-SVJETSKA POVIJEST I DOGA Đ ANJE SPASA- Karl Lövith

ČOVJEK KAO HOMO NATURALIS I KAO POVIJESNA IDEJAAspekti Loewithove filozofije

I.Loewithova filozofija ima na umu cijelu zapadnu filozofiju i teologiju povijesti. Zanimanje za problematiku kršćanstva u filozofiji poslije Hegela, u djelu Od Hegela do Nietzschea. Značajka njegovih spisa je da su oni u znaku polemike ili kritike filozofske i teološke tradicije, posebno njemačke. To se razdoblje predstavlja kao epohalni prijelom u mišljenju: između Hegelove dovršenosti i Nietzscheovog novog početka razmatra iz vidokruga sadašnjosti. To njegovo prethodno navedeno djelo potresa vrijednosti moderne civilizacije i ekološke krize, te se može promišljati iz perspektive jednog novog vremena.Loewithu pripada mjesto u jednom kritičkom, u izvjesnom smislu „romantičnom“ povratku starogrčko/ rimskom razumijevanju iskona. U tom svjetlu bi trebalo ocjenjivati razmatranje teoloških pretpostavki filozofije, odnosa filozofije prema kršćanskoj teologiji, koje čini nit vodilju njegova djela Svjetska povijest i događanje spasenja. Najbliži mu je M. Heidegger i to po ideji kritike i ideji da filozofska spoznaja sadrži metafizički trinitet koji čine: bog, čovjek i svijet, priroda, čovjek, bog; bliska srodnost je u ideji da se kršćanstvo u svojoj biti, neposredno ili posredno, očito ili skrovito… dovoljno jasno opisuje kozmologijom, psihologijom i teologijom. Što se time navještava?Da se u tom tro/djelnom jedinstvu kreće zapadno predstavljanje bića u cjelini, da je zapadna metafizika po svemu teološka, čak i tamo gdje je u sukobu sa crkvenom teologijom.Zabluda da se Nietzsche priklanja kozmologiji; kod njega kozmos se ne promišlja primitivno- dogmatski, u smislu „prirode“ koja se razlikuje od čovjeka i boga.Pitanja: da li je moguć povratak u grčko/ rimsko razumijevanje kozmosa/ iskona? Što znači povijest kao povijest zapadanja, na primjer, u antropocentrizam? Postoji li mjerilo po kojemu je moguće takvo razumijevanje? Kako je moguće biti u predjelu mogućeg uopće?...

II.Istrajava na kritici filozofije, kršćanske, postkršćanske, koja ne može biti kršćanska („jer tada ne bi bila više filozofija“) ni pretkršćanska ili poganska… Time kritički rasvjetljava:1) velike epohe zapadanja povijesti,2) filozofije od Descartesa i Spinoze do Kanta, Hegela i Marxa,3) židovsko- kršćanske tradicije, 4) povijesti kao zaborava prirode u drevnom smislu physisa.Loewith se habilitirao kod Heideggera s fenomenološkom raspravom Individuum u ulozi su/čovjeka. – novo postavljanje antropoloških osnova na koje se mogu svesti „najelementarnije strukture povezanosti ljudskog života“; to su: jedno i drugo; zajednica, odnos, drugo u drugoj i trećoj ličnosti, kao „alter“ i „alius“, različita zvanja, ljudsko odnošenje koje implicira ljudsko osnovno odnošenje ili „ethos“.

Njegov interes se usredotočuje, preko spisa Fenomenološke ontologije protestantizma, Osnovne crte razvitka fenomenologije u filozofiju i njen odnos prema protestantskoj teologiji…- na kritiku eshatološki orijentirane filozofije, židovsko/kršćanske tradicije.Ono što dovodi u sumnju, to su dramatične diobe svijeta i prirode i svijeta duha (povijesti). Jedini svijet prirode je onaj iz kojega je proizašao čovjek, ljudski rod sa svojim moćima, sa svojim duhom i vlastitom poviješću. III.

1

Riječ je o: Kritička funkcija nauke o stvaranju, o stvaranju bitka iz Ništa; o teološkom interpretiranju povijesti kao spasenjskog događanja. Smisao ovog spisa: da moderna filozofija povijesti ima svoje metafizičko porijeklo prije svega u biblijskom vjerovanju u iskupljenje; da vrhuni u sekulariziranju „svojeg eshatološkog prauzora“. Loewith je bio uvjeren u takvu vrstu interpretacije koja govori o teološkim pretpostavkama povijesti, svjetovnog vjerovanja u napredak. Držeći se jednostrano pojmova koji pripadaju svijetu kršćanstva i postkršćanstva, on specificira značaj jedne teorije koja dovodi u sumnju svaku teodiceju, mogućnost jedne samostalne filozofije povijesti.

Prvotna namjera spisa je dakle bila kritička: da se iz cjeline uvidi apsolutna nemogućnost da se konstruira filozofija povijesti.Za njegov stav prema filozofiji povijesti je značajan stav prema cijeloj povijesti filozofije. Posvuda je uočljivo oblikovanje epoha u smislu povijesti zapadanja, otuđivanja od iskonske povijesti, grčko- rimskog pojma kozmosa i prirode. Povijest prirode i fizički svijet su ono o čemu se samo metaforično govori. Uključeni su u jednu filozofiju svjetske povijesti, u perspektivu jedne eshatologije- spasonosnopovijesne.

Priroda- jedan po sebi postojeći i cijeli svijet nije jedan svijet za čovjeka. Postoji samo jedna svijet i jedna energija. Taj svijet je u kretanju, u jednom prostoru, u vremenu, u dimenzijama samooblikovanja i samorazaranja koje ne znamo ili nećemo znati. Što se tiče svijeta prirode filozofija je neodvojiva od moderne fizike. One konvergiraju u istini.Loewith ukazuje na odnos prirode i humaniteta čovjeka. I on pojam povijesti shvaća nekritički, kao jedno linearno kretanje prema eshatonu ili spasenju.Njegovo stajalište u izvjesnom smislu physio/logija. Samo je čovjek biće prirode koje je u stanju da dovede u pitanje čovjeka i prirodno jedinstvo ljudskog roda; da ide povrh mjere čovjeka i čovječanstva… ta privilegija čovjeka da tlači prirodu i njome gospodari, i samim sobom, jer je i on priroda u svojoj vlastitoj povijesti, pokazuje sve znakove pobune protiv prirode, ideju prisile, gerilu protiv čovjeka kao prirodnog roba.

IV.Definitivno se raskida veza s prirodom i s čovjekom kao fenomenom prirode/ svijeta.

V. Spis bi trebao odgovoriti na pitanje određuje li se uopće bitak i 'smisao' povijesti iz nje same, a ako ne, iz čega se onda određuje? Odgovor: „Smisao“ povijesti se može raskriti samo u vjeri u spasonosni događaj, dakle, u nešto određeno, da će otkrivanje vječne istine uslijediti u samo određenom vremenu povijesti. Odgovor je indirektan i upitan u svakom smislu.To da čovjek i svijet egzistiraju, znamo i uviđamo, posredno ili neposredno. No da li ih je stvorila stvaralačka volja jednog nevidljivog boga, izvansvjetskog, to nismo u stanju uvidjeti i razabrati; u to se mora vjerovati.Ni u jednom povijesnom događaju, ma koliko značajnom, nije vidio smisao. Njegov nauku upućuje na to da je svijet još isti kao i u Alarihovo doba, samo su usavršena sredstva nasilja i razaranja- kao i ponovne izgradnje. Napredak u smislu Čemu i Kada, u smislu realizacije utopije smisla i slobode, pojavljuje se kao fikcija. O nadi- nada je zlo koje se pričinjava dobrim jer ona uvijek živi u iščekivanju nečeg boljeg. Ljudske nade su slijepe, bezumne, varljive i razočaravajuće. No kad bi čovjek ostao bez nje onda bi očajavao.

On polazi od toga da bi ova rasprava trebala pokazati nemogućnost filozofije povijesti koja danas vrhuni u apsolutnoj tehničkoj moći i činjenju putem „uspostavljanja“ i „predstavljanja“. To znači da on ima na umu:

2

biblijsko izokretanje grčko/ rimskog pojma kozmosa koje se očito filozofski artikulira u perspektivi Augustinove filozofije povijesti; nastaje jedan linearizam i monoteizam vremenskog događanja, profetska ideja mesijanizma: svijet u Loewithovom smislu, kao cjelina bića, kao priroda koja u sebi postoji, u sebi nastaje, prestaje i opet se obrazuje, svijet koji je svagda potpun i potpuno samobitan, koji je, dakle, pretpostavka i svake ne samo „bitne“ egzistencije, - taj svijet je uključen u jedan lojalitet, u događanje spasa.

Loewith nas uvjerava da je čovjek homo naturalis, da je on priroda; „on nju ima kao čovjek i njegova priroda je stoga ljudska od početka“. Iz toga proizlazi mogućnost jedne nove ekološke civilizacije, čije načelo promišlja, izražava u mnoštvu misaonih motiva i diferencija upravo- Karl Loewith.

SVJETSKA POVIJEST I DOGAĐANJE SPASAPredgovor

Određuje li se uopće bitak i 'smisao' povijesti iz nje same, i iz čega drugog se određuje, ako ne iz nje?Dokazivanje tehnološkog smisla našeg povijesno- filozofskog mišljenja konačno posve nadilazi čisto povijesno mišljenje.

Uvod

Izraz „filozofija povijesti“ označava sistematsko tumačenje povijesti rukovođene principom povezanosti historijskih događaja i tokova u odnosu na jedan krajnji smisao.Tako shvaćena filozofija povijesti posve je zavisna od teologije, tj. od teološkog tumačenja povijesti kao događanja spasa. No onda filozofija povijesti ne može biti „znanost“. Jer kako bi se mogla znanstveno utemeljiti vjera u spasenje?Stoga filozofi preuzimaju Voltaireovu profanu povijesnu metodu (vodeći princip nije više božja volja i providnost nego čovjekova). Ovaj sažeti historijski pregled našeg povijesnog mišljenja želi pokazati da moderna filozofija povijesti nastaje iz biblijskog vjerovanja u iskupljenje i da završava u sekulariziranju svog eshatološkog prauzora.

Najvažniji element iz kojeg može proizaći tumačenje povijesti, jeste iskustvo nevolje i patnje koje se rađa u povijesnom djelovanju. Tumačenje povijesti je u prvom redu i konačno pokušaj da se shvati smisao povijesnog djelovanja i patnje (a tu je najbolje kršćansko razumijevanje patnje). Ozbiljno pitanje o krajnjem smislu povijesti prekoračuje sve mogućnosti znanja i zaustavlja nam dah. Ono nas dovodi u vakuum koji mogu ispuniti samo vjera i nada.

Grci nisu sebi prisvajali pravo proricanja smisla povijesti. Bili su zadivljeni prirodnim poretkom i ljepotom prirodnog kozmosa, a kozmički zakon postajanja i propadanja bio je uzor njihovog razumijevanja povijesti. Sve se kreće u vječnom vraćanju istog pri čemu se nastajanje vraća na svoj početak. Grci su pitali za logos kozmosa, a ne za boga povijesti. „Filozofija povijesti“ bi za grčke mislioce bila besmislena. Povijest je politička povijest i kao takva nešto do čega je stalo državnicima i historičarima politike.

Židovima i kršćanima povijest prije svega znači događaje spasa. Kao takva ona je briga proroka i propovjednika… sudbina naroda ovisila je od božje odluke.

Pretpostavka da povijest ima krajnji smisao anticipira konačnu svrhu kao konačni cilj koji nadilazi stvarna zbivanja.

3

Vremenska dimenzija jednog konačnog cilja je prema tome eshatološka budućnost, a budućnost postoji za nas samo u očekivanju i nadi. Krajnji smisao je žarište budućnosti koju očekujemo. Za nju se zna samo u nadanju i vjerovanju.Biblijsko i postkršćansko viđenje povijesti je principijelno futurističko; ono izokreće grčko značenje historein koje se odnosi na sadašnje i prošlo zbivanje. U grčkoj i rimskoj mitologiji i genealogiji prošlost se osuvremenjuje kao trajni izvor; po židovskom i kršćanskom shvaćanju povijesti prošlost je obećanje budućnosti. Interpretacija prošlosti je stoga unatrag okrenuta profetija; ona prošlost prikazuje kao smislenu 'pripremu' budućnosti. (primjeri Herodota, Tukidida i Polibija)

Herodot: da izvijesti o stvarima koje su se dogodile, da se ne bi zaboravilo… smisao toga je sadržan u samim pripovijedanjima; ona doslovno misle na ono što izriču svojom poantom.- to je kružno kretanje unutar kojeg je kruženje promjenjivog udesa utvrđeno ravnotežom hibris- a i nemezisa.

Kod Tukidida izostaje religiozna pozadina i epske crte Herodotovog opisa povijesti u kome nisu određene granice ljudskog i božanskog. Izlaganjem događaja Tukidid želi točno izraziti pragmatičke odnose. Za njega je povijest povijest političkih borbi koje su utemeljene u ljudskoj prirodi. A kako se ljudska priroda ne mijenja, ono što se dogodilo u prošlosti dogodit će se i u budućnosti na jednak ili sličan način. Povijest kao takva neće se bitno mijenjati.

Ni Polibije nema interesa za budućnost. Povijest se kreće kružnim tokom promjena.. pa se može pretkazati budućnost jednog određenog političkog stanja. Vrhovni zakon političke povijesti je promjena; iznenadni zaokret iz jednog ekstrema u njegovu suprotnost.Moralni nauk, koji se može steći iz povijesnog iskustva smjenjivanja sreće i nesreće, po Polibiju je isto tako prirodan kao što je i ljudski… misliti na preokret sudbine. (primjeri Tocquevillea, Spenglera i Toynbeea)

Tocqueville: pobjedonosno napredovanje demokracije ima karakter neizbježnog fatuma kao i božanske promisli. Pokušaj da se zaustavi demokracija predstavljao bi borbu protiv providnosti i „protiv samog Boga“. Ta nemogućnost zaustavljanja demokracije omogućuje pretkazljivost njenog budućeg razvitka.

Spengler: u „Propasti Zapada“ kaže da on prvi put da odredi tok povijesti. Sam ishod povijesti u sebi determinantan. Povijesne kulture prolaze jedan, prirodnom nužnošću, određeni životni krug, od rasta i cvjetanja do propadanja. Povijest nema ni cilja ni smisla jer njome ne upravljaju ni Božja volja ni čovjek.Uvodi pojam historijskog vremena, koje je usmjereno prema budućnosti. Historijski smisao po njemu je smisao za budućnost. Poput Nietzschea uči da sudbinu treba htjeti i voljeti da bi se na osnovi htijenja ispunila.

Toynbee: nastojao da u povijesti dokaže ritmičnost ponovnog vraćanja. Propast Zapada je i njegov krajnji motiv. Propadanje koje ima uzrok u sebi samom.Raspadanje sekularne, poganske ili nominalno kršćanske kulture priprema tlo za nastanak univerzalne religije i potrebe za spasenjem pojedinačne duše; indirektno, ono također preobražava društvo. Čovjek uči kroz patnju, i koga Gospod ljubi toga i kažnjava. Tako je kršćanstvo rođeno iz samrtnih muka.Tako Toynbeejeva univerzalna povijest dvadeset i jedne kulture, suprotno njegovoj teoriji stalnog kruženja kretanja u profanom udesu čovjeka, završava u ekumenskoj viziji progresivnog ozbiljenja sasvim osobene crkve i nauka o spasu.

KARL MARXHistorijski materijalizam

4

U Kapitalu čitava povijest reducirana na socijalno- ekonomski proces koji završava svjetskom revolucijom i svjetskom obnovom. Marx je htio ubrzati konačno dovršenje sveobuhvatnog historijskog procesa.On je daleko manji filozof povijesti u svojim historijskim spisima (Klasne borbe u Francuskoj, Francuski građanski rat) nego u Komunističkom manifestu i Kapitalu. Jer najvažnija osobina ova dva djela nije dogmatsko isticanje klasnih borbi i odnosa između rada i kapitala, nego uključivanje svih ovih kategorija u jednu obuhvatnu historijsku konstrukciju. Probleme svoje specijalne znanosti je pretvorio u problem povijesti.

Osnovno značenje njegovog historijskog nazora pokazuje se u filozofskoj disertaciji o Epikurovoj (statičko poimanje filozofije) i Demokritovoj (dinamičko poimanje) filozofiji prirode iz 1841.godine. marx uspoređuje epikurejsku, stoičku i skeptičku školu nakon Platona i Aristotela s modernom, posthegelijanskom školom, prije svega s Feuerbachom, Stirnerom i Brunom Bauerom, da bi izložio historijski značaj… Na takvim povijesnim prekretnicama mora se prekinuti s filozofskom tradicijom i krenuti iz početka. Samo ako se shvaća nužnost revolucionarne promjene, može se razumjeti zašto su se nakon Aristotela mogli pojaviti Zenon, Epikur i skeptici…Da bi se povijest kretala prema naprijed nužne su revolucionarne promjene. Ono što je apsolutno je to da je Marx unatoč svom izričaju neznanstveni mislilac, on je mesijanski i profiterski (proročki).

Anticipirao je buduću filozofiju koja, kako je to Hegel postulirao, uspostavlja jedinstvo uma i zbilje, biti i egzistencije. A kada se um stvarno realizira na cjelokupnom području materijalne zbilje, onda se filozofija kao takva ukida. Ona postaje jedna teorija prakse. Dok je svijet s Hegelom postao filozofski, carstvo svjetovnog duha, filozofija sada s Marxom mora postati politička ekonomija, marksizam.

Filozofija postaje teorijom osviještena PRAKSAGrađansko- kapitalističko društvo „zaključuje pretpovijest ljudskog društva“ (uvjeti za razrješenje antagonizma kapitala i rada, tlačitelja i potlačenih)

To Marx opisuje kao zemaljsko kraljevstvo Božje.

„Čovječanstvo postaje gospodar prirode, ali čovjek postaje rob čovjeka… Izgleda da je rezultat svih pronalazaka i našeg napretka da materijalne snage opremi duhovnim životom i da ljudsku egzistenciju zaglupi do materijalne snage. Ovaj antagonizma između moderne industrije i znanosti s jedne strane i bijede i propadanja s druge; ova suprotnost između proizvodnih snaga i socijalnih odnosa naše epohe jest činjenica… Nove društvene snage trebaju samo NOVE LJUDE da bi izvršili veliko djelo…“

Zametak ovog modernog čovjeka je PROLETER (stvorenje kapitalističkog društva) koji je do krajnosti otuđen od samoga sebe. U njemu Marx vidi instrument za dostizanje eshatološkog cilja sve povijesti kroz svjetsku revoluciju. Proletarijat je upravo zato izabrani narod historijskog materijalizma, jer je isključen iz privilegija vladajućeg društva.Proletarijat ima totalne zahtjeve, jer je totalno otuđen. On je klasa izvan postojećeg društva i upravo je zato mogućnost za jedno apsolutno, besklasno društvo. On je ključ za problem čitavog društva. On se ne može osloboditi lanaca kapitalizma, a da time istodobno ne oslobodi društvo kao cjelinu.

Ta filozofija proletarijata kao izabranog naroda razvijena je u Komunističkom manifestu („Povijest čitavog društva je povijest klasnih borbi…“) Posljednja epoha društva je karakteristična po razvoju moderne industrije i industrijskim armijama buržoazije… okončala sve patrijarhalne i ljudske odnose…

5

Moderna industrijska buržoazija je pokidala prirodne veze koje su vezivale ljude s onima koji su im bili po prirodi pretpostavljeni. Ona nije ostavila nikakvu drugu vezu između čovjeka i čovjeka nego goli interes, bezosjećajno plaćanje u gotovom.Na ovom stadiju društvo ne može egzistirati a da neprestano ne revolucionira proizvodne instrumente i odnose. U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, razvija se i proletarijat, klasa modernih radnika, koji žive samo dotle dokle nalaze posla, a posla nalaze samo dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici su roba kao i sve ostalo, te su jednako izloženi preokretima konkurencije, svim kolebanjima tržišta. Ako se ova klasa klasnosvjesno organizira i politički vodi, onda će ona promijeniti cijeli tok povijesti, čim se klasna borba približi odluci.

Proletarijat spašava cijelo ljudsko društvo, jer on u različitim zemljama ostvaruje zajedničke interese čitavog proletarijata, tj. komunističke težnje radničke klase. Na kraju tog procesa organizirani proletarijat neće biti jedina vladajuća klasa poput buržoazije, nego će on kao klasa ukinuti svoju vlastitu vladavinu. Konačno će čitavo područje životne nužnosti biti zamijenjeno „carstvom slobode“, jednom uzvišenom zajednicom komunističkog kova kraljevstvom Božjim bez boga koji je konačni cilj Marxovog historijskog mesijanizma.

Historijski materijalizam (Marx i Engels)- teza da u svakoj povijesnoj epohi vladajući ekonomski načini proizvodnje i prometa, kao i socijalna struktura koja iz toga proizlazi, tvore bazu na kojoj se izgrađuje politička i duhovna povijest jedne epohe i iz koje je ona samo razumljiva.

Sva se povijest svodi na ekonomske suprotnosti

Skrivena povijest Komunističkog manifesta nije njegov svjesni materijalizam, nego duh profetizma. To je profetski dokument, izricanje presude i poziv na akciju.

Činjenicu izrabljivanja objašnjava svojom teorijom viška vrijednosti… no ono je apsolutna nepravda. Ono u Marxovom izlaganju svjetske povijesti nije ništa drugo negoli radikalno zlo „pretpovijesti“ ili istočni grijeh ovoga vijeka. Izrabljivačka klasa može imati samo pogrešnu svijest o vlastitom sistemu života, dok proletarijat, koji je slobodan od grijeha izrabljivanja, uviđa kapitalističku iluziju istovremeno sa svojom vlastitom istinom.

Čak i ako priznamo da je čitava povijest povijest klasnih borbi, znanstvena analiza ne može iz toga zaključivati da je klasna borba uslovljavajući faktor svega ostalog.

Osnovna pretpostavka Komunističkog manifesta nije antagonizam buržoazije i proletarijata kao dviju međusobno suprotstavljenih klasa. Stvar je u tome što su jedni djeca mraka, a drugi djeca svjetla.

Konačna kriza kapitalističkog svijeta je posljednji sud, koji se treba dogoditi na osnovi neumoljivog zakona povijesnog procesa.Sva povijest je povijest klasnih borbi samo u Marxovoj „ideološkoj“ svijesti.

Čitav povijesni proces, kako se predstavlja u manifestu, odražava općenitu shemu židokršćanske interpretacije povijesti kao događanja spasa prema smislenom krajnjem cilju.Historijski materijalizam je povijest spasa u jeziku nacionalne ekonomije.

Kritika religije

6

Proleterski komunist zahtjeva krunu bez križa, on hoće trijumfirati na osnovi zemaljske sreće. Kritika religije bila je za njega gotova činjenica, kao i povijesni kraj kršćanstva uopće.Postojeće kršćanstvo za Marxa je „religija kapitalizma“, ideološka nadgradnja koja samo dokazuje da još nisu riješeni „zbiljski“ problemi života putem promjene ekonomskih odnosa.Zadaća historijskog materijalizma sastoji se u tome da analizira posebna proturječja i nevolje u stvarnom svijetu, koje omogućavaju religiju.Marx je uvjeren da će konačno odumiranje religije na osnovi volje za zemaljskom srećom biti dovedeno do svjetovne forme želje za spasenjem…. Da se stvore prilike koje će religiju lišiti njezina izvora i motivacijske snage. Samo i jedino praktična kritika postojećeg društva može zamijeniti kritiku religije. Uslijed toga mijenja se i smisao ateizma. Za Marxa on više nije teološki problem, tj. nije borba protiv poganskih i kršćanskih bogova, nego borba protiv zemaljskih idola... a najznačajniji idol kapitalističkog svijeta je roba. Pretvaranjem postaje čovjek, proizvođač roba, produktom svoje vlastite produkcije.

HEGEL

7

O svijetu povijesti: Vidimo neizmjernu sliku događaja i djela, raznolikih oblikovanja naroda, država, … u svim tim događajima i slučajevima vidimo ljudsko djelovanje i trpnju …Opća misao, „prva kategorija“, koja se nadaje „iz prizora mijene individuuma, naroda i država, koji neko vrijeme jesu… a onda iščezavaju, jest KATEGORIJA PROMJENE.“… da tu misao promjene gledamo s negativne strane, ali na tu kategoriju se odmah nadovezuje druga strana, da iz smrti uskrsava novi život.Izgleda da su najdjelotvorniji izvori svega povijesnog djelovanja i trpljenja ljudski interesi, strasti i zadovoljenje sebičnih želja, bez obzira na zakon, pravo i moral.

Pošto je opisao povijest kao neprekidnu mijenu unutar koje život i smrt uvijek iznova nastaju jedno iz drugog, Hegel nastavlja da je „orijentalna“ ona misao koja prikazuje prirodni život tako da onaj samom sebi kao mitski Feniks priprema lomaču i potom se uništava, da bi se iz njegova pepela rodio novi život. Ta slika nije zapadnjačka. Za nas je povijest povijest duha, pa iako duh razara upravo sebe, on se ipak ne vraća u istom liku, nego se pojavljuje uzvišen, preobražen. Sa svakom fazom on samom sebi postaje materijal, čime duhovna povijest čovječanstva napreduje prema sve višim stupnjevima ispunjenja.Ovo zapadno shvaćanje povijesti nije samo zapadno:

Specifična je biblijska predodžba da je povijest usmjerena ka jednom konačnom cilju i da njome upravlja providnost Božje volje; u Hegelovom poimanju duh ili „um“ ka „apsolutno moćna bit“. Za Hegela je jedina misao koju filozofija mora iznijeti pri razmatranju povijesti jednostavna misao uma „da um vlada svijetom“.

Pojam providnosti mora se dokazati u pojedinostima velikih povijesnih događaja. I ako objašnjenje tih događaja ne polazi za rukom teologiji onda filozofija mora preuzeti zadaću kršćanske religije i dokazati da bog postiže svoje ciljeve u povijesti svijeta.

Da bi pomirio svjetsku povijest sa svjetskim planom i putovima Gospodnjim, Hegel se služi mišlju o „lukavstvu uma“, koje je djelatno preko i iza svojih agenata, ljudskih strasti. Nije slučajno, nego leži u biti povijesti da su konačni rezultati velikih povijesnih akcija uvijek različiti od onoga što su ljudi namjeravali. Ono čemu neke povijesne individue teže nije nešto što one svjesno hoće (npr. Cezar i Napoleon) nego nešto što one moraju htjeti na osnovi slijepog poriva. Oni djeluju povijesno pošto su natjerani snagom lukavstva uma koje je racionalni pojam za providnost.

Plan svjetskog duha prevladava i čak pokreće ljudske planove.

Dalje pruža uman prizor: svjetska povijest počinje na istoku i završava na zapadu. Ona počinje s velikim orijentalnim carstvima Kine, Indije i Perzije. S pobjedom Grka nad Perzijancima premješta se umno događanje na Sredozemno more i završava u kršćansko germanskim carstvima zapada. Europa je „apsolutno kraj povijesti“. U tom kretanju duh se ozbiljuje i dolazi do svijesti o slobodi, tj. kada je konačno „kod sebe“ u „drugobitku“ i prisvoji je sve drugo.

S Kristom je ispunjeno vrijeme a povijesni svijet u principu je dovršen. Jer samo je kršćanski bog istinski duh i istovremeno čovjek. Taj princip je stožer oko kojeg se odvija svjetska povijest. „Do tog i od tog časa“ odvija se smislena, umna i pojmljiva svjetska povijest. Time je za Hegela svjetska povijest bitno ante i post Christum. On je posljednji filozof povijesti, jer je uopće posljednji filozof čiji je ogroman historijski smisao još bio određen kršćanskom predajom.

8

Ono što Hegela dijeli od Augustina je to da je on kršćansku religiju izlagao spekulativno a providnost pretvorio u lukavstvo uma. … kao ozbiljenje i posvjetovljenje kršćanskog duha povijest svijeta je zbiljska teodiceja, opravdanje boga u povijesti svijeta.S tim posvjetovljenjem kršćanskog vjerovanja ili kako on voli reći ozbiljenjem duha, on je vjerovao da je ostao vjeran kršćanstvu i da je eksplicirao kraljevstvo Božje na zemlji. A pošto je kršćansko očekivanje konačnog ispunjenja premjestio u povijesni proces kao takav, smatrao je da svjetska povijest opravdava samu sebe. „svjetska povijest je svjetsko sudište“- upravo ovaj stav u njegovoj osnovnoj motivaciji jest religiozan kao što je ireligiozan u svom svjetovnom obrtanju- gdje znači da se sud događa u povijesnom procesu kao takvom.

BIBLIJSKO TUMAČENJE POVIJESTI

9

Pretkršćanstvo i postkršćansko poganstvo polaze u računanju povijesnog vremena od nekog početka. I to je uglavnom neki presudni politički događaj (npr. osnivanje Rima ili neka revolucija). Kršćanskom računanju vremena je svojstveno da ga računa polazeći od jednog centralnog događaja- kada je vrijeme bilo ispunjeno. Kod Židova odlučni događaj leži još u budućnosti i očekivanje Mesije dijele sve vrijeme na sadašnji i budući eon. Za kršćane je linija razdvajanja dolazak božji koji se već dogodio. S obzirom na taj događaj vrijeme se računa isto tkao unaprijed i unatrag.Unutar te pravolinijske ali dvostrane vremenske sheme biblijska povijest se shvaća kao događanje spasenja koje napreduje od obećanja do ostvarenja i čije je središte Krist.O. Cullmann je okarakterizirao plan spasenja,, tj. povijesnu ekonomiju otkupljenja u odnosu na Pavlovo tumačenje događaja spasenja. U toj božanskoj ekonomiji sve je od Boga i za Boga kroz Isusa Krista. Teološki princip da je ovo događanje spasenja jeste ljudsko ogrešenje naspram božje volje božja spremnost da otkupi svoju posrnulu kreaturu. Ovdje je osnova povijesti kretanje koje napreduje od otuđenja do ponovnog izmirenja jedan veliki obilazni put da bi se na kraju kroz stalno ponavljanje akata otpora i predanosti došlo na početak. Samo ljudski grijeh i božja namjera otkupljenja iziskuju i opravdavaju povijesno vrijeme. Za antičkog filozofa Celsusa kršćansko je tvrđenje smiješno jer jednoj beznačajnoj grupi Židova i kršćana pridaje kozmički značaj. Također i za Voltairea: iz svjetske i opće povijesti izuzima posebnu povijest spasenja i otkrivenja. Obojica su bili svjesni da je događanje spasa jedan skandalom. Mogućnost kršćanskog shvaćanja povijesti ne zasniva se ni na spoznaji duhovnih vrijednosti ni na uvidu da je Isus bio svjetskopovijesni individuum, jer je bilo mnogo ljudi koji su tvrdili isto što i Isus. Kršćansko tumačenje povijesti stoji i pada s pretpostavkom da je Isus, Krist, tj. sa učenjem o božjem utjelovljenju.

Historijski interes Starog i Novog zavjeta ima određenu granicu: on se koncentrira na rijetke osobe i događaje koji povezuju providnost sa događajem spasenja, jedinstvenom „poviješću“ od bitnog značaja.

Sa stanovišta vjere može se reći da zbivanje spasenja ima svoj izvor u istočnom grijehu, pošto se svjetovne datosti događaju samo u vezi s grijehom i iskupljenjem one nikada nisu sasvim svjetovne nego su „pro-fan-e“. kao ono što upućuje na događanje spasenja svjetska povijest je jedna „parabola“ i očigledna je u svojoj skrivenosti.

Moderna povijesna svijest se oslobodila kršćanskog vjerovanja ali se pridržava njegovih postavki, tj. prošlosti kao pripreme i budućnosti kao ostvarenja, tako da je događanje spasenja moglo biti reducirano na apersonalnu teleologiju progresivnog razvitka…

Kršćansko shvaćanje povijesti i vremena ne može biti predmet teorijskog dokazivanja, nego je stvar vjere. Samo posredstvom vjere može se „znati“ da su u Isusu Kristu kao iskupitelju povezane krajnja prošlost i krajnja budućnost, prve i posljednje stvari.Događaj spasenja koji ima karakter objave za vjernika nije nikakav očit prizor profane povijesti nego je nebesko svjetlo koje sija u tami ljudskog pada. U perspektivi svjetske povijesti Isus Krist je osnivač jedne nove sekte, on je gospodar zbivanja. Dok su gospodari svjetske povijesti Aleksandar i Cezar, Napoleon, Lenjin i Hitler, Isus Krist je gospodar kraljevstva Božjeg, a svjetske povijesti samo u onoj mjeri u kojoj ona stoji u odnosu prema sudu i iskupljenju.

Kraljevstvo Božje je već ispunjeno ali još nije dovršeno. Ono se već pokazalo, ali se ipak još očekuje kao eschaton. Kršćanin ima vjeru a još se nada. Predano se raduje onome što još, pun straha čeka. (O. Cullumanova usporedba eschatona sa Victory Day- za vrijeme nekog rata- samo onaj tko zna odlučan

10

karakter te bitke bit će svjestan i toga da je tog trenutka osigurana pobjeda. Većina će u to vjerovati samo ako je Dan pobjede proglašen. Rezultat odlučne bitke daje do znanja da je kraj već tu, ali on se još nalazi na neodređenoj daljini…)

Kršćanska je nada gotovo umna jer počiva na vjeri u jednu gotovu činjenicu. Prva je generacija kršćana vjerovala u eshatološku pobjedu i buduću obznanu kraljevstva Raspetoga. Kršćanska vjera nije poznavala ni izoliranu budućnost ni prošlost. Ona obuhvaća čitavu povijest iskupljenja i u budućnosti i u prošlosti ali obje sjedinjene u Isusu Kristu. Nikakav zemaljski napredak ne može se približiti kršćanskom cilju, jer je taj cilj iskupljenje od grijeha i smrti kojim svjetska povijest ostaje izvrgnuta.

Kao povijest svijeta, povijest nakon Krista nije kvalitativno različita od one prije Krista bez obzira da li se ocjenjuje sa empirijskog ili kršćanskog stajališta. Povijest je u svim djelovanjima povijest djelovanja i trpljenja, moći i poniženja, grijeha i smrti. Zastrašujuća je, ali je u duhu Novog zavjeta pomisao da je to ponavljanje djelovanja i trpljenja potrebno za sva vremena da bi se dovršila muka Kristova.

ZAKLJUČAK

11

Problem povijesti se ne može riješiti unutar svog vlastitog područja. Kao takvi povijesni događaji ne pokazuju nikakav konačni smisao niti konačni rezultat. Nikada nije bilo i neće biti rješenja njenog problema unutar nje same, jer je ljudsko povijesno iskustvo, iskustvo neprekidnog stradanja. Kršćanstvo kao svjetska religija također je stradalo.Isusove riječi: Bogu božje, a caru carevo, predstavljaju jedini stav o svjetskoj povijesti. Najznačajnija crta kršćanske tradicije je upravo taj dualizam: u SZ između izabranog naroda i pogana, a u NZ između božjeg kraljevstva i vrijednosti ovoga svijeta. Prvi je dualizam u povijesti, a drugi suprotstavlja svijet natpovijesnom kraljevstvu božjem. Augustin je razvio kršćansku teologiju povijesti u odnosu na oprečne dimenzije svete i profane povijesti. Bossuet je obnovio Augustinovu teologiju povijesti pri čemu je naglasio njezin odnos prema sakralnoj povijesti. Voltaire i Vico su emancipirali zemaljsku povijest od nebeske pošto su religijsku povijest pripisali i podredili povijesti civilizacije.Hegel je kršćansku teologiju povijesti pretvorio u spekulativni sistem. Timeje sačuvao i razorio vjeru u providnost.Comte, Proudhon i Marx su kategorički poricali božansku providnost i nadoknađivali je vjerom u napredak. Burckhardt je odbacio teološka, filozofska i socijalistička tumačenja povijesti i time smisao povijesti reducirao na puki kontinuitet- bez početka, napretka i kraja. Vjera u povijest kao posljednja religija.

Prekid s tradicijom koncem 18.st. dao je revolucionarno obilježje našem modernom historijskom mišljenju. Povijesne promjene izazvale su prije svega prirodne znanosti. Stvaramo povijest uz pomoć prirodnih nauka i bivamo njome nadvladani. Za modernu povijesnu svijest važi kao gotova činjenica da se povijest ne može shvatiti ni u smislu antičke kozmologije, ni kršćanske teologije.

Samo povijest Židova se tumači kao politička povijest strogo religiozna upravo su katastrofe njihove nacionalne povijesti učvrstile i proširile vjeru u suverenitet božje volje.Kršćani nisu povijesni narod. Njihova svjetovna supripadnost zasniva se samo na vjeri. Povijest spasenja se u kršćanstvu odnosi na spas pojedinačne duše, svejedno koje rase, socijalne ili političke pripadnosti. židovska teologija povijesti moguća i nužna, a kršćanska filozofija povijesti predstavlja umjetnu tvorevinu. Ukoliko doista misli kršćanski ona nije nikakva filozofija, nego je razumijevanje povijesnog djelovanja i trpljenja u znaku križa.

Za prve kršćane povijest ovoga svijeta je bila došla do svoga kraja; oni Krista nisu smatrali kao kariku u lancu historijskih događaja, nego kao jedinstvenog spasitelja. Sa pojavom Isusa ne počinje nova epoha nego početak kraja povijesti.Ako shvatimo kršćanstvo u smislu NZ, a povijest u našem modernom smislu, tj. kao progresivni proces ljudskog djelovanja i svjetovnog događanja, onda je kršćanska povijest nonsens. Svijet je nakon Krista prisvojio kršćansko viđenje cilja i ispunjenja i istovremeno napustio vjeru u predstojeći eshaton. Nakon Krista javljali se mnogi „proroci“ (Baudelaire, Dostojevski, Nietzsche…) ali ni jedan od njih nije predvidio stvarne konstelacije i izlaz iz europske agonije. Ono što su predvidjeli samo je opća tendencija mogućeg toka. Čini se da poviješću umjesto uma i providnosti upravlja slučaj i udes.

Pogovor

12

Budućnost egzistira samo u horizontu nade i straha, stoga se javlja pitanje da li se ljudski život koji se temelji na očekivanju slaže s trezvenim pogledom na svijet i čovjekov položaj u njemu.Nada je zlo koje se pričinjava dobrim jer ona uvijek živi u iščekivanju nečeg boljeg. Ona je prema općevažećem uvjerenju starog vijeka jedna iluzija koja čovjeku pomaže da podnese život, no koja je u svojoj osnovi ignis futurus. Kršćanska vjera se nada bez modernog očekivanja boljeg svijeta i bez antičkog podcjenjivanja sumnjivog Zeusovog dara. Pavao nas uvjerava da se u strahu i strepnji iskupljujemo nadom.Vjera i nada u posljednje stvari moguće su samo zato što su one eshatološki kvalificirane. Kršćanska vjera nije nikakvo svjetovno očekivanje da će se nešto vjerojatno negdje dogoditi, nego osvjedočenje koje se zasniva na bezuslovnoj vjeri u božji spasonosni plan. Prava je nada zato jednako slobodna i nezavisna kao što je to i sam akt vjere. Kršćanske kreposti, vjera i nada, su darovi milosti. Nada koja vjeruje se nikada ne može dovesti u pitanje tzv. činjenicama, jer je činjenice ne mogu ni učvrstiti ni uzdrmati. Nada je u biti pouzdana, puna ljubavi i strpljiva.Nada se opravdava samo vjerom, a vjera opravdava samu sebe. Ako takva bezuslovna vjera izgleda fantastična za modernu svijest, koja se poziva na znanstvene pretpostavke onda ona predviđa da je kršćanska misija bila nevjerojatna za zdrav ljudski razum normalnog čovjeka u svim vremenima. Um se čak može radovati svojoj moći predviđanja. Jer ostvarenje proricanja i znanstvenih prognoza je iskušenje za znanje, koje je povezano sa neodoljivim zadovoljstvom. Ali, um ne može da prihvati odlučno koliko i neispunjeno navještenje istinskog eschatona sa strašnim sudom i spasenjem.

Vjera u historijski kontinuitet određuje i naše praktično držanje prema katastrofama: one nam ne izgledaju konačne i apsolutne nego prolazne i relativne. Da bi bilo konzistentno moralo bi se povjerenje u kontinuitet povijesti vratiti na klasičnu teoriju kružnog kretanja; jer je kontinuitet stvarno dokazljiv samo pod pretpostavkom kretanja bez početka i kraja.Moderno povijesno mišljenje iz svog progresivnog nazora odstranjuje kršćanske elemente stvaranja i dovršenja, dok iz antičkog svjetonazora prisvaja ideju beskonačnog i kontinuiranog kretanja ne preuzimajući njegovu kružnu strukturu. Novovjekovni duh je neodlučan da li da misli kršćanski ili poganski. On gleda na svijet različitim očima; očima vjere i očima razuma. Stoga je njegov pogled, nužno uspoređen s grčkim ili biblijskim mišljenjem.

Dodatak II: Nietzscheovo obnavljanje učenja o vječnom vraćanju

13

Nietzscheovo mišljenje ima dvostruki aspekt: egzoterični, antikršćanski i ezoterični „vječnog vraćanja istog“. Njegovo navješenje vječnog vraćanja istog je sablazan i ludost za one koji još vjeruju u kategoriju napretka ili čak, progresivnog propadanja. Ludost ili mudrost, učenje o vječnom vraćanju istog je ključ njegove filozofije koji istovremeno rasvjetljava njegov značaj, jer ona ponovno oživljava kontroverzu između ranog kršćanstva i klasičnog poganstva.Dva članka: „Sudbina i povijest“ i „Slobodna volja i sudbina“…Zašto se ne držimo povijesti i prirodnih znanosti umjesto što se predajemo ispraznim spekulacijama o kršćanskom i nekršćanskom smislu života? Mi ne možemo izbjeći osnovno pitanje o smislu opstanka, ljudske volje i povijesti unutar prirodnog univerzuma… možemo li čovječanstvo shvatiti kao najunutrašnjiji krug u krugu kozmičke nužnosti tako da bi ono bilo skrivena opruga u „velikoj uri opstanka“?Ipak, da bi se shvatila sinteza slobodne volje koja stvara povijest i univerzalnog fatuma ili nužnosti svega postojećeg, filozof bi morao posve napustiti ljudsko stajalište i stvari promatrati s nadljudskog stajališta (nadčovjek). On najprije utvrđuje antinomiju između volje i fatuma.Nakon što je ocrtao svoje porijeklo raspravlja on stadijume kroz koje čovjek prevladava sve ono što ga je nekada ograničavalo, da bi na kraju postavio pitanje: „Pa gdje je krug koji ga najzad obuhvaća? Je li to svijet? Je li to Bog?“ Riječima zrelog Nietzschea ta alternativa znači: da li je najviša mjera našeg opstanka bitak svijeta ili kršćanski Bog, koji je iz ničega stvorio svijet? Je li najviši bitak božanski kozmos u kome se sve ponovo vraća ili Bog u liku osobe koja se jednom zauvijek objavila čovječanstvu u znaku križa?

Dvadeset godina kasnije Nietzsche se konačno odlučio za to da je „svijet“ taj koji izbavlja našu slučajnu egzistenciju, pošto on kršćansko sopstvo ponovo uvlači u poredak kozmičke nužnosti ( u Vesela znanost- poglavlje Najteža kategorija, u vezi s objavom da je Bog mrtav)- ideja vraćanja se ovdje ne uvodi kao metafizičko učenje nego kao etički imperativ.

U Zaratustri, čiji je bitni moment misaoni doživljaj vječno vraćanje ne objavljuje se kao moralna hipoteza nego kao metafizička istina. Zaratustra hoće objaviti najviši način svega postojećeg. On je istodobno plan za jedan novi način života. Podnaslov: podne i moć- podne je najviši trenutak ispunjenja, vrhunac i prekretnica na kojoj se jednom za svagda javlja prizor vječnosti. Iskustvo tog vječnog trenutka opisuje se kao ekstatična inspiracija kroz koju sav bitak istinskom alegorijom postaje riječ. Tako Zaratustrine metafore zahtijevaju novi metafizički jezik.Zaratustrino odsudno iskustvo je doživljaj preobrazbe i preporoda za novo veliko zdravlje, nakon velike bolesti ili zdvajanja bolesti nasmrt. Umjesto da zdvaja nad tim što je sve isto i uzaludno, Zaratustra se raduje slobodi isuviše ljudskih ciljeva: besciljnom vraćanju istog, čije je vrijeme neprestano kruženje sadašnjeg. Nasuprot modernoj iluziji, čiji je rezultat posljednji čovjek, navijestio je Zaratustra vječno vraćanje života u njegovoj dvostrukoj punoći stvaranja i razaranja, radosti i patnje, dobra i zla.Ipak Zaratustra još nije spreman prihvatiti misao da će se i najniži ljudski tip vječno vraćati, dok ga njegove životinje nagovaraju da se pomiri sa svojom sudbinom da propovijeda izbavljujuće učenje. Time on stvarno postaje nadčovjekom, tj. čovjekom koji je samog sebe prevladao budući da jest dragovoljno ono što mora da bude po prirodi. Neprijateljski fatum postaje sada njegova vlastita sudbina. On od sada živi u podnevu savršenstva i kome je svijet postao savršen a vrijeme palo u ponor vječnosti.

14

Kao što je kritički motiv Volje za moć prevrednovanje svih kršćanskih vrijednosti, tako je Zaratustra u cjelini i u svim pojedinostima preokretanje kršćanskog navještenja i njegovih teoloških pretpostavki. Učenje o vječnom vraćanju preokreće učenje o stvaranju sa svim njegovim konzekvencama.

Odbijenost prema suvremenom kršćanstvu je pobudila u njemu ponavljanje ideje koja je bila u osnovi poganskog mišljenja. Na zalasku iscrpljenog kršćanstva morao je on tragati za novim izvorima budućnosti i našao ih je u klasičnoj starini. Smrt kršćanskog Boga pobudila je u njemu interes za antički svijet.

Za Celsusa i Nietzschea kršćanska je vjera nerafinirana i apsurdna. Ona proizvoljnim postupcima razara umnost kozmosa. Za obojicu je kršćanska religija prevratnički revolt neobrazovanog puka, koji nema nikakvog smisla za aristokratske vrline, građanske dužnosti i naslijeđene tradicije. Njen je Bog besramno ljubopitljiv i isuviše ljudski, oslonac za posustale. Ako je jedino pitanje od istinskog značaja spas duše svakog pojedinca čemu onda odgovornost za javne stvari i zahvalnost za plemenito porijeklo?Povijesna podudarnost antičkih i modernih napada na kršćanstvo dokazuje trajni značaj prvih i povijesni značaj potonjih, iako su do Nietzschea antički napadi bili zaboravljeni.Sva njegova filozofija je predigra jednoj filozofiji budućnosti. Nijedan Grk se nije bavio dalekom budućnošću. Svi njegovi mitovi, genealogije i priče prizivaju u sadašnjost njihovu prošlost kao trajni temelj. Za njega je vječno vraćanje najstrašnija misao i najviša kategorija, pošto je ono u proturječju s njegovom voljom za budućim iskupljenjem.Teorija vječnog vraćanja je za njega postala praktična hipoteza i oruđe koje će za čovjeka iskovati ideju apsolutne odgovornosti, koja treba zamijeniti osjećaj dužnosti koji je bio životan dok su ljudi živjeli u nazočnosti Boga i u očekivanju strašnog suda.Volja se sama mora osloboditi od sebe same, budući da ona uči da „hoće i natrag“…

15