RAZVOJ EU - HISTORIJSKI POGLED

Razvoj19. septembra 1946. - govor Winstona Churchilla u Zürichu. Prijedlog za formiranje Sjedinjenih Država Europe9. maja 1950. - Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova predlaže ujedinjavanje francuske i njemačke industrije ugljena i čelika pod zajedničku vlast. Taj dan se uzima kao Dan Europe18. aprila 1951. - u Parizu je potpisan Pariški ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik. Ugovor je stupio na snagu 25. srpnja 1952. godine. Prvi predsjednik Visoke vlasti Jean Monnet25. marta 1957. - potpisan Rimski ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju1. januara 1958. - Rimski ugovor stupio na snagu. Konstituirana Komisija i izabran prvi predsjednik Walter Hallstein19. marta 1958. - održana prva sjednica Europskog parlamenta. Prvi predsjedik Robert Schuman.8. aprila 1965. - potpisan Sporazum o udruživanju organa EEZ-a, Europske zajednice za ugljen i čelik te EUROATOM-a. Ugovor je stupio na snagu 1. srpnja 1967 . Od potpisa ugovora u upotrebi je naziv Europske zajednice za oznaku spomenutih triju zajednica.1. jula 1968. - uspostavljena carinska unija1. januara 1973. - prvo proširenje: u Zajednicu pristupaju Velika Britanija, Danska i Irska1. januara 1981. - drugo proširenje: u zajednicu pristupa Grčka23. februara 1982. - Grenland istupa iz Zajednice, s kojom je bio vezan preko Danske1. januara 1986. - treće proširenje: Španjolska i Portugal pristupaju Zajednici17. februara 1986. - u Bruxellesu potpisan Jedinstveni europski akt. Revizija i dopuna Rimskog ugovora. Stupio je na snagu 1. srpnja 1987.7. februara 1992. - potpisan Ugovor o Europskoj uniji u Maastrichtu (stupio na snagu1. studenog 1993.)1. januara 1995. - četvrto proširenje: Austrija, Švedska i Finska pristupaju Uniji17. juna 1997. - potpisan Amsterdamski ugovor. Stupio na snagu 1. svibnja 1999.1. januara 1999. - počela treća etapa Ugovora o Ekonomskoj i monetarnoj uniji11. decembra 2000. - potpisan Ugovor iz Nice1. januara 2002. - uvođenje eura u 12 država tzv. euro-zone1. maja 2004. - peto proširenje: u Uniju ulazi 10 novih država članica1. januara 2007. - završetak petog proširenja: u EU su ušle Bugarska i Rumunjska. Slovenija je uvela jedinstvenu europsku valutu - euro kao sredstvo plaćanja. Službeni jezici unije postali su i bugarski, rumunjski, te irski. Bugarska je ćirilica postala jednim od službenh pisama (uz latinicu i grčki alfabet).1. decembra 2009. - stupio na snagu Lisabonski ugovor

Granice Europske unije od 2007. godinePovijest Europske unije seže do 1952.godine, kada je osnovana Europska zajednica za ugljen i

Čelik (eng. Europen Coal and Steel Community), koja je nastala na temelju Schumanova plana o sklopu kojeg je 1950.godine predloženo stvaranje ovlasti nad industrijom ugljena i čelika poslijeratne Njemačke i Francuske, kao i drugih država koje sui m se htjele priključiti. Potpisivanjem ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik 18. aprila 1951. u Parizu su Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg i Italija uspostavile zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika, te autonomni sistem institucija koje će time upravljati sljedećih 50 godina. Ugovor je stupio na snagu 23. jula 1952. godine. Ministri vanjskih poslova ovih država su na sastankuu Messini, 1. i 2. juna 1955. godine, odlučili proširiti europsku integraciju na cjelokupnu privredu. 25. marta 1957. Europska zajednica za ugljen i čelik u Rimu potpisuju Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju, koji je stupio na snagu prvim danom sljedeće godine. Time je utemeljeno zajedničko tržište široke palete proizvoda i usluga. Carine između ovih šest država su ukinute 1. jula 1968. godine. Kako je pothvat uspostavljanja zajedničke politike bio izrazito uspješan, Europskoj ekonomskoj zajednici odlučile su se priključiti i Danska, Irska i Ujedninjeno Kraljevstvo. Istovremeno, kada su te tri zemlje postale članice zajednice 1973. godine, uvedena je i socijalna politika i politika zaštite okoliška.

U julu 1979. godine održani su prvi izbori za Europski parlament (European Parliament). To je institucija koja predstavlja građane država članica zajednice, a broj članica parlamenata je razmjeran udjelu stanovnika pojedine države u ukupnom broju stanovnika zajednice. 1981. godine EEZ-u se priključile Grčka, a pet godina kasnije i Španjolska i Portugal. Time je ojačana prisutnost zajednice na jugu Europe i potaknuta važnost i proširenje programa regionalne pomoći. Nakon pada berlinskog zida 1989. mijenja se politička slika Europe. Uspostavlja se demokracija u svim zemljama srednje i istočne Europe, koje su dotad bile pod sovjetskom kontrolom. Sam Sovjetski savez prestaje postojati 1991. godine kada se raspada na 15 država. U međuvremenu su države članice pregovarale o novom Ugovoru o Europskoj uniji, kojeg je Europsko vijeće (Europen Council) prihvatilo 1991. godine u Maastrichtu. Ugovor je stupio na snagu 1. septembra 1993. godine. Tim ugovorom je stvorena Europska unija. 1. janura 1995. Europske unija je proširena na jos tri članice: Švedska, Austriju i Finsku. Europska unija je već tad uvelike počela raditi na ostvarenju velikog podhvata – uvođenja jedinstvene valute. Tako je 1999. godine uveden euro za financijske (negotovinske) transakcije, a tri godine poslije našle su se u opticaju kovanice i novčanice Eura. Nedugo zatim dogodilo se najveće proširenje Europske unije u povijeti. 1. ,maja 2004. članicama je postalo 10 novih država: Češka, Slovačka, Poljska, Malta, Cipar, Slovenija, Mađarska, Estonija, Latvija i Litva.To je peto proširenje imalo i političku i moralnu dimenziju. Omogućilo je svim europskim zemljama bez obzira na geografski položaj, kulturu, povijest i težnje pridruživanju europskoj porodici.    Prvim danom 2007. godine, članicama postaju Bugarska i Rumunjska.

Države članiceEuropska unija od 1. januara 2007. Godine ima 27 zemalja članica: Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Litva, Latvija, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka,Slovenija, Španjolska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Hrvatska.

Države kandidati: Makedonija i TurskaDržave potencijalni kandidati: Albanija, BiH, Crna Gora, Island, Srbija

Kriteriji za članstvo Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu, održanom 1993. godine, postavljena su tri kriterija

(tzv. kopenhaški kriteriji) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati u punopravno članstvo. To su:Politički - stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljuskih prava i prava manjina i prihvaćanje ciljeva UnijeEkonomski - postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonima unutar EUPravni - usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (acquis communautaire).Iako je prihvaćanje pravne stečevine EU važno, još je važnije osigurati učinkovitu provedbu i primjenu kroz odgovarajuće administrativno ustrojstvo. Stoga je na sastanku Europskog vijeća u Madridu 1995. godine postavljen četvrti kriterij kao preduvjet za članstvo (tzv. madridski kriterij):Administrativni - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

StrukturaUgovorom o Europskoj uniji uspostavljena trojaka struktura Europske unije, koja se često opisuje

pomoću pročelja antičkog grčkog hrama sa tri stupa, a stupovi se međusobno razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru među državama članicama:Prvi stup tvore već ranije osnovane Zajednice: Europska zajednica za ugljen i čelik (skraćeno EZUČ), koja je prestala postojati 2002. godine, Europska ekonomska zajednica (skraćeno EEZ) te Europska zajednica za atomsku energiju (skraćeno EUROATOM).Drugi stup sastoji se od suradnje država članica u području Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (engl. Common Foreign and Security Policy).Treći stup sastoji se od suradnje država članica u području u pravosuđu i unutarnjim poslovima (engl. Justice and Home Affairs), kako je to izvorno definirano Ugovorom iz Maastrichta. On je preimenovan 1997. Ugovorom iz Amsterdama u Policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim predmetima

(engl. Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters), jer je dio poslova prebačen u prvi stup (pravosudna suradnja u građanskopravnim pitanjima i pitanja imigracije, viza i azila).Samo je prvi stup nadnacionalni. To u prvom redu znači da u procesu donošenja odluka država može ostati preglasana, a da odluka ipak bude donesena i da obvezuje i državu koja se protivila njenom donošenju. S druge strane to znači da su norme nastale na europskoj razini izravno postaju sastavnim dijelom unutrašnjih pravnih poredaka svake države članice, a mogu i izravno stvarati prava za pravne i fizičke osobe. Osim toga, u internom pravu držve članice zauzimaju hijerarhijski status viši od nacionalnog prava. Ta obilježja nadnacionalnosti u druga dva stupa nisu prisutna, odluke se donose jednoglasno, a njihovi učinci u internom pravu ovise o spremnosti država članica da ih provedu.Trojaka se struktura EU zadržala do danas, usprkos kasnijim izmjenama Ugovora iz Maastrichta: Ugovorom iz Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. Unija sastavljena od tri stupa nestat će kada stupi na snagu Ustavni ugovor EU. Ipak, zadržat će se različit stupanj ograničenja nacionalnih ovlasti, jer će se, posebice u pitanjima sadašnjega drugog stupa i dalje odlučivati jednoglasno. Bitna promjena koja će se dogoditi stupanjem na snagu europskog Ustava je promijena nositelj pravnog subjektiviteta. Naime, danas Europska unija nije pravna osoba, a obje Zajednice jesu. Ustavni ugovor ukida subjektivitet Zajednicama i dodjeljuje ga Uniji što bi trebalo ojačati njezin identitet na međunarodnoj sceni.

Institucije Europske unijeEuropska unija ima vrlo složen sustav institucija. Najvažnije institucije Europske unije su:Vijeće EU ili poznatije kao Vijeće ministara EU. Vijeću ministara pomaže u radu Odbor stalnih predstavnika (COREPER).Europska komisijaEuropski parlamentEuropski sud pravde, koji uključuje i Sud prvog stupnjaEuropsko vijeće koje i nije tijelo (kvazi-institucija), već sastanak na vrhu (summit) šefova država ili vlada država članica i predsjednika Europske komisije.Postoje još i druga tijela i ustanove, te veliki broj specijaliziranih agencija.

Pravni sistem Europske unijePravni sustav Europske unije specifičan je jer nema značajke pravnih sustava država članica, ali ni značajke sustava međunarodnih organizacija. Stoga ga se najčešće predstavlja kao pravni sustav sui generis, koji se razvija i prilagođava potrebama i specifičnostima europske integracije.Europsko pravo čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije, a običajeno se dijeli na primarno i sekundarno. U primarno pravo ubrajaju se osnivački ugovori, zajedno sa svim sporazumima, ugovorima te odlukama koji mijenjaju i dopunju osnivačke ugovore, te opća načela prava Zajednice. Sve ostale pravne norme temelje se i podređene su normama primarnoga prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu usvajaju institucije EU. Ti propisi obuhvaćaju: uredbe, direktive, odluke, mišljenja, preporuke, zajednička stajališta, zajedničke akcije, okvirne odluke, sudsku praksu Europskoga suda. Međunarodni sporazumi kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država obično se svrstavaju između primarnog i sekundarnog prava.U europskom pravu djeluju dva načela: načelo izravnog učinka (izravne primjenjivosti), što znači da je ono izravno primjenjivo u državama članicama, te načelo nadređenosti europskog prava nad nacionalnim (prvi put potvrđeno poznatom presudom u slučaju Van Gend en Loos 1963 .).Iako govorimo o pravnom sustavu EU, valja naglasiti da on nije jedinstven pravni sustav. Naime, sustav uspostavljen u okvirima Europskih zajednica različit je od sustava u okviru ostalih dvaju stupova EU. Naime, dok sistem EZ-a obilježava nadnacionalnost, kako u pogledu nastanka prava tako i u pogledu njegove primjene, pravni je sustav druga dva stupa sličniji klasičnom međunarodnom pravu. Autonomija država članica, i regulatorna i provedbena, bitno je ograničena u nadnacionalnom stupu Unije, dok su u druga dva stupa države članice i dalje u mogućnosti kontrolirati donošenje i provođenje pravnih pravila.

Politike i aktivnosti EUZajednica ima nadležnost u područjima i u mjeri koju su joj dodijelile države članice prije svega osnivačkim ugovorima. Sa svakom revizijom osnivačkih ugovora države članice su sve više širile nadležnost Zajednice. To je napose uočljivo kada se pobroje sva područja u kojima je Unija do sada donijela ogroman broj propisa, a koji čine dio pravne stečevine EU (tzv. acquis communautaire).

Prema osnivačkim ugovorima u pretežnom broju slučajeva nadležnost je podijeljena između Zajednice i države članica, međutim postoje i određena područja koja su u isključivoj nadležnosti Zajednice. Budući europski Ustav taksativno nabraja područja isključive nadležnosti Unije: 1. carinska unija; 2. pravila o tržišnom natjecanju potrebna za funkcioniranje unutarnjeg tržišta; 3. monetarna poltika; 4. očuvanje morskih bioloških resursa u sklopu ribarske politike; 5. zajednička trgovinska politika.

Carinska politika Carinska politika jedan je od temelja Europske unije. Ona je odigrala ključnu ulogu u stvaranju

integriranog unutarnjeg tržišta i zajedničke gospodarske politke. Carinska unija jedan je od stupnja povezivanja i integriranja ka jedinstvenom unutarnjem tržištu. Pojam carinska unija podrazumijeva prostor na kojem ne postoje unutarnje prepreke kretanju robe (što prvenstveno uključuje zabranu carina i pristojbi), a na robu koja ulazi izvana primjenjuju se zajednička pravila, carine i kvote. Carinska unija uspostavljena je 1. srpnja 1968. godine, a stvaranjem unutarnjeg tržišta 1993. godine uklonjena su preostala ograničenja slobodnom kretanju robe.

Ekonomska i monetarna unijaEkonomska i monetarna unija (eng. Economic and Monetary Union - EMU) naziv je procesa

harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država članica EU s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura. EMU je uređena Ugovorom iz Mastrichta, koji uređuje harmonizaciju u tri faze:Prva faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.): slobodno kretanje kapitala među državama članicama, usklađivanje ekonomskih politika i bliža suradnja ekonomskih politika i suradnja između središnjih banaka.Druga faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.): konvergencija ekonomskih i monetarnih politika država članica (s ciljem osiguravanja stabilnosti cijena i javnih financija), osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI) i osnivanje Europske središnje banke (ECB).Treća faza (od 1. siječnja 1999.): nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, koja prate uvođenje novčanica i kovanica eura od 1. siječnja 2002. Treća faza EMU-a (Europska monetarna unija) uvedena je 1999. u 11 država članica, kojima su se kasnije pridružile Grčka i Slovenija. Euro do danas nisu uvele tri stare države članice - Velika Britanija i Danska, koje koriste opt-out klauzulu i Švedska, koja je na referendumu u rujnu 2003. godine odbila uvođenje eura, te deset novih država članica.

Zajednička poljoprivredna politikaPoljoprivreda je od samog osnutka Europske zajednice bila jedna od glavnih tema kao i jedna od

glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. Poljoprivreda naime se razlikuje od drugih područja gospodarstva, jer su, prije svega, cijene poljoprivrednih proiozvoda jako podložne promjenama, te je stoga bitna uloga vlada u održavanju njihove stabilnosti. Rimski ugovori definirali su osnovne točke Zajedničke poljoprivredne politike (Common agricultural policy - CAP). Načela CAP-a uobličena su na Konferenciji u Stresi 1958. godine.Tri su načela (definirana još 1962.), na kojima se temelji Zajednička poljoprivredna politika:Jedinstveno tržište poljoprivrednih proizvoda, odnosno zajedničko uređenje tržišta - zajedničko reguliranje cijena, isplaćivanja pomoći i pravila konkurencije, harmonizaciju propisa o zdravstvenom osiguranju i administrativnim postupcima, kao i zajedničku vanjskotrgovinsku politiku;Prednost proizvoda Unije pred uvoznim proizvodima i zaštita unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama:Financijska solidarnost: troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.Od šest proizvoda za koje su početkom 1960-ih godina bile uspostavljene, CAP danas obuhvaća gotovo sve poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim krumpira, meda i nekih alkoholnih pića. Time su postavljeni osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.Zajednička poljoprivredna politika, unatoč mnogobrojnim pokušajima reformi, i dalje ostaje izuzetno skupa, neproduktivna i nekonkurentna, a cijena poljoprivrednih proizvoda koje plaćaju građani EU znatno je viša od onih na svjetskom tržištu.

Pravosuđe i unutarnji poslovi

Suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima uspostavljena je stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993., gdje je označena kao treći stup na kojemu se temelji Unija. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Schengenski sporazum usvojen izvan pravnog okvira EU uključen je u Ugovore o EU i EZ. Određena područja, poput azila, imigracije, viza i drugih politika povezanih sa slobodnim kretanjem osoba, podvedena su pod prvi stup, odnosno nadležnost Zajednice, što je omogućilo korištenje uobičajenih zakonodavnih instrumenata kao što su uredbe ili direktive. S druge strane, policijska i sudska suradnja u kaznenim pitanjima ostala je u sklopu trećeg stupa i za nju se koriste sljedeći instrumenti: zajednička stajališta (common positions), okvirne odluke (framework decisions) i odluke, konvencije te rezolucije, preporuke, deklaracije, zaključci itd.Zajednička vanjska i sigurnosna politika

Zajednička vanjska i sigurnosna politika također je utemeljena stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993. godine. Pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

1. štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije,2. ojačati sigurnost EU,3. očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost,4. promicati međunarodnu suradnju i5. razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, jedan je od ciljeva EU osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi moglo voditi zajedničkoj obrani.

Budžet EUBudžet je financijski okvir djelovanja Unije u kojem se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda

Europske zajednice, uključujući Europski socijalni fond, kao i administrativne troškove zajedničke vanjske i sigurnosne politike te suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova. EU donosi proračune na razdoblje od šest godina.Ukupna sredstva kojima raspolaže EU ograničena su na 1,24% BDP-a Unije i predstavljaju tek oko 2,5% zbroja nacionalnih budžeta država članica. Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora, u koje se ubrajaju:uvozne poljoprivredne pristojbe,carine,udio u prihodima što ih države članice ostvaruju od poreza na dodanu vrijednost iuplate država članica koje su razmjerne njihovu BDP-u - čine polovicu ukupnih sredstava kojima raspolaže budžet EU.

Ostale politike i aktivnosti

Borba protiv prijevaraLjudska pravaZdravstvoZnanost i istraživanjeZajednička porezna politikaAudiovizualna politikaKulturaRazvojna politikaPoduzetništvoZaštita okolišaVanjska trgovinaRegionalna politikaUnutarnje tržišteOkoliš i ekologijaEuropska sigurnosna i obrambena politikaVanjski odnosiEnergijaObrazovanje, izobrazba, mladiPolitika zapošljavanja i socijalna politika

Prometna politikaSigurnost hraneTržišno natjecanjeZaštita potrošača

BDP Europske Unije i država članica

Države članiceBDP (PPP)

u milijunimaint. dolara

BDP (PPP)per capita

u int. dolarima

BDP (nominal)per capita

u int. dolarima

Postotak odprosjeka EU-

BDP-a(PPP) per capita

Europska Unija 13,840,833 27,894 30,937 100%Luksemburg 35,194 76,025 91,927 273%Irska 191,694 45,135 57,163 162%Danska 203,502 37,399 54,474 134%Austrija 298,683 36,189 41,266 130%Finska 179,141 34,162 41,542 122%Belgija 353,326 33,908 39,331 122%Nizozemska 549,674 33,079 42,763 119%Ujedinjeno K. 2,004,461 32,949 41,960 118%Njemačka 2,698,694 32,684 36,779 117%Švedska 296,715 32,548 44,454 117%Francuska 2,088,171 31,377 37,417 112%Italija 1,791,006 30,383 33,078 109%Španjolska 1,203,404 28,810 31,727 103%Grčka 274,493 24,733 24,030 89%Slovenija 49,062 24,459 18,346 88%Cipar 19,692 23,419 22,046 84%Malta 8,447 21,081 14,598 76%Portugal 217,892 20,673 19,000 74%Češka 210,418 20,539 15,186 74%Estonija 25,796 19,243 12,933 69%Mađarska 190,343 18,922 10,914 68%Slovačka 101,220 18,705 11,307 67%Litva 56,985 16,756 9,620 60%Latvija 34,426 15,061 10,074 54%Poljska 556,933 14,609 9,214 52%Bugarska 82,533 10,844 4,075 39%Rumunjska 218,926 10,152 6,338 36% Zemlje kandidati:

Hrvatska 61,804 13,923 10,559 50%Turska 653,298 8,839 5,417 32%Makedonija 17,902 8,738 3,040 31%

Potencijalni kandidati:

Bosna i Hercegovina

25,505 6,884 2,774 25%

Albanija 18,329 6,259 3,175 22%Srbija 51,162 6,112 3,700 22%Crna Gora 2,412 3,800 1,784 15%

Podaci se odnose na procijeni BDP-a za 2007. godinu

Stanovništvo i površina

EU je do kraja 2006. godine (25 država članica) obuhvaćala 3,973.597 km² (neznatno veća od Indije, čime bi bila 7. najveća država svijeta). Na tom teritoriju ima, prema popisu iz 2001., oko 456 milijuna stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti od 115 stanovnika/km².Nakon priključenja Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine, površina EU-a povećala se na 4.325.675 km², a populacija na 496 milijuna stanovnika.U slučaju da se u budućnosti priključe i Hrvatska i Turska, koje su službene pregovore za priključenje počele 2005., površina EU iznosit će 5.159.209 km² a populacija oko 560 milijuna stanovnika.Prosječni BDP po stanovniku iznosio je 27.000 USD. Najmanji BDP imale su balkanske države Rumunjska i Bugarska, a najvećiLuksemburg, Irska, Danska i Velika Britanija.

Teritorij EU izvan Europe

Francuska: četiri prekooceanska departmana (départements d'outre-mer - DOM): Francuska Gvajana u Južnoj Americi, Gvadalupa iMartinik u Karibima i Reunion u Indijskom oceanu.Španjolska: Kanari u Atlantskom oceanu, Ceuta i Melilla u Africi.Portugal: Azori i Madeira u Atlantskom oceanu.Napomena: Ceuta, Melilla, Gibraltar i otoci Åland spadaju u EU ali ne u carinsku uniju.Nijedan drugi izvaneuropski teritorij zemalja članica ne spada u EU (kao ni u carinsku uniju):Francuska: Francuska Polinezija, Wallis i Futuna, Nova Kaledonija, Sveti Petar i Mikelon, Mayotte i nenaseljena područja.Danska: Grenland, Ovčji otoci.Velika Britanija: Angvila, Bermudi, Britanski antarktički teritorij, Britanski teritorij Indijskog oceana, Britanski Djevičanski otoci, Kajmanski otoci, Falklandi, Montserrat, Pitern otočje, Sveta Helena (zatim Ascension i Tristan da Cunha), Južna Georgia i Južni Sendvič otoci, baze Akrotiri i Dhekelia na Cipru i otoci Turks i Caicos.Osim toga, teritoriji britanske krune Guernsey, Jersey i otok Man (koji ne spadaju u Veliku Britaniju) ne spadaju u Europsku uniju, ali spadaju u carinsku uniju.

EUROPSKA UNIJA KAO EKONOMSKA INTEGRACIJA

Europska unija je unija dvadeset osam europskih država. Unija je oformljena pod sadašnjim imenom Ugovorom o Europskoj uniji 1992.godine.Mnogi aspekti EU su postojali i prije potpisivanja ovog ugovora,preko raznih organizacija oformljenih 50-tih godina dvadesetog vijeka.

Političke aktivnosti Europske unije se ispoljavaju u mnogim sferama, od politike zdravstva i ekonomske politike od inostranih poslova i odbrane. U zavisnosti od razvijenosti svake zemlje organizacija Europske unije se razlikuje u različitim oblastima. EU je definisana kao federacija u monetarnim odnosima, agrokulturi, trgovini, i zaštiti životne sredine; konfedercija u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača, unutrašnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u spoljnoj politici. Glavna oblast na kojoj EU počiva je jedinstveno tržište koje se bazira na carinskoj uniji, jedinstvenoj moneti, zajedničkoj agrokulturnoj politici i zajedničkoj politici u sferi ribarstva.

29.oktobra.2004. predsjednici i premijeri europskih država donijeli su prvi ustav Europske unije, kojeg je u Lisabonu 2009 godine ratificiorala svaka zemlja pojedinačno.

Status

Europska unija je najmoćnija regionalna organizacija koja trenutno u svijetu postoji. Obzirom na ovakvu konstastaciju, u nekim oblastima gdje su države članice svoj suverenitet prepustile Europskoj uniji, može se reći da je Europska unija federacija ili konfederacija. Unija nema pravo da premjesti dodatna ovlašćenja drugih članica na sebe bez dopuštenja određene članice. Isto tako, određeni broj članica rukovodi samostalno svojim politikama od nacionalnog interesa, kao što su inostrani poslovi, odbrana, valuta.Zahvaljujući ovakvom ustrojstvu, Europska unija se ne može definisati ni kao internacionalna organizacija ni kao konfederacija ili federacija. Moglo bi se reći da je sui generis cjelina.Trenutni i budući status Europske Unije je predmet velike političke pažnje unutar nekih članica EU.

Pravni osnov

Pravni osnov EU su ugovori između njenih članica.Oni su donošeni tokom godina.Prvi takav ugovor je UGOVOR U PARIZU(1951),kojim je oformljena Europska zajednica za ugalj i čelik između 6 europskih zemalja.Ovaj ugovor je istekao prije donošenja ranijih ugovora.Sa druge strane,Rimski ugovor(1957) i dalje traje,poslije njega je donesen Mastrihtski ugovor(1992),koji je EU konstituisao pod tim imenom.najviše amandmana na Rimski ugovor se ticao pristupa 10 novih članica 1.maja 2004.god.Članice EU su se nadavno dogovorile oko teksta Europskog Ustava koji će, ako se ratifikuje od strane članica,postati prvi zvanični ustav EU zamjenjujući sve dotadašnje ugovore.Ako Ustav ne prođe prilikom ratifklacije svih članica,onda bi bilo neophodno ponovo otvoriti pregovore u vezi njegovog donošenja.Većina političara i državnih zvaničnika se slažu oko toga da sadašnji pred-ustav nije ogovarajući za trenutnih 27 država članica.Stariji političari imaju stav da ako ustav ne ratifikuje nekoliko članica treba „nastaviti bez njih „.

Sjedišta institucija EU

Eu nema zvnični glavni grad,a sjedišta njenih institucija se nalaze u nekoliko različitih gradova.Brisel je sjedište Europske komisije i Savjeta EU,kao i domaćin sastanaka i plenarnih zajedanja Europskog parlamenta.Brisel se upravo zbog ovoga smatra de facto glavnim gradom EU.Strazbur je sjedište Europskog parlamenta i domaćin je većine plenarnih zasjedanja.Europski sud pravde i sekretarijat Europskog parlamenta se nalazi u Luksemburgu.Europska centralna banka je smještena u Frankfurtu.

Trenutna pitanja

Glavna pitanja s kojima se EU u ovom trenutku bavi jesu njena proširenja na jug i istok,odnosi sa SAD,revizija pravila,Pakta za stabilnost i ratifikacija Ustava EU od država članica.

Historija

Pokušaji da se ujedine disparatne nacije Europe prethode nacionalnoj državi.Oni su se dešavali konstantno kroz historiju kontinenata još od propasti Rimskog carstva.Franačko carstvo Šarlemanja,Sveto Rimsko carstvo i Poljsko-Litvanski Komonvelt ujedinili su velika prostranstva.Mnogo kasnije,tokom 19.-og vijeka carinske unije pod Napoleonom i osvajanje nacističke Njemačke 1940-ih.god.20.-og vijeka su imala samo trenutna postojanja.S obzirom na izvorne jezičke i kulturne različitosti u Europi,ovi pokušaji obično su podrazumijevali vojnu potčinavanje nevoljnih i neposlušnih nacija,što bi po tom dovelo do nestabilnosti konačnog neuspjeha. Jedan od prvih prijedloga za mirno ujedinjenje kroz saradnju i jednakost članstva dao je začetnik pacifizma Viktor Igo (1951).Nakon katastrofa Prvog a zatim Drugog svjetskog rata,pokretačka snaga za osnivanje EU značajno je porasla,vođena željom da se Europa obnovi i spriječi mogućnost da se takvi užasi rata ikada ponove. Europska zajednica za ugalj i čelik (oformljena 1951,koju su činile : Zapadna Njemačka,Francuska,Italija i zemlje Beneluksa je bila inicijalna kapsula za dalje ujedinjenje Europe.Prva carinska unija,koja se izvorno zvala Europska ekonomska zajednica,osnovana je Rimskim udovorom 1957.god. a implementirana 1.januara 1958.god. Kasnije se promjenila u Europsku zajednicu,koja je sad „prvi stub“ EU.Europska unija se razvila od trgovačkog sistema do ekonomsko političkog partnerstva .

Metode

Da bi postigla svoj cilj,EU želi da oformi infrastrukturu koja prelazi preko državnih granica.Harmonizovani standardi prave veće i produktivnije tržište; a države članice mogu da oforme svoju carinsku unije bez gubitaka.Npr.,države čiji građani nikad ne bi pristali da edu istu hranu mogu i dalje da se dogovore oko standarda.U skorije vrijeme,EU nastavlja da širi svoj uticaj na Istok.Primila je nekoliko (12) novih članica,a planira da primi još nekoliko novih u skorijoj budućnosti.Nada je da će to uticati na njihove ekonomije,i političku stabilnost,kao što je to svojevremeno bio slučaj sa Španijom,Portugalom i Grčkom.Dalje proširenje na Istok donijelo bi na duge staze značajnu korist u ekonomiji,ali zemlje još dalje ka istoku Europe još nisu podobne u Uniju,nročoto zbog njihovih ekonomija.Proširenje EU bi mnogo značilo za razriješenje poslijeratne krize na području bivše Jugoslavije,kao i na Kipru.

Države članice i proširenja

Od 1. Januara 2007.god. EU ima 27 zemalja članica.Ukupna površina tih 27 zemalja je 3.892.685 km2.Da je jedinstvena zemlja bila bi sedma po redu država u svijetu po površini.Broj građana u EU ovih 27 zemalja je otprilike 485,5 miliona (2007god.).Bila bi dake treća po redu poslije Kine i Indije,da se radi o pravnoj državi.U periodu od 1952 / 1957.šest osnivačkih zemalja EU bile su : Belgija,Francuska,Zapadna Njemačka,Luksemburg,Holandija i Italija.Dvadeset i jedna buduća zemlja su im se pridružile u „talasima proširenja“ koji su dati u sljedećoj tabeli :

GODINA DRŽAVE

1973. Danska,Republika Irska i Velika Britanija

1981. Grčka

1986. Portugal i Španija

1995. Austrija,Finska i Švedska

2004. Kipar,Češka Republika,Estonija,Mađarska

Latvija,Litvanija,Malta,Poljska,Slovačka i Slovenija

2007. Rumunija, Bugarska

20013 Hrvatska

Napomene:

Grenland, koji je sastavni dio Danske je na referendumu (1979) napustio je sve europske institucije 1985.godine.1990.godine teritorija i stanovništvo Europske Zajednice su uvećani kada se Istočna Njemačka ponovo ujedinila sa Zapadnom Njemačkom.

Prvo proširenje bilo je najproblematičnije od svih , kada su u tadašnju Europsku Zajednicu trebale biti primljene Velika Britanija , Danska , i Irska.Velika Britanija je za prijem aplicirala još 1961, no na prijem je morala čekati do 1973. Razlog za to predstavljalo je protivljenje francuskog predsjednika De Goa prijemu Velike Britanije zbog straha da će prijemom ove zemlje koja je održavala veoma bliske veze sa SAD , SAD imati uticaja na oblikovanje EZ. Ostale zemlje članice se nisu u toj mjeri odupirale prijemu Velike Britanije te su smatrale da će njenim ulaskom u EZ oslabiti dominantan uticaj Francuske.No, ni Francuzi nisu dovijeka mogli zaustavljati proširenje , pa je tako u Hagu De Golov nasljednik Pompidu 1969.glasao za nastavak pregovora o proširenju. Od izuzetnog je značaj package deal EZ koji kao protivuslugu Francuskoj za dozvolu proširenja EZ nudi da sama završi nacrt zajedničke agrarne politike.

Inače, ni Velika Britanija ni Danska nisu EZ Vvidjeli kao polizičku integraciju nego isključivo kao ekonomsku u kojoj će profitirati , a pitanje ograničenja nacionalnih suvereniteta se nije postavljalo.

Buduće članice,ostale zemlje

Turska i Makedonija su zvanični kandidati.EU s Hrvatskom i Turskom pregovara od 2005.god.Makedonija još čeka zvanični početak pregovora.Države,kao što su npr. Norveška,Švicarska i Island ne žele pristupiti EU.Norveška to ne želi učiniti jer je narodnim referendumom odbačeno njeno priključenje,ponajviše zbog euroskepticizma,dok npr.švicarski razlozi leže u tradiciji te države koja je vjekovima čuvala neutralnost.Norveška,Švicarska i Island imaju posebne bilateralne sporazume sa EU,što im omogućava bescarinsku zonu,te na taj način njihova izolovanost od EU ne predstavlja probleme sa ekonomskog aspekta.

Utjecaj ekonomije na razvoj europskih integracija

Jedinstveno tržište jedno je od najvećih postignuca EU.Ograničenja između zemalja članica vezana uz trgovinu i tržišno natjecanje postupno su eliminiran ali kao posljedica toga porastao je životni standard.Taj proces traje od 50.-ih god.prošlog stoljeća pa sve do danas te prolazi kroz više stadija.

Sam sažetak europskih integracija prolazile su kroz više stadija kojima je zbog složenosti teško precizno odrediti početak i kraj.Prvi stadij gospodarske integracije jest uspostavljanje zone slobodne trgovine (free-trade area) , u kojoj ne postoje prepreke trgovini (poput carina i količinskih ograničenja) između zemalja članica,ali svaka zemlja može primjenjivati svoju vlastitu na treće države.U EZUČ radilo se o zoni slobodne trgovine ugljenom i čelikom,međutim zona se potpuno proširivala i na sve ostale proizvode tokom 50.-ih godina.Drugi stadij je carinska unija,koja se od zone slobodna trgovina rzlikuje jedino po tome što zemlje članice više ne primjenjuju vlastite carinske stope na treće zemlje,već je ustanovljena jedna zajednička carina.Jednom kad je roba ušla bilo gdje na područje carinske unije,ona može cirkulirati slobodno.Treći stadij je usko povezan sa prethodnim,jer uspostava zajedničkog tržišta,koje otvara vrata političkoj integraciji putem harmonizacije gospodarskih politika članica.Ovaj stadij počeo je potpisivanjem tzv. Rimskih ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Zajednice za atomsku energiju (EUROATOM) 1957.god.Članice ubrzo uviđaju da stvarno stanje prelazi okvire čiste ekonomske zajednice pa desetak godina kasnije EEZ postaje europska zajednica EZ. Godine 1962.Zaajednica kreira svoju prvu zajedničku politiku koja se odnosila na poljoprivredu,a ubrzo je slijedi i socijalna politika.Uspostavljene su i tzv. „četiti slobode kretanja“ i tp roba,ljudi,kapitala i usluga,koje danas čine tenelj jedinstvenog tržišta.Četvrti stadij ekonomske integracije odnosi se na ekonomsku uniju koja implicira visok stupanj koordibacije ili čak unifikacije najvažnijih područja ekonomske politike,tržišne regulacije kao i makroekonomskih i monetarnih politika te poitike redistribucije prihoda.Monetarna unija,kao peti stadij uspostavlja ili neopozivo fiksirane valutne stope i potpunu konvertibilnost valuta država članica ili jednu zajedničku valutu koja cirkulira u svim drčavama članicama.U EU potonje je slučaj (eoro kao zajednička valuta).U europskim integracijama proces uspostave ekonomske i monetarne unije tekao je usporedno.Od Rimskih ugovora pa sve do potpisivanja Ugovora o EU 1992.god. u Mastrichtu,postepeno se radilo na ekonomskoj uniji,dok Mastrichtski ugovor predstavlja monetarnu uniju jedan od ciljeva.Stupanjem na snagu dotinog ugovora 1.siječnja 1993.god.uspostavljeno je jedinstveno tržište koje je okrunjeno potpunim uvođenjem eura 1.siječnja 2002.godine. U tome su pomogli Ugovori iz Amsterdama (1997.) i Nice (2001.)uspostavom učinkovitijeg sistema donošenja odluka.Tokom više od 50 godina rada na ekonomskoj integraciji došlo je do značajnog pomaka i na političkom planu.Na početku su se države samo međusobno informirale o ciljevima i polizikama koje će provoditi,zatim je to prešlo u konzultacije odnosno raznjena informacija počinje uključivati i savjetovanje.Na kraju dolazi do koordinacije djelovanja zemalja članica,koje su obvezne postići sporazum o aktivnosti usmjerenim na neki zajednički cilj.Koordinacija uključuje i harmonizaciju nacionalnog prava s pravom Zajednice pa u toj mjeri implicira i ograničenja nacionalne nadležnosti.Peti stadij ekonomske integracije koji EU još nije dostigla jest potpuna integracija koja bi EU praktiči pretvorila u jednu državu.Budući da Ustav EU koje su članice potpisale 2004.god.,nije prošao ratifikaciju,moguće je zaključiti da Unija još nije spremna za toliku povezanost,ali očito ide u tom

smjeru,pogotovo ako Lisabonski Ugovor,za koji se kaže da je prerušeni ustav,bude rarificiran od svih članica.Brojni ugovori,isprepletenost gospodarstva,politike i u novije vrijeme zastite ljudskih prava,dovelo je do stvaranja Europske Unije kao pravne tvorevine siu generis.UE danas broji 27 temalja članica na jedinstvenom tržištu koje harmoniziraju i djelomično unificiraju svoja zakonodavstva te imaju zajedničke institucije poput Europske komisije,Parlamenta,Vijeća ministara te Suda pravde.

Činjenica je da je suradnja iz 50.-ih godina u trgovini svega dvaju proizvoda između šest zemalja dovelo do stvaranja zajednice koja je na toliko visokoj razini političke integracije da čak teži ka zajedničkoj zaštiti ljudskih prava,čini EU ekonomsko – političkim fenomenom te dokazuje ne samo da su ostale društvenopolitičke djelatnosti povezane sa ekonomijom,nego i na njoj utemeljene.

Ekonomski kriteriji za članstvo u Europskoj uniji

Europska unija jedinstvena je međuvladina i nacionalna zajednica europskih zemalja,nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951.god.između 6 zemalja: Belgije,Francuske,Zapadne Njemačke,Italije,Luksemburga i Nizozemske.EU danas broji 27 zemalja članica,a republika Hrvatska ima status države kandidatkinje za članstvo.Dugačak je put od kandidature do članstva.Na sastanku Europskog vijeća u Kopehagenu održanom u maju 1993 god.postavljena su 3 kriterija (kopenhaški kriteriji) koje sve buduće države kandidatkinje moraju ispuniti za punopravno članstvo.To su :Politički kriteriji – koji obuhvata stabilnost institucija koje osiguravaju demokratiju,vladavinu prava,poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvtanje ciljeva EU.Pravni kriterij – koji podrazumijeva usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU.Ekonomski kriterij – postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih faktora da se nose s konkurentskim pritiscima tržišnim zakonima unutar EU.Kasnije je,tačnije 1995.dod.u Madridu uveden još jedan – administrativni kriterij(poznat kao madridski)koji obuhvata prilagodbu odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem postupne i skladne integracije.Svaki od ovih kriterija mora biti zadovoljen da bi određena država pristupila EU i nemoguće je odrediti koji je najvažniji zbog njihove međusobne isprepletenosti i međuuvjetovanosti.Najopćenitije,stabilnost tržišta iskazuje postojanje djelotvorne pravne regulative.Međutim,postoje tačno određene pretpostavke ispunjenja svakog od kriterija.Posebno je zanimljiva činjenica da je upravo ekonomski kriterij onaj kojeg je ispunjenje najteže procijeniti i koji se testira tek ulaskom u EU.Ekonomski kriterij sastoji se od dvaju elemenata – djelotvorne tržišne ekonomije i konkurentnosti – koji se ispituju brojnim potkriterijima,definiranim u dokumentu Agenda 2000 Europske komisije.Djelotvorna tržišna ekonomija zahtjeva postojanje ravnoteže između ponude i potražnje,das u cijene,kao i trgovina,liberizirani te da postoji efikasan pravni sistem,pogotovo u pogledu vlasništva i imovinskih prava.Makroekonomska stabilnost i definirana gospodarska politika uveliko doprinose djelotvornosti tržišnog gospodarstva.Također,potrebno je ukloniti sve prepreke za ulaz na tržište i sudjelovanje u tržišnom natjecanju.Konkurentnost je zapravo uvjeetovana djelotvornošću tržišnog gospodarstva,no uključuje ljudske resurse,kapital te infrastrukturu.Ovisi i o mjeri u kojoj se vladina politika i zakonodavstvo upliću u tržišno natjecanje te o stupnju trgovinske povezanosti s državama članicama prije ulaska u EU zbog toga što se na taj način simulira sudjelovanje države kandidatkinje na jedinstvenom zajedničkom tržištu.Nadalje,procjenjuje se stupanj privatizacije te kvaliteta financijskih usluga.Udio malih preduzeća također je bitan faktor jer takva preduzeća više profitiraju od slobodnog ulaska na tržište a i dijelom što dominacija velikih preduzeća može značiti nedovoljnu fleksibilnost i nemogućnost prilagodbe. Zašto je ekonomski kriterij toliko bitan ?

Odgovor leži u EMU –Ekonomskoj i monetarnoj uniji.Radi se o procesu kojim države članice EU usklađuju svoju monetarnu i ekonomsku politiku s krajnjim ciljem usvajanja jedinstvene valute –eura kao posljedice stvaranja jedinstvenog tržišta.Devedesetih godina prošlog stoljeća članice EU približile su svoje ekonomske politike i na taj način osigurale stabilnost cijena i javnih finansija.Idući korak je bio osnivanje Europske središnje banke u Frankfurtu,utvrđivanje tečaja i uvođenje jedinstvene valute.

EMU je,uz demokratske vrijednosti,osnovna poveznica i razlog udruživanja u EU.Sama činjenica da je ekonomska politika dijelom acguis communautaire-a ukazuje na važnost ekonomskih prilika za funkcioniranje EU.Ostvarenjem ili bar približavanjem ciljevima EMU,kao što su uravnotežen ekonomski i socijalni razvoj kojem pridonosi stvaranje unutarnjeg prostora bez granica ili poboljšanje politike ekonomske i socijalne kohezije,stvaraju se temelji za afirmiranje europskog identiteta na medunarodnoj sceni,unapređenje zaštite interesa i prava građana država članica,te razvijanje suradnje na području pravisuđa i unutarnjih poslova,posebno u pitanjima kaznenog prava.Ova pretpostavka je bitna za EU.Radi se o integraciji širokih razmjera na načelima poput vladavine prava i zaštite ljudskih prava,što predstavlja vrijedne tekovine čovječanstva,a da bi t načela u potpunosti zaživjela u stvarnosti i poboljšala životne prilike građana,stalna ekonomija sigurno je condito sine gua non.

KAKO FUNKCIONIRA EU

Koje institucije djeluju u okviru EU?

1. EU nema državnu formu već je zajednica država. Bez obzira na tu okolnost EU ima institucije slične državnim, koje su potrebne za demokratsko funkcioniranje Unije. Podjelom vlasti na više institucija obezbjeđuje se njihova međusobna kontrola poslovanja, dok se u jednoj državi o podjeli nadležništva između vlade, parlamenta i neovisnog suda. U EU nadležnosti su podijeljene na četiri institucije:

1. Vijeće EU: sastoji se od resornih Ministara svake zemlje članice a donosi zajedničke zakone. Na sjednicamaVijeća učestvuju zastupnici vlada svih zemalja članica. Kada se sastanu svi šefovi vlada i država onda je riječ o EU-samitu na vrhu.

2. Europski Parlament: Europski parlament ima kod donošenja zakonskih odluka EU pravo usaglašavanja, sastoji se od poslanika zemalja članica, koje ih imenuju u zajednički Parlament. Sjedište Parlamenta u EU je u Strassburu.

3. Europska Komisija: zastupa cjelokupne interese EU i predstavlja organ upravljanja EU. Komisija obavlja poslove kontrole u održavanju zajedničkih donesenih zakona i standarda, upravlja budžetom EU i izrađuje prijedloge za nove Zakone. Sjedište Komisije je u Bruxelessu.

4. Europski sud pravde: odlučuje u svim spornim pitanjima o primjeni i tumačenju ugovora EU. Sjedište Europskog suda pravde je u Luksemburgu.

Ostale institucije EU u cilju formiranja zajedničke politike su:a) Europska centralna banka: kao neovisna institucija unutar EU nadležna je za rješavanje monetarne

politike. Upravno tijelo centralne banke čine guverneri nacionalnih banaka zemalja članica.b) Europski revizorski sud prati urednu provedbu prihoda i rashoda EU.c) Regionalni odbror zastupa interse regija i gradova EU.d) Odbor za ekonomska i socijalna pitanja: članovi ovog odbora zastupaju razne interesne grupe počevši od predstavnika poslodavaca, predstavnika radnika, te ostale grupacije kao što su udruga slobodnih zanimanja, kao što su advokatska komora, liječnička komora etc. udruga privatnika, organizacija zaštite, ljudske okoline, grupacija za zaštitu interesa potrošača.e) Europski obdusmen.

Pravni sistem EU

Da bi smo shvatili pravni sistem EU, moramo znati njegove izvore prava. U ovom seminarskom sam obradila pravni sistem pocevsi od njegovih izvora prava, zatim pregleda onog sto cini primarno i sekundarno zakonodavstvo EU kao glavna podjela prava te kako odredeni pravni akti Unije uticu na zemlje clanice i institucije Europske unije. Pravo i pravni sistem EU omogućuje državama članicama ostvarivanje temeljnih zajedničkih ciljeva:

- sigurnost i- gospodarski razvoj.

Pravo EU razlikuje se od međunarodnog prava po sljedećima obilježjima: Izvorima prava, Sadržaju prava, Instrumentima prava.

Najznačajnija karakteristika – svojim sustavom normi veže države članice i bez nacionalnih provedbenih akata.Pravo Europske unije uobičajeno se dijeli na primarno i sekundarno. Primarno pravo u pravnom sistemu najvišeg je ranga, a sve ostale pravne norme temelje se i podređene su normama primarnoga prava. U primarno pravo ubrajaju se Osnivački ugovori i opća načela prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu usvajaju institucije EU i međunarodni sporazumi kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država. U izvore prava EU treba ubrojati i sudsku praksu Europskoga suda.Pravni sistem Europske unije, utemeljen na Osnivačkim ugovorima EU, specifičan je jer nema značajke pravnih sistema država članica, ali ni značajke sistema međunarodnih organizacija. Stoga ga se najčešće predstavlja kao pravni sistem sui generis, koji se razvijao i prilagođavao potrebama i specifičnostima europske integracije, a taj proces traje i danas.

Izvori Europskog prava

Primarno pravo

Dakle, primarne izvore prava mozemo podijeliti na:1. Pariski ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugalj i celik (stupio na snagu jula 1952. i istekao

u julu 2002.). Razvijena sa namjerom da se uspostavi miroljubivo i efikasno koristenje resursa uglja i celika. Ovim ugovorom su pored visoke vlasti formirane sljedece institucije: Savjet ministara i Sud pravde. Najvazniji organ – visoka vlast, stara se o realizaciji ciljeva iz ugovora, a to je uspostavljanje zajednickog trzista. Savjet ministara ima ulogu koordiniranja aktivnosti nacionalnih vlada i visoke vlasti. Parlament bavi se kontrolnim i administrativnim pitanjima. Sud pravde ima obavezu da se stara o primjeni Osnivackog ugovora i drugih pravnih akata.

2. Rimski ugovori o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (EUROATOM) (stupio na snagu 1. Januara 1958.) 1960. potpisan je ugovor o zoni slobodne trgovine: Velika Britanija, Austrija, Portugal, Norveska, Svedska, Danska, Svicarska. 1992. godine potpisan je ugovor o formiranju europskog ekonomskog prostora. Osnovni cilj formiranja zajednice bio je da se eliminisu barijere koje dijele Europu. Stvara se zajednicko trziste harmonickim razvojem zajednickog trzista, povecanjem ekonomske stabilnosti i povecanje zivotnog standarda, zatim zajednicka carinska politika u vidu carinske unije, zajednicke komercijalne politike eliminisanjem barijera za slobodno kretanje ljudi, roba, kapitala i usluga.

3. Ugovor o ustanovljivanju i utemeljenju zajdenickog Vijeca i Komisije Europske zajednice – Merger ugovor (1956., stupa na snagu 1. jula 1967. godine) . Ovim ugovor se pored jedinstvenih institucija: Parlamenta i Suda pravde, uspostavljaju i Jedinstveni Savjet i Komisija. Pocinje samostalno da se finansira i nastaje ujedinjenje svih institucija.

4. Jedinstveni europski akt (stupio na snagu 1. jula 1987.). Formira se unutrasnje trziste i moraju biti otklonjene sve tehnicke, zakonske i fizicke barijere u trgovini izmedu drzava clanica.

5. Ugovor o Europskoj uniji iz Maastrichta (stupio na snagu 1. novembra 1993., uspostavio Europsku uniju.) uspostavlja novi politicki entitet nazvan Europska unija. Sacinjena je od 3 stuba: 1. prvi stub – sastavljen je od 3 postojece europske zajednice (Europska zajednica za ugalj i celik, Europska ekonomska zajednica, Europska ekonomska zajednica za atomsku energiju), 2. Drugi stub – sacinjen je od sistema zajednicke spoljne i bezbjedonosne politike, 3. treci stub – obuhvata novu sferu koja se odnosi na pravosude i unutrasnju politiku. Ugovor je podijeljen na dva striktirana dijela: 1. Koji se bavi ekonomskom monetarnom unijom, 2. koji se bavi politickom unijom.

6. Ugovor iz Amsterdama (stupio na snagu 1. maja 1999.). Ugovorom ciljevi Unije su neznatno izmijenjeni, ali je ucvrsceno razmatranje viskog nivoa zaposljavanja, postepeno oblikovanje zajednicke odbrambene politike. Posebna vaznost – odrzavanje Unije kao prostora slobode, bezbjednosti i pravde. Dogrdnja institucionalnog i pravnog okvira EU.

7. Ugovor iz Nice (stupio na snagu 1. februara 2003. godine). Razlog donosenja ovog ugovora je u tome da se Amsterdamski ugovor nije u dovoljnoj mjeri bavio pitanjima

funkcionisanja Unije poslije prosirenja. Ovaj ugovor definise institucionalni okvir, neophodan kako bi se drzavama kandidatima za pristupanje od 2003. god. omogucio ulazak u Uniju

8. Ugovor o pristupanju novih clanica EU: o S Danskom, Irskom i Velikom Britanijom (1973.) (OJ L 73, 27.3.1972.)o S Grckom (1981.) (OJ L 291, 19.11.1979.)o S Portugalom i Spanjolskom (1986.) (OJ L 302, 15.11.1985.)o S Austrijom, Finskom i Svedskom (1995.) (OJ C 241, 29. Kolovoza 1994.)o S Ciprom, Ceskom, Estonijom, Latvijom, Litvom, Madarskom, Maltom, Poljskom,

Slovackom i Slovenijom (2004.) (OJ L 236, 23. Rujna 2003. – dokumenti o pristupanju), (OJ C 227E, 23. Rujna 2003. – dodaci aneksima)

Sekundarno pravo

Sekundarno pravo – obuhvata propise koje usvajaju pojedine institucije Europske unije temeljem Osnivackih ugovora. Ovi su propisi razlicite pravne snage, sadrzaja i karaktera, a donese ih Europski parlament, Vijece ili Komisija.Sekundarni izvori prava:

a) obavezujuci akti

1. Uredbe (Regulations) – su direktno primjenjive i obavezajuce u svim svojim elementima za sve drzave clanice EU. Objavljuju se u sluzbenom glasniku EU i stupaju na snagu kako je utvrdeno u posebnoj uredbi. Ukoliko to nije specificirano stupaju na snagu 20 dana poslije objavljivanja u sluzbenom glasniku. Uredbe postaju automatski dio pravnog sistema drzava clanica, bez potrebe za bilo kakvom formom nacionalne implementacije. Imaju pravno dejstvo u drzavama clanicama koje nije moguce promjeniti aktima nacionalnog prava drzava clanica. Donosi ih Europski Parlament sa Savjetom i Savjet sa komisijom.

2. Upustva i smjernice (Directives) – pravno obaveyujuci akti koji definiraju cilj i rok u kojem ga treba postici, ali ostavljajuci zemljama clanicama pravo izbora, nacina i metoda njihove primjene, ne moraju se objavljivati u sluzbenom glasniku ali praksa pokazuje da se veliki broj direktiva objavljuje. Direktive se moraju implementirati u nacionalno zakonodavstvo, ali u saglasnosti sa pravilima procedure svake drzave clanice.

3. Odluke (Decesions) – obavezujece su samo za one kojima su upucene, a to moze biti jedna ili vise zemalja clanica, pojedinci, grupe pojedinaca ili kompanije. Oba slucaja ne zahtjevaju nacionalnu proceduru implementacije. One nemaju opsti karakter. Pojedine odluke moraju biti objavljene u sluzbenom glasniku i stupaju na snagu 20 dana nakon objavljivanja. Kada je odluka upucena drzavi kojoj odreduje cilj koji treba da realizuje, ona donekle podsjeca na direktivu. Ugovorom u Mastrihu je ustanovljeno pravilo da odluke moze da podnosi i Cenralna banka.

b) neobavezujuci akti

1. Preporuke i misljenja – drzave clanice ih ne moraju primijeniti, ali one daju smjernice za djelovanje i cesto prethode donosenju odredenog propisa. PREPORUKE - imaju znacaj u tome sto pozivaju drzave da usvoje odredeni nacin ponasanja. Nemaju obavezujuci karakter. MISLJENJA – je forma koja daje mogucnost institucijama da iznose svoje misljenje povodom nekih po pravilu vaznih stvari.

Sudska praksa

Pravo EU ne moze se poznavati bez sudske prakse dva europska suda. Iako pravni sistem EU nije sistem koji se formalno temelji na nacelu stare decisis kao common law sistemi, sudska praksa nije nista manje vazna kao izvor prava.Kroz praksu europskih sudova, posebno Europskog suda, koji je clan 234. Ugovora o EZ-u ovlasten tumaciti cjelokupno pravo EZ-a i utvrdivati (ne) valjanost normi sekundarnog prava, razjasnjavalo se kako znacenje pojedinih konkretnih odredbi prava EZ-a tako i pitanje i njihovih pravnih ucinaka u oravima drzava clanica. Nacela i pravila razvijena kroz sudsku praksu prihvatili su i nacionalni sudovi i druga tijela u drzavama clanica, te su time ta pravila postala sastavnim dijelom pravnog poretka EU.

Opca nacela prava EU

Opca nacela prava nepisane su pravne norme koje se mogu oposati i kao dio Osnivackog ugovora shvacenog kao ustavna povelja. Koja opca nacela postoje u pravnom poretku Europske unije, utvrduje Europski sud u svojoj praksi. Opca nacela vazan su dio svakog pravnog poretka, a njihova je prakticna funkcija to sto omogucuju i rijesavanje sporova za koje ne postoje konkretno pisano pravno pravilo. Kako je sporove nuzno rijesiti, a da se sprijeci samo volja sudaca kada nema konkretnih pravila, sudci se vode odredenim vrijednostima koje se smatraju inherentnim odredenom pravnom poretku, a koje se nazivaju opcim nacelima prava.

U pravnom poretku EU Europski je sud do sada identificirao veci broj opcih nacela, medu kojima su najvaznija:

a) Zastita temeljnih ljudskih prava (predmet 11/70 Internatonale Handelsgesellschaft),b) Pravna sigurnost i zastita legitimnih ocekivanja, koja, primjerice, ukljucuju zabranu retroaktivnosti

(predmet 63/83 Regina v. Kent Kirk),c) Zabrana diskriminacije, nacelo proporcionalnosti i druga.

Temeljna inspiracija Suda pri razvoju opcih nacela prava jesu pravni poreci drzava clanica i medunarodne konvencije kojih su potpisnice clanice EU, posebice Europska konvencija za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, skjlopljena 1950., u skolopu Vijeca Europe.Neka od nacela razvijenih kroz praksu Europskog suda dobila su potvrdu u izmijenjenom Osnivackom ugovoru, primjerice, zabrana diskriminacije u clanku 13. Ugovora iz Amsterdama, dok ce zastita temeljnih prava kao temeljno nacelo Europske unije najvazniju potvrdu dobiti uvrstavanjem trenutacno neobavezujuce Povelje ljudskih prava EU (Charter of Fundamental Rights of the European Union, (OJ C 364, 18.12.2000.), u Ustavni ugovor (Provisional consolidated version of the draft Treaty establishing a Constitution for Europe, (- CIG 86/04, 25.6.2004.) .

Pravni sistem – sui generis

Ugovori na kojima se temelji proces integracije u Europi (Ugovor o EU, Ugovor o EZ-u i Ugovor o Euroatomu) istodobno su medunarodni ugovori i akti ustavne naravi za pravni poredak Unije. Do tzv. Konstitucionalizacije Ugovora dosloje na incijativu Europskog suda. Ona podrazumijeva da Osnivacki ugovori za pravni poredak EU predstavljaju normu prepoznavanja, tj. pravilo prema kojem se ocjenjuje koje vrste pravnih normi veze u kontekstu tog pravnog poretka. Mjerila vrijednosti tog pravnog poretka postoje, dakle, unutar samog poretka, anisu vanjska mjerila. Buduci da Osnivacki ugovori vec predstavljaju akt ustavnog karaktera za pravni poredak EU, novi temeljni akt pod nazivom Ugovor kojim se uspostavlja Europski ustav (Provisional consolidated version of the draft Treaty establishing a Constitution for Europe, CIG 86/04, 25. Lipnja 2004.) cije je osnivanje u tijeku, nece predstavljati bitnu kvalitativnu promjenu u pravnom sustavu EU. Medutim, formaliziranje statusa Osnivackih ugovora kao ustavne povelje imat ce vaznu ulogu u percepciji Unije kao jedinstvenog aktera koji je nesto vise od medunarodne organizacije, kako na medunarodnoj razini, tako i medu njezinim gradanima. Konstitucionalizacija Ugovora omogucila je odvajanje pravnog sistema EU od sistema drzava clanica. Taj je sustav autonoman u odnosu na pravne sisteme drzava clanica EU, jer ne ovisi o nacelima tih sistema ni u nastanku niti u nacinu primjene, vec posjeduje i razvija vlastita pravila. On je, medutim, ovisan o nacionalnim pravnim sistemima, posebno u pogledu primjene pravnih normi, jer su gotovo sva pravila nastala na europskoj razini i primjenjuje putem postojecih institucija u drzavama clanicama.Iako govorimo o pravnom sistemu EU valja naglasiti da on nije jedinstven pravni sistem. Naime sistem uspostavljen u okvirima Europskih zajednica razlicit je od sistema u okviru ostala dva stupa EU zajednicke vanjske i sigurnosne politike i policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Naime dok sistem prvog stupa obiljezava nadnacionalost, kako pogledu nastanka prava tako i u pogledu njegove primjene, pravni je sistem dva stupa slicniji klasicnom medunarodnom pravu. Autonomija drzava clanica, i regulatorna i provedbena bitno je ogranicena u nadnacionalnom ustupu Unije, dok su druga dva stupa drzave clanice i dalje u mogucnosti kontrolirati donosenje i provodenje pravnih pravila. Buduci da se narav prava u tri stpa razlikuje, njihove cu karekteristike objasniti posebno.Tumaceci Osnivacke ugovore i druge norme prava Unije te nijohv odnos s pravnim porecima drzava clanica, Europski je sud uspostavio nacela

koja je pravni poredak Europske unije cine usporedivim s federalnim pravnim sustavima, iako EU nije federacija u smislu da posjeduje obiljezja drzave, niti je to barem trenutacno cilj europske integracije. Pravne norme pravnog poretka EU nastaju na europskoj razini u politickom procesu u kojem sudjeluju regulatorne institucije EU (Vijece ministara, Europski parlament i Europska komisija). No za primjenu normi nisu osnovane posebne europke institucije u drzavama clanica. Kada primijenjuju europske pravne norme, medutim, nacionalne su institucije podvrgnute nacelim prava EU koja ponekad njihovu ulogu u primjeni prava definiraju drugacije nego u intrenim ustavnim porecima.

Nacelo dodijeljenih ovlasti

Osnovno je pravo pravnog poretka EU koji, kako smo naglasili ima federalni karakter, nacelo dodijeljenih ovlasti, izrazeno u danasnjem clanku 5 Ugovora o EU -i. Prema njemu Unija moze donositi odluke samo u podrucjima u kojima su drzave takvu ovlast na nju prenijeti. Prenos ovlasti obavlja se Osnivackim ugovorima, nad cijom izmjenom drzave clanice zadrzavaju kontrolu. Da bi, naime, izmjene Osnivackog ugovora, koju drzave dogovaraju na medunarodnoj konferenciji, stupila na snagu, moraju je ratificirati sve drzave clanice EU u skladu s postupcima kakve predvidaju njihovi ustavi.

Ogranicenje regulatorne suverenosti drzava clanica

U podrucjima koja jesu prenesena u europsku nadleznost u kontekstu Europskih zajednica regulatorna suverenost drzava EU bitno je ogranicena. Vecina odluka koje pravno obavezuju drzave clanice moze se donijeti i bez pristanka svih drzava, sto je bitno odstupanje od sistema medunarodnog prava u kojem drzave ne mogu biti obvezane bez pristanka. Interesi su drzava u regulatornom procesu na europskoj razini predstavljeni u Vijecu ministara, a u vecini podrucja nadleznosti EU-e Vijece danas odlucuje temeljem tzv. kvalificirane vecine.

Sankcije protiv drzave koja ne provodi pravo EU-e

Jednom usvojeno pravno pravilo obvezuje sve drzave clanice cak i ako su glasovale protiv njegova donosenja, a protiv drzave koja ga ne provodi moze se pokrenuti postupak pred Europskim sudom, u kojem je drzavu moguce financijski kazniti. Takav postupak protiv drzave pokrece Komisije, a mogu ga pokrenuti i druge drzave clanice. Uz to, zastitu protiv drzave koja, krseci pravo EU vrijeda i njihova prava, imaju i pravne i fizicke osobe koje su, temeljem prava Unije, ovlastene pred sudovima drzava clanica drzavu tuziti za naknadu stete koju zbog toga trpe. To nacelo odgovornosti drzave u potpunosti je rezultat prakse Europskog suda, tj. ne postoji kao pisano pravilo u EU-i. Prvi je predmet u kojem je to nacelo spomenuto predmet Francovich.

Izravni ucinak prava EU-e

Nakon usvajanja u europskom regulatornom postupku, pravna pravila EU-e prodiru u nacionalne, pravne sisteme u kojima izravno stvaraju prava i obaveze za pojedince: pravne osobe i fizicke osobe u drzavama clanica. To nacelo je nastalo u sudskoj praksi, kasnija je praksa Suda razjasnila da i druge norme prava EU-e mogu imati izravni ucinak, ukljucujuci cak norme sadrzane u direktivima, koje po ugovornoj definiciji zahtijevaju impementaciju u pravnim normama EU-e mogu ostvariti i kada drzave nisu omogucile nuzne provedbene mjere u internim pravnim sistemima. Za institucije u drzavama clanicama posljedica je tog nacela obaveza da izravno primjenjuju norme nastale na europskoj razini, a ta obaveza postoji za nacionalne sudove kao i za nacionalna upavna tijela.

Nadredenost prava EU-e

Pravna pravila EU-e u pravnom sistemu svake drzave clanice imaju visu pravnu snagu od pravnih pravila internog porijekla. Nacelo nadredenosti prava EU-e nad intrenim pravom, Europski je sud prvi put utvrdio u predmetu Costa v. ENEL. Posljedica primjene nacela nije automatsko nevazenje neuskladenih pravila internog prava, vec obaveza institucija drzava clanica, prvenstveno sudova i upravnih tijela da u konkretnom slucaju u kojem postoji konflikt norme EU i interne norme ne primjene internu, vec europsku normu (predmet Simmenthal, predmet Constanzo). Takva obaveza postoji i u odnosu na interne norme koje

potjecu od nacionalonog parlamenta, sto je u mnogim drzavama clanicama EU dovelo do poremecaja u uobicajenom shvacanju trodiobe vlasti i povecalo ovlasti sudova u odnosu na zakonodavnu i izvrsnu vlast.

Klauzula lojalnosti

Jedna od najvaznijih odredbi ustavnog karaktera je clanak 10 Ugovora o EU-i. On zahtijeva od drzava clanica da poduzimaju mjere nuzne za ispunjavanje obaveza koje proizlaze iz ugovora te da olaksavaju ostvarenje zadataka EU-e. Jednako tako od drzava se zahtijeva da se suzdrze od poduzimanja mjera koje bi mogle ugroziti ostvarivanje ciljeva Unije. Ta odredba, koja se cesto naziva klauzulom lojalnosti, obraca se, kako je objasnjenjo u sudskoj praksi svim tijelima drzavne vlasti, a posluzila je Europskom sudu za razvoj ili opravdanjebrojih nacela koja kao pisano nisu postojala u pravnom poretku EU-e. Ukljucujuce primjerice vec spomenuto nacelo odgovornosti drzave za stetu.

Nacelo neizravnog ucinka

Klauzula lojalnosti posluzila je kao temelj i za razvitak jos jednog bitnog nacelam koje definira obaveze drzavnih institucija pri primjeni prava Unije. Radi se o nacelu neizravnog ucinka, koje od upravnih tijela i sudova zahtijeva da postojece interno pravo uvijek pokusaju protumaciti u svijetlu europske norme. Opravdanje za takvo nacelo lezi u pretpostavci, utemeljenoj na klauzuli lojalnosti, da su drzave poduzele sve potrebno da svoj interni poredak usklade za zahtijevima europskih normi. Iako je vecina nacela zbog kojih se u pravnom sistemu EU moze govoriti kao o autonomnom sistemu federalnog karaktera nastala u sudskoj praksi Europskog suda, ona ne bi zazivjela da ih drzave clanice, odnosno institucije u drzavama kojima se navedena nacela obracaju, nisu prihvatile i provodile. Stoga je danasnji izgled pravnopg sistema EU rezultat interakcije europskih i nacionalnih institucija.

Drugi i treci stup EU

Nabrojene karakteristike, koje je moguce objediniti pojmom nadnacionalnosti, sastavni su dio pravnog poretka prvog stupa danasnje Europke unije. U druga dva stupa nadnacionalnosti uglavnom nema, kako u regulatornom podrucju tako ni u odnosu izmedu prava nastaloga na europskoj razini sa nacionalnim pravom sistema. U podrucju stvaranja novih pravnih normi, koje nastaju u sklopu svih institucija kao i u prvom stupu, doduse uz mnogo manju ulogu Europskog parlamenta,vrijedi pravilo jednoglasnosti: drzava ne moze biti obavezana normom protiv koje je glasovala u okviru Vijeca. Pri donosenju provedbenih mjera, medutim, posebice u trcem supu-policijskoj i opravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima-regulatorna nadnacionalnost sve je vise prisutna. Jedna bitna razlika izmedu prvog i drugih dvaju stupova jeste nenadleznost (u drugom stupu) ili ogranicena nadleznost ovisna o prethodnom pristanku drzava clanica (u trecem stupu), Europskog suda. Ta je razlika iznimno vazna, jer je upravo Europski sud inicirao konstitucionalizaciju pravnog poretka Europske zajednice. Iskljucivanjem nadleznosti suda bitno je umanjena mogucnost transformacije pravnih poredaka drugog i treceg stupa kroz praksu. Uz iskljucenje nadleznosti Europskog suda drzave clanice jasno su dale doznanja da u okviru druga dva stupa ne zele stvaranje nadnacionalnog pravnog poretka izricitim iskljucivanjem izravnog ucinka normi sekundarnog prava trecega stupa okvirnih odluka i odluka (clanak 34 Ugovora o EU). Pravni je poredak stvoren u sklopu novih nadleznosti Europske unije, stoga jos uvijek slicniji porecima medunarodnog prava nego federalnim pravnim porecima. Osnovna razlika izmedu prvoga i druga dva stupa lezi u stupnju ogranicavanja ovlasti odlucivanja na razini drzava clanica, odnosno u nacinu donosenja odluka. Jedino prvi stup koristi postupke odlucivanja utemeljene jos Rimskim ugovorima, kojima usvojeni pravni akti postaju sastavni dio nacionalnih pravnih poredaka drzava clanica. Druga su dva stupa pretezno u nadleznosti drzava clanica, te su vise medudrzavnog karaktera.

Institucije EU 1. EUROPSKO VIJEĆE - je glavni organ jer se na njemu donose strateske politicke odluke. On ima

medunarodnu strukturu. Ustanovljen je tokom samita u Parizu 9. i 10. 12. 1974. Godine na incijativu francuskog predsjednika Ziskara de Estena. Njegova uloga je davanje politickih impulsa. To je politicki centar Europske unije. On je sastavljen od sefova drzava ili vlada drzava clanica, u njegov sastav ulazi i predsjednik komisije. Pridruzuju im se ministri inostranih poslova i jedan clan komisije (po pravilu podpredsjednik zaduzen za spoljne poslove) . Europski savjet se sastaje najmanje 2 puta godisnje. O svom radu i donijetim odlukama podnosi izvjestaj europskom parlamentu poslije svakog zasjedanja. Sastanci se

odrzavaju u razlicitim mjestima a kada EU bude brojala vise od 18 clanica sastanci ce biti odrzani u Briselu. Nadleznosti su mu vrlo siroke, sve djelatnosti koje se mogu svrstati u upravljacki kontekst. On je upravljacki organ Unije.

2. VIJECE MINISTARA (SAVJET EU) – sastavljen je od po jednog predstavnika svake drzave clanice.

Osnovni je zakonodavac EU. Cine ga ministri drzava clanica. Poznat je pod nazivom savjet ministara. Predsjedavanje je rotirajuce 6 mjeseci svaka drzava naizmjenicno azbucnim redom. Poslije prosirenja '95. godine predsjedavaju male pa velike zemlje. Savjet donosi pravilnik o svom radu. Administrativne poslove obavlja generalni sekretarijat. Zasjeda 100 puta godisnje. Nadleznosti su mu da osigurava da se izvrsavaju obaveze predvidene u Ugovoru o osnivanju, donosi ulogu o raspisivanju izbora za europski parlament, donosi odluke iz korpusa sekundarnog zakonodavstva. On je najznacajniji organ odlucivanja u EU.

3. KOMISIJA – nastala je 1965. godine kao fuzija izvrsnih organa zajednice. Sastaje se u Briselu. Sacinjava

preporuke za savjet u parlamentu. Sastavljena je od clanova iz drzava clanica. Po 2 clana iz Francuske, Holandije, Norveske, V. Britanije, Spanije, po 1 clan iz ostalih drzava. Prije prosirenja imala je 20 clanova ukljucujuci predsjednika i podpredsjednika. Clanovi se biraju prema opstim karakteristikama. Mandat traje 5 godina. Okuplja se jednom nedjeljno i to srijedom. Priprema i izvrsenje europske politike.

4. PARLAMENT – sjediste je u Strazburu gdje se odrzava 12 plenarnih sjednica, ima 626 clanova. Bira se

svake 5 godine na direktnim izborima u svakoj drzavi clanici. Generalni sekretarijat smjesten je u Luksemburgu. Njegova uloga je da obavljan demokratsku kontrolu institucija EU. Ranije se zvao Asembleja i bio je predviden u Rimskom ugovoru iz 1957. godine. Ima znacajna ovlastenja u razmatranju budzetskih pitanja koja su uslijedila nakon donosenja Sporazuma iz Brisela 25. jula 1975. a stupila na snagu poslije usvajanja Mastrihskog ugovora iz 1993. god. Posjeduje zakonodavne nadleznosti i nadleznosti u pogledu politicke kontrole. Sastaje se 2 utorka u maju. Predsjednistvo cine: predsjednik (6,5 godina), 14 podpredsjednika, 5 kvjestora. On formira politicke grupacije 70 nacionalnih partija.

INSTITUCIJE EU

EUROPSKO VIJEĆE – je glavni organ jer se na njemu donose strateške političke odluke. On ima međunarodnu strukturu. Ustanovljen je tokom samita u Parizu 9. i 10.12.1974.godine na inicijativu francuskog predsjednika Ziskara de Estena. Njegova uloga je davanje političkih impulsa. To je politički centar Europske Unije. Sastavljen je od šefova država ili vlada država članica, u njegov sastav ulazi i predsjednik komisije. Pridružuju im se ministri inostranih poslova i jedan član komisije-po pravilu potpredsjednik zadužen za spoljne poslove. Europsko vijeće se sastaje najmanje 2 puta godišnje. O svom radu i donijetim odlukama podnosi izvještaj europskom parlamentu poslije svakog zasjedanja. Sastanci se održavaju u različitm mjestima, a kada EU bude brojala više od 18 članica sastanci će biti održavani u Briselu. Nadležnosti su mu vrlo široke - sve djelatnosti koje se mogu svrstati u upravljački kontekst.On je upravljački organ unije.VIJEĆE MINISTARA (SAVJET EU) – sastavljen je od po jednog predsjednika svake države članice. Osnovni je zaknodavac EU. Čine ga ministri država članica. Poznat je pod nazivom savjet ministara. Predsjedavanje je rotirajuće - 6 mjeseci svaka država naizmjenično azbučnim redom. Poslije proširenja 1995. godine predsjedavaju male pa velike zemlje. Savjet donosi pravilnik o svom radu, a administrativne poslove obavlja generalni sekretarijat. Zasjeda 100 puta godišnje. Nadležnosti su mu da osigurava da se izvršavaju obaveze predviđene u Ugovoru o osnivanju. Donosi ulogu o raspisivanju izbora za europski parlament, donosi odluke iz korpusa sekundarnog zakonodavstva. Najznačajniji je organ odlučivanja u EU.KOMISIJA EU – nastala 1965. godine, kao fuzija izvršnih organa zajednice. Sastaje se u Briselu. Sačinjava preporuke za savjet u parlamentu. Sastavljena je od članova iz država članica. Po 2 člana iz Francuske, Holandije, Norveške, Velike Britanije, Španije i po jedan član iz ostalih država. Prije proširenja imala je 20 članova uključujući predsjednika i 2 potpredsjednika. Članovi se biraju prema opštim karakteristikama. Mandat traje 5 godina. Okuplja se jednom nedjeljno i to srijedom. Priprema i izvršenje europske politike.PARLAMENT EU – sjedište je u Strazburu gdje se održava 12 plenarnih sjednica i ima 626 članova.

Bira se svake 5.godine na direktnim izborima u svakoj državi članici. Generalni sekretarijat smješten je u Liksemburgu. Njegova uloga je da obavlja demokratsku kontrolu institucija EU. Ranije se zvao Asambleja i bio je predviđen u rimskom ugovoru iz 1957.godine.Ima značajna ovlaštenja u razmatranjima budžetskih pitanja koja su uslijedila nakon donošenja sporazuma iz Brisela 25.6.1975.godine, a stupila na snagu poslije usvajanja Maastrichtskog ugovora iz 1993. Posjeduje zakonodavne nadležnosti i nadležnosti u pogledu političke kontrole. Sastaje se 2 utorka u martu. Predsjedništva čine: predsjednik (6,5 godina ), 14 potpredsjednika i 5 kvjestora.On formira političke grupacije 70 nacionalnih partija.EUROPSKI SUD PRAVDE – sjedište je u Luksemburgu. Sastav od 1 sudije iz svake države članice. Biraju se na 6 godina i mogu biti ponovo birani. Pored sudija ima i 9 općih prevodioca - oni pripremaju prijedloge sudijama za pojedine slučajeve u obliku pripremnog mišljenja. Za vrijeme trajanja mandata ne moraju obavljati ni jednu drugu funkciju. Predsjednik se bira na 3 godine iz sastava sudija i on predsjedava plenarnim sjednicama. Ima osnovnu funkciju da obezbijedi pravilnu primjenu Osnivačkih ugovora, garantuje poštovanje prava, osigurava Europsko pravo. Ovom sudu pridružen je i prvostepeni sud čiji je zadatak da rastereti sud pravde EU. Postupak pred sudom pravde je regulisan protokolima o statutu suda iz Osnivačkog ugovora i poslovnikom o radu. Poslovnik o radu donosi sud. Za primjenu potrebno je jednoglasno odobravanje vijeća. Podjela nadležnosti na: nadležnost po direktnim tužbama i nadležnost po prethodnim pitanjimaCOREPER – komitet stalnih predstavnika država članica. Sačinjavaju ga službenici visokog ranga, ambasadori država članica. Dva nioa funkcionisanja: ambasadorski nivo - pitanja vezana za vanjske poslove i nivo zamjenika vanjskih predstavnika - bave se manje značajnim pitanjima.

Ostale institucije

CENTRALNA BANKA – dio europskog sistema centralnih banaka. Ona je nadležna da se bavi kreiranjem i vođenjem monetarne politike EU. Osnovni zadatak - da osigura monetarnu stabilnost (stabilnost eura) i upravljanje poslovima vezanim za euro. To obuhvata sve faze od štampanja do emisije, te održavanje kursa niskih kamatnih stopa. Ona raspolaže sopstvenim sredstvima i kapitalom, što joj omogućava da samostalno djeluje i interveniše na tržištu. Najvažniji organi Centralne Banke su: savjet guvernera - čine ga guverneri nacionalnih centralnih banaka, sastaje se 10 puta godišnje, obavlja upravljačke funkcije, odluke donosi prostom većinom, utvrđuje monetarnu politiku EU i izvršni odbor - sastav čine predsjednik, potpredsjednik, 4 člana, organ upravljanja, sprovođenje monetarne politike u sladu sa odlukama savjeta guvernera.EUROPSKA INVESTICIONA BANKA – osnovana u rimskim ugovorima 1957.godine. Organi Investicione banke su: savjet guvernera, administrativni savjet, upravni komitet.REVIZORSKI SUD - ustanovljen 1957.godine. Sastavljen od 1 člana koji potiče iz država članica. Vrši kontrolu i superviziju budžetskih i financijskih raspolaganja. Godišnji izvještaj suda se objavljuje u službenom glasniku.SUD PRVE INSTANCE – uspostavio ga je Jedinstveni europski akt 1986.godine. Razlog njegovog formiranja je potreba da se Sud pravde rastereti. Sastav: 15 članova koji sude u većim sastavima od 3 ili 5 sudija.OMBUDSMAN – organ koji je uspostavljen ugovorom iz Maastrichta. Ombudsmna imenuje europski parlament. On prima žalbe od svakog građanina, unije ili svakog fizičkog ili pravnog lica koje ima stationirano sjedište u nekoj zemlji državi članici, a koje se odnose na slučaj loše uprave i rada komujnitarnih organa.Bira se i imenuje poslije izbora europskog parlamenta za isti izborni period.

SOCIJALNO-AGRARNA POLITIKA EU

Dva ključna aspekta ugrađena u Pariški ugovor su:1. Socijalna harmonizacija2. Socijalno poboljšanje

Jedan od osnovnih ciljeva ove politike jeste podizanje životnog standarda populacije EU. Rimskim ugovorima uveden je princip ujednačavanja plata za muškarce i žene koji rade isti posao, Ugovor sadrži

odredbe kojima je predviđeno priznavanje profesionalnog iskustva i priznavanje profesionalni prekvalifikacija, i govori o poboljšanju uvjeta života i rada. Dvije ključne faze koje su obilježile razvoj socionalno-agrarne politke su:

1. poljuprivredni protecionizam 2. industralizacija poljoprivrede

Ciljevi agrarne politike su:1. povećati produktivnost poljoprivrede kroz promociju tehnološkog napretka i optimalnim

korištenjem faktora proizvodnje,2. osigurati pristojan životni standard putem povećavanja dohotka3. stabilizirati poljoprivredna tržišta4. ekonomski rast i napredak5. okrupnjavanje gospodarstva 6. razvijanje tržišne infrastrukture

Zajednička trgovinska politika

Pod pojmom trgovinske politike EU podrazumijeva se spoljno-trgovinska dimenzija angažmana EU prema trećim zemljama grupacijama zemalja i svjetskoj ekonomiji kao cjelini. Trgovinska politika označava ukupnost mjera i instrumenata kojima država utiče na unutrašnju i vanjsku trgovinu. Instrumenti zajedničke trgovinske politike:

1. zajednička vanjska carina - primjenjuju je države članice prema trećim državama.Uspostavljena je 1957 god. kao srednja vrijednost carina koje su primjenjivale tadašnje države članice.

2. mehanizmi zaštite trgovine - mogu se upotrijebiti, u skladu sa pravilima WTO-a, u slučajevima kad se uvoz smatra nelojalnom konkurencijom.

3. uredba o trgovinskim barijerima - (TBR) pruža mogućnost žalbe Komisiji ako predstavnici industrije smatraju da tvrtke iz EU nailaze na trgovinske prepreke koje ograničavaju njihov pristup tržištima trećih zemalja.

Ciljevi: - razvoj svjetske trgovine - potpuno ukidanje ograničenja međunarodnoj trgovini - smanjenje carinskih barijera

Strategija razvoja – Komisija je svoju viziju jedinstvenog tržišta „za 21 vijek“ nagovjestila još početkom 2007 god. U jednom izvještaju internog karaktera, ona pred projekat jedinstvenog tržišta stavlja nekoliko zadataka neposredno vezanih za:

- interese građana i potrošača- integriranje ekonomije- tzv. društvo znanja- adekvatno pravno reguliranje- održiv razvoj

Odlučivanje: Incijativu za donošenje novih mjera trgovinske politike ima Komsija. Ona predlaže mjere Vijeću koje ih usvaja kvalificiranom većinom ili jednoglasno, dok o promjenama carinske tarife Vijeće donosi odluku na osnovu kvalificirane većine.

Uspostavljanje unutrašnjeg tržišta:

Pored mnogih poteškoća, poštivanjem pomenutih principa uspješno se obezbjeđuje izgradnja jedinstvenog ekonomskog prostora-tržišta EU, koje počiva na četiri velike slobode:sloboda prometa roba, usluga, kapitala i radne snage.Konkurencija- je mehanizam robnih i novčane cirkulacije koja se zasniva na zakonu vrijednosti u okviru kojeg trgovački subjekti nastupaju na tržištu. Pravo konkurencije EU čini prije svega zabrana antikonkurencijskog ponašanja.Osnovni ciljevi politike konkurencije uglavnom se sadrže u sljedećem:

a) uspostavljanje slobodnog unutrašnjeg tržišta, koji će istovremeno zadovoljavati i potrebe proizvođaća i potrošača.

b) stvaranje istovjetnih uslova za zdravo takmičenje trgovački subjekata odnosno obezbjeđenje kvalitetne konkurencije

c) osiguranje racionalizacije proizvodnje i distribucije uvažavajući potreban tehnološki razvoj

Sporazumi EU

EU je potpisla i sporazum o formiranju Svjetske trgovinske organizacije-WTO i time preuzela i osnovne principe WTO-a koji se odnose na multilateralno regulisanje međunarodne trgovine, zabranu kvanititativni ograničenja i diskriminacije u međunarodnoj trgovini.Širok je repertoar preferencijalni i posebnih vanjskotrgovinskih odnosa koje EU ima na osnovu:

1. sporazuma o pridruživanju i sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju2. sporazuma sa Zajednicom nezavisnih zemalja.3. sporazuma sa EFTA-om4. sporazuma sa zemljama Mediterana5. sporazuma sa zemljama centralne i istočne Europe6. sporazuma sa zemljama Afrike, Kariba i Pacifika7. sporazuma sa zemljama u razvoju8. drugim sporazumima sa grupacijama i zemljama pojedinačno.

Na zajedničkom tržištu EU konkurencija je jaka i neumoljiva, poslovanje se odvija po tržišnim pravilima, tržište je otvoreno i omogućuje ulazak novim konkurentima koji su do tog trenutka bili strani i to povećava konkurenciju na isto tako pojedinačnim manjim tržištima.Jedan od negativnih primjera zajedničkog tržišta je činjenica da domaći proizvođači gube udio na domaćem tržištu a da pri tome ne osvoje niti jedan na Europskom tržištu , a isto tako neki proizvođači mogu zatvoriti preduzeće jer nezadovljavaju standarde EU.

BUDŽET EU

Budžet je dokument vlade u kojem ona iznosi podatke o državnim prihodima i rashodima u budućem periodu, najčešće tokom jedne godine, odnosno, budžet je glavni finansijski instrument koji održava stepen integracije jedne organizacije. Budžet EU predstavlja kontroverzni instrument zajedničke ekonomske politike u čijem stvaranju učestvuju sve njegove članice.Osnovne karakteristike budžeta:

Budžet je javni akt- finansijski instrument svih vlasti Budžet je planski akt- plan rashoda i prihoda Donosi se na vrijeme od 1 godine i Zavisi od društveno- političkih i ekonomskih odnosa zajednice

Prihodi: Vlastiti prihodi Porez na uvoz poljoprivrednih proizvoda Prihodi od carina Prihodi od PDV- a Dodatni prihodi koji se temelje na BDP

Popis drugih kategorija prihoda: Razni porezi Prihodi koji potječu od administrativnih radnji institucija EU Kamate na zakašnjela plaćanja i novčane kazne Višak ili suficit iz prethodnih godina

Rashodi: Obavezni: parlament može Vijeću da predloži izmjene i dopune ali Vijeće ministara EU ima

konačnu riječ.

Neobavezni: parlament može da vrši razne korekcije nacrta.

Načela EU budžeta: Jedinstvo: svi prihodi i rashodi u jednom dokumentu Godišnji karakter: budžet se donosi za svaku kalendarsku godinu Ravnoteža: prihodi i rashodi moraju biti uravnoteženi. (Unija ne smije da se zadužuje i da

posjeduje nealocirani dug) Načelo univerzalnosti: zabranjuje da se određeni budžetski prihodi prenose ili spajaju sa

određenim izdacimaNačelo specifikacije: zahtjeva da svaki izdatak iz budžeta bude precizno naveden kako bi se izbjegle zabune i greške pri rezervisanju budžetskih sredstava.

Kratki historijat o načinu usvajanja budžeta EU: Do sredine 1970- ih Savjet je imao odlučujuću ulogu u usvajanju budžeta Poslije sredine 1970- ih mijenja se procedura usvajanja budžeta. Komisija priprema radnu verziju budžeta za narednu godinu do 1. jula tekuće godine. Komisija šalje nacrt budžeta na ''prvo čitanje'' Savjetu ministara, koji treba da ga usvoji

kvalificiranom većinom. Poslije Savjeta ministara (finansije) nacrt ide u EP EP nema uticaja na obavezne (oko ¾ budžeta), već samo na neobavezne izdatke (1/4). U

prijedlogu Reformskog ustava predloženo je brisanje navedene razlike, pa će EP imati veći uticaj na trošenje budžeta.

U obavezne izdatke spada najveći dio za poljoprivredu, pomoć nerazvijenim zemljama Budžet je dugo vremena poslije formiranja EEZ iznosio manje od 1% BDP, a danas je ograničen

na najviše 1,24% BDP zemalja članica. Do 1967. budžet je iznosio manje od € 10mlrd. u cijenama iz 1999. Godine 1977. budžet je dostigao € 30mlrd., a 1991. je prešao € 70mlrd. U 2007. budžet je iznosio € 133,5, a 2008. € 138,7mlrd. Za 2013. će biti oko € 158,5mlrd.

EURO

Pripreme za uvođenje eura

Pripreme za uvođenje valute su trajale čitavu deceniju i u maju 1998. godine donesena je odluka da će euro postati glavna valuta za 11 zemalja: Belgiju, Njemačku, Irsku, Španiju, Francusku, Italiju, Luksemburg, Holandiju, Austriju, Portugal i Finsku, da bi se kasnije tome priključile još 4 države: Grčka, Slovenija, Malta i Kipar. Od 1. januara 1999. godine započela je faza ''virtuelnog'' eura, a potpuna eliminacija starih valuta i zamjena novim novčanicama eura počela je 2002. Godine.Uvođenju jedinstvene europske valute prethodila je vrlo intenzivna akademska i politička diskusija. Mnogo je bilo skepticizma u vezi sa cijelim projektom, što je negativno uticalo na javnu percepciju eura i dostignuća ekonomija koje su funkcionisale unutar euro područja.Rasprave o spremnosti Europe za primjenu principa optimalne valutne zone, a koje je postavio nobelovac Mundell još davne 1961. godine, ukazivale su na nedovoljnu sinhroniziranost ekonomija i slabu pokretnost radne snage. Ali rezultati nakon deset godina potvrđuju da je euro, ne samo veliki politički rezultat u pogledu daljeg ujedinjavanja Europe, nego da je imao značajan pozitivan efekat na ekonomije unutar euro područja.

Šta euro uvodi?

Od 1. januara 2002. godine euro ulazi u opticaj i u gotovinskom obliku, kao jedinstven novac dvanaest europskih država članica Europske monetarne unije (EMU): Austrije, Belgije, Finske, Francuske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Njemačke, Portugala i Španije, a tada službeno počinje i zamjena postojećih valuta tih država. U knjižnom obliku euro je ušao u privredu i u banke tih zemalja već od 1. januara 1999. (osim u Grčkoj, koja je pristupila EMU 1. Januara 2001.). Početkom sljedeće godine stiže i

fizički, u obliku novčanica i kovanica, u svakodnevnicu svih građana, da bi od 1. marta 2002. godine postao jedino sredstvo plaćanja u tim zemljama.

1.januara 2002. godine u opticaj je pušteno 15 mrd. Novčanica i 60 mrd. kovanica

Sloganom ''Euro je naš novac'' oko 300 miliona Europljana dočekalo je svoju zajedničku valutu čije će se zakonito ''stanište'' protezati od sjevera Finske do najjužnije tačke ''starog kontinenta'' u Grčkoj, od Portugala na zapadu do istočne granice EU prema tranzicijskim zemljama, koje čekaju ulaznicu da se priključe i EU i EMU.Razlika u vrijednosti između najveće europske novčanice od 500 EUR i najveće nacionalne novčanice u nekim zemljama je bila jako velika, a kod nekih to vrijedi i za novčanicu od 200 EUR. Zabrinutost zbog mogućih zabuna, dok se ljudi ne naviknu, bila je otišla tako daleko da je već bilo najava kako u nekim zemljama najveće europske novčanice bar za neko vrijeme neće ulaziti u opticaj.Razlozi uvođenja eura su:

Jedinstvena valuta potiče europsko tržište U valutnoj uniji izbjegavaju se provizije za razmjenu valuta i rizici promjene tečajeva valuta

zemalja Zemlje koje nisu članice EU trgovat će se EMU na način da se sve vrijednosti roba i usluga

preračunavati u jednu valutu- euro Za stabilnost eura brine Europska centralna banka sa sjedištem u Frankfurtu/M. Njezina zadaća je

osiguranje stabilnosti cijene eura. Ona određuje i odlučuje o strategiji novčane politike. Centralna banka posluje nezavisno od političkih instanci, Europske komisije i nacionalnih centralnih banaka.

Savjet Centralne banke, članovi koji su odabrani od državnika, predsjednika vlade i centralnih banaka zemalja članica, odgovoran je za novčanu politiku. Svi imaju jednako pravo glasa, nezavisno od zemlje porijekla.

Euro je valuta Austrije, Belgije, Cipra, Finske, Francuske, Grčke, Holandije, Irske, Italije, Luksemburga, Malte, Njemačke, Portugala, Slovačke, Slovenije i Španjolske. Petnaest od dvadeseti sedam zemalja koje čine EU (i četvero izvan EU, kao što su Crna Gora i Kosovo), koje čine ekonomski i novčani savez (EMU). Također, malo je poznato da se Euro koristi i u francuskim prekomorskim teritorijama, pa se može reći da je euro nova zamjenska valkuta dolara, koja sve više dobija na značaju.Osim navedenih država Euro se kuje i u Vatikanu, San Marinu i Monaku, ali novčiće tih zemalja je gotovo nemoguće naći u opticaju jer se prodaju samo u specijaliziranim trgovinama.Nakon deset godina funkcioniranja, sa sigurnošću se može reći da su postignuća vrlo pozitivna. Prije svega, to se odnosi na cjenovnu stabilnost, jer se inflacija u prosjeku smanjila na malo iznad 2%, dok se u istoj toj zoni u 70- tim i 80- tim godinama prošlog vijeka kretala između 8% i 10%. To je imalo za posljedicu smanjivanje kamatnih stopa, tako da su realne kamatne stope u EMU došle na najniži nivo koji je niži nego i u najstabilnijim ekonomijama prije uvođenja eura.Drugo bitno postignuće je poboljšanje fiskalne pozicije, s obzirom na to da je euro nametnuo potrebu za mnogo boljim kontrolisanjem i koordinacijom fiskalnih deficita. Deficit je kontinuirano smanjivan sa nivoa od oko 4% u 80- tim i 90- tim godinama na samo 0,6% GDP-a u 2007. godini. U pogledu ekonomske integracije, nestanak deviznog roka je omogućio da se drastično uvećaju trgovinski i investicioni tokovi unutar područja.

EUROPSKI EKONOMSKI PROSTOR

Europski ekonomski prostor (European Economic Area – EEA) predstavlja slobodnu zonu trgovine koja uključuje zemlje Europske unije zajedno sa tri od četiri zemlje iz sporazuma EFTA (Island, Lihtenštajn, Norveška) osim Švicarske.Sporazum o zajedničkom ekonomskom prostoru potpisan je 02. maja 1992. godine u Portu kojim su ujedinjena tržišta Europske unije i EFTA-eSporazum o forimiranju Europskog ekonomskog prostora stupio je na snagu 01.januara 1994.godine. tad ono postaje najveće jedinstveno tržište na svijetu sa oko 380 mil ljudi, u 19 zemalja.Osnovni cilj Europskog eknomskog prostora jeste da održi koncept „četiri slobode“:

Sloboda kretanja robe, Sloboda kretanja usluga, Sloboda kretanja kapitala i

Sloboda kretanja ljudi.

Svrha postojanja EEA-e jeste provedba jedinstvenih pravila tržišnog natjecanja te suradnja na području obrazovanja, zaštite okoliša, socijalne politike i pretraživanja i razvoja. Sporazum obuhvata suradnju i u drugim važnim područjima kao što su pretraživanje, razvoj, obrazovanje, socijalna politika, okoliš, zaštita potrošača, turizam i kultura, kolektivno poznata kao „bočna i vodoravna“ politika.

EFTA - Europsko udruženje za slobodnu trgovinuOsnivači EFTA-e su bili Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika Britanija, a kasnije su im se pridružili Island, Finska i Lihtenštjan.S vremenom većina članica su „promijenile zastavu“, pa danas EFTA-u čine Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicerska.Zemlje EFTA-e koje su dio Europskog eknomskog prostora mogu uživati tj. imaju slobodnu trgovinu sa EU, ali one ne mogu utjecati na procese donošenja odluka u Briselu.Zemlje EFTA-e koje su dio Europskog Ekonomskog prostora ne snose financijsku opterećenost sa članstvom u Europsku uniju, iako financijski utječu i podupiru jedinstveno europsko tržište.Sporazum o Europskom ekonomskom prostoru se temelji na osnovu zakonodavstva iz Rimskog ugovora o Europskoj uniji i na uzastopnom sekundarnom zakonodavstvu, a sačinjen je od 129 članaka, 22 anexa i 49 protokola.

Institucije unutar Europskog ekonomskog prostora su: Zajednički Odbor – koji je odgovoran za aktivne promjene i dopune EEA sporazuma. Vijeće – se sastoji od stranih ministara iz EU i EFTA-e Zajednički parlamentarni odbor - obuhvata članove nacionalnih parlamenata iz EEA EFTA

zemalja i iz Europskog parlamenta (MEPs) Konzultantski Odbor – obuhvata članove EFTA konzultantskog komiteta i Ekonomskog i

socijalnog komiteta u EU.

Područje politike EEA sporazumaKako je već rečeno, sporazum Europskog eknomskog prostora pokriva područje četiri slobode a to su: sloboda kretanja robe, usluga, kapitala te ljudi.EEA obuhvata područja kao što su: istraživanje i razvoj, obrazovanje, socijalne politike, okoliš, zaštite potrošača, turizam i kultura, kolektivno poznate kao „bočne i vodoravne“ politike.U slobodu kretanja robe spada poljoprivreda, ribarstvo i sigurnost hrane te carina i olakšice u trgovini tj. tržište je otvoreno za sve članice sporazuma Europskog ekonomskog prostora. U slobodu kretanja usluga spadaju finansijske usluge, transportne usluge ( koji pokriva sve načine transporta: cestovni, željeznički, zrakoplovni te pomorski prevoz), poštanske te elektronske, komunikacijske i audiovizuelne usluge.

Bočna i vodoravna politikaOdredbe vodoravne politike imaju za cilj pružiti pravnu osnovu za inkorporirane u EEA sporazume zakonodavstva Zajednice u sljedećih pet oblasti: socijalne politike (uključujući zdravlje i sigurnost na radu, radno pravo i jednak tretman muškaraca i žena), zaštita potrošača, okoliš, statistika društva.EEA sporazum obuhvata suradnju izvan četiri slobode u tzv. bočnim područjima. U tim područjima saradnje je biti ojačana i proširiti, u onoj mjeri u kojoj ova pitanja nisu regulisana i drugdje u ovom Sporazumu. Suradnje u bočnim područjima se provode kroz zajedničke akcije različitih tipova, od dijaloga između obične stranke, zajednički napori za poticanje određenih aktivnosti u području EEA na sudjelovanje od strane EEA EFTA država EZ-a u programima i uspostavu zajedničkih djelatnosti u određenim područjima.

HARMONIZACIJA POREZA UNUTAR EU

Pošto je EU prije svega ekonomska integracija, u izgradnji i kasnijem funkcioniranju zajedničkog ( jedinstvenog ) tržišta bilo je nužno harmonizirati sustave neizravnog oporezivanja, odnosno oporezivanja prometa. Danas kada zajedničko tržište EU funkcionira te je postignut visok stupanj harmonizacije

neizravnih poreza ( poreza na dodatnu vrijednost i trošarina ), nameću se drugi izazovi u sferi ekonomskog sustava.Pošto je sustav neizravnog oporezivanja već uvelike bio harmoniziran na razini EU, prostor se pojavio kod oporezivanja dobiti te djelomično dohotka.Preferencijalnim elementima unutar sustava oporezivanja dobiti željelo se privući i zadržati strani kapital te se pojavila porezna konkurencija unutar EU.Za stare zemlje članice takva pojava je imala pretežno negativan učinak, pa je zato u njihovim znanstvenim krugovima češći termin "štetna" ili "nelojalna" porezna konkurencija.Kao što je u uvodu rečeno, da bi se postigao viši stupanj harmonizacije izravnih poreza u EU, prije svega poreza na dobit, potrebno je najprije uskladiti i zajednički za sve zemlje EU utvrditi poreznu osnovicu što je mnogo kompleksnije pitanje od harmonizacije poreznih stopa.Europska komisija je u oktobru 2001. godine dovršila i izdala izvještaj ( Komunikaciju ) budućnosti sistema oporezivanja poduzeća u EU čime je otvorila raspravu i započela intenzivniju harmonizaciju i tog segmenta poreznog sistema zemalja članica EU.Sam izvještaj pruža mnogo informacija o postojećim sustavima oporezivanja poduzeća u EU, o postojećim efektivnim poreznim stopama, poreznim anomalijama u segmentu prekograničnog oporezivanja te o poreznoj konkurenciji općenito.Izvještaj također sadrži i brojne konkretne prijedloge reforme od kojih najviše dominira harmonizacija porezne osnovice.Europska komisija je politiku i reformu započetu 2001. godine potvrdila 2003. godine novim izvještajem gdje se zauzeo stav kako jedini i najefikasniji način da se uklone porezne prepreke i različitosti među zemljama članicama EU jest uspostavljanje zajedničke konsolidirane korporativne porezne osnovice ( engl. Common Consolidated Corporate Tax Base ).Sama Europska komisija polazi od Lisabonske strategije kojoj je za cilj povećanje zaposlenosti i općenito ostvarenje privrednog rasta u EU, tačnije njezin odjel ( direktorat ) za oporezivanje i carinsku uniju trenutno radi na sistematizaciji zajedničke porezne osnovice.Prvi i najvažniji je prethodno već spomenut, a radi se o zajedničkoj konsolidiranoj korporativnoj poreznoj osnovici.Drugi mogući pristup namijenjen je za mala i srednja poduzeća, a bazira se na tzv. oporezivanju u zemlji boravišta ( engl. Home State Taxation ). Zajednička konsolidirana porezna osnovica je model kojim se želi postići harmonizacija porezne osnovice u EU posebno za ona poduzeća koja svoje profite ostvaruju u više zemalja članica EU.Takvim modelom vi se eliminirala konkurencija u segmentu poreznih osnovica među zemljama članicama EU.Nedostatak ovakvog modela ogleda se u gubitku nacionalne nadležnosti u određivanju porezne osnovice, odnosno u jačanju "središnje" fiskalne vlasti EU.Zbog ovih nedostataka Komisija je paralelno krenula u razvijanje drugogo modela oporezivanja u zemlji boravišta ( Home State Taxation ) namijenjenog prije svega poduzećima kojima se više isplati primjenjivati porezno zakonodavstvo domaće-matične države. Na ovaj način ostavlja se mogućnost izbora poduzeću da izabere ili zajedničku poreznu osnovicu EU ili svoju poreznu obvezu izvršava po zakonodavstvu matične zemlje članice.Prije razvijanja spomenutih modela Komisija je provela javnu raspravu u kojoj je uvelike korišten internet kako bi se sve zainteresirane strane interaktivno uključile u donošenje prikladnog rješenja. Kao posljedica takvih tzv. "poreznih konsultacija" u julu 2004. godine Komisija je predstavila dokument koji je poslužio kao osnova za neformalan sastanak Vijeća ECOFIN-a ( Vijeće ministara ekonomije i financija zemalja članica EU ) u septembru iste godine. U samom dokumentu sadržan je prijedlog Komisije vezan uz zajedničku poreznu osnovicu u EU.Rezultat Vijeća ECOFIN-a jest stvaranje radne skupine za zajedničku konsolidiranu korporativnu poreznu osnovicu tzv. CCCTB grupa ( engl. Common Consolidated Corporate Tax Base Working Group ). Zamišljeno je da radna skupina radi na razvijanju prethodno spomenutog modela harmonizacije porezne osnovice u EU, te u periodu od tri godine pripremi dokumentaciju i prijedlog buduće legislative u tom pogledu.

Problematika zajedničke porezne osnovice

U raspravi koja je prethodila prijedlogu Komisije o zajedničkoj poreznoj osnovici te stvaranju radne skupine, Komisija je podrobno proučila sve aspekte takvog poteza te je iznijela sve moguće kombinacije harmonizacije porezne osnovice kao i pripadajuće prednosti i nedostatke.Stav Komisije je da EU u funkciji daljnje izgradnje zajedničkog tržišta mora težiti ka zajedničkoj konsolidiranoj korporativnoj poreznoj osnovici. Takav model harmonizacije prvenstveno je namijenjen poduzećima koja posluju u najmanje dvije zemlje članice EU.Jedna od rasprava vođena je između ostalog o tome da li se odlučiti za obveznu ili opcionalnu poreznu osnovicu. S ekonomskog aspekta obvezna zajednička porezna osnovica najefikasnije je rješenje posebno u funkciji jačanja zajedničkog tržišta. Takav sistem utjecao bi na smanjenje porezne evazije i općenito utaje poreznih obveza.Pitanje koje poduzeće bi imalo pravo primijeniti zajedničku poreznu osnovicu otvara novu dvojbu, da li ići na zajedničku poreznu osnovicu za sva poduzeća ili za posebne kategorije poduzeća, odnosno kompanija? Zajednička porezna osnovica prije svega namijenjena je većim multinacionalnim kompanijama koje posluju u više zemalja EU, a oporezivanje u zemlji boravišta malim i srednjim poduzećima. U tu svrhu Komisijin prijedlog razlikovanja jest da su mala i srednja poduzeća sva ona koja imaju manje od 250 zaposlenih, ukupni godišnji promet manji od 50 mil. Eura i/ili bilancu manju od 43 mil. Eura.

Prednosti i nedostaci harmonizacije poreza

Promatrajući općenito harmonizaciju porezne osnovice ili u usporedbi s harmonizacijom porezne stope, može se istaknuti nekoliko prednosti takvog pristupa harmonizaciji sistema oporezivanja dobiti.Prvo, zajedničkom poreznom osnovicom multinacionalnim kompanijama koje najviše stvaraju dodatnu vrijednost u EU bi se omogućilo da na jedan način izmiruju svoju poreznu obavezu za razliku od sadašnjeg sistema koji uključuje 27 različitih poreznih sistema.Drugo, sa aspekta države bi se uvelike eliminirao problem transfernih cijena i tanke kapitalizacije, a sa aspekta kompanije smanjio bi se trošak usklađivanja različitih poreznih obaveza.Treće, konsolidiranom poreznom osnovicom bi se eventualni gubitak u jednoj zemlji članici anulirao eventualnim dobitkom iz druge zemlje članice, te se na taj način više osigurala neutralnost poreznog sistema.Četvrto, jedinstvenom poreznom osnovicom eliminirale bi se porezne zapreke prekograničnim spajanjima i preuzimanjima poduzeća koja trenutno proizlaze zbog nedostatka harmonizacije i koordinacije sistema oporezivanja kapitala u EU.

Harmonizacija poreznih stopa u okviru procesa harmonizacije poreza i jačanje međusobne suradnje zemalja članica EU

Da je za efikasnu harmonizaciju nekog poreznog oblika nužno paralelno uskladiti i poreznu osnovicu i porezne stope, najbolje pokazuje primjer harmonizacije neizravnih poreza u EU, tačnije poreza na dodatnu vrijednost i trošarina.Kod PDV- a Šesta smjernica definira visinu standardne ili opće stope od najmanje 15%, te visinu snižene stope PDV-a od najmanje 5%.Za opću stopu PDV- a Šesta smjernica tačno definira poreznu osnovicu, odnosno popis prometa proizvoda i usluga koje se oporezuju PDV – om te na koje se primjenjuje opća stopa PDV – a.Uz to visok stupanj harmonizacije u EU postignut je u segmentu trošarina. Prvo je donešena Smjernica Vijeća o Općem sporazumu o posjedovanju, kretanju i nadgledanju proizvoda koji se oporezuju trošarinama ili tzv. sistemska smjernica. Tom se općom smjernicom uspostavila opća pravila za oporezivanje svih grupa dobara koja podliježu trošarinama.Njome je propisano posjedovanje, kretanje i nadzor nad prometom triju osnovnih grupa dobara:

1. duhanskih proizvoda,2. alkohola i alkoholnih pića te3. mineralnih ulja ( kasnije energenata ).

Kasnije su za svaku skupinu ovih dobara donešene tzv. strukturne smjernice koje pobliže definiraju kategorije proizvoda koji su predmet oporezivanja, definiraju osnovicena koje se računa trošarina ( npr. kilogrami, komadi, postotak alkohola, hektolitri itd.), te porezna oslobođenja.

Akcize u zemljama Europske unije

Posebni porezi ( akcize ) zastupljeni su danas u svim poreskim sistemima EU. Kako su velike razlike između pojedinih zemalja u EU u visini stopa i broja akciza stvarale probleme, bilo je više pokušaja usklađivanja, ali bez značajnih rezultata. Dogovor je postignut samo za tri grupe proizvoda – alkohol, duhan i naftu.Osnovni zadaci porezne politike EU usko su povezani s razvojem unutrašnjeg tržišta, jačanjem monetarne unije i ekonomskom integracijom. Stvaranjem unutarnjeg tržišta već ranih 1990. određuje se pravni okvir za područje indirektnih poreza ( porez na dodanu vrijednost i trošarine ).Utvrđeni su osnovni smjerovi porezne politike koji trebaju poticati:

- stabilizaciju poreznih prihoda zemalja članica,- uklanjanje teškoća u funkcioniranju unutarnjeg tržišta,- zapošljavanje.

Dobrima koja se oporezuju akcizama treba biti omogućeno slobodno kretanje ( i neoporezivanje akcizama ) u prekograničnom prometu između zemalja članica. Takvo slobodno kretanje uvjetovano je postojanjem carinskih skladišta i odgovarajućih carinskih / poreznih dokumenata koji moraju pratiti te proizvode u prekograničnom prometu ( unutarnja prijevozna dokumentacija, TIR ili ATA karnet ). Konvencija TIR – međunarodna je konvencija kojom se uređuje međunarodni cestovni prijevoz robe na temelju TIR karneta isprave o odobrenju prijevoza cestovnim vozilima, za prijevoz tereta pod carinskim obilježjem.ATA karnet ( Admission Temporaire / Temporary Admission ) međunarodni je carinski dokument koji se koristi radi skraćivanja, ubrzavanja i olakšavanja carinskih postupaka koji se primjenjuju pri privremenom uvozu.Harmonizacija akciza

Harmonizacija akciza započeta je kasnije ( 1993. godine ) i obuhvatila je akcize na tri grupe proizvida : naftne derivate, duhanske prerađevine, alkoholna pića.Pojedinačne zemlje mogu uvoditi akcize i na druge proizvode.Slično kao i kod PDV na nivou EU određeni su na jedinstven način elementi akciza:

- poreski obveznik,- poreska osnovica,- poreska oslobođenja,- minimalne poreske stope.

Pravni temelj za uspostavu harmoniziranog sustava trošarina nalazi se u 2. Poglavlju – o poreznim odredbama, u članku 93. Ugovora o osnivanju Europske unije od 1. januara 1993. godine koji je opći, temeljni dokument za harmonizaciju sustava trošarina, a uređuje posjedovanje, kretanje i nadgledanje alkoholnih pića, duhanskih proizvoda i mineralnih ulja, odnosno naftnih derivata koji se oporezuju trošarinama.Smjernice o harmonizaciji trošarina utvrđuju minimalne stope te mogućnosti određenih olakšica i izuzeća nužnih zbog ekonomskih razlika i prioriteta pojedinih članica što rezultira velikim razlikama u poreznim stopama i poreznim strukturama među zemljama. Znatne razlike u stopama među zemljama članicama potiču porezne prijevare, krijumčarenje te prekograničnu kupovinu jeftinijih, niže oporezivanih proizvoda u susjednim zemljama.

Osnovna obilježja i razlozi ubiranja akciza

Dva osnovna oblika trošarina :- proizvodne trošarine – terete proizvođače i uvoznike ( najčešće se primjenjuju ),- trošarine u trgovini na malo- terete trgovca na malo.

Osnovna obilježja:- obaveza plaćanja trošarina odnosi se na tačno određeni broj predmeta ( ograničeni, srednji i

prošireni trošarinski sustav )- teškoće prilikom određenja obuhvata predmete koji podliježu trošarini,- prevaljivanje,- ugodnost plaćanja ( "nevidljivost poreza" ),

- fiskalna izdašnost,- jednostavnost i jeftinoća ubiranja trošarinskih prihoda,- trošarinski prihodi dijelom pripadaju lokalnim jedinicama,- široko rasprostranjena upotreba trošarina,- istodobna primjena trošarina i općeg poreza na promet.

Razlozi ubiranja trošarina:a) fiskalni razlog – najčešći razlog ubiranja,b) nefiskalni razlozi, kao npr:

o zahvaćanje gospodarske snage poreznog obveznika,o izbjegavanje društveno nepoželjnog ponašanja poreznih obveznika,o naknada poreznog obveznika za korist koju ima od potrošnje nekog proizvodao finansiranje jedinica lokalne samouprave i uprave,o socijalni efekt,o ekološki razlozi,o očuvanje zdravlja,o ekonomski razlozi.

Načini oporezivanja i plaćanja proizvoda koji podliježu akcizama

Iako se u zemljama EU trošarinama oporezuje velik broj različitih proizvoda, na razini Unije uređeno je oporezivanje alkoholnih proizvoda i piva, duhanskih proizvoda i mineralnih ulja, a od 2004. god. i oporezivanje energenata ( prirodnog plina, koksa i električne energije ). Opće je načelo da se proizvodi koji su proizvedeni u zemlji članici ili uvezeni iz druge zemlje članice odnosno iz zemalja izvan EU oporezuje u zemlji potrošnje po stopama koje se primjenjuju u toj zemlji.Zemlje članice mogu zadržati već postojeće ili uvoditi nove trošarine na neke druge proizvode za koje svaka zemlja samostalno uređuje sustav oporezivanja, ali uz uvjet da promet tih proizvoda pri prelasku granice ne iziskuje posebne carinske formalnosti.Zbog razlika u stopama i radi sprječavanja krijumčarenja u putničkom prometu određena je količina duhanskih i alkoholnih proizvoda koja se može prenositi iz jedne zemlje u drugu. Dopuštena količina cigareta iznosi 800 komada, a žestoka alkoholna pića ograničena su na 10 litara. Kako oporezivanje trošarinama nije samo fiskalno pitanje, što je posebice vidljivo u poslednjih nekoliko godina, aktivnosti i djelovanja na razini EU sve su više usmjereni na provedbu zajedničke ekološke, zdravstvene, poljoprivredne i prometne politike.

Obračunavanje i plaćanje akciza

Obračunata akciza može se umanjiti u visini iznosa plaćene akcize na proizvode koji su kao reprodukcioni materijal upotrebljeni u proizvodnji proizvoda na koji se plaća akciza.Obračunavanje i plaćanje akciza se odlaže ako se:

- akcizni proizvodi otpremaju u akcizno skladište proizvođača za koje je nadležni organ dao akciznu dozvolu,

- akcizni proizvodi otpremaju iz akciznog skladišta proizvođača u njegovo dugo akcizno skladište.

U cilju sprječavanja izbjegavanja plaćanja akcize zakonodavac je utvrdio obavezu licima koja su registrirana za proizvodnju duhanskih prerađevina, derivata nafte odnosno alkoholna pića da prije početka obavljanja djelatnosti prijave nadležnoj organizacionoj jedinici.Sredinom 2007. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama ( Zakona o akcizama 14 ) i tim propisom implementiran je Jedinstveni sporazum o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Europi (CEFTA) kojim se izjednačavaju akcize na cigarete proizvedene u zemlji i uvezene.

Usklađivanje trošarine pod okriljem EUPravo EU: primarno pravo, sekundarno pravo, sudska praksa.Primarno pravo: Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice ( 1957. god. tzv. Rimski ugovor ) čl. 99. tzv. Rimskog ugovora :"...Na prijedlog Komisije i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom te

ekonomskim i socijalnim odborom, Vijeće jednoglasno donosi odredbe o suklađivanju zakona o porezu na promet, trošarina i ostalim oblicima neizravnog oporezivanja u mjeri u kojoj je takvo usklađivanje potrebno da bi se osigurala uspostava i djelovanje Unutarnjeg tržišta..."Sekundarno pravo: uredbe, smjernice, odluke, zaključci, preporuke i mišljenja

Važeće trošarinsko pravo:1. Sistemska smjernica ( Systemrichtlinie ) iz 1992. god. postignuto usklađenje samo najvažnijih

trošarina - trošarina na alkohol, duhan i naftu,2. Strukturna smjernica ( Strukturrichtlinie ) iz 1992. god. utvrđuje za svaku kategoriju trošarinskih

dobara krug poreznih predmeta koji podliježu oporezivanju.3. Smjernica o poreznim stopama ( Steuersatzrichtlinie ) iz 1992. god.: utvrđuje najniže porezne

stope za sve porezne predmete koji podliježu usklađenim trošarinama,4. Uredba u vezi s otpremanjem robe iz 1992. god. utvrđuje prateću dokumentaciju za postupak

prijevoza trošarinske robe.

Budžet EU i trošarine

Važeća struktura budžeta EU:1. carine,2. agrarna davanja,3. vlastita sredstva od prihoda na ime PDV-a ( tako npr. u 2003. god. 24,7% ),4. vlastita sredstva po osnovi udjela u BDP-u ( npr. u 2003. god. 60,9% ).

U budućnosti se može očekivati porast trošarinskih prihoda:1. Fiskalna izdašnost energetskih poreza,2. Naglašena tendencija prema potrošno orijentiranim porezima,3. Razvoj interneta vodi umanjenu poreza na odbitak i potrebi naknade tako izgubljenih sredstava

pomoću jačeg oporezivanja potrošnje.

ZAJEDNIČKA PORESKA POLITIKA U EU

Poreska harmonizacija

Prvi privid da će trgovina unutar EU biti potpuno slobodna uklanjanjem carinskih i drugih barijera unutrašnjoj trgovini, bio je otklonjen spoznajom da različite vrste poreza, njihove različite stope i druge takse istog efekta, mogu ograničiti slobodu trgovine ukoliko se ne postignu odgovarajuća usklađivanja koja će obezbijediti funkcionisanje slobodne konkurencije unutar integracije. Bilo bi pogrešno smatrati da se međunarodna fiskalna integracija odnosi samo na usklađivanje visine poreza i sistema poreza, jer postoji čitav niz drugih pitanja (sistem javnih prihoda i rashoda, izbjegavanje plaćanje poreza i fiskalni transferi između zemalja). Usklađivanje poreza ima dvostruko značenje. Prvo, ono se može usporediti sa saradnjom – zemlje se konsultuju o načinima i vrsti oporezivanja, i drugo – standardizacija poreskih sistema u pogledu načina, vrste, stope oporezivanja i oslobađanja od plaćanja poreza.Posljednjih pola vijeka u Europi obilježeni su procesom integracija u kome je poreska problematika zauzimala važno mjesto u definisanju strateških pravaca integracije. Ciljevi prvih europskih integracija nisu mogli biti ostvareni bez određenog stepena usklađivanja ili koordiniranja poreskih sistema zemalja članica.Historija poreskih oblika

Historijski razvoj faktora koji su uticali na kreiranje poreskih politika i značaj pojedinih vrsta poreza u zemljama članicama, može poslužiti i kao osnov razumijevanja uloge poreza u procesima međunarodnih integracija. Oni mogu olakšati i ubrzati proces integracije, ali jednako tako biti barijera jačanju integracija, i ibrnuto, imperativi koje integracije nameće poreskim sistemima, zemalja članica, vezani su i za osnovne ciljeve koje pojedine zemlje žele postići poreskom politikom.Prvi poreski oblici u Europi vežu se za kraj 18. vijeka i Englesku, kada je uveden porez na dohodak u svrhu finansiranja rata protiv Napoleona. Sklapanjem Bečkog mira 1816. godine, ovaj porez je ukinut da bi ponovo bio vraćen 1842. godine, od kada je postao sastavni dio poreskog sistema u gotovo svim zemljama. Sastavni dio onog poreza u Velikoj Britaniji dugo je bio i porez na dohodak firme – porez na dobit. Od

1965. godine on postaje samostalni poreski oblik u Velikoj Britaniji, a u međuvremenu su ga uvele Njemačka 1920., Austrija 1934. i Francuska 1948. godine.Treći najznačajniji izvor javnih prihoda – porez na promet – u Europu je došao 1342. godine pod nazivom alkabala (Španija). Većina europskih zemalja ga je uvela u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, a Velika Britanija, Danska i Švedska su među posljednjim zemljama uvele ovaj porez, tokom Drugog svjetskog rata.

Stvaranje prvog „EUROPSKOG POREZA“

Formiranje prve integracije u Zapadnoj Europi u poslijeratnom periodu – Europske zajednice za ugalj i čelik – donijelo je još jednu poresku novinu. Prisjetimo se da je za upravljanje ovom integracijom formiran zajednički organ – Vrhovna vlast i da se Zajednica finansira iz vlastitih prihoda – oporezivanjem prometa uglja i čelika, proizvedenih na području zajednice. Ovaj sistem omogućio je stvaranje prvog „europskog poreza“ koji se plaćao prema količini proizvedenih proizvoda u jednom mjesecu.Rimski ugovor i formiranje EEZ nije predvidio vlastite izvore finansiranja Zajednice. Do 1970. godine rashodi su uglavnom bili finansirani iz doprinosa zemalja članica, a nakon reforma iz 1970. godine utvrđeni su vlastiti izvori finansiranja – prelevmani, carine i porezi na dodatnu vrijednost. od 1988. godine uveden je i novi izvor prihoda Zajednice – procenat od GDP-a, u zavisnosti od omjera GDP-a zemlje i GDP-a na nivou Zajednice. Najveći udio u prihodima Zajednice ima PDV – oko 40% od ukupno prikupljenih sredstava.

Harmonizacija poreskog zakonodavstva u EU

Potreba za harmonizacijom (usklađivanjem) poreskog zakonodavstva u EU pojavila se samim osnivanjem EEZ i potpisivanjem Rimskog ugovora. u cilju stvaranja zajedničkog tržišta bilo je, između ostalog predviđeno „usklađivanje zakona zemalja članica u obimu koji je potreban za uspješno djelovanje zajedničkog tržišta“. Direktni porez i njihova harmonizacija nisu pomenuti u Rimskom ugovoru, što znači da se usklađivanje odnosilo na indirektne poreze. Ugovor je precizirao i proces donošenja odluka kao i područje usklađivanja. Iako je predviđano da Vijeće ministara, nakon savjetovanja sa Parlamentom, odluke o usklađivanju zakona o porezu na promet, potrošnji i druge indirektne poreze, mora donijeti jednoglasno. sama podjela na direktne i indirektne poreze izvršena je na osnovu toga kada se plaća porez – pri trošenju dohotka (indirektni porez) ili prije trošenja dohotka (direktni porez). Postupak usklađivanja poreza na promet počeo je sa uvođenjem PDV-a u poreske sisteme zemalja članica, ali razlike u visini stope oporezivanja, broja stope PDV-a, izuzeci od oporezivanja i drugo, još uvijek postoje.Programom uspostavljanja unutrašnjeg tržišta 1985. god. uspostavljen je cilj, putem detaljnog pregleda ukidanja fizičkih, tehničkih i poreskih barijera. Usvajanjem 270 mjera predviđenih Bijelom knjigom predstavljao je korak ka stvaranju današnje ekonomske i monetarne unije. EU nema svoj poreski sistem, već je to sistem od poreskih sistema zemalja članica.Njihovo usklađivanje je još uvijek daleko od definisanja, prihvatanja i uvođenja jedinstvene poreske politike. U jednom kraćem pregledu prihoda od poreza i njihovog učešća u GDP- u mogu se uočiti razlike od zemlje do zemlje.Tako npr. najniže učešće poreza u ukupnim prihodima registrovano je u Irskoj 29,2%, a najviše u Švedskoj -53,2%. Zemlje se razlikuju i po značaju pojedinih poreza. Tako je npr u Danskoj značajno učešće poreza na dohodak, a u Portugalu poreza na robe i na usluge.

Harmonizacija poreza u EU nije zaseban cilj, već kao instrument ekonomske regulacije prati druge osnovne ciljeve. u tom kontekstu važno je razlikovati 2 vrste poreza:

1. direktni (neposredni) porezi. Plaća ih i njihov teret (neposredno) snosi porezni obveznik, a uključuju porez na dohodak (fizičkih osoba), porez na dobit (trgovačkih društava) i porez na imovinu.

2. indirektni (posredni) porezi. Razrezuju se na proizvodnju i/ili potrošnju pa ih plaćaju porezni obveznici (proizvođači i/ili trgovci), ali njihov teret (posredno tj. kroz povećane cijene) snose krajnji potrošači. Uključuju porez na promet, porez na dodanu vrijednost i trošarine (akcize).

U području oporezivanja dobiti trgovačkih društava EU ima 2 cilja:1. spriječiti štetnu poreznu konkurenciju država članica i2. omogućiti slobodno kretanje kapitala.

Pravna osnova za usklađivanje indirektnog oporezivanja definirana je u člancima 90 do 93 Ugovora o EZ- u. Naime, u Europskoj je uniji oporezivanja dohotka i dobiti još uvijek uglavnom u nacionalnom djelokrugu, a zajednička porezna politika odnosi se na ponajprije na indirektne poreze, koji neposredno utječu na funkcioniranje zajedničkog tržišta u području slobodnog kretanja roba i slobode pružanja usluga.Osnivački ugovori ne spominju direktne poreze izrekom te njihova harmonizacija nailazi na brojne zapreke. Europska unija se vrlo rijetko bavi oporezivanjem dohodaka pojedinaca, a tada nastoji osigurati nediskriminaciju u pogledu prilika za rad ili ulaganja u drugoj državi članici. U području oporezivanja dobiti trgovačkih društava EU ima dva cilja: (1) spriječiti štetnu poreznu konkurenciju država članica i (2) omogućiti slobodno kretanja kapitala.

Postupak odlučivanja

Harmonizacija oporezivanja, koje je jedno od temeljnih obilježja nacionalnog suvereniteta, za Uniju je još uvijek vrlo kompleksno pitanje i zato je potreban konzenzus pri donošenju odluka. nakon konzultacija s Europskim parlamentom i Ekonomskim i socijalnim odborom, Komisija prijedlog upućuje Vijeću. Ono jednoglasno odlučuje o prijedlozima iz područja oporezivanja potrošnje, prihoda, dodane vrijednosti i trošarina kako bi se osiguralo slobodno i neometano funkcioniranje unutrašnjeg tržišta.Posljednje proširenje EU istakao je prvi plan reorganizacije europskih institucija, a poreska harmonizacija (usklađivanje) trenutno je na margini političkih rasprava i odlučivanja. Ovo je posebno važno razumijeti u kontekstu poreske harmonizacije za koju je, pored ekonomske saradnje i jačanja integracije, neophodna i politička volja. Za očekivati je da će ambiciozni cilj EU, da postane najkonkurentnija ekonomija na svijetu, ubrzati ovaj proces u periodu koji je neposredno pred nama. Direktivom EU se navodi da:

1. standardnu stopu PDV-a utvrdit će svaka zemlja članica, kao procenat oporezivog iznosa i ona će biti ista za isporučene robe i usluge

2. u određenim slučajevima, ponuda roba ili usluga može podlijegati povišenim ili sniženim stopama.U 1991. godini Vijeće ministara EU je donijelo odluku o harmonizaciji poreskih stopa i uvođenju dvostopnog sistema oporezivanja sa početkom primjene od 1993. godine. Visine stopa zemlje članice EU određuju samostalno, a raspon standardne stope sa kreće od 15% do 25%. Primjetno je i kako zemlje EU sa stabilnijim sistemima (političkim, ekonomskim, socijalnim, pravnim) imaju više stopa PDV- a.Uz standardnu i sniženje stope, u nekim zemljama EU primjenjuje se i tzv. Parking stopa, kao prelazna za one robe i usluge koje su prethodno oporezovane po sniženim stopama. Kategoriju nulte stope, koja se po pravilu primjenjuje prilikom izvoza za određene proizvode (štampa, lijekovi, ortopedska pomagal itd) primjenjuju Belgija, Danska, Irska, Italija, Finska, Švedska i Velika Britanija. Primjetne su i razlike u broju i vrsti proizvoda i usluga obuhvaćenih nultom stopom. Pored ovih stopa, izuzeci od poreske obaveze postoje u svim zemljama, ali su različito definisani. Tako se na pojedine proizvode i usluge u nekim zemljama EU plaća porez, a u drugim isti proizvodi podliježu oslobađanjima od plaćanja poreza.

Porez na dohodak

Porez na dohodak predstavlja dio poreskog sistema svih članica EU, ali definicija dohodka, sistem odbitaka, broj i visina tarifa, razlikuju se u gotovo svim zemljama. Tri su načina na koji se vrši oporezivanje:

1. Engleski dohodak – se oporezuje primjenom proporcionalnog poreza na dohodak, a preko određenog nivoa dohotka – progresivnim porezom.

2. Romanski – odnosi se na dohotke koji su podijeljeni u cedule. cedularni porezi su dijelom proporcionalni, a dijelom progresivni.

3. Germanski – primjena jedinstvenog poreza sa progresivnom skalom.

Primjetan je različit tretman pojma dohotka, kategorizacija oporezivog dohotka, primjena dvojnog poreza i metode oporezivanja.Usklađivanje poreza na dohodak se bavlja bilateralno, a na nivou EU je 1993. godine usvojena neobavezujuća preporuka za regulisanje oporezivanja dohotka rezidenata i nerezidenata.

Porez na dobit

Porez na dobit uveden je u poreske sisteme europskih zemalja sredinom 19. stoljeća sa pojavom društva kapitala i industrijskom revolucijom. Mada je na približavanju sistema oporezivanja dobiti postignut neki napredak, razlike među zemljama vidljive su ne samo upoređujući visinu stope i način oporezivanja nego i uloge koju taj porez ima u pojedinim zemljama. Krajem 80 – tih godina poduzete su reforme u cilju snižavanja stopa oporezivanja i pojednostavljenja sistema oporezivanja. Tako je npr. Švedska sa 56% u 1977. godini snizila stopu na 28%. Pored toga obveznik poreza na dobit je različito definisan u zemljama EU.Poznato je i nekoliko sistema oporezivanja dobiti koji su proizišli iz 2 pristupa:

1. klasičnog – društvo se smatra pravnom osobom različitom od dioničara2. transmisijskog – društvo je nadogradnja dioničara.

Odatle i 3 sistema:1. klasični2. sistem djelimične integracije3. sistem pune integracije

Svaki od njih ima više načina utvrđivanja osnovica na koju se primjenjuje porez.

Porez na promet

U sistemu indirektnog oporezivanja, porez na promet zaslužuje posebnu pažnju. Jedan od njegovih oblika – PDV – uveden je kao zajednički sistem oporezivanja prometa u svim zemljama EU od 1978. godine. Mada zajednički sistemi oporezivanja PDV – om se razlikuju kako po broju tako i po visini stopa.U oblasti indirektnog oporezivanja, pomenimo da je na prijedlog Neumarkovog odbora iz 1963. godine o uvođenju PDV, EU usvojila više direktiva – od 1967. godine, kada je zemljama naloženo da uvedu PDV, preko više od 20 direktiva do 1992. godine kada je zatraženo izjednačenje broja postojećih stopa i to svođenjem na dvije – opštu (minimalno 15%) i sniženu (jednu ili dvije, ali ne manje od 5%).

Posebni porezi

Posebni porezi (akcize) zastupljeni su danas u svim poreskim sistemima EU. Kako su velike razlike između pojednih zemalja EU u visini stopa i broja akciza stvarale probleme, bilo je više pokušaja usklađivanja, ali bez značajnijih rezultata. Dogovor je postignut samo za 3 grupe proizvoda: alkohol, duhan i naftu.Razlike u oporezivanju posebnim porezima prisutne su i u definisanju poreske osnovice, kao i broju i vrsti proizvoda koji podliježu ovom oporezivanju. Iznos ovog poreza dodaje se na cijenu proizvoda prije nego što se proizvod oporezuje opštim PDV-om, ali njegova naplata je odgođena dok se proizvodi ne stave u promet. Time se postiže da se akciza plaća u zemlji u kojoj je proizvod kupljen. Kako se ugovorna obaveza o usklađivanju indirektnih poreza odnosila i na akcize, sa stvaranjem jedinstvenog tržišta 1993. godine uveden je zajednički sistem posebnih poreza sa zajedničkim najnižim stopama i definisanjem poreskih izuzeća- pored ovoga, zemljama je ostavljena mogućnost postavljanja vlastitih stopa sniženih za određene proizvode ili područja. Poreska politika u EU je najvećim dijelom instrument nacionalnih razvojnih politika i, mada na nivou EU nema nagovještaja o jednistvenoj poreskoj politici, bilo je pokušaja standardizacije u ovoj oblasti. Razlozi tome usklađivanju su bile pojave dvostrukog oporezivanja i izbjegavanja od plaćanja poreza zbog različitih propisa. Nisu rijetko oni koji smatraju da razlike u sistemima oporezivanja mogu dovesti do poreske konkurencije koja bi mogla rezultirati podjelom tržišta uzrokovanom pogodnostima poreske politike, što može imati za posljedicu vođenje ove politike ne u skladu sa interesima zemlje već zahtjevima tržišta.To je i bio razlogom donošenja nekih propisa na nivou EU. Prisjetimo se da je osnivački ugovor uputio na obavezu usklađivanja indirektnih poreza.Direktni porezi nisu bili eksplicitno navedeni, ali za funkcionisanje jedinstvenog tržišta bila su neophodna određena usklađivanja. Početkom 90 – tih godina, odbor nezavisnih stručnjaka na čelu sa O. Rudingom, holandskim ministrom finansija, predložio je 3 komponente usklađivanja poreza na dobit: stope, osnovice i sistema prikupljanja, sa ciljem izbjegavanja dvostrukog oporezivanja i spreječavanja poreske evazije. Europska komisija je u skladu sa tim 1996. godine predložila novu politiku direktnog oporezivanja. Poreski paket je predložen 1997. godine, a usvojen je 2003. godine.

Strategija razvoja

Prvi ciljevi u području porezne politike postignuti su razmjerno brzo. Kumulativni više fazni porezi na promet koji nisu osiguravali fiskalnu neutralnost zamijenjeni su u 1970 – ima novim porezom na dodanu vrijednost. Najniža dogovorena stopa za većinu roba i usluga iznosi 15%, ali su zbog kulturnih razlika ili stanja državnih financija moguće iznimke. Usto, postignut je znatan napredak u usklađivanju trošarina i posebnih poreza na potrošnju. Međutim, fiskalna je neutralnost donekle upitna sve dok nisu usklađeni direktni porezi. Naime, neke države članice su prije upravo snižavanjem direktnih poreza nastojale privući ulaganja iz drugih država, no sada ih obavezuju zajednička Pravila ponašanja (Code of Conduct) radi sprječavanja sličnih pojava. Također, postoje pravila na razini EU kojima se želi osigurati jednak tretman trgovačkim društvima koja isplaćuju kamate i dividende sestrinskim ili majčinskim društvima u drugim državama članicama, a određeno usklađivanje postignuto je i u oporezivanju štednje. Budući da uskoro stupa na snagu Statut europskog trgovačkog društva (European Company Statute), ažuriraju se porezna pravila u tom području.Općenito gledajući, napredak u ekonomskim integracijama zahtijeva i zahtijevat će sve veću harmonizaciju oporezivanja dobiti i dohotka. stoga je Europska komisija u 2001. predstavila cjelovitu strategiju razvoja zajedničke porezne politike koja bi trebala pomoći da se ostvare ciljevi postavčjeni Lisabonskom strategijom stvaranja najkonkurentnijeg svjetskog gospodarstva do 2010. godine. Komisija će u budućim aktivnostima posvetiti više pozornosti poreznim problemima s kojima se susreću pojedinci i trgovačka društva koja posluju na unutarnjem tržištu.U području administrativno-tehničkih prilagodbi potrebno je spomenuti Program Fiscalis (1: 1998-2002.; 2: 2003-2007.). Program ima sljedeće ciljeve:*upoznati porezne službenike s pravom EU u području indirektnog oporezivanja i njegove primjene u državama članicama;*osigurati učinkovitu i ekstenzivnu suradnju među državama članicama i s Komisijom;

Institucije*Europska komisija: Opća uprava za oporezivanje i Carinsku uniju*Europski parlament: Odbor za ekonomska i monetarna pitanja

Europska zona slobodne trgovineOsnovana je 4. januara 1960. godine u Štokholmu (Štokholmski ugovor). Zemlje osnivačice: Danska, Norveška, Austrija, Portugal, Švedska, Švicarska, Velika Britanija. razlog stvaranja ugovora – Italija, Francuska, Zapadna Njemačka i zemlje Beneluxa stvorile jedan ugovor o slobodnoj trgovini u EEZ. Cilj organizacije – unapređenje, rast i blagostanje svojih članica, produbljenje trgovine i ekonomske suradnje između Zapadno – europskih i svih država svijeta.

Osnivanje EFTEJaki konkurentski odnosi između EFTE i EEZ u periodu od 1960 do 1969. godine zbog slabog napredovanja u ekonomskom razvoju, većina članica napuštaju EFTU i prelaze u EEZ. Nakon što su Vlade Sjeverne Irske, Švedske, Švicarske i Austrije odlučile da se više drže po strani kod osnivanja EEZ, plan Velike Britanije o stvaranju jedne slobodne trgovinske zone nije uspio. Umjesto toga stvara se manja slobodna trgovinska zona od 7 država.Ciljevi EFTE:

1. podsticaj ekonomskog rasta, puna zaposlenost, povećanje produktivnosti i financijske stabilnosti u smislu poboljšanja životnog standard

2. obezbjeđenje fer trgovinskih i konkurentskih okolnosti3. jedan aktivan doprinos proširenju svjetske trgovine

EFTINO učestvovanje u komisijama EU ima dvije dimenzije:1. osiguranje određenog toka informacija2. kod donošenja odluka, sudjelovanje u komitetima

U okviru EFTE nalaze se sljedeće institucije: EFTA vijeće EFTA sekretarijat EFTA nadzorna služba Sudski organ EFTE

RAZVOJ INDUSTRIJSKE POLITIKE U EUIndustrijska politika se može definisati kao nastojanje vlada određenih država da vrše alokaciju raspoloživih resursa (bogatstva) s ciljem promocije ekonomskog rasta. Općenito industrijska se politika može definirati kao bilo koja politika koja utiče na industrijsku aktivnost. Pod industrijskom politikom se podrazumjeva strategija koju je oblikovala i pokrenula država. U ekonomskoj teoriji postoje tri vrste industrijske politike:

Tržišno orijentirana Upravljana industrijska politika Mješovita industrijska politika

Tržišno orijentisana industrijska politika je organizovana tako da potiče konkurenciju. Ograničenja tržišno orjentisane industrijske politike su uobičajno socijalni, okolinski, regionalni i energetski problemi, istraživanje, razvoj, investiranje i dr..Upravljana industrijska politika je organizovana na način da ostvaruje prioritete u oblasti industrije koristeći intervenionističke mjere kontrole cijena, kvote, racionalizacije, podsticanje promjena kroz politiku cijena i druge mjere stimulacije.Mješovita industrijska politika predstavlja kombinovani metod tržišno orijentisane i upravljane industrijske politike. Osnovna karakteristika mješovite industrijske politike se svodi na razumjevanje stvarne i slobodne konkurencije.Ovisno o svojoj orijentaciji industrijska politika može biti:

Horizontalna (indirektna ili neutralna) prepušta specifičan unutar i međuindustrijski razvitak tržištu, tražeći poboljšanje funkcioniranja tržišta. U to se ubraja i slobodno tržišno djelovanje, ali i pristup pomoći i potpore. Predstavlja nadomjestak tipskoj industrijskoj politici.

Vertikalna (direktna ili proaktivna) Industrijska politika u okviru ekonomske politike

Industrijska politiku okružuje cijeli niz ekonomskih politika. One se preklapaju na različite načine i ponekad je teško povući pravu granicu između njih. Bilo bi previše smatrati industrijsku politiku sinonimom ekonomske politike. Primjerenom definicijom, smatramo definiciju C.D. Walsera, koji ističe da industrijska politika uključuje državno oblikovane mjere koje se primjenjuju u industrijskom sektoru, da bi se postigli specifični ciljevi pojedinih grana. Takav je pristup industrijskoj politici dovoljno širok da omogući cijeli niz državnih intervencija bez obzira jesu li one dio ukupne političke strategije ili su samo privremene. Kao što je istaknuto, granica između industrijske politike i drugih područja ekonomske politike često je nejasna. Industrijska politika kao srednja politika međusobno je povezana i preklapa se sa drugim politikama na različite načine.

Razvoj industrijske politike u EU

PARIŠKI UGOVOR

Prvi korak prema europskom ujedinjenju bilo je usvajanje Pariškog ugovora godine 1951., potpisale su ga Njemačka, Belgija, Francuska, Luksemburg, Niziozemska, Italija. Upravo potpisivanjem toga Ugovora započinje i industrijska politika Unije, kada je osnovana Europska zajednica za ugljen I čelik. Njezin zadatak bio je poticati slobodan protok dobara, radne snage i kapitala i osigurati financijsku pomoć za dodatno obrazovanje i prekvalifikaciju radnika. Smatralo se ugljen i čelik kao osnovne sirovine u ono vrijeme, potrebne među ostalim i ratnoj industriji, valja staviti pod međunarodnu kontrolu. Pariški ugovor bio je prvi pravni instrument zaključen u sklopu pravne regulacije Europskih zajednica. Trgovina ugljem i čelikom između 6 članica porasla je za 129% u prvih pet godina sporazuma. Europska zajednica za ugljen I čelik dobila je zadatak da dogovara minimalne cijene i kvote, da bi se u recesiji stabiliziralo tržište ugljena, željeza i čelika. Nakon toga, Rimskim ugovorom godine 1957. osnovana je i Europska zajednica za atomsku energiju kojom se predviđa dogovaranje o smještaju atomskih pogona unutar Unije.

RIMSKI UGOVOR

Rimski ugovor osigurao je opći okvir za vođenje industrijske politike Unije, koji je zasnovan na ovim područjima (Bollino,1995.): u integraciji I kooperaciji između zemalja članica; u razvitku konkurencijske politike – zabrana monopola I provođenje restriktivnih politika; u tehnološkoj politici – utvrđena su glavna područja tehnološkog razvitka nuklearna energija, promet I telekomunikacije, kompjuterski softveri, zrakoplovna industrija, zaštita okoliša, planiranje gradova I odlaganje radioaktivnog otpada; u slobodnoj trgovini između zemalja članica. Rimski ugovor nije postavio pravila zajedničke industrijske politike u EU.

UGOVOR IZ MASTRIHTA

Ugovorom iz Mastrihta potpisanim 1999. došlo je do najradikalnije revizije Europske ekonomske zajednice. Tim ugovorom je uspostavljena EU, čime je ujedno započeta nova etapa u procesu integrisanja stvara se sve čvršća unija naroda Europe u kojoj se odluke donose u korist njenih građana. Ovim ugovorom su postavljeni ciljevi ekonomske I monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke vanjske I sigurnosne politike, zajedničke odbranbene politike, uske saradnje pravosuđa unutarnjih poslova I uvođenja državljanstva Unije. Zemlje članice Europske zajednice potpisale su novi ugovor “Mastrihski ugovor” prema kojem promjenjen dotadašnji naziv Europska zajednica u EU. Ključni elementi Europske industrijske politike

Preduvjeti Katalizatori AkceleratoriMakroekonomska stabilnost Jedinstveno tržište Istraživanje i razvoj, inovacije i

tehnologijaKonkurentnost Trgovinska politika Mala i srednja poduzećaVisok nivo obrazovanja Obrazovanje i obukaEkonomska i socijalna politika Poslovne uslugeZaštita ljudske okoline