Norveška

 GEOGRAFSKI POLOŽAJ

Norveška je smještena između 57°57`-71°11` N i 4°30`-31°10` E . Ujedno i najsjevernija točka Europe se nalazi na norveškom otoku Mageroy: Nordkap (71°10`N). Iz navedenih podataka možemo primijetiti da je Norveška dugačka, ali uska država duljine od oko 1 800 km i širine od 450 km na najširem djelu, a na najužem i do 80 km. Ovaj veliki razmak utječe i na vremenske razlike unutar same države te na duljinu dana i noći tijekom godine koje je veoma nejednako. To najbolje pokazuje podatak da se na Nordkapu Sunčeva svijetlost po ljeti vidi kroz 76 dana. Norveška se prostire duž zapadne obale Skandinavskog poluotoka i kako sam već navela u uvodu graniči sa Rusijom, Finskom i Švedskom. Okružuje ju Sjeverno more i Norveško more tj. Sjeverni Atlantski ocean. Pod njezinom vlašću nalaze se i neki od Arktičkih otoka kao što je Svalbard oko kojega vodi stoljetne sporove sa Rusijom. Samo najjužniji dio zemlje nalazi se u sjevernom umjerenom pojasu dok se ,po dužini, najveći dio zemlje nalazi u sjevernom hladnom pojasu.

Slika: Karta Norveške

3. PRIRODNA OBILJEŽJA

3.1. RELJEF

Za Norvešku se može reći da je planinska zemlja s vrlo razvedenom obalom dužom od 20 000 km. Usporedno sa razvedenom morskom obalom pruža se Skandinavsko gorje i to od jugozapada prema sjeveroistoku u duljini od 1 700 km, nastalo u razdoblju kaledonskoga nabiranja prije 450-500 milijuna godina. Sastavljeno je u unutrašnjosti od prostranih ravnjaka (fjell ili vidda) međusobno odijeljenih dubokim dolinama. S ravnjaka se izdižu planinski vrhovi koji su najviši na jugu (Glittertind, 2 470 m). Gorje iznad visine od 1 000 m na sjeveru odnosno 1 300 m na jugu prekriveno je ledenjacima od kojih je najveći norveški ledenjak Jostedalsbreen (815 km). Prema obali gorje se spušta strmo, a prema istoku postupno. Na krajnjem sjeveru je niski (300 m) i pusti ravnjak Finnmarksvidda. Niska južna obala Norveške razvedena je rijasima a zapadna i sjeverozapadna fjordovima koji se usijecaju duboko u unutrašnjost. Najveći je Sognefjord dugačak 204 km i dubok do 1 308 m.

1

Za naseljavanje su povoljniji krajevi u dnu fjorda gdje u more utječu planinske rijeke. Uz zapadnu i sjeverozapadnu obalu proteže se niz od oko 150 000 malih stjenovitih otoka (skjar), ledenjačkih hridi i nekadašnjih abrazicijskih polica, koje su dospjele pod vodu tek u zadnjim tisućljećima nakon povlačenja velikog ledenog pokrova i oni svi zajedno tvore otočnu ogradu

Slika: Reljefna karta Norveške

(skjargard). U južnom djelu Norveške niža su brda sa širokim ledenjačkim dolinama koje se otvaraju prema prostranijim ravnicama oko Oslofjorda i na obali Skagerraka gdje je populacijsko i gospodarsko središte države. Sama Norveška se geološki sastoji od Baltičkog štita i kaledonskoga nabranog gorja. Baltički štit je građen od gnjasa, granita i kristaličnih škriljevaca  pretkambrijske starosti. Snižen i uravnjen prije paleozoika na površinu izbija samo na jugoistoku i sjeveroistoku zemlje. Najveći dio prastare osnove prekriven je u paleozoiku (kambrij-silur) sedimentnim stijenama (vapnenci, pješčenjaci, konglomerati), nabranim za kaledonske orogeneze. Za alpske orogeneze u tercijaru Kaledonidi su mjestimično razlomljeni i spušteni, a rijeke su na zapadu usjekle duboke doline. U pleistocenu Norveška je središte glacijacije, odakle se ledenjaci spuštaju na sve strane, formirajući glavne oblike sadašnjeg reljefa kao što su ledenjačke doline, fjordovi i jezerske zavale.

3.2. KLIMA

Klima Norveške je zbog utjecaja tople Golfske (Sjevernoatlantske) struje i zapadnog oceanskog vjetra mnogo toplija od klime drugih krajeva iste geografske širine; samo je sjeverni kraj Norveške pod utjecajem hladnih masa polarnog zraka, odnosno klima je tamo subarktička. U unutrašnjosti klima je planinska s nešto toplijim ljetima i oštrim, osjetno hladnijim zimama gdje su srednje mjesečne temperature siječnja od –11°C do –15°C, a apsolutni minimum iznosi –51°C Karasjoku, ali ipak stabilnija od klime primorja. Priobalni pojas se odlikuje čestim padalinama i vjetrom, uz nagle promjene vremena. Srednja temperatura zraka kreće se u siječnju od –4°C na sjeveru do 2°C na jugu, a u srpnju od 10°C na sjeveru do 17°C na jugu. Zbog toplinskog utjecaja Golfske struje more se uz obalu ne zaleđuje. Najviše oborina sa maksimumom zimi imaju zapadni pristranci Skandinavskog gorja i to od oko 1000 mm na sjeveru do 3000 mm na jugu. Sjeveroistočni i jugoistočni dijelovi zemlje imaju najmanje padalina i to od 600 do 700 mm. Snježni pokrivač Norveške traje oko 7 mjeseci godišnje na sjeveru, 9-10 mjeseci na planinama i  3-4 mjeseca na jugoistoku.

2

U Oslu je srednja mjesečna temperatura (s.m.t.) siječnja –4.7°C, srpnja 17.3°C i 740 mm padalina, u Bergenu s.m.t. siječnja 1.5°C, srpnja 15 °C i 1958mm padalina, u Trondheimu s.m.t. siječnja –3.8°C, srpnja 15°C i 3870 mm padalina te u Tromsou  s.m.t. siječnja –3.5°C, srpnja 12.4°C i 3994 mm padalina. Iz navedenih podataka možemo zaključiti da temperaturne razlike između sjevera i juga nisu velike, ali su zato velike klimatske razlike između priobalnog pojasa i unutrašnjosti zemlje.

3.3. HIDROGRAFIJA

Riječna mreža Norveške je vrlo gusta. Rijeke se s planina slijevaju u fjordove i prema jugoistoku. One su vrlo kratke, velikog pada, s mnoštvom brzica i slapova i bogate su vodom. Zbog velikog pada korita postoje uvjeti za hidroenergetsko iskorištavanje.

Rijeke koje teku sa zapadnog pristranka Skandinavskog gorja vrlo su kratke i ne zaleđuju se, a rijeke koje sa istočnog pristranka teku u Skagerrak dulje su i zaleđene do 4 mjeseca godišnje. Tokovi slijeva Barentsova mora, zaleđeni su od 5 do 7 mjeseci godišnje. Najdulje rijeke se nalaze na jugoistoku; najdulja je Glåma (598 km), a iza nje Lagen (199 km).Oko 4% površine Norveške zauzimaju jezera koja se nalaze u dolinama na jugu i u planinama. Neka od njih su ledenjačka  jer ledenjaci prekrivaju oko 4600 km² površine Norveške. Najveća jezera Norveške su Mjøsa (368 km²) i Røsvant (210 km²).

3.4. TLO I VEGETACIJA

Plodna tla u Norveškoj su ograničena na riječne naplavine u dnu dolina i fjordova te na stalne morene u južnom dijelu. U ostalim dijelovima zemlje tla su kamenita, a na prostranim područjima u planinama i na sjeveru je gola stjenovita površina. Šume prekrivaju oko 27% površine Norveške. U južnom dijelu i uz zapadnu obalu zemlje prevladavaju listopadne šume u kojima dominiraju hrast (Quercus robur, Quercus petraea), breza (Betula pendula, Betula pubescens), jasen (Fraxinus excelsior), javor (Acer platanoides), dok bukva (Fagus sylvatica) uspijeva samo na krajnjem jugu. U tim šumama žive velike grabežljive životinje kao što su vukovi, medvjedi i risovi, ali one su dugogodišnjim lovom gotovo istrijebljene. Listopadne šume se penju do visine 300-400 m, a nad njima su guste crnogorične šume četinjača među kojima prevladavaju bijeli bor (Pinus sylvestris) i smreka (Picea abies). Gornja granica šuma na jugu je na otprilike 110 m, a prema sjeveru se postupno spušta do visine 300-500 m. Prema sjeveru se šume steru najdalje do 70° N gdje se nalazi nacionalni park Stabbursdalen.

Planine iznad 1 000 m i sjever zemlje većinom su prekriveni tundrom i planinskim rudinama. U prošlosti Norveška je imala puno više površine prekrivene šumama, no danas zbog sječa i neobnavljanja na mjestima gdje su nekad bile šume sada su bare i močvare. Osim toga Norveške šume ugrožavaju i kisele kiše nastale industrijskim zagađenjem u susjednim zemljama. Šume su za Norvešku veoma važne jer se od drveta izrađuju ribarske lađe, grade kuće ne samo u šumovitim dolinama već i u gradovima i ono je važna sirovina za mnoge industrije. Osim šuma među bogatom i raznolikom vegetacijom možemo izdvojiti borovnice, brusnice i patuljasti dud čiji su plodovi skandinavska poslastica.

4. STANOVNIŠTVO

Prema popisu 1999. godine Norveška je brojila 4 438 547 stanovnika ili 13 st./km² po čemu je ona, nakon Islanda, europska država s najmanjom gustoćom naseljenosti. Najrjeđe su naseljeni sjeverni krajevi (pokrajina Finnmark, 1.6 st./km²) i visoki ravnjaci u unutrašnjosti, a zbog iseljavanja prevladava staro pučanstvo. Više od 80% stanovništva živi na obali ili u njezinoj blizini, prije svega u široj okolici Osla (30 % st.), na južnoj i jugozapadnoj obali te u Trondheimskom fjordu. Na jugu gustoća iznosi 10-15 st./km², a najveća je na jugoistoku, u području oko Oslofjorda (pokrajina

3

Vestfold, 90 st./km²; Akershus, 86 st./km²), gdje na 3.6% teritorija živi trećina stanovništva zemlje. Karakteristično je sezonsko preseljenje iz gradova u vikendice, kojih ima oko 300 000 i natrag. Glavni i najveći grad je Oslo sa 477 515 st.. Ostali veći gradovi sa više od 50 000 st. su Bergen (219 810 st.), Trondheim (142 015 st.), Stavanger (102 539 st.), Baerum (94 160 st.), Kristiansand (67 113 st.), Tromsø (53 382 st.) i Drammen (52 143 st.). U gradovima živi 75% stanovništva zemlje.

Broj stanovnika je od 1989-1994.g. rastao brže (0.5 %) nego u početku 80-tih godina (0.3 % ). To je rezultat u prvom redu povećanja prirodnog prirasta (2,0‰ u 1981-1983.g.; 3.4‰ u 1991-1993.g.), za razliku od većine europskih zemalja. Natalitet 1993.g. iznosi 13.7‰, (12.4‰ u 1981.g.), mortalitet 10.7‰ (10.2‰ u 1981.g.), a infantilni mortalitet 5.9‰ (7.5‰ u 1981.g.). U drugoj polovici 19 st. i poč. 20 st. Norveška je imala visok prirodni priraštaj, no broj stanovnika je rastao sporo zbog velikog iseljavanja kada je oko 750 000 ljudi iselilo i to najviše u Sjevernu Ameriku.

Stanovništvo Norveške je prema demografskim kriterijima staro. Prema popisu 1999.g. 15% ih je u dobi do 14 g., 65% u dobi od 15 do 65 i 20% starijih od 65 g.

Gospodarska struktura stanovništva prema glavnim sektorima djelatnosti ukazuje na vrlo razvijenu zemlju. Od 2 131 000 aktivnih stanovnika, od čega je nezaposleno 6%, u poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu zaposleno je 5.5%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 22.4%, u uslužnim djelatnostima 72.1%. Sveučilišta imaju Oslo, Bergen, Tromsø i Trondheim.

Službeni jezik je norveški koji ima dva službena književna oblika i oni se od 1892.g. ravnopravno upotrebljavaju u javnosti. U vrijeme danske vladavine (od 14-19.st.) pod utjecajem danskog jezika nastao je bokmal, "književni jezik"  kojemu je starije ime riksmal, a sredinom 19.st. se kao protuteža danskom utjecaju na podlozi zapadnonorveških narječja, utvrdio nynorsk,"norveški jezik" kojemu je starije ime landsmal i on je srodniji švedskom. Ta dva jezika se s vremenom pretapaju u samnorsk. Na sjeveru zemlje se govori laponski, jezik iz ugrofinske skupine. Po Ustavu je evangelička vjera državna (Norveška crkva) , pripada joj 88% stanovništva, dok su ostali katolici.

Glavninu stanovništva čine Norvežani (96.4%), sjevernogermanski narod; na sjeveru, na ravnjaku Finnmarksvidda živi 21 000 Laponaca (vlastiti naziv im je Sami) i 12 000 Finaca (Kvena). Od stranaca koji čine 3.4% stanovništva  najviše je Danaca (0.4%), Šveđana (0.3%), Britanaca (0.3%), Pakistanaca (0.3%), Amerikanaca (0.2%) i Iranaca (0.2%). Norveška je tijekom čitave svoje povijesti imala veze s drugim zemljama pa su u nju doseljavali moreplovci, trgovci, rudari, građevinari, ali i javni službenici. Većina doseljenika potiče iz susjednih zemalja. Mnogi su Norvežani potomci doseljenika koji su se tamo doselili prije više generacija. U usporedbi s drugim europskim zemljama, u Norvešku je doselilo u novije vrijeme malo ljudi stoga je norveško stanovništvo dosta homogeno. U mnogim dijelovima zemlje Norvežani još nisu navikli  na suživot s narodima drugih kultura.

Laponci su starosjedilački narod, na europskom krajnjem sjeveru. Narodnim imenom se nazivaju Saami. Podijeljeni političkim granicama Laponci žive na području četiriju država: Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Od ukupno 60 000 Laponaca, procjenjuje se da ih u Norveškoj ima 40 000, u Švedskoj 15 000, u Finskoj 4 000, te najviše do 2 000 u Rusiji. Uočen je porast broja Laponaca, ponajviše zbog povećanog javnog izjašnjavanja prijašnjih kriptolaponaca. Laponci nigdje ne čine većinu stanovništva, čak ni u području njihove najveće koncentracije. U Norveškoj ih ima u pokrajinama Hedmark, Sør-Trøndelag, Nord-Trøndelag, Nordland, Troms i najsjevernija Finnmark. Oni su prastanovništvo europskog sjevera.

5. DRŽAVNO UREĐENJE

4

Po Ustavu donesenom 17.05.1814.g., s izmjenama 1906.g. i još poslije više od 50 puta, Norveška je parlamentarna, nasljedna monarhija po muškim potomcima dinastije Oldenbeurg, a od 1990.g. prijestolje se nasljeđuje i po ženskoj liniji. Od 21.01.1991.g. na prijestolju je kralj Harald V. iz kraljevske kuće Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glűcksburg.

Kralj je šef države, formalni nosilac izvršne vlasti, zapovjednik norveške vojske i vođa Norveške crkve. Ima pravo suspenzivnog veta na zakonske prijedloge usvojene u parlamentu, ali ako ih parlament kvalificiranom većinom ponovno usvoji, kralj ih može sankcionirati. On imenuje predsjednika vlade i ministre te druge visoke državne službenik, no predložena vlada mora dobiti većinsku otporu u parlamentu. Ako kralj nema muškog potomstva može parlamentu predložiti svoga budućeg nasljednika, ali to ne obvezuje parlament, koji odluku donosi prema slobodnoj procjeni.

Parlament (Storting) obavlja zakonodavnu vlast. Ima 165 članova, ali taj broj varira za 4 do 13 članova što ovisi o broju birača. Parlament se bira na 4 godine, a biraju ga građani s navršenih 18 godina života, na općim, neposrednim i tajnim izborima po proporcionalnom sistemu u 19 izbornih okruga. Za aktivno biračko pravo predviđen je boravišni cenzus od 5 godina ,a za pasivno od 10 godina. Novoizabrani parlament zasjeda u točno određeno vrijeme, bez ikakve ingerencije kralja ili vlade. Na prvom zasjedanju novoizabrani parlament bira jednu četvrtinu svoga članstva za članove Gornjeg doma (Lagting), a preostale tri četvrtine čini Donji dom (Odelsting). Parlament, Gornji dom, Donji dom biraju svoga predsjednika. Domovi su u načelu ravnopravni, s tim što pravo zakonodavne inicijative ima isključivo Donji dom. O zakonu se prvo raspravlja u Donjem domu, a zatim u Gornjem domu. U slučaju nesuglasnosti domova, o prijedlogu zakona odlučuje se dvotrećinskom većinom na zajedničkoj sjednici. Prihvaćene zakone mora prihvatiti i kralj; ako odbije isti mu parlament ne može još jednom predložiti taj zakon, no njegova suglasnost nije više potrebna ako zakon ponovo donese sljedeći izabrani parlament. Na zajedničkim sjednicama rješavaju se i financijska i važna politička pitanja. Dvotrećinska većina parlamenta je potrebna i u postupku promjene Ustava.

Vlada obavlja izvršnu vlast. Sastavlja je vođa stranke, odnosno koalicije stranaka s većinom glasova na parlamentarnim izborima; uz ministra premijera ima još najmanje 7 članova, a za svoj rad je odgovorna parlamentu.

Vrhovni sud (Høyesterett), 5 apelacijskih sudova i kotarski sudovi obavljaju sudbenu vlast. Zajednička sjednica sudaca Vrhovnog suda i članova Gornjeg doma ima svojstva Ustavnog suda (Riksrett),koji sudi ministrima, članovima Vrhovnog suda i zastupnicima u parlamentu. Odluku o pokretanju postupka donosi Donji dom. Izvan redovitog sudstva djeluju mirovni sudovi, koji postoje u svakoj općini. Godine 1962. ustanovljen jeOmbudsman, koji nadzire rad tijela uprave, a imenuje ga parlament.

Političko-teritorijalna organizacija Norveške je podijeljena na 19 provincija, dva grada, 448 gradskih i seoskih općina. Općine imaju svoja izabrana lokalna vijeća i izvršne odbore. Nacionalni praznik je Dan Ustava koji je 17.05. Nacionalnu himnu je Ja vi elsker dette landet spjevao je 1859.g. norveški književnik Bjørnstjerne Bjørnson, a uglazbio 1865.g. skladatelj norveškog nacionalnog izraza Rikard Nordraak.

5.1. GEOPOLITIKA

Nepostojanje graničnih i teritorijalnih sporova u regiji pogodovalo je nastanku norveške državnosti (1905.g.). Norveško-švedska granica određena je 1826.g. u zajedničkoj državnoj uniji. Nakon razvrgnuća unije 1905.g. uspostavljena je demilitarizirana zona duž zajedničke granice radi izbjegavanja mogućih incidenata. Zona je bila široka oko 14.5 km na svakoj strani, a sporazumno je

5

ukinuta 1993.g. Godine 1829. određena je norveško-ruska granica, koja je 1918.g. postaje norveško-finskom granicom. Ruskim osvajanjem sjevernog finskog koridora oko Petsama uspostavljena je 1944.g. stara norveško-ruska granica, koja je uz manje korekcije potvrđena novim sporazumom 1947.g. Geopolitičkoj stabilnosti Norveške pridonosio je i položaj na sjeverozapadnom rubu Europe. Iako je i Norveška bila izložena britansko-njemačko-ruskom pritisku, bila je ipak izvan glavne zone sučeljavanja europskih sila.

Geostrateška funkcija Norveške očitovala se tijekom njemačke okupacije u II. svjetskom ratu, a nakon toga nanovo se valorizirala kroz članstvo u NATO-u od 1949.g. Teritorijalna izduljenost Norveške od oko 1 800 km (Skagerrak-Sjeverni rt) čini je okosnicom atlantske Skandinavije. Akvatorij uz sjeverne i južne obale Norveške tranzitna su mora ruske flote prema Atlantiku. Zajedno s Danskom, Norveška omogućuje NATO-u nadzor morskog prolaza Skagerrak, a preko norveške oblasti Finnmark ostvaruje se kontrola ruskog strateškog kompleksa na poluotoku Koli. Norveško-ruska granica duga 167 granica jedina je granica NATO-a i Rusije u Europi, što je tijekom "hladnog rata" uvjetovalo njenu geopolitičku osjetljivost.

U sjevernim oblastima Norveške (Finnmark, Troms, Nordland) smještene su baze i službe NATO-a važne za kontrolu pomorskog pravca između Islanda i norveške obale. Osim geostrateške važnosti za NATO, sjeverna Norveška ima i tranzitnu važnost za Švedsku zbog izvora željezne rude preko luke Narvik, najprometnije norveške luke. Južni dio Norveške ima povoljniju klimu i najviše obradivog tla u zemlji. Tu je državna gospodarska regija jezgre te luke Bergen, Stavanger i Kristiansand iz kojih su najkraće pomorske veze prema zapadnoj Europi. Podmorje Sjevernog mora ispred južne Norveške gospodarski je značajno zbog ležišta nafte. Po proizvodnji nafte Norveška je vodeća zapadnoeuropska država.

Zbog ribolova i proizvodnje nafte te zbog nadregionalne tranzitne funkcije akvatorija i ovisnosti državnog gospodarstva o pomorskom prometu, maritimna je komponenta norveške geopolitičke stabilnosti među najvažnijima. Pomorska orijentacija poticala je Norvešku na sporazumno određivanje morskih granica u regiji te oko norveških prekomorskih posjeda. Preostali su sporovi oko Svalbardskog otočja, gdje je 1994.g. došlo i do oružanog sukoba norveške obalne straže s islandskim ribolovcima.

6. GOSPODARSTVO

Norveška pripada gospodarski najrazvijenijim državama na svijetu, unatoč nepovoljnim prirodnim  uvjetima za poljoprivredu i udaljenosti od središnjih dijelova Europe. Držeći se koncepcije "države blagostanja" s naglašenom ulogom vladinih ustanova u raspodjeli nacionalnog dohotka , Norveška je još od sredine 1970-ih jedno od najotvorenijih europskih gospodarstava; više od jedne trećine GNP-a razmjenjuje sa svijetom. Kao članica EFTA-e od 1.1.1993.g. priključila se jedinstvenome zapadnoeuropskom tržištu, no na referendumu održanom 1994.g. stanovništvo je odbilo punopravno članstvo u EU. Do otkrića velikih nalazišta nafte i zemnog plina pod Sjevernim morem potkraj 60-tih godina njezina se privreda temeljila na ribarstvu i proizvodnji energetski zahtjevnih industrijskih proizvoda kao što su aluminij i ostali obojeni metali te umjetna gnojiva. Od početka 1990-ih Norveška zauzima osmo mjesto među najvećim proizvođačima nafte u svijetu i drugo u Europi, nakon Rusije. Zarada od prodaje nafte joj donosi gotovo trećinu izvoznih prihoda. Zbog takve gospodarske usmjerenosti te prevlasti sirovina i poluproizvoda u izvozu, norveško je gospodarstvo pomalo slično gospodarstvu država u razvoju, premda mu one zbog bitno jeftinije radne snage sve više konkuriraju, a istodobno je izloženo velikim kolebanjima na svjetskom tržištu. Iako država vrši određen nadzor nad proizvodnjom nafte i zemnog plina, jer bi pretjerano iskorištavanje prebrzo iscrpilo zalihe i nepovoljno

6

utjecalo na nacionalnu privredu, veliki su prihodi omogućili nastanak socijalne države, koja vrlo razvijenim sustavom društvene skrbi omogućava visoki standard svim državljanima, a velikim subvencijama održava i poljoprivredu u konkurentno nepovoljnim uvjetima. Kao rijetko naseljena zemlja, s naseljima uglavnom uz obalu, i s više od jedne petine teritorija pod šumama, Norveška osim naftnog i petrokemijskog kompleksa ima vrlo razvijeno pomorsko gospodarstvo, drvnu industriju i industriju papira. Kao skandinavska zemlja, najveći naglasak u svojoj ekonomiji daje integraciji u europski gospodarski prostor, u kojemu godišnje razmjenjuje robu u vrijednosti od blizu 50 milijardi američkih dolara. Značajan je izvoznik nafte, derivata, kemikalija, drva, papira, pomorskih usluga, brodova te bakalara i drugih prehrambenih proizvoda. Glavni su joj trgovački partneri Velika Britanija, Švedska, Njemačka te SAD. S članicama EFTA-e ostvaruje 17% izvoza i 25% uvoza, a sa zemljama EU 65% izvoza i 48% uvoza. Norveška je kruna u svome tečajnom prilagođavanju vezana za ECU, de facto za njemačku marku, pa je od početka 1990-ih i norveška monetarna politika čvrsto usklađena s politikom njemačke Bundesbanke. Monetarna stabilnost i liberalizirana privreda privukle su u 1990-ima mnoge strane ulagače, pa su 1993.g. cijene dionica na burzi u Oslu porasle za 60%.

6.1. POLJOPRIVREDA

Norveška ima samo 939 000 ha njiva i trajnih nasada što zauzima 2.9% površine i 130 000 ha travnjaka i pašnjaka što zauzima 0.4% površine. Zbog nepovoljnih prirodnih uvjeta poljoprivreda je razmjerno skromna, premda je vrlo važna zbog naseljenosti sjevernog područja i cijele regije, tako da uživa potporu države (oko 150 000 NOK državnih subvencija po posjedu na godinu). Osim državne subvencije poljoprivredni proizvodi imaju apsolutnu prednost na domaćem tržištu, jer je uvoz dopušten samo kad nema domaće ponude. Usprkos tome broj seoskih posjeda se zadnjih desetljeća smanjio; 1959.g. ih je bilo 200 000, a 1995.g. 83 000 i ona su i dalje razmjerno mala, u prosjeku veličina im je 10.2 ha. Brojni imaju dodatni izvor prihoda u šumarstvu i ribarstvu. Poljoprivreda je izrazito usmjerena na stočarstvo, za koje proizvode velik dio krme na njivama. Glavna su poljoprivredna područja u riječnim dolinama u široj okolici Osla, uz južnu obalu i u dnu većih fjordova.

Glavni su proizvodi ječam kojeg se godišnje proizvede 645 000 tona i zob koje se godišnje proizvede oko 380 000 tona  za stočnu hranu, a od kulturnih biljaka pšenica, raž, krumpir i uljana repica. Na jugu proizvode i prilične količine povrća. Stočarstvo je najvažnija grana poljoprivrede, prije svega mliječno i mesno govedarstvo i ovčarstvo sa 1.33 milijuna grla goveda i 2.4 milijuna ovaca.

U sjevernim i zapadnom djelu zemlje prilično je raširen uzgoj krznaša, najviše polarne i plave lisice te američke kune. Na krajnjem sjeveru Laponci uzgajaju sobove kojih u Norveškoj ima oko 150 000.

6.2. RIBARSTVO

Norveška ima brojne pogodnosti koje stanovništvu omogućavaju bavljenje ribolovom. Velik broj fjordova, koji zadiru duboko u kopno, pogodna su mjesta za mriještenje riba. Dno mora uz obalu prekriveno je muljem što je povoljan uvjet za razvoj sitnih morskih organizama koji su hrana ribama. Ribarska flota ima 14 200 ribarskih brodova, no broj ribara opada, osobito onih za koje je ribarstvo samo dopunska djelatnost; ima ih oko 23 000. Ulov je 1995.g. iznosio 2.63 milijuna tona ribe što ju čini 10-om zemljom na svijetu po količini ulova. Glavne su ribarske luke Trondheim, Hammerfest, Bergen, Ålesund i drugi. U sjevernim dijelovima, prije svega na Lofotima, prevladava lov na bakalare. Južnije love najviše sleđeve, a na području Stavangera  na jugu, srdelice. Uz to još love losose, škampe i školjke. Na zahtjev Međunarodne komisije za kitolov, Norveška je 1986.g. prestala loviti kitove, no 1992.g. usprkos međunarodnim prosvjedima, ponovno ih počinje loviti. Sve se više uvodi marikultura i to u prvom redu uzgoj lososa i pastrva.

7

6.3. ŠUMARSTVO

Norveška ima 8.81 milijun ha šuma, odnosno 27.2% površine od čega je 80% igličastih i 20% lisnatih. Proizvodnja drveta iznosi 9.04 milijuna m³ što nije dovoljno za potrebe domaće industrije. Više od četvrtine šuma u privatnom je vlasništvu i one su kao primarni ili sekundarni izvor prihoda od bitne važnosti za brojne seoske posjede. Norveška je u prošlosti imala puno više šuma no kako se sjeklo, a nije se brinulo za obnavljanje velike površine šumskog tla su se pretvorile u bare i močvare. Danas država ulaže velika sredstva u uzgoj šuma, pošumljavanje i izgradnju šumskih cesta.

6.4. RUDARSTVO I ENERGETIKA

Nakon otkrivanja nafte i zemnog plina u Sjevernom moru (1969.g.) i početka komercijalne eksploatacije (1971.g.) Norveška je još 1975.g. postala izvoznica, a danas je sedmi najveći proizvođač nafte na svijetu i treći proizvođač zemnog plina u Europi (uz Veliku Britaniju i Nizozemsku). 1997.g. su proizveli 160.8 milijuna tona nafte i 45.6 milijuna m³ zemnog plina. Na svim do sad otkrivenim poljima južnije od 62° N (Ekofisk, Eldfisk, Vallhall, Ula Gyda i Cod usred sjevernog mora te Snorre, Statfjord, Gullfaks, Troll, Cab, Oseberg, Frigg između zapadnih i Shetlandskih otoka) Norveška ima oko 1.4% svjetskih zaliha nafte i 1% svjetskih zaliha zemnog plina. To gorivo je izvrsne kakvoće i leži u politički vrlo stabilnom dijelu svijeta. Za cjelokupno gospodarstvo važna je bila odluka da Norveška ne će bitno povećati proizvodnju, tako da će zalihe dostajati za minimalno 22.g. Pretpostavlja se da se bogata nalazišta steru i u Barentsovom moru, no zasad s Rusijom nisu uspjeli sklopiti sporazum o razgraničenju tamošnjeg kontinentalnog pojasa. Podmorsko bogatstvo iskorištava šest naftnih tvrtki, od kojih je najveća državna tvrtka Statoil (55% proizvodnje). Zemni plin podmorskim plinovodima neposredno izvoze u Njemačku (terminal Emden), Belgiju (terminal Zeebrugge) i Veliku Britaniju (terminal St. Fergus u Škotskoj), a za domaću upotrebu do terminala Kårstø kod Stavangera i Kollshes kod Bergena. Naftu transportiraju podmorskim naftovodima do terminala Mongstad sjeverno od Bergena i Teesport u Velikoj Britaniji, a djelomično je tankerima prevoze do rafinerije u Stavangeru. Središte naftne i plinske proizvodnje je Stavanger gdje se nalaze središta kompanija, i ishodišta za opskrbu platforme. Proizvodnjom mineralnih gnojiva u izvanredno teškim uvjetima Norveška je postala vodeća u tehnologiji izgradnje naftnih i plinskih platformi.

Rudarstvo u Norveškoj razvija se od početka 16.st. i tada se prvotno odnosilo na iskapanje željezne rudače što traje do početka 19.st. kada se u tome pojavila velika konkurencija. Važan faktor u tom pogledu bilo je taljenje rudače, koje se vršilo uz pomoć drvenog ugljena, što je bilo vrlo skupo. Danas Norveška vadi oko 1.55 milijuna tona željeza u rudi, a najviše ga ima u Malmu i Rødsandu. Od drugih ruda spomena su vrijedni bakar kojeg ima u Trondheimu, Röråsu i na Sulitelme, srebro kod Kongsberga, titan kod naselja Egersunda, nikal i manganit. Oko Oslofjorda nailazimo na različite vrste kamena kao što su granit, dijabaz, sijenit i porfir. Što se tiče energetike, instalirana snaga svih elektrana iznosi 27.498 MW i to gotovo isključivo u hidroelektranama jer one daju 99.5% električne energije. Norveška ima 23% vodenog potencijala Europe (bez ZND), Taj potencijala je iskorišten već 60% jer imaju vrlo povoljne mogućnosti za dobivanje električne energije (obilne padaline, akumulacijska jezera, jezera na naseljenim fjellima  i hidroelektrane u fjordovima). Dio energije se iskorištava u energetski intenzivnijoj industriji, a dio se u okviru udruženja Nordel izvozi u Švedsku, Dansku i Njemačku.

6.5. INDUSTRIJA

Industrija se u Norveškoj počela snažnije razvijati u 19.st. Samo nekoliko grana današnje industrije potječe iz prethodnih stoljeća. Najranije su se razvile industrije koje prerađuju domaće sirovine kao što su industrija ribe, željeza i drva. Danas se norveška industrija dijeli na energetski zahtjevnu tešku

8

industriju raspoređenu po fjordovima u neposrednoj blizini hidroelektrana i radno intenzivnu industriju koja je uglavnom na širem području Osla, u Bergenu i Trondheimu. Industrija željeza cvala je još početkom 17.st. kada se za dobivanje željeza rabi drveni ugljen u visokim pećima, a tek se početkom 20.st. umjesto drvenog ugljena koristi električna energija te nastaju talionice u Stavangeru i Oslu. Nešto se željezne rude izvozi, a dobar se dio koristi u crnoj i obojenoj metalurgiji uz bakrenu, titanovu rudu i magnezit te boksit koji djelomično uvoze. Najvažnija je proizvodnja aluminija u velikim tvornicama u Mosjøenu, Sunndalsøri, Årdalu, Høyangeru, Karmøyu i Listi. Ostala obojena metalurgija nalazi se u Sulitjelmi i u Kristiansandu gdje se proizvodi cink i bakar. U Norveškoj ima i drvne industrije za koju ima najviše sirovine u šumama južne Norveške. Trupci se od tamo dopremaju splavarenjem do ušća ili do donjeg toka rijeka gdje ih preuzimaju pilane, strugare i tvornice koje ih prerade u mehaničku i kemijsku drvenu masu koja je vrlo kvalitetna i jeftina. Od nje se proizvodi papir, brodovi i namještaj. Po broju zaposlenih najvažnija je prehrambena industrija u kojoj je zaposleno 50 000 ljudi. Na prvom mjestu je prerada ribe tj. sušenje bakalara i konzerviranje sitne ribe na čijem usavršavanju rade brojni stručnjaci. Konzervirana se riba  u velikim količinama izvozi u Njemačku, Austriju, Češku, Slovačku, Poljsku i Mađarsku. Od druge prehrambene industrije ističe se prerada mlijeka u sir i maslac vrhunske kvalitete, proizvodnja piva i čokolade. Proizvode i duhanske proizvode za koje sirovine moraju uvoziti. Tekstilna industrija se bazira pretežno na uvezenim sirovinama dok kemijska industrija proizvodi kalcijev karbid i umjetni dušik u tvornicama u Notoddenu i u Rjukanu. Na drugom mjestu po broju zaposlenih je grafička industrija sa 36 000 zaposlenih, a na trećem strojogradnja sa 22 000 zaposlenih.

6.6. PROMET

Norveška ima velike teškoće u izgradnji cesta zbog prirodnih zapreka. Samo jedan takav primjer su fjordovi koji prodiru duboko u kopno. Ipak je veza između zapada i istoka bila nužna što zbog prevoženja ljudi i robe do važnijih atlantskih luka što zbog turizma. Danas ukupna dužina cesta u Norveškoj iznosi 90 269 km od čega ih je 70% sa suvremenim kolnikom,a 500 km čine dvotračne i četverotračne autoceste.

Što se tiče željezničkog prometa Norveška ima 3 999 km željezničke pruge od čega je 2 422 km elektrificirano, a razmak između tračnica je 1 435 mm. Najvažnije je željezničko čvorište Oslo iz kojeg vode pruge prema Švedskoj, Stavangeru, Bergenu i na sjever preko Trondheima do Bodøa. Za izvoz Švedske željezne rude vrlo je važna željeznička pruga od Kirune do luke Narvika. Većinom željeznicama upravljaju Norveške državne željeznice, NSB (Norges Statsbaner), koje su u cijelosti u vlasništvu države, a 65 km pruge je u vlasništvu pet privatnih poduzeća.

Važan oblik prometa u Norveškoj je i brodski promet. U dva Norveška brodska registra bilo je 1997.g. registrirano 1 138 trgovačkih brodova nosivosti 32.86 milijuna tona. Da bi se smanjio bijeg norveških brodova pod tuđe zastave, osim Norveškog državnog registra, osnovan je 1987.g. i Norveški međunarodni registar (NIS-Norway International Shipping Register), u kojem su na snazi znatno blaži uvjeti poslovanja. Zbog dugogodišnje krize u klasičnom prijevozništvu brojni su se norveški brodari uspješno specijaliziraliza djelatnosti povezane s eksploatacijom nafte i zemnog plina u moru kao što su opskrba platformi, ronilački brodovi, brodovi za gradnju podmorskih naftovoda i plinovoda, pokretne naftne platforme i sl.

Najveće su luke Oslo, Tønsberg, Porsgrunn, Stravanger, Bergen, Trondheim, Mo i Rana, Narvik (utovar švedske željezne rude) i Krikenesa (utovar norveške željezne rude). Vrlo je važna i obalna plovidba, prije svega tzv. Hurtigrute između Bergena i Kirkenesa (oko 2 500 km), svakodnevna i cjelogodišnja putnička i teretna veza između 30 obalnih naselja. Brojni manji trajekti povezuju obale

9

dubokih fjordova  i otoke s kontinentom, a veliki trajekti Norvešku s Danskom (Kristiansand-Hirtshals, Frederikshavn-Oslo) i Velikom Britanijom (Newcastle-Stavanger).

Posljednji oblik prometa kojeg je važno spomenuti je zračni promet. Norveška ima 38 aerodroma s redovitim putničkim prometom. Međunarodni aerodromi su Oslo (Fornebu), Bergen (Flesland) i Stavanger (Sola). Najveći je zračni prijevoznik Det Norske Luftfartselskap (DNL), jedan od partnera u Scanadinavian Airlines Systemu (SAS). Odmah iza njega slijedi prijevoznik SAFE (Braathens South-American & Far East Airtransport).

7. SVALBARD

Slika: Karta Svalbarda 

Svalbardsko otočje (ranije Spitsbergen) smješteno je 355 M sjeverno od norveškog sjevernog rta (Nordkappa). Površina otočnog kopna iznosi 62 050 km², a najveći otoci su Spitsbergen, Sjeveroistočna zemlja, Edge i Barents. U skupinu se ubraja i Medvjeđi otok smješten na pola puta između Svalbarda i Sjevernog rta. Područje Svalbarda gospodarski je značajna zona koja zauzima 50% norveškog priobalja sjeverno od 70º N s velikim prirodnim bogatstvima mora, zalihama ruda, nafte i plina. Morsko razgraničenje u tom akvatoriju dugotrajni je spor između Norveške i nekadašnjeg SSSR-a.

Riječ Svalbard znači "hladna obala", jer se ondje zimi temperature spuštaju do -40ºC, a jaki sjeverni vjetrovi i ledene sante gotovo potpuno prekidaju promet među otocima. Isprva su ti otoci bili središte kitolova, a kasnije i lova i postavljanja stupica. Nakon 1773.g. služili su kao baza pri istraživanju Sjevernog pola. Međunarodnu važnost su dobili tek početkom 20.st., otkrićem ugljena. Rudarstvom, glavnom djelatnošću na otocima može se baviti samo za ljetnih mjeseci kada broj stanovnika naraste do 3 000. Zbog ekstremnog zimskog vremena pučanstvo je zapravo samo sezonsko; teško bi kome palo na um ostati ondje cijele godine. Ipak, za kratkoga ljetnog razdoblja Sjevernoatlantska struja može podići temperaturu i do 15ºC. Vegetacija se sastoji od lišajeva, mahovina i rijetkih vrlo otpornih cvatućih biljaka. Mnoge ptice selice služe se otocima kao odmorištem za sezonskih letova, a njihovo je promatranje postalo važnom turističkim granom. Tuljani, morževi i kitovi žive ispod obala otočja.

Jan Mayen je otok ispred sjeveroistočne obale Grenlanda, a dobio je ime po nizozemskom moreplovcu iz 17.st. Iznad tmurnoga vulkanskog otoka uzdiže se ugasli vulkan Beereberg koji je 1929.g. anektiran od Norveške i danas se koristi kao radijska i navigacijska točka. Na njemu obitavaju rijetke divlje životinje

10

8. PRIRODNE I KULTURNE ZNAMENITOSTI

Norveška ima brojne kulturne i prirodne znamenitosti što je doprinijelo razvoju turizma. 1996.g. Norvešku je posjetilo 3.3 milijuna stranih turista, najviše iz Švicarske, SAD-a, Velike Britanije i Njemačke. Najprivlačnija su krstarenja po fjordovima, planinarenje, splavarenje na divljim vodama i skijanje. Neka od najvažnijih prirodnih i kulturnih znamenitosti su:

Alta, grad u sjevernoj Norveškoj na ušću rijeke Alte u Altafjord. U njemu pronalazimo oko 3000 prahistorijskih crteža na stijenama iz oko 4500.g.pr.Kr. koje su dio UNESCO-ve baštine.

Bergen, drugi najveći grad u zaljevu Byfjord. U luci je stara trgovačka četvrt Bryggen sa starim trgovačkim kućama i Hanzeatskim muzejom koji je dio UNESCO-ve baštine, nekadašnja tvrđava Bergenhus na ulazu u luku, Marijina crkva iz 12.st., Troldhaugen (kuća skladatelja Edvarad Griega) i muzej na otvorenom Gamle Bergen. On je jedan od najstarijih, ali i najmoderniji grad Norveške. Nekada je bio najveći i najživahniji norveški grad, a od 1445. do 1545.g i njemačka kolonija. Po svojoj duhovnoj kulturi svrstava se odmah iza Osla.

Geirangerfjord, jedan od najslikovitijih fjordova u Norveškoj, s najljepšim vidicima s vrha Dalsnibba (1495 m) te spuštanjem u fjord po Geirangerskoj cesti. Također je poznata slikovita Orlujska cesta (Ørneveien) iz Geirangera u Nordalsfjord. To je prostor nepogodan za naseljavanje, no nešto stanovništva ipak ima. Oni su kuće sagradili na terasama u visini od 600 do 800 m.

                           Slika: Geirangerfjord

Hardangervidda, nacionalni park na istoimenoj visoravni kojemu je površina 3400 km². Krase ga brojna planinska jezera, prostrani ravnjaci gorske tundre te slap Vøringfoss visok 183 m.

Heddal, najveća drevna crkva u Norveškoj, u blizini Notoddena u pokrajini Telemarku. Sagrađena je oko 1250.g. s bogatim rezbarijama i zidnim slikama.

Jostedalsbre, najveći ledeni pokrov na europskom kontinentu površine 486 km². Nalazi se u planinama između Sognefjorda i Nordfjorda na nadmorskoj visini od 1000-2000 m. To je do 500 m debela ledena masa u 26 ledenjaka koja se spušta u susjedne doline. Najduži ledenjak je Tundbergdalsbre.

Karasjok, predio u sjevernoj Norveškoj uz rijeku Karasjohka blizu granice s Finskom. To je Laponsko središte s parlamentom Sama, informativnim centrom i muzejom Sama. Južno od toga predjela nalazi

11

se nacionalni park Øvre Anarjåkka na prostranoj visoravni s tundrom i velikim tresetištima. Površina mu je 1290 km².

Lillehammer, grad na sjevernom kraju jezera Mjøse na rijeci Mesni. To je veliko središte zimskih sportova i poprište 17. olimpijskih igara (1996.g.). Također ga krasi muzej na otvorenom Maihaugen sa starim kućama iz cijele Norveške.

Hammerfest, najsjeverniji grad na svijetu, na otoku Kvaløyu. Nalazi se 70º39' N i važna je ribarska luka i polazište za Nordkapp. Sunce tamo ne izlazi od 17.05. do 28.07 pa je grad ljeti vrlo živahan. Vegetacija je u njemu vrlo oskudna tako da na gradskom trgu uspijeva jedva nekoliko stabala. U gradu se nalazi tvornica koja iz bakalara proizvodi riblje ulje pa od toga cijeli grad neugodno zaudara.

          

         Slika: Hammerfest

Lofoti (Lofoten), niz gorovitih otoka ispred Norveške obale sa stožastim vrhovima i slikovitim ribarskim naseljima u zaljevima. Neka od najpoznatijih su Austvågøy sa središtem u Svolvaeru (slikoviti Trollfjord), Vestvagøy, Moskenesøy.

Røros, rudarski grad u unutrašnjosti srednje Norveške na rijeci Hitterelvi. Krase ga stare rudarske kuće iz 17. i 18.st., rudarski muzej, rudnik Christianus Sextus kojeg je moguće razgledati. Cijeli je grad dio UNESCO-ve baštine.

Saltfjell, nacionalni park u sjevernoj Norveškoj površine 2250 km². Nalazi se na istoimenoj visoravni na nadmorskoj visini od 1200-1400 m s brojnim ledenjacima (kao Svartisen) i krškim špiljama (turistička špilja Grønli).

Sjeverni rt (Nordkapp), rt na otoku Magerøyi na krajnjem sjeveru Europe (71º11' N), premda se još sjevernije pruža obližnji rt Knivskjelloden. To je vrlo otmjena turistička destinacija dostupna cestom iz Honnigsvåga. Sunce tamo ne zalazi od 14.05 do 30.07.

Stavanger, grad na jugozapadnoj obali koji je središte za opskrbu naftnih platformi na otvorenom moru. Stara je gradska jezgra s drvenim kućama i romaničkom katedralom iz 11.st.

Trondheim, grad na južnoj obali Trondheimskog fjorda. Do 13.st. je bio prijestolnica norveških kraljeva. Turistička je atrakcija velebna katedrala s grbom sv. Olava u kojoj se od 1814.g krune norveški kraljevi. Poznat je i slikoviti most Bybrua.

12

Slika: Trondheim, most Bybrua

Urnes, selo na istočnoj obali Lusterfjorda, sjevernog rukavca Sognefjorda. Tamo se nalazi jedna od najstarijih drevnih crkava iz 11.st. koja je kao i cijelo selo dio UNESCO-ve baštine.

Turistički je privlačan i Oslo, glavni grad  Norveške o kojem ću nešto više u sljedećem poglavlju.

9. OSLO

Oslo je glavni grad te gospodarsko i kulturno središte Norveške na gornjem kraju Oslofjorda dugog oko 100 km. Fjord sa svojom modrozelenom bojom vode, mnogobrojni lijepi otočići, zaobljeni brežuljci, negdje goli, negdje pod šumama, tamni isponi u pozadini daju gradu posebnu čar. Oslo je jedan od najstarijih gradova u Norveškoj. Za vladavine kralja Haralda Silnog osnovana je 1047.g. kraljevska kula koja se smatra zametkom Osla. 150 godina kasnije Oslo postaje biskupija, a time i važan crkveni grad istočne Norveške. Kako je tada katolička crkvena vlast bila veoma moćna kralj Haakon V. je uspio 1300.g. proglasiti Oslo glavnim gradom. Sa svojom površinom Oslo je četvrti  po redu grad svijeta, ali sa svojih 300 000 stanovnika spada među posljednje kada je riječ o europskim gradovima. Oslo je jednostavan i jasan grad kakav je i karakter zemlje kojoj su 75% hridine. Glavna ulica u gradu je Karl Johans Gate u kojoj se nalazi žuti kraljevski dvorac.

         

  Slika: Kraljevska palača u Oslu                   Slika: Opera u Oslu

Perivoj kraljeve rezidencije nema nikakvu ogradu i svatko po njemu može slobodno šetati jer se norveški kralj ni ne želi izolirati od svoga naroda. U centru se nalazi i Grand Cafe u kojem su svoju prvu jutarnju kavu ispijali Knut Hamsun i Henrik Ibsen. Većina kuća razbacana je po bjelogoričnim

13

šumama otkuda stanovnici odlaze svakoga jutra u centar na posao. Svaki stanovnik Osla ima svoju tihu ljetnu kolibu posred divljih predjela gdje sve miriše na crnogoričnu smolu i gljive. Osim toga oni vole skijanje i brodove te u skijaškom muzeje u Holmenkollenu čuvaju najstarije skije na svijetu, a na poluotoku Bygdöy sagradili su muzej svojim brodovima koji su ušli u svjetsku povijest. Tu se nalaze i brodovi Vikinga, poput broda Oseber, Nansenov brod Fram i Heyerdahlov splav Kon-Tiki. Od ostalih građevina koje je važno spomenuti u Oslu izdvajam Vijećnicu, katedralu, brojne muzeje i galerije te Frogenerpark sa oko 650 kipova Gustava Vigelanda na 30 hektara površine.

10. ZAKLJUČAK

Prije nego što sam izabrala temu svog maturalnog rada, Norveška je za mene bila nepristupačna zemlja na drugom kraju kontinenta. Zemlja Vikinga, srednjovjekovnih snaga i mitova, dopola okovana snijegom i ledom. Nakon što sam proučila brojnu i opsežnu literaturu o Norveškoj, moram priznati kako mi se ova zemlja sada čini puno pristupačnijom i ljepšom, te mi je upravo drago što sam izabravši Norvešku za temu mog maturalnog rada, razbila svoje predrasude o ovoj nadasve zanimljivoj zemlji. Kao prvo, nepobitna je činjenica da je Norveška zemlja slavne i burne prošlosti. Prvi oblici i tragovi stanovništva sežu u osmo tisućljeće prije nove ere i nađeni su na samom jugu, na području Oslofjorda. Primjećuje se kakao ti prostori nisu bili zahvaćeni rimskim utjecajima kao ostali dijelovi Europe jer su ih Rimljani smatrali predalekima i nezanimljivima. Mnogo veći utjecaj na norvešku kulturu i tradiciju ostavili su Vikinzi, "ljudi sa sjevera". Sa dolaskom Vikinga povezan je i dolazak kršćanstva u Norvešku nakon čega slijedi procvat zbog širenja pismenosti, gradnje cesta i otvaranja institucija.

 Danas je u Norveškoj nezaposleno svega 3.2% radno sposobnog stanovništva, bruto domaći proizvod je u stalnom porastu, a ove godine iznosi enormnih 31 500 $ po stanovniku. Na izuzetno visokoj razini je briga o ekologiji i zdravlju, a školovanje i bolnice su besplatne. Bez pretjerivanja može govoriti o blagostanju jer su, između ostalog, Ujedinjeni Narodi u izvješću za 2001.g. Norvešku proglasili prvom u svijetu po kvaliteti života. S pravom se govori o "sretnoj Norveškoj", kako većina Norvežana misli.

Također je vidljivo da je Norveška glavni opskrbljivač Europe energijom, zbog brojnih hidroelektrana, nalazišta nafte i plina. Samim time shvatljivo je zašto još nije članica Europske unije. Norvežani zastupaju mišljenje da bi male i srednje tvrtke time potpale pod velike koncerne, a omogućilo bi se i snažnije rasipanje kapitala iz zemlje. Rezultat posljednja dva referenduma je bio 51% naprama 49% u korist protivnika ulaska u Europsku uniju.

Norveški narod, stoljećima potlačen i siromašan, svijetu je podario značajne ljude poput skladatelja Griega, slikara Muncha, književnika Ibsena, oca modernog skijanja Norheima, te istraživače i pustolove Amundsena i Nansena. Potonij je i dobitnik Nobelove nagrade za mir (1920.g.), koja se, kao najprestižnija od svih Nobelovih nagrada, dodjeljuje u Oslu, na zahtjev samog A. Nobela pri utemeljenju zaklade.

Konačno, razmišljam da sljedećeg ljeta umjesto krajnjeg juga Europe posjetim Norvešku jer sada znam što me tamo čeka, planine, guste šume i fjordovi suprotstavljeni dosezima ljudske ruke i uma. I još jedna važna stvar, klima nije toliko hladna koliko je za očekivati jer ju snažan utjecaj tople Sjevernoatlantske struje čine relativno blagom.

11.SAŽETAK

Norveška je sjevernoeuropska zemlja površine 386 958 km² u koju su uključeni otočje Svalbard i otok Jan Mayen. Državno je uređena kao parlamentarna monarhija na čelu s kraljem Haraldom V. 

14

To je izrazito planinska zemlja u kojoj se veće nizine nalaze samo u blizini Osla i duž južne obale. Osnovna obilježja zapadne obale su fjordovi, potopljene ledenjačke doline. Klima je, posebice duž zapadne obale, toplija od klima drugih krajeva na istim geografskim širinama zbog utjecaja oceana, a Sjevernoatlantska struja kao nastavak Golfske struje onemogućuje zaleđivanje mora čak i na krajnjem sjeveru. Ciklone s Atlantskog oceana donose zapadnom dijelu zemlje oko 2 000 mm, a Oslu 800 mm prosječnih godišnjih oborina. Planinski dijelovi su vlažniji, a najveći dio oborina padne u obliku snijega.

Visoke planine, kiša i snijeg otežavaju odvijanje prometa. Najznačajniji oblik prometa je obalni promet, posebice u područjima fjordova. Norveška trgovačka flota jedna je od najvećih na svijetu. Unutar zemlje promet se najčešće odvija cestama i preko željeznica.

Samo 3.5 % površine Norveške može se poljoprivredno iskorištavati, najvećim dijelom za ispašu. Vrlo se malo površina obrađuje, uglavnom u jugoistočnom nizinskom prostoru i u blizini Trondheima. Uz obale fjordova nalaze se mala poljoprivredna dobra na kojima se sakuplja sijeno. Glavni poljoprivredni proizvodi su mlijeko, sir, govedina, svinjetina i jaja.  

Oko 25 % ukupne površine pokriveno je šumama, poglavito smrekom i drugim četinjačama. Glavni proizvodi su drvena građa, celuloza i papir. Ribarstvo je također važna grana nacionalnog gospodarstva. Priobalna su područja vrlo značajna za ribarstvo, posebice oko Lofota. Najveći dio bakalara, sleđa, srdela i skuša se izvozi.

Norvešku industriju možemo podijeliti na tradicionalnu industriju, koja se veže uz preradu ribe i drveta, te noviju industriju kao što je strojogradnja i elektrokemijska industrija koja se počela intenzivno razvijati pojačanim iskorištavanjem hidroenergetskih potencijala. Danas se 99 % električne energije u Norveškoj dobiva iz hidroelektrana. Od 1966.g. iskorištavaju se i bogata nalazišta nafte i plina u Sjevernom moru. Značajna su i nalazišta bakra, nikla i pirita.

Norveška je vrlo rijetko naseljena zemlja (13 st./km²), a većina stanovništva živi na jugu zemlje i uz obalu. Urbanog stanovništva ima 74 %. Glavni i najveći grad je Oslo koji je glavna luka i trgovačko središte. Smješten je na obali istoimenog fjorda u području pogodnom za razvoj poljoprivrede. Nakon Osla veličinom i značajem slijede Bergen (219 884 st.) i Trondheim (142 188 st.).

15