Mika T. Waltari Besmrtnik (Knjiga ima 784 strana)

DIO PRVI KNJIGA PRVA DELFI Ja, Lars Turms, Besmrtnik, probudih se u susret proljeu. I zamijetih, zemlja se ponovno zapoela zelenjeti... Koraao sam kroz svoju lijepu kuu. Ogledavao sam svoje zlato i srebro. Promatrao sam svoje bronane kipove. Pogledao sam i svoje pehare ureene crvenim duborezima. Pogled mi je lutao po oslikanim zidovima... Ali me uz sve to ipak nije obuzimao ponos vlasnika. Jer, kako moe netko besmrtan osjeati bilo to prema ikakvim zemaljskim dobrima i posjedima?! Meu svim tim mojim dragocjenostima posegnuo sam za onim najbezvrijednijim. Bila je to jedna glinena ara... Prvi put nakon mnogo ljeta ponovno sam je preokrenuo i pustio njen sadraj da mi pada na dlan. Bili su to kamenii... Prebrojao sam ih. Kamenie mojega ivota. Nakon nekoga sam vremena vratio kamenie u aru i odloio sve natrag gdje je i ranije stajalo, pred noge boiina kipa. Tada sam udario u bronani tit. Uoe sluge, bez zvuka i utke. Oliie mi posveenim crvenilom lice, dlanove i ruke te me odjenue u sveanu odoru i prebacie mi sveti plat oko ramena. Sve ovo inio sam jedino za sebe, a ne za moj grad ili moj puk. Zato nisam dopustio da me ponesu u sveanoj nosiljci namijenjenoj bogovima. Umjesto toga poao sam kroz grad pjeice, zaputivi se prema gradskim zidinama. Ugledavi moje lice i ruke oliene svetim crvenilom, ljudi otkrenue lica i djeca se prestadoe igrati... A djevojka to je na gradskim vratima puhala u dvojnice, prekinula je svoj veseli napjev. 7 Izaao sam kroz gradska vrata i krenuo u dolinu istim putem kojim sam neko i doao. Nebo je bilo blistavo modro, cvrkutanje ptica odjekivalo mi je u uima, a boiini golubovi su gukali. Ljudi zaposleni po poljima, opazivi me, prekidali su svoj rad. Tako sam mogao vidjeti smea lica mukaraca i bijele obraze ena. No ubrzo su mi okretali lea i vraali se svojemu poslu... Nisam se odluio za lako prohodan put kojim su se sluili obrtnici i kamenoresci. Ne, poao sam svetim stubitem, to je bilo obrubljeno oslikanim drvenim stupovljem. Bile su to visoke i strme stube. Uspinjao sam se po njima natrake, kako bih sve vrijeme mogao gledati svoj grad. Pritom se nisam osvrtao. Pipajui nogom u natrag i na gore nalazio sam stubu za stubom. Cesto sam se spoticao i posrtao, ali nisam pao ni jedanput.

Moje pratitelje, pripravne pritei mi u pomo, pritom nisam putao k sebi. I nisam im dopustio da me vode za ruke, premda sam im po licima vidio koliko su prestravljeni. Jer, jo se nitko nije na ovakav nain uspinjao na sveto brdo. Sunce je bilo na vrhuncu svoje nebeske putanje kada se dohvatih svete staze. utke sam proao pokraj okruglih grobnih stoaca. Nisam posvetio pozornosti ni grobu mojega oca... Bez zadravanja uspeo sam se na sam vrh svetoga brda. Na sve strane svijeta irila se moja zemlja sa svojim plodnim dolinama i poumljenim breuljcima. Na sjeveru je u daljini svjetlucalo tamno modrilo mojih jezera. Na drugoj strani, prema zapadu, uzdizao se posljednjemu poinku posveen boiin brijeg s vjenim poivalitima umrlih u njegovim njedrima. Sve sam to ponovno zapazio, sve sam to poznavao... Tada sam se osvrnuo uokolo, traei neki znamen. Ugledao sam na tlu obino golublje pero, koje je netom dolebdjelo. Podiui ga, zapazih i crvenkast kameni koji je leao uz tu njenu pahulju. Podignuo sam i njega. Bio je to posljednji kameni mojega ivota. Lagano sam zatoptao nogom po tlu i rekao: Ovo neka bude mjesto za moju grobnicu. Iskleite upravo tu grob u stijeni i ukrasite ga kako dolikuje posljednjem poivalitu jednoga lukumoida. 8 Podignuo sam zatim pogled prema nebu... Moje zabljesnute oi zapazie svjetlosna bia neodreenih oblika kako lelulaju amo-tamo po nebeskome svodu. Takav sam prizor viao vrlo rijetko u ivotu. Ispruio sam obje ruke pred sebe, s dlanovima okrenutim prema dolje. Minuo je tek trenutak, a zatim je Svemir zajeao. Preko neba bez i jednoga oblaka, uokrug od ruba nebosklona, podigao se nedokuiv zvuk kakav ovjek spozna tek jedanput za cijeloga ivota. Bio je poput jecanja iz tisua limenih glazbala, koje je potresalo zemlju i zrak. Od njega su se koili udovi i treperilo srce. Taj se zvuk ne moe usporediti s bilo im to smo ikada ranije uli. Zato ga ovjek prepozna odmah... Zauvi tu jeku, moji se pratitelji bacie na tlo i prekrie lica dlanovima. Ja pak dodirnuh elo jednom rukom, a drugu ispruih u prostor i prazninu, te pozdravih bogove: Moje je vrijeme isteklo... Pozdravljam vas na rastanku. Jedan je God bogova istekao i nastupa nov. I sobom donosi nova djela, nove obiaje i nove putove miljenja... Okrenuh se zatim svojim pratiteljima. Njima rekoh: Ustanite! Radujte se to vam je bilo darovano uti jeku boanske objave o predstojeoj promjeni vremena. To znai, svi oni na zemlji koji su ovaj zvuk uli proli put, ve su umrli. A od svih sada ivuih vie ga nitko nee moi uti ponovno. Tek e oni, koji jo nisu roeni, moi opet doivjeti tu jeku. Moji su pratitelji drhtali jo uvijek, a i ja sam drhtao... Jer, bila je to drhtavica koja obuzme ovjeka tek jedanput u ivotu i ne ponavlja se nikad vie. Drei onaj posljednji kamiak svojega ivota u ruci, ponovno sam zatoptao nogom po mjestu moje budue grobnice. Istoga je trenutka zapuh olujnoga vjetra zahujao povrh moje glave...

Nakon toga nisam vie dvojio. Znao sam, ponovno u se vratiti jednoga dana. Bit e to s novim udovima, pod nebom bez oblaka i uz tutnjavu olujnoga vjetra. Tako u tada ustati iz svojega groba, udahnuti miris smola sjenovitih crnogorinih uma i gledajui modru kupu boiinoga breuljka. Ako bih u tome trenutku jo posjedovao mo sjeanja, od svih blaga iz svoje grobnice ponio bih tek onu bezvrijednu glinenu aru... I pustio bih njen sadraj neka mi pada na dlan, pa bih svaki kamiak vrsto stisnuo te tako prizivao u sjeanje i proivljavao svoj minuli ivot. lp Crveno olienoga lica i zacrvenjenih dlanova vratih se zatim istim putem u svoj grad i u svoj dom. Kameni to sam ga podignuo i ponio ubacio sam u crnu glinenu aru to stajae podno boiinih nogu. Potom sam prekrio lice i zaplakao. Ja, Turms, Besmrtnik, ronio sam posljednje suze svojega smrtnog bia... I udio za povratkom ivota to sam ga proivio i koji se bliio kraju. Bila je no punoga Mjeseca i svetkovina proljea je zapoela. No kad su moji pratitelji htjeli oprati svetu boju s mojega lica i mojih dlanova, pomazati me i objesiti mi cvjetni vijenac oko vrata, odbio sam ih i naloio im neka se udalje. Uzmite od mojega brana i ispecite kruh bogova! rekoh im. Izaberite i rtvene ivotinje iz mojih stada. Podijelite zatim milodare najbijednijima meu siromanima. Zapleite rtvene plesove i zaigrajte igrokaze za bogove, kako navade nalau. No ja u se povui u samou... Kao to u i u budue, sve to u initi, raditi sam... Ipak sam pozvao oba augura, oba munjoznalca i oba sveenika rtvoslovca. Naloio sam im neka sve nadziru, kako bi svetkovina tekla sukladno obiajima uvrijeenima od davnina. Zatim sam u svojoj sobi zapalio kad i dodavao ga na ar toliko dok zrak u sobi nije postao zasien miomirisom i disanje postalo oteano u bozanskome kadu. Tada sam se ispruio na svoj leaj prekriven trostrukom prostirkom i pustio Mjesec neka obasjava moje lice. Prekriio sam potom ruke na prsima i sklopio oi... Ubrzo sam utonuo u neku vrstu snatrenja. Uskoro vie nisam mogao pomaknuti ni jedan ud. Ipak, nisam spavao. Pred oima mi se ukazao boiin crn pas. Ali nije doao lajui i plamteega pogleda. Priao mi je pitomo, zavukao mi se na ruke i lizao mi lice. No ja sam govorio s njim, rekavi mu: Kao smrtnik te, boice, ne elim vie uz sebe. Udijelila si mi bogatstva za koja nisam molio i mo za kojom nisam udio. Nema niega na ovome svijetu ime bi me mogla dovesti u kunju ili ak potkupiti, pa da budem zadovoljan s tobom. 10 Njen crni pas ieznuo je iz mojih ruku. S njim je nestao i moj osjeaj potitenosti. Ispruio sam ruke mojega mjeseevog tijela, prozrane na mjeseini poput sjena. No i kada postanem nebesnik, boice dodao sam nisam ti pripravan sluiti... Moje me mjeseevo tijelo vie nije obmanjivalo. Umjesto njega mi se pred oima pojavio svijetlei, krilat lik mojega duha zatitnika, ljepi od najdivnijega ljudskoga oblija. Krilata prikaza se prikuila mojemu leaju, zraei ivotom, kao da je ivlja od bilo kojega smrtnika. Sjela je na rub leaja i eznutljivo mi se nasmijeila...

Dodirni me rukom, kako bih te napokon mogao spoznati rekoh joj. eznem za tobom, nakon to me je zamorilo teiti za svime to je zemaljsko. Ne, ne! odvrati Krilata. Jo me ne poznaje... Ali e me jednoga dana spoznati! Kada si god ljubio na zemlji, u svakoj si ljubio samo mene. Nas dvoje, ti i ja, nerazdvojni smo... Ali smo i uvijek odvojeni, sve dok te napokon neu ogrliti u svoje ruke i odnijeti na svojim vrstim i monim krilima. Ne udim za tvojim monim krilima odvratih. eznem za tobom! eznem za tvojim dodirom! elim tebe zagrliti! Pa ako ne u ovome ivotu, onda u te u nekome buduem primorati da poprimi neko zemaljsko oblije, kako bih te mogao smotriti svojim ljudskim oima. Samo se zbog toga elim jo jedanput vratiti... Svojim tanahnim vrcima prstiju prikaza mi je lagano dodirnula vrat i rekla: Kakav si ti straan laac, Turmse... Promatrao sam tu uzvienu, besprijekornu i netaknutu ljepotu. Bila je nalik ljudskoj, ali istodobno i poput plamena. Gorio sam poput raarenoga ugljena, topei se pri pogledu na tu krasotu... Reci mi svoje ime, kako bih te mogao prepoznati! rekoh molei. Ah, koliko samo hlepi vladanju... odvrati mi prijekorno, uz smijeak. No ak i kad bi mi znao ime, nikad ne bi imao nikakvih moi nada mnom. Ali ne boj se! Sapnut u ti svoje ime, tiho u uho, kada te napokon zagrlim... Jedino se bojim, zaboravit e ga, kad se ponovno probudi, u grmljavini besmrtnosti... 11 Neu ga zaboraviti! odvratih. To si ve jedanput uinio... ustrajno e prikaza. Vie se nisam mogao svladavati. Ispruio sam svoje nemone ruke, udei za zagrljajem. No one posegnue u prazninu, premda sam isti blistav lik jo uvijek vidio pred sobom, kao da je iv. Postupno sam, gledajui kroz privienje, mogao raspoznati pojedine predmete u sobi. Uspravio sam se na leaju i rukama pokuao opipati mjeseinu. Zdvojno sam ustao i poeo kruiti po prostoriji, poseui za raznim predmetima. No moje su ruke bile toliko nemone te nisam mogao dohvatiti ni podii ni najmanju stvar. Potitenost me je ponovno obuzela... akama sam poeo udarati u bronani tit, kako bih dozvao svoju pratnju ili bilo koga ivog. Ali bronani tit nije zajeao. Ostao je sasvim nijem. Nakon to je taj uasan strah minuo, ponovno se probudih. Bio sam ispruen na leaju, ruku vrsto prekrienih na prsima. Sada sam mogao micati udovima, te sam se uspravio, sjeo na rub postelje i prekrio lice dlanovima. Od mirisa kada i jezovite mjeseine utio sam u ustima kovinast okus besmrtnosti. Kroz nosnice sam udahnuo njen leden dah. Studen plamen besmrtnosti svjetlucao mi je pred oima. A grmljavina besmrtnosti huala mi je u uima. Prkosno sam poskoio i rairio ruke. Ostavi sam, uzviknuo sam:

Ne bojim te se, Himero! Jo uvijek ivim ljudskim ivotom, ja, Turms! Nisam besmrtnik, nego ovjek meu sebi jednakima. Povikom sam jo jedanput iskazao svoju ludu smionost, ali sam znao da to nije istina... Vie nisam bio nalik ljudima. Od njih sam se ve odijelio. Oko mene vie nije bilo nikoga tko bi mi nedostajao. Moje bogatstvo bilo mi je mrsko, moja mo tegobna. Jelo me je zamaralo, a vino me vie nije moglo oraspoloiti. Najsjajniji i najraskoniji plesovi bili su mi dosadni. Govor ljudi me muio. A donoenje odluka bilo mi je naporno. Ali zaboraviti nisam mogao. Ponovno sam joj govorio, nevidljivoj, koja je lebdjela oko mene, titei me svojim krilima. Priznajem rekoh sva su moja ivotna djela, koja tvrdoglavo provedoh svojom uskogrudnom voljom, bila 12 promaaji koji su prouzroili tetu kako meni tako i drugima. Jedino kad bih se prepustio tvojemu voenju, nalik mjesearu, nepogrjeivo sam postizao uspjehe. No to sam uistinu ja, Turms, te zato sam takav, to tek moram sam sebi pojasniti. I to na vlastit poticaj, a ne zbog tvoje volje, kako ne bih zaboravi. Nakon to sam to razloio, ogoreno joj se podrugnuh: Uistinu si uinila sve to bijae u tvojoj moi, kako bi me navela i prisilila na vjerovanje! Ali ja jo uvijek ne vjerujem... Toliko sam jo uvijek ovjekom. Vjerovat u tek kad se u jednome drugom, dolazeemu ivotu probudim u grmljavini besmrtnosti, pritom se prisjeajui sebe i prepoznavajui sebe. Kad se to slui, moi u se usporeivati s tobom, bit u ti ravnopravan. Tada emo si moi bez napora meusobno postavljati uvjete. Podignuo sam glinenu aru to je leala pod boiinim nogama. Uzimao sam kamenie iz nje, jedan po jedan, te ih stavljao na svoj dlan. Tako sam se poeo prisjeati. Prolost se poela buditi u meni, pa sam sve poeo zapisivati, najbolje to sam znao i umio. Koliko znamo, ovjekov se ivot dijeli u odsjeke, koji obuhvaaju odreena razdoblja. Na kraju takvoga vremenskog odsjeka ovjek se obnavlja i njegovo se razmiljanje mijenja. Kau da takvo razdoblje traje pedesetpet mjeseci. Drugi pak tvrde kako pojedino takvo razdoblje traje pet godina i sedam mjeseci. No to je vjerovanje onih koji u svemu trae izvjesnost. A na ovome svijetu nema izvjesnosti. Ljudi su stvoreni razliitima, pa i ovi vremenski odsjeci ljudskoga ivota razliito traju. Sasvim je svejedno postavi li se glinenu aru s kameniima pokojniku uz glavu ili uz noge, ili pak na zemlju, zajedno s prinesenim rtvenim darovima. Jednako je bez ikakve svrhe pokuati izraunati dob i starost ovjeka izraenu godinama i mjesecima, polazei od broja kamenia u glinenoj ari. Pojedini od tih odsjeaka mogu trajati tri godine i dva mjeseca, a drugi pak i po deset godina... Najvei se dio ljudi ipak nee nikad prignuti kako bi svojom rukom podigli kameni s tla i pohranili ga kao 13

obiljeje za zavretak jednoga i poetak drugoga razdoblja svojega ivota. Zato se moe oprostiti to pokojnikovi roaci prikupljaju okrugle kamenie u glinenu aru i tada potreban broj izraunavaju na temelju godina i mjeseci to ih je umrli proivio. U takvome sluaju kamenii kazuju jedino koliko je pokojnik bio star, ali nita vie o njemu. On je proivio prosjean ljudski bitak i time bio zadovoljan. Slino kao kod ljudi, narodi takoer imaju svoje odsjeke ivota utvrene u Godovima bogova. Zato i mi lukumoidi znamo, za ivot je i ugasnue etruanskih dvanaest plemena i dvanaest gradova pridijeljeno deset Godova bogova. No da bi se lake objasnilo i bolje razumjelo, recimo kako je to oko tisuu ljeta. Jedan God bogova ne iznosi uvijek po stotinu godina... Moe on trajati dulje ili biti kraim. Spoznaja o kraju jednoga i poetku drugoga nama je lukumoidima darovana, jer o tome mi dobivamo znak. Zato ne moemo pogrijeiti. U svojim saznanjima ovjek uvijek tei izvjesnosti, premda ona ne postoji. Zato usporeuju rtvoslovci jetru rtvovane ivotinje s uzrokom jetre izraenim od gline. Na tom su uzorku crtama i zapisima oznaena podruja i imena bogova. No rtvoslovcima manjka boansko znanje, pa su zato u svojim proroanstvima nepotpuni i podloni pogrjekama. Sveenici koji pak istrauju let ptica pokuavaju na temelju iskustava starijih otkriti i nauiti pravila letenja i okupljanja pernatih bia. No naiu li na znak o kojem nisu ranije nita uli ili o njemu nisu uili, zbune se... Tada njihova pretkazanja postaju neizvjesna i isprazna, kao da im je glava gurnuta u vreu. Jednako se tako moe spomenuti i munjoznalce, to se po prijeteemu nevrijemenu uspinju na brdske vrhunce svetita. Oni su podijelili nebo i njegove smjerove takoer pojedinim bogovima. Savjete izvlae iz boje i oblika munja, pa o svemu tome utvruju pravila i pouke, te ih prenose svojim sljedbenicima, ponosni na svoje znanje.No i oni se varaju, pogrjeno obrazlaui zoran govor munja. A grijee zato jer se ne ele zadovoljiti boanskim znanjem u svojim srcima. No ja utim o svemu tome, jer tako mora biti. Sve se koi, postaje lomljivim, sve stari. I nita nije bolnije i tunije od preivjele spoznaje, varljivoga ljudskog znanja 14 to pokuava zamijeniti boanski razum. ovjek moe mnogo nauiti, ali naueno time ne postaje znanjem. Jedino vrelo stvarnoga znanja su unutarnje poimanje i boanski um. Sve to upisao sam poteznim perom ja, Turms, na votanu ploicu. Ali kasnije sam, pregledavajui zapisano, sve to ocijenio besmislenim. Pa sam sve izbrisao... No moe li nestati ono to je jedanput zapisano, ako ga se jednostavno izbrie? Votana ploica ostaje tu, ravnoduna prema tome koliko je zapisa na njoj pisano ili izbrisano. Mogue je to najneugodnija briga svih ljudi? Opstoji li ono zapisano i dalje, nakon to ga izbriemo? ak i na slikama dolazi do oteenja, a zub vremena ih prodire, sve dok na zidu ne ostanu samo mrlje boje i obrisi, pa vie nitko ne zna to su predstavljale. Bronani kip moe biti rastaljen, pa mu lik nestaje. No da li se pritom taj lik pretae u nitavilo?

Postoje sveti predmeti ispunjeni tolikom snagom te je bolesnima dovoljno dodirnuti ih, pa ve od toga dodira ozdravljuju. Postoje i predmeti koji tite one to ih nose. No ima i takvih koji donose tete i kletve. A postoje i mjesta za koja se zna da su ljekovita, premda nisu obiljeena rtvenikom ili rtvenim kamenom. Znani su i vidovnjaci koji mogu vidjeti ljude i zbivanja iz prolosti, uzmu li odgovarajui predmet u ruku. No koliko god uvjerljivo oni zborili, kako bi si priskrbili svoj kruh i ulje, nitko ne moe znati to je u njihovim kazivanjima istinito. I ne moe se razluiti to se uistinu zbilo, a to je tek san ili njihovo izmiljanje. To ne znaju ni ti vidovnjaci. O tome mogu i osobno posvjedoiti, jer i sam posjedujem takvu sposobnost. Mogu tek rei, neto se ipak krije u predmetima koje su ljudi dulje vremena rabili ili ih voljeli. Kao da se na njih vezuju dobra i zla djela, pa u njima ostaje neto vie nego su ti predmeti sami po sebi. Sve je to, dodue, nejasno i rasplinuto, nestvarno i poput sna, jednako varljivo kao i istinito. Na slian nain ovjeka varaju i njegovi osjeti, koji jedino pothranjuju njegovu udnju i pohlepu da vidi, uje, opipa, pomirie, okusi... Pritom pak nema ni dva ovjeka koji na isti nain vide, uju ili osjeaju neki okus... ak i isti ovjek drukije doivljava isti zvuk i isti dodir, svaki put kad se s njima ponovno susree. Tako mu se jednom 15 zgodom moe neto uiniti ugodnim i poeljnim, da bi mu u kratkome vremenu postalo odbojnim i bezvrijednim... Zato se cijeloga ivota zavarava i obmanjuje samoga sebe svaki ovjek, koji se uzda i vjeruje jedino svojim osjetima. Biljeei sve to, svjestan sam kako to inim jedino zato jer sam postao starijim i mirnijim. ivot mi je ostavio gorak okus, pa na ovome svijetu nema vie niega za im bih enjivo posegnuo rukom. Kao mladi zasigurno ne bih pisao ovako... Unato tome, sve to bih tada zapisao, bilo bi jednako toliko istinito kao i ovo to danas biljeim. Pa zato onda sve ovo zapisujem? Piem ponajprije zato da svladam vrijeme, no i da bih upoznao samoga sebe. Ali mogu li pobijediti vrijeme? To neu nikada saznati, jer ne znam ostaju li ouvanima iezli ili izbrisani zapisi. Zato se zadovoljavam pisanjem samim po sebi, koje slui da bih spoznao samoga sebe. Moje je piskaranje tek igra i hir, kao to je i sam ivot na svojemu vrhuncu upravo igra i ud. Ovo to sam zapisao neu vie svojom rukom izbrisati. Piem trajnim slovima po papiru izraenome i slijepljenome od osobito ilavoga i trajnoga vlakna. Neu ni vie nita popravljati ili mijenjati u svojim zapisima. Zapisujem sve ega se mogu prisjetiti. Sluim se pritom crvenom ili crnom bojom, kako mi je u pojedinoj prigodi po volji. Piem s desna u lijevo, pa s lijeva u desno, ve kako mi se ini najpogodnijim za opisivanje pojedinih zbivanja. Na helenskome jeziku zapisujem to sam doivio meu Grcima. Na fenianskome pak biljeim zlodjela to ih poinih Fenianima. No za boanska pitanja rabim svoj govor i pismo. Piem zato da bih sebe istraio, kako bih sebe spoznao.

Ponajprije ipak uzimam jedan od glatkih crnih kamenia u ruku... Zatim u poeti iznositi kako sam prvi put naslutio kakav uistinu jesam, za razliku od onoga to sam o sebi ranije mislio. Zbilo se to meu tmurnim grkim planinama, na putovanju u Delfe. Nakon to napustismo morsku obalu, povrh brdskih vrhunaca na zapadu zaplamtjele su munje. Kada su hodoasnici pristigli u selo, seljani ih opomenue zbog 16 pogibelji glede daljnjega putovanja. Jesen je zavladala, rekoe oni, pa su poele oluje. Nevrijeme pak moe prouzroiti uruavanje brda i obruiti lavinu na put. A bujice koje u trenu nastanu mogu sobom odnijeti namjernike u smrt... Ali ja, Turms, nastavio sam za Delfe, kako bih se podvrgnuo pravorijeku Proroita. Atenski su me vojnici spasili i pruili utoite na svojemu brodu, kada su me itelji Efesa po drugi put htjeli kamenovati. Zbog toga na svom putovanju u Delfe nisam ekao na smirivanje oluje. Seljaci su ivjeli od hodoasnika pa su ih na odlasku i povratku zadravali pod raznim izlikama. Prireivali su im ukusna i slasna jela, nudili udobna prenoita i prodavali im rukotvorine to su ih svojim rukama izraivali od drveta, rogova ivotinja ili kamena. Nisam mnogo drao do njihovih upozorenja, a nisam se pribojavao ni nevrijemena i munja. Obuzet goruim osjeajem krivnje nastavio sam putovanje izmeu planina. Ubrzo se smrailo premda je bila sredina dana. Oblaci su se spustili na brda, a munje su vrcale i praskale uokolo. Neprekidna se grmljavina kotrljala dolinom poput zastraujue jeke. Nikad ranije ne bih povjerovao da ljudsko uho moe podnijeti takvu tutnjavu gromova. Gromovi su razbijali stijene, kia i grad ibali su mi tijelo, a nalet vjetra i pijavice gotovo me oborie u klanac. Koljena i laktove sam pritom na kamenju izgrebao i ogulio do krvi. No boli nisam osjeao. Munje su sijevale oko mene, kao da su mi eljele pokazati svoju blistavu i zastraujuu snagu. Od neprekidne tutnjave brujalo mi je u glavi. I prvi put u ivotu obuzeo me zanos. Nesvjesno sam poeo plesati na vrletnome putu u Delfe. U svjetlu munja i olujnome nevrijemenu noge su mi same poele poigravati, a ruke su mi se nesvjesno pomicale. No tim plesom nisam oponaao nikoga niti izvodio neto naueno. Bio je to ples koji je obitavao i ivio u meni. Moji udovi i cijelo moje tijelo plesali su u neopisivome, klikuem ushitu. Ovaj me bijes bogova zapravo trebao potai na zgraanje glede moje krivice. Umjesto toga me je ispunila blistava spoznaja kako sam iznad svih optubi i odgovornosti. Munje su me pozdravljale kao svojega sina, kriajui se i cijepajui povrh moje glave. Kao svojega sina pozdravljao me je i olujni vjetar. Neprekidnom me tutnjavom i jekom pozdravljala 17 KnPnlca dolina. Meni u ast praskale su i pucale stijene, ruei se s obronaka kao svean pozdrav.

U tom sam trenu spoznao sebe. Bilo je to po prvi put. Nije me moglo zapasti nikakvo zlo, nita mi nije moglo nauditi. Dok sam tako plesao na putu za Delfe, iz dubina mojega bia provalise mi preko usnica rijei nekoga stranog jezika. Nisam ga razumio, ali sam pjevao dalje... Ustrajno sam ih ponavljao, na isti nain kao kad bih se za noi punoga Mjeseca budio od vlastitih krikova. Tada bih rijei tih uzvika, koje takoer nisam razumio, izgovarao vie puta za redom. ak mi je i ritam napjeva to je izvirao iz mojih usta bio stran, jednako kao i koraci plesa kojem sam se nesvjesno predao. Ali u stanju najviega zanosa sve je to provalilo iz mene i bilo dio mene samoga, premda nisam znao objasniti ni kako ni zato. Preavi stjenovit zid planina, ugledao sam pred sobom okruglu dolinu u kojoj su se nalazili Delfi. Gusti oblaci su je zamraili, a kia je zastirala pogled. No upravo tad se, u trenu, oluja smirila. Oblaci se podignue, a sunce je u dolini obasjalo graevine, spomenike i sveti hram. U jesensko ruho odjeven krajolik, zasien kapima kie, svjetlucao je srebrnkasto, a zrna grada su se otapala. Jo nikad nisam vidio stabla lovora tako tamno zelenima i sjajnima, poput ovih koja su okruivala delfijski hram. Bez vodia i iijih naputaka naao sam sveti izvor. Odloio sam svoju konatu torbu na tlo, svukao zaprljanu odjeu i skoio u vodu koja proiava. Kia je zamutila vodu u jezercu, ali sam pod mlazom to je izvirao iz lavljih ralja umio ruke i lice, noge i kosu. Nag sam izaao iz,vode i izloio tijelo sunevim zrakama, a zanos u meni nije jenjavao. Udovi su mi plamtjeli kao da se njima razlijeva vatra i nisam osjeao studeni. Tada sam zapazio hramske posluitelje. Dolazili su u svojim lelujavim haljama, ela povezanih svetim vrpcama. Podignuo sam pogled iznad njih i visoko povrh svega ugledao crn strmi obronak koji se nadvijao nam hramom, te velike crne ptice koje su nakon oluje kruile nad kotlinom. I ne upitavi za pojanjenje, znao sam da s te litice bacaju u ponor ljude koji poinie neiskupiv grijeh. Potrao sam izmeu kipova i spomenika uz stubite prema hramu, ne obazirui se na sveti put. 18 Prispjevi do hrama, poloio sam ruku na moan rtvenik i povikah: Ja, Turms iz Efesa, stavljam se pod boansku zatitu i podvrgavam se pravorijeku Proroita! Ogledavi se uokolo, zapazio sam na proelju hrama lik Artemide kako juri sa svojim psima i Dionisa na njegovoj svetkovini. Tako sam znao, jo nisam stigao do pravoga mjesta. Hramski posluitelji su me upozoravajuim povicima pokuavali zadrati i zaustaviti. No ja sam im se oteo i pojurio u hram. Protrao sam kroz predvorje, pokraj golemih srebrnih ara, skupocjenih kipova i zavjetnih darova. Probio sam se sve do unutranjosti hrama, gdje sam u zadnjoj odaji naiao na malen rtvenik s vjenim plamenom. Uz njega sam otkrio dimom stoljea zagaravljen pupak svijeta zvan Omfalos. Poloio sam tada ruku na taj sveti kamen i predadoh se zatiti bogova. Iz svetoga je kamena u moju ruku strujao neizreciv osjet smirenosti. Osjeao sam kako mi se od toga cijelo tijelo smiruje i oputa. Bez straha se osvrnuh uokolo. Zapazio sam koracima izlizane stube to su vodile u pilju. Vidio sam i sveti Dionisov grob. A u uzvienoj polutami hrama nad mene su se nadvijali hramski orlovi Najveega meu bogovima. Bio sam spaen. Posluitelji nisu smjeli stupiti u ovu odaju. Ovdje sam mogao sresti jedino delfijske sveenike, pomazanike, vjesnike i glasnike

bogova. Uzbunjeni povicima posluitelja, pojavie se etiri starca. Bili su to sveti ljudi. Dolazili su urno, pri ulasku poravnavajui svoje eone poveze i nabirali skute svojih halja. Lica su im bila namrgoena i oi podbuhle od sna. Prilagodili su se ve na predstojeu zimu te nisu vie oekivali uglednije hodoasnike. A zbog oluje nisu toga dana oekivali vie nikoga. Leao sam nag na tlu unutarnjega svetita, obgrlivi obim rukama pupak svijeta. Dok sam bio u tome poloaju, nisu se usuivali poduzeti bilo kakvo nasilje prema meni. A nisu me htjeli dodirnuti ni dok ne saznaju tko sam. Uzbueno i razdraeno su meusobno aptali, te me napokon glasno zapitali: Jesu li ti ruke zaprljane krvlju? Pohitah odgovoriti kako na mojim rukama nema krvi. Jer krvi uistinu nisam prolio. Moje su ih rijei vidljivo umirile, jer bi inae morali obredom oistiti hram. 19 Jesi li se ogrijeio protiv bogova? pitali su dalje. Protiv helenskih bogova nisam zgrijeio... odvratih nakon kraega promiljanja. Upravo protivno! Mene zakriljuje i titi sveta djevica, sestra vaega boga. Tko si onda? I to eli? upitae krajnje srdito. Zato si doao pleui iz oluje i bez suglasnosti zaronio u najsvetiju vodu? Kako se usuuje kriti hramski red i obiaje? Na sreu, nisam trebao odgovoriti... Jer, tada je u svetite ula Pitija, koju su pridravale dvije pratiteljice. Bila je jo mlada, ali blijedoga i zastraujueg lica, sa irom rastvorenim oima. A pri hodu je teturala. Pogledala me, kao da me poznaje od uvijek... Lice joj se tada zaarilo i uzviknula je potresnim glasom; Napokon stie, ueni! Nag dolazi, pleui, oien svetom izvorskom vodom. Sine Mjeseca, sine koljke, sine morskoga konjica... Ja te poznajem! Ti dolazi sa zapada! Htjedoh joj rei kako se vara, jer dolazim s Istoka, tonije iz Jonije. I to najveom brzinom kojom su me mogla donijeti vesla i jedra bojnoga broda! No njene su me rijei potresle. Sveta eno... upitah Poznaje li me uistinu? Udarila je u divlji smijeh i pristupila mi blie, unato svojim pratiteljicama koje su je u tome htjele zaprijeiti. Zar te ne bih trebala znati?! uzviknula je. Ustani i pogledaj me u lice...! Njeno zastraujue i blijedo lice djelovalo je na mene opinjavajui, pa sam odvojio ruke od svetoga kamena to je oznaavao pupak svijeta... Prikupio sam snagu i pogledao je paljivije. Lice joj se tada promijenilo pred mojim oima. U njemu sam iznenadno prepoznao plamtece obraze Dione, koja mi je neko dobacila jabuku, u iju je koru noem urezala jedno ime. Zatim je Dionino lice polako ugasnulo i pretopilo se u crni lik Artemide, koji je s neba pao na Efes. Ubrzo je i to oblije nestalo, prometnuvi se u blistavo ensko lice. No ovo sam mogao tek na kratko osmotriti, nalik nekome snu koji je na tren iskrsnuo pred mojim oima. Jer, ubrzo je nestalo u neku maglu pred mojim oima, kao da se preko njega spustio veo. Zatim sam ponovno zurio u divlje i opake oi velike proroice..

I ja tebe poznajem, Pitijo! rekoh joj. 20 Htjela je nasrnuti na mene i zagrliti me, ali je njene pratiteljice u tome zaprijeie. Tako je mogla tek osloboditi lijevu ruku i njom mi je dodirnula prsa. Osjetio sam kako se snaga pretae iz njene ruke u mene... Ovaj je mladi moj! uskliknula je. Posveen ili ne, to je svejedno. Ne dirajte ga! to je god uinio, ispunjavao je volju boju, a ne svoju. On je nevin... Sveenici su zapoeli mrmljati meu sobom... Napokon rekoe: To nisu boanski izriaji! Ona govori, a pritom ne sjedi na svetome tronocu... Ovaj zanos nije valjan. Odvedite je! No u tom je stanju Pitija bila ipak jaa od svojih slubenica. Prijetei je povikala i poela bjesnjeti: Vidim dim to se die iz poara s one strane mora. Ovaj je ovjek doao aavih ruku i lica, s opeklinama na bokovima. Ja u ga oprati. Time e biti osloboen. I smjeti e dolaziti i poi, po svojoj volji, a ne prema vaoj. Do tada je govorila donekle razborito i jasno. No iznenada je zahvatie grevi, pjena joj je izbila na usta, te je kriknula i bez svijesti se sruila na ruke svojih slubenica. Ove su je odmah odnijele, a sveenici su me okruili, drhtei od prepasti. Moramo se o svemu podrobno posavjetovati pojasnie mi napokon. Ali se ne boj. Proroica te je oslobodila svake krivnje... A ti po svemu sudei nisi obian smrtnik, jer inae ona ne bi pri pogledu na tebe pala u zanos. Njene rijei, meutim, ipak ne moemo zapisati. Naime, nije ih izrekla sjedei na svetome tronocu. No ipak emi ih zapamtiti. Tada su mi na uobiajen nain natrljali dlanove i stopala pepelom od lovorova drveta, to su ga uzeli sa rtvenika. Nakon toga ispratili su me iz hrama i prepustili me posluiteljima, kako bi me ponudili jelom i piem. Posluitelji su u meuvremenu donijeli moju zaprljanu odjeu i konatu torbu, to sam ih bio ostavio na obali svetoga potoka. Sveenici su opipali vrsno vuneno tkanje mojega ogrtaa, pa iz toga zakljuie kako nisam nevaan ovjek ili siromah. Jo su se vie umirili kad im iz svoje konate torbe uruih vreicu nabijenu miletskim zlatnicima s iskovanom zlatnom glavom i efekim srebrnjacima na kojima se koio lik pele. 21 Uz to sam im predao i obje peatima osigurane votane ploice, koje su trebale svjedoiti o meni. Obeae ih proitati i nakon toga me ispitati. Posluitelji su me potom zatvorili u neku jednostavnu prostoriju, priprosto i oskudno opremljenu. Ujutro su me pak naputili kako trebam postiti i istiti se, da bi mi jezik i srce postali istima, kad ponovno stupim pred sveenike i suelim se s njima.

Zaputivi se na opustjelo vjebalite i trkalite u Delfima, zapazio sam u zraku bljesak koplja. No staze su ve leale u dubokoj sjeni, pa je koplje nakon kratkog bljeska pod sunevim zrakama ponovno utonulo i ieznulo u neobasjanoj dolini. U tom je bljesku moje srce prepoznalo znak i najavu. Prilazei blie uskoro sam mogao vidjeti jednoga mladia... Bio je moje dobi, ali stasitiji i vri od mene. Lakonogo je trao prema koplju koje je ostalo zabodeno u zemlju. Promatrao sam ga dok sam prvi put korakom obilazio stazu. Lice mu je djelovalo odbojno i neprijateljski, a preko prsa mu se protezao ruan oiljak. No udove su mu resili krupni i vornati miii. Zato je cijelim svojim likom zraio samopouzdanjem i arom snage, pa mi se priinjavao ljepim od svih mladia koje sam ikada vidio. Potri sa mnom! doviknuh mu. Dosadilo mi je pri tranju se nadmetati tek sa samim sobom... Zabio je koplje ponovno u tlo i potrao uz mene do polazne oznake. Sad! uzviknuo je tada... Tako potrasmo. Bio sam laki od njega pa sam pomiljao kako u ga pretei i pobijediti bez potekoa. No trao je lagano poput pera, pa sam se morao napregnuti iz petnih ila. I tek sam ga krajnjim naporom uspio nadmaiti za dubinu prsa. Obojica smo pritom ostali bez daha, premda smo to pokuavali prikriti jedan od drugoga. Dobro tri... priznao je. No hajdemo sada bacati koplje! U tome se moemo bolje odmjeriti. Imao je koplje iz Sparte. Uzeo sam ga u ruku i odmjeravao mu teinu. Ali nisam htio pokazati svoju nevinost 22 u bacanju toliko tekoga koplja. Valjano sam se zatim zaletio i izbacio koplje. Pritom sam imao osjeaj kako jo nikad nisam imao toliko snage. Koplje je poletjelo mnogo dalje nego sam oekivao. Nesvjesno sam se morao nasmijeiti kad sam potrao donijeti koplje i oznaiti domet. Predajui mladiu koplje, jo sam se uvijek smjekao... No on ga je uzeo i s laganim zamahom, bez veega naprezanja, bacio za nekoliko duljina preko moje oznake. To je bio izbaaj! uskliknuo sam zadivljeno. No za skok u dalj si zasigurno preteak?! Hoemo li pokuati? Pri skoku u dalj mogao sam ga takoer nadmaiti tek za vlas. Tada je bez rijei pokazao na disk. Bacio sam ga punom snagom, no njegov je izbaaj zahujao poput jastreba i daleko prebacio moj domet. Sada se on nasmijeio i rekao: Rvanje odluuje! Promotrivi ga podrobnije, obuzela me neka neobina odbojnost na pomisao da bih se morao s njim rvati. Nije to bilo zato jer sam bio svjestan kako bi to za njega bila lagana pobjeda... Jednostavno nisam elio da me dodirne i obuhvati me svojim rukama. Nekakvo svjetlucanje u njegovome mranom pogledu djelovalo je upozoravajue, unato smijeku na njegovim usnicama... Ti si jai! pojasnih kratko i odluno. Priznajem te za pobjednika.

Nakon toga vie ne prozborismo ni rijei. Razdvojili smo se i svaki je za sebe nastavio vjebati na pustome igralitu, sve dok nas nije oblio znoj. A kad sam potrao prema obali potoka nabujaloga od jesenjih voda, slijedio me je, ali nekako oklijevajui. Poeo sam se prati i pijeskom trljati tijelo kako bih ga oistio. On je radio to isto. A zatim, ne gledajui me, zamolio je: Istrljaj mi lea pijeskom... Uinio sam mu to, a zatim je i on meni istrljao lea. No izveo je to s toliko snagom te sam pomislio kako mi koa puca. Otrgnuo sam se, glasno viui, te sam mu pljusnuo vode u lice. Na to se dodue nasmijeio, ali nije prihvatio tu djetinjastu igru. Pokazujui njegov oiljak na prsima, upitah ga: Jesi li ti vojnik? Ja sam Spartanac! odvratio je ponosno. 23 To me tek potaklo da ga pogledam s najveom znatieljom. Jer, bio je on prvi Lakedemonac kojega ikada sretoh. Ali nije izgledao grubo i bezosjeajno, to se moglo oekivati prema priama o tome kako u Sparti odgajaju svoje podanike. Znao sam kako njegov grad nema zatitnih zidina, jer su njegovi muevi jedini tit toga grada, a na to su vrlo ponosni. No bilo mi je poznato i kako Spartancima nije doputeno naputati svoje zemlje, osim u sastavu eta koje odlaze u boj. On je pak nedvojbeno odgonetnuo moje misli, jer je i bez pitanja pojasnio: Ja sam takoer zatoenik Proroita... Na kralj Kleomen, moj ujak, loe je sanjao o meni pa me poslao iz domovine. Inae sam potomak Herakla. Ve mi je bilo na jeziku odvratiti kako Heraklovih potomaka zasigurno ima na tisue u svim zemljama svijeta, uzme li se u obzir njegovu prirodu i putovanja po svim poznatim krajevima ove nae Zemlje... No pogledavi ga, zapelo mi je u grlu ono uobiajeno jonsko podrugivanje. Bio je lijep i razvijen, visok i stasit... I kako ve napomenuh, ljepi od svih mladia to ih ikad vidjeh. Poeo mi je tada razlagati o svojemu podrijetlu, premda ga nisam o tome upitao. Zakljuio je pojanjenjem: Otac mi je bio Dorijej, priznat kao najljepi ovjek svojega doba... No i on je u svojemu rodnom kraju posijao zlu krv, pa je otiao preko mora na Zapad, kako bi si u Italiji ili na Siciliji naao novu domovinu. I tamo je poginuo, jo prije mnogo godina. No tada se jako namrtio i iznenadno me zapitao: Zato tako pilji u mene?! Dorijej je uistinu bio moj otac. Zato imam pravo, sada nakon to napustih Spartu, uzeti njegovo ime ako to elim. Moja mi je majka pripovijedala o njemu, prije nego sam imao sedam godina... Tada me je morala predati dravi na daljnji odgoj. Moj zakoniti otac nije mogao imati djece. Zato je kriom poslao Dorijeja mojoj majci, kao to i inae muevi u Sparti moraju kradom i tajno pohoditi svoje ene. Sve je to ista istina, jer zasigurno ne bih bio nikad protjeran iz Sparte da Dorijej nije bio moj pravi otac.

Mogao sam mu odvratiti kako su Spartanci nakon trojanskoga rata imali sve razloge za zaziranje od posebice lijepih mukaraca i ena... Ali mi je bilo jasno da to za 24 njega mora biti osjetljivo pitanje. Mogao sam to sasvim dobro pojmiti, jer su moje podrijetlo i okolnosti pod kojima sam roen bili jo udniji. utke smo se odjenuli na obali potoka. Okrugla delfijska dolina koja nam je leala pred nogama postajala je u sutonu sve mranijom. A planine uokolo plamtjele su modro i rumeno. Tjelovjeba mi je u udovima ostavila osjet umora, no u sebi sam se istodobno osjeao istim, ivahnim i snanim. Srce mi je usplamtjelo prijateljstvom prema tome strancu Dorijeju, koji je sa mnom odmjerio snage u tjelesnome nadmetanju, ne upitavi pritom ni tko sam ni to sam. Silazei planinskom stazom prema hramskim graevinama, Dorijej me vie puta postrance pogledao. Drag si mi... napokon ree premda mi Lakedemonci izbjegavamo strance. No ja sam ovdje sam, a teko je biti usamljen, nakon to se cijelu mladost provede u drutvu drugih mladia. Otkako sam napustio svoj narod, vie me ne obvezuju njegovi obiaji. Ali me te navike jo uvijek sputavaju, snano poput okova. Zato sam elio poginuti u ratu, kako bi moje ime stajalo na nadgrobnoj ploi, umjesto da budem ovdje... I ja sam usamljen... odvratih. Dragovoljno sam doao u Delfe, kako bih ovdje bio oien ili ovdje umro. Smatram da ivot vie nema smisla, ako bih svojeme gradu i cijeloj Joniji donio jedino prokletstvo. Pogledao me je nepovjerljivo i sumnjiavo, a kosa mu je bila kovrava od kupanja... Ne osuuj me, dok sve ne uje! uzviknuo sam, molbeno ispruajui ruku. Pitija me je u svetome zanosu razrijeila krivnje... Pritom joj nije bilo potrebno vakati lovorovo lie, kao ni tronoac ili udisanje opojnih para iz kotline. Ve sam pogled na mene bio je dovoljan da je baci u zanos... Uroeno jonsko nepovjerenje i moj odgoj ponukae me na smijeak i oprezno ogledavanje uokolo. Tek nakon toga dometnuh: Ostavila je na mene dojam pohotne ene. Ona je neupitno svetica, no mislim si kako sveenici imaju pune ruke posla oko pojanjenja privienja koja izviru iz njene glave... 25 Zar ti ne vjeruje u Proroite?! zapita zgranuto Dorijej, podiui uplaeno ruku kao da tom kretnjom odbacuje moje rijei. Valjda ne huli boga? Tada ne elim imati s tobom nikakve sveze ni posla. Ne plai se! zanijekah ja. Sve na ovome svijetu ima dvije strane. Jednu pritom vidimo, a druga nam je skrivena. Mi se Jonjani rado izrugujemo bogovima i pripovijedamo o njima nedoline priice. No to nas ne prijei da im predano sluimo i prinosimo im rtve. Istina je, sumnjam u ovozemaljsku stranu

Proroita... Ali me to ne prijei u priznavanju Proroita u cjelini i potinjavanju njegovome pravorijeku. Pa makar me to stajalo i ivota! U neto ovjek mora vjerovati... Ja te ne razumijem...! odvratio je zateeno. Tako se rastadosmo te veeri... No dan ili dva kasnije, toga se vie ne mogu tono sjetiti, potraio je on mene i zaueno me zapitao: Jesi li ti, ovjee iz Efesa, bio taj koji je potpalio hram lidijske boice zemlje u Sardu? I time spalio itav grad? To je moj zloin priznadoh mu. Ja, Turms iz Efesa, jedini sam krivac za spaljivanje Sarda... Na moje najvee iznenaenje njegove oi bademastoga oblika poele su svjetlucati i zraiti. Obim me je rukama pljesnuo po ramenima, pohvalio me i rekao: Kako bi ti mogao biti zloincem?! Ta ti si helenski junak! Zar ne zna kako je potpaljivanje Sarda poput pobjednike zublje podiglo na ustanak cijelu Joniju, od Helesponta do Cipra?! Njegove me rijei uistinu zgrozise! Jer, neto lue nisam jo nikada douo. Uzviknuo sam: To moe znaiti tek jedno! Jonjani su sasvim poludjeli... No istina jest, nakon to su pristigli atenski brodovi, u tri smo dana potekli put Sarda, poput stada ovaca to slijepo slijedi ovna predvodnika. Ali nikako nismo mogli osvojiti grad okruen monim zidinama. Nismo to ak ni pokuali, ve smo pohrlili natrag jo bre nego prispjesmo. Perzijske pomone postrojbe pritom su pobile mnoge od naih. U tami i meteu ak smo se i meusobno ubijali. Gledao me krajnje zaueno, pa pourih i ostalo potanko pojasniti: 26 Ne, ne! Na pohod na Sard nikako nije bio junako djelo. Napokon smo naili na neku nonu ensku svetkovinu izvan efekih zidina... Nastao je mete, pa su Efeani izletjeli iz grada kako bi zatitili svoje ene i keri. Pritom su pobili naih vie nego svi Perzijci zajedno. Toliko je sljeparski bio na vojniki pohod i toliko sramotan na bijeg... Ti ne govori kao pravi Grk! primijeti Dorijej, zbunjeno odmahujui glavom. Rat je rat, a sve to se tijekom rata zbiva, na slavu je i ast domovine te u poast palima, bez obzira kako su izgubili ivot. Uistinu te ne mogu shvatiti... Ja i nisam Helen! odvratiti. Tuinac sam... Prije mnogo ljeta naao sam se blizu Efesa, pokraj jednoga hrasta to ga je grom rascijepio... Leao sam posred stada mrvih janjaca. Ovan je nasrnuo na mene svojim rogovima, kotrljao me pred sobom po zemlji, pa me tako prizvao natrag u ivot. Udar munje i groma pritom mi je strgnuo odjeu s tijela, ostavljajui tamnu prugu na mojemu trupu i udovima. No ivot mi Zeus svojom munjom nije mogao ugasiti, premda je pokuao...! Bliio se ve i poetak zime, kad su me etiri delfijska sveenika pozvala neka stupim pred njih. Do tada sam od posta ve bio vidljivo smravio. Redovita tjelovjeba podarila mi je osjet lakoe i gipkosti, no istodobno sam toliko oslabio da sam se jeio i tresao. Sveenici su me, prema navadi starih ljudi, na poetku ispitivali o davno minulim zbivanjima. Zatim su zatraili neka im ispriam sve to znam o pobuni jonskih gradova, te smaknuu i izgonu tirana to ih na vlast postavie Perzijci.

Bio sam tek svjedokom kada je Hermador bio izgnan iz Efesa izvijestio sam ih. Nismo ga ak ni bacili niz gradske zidine! Bio je uljudno otpravljen kroz gradska vrata na put prema Sardu. Dodue, plesali smo tada od radosti, ali Hermadora nismo ni taknuli, pa mu nije pala ni vlas s glave. Ipak, unitili smo unutranjost u perzijskim kuama. Napokon, Hermadora smo potjerali tek zato jer je bio najbolji i najestitiji meu svim muevima u 27 Efesu. A ne zato jer su ga Perzijci postavili za namjesnika u naemu gradu. To smo mu ak i otvoreno rekli, napomenuvi jo i kako ne moemo u svojoj sredini trpjeti nikoga tko je bolji od drugih. No ako se netko pokae nadmonim, milije nam je ako to bude negdje drugdje, a ne u Efesu. Nama su te podrobnosti poznatije nego tebi rekoe sveenici, kimajui glavama u znak pritvrde. No kazuj nam dalje, to ti zna, kako bi tvoje navode mogli usporediti s nama ve poznatim izjavama. Ispripovijedio sam im tada i sve to sam znao o naemu sramotnom napadu na satrapski grad Sard. Zatim sam dodao: Artemida Efeka je uzviena i sveta boica. Njoj dugujem svoj ivot, jer me je uzela pod svoje okrilje i zatitu kad sam prispio u Efes, kao tuinac kojega je pogodio grom. No posljednjih je godina lidijska crna boica Kibela poela Artemidi osporavati mo i utjecaj. Jonijci su lakouman puk i ude za svim to je nepoznato i novo. Zato su u razdoblju perzijske vladavine mnogi Heleni putovali u Sard, pa su tamo prinosili Kibeli darove i ukljuivali se u neasne tajne obrede. Kad sam s atenskim muevima potegnuo u rat, kazivali su mi kako su ustanak i vojni pohod protiv Perzijaca istodobno i rat svete djevice protiv crne boice. Pritom sam pak imao sve razloge vjerovati u te tvrdnje. Pogledao sam ih, no stari su sveenici nijemo ekali moje daljnje izlaganje. Zato nastavih: Potpaljujui Kibelin hram, uistinu sam vjerovao kako time inim zasluno i bogougodno djelo. Nije moja krivica to se upravo tada podigla oluja. Snaan je vjetar raspirio plamen povrh cijeloga grada i njegovih krovova pokrivenih trstikom, a dio grada izvan zidina pritom je izgorio do temelja. Gorui komadi trstike koje su uokolo nosili i vitlali vrtlozi vjetra oprili su mi bokove. Istodobno su mnogi nai, kao i Lidijci u gradu, ivi izgorjeli. Vatra je toliko brzo gutala sve pred sobom, pa mnogi nisu stigli utei pred plamenom... Kazivao sam im zatim o naemu bijegu i usputnim arkama s Perzijcima na tome povratku. Prezasien od dugotrajnoga govorenja i opisivanja, u jednome sam trenutku prekinuo sam sebe i primijetio: 28 Ta vi imate votane ploice zatvorene peatima, koje sam donio. Vjerujte njima, ako meni ne poklanjate povjerenja. Slomili smo peate i proitali ploice odvratie mi oni. O zbivanjima u Joniji i vojnome pohodu na Sard predoena su tamo odgovarajua izvjea. Tebi u prilog govori injenica to taj vojni pohod ne velia, nego se kaje zbog svojega djela. Jamano, ima budala koje taj pohod slave kao najslavniji helenski junaki podvig. No potpaljivanje jednoga hrama je in s tekim posljedicama! Pa makar se pritom radilo i a hramu azijatske Kibele koje se mi u najveoj moguoj mjeri gnuamo, a njeno

slavljenje osuujemo. Ali ako zapone spaljivanje hramova, nee ni helenski bogovi vie od toga biti sigurni... Moe i njima zaprijetiti plameni jezik! Zamolio sam ih neka ponovno proitaju obje votane ploice. To su i uinili, te ploice i meni dali na uvid. Prvo izvjee izgledalo je ovako: Artemisija iz efekoga hrama Artemide pozdravlja sveto i uzvieno vijee Apolonovih sveenika u Delfima. Kao sluiteljica djevianske boice poznajem njen zemaljski lik u Efesu i njene obrede. Ovime mogu posvjedoiti, ovaj je Tunns iz Efesa stekao njenu punu naklonost i milost. Zato ga s punim povjerenjem preputam zatiti naega boanskoga brata Apolona. Proroite bi ga trebalo osloboditi jer nije poinio nita loe ve prije dobro. Boica sama vodila je njegovu ruku dok je bacao plamteu zublju u onaj prokleti Kibelin hram. Vidite i sami, on je pristao i naoit mladi. Njegove su obrve privlano iskoene, a usta mu se rado smijee. Slino se i vladao, kad je prije nekoliko godina omamljen dotrao u na hram. Pastiri su ga progonili i svojim su ga uvarskim palicama grdno sredili. Ali je jato golubova letjelo pred njim, pokazujui mu puta. Bio je i sav zapetljan u vunene vrpce, to su ih djevojke u ast Kiteri razapele po grmlju uokolo izvora. Nije tada znao to mu se sluilo, ali Kitera ga je odjenula, a Artemida uzela pod svoje okrilje. Pokazuje li njegov znaaj manjkavosti ili mu je smijeak podrugljiv, oprostite mu to s obzirom na njegovu mladost. Za to nije kriv on nego njegov odgojitelj Heraklit, brat naega rtvenoga kralja, od roda Kodrovoga... Neki ga nazivaju mudrim, unato njegovoj poznato mrzovoljnoj prirodi, a on je otkupio ovoga mladia... Pri Turmsovom je nailasku Heraklit 29 upravo s djecom bacao kockice pred hramom. Namirio je tetu za ovce to ih je pobila munja i platio otkupninu. Tijekom borbi za osloboenje, prije nekih godinu dana, ovome je Turmsu na temelju osobnih zasluga priznato graansko pravo u Efesu. Tako je on sada, poput bilo kojega drugog Efeanina, potpuno slobodan ovjek. Heraklit je pak pohranio svoju knjigu mudrosti u hram. Zatraila sam neka mi proitaju te zapise, te sam pritom morala pojmiti kako taj ovjek ne poznaje strahopotovanja, ni pred onim to mu kazuju oi i ui, niti pred samim Homerom. Zato vjerujem kako je njegov odgoj jadnome mladiu vie tetio neko koristio. Heraklit naime tvrdi kako jedan ovjek moe vrijediti za deset tisua drugih, ali Efeani u to ne vjeruju. A u dananje se vrijeme takvo neto vie i ne moe rei, a kamo li ustvrditi. Ali on vjeruje u Pitiju. Budite mi pozdravljeni i neka vas zdravlje slui. Mladiu pak pravedno sudite. On je valjan mladi. Nakon to zavrih itanje prve ploice, posegnuo sam za drugom. Evo to je na njoj bilo zapisano: Epenid, opunomoenik Vijea starih u Efesu, ponizno i sa tovanjem pozdravlja najsvetije proroite u Delfima i njegove sveenike. Po nalogu naega rtvenoga kralja preporuujemo vam da odmjerite zasluenu kaznu Turmsu, bogohulitelju, buntovniku i potpaljivau hramova. Spaljivanje Sarda je najvee nedjelo koje se moglo poiniti Joniji. Mi drhtimo pred srdbom Velikoga kralja. To se zlodjelo vie ne moe popraviti. Prihvaamo dodue kako su bukai i glasni buntovnici iz Efesa tek slijedili atenske mueve u njihovome pohodu na Sard. No to je bilo zato jer ih u tome nismo mogli zaprijeiti, a pritom smo se i nadali kako e ih Perzijci pobiti. Nakon odlaska tih buntovnika, ponovno su estiti ljudi preuzeli vlast u naemu gradu. A ta je pobuna, pokrenuta u ime osloboenja,

pobudila velik gnjev meu iteljima grada... Zato smo boj s tim hukaima nastavili i izvan gradskih zidina. Progonjeni Perzijcima, udarili su se povlaiti, a pritom su jo nou nasrnuli na nae ene. Zatvorili smo gradska vrata pred tom ruljom i potjerali ih neka odu kamo ele. No ipak nam je Aristagora iz Mileta priprijetio da e podii svoje brodovlje i pjeake, te krenuti osvojiti na grad, ne otvorimo li gradska vrata ustanicima. Mi pak elimo jedino mir. Zar bi se trebali upuati u rat s Perzijcima ili suplemenicima?! 30 Svemu je kriva iskrvarenost i razvratnost mladei, njena lakoumnost i gubitak udorednosti, te njena oholost. No to mi moemo glede toga poduzeti, kada mudraci Jonije sve ine kako bi zatrli vjerovanje u bogove...?! ak je i Heraklit hulitelj! Kada ga zamolismo za pomo, rekao nam je neka se sami objesimo! On pouava kako sve nastaje iz vatre i ponovno se u vatru pretvara, u stupnjevima prema gore ili prema dolje. Turms se opijao tim uenjem, pa predmijevamo kako on ne bi potpalio Kibelin hram u Lidiji, da mu Heraklit nije neprestance neto brbljao o vatri. Vremena u kojima ivimo su zla. Zato sunovratite tog Turmsa sa strme litice u ponor, kako ne bi navukao na na grad jo goru kletvu od sadanje. Pa im primimo izvjee o njegovoj smrti, vrlo emo rado poslati srebrn tronoac delfijskome hramu. Usput napominjemo, nai su srebrorezbari vrhunski. Nakon to sam doitao ovo zlobno i podmuklo izvjee, koje me je toboe trebalo braniti, uzviknuo sam krajnje srdito: Zar ti ljudi misle kako mogu Perzijce smiriti kukavilukom?! Ne, ne! Oni sjede u istome amcu sa svim ostalim jonskim gradovima... Pa bez obzira kojega sam podrijetla, jedno je nedvojbeno! Danas sam ponosan to nisam roeni Efeanin... Izrekavi to, naglo sam zastao. Sveenici su to uoili i odmah me zapitali: Odakle onda potjee? Munja me je pogodila u okolici grada Efesa... odvratih. Vie od toga ne znam. Nakon toga sam mjesecima bolovao... Govori li istinu? okosie se na mene. Je li ti srce iskreno? Njihove mi rijei natjerae rumenilo stida na obraze. Ta to bi vrijedio ivot, kakvu bi imao svrhu, ako bih ga kupio tek laima?! Zato sam otvoreno priznao: Izgubio sam pamenje kroz dulje razdoblje... Kad sam se ponovno mogao sjeati, bila su mi ta prisjeanja neugodna i htio sam ih sasvim odbaciti. U noima punoga Mjeseca snivao sam neobino... Sni su me prenosili u strane gradove i susretao sam tamo ljude koji su mi izgledali poznatijima i bliima od onih koje sam doista poznavao... Takvi me

31 snovi pohode jo uvijek. Zato vie ni ne znam, to je u mojemu minulome ivotu bio san i to java... Zastao sam, kratko razmislio, pa nastavio briljivo birajui i odmjeravajui rijei: Bjegunac sam iz Sibarisa u Italiji... Od onih sam to su prije razaranja grada bili otpremljeni u Milet. Bilo mi je tada deset godina. To znam sasvim sigurno, jer je moj odgojitelj Heraklit dao u Miletu istraiti moju prolost i podrijetlo. Douvi u Miletu kako su vojnici iz Krotona sravnili Sibaris do temelja i ak skrenuli rijeku da bi preplavila ruevine, odrezali su si kose u znak krajnje alosti. No kad su im vlasi ponovno narasle, zaboravie oni na gostoprimstvo i sve dobro koje im je prije stizalo iz Sibarisa. Kinjili su me i tukli... Prisilie me da ponem naukovati kod jednoga pekara, a kasnije sam morao sluiti kao pastir. Mislim da sam utekao iz Mileta, kako bih negdje drugdje naao utoite... Tako se naoh u okolici Efesa gdje me je pod jednim hrastom pogodila munja s gromom. Delfijski sveenici zdvojno podignue ruke, govorei jedan drugome: Kako bi rijeili ovo neugodno pitanje?! Turms ak nije ni grko ime, jer nema nikakvo znaenje. Robovski sin takoer ne moe biti, jer ne bi bio sigurnosti radi otposlan iz Sibarisa. Onih etiri stotine obitelji u tome gradu znalo je tada tono to ine. Brojni su barbari u to vrijeme boravili u Sibarisu, kako bi prouavali grku uljudbu i stekli obrazovanje. Kad bi djeak kojim sluajem bio barbarin, zato bi ga slali u Milet, a ne njegovome domu i njegovima?! Samopouzdanje mi se naglo povealo, pri pogledu na lica ta etiri zabrinuta starca, s njihovim boanskim povezima oko glave. Zato sam ih ponukao: Pogledajte me pozornije...! Zar je moje lice barbarsko?! Promotrili su me ispitivaki i zatim rekli: Odakle bi mi to mogli znati? Odjea ti je jonska. Dobio si grko obrazovanje. Lica je pak koliko i ljudi. Tuinca se ne prepoznaje po obrazima, ve po odjei, kosi, po bradi i govoru... Dok su me tako podrobno prouavali, uzili su oi, krivili glave na stranu i mirkali jedan drugome. Nakon sveg onoga ienja i zimice, buknuo je u meni boanski ar, a 32 pred oima mi je poelo plesati uzvieno svjetlo nebesnika. Proniknuo sam ta etiri starca. Vidio sam, njihovo ih je znanje i poznavanje ljudi potpuno iscrpilo, pa vie nisu vjerovali ni sebi samima. Neto u meni bilo je jae od njih. Neto u meni znalo je vie od njih...! Zima je kucala na vrata... Bog e se uskoro otputiti na sjever, u zemlju jezera i labudova, dok e Delfi ostati u vlasti Dionisa. Oluje e zahujati preko morskih irina, pa e brodovi potraiti zaklon i utoite u lukama. A hodoasnici e prestati stizati u Delfe. Ovi su starci eznuli za mirom, izmiui donoenju odluujuih zakljuaka... udili su za toplinom ara ispunjenih raspaljenim ugljenom i za dokolicom u zadimljenim odajama. O, vi presveti starci! zamolih. Darujte mi smirenost i priskrbite sebi mir... Izaimo na otvoreno i priekajmo neki znak!

Prihvatili su moj prijedlog i izaosmo iz zgrade. Vani nas je doekalo tmurno nebo. Uzgledali su u vis i vre pritegnuli ogrtae oko svojih promrzlih udova. U taj je tren jedno modrikasto golublje pero zalelujalo pred nama u zraku, kao da se pojavilo niotkuda! Uhvatio sam ga na dlan i radosno uskliknuo: Evo znaka!!! Tek sam kasnije pojmio kako je jato golubova preletjelo u visini, a mi ga nismo zapazili. To pero nije stiglo iz niega, no ipak sam ga smatrao bojim znakom. Golublje pero!!! zaueno utvrdie sveenici, okupivi se oko mene. Golub je Kiterina ptica. On je dijete ljubavi... Pogledajte, Afrodita je na njega bacila svoj zlatan veo! Njegovo lice zrai uzvienom svjetlou. Iznenadan i estok udar vjetra uzvitlao nam je odjeom, pa se moradosmo estoko oprijeti njegovome naletu. Daleko na zapadu slabana je munja rasvijetlila vrh mranoga brijega. I tek nakon poduljega vremena grmljavina je u obliku deveterostruke jeke stigla iz delfijske doline do naih uiju. Jo smo neko vrijeme priekali, ali se nije zbilo nita neobino. Sveenici uoe u hram, a mene ostavie ekati u predvorju. Tamo sam s naporom odgonetavao izreke sedmorice mudraca, zapisane na zidovima. Zatim sam razgledao i Krezove srebrne posude za vodu kao i Homerov 33 kip. Pritom mi je nosnice draio dim lovorovih grana to su izgarale na rtveniku s vjeitim plamenom. Nakon poduljega savjetovanja vratie se sveenici.. Izrekli su mi svoju presudu: Turmse iz Efesa! Smije slobodno poi, kamo god eli... Bogovi su dali svoj znak. Pitija je govorila. Kroz tebe bogovi ostvaruju svoje ciljeve i ti ne djeluje po svojoj volji. Slui Artemidi kao i do sada i prinosi rtve Afroditi, koja ti je spasila ivot. No delfijski ti bog ne eli presuivati. On te ne osuuje, ali ne eli ni preuzeti tvoju krivicu na sebe. Breme odgovornosti neka ponese efeka Artemida, koja se i upustila u sukob s azijskom boicom. Kamo trebam poi? zapitao sam ih. Poi na Zapad, odakle si neko i doao odvratie sveenici. Tako kae Pitija... A tako zborimo i mi! Je li to boanski nalog...? zapitah razoarano. To nikako nije nalog! uzviknue srdito. Zar nisi uo to netom rekosmo? Delfijski bog ne eli s tobom imati nikakvoga posla. On ti nita ne zapovijeda i nita ne zabranjuje. To je tek dobar savjet, za tvoje dobro... Dvanaest jonskih gradova podiglo se na ustanak protiv Perzije. Oluja osloboenja tutnjala je Istokom. Bilo je tek pitanje vremena kada e Efes biti prinuen ponovno otvoriti vrata pobunjenicima. Tako sam barem prosuivao... Ali rekao nisam nita, kako ne bih dodatno razdraivao sveenike.

Nisam se podvrgnuo tajnim obredima Artemide rekoh im. Ali mi se pri punome Mjesecu Artemida ukazala u snu, praena svojim crnim psom. Kada sam po nalogu sveenice u noi punoga Mjeseca prespavao u hramu, ukazala mi se u svojemu podzemnome obliju, kao Hekata. Zato znam, obogatit u se jednoga dana. A kada se to ostvari, poslat u ovome hramu zavjetni dar. Ne, ne! osorno otklonie oni. Nikako i nikada ne alji zavjetnoga dara delfijskome bogu. Mi ga neemo prihvatiti... Odmah su pozvali i rizniara te mu naloili neka mi vrati moj novac. Ustegnuli su samo dio za namirenje trokova mojega boravka i izdatke za obrede proienja sluene u hramu tijekom mojega zasunjenja u Delfima. Toliko su bili nepovjerljivi i sumnjiavi, toliko su zazirali od mene i svega to je u to vrijeme stizalo s Istoka. Kako sam 34 douo, jednako su odbili primiti zlatom optoen perzijski tit, koji su im poslali atenski muevi kao ratni plijen s pohoda na Sard. Atenjani su ga namijenili delfijskome hramu kao zavjetni dar, ali im je bio vraen... Bio sam slobodan... Mogao sam otii kamo elim. No Dorijej jo nije dobio svoj zamoljeni odgovor od delfijskih sveenika. Iz istoga smo inata napustili podruje hrama i provodili vrijeme u blizini potpornoga zida, gdje smo u mekani kamen urezivali svoja imena. Tamo su na tlu bile ogoljene prirodne stijene, tovane kao sveto kamenje bogova podzemlja. Tu su im prinoene rtve jo tisuu godina prije nego je Apolon stigao u Delfe. Dorijej je nemarno ibao vrbovim prutom po tim stijenama i primijetio: Nestrpljiv sam i u meni sijevaju iskre. Odgojen sam za boj i rat, za provedbu muevnih djela. Roen sam kako bih blagovao i pio meu sebi jednakima. Samoa i nerad navode me jedino na sulude primisli. Poinjem dvojiti o Proroitu i njegovim iznemoglim i ishlapjelim sveenicima. Napokon, moj je sluaj politiki, a ne boanski. I moe se rijeiti maem, a ne vakanjem lovorovoga lia... Dopusti mi da budem tvoje Proroite... rekoh mu. ivimo u vrijeme previranja. Poi sa mnom na Istok, preko mora u Joniju. Tamo je ve zapoeo ples osloboenja i slobode. Perzijska osveta prijeti pubunjenim gradovima. kolovani vojnik je tamo dobrodoao... Prua mu se zgodba obilatoga plijena i napredovanja do zapovjednike asti. Pruio sam ruku prema brdima, u smjeru gdje je trebala biti Jonija i nastavio: ekali smo na potporu iz svih helenskih gradova... No jedino nam je Atena poslala dvadeset brodova, a i te je povukla odmah nakon naega bijega iz Sarda. Mi muevi iz Sparte ne ljubimo more i ne mijeamo se u prekomorska zbivanja. Prole je zime ipak bio va Aristagora iz Mileta u Sparti, kako bi nas potkupljivanjem nasnubio da poemo s njim. Pokazao nam je bakrene ploe s ucrtanim zemljama i gradovima. No svi su ga ismijali, nakon to doue kako prvo treba prejedriti more s njegovim 35

pogibeljima i zatim jo svladati tridesettrodnevno stupanje sve do Suze, gdje bi trebalo sruiti velikoga kralja. Heloti su se u meuvremenu pobunili, a neprijateljski raspoloeni susjedi nasrnuli na Spartu. Ne, Sparta se ne mijea u prekomorska pitanja i zbivanja... Ta ti si slobodan ovjek! navaljivao sam ja. Predrasude tvojega naroda vie ti nisu mjera ni obveza. More je velianstveno, ak i kad valovi odjenu pjenuave krijeste. Jonski su pak gradovi prelijepi, zime tamo nisu previe studene, a ljeta nisu prevrua. Budi mi prijateljem i poi sa mnom na Istok! Bacimo svaki za sebe ovje kosti! predloi on. Tako emo moi utvrditi smjer pod kapom nebeskom, kojim trebamo udariti. Bacili smo ovje koice u blizini tamnih i sumornih stijena podzemnih bogova. Prvo nas bacanje nije zadovoljilo, pa mu ne darovasmo pozornosti. Zato smo bacili drugi, pa i trei put. No uvijek ponovno, kosti su pokazivale prema Zapadu, upravo na suprotnu stranu od one na kojoj je leala Jonija... Te su kosti zasigurno neispravne... mrzovoljno primijeti Dorijej. Nisu proroke... Zakljuili iz tih njegovih rijei kako u sebi eli poi sa mnom u rat protiv Perzijaca... Zato rekoh, vidljivo hinei neodlunost: Svojim sam roenim oima vidio presliku toga Hekate-jevoga zemljovida. Taj je perzijski Veliki kralj, o tome nema dvojbe, uistinu zastraujui protivnik. On vlada nad stotinu naroda, od Egipta do Indije. Jedino Skite nije on uspio pokoriti. to jai protivnik, to je asniji boj! odvratio mi je Dorijej prkosno. Ja se nemam ega bojati... primijetih. Kako bi mogli ljudi nauditi onome koji je odolio ak i udaru groma. Vjerujem da me u ratu ne mogu ozlijediti. No s tobom je drukije. Ne elim te vabiti u neizvjesnu pustolovinu. Kosti pokazuju na Zapad... Vjeruj im!

Zato ti ne bi poao sa mnom na Zapad? upitao je Dorijej. Slobodan sam, kako si rekao, no to je tuna sloboda ako nemam druga i prijatelja, s kojim bih je mogao dijeliti... 36 Kosti mi pokazuju put Zapada odvratih a i delfijski sveenici mi savjetovae neka poem na tu stranu. Upravo se zato vraam na Istok, kako bih sebi samome dokazao da me pretkazanja i boja upozorenja ne mogu zadrati i zaprijeiti u provedbi onoga to ja elim! Ti proturijei samome sebi! smijui se primijeti Dorijej. Ti to ne razumije... ustvrdih. elim samome sebi dokazati kako ne mogu utei svojoj kobi. Upravo zato inim ono to hou, ne ravnajui se prema znacima i pretkazanjima. Upravo tada prispjee hramski posluitelji po Dorijeja. Hitro je ustao s kamena podzemnoga boga, ozarenoga lica. Trkom je pobrzao put hrama. Ja sam ga ostao ekati uz veliki rtvenik. Vratio se pognute glave...

Pitija je prozborila rekao mi je. Sveenici su pak prouili znakove za mene. Sparti prijeti kletva, ako se ikada vratim u svoju domovinu. Zato moram poi preko mora. Savjetovali su mi neka odjedrim put Zapada. U tamonjim bogatim gradovima svaki e me tiranin pripravno uzeti u slubu. Na Zapadu se nalazi moja grobnica, rekoe mi. Na Zapadu me eka besmrtna slava, dodali su... Znai, poimo preko mora na Istok! zakljuih, smijeei se. Ti si jo mlad. Zato bi se nepotrebno urio potraiti svoje grobite?! Jo istoga dana otpustismo se prema morskoj obali. No more nas je doekalo olujno, a brodovi nisu vie isplovljavali. Zato nastavismo putovanje kopnom, a noili smo u pastirskim kolibama i zaklonitima. Ovce su iz svojih brdskih obora ve bile otjerane u doline, pa pastirski psi vie nisu nou uvali kolibe u planinama. A u selima nam zasigurno ne bi ukazali dobrodolice, premda smo dolazili iz Delfa. Ostavismo tako za sobom Megaru, ali smo tada morali zastati. Trebali smo promisliti kojim emo smjerom nastaviti kako bismo dospjeli u Joniju. U Ateni sam zasigurno imao prijatelja meu vojnicima to se vratie iz vojne na Sard, ali u tom je gradu trenutano vlast preotela stranka umjerenih, koja se pribojavala mijeanja u jonsku pobunu. Zato sam pretpostavljao, trenutano se ti moji atenski prijatelji ba ne bi rado htjeli prisjeati na nedavnu prolost i bojni pohod u Joniji... 37 Korint je, s druge strane, slovio kao najgostoljubiviji grad u cijeloj Grkoj. Iz njegove obje luke brodovi su kretali kako na Istok tako i put Zapada. Kako douh, ak su i fenicijski brodovi smjeli tamo slobodno dolaziti, a strance Korinani nisu izbjegavali i prezirali. Poimo u Korint predloili. Tamo emo saznati najnovije vijesti o stanju u Joniji. I na proljee emo iz Ko rinta moi zabroditi preko mora na Istok... Nas smo dvojica prijatelji... ree na to Dorijej, smrknutoga lica. Ali ti si kao Jonjanin bolje upuen u putovanja i gradove svijeta. Meni, kao Spartancu, neprirodno je i neprimjereno bez protivljenja i negovodanja slijediti neiji savjet... Tada bacajmo ponovno kosti! ponudih ja. I odmah sam u pijesku ucrtao smjerove i strane svijeta, najbolje to sam mogao i ravnajui se prema Suncu. Oznaio sam poloaj Atene i Korinta, a Dorijej je bacio kosti... Ponovno su i ustrajno pokazivale put Zapada! Dakle, idemo u Korint... zlovoljno odree Dorijej. No znaj, to je moja odluka! A ne tvoja... Njegova je volja nedvojbeno bila jaa od moje, pa sam popustio. Mene su jonski obiaji i navade smekali... rekoh pomirljivo. Odgojio me mudrac koji je prezirao ljude, pa sam zbog toga u dui iskrvaren. Umnoavanje znanja slabi volju... Zato slijedimo tvoj savjet i poimo u Korint! To mu je donijelo vidljivo olakanje i smijeak mu je preletjeo preko lica. Uzeo je valjan zalet, podignuo svoje koplje i hitnuo ga svom snagom u smjeru Korinta. No kad potrasmo potraiti koplje,

nali smo ga zabijenog u brodsko pramano rebro to ga je naplavilo more... Obojica smo to ocijenili kao loe pretkazanje. Ali nismo rekli ni rijei, a nismo se ni pogledali. Dorijej je iupao svoje koplje, pa smo treim korakom i ne ovrui se krenuli prema Korintu. 8 U Korintu strancima i tuincima prijatelji nisu nuni, jer za namjernike postoje svratita i gostionice. To su mjesta gdje se svatko moe prehraniti i smjestiti. Jer, u tome gradu strance ne mjere prema licu i odjei, a ni prema boji 38 koe. Korinani procjenjuju namjernike prema teini njihove novarke, u kojoj namjernici uvaju zlato. Predmijevam kako najvei dio ovdanjih itelja ne ivi od asnoga posla, te im je jedina namjera strancima i tuincima koji dolaze u Korint zduno pomoi da utroe doneseno zlato, to je bre mogue. Mora se pak priznati, u ovome gradu mnogo je zanimljivosti i znamenitosti... A meu njima se istie primjerice Pegazov izvor. Tu se nalazi i istroen, crvotoan kljun argonautskoga broda, smjeten u hramu ispod zatitnoga krova. No kad bi se vjerovalo u sve ono to Korinani kazuju o svojim znamenitostima, moglo bi se ostati tamo cijelu jednu godinu i kroz to razdoblje bez prekida sluati nove i nove pripovijesti o njihovim bogovima... Prispjevi u Korint zatekli smo tamo mnotvo izbjeglica iz najrazliitijih jonskih gradova. Bili su to ponajvie bogati ili barem imuni ljudi, koji su se pribojavali razbuene slobode i samovolje puka, a jo vie osvete Perzijaca. Cijenili su kako poslije pohoda na Sard perzijska osveta prijeti svim jonskim gradovima koji su potjerali svoje tirane, unitili kue Perzijcima i ponovno podignuli krunita na gradskim zidinama. Velik broj od tih izbjeglica eljno je iekivao proljee, kako bi tada na grkim trgovakim brodovima nastavili put velikih grkih gradova na Siciliji i u Italiji. Smjerali su se na taj nain udaljiti od Perzijaca koliko je to god mogue. Meu njima je bilo mudraca, uenjaka, lijenika, pjesnika, glazbenika... Na Zapadu je Velika Grka govorili su. Tamo su bogati gradovi i obilje prostora za slobodno disanje. Na Zapadu eka budunost, a na Istoku jedino ivotna pogibelj i neprekidne nevolje praene tjeskobom. No morali su ipak priznati kako se ustanak proirio sve do Cipra, da jonski brodovi vladaju morima, a u pobuni sudjeluju svi jonski gradovi. ak je i u Efesu bila oborena privremena vlast staraca. Dorijej je poelio posjetiti hram Herakla, kako bi tamo prinjeo rtvu svomemu pretku. No kao najmoniji i najbogatiji hram u Korintu slovi zemaljsko obitavalite Afrodite Korintske. Leao je visoko gore na brdskome vrhuncu, okruen monim zidinama. Tamo je u udobnim i draesnim kuama boravilo tisuu ena, kolovanih za sluenje boici ljubavi... 39 Afrodita Korintska, meutim, glede glasa na kojemu je bila, nije se mogla uzimati kao najbolje utjelovljenje boice. Ipak, sveenici u Delfima su mi savjetovali neka prinesem rtvu Afroditi. Zato jednoga dana predloih Dorijeju:

Poimo na brdo i prinesimo rtvu Afroditi. Dokoliarski ivot ovoga nemirnog grada me razdrauje odvratio je Dorijej. Neprestano izvijanje svirala mi pak drai sluh! Hrani dodaju toliko mnogo zaina te se od toga tijelo raari, a krv podbadajui navali u glavu... Ako bih sada jo trebao prinijeti rtvu Afroditi, pribojavam se, zaboravio bih kako moje tijelo ne smije vladati mnome. Ne, tijelo mi mora ostati posluan sluga moje volje! S nastupom proljea, na jednome od prvih brodova to su zajedrili put Jonije, poli smo i mi. Dok sam ovo zapisivao ja, Turms, vakao sam lovorovo lie i prisjeao se Delfa. Na svoju sam pak ruku kapnuo malo ruine vodice i ponovno sam udisao korintski zrak. Meu prstima sam rastrljao sasuene morske trave, kako bih se prisjetio Dorijejeva koplja dok je stralo iz natruloga brodskoga rebra na morskoj obali. Zatim stavljam zrnce soli u usta i kusam na jeziku kovinast okus otrice maa. Nae trogodinje lutanje po Joniji bilo je ispunjeno dimom poara, bukom boja, napadima i bijegovima, vonjem trupala to se vue preko itnih polja, smradom zagnojenih ozljeda, beskorisnim pobjedama i nepotrebnim porazima u sukobima s Perzijcima... Tijekom tih godina sam otvrdnuo i postao muevan. U meuvremenu su Perzijci uspjeli ustanike snage potisnuti u more, pa su zapoeli opsjedati pobunjene jonske gradove. Crte trgovakoga broda iz 5. st. pr.Kr. Takvim i slinim brodovima Etruani Tirenjani provili su na Zapad do Iberije dananja panjolsku i na Istok do Fenicije 40 KNJIGA DRUGA DIONIS IZ FOKEJE U ratu protiv Perzijaca proslavio sam se pod nadimkom ovjek koji se smije. Tako me prozvae jer se nisam pribojavao smrti. I Dorijej je bio na dobrome glasu, jer je ratovati pod njegovim zapovjednitvom bilo mnogo sigurnije. No kad su Perzijci poeli opsjedati Milet s kopnene strane, moj prijatelj i suborac ree: Milet dodue jo uvijek titi jonske gradove koji mu lee u zaleu... Ali su nam Perzijci na kopnu nadmoni. Srce svakoga Jonjanina ipak drhti u smrtnome strahu za njegov vlastiti grad. Zato se sve oko nas uruava i poinje vladati zbrka. No brodovlje okupljeno kod otoka Lae jo je uvijek nedirnuto. Dorijej je u meuvremenu pustio bradu. Nosio je kacigu ureenu perjanicom i tit ukraen izboenim srebrnim ukrasima. Ogledavajui se uokolo, dometnuo je: Ovaj zlatan grad s njegovim bogatstvima i neosvojivim zidinama meni je nalik stupici. Kao Spartancu, moje jedine zidine ini samo moj tit. Turmse, prijatelju moj, otiimo iz Mileta... Ovaj grad ve vonja na trule, raspadanje i smrt... Hoemo li napustiti vrsto tlo pod nogama zapitah ga i umjesto toga za daljnje voenje izabrati nemirne brodske daske pod nogama? Ta ti mrzi more, a lice ti problijedi od njihanja na valovima.

Sada je ljeto, pa je more mirno... bio je uporan Dorijej. Osim toga, kao teko naoruan smijem se boriti na palubi i tako udisati svje zrak. Na dalje, brod se kree, a zidine to ne mogu! Poimo na Lae i odatle izgledajmo to e se zbiti. 41 Potraili smo prijevoz do otoka. Glede toga nije bilo nikakvih potekoa, jer je izmeu grada i Lae sve vrvjelo od raznih plovila. ivene namirnice, voe i vino za mornaricu neprestance su prebacivani unovima na vesla do brodovlja. Istodobno su pak posade s brodova veslale do zlatnoga grada, kako bi ga razgledale. U otokome smo zaljevu ugledali nebrojene bojne brodove iz svih jonskih gradova. Bilo ih je raznih veliina, no najvei bijahu silni morski divovi iz Mileta. Brodovlje je u dugim lancima provlaeno kroz uzak tjesnac na otvoreno more. Tamo su se svrstavali u poredak sainjen od bojnih nizova. Vesla su se ljeskala pod zrakama sunca, a brodovi su ubrzavali plovidbu, sve dok se voda ne bi zapjenila pod pramanim statvama. Pritom su posade uvjebavale probijanje bokova neprijateljskih brodova golemim klinovima ili kljunovima zvanim embolon, neto nalik probojnim ovnovima na kopnu. Vei dio brodovlja bio je ipak izvuen na obalu uokolo otoka. Brodske posade su pritom napele jedra radi zatite od suneve pripeke. Cijeli je otoi odjekivao od uzvika trgovaca, buanja vinopija, meusobnih prepirki zapovjednika i onoga uobiajenog, glasnoga grkog avrljanja. No mnogi su spavali, razvidno iscrpljeni, ne doputajui da im sva ta buka oko njih remeti poinak i san. Zato se tu izleavate i ispijate vina... nagovorio je Dorijej neke od pomoraca dok se perzijska mornarica pribliava? Douo sam tvrdnje, neprijatelj stie s tri do etiri stotine brodova... Nadamo se da dolaze s tisuu plovila! odvratie pomorci. U tom emo sluaju ovaj alostan rat moi brzo privesti koncu. Mi smo slobodni ljudi iz Jonije, izvrsni borci na kopnu i jo bolji na vodi. Perzijci nas jo nikad nisu pobijedili na moru. Jo su se neko vrijeme razmetali, ali su tada zapoeli i jadikovati... Rekoe nam: Neraspoloeni smo jedino zbog naih astohlepnih i ratniki raspoloenih zapovjednika... Oni nas gone veslati amo-tamo po najgoroj sunevoj jari i pripeci, te se prema nama odnose i tlae nas gore nego bi to Perzijci ikad mogli. Ruke su nam pune vodenih mjehuria, a lica se gule od sunevih opeklina. Kao da smo robovi!!! 42 Pokazali su nam ruke... Bile su uistinu ispucale i oguljene do ivoga mesa. Jer, bili su oni gradski itelji, a svaki je od njih u svojemu zanimanju vodio sreen i lagodan ivot. Zato su cijenili besmislenim tjerati veslima brodove amo-tamo i posade toliko iscrpljivati te su bile na izmaku snaga. Ne! rekoe nam. Izabrali smo nove i razumnije zapovjednike. Istodobno odluismo da se trebamo odmoriti i prikupiti snage, pa emo pri navali Perzijaca biti jaki poput lavova. I boriti se tako! Poli smo du obale, redom od okola do okola, te promatrali bojne brodove. Posvuda uoismo isto neraspoloenje i mrmljanje. Zamijetismo i meusobne rasprave i natezanja zapovjednika o tome tko

e preuzeti vodstvo te tko mora koga sluati. Doznali smo i da mornarica za deset teko oboruanih bojnih brodova treba tisuu veslaa... U boju ne odluuje broj boraca, nego njihova vrsnoa... primijeti Dorijej, potresavi glavom. No ako nuda zahtijeva ukljuivanje nekolovanih postrojbi, prvo pravilo odlinoga zapovijedanja je natjerati ih na stupanje amo-tamo, s jednoga mjesta na drugo. Tako ih treba tjerati dok ne postanu toliko umorni, gladni i zdvojni, pa s posljednjim naporima i snagama radije napadnu neprijatelja nego to bi pomislili na bijeg. Zbog toga su najmudriji oni zapovjednici, koji tjeraju svoje veslae neka gone brodove ovamo-onamo! Kad outjesmo daak veernje svjeine, a mirno je morsko zrcalo poprimilo rumenu boju vina, vratilo se posljednjih pet brodova na sidrite uz obalu. Sve su to bili pentekonteri, ali ih je bilo milina pogledati. Svih se pedeset vesala dizalo i sputalo, te zahvaalo vodu i potezalo toliko skladno i ravnomjerno, kao da vesla jedan jedini ovjek. Poimo i zapitajmo iz kojega su grada ti brodovi, te tko im je zapovjednik ree Dorijej, promatrajui ih blagonaklono i zadovoljno. Brodovi uvukoe vesla, a nekoliko momaka je skoilo u vodu kako bi brodove amcima izvukli na obalu. Istodobno je i nekoliko poluonesvijetenih ljudi baeno s palube u more. Voda ih je malo osvjeila te su mogli ispuzati na obalu, gdje su se odmah sasvim iscrpljeni ispruili na pijesku. Bili su toliko izmodeni da nisu mogli pomai ni djeli tijela. Neki od njih bi se zasigurno i utopili, da ih 43 njihovi drugovi nisu izvukli na suho. Brodovi nisu imali nikakvih uresa, a na njima se nije moglo vidjeti ni uobiajenih bojih kipova... Ali su zato bili vrsto graeni, uski i pogodni za plovidbu. I iz daljine su vonjali na smolu i paklinu. Priekali smo dok nisu zapalili okolske vatre i poeli pripravljati veeru. Obrok im se sastojao od krupice i repe, kruha i ulja. Oni iscrpljeni pomorci, to su ostali leati na obali, takoer osjetie miris jela... Od toga su napokon malo ivnuli i dopuzali do kuharskih kotlova, premda se jo nisu mogli uspraviti. Pristupili smo tada tim ljudima to blagovahu, te ih zapitasmo: Tko ste vi i iz kojega grada dolazite? I tko je va zapovjednik? Mi smo iz grada to Fokeja se zove... Siromani smo i nepoznati ljudi, a na uasan i nemilosrdan zapovjednik je Dionis. I rado bismo ga ubili, kad bismo se samo mogli odvaiti na taj in...! Govorei tako ipak su se smijali i kreveljili. Vidjelo se i da im jelo ide u tek, premda nije bilo toliko masno i izdano kao ono dijeljeno na miletskim brodovima. Pokazali su nam i svojega vrhovnika, koji se ni najmanje nije razlikovao od svojih momaka. Bio je to vrlo krupan, snaan i vrst, bradat i vrlo prljav ovjek. Dorijej mu je pristupio, a pritom su mu zveckali potkoljeniki titnici, perjanica na kacigi mu je vijorila i blistali su mu srebrni ukrasi na njegovome titu. Dionise, zapovjednice fokejskih brodova! ree on pomorcu. Uzmi mene i mojega prijatelja na palubu svoga broda, kako bismo se zajedno borili protiv Perzijaca...

Kad bih imao novaca odvrati Dionis, gromko se smijui, nalik urliku zasigurno bih te unajmio za obiljeje mojega broda, jer bi ve pri pogledu na tvoj junaki lik Perzijci udarili u bezglav bijeg. Ja osobno imam tek konat titnik za glavu i konat prsluk. I ne borim se za plau, nego za svoj grad i radi moje vlastite slave. Da budem iskren, uz slavu se nadam da u zasigurno moi svladati nekoliko perzijskih brodova, te na njima za svoje ljude i sebe poluiti ratni plijen. Inae bi me moji ljudi bez odlaganja ubili i bacili u more, kako to svakoga dana prisiu, popraeno kletvama i urlanjem. 44 Ne ljuti mojega prijatelja... umijeah se u razgovor. On ti ba ne razumije ale i nije brz na smijehu! No jednome teko oboruanom ovjeku, koji je pripravan boriti se na palubi, plaa se u dananje vrijeme pet pa ak i deset drahmi na dan. Ni ja nisam lagan na smijehu... odvrati Dionis. U tome sam jo tvri od tvojega prijatelja! No ovih sam se dana nauio od srca smijati... Naime, u ovome je pomorskome uporitu u optjecaju vie zlata s perzijskim igom nego sam ikad pomiljao da se moe oteti Perzijcima u ratu. Ovdje se bani i piruje, plee i pjeva, razmee i svai... Tako sam se i ja, inae krut i ukoen ovjek, nauio smijati. I to tako, te sam ak i svoje vlastite ljude naveo na smijeh! No ono najlue od svega to do sada doivjeh, dolazak je vas dvojice, ljudi kojima se po vanjtini moe prosuditi kako imate iskustava iz boja... Pa takvi dolazite meni ponuditi svoje usluge, premda na mojim brodovima nisu bojom isprugana jedra, niti na rukama nosim zlatne narukvice. Ovdje je rije tek o vojnikoj prosudbi... pojasni mu Dorijej. Bilo s plaom ili bez nje, radije vojujem na brodu kojemu vesla slijede volju zapovjednika, nego na onome gdje posada bira elnika i smjenjuje ga prema svojemu ukusu i volji. Ne poznajem ratovanje na moru i nisam mu vian, ali prema onome to smotrih danas u Lai, ti si za mene ovdje jedini pravi pomorac... Dionis nas je sluao. Izgledalo je da smo mu po volji. Obojica smo imali novca od plae i ratnoga plijena. Naposljetku smo poli i kod Posejdonovoga rtvenika kupili neto mesa, a pribavili smo i vina. Zatim smo sve to razdijelili, iscrpljenoj Dionisovoj posadi. Dionis se tome krajnje zaudio, te napokon rekao: Mi smo Fokejci... ivimo na moru, a i umiremo na moru! Nai prapretci utemeljie Masaliju, najudaljenije grko prekomorsko naselje na Zapadu. Nai su oevi nauili vojevati na moru u bitkama s Tirenjanima na Zapadu, ali se nikada ne vratie, kako bi nas pouili i prenijeli nam svoja iskustva. Zato smo prisiljeni sami uiti umijee i predanost zadai, ne oslanjajui se na druge... eljei pokazati to time misli, naloio je neka se u nonoj tami iznenadno zapue u morske koljke i time trgne iz sna njegove iscrpljene momadi. Probuene iz 45 dubokoga sna, poslao ih je zatim trkom na brodove, gdje su u mraku odvezali ueta na jarbolima, podigli ih i uljebili u njihove otvore. I hitro su razvili te podigli jedra, bre nego sam se ja uspio uzverati na palubu... Unato toj brzini Dionis je nasrnuo na svoje ljude okrajkom ueta, kunui i urlajui, predbacujui im da se vuku poput pueva.

Sva ta buka i mete probudili su cijelo pomorsko uporite. Ubrzo je oglaena i uzbuna, pa se naglo proirila glasina da su Perzijci i njihovi brodovi blizu. Mnogi su zdvojno zaplakali, pokuavajui se skriti u otoko grmlje. Uzalud su zapovjednici i elnici izvikivali naloge i zapovijedi... Ljudi ih nisu sluali, te je zavladala vea i silnija zbrka nego ona to je vladala tijekom dana. No kad se proulo kako je Dionis tek iz ale naloio neka se zapue u koljke, kako bi svoje ljude vjebao da u tami postavljaju jarbole i podiu jedra, dohrlie k nama zapovjednici drugih brodova. U rukama su imali isukane maeve i drugo oruje, te zaprijetise ubiti nas ako jo samo jedanput poremetimo noni mir i poinak njima i njihovim ljudima. Dionisovi im ljudi pak pobrzae u susret, drei izmeu sebe napetu uad. Nasrtljivci poee u tami postrtati preko tih neoekivanih zapreka, pa su mnogi u tom meteu izgubili svoje maeve i titove. Tako bi na Lai gotovo dolo do pravoga rata izmeu Jonjana... Sreom su svi bili previe pospani i bunovni. Istini za volju, treba rei kako su mnogi od ljudi koji su pri tom nasrtaju teturali sa svojim kopljima i maevima, bili toliko pijani te se sljedeega jutra nisu mogli sjetiti ni gdje su izgubili svoje oruje... Pomorsko je ratovanje okrutno i nemilosrdno... I nikakva bitka voena na kopnu ne moe se usporediti s pomorskim bojem. Nakon to sam osobno sudjelovao u njemu, ne elim nita loe rei o brodovima iz Mileta i onima njihovih saveznika. Bijahu uistinu besprijekorni, a njihove posade neustraive... Nakon to su neko vrijeme negodovali i alili se, ipak su izveslali na otvoreno more i zapoeli vjebe gdje su se za veslima iscrpili. Za ovjeka nevinoga veslanju nema gorega od tih tekih lopata. Ve i zbog 46 najmanje pogrjeke drak vesla moe veslaa udariti u glavu i ozlijediti ga do krvi ili mu slomiti rebra. O tome mogu uistinu dobro prosuivati, jer mi je Dionis utisnuo jedno veslo u ruke i smjestio me na veslaku klupu. I ve su mi prvoga dana dlanovi ostali bez koe jer ih je grubo drvo jednostavno sprilo... Mileani su izvezli na more brodove za vjebu, nakrcavi ih trupcima i ibljem kako ne bi potonuli unato probijenim i odvaljenim oplatama. No mnogi od pomorskih zapovjednika nisu htjeli nasrtati na ove vjebene mete i probijati ih. Pribojavali su se, za takvih bi se vjebi mogli svinuti ili oteti probojni kljunovi na njihovim brodovima. Spominjali su i mogue tete na svojim plovilima, primjerice lomljenje vesala, poputanje spojeva na trupu i pogibelj od prodora vode... Mi jednostavno moramo iskuati vrstou naega brodovlja, te snagu i izdrljivost naih probojnih kljunova proturijeio im je Dionis. I moramo pritom utvrditi moemo li se nakon udarca u neprijateljski brod brzo od njega i odvojiti. Pri prvome naletu na brod-metu poletio sam preko klupe, glavom naprijed... Udario sam se i raskrvario, te gotovo izgubio svoje veslo. Na palubi je pak bilo buno, te se moglo uti zveckanje i tresak od krme do pramca. Zvualo je kao da je neki rob ispraznio vreu bronanoga posua na poploanu cestu. No to je bio tek Dorijej... Potpuno nepripravljen, nije bio na oprezu kad je na brod probojnim kljunom naletio na metu. Pa se moj prijatelj ispruio koliko je dug i irok te otkotrljao du cijele palube...

Ovoga se vjebanja na moru nerado prisjeam. Ma koliko mi je tijelo bilo izvjebano, nikako nisam mogao izai na kraj s tim ukletim veslom. Zato sam naveer bio vie mrtav nego iv, kad bih se bacio s broda u more. Slana mi je voda pritom arila oguljene i razderane dlanove i ake. No jo je vie patio moj povrijeen ponos... Naime, htio sam sebi samome dokazati kako sam na veslu jednako vjet pa ak i vjetiji od drugih. Dorijeja nije Dionis ni pokuao smjestiti za veslo, jer ga je cijenio kao ovjeka otmjenoga roda. Dorijej je bio vian stupanju pod punom bojnom opremom, pa ak i tako 47 nakrcan preskakati visoke zapreke. Zato je na brodu bolje proao nego je to Dionis pomiljao... Na se kapetan jedino mrano smijuljio pri pogledu na njegove modrice i raskrvarene laktove. Uvjerivi se u moju dobru volju i zalaganje oko veslanja, Dionis me oslobodio te mune slube. Uzeo me je na palubu, jer sam znao itati i pisati. Pouio me je o znakovima koje razmjenjuju brodovi i porukama koje se prenose puhanjem u rogove. Bio je to nain za sporazumijevanje i izdavanje zapovijedi, ne samo uobiajen na brodovlju nego i neophodan pri plovidbi i djelovanju u rasporedu ili streljakome stroju. Kada bi dobivao votane ploice od gradskoga vijea ili zapovjednitva mornarice, predavao bi ih meni i traio neka mu ih glasno itam. Zatim sam trebao pisati i odgovore. Do tada je primljene ploice bacao u more, ni ne pogledavi ih. Nakon to sam ga pouio, sastavio je narudbu, koju sam zabiljeio na votanu ploicu. Dionis je na sve to gledao nepovjerljivo i mrzovoljno, no u toliko je bilo vee njegovo uenje i divljenje, kada je uz pomo te malene ploice iz grada stigao rtvovani ovan, tri ovce te pun amac voa i korjenastoga povra...! Obveza tvoga grada pojasnio sam Dionisu je da nadoknadi ove namirnice zajednikome skladitu saveznika u Miletu. Odatle moe pribaviti i puhae u sviralu, ulje, vino i male bakrene lavlje glave kao znak zvanja i poloaja za svoje nadzornike, ako to eli... Takvo neto aavo nisam jo nikad uo! uzviknuo je Dionis. Mogu li poslati votanu ploicu i Perzijcima te ih zamoliti neka podignu svoje jarbole i odjedre natrag kui?! Pogledaj, premda sam u miletskome skladitu plakao, proklinjao te udarao nogama, nisam za svoju posadu dobio ni jednu jedinu vreicu brana...! A ti me pak obogauje pukim aranjem slova po votanoj ploici!!! Mogue ovaj rat i nije toliko lo, kako sam do sada mislio... Zato si smatrao da je ovaj rat lo? upitah, pogledavi ga. Pogledao me je ispod svojih upavih obrva, prepredeno se smijuljei, tako te su mu se vidjeli bijeli zubi. Velik si ti lukavac, Turmse... rekao je. No ako to sam ne razumije, bolje je da ti ne pojanjavam... 48 Moglo se zakljuiti kako u cjelokupnoj saveznikoj mornarici sve vie prevladava miljenje da nam ratna srea okree lea. I da se cijeli rat okree na zlo... Jo je jedino vjerovanje u miletsku mo odravalo brodovlje na okupu i prijeilo da pojedini zapovjednici ne krenu natrag u svoje gradove. No kako bi i bilo mogue da Milet, najbogatiji grad na svijetu, koji je utemeljio stotinu kolonija, ikada bude pobijeen i opljakan?!

No tada je dola no u kojoj se nebo nad kopnom zaarilo... I ubrzo se po sjeditu mornarice poela pronositi vijest da su Perzijci osvojili i opljakali hram Apolona Jonskog, te ga potpalili kao svjetionik svojemu brodovlju... Gledajui tamnim crvenilom rasvijetljeno nebo, s tjeskobom sam spoznao da je ova paljevina odmazda Perzijaca za spaljivanje Kibelinoga hrama u Sardu... Zato sam mogao uistinu biti sretan, to kao neznanac boravim u malenome pomorskom okolu Dionisa iz Fokeje. Da sam ostao u Miletu, razjareno i pobjesnjelo mnotvo zasigurno bi me ubilo, im bi me prepoznali. Strah i mete zavladali su u pomorskome uporitu na Lai. No tijekom noi se sve ipak ponovno smirilo. Mnogi su ak govorili kako su Perzijci navukli na sebe kletvu zbog unitenja proroita. No bilo je dosta i onih koji su tvrdili kako Joniju vie nita ne moe spasiti, kad ve ni sam bog nije mogao zatititi svoj najsvetiji hram. Ali su se svi umili, spleli kose, natrljali si lica uljem i odjenuli najbolju odjeu. Tako su se pripravljali za boj... Iste je noi u Dionisov okol doao jedan putujui Orfejev sveenik. Poeo je prebirati po svojoj liri te zapjevao o silasku Orfeja u podzemni svijet. Neposveenima ne smijem obznaniti naa tajna vjerovanja i obrede pojasnio je. Ali kao utjehu onima koji e sutra pasti u boju, ne mogavi izbjei svojoj kobi, kazujem kako mi posveenici ne vjerujemo u smrt. Postoje ljudi koji su ve ranije ivjeli na zemlji i ponovno e se roditi na ovaj svijet... I ja sam se ukljuio u neke tajne obrede, o kojima se ne smije govoriti izjavio je Dionis. Mi posveeni bogu Dionisu znamo da se on u Eleusini pojavljuje kao Jakho, nakon to je Demetra svoju ki Koru dovela iz podzemlja. Zrno ita mora umrijeti da bi iz njega izrasla nova biljka. 49 Ali besmrtnost koja obuhvaa jednako robove i ene kao i slobodne mueve, nije mi po volji... Besmrtnost vidim samo u imenu na nadgrobnome spomeniku onome tko je pao u boju! primijeti Dorijej. Teko vama, nevjernici! odvrati Orfejev sveenik. Zar vam je uistinu dovoljno to iz rupa u zemlji poput sjena ispijate krv rtava, koja ne daje snage?! Ushieno se ogledao uokolo, zatim izveo nekakav silovit napjev na svojoj liri, te uskliknuo: Zar meu vama nema ni jednoga koji me poznaje i koji mi moe odgovoriti? Njegova je glazba neto probudila u meni, kao da sam taj napjev ve uo, u neka davna vremena... Ja u ti odgovoriti! zazvah ja, irom otvorivi oi. Vidim slabo svjetlucanje oko tvojega lika... Pogledao sam potom uokolo, od ovjeka do ovjeka okupljenih oko okolske vatre. I zamijetio sam kako veina od njih isijava slabo svjetlucanje, koje je bilo crvenkasto, zeleno ili uto. No neke od nazonih je ta pojava mimoila. Orfejev sveenik je uhvatio moju glavu rukama, zagledao mi se u oi i rekao:

Ja te poznajem! Ti si jedan od ponovno roenih... Zato se prlja krvlju, ubijajui svoje blinje, premda pripada rodu Orfejevom? Nee me prevariti! odvratih, otrgnuvi se iz njegovih ruku i potresavi glavom. To je tek san i zanos, koji e se rasplinuti pod sunevim sjajem. Ranije sam slijedio Artemidu i posjetio potpuno nepoznate gradove, dok mi je tijelo poivalo na lealjci. Ali sam se uvijek vraao u ivot... Ne vjerujem ti! Povukao me je u stranu, pouio me i rekao: Trenutci buenja i sjeanja su neobini onima koji putuju iz tijela u tijelo. Budui da te prepoznajem po tvojim oima, dat u ti savjet, premda u ovome ivotu jo nisi posveen. Kada kao sjena prispije u podzemni svijet, outjet e strahovitu e. Svladaj tada e i kloni se onoga izvora na koji putem naie... Vidjet e, veina se tome vrelu prigiba i pije. No to je Vrelo zaborava. U podzemnome svijetu postoji i Vrelo sjeanja. Posveeni znaju kako ga nai, ali ti tu tajnu ne smijem obznaniti... Smijem ti xje tek spomenuti. 50 Unato svojemu zanosu meni je izgledao tek kao nasilan i neuk ovjek... Jer, u Efesu mi je srce obuzela zdvojnost i dvojba, pa nisam vie vjerovao ni u kakve predaje. Dok je taj sveenik govorio, oko moje je glave strujao hladan i otar vjetar. A kad je poao, nosei svoje glazbalo, vratio sam se u topao krug naega drutva Fokejaca. Dionis mi je odmah poloio svoju snanu ruku oko ramena i rekao: ovjeku je lake i jednostavnije ivjeti, ako ne poznaje tajni podzemnoga svijeta i nebesa. Njegov ivotan i topao dodir potaknuo me da ponovno osjetim svoje udove. Drhtavica mi je tada prola tijelom i oslobodila me zaaranosti. Ponovno sam osjeao grub ljunak pod nogama, miris algi u blagome nonom povjetarcu i okus ulja na usnicama. No po prvi sam put zdvajao zbog svoje vlastite dvojbe... Kad se