0

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

ETIKA I ODGOVORNO PONAŠANJE U ISTRAŽIVANJU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Metodologija istraživanja Mentor: Prof. dr. sc. Nenad Smokrović Student: Ana Kukuljan

Studijski smjer: Marketing JMBAG: 0081089910

Rijeka, Rujan 2013.

1

Sadržaj:

1. Uvod………………………………………………………………………………..…2

2. Etika………………………………………………………………………….…….….3

2.1. Primjenjena etika….…………………………………………………….…….…..3

2.2. Normativna etika…………………………………………………………….…....4

2.3. Metaetika………………………………………………………………………….5

3. Odgovorno ponašanje……………………………………………………….…………6

4. Znanstveno istraživanje…………………………………………………….…………..7

4.1. Utvrđivanje i izbor problema i područja istraživanja………………….…………..8

4.2. Postavljanje hipoteze i utvrđivanje ciljeva istraživanja………………….………..9

4.3. Planiranje znanstvenog istraživanja……………………………………….……..10

4.4. Realizacija znanstvenog istraživanja……………………………………….…….11

4.4.1. Prikupljanje podataka…………………………………………….……….11

4.4.2. Analiza podataka………………………………………………….………12

4.4.3. Interpretacija rezultata………………………………………….…………12

4.4.4. Izvještaj o provedenom istraživanju……………………………….……..13

4.5. Verifikacija rezultata znanstvenog istraživanja……………………….…………13

5. Znanstvena etika…………………………………………………………….………..14

5.1. Spoznajne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika……….……….15

5.2. Socijalne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika………………...16

6. Odgovorna provedba istraživanja…………………………………………………….17

6.1. Je li istina?.............................................................................................................18

6.2. Je li pravedno?.......................................................................................................18

6.3. Je li mudro?............................................................................................................19

6.4. Upitni postupci u istraživanju……………………………………………………20

7. Odgovornost znanstvenika…………………………………………………………...21

8. Najčešći oblici znanstvenog nepoštenja……………………………………………...23

8.1. Plagiranje……………………………………………………………………...…24

8.2. Falsificiranje……………………………………………………………………..25

8.3. Fabriciranje………………………………………………………………………26

9. Utjecaj na neetično ponašanje znanstvenika…………..……………………….…….26

9.1. Mentorstvo i obrazovanje znanstvenika…………………………………………29

9.2. Pritisak na znanstvenike za objavljivanje radova……………………………….31

10. Regulacija ponašanja u istraživanju………………………………………………….34

10.1. Istraživačke institucije……………………………………………………….35

10.2. Etički kodeks………………………………………………………………...36

11. Zaključak……………………………………………………………………………..38

Literatura…………………………………………………………………………………..40

2

1. Uvod

Znanost ima značajan utjecaj na društvo, pridonosi njegovom razvoju i ima izravan utjecaj na

kvalitetu života. Znanstvena istraživanja omogućuju stjecanje novih znanja nadopunjujući ili

odbacujući poznata i stvarajući sasvim nova znanja. Isto tako izvorište su i poticaj novim

istraživanjima. Svaki znanstvenik teži priznavanju svog istraživanja nakon dugotrajnog rada.

S obzirom na veliki utjecaj istraživanja na okolinu i nasljedstvo javlja se pitanje etike i

odgovornog ponašanja u znanstvenom istraživanju. Istraživačka etika je kritičko proučavanje

moralnih problema koji su povezani s istraživačkom aktivnosti ili iz nje proizlaze. Etika u

istraživanju odnosi se na primjenu etičkih načela i prikladnost ponašanja prilikom pripreme i

provedbe istraživanja, te analizi i interpretaciji rezultata. Poštivanje etičkih načela i normi u

istraživanju važno je zbog promicanja ciljeva istraživanja kako što su znanje, istina i

izbjegavanje pogrešaka. Isto tako istraživanje često uključuje suradnju i koordinaciju među

različitim ljudima u različitim disciplinama i institucijama i zato je važno promicati

vrijednosti koje su bitne za skupni rad, kao što su povjerenje, odgovornost, međusobno

poštivanje i poštenje. Također je u interesu svakom znanstveniku da zadrži ugled i integritet i

da dobije priznanje za svoj rad i ne želi da njegov rad bude ukraden ili lažno predstavljen.

Znanstvenici se svakodnevno nalaze u situacijama u kojima trebaju donositi odluke vezane za

njihova znanstvena istraživanja prilikom kojih može doći u pitanje i etičnost određenih odluka

i postupaka. S obzirom da su znanstvenici odgovorni za napredak sveukupnog društva i da su

njihova istraživanja često pod pritiskom javnosti ne bi si smjeli dopustiti etički upitno

ponašanje iako svugdje postoje pogreške pa tako i u znanosti.

U ovom radu pokušat ću pojasniti problematiku etike i odgovornog ponašanja u istraživanju

na način da ću krenuti od pojašnjavanja osnovnih pojmova etike i teorija etika i odgovornog

ponašanja. Također ću nastojati pojasniti znanstveno istraživanje i njegove faze kako bi se

dobio uvid u situacije u kojima se može javiti pitanje etike. Te pojasniti koje su to vrijednosti

i norme koje propisuje znanost i kojih se znanstvenici trebaju pridržavati i kava je regulacija

vezana za odgovorno ponašanje u znanosti i kako funkcionira. Zatim sagledati odgovorno

ponašanje u istraživanju s aspekta znanstvenika kako pojedinca i utvrditi kakva je praksa u

znanosti i koliko su učestala etički upitna ponašanja. S obzirom da se znanstvena istraživanja

ne tiču samo znanstvenika koji ih provode nego i naručitelja istraživanja, organizacije,

financijera ali i sveukupnog društva, znanstvenici su nerijetko pod raznim vanjskim

3

utjecajima i moraju se prilagođavati pa ću pokusati utvrditi kako vanjski utjecaji mogu

utjecati na neetično ponašanje.

2. Etika

Etika je filozofska disciplina koja istražuje moralne težnje i ciljeve, te izvore i temelje morala.

Često se etika i moral upotrebljavaju kako istoznačnice, međutim, moral je skup pisanih i

nepisanih pravila koja upravljaju ljudskim djelovanjem dok etika istražuje i proučava moralno

djelovanje. Etika se bavi problematikom morala, umijećem življenja koje dovodi do sreće

pojedinca i zajednice. Budući da etika proučava moral, ponekad se naziva i filozofijom

morala ili moralnom filozofijom (Berčić, 2012). Riječ etika potječe od grčke riječi ethos što

znači običaj, navada, značenje, ćud. Odnosno moglo bi se prevesti kao način na koji je neko

živo biće naviklo u svojoj životnoj sredini. Dakle način življenja koji svatko nalazi, preuzima

i usvaja iz svoje okoline. Predmet etike je ljudsko djelovanje i to moralno relevantno

djelovanje, a cilj etike je spoznavanje moralnog djelovanja i oblikovanja moralne savjesti

(Talanga, 1999). Etika zauzima univerzalno motrište a to znači da pojedini etički stav mora

biti univerzalno primjenjiv, odnosno jednak za sve (Singer, 2003). Etika se obično dijeli na tri

dijela: primjenjena etika, normativna etika i metaetika (Berčić, 2012).

2.1. Primjenjena etika

Primjenjena etika naziva se još i praktična etika i nastoji dati odgovore na konkretna etička

pitanja pri čemu se nastoji izgraditi opću i sveobuhvatnu etičku teoriju. Pitanja kojima se bavi

primjenjena etika jesu praktična pitanja poput pitanja o abortusu, eutanaziji, smrtnoj kazni,

zaštiti okoliša, zaštiti životinja, te pitanja poput jednakosti žena, postupanja prema manjinama

i mnoga druga pitanja (Berčić, 2012). Etička pitanja primjenjene etike su uglavnom vezana uz

neku struku ili životnu praksu, ali se etičkim ispitivanjem izdvajaju iz konteksta, međusobno

povezuju i raspravljaju. Tu je naglasak na pojedinom čovjeku kako etičkom subjektu, dakle to

su pitanja vršitelja, odnosno trpitelja neke ljudske djelatnosti kao etičkog subjekta (Talanga,

1999). S toga u primjenjenu etiku pripadaju i razne strukovne etike kako što su medicinska

etika, vojna etika, bioetika, gospodarska etika, itd.

4

2.2. Normativna etika

U normativnoj etici nastoji se izgraditi sveobuhvatnu etičku teoriju koja bi trebala davati

odgovore na pojedina etička pitanja na sustavan način. Normativna teorija trebala bi davati

odgovore na pitanja što trebamo činiti i zašto trebamo činiti baš to a ne nešto drugo, dakle,

trebala bi ponuditi i sadržaj i opravdanje. Trebala bi se sastojati od jednog ili više intuitivno

prihvatljivih principa koji bi bili primjenjivi na sve moguće situacije. S obzirom na različita

pitanja koja se javljaju kod ovakve etičke teorije, normativna etička teorija dijeli se u četiri

velike skupine: konzekvencijalizam, dentologija, aretička etika ili etika vrlina, te teorije

društvenog poretka (Berčić, 2012).

1) Konzekvencijonalizam - gledište prema kojem primarno trebamo vrednovati

posljedice naših postupaka ili konzekvence. Posljedice naših postupaka su ono u čemu

je utemeljena sva etička vrijednost tih postupaka, naših principa, karakternih osobina i

svega ostalog što podliježe etičkom vrednovanju. U konzekvencijonalizmu postupke

treba vrednovati po posljedicama do kojih dovode, pravila treba vrednovati po

posljedicama do kojih dovodi njihovo pridržavanje, karakterne osobine treba

vrednovati po tome do kakvih posljedica dovode postupci onih koji ih imaju,

institucije u društvu treba suditi po posljedicama do kojih dovodi njihovo

funkcioniranje (Berčić, 2012). Pod etičku teoriju konzekvencionalizam pripada i

utilitarizam koji je etičko stajalište prema kojem su posljedice naših postupaka jedino

mjerilo njihove moralnosti (Mabbott, 1981). Temeljni princip utilitarizma je princip

sreće, odnosno najveća sreća najvećeg broja ljudi. Prema utilitarističkoj teoriji

ispravno djelovanje je ukoliko ono proizvodi jednaku ili veću sreću svih pogođenih

tim djelovanjem, a ne neko alternativno djelovanje, a smatra se pogrešnim ili

neispravnim djelovanjem ukoliko to ne čini (Singer, 2003).

2) Dentologija - etička teorija koja je primarno ili čak isključivo zasnovana na

dužnostima. Ideju dužnosti lakše je shvatiti na primjerima u kojima su dužnosti vezane

za točno određeno zanimanje ili ulogu u društvu. Međutim, prema dentološkoj teoriji

etike postoje i opće etičke dužnosti koje svi imamo bez obzira na zanimanje ili ulogu u

društvu. To su prave etičke norme koje bi svi morali slijediti odnosno to su pravila

koja vrijede uvijek, svuda i za svakoga (Berčić, 2012).

3) Aretička etika - ili etika vrlina je etička teorija u suvremenoj etici prema kojoj prioritet

u vrednovanju imaju karakterne osobine ljudi, a ne njihovi postupci. Vrline su dobre

karakterne osobine a mane su loše karakterne osobine i karakterne osobine

5

predstavljaju osnovu za svako vrednovanje, te u nekoj mjeri omogućavaju predviđanje

ponašanja. Aretička etika usredotočena je na čovjeka a ne na njegove postupke

(Berčić, 2012).

4) Teorije društvenog ugovora - sve one teorije u etici koje moralne norme i društveni

poredak opravdavaju i objašnjavaju pozivanjem na implicitni i eksplicitni dogovor

među pojedincima. Moralne norme i društveni poredak nastaju dogovorom u interesu

onih koji se dogovaraju, pa je tako pravedan samo onaj društveni poredak i one

društvene norme koje proizlaze iz takvog dogovora. Moralni zakoni se prihvaćaju zato

što bi život u zajednici bio nemoguć kada ih se ne bi pridržavali. Prema teorijama

društvenog ugovora odnos pojedinca i društva treba shvatiti prvenstveno kao ugovorni

odnos, odnosno na društvo i na pojedinca treba gledati kao na dvije stranke koje su

sklopile ugovor i tako definirale svoja prava i obveze u tom odnosu. Društvo

funkcionira po određenim normama i pojedinac stupanjem u društvo prihvaća norme

toga društva. Norme nisu nešto se prisilom mora prihvatiti ali budući da nitko ne može

i ne želi živjeti izvan društva mora ih se pridržavati. Ugovor se sklapa na uzajamnu

korist, s jedne strane pojedinac daje svoj doprinos društvu, dok s druge strane društvo

pojedincu pruža sigurnost i druge uvjete potrebne a normalan život i razvoj (Berčić,

2012).

2.3. Metaetika

Metaetika proučava podrijetlo i značenje etičkih pojmova. Metaetika se sastoji od filozofske

analize, tj. nastoji definirati etičke izraze kao što su ispravno i pogrešno, moralno. To je u

širem smislu teorija etike jer se ne odnosi na predmet etike nego na način na koji se etika bavi

svojim predmetom, nastoji otkriti bit i prirodu etike (Fieser, 2003). Metaetika je najopćenitiji i

najapstraktniji dio etike u kojem se proučava semantika, ontologija i epistemologija moralnih

termina i svojstava. U metaetici nastoji se otkriti što je to o čemu govori etika, tj. ne stoji se

unutar etike nego izvan nje. Metaetika je istraživanje biti i prirode vrijednosti. Metaetika se

dijeli više pravaca: naturalizam, emotivizam, supernaturalizam, realizam, kognitivizam

(Berčić, 2012).

6

3. Odgovorno ponašanje

Odgovorno ponašanje predstavlja odnos prema okruženju koji se mjeri pisanim ili nepisanim

moralnim pravilima. Podrazumijeva da se vrši izbor i da se donose odluke koje će doprinijeti

dobrobiti i interesima društva. Odgovorno ponašanje je etično i savjesno ponašanje ljudi i

organizacija prema društvenim, kulturnim, gospodarskim i ekološkim pitanjima (Enevoldson,

2013). Odgovornost je obaveza čovjeka da čini dobro, da računa na moguće posljedice svog

djelovanja te da u skladu s tim donosi odluke i djeluje (Šljivo Grbo, 2011/2012). Također

čovjek ima obvezu polagati račune i biti spreman snositi posljedice (Enevoldson, 2013).

Odgovornost predstavlja znanje, volju i slobodu kao glavne elemente koji su potrebni da bi se

određeni postupak mogao uračunati u odgovornost onoga tko stoji iza tog postupka

(Vučković, 2000).

Postoji subjekt odgovornosti koji može nositi odgovornost, odnosno biti odgovoran za nešto,

može preuzeti odgovornost za nešto, može se pozvati na odgovornost i može djelovati

odgovorno. I postoji objekt odgovornosti što je prvenstveno postupak, tj. radnja koju netko

izvršava. Pojam odgovornosti rabi se na tri načina: 1.) Deskriptivna odgovornost – izriče

uzročno posljedični odnos počinitelja i čina, odnosno posljedica nekog djelovanja; 2.)

Proskriptivna odgovornost – izriče moralnu ili legalnu obvezu da se nešto učini, naziva se još

i objektivna odgovornost; 3.) Askriptivna odgovornost – izriče prosudbu nekog počinitelja

koji radi u skladu sa zakonom ili moralnim normama, ili protiv njih, naziva se još i

subjektivna odgovornost (Vučković, 2000). Kod pojma odgovornosti postavlja se pitanje

prema kome netko treba biti odgovoran? Odgovornost treba biti usmjerena prema svakome

tko je dotaknut određenim postupkom i djelovanjem. Odgovornost čovjeka sa svijetom, s

drugim ljudima, institucijama, zakonima i običajima, te također i odnos vlasti i društva prema

čovjeku. Razlikuju se osnovne vrste odgovornosti (Slika 1.).

7

Slika 1. Vrste odgovornosti

Pojam odgovornosti postaje jedan od temeljnih etičkih pojmova pri čemu zauzima mjesto

koje je u etici zauzimao pojam dužnosti (Vučković, 2000). Etika od nas zahtijeva da

prijeđemo preko našeg vlastitog osobnog stajališta prema stajalištu poput onog nepristranog

promatrača koji zauzima univerzalno gledište. Etika je proizvod društvenog života koji ima

funkciju promicati vrijednosti zajedničke svim članovima društva. Etička stajališta to čine

pohvaljujući i potičući djelovanja koja se slažu s tim vrijednostima. Djelovanje radi činjenja

onog ispravnog, poprilično je koristan motiv, gledano i sa stajališta zajednice jer će ljudi,

prihvaćajući vrijednosti svoga društva uvijek imati tendenciju promicati ono što društvo

smatra vrijednim (Singer, 2003). Odgovorno ponašanje je subjektivno, univerzalno i

konkretno kako bi bilo primjenjivo u svakodnevnim odlukama i odnosima. Odgovorno

ponašanje je stav koji je usmjeren na dobrobit života svih živih bića, to je aktivno zalaganje za

bolji život svih, za bolji život budućih generacija i briga za egzistenciju čovječanstva

(Vučković, 2000).

4. Znanstveno istraživanje

Znanstveno istraživanje je skup svjesnih, sistematiziranih i metodološki organiziranih

aktivnosti pomoću kojih se dolazi do objektivnog znanja o predmetu ili pojavi koju se

istražuje (Baban, Ivić, Jelinić, Lamza-Maronić i Šundalić, 2002). U znanstveno istraživanje

uključeni su najviši i najkvalitetniji ljudski intelektualni kapaciteti i potencijali, kroz

znanstveno istraživanje ostvaruje se kompleksno intelektualno i kreativno angažiranje

znanstvenika (Ivanović, 2011). Znanstveno istraživanje usmjereno je na predmet, odnosno

ZAKONSKA ODGOVORNOST

• poštivanje zakona i zakonskih regulativa

PROFESIONALNA ODGOVORNOST

• poštivanje normi i pravila koja vrijede za određenu djelatnost

MORALNA ODGOVORNOST

• poštivanje etičkih normi i pravila

INDIVIDUALNA ODGOVORNOST

• poštivanje vlastitih vrijednosti i stavova

8

pojavu o kojoj se želi postići objektivno znanje i znanstveno istraživanje ima svoj cilj i do

rezultata se dolazi primjenjujući odgovarajuće metode i tehnike (Baban i sur., 2002). Svako

znanstveno istraživanje usmjereno je na rješavanje nekog novog problema, odnosno problema

koji do tada znanstveno nije bio rješavan, ili na rješavanje nekog već rješavanog problema, jer

je u međuvremenu, otkad je taj problem znanstveno istraživan, utvrđeno da ranije rezultate

treba podvrći znanstvenoj provjeri ili reviziji. Svakim znanstvenim istraživanjem trebalo bi

doći do novih znanja, istina i spoznaja koje će omogućiti predviđanje određenih pojava,

procesa i zbivanja u budućnosti (Ivanović, 2011).

Proces znanstvenog istraživanja je skup svih aktivnosti koje logično slijede jedna iza druge,

počevši od uočavanja problema, potrebe za istraživanjem, samog istraživanja te do izrade

zaključaka o rezultatima istraživanja. Cjelokupni proces znanstvenog istraživanja sastoji se od

nekoliko faza istraživanja (Baban i sur., 2002) (Slika 2.).

Slika 2. Faze procesa znanstvenog istraživanja

4.1. Utvrđivanje i izbor problema i područja istraživanja

Prva faza znanstvenog istraživanja je utvrđivanje i izbor problema i područja istraživanja.

Problem istraživanja je pitanje u vezi s nekom činjenicom, pojavom ili nekim procesom na

koje znanstvenik nije uspio doći ni učenjem ni proučavanjem relevantne literature i izvora,

dakle utvrdio je to pitanje kako nepoznato i odluči se za postupak i proces znanstvenog

istraživanja kako bi došao do rješenja. Izvori za identifikaciju problema istraživanja nalaze se

Utvrđivanje i izbor problema i područja

istraživanja

Postavljanje hipoteza i

utvrđivanje ciljeva istraživanja

Planiranje znanstvenog istraživanja

Realizacija znanstvenog istraživanja

Verifikacija rezultata

znanstvenog istraživanja

9

prije svega u ljudskoj praksi, znanstvenoj literaturi i u povijesti dotične znanosti ili

znanstvenog područja. O vrsti i složenosti pojave ili procesa koji je utvrđen kao problem

istraživanja odnosno o karakteru tog problema zavise buduće radnje, aktivnosti i postupci u

procesu znanstvenog istraživanja. Prilikom utvrđivanja problema istraživanja znanstvenik

treba utvrditi da li postoje praktični vanjski i stvarni polazni uvjetima, da li raspolaže s

odgovarajućim primjerenim znanstvenim i metodološkim instrumentima, zatim koliko će

vremena biti potrebno za provođenje istraživanja, koji profili znanstvenog, stručnog i

tehničkog kadra su potrebni, te kolika i koja materijalna sredstva su potrebna za rješavanje

problema. Također je potrebno utvrditi da li za provođenje istraživanja postoje narudžbe od

eventualnih konkretnih ili potencijalnih korisnika rezultata istraživanja će financiranje

istraživanja ovisiti o javnim fondovima ili udrugama. Od velike važnosti prilikom utvrđivanja

problema istraživanja je i kakav je osobni ili grupni interes voditelja projekta, pojedinih

znanstvenika i stručnjaka, istraživačkog tima u cjelini, spram tog istraživačkog problema i da

li će tja interes garantirati njihovu ustrajnost, predanost i istraživačku znatiželju tijekom

istraživanja. I kada se otkrije, utvrdi i izabere problem za znanstveno istraživanje potrebno ga

je precizno formulirati, semantički oblikovati i jasno izraziti (Ivanović, 2011).

4.2. Postavljanje hipoteze i utvrđivanje ciljeva istraživanja

Slijedeća faza u procesu znanstvenog istraživanja je postavljanje hipoteze i utvrđivanje ciljeva

i zadaća znanstvenog istraživanja. Hipoteza je misaona pretpostavka u obliku pojma ili suda o

mogućim činjenicama buduće spoznaje o još neotkrivenim pojavama ili predmetima koji se

istražuju, tj. o još neotkrivenim svojstvima tih pojava ili predmeta i o njihovom postojanju ,

odnosima, uvjetima nastanka, promjena ili razvoja (Ivanović, 2011). Hipoteza je dakle

znanstvena pretpostavka postavljena za objašnjenje neke pojave koju treba provjeriti i

dokazati da bi postala vjerodostojna znanstvena teorija ili zakon. Hipotezama se daje

pretpostavljeno objašnjenje uzroka izučavanih pojava koje još nije provjereno u praksi. U

procesu istraživanja hipoteza se može dokazati, odnosno potvrditi ili odbaciti, ukoliko se

hipoteza ne dokaže mora se postaviti druga i mora se obnoviti proces istraživanja. U

istraživanju postavlja se jedna ili više hipoteza što ovisi o zadatku istraživanja. Hipoteza se u

pravilu postavlja prije početka istraživanja ali može se postavljati i u tijeku procesa

istraživanja jer je moguće da prilikom istraživanja znanstvenik dođe do novih spoznaja koje

dovode u pitanje prethodno postavljenu hipotezu i u tom slučaju je nužno postaviti drugu

10

hipotezu (Baban i sur., 2002). Hipoteza mora biti valjana a da bi bila valjana mora biti

relevantna što znači da pruža ili omogućuje objašnjenje upravo onog problema za čije se

rješavanje i postavlja, također mora biti provjerljiva a to znači da može biti provjerena, tj.

potvrđena ili opovrgnuta. Da bi bila valjana hipoteza mora biti i produktivna, dakle mora se iz

nje moći izvesti barem neko provjerljivo rješenje, mora biti kompatibilna, tj mora se slagati s

drugim, već poznatim i provjerenim hipotezama koje govore o činjenicama u vezi s

problemom istraživanja, te hipoteza mora biti jednostavna, znači ne smije biti kompleksna i

komplicirana već jednostavna i razumljiva. Što se tiče ciljeva istraživanja oni moraju biti

jasno utvrđeni i definirani i ako je problem istraživanja jasno utvrđen i formuliran ni ciljeve

istraživanje ne bi trebalo biti teško formulirati. Definiranje, utvrđivanje i iskazivanje ciljeva

istraživanja u svakom pojedinom istraživanju ovisi o sposobnostima znanstvenika ili

znanstvenoistraživačkog tima (Ivanović, 2011).

4.3. Planiranje znanstvenog istraživanja

Planiranje znanstvenog istraživanja je dokument koja podrazumijeva popis i opis koraka koje

će znanstvenik obavljati i izvršavati tijekom istraživačkog procesa i to sa sadržajnog,

organizacijskog i vremenskog stajališta. Taj dokument znanstveniku bi trebao služiti kao

vodilja po kojoj će se odvijati proces istraživanja. Plan istraživanja omogućuje znanstveniku

preglednost vlastitih misli i zamisli, te sustavno i organizirano pristupanje izvršavanju

pojedinih poslova i zadaća. Plan istraživanja znanstveniku ili znanstvenoistraživačkom timu

omogućuje jasan uvid u eventualne probleme i poteškoće na kojem može naići tijekom

istraživanja i na eventualne slabosti samog plana ili određenih zamisli, pa će eventualne

nastale probleme, poteškoće i slabosti pravovremeno rješavati, od pojedinih zamisli odustati

ili na neki drugi način pristupiti istraživanju. Kada je napravljen plan istraživanja, znanstvenik

ga može uručiti svojim kolegama, drugim znanstvenicima, ustanovama ili plan istraživanja

može izložiti na sudu znanstvene javnosti od kojih može tražiti kritičko mišljenje ili ocjenu

štu mu može pomoći u daljnjem istraživanju. Plan istraživanja je i dokument kojim se može

tražiti financijska, materijalna ili organizacijska potpora za provođenje znanstvenog

istraživanja (Ivanović, 2011).

11

4.4. Realizacija znanstvenog istraživanja

Realizacija znanstvenog istraživanja je faza u kojoj znanstvenik poduzima konkretne

aktivnosti zadaće, postupke, poslove i operacije koje je već odredio u planu istraživanja. Svi ti

poslovi, operacije i zadaće ovisiti će o vrsti i problemu istraživanja i o naravi pojava koje se

istražuje te o uvjetima koje taj istraživački proces, ciljevi istraživanja i hipoteza postavljaju.

Realizacija znanstvenog istraživanja sastoji se od tri pod faze koje su prikazane na slici 3.

(Ivanović, 2011).

Slika 3. Pod faze realizacije znanstvenog istraživanja

4.4.1. Prikupljanje podataka

Znanost je teorija zasnovana na činjenicama i znanstveno istraživanje se ne može provesti bez

odgovarajućih podataka. Do podataka potrebnih za znanstveno istraživanje moguće je doći

putem raznih postupaka, metoda, tehnika i instrumenata kao što su promatranje, mjerenje,

brojenje, eksperiment, modeliranje, studij slučaja, anketiranje, intervjuiranje, itd. Koju od

metoda prikupljanja podataka će znanstvenik koristiti ovisi o problemu, ciljevima i

postavljenoj hipotezi jer mu upravo te odrednice uvjetuju uz izbor metoda još i izbor

populacije ili uzorka, te vrste, karakter i opseg podataka koje treba prikupiti kao i prostor i

vrijeme u kojima ih mora prikupljati. Podaci se mogu prikupljati kvantitativnim i

kvalitativnim metodama (Ivanović, 2011).

Prikupljanje podataka

Analiza podataka Interpretacija

rezultata

12

4.4.2. Analiza podataka

Prikupljanjem podataka znanstvenik dolazi do brojnih raznovrsnih kvantitativnih i

kvalitativnih podataka o populaciji, o statističkim jedinicama i obilježjima koje mu prije

analize podataka ne govore niti o ispitivanoj pojavi, niti o postavljenoj hipotezi. Kako bi se iz

podataka mogli izvući zaključci, odnosno interpretirati rezultati istraživanja potrebno ih je

kontrolirati, srediti, sistematizirati, kategorizirati, sažeti, pregledno prikazati, odnosno obraditi

odgovarajućim metodološkim i statističkim postupcima. Prvi korak u fazi analize podataka je

logička kontrola podataka, tj. proučavanje podataka kako bi se došlo do informacija o

kvaliteti, pouzdanosti i vjerodostojnosti tih podataka. Nakon logičke kontrole podatke je

potrebno unesti u računalo. Podaci se u računalo unose putem prikladnog korisničkog,

odnosno namjenskog računalnog programa ili računalnog programskog paketa za unos i

obradu tekstova, za izradu i korištenje tablica, za statističku i matematičku obradu podataka i

za izradu grafikona, za pretraživanje, korištenje i upravljanje bazama podataka, te za izradu

slika i ostalih funkcija. Analizom podataka se dobiju rezultati istraživanja koji objašnjavaju

istraživanu pojavu i postavljene hipoteze (Ivanović, 2011).

4.4.3. Interpretacija rezultata

Nakon sređivanja i statističke obrade podataka pristupa se tumačenju rezultata, tj.

interpretaciji rezultata istraživanja. U interpretaciji podataka polazi se od utvrđenih rezultata

novih spoznaja o nekim činjenicama, pojavama, vjerojatnostima, pravilnostima,

zakonitostima ili otkrićima, i uočava se njihov karakter i znanstveno značenje, te relacije

između teorijskih i empirijskih činjenica, povezujući ih misaono i logički s ranijim sličnim ili

drugačijim spoznajama o dotičnom pitanju ili s rezultatima drugih znanstvenih istraživača.

Tek se interpretacijom rezultata može smatrati da je istraživanje dalo odgovor na postavljeno

pitanje. Sadržaj interpretacije rezultata predstavlja okosnicu i srž za sastavljanje znanstvenog

izlaganja, za izradu znanstvenog članka ili za pripremu, izradu i objavljivanje znanstvenog

djela (Ivanović, 2011).

13

4.4.4. Izvještaj o provedenom istraživanju

Znanstveno i stručno istraživanje završava sa sastavljanjem i objavljivanjem izvještaja o

provedenom istraživanju. Objavljivanjem izvještaja o provedenom istraživanju ostvaruju se

svrha i ciljevi istraživanja. Također objavljivanjem izvještaja o istraživanju znanstvenik

izvršava svoj dug prema drugim znanstvenicima i istraživačima i svojim kolegama, i s druge

polaže račun za korištenje sredstava iz javnih fondova ili zaklada, bez kojih istraživanje ne bi

mogao provesti. Izvještaj o istraživanju postaje dostupan i pristupačan kada ga znanstvenik

izlaže na znanstvenim i stručnim skupovima, simpozijima, kongresima, zatim objavljivanjem

izvještaja u znanstvenim ili stručnim časopisima i zbornicima radova, ili u obliku posebnih

edicija, monografija, knjiga, studija kada se radi o opsežnijim istraživanjima i djelima.

Izvještaj o provedenom istraživanju u svojoj sadržajnoj strukturi i kompoziciji, ovisno o

karakteru, vrsti, opsegu i specifičnostima istraživanja obično sadržava naslov, sadržaj, popis

ilustracija, uvod, prikaz primijenjenih metoda i istraživačkih postupaka, prikaz rezultata,

interpretaciju rezultata i zaključak, uz te sadržajne dijelove obično sadržava sažetak,

literaturu, popis istraživača, te razne priloge (Ivanović, 2011).

4.5. Verifikacija rezultata znanstvenog istraživanja

Pod verifikacijom rezultata znanstvenog istraživanja podrazumijeva se provjeravanje,

utvrđivanje i potvrđivanje istinitosti spoznaje, odnosno dokazivanje ili opovrgavanje

istinitosti postavljene hipoteze i rezultata koji su dobiveni tijekom istraživanja. „Teorijska

istinitost se zasniva na adekvatnosti logičkog sadržaja teorijskog suda odnosno iskaza s

obilježjima zamišljenog predmeta, te na slaganju tog suda s principima one znanosti u čijem

području taj sud logički funkcionira“ (Ivanović, 2011., str. 425). Prilikom verifikacije

rezultata znanstvenog istraživanja postavljena hipoteza se može u većoj ili manjoj mjeri

potvrditi, odnosno konfirmirati pa će u tom slučaju biti zadržana kao više ili manje potvrđena

u praksi, zatim se može demantirati pa će biti modificirana, izmijenjena ili zamijenjena

adekvatnijom, te se može opovrći pa će biti odbačena ili zamijenjena drugom, često puta

suprotnom hipotezom, i na kraju hipoteza se može potvrditi kao relativno i konačno točna pa

će biti klasificirana kao znanstveno potvrđen sud ili znanstveni teorem ili zakon (Ivanović,

2011).

14

5. Znanstvena etika

Znanost nastoji objektivno izložiti svoje rezultate. Znanje pomaže čovjeku da razumije svijet

u kojem živi i da živi u skladu s tim svijetom. Postoje znanstvena istraživanja čija provedba,

primjena i upotreba dobivenih rezultata doista bude etička pitanja, no postoji razlika kada se

radi o stvarnim razlozima za zabrinutost, a kada se radi samo o pretpostavkama nastalim zbog

nerazumijevanja znanstvenog procesa. Od mnogih etičkih pitanja vezanih uz znanost, koja

uznemiruju javnost, zapravo je malo onih koja se mogu izravno i opravdano pripisati

izvornim znanstvenim istraživanjima ili zaključcima. Veliki broj pitanja vezanih za

znanstvenu etiku odnosi se zapravo na etiku društva koje nadzire i financira znanstvena

istraživanja te odlučuje o primjeni rezultata proizašlih iz istraživanja. Politika i društvo sve

jače utječu na izbor i opseg znanstvenih istraživanja. Danas razvitak znanosti ovisi o

programima vlada, čiji su ciljevi uglavnom iskorištavanje znanja za probitak i materijalne

prohtjeve, a ne proširivanje polja ljudskog znanja (Čehok i Koprek, 1996).

Kako bi se lakše razumjela etika u znanosti, znanost se promatra kako socijalna institucija

koja ima vlastite norme, sustave nagrada, kontrole i institucionalizirane uloge. Definiranje

znanstvenika kao profesionalne grupe, odnosno kako pripadnika profesije korelira s dubljim

sociološkim viđenjem socijalne organizacije znanosti i važnosti znanstvene etike u njoj.

Znanost se od ostalih profesionalnih grupa razlikuje po konstantnom nadziranju istraživačkih

rezultata kroz razvijeni formalni komunikacijski sistem, odnosno javno izvještavanje o

rezultatima. Također u znanosti je ovisnost o kolegijalnom priznavanju i odobravanju puno

veća nego u ostalim profesijama, velika je važnost kolektivnih standarda znanstvenog rada.

Da bi uvjerio kolege u relevantnost i značaj svojih istraživanja, istraživač se mora prilagoditi

tim standardima, mora pokazati svoju kompetentnost slijedeći standardne procedure i

primjenjujući adekvatne disciplinarne metode i postupke, mora pokazati da je njegov rad

značajan i relevantan za kolektivni cilj, te da je koristan u proizvodnji daljnjih inovacija.

Pravila i norme znanstvenih disciplina nisu kodificirana nego bazirana na neformalnom

koncenzusu kolega u vezi s postavljanjem istraživačkih problema, teorijama i spoznajnim

pristupima. Norme su shvaćene prvenstveno kako spoznajni, metodološki ili tehnički zahtjevi,

odnosno standardi kojima se znanstvenik vodi prilikom vlastitog istraživanja, te također u

procjeni, prihvaćanju ili neprihvaćanju i vrednovanju rezultata svojih kolega, drugih

znanstvenika. Norme su shvaćene i kao moralni zahtjevi, jer ih se ne drži samo tehnički

efikasnim već i moralno poželjnim, a obuhvaćaju i odnose suradnje ali i kompetencije među

15

znanstvenicima. Norme su zapravo tek moralni standardi kakvi postoje i u ostalim

profesijama. Sastavnice profesionalne etike su pravila kompetentnog rada jednako kao i

pravila odnošenja s sudionicima, unutar i van organizacije, pri obavljanju posla, te izravnim i

širim društvenim korisnicima produkata profesionalnog znanja. Profesionalna etika zapravo

predstavlja normativni okvir profesionalnog ponašanja i skup svakodnevnih profesionalnih

postupaka znanstvenika (Prpić, 1997).

5.1. Spoznajne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika

Temeljna načela i metodologijska pravila presudna za funkcioniranje znanosti pretvorena su u

norme koje tvore srž profesionalne etike znanosti. Norme su kriteriji evaluacije svih faza

znanstveno-istraživačkog rada – od prijedloga istraživačkih projekata do recenziranja završnih

istraživačkih izvještaja i objavljivanja znanstvenih radova. Budući da označavaju zahtjeve u

odnosu na ponašanje znanstvenika, nerijetko se razumiju i kao obilježja ličnosti i osobnih

vrijednosti znanstvenika. Vrijednosti su temelj normi: preporučenih, preferiranih, propisanih

ili zabranjenih ponašanja. Najčešće navođene norme znanstvene etike, odnosno vrijednosno-

normativne komponente profesionalne etike su:

1) Objektivnost. Objektivnost se smatra bitnom značajkom znanstvene spoznaje,

označava odsutnost pojedinačnih, osobnih, sporednih i slučajnih utjecaja i okolnosti.

Objektivnost zahtjeva vrednovanje svake spoznaje korištenjem impersonalnih i

objektivnih kriterija, nezavisno od spolne, rasne, nacionalne, klasne, političke,

religijske pripadnosti. Objektivnost se u znanosti gleda sa dva aspekta, kao stav prema

stvarnosti na način da označava otvorenost prema stvarnosti i novim iskustvima, te

kao provjerljivost znanstvenih spoznaja. Postoje proceduralna pravila koja su ključna

za postizanje objektivnosti u znanstvenom istraživanju a odnose se na replikabilnost ili

ponovljivost istraživanja, otvorenost prema podacima i empirijski adekvatnijim

tezama i teorijama, te na isključivanje subjektivnih faktora iz vrednovanja znanstvenih

spoznaja i vlastitog rada.

2) Provjerljivost. Znanstvena tvrdnja, odnosno misao mora se slagati s iskustvenim

činjenicama na koje se odnosi i koje objašnjava. Proceduralna pravila koja osiguravaju

realizaciju ove norme/vrijednosti odnose se na javnost, otvorenost i intersubjektivnu

provjerljivost svih podataka i cijelog istraživačkog postupka, od teorijskih i

16

metodoloških postavki do analize i tumačenja dobivenih rezultata, kao i na stalnu

kontrolu znanstvenih podataka i iskaza.

3) Logičnost. Znanstveni iskazi ne podliježu samo iskustvenoj već i logičnoj provjeri, jer

znanstvena misao mora biti logična, mora se slagati s ostalim pojmovima, zakonima i

teorijama u jednom logičnom sustavu. Nelogičnost je prvi znak da se ne radi o

znanstvenom iskazu.

4) Sistematičnost pretpostavlja povezanost znanstvenih iskaza u sistem, a povezuje ih i

objašnjava znanstvena teorija. Sistematičnost se iskazuje kroz značaj koji znanstvenici

općenito pridaju znanstvenoj teoriji ili nekim njezinim atributima kao što su

originalnost, konzistentnost, opseg, jednostavnost, relevantnost, plodotvornost.

5) Preciznost se određuje kao zahtjev u odnosu na mjerenje, tj. kvantitativno

promatranje. Preciznost kao spoznajna i metodološka norma ne tiče se samo mjerenja

nego svih faza istraživačkog procesa. Preciznost podrazumijeva precizno i jasno

postavljanje problema, hipoteza, zaključaka, preciznost mjerenja i matematička

preciznost te jasnoća stila. Očituje su u utvrđivanju manjih i teže primjetljivih razlika

koje su ipak spoznajno značajne pa je stoga važna i u artikuliranju pojmovnog okvira,

u izvođenju zaključaka, kod pisanja istraživačkog izvještaja, a ne samo u prikupljanju

i obradi podataka.

6) Originalnost se pojavljuje kao zasebna vrijednost ili atribut znanstvenog rada visoke

kvalitete u svim studijama profesionalnih vrijednosti i kriterija znanstvene kvalitete.

Originalnost se odnosi na teorijsku i metodološku originalnost i originalnost

iskustvene građe (Prpić, 1997).

5.2. Socijalne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika

Socijalne vrijednosti i norme definiraju se kao poželjna i propisana ponašanja u odnosima

koje znanstvenik uspostavlja u poslu. Ti socijalni krugovi znanstvenika odnose se na odnose s

klijentelom, s kolegama, s organizacijom i širom zajednicom. Najširi raspon profesionalnih

odnosa znanstvenika obuhvaća:

1) Kolege. Kolegijalni odnosi znanstvenika podrazumijevaju otvorenu komunikaciju i

razmjenu informacija o istraživanjima, pažljivo korištenje ideja i rezultata kolega,

osiguranje autorstva u skladu s udjelom u radu, te pomoć, poticaj, savjet kolegama.

17

2) Studenti. Odnos prema studentima odnosi se na znanstvenu poduku i ocjenjivanja rada

prema znanju bez povlaštenosti ili diskriminacije, nedopustiva je bilo kakva

eksploatacija rada studenata, poželjno je poticanje darovitih studenata i njihovo

uključivanje u istraživanja.

3) Ispitanici, pacijenti. Sudionici istraživanja moraju dobrovoljno sudjelovati u

znanstvenim ispitivanjima, mora im se osigurati zaštita fizičkog i psihičkog integriteta

anonimnost i tajnost podataka.

4) Institucija, naručioci/klijenti. Znanstvenik treba voditi računa o održavanju i

podržavanju ugleda znanstvene ustanove, poštivati stroge znanstveno-stručne

standarde u istraživačkom radu. Znanstvenik mora biti stručan i autoritet u odnosu na

naručioce/klijente.

5) Društvo. Odgovornost za učinke vlastitih istraživanja, razvoj i korištenje znanja za

dobrobit čovjeka i društva, beskompromisna odanost traženju istine, prihvaćanje

teorija, metodološki kriteriji i objavljivanje rezultata neovisno o socijalnim i

političkim implikacijama znanstvenih spoznaja (Prpić, 1997).

6. Odgovorna provedba istraživanja

Odgovorna provedba istraživanja i istraživačka etičnost osnova je dobivanja vjerodostojnih

podataka i izvođenja valjanih i ispravnih zaključaka. Kako bi provedba istraživanja bila etična

važno je za svakog istraživača da poznaje etičke vrijednosti i da provodi etički utemeljene

postupke. Istraživači se po prirodi posla oslanjaju na izvješća drugih istraživača i stoga je

potrebna odgovorna provedba istraživanja.

Etična provedba istraživanja svakog pojedinog znanstvenika obuhvaća znanstvenu čestitost,

kolegijalnost, zaštitu ljudi uključenih u istraživanje, brigu o pokusnim životinjama,

odgovornost u odnosu prema ustanovi i društvenu odgovornost. Znanstvena ustanova treba

poticati i promicati standarde izvrsnosti, istinitosti i zakonitosti, osigurati obrazovanje o

etičnoj provedbi istraživanja, te stalno nadzirati dosljednost pridržavanja tim standardima. Za

znanstvenika je odgovorna provedba istraživanja posvećenost intelektualnoj iskrenosti i

osobnoj odgovornosti i davanje prednosti etičkim vrijednostima pred ostalima, kao što je

osobna korist ili samodokazivanje, a posljedica je moralnog značaja, obrazovanja i iskustva

18

(Marušić, 2013). Odgovorna provedba istraživanja uključuje promišljanje znanstvenika o

vlastitom istraživanju i postiže se pozitivnim odgovorom na tri ključna pitanja (Bilić-Zulle,

2006).

6.1. Je li istina?

Prvo pitanje odgovorne provedbe istraživanja odnosi se na primjenu znanstvene metodologije,

te istinitost u prikupljanju, obradi i prikazu rezultata, odnosno u kojoj su mjeri istraživanje i

rezultati istraživanja usklađeni s istinom. Kako bi se postigla istinitost u provedbi istraživanja

potrebno je pošteno prikupljanje podataka, obrada, pohrana, vlasništvo i rukovanje podacima.

Podatke je potrebno prikupljati savjesno i nepristrano, čuvati njihovu tajnost, nepristrano ih

odabrati i obrađivati, čuvati u pisanom i elektroničkom obliku kako bi bili dostupni i korisni

javnosti i kako bi bili podijeljeni s drugima (Marušić, 2013). Za postizanje istinitosti u

provedbi istraživanja ključni su slijedeći faktori:

· Prepravljanje podataka (falsifikacija) – bitno je prilikom istraživanja ne prepravljati ili

prilagođavati podatke, ne izostavljati ili dodavati podatke ili pak naknadno mijenjati

postupke ili opremu.

· Izmišljanje rezultata (fabriciranje) – podaci i rezultati istraživanja se ne smiju

izmišljati te potom obrađivati i/ili prikazivati i objavljivati kao istiniti.

· Plagiranje – nedopustivo je neovlašteno preuzimanje tuđeg autorskog vlasništva, ideja

postupaka, rezultata ili riječi bez pravilnog navođenja izvora (Bilić-Zulle, 2006).

· Kompetencija – potrebna je znanstvena i tehnička stručnost istraživača, odnosno

poznavanje znanstvene metodologije, područja u kojem istražuje i odgovarajućih

postupaka.

· Statistika – statistička obrada podataka mora biti stručno odabrana i provedena, pri

čemu se ne smije prilagođavati statističke metode i prikaze (Marušić, 2013).

6.2. Je li pravedno?

Drugo pitanje za postizanje etične provedbe istraživanja obuhvaća odnose i norme prema

sudionicima istraživanja, odnosno svih koji su na ovaj ili onaj način povezani s

19

istraživanjem. Kako bi se postigla pravednost u znanstvenom istraživanju, bitni su

slijedeći odnosi:

· Kolegijalnost – odnosi se na odnose među istraživačima unutar istraživačke skupine

ali i u okviru šire društvene zajednice, te odnose prema studentima ili štićenicima.

Kolegijalnost podrazumijeva da kolege pomažu jedni drugima razmjenjujući znanja o

prethodnim istraživanjima, te spoznaje iz vlastitih istraživanja i podrazumijeva

pravodobno objavljivanje rezultata vlastitih istraživanja, također podrazumijeva i

pravilno dijeljenje zasluga među istraživačima i pravilno navođenje autorstva.

· Zaštita ljudi uključenih u istraživanja – u istraživanjima u koja su uključeni ljudi

potrebno je štititi život, zdravlje privatnost i dostojanstvo ljudi, te pridržavati se

temeljnih načela o ljudskim pravima. Ispitanike i pacijente potrebno je informirati o

ciljevima, metodama, izvorima financiranja, ustanovi u kojoj istraživač radi,

predvidljivim učincima i rizicima, te mogućoj neugodi postupka. Sudionici moraju

dobrovoljno pristati na sudjelovanje u istraživanju i moraju imati pravo napustiti

istraživanje u bilo kojem trenutku bez posljedica.

· Briga o pokusnim životinjama – u istraživanjima u kojima sudjeluju pokusne životinje

potrebno je s njima postupati kao s osjećajnim bićima, nužno im je omogućiti najbolje

moguće uvjete života i pridržavati se načela 3R (replacement, reduction, refinement)

koja se odnose na zamjenu uporabe pokusnih životinja drugim pokusnim modelima,

smanjenje broja životinja uključenih u istraživanje na najmanji mogući broj koji je

potreban za dobivanje rezultata, te unaprijediti postupke kako bi se smanjila patnja

pokusnih životinja.

· Odnos prema institucijama – obuhvaća odnose istraživača i njegove matične ustanove,

vanjskih ustanova, pokrovitelja i državne uprave. Znanstvenici su dužni odgovarati

svojim ustanovama, izvorima financiranja i drugim javnim ili privatnim tijelima, dužni

su poznavati pravila i zakone i izbjegavati sukobe interesa (Marušić, 2013).

6.3. Je li mudro?

Treće pitanje za postizanje etične provedbe istraživanja odnosi se na značenje istraživanja u

širem kontekstu života u društvu i predstavlja odnos istraživača prema općem dobru.

20

· Prioriteti istraživanja – cilj istraživanja je proširenje ukupnog ljudskog znanja i nužno

je truditi se istraživati probleme koji su značajni i čije će rješavanje doprinijeti razvoju

društva.

· Utjecaj na društvo i okolinu – istraživač mora biti svjestan mogućeg utjecaja vlastitih

istraživanja i njihovih proizvoda na okoliš i pravilno skladištiti opasne tvari, te se

pridržavati najviših ekoloških normi.

· Javnost službe – služenje javnosti trebalo bi biti polazište svakog znanstvenog

istraživanja i svaki znanstvenik bi trebao svoj interes zasnivati na pozitivnom

djelovanju i usmjeravanju istraživanja za javno dobro.

· Financijska odgovornost – znanstvenici trebaju poštivati uvjete izvora financiranja pa

tako javno financirana istraživanja trebaju biti vlasništvo javnosti, odnosno dijeljena, a

sredstva za istraživanja potrebno je trošiti kako je odobreno u prijedlogu istraživanja

(Marušić, 2013). Također znanstvenici ne bi smjeli pristati na etički upitna istraživanja

i postupke zbog pritiska i zahtjeva izvora financiranja.

6.4. Upitni postupci u istraživanju

Znanstvenicima se prilikom istraživanja može dogoditi da im neki rezultati istraživanja

odstupaju od očekivanja, kvare hipotezu i onemogućuju publikaciju i ponekad bi izbacivanje

samo jednog podatka, brisanje jednog nalaza ili jedne od brojnih točaka na krivulji dovelo do

statističke značajnosti i do očekivanog zaključka (Marušić, 2013). To su slučajevi u kojima ne

postoji nepoštenje ali su zaključci dobiveni pod subjektivnim dojmom ili graničnim

statistikama (Katavić, 2003/04). O nenamjernim pogreškama i pristranostima znanstvenici

moraju sami voditi računa i pokušati ih u najvećoj mogućoj mjeri ukloniti (Marušić, 2013). U

znanstvenim istraživanjima postoje i postupci u koji krše tradicionalne istraživačke vrijednosti

ali nisu nužno nepoštenje i neodgovorno ponašanje. Kršenja tradicionalnih istraživačkih

vrijednosti koje se ne smatraju znanstvenim nepoštenjem su:

· Prikazivanje nagađanja znanstvenom istinom

· Slabo vođenje bilježaka istraživanja

· Davanje/poklanjanje/zahtijevanje autorstva

· Uskraćivanje podataka

· „Iskorištavanje“ podređenih (Katavić, 2003/04).

21

7. Odgovornost znanstvenika

Znanstvena etika budi pitanje do koje se mjere znanstvenici mogu smatrati odgovornima za

primjenu znanstvenih otkrića i treba li zabraniti određena istraživanja za koja se pretpostavlja

da bi mogla imati nepoželjnu primjenu. Znanstvenici su članovi društva informirani o istim

moralnim načelima kao neznanstvenici. Oni neće poduzeti posao za koji misle da je neetičan,

a ako bi se neki znanstvenik i odlučio na takvo što bio bi osuđen od same znanstvene

zajednice. Pretpostavlja se da se projekti koji se smatraju neetičnim neće financirati, a ako i

privuku kojim slučajem nekog sponzora, rezultati takvih istraživanja neće biti prihvaćeni i

neće se objaviti. Pitanja etičnosti u znanstvenim istraživanjima postaju mnogo složenija kada

se u raspravu o znanstvenoj etici uključe neznanstvenici. Iako bez obzira na to sami

znanstvenici moraju imati savjest i snositi odgovornost za svoj rad (Čehok i Koprek, 1996).

Znanstvena etika izvedena je iz općeg moralnog pravila shodno kojem znanstvenici moraju

svoje radne ili profesionalne dužnosti obavljati savjesno. Ubrzan društveni napredak iziskuje

sve veću potrebu za znanstvenim istraživanjima i znanstvenici su izloženi sve većem pritisku,

te su suočeni s raznim čimbenicima koji mogu utjecati na etičnost njihovog ponašanja

prilikom istraživanja. Neki od tih čimbenika su decentralizacija kompanijskog financiranja,

potreba za poslovno orijentiranim primijenjenim istraživanjima, istraživačka suradnja sa

sveučilištima, maksimiziranje očekivanja i potreba klijentele, timska suradnja s

neistraživačkim osobljem, uvođenje poslovnih kriterija u vrednovanje kvalitete istraživanja,

otvorena komunikacija s menadžerima, klijentima, dobavljačima, sponzorima, sveučilišnim

znanstvenicima i istraživačima iz drugih institucionalnih sredina i zemalja (Prpić, 2004).

Znanstvenici se u svojim istraživanjima mogu naći u situacijama kada imaju dvojbe oko toga

kako postupiti i što je u tom trenutku etično i odgovorno, a pravila i norme institucije i

profesije ne nude odgovor na takvo pitanje. Jasno je da znanstvenici prvenstveno moraju

poštivati zakon i zakonske regulative i norme, zatim profesionalne vrijednosti i norme, te

općenita etička i moralna načela. Međutim kada se znanstvenici nađu u situaciji kada ne mogu

odrediti što je u datom trenutku u istraživanju etično i kako pravilno postupiti trebali bi se

voditi prema etičkoj teoriji konzekvencionalizma prema kojoj se postupci vrednuju prema

posljedicama do kojih dovode, odnosno prema etičkom stajalištu utilitarizma prema kojem je

jedino što određuje moralnost i etičnost određenih postupaka sama posljedica do koje ti

22

postupci dovode. Zauzimanje utilitarističkog stajališta u istraživanjima znanstvenicima će

pomoći donijeti pravilnu odluku kada se nađu u etički upitnim situacijama, na način da će

sagledati koje su moguće posljedice ukoliko postupe ili ne postupe na određeni način.

Znanstvenici trebaju sagledati posljedice koje može imati njihovo istraživanje na društvo,

institucije, kolege, izvore financirana, pa i na njih same.

Važnu ulogu u ponašanju znanstvenika ima razdoblje profesionalne ili znanstvene

socijalizacije kroz koje bi znanstvenici trebali usvojiti spoznajne i socijalne vrijednosti i

norme istraživačke profesije. Profesionalna etika znanstvenika se oblikuje na razini

profesionalne grupe i znanstvenog sustava, tj. etički kodeks se kao skup profesionalnih

vrednota i normi usvaja kroz visoko obrazovanje i znanstvenu socijalizaciju. Stoga socijalno

podrijetlo i profesionalni položaj znanstvenika ne bi trebali znatnije utjecati na njegove

eksplicitne profesionalne vrijednosti (Prpić, 2004). „Pa im tako isprika za neetično ponašanje

ne može biti niti istraživački eros, niti potpuna posvećenost i odanost znanosti kao duhovnom

idealu, niti socijalpolitička indiferentnost“ (Čehok i Koprek, 1996). U tablici 1. prikazane su

profesionalne vrijednosti i norme znanstvenika prema važnosti koju su istaknuti hrvatski

znanstvenici pripisali pojedinim vrijednostima i normama (istraživanje je provedeno 1995.

godine i u istraživanju je sudjelovalo 320 istaknutih hrvatskih znanstvenika).

Tablica 1. Hijerarhija profesionalnih vrijednosti i normi istaknutih hrvatskih

znanstvenika

Profesionalne vrijednosti/norme

važnost (u %)

Konceptualna preciznost 75.6 Bezuvjetna odanost traženju istine 71.6 Odgovornost za učinke znanstvenih rezultata 66.6 Strogi znanstveni standardi razvojno-istraživačkog rada 61.6 Izbjegavanje prebrzih uopćavanja 65.0 Podržavanje vrsnosti ustanove 59.7 Poticanje darovitosti studenata 60.0 Pomoć kolegama, posebice mlađim 54.4 Razvoj znanja za dobrobit čovjeka i društva 54.7 Otvorenost za sve važne podatke 52.2 Povezivanje rezultata u sustav spoznaja 49.4 Pažljivo korištenje radova drugih kolega 50.0 Stručna autonomija spram naručilaca 48.4 Autorstvo sukladno doprinosu 49.7 Znanstvena poduka i znanju primjereno ocjenjivanje studenata 45.0 Nesubjektivno iznošenje vlastitih rezultata 49.7

23

Opća logička strogost 44.1 Preciznost mjerenja 49.4 Preciznost stila 39.1 Nesubjektivno procjenjivanje znanstvenih ideja i doprinosa 46.9 Stalna kontrola iskaza i podataka 41.3 Neovisnost kognitivnih opcija o socijalnim implikacijama znanstvenih spoznaja

38.8

Osiguranje provjerljivosti i ponovljivosti 45.3 Otvorena komunikacija s kolegama 33.8 Maksimalna profesionalna usluga naručiocima/klijentima istraživanja

43.1

Teorijska originalnost 39.4 Metodološka originalnost 31.6 Zabrana iskorištavanja (rada) studenata 40.9 Originalnost iskustvene građe 26.6 Zaštita integriteta ispitanika/pacijenata 45.3 Javnost znanstvenog rada i podataka 30.9 Anonimnost ispitanika i tajnost dobivenih idividualnih podataka 40.9 Dobrovoljna suradnja ispitanika/pacijenata 32.8 Izbjegavanje vrijednosnih procjena znanstvenih rezultata 16.6 Izvor: Prpić: Profesionalna etika znanstvenika, Zagreb, 1997

Rezultati u tablici pokazuju kako su najvećem broju istaknutih hrvatski znanstvenika osobno

najvažnije vrijednosti i norme vezane za konceptualnu preciznost, bezuvjetna odanost traženju

istine, te odgovornost za učinke znanstvenih rezultata, za napredak društva, odnos prema

instituciji, kolegama i studentima. Dok najmanje važnim vrijednostima i normama smatraju

odnos prema ispitanicima i pacijentima što se može protumačiti da je u istraživanju

sudjelovao veći broj znanstvenika iz prirodnih i tehničkih znanosti nego iz bio znanosti i

društvenih i humanističkih znanosti, uzimajući u obzir razlike u vrijednostima i normama

znanstvenika iz različitih područja.

8. Najčešći oblici znanstvenog nepoštenja

Pod znanstvenim nepoštenjem smatra se izmišljanje, prepravljanje ili plagiranje u predlaganju

provođenju, recenziji ili prikazivanju istraživanja i njihovih rezultata (Marušić, 2013). Od

različitih kršenja pisanih znanstvenih pravila i normi u istraživanjima, tri oblika znanstvenog

nepoštenja su najčešća i najteža, i to su: plagiranje, falsificiranje i fabriciranje (Bilić-Zulle,

2006). Na Grafikonu 1. prikazani su rezultati istraživanja provedenog na Sveučilištu u Rijeci.

24

Grafikon 1. Svjedočenje znanstvenom nepoštenju djelatnika Sveučilišta u Rijeci (u %)

Izvor: Prijić-Samaržija: Rezultati anketa provedenih na Sveučilištu u Rijeci o pitanjima

vezanim za akademsku čestitost, Zagreb, 12.06.2013.

8.1. Plagiranje

„Plagiranje je neovlašteno preuzimanje tuđih ideja, postupaka ili teksta bez odgovarajuće

naznake s nakanom da se prikažu kao vlastita“ (Baždarić i sur., 2009, str. 108). Procjenjuje se

da je od svih prijavljenih prekršaja u znanosti gotovo 25% povezano s plagiranjem. Plagiranje

je preuzimanje tuđeg autorskog vlasništva bez odgovarajućeg navođenja autora i odnosi se

također i na neovlašteno preuzimanje prezentacija, predavanja, slika iz znanstvenih radova ili

udžbenika (Baždarić i sur., 2009). Plagiranje je prekršaj koji predstavlja krađu intelektualnog

vlasništva (Marušić, 2013). Rezultati plagiranih znanstvenih istraživanja ne pridonose razvoju

društva i ne donose nova znanja, i kao takvi su neupotrebljivi. Plagiranim radom znanstvenik

dobiva nezaslužena priznanja, dobit i ugled i oštećuje pravog autora rada (Baždarić i sur.,

2009). Neki od zabilježenih slučajeva plagiranja u znanosti su korejski znanstvenik Hak-Ryul

Kim koji je u potpunosti preuzeo rad Francuza Erika Le Bourga i objavio ga pod svojim

imenom u časopisu Korean Journal of Biological Science (Bilić-Zulle, 2006), te hrvatski

0

10

20

30

40

50

60

70

80

Plagiranje Falsificiranje Fabriciranje

25

znanstvenik Asim Kurjak kojem je dokazano plagiranje dva inozemna znanstvena rada

(Baždarić, 2013). Postoji nekoliko oblika plagiranja:

· Napadno plagiranje – preuzimanje cijelog ili većeg dijela rada drugog autora bez

odgovarajućih naznaka, ujedno i najteži oblik plagiranja. Znanstvenik preuzima, tekst,

slike i rezultate i predstavlja rad kao svoje autorsko djelo (Bilić-Zulle, 2006).

· „Kolažni radovi“ – znanstveni radovi čiji su dijelovi sastavljeni od različitih

znanstvenih radova (Baždarić i sur., 2009).

· Mikro plagiranje – prepisivanje manjih dijelova teksta, rečenica ili fraza iz tuđeg rada,

ovaj se oblik plagiranja smatra manjim prekršajem i ne smatra se ozbiljnom povredom

znanstvene čestitosti (Bilić-Zulle, 2006).

· Plagiranje prijevodom – doslovno prevođenje cijelog rada sa stranog jezika bez

navođenja izvornih autora i bez njihovog znanja i dopuštenja.

· Samoplagiranje – preuzimanje prethodno objavljenog vlastitog teksta i objavljivanje i

predstavljanje kao izvornog. U samoplagiranje ubraja se i objavljivanje sličnog teksta

pod sličnim naslovom i objavljivanje dvostrukih ili višestrukuih publikacija kada se

isti rad objavljuje u dva ili više časopisa (Baždarić i sur., 2009).

8.2. Falsificiranje

Falsificiranje je kada znanstvenik u tijeku istraživanja mijenja materijale, opremu, postupke ili

izostavlja ili izmjenjuje neke rezultate i takvo istraživanje ne može biti valjano. Znanstvenici

zanemaruju ili mijenjaju rezultate istraživanja kako bi se približili postavljenoj hipotezi,

odnosno prilagođavaju rezultate svojim potrebama kako bi postigli željeni, odnosno izbjegli

neželjeni rezultat (Baždarić i sur., 2009). Falsificiranje kao i plagiranje predstavlja težak oblik

znanstvenog nepoštenja i ne pridonosi razvoju društva i postizanju znanja i znanstveniku

donosi nezasluženu dobit i ugled. Poznati slučajevi falsifikacije u znanstvenim istraživanjima

su američki znanstvenik Eric Smart koji je prepravljao slike molekularnih mehanizama

kardiovaskularnih bolesti tijekom 10 godina u više radova i 7 projektnih prijedloga i Paolo

Sebastiani znanstvenik na Sveučilištu u Bostonu koji je prepravljao rezultate kako bi postigao

povezanost 19 gena i dugovječnosti osoba starih oko 100 godina (Baždarić, 2013).

26

8.3. Fabriciranje

Fabriciranje je izmišljanje rezultata i podataka bez stvarnog provođenja istraživanja.

Izmišljeni podaci se kao takvi obrađuju ili se prikazuju izmišljeni gotovi podaci te ih se

objavljuje kao istinite (Bilić-Zulle, 2006). Znanstvenik odluči stvoriti rezultate umjesto da

provodi istraživanje i takve izmišljene podatke objavljuje kao istinu (Marušić, 2013).

Znanstvenici najčešće fabriciraju podatke u izvještajima koje predaju izvorima financiranja

kako bi im bila dodijeljena novčana sredstva. Fabriciranje je težak prekršaj i povreda

znanstvenog etike. Primjeri znanstvenika koji su fabricirali podatke su norveški znanstvenik

Jon Sudbo koji je krivotvorio i izmislio podatke vezane za terapiju oralnog karcinoma

(Dahlberg, 2013), zatim Eric Poehlman znanstvenik sa Sveučilišta u Vermontu koji je

izmislio rezultate istraživanje vezane za studiju starenja (Pascal, 2011), te Joshitaka Fujii

japanski anesteziolog kojem je dokazano da je krivotvorio podatke u čak 172 svoja rada

(Zielinska, 2012).

9. Utjecaj na neetično ponašanje znanstvenika

Neetično ponašanje jasna je prijetnja kvaliteti znanstvenog rada i narušava povjerenje javnosti

u znanost. Različita problematična ponašanja znanstvenika mogu narušiti i umanjiti

istraživački inegritet. Neetično ponašanje znanstvenika je svako ponašanje koje je značajno

odstupanje od prihvaćenih praksi a koje je znanstvenik počinio svjesno, svojevoljno ili

nesmotreno, svako takvo ponašanje ometa povjerenje u znanost. Kao što nitko nije savršen

tako nisu ni znanstvenici ali od njih javnost očekuje najviše standarde (Ašperger, 2006).

Neodgovorno ponašanje vjerojatno je posljedica okoline u kojoj znanstvenik djeluje.

Znanstvenici su svakodnevno suočeni s raznim problemima koji nisu povezani samo s

običnim ljudskim slabostima. Na ponašanje znanstvenika znatno utječe njihova radna okolina

koja može bit nesavršena i izvor velikog stresa, te također svakodnevna potreba za

prilagođavanjem korištenju novih tehnika istraživanja i stvaranju novih znanja može dovesti

do problematičnih pitanja što dalje utječe na iterpretaciju podataka, poštivanje i primjenu

pravila, odgovarajuće odnose s kolegama. Zbog svega toga znanstvenici su ponekad prisiljeni

improvizirati i pregovarati standarde ponašanja (De Vries, Anderson i Martinson, 2006).

27

Na ponašanje znanstvenika značajno utječe i pritisak institucije, financijski poticaji i

ograničenja, pritisci rokova objave, bespovratna sredstva, karijera, vlastita ambicija i težnja za

profitom i slavom (Resnik, 2011). Sve navedeno dovodi do pogrešaka i upitnih ponašanja

znanstvenika, međutim dobar znanstvenik će pokušati minimizirati takve pogreške kroz

pažljivo i savjesno istraživanje (Letham i Locke, 2009).

Koliko je neetično ponašanje učestalo i u kojim segmentima se najviše pojavljuje pokazuje

istraživanje iz 2002. godine provedeno u SAD-u u kojem je sudjelovalo 3600 znanstvenika na

sredini karijere. Problematična ponašanja podijeljena su u osam kategorija (Anderson i sur.,

2007). Tablica 3. Prikazuje rezultate istraživanja gdje je prikazana učestalost sudjelovanja

znanstvenika u problematičnom ponašanju po kategorijama.

Tablica 3. Znanstvenici na sredini karijere koji su prijavili uključenost u jednom ili više

problematičnih ponašanja navedenim u danim kategorijama (broj znanstvenika je

izražen u postocima)

Kategorija i problematična ponašanja unutar nje

Podaci 27

Falsificiranje ili “kuhanje” znanstvenih podataka Ispuštanje zapažanja ili točaka podataka iz analize na temelju intuicije da su bili netočni

Prelaženje preko tuđih korištenja pogrešnih podataka ili upitne interpretacije rezultata

Nedostatak prezentacije podataka koji se suprotstavljaju vlastitim prethodnim istraživanjima

Metode 40

Korištenje neadekvatnog ili neprimjerenog istraživačkog nacrta Neadekvatno vođenje evidencije za istraživačke projekte Zadržavanje detalja metodologije ili rezultata u radovima ili prijedlozima Propisi 43

Ignoriranje glavnih aspekata zahtjeva ljudskih ispitanika Zaobilaženje pojedinih manjih aspekata zahtjeva ljudskih subjekata (povezanih s informiranosti, suglasnosti, povjerljivosti, itd.)

Ignoriranje pojedinosti propisa zaštite životinja Ignoriranje pojedinosti vezanih za propise rukovanja materijalima (biološke sigurnosti, radioaktivnih materijala, itd.)

Odnosi s učenicima, ispitanicima ili klijentima koji se mogu protumačiti kao upitni

Broj

znanstvenika

(u %)

28

Korištenje sredstava 72

Korištenje organizacijskih resursa za rad izvan organizacije ili druge osobne svrhe

Korištenje sredstava iz jednog projekta kako bi se završio rad na drugom projektu

Vanjski utjecaj 53

Neispravno objavljivanje angažmana u tvrtki čiji se proizvod temelji na vlstitom istraživanju

Neovlašteno korištenje povjerljivih informacija povezanih s vlastitim istraživanjem

Promjena nacrta, metoda ili rezultata istraživanja zbog pritiska izvora financiranja

Mijenjanje smjera ili planova istraživanja kako bi se poklapali s prioritetima financijera

Recenzije 31

Neprikladan ili nemaran pregled radova ili prijedloga Pružanje pretjerano pozitivnog ili pretjerano negativnog pisma preporuke Zasluge 19

Korištenje tuđe ideje bez dobivenog odobrenja ili davanja zasluge Neprimjereno dodjeljivanje priznanja autorstva Provlačenje na temelju tuđeg rada Objavljivanje istih podataka ili rezultata u dvije ili više publikacija Prečice 66

Neadekvatno praćenje istraživačkih projekata zbog preopterećenja poslom Hvatanje prečica u žurbi za dovršenje projekta Potpisivanje obrasca, pisma ili izvješća bez čitanja u potpunosti Izvor: Anderson i sur.: What do Mentoring and Training in the Responsible Conduct Have To

Do with Scientists' Misbehavior? Findings from a National Survey of NIH-Funded Scientists,

Academic Medicine, September 2007

Najveći postotak znanstvenika, njih čak 72% priznalo je sudjelovanje u etički upitnim

ponašanjima vezanim za korištenje sredstava, a to znači da su koristili organizacijske resurse

za osobne svrhe ili za rad izvan organizacije ili/i da su koristili sredstva namjenjena za jedan

projekt kako bi dovršili drugi. Slijedeća kategorija problematičnog ponašanja koja ima veliki

postotak je kategorija prečica, odnosno korištenje prečica kako bi se brže završio posao ili

loše praćenje istraživačkih procesa zbog preopterećenosti poslom i ovakav oblik ponašanja

priznalo 66% ispitanika. Također značajan postotak ispitanika priznao je sudjelovanje u etički

upitnim ponašanjima vezanim za vanjski utjecaj koji se tiču prilagođavanja i popuštanja zbog

pritiska izvora financiranja. Zapravo najveći broj znanstvenika sudjelovao je u određenim

kategorijama etički upitnog ponašanja koje su povezane za neki oblik vanjskog utjecaja, bilo

29

izvora financiranja, radne okoline ili nečeg trećeg, dok je puno manji broj etički upitnih

ponašanja vezan bas za sam istraživački proces. „Današnji znanstvenici suočeni su s velikom

konkurencijom i opterećeni su s raznoraznim menadžerskim i društvenim zahtjevima koji

stvaraju pritisak na znanstvenike kako bi prihvatili kompromise i udovoljili tim zahtjevima a

ujedno i zadržali svoj znanstveni itegritet“ (Ašperger, 2006., str. 29).

9.1. Mentorstvo i obrazovanje znanstvenika

Kako bi se osigurao integritet znanosti važno je krenuti od pojedinca, odnosno obrazovanjem

i mentorstvom poticati odgovorno ponašanje u istraživanju. Svaki znanstvenik mora biti

svjestan važnosti etike u istraživanju i svjestan svog udjela u odgovornosti za sve segmente na

koje istraživanje može imati utjecaja. Mentorstvo i obuka u istraživanju bitni su za promicanje

etičkog ponašanja i prevenciju nedoličnog i etički upitnog ponašanja u istraživanju.

Mentorstvo u istraživanju ima potencijal da smanji ili poveća vjerojatnost problematičnog

ponašanja znanstvenika, odnosno ima velik utjecaj na razvoj i ponašanje znanstvenika

(Anderson i sur., 2007).

Etički standardi u znanosti nude praktične smjernice za odgovorno ponašanje i izbjegavanje

nedoličnog i neetičnog ponašanja. Sustav etičkih standarda djeluje na način da prati ponašanje

svakog pojedinca koji ima obvezu poštivati norme postavljene od strane kolektiva u kojem

djeluje, te također ima obvezu prijaviti one koji ih ne poštuju. Pomoć mentora i kolega je od

velike važnosti jer bi se svaki znanstvenik trebao obratit nekome sa većim iskustvom kada je

doveden u neizvjesnost i nije siguran u neke svoje odluke vezane za istraživanje. Zajednička

ulaganja u zajedničke ideale i vrijednosti pomažu u uspostavljanju boljih odnosa unutar

znanstvene zajednice i pridonosi jačanju profesionalnih odnosa. Mentorstvo i obrazovanje je

vrlo bitno i za poticanje osjećaja sigurnosti pojedinca jer će u nekim problematičnim

slučajevima imati potporu skupine (Evers, 2003).

Obuku o pitanjima vezanim za etiku i odgovorno ponašanje u istraživanju znanstvenici bi

trebali dobiti tijekom svog diplomskog obrazovanja ili naknadno u svojoj daljnjoj karijeri.

Takvo obrazovanje trebala bi biti stalna praksa u znanosti, no da li je to uistinu tako pokazuje

istraživanje iz 2002. godine provedeno u SAD-u. U istraživanju su sudjelovala 1479

znanstvenika na početku karijere i 1768 znanstvenika na sredini karijere. Ispitan je oblik

mentorstva i pomoći koji su ispitani znanstvenici dobili prilikom svog diplomskog i

30

postdiplomskog obrazovanja, te pomoć i mentorstvo koji se odnose na daljnje profesionalno

iskustvo znanstvenika (Anderson i sur., 2007). Rezultati istraživanja prikazani su u tablici 2.

Tablica 2. Mentorstvo i obuka o etičkim pitanjima i odgovornosti u istraživanju koje su

znanstvenici na početku karijere i znanstvenici na kraju karijere dobili (Da) ili nisu

dobili (Ne) u %

Vrsta obuke ili mentorstva

Znanstvenici na početku karijere

Znanstvenici na sredini karijere

Da (%) Ne (%) Da (%) Ne (%) Obuka putem posebnih kolegija Kolegiji usmjereni posebno na etička pitanja 75 25 49 51 Obuka putem integrirane nastave Jedinice o etičkim pitanjima u sklopu nastave iz vašeg područja

65 35 46 54

Materijal integriran s nastavom iz vašeg područja

63 37 48 52

Etičko mentorstvo Rasprave o etici s profesorima, mentorima ili kolegama

88 12 88 12

Radionice, konferencije, okrugli stolovi i rasprave o etici

74 26 67 33

Istraživačko mentorstvo Detaljne upute dobre istraživačke prakse 88 12 86 14 Pomoć pri pisanju prezentacija i publikacija 94 6 90 10 Financijsko mentorstvo Upute za pisanje priznanja i prijedloga ugovora

79 21 71 29

Pomoć u ostvarivanja financijske potpore 84 16 76 24 Mentorstvo za preživljavanje Pomoć u učenju umijeća preživljavanja u vašem području

72 28 69 31

Pomoć u ostvarivanju profesionalnih odnosa 85 15 85 15 Osobno mentorstvo Daljnji interes za vaš napredak 92 8 89 11 Emocionalna podrška kada je potrebna 73 27 71 29 Izvor: Anderson i sur.: What do Mentoring and Training in the Responsible Conduct Have To

Do with Scientists' Misbehavior? Findings from a National Survey of NIH-Funded Scientists,

Academic Medicine, September 2007

Rezultati istraživanja pokazali su da su i znanstvenici na početku karijere i znanstvenici na

sredini karijere imali neki oblik obrazovanja i mentorstva kroz nastavu o etičkim pitanjima,

istraživačkoj praksi i razvoju profesionalnih odnosa. Većina ispitanika imala je i mentora koji

je izrazio interes za praćenje njihovog daljnjeg napretka. Međutim više od četvrtine ispitanika

obaju skupina znanstvenika nije imala mentorstvo za pomoć u preživljavanju niti

31

emocionalnu podršku u situacijama kad je bila potrebna. Što se tiče etičkih pitanja, većina

ispitanika, je imala etičko mentorstvo kroz rasprave o etici s profesorima, mentorima i

kolegama, dok značajan broj ispitanika nije imao obrazovanje o etičkim pitanjima putem

posebnih kolegija ili integrirane nastave, posebice znanstvenici na sredini karijere od kojih

više od polovice nije imalo takav oblik obuke. To je nešto na čemu bi se trebalo poraditi jer

mentorstvo ima veliki utjecaj na razvoj i napredak znanstvenika, te njihovo ponašanje i

donošenje odluka.

Poruke mentora su iznimno važne kako bi znanstvenici uspjeli u sve konkurentnijem svijetu

znanosti. Znanstvenicima su potrebne smjernice za stručno napredovanje i preživljavanje zato

su savjeti mentora od strateške važnosti kako bi njihovo ponašanje bilo primjereno, odnosno

odgovorno i etično (Anderson i sur., 2007).

9.2. Pritisak na znanstvenike za objavljivanje radova

Pritisak na znanstvenika kako bi objavljivali što više radova motiviran je time što više radova

znači veći prestiž za istraživačke odjele što onda znači više financijskih sredstava i potpora za

sveučilište. Pritisak potiče znanstvenike da prilagode svoje prioritete i zbog toga je moguće

da objavljuju neke materijale koje inače ne bi da nema pritiska.

Uvriježeno je mišljenje da se količinom znanstvenih publikacija može mjeriti kvaliteta

znanstvenih dostignuća. Pritisak za sve većim objavljivanjem znanstvenih radova može

dovesti do povećanja broja objavljenih radova upitne kvalitete. Znanstvenici pod pritiskom

objave sve više radova često posežu za etički upitnim ponašanjima. Naime, čest slučaj je da

znanstvenici objavljuju isti materijal više puta ili da fragmentiraju podatke kako bi se postigao

što veći broj publikacija, te dijele svoj rad, odnosno jedno istraživanje na što je više

publikacija moguće. Također je učestalo i povećanje broja koautora na svakoj publikaciji koja

je objavljena te na taj način znanstvenici mogu navesti povećan broj publikacija bez da su

morali provesti stvarno istraživanje. Provođenje lažnog istraživanja te izvještavanje o lažnim

podacima također je slučaj jer se tako dolazi do bržih rezultata (Wheeler, 1987). Na grafikonu

1. prikazan je porast objavljenih radova na engleskom jeziku iz godine u godinu.

32

Grafikon 1. Objavljeni radovi na engleskom jeziku po godinama 1980-2011

Izvor: Neuroskeptik: Science: Growing Too Fast?, 30. Rujan, 2012

Podaci iz grafikona pokazuju povećanje broja objavljenih radova svake godine, osim manjeg

smanjenja broja objavljenih radova 1997. godine. Iz grafikona je također vidljivo da je

godišnji rast broja objavljenih radova bio zapravo prilično konstantan u posljednjih 30 godina.

Procjenjuje se da je godišnji rast prosječno iznosio oko 4%, a gotovo uvijek se kretao u

rasponu između 2% i 6%. Drugim riječima, znanstvenici svake godine objavljuju isti broj

radova kao i prethodne uvećan za još otprilike 4%. Na grafikonu 2. Prikazan je pretpostavljeni

rast broja objavljenih radova u budućnosti, odnosno u idućih 18 godina.

33

Grafikon 2. Pretpostavljeni godišnji rast broja objavljenih radova u budućnosti

Izvor: Neuroskeptik: Science: Growing Too Fast?, 30. Rujan, 2012

Na grafikonu je prikazan pretpostavljeni godišnji rast objavljenih radova od 5%, što znači da

se može očekivati 1 milijun novih objavljenih radova do 2016. godine i čak 2 milijuna novih

objavljenih radova do 2030. godine, što je definitivno jako veliki broj (Neuroskeptic, 2012).

Kako bi se ograničio pritisak na znanstvenika za objavljivanjem sve većeg broja radova, te

kako bi se smanjila količina objavljenih radova upitne kvalitete trebalo bi postojati

ograničenje broja publikacija koje znanstvenik smije objaviti godišnje. Iako pritisak može i

pozitivno djelovati na znanstvenike na način da ih potiče za poduzimanje dodatnih

istraživanja i dodatnih projekata, zapravo u većini slučajeva samo potiče prevaru kako bi se

postigao što veći broj publikacija koje su loš pokazatelj znanstvenih dostignuća (Wheeler,

1989).

34

10. Regulacija ponašanja u istraživanju

Dobrobit našeg modernog društva ovisi o podacima dobivenim kroz istraživanje. Naši

svakodnevni životi su isprepleteni s odlukama i postupcima koji se temelje izravno ili

neizravno na informacijama sastavljenim od znanstvenih podataka. Povećanje državnog i

privatnog financiranja znanstvenih istraživanja je dovelo do povećanja broja znanstvenika.

Pitanja kao što su kvaliteta integritet podataka, sukob interesa, odnos sveučilišta i industrije,

povreda ponašanja, uključujući proizvodnju, falsificiranja i plagiranja podataka postaje dio

znanstvene zajednice. Ti problemi moraju biti riješeni jer su u sukobu s moralnim

vrijednostima i etikom društva.

Naše društvo je razvilo skup vrijednosti, u cijeloj svojoj povijesti, koje prepoznaje kao

urođeno pravo ili krivo, drugim riječima, želimo živjeti u društvu koje štiti sloboda pojedinaca

i u društvu koje je nadasve pošteno i pravedno. Znanstvena zajednica treba rješavati i riješiti

etičke probleme. Dva ključna područja koja treba mijenjati kako bi se osigurao integritet

istraživanja su institucionalni uvjeti i pojedinačni stavovi i ponašanje znanstvenika. Oba

područja su jednako važna, međutim, institucionalne promjene u politici mogu imati brže i

daleko utjecajnije posljedice. Bez promjena u institucionalnoj politici nemoguće je ut jecati na

ponašanje pojedinih znanstvenika, ali isto tako institucionalni uvjeti ne znače nužno da će ih

pojedini znanstvenici slijediti. Etička odgovornost leži u definiranju jasnih granica u vezi opće

prihvaćenih normi ponašanja za javno ili privatno dobro. Ponašanje u društvu obično proizlazi

iz obilježja pojedinaca koji tvore institucije i društvo. Dakle etička odgovornost unutar

društva treba biti podijeljena između institucija i pojedinaca.

Socijalna kontrola u znanosti dijelom ovisi od moralnih normi i profesionalne socijalizacije

znanstvenika, a dijelom ovisi o društvenim mehanizmima za otkrivanje devijantnog ponašanja

i korištenja sankcije kada je otkriveno takvo ponašanje. U znanosti, institucionalizirani uvjeti i

norme doprinose sustavu kontrole ponašanja znanstvenika i imaju funkciju usmjeravanja ka

odgovornom ponašanju i funkciju otkrivanja i sankcioniranja neodgovornog ponašanja

(Maywood, 2000). Etički standardi za znanost daju vjerodostojnost na aktivnosti koje je

potrebno regulirati. Standardi moraju biti formulirani s velikom pažnjom i integritetom.

Znanstvena etika mora biti u skladu s akademskom disciplinom ali također i zahtjeva osobne

karakteristike kao što su poštenje, integritet i hrabrost. Također treba uzeti u obzir i društvene

i ekonomske uvjete u kojima su javljaju određene etičke dileme (Evers, 2003).

Postoji nekoliko državnih tijela i udruga koje kontroliraju i brinu o znanstvenoj čestitosti:

35

Office of research integrity (ORI) – ured za znanstvenu čestitost pri Uredu za javno zdravstvo

i znanost u SAD-u koji izrađuje preporuke za izobrazbu i daje smjernice u

znanstvenoistraživačkoj čestitosti, te vodi postupke u optužbama za prijestupe u

biomedicinskim istraživanjima (Baždarić i sur., 2009).

European Network of Research Integrity Offices (ENRIO) – promovira znanstvenu čestitost,

istražuje i nadgleda slučajeve znanstvenog nepoštenja u istraživanjima (Baždarić, 2013).

Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZVO) – najviše savjetodavno i stručno

tijelo za promicanje etičkih načela i vrijednosti u znanosti i visokom obrazovanju, u

poslovnim odnosima i u odnosima prema javnosti, te u primjeni suvremenih tehnologija i

zaštiti okoliša (Agencija za znanost i visoko obrazovanje, 2013). Odbor čini devet cijenjenih

stručnjaka iz područja znanosti i visokog obrazovanja koji na sjednicama donose odluke i

stavove o etičkoj prihvatljivosti slučajeva koje prijavljuju pojedinci, znanstvene i akademske

ustanove (Baždarić i sur., 2009).

Udruga za promicanje znanstvene čestitosti u znanstvenoj publicistici (COPE) – udruga za

znanstvenike i urednike akademskih časopisa i sve ostale zainteresirane za etiku u

objavljivanju radova. Udruga daje savjete znanstvenicima i urednicima o svim aspektima

etike u objavljivanju, te također i savjete kako postupati u slučajevima istraživačkog

nepoštenja.

Vijeće znanstvenih urednika (CSE) – ima ulogu podrške, edukacije i razvoja resursa za

efektivnu komunikaciju znanosti.

Europska udruga znanstvenih urednika (EASE) – internacionalna organizacija koja

znanstvenicima omogućuje pristup izvorima, informacijama, vijestima, kontaktima,

recenzijama i događanjima vezanim za znanstvena istraživanja.

10.1. Istraživačke institucije

Uloga koju imaju istraživačke institucije u poticanju etike i odgovornog ponašanja je

obrazovanje, propisivanje odredbi, postupaka i mehanizama kontrole provođenja istraživanja.

Odgovornost institucija je određivanje odgovorne osobe, vijeća ili ureda koji bi osiguravao da

se znanstvenici pridržavaju pravila, zatim osiguravao edukaciju, vodio istrage i savjetovao

znanstvenike i znanstvenu ustanovu kako razriješiti moguće slučajeve znanstvenih prijestupa.

36

Istraživačke institucije određuju pravila, propise i postupke, te odgovornosti i dužnosti, i

zadaju jasne ciljeve i strategije, također imaju dužnost pružanja tehnološke podrške.

Odgovorno ponašanje u istraživačkoj instituciji obuhvaća poticanje poštovanja svih

uključenih u istraživački postupak, poticanje produktivne suradnje u mentorskom sustavu,

pridržavanje svih propisa i zakona o provođenju istraživanja. Institucije također imaju dužnost

predviđanja, sprječavanja i otkrivanja sukoba interesa te provođenje istrage o mogućim

slučajevima neetičnog ponašanja u istraživanju (Marušić, 2013).

Svaka istraživačka institucija trebala bi osnovati vijeće ili ured koji bi bio zadužen za

nadziranje ponašanja u istraživanju unutar vlastite institucije. Takav ured svoje obaveze

trebao bi ispunjavati s najvećim stupnjem povjerljivosti jer se neke prijave i sumnje često

pokažu neistinitim, suvišnim i nedokazivim. Također bi trebao voditi detaljnu dokumentaciju

i točno postupati po administrativnim mjerama onoga što smije i što ne smije poduzeti.

Dužnosti ureda za znanstvenoistraživački čestitost su:

· Razvijanje pravila, postupaka i regulative vezane uz otkrivanje, istragu i sprječavanje

znanstvenog nepoštenja.

· Promicanje odgovorne provedbe istraživanja.

· Savjetodavna uloga.

· Provođenje i nadgledanje istrage znanstvenog nepoštenja.

· Prikazivanje rezultata istrage.

· Predlaganje administrativnih mjera voditelju ustanove ili nadležnim tijelima

(Marušić, 2013).

10.2. Etički kodeks

Etički kodeks sastoji se od načela, obaveza i pravila ponašanja kojih bi se trebao pridržavati

svaki znanstvenik. Etički kodeks se fokusira na planiranje znanstvenih istraživanja,

dokumentiranje istraživačkih rezultata, autorstvo, postupanje s podacima i na rad sa

studentima a sve u svrhu promicanja optimalne istraživačke prakse i prevencije

neprihvatljivih ponašanja u znanosti (Prpić, 1997). Odbor donosi etički kodeks kojim

utvrđuje etička načela u visokom obrazovanju, znanstvenom radu, objavljivanju rezultata,

odnosima među znanstvenicima, nastavnicima i drugim sudionicima u znanstvenom i

37

obrazovnom procesu, postupcima i radnjama vezanim za tržišno natjecanje, te odnosu prema

javnosti i sredstvima javnog priopćavanja (Agencija za znanost i visoko obrazovanje, 2013).

ETIČKI KODEKS ODBORA ZA ETIKU U ZNANOSTI I VISOKOM OBRAZOVANJU

Cilj je Etičkog kodeksa poticati razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela moralno

opravdanog ponašanja te njihovu primjenu u specifičnom kontekstu Sveučilišta. Kako je

područje etike šire od zakonskog, Etički kodeks upravo nastoji afirmirati i promicati

osjetljivost na vrijednosti koje su specifične za sveučilišnu djelatnost u najširem smislu, a koje

nisu ili još nisu ugrađene u postojeću zakonsku regulativu. Sveučilište ima obvezu osigurati

nužne uvjete kako bi svi članovi/članice sveučilišne zajednice mogli biti upoznati s Etičkim

kodeksom. Nepoznavanje ili nerazumijevanje etičkih standarda ne opravdava neetično

ponašanje. Sveučilište je obvezno utvrditi i definirati proceduru u slučajevima povreda načela

ili sumnje u povredu načela koje sadržava ovaj Etički kodeks te ustanoviti tijela koja će je

provoditi. Svim članovima/članicama sveučilišne zajednice treba biti osigurano pravično i

jednakopravno realiziranje procedure pritužbe i jednakopravan status u procesu

ustanovljavanja opravdanosti pritužbe o povredi odredaba Etičkog kodeksa. Temeljna načela

Etičkog kodeksa odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju su:

1) Ljudska prava, uvažavanje integriteta i dostojanstva osobe

2) Jednakost i pravednost

3) Akademska sloboda

4) Profesionalno ponašanje

5) Poštivanje zakona i procedura (Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom

obrazovanju, 2006).

38

11. Zaključak

Znanstvena istraživanja od velike su važnosti za napredak društva i imaju direktan utjecaj na

kvalitetu života. S obzirom na to jako je važna etika i odgovorno ponašanje u istraživanjima,

naime ponašanje svakog pojedinog znanstvenika može dovesti do narušavanja kvalitete

života. Etika u znanosti funkcionira isto kao i etika u ostalim profesijama na način da ima

utvrđene i propisane standarde, odnosno vrijednosti i norme koje se tiču spoznajnog dijela

procesa istraživanja, i vrijednosti i norme koje se tiču socijalnog dijela procesa istraživanja.

Istraživanje se provodi u nekoliko faza i u svakoj od tih faza može se javiti etički upitno

ponašanje, i ne samo u tim fazama nego i u svemu što se događa oko tog istraživanja a

povezano je s tim istraživanjem. Znanstvenici su danas pod velikim pritiskom jer je napredak

društva sve brži uz nove tehnologije i konstantno se moraju prilagođavat novim uvjetima. I

zapravo u najvećem broju slučajeva javljaju se etički upitna ponašanja u istraživanjima

upravo zbog pritiska i vanjskog utjecaja na znanstvenike. Najveći motiv znanstvenicima za

neodgovorno i neetično ponašanje je novac, najveći broj znanstvenika krši etičke vrijednosti i

norme zbog dobivanja novčanih sredstava ili zbog prilagođavanja klijentima, odnosno

izvorima financiranja. Kako bi se izbjegla etički upitna ponašanja ili kako bi im se barem

smanjio broj potrebno je krenuti od svakog pojedinog znanstvenika. Svaki pojedini

znanstvenik trebao bi primiti neki oblik kvalitetnog obrazovanja, kako na samom početku

svoga obrazovanja tako i u tijeku napretka i daljnjeg rada u znanosti, vezanog ze etično

ponašanje u znanstvenim istraživanjima. Na taj način znanstvenici bi češće promišljali o etici

u nekim određenim situacijama u istraživanju i možda bi na taj način izbjegli neka etički

upitna ponašanja. Također, znanstvenici imaju pravo na pogreške i griješe kao i svi ostali ljudi

u bilo kojim drugima profesijama, no međutim nije toliko teško utvrditi kada je došlo do

pogreške a kada je nešto učinjeno svjesno i namjerno. Zatim bi trebalo krenuti od znanstvenih

institucija i trebalo bi poraditi i na sustavu kontrole znanstvenih istraživanja i svaka

znanstvena organizacija bi trebala provoditi stroge kontrole jer neetično ponašanje

znanstvenika ne šteti samo njegovoj osobnoj reputaciji već narušava i ugled institucije i

ostalih znanstvenika. I na kraju bi trebalo pooštriti kazne za znanstvenika koji postupe

neetično te bi ih to moglo motivirati da u određenim situacijama postupe etično pošto bi znali

koje su moguće posljedice. Premda stanje sa etikom i odgovornim ponašanjem u

istraživanjima nije alarmantno, iako vjerojatno ima i više etički upitnog ponašanja od onoga

što znanstvenici žele priznati i od onoga što se dokaže, i da su još uvijek iznimke slučajevi

39

neetičnog ponašanja, nije ni zanemarivo s obzirom da je znanost glavni pokretač napretka

čovječanstva.

40

Literatura:

Agencija za znanost i visoko obrazovanje 2013, Odbor za etiku u znanosti i visokom

obrazovanju, dostupno na: http://www.azvo.hr/index.php/hr/odbor-za-etiku

Anderson M. S., Horn, A. S., Risbey, K. R., Ronning, E. A., De Vries, R., Martinson, B. C.

Rujan 2007, What Do Mentoring and Training in the Responsible Conduct of Research Have

To Do with Scientists' Misbehavior? Findings from a National Survey of NIH-Funded

Scientists, Academic Medicine, Vol. 82 (9), dostupno na:

http://journals.lww.com/academicmedicine/Abstract/2007/09000/What_Do_Mentoring_and_Traini

ng_in_the_Responsible.7.aspx

Ašperger, S. Siječanj 2006, Etika u znanosti – znanstvenici bez savjesti, Mišljenja i komentari,

Kemija u industriji, vol. 55 (1), 29-32, dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/index.php?id_clanak_jezik=4409&show=clanak

Baban, Lj., Ivić, K., Jelinić, S., Lamza-Maronić, M., Šundalić, A. 2002, Primjena

metodologije stručnog i znanstvenog istraživanja, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek

Baždarić, K. Svibanj 2013, Odgovorna provedba istraživanja, Medicinski fakultet Sveučilišta

u Rijeci, Katedra za medicinsku informatiku

Baždarić, K., Pupovac, V., Bilić-Zulle, L., Petrovečki, M. 2009, Plagiranje kao povreda

znanstvene i akademske čestitosti, Medicina, Vol. 45 (2), 108-117

Bilić-Zulle, L. 2006, Pojavnost i stajališta o prisvajanju autorskog vlasništva među

studentima medicine: doktorska disertacija, Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet, Rijeka

Berčić, B. 2012, Filozofija, Sv. 1, IBIS grafika, Zagreb

Čehok, I., Koprek, I. 1996, Etika – Priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb

Dahlberg, J. E. 15. Siječanj 2013, Case Summary: Sudbo, Jon, Office of Research Integrity,

dostupno na: http://ori.hhs.gov/content/case-summary-sudbo-jon

De Vres, R., Anderson, M.S. i Martinson, B.C. Ožujak 2006, Normal Misbihavior: Scientists

Talk About the Ethics in Research, Journal of empirical research on human research ethics,

Vol. 1 (1), 43-50, dostupno na: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1483899/#R1

41

Enevoldson, N. 2013, What Is Social Responsability?, How To Become A Social

Entrepreneur, dostupno na: http://www.imasocialentrepreneur.com/social-responsibility/

Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju 2006, dostupno na:

http://www.izor.hr/c/document_library/get_file?p_l_id=60825&folderId=60844&name=DLFE-

1701.pdf

Evers, K. 2003, Codes of conduct: Standards for ethics in research, European Commission,

Brussels, dostupno na: http://ec.europa.eu/research/science-society/pdf/codes_conduct_en.pdf

Fieser, J. 29. Lipanj 2003, Ethics, Internet encyclopedia of Philosophy, dostupno na:

http://www.iep.utm.edu/ethics/

Ivanović, Z. 2011, Metodologija znanstvenog istraživanja, Saiva, Kastav

Katavić V. 2003/04, Odgovorna provedba istraživanja, Poslijediplomski znanstveni studij

Biomedicina

Latham, G. P. i Locke, E. A. August 2009, Science and Ethics: What Should Count as

Evidence Against the Use of Goal Setting?, Academy of Management Perspectives, Vol. 23,

88-91, dostupno na: http://web.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?sid=f02db2f3-14e0-

4b8b-a2ad-a9622d87cc20%40sessionmgr112&vid=5&hid=119

Mabbott, J.D. 1981, Uvod u etiku, Nolit, Beograd

Marušić, M. i sur. 2013, Uvod u znanstveni rad u medicini, Medicinska naklada, Zagreb

Maywood 2000, Ethics in research, Experimental Biology and Medicine, Vol. 224 (4), 205-

210, dostupno na: http://ebm.sagepub.com/content/224/4/205.full

Neuroskeptic 30. Rujan 2012, Science: Growing Too Fast?, Discover magazine, dostupno na:

http://blogs.discovermagazine.com/neuroskeptic/2012/09/30/science-growing-too-fast/#.Uhz4QdK-

2So

Pascal, C. B. 2. Kolovoz 2011, Case summary: Eric T. Poehlman, Office of Research

Integrity, dostupno na: http://ori.hhs.gov/poehlman_notice

Prijić-Samaržija, S. 12.06.2013, Rezultati anketa provedenih na Sveučilištu u Rijeci o

pitanjima vezanim za akademsku čestitost, Sveučilište u Rijeci

Prpić, K. 1997, Profesionalna etika znanstvenika, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,

Zagreb

42

Prpić, K. 2004, Sociološki portret mladih znanstvenika, Institut za društvenja istraživanja u

Zagrebu, Zagreb

Resnik, D. B. 1. Siječanj 2011, What is Ethics in Research & Why is it Important?, National

institute of Environmental Health Sciences, dostupno na:

http://www.niehs.nih.gov/research/resources/bioethics/whatis/

Singer, P. 2003, Praktična etika, KruZak, Zagreb

Šljivo Grbo, A. 2010/2011, Etika odgovornosti Hansa Jonasa, Fakultet političkih nauka –

godišnjak 2010/2011, br. 5-6, str. 168-178, dostupno na:

http://www.journal.fpn.unsa.ba/index.php/bjss/article/viewFile/144/133

Talanga, J. 1999, Uvod u etiku, dr. sc. Ivan Kordić, Zagreb

Vučković, A. 2000, Pojam odgovornosti, Odgovornost za život (ur. Bože Vuleta i Ante

Vučković), Franjevački institut za kulturu mira, Split, str. 17-30, dostupno na:

http://www.franjevci-split.hr/pdf/Pojam-odgovornost-Vuckovic.pdf

Wheeler, A. G. 10. Lipanj 1989, The pressure To Publish Promotes Disreputable Science,

The Scientist, dostupno na: http://www.the-

scientist.com/?articles.view/articleNo/10487/title/The-Pressure-To-Publish-Promotes-Disreputable-

Science/

Zielinska, E. 17. Prosinac 2012, Top Science Scandals of 2012, The Scientist, dostupno na:

http://www.the-scientist.com/?articles.view/articleNo/33695/title/Top-Science-Scandals-of-2012/

43

(Primjer sadržaja "Izjave" koju potpisanu student "stavlja" na kraju teksta diplomskog rada iza "Literature", "Popisa ilustracija" i "Priloga".)

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ETIKA I ODGOVORNO PONAŠANJE

U ISTRAŽIVANJU izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Nenad Smokrović, a

pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Davor Mance. U radu sam primijenila

metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju

diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili

parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam i

povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica

Ana Kukuljan