seminarski uloga odgajatelja
DESCRIPTION
yrhgthg vrfvyrTRANSCRIPT
0
OSNOVNA ŠKOLA „HAH BILA“
HAN BILA
RAZREDNA NASTAVA
Tema stručnog usavršavanja:0020
PANIRANJE PROJEKTA U NASTAVI MOJE OKOLINE
Nastavnik: Direktor
Jašarević Haris Jašarević Adis
Han Bila, februar,2012.
1
SADRŽAJ
1. UVOD
1. Definicija osnovnih pojmova ................................................................... 2
2. Duštvena i pedagoška uloga odgajatelja................................................... 4
2.1. Ličnost odgajatelja................................................................................. 5
2.2. Važnost ličnosti odgajatelja za stvaralaštvo djeteta.............................. 7
3. Uloga i važnost odgajatelja u organizaciji odgojno-obrazovnog
procesa.......................................................................................................... 8
3.1. - Kvalitet emocionalne veze odgajatelj-dijete...................................... 9
3.2. Učešće odgajatelja u aktivnostima djece.............................................. 11
3.3. Uloga odgajatelja u igri i slobodnim aktivnostima djece..................... 16
3.4. Uloga, funkcija i zadaće odgajtelja u razvoju djece............................ 18
3.5. Komunikacija odgajatelja i djece........................................................ 20
3.6. Utjecaj odgajatelja na dječje ponašanje ............................................... 21
3.7. Odgovornost odgajatelja...................................................................... 22
4. ZAKLJUČCI............................................................................................. 23
5. LITERATURA......................................................................................... 24
2
UVOD
Odgajatelji trebaju organizirati i voditi aktivnosti za djecu , podučavati djecu osnovnim
elementima ponašanja i obavještavati roditelje o dječjem napretku. Oni trebaju biti među
djecom ne kao čuvari, nego kao poticaj za njihov rast i primjer za njihovo ponašanje. Od
sposobnosti i zalaganja odgajatelja u velikoj mjeri zavisi razvoj djeteta . Stoga, nisu samo
roditelji odgovorni za odgoj svoje djece, zajedno s njima i odgajatelji učestvuju u odgoju i
obrazovanju djece. Smatram da djelovanju i funkciji odgajatelja treba posvetiti mnogo
više pažnje nego što se to danas čini. Mnogi odgajatelji ni sami nisu svjesni koliki je
njihov utjecaj na razvoj i napredak djece. Djeci je potreban ne samo učitelj, nego i
glumac, inspirator, voditelj, kreator, scenarist umjetnik, suradnik, istraživač, borac,
evaluator i sl. Potreban im je svestran odgajatelj kojemu će interesiranja, potrebe i
sposobnosti djece biti na prvom mjestu. Takav odgajatelj će ih motivirati, ohrabriti i
poduprijeti njihov razvoj.
1. Definicija osnovnih pojmova
Implicitna pedagogija je shvaćanje odgoja koje se kod pojedinca formira
pod utjecajem svog osobnog iskustva, sustava vrijednosti i stavova u koje duboko
vjeruje i ona može biti u velikoj mjeri neovisna ( a samim tim i u raskoraku) od
„eksplicitne“ pedagogije, kakvu predstavljaju propisani i ozvaničeni pedagoški
stavovi, koji se nalaze u užbenicima, programima i za koje se zalažu autoriteti. Između
ove dvije pedagogije nikada nema potpunog sklada i poklapanja a pojedinac obično
nije ni svjestan toga da često govori i piše jedno a govori drugo. Na primjer, sa jedne
strane se zalaže za „svestrani razvoj stvaralačkih ličnosti“ a sa druge – njegov rad
karakterizira jednostrani intelektualizam i njegovanje isključivo konvergentnog
mišljenja. (dr. Emil Kamenov)
Pojam empatije može se definirati kao poimanje ili zamišljanje nečijeg „duševnog“
stanja ili okolnosti. „Duševno“ stanje je veoma obuhvatan pojam, a ovdje on označava
svijest, misao, namjeru, ćud, želju, pa i osjećanja. Onaj koji empatizira, po nekim
shvaćanjima, ne mora stvarno doživljavati ona osjećanja koja doživljava osoba u čiji
položaj i preživljavanje se unosi. Empatija se, po Allportu, u svom prvom značenju
primjenjuje na oblast estetike i naročito na razumijevanje lica. Goethe je jednom
tvrdio da on može čitav sat imitirati čovjeka pošto ga je promatrao 15 minuta. Allport
3
piše da takva primjedba skreće pažnju na duboku usađenost empatičnog procesa.
Rogers označava empatiju kao razumijevanje iskustva neke osobe, ili onako kako ga
osoba shvaća. Što takvo iskustvo znači za takvu osobu, razumijevanje takvih iskustava
u pojmovima i opisima, a potom i u značenjima (interpretacijama) same osobe. Neki
psiholozi smatraju da se empatiziranjem reagira na emocionalne izraze druge osobe sa
sličnim emocionalnim odgovorima. Empatična reagiranja iniciraju simpatijsko
ponašanje. Psihopati nisu osjetljivi na patnje drugih ljudi. Terapeuti koji uspijevaju u
svome radu posjeduju i ispoljavaju empatiju, toplinu i iskrenost. (Marija Bratanić,
1993.)
Konstruktivizam
Konstruktivisti smatraju da se učenje javlja kada dijete teži tome da osmisli svijet koji
ga okružuje. Učenje postaje interaktivni proces u koji su uključena djeca, odrasli,
druga djeca iz okruženja i okruženje. Djeca konstruiraju ili izgrađuju vlastito
razumijevanje svijeta. Nastoje osmisliti ono što se događa oko njih tako što
sintatiziraju nova iskustva sa onima koja su stekla ranije. Jacqueline i Martin Brooks
(1993) su opisali taj proces:
Slijedeći primjer ilustrira konstruktivističko učenje. Malo dijete, čija obitelj ima psa,
vozi se sa svojim roditeljima. Oni prolaze pored krave u polju. Dijete pokazuje prstom
na kravu i govori „pas“. Roditelji mu odgovaraju da to nije pas već krava i da se krava
razlikuje od psa. Nova informacija će biti ponovo uobličena na osnovu onoga što je
već poznato, te je mentalni sklop naposljetku i prihvaća. Iako djeca moraju
konstruirati vlastito spoznavanje, znanje i učenje, uloga odraslih kao fasilitatora i
medijatora je suštinska. Tim odgajatelja mora obezbijediti pribor, materijale, podršku,
vođenje i interesiranje da bi maksimirao mogućnosti djece za učenje. Uvijek u proces
učenja ulažemo prethodno znanje. To je zapravo nadogradnja mentalnih obrazaca
kako bi prihvatili nova iskustva. (Kate Burke Walsh)
Individualizirani pristup – pristup obrazovanju kojim se uzima u obzir ono što svako
dijete donosi u situaciju u kojoj se odvija proces učenja. Polazište je u ovom pristupu
da dva djeteta koja se počinju baviti nekom obrazovnom aktivnošću, nikada ne
postupaju na isti način. Djeca unose u neku aktivnost svoja osobna iskustva,
shvaćanja, vještine, ličnost itd. Da bi se proces odgajanja i obrazovanja (podučavanja)
uspješno odvijao (odnosno donio neke pozitivne promjene), odgajatelj mora imati
osjećaj za ove razlike. Individualizirana nastava, u svojoj najčišćoj formi, pojavljuje se
u radu jedan-naprema-jedan, onda kad odgajatelj i dijete utječu jedan na drugog slično
4
kao u toku privatnog podučavanja. Međutim, odgajatelji mogu naučiti mnogo
strategija za poboljšavanje rezultata učenja, čak i u slučaju kada je u grupi sa mnogo
djece samo jedan odgajatelj. Individualiziranim pristupom bolje se uravnotežuju
potrebe pojedinca i potrebe grupe i formira mnijenje, te odvija proces usvajanja
demokratskih vrijednosti ( i za djecu i za odgajatelje). Potpomaže se razvoj potencijala
djece, budući da djeca mogu postaviti i pratiti neke od ciljeva vlastitog obrazovanja.
(Saifer, Baumann, Isenberg, Jalongo, 2000.)
2. Društvena i pedagoška uloga odgajatelja
Uloga odgajatelja je delikatna i složena. Delikatnost je u tome što greške učinjene u
odgoju i obrazovanju djece imaju dalekosežne posljedice, a često mogu biti prepreka
daljem razvitku i napredovanju djece. Odgajatelj ustanove organizira odgojno-obrazovni
proces i rukovodi njim. On planski i organizirano uvodi djecu u svijet prirode i društva,
razvijajući pri tome njihova čula, intelektualne i estetske sposobnosti, a također osobine
društvenog ponašanja. Na taj način on ostvaruje veoma složene odgojno-obrazovne
zadatke, odnosno zadatke tjelesnog, intelektualnog, moralnog i estetskog odgoja.
Specifičnim načinima rada, u stalnom kontaktu sa djecom, odgajatelj djeluje na njihov
tjelesni i psihički razvoj, a time stvara osnove za formiranje budućih građana koji će
učestvovati u društvu i stvarati nove društvene vrijednosti.
Uloga odgajatelja je ne samo delikatna i složena već u svojoj suštini stvaralačka. U živom
i dinamičnom procesu odgojno-obrazovnog rada u predškolskoj ustanovi odgajatelj
svakodnevno rješava pedagoške probleme u vezi s individualnim i grupnim pedagoškim
situacijama. Suština ove stvaralačke djelatnosti je u otkrivanju uzajamnih odnosa između
situacija i postupaka kojima se one rješavaju. Zbog toga je rad odgajatelja praćen stalnim
promatranjem i analizom ponašanja svakog djeteta. Praćenje novina i naučnih dostignuća
daje njegovom stvaralaštvu poticaje i sadržaje. „Prema tome, odgajatelj je i kreator
odgojno- obrazovnog procesa i u okviru tog procesa on djeluje kao vođa, saradnik,
savjetnik i roditelj. Kao član svoje radne zajednice i sredine u kojoj živi, odgajatelj
obavlja razne društveno-kulturne funkcije, učestvuje u društvenom i javnom životu,
pokreće kulturno-prosvjetne akcije u vezi s proširivanjem i unapređenjem rada
predškolskih ustanova, s kulturno-zabavnim životom djece koja žive u obiteljima,
5
surađuje s raznim društvenim i omladinskim organizacijama nastojeći da predškolska
ustanova u punom smislu postane sastavni dio društvenog života.“1
„Odgajatelji uz roditelje imaju najzančajniji prilog odgajanju djece. Oni se profesionalno
pripremaju za svoj životni poziv, te su oni nositelji društvene brige za malo dijete i
društveno odgovorni za ostvarivanje ciljeva i zadataka odgajanja. Ličnost odgajatelja je
interesirala svako društvo. Tako je još Platon rekao: „Ako u Atini budu loši obućari.
Atinjani će ići bosi, a ako budu loši odgajatelji, Atina će propasti“. Stoga je razumljivo
koliki značaj ličnosti odgajatelja pridajemo u našem društvu. „2
2.1. Ličnost odgajatelja
Odgajatelj je „model stručnjaka“ za odgoj djeteta dobi. On personificira cjelokupni
odgojno-obrazovni kurikulum i strategije kojima se potiče rast, razvoj, odgoj i
obrazovanje djeteta. To je medij između djece i kurikuluma, djece i djece, djece i
roditelja, roditelja i drugih odgajatelja. Danas se na ulogu odgajatelja gleda sasvim
drugačije od onog iz prošlosti. To više nije osoba koja obezbjeđuje, čuva i hrani djecu,
koja određeni dio dana (dok su na poslu) zamjenjuje roditelje. Odgajatelj je dobio nove
dimenzije svog djelovanja koje su prvenstveno usmjerene na praćenje i poticanje razvoja,
odgoja i obrazovanja djece. Njegov rad se temelji na znanstvenim paradigmama do kojih
su došle mnoge znanosti koje izravno i neizravno proučavaju biološki, socijalni,
emocionalni, medicinski i pedagoški (odgojni) razvoj djeteta. Otuda je njegova uloga
zahtjevna, složena i uvijek otvorena za nove spoznaje i iskustva. Odgajatelj je otvoreni
personalni model koji svoje djelovanje zasniva na određenim biosocijalnim,
socioemocionalnim i edukativno-kreatologijskim potrebama djece određene kronološke
dobi i u određenim društvenim, povijesnim, socijalnim i društvenim prilikama. On je
zajedno s djecom (ali i roditeljima) ishodište realnog kurikuluma (onog koji se ostvaruje).
Odgajatelj participira i anticipira, daje i uzima. Njegovo „davanje“ je u impulsima,
poticajima, moduliranju, koordiniranju, motiviranju, a „uzimanje“ se ogleda u spoznajama
do kojih je došao promatrajući aktivnosti djece i identificirajući njihove potrebe i razvojne
stupnjeve na kojim se nalaze i one koji dolaze. To je otvorena i stvaralačka stručna osoba
s osobito izraženim kreativnim stavovima i povjerenjem u motoričke, perceptivne i
1 Mitrović, Darinka: Predškolska pedagogija; IGKRO „Svjetlost“; Sarajevo, 1980.
2 Vitas, Natalija: Vaspitanje predškolskog djeteta u porodici; Svjetlost; Sarajevo, 1983.
6
stvaralačke mogućnosti djece konkretne dobi. To je duboko osjećajna i empatična osoba s
jasno izraženim altruističkim stavovima. Svoj smisao rada vidi u zajedničkom radu s
djecom, nenametljivim poticajima. Uvijek zna što želi postići kod određenog djeteta i to
realizira u spontanim i nenametljivim dječjim aktivnostima. Vanjski promatrači bi mogli
konstatirati kako se odgajatelj igra sa djecom. Ta je igra duboko sračunata u prilog
otkrivanja i zadovoljavanja dječjih razvojnih, odgojnih i obrazovnih potreba. Pa, čak, i
dijete kad se „igra“, i ono tada rješava neke svoje zadatke koje je pred sebe postavilo.
Odgajatelj se dogovara sa djecom, prihvaća njihovu inicijativu, raduje se aktivnostima,
pokušajima i uspjesima djece, potiče ih da rješavaju probleme, da daju svoja tumačenja i
traže odgovore, ne inzistira na točnosti već uočava i potiče radoznalost, raznolikost,
neobičnost, originalnost, slobodu, samostalnost i inicijativu, pomaže da neuspjehe i greške
ne doživljavaju kao obeshrabrenje već kao izazov za nova traženja i pokušaje. Budući da
dijete uči i usvaja vrijednosti, putem identifikacije i imitacije, odgajatelj mora biti svjestan
da cjelokupnom svojom ličnošću i ponašanjem predstavlja za dijete uzor za identifikaciju i
osobu od povjerenja.3
Uspjeh odgajatelja uvjetuju sljedeći činitelji: interesiranje i ljubav prema pedagoškom
pozivu, inteligencija i opća kultura odgajatelja, promatrački dar, poznavanje psihologije
djeteta, ciljeva i metoda odgojnog rada, pedagoški takt i emocionalna stabilnost.
Ljubav prema pedagoškom pozivu izražava u isto vrijeme vjerovanje u moć odgoja. Ona
je povezana s ljubavlju prema djeci, što je jedna od bitnih pretpostavki za odnos između
odgajatelja i djece. Dubok emotivni donos je neophodan jer daje djetetu sigurnost i
povjerenje.
Odgajatelj mora posjedovati dovoljno široku opću kulturu i visok stupanj inteligencije.
Opća kultura u suvremenom značenju podrazumijeva poznavanje osnovnih zakonitosti
koje vladaju u prirodi, društvu i ljudskom mišljenju, poznavanje maternjeg i stranih jezika,
dostignuća suvremene tehnike, umjetnosti i razvijanje intelektualne i estetske sposobnosti.
„Sposobnost promatanja je pedagoška sposobnost koja je potrebna svakom odgajatelju,
jer odgajatelj mora pratiti razvoj i napredovanje svakog djeteta i na osnovu tih podataka
postavljati dijagnozu i prognozu, odnosno na osnovu objektivnih podataka upravljati
odgojnim procesom.
Pedagoški takt se definira kao sposobnost adekvatnog reagiranja odgajatelja u raznim
situacijama odgojno-obtrazovnog procesa i razrješevanja pedagoških problema. Ovo
3 Stevanović, Marko: Predškolska pedagogija 2; R&S; Tuzla, 2001.
7
shvaćanje ističe da se pedagoški takt oslanja na psihološko poznavanje djece, na
poznavanje zakonitosti odgojnog procesa i metoda koje obezbjeđuju njegovu efikasnost.
U sklopu problema ličnosti odgajatelja i nužnih svojstava koje suvremeni koncept
odgajatelja predviđa, značajna je emocionalna stabilnost odgajatelj. Život i rad sa djecom,
razni konflikti među njima, njihov odnos prema odgajatelju, kontakti i suradnja s
roditeljima i s članovima kolektiva u predškolskoj ustanovi pretpostavlja mentalnu
stabilnost i uravnoteženost odgajatelja, koja se izražava u strpljivom, objektivnom i
principijelnom postupanju i reagiranju, u kritičkom i samoktitičkom odnosu pri rješavanju
svakodnevnih problema.
Poznavanje odgojnog procesa i psihologije djece predškolskog perioda je značajna
komponenta strukture ličnosti odgajatelja.“4
2.2. Važnost ličnosti odgajatelja za stvaralaštvo djeteta
Da bi dijete moglo biti kreativno, treba mu pomoć roditelja i odgajatelja. Ako oni nisu
kreativni neka pokažu naklonost prema svojoj kreativnoj djeci i neka im omoguće
manifestiranje stvaralačkih potencijala s kojim raspolažu.
Kreativnost odgajatelja manifestira se originalnošću metodskih postupaka i uopće
postupaka u radu, otovrenošću, fleksibilnošću. Kreativan odgajatelj uvijek raspolaže
mnoštvom originalnih ideja, inventivan je, dozvoljava djeci da u svakoj prilici proizvode
nove ideje, izbjegava ponavljanje vlastitih postupaka ili načina rada drugih, koje nije
primio kritički i sukladno prilikama grupe i svakog konkretnog djeteta. Uvijek je osjetljiv
prema sadržajima koje interpretira, prema djeci i svim onim čimbenicima koji su vezani
za odgojni proces i izgrađivanje slobodne neovisne ličnosti. Odgajatelj stvaratelj u svom
radu neprekidno pronalazi nove metode i načine rada. Inovacije stvaralački primjenjuje,
zajedno sa djecom odabire sredstva za rad, a stvara i nova. Kreativan odgajatelj nikad nije
potpuno zadovoljan svojim znanjem. On stalno traga za novim informacijama korigirajući
svoj rad i razvijajući stvaralačke sposobnosti djece. U primjeni metodičkih i drugih
inovacija unosi nove elemente koje samostalno bira (stvara). On prvenstveno ima
organizatorsku i pedagošku funkciju, pokretač je stvaralačkih aktivnosti djece. On se ne
pridržava ustaljenih formi rada nego svojim radom, znanjem, umijećem i stalnim stručnim
usavršavanjem razvija stvaralaštvo kod djece. Uvijek teži ka boljem, otkriva nove
mogućnosti i načine vlastite pedagoške prakse. U svom radu neprestano ekperimentira što
4 Mitrović, Darinka: Predškolska pedagogija; IGKRO „Svjetlost“; Sarajevo, 1980.
8
prenosi i na djecu. Stalno doživljava želju za još boljim radom. On nema glavnu riječ u
grupi, već samo potiče, upozorava, motivira i prati djecu i njihove interese. Uvijek djeluje
primjerom na djecu. On mora biti sposoban da od djece stvori male istraživače, koji se ne
zadovoljavaju dobivenim, koji žele uvijek nešto više. Potiče djecu na samostalan
istraživački rad i traženje različitih puteva u sticanju saznanja. Veoma je blizak djeci i
njihovim stvaralačkim idejama. (dr.Marko Stevanović, 2001.)
3. Uloga i važnost odgajatelja u organizaciji odgojno-obrazovnog procesa
Pored određenih „pravila“ i principa u odgoju i obrazovanju, svaki odgajatelj ima svoju
„implicitnu pedagogiju“ na osnovu koje djeluje na odgoj i obrazovanje djece. Odgajatelj
mora s vremenom postati neprimjetni organizator odgojno-obrazovnog procesa u kojem
će sve aktivniju ulogu poprimiti pojedinci. Kako bi on mogao sistematski djelovati na
razvoj djeteta, treba poznavati sve osnovne karakteristike njegova rasta i razvoja. Posebno
treba istaknuti nužnost da se poznaju i primjenjuju osnovni principi mentalne higijene, jer
to pomaže djetetu da stvori konstruktivne stavove i spriječi pojavu mentalnih poremećaja
nastalih zbog nezadovoljenih potreba i njihove moguće kompenzacije. Umjesto stava da je
dijete krivo za svoje neprihvatljive postupke, mentalna higijena upućuje na nužnost
utvrđivanja uzroka što izazivaju ponašanje s bitnim karakteristikama introvertiranosti ili
ekstrovertiranosti. Prirodno, uzroci mogu biti i u samom djetetu, ali ih mnogo češće
uvjetuje okolina u kojoj ono živi.
Za utjecajniji odgojni rad potrebna je ljubav odgajatelja prema djeci. Tu svoju ljubav on
neće izražavati maženjem i pretjerenom popustljivošću prilikom prijestupa, već
pravednim vođenjem djece, uljudnim pristupanjem svakom djetetu i zahtjevima koji
proističu iz shvaćanja djetetovih mogućnosti. Akceptirajući stav da djeca usvajaju načine
vladanja i postupaka oponašajući odrasle, istaknut ćemo koliko je važna uloga čovjeka
koji prvi put u životu djeteta radi s njime sistematski i postavlja mu određene zahtjeve
(prirodno, ako izuzmemo odgojni rad u obitelji). Upravo su zato posebno važne
karakterne osobine odgajatelja, pa bi one morale biti takve da budu uzor svoj djeci. To su
istinoljubivost, poštenje, skromnost, samostalnost, odlučnost, promišljenost,
mnogostranost, interes, plemenitost postupaka... Tome treba dodati važnost što je ima
govor odgajatelja. Veliko značenje u odgojnom radu ima pedagoški optimizam
9
odgajatelja, njegov smisao za novo, sređen odnos prema životu i dobro raspoloženje.
( Rudolf Zgombić, 1982.)
3.1. Kvalitet emocionalne veze odgajatelj – dijete
Od ličnosti odgajatelja najviše ovisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i
čitava atmosfera u dječjem vrtiću. Ako je odgajatelj krut i nervozan, to će se odraziti u
obliku napetosti i otpora kod djece. Ako je ponašanje odgajatelja nedosljedno i hirovito,
takvo će biti i ponašanje djece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, djeca će to prihvatiti
kao sastavni dio opće atmosfere. Prema tome, hoće li se predviđeni sadržaji i raspored
aktivnosti iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih poticaja za djecu, ili
prouzročiti otpor, nesporazume i konflikte, najviše ovisi od odgajatelja. Na ponašanje
odgajatelja, kao što je utvrđeno, osim onoga što je naučio tijekom svog školovanja i
zahvaljujući uobičajenim načinima stručnog usavršavanja, značajno utječe i njegova
„implicitna“ pedagogija.
Dobar odgajatelj se prepoznaje, prije svega, po tome što mu njegov posao predstavlja
zadovoljstvo. On voli djecu i dobro se osjeća u njihovom društvu, poštujući u svakom od
njih jedinstvenu ljudsku ličnost koja se razvija. Iako ima sasvim određen stav prema
određenim oblicima ponašanja, on prihvaća svako dijete i ima razumijevanja za njegove
postupke. Svoja osjećanja prema djeci dobar dogajatelj izražava tonom kojim im se
obraća, izrazom lica i riječima. Dijete mora osjećati da je odgajatelj „na njegovoj strani“,
da mu ono nešto znači, da ga uvažava, cijeni, raduje se njegovim uspjesima i ne osuđuje
ga za neuspjehe jer vjeruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da mu
doprinese. Takav odgajatelj je također svjestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne
pokušava da obmanjuje djecu mitom o vlastitom savršenstvu, već je u stanju da prizna
svoje greške i uči iz njih. Naročito je osjetljiv na dječje potrebe i očekivanja prema njemu
i rado je spreman da im udovolji. U njemu dijete nalazi osobu spremnu da mu uzvrati
pozitivne emocije, da mu na osmijeh odgovori osmijehom, pomiluje ga, zagrli, utješi,
uzme u naručje...
Od prvog dana boravka djece u ustanovi odgajatelj radi na uspostavljanju bogatog i
sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, suradnički i
zasniva se na međusobnom uvažavanju, povjerenju i brizi. Djetetu je potrebno da osjeti da
je odgajatelj zainteresiran za njega osobno a ne samo za ono čime se dijete bavi. Bliskost
sa odgajanikom omogućava mu da postigne mnogo više u djelovanju na dječji razvoj i
10
učenje i to na načine koji se vjerojatno ne bi pokazali kao efikasni kad bi ih primijenila
djetetu nepoznata osoba. Osim toga, dijete nikada neće biti „drsko“ sa osobom koja mu
čitvim svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju, koja
ga ne gleda sa visine i ne insistira na pokornosti. Čak i u slučajevima kada dođe do
neslaganja između njega i djeteta, odgajatelj to ne prenosi na osobni plan, ne ispoljava
gorčinu i ne prijeti mu prekidom dobrih odnosa.
Određen otpor zahtjevima odgajatelja i isprobavanje njihovog stvarnog značenja u
konkretnim situacijama života i rada u vrtiću su sasvim normalna pojava jer se ne može
očekivati od djeteta da se pasivno prilagođava svemu što se od njega zatraži. Njemu je
potrebno samopotvrđivanje kao i situacije u kojima dokazuje da se razlikuje od drugih po
tome jer ne voli neko jelo, jer želi da ponovo čuje određenu priču, jer se u jednom
trenutku osjeća umorno ili mu je dosadno, jer ne želi prekinuti svoju igru, jer želi da
skrene grupni razgovor na temu koja njga interesira i sl. Sasvim je prirodno da dođe do
protivljenja, prepirke, pa čak i ljutnje u njegovim reakcijama na zahtjeve odgajatelja, koji
treba poštivati njegovo pravo da ima različite želje i mišljenja ali i da, kada je potrebno,
provede zahtjev do kraja. Međutim, dijete ne treba osjetiti da je manje prihvaćeno,
cijenjeno i voljeno zbog toga što je ispoljilo određene razlike. Tako će bolje moći shvatiti
konstruktivnu ulogu i odgovornost koju odgajatelj ima u organizaciji života i rada grupe i
na poštovanje odgovornosti poštovanjem. Prirodnost je najvažnija osobina pravilnog
odnosa odgajatelja prema djeci. Svaka usiljenost, izvještačenost, prenemaganje,
sladunjavo korištenje deminutiva i drugih posebnih načina obraćanja djeci, suštinski
onemogućava izgrađivanje iskrenog, otvorenog, prirodnog odnosa kakav treba
uspostavljati između mlađih i starijih. Djeca sasvim dobro osjećaju kada se pokušava
manipulirati njima, što ih u početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati
mehanizme manipulacije sa odraslima.
U izvjesnom smislu odnos odgajatelja prema djetetu se interiorizira u njegov odnos prema
samom sebi. Ako je odrasli odlučan i tolerantan, ako od njega očekuje pozitivno
ponašanje, uspjeh u aktivnostima, zalaganje i iskrenost, dijete će sve učiniti da opravda
ovakva očekivanja i odnosit će se na isti način prema samome sebi. On treba da služi djeci
za primjer kao osoba koja obavlja svoj posao istrajno i vješto, koja rješava probleme
strpljivo i, zahvaljujući svome trudu postiže uspjehe.
Svoj autoritet u grupi odgajatelji postižu na razne načine. Njihova tipologija načinjena je
polazeći od toga kako su raspodijeljena prava i dužnosti između njega i djece: u
autoritarnom sustavu odgajanja, odgajatelji imaju samo prava a odgajanici samo dužnosti,
11
u anarhičnom je obrnut slučaj, dok u demokratskom postoji ravnoteža između prava i
dužnosti i one su raspodijeljene srazmjerno jednako – svakome prema mogućnostima da
ih se pridržava i ostvaruje, što znači da su odrasli i djeca izjednačeni. (dr.Emil Kamenov)
3.2. Učešće odgajatelja u aktivnostima djece
Za razvoj dječje ličnosti potrebni su stalna briga odgajatelja posvećena izazivanju,
poticanju, usmjeravanju i bogaćenju dječje aktivnosti a ne njenom potiskivanju ili
dirigiranju njome. Njegov osnovni zadatak je osigurati mjesto, vrijeme i opremu za dječju
aktivnost prije nego što započne, a zatim joj omogućiti da se što intenzivnije i sadržajnije
razvija. Posao odgajatelja se ne sastoji u tome da pruža djeci odgovore na pitanja koja nisu
postavila, već da ih učini svjesnim problema i pruži im pomoć u njihovom relativno
samostalnom rješavanju.
Najveća pomoć odgajatelja djetetu se ogleda u zadovoljavanju njegovih potreba i
pomaganju da se sve više oslanja na vlastite snage, odnosno, stiče neovisnost od pomoći
odraslih.
Postoje mnoge vrste pomoći. Sigurno je da se razlikuje pomoć odgajatelja koji na
odstojanju, riječima i izrazom lica ohrabruje dijete da pređe preko oborenog stabla, od
neposredne pomoći koja se sastoji u njegovom držanju za ruku. U prvom slučaju
odgajatelj doprinosi razvoju dječjeg samopouzdanja i osposobljava ga da djeluje
oslanjajući se na vlastite snage, dok ga u drugom čini ovisnim o sebi. Jedna je vrsta
pomoći kada odgajatelj pokazuje djetetu kako raspoznati prednji dio džempera a druga
ako mu ga obuče. Ako je cilj odgajanja da se dijete postepeno osamostaljuje, uvijek je
bolje pokazati mu način kako da dohvati željeni predmet prislanjanjem stolice uz ormar,
nego je dohvatiti umjesto njega. Svakako, ovaj drugi postupak zahtijeva više vremena i
strpljenja. Riskiraju se greške i nesporazumi, ali kad dijete uspije nešto obaviti za sebe,
riješiti neki problem, to je veliki doprinos njegovom povjerenju u vlastite mogućnosti i
sticanju pozitivne slike o sebi.
Istovremeno treba imati na umu da ovo usmjeravanje djeteta da se oslanja na vlastite
snage ne znači i odbijanje njegovih molbi za pomoć. Ponekada je ona neophodna djetetu,
a događa se i da je traži samo zato da bi skreulo pažnju na sebe i da bi našlo povod za
komunikaciju sa odgajateljem. Npr., dijete u krevetu traži od njega da ga bolje pokrije, što
je u stanju i samo uraditi, ali iza te molbe stoji potreba za bliskošću sa njime, koju svakako
12
treba zadovoljiti. Prema tome, pružit će mu pomoć uvijek kada dijete stvarno osjeća da
mu je potrebna, na način koji najviše odgovara razvoju njegove samostalnosti. Odgajatelj
ima važnu savjetodavnu ulogu u organizaciji dječjih aktivnosti jer se ne može osloniti na
to da će djeca uvijek imati inicijativu u korištenju svih mogućnosti koje su im ponuđene.
On ih uvodi u korištenje opreme pokazivanjem kao i pričanjem, pridružuje im se u
isprobavanju igračaka i drugih stvari oko njih i demonstrira im korištenje pojedinih
uređaja u centrima prije nego što počnu djeci služiti za provjeravanje i utvrđivanje
stečenog iskustva. Ovu svoju ulogu odgajatelj obavlja, prije svega, upućivanjem djece da
u što većoj mjeri koriste svoje snage u djelovanju, govoru i mišljenju. On također
doprinosi psiho-socijalnom razvoju djece uređujući sredinu vrtića tako da predstavlja za
njih svijet koji poznaju, razumiju i mogu se u njemu dobro snalaziti.
Uputstva treba davati djeci u pravo vrijeme, ni prerano ni prekasno. Ako se požuri sa
savjetom dijete neće imati mogućnosti da pokuša riješiti problem na svoj načim, dok od
zakasnjele pomoći neće imati mnogo koristi, kada se već obeshrabrilo i izgubilo želju da
ga rješava. Odmjeravanje pravog trenutka zahtijeva od odgajatelja iskustvo i intuiciju, kao
i točnu procjenu dječjeg raspoloženja. On treba intervenirati prije nego što dijete izgubi
strpljenje pokušavajući uzaludno spojiti elemente iz dva različita kompleta konstruktivnog
materijala, prije nego što se prepirka u grupi pretvori u svađu i prije ngo što se igračka
pokvari zbog nepravilne upotrebe. Uspješno odgojno djelovanje dobrim dijelom ovisi od
sposobnosti odgajatelja da preduprijedi teškoće, odnosno da djeluje preventivno.
Odgajatelj usmjerava djecu u procesu njihovih aktivnosti i čini ga efikasnijim na više
načina: organizacijom sredine koja ih okružuje, izborom i rasporedom materijala koji im
osigurava, ukazivanjem na moguće puteve kojima se dolazi do rješenja pojedinih
problema i njihovim nagovještavanjem, ali nikada ne kvareći radost otkrivanja
saopćavanjem gotovih rješenja i njihovim predstavljanjem kao da su jedina moguća ili
najispravnija rješenja. Najbolja prilika za njega da iznosi svoje mišljenje je kada odgovara
na dječja pitanja, što znači – kada djeca ispolje interesiranje za nešto. On treba polaziti od
dječjih interesiranja i stvara ih, što je garancija uspješnosti odgojno-obrazovnog postupka.
Dosada je neoprostiva u dječjem vrtiću i ukoliko nije moguće za određene sadržaje
obezbijediti dječji interes, bolje je da se ne obrađuju zbog rizika da se kod djece stvori
trajan otpor prema njima.
Da bi uticao na dječje aktivnosti i pojačao njihove razvojne i saznajne efekte, odgajatelj
može postavljati pitanja, preporučivati načine djelovanja, opisivati riječima ono što se
događa i poticati djecu da to čine, davati objašnjenja i odgovarati na pitanja, kao i
13
pomagati djeci u obavljanju pojedinih postupaka prilikom ispitivanja i eksperimentiranja
pripremljenim materijalom. Usmjeravanje se sastoji i u preporučivanju djeci određenog
redoslijeda postupaka, što im pomaže da bolje povežu i organiziraju saznanja koja stiču,
da ih protumače i uobliče u sheme i pojmove koje će moći koristiti u bitno različitim
životnim situacijama. Pored osposobljavanja za samostalno sticanje iskustva, najvažniji
cilj odgajatelja je da djeca u tom procesu osjete zadovoljstvo i razvijaju intelktualnu
radoznalost.
Podržavajući dijete u svemu što je kod njega pozitivno i što ima razvojnu perspektivu,
odgajatelj potiče da istraje u aktivnostima za koje se opredijelilo, pomaže mu da nađe
odgovore na pitanja koja ga interesiraju, sa odobravanjem se odnosi prema produktima
njegovog izražavanja i ohrabruje ga u trenucima kada naiđe na teškoće ili posumnja u
svoje mogućnosti da ih rješava. Djeci treba ponuditi da izaberu aktivnost koju žele. Neka
od njih će se opredijeliti odmah, čim ugledaju nešto što ih privlači, dok je drugoj potrebno
više vremena da razgledaju unaokolo prije nego se odluče. Također ima djece koju je
potrebno usmjeriti i uvesti u aktivnost, prije nego što odluče samostalno nastaviti ono što
su započela zajedno sa odgajateljem. Kada se zapazi da duže oklijevaju, njima je čak
moguće ponuditi neki određen materijal uz pitanje žele li pokušati njime se igrati.
Međutim, djeci ne treba nametati aktivnost niti insistirati da nešto naprave isključivo po
želji odgajatelja. Njih treba znati privući i za to nije dovoljno reći im: „hajde, nacrtajte mi
nešto“ ili „danas ćete slušati priču...“ jer djeca ne trebaju crtati odgajatelju, niti čuju priču
samo zato što je on tako odlučio. Dobar odgajatelj zna kako navesti djecu da od njega
zatraže, da ga zamole da im pročita priču određenog sadržaja usmjeravajući spontano
razgovor na tematiku priče, dok će poticati djecu na bavljenje stvaralačkim aktivnostima
oslanjajući se na njihove unutrašnje motive, sklonost ka podražavanju, simboličkom
predstavljanju ili ekperimentiranju novim materijalima.
I pored toga što je djeci omogućeno birati sadržaje aktivnosti kojima će se baviti i
određuju njihovo trajanje, uloga odgajatelja nije umanjena. Djeca mu se vrlo rado
obraćaju za savjet i žele pokazati rezultat svoje aktivnosti, ponekada je njegovo prisustvo
nužno da bi se izbjegao ili „izgladio“ konflikt, neku djecu treba poticati i usmjeriti u
procesu aktivnosti a neku zainteresirati nečim novim kada je očigledno da su iscrpila sve
mogućnosti onoga čime se trenutno bave. Nova interesiranja će razvijati tako što će djeci
ukazati na zanimljive aspekte neke pojave, na probleme koji se javljaju ili detalje koji su
izmakli njihovoj pažnji.
14
Tijekom igre djeca trebaju biti što samostalnija i imati najšire mogućnosti za
samoorganizaciju, što međutim ne znači da su prepuštena sebi i da odgajatelj ne prati
njihovu aktivnost. Svoj uticaj na igru on vrši najčešće izborom i rasporedom materijala,
međutim i ovo obavlja uz učešće djece i prepušta im inicijativu kad god se za to ukaže
prilika. I kada im daje savjete čini to samo ako djeca zatraže ili se za to očigledno ukaže
potreba, ne sugerirajući im šablone prilikom preporučivanja igrovnih postupaka. Zapravo,
odgajatelj prilikom svojih intervencija više ukazuje na razne mogućnosti razvijanja i
bogaćenja dječje aktivnosti da bi potakao dječju maštu i dosjetljivost, nego što određuje
pravac kojim bi se one morale kretati. Svoje učešće u igri on naročito iskazuje
zajedničkom radošću kada dijete uspije u nekoj namjeri, pobijedi ili savlada neku teškoću.
Također, odgajatelj vodi računa da igra ne postane opasna za djecu i da ne dođe do
rasipanja i kvarenja pripremljenog materijala.
Za vrijeme igre mašte ili igre uloga odgajatelj prati što se zbiva , koliko je moguće,
izbjegavajući direktne intervencije. Obično, na početku, djeci treba pomoći oko
prerušavanja, naročito u odjeću koja im ne odgovara po veličini, zatim, ohrabrivši
bojažljivu djecu, a tijekom igre – usmjeravajući aktivnost koja prijeti da izađe iz okvira
prihvatljivog ponašanja, razrješavajući nesporazume i konflikte koje djeca nisu u stanju
sama riješiti i pokazujući interesiranje za ono što mu djeca eventualno žele saopćiti. Osim
toga, kada zapazi da su sadržaji igre postali jednolični a postupci stereotipni, odgajatelj
može vještom intervencijom ukazati na mogućnosti njihovog obogaćivanja, upitati djecu
zašto ne pozovu ljekara da pregleda bolesnu lutki, dodati domaćicama komad glavice
kupusa za „ručak“ ili alatku da poprave točak koji je otpao sa lutkinih kolica, odnosno,
potaknuti dječju maštu i pružiti motive za dalji razvoj igre. Međutim ima situacija kada
igra postane suviše agresivna a djeca prestanu voditi računa o svim pravilima ponašanja,
kada će odgajtelj pokušati usmjeriti u prihvatljivijem pravcu ili čak prekinuti, uz
obrazloženje da takva igra suviše smeta drugima i predstavlja opasnost, zbog čega im
predlaže da se bave nečim drugim. Igra je i prilika odgajatelju da pomogne djeci u
sređivanju i osmišljavanju svog iskustva.
Gradeći blokovima dijete intuitivno zapaža njihova svojstva i to je pravi trenutak da se
ukaže na njihov naziv, odnosno, način svrstavanja. Međutim, ovo ukazivanje ne treba
djelovati kao pouka, već ga izgovoriti u kontekstu akcije na osnovu koga dijete razumije o
čemu je riječ. Na primjer, odgajatelj će reći: „Baš je zanimljivo kako si redao
naizmjenično male kocke i velike valjke... i nije ti se srušila garaža“. Pitanje postavljeno u
pravom trenutku djetetu koje se igra građevinskim materijalom o tome koliko je
15
elemenata potrebno da bi se napravila kućica, kako premostiti neki prazan prostor ili
uravnotežiti manje i veće blokove, može ga pokrenuti da traži samostalna rješenja za ove
probleme i postavlja sebi nove. Ukoliko u nečemu ne uspije, ni onda mu ne treba saopćiti
rješenje, nego ukazati na pravac u kojem ga može potražiti, na oblik i veličinu bloka koji
se ne uklapa, na simetriju konstrukcije, upotrebu nekog pomoćnog sredstva i sl.
Djeci koja se igraju stonim tiskanim igrama, sklapalicama, lotima, dominama i sl., obično
nije potrebna veća pomoć ukoliko su igračke dobro odabrane prema njihovom uzrastu i
mogućnostima. Međutim, kada ipak naiđu na neki problem koji može da ih obeshrabri
poslije više pokušaja njegovog bezuspješnog rješavanja, odgajatelj im može pomoći
prvenstveno ukazujući na princip rješavanja: kod sklapalica da istovremeno uzimaju u
obzir naslikane detalje i oblik elemenata koji nastoje uklopiti u cjelinu, kod lota opći
pojam koji obuhvaća likove na jednoj tabli uz implikacije što mu pripada a što ne i sl.
Kada se djeca bave stvaralačkim aktivnostima, na svaki način im treba ukazati da je ono
što rade ispravno, da se mogu prepustiti svojim impulsima ne vodeći računa o mišljenjima
i ukusu drugih, kao i da ne moraju nikoga podražavati, odnosno da, kao što se svako dijete
razlikuje od ostale djece, mora se razlikovati i ono što je svako od njih stvorilo.
Neposredna pomoć odgajatelja djeci u stvaralačkim aktivnostima ogleda se, prije svega, u
pokazivanju tehnika rukovanja pojedinim materijalima i priborima: kako se miješaju boje,
brišu četkice, kako se radi na malom razboju ili razmekšava plastelin. Međutim, on treba
izbjegavati sugestije kojima bi se djeci određivalo što da rade i kako to mora izgledati, kao
i da posebno insistira na tome da dijete od početka definira temu ili kasnije detaljno
objašnjava što je naslikalo ili napravilo. Svoje komentare, koje djeca ponekad traže, treba
upućivati na neke općije elemente koji čine osobenost dječjeg djela i ono oko čega se
dijete očigledno trudilo, na primjer: „Koliko divnih boja si ti upotrijebila...!“, „Baš je
veliki taj tvoj vlak, ti zaista imaš strpljenja...“.
Tradicionalno se na odgojno-obrazovni rad gleda kao na sustav postupaka odgajatelja
kojima se utiče na dječje učenje i razvoj, što znači da se u prvi plan stavlja djelatnost
odgajatelja, od koje se očekuje da dovede do željenih rezultata samim tim što je
primijenjena na djecu. Međutim, ako se vrijednost odgojno-obrazovnog postupka
procjenjuje samo prema onome što je odgajatelj uradio, to može da dovede do
zanemarivanja aktivnosti, odnosno, do pasivizacije djece. Prema jednom suvremenijem
pristupu, koji polazi od činjenice da se svako dijete razvija i uči kroz vlastitu aktivnost,
centralno mjesto je namijenjeno aktivnostima djece, a djelatnost odgajatelja se procjenjuje
16
prvenstveno po tome koliko je u stanju obezbijediti uvjete za njihovo neometano
odvijanje, poticati ih, usmjeriti, obogatiti i pokrenuti ka višim razvojnim nivoima.
Treba razlikovati aktivnosti odgajtelja od aktivnosti djece jer su im različiti motivi i ciljevi
i pored toga što način na koji se obavljaju može biti isti. Na primjer, eksperiment koji
izvodi odgajatelj namijenjen je da se nešto pokaže, da djeca prate neki proces ili pojavu
što će ih zainteresirati i potaknuti na razmišljanje, traganje i njihovo upoznavanje, a
eksperiment koji izvodi dijete pretpostavlja već stvoreni interes, vlastitu aktivnost kojom
se, djelovanjem na stvari i namjernim izazivanjem pojava, traže odgovori na pitanja i
provjeravaju hipoteze koje je ono formuliralo. Treba razlikovati načine na koje djeca uče i
razvijaju se (aktivnosti djece) od odgojno.obrazovnih metoda (aktivnosti odgajatelja),
odnosno načina na koji odgajatelj potiče, usmjerava, organizira, bogati, kultivira i čini
efikasnijim aktivnosti putem kojih se djeca razvijaju i uče. Ovi načini mogu biti posredni
(djelovanje putem specijalno pripremljene sredine u objektu dječjeg vrtića ili
organiziranim odlascima u prirodu ili neku drugu društvenu sredinu), neposredni
(informacije koje prenosi odgajatelj i utjecanje na djecu pokazivanjem predmeta, pojava,
procesa i ponašnja ili pričanjem) i posredovani ( prikazani uz pomoć sredstava massovne
komunikacije, radija, televizije, zatim filma, dijafilma, slike i dr.). (dr. Emil Kamenov)
3.3. Uloga odgajatelja u igri i slobodnim aktivnostima
Vrlo je teško unaprijed odrediti ulogu odgajatelja u igri (promatrač, suigrač, koordinator)
kao uspješnu ili neuspješnu, a da se ne uzmu u obzir i ostali aspekti. Nadalje izolirana
analiza pojedinih aspekata igre (uloga, radnja, supstituti) ne može biti valjan pokazatelj
složenosti igre. Ako se pojedinačni postupci odgajatelja ne sagledavaju u cjelokupnom
kontekstu, također se ne mogu unaprijed definirati kao poticajni ili ometajući za dječju
igru. Pojedine uloge odgajatelja bez obzira na to što može imati pozitivnu ulogu u razvoju
igre, trebaju biti shvaćene tek kao jedna etapa u poticanju dječje igre. „Nastojanja
odgajatelja trebala bi biti usmjerena prema manje izraženoj ulozi i na kraju prema ulozi
zainteresiranog promatrača koji zna procijeniti u kojem trenutku i na koji način može
obogatiti dječju igru. Ova posljednja etapa pretpostavlja dovoljno zajedničke igre, njeno
sukcesivno građenje i razvijanje te poticanje samostalnih i originalnih djetetovih (dječjih)
zamisli.“ 5
5 Šagud, Mirjana: Odgajatelj u dječjoj igri; ŠK Novine; Zagreb, 2002
17
Odgajatelj ima nesumnjivo drugačiju, ali ništa manje odgovornu ulogu od one u
organiziranju i provođenju obaveznih zanimanja i aktivnosti izvan zanimanja (učenje o
ponašanju kod stola, priprema za spavanje, kulturno ophođenje i dr.). Odgajatelj ne smije
biti ni pasivni promatrač onoga što djeca spontano rade, ali neće ni potpunim
usmjeravanjem i nametanjem sadržaja, oblika i sredtava u slobodnim aktivnostima
onemogućavati svaku slobodnu aktivnost.
Dijete je biće koje se igra. Igra je najčešći oblik dječjih slobodnih aktivnosti. No igra ima i
svoje razvojne faze; u igri se izražava stupanj dječjeg psihofizičkog razvoja. Kao što
cjelokupnim odgojno-obrazovnim radom pomažemo opći psihofizički razvoj, tako u
omogućavanju dječjih slobodnih aktivnosti, u kojima će igra imati dominantno mjesto,
pomažemo i potičemo i razvoj igre. I u samom toku slobodnih aktivnosti trebat će
odgovarajuće intervencije i poticaji, npr. podsjećanje na mogućnosti za dalji nastavak
neke aktivnosti. Nekad će biti korisno ukazati na više mogućnosti osiguravajući i na taj
način djeci slobodu izbora i pomoć u procjeni što bi u datim prilikama bilo bolje i zašto.
Poticaji i intervencije ne primjenjuju se radi toga da se osigura nesmetan rad prema
nametnutim obrascima i po unaprijed određenom odgajateljevom planu; oni su opravdani
samo onda ako osposobljavaju i navode djecu na vlastite napore, puteve, i sadržaje u
slobodnim aktivnostima. Intervencija može biti i ukazivanje na neki zaboravljeni detalj
koji će kao asocijativni element pobuditi dječja iskustva i maštu.
Intervencija odgajatelja bit će naročito potrebna kad su u pitanju inertna, introvertna,
hiperkinetička djeca, ako je neko dijete potpuno bez inicijative, kod socijalno
neprilagođene djece koja još nisu našla svoje mjeto unutar grupe, te kod zaostale i
pedagoški zapuštene djece. Izuzetno će takvoj djeci trebati i sasvim izravni poticaji i
usmjerenje sve dotle dok ne budu sposobna za slobodno odabiranje aktivnosti i
ostvarivanje vlastitih ideja i sadržaja u njima. Direktno ih vežući uza se odgajatelj će
nastojati da kod takve djece postupno pokrene neku inicijativu makar i sporednog
značenja, te da ih zatim sve više uključuje u pojedine aktivnosti.. Zapaženje detalja i
rezultata aktivnosti nekog djeteta djeluje poticajno i na drugu djecu koja će također
nastojati da se nađu u „magnetnom polju“ interesa i priznanja odgajatelja, a to znači i
priznanja cijele grupe. Između intervencija i poticaja odgajatelj će promatrati dječje
ponašanje, način reagiranja prema drugoj djeci, odnos prema izabranoj aktivnosti i ideji
kojoj je aktivnostpodređena te postignutim rezultatima. Pedagoški rezultat svih tih
zapažanja i promatranja jest djetetova spoznaja i razumijevanje. Početna promatranja
odnosit će se na svu djecu u odjeljenju ili u prostoru gdje se obavljaju međugrupne
18
aktivnosti, da bi se postupno izdvojila ona djeca kojojje potreban poseban pedagoški
pristup. Dalje intervencije bit će prilagođene svakom izdvojenom djetetu. Odgajatelj će
nakon slobodnih aktivnosti pribilježiti sve ono što je na bilo koji način izuzetno i
zanimljivo ili samo po sebi traži pedagoški zahvat (npr. Prevelika konstantna povodljivost
za tuđim idejama i trajniji nedostatak bilo kakve vlastite inicijative, podređenost nekim
strukturama koje se u aktivnostima stalno ponavljaju u istovjetnom obliku, pomanjkanje
volje i interesa, što zahtijeva posebno ispitivanje uzorka, pretjerana agresivnost,
destruktivnost i egocentričnost koja će negativistički djelovati u grupi i dr.). Ne treba
zaboraviti da su poticaji potrebni i djeci koja ne predstavljaju nikakav problem, tj. koja su
aktivna, imaju ideja, u stanju su da za sobom vode i ostalu djecu. Njima su potrebni
impulsi koji će im pomoći da se razvijaju do svojih krajnjih mogućnosti. (Anka Došen-
Dobud, 1977.)
3.4. Uloga, funkcija i zadaće odgajatelja u razvoju djece
„Uspostavljanje komunikacije između odgajatelja i djeteta temelji se na stvaranju socio-
emocionalnih veza.
1. Odgajatelj je odgovoran za pozitivnu emocionalnu klimu koju odražava
komunikacijom, smijehom, gestima, mimikom
2. Trudi se da uspostavi verbalnu komunikaciju sa djecom, da im se približi te da ih
razumije.
3. Odgajatelji trebaju dobro poznavati razvoj djece, dakle i psihološki i pedagoški aspekt.
U skladu s tim oni organiziraju okruženje i obezbjeđuju materijale za učenje
primjerene djeci i njihovom razvoju, poštujući svaku ličnost ponaosob.
4. Postavljaju primjerene ciljeve i zadatke respektirajući individualne snage i potrebe
djeteta.
5. Njeguju kooperativno učenje koje postaje interaktivan proces koji uključuje djecu,
odrasle i okruženje.
6. Gradi osnove za djecu da postanu zadovoljne, uspješne i aktivne odrasle osobe.
7. Individualiziraju rad poštujući trenutni razvojni stadij svakog djeteta.
8. Pobuđuju interesiranja djece, poštujući njihove potrebe i sposobnosti.
9. Opserviraju djecu svakodnevno, kako bi mogli izgraditi individualni pristup i potaći
njihov razvoj.
19
10. Komuniciraju, prije svega, sa djecom gdje trebaju pokazati veliko umijeće kako bi
potakli dijete, a ne ga bilo čim frustrirali. Trebaju veliko umijeće i u komunikaciji sa
roditeljima bilo da je sami iniciraju ili bivaju pitani za probleme u razvoju djece na
koje nailaze u svome radu.
11. Kao imperativ njihovog poziva nameće se i istraživanje koje provode u svojoj praksi
prateći i radeći sa djecom.
12. Pokušavaju upoznati dijete i njegove probleme, te putem igre pomažu djetetu da
iskaže ono što ga tišti i muči, a onda se po potrebi obraćaju stručnom licu koje provodi
terapiju. „Terapiraju“ onoliko koliko znaju, jer imaju veliku sposobnost empatije sa
djecom.
13. Surađuju s roditeljima i animiraju ih na zajednički rad, s ciljem poboljšanja rada s
djecom.
14. Planiraju rad poštujući dijete, program, metodiku, didaktiku, te pedagoško-psihološke
norme.
15. Nastoje upoznati svako dijete, biti svjesni njegovih mogućnosti, ali i poteškoća, te
specifičnosti razvoja.
16. Individualiziraju kurikulum .
17. Uče djecu prihvaćanju drugih, bilo da su pametniji ili uče sporije, da su mlađi ili
stariji, da imaju neki tjelesni nedostatak, govore drugim jezikom i sl.6
18. Pružaju svakom djetetu prigode i mogućnosti za samoostvarenje i stjecanje povjerenja
u sebe a time i stvaranje pozitivne slike o sebi i o svojim mogućnostima.
19. Vode i organiziraju djelatnosti djece radi unapređivanja njihova tjelesnog, umnog,
društvenog i osjećajnog razvoja.
20. „Organiziraju i provode različite djelatnosti i sadržaje radi stimuliranja i razvijanja
njihovih interesa i mogućnosti samopouzdanja, samoizražavanja i socijaliziranog
ponašanja. „7
Suradnički odnos odgajatelja prema djeci od prvog će dana olakšati njihovo uključivanje u
skupinu i međusobno prihvaćanje. U takvoj poticajnoj okolini svako dijete može naći
način za zadovoljenje svojih potreba i interesa. Uz odgajatelja, koji će im biti oslonac,
svako se dijete može osjećati sigurnim, izražavati svoju osobnost, doživljaje, interese i
očekivanja. Već pri prvome susretu dijete dobiva dojam o odgajateljevoj osobnosti – kroz
način komuniciranja i stil ponašanja prema njemu, drugoj djeci i roditeljima.
6 Pehar-Zvačko, Lidija: Oduzeto djetinjstvo; Sarajevo, 2000.7 Stevanović, Marko: Predškolska pedagogija 2; R&S; Tuzla, 2001.
20
(Anka Došen- Dobud, 2001.)
Odgajatelj omogućava i potiče djetetovo spontano stvaralačko ponašanje, organizira
prostor, komunicira sa djecom, posredno predlaže sadržaje, podržava i razvija dječju
spontanost u izražavanju, omogućava komuniciranje djeteta s drugom djecom i odraslima,
individualno pristupa djetetu, provodi što elastičniju organizaciju odgojno-obrazovnog
procesa, uvažava cjelovitost razvoja djeteta i osnovnih zakonitosti njegovog razvoja,
utvrđuje, ostvaruje i procjenjuje zadatke odgoja i obrazovanja. (dr.Marko Stevanović,
2001.)
3.5. Komunikacija odgajatelja i djece
Potreba za ljudskim odnosom i komunikacijom je jedna od osnovnih dječjih potreba koja
prevazilazi druge odgojne potrebe. Ljudski glas ima nezamjenjivu ulogu u razviju dječje
ličnosti, što treba imati na umu svaki odgajatelj zbog čega treba i sam njegovati svoju
govornu kulturu, odnosno da vodi računa o kvalitetu svoje artikulacije, o intonaciji, kao i
tehnici disanja prilikom pričanja, recitiranja i pjevanja. Postoji vjerovanje da je
prosvjetnog radnika moguće poznati po tome što govori glanije nego drugi ljudi, što nije
bez osnova. Mnogi odgajatelji govore povišenim glasom kako bi ih djeca bolje čula i
slijedila njihova uputstva. Međutim, što je glasniji odgajatelj i djeca su bučnija, a od
pretjerane galame atmosfera u sobi za dnevni boravak postaje napetija i nervoznija.
Nasuprot tome, umjeren i blag ton djeluje umirujuće na djecu i čini da se ona ponašaju
prirodnije i opuštenije. Najbolja komunikacija se postiže govorom koji je jednostavan,
neposredan i umjeren, odnosno utišavanje govora je efikasnije nego glasnost. Čak i na
otvorenom prostoru treba izbjegavati dovikivanje koje uvijek neprijatno djeluje na djecu.
Bolje je približiti se djetetu, kojem se želi nešto reći i obratiti mu se spokojno, licem u
lice. Odgajatelj treba voditi računa ne samo o riječima koje će upotrijebiti već i o tonu jer
se njime prenose na djecu emocije. Djeca veoma dobro osjećaju strah, nesigurnost i
neljubaznost u glasu odgajatelja, bez obzira koje će on riječi upotrijebiti, stoga im se treba
obraćati prirodno, bez povišenog glasa i nervoze. Svojim pitanjima odgajatelj usmjerava
dijete u procesu otkrivanja stvari i zakonitosti koje vladaju u svijetu. Način na koji će on
postaviti ta pitanja u velikoj mjeri određuje kakve će odgovore dobiti od njih. Složeniji
oblik komunikacije od pitanja i odgovora je organiziranje razgovora i grupnih diskusija sa
djecom. Ovi razgovori mogu biti planirani, povezani sa obradom neke teme, ili prigodni,
spontano pokrenuti kada se za to ukaže prilika. (dr. Emil Kamenov)
21
3.6. Utjecaj odgajatelja na dječje ponašanje
Kada se dijete osjeti sigurnije , ono počinje isprobavati svoje mogućnosti djelovanja u
njemu, ispitujući također i sigurnost sa kojom su ustanovljena pravila ponašanja, odnosno,
posljedice njihovom nepridržavanju. Odgajatelj ovakvo isprobavanje treba dočekati sa
određenom dosljednošću i čvrstinom, ali i razumijevanjem njegovih razloga, kako bi
dijete i pored ograničavanja osjetilo da ima posla sa osobom koja ga prihvaća kao ličnost i
brine se o njegovoj sigurnosti.
Djeca veoma brzo uviđaju značaj određenih pravila ponašanja u konkretnim situacijama i
umiju ih se pridržavati kada ih prihvate, naročito u slučaju kada su i sama učestvovala u
njihovom formuliranju i proglašavanju. Pravila im treba objasniti kratko, jasno i
jednostavno i više na primjerima nego preko uopćenih postavki, koje teško shvaćaju i još
teže prevode u načine postupanja. Osim toga, kad god je moguće, ograničenja koja se
postavljaju treba brižljivo rastumačiti i navesti prave razloge za njih. Pri tome treba stalno
imati na umu da se promjene u ponašanju djece ne mogu izazvati samo pričanjem, niti su
odgajanici na tom uzrastu u stanju rukovoditi se eksplicitno formuliranim općim
principima. Čak postoji opasnost da dosada i nerazumijevanje izazovu otpor prema nekim
idejama koje bi im, ako se kasnije prenesu, mogle biti bliske i prihvatljive. Kada dijete
uoči da određeno pravilo ponašanja ima svoju opravdanu primjenu u konkretnoj životnoj
situaciji, vjerojatnije je da će iskustvo stečeno tom prilikom po analogiji primijeniti u
sličnim situacijama, nego kada bi trebalo deduktivno sprovesti opći princip koji mu je bio
saopćen izvan konteksta svakodnevnog života i rada. Katkada nije moguće izbjeći
neposrednu intervenciju odgajatelja, naročito u konfliktnim situacijama koje djeca nisu u
stanju samostalno razriješiti, u slučajevima odstupanja od pravila ponašanja kada ih je
potrebno objasniti, kada djeci prijeti opasnost od povreda i sl. Zaustavljajući dijete u
nekom nepoželjnom ponašanju, on treba ispoljiti ljubaznost isto koliko i čvrstinu,
prihvaćanje djeteta kao ličnosti isto koliko neslaganje sa određenim oblikom ponašanja.
Odgajatelj treba jasno saopćiti djetetu kada ne odobrava njegovo ponašanje, što će ono
osjetiti kako po riječima kojim mu se obraća, tako i po tonu kojim su izgovorene,
međutim, to ne smije dovoditi u pitanje suštinu njegovog odnosa prema djetetu, do
odbacivanja djeteta kao ličnosti. Ono treba osjećati da se odgajatelj zalaže za njega, da ga
voli, odobrava mu i vjeruje, da je na njegovoj strani. Tada će na povjerenje uzvratiti
povjerenjem, bit će otvoreno i spremno da mu sve kaže, da mu se obrati za savjet i
22
prihvati svaku sugestiju. Istovremeno, sigurnost i odmjerenost odgajatelja djelovat će
umirujuće na dijete i pomoći mu prevazići osjećanje ugroženosti koje je čest uzrok
poremećaja dječjeg ponašanja. (dr. Emil Kamenov)
3.7. Odgovornost odgajatelja
„Odgajatelji ne smiju zaboraviti da se zabave! Ima malo takvih stvari koje pružaju više od
radosti koju ispoljava dijete koje se pridružilo odgajatelju da napiše priču, zbija šale ili ima
vremena da govori o novom interesiranju.
Odgajatelji koji mogu prenijeti svoj entuzijazam na djecu čine postupak učenja uzbudljivim i
životnim. Odgajatelji koji mogu prenijeti svoj entuzijazam na djecu čine postupak učenja
uzbudljivim i životnim.
Odgajatelji koji smatraju da moraju biti na distanci i autoritativni mogu zaplašiti djecu i
zapravo suzbiti njihovu radoznalost. Odgajateljica formira one kvalitete koje želi postići kako
bi potakla razvoj osjećaja empatije, brižnosti, entuzijazma, intelektualne znatiželje, slušanja i
konverzacije djeteta.“8
Naravno, odgovornost odgajatelja se sastoji i u tome da se dijete potiče na učenje, otkrivanje,
istraživanje i sl. prilikom čega u proces učenja uvijek treba ulagati prethodna znanja. U
pitanju je nadogradnja mentalnih obrazaca kako bi prihvatili nova iskustva. Učenje se javlja
kada dijete teži tome da osmisli svijet koji ga okružuje (konstruktivistički pristup).
4. ZAKLJUČCI
* Odgajatelj participira i anticipira, daje i uzima.
8 Hansen-Kaufmann-Saifer: Obrazovanje i kultura demokracije; COI Step by Step; Sarajevo, 1998
23
* Njegovo „davanje“ je u impulsima, poticajima, moduliranju, koordiniranju, motiviranju,
a „uzimanje“ se ogleda u spoznajama do kojih je došao promatrajući aktivnosti djece i
identificirajući njihove potrebe i razvojne stupnjeve na kojim se nalaze i one koji dolaze.
* To je otvorena i stvaralačka stručna osoba s osobito izraženim kreativnim stavovima i
povjerenjem u motoričke, perceptivne i stvaralačke mogućnosti djece konkretne dobi.
* To je duboko osjećajna i empatična osoba s jasno izraženim altruističkim stavovima.
* Svoj smisao rada vidi u zajedničkom radu s djecom, nenametljivim poticajima.
* Uvijek zna što želi postići kod određenog djeteta i to realizira u spontanim i
nenametljivim dječjim aktivnostima.
* Odgajatelj se dogovara sa djecom, prihvaća njihovu inicijativu, raduje se aktivnostima,
pokušajima i uspjesima djece, potiče ih da rješavaju probleme, da daju svoja tumačenja i
traže odgovore, ne inzistira na točnosti već uočava i potiče radoznalost, raznolikost,
neobičnost, originalnost, slobodu, samostalnost i inicijativu, pomaže da neuspjehe i greške
ne doživljavaju kao obeshrabrenje već kao izazov za nova traženja i pokušaje.
* Budući da dijete uči i usvaja vrijednosti, putem identifikacije i imitacije, odgajatelj mora
biti svjestan da cjelokupnom svojom ličnošću i ponašanjem predstavlja za dijete uzor za
identifikaciju i osobu od povjerenja.
Zaključci vezani za istraživanje
* Bez suradnje sa roditeljima odgajatelj ne može uspjeti u kvalitetnom odgoju i
obrazovanju djece.
* Odgajatelji moraju biti spremni na suradnju, ne samo sa roditeljima nego i sa
studentima, budućim odgajateljima jer im i to može pomoći u radu sa djecom.
* Ono što odgajatelj najprije mora biti jeste otvoren prema drugim ljudima, ljubazan i
empatičan.
* Potrebno je stručno se usavršavati, počevši od učenja i razumijevanja novih pedagoških
pojmova pa do toga da sami budemo nekada mentori, oni koji će voditi radionice,
seminare i sl.
LITERATURA
1. Anić, Š.-Klaić, N.-Domović, Ž.: Rječnik stranih riječi; Sani-Plus; Zagreb, 1999.
24
2. Bratanić, Marija: Mikropedagogija – Interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja; ŠK; Zagreb,
1993.
3. Došen-Dobud, Anka: Predškola – Vodič za voditelje i roditelje; Alinea; Zagreb 2001.
4. Hansen-Kaufmann-Saifer: Obrazovanje i kultura demokracije; COI Step by Step; Sarajevo,
1998.
5. Hansen-Kaufmann:Saifer: Stvaranje učionica u kojima dijete ima centralnu ulogu (3-6
godina); COI Step by Step; Sarajevo
6. Kamenov, Emil: Metodika vaspitno-obrazovnog rada sa predškolskom djecom; Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva Beograd
7. Mitrović, Darinka: Predškolska pedagogija; IGKRO „Svjetlost“; Sarajevo, 1980.
8. Mužić, Vladimir: Metodologija istraživanja; Educa; Zagreb, 1999.
9. Pehar-Zvačko, Lidija: Oduzeto djetinjstvo; Sarajevo, 2000.
10. Petz, Boris: Osnove statističke metode za nematematičare; Naklada Slap; Jastrebarsko, 1997.
11. Saifer-Baumann-Isenberg-Jalongo: Individualizirana nastava u ranom odgoju djece –
Priručnik za obuku studenata i edukatora; COI Step by Step; Sarajevo, 2000.
12. Stevanović, Marko: Predškolska pedagogija 2; R&S; Tuzla, 2001.
13. Šagud, Mirjana: Odgajatelj u dječjoj igri; ŠK Novine; Zagreb, 2002.
14. Vitas, Natalija: Vaspitanje predškolskog djeteta u porodici; Svjetlost; Sarajevo, 1983.
15. Zgombić, Rudolf: Odgojno-obrazovni rad s djecom u godini prije polaska u školu; Priručnik
za odgajatelje i nastavnike; ŠK; Zagreb, 1982.