Teorija književnosti

Književnost je osobita vrsta jezične djelatnosti izvedena od riječi „knjiga“.No književnost čini i literatura,a ona je izvedena od riječi „literra“.Književnost još čini riječ „pjesništvo“ koja predstavlja razliku između dvije pjesničke cjeline;proze i poezije.Budući da se književnost povezuje sa rječuju umjetnost,a i sama jeste umjetnost,onda još imamo naziv u upotrebi“umjetnička književnost“.Književnost čini tzv. književni trokut;autor,djelo i publika.Osim već nabrojanog imamo još jedan naziv koji se često koristi,a to je lijepa književnost nastao od francuske riječi „belles lettres“,Danas se ta vrsta odnosi prije svega na novele i romane,to bi značilo na prozna djela.

Umjetnost jeste duhovna djelatnost pomoću koje autor ili umjetnik stvara sam sebi svojstvenu zbilju,također na taj način stvaravši umjetnička djela.

Kada se kaže „umjetnost riječi“tada se želi istaći da je baš jezik taj od kojeg se gradi književno djelo,te je on bitan za njezino razumijevanje.Prema tome književnost i jeste jezička tvorevina,a ono što je stvoreno na nekom jeziku zovemo „tekstom“(veza riječi).Svako književno djelo mora imati svoj kontekst koji može biti stvaran i standardni kontekst.Tzv. stvarni je upućen na zbilju,a standardni na djela.Prvi može,a i ne mora biti istinit,dok drugi,naravno odstupa od zbilje i istine.Tu veliku ulogu ima „složeni tekst“ koji prožima književna djela,te nas on upozorava da djelo moramo razumijeti drugačije no što razumijevamo neke situacije iz zbilje tj. stvarnog života.Svaki književni tekst ima svoju bit koju je utkao autor,pa se baš pomožu te biti razlikuje od neknjiževnih tekstova.Tome doprinose raznolike stilske figure,zvuk,različite slike,mašta...Oni grade umjetnički doživljaj.

Nauka o književnosti predstavlja izučavanje književnosti na jedan sistematičan i naučan način.Nauka o književnosti se dijeli na;historiju književnosti,teoriju književnosti i kritiku.Književna kritika nije samo ocjenjivanje djela nego i upućivanje na književne vrijednosti.Historija književnosti se bavi izučavanjem književnosti na historičan način tj. u njihovom historijskom slijedu.Dijeli se na;Historije pojedine književnosti,a izučava pojedine književnosti,prema nekim zajedničkim segmentima(tradiciji,jeziku,nacij).Komparativna historija književnosti se bavi poređenjem različitih književnost,te se na taj način uviđaju njihove sličnosti.Opća historija književnosti bavi se istraživanjem svjetske književnosti.Teorija književnosti se bavi izučavanjem prirode književnosti,te oblikom i načinom književnog izražavanja.

Tema,motiv i motivacija

Budući da je djelo sastavljeno od riječi,ukjlučenih u rečenice,a ove u neke veće nivoe,tako možemo zaključiti da svako djelo ima neko jedinstveno značenje,a to bi značilo da ima temu.Stoga,tema je jedinstveno značenje nekog teksta.Kod analize teme nekog teksta,često ju možemo pronaći u naslovu,ali to ne mora biti redovito,imamo

mnogo slučajeva kada moramo pročitati cijeli tekst da bi uvidjeli koja je tema dotičnog djela.Također,tema se može razlagati,a razlaže se na manje jedinice tj. motive.Motiv predstavlja najmanju tematsku jedinicu nekog djela tj. teksta.Treba napomenuti da postoje i tzv. plutajući motivi,koji se prepoznaju u raznim književnim vrstama,pa na primjer;motiv rastanka zaljubljenih ili motiv pakta s vragom isl.Svako djelo sadrži i motivaciju,a motivacija nagoni likove da vrše neke postupke,pa tako imamo više vrsta motivacija;a)realistička motivacijab)kompozicijska motivacijac)umjetnička motivacija

Kompzicija,fabula i siže

Pojam kompozicija predstavlja ustrojavanje,sastavljanje ili usklađivanje nekog tekstaodnosno djela tj. tačnije rečeno način na koje je djelo usklađeno.Primjeri kompozicije su razni,pa tako pjesme su npr. Raspoređene po određenim strofama,koje su usklađene određenim pravilima,romanima se zasnivaju na poglavljima,novela je podijeljena na odlomke...To sve čini kompziciju pojedinih djela,a treba napomenuti da se kompozicija književnog djela razlikuje od kompozicije nekjnjiževnog djela.Fabula predstavlja slijed događaja koji su upućeni na stvarnost,dok siže predstavlja slijed događaja koji se ne odnose na zbilju nego djelo.

Stilske figure

Figure dikcije

To su glasovne ili zvučne figure koje se zasnivaju na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru.Tako ponavljanje određenih glasova,zvukova ili šumova,ili pak ponavljanja čitavih riječi ili slika,upućuje poozornost na sam jezik.

-Aliteracija jeste ponavljanje istih suglasnika u uzastopnim riječima.„Ostaci ostataka,Ojađene mu duše,na tlu ostavljene.“-Asonanca jeste ponavljanje istih samoglsnika kod uzastopnih riječi.„Sretno i sjetno svojim pogledomPunom sreće i starih uspomenaOn ga je gledala...“-Konsonanca ponavljanje istih suglasnika kod uzastopnih riječi na početku,ali u dužem, govornom nizu.„a silno svjetlo ko stotine zvona.“Sa zvonika bijelih u pameti,Ludoj sijevne;svijetlost Sion.“-Homojoteleuton pojava riječi sličnog završetka kod uzastopnih riječi i rečenica.„U slutnji,u čežnji daljine,daljineU srcu,u dahu planine,planine.“-Homojoptoton jeste slaganje riječi u istom gramatičkom obliku,sa istim gramatičkim završetkom na kraju uzastopnih rečenica tj. stihova.„Zvonovi krošanjaZvonovi vezeni nošanja.“

-Homojoarkton ponavljanje istih slogova kod uzatopnih riječi.„„Nek se ženi,ženila ga majka.“-Anafora ponavljanje istih jezičkih jedinica na početku stihova,uzastopno.„Ljubav dođe kad se najmanje nadaš,Ljuba zaboli,kad nemš kom da se jadaš.“-Epifora jeste ponavljanje istih jezičkih jedinica uzastopno,ali na kraju stihova.„Mislio je on o sreći,Nadao se on sreći.“Simploka jeste ponavljanje istih jezičkih jedinica na početku i ba kraju zastopnih stihova tj. rečenica.„Treba da živiš međ ljudima,a rijeći nemaš,Treba da živiš međ vucima,a zuba nemaš.“Anadiploza predstavlja ponavljanje istih jezičkih jedinica na kraju jednog stiha,te na početku drugog.„Dođi mi u moje snove,Moje snove tebi posvećene.“-Onomoatopeja predstavlja ponavljanje ili oponašanje zvukova i glasova iz prirode i okoline.„Zvone zvona na zvonik starom.“

Figure riječi ili Tropi

Tek razvojem retorike u staroj Grčkoj tropi su uborajni kao sastavni dio u figure riječi.Figure riječi nastaju promjenom značenja pojedinih riječi.Tu figuru koritimo i u svakodnevnom životu,ali i u književnost.Tako ćemo čuti da neko za nekoga kaže da je lav,a sa time se misli da je dotični hrabar,a ne životinja,čut ćemo da stol ima noge isl.

-Metafora predstablja skraćeno poređenje,tj. takvo poređenje u kojoj se ne kazuje šta se čime poredi,nego se iskazuje drugi način poređenja.Drugi teoretičari smatraju da se njome vrši zamjena značenja jedne riječi sa drugom rječju,no takav stav više upućuje na metonimije.(Sjene se rađaju i putuju životom)-Metonimija predstvlja stilsku figuru koja zamjenjuje znaćenje jedne riječi značenjem druge slične riječi.(Tako ćemo često reći čitam Kafku,umjesto čitam djelo Franza Kafke).-Personifikacija jeste stilska figura pomoću koje se neživim stvarima,predmetimapa i životinjama daju ljudske osobine.„Livade su me voljele.Nosile su moj glasI njim su sjekle potoke.“-Sinegdoha jeste podvrsta metonimije u koj se dio uzima cjelinu,jednina umjesto množine,određen broj umjesto neodređenog isl.(Neću da maknem ni malim prstom)„Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,dušmanske će ruke ugrabiti sreću.“-Eufemizam jeste stilska figura koja se koristi za ublažavanje nekih agresivnih i prostih izraza.Pa tako često za orostitutku kažemo da je laka žena,za đavola nečastivi isl.

-Epiteti jesu stilske figure koje predstavljaju ukrasne atribute,pridodaju se imenici da bi se istakle njene pozitivne ili pak negativne osobine.Imamo i tzv. epske epitete,oni imaju standardnu formu.(„Oni imaju visoka čela,vijorne kose,široke grudi.“)-Alegorija predstavlja preneseno značenje koje se prožima na cjelokpuna tekst.Za primjer možemo uzeti Basne koje su u potpunosti alegorične,jer su životinje uzele ljudske osobine.-Simbol predstavlja stilsku figuru koja označava zamjenjivanje riječi,životne pojave ili pojma uvjetnom alegorijskom oznakom.Imamo simbole u stvarnom životu,koji se često prenose u književna djela,pa se mješaju sa književnim,te je teško razlučiti koji su koji.

Figure konstrukcije

To su one figure koje nastaju posebnim rasporedom u književnim cjelinama.Budući da se tu radi promjenama mjesta riječi,rečenica i većih književnih cjelina ove figure nazivam i sintaksičkim.Lako je zapaziti da svako odstupanje od prirodnog reda riječi izaziva poseban učinak na čitatelja.

-Inverzija predstavlja obrtanje reda riječi ili dijelova rečenica od ustaljenih normi.Sa tim postupkom naglašavamo ono što se u normalnom poretku riječi ne može naglasiti,a samim time niti izraziti.„Niz zapadno neboi iz rasprsnutih šipaka u vrtukrv se cijedi.“-Retoričko pitanje jeste stilska figura koja predstavlja nizanje pitanja,bez cilja da se na njih dobije kakav odgovor.-Elipsa jeste stilska figura koja predstavlja izostavljanje,tj. kada se iz rečenične cjeline izostave pojedini djelovi,koji imaju potpuno značenje.Pa na primjer ako kažemo „vatra“ ili „kiša“,odmah ćemo znati o čemu se radi,a to predstavlja elipsa.-Asindeton predstavlja nizanje riječi bez kakve gramatičke povezivosti s ciljem nagomilavanj predodžbi.„Topovi,bombe,džemije,torpedi,Sistemi suhi,kumiri od mjedi,Plemići lažni-carski svodnici,Mračnjaci tusti,vragu srodnici...“-Polisindeton predstavlja nizanje veznika bez gramatičke potreba,a cilje je isticanje pojedinih riječi,nagomilavanje predodćbi,što sugeriše na poseban smisao.„I nema ga sutra,ni prekosutra ne,I vele da bolestan leži,I nema ga mjesec,i nema ga dva...“

Figure misli

Slične su dosta tropima,ali postoji distinkcija,jer tropi upućuju na zamjenu značenje jedne riječi značenjem druge riječi,dok figure misli upućuju na smisao izrečenog.

-Poredba ili komparacija nastaje kada se nešto nečim poredi,te se na takav način ističu neke osobine koje nisu neposredno uočljive.Otkrivaju se različite osobine,mane,vrline,razlike i sličnosti koje se prostim okom ne vide.„Lijepa je kao nebo obasjano sjajnim zvijezdama.“-Antiteza jeste poređenje zasnovano na oprekama tj. suprotnostima.U radovima se suprostavljaju riječi,rečenice.stihovi ili neke veće cjeline.„Tijesan mi bijaše vijek,a velebna bješe mi duša.“Pored ove već spomenute,imamo i tzv. slavensku antitezu,koja je karakteristična za južnoslavensko područje.-Hiperbola predstavlja preuveličavanje,pomoću koje se naglašava određeni emocionalni stav prema predmetima,pojavama,radnjama.„Imao sam glas vjetar,Ruke kao hridine...“-Litota jeste suprotna hiperboli,ona označava umanjivanje,i to prvotni izraz zamjenjuje drugim negativnim tj. slabijim.Koristimo je kao i hiperbolu u stvarnom životu.(Tamo tebi loše biti neće)-Gradacija označava stupnjevanje,a nastaje takvim izborom riječi,slika i misli kojim se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predožbe ili misli,pomoću klimaksa i antiklimaksa.-Ironija jeste stilska figura koja označava pisanje ili govorenje onog što se ne misli,tj suporotno onog što mislimo.(I ti si mi neki prijatelj)-Paradoks govorenje ili pisanje onog što se kosi sa općeptihvaćenim.„I što smo nebu bliži,sve od neba smo dalji!“-Oksmimoron predstavlja spajanje nespojivog.„Prazna je torba teža od pune.“

Opreka izmeđue metafore i metonimijeMetafora upućuje na nešto direktno vezano uz predmet ili pojavu o kojoj se govori,a ono što nije direktno označava metonimija.Tako na primjer riječ kuća,metafora će biti;ognjište,sigurnost,dom...Dok metonimija je ono što je susjedno tom pojmu pa npr. ; vrt,cesta,garaža...

Versifikacija

To je nauka koja se bavi pravilima organizacije stiha.Budući da se u stihu tj. njegovoj organizaciji ne može izostaviti niti jedna riječ,uklooniti bilo kakva pauza,znak interpunkcija,izmjeniti neka pjesmička slika,a da se ne poremeti ili izgubi dojam stiha.To sve utiče na organizaciju ritmike stiha,a sam ritam ovisi od podudaranja slogova,ili bolje rečeno rimovanja.Imamo tri vrste versifikacije,a one su;

a.) Kvantitativna versifikacija(dužina sloga)b.) Silabička (broj slogova)c.) Akcentska ili tonska(naglašenost)

Kvantitaivna ili antička versifikacija se bavi istraživanjem pravilne razmjene dugih i kratkih slogova,prema ovome dugi je slog duplo duži od kratkog.Pojam terza označava kratki,a pojam arza dugi slog.Trajanje izgovora sloga naziva se mora.Silabička versifikacija se bavi načelom istog broja slogova,te načelom pravilne izmjene naglašenih

i nenaglašenih slogova.Zbog toga imamo šesterac,osmerac,deseterac...Rima predstavlja glasovno podudaranje na kraju stiha,a cezura jeste stalna granica među riječima iza nekog sloga,tj. prirodna pauza u stihu.Akcentska ili tonska versifikacija ima za važnost pravilnu izmjene naglašenih i nenaglašenih slogova.Razlika između stiha i proze

Osnovna je razlika u obliku,jer stih pokriva samo jedan dio koji je određen na papiru,dok proza koristi sav raspoloživi prsotor.Stih je izveden od latinske riječi versus,što označava vraćanje na početak,na ono mjesto odakle se počelo,dok je proza izvedena od grč. Riječi prosus što označava da treba pisati da treba pisati naprijed.Razlika je također i u samom zvuku,tj. znat ćemo o čemu se radi,ako samo čujemo recimo stihove,znat ćemo da se radi o stihovanom djelu.Također imamo razliku u ritmu,u stihovanim pjesmama ona je određena pravilima,dok u prozi ona ovisi o samom autoru.

Klasifikacija književnosti

Budući da se roman primjera radi rasprostire na stotine stranica,tako i poslovica na jednoj,a da su pjesme grašene od strofa,neki epitafi uklesani kao nadgrobni natpis,te uzmemo li u obzir činjenicu da su svi ti oblici stvarani na različitim jezicima koji su odraz kulture dotičnog naroda i svjedok vremena,moram razumjeti činjenicu da se djela moraju razvrstavati u neke grupe po sličnostima,da bi se bolje mogla razumjeti.Klasifikacija se može izbršiti prema slijedećim faktorima;a.) prema jezicima kojem djela pripadaju b.)prema naciji c)prema autorima d.) prema namjeni e) prema najšire shvaćenom obliku(ep se npr. Razlikuje od dramskog teksta,ili roman od pjesme).

Pojam književne vrste

Bez razumijevanje pojma književne vrste i književnih rodova,ne možemo ni shvatiti niti doživjeti na pravilan način književnost.Književna vrsta,jeste dakle,grupa sličnih djela,sličnih po nekim određenim osobinama.Pa tako ćemo znati da li su djela dugačka ili kratka,pisana u stihu ili prozi,pa tako sudim da li je nešto roman ili novela,prozna ili stihovana pjesma isl.Druga definicija kazuje da književne vrste možemo shvatiti ka neke idealne tipove oblikovanja književnih djela.Tu polazimo od pretpostavke o nekim velikim skupinama književnih djela koje čine neke temeljne načine književnog oblikovanja,pa zatim te skupine djelimo na pojedine književne vrste.

Književni rodovi

Podjela na književne rodove važi još od 18. Stoljeća,tj. podjela koju je predstavio Geothe na njemačkom univerzitetu i tu;epika(od grč. riječi epos pripovjest),lirika(grč.riječ lyra-muzički instrument),dramatika(grč. riječ drama-radnja).Hegel je to proširio te smatravši da epika objektivno prikazuje događaje,lirika izražava subjektivne osjećaje autora,a dramatici se spaja objektivno sa subjektivnim.Emil Steiger to do sada navedeno još proširuje te smatra da lirici pripada određeni sklad između zvuka riječi i njihova

značenja,te ima jedinstvo sa melodičnošću odnosno glazbom,epika je objektivna te ima širinu pripovjedanja,dok u dramatici se sukobavljaju stavovi pojedinaca ili onog što jest i što bi trebalo biti...Epika se djeli na epiku u prozi i stihu.U epiku u prozi ubrajamo recimo novele i romane,dok u stihu ep i epske pjesme.Osim već pobrojanih rodova i vrsta imamo didaktiča djela,to su ona književno-znanstvena,a u njih prije svega ubrajamo eseje.

LIRIKA – Lirske vrste

Lirika se djeli na slijedeće grupacije;ljubavnu,rodoljubnu,religioznu,pejzažnu i socijalnu.Dalje se dijeli na usmeni i pisanu,pa onda na didaktičku,satiričnu i pravu liriku,te onda na refleksivnu i emotivnu.Mi poznajemo slijedeće tradicionalne lirske crste;Himna(grč.hymnos,pjevanje,pjesma),znači pjesma posvećena nekom ili nečem što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja,divljenja ili obožavanja.Ranije su bile u upotrebi himne o bogovima,a u današnjim vremenima poznajemo one posvećene državama,političkim partijama,nekim organizacijama isl.Oda(grč. Ode,pjevanje,pjesma)Uglavnom pjesma posvećena nekom ili nečem prema čemu se osjeća privreženost,ljubav,poštovanje ili neka druga vrsta sklonosti.

Elegija(grč.elegos,tužaljka),Pjesma pjevana u elegijskom distihu,a u rimskoj književnosti se razvila ljubavna elegiju.Uglavnom to je pjesma u kojoj se izražava tuga,bol žaljenje za nečim nedostižnim.

Ditiramb(grč dithyirambos,jedan od epiteta grčkog boga Dioniza)Putem ove pjesme se iznosi radost i oduševljenje,tj. pjesma u kojoj se slave životne radosti uzdignuti do zanosa.

Epigram(grč.epigramma,natpis)Označava natpis u kamenu,, a i duhovitu i satiričnu pjesmu.

Epitaf(grč.epithapos,nadgrobni natpis)Označava nadgrobni natipis putem kojeg se opisuje prolaznost jednog života,tj. prelaska s jednog svijeta na drugi.

Idila(grč.eidyllion,pjesmica) naziv je za lirsku pjesmu,ali i za svako književno djelo s temom iz mirnog života u prirodi,posebno na selu.

Ekloge(lat.eclogae,izabrane pjesme),pjesma o pastirskom životu,slaveći život u prirodi.

PROZA

Porijeklo proze se može tražiti još u mitološkim periodima nekih naroda.Ona predstavlja cjelovit sistem književnog izražavanja koje nije pjevano.Proza iako slična svakodnevnom ljudskom govoru,ili recimo nekoj proznoj filozofskoj raspravi,ima dosta različitosti sa istim,jer prozna književna djela imaju vlastiti stil.To znači da se prozno djelo može oblikovati,da se u njemu iskorištava maksimalna sloboda u izboru jezičnih sredstava,pa se tako i neknjiževnim sredstvima može postići izvanredan umjetnički dojam.Imamo

dvije vrste proznih oblika;jednostavni(bajka,predaja) i složeni oblici(novela,roman).Ali isto imamo i pdjelu na mala djela(novele) i velika književna prozna djela(roman).Roman je osnovna prozna vrsta,pisana na romanskom jeziku,različite su teorije koje je to djelo preteča svih romana,za neke su to helenistički prozni zapisi,za neke biteški i pikarski roman,dok za neke priča o Atlantidi,čiji je autor Platon.Najstarija i najpoznatija je podjela romana prema tematici,prema tome;društveni,porodični,psihološki,povijesni,pustolovni,ljubavni,viteški,pikarski i kriminalistički roman.Drugi je način klasifikacije vezan za stavove autora pa imamo;sentimanetalne,humoristične,satiričke,didaktičke,tendenciozne.Književno-znastvene vrste i publicistika

Biografija,memoari ili uspomene,dnevnik,takve su književne vrste pomoću koji se bilježi nečiji rad kroz njegov život.

Putopis jeste opis nekog putovanja ili proputovanja,pa je i važna za Geografiju.

Publicistička djela su tu da zabave i pouče široke narodne mase.Feljton i reportaža U feljtonu se obrađuju pitanja umjetnosti,znanosti i filozofije,a reportaža predstavlja izvješće o nekom događaju,društvenoj djelatnosti ili prirodnoj pojavi.

DRAMA

Dramski tekstovi pripadaju umjetnosti tj. književnosti,a kazalište jeste rezultat zajedničkog djelovanja više umjetnosti poput;književnosti,glume,loikovnih umjetnosti,pantonime,plesa i glazbe...Kazališna predstava je svaka radnja koju glumci izvode s određenom svrhom pred gledateljima.

Dijalog predstavlja raspravu dvaju osoba,koje pokušavaju oborite međusobne stavove.Monolog jeste radnja u kojoj pojedinac sam iznosi svoje mišljenje.

Tragedija

Nastala iz obreda posvećenih bogu dionizu u antičkoj Grčkoj.Osnivač tragedije jeste Tespis,a najveći grčki tragičari su Eshil,Sofoklo,Euripid.Karakteristično za tragediju jeste slijedeće;tragičan junak,tragična krivnja,tragičan završetak i utvišen stil.

Komedija

Isto se kao i tragedija razvila iz obreda prilikom svečanosti za Dioniza.Za nju je korisno smiješno i komično.Imamo slijedeće vrste;komedija karaktera,intrige,situacije,konverzacije.

Karakteristike epske poezije

Pripovijedanje;pripovijeda se o svemu i o bitnim i o nebitnim stvarim,događajima i likovima.Opisivanje misli;ono se vrši postepeno,kroz stihove,na što opširniji način.Izricanje misli;može se pojaviti u epskoj poeziji,ali u obliku filozofskkog iznošenja,postepeno.

Fabula i lik su vezani za prošlost,unutar fabule se predstavljaju događaji iz historije nekog naroda,a likovi su isto tako poznati iz nečije historiografije.

Pripovijedanje brojnih događaja,opisivanje junaka,njihovih sudbina,pustolovina,podvig,uz sve to dobivamo jedan novi svijet,a sve uz ponoć epske tehnike.Unutar epike je prisutna reterdacija teksta,da bi tekst bio što opširniji tj. da bi trajao dulje.Epizoda jeste takva digresija koja se može izdvojiti iz cjeline djela,a da se pri tome sačuva njena vlastita cjelovitost početka,sredine i završetka.Digresija predstavlja duži opis nekog predmeta,lika ilio događaja,a koji nisu toliko biti za daljnji tok radnje.Ponavljanja predstavljaju sredstvo usporavanja,ali i sredstvo povezivanja između pojedinih dijelova epskog pjesničkog djela.

Vrste epske poezije

Ep

Sadrži sve osobine epske poezijea smatra se kao takav oblik koji daje najširu sliku vjerovanja,običaja i misli nekog naroda.

Epska pjesma

Ona jeste slična,ali postoji distinkcija između epskih pjesama i epova,jer epske pjesme opisuju događanja,zbivanja,događaje jednog regiona,ali se ne tiče naroda u cjelini.

Poema

Poema predstavlja nešto kraću stihovanu vrstu u kojoj se isprepliću mnogi elementi tipični za lirsku i epsku poeziju.

Romanca

Pjesma je koja se može svrstati i u epske i u lirske vrste.Redovno je ljubavna pjesma,sa ubrzanim ritmom,te osjećajem vedrine.

Balada

Jeste epsko –lirska vrsta tj. pjesma čija je radnja upućena na razrješenje ili propasti.Tema joj je prožeta raznim vrstama ili voljenih sa nekim ko je protiv njihove ljubavi,ili pak sami voljenih između sebe.