U tome se slaže sva ulema.136

Imam Eš-Šafi'i, r.a., kaže: "Neće se tretirati postojanost kontradiktornosti između dva hadisa sve dok postoji neki način da se oni međusobno uvaže. Kontradiktornost je ukoliko nije moguće uzeti u obzir jedan dokaz, a da drugi ne stavimo van snage. Kao kada bi dva hadisa tretirala istu temu tako da jedan ukazuje na zabranjenost nečega a drugi, pak, to dozvoljava."137

Imam El-Hattabi, r.a., kaže: "Ukoliko je moguće usaglasiti, ili povezati dva hadisa koji su prividno kontradiktorni, onda će se to uraditi i neće se jedan drugim demantovati, nego će se svaki upotrijebiti na svom mjestu. Tako su alimi rješavali mnoga pitanja u hadisu."138

Drugo: Ukoliko nije moguć spoj među njima, a spadaju u domen u kojem je moguća derogacija, onda će se pogledati u historijat i ustanoviti koji od njih je stariji, te će se stariji proglasiti derogiranim a kasniji derogirajućim."

135 Vidjeti: El-Mahsul lir-Razi, 2/542; Kitabu-l-i'tibar fi bejanin-nasihi ve-l-menshu mine-l-asar, str. 9; El-Mustesfa, el-Gazali, 2/139; El-Muvafekat, 4/294; El-Ibhadž šerhu-l-minhadž, Ibn Es-Subki, 3/210; Kešfu-l-esrar, 3/78; Iršadu-l-fuhul, str. 276; Mukaddimetu ibn es-Salah, str. 143. 136 Vidjeti: Iršadu-l-fuhul, str. 276. 137 Vidjeti: Er-Risale, str. 342. 138 Vidjeti: Me'alimus-sunen, 3/80.


85

Imam Eš-Šafi'i, r.a., kaže: "Ukoliko nema nikakva načina da se postigne saglasnost među hadisima, onda je jedan derogirajući, a drugi derogiran."139

Treće: Ukoliko se ne može ustanoviti koji od njih je stariji koristit će se principu preferiranja jednog nad drugim. Neki navode 50, a neki i više načina preferiranja.140 Kojem od njih se da prednost po njemu će se i postupati, jer to, po naravi stvari, prihvataju i priznaju svi učenjaci.

Imam Eš-Ševkani, r.a., kaže: "U tome je saglasna ulema. Drugačiji stav ima samo onaj čije mišljenje nema nikakvu težinu. Ko pogleda stavove ashaba, tabi'ina, tabi'i tabi'ina i njihovih iskrenih sljedbenika o tom pitanju ustanovit će da su svi saglasni da bi trebalo postupati po jačem dokazu, a zanemariti slabiji."141

Četvrto: Ukoliko nije moguće primijeniti princip preferiranja, među učenjacima ne postoji jedinstven stav u vezi s daljim koracima.

Neki kažu da bi mudžtehid trebao da ostane suzdržan sve dok ne nađe način da preferira jedan od njih. Medžduddin, r.a., u svome djelu El-Musevvede,142 kaže: "Ovo je stav naših kolega: El-Kadija, Ibn Akila, Ebul-Hattaba i drugih. Isto smatraju i šafi'ije El-Kerhi i Ebu Sufjan es-Serhasi. Isti stav prenosi El-Isfaraini od svojih savremenika." Na drugom mjestu istog djela143 stoji: "Ostati suzdržan naš je poznati stav koji se prenosi kao jedno od dva mišljenja imama Malika i stav imama Šafije."144

139 Vidjeti: Ihtilafu-l-hadis, 7/57. 140 Vidjeti: Kitabu-l-i'tibar fi bejanin-nasihi ve-l-mensuhi mine-l-asar, str. 11. 141 Vidjeti: Iršadu-l-fuhul, str. 276. V. također, El-Ihkam li-l-Amidi, 3/257. 142 Vidjeti: El-Musevvede, str. 446. 143 Str. 338. 144 Ukoliko su dva dokaza protivrječna, islamska ulema ima više mišljenja, da li će kadija uvažiti oba ili će oba odbaciti. Vidjeti: El-Mustesfa, 2/379, 393 i 394.


86

Ibn Kudame taj stav prenosi od većine hanefijskih i šafijskih alima.145

Drugi kažu da mudžtehid može birati između dva dokaza koja nije mogao usaglasiti. To se prenosi od pojedinih šafijskih i hanefijskih alima.146 Isti stav je zabilježen od Er-Razija, Kadije Ebu Bekra el-Bakillanija,147 a njemu inklinira i El-Gazali.148

Neki kažu da će se oba dokaza odbaciti i tražiti treći dokaz po jačini. Ukoliko se radi o dva kontardiktorna ajeta potražit će se hadis, a ako budu dva hadisa uzet će se u obzir analogija, ili izreke ashaba. Ukoliko to ne bude moguće, onda će se uzeti u obzir prvobitno stanje (el-beraetu el-aslijje). To mišljenje zastupa El-Dželal el-Mehilli i smatra ga najjačim.149 To mišljenje je najispravnije i najbliže istini i pravdi, jer podrazumijeva prvo mišljenje i dopunjava ga. Neograničeno suzdražavanje dovelo bi do nemogućnosti donošenja presude, a aktuelno pitanje zahtijeva brzo rješenje. Uz to, nije moguće zamisliti pitanje za koje ne postoji dokaz, makar u analogiji, jer nas je Allah, dž.š., zadužio da postupamo po Njegovim propisima, a do njih ne možemo doći bez dokaza. Ukoliko ne bi bilo dokaza, onda bi to značilo da nas je Allah, dž.š., zadužio za nešto što nismo u stanju učiniti.150


﴿﴾

145 Vidjeti: Rewdatun-nazir, 2/432. 146 Vidjeti: Ibid., 2/432. 147 Vidjeti: El-Mahsul lir-Razi, 2/506; Iršadu-l-fuhul, str. 275. 148 Vidjeti: El-Mustesfa, 2/379. 149 Vidjeti: Hašijetul-Benani ala džem'i-l-dževami', 2/359-362; Iršadu-l-fuhul, str. 275. 150 Vidjeti: Rewdatun-nazir, 2/432; Gijasu-l-umem fi iltijasiz-zulem, str. 310-311; El-Burhan fi usuli-l-fikh li-l-Džuvejni, 2/1348-1350.


87

"A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti." (En-Nisa', 82)

Iz ovog ajeta jasno se razumije da je Kur'an od Allaha i da u njemu nema protivrječnosti.

Komentarišući spomenuti ajet Ibn Džerir et-Taberi, r.a., veli da je Uzvišeni Allah navedenim ajetom želio da ukaže na slijedeće značenje: "...Zaista je ono sa čime sam im Ja došao Objava od njihovog Gospodara. Dokaz za to je sklad Njenih značenja, harmonija Njenih propisa i potkrepljivanje i potvrđivanje jednih dijelova drugim. Da je to od bilo koga drugog, mimo Allaha, sigurno bi bilo nesklada u njegovim propisima, kontradiktornosti u njegovim značenjima i jedan dio bi govorio o neispravnosti drugog."151

Imam Ahmed u Musnedu prenosi od Amra ibn Šu'ajba, a on od svog oca, a on od svog djeda: "Moj brat i ja smo bili u prilici da sjedimo na sijelu koje mi je draže nego sve bogatstvo ovoga svijeta. Došli smo ja i moj brat do jedne grupe, kad tamo sve prvaci ashaba Poslanika, s.a.v.s., sjede ispred jednih od njegovih vrata. Bilo nam je neugodno da ih rastavljamo, te smo sjeli u kraj. Spomenuli su ajet o kojem su počeli raspravljati sve dok nisu povisili glasove. Tada je izašao Poslanik, s.a.v.s., ljutit i potpuno crvena lica, bacajući na njih prašinu i govoreći: "Polahko, o narode! Zbog toga su uništeni narodi prije vas. Uništeni su zbog svog suprotstavljanja poslanicima i okretanju knjiga jednih protiv drugih. Kur'an nije objavljen da jedan njegov dio demantuje drugi. Ono što ste od njega spoznali primijenite u praksi, a ono što niste spoznali prepustite onome ko to zna."152

151 Vidjeti: Tefsirut-Taberi, 5/179. 152 Vidjeti: El-Musned, 10/228-230. Ahmed Šakir kaže da je njegov sened sahih. Ibn Tejmijje kaže da je ovaj hadis mahfuz od Amra ibn Šu'ajba i od njega ga prenose mnogi. Vidjeti: Iktidaus-sirat el-mustekim, 1/141.


88

U ovom hadisu jasan je dokaz da je Kur'an sačuvan od svakog vida razlaza i kontradiktornosti. Naprotiv, Kur'an je cjelina čiji dijelovi potvrđuju jedni druge i liče jedni drugima. Problem i nejasnoće nastaju u njegovom razumijevanju, što je jasan dokaz da je čovjek, kao stvorenje, ograničen. Zato je njegova obaveza da ono što nije u stanju shvatiti da prepusti onome ko to zna i da kaže ono što su rekli oni koji su daleko dospjeli u znanju (er-rasihune fil-ilm):

﴿......﴾

''Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!'' (Ali 'Imran, 7)

Rezultati primjene ovog pravila su: - Međusobna kontradiktornost kur'anskog i sunnetskog

teksta podrazumijeva negiranje jednog dijela istine, jer se, u tom slučaju, radi o suprotstavljanju istine istini. To zahtijeva negiranje jedne od njih, ili zbunjenost i nejasnoću, a prihvatiti istinu je obaveza. Allah, dž.š., kaže:

﴿﴾

"Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i smatra da je laž Istina kada mu ona dolazi? Zar u Džehennemu prebivalište za nevjernike neće biti? A onaj koji donosi istinu i oni koji u nju vjeruju, oni su bogobojazni." (Ez-Zumer, 32-33)

- Novotari su prihvatili jedan dio Knjige, a odbacili drugi, te su, na taj način, postali slični kitabijama. Tako su, naprimjer, kaderije prihvatile citate koji govore o ljudskoj moći i volji, a odbacili citate koji govore o tome da je Allah tvorac svega, što podrazumijeva da je On tvorac i ljudskih djela. Oni su proglasili čovjeka tvorcem svojih djela.


89

- Suprotno njima, džebrije su prihvatile one citate koje su kaderije odbacile, a odbacile one koje su kaderije prihvatile. Ispravno je prihvatiti sve citate i vjerovati da među njima nema niti može biti kontradiktornosti. Allah, dž.š., kaže:

﴿ ﴾

"…onome od vas koji hoće da je na pravom putu, a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!" (Et-Tekwir, 28-29)

- Treći su prihvatili citate o prijetnji kaznom, a porekli citate o obećanoj nagradi. Suprotno njima, murdžije su prihvatile citate o obećanoj nagradi, a odbacile citate o prijetnji kaznom. Ispravno je, međutim, prihvatiti sve citate čvrsto vjerujući da kontardiktornost među njima nije moguća. Allah, dž.š., kaže:

﴿......﴾

"Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću, a milost Moja obuhvata sve!" (El-E'araf, 156)

- Spomenute sekte, kada niječu određene citate, niječu ih u potpunosti, proglašavajući ih slabim, ukoliko se radi o hadisima, ili prepuštanjem njihovih značenja Allahu, ili, pak, mijenjanjem njihovih značenja, ukoliko se radi o ajetima.

- Ashabi, tabi'ini i oni koji su ih iskreno slijedili argumentirali su akaidska pitanja citatima iz Kur'ana i sunneta ne praveći nikakvu razliku među njima i bez pretpostvaljanja bilo kakve kontradiktornosti među njima. To je dokaz da su svi citati iz jednog izvora i da jedni druge samo potvrđuju.153

- Iz navedenog se jasno vidi da je pravljenje razlike među citatima iz Kur'ana i sunneta, na polju akaidskih 153 Vidjeti: Muhtesarus-sava'iki el-mursele, 2/235-236.


90

pitanja, novotarija generacija koje su dolazile i da u tome nemaju nikoga, iz prethodnih generacija, na koga se mogu pozvati.

- Ko nije shvatio ovo pravilo i dobro o njemu razmislio pogrešno će razumijevati Kur'an i sunnet. To se desilo sa svim nastranim sektama. Razlog zablude svake od njih bio je nepoznavanje ovog pravila. Poslanik, s.a.v.s., je za haridžije rekao: "Oni uče Kur'an, ali on ne prelazi njihova grla...",154 ukazujući na to da oni nisu razmijevali ono što uče. To je bio glavni razlog što su oni muslimane, među kojima je bilo i vrlih ashaba, proglašavali nevjernicima. Oni su ohalalili njihovu krv i mnogo toga što je gotovo nemoguće pojmiti. U svemu tome, oni su se pozivali na tekst Kur'ana i sunneta. Kada im se javno suprotstavio Ibn Abbas, r.a., i demantirao njihove nejasne dokaze nedvosmislenim kur'ansko-sunnetskim citatima, te otklonio ono što su oni smatrali kontardiktornim, više od dvije hiljade ih je učinilo tevbu.155

- Tim pravilom koristio se veliki broj prvaka znanja islama u odgovoru novotarima i pri demantiranju njihovih tvrdnji. Tako su postupili: imam Šafija, r.a., u djelu Er-Risale, imam Ahmed, r.a., u odgovoru džehmijama, imam Ibn Kutejbe, r.a., u djelu Kitabu muhtelefi-l-hadis, Tahavija u Muškilu-l-asar i mnogi drugi prvaci sunneta.

6. Nepostojanje kontradiktornosti između Objave i razuma

Obavezni smo vjerovati da jasni kur'anski i sunnetski tekstovi ne mogu biti oprečni zdravom ljudskom razumu. Allah, dž.š., stvorio je čovjekov razum i obdario ga sposobnošću da razumije ono što mu On objavljuje, da 154 Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, poglavlje O ubijanju odmetnika haridžija, hadis br. 6931. 155 Vidjeti: El-Musned imama Ahmeda, 2/656-657; Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/126-128.


91

razumije Njegovu vjeru i propise. Zato nije moguće da razum odbaci bilo šta od Objave (Kur'ana i sunneta) pod izgovorom da je to u oprečnosti s njim. Naprotiv, cjelokupan šerijat sa svojim izvješćima i propisima ne sadrži ništa što je oprečno razumu, nego razum svjedoči ispravnost svega toga, do najsitnijih detalja.

Uopćeno kazano, razumsko svjedočenje istinitosti poslanstva i Poslanika, s.a.v.s., obavezuje istinsko prihvatanje Poslanika, s.a.v.s., i sve ono s čime je došao (Kur'an i sunnet).

Što se tiče detalja, ne postoji nijedan propis u šerijatu koji razum odbacuje. Naprotiv, sve detalje do kojih je razum dosegao šerijat uvažava i podržava, a propisi koje razum nije bio u stanju dokučiti samo svjedoče o veličini šerijata i njegovoj superiornosti. Premda te propise ljudski razum nije mogao pojmiti, ne postoji u razumu barijera koja bi spriječila njihovu manifestaciju. Šerijat ponekad dođe s propisima koji zbune razum, ali nikako sa propisima koji su u oprečnosti s razumom.156

Suprotstavljanje mišljenjima i prohtjevima Objavi metoda je novotara. Šeherstani, r.a., kaže: ''Prva sumnja koja se desila među stvorenjima bila je sumnja Iblisa, Allah ga prokleo. Razlog njegove sumnje je to što je on svoje mišljenje suprotstavio kur'anskom tekstu, davši tako prednost svom prohtjevu nad naredbom. On se uzoholio zbog tvari od koje je stvoren, a to je vatra, u odnosu na ilovaču od koje je stvoren Adem, a.s.''157

Iblis je vođa svih novotara. Zato su pojedini alimi kazali: ''Iblis, Allah ga prokleo, prvi se koristio pogrešnom logikom!''158

156 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 1/331-332. 157 Vidjeti: El-Milel ven-nihal, 1/16. 158 Vidjeti: El-Fekihu ve-l-mutefekkih, 1/185.


92

Odatle su se razgranale sve ostale sumnje. Ako promotriš svaku od sekti među muslimanima, ustanovit ćeš da se ona oslanja na prvu Iblisovu sumnju: suprotstavljanje Objavi mišljenjem i naredbi pohotom. Allah, dž.š., kaže:

﴿...﴾

''...oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.'' (En-Nedžm, 23)

Obaveza je svakome ko vjeruje u Allaha i Njegove poslanike da prihvati Njegove propise u svim sferama života, a ukoliko mu se nešto od toga učini kontradiktornim, neka to smatra slabošću svoga razuma, dok je kur'anski tekst jasan i neprikosnoven. To je metod istinskih alima i jakih mu'mina. Komentator Tahavijeve Poslanice kaže159: ''Svako ko se, pored jasnog citata, povodi za svojim mišljenjem, duševnim iskustvom (ez-zevk) i politikom, ili se suprotstavlja citatu svojim razumom, Iblisov je prijatelj i ponaša se kao on kada je rekao:

﴿...﴾

''Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače.'' (El-E'araf, 12)

Gori od njih je onaj koji svojim pogrešnim rezonom postavlja pravila koja stavlja na mjesto vjere i propisa i njima se suprotstavlja kur'ansko-sunnetskim citatima. Ukoliko se kur'anski i sunnetski tekstovi slažu sa pravilima koja je on svojim razumom ili duševnim iskustvom (zevk) postavio, on ih prihvata kao potvrdu, ali ne kao osnov, a ukoliko se suprotstavljaju njegovim pravilima, on ih odbacuje i smatra neistinitim. Ako se, pak, radi o hadisima, a naročito ahad-hadisima, on ih tumači na način koji je daleko od njihovih 159 Vidjeti: Šerhu-l-akideti et-tahavijje, 1/241.


93

osnovnih značenja i to naziva te'vilom (alegorijom), ili ostavlja citate onako kako su preneseni, ali njihovo značenje, bez razmišljanja prepušta Allahu (tefvid), te ih i čita bez razmišljanja.160

Međutim, Kur'an od nas traži da promatramo i razmišljamo o Allahovoj, dž.š., otvorenoj knjizi koja se zove svemir i Knjizi, koju čitamo – Kur'anu. Uzvišeni Allah se, u kontekstu navedenog, obraća onima koji razum imaju. Mnogo je ajeta čiji je završetak: ''pa zašto ne razmišljate'', ''zašto pouku ne uzimate''. Uzvišeni Allah kaže:

﴿﴾

''Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!'' (Muhammed, 24);

﴿﴾

''A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.'' (En-Nisa', 82);

﴿﴾

''Zašto oni o Kur’anu ne razmisle? Zar im dolazi nešto što nije dolazilo njihovim precima davnim?'' (El-Mu'minun, 68).

Da se u Kur'anu nalazi bilo šta što je oprečno principima razuma, ne bi se naređivalo razmišljanje i razmatranje o njemu, jer bi upravo razmišljanje dovelo do otkrića tih slabosti i kontradiktornosti. Činjenica da Kur'an poziva razum na razmišljanje o njegovim ajetima dokaz je da u njemu nema kontradiktornosti niti bilo čega što je oprečno zdravom ljudskom razumu.

160 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 13/142.


94

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Ostavio sam vas na čistoj bijeloj stazi koja se potpuno jednako vidi i noću i danju, pored nje može zalutati samo onaj ko je zaista propao.''161

Ovaj hadis jasno ukazuje na činjenicu da je šerijat potpuno jasan i da je zapostavljanje šerijata, a ono može biti i odbacivanjem, znak propasti i nesreće. Apologetičari (mutekellimun) su priznali da je metod prvih generacija (selef) ispravniji, jer oni nisu protivriječili šerijatu mišljenjima i logičkim zaključcima,162 a ispravnost je najveći cilj koji musliman teži postići u svojoj vjeri, časti i imetku. Sve što je mimo toga vodi u nesreću i propast.

Rezultati primjene ovog pravila su: - Potvrda nepostojanja manjkavosti u šerijatu.

Nepobitni dokazi upućuju da u šerijatu ne postoji bilo šta što je oprečno zdravom ljudskom razumu, niti u zdravom razumu postoji bilo šta što je u kontradiktornosti sa vjerodostojnim citatom iz Kur'ana i sunneta.

- Onaj ko da prednost šerijatu nad razumom, ukoliko dođe do kontradiktornosti među njima, dobio je šerijat, pa makar i ne bio u stanju demantovati razumski dokaz, a onaj ko da prednost razumskom dokazu, tvrdeći da je on potpuno ispravan, izgubio je i razum i šerijat i to je jasan gubitak i propast.163

- Onaj ko razumom spozna Poslanika, s.a.v.s., i spozna ono što je on kazao, a zatim razumom protivriječi tome, njegov razum ga duži da tu nejasnoću prepusti nekome ko je učeniji od njega i da se učenijem ne suprotstavlja svojim mišljenjem, jer zna da je njegov razum slabiji od razuma

161 Prenosi ga Ibn Madže u uvodu svog djela Es-Sunen, hadis br. 41. El-Albani smatra da je ovaj hadis sahih. Vidjeti: Sahih Sunen Ibn Madže, 1/14. 162 Vidjeti: Ildžamu-l-avam an ilmi-l-kelam, 87-95; Et-Tuhaf fi mezhebis-selef, str. 3-4. 163 Vidjeti: Der'u tearudi-l-akli ven-nakli, 5/277.


95

dotičnog. Svjestan je da on više zna o Allahu, Njegovim imenima, svojstvima, djelima i onom svijetu od njega. Svjestan je da je, u pogledu znanja, razlika između njih dvojice veća nego razlika između znanja običnog svijeta spram medicine i znanja vrhunskih stručnjaka, a običan svijet u potpunosti prihvata ono što im oni kažu i izvršava ono što im oni narede. Prihvatanje vijesti, naredbi i zabrana od Poslanika, s.a.v.s., je preče, jer oni mogu pogriješiti, a on je nepogrešiv.164

- Neispravnost uslovljavanja imana; kao kada bi neko rekao: ''Ja neću vjerovati u istinitost riječi Poslanika, s.a.v.s., sve dok se ne uvjerim da one nisu oprečne bilo čemu razumskom.'' Ili ''Ja to neću povjerovati sve dok mi se ne potvrdi snom, kešfom (otkrovenjem), ili praktično (eksperimentom)'', i slično. Takav iman nije ispravan. Njegov vlasnik je sličan onima koji govore:

﴿......﴾

''Mi nećemo vjerovati sve dok se i nama ne da nešto slično što je Allahovim poslanicima dato.'' (El-En'am, 124)

- Šerijat je osnova i pomoću njega se cijene i vrednuju mišljenja i pravci ljudi. Ukoliko dođe do razlaza i nejasnoće šerijat je taj kome se obraćamo za konačan odgovor. Određena mišljenja i pravci ne mogu biti prihvaćeni sve dok ne budu u skladu s Kur'anom i sunnetom. Allah, dž.š., kaže:

﴿﴾

''A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.'' (El-Džasije, 18)

- Zato je Ibn Abbas, r.a., onima koji su mu se suprotstavili navodeći riječi Ebu Bekra i Omera rekao: ''Ja 164 Vidjeti: Ibid., 1/141.


96

smatram da će oni propasti! Ja im kažem rekao je Poslanik, s.a.v.s., a oni kažu zabranio je Ebu Bekr i Omer!''165

- Ko posvjedoči istinitost Poslanika, s.a.v.s., a zatim ga ne bude slijedio u svim njegovim naredbama i riječima, nego se njima suprotstavi svojim razumom, ili otkrovenjem (kešfom), on, ustvari ne vjeruje u Poslanika, s.a.v.s. On je sličan sudiji koji sasluša iskaz svjedoka i potvrdi da je istina sve što su kazali, zatim njihovo svjedočenje uopće ne uvaži u donošenju presude. Od njegovih riječi da oni istinu govore nema nikakve koristi.166

- Uvjerenje da nema kontardiktornosti između razuma i šerijata tajna je uspjeha u životu i razlog procvata civilizacija, jer tek tada čovječanstvo uživa u blagodatima Allahove upute. To je razlog zbog kojeg je ehlis-sunnet ve-l-džema'at bio stekao prednost u odnosu na druge, naročito u razvoju racionalnih i praktičnih znanosti. Njih ništa nije sprječavalo u tim znanostima, suprotno onome što se desilo kršćanima u mračno doba Evrope. Oni su smatrali da postoji kontardiktornost između razuma i citata iz Evanđelja. Poznati učenjaci su tada bili izloženi najdrastičnijim oblicima kažnjavanja koje je provodila crkva. Tada se desio otklon prema crkvi, oslobađanje od njenog utjecaja i došlo je do pojave sekularnog društva.

7. Izvorno značenje kur'anskih i sunnetskih tekstova odgovara nakani Zakonodavca

Kur'anski i sunnetski citati se, u osnovi, prihvataju i razumijevaju po svom prvotnom značenju, bez ikakvog mijenjanja i nijekanja, smatrajući da ona odgovaraju nakani onoga ko ih je izrekao. Naročito kada se radi o temeljnim

165 Ebu Omer, Jusuf b. Abdul-Berr, Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, Dar Ibnu-l-Dževzi, 1996., 20/240. 166 Vidjeti: Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, 5/338.


97

pitanjima vjerovanja, jer znamo da tu nema mjesta proizvoljnom ljudskom mišljenju.167

Allah, dž.š., pohvalio je učenjake koji su spoznali istinu kroz Objavu i to javno obznanili. Da prvotno značenje citata ne upućuje na nakanu Zakonodavca, oni ne bi zaslužili Njegovu pohvalu i počast. Allah, dž. š., kaže:

﴿﴾

''Oni kojima je dato znanje dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi na put Silnoga i Hvaljenog.'' (Sebe', 6)

﴿﴾

''Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju.'' (Er-Ra'd, 19)

Kur'an spominje istinske sljedbenike ranijih Objava koji su ih istinski prihvatili i slijedili, i koji su na sedždu padali prilikom slušanja Kur'ana, vjerujući u njegovu istinitost i istinitost poslanika koji je s njim došao. Kaže Uzvišeni:

﴿

﴾

"Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im 167 Vidjeti: El-Kava'idu el-musla fi sifatillahi el-husna, str. 33.


98

se on čita, i govore: ''Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!'' I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje." (El-Isra', 107-109)

Ibni Kesir u Tefsiru, tumačeći Allahove, dž.š., riječi: "Vjerovali u njega ili ne vjerovali...", kaže: "Svejedno, vjerovali vi u njega ili ne vjerovali, on je, sam po sebi, istina. Allah ga je objavio i ukazao na njega u prijašnjim Objavama."168


﴿﴾

''Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur'an da bi svjetovima bio opomena.'' (El-Furkan, 1)

Kako da se dostavi Objava, upotpuni upozorenje, donese dokaz i ljudi ostanu bez opravdanja s tekstom čije riječi ne upućuju na jasna značenja i uopće ne ukazuju na nakanu vlasnika teksta, nego svako može da ih tumači shodno svom uvjerenju, mišljenju i pravcu.

Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Ja sam vas ostavio na kristalno jasnoj bijeloj stazi, ona se podjednako vidi i noću i danju. S nje će poslije mene skrenuti samo onaj koji je propali nesretnik."169

Ovaj hadis je jasan dokaz da je Poslanik, s.a.v.s., ostavio svoj ummet na jasnom putu i pravcu gdje nema nejasnoća. On je jedan u svom zahiru i batinu i u njemu ne postoji batin (unutarnje značenje) koji je oprečan zahiru (vanjsko značenje), niti bilo koja riječ koja upućuje na neko drugo značenje koje se iz nje ne razumije.

168 Vidjeti: Muhammed Nesib er-Rifa'i, Tefsir ibn Kesir, s arapskog: grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, OKO, Sarajevo, str. 769. 169 Vidjeti: Ibn ebi Asim, Es-Sunne, hadis br. 48. El-Albani smatra da je ovaj hadis sahih. Vidjeti: Es-Sunne, 1/26-27.


99

Imam Zuhri, r.a., upitan je o pojedinim hadisima koji govore o kazni na budućem svijetu, pa je rekao: "Allah je to objasnio, Poslanik dostavio, a na nama je da to prihvatimo."170

Ibn Abdu-1-Berr o ajetima i hadisima koji govore o svojstvima Allaha, dž.š., kaže: "Prve generacije (selef) su ih prenijele bez komentara, a oni su ih najbolje poznavali i razumijevali. Njihova šutnja nije bila iz neznanja i nemoći. Kome ne bude dosta ono što je bilo njima, taj je sigurno nesretnik i propao."171

Zato je onaj koji tvrdi da određeni citati ne ukazuju na prvotno značenje dužan da to potkrijepi s četiri dokaza, inače mu to neće biti uvaženo:

1. Da dokaže da dotične riječi imaju značenje u arapskom jeziku na koje on ukazuje.

2. Pošto određene riječi imaju više značenja, dužan je da dokaže razlog zbog kojeg daje prednost dotičnom značenju nad ostalim.

3. Da donese dokaz koji je razlog za odstupanje od prvotnog značenja, jer se u osnovi ne odstupa od njega. Ibnu-1-Vezir veli: "Neosnovano je u vjeri odstupati od prvotnog značenja citata i upo-trebljavati alegoriju, izuzev ako za to postoji jasan dokaz."172

4. Da dokaže neoborivost argumenta koji uzimaju kao dokaz dozvoljenosti odstupanja od prvotnog značenja.

Postoji li zahir (vanjsko) i batin (unutarnje) značenje u Kur'anu i hadisu?

Ima onih koji tvrde da u Kur'anu postoji zahir i batin. Oni se ponekad dokazujući ispravnosti te tvrdnje pozivaju 170 Vidjeti: Fethu-l-bari, 13/503. 171 Vidjeti: Džami'u bjani-l-'ilmi, 2/118. 172 Vidjeti: Isaru-l-hakki, str. 129.


100

na određena predanja koja su slaba (neprihvatljiva) ili pak na vjerodostojne (sahih) predaje, ali koje ne mogu poslužiti kao argument za tu temu.

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Troje će stajati pod Aršom na Sudnjem danu: Kur'an koji će govoriti protiv ljudi, a ima zahir i batin..."173

Prenosi se da je, navodno, Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Kur'an ima svoj batin, a batin svoj batin, sve do sedam batina."174

Prenosi se da je Ebu Hurejre, r.a., rekao: "Zapamtio sam od Poslanika, a.s., dvije posude znanja, jednu sam prenio ljudima, a da sam im prenio i drugu ubili bi me."175

Ovdje je bitno istaći da pojam zahira i batina treba prije svega pojasniti. Pod pojmom batin želi se ukazati na saznanje o unutarnjem, kao što je znanje o onome što je u srcima od znanja, spoznaje, stanja i znanje o gajbu o kome su nas obavijestili poslanici, ili na znanje koje je skriveno od većine ljudi.

Ako se radi o prvom značenju pojma batin, nema sumnje da se jedan dio znanja odnosi na zahir, kao što su djela koja se čine spoljašnjim organima, a drugi na batin, kao što su djela srca: vjerovanje u Allaha, Njegova svojstva i lijepa imena, vjerovanje u meleke, Džennet i Džehennem i sl. U to, svakako, spada i znanje o stanju srca i iskrenosti, tevekkula, ljubavi, nadi, strahu i sl. Ljudi se izuzetno puno razlikuju kada je riječ o toj vrsti znanja.

Što se tiče drugog značenja tog pojma, on može ukazivati na dvoje: batin-znanje koje je u oprečnosti sa zahir-znanjem, i batin-znanje koje nije u oprečnosti sa zahir-

173 Vidjeti: Miškatu-l-mesabih, 1/658. Es-Sujuti smatra da je ovaj hadis daif. Vidjeti: Daif el-džami'u es-sagir ve zijadetuhu, hadis br. 2577. 174 Ibn Tejmijje kaže da je ovaj hadis izmišljen i da nije zabilježen u hadiskim zbirkama. Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 13/230-232. 175 Vidjeti: Fethu-l-bari, hadis br. 120.


101

znanjem. Prvi vid tog (batin) znanja je neosnovan i njega zagovaraju samo odmetnici od vjere ili zalutale neznalice. To je znanje na koje se pozivaju batinije i karamiti među ismailijama, nusajrije i njima slični, kao i oni koji se s njima u mnogo čemu slažu: neki filozofi, ekstremne sufije i dr.

Tako karamiti tumače namaz otkrivanjem svojih tajni, post njihovim sakrivanjem, hadždž putovanjem do svojih šejhova... Džennet je po njima samo za posebnu grupu i pod tim misle na užitke na ovom svijetu, a Džehennem je, po njima, pridržavanje šerijatskih propisa i patnja pod njihovim okovima...

Batinije među filozofima smatraju da su meleki i šejtani nagoni dobre i loše duše, a citati o berzehu i proživljenju su za njih samo primjeri kojima se želi postići lakše razumijevanje za laika.

Ekstremi među sufijama tumače kaznu (azab) sa uzubetom (slašću), tvrde da je govor Nuha, a.s., svome narodu ustvari pohvala i da obožavaoci kipova i (zlatnog) teleta nisu obožavali nikog drugog sem Allaha Jedinog, jer, ustvari, niko drugi osim Njega i ne postoji.176

Što se tiče drugog vida ovog (batin) znanja, batina koji nije oprečan zahiru, ono može biti ispravno, a može biti i neispravno. Mjerila za to su Kur'an i sunnet.

Kada je riječ o hadisu u kojem se spominje da Kur'an ima zahir i batin, rekli smo da je slab i da ne može poslužiti kao dokaz. Međutim, ako bismo pretpostavili njegovu vjerodostojnost, iz njega se ne može zaključiti da Kur'an ima batin (značenje) koji je oprečan zahiru. Imam Šatibi kaže: "Zahir Kur'ana je njegovo učenje, a batin je razumijevanje onoga što Allah govori."177

176 Vidjeti: Fususu-l-hikem, str. 70, 109, 192, 210 i 211. 177 Vidjeti: El-Muvafekat, 3/382.


102

Što se tiče drugog hadisa, citirali smo riječi uvaženog alima koji kaže da je izmišljen, te se na njega ne treba ni osvrtati.

Što se tiče izreke Ebu Hurejrea, u "posudi" iz koje nije govorio nije bilo ništa od batin znanja koje je oprečno zahiru, niti je u njoj bilo nešto od značajnih istina vjere, jer to nije dopušteno kriti. U njoj su bile vijesti o neredima i smutnji koja će se desiti među muslimanima. U te nerede spada i vijest o međusobnim borbama muslimana. Zato je Ibn Omer, r.a., rekao: "Da vas je Ebu Hurejre obavijestio da ćete ubiti svoga halifu i da ćete uraditi to i to, vi biste mu sigurno rekli da laže."178

Rezultati primjene ovog pravila: - Prihvatanje kur'anskih i sunnetskih iskaza tekstualno

i po njihovom značenju, što pripadnici ehlis-sunneta i čine, preče je nego prihvatanje samo njihovog tumačenja koje je u suprotnosti sa slovom teksta.

- Imam Šafi'i, r.a., kaže: "Kur'an je objavljen na arapskom jeziku. Njegovi propisi su jasni i moraju biti prihvaćeni po svom prvotnom i općem značenju. Niko nema pravo da odstupa od njega i pribjegava unutarnjem (batin) značenju, niti od općeg ka posebnom, izuzev s jasnim dokazom iz Kur'ana ili sunneta Poslanika, s.a.v.s., ili konsenzusa uleme. U protivnom, ukoliko bi bilo dopušteno da se odstupa od vanjskog (prvotnog) značenja ka nekom drugom, onda bi svako mogao tumačiti tekst kako hoće i niko ne bi mogao opovrgnuti ničije mišljenje na takav način."179

- Zatvaranje vrata pred svim protivnicima vjere islama, kao što su filozofi, karamiti, batinije i drugi. El-Eš'ari je, npr., zanijekao vanjsko značenje pojedinih ajeta koji govore o određenim svojstvima Allaha, dž.š., i 178 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 13/253. 179 Vidjeti: Muhtelefu-l-hadis, 7/27, 28, 55 i 56.


103

pojedinim pitanjima proživljenja, pa su poslije mu'tezile zanijekale sva svojstva Allaha, dž.š., i mnoga pitanja u vezi s proživljenjem, zatim su poslije njih džehmijje zanijekale sva svojstva i imena Allaha, dž.š., i sve tekstove u vezi s proživljenjem. Nakon toga su se pojavili filozofi s tezom o "apsolutu" koji postoji samo u svijesti ljudi a ne u stvarnosti. Na kraju su batinije zanijekale sve propise i odredbe i načinili ih samo simbolima za ono što su oni htjeli od određenih normi ponašanja, čime su napravili uvod u totalnu anarhiju.

- Ovim pravilom zatvaraju se vrata izlaska iz okvira šerijata u pogledu naredbi i zabrana, jer onaj ko smatra da citati o Džennetu i Džehennemu nisu stvarni, nego samo simbolika, gubi motiv za postizanjem nagrade kod Allaha, a istovremeno i strah od Allahove, dž.š., kazne.

Sufjan es-Sevri, r.a., kaže: "U islamski edeb (odgoj) spada da se hadisi koji tretiraju prijetnju prihvate po svom vanjskom značenju, bez ikakve alegorije, jer ako se drugačije protumače, gube nakanu Zakonodavca."180

8. Prvotna značenja (zahirun-nusus) kur'anskih i sunnetskih tekstova razumljiva su onima kojima su upućena

Govor Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., je jasan arapski govor koji predstavlja vrhunac izraza i razumljiv je onima kojima je upućen, naročito u onom dijelu koji je vezan za osnove vjere oko kojih se vode velike polemike kod potonjih islamskih mislilaca.

Poznato je da je Kur'an objavljen na arapskom jeziku, da je upućen, na samom početku, Arapima, da je objavljen kao uputa i putokaz. Zato je neminovno da bude razumljiv narodu kojem je poslat, jer on to ne može biti sve dok ga taj

180 Vidjeti: Kava'idut-tahdis, str. 293.


104

narod ne razumije i ne shvati. To se neće desiti ukoliko on nije iskazan njima poznatim jezikom i uobičajenim načinom govora. Kur'an je upravo to.

Značenja Allahovih, dž.š., riječi su identična značenjima riječi Arapa, isto kao što su njegove riječi slične riječima Arapa. Zato niko nije u stanju razumijeti Allahov govor izuzev iz tog ugla, tj. uzimajući u obzir činjenicu da je on objavljen na arapskom jeziku i da su njegove riječi i način njihovog slaganja arapski, kao i načini izražavanja i značenja.

Eš-Šatibi, r.a., kaže: ''Onaj ko želi da proučava šerijat i o njemu govori mora ispuniti dva uslova: da o tome ne govori dok ne bude Arap, ili kao Arap u poznavanju arapskog jezika, ili da je na stepenu poznavanja arapskog jezika koji su dostigli prijašnji prvaci u jeziku kao: El-Halil, Sibevejh, El-Kisai, El-Fera i njima slični. Od njega se ne traži da zna sve napamet kao oni, nego da njegovo razumijevanje arapskog jezika bude kao u slučaju Arapa.''181

Neophodno je prilikom razumijevanja kur'ansko-sunnetskih citata poznavati i uvažiti uobičajeni način govora Arapa, a svako odstupanje smatrati neispravnim. Nije dozvoljeno da se govor Allaha i Poslanika, s.a.v.s., razumijeva na način koji nije poznat Arapima.182

Svako čije je poznavanje arapskog jezika bolje i obuhvatnije, zna kur'ansko-sunnetske citate bolje i potpunije i ispravnije razumije njihova značenja. Baš kao što je onaj ko je živio u vrijeme Musa'a, a.s., i dobro poznavao magiju tog vremena, imao daleko veće spoznaje o nadnaravnosti štapa. Isto je i s onim ko je živio za vrijeme Isa'a, a.s., i bio dobro upućen u medicinu, njegova spoznaja nadnaravnosti oživljavanja mrtvih i izlječenja od gubavosti je veća.183

181 Vidjeti: El-I'tisam, 2/809. 182 Vidjeti: El-Muwafekat, 2/82. 183 Vidjeti: Nihajetu-l-ikdam, str. 458.


105

Međutim, nije neophodno da sve riječi i sva značenja Objave zna svaka osoba koja govori arapski jezik. Može se desiti da neko od njih nešto ne razumije, a drugi razumije, zbog razlike u znanju, ali većina je u stanju spoznati šerijat i šerijatske propise.184

Suprotno ovom pravilu postupili su oni koji su se upustili u polemiku o svojstvima Allaha, dž.š., kadera i ahireta i kazali da mi nismo u stanju razumjeti ajete koji o njima govore, niti znati šta je njima Allah, dž.š., i Poslanik, s.a.v.s., htio reći. Po njima, mi te ajete učimo kao riječi čija značenja ne razumijemo, ali vjerujemo da imaju određena tumačenja koja samo Allah zna. Oni kažu da su ti ajeti za nas slični riječima: ''Kaf, Ha, Ja, Ajn, Sad'', ''Ha, Mim, Ajn, Sin, Kaf'', ''Elif, Lam, Mim, Sad'' i njima sličnim počecima određenih sura. Koliko god ih pokušali protumačiti i koliko god neko pokušao doći do raznih tumačenja, mi to nećemo prihvatiti nego ćemo njihova značenja prepustiti Allahu.

Oni su svoj pravac zasnovali na dva pravila: 1. Da su citati koji se odnose na Allahova, dž.š.,

svojstva i budući svijet, nejasni (mutešabih). 2. Da značenja nejasnih (mutešabih) ajeta ne zna

niko osim Allaha. Ovakav pristup suprotan je stavu prvaka islama i prvih

generacija muslimana. Ibn Tejmijje kaže: ''Ja ne znam da je bilo ko od prijašnjih generacija ummeta, a naročito poznati imami kao što je Ahmed b. Hanbel i njemu slični, spomenute ajete smatrao nejasnim (mutešabih) i tvrdio da njihova značenja ne zna niko osim Allaha, te da je govor o Allahovim, dž.š., lijepim imenima i svojstvima smatrao stranim, nerazumljivim govorom. Niko od njih nije rekao da Allah, dž.š., objavljuje govor koji niko ne razumije...''185

184 Vidjeti: Er-Risale, str. 42-43. 185 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 13/294, 295.


106

Nema sumnje da su jasni (muhkem) ajeti daleko brojniji od nejasnih (mutešabih). Poznato je i da veći dio Kur'ana čine ajeti koji govore o svojstvima Allaha, dž.š., i onom svijetu. Oni se stalno spominju, u različitim kontekstima, i gotovo da nema sure u Kur'anu u kojoj nema takvih ajeta. Smatrati sve to nejasnim (mutešabih) zaista je apsurd.

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje kaže: ''Nije moguće da Allah, dž.š., objavi govor koji nema značenja i da Poslanik, s.a.v.s., i cijeli ummet ne znaju njegovo značenje. Nažalost, neki iz generacija muslimana koje su kasnije došle iznose takve tvrdnje. Tu tvrdnju moramo smatrati sigurnom greškom. Mnogobrojni dokazi iz Kur'ana, sunneta i izreka prijašnjih alima upućuju da je cijeli Kur'an razumljiv i jasan. To moramo prihvatiti kao nepobitnu činjenicu.''186


﴿...﴾

''...da opominješ na jasnom arapskom jeziku.'' (Eš-Šu'ara', 194-195)

Ovaj ajet opisuje govor Allaha i Njegova Poslanika kao arapski govor. Govor koji razumiju Arapi i oni koji znaju arapski jezik.


﴿...﴾

''...Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.'' (En-Nahl, 89)

Također, Uzvišeni Allah kaže:

﴿...﴾

186 Ibid., 17/390.


107

''A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.'' (En-Nahl, 44)

I veli Uzvišeni:

﴿...﴾

''Allah istinu govori i na pravi put izvodi.'' (El-Ahzab, 4)

Ovi ajeti su dokaz da je Kur'an pojašnjenje, uputa i svjetlost. To je dokaz da su jasne njegove riječi i značenja i da nema potrebe za posebnim naporima da bi se shvatio, naročito u onome što se odnosi na vjerovanje. Istinu predstavljaju značenja koja Kur'an sadrži, a njihovo najbolje tumačenje je riječima koje ukazuju na ta značenja. Mi nećemo naći govor koji je jasniji i bolje protumačen od govora Svevišnjeg Allaha.187

Prenosi se da je Ubej b. Ka'b rekao: ''Poslanik, s.a.v.s., je sreo Džibrila i rekao mu: 'O Džibrile, ja sam poslat nepismenom narodu. Među njima ima starica i oronulih staraca, mladića, djevojaka i onih koji nikada nisu pročitali ništa.' Džibril reče: 'O Muhammede, Kur'an je objavljen na sedam narječja (seb'ati ahruf).'''188

To je dokaz da su značenja Kur'ana dostupna svakom onome na čijem jaziku je objavljen. Zbog toga je Kur'an objavljen na sedam narječja kako bi svima bilo olakšano čitanje po narječju njegovog plemena.

Rezultati primjene ovog pravila su: - Ovim pravilom otkriva se neosnovanost tvrdnje onih

koji kažu da značenja kur'anskih tekstova u vezi s Allahom, dž.š., i budućim svijetom treba prepustiti Allahu i da je to bio metod prvih generacija muslimana. Mutevatir predaje

187 Vidjeti: Muhtesarus-sava'iki el-muresele, 1/95. 188 Prenosi ga Et-Tirmizi u Sunenu, u poglavlju o kiraetima, hadis br. 2945. Et-Tirmizi kaže: ''Ovo je hasen-sahih hadis, prenosi se od Ubejj b. Ka'ba u više predaja.'' Vidjeti: Sunenut-Tirmizi, 8/148.


108

potvrđuju činjenicu da prve generacije muslimana nemaju nikakve veze s takvim stavom. Mnogobrojne predaje govore o tome kako su oni govorili o značenjima tih citata. Oni su Allahu, dž.š., prepustili znanje o njihovoj suštini (kejfijjat), a ne o njihovim (jezičkim) značenjima.189

- Allah, dž.š., prenoseći riječi mušrika, kaže:

﴿﴾

''Kada im se riječi Naše kazuju, govore: ''Već smo čuli! Da hoćemo, i mi bismo tako nešto rekli; to su samo izmišljotine naroda drevnih.'''' (El-Enfal, 31)

Ovaj ajet je dokaz da su mušrici razumjeli ono što im se objavljuje. U protivnom, oni ne bi obznanili svoju spremnost na otpor.

- Prve generacije muslimana koristile su to pravilo kao odgovor protivnicima: Tako je, naprimjer, Sufjan rekao: ''Čuo sam jednog čovjeka kada je upitao Džabira o značenju ajeta:

﴿...﴾

''Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.'' (Jusuf, 80), Džabir je odgovorio: ''Tumačenje ovog ajeta nije objavljeno.'' Sufjan reče: ''Slagao je!'' Upitali smo Sufjana šta je želio postići onim što je rekao, pa je odgovorio: ''Rafidije kažu da je Alija u oblacima i da ne treba slijediti njegove potomke sve dok glasnik s neba to ne obznani. Oni smatraju da će Alija povikati: ''Krenite s tim i tim!'' Tako on

189 Vidjeti: El-Kavaidu el-musla, str. 35.


109

tumači ovaj ajet, a slagao je. Ovaj ajet odnosi se na brata Jusufova.''190 A Džabir El-Džu'fi je poznati rafidija.

9. Vjerovati u nejasne, a raditi po jasnim ajetima. Ovo pravilo obuhvata obaveznost vjerovanja u cijeli

Kur'an – jasni i nejasni dio. Postoje dvije vrste mutešabih (nejasnih) ajeta: ajeti čija

značenja zna jedino Allah, dž.š., i ajeti čija značenja znaju istinski učenjaci koji ih tumače jasnim ajetima.

Jasni i nejasni citati imaju dva značenja: opće i posebno.

Opće značenje jasnih i nejasnih ajeta: Jasan znači razumljiv i nema potrebe, prilikom njegova

tumačenja pribjegavati drugim tekstovima. To je citat čije su riječi potpuno jasne i logično složene.191

Nejasan je termin kojim se označava sve ono što je zamagljeno i skriveno. Da bi se njegovo značenje razumjelo, neophodno je zadubiti se i dobro promisliti o njemu, jer možda taj citat u sebi nosi mnoga različita značenja i izuzetno je složen.192

Posebno značenje jasnih i nejasnih ajeta: Učenjaci nemaju jedinstven stav u vezi sa značenjem

termina ''jasni (muhkem) i nejasni (mutešabih) ajeti'', naročito u ajetu:

﴿

190 Vidjeti: Uvod u Muslimov Sahih, poglavlje O tome da je sened dio vjere. (1/20) 191 Vidjeti: El-Muvafekat, 3/85; Tefsir Ibn Kesir, 4/236; El-Džami' li ahkami-l-Kur'an el-kerim, El-Kurtubi, 4/11. 192 Vidjeti: Te'vili muškili-l-Kur'an, Ibn Kutejbe, str. 74-75; El-Udud, El-Badži, str. 47.


110

﴾

''On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su galvnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni, a tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: ''Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!'' – A samo razumom obdareni shvaćaju.'' (Ali 'Imran, 7)

Najpoznatija mišljenja su: 1 – Jasni su oni ajeti čija su značenja razumljiva i

potpuno je jasno ono što se njima naređuje, a nejasni su oni ajeti čije je značenje Allah, dž.š., zadržao za sebe, kao što je vrijeme nastupanja Sudnjeg dana, pojava Dedždžala i silazak Isaa, a.s. Neki u to ubrajaju i pojedinačna slova na početku određenih sura.193

To mišljenje zastupaju Džabir b. Abdullah, Eš-Ša'bi, Sufjan es-Sevri i drugi, kako prenosi el-Kurtubi, koji ovo mišljenje smatra dobrim.194 Isto mišljenje preferira i Ebu Dža'fer et-Taberi.195

To mišljenje poznato je onima koji smatraju da prilikom učenja ovog ajeta treba stati na riječi ''Allah''.

2 – Jasni su oni ajeti koji pri tumačenju imaju samo jedno – nedvosmisleno značenje, a nejasni su oni koji imaju više značenja. Muhammed b. Dža'fer b. ez-Zubejr kaže: ''Jasni ajeti su oni koji su dokaz od Gospodara, zaštita ljudima, odgovor neprijateljima i neistini i oni se ne mogu drugačije tumačiti nego onako kako su postavljeni. Nejasni 193 Vidjeti: Zadu-l-mesir fi ilmit-tefsir, 1/350-351; Me'alimu et-tenzil, 1/268; Šerhu el-kevkebi el-munir, 2/142. 194 Vidjeti: El-Džami' li ahkami-l-Kur'an el-kerim, 4/9-10. 195 Vidjeti: Tefsiru et-Taberi, 3/173, 174.


111

ajeti mogu se različito i krivo tumačiti, što predstavlja Allahovu kušnju ljudima.'' Ovaj stav prenosi se od Mudžahida i Ibn Ishaka. Ibn Atijje smatra da je ono dobro.196 To mišljenje prenosi se, prema jednoj predaji i od Šafije i Ahmeda.

3) Jasan ajet je onaj koji je sam po sebi razumljiv i ne treba nikakvo tumačenje, a nejasan je onaj koji treba tumačiti.197 Ovo je najjače Ahmedovo mišljenje,198 a Ebu Ja'la ga pripisuje većini fakiha i smatra da je najispravnije.199

Analizirajući mišljenja alima o pitanju jasnih i nejasnih ajeta može se zaključiti da postoje dvije vrste nejasnih ajeta:200

Stvarna nejasnoća koja se nalazi u ajetima čija se suština nikako ne može dokučiti i spoznati, kao što je pitanje duše i Sudnjeg dana, što je poznato samo Allahu. To znanje ne može posjedovati niko, ni Ibn Abbas niti bilo ko drugi. Kada istinski alimi govore o tome kako niko od uleme ne može spoznati značenje nejasnih ajeta, misle na spomenuta značenja. Međutim, griješi onaj koji kaže da značenja nejasnih ajeta ne može znati niko osim Allaha. Ti ajeti su sasvim razumljivi u jezičkom smislu i mi dobro razumijemo govor o duši, Sudnjem danu i onome što je Allah, dž.š., pripremio Svojim robovima u Džennetu. Sve to razumijemo u kontekstu govora i sporazumijevanja, iako ne možemo dokučiti njegovu suštinu.201 U hadisi-kudsijji stoji: ''Ja sam pripremio svojim iskrenim robovima ono što oko nije vidjelo,

196 Vidjeti: Tefsir Ibn Atijje, 3/22. 197 Vidjeti: El-'Uddetu fi usuli el-fikh, Ebu Ja'la, 2/684-685; Šerh el-Kevkeb el-munir, 2/142; Tefsir el-Begavi, 1/269. 198 Vidjeti: El-Musvedde, str. 161; El-Udde, 2/685. 199 Vidjeti: El-Udde, 2/688. 200 Vidjeti: Tefsiru el-Kurtubi, 4/18; Medžmu'u-l-fetava, 17/372, 373, 380; El-Muvafekat, 3/91-93. 201 Vidjeti: El-Muvafekat, 3/91.


112

niti je uho čulo, niti je moglo bilo kome na um pasti.''202Opis Sudnjeg dana, Allahova svojstva i Njegova imena, pitanje sudbine... Sve to je jasno sa stanovišta govora i sporazumijevanja, ali nije jasna njihova suština i kakvoća. Prvo je poznato svakome ko poznaje arapski jezik i njegove finese, a drugo poznaje samo Allah, dž.š. Ova vrsta nejasnih ajeta je, uglavnom, ono što se želi dokazati citiranim ajetom iz sure "Ali 'Imran" i stajanjem na riječi ''Allah''.

Prividna nejasnoća koja je prisutna kod onoga koji promatra, a ne u samom značenju. Više je razloga za pojavljivanje ove vrste nejasnoća a najvažnije su:

Nedovoljna upućenost onoga koji razmatra ajete i Povođenje za strastima i namjera iniciranja nereda. Kada bolje razmislimo, a prije nego što spoznamo

značenja ajeta, vidjet ćemo da u ovu vrstu spadaju derogirani ajeti, jezgroviti ajeti i općeniti ajeti, sve to prije nego što se otkriju ajeti koji ih pojašnjavaju.203

Komentatori Kur'ana navode kao povod objave ajeta sure "Ali 'Imran" posjetu delegacije kršćana iz Nedžrana Poslaniku, s.a.v.s., i njihovu polemiku sa njim. Oni su za svoj argument o osnovanosti višeboštva (trojstva) uzeli kur'anske iskaze ''Mi''. Međutim, svakom znanstveniku je poznato da se ovdje termin ''Mi'' koristi za izražavanje veličine Jednoga, a ne nikako za više bogova.204

Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Kur'anski ajeti nisu objavljivani da bi se međusobno demantovali, nego da bi potvrđivali jedni druge. Ono što razumijete primijenite u

202 Prenosi ga Buharija u poglavlju O tevhidu, hadis br. 8498. Fethu-l-Bari, 13/465. 203 Vidjeti: El-Muvafekat, 3/86. 204 Vidjeti: El-Itkan fi ulumi-l-Kur'an, 2/4.


113

praksi, a ono što ne razumijete ostavite onome ko razumije.''205

Ovaj hadis govori o relativnoj nejasnoći koja nestaje ukoliko se takvi ajeti uporede s jasnim ajetima ili se zatraži pojašnjenje od učenjaka.

Rezultati primjene ovog pravila su: - Spomenuti ajet iz sure "Ali 'Imran" svojevrstan je

odgovor svakom novotaru koji želi uvesti bilo kakvu novotariju u vjeru, pogrešno ili tendeciozno tumačeći manje jasne ajete i pokušavajući da svoj stav polemički brani i opravdava.206

- Eš-Šatibi, r.a., kaže: ''Povođenjem za nejasnim ajetima smatra se i uzimanje u obzir ajeta koji govore o nečem općenitom prije nego što se sagledaju ajeti koji to konkretizuju i obratno, te uzimanje ajeta s posebnim, užim značenjem, za dokaz prije nego što se sagledaju ajeti koji tom značenju daju širi oblik. Takvo postupanje znači svjesno padanje u ponor bez dna. Takvi su oni koji slijede svoje strasti u traganju za dokazima. Naravno da je općenito značenje nekog ajeta nejasno sve dok se ne dođe do drugog koji ga pobliže pojašnjava, i tek onda značenje postaje jasno.''207

Spomenuti ajet odgovor je onima koji mnoge ajete o Allahovim, dž.š., svojstvima i budućem svijetu smatraju nejasnim i znanje o njihovim značenjima prepuštaju Allahu. Oni tvrde da značenja tih ajeta ne zna niko od ljudi, pa čak ni Poslanik, s.a.v.s.

- Spomenuti ajet je, također, odgovor zagovornicima te'vila, koji kažu: ''Istinski alimi znaju značenja nejasnih

205 Prenosi ga Imam Ahmed u El-Musnedu, a Ahmed Šakir kaže da je hasen-sahih. El-Musned, 10/228-2230. Isti hadis u skraćenoj verziji prenosi Muslim u Sahihu, u poglavlju O znanju, hadis br. 2666 (4/2053). 206 Vidjeti: Tefsirut-Taberi, 3/181. 207 Vidjeti: El-'Itisam, 1/312.


114

ajeta'' kako bi sebi dozvolili da polemišu o onome o čemu polemika nije dozvoljena. Oni su alegorično protumačili ajete i odvratili njihova značenja od osnovnih zato što su sebi već bili predstavili njihovu kakvoću i konstatovali da je slična svojstvima stvorenja. Oni su pokušali da to izbjegnu i zagovarali tenzih (negiranje) putem alegoričnog tumačenja (te'vil). Zato je svaki negator svojstava (muattil) ujedno i antropomorfist, jer je zanijekao tek nakon što je predstavio kakvoću.

- Oni koji su odstupili od Kur'ana i sunneta svoje novotarske govore smatraju neprikosnovenim i kažu da je obaveza slijediti ih i prihvatiti logičke rezultate koji iz njih proizlaze. Ajete i hadise koji su u kontradiktornosti s njihovim izrekama proglašavaju nejasnim (mutešabih). Ako su od onih koji smatraju da u spomenutom ajetu treba stati na riječi ''Allah'', kažu: njihova značenja ne zna niko osim Allaha i negiraju to znanje bilo kome od stvorenja, čak i Poslaniku, Džibrilu ili bilo kojem vjerniku. Ukoliko smatraju da treba spojiti ajet, onda kažu da istinski učenjaci poznaju takozvani te'vil, bez obzira što je on u suprotnosti s vjerom Muhammeda, s.a.v.s. Zato svaka grupa smatra različite ajete i hadise nejasnim.208

- Ševkani smatra da je jedan od razloga nastanka mnogobrojnih apologetičkih pravaca među muslimanima upravo to što ulema nije stala tamo gdje je Allah, dž.š., naredio da stane, nego su otvorili vrata čije otvaranje Allah, dž.š., nije dozvolio. Oni su pokušali da dođu do onoga što je Allah, dž.š., držao isključivo za Sebe. Zato su se razišli na razne sekte, sljedbe i pravce i postali različite grupacije i stranke.209

208 Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 17/361, 13/142-143; Der'u tearudi-l-'akli ven-nakl, 1/16-17. 209 Vidjeti: Et-Tuhaf fi mezahibis-selef, str. 2.


115

- Poznato je da su prve generacije muslimana: ashabi, tabiini i prvaci u znanosti hadisa i akaida, kao što su Ebu Hanife, Malik, Šafi'i, Ahmed, Buhari, Ishak i drugi nejasne ajete tumačili jasnim i tako otklanjali bilo kakve nejasnoće u citatima iz Kur'ana i sunneta. Na taj način su međusobno usaglasili kur'anske ajete i dokazali da se oni potvrđuju. Svi ajeti su od Allaha i među njima nema kontradiktornosti i kolizije. Kontradiktornost i kolizija mogu biti samo u onome što nije od Allaha.210 Ibn Kesir, r.a., kaže: ''Onaj ko, objašnjavajući nejasne ajete, pribjegne jasnim na pravom je putu, a onaj ko postupi suprotno zalutao je.''211

10. Legitimnost razumijevanja Kur'ana i sunneta od strane prvih generacija muslimana

Ako su prve časne generacije muslimana: ashabi, tabiini i tabitabiini, vremenski bliži poslaniku, a.s., čvršće vezani za govor Allaha i Poslanika, a.s., i znaniji u arapskom jeziku, onda je njihovo razumijevanje citata iz Kur'ana i sunneta, naročito onih koji se odnose na akaid – vjerovanje, najmjerodavnije i najvalidnije za generacije poslije njih.

Imam Šatibi u djelu El-Muvafekat navodi da je jedan od najefikasnijih puteva znanja koji dovodi do najboljih rezultata uzimati znanje od onih koji su se osvjedočili kao stvarni znalci, a zatim navodi osobine koje ih krase:

Da je od onih koje su odgojili i obrazovali prvaci (šujuh) te znanosti, te da se sa njima družio i od njih učio. Samo takav zaslužuje da se opiše osobinama i svojstvima koja su njih krasila. Početak takvog metoda je druženje ashaba s Poslanikom, s.a.v.s. Oni su od njega uzeli riječi i djela. Od njega su prihvatali sve što do njih dođe, bez obzira o čemu se radilo. Oni su dobro razumijevali što je on htio reći i uvjerili se da je to istina kojoj se ne može suprotstaviti, 210 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 2/294. 211 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 1/344.


116

mudrost koja se uklapa u sve zakonitosti i kojoj manjkavost ne može prići ni s jedne strane. Oni su se osvjedočili u sve to upravo dugotrajnim i mukotrpnim druženjem s njim.

Zatim, Eš-Šatibi kaže: ''To razumijevanje postalo je temelj onima koji su došli poslije njih. Tabiini su se ugledali na ashabe i tako istinski shvatili vjeru i postigli vrhunac u šerijatskim znanostima.''212

Katade, r.a., tumačeći kur'anski ajet:

﴿ ﴾

''Oni kojima je dato znanje dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi na put Silnoga i Hvaljenog.'' (Sebe', 6), veli: ''To su ashabi Muhammeda, s.a.v.s.''213

Sufjan, r.a., tumačeći kur'anski ajet:

﴿...﴾

''Reci: ''Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao…!'' (En-Neml, 59), kaže: ''To su ashabi Muhammeda, s.a.v.s.''214

Ashabi su bili najupućeniji u vjeru, s najčišćim srcima, najiskrenijim namjerama, najboljim osobinama i najzdravijim razumom. Oni su bili svjedoci Objave, poznavali njeno tumačenje, razumjeli namjere Poslanika, s.a.v.s. Poznato je da nije isti onaj ko je direktno čuo, saznao, vidio stanje onoga od koga prenosi i onaj koji nije bio prisutan, niti čuo, niti 212 Vidjeti: El-Muvafekat, 1/91-95. 213 Vidjeti: Tefsirut-Taberi, 22/44. Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 1/14. 214 Vidjeti: Mukaddimet-l-'Isabe, Ibn el-Hadžer, 1/14; Kešfu-l-estar an zevaidi-l-Bezzar, 3/62; El-Hejsemi u svom djelu Medžme'u ez-zevaid, 7/87., kaže: ''Prenosi ga El-Bezzar, a u njemu se nalazi El-Hakem b. Zahir koji je metruk (odbačen).''


117

vidio onoga od koga prenosi, nego to čini putem posrednika ili više posrednika. Zato je uvažavanje znanja i stanja ashaba u vjeri i nauci obaveza svih pokoljenja poslije njih, koja nisu imala tu čast da im se pridruže u druženju s Poslanikom, s.a.v.s.215

Zbog toga razloga su muhaddisi, oni koji izučavaju nauk Poslanika, s.a.v.s., i njegovih najbližih ashaba i pomagača, najuupućeniji u to naslijeđe. Njihovo znanje u vjeri, razumijevanje, praksa i ubjeđenje imaju svoju težinu i značaj u razumijevanju nakane u riječima Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. Zato je uzimanje u obzir fetvi i mišljenja ashaba i prvih generacija muslimana preče od uzimanja u obzir fetvi i mišljenja potonjih generacija. Oni su bili vremenski bliži poslansvu i njihova mišljenja su sigurno ispravnija. Tako fetve ashaba imaju prednost nad fetvama tabiina, fetve tabiina nad fetvama tabitabiina i tako redom. Koliko je određeno vrijeme bilo bliže vremenu Poslanika, s.a.v.s., toliko su mišljenja ljudi bila ispravnija. To se odnosi na cjelokupno društvo tog vremena, a ne na svakog pojedinca u tim vremenima. Ukratko, razlika između znanja (u vjeri) prvih generacija muslimana i potonjih je kao razlika među njima u pobožnosti i praktikovanju vjere.216

Prve generacije bolje su poznavale jezik Kur'ana i njegovo značenje i njihova metodologija ispravnija je i znanstvenija, unatoč uobičajenoj izreci potonjih generacija: ''Metodologija prvih generacija je sigurnija, ali metodologija potonjih je znanstvenija i preciznija.''217

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, r.a., kaže: ''Neki negatori (svojstava) kazali su da je metodologija potonjih generacija muslimana znanstvenija i preciznija, a metodologija

215 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 1/79, 80, 4/147-150; Muhtesaru es-sava'iki el-mursele, 2/345, 346. 216 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 4/118. 217 Vidjeti: El-Kafijetu fi-l-džedel, str. 346-347; Esasut-takdis, str. 222.


118

prijašnjih generacija sigurnija, jer su kod potonjih generacija pronašli govor o negiranju svojstava, što je kod njih istina, i mogućnost alegoričnog tumačenja Allahovih, dž.š., svojstava koja se nužno moraju ustvrditi. Oni smatraju da naučno (logičko) znanje i alegoričko tumačenje citata nisu prisutni u metodoligiji prvih generacija. Međutim, kada bi im se objasnilo da metodologija prvih generacija podrazumijeva prihvatanje svih svojstava na koje upućuju citati i njihovo razumijevanje i shvatanje putem razuma kako bi se opovrgao metod onih koji negiraju svojstva jer je takav metod oprečan zdravom razumu i vjerodostojnim citatima, oni bi shvatili da je metodologija prvih generacija znanstvenija, preciznija, sigurnija i efikasnija u upućivanju na pravi put...''218


﴿﴾

"I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok..." (El-Bekare, 143)

Riječ ''el-vesat'' označava najbolju i najpravedniju (zajednicu), što znači da su ashabi najbolja i najpravednija zajednica po svojim riječima i djelima, namjerama i željama, te su zbog toga zaslužili da budu svjedoci poslanicima protiv njihovih naroda na Sudnjem danu.219


﴿﴾

"O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!" (Et-Tevba, 119) 218 Vidjeti: Deru tearudi-l-akli ven-nakli, 5/378, 379. 219 Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 1/275.


119

Ibn Omer kaže: ''Ove riječi se odnose na Muhmmeda i njegove ashabe. Dakle, bojte se Allaha i budite s Poslanikom i njegovim ashabima.''220 Ed-Dahhak veli: ''(Budite) sa Ebu Bekrom, Omerom i njihovim drugovima.''221

Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Najbolji ljudi su moja generacija (stoljeće), a zatim oni koji ih slijede, a zatim oni iza njih...''222

Oni su bolji u vjeri, znanju i pobožnosti i zato nije moguće da istina i ispravnost budu odsutni u prvim stoljećima islama a da se ostvare tek u potonjim. To bi značilo da su potonje generacije bolje od prvih, bar u tom segmentu, što je potpuno suprotno spomenutom hadisu. Zato smo dužni davati prednost prvim generacijama u svim poljima dobra.223

Poslanik, s.a.v.s., govoreći o spašenoj grupi, kaže: ''Oni koji budu na onome na čemu smo ja i moji ashabi danas.'' Svako ko želi da bude dio spašene grupe mora se ukrcati u njihovu lađu – lađu spasa: ono na čemu je bio Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, u znanju, u vjerovanju i u činjenju dobra. Svako ko od tog pravca odstupi na pogrešnom je putu.

Rezultati primjene ovog pravila su: - Jedan od najvećih principa koji odlikuje ehlis-sunnet

ve-l-džema'at tokom cijele historije islama jeste čvrsto pridržavanje Kur'ana, sunneta i konsenzusa prvaka ummeta, naročito prvaka ashaba i tabiina. Taj princip bio je pravi štit od razilaženja, razjedinjavanja i kontradiktornosti između

220 Ovaj eser prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru, 4/170. Sličnu predaju prenosi i Taberi od Nafi’a. Vidjeti: Tefsirut-Taberi, 11/63. 221 Vidjeti: Tefsirut-Taberi, 11/63. Es-Sujuti prenosi nekoliko predaja sličnog sadržaja, vidjeti: Ed-Durru el-mensur fit-tefsiri bi-l-me’sur, 3/289, 290. 222 Prenosi ga Buharija u svom Sahihu, u poglavlju o pobožnosti i suptilnost, hadis br. 6428- 6429. Vidjeti: Fethu-l-Bari, 11/244. 223 Vidjeti: E'alamu-l-muvekki'in, 4/163.


120

razuma i strasti. Ko može biti upućeniji i bolje razumijevati Kur'an i sunnet Poslanika, s.a.v.s., od ashaba i tabiina?224 Omer b. el-Hattab je rekao Ibn Abbasu, r.a.: ''Kako se pripadnici ummeta mogu razići a Poslanik im je jedan i kibla jedna?!'' Ibn Abbas je rekao: ''O vladaru pravovjernih, Kur'an je objavljen nama pa smo ga mi čitali i razumjeli, znali smo povodom čega je objavljen, ali doći će poslije nas generacije koje će čitati kur'anske ajete a neće znati povode njihove objave, te će oni imati svoje mišljenje o njegovom značenju. Kada budu imali svoje mišljenje onda će se razići, a kada se raziđu doći će do sukoba među njima...''225

- Uzimanje u obzir prakse prvih generacija i njihovog načina razumijevanja teksta potvrda je ispravnosti tog teksta. Postupak prve generacije o nekom dokazu garancija je da je on čist od mogućih nedostataka i svojevrsno pojašnjenje ukoliko je nejasan.

Isto tako, može se desiti da neko smatra da među određenim šerijatskim dokazima postoji kontradiktornost, a rekli smo da među njima nema kontradiktornosti, pa se, uzimajući u obzir praksu prvih generacija o tom pitanju, otkloni prividna kontradiktornost među njima.226

Šatibi, r.a., kaže: ''Zbog svega spomenutog obaveza je svakog ko analizira šerijatski dokaz da vodi računa o tome kako su ga razumijevale prve generacije muslimana i kakva je bila njihova praksa o tom pitanju, jer je to najispravnije u znanju i praksi.''227

- Sve što su prve generacije muslimana prešutjele, a o tome govorile potonje generacije, odnosi se na vjerovanje i

224 Vidjeti: Ehlus-sunne ve-l-džema'a me'alimu-l-intilakati el-kubra, str. 30. 225 Prenosi ga Ebu Ubejd el-Kasim b. Selam el-Herevi u knjizi o fadiletima Kur'ana i propisima ponašanja prema njemu, str. 42. 226 Vidjeti: El-Muvafekat, 3/76. 227 Ibid., 3/77.


121

ubjeđenje. Šutnja o tome je preča i bolja. Potonje generacije kazale su o tome samo ono što je neispravno i ne vrijedi.228

- Ovim pravilom sprečava se unošenje novotarija i zabluda u vjeru, jer su mnoge zabludjele sekte kao argument uzele pojedina formalna značenja teksta i neosnovano ih prilagođavale idejama svoje sekte i potvrdi svoje novotarije. Razumijevanje tih tekstova po uzoru na prve generacije je rješenje i pravi put. Sve što je oprečno tome zabluda je i nejedinstvo:

﴿...﴾

''Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije...'' (El-Bekare, 137)

- Prve generacije muslimana i prvaci ehlis-sunneta su to pravilo koristili u odgovoru protivnicima. Naveli smo već dijalog Ibn Abbasa s haridžijama, kada ih se nekoliko hiljada pokajalo. Ibn Abbas im je tada rekao: ''Dolazim u ime ashaba Poslanikovih, s.a.v.s., a ni jedan među vama to nije i u ime amidžića Poslanikova, s.a.v.s., a njima je objavljen Kur'an i oni su najbolje poznavali njegovo značenje.''229

U ovom kratkom, ali sadržajnom govoru nalazi se dosta poruka:

Činjenica da nijedan ashab nije bio u bilo kakvoj grupi novotara, iako su se korijeni svih sekti pojavili u njihovo doba, nego su ih oni, bez izuzetka kritikovali i negirali.

Nijedna sekta ili pravac nemaju u praksi ashaba nikakvo uporište za svoje stavove, nego se radi o novotarijama zbog kojih su osnovani i na njima su gradili svoje pravce.

228 Vidjeti: I'itikadu ehlis-sunneti ve-l-džema'ati, Muhammed Rešad Halil, str. 238, 239. 229 Vidjeti: Džamiu bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/127.


122

Pristrasnost pravcu ashaba i njihovom razumijevanju vjere spas je i osnova uspjeha.

Za sve generacije dokaz je praksa ashaba, a ne obratno. Ashabi su najbolje poznavali značenja Kur'ana, zato što

su bili svjedoci njegovog objavljivanja i događaja koji su tome prethodili. Njihovo razumijevanje i shvaćanje Kur'ana ima prednost nad svim ostalim.

Ovaj jasni metod, sa svojim preciznim pravilima i prepoznatljivim značajkama, razlog je što su pripadnici ehlis-sunneta ve-l-džema'ata odlikovani nad svim ostalim grupacijama s nekoliko odlika od kojih su najznačajnije:

1. Ehlis-sunnet nema drugog naziva po kojem bi bio poznat osim ehlis-sunnet ve-l-džema'at ili ehlu-l-hadis, za razliku od novotara koji su se nazivali raznim imenima i nadimcima te su oni postali njihov simbol.

2. Oni su uvijek umjereni. Ne pretjeruju niti zanemaruju. To je zbog toga što je njihov metod upravo srednji put. Prve generacije nastojale su da budu umjerene u svemu i da se nikada ne povedu za bilo kojim od dva ekstremna stava.

3. Ustrajnost prve generacije na tom metodu bila je zbog toga što su čvrsto vjerovali u njegovu ispravnost. Oni se nisu kolebali između više pravaca, kao što je slučaj sa novotarima. Prenosi se da je Omer b. Abdu-l-Aziz rekao: ''Ko svoju vjeru podredi polemikama on se mora kolebati.''230

4. Suglasnost ehlis-sunneta ve-l-džema'ta u akaidu, bez ikakvih razilaženja u različitim vremenima i na različitim mjestima, slobodno možemo nazvati idejnim jedinstvom. U bilo kom stoljeću i na bilo

230 Prenosi ga Ed-Daremi, Sunen ed-Daremi, hadis br. 310; El-Adžurri u Eš-Šeria, str. 62; El-Begavi u Es-Sunne, 1/217; El-Lalekai u Šerhus-sunne, br. 216.


123

kom mjestu, ukoliko upitaš nekog pripadnika ehlis-sunneta ve-l-džema'ata o akaidu, ustanovit ćeš da ima isti stav kao drugi sa potpunim uvjerenjem u ispravnost svojih stavova.231

5. Uzvratiti novotarima u svakom vremenu, shodno aktuelnim novotarijama. To je dokaz koliko su bili uporni i ustrajni u čuvanju akaida od bilo kakvih natruha i nepravilnosti pod utjecajem raznih faktora. Kad god bi se pojavila neka novotarija, oni su odmah upozoravali na njenu neispravnost i opasnost. Oni nisu izmišljali razne sumnje i pretpostavke na koje su pokušavali dati teoretske odgovore, kao što to čine novotari. Oni su nastojali odgajati ljude u svjetlu istinskog vjerovanja na osnovu Kur'ana i sunneta, pojašnjavajući te istine i komentarišući ih kako bi se njihova srca ispunila osjećajem veličine Svevišnjeg Allaha i Njegove Objave u Kur'anu i sunnetu. Oni su uvijek odgajali generacije muslimana koje su ponosne na svoju vjeru i pripadnost ehlis-sunnetu ve-l-džema'atu kao jedinom putu uspjeha i spasa.

6. Ljubav prema sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., i njegovim sljedbenicima. To je jedna od značajnih osobina ehlis-sunneta, kao što je omalovažavanje i neizučavanje sunneta i omalovažavanje onih koji su cijeli život proveli u sakupljanju i prenošenju hadisa jedna od najznačajnih osobina novotara.

7. Veliki prijem i popularnost u narodu. Oni su pravedni, njihov se govor prihvata i njihove se predaje uzimaju u obzir. Kada bismo bolje sagledali historiju islama, ustanovili bismo da su najistaknutiji u svakom vremenu bili pripadnici ehlis-sunneta koji su afirmisali istinu i njoj pozivali,

231 Vidjeti: Al-Hudždže fil bejani-l-Mehadždže, 2/224-225.


124

te obnavljali sve što je od islama bilo zamrlo. Oni su bili istinski borci na Allahovom putu svojim životima, imecima i pisanim djelima.

8. Nastojali su da omladinu odgoje u ljubavi prema sunnetu Poslanika, s.a.v.s. Jer, ukoliko mladić stasava uz konstantno učenje i izučavanje Kur'ana i s ljubavlju prema sunnetu, te družeći se sa onima koji to praktikuju, sigurno je da će i on biti u njihovom društvu i poštovati sunnet, a prezirati novotarije i njihove zagovarače.

9. Ustrajnost u očuvanju muslimanskog džemata i njihovog jedinstva. Pripadnici ehlis-sunneta su uvijek nastojali da sačuvaju jedinstvo i bili su protiv razjedinjenosti. To se jasno prepoznaje u metodologiji prvih generacija koja zagovara da se svaki dogovor među muslimanima mora temeljiti na Kur'anu i sunnetu, te da se, u slučaju razilaženja ili konfrontacije, vrate njima. Pripadnici ehlis-sunneta ve-l-džema'ata, jedinstveni su na putu istine i ustrajni na okupljanju ljudi uz nju.232

Ovo su osnovna pravila koja odražavaju jasno precizirane metode istraživanja akaidskih tema kod ehlis-sunneta ve-l-džema'ata. Nadam se da sam ovim radom, bar djelimično, osvijetlio ovo značajno pitanje.

232 Vidjeti opširnije: Mewkifu Ibn Tejmijje mine-l-eša'ire, 1/71-78.

Metode istraživanja akaidskih tema u BiH

125

METODE ISTRAŽIVANJA AKAIDSKIH TEMA ISTAKNUTIH ALIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

A) Hasan Kafija Pruščak

Naučni nivo Hasana Kafije Pruščaka, r.a. Historičari su saglasni da je Hasan Kafija Pruščak jedan

od najvećih alima i najistaknutijih ličnosti na polju islamskih znanosti u evropskom dijelu Osmanskog carstva uopće.

Njegovu ličnost karakteriše nekoliko osobina koje su ga učinile uvaženim kod njegovih učitelja i cijenjenim među njegovim savremenicima i izvan granica njegove domovine.

Najznačajnije od tih osobina su: Velika intelektualna nadarenost koja mu je omogućila

da stekne tako visok stepen naobrazbe i samopouzdanja. U svojim naučnim djelima tretira teme iz oblasti akaida, fikha, usuli fikha, sintakse i gramatike arapskog jezika, logike, književnosti, historije, politike itd.

Visok stepen zuhda i pobožnosti. Pored izvanrednog naučnog dostignuća u spomenutim znanostima, Hasan Kafija, r.a., istakao se pobožnošću i skromnošću. Zadovoljavao se s malo dunjalučkih užitaka i bio je izuzetno bogobojazan. Handžić, r.a., u svom govoru o Kafiji, r.a., kaže: ''Ibn Nev’i i Čelebija prenose da je Kafija 30 godina proveo u postu svaki dan, a dvadeset godina mrsio samo svaki treći dan. Post Davuda, a.s., uzeo je kao svoj moto. Umjesto nježnih košulja on je nosio grubu odjeću. Kažu da je na putu od njegove kuće do džamije bila mejhana u kojoj se sviralo i pjevalo, pa je koristio drugi, daleko duži, put da bi došao do svoje kuće.''233 233 Vidjeti: El-Dževheru-l-esna, str. 58.


126

Izražena želja za uspostavljanjem i širenjem pravde među ljudima i uporna borba protiv svakog vida nasilja i nepravde – to se jasno prepoznaje u mnogim njegovim djelima.

Promišljen i efikasan plan liječenja društvenih bolesti koje su se naglo širile u to doba tako da su prijetile padu Carevine. Njegovi prijedlozi pozitivno su utjecali na mnoge mislioce tog doba tako da su se uključili u rješavanje tih problema, pišući otvorena pisma odgovornima u državi. Međutim, ostaje zabilježeno da je Kafija prvi ukazao na tako važnu problematiku i za to stekao nagradu veću od drugih.

Istinski islamski akidet i borba protiv svih nastranih sekti koje su, svojim negativnim djelovanjima širom Carevine počele nagrizati ogromno tijelo osmanske države. Njegovi odgovori tim sektama najbolji su pokazatelj njegovog naučnog nivoa i snage njegovih argumenata koji su se odlikovali oštroumnošću i naučnom utemeljenošću. Mnogobrojni rukopisi djela koje je napisao iz ove oblasti, u raznim krajevima regiona, najbolje govore o tome koliki je utjecaj imao među narodom i koliko je bio cijenjen.

Odlazak u džihad i lični primjer u tom pogledu, te podsticanje drugih na borbu na Allahovom, dž.š., putu – u nekim bitkama učestvovao je i u komandnom kadru. Sve to dalo je posebnu težinu njegovim riječima i pisanim djelima. Sve što je naučio i druge poučavao, on je primijenio i u praksi.

Veliki broj djela koja je napisao – djela iz različitih oblasti koja je napisao imaju veliku naučnu vrijednost i prevazišla su okvire njegove male rodne grude. Najbolji pokazatelj za to su brojni rukopisi i prepisi njegovih djela u poznatim bibliotekama diljem svijeta.234 Veliki broj rukopisa njegovih djela u raznim krajevima zemalja bivše Jugoslavije

234 Rukopisi njegovih djela nalaze se u bibliotekama u Istanbulu, Kairu, Beču, Berlinu, Lajpcigu, Parizu...


127

govori o tome koliko su ih koristili i izučavali muslimani tih krajeva.

Kafija, r.a., živio je u vremenu dekadence nauke i naučnog rada, u vremenu kada su se islamska djela svela na kratke komentare i sažetke djela poznatih klasičara, kada je prevladalo mišljenje po kome su vrata idžtihada zatvorena, te se većina učenika zadovoljila ponavljanjem i pojašnjavanjem ideja prijašnjih alima, bez kvalitetnijeg pokušaja davanja novog doprinosa u gotovo svim oblastima znanosti.

Kafija se morao uklopiti u te tokove i ukoliko je želio da kaže nešto novo, to je, kao i svi drugi, morao pripisati nekom od poznatih starijih učenjaka kroz komentar njegovih riječi ili nekog njegovog poznatog djela. Samo na taj način moglo se, u to vrijeme, kazati nešto novo. Zato je većina Kafijinih djela, ustvari, skraćena verzija ili komentar prijašnjih djela. Međutim, u svakom od njih jasno se prepoznaje Pruščakova upečatljiva naučna ličnost. Njegov pristup određenim djelima nije bio samo s ciljem skraćivanja, nego je to, ujedno, bilo i prečišćavanje i ispravljanje tog djela u pojedinim njegovim segmentima.

Kada je pisao u nekoj oblasti, ili kada bi pojašnjavao neka temeljna pitanja, on je proširivao saznanja iz te oblasti, pronicao bi u njene dubine, te ih dopunjavao sopstvenim saznanjima. Uz to, on nikada nije ponavljao mišljenja prethodnih alima a da ih kritički nije prokomentarisao i preradio.

Odlučivši se da piše djelo iz akide, zaključio je da će novo djelo iz te oblasti biti veoma teško prihvaćeno, jer su se skoro sva poznata djela iz akide izučavala u svim tada poznatim školama i bila visoko cijenjena. Zato odlučuje da sva glavna djela sakupi u jedno i da to djelo prokomentariše, dodajući mu novu značajku i posebnost.

O razlogu pisanja svog djela Džennetske bašče o osnovnim temeljima vjerovanja – prvo djelo koje je napisao iz akaida – Hasan Kafija, r.a., kaže: ''Iman je temelj i glava svim


128

vjerskim ubjeđenjima, znanje putem kojeg se postižu istinske znanosti. To je znanje o tevhidu (jednoći Stvoritelja) i sifatima (svojstvima Allaha, dž.š.). Ustanovio sam da su među najboljim djelima iz tog područja: El-Fikhu el-ekber našeg uvaženog imama Ebu Hanife, El-Akidetu et-tahavijje, Akaidu Omer en-Nesefi, Akaidus-Senusi i Akaidu Nukajetis-Sujuti, da se Svevišnji Allah svim autorima smiluje. Ta djela, i pored toga što su izuzetno dobro jezički sročena, lijepo poredana po temama, stručno prerađena i prečišćena, što sadrže sve same bisere mudrosti iz oblasti vjere i najvažnija pravila u vezi s pitanjem gajba i što zaslužuju da se ispišu na stranicama Sunca i Mjeseca, ne sadrže potrebne dokaze te zbog toga nisu dovoljna onome ko želi da se oslobodi slijeđenja (taklida) u vjeri.

Ja sam odavno imao namjeru i Allahu, dž.š., istiharu zbog toga činio, da iz tih kapitalnih djela poznatih velikana sačinim sažetak koji će obuhvatiti najjače razumske i najvažnije šerijatske dokaze, bez iznošenja sumnji i polemika protivnika i njihovih dokaza''.235

Hasan Kafija, r.a., smatrao je da je veoma opasno da se stavovi i izreke uleme prihvataju i prenose bez dokaza iz Kur’ana i sunneta, jer to mnoge dovodi u situaciju da prihvataju određene stavove i izreke samo zato što se pripisuju određenoj osobi, bez pokušaja provjere utemeljenosti tih ideja i izreka, pogotovo kada je u pitanju običan svijet. Zato je Kafija, r.a., insistirao na tome da stavovi i izreke moraju biti potkrijepljene jasnim dokazima iz Kur’ana i sunneta. Njegova djela, koja su bila svojevrstan nastavak tada poznatih djela, zbog toga su naišla na izuzetno dobar prijem među obrazovanim ljudima.

235 Zuhdija Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, Dom štampe Zenica, Islamska pedagoška akademija Zenica, Zenica, 2004., str. 46.


129

S druge strane, Kafija je autor i nekoliko djela koja su također doživjela veliki uspjeh. Njegovo djelo Usulu-l-hikem fi nizami-l-alem jedno je od najznačajnijih djela koja su napisana iz oblasti politike islamskog zakonodavstva uopće.

Kafija se istakao velikim znanjem, te jakim i upečatljivim stilom izlaganja. Kada izlaže neku ideju prvi put on je iznosi vrlo kratko i jednostavno, a zatim je objašnjava i navodi odgovarajuće dokaze iz Kur’ana i sunneta. Zatim je potvrđuje kroz primjere poznatih alima i potkrepljuje razumskim dokazima, tako da je čitalac doživljava kao najiskreniji savjet, iako ona, u suštini, sadrži kritiku i ukor svega što zavređuje kritiku. Međutim, Kafija to čini tako da ne izazove srdžbu ili negativna reagovanja druge strane, pa to onaj kome je kritika upućena prihvata bez nelagode.

U ovoj knjizi Kafija, r.a., piše o nekoliko društveno opasnih pojava i objašnjava posljedice koje iz njih mogu proizići. Sve to Kafija, r.a., čini kao da se radi o samo teoretskim temama, a, ustvari, on na konkretan i objektivan način kritikuje tadašnje osmansko društvo. To djelo prvi je pisani pokušaj analize postojećeg stanja u tadašanjem osmanskom društvu i donošenja konkretnih prijedloga za reformu onoga što je već bilo narušeno. Nakon Kafijinog djela napisane su brojne knjige i brošure o toj problematici. Pojedini sultani pokušavail su na osnovu toga da sprovedu određene reforme i o tome se može pročitati u historijskim djelima koja govore o tom periodu.

Da je Hasan Kafija Pruščak, r.a., bio vrstan poznavalac brojnih znanosti govori i činjenica da je pisao djela iz oblasti fikha i usuli fikha, akide, belage, politike, islamskog zakonodavstva i historije. Sva njegova djela su izuzetno vrijedna i značajna. On je živio s temama o kojima je pisao, što njegovom djelu daje posebnu vrijednost. Kada je radio kao kadija, pisao je djela iz oblasti fikha; kada je bio predavač u školi, pisao je iz područja retorike i gramatike; kada je bio


130

okupiran stanjem islamskog ummeta, zbog čega je i ostavio kadiluk, pisao je iz oblasti politike islamskog zakonodavstva.

Bez obzira o čemu Kafija piše, prepoznaje se njegova ličnost koja nikada ne zapostavlja svoj najvažniji cilj – on piše kao vjernik u Allaha, dž.š., i kao Njegov misionar na putu istine. Pruščak piše djela iz oblasti šerijatske politike s istim entuzijazmom i zanosom kao da piše čisto naučna djela. Istovremeno, Kafija nepravednim vladarima istinu govori u lice. Kada je zaključio da nije u stanju pravedno suditi, zbog iskvarenosti društva u kome je živio, što javno i ističe, on napušta sudstvo.

Zbog takvih stavova i otvorenog poziva na vladanje po Kur’anu i sunnetu, neki savremeni istraživači porede ga s Ibn Tejmijjom, r.a.236 Postoje zaista mnoge zajedničke crte u životu i načinu djelovanja i pisanja te dvojice alima. Prije svega, to je poziv na povratak Kur’anu i sunnetu, što ne znači i zapostavljanje razuma, nego preciziranje mjesta i uloge koja mu pripada. Zatim, isticanje poznatog pravila koje glasi: ''Nemoguće je da vjerodostojan šerijatski dokaz bude oprečan logici zdravog razuma'' (El-menkulus-sahih la ju’aridu-l-ma’kules-sahih). Uz to, obojica su išla u džihad i bili među predvodnicima islamske vojske.

Da je Hasan Kafija Pruščak bio velikan islamskih znanosti potvrđuje i činjenica da su ga hvalili učenjaci njegovog doba. Njegov savremenik El-Atai237 pisao je pohvalno o njemu i njegovim djelima, a pun hvale spram

236 Profesor dr. Omer Nakičević napisao je svojevremeno magistarski rad pod naslovom: Hasan Kafija Pruščak pionir arapsko-islamskih nauka u BiH na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Kairu 1968. god. U svom radu dr. Nakičević spominje neka njegova djela, s naročitim osvrtom na Temelje mudrosti o postojanju svijeta i Kafijin metod u tom djelu. On poredi Kafiju s nekoliko istaknutih alima čiji se metod podudara s njegovim. Između ostalih spomenut je i šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, r.a. Dio tog rada štampan je i na bosanskom jeziku. 237 Vidjeti: Hadaiku-l-hakaik fi tekmiletiš-šekaik.


131

Kafije i njegovih djela bio je i čuveni Hadži Halifa.238 Isto tako, poznato je da je Kafija svoja djela izlagao pred alimima s kojima se sretao i konsultovao i koji nisu štedjeli riječi hvale o njegovim djelima. Najbolja potvrda za izneseno su njegova brojna djela, a čitalac će, svakako, potvrdu za to naći i u ovom djelu, inšallah.

Kafijino akaidsko i mezhepsko opredjeljenje Muslimani su od vremena Poslanika, s.a.v.s., pa do

konca odabranih stoljeća opisivali i potvrđivali Allahu, dž.š., svojstva i imena kojima je On sam sebe opisao i kojima Ga je opisao Poslanik, s.a.v.s., onako kako to dolikuje Allahovoj, dž.š., Uzvišenosti, bez ikakve komparacije s ljudskim atributima ili pokušaja pronicanja u njihovu suštinu, ili pak njihovog nijekanja. U vezi s tim saglasne su prve generacije muslimana, i u to se može uvjeriti svako ko iole poznaje akaidsku literaturu iz tog perioda. Međutim, u islamu se pojavilo nekoliko sekti, kao što su: džehmijje i mu’tezile koje su u određenim akaidskim pitanjima odstupile od metoda prvih generacija. Mnogi učenjaci bili su zavedeni njihovim idejama, baš kao što su se mnogi poveli za idejama sufijskih redova.

Brojni učenjaci, inače dobri poznavaoci Kur’ana i sunneta, pali su pod utjecaj ideja tih pravaca koji su u pojedinim pitanjima zastranili i odstupili od pravca čestitih muslimana prve generacije. U dijelu Osmanskog carstva u kojem je živio Kafija proširila se maturidijska škola u akaidu i svaki alim tog podneblja je s ponosom isticao pripadnost toj teološkoj školi. Isto to činio je i Hasan Kafija, što se može uočiti na nekoliko mjesta u ovom njegovom djelu. Međutim, da se primijetiti da on ističe riječi: ''Ovako je govorio naš imam El-Maturidi'', samo tamo gdje se Maturidijeve riječi

238 Vidjeti: Fezleketut-tarih, 1/380-381, na turskom jeziku.


132

podudaraju s onim do čega je on došao na osnovu jasnih šerijatskih dokaza. S druge strane on nije slijedio Maturidija u stavovima koji su oprečni ispravnim stavovima prve generacije muslimana.

Hasan Kafija, r.a., bio je jedan od rijetkih pojedinaca tog doba koji je uspio da se oslobodi slijepog slijeđenja. On otvoreno odbacuje sve stavove, bez obzira kome se pripisuju i koliki ugled u narodu uživa onaj ko ih je iznio, ukoliko nisu utemeljeni na dokazima iz Kur’ana i sunneta. To ubjeđenje motivisalo ga je da se aktivno uključi u proces suzbijanja i ispravljanja pogrešnih uvjerenja i stavova koji su bili rasprostranjeni u njegovo doba. On učestvuje u proučavanju postavki hamzevijskog tarikata i iskorjenjavanju sljedbenika tog tarikata koji su zbog svojih ubjeđenja izašli iz okvira islama. Radeći na rješavnju te problematike Kafija uočava da je nužno pojasniti istinski pravac u akidi, povući jasnu crtu između tog pravca i svih neispravnih vjerovanja i to predočiti narodu. Zbog toga on piše svoje djelo pod naslovom ''Džennetske bašče o temeljima vjerovanja''. Zatim je odlučio da prokomentariše Tahavijevu poslanicu iz akide, u zasebnom djelu, jer je uočio da ona sadrži suštinu vjerovanja prve generacije muslimana što su dužni prihvatiti muslimani u svim vremenima i na svim mjestima. On je to učinio upravo djelom o kojem je ovdje riječ.

Evo nekoliko primjera iz njegovog govora pomoću kojih ćemo nabolje upoznati njegovo vjerovanje.

O pripisivanju svih spomenutih svojstava Allahu, dž.š., on kaže: ''Pripisivanje svojstava Allahu, dž.š., koja je On spomenuo u Svojoj knjizi i koje su pojasnili Njegovi poslanici, kao što su: znanje, mudrost, sluh, vid, srdžba, zadovoljstvo i slično, ni u kom slučaju nije kompariranje Njegovih svojstava sa svojstvima stvorenja, kao što tvrde oni


133

koji niječu Allahova, dž.š., svojstva, jer smo već pojasnili da Njegova svojstva ne liče svojstvima stvorenja.''239

O misaku (prvom ugovoru) koji je Allah, dž.š., uzeo od Adema, a.s., i njegovog potomstva, Kafija kaže: ''Ugovor koji je Allah, dž.š., uzeo od Adema, a.s., i njegovog potomstva je istina koju potvrđuje Kur’an. Allah, dž.š., kaže:

﴿﴾

''I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ''Zar Ja nisam Gospodar vaš?'' – oni su odgovarali: ''Jesi, mi svjedočimo'' – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ''Mi o ovome ništa nismo znali. '''' (El-A’raf, 172)

I hadisi govore o izvođenju Ademovog, a.s., potomstva iz njegove kičme i njihovom razdvajanju na desnu i lijevu stranu. U pojedinim hadisima navodi se i da su posvjedočili da im je Allah gospodar. Prve generacije muslimana (selef) nisu govorile o naravi tog čina. Oni su to smatrali nedovoljno jasnim, ali su smatrali obaveznim vjerovati u istinitost tog događaja, jer se on spominje u Kur’anu. Oni nisu raspravljali o tome kako je to bilo, zato što je to moguće tumačiti na razne načine''.240

O Kursijju (Allahovom, dž.š., prijestolju) autor veli: ''Jedni kažu da je Kursijj i Arš isto. Međutim, ispravno je da je Kursijj nešto drugo. Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Kursijj je mjesto stopala.'' U drugom hadisu stoji: ''Kursijj, u odnosu na Arš je, kao obična željezna halka bačena na široku meraju.'' Zatim Kafija veli: ''Zato je preče ostaviti tumačenje tih pojmova i ne 239 Vidjeti: Z. Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 49-50. 240 Ibid., str. 50.


134

zanimati se za njihovu kakvoću. Ono što se jasno razumije iz Kur’ana i sunneta, u vezi s ovim pitanjem, je da su Arš i Kursijj najveća stvorenja koja je Allah, dž.š., stvorio i njihovu suštinu ne zna niko osim Allaha, dž.š.''241

Komentarišući riječi imama Tahavija koji potvrđuje viđenje Allaha, dž.š., na Sudnjem danu, Kafija kaže: ''To je potvrda autentičnosti hadisa koji govore o viđenju Allaha, dž.š., i svjedodžba naših imama da smo u viđenje Allaha, dž.š., dužni istinski vjerovati, zato što smo dužni vjerovati u sve što je šerijatom potvrđeno. Allahov, dž.š., šerijat istina je koja je potvrđena poznatim mu’džizama i jasnim dokazima. Zato smo dužni prihvatiti sve što šerijat obuhvata i tome se povinovati, predajući se onome što je Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., htio, bez ikakvih istraživanja i alegoričnih tumačenja, jer Allah, dž.š., ne može se spoznati analogijom i On se ne može porediti sa stvorenjima. On se može spoznati samo preko Njegove upute i dokaza koje je On postavio.''242

Komentarišući riječi imama Tahavija: ''Kur’an je Allahov, dž.š., govor koji je od Njega potekao…'', Kafija kaže: ''Ovdje je spomenut objekat prije subjekta radi naglašavanja činjenice da je govor Allaha, dž.š., potekao isključivo od Njega, a ne od nekog drugog. Te riječi odgovor su džehmijjama među mu’tezilama koji tvrde da je Allah, dž.š., stvorio govor u određenom mjestu i da je on potekao iz tog mjesta. Tako riječi Tahavije: ''… od Njega potekao'', znače: ''On njime govori'', kao što Allah, dž.š., kaže: ''Ja sam već istinu rekao..: (Es-Sedžda, 13); ''Reci: ''Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu…'' (En-Nahl, 102) Ovdje se ne misli na to da se desila neka novina u Allahovom, dž.š., biću, nego da je Allah, dž.š., otkrio svoj govor onima koji ga čuju.

241 Ibid., str. 50. 242 Ibid., str. 50-51.


135

Allahov, dž.š., govor (kelam – kavl) istina je bez ikakve alegorije. Kavl i kelam su arapski termini kojima se ukazuje na značenje i riječi zajedno, kao što termin ''insan'' označava dušu i tijelo zajedno.

''Allah je Svoj govor objavio Svome Poslaniku putem vahja'', tj. objavio ga je putem meleka. Tako je melek Džibril čuo od Allaha, dž.š., a Poslanik, s.a.v.s., od njega, a zatim ga citirao ljudima. Allah, dž.š., kaže: ''I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao…'' (El-Isra’, 106), ''donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku…'' (Eš-Šu’ara’, 193), ''A meni se ovaj Kur’an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem.'' (El-En’am, 19)

Ovo su citati iz djela Hasana Kafije, r.a., koji jasno ukazuju na to da je on u akidi bio sljedbenik pravca ehlis-sunneta ve-l-džema’ata. Potvrda te činjenice su i njegova druga pisana djela, te njegovi postupci. Bio je poznat po ispravnom ubjeđenju i ubraja se među najistaknutije ličnosti naučnog pokreta čiji su pobornici doprinijeli širenju akide ehlis-sunneta ve-l-džema’ata u našim krajevima. Rezultati tog pokreta na našim prostorima vidni su i dan-danas.

Što se, pak, fikha tiče, Kafija je bio, kao i svi muslimani tog podneblja, pripadnik hanefijskog mezheba. Napisao je nekoliko djela iz hanefijskog fikha.

Metod koji je Kafija slijedio pišući djelo ''Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere'' i izvori koje je koristio, te naučna vrijednost ovog djela

Ovo djelo svojevrstan je sažetak brojnih komentara Tahavijeve poslanice iz akaida. Tu činjenicu naglašava i sam autor na početku tog djela pa kaže: ''To je djelo kao surma kakvom oko vremena nije bilo podvučeno kada je riječ o nježnosti njegovih termina i tačnosti njihova značenja. Djelo zaslužuje da se ispiše nurom po obrazima hurija i da se


136

njegova značenja uklešu perom intuicije i osjećanja po pločama srca i grudi. Djelo su prokomentarisali brojni značajni alimi i poznati fakihi, ali neki od njih su slijedili nepoželjni put apologetičara i koristili se njihovim nejasnim citatima, a drugi su, opet, slijedili put detaljnog i preopširnog komentara koji je teško obuhvatiti i zapamtiti. Već duže postoji ideja i nagoni me intuicija da sakupim sve njegove važnije komentare i iz njih izvedem jedan, komentar koji će u sebi sakupiti sve njihove odlike, bez nepotrebnih debatisanja, tako da će obuhvatiti sve što je korisno i biti dovoljan da napoji žedna i odvrati ga od velikih vodopada.''

Kafija, r.a., komentariše Tahavijeve, r.a., rečenice skraćenim komentarom koji uklapa u kontekst njegovih riječi, pojašnjavajući odgovore raznim sektama koje taj citat u sebi sadrži, bez opširnijeg navođenja njihovih iskrivljenih ideja. Zatim, potkrepljuje riječi imama Tahavije koje predstavljaju akaidsko usmjerenje prve generacije muslimana (selef), dokazima iz Kur’ana, sunneta i stihova iz arapske poezije i književnosti. Nakon toga, Kafija, r.a., u kratkim crtama navodi tvrdnje i sumnje protivničkih sekti koje, jednu po jednu, demantuje šerijatskim dokazima, a zatim silazi na polje protivnika te njihove tvrdnje demantuje njihovim metodama i u potpunosti ih pobija jasnim razumskim dokazima. Autor se, u pobijanju tvrdnji protivnika, nije zadovoljio samo šerijatskim dokazima, nego navodi i razumske dokaze i tako potpuno razoružava protivnika.

Ovdje ću navesti samo jedan primjer: Kafija, r.a., komentarišući Tahavijeve, r.a., riječi (Kao što je On po svojim svojstvima oduvijek, isto tako ona ostaju sa Njime zauvijek) kaže: "Nedostatak bilo kojeg od svojstava savršenstva manjkavost je, a to je nemoguće u slučaju Allaha, dž.š. Te riječi odgovor su mu’tezilama, džehmijama i svima koji ih slijede u zabludi da je Allah, dž.š., živ, ali bez života, da zna, ali bez znanja, da je moćan, ali bez moći i tako dalje. Međutim, sigurno je da će najveći neznalica, a pogotovo onaj


137

kome je znanje dato, uočiti da su riječi: ''Allah, dž.š., poznaje ono što mu je nepoznato, može ono što mu je nemoguće...'' najveća besmislica. Isto kao što su riječi: ''Allah zna, Allah ne zna'', ili ''bijelo bez bjeline, crno bez crnine...'' i slično."

Sljedbenici Istine imaju jasan dokaz u riječima Allaha, dž.š.:

﴿......﴾

''... a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi.'' (El-Bekare, 255)

Što se tiče izvora kojima se autor koristio pišući ovo djelo, on već u uvodu kaže kako je vidio mnoge komentare Tahavijeve poslanice, ali nije bio zadovoljan njima zato što su se neki od njih koristili metodom pobornika ilmu-l-kelama i na taj način odstupili od ispravnog metoda, dok su drugi bili izuzetno preopširni te ih većina nije u stanju shvatiti.

Zaključio sam da autor, govoreći o komentarima ilmu-l-kelamskog usmjerenja, prije svega misli na komentar Nedžmuddina Menkobersa pod naslovom En-Nur el-lami’ ve-l-burhanus-sati’, jer je poznat kao komentar Tahavijeve ilmu-l-kelamske orijentacije. Što se tiče onih koji su bili preopširni, najvjerovatnije da autor, prije svega, misli na poznati komentar Ibn ebi-l-Izza. Dokaz za to je da autor prilikom komentarisanja pojedinih citata često kaže: ''O ovome se opširnije govori u dugim komentarima.'' Njegov komentar daleko širim pojašnjenjima nalazi se u komentaru Ibn ebi-l-Izza.

To je jasan dokaz da se Kafija, r.a., koristio prijašnjim komentarima Tahavijeve poslanice, kao što je i sam rekao, cilj mu je bio da od priznatih Tahavijevih komentara sačini kraći komentar u kojem će sakupiti suštinu njihovih značenja i osloboditi čitaoca od predugog listanja brojnih stranica.

Na početku sam spomenuo da je Kafija završio pisanje tog djela zajedno sa završetkom djela pod naslovom Ezharur-


138

revdat šerh revdatu-l-džennat, te je sasvim normalno da se koristio istim izvorima. Potvrdu za to našao sam u činjenici da Kafija, r.a., u tom djelu navodi citate iz El-Akidetus-Senusijje, En-Nesefijje i komentar Taftazanija.

Međutim, interesantno je da se Kafija, r.a., pišući to djelo, najviše koristio poznatim komentarom Ibn ebi-l-Izza i u potpunosti se oslanjao na njega, tako da slobodno mogu reći da to djelo predstavlja skraćenu verziju komentara Ibn ebi-l-Izza.

Što se tiče naučne vrijednosti tog djela, ona se, prije svega, ogleda u značaju teme koju obrađuje. Zatim, u tome što je autor slijedio metod ehlis-sunneta ve-l-džema'ata u istraživanju akaidskih tema, te za osnovu svog komentara izabrao Tahavijevu poslanicu koja predstavlja suštinu akide prve generacije muslimana. Pored toga, autor se koristio Ibn ebi-l-Izzaovim komentarom koji je poznat po ispravnosti metoda.

Vrijednost tog djela ogleda se i u lahkoći i razumljivosti teksta, te prezentaciji akide ehlis-sunneta ve-l-džema’ata na vrlo jasan način, bez dugih bespotrebnih izlaganja i odgovora na sumnje onih koji su zastupali oprečna mišljenja. Autor je uspio približiti osnovne postavke akide ehlis-sunneta ve-l-džema’ata običnom svijetu na vrlo jednostavan i razumljiv način. Djelo koje ima logičan slijed tema koje su međusobno povezane, tako da se čini da je riječ o potpuno novom, neovisnom djelu. Autor je započeo djelo uvodom gdje je objasnio značaj akide i njene prezentacije u svjetlu Kur’ana, sunneta i razumijevanja prve generacije muslimana; zatim komentariše Tahavijeve citate i veoma dobro povezuje njihove sadržaje, te, na kraju, završava to vrijedno djelo zaključkom kojim povezuje njegov početak s krajem. Na taj način cjelokupno djelo postaje ukomponovana cjelina koja je precizno složena na način koji nimalo ne zaostaje za savremenim načinom pisanja.


139

I pored činjenice da se Kafija maksimalno koristio Ibn ebi-l-Izzaovim komentarom, on rijetko doslovce prenosi njegove citate, ali ih veoma vješto skraćuje i mijenja njihovu konstrukciju tako da tekst dobiva sasvim drugi, novi raspored. Pored toga, Kafija, r.a., na pojedinim mjestima nudi potpuno nove komentare koji se ne nalaze u komentaru Ibn ebi-l-Izza, a o pojedinim pitanjima zauzima sasvim oprečne stavove. O tome ćemo nešto više kazati kasnije, inšallah.

Vrijednost tog djela povećava i činjenica da je napisano sa strogo određenim ciljem, a to je – ukazivanje na važnost prezentovanja akide ehlis-sunneta ve-l-džema’ata u svjetlu Kur’ana i sunneta, potpuno čiste, nenatrunjene, upravo onakve s kojom je došao islam. Pogotovo zbog toga što se ona plasira među ljude koji su usvojili mnoge novotarije i neispravnosti usljed pogrešnog shvatanja islamske akide te velikog utjecaja mnoštva drugih neispravnih ubjeđenja i vjerovanja koja su bila rasprostranjena u društvu u kojem je autor živio.

Zato on, u tom kratkom djelu, iznosi glavna pravila i odrednice akide ehlis-sunneta ve-l-džema’ata i raspoređuje ih po poglavljima. Tako, naprimjer, govoreći o Sirat-ćupriji i vagi na Sudnjem danu i o tome da smo dužni vjerovati u njih, zato što se spominju u Kur’anu:

﴿...﴾

''Mjerenje toga dana biće pravedno...'' (El-A’raf, 8), i vjerodostojnom sunnetu, on kaže: ''Značenje svega spomenutog je poznato, a kakvoća nije. Međutim, svako ko dobro razmisli o činjenici da je i sam nastao od bespomoćne tekućine, o ogromnim količinama vode koje oblaci nose u zraku, između neba i Zemlje, bez ikakve povezanosti s nebom ili sa Zemljom, shvatit će da je Allah, dž.š., u stanju da omogući ljudima da hodaju po spomenutom mostu, zatim da postavi knjigu djela, vage za njihovo mjerenje i ostalo što smo spomenuli i da je On svemoguć. Zato imamo obavezu da


140

vjerujemo i u sve ono s čime su došli Kur’an i mutevatir hadisi, bez zalaženja u detalje o kakvoći svega toga.''

U ono što je Kafija, r.a., dodao na Ibn ebi-l-Izzaov komentar spada i komentar riječi: ''Kao što je u Svojim svojstvima vječan tako su i ona Njemu svojstvena oduvijek.'' Ove riječi, također, su i odgovor na njihove tvrdnje da je Allah, dž.š., postao moćan kada su u pitanju djelovanje i govor, nakon što je bio nemoćan u vezi s tim. U njihovim riječima: ''postao moćan'' dokaz je priznavanja svojstva moći Uzvišenom Allahu. Ako tvrde da su termini kao što je (Moćan, Znan, Koji sve vidi, Koji sve čuje...) samo razna imena Bića Uzvišenog, koja nemaju svoja posebna značenja, onda je besmislena njihova tvrdnja: ''Allah, dž.š., postao je moćan kada je u pitanju djelovanje i govor, nakon što je bio nemoćan'', jer bi to tada značilo: postao je bićem nakon što nije bio biće, što je svakako nemoguće.

Razlog njihove zablude je sumnja u koju su zapali: ''Ako biće (zat) nije svojstvo onda je nešto drugo'', a tvrditi da je postojalo još nešto mimo Njega od ezela (oduvijek ili od iskona) oprečno je tevhidu, kao i tvrditi da su (Allahova, dž.š.) svojstva vječna (iskonska), znači tvrditi da postoji više iskonskih (ezelskih). Međutim, nije sporno postojanje više ezelskih (vječnih) svojstava, nego nije moguće postojanje više (ezelskih) bića. Mi smo na to odgovorili riječima: ''To su značenja koja su oduvijek i zauvijek, nužno vezana za Njegovo biće.''


141

B) Mehmed Handžić

Znanstveni opus hadži Mehmed-efendije Handžića Hadži Mehmed-efendija Handžić zaslužuje da bude

izučavan i kao ličnost, zbog nesvakidašnjeg životnog puta, i kao učenjak čija su djela ostavila neizbrisiv trag u kulturnoj javnosti. Iza njega je ostao bogat opus djela. Napisao je i objavio preko tri stotine radova, kraćih i dužih. Kad se još ima na umu da je to sve uradio za 16 godina, koliko je proteklo od prvog objavljenog članka pa do smrti, tek tada se vide značaj i veličina tog našeg učenjaka. ''Rahmetli Handžić bijaše od prirode veoma bistar i uopće nadaren čovjek. Čistoću i nadarenost njegova duha privukla je i oduševila islamska nauka još od rane njegove mladosti.''243 Nema vjerske discipline koju Mehmed-efendija nije poznavao. Međutim, islamsku tradiciju-hadis posebno je volio i naročito proučavao. U tom pogledu mogao se ubrojiti među najbolje savremene poznavaoce te nauke u cijelom islamskom svijetu. Pisao je i proučavao historiju islama i islamskih naroda. Napisao je i nekoliko članaka o muslimanima u Španiji. Poseban članak napisao je o omajadskom halifi Omeru ibn Abdul-Azizu. Priloge vrijedne pažnje obradio je i o muslimanima na Siciliji, u Mađarskoj i Poljskoj. U svojim člancima doticao se i položaja nemuslimana u islamskoj državi. Posebnu pažnju Handžić je usmjerio na proučavanje historije književnog rada naših muslimana na orijentalnim jezicima. Vrijedno spomena je i njegovo djelo El-Dževheru-l-esna fi teradžimi ulema'i ve šu'ara'i Bosna (Niz dragulja o biografijama bosanske uleme i pjesnika, Kairo, 1349/1930),

243 Kasim Dobrača, "Handžić kao vjerski učenjak", El-Hidaje VIII, br. 2-3, Sarajevo, 1944, str. 54.


142

koje je napisao na arapskom jeziku i štampao dok je još bio na studijama u Kairu.244

Handžićevo akaidsko i mezhepsko opredjeljenje Handžić kao zagovornik stavova ehlis-sunneta kaže da

je jedna od glavnih odlika islama to što daje tačan pojam o Bogu.

Kao obrazloženje za navedenu postavku on dalje kaže da islam propovijeda čisti monoteizam (tevhid) a otklanja od Boga sve što bi Njemu ma ko to bio pripisao.

Za tevhid kaže da se sastoji od čvrstog vjerovanja i uvjerenja u sljedeće:

1. da nema boga osim jednog jedinog Allaha; 2. da je jedini Allah vječan, a sve drugo osim Njega je

postalo i On ga je stvorio; 3. da ovim svijetom i cijelom vasionom i svim što

postoji upravlja i vlada jedini Allah; 4. da je Allah jedini stvaralac svega i da drugog

stvoritelja nema; 5. da jedini Allah zaslužuje da mu se bude krajnje

pokorno.245 Handžić dalje kaže da je ''vjerovanje u Božije jedinstvo

temelj vjerovanja u Boga''.246 Profesor Handžić također ukazuje na važnost tenziha –

drugog temelja vjerovanja u Boga, tj. čvrstog uvjerenja da su Božija svojstva apsolutno savršena i da je On apsolutno čist

244 Vidjeti: Mahmud Traljić, Istaknuti bošnjaci, Harfograf Tuzla, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998, str. 121-122. 245 Vidjeti: Mehmed Handžić, ''Studije iz šerijatskog prava'', Izabrana djela, V, Mladinska knjiga Ljubljana, Ogledalo Sarajevo, 1999, str. 12-13. 246 Ibid., str. 13.


143

od svake mahane i svega što bi se za božanstvo smatralo nedostatkom.247

Handžić prihvata strogu islamsku postavku da je islamsko vjerovanje utemeljeno na šest glavnih tačaka koje mi nazivamo imanskim šartima. U daljem razmatranju tog najfundamentalnijeg pitanja vjere on nedvosmisleno kaže da su mnogi ljudi stvorili o Bogu kriva vjerovanja i percepcije koja razum ne može nikada usvojiti i da su tako zastranili u vjeri. Takvima Handžić uzvraća naglašavajući da u islamskom vjerovanju nema toga što ne može usvojiti svaki razuman čovjek. On naglašava da, prema islamskom učenju, Bog ne sliči ničemu na ovom svijetu, da On nije tijelo i da Mu mjesto nije potrebno, da mi svojim znanjem ne možemo spoznati i dokučiti o Uzvišenom Bogu osim onoliko koliko nam je On dozvolio posredstvom Njegovih lijepih imena i svojstava.

Handžić smatra da je svih šest spomenutih tačaka islamskog vjerovanja sažeto u kelimei-šehadetu, te da kelimei-šehadet ne znači da smo mi dužni samo vjerovati, nego da se vjerovanje mora javno ispovijedati.248

U zaključku on kaže: ''Ovakvo islamsko vjerovanje kakvo smo mi izložili je vjerovanje pravih muslimana od vremena Alejhisselamova pa sve do danas. To su vjerovanje nasljeđivala koljena od svojih predaka; to je vjerovanje sadržano u Kur'anu i Alejhisselamovu sunnetu. To su vjerovanje obrazlagali veliki islamski imami i potkrepljivali ga raznim dokazima. Ovakvo vjerovanje je vjerovanje ehlis-sunneta ve-l-džema'ata.''249

247 Ibid., str. 13-14. 248 Ibid., str. 128-138. 249 Ibid., str. 138.


144

Metode kojim se koristio Mehmed-efendija Handžić u svojim studijama o islamskim znanostima

''Pri proučavanju islamske nauke Handžić se služio metodom Kur'ana i hadisa, tj. proučavao je sve grane islamske nauke kao jednu cjelinu, kao jednu nauku. To je ujedno metoda i stare islamske škole iz prvih stoljeća islamske prosvjete.''250

Krug interesovanja rahmetli Handžića bio je vrlo širok i raznolik. Pisao je strogo teološke rasprave i članke. Uz to je obrađivao i najaktuelnija pitanja iz našeg savremenog života. ''Handžić je učio islamsku nauku neposredno sa izvora iz Kur'ana i hadisa, kako je to bio običaj u prvim stoljećima islama,''251 te su i njegovi radovi koji tretiraju islamsku tematiku pisani na temelju ta dva islamska izvora. To je razlog da su se Handžićevi teološki radovi isticali preciznošću i jasnoćom. Handžić je sva svoja mišljenja koja je iznio u tim radovima potkrijepio Kur'anom i hadisom, tako da ona mogu poslužiti kao prvorazredni materijal za pojedina vjerska pitanja. U tom pogledu bio je dosljedan do kraja. I to daje takvim radovima pravu vrijednost. Kad god se u našoj štampi povela rasprava o nekom vjerskom pitanju, Handžić je istupao sa svojim mišljenjem i razlozima, koje je teško bilo opovrgnuti i drugačije dokazati.252

Komentarišući hadis ''Obnavljanje islama'' Handžić kaže: ''Kao što je Bog, dž.š., islam preko svoga Poslanika, s.a.v.s., objavljivao i potpuno ga usavršio ne ostavivši mjesta nikakvom nedostatku, tako je u Kur'anu zajamčio da će tu svoju vjeru On sobom čuvati, obnavljajući je nakon svakog oslabljenja slanjem ljudi koji će proširiti čistu islamsku nauku, oživjeti primjenu vjerskih propisa i pridržavanje odredaba 250 Vidjeti: Kasim Dobrača, "Handžić kao vjerski učenjak", El-Hidaje, br. 2-3, Sarajevo, 1944, str. 55. 251 Ibid., str. 56. 252 Ibid., str. 120-121.


145

Kur'ana i sunneta, koji će razlučiti ono što je stvarno vjersko od raznih novotarija i stranih običaja i koji će na taj način povratiti vjeri njezin prvotni oblik i oživjeti u srcima svjetlo imana i dati duhovnom životu više maha i zagrijanosti.''253

Handžić je isticao i ukazivao na važnost rada na obnovi islama i da vjera bez obnavljanja ne može opstojati, te da je i sam Poslanik, s.a.v.s., mnogo na to upozoravao. On navodi da su ljudi odmah poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.s., još za života njegovih drugova počeli popuštati. Tako je Enes jednom prilikom rekao: ''Kad bi koji od prvih muslimana ustao, ne bi među vama prepoznao od islamskih propisa ništa osim namaza, a i namaz je mnogo upropašten''.

Međutim, on nas i tješi pojavom jake volje u cijelom islamskom svijetu za obnavljanjem vjere.

Efendija Handžić također ističe najzaslužnije reformatore vjere kao što su Ibn Tejmijje i njegovi učenici, Džemaludin Afgani i Muhamed Abduhu. On navodi da se cio njihov rad temelji na slijedećim principima:

1. propaganda vjerskih učenja i upoznavanje širokih masa s njima putem predavanja, vazova i pismenih sastava (iršad);

2. nastojanja oko obnove idžtihada; 3. borba protiv novotarija u vjeri i protiv raznih

praznovjerica koje su se zakačile o vjersko učenje (bid'at i hurafat);

4. isticanje islamskog sveukupnog bratstva i nastojanje oko ujedinjenja muslimana u težnjama.254

U svojim radovima dotakao se i pitanja ''Važnosti vanjskih znakova sa šerijatskog gledišta''. Kada razmatra to

253 Vidjeti: Mehmed Handžić, Islamska misao, Gik ''OKO'', d.d. Sarajevo, El-Hidaje – Udruženje uleme BiH – Glavni odbor Sarajevo, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1994, str. 3-4. 254 Ibid., str. 14-15.


146

pitanje, on naglašava da islam ima propise koji se nazivaju ''vidnim znakovima'' (šeairi dinijje ili mešair) i da traži da se oni poštuju. Međutim, on naglašava i to da kako god islam ima svoje vjerske vidne znakove da i druge vjere imaju svoja obilježja. Stoga on upozorava muslimane da im je strogo zabranjeno sudjelovanje u nemuslimanskim proslavama i ceremonijama. U tome se poziva na glasovitog islamskog učenjaka Ibn Tejmijju koji nadugo i naširoko govori o ovome pitanju u svome djelu Iktidaus-siratil-mustekim muhalefete ehli-l-Džahim.255

Nekoliko primjera primjene tog a i drugih navedenih akaidskih pravila – metoda nalazimo i u osvrtu hadži Mehmed-efendije Handžića u njegovu prijevodu djela Hasana Kafije Pruščaka ''Rajske bašče – O temeljima vjerovanja'':

Prvi primjer je Handžićev osvrt na Treću bašču – o vjerovanju u meleke, na dio teksta u kojem Pruščak kaže: ''Ispravno je mišljenje u pogledu njihova (šejtanskoga) razmnožavanja, da se oni legu iz radosti prema grijesima ljudi i tako postaju mladi'', gdje on iznosi, u podnožnoj bilješci, slijedeći osvrt: ''Ne znam na temelju čega bi ovo mišljenje bilo ispravno kada ono nema u Kur'anu ni vjerodostojnom hadisu podloge. Ovakav postupak nam izgleda čudnovat od pisca. Za nas nijesu važne stvari da znamo kako se razmnožavaju šejtani, te prema tome ovakve stvari nije trebalo unositi u akaidska djela.''256

Drugi primjer je Handžićev osvrt na Četvrtu bašču – o vjerovanju u Božije knjige, na dio teksta u kojem Pruščak kaže: ''Napuštati prvotno jezično značenje i od njega skretati pa primati značenja, koja tvrde sljedbenici neistine potajno je

255 Ibid., str. 69. 256 Vidjeti: Mehmed Handžić, Rajske bašče – O temeljima vjerovanja (Revdatul-džennat-fi usulil-i'tikadat), preveo i bilješkama popratio hadži Mehmed Handžić, Graforad Travnik, Muftijstvo Travnik, Travnik, 1995, str. 26.


147

bezvjerstvo'', gdje on iznosi u podnožnoj bilješci slijedeći osvrt: ''Mnogo ih je bilo, koji, bojeći se kazne, nisu smjeli otvoreno odbaciti kur'anske i uopće vjerske propise. Stoga su krenuli drugim putem, te vjerskim izvorima davali takva tumačenja, koja nemaju podloge u arapskom jeziku, na kom su ti izvori. U ovom se naročito isticala sekta batinija, koji su uistinu propovijedali tajno bezvjerstvo.''257

Treći primjer je Handžićev osvrt na Šestu bašču – o vjerovanju u posljednji dan, na dio teksta u kojem Pruščak kaže: ''Posljednji dan ima svoje predznake i neće nastupiti dok se ovi ne ispune. Od tih predznaka je pojava Dedžala, a to je čovjek ..., u kojega među ramenima i ušima ima četrdeset aršina'', gdje on iznosi u podnožnoj bilješci slijedeći osvrt: ''Ovakve čudnovate dimenzije nemaju podloge u vjerskim izvorima, a kada bi i imale mogle bi se shvatiti i kao alegorija.''258

Četvrti primjer je također Handžićev osvrt na Šestu bašču – o vjerovanju u posljednji dan, na dio teksta u kojem Pruščak kaže: ''Od tih predznaka je pojava Jedžudža i Medžudža, a to su dva plemena od potomaka Jafesa, sina Nuh-alejhiselamova. Oni sačinjavaju devet desetina ljudstva...'', gdje on iznosi u podnožnoj bilješci slijedeći osvrt: ''Ni ovaj podatak nema podloge u vjerskim izvorima. To su samo priče pojedinaca bez stvarne podloge''.259

Peti primjer je također Handžićev osvrt na Šestu bašču – o vjerovanju u posljednji dan, na dio teksta u kojem Pruščak kaže: ''Između predznaka je i pojava ''dabbetu-l-erda'', jer Kur'an kaže: 'I kada se ispuni riječ njima, izvest ćemo im životinju iz zemlje, koja će s njima razgovarati'. Duga je šezdeset aršina...'', gdje on iznosi, u podnožnoj bilješci,

257 Ibid., str. 28. 258 Ibid., str. 38. 259 Ibid., str. 39.


148

slijedeći osvrt: ''I ova dimenzija nema oslonca u sigurnim vjerskim izvorima.''260

C) Dr. Ahmed Smajlović

Život, djelo i akaidska misao dr. Ahmed-efendije Smajlovića

Jedna od ličnosti za koje se može reći da su svojim radom na polju islamskog djelovanja u Bosni i Hercegovini, pa i šire, obilježili dvadeseto stoljeće svakako je i dr. Ahmed Smajlović. O kakvom se uzoritom čovjeku, muslimanu, naučnom radniku i nepokolebljivom islamskom trudbeniku radi najbolje govori njegova biografija.

Nedvojbeno je da je ime dr. Ahmed-efendije Smajlovića postalo, na neki način, simbol za vaz i predavanje u našoj zemlji. To potvrđuje činjenica o hiljadama održanih vazova i predavanja, svakodnevni obilasci džemata i islamskih institucija na terenu, susreti s ljudima iz krugova nauke, vjere, kulture i umjetnosti, te učešće na brojnim naučnim skupovima u zemlji i inozemstvu.261 "Njegov pristup ovome poslu bio je nadasve čist i muminski."262 Također je doktor Smajlović isticao da za mumina i muminku ne mogu biti uzor ni ovaj niti onaj filozof, niti bilo koji mislilac nego isključivo Muhammed, s.a.v.s.263

Profesor Smajlović kada razmatra s akaidskog aspekta ajete koji opisuju Allaha, dž.š., ukazujući na neku sličnost (s čovjekom), kao što su ajeti koji spominju Ruku i Lice, ili ajete koji govore da je Allah, dž.š., slobodan od svakog

260 Ibid., str. 39. 261 Vidjeti: Muharem Omerdić, "Ahmed Smajlović (1938-1988)", Takvim, 1998, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998, str. 272. 262Vidjeti: Mahmut Karalić, "Vazovi i predavanja Ahmed-efendije Smajlovića", Islamska misao, br. 116, Sarajevo, 1988, str. 14. 263 Ibid., str. 14.


149

nesavršenstva, ističe da nikakvo shvaćanje filozofa, naučnika i mislilaca ne može predstavljati čak ni polaznu tačku za pojmovanje Allaha. Prema njemu svi ljudski pokušaji opisivanja i pojmovanja Allaha ostaju samo obična nagađanja u odnosu na kura'nski opis Uzvišenog Allaha. Na kraju profesor Smajlović zaključuje da su ovakvi ajeti izazvali različita tumačenja i oprečna shvatanja, tako da su neki muslimani, kao i njihovi mislioci, zapali u bezizlaz poređenja, opisivanja i otjelovljavanja Allaha, dž.š., što je dovelo do nastanka mnogobrojnih frakcija koje bitno odstupaju od izvornog islamskog poimanja Allaha. Po pitanju mutešabihat ajeta profesor Smajlović pažnju pridaje i priklanja se stavovima selefija (odabranih prethodnika).264

Doktor Smajlović često je za moto ili za završnu riječ uzimao hadis Allahova Miljenika: "Ostavljam vam dvije stvari, sa kojima, ako ih se budete držali, nećete zalutati, to su Allahova Knjiga i moj sunnet."265

Na svim područjima svog djelovanja profesor Smajlović je ostavio duboko uzorane brazde najplodnije imamsko-mualimske, govorničke, prevodilačke i naučne djelatnosti.

Ime profesora Ahmeda Smajlovića u uskoj je vezi s nastankom i razvojem Islamskog teološkog fakulteta. Smatra se da je bio jedan od najvećih zagovornika osnivanja fakulteta i da mu pripadaju najviše zasluge za promicanje ideje o osnivanju takve institucije u okviru Islamske zajednice. Po otvaranju Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine, profesor Smajlović biva imenovan za

264 Vidjeti: M. Omerdić, "Ahmed Smajlović (1938-1988)", str. 286-288. 265 Vidjeti: M. Karalić, "Vazovi i predavanja Ahmed-efendije Smajlović", str. 14.


150

vanrednog profesora na predmetima Islamska dogmatika (akaid) i Islamska filozofija, koje je predavao sve do smrti.266

Nezaboravan je i njegov doprinos na unapređenju i promicanju izdavačke djelatnosti Starješinstva Islamske zajednice. Zahvaljujući njegovom neumornom radu pokrenuta je mjesečna revija za islamistiku i teologiju pod naslovom Islamska misao. U tom časopisu objavio je preko 50 obimnih radova i prijevoda iz akaida, islamske filozofije, islamske književnosti, tesavufa i drugih oblasti.

Bitno je također spomenuti da je jedan od pokretača Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta.

Njegova bibliografija je toliko obimna i bogata da bi je ovdje teško bilo i pobrojati. "Za veoma kratko vrijeme objavio je 260 radova u obimu preko pet hiljada stranica. Njegovo najpoznatije i najobimnije djelo je Felsefetu-l-istišraki we eseruha fi-l-edebi-l-arebijji-l-muasir, objavljeno na arapskom jeziku, i danas je univerzitetski udžbenik u svijetu."267

Iz cjelokupnog pisanog opusa dr. Ahmeda Smajlovića ovdje ćemo se ograničiti samo na bibliografije268 najznačajnijih radova iz akaida i islamske filozofije:

1. Abbas Mahmud el-Akkad i njegovo poimanje Allaha dž.š., Islamska misao 1, 2, 1979, pp. 14-15 i 20.

2. Islamijjati Abbasa Mahmuda el-Akkada, Islamska misao, 1, 7, 1919, pp.

3. Felsefetul istišraki ve eseruha fil-edebil-'arebijjil-mu'asiri, Džami me'arif.

266 Vidjeti: Ahmed Smajlović, "Fakultet islamskih nauka u Sarajevu", Preporod, april, Sarajevo, 1975. 267 Vidjeti: M. Omerdić, "Ahmed Smajlović (1938-1988)", str. 273. 268 Vidjeti: Muharem Omerdić i Ismet Bušatlić, Bibliografija radova prof. dr. Ahmeda Smajlovića, Islamska misao, br. 116, str. 47-51, Sarajevo, 10/1988.


151

4. Transi: Dr Muhammed El-Behijj, Muhammed bin Abdulvehab, Islamska misao, m, 27, 1981, pp. 10-14.

5. Transi: Dr Muhammed el-Behijj, Muhammed b. Ali es-Senusi, Islamska misao, III, 28, 1981, pp. 12-17.

6. Abdurrahman el-Kevakibi, Islamska misao, III, 28, 1981, pp. 26-29.

7. Islamska filozofija, Islamska misao, V, 49, 1983, pp. 34-38.

8. Abdul Hamid b. Badis (1889-1940), Islamska misao, V, 51, 1983, pp. 11-13.

9. IRec. I: Mahmud Ebul-Fajd el-Menufi, Filozofija islama, Islamska misao, V, 52, 1983, pp. 40-42.

10. Vjerovjesništvo i vjerovjesnici, Islamska misao, VI, 68, 1984, pp. 8-10.

11. Fahruddin er-Razi, Islamska misao, VI, 70, 1984, pp. 3-4.

12. Maturidi – povijesnost i aktualnost njegove misli, Islamska misao, VII, 76, 1985, pp. 13-18.

13. Djela Ebu Dža'fera et-Tahavija ponovo u žiži naučnih istraživanja, Islamska misao, VII, 77,1985, pp. 15-17.

14. Osamdeset godina od smrti Muhammcda Abduhua, Islamska misao, VlI, 78-79, 1985, pp. 3-6.

15. Život i djelo Muhammeda Rešida Rida'a, Islamska misao, VlI, 80, 1985, pp. 6-12.

16. Temelji islamskog vjerovanja od imama Ebu Dža'fera et-Tahavija, Islamska misao, VIII, 85-86, 1986, pp. 3-5.

17. Transi.: Rože Garodi, Od umjetnosti do namaza, Islamska misao, IX, 97-98, 1987, pp. 10-14.

18. Transi.: Dr Muhammed Atif el-Iraki, Dokazi postojanja Boga u islamskoj filozofskoj misli, Islamska misao, IX, 100, 1987, pp. 16-21.

19. Transi.: Imam Ebu Hasan el-Eš'ari, Vjerovanje


152

Ehlussunneta, ehlulhadisa i ehlusselefa, Islamska misao, IX, 101-102, 1987, pp. 11-13.

20. Imam Ebu El-Hasan b. Isma'il el-Eš'ari, Islamska misao, IX, 101-102, 1987, pp. 13-14.

21. Muhammed Atif el-Iraki, Islamska misao, IX, 101-102, 1987, pp. 18-20.

22. Transi.: Dželaluddin es-Sujuti, Nauka o osnovama vjere, Islamska misao, IV, 103, 1987, pp. 18-2l.

23. Imam Ahmeb b. Hanbel, Islamska misao, IX, 105-106, 1987, pp. 14-18.

24. Transi.: Imam Ahmed b. Hanbel, Odgovor džahmijama i zindicima, Islamska misao, IX, 105-106, 1987, pp. 19-20.

25. Imam Ahmed b. Tejmije, Islamska misao, IX, 107-108, 1987, pp. 16.

26. Transi.: Imam Ahmed b. Tejmije, Kitab et-Tevhid, Islamska misao, IX 107-108, 1987, pp. 17-21.

27. Osnovni dokazi islamskog vjerovanja, Zbornik radova 2/1987, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1987, pp. 59-74.

28. Transi.: Imam Muhammed b. Jusuf es-Senusi, Umm el-Berahin, Zbornik radova ITF-a 2/1987, pp. 75-82.

29. Transi.: Dr Ibrahim Makdur. ''Uticaj na polju filozofije", grupa autora Arapsko-islamski utjecaj na evropsku renesansu, Starješinstvo Islamske za-jednice u BiH, Sarajevo, 1987, pp. 13-25.

30. Transi.: Imam Ahmed b. Tejmije, Kitab et-Tevhid, Islamska misao, X, 109-110, 1988, pp. 6-11.

31. Transi.: Imam Ahmed b. Tejmije, Kitab et-Tevhid, Islamska misao X, 111-112, 1988, pp. 7-13.

Zaključak

153

ZAKLJUČAK

Iz onoga što je navedeno u ovom djelu jasno se vidi da je pravac prve generacije muslimana bio utemeljen na jasnim principima i pravilima izvedenim iz Kur'ana, sunneta i idžma’a (konsenzusa islamske uleme o određenom pitanju). Zato se pristalicama prve gnereacije ne mogu ni smatrati oni koji to samohvalno ističu, ali se u svakodnevnom životu ne pridržavaju metoda po kojima je ta generacija bila prepoznatljiva.

Djela iz oblasti akaida i djela o odbrani islamske doktrine koja su napisali islamski velikani prvih generacija daju jasnu naznaku o metodama koje su oni koristili i kojih se treba pridržavati svako ko želi da doprinese afirmaciji islamske misli. Musliman, pridržavajući se metoda prvih generacija u istraživanju akaidskih pitanja, potvrđuje respekt spram Kur'ana i sunneta, dva osnovna izvora islama. Oni su za njega najjači argument i neupitan izvor spoznaje koji upućuje na sigurno znanje.

Tewhid, credo islama, definisan je u samom začetku širenja islamskog vjerovanja. Već tada je poseban akcenat stavljen na tewhidu-l-uluhijjeti, tj. tewhid koji je Allah, dž.š., objavio u Svojim knjigama i zbog kojeg je slao poslanike, a.s. Bosna i Hercegovina je još od najranijeg perioda dolaska islama na njeno tlo imala istinske alime koji su bili dosljedni u primjeni ehlis-sunnetskih metoda u istraživanjima akaidskih pitanja i koji su davali utemeljene odgovore na sumnje koje su iznosili pobornici drugih pravaca.

U promovisanju i odbrani ehlis-sunnetskog poimanja koncepta akaidske misli i njegovog širenja među muslimanima u Bosni i Hercegovini posebno značajnu ulogu imao je Hasan Kafija Pruščak. Nuru-l-jekin fi usulid-din fi


154

šerhi akaidi et-tahavi, poznato Kafijino akaidsko djelo, najbolji je primjer primjene tih metoda u poimanju akaidskih pitanja. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da je osnova za ovo njegovo djelo ustvari komentar Tahavijeve Poslanice iz akaida, djelo hanefijskog klasika Ibn Ebi-l-Izzaa. Kafijino djelo Rewdatu-l-džennati fi usuli-l-i'tikadat i komentar tog djela Ezharur-rewdat, gdje Kafija obrađuje poznate traktate iz akaida koji su izučavani u tadašnjim medresama i iz njih odstranjuje sve navode za koje ne postoje validni dokazi. To je drugi veliki korak koji je Kafija učinio u promovisanju ehlis-sunnetskih metoda pri istraživanju akaidskih pitanja.

I uvaženi profesor Mehmed Handžić, r.a., bio je veliki pobornik i čuvar ehlis-sunnetskog vjerovanja. Poznati su njegovi stavovi kojima se suprotstavio modernistima koji su pozivali sekularizmu i prihvatanju zapadnog modela promišljanja. U svome djelu Ilmu-l-kelam Handžić je uspio pojednostaviti, te učenicima, studentima i svima koji se interesuju za ovu oblast, koristeći se ehlis-sunnetskom metodom, približiti učenje o kelamu.

Akademski rad dr. Ahmeda Smajlovića, naročito prijevod Tahavijeve Poslanice iz akaida na bosanski jezik, uveliko je doprinio ponovnom afirmiranju metoda istraživanja akaidskih pitanja koje su bile kristalno jasne prvim generacijama muslimana. I brojni drugi profesori islamskih nauka na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i islamskim pedagoškim fakultetima u Bosni i Hercegovini svojim akademskim radom potvrdili su važnost ehlis-sunnetskog tradicionalnog poimanja vjere i nastavili hoditi putem svojih predaka koji su islam shvatali kao sveobuhvatni sistem i zakonik koji je Svevišnji Gospodar poslao kao uputu ljudima u svim vremenima i na svim mjestima.

Literatura

155

LITERATURA

1. Adilović Zuhdija, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, Dom štampe Zenica, Islamska pedagoška akademija Zenica, Zenica, 2004

2. Alu Tejmijje, El-Musvedde fi usuli-l-fikh, Matbe'atu el-medeni, Kairo, nedatirana godina izdanja.

3. Dobrača Kasim, "Handžić kao vjerski učenjak", El-Hidaje VIII, br. 2-3, Sarajevo, 1944.

4. Ebu Umer, Jusuf b. Abdul-Berr, Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, Dar Ibnu-l-Dževzi, 1996.

5. Ebul Berekat Muhjiddin, El-Musevvede fi usuli-l-fikh, Matbe'atu-l-medeni, Kairo.

6. Ebu-l-Kasim, Hibetullah b. Selame, En-Nasihu ve-l-mensuhu fi-l-Kur'ani el-kerim, Mustafa el-babi el-Halebi, Egipat, 1967.

7. El-Adžurri, Ebu Bekr Muhammed el-Husejn, Eš-Šeri'a, Darus-selam, Rijad, 1992.

8. El-Asbahani, Ebul-Kasim Ismail b. Muhammed, El-Hudždže fi bejani-l-mehadždže, Darur-raje, Rijad, 1990.

9. El-Asbahani, Ebul-Kasim Ismail b. Muhammed, El-Hudždže fi bejani-l-mehadždže, nedatirano mjesto i godina izdanja.

10. El-Askalani, Ahmed b. Ali b. Hadžer, Fethul-Bari bi šerh Sahihi-l-Buhari, tarkim Muhammed Fuad Abdul-Baki, Džami'atul-Imam, Rijad, nedatirana godina izdanja.

11. El-Askalani, Ibn Hadžer, Mukaddimetu-l-'isabe, Daru en-nehdati, Egipat, 1972.

12. El-Bagdadi, el-Hatib, Ebu Bekr b. Ahmed b. Ali, Šerefu ashabi-l-hadis, Daru ihjais-sunne en-nebevijje, Medina, 1971.


156

13. El-Begavi, Ebu Muhammed el-Husejn el-Ferra', El-Mesabih me'a el-miškat, El-Mektebu-1-islami, Bejrut 1979.

14. El-Begavi, Ebu Muhammed el-Husejn el-Ferra', Tefsiru el-Begavi Me'alimu et-tenzil, Na marginama ''Tefsiru-l-Hazin'', Daru-l-fikr, Bejrut, nedatirana godina izdanja.

15. El-Benani, Abdur-Rahman b. Džadullah, Hašijetu-l-Benani ala džem'i-l-dževami, Daru ihjai-l-kutubi el-arabijje, Kairo, 1900.

16. El-Bezdewi, Fahru-l-islam, Kešfu-l-esrar, Daru-l-kitabi el-arabi, Bejrut, 1974.

17. El-Buhari, Muhammed b. Isma'il, El-Džami' es-Sahih, El-Matbe'a es-selefijje, Kairo, 1400. god. po H.

18. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Es-Sahih me'a Fethi-1-Bari, El-Mutbe'atus-selefijje ve mektebetuha, Kairo 1380.

19. El-Butami, Ahmed b. Hadžer, El-Akaidu es-selefijje bi edilletiha en-naklijje, Bejrut, 1970.

20. Ed-Daremi, Ebu Muhammed Abdullah b. Abdur-Rahman, Sunen ed-Daremi, Daru ihja' es-sunne en-nebevijje, Egipat, nedatirana godina izdanja.

21. Ed-Dimiški, Ebu-l-Fida Ismail b. Kesir El-Kureši, Tefsir Ibn Kesir, Daru-l-Endelus, Bejrut, prvo izdanje, 1966.

22. El-Džejlani, Abdul Kadir, El-Gunjetu litalibi tariki-l-hakk, Daru-l-ma'rifeti, Bejrut, 1288. god. po H.

23. El-Dževzijje, Ibnu-l-Kajjim, Ahkamu ehliz-zimmeti, Matbe'atu Džami'ati Dimišk, 1961.

24. El-Dževzijje, Ibnu-l-Kajjim, E'alamu-l-muwekki'in an rabbi-l-alemin, Daru-l-džil, 1973. god.

25. El-Dževzijje, Ibnu-l-Kajjim, Šifau-l-alil , Mektebetu-l-me'arif, Egipat.

26. El-Dževzijje, Ibnu-l-Kajjim, Idžtima’u-l-džujuši-l-islamijje ala gazvi-l-mu’attileti ve-l-džehmijje, Daru-l-ma'rifeti, nedatirana godina izdanja.

Literatura

157

27. El-Džewheri, Ismail b. Hammad, Es-Sihah, Daru-l-ilmi li-l-melajin, Bejrut, 1979.

28. El-Džuvejni, Imamu-l-haremejn, El-Kafijetu fi-l-žedel, Isa el-Babi el-Halebi, Kairo, 1979.

29. El-Džuwejni, Ebul-Me'ali Abdul-Melik b. Abdullah, El-Burhan fi usuli-l-fikh li-l-Džuvejni, Metabi'ud-Dewha el-hadise, prvo izdanje, 1399. god. po H.

30. El-Džuwejni, Ebul-Me'ali Abdu-l-Melik b. Abdullah, Gijasu-l-umem fi iltijasiz-zulem, drugo izdanje, 1401. god. po H.

31. El-Albani, Nasirud-din, Da'ifu-1-džami'i es-sagir, El-Mektebu-1-islami, Bejrut 1979.

32. El-Albani, Nasirud-din, Sahih Sunen Ibn Madže, El-Mektebu-l-islami, drugo izdanje 1408. god. po H.

33. El-Endelusi Ibn Atijje, Tefsir Ibn Atijje, Doha, 1977. 34. El-Ešari, Ebul-Hasan, Mekalatu-l-islamijjin, Darun-nešr

Franc Štajner, Visbaden, 1980. 35. El-Ferra', Ebu Ja'la, Muhammed b. Husejn , El-'Uddetu fi

usuli-l-fikh, Muessetur-risale, Bejrut, 1980. 36. El-Fetuhi, b. Nedždžar, Muhammed b. Ahmed, Šerh

el-kevkeb el-munir, Matbe'atu es-sunne el-muhammedijje, Egipat, 1953.

37. El-Gazali, Ebu Hamid, Fejsalut-tefrika bejne-l-islami vez-zendeka, Daru Ihja' el-kutubi el-arabijjeti, Egipat, 1961.

38. El-Gazali, Ebu Hamid, Ihja’ ulumid-din, Mustafa el-babi el-halebi, Egipat, 1939.

39. El-Gazali, Ebu Hamid, El-Mustesfa min ilmi-l-usul, Daru sadir, prvo izdanje, 1322. god. po H.

40. El-Gazali, Ebu Hamid, Ildžamu-l-avam an ilmi-l-kelam, El-Matbe'a el-mejmenijje, Egipat, 1309. god. po H.

41. El-Han, Mustafa Seid, El-Akidetu el-islamijje-arkanuha-hakaikuha-mufsidatuha, Bejrut, 1996.


158

42. El-Hanbeli, Abdurrahman b. Šihabuddin b. Redžeb, Džami’u-l-ulumi ve-l-hikem, Mustafa El-babi el-Halebi, Kairo, 1393, god. po H.

43. El-Handži, Muhammed, El-Dževheru-l-esna, Kairo, 1349/1930

44. El-Hatabi, Ebu Sulejman Ahmed b. Muhammed, Me'alimus-sunen, El-Mektebetu el-ilmijje, drugo izdanje, 1981.

45. El-Hatib, el-Bagdadi, El-Džami'u li ahlakir-ravi ve adabis-sami', Mektebetu-1-felah, Kuvajt 1981.

46. El-Havali, Sefer, Menhedžu-l-eša’ireti fi-l-akide, Ed-Daru es-selefijje, Kuvajt, 1986.

47. El-Hejsemi, Nurud-din Ali b. ebi Bekr, Kešfu-l-estar an zevaidi el-Bezzar, Muessetu er-risale, Bejrut, 1984.

48. El-Herevi, Ebu Ubejd el-Kasim b. Selam, Fedailu el-Kur'ani ve me'alimuhu ve edebuhu, Džami'atu el-Melik Abdul-Aziz, Mekka, 1973.

49. El-Jahsubi, El-Kadi Ijad b. Musa, Mešariku-l-envar, Darut-turas, el-mektebe el-atika.

50. El-Jemani, Muhammed, Isaru-1-hakk ale-l-halk, Daru-1-kutubi el-ilmijje.

51. El-Kadi, Abdul-Džebbar, Fadlu-l-i'tizal ve tabekatu-l-mu'tezile, Ed-Dar et-tunisijje lin-nešr.

52. El-Kadi, Abdu-l-Džebbar, Šerhu-l-usuli el-hamse, Mektebetu vehbe, Kairo, 1965.

53. El-Kajsi, Ebu Muhammed Mekki b. Ebi Talib, El-Idah li nasihi-l-kur'an ve mensuhihi, Metabi'u Džami'ati-l-imam, prvo izdanje, 1976.

54. El-Karadavi, Jusuf, Imam Gazali između simpatizera i kritičara, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2005, Preveo sa arapskog na bosanski jezik Hajrudin Hodžić.

55. El-Kasimi, Džemalud-din, Kava'idut-tahdis, Daru ihja'i-1-kutubi el-arabijje, Egipat, 1961.

Literatura

159

56. El-Kastalani, Ebu-l-Abbas Šihabud-din Ahmed b. Muhammed, Iršadus-sari li sahihi-l-buhari, Daru-l-kitabi el-arabi, sedmo izdanje, 1324. god. po H.

57. El-Kurtubi, Ebu Abdullah Muhammed b. Ahmed El-Ensari, El-Džami' li ahkami-l-Kur'an, Daru-l-hadis, prvo izdanje, Kairo, 1994.

58. El-Kušejri, Muslim b. Hadžadž, Sahih Muslim, Daru ihjait-turas el-arabi, Bejrut, 1374. god. po H.

59. El-Lalekai, Ebul Kasim, Šerh usul i’itikadi ehlis-sunne ve-l-džema’a, Darut-tajjibe, Rijad, nedatirana godina izdanja.

60. El-Makdisi, Abdullah b. Ahmed b. Kudame, Rewdatun-nazir, Daru-l-kitabi el-arabi, drugo izdanje, 1987.

61. El-Makdisi, Muhammed b. Abdur-rahman, El-Ba’is ala inkari-l-bide’i ve-l-havadis, Daru-l-huda, Egipat, 1978.

62. El-Masri, Muhammed Abdu-l-hadi, Ehlus-sunne vel-džema’a me'alimu-l-intilakati el-kubra, Daru et-tajjiba, Rijad, 1988.

63. El-Mes'udi, Ali b. Husejn b. Ali, Murudžuz-zeheb ve me'adinu-l-dževher, Menšuratu El-Džami'a el-lubnanijje, Bejrut, 1965.

64. El-Mes'udi, Ebul Hasan, Ali, Murudžu-z-zeheb ve me'adinu-l-dževher, Daru-l-endelus, Bejrut, 1973.

65. El-Mewsili Muhammed ibn, Muhtesarus-sava'iki el-mursele ale-l-džehmijje ve-l-mu'attile, Mektebetur-rijad el-hadise, Rijad, nedatirana godina izdanja.

66. En-Nehhas, Ahmed b. Muhammed b. Isma'il, En-Nasihu ve-l-mensuhu fi-l-Kur'ani el-kerim, Matbe'atus-se'ade, prvo izdanje, Rijad, 1323. god. po H.

67. Er-Razi, Fahrud-din Muhammed b. Umer, El-Mahsul fi ilmi usuli-l-fikh, Džami'atu-l-imam Muhammed b. Saud el-islamije, Rijad, 1979.

68. Er-Razi, Fahruddin Muhammed b. Umer, Esasut-takdis fi ilmi-l-kelam, Matbe'atu kurdistan el-ilmijje, Egipat, 1328. god. po H.


160

69. Es-Sefarini, Muhammed b. Ahmed, Levami’u-l-envar el-behijje, Daru-l-asfahani, Džida, 1960.

70. Es-Subki, Ali b. Abdu-l-Kafi, El-Ibhadž fi šerhi-l-minhadž, Daru-l-kutubi el-misrijje, prvo izdanje, 1984.

71. Es-Sujuti, Dželalud-din, Ed-Durru el-mensur fit-tefsiri bi-l-mesur, Daru-l-fikr, Bejrut, 1983.

72. Es-Sujuti, Dželalud-din, El-Itkan fi ulumi-l-Kur'an, El-Mektebu et-tidžarijje el-kubra, Kairo, 1368. god. po H.

73. Eš-Šafi'i, Muhammed b. Idris el-Imam, Er-Risala, tahkik Ahmed Šakir, El-Babi El-Halebi, Egipat, nedatirana godina izdanja.

74. Eš-Šafi'i, Muhammed b. Idris el-Imam, Ihtilafu-l-hadis, na margini djela El-Umm, Bombaj, Indija, nedatirana godina izdanja.

75. Eš-Šatibi, Ebu Ishak, El-muvafekat fi usuliš-šeri'a, El-Mektebetu et-tidžarijje el-kubra, Egipat, nedatirana godina izdanja.

76. Eš-Šeherstani, Ebu el-Feth Muhammed b. Abdu-l-Kerim b. Ahmed, El-Millel ven-nihal, tahkik Muhammed Sejjid Kejlani, Daru-l-ma'rife, Bejrut, nedatirana godina izdanja.

77. Eš-Šeherstani, Muhammed b. Abdu-l-Kerim, El-Milel ven-nihal, Daru el-ma'rife, Bejrut, 1980.

78. Eš-Šehrewerzi, Ebu Amr Usman b. Abdurrahman, Mukaddimetu ibn es-Salah fi ulumi-l-hadis, Daru-l-kutubi el-arabijje, Bejrut, 1978.

79. Eš-Ševkani, Muhammed Ali, Iršadu-l-fuhul, Mustafa el-Babi el-Halebi, Egipat, 1937.

80. Eš-Ševkani, Muhammed b. Ali, Et-Tuhaf fi mezahibis-selef, Matbe'atu el-medeni, Džida, nedatirana godina izdanja.

81. Et-Taberi, Ebu Dža'fer Muhammed b. Džerir, Džami'u-l-bejani 'an te'vili aji el-Kur'an, Tab'atu el-me'arif, Bejrut, 1972.

Literatura

161

82. Et-Tibrizi, Muhammed b. Abdullah, Miškatu-l-mesabih, El-Mektebu-l-islami, nedatirano mjesto izdanja, 1979. god.

83. Et-Tirmizi, Muhammed b. Isa, Es-Sunen, Metabi'u-l-fedžr el-hadise, Hims, prvo izdanje, 1967. god.

84. El-Usejmin, Muhammed b. Salih, El-Kava'idu-1-musla fi sifatillahi ve esmaihi-I-husna, Mektebetu-1-kevser el-islamijje, Rijad, 1406. god. po H.

85. Ez-Zehebi, Šemsud-din Muhammed b. Ahmed, Lisanu-l-mizan, Hajdarabad, Indija, 1331. god. po H.

86. Ez-Zehebi, Šemsud-din Muhammed b. Ahmed, Sijeru e'alamin-nubela, Muessesetur-risale, 1988, Daru-1-ma'rife, nedatirano.

87. Halifa, Mustafa b. Hadži, Fezleketut-tarih, Istanbul, 1286. god. po H. (arapski prijevod).

88. Handžić Mehmed, Islamska misao, Gik ''OKO'', d.d. Sarajevo, El-Hidaje - Udruženje uleme BiH – Glavni odbor Sarajevo, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1994.

89. Handžić Mehmed, Izabrana djela, knjiga 5. (Studije iz šerijatskog prava), Mladinska knjiga Ljubljana, Ogledalo Sarajevo, 1999.

90. Handžić Mehmed, Rajske bašče – O temeljima vjerovanja (Revdatul-džennat-fi usulil-i'tikadat), preveo i bilješkama popratio hadži Mehmed Handžić, Graforad Travnik, Muftijstvo Travnik, Travnik, 1995.

91. Hilmi Mustafa, Ibn Tejmijje vet-tesavvuf, Darud-da'veti, Egipat.

92. Ibn Abdul-Berr, Džami'u bejani-l-ilmi ve fadlihi, Daru-1-fikr, Bejrut, nedatirano.

93. Ibn Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, Bemust, Zenica 1995.

94. Ibn Ebi Asim, Ebu Bekr Amr, Es-Sunne, El-Mektebu el-islamijj, 1985.


162

95. Ibn Ebi El-Izz, Ali b. Ali b. Muhammed, Šerhu-l-akide et-tahavijje, Muessesetur-risale, prvo izdanje 1988.

96. Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, El-Mektebu-1-islami, Bejrut 1980.

97. Ibn Faris, Ebu-l-Husejn Ahmed, Mu’džem mekajisi-l-luga, Mustafa El-babi el-Halebi, Kairo, 1969.

98. Ibn Hadžer el-Askalani, Fethu-l-Bari, El-Matbe'a es-selefijje, Kairo, nedatirana godina izdanja.

99. Ibn Hanbel, Ahmed, EI-Musned, El-Mektebu-1-islami, Kairo 1969.

100. Ibn Hanbel, Ahmed, El-Musned, El-Mektebu el-islami ve dar sadir, Bejrut, nedatirana godina izdanja.

101. Ibn Hanbel, Ahmed, Er-Reddu ale-l-džehmijje vez-zenadika, Daru-l-liva, Rijad, 1977.

102. Ibn Kesir, Ebu-l-fida Isma'il, Tefsir Ibn Kesir, Daru el-Endelus, Bejrut, 1966.

103. Ibn Kesir, Ebu-l-Fida Isma'il, Tefsiru-1-Kur'ani-l-azim, Daru-š-ša'b, Egipat, nedatirana godina izdanja.

104. Ibn Kutejbe, Ebu Muhammed Abdullah b. Muslim, Te'vili muškili-l-Kur'an, Daru ihja' el-kutubi el-arabijje, Egipat, nedatirana godina izdanja.

105. Ibn Madže, Sunen Ibn Madže, Tahkik Muhammed Fuad Abdu-l-Baki, Daru ihja' el-ktub el-arabijje, 1372. god. po H.

106. Ibn Tejmijje, Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, Džami'atu-1-imam, 1984.

107. Ibn Tejmijje, Medžmu'u-1-fetava, Mektebetu-I-me'arif, Maroko, nedatirana godina izdanja.

108. Ibn Tejmijje, Ahmed b. Abdu-l-Halim, Der'u te'arudi-l-akli ven-nakli, Džami'atu-l-imam Muhemmed b. Saud el-islamije, Rijad, 1981. god.

109. Ibn Tejmijje, Ahmed b. Abdul-Halim, El-Akidetu-l-vasitijje, sa el-Herrasovim komentarom, Rijad, 1989.

Literatura

163

110. Ibn Tejmijje, Ahmed b. Abdu-l-Halim, Iktidaus-sirat el-mustekim, izdanje princa Sultana b. Abdul-Aziza, 1404. god. po H.

111. Ibn Tejmijje, Ahmed b. Abdu-l-Halim, Medžmu'atut-tefsir šejhu-l-islam b. Tejmijje, Matbe'atu Kaf, Indija, 1954.

112. Ibn Tejmijje, Ahmed b. Abdu-l-Halim, Medžmu'u-l-fetava, Mektebetun-nehda el-hadise, Mekka el-mukerrema, nedatirana godina izdanja.

113. Ibn Tejmijje, Medžmu’u fetava Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, Metabi'ur-rijad, 1381, god. po H.

114. Ibn Tejmijje, Minhadžus-sunne en-nebevijje, obrada: Rešad Salim, Džamiatu-l-imam Muhammed b. Saud el-islamijje, nedatirana godina izdanja.

115. Karalić Mahmut, "Vazovi i predavanja Ahmed-efendije Smajlovića", Islamska misao, br. 116, Sarajevo, 1988.

116. Kehale Umer Rida, Mu'džemu-l-muellifin, Muessesetur-risale, prvo izdanje, Bejrut, 1414. god. po H.

117. Kehale Umer, Mu'džemu el-muellifin, Matbe'atu et-terekki, Damask, 1376, god. po H.

118. Muhammed Rešad Halil, "I'itikadu ehlis-sunneti ve-l-džema'ati" – Buhus ved-dirasat fi usulid-din, Kullijjetu usulid-din, Rijad, 1987.

119. Muhammed Nesib er-Rifa'I, Tefsir ibn Kesir, s arapskog: grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, OKO, Sarajevo, str. 769.

120. Muslim, Es-Sahih, Daru ihjai-1-kutubi el-arabijje, Egipat 1955.

121. Omerdić Muharem i Bušatlić Ismet, "Bibliografija radova prof. dr. Ahmeda Smajlovića", Islamska misao, br. 116, Sarajevo, 10/1988.

122. Omerdić Muharem, "Ahmed Smajlović (1938.-1988)", Takvim, 1998, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998.


164

123. Smajlović Ahmed, "Fakultet islamskih nauka u Sarajevu", Preporod, april, Sarajevo, 1975.

124. Traljić Mahmud, Istaknuti bošnjaci, Harfograf Tuzla, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998.

125. Usman b. Ali Hasan, Menhedžu-l-istidlali ala mesaili-l-i’tikadi inde ehlis-sunne ve-l-džema’a, Mektebetur-rušd, Rijad, 1995.

Indeks ajeta

165

INDEKS AJETA

Kur’anski ajeti str.

﴿ ﴾ , 57

﴿﴾ , 62

﴿ ...﴾ , 56

﴿﴾ , 72

﴿﴾ , 71

﴿﴾ , 56

﴿ ﴾ , 54

﴿...﴾ , 71

﴿…﴾ , 73

﴿...﴾ , 106

﴿﴾ , 62

﴾ وجاء ربك والملك صفا صفا﴿ , 21 ﴿ ...﴾ , 57

﴿﴾ , 74

﴿...﴾ , 74

﴿﴾ , 62

﴿... ﴾ , 59


166

﴿﴾ , 60

﴿﴾ , 22

﴿......﴾ , 88

﴿﴾ , 62

﴿ ﴾ , 60

﴿......﴾ , 89

﴿......﴾ , 95

﴿......﴾ , 47

﴿......﴾ , 46

﴿......﴾ , 137

﴿﴾ , 93

﴿﴾ , 86, 93

﴿﴾ , 93

﴿﴾ , 97

﴿...﴾ , 80

﴿﴾ , 51

﴿...﴾ , 92

﴿...﴾ , 92

Indeks ajeta

167

﴿﴾ , 76

﴿... ﴾ , 23

﴿...﴾ , 72

﴿﴾ , 77

﴿﴾ , 98

﴿﴾ , 95

﴿﴾ , 21

﴿﴾ , 48

﴿﴾ , 69

﴿...﴾ , 121

﴿﴾ , 41

﴿﴾ , 76

﴿...﴾ , 108


168

﴿﴾ , 88

﴿...﴾ , 116

﴿﴾ , 97

﴿﴾ , 43

﴿﴾ , 22

﴿ ﴾ , 89

﴾اتھو الذي أنزل علیك الكتاب منھ آیات محكمات ھن أم الكتاب وأخر متشابھ﴿ , 21 ﴿

﴾ , 110

﴿

﴾ , 70

﴿﴾ , 133

﴿﴾ , 108

﴿﴾ , 80

﴿...﴾ , 107

﴿...﴾ , 139

Indeks ajeta

169

﴿...﴾ , 106

﴿...﴾ , 22

﴿﴾ ,

118 ﴿

﴾ , 81

﴿...﴾ , 106

﴿﴾ , 97

﴿ ﴾ , 116

﴿﴾ , 118

﴿ ﴾ , 76, 79

﴿﴾ , 41

﴿﴾ , 42


170

Indeks hadisa

171

INDEKS HADISA

Hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, str.

( ), 26

, 25

, 25


172

Indeks ličnih i geografskih imena

173

INDEKS LIČNIH I GEOGRAFSKIH IMENA

A Abbas Mahmud el-Akkad, 150 Abdul Hamid b. Badis, 151 Abdul Kadir, 30 Abdul Kadir Džejlani, 30 'Abdul Melika ibnu Mervana, 20 Abdullah, 40 Abdullah ibn Mubarek, 31 Abdullaha, 29 Abdullaha b. Sabita, 39 Abdurrahman el-Kevakibi, 151 Abdurrahman ibn Šihabuddin ibn

Redžeb el-Hanbeli, 26 Abdurrahman ibn Šihabuddin ibn

Redžeb El-Hanbeli, 28 Adema, 66, 133 Ahmed, 25, 26, 29, 30, 31, 33, 35,

36, 39, 40, 46, 55, 65, 68, 72, 87, 90, 105, 113, 115, 148, 149, 150, 152, 155, 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 164

Ahmed b. Hanbel, 46, 105, 152 Ahmed bin Ebu Davud, 65 Ahmed bin Muhammed bin Isma'il

bin Junus el-Muradi el-Masri, 68 Ahmed ibn Amr ibn Dahhak ibn

Mahlid eš-Šejbani, 29 Ahmed ibn Hadžer el-Butami, 31 Ahmed ibn Hanbel, 29 Ahmed ibn Muhammed ibn Harun

ibn Jezid el-Bagdadi, 29 Ahmed ibn Sinan, 33 Ahmed Šakir, 55, 72, 87, 113, 160 Ahmed Smajlović, 148 Ahmeda, 29, 30, 83, 90, 111, 149,

150, 154, 163 Ahmed-efendije Smajlovića, 148,

163 Ali ibn Medini, 33 Alije, 18

Aliji, 78 Aliju, 65 Amidi, 37 Amra ibn Šu'ajba, 87 Asbahani, 33 Ata el-Gazzal Ebu Huzejfe, 14

B Bagdada, 30, 68 Basri, 15 Bejrut, 49, 156, 157, 158, 159, 160,

161, 162, 163 BiH, 98, 130, 145, 148, 152, 161,

163 Bosni i Hercegovini, 10, 142, 148,

153, 154, 164 Buharija, 33

C Čelebija, 125

D Darakutni, 65 Davuda, 29, 125 Džabija, 35 Džabir b. Abdullah, Eš-Ša'bi, 110 Džabir El-Džu'fi, 109 Džabira, 40, 108 Džabira el-Džu'fija, 40 Dža'fera ibn Muhammeda, 78 Dželaluddin es-Sujuti, 152 Džibril, 107, 134, 135 Džibrila, 107 Džibrilu, 114

E Ebi Ishak Eš-šatibi, 27


174

Ebu Abdulah Nu’ajm ibn Hammad ibn Mu’avije el-Huza’i el-Mervezi, 37

Ebu Abdullah, 62, 64, 65, 159 Ebu Abdullah er-Razi, 62, 64 Ebu Bekr, 29, 37, 65, 69, 96, 155,

156, 161 Ebu Bekr es-Siddik, 65 Ebu Bekra ibn Ebu Asima, 29 Ebu Davud, 25 Ebu Derda'a, r.a., 60 Ebu Dža’fer et-Teberi, 36 Ebu Dža'fer, 36, 68, 110, 160 Ebu Dža'fer En-Nehhas, 68 Ebu Dža'fera et-Tahavija, 151 Ebu El-Hasan b. Isma'il el-Eš'ari,

152 Ebu Hamid el-Gazali, 15 Ebu Hamza es-Sukeri, 37 Ebu Hanife, 115, 128 Ebu Hasan el-Eš'ari, 151 Ebu Hurejre, 35, 100, 102 Ebu Hurejrea, 102 Ebu Ja'la, 111, 157 Ebu Jezid er-Rebi' b. Aid es-Sevri

el-Kufi, 43 Ebu Jezide, 43 Ebu Muhammed Abdu-l-Kadir ibn

ebi Salih Abdullah ibn Džinki Dost el-Džili, 30

Ebu Musa, 55 Ebu Omer Ibn Abdul-Berr, 44 Ebu Omer, Jusuf b. Abdul-Berr, 96 Ebu Šame, 37 Ebu Sufjan es-Serhasi, 85 Ebu Ubejd el-Kasim b. Selam el-

Herevi, 120 Ebu Vesba, 66 Ebul Husejn Ahmed ibn Faris, 26 Ebul Kasim el-Lalekai, 28 Ebul-Hasan El-Ešari, 27 Ebul-Hattaba, 85 Ebu-l-Kasim Ismail ibn Muhammed

el-Asbahani, 34 Ed-Daremi, 122, 156

Egipat, 68, 155, 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163

El-Adžurri, 66, 122, 155 El-Ahfašom, 68 El-Albani, 26, 40, 60, 61, 94, 98,

157 El-Atai, 130 El-Bagdadi, 33 El-Begavi, 122, 156 El-Bejheki, 40 El-Bezzar, 116 El-Buhari, 19 El-Džewherij, 65 El-Eš'ari, 102 El-Evza'i, 43 El-Fera, 104 El-Gazali, 86, 157 El-Hakem b. Zahir, 116 El-Hakim, 35 El-Halil, 104 El-Hallala, 29 El-Hattabi, 84 el-Hejsemi, 40 El-Hejsemi, 116, 158 El-Isfaraini, 85 El-Kadi Abdul-Džebbar, 42 El-Kadi Ijad ibn Musa El-Jahsubi,

26 El-Kadija, 85 El-Kerhi, 85 El-Kisai, 104 El-Kurtubi, 56, 109, 159 El-Lalekai, 33, 122, 159 El-Maturidi, 131 El-Muberridom, 68 El-Muhtedi, 65, 66 el-Muhtedija, 65 El-Mu'tesima, 65 El-Vasik, 66 El-Vasika, 65 Er-Razi, 62, 159 Er-Razija, 86 es-Sadika, 78 Eš-Šafi'i, 83, 84, 85, 160 Eš-Šatibi, 68, 104, 113, 116, 160 Eš-Ševkani, 85, 160


175

Es-Sujuti, 100, 119, 160 Et-Tehanevi, 15 Et-Tirmizi, 19, 25, 35, 36, 37, 107,

161 Ez-Zamahšeri, 23 Ez-Zehebi, 36

F Fahruddin er-Razi, 151

G Gajlan ibnu Muslim ed-Dimiški, 20

H Hadži Halifa, 131 Hafiz ibn Hadžer, 70 Hajrudin Hodžić, 16 Handžić, 125, 141, 142, 143, 144,

145, 146, 154, 155, 161 Handžićev, 146, 147 Hasan el-Basrija, 14 Hasan Kafija, 125, 127, 128, 129,

130, 131, 132, 133, 153, 155 Hasan Kafija Pruščak, 125, 128,

129, 130, 133, 153, 155 Hasana Kafije, 125, 135, 146 Hišama ibn Abdul Melika, 27

I Iblis, 91 Ibn Abbas, 82, 90, 95, 111, 120,

121 Ibn Abdu-1-Berr, 99 Ibn Abdul-Berr, 44 Ibn Abdu-l-Berr, 30, 42 Ibn Abdus Selam, 37 Ibn Akila, 85 Ibn Asakir, 37 Ibn Džerir et-Taberi, 87 Ibn ebi Asim, 98 Ibn ebi-l-Izza, 137, 138, 139 Ibn ebi-l-Izzaovim, 138, 139 ibn el-Arabi, 69 Ibn el-Hadžer, 116

Ibn Hazm, 75 Ibn Kesir, 40, 71, 109, 115, 118,

119, 156, 162 Ibn Kudame, 37, 86 Ibn Kutejbe, 90, 109, 162 Ibn Madže, 60, 61, 94, 157, 162 Ibn Mes’ud, 37 Ibn Mes'ud, 81 Ibn Nev’i, 125 Ibn Tejmijje, 25, 26, 27, 28, 30, 31,

34, 55, 58, 63, 68, 87, 100, 105, 106, 117, 124, 130, 145, 161, 162, 163

Ibni Kesir, 98 Ibnu Ebi Asim, 29, 40, 60, 61 Ibnu Madže, 60 Ibnu Mes'ud, 43 Ibnu-1-Vezir, 99 Ibnu-l-Kajjim, 29, 37, 67, 73, 75,

156, 157 Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, 29, 37 Ibrahim en-Neha’i, 31 Ibrahim Makdur, 152 Imam El-Asbahani, 45 Imam Zuhri, 99 Isa, 104, 157, 161

J Jafesa, 147 Jezid ibn Harun, 33 Jusufova, 109

K Kadije Ebu Bekra el-Bakillanija, 86 Kafija, 125, 126, 127, 128, 129,

130, 131, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 139, 140, 154

Kafijinih djela, 127 Kairo, 141, 155, 156, 157, 158, 159,

160, 162 Kairu, 126, 130, 142 Kasim Dobrača, 141, 144 Katade, 116 Kurtubi, 60, 110, 111


176

L Lejs ibn Se’ad, 31 Ljubljana, 142, 161

M M. Karalić, 149 M. Omerdić, 149, 150 Ma'bed el-Džuheni, 20 Mađarskoj, 141 Mahmud Ebul-Fajd el-Menufi, 151 Mahmud Traljić, 142 Mahmut Karalić, 148 Malik, 26, 29, 44, 115 Medini, 15 Medžduddin, 85 Mehmed Handžić, 141, 142, 145,

146, 154, 161 Mehmed-efendija Handžić, 141,

144 Mehmed-efendije Handžića, 141,

146 Merjem, 56, 70 Merva, 37 Mudžahida i Ibn Ishaka. Ibn Atijje,

111 Mudžalida b. Se'ida, 40 Muhammcda Abduhua, 151 Muhammed Ahmed Durejnika, 25 Muhammed Atif el-Iraki, 151, 152 Muhammed b. Dža'fer b. ez-Zubejr,

110 Muhammed El-Behijj, 151 Muhammed el-Behijj, Muhammed b.

Ali es-Senusi, 151 Muhammed ibn Abdul-Kerim Eš-

Šeherstani, 27 Muhammed ibn Abdurrahman El-

Makdisi, 37 Muhammed ibn Abdurrahman ibn

Ismail ibn Ibrahim el-Makdisi, 37

Muhammed ibn Ahmed es-Sefarini, 31

Muhammed ibn Mejmun el-Mervezi, 37

Muhammed ibn Sirin, 28 Muhammed Nesib er-Rifa'i, 98 Muhammed Rešad Halil, 121, 163 Muhammed, s.a.v.s., 13, 19, 29,

148 Muhammeda, 13, 30, 66, 78, 114,

116, 151 Muhammede, 69, 107 Muharem Omerdić, 148, 150 Muslim, 19, 20, 28, 31, 32, 45, 55,

70, 72, 113, 159, 162, 163 Mustafa Seidu al-Han, 49

N Naftavejhom, 68 Nakičević, 130 Nedžmuddina Menkobersa, 137 Nu’ajm ibn Hammad, 37 Nuh, 147

O Omer, 35, 37, 39, 40, 44, 65, 96,

102, 119, 120 Omer b. Abdu-l-Aziz, 122 Omer b. el-Hattab, 39 Omer en-Nesefi, 128 Omer Nakičević, 130 Omeru, 40 Omeru ibn Abdul-Azizu, 141 Osman, 65 Osmana, 18, 65

P Poljskoj, 141 Pruščak, 130, 146, 147 Pruščaka, 125, 146 Pruščakova, 127

R Rože Garodi, 151

S Šafija, 28, 90 Šafije, 85, 111


177

Sarajevo, 2, 16, 98, 141, 142, 144, 145, 148, 150, 152, 155, 158, 161, 163, 164

Šatibi, 101, 115, 120 Sefer El-Havali, 27 Šeherstani, 91, 160 Senusi, 128, 151, 152 Sibevejh, 104 Smajlović, 148, 149, 150, 163, 164 Sufjan, 28, 29, 31, 85, 103, 108,

110, 116 Sufjan es-Sevri, 31, 103, 110 Sufjan ibn Ujejne, 28 Sujuti, 128, 152 Sunne Ebu Bekra ibn Ebu Asima,

29

T Taftazanija, 138 Tahavija, 90, 134, 151

Tahavijeve, 59, 74, 92, 135, 136, 137, 138, 154

Travnik, 146, 161 Tuzla, 142, 164

U Ubej b. Ka'b, 107 Ubejj b. Ka'ba, 107 Usman ibn Ali Hasan, 32

Z Zehebi, 30 Zejd b. Erkama, 45 Zejd ibn Aliju, 27 Zenica, 2, 3, 128, 155, 161 Zuhdija Adilović, 1, 2, 3, 128


178

metode istraŽivanja akaidskih tema zuhdija · pdf fileove knjige. ona će biti dragocjeno...

Documents