treci reich i zemlje jugoistocne evrope

CENTAR ZA KOMPARATIVNOHISTORIJSKEI INTERKULTURNE STUDIJE

DES

NI

INI S

USR

ETI 2

012.

Dio

2. Desniini susreti, utemeljeni 1989. godine, obnovljeni su 2005. na stotu obljetnicu roenja pisca Vladana Desnice (Zadar, 17. rujna 1905. Zagreb, 4. oujka 1967.) kao zajednika inicijativa programa znanstvenih

rasprava Desniini susreti Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, fakultetskog Odsjeka za kroatistiku, Hrvatskog drutva pisaca i Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta. Odravaju se svake godine redovito koncem onoga rujanskog tjedna u kojem je piev roendan. Stalni sastav Pripremnog odbora Desniinih susreta ine: prof. dr. sc. Kreimir Nemec, Velimir Viskovi, edomir Vinji i prof. dr. sc. Drago Roksandi, kao njihov programski voditelj.Ovaj zbornik sadrava 33 lanka nastala na temelju priopenja s meunarodnoga znanstvenog skupa, koji je na temu Intelektualci i rat 1939.1947. odran u Zadru i Islamu Grkom, 14., 15. i 16. rujna 2012. Autori lanaka su: Jadranka BRNI, Olivera MILOSAVLJEVI, Boo REPE, Sava DAMJANOV, Mateusz SOKULSKI, Bojan OREVI, Miranda LEVANAT-PERII, Marina JEMRI, Petar MACUT, Aleksandar STOJANOVI, Martina BITUNJAC, Alberto BECHERELLI, Snjeana KOREN, Neboja STAMBOLIJA, Dragomir BONDI, Milan GULI, Daniela ANAR, Zvonko KOVA, Ivan MAJI, Goran MILORADOVI, Ivana LATKOVI, Miodrag MATICKI, eljko MILANOVI, Barbara RIMAN, Aleksandar LUKI, Zoran BAJIN, Veljko STANI, Ivana CVIJOVI JAVORINA, Frantiek STEK, Giuseppe MOTTA, Ante GRUBII, Vlatka FILIPI MALIGEC i Drago ROKSANDI. Ovogodinji zbornik sadrava po prvi put opseniji uredniki predgovor.

* * *Postepeno im je blijedjela i prava slika onoga to su onda proivljavali: pamtili su do u tanine, i neizbrisivo, slike razruenih zgrada, izraz od prepasti izoblienih lica, izgled rtava a nedostajala im je jasna predstava duevnih stanja u kojima su tada bili, osjeaja koji su ih tada ispunjali. Nisu shvaali kako su mogli da onako olako ( sad im se to inilo olako ) napuste svoju kuu i svoje stvari, da se ne pobrinu za njihovu sigurnost, da ne ponesu sa sobom neke potrebne i vrijedne predmete, da propuste neke neophodne, osnovne mjere koje je nalagao razbor.

(Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Zagreb 1950. Citirano premaSabranim djelima Vladana Desnice, Knjiga I., Prosvjeta, Zagreb 1974., str. 94.

UrediliDRAGO ROKSANDI

IVANA CVIJOVI JAVORINACIJENA: 125,00 kn

Zbornik radova s Desniinih susreta 2012.Dio 2.

Intelektualci i rat 1939.1947. Zbornik radova s Desniinih susreta 2012. osmi je svezak Biblioteke DESNIINI SUSRETI Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Objavljuju ga zajedniki Centar i FF press.

Ova knjiga tiskana je sredstvima projekataMeunarodni sveuilini centar u Islamu Grkom i mediteranska akademska zajednica: razvoj i perspektive

Fonda za razvoj Sveuilita u Zagrebui

Jankovic Castle: historic site, generating sustainable development of the Ravni Kotari region

Ova publikacija je izraena uz pomo Europske unije. is publication has been produced with the assistance of the European Union.

INTELEKTUALCI I RAT 1939. - 1947.

INTELEKTUALCI I RAT 1939.1947.Zbornik radova s Desniinih susreta 2012., dio 2.

Biblioteka DESNIINI SUSRETI sv. 8, dio 2.

NakladnikSveuilite u Zagrebu,

Filozofski fakultet,Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije

FF-press

Za nakladnikaprof. dr. sc. Damir Boras

Urediliprof. dr. sc. Drago Roksandi Ivana Cvijovi Javorina, prof.

Recenzentiprof. dr. sc. Damir Agii

prof. dr. sc. ime Pili

Ova knjiga tiskana je sredstvima projekataMeunarodni sveuilini centar u Islamu Grkom i mediteranska akademska zajednica: razvoj i perspektive

Fonda za razvoj Sveuilita u Zagrebui

Jankovic Castle: historic site, generating sustainable development of the Ravni Kotari region

Ova publikacija je izraena uz pomo Europske unije. is publication has been produced with the assistance of the European Union.

Fotograja na naslovniciVladan Desnica (iz fotodokumentacije dr. sc. Uroa Desnice)

Copyright 2013., Filozofski fakultet, FF-press, ZagrebISBN 978-953-175-479-8 (niz)

ISBN 978-953-175-484-2 (dio 2.)

INTELEKTUALCI I RAT 1939.1947.

Zbornik radova s meunarodnog skupa Desniini susreti 2012.

dio 2.

Uredili Drago Roksandi

Ivana Cvijovi Javorina

Filozofski fakultet u ZagrebuZagreb, 2013.

Sadraj

Drago Roksandi Ivana Cvijovi JavorinaU vremenu netrpeljivih. Intelektualci i rat 1939.1947. Predgovor . . . . . . . . . . 9

Jadranka BrniProblem etikog angamana u Desniinim Ljestvama Jakovljevim . . . . . . . . . . 41

Olivera MilosavljeviSrpski intelektualci i rat (19331941) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Boo RepeIntelektualci, politike stranke i grupacije u Sloveniji u predveerje Drugog svetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

Sava DamjanovIzmeu ratnog Beograda i radnih logora Nemake: Branko Lazarevi i Stanislav Vinaver . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

Mateusz SokulskiSudbine Poljaka u Sovjetskom Savezu tijekom Drugoga svjetskog rata (Sluajevi

Gustawa Herlinga-Grudziskog i Jzefa Czapskog pripadnika krugaparike Kulture) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

Bojan oreviSmisao intelektualnog angamana u ratu i okupaciji . . . . . . . . . . . . . . . . 107

Miranda Levanat-PeriiFotezov prijevod Nmeekova romana avo govori panjolski (1940.) naspram

njegovih putopisa iz eatralia (1944.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

Marina JemriLirski protest Julija Beneia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131

Petar Macut Julije Makanec kao duhovni odgojitelj Ustake mladei . . . . . . . . . . . . . . 147

Aleksandar StojanoviNaunik i politika: akademik Milo Trivunac (18761944) izmeu nacionalizma,

nacizma i komunizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163

Martina BitunjacMarija Radi i Mira Kouti: intelektualke u politikoj misiji . . . . . . . . . . . 177

Alberto BecherelliHrvatska historija, jezik i kultura u izvjetaju talijanskog konzula Brune Zuculina (1943) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

I N T E L E K T U A L C I I R A T 19 3 9 . 19 4 7. Z b o r n i k r a d o v a s D e s n i i n i h s u s r e t a 2 0 1 2 .6

Snjeana KorenDrugi svjetski rat u lancima i govorima Josipa Broza Tita (1940.1948.) . . . . . 197

Neboja StambolijaGeneral Pavle Jaki naunik u uniformi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229

Dragomir BondiPavle Savi naunik u ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239

Milan GuliSinia Stankovi i Drugi svjetski rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251

Daniela anarGottfried Benn izmeu nacionalsocijalizma i unutarnje emigracije . . . . . . . . . 265

Zvonko KovaPisci i rat Crnjanski i Krlea kao antipodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277

Ivan MajiIntelektualac kao negativni dijalektiar: paralelno itanje Adorna i Krlee . . . . . 293

Goran MiloradoviOd anarhizma do ovinizma: Drugi svetski rat i pripadnici avangardnog

umetnikog kruga oko asopisa Zenit Ljubomir Mici i Marijan Mikac . . . 305

Ivana LatkoviPolitiki i knjievni nesporazum u paradigmi odnosa izmeu rijei i stvari . . . . . 333

Miodrag MatickiKnjievnost na rubovima rata. Esejska faza Bore osia . . . . . . . . . . . . . 343

eljko MilanoviRat dolazi dugo. Pisanje Odjeka umadije o ratu tokom 1941. godine . . . . . . . 355

Barbara RimanRijeka Slovenka Zora Ausec i Slovenci u Rijeci nakon 1945. godine: bratski

narod ili nacionalna manjina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363

Aleksandar LukiJaa Prodanovi u Drugom svetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379

Zoran BajinIdeoloka (r)evolucija Miroslava Spalajkovia: student i prijatelj Tree republike u

kolaboraciji sa Treim rajhom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 395

Veljko StaniFrancuska i intelektualci Kraljevine Jugoslavije krajem 1930-tih . . . . . . . . . . 413

Ivana Cvijovi JavorinaStudent im Volk: Tko nije s nama, taj je protiv nas! . . . . . . . . . . . . . . . . 427

VI

Sadraj 7

Frantiek stekMichal Mare u ratu poslije rata (1945.1947.): intelektualni otpor izgonu sudetskih

Nijemaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459

Giuseppe MottaProfessor Pablo de Azcrate and the Nationalities of Yugoslavia . . . . . . . . . . 475

Ante GrubiiZasluge dr. Josipa Bsendorfera u spaavanju kulturne batine tijekom i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . 487

Vlatka Filipi MaligecHrvatski intelektualci u muzejima 1939.1947.: prakse i prezentacije . . . . . . . 509

Drago RoksandiRatni dani Vladana Desnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 529

Prilozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 557Popis slikovnih priloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 559Autori lanaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 563Popis recenzenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 565Biljeka o urednicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 566Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 567

VII

19. INTELEKTUALAC KAO NEGATIVNI

DIJALEKTIAR: PARALELNO ITANJE ADORNA I KRLEE

Ivan Maji

UDK: 821.163.42Krlea, M.:1Adorno, T.Izvorni znanstveni lanak

Saetak: lanak je nastao kao rezultat paralelnog itanja tekstova eodora Adorna i Miro-slava Krlee i to onih tekstova i onih dijelova koji se tiu problematike odnosa intelektualca i Drugoga svjetskog rata. Iako piu u razliitim diskurzivnim formacijama u kojima je suprot-stavljen preteno knjievno-esejistiki i lozofski interes, ova dva autora, dijelei zajedniko vrijeme djelovanja, kako u profesionalnim aktivnostima, tako donekle i u miljenju, zadr-avaju slinu poziciju. U tom se smislu kljunom pokazuje kod obaju autora preokupacija odnosom prema prosvjetiteljskoj (europskoj) misli u kontekstu kreiranja duhovnog stanja presudnog za pojavu totalitarizma. Obojica, meutim, nastoje radikalno propitati posljedice do kojih je dovela ta misao razularenog racionalizma, zadravajui pritom potrebu da se ouva pozicija miljenja kao krajnje instance u kojoj intelektualac ima pravo na djelovanje.

Kljune rijei: intelektualac, Drugi svjetski rat, totalitarizam, kritika teorija, eodor W. Adorno, Miroslav Krlea

Pametni su svuda svojom glupou barbarima olakavali posao. (Dijalektika prosvjetiteljstva)

Od sviju evropskih pojava najalosnija je danas evropska pamet. (Evropa danas)

I.

Iako se uas rata pojavljuje kao sredinji motivski, sadrajni i kontekstualni aspekt u opusu Miroslava Krlee, ono to Krleu pribliava Adornovom pristupu, treba traiti ne toliko u aktualizaciji kritike rata i prokazivanju ratne mainerije miljenja, koliko u pokuaju da se pronikne u apriornu ratnu pseudo-logiku ije provoenje rezultira stanjem u koje-mu do rata nuno mora doi. I stoga ne iznenauje svojevrsna anticipacija Drugoga svjet-skog rata u poznatom eseju Evropa danas iz 1933. godine, u kojem Krlea, pored ostaloga,


konstatira da Evropa putuje u gvozdenom oklopljenom tenku, slubeno uvjerena o svom boanskom podrijetlu, svake minute spremna da ponovo zakolje dvadeset milijuna svojih stanovnika,1 kao to ne iznenauje ni uestalo povezivanje Drugoga svjetskog rata s Prvim svjetskim ratom u brojnim esejima u kojima se vanijom od faktine stvarnosti razliitih objektivnih okolnosti pokazuje zajednika logika rata koja je uvijek ista od Homera do Bonapartea2. Ono to karakterizira (nekcionalne) tekstove Adorna i Krlee, iako piu u razliitom diskurzivnom registru, za razliitu publiku i u posve razliitim sredinama, nala-zi se u zajednikoj preokupaciji i promiljanju uvjeta koji su omoguili pojavu faizma (ili u Krleinom sluaju bilo kojeg oblika nacionalistike propovijedi3). Drugim rijeima, u tekstovima nastalim uoi, za vrijeme ili netom nakon Drugoga svjetskog rata, kao zajed-niki element kod obaju autora moe se apstrahirati nastojanje da se adresiraju uzronici prije svega idejno-svjetonazornih, a onda i misaonih zastranjenja koji rezultiraju politikim i etnikim progonima i eskalacijom nasilja.

Najkrae reeno, i Adorno i Krlea, svaki na svoj nain, problematiziraju ono krajnje stanje u kojem dolazi do dokinua miljenja, a gdje nasilje postaje opravdano navodnom injenicom da su svi elementi miljenja iscrpljeni. I upravo toka u kojoj je nunost nasilja oita, postaje polaznom tokom njihove analize koja za cilj ima problematizirati proces koji je toj krilatici o nunosti nasilja i iscrpljenosti miljenja prethodio te njome rezultirao. Krlea je tu u spome-nutom eseju posebno lucidan budui da on ne odvaja miljenje od samoga nasilja, odnosno, Krlei je stalo da ukae na neodvojivost nasilja i miljenja. Jednostavnije reeno, umjesto da uspostavi zdravorazumsku dihotomiju humanog miljenja i barbarskog nasilja, on di-jalektiki u miljenju vidi nasilje, a u nasilju miljenje te se njihova historijska izmjena poka-zuje dosadna kao odsvirana gramofonska ploa.4 U tom smislu, izmjena miljenja i nasilja za Krleu je stara i dosadna, ali na neki groteskan nain, ona je i nuna i formira upravo onu istinu Evrope koja se dii svojim visokim humanistikim dostignuima:

Tipina je evropska pojava, da su najvee evropske istine izgovorene ispod vjeala, na stra-titima, po tamnicama i na golgotama, a te raspete i popljuvane istine postaju evropske zastave i vijore se vjekovima.5

Pri tome nije od presudne vanosti injenica da ta tenzija izmeu miljenja i nasilja u broj-nim tekstovima ovih dvaju pisaca rezultira razliitim vrijednosnim artikulacijama u rasponu od indignacije i rezignacije pa sve do apatinog pesimizma ili ak literarnog bijesa. Upravo suprotno, metoda itanja drutva kojom se slue Krlea na jedan nain i Adorno na drugi treba se uzeti doslovno i u itanju njihovih tekstova, gdje nije toliko bitan sadraj o kojemu je u tekstu rije, koliko prethodni impuls koji je samo pisanje inicirao. Na tom se mjestu, dakle, prije pisanja, tonije u njegovom idejnom zaetku, kako kod Krlee, tako i kod Adorna nalazi sredinji problem. Sredinja misaona tenzija sastoji se upravo u etikom problemu samoga i-na miljenja, a etinost je poljuljana injenicom da se miljenje i totalitarizam nakon Drugog svjetskog rata vie ne mogu jasno odvojiti, prije e biti obratno, totalitarizam je miljenjem

1 Miroslav KRLEA, Evropa danas, Sarajevo 1973., 23.-24.2 Miroslav KRLEA, Eseji I, Sarajevo 1973., 179.3 Isto, 186.4 M. KRLEA, Evropa danas, 11.5 Isto, 13.6 Max HORKHEIMER eodor ADORNO, Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo 1974., 20.

Intelektualac kao negativni dijalektiar: paralelno itanje Adorna i Krlee 295

uvjetovan, a prosvjetiteljska misao jest totalitarna.6 Nadalje, ako je rat na dubljoj razini pri-premljen aparatom intelektualnoga miljenja koje preko lozoje, pjesnitva i povijesti stvara atmosferu kulturnoga separatizma, a ne toliko poveanom proizvodnjom oruja i stvaranjem politikih napetosti (koje su posljedice, a ne uzroci ratnog stanja svijesti), to potpisuju i Kr-lea i Adorno u svojim esejima, tada se etinost miljenja sastoji od konzekventnog dovoenja pod znak pitanja ba intelektualnog miljenja. Drugim rijeima, ako je miljenje zakazalo te u nekim svojim pojavnim oblicima ne samo da nije zaustavilo totalitarno ludilo, ve ga je i potaklo, tada se kljuno pitanje samo od sebe namee: kako uope misliti nakon rata, nakon holokausta, nakon pomora ovjeanstva? Kako misliti ako je orue miljenja ve historijski okaljano jer se bilo svojom benevolentnou spram faizma, bilo svojim suuesnitvom, bilo svojom nedjelotvornou pokazalo etiki spornim te funkcionalno nedostatnim?

II.

Kljuni se pomak kojim Adorno i Krlea, svaki na svoj nain, u svojim tekstovima su-protstavljaju mainstreamu posthitlerovskog vremena sastoji u injenici da oni inzistiraju na analizi koja izbjegava podjelu na totalitarno, antisemitsko i faistiko s jedne strane te liberalno, progresivno i socijalistiko (ili kapitalistiko) s druge, ve se ne libe autokri-tikim manevrom zapitati: nije li upravo liberalno, demokratsko, progresivno i evropsko intelektualno miljenje, samom injenicom da je faizam uspio pobijediti, zakazalo? Kao ilustracija tomu, moe posluiti nekoliko citata. U spomenutom eseju Evropa danas Krlea je eksplicitan:

() dok se u mozgovima evropskim kao u alkemijskim pivnicama kuhaju osnovna neri-jeena pitanja o odnosima subjekta i objekta, o apsolutnom i relativnom, dotle se evropski narodi igraju svojim olovnim igrakama ratova, i ta djetinjasta halabuka traje u Evropi ne-prekidno ve sedamdeset hiljada godina.7

Adorno s druge strane, u koautorstvu s Horkheimerom u znamenitoj Dijalektici pro-svjetiteljstva potpuno otvoreno u predgovoru knjige u lozofskoj misli vidi potencijalnog neprijatelja jer: ukoliko trijumrajua misao vlastitom voljom napusti kritiki element i postane pukim sredstvom u slubi postojeega, ona protiv svoje volje ono pozitivno to je izabrala pretvara u negativno, razarajue.8 Nadalje, posve deklamativno:

Nipoto ne sumnjamo a u tome jest naa petitio principii da se sloboda u drutvu ne mo-e odvojiti od prosvijeenog miljenja. Ali, ujedno mislimo da smo podjednako razgovjetno spoznali kako je ve u samom pojmu ovog miljenja, a ne samo u konkretnim historijskim formama, drutvenim institucijama u koje je zapleteno, sadrana klica onog nazadovanja do kojeg danas dolazi.9

Brojni su citati kojima se moe oprimjeriti ova inicijalna kritika pozicija kod Adorna i Krlee. Meutim, spomenuti problem ni za Krleu ni za Adorna nije ni blizu razrjeenja

7 M. KRLEA, Evropa danas, 16.8 M. HORKHEIMER T. ADORNO, Dijalektika prosvjetiteljstva, 8.9 Isto, 9.


budui da se paralelno s njihovom ustrajnom strategijom pisanja o problemima liberaliz-ma, prosvjetiteljstva i dominantne lozofske i kulturne matrice poslijeratnog vremena, problem vlastitog pozicioniranja unutar kulturne paradigme jo uvijek nalazi kao etiki imperativ u sreditu njihova intelektualnog djelovanja. Jednostavnije reeno, prokazivati probleme prosvjetiteljstva, ija je totalitarna logika ovladavanja ovjeka nad prirodom do-vela do potpune besubjektivacije subjekata (Adorno), naposljetku nije nita drugo nego jo jedan prosvjetiteljski manevar viega reda. Ili, u Krleinu sluaju, na poznatom primjeru iz eseja o Erazmu Roterdamskom, osuivati klerikalnobanalnu, kurijalnoutivu, pretvor-ljivu i potpuno negativnu10 recenziju povodom maarskog prijevoda Erazmove Pohvale gluposti ne jami nuno biti izuzet od zahtjeva koji se pred Krleu postavlja, a to je, saeto reeno, odgovoriti na zahtjev koji si i sam Krlea postavlja: kako biti Erazmo danas? Stoga se pozicija s koje progovaraju i Adorno i Krlea neovisno o sadraju i smjeru kritika kojima raskrinkavaju kulturnu industriju pokazuje izuzetno vanom jer ona dosljednost kojom se pristupa problemu kritike miljenja svoj prvi test ima upravo u manifestaciji njihove vlastite pozicije intelektualca u poslijeratnom vremenu.

Toga su i Adorno i Krlea itekako svjesni. I dok Krlea taj procjep rjeava preuzimajui ulogu dravnog intelektualca u nadolazeim godinama, ne naputajui svoje prosvjetitelj-sko poslanje, a koje se do kraja manifestira u pokretanju Enciklopedije Jugoslavije i radu u Leksikografskom zavodu, kod Adorna se taj procjep kontinuirano iz djela u djelo perpetuira i obogauje novim misaonim rjeenjima. U tom smislu, parafrazirajui podnaslov knjige Minima moralia, Adornova misao poinje funkcionirati poput neprekinute reeksije iz oteenoga ivota. Oteenost postaje ono sredinje toga procjepa i Adorno kao lozof-esejist kao da bez te oteenosti vie ne eli da pie. Jer, ako eli biti dosljedan u provoenju kritike misli (pri emu je prosvjetiteljska, graanska misao posebno bivala sporna u svojoj totalnosti, a time i totalitarnosti omoguivi faizam), tada se svako miljenje koje slijedi

10 M. KRLEA, Eseji I, 141.

Slika 1. eodor Adorno (desno) i Max Horkheimer (lijevo) 1965. godine u Heidelbergu


nakon faizma mora legitimirati upravo kroz onu oteenost i onaj zazor kojim se ono na-stoji s jedne strane odvojiti od jednosmjerne totalitarne, prosvjetiteljske misli, a s druge, -gurativno reeno priznati grijeh nemoi iz prolosti, one nemoi misli uz koju je faizam uspio prevladati. U tom smislu, Adorno odbija mogunost da se stanje prividno normali-zira, kao da se faizam nije dogodio:

Misao da bi nakon ovog rata ivot mogao da normalno tee dalje, ili da ak kultura bude ponovno izgraena kao da sama ponovna izgradnja kulture nije ve njena negacija je idiotska.11

Normalnost je za Adorna problem jer je ve koncept normalnoga posljedica prosvije-enoga miljenja koje e nakon prvog stupnja drutvenog zaposjedanja prirode, traiti prirodnu eliminaciju svega to se kosi sa samoproglaenom normalnosti koja nije nita drugo nego ludilo i prisila nametnutoga, totalitarnoga miljenja. Adorno e u jednom trenutku znakovito napisati: kad bi bilo mogue neto poput psihoanalize, (...) onda bi jedno takvo istraivanje moralo jasno utvrditi da se suvremena bolest sastoji upravo u normalnom.12

Jedna od najzanimljivijih i najizazovnijih Adornovih studija svakako je Negativna dija-lektika (1966.). U njoj takoer odzvanja ta ista klopka u kojoj se miljenje nalazi u sprezi s totalitarizmom, a Hegelova se dijalektika pokuava preispitati i promisliti na podlozi kritike identinosti koju ona posredno podrazumijeva. Na tom se mjestu Adorno jasno distancira od Hegelove pozicije, ali on se i kao lozof i intelektualac posthitlerovskog vremena ne libi kritiki pozicionirati vlastitu misao u negativnom odreenju, podrazu-mijevajui bilo kakvu pozitivnost ideoloki spornom, implicitno prosvjetiteljskom te ti-me totalitarnom:

11 eodor ADORNO, Minima moralia; reeksije iz oteenoga ivota, Sremski Karlovci Novi Sad 2002., 60.12 Isto, 63.

Slika 2. Miroslav Krlea


Filozoja ne moe dospjeti ni do ega pozitivnog to bi bilo identino s njezinom konstruk-cijom. U procesu demitologiziranja pozitivnost se mora negirati sve do duboko unutar in-strumentalnog uma, koji brine o demitologiziranju. Ideja pomirenja ne doputa pozitivno postavljanje u pojmu.13

Adornova negativna dijalektika prema njegovim vlastitim rijeima nije spojiva s He-gelovom prije svega jer

(d)ijalektika kao postupak znai da se misli u proturjenostima zbog jednog s obzirom na stvar doivljenog proturjeja i protiv njega. (...) Njezino kretanje ne tendira identinosti u diferenciji svakog predmeta od svog pojma; identinost joj je dapae sumnjiva. Njena logika je logika raspadanja (...) identinost tih pojmova sa subjektom je neistina.14

Promotri li se Adornova misao u svjetlu vremena u kojem je ona nastajala, vremenu iskustva totalitarizma Drugoga svjetskog rata, tada se teko oteti dojmu da je ona direktno s tim vremenom povezana, i to determinirana negativnim preksima. Adorno kao da je u svom radu kontinuirano nastojao nadii problem miljenja i totalitarizma, nikada ne pre-stajui jedno povezivati s drugim. Stoga je i etika pozicija koju je odluio zauzeti postala pozicija negativnog dijalektiara s ciljem da ne prestane ukazivati na ideoloko suue-snitvo dijalektike, lozoje, pozitivnosti, identinosti, pojma i subjekta (dijelom i kao poj-mova prosvjetiteljske misli) s uasom totalitarizma koji je uslijedio. Stoga je pitanje kako je mogue misliti nakon Drugoga svjetskoga rata i za Adorna, kao i za Krleu, obiljeeno implicitno pozitivnim odgovorom eksplicirane negativne misli, odnosno, miljenjem koje institucionalno ne naputa poziciju intelektualca (Adorno-profesor lozoje, Krlea-ravna-telj Leksikografskog zavoda i pisac), ali miljenjem koje s te pozicije ustrajava na negativnoj (ili tonije, kritikoj) dijagnozi stanja misli. U tom smislu, Adornova negativna dijalekti-ka, negiranje pozitivnosti, rad na demitologizaciji, neidentinost pojma i subjekta, logika raspadanja, oteenost kao preduvjet miljenja na neki su nain simptomi one greke koja je dovela do totalitarnog ludila, a miljenje nakon kao da u sebi mora sadravati etiko pozivanje na taj simptom kako bolest ponovno ne bi buknula. Postavlja se meutim pita-nje, zaotreno govorei, mora li miljenje nakon Drugog svjetskog rata biti miljenje me-lankoliki indigniranog bolesnika koji u negativnim demarkacijama okajava grijehe svojih prethodnika?

III.

Odgovor bi se na postavljeno zaotreno pitanje iz prethodnog poglavlja u jednom drugom kontekstu zapravo mogao ticati dvojbe izmeu miljenja i djelovanja. Jer, misliti a pritom ustra-javati na etikom nasljedovanju krivnje do koje je prosvjetiteljsko miljenje dovelo, u sebi ima paradoksalan manevar miljenja koje se onemoguuje ili drugim rijeima, miljenja koje one-moguuje svoj uinak (u djelovanju). Meutim, posrijedi je zapravo izbjegavanje iracionalnog (totalitarnog) uinka racionalne misli, a u tom se izbjegavanju misao stavlja u pulsirajue stanje

13 eodor ADORNO, Negativna dijalektika, Beograd 1979., 130.-131.14 Isto.


samo-onemoguavanja koje bi moglo rezultirati (ideoloki) jo opasnijim stanjem status quo. Da bi izbjegli taj melankolini status quo, i Krlea i Adorno pribjegavaju razliitim postupci-ma, ali pritom nikada ne naputaju polje borbe. Obojica ustrajavaju na kritici ideologije. Adorno nakon to znakovito napominje da se treba urazumiti protiv svojeg uma15 (u emu odzvanja prethodna kritika prosvjetiteljskog miljenja i miljenja koje svjesno radi protiv onih aspekata koji ga omoguuvaju, a sve kako bi se izbjegao novi totalitarizam), naglaava da kri-tika ideologije nije neto periferno, neto unutar-znanstveno, nije ograniena na objektivni duh i proizvode subjektivno-ogranienog, nego je lozojski centralna: kritika same konstitutivne svijesti.16 Adorno smatra da snaga svijesti dostie svoju vlastitu prijevaru onda kada se uoi razularena racionalnost, koja je pobjegla samoj sebi pritom postajui mitologijom.17

Stoga put kojim Adorno bira ii i kao intelektualac i kao lozof-pisac je jasan, ak naslov-no jasan: nakon dijalektike prosvjetiteljstva iz koje odzvanjaju reenice kao to su: Bu-dui, meutim, da do realne emancipacije ljudi nije dolo ujedno s prosvjetljivanjem duha, sama naobrazba je oboljela18 ili Nije antisemitski tek antisemitski program, nego program-ski mentalitet uope19 te dijalektika prosvjetiteljstva objektivno prelazi u ludilo, a ludilo je ujedno ludilo njene politike realnosti,20 Adorno smjelo kree putem negativne dijalek-tike, koncepta i knjige ija je jedna od namjera razvijanje njezinog paradoksalnog naslo-va.21 Ta lozofska knjiga u tipino Adornovom manevru u uvodu sadri i sljedeu reenicu koja osvjetljava procjep izmeu ina miljenja te (okaljane lozofske) pozicije s koje se misli:

Nakon to je lozoja prekrila obeanje po kojem je sjedinjena sa zbiljom ili e do toga sjedinjavanja uskoro doi, prinuena je da bezobzirno kritizira samu sebe.22

Upravo intenzitet kojim Adorno pristupa problemu miljenja u oteenom vremenu jasan je pokazatelj da e on tijekom svoga djelovanja nastojati ne odvajati svoju misao od svojih postupaka, odnosno, da e svoju poziciju intelektualca kontinuirano propitivati, pa ak i onda kada 1969. nee stati na studentsku stranu tijekom studentskog pokreta. U tom smislu, Adornov tvrdokoran stav da zauzme do kraja poziciju profesora intelektualca i okoristi se svim privilegijama koje s tim idu na neki nain slian je Krleinom intelektual-nom i politikom pozicioniranju nakon rata.

Umjesto jednostavnog i brzog kritiziranja njihovih pozicija, a preispitujui njihovu do-sljednost u misli i djelovanju, moe se doi do zakljuka koji je Marcuse, govorei o Ador-nu, formulirao na sljedei nain:

Mislim da ne postoji nitko tko je toliko radikalno suprotstavljen postojeem drutvu kao to je to bio Adorno, tko ga toliko radikalno poznaje i spoznaje. Njegovo je miljenje bilo toliko beskompromisno da je sebi mogao priutiti ak i uspjeh u tom drutvu; taj uspjeh nije ni na kakav nain incirao njegovo miljenje niti ga na bilo koji nain kompromitirao.23

15 Isto, 133.16 Isto.17 Isto.18 M. HORKHEIMER T. ADORNO, Dijalektika prosvjetiteljstva, 209.19 Isto, 219.20 Isto, 216.21 T. ADORNO, Negativna dijalektika, 23.22 Isto, 25.23 Usp. isto, 5.


U Krleinom sluaju, poznata je i u esejima jasno istaknuta intelektualna ozbiljnost ko-jom on promatra kulturnu situaciju, a istom ozbiljnou oekuje da se prosuuje i njegov rad. U eseju O naoj inteligenciji stoji:

Jedna je stvar biti prima ciganski i guditi slatko uz dlakave ui pijandura, a drugo je pi-sati ozbiljno i mrko kao to se pie na zelenom stolu tribunala, gdje je sve tiho i mrtvaki neutralno. A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da pie mrko, okrutno i ne-umoljivo!24

Iza ovakvih citata zapravo stoji svijest o intelektualcu kojemu je primarna dunost pro-matranje drutva te jasna i kritiki nedvosmislena dijagnoza pojava koje utjeu na drutve-nu dinamiku odnosa.

Kod Adorna se takva nedvosmislena dijagnoza najjasnije vidi kada u svojim tekstovima eksplicitno adresira upravo civilizaciju i prosvjetiteljskog intelektualca kao klju problema. tovie, u Dijalektici prosvjetiteljstva mogu se nai neoekivano otre reenice koje se tiu idova, u kojima Horkheimer i Adorno pokazuju da se ne libe dublje ui u genezu antise-mitizma. Citati koji slijede to najbolje ilustriraju:

Civilizacija je pobjeda drutva nad prirodom koja sve pretvara u puku prirodu. idovi su sami tisuljeima sudjelovali u tomu, i cinizmom i prosvjetiteljstvom. Budui da su najsta-riji preivjeli patrijarhat, inkarnaciju monoteizma, oni su tabue promijenili u civilizacijske maksime kada su drugi jo ostajali kod magije. (...) Mehanizam kojim se slui totalitarni poredak star je kao i civilizacija. (...) U stanovitom je smislu svako zapaanje projiciranje.25

Izlazak iz tog kripca u kojemu su, jednostavno reeno, svi krivi i to po pravilu: oni koji misle da su najneviniji (najee kulturni radnici), oni su najsumnjiviji jer su sudje-lovali u kreiranju totalitarne kulturne industrije, Adorno vidi, pored ostaloga, upravo u djelovanju novog tipa lozofa, intelektualca za kojega nije nita neprimjerenije nego da u diskusiji, i ak bi se moglo rei voenju dokaza, hoe da ima pravo. Htjeti biti u pravu predstavlja izraz onoga duha samoodravanja ije razrjeavanje zapravo ini ono do ega je lozoji stalo.26 I jo:

Kad se lozo upuste u razgovor, a poznato je da im je utanje oduvijek padalo teko, onda bi trebalo da govore tako da oni svaki put ne zadre pravo, ali na nain koji protivnicima dokazuje neistinu.(...) Misliti dijalektiki znai, u ovom aspektu, da argument treba dobiti drastiku teze, a teza da sadri u sebi puninu svog razloga.27

I upravo je ta naoko nemogua te istovremeno negativna pozicija ono to, i prema Ador-nu i prema Krlei, intelektualca ini djelatnim subjektom u kritici drutva. Ustrajavanje na paradoksu, pogotovo onda kada paradoks zahvaa poziciju s koje se misli. Jer misao postaje djelatna jedino ako ima mo samopropitivanja, ako ulazi u genezu vlastite ideologije koja ju je ustoliila. Budui da je cjelina neistina (Negativna dijalektika), tada je jedini rad koji je intelektualcu kritike teorije preostao onaj koji nastoji ukazivati na preuene ideoloke pretpostavke svakog miljenja polazei dakako, najprije od svoga vlastitoga. Tu je gest in-

24 Usp. Stanko LASI, Krlea. Kronologija ivota i rada, Zagreb 1982., 27.25 M. HORKHEIMER T. ADORNO, Dijalektika prosvjetiteljstva, 198.-199.26 T. ADORNO, Minima moralia, 78.27 Isto, 79.


telektualca slian onomu Mnchhausena koji sebe iz movare vue za uperak. Adorno s tom usporedbom ne moe biti eksplicitniji, a njegov iskaz od onog tko danas misli ne zahtijeva se nita manje do da u svakom trenutku treba da bude u stvari i izvan stvari28 na odreeni nain progovora i o nainu kako je Krlea svoju poziciju intelektualca realizirao.

IV.

Meutim, iz dijela prethodnih citata i dalje ostaje neto u paradoksu to poziva na ana-litiko propitivanje. Na kraju krajeva, posluamo li Krlein savjet da, piemo li o njemu (i njemu slinima), piemo mrko, okrutno i neumoljivo, tada se neumoljivost pisanja o njemu nee oitovati u konstataciji kako je rije o intelektualcu svoga vremena, ve prije u poneto okrutnijoj i mrkijoj kritici one ideoloke pozicije koju je Krlea (a vidjet e se u nastavku i Adorno) preutno zauzeo. Zaotreno govorei, ako u diskusiji nita nije neprimjerenije od toga da intelektualac hoe da bude u pravu, postavlja se pitanje alter-native: kako govoriti (ozbiljno, mrko i neumoljivo), a da se ne nastoji da se bude u pravu? Koju poruku intelektualac alje ako uistinu govori ne elei zadravati poziciju bivanja u pravu? Ako netko ne eli imati pravo/biti u pravu, tada on svakako nastoji osloboditi po-ziciju djelatne ovlasti koja omoguuje intelektualca da govori. Meutim, nije li tada odu-stajanje od pozicije bivanja u pravu krajnja (i ponovno melankolina) posljedica kritike teorije koja odrie samoj sebi onu odgovornost koju intelektualno miljenje zahtijeva? Nije li time, posredno, kritika misao sama uskliknula da se nalazi u krizi te da je bolje zau-tjeti, nego kritiki govoriti? Jo i vie, sredinji problem kritike intelektualca koji hoe da bude u pravu ne nalazi se u melankoliji, pluralnosti ili liberalizaciji govora, ve u mnogo dalekosenijem odustajanju od prava u govoru. Drugaije reeno, ne htjeti biti u pravu znai odustati od intencije na koju je govor navezan, znai liiti govor onoga prava koji ga ini djelatnim. To je radikalan slijed kojega su, rekao bih, Krlea i Adorno na negativan nain svjesni. Na negativan jer svojim djelovanjem nastoje initi sve kako bi izbjegli tu stranputicu koja je prethodno dovela do totalitarnoga miljenja od kojega se obojica ele to jasnije distancirati.

Najeklatantniji dokazi toga izbjegavanja mogu se vidjeti uoi li se intenzitet s kojim i Krlea i Adorno nastoje paradoksalno upravo zadrati poziciju intelektualca koji ima pra-vo na rije. Kao da se u pozadini toga pozivanja na govor koji ne pretendira da se mora biti u pravu to pravo tim odstupanjem na neki nain zadobiva, kao da reenica ne nastojim biti u pravu etiki opravdava poziciju s koje se govori, kao da se sam govor koji slijedi ti-me legitimira (po logici dvostruke negacije) kao govor koji ne moe ne biti u pravu. Iz te se dvostruke negacije oslobaa jasna potreba da se zadri pozitivna pozicija intelektualca koji ima pravo na rije (ono pravo koje je potvreno upravo time to se voljno odstupilo od njega). Jer, kako osigurati etiku poziciju (i posao) intelektualca ako ga se prethodno razvlasti i optui da ga je obuzela razularena racionalnost koja ga je dovela do totali-tarizma, ako ne kroz negativno ustoliavanje dvostrukog razvlaivanja koje ga isti i priprema za novi uzlet miljenja novog intelektualca koji u sebi nikada nee napustiti legitimacijsko samoodstupanje od prava da se bude u pravu.

28 Isto, 84.


Okrutnije reeno, radi se o retorikom manevru koji i Adornu i Krlei osigurava s jed-ne strane prostor za intelektualno djelovanje koje e biti lieno pozivanja na grijehe otaca, ali, to je bitnije, koje e tom negativnom logikom, zadrati neto od onoga prava koje je intelektualno miljenje fatalnom pogrekom totalitarizma izgubilo. To pravo dakako, ne smije biti nita drugo do negacija prava na bivanje u pravu koje je dovelo do razularene racionalnosti totalitarizma. Tek negacijom, po Adornu i Krlei (dakako uz brojne razlii-tosti i varijacije meu njihovim raznorodnim tekstovima), to pravo ponovno biva steeno.

U pozadini se toga retorikoga manevra, miljenja sam, nalazi i sredite problema koji se oituje u naizgled iznenaujuem odnosu Adorna i Krlee kao teoretiara i kao djelat-nih intelektualaca. Obojica kao da konzervativno ustrajavaju na institucionalnoj poziciji intelektualca (Krlea kao direktor Leksikografskog zavoda, a Adorno kao redoviti profesor koji uslijed studentske pobune 1969. poziva policiju da osigura red potreban za odravanje predavanja) dok je njihov misaoni rad nedvojbeno vezan uz radikalnu kritiku prosvjeti-teljskoga intelektualca te nude mogunosti za alternativnu kritiku misao. Ovdje je nu-no naglasiti da se Adorno u najveoj mjeri oslanja na tradiciju frankfurtske kole kritikog miljenja kojoj je lozoja modus operandi dok je Krlea, pored ostaloga, knjievnik, esejist, romanopisac, dramatiar, esejist i pjesnik te njihovo shvaanje diskurzivnog okvira vlastita djelovanja nipoto nije isto. Meutim, kada je u sreditu analize intelektualac kao subjekt djelovanja i miljenja, tada obojica upadaju, kako je nerijetko kritika i ukazala, u slian pro-cjep konzervativnih intelektualaca kritike misli. Posrijedi je upravo odnos izmeu teorije i prakse, odnosno, dijalektikog odnosa u kojem se jedno drugim omoguuje i onemogu-uje. Upravo je to u sreditu prijepora izmeu Marcusea i Adorna kada u prepisci Marcuse Adornu prigovara pozivanje policije videi u studentskom pokretu onu praksu koja teoriju pokree, dok Adorno na tu opasku reagira sljedeim rijeima: Priznao bih ti da postoje trenuci u kojima je teorija praksom pogurnuta dalje, ali niti danas takva situacija prevlada-va, niti usamljeni i brutalni prakticizam, s kojim smo ovdje suoeni, s teorijom ima ikakve veze29 i dalje, za ovu raspravu jo vanije Adorno Marcuseu pie:

Ti smatra da praksa danas, u emfatinome smislu, nije nedostupna: ja mislim drugaije. Morao bih zanemariti sve to sam mislio i to znam o objektivnoj tendenciji kada bih htio vjerovati da studentski pokret u Njemakoj ima i najmanji izgled za drutveni uinak. Bu-dui da on to nema, njegov je uinak upitan u dvostrukom smislu. Prvo, u smislu toga da on potpaljuje nesmanjeni faistiki potencijal u Njemakoj, a da za to ni najmanje ne mari; drugo, tako to u sebi samome stvara tendencije koje i tu se takoer smijemo razilaziti s faizmom neposredno konvergiraju. U tome pogledu simptomatinim smatram tehniku pozivanja na diskusiju samo kako bi se ona uinila nemoguom; barbarska neljudskost na-ina ponaanja koji je regresivan i koji jo k tomu regresiju zamjenjuje revolucijom; slijepi primat akcije; formalizam koji je indiferentan spram sadraja i oblika toga protiv ega se buni, naime nae teorije.30

Ubrzo nakon spomenutog citata Adorno usporeuje da se ordinarijus kao redoviti profesor, sasvim slino, ponizno, ali odozgo poelo koristiti kao rije idov u nacizmu. Iz svega se toga vidi da Adorno na poziciju intelektualca gleda na jedan kompleksan, ali dosljedan nain. Naime, svaki oblik miljenja najprije mora proi test u kojem se oituje

29 eodor ADORNO Herbert MARCUSE, Prepiska o studentskom pokretu, emu, 10/2011., br. 20, 83.30 Isto, 88.


njegova implicitna totalitarnost. Ako tehnika pozivanja na diskusiju slui samo tome da se ista onemogui, tada je diskusija lana, totalitarna. Meutim, teorija slui tomu da se osi-gura polje prava na diskusiju i institucionalno brisanje toga Adorno shvaa u posve pro-svjetiteljskom smislu, a pozivajui policiju i sam pribjegava slijepom primatu akcije. Dru-gim rijeima, Adornova misao koja ustrajava na odustajanju od prava da se bude u pravu podrazumijeva prostor diskusije gdje nitko ne mora biti u pravu, a time se pravo na rije dobiva. Meutim, ako se to pravo izgubi na nain da ne biti u pravu znai izgubiti pra-vo na rije, tada je Adorno svjestan da je posrijedi totalitarizam viega i opasnijega reda.

Slino je s Krleom. Sve dok se misao koja nastoji izgraditi svoju vlastitu dinamiku su-dara s udarcima bubnjeva, problem nije u odnosima subjekta i objekta, apsolutnom i re-lativnom. Problem je u olovnim igrakama koje ekaju da se ta misao dokine. Stoga je i pozicija intelektualca da neprestano ukazuje da je, pored misli koja sebi pribavlja pravo na egzistenciju dokazujui se anti-totalitarnom, problem vei u udarima evropskih vojnikih truba koje odzvanjaju ozbiljnim i dostojanstvenim tiinama dananje evropske misli.31 Ni Adorno ni Krlea ne zaboravljaju suuesnitvo evropske prosvjetiteljske misli u kreiranju jedne, monolitne i totalitarne istine koja je dovela do uasa nacizma, ali obojica ustrajavaju na poziciji s koje se moe misliti ne-identino, poziciji na kojoj se i moe ne biti u pravu, ali se ta pozicija nipoto ne smije prepustiti slijepom primatu akcije. Naime, iza pozici-je miljenja nalazi se odgovornost intelektualca koji tu odgovornost oituje u spreavanju dokinua misli jer bi ono moglo dovesti do totalitarizma jo veih i pogubnijih razmjera.

The intellectual as a negative dialectitian: a parallel reading of Adorno and Krlea

e period immediately following World War II was, to a great extent, marked by the re-exami-nation of the position of the intellectual. It manifested itself through the question what made totalitarianism possible? In other words, the key ethical question was that of responsibility for the circumstances conducive to the undeterred growth of Nazism. Although avoiding the blame represented the easier answer to that question, two entirely dierent intellectuals from very dissi-milar milieus took another route and attempted to nd responsibility within the humanist traditi-on itself. ose two intellectuals were eodor W. Adorno and Miroslav Krlea. e former esta-blished his critical diagnosis towards the end of the war, alongside M. Horkheimer, in the Dialectic of Enlightenment, whereas the latter, in numerous essays, referred to a logic of stupidity, which was inherent to European thought and mostly benevolent towards rising nationalisms. Although one was a philosopher and the other a writer, both Adorno and Krlea attempted to answer the same question: how to think and act after Nazism? Adorno adopted a theoretical approach which insisted on the necessity of preserving the position of thinking about the non-identical and de-veloping a negative dialectics within which equating the subject and the concept (in a manner

31 M. KRLEA, Evropa danas, 17.


typical of totalitarianism) should be avoided. Krlea, on the other hand, considered ways to escape the machine of nationalist sermons which replaces the word with a military drum as the only ele-ment of value. At the backdrop of these intellectual strivings, institutional challenges emerged. In Adornos case, they were connected to the Institute for Social Research and in Krleas, with the Institute of Lexicography. Both men tried to support those institutions and, despite being critical, chose to defend the position of the intellectual. Although they both took issue with the very con-cept of the intellectual as dened by the Enlightenment, abandoning it was not an option becau-se its institutional abolishment meant the threat of a much more radical kind of totalitarianism.

Keywords: the intellectual, World War II, totalitarianism, critical theory, eodor W Adorno, Mi-roslav Krlea

Literaturaeodor ADORNO, Minima moralia: reeksije iz oteenoga ivota, Sremski Karlovci Novi Sad

2002.eodor ADORNO, Negativna dijalektika, Beograd 1979.eodor ADORNO, Gesellschaftstheorie und Kulturkritik, Frankfurt am Main 1975.eodor ADORNO Herbert MARCUSE, Prepiska o studentskom pokretu, emu, 10/2011.,

br. 20, 78.-93.Max HORKHEIMER eodor ADORNO, Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo 1974.Miroslav KRLEA, Dnevnik 1943, Sarajevo Zagreb 1977.Miroslav KRLEA, Eseji I, Sarajevo 1973.Miroslav KRLEA, Eseji II, Sarajevo 1973.Miroslav KRLEA, Evropa danas, Sarajevo 1973.Stanko LASI, Krlea. Kronologija ivota i rada, Zagreb 1982.

Goran Miloradovi

UDK: 009(051)192Izvorni znanstveni lanak

Saetak: Prvi svetski rat je iznedrio brojne avangardne umetnike pokrete, koji su nastali iz otpora mladih intelekualaca i umetnika sistemu vrednosti i drutvenim strukturama koje su do rata dovele. U lanku se kroz analizu biograja i promenjivih ideolokih shvatanja dva lana umetnike grupe zenitista, Ljubomira Micia i Marijana Mikca, istrauju posledice politikih dogaaja i procesa, a posebno primicanja i izbijanja Drugog svetskog rata na nji-hove line odnose i, indirektno, na odnose njihova dva naroda Srba i Hrvata. Istraivanje je pokazalo da je politika scena, domaa i meunarodna, presudno odredila sudbinu dva biva prijatelja, koji su, uprkos zajednikih polaznih leviarskih stavova, ivote zavrili kao nepomirljivi ovinisti.

Kljune rei: zenitizam, Ljubomir Mici, Marijan Mikac, Jugoslavija, Drugi svetski rat, anarhizam, marksizam, internacionalizam, nacionalizam, antisemitizam, faizam

Ovaj rad je posveen analizi uticaja istorijskih zbivanja na promenu ideolokih i politi-kih shvatanja dvojice intelektualaca i umetnika koji su svoje poznanstvo otpoeli sa-radnjom u avangardnom asopisu Zenit Ljubomira Micia i Marijana Mikca.* Tema lanka nije asopis Zenit, niti avangardni umetniki pokret zenitizam, a posebno ne njiho-vo vrednovanje ili tumaenje, nego ideoloke, drutvene i politike promene kroz koje su ta dva oveka prola, od ranih dvadesetih do poetka sedamdesetih godina dvadesetog veka. Kao presudan za njihov meusobni odnos bie istraen period uoi Drugog svetskog rata, sam taj rat i, najzad, njegove posledice. injenica da su krajem tridesetih godina kontakti

* lanak je deo projekta Srpsko drutvo u jugoslovenskoj dravi u XX veku: izmeu demokratije i diktature (br. 177016), koji nansira Ministarstvo prosvete i nauke Republike Srbije.

20. OD ANARHIZMA DO OVINIZMA: DRUGI SVETSKI RAT I PRIPADNICI

AVANGARDNOG UMETNIKOG KRUGA OKO ASOPISA ZENIT

LJUBOMIR MICI I MARIJAN MIKAC


Micia i Mikca zamrli nije prepreka da se istrai njihovo kasnije pojedinano delovanje i ideoloko i politiko pozicioniranje, jer cilj je utvrditi kako su se pod uticajem dolazeeg rata i njegovih efekata njih dvojica promenila u odnosu na vreme Zenita i zenitizma. A promenili su se drastino.

Kada je bio pokrenut, 1921. godine, Zenit se deklarisao kao ekspresionistiko glasilo.1 Umetniki pokret zenitizam, koji je tada nastao, njegov osniva Ljubomir Mici je deni-sao kao apstraktni metakozmiki ekspresionizam.2 I u knjievnoj teoriji je prihvaeno da je u pitanju jedan vid ekspresionizma u jugoslovenskoj knjievnosti.3 Zaista, zenitizam se javio u vreme kada su ekspresionistike ideje u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) uputile izazov tradicionalnoj kulturi i graanskom drutvu, ali se i vrlo brzo transformisao.4 Moda najmanje gree oni koji kau da je Miciev pokret, nastavi iz ekspresionizma, teio da prihvati dadaistiku pobunu i pripremi tlo za pretvaranje fu-turistike drskosti u protonadrealistiki bunt posleratne knjievne avangarde.5 Zenitizam je u svom manifestu proglasio: Ekspresionizam, kubizam, futurizam mrtvi su. (...) Mi smo njihova sinteza ali kao smernica u visinu i reinkarnacija,6 a u praksi je zaista pokuao da se realizuje kao sinteza raznih avangardnih struja.7 Krajnji ishod, kako je konstatovao Miodrag Proti, trebalo je da bude stvaranje nove balkanske umetnosti.8 Pored toga, zeni-tisti nisu krili ambiciju da odigraju i odreenu drutvenu ulogu. Tu lei glavni uzrok zle sudbine njihovog lidera.

U centru panje ovog istraivanja dve su linosti: Ljubomir Mici (18951971), srpski knjievnik, lider i ideolog zenitizma i Marijan Mikac (19031972), hrvatski knjievnik i lmski delatnik, jedan od najvernijih i najupornijih pripadnika zenitistikog kruga. Te dve osobe su izdvojene sa ciljem da se osvetli na koji nain su istorijska zbivanja uticala na meusobne odnose srpskih i hrvatskih intelektualaca i umetnika i, indirektno, na odnose njihova dva naroda.

Mici i Mikac: najbolje godine u najgorim evropskim vremenima

Poetak objanjenja odnosa izmeu politike i estetske sfere u modernom vremenu lei u poslednjim decenijama XIX veka, kada je socijalistika ideoloka opcija sadrala potenci-jal da se razvije u vie razliitih pravaca. To se deavalo na irokom talasu demokratizacije, pokrenutom idejama Francuske revolucije, to je dovelo do razvoja nacionalizma i nastanka

1 , , 1986., 33. Vukovi smatra da je lozoja zenitiz-ma bila ekspresionistika, da je njegova pesnika tehnika bila dadaistiko-konstruktivistika i da se pokret zalagao za totalnu slobodu izraavanja sve do anarhije. Isto, 34.

2 Ljubomir MICI, ovek i umetnost, Zenit, 1/1921., br. 1, 1.-2.3 Renik knjievnih termina, Beograd 1992., 940.4 O karakteru zenitizma i njegovom odnosu prema ekspresionizmu i dadaizmu videti i: Radomir KONSTANTINO-

VI, etiri pesnika, Trei program, 4/1972., zima, 182.-183.5 , , 1986., 501.6 Ljubomir MICI Ivan GOLL Boko TOKIN, Manifest zenitizma, .

/ , 2/1998.2000., br. 2-4, 2001., 119.7 Na to je Velibor Gligori ukazao jo 1921. Videti: R. KONSTANTINOVI, etiri pesnika, 222.-223.8 Navedeno prema: Isto, 245.

Od anarhizma do ovinizma: Ljubomir Mici i Marijan Mikac 307

masovnih politikih partija u Evropi.9 Osim toga, postepeno menjanje drutvene i politike klime u evropskim zemljama je brojnim pojedincima omoguilo da iznesu svoje stavove o drutvu i njegovom ureenju, tako da se sve ee javljaju glasovi nezadovoljstva i bunta, a neretko su se ba umetnici isticali kao zastupnici novih ideja.

Tako je dolo do toga da su i socijalisti i avangardni umetnici krajem XIX i poetkom XX veka bili opozicija graanskom drutvu i vlasti.10 Lenjin i njegovi saradnici su se u vajcarskoj kretali upravo u krugovima avangardnih umetnika.11 Jedni su bili autsajderi u odnosu na aktuelnu politiku vlast, a drugi u odnosu na glavne umetnike tokove. I jedni i drugi su sa drutvene margine upuivali svoj izazov centrima moi. I jedni i drugi su se u svom polju delovanja smatrali revolucionarima. Ali, njihovi putevi su mogli ii paralelno jedino dok neka od te dve kolone ne stigne do svog cilja dok se ne etablira. Tada su se ti putevi morali ili poklopiti, ili razii. Uostalom, reklo bi se da nije bez znaaja injenica da Marks i Engels, koji su i inae bili vrlo suzdrani prema umetnosti, nisu pokazivali nika-kvu naklonost ka umetnikoj avangardi.12 To je logino, jer su avangardni umetnici bili neka vrsta konkurencije revolucionarima.

Takvo poreklo i drutveni karakter avangardne umetnosti uslovili su da ti umetnici po-kau snane simpatije ka ideji politike pobune, a neretko i sklonost prema ideologijama anarhizma i/ili marksizma. Iz tog semena roena je moderna umetnost: ponekad lina i emotivna, ponekad jasno politiki angaovana, ali uvek subverzivna, izazivaka i borbena. Kakav e efekat to imati po same umetnike zavisilo je od konkretnih politikih okolnosti.

Kada je re o Miciu i Mikcu, njima je zapalo da najbolje godine svojih ivota proive kada je Evropa doivljavala najgore: dva svetska rata, razliiti autoritarni i totalitarni rei-mi, ekstremne ideologije, populizam, graanski ratovi, masovni zloini, genocid i, posle svega toga, dugotrajna podeljenost kontinenta gvozdenom zavesom. Njih dvojica su izdvo-jeni izmeu brojnih drugih intelektualaca, jer se moe pratiti dugogodinji razvoj njihovih meusobnih odnosa, paralelno sa uticajem koji su na njih vrila politika zbivanja. Posle zajednikog poetka javnog ivota u krugu saradnika Zenita, istorijske okolnosti su vodile Micia i Mikca na sasvim razliite strane i, istovremeno, daleko od umetnikog stvaranja koje je obeleilo njihovu mladost. Oni nisu odoleli iskuenjima vremena netrpeljivih.13

Dve biograje u istorijskom kontekstu

Vreme zenitizma. Najznaajniji period njihovog delovanja na polju kulture i drutvenih odnosa bilo je pet godina dok je izlazio asopis Zenit: 19211926. Tada Mici i Mikac de-luju maksimalno saglasno, a postepeno njihov odnos starijeg i mlaeg, oboavanog i nepri-

9 Fransoa FIRE, Prolost jedne iluzije. Komunizam u dvadesetom veku, Beograd 1996., 30.10 Eric HOBSBAWM, Socialism and the Avant-Garde, 18801914, Uncommon People. Resistance, Rebellion and Jazz,

London 1998., 171.-172.11 Rade LEPOSAVI, DADA Clipping. Traganje za izgubljenim srpskim (?) dadaistom, New Moment-New Ideas,

15/2001., 22.12 E. HOBSBAWM, Socialism and the Avant-Garde, 173.13 O okolnostima u tadanjoj Evropi: , .

19191939, 1998.; Balkan Strongmen: Dictators and Authoritarian Rulers of South Eastern Europe, (Ed. Bernd J. Fischer), London 2007.; Stephen LEE, European dictatorships 19181945, London New York 2000.


kosnovenog lidera i portvovanog sledbenika, prerasta u odnos dvojice ravnopravnih sarad-nika i prijatelja.14 U prvo vreme Mici je bio bolje situiran: mogao je redovno da izdaje a-sopis i zenitistiku biblioteku.15 Istovremeno, Mikac se borio za golu egzistenciju. Kao zeni-tisti obojica su nepoeljni, kako u oima vla-sti, tako i u intelektualnim krugovima. Poli-tiki konikti i odbacivanje sredine u kojoj deluju (Mikac u Petrinji, a Mici u Zagrebu), maksimalno su im suzili polje delovanja. Iri-tiran provokativnom retorikom lidera HSS-a Stjepana Radia Mici je napisao ostraen lanak na temu hrvatske kulture.16 Zbog toga mu je, navodno, pretio i sam Radi, tako da (p)od pritiskom histerije, koja je obuzela Za-greb, Ljubomir Mici, nezatien i osamljen kao uvek, bei u Beograd.17 Redakcija Zeni-ta je u Beograd preseljena 1923. godine, na adresu Obiliev venac 36.

Mici tu, u znatno loijim materijalnim uslovima, istrajava u svojim opredeljenjima i ambicijama, po cenu odricanja od svega drugog.18 Istovremeno, otpor zenitizmu, ko-ji iritira i prestoniko graanstvo i politike faktore, kontinuirano stie i iz krugova umet-nika i iz dravnih institucija. asopis je izla-zio jo tri godine, sve dok Mici nije bio prisi-

ljen da se i odatle seli, jer mu je zbog sadraja poslednjeg broja Zenita, s jedne strane pretilo hapenje i zatvor, a s druge je dobijao anonimne pretnje, to je ugroavalo i njegov ziki

14 Brojni izvori to pokazuju: Narodna biblioteka Srbije (dalje: NBS), Ljubomir Mici, rukopisi (dalje: LjMR). Prepiska M. Mikca i Lj. Micia je objavljena: , , , 4/1999., 277.-293.; 5/2000., 231.-258.; 6/2001., 237.-256.; 7/2002., 178.-204.; 8/2003., 305.-318.; , (1931.), , 9/2004., 400.-408.; 10/2005., 369.-383.

15 Branimir DONAT, Performans kao oblik komunikacije hrvatske DADE i njenih inaica s javnou, Dani Hvar-skoga kazalita. Graa i rasprave o hrvatskoj knjievnosti i kazalitu, 30/2004., br. 1, 7.-8. Zenit je redovno izlazio samo u periodu 19211923, kada ga je, kako se smatra, nansirala Micieva bogata tazbina, vlasnici fabrike papirne galanterije Lipa Mill u Zagrebu. Meutim, mnogi autori se ne bi sloili sa B. Donatom da je zenitizam bio varijanta dadaizma, kako se moe razumeti iz njegovog lanka. A pitanje je i da li su zenitistike veernje zaista bile perfor-mansi...

16 Ljubomir MICI, Papiga i monopol hrvatska kultura, Zenit, 3/1923., br. 24, 1.-2. 17 , , , 6/1926.,

br. 38, [33]. 18 Miciev saradnik Mihajlo S. Petrov kasnije se seao: Neto to nikad neu moi da zaboravim (...) bila je njegova

portvovanost. (...) Pamtim kad su Mici, njegova ena i jedan vujak, ovoliki, koji bi sam mogao da pojede kilo me-sa, ruali zajedno kod Moskve (jer, situacija je bila takva da je on pare ulagao u Zenit) po jednu belu kafu, njih dvoje, i tri zemike. Sad moete misliti koliko je onaj ker bio sit od toga. R. LEPOSAVI, DADA Clipping, 13.

Slika 1. Anuka i Ljubomir Mici u redakciji Ze-nita u Beogradu 1924. godine


integritet.19 Povod za konani obraun sa Zenitom pruilo je objavljivanje lanka Zeniti-zam kroz prizmu marksizma, a kap u ve prepunu au su dolile zenitistike demonstracije protiv nobelovca Rabindranata Tagore tokom njegovog javnog predavanja 15. novembra 1926. u Beogradu.20 Beogradski intelektualni i politiki krugovi taj skandal im nisu opro-stili, a Politika je razdraeno pretila da e svakako koditi ugledu nae policije, ako ove izgrednike ne naui redu i pristojnosti.21 Zenit je zabranjen, a Mici je u decembru 1926. preko Italije emigrirao u Francusku. iri krug saradnika Zenita se i pre toga rasuo, Miciev brat Branislav (Ve Poljanski) je jo 1925. otputovao u Pariz, gde su mu se uskoro pridruili sekretar redakcije Vladimir Skerl, Ljubomir Mici i njegova supruga Anuka.22 U to vreme, od najueg jezgra zenitista u Jugoslaviji je ostao jo samo najmlai lan dvadesettrogo-dinji Marijan Mikac.

Posle zenitizma, a pre rata. Ali, voa zenitista se ni tada nije predavao pravio je planove da iz inostranstva pokrene novo zenitistiko glasilo. Ve u januaru 1927. Mici je preko svoje supruge saoptio Mikcu da njemu preputa dunost kada i ona bude napu-stila zemlju. Ta dunost je podrazumevala dalji rad redakcije asopisa (ali pod drugim nazivom), a u jednom pismu Mikac kae da bi time pitanje njegovog poloaja i slobode rada bilo reeno, a uveren sam i pitanje dalje zenitistike akcije u ovoj zemlji naravo, po Vaem odobrenju i pod Vaom kontrolom.23 Taj predlog, iako nije realizovan, svedoi o velikom poverenju koje je u to vreme Mici gajio prema Mikcu.24 Sa druge strane, o Mik-evoj privrenosti harizmatinom Miciu moda najvie govori injenica da je u jesen 1927. svom prvoroenom sinu dao ime Ljubomir.25 Uprkos naporima, zenitizam je Micievim odlaskom zavrio svoje delovanje. Mikac je tada, uprkos svojim mnogo puta iskazanim e-ljama, prestao da stvara kao zenitista, okrenuvi se graanskoj svakodnevici: oktobra 1927. zaposlio se kao slubenik u Tvornici vunenih tkanina Koste Ilia u Beogradu, a kasnije u njenom odeljenju u Turnju kod Karlovca.26 U jednom pismu Miciu on kae:

Ne piem nita, niti imam vremena za privatan rad. Osam sati dnevno u kancelariji, radi se i subotom posle podne (...) Ono nekoliko asova to ih provodim kod kue zauzet sam ku-nim poslovima. Moram da pomognem eni, ako nita drugo: barem dete da pridrim (...).27

Polako, ali sigurno, Mikac je tonuo u ivo blato graanskih konvencija, brinui, pored toga, brige porodine svakodnevice. Istovremeno, u periodu od 1927. do 1936. Mici je

19 , (1927), , 6/2001., 252.; , , 2003., 36.

20 Autor lanka o zenitizmu i marksizmu je, najverovatnije, sam Mici. Videti: . , , , 6/1926., br. 43, 12.-15.; , , 6/1926., br. 43, 15.-16.; , , , , 6/1926., br. 43, 17.-19.; . , , 22.

21 , , br. 6669, 17. 11. 1926., 6.22 Branislav SKROBONJA, Hasta la vista ili pria o Miciu, New moment, 4/1995., 22. Skrobonja je upoznao Mi-

cia 1962. ili 1963, druio se s njim godinama i organizovao njegovu sahranu. Skrobonjina seanja su dragocena za rekonstrukciju Micieve biograje u posleratnom periodu, za koji ima malo izvora.

23 NBS, LjMR/II/2, Pismo Mikca Miciu, Petrinja 26. 1. 1927. 24 Pored toga, prema svedoenju V. Skerla, kompletna ostavtina Micia i Zenita bila je poverena na uvanje Mikcu.

Prema: B. SKROBONJA, Hasta la vista, 22.25 U pismu otkucanom na pisaoj maini ime Mikevog sina je istaknuto velikim slovima, ime je eleo da Miciu

skrene panju na svoj gest. NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Beograd 14. 12. 1927. 26 , , , 10/2005., 385. (nap. 2).27 NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Beograd 4. 6. 1928.


u otadbini bio sasvim marginalizovan kao stvaralac. Ono to je objavio izalo je na fran-cuskom jeziku, u Parizu, dok je u Jugoslaviji tampao samo nekoliko priloga u ljubljanskoj reviji Tank.28 Meutim, tokom tridesetih godina u ivotu njegovog prijatelja dolo je do vanih promena. Mikac je poeo da se bavi unosnim poslom uvoza i distribucije ameri-kog lma (za Fox 19291931, za Paramount posle 1931), ureuje lmske revije i uestvuje u proizvodnji Paramount-ovih lmskih urnala za Jugoslaviju, a krajem tridesetih ima i svoju rmu za plasman amerikog stripa.29 Time je on reio svoje egzistencijalne probleme, ali je ujedno i denitivno odustao od avangardnog delovanja u umetnosti. Poetkom 1931. pisao je Miciu: Poslije smrti Zenita i ja sam za literaturu umro.30 Doavi do solidnih prihoda i zanimljivog posla Mikac se, ipak, sa enjom seao uzbudljivog vremena umet-nike avangarde, a u jednom pismu je izrazio elju da njegov sin nastavi tamo gde je on stao.31 U prvoj polovini tridesetih godina Mikac je ve bio u poziciji da Miciu (koji je bio u Parizu) omogui honorarni posao prevoenja lmskih urnala sa francuskog na srpski, kako bi ublaio svoje materijalne nedae.32 Kada se Mici, posle deset godina izgnanstva, 1936. vratio u Jugoslaviju, prostor za delovanje bio mu je maksimalno suen, a drutve-no-politika klima bitno promenjena. S druge strane, oslobodivi se stalne borbe za golu egzistenciju, Mikac se ponovo okree literaturi, ali ne vie avangardnoj. On tada poinje da pie u sasvim drugom duhu. Mogue je da nije puka koincidencija to to je poslednje sauvano Mikevo pismo Miciu, kratko i kurtoazno, datirano 27. maja 1938,33 nedugo posle objavljivanja Mikevog satirinog romana Doivljaji Morica varca u Hitlerovoj Njemakoj. Nema dokaza da su i kasnije odravali kontakt: u Micievoj zaostavitini ima prepiske i posle 1938, ali nema vie ni jednog Mikevog pisma. Mici je do napada na Jugo-slaviju uspeo da objavi samo jedan broj novog knjievno-politikog asopisa Srbijanstvo, koji je odmah bio zabranjen.34 U obrazloenju odluke Ministarstva unutranjih dela pisalo je da se taj broj zabranjuje zbog ovinistikih ideja i raspaljivanja nacionalne mrnje.35 S obzirom da je to bilo vreme nemake invazije na zemlje Beneluksa i Francusku, verovatno je i meunarodna situacija pospeila zabranu. Poslednje to je vlastima Jugoslavije trebalo u trenutku kada gube glavni spoljnopolitiki oslonac bilo je dalje zaotravanje meunaci-onalnih odnosa. Posle toga Mici se potpuno pasivizovao i sa suprugom iveo povueno u svom stanu u Beogradu, u Njegoevoj ulici 69. Tu ih je zatekao rat.

Ratno vreme. Ne kae se sluajno: dok jednom ne smrkne drugome ne svane. Period novog svetskog rata otvorio je Mikcu mogunost da dosegne vrhunac karijere. Od margi-nalca na kulturnoj i drutvenoj sceni koji je, traei ma kakav posao, lutao izmeu Senja,

28 Izala su svega dve sveske Tanka 1927: br.1 i br. 13. Trea je ve bila zabranjena. . , (19281929), K , 7/2002., 186. (nap. br. 4).

29 Mikevo preduzee Press Service MM imalo je sedite na Pantovaku 128. Videti: NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Berlin 9. 11. 1931; Pismo Mikca Miciu, Zagreb 27. 5. 1938; Ivo KRABALO, 101 godina lma u Hrvats-koj 1896.1997.: Pregled povijesti hrvatske kinematograje, Zagreb 1998., 120.; , 19211926, 2008., 342.

30 NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Berlin, 9. 11. 1931.31 NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Berlin, 19. 11. 1931. 32 NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Zagreb 14. 11. 1933.; Pismo Mikca Miciu, Zagreb 1. 12. 1933.; Telegram

direktora Paramount-ovog predstavnitva u Francuskoj F. L. de Blois-Lieach Miciu, Saint-Maurice 7. 3. 1935.33 NBS, LjMR/II/2. Pismo Mikca Miciu, Zagreb 27. 5. 1938.34 . - , 1/1940., br. 1.; NBS, LjMR/II/2. Pisma i dopisnice urednitvu u periodu

25. 5. 1940. 6. 1. 1941.35 B. SKROBONJA, Hasta la vista, 17.


Petrinje, Sarajeva, Beograda, Karlovca, Zagreba i dunavskih brodova, postao je neto zna-ajno: 26. I 1942. imenovan je za upravnika (ravnatelja) Hrvatskog slikopisa, lmske kue Nezavisne Drave Hrvatske.36 Mikac se u novoj ulozi dobro snaao, a u istoriji lma u Hr-vatskoj ostalo je zapisano:

Njegovi suradnici u vrijeme rata nisu ga smatrali aktivnim ustaom (...) ali je svakako ui-vao povjerenje ustakih vlasti. On je praktiki sam odravao vezu s viim organima poli-tike kontrole, tako da su ljudi okupljeni u poduzeu mogli relativno neometano obavljati svakodnevne poslove, pa ak i progurati lmove koji su bili politiki neutralni.37

Slika 2. Zadnje poznato pismo Marijana Mikca Ljubomiru Miciu. Zagreb, 27. svibnja 1938.

36 Tko je tko u NDH, Zagreb 1997., 271.


Pod njegovim rukovodstvom novoosnovana lmska kua je postigla odreene uspe-he. Snimljeni su dokumentarni lm Barok u Hrvatskoj (Oktavijan Mileti, 1942), desetak kratkometranih lmova, dugometrani igrani lm Lisinski (Oktavijan Mileti, 1944), propagandni lm Straa na Drini (Branko Marjanovi, 1942) dobio je bronzanu medalju na Filmskom festivalu u Veneciji 1943, a redovno su snimani lmski urnali (preko 200), sve do maja 1945. godine. Pored toga, Mikac je napisao brouru o Hrvatskom slikopisu.38 Prilikom osloboenja Zagreba, dok su pristalice ustaa beale ka Zapadu Mikac je ostao. Iako je kao rukovodilac vane institucije bio uhapen nije mu sueno.39 Mirko Lukavac, koji je 1945. preuzeo rukovoenje lmskom proizvodnjom u Zagrebu, kasnije je zapisao u svojim seanjima: Kompromitirani funkcioneri su pobjegli, a ostalo osoblje smo pre-uzeli.40 Mikac, koji je bio funkcioner, a ne osoblje, nije preuzet. On kao da je postao nevidljiv komunistikim vlastima.41 Za to se pobrinuo sekretar izaslanika Svete stolice kod hrvatskog Episkopata, uzepe Masui (Giuseppe Masucci, 19061964), o emu svedoi njegov dnevnik:

28. lipnja [1945]. U 11.30 me je posjetio predsjednik vlade Bakari. (...) Toplo sam mu pre-poruio biveg ravnatelja za lm Marijana Mikca, koji je u tamnici.42

Preporuka je urodila plodom, a kada je kasnije sa porodicom napustio Jugoslaviju (ve-rovatno 1947), Mikac je prvo utoite naao u italijanskom manastiru Montevergine, kod Masuija.43 Sasvim drugaije proao je Ljubomir Mici. Ratne godine za njega su znaile konani gubitak svih, pa i najneznatnijih mogunosti da javno deluje. S obzirom da je nje-gova supruga Anuka bila Jevrejka (koja je udajom prela u pravoslavlje), Micii su bili pod stalnom pretnjom hapenja i logora. Verovatno im je pomoglo to to se u Beogradu nije znalo za njeno poreklo, jer je Anuka rodom bila iz Vinkovaca, tokom tridesetih godina je uglavnom ivela u inostranstvu, a sa jevrejskom optinom u Beogradu nije se povezala.44 Kada je, najzad, doao trenutak osloboenja od okupatora, postalo je jasno da sloboda nije bila namenjena svima. Micieva drutvena pozicija nije se, u sutini, promenila ni posle rata iako je, za razliku od Mikca, on novim vlastima bio i te kako vidljiv:

Kada je Mici posetio ministra kulture Vladu Ribnikara i traio potvrdu da je knjievnik, kako bi sauvao stan, reeno mu je da u novom drutvu nema mesta za zenitizam, a potvr-da mu je uskraena.45

37 I. KRABALO, 101 godina lma u Hrvatskoj, 120. Nejasno je ta znai izraz aktivni ustaa i na emu se zasniva podela na aktivne i ostale. O Mikevim politikim uverenjima govori njegov posleratni aktivizam.

38 Marijan MIKAC, Tri godine rada Hrvatskog slikopisa, Zagreb [1944.]39 Tko je tko u NDH, 270.-271.; I. KRABALO, 101 godina lma u Hrvatskoj, 120. 40 Mirko LUKAVAC, Prvi dani kinematograe u SR Hrvatskoj (19451946) Filmska kultura, 19/1975., br. 100, 165. 41 O Mikcu i Lukavcu opirnije: , :

19451955. , , 17/2010., br. 1, 67.-88.

42 Giuseppe MASUCCI, Misija u Hrvatskoj 19411946, Madrid 1967., 209.43 Marijan MIKAC, Predgovor, u: Giuseppe MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, 22. Mikac i Masui su ostali u prisnom

kontaktu i posle rata.44 Jedan od retkih ljudi u Beogradu, koji su znali njeno poreklo, bio je Vladimir Skerl (18991981), nekadanji sekretar

i prevodilac redakcije Zenita. Potpisivao se i kao Skerli. Tokom rata radio je u aparatu Nedieve vlade, pa je mo-da uticao da Micii tada budu neprimeeni. Posle rata je osuen na osam godina zatvora. Videti: Jevrejski istorijski muzej, Beograd, Kartoteka lanova; B. SKROBONJA, Hasta la vista, 21.-23.; . , , 37.; . . , , 369.-370.

45 Zoran MARKU, Razgovori sa Ljubomirom Miciem, 3., Odjek, 24/1971., br. 22, 21.


Vladislav Ribnikar je pre rata bio direktor dnevnika Politika (koja je preporuivala po-liciji da zenitiste naui redu), a posle rata ministar i predsednik Komiteta za kulturu i umetnost Vlade FNRJ. Sa Anukom, brojnim umetnikim delima, knjigama i dokumen-tacijom o svom radu Mici je iz trosobnog stana u Njegoevoj ulici 69 prisilno iseljen u garsonjeru dimenzija priblino 3 x 8 metara, na poslednjem, petom spratu zgrade u ulici Prote Mateje 18 u Beogradu.46 Time je on bio materijalno uniten i potpuno marginalizo-van. Duboke drutvene i politike promene bacile su u zaborav njegovo delovanje u me-uratnom periodu.47

Posle rata. U novim okolnostima i Mici i Mikac su se nali van glavnih drutvenih i kulturnih zbivanja: Mikac kao politiki emigrant, a Mici kao unutranji emigrant. Me-utim, posle rata su, osim Ribnikara, na vlast doli i drugi Micievi stari neprijatelji, meu kojima se nalazio i najuticajniji Miroslav Krlea.48 Pre Drugog svetskog rata Mici je Kr-leu u svom asopisu nazivao Mimostav Krpea,49 tvrdio da je on uobrazio da je revo-lucionaran i komunistiki pisac,50 njegov rad osporavao kao feljtonizam51 i nazivao do-mobranskom knjievnou,52 a ni posle rata o njemu (a ni o Krklecu53) nije imao da kae nita lepo, ve jedino: pokvarenjak, srboder, ustaa.54 A upravo sa Krleom su bili bliski beogradski nadrealisti, naroito Marko Risti, ija otvorena netrpeljivost prema Miciu je bila dobro poznata.55 Te okolnosti su, mnogo godina kasnije, navele jednog istraivaa da u vezi zenitizma konstatuje:

Dugogodinje preutkivanje toga pokreta skoro da ima odlike zavere. (...) Najverovatnije je u pitanju spoj stvaralake tatine i drutvene moi pojedinih umetnika koji su hteli da u istoriji ostanu prvi i jedini predstavnici nae avangarde. Jer, meu nadrealistima bilo je pisaca oda, ambasadora i generala.56

Izolovan i odbaen, Mici je svoje poslednje decenije iveo u oskudici i krajnje nepri-jateljskom okruenju, upuen jedino na suprugu, u zgradi iji stanari su ga maltretirali. Jedina komunikacija koju je odravao bilo je dopisivanje sa pojedinim emigrantima, ali mu je pota kontrolisana, a ponekad i oduzimana. Mici posle rata nije radio, jedino je Anuka neko vreme bila zaposlena kao inokorespondent.57 Nisu imali penziju niti socijalnu ili zdravstvenu zatitu. Mici se izdravao od prodaje gume za vakanje, kafe i hemijskih olovaka koje su mu iz inostranstva slali retki preostali prijatelji, Anukini roaci i Crkvena

46 Z. MARKU, Razgovori sa Lj. Miciem, 1., Odjek, 24/1971., br. 20, 20. 47 . . , , 350.48 O Krleinom uticaju u socijalistikoj Jugoslaviji videti: , .

19451955, 2012., 106., 114.-115., 154.-157., 306.-309.49 Ljubomir MICI, Revolucija u gradu belome, Zenit, 1/1921., br. 10, 3. Misli se na grad Zagreb.50 , , , 6/1926.,

br. 43, 8.51 Domaa zadaa, , 2/1922., br. 17-18, 59.52 , , [28, 34.]53 Za Krkleca se u Zenitu tvrdio da je plagijator. Videti: Opet plagijat, Zenit, 2/1922., br. 12, [korice]; UREDNI-

TVO ZENITA, Netuni nekrolog 1922. godini, Zenit, 2/1922., br. 19-20, 68.54 Prema: B. SKROBONJA, Hasta la vista, 6.55 Videti: , , , 13. 2. 1983., 32.; . , ,

38.-42.; Borislav MIHAJLOVI, Autobiograja o drugima, II, Novi Sad 2003., 55.; Irina SUBOTI, Susret s Iri-nom Aleksander, u: Irina ALEKSANDER, Svi ivoti jedne ljubavi, Zagreb 2003., 228.

56 , [ ], , , 34/1983., br. 664, 35.-36. Ovde se aludira na Oskara Davia, Marka Ristia i Kou Popovia.

57 . MA, , 38.


optina Srpske pravoslavne crkve u Trstu.58 Tokom 1953. godine protiv Micia su njegovi susedi podneli nekoliko tubi, zbog kojih je bio u istranom zatvoru. Na Micievu albu da mu je stalno poniavanje, uznemiravanje i klevetanje od strane sustanara otetilo zdrav-lje i nerve, sudija ga je 1954. godine poslao u duevnu bolnicu, na posmatranje.59 Sledei put Mici je izveden na sud 1960, jer je u privatnoj poti i nekim svojim izjavama vreao visoke funkcionere i irio nacionalnu i versku netrpeljivost, mrnju i razdor.60 Suenje je obustavljeno jer je istrani sudija odustao od daljeg gonjenja. Sve to je Mici radio posle rata ostalo je u skicama ili je to sam umnoavao i kao samizdat slao potom, mahom adre-satima u inostranstvu.61

Sauvana je boina estitka sa pesmom, napisana na loem engleskom jeziku, koju je Mici 11. XI 1958. adresirao na Frederika Pregera (Frederic Praeger), poznatog amerikog izdavaa antikomunistike literature.62 Adresatu je otvoreno sugerisao da sadraj kopira i alje dalje. estitka je, u stvari, bila upuena iroj javnosti, to the Churchills english-spea-king people, koji su, po Micievom miljneju, supporters of red star supremacy. Pesma se zavrava reima: By red pigs blasphemed the famous Nobel Prize, to upuuje na zbivanja

58 Z. MARKU, Razgovori sa Lj. Miciem, 1, Odjek, 24/1971., br. 20, 20.; , , , 37/1981., br. 7-8, 1486.; B. SKROBONJA, Hasta la vista, 2.-24.

59 Luka DOTLI, Sporovi Ljubomira Micia, Polja, 17/1971., br. 152, 4.-5.60 B. SKROBONJA, Hasta la vista, 7.61 Drugi primeri samizdata u Jugoslaviji nisu poznati. Jedan broj Micievih malotiranih bibliolskih pisama (tj.

samizdata) uva se u njegovom fondu u NBS, dok su neki faksimili objavljeni u: . MA, , I.-XX.62 Preger je tokom rata bio ameriki obavetajni ocir, a i kasnije je ostao tesno povezan sa CIA. U Njujorku je 1950.

osnovao izdavaku kuu Praeger Publishers, koja je, pored ostalog, objavila dela A. Solenjicina i M. ilasa. Videti: Mira BOGDANOVI, Jugoslavenski disidenti i hladni rat, Sociologija, 6/2009., br. 2, 123.

Slika 3. Micievo bibliolsko pismo rijedak primjer samizdata u Jugoslaviji i Miciev pokuaj obnove Zenita. Beograd, 1. veljae 1961.


povodom dodeljivanja Nobelove nagrade Pasternaku.63 Ukoliko bi se primenili kriterijumi koji vae za disidente u SSSR-u, onda bi se za Micia moglo rei, pre nego za neke druge osobe (npr. za Milovana ilasa), da je bio disident: bio je principijelni i dosledni protivnik komunistikog reima, nije teio dolasku na vlast, delovao je putem samizdata i prepiske, bio je zbog toga maltretiran, suen, zatvaran i slat u duevnu bolnicu na posmaranje.64 Zbog svega navedenog, nekadanji zenitista je verovao da je pod stalnom prismotrom, ali (n)i jednog trenutka, meutim, Mici nije smatrao da sve to potie od slubi unutranjih poslova,ve iz intelektualnih krugova...65 Zaista, on u tim krugovima nije bio zaboravljen. Njegovoj linosti je 1969. godine posveen razorni i zastraujui esej u kome se kae:

Barbarogenije je sinonim tog varvarskog straha od tuinskog mora, od kulture koja je uvek ansa da to more, kao neka biblijska stihija, prodre u nae selo, da nas razveje i otui od nas samih, od naeg duha, sloga i sroka, od naih mrtvih, od nae tradicije. (...) On je tu, Barbarogenije, najmraniji genije srpske kulture; on je tu...66

Micieva odbaenost i usamljenost postale su naroito teke posle 1961. godine, kada je umrla Anuka, poslednji i najjai oslonac koji je imao. Za sebe je u to vreme govorio da je le koji hoda.67 Kada je 12. juna 1971. godine, tano na pedesetogodinjicu Manifesta zenitizma, naen u besvesnom stanju u svom stanu, opravdano se smatralo da je u pitanju samoubistvo.68 Mici svoj ivot nije delio od svoje umetnosti, a u njegovim postupcima i stvaralatvu uvek je bilo i simbolike i mistike. Umro je par dana kasnije.69

Mikcu je, takoe, od strane komunistike vlasti bilo namenjeno da potpuno nestane iz kulture Jugoslavije.70 Ipak, on je kao emigrant imao daleko vie mogunosti za intelektu-alni rad nego da je ostao u Jugoslaviji, tako da je njegova posleratna bibliograja daleko obimnija od predratne.71 Umro je 16. marta 1972, na brodu kraj obale June Afrike. U Jugoslovenskom knjievnom leksikonu ni jedan od njih dvojice nije pomenut poimence.72 Postoji samo odrednica Zenitizam, u kojoj se pominje Micievo, ne i Mikevo ime. Ka-da je Mikac u pitanju, to objanjava injenica da je bio aktivan u krugovima oko ustakog asopisa Obrana, a objavljivao je i u drugim emigrantskim publikacijama.73

63 NBS, LjMR/I. Boina estitka Micia Pregeru, Beograd 11. 11. 1958.64 Uporediti sa: Goran MILORADOVI, Ljudi na stratekim mestima: uzroci, posledice i smisao sukoba Josipa Broza

Tita i Milovana ilasa na Treem (vanrednom) plenumu CK SKJ 1954. godine, Tito vienja i tumaenja, (zbornik radova), Beograd 2011., 202.-210., 229.

65 . MA, , 39.66 Radomir KONSTANTINOVI, Ko je barbarogenije, Trei program, 1/1969., prolee, 20.-21. (kurziv R. K.). Sti-

e se utisak da autor eseja ne govori o barbarogeniju samo kao o simbolu, nego da je svestan i Micievog zikog prisustva. Izolovan, proskribovan i kontrolisan, Mici nije mogao da odgovori.

67 O ljubavi, privrenosti i potovanju koje je Mici negovao prema supruzi govori podatak da je tokom poslednje de-cenije svog ivota svakog dana odlazio na njen grob, ureivao ga i nad njim itao poeziju. Videti: B. SKROBONJA, Hasta la vista, 7.

68 Mici je to bio najavio svom poznaniku Z. Markuu. Videti: . MA, , 41.69 Postoji legenda, koja je, izgleda, potekla od J. Seissela, da je Mikac bio na Micievoj sahrani. Meutim, teko je po-

verovati u to. Mikac je pripadao ekstremnoj politikoj emigraciji, pa bi pri pokuaju ulaska u zemlju bio uhapen. Na sahrani je od starog zenitistikog drutva bio V. Skerl, koji je moda pogreno identikovan kao Mikac. Videti: Vera HORVAT-PINTARI, Josip Seissel, Zagreb 1978. (nap. 3.); B. SKROBONJA, Hasta la vista, 20; . , , 391. (nap. 10.).

70 Branimir DONAT, Zaboravljeni i nepoznati Marijan Mikac, Kolo Matice hrvatske, 3/1993., br. 9-10, 711.-737.71 Videti: Zlata DEROSSI, Marijan Mikac, (Senj 29. 1. 1903. Atlantik kod Cape Towna 16. 3. 1972.), Senjski

zbornik, 24/1997., br. 24, 221.-225.72 Jugoslovenski knjievni leksikon, Novi Sad 1970., 15., 586. 73 Videti: Z. DEROSSI, Marijan Mikac, 169.-226. Veina onoga to je Mikac objavio u emigraciji podrivala je

tadanji ustavni poredak Jugoslavije.


Mici je odbacivan koliko zbog svog, u to vreme ve nepomirljivog nacionalizma, toliko i zbog line netrpeljivosti nekih bivih pripadnika nadrealistikih krugova, koji su u no-vim okolnostima stekli politiku i drutvenu mo.74 O zenitizmu se znalo i poneto pisalo iskljuivo u strunim krugovima i, uglavnom, uzgred.75 ira javnost je o tom umetnikom pokretu kao o centralnoj temi mogla neto vie da sazna tek poetkom 1983. godine, po-vodom izlobe Zenit i avangarda dvadesetih godina, koja je odrana u Beogradu i Zagre-bu.76 Meutim, ta izloba je, pored ostalih reakcija, izazvala i otru polemiku ideolokog i politikog karaktera.77

Ideoloka evolucija Ljubomira Micia i Marijana Mikca

Oigledna i drastina ideoloka i politika evolucija Micia i Mikca i njihovo nezadri-vo kretanje sa anarhistike i internacionalistike levice ka nacionalistikoj, a potom i o-vinistikoj desnici, koje je posle propasti Zenita sve bre i jae zahvatalo obojicu, moe se pratiti kroz njihovo stvaralatvo, kroz tampu, prepisku i drugu grau. Bez pretenzija da se iscrpu svi mogui aspekti problema, ovde je izdvojeno nekoliko pojmova indikativnih za promenu njihovih pogleda na svet. Iako je Mikac u Zenitu znatno manje objavljivao nego Mici, injenica da je ostao jedan od najupornijih i najdoslednijih zenitista govori o tome da u vreme izlaenja Zenita nije imao drugaija shvatanja od voe pokreta. Da jeste, mo-gao se distancirati i od asopisa i od urednika, kao to su mnogi drugi saradnici i uinili.

Revolucija. Zenitizam je bio jedan od umetnikih pokreta koji su se pojavili kao reak-cija na Prvi svetski rat i koji je svoj drutveni zamah i ambicije, pored ostalog, crpao i iz simbolinog znaenja Oktobarske revolucije. Zbog toga je doivljavan, a i sam se deklari-sao, kao leviarska struja tadanje umetnike scene.78 Ve u prvom broju Zenita Mici je objavio lanak Proletkult Anatolija Lunaarskog, narodnog komesara za prosvetu Sovjetske Rusije.79 Tada Ljubomir Mici umetnost denie kao venu revoluciju,80 potom objavlju-je novelu Revolucija u gradu belome,81 a ponekad se pak ini da re revolucija u svojim

74 Za nadrealiste je Mici pisao da su beogradski knjievni snobovi, kojima je Frojdova psihoanaliza pomela i ono malo mozga to ga imaju. [], M[], , , 5/1925., br. 36, [17.]

75 Videti: Miodrag PROTI, Trea decenija. Konstruktivno slikarstvo, Beograd 1967.; , XX , 1970.; V. HORVAT-PINTARI, Josip Seissel. O zenitizmu kao osnovnoj temi Zoran Marku je tokom sedamdesetih godina objavio nekoliko kraih lanaka u asopisu Delo.

76 Irina SUBOTI, Zenit i avangarda 20ih godina (katalog izlobe), Beograd 1983.; Aleksandar FLAKER, Ruska avan-garda, Zagreb 1984., 439.-458.

77 Videti: , , 35.-36.; . , , 32.-33.; , , , , 19-20. II. 1983., 11.; [] , , , br. 24924, 25. 2. 1983., 10.; Zoran ARKU, to je elio Mici, Danas (Zagreb), br. 55, 8. 3. 1983., 40.; Momilo ORGOVI, Barbarogenij jo jednom, isto, 63.-64.; , ( ), , br. 1682, 27. 3. 1983., 27.-30.; , , , br. 669., 28. 4. 1983., 6. Ovim se lista polemikih i drugih tekstova objavljenih povodom izlobe Zenit i avangarda dvadesetih godina ne iscrpljuje.

78 . M, , 3.-4.79 A[natolij] LUNAARSKI, Proletkult, Zenit, 1/1921., br. 1, 11.-12.; isto, 1/1921., br. 2, 13.-14.80 Lj. MICI, ovek i umetnost, 1.-2.81 Lj. MICI, Revolucija u gradu belome, 2.-7.


tekstovima koristi samo radi provociranja.82 U Micievoj zbirci poezije Antievropa u goto-vo svakoj pesmi pominje se re revolucija.83 Zenitistika revolucija bila je poetski izraz ogorenosti proteklim ratom kao ishoditem evropske istorije, ali i zahtev za promenom generalnog diskursa, to je bilo jasno izreeno:

Ovde je delimino iskazan put i pesnike revolucije, koju su zenitisti otpoeli poetkom ovoga decenija. Ona se progresivno sve vie namee kao postulat i kategoriki imperativ, neposredno kao druga karika socialnih revolucija, koje su potresle i delomino ugrozile te-melje kapitalistikog drutva.84

Tokom dvadesetih godina postojalo je saglasje Micia i Mikca u vezi sa revolucijom. Mikac je u jednoj svojoj pesmi pretio predstojeim revolucionarnim promenama: Gde je jo ono vreme / Kada e ene kapitalista prati rublje / A pralje u kafani zobati cvebe / Suvie smo daleko da se nazovemo drugom.85 Poljanski je provokativno ponavljao Revo / Revo / Revo / U tebe su divne oi Lucija,86 a Mici se nadovezivao: Urliu janiari revolucije / Za novo oveanstvo sve u kovitlac.87 Za teme u vezi ruske revolucije uvek se nalazilo mesto u Zenitu.88 U svom tekstu Zenitistika nova umetnost Marijan Mikac proklamuje: Zenitizam je nov pokret u umetnosti. Kao takav zenitizam je revolucionaran.89 Meutim, vremenom su se stvari promenile, pa je Mikac tridesetih godina u Ruskoj revoluciji poeo da vidi ostvarenje jevrejskih interesa. Zato on u svom romanu Doivljaji Morica varca sarkastino komentarie da amerika dobrotvorna drutva za potpomaganje siromanih idova (...) brinu najvie za idove iz inozemstva, da su ona milijunima dolara poma-gala idove, na primjer, za vrijeme ruske revolucije.90 Pobeda stvarne (a ne pesnike) re-volucije u Jugoslaviji obojicu je uklonila sa kulturne scene. Mikac je napustio Jugoslaviju, a Mici se naao u situaciji da ga ministar Vladislav Ribnikar, nekadanji urednik i vlasnik Politike, sa kojom je zbog svoje revolucionarnosti svojevremeno bio u sukobu, progoni u ime revolucionarnih naela!91

Anarhizam. U prvom tekstu prvog broja Zenita, u Micievom tekstu ovek i Umetnost, moe se nai misao: DUH ili polubog Anarh, hoe u haosu da bude vladar vsevolod, da bude bog. On udi iz haosa stvoriti delo.92 Ve prilikom objavljivanja Zenitistikog ma-nifesta 12. juna 1921. ponovo je naglaeno: Vodi nas mistini polubog ANARH.93 Mici je kasnije to i obrazloio:

Zenitizam je duh slobodan, duh koji je neovisan u traenju: svoje forme svoga stila svo-ga Ja svoje individualnosti. (...) Zenitizam u tenji za osloboenjem oveka, u tenji za

82 Ljubomir MICI, Rei u prostoru, Zenit,

treci reich i zemlje jugoistocne evrope

Documents