Vlastita autorska naklada

Ivan Biondić, 10000 Zagreb, Livadićeva 4

Telefon/fax: 385 (01) 23 35 905

Mob.: 098/ 99 75 604

E-mail: ibiondic1@gmail.com

Za nakladnika

Ivan Biondić

Sunakladnik

Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata

Urednik

dr. sc. Nedjeljko Kujundžić

Recenzenti

prof. dr. sc. Juraj Kolarić

dr. sc. Zlatko Matijević

Likovni urednik

Marijan Goršić

Grafički urednici

Jelena Marčetić

Krešimir Leopold

CIP – Katalogizacija u publikaciji

Tisak

ITG – Digitalni tisak

Dalmatinska 12, Zagreb

2

SADRŽAJ

Proslov

1. Uvod

2. Historiografska rehabilitacija Haulika

2.1. O Družbi «Braća Hrvatskog Zmaja» i Hauliku

2.1.1. Iz povijesti Družbe

2.1.2. Biografski leksikon o Hauliku

2.2. Znanstveno-stručni skupovi o i oko Haulika

2.3. Predavanja o Hauliku

2.4. Zmajski povjesničari o i oko Haulika

3. Javna rehabilitacija (Haulik redivivus)

3.1. Zašto Haulikov trg?

3.2. Duhovno-tvarni razlozi

3.3. Nacionalno-kulturno identitetski razlozi

4. Facit

5. Prilozi

5.1. Hrvatsko jezikoslovlje pred zrcalom istinom

5.2. In memoriam Marku Japundžiću

Kazalo imena

Bilješka o autoru

3

Prijatelju i zmajskom bratu Marku Japundžiću, Zmaju Alsangradskom- povodom 10. obljetnice njegove smrti (1914.-2000.-2010.)

4

PROSLOV

Kako bi danas stajo narod hervatski i kod kuće i u mnenju narodah,

da ga nebudu domaći sinovi obružili, izdali i raztrovali

(Ante Starčević, 1867.)

Negdje potkraj 1960-ih studentske sam dane brojio u Haulikovoj broj 4 (poznati

Deželićev Dom dobrotvora), uličici pokraj Esplanade, u južnom dijelu glasovite

zagrebačke «Lenucijeve (zelene) potkove». Uselio sam se u malu, zapravo, djevojačku

sobicu prostrana stana, iz kojeg se upravo «razduživala» redakcija inkrimirana Hrvatskog

književnog lista. [U istim se prostorima, nakon pada komunizma, kuriozuma radi,

«ugasila» i Šuvarova Hrvatska ljevica.] Od njegova urednika, Zlatka Tomičića, uz

prijateljsko druženje, tako sam saznao nešto i o kardinalu Jurju Hauliku - vlasniku imena

«naše» ulice, o njegovim zaslugama za Zagreb. Važnije mi se, ipak, tada činilo da u

Haulikovoj ulici «stanuje» uprava Dinama.

Međutim, u svoj punini Haulika «susrećem» tamo 1990-ih, nakon demokratskih

promjena. Naime, pripremajući simpozij Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog

školstva (1994.), dobrotom p. Vladimira Horvata DI, upoznao sam njegova onodobnog

provincijala p. Franju Pšeničnjaka DI. Uz dragocjeni razgovor i poticaje, potonji me

«zadužio» knjigom Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869. (Zagreb, 1929.),

autora Velimira Deželića starijeg, koja me je uvela u višegodišnje bavljenje s tim

velikanom, čega je rezultat i rukopis Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti.

Kako gornji naslov mora čekati milostivija financijalna vremena, ponukan sam

objaviti barem jedno njegovo zaokruženo poglavlje - Haulikotvorstvo «Družbe Braće

Hrvatskog Zmaja», u toploj nadi da će se, uz nedavno objelodanjeni pretisak spomenute

Deželićeve knjige, unijeti nešto više svijetla, glede osobe i djela, jednoga od obruženih i

prešućenih hrvatskih velikana.

Ovom prilikom, osim zmajske braće (gg. Antun Abramović, Vladimir Biondić,

Lovro Cindori, Đuro Deželić, Zvonko Gerber, Radoslav Herman, Srećko Jelinić,

Miroslav Klemm, Ante Krmpotić, Milan Kruhek, Nedjeljko Kujundžić, Marijan Machala,

Dragutin Pavličević, Nikica Radoš, Zlatko Stahuljak, Matija Stepinac, Ante Šare i dr.),

5

svaku mi zahvalu, uz neslužbena (g. Ante Selak), pribiru revni recenzenti gg. Zlatko

Matijević i Juraj Kolarić, likovni urednik Marijan Goršić te grafički urednici Jelena

Marčetić i Krešimir Leopold. Za e-rješenja i poduku, isto tako, zahvaljujem g-đici Mireli

Tomić. Izim gg. Tomislava Bošnjaka, Ivan Hrvoića i Maria Pavića, posebnu zahvalu

dugujem gg. Goranu Dvoržaku, Tomislavu Nürnbergeru i Ivi Paradžiku.

Naime, svi su me oni, svako na svoj način, marno pomagali i sokolili, ne bismo li

vratili barem mali dug tom velikom čovjeku, čiji je jedini bio magnum crimen, što je

mnio i djelovao po načelu in rem Chroatorum.

Budući da je knjiga posvećena uspomeni na o. Marka Japundžića - Zmaja

Alšangradskog (1914.-2000.-2010.), ocijenio sam da je, s tim u svezi, korisno prenijeti

dva priloga koja itekako govore o toj temi.

Autor

1. UVOD

6

«Po djelu kardinala Jurja Haulika utisnut je u Zagrebačku Crkvu prepoznatljiv pečat pastirske zauzetosti.

Na katedri zagrebačkog biskupa i u cijeloj našoj domovini djelovao je kao svjedok vjere i ljubavi,

ostavivši kršćanski trag na području kulture, obrazovanja, politike i gospodarstva».1

Kada je iza oduljih priprava 9. rujna 1858. godine otvorena Posudna i čitaonička knjižnica u Zagrebu,

u kući br. 794 uz Kamenita vrata, i to «veledušnom odlukom i znatnim troškovima kardinala Haulika»,

ta ga je činjenica dalekosežno povezala s Družbom. Naime, mnogo godina iza toga, baš u Kamenitim vratima,

pobudom »Braće Hrvatskoga Zmaja« za načelnika zagrebačkog dra Amruša,

otvorena je opet gradska knjižnica i čitaonica (1907.) kojoj je bio prvim ravnateljem Velimir Deželić st.,

jedan od osnivatelja Družbe.2

Oblikovateljima proturječnih procesa suvremene hrvatske nacije, obilježena poznatom

stekliškom dvojbom «Bi-li k Slavstvu ili ka Hervatstvu», može se ponajbolje prispodobiti

1 Josip Bozanić, «Uvodna riječ»; u: Dr. Velimir Deželić st., Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869. (pretisak), Zagreb, 2009., s. V.2 Ivan Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, loco, s. 8-9.

7

ona poznata engleska poslovica: «Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da

dođete negdje drugdje».3 Među rijetkim je iznimkama, svjestan kome pripadamo i gdje se

nalazimo te dobro znajući kamo ne treba ići, zasigurno bio prvi zagrebački nadbiskup i

kardinal Juraj pl. Haulik (1788.-1869.). Iako je ostavio duboki trag u vjerskom,

društveno-političkom, gospodarskom i kulturno-prosvjetnom životu hrvatskog naroda

(nacije), jednom obilježen kao «prvi jugoslavenski klerikalni vikač protiv komunizma i

naprednog duha [svog] vremena»,4 Haulik je postao indeks boljševičke hule i poznata

hrvatskog zaborava.

Nakon demokratskih promjena 1990-ih, padom komunizma, posebice glede

obilježavanja 900. obljetnice Zagrebačke (nad)biskupije, prišlo se (pre)vrednovanju

Haulikove uloge u modernizaciji i političkoj integraciji hrvatske nacije. U tomu su,

tragom povijesne istine, vjerojatno ne slučajno, iznimnu ulogu imali oni povjesničari što

su bili, ili tijekom vremena postali, pripadatelji kruga Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja».

Međutim, po crti neojugoslavenske (zapadnobalkanske) identifikacije,5 standardna

hrvatsko-jugoslavenska povjesnica - kako profane6 tako i kleričke posvjedočenosti7 - i

danas promiče spomenutu viktornovakovsku baštinu. U tom se, tipično hrvatskom,

podijeljenom ozračju zatekla i 140. obljetnica Haulikove smrti.

3 Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.4 Viktor Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948. [Beograd, 1986.]). «[Viktor Novak (1889.-1977), bivši klerik], neosporni dosmrtni prvak i poslijeratnoga jugoslavenskog masonstva, odmah nakon rata [II. svjetski] nastavio je rukovoditi bjesomučnom hajkom protiv Katoličke crkve» (Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, VIII. dop. izdanje, Split, 2005., s. 595). «Još u ranoj mladosti pripadao sam onom duhovnom kolu omladine koju su formirali ideolozi jugoslovenskog narodnog jedinstva. Kao takav, još za univerzitetskih studija, u svojim samostalnim naučnim izučavanjima obratio sam naročito svu svoju pažnju na delanja onih istorijskih sila koje su pomagale spajanju našeg razedinjenog - verama i državama - naroda, kao i onih koje su bile u službi toga razedinjavanja. […] Kad sam stao na vlastite noge, uvelike blagodareći mome znamenitom učitelju Ferdi Šišiću, moja su naučna i racionalna ubeđenja sasvim se srodila sa omladinskim težnjama kojima sam ostao veran do današnjeg dana» (Iz «Autobiografije», što ju je Viktor Novak napisao za njemačku obavještajnu službu, 18. aprila 1942. godine u Beogradu; isto, s. 591-592).5 «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» (Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture»; u: Jadranka Čačić-Kumpes /pr./, Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224).6 Usuprot Strossmayeru, «zagrebački prvi nadbiskup/metropolit, pomađareni Slovak Juraj Haulik» pripada krugu «mahom gospodarski nesposobnih ili nacionalno nesvijesnih ili svjesnih pripadnika drugih naroda» (Petar Strčić, «Josip Juraj Strossmayer danas», Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 16 – 17, Zagreb, 2006., str. 119).7 Spram Strossmayerova «crkvena, kulturnog i nacionalnog jedinstva», kao «politički unionista i mađaron», Haulik je podupirao neoapsolutizam, branio vlast Bečkog dvora te potpomogao dualizam u Hrvatskoj (Niko Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, Sarajevo, 2002., s. 120).

8

U čemu je, zapravo, Haulikov magnum crimen? Između maksimalističke

(pravaške ideje samostalne i neovisne Hrvatske) i minimalističke (nagodbenjaštvo i

kasnije ujedinjavanje u jugoslavensku zajednicu), što je 1860-ih izabrala onodobna

politika, Haulik je zagovaratelj optimalističke opcije (koja želi maksimalnu autonomiju

unutar Habsburške Monarhije).8 S tim u svezi, proročki upozorivši na nacionalnom

Saboru (1861.) na tragične «pogube naroda»: jugoslavizam (koji se «bez prolijevanja

čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, neće

moći dogoditi»)9 i komunizam (koji «nije drugo nego nijekanje prava svojine», što bi

zapravo «zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu»),10

Haulik je gotovo izrinut iz standardne (jugoslavenske) hrvatske povjesnice.

Iako je, što je pokazala kritička historiografija, kao utemeljitelj, pokrovitelj te

dobrotvor središnjih preporodnih ustanova (politika, gospodarstvo, kultura i prosvjeta,

znanost, novine) polagao temelje moderne Hrvatske,11 izim uličice u glavnom gradu svih

Hrvata, Haulik nema javnog spomena. S obzirom na to, onkraj hrvatskog rasno-klasnog

jugoslavizma, djelujući in rem Chroatorum: i kao graditelj antejske Crkve u Hrvata i

polagatelj hrvatske kršćanske demokracije, i kao paradigma političkog hrvatstva

(«dolazim kao Slovak umirem kao Hrvat») te harni branitelj naše srednjoeuropske

identifikacije – taj prešućeni prorok jugoslavenske propasti, tragom projekta Haulik

redivivus, u nacionalnom Pantheonu hrvatskih velikana priskrbljuje trajni spomen i

štovanje.12 Zašto bi u tom projektu, posebice glede svojih odrednica, središnju ulogu

trebala imati Družba «Braća Hrvatskog Zmaja»?

Kada je iza oduljih priprava 9. rujna 1858. godine otvorena Posudna i čitaonička

knjižnica u Zagrebu, u kući br. 794 uz Kamenita vrata, i to «veledušnom odlukom i

znatnim troškovima kardinala Haulika», ta je činjenica Haulika dalekosežno povezala s

8 «Habsburška monarhija je bila zadovoljavajuće rješenje za Hrvatsku u tom smislu što je ona živeći u toj monarhiji živjela u jednoj sređenoj, respektabilnoj i velikoj europskoj zemlji koje je tendencijski sve više išla prema modernoj, pravnoj državi unutar koje Hrvatska ostaje u krugu srednje Europe. Drugo, Hrvatska je imala bitne elemente državnosti: određeni teritorij, ime, vicekralja u obliku bana i parlament. Ulaskom u Jugoslaviju ona je s jedne strane gurnuta na Balkan, a s druge strane nestale su ove karakteristike suverenosti» (Dušan Bilandžić, Novi list, 4. listopada 1999., razgovor povodom njegove knjige: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb, 1999.).9 Agneza Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru 1861., te 1865.-1867 godine», Tkalčić, br. 1, Zagreb, 1997., s. 525-526.10 Dr. Velimir Deželić st., Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869., Zagreb, 1929., s. 166.11 A. Szabo, «Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860. - 1873., I.-II.», Zagreb 1997.-1998. 12 Ivan Biondić, «Prešućeni prorok komunističke propasti», Vjesnik, 2. lipnja 1994.

9

Družbom. Naime, mnogo godina iza toga, baš u Kamenitim vratima, pobudom »Braće

Hrvatskoga Zmaja« za načelnika zagrebačkog dra Amruša, otvorena je opet gradska

knjižnica i čitaonica (1907.), kojoj je bio prvim ravnateljem Velimir Deželić st., jedan od

osnivatelja Družbe.13 Sa svojim prvim pravilima,14 što ih je ispisao suosnivatelj Emil

Laszovski, zatim znamenjem, izborom zaštitnika (sv. Juraj) te geslom (Pro aris et focis

Deo propitio), nije teško prepoznati nadahnuće vezano za osobu i djelo kardinala Jurja

Haulika. Uostalom, to ne krije ni prazmaj Velimir Deželić st., prvi i jedini pisac

monografije o ovome prešućenom velikanu.15 Inače, zanimljivo je da su tri generacije iz

obitelji Deželića (uz Velimira, njegov otac16 te unuk) dale doprinos «Haulikovoj slavi».17

S obzirom na sve to, temeljna je teza ovoga rada: da bi, nakon početne

historiografske, glede poznata hrvatskog zaborava, a polazeći od svojih statutarnih

odrednica, Družba trebala pobuditi i javnu rehabilitaciju kardinala Jurja Haulika.

2. HISTORIOGRAFSKA REHABILITACIJA HAULIKA

13 Dr. Velimir Deželić st., Kardinal Haulik Nadbiskup zagrebački 1788.-1869., Zagreb, 1929., s. 166.14 Družbe će djelovati «u hrvatskom narodu u polju kulturnom i humanitarnom; boriti se za kršćanski idealizam» (Milovan Petković, Emil Laszovsky Szeliga 1868.- 1949., Družba «Braća Hrvatskog Zmaja», Zagreb, 2000., s. 121).15 «Goleme gomile svjetine valjale se 11. svibnja 1869. prema zagrebačkom nadbiskupskom dvoru. Umro je velikan, grimizom odjeveni!... Umro je prvi nadbiskup zagrebački. Umro je prvi kardinal zagrebački. Umro je crkveni knez. Umro je otac sirota. Umro je slavni mecena književnosti i umjetnosti. Umro je tvorac Maksimira, čuli se povici iz pojedinih skupina. A mene je petogodišnjega dječaka, koji dakako to još nisam niti slušao, niti mogao razumjeti, vodila za ruku moja baka Ana iz Ivanića, držala me grčevito, da me ne zgazi svjetina. I mi smo se po stubama nadbiskupskog dvora popeli u prvi kat, otkud nam je pukao kroz prozor vidik u dvorsku kapelu, u kojoj je na odru počivao — kardinal i nadbiskup zagrebački Juraj Haulik, najpopularnija i najsimpatičnija ličnost staroga Zagreba. I premda mi je bilo onda tek pet godina pokojnik na odru učinio je na mene silni dojam, tako da mi je i danas ostao živ u pameti. Onda sam dakako tek malo razumio, da je Haulik bio kardinal i veliki čovjek, a još manje zašto su stari i mladi ljudi plakali. Poslije, kad sam odrastao, stao sam pratiti povijest grada Zagreba i ime Haulik često me je susretalo. Pripovijesti o njemu, pričice o njegovoj dobroti, čitave legende o njemu stvarale se u meni, u mladenačko doba i vidio sam predamnom Haulika s nekom aureolom oko čela. Onda je u mene nastalo doba hiperkriticizma i negacije, kad je mnogi 'velikan' izgubio svoju aureolu i patent na obožavanje. Sada pako pod sijede dane mislim, da mogu nepristrano i objektivno pisati o čovjeku, koji je uistinu zaslužio, da se o njemu piše i govori, pogotovo danas, kad se na pijedestal slave stavljaju razni pigmeji, koji nisu niti izdaleka ravni velikom knezu i čovjeku – Hauliku» (Dr. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. 5-15).16 Gjuro Stjepan Deželić (1838.-1907.), još kao klerik, napisao je dvije prigodne pjesme posvećene slavi kardinala Haulika, da bi kasnije uređivao Domobran (1864.-1866.), stranačko glasilo Samostalne narodne stranke kojoj je, uz mnoge ugledne političare (Josip Šokčević, Ivan Mažuranić, Avelin Čepulić, Maksim Prica, Ivan Kukuljević Sakcinski i dr.), pripadao i Juraj Haulik.17 Đuro Deželić, «Kardinal Haulik i doprinos trojice Deželića njegovoj slavi»; u: Dr. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 273-293.

10

«Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah. … To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih

ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti,

poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi

da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah

svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barma po duši nebi hotjeo za to jamčiti»18

«Bog nas je u svojoj mudroj providnosti na čudesni upravo način, štono riječ, zbio u jedno tijelo.

Osvanu nam veliki dan, a na nebu nam se ukaza znak s natpisom SHS. Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci!

Božja je volja, da ostanete na vijeke nerazdruživo ujedinjeni. Promisao odredila vas za visoke ciljeve.

Samo u jedinstvu je vaš spas, vaša budućnost. Gdje je izdajnička ruka, koja se usuđuje rušiti ovo jedinstvo?

Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja!»19

«Ako je u Hrvatskoj uopće bilo klerikalizma, onda je mogao biti samo u funkciji stvaranja jugoslavenske države,

dakle – jugoslavenski klerikalizam ili, kraće rečeno, jugoklerikalizam». 20

Obilježavanjem 60. obljetnice smrti kardinala Jurja Haulika (1869.- 1939.), posebice

glede njegove glasovite poslanice «O nastavi i uzgoju mladeži» (1869.), primjećeno je da

«o ovom velikom čovjeku nije još kazana posljednja riječ, pa će nova pokoljenja

proučavajući hrvatsku kulturnu i političku povijest 19. stoljeća morati kardinalov rad jače

18 Juraj Haulik (1861.); u: A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika», s. 525-526.19 Anton Mahnić (1919.); u: Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998., s. 66.20 Z. Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, s. 289-290.

11

osvijetliti.» 21 Zanimljiivo je da je to rečeno u doba Banovine Hrvatske, kada je upravo

dokinuto ime jedine škole,22 što je sjećala na kardinalovu uspomenu koja je potom više od

pola stoljeća, tek uz pokoji iznimak,23 potonula u moru poznata hrvatskog zaborava.

Oživljavanje Haulika (Haulik redivivus), glede organizacije stručno-znanstvenih skupova

te pisanih radova o njemu, po crti historiografske rehabilitacije, započinje 1990-ih nakon

demokratskih promjena, u čemu je - već je rečeno – središnju ulogu imao krug

povjesničara oko Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja».

U ovom dijelu, pored kratkog osvrta na povijest Družbe «Braća Hrvatskog

Zmaja», radi lakšeg «uvoda u studij Haulika», naspram ranije tipično političko-

ideološke,24 pretisnuta je šira povijesno-znanstvena biografska odrednicu o Hauliku,

nastala unutar iste ustanove (danas: Leksikografski zavod Miroslav Krleža).

2.1. UKRATKO O DRUŽBI I HAULIKU

21 Marko Veršić, «Pastirska poslanica Jurja kardinala Haulika, nadbiskupa zagrebačkog 'O nastavi i uzgoju mladež i '», Nastavni vjesnik, br. 1-6, Zagreb, 1939-1940, s. 1-2.22 Nakon što je samostanu pokrenuta Obća pučka učiona u Remetah (1859.), pokrovitelj škole, zagrebački kardinal Juraj Haulik, iste je godine darovao zemljište za izgradnju nove škole, koja je otvorena 1869. «Zaključkom školskog odbora od 5. siječnja 1936., temeljenog na prijedlogu mjesnog župnika Leopolda Rusana i odobrenjem Ministarstva prosvjete Kraljevine Jugoslavije od 13. veljače iste godina škola mijenja naziv u Državna narodna mješovita osnovna škola Jurja Haulika u Remetama. U razdoblju Banovine Hrvatske škola nosi naziv Narodna škola u Remetama», da bi prosvjetne vlasti NDH-e «donijele odluku o ponovnoj promjeni naziva škole u Državna mješovita pučka škola Remete» (iz spomenice OŠ Remete).23 Zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik «bio je veliki dobrotvor siromašnih, promicatelj osnovnih škola i preporodnih težnji, mecena znanosti i umjetnosti» (Vladimir Horvat, Crkva u hrvatskom narodnom preporodu, Zagreb, 1986., s. 90).24 «HAULIK, Juraj de Varalya, zagrebački Nadbiskup i kardinal (1768-1869). Odnarođeni Slovak, po osjećaju Madžar. Vršio je razne svećeničke dužnosti u Ugarskoj, 1832 prepošt zagrebačkog kaptola i prior vranski. God. 1837 zagrebački biskup, a kad je 1852 zagrebačka biskupija dignuta na nadbiskupiju, postaje njezin prvi nadbiskup, a 1846 i kardinal. Kao zagrebački biskup bio je namjesnik bana 1840-42 i 1845-1848. Po svom velikoposjedničkom i visokom crkvenom položaju bio je krajnje reakcionaran. Pomagao Peštu, ali naročito papinski Rim i carski Beč u njihovim protuhrvatskim postupcima. H. je osnivač klerikalizma u Hrvatskoj. Neprijatelj je svega naprednog, i ilirizma i socijalno-agrarnih reformi 1848. U propovijedima i poslanicama napada komuniste (za njega svi napredni ljudi onog vremena). Da bi se omilio sredini, u kojoj je živio, a kojoj je ostao uvijek tuđ, izigravao je, oslanjajući se na svoje goleme crkvene prihode, dobrotvora i društvenog radnika (osnovao je 1841. Gospodarsko društvo, kome je bio i predsjednik)» (Encikopledija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1963., s. 342).

12

2.1.1. IZ POVIJESTI DRUŽBE

13

Družbu su u Zagrebu utemeljili 16. Studenoga 1905. Emilij Laszowski i Velimir Deželić

stariji sa željom da ovoj kulturnoj udruzi, koja djeluje na temelju hrvatskoga prijateljstva

i bratstva, središnja briga bude njegovanje hrvatske povijesne i kulturne baštine.25

Osebujno je ime odabrano po uzoru na Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova)

hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda (utemeljen 1408.), u kojem su pretežno bili hrvatski

velikaši. Simboliku je t oga starog reda dijelom preuzela i nova zmajska družba. Znak

Družbe je polukrugli štit s povijesnim hrvatskim grbom, oko kojega je savijen zmaj

spuštenih krila i s repom omotanim oko vrata, a zaštitnik je sv. Juraj. Družbino je geslo

Pro aris et focis Deo propitio (Za žrtvenike i ognjišta, s Božjom milošću).

Pravila su Družbe potvrđena 1906., ali su više puta mijenjana i nadopunjavana.

Rad Družbe 14n a Meštarski zbor koji se prema sadašnjim pravilima sastoji od Velikog

meštra i 10 meštara, a bira se na 5 godina. Čast Velikog meštra obnašali su Emilij

Laszowski (1906.-1935.), Milutin Mayer (1936.-1941.), dr. Mladen Deželić (1943.-

1945.), a nakon obnove djelovanja dr. Antun Bauer (1990.-1992.), dr. Đuro Deželić

(1992.-1993.), dr. Juraj Kolarić (1993.-2001.) i Matija Salaj (2001.- 2006.). Od 2006.

Veliki meštar je dr. Dragutin Feletar.

U svojem djelovanju Družba je imala nekoliko prekida rada: (1) za I. svjetskog

rata od 1914. Do 1917., kad je bilo obustavljeno svako javno djelovanje svih društava u

Hrvatskoj, (2) za II. svjetskog rata, kad je bez potpore članstva Družba zakonskom

odredbom od 19. Studenoga 1941. Pretvorena u «Viteški red Hrvatskoga Zmaja», koji se

neposredno pred kraj rata odlukom družbine uprave od 7. Svibnja 1945. Ponovno

pretvorio u izvornu Družbu «Braća Hrvatskoga Zmaja», te (3) zabranom rada i

raspuštanjem Družbe odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske od 4.

Ožujka 1946. Bio je to i najdulji potpuni prekid njezina djelovanja.

U prvom su razdoblju svojega djelovanja, od 1905. Do 1946., Zmajevci diljem

Hrvatske postavili brojne spomen-ploče i podigli mnoge spomenike. Spasili su od rušenja

Kamenita vrata u Zagrebu, i u njima osnovali Gradsku knjižnicu, Gradski arhiv i Gradski

muzej (1907.) te od Grada Zagreba dobili pravo da u njima bude sjedište Družbe.

Zmajevci su, nadalje, osnovali u Zagrebu Društvo za spasavanje (1909.), današnja Hitna

pomoć). Očuvali su posmrtne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom

25 Kako ne postoji cjelovita, a još manje kritička povjesnica Družbe, ovaj je nepotpuni osvrt preuzet s njezina portala (http://www.braca-hrvatskoga-zmaja.hr/povijest.html).

14

Novom Gradu i prenijeli ih u zagrebačku Prvostolnicu (1919.), kao kasnije i posmrtne

ostatke Eugena Kvaternika i njegovih sudrugova (1921.), te prijenos zemnih ostataka

posljednjeg od roda Zrinskih – sina bana Petra grofa Ivana Antuna iz Graza u zagrebačku

Prvostolnicu. Inicirali su veliku nacionalnu proslavu 1000. Obljetnice Hrvatskog

kraljevstva (1925.), uredili grob Anti Starčeviću u Šestinama, podigli spomenik hrvatskoj

himni u Zelenjaku (1935.), te podigli veliki glagoljski natpis u zagrebačkoj katedrali u

spomen 1300 obljetnice pokrštenja Hrvata (1944.). Nastojanjem Družbe stečen je stari

grad Ozalj kao hrvatsko narodno dobro (1928.), a u njemu je Družba uredila muzej i

knjižnicu. Kasnije je stečen i povijesni kaštel Bakar (1935.). U tom su razdoblju

organizirani i prvi zmajski stolovi (ogranci) izvan Zagreba, od kojih je osobito aktivan

bio onaj u Dubrovniku. Do prekida svojeg rada 1946. Godine Družba je postavila 86

spomen-ploča, a pobudom Družbe postavljen je glede tisućgodišnjice Hrvatskoga

kraljevstva 1925. Veliki broj spomen-ploča i spomenika po cijeloj Hrvatskoj te Bosni i

Hercegovini. Samo pobudom zmajskog radnog ogranka u Dubrovniku postavljeno je o

toj obljetnici preko 70 spomen-ploča u području Dubrovnika, u Boki Kotorskoj i BiH.

U svojim redovima Družba «Braća Hrvatskoga Zmaja» imala je velik broj

istaknutih imena hrvatske kulture i javnoga života, ali i sudaca, odvjetnika,

gospodarstvenika, svećenika, osoba koje su radile u državnoj i gradskoj upravi, te osoba

drugih zanimanja. U Matici članstva Družbe do 1946. Nalaze se 1058 imena, uz još 54

imena začasnih članova. Od začasnih članova koji su bili i članovi Družbe spominju se

dr. Gjuro Arnold, don Frane Bulić, Joso Bužan, dr. Ante Cividini, Juraj Denzler, dr.

Velimir Deželić st., Josip Hanuš, dr. Rudolf Horvat, dr. Milan Ivšić, Ivo Kerdić, Emilije

Laszowski, Tošo Lesić, Franjo Lučić, Alfred Makanec, Lujo Marun, Milutin Mayer, Ivan

Aziz Milićević, Stjepan Platzer, Stjepan Širola, Ivan Trnski, Josip Vancaš. Među više

začasnih članova Družbe koji nisu bili redoviti članovi neka budu spomenuta neka imena:

Gjuro Stjepan Deželić, Nikola Faller, Andrija Fijan, Marija Ružička markiza Strozzi, dr.

Zdenka Smrekar, blaženi dr. Alojzije kardinal Stepinac, Ivan pl. Zajc.

Zabrana djelovanja i dugogodišnji prekid rada nisu mogli iskorijeniti Družbu.

Kada je uspostavljena Republika Hrvatska, Družba je obnovljena u Zagrebu 23.lipnja

1990. A svečano ponovo uspostavljena 16.studenog 1990. Sjedište Družbe nalazi se opet

15

u Kuli nad Kamenim vratima koju je Družba obnovila (1993.-1999.) kao svoje zmajsko

ishodište i simbol grada Zagreba.

Od novijih počasnih članova družbe neka budu navedeni: dr. Franjo Tuđman,

kardinal Franjo Kuharić, dr. Marijan Oblak, Vinko Nikolić, Dragutin Tadijanović, Živko

Strižić, Gerhard Ledić, dr. Otto von Habsburg – Lothringen, dr. Olga Šojat, dr. Lelja

Dobronić, Ivo Livaković, dr. Zvonimir Šeparović, Zlatko Tomičić, Ljuboslav Kuntarić,

dr. Zvonimir Bartolić, dr. Josip Bratulić, dr. Agneza Szabo, dr. Ivo Padovan, dr. Andro

Mohorovičić, dr. Branko Jeren, dr. Nela Sršen, dr. Mijo Bergovec i dr. Davor Pavuna.

Zmajevi su za vrijeme Domovinskog rata moralno i materijalno pomagali

hrvatske branitelje, postavili mnoge spomen-ploče (oko 60), podigli i obnovili mnoge

spomenike, objelodanili niz kulturnih i znanstvenih edicija, organizirali više znanstvenih

simpozija i predavanja (oko 100), te objavili leksikografsku ediciju Kajkaviana croatica

– Hrvatska kajkavska riječ (1996.). Od značajnijih akcija Družba je pred Kamenitim

vratima podigla kip svom zaštitniku sv. Jurju (1994.), inicirala uređenje Hrvatske grude

(Sokolska mogila) u Maksimiru (1994.), spomenik Hrvatskom jeziku u Varaždinskim

toplicama (1997.), inicirala povratak spomenika Gjure Stjepana Deželića, oca hrvatskog

vatrogastva na njegovo prvotno mjesto u ulici Prilaz Gjure Deželića u Zagrebu (1998.), te

podigla spomenik dr. Anti Starčeviću, Ocu domovine, u Zagrebu (1999.), uredila grob

Justine Mihanović Petropoljske, majke Antuna Mihanovića i uredila spomen-područje

Hrvatskoj majci u Velikoj Erpenji (1997.-1999.), obilježila obljetnicu smrti bl. Alojzija

kardinala Stepinca, počasnog člana Družbe, postavljanjem spomen-ploče na rodnu kuću u

Brezariću kraj Krašića, postavila velike izložbe o Emiliju Laszowskom Szeligi (2000.) i

dr. Velimiru Deželiću starijem (2002.) s izdanjem monografija o svojim osnivačima

povodom njihovih obljetnica, održala znanstveni simpozij o svojem trećem Velikom

meštru dr. Mladenu Deželiću i izdala zbornik radova povodom 15. Obljetnice njegove

smrti (2004.). Zmajski stolovi u pojedinim hrvatskim županijama bili su također vrlo

aktivni. Tako je Zmajski stol u Karlovcu obnovio grob hrvatskih mučenika Petra

Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novigradu (2000.) i u Karlovcu

organizirao znanstvene simpozije posvećene zagrebačkom biskupu Maksimilijanu

Vrhovcu (2003.) te Zrinskima i Frankopanima (2004.). Zmajski stolu Čakovcu u suradnji

s tamošnjim ogrankom Matice hrvatske podigao je spomenik u Novom Zrinu povodom

16

obljetnice Zrinskih i Frankopana (2001.), a Zmajski stol u Zadru, u suradnji s ogrankom

Matice hrvatske i Narodnog muzeja u Zadru, organizirao je proslavu obljetnica

hrvatskoglagoljskog prvotiska misala iz 15. St. I Parčićeva misala (2003.), a u Gospiću je

postavljena bista blaženom Alojziju kardinalu Stepincu (2001).

U počast Družbe, povodom obilježavanja njene 90. Obljetnice (1995.), trg ispred

Kamenitih vrata dobio je Družbino ime. Na kraju svojeg razdoblja Veliki meštar dr. Juraj

Kolarić objavio je monografiju s osnovnim podacima o Družbi od njena osnutka i

posebno o desetljeću njena djelovanja nakon obnove (2001.). U studenom 2005. Družba

je svečano proslavila 100. Obljetnicu osnutka i 15. Obljetnicu obnove, kojom prigodom

je objavljena i posebna publikacija, a Zmajski stol u Osijeku je otkrio spomenik biskupu

Josipu Jurju Strossmayeru povodom njegovih obljetnica i otvorio je pred Gimnazijom u

Osijeku «Rondel velikana» (2005.). Također u okviru proslave 100. Obljetnice izašla je i

monografija sa zbirkom zmajskih i domoljubnih skladbi za zborove «Zmajska

pjesmarica» (2006.). Projekt Zmajskog stola u Osijeku «Rondel velikana» proširen je

otkrivanjem spomenika hrvatskim nobelovcima Lavoslavu Ružički i Vladimiru Prelogu

(2007.), a cijeli projekt uklopljen je kao «Rondel učenika Gimnazije u Osijeku» u

«Perivoj hrvatskih velikana» koji predstavlja novi ukras grada Osijeka .

Spomenik kralju Dmitru Zvonimiru, rad šibenskog akademskog kipara

Aleksandra Ale Guberine svečano je 18. Travnja 2009. Godine otkriven u Kninu u Parku

na Trgu Oluje. Akciju postavljanja spomenika pokrenula je Družba «Braća Hrvatskog

Zmaja», a ideja o tomu postoji već stotinu godina, a novac za spomenik kralju Dmitru

Zvonimiru u Kninu prikupljali su svi članovi Družbe te je on postavljen u suradnji s

Gradom Kninom. U Grabrovnici u organizaciji Zmajskog stola iz Virovitice na rodnoj je

kući velikoga hrvatskog pjesnika Petra Preradovića obnovljena 22. Studenoga 2009.

Njegova spomen-ploča. Taj je znamen Družba postavila još daleke 1909. Godine, kao

prvu svoju akciju izvan Zagreba. Za vrijeme je Drugoga svjetskog rata, iz opreza,

spomen-ploča bila sklonjena, da bi nakon prisilnog mirovanja, tj. Obnovom Družbe,

glede 100. Obljetnice njezina prvog postavljanja, bila ponovno vraćena.

2.1.1. BIOGRAFSKI LEKSIKON O HAULIKU

17

HAULIK, Juraj (Georgius),26 nadbiskup i kardinal (Trnava, 20. IV. 1788 – Zagreb, 11.

V. 1869). Završivši srednje školovanje u Ostrogonu i Trnavi 1804. Radi kao vježbenik u

gospodarskom uredu Ostrogonske nadbiskupije, gdje je njegov otac bio činovnik.

Studirao je filozofiju (1805–07) i teologiju (1807–09) u Beču kao pitomac Pazmaneuma i

zaključio u Trnavi (1809–11). Bio je poliglot, govorio je sedam jezika. Zaređen 1811. Za

svećenika, najprije je bio zaposlen u uredu Ostrogonske nadbiskupije (1814–20). Kad je

doktorirao iz teologije 1820. U Pešti, izabrao ga je ostrogonski primas A. Rudnay za

osobnog tajnika i bilježnika Duhovnog stola u Ostrogonu. U toj je službi sudjelovao

1822. U radu Nacionalne sinode u Požunu. Napreduje u crkvenim službama: od 1825.

Ostrogonski je kanonik, 1828. Član deputacije u Ugarskom saboru u Pešti, 1830.

Prištinski naslovni biskup, dvorski savjetnik Ugarskoga namjesničkog vijeća u Pešti i

Ugarske dvorske kancelarije u Beču, a 1832. Veliki prepošt zagrebačkoga Kaptola.

Zagrebačkim biskupom imenovan je u svibnju 1837, a u siječnju 1838. Uveden je u

službu. Za sebe i svoju braću zadobio je 1843. Plemićki list s naslovom de Várallya. H. je

preuzeo vodstvo Zagrebačke biskupije svjestan da je stranac, ali odlučan predati se

svojoj službi pa je u nastupnom pastirskom govoru rekao svećenicima i vjernicima: »Vas

molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji domovinu vašu smatra svojom

domovinom.« Svećenike 1839. Potiče da otvaraju škole, nadziru njihov rad i u njima

katehiziraju. Sestrama milosrdnicama sv. Vinka kupio je 1840. Zemljište za izgradnju

samostana i crkve. Dodijelio im je 1841. Zakladu od 40 000 forinta, a poslije je potrošio

200 000 forinta za izgradnju, kako bi sestre mogle razviti školsku i karitativnu djelatnost

(dječji vrtić, pučku školu, vezilačku radionicu i žensku učiteljsku školu, koja je 1851.

Zadobila pravo javnosti). Uza samostan je Haulikovom početnom financijskom pomoći

1857–59. Podignuta zgrada za opću bolnicu koja nije privedena svrsi; sestre su tek 1871.

Otvorile bolnicu na Vinogradskoj cesti. Školsko djelovanje sestara uršulinka u Varaždinu

pomogao je prilogom od 18 000 forinta. Već 1839. Pa sve do 1847. Na ugarskim i

hrvatskim saborima traži da Zagrebačka biskupija bude nadbiskupijom i da sve biskupije

u Banskoj Hrvatskoj budu u jedinstvenoj crkvenoj pokrajini, metropoliji. U zauzetosti za

26 Franjo Emanuel Hoško (2002.), «HAULIK, Juraj (Georgius)», Biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.

18

hrvatske crkvene i političke interese nije sustao ni kad je s više mjesta pozvan napustiti

Hrvatsku, jer je 25. III. 1848. Narodna skupština u Zagrebu, ponesena radikalnim

liberalnim idejama, u Zahtijevanjima naroda među ostalim tražila da se dokine

svećenički celibat. U Saboru je optuživan za »jezuitizam«, jer je raspustio sjemenište

zbog nediscipline studenata i tražio od P. Štoosa da opozove tiskani spis u kojem je

opravdavao napuštanje celibata. Već 1849. Osnovao je Zagrebački katolički list sa

zadaćom da se suprotstavi liberalnom svećenstvu i bude sredstvo katoličke obnove.

Također je pozvao svećenike iz Tirola da preuzmu zadaće odgojitelja u sjemeništu i

profesora u bogoslovnoj školi te da u tom duhu odgajaju nova svećenička pokoljenja.

Slijedio je očito težnju za restauracijom predjozefinističkih crkvenih usmjerenja i

prihvatio program katoličkog romantizma. Nakon 1848. Bila je izvediva odluka

Hrvatskog sabora iz 1845. O uzdignuću Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju i o

uspostavi hrvatsko-slavonske crkvene metropolije. U Beču ju je 1850. Podupro i ban J.

Jelačić pa odobrio car, a Sveta stolica potvrdila 1852. Bulom Ubi primum placuit. Proces

katoličke restauracije, koji je započeo 1849. Saborom biskupa u Beču, dobio je pun

zamah konkordatom između Austrije i Svete stolice jer su njime opozvani svi

jozefinistički zakoni s kraja XVIII. st. H. je kao nadbiskup i metropolit 1855. Podupro

konkordat nepotpisanim spisom Oesterreich der Konkordatenstaat, a 1856. Papa Pijo IX.

imenovao ga je kardinalom. Od 1851. Do 1858. Osnovao je bratovštine Srca Marijina,

Djetinjstva Isusova i Presvetog Srca Isusova, Gospojinsko društvo za pomoć nezbrinutoj

djeci i Katoličko društvo djetićah, tj. Naučnika, kojemu je darom od 6000 forinta

omogućio kupnju zgrade i početak djelovanja u Zagrebu. Pozvao je 1855. Austrijske

isusovce da održe u Zagrebu pučke misije na njemačkom jeziku, a već udomaćene

talijanske na hrvatskom jeziku. Sabor je uspio spriječiti njegovu želju da se isusovci vrate

u Zagreb, ali je H. to ipak omogućio osnovavši zakladu od 60 000 forinta. God. 1858.

Isusovcima je povjerio orfanotrofij u Požegi i osnovao prvu javnu pučku posudbenu

knjižnicu i čitaonicu. Premda se politički razilazio s đakovačkim biskupom J. J.

Strossmayerom, zajednički su nakon 1854. Organizirali proslavu proglašenja dogme

Bezgrešnog začeća Bl. Djevice Marije i 1863. Proslavu 1000. Obljetnice dolaska sv.

Ćirila i Metoda u Moravsku te ishodili da se njihov blagdan slavi 5. Srpnja. Također je

podupirao Strossmayera u zahtjevu preuređenja Zavoda sv. Jeronima u Rimu kao središta

19

rada na jedinstvu kršćana na Balkanu i čuvanja staroslavensko-glagoljske baštine u

Hrvata. Zavodu sv. Jeronima udijelio je 5000 forinta. God. 1867. Ustanovio je književno

i izdavačko Društvo sv. Jeronima za promicanje pučke prosvjete. U brizi za mlade

svećenike osnovao je sa 20 000 forinta zakladu za pomoć kapelanima, 10 800 forinta

udijelio je za miraz udavačama, a udovičkom fondu dodijelio je 50 000 forinta. Kulturne

ustanove u Hrvatskoj imale su u Hauliku osobitog podupiratelja. Već je u Beču 1837.

Potaknuo predsjednika Ugarske dvorske kancelarije da odobri Lj. Gaju otvaranje tiskare.

God. 1842. Jedan je od suosnivača MH; njoj i Društvu za povjesnicu jugoslavensku

darovao je po 4000 forinta. On je predsjedao sjednicama Hrvatskog sabora kad je 1840.

Prihvaćen prijedlog o osnivanju narodnoga kazališta i položio dar od 1000 forinta te kad

je 1847. Zaključeno da se »hrvatski jezik uzvisi na onu čast… koju je do sada kod nas

uživao latinski jezik«. Na njegov je prijedlog 1841. osnovano Hrvatsko-slavonsko

gospodarsko društvo, a podupirao je i ustanove koje su nastale u njegovu krilu: Narodni

muzej u Zagrebu, kojemu je darovao 6500 forinta, Gospodarski list i Gospodarsko-

šumarsko učilište u Križevcima. God. 1846. otvorio je za javnost Metropolitansku

knjižnicu. K tomu je trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. Darovao je 6000 forinta

za podizanje zgrade HGZ te 1863. Pomogao i utemeljenje njegova konzervatorija.

Jugoslavenskoj akademiji darovao je 10 000 forinta, istu je svotu dao i za osnutak

sveučilišta. Novčano je pomagao više hrvatskih gradova, a osobito je novčanim prilozima

podupirao zaklade za siromašne. Za odmor građana uredio je park Maksimir, tada zvan

Jurjaves, pozvavši stručnjake iz Austrije. Dio šume pretvorio je u šetalište uz pet jezera,

podignuo paviljone, vidikovac, kapelicu sv. Jurja i ljetnikovac te spomenik sv. Jurja A.

D. Fernkorna (danas kraj HNK). Najviše je novca utrošio u uređenje katedrale: pribavio

je novo veliko zvono majstora H. Degena, dao postaviti novi glavni oltar i 10 velikih

kipova A. Sickingera, vitraje H. M. Hessa, lustere i Walckerove orgulje. – H. je već za

boravka u Beču upoznao politička kretanja u Hrvatskoj. Došavši u Zagreb, ubrzo je

namjesnik banske časti 1838–42; istu dužnost obavlja i 1845–48, prije nego što je banom

imenovan J. Jelačić. U političkim borbama između Ilirske narodne stranke i Horvatsko-

vugerske stranke priklanja se prvoj i 1842. Povjerljivom okružnicom potiče svećenstvo

da utječe na niže plemstvo u njezinu korist. U raspravama na ugarskim i hrvatskim

saborskim zasjedanjima od 1839. Do 1847. Traži obnovu Hrvatskoga kraljevinskog

20

vijeća kao samostalne vlade, uvođenje narodnog jezika u javne poslove, gimnazije i

Akademiju koju želi podignuti na razinu sveučilišta. God. 1848. U Beču je podupro

Jelačićev izbor za bana, a zatim je materijalno pomogao njegovu vojsku kad je krenuo na

ustanike u Mađarskoj i na suzbijanje revolucije u Beču. U isto su ga vrijeme liberalni

političari, još uvijek usmjereni prema Pešti, proglasili izdajicom i tražili da mu se oduzme

imovina. Nakon 1849. Politički se približava Beču, uvjeren da je za Hrvatsku najbolje

nagoditi se izravno s kraljem, u nadi da će tako postignuti i sjedinjenje s Dalmacijom i

Vojnom krajinom. Stoga se miri s bečkim neoapsolutizmom i vjeruje da je Carevinsko

vijeće mjesto u kojem će se okupiti predstavnici svih slavenskih naroda u Monarhiji. U

Hrvatskom saboru 1861. Ne podupire povratak u uniju s Ugarskom, a odbacuje i ideje

jugoslavenstva i panslavizma. Zbog svojih političkih stavova 1863. Ulazi u Samostalnu

stranku I. Mažuranića i politički se sukobljuje sa Strossmayerom, koji je na čelu liberalne

Narodne stranke, neraspoložene prema ulasku Hrvatske u Carevinsko vijeće i spremne na

uniju s Ugarskom. – Njegovi govori, poslanice, okružnice i dr. tiskani su pojedinačno i u

Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae. – Sudovi su suvremenika i povjesnika o

Hauliku različiti, a osvrću se prvenstveno na njegovo političko djelovanje. Historičari

novijeg vremena predbacuju mu podupiranje »apsolutističke države« (J. Šidak, Mirjana

Gross, Agneza Szabo) i »germanizatorski smjer« (M. Gross), premda spominju što i

koliko je učinio za hrvatsku upravnu samostalnost i oživotvorenje zasada ilirskog

preporoda i narodnog pokreta. H. je bio poglavito čovjek Crkve, a za razumijevanje

njegovih crkvenih gledišta i postupaka bitno je uočiti da je u mladosti bio uz primasa

Rudnaya, koji je već 1822. Nacionalnom sinodom htio osloboditi Crkvu u Ugarskoj od

jozefinističke ovisnosti o državi. Za boravka u Beču upoznao je stajališta katoličkog

romantizma sv. Klementa Hofbauera (1751–1820). Svakako je već na početku svoje

biskupske službe pokazao opredijeljenost za ideje katoličke restauracije i za raskid s

jozefinističkim uređenjem Crkve. Nakon revolucionarne 1848. Našao se u dvostrukom

procijepu, političkom i crkvenom: Hrvatska i Ugarska raskinule su drevne političke veze

pa se i on politički jasno upravio Beču, a na crkvenom planu prekinuo je povezanost s

ugarskim biskupima, zadojenim liberalnim nacionalizmom. Suočen s izrazitim

znakovima liberalizma u vlastitoj biskupiji, najvećim dijelom uvjetovanim kasnim

jozefinizmom, priklonio se bečkom nadbiskupu J. O. Rauscheru, koji je u vrijeme

21

pripravljanja Oktroiranog ustava 1849. Za Franje Josipa I. uspio staviti izvan snage

jozefinističke državne uredbe što je Crkvi omogućilo više slobode u djelovanju. U tome

ga je utvrdilo iskustvo ugarskog hegemonizma, koji je i Crkva u Ugarskoj izravno

očitovala suprotstavljajući se uspostavi Zagrebačke nadbiskupije. Tako se može razumjeti

Haulikovo odbijanje kompromisa s liberalizmom u vlastitoj biskupiji i nastojanje oko

katoličke obnove. Kao čovjek Crkve H. je u svojim nazorima i postupcima dosljedan u

političkim mijenama, a oni su pak utjecali na njegova politička stajališta. – Pokopan je u

zagrebačkoj katedrali uz oltar sv. Ladislava. Poprsje nad grobom izradio je 1887. I.

Rendić. Njegove je portrete naslikao I. Zasche.

DJELA: Facultates et privilegia vice-archidiaconis. (Zagrabiae 1838). – Honorabilibus

in Christo presbyteris. (Zagrabiae) 1838. – Sermo pastoralis quem Georgius Haulik …

ad clerum populumque dixit. Vindobonae 1838. – Venerabilibus fratribus, filiisque …

salutem. (Zagrabiae) 1838. – Allocutiones … Georgii Haulik … quarum altera aperuit

altera clausit generalem regnorum… congregationem. Zagrabiae (1840). – Dictio…

Georgii Haulik … cum… comitem Haller… in banum… installaret habita. Zagrabiae

(1842). – Venerabiles fratres, dilecti filii! (Zagrabiae) 1842. – Venerabilibus fratribus…

universo clero. (Zagrabiae) 1843. – Allocutio … Georgii Haulik … ad alumnos

Seminarii. Zagrabiae (1844, 1846). – Venerabilibus fratribus…universo clero. (Posonii)

1844. – Officia varia… impensis Georgii ab Haulik. Zagrabiae 1845. – Venerabiles

fratres. (Zagrabiae) 1845. – Allocutio …Georgii Haulik … ad clerum juniorem.

Zagrabiae (1847). – Venerabiles fratres… (Zagrabiae) 1847. – Venerabiles fratres

dilectissimi filii! (Zagrabiae) 1847. – Venerabilibus fratribus salutem in Domino

sempiternam! (Zagrabiae) 1847. – Dictio …Georgii Haulik … ad status et ordines.

Zagrabiae (1848). – Venerabiles fratres et filii… (Posonii) 1848. – Venerabiles fratres et

filii… (Viennae) 1848. – Venerabiles fratres, filii dilectissimi… (Zagrabiae) 1848. –

Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae, 1–7. Viennae 1850–1867. –

Oesterreich der Konkordatenstaat. Wien 1859. – Zur italienischen Frage. Wien 1859.

 

LIT.: Lj. Ivančan: Podatci o zagrebačkim kanonicima od 1193. Do 1924 (rkp. U Arhivu

HAZU). – V. Deželić st.: Kardinal Haulik, nadbiskup zagrebački 1788–1869. Zagreb

1929. – F. Šišić: Kako je postala Zagrebačka nadbiskupija. Starine, 1929, 40, str. 1–74. –

22

S. Rittig: Restauracija katolicizma u vrijeme narodnog preporoda. Bogoslovska smotra,

21(1933) 2, str. 97–110. – J. Buturac: Povijest Zbora duhovne mladeži zagrebačke 1836–

1936. Zagreb 1937. – Š. Jurić: Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis. Zagrabiae

1971. – T. J. Šagi-Bunić: Katolička crkva i hrvatski narod. Zagreb 1983, 61–87. – Građa

za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940, 6. Zagreb 1985. – M. Gross:

Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. – V. Horvat: Crkva u hrvatskom narodnom

preporodu. Zagreb 1986. – J. Šidak i dr.: Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret.

Zagreb 1988. – M. Gross i A. Szabo: Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb

1992. – A. Szabo: Zagrebački (nad)biskup Juraj Haulik i hrvatski narodni preporod

(1835.–1848.). Kaj, 27(1994) 4/5, str. 29–41. – A. Lukinović: Zagreb – devetstoljetna

biskupija. Zagreb 1995, 313–347. – O. Maruševski: Juraj Haulik. U: Zagrebački biskupi i

nadbiskupi. Zagreb 1995, 461–473. – Ista: Juraj Haulik i likovne umjetnosti. U:

Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994. Zagreb 1995, 559–572. – T. Mrkonjić:

Uzdignuće Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju (11. XII. 1852.) prema spisima Bečke

nuncijature (ASV). Ibid., 333–338. – A. Szabo: Sudjelovanje svećenstva Zagrebačke

(nad)biskupije u hrvatskome narodnom preporodu između godine 1835. I 1848. Ibid.,

317–332. – A. Šuljak: Veze između Zagrebačke (nad)biskupije i Đakovačke ili Bosansko-

srijemske biskupije. Ibid., 295–308. – B. Vračić i A. Kovačić: Sestre milosrdnice sv.

Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845.–1995., 1. Zagreb 1996.        

 

1.1. ZNANSTVENO-STRUČNI SKUPOVI O I OKO HAULIKA

Budući da ostrogonski nadbiskup uopće nije odgovarao na Haulikove prosvjede, zagrebački je nadbiskup pisao izravno Franji Josipu I.

zalažući se za hrvatsko crkveno i nacionalno pravo. Kralj 25. Listopada 1855. Presuđuje u korist zagrebačkog nadbiskupa,

23

čime je stvarno zaokružena i završena uspostava zagrebačke crkvene pokrajine. Stoga su potpuno neistinite povijesne ocjene da je nadbiskup Haulik,

bez obzira što je bio stranac, rođen u Slovačkoj, bio austrijski čovjek koji je pomagao provođenju apsolutizma u Hrvatskoj.

Naprotiv, suživio se s problemima hrvatskog naroda icijeli je život iskreno i predano nastojao pridonijeti njegovu boljitku

na svim područjima njegova života. I on je osobno zaslužan što je uspostavom Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine

Crkva u teškim povijesnim okolnostima rascjepkanosti Hrvatskeuspjela sačuvati jedinstveni hrvatski nacionalni korpus.27

Osim jednog pokušaja da se, glede 130. obljetnice smrti kardinala Haulika, organizira

posebni simpozij «Haulik u svom i našem vremenu»,28 o njemu se uglavnom govorilo tek

u obzorju važnih obljetnica iz hrvatske crkvene i školske povjesnice.

O ulozi Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva (Zagreb, 22. Prosinca

1994.). Skup je organizirala Hrvatska akademija odgojnih znanosti (HAOZ),29 objavivši u

27 Stjepan Razum, «Uloga i značenje nadbiskupa Jurja Haulika u uzdignuću Zagrebačke nadbiskupije», Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5, Zagreb, 2004., s. 43-94.

28 Ivan Biondić, «Haulik umjesto Strossmayera na čelu hrvatskih velikana», Vjesnik, 3. lipnja 1998. 29 I. Biondić i Ivan Marijanović (pr.), «Katolička crkva u razvoju hrvatskog školstva» (podlistak), Školske novine, br. 1-2, 1993.

24

ediciji Acta aeducativa Croatica zbornik ista naslova, što su ga priredili Marko Pranjić,

Nedjeljko Kujundžić i Ivan Biondić. U knjizi je prikazana dijakronijska retrospektiva

trinaestoljetna razvoja hrvatskog školstva u ozračju kršćanske i katoličke ideje,

retrospektiva koju, usporedo s isticanjem dostignuća toga školsva, obogaćuju prikazi

redova Katoličke crkve što je na hrvatskom prostoru razvijala sve protege hrvatskog

nacionalno-kulturnog bića. S tim u svezi, o Hauliku se govori, glede njegove uloge u

utemeljivanju i promicanju reda sestara Milosrdnica.30 Kako je to bio njegov svojevrsni

crimen,31 o Hauliku se posredno govori, glede sustavne boljševičke ateizacije hrvatskog

školstva.32 Štoviše, u svojoj glasovitoj poslanici O nastavi i uzgoju mladeži (14. Veljače

1869.), Haulik se pokazao prorokom bezbožnog sekularizma.

Počeci institucionalnog obrazovanja hrvatskog učiteljstva (Zagreb, 16. Prosinca

1994.). Skup je, glede «145. Obljetnice utemeljenja prve učiteljske škole u Hrvatskoj» te

«125. Obljetnice od smrti kardinala Jurja Haulika – pokretača moderne hrvatske

prosvjete», 33 organizirao Filozofski fakultet – Pedagogijske znanosti i Hrvatska

akademija odgojnih znanosti. U izlaganjima, pored svekolike brige u razvoju hrvatskog

školstva, posebice je raščlanjena Haulikova uloga u pokretanju institucionalnoga

obrazovanja hrvatskog učiteljstva.34

150. obljetnica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog (Zagreb, 1995.).

Skup je posvećen važnoj obljetnici te ženske redovničke zajednice koja je bila, i danas je,

najbrojnija, a po svom socijalno-karitativnom, zdravstvenom i odgojno-prosvjetnom

djelovanju najzapaženija u povijesti hrvatskog naroda. S tim u svezi, objavljena je i

30 «U Zagreb su sestre došle iz Zamsa (Austrija) 1845. godine na poziv i uz živo nastojanje ondašnjega biskupa, kasnije kardinala Jurja Haulika koji je i sagradio samostan u Frankopanskoj ulici» (Dubravka Miljković, «Ženska realna gimnazija sestara milosrdnica u Zagrebu /1927.-1945./»; u: Marko Pranjić, Nedjeljko Kujundžić i Ivan Biondić /pr./, Uloga katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva, HAOZ, Zagreb, 1994., s. 105).31 «Inspirator i nosilac klerikalizma u Hrvatskoj bio je zagrebački nadbiskup dr. Juraj Haulik. Poznat je po svom reakcionarnom djelovanju još iz vremena ilirizma, kad je g. 1848. doveo u Zagreb red sestara sv. Vinka i u njihovu samostanu osnovao škole za odgoj ženske omladine» (Dragutin Franković /ur./: Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, Zagreb, 1958., s. 126).32 I. Biondić, «Boljševička ateizacija hrvatskog učiteljstva»; u: M. Pranjić, N. Kujundžić i I. Biondić (pr.), Uloga katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva, s. 149-178. Vidjeti također: Stanko Bašić, «O ateizaciji hrvatskog školstva», Slobodna Dalmacija, 20. siječnja 1995.33 Znanstveno-nastavno vijeće, što je održano 28. rujna 1995., obvezalo se «da će u dvorištu fakulteta u Savskoj c. 77 biti podignuto poprsje Jurju Hauliku» (Iz Arhiva Fakulteta).34 Izlaganja su bila: «Juraj Haulik - pokretač moderne hrvatske prosvjete» (I. Biondić), «Obrazovanje učiteljstva s posebnim osvrtom na Učiteljsku učionu zagrebačku» (Ivan Dumbović i Koraljka Posavec) i «Kakvo obrazovanje hrvatskog učiteljstva danas?» (Ivan Sović).

25

dvotomna velebna monografija, što je bila još jedna prilika sjetiti se uspomene na svojega

osnivatelja i dobrotvora. Naime, bila je «časna obveza pokazati lik i djelovanje

zagrebačkog biskupa, a zatim nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika koji je doveo sestre

milosrdnice u Zagreb i sa svoje strane osigurao nužne preduvjete za rad na slavu Božju i

dobro naroda u kojem djeluju već punih 150 godina».35 Prisjećajući se svečana blagoslova

samostana, sam će kardinal Haulik jednom reći: «Taj dan smatram za najsretniji moga

života».36

Haulik u svom i našem vremenu (Zagreb, 11. Svibnja 1999.). Povodom «130.

Obljetnice smrti kardinala Haulika – tvoritelja moderne Hrvatske» te «150. Obljetnice

prve učiteljske škole u Hrvatskoj – utemeljitelj biskup Haulik», skup su organizirali:

Akademija odgojnih znanosti Hrvatske, Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu,

Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima i Hrvatski forum.37 Na ovom je skupu, što je bio

najprije zamišljen kao simpozij, pod geslom Haulik redivivus, pokrenuta javna

rehabilitacija kardinala Haulika. Osim postavljanja njegova poprsja u Hrvatskom

državnom saboru,38 posebice je bio zanimljiiv prijedlog da se, glede neprijepornih

Haulikovih zasluga, njegovim imenom preobilježi sadašnji Trg maršala Tita.

Proslava 900. obljetnice Zagrebačke (nad)biskupije (Zagreb, 2002). Sa

znanstvenim skupom i jedinstvenom izložbom, bjelodano se pokazalo «koliko je

Zagrebačka (nad)biskupija u prošlosti bila i u sadašnjosti jest na usluzi hrvatskoj kulturi

na svim područjima umjetnosti i znanosti, i koliko su njezini biskupi u svome vremenu

znali voditi hrvatski narod u nesklonim nam povijesnim kretanjima.»39 Na skupu su

predstavljena, a potom i objavljena dva stručno-znanstvena rada, što su izravno

posvećena zagrebačkom nadbiskupu Hauliku. Dok prvi prikazuje njegovo djelovanje za

35 s. Berislava Vračić – s. Alfonza Kovačić, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995., I. Kuća matica, Zagreb, 1996., s. 10.36 Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 82. 37 U Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održan je skup «pod nazivom 'Haulik u svom i našem vremenu', u povodu 130. obljetnice Haulikove smrti i 150. obljetnice prve učiteljske škole u Hrvatskoj, koju je on utemeljio. […] Govoreći o naslovnoj temi, prof. dr. Ivan Biondić posebno se osvrnuo na različite Haulikove pothvate, važne za crkvenu i državnu budućnost Hrvatske. Predsjednik Prosudbenog vijeća književnik Dubravko Horvatić predstavio je Haulikov portret, ulje na platnu, akademske slikarice Zorice Turkalj iz Zagreba, dok je tekstove iz Haulikovih djela interpretirao dramski umjetnik Hrvoje Zalar» (A. Polegubić, «U čast prvoga zagrebačkog nadbiskupa », Glas koncila, 23. svibnja 1999.). 38 I. Biondić, «Haulik umjesto Strossmayera na čelu hrvatskih velikana», Vjesnik, 3. lipnja 1998.39

Josip Bratulić, Vijenac, Zagreb, 21. ožujka 2002.

26

doba uspona Hrvatskoga narodnog preporoda (1835.-1848.),40 drugi rad, u stvari,

predstavlja sažeti pregled Haulikova životopisa.41

Međunarodni simpozij 150. Obljetnica uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene

pokrajine i uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije (Marija Bistrica, 10. I

11. Prosinca 2003.). Pod pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije, skup su priredili

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu te Društvo za povjesnicu Zagrebačke

nadbiskupije Tkalčić. Taj događaj, kako je u pozdravnom govoru istaknuo kardinal Josip

Bozanić, «obilježava početak novoga povijesnog razdoblja, ne samo na vjerskom, nego i

političkom, društvenom i kulturnom području na ovim prostorima«.42 U tim povijesnim

događajima, gdje je imao jedno od središnjih mjesta, u nizu je izlaganja43 raščlanjena

uloga Jurja Haulika, prvoga nadbiskupa zagrebačkog i prvoga mitropolita hrvatsko-

slavonskog.

1.2. PREDAVANJA O HAULIKU

«Na kraju, istaknuo je dr. Biondić, Haulika treba 'oživjeti' i vratiti njegovo ime na hrvatske ustanove i ulice,

jer je 'provoditelej državotvorne politike, mecena hrvatske kulture i znanosti koji je prvi upozorio na komunizam i jugoslavenstvo

40 A. Szabo, «Zagrebački (nad)biskup Juraj Haulik i Hrvatski narodni preporod (1835.-1848.)», Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, br. 4-5, Zagreb, 1994, s. 29-41.41 Olga Maruševski, «Juraj Haulik 1837.-1869.»; u: Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb, 1995, s. 461-473. Također: Andrija Lukinović, Zagreb – devetstoljetna biskupija, Zagreb, 1995, s. 344-345. 42 Stipan Bunjevac, «Početak novoga razdoblja hrvatske nacionalne povijesti», Glas koncila, Božić, 2003.43 Vidjeti niže priloge (M. Bogović, J. Kolarić, I. Mirnik, S. Razum, A. Szabo i dr.).

27

i sve nevolje koje će iz toga proizać'i»44

Pored Hrvatske akademije odgojnih znanosti (HAOZ) te Znanstvenog društva za

proučavanje podrijetla Hrvata (ZDPPH), predavanja o Hauliku, obično u kontekstu

njegovih obljetnica, organizirala je Matica slovačka u Zagrebu, Društvo slovačko-

hrvatskog prijateljstva te Družba «Braća Hrvatskog Zmaja». Tematika se manje-više

odnosila na Haulikov doprinos hrvatskom školstvu (učiteljstvu), ali i glede svekolika

njegova djelovanja u modernizaciji i političkoj integraciji hrvatske nacije.

44 Ivan Franjić, «Haulik za samostalnu Hrvatsku», Glas koncila, 26. travnja 2009.

28

Dolje niže, uz nepotpune popraćene medijske zabilježbe, slijede održana

dosadašnja predavanja o kardinalu Hauliku,45 prema kronološkom redu:

- Ivan Biondić: Juraj Haulik – promicatelj hrvatske državotvorne misli (Društvo

slovačko-hrvatskog prijateljstva, Osijek 1994.);46

- Ivan Biondić: Kardinal Juraj Haulik (Hrvatsko književno društvo «Sv.

Jeronim/ Sv. Ćiril i Metod/», Zagreb, 1994.);

- Ivan Biondić: Haulik: utemeljitelj moderne hrvatske prosvjete (Koordinacija za

dopunsku nastavu Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske, Stuttgart, 1995.);

- Juraj Kolarić i Igor Gostl: Uz 210. Obljetnicu rođenja prvog zagrebačkog

nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika /1788.-1869.-1998./ (Družba «Braća Hrvatskog

Zmaja», Zagreb, 1998.);

- Ante Vukasović i Igor Gostl: Uz 130. Obljetnicu od smrti prvoga zagrebačkog

nadbiskupa i kardinala» (Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva i Hrvatsko književno

društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1999.); 47

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu (Matica slovačka u Zagrebu i

Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva Zagreb, 1999.);48

- Ivan Biondić: Haulik – tvoritelj moderne Hrvatske (Akademija odgojnih

znanosti hrvatske, Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko književno

društvo Sv. Jeronima i Hrvatski forum, Zagreb, 1999.);

- Ivan Biondić: Kardinal Haulik i hrvatsko školstvo (Osnovna škola Ivana

Nepomuka Jemeršića, Grubišno Polje, 1999.);

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu ( Matica Slovačka u Našicama,

Našice, 1999.);

- Ivan Biondić: Haulik: utemeljitelj moderne hrvatske prosvjete (Hrvatski

književno-pedagoški zbor – sekcija za pedagoge, Zagreb, 1999.);

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu (Policijska akademija Sveučilišta

u Zagrebu, Zagreb, 1999.);

45 O Hauliku, kao velikanu hrvatske povijesti, na krugovalnim postajama (Hrvatski radio, Katolički radio te Radio Marija) , više puta je govorila dr. sc. Agneza Szabo.46 S. Z. «Istina o Hauliku», Glas Slavonije, 12. prosinca 1994. 47 A. Polegubić, «U čast prvoga zagrebačkog nadbiskupa», Glas koncila, 23. svibnja 1999.48 Željka Vuković, «Tribina o Hauliku i Moysezu», Večernji list, 14. lipnja 1999.

29

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu (Matica hrvatska – ogranak

Zabok, Zabok, 1999.);

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu (Slavonski brodski dekanat,

Slavonski Brod, 2000.);

- Agneza Szabo: Doprinos Josipa Juraj Strossmayera hrvatsko-slovačkom

prijateljstvu49 (Društvo hrvatsko-slovačkoga prijateljstva, Zagreb, 2003.);

- Agneza Szabo: Kardinal Juraj Haulik – zagrebački nadbiskup, u hrvatskoj i

europskoj javnosti XIX. Stoljeća (Matica slovačka u Zagrebu, Društvo hrvatsko-

slovačkoga prijateljstva i Slovačka nacionalna manjina grada Zagreba, Zagreb, 2008.);50

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu (Matica slovačka u Zagrebu i

Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva, Zagreb, 2009.); 51

- Ivan Biondić: Haulik u svom i našem vremenu (Zmajski stol u Vukovaru i

Matica hrvatska – Ogranak Vinkovci) ;52

- Ivan Biondić: Haulik – prorok jugoslavenske propasti (Zmajski stol u

Varaždinu i Zmajski stolovi sjeverne Hrvatske, Varaždin, 2009.);

- Ivan Biondić: Haulik – prorok jugoslavenske propasti (Zmajski stol u Osijeku i

Matica hrvatska – ogranak Osijek, Osijek, 2009.);53

- Ivan Biondić: Haulik – prorok jugoslavenske propasti (Zmajski stol u Rijeci i

Bakru te Matica hrvatska – ogranak Rijeka, Rijeka 2009.)54 i

- Ivan Biondić: Haulik – prorok jugoslavenske propasti (Hrvatski plemićki zbor,

Paneuropska unija, Zagreb, 2009.).55

Povodom 140. Obljetnice smrti kardinala Haulika, nakon načelna dogovora, uz

temeljne teze i reference predavača, unutar projekta Haulik redivivus, Znanstveno društvo

za proučavanje podrijetla Hrvata ponudilo je predavanja i to «ciljanim» skupinama: (1)

49 D. M., «Strossmayer i Haulik», Glas koncila, 12. veljače 2003. «Kriva je interpretacija odnosa Strossmayer-Haulik, kakva je izložena u predavanju dr. sc. Agneze Szabo» (P. Strčić, Josip Juraj Strossmayer danas, str. 103 – 139).50 Vijenac, 24. travnja 2008.51 Vijenac, 23. travnja 2009.52 Vesna Zagorac, «Strossmayer potisnuo Haulika!»,Glas Slavonije, 26.listopada 2009.53 V. L., «Kardinal Haulik - prorok jugoslavenske propasti», Glas Slavonije, 6. studenoga 2009.54 Novi list, 1. prosinca 2009.55 «Vijesti Zbora» (www.croatia.ch/.../091205.php)

30

prosvjetno-pedagoškim udrugama56 i nekim školama,57 koje je izravno utemeljio Haulik;

(2) slovačkoj nacionalnoj manjini, posebice glede osvješćavanja Haulikova «političkog

hrvatstva», (3) hrvatskim (nad)biskupijama, glede Haulika, kao preteče «Stepinčeve

crkve» u obzorju duhovne obnove58 te (4) Matice hrvatske i Družbe «Braća Hrvatskog

Zmaja», glede Haulikova doprinosa u promicanju hrvatske nacionalno-kulturne baštine. S

tim u svezi, iako se nije radilo o «znanstvenom» istraživanju, možda je zanimljivo jedno

usputno zapažanje.

Naime, prve dvije «ciljane» podskupine nisu uopće pokazale interes, pače, nisu

dale nikakav odgovor na ponudu predavanja, Kad je riječ o «ciljanim» školama koje,

naspram utemeljitelja i dobrotvora, nose (neutralna) toponimska imena, iako se o Hauliku

govori u školskim programima,59 «odbijenica» lako leži u činjenici da je, glede izobrazbe

hrvatskog učiteljstva, i danas na prvom mjestu obvezatna literatura (udžbenik), u kojoj je

kardinal Haulik neupitno obilježen kao «inspirator i nosilac klerikalizma u Hrvatskoj».60

Možda se ideja o povratku Haulikova imena školi u «Remetah» zato i nije dopala jednom

kultnom zagrebačkom piscu, iako je slavu, ponajvećma, stekao «arčenjem» kardinalove

baštine (Maksimir i dr.). Ukratko, obilježavajući 160. Obljetnicu spomenute škole, taj je

pisac svoje «liberalno» sjećanje, uglavnom, sveo na stroga «klerikalnog» vjeroučitelja.61

1.3. ZMAJSKI POVJESNIČARI O I OKO HAULIKA

Haulik djelovao u prilog hrvatske državotvorne politikei bio mecena hrvatske kulture i znanosti,

56 Uglavnom, to se odnosilo na udruge katoličkih prosvjetnih djelatnika.57 Riječ je o školama (Kravarsko, Radovec-Cestica, Konjščina, Remete te Požega), čije spomenice spominju svojega utemeljitelja i dobrotvora, ali nijedna od njih ne nosi Haulikovo ime.58 «Ako govorimo o Stepinčevoj crkvi valja naglasiti da je Haulik bio jedan od preteča te Crkve», kao i preteča «duhovne obnove naše Domovine» (Radovan Grgec, Vjesnik, ožujka 1999.).59 Agneza Szabo, Juraj Halik u doba preporoda, Nastavni plan i program za osnovnu školu – povijest, Glasnik Ministarstva RH, Posebno izdanje br. 1, Zagreb 1. kolovoza 1995.; Agneza Szabo, Juraj Halik mecena u doba preporoda, Nastavni plan i program za gimnazije – povijest, Glasnik Ministarstva RH, Posebno izdanje br. 2, Zagreb 1. kolovoza 1995.60 D. Franković (ur.): Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, s. 12661 Zvonimir Milčec, «Stoljeće i pol u školskoj klupi», Zagreb.hr, 24. studenoga 2009.

31

a također i jedan od najdjelatnijih ljudi toga vremena. 62

Haulik se zalagao se u tadašnjoj državnoj zajednici za životne hrvatske probitke, kako na građanskom,

tako i na crkvenom području.Od plodova njegovog djelovanja živjet će

Hrvatski narod i posebno vjernicijoš dugo poslije njegove smrti.63

Iako je, glede viktornovakovski nadahnute hrvatske povjesnice, Haulik postao gotovo

indeks hrvatskog zaborava, istinska je njegova historiografska rehabilitacija, vjerojatno

ne slučajno - već je podvučeno - započela i traje u krugu Družbe «Braća Hrvatskog

Zmaja».64 Haulikotvorstvo je Družbe, iako ne uvijek namah prepoznatljivo, jedna od

temeljnih njezinih stalnica. S tim u svezi, posve sažeto, treba raščlaniti temeljni doprinos

62 A. Szabo, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860.-1873., I-II, Zagreb, 1987. -1988.63 Stjepan Razum, «Životopis Ivana Krstitelja Tkalčića», Tkalčić, br. 1, Zagreb, 1997., s. 146.64 Osim «zmajskih», s onu stranu viktornovakovske usmjerene jugoslavenske povjesnice, o Hauliku su pisali i drugi povjesničari koji, međutim, nisu predmet ove raščlambe.

32

«zmajskih povjesničara», glede (ne)izravnog vrednovanja osobe i djela prvoga

zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Jurja Haulika.

1. Velimir Deželić st., Prazmaj

- Kardinal Haulik nadbiskup zagrebački 1778-1869, Zagreb, 1929. [2009.] Kako

je već rečeno, to je prva i jedina knjiga posvećena kardinalu Hauliku, glede 60. obljetnice

njegove smrti, čiji je autor prazmaj Velimir Deželić st., jedan od suutemeljitelja Družbe.

To vrijedno djelo, pisano onkraj jednoznačna ili nepotpunog interpretiranja, iako

metodološki nesuvremeno, i danas je dragocjeno vrelo podataka i vrijednih prosudbi.

Potkraj 2009. godine, na poticaj ZDPPH-a,65 uz uvodno slovo zagrebačkoga kardinala

Bozanića te stručne pogovore Agneze Szabo66 i Đure Deželića,67 u izdanju Glasa koncila

izašao je pretisak te dragocjene knjige. U posljednji trenutak, bio je to najljepši dar na

uspomenu 140. obljetnice smrti čovjeka, koji je trajno obilježio grad Zagreb i uopće

hrvatski narod (naciju). Naime, ova nam knjiga, rečeno je uvodno, bjelodano svjedoči:

«Po djelu kardinala Jurja Haulika utisnut je u Zagrebačku Crkvu prepoznatljiv pečat

pastirske zauzetosti. Na katedri zagrebačkog biskupa i u cijeloj našoj domovini djelovao

je kao svjedok vjere i ljubavi, ostavivši kršćanski trag na području kulture, obrazovanja,

politike i gospodarstva».68

2. Juraj Kolarić, Zmaj Hrašćanski od sv. Jurja u Trnju

- «Život i djelo nadbiskupa Jurja Haulika (1788.-1869.)».69   Uz Agnezu Szabo,

jedan od vodećih haulikologa, autor u radu predstavlja važne podatke iz života i rada

zagrebačkoga (nad)biskupa i prvoga hrvatskog kardinala Jurja Haulika. Iako podrijetlom

Slovak, prihvativši Hrvatsku kao svoju domovinu, Haulik je ostavio dubok trag u

hrvatskoj povijesti 19. stoljeća. Uz crkveno, djelujući na političkom, društveno-

gospodarskom i kulturno-prosvjetnom području, Haulik polaže temelje moderne

Hrvatske. S tim u svezi, kao jedna od njegovih brojnih zasluga je i utemeljivanje prve

škole za učitelje 1851. godine. Podupirući nacionalni pokret i borbu protiv austrijskih i

65 U ime se uredničkog vijeća, prof. dr. sc. Juraj Kolarić «zahvaljuje Znanstvenom društvu za proučavanje podrijetla Hrvata (ZDPPH) i prof. dr. sc. Ivanu Biondiću, koji su inicirali objelodanjivanje pretiska» (Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. 304.). 66 A. Szabo, «Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik postavio je trajne temelje hrvatskog preporoda»; u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 235-253.67 Đuro Deželić, «Kardinal Haulik i doprinos trojice Deželića njegovoj slavi»; u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 273-293.68 Josip Bozanić, «Uvodna riječ»; u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. V.69 Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagrebu, Vol. 2, br. l, Zagreb, 2000, s. 207-217.

33

mađarskih interesa, naspram južnoslavenskih iskušenja, kao samosvojnu zajednicu,

Haulik vidi Hrvatsku sastavnicom srednjoeuropske Austrijske Monarhije.

- Katoličko djetićko društvo u Zagrebu 1855. – 1945.70 Među mnogim katoličkim

udruženjima, kojima je cilj aktivno sudjelovati u društvenim zbivanjima i pri tome ih

suoblikovati prema vlastitim vještinama, kršćanskim načelima i vrednotama, važno

mjesto zauzima i kolpinško udruženje nastalo revolucionarne 1849. godine u Njemačkoj.

Pokrenuo ga je mladi svećenik Adolph Kolping (1813.-1865.), jedna od najistaknutijih

osoba socijalnoga katoličanstva u 19. stoljeću, koja u kratkom vremenu, još za života,

uspijeva osnovati više od četiristo djetičkih društava u Njemačkoj i mnogim europskim

zemljama. Na poziv kardinala Haulika, povodom osnivanja Katoličkog djetićkog društva

(1856.), A. Kolping posjećuje naš glavni grad Zagreb. Osobe koje su važne za osnutak i

prve godine djelovanja KDD-a u Zagrebu svakako je kardinal Juraj Haulik i Fidelis

Höpperger koji je bio prvi predsjednik Društva. Kolpingovo djelo koje se isticalo osobito

borbom za prava radnika ali na temelju kršćanskih načela, zaživjelo je tako u Hrvatskoj

kao u jednoj od prvih zemalja izvan njemačkoga jezičnog prostora.

- «Crkvene prilike u Zagrebačkoj biskupiji sredinom 19. stoljeća».71 Koristeći se

Katoličkim listom, kao glavnim vrelom, autor podrobno opisuje crkvene prilike sredinom

19. stoljeća u Hrvatskoj i posebno u Zagrebačkoj biskupiji. Opisuje političko-upravne

prilike, osobito Bachov apsolutizam i njegove posljedice u Hrvatskoj (1849.-1860.), te

prevratničku godinu 1848. i Haulikovo snalaženje u tim burnim događajima. Ističe

važnost pokretanja Katoličkog lista zagrebačkog, koji je 1849. godine pokrenuo

zagrebački biskup Juraj Haulik, kao odgovor na onodobna slobodoumna (liberalistička)

kretanja. Dalje opisuje crkveno događanje zapravo u cijelom svijetu, onoliko koliko je to

Katolički list obavještavao svoje čitatelje. Radi se o sljedećim izdvojenim predmetima:

međubiskupijska povezanost, politička opredjeljenja, zbivanja u katoličkom svijetu, kriza

katolicizma i značenje tiska, kultura i znanost, međuvjerski odnosi, katoličke misije i

hrvatski misionari, te hrvatska dijaspora. Opisuje također (nad)biskupa Jurja Haulika kao

dobrotvora i iznosi pitanje hrvatskoga jezika (kajkavskog i štokavskog) kojim su se

služili zagrebački biskupi i nadbiskupi.

3. Agneza Szabo, Zmajica od antičke Murse70 Juraj Kolarić, Katoličko djetićko društvo u Zagrebu (1855.-1945.), «Naklada dr. Feletar», Zagreb, 2001.71 Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Zagreb, 2003., s. 205 - 282.

34

- Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru 1861., te

1865.-1867 godine.72 Rad predstavlja dosad neistraženu političku djelatnost prvoga

zagrebačkog nadbiskupa, stožernika Jurja Haulika. Riječ je o 12 njegovih govora koje je,

kao virilni član, izrekao u dvama saborskim sazivima (1861. i 1865.-1867.). U govorima

se vidi njegov politički realizam, posebice njegova dramatična upozorba, glede

«sdruženja jugoslavenskih narodah» te, s tim u svezi, «poguba naroda». Jugoslavenski

usmjerena historiografija upravo mu je to pripisivala kao magnum crimen, tako da je

ocrnjen i potvoren, gotovo izrinut iz hrvatske povjesnice. U svakom slučaju, tumačeći

povijesne okolnosti u kojima su spomenuti govori izrečeni, te samim njihovim

objelodanjivanjem, autorica nam omogućuje da stvorimo ispravan, pozitivan sud o

nadbiskupu Hauliku i njegovoj političkoj djelatnosti.

- «Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik i hrvatske središnje ustanove u Zagrebu,

osobito između 1860. i 1869. godine».73 Nakon ocrtavanja općega političkog stanja u

trećoj četvrti 19. stoljeća, autorica govori o doprinosu nadbiskupa Haulika na kulturno-

prosvjetnom području grada Zagreba. Kao član utemeljitelj, dobrotvor ili pokrovitelj,

nadbiskup je nazočan u radu Glazbenog društva te Čitaonice i njezine Matice. Promiče

pučko i visoko školstvo, osobito preko sestara Milosrdnica koje je doveo u Zagreb.

Zaslužan je također za promaknuće hrvatskoga jezika, podupirući izlaženje časopisa

Domobran i Dragoljub. Trajne zasluge u hrvatskom narodu stekao je osnivanjem Društva

sv. Jeronima koje je do danas izdalo bogatu knjižnicu poučnih naslova. On je pokrenuo

osnivanje Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva i njegov Gospodarski list, koji u

Zagrebu izlazi do danas. Zalagao se za osnivanje gospodarske škole, što je učinjeno u

Križevcima 1860. godine. Pomogao je društvu osnovati muzejsku zbirku. Po svojim

podružnicama, gospodarsko se društvo razgranalo po cijeloj Hrvatskoj. Veliki odjek i

koristi za gospodarski život hrvatskih seljaka imale su razne regionalne gospodarske

izložbe. Sam je sudjelovao na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj gospodarskoj

izložbi 1864. godine, koja predstavlja začetak današnjega Zagrebačkoga velesajma. Kao i

ranijem radu,74 autorica je pokazala da je Haulik djelovao u prilog hrvatske državotvorne

72 Tkalčić, br. 1, Zagreb, 1997., s. 487-561.73 Tkalčić, br. 3, Zagreb, 1999., s. 165-179.74 A. Szabo, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860.-1873., I-II, Zagreb, 1987. -1988.

35

politike i bio mecena hrvatske kulture i znanosti, a također i jedan od najdjelatnijih ljudi

toga vremena.

- «Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik - mecena hrvatskih središnjih preporodnih,

kulturnih i prosvjetnih ustanova u Zagrebu». 75  Na temelju ispitanih povijesnih vrela, kao

i relevantne literature, a također i sa znanstvenoga stajališta, možemo sa sigurnošću

zaključiti, da je zagrebački nadbiskup Haulik bio mecena hrvatskih središnjih kulturnih i

prosvjetnih ustanova u Zagrebu, kao i na području školstva. Svojim sveukupnim

djelovanjem, a posebno brojnim mecenatskim prilozima, i to financijskim, bitno je

pridonosio širenju kulture i prosvjete u narodu, napose na području školstva. Bez

Haulikova zalaganja, u najširem smislu te riječi, hrvatska kultura i prosvjeta, svekoliko

hrvatsko školstvo, ne bi postigli uistinu visoke rezultate, koji su duboko ugrađeni u

temelje i današnje hrvatske kulture i prosvjete te školstva uopće. Usprkos svemu, može se

dodati, nijedna od tih ustanova  ne nosi Haulikovo ime, odnosno ne gaji uspomenu na

toga velikana hrvatske povjesnice.

- «Uloga Hrvatskog sabora i bana Josipa Jelačića u uzdignuću Zagrebačke

biskupije na čast nadbiskupije».76 U radu se iznose daljnje i bliže povijesne okolnosti

koje su dovele do uzdignuća Zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije (1852.). U

cjelokupnom postupku uzdignuća, nezaobilaznu ulogu ima Hrvatski sabor, što ga je 1845.

pokrenuo te hrvatski ban Josip Jelačić koji je, nakon hrvatskoga oslobađanja od mađarske

hegemonističke politike, pozivajući se na saborsku odluku ponovno aktivirao postupak

uzdignuća. Ban Jelačić, oslonivši se na suverenost banske vlasti, koja je još pojačana

njegovim pobjedama, čija je bit konačno «stečena potpuna neovisnost Hrvatske od

Ugarske», 14. siječnja 1850. poslao je bečkoj Vladi službenu notu, kojom je zatražio da

se provede uspostava Zagrebačke nadbiskupije. Za njegov doprinos, papa Pio IX.

odlikovao je bana Josipa Jelačića Velikim križem reda Sv. Grgura. Naročite je zasluge u

svim tim povijesnim događajima, dakako, priskrbio i Juraj Haulik, prvi nadbiskup

Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatsko-slavonske mitropolije.

4 . Dragutin Pavličević, Zmaj Pleternički

75 Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagrebu, Vol. 2, br. 1,2000, s. 165-198. 76 A. Szabo, «Uloga Hrvatskog sabora i bana Josipa Jelačića u uzdignuću Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju»,  Zbornik  Zagrebačka crkvena pokrajina, Zagreb, 2003., s . 11-28.

36

Povijest Hrvatske.77 Od svojega prvog izdanja (1994.), prihvaćena kao

nezamjenjivo vrelo najvažnijih podataka o događajima, zbivanjima, procesima, osobama

u 14-stoljetnoj povijesti (kao pouzdan pregled povijesti Hrvata i države od najstarijega

spomena hrvatskog imena i doseljenja Hrvata na Jadran), knjiga nije mogla zaobići

kardinala Jurja Haulika. Iako, još dan-danas kruže teze o Hauliku kao «pomađarenom

Slovaku»,78 autor činjenično potsjeća: «Kad Kossuth izjavi da ne postoji ni ime ni

narodnost hrvatska, pozva Haulik hrvatske predstavnike da se povuku i u Banskom vijeću

odbiju Kossuthove insinuacije koje su bile uvreda hrvatskom narodu i hrvatskoj

državi».79 Naspram maksimalističke (Starčević, Kvaternik) i minimalističke

(Strossmayer, Rački), Haulik je pripadao optimalističkoj političkoj opciji (I. Mažuranić,

A. Vranitzany, I. Kukuljević i dr.), što je kanila postići izravnu nagodbu s Austrijom, a ne

s Ugarskom. Međutim, njihova je Samostalna narodna stranka «doživjela težak poraz od

udruženih [Strossmayerovih] narodnjaka i unionsta»»,80 utirući tako, kako je dramatično

upozoravao Haulik, pravac krvavog «sdruženja jugoslavenskih narodah».

5. Josip Kolanović, Zmaj Privlački

«Zagrebački biskup Juraj Haulik i ustoličenje bana Josipa Jelačića».81 Jedno od

najprijepornijih mjesta u političkom životu Haulika predstavlja pitanje: zašto je srpski

patrijarh Josif Rajačić, a ne on (Haulik), 1848. godine instalirao bana Jelačića? Sve do

današnjih dana, uglavnom prevladava priča o Haulikovu izbjegavanju, kukavičluku,

neslaganje s banom Jelačićem i sl. U uvodnom dijelu autor iznosi stvarne razloge što su

zapriječili Haulika, zagrebačkog biskupa, u banovoj instalaciji. Naime, ne prihvaćajući,

glede crkvene discipline, Zahtijevanja Narodne skupštine (1848.), lijevo je krilo Narodne

stranke («Gajeva klika») zaprijetilo Hauliku izgonom iz Hrvatske. Nalazeći se poslovno u

Beču, uz dogovor s banom Jelačićem, Haulik ostaje tamo još neko vrijeme, izostavši tako

iz rečene instalacije. Objavljujući potom dokumentaciju na latinskome i njemačkome

jeziku, nakon Jurja Lahnera,82 autor je skinuo povijesne neistine i potvore o Hauliku –

77 Prvo izdanje, Zagreb, 1994.78Tako je «pomađareni Slovak Juraj Haulik», uz ostalo, «izbjegao je instalirati Josipa Jelačića za bana i održati Sv. Misu» ( P. Strčić, «Josip Juraj Strossmayer danas», s. 119).79 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Prvo izdanje, Zagreb, 1994., s. 245.80 Isto, s. 260.81 Fontes. Izvori za hrvatsku povijest (1330-6804) 3 , Zagreb, 1997., s. 177-206.82 Juraj Lahner, «Gajeva demonstracija proti zagrebačkome biskupu Hauliku», Croatia sacra, br. 13-14, Zagreb, 1944., s. 61-71.

37

tobožnjem protivniku hrvatskog preporoda, što ih je instalirala, a potom i marno

promicala, viktornovakovski nadahnuta, jugoslavenska historiografija.

6. Stjepan Razum, Zmajski kandidat

- «Uloga i značenje nadbiskupa Jurja Haulika u uzdignuću Zagrebačke

nadbiskupije».83 Premda događaj uzdignuća Zagrebačke nadbiskupije i uspostave nove

crkvene pokrajine nadilazi važnost jedne osobe, pa bila ona i prva osoba u Nadbiskupiji,

taj se događaj nije mogao dogoditi mimo, a još manje protiv te osobe. Pače, on se mogao

dogoditi samo zato jer je ta osoba svojim životom, ugledom i djelovanjem doprinijela

tom povijesnom događaju. Odlike i sposobnosti nadbiskupa Haulika priskrbile su da je

banov zahtjev podržala bečka vlada, te da su svoju povoljnu odluku i rješenje donijeli,

najprije kralj Franjo Josip I., a onda papa Pio IX. Nadbiskup je Haulik omogućio

donošenje takvih dalekosežnih odluka, upravo, svojim zalaganjem i promicanjem

svekolikoga crkvenog i društvenog života u Zagrebu tijekom četrdesetih godina 19.

stoljeća. Uopće, zaključuje autor na drugom mjestu, Haulik se «zalagao se u tadašnjoj

državnoj zajednici za životne hrvatske probitke, kako na građanskom, tako i na crkvenom

području. Od plodova njegovog djelovanja živjet će Hrvatski narod i posebno vjernici još

dugo poslije njegove smrti».84

7. Lelja Dobronić, Zmajica od Kamentih vrata

- «Značenje i obnova prvostolnice u vrijeme (nad)biskupa Haulika».85 Iako je

zagrebačka stolna crkva tijekom stoljeća dograđivana i uljepšavana, sredinom 19. stoljeća

veće zahvate poduzima biskup, potom i nadbiskup Juraj Haulik. Najviše je novca tako

utrošio u uređenje katedrale: g. 1843. pribavio je novo veliko zvono majstora Henricka

Degena; g. 1847. u prvostolnici je dao postaviti novi glavni oltar i 10 velikih svetačkih

kipova od münchenskoga kipara A. Sickingera te vitraje H. M. Hessa; g. 1857. kupio je

tri velika gotska lustera od mjedi (što ih je, prema nacrtu bečkog profesora Rösnera,

izradio majstor D. Hallenbucke); isto tako, za cijenu od 26.000 forinti, naručio je sjajne

orgulje (broje 2622 cijevi), što ih je izradio glasoviti orguljar E. T. Walker iz

Ludwigsburga (Württemberg). Valja, međutim, dodati «ne samo svojoj prvostolnoj crkvi,

već i drugim crkvama bio je Juraj Haulik veliki dobrotvor», tj. da je «mnogo trošio na

83 Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5, Zagreb, 2004., s. 43-94. 84 Stjepan Razum, «Životopis Ivana Krstitelja Tkalčića», Tkalčić, br. 1, Zagreb, 1997., s. 146.85 Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5, Zagreb, 2004., s. 111-125.

38

crkve u svojoj biskupiji, ali i na one izvan nje, pa i u Bosni i Hercegovini i Albaniji.

Nebrojene svote izdao je za misije». 86

8. Ivan Mirnik, Zmaj Cetingradski

- «Spomenica o uzdignuću Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju».87 Godine 1853. je u

povodu uzdignuća Zagrebačke Biskupije u Nadbiskupiju u Beču naručena spomen-

medalja kod velikog austrijskog medaljera Carla Radnitzkog. Medalja je iskovana u dvije

veličine (promjera 50 i 22 mm) i nekoliko vrsta kovine (srebro, bronca, pozlaćena

bronca). Majstor je svoj zadatak izveo s mnogo uspjeha. Medalja na licu nosi pogled na

Zagrebačku katedralu zajedno s Nadbiskupskim dvorom, a ukrašena je i grbom kardinala

Haulika, dok je na naličju natpis na latinskom jeziku u jedanaest redaka. Jedan od

primjeraka medalje koji se čuvaju u Numizmatičkoj zbirci Arheološkoga muzeja u

Zagrebu dar je samoga stožernika Jurja Haulika ondašnjem Narodnom muzeju.

9. Nedjeljko Kujundžić, Zmaj Biokovski

- «Prinos benediktinaca hrvatskoj kulturi i školstvu».88 U radu se raščlanjuje opća

kulturna, gospodarska i vjerska uloga benediktinaca u preporodu Europe, a posebno u

napuštanju robovlasničkoga potcjenjivanja rada i obrazovanja za rad. S tim u svezi, autor

naglašava da su benediktinci tvorci prve Europe koja se razvila na načelu ora et labora,

jedinstvu latinskog jezika i kršćanskog humanizma. Uspoređujući to bogato uljudbeno

djelo s razvojem Hrvatske, autor je uočio da su benediktinci 852. godine uveli u Hrvatsku

beneventansku latinicu, utemeljeli prve vjerske i svjetovne škole i narod poučavali u

razvijenom poljodjelstvu. Kao rasadište hrvatske kulture bio je benediktinski samostan u

Rižinicama (kraj Solina), koji je planirao Gottschalk Saksonski, a ostvario ga knez

Trpimir (852.). Zanimljivo je da, dvojben prema ćirilometodskoj ideji o zajedničkim

kulturnim izvorima i jedinstvu svih Slavena, upravo (nad)biskup Haulik na nacionalnoj

trpimirsko-benediktinskoj okomici polaže temelje hrvatskog školstva.

10. Mile Bogović, Zmaj od Krbave

- «Crkveno stanje sredinom 19. stoljeća u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili

Krbavskoj».89 Sredina je 19. stoljeća u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj

86 Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 89.87 Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5, Zagreb, 2004., s. 127-148.88 Marko Pranjić, Nedjeljko Kujundžić i Ivan Biondić (pr.), Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva, HAOZ, Zagreb, 1994., s. 31-36.89 Zbornik Zagrebačka crkvena pokrajina, Tkalčić, knj. 5, Zagreb, 2004., s. 185 - 204.

39

obilježena biskupskom službom Mirka Ožegovića (1833.-1869.). Sve što je u tom

vremenu učinjeno, tijesno je vezano uz Ožegovića: reforma školstva, gradnja

biskupskoga dvora, obnova gimnazije, osnutak zavoda za darovitije siromašne

gimnazijalce. Uz rad u svojim biskupijama, kao član Hrvatskog sabora, zajedno s

kardinalom Haulikom, Ožegović sudjeluje i u događanjima od općehrvatske važnosti. S

obzirom na to, oba su zauzeta za pravo hrvatskog naroda glede samostalnosti na svim

područjima, pa i na crkvenom, što posebno svjedoče i Ožegovićeva brojna pismena

reagiranja na teze velikomađarskih povjesničara. U rečenim biskupijama, u drugim

radovima,90 baveći se istraživanjem glagoljice i njene liturgijske uoporabe, autor otkriva

da je riječ o «pismu s ideološkom podlogom».91 Izgleda da je te tendencije, glede

raspirljive cyrillomethodiane, među prvima, uočio kardinal Haulik (o tome kasnije).

11. Ivan Biondić, Zmaj od Tanaisa

- Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekualrizma do bolješvizma).92 Pored

Haulikove svekolike uloge, u knjizi je, posebice raščlanjena njegova glasovita poslanica

«O nastavi i uzgoju mladeži» (14. veljače 1869.), obilježena kao «labuđa pjesma velikoga

biskupa (koja) otkriva nam još jedanput njegove misli o uzgoju, koje su ga pratile čitavi

život».93 Pravo pak i dužnosti nastojati oko obuke i odgoja mladeži pripada: (1)

roditeljima, (2) crkvi i (3) državi. Sva tri ova čimbenika imaju svoja prava, prvi po

narodnom, drugi po Božjoj odredbi, a treći u zastupanju prvih dvaju pod uvjetom da ne

povrijedi njihova prava, ako neće da bude «silnik i despota». Otuda se dalekosežno

zaglavljuje «da je misao o rastavi crkve od škole posve nesretna; ona se mora osuditi» i,

štoviše, zapriječiti kao «jedan od najubitačnijih izroda našega bezbožnoga vremena».94

Slijedeći Filipović-Trstenjakovu tradiciju tzv. naprednog, spram kršćanskoga i

90 Mile Bogović, «Glagoljica kao historiografski problem»; u: Hrvatska historiografija 20. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005.91

Isto, s. 269.92 I. Biondić, Raspuća hrvatskog učiteljstva (od sekualrizma do bolješvizma), HAOZ, Zagreb, 1994.93 Dr. V. Deželić st. Kardinal Haulik (pretisak), s. 219.94 Juraj Haulik, nadbiskup i stožernik: Poslanica pastirska o nastavi i uzgoju mladeži na biskupijsko svećenstvo izdana 14. veljače 1869., Zagreb, 1869.

40

nacionalno usmjerenog učiteljstva,95 boljševička je pedagoška historiografija tu poslanicu

obilježila manifestom «borbenog katoličkog klerikalizma».96

- «Juraj Haulik kao poticatelj i promicatelj hrvatskog školstva».97

U radu se raščlanjuje prosvjetno-pedagoška djelatnost zagrebačkoga nadbiskupa Jurja

Haulika, te općenito utvrđuje da je on za hrvatsko školstvo učinio više od svih svojih

suvremenika. Naime, prvotno on je utemeljio prvu učiteljsku školu u Hrvatskoj (1849.)

koja je obrazovala učitelje na modernim ondašnjim europskim temeljima. Zatim je

podupro i pokretanje prvoga katoličkoga stručnog pedagoškog časopisa Napredak

(1859.), u kojem su se donosili prijevodi i originalni radovi teoretičara odgoja. Isto tako,

još je ranije pokrenuo prve katoličke novine – Katolički list zagrebački (1849.), koje su

pridonosile prosvjećivanju hrvatskog puka, pa je tako položio temelje andragoške teorije

i prakse (obrazovanju odraslih), dok se razvijanjem brojnih karitativnih ustanova može

smatrati i praktičnim utemeljiteljem gerontogogije (obrazovanju starijih). Šireći prosvjetu

na raznim područjima, on je shvatio da je uloga funkcionalnog odgoja iznimno važna za

pravu socijalizaciju mladeži. S obzirom na sve to, u radu se pruža široka lepeza dokaza

da je Haulik položio temelje modernoga hrvatskog školstva, pa bi kao takva trebalo

ispravno vrednovati u povijesti hrvatske pedagogije (Haulik redivivus).

3. JAVNA REHABILITACIJA HAULIK A

(HAULIK REDIVIVUS)

«Haulik je nedvojbeno veliki zaslužnik ineće biti zaboravljen u nizu velikana

čija će se poprsja kasnije postaviti u Saboru, što je najavio predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić».98

95 Naime, glede 70. obljetnice smrti kardinala Haulika, Nastavni vjesnik (1939.), glasilo hrvatskih srednjoškolskih profesora, uzima da je ta poslanica «zvučala kao oporuka, kao sinteza dugogodišnjih borba i nastojanja čovjeka koji je uočio svoje vrijeme i njegove potrebe, nedostatke i zahtjeve, pa uočivši sve to, pregnuo svim svojim bićem, da neuku i u mnogome napasti s neukosti postavljenu puku otvori nove i sretnije vidike» (M. Veršić, «Pastirska poslanica», s. 4).96 D. Franković (ur.): Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, s. 16.97 Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagrebu, Vol. 2, br. 1, Zagreb, 2000, s. 199-206. 98 Željko Sabol, tajnik Sabora, «Neutemeljeni prigovor Saboru», Vjesnik, 4. lipnja 1998.

41

«Vrijeme u kojeme je živio i djelovao prvi zagrebački nadbiskup u mnogočemu je slično i našem vremenu

u kojem se pokušavaju osporavati mnoge etičke, moralne, kršćanske i nacionalne vrijednosti na kojima se rađala

i na kojima počiva hrvatska povijest, kultura i civilizacija. Neoliberalizam sa svim svojim predznacima

pokušava potkopati kršćanski svjetonaor i isključiti vjerska i kršćanska načela iz javnoga života. Kako bi se vjernici mogli oduprijeti takvim utjecajima

koji slabe njihovo vjerničko i nacionalno zajedništvo, potrebno je da se ugledaju na velikane iz naše prošlosti,

među kojima se ističe nadbiskup i kardinal Juraj Haulik».99

Jednom viktornovakovski obilježen, kao «klerikalni bukač», tragom liberalističko-

marksističke historiografije,100 Haulik je postao gotovo indeks hrvatskog zaborava. Iako

je postavljao trajne temelje hrvatskog preporoda, izim uličice (što je ne tako davno i ona

dovedena u pitanje),101 u glavnom gradu Zagrebu nema javnog spomena na svoga

99 J. Bozanić, «Uvodna riječ»; u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. V.100 Po njezinoj se crti svaka usmjerba prema učvršćenju (jugo)slavenskoga zajedništva interpretira kao napredna, progresivna, dok su nastojanja oko punoga, pa i samo malo potpunijega, ostvarenja nacionalnoga suvereniteta obilježena kao «hrvatski ekskluzivizam» koji je, dakako, nazadan i negativan (Jure Krišto, «Stare i nove paradigme hrvatske historiografije», Društvena istraživanja, br. 1-2, 2001., s. 179). 101 U predgovoru (V. Novak, Magnum crimen, Beograd, 1986., s. X.), Jakov Blažević spominje Haulika kao «klerikalnog bukača protivnika Iliraca (koji usput rečeno i dandanas ima svoju ulicu u Zagrebu)».

42

velikana.102 Kako se ustanovilo tek nekoliko gradova negdašnje Banske Hrvatske

(Bjelovar, Karlovac i Nova Gradiška) ima ulicu Haulikova imena.

U svakom slučaju, mnogo je veće uspomene i slave njegov đakovački sufragan i

žestoki politički protivnik, čiji su mesijanizam i avanturistička politika, iz

srednjoeuropske Hrvatsku usmjerili u južnoslavensku (suvremenije: zapadnobalkansku)

zajednicu naroda.103

Zanimljivo je da je prve javne spomene kardinal Haulik pribavio u matičnoj

domovini. Naime, glede 60. obljetnice njegove smrti (1869.-1929.), svome je

utemeljitelju u Trnavi na njegovoj rodnoj kući, HKD sv. Jeronima podiglo spomen-ploču,

što ju je izradio hrvatski kipar i medaljar Ivo Kerdić. Svećanost je predvodio pokrovitelj

HKD sv. Jeronima i počasni član Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«, nadbiskup

zagrebački Antun Bauer, dok je glavni govornik bio Velimir Deželić st. Sedamdesetak

godina kasnije (1998.-1989.), nakon što je obnovljena i vraćena rečena spomen-ploča (što

su je uklonile komunističke vlasti), HKD sv. Jeronima podignulo je i Haulikovo poprsje

(rad hrvatskog kipara Ante Starčevića) u prostorima Društva sv. Vojtjeha u Trnavi. Uz

nazočnost visokih predstavnika crkvenih, kulturnih i političkih ustanova,104 obnovljena

uspomena je na zajedničkog velikana - kardinala Haulika, tako još jednom zbližila i

potvrdila prijateljstvo slovačkoga i hrvatskog naroda.

Kako je već ranije rečeno, povodom 130. obljetnice smrti kardinala Haulika, u

zajednici sa HDK sv. Jeronima, uz visoko pokroviteljstvo crkvenih i političkih tijela,

Hrvatski je forum kanio organizirati simpozij «Haulik u svom i našem vremenu».105

Međutim, glede dojdućih političkih i vjerskih prilika (prije svega: smjene političkih vlasti

102 Kako je obilježen kao stvarni kreator Maksimira, oko 1839. godine naziv perivoja izmijenjen je u Jurjaves (Jurjevac), da bi ime Maksimir bilo vraćeno nakon smrti Haulika. I dok se Haulikova doba smatra «zlatnim dobom Maksimira», po njegovoj smrti taj biser u ovom dijelu Europe počinje propadati, mnoge znamenitosti su nestale u požaru, uništene, uklonjene i zanemarene. Počela je i odisejada Fernkornova sv. Jurja, koji je stajao na ulazu Maksimir (www.fodi.geof.unizg.hr/Radovi/Diplomski/TPavic.pdf).103 O Strossmayeru su periodično održavaju brojni skupovi, a njegovim su imenom, ne samo u glavnom gradu, obilježene mnoge ulice, trgovi, škole (pače i sveučilište), perivoji, galerije i dr. 104 Uz zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića i Radovana Grgca ravnatelja HKD sv. Jeronima, svećanosti su nazočili Juraj Kolarić veliki meštar Družbe »Braća Hrvatskog Zmaja« te hrvatski velepoklisari Đuro Deželić i Zlatko Stahuljak (v. Nedjeljko Pintarić, «Pohod zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića Crkvi u Slovačkoj»; u: Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. 293-303. Također: Zlatko Stahuljak, «Juraj Haulik - borac za hrvatska prava i jezik», Vjesnik, 15. lipnja 1999.).105 «U zajednici sa HDK 'Sveti Jeronim', zaufani da će visoko pokroviteljstvo preuzeti Hrvatski državni sabor i uzoriti kardinal Franjo Kuharić (kao izvorni haulikovac), Hrvatski forum će dogodine o 130. obljetnici Haulikove smrti (1869.-1999.) organizirati simpozij 'Juraj Haulik u svom i našem vremenu'. Dakle: Haulik redivivus!» (Ivan Biondić, tajnik Hrvatskog foruma, Vjesnik, 3. lipnja 1998.).

43

i izbora novoga kardinala), ta nakana nije naišla na odaziv. Ipak, povodom spomenute

obljetnice te 150. obljetnice prve učiteljske škole u Hrvatskoj, nekoliko je ustanova

(Akademija odgojnih zvanosti Hrvatske, Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu,

HKD sv. Jeronima i Hrvatski forum) organiziralo skup «Haulik u svom i našem

vremenu».106 Na tom je skupu deklarirana akcija Haulik redivivus, koja je, uključujući

niza aktivnosti (prijedloga),107 bila na crti javne rehabilitacije Haulika. Među ostalim,

predloženo je da se njegovo poprsje postavi u nacionalnom Saboru,108 da bi odmah bilo

otpisano kako je Haulik «nedvojbeno veliki zaslužnik i neće biti zaboravljen u nizu

velikana čija će se poprsja kasnije postaviti u Saboru, što je najavio predsjednik Sabora

akademik Vlatko Pavletić».109 Međutim, kao i druge, spomenuta je pobuda ostala samo

mrtvo slovo na papiru. U spomenutoj akciji, valja ipak naglasiti, posebno je mjesto

zauzeo prijedlog da se Trg maršala Tita preimenuje Haulikovim trgom.

I kada je 140. obljetnica kardinalove smrti ulazila u poznatu hrvatsku teoriju

zaborava,110 temeljem haulikovskog manifesta Hrvatska - epur si mouve (što su ga su

potpisali Ivan Biondić i Davor Pavuna), Znanstveno je društvo za proučavanje podrijetla

Hrvata (ZDPH) obnovilo akciju Haulik redivivus. Uz nakanu da se objelodani Deželićev

pretisak knjige o kardinalu Hauliku, glede zakašnjele lustracije, posebice je elaborirana

ideja da se Trg maršala Tita promijeni u Haulikov trg. U međuvremenu, temeljem je

Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih

režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u

Hrvatskoj, Građanska inicijativa «Krug za trg» veoma angažirano tražila «povratak

imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora

Tita».111 Naime, dolaskom na vlast, komunisti su onodobni «ustaški» Trg I, zamijenili

106 A. Polegubić, «U čast prvoga zagrebačkog nadbiskupa», Glas koncila, 23. svibnja 1999.107 (1) Haulikov spomenik pred Mimarom, (2) poprsje (aula Sabora), (3) poprsje (Hrvatska gospodarska komora), (4) poprsje (niša Hrvatskog učiteljskog doma), (5) Katoličko sveučilište Jurja Haulika – Zagreb, (6) Osnovna škola Jurja Haulika – Zagreb, (7) Haulikov trg (umjesto maršala Tita) i (8) Samostanska ulica (umjesto Varšavske ulice).108 «Za razliku od Strossmayera, Haulik preteča je moderne Hrvatske, jer je Crkvu, i politiku, i kulturu gradio antejski na temelju vjere i hrvatskoga nacionalno-političkog, a ne (jugo)slavenskog etno-jezičnog hrvatstva» (I. Biondić, «Haulik umjesto Strossmayera na čelu hrvatskih velikana», Vjesnik, 3. lipnja 1998.).109 Željko Sabol, tajnik Sabora, «Neutemeljeni prigovor Saboru», Vjesnik, 4. lipnja 1998.110 Te se je obljetnice tek sjetila Matica slovačka u Zagrebu te Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva. U njihovoj organizaciji, u palači Matice hrvatske, Ivan je Biondić održao predavanje «Haulik u svom i našem vremenu» (Glas koncila, 111 Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, 18. svibnja 2009.

44

neutralnim (toponimskim) imenom Kazališni trg (1945.-1946.), da bi ga potom ubrzo

preimenovali u Trg maršala Tita (1946. – danas).

Međutim, kao i mnoge druge, i ta se inicijativa «Kruga za trg» ubrzo zavrtila u

bezizlanom krugu (circulum vitiosus) podmetnute tzv. «zavnohaško-antifašističke» vs.

«endahaško-fašističke» polarizacije, na čijim gorkim plodovima jednako već tako

godinama parazititira i lijeva i desna hrvatska intelektualna i politička elita.112 Ne uspjevši

do danas ni sebi ni svijetu objasniti bit hrvatskih unutarnjih sukoba, ta nas elita ostavlja u

starim diobama, po logici političkih sudara i isključivosti.113 Naime, onkraj uzročno-

posljedične susljednosti,114 posve se zabacuje da, nimalo svojstveni biću hrvatskog

naroda, importirani totalitarizmi nisu kopilad nepoznata podrijetla već zakonita djeca

militantne liberalne demokracije, što je učinila «Europu – kolijevkom suvremenog

barbarizma»,115 koji je obilježio «stoljeće smrti».

3.1. ZAŠTO HAULIKOV TRG?

«Čovječji naime um klikće zvonkim glasom, da je pravo svojine životno pravo čovječjega društva,

koje da se ukine ili varkavim rovarenjem izvine, eto ti jednim mahom podsjećene sve obrtnosti,

eto zape gotovo sve takmičenje u usavršavanju tjelesnih i duševnih sila,nestade najmoćnijega dijelovima ljudskim poticala.

112 Naime, riječ je o onoj eliti, «koja se po koji put: umjesto ispred, našla iza, pače i protiv vlastita naroda» (I. Biondić, «Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma», Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008.).113 Josip Šentija, Skandinavizacija Balkana i helvetizacija BiH, Zagreb, 2008., s. 324.114 Ante Starčević (1867.): «Ako, dakle, hoćete da vam reč ima mesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posledice» (Djela dr. Ante Starčevića 3, Zagreb, 1995. s. 45).115 Mark Mazower, Mračni kontinent – Europsko dvadeseto stoljeće, Zagreb, 2004.

45

Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine [...] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu.

Bio bi to poguba naroda».116

Kao najstariji donjogradski perivoj, današnji Trg maršala Tita ujedno je i dio

monumentalnoga niza perivoja od osam zelenih trgova tzv. «Lenucijeve (zelene)

potkove», najvrednijega i samoniklog zagrebačko-urbanističkog zahvata, što je oblikovan

potkraj 19. stoljeća. Spomenuti je trg, dakle, prvi u nizu zapadnog kraka «Lenucijeve

(zelene) potkove» (Marulićev, Mažuranićev i Trg maršala Tita), dok njezinu istočnu

stranicu oblikuju današnji Tomislavov, Strossmayerov i Zrinski trg.117 [U južnoj strani te

potkove, zanimljivo je primjetiti, našla je svoje mjesto i uličica Haulikova imena.] Nije

116 Juraj Haulik (1861.); u: Dr. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 179.

117 Snješka Knežević, Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

46

teško zaključiti, što je već primjećeno, da «u slijedu Lenucijeve potkove jedino nelogično

strši ime tzv. Trg maršala Tita».118 Međutim, tu nelogičnost nije teško objasniti, budući da

su ime trg(ov)a mahom određivale političko-ideološke a ne povijesne činjenice (zasluge).

Naravno, ništa novo na ovim prostorima, ali je posebnost u tome, što je rečeni trg dosad

osam puta mijenjao ime (v. tablicu),119 tako da se na tom mjestu može simbolično

iščitatati zgusnuta drama moderne hrvatske povjesnice, čije je «stoljeće smrti», 120 upravo

proročki navijestio kardinal Haulik.

ISTOČNA ZELENA POTKOVA ZAPADNA ZELENA POTKOVA

● Zrinskoga (1866.-2009.)

[● Sajmišni (1830.-1866.)]

● Maršala Tita (1946.- 2009.)

[ ● Kazališni (1945.-1946.)● Trg I. (1941.-1945.)

● Aleksandra I. (1927.-1941.)● Wilsonov (1919. – 1927.)● Sveučilišni (1888.- 1919.)● Sajmišni (1869. -1888.)● Stočni (1855.- 1869.) ]

● Strossmayerov [ ● Akademički [

● Mažuranićev

● Kralja Tomislava [● Franje Josipa I.]

● Marulićev

Haulikovo «vlasništvo» nad tim trgom može se posvjedočiti: (a) duhovno-tvarnim

i (b) nacionalno-kulturno identitetskim razlozima. I dok se prvi, bez veće razradbe

(eksplikacije), može razmjerno lako dokumentirati, glede duboke nacionalno-identitetske

podvojenosti, raščlamba drugog razloga zahtijeva nešto više prostora. Prihvaćajući

poznatu Parsonsovu tezu da je «povijest je selektivan sistem, ne samo kognitivnih, već i

uzročnih usmjerenja prema stvarnosti»,121 razradba ovoga dijela polazi od svojesvrsna

strukturalnog pristupa u kojemu tragamo za duboko prisutnim zakonitostima na kojima

možemo izvesti modele eksplikacije.122

118 Damir Borovčak, hakave.org/index.php?, Zagreb, 28. prosinca 2006.119 Ranka Franz-Štern, «Ispravljanje pogreški iz teksta o Trgu maršala Tita», Vjesnik, 8. lipnja 2000.120 Nedjeljko Kujundžić, Hrvatska u stoljeću smrti, Zagreb, 2001.121 Edward Hallett Carr, Što je povijest?, Zagreb, 2004., s. 87122 Jure Krišto, «Katolička crkva u hrvatskoj politici u 20. stoljeću»; u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb, 2006., s. 96.

47

2.1.1. DUHOVNO-TVARNI RAZLOZI

Podižući samo neke od središnjih preporodnih ustanova, na južnim livadama i pasištima ondašnjega grada,

(nad)biskup Juraj Haulik prvi ostavlja neizbrisivi trag. Tako su oko začetna Stočnog trga,

gdje danas zatičemo Trg maršala Tita, nikle ustanove i reprezentativne zgrade

historicističke arhitekture 19. stoljeća u Zagrebu te amblematična skulptura (sv. Juraj),

što je izravno ili neizravno vezano uz Haulikovo ime.123

123 I. Biondić, Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti, loco, s. 56.

48

U dosad jedinoj monografiji o prvom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Hauliku,

sažimljući najglavnije u njegovu djelovanju, Velimir Deželić st. (1929.), uz ostalo, piše,

da je «bio veliki organizator na vjerskom i kulturnom polju hrvatskoga naroda,

organizator rijetke energije i čovjek stalnih načela, koji je ono, što je zamislio i proveo»,

tako da «većina njegovih tvorevina još i danas stoji i blagotvorno djeluje, a da nije još i

više uspio, nije bila krivnja na njemu, već na razrovanim političkim prilikama hrvatske

domovine, koju je on žarko ljubio ne samo riječima, već još više djelima».124 I novija

sustavna istraživanja, isto tako, nedvojbeno pokazuju da je, kao preteča moderne

Hrvatske, Haulik «postavio trajne temelje hrvatskog preporoda».125

124 Dr. V. Deželić st., Kardinal Haulik (pretisak), s. 229.125 A. Szabo «Zagrebački nadbiskup Juraj Haulik postavio je trajne temelje …», s. 235-253.

49

Podižući tako neke od središnjih preporodnih ustanova hrvatske metropole, na

južnim livadama i pasištima ondašnjega grada, gdje su danas smještene jedne od

najljepših i najvećih javnih zgrada historicističke arhitekture 19. stoljeća u Zagrebu,

(nad)biskup Juraj Haulik prvi ostavlja neizbrisivi trag. Naime, oko ondašnjega Stočnog

trga, gdje danas zatičemo Trg maršala Tita, nikle su ustanove i reprezentativne zgrade te

amblematična skulptura (sv. Juraj), što je izravno ili neizravno vezano za Haulikovo ime.

S tim u svezi, pogledajmo niže posve kratku eksplikaciju:

1. Samostan sestara milosrdnica (1845.). Na sjevernom rubu budućega trga,

Haulik podiže Samostan sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. U povijesti je

hrvatskog naroda, ta ženska redovnička zajednica bila, i danas je, najbrojnija, a po svom

socijalno-karitativnom, zdravstvenom i odgojno-prosvjetnom djelovanju najzapaženija.126

2. Bolnica sestara milosrdnica (1857.-1859.). Naslonjena na Samostan, na poticaj

i obilno financiranje kardinala Haulika, podignuta je Zemaljska bolnica (koju je pratila

burna povjesnica),127 prva zgrada na prostoru budućega trga, čija se namjena kasnije

mijenjala (danas je tu smješten rektorat Sveučilišta i Pravni fakultet).

3. Hrvatsko gospodarsko društvo (1875.). Na istočnoj strani podignuta je

dvokatna zgrada ovoga društva (danas dio Pravnog fakulteta), što je, kao Hrvatsko-

slavonsko gospodarsko društvo (1841.), pokrenuo biskup Haulik. (Današnja Hrvatska

gospodarska komora nalazi se na južnom rubu trga.) Kao prvi njegov predsjednik, Haulik

je podupirao niz ustanova, što su nastale u krilu ovoga Društva (Gospodarsko-šumarsko

učilište u Križevcima, Gospodarski list i dr.).128

4. Obrtna škola i Muzeja za umjetnost i obrt (1888.). Ovi reprezentativni objekti

na tom trgu, imali su prethodno trajne poticaje, potporu i dobročinstvo zagrebačkoga

(nad)biskupa i kardinala Jurja Haulika.129

126 s. Berislava Vračić – s. Alfonza Kovačić, Setre milosrdnice sv. Vinka Paulskog s kućom maticom u Zagrebu 1845.-1995., I. kuća matica, Zagreb, 1996., s. 10.127 Nakon preseljenja u Ilicu br. 83 (1871.), skrasivši se konačno u novoizgrađenom kompleksu na Vinogradskoj cesti (1894.), Bolnica «Sestre milosrdnice» postaje jedna od najsuvremenijih bolnica Austro-Ugarske Monarhije. Odmah nakon svoga ulaska u Zagreb (1946.), partizanska je vojska okupirala Bolnicu da bi nakon nacionalizacije (1948.), kada su sestre bile «deložirane», ta ustanova dobila novo ime: «Opća javna bolnica narodnog heroja dr. Mladena Stojanovića». Nakon demokratskih promjena (1992.) bolnici je vraćeno je staro ime, a pred bolničkom kapelom postavljeno je poprsje kardinala Haulika (rad kipara Ante Starčevića), pri čemu je dr. sc. Dragutin Pavličević održao zapaženi govor.128 A. Szabo, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860.-1873., I-II, Zagreb, 1987. -1988.129 Isto.

50

5. Hrvatski učiteljski dom (1889.). U njemu su smještene ustanove (profesionalno-

strukovne i humanitarno-sindikalne) hrvatskog učiteljstva, čije je institucionalno

obrazovanje (muško i žensko) prvi pokrenuo i postavio Haulik.130

6. Spomenik Sv. Jurju (rad Antona Dominika Fernkorna, iz 1853.). Spomenik, što

ga je nabavio 1866. godine kardinal Juraj Haulik, nalazio se kod glavnog ulaza u park

Maksimir; nakon što je 1884. prenesen na Akademički trg (Strossmayerov trg), 1908.

godine nađeno mu je mjesto na Sveučilišnom trgu (danas Trg maršala Tita).

7. Hrvatsko narodno kazalište (1895.). Reprezentativna zgrada na ovom trgu

također neizravno je vezana za Haulikovo ime, budući da je «on predsjedao sjednicama

Hrvatskog sabora kad je 1840. prihvaćen prijedlog o osnivanju narodnoga kazališta i

položio dar od 1000 forinta».131

8. Muzička akademija (adaptirana bivša «Željpohova»/»Ferimportova» zgrada).

Kako je Haulik «trajno pomagao Glazbeno društvo, a 1858. darovao je 6000 forinta za

podizanje zgrade HGZ te 1863. pomogao i utemeljenje njegova konzervatorija»,132 i ova

novopreuređena Akademija neizravno nosi uspomenu na njegovo ime.

2.1.2. NACIONALNO-KULTURNO IDENTITETSKI RAZLOZI

«Iako sama Hrvatska u pogledu kulture ne ulazi među vodeće zemlje civilizirane Europe,

ipak je nekoliko stoljeća ispred Slavena koji trpe tursku vlast. Može li se onda sa sigurnošću tvrditi kako će unija s tim narodom,

koji se nalazi na samom dnu civilizacije, donijeti Hrvatskoj sreću i blagostanje? To je svakako vrlo upitno, a po uvjerenju autora ovih redaka, teško ostvarivo».133

130 I. Biondić, «Juraj Haulik kao poticatelj i promicatelj hrvatskog školstva». Dr. sc. Željka Čorak, iz Instituta za povijest umjetnosti, svojedobno je podržala prijedlog da se u jednu od nišâ ovoga Doma postavi poprsje kardinala Haulika, budući da je «dao velike poticaje hrvatskom osnovnom školstvu, a bio je mecena ukupne hrvatske prosvjete» (Arhiv HAOZ-a).131 Emanuel Franjo Hoško, »HAULIK; Juraj (Georgius)», Hrvatski biografski leksikon, LZMK, 2002. 132 Isto.133 Juraj Haulik (1860.); u: Willliam Brooks Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb, 2000., s. 149.

51

«Njegov /Strossmayerov – I. B./ javni rad išao je za tim da udari temelje kulturnoj integraciji Južnih Slavena;

potajno, kao što se vidi iz njegove korespondencije s Račkim, a i drugima, snovao je prevratničke planove,

zajedno s vodećim srpskim političarima onoga doba, predviđajući i nasilne metode da se postigne cilj

stvaranje jugoslavenske države».134

1. U završnu su etapu nacionalne integracije 90-ih godina prošlog stoljeća, iako

jedan od najstarijih europskih naroda, Hrvati ušli bez jasne političke identifikacije.135

Naime, suvremenu hrvatsku političku povjesnicu tako obilježava poznata stekliška

razdjelnica «Bi-li k Slavstvu ili ka Hervatstvu», tj. između etnojezičnog jugoslavizma

(herderovski model «Blut und Boden Nation») i političkog kroatizma (roousovski model

«ugovorne civilne nacije»).136 S obzirom na to, razlikujući Starčevićevu pravašku (kao

promicateljicu «rasističkog nacionalizma» i »budućeg klerofašizma») i Strossmayerovu

jugoslavensku tradiciju (istinsku propovjedaonicu «bratstva i jedinstva južnoslavenskih

134 D. Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Zagreb, 1995., s. 147.135 «Hrvatske političke elite, nećemo poći od stoljeća sedmog, ali od prošloga stoljeća kad se formira moderna nacija, nikad nisu sasvim načisto s identitetom. Želite dokaz za vrijeme prvog nacionalnog preporoda mijenja se ime, Iliri smo. Recite gdje se to dogodilo. Pri kraju stoljeća jugoslavenstvo, i sad dolazi moja najozbiljnija konstatacija, a to je da ni sadašnje političke elite nisu načisto s nacionalnim identitetom» (Josip Županov, Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.).136 Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

52

naroda»),137 još je spomenuti Viktor Novak uspostavio čvrste kriterije za prosudbu

hrvatske političke povjesnice. Uglavnom, po toj uhodanoj crti, standardna hrvatska

historiografija razlikuje dva modela (paradigme) hrvatske nacionalne identifikacije,138 tj.

hrvatski inkluzivni jugoslavizam i pravaški hrvatski ekskluzivni nacionalizam.139 Ovom

potonjem krugu tako pripada i Juraj Haulik - «osnivač klerikalizma u Hrvatskoj»,140

odnosno «prvi jugoslavenski klerikalni vikač protiv komunizma».141

2. Nadahnut Šafarikovim kultnim djelom Geschicte der slawischen Sprache und

Literatur nach allen Mundarten (Offen, 1826.),142 u knjizi Viek i djelovanje sv. Cyrilla i

Methoda slovjenskih apoštolov (Zagreb, 1859.), znanstvene temelje jugoslavizmu

postavlja Franjo Rački - Strossmayerov «apostol narodnog jedinstva i bratske ljubavi

među jednokrvnom braćom, mada verom i državama razjedinjenom».143 Riječ je o djelu,

što se uzima kao «prvo naučnom metodom napisano historijsko djelo u našoj

historiografiji».144 U svakom slučaju, «Franjo Rački - otac hrvatske Cyrillo-

Methodiane»,145 kako sam kaže, polaže osnove «kritično-pragmatične povijesti

jugoslovjenske IX. vieka, tako budu Cyrill i Method glavne osobe».146 Stoga, gotovo je

prihvaćeno, da solunskom braćom, koji su povezali vjeru i narodnost, započinje 137 Viktor Novak, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., s. X.

138 Spram etnotvornog (integrativni), što naglašava «hrvatske potrebe za integriranjem Hrvata i Južnih Slavena (otuda ilirizam i jugoslavizam)», razlikuje se državotvorni (separativni) model koji polazi od «hrvatske duboke historicističke tradicije (otuda ideologija Starčevića i ostalih pankroatista)» (I. Banac, Protiv straha, Zagreb, 1992, s. 124.). Naime, starčevićizam počiva na «anakronističkom državnom pravu», dok se suvremena nacija uzima kao kulturno-jezična zajednicu, u čemu odlučujuću ulogu «igraju kulturna svojstva, a iznad svega jezik» (I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb, 1998; s. 90 i 32).139 «Strossmayerov hrvatski nacionalni osjećaj počiva na temeljnoj ideji ilirskog pokreta o nacionalnom zajedništvu Južnih Slavena, nasuprot ekskluzivnog hrvatstva pravaške ideologije» (Hodimir Sirotković, «Život i djelo đakovačkog biksupa Josipa Jurja Strossmayera»; u: Josip Juraj Strossmayer povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti, Zbornik radova, Zagreb. 2006., s. 32).140 Encikopledija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1958., s. 342. 141 V. Novak, Magnum crimen, s. X.142 Pavle Josef Šafarik (1789.-1861.), slovački protestant, profesor i ravnatelj srpske gimnazije u Novom Sadu (1819.-1833.). Postavši biblijom nacionalnih pokreta slavenskih naroda, osim što podijelila hrvatski nacionalni integracijski prostor između Slovenaca i Srba, njegova Geschicte počiva na znanstveno potpunoma pogrešnim shvaćanjima jezičnoga i kulturnog razvitaka Hrvata. Ne manje štete, priskrbila je i njegova Povijest južnoslavenske literature I - II. (1864. – 1866.), na njemačkom jeziku (Mirko Tomasović, «Provincijalizacija i dekroatizacija naše nacionalne baštine», Forum, br. 7-9, Zagreb, 2004.). 143 Viktor Novak (pr.), Franjo Rački u govorima i raspravama, Zagreb, 1925. 144 Ferdo Šišić, Franjo Rački historik, Proslava stogodišnjice rođenja F. Račkoga, Zagreb, 1929., s. 34. To je, doista, «prvi znanstveni rad u hrvatskoj historiografiji» (Mirjana Gross, Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Zagreb, 2004., s. 138).145 Ivanka Petrović, «Franjo Rački - otac hrvatske Cyrillo-Methodiane»; Zbornik zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU, vol. 9, Zagreb 1979., s. 47-99.146 F. Rački, Viek i djelovanje, s. 403.

53

slavenska književnost i građanska povjesnica slavenskih naroda.147 Utoliko, veliki

trenutak hrvatske i jugoslavenske povjesnice «povezujemo s imenom slavenskih apostola

svetog Ćirila i Metoda», koji su «naši apostoli i ideolozi».148 Uopće, zahvaljujući Ćirilu i

Metodu, tvrde nam suvremeni vodeći hrvatski ćirilometodolozi, «Hrvati kao Slaveni

ulaze u krug svjetske politike».149

3. Ćirilometodska je ideja imala dvije funkcije: pored nacionalno-kulturne

(otpor jugoslovjana prema germanizmu i hungarizmu), temeljna je bila vjerska

funkcija, tj. «unija svih kršćanskih slavenskih naroda u jednoj Kristovoj crkvi, a to je

katolička crkva».150 Nadahnuta idejama Slavenskog kongresa u Pragu (1848.), kao

opravdanje tadašnjeg austroslavizma,151 prilagođena južnoslavenskim prilikama,

Račkijeva cyrillomethodiana ima posve prepoznatljivi algoritam (v. tablicu). Tako bi i

«žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah, a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah,

pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija, kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi

metnuti temelj».152 Polažeći tako temelje Akademije, dovodeći za njezina (prvoga)

tajnika filologa Srbina Đuru Daničića, Strossmayer je čvrsto uvjeren «da će se duh

jugoslavenskog naroda prije ili poslije zaodjenuti jednom knjigom»,153 kako je to već,

glede Bečkoga književnog dogovora (1850.), pod mentorstvom Jerneja Kopitara,

programirao Vuk Karadžić.

IDEJA TELOS IDEATORSlavenski kongres

(Prag, 1848.)Ćiril i Metod:

«apostoli slavjanske uzajamnosti»Jan Kolar/

Pavel Šafarik

147 F. Rački (1861.) vidi da je «naš narod osjetio da je dio velikoga plemena slovjenskoga s kojim mora živjeti i umrijeti», tako da se «ogromno Slovjenstvo od Urala do jadranskoga, od crnoga do bieloga mora sjediniti u jedno političko tielo» (M. Gross, Vijek i djelovanje, s. 65, 88).148 Riječ je o propovijedi msgr. Svetozara Rittiga u crkvi sv. Marka (Zagreb), gdje je nazočila čitava hrvatska komunistička Vlada (Vjesnik, Zagreb, 9. srpnja 1945.). «Naši su pretci Ćiril i Metod; mi smo ostvarili, što su nas po njima učili Križanić i Strossmayer. Zaista danas nakon pobjede možemo klicati: Spašena je baština svetog Ćirila i Metoda, spaseno je njihovo djelo, izvršili smo njihov zavjet!» (isto). 149 Josip Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995., s. 135 i 16. 150 France Perko, «Ćiril-Metodobo gibanje»; u: Drago Klemenečič (ur.), Slomšekov simpozij u Rimu, Ljubljana, 1983., s. 168.151 Vladimir Prelog, Slavenska renesansa 1780.-1848., Zagreb, 1924.152 Franjo Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.153

Kada je izašao prvi svezak Rječnik hrvatskog ili srbskoga jezika (1880.), započet «trudom veleučenog i slavnoga Srbina», Strossmayeru je to bio simbol bratske ljubavi «jednokrvne braće Srba i Hrvata». Povodom Daničićeve smrti, hvaleći njegov rad, a posebice Rječnik kao najveće djelo JAZU, Rački (1882.) se nada da će se oko toga «najrječitijega spomenika narodnog jedinstva skupiti poviješću rastrgana uda Hrvata i Srba». Međutim, uzevši samo štokavski prema Karadžićevu pravopisu, Daničić je zabacio tradiciju svih triju dijalekta hrvatskoga književnog jezika, tako da je Rječnik izazvao niz polemika koje se vuku do današnjih dana (M. Gross, Vijek i djelovanje, s. 410).

54

Književni dogovor(Beč, 1850.)

«jednokrvna braća» (Srbi i Hrvati): «jedan narod treba jednu književnost da ima»

Jernej Kopitar/Vuk Karadžić

Osnivanje JAZU(Zagreb, 1866.)

«… duh jugoslavenskog naroda prije ili poslije zaodjenuti jednom knjigom»

Đorđe Popović(alias Đuro Daničić)

Prva «hrvatska»Biblija (1868.)

hrvatski je jezik«srpski dijalekt na latinici»

Vuk Karadžić/Đuro Daničić

Enciklika Grande munus(Rim, 1880.)

Ćiril i Metod:«sveci Katoličke crkve»

Josip Juraj Strossmayer

• Pravopis (1892.) • Gramatika (1899.)

• Rječnik (1901.)

spsko-hrvatski/hrvatsko-srpski

jezik

• Ivan Broz • Tomislav Maretić • Franjo Iveković

4. Zahvaljujući autoritetu Daničića i Račkoga da su Srbi i Hrvati jedan narod

(«Srbo-Hrvati») s jednim srbohrvatskim jezikom,154 Hrvati dobivaju i prvu svoju

«službenu» Bibliju (1868.), što nam je, po crti ćirilometodske tekstovne predaje, «na

hrvatskom, koji je srpski dijalekt» (latinica),155 uz Đuru Daničića, post mortem podario

Vuk Karadžić (1787.-1864.). Kada je otvarana Akademija u Zagrebu (1867.), važnost je

toga događaja u svečanom govoru posebice podvukao Strossmayer.156 Iako pozadina

priče o tom «hrvatskom» prvijencu još nije dostatno razjašnjena, barem su poznati neki

njezini akteri. Naime, još je ranije Kopitar nalagao Vuku Karadžiću da ijekavizira, tj.

povlaši «neupotrebljivu» Katančićevu Bibliju (1831.),157 što je na predlošku Vulgate

pisana štokavskom ikavicom.158 S obzirom na to, unatoč svim silnim preradama i

prepravkama, Hrvati do današnjih dana Božju riječ čitaju i slušaju de facto na tuđem

154 Svoje «srbohrvatsko» stajalište, tako i Vatroslav Jagić, tada vodeće ime slavistike, dosljedno provodi u svojoj Historiji književnosti naroda hrvatskog i srbskoga (Zagreb, 1867.). Naime, on svjedoči da «nije rastavljao srpsko od hrvatskoga, držeći već u mladim godinama da je to Janus sa dva lica, rad od dva brata koji naporedo rade ne pitajući mnogo jedan za drugoga, ali se već tada moglo slutiti da će se prije ili poslije naći pod istim krovom, a taj im je izgradio jedan jezik» (Stjepan K. Sakač, »Slavistika i Hrvati /Hrvati i filološko-etnički pansrbizam/»; u: Andrija Željko Lovrić i Zlatko Tomičić, Staroiransko podrijetlo Hrvata, Zagreb-Teheran, 1999., s. 189). 155 Onodobna slavistika «nije poznavala hrvatski jezik, a time ni hrvatsku naciju» (Nikša Stančić, «Grafija i ideologija: hrvatski narod, hrvatski jezik i hrvatska latinica Ljudevita Gaja 1830. i 1835. godine», HAZU, Rad, knjiga 492, s. 268).156 On spominje «neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan», napose «što je zlatno svoje pero posvetio prevodu naših svetih knjiga». Dakako, «slava i hvala vjernomu učeniku njegovu [Daničiću], tajniku akademičkomu, koji dio časa i rada svog istoj svetoj svrsi posvećuje» (Ivo Padovan /ur./, Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer, Zagreb, 1995., s. 178). 157 Katančićeva Biblija (Budim 1831.) «predstavlja ropski prevod reči, a ne smisla, rađen za Srbe rimske vere i štampan latinicom» (Đuro Daničić, Vidov dan, Beograd, 1862.).158 «Katančićev prijevod prvi kompletni tiskom objavljeni hrvatski prijevod Biblije (1831.) čime je definitivno proces formiranja hrvatskog jezičnog književnog standarda zajedno s nacionalnim autentičnim bitno integrativnim karakteristikama trebalo smatrati završenim – prije tzv. Ilirskog preporoda koji nije, kako se do besvijesti trubi, stvorio tu živu integrativno jezično-nacionalnu komponentu, nego, naprotiv, razorio već stvorenu» (Zlatko Posavac, «Ivo Bizzaro /Bizarić/, njegova estetika i problem 'romantičnog klasicizma'», Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, br. 1-2, Zagreb, 1995., s. 257).

55

jeziku. Zanimljivo je da je iza Kopitar-Karadžićeva projekta, u duhu probuđene misijske

svijesti «evangelikalne» struje zapadna protestantizma, idejno i financijski stajalo British

and foreign bible society, što je utemeljeno u Londonu (1804.).159 Slijed će povijesnih

događaja, međutim, pokazati da je, pored evengalizatorskih, spomenuta biblija bila u

misiji britanske kolonijalne politike, potvrđujući tako na ovim prostorima, još jednom,

poznato načelo Antonia de Nebrije (1492.): sempre la lengua fue companera del

imperio [uvijek je jezik bio pratilja imperija].160

5. Posve u duhu cyrillomethodiane, tobože neizbježnim izborom «primitivne»

vlaške ijekavice,161 glede srbohrvatskoga (zajedničkog) književnog narječja,162 hrvatski

vukovci zaglavljuju jezičnu standardizaciju, položivši tako temelje srbohrvatske

(jugoslavenske) Blut und Sprache Nation.163 Na tim pozicijama serbokroatizma

(srbohrvaštine), pod odlučnim utjecajem srbofilskog Masaryka,164 tzv. napredna

omladina na prijelomnici stoljeća nastupa na političku pozornicu, stavljajući ideju

jezičnog jedinstva «u službu nacionalnog i državnog ujedinjenja».165 Izvukavši tako

logički zaključak da Hrvati i Srbi moraju «imati jedinstven nacionalni program i samo

159 Peter Kuzmič, Vuk-Daničićevo Svelo pismo i biblijska društva, KS, Zagreb, 1983.160 Na idejama zajedničkog srbo-hrvatskog jezika, što je potvrđen i u prvoj «hrvatskoj» Bibliji, pronikla je importirana politika «novog kursa» (Hrvatsko-srpska koalicija), preko koje, od početka 20. stoljeća do današnjih dana, britanski Albion geostrateški i geopolitički kontrolira ove prostore.161 «Od svih kandidata za osnovicu standarda najprimitivniji je imao jedino šanse», iako «osnovica za sh. standardni jezik novoštokavska folklorna koine nije bila prikladna za izgradnju jezičnog instrumenta moderne civilizacije» (Dalibor Brozović, Standardni jezik, Zagreb, 1970., s. 116, 113 i 122). već – posve dosljedno – izgradbi tzv. balkanske civilizacije. 162«Zaokret hrvatskih fonetičara prema posličnjavanju hrvatskoga i srpskoga jezika, do kojega je došlo krajem 19. stoljeća, njihovu dominaciju u najvažnijim nacionalnim institucijama i u javnome životu u međuraću 20. stoljeća, Abjanić ne doživljava kao prevagu jedne jezikoslovne koncepcije nad drugom - čemu inače stremi logika prirodnoga jezičnoga razvoja - već je doživljava kao direktno i promišljeno nasilje nad hrvatskim jezikom i hrvatskom kulturom» (Ante Selak, Jezikoslovni pogledi Ilije Abjanića /grafija, ortoepija, eufonija, prozodija/, Disertacija, Zagreb, 2006., s. 318-319). «Dr. Ilija Abjanić [1868.-1946.], najuporniji i najradikalniji negator Karadžićeve jezikoslovne ostavštine u Hrvatskoj, premda formalno nikada zabranjivan, spletom različitih okolnosti još uvijek je, osim malobrojnim znanstvenim znatiželjnicima, više-manje nepoznat, time i nepostojeći autor» (isto, s. 320).163 «Krajnji je cilj srbohrvaštine bilo izjednačavanje hrvatskoga i srpskoga sa srpskim kao konačnim ciljem» (Leopold Auburger, Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Ulm/Donau, 1999., s. 5).164 U svojem političkom djelovanju u odnosu Hrvata spram Srba, piše Lukas, Masaryk je «uvijek bio na strani Srba». Svjedoče to, posebice, njegovi memoari: «Moji jugoslavenski prijatelji znadu, da sam si ja predstavljao njihovu unifikaciju pod političkim vodstvom Srbije» (Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, Zagreb, 1997., s. 236-237). «Tomáš Garrigue Masaryk je još za života ulice dobio i u Bjelovaru, Čakovcu, Daruvaru, Varaždinu i Virovitici što ga čini strancem sa najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Masaryk je svoje ulice imao u Hrvatskoj i onda kada ih nije imao u vlastitoj zemlji» (Saša Šimpraga, «Zagrebačke ulice tuđih mrtvaca», Zarez, 27.studenoga 2008).165 Predrag Matvejević, Jugoslavenstvo danas, Zagreb, 1982., s. 93.

56

jednu državnu misao», ta se omladina već u to vrijeme opredijelila za onaj put koji će

dovesti do Hrvatsko-srpske koalicije (1905.).166 Bio je to neizbježan uvod u prvu

Jugoslaviju (1918.), budući da je nacionalno-revolucionarni cilj Koalicije «išao za

uništenjem Monarhije i uspostavom jedne jugoslavenske države».167

6. U složenoj geopolitičkoj igri na ovim prostorima, importiranoj je

cyrillomethodiani u svemu tome bila namijenjena jedna od središnjih uloga, napose,

glede naivne želje da se preko državnog jedinstva privede pravoslavne shizmatike Svetoj

rimskoj crkvi i tako ostvari vjersko jedinstvo južnih Slavena.168 Zalažući se tako za

ćirilometodsku povlasticu u Zapadnoj crkvi (staroslavensko bogoslužje), Strossmayer se

odlučno zanosio idejom crkvena jedinstva, nalazeći da je u njegovu ostvarenju Božja

providnost169 hrvatskome narodu odredila posebnu ulogu.170 S obzirom na to, na razmeđi

stoljeća javlja se Hrvatski katolički pokret (HKP), čiji je idejni pokretač i pokrovitelj

krčki biskup Antun Mahnić (1850.-1920.) odlučno zaplovio u mutno more Strossmayer-

Račkijeve cyrillomethodiane.171 Osim što je Mahnićevu tvrdnju o «providencijalnoj

misiji» hrvatskih katolika među pravoslavnim južnim Slavenima prosudio kao teološki

neprihvatljivom (naime, «da posebnih zadaća pojedinim narodima naredjenih od Boga

166 Vasilije Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, Beograd, 1991., s. 347.

167 Jaroslav Šidak, Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb, 1973., s. 37. Potkraj 19. stoljeća u Pragu, uz potporu «slobodnog zidarstva» (masonerije), prihvaćen Masarykov protukatolički politički program o «slavenskoj slozi i uzajamnosti», koji je bio «usmjeren na rušenje Austro-Ugarske Monarhije» (Z. Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, s. 21).168 «Nema sumnje da su njihove ideje sastavnica tzv. unionističke teologije, koja je tada prevladavala u Katoličkoj crkvi, a prema kojoj su se svi odvojeni kršćani i Crkve ponovno trebali okupiti oko nasljednika sv. Petra na katedri rimskog biskupa» (Tomo Vukšić, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini: 1878-1903, Mostar, 1994., s. 62).169 «Nije li ova vjera u Providnost masonska?» - pita se G. E. Lessing, Freaimaurer Gespräche, Stuttgart, 1946.; prema: Ivan Pederin, «Prestrojavanje nacionalnih ideologija u doba prvog svjetskog rata kod Hrvata, Srba i Slovenaca», Hrvatska obzorja, br. 1-2, Split, 2003., s. 25.170

U jednom pismu, od 15. prosinca 1886. godine, Strossmayer piše: «Ja sam često izjavio i ponovio da smo mi Hrvati katolici od Boga predodređeni da kao kvasac cjelokupno tijesto južnih Slavena prožmemo i malo pomalo ga svetom jedinstvu Katoličke crkve privedemo» (Josip Balabanić i Josip Kolanović /pr./, Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Serafin Vannutelli /1881-1887/, Zagreb, 1999., s. 635). 171 «Evo narode hrvatski, na naumu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja» (Antun Mahnić, «Zvanje hrvatskoga naroda», Novine, Zagreb, 5/1918., br. 108). Štoviše, uoči donošenja zloglasne Obznane (1921.), Mahnić u poznatoj «besjedi» piše: «Bog nas je u svojoj mudroj providnosti na čudesni upravo način, štono riječ, zbio u jedno tijelo. Osvanu nam veliki dan, a na nebu nam se ukaza znak s natpisom SHS. Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci! Božja je volja, da ostanete na vijeke nerazdruživo ujedinjeni. Promisao odredila vas za visoke ciljeve. Samo u jedinstvu je vaš spas, vaša budućnost. Gdje je izdajnička ruka, koja se usuđuje rušiti ovo jedinstvo? Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja!» (Narodna Politika, Zagreb, 2/1919., br. 265, s. 1-3).

57

nema»), pop Stipe pl. Vučetić (1874.-1945.), izvorni starčevićanac, dalekovidno je,

upravo haulikovski, upozorio na moguće tragične posljedice takve politike.172

«Znanstveno» legitimirajući totalitarnu (rasno-klasnu) ideologiju,173 tj. promicanje

etničko-jezičnoga jedinstva (Blut und Sprache Nation), što će će vrhuniti u dolazećem

stoljeću («stoljeće smrti»), Strossmayer-Račkijeva cyrillomethodiana je nazaobilazna u

tim tragičnim geopolitičkim eksperimentiranjima.174

7. Glede si opreza, pa i otvorene protimbe zlorabi cyrillomethodiane, Haulik je

izložen žestokom udaru onodobnih slavenofilskih i liberalnih preporoditelja, među

kojima, svakako najžešči, bio je Imbro Ignjatijević Tkalac (1824.-1912.). U jednom

izvješću ministru Bachu, pod naslovom «Situacija u Hrvatskoj sredinom ožujka 1850»,

prokazujući Haulika («Jesuit vom reinsten Wasser»), dakako, Tkalac je na strani

nacionalno usmjerenoga i «liberalnog» svećenstva.175 Zabacujući državno-povijesno

pravo, svojim talijanskim iskustvom, Tkalac je razvijao misao o naciji koje se stvara

prvenstveno kao kulturna zajednica.176 S tim u svezi, zbog protimbe hrvatskom

državnom pravu, kao «beskompromisni hrvatski vukovac» 177 (štoviše, nesuđeni zet Vuka

Karadžića), Tkalac spada «u retke pristalice jugoslavenskog ujedinjenja ili retke liberale

u hrvatskoj eliti».178 Na tom tragu, Andrea Feldman - Bančeva doktorandica s američkog

172 Tako, on piše da je biskup prešao preko «hrv./atskoga/ državnog prava, kao preko nimalo vrijedne stvari», čime je tijek hrvatske politike «navrnut u protuhrvatske jugoslavenske ciljeve», tj. da je Mahnićeva «jugoslavenska ideologija bez stvarnih i zbiljnih osnova, kadra naš hrvatski narod dovesti do katastrofe» (Stipe Vučetić, «Značaj jugoslavenske propagande», Hrvatska, Zagreb, 1918., br. 2081, s. 1). 173 Strossmayerov tajnik tako zbori «… oj i danas mržnja, sebičje i nesloga nas kolju, kolju nas ljuta zloba i jal – kolju nas tuđinskom krvi našem zdravlju uciepljene» (Mirko Cepelić, «Govor u slavu slavenskih apostola sv. Cirila i Metoda», Glasnik biskupije bosanske i sriemske, br. 14, Đakovo, 1881., s. 141-142).174 Zapravo san o jednom jeziku za sve južne Slavena, o njihovoj ujedinjenosti, što sve pratimo od (protu)reformacijskih vremena, promeće se u sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva (Miro Kačić, Hrvatski i srpski – zablude i krivotvorine, Zagreb, 1995., s. 71).175 ? «Niže svećenstvo, osobito mlađa generacija nacionalno je orijentirana iz uvjerenja prema domovini i ima u svojim redovima naobraženih muževa. Ukidanje celibata, uvođenje stare slavenske liturgije, sinodalno uređenje nacionalne crkve s odcjepljenjem od Rima u pozadini otvoren je credo mlađeg klera» (Alojz Ivanišević, Kroatische Politik der Wiener Zentralstellen von 1849 bis 1852, Beč, 1984., s. 164-165). 176 Zanimljivo je da Tkalčev «novinski projekt Ost und West» podupire utjecajni Strossmayer, koji s njime dijeli «varijantu ranog ekumenizma»; pače, Tkalac je i član njegova stožera na I. vatikanskom koncilu. Posebice cijeneći Pravoslavnu crkvu, «koju je razumio kao izraz istinskog narodnog uvjerenja i kulture», Tkalac je bio uvjerenja «kako se latinski obred morao nasilno nametnuti Slavenima, dok je grčki obred lakše pronašao put do ljudi». Štoviše, «u nadmetanju Rimske i Pravoslavne crkve», Tkalac vidi potrebu «za kompromisom i ustanovljenjem jedinstvene slavenske crkve (ecclesia slavica)» (Andrea Feldman, «Imbro Ignjatijević Tkalac /1824.-1912./»; u: Liberalna misao u Hrvatskoj, Zagreb, Zagreb, 1999., s.135).177 Tako glasi čitavo poglavlje u knjizi: V. Novak, Vuk i Hrvati, Beograd, 1967., s. 393-431.178 Dušan T. Bataković, «Tipovi nacionalizma kod Hrvata i Srba»; u: Dijalog povjesničara-istoričara 1, Zagreb, 2000., s. 209. «Srbi su od prvih dana prihvatili Tkalca, smatrajući da je na temelju njegovih ideja, koje su potpuno odgovarale srpskim interesima, mogućno naći sporazumna rešenja sa Hrvatima» (V.

58

sveučilišta u Yaleu - otkriva da je, kao «strastveni liberal i instinktivni Europejac»,

Tkalac zapravo «začetnik modernog liberalizma u Hrvatskoj».179 Isto tako, William B.

Tomljanovich - Bančev doktorand i haški istražitelj,180 hvali iznimno «čvrsto

prijateljstvo» Strossmayera i Tkalca koji je bio «hrvatski nacionalist». Pače, po crti

viktornovakovske evaluacije, Tomljanovich smatra da je «Strossmayer bio najglasniji

nacionalist u Crkvi», za razliku od «anacionalnoga» kardinala Haulika («čak nije ni bio

Hrvat», već «Slovak po nacionalnom porijeklu»), koji još ranije «namjeravao

dekroatizirati vjerske i obrazovne institucije».181 Kako đakovački biskup i zagrebački

nadbiskup tamo 1860-ih godina predstavljaju dvije polarne krajnosti katoličkih, napose

političkih stajališta u Hrvatskoj,182 treba vidjeti u čemu su tu bitne razlike.

8. Predvodeći liberalnu većinu u Saboru, što je, uz otklon federalističkog

uređenja Monarhije te izvan njezina okvira zagovarala rješenje «južnoslavenskog

pitanja», Strossmayer se radije priklonio unionističkoj politici, što je bila u duhu

obnove nove nagodbe s Ugarskom, a ne s Austrijom. Strossmayerov «liberalni

katolicizam», djelujući po crti (jugo)slavenskog klerikalizma,183 naslonjen na njemačko-

talijanski model ujedinjenja184 te tako protivan ovdašnjoj nacionalnoj identifikaciji,185

zakonito je otvorio prostor – iako je to, vjerojatno, najmanje želio – tragičnim

Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, s. 78-79).179 A. Feldman, «Imbro Ignjatijević Tkalac /1824.-1912./»; s. 135.180 «Za Yale sam se zainteresirao najviše zbog Ive Banca. Kad sam pročitao njegovu knjigu Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, znao sam da je to netko s kime bih želio raditi». Kao haaški istražitelj priskrbio je «jedinstvenu mogućnost da svoja znanja i iskustva povjesničara iskoristi za nešto trenutno važno, ali i nešto čime će se jednog dana baviti budući povjesničari» (Vjesnik, Zagreb, 10. studenoga 2000.). 181 Willliam B. Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer, Zagreb, 2000., s. 149 i 313. 182 «Prizor dvaju katoličkih prelata koji 'čerupaju jedan drugoga' u dnevnim novinama jedna je od najčudnijih epizoda u političkoj povijesti Hrvatske» (isto, s. 149). 183 «[Strossmayer] je na svaki način htio ispreplesti interese politike raznih slavenskih država i poistovjetiti ih u približavanju crkvenom jedinstvu» (Josip Balabanić i Josip Kolanović /pr./, Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Serafin Vannutelli (1881-1887), Zagreb, 1999., s. 37).184 Franjo Rački: «Koliko su velikane nauci i umjetnosti rodili i odgojili politički pocijepani ali duševno ujedinjeni narodi talijanski i njemački, dovoljno je samo pripomenuti. Nema sumnje, da bi se onakvo duševno jedinstvo i među plemenima našega naroda putem historijskim, kao i na zapadu, razvilo i utvrdilo» (V. Novak /pr./, Franjo Rački u govorima i raspravama, s. 122).185 «Točno je da su Italija i Njemačka bile ujedinile pučanstvo koje je pripadalo različitim državama, različitim kulturnim predajama pa čak, u slučaju Njemačke, i različitim vjerama. Ipak, na oba ta prostora to je pučanstvo imalo stoljećima staru zajedničku kulturu, a u njegovoj svijesti oduvijek je postojao nekakav ideal Italije, odnosno Njemačke. Čehoslovačka i Jugoslavije nisu imale takve podloge. Obje su bile, u duhu Palackyjeve misli, izmišljene - prvu je izmislio Masaryk a drugu Strossmayer» (A. J. P. Taylor, Habsburška monarhija 1809-1918, Zagreb, 1990., s. 315).

59

južno(jugo)slavenskim utopijama.186 U svezi s tim, možemo se složiti, primjerice, nekim

prosudbama: da Strossmayer «jugoslavenskim imenom i nije htio ukloniti hrvatsko ime,

već je hrvatskom narodu htio dati pod tim imenom veću ekspanziju i zamah, širi zadatak i

bolju budućnost».187 Međutim, glede stvarnog stanja, radilo se o tzv. wishful thinking

mišljenju, koje svoje želje vidi kao stvarnost.188 Na taj je način, začeta u posvemašnje

duhovnoj pomutnji189 i pravoj iluzionističkoj mučkalici,190 njegova je politika bila prava

nepogoda. Štoviše, neke ozbiljne povijesne raščlambe ne isključuju ni mogućnost

veleizdaje191 te, s tim u svezi, da je Strossmayer «pravi zloduh hrvatske politike».192

186 «Genetska linija jugoslavenstva išla je od liberalizma preko slavenske uzajamnosti i srbofilstva do integralnog jugoslavenstva» (Jure Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici /1850.-1918./, Zagreb, 1994., s. 295).187 Filip Lukas, Strossmayer i hrvatstvo, Zagreb, 1926., s. 19. Isto tako, možemo prihvatiti da Strossmayerov jugoslavizam nije pritom «težio balkanizaciji hrvatskog identiteta, već je u njegovoj intenciji bilo uvođenje modernizacijskih procesa u južnoslavenske prostore pod vidom njihove europeizacije» (Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., s . 187).188 «Jugoslavenstvo, međutim, nije ništa drugo doli prazno misionarstvo, vizionarstvo, ili iluzija i nastalo je na svim nerealnim postavkama» (Ivo Korsky, Iz ideala u stvarnost, Zagreb, 2005., s. 374).189 «Glavni plod hrvatskog jugoslavenstva bila je potpuna pomutnja duhova. Umjesto da duševno jača svoj narod i ulijeva mu povjerenje u vlastitu snagu, novo pokoljenje nameće hrvatskom narodu nemoguće zadatke i veoma udaljenje ciljeve, čime samo olakšava Mađarima provođenje nove, mađarske imperijalističke politike u Hrvatskoj» (Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, Zagreb, 1991., s. 92).190

«Toskansko jugoslavenstvo Strossmayera i Račkoga, taj kabinetski iluzionizam neznatne elite bio je protkan temama, prikladnim za duhovitu konverzaciju po đakovačkim biskupskim salonima…» (M. Krleža, «O Stjepanu Radiću», Književna republika, br. 1, Zagreb, 1926.).191 «Činjenica je da se Strossmayer zalagao za ćirilicu, nudio je čak Srbima da kralj Mihajlo postane hrvatski kralj, nudio je Srbima da Beograd preuzme vodstvo nad Hrvatima – zbog čega je imao neprilika i s Bečom, zagovarao je liturgiju na staroslavenskom, tiskanje liturgijskih knjiga ćirilicom, sve u svemu očekivao je da se Hrvati pretope u Srbe i pravoslavlje. […] Kako se po Strossmayerovoj koncepciji jugoslavenstva Bosna trebala dodijeliti Srbima, a franjevci su pomrsili konce kada su se priklonili katolicizmu i katoličkoj Austriji, kada je bila u pitanju aneksija BiH, a nisu se priklonili Srbima», Strossmayer drži da bi franjevac «'Martić zaslužio konopac ako bi naši Srbi pobijedili'» (Marija Salzman-Čelan, «Strossmayer i Jukić - stvaranje Jugoslavije i srpske državnosti preko Hrvatske»; u: Vine Mihaljević i Ante Selak /ur./, Zbornik Ivan fra Franjo Jukić /1818.-1857./, Zagreb, 2009., s. 35-51). 192 «Svojim ne samo idejnim jugoslavenstvom nego i aktivnom politikom preko svoje Narodno-liberalne stranke u doba ustavnog provizorija (1861-67) u Monarhiji onemogućio je svaki dogovor bilo s Austrijom bilo s Ugarskom, ali ne poradi tada praktički neizvediva, ali najispravnijega načela da Hrvatska treba biti sasvim samostalna država, nego poradi svojih stvarnih veza, pa i čak pismenih obaveza prema tada još turskoj kneževini Srbiji i Iliji Garašananu, idejnom tvorcu i provoditelju programa srpske vanjske politike po načelima sadržanim u Načertaniju (1844), prema kojoj bi na ruševinama Turske i Habsburške monarhije trebalo stvoriti Veliku Srbiju. Dok se u Habsburškoj monarhiji nakon pada Bachova apsolutizma rješavalo pitanje odnosa pojedinih zemalja prema vladaru i međusobno, Strossmayer i vodstvo njegove stranke aktivno su radili na pripremama za ujedinjenje sa Srbijom, a prvi čin u tome bio bi pripajanje turske Bosne i Hercegovine Srbiji, kao osnov buduće zajedničke države. Ne htijući poradi tih pismenih i ugovornih obaveza prema Srbiji pristati ni na kakav dogovor u Monarhiji, pitanje su položaja Hrvatske u okviru Habsburške monarhije ostavili neriješenim. A kada su se uspjela dogovoriti dva glavna partnera u Monarhiji Austrija i Ugarska te je tzv. poznatom Austro-ugarskom nagodbom 1867. Habsburška monarhija uređena kao dvojna monarhija, a hrvatskoj Narodno-ustavnoj stranci (unionistima) nije bilo bilo moguće sklopiti bolju nagodbu s Mađarima nego što je 1868. god. sklopljena, a po kojoj Hrvatska zadržavajući svoj poseban državni identitet tada stupa s Ugarskom u realnu državnu uniju, sačuvaši samo neke poslove u

60

9. Za razliku od Strossmayera, pretpostavljajući opstanak Monarhije kao

srednjoeuropske države i njezino konfederalno preuređenje, duboko svjestan mogućih

iskušenja «balkanskog Babilona»,193 Haulik je posve isključio jugoslavensko usmjerenje

a još manje ulogu Srbije u određivanju budućnosti Hrvata.194 Naime, kao iskusni

diplomat i realni političar, on je žestoki protivnik ujedinjenja hrvatskih zemalja «izvan

Monarhije», što je, u bîti, bila i izvorna starčevićanska spasonosna opcija.195 Glede

Haulikova zalaganja za izravni dogovor s Austrijom, što je bila politika njegove

Samostalne narodne stranke (dakle: samostalnog uređenja hrvatskog položaja u

Monarhiji),196 i danas se se postavlja pitanje: «Je li neodlaskom u Beč bila izgubljena

prilika da Hrvati zajedno s Česima i Poljacima izbore federativni preustroj Carevine?».197

Dobro razlikujući između naroda (rodoljublja) i nacije (domoljublja), koje je posve

zamućeno u obzorju Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, iako rođenjem Slovak,

Haulik je očevidni primjer «političkog hrvatstva», što je u duhu suvremene paradigme

nacionalne identifikacije (roousovski «ugovorne civilne nacije»).198 U čemu je bît

vlastitoj nadležnosti. Nakon revizije te nagodbe (1873) i stapanja unionista i narodnjaka u jedinstvenu Narodnu stranku, Strossmayer se formalno povlači iz aktivne politike, ali i nadalje ostaje duhovni autoritet te stranke, i nadalje održava veze sa Srbijom, što je posebno došlo do izražaja u vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka 1875-78. god.» (Benedikta Zelić-Bućan, «Značenje dr. Franje Tuđmana u ogledalu novije hrvatske povijesti», Marulić, br. 1, Zagreb, 2000., s. 36-37).193 Juraj Haulik (1860.): «Iako sama Hrvatska u pogledu kulture ne ulazi među vodeće zemlje civilizirane Europe, ipak je nekoliko stoljeća ispred Slavena koji trpe tursku vlast. Može li se onda sa sigurnošću tvrditi kako će unija s tim narodom, koji se nalazi na samom dnu civilizacije, donijeti Hrvatskoj sreću i blagostanje? To je svakako vrlo upitno, a po uvjerenju autora ovih redaka, teško ostvarivo» (prema: W. B. Tomljanovich, Biskup J. J. Strossmayer, s. 152-153).194 «Njegov /Strossmayerov – I. B./ javni rad išao je za tim da udari temelje kulturnoj integraciji Južnih Slavena; potajno, kao što se vidi iz njegove korespondencije s Račkim, a i drugima, snovao je prevratničke planove, zajedno s vodećim srpskim političarima onoga doba, predviđajući i nasilne metode da se postigne cilj stvaranje jugoslavenske države» (D. Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Zagreb, 1995., s. 147).195 Naime, A. Starčević (1878.) piše: «[…]razvili se i razuzlali zameršaji Europe kako mu drago, po Hervate bi bilo najbolje u zakonitoj samosvojnosti ostati pod vladajućom dinastiom; obstanak ove dinastije stoji od Hrvata; obstanak Hrvata kao srećna naroda glavno stoji od vladajuće dinastije» (v. Zlatko Matijević, U sjeni dvaju orlova, Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljećima 20. stoljeća, Zagreb, 2005.; s. 41).196 Polazeći od (ne)izravne činjenice da je hrvatski identitet postao stvarnost i, prema tome, jedini izgledni temelj politike, ta opcija ima sljedeće značajke: prvo, ustrajavanje na hrvatskom državnom pravu, dakle, pretpostavci nekdašnja povijesnog jedinstva čitava područja koje Hrvate drže svojim, i drugo, lojalnost Monarhiji koja bi trebala biti zajedničko ishodište za sve raznorodne sastavnice na tlu trojedne kraljevine.197 Ivan Supek, Vjesnik, 20. kolovoza 2002. 198 Zaokružena artikulacija pojma «Hrvat» nastupa tek 1860-ih, s time što ga Strossmayerovi narodnjaci vežu za pojam etnojezičnog jugoslavenstva, dok ga Starčevićevi pravaši smještaju isključivo u suvereno političko tijelo legitimirano hrvatskim državnim pravom (Tihomir Cipek - Stjepan Matković, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Zagreb, 2006.).

61

prijepora oko cyrillomethodiane, na čijim je idejema od polovice 19. stoljeća do

današnjih dana pretežno obilježeno «nedovršavanje» moderne hrvatske nacije.

10. Ponajprije, valjalo bi poći od teze kako je u povijesti teško naći osobâ, o

kojima su se izricali tako proturječni sudovi kao o sv. Braći, tj. Ćirilu i Metodu. Iza tih

proturječja, upozoravao je još Stjepan Krizin Sakač (1936.) u poznatom članku «Što smo

primili od sv. Braće Ćirila i Metoda»,199 ostaju različiti doista teški ne samo apologetski,

već i historijski problemi. I dok, s jedne strane, «najviše katoličke crkvene vlasti tvrde o

sv. Ćirilu i Metodiju jedno i izvode iz toga svoje zaključke», s druge strane «najviši pak

pravoslavni autoritet uvjerava nas o drugom i preporuča nam baš protivno».200 Ova

dalekosežna Sakačeva teza, još jednom je bjelodano potvrđena upravo ovih dana. Naime,

naspram Strossmayerove provendicijalne «ekumene»,201 posve je opriječno (suvremeno)

«istočno» tumačenje baštine sv. Braće.202 U svakom slučaju, uz prvotne evangelizacijske

zadaće, kult je Svete Braće dobrano nakalemljen geopolitičkim ideologemima (Drang

nach Osten vs. Drang nach Westen), što su više u funkciji «sukoba», a ne «susreta

civilizacija». Upravo glagoljica - «pismo s ideološkom podlogom»,203 kao nosivi stup

cyrillomethodiane, gotovo školski, posvjedočuje spomenutu tezu. O čemu se radi?

11. Sve do druge polovice 19. stoljeća hrvatska tradicija beziznimno znala da je

glagoljizam predćirilometodskog podrijetla. Međutim, nadahnut djelom Šafarika o

199 Stjepan K. Sakač, «Što smo primili od sv. Braće Ćirila i Metoda», Život, br. 3, Zagreb, 1936. Zanimljivo je da radi, tobože, «posve tendencioznih političkih nastojanja», upravo Viktor Novak (1948.) osuđuje «pseudopatriotsko istraživanje i zaključivanje» Stjepana Krizina Sakača, «inače žestokog borca u obaranju Ćirilo-Metodskog prosvjetiteljskog kulta» (V. Novak, Magnum crimen, s. 508).200

S. K. Sakač, «Što smo primili od Sv. Braće», s. 97.201 Naime, uz braću nam istočnog obreda, što su s nama «jedna krv i jedan narod», zagovorom svete Braće, kao izabrani narod, Hrvati grade jedinstvo svih Slavena u jednoj crkvi pod vodstvom rimskog pape. (Andrija Šuljak, «Biskup Josip Juraj Strossmayer i ćirilometodsko-glagoljska baština»; u: Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Osijek, 2008., s. 251-254).202 «Наша два једноверна, једнокрвна и једнојезична народа градили су и поново граде свој историјски пут на јединственом просветитељском делу cв. Бpaћe Кирила и Методија». Uz svećanu dodjelu Ordena Sv. Save Prvoga Reda, to su riječi Amfilohija Radovića, mitropolita crnogorsko-primorskog, što ih je uputio ruskom predsjedniku Medvedevu (Vesti, rs, 20. oktobra 2009.). 203

«Kao takva ona [glagoljica] je pogodovala širenju nekih ideja, ali je zato u isto vrijeme bila smetnja za širenje nekih drugih ideja: vjerskih, kulturnih i nacionalnih i sl. Zato je historiografija o glagoljici jako ideološki obojena. Pogodnost za ideološko iskorištavanje bivala tim veća što nema sigurnih podataka kada je glagoljica nastala i tko joj je autor. Zato je bilo moguće prema raznim ideologemima premještati mjesto nastanaka i mijenjati imena njezina tvorca. […] Ona je manje bila to da se na najpogodniji način sačuva i prenese poruka, nego da se proširi odnosno suzbije širenje jedne ideologije i životnoga nazora: vjerskog, kulturnog, nacionalnog, političkog i sl.» (Mile Bogović, «Glagoljica kao historiografski problem»; u: Hrvatska historiografija 20. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., s. 269).

62

glagoljskoj pismenosti (1853.), koji je zaključio da je glagoljicu po božanskom

nadahnuću stvorio sv. Ćiril (861.-863.), otac cyrillomethodiane te ideolog

«jugoslovjenstva», Rački (1861.) posebice je radostan, jer je sâm, kako kaže, «tu misao

već odavna gojio: te nutrnjim njekakvim nagonom slutio».204 Želeći da Vatikan obnovi

nekadašnju slavensku liturgiju, Rački je bio je uvjeren da samo narodni episkopat i

narodno duhovništvo mogu presudno utjecati na «naš narodni razvitak». Nije imao na

umu samo uvođenje staroslavenskoga jezika u službu Božju nego zapravo obred «u

narodnom srbskohrvatskom jeziku» koji mora proizaći «iz ust cjelokupnoga naroda

jugoslovjenskoga», tako da ga može razumjeti Hrvat, Dalmatinac, Dubrovčanin, Bosanac

i «Srbljin», pa se nitko neće prepirati je li to hrvatski ili srpski jezik. Ako se to ne

provede, dodaje Rački, prevladavala bi «regionalna imena».205 U narodnom je jeziku u

bogoslužju, Rački vidio temeljnu polugu za sjedinjenje istočne i zapadne crkve, pri čemu

ga svesrdno podupire Strossmayer. Naime, kad je riječ o slavenskoj liturgiji, potonji je

«uvjeren da u njoj leži sredstvo, kojim se Bog za buduće poslužiti može, da narod

jugoslavjanski u vjeri sjedini».206

12. Uspostavom Strossmayer-Račkijeve Akademije, obvezatno se ustalila dogma:

da su sveta solunska braća Ćiril i Metod začetnici glagoljice, da su oni prevoditelji

Svetog pisma i svih bogoslužnih knjiga na staroslavenski jezik, da prije njih nije

postojala staroslavenska liturgija ni staroslavensko pismo, da su oni prvi prosvjetitelji

Hrvata, da su im oni dali vjeru u Krista.207 Budući da je smisao ćirilometodske ideje, u

prvom redu, bio u prevladavanju jaza između Srba i Hrvata, glede podrijetla i autorstva

glagoljice,208 posebice je pozornost zadobila tzv. Taylor-Jagićeva teorija, po kojoj je Ćiril

glagoljska slova stvorio prema grčkom (kurzivnom) pismu. U svakom se slučaju

glagoljica htjela povezati s dvojicom Solunjana, tako da je svaki onaj koji je pokušao

204 M. Gross, Vijek i djelo, s. 40.205 M. Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb, 1985., s. 394-395. 206 Ferdo Šišić (ur.), Korespondencija Strossmayer-Rački, knjiga I, br. 21, Zagreb, 1928., s. 56.207 «U drugoj polovici XIX. vijeka glagoljica je dobila nova imena. Češki i slovenski jezikoslovci stadoše je rasuđivati, pa je prozvaše staroslavenskim pismom, što su prihvatili odmah i hrvatski jezikoslovci. Jezik, kojim se služila hrvatska liturgija, prozvaše također neki staroslavenskim, a drugi panonskim, treći starobugarskim, a neki čak i moravskim. Samo ne hrvatskim» (Kerubin Šegvić, «Glagolica i njezino podrijetlo», Hrvatska smotra VI, Zagreb, 1938., s. 441). 208

Mišljenja o postanku glagoljice su više nego bogata, pa je tako Iljinskyj nabrojio čak 38 raznih teorija (G. A. Iljinskyj, Opit sistematičeskoj Kirilo-Metodevskoj bibliografiji, Sofija, 1934., s. 104-112).

63

drugačije misliti, u znanstvenom smislu smatran gotovo neuračunljivim.209 Uglavnom,

zbog ideopolitike i monopola slavista u obim Jugoslavijama, brojni arheološki,

antropološki i etno-kulturni pokazatelji predćirilskog (predslavenskog) iskona bili su

relativizirani i zanemarivani.210 Štoviše, nerijetko su bili i inkriminirani, te su neki

znanstvenici koji su ih javno zastupali zato platili glavom (Milan Šufflay, Ivo Pilar,

Kerubin Šegvić, Ivo Guberina, Mihovil Lovrić i drugi). Tako je u 1945. godine Kerubin

Šegvić osuđen na smrt (vješanje) zbog toga što teorijom «o neslavenskom podrijetlu

Hrvata ruši slavensko jedinstvo», odnosno zbog «raspirivanja nacionalne mržnje naroda

Jugoslavije».211

13. Nakon sloma druge Jugoslavije počela su se javljati i drugačija mišljenja, pa je

u najmanju ruku došlo do relativizacije ranije čvrstih postavki. Štoviše, na temelju

vlastitih otkrića, ali i potanke raščlambe većma onoga što je napisano o glagoljici,212

Marko Japundžić je izveo jedinstvenu sintezu i nenametljivo, ali snagom argumenata

uspostavio «svoju» teoriju o najstariju hrvatskom pismu i bogosluženju. Po njemu je, što

su još ranije tvrdili Šegvić i Barada,213 «glagoljica izvorno hrvatsko pismo, koje Hrvati

donose s crnomorskih obala, gdje je vodeći sloj Hrvata primio kršćanstvo, postavši tako

više od tisuću godina svjedočenjem u crkvenom i javnom životu».214 Međutim, kako su u

novoj hrvatskoj državi (1990.) kadrovi na sveučilišnim katedrama i u dotadašnjoj JAZU

209 M. Bogović, «Glagoljica kao historiografski problem»; s. 274. 210 Dokumentirana monografija: Alexander Mayorov, Velikaya Horvatiya (Petrogradski Univerzitet, 2006.) povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V. stoljeća, tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjekovni Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da, kako konstruira cyrillomethodiana, zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.211 I. Biondić, Historia reducta, s. 184.212 Literatura je o tom pitanju dosta opsežna, dok je sažeti izbor predstavljen u knjizi: Darko Žubrinić, Hrvatska glagoljica (Biti pismen– biti svoj), Zagreb, 1996.213

«Kad su gotovo svi germanski narodi u Zakarpaću, još u IV. stoljeću, bili arijanci, zašto to nisu mogli biti i Hrvati? Nažalost jedino i samo zato, jer u našoj historiografiji često nalazimo na tvrdnje potpuno apriorističke, kao i oprečne izvorima, a koje su smatrane općenito i nepobitno tobože dokazane. Nijedan izvor ne kaže da su Hrvati došli u ove krajeve kao pogani» (Miho Barada, «Nadvratnik VII stoljeća iz Kaštel-Sućurca», Serta Hoffilleriana, Zagreb, 1940., s. 415).214

Mato Marčinko, «Hrvatska glagoljica po Marku Japundžiću»; u: M. Japundžić, Hrvatska glagoljica, s. 98). «Hrvati su u svoju današnju domovinu došli sa svojom crkvom ustrojenom u sklopu Catolicos i sa svojom crkvenom knjigom i na svojem pismu glagoljici» (isto, s. 96).

64

ostali isti, bez znanstvene lustracije,215 posve je razumljivo da je i «službeno» mišljenje o

ćirilovskom podrijetlu glagoljice ostalo neizmijenjeno.216 Pače, zastajući pri «debelim»

spekulacijama hagiografske literature,217 onkraj svake znanstvenosti,218 standardna

(službena) hrvatska povjesnica i dalje tvrdi da je, uz legendarnu Božju pomoć,219

glagoljicu «u naglom nadahnuću izumio Konstantin filozof 863. u Carigradu», tako da se

«treba primiriti pri takvu shvaćanju» i, štoviše, to (bihevioralno) «usvijestiti u našoj

kulturi i naobrazbi».220 Iza ovakve tobožnje znanstvenosti, što je u funkciji skraćivanja

nacionalne povjesnice (reducta croatica historia), međutim, nije teško prepoznati duh

podmetnute cyrillomethodiane, koja i dalje funkcionira kao primijenjena geopolitika.

14. Naime, polazeći od britansko-kolonijalne dicte («Balkanu se ne možete

oduprijeti»),221 na ovim se turbulentnim prostorima operacionalizira još jedno loše

ponavljanje povijesti.222 U svezi s tim, glede balkansko-rasne ontologije i historijskoga

215 «Dok sam bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKH […] došao mi je predsjednik JAZU s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje drugova iz Savske (tamo je bilo sjedište Udbe za Hrvatsku). Očigledno je to tada bila takva praksa prije nego se akademici predlože za izbor» (Miko Tripalo, «Razgovor», Erasmus, br. 15, Zagreb, 1996., s. 26).216 Izvan povijesna surječja, teorije o autorstvu i iskonu glagoljice, «uglavnom su lansirali filolozi i književni povjesnici zadojeni ideologijom sveslavenskog jedinstva», iako «glagoljica jedino u nas ima svoju stalnu tradiciju, za koje svjedoče sigurna povijesna vrela tijekom tisuću godina, a kameni spomenici s glagoljskim natpisima gotovo su isključivo vezani za hrvatsko područje» (M. Bogović, «Pitanje autorstva i kolijevka glagoljice», Lička revija, br. 2, Gospić, 2002., s. 27-33).217 [«Ukratko:] po žitijima svetih Ćirila i Metoda temelji se sve što znamo o njihovu slavenskom učiteljstvu i nikomu još nije pošlo za rukom da razložito ospori povijesnu pouzdanost te predaje» (Radoslav Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb, 1999., s. 61). 218

Žiće Ćirilovo kompilacija je od šest različitih djela napisanih od 1. do 15. stoljeća, što ih je vješti kompilator povezao zajedno, tako da je izuzevši glavu 2. do 5. što ih je napisao suvremenik, u čiju namjeru ne smijemo dvojiti, za sve ostalo možemo i moramo staviti upitnik. «Kompilatoru nije bila svrha prikazati povijesnu istinu, nego je tražio duhovni poticaj i prikazati veličinu sveca, stoga brojna čudesa: mrtvi ustaju, hromi hode […]. Što crkva danas misli o takvim čudesima nepotrebno je isticati» (M. Japundžić, Hrvatska glagoljica, Zagreb, 1988., s. 42). «Ne bi valjalo smetnuti s uma, da je 'Legenda o svetome Ćirilu i Metodiju' 'legenda', napisana post mortem apostolorum i da nosi u sebi sve elemente najtipičnije propagandističke improvizacije: da bude Rim sit i glagoljaška koza cijela, s jedne strane, a da se Grci ne dosjete, s druge» (Miroslav Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, Sarajevo, 1975., s. 583-584).219 Zanimljivo je, u doba najžešća bezbožnog ateizma (tzv. «znanstveni pogled na svijet»), kad su učitelji bacani na ulicu ako bi ih se vidjelo u crkvi, posve je bila legitimna poznata bajka kako je sv. Ćiril sastavio glagoljicu uz Božju pomoć i to, više niti manje, nego u snu, kako stoji u Žiću Ćirilovu (Ante Krmpotić, «O zbiljskim i izmišljenim iznimkama», Državnost, br. 2, Zagreb, 1999., s. 116).220 R. Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, s. 73.221 Ivo Banac, Nedjeljna Dalmacija, 26. siječnja 2001. «Britanija je jedina zapadna država koja danas ima osmišljen politički koncept za Balkan, [koji] je isti već stotinjak godina – držati Balkan nestabilnim, potencijalno opasnim mjestom, kojim će plašiti Europu, oko kojeg će se Europa dijeliti, koji će liječiti gotovo iracionalnu britansku fobiju od širenja njemačkog utjecaja na jugoistok Europe. I recept je već stotinjak godina isti, a svodi se na pothranjivanje i ohrabrivanje velikosrpskih ambicija, koje su jamac stalne nestabilnosti» (Višnja Starešina, Haška formula, Zagreb, 2005., s. 293).

65

determinizma, iz nacionalna nam Panteona poručuju da «ne bi bilo loše kada bismo radi

potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog

svijeta».223 Ukratko, po crti cyrillomethodiane, JAZU je Hrvatsku izveo, a ideološko je

redizajnirani HAZU ostavio na Balkanu. Na taj način, istrgnuta iz srednjoeuropsko-

sredozemne, obilježena kao «zajednički zločinački pothvat»,224 obnovljena se hrvatska

nacionalna država ponovo ugurava u projugoslavensku (tzv. Zapadni Balkan)

geopolitičku matricu sa svim i dosad već poznatim negativnim posljedicama za njeno

nacionalno, kulturno i duhovno biće.225 Ukratko, naspram samosvojne nacionalne u

(srednjo)europskom i svjetskom okružju, moguća je tek «jugocentrična» hrvatska

povjesnica, kao privjesak jugoslavenskog/zapadnobalkanskog regionalnog imaginarija.

15. Upravo je takve zlokobne scenarije, što svoju snagu mahom crpe i obnavljaju

na tragu importirane Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, među prvima prepoznao

i (pr)osudio kardinal Juraj Haulik.226 Pače, smatra se da je on utemeljio Katolički list

(1849.), glede cilja «da suzbije ponovno afirmiranje ćirilometodske ideje u 19.

stoljeću».227 S tim u svezi, u povodu tisućljetnice Svetih Apostola (19. svibnja 1863.),

znakovito je njegovo pastirsko pismo Notum vobis est.228 U tom se pismu in nuce

(raz)otkrivaju raspaljive ideje «jugoslavenskog klerikalizma», koje će kasnije, posebice

222 Suprotno ustavnim odredbama, u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji preko Balkana, novi je predsjednik (Stjepan Mesić) organizirao europski sastanak na vrhu (summit) u Zagrebu (2000.).223 D. Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture»; s. 224. Međutim, spomenuta ideja etno-jezičnog zajedništva «nije bila posljedak povijesnog gibanja», jer je riječ o samosvojnim narodima, što su «bili odvojeni poviješću i državotvornim razvojem, a još izrazitije vjerski i prosvjetno» (Miro Kačić, Jezikoslovna promišljanja, Zagreb, 2001.).224 Haaški je tribunal na taj način u našoj Akademiji, posebice u njegovom Forumu, našao dragocjena saveznika, jer temeljni je crimen naših generala, što su nas izbavili iz «(južno)slavenskog svijeta».225 «S geografskog, ali i političkog i civilizacijskog gledišta, nema nikakve osnove da se Hrvatska naziva zemljom 'zapadnog Balkana'». Otuda «poziv hrvatskoj geografiji i znanosti, a pogotovo političkoj eliti da maksimalno ustraju na objašnjavanju i znanstvenom tumačenju stvarnih komponenti geografskog položaja Hrvatske» (Dragutin Feletar, «Zablude nepostojećeg poluotoka», Meridijani, br. 141, Zgb, 2010, s. 90-93).226 Zanimljivo je da se, kao «još uvijek otvoreno pitanje u našoj znanosti», uzima «veoma negativan odnos Strossmayera i Račkoga» prema zagrebačkom nadbiskupu Hauliku zbog njegovih «antihrvatskih nacionalnopolitičkih stajališta, dijelom i u djelovanju» (Petar Strčić, «Franjo Rački – inspirator Strossmayerovih pothvata»; u: Josip Juraj Strossamayer povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti, Zbornik radova, Zagreb. 2006., s. 61).227 Milica Lukić, «O glagoljaštvu i glagolizmu u Zagrebačkome katoličkom listu od 1849. do 1900. godine», Lingua Montenegrina, Cetinje, July 8, 2009.228 «Može se dostojno slaviti i njihovo iskreno nastojanje oko narodnog jezika, no sa svom umjerenošću i razboritošću. Nipošto se u tom ne smije dati povoda sumnji da nam kod slavljenja ovog blagdana više na srcu leži raspaljivanje rodoljubnog duha nego učvršćivanje vjere i povećanje moralnog života. Ovo potonje je svakako od takove važnosti za našu kako vremenitu tako i vječnu sreću da se ona ni na kojem drugom kolikogod hvalevrijednom cilju, iz bilo kojeg razloga ne može podrediti» (Katolički list, br. 21, 1863.).

66

preko Ive Pilara, osvijestiti suvremena hrvatska kritička povjesnica.229 Štoviše, postavlja

se aksiom, da «ako je u Hrvatskoj uopće bilo klerikalizma, onda je mogao biti samo u

funkciji stvaranja jugoslavenske države, dakle – jugoslavenski klerikalizam ili, kraće

rečeno, jugoklerikalizam».230 U svakom slučaju, ponovimo, na njegove je zlokobne

posljedice još 1860-ih dalekovidno upozorio kardinal Haulik. Naime, osim dramatične

upozorbe glede «sdruženja jugoslavenskih narodah»,231 postavivši pitanje: «kakov pako

udes čeka državu bez Boga i vjere?»,232 on je među prvima također proročki prosudio i

marksistički komunizam kao «pogubu naroda».233 Istoga je kasnije, u poznatim

enciklikama Quod apostoocii mineris (1878.) i Rerum novarum (1891.), osudio i papa

Lav XIII.234 U mnogome su tako, na žalost, dojduća dramatična povijesna zbivanja dala

za pravo Haulikovim predviđanjima.

16. U obzorju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, na razmeđi ovoga

tisućljeća, znanstveno je obeskrijepljen i pokopan rasno-klasni južnoslavenska mit i, s tim

u svezi, tragičan model hrvatsko-balkanske identifikacije, što prebiva u temeljima

Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane. Naime, na temelju znanstvenih ino- i

tuzemnih epohalnih istraživačkih rezultata (posebice antropogenetike i paleolingvistike),

naspram ideološke (etnojezični jugoslavizam), uspostavljena je znanstvena paradigma

229 Jure Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici (1850.-1918.), Zagreb, 1994.; Z. Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998. 230 Z. Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva, s. 289-290.231 «Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah. Netajim ni ja, da će budućnost ovim krajevom moći dati drugo lice, osobito kad se oslabljeno već tursko carstvo primakne svom rasapu. No to sve krije još neizviestna budućnost u svom skutu; niti je moćan um čovječji, da samo po prilici i vjerojatno predvidi, kada, kako i po kakovimi uvjeti imalo bi se to sbiti. To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. U ostalom tko bi mogao uztvrditi da će otačbini našoj ovakovom velikom promjenom zapasti veća sloboda, ili da će biti sretnijom, nego što bijaše kroz toliko vjekovah svoga sjedinjenja s austrijanskom carevinom? Ja barma po duši nebi hotjeo za to jamčiti» (A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru 1861., te 1865.-1867 godine», s. 525-526).232 Isto, s. 552.233 Pri ustoličenju banskog stola (9. travnja 1861.), uz ino, Haulik reče: «Čovječji naime im klikće zvonkim glasom, da je pravo svojine životno pravo čovječjega društva, koje da se ukine ili varkavim rovarenjem izvine, eto ti jednim mahom podsjećene sve obrtnosti, eto zape gotovo sve takmičenje u usavršavanju tjelesnih i duševnih sila, nestade najmoćnijega dijelovima ljudskim poticala. Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine [...] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda» (Dr. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. 179).234 U njima je upozoreno «na opasnost egalitarističkog pojma nejednakosti, koji briše sve prirodne razlike među ljudima, držeći da ga takav nauk može prouzročiti teške društvene poremećaje u kojima će prevladati samovolja i nasilno svesvlađe» (Tomislav Jonjić, «Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i crkvi»; Kardinal Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Zagreb, 2009., s. 55).

67

identifikacije Hrvata (politički kroatizam).235 S obzirom na to, na američkom je

sveučilištu u Stanfordu, sukladno svojim geografsko-kulturalnim sastavnicama,

napravljena razdioba narodnosnih skupina. Kao što je i tisućgodišnja zajednička povijest

svjedočila, utvrdilo se da, kao dionik panonsko-mediteranskog uljudbeno-kulturnog

kruga, Hrvatska - uz Poljsku, Ukrajinu i Mađarsku - pripada srednjoeuropskim

narodima.236 Kroatistička paradigma nacionalne identifikacije omogućava da se, naspram

kolonijalna i regionalnog odsječka (južno)slavenske/zapadno-balkanske (historia

reducta), na čije je pogube dramatično upozoravao kardinal Haulik, hrvatski narod

(nacija) opstojeći na moći iz sebe čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna cjelina

(srednjo)europske i svjetske povjesnice (historia aperta).237

2.2. FACIT

I dok, s jedne strane, «najviše katoličke crkvene vlasti tvrde o sv. Ćirilu i Metodiju jedno

i izvode iz toga svoje zaključke», s druge strane «najviši pak pravoslavni autoritet

uvjerava nas o drugom i preporuča nam baš protivno».238

«Katolička se crkva kao dvadesetstoljetni nezaobilazni čimbenik europske kulture bez odlaganja mora upustiti

u proces pročišćavanja duhovnosti, stvaranih na povijesnom sjećanju i na često mitskim interpretacijama ključnih povijesnih događaja».239

235 I. Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.236 Ornela Semino i sur. (Mladen Marcikić i Dragan Primnorac), «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159.237 I. Biondić, Historia aperta – slom južnoslavenske ideologije (u rukopisu).238

S. K. Sakač, «Što smo primili od Sv. Braće», s. 97.239 Bono Zvonimir Šagi, Kana, Zagreb, svibnja 2000, s. 5-6.

68

Historiografska i, s tim u svezi, javna rehabilitacija Haulika rasvjetljava se u

prvom redu u obzorju teorije i djelovanja Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane.

Kao tipično čedo hrvatske barokne utopije,240 dobivši na valu romantizma i specifični

politički sadržaj, taj ideologem preuzima i u njemačkim sveučilišnim (pretežno

protestantskim) krugovima teorijski oblikuje slavistika.241 Uz njezino utemeljivanje, kao

240 «Od V. Pribojevića do Katančića u Hrvatskoj je književnoj kulturi prisutan još i, opet iz danas

suvremenog očišta promatrano, nadnacionalni, slavenofilski osjećaj, obično iskazivan dvama ključnim pojmovima: slovinstvo i ilirstvo. Njegova dionica u XVIII. stoljeću najačešće se naziva baroknim slavizmom. Riječ je o idejnom konstruktu, koji valja promatrati u kontekstu katoličke obnove. Naime, u namjeri pridobivanja nekatoličkog (kršćanskog i nekršćanskog) stanovništva istoče Europe, Katolička je crkva sa simpatijama prihvaćala veličanja slavenske prošlosti (predturske) i isticanja slavenskog zajedništva» (Davor Dukić, «Hrvatska književnost – Neke temeljne značajke», u: Ivan Golub /ur./, Hrvatska i Europa, kultura znanosti i umjetnost 3, Barok i prosvjetiteljstvo, Zagreb, 1977., s. 497).241 «Nastala u prvoj polovici 19. stoljeća bez sudjelovanja hrvatskih predstavnika, kad se razvila u međunarodnu znanost, slavistika je tako postala za hrvatski narod zlokobnijom negoli npr. samo tursko

69

odgovor pangermanizmu/panromanizmu, javlja se i ideja panslavizma242 koji se putem

slobodno-zidarskih (masonskih) loža, preko Češke, uspješno širi diljem slavenskog

svijeta.243 Nastala u krilu rasnog panslavizma, kojemu je jedna od inačica jugoslavizam,

kao primijenjena geopolitika, importirana cyrillomethodiana polaže temelje politici

pogubnog «jugoklerikalizma».244 Razotkrivši mu u startu ideološko-političke nakane,

povijesno gledano, kardinal Haulik među prvima postaje i njegova žrtva.

Na široj geopoličkoj osnovici, kritičko propitivanje «jugoklerikalizma» 1930-ih

postavlja Ivo Pilar (1874.-1933.), utvrdivši da «Hrvati nisu nikad znali kritički osvijetliti

genezu jugoslavenske ideje, a naročito njezinu religioznu sastavnicu, tj. ideju unije obih

crkava (istočne i zapadne)».245 Zamišljena i promicana u utjecajnom dijelu katoličkih

krugova, kao nacionalna ideologija,246 upravo je jugoslavenstvo otvorilo prostore

velesrpskom ekspanzionizmu,247 kojeg danas zaokružuje zloglasni Memorandum SANU

(1986.). Zanimljivo je, osim moralne mrzovolje,248 ne samo da nema odgovora na taj

carstvo ili druge političke sile, koje su išle za uništenjem Hrvata» (Stjepan K. Sakač, «Slavistika i Hrvati», s. 189.). «[Upravo,] pomoću slavistike lansirane su po Hrvate gotovo genocidno fatalne znanstvene istine, tj. zablude, poput onih najforsiranijih kod Šafarika, i nekih drugih, što u ime znanosti djelovahu autoritativno, s itekako negativnim posljedicama» (Zlatko Posavac, Nova hrvatska estetika, Studije i eseji, Zagreb, 1991., s. 28).242 «[Panslavizam] koji je nadahnut idejom o zajedničkom porijeklu, o jednakosti nacionalnih interesa, o intelektualnom jedinstvu svih slavenskih naroda, postoji tek od našeg vremena». On je, zaključuje Imbro Ignjatijević Tkalac (1861.), «sasvim nova pojava stvorena političkim i intelektualnim razvojem romanske i germanske rase i njihovom reakcijom na slavensku rasu» (V. Novak, Vuk i Hrvati, s. 413). 243 Milan Prelog, Slavenska renesansa 1740.-1848., Zagreb, 1922., s. 1-3. Kao «apostol slavenske uzajamnosti», Jan Kollar u Jeni nije sakupio samo znanja, «nego je odavle ponio sa sobom i misao o kulturnoj uzajamnosti, a i misao političkog panslavizma» (isto, s. 55). 244 Svetozar Rittig smatra da je sama «Providnost dosudila Hrvatima, Srbima i Slovencima zajedničku zemlju i domovinu», tako da je «rješenje svih naših želja i svih naših težnja jedino moguće u Jugoslaviji» (1930.). Zato je zakucao «veliki čas hrvatske i jugoslavenske povijesti» (1945.), što je povezan s imenom svete Braće. Kako su nas «po njima učili Križanić i Strossmayer», zaključuje Rittig (1945.), «danas nakon pobjede možemo klicati: Spašena je baština svetog Ćirila i Metoda, spaseno je njihovo djelo, izvršili smo njihov zavjet!» (V. Novak, Magnum crimen, s. 1087-1088).245 Ivo Pilar, «Spomenica» (rukopis), Zagreb, 1930./31., s. 27. «Ali po svojoj religioznoj komponenti dobila je ova ideja strahoviti Geburtsfehler: da se unija crkava dosele kroz 7 stoljeća nije mogla ostvariti i da će se moći ostvariti samo u onom času, kada jedna od obih crkava dođe do konačnoga uvjerenja, da joj je propast neizbježiva» (isto).246 Cyrillomethodiana i, s tim u svezi, nacionalna je ideologija (jugoslavizam), što su je zajednički kreirali Strossmayer i Rački «u znatnom svom dijelu, pa dijelom i doslovce bila usklađena s politikom Sv. Stolice prema Istoku» (P. Strčić, «Franjo Rački – inspirator Strossmayerovih pothvata»; s. 53).247 «Tu je karakteristično, da su upravo katolički krugovi odlikovali jugoslavensku ideju, koju sada ortodoksija vrlo spretno izrabljuje za maskiranje svojih vlastitih ekspanzivnih ciljeva» (isto). «[Glede] Strossmayerova jugoslavenstva, s idejom ujedinjenih Crkava, hrvatski je narod samo sredstvo za postignuće tuđih ciljeva koji mogu, ali ne moraju biti, istovjetni s potrebama hrvatskog naroda» (I. Korski, Hrvatski nacionalizam, s. 92).248 «Akademija je sve do danas  ustrajala na svojoj odluci, da ne će obnoviti suradnju sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti dok se ona javnom izjavom ne odrekne svoga Memoranduma od 1987.,

70

velesrpski Mein Kampf,249 već se iz HAZU-a posve otvoreno, po crti zlokobne

cyrillomethodiane, zaziva balkansko-rasni jugoslavizam,250 osporavajući, na taj način,

samosvojnost hrvatske nacionalne države.

Upravo zbog toga, posebice u duhu poznata dokumenta Memoria e

Riconciliazione: la Chiesa e le colpe del passato («Sjećanje i pomirenje – Crkva i grijesi

prošlosti»),251 na tragu ranije kleričke252 te suvremene (spomenute) Pilarove tradicije,253

Katolička bi Crkva u Hrvata trebala otvorenije prići propitivanju importirane

Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane.254 Ako išta drugo, onda «slučaj Haulik» za to

predstavlja najbolji povod i poticaj,255 pripominjujući pritom, da ovim Crkva ne bi

nimalo umanjila svoju poznatu ulogu u oblikovanju hrvatskog naroda.256

koji je bio poticaj za agresiju na Hrvatsku 1991. i program stvaranja Velike Srbije» (akademik Dubravko Jelčić, Portal AMAC, 19. prosinca 2009.).249 HAZU je posve ignorirao ekspanzivni Memorandum SANU (1986.), da bi se deset godine kasnije otvoreno priznalo kako «još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na taj srbijanski Memorandum» (akademik Jakov Sirotković, «Razgovor», Novi list, 26. listopada 1996.).250 «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» ( D. Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture»; s. 224.).251 www.culturacattolica.it/default.asp?... Taj jedinstveni tekst (nije preveden na hrvatski), koji je objavila Međunarodna teološka komisija na čelu s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Josephom Ratzingerom, kako se ističe u uvodu, nudi «teološko razmatranje mogućnosti ostvarenje činova čiščenja sjećanja vezanih uz prepoznavanje pogrešaka iz prošlosti» i rasvjetljavanje «pretpostavke koje kajanje za njih čine utemeljenim» (IKA, 8. ožujka 2000.).252 «[Za doba su boljševizma] pri totalnoj sveslavenskoj cenzuri, u nas Bogoslovni fakultet i osobito isusovački Filozofski fakultet, ostale skoro jedine akademske ustanove, gdje se u domovini moglo javno bar ponešto čuti i naučiti o neslavenskoj etnokulturi Hrvata i o mogućem našem ranijem podrijetlu, dok je Orijentalni institut u Vatikanu tada postao glavnim istraživačkim središtem hrvatske iranistike i mjestom okupljanja najučenijih naših iranologa» (Andrija Željko Lovrić i Zlatko Tomičić /ur./, Staroransko podrijetlo Hrvata, Zagreb-Teheran, 1998., s. 512). 253 Vidi Jure Krišto, Prešućena povijest te posebno: Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva; ISTI, U sjeni dvaju orlova, Prilozi crkveno-nacionalnoj povijesti Hrvata u prvim desetljećima 20. stoljeća, Zagreb, 2005.; ISTI, Lučonoše ili Herostrati?, Prilozi crkveno-nacionalne povijesti početkom XX. stoljeća, Zagreb, 2006. 254

«Katolička se crkva kao dvadesetstoljetni nezaobilazni čimbenik europske kulture bez odlaganja mora upustiti u proces pročišćavanja duhovnosti, stvaranih na povijesnom sjećanju i na često mitskim interpretacijama ključnih povijesnih događaja» (Bono Zvonimir Šagi, Kana, Zagreb, svibnja 2000, s. 5-6).255 Dakako, ovdje se ne želi Ćirila i Metoda izbaciti iz hrvatske povjesnice, u kojoj su zasigurno imali stanovita udjela. Nu ne takvoga, da bi ih trebalo pobožanstveniti, kako to čine njihovi nekritički obožavatelji. «Njihov udjel treba svesti na realnu mjeru, jer ćemo im samo tako iskazati primjereno štovanje koje oni stvarno zaslužuju» (Mato Marčinko, Indoiransko podrijetlo Hrvata, Zgb, 2000, s. 127).256«Ta bi saznanja bila korisna i Crkvi koja danas iz Dobra učinjenog u prošlosti izvlači pouke za sadašnjost i budućnost. Dakako i analiza negativnog imala bi za Crkvu veliku vrijednost jer bi omogućila da se u budućnosti ne ponavljaju greške iz prošlosti» (Ivo Rendić-Miočević, U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Split, 2000., s. 128).

71

Razmotrivši duhovno-tvarne te nacionalno-kulturno identitetske razloge, gornja je

raščlamba bjelodano pokazala: kako je kardinal Haulik povijesno povezan s trgom, čije

današnje ime (Trg maršala Tita) strši u tropletu zapadne strane «Lenucijeve (zelene)

potkove». Naime, osim što je njegov «duhovno-tvarni vlasnik», svojom osobom i

djelom - usuprot importirane cyrillomethodiane, na crti izvorna hrvatskog identiteta -

Haulik svjedoči dramu moderne hrvatske povjesnice, što se simbolički sažima na tom

trgu. Ukratko, obilježavajući taj amblematični trg imenom Haulika, hrvatska bi

metropola i uopće hrvatska nacija na najbolji način rehabilitirala prešućena proroka

jugoslavenske i komunističke propasti, koji bi tako ostao i vječna opomena i vrelo

nadahnuća. Uglavljen u troplet zapadne strane «Lenucijeve (zelene) potkove»,257

naspram ideološke, isto tako, njegovim bi trgom ta bi povijesna cjelina zaokružila

izvornu hrvatsku uljudbeno-kulturnu i nacionalno-političku identifikaciju. Naime, uz

mediteranski (Marulićev), Haulikov trg bi potvrdio obnovljeni srednjoeuropski identitet,

koji se, onkraj importirana «etnojezičnog jugoslavizma» (cyrillomethodiana), suoblikuju

po crti suvremena «političkog kroatizma» (Mažuranićev trg).

Sve u svemu, nakon historiografske, glede svojega izvornog haulikotvorstva,

Družba «Braća Hrvatskog Zmaja» bila bi obvezna pokrenuti javnu rehabilitaciju

kardinala Haulika. Štoviše, riječ je o njezinoj legitimnoj zadaći koja, u duhu Zmajskih

pravila, ima (i) «njegovanje i oživljavanje uspomena na slavne i važne događaje iz

hrvatske prošlosti te na znamenite i zaslužne Hrvate» (Ordo draconicus, čl. 4). Kako

kardinal Haulik nije samo «vlasništvo» Družbe, posve je izvjesno, da bi njegovu javnu

rehabilitaciju poduprijele i supotpisale mnoge ustanove i udruge,258 posebice one, što su

po ovoj ili onoj crti vezane uz ime ovoga velikana. U svakom slučaju, tragom gore

skicirane povijesne istine, onkraj dnevno-političkih (strančarskih) interesa, pokrenuta

Haulikova javna rehabilitacija (posebice, glede preimenovanja spomenuta trga) mogla bi

očekivati pozitivno rješenje, o čemu - dakako - odlučuje svekolika politička volja

građana Zagreba, utjelovljena u njegovim gradskim vlastima.

257 «Lenucijeva potkova» opisana je kao «povlašteni ekološki koridor, a istovremeno i socio-kulturni baštinski rezervoar iz kojeg se napaja cjelokupna hrvatska nacija» (Saša Poljanec Borić, sociologinja iz Instituta Ivo Pilar; Radio 101, Zagreb, 4. listopada 2007.). Ako je to tako, onda svoje neprocjenjivo bogatstvo rečena potkova upravo potvrđuje na trgu, što je (ne)izravno obilježen imenom i djelom Haulika.258 Ovim bi se, dakako, posebno osnažila Građanska inicijativa «Krug za trg», koja je, što je poznato, prva pokrenula prijedlog o preimenovanju spomenuta trga.

72

Kad je riječ o Družbi «Braća Hrvatskog Zmaja», javna bi rehabilitacija kardinala

Jurja Haulika (napose, u odnosu preimenovanja trga), gledano operativno, mogla mogla

imati sljedeći okvirni (temeljni) algoritam:

(a.) Nakon preimenovanja trga, odmah bi slijedio raspis natječaja za spomenik

kardinalu Hauliku na njegovu trgu, koji bi se mogao postaviti na mjestu, gdje danas stoji

skulptura njegova sv. Jurja. Naime, simbolički gledano, (o)čuvajući mjesto svome

darovatelju i štovatelju, «oslobađajući» nas dvaju - haulikovski navještenih -

totalitarizama (što su i imenom bili utjelovljeni na tom trgu), Haulikov bi sv. Juraj

namirio svoju zadaću. U tom simboličkom duhu, on odlazi na trg Družbe «Braća

Hrvatskog Zmaja»,259 gdje, nakon pobjedničke odisejade, trajno smješten podno

Kamenitih vrata, kao istinski zaštitnik Družbe, osnažujući joj izvorni identitet, i dalje

bdije nad obranom njezinih načela Pro aris et focis Deo propitio.

(b.) Budući da se o Hauliku, što je upozorila i gornja raščlamba, do sada

uglavnom pisalo negativno, to jest, kao čovjeku konzervativnih (nazadnjačkih)

usmjerenja, protivniku narodnog preporoda, odanom politici bečkog dvora i apsolutizma,

dok se pri tome zabacivala izvorna povijesna građa, koja o njemu svjedoči posve

drugačije, nakon njegovih saborskih govora, bilo bi, isto tako, vrijedno potaknuti

objavljivanje njegovih poslanica, propovijedi, kao i drugih brojnih djela.260

(c.) S tim u svezi, isto tako, povodom 160. obljetnice uspostave Hrvatsko-

slavonske crkvene pokrajine i uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije

(1852.-2012.) - pod visokim pokroviteljstvom Zagrebačke nadbiskupije te Hrvatskog

nacionalnog sabora, uz Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić i druge

ustanove - Družba bi mogla organizirati Međunarodni simpozij «Haulik u svom i našem

vremenu», naslov koji, na svoj način, namiče nedavna prosudba kardinala Bozanića.261

259 Izvorni bi sv. Juraj tako mogao zauzeti mjesto svoga (tamošnjeg) «donkihotskog» parnjaka (rad njemačkoga kipara Arthura Kompatschera iz grada Mallwitza), koji bi se, osim povratka u raniji Mažuranićev vrt (Jurjevska ulica 5), mogao smjestiti i u nekom gradskom prostoru.260 A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru», s. 489-490.261 «Vrijeme u kojeme je živio i djelovao prvi zagrebački nadbiskup u mnogočemu je slično i našem vremenu u kojem se pokušavaju osporavati mnoge etičke, moralne, kršćanske i nacionalne vrijednosti na kojima se rađala i na kojima počiva hrvatska povijest, kultura i civilizacija. Neoliberalizam sa svim svojim predznacima pokušava potkopati kršćanski svjetonazor i isključiti vjerska i kršćanska načela iz javnog života. Kako bi se vjernici mogli oduprijeti takvim utjecajima koji slabe njihovo vjerničko i nacionalno zajedništvo, potrebno je da se ugledaju na velikane iz naše prošlosti, među kojima se ističe nadbiskup i kardinal Juraj Haulik» (J. Bozanić, «Uvodna riječ», u: Dr. Deželić st., Kardinal Haulik /pretisak/, s. VI).

73

(d.) U sklopu spomenute obljetnice, a to je i godina kada Hrvatska predvidivo

ulazi u Europsku Uniju (2012.), mogao bi se otkriti velebni spomenik Hauliku na

njegovom trgu koji, ponovimo još jednom, uz njegovo «duhovno-tvarno vlasništvo», u

tropletu zapadne strane «Lenucijeve (zelene) potkove» bjelodano svjedoči izvornu

hrvatsku nacionalno-političku i uljudbeno-kulturnu identifikaciju. Okružen svojim

prepoznatljivim djelima na trgu, kojemu je utisnuo trajni pečat, Haulik bi nam mogao

biti odlučna mjera, glede sadašnja izbora oko «povratka u Europu». Naime, hrvatski se

narod (nacija) «vraća u Europu» dvama putevima: ili kao kolonijalno-regionalni odsječak

(južno)slavenske-zapadno-balkanske (historia reducta) ili, opstojeći na moći iz sebe

(Slavko Kulić), kao zasebna i samosvojna cjelina (srednjo)europske povjesnice (historia

aperta).

S obzirom na to, polazeći od one poznate glose - da «gledajući u prošlost, lakše

ćemo se pripremiti za budućnost»262 - nije se teško opredijeliti za potonji, upravo

haulikovski, samosvojni izbor, što nam ga je 2003. godine preporučio i papa Ivan

Pavao II. Naime, svjesna svojega identiteta i bogate tradicije, nuka nas «naš Bijeli Hrvat»

- Karol Józef Wojtyła, Hrvatska «može pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i

teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti».263 Takav samosvojan

izbor, onkraj zavno(h)aaške povjesnice, tragom manifesta Hrvatska - eppur si muove,

namiče i mogući Družbin prijedlog, glede Preambule Ustava Republike Hrvatske (v.

sliku).

Nakon što je, iz dna južne (postrance), Rendićev Haulik ponovno uglavljen u

apsidu sjeverne lađe zagrebačke katedrale (29. studenoga 2002.), te pretiska jedine

monografije o njemu, kao neiscpno nadahnuće ali i trajna opomena, kardinal Haulik

ponovno ulazi u skupno sjećanje hrvatskog naroda (nacije). U svezi s tim, onkraj teorija

o zavjeri, i danas dijelimo s Haulikom «pogibeljno vrieme», gdje bi domovina naša

«poput ladje bez sidarah i vesalah, lasno dapače vjerojatno, žrtvom pala tolikim i tako

silnim vjetrovom, koji vladaju na uzburkanom sadanjem političkom moru».264 Kao visoko

262 Kardinal Crescenzia Sepe, pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda i bivši tajnik Središnjeg odbora za Veliki Jubilej 2000. (Radio Vatikan, 9. travnja 2001.).263 Govor u Zračnoj luci na Krku, 5. lipnja 2003. ( tportal.hr – 12. siječnja 2010.). Zato je pitanje o očuvanju narodnog (nacionalnog) identiteta u okvirima velike obitelji europskih naroda/nacija neraskidivo povezano s našim aktualnim odnosom prema nacionalnoj povijesti, kulturi, tradiciji, jeziku i svemu ostalome što čini našu posebnost (msgr. Ivan Devčić, «Razgovor», Novi list, 19. svibnja 2004).264 A. Szabo, «Govori zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika u hrvatskome Saboru», s. 559.

74

obrazovani klasičar, posve očevidno, Haulik je bio duboko svjestan one Senekine poruke,

da «nema povoljnog vjetra za onog koji nezna kamo plovi!» Znade to, više je nego

sigurno, i njegov nasljednik na zagrebačkoj stolici, kad svjedoči da «samo onaj čovjek

koji zna otkuda dolazi i kamo ide, siguran je čovjek».265

Haulik redivivus!

5. PRILOZI

265 Msgr. Josip Bozanić, Vjesnik, 9. studenoga 2002.

75

5.1.

Marko Japundžić, «Hrvatsko jezikoslovlje pred zrcalom istine»,

Hrvatsko slovo, 26. prosica 1997.

Nedavno je u Družbi «Braća Hrvatskog Zmaja», a na poticaj Ante Krmpotića, Zmaja od

Krmpota, meštra Prosvjetnog Zbora, organiziran skup koji je bio posvećen životu i djelu

dr. sc. Marka Japundžića, Zmaja Alšangradskog. Naime, fra Marko Japundžić, rođen 10.

veljače 1914. godine u Drenovcima (kotar Županja), gotovo se pola stoljeća bavi

istraživanjem i proučavanjem podrijetla glagoljice i glagolskog bogoslužja (liturgije), kao

76

bitnih sastavnica hrvatske kulture i uljudbe uopće. Bio je to izravni povod da fra Marka

zamolimo za razgovor.

Kada i kako počinje Vaša sklonost za pitanja glagoljice? Možete li nam reći kako

je tekao Vaš obrazovni i znanstveni curriculum vitae?

Zanimanje je započelo već od pučke škole u rodnom mjestu Drenovcima kod

Županje, nakon Prvoga svjetskog rata. Naime, onda se mnogo govorilo o jedinstvu

kršćana, neka vrsta ekumenizma i, posebice, o Svetoj Braći kao narodnim

prosvjetiteljima, koji su stvorili narodno pismo i uveli narodni jezik u liturgiju. Ta me je

misao oduševila i pratila kroz gimnaziju, te napokon dovela u zajednicu franjevaca,

trećoredaca glagoljaša, koje sam upoznao, kad sam došao u peti razred gimnazije u

Zagrebu. Nakon svršetka studija teologije upisao sam kroatistiku i slavistiku na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam slušao učena predavanja iz poredbene

slavenske gramatike poznata kroatista i slavista prof. Stjepana Ivšića. Istodobno sam

posjećivao i predavanja prof. Antuna Majera, poznata latinista i germanista, iz

indoeuropske poredbene gramatike. Po završetku studija godine 1945., kad su došli

komunisti na vlast, poglavari su me poslali za upravitelja na nekoliko župa Zagrebačke

nadbiskupije. Tu sam imao vremena, osobito u zimsko doba, pa sam uzeo psaltir

najstarijega glagoljskog časoslova i skupio preko 2000 riječi, te ispisao toliko listića s

primjerima.

Tada je uskoro započela i Vaša, mogli bismo reći, presudna rimska epizoda?

Svakako! Godine 1951. poslan sam na daljnji studij u Rim, gdje sam se upisao na

Papinski istočni institut. Glavni mi je profesor bio poznati hrvatski povjesničar, isusovac,

o. Stjepan Krizin Sakač koji mi je za doktorsku tezu ponudio zadarskoga nadbiskupa

Mateja Karamana (1700.-1771.): njegov život, misijski rad u Rusiji i glagoljsko

djelovanje. To me je ponukalo da počnem istraživati rimske arhive, rad koji me oduševio,

pa sam ga nastavio i poslije studija, što me je dovelo do novih otkrića i novih pogleda na

glagoljicu. Položivši doktorat, međutim, nisam se mogao vratiti u domovinu, jer sam bio

optužen od komunista da se bavim protudržavnom politikom, iako se nikada u životu

nisam bavio politikom. Tada sam upisao i diplomirao arheologiju na Papinskom

arheološkom institutu, te završio dvogodišnji tečaj iz arhivistike i paleografije na

Papinskoj paleografskoj i arhivističkoj školi. Diplomirao sam pri Kongregaciji za

77

redovnike, te iz misionarske medicine na Medicinskom fakultetu u Rimu, gdje sam

postigao naslov liječničkog asistenta.

Kakvo je bilo Vaše tadašnje djelovanje?

U Rimu sam bio arhivar Generalne kurije franjevaca trećoredaca i samostanski

knjižničar, revizor Hrvatskog povijesnog instituta, te član pripravnoga povjerenstva

Drugoga Vatikanskog sabora za istočne crkve i član Povjerenstva za obnovu bogoslužnih

knjiga za istočnu Ukrajinsku crkvu. Posljednjih desetak godina svoga boravka u Rimu

radio sam na Vatikanskom krugovalu, kao suradnik i zamjenik glavnoga urednika

hrvatskog odjela i programa. Kada sam se 1980. vratio iz Rima postao sam član

samostanske zajednice franjevaca trećoredaca glagoljaša u Odri (pokraj Zagreba), gdje se

bavim pisanjem i pastoralnim radom.

Što ste za to vrijeme objavili?

Za vrijeme mojega dugog boravka u Rimu napisao sam oko 140 radova, više studija,

članaka, rasprava i prikaza s različitih područja (ekumenizam, glagoljica, arheologija i

povijest). Preveo sam na staroslavenski dvadesetak misa i drugih bogoslužnih tekstova.

Isto tako, na hrvatski jezik preveo sam pedesetak pjesama s bugarskoga, češkog,

slovačkog, ruskog i ukrajinskog jezika. Surađivao sam u raznim encikopledijama:

talijanskim, španjolskim i anglo-američkim. Znanstveno sam obradio i objavio gotovo

sve glagoljske i hrvatske rukopisne kodekse na bugarskom i talijanskom jeziku u

encikopledijskom izdanju. Krunom svojih radova, ipak, smatram studij o najstarijem

hrvatskom evanđelistaru Borgiano Iirico 4., što se čuva u Vatikanskoj knjižnici. (Tu sam

dokazao da je taj prijevod učinjen prije misije Svete Braće, pa tvrdnju kako su njihovi

učenici donijeli slavensku liturgiju u Hrvatsku treba apsolutno isključiti.) Kad sam se

nakon 30 godina vratio iz Rima u domovinu, čekali su me i moji netaknuti listići. Tako

sam uspio prema mojemu planu srediti prva dva dijela rječnika: latinsko-hrvatsko-

crkvenoslavenski rječnik i hrvatsko-latinsko-crkvenoslavenski dio rječnika. Razni

poslovi zapriječili su me da spremim i treći, najvažniji dio: crkveno-slavensko-latinsko-

hrvatski dio s primjerima. No, nadam se, da ću sada, nakon 60 godina rada, uspjeti srediti

i taj treći dio.

Sigurno su Vam rimski arhivi i Vatikanska knjižnica otvorili nove poglede na

postanak glagoljice i ćirilice?

78

Poznato je da su ta mišljenja više nego bogata, pa je tako Iljinskyj nabrojio 38 raznih

teorija. Ipak, ta mišljenja o postanku možemo podijeliti u tri glavne skupine. U prvu

spadaju uglavnom istočni pisci (Bugari, Rusi, Ukrajinci i Srbi), kojih je prof. Štefanić

nabrojio oko 15. Oni smatraju da je Ćiril tvorac jednoga slavenskog pisma, a pa njihovu

je mišljenu to bila ćirilica. Prema tome, oni isključuju mogućnost glagoljice, čiji

postanak treba tražiti negdje drugdje. U drugu skupinu dolazi pripadnici naše «službene»

slavistike i neki zapadni autori (tzv. Taylor-Jagićeva teorija), kojih je manje, ali su zato

glasniji. I ti pisci drže Ćirila tvorcem određena slavenskog pisma, po njihovu mišljenju –

glagoljice. To mišljenje posebice utemeljuju na Žiću Ćirilovom i raspravi O pismenih,

črnorizca (monah) Hrabra. To su dva vrlo dvojbena dokumenta, kako sam na drugom

mjestu pokazao. Treću skupinu, kojoj i sâm pripadam, najzad, čine oni koji dokazuju da

je glagoljica hrvatsko narodno pismo, nastalo razvojem tijekom duga vremena. Prema

tome, ova skupina, smatra da su Sveta Braća mogli biti samo uskladitelji onoga što je

postojalo, a ne tvorci glagoljskog pisma i začetnici glagoljskog bogoslužja. Tako i prof. J.

M. Vesely, s Papinskog sveučilišta Angelicum, prigodom 1.100. obljetnice smrti

Metodove (1985.), u svojoj raspravi zaključuje kako «Ćiril nije bio creatore, nego samo

coordinatore stvari što su već postojale».

S tim u svezi bilo bi zanimljivo znati kako s tim mišljenjima stoji u nas. Možete li nam

prikazati barem one poznatije teorije?

Najstarije je ono mišljenje, koje možemo nazvati jeronimsko. Naime, ta teorija

pripisuje postanak glagoljice Sv. Jeronimu i ona je bila utjecajna sve do 19. stoljeća kada

se počelo sustavno baviti slavistikom. Tada je općenito odbačeno, jer je Sveti Jeronim

živio i djelovao nekoliko stoljeća prije dolaska Hrvata u ove naše krajeve. Druga je

teorija, koja se u nas ozbiljno prihvaća, tzv. predkarolinška. Po mnijenju njemačkoga

slaviste Hocija, glagoljica je nastala od predkaroline (u 7. stoljeću), dakle u doba tzv.

pokrštenja, odnosno pokatoličenja vodećega sloja Hrvata. Tu se ne radi o tzv. ustavnom

pismu, koje je očito starije, nego o kurzivnom brzopisu, kao pismu svagdašnja

dopisivanja (sklapanje ugovora, vođene financija, privatna dopisivanja i dr.). Nadalje,

prof. Antun Bauer razvija armensku teoriju koju utemeljuje na arheologiji, arhitekturi,

povijesti vjere i začudnom sličnosti armenskoga i glagoljskog pisma. Posebice je

znakovita njegova misao da glagoljsko bogoslužje nije moglo nastati na latinskom

79

području, dakle na europskom Zapadu, jer je on, kao i bizantski Istok, bio protivan

uvođenju narodnog jezika u liturgiju. Najraširenija je ipak gotorunska teorija.

Ta je teorija, kako znamo, izazvala najviše otpora i prijepora, pa je zanimljivo vidjeti

tko ju je u nas zastupao?

Riječ je o teoriji koju je, već u XVIII. stoljeću, uz Nijemca Fritza, zastupao i naš

zemljak Klement Grubišić. Tako, u svojoj studiji In Originem et Historiam Alphabeti

Sclavonici Glagolitici (1776.), on pretpostavlja da su gotske rune bila podloga

glagoljskog pisma. To je mišljenje kasnije posebice zagovarao prof. Kerubin Šegvić, koji

je dapače smatrao da je vodeći sloj Hrvata primio kršćanstvo od gotskih arijevaca s kojim

s su živjeli negdje oko Crnog mora, i gdje se u Azovskom bazenu nalaze ploče s

hrvatskim imenom na grčkom jeziku (Tanajske ploče – I. B.). I poznati povjesnik, prof.

Miho Barada također je zastupao mišljenje da su Hrvati u svoju današnju domovinu došli

kao arijevci. Podaci što nam daje povijest i arheologija svjedoče da je to bilo u 6. stoljeću

u doba velikih seoba naroda. Prema tome, Hrvati su u ovim krajevima zatekli ostatke

arijevskih Gota, od kojih su zajedno s Arijevom naukom primili i početke svoje

pismenosti. I neka su druga ugledna znanstvena imena zastupali ovu teoriju.

Međutim, neki su od zagovaratelja te teorije kasnije mijenjali svoje mišljenje. Je li to

uvijek bilo iz znanstvenih razloga?

Na poseban način ovdje treba spomenuti prof. Josipa Hamma koji je, najprije u

Nastavnom vjesniku (1939.) i kasnije u svojoj Gramatici staroslavenskog jezika (1947.),

zastupao mišljenje da glagoljica ima za svoju podlogu gotorunska slova. U Vjesniku to

dokazuje s paleografske strane, dok je u Gramatici i u drugim spisima još odlučniji.

Tako, uz ostalo, prof. Hamm ističe kako pristalice grčke hipoteze moraju trećinu slova

tumačiti raznim egzotičnim pismima (hebrejsko, samaritansko, koptsko i sl.), dok se s

malo truda mogu izvesti sva glagoljska slova iz gotorunskog pisma, s kojima se nekada i

u našim krajevima pisalo. Kasnije, međutim, u Encikopledji Jugoslavije (1986.), stoji

natuknica uz potpis prof. Hamma kojim se, ipak, autorstvo glagoljice potvrđuje – Ćirilu.

Za gotsku hipotezu bio je također poznati hrvatski povjesnik Ferdo Šišić (1906.). On se

posebice pozivao na poljskog povjesničara prof. Eduarda Boguslawskoga koji je tvrdio

da je glagoljica starija ne samo od Ćirila, nego i do samog Jeronima. Naime, da ona ne

potječe od grčkoga miniskulnoga i kurzivnoga pisma, kako tvrdi Taylor-Jagićeva teorija,

80

nego da je rezultat nama nepoznata dugog razvitka tijekom stoljeća. U svezi s tim, misli

Boguslawski, Ćiril nije tvorac glagoljice, nego samo eventualno reformator. Ipak, i ovo bi

tek trebalo dokazati, glede dvojbenih izvora na koje se rani slavisti i slavenofili pozivaju.

Budući da još ima onih koji daju prednost tzv. ćirilo-metodskoj teoriji, i koju su

podržali političari obiju Jugoslavija, recite nam ima li ta hipoteza, doista, znanstvenu

važnost?

Poznata je stvar, da se u znanstvenom svijetu, kad nastane više mišljenja o jednom

problemu, nastoji ispitati i istražiti svaka pojedina teorija, prije nego sve donese konačni

sud, ili barem, dok se ne dođe do približna značenja. U tom pogledu Katolička crkva daje

nam najbolji primjer. Naime, prije nego se prihvati jednu nauku ili istinu, ona ispituje

mišljenje raznih crkvenih Otaca, crkvenih učitelja, teoloških pisaca i, prema potrebi, i

drugih znanstvenika i stručnjaka. Kako je poznato, u nas je u doba prve, a također i druge

Jugoslavije, bilo obvezatno da se u školama mora predavati kako jedino ispravno

mišljenje o postanku glagoljice tzv. Taylor-Jagićeva hipoteza, iako je – već je rečeno –

poznati slavist Iljinskiy nabraja ništa manje nego 38 raznih teorija i mišljenja. Zašto se

tako postupalo? Očito se to radilo iz političko-ideoloških razloga. Naime, ruski

panslavizam došao je dobro ideologiji velike Srbije, utemeljenoj još u prošlom stoljeću

od Ilije Garašanina i Vuka St. Karadžića, što je svjesno ili nesvjesno promicala hrvatska

lingvistika i historiografija. Zbog toga predslavenska (iranska, gotska, ilirska i dr.)

etnogeneza Hrvata nije išla u prilog ni jugoslavenskoj (u bîti velikosrpskoj) ideologiji, pa

se stoga nastojalo protivnike ušutkati, često i na okrutan način. Tko se nije slagao sa

službenom teorijom nije mogao dobiti službu učitelja ili profesora, a oni koji su bili

glasniji gubili su i glave. Tako je za stare Jugoslavije mučki ubijen poznati albanolog

Milan Šufflay, a izgleda i Ivo Pilar. Komunisti su 1945. objesili prof. Kerubina Šegvića i

strijeljali dr. Ivu Guberinu, a mučki je kasnije (1976.) likvidiran i poznati iranolog prof.

Mihovil Lovrić. Sve u svemu, može li se znanost, koja se brani ognjem i mačem, doista

smatrati znanošću?

Koliko je svemu tome pridonijela ideologija kulta Svete Braće, koja se javlja tek od

polovice 19. stoljeća?

Svakako, to je zanimljivo pitanje, posebice za mene, pošto su širitelji kulta Svete

Braće upravo bili moja subraća - franjevci trećoredci glagoljaši. Pojava se kulta napose

81

vezuje za Slavenski kongres u Pragu (1848.), kada se Ćiril i Metod utvrđuju kao apostoli

uzajemnosti slovjenske. Posebno se ćirilo-metodski pokret širi sedamdesetih godina

nakon obilježavanja tisućljetnice Ćirilove smrti (1869.) Zanimljiva su, s tim u svezi,

onodobna zapažanja u liberalno-pedagoškom časopisu Napredak (1886.), da su «tada u

istinu nješto razumnija gospoda, neznam, s neznanja ili pakosti govorila: Ta gdje su te

svetce Hrvati najednom smogli? Za tu svetu braću se nije čulo, a sad sve grmu. To su

izmišljotine današnjega pretjeranoga vieka i njegovih narodnjakah». Istraživanje ćirilo-

metodske baštine posebice je poticao biskup Mojzes, ali spriječen od onodobnih

mađarskih vlasti, to nije mogao ostvariti. To je učinio, uz pomoć povjesnika Franje

Račkoga (koji je dao tobožnju znanstvenu potporu Cyrillo-Methodiani), biskup J. J.

Strossmayer, ne samo na Hrvatskoj, nego općenito na slavenskoj sceni. Naime, kao jedan

od sastavljača enciklike Grande munus (1880.), on je i politički utjecao na razvitak kulta

Svete Braće: ne samo u Katoličkoj crkvi, nego i u pravoslavlju, sve do njihova

proglašenja njezinim suzaštitnicima. Međutim, dobro primjećuje povjesnik Jure Krišto

(1994.), «Strossmayer nije izbjegao zamku u koju svi gorljivi promicatelji kadtad padnu –

potpuno krivu političku prosudbu». Drugim riječima, iza dobrih namjera (bona fide)

nakalemljivala se tragična ideologija slavista i panslavista. I upravo je ta ideologija,

naspram državotvorne hrvatske (političko hrvatstvo), bila presudna u oblikovanju

hrvatsko-jugoslavenske integracije (etničko-jezično jedinstvo: jedan jezik = jedan

dvoimeni narod), kojom se hrvatski narod izveo iz srednje Europe.

Imaju li ti panslavisti ikakvih dokaza za svoju teoriju?

Valja odmah reći, da oni svoje mišljenje utemeljuju na vrlo dvojbenim dokumentima,

koje sam posebice pomno raščlanjivao, a to su u prvom redu Žiće Ćirilovo i rasprava O

pismenih ćrnorizca (monaha) Hrabra. Tako Žiće Ćirilovo nije jedinstveno djelo, nego je

kompilacija od šest raznih dijelova nastalih i pisanih u razno doba (i to u I., IV., IX., i

XV. stoljeću). Već ta vremenska različitost jasno pokazuje koliko vrijedi taj dokument.

Prvo poglavlje, koje opisuje ljubav Konstantina Ćirila za znanost, zapravo je govor Sv.

Grgura Nazijanskoga (330.-390.) u počast svojega prijatelja preminuloga Sv. Bazilija

Velikoga (330.-379.). Danas bismo reklo obični plagijat. Kao što je prvo poglavlje

nastalo i pisano u IV. stoljeću, tako je i 16. poglavlje (Ćiril u Veneciji) dijelom nastalo

čak u XV. stoljeću. Naime, govor Ćirilov nije ništa drugo nego Poslanica Korinćanima –

82

Sv. Pavla apostola. Čast Ćirilu, ali je Pavao ipak Pavao! Što se tiče misije među

Hazarima, to je klasična prikazba srednjovjekovne legende. Tako pisac misije u XV.

stoljeću točno zna do riječi do riječi, kako su tekle teološke rasprave između židova i

muslimana, gdje se nabrajaju brojna čudesa (moguća i nemoguća), kao i našašće moći Sv.

Klementa, što je sve problematično.

Vjerojatno je zanimljivo što misle o žićima Ćirilovi suvremenici?

Samo u poglavljima 2. do 5. sadržan je životopis Konstantina Ćirila (Konstantin je

krsno, a Ćiril monaško ime). Zadnji je dio Žića Ćirilova (poglavlje 17. i 18.)

prepričavanje tzv. Italske legende (Legenda Italica). Tu je legendu napisao drugi

suvremeni pisac Gaudentius de Velletri, tj. Gaudencije (Veseljko) biskup obližnja grada

Velletri, inače Ćirilov prijatelj i zaštitnik. Dakle, on je napisao spomenutu legendu u

kojoj opisuje svečani dolazak i doček Ćirilov s moćima Sv. Klementa u Rim. Gaudencije

znade da je Ćiril vršio misiju među Hazarima, ali i misiju među Slavenima. Nadalje, isto

tako, on zna da je Ćiril preveo Evanđelje na slavenski jezik, ali ništa ne zna da je sastavio

neko slavensko pismo. Na isti način i jedna druga, manje više suvremena legenda,

Legenda Moravica, ne zna ništa o tome pismu. Dakle, suvremenici ne znaju ništa o tome

da je Ćiril izumio neko slavensko pismo.

U čemu je prijeporna Legenda Moravica, koja govori kao je moravski knez Rastislav

pozvao Svetu Braću da poučavaju njegov narod na slavenskom jeziku?

Treba odmah istaknuti da Sveta Braća ne djeluju u Češkoj, odnosno u Moravskoj,

koju barem Ćiril nikada u svojem životu nije vidio. Mađar Imre Boba, profesor na

Harwardskom sveučilištu (Washington) u svojoj knjizi Moravia s history roconsidered

(prevedena i na hrvatski jezik, 1986.), dokazao je brojnim dokumentima da se ne radi o

češkoj Moravskoj, nego o Moravii. To je stari Sirmium, ili, po nekima, grad što se

nalazio u blizini današnjega Morovića (stari utvrđeni benediktinski samostan na Bosutu,

koji su porušili Turci). Nadalje, treba spomenuti, da Češka i Moravska nisu nikada u

povijesti imali kneza po imenu Rastislav. Uostalom, papa Hadrijan imenuje Metoda

biskupom ad sedam Santci Andronoci, a Andronik je biskup Sirmijski, a ne moravski. S

tim u svezi, poljski povjesnik Brückner dokazuje da Sveta braća nisu bila pozvana, nego

poslana da privredu Slavene na istočni obred i time podlože Bizantskom Carstvu.

Je li to samo Brücknerovo mišljenje?

83

Poznata je činjenica da je Podunavlje, pa i dalje na sjever, s jedne, a Balkan, s druge

strane, bilo područje na kojemu se u ukrštavale interesne sfere Rima i Bizanta. S tim u

svezi i veći broj istočnih slavista smatra da su Sveta braća, doista, pokušala u ova

područja uvesti istočni obred, ali su slijedom događaja i prilika morali odustati od te

nakane. U prilog tome stavu ide i mišljenje jedna našeg profesora koji drži da je tzv.

Assemanovo evanđelje preveo Ćiril. U stvari taj je evanđelistar napisan za istočni obred,

pa da su braća, doista, uspjela u prvoj svojoj nakani: danas bi veliki dio Europe bio –

veliki Balkan.

Zanimljivo je da slavisti ponajviše pozivaju na Žiće Ćirilovo, zar ne?

Istina, neki se slavisti u dokazivanju kako je Ćiril autor glagoljice pozivaju na

raspravu O pismenih črnorizca Hrabra. Tko je taj kaluđer (monah) Hrabar, gdje je i kada

živio ništa se ne zna pouzdano. Po mnogim znakovima rekao bih da je to samo fiktivno

ime nekoga koji je bio blizu onima koji su sastavili Žiće. Tako, odmah na početku svoje

rasprave, Hrabar piše da Slaveni (koji?) kao pogani «črtami i rezami čitahu i gatahu»;

mnogi drže da su te črte i reze bile samo rovaši za brojenje stoke, pa stoga glagol čitahu

prevode kao brojili su. Na drugom mjestu nastojao sam pokazati da se črte i reze dosta

bile neko primitivno pismo, možda isto ili slično onom što ga je Ćiril našao na Hersonu,

ili Vles knige (pisana drvenim dašcima). Činjenica je da su oko Crnoga mora i Podunavlja

postojala odavno razna pisma. Hrabar tvrdi da ga je sastavio Ćiril, ali ne navodi gdje,

kada i kako je nastalo to pismo. On tvrdi da ga je Ćiril sastavio 855. po našem računanju

vremena, dakle 7-8 godina prije svoje misije koja je, po nekima, početka godine 863.

Kako objasniti tu razliku? Neki koji u svemu vide prst Božji, misle da je Bog unaprijed

objavio njegovu misiju. Drugi, koji misle realnije, vide da se taj broj slaže s

aleksandrijskim brojanjem vremena. No, valja se pitati kako je srednjovjekovni kaluđer,

koji je jedva znao čitati i prepisivati liturgijske tekstove, uopće znao za to računanje, ili,

ako je znao, zašto bi na Balkanu i Ukrajini uzeo upravo taj račun. Kako pokazuje daljnja

raščlamba teksta, on ili nije znao ili nije mario za točan broj godine misije.

Vjerojatno je zanimljiva daljnja, tobožnja, Hrabrova argumentacija?

Svakako! Hrabar piše da su Slaveni bili prisiljeni pisati grčkim pismom kada su se

pokrstili te im je zbog toga Ćiril morao sastaviti pismo. Zatim, on opisuje kako je Ćiril

sastavio svoje pismo. Naime, da je uzeo grčko pismo koje ma 24 slova i dodao 18 drugih

84

slova što odgovara slavenskome jeziku (ukupno 38 slova), a taj broj ima samo ćirilica, a

nema glagoljica. Najstarije sačuvana abeceda ima nešto preko 30 slova, po nekim

mišljenjima (Hamm, Hocije i Lukas) tzv. praalfabet ima nešto više do 20 slova. To je prvi

očiti dokaz da je Hrabar imao u vidu ćirilicu, a ne glagoljicu. Ako usporedimo grčko

ustavno pismo X. stoljeća i ćirilicu, to su brat i sestra. Nadalje, ćirilica ima neka slova

(KSI, PSI i THI), što ih glagoljica nema. To je morao priznati i veliki autoritet poput

Vatroslava Jagića koji je inače bio propagator da je Ćiril sastavio glagoljicu, a ne

ćirilicu. Naime, Jagićeve su doslovne riječi: «To je bilo neosporivo svjedočanstvo (misli

se na broj ćiriličkih slova – prim. I. B.) da je Hrabar imao u vidu ćirilicu, jer samo ćirilica

ima podpuni grčki alfabet». Nakon priznanja tako velika autoriteta, kao što je Jagić,

neumjesno se pozivati na Hrabroga kao dokaz da je Ćiril sastavio glagoljicu. To isto tako

treba reći za Žiće Ćirilovo. Naime, suvremeni pisci, kako je već kazano, ne znaju o tome

da je Ćiril sastavio neko pismo. Zašto onda neki ugledni slavisti i slavofili toliko

ustrajavaju na takvim dokumentima koji je očito dvojbene vrijednosti. Očevidno, ne iz

znanstvenih razloga!

Kada ste znanstveno razobličili tzv. panslavističku hipotezu, na kraju bih Vas molio

da izložite svoju teoriju o postanku glagoljice i glagoljskog bogoslužja?

Prije svega, moram reći da nisam prvi i jedini koji postavlja postanak glagoljice prije

Ćirila. Svoja mišljenje utemeljujem na činjenicama povijesti, paleografije i liturgijskih

tekstova. Kad je o povijesti riječ, još je biskup Mainza, Virgilije, bivši misionar u Istri u

Koruškoj, tvrdio da tamošnji Slaveni imaju vlastito pismo, a Virgilije je živio cijelo

stoljeće prije Ćirila. A to je pismo mogla biti samo glagoljica, koja je uostalom kroz

tisućljeće živjelo na području Istre, Kvarnera i sjeverne Dalmacije. Zatim tu dolaze

studije poznatih jezikoslovca i povjesničara (naši Hamm i Šegvić, te Čeh Sasinek i Poljak

Boguslawski). Paleografski dokazi također govore da je glagoljica primitivno pismo,

teško čitljivo. Dovoljno je napomenuti da su Baščansku ploču razni stručnjaci čitali na

različite načine (slično je i s Assemanovim Evanđeljem). Na ploči su tako vidjeli samo

staroslavenski tekst, dok je u zadnje vrijeme prof. Mihovil Lovrić dokazao da su tu

istodobno radi i o najstarijem obliku čakavštine. Sve to znači da je riječ o vrlo starom

pismu, koje se nalazi u razvoju, i da je nastalo na području, gdje nije bilo poznato ni

lijepo grčko pismo, ni skladna latinska capitala. Ćirilovo autorstvo glagoljice osporavaju,

85

nadalje i mnogi liturgijski tekstovi: Kijevski listići, dijelovi najstarija glagoljskog misala i

časoslova (Borgiano – Illirico 4 i 5) i dr.

Kad je riječ o liturgijskim argumentima, posebice je zanimljivo pitanje glagoljskog

bogoslužja, zar ne?

Dakako, zanimljiva su prije svega mišljenja prof. Šegvića i prof. Barade, koji

tvrde da je vodeći sloj Hrvata primio kršćanstvo, već tamo rano na Istoku, čemu ide u

prilog i formula krštenja. Naime, bilo rimska, bilo bizantska Crkva kod krštenja

upotrebljava formulu ego te baptizo, što grčki znači: uronjavam, čistim, perem od

istočnoga grijeha. Hrvatska formula, koju su misionari prenijeli i na druge slavenske

narode, glasi: ja te krstim, a to znači, čini kršćaninom, a ne perem te. A ta je riječ, kako

neki misle, nastala od staro-germansko-gotske riječi kreist, što doslovce znači kršćanin. U

nas krst ima značenje krštenja. U istočnih Slavena obiježava krštenje i križ. Očito je to

znak, da je vodeći sloj Hrvata primio krst izvan rimskoga i bizantskog područja. Da su

Hrvati došli u današnju domovinu već kao kršteni svjedoči i papa Agaton (sveti) caru

Konstantinu IV. Pogonatu (679.), gdje se može nazrijeti da su Slaveni (Hrvati) kršćani i

da imaju svoje biskupe. Ovdje valja, isto tako, istaknuti kako Hrvati imaju liturgiju na

narodnom jeziku, što je unicum u zapadnoj Crkvi.

U čemu se, dakle, sastoji taj hrvatski unicum?

Zapadna Crkva, sve do naših dana, nije dopustila nijednoj zajednici narodni jezik

u liturgiji. Na sličan način ni Bizant, barem do XI. stoljeća, nije dopuštao drugih jezika,

osim tri tzv. sveta jezika (hebrejski, grčki latinski). Hrabrov spis usmjeren je upravo

protiv tzv. trojezničnika. Zapadna je Crkva ostala dosljedna tome načelu i kad se radilo o

obraćenju Kine. Prema tome, moramo zaključiti, da je narodna liturgija nastala tamo gdje

se, doista, i prakticirala (Mala Azija, Pons Galaticum, Armenija, oko Crnog Mora itd.). U

današnju domovinu došla je via facti (putem činjenica), gdje je napadana i zabranjivana,

ali su je Hrvati branili i obranili do današnjih dana. Prema tome, kako je isticao prof.

Šegvić, Svetu braću kao tvorce narodne liturgije treba apsolutno isključiti, budući da na

području rimskog patrijarhata nije nikad nastala nijedna narodna liturgija s dopuštenjem

Rima. U najboljem slučaju bilo je samo potvrđeno ono što je bilo (ab immemorabili

tempore).

Koja bi, s tim u svezu, najkraće kazano, bila vaš temeljna poruka?

86

Kako sam već jednom na drugom mjestu rekao, kad je riječ o rezultatima moga

istraživanja, nemam namjeru nikoga razuvjeravati o njegovu mišljenju. Jedina mi je želja

potaknuti odgovorne, da proučavajući taku zamršenu pitanja, kao što je postanak

glagoljskog pisma i liturgije, trebaju uzeti u obzir sve činjenice, sve dokumente i sve

okolnosti, ne zaboravljajući pri tomu onu drevnu latinsku: sermnones suadent, facta

envicunt (riječi uvjeravaju, činjenice dokazuju). Budući da je hrvatski narod, konačno,

stekao svoju nacionalnu državu, on ima pravo svoje jezikoslovlje i historiografiju vidjeti

pred zrcalom istine, a ne živjeti u tragičnim zabludama panslavizma i jugokomunizma.

Naime, ako igdje, onda upravo ovdje vrijedi ona latinska maksima periculum in mora

(opasnost je u odlaganju).

Razgovarao: Ivan Biondić,

Hrvatsko slovo, 26. prosinca 1997.

5.2.

IN MEMORIAM FRA MARKU JAPUNDŽIĆU, ZMAJU ALŠANGRADSKOM266

266 Ante Krmpotić, Zmaj od Krmpota, «Slovo na žalobnom sijelu o. Marku, Zmaju Alšangardskom» Zmajska kula, Zagreb, 16. veljače 2000. godine.

87

U nedjelju 6. veljače. 2000. godine nešto prije 18 sati umro je dr. Marko

Japundžić, naš dragi Zmaj Alšangradski u 86. godini života, 70. godini druženja s

glagoljicom, 66. godini redovništva, 60. godini svečeništva te 8. godini zmajskoga

bratstva.

Primljen je u Družbu 1992. godine i bio ugledan te nadasve marljiv vijećnik

Prosvjetnoga zbora. Sve do pretprošle godine redovito je dolazio svake srijede u Kulu.

Kad zbog bolesti više nije izlazio iz samostana, ili je izlazio vrlo rijetko te samo uz nečiju

pratnju, nestrpljivo bi čekao da dođem k njemu, želeći ćuti sve što se događa na

Kamenitim vratima.

88

Najčešće sam ga posjećivao sâm, ali često i s drugim članovima Družbe posebno s

dr. Ivom Biondićem. Bili smo kod njega i u nedjelju u podne, nekoliko sati prije njegove

smrti. Sestra nam je dopustila (nakratko ga) posjetiti. Uveo nas fra Josip (dr. Baričević) i

dok smo nas dva ostali kraj vrata, ne usuđujući se prići visokom, čistom, bijelom krevetu,

fra Josip mu je prišao i kazao: “Otče Marko, došli su Vas posjetiti Krmpotić i Biondić”.

Čuo ga je i razumio. Podignuo je čak i ruku, pružio je prema nama i nešto želio kazati.

Nismo ga razumjeli, zato se fra Josip sagne, prisloni uho i tad shvati. Da, reče. “Ponudit

ću ih, otče Marko. Kako ih ne bih ponudio!” I to su bile zadnje riječi otca Marka upućene

nama. Umirući, i na odlasku, nije brinuo o sebi, koji pomiren s Bogom i ljudima odlazi u

vječnost, već o nama, koji za neko vrijeme još ostajemo. Brinuo je hoće li nas sada, kad

njega više nema, imati tko ponuditi kako nas je on uvijek nudio. Ivu čašom vina, mene

čašicom rakije, a obadvojicu prijateljstvom, strpljivošću i dobrotom. I možda je baš taj

časak rastanka bio potreban, da bih ga napokon upoznao i razumio. Jer tko je bio otac

Marko?

Uvjeren sam da smo griješili, kada smo u njemu gledali samo velikoga hrvatskog

glagoljistu i izvrsnog poznavatelja izvorišta hrvatske pismenosti, jezika i bogoslužne

književnosti, da smo bili zaslijepljeni kad smo isticali sve njegove znanstvene titule (te

doktor teologije, te slavist, te arhivar, te paleograf, te član dviju komisija za pripremu

Koncila, ta bibliotekar i tako dalje, i tako dalje), jer je o. Marko ipak i prije svega bio

skroman redovnik svećenik. Njegovo bavljenje jezikom nije (za čudo) bilo lingvističko,

(makar je diplomirao jezik), a posebno ne lingvističko-političko, već semasiološko. Riječ

i pismo bijahu za njega isključivo u službi sredstva za propovijedanje istine, kršćanskih

ideja i svjedočenja 1000-ljetne povijesti Hrvata i Crkve u Hrvata na ovim našim

prostorima. Na jezik je gledao drukčije nego smo to mi u svojoj sebičnosti, često i

političkoj zanesenosti, gledali. Unatoč solidnoj jezičnoj naobrazbi, o. Marko nije bio

gramatičar ni u užem ni širem značenju te riječi. I zato, kad samo onako usput kaže, kako

mnogi bohemizmi u glagoljicom pisanim recenzijama staroslavenskoga jezika i nisu

bohemizmi već trag hrvatske čakavštine, pa tako zaintrigira našu znatiželju, jednostavno

stane. Tamo gdje naša znatiželja počinje, njegova nestaje.

No, na žalost, školovao se i živio u vrijeme, dok se prakticiralo učenje naših

starijih slavista, a zatim i mladih serbokroatista prošloga i ovoga stoljeća, kako gramatika

89

i gramatičari utvrđuju pravila i zakone prema kojima se mora ravnati i razvijati jezik (!), i

da su tvrdnje jezičnih autoriteta o povijesti jezika i pismenosti kudikamo važnije od

dokaza, kojim oni svoje tvrdnje dokazuju. Zato će, kao puku informaciju, bez ikakve

srdžbe, kazati da je (i današnje) službeno učenje o podrijetlu glagoljice i izvorima

hrvatske bogoslužne književnosti, steklo status “znanstvene istine” više zbog Jagićeva

ugleda, negoli dokaza koje on za tu tvrdnju nudi, jer dokaza jednostavno nema, jer kad bi

ih bilo, nastavlja logično o. Marko, mnoga bi pitanja bila odavno riješena i ne bi o njima

valjalo i danas tako žučno razpravljati.

Kad sam već spomenuo mišljenje o. Marka o Vatroslavu Jagiću, valja spomenuti i

riječi jednog našeg uglednog jezikoslovca (izrečene na prošlogodišnjem hrvatskom

slavističkom kongresu), koji kaže ovako: “Vatroslav Jagić, Miklošićev učenik i

nasljednik, suprotstavljao se [učenju ondanje slavistike], ali u okviru pretpostavaka i

zahtjeva što mu je postavljala znanstvenost, kako se u slavistici tada shvaćala, i nije se

mogao iskobeljati iz te mreže, jer ono što je znao nije mogao reći tako da ga ne prečuju”.

Strašno! O. Marko, (za razliku od ovakvih uglednika) nije nikad bio ni u čijoj mreži

politikom patentirane i zakonom zaštićene znanosti, pa je zato uvijek govorio što zna i u

što vjeruje, bez obzira hoće li ga tko čuti ili htjeti slušati. Nije čudo što je onda za tu i

takvu “nauku”, za te i takve znanstvenike, u najmanju ruku, egzotičan starac.

Zadnju riječ nad otvorenim grobom izrekao mu je župnik iz Odre i čini mi se da je

u nekoliko minuta rekao o fra Marku više nego smo svi mi godinama o njemu stigli reći i

napisati. “Otac Marko – rekao je odranski župnik – bio je, istina, školovan čovjek, ali

prije svega bijaše pučki propovjednik i ispovjednik. Tumačio je riječ Božju toliko

jednostavnim riječima, koliko samo istina može biti jednostavna, a desna mu se ruka

pozlatila dajući odrješenje grijeha”.

Ove mi riječi nikako ne izlaze iz glave. Da! Fra Marko bio je prije svega skroman

redovnik, propovjednik i ispovjednik, ali i znanstvenik. U jednom i drugom svijetu bijaše

temeljit i postojan. Njegov je svjetovni, znanstveni rad, baš kao i pastoralni, postojano

pedesetogodišnje propovijedanje, ali u ovom slučaju jedne druge Istine o prvim danima

hrvatske pismenosti i hrvatske bogoslužne književnosti i glagoljici. I u tom poslu bijaše

spreman oprostiti svakom tko ga vrijeđa i ismijava, ili njegove riječi ne želi prihvatiti.

Znao je, da se istinom, opraštanjem i oprostom ne stiču u Hrvata nagrade, priznanja i

90

prijateljstva, ali unatoč tomu govorio je samo ono u što su ga dokazi (skupljani godinama

i godinama) uvjerili što je istina, bez obzira što njegovi osporavatelji uporno tvrde

suprotno. Lagano bi se nasmijao tek onda, kad bih ga upitao koje dokaze pri tom nude i

iztiču. Nije odgovorio, jer ni za jednu jedinu Markovu tvrdnju (točnije: dokaz kojim je

podkrepljivao svoju tvrdnju) nisu dokazali da je pogrješna.

O. Marko nije izmislio ni jednu temu i niti jedan razlog za svađu i vrijeđanje. One su

rođene davno prije i, kako se čini, bogato će ga nadživjeti. Spomenut ću samo dva slučaja

o kojima se najviše govori. To su: podrijetlo glagoljice i predlošci prvih hrvatskih

bogoslužnih knjiga.

Govoreći o tome, moram spomenuti zadarskoga nadbiskupa Matiju Karamana

kojemu se o. Marko vraćao 30-40 godina, da bi o njemu, naposljetku, napisao malu

biblioteku. Za nas je M Karaman zanimljiv po tome, što (ne baš uspješno) prekida

dvostoljetnu ukrajinsku redakciju, tj. rusizaciju, glagoljskih knjiga, čije tiskanje nakon

Tridentskog koncila nadgleda Vatikan. Karaman je svoj posao uspješno započeo, i 1739.

godine Propaganda objavljuje njegov glagoljsko-ćirilički bukvar tiskan glagoljicom i

ćirilicom. Vrlo zanimljiv je naslov na kojeg vam upućujem posebnu pozornost. Pisan

glagoljicom glasi: Bukvar slavjanskij pismeni veličajšago učitelja B. Jeronima

Stridentskago napočaten v Rimu tipom svjatago sobora ot razmnoženij vjeri. Taj isti

naslov napisan ćirilicom glasi: Bukvar slavjanskij pismeni prepodobnago Kirila episkopa

Slavjanom napečaten.

Valja nam, stoga, pamtiti, da je 1739. godine autor glagoljice za Vatikan bio Sv.

Jeronim, dok je autor ćirilice bio Ćiril. I tad započe svađa. Zagrijao ju je Rusić, koji je što

se naobrazbe tiče – kako kaže Japundžić – „samo svećenik sakristan i ništa više“. No, to

ga uobće nije smetalo da bi ustvrdio, kako glagoljicu nije sastavio ni Jeronim (kako se

nekad mislilo), niti Ćiril (kako se to danas uči u školama i na fakultetima), već Metoda, a

da nadbiskup Karaman „nije samo heretik“, već je i „jezična neznalica“, što je vidljivo i

po tome što u svojim radovima navodi za svjedoke ljude kao što su Kašić, Del Bella,

Mikalja, te Vrančić, Marulić, Benčić, Hektorović, Palmotić, Gundulić, Ranjina itd., itd.

Rusića se, jasno, danas više nitko i ne sjeća, ali od njega do danas ne prestaju

polemike. U to vrijeme javilo se nekoliko desetaka teorija o autorstvu glagoljice, a

javljaju se još uvijek nove i nove. Među ostalim, jedna je i od našeg častnog Zmaja

91

Vučedolskog, dr. Antuna Bauera. (Međutim, nikako ne valja zaboraviti da se i ćirilica

neko vrijeme među Makedoncima nazivala klimentica prema sv. Klimentu Ohridskom.)

Za divno čudo, dokaza za bilo koju tvrdnju nema i nema. Jednostavno, oni ne postoje ili

su isti onima, koje čitamo u Karamanovu bukvaru, gdje najviši crkveni autoritet imenuje

kreatorom glagoljice Sv. Jeronima, ili kako slušamo od Rusića – Sv. Metoda.

Grijeh M. Japundžića je u tome što ne prihvaća raspravu i svađu, već samo tvrdi

da ni jedna postojeća teorija o podrijetlu glagoljice nema ni povijesni, ni paleografski niti,

ondanjim crkvenim tekstovima potvrđen, podatak da je ona u pravu a sve druge u krivu, i

da mi na to pitanje jednostavno još uvijek ne znamo točan odgovor. Fra Marko nije autor

nikakve nove teorije, već samo opetuje, kako ni za koju i ni za kakvu nema dokaza, da

bismo je mogli nazvati točnom, pa ih zato on, sve njih (uključujući i onu o autorstvo Sv.

Ćirila), smatra teorijom a ne dokaznom činjenicom.

Isto tako o. Marko nije prvi koji tvrdi kako Hrvati, kao prvi pokršten (ili

pokatoličen?) slavenski narod, nisu morali čekati Svetu Braću da bi dobili prvu

bogoslužnu literaturu, i da je posao Sv. Braće, barem što se Hrvata tiče, većim dijelom

posao korektora postojećega, a manje kreatora novog. Ako pak treba nekog od njih ipak

spomenuti, neka to bude Kerubin Šegvić, naš Zmaj Spljetski. On je „kriv“, što je o.

Marko, još kao student, počeo dvojiti u službeno učenje o predložcima prvih hrvatskih,

glagoljicom pisanih bogoslužnih tekstova te odlučio provjeriti Šegvićeve tvrdnje. Bio je

to dug (emigracijom prekidan) posao za što mu je trebalo dvadesetak godina, da bi

napokon izišao u javnost s rezultatima (o prvom hrvatskom evangelistaru).

Rašireno mišljenje da smo do dolaska Sv. Braće bili tabula rasa, puka

neformirana magma izbačena erupcijom selidbe naroda bez imena, bez prošlosti, bez

pradomovine, bez ikakvih tragova pismenosti; i da smo kao narod Hrvata stupili na

svjetsku pozornicu tek onda kad smo se počeli osjećati Slavenima – smatralo se, i danas

se smatra, ispravnim tumačenjem naše prošlosti. Jasno da ovdje nije riječ o znanosti nego

o politici.

Grijeh o. Marka je u tome što je radije krenuo mukotrpnim puteljkom na koji ga je

usmjerio K. Šegvić, negoli udobnom Jagićevom magistralom, pa je proučavanjem

mnogih verzija evanđelja na različitim jezicima (i različitih kršćanskih Crkava), ispisavši

pri tom nekoliko tisuća listića podataka, dokazao da najstariji hrvatski glagoljski

92

evanđelistar iz hrvatskog glagoljskoga misala “ne pripada bugarsko-makedonskoj skupini

evanđelistara,” kako se još i danas tvrdi prema mišljenju V. Jagića, već da je nastao

neovisno i prije od tih evanđelja, da mu je predložak bio Itala, ili Vetus Latina, a ne

Vulgata, pa da prema tome valja apsolutno isključiti tvrdnju da su učenici Sv. Braće

donijeli slavensku liturgiju u Hrvatsku. Ona je već postojala. To, drugim riječima, znači

da valja odbaciti i sve druge zaključke temeljene na pukim tvrdnjama slavističkih

autoriteta XIX. i XX. stoljeća iza kojih ne stoji dokaz. I taj, u svakoj drugom zemlji

normalan zahtjev (bez kojeg ni jedna znanost ne postoji) izazvao je među našim

znanstvenicima šok. Jednostavno ih zaprepašćuje “drskost” o. Marka kad (posredno)

kaže, da bi se znanstvena titula i znanstveni ugled morali sticati na učenju potvrđenom

dokazima, a ne na prepričavanju mišljenja ovog ili onog uglednika koje, zbog same

njegove uglednosti, ne treba uopće dokazivati.

Shvatljivo, večeras ne mislim i ne mogu govoriti detaljnije ni o kojem tekstu, a

kamoli o cijelom radu o. Marka, ali za kraj ću ipak spomenuti dva članka, za koje smo

(kako mi se čini) krivi mi u Prosvjetnoj sekciji Družbe. Riječ je o tekstu “O podrijetlu

glagoljice,” koji je Marko napisao na moju molbu za časopis Hrvatska (1994.) i o studiji

“Kritički pogled na Žiće Ćirilovo i Hrabrovu raspravu 'O pismenih',“ koju je naslovljenu

“O filoslavističkom tumačenju podrijetla glagoljice” o. Marko pročitao 1997. god. u

našoj Kuli, a koja je prvi put objavljenja u knjizi Hrvatska glagoljica (Hrvatska uzdanica

1998.). Budući da je većini nazočnih ova knjiga (i rasprava u njoj) poznata, ne bih o njoj

ništa više osim ovoga kratkog spomena. Onima što ih još nisu pročitali, iskreno ih

preporučujem, jer će u njoj naći odgovore na sve što sam ja večeras (namjerno) propustio

izreći.

I na kraju, još nešto o otcu Marku i Svetoj Braći. U njegovoj skromnoj

samostanskoj sobici (uz knjige i papire) nalaze se još samo raspelo, poster Sv. Otca Ivana

Pavla II. iz njegova prvog dolaska u Zagreb te – star, na drvetu naslikan portret Sv. Braće

Ćirila i Metoda. Valja znati pročitati tu simboliku, da bi se znalo kako je o. Marko

Japundžić zapravo svim svojim srcem i umom branio dostojanstvo, apostolat i znanstveni

dignitet Sv. Braće, a napose Konstantina filozofa, a nikako ne – kako mu to neki bezočno

podmeću – ruši.

93

KAZALO IMENA

94

BILJEŠKA O AUTORU

95

Ivan Biondić rođen je u Stajnici (opć. Brinje u Lici), 29. kolovoza 1943. godine.

Osnovno školovanje završio u Brinju i Garešnici, a srednje u Zagrebu (VII. gimnazija,

Križanićeva 4). Na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu diplomirao je skupinu predmeta

povijest i hrvatskosrpski jezik, dok je na Fakultetu za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu

diplomirao na odsjeku socijalna patologija i mentalna retardacija. Doktorat društveno-

humanističkih znanosti iz područja sociologije obranio na Filozofskom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu. Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu umirovljen je kao

izvanredni profesor za kolegij Specijalna pedagogija te izborne kolegije Povijest

hrvatskog školstva (učiteljstva) i Etnogeneza Hrvata. Kao autor i suator, objavio je

desetak knjiga i stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja (specijalne)

pedagogije, sociologije profesije te pedagoške i opće historiografije. Važnije su mu

knjige: Raspuća hrvatskog učiteljstva - od sekularizma do boljševizma (Zagreb, 1994.),

Magna fraus – slom ideologije otvorenog društva (Zagreb, 2002.), te Historia reducta –

drama hrvatske identifikacije (Zagreb, 2006.). Član je i u čelništvu nekoliko znanstveno-

kulturnih udruga (Družba »Braća hrvatskog Zmaja», Znanstveno društvo za proučavanje

podrijetla Hrvata, Akademija odgojnih znanosti Hrvatske i dr.).

96